50630975 Delly Miriam Mitsi

MIRIAM DELLY MITSI

Naslov izvornika: Mitsi Preveo s francuskog Zoran Budak Nakladnik Naklada Fran 2007. Zagreb Za nakladnika Bla enka Mujacic Urednica Bla enka Mujacic Graficki dizajn Studio Naklade Stih Tisak Naklada Stih Zagreb CIP zapis dostupan u racunalnom katalogu Nacionalne i sveucili ne knji nice u Zagrebu pod brojem 648962 ISBN 978-953-6750-98-6

PRVI DIO

I Tog su lipanjskog jutra jedna jahacica i dva jahaca u laganom kasu jahali irokom cestom, uz cije su se rubove dizala uvis stara stabla. Kretali su prema eljezari Rivalles i divnom dvor cu, poznatom u ovom kraju pod nazivom »Dvorac ru a«. Jahacica je bila mlada, plavokosa i vrlo lijepa. Svij etlomodre oci bile su joj vrlo ive, a svijedi ten besprijekoran. Ona je jahala vrlo dobro -posv e opu teno. Njezin partner s lijeva rece joj: -Postali ste izvrsna jahacica, Florine! Bio je to direktor eljezare Flavien Parceuil. Iako je dobrano pre ao ezdesetu godinu , jo je uvijek djelovao mladenacki i bio pun poleta. Na njegovu dugom i blijedom licu isticala se sijeda njegovana brada. Usta su mu bila tvrda, a oci su se cesto skrivale pod kapcima uvelim od g odina. Drugi je jahac bio Christian Debrennes, grof Tarlay, vlasnik ne samo velike eljezare Rivelles i »Dvorca ru a«, vec i velikih zemlji nih posjeda u tom kraju. »Lijepi Tarley«, kako su ga zvali u Parizu u otmjenim krugovima, imao je dvadeset i tri godine. Pet godina ranije, godine tisucuosamsto i sedamdesete, sudjelovao je u ratu i istaka o se svojom hrabro cu. Nakon zavr etka rata, nastavio je sa studijama i zavr io ih sjajno, jer ga je prirod a obdarila rijetkom pamecu i velikim sposobnostima. Tada se jedno krace vrijeme poceo baviti eljezaro m. Njegov, uvijek bolesni otac, prepustio je upravu nad eljezarom gospodinu Parceuilu, njihovom dal ekom roñaku. No mladi se covjek ubrzo zasitio eljezare i stao se zanimati samo za dru tveni ivot. Po stignuti uspjesi veoma su mu laskali. Raspolagao je gotovo neogranicenim imetkom, jer je eljezara iz dana u dan rasla, pa je uskoro postao najocitiji primjer samo iva covjeka, koji je jedino nas tojao zadovoljiti svoje prohtjeve i elje. Njegova baka s oceve strane, gospoña Debrennes, podr avala ga je u tome. Christian j e, s majcine strane, potjecao iz otmjene, stare obitelji grofova Tarlay, a po djedu Jacquesu Dou-vresu, iz stare, neizmjerno bogate grañanske obitelji iz Ile-de-Franca. Baka je tvrdila da ga cekaj u posve drugi zadaci nego li je briga o eljezari, koju je kraj dvorca Rivalles, podigao njegov vrlo sp osoban pradjed. Dvorac su sagradili Tarlayevi u toku XVII. stoljeca. Flavienu Parceuilu takvo je stanje posve odgovaralo. On je uvijek elio nekome zap ovijedati, a to je mogao ciniti upravljajuci eljezarom. Christian mu je prepustio svu odgovornost. Ostavljajuci za sobom put to je vodio do eljezare, jahaci su krenuli prekrasnom al ejom brijestova na cijem se kraju uzdizala eljezna ograda, pravo remek-djelo bravarskog umijeca. Iza nje se prostiralo ogromno dvori te. S lijeva i desna gusti su grmovi skrivali staje i pomocne zgrade . U sredini se u lipanjskom suncu uzdizala dra esna palaca u stilu XVII. stoljeca, ukra ena ru icastim

mramorom. Kada su jahaci stigli do ograde pro li su kraj neke ene i male djevojcice. Obje su hodale umornim korakom. ena je bila visoka i sna na, obucena u seljacku nedjeljnu haljinu. Djevojc ica je nosila lo e skrojenu haljinicu od grubog sukna koja je potpuno obavijala njezino mr avo tijelo . Bijedan e ir od smeñe slame, ukra en izblijedje-lom vrpcom spu tao joj se gotovo do ociju. e ir je dobran o skrivao njezino sitno lice tamne puti. Nosila je, po svemu sudeci dosta te ku vrecu, a nje zina je pratilja nosila veliki zave ljaj. U trenutku kada je Florine proja ila kraj njih, konj se propeo i s ru io djevojcicu. ena je u asnuta kriknula. Christian, ja eci pred svojim prijateljima, zaustavio se i brz o upitao: -Sto je? Je li dijete ranjeno? No mala se vec digla i odgovorila dr cucim glasom: -Ne, nije mi ni ta ... -Mala glupaco, za to ne hoda uz rub ceste? -zaviknula je suho Florine. Parceuil je procijedio kroz zube: -Te ce ljude Laurent smjesta otpraviti. Christian je krenuo dalje. utio je, a njegovo je lice poprimilo izraz koji je oda vao srd bu i zlovolju. Florine ga je promatrala uznemireno dobacujuci mu arke poglede ali on ih nije zap a ao, ili se takvim cinio. Konju ari, koji su ocekivali njihov povratak, prihvatili su konje. Christian, mlada ena i Parceuil u li su u predvorje u kojem su zidovi bili pokriven i porfirom. Predvorje je bilo ukra eno izvanredno lijepim kipovima. Jedna od dvokrilnih vrata bila su otvorena, pa se mogao vidjeti salon s tri proz ora. U salonu su se nalazile dvije osobe. Jedna od njih bila je postarija ena, obucena u haljinu od t amnozelene svile, o trih crta lica. Ustala je s naslonjaca i pribli ila im se pitajuci:

-Jeste li se dobro zabavljali? Pitanje je uputila svima, ali je gledala u Christiana. On joj je odgovorio nezai nteresirano: -Jesmo, bako! -Nije bilo prevruce. Zar ne, Florine? -Ne, vrijeme je bilo krasno, draga kumo! Stara je gospoña zadovoljno kimnula, gledajuci sa zadovoljstvom svog unuka i kumce . Oni su bili lijepi par, stojeci tako jedno uz drugo. Florine je bila vitka i nje na, visoka poput Christiana. Njezina se kosa cinila jo svjetlijom kraj smeñih Christianovih uvojaka koje je on otkrio pozdravljajuci svoju baku ljubeci joj ru ku. Parceuil ju je zapitao, dok je stezao njezinu bijelu ruku, ukra enu vrlo lijepim s tarinskim prstenjem: -Kako se Louis jutros osjeca? Gospoda se okrenula i pogledala prema najudaljenijem prozoru. Tamo je u naslonja cu sjedio covjek poduprt jastucima. Blijedo upalo lice svjedocilo je o te koj bolesti. Crne oci gle dale su neizmjerno tu no. Te je tuge nestalo na trenutak, kada mu se Christian pribli io i sagnuo se na d njega stisnuv i mu ruku. Zapitao ga je: -Osjecate li se danas bolje, oce? -Ne, niti najmanje, dijete moje! Obuhvatio je otmjenog mladica, koji je bio njeg ov sin jedinac, neizmjerno nje nim pogledom, u kome se nazirao ponos. Stara je gospoña tog trenutka poluglasno odgovarala gospodinu Parceuilu: -Ove se noci veoma lo e osjecao. Marce-lin je morao ustati i dati mu morfij. Zatim je u la u salon kamo su je otpratili gospodin Parceuil i Fiorina. Louis Debrennes zapitao je prigu enim glasom: -Je li u eljezari sve u redu, Flavien? -Naravno, dragi prijatelju! Po mom sistemu sve mora biti u najboljem redu, usprk os prigovorima, koje se oni ne usuñuju glasno izreci. Gospoña Debrennes je zadovoljno kimnula i sjela sucelice svom sinu. -Vi ste kao stvoreni da zapovijedate tim nesnosnim ljudima, Flavien. Sa zadovolj stvom sam opazila da se Louis uopce vi e ne brine za upravljanje. Njegova i suvi e velika slabost mogl a bi samo tetiti Christianovim interesima. Gospodin Debrennes je priznao: -Uistinu, ja im se ne bih mogao oduprijeti. No, mo da vi u tome i pomalo pretjeruj ete, Flavien ... Gospoña Debrennes ga je prekinula: -Ne, niti najmanje! Direktor tako velike industrije ne smije biti osjetljiv, dra gi Louis! Rijeci »dragi Louis« bile su popracene pomalo prezirnim smije kom, uobicajenim kod gos poñe Debrennes u odnosu na svog bolesnog sina. Ta impozantna gospoña, ponosna cela, pre zirala je sve koji nisu cinili dio visokog dru tva kome je ona pripadala. Uvijek se borila proti v Louisove popustljivosti i suosjecanju prema nevoljama drugih. Njezina oholost bila je jed nako tako velika kao to je bila velika hladnoca njezina srca i neizmjerna njezina ambicija. Zbog toga je jedino i mogla pristati na brak svog sina Louisa s kcerkom vlasnika eljezare Jacquesa Douvresa i njegove supruge

Jeanne Tariay, koja je bila posljednji potomak nekad mocnih plemica tog imena. Louis Debrennes nije dalje navaljivao. Vec se odavno odrekao borbe protiv svoje majke i Parceuila. Lijepa Florine pri la je Christianu. Zapitala ga je maznim glasom, obaviv i ga prito m pogledom arkim i poniznim u isti cas: -Hocete li mi danas dati nekoliko savjeta za moje slike? Pogledao ju je iskosa. Govorilo se u dru tvu, kako ni najhrabrije ene ne mogu podni jeti njegov sjajan pogled, a da ne bi ponikle ocima. Pogled u kome se mije ala ironija s nje no cu i odlu cno cu. Njegove su oci bile tamnomodre, pa su se ponekad cinile gotovo crne. Bile su pune arma to ga Florine nije prva iskusila. Mladic je nehajno odgovorio: -Mo da. Tog su se casa otvorila vrata prema predvorju i sluga se pojavio na pragu salona . -Sto je, Baptiste? -zapitala je gospoña Debrennes. -Gospoño, do la je neka ena s djevojcicom i eli razgovarati s gospodinom Parceuilom. Florine je primijetila: -To su sigurno one kraj kojih smo malo prije pro li...

Parceuil je nabrao obrve. -Jeste li poludjeli, Baptiste?... Trebali ste ih odmah izbaciti... Kako im je La urent uopce dopustio uci? - ena tvrdi da gospodin dobro poznaje djevojcicu, da je njezin staratelj... Parceuil je zadrhtao. U njegovim je ocima nacas zasjao cudan sjaj. Gospoña Debrennes se trgnula iznenañeno i Ijutito. Louis Debrennes je jo vi e problijed io i nervozni su mu trzaji prolazili licem. Gospoña Debrennes je Ijutito rekla: -Sto to znaci?... Za to su nam poslali to dijete? Parceuil je procijedio kroz zube: -To cu odmah saznati. Naredio je: -Neka uñu u predvorje, Baptiste! I on je krenuo onamo. Christian je zapitao: -Jelitokcerka one plesacice? Gospoña Debrennes je u znak potvrde kimnula. Zatim je stala obja njavati: -Njezina je odgojiteljica umrla prije mjesec dana. Flavien je pisao mu u te ene nek a i dalje pricuva dijete... A evo, sada nam je taj covjek, bez prethodne obavijesti, alje ovamo! To je nevjerojatno! I ona je krenula svecanim korakom u predvorje. Florine se okrenula prema Christianu, pitajuci ga: -O kakvoj ste to plesacici govorili? -Bratic moje majke, Georges Douvres, upoznao je u Becu plesacicu mañarskog porijekla. Rodi la mu je kcerku. On je poginuo u po aru ne to prije roñenja djeteta. Ta je ena tada tvrdila d a su oni bili vjencani i da je djevojcica zakonita Georgesova kcerka. No za to nije imala nika kvih dokaza. Parceuil se pozabavio tim problemom, jer je moj djed Douvres tada vec bio te ko bolestan ... Nakon toga, jednog su dana na li plesacicu mrtvu. Neki tajanstveni ubojica ju je ugu io. Nikada nisu prona li njegov trag. Parceuils vidjev i da je djevojcica ostala sama na svijetu, smilovao se i doveo je u Francusku. Povjerio ju je jednoj normandijskoj seljakinji i mala je ostala tamo sve do sada ... Govoreci tako Christian je krenuo prema predvorju, a Florine ga je pratila. Stig li su upravo onog casa kada je u la u predvorje sna na ena odlucna izraza lica, vodeci za ruku vidljivo upla e no dijete. Parceuil je odmah oslovio enu: -Za to mi dovodite ovu malu?... Sto se to Laure sjetio? -Gospodine, ubogi Laure je gotovo poludio nakon smrti svoje ene. Ne eli se vi e brin uti za Mitsi, a kako sam ja putovala u Pariz, on je iskoristio priliku i povjerio mi dijete, nalo iv i mi da je dovedem ovamo. ena je govorila vrlo odlucno, ne osjecajuci ni najmanju nelagodu pred bijesnim i nezadovoljnim pogledima. Parceuil je odgovorio jedva suzdr anim bijesom: -Mogao mi je to bar prije javiti, a ne samo tako poslati malu!... Tada bih ja ve c donio neku odluku. -On ovog casa nije sposoban misliti... A osim toga, Mitsi vam nece ni najmanje s metati. Ona je dobro

odgojena i draga, pa ce znati biti mirna. Parceuil je naglo rekao: -Dobro, ostavite je ovdje, sada se ni ta drugo ne mo e uciniti... Sto sam vam du an za va trud i tro kove puta? -Ni ta, gospodine! Laure mi je dao novac koji ste mu unaprijed poslali... Dakle, p ozdravljam vas, dame i gospodo! Ona se sagnula nad dijete koje je stajalo nepomicno sti cuci cvrsto crvene, debele prste svoje pratilje. -Doviñenja, Mitsi! I budi dobra! Djevojcica je podignula glavu i pokazala svoje oci ispod sjene ru nog smeñeg e ira. Bile su to izvanredno lijepe oci, boje smeñeg bar una s dugim crnim trepavicama. Izra avale su neizmjeran strah, tako da je i dosta bezosj ecajno srce seljakinje osjetilo ganuce. -Hajde, mala, ne brini! Ove dame i gospoda te nece pojesti... Daj da te poljubim , mala moja Mitsi! Djevojcica je pru ila obraz i primila socan poljubac. Zatim je ena, s laganim naklo nom, napustila predvorje kroz vrata koja joj je sluga otvorio. Mitsi je sada ostala stajati sama pred Par-ceuilom i gospoñom Debrennes, koji nisu skrivali svoje nezadovoljstvo. Ne to dalje Christian je stajao naslonjen na vrata. Bez ikakvog je zanimanja promatrao scenu to se odigravala pred njim, udarajuci pritom bicem po svojoj cizm i. Kraj njega je

stajala Florine i prezirno gledala djevojcicu u bijednoj haljinici. Gospoña Debrennes se obratila Parceuilu: - to cemo uciniti, Flavien? -Razmislit cu. Neka seumeñuvremenu Leonie pobrine za nju. -Dobro... No tko bi rekao da ta mala ima vec trinaest godina. Florine je iznenañeno opetovala za njom: -Trinaest godina?... To nije moguce! Cini se kao da joj je osam. -A ipak je tako... Jeste li zdravi, mala moja? Dr cuci glas, ugodne boje, odgovorio je: -Nikada nisam bila bolesna, gospoño! -Za to ste dakle tako sitni? Zar vas Lau-reovi nisu dovoljno hranili? -Jesu, gospoño! Gospoda Debrennes je slegnula ramenima i procijedila kroz zube: -Tko zna odakle ona potjece i kakve tjelesne ili du evne mane postoje u njezinoj o bitelji. Mitsi je to bez sumnje cula, jer je zadrhtala, a njezine su oci odavale duboki s trah. Parceuil je pokazao rukom prema klupi, . ukra enoj tapiserijom, to je stajala u pre dvorju: -Sjedni onamo! Domacica ce se ubrzo pobrinuti za tebe. Okrenuv i joj leña, on je pri ao Christianu. -Hoceteli mi reci svoje mi ljenje o poslu o kome smo sinoc razgovarali? -Ne, Parceuil, ucinite to vas volja. Imam puno povjerenje u vas. -Hvala, dragi Christian! Doviñenja! I on je krenuo prema jednim vratima u predvorju... Iako je stanovao u eljezari u otmjenom paviljonu, imao je stan i ovdje. Tu bi boravio kada su Debrennesovi dolazili u Rival-les. O n je bio neka vrst intimnog savjetnika gospoñe Debrennes i to vrlo utjecajnog. Louis De-brennes je pa sivno podnosio njegovu nadmoc. Samo je Christian, zbog svoje tako odlucne i ponosne naravi, izb jegao jaram Flaviena Parceuila. Ne brinuci se vi e za Mitsi, gospoda Debrennes se vratila u salon. Zastala je kraj svog unuka i zapitala ga: -Kada ocekuje prijatelje, dragi moj? Nitko ne bi mogao povjerovati da su te nje ne rijeci progovorila usta koja su malo prije izustila ledene rijeci upucene u bogom djetetu. Ne promijeniv i svoje opu teno dr anje, Christian je odgovorio: -Sutra ili prekosutra, bako! Florine je ivahno nadodala: -To ce biti divno!... Organizirat cemo zabave. Imam u glavi tocno trideset i est ideja! Bit ce mi potrebna i mala Ciganka za jednu od njih! Mislim da ce ona mala tamo potpuno odg ovarati ... Kako se ono zove? Mitsi! Gdje su prona li to ime? Gospoña Debrennes je objasnila: -Nadjenula joj ga je njezina majka. Par-ceuil ga nije htio promijeniti, smatraju ci da to nema nikakva smisla. To nam dijete ne mo e biti simpaticno zbog svog porijekla. Toliko smo milo srdni da je necemo napustiti i pobrinut cemo se i u buduce da mo e skromno ivjeti. Ukoliko osta ne po tena, u to se opravdano mo e sumnjati. No, moram priznati, vrlo mi je ao to ne mogu udaljiti daleko od sebe kcerku one bijedne balerine! Gospoña Debrennes nije niti poku ala spustiti glas, pa je dijete, koje je sjedilo u

predvorju culo svaku njezinu rijec. Christian se podrugljivo nasmijao. -Ne brinite za buducnost te male, bako! S takvim ocima, ona ce se za nekoliko go dina, vrlo lako probiti i bez va e pomoci. -Za to su te oci tako narocite? On se ponovno nasmijao. -Zar ih niste primijetili? Pogledajte ih dobro, pa cete ustanoviti da su izvanre dne. U njima gori vatra. Narocito su cudne na tom malom djetinjem licu koje uopce nije lijepo. No zbog nj ih ce se va a ticenica svuda isticati. Rekav i to, on je iza ao iz salona kroz vrata u drugi hodnik iz kojeg se ulazilo u s ve sobe dvorca. Gospoña Debrennes se okrenula prema svom kumcetu: -Poñi se svuci, ljepotice moja! Kada je mlada djevojka nestala, gospoña Debrennes je sjela ponovno kraj svog sina i rekla: -Florine je dra esna!... Plemenita je i svakog dana postaje sve ljep a. Cini se da s e Christianu sviña, i

ja se tome radujem. Cinilo se kao da Louis eli odagnati neku misao to ga je mucila. -Cudim vam se, majko! Mislio sam da elite za njega enu plemickog porijekla i velik og miraza. -Da, doista sam to eljela... No nakon to sam se uvjerila kako je Florine dra esna, p itala sam se nije li ba ona ta koja bi mogla usreciti na eg Christiana. -Da, to je moguce. Cinilo se kao da su brige ponovno zaokupile gospodina Debrennesa... Nekoliko je trenutaka promatrao majku koja je prihvatila knjigu malo prije odlo enu. Zatim je nastavio pomalo okli jevajuci: -A to onda ako je ta mala Mitsi doista zakonita kcerka Georgesa Douvresa? Gospoña Debrennes se trgnula i s prezirom pogledala sina: -Jesi li lud?,.. Kako mo e i posumnjati? Parceuil je utvrdio da ta ena la e. -Da... tako je. Ali one rijeci koje nam je sluga ponovio... Osim toga, Georges j e bio jedan od onih ljudi koji ispravljaju svoje gre ke, ma koliko ih to moglo stajati. Gospoda Debrennes je porumenila od srd be, pa je rekla glasom punim ogorcenja: -Georges je bio slabic. Lako se moglo utjecati na njega. Bio je plijen svih mogu cih intriga. No, poput svih Douvresovih, i on je bio ponosan na svoje ime, i nikada ga ne bi dao takvoj eni. -Sto se toga tice, dijelim va e mi ljenje. No, da li je ta Ilka Vrodno doista bila t akva osoba kakvom je prikazuje Parceuil? Moram primijetiti da on nije ba uvijek bio pravedan. U svom n astojanju da za titi interese mog tasta i Christiana on je mogao i pretjerati. Gospoña Debrennes podigla je dramaticnom kretnjom ruke prema stropu. -Ti svakog dana koristi tu njegovu odanost. A usuñuje se na taj nacin sumnjati u tog izvanrednog Parceuila! Oh! Da nas sudbina nije oslobodila onog stvorenja, ne bi joj bilo te ko da te ucjenjuje. Tako si naivan! Ne, sine moj, smiri svoju savjest, jer mi si nemamo to predbaciti, nap rotiv. Brinuci se za tu malu, za koju cak sigurno niti ne znamo je li Georgesova kci, cinimo mnogo vi e no to nam je du nost. Ovog puta Louis nije odgovorio. Ipak je njegovo lice ostalo zabrinuto. Gospoña Deb rennes pocela je ponovno citati. S vremena na vrijeme, dobacila bi sinu mracan pogled pun srd be, n o u isto vrijeme i zabrinutosti. II Probudiv i se iduceg jutra u uskoj maloj sobici koju joj je domacica Leonie dodije lila, Mitsi se trenutak zapitala gdje se nalazi... Zatim se prisjetila i ponovno ju je zahvatil a o tra bol zbog koje je jucer plakala dugo u noc. Osjecala se izgubljenom meñu tim strancima shvativ i odmah da joj oni nisu naklonjen i, ili su pak posve nezainteresirani za nju. Njezina uboga mlada du a te kom se mukom svladala, ia ko njezin boravak kod Laureovih nije bio narocito sretan. Njezina odgojiteljica Euphemie L aure nije bila zla prema njoj, no to nije bila srdacna priroda, i nije shvacala nje nu i profinjenu d

u u djeteta kojeg joj je Parceuil povjerio govoreci: -Neka nauci raditi kako bi kasnije mogla zarañivati svoj kruh, jer ona ne mo e ni ta o cekivati ni od koga na svijetu. Euphemie Laure je vi e nego jednom opetovala te rijeci djevojcici, ostvarujuci elje onoga koji se predstavio kao njezin staratelj. No ipak se brinula da dijete ne preoptereti, je r je Mitsi bila vrlo nje na. Gospodin Parceuil placao joj je pristojnu svotu koja bi joj manjkala u kucanstvu ako bi dijete umrlo... Mitsi je zbog toga najvi e radila kucne poslove, ili bi cuvala krave i guske, to ni je bio te ak posao. Euphcmie ju je slala i u kolu. Tamo je Mitsi, zvana Vrodno po svojoj majci, dokaz ala svoju bistru pamet i veliku elju za znanjem. Nije imala prijateljice meñu malim seljaki-njama iz okolice. Bila je suzdr ana priro da i pomalo divlja. Provodila bi sate u razmi ljanju cuvajuci stoku na pa njacima Laureovih. Najce ce bi r azmi ljala o tajni svog porijekla. Necakinja gospoñe Laure, debela Celine Dublanc, bila je ljub omorna na nju i kazala joj je jednog dana sa zlobnim smije kom: -Ne zna se odakle ti potjece ... Tko su bili tvoji roditelji?... Vjerojatno ni ta na rocito. Te su rijeci prodrle duboko u uzdrhtalu du u male Mitsi. Gospoña Laure joj je odgovo rila kada ju je ona zapitala: -Istina je, to se ne zna. Gospodin Parceuil mi je rekao da su tvoji roditelji mr tvi, i da ti nema nikoga na svijetu tko bi se mogao brinuti za tebe, osim njega, a on to cini iz milosrña.

Mitsi je od tog trenutka postala jo zami- ljenijom i tu nijom, jo divljijom, kako su g ovorili ljudi iz okolice. Njezino mlado srce skrivalo je u sebi bogate osjecaje, njezina nje na pri roda tra ila je osamu u tajnoj elji da izbjegne dodir s grubim ljudima. Euphemie ju je ostavljala na mi ru, govoreci samo: »Kako cudno dijete!« U svakom slucaju, to se, pomalo divlje sitno bice na lo iznenada u, za nju stranoj , okolini, potpuno razlicitoj od one u kojoj je do sada ivjela. Ona je primijetila krasote o kojima do sada nije mogla niti slutiti. Nepoznate osobe iskazale su joj svoje nezadovoljstvo... Cula je kako on a otmjena stara gospoña govori rijeci pune prezira. Ona je za te strance bila samo nesimpaticno bice za koje su se brinuli iz milosrña ... Cak su sumnjali u to hoce li ona, jednom kasnije, ostati po tena, pa su se morali truditi da je ne b i izgubili iz vida, »tu kcerku one bijedne plesacice«. -Plesacice?... Ta rijec nije Mitsi ni ta govorila. No, po glasu kojim ju je stara gospoña izgovorila, shvatila je da se radi o osobi dostojnoj svakog prezira. Sada je sjedila na krevetu, skupiv i svoje sitno tijelo cvrsto stisnuv i ruke. Oko n jezina mr avog lica rasprostrla se sjajna crna kovrcava kosa. Mala Mitsi djelovala je tako dirljivo, da bi njezine lijepe oci pune straha dirnule i divlju zvijer. No domacica Leonie bila je potpuno bez osjecaja. Naglo je u la u sobu i stala zapo vijedati: -Jo nisi ustala?... Hoce li se po uriti, mala ljenivice! Za cetvrt sata poslat cu ne koga po tebe. Tada ce poci na dorucak. Kasnije ce urediti svoju sobu... I nastoj se pona ati tako da te nitko niti ne zamijeti. Uboga Mitsi, ona nije niti eljela ni ta drugo. No tog je dana morala pretrpjeti zna ti elju posluge, jer je gospoña Debrennes naredila da se hrani zajedno s poslugom. I to cak s drugorazredn om poslugom, jer su prvi sluga i sobarica, prvi kocija i ostale va nije osobe te vrste, jele posebno . Mitsinu plahost smjesta su shvatili kao ponos. Jedna mlada i vrlo elegantna soba rica stala joj se rugati zbog njezinih te kih cipela, debelih carapa i lo e skrojene stare haljine. Druga, vi soka blijeda djevojka, tu nih ociju, stala je braniti dijete. -Ostavi je, Adrienne! Nije ona kriva to je lo e obucena. Adrienne je slegnula ramenima. - to je, zar se vi e ne smijem ni zabavljati? Ti uvijek propovijeda , Marta!... Pogled aj samo kako se ponosno dr i ta mala prosjakinja! Svi su se nasmijali. Samo je Marta sa alno pogledala djevojcicu koja je pocrvenjel a, nastojeci sacuvati mirno dr anje. Iduceg su dana cetiri gosta stigla u »Dvorac ru a«. To su bili mladi Christianovi prij atelji: Ludovic Nautier, sin poznatog slikara, Thibaud de Montrec, Alban des Sarcettes i Olaus S veng-red, veñanin. On je bio najprisniji Christianov prijatelj od ranog djetinjstva. Namjeravali su provesti dva do tri tjedna u Rivallesu, cija je gostoljubivost bi

la nadaleko poznata u evropskom visokom dru tvu. Iduceg su tjedna stigli jo i neki drugi uzvanici, a meñu njima i mlada grofica Wanz el, iz jedne od najotmjenijih austrijskih obitelji. Ona je bila bogata udovica. Christian ju je upoznao protekle godine za vrijeme boravka u Becu. Ona je do la na nekoliko mjeseci u Francusku, pa je za el jela upoznati Rivalles. Gospoña Debrennes joj je odmah poslala poziv, i mlada se ena lju-bezno od azvala. -Gospoñica Dubalde ce se sigurno naljutiti -primijetila je sobarica Adrienne, koja je bila narocito odana Florini. -Ona je luda za gospodinom Christianom, pa izmi lja sve moguce kako bi mu se svidjela. Ljutit ce se na tu stranki-nju koja ce joj mo da postati suparnicom. Martial, drugi Christianov sluga, odgovorio je, smijuci se: -Ona to vec jeste! Mo ete zamisliti da je gospodin Christian bio u Becu isto tako cijenjen u d ru tvu kao i u Parizu. Grofica Wanzel bila je jedna od njegovih najodanijih obo avateljic a. No, ne vjerujem da mu se sviña. Nije lijepa, a ka u da nije ni pametna. -Da, ali potjece iz otmjene obitelji i posjeduje znatan imetak i plemenitu du u. M o da ce se gospodin grof ipak odluciti o eniti se njom... -O tome ni ta ne znam... No, cudio bih se da se on odluci o eniti tako mlad. Sigurno ce htjeti sacuvati slobodu jo nekoliko godina. Adrienne je slegnula ramenima i ironicno odgovorila: -Kao da bi mu to smetalo da je koristi! Mitsi je slu ala taj razgovor ne obracajuc i mu veliku pa nju. Nakon prve znati elje, slu in-cad se vi e nije zanimala za nju. Samo M arta, blijeda

mlada djevojka koja se brinula za rublje, uputila bi joj ponekad nekoliko rijeci . Kada bi Mitsi obavila one sitne zadatke koje bi joj dala Leoni, bila je slobodna. Mogla je lutati divn im vrtovima i ogromnim parkom koji je zavr avao u umi. I uma je pripadala grofu Tarlayju. Mala je tamo prov odila dio dana, izbjegavajuci susret sa stanovnicima dvorca. Iz daleka je jednog dana primijetil a lijepu Florinu i velicanstvenu staru gospoñu. Drugi puta mladog grofa i dva njegova prijatelja... P itala se ustra eno to ce se dogoditi s njom i nece li oni, koji su odreñivali njezinu sudbinu, zaboravit i na nju. Jednog poslijepodneva, kada je sjedila kraj nekog debla utonula u tu ne misli, pre d njom se pojavio sluga u livreji Tarlayjovih. -Napokon sam te na ao! Na srecu! Po uri, potrebna si gospoñici Dubalde. Mitsi je znala da je gospoñica Dubalde ona plavokosa mlada djevojka, koju je srela na dan svog dolaska. Hodajuci za slugom, ona se pitala: »Sto ona eli od mene?... Mo da ce mi ona reci to ce se dogoditi sa mnom?« Mlada djevojka, vrlo dobro raspolo ena, razgovarala je s Thibaudom de Montrecom i Lu-dovicom Nautierom o predstavi koju je namjeravala prikazati iduceg tjedna na maloj impro viziranoj pozornici... Kada se Mitsi pojavila na pragu, ona je ocima pokazala mladicima da je pogledaju . -Evo, ona ce moci odigrati pravu malu ciganku. Montrec, visoki mladic kestenjaste kose, koji se dr ao vrlo svecano, stavio je monokl na oko i stao promatrati dijete od glave do pete. -Da, nije lo a... S nekoliko arenih krpica . -Za njih cu se ja pobrinuti... Doñi mala! Ustra ena Mitsi krenula je za njom u susje dnu sobu. Tamo se nalazila sobarica Adrienne. Upravo je vadila iz kutije neku arenu svilu. Florine je naredila Mitsi da skine s voju staru haljinu. A tada ju je Adrienne, prema uputama gospoñice Florine, stala umatati u arku crvenu s vilu sa zlatno utim prugama. Na crne kovrcice, Adrienne joj je stavila neku vrst kape od c rvenog bar una ukra enu zlatnim ljokicama. Nakon toga je Florine izjavila: -Da, tako ce biti dobro ... Sto mislite, Adrienne? -Izvrsno, gospoñice! Mitsi izgleda poput prave cigancice sa tom svojom crnom kosom i divljim izgledom. Djevojcica se mogla promatrati u ogromnom zrcalu koje je ukra avalo salon. Cinila se samoj sebi cudna u toj odjeci. Obuzela ju je velika zbunjenost na pomisao da bi se takva tr ebala pojaviti pred stranim ljudima... No, Adrienne, koja je primijetila njezino oklijevanje, gurnul a ju je u rame i rekla: -Nisi li cula to je gospoñica rekla? Idi! Bergere je uzviknuo, ugledav i djevojcicu kad je u la u salon: -Izvanredno! Izvanredno!... Dra esna mala ciganka!... Izvanredno ste odabrali, gos poñice! -Ona je doista dra esna -morao je priznati i Montrec. -Predivne oci! -dodao je Nautier. -Ovaj pomalo divlji pogled joj izvanredno pris taje... Cije je to dijete?

-To je napu teno malo stvorenje, kome su se gospodin Parceuil i gospoña Debrennes sm ilovali, pa ce biti odgojena na njihov tro ak. Tog su se casa otvorila vrata Christianovog apartmana i mladi se covjek pojavio vodeci pod ruku Louisa Debrennesa blijeda i umorna lica. Obojica su kroz mali salon pri la gostima okupljenim u velikom salonu. Podrugljivi Christianov pogled dotaknuo je Mitsi, koja je zbunje no spustila oci, i zaustavio se na Florini. -Kakva je to maskarada, draga moja? -Djevojcica ce igrati ulogu princeze u predstavi koju pripremamo. Nije li zgodna ? Christian je ironicno slegnuo ramenima. -Ako vas to zabavlja! Htio je oca odvesti do naslonjaca. Ali gospodin Debrennes se zaustavio i promatr ao Mitsi, koja je svoje divne prestra ene oci podignula prema njemu s nijemom molbom. Slabim glasom on ju je ljubazno zapitao: -Sto je, dijete moje? ... eli li ne to? -Ona je stala mucati: -Ne, gospodine! Jer, ona se nije usudila odgovoriti to bi htjela, a to je bilo da je po alju natrag , u njezinu osamu, daleko od tih stranaca.

Christian se nasmije io: -Toj maloj nije ugodno to je promatraju poput neke egzoticne ivotinje... Zar ne, M itsi, da sam pogodio? Ona je pocrvenjela susrev i njegov pomalo podrugljivi pogled. Ipak je plaho odgovo rila: -Da, gospodine! Louis Debrennes je odmah rekao: -Tada to ubogo dijete treba ostaviti na miru!... Nemojte je vi e muciti, Florine! Gospoñica Dubalde je odgovorila pomalo nestrpljivo: -Necete valjda reci, dragi gospodine, da je ja mucim?... Djeca su obicno odu evlje na kada se mogu presvlaciti. No, ova mi se mala, cini cudnim bicem. Glupa je i neugodna. -U svakom slucaju od trenutka kada to moj otac eli, vi se morate odreci svog plan a, Florine! Izgovoriv i vrlo odlucno te rijeci Christian je odveo gospodina Debrennesa do nasl onjaca i pomogao mu da se smjesti. Nitko -pa ni gospoña Debrennes, koja je inace bila tako odlucna -nije se nikada su protstavljao onome to je on elio. Florine, koja mu je laskala vi e od svih ostalih, usudila bi se to jo manje. Nastojeci sakriti svoje lo e raspolo enje ona je rekla Mitsi: -Poñi do Adrienne, i uzmi opet svoje stare haljine. Mala nije dopustila da joj se to dva puta opetuje... Louis Debrennes ju je slije dio pogledom i primijetio: -Ne znam to moja majka i Parceuil namjeravaju s njom? Florine je izjavila: -Kuma mi je rekla da ce se gospodin Parceuil raspitati za skromni internat u kom e ce mala moci ostati do svoje sedamnaeste ili osamnaeste godine. Nakon toga ona ce morati radi ti ... Gospodin Debrennes se trgnuo. -Raditi... Ona... koja je mo da... -Sto to? On je dobacio pogled prema Montreal i Nautieru. -Htio sam reci da mi se ona ne cini stvorenom za takav ivot. -Kako to mo ete i pomisliti, dragi gospodine? ... Ona ce imati casno ogo casnije od njezine majke. Nautier se raspitao: -Cime se bavila ta po tovanja vrijedna dama? -Bacala je noge u vis u nekim estero-razrednim kazali tima. -Ah, tako!... A otac? -On nije poznat. Ona je dijete jedne od onih nesretnica sa plocnika. oku ava spasiti, ali bez mnogo nade u uspjeh. Gospodin Debrennes je s cudnim sjajem u ocima prekinuo ljutito mladu -Vi ste sve to srocili prema svojoj elji, ne pokazujuci pritom niti losti. Mo da majka te djevojcice i nije bila tako propala kako vi to zami ljate. Sto se ima razloga misliti da je on bio jedan od najotmjeni-jih... Osim toga pretjerano je tvrditi da a propasti u ivotu. Christian je primijetio dobro raspolo en:

zanimanje. Mn

Covjek je p djevojku: najmanje sami oca tice ... ce i ta mal

-Zar ne zna oce da Florine smatra svoj sud nepogre ivim? Ona smatra da mala Mitsi n osi u svojoj dusi klice svih mogucih poroka. Vrijeme ce nam pokazati je li njezina dijagnoza tocna. Florine mu je dobacila pogled pun blagog prigovora. -Vi mi se rugate, Christian! -Nikada se to ne bih usudio! Promatrao ju je nekom vrsti nje ne ironije. Ona je uzvratila na njegov pogled, svoj pogled pun strasti i pokoravanja. eljela je da on postane njezin gospodar. III Da je Florine i osjecala ljubomoru zbog grofice Wanzel, ona bi bila umirena ugle dav i tu sitnu enu kestenjaste kose. Njezine su jedine vrline bile otmjenost i savr en ukus. Sto se t ice pameti, cinilo se da mlada udovica nije suvi e obdarena njome, iako nije bila izricito glupa, cinila se nje na i dobra i kretala se u dru tvu velikom lakocom ... Njezini osjecaji prema gospodinu Tarlayju bili su svima jasni.

Cinilo se kao da on ne obraca pa nju na to, na veliko Florinino zadovoljstvo. Stigli su jo i neki drugi gosti, pa je posluga Rivallesa bila vrlo zaposlena. Mit si je zbog toga bila jo osamljenija nego inace. Leonie je otkrila da mala zna spretno baratati iglom, pa su joj davali na krpanje rublje. Mitsi je rublje odnosila sa sobom u park izbjegavajuci vrt, jer su se gosti cesto tamo etali. Najradije je boravila meñu stablima badema, nedaleko velikog jezera na samom kraju parka. Gledala je kako voda blije ti pod toplim zrakama sunca. Rijetko kada bi mir tog mj esta pomutilo neko ljudsko bice. Ipak, ona je vec dva puta, u rano jutro, srela tamo gospodina Tarlayja i njegovog prijatelja Olausa Svengreda. Odlazili bi sa pu kama na ramenima prema jezeru u lov na divlje patke, kojih je u okolini bilo bezbroj. Mitsi bi cula pucnjeve i to ju je uzbuñivalo. Mal o kasnije, ona bi ponovno ugledala dvojicu mladica kako se vracaju. Oni su se veselo razgovarali, niti ne sluteci da ih to dijete promatra pogledom punom arke znati elje. Mitsi je pomislila: -Gospodin Tarlay je ljep i, no cini se da je onaj drugi mnogo bolji i nje niji. Opet se jednog jutra nalazila na svom najmilijem mjestu, kada je zacula kraj seb e korake i zvuk glasova ... Jedan joj je pogled odao da se radi o Christianu i Florine. Mlada je djevojka bila odjevena u bijelu platnenu haljinu ukra enu otmjenim vezom. Naslonila se na ruku svog pratioc a. Ociju podignutih prema njemu, ona je govorila dr cucim glasom: -Christian, ja nikada ne znam govorite li ozbiljno! Odgovorio joj je britkom ironijom: -Na vama je da to pogodite, lijepa Florine! -To je posve nemoguce kada se radi o covjeku kakav ste vi! Niti valovi vodene po vr ine ne mijenjaju se ce ce, no to se mijenja va e raspolo enje. Uocima mladog covjeka zasjala je lagana poruga. - to se tu mo e. Morate me prihvatiti takvog kakav jesam. -Znate i sami da to cinim. I to s kakvom srecom! Na Christianovim usnama pojavio se ironican smije ak. -Zahvalan sam vam, draga Florine! No izgleda da je svijet postavljen naglavce. V i meni dajete ljubavne izjave... Morate i sami priznati da me to zbunjuje. Zapravo, on nije uopce izgledao zbunjeno. Njegovi su zubi sjali izmeñu rumenih usn ica koje je razdvojio najpodrugljiviji smije ak. Divne oci sjale su podrugljivo, bez ikakve mi losti... Florine je pocrvenjela od cela do vrata, obavijenog cipkama. Spustila je oci, dok su joj dr htaji prolazili tijelom. Krenuli su prema jezeru. Mitsi se ponovno latila svog nacas prekinutog posla. Ni je obratila pa nju na razgovor, kojeg nije ni mogla shvatiti. Nije voljela lijepu Florine. Prema Chris tianu je osjecala neku vrst strahopo tovanja, pomije anu s divljenjem. Ti su se osjecaji mogli jo samo produ biti, jer je cula kako posluga govori o mladom gospodaru kao o vrlo va noj osobi, kojoj se cak i nje gova baka pokoravala. Nakon to je, za pola sata, zavr ila svoj posao, Mitsi je ustala. Sada se mogla malo zabaviti. Pro log je dana primijetila na obali jezera neke cudne ljubicaste cvjetove, pa je odlucila

jutros ubrati ih. Krenula je u tom smjeru promatrajuci pa ljivo okolinu. No etaci su nestali. Vjerojatno su d rugim putem krenuli kuci. Mitsi je stigla do mjesta kojeg je jucer otkrila. Cvijece je jo uvijek bilo tamo. Bilo je te ko ubrati ga, jer je raslo tik uz vodu, meñu trskom. Mitsi se pribli ila obali, nagnula se i pru ila ruku... Dohvatila je stabljiku cvije ta... No zemlja je stala kliziti pod njom, i ona se iznenada na la u bistroj vodi. Instinktivnom kretnjom ona se zadr ala, uhvativ i se za sna nu stabljiku trske. Kriknu la je od u asa... Netko je stao trcati iz obli nje ume prema jezeru. Bio je to gospodin Tarlav. Velik om prisebno cu duha on se bacio na trbuh, pru io ruku i povukao dijete koje se grcevito dr alo za t rsku. Dovukao ju je na obalu. Florine, koja je takoñer pritrcala, podigla ju je. Jednim skokom Christian se na ao na nogama. -Sto to radi , mala moja? Neoprezna si!... Potrci brzo u dvorac i presvuci se! -Osim toga zavrijedila si o tru kaznu! -dodala je bijesno Florine. Christian joj je dobacio podrugljiv pogled. -Vi ste tako stroga ena!... Moram priznati da mi se grijeh tog djeteta ne cini ta ko velikim. -Vi ste i odvi e popustljivi... Vidite li to se zbog nje dogodilo. Vi ste ranjeni.. . Christian se stao smijati, promatrajuci na sVojoj finoj ruci ogrebotinu od trske . -Te ka rana, zaista!... Ne, ne, ja cu rado oprostiti toj maloj Mitsi, ukoliko to v i e nikada nece

ponoviti. Hajde, potrci dijete, inace ce se prehladiti! Mitsi je promucala: -Zahvaljujem vam, gospodine! I ona je pobjegla poput mlade ko ute, niti ne sluteci da ce je gospoñica Florine od sada jo manje voljeti, jer je i nehotice prekinula intimni razgovor u kojeg je ona polagala ta ko velike nade. Leonie, koju je Mitsi srela na svom povratku u dvorac, nije bila tako popustljiv a kao njezin gospodar. Kada joj je djevojcica u nekoliko rijeci opisala to se dogodilo, ona je prilijepi la zau nicu na njezin nje ni obraz, govoreci: -Naucit cu ja tebe ciniti takve ludosti. A sada se gubi u svoju sobu! Ostat ce ta mo do sutra o kruhu i vodi. Kada je iduceg dana isteklo vrijeme kazne, Mitsi je krenula u park noseci sa sob om nekoliko ubrusa za krpanje. Bila je pomalo jo slaba zbog jucera njeg dogañaja, pa nije krenula na svoje uobicajeno mjesto, vec se zaustavila na nekoj cistim dovoljno udaljenoj od glavnog dijela parka. Tamo j e radila sve do est sati, pa se zatim polagano stala vracati u dvorac. Kada se na la u aleji, gdje je prije obicavala sretati samo vrtlare, ugledala je g ospodina Tarlava kako pod ruku vodi nisku mladu enu, kestenjaste kose. Bila je to barunica Wanzel to je Mitsi saznala prije nekoliko dana od jedne sobarice. Djevojcica je pomislila u trenutku nato da se povuce, ali je zatim rekla samoj s ebi: -On nije zao... On mi nece ni ta reci. I ona se skromno povukla do ruba aleje, pozdravljajuci pristojno i pomalo pla ljiv o. -Nisi valjda ponovno po la brati cvijece u jezeru, Mitsi? -zapitao ju je sa smije ko m Christian. Ona je promucala pocrvenjev i: -Ne, gospodine grofe! Mlada je ena zastala i pogledala je sa velikim zanimanjem. -Tko je ta djevojcica? -Siroce koje moja baka odgaja. -A kako se zove? -Mitsi. Cini se da joj je majka bila Mañarica. Grofica je pru ila ruku i pogladila sjajne crne djevojcine kovrcice. -Kako divna kosa!... A te oci!... Ta ce mala biti dra esna. Koliko ti je godina, M itsi! -Trinaest, gospodo! Kao i Florine i mlada je ena zacuñeno ponovila: -Trinaest godina!... Ne, to nije moguce! Ti izgleda poput male djevojcice... Cime se bavi , dijete moje? Mitsi je pokazala pokrpano rublje. -Poma em krpati rublje. -To je dobro. Sigurna sam da si ti vrlo dobro dijete. Mitsi je skromno odgovorila: -Poku avam to biti, gospoño! Grofica se nasmijala. Pritom je pokazala vrlo lijepe sitne zube. Oni su predstav ljali jedinu ljepotu tog lica nepravilnih crta i blijede boje ko e. -Ti si dobro dijete, Mitsi. Laku noc, mala moja!

Pogladila je obraz djevojcice i htjela krenuti dalje... Ali Mitsi je pla ljivo rek la, pogledav i gospodina Tarlayja, koji ju je promatrao s malom znati eljom: -Molim vas, oprostite mi, gospodine, to ste se jucer zbog mene ranili. -Ranio? -zapitala je zabrinuto grofica Wanzel, pogledav i nje no Christiana. Mladi se covjek nasmije io, podignuo lijevu ruku i prinio je ocima svoje pratilje. -Pogledajte taj u as!... Nema razloga za zabrinutost, Mitsi! No, lekcija ce ti dobr o poslu iti, ako ce te ubuduce sprijeciti ciniti takve ludosti. Krenuo je dalje s mladom udovicom, koja se zaljubljeno naslonila na njegovu ruku . Mitsi je krenula prema dvorcu. Ona je govorila samoj sebi da je ona gospoña mnogo ljubaznija od gos poñice Dubalde. Slu incad je pricala da je udovica gotovo princeza i da je vrlo, vrlo bogata. A go spoñica Dubalde je imala samo mali imetak, tvrdila je Adrienne, a toliko je u ivala u luksuzu. Djevojcica je zakljucila: Ovdje mi se najvi e sviñaju gospodin Debrennes i grofica W anzel... I gospodin Christian... Ali njegov je pogled i odvi e podrugljiv... A covjek se ni ti ne osjeca ugodno u

njegovoj prisutnosti. Njegova slu incad govori da ga se ne smije razljutiti... Ipa k, volim njegove oci, cak i tada kada se ruga. IV Jednog jutra, iduceg tjedna, Parceuil se najavio staroj gospoñi. Ona se upravo obu kla i krenula u salon, koji je cinio sastavni dio njezina stana. Pru ila je ruku Parceuilu i zapitala: -Donosite li mi odgovor u vezi s malom Mitsi, dragi prijatelju? -Da, cini mi se da smo na li ono to smo tra ili. -To bolje! Nije mi bilo ugodno to je ona ovdje... Dakle, ispricajte mi! -U Eure-et-Loir casne sestre vode internat za djevojcice iz siroma nijih obitelji. Placa se vrlo malo, a kola je dosta dobra. To ce biti dovoljno za to dijete koje ce, ionako, cijelog sv og ivota nekome morati slu iti. -Tako je! Dajte mi adresu, a ja cu odmah razgovarati sa casnom majkom. -Evo je... On joj je pru io pismo, a gospoña Debrennes ga je zatvorila u ladicu svog lijepog pi saceg stola u stilu Luja XV. Zatim je on upitao: -Da li je ta mala jo uvijek tako mirna? -Jo uvijek. Leonie mi ka e da ona dobro radi. Posluga joj jedino spocitava njezino divlje pona anje... Ona je trenutak za utila, pogledav i pomalo nervozno uvojak kose koji joj je proviri vao iz cipkaste kapice, te nastavila: -Kad ste vec ovdje, dragi moj Flavien, moram vam saopciti ne to to sam opazila, a to me uznemiruje... Cini mi se da se Christian u posljednje vrijeme sve vi e bavi grofic om Wanzel. -To sam i ja opazio. -Doista? ... Znaci ja to ne umi ljam... A ipak, ona je gotovo ru na, a nije niti nar ocito pametna... Njezine jedine prednosti su njezino porijeklo i njezino bogastvo. Zanima li se C hristian zbog toga za nju? -Tko zna! -To bi on mogao naci i kod drugih ena, koje bi uz to bile jo i vrlo lijepe. Ne mog u uopce ni zamisliti da bi se on o enio groficom Wanzel. -Ona je u rodu sa carskom obitelji i najstarijim austrijskim plemstvom... To bi godilo Christianovu ponosu. Mislim da je vas unuk vrlo ambiciozan, draga prijateljice! -Ambiciozan?... Ne znam... Mo da... U svakom slucaju, on ce to dokazati o eni li se groficom... To bi cak bio s te strane i vrlo po eljan brak, i ja bi mu se te ko mogla suprotstaviti . No, s druge strane, nadala sam se da ce Florine postati moja snaha. Parceuil se pomalo podrugljivo nasmije io. -U tom slucaju vi biste i dalje upravljali ovom kucom, dok bi vam ona strankinja pre-otela ezlo iz ruke. Zar ne? Ja to dobro razumijem. No, ako je to Christian odlucio, tada na alos t, vi to znate isto tako dobro kao ja, nece se moci ni ta sprijeciti ni izmijeniti. Morat cete se pomi

riti s time da on od grofice Wanzel ucini groficu Tarlay. To, uostalom jo ne mora biti. On je jo mlad, i cudio bih se da se o eni prije no proñu bar jo dvije-tri godine. Ocigledno je, meñutim, da je grofica zalj ubljena u njega, i da joj on udvara, ali to jo ne mora zavr iti brakom. -Mo da imate pravo. eljela bih to zbog Florine. Ona je zaljubljena u njega i u asno b i patila kad bi se morala odreci svojih nada. -S druge strane, brak s groficom Wanzel, Cini se vrlo zamamnim s njegove tocke g ledi ta. Ona je odmahnula glavom i ponosno se nasmije ila. -Christian mo e odabrati koga eli. Kako ba nije sentimentalan, mogao bi slijediti sa mo svoj razum. Ja ga zbog toga ne bih okrivila. No, bilo bi mi ao to se toliko vremena poigravao s Florininim srcem. -Princevske zabave! Draga moja, va e kumce ima dvadeset i tri godine. Ona je razum na djevojka koja pozna Christiana od njegova djetinjstva. Po mom mi ljenju on je nikada nije n amjeravao uciniti svojom enom. On se samo zabavlja. Njemu je drago kada ga obo avaju. Gospoña je nabrala svoje crne obrve. -Svojim pona anjem on ju je te ko povrijedio. Morat cu preporuciti Florine neka se p ricuva. No, kako urazumiti enu kojoj njezino srce vi e ne pripada? Ona vec dvije noci ne spava, a ja mogu

zamisliti za to. Parceuil je snizio glas i sagnuo se prema gospoñi Debrennes: -Louis vam nije vi e govorio o Mitsi, o njezinim roditeljima? -Nije. -Cudna je ta sumnja kod njega. -Da, vrlo cudna... i pomalo neugodna. Njihovi su se pogledi sreli puni zlih slut nja. Parceuil je pro aptao: -On ne mo e ni ta znati. Sve su mjere opreza bile poduzete. -Da... No on ne bi trebao nikome govoriti o svojim sumnjama ... Na primjer, Chri -stianu. Parceuil se zlobno nasmijao. -Christianu?... Zar mislite da bi taj sebicni covjek ikada poceo ne to istra ivati u vezi s tom aferom? Spavajte mirno, Eugenie! Mala je kcerka plesacice like Vrodno. Otac je nepoznat. Nitko vam nece potvrditi suprotno. Ona, o kojoj je upravo bilo rijeci, ne to je odlucila. Mitsi je Cesto cula kako po sluga govori o nekoj gospoñinoj namjeri: »Treba znati hoce li gospodin grof biti istog mi ljenja. On je gos podar, pa ma kako mlad bio, on to zna i pokazati ... I u djetetovoj se glavi rodila misao. Bu duci da je gospodin Tarlay cinio sve, to je htio, pa ga je cak i njegova baka slu ala, on je trebao rec i samo jednu rijec pa da Mitsi vi e ne bude tako alosna zbog toga to ju je Leonie mucila. Prije nekoliko d ana Leonie joj je zabranila svaki izlazak iz kuce. Davala joj je zadatke koje dijete nije moglo is punjavati. Osim toga, ta je lukava osoba vec godinama slu ila staroj gospoñi, neprekidno joj laskajuci. Uvjeriv i se da bi to njezinoj gospodarici godilo, stala je svima pricati kako je Mitsi kcerka propale ene, i kako bi i sama zavr ila na ulici da joj se gospoña nije smilovala i spasila je od propasti. Ubogu su malu od tada sretali sa jo vi e prezira. Adrienne je cak jednog dana u nje zinoj prisutnosti, pogledala svoj novcanik u d epu, govoreci kako covjek nikada ne zna na cemu jes kc erkom jedne ciganke. Iduceg je dana nesretno malo bice odlucilo poci gospodinu Tarlayju. Usprkos zabrani Leonie, djevojcica se oko jedanaest sati iskrala iz sobe i po la u vrt. Jedan je sluga jednom u njezinoj prisutnosti rekao da se gospodin Tarlay obicno u to doba nalaz i u talijanskom paviljonu. Mitsi je dobro poznavala taj paviljon od bijelog mramora, koji je u l jetu obrastao ru ama penjacicama. Ona ga je cesto promatrala sakrivena iza obli njeg grmlja, diveci mu se, ali ne usuñujuci se pribli iti... Pomalo je drhtala kada se uspinjala mramornim stubama koje su vod ile do divno izrañenih vrata od bakra. Mitsi je pogledala mali bat, koji je slu io umjesto zvona i udarila njime po vrati ma... Iznutra se zacuo glas: Uñite! Mitsi je gurnula vrata. Ravno pred njom le ao je na divanu presvucenom skupocjenom svilom, Christian, nasloniv i lakat na jastuke. Dr ao je cigaretu u ustima i gladio u esa mlad

e doge stisnute uz njega. Pogledao je nestrpljivo prema vratima na kojima se pojavila ustra ena Mitsi. Ugledav i djevojcicu on je iznenañen uzviknuo: -Ti?... Sto ti radi ovdje? Gledao je dijete zlovoljno i oholo. Uboga Mitsi! Ovo je ba bio lo dan gospodara Ri val-lesa, covjeka kome su i odvi e laskali. Istog je casai paspoceo re ati. Dijete je pocrvenjelo, instinktivno se od-maknulo i promucalo: -Oprostite, gospodine... Htjela sam vas zamoliti... hocete li me saslu ati... -Ti me nema to moliti. Ja ne brinem o tebi. Odlazi, i nemoj mi nikada vi e smetati, mala bezobraznice! Ja bih trebao samo mahnuti rukom, pa bi upoznala zube mog Attile. Kao da je pas razumio njegove rijeci, stao je jo o trije re ati. Mitsi se okrenula i brzo oti la. Noge su joj drhtale. U uzbuñenju ona se sudarila sa Olausom Svengredom. Mladi je veñanin primijetio, ne naljutiv i se: -Pazi, mala! Ona je pro aptala: -Oprostite, gospodine! Pogledao ju je staviv i joj ruku na rame. -Sto je, dijete moje? Sto se dogodilo?.. Za to si tako uzbuñena? Sa simpatijama je promatrao mr avo, upla eno lice suznih ociju.

Mitsi je pro aptala: -Htjela sam ne to zamoliti gospodina Tarlaya, ali on me je otjerao. -Izabrala si lo dan, mala moja! No, gospodin Tarlav ima i boljih dana, pa bi mogl a drugi puta poku ati. Ona se uspravila, a oci su joj ljutito zasjale. -Nikada! Nikada! Nikada ga vi e necu ni za to zamoliti. On je zao kao i svi drugi o vdje. Odmah zatim ona je apnula pogledav i uznemireno veñanina. -Necete mu ponoviti ono to sam vam rekla, zar ne? Olaus se nasmije io svojim dobrim smije kom. -Ne boj se, mala moja! Smiri se! Ako ja slucajno mogu uciniti to si htjela zamoli ti gospodina Tarlaya, samo mi reci. Mitsi je odmahnula. -Ne, vi to ne mo ete. To mo e samo on. Jer on je ovdje gospodar. Ali, hvala, hvala, gospodine! Vi ste tako dobri! Zahvalno ga je pogledala. Zatim je spontanom kretnjom dohvatila njegovu ruku i p oljubila je. Nakon toga je otrcala prema svojoj tu noj sobi. Olaus Svengred slijedio ju je pogledom apcuci: -Ubogo dijete! Kako zanimljivo lice! Ne shvacam da Christian mo e biti tako okruta n prema tom dra esnom bicu. Leonie nije primijetila da je Mitsi napustila svoju sobu. No ipak su je o tome o bavijestili. Iduceg jutra ona je u la u Mitsinu sobu bijesna izraza lica. -No, ti se lijepo pona a ! cini se, bila si toliko drska da poñe u paviljon gospodina g rofa! Za to, ti bijednice? Hoce limi to reci? Uhvatila je djevojcicu za ruku i tresla je. -Dakle, hoce li mi reci to si htjela od njega? Mitsi je ponosno odgovorila: -Necu,jer seto vas ne tice. -Ne tice me se? To cu ti jo dokazati! Evo ti!... i jo ----i jo ! Moram si naplatiti z a gospodaricine prigovore. Optu ila me da te dovoljno ne cuvam. Udarci su padali po licu djeteta i po njezinim ramenima. Mitsi je strpljivo utjel a. Leonie je zastala i bacila je iznenada na krevet. -Ako ostane ovdje, brzo cu te udesiti, ti mala ni tarijo! No, na srecu izgleda da c emo te se ubrzo rije iti. Tako mi je bar rekla gospoña. Ona je iza la, bijesna, neprekidno prigovarajuci. Mitsi iznenada vi e nije osjecala svoju patnju. Ona ce napokon napustiti ovu kucu, ove zle ljude koji nisu osjecali ni malo nje nosti prema njoj. Kamo ce otici? To nije va no, jer ona nigdje nije mogla biti tako nesretna kao ovd je, u ovoj divnoj palaci, gdje su je svi mrzili, pa cak i gospodin Tarlay. Da, mrzio ju je jer je cak i svojoj baki ispricao ono to se dogodilo, tra eci vjero jatno kaznu to je Leonie obavila s u ivanjem. V Dva dana kasnije pocelo se pricati po dvorcu da se zdravlje gospodina Debrennesa

iznenada pogor alo. Poslijepodne stigli su njegov lijecnik i jedan specijalist. Pozvali su ih brzoja vno iz Pariza. Nakon to su ga pregledali, nisu pred Christianom i Parceuilom skrivali da se kraj pribli av a. Izmoren te kom bole cu gospodin Debrennes je pro ivljavao svoje posljednje dane. Christian je pokazao iskrenu bol. On se osjecao za titnikom svog bolesnog oca, cov jeka slabog zdravlja i jo slabije volje. Njegova ljubav predstavljala je za Louisa Debrennesa jednu od rijetkih radosti, jer je on vec u ranim godinama izgubio zdravlje, a nikada nije mogao pre- aliti preranu smrt svoje ljubljene supruge. Nije nalazio nikakve utjehe kod svoje majke, ambiciozne ene bez srca. Ona je u njemu vidjela samo dobrog, ali beznacajnog covjeka, sve do onog casa ka da je primijetila da ga bogata Lucie Douvres zaljubljeno promatra. A on se jedva usudio pogledati je pogledom punim obo avanja. Spretna ena je odmah shvatila da ovu situaciju treba iskoristiti. Trebalo je obraditi Jacquesa Douvresa koji je za svoju kcerku nasljednicu, tra io mnogo sjajniju

priliku nego to je to bio Louis Debrennes, mladi cinovnik bez imetka. Ona se time pozabavila tako spretno da su za nekoliko tjedana bile objavljene zaruke Louisa s kcerkom bogato g industrijalca. Na taj nacin ostvarile su se sve njezine nade, jer je Lucie Douvres u to vrijeme bi la jedna od najboljih partija Evrope, to se tice Louisa, on je bio sretan kraj svoje ljubljene ene, koja mu je tu ljubav uzvracala. Njegova je sreca trajala tri godine. Zatim je tifus odnio Lucie. On se takoñer raz bolio i nikada se vi e nije potpuno oporavio. Jacques Douvres, iako duboko ra alo cen smrcu svoje drage kcerke, nastavio je upravl jati tvornicom. U posljednjim godinama svog ivota on je za pomocnika uzeo Flaviena Parceuila, kog a mu je preporucila gospoña Debrennes. Taj lukavi i spretan covjek uskoro je postao neopho dan starcu koji zbog godina i kostobolje vi e nije mogao onako dobro prosuñivati kao u mladosti. U s vojim posljednjim satima Jacques Douvres rekao je svom zetu: -Slabog ste zdravlja, ne mo ete se baviti poslovima, pa ce biti najbolje, dragi mo j Louis, da sve to prepustite Parceuilu. On to zaslu uje. To je Louis Debrennes i ucinio. Flavien je tako mogao po svojoj volji upravljati industrijom koju su podigli na noge Jacques Douvres i njegov mlañi rano preminuli brat. On se u tome dobro sna ao. Mnogo bolje no to bi to ucinio gospodin Louis Debrennes. A on mu je to i priznavao. Ali, uz iznimku nekolicine njegovih miljenika, svi koji su radili za njega, mrzili su ga, od in enjera do posljednjeg radnika. A svi su oni s mnogo simpatija docekivali »dobrog gospodina Louisa«. No, nece vi e vidjeti dobrog covjeka koji je za svakoga imao ljubezan pogled. On j e malo pomalo napu tao ovaj svijet, pa se cinilo kao da ga je vec napustio nakon posjete lijecnika i svecenika. Le ao je naime nepomicno, zatvorenih ociju i stisnutih usana. Njegovo je blijedo lice bilo nepomicno. Christian je sjedio do njegovih nogu na krevetu i bolno ga promatrao. Kraj njega je bila i njegova majka. Od casa kada su joj javili da se stanje njezina sina pogor alo, ona ga nije ni trenutak napu tala. Osim u onih nekoliko trenutaka kada je prepustila svoje mjesto gospodinu Parceuilu. Njezino je lice ostalo mirno i nije odavalo uzbuñenje. S vremena na vrijeme prinos ila je ocima malu cipkastu maramicu da bi obrisala po koju malu suzu. No, bilo je poznato da je go spoda Debrennes bila odlucna ena, koja je znala svladati sve boli i patnje ivota. Ponekad bi u sobu u ao tiha koraka sluga gospodina Debrennesa. On bi se tiho raspi tao za stanje bolesnika da bi to mogao javiti gostima Rivallesa, a narocito grofici Wanzel, ko ja je bila duboko dirnuta. Zatim se iza zavjese na vratima pojavila plava glava Florine. Pogledala je upitn o svoju kumu. Ona joj je odgovorila kretnjom punom ocaja. Florine je nje no pogledala Christiana. No, pr

imijetiv i da on ne obraca pa nju na nju, ona se odmah povukla. Upravo tog casa gospodin Debrennes se pokrenuo, a zatim otvorio oci. Christian se nagnuo prema njemu i nje no mu stisnuo ledenu ruku. Gospodin Debrennes je pro aptao: -Htio sam... ti kazati... - to to oce? Ne zamaraj se. -Ne... ali... trebalo bi... neka se jo raspitaju radi djeteta... Trebao sam... Stao se gu iti. Njegova majka, uzbuñena izraza lica, prekinula ga je slatkim glasom: - uti, dragi Louis! Lijecnici su ti preporucili odmor. -Da... odmor... skoro ... potpuni... Ali, dijete... ne zna se ... mo da je majka i pak govorila istinu ... Christian je upitno pogledao baku. Ona je bolnom kretnjom odmahnula i rekla: -On bunca, dragi moj! Tihi je glas nastavio: -Treba tra iti... Christian... treba! Ne smije biti nepravde! Dat ce joj njezin dio ... i... Gospoña je pru ila ruku, i nje no je polo ila na glavu svog umiruceg sina. -Budi razuman, dragi Louis! Smiri se, i odmah ce se bolje osjecati. Tvoje te misl i vi e nece muciti. -Ne... ja elim reci Christianu... on mora... Sna an grc ga je prekinuo. Gospoña je pozvala bolnicarku iz susjedne sobe. Kada je kriza pro la, umiruci vi e nije govorio. Neko je vrijeme promatrao Christian a molecivim pogledom. Zatim su se njegovi kapci zatvorili. Ne to kasnije, on je, nakon jo jednog laganog grca, predao svoju du u Bogu.

Vijest o njegovoj smrti duboko je dirnula Mitsi. Nije mogla zaboraviti da je gos podin Louis Debrennes bio dobar prema njoj i da ju je oslobodio neugodne slu be lijepoj Florini. On je i zgledao tako dobar... dok su svi drugi... Dva dana nakon vrlo svecanog sprovoda, Leonie je obavijestila djevojcicu da ce o tici u internat sv. Klotilde u Vorgeresu. -Marta ce te odvesti do Pariza i smjestiti te u vlak za Chartres. Tamo ce te doc ekati casna sestra. Haljine ce ti nabaviti casne sestre. Gospoda Debrennes poslat ce im potreban nov ac. Mitsi je poskakivala od radosti. Napokon ce napustiti ovu kucu. A to je bila najv eca sreca, pratit ce je jedina osoba koja joj je ukazivala malo ljubavi. Sigurno Leonie nije s tom namjerom odabrala Martu. Ali Marta je zatra ila dozvolu da posjeti u nekoj pari koj bolnici svoju baku na umoru. Leonie je iskoristila tu priliku da se rije i djevojcice koju nije mogla trpjeti. Prije svog odlaska, Mitsi vi e nije vidjela gospoñu Debrennes. Ni gospodina Parceuil a, ni Christiana. To prezreno malo bice napustilo je dvorac jednog vla nog tu nog jutra u pratnji dobr e Marte. Marta je nosila prtljagu ubogog siroceta. Stigav i na kraj aleje, Mitsi se okrenula i prezi rao po posljednji puta pogledala dvorac, apnuv i: -Ne alim za tobom! Nadam se da te nikada vi e necu vidjeti!

DRUGI DIO

I Zvuk orgulja irio se kapelicom internata Sv. Klotilde u kojoj su se sakupile ucen ice. Kroz taj zvuk probijao se cisti, bar unasti glas ispunjavajuci sav prostor. On je pripadao uceni ci koju su zvali gospoñica Vrodno, iako su je casne sestre nazivale »mala Mitsi«. Mitsi je bila osrednj e visine, puna neke neizmjerne dra esti. Njezino armantno lice bilo je sitno, oci smeñe s odsjajem z lata i pune topline. Du a male Mitsi bila je cista kao u djeteta. Narocito ju je voljela sestr a Helena. Vi e od svih ostalih sestara ona se bavila njome. Brinula se za nju, kao da je djevojka neka dragocjena biljka. Bila je to inteligentna i kulturna ena pa je svojoj miljenici pru ila obrazovanje neuobi cajeno za taj internat u kome su se nalazile kceri skromnih obitelji. A u Mitsi je na la plodno tlo. Kada je pro le godine napustila samostan, i po nalogu svojih pretpostavljenih krenula u drugi, ona je ostavila svoju ticenicu oboru anu velikim intelektualnim bogatstvom, a uz to i velikom vje tinom vezenja, to je bila jedna od odlika ovog samostana. Njezin odlazak zadao je Mitsi duboku bol. I druge su casne sestre bile dobre pre ma njoj, no niti jedna je nije tako dobro razumjela kao sestra Helena. Niti jedna joj nije pru ala takvu utjehu kada bi se ona ponekad upla ila svoje buducnosti. Kakva ce biti ta njezina buducnost? Sto ce odluciti oni koji su se nazivali njez inim dobrociniteljima, i u kojima je njezina djetinja du a instinktivno osjetila neprijatelje? Svake Nove godine casne sestre bi zahtijevale od nje da gospoñi Debrennes napi e pis mo puno zahvalnosti i najboljih elja. Nikada nije primila odgovor na ta pisma. Gospoña bi j edino odgovarala casnoj majci koja bi je obavje tavala o Mitsinim uspjesima, tra eci da djevojcicu od goje to skromnije, pripremajuci je za ivot pun rada, odricanja i krajnje skromnosti. »Mitsi ceka skroman ivot« pisala je ona. »Ona to ne smije nikada zaboraviti, pa vas mol im, draga sestro, da joj to neprekidno ponavljate.« Sestra Helena bi kimala glavom kada bi citala ta pisma, govoreci: -Mitsi je otmjena tijelom i du om. Ona ce jednom biti prekrasna ena... Uboga mala, kakva ce to opasnost biti za nju, u njezinoj moralnoj osamljenosti. Mlada slu avka Marta pisala bi joj jednom ili dva puta godi nje. Nije zaboravila na Mitsi. Obavijestila juje o vjencanju gospodina Tar-layja s groficom "Wanzel, o roñenju nasljednika i s mrti mlade ene u porodu. O tome da gospodin grof nikada nije boravio kod kuce, vec je u Parizu provodio mondeni ivot, prepu tajuci upravu tvornice Parceuilu, koji je iz dana u dan postajao sve ne pravedniji i gori. Gospoña De-brennes je ponovno preuzela upravu nad kucom, koja joj je neko vrijeme, nakon enidbe njezinog unuka, izmakla iz ruku. Njezino kumce Florine je i dalje cesto boravila u njezinu dru tvu, makar je zbog toga ostavljala samog svog bolesnog oca, koji nije imao nikoga do

nje. Saptalo se da ona jo uvijek nije napustila nadu da ce osvojiti gospodina grofa. Ona je zbog tog a odbila nekoliko vrlo dobrih partija, pa se sa dvadeset i osam godina jo uvijek nije udala. Sve te pojedinosti nisu zanimale Mitsi. Ona je imala toliko lo ih uspomena iz Riva llesa! A cinilo se da nikada vi e nece sresti njegove stanovnike, pa je bilo najbolje da ih zaboravi. Te proljetne nedjelje ona je pjevala iz sveg srca u kapeli. Imala je mnogo dara za glazbu, pa je izvanredno iskoristila ono to ju je sestra Helena naucila. Najvece joj je u ivanje bilo provoditi vrijeme uz harmonij, na kome je cesto znala improvizirati. Nakon to su druge ucenice oti le, ona se jo cetvrt sata zadr ala u kapelici. Zatim je krenula prema glavnoj zgradi. Tamo je stajala casna majka dr eci u ruci nekoliko pisama. Vjerojatno joj ih je li stono a netom predao. Upravo je citala neku kartu kada je ugledala Mitsi. Pozvala ju je: -Doñi, dijete moje! Moram ti ne to reci. Tvoja za titnica gospoña Debrennes, smatra da j e tvoj odgoj zavr en. Poziva te kuci. Prepustit ce ti brigu oko rublja, jer si ti u tome vrlo s pretna. Mitsi je problijedila i stala drhtati. Srce joj se steglo od straha, pa je u asnut o promatrala casnu sestru. Zatim je zapita dr cucim glasom: -Nadala sam se da ce mi gospoña Debrennes dopustiti raditi ono to bih ja odabrala.. . da me nece prisiliti raditi sa poslugom. Casna sestra pogledala je Mitsi nezadovoljnim pogledom. -Kakvim glasom ti to govori , dijete! Ti si i odvi e ponosna. Ne zaboravi da sve dug uje gospodi Debrennes. Bez nje bi odrasla u nekom siroti tu, pa ne bi ivjela danas ovako meñu nam a. Ona ti daje

zaposlenje u svojoj kuci. to si ti zapravo mislila? Kako si mogla racunati s time da ce ti ona ponuditi ne to drugo? Ovo je mnogo bolje no da se mora zaposliti negdje kao radnica ili slu be nica. Tolike opasnosti vrebaju na usamljenu djevojku! Tamo ce ivjeti u casnoj kuci, a titit ce t e ta po tovanja vrijedna ena. Bude li se dobro pona ala, ona ce osigurati tvoju buducnost. Sto jo mo e ! tra iti u svojoj situaciji? Dok je casna sestra govorila, arko je rumenilo oblilo obraze mlade djevojke. Da, Mitsi je shvatila da njezine rijeci zvuce nezahvalno. Znala je da u ocima sestre, njezino odbijanje v r enja slu inskih poslova, mo e predstavljati samo znak neshvatljivog ponosa. Osim toga, ta dobra sestra Mathilda nije bila tako inteligentna i osjecajna kao sestra Helena. Ova bi odmah shvatila ono to je osjecala mala Mitsi, podsjecajuci se na neugodne do ivljaj e iz pro losti. Naravno, i ona je ne bi podr avala u toj njezinoj pobuni, ali bi joj pru ila podr ku i rekla bi joj kako da sacuva svoj ponos i obavlja zadatke koji su je ocekivali. Drugim rijecima, ona b i shvatila Mitsi, a ne bi je optu ivala zbog nezahvalnosti kao to je to cinila sestra Mathilda. I tako je Mitsi sakrila duboko u du i svoje gorke misli, strah i brige. Drugog je dana ipak obavijestila sestru Helenu o novim alosnim promjenama u njezinu ivotu. II Osam dana kasnije, Mitsi je si la s vlaka na kolodvoru Montpamasse u pratnji casne majke, koja je imala posla u Parizu, pa je usput dovela mladu djevojku. Palaca Tarlay u Parizu, u kojoj je u to doba godine boravila gospoña Debrennes, bi la je smje tena u ulici Varenne. Obje su ene krenule pje ice onamo. Mitsi je bila alosna i zabrinuta, i nije gledala oko sebe. Poput automata hodala je kraj sestre Mathilde, ne opa ajuci poglede pune divljenja koje su joj prolaznici dobacivali. Bila je prekrasna u svojoj sivoj vunenoj haljini, s malom crnom kapicom, ispod k oje je provirivala tamna kosa. Mala Mitsi cinila se poput tajanstvene princeze presvucene u skromnu uniformu ucenica internata sv. Klotilde. U ulici Varenne one su zastale pred ogromnom palacom s grbom grofova Tarlay nad vratima. Mitsino je srce stalo sna no udarati kada je casna majka pozvonila. Kakva ce biti njezina sudbina iza tih ponosnih zidova? Sigurno ne ba zavidna, jer je poslugom jo uvijek upravljala Lconi e. Ona ce se pobrinuti za nju, kako je to napisala gospoña Debrermes. Portir, va na izraza lica, otvorio je vrata. Sestra Mathilda je zatra ila neka pozov u gospoñuLconie, ali je portir rekao: -Ona je upravo iza la. No, mislim da ce se brzo vratiti. Hocete li pricekati, sest ro? -Nemam vremena! Dovela sam joj ovu mladu djevojku, koja ce ovdje krpati rublje. Vratar je dobrohotno pogledao Mitsi. -Ja cu je povesti sa sobom. Kada se gospoña Leonie vrati, obavijestit cu je o njez inu dolasku.

-Dobro! Dakle, doviñenja, mala moja Mitsi! Budi pametna, i ne zaboravi moje savjet e! Pi i nam ponekad. Ona je poljubila blijedu mladu devojku koja je nastojala suspregnuti suze pred t im strancem. Zatim se udaljila, a Mitsi je ostala sama sa vratarom. Pozvao ju je neka ga slijedi stubama za poslugu. Na drugom katu on ju je uveo u veliku sobu punu ormara i velikih stolova na kojima je bilo rasprostrto rublje. Mlada plavokosa i blijeda osoba kriknula je od radosti primijetiv i Mitsi. Marta j e ustala i krenula prema njoj pru enih ruku. -Ah, Mitsi, kako sam sretna to te vidim! One su se toplo zagrlile. Vratar ih je z acuñeno pogledao i zapitao: -Vi se vec poznajete? -Da, gospodine Laurier! Mitsi je provela neko vrijeme u Rivallesu. -Dobro! Ta se mlada osoba sigurno nece dosañivati. Tako je lijepa da ce joj mnogi udvarati. Naglom kretnjom Mitsi se okrenula prema njemu. Pogledala gaje ponosno: -Meni nece nitko udvarati, jer ja to necu dopustiti. On je trenutak ostao bez rijeci, a zatim se podrugljivo nasmijao: -To cemo jo vidjeti, ljepotice! Nije cudo da se tako pona ate jer dolazite iz samos tana. No, nakon nekog vremena, vidjet cete sve u drugom svjetlu.

On je zatim bez rijeci napustio sobu. Marta je zagrlila drhtava ramena mlade dev ojke. -Ne brinite unaprijed, draga moja! Ne mogu reci da necete imati neprilika s tim glupim slugama. Ali morate ostati hladni i ponosni, pa cete ih tako dr ati daleko od sebe. Sjednite! L eonie je iza la, pa imamo trenutak vremena za razgovor. Gutajuci suze koje su joj navrle na oci, Mitsi je sjela kraj ove dobre djevojke koja je dr ala u svojim rukama njezinu toplu malu rucicu. Marta je dirnuto promatrala dra esno bice koje n ije bilo stvoreno da ivi u ovoj okolini u kojoj se sada na lo. Stala ju je ispitivati o njezinu ivotu u i nternatu, a zatim je odgovarala na njezina pitanja. Da, Leonie je jo uvijek jednaki tiranin kao i nekad. Marta se cesto mogla potu iti na njezinu zlocu. Ali, morala joj se pokoriti, jer s u njezina braca bila zaposlena u tvornici, pa im je Leonie, koja je u ivala povjerenje gospoñe Debrennes, mogla tamo na koditi. Tu je ivjela jo i Adrienne, koja je bila tako zla prema Mitsi. Uspjelo joj je luka vstvom postati prvom sobaricom gospoñe Debrennes. Na srecu, ona se zbog toga vi e nije ubrajala u obicnu poslugu, pa je tako Mitsi nece susretati barem za vrijeme jela. -Gospoñica Dubalde je jo uvijek ovdje kao to sam vam pisala. Ona ce iduci tjedan zaj edno s gospoñom Debrennes otputovati u Rivalles. Naime, mi napu tamo Pariz za osam dana. Go spodin grof, koji se sada nalazi na putu, odlucio je smjestiti se tamo. Imat cemo mnogo posla dok sve priredimo za taj dan. Mitsi je zapitala: -A dijete?... Pisali ste mi da je slabog zdravlja. -To je jo uvijek tako. On je slaba an djecak. Meni se zapravo cini da mu nedostaje ljubavi. Njegova baka se brine da uvijek bude okru en luksuzom, ali se uopce ne bavi njime. Izgleda da ni njegovom ocu uopce nije stalo do njega. Mitsi je apnula: -Tome se ne cudim. Ona se sjetila pritom kako je jednom bila primljena. Grof je otjerao malu nesret nu djevojcicu. Bio je sebican i bez srca. Taj lijepi grof Tarlay! -Pricajte mi o svojoj obitelji -zamolila je Mitsi Martu. - to je s va om majkom i br acom? -Moja je uboga majka vrlo umorna. Bio bi joj potreban odmor i malo lak eg ivota. Al i ona se mora brinuti za svoje unuke koji vi e nemaju majku. Mora ih hraniti i brinuti se za odj ecu svojih sinova. Moj brat Vincent nije dobrog zdravlja. Julien je bogalj. A ipak obojica hrabro r ade. Gospodin Parceuil mnogo zahtijeva i strog je. Osim nekih svojih miljenika, za koje se govori da uh ode za njega, on placa vrlo slabo a zahtijeva mnogo. Govori se da je vrlo krt. Nasmijesiv i se, Marta je dodala: -Evo, ogovaram! Ali taj gospodin Parceuil zaista nije simpatican. -Dobro ga se sjecam -dodala je zami ljeno Mitsi. -I gospoda Debrennes je ostala ista. Ad-rienne je njezina miljenica, pa to iskor i tava i osvecuje se

onima koje ne voli. Ona je ponekad zla prema meni, ali ja to moram podnositi, je r kada bih oti la odavde, odmah bi otpustili iz eljezare moju bracu. Sto bi tada bilo s nama? ivot j e vec i tako te ak. Tog su se casa otvorila vrata i pojavila se Leonie. Nije se mnogo promijenila. N jezino lice imalo je samo nekoliko bora vi e. Njezina je perika bila jednake crvenkaste boje. Svijetle oci gledale su jednako zlobno kao nekad. -Ah, stigli ste! Promatrala je o tro mladu djevojku, koja se digla na pozdrav. U njezinu pogledu os jetilo se iznenañenje. Rekla je suho: -Smjesta cete poceti raditi. No, necete raditi ovdje. Gospoda Debrennes odlucila je da zamijenite slu avku mladog gospodina Jacquesa, jer je ona morala otici u bolnicu. Mitsi je izmijenila tu an pogled s Martom. Mislila je da ce barem moci raditi s to m djevojkom koja joj je bila sklona. Leonie je primijetila taj pogled pa se nacerila: -To vam nije drago? Zaista teta? Ipak cete se morati pomiriti s time. Doñite, preds tavit cu vas engleskoj guvernanti, gospoñici Dorothy. Nakon to je cvrsto stisnula ruku Marti, Mitsi je tu na srca krenula za Leonie. Stub i tem za poslugu spustile su se u prvi kat, pro le kroz hodnik i stigle do prostorija mladog naslje dnika Tarlavjevih. Leonie je otvorila vrata i najavila:

-Dovodim vam pomoc, Dorothy! Mitsi je ugledala pred sobom sobu oblo enu bijelom svilom, s dva visoka prozora za strta zavjesama od izvezenog tila. U malom kreveticu le alo je slaba no dijete obraza rumenih od gro znice. Oci su mu bile zatvorene, a ruke je polo ilo na navlaku od prekrasno izvezenog finog platna. U sredini sobe sjedila je mala mr ava ena, ocvala lica i ne to ivala. Nosila je sivu h aljinu ukra enu jedino bijelim okovratnikom. Kada su Leonie i Mitsi u le, ona je prestala ivati i pogledala ih svojim bezbojnim hladnim ocima. Pribli iv i se nekoliko koraka, Leonie je pokazala na dijete i tiho zapitala: -Nije mu dobro? Engleskinja je mirno odgovorila: -Nije! Javila sam gospoñi da sam poslala po lijecnika. -Ona je govorila polagano, jer joj je poznavanje jezika ocigledno predstavljalo pote kocu. Leonie je slegnula ramenima. -Mo da i on ima arlah? -Da, to i ja mislim. Groznica... vratobolja... -Tog se trenutka djecak pomaknuo i otvorio oci. Leonie mu se pribli ila i rekla nje no: -Zar elite biti bolesni gospodine Jacques? Dijete nije odgovorilo. Groznica ga je tresla. Mitsi, koja mu se takoñer pribli ila, srela je pogled njegovih lijepih ociju koje su se dugo zadr ale na njoj. -Da, to je arlah -rekla je poluglasno, obrativ i se guvernanti. -Ja sam vec njegovala djecu koja su se pro le godine razboljela u internatu u kojem sam boravila. Ona je govorila engleski najvecom lakocom, jer ju je sestra Helena naucila taj j ezik. Dorothy je bila zacuñena, no prije nego je ne to mogla odgovoriti, Leonie je bijesno primijetila: -Sto to brbljate? Necete valjda reci da govorite engleski? -A za to ne bih govorila? -odgovorila je Mitsi mirno. -Tko vam je placao satove? -Naucila me dobra casna sestra, vjerujuci da bi mi znanje tog jezika moglo jedno g dana koristiti. -Cemu, ako smijem pitati? Slu avci nije potrebno znanje jezika. Doñite! Pokazat cu v am sobu. Krenula je i zastala-Kad joj poka em sobu, poslat cu je ponovno ovamo, Dorothy! Ah , evo gospoñe Debrennes! Zaculo se u tanje svile. Na pragu se pojavila gospoña Debrennes. Bila je jo uvijek imp ozantna. Njezina crna kosa izvirivala je iz kapice od dragocjenih bijelih cipaka ukra enoj vrpcama boje zlata. Iza nje pojavila se Florine. No, dok se gospoña Debrennes pribli ila krevetu svog un uka, gospoñica Dubalde je zastala na vratima. Smjesta je ugledala Mitsi. Florine se iznenañeno tr gnula i nabrala obrve. Gospoña Debrennes je pak dohvatila lornjon, ovje en na njezinoj haljini od si vog tafta i stala promatrati djevojku tako napadno, da je ova oborila pogled. Leonie je brzo primijetila: -Ovo je Mitsi. Danas je stigla. -Mitsi... prepoznajem je... No, nisam mislila... Nije dovr ila recenicu. Nastavila je gledati mladu djevojku, bez najmanje ljubezno sti. Leonie je

objasnila: -Ona ce pomagati Dorothy, koja ce imati mnogo posla ako gospodin Jacques doista ima arlah. Florine se jo vi e povukla i uzdahnula: -Mislite? To bi bilo nezgodno, ako je arlah... -Na ce odlazak u Rivalles biti odgoñen do ne znam kada! -zaviknula je gospoda Debre nnes. Nadam se da se ipak varate, Lconie! -To bi mi bilo drago. Ali, bojim se... Louis e je imala iste simptome... Doñite, Mitsi! Potrebni ste ovdje, pa treba po uriti. Mitsi se naklonila i pozdravila gospoñe, ali one nisu odgovorile na njezin pozdrav . Kada je pro la kraj Florine, ona ju je neprijateljski pogledala. Dok su se Leonie i Mitsi udaljavale, gospoña Debrennes je uputila nekoliko rijeci djetetu, pogladila njegov topli obraz i naredila guvernanti neka je obavijesti o nalazu lijecnika. Sve je to ucinila korektno, ali hladno, kao da dijete, koje je le alo pred njom, predstavlja za nju nekog stranca. Srce te ene, puno sebicnosti, nikada nije osjetilo prave materinske osjecaje, osim mo da po nekad prema Christianu. No, i u obo avanju, kojim je ona okru ivala svog unuka, trebalo je vidje ti samo divljenje njegovim izvanrednim osobinama i polo aju kojeg je on u ivao zbog svog imena i bogat stva. Florine je neprekidno stajala na pragu sobe. Ona je stala obja njavati, dok joj se gospoña Debrennes

pribli avala: -Nisam imala arlah, i ne bih ga eljela sada dobiti, pa se zato dr im malo podalje od ... no mo da to i nije arlah. Moramo se tome nadati. Ne znam kako bi mali podnio tako te ku bolest... Uostalom, Dorothy ce ga dobro njegovati. Ona je vrlo povjerljiva osoba. Obje su ene tako govoreci napustile djecakovu sobu i krenule prema odajama gospoñe Debrennes. Florine je kimanjem glave potvrdila posljednje rijeci svoje kume a zatim je zapi tala: -Recite, kumo, kakvom vam se cini ta mlada djevojka? Ta Mitsi. Gospoña Debrennes je skupila usne. -Lijepa je... Ne mo e se reci ni ta drugo... Odvi e lijepa ... i vrlo otmjena za jednu slu avku. Florine se kratko nasmijala: -Imat ce mnogo obo avatelja. Gospoña Debrennes je slegnula ramenima odgovarajuci s dubokim prezirom: -Neka cini to hoce. Pru ila sam joj odlican odgoj. Ipak postoji opasnost da slijedi trag svoje bijedne majke. To gore po nju! Otjerat cu je smjesta, cim se poka e nedostojna moje za tite. Tada ce postati ono to ce moci. Florine nije dalje nastavila taj razgovor. Na njezinu se celu pokazala duboka bo ra. Uvijek je osjecala ljubomoru prema lijepim i armantnim enama, jer su privlacile mu karce. I tako je uboga Mitsi, ni sama to ne sluteci, navukla na sebe mr nju Florine, kojo j ce se doskora pridru iti i druge. III Mali je Jacques zaista imao arlah. Iako to nije bio narocito te ak slucaj, ipak je predstavljao opasnost za slaba an organizam. Lijecnik nije pred Dorothy krio svoju zabrinutost. Kada je Dorothy ne to kasnije ponavljala Mitsi njegove rijeci, dodala je: -Njegovat cemo ga to je bolje moguce. No, ako ga bolest odnese, nece ostaviti mno go tuge za sobom. Ubogi Jacques! Mitsi se sama mogla uvjeriti da Dorothy govori istinu. U najkriticnijim trenucim a bolesti, gospoña Debrennes dolazila bi svako poslijepodne u tocno odreñeno vrijeme. Ostajala bi pet minuta u bolesnickoj sobi, a tada bi se svecano povlacila. Ujutro i navecer bi ona slala svoju sobaricu eliv i saznati novosti. Florine se uopce nije pojavljivala kod malog bolesnika, izbjegavala je cak i bli zinu njegove sobe, maknuv i se svaki puta u stranu kada bi srela nekoga tko je dolazio u doticaj s dj etetom. Po noci je dijete cuvala sestra bolnicarka. Po danu su se za njega brinule Dorot hy i Mitsi. Guvernanta je bila savjesna, no vrlo hladna ena, koja je tocno izvr avala svoje zadatke bez ik akvih toplijih osjecaja. Po rijecima guvernante, mali Jacques nije znao ulijevati sklonost prema sebi. Uv ijek je bio alostan i prkosan. No Mitsi se vrlo brzo ucinilo da ubogi mali an pati to ga nitko nije volio .

Od prvog dana je dijete pokazivalo osjecaje pune simpatija za nju. Mali je dopu ta o da ona dr i njegovu vrelu ruku, koju bi on inace istrgao iz ruku svoje bake ili Dorothy. Pos lu no je gutao lijekove koje mu je pru ala Mitsi, odbijajuci one to mu ih je davala guvernanta. Cim bi se m lada djevojka udaljila on bi slabim glasom, ali vrlo odlucno, tra io: -Mitsi! Hocu da ostanete ovdje! Mitsi je bila savr ena bolnicarka. Bila je kao stvorena za odanost. Od prvog dana pokazivala je toplo suosjecanje s tim malim bogata em, li enim svake ljubavi. Ona je bila savr ena pomocni ca lijecniku u njegovoj borbi protiv smrti koja je poku avala odnijeti to krhko dijete. Narocito je zabrinutost pokazivao doktor Massard, jedan od najpoznatijih lijecni ka Pariza! Jacques je buncao, pa se meñu rijecima koje je cesto ponavljao, moglo cuti: -Tata ... vidjeti tatu... Po razgovorima meñu poslugom, Mitsi je mogla zakljuciti da gospodin Tarlay, koji j e putovao po Istoku, jo nije najavio svoj povratak. Iako ga je njegova baka obavijestila o Jac queso-voj bolesti, on ocigledno nije smatrao potrebnim zbog toga prekinuti putovanje. Drugog dana krize lijecnik je rekao Dorothy, kada ga je ova ispratila iz bolesni cke sobe: -Mislim da bi bilo dobro brzojavki gospodinu Tarlayu da je stanje ozbiljno. Ja n e mogu odgovarati niza to.

Kada je Engleskinja, malo kasnije, opetovala te rijeci Mitsi, ona nije mogla sus pregnuti svoje ogorcenje: -Nije li on trebao doci na prvu vijest o bolesti djeteta. Mogao je pretpostavlja ti da bi bolest mogla biti opasna za tako slaba no dijete. -Tako je, ali, draga moja, meni se cini da gospodinu Tarlayu nije uopce stalo do sina. Uostalom, nije mu stalo ni do koga. Misli samo na svoje zabave i u ivanja. Sve ostalo njemu ni ta n e znaci. Ono to je Mitsi cula od posluge, savr eno je odgovaralo slici pravog sebicnjaka. A takvog joj je docarala i guvernanta. Cinilo se da ga se posluga silno pribojava, iako o njemu govori samo sa po tovanjem. Nasuprot tome niti najmanje se ne suspre e ogovarati oholu gospoñu Debren nes, krtog Parceuila i koketnu Ijenivicu, gospoñicu Dubalde. Za Mitsi su obroci, koje je uzimala zajedno s poslugom, predstavljali te ko isku enj e. Od prvog je dana izazvala ljubomoru ena i nagla enu pa nju mu karaca. Njezina crna haljina, sa izve zenom pregacom i kapicom od bijelog tila, davali su joj izgled dra esne princeze, koja s e presvukla u sobaricu. Cula je vec mnogo rijeci divljenja. No, ostajala je hladna i ponosna. Govorila je malo i bil a ljubezna sa svima. ene su prezrivo govorile: »Ona je ponosna i utvarana. Vidjet ce vec to ce joj se jednog dana dogoditi, jer ona u svojoj krvi nosi sve moguce poroke.« Te je rijeci pro irila Adrienne, stara Mitsina neprijateljica. Njezini neprijatelj ski osjecaji postali su jo sna niji u prisutnosti te djevojke pune dra esti i ljepote, za koju su mu ki clanovi p osluge govorili da joj nema ravne. Potajno se za-klela samoj sebi da ce joj ivot u kuciuciniti nesno snim, nastojeci poduzeti sve da bi je otjerali odavde. »Kao kaznu za to to se pravila tako va na« govor ila je zavidno samoj sebi, gledajuci za finim likom cije je aristokratsko dr anje upadalo u oci. Napokon je jednog dana, cetrdeset osam sati nakon to je lijecnik izjavio da vi e ne postoji nikakva opasnost za Jacquesa, brzojav najavio dolazak gospodina Tarlayja. Trebao je stic i drugi dan. To je gospoda Debrennes saopcila svom praunuku, kada mu je tek poslije podne do la u posjete. Mitsi, koja je upravo donijela caj malom bolesniku, bila je iznenañena zbog izraza srece na njegovu licu i u lijepim ocima, jo uvijek sjajnim od groznice. Ne to kasnije, kada je ostala sama s djecakom, ona ga je zapitala polo iv i ruku na nj egovo goruce celo: -Radujete se to ce se va otac vratiti, dragi moj? On je apnuo: -Vrlo ga volite? On nije odgovorio. No uzdah je podignuo njegova uska prsa. Mitsi je primijetila u njegovu pogledu neizmjernu bol, dirljivu kod tako mladog bica. Pomislila je srca puna alosti: »Ubog i mali, pati li on mnogo zbog toga to ga otac ne voli?«

Neugodna joj je bila pomisao to ce uskoro sresti grofa koji joj je ostao u tako l o oj uspomeni. Zbog toga je zahvaljivala sudbini to se nije nalazila u sobi kada je grof do ao u posjet e svom sinu drugog dana nakon svog dolaska. Taj je posjet ostavio u Jacquesovim ocima odbljesak srece. Kada se Mitsi pojavil a kraj njega, on joj je rekao, milujuci tankim prstima ruku mlade djevojke: -Mitsi, vidio sam oca. -Sada ste sretni kada se on vratio, mali moj Jacques? Sjaj je nestao iz lijepih tamnih ociju, kapci su se spustili. Tiho, tako tiho da ga je Mitsi jedva cula, dijete je apnulo: -Otac mene ne voli. IV Odlazak u Rivalles morao je biti odgoñen zbog Jacquesove bolesti. Odmah po svom dolasku, Christian je naredio da se, bez zadr avanja izvr e sve pripre me za preselenje u dvorac. Potreban broj posluge, koja se trebala brinuti za malog bolesnika, ost at ce u Parizu dotle, dok lijecnik ne bude smatrao sigurnim prebaciti ga u Rivalles. U palaci u ulici Varenne svi su bili vrlo zaposleni iducih dana nakon dolaska go spodina Tarlaya. No, na dan kojeg je on odredio za odlazak sve je bilo spremno. Mitsi je bilo ao to njezina prijateljica Marta takoñer odlazi u Rivalles. S njom je znala provoditi veceri u ugodnom razgovoru. Tje ila se time to ce se ubrzo opet naci zajedno. Zbog opce selidbe

Mitsi je osjecala olak anje jer je neko vrijeme mu ki clanovi posluge nece napastova ti. Za tako osjetljivo bice kao to je ona bila, predstavljalo je to veliku neugodnost. Naroci to joj je neugodan bio neki drzak sluga imenom Theodore. Uoci grofovog odlaska lijecnik je do ao u posjete bolesniku. Doktor Massard je dje lovao hladno, no bio je dobra i plemenita srca. Odnosio se ocinski prema djetetu koje ga je takoñer veoma voljelo. Nakon to je tog jutra pregledao dijete, on je izjavio: -Nije mu lo e... cak to vi e. Posljednja dva dana osjeca se vidan napredak. On je to govorio Mitsi. Ona je tog jutra bila sama sa Jacquesom, jer je Dorothy boljela glava. Osjecala je vrtoglavicu i morala je poci u postelju. Nakon to je mladoj djevojci dao neke upute o novom lijeku za jacanje, on je nadod ao pogledav i s velikim zanimanjem u dra esno, ali pomalo umorno lice: -Ne smijete se premarati! Izgledate iscrpljeno ... Pla im se da na mali bolesnik pr evi e iskori tava svoju dra esnu bolnicarku. Mitsi se nasmijala pogledav i toplo Jac-quesa: -Niti govora. Osim toga tako sam sretna to mogu ne to uciniti za tog ubogog mali ana. -To ste vi vec ucinili. U vama sam stekao najbolju pomocnicu za vrijeme bolesti. Va a odanost i majcinski osjecaji sigurno su mnogo pridonijeli ozdravljenju. Prekinuo se primijetiv i da se Mitsi povukla natrag, gledajuci u vrata to su dijeli la spavacu sobu Jacquesa od one u kojoj se on obicavao igrati. Lijecnik se okrenuo i ivahno dodao: -Ah, gospodin Tarlay! Odu evljen sam to vam mogu najaviti znatno pobolj anje. -Spusti v- i za sobom svilenu zavjesu boje starog zlata, Christian se pribli avao krevetu i pru io r uku lijecniku. Oni su izmijenili nekoliko rijeci o djetetu, cije su umorne oci iznenada zasjale. Mitsi se povukla nekoliko koraka. Ali Jacques ju je pozvao: -Mitsi, nemoj otici! Gospodin Tarlay se okrenuo. Mitsi je srela njegov iznenañeni pogled u kome se isto g casa pojavio veliki interes. -A, pa to je mala Mitsi! Nisam znao da ste sada ovdje. Jacques je rekao slabim glasom: -Ona je moja sobarica i ja je vrlo volim. -Tvoja sobarica? Zaista?! Ironicni je smije ak pro ao tamnoplavim ocima koje su se dugo zadr ale na djevojci. Od tog, tako dugog, pogleda Mitsi je pocrvenjev i oborila svoje oci. Gospodin Tarlay se ponovno obratio lijecniku raspitujuci se kada ce Jacques moci krenuti u Rivalles, Zatim je, nakon to je pogladio obraz djeteta, iza ao zajedno s lijecnikom. Ovaj je na izlasku prijateljski kimnuo Mitsi. Christian ju je ponovno pogledao pogledom punim dubok og interesa. Kada su oni nestali, Mitsi je jo dugo osjecala nelagodu. To se nije izgubilo ni i duceg dana, kada je ona i protiv svoje volje, morala misliti na tog otmjenog i elegantnog covjeka. N a lijepo lice koje je u tih pet godina postalo mu karackije, i na divne oci i pogled kojeg se pla ila. Djetetova bolest krenula je normalnim tokom. No zabrinjavala je njegova slabost.

Doktor Massard je govorio: -Trebao bi to prije otputovati u Rivalles. Cisti zrak ucinit ce vi e za njega od bi lo cega drugoga. Marta je pisala Mitsi da se u dvorcu vec nalazi jedan gost. Bio je to Olaus Svengred, najbolji grofov prijatelj. Ocekivali su jo gospoñu i gospodina Thibauda iz Montreca. »Imam mnogo posla -pisala je Marta. -Na srecu dobila sam pomocnicu. To je dobra dj evojka sa sela. Odgojena je u siroti tu i zna izvanredno ivati. Dobro se sla emo. No, bila bih jo mnog o zadovoljnija, kad bi se ti nalazila na njezinom mjestu, draga Mitsi!« Mitsi je uzdahnula pomisliv i: »Da, rado bih radila s dobrom Martom. No, s druge str ane, vezana sam za Jacquesa.« Dijete ju je nje no voljelo. Nije pokazivalo svoje osjecaje, ali o tome bi joj svj edocilo to to bi joj ponekad pogladio ruku, ili je toplo pogledao. Vi e nego ikada prije zahtijevao je sada da se ona neprekidno nalazi kraj njega. Na srecu, Engleskinja nije bila ljubomorna zbog to ga. Njezina priroda nije poznavala toplije osjecaje. Jednog poslijepodneva, kada je Mitsi donijela djetetu alicu juhe, na la je gospodin a Tarlava kraj njegovog kreveta. Dorothy, koja je stajala kraj njega, izvje tavala ga je o toku J acquesove bolesti.

Tanjur je zadrhtao u Mitsinim rukama i nekoliko se kapljica prolilo po ru icastom sagu. -Pazite, Mitsi! -zaviknula je Engleskinja. -Sto vam je? Inace ste tako spretni. -Oh, da, Mitsi je prava vila! -zacuo se tihi Jacquesov glas. Smije ak se pojavio na Christianovim usnama, pa je veselo dobacio: -Ne znam je li to ona doista, ali tako izgleda. Rumenilo je oblilo lice mlade djevojke, koja se pribli avala spu tenih ociju, nastoj eci izbjeci pogled kojeg je osjecala na sebi. Gospodin Tarlav se malo povukao da bi ona mogl a pristupiti Jacquesu. Mali an se polagano pridignuo da bi mu Mitsi mogla prinijeti alicu k usti ma. -Popijte do kraja, dragi moj -rekla je Mitsi, vidjev i da je mali odgurnuo napola ispijenu alicu. -Ne, dosta mi je ... Ostavi me, Mitsi! -Budi poslu an, Jacques! Ispij sve -naredio je njegov otac. Ovog je puta dijete poslu alo, ne ostaviv i niti kapljicu june u alici. Kada se Mitsi uspravila osjetila je neciju ruku na svojoj. -Jeste li zadovoljni sa svojim polo ajem, Mitsi? Ona se povukla, izmaknuv i ruku. Nakon kratkog oklijevanja ona je jednostavno odgo vorila: -Vrlo volim mladog gospodina Jacquesa, i sretna sam to se mogu brinuti za njega. -To bolje! I Jacques vas voli. Znaci, sve je u redu. Uostalom, kada ce vam biti dosta toga, nece biti te ko pronaci ne to drugo za vas. Vi ocigledno niste za to da vjecno ostanete dadilj a tog djeteta. Njegov je pogled bio tako nje an da je Mitsi zadrhtala. Christian se digao, pogladio sina po kosi, koja je bila nalik na njegove guste s meñe uvojke. -Dakle, budi dobar, mali moj! Moci ce za osam dana otputovati u Rivalles. Slu aj dr a esnu Mitsi, koja samo svojom prisutno cu mo e izlijeciti bolesnika. Ponovno ju je toplo pogledao i iza ao iz sobe, pozdraviv i prije toga Engleskinju. V Jednog lijepog poslijepodneva, krajem svibnja, Jacques Tarlay je stigao u »Dvorac ru a«. Tog su dana njegov otac i baka po li na izlet s gostima. Trebali su se tek navecer vratiti. Pr iredili su za djecaka druge sobe, a ne vi e one od protekle godine. One se nisu nalazile u desnom krilu i nisu gledale na vrt. Bile su smje tene u lijevom krilu kraj sobe njegova oca. Okrenute prema jugu one s u ispunjavale sve zahtjeve doktora Massarda, jer je on tra io za svog malog bolesnika mnogo sunca. Gospoña Debrennes je izjavila da je nemoguce dijete tamo smjestiti, jer su te sobe bile odreñene za neo enjene prijatelje njezina unuka. No morala se pokoriti volji Christiana, koji se na njezino veliko cuñenje, prvi puta pozabavio necim to se ticalo njegova sina. Mali je bolesnik dobro podnio putovanje i Mitsi ga je drugog dana na la u izvrsnom stanju. Nasuprot tome cinilo se kao da ce se Dorothy razboljeti. Tvrdila je kako se vec neko vrijeme lo e osjeca. Bio joj je potreban odmor. U dva sata, kada se Jacques digao i smjestio u velikom salonu s pogledom na terasu, Engleskinja se povukla u svoju sobu. Jacquesa je prepustila Mitsinoj brizi.

Mlada je djevojka ne to vezla kraj njega. Jacques se umirio, kao da je ponovno zas pao. Ali iznenada ju je zamolio nje nim glasom: -Pjevaj mi, Mitsi! -Kasnije, mili moj, kada ce prozori biti zatvoreni. -Pjevaj mi sada! Za to se boji da bi te netko mogao cuti kada pjeva tako lijepo. -Mo da nece svi dijeliti tvoje mi ljenje, dragi Jacques! -Hoce, hoce!... Osim toga nitko te nece cuti. Mitsi je pogledala prema velikoj terasi, iza koje se pru ala oran erija. Cinilo se k ao da nigdje u okolici nema nikoga. Uz to je salon, u kome se Mitsi nalazila s djetetom, bio smje ten daleko od grofov ih soba, pa niti tu nije postojala opasnost da bi je mogli cuti. eleci rastresti malog bolesnika, Mitsi je zapjevala pjesmu koju je ponekad pjeval a u kapelici samostana. Ona je pjevala tiho, ali njezin je glas zvucio cisto i meko. Jacques ju je slu ao sklopljenih ruku s izrazom neizmjernog odu evljenja. No, kada je posljednja nota pre la usnama m lade djevojke, Jacques se uspravio i viknuo: -Otac! Christian se pojavio na vratima terase. Pratila ga je njegova ogromna doga zvana Attila. Ona ista s

kojom se prijetio maloj Mitsi kada je do la k njemu po pomoc. Mitsi, cije je lice iznenada oblilo rumenilo, povukla se nekoliko koraka, s rucn im radom u rukama, spustiv i duge tamne trepavice. -Kakav prekrasan glas! Ne smijete ga cuvati samo za Jacquesa, dra esna mala umjetn ice! Dijete je zaviknulo: -Zar ne, tata, da ona dobro pjeva? -Vrlo dobro! Mogla bi postati slavna umjetnica kada bi kolovala svoj glas. Pribli io se mladoj djevojci i polo io joj ruku na rame. -Sviña li vam se mo da takva perspektiva, Mitsi? Ona se lagano kretnjom nastojala osloboditi. No ta fina ruka bila je iznenañujuce cvrsta. Christian se nagnuo prema njoj, pa je ona srela njegov pomalo ironican pogled. -Nisam nikada mislila na to, gospodine grofe! Mislim da ne bih mogla prihvatiti takvu karijeru. -Za to ne? I druge su uspjele koje nisu imale niti upola tako dobar glas kao vi. S mojom pomoci sve cemo lako urediti. -Hvala vam, gospodine grofe, no ja to ne elim. Meni vi e odgovara skroman i jednost avan posao. Christian se podrugljivo nasmijao. -Vidi se da ste odgojeni u samostanu. Nemate pojma to vam ivot sve mo e pru iti. Sjeo je kraj sina, sagnuv i se kako bi lagano poljubio njegovo celo. -Cini se da je putovanje dobro pro lo? To je pitanje bilo vi e upuceno Mitsi nego Jacquesu. Mlada je djevojka odgovorila, nastojeci dati cvrstinu svom glasu: -Vrlo dobro, gospodine grofe! -To bolje. No za to stojite, Mitsi? Sjednite na svoje mjesto. Ona je poslu ala. Rumenilo joj nije silazilo s lica. S prsta joj je spao naprsnjak i otkoturao se pred Christianove noge. Christian se brzo prignuo, podigao ga i pru io mladoj djevojci. Ona mu se zahvalil a zbunjenim smije kom. -Pricajte mi to ste radili u svom samostanu? Sto su vas tamo naucili? Cinilo se kao da ga Mitsini odgovori zaista zanimaju. No, onaj tko bi ga tog tre nutka promatrao, primijetio bi da je njegovo zanimanje upuceno iskljucivo izgledu svoje sugovorni ce, njezinom finom licu i zlatnom sjaju smeñih ociju pokrivenih sjenom dugih tamnih trepavica. Mitsi je krajnjim naporom uspjela suspregnuti svoju duboku nelagodu, koja je jo i rasla zbog toga to je pogled gospodina Tarlaya neprekidno pocivao na njoj, izazivajuci sve vecei ve ce zanimanje. Attila, koji je le ao do nogu svog gospodara, iznenada je podigao glavu. Zaculo se u tanje svile i udarci potpetica po mramornom podu terase. Christianove su se obrve nabrale, dok je netrpeljivo primijetio: -Cini mi se da baka dolazi. I doista se gospoda Debrennes pojavila na vratima terase. Iza nje se pokazala Fl orine jer se je sada mogla bez opasnosti pribli iti djetetu. Obje nisu mogle suspregnuti iznenañenje ugledav i Christiana. -Ti, Christian? -zaviknula je gospoña Debrennes. -Nisam ni pomislila da cu te ovdj e naci. Christian je polako ustao: -A za to ne, bako? Misli li da ovo nije moje mjesto?

U njegovom se glasu osjecala ledena podrugljivost, koje se gospoña Debrennes tako pla ila. -Kako to mo e i pomisliti, dragi moj? No obicno te nisam sretala kraj na eg malog Jac quesa, pa... Kako se na bolesnik osjeca? Christian je usnama dodirnuo ruku svoje bake i odgovorio kratko: -Cini se posve dobro. Pogled Florine pocivao je na Mitsi. Djevojka je takoñer ustala i povukla se u poza dinu. U njezinu se pogledu primijetila uznemirenost. Ipak je gospoñica Dubalde najnje nijim smije kom pru i la gospodinu Tarlavu svoje prste ukra ene s nekoliko lijepih prstenova. Christian ih je rastreseno stisnuo. Cinilo se kao da na njega uopce ne djeluje l jepota njegove prijateljice iz djetinjstva, njezin zavodljivi osmijeh i elegantna jutarnja odje ca. Nakon to je poljubila Jacquesa, koji se iznenada oneraspolo io, Debrennes je neljub azno pogledala Mitsi.

-Gdje je Dorothy? -Odmara se, gospoño! Vec je nekoliko dana vrlo umorna. -Legla je? -Mislim da nije. -Neka doñe ovamo i izvijesti me o Jacquesovom stanju. Christian je ironicno primijetio: -Mislim da ce ti to Mitsi moci isto tako dobro reci, bako! Po ao je i zastao: -Doviñenja! Mislim da me Svengred vec neko vrijeme ceka. Krenuo je da bi se jo trenutak zaustavio: - elim da ova terasa, koja pripada mojem stanu, bude rezervirana iskljucivo za men e. Moci cete ovamo k Jacquesu dolaziti i kroz kucu. -Dobro, dragi moj! Zao mi je, ako smo te razljutili. Nismo to mogle naslutiti. Mitsi je po la po Dorothy. Zatim se nije pojavila u salonu prije no to su obje dame oti le. Engleskinja je do la po nju i zlovoljno rekla: -Ne znam za to me gospoña Debrennes zbog toga smetala. Jedva je saslu ala to sam joj go vorila o malome. Raspitivala se kod djeteta je li gospodin grof dugo boravio u sobi. Ona se danas doista cudno pona ala... Kao da ju je ne to mucilo ... Dorothy bi znala otkud ta zabrinutost kada bi cula razgovor izmeñu gospoñe i njezino g kum-ceta, nakon to su iza le iz Jacquesove sobe. Gospoña Debrennes se iznenada zaustavila u velikoj galeriji to je povezivala oba kr ila dvorca. Polo ila je svoju ruku na Florine. -Ne Cini li ti se cudnim, Florine, to je Christian tako brzo posjetio Jacquesa? -Vrlo cudnim. Svakako. Ta Mitsi je i odvi e lijepa, kumo? -Ipak, do danas, Christian nikada nije obracao pa nju na slu avke. Bio je i odvi e pon osan na to... ili sam bar ja tako mislila. Gospoñica Dubalde je slegnula ramenima. -Vjerojatno nije prije sreo neku enu koja bi mu se sviñala. Ali ta mala izgleda opa sno. -Da, to je istina... I kako je otmjena! Zaista, prava princeza! -Pretjerujete! Fiorina je nabrala usnice, a u njezinim se ocima mogla nazrijeti ljubomora. -Ne, ne, dijete moje! Sigurno je na Christiana djelovalo ovo lice. Ono nije nima lo banalno ... i tako je zavodljivo. Osim toga ta je mala sigurno naslijedila od svoje majke dar za koket eriju. No, na srecu, jo imamo vremena prekinuti na vrijeme s time. Od sutra ce Mitsi prestati raditi za Jacquesa. Zaposlit cemo je u spremi tu rublja. Florine je dodala s crnim slutnjama: -Necete moci sprijeciti Christiana da se susrece s njom, ako mu se ona sviña. -To ce mu biti mnogo te e, jer cu narediti Leonie neka dobro pazi na nju. Tako cu biti mirna, jer Leonie ne voli tu mladu osobu... Vjerojatno ce Christian, koji ju je do sada rij etko kada vidio, zaboraviti na nju kada mu se ona vi e nece pojavljivati pred ocima. -Nadajmo se - apnula je Florine, jo uvijek napetih crta lica. VI

Leonie se unaprijed radovala izrazu lica »te bezobrazne Mitsi« kada ce joj odrediti promjenu radnog mjesta. Zbog toga je bila vrlo iznenañena kada je primijetila da je mlada djevojka prihvatila tu novost s nekom vrsti olak anja. I doista, ma koliko te ko bilo Mitsi napustiti dijete koje je iskreno zavoljela, o na je osjetila olak anje na pomisao da se vi e nece nalaziti na mjestima gdje je mogla sretati gospodina Ta rlaya. Instinktivno je osjecala strah pred zanimanjem kojeg je on pokazivao prema njoj. Ona se pla ila tog pogleda i smije ka koji ju je zbunjivao zaokupljajuci ipak njezinu ma tu. Osjecala je da opasn ost postoji. Trebalo ju je dakle izbjegavati. No, njoj to ne bi bilo moguce bez ove odluke go spoñe Debrennes. Dorothy nije skrivala svoje nezadovoljstvo saznav i od Leonie da ce odvesti njezin u pomocnicu. -Kakva je to ideja! Mitsi mi je mnogo pomagala i necete lako naci nekoga tko ce je zamijeniti. Osim toga i dijete je voli, pa ce sigurno biti tu no kada sazna da ona vi e nece dolaziti k njemu.

-To ce vec proci -primijetila je nezainteresirano Lconie. -Mitsi je mjesto u spremi tu rublja i moci ce tamo bolje raditi. Adrienne poznaje neku mladu djevojku iz okolice. Ona ce je ovdje moci dobro zamijeniti. Mitsi se dogovorila s Engleskinjom da ce Jacquesu tek sutradan saopciti tu novos t. Nisu htjele da dijete bude preko noci uzbuñeno. Jacques je bio neizmjerno ocajan, hvatajuci se za mladu djevojku i govoreci kako je nece pustiti. -Odvi e te volim Mitsi. Hocu da uvijek ostane sa mnom! Uspjelo joj je malo ga umiriti obecav i mu da ce ga svakog dana posjecivati. Zatim je suznih ociju napustila njegovu sobu, i krenula prema prostoriji u kojoj su Marta i njezina ml ada pomocnica sa sela krpale rublje. Ali Jacques se nije mogao pomiriti s time. Odbio je jelo, i cesto je plakao zaht ijevajuci da Mitsi doñek njemu. Navecer je dobio groznicu i vrlo lo e proveo noc. Dorothy se oko devet sati uznemirila videci kako je on uzbuñen, pa je poslala po doktora Lerouxa, lijecnika iz obli njeg gradica Blanvin nedaleko dvorca. Onje vec i prije lijecio dijete, za vrijeme njegovih boravaka u dvorcu, a doktor Massard se povezao s njime dav i mu pismene upute za dalje lijecenje malog bolesnika. On je oko jedanae st sati stigao u dvorac. Smjesta su ga odveli malom Jacquesu. Nakon to ga je pomno pregledao stao se kod Engleskinje raspitivati o uzrocima koji su doveli do pogor anja djetetova zdravlja . Dorothy mu je rekla da ona vidi samo jedan uzrok, a taj je bol djeteta zbog toga to je izgubio Mitsi koju je toliko volio. -Dakle, ako je to moguce, trebat ce je vratiti ovamo -rekao je lijecnik. -To ce mo da u ovom slucaju biti korisnije od lijekova. Guvernanta je izjavila da ce govoriti s gospoñom. Nakon to je napisao nekoliko rece pata doktor Leroux se povukao. U predvorju je sreo gospodina Tarlaya i njegovog prijatelja Svengreda. Oni su se upravo vracali s jahanja. -Vi, doktore? -zapitao je Christian pru iv i mu ruku. -Tko je ovdje bolestan? -Va sin, gospodine grofe! Moj sin? Pa on se jo jucer dobro osjecao. to se dogodilo? -Ni ta ozbiljno. Bar se tako nadam. Dijete je do ivjelo razocaranje, pa je sada uzbuñe no. Ito je prouzrokovalo groznicu. -Kakvo je on razocaranje mogao do ivjeti? -Oduzeli su mu dadilju koju je veoma volio -rekla mi je guvernanta. Na grofovu licu, koje do sada nije odavalo veliki interes, pojavilo se iznenada zanimanje. -Kako su mu mogli oduzeti Mitsi? Zaista cudna ideja! -Ako to nije nemoguce bilo bi dobro kada bi se ta osoba mogla vratiti malom bole sniku. -Naravno, to je moguce! Smjesta cu se pobrinuti za to, doktore! Jo ce se ovog jut

ra kraj Jacquesa naci mlada djevojka. Kada su, nakon lijecnikova odlaska, prijatelji prolazili kroz predvorje, veñanin je zapitao Christiana: -Ti si malo prije izgovorio ime Mitsi. Sjecam se neke male djevojcice koja je pr ije dosta dugo vremena boravila ovdje i koja se tako zvala. Imala je armantno lice i predivne oc i. -Koje su danas jo mnogo ljep e. Mitsi je divno stvorenje. Moram ti priznati da mi s e ona neizmjerno sviña. -Kakav polo aj ona zauzima? -Ona je dadilja mog sina. Zapravo slu avka guvernante. Kada bi je vidio dijelio bi moje mi ljenje. Ona nije stvorena za taj posao. Daleko od toga. Ona je otmjena, nje na i dra esna. N o ja cu ispraviti nepravdu sudbine, i gre ke svoje bake. Na te rijeci, pracene laganim smije kom, Christian se oprostio od svog prijatelja i krenuo u svoje sobe. Tamo je izdao nalog neka Leonie dovedu k njemu. Kada je Leonie u la u njegov radni kabinet, na la je gospodina Tarlayja kako sjedi k raj pisaceg stola i pu i. Nakon to se Leonie naklonila tako duboko kako joj je to dopu tao njezin trbuh, on ju je zapitao: -Je li istina da Mitsi vi e ne radi za Jacquesa? -Istina je, gospodine grofe! Gospoda smatra da ona izvrsno ije rublje, pa ce tamo biti korisnija. -I zbog toga su je iznenada oteli djetetu koje je ona tako predano njegovala? Do bro, evo mojeg naloga: Mitsi ce se odmah vratiti mom sinu. Ne sutra, ili danas poslije podne, v ec ovog istog casa.

Odmah! Tamo ce ostati dok ja ne izdam druge naloge. Leonie je promucala: -Dobro, gospodine grofe! Otpustio ju je kretnjom ruke, a ona je iza la skrivajuci pod izrazom po tovanja, svo je iznenañenje i bijes. Christian je ustao, iza ao na terasu i tamo ostao nekoliko trenutaka nepomican, s cigaretom u ustima. Pred njim, izmeñu krila zgrade, prostirao se cvjetnjak. U sredini nalazio se mramo rni vodoskok. Sunce je obasjavalo sredi nji dio dvorca i sada se vec stalo iriti prema desnom krilu. Na terasi se pojavila Florine. Bila je obucena u laganu bijelu haljinu ukra enu ru icastim vrpcama. Christ ian je svojim izvanrednim vidom zapazio te detalje, primijetiv i i pogled kojeg mu je ona dobaci la. - elite da vam se divim, lijepa Florine - apnuo je on, suzdr anim smije kom. Nekoliko je trenutaka slijedio ironicnim i prezrivim pogledom bijeli lik. Zatim je, baciv i cigaretu, krenuo terasom prema vratima Jacquesove sobe. Christian ih je otvorio i u ao u veliku zracnu sobu. U umornim ocima djecaka pojavio se radostan sjaj. -Oce! - apnuo je. -Izlijecit cu te, Jacques -govorio je gospodin Tarlay pribli avajuci se prozoru. Za cas ce se pojaviti tvoja Mitsi, i nitko je vi e nece maknuti odavde bez mog dopu tenja. Dijete je rados no zaviknulo: -Oh,tata! -Zadovoljan si? -Zadovoljan!... Tako je volim!... Hvala tata! Pla ljivom kretnjom pru io je prema Christianu svoje mr ave rucice. Gospodin Tarlay se sagnuo i poljubio ga s ne to vi e osjecaja no to je to obicno cinio. -Dakle, misli li da ce sada ozdraviti? I tvoje ruke moraju postati sna nije nego to s u sada. Doviñenja, i budi dobar! Ponovno cu ti doci u posjete. Iza ao je iz sobe, ostavljajuci za sobom odu evljenog Jacquesa. Nikada do sada mali nije do ivio toliko dokaza ljubavi od svog tako nebri nog oca, k ojeg je on ipak volio svim arom svog djetinjeg srca. VII Dva dana kasnije, Jacques se potpuno oporavio, tako da je doktor Leroux cak prop isao kratke etnje po vrtu u poslijepodnevnim satima. -Ni ta ga nece vi e ojacati od boravljenja na svje em zraku. Trebat ce krenuti u duge vo nje kocijom dodao je. I tako je vec iduceg dana kocija odvela djecaka i Dorothy prema umi koja se prostirala nedaleko dvorca, i koja je, kao gotovo cijela oko~ lica, pripadala grofu Tarlavju. Nakon povratka, Jacquesa su smjestili u dobro zaklonjeni dio parka, kraj nasada ru a. Tamo ga je cuvala Mitsi, dok je Engleskinja po la u svoju sobu citati i odmarati se. Mlada djevojka se, bez narocite volje, bavila rucnim radom. Osjecala je neku cud

nu nelagodu od trenutka kada joj je Leonie, te ko skrivajuci svoj bijes, rekla: -Gospodin grof eli da vi ostanete kraj mladog gospodina. Ne znam za to se on iznena da stao zanimati za svog sina. Cudno! Ne cini li se to i vama, Mitsi? Cerila se gledajuci zlobno mladu djevojku. Mitsi nije mogla sprijeciti crvenilo na licu odgovarajuci joj ledenim glasom: -Meni se to naprotiv cini posve prirodnim. Ona druga stala se jo jace cerekati, dobacujuci joj: »Komedijantica!« Zatim je Leonie napustila sobu slije uci ramenima. Mitsi je primijetila da joj se posluga podsmijava pri susretima. Theodore, sluga koji joj je poceo udvarati u Parizu, do apnuo joj je bijesno, dok je prolazio kraj nje: -Vama su dakle potrebni samo plemici! Sada znamo za to se ne dru ite s nama ostalima . Za vrijeme svog boravka u Parizu Mitsi je veccula kako za grofa Tarlayja osvajan je ne predstavlja nikakvu pote kocu. Prema tome on ce pretpostavljati da ce za tu skromnu, malu Mits i, odgojenu u samostanu, predstavljati veliku cast to to ce on neko vrijeme zaustaviti svoju pa n ju na njoj. Uboga Mitsi, iz mira svog samostana, iznenada se na la u tom mravinjaku! Strah ju je sve vi e obuzimao, to je u svojoj nevinosti jasnije shvacala kakva joj se klopka sprema.

Tko ce je braniti bude li se na la u opasnosti! Gospoña Debrennes? Gospodin Parceuil ? Oni su za nju bili nedosti na bica. Uz to jo i neprijateljska, to je ona vec dugo osjecala. Osim toga niti jedno od njih dvoje ne bi se usudilo suprotstaviti gospodinu Tarlayju. Sto je za njih znacio ocaj i sramota uboge prezrene djevojke? Stara gospoda je vec odavno prorekla njezinu potpunu propast. Mitsi se sjecala i rijeci izgovorenih o njezinoj majci. Bacila je prokletstvo na to dijete i prorekla joj

ivot u grijehu.

Njezina majka, plesacica! To ju je stalno kopkalo i izazivalo pomutnju i bol. Jednog dana, kratko vrijeme nakon njezina dolaska u samostan Mitsi i njezine dru garice vracale su se sa etnje. Pro le su kraj areno oslikane barake, smje tene nasred trga. Tamo pred tom barakom neka mlada ena izvodila je plesne pokrete, smije eci se namaz anim usnama publici. Bila je odjevena u triko izblijedjele ru icaste boje, i kratku suknju od tila. Kosa joj je bila vrlo svijeda i ukra ena sjajnim ce ljevima. Djevojcica, koja je hodala kraj Mitsi, rekla je u prolazu: -Mora biti zabavno tako plesati? Ja cu postati plesacica kada odrastem. Mitsi nije ni ta odgovorila. Njezina djecja du a iznenada je ne to spoznala. Ta namaza na ena, jedva ne to malo obucena, bila je plesacica. Dakle, njezina majka ... Cesto je od tada ta misao mucila ubogo dijete. I cesto se prestra eno pitala: Imaj u li oni zaista pravo prezirati moju majku? Ona nije mnogo znala o svojoj tako rano izgubljenoj majci. A nije ni ta znala ni o svom ocu. On je za nju predstavljao potpunu tajnu. Ali ono, to je nije tako zabrinjavalo u njezinu d jetinjstvu, sada ju je sve vi e zaokupljalo i mucilo. I sada je bila zadubljena u bolne misli, dok su njezini prsti mehanicki vezli. J acques se igrao bajacom, sjedeci u svom naslonjacu poduprt jastucima. Iznenada je zadovoljno uzdahnuo i n ajavio svojim dosta polaganim nacinom govora: -Evo tate s gospodinom Okusom. Mitsi je jedva primjetno zadrhtala i rumenilo je oblilo njezino blijedo lice od briga koje su je vec nekoliko dana mucile. Gospodin Tarlay i Olaus Svengred pribli avali su se alejom prema nasadama ru a. Mits i je osjetila na sebi pogled koga se pla ila. Krajnjim naporom volje ona je svladala svoje uzbuñenje, ustav i kako je to dolikovalo podreñenoj osobi. Zapovijedajuci, dobro raspolo eni glas, naredio joj je: -Sjednite, mala moja Mitsi! Ne elim da se smatrate slu avkom, iako je neko imao lud u idq'u obuci vam tu haljinu. Iako vam, uostalom, i ta haljina, zahvaljujuci va em lijepom izgle du, dobro pristaje. Na te rijeci, i zbog pogleda kojim ju je obuhvatio, Mitsi je osjetila kako je ob liva val rumenila. Sjela je, dok je Christian pri ao svom sinu, pogladio ga po obrazu i rekao: -Mali moj, oporavio si se od svog velikog uzbuñenja. Olaus se sagnuo i poljubio dijete. Prije toga je s mnogo po tovanja pozdravio Mits i. Kada je sjeo u pleteni naslonjac, koga mu je ponudio gospodin Tarlay, njegove su blage modre oc

i stale sa zanimanjem promatrati mladu djevojku, oda-vajuci u isto vrijeme divljenje i dubo ku samilost. Christian je sjeo na klupu, kraj Mitsi. Dohvatio je pletivo koje je ona spustila na koljena i zapitao: -Sto to radite, marljiva djevojcica? -Prsluk za starce koji borave u Domu sv. Josipa. -To je staracki dom cija je za titnica moja baka, zar ne? Sigurno vam je ona dala taj posao. -Ne, nego gospoña Leonie. Vjerojatno po njezinu nalogu. Christian se podrugljivo nasmijao. -Da, pri kraju na eg boravka u dvorcu, u domu ce se izvr iti velika podjela darova. Hvalit ce dobrociniteljicu, iako ona nije na la za vrijedno izraditi niti jedan jedini komad od poklonjene odjece. No, to je moderno milosrñe, i ja sve do sada nisam upoznao drugo. Olaus Svengred je primijetio: -Oh, da, dragi moj, upoznao si dobro srce svoje ene. -Da, to je istina! Ima pravo! Gisele je bila u pravom smislu rijeci dobrocinitelj ica. Davala je, ne pokazujuci to pred drugima. Bez go^-vora, pohvala i ditiramba. Uboga Gisele, ost avila je listu svojih siromaha, moleci me neka im poma em i nakon njezine smrti. U Christianovu glasu, koji je do malo prije zvucio podrugljivo, osjecalo se sada iskreno uzbuñenje. Mitsi se tog casa sjetila lica grofice Wanzel, koje nije bilo lijepo i njezinih nje nih ociju koje su se zaustavile na maloj djevojcici, prezrenoj od svih u Rivallesu. Saznala je od Mar te da je mlada ena bila zaista dobra, i bez svih onih mana koje su staru gospoñu cinile tako neobljub ljenom kod

podreñenih. Voljela je svog mu a gospodina Tarleya, i bila beskrajno sretna za vrije me njihova kratkog zajednickog ivota. Vladalo je mi ljenje da osjecaji gospodina Tarlaya prema njoj nisu bili tako topli, no on je ipak bio dobar suprug. Okru ivao ju je pa njom, odajuci cesto p riznanje njezinom plemenitom srcu, a to je cinio upravo i ovog casa. Ipak ga njezina smrt nije tako duboko dirnula. Tako se barem govorilo. Nakon nekoliko tjedana provedenih u osami na posjedu na sjeveru zemlje, on je kr enuo na putovanje u Al ir, odakle se vratio pun elana i za mondeni ivot jo spremniji nego to je bio prije . Cinilo se kao daje posve zaboravio zaljubljenu, nje nu Gisele. Cak ni dijete, kojeg mu je ona os tavila, nije moglo potresti njegovo ledeno srce puno sebicnosti. Gospodin Tarlay je nekoliko trenutaka, uteci, pa ljivo promatrao nje ni Mitsin profit . Zatim se nagnuo prema djevojci tako da je skoro dirnuo njezine smeñe uvojke koji su izviral i ispod male muslinske kapice. -Otpjevajte nam ne to, da bi moj prijatelj mogao ocijeniti ljepotu va eg glasa. Rumenilo joj ozari lice. Mitsi promuca: -Ne bih mogla, gospodinel Christian je podrugljivo ponovio: -Ne bih mogla, gospodine! -Pogledao je znacajno i zapitao: -Zar smo vas prestra il i, lijepi moj slavuju? Njegove su se oci smije ile, pune ironije, ali i topline. Tra ile su Mitsin pogled s akriven ispod dr cucih obrva. Taj pogled, uboge prestra ene pticice, izazvao je na Christianovim usnama p omalo podrugljiv podsmijeh. Svengred je, nabrav i celo, rekao ivahno: -Ne muci gospoñicu Mitsi, dragi prijatelju! Shvacam da joj je te ko pjevati pred str ancima. Jacques se umije ao primijetiv i: -Mitsi pjeva samo za mene. Gospodin Tarlay se nasmijao: -Gle, gle, mali moj! Nema lo ukus. Ovaj bi glas odu evio ne samo Pariz, vec i Evropu. Ne, ne, ucinit cemo sve da bi ga i drugi culi... i mi sami cemo u njemu u ivati, cim nam u spije ukrotiti Mitsi. Ustao je i nemarno dodao: -Hajdemo, Olaus, moramo poci na caj baki. Iako je, moramo priznati, ovdje kraj t ih ru a mnogo ljep e. Njegov smije ak, upucen Mitsi, jasno je govorio za to bi on elio ostati. Nakon to je nemarno poljubio sina i prijateljski kimnuo mladoj djevojci, oti ao je u pratnji prijatelja, koji je ponovno pozdravio Mitsi s istim po tovanjem kao pri dolasku. Hodajuci alejom, Christian je veselo zapitao: -Sto ka e na tu malu krasoticu? Dra esna je, zar ne? Ja sam u pravom smislu rijeci za ljubljen. Olaus Svengred je pogledao ozbiljnim, gotovo strogim pogledom svog prijatelja, -Nadam se da ce razmisliti prije nego to ne to ucini , Christian? Bilo bi u asno i nedos tojno iskoristiti osamljenost i nesrecu te djevojke, i uciniti je rtvom svog kaprica. Svengred je bio jedini covjek koji je Chri-stianu ponekad mogao reci svoje mi ljen je. No ovog je puta nabrao obrve i odgovorio hladnom ironijom: -Kako velike rijeci, Catone, ucitelju moj! Necu joj uciniti ni ta na ao. Pomoci cu

lijepoj Mitsi da se izvuce iz bijede u koju su je gurnuli moja baka i Parceuil. Zastao je na casak. -Njezina je majka bila plesacica u nekom trecerazrednom beckom kazali tu. Prema ob avje tenjima, koja je sakupio Parceuil, ona je spadala u manje po tovanja vrijedne clanice njezi nog soja. Mitsi je bez obitelji. Lijepa je, armantna i mogla bi svakoga zaluditi. Po ao je i ponovno zastao. -Zbog ovog nasljeña ona ce neminovno jednom pasti pa zar je va no hocu li zavodnik bi ti ja ili netko drugi? Svengred je ivahno viknuo: -Kakve su to cudne teorije, dragi prijatelju! Zbog toga to to ubogo bice potjece od ene, koja je mo da propala zbog opasnosti to su vrebale u njezinu zvanju, ti njenu kcerku osuñuje n a istu sudbinu. A to je sa dobrim odgojem te djevojke? Promatrao sam malo prije to ubogo dijete. Njezin je pogled cist i nevin a tvoja napadna pa nja ocito joj je bila neugodna. To svjedoci o cistoj du i bez ikakve zloce. Christian se sarkasticno nasmijao i podrugljivo pogledao prijatelja, inace vrlo mirnog, a sada

ocigledno uzbuñenog. -Vidim da si je dobro promatrao. Jesi li se vec i ti zaljubio, po teni Olause? Lagano rumenilo oblilo je blijede obraze. veñanina. Bjelina njegovih obraza odavala je krhko zdravlje. Laganim slijeganjem ramena veñanin je odgovorio: -Ako cu ikada osjetiti ljubav, onda ce to biti ne to drugo no to ti smatra pod time. To osamljeno dijete me duboko dirnulo. Htio bih je spasiti tu ne sudbine koju joj ti sprema . -Tu na sudbina! Ubogi Olaus, ti jo ima iluzije o enama! ene su... Uvjeravam te, Mit-si ce ubrzo zaboraviti na skrupule to je sada muce, cim je budem izbavio iz polo aja u kojem se nalazi i obasuo svime to enski mozak mo e po eljeti. Svengred je odmahnuo. -Nisam siguran u to. -Vidjet cemo! Zna to? Obecajem ti, bude li se ona iskreno suprotstavljala mojim elj ama, a ne samo to glumila, da cu je ostaviti na miru! Po tedjet cu tu Mitsi zbog koje si ti tako uznemiren. Olaus je, pogledav i lijepo lice svog prijatelja puno ironije, apnuo s mnogo gorcin e: -Da, da, ti poznaje svoju moc, ti carobnjace! Ubogo malo stvorenje ce te sigurno zavoljeti! Neko ce se vrijeme zabavljati s tom ljubavlju da bi je kasnije odbacio. Christian, zar t i nema srca? Zar mo e tako postupati? Gospodin Tarlay se ponovno podrugljivo nasmijao, ne odgovoriv i ovog puta. Iz susjedne aleje pojavila se Florine u pratnji gospodina de Montreca i Ludovica Nautiera, slikara i Christianovog prijatelja. Obje su se grupe spojile i zajedno krenule prema dvorc u gdje je gospoña Debrennes tog dana priredila caj za vlasnike susjednih imanja. Christian je bio narocito dobre volje cijelog poslijepodneva i veceri. No, Sveng red je nabrao celo i cesto, u toku veceri, promatrao prijatelja s dubokim ogorcenjem. VIII Poslijepodne iduceg dana, dok je Mitsi oblacila Jacquesa za izlazak, do la je Leon ie. Obavijestila je Mitsi da ce od sada imati svoju sobu kraj sobe mladog gospodina, kao to je to ima la i Dorothy. Takoñer ce jesti zajedno s guvernantom. Drugim rijecima, vi e nece imati nikakve veze s ostalom poslugom. Nije vi e trebala niti nositi haljinu sobarice, vecce se nalaziti u istom polo aju kao Dorothy. To saopcenje nije bilo popraceno nikakvim obja njenjem. Naravno, Leonie je jedva mogla zadr ati svoje primjedbe, jer ju je bijes gu io. Ali, ona je bila oprezna osoba koja je znala savladati svoje osjecaje ako je to slu ilo njezinu interesu. D ok god ta glupa Mitsi ostane ljubimica gospodina grofa nije trebalo svojim izjavama navuci izljeve nje gova bijesa. No, cim ce on izgubiti interes za Mitsi, a to ce se sigurno vrlo brzo dogoditi, Leonie c e dati maha svom osjecaju mr nje, pa ce dokazati svoj prezir toj maloj ponosnoj bijednici. Gospoña De brennes i Florine

nisu bile manje ljute saznav i za Christianovu odluku. Gospoñica Dubalde bila je lju bomorna, a stara je gospoña iduceg dana iznijela gospodinu Par-ceuilu razloge svog bijesa: -To je prava opasnost, dragi prijatelju, prava opasnost! Christian je zaljubljen u tu malu i mogao bi poku ati saznati za njezino porijeklo. Parceuil, koji se trenutak zabrinuo, odgovorio je nakon nekoliko trenutaka razmi l janja: -Ne, nema straha s te strane. Prije svega, ne postoji razlog pomisliti niti na c asak, da bi Christian mogao zapoceti takva istra ivanja. Bar ga mi ne poznajemo s te strane. Mlada djevo jka mu se sviña, i on ce zadovoljiti svoje elje ne razmi ljajuci o tome je li potra ivanje like Vrodno o snovano na zakonu ili nije. U to mo ete biti posve sigurni, draga Eugenie! Zastao je i nastavio -No dopustimo trenutak da bi on ipak mogao poduzeti ne to tak o nevjerojatno. Kamo bi on stigao? Kako u tako velikom gradu, kao to je Bec, pronaci dokaze cinje nica za koje postoji samo jedan svjedok izgubljen u anonimnom dru tvu? Kako u cijeloj Austriji pronaci nepoznato mjesto sakriveno u umi gdje postoji taj dokaz? -Mnogo toga se mo e postici novcem. Meñutim, sla em se s vama, poznavajuci Christianov karakter, da postoji vrlo mala bojazan od takvog istra ivanja. Nekoliko su trenutaka utjeli udubljeni u misli. Zatim je gospoña tiho primijetila: -Kakva teta, Flavien, to niste postigli potpuni uspjeh za vrijeme va eg drugog posje ta Laitzenu. Parceuil je, nabrav i celo, bijesno apnuo:

-Da, taj prokleti svecenik pojavio se ba u krivi cas. Nisam se usudio jo jednom po ku ati ... Ah, trebao sam ... sada bismo bili posve mirni. No, ponavljam, ne postoji nikakav ra zlog za zabrinutost. Ipak vas moram upozoriti, Eugcnie, na neopreznost koju ste ucinili dovodeci tu d jevojku Christianu na oci. Nisam je jo vidio, ali prema onome to ste mi vi rekli, ona mora biti vrlo zav odljiva. Gospoña je uzdahnula sa aljenjem: -Na alost, da! Tako zavodljiva da bi te ko bilo s njom usporeñivati neku drugu enu. Zao mi je to se to dogodilo, dragi Flavien! Od srca mi je ao! No Christian je tako rijetko posjec ivao svog sina, pa nisam mogla predvidjeti opasnost s te strane. -Bio je dovoljan jedan susret... Sada ne mo emo ni ta uciniti. Nemoguce je da svojom vla cu staratelja maknem djevojku iz kuce. Christian bi mi to skupo naplatio. -To vjerujem. Ja si takoñer ne mogu dopustiti niti rijec prigovora... Na srecu, on je taktican, pa ce znati izbjeci skandal. No ta mala napast ce mi to skupo platiti kada ga vi e ne bu de zanimala. Platit ce mi to hladno pona anje koje ovog casa Christian pokazuje prema meni zbog nje. U njezinu glasu osjecala se srd ba i neka vrst mr nje. Parceuil je zlobnim smije kom o dgovorio tiho: -Veccu ja pronaci nacin da je se rije imo, dobra moja Eugcnie! Ona je zadrhtala i dobacila mu uznemiren pogled. -Ali ni ta opasno, Flavien. On se podmuklo nasmijao. -Zar mislite da bih ja elio dovesti u pitanje svoj polo aj? Ne, ni ta opasno. Osim to ga, ja za sada jo nemam nikakav plan. Inspirirat ce me buduci dogañaji. Dakle, spavajte mirno, draga Eugenie! I utje ite Fiorine! Sada je shvatila da je sva njezina koketnost ostala bez rezultat a. Gospoña Debrennes je prinijela ocima mirisnu maramicu i uzdahnula: -Uboga moja Florine! Tako armantna ena! -Ona je stala venuti, draga moja! Ne mo e se boriti protiv Mitsine mladosti. Ona s e mora pomiriti s time da nikada nece postati groficom Tarlay. -Na alost! Ali ona je sve zaljubljenija u Christiana. -To je bolest od koje ce se te ko izlijeciti. Doviñenja, draga moja! Odlazim u tvorn icu, tamo ce eksperimentirati s nekim novim strojem. -Dolazi li Christian ponekad tamo? -Do ao je pro log cetvrtka. Sve je pregledao i zatra io izvje taj glavnog in enjera. On je tako sposoban, pa kada bi htio... Na Parceuilovom celu pokazala se bora. Zatim je, lagano slegnuv i ramenima, dodao s malim' sarkasticnim smije kom: -No, Christian ugodnije provodi vrijeme, pa je sve brige prepustio meni. I doist a, on se sa svojim imetkom, svojim imenom i izgledom mo e baviti ugodnijim poslovima. Stara gospoda je ivahno potvrdila: -Tako je! Tako je! Uostalom, vi ga divno zamjenjujete, dragi Flavien! Mitsi je cula bez narocite radosti, pa cak i s malim uzbuñenjem, elje gospodina Tar laya koje joj je saopcila Leonie. Sve ju je vi e pla io njegov nagla eni interes za nju. Ali kako se spasiti? Uzaludno j e tra ila nacin...

Osjecala se posve osamljenom u toj rasko noj okolini. Ovdje nije bilo nikoga tko b i je obranio. Jedino ju je Marta voljela. Ali ta uboga djevojka nije mogla ni ta uciniti za nju. To vi e, to Leonie nije niti nju narocito voljela, pa se ona i sama pla ila da bi je ta mocna ena mogla jednog d ana otjerati. Osim toga Mitsi je bila zaokupljena brigom za Jacquesa, pa se u posljednje vrijeme ni je cesto ni sretala s njom. Dva dana, nakon to se dogodila promjena u njezinu polo aju, Mitsi se vracala s djet etom iz okolice dvorca, gurajuci Jacquesa pred sobom u stolici s kotacima. Ugledala je Martu i s mjesta primijetila njezine crvene oci i uzbuñeni izraz lica. -Sto se dogodilo, draga Marta? Ima li kakvih novosti kod vas? -Na alost, ima! Jucer su izbacili moju bracu iz tvornice i to bez ikakvog razloga. Pred-radnik ih eli zamijeniti sa dva svoja ticenika. A taj je predradnik miljenik gospodina Parceuila. Neprekidno mu laska. Marta je obrisala suzne oci dodav i: -Oni ce morati otici odavde, jer izvan tvornice nece u ovom kraju naci zaposlenj e. A moja je uboga majka tako bolesna!... Na nesrecu se i mali Simon, moj stariji necak, razbolio. Trebat ce platiti lijecnika i lijekove, jer sada vi e nemamo pravo na besplatno li jecenje kao radnici u

tvornici. Ah, kakva nesreca! Uboga je djevojka jecala. Mitsi ju je nastojala utje iti i umiriti. Mali Jacques i h je pa ljivo promatrao svojim lijepim ozbiljnim ocima. Zami ljeno je primijetio: -Morate zamoliti oca neka ponovno zaposli va u bracu. On je gospodar. Bratic Parceuil je zlocest covjek. Mitsi se prignula i pogladila blijedi obraz djecaka. -Ne govorite tako o gospodinu Parceuilu. On je star covjek, a osim toga i va roñak, mali moj Jacques! Ali on je odmahnuo glavom opetujuci: -On je zlocest covjek! Mitsi, ti ce zamoliti oca neka zadr i Martinu bracu. Tada on a vi e nece plakati. Mlade djevojke izmijenile su dirnuti pogled. Ubogi mali Jacques koga su njegovi tako malo voljeli, bio je pun sauce ca za druge. Mitsi ga je poljubila govoreci nje no: -Va se otac ne brine za takve sitnice. Gospodin Parceuil upravlja tvornicom po sv ojoj volji. Ali dijete je tvrdoglavo opetovalo: -Morate ga pitati! Tata je gospodar. Gurajuci kolica pred sobom, Mitsi je nastavila put prema dvorcu u pratnji Marte koja je nastojala suspregnuti jecanje. U le su u park kroz mala vrata to su ostajala otvorena preko d ana. Polagano su se pribli avale dvorcu prolazeci kroz vrt. I tako su stigle do krila u kojem su se na lazile Jacquesove sobe. Dijete je veselo zaviknulo: -Evo oca! Christian je zaista stajao na terasi ispred salona u kojem je obicno po danu bor avio njegov sin. Naslonjen na ogradu od ru icastog mramora, s cigaretom u usnama, on je promatrao d olazak male grupe. Marta se tada htjela oprostiti od Mitsi i Jacquesa. No djecak je pru io prema njoj mr avu ruku, govoreci: -Ne, ne, pricekajte, Marta! I tada je glasno zaviknuo: -Tata... tata, htio bih te ne to zamoliti! Christian se nasmije io, odgovarajuci: -Reci mi to eli , mali moj Jacques! Mitsi je instinktivno zaustavila kolica koja je gurala pred sobom. Ali Jacques joj je zapo-vijedio: -Gurni br e kolica, Mitsi! 2elim govoriti socem. Gospodin Tarlay se uspravio, bacio cigaretu i si ao niz mramorne stube ispred koji h je Mitsi zaustavila kolica. Podignuo je na ruke mr avo malo tijelo i veselo zapitao: - to eli , Jacques? Mali je djecak pru io ruke prema Marti, koja je u neprilici zaostala za njima. -Tata, ona place, jer je bratic Parceuil otpustio njezinu bracu iz tvornice. Bolesna joj je i baka i mali necak, a nemaju novaca za lijecnika. Rekao sam joj da si ti gospodar tvornice, i da te ona mora zamoliti za svoju bracu. Ali Mitsi je rekla da se ti ne brine za te stvari... -Tako je! No ponekad cinim iznimke. Njegov se pogled trenutak zadr ao s izrazom simpatije na Mitsi, koja je sva ukocen a i spu tena pogleda stajala kraj djecakovih kolica. Zatim je pogledao uzbuñeno Martino lice. O n je nije poznavao, kao to nije poznavao veci dio posluge. Obratio se Mitsi i raspitao se o njoj, a o

na je morala dignuti pogled kako bi mu odgovorila. U nekoliko rijeci je toplo pohvalila eljicu u toj kuci. Jacques, nasloniv i glavu na ocevo rame, promatrao ga je molecivim tian se nasmijao govoreci: -Ucinit cu radost tebi i Mitsi i narediti neka Martinu bracu vrate esta. Recite mi kako se zovu, Marta, i ja cu se jo veceras pobrinuti za njih. Prekinuo je kretnjom ruke rijeci zahvale to ih je promucala Marta a na terasu. Dijete je plaho pritisnulo usne na ocev obraz i apnulo: -Hvala, oce! Christianov dirnuti pogled, spustio se na blijedo lice. -Dobro si ucinio to si mi to rekao, dragi moj! Mrzim nepravdu, pa vdje bilo, elim da se ona ispravi. Okrenuo se prema Mitsi. Ona se uspinjala stubama, nakon to je odu ruku Marti, ne usuñujuci se vjerovati svojim u ima.

jedinu prijat pogledom. Chris na njihova mj i odnio Jacques

ukoliko ju je o evljeno stisnula

-Ovi su mladici maknuti s posla bez ikakva razloga? -To tvrdi Marta. Osim toga njezina braca tamo rade od djetinjstva. Nece biti te ko ne to saznati o njima. -Vrlo lako. Sutra cu imati tocne podatke, pa cu moci izdati naloge o tome. Polo io je dijete na le aljku, koja se nalazila na terasi i stao etati gore-dolje. Za tim se zaustavio kraj mlade djevojke dok je namje tala jastuk iza Jacquesove glave. -Za to jo uvijek nosite ovu haljinu, Mitsi? -Gospoña Leonie jo nije imala vremena nabaviti drugu za mene. -Neka to brzo ucini, porucite joj to. elim da zauzmete polo aj koji vam pripada, je r, pa makar to i ne bilo zakonito, vi ste ipak kcerka bratica moje majke, Georgesa Douvresa. Mitsi se iznenañeno trgnula, gledajuci u asnuto gospodina Tarlaya. -Zar vam to nitko nije rekao? Va a majka je cak tvrdila, tako se bar cini, da je b ila vjencana sa Georgesom. No nisu mogli naci nikakav dokaz takve tvrdnje. Mitsi je ostala bez rijeci. Napokon se maknula zavjesa s te tajne. Saznala je im e svog oca ... saznala je da je nezakonito dijete. Unuka Jacquesa Douvresa, sestricna grofa Tarlaya. Christian je sa zanimanjem slijedio promjene na njezinu izra ajnom licu. Nagnuv i se nad nju, on je rekao poluglasno, s izrazom velike nje nosti: -Lijepa mala Mitsi, ja cu ispraviti ucinjenu vam nepravdu. Ne brinite vi e, jer st e sada pod mojom za titom. Ona se malo povukla, spustiv i oci, zbog tog zaljubljenog pogleda koji je jasno go vorio: »Ti pripada meni«. Savladav i svoje duboko uzbuñenje, uspjelo joj je odgovoriti dosta mirnim glasom: -Nema nepravde, gospodine grofe! Sve dok ne postoji dokaz zakonske veze, obitelj mog oca nije me du na prihvatiti. -Izmeñu toga i situacije u koju su vas stavili, postoji i srednji put, kojeg je br atic Parceuil zanemario. No, opetujem, ja cu to smjesta ispraviti. Tog se casa pojavila Dorothy na veliko Mitsino olak anje. Iskoristiv i to to se gospo din Tarlay obratio guvernanti, mlada je djevojka pobjegla u svoju sobu, gdje se dugo zadr ala . Kada se vratila, na terasi nije vi e na la Christiana. Ubrzo zatim pojavila se stara gospoda, Florine i gospoña Montrec. To je bila elega ntna i dosta utvarana ena. Gospodin Montrec i Olaus Svengred su ih pratili. Mitsi se povukla, dok su tri gospoñe okru ile Jacquesa, prije toga prezirno pogledav i mladu djevojku. Gospoña Montrec sazn ala je od svoje sobarice za novu simpatiju gospodina Tarlaya. Ljepota mlade djevojke izazv ala je ljubomoru te beznacajne ene, koja je bila vrlo ta ta i patila od toga to joj Christian nije ukazi vao pa nju. Florine je takoñer bila ocajna zbog svoje suparnice. Gledala ju je s mr njom i u njezinoj se du i rodila elja da joj noktima izgrebe dra esno lice, da zauvijek oslijepi njezine predivne oci i izg rize armantne usnice ciji je smije ak bio tako zavodljiv. Njezina je ljubomora porasla jo jace kada je primijetila zadivljeni pogled koga j e Thibaud Montrec

uputio Mitsi, kao i ocigledno po tovanje koje joj je ukazivao veñanin. Neodoljiva elja da ponizi ubogu djevojku rodila se u njoj. Nagnuv i se da bi poljubila Jacquesa, gospoñica Dubalde je namjerno ispustila cipkas tu maramicu to ju je dr ala u ruci. Okrenula se prema Mitsi i naredila joj drskim tonom: -Podignite ovo! Rumenilo je oblilo Mitsino lice. No istog se casa Svengred pribli io, podignuo mar amicu od batista i pru io je Florine. Zatim se duboko naklonio pred Mitsi i napustio sobu. Za njim je krenuo i Thibaud, nakon to je pozdravio mladu djevojku. Iza le su i gospoñe. Florine je problijedjela od bijesa. Okre-nuv i se na petama i ona je takoñer iza la. N jezina je svilena suknja u tala. Dorothy je po la po lijek za Jacquesa, pa je tako Mitsi ostala sama s djecakom. On ju je pozvao k sebi, nje no naslonio svoj obraz uz njezin i apnuo radosno: -Tata je dobar, zar ne, Mitsi? Vidi da sam imao pravo. Ona je to potvrdila kimanjem glave. Njezino je srce bilo prepuno straha, a da bi mogla drugacije odgovoriti. Jacques je ponovio zami ljeno: -Tata je bio dobar prema Marti... prema meni... a i prema tebi, draga Mitsi! Nekoliko trenutaka kasnije dodao je tiho:

-Kada te otac promatra, njegove oci vi e nisu one iste. IX Kroz nekoliko iducih dana Mitsi je osjetila olak anje to nije susretala onog koga s e pla ila. Gospodina Tarlaya pozvali su u Pariz zbog nekih hitnih poslova. Njegova baka bri nula se za goste u Rivallesu. Uzalud je nastojala utje iti Florinu ocajnu od ljubomore. Morala je umi rivati i bijesnog Parceuila jer mu je Christian prije svog odlaska, naredio neka ponovno primi na posao Vincenta i Juliena Rabiera, Martinu bracu. -Nije htio cuti moje obja njenje u vezi s njima -pricao je Parceuil, koga je gu io b ijes. Christian je izjavio kako je saznao da su braca po tena i dobri radnici, pa nije vidio razloga za to bi im se oduzimao kruh. Bio je vrlo odlucan, pa je cak gospodinu Parceuilu rekao nekoliko vrlo neugodnih rijeci... -Morao sam se poniziti i primiti tu dvojicu natrag na posao -nadodao je on. -No jo se uvijek uzaludno pitam to se dogodilo da se on iznenada, u svojoj sebicnosti, poceo brinu ti za te ljude. Parceuil je uskoro saznao razlog tome, jer je njegov sluga ujedno bio i vrlo rev an pijun. Naime Parceuil, inace vrlo krt, nikada nije tedio novac kako bi do ao do korisnih obavje ten ja, ili pak da udovolji svojoj elji za osvetom. Sluga Isidore, pricao mu je da se pro le nedjelje Mitsi vracala kuci s gospodinom Jac-quesom, i da ih je pratila Marta, sestra onih dvaju radnika. Isidore se tog casa nalazio u vrtu, i vrlo ih je dobro vidio. Krenuli su prema krilu zgrade u kojemu se nalaze sobe nasljednika Tar-iayjevih. Vidio je da se tamo nalazi i gospodin grof i da je razgovarao s djetetom i Mitsi. Nakon toga se Mart a udaljila sretna lica. Kada je Parceuil to cuo udario je pesnicama po stolu. -Znaci, Mitsi se zalo ila za njih? Necu joj to zaboraviti. Kipteci od jedva suspregnute mr nje on je po ao k staroj gospodi koja se upravo prip remala za veceru. Florine se nalazila kraj nje, alosna i ne-raspolo ena. No, promijenila je to raspol o enje kada je cula to je gospodin Parceuil pricao. -Christian je vjerojatno udovoljio molbi »one intrigantkinje, i bijednice«, i naredi o neka ponovno namjestim Martinu bracu. -Cim sam je prvi put ugledala u Parizu, u Jacquesovoj sobi, odmah sam naslutila da je ona opasno stvorenje! -zaviknula je Florine. -Da, ona je ocigledno naslijedila poroke svoje majke i njezinu sposobnost uloviti mu karce u svoje mre e. Parceuil, koji je nervozno etao sobom, procijedio je kroz zube: -Mo da bih vam ja dao signal da sam je onda vidio. Jer znamo tko je bila njezina m ajka. Prekinuo se s nervoznim smije kom. Florine je zapitala: -Vi ste poznavali tu plesacicu? -Da! Ta je kratka rijec

jedva pro la suhim Parceuilovim usnama. Gospoña Debrennes je objasnila: -Flavien je, na molbu gospodina Douvresa, po ao u Bec nakon Georgesove smrti, nastojeci saznati jesu li vjerodostojne tvrdnje te ene. On ju je sreo kratak cas, dva dana prije nj ezine smrti. -Da li je ona zaista bila tako lijepa? -Vi e nego lijepa! Zar ne, Flavien? Odgovorio je potvrdnom kretnjom i s uzdahom. Ona je nastavila: -Flavien se iz milosrña pobrinuo za to dijete koje bi inace zavr ilo u siroti tu. Da, iz samilosti, jer nije bilo jasnih dokaza da je ona doista kcerka Georgesa Douvresa. -U tom slucaju, kako je ta ena mogla tra iti priznanje njihove zakonske veze? Parceuil je slegnuo ramenima, odgovoriv i naglo: -To je bila ucjena i ni ta vi e. To je klasicno za osobe tog zanimanja ... No, ona n ije imala posla s naivnim ljudima, i kod nas nije postigla uspjeh. Poznavajuci njezinu majku, mogu zamisliti kakva je moja ticenica. Uostalom, doskora cu se moci osobno uvjeriti u to, jer mislim da c u se sutra sastati snjom.

*** Marta, koju Mitsi nije srela od pro le nedjelje, do la je u posjete mladoj djevojci sutradan ujutro. Mitsi ju je primila u svojoj udobnoj, maloj sobi, koja se nalazila kraj sobe od Doroth y. Marta joj je rekla da su je poslala braca i majka da se zahvali gospodinu Jacquesu, to se zalo io kod svo g oca. Mitsi je predlo ila: -Zahvalite mu sami, dobra moja Marta! On ce se radovati susretu s vama. Vec smo nekoliko puta razgovarali o vama i on me zamolio da ga jednog dana odvedem k va oj majci kako bi upoznao va eg necaka. To je dijete dobro i osjecajno. Ubogi na mali Jacques! teta je to se njegov i ne brinu vi e za njega. Marta je primijetila: -Ipak mi se onog dana ucinilo kao da ga njegov otac vrlo voli. -Da, doista, nekako ga sve vi e voli... No mislim da je on prevrtljiva priroda s k ojom se ne mo e racunati. Marta je pogledala svoju dra esnu sugovornicu, koja je odavala jedva primjetno uzn emirenje izazvano rijecima njezine dru ice... Od posluge je saznala to se govori o Mitsi i njihovu go spodaru. Svi su optu ivali mladu djevojku zbog koketerije. Narocito Lconie i Adrienne. No, Marta j u je hrabro branila, tvrdeci kako Mitsi nikada ne bi ucinila ni ta zbog cega bi se mogla stidjeti. Mart a je to iskreno mislila ... Ali ipak je sada govorila prestra eno samoj sebi: »Kako ce se uboga Mitsi odupri jeti takvu covjeku? Za njega govore da je neodoljiv.« Promatrala ju je neko vrijeme mje avinom divljenja i samilosti, sve dok se nisu na l e kraj malog Jacquesa. On je toplo pozdravio Martu. Mitsi je nosila haljinu od smeñe tkanine s bijelim okovratnikom i man etama. U toj jednostavnoj haljini ona je jo uvijek djelovala kao presvucena princeza. No, ovog puta vi e nije bila slu avka, jer je nestalo kapice, pa su se vid jele divne smeñe kovrcice koje su joj padale na potiljak. »Kako je lijepa uboga Mitsi!« pomislila je Marta s dubokim sa aljenjem. »Nikada mi se jo nije cinila tako lijepa kao danas!« To je bilo i Jacquesovo mi ljenje. On je nje no poljubio ruku mlade djevojke govorec i: -Meni se moja Mitsi ovako sviña mnogo vi e, nego s onom kapicom. Djecak se tog dana dosta dobro osjecao, pa je zahtijevao od Mitsi da ga poslijep odne odvede do Martine majke. -Vidjet cemo to ce reci Dorothy -odgovorila je Mitsi. -Mo da ce biti bolje zamoliti za dopu tenje va eg oca ili va u baku. -Oca nema... a ja ne elim da to baku zapitamo -odgovorio je djecak pomalo ljutito . Kada ga je Mitsi stala nje no prekoravati iznenada se zacuo korak po kamenom tlu i neka se visoka silueta pojavila na pragu vrata to su vodila na terasu. Iako ga nije vidjela vec

pet godina, Mitsi je smjesta prepoznala tog jo uvijek uspravnog starca. Marta i ona su ustale, dok se gospodin Parceuil pribli avao Jacquesu, cije se lice smjesta zamracilo. -Dobar dan, Jacquot! Jutros dobro izgleda . Govoreci te ljubezne rijeci, on je suhim prstima uhvatio Jacquesovu bradu. Djecak je brzo okrenuo glavu dobaciv i neprijateljski pogled gospodinu Parceuilu. -Ljuti se? Gle? Zaista, dobro odgojeno dijete! Ne bih ba mogao pohvaliti onu koja se brine za njegov odgoj. Parceuil se okrenuo i pogledao Mitsi kojoj je do tog casa bio okrenuo leña. Mlada je djevojka pocrvenjela pod tim neprijateljskim pogledom. Parceuil je suho nadodao: -Vi ste bez svake sumnje ta slavna Mitsi koju je Jacques) tako zavolio? Ona je odgovorila ponosnim mirom: -Da, gospodine, ja sam Mitsi Vrodno! -Nadam se da se gospoña Debrennes i ja necemo morati pokajati to smo vas prihvatili tada kada smo vas mogli ostaviti u bijedi i zaboravu, to je bila i va a jedina buducnost, jer ste bez ikoga svoga. Mitsi je pomislila: »Trebala bih mu zahvaliti ... reci mu da sam mu zahvalna ... A li ja to ne mogu... ne mogu. Taj mi je covjek odvratan ... osjecam da je on moj neprijatelj. Ona je ipak uspjela odgovoriti: -Nikada to necu zaboraviti, gospodine! Vjerujte mi! On ju je o tro pogledao, to joj je s jedne strane bilo neugodno, a s druge ju je lj utilo. Tada je podrugljivo nastavio, okrenuv i se prema djecaku, koji je tvrdoglavo gledao mimo n jega:

-Savjetujem vam da ovog mladica naucite pristojnom pona anju. Necu ga moci pohvali ti pred njegovim ocem kada se danas poslije podne vrati. Jacques se trgnuo i ovog puta pogledao starca. -Otac se vraca? Kako sam sretan! Posve mi je svejedno to cete mu reci. Parceuil se nacerio: -Dra esno! Dra esno! Okrenuv i se na petama on je napustio sobu, ne udostojav i se pozdraviti Mitsi. Marta je nestala cim se on pojavio. Mitsi je ostala sama s djetetom. Rekla je st rogo: -Gospodin Parceuil je u pravu. Nepristojno ste se pona ali prema njemu, Jacques! Ocima djeteta pro ao je sjaj, pa je on sada postao jo slicniji svom ocu. -Za to dolazi ovamo? Mrzim ga! -Ne govorite tako o roñaku koga biste trebali po tovati zbog njegove starosti. Ali Jacques je odmahnuo smeñim uvojcima ponavljajuci ljutito: -Mrzim ga!... Mrzim ga! Uhvatio je Mitsinu ruku, pritisnuo na nju svoje, jo uvijek pomalo groznicave, usn e i pro- aptao: -Tebe volim! I tatu! Tatu i tebe! Tata ce se vratiti, Mitsi! Kako sam sretan... a i ti, arne? Ona nije odgovorila. Ruka joj je pomalo drhtala kada je pogladila djecakovu kosu . Sretna? Njoj se cinilo moguce samo jedno rje enje: povratak u samostan u kome je b ila provela pet godina. Odatle ce pisati onome tko je bio njezin staratelj, objasniti mu situaci ju i zamoliti ga neka joj dade slobodu kako bi mogla sama zarañivati za svoj ivot. No za taj odlazak, koga je trebalo sacuvati u tajnosti, njoj je bio potreban novac, a ona ga nije imala. »Mo da bi mi Marta mogla posuditi tu svotu« pomislila je. »Vratit cu joj novac cim nañem p osao koga ce lili moje dobre casne sestre osigurati«. Ta joj misao nije donijela eljeni mir kada je tog poslijepodneva krenula u kociji sa Jacqu-esom na etnju. Po Jacquesovoj elji, kojoj se gospoñica Dorothy nije mogla suprotstaviti, oni su krenuli u posjet Martinoj majci. Njezin se dom nalazio u blizini tvornice. Tamo su se neko vrijeme zadr ali. Jacques je u ivao promatrati radost djece zbog igr acaka to im je on donio. Njegovo je lice bilo ru icasto od zadovoljstva kada se popeo u kociju na po vratku kuci. Izjavio je da ce se ponovno vratiti i donijeti »mnogo dobrih stvari«. Za vrijeme povratka mali an je zadrijemao u Mitsinom narucaju. Mlada ga je djevojk a promatrala pomalo zabrinuto. Ona je voljela to ubogo dijete, tako napu teno usred sveg tog bo gatstva. Ako bude prisiljena napustiti Rivalles, nece li bol za njom, biti kobna za ovaj slaba ni or ganizam. Kada je kocija stigla gotovo do ulaza u park pridru io im se jednopreg, jureci vel ikom brzinom. Gospodin Tarlay zaustavio je konja, skinuo e ir i veselo rekao: -Dobar dan, Mitsi! Dobar dan, mali moj Jacques! Zar si spavao? Dijete se smjesta probudilo zacuv i taj glas. Podiglo se na Mitsinim koljenima te veselo uz-viknulo: -Oce! Instinktivno je pru io prema njemu svoje male ruke. Gospodin Tarlay se nasmije io. -Da, smjesta cu te poljubiti, mali moj! No, ovog konja ne mogu niti trenutak pus titi.

Brzo je krenuo naprijed i kada je kocija s djetetom stigla pred ju nu terasu, on j e vec tamo cekao svog sina. I mladu djevojku, kojoj je dobacio strastveni pogled zbog kojeg ju je obli lo rumenilo. Podigao je dijete, odnio ga na le aljku i vratio se na terasu, dok se Mitsi polaga no uspinjala. -Mala moja Mitsi, va a je haljina i odvi e jednostavna. Izgledate poput dra esne bogomoljke. Je li vam ona glupa Leonie nabavila tu haljinu? Mitsi je odgovorila mirom, kojeg je postigla samo krajnjim naporom, jer je sva d rhtala pod njegovim pogledom: -Ta haljina odgovara mom polo aju, gospodine grofe! Ja ne elim nikakvu drugu. Odgovorio je podrugljivim glasom: -Sto, zar niste koketni, mala ljepotice? Ja cu vas tome nauciti. Vidjet cete kak o je to lako. Jo se smije io, gledajuci je s nje nom ironijom, pa je zatim krenuo prema svojim soba ma. Mitsino je srce sna no udaralo. Posrcuci je u la u sobu k Jacquesu. Dijete ju je zap italo: -Jeli tata oti ao? -Da, mili moj! -Nije me ni poljubio! Ona je apnula:

-Vjerojatno ce se kasnije ponovno vratiti ovamo. No dijete je odmahnulo glavom. Nestalo je njegove radosti. Mitsi je cula kako je duboko uzdahnuo, pa je alosno pomislila: »Ubogi mali, on shvaca da ga otac ne voli. Mo da cak i osjeca da otac ne dolazi ovamo zbog njega.« Vrijeme koje je sve do sada bilo dobro, pretvorilo se te noci u oluju. Mitsi je bila groznicavai vec nekoliko dana nije mogla spavati. Osjetila je u jutro neizmjeran umor. Ipak je ustala u uobicajeno vrijeme, no Dorothy je primijetila njezin lo izgled, pa joj je ponudila da se odmara, a ona ce se pobrinuti za dijete. Mitsi je to rado prihvatila. To vi e, to s e pla ila da ce gospodin Tarlay tog jutra ponovno posjetiti sina. To se doista i dogodilo. Christian se neugodno iznenadio kada je kraj Jacquesa n a ao isu enu Engleskinju, umjesto dra esne Mitsi. Ipak mu je uspjelo sakriti svoje razocaranje, pa je cak pokazao dosta nje nosti prema Jacquesu, obecav i mu da ce ga povesti kocijom u umu. -Sa Mitsi? -zapitao je djecak sav us-treptao od srece. -Naravno, sa Mitsi. Ironicni smije ak se pojavio na Christianovim usnama. U mislima je govorio samom s ebi: »Narocito sa Mitsi! Ta dra esna Mitsi jo nije svjesna svog Cara!« Poslijepodne se nebo, do tada prekriveno oblacima, razvedrilo, tako da je Doroth y oko dva sata rekla Mitsi: -Bilo bi dobro izvesti Jacquesa na zrak. No zbog ove oluje zaboljela me glava, p a se pla im da 61 i opet dobiti migrenu. Ukoliko vas to ne bi odvi e umorilo, zamolila bih vas da odve dete dijete u vrt, i to ne odvi e daleko, jer bi se vrijeme moglo ponovno pokvariti. Mitsi ba nije bila odu evljena time, no vidjela je da je Jacques nervozan, pa je po mislila da ce mu promjena koristiti. Stavila ga je u kolica i odvela sjenovirim alejama u vrt. Na Jacquesovu elju ona se zaustavila kraj mramornog bazena, punog divnog vodenog bilja. Djecak je ovo mjesto narocito volio, jer je mogao promatrati let bezbrojnih libela. Tamo s e danas netko nalazio. Kraj bazena sjedio je Olaus Sven-gred i crtao divne aleje koje su zavr avale kraj rondoa s jezercetom. Ustao je, pozdravio Mitsi i rekao nekoliko nje nih rijeci Jacquesu, raspitujuci se o njegovu zdravlju. Vidjev i da je zatvorio svoj album i spremao se na odlazak, Mitsi se stala buniti: -Ali, gospodine, nismo vas htjeli smetati! Mi cemo radije otici odavde. -Necete! Uostalom, ja sam gotovo zavr io. Jo nekoliko poteza olovkom, i bit cu goto v... Nije niti sjeo, vec je ubrzo zavr io sliku, dok je Mitsi smjestila dijete. Zatim je Jacques elio vidjet i sliku, pa je Olaus neko vrijeme razgovarao s djevojkom. Tada se udaljio. Mitsi niti jednog trenutka nije osjecala nelagodu u njegovu dru tvu. Ipak je u nje govim blagim modrim ocima primijetila interes i nje no divljenje. Osjetila je i to, da Svengred gleda u njoj covjeka koga treba po tivati, dok je onaj drugi... »Moram otici. Jo cu sutra razgovarati s Martom o svom planu, i zamoliti je neka mi posudi novac za

put.« Oko tri sata ponovno su se pojavili olujni oblaci i Mitsi je smatrala pametnim v ratiti se kuci, usprkos Jacquesovom protivljenju. No, kada su stigli do dvorca, mali je opazio da je zab oravio svog bajaca kraj jezerca. Kako je to bila njegova najmilija igracka onje poceo plakati, pres tra iv i se da bi se lutka mogla smociti. Vec su se culi i gromovi, pa se pobojao da ce oluja posve uni titi njegovog ljubljenog bajaca. -Vratit cu se onamo i donijeti vam ga -tje ila ga je Mitsi. Dorothy je primijetila: -Smocit cete se, draga moja! -Ne, stici cu natrag prije nego to ki a pocne padati. Ovaj ubogi mali je danas i be z toga dosta uzbuñen. Bit ce bolje ako mu donesem njegovu igracku. Mitsi je trcecim korakom stigla do bazena. No tamo je neko vrijeme morala tra iti bajaca koji je pao iza mramorne klupe. Grmljavina je postajala sve glasnija i ce ca. Oluja se pribli av ala. Nebo je poprimilo olovnu boju. Mitsi je instinktivno krenula natrag najkracim putem, to jest alejom kraj talijanskog paviljona u kojem ju je nekad gospodin Tarlay tako neljubazno doceka o. Christian je jo i sada cesto dolazio ovamo. Tamo je prikupio svoje putne bilje ke i obrañivao ih s namjerom da ih mo da jednog dana objavi. Pojavio se ba onog casa kada je Mitsi trca la kraj paviljona. Ocigledno je sa svojim psom Attilom namjeravao stici u dvorac prije n ego to oluja izbije. Zaviknuo je:

-Odakle dolazite i za to se tako urite, Mitsi? -Jacques je zaboravio svog bajaca pa sam po la po njega prije nego to ki a pocne... -Trebali ste ga pustiti tamo. Mogli smo kupiti drugoga. Ugrijali ste se, trceci tako ludo, samo da udovoljite Jacquesovom hiru. -Ubogi mali je tako uzbuñen zbog te oluje, pa sam mislila da ce biti bolje ispunit i mu tu elju. -Da, da... ali ja ne elim da se vi umarate. Trebalo je poslati nekoga od posluge. Bez odgovora Mitsi je poku ala nastaviti put. Ali Christian je ivahno primijetio: -Doñite trenutak ovamo! Moram vam ne to pokazati. Ona je zastala nepomicno, obuzeta nelagodom, pa je gospodin Tarlay ponovio, ovog puta mnogo o trije: -Doñite! On se tog trenutka sjetio da je gospodar. To je kazivao i zvuk njegovih rijeci. Ona je bila samo obicna slu avka, iako ju je on oslobodio tog polo aja. Jo uvijek oklijevajuci, Mitsi se uspela uz stube i iza gospodina Tarlaya u la u okr uglu prostoriju. Na stropu su se nalazile divne slike jednog talijanskog renesansnog slikara. Pod je bio od ru icastog mramora, a stolice, presvucene skupoqenom venecijaskom svilom i ukra ene slonovom kosti. Sve to zajedno sa starim srebrom i mramornim kipovima sacinjavalo je dekoraciju tog gro fovog svetili ta u kome se miris duhana mije ao sa mirisom ru a to su krasile vanjske zidove paviljona. Mitsi se zaustavila na pragu. Christian se okrenuo prema njoj i rekao s laganom ironijom: -Pristupite, mala Mitsi! Pla ite li se da ce vas vuk pojesti? Istina je, jednom sa m vas ovdje lo e primio. Moram vam se dakle ispricati, a to rado cinim. Nije to bilo sjecanje na razocaranje u djetinjstvu koje je stezalo Mitsino srce, vec arki pogled pun divljenja i neizmjerno zavodljiv osmijeh. Ona je poku ala apnuti: -Tada sam bila bezobrazna mala djevojcica ... nepromi ljena... -Kojoj sam zaprijetio da ce je Attila pro- drijeti. Danas pak elim ukrasiti dra esnu malu rucicu kojoj se neizmjerno divim. Govoreci tako, gospodin Tarlay izvadio je iz d epa kutijicu i otvorio je. Na tamno m bar unu le ao je prsten ukra en jednim jedinim divnim biserom. -Izabrao sam ga za vas prilikom svog boravka u Parizu. Da vidimo kako vam prista je. Christian se sagnuo i dohvatio Mitsinu ruku. Uhvatio ju je prije nego to ju je on a uspjela povuci. Njegov veseli smijeh odzvanjao je okruglom prostorijom. -Kakva ste vi divlja mala djevojcica! Mitsi, moja sestricna Mitsi! Jer vi to jes te, i posve je prirodno to vam ja poklanjam taj prsten. -Ipak me pred svijetom necete priznati kao svoju sestricnu, gospodine! Govoreci to ponosnim glasom, Mitsi je uzaludno nastojala osloboditi svoju ruku, koju je Christian cvrsto dr ao. -Zar vam je stalo do mi ljenja ljudi? Za va u srecu bit ce dovoljna moja za tita i moj a ljubav. Ja vas ljubim, Mitsi, mala moja dra esna Mitsi...

Naglo je privukao djevojku k sebi i zagrlio njezina dr cuca ramena. -Ni ta se ne mo e usporediti s vama! Ludo vas volim, Mitsi! Naglom kretnjom ona se poku ala osloboditi. Ali Christian ju je dr ao cvrsto u zagrl jaju, govoreci tiho i strastveno: -Ne, ne, ne, vi mi necete pobjeci! Ludo vas volim, Mitsi! Ona je zadrhtala pod strastvenim pogledom njegovih modrih ociju. Njezin glas, za gu en uzbuñenjem i strahom, molio je: -Ostavite me! Ostavite! Molim vas! Istog casa ona se ponovno nastojala osloboditi, okrenuv i glavu, da vi e ne susrece taj pogled od kojeg joj se vrtjelo u glavi. Ona je tog casa osjetila na svojim obrazima Christi-anov e vrele usne. Drhtaj joj je pro ao cijelim tijelom, ali je njezin ponos nadvladao sve osjecaje koji su je b ili obuzeli tog trenutka. Instinktivnom kretnjom udarila je grofa po obrazu dok je njezinim usnama pre ao zv uk: -Podlace! Smjesta se osjetila slobodnom. Nekoliko su se trenutaka promatrali. On, blijed s pogledom punim bijesa. Ona, dr cuci od uzbuñenja, s pogledom punim prezira, patnje i boli. Zatim, okrenuv i se, ona je pobjegla iz paviljona, potrcav i niz mramorne stube. Tam o je ugledala

grupu elegantnih ljudi. Svi su se urili prema dvorcu. Mitsi je prepoznala meñu njim a Florinu, obucenu u bijelo, i gospoñu Debren-nes... Spazila je prezrivo kretnju gospoñice Duba lde i zacula podrugljiv i uvredljiv smijeh. Tada je pobjegla u drugu aleju, nastojeci pronaci osamljeno mjesto, gdje ce se moci malo smiriti. No tek toje ucinila nekoliko koraka, kraj nje se pojavio neki covjek i cereci se u hvatio je za ruku: -Sada cu moci zatvoriti usta onoj glupoj Marti koja neprekidno tvrdi da ste vi n eka vrst svetice, lijepa Mitsi! Za vas je bilo divno to ste se sviñali gospodinu grofu! Ali sada vi e nije pot rebno da se pravite nevini. Govoreci tako Theodore je sagnuo prema Mitsi svoje lice s bezobraznim smijehom. Ona je istrgnula svoju ruku i ponovno potrcala. Imala je jo samo jednu elju: pobjeci daleko od te p roklete kuceu kojoj je vec kao mala tako patila, i u kojoj je izgubila pred ocima svijeta svoju cast, najdr agocjenije to ena posjeduje. Oluja je bila sve bli a. No, Mitsi nije obracala pa nju na gromove i munje, ni na ta mne oblake. Trcala je poput progonjene zvjerke kroz perivoj sve do malih vrata. Zatim je u la u umu, n e misleci ni na to vec da napokon ostane sama... sama da bi mogla razmi ljati o svojoj nesreci. Ki a je pocela padati u velikim, te kim kapima. Prije nego to se Mitsi uspjela sklonu ti pod kro nju drveca, stalo je plju titi. Mlada je djevojka vec bila mokra do ko e kada se uspjela sakriti pod grane jednog velikog drveta. No, ona toga nije bila ni svjesna. Zamalo je ponovno pocela trcati malim umskim pu-te ljcima, pokrivenim mahovinom. Nije opa ala da su joj grane parale i trgale haljinu, i mrsile kosu. Na pokon je, sva u groznici, klonula na pod, uz zid neke stare napu tene lugarske kuce. X Oluja je bila kratka, ali sna na. Uni tila je pripreme za zabavu to se trebala odr ati tog dana nakon svecane vecere. A bili su pozvani mnogi susjedni plemici i neke ugledne licnosti iz Meauxa. Nije se vi e moglo pomisliti na osvjetljavanje perivoja, jer mokro tlo nije odgovaralo fin im satenskim cipelicama uzvanica. No, i unutar kuce bilo je dovoljno zabave. Florine i Thibau d de Montrec spremili su predstavu u malom kazali tu u salonu. Te su veceri namjeravali izvesti neki kom ad. Napisala ga je gospoña de Montrec, a imao je velike literarne pretenzije. Gospoñica Dubalde, neumor na kada se to ticalo isticanja svoje osobe, igrala je glavnu ulogu, iako nije imala odvi e talen ta. Gospoña Debrennes joj je poklonila bar unastu haljinu. Ta haljina od Wortha izvanredno joj je prista jala. Tako su bar svi tvrdili. Blago na minkano lice pod sjajem svjetiljaka jo uvijek je sacuvalo svoju s vje inu.

Ali onaj, kome se ona narocito eljela sviñati, nije obracao pa nju na nju. Christian je te veceri bio vrlo rastresen, cak i zlovoljan, pa je i svojim najljep im go cama ukazivao samo nu nu gostoljubivost. Olaus Svengred je to odmah opazio i pitao se » to mu je?« Njegovo je iznenañenje jo vi e poraslo, kada je malo kasnije opazio da je njegov prij atelj zauzeo mjesto za stolom na kojem su igrali bakara. Christian se tamo zadr ao cijelo vece. Inace on nikada nije kartao. Oko dva sata iza ponoci gosti su poceli odlaziti. U tri sata u salonu su ostali samo Christian, njegova baka, Florine i Svengred. Christian je upravo zapalio cigaretu. Pozvonio je i na redio neka mu donesu kavu. Svengred se oprostio od njega, primijetiv i: -Ti ne namjerava nocas spavati. Christian je kratko odgovorio: -Tako je. Pribli avala se stara gospoña oslonjena na Florininu ruku. Njezina izvezena ljubicas ta haljina vukla se za njom po sagu. Dijamanti su sjali na njezinu vratu. Bila je odu evljena uspjehom te veceri. I na nju je padalo ne to od onog sjaja koji je pripadao Christianu zbog njegovog porijekla i bogatstva. Gospoña Debrennes znala je cijeniti svoj polo aj. Pla ila se da bi se Christian mogao jednog dana opet o eniti i tako je zbaciti s njezina polo aja. To se vec jednom dogodilo. Onda kada je grofica Wanzel postala groficom Tarlay. Samo enidba njezinog unuka s Florinom mogla joj je sacuvati taj polo aj do koga je njezinoj oholoj du i bilo toliko stalo. Ali, na alost, Christian nije pokazivao ni najmanju sklonost prema svojoj prijateljici iz djetinjstva. Cak vi e nije bio niti tako ljubazan s njom, kao to je to znao nekad biti. Tako i ovog casa on joj nije obracao niti najmanju pa nju, iako je elegantna halji na nagla avala njezinu ljepotu i njen jo uvijek vitki stas. Stara dama je Ijutito pomislila:

-Misli na onu prokletu Mitsi! Pokazat cu ja njoj kada on vi e ne bude mislio na nj u! -Odlazimo ha spavanje, dragi Christian -rekla je gospoda Debrennes. -Mislim da j e ovo vece dobra uspjelo, zar ne? -Naravno, bako! Odgovor je bio kratak i nezainteresiran. Florine je ivahno primijetila: -Bilo je predivno, draga kumo! Svi su mi to gosti govorili. Christian je primijetio ledenom ironijom: -Imate dosta iskustva, Florine, pa biste mogli shvatiti kako tim pohvalama ne tr eba pridavati veliko znacenje. Ona mu je sa smije kom stala prigovarati: -Vi ste skepticni! Ne, ja ne vjerujem svim komplimentima. No, ovi su sigurno bil i iskreni. Svecanosti u Rivallesu su vec odavno nadaleko poznate i priznate. Tog se casa Leonie pojavila na pragu salona. U njezinom se pogledu moglo procita ti zlobno zadovoljstvo. Njezine debele usne su u ivajuci objavile: -Dorothy obavje tava gospodina grofa da gospodinu Jacquesu nije dobro. -Kako to? Pa jucer se posve dobro osjecao? Christian je izvadio cigaretu iz ustiju, okre-nuv i se prema Leonie. Ona je ponizn o stajala na pragu sobe. -Otkud mu je sada gore? -zapitala je mirno gospoda Debrennes. -Sto se dogodilo? -Mitsi se veceras nije vratila. Gospodin Jacques se uzbudio... Plakao je, to vi e t o je vec bio uzbuñen zbog oluje. Dobio je groznicu. Sada bunca, pa Dorothy misli da bi trebalo pozvat i lijecnika. -Kako to da se Mitsi nije vratila? -zapitala je gospoda Debrennes, gledajuci pri tom svog unuka. On je iznenada pocrvenio i po ao prestra en prema Leonie: -Sto to kazete, Leonie? Od kada se nije vratila? -Od danas poslijepodne, gospodine grofe! Oko tri sata ona se zbog oluje vratila iz perivoja s gospodinom Jacquesom. Zatim je djecak primijetio da je zaboravio bajaca, i ona s e vratila po njega. Od tada je nitko vi e nije vidio... Ah da, osim Theodora. On ju je sreo kraj talij anskog paviljona. Ka e da je bila vrlo uzbuñena. Trcala je sva prestra ena, tvrdi on. Florine je ivahno primijetila glasom punim zlo be: -Imi smo je tada vidjeli. Ona ... Gospoña Debrennes joj je pogledom naredila neka uti. Ona je pomislila da bi njezino kumce, u svojoj mr nji prema Mitsi, moglo izreci neku glupost. Christian je suzdr anim bijesom primijetio: -I sve do sada ste cekali i niste se zabrinuli zbog nje. To je nevjerojatno! Dor othy me trebala upozoriti cimje noc pala. Zacuo se bolni glas stare gospode: -Ali, dragi Christiane, ona je vjerojatno ocekivala da ce se Mitsi svakog casa v ratiti. Pa nemoguce je izgubiti se u vrtovima Rivallesa. Taj nestanak je ne to nevjerojatno! Ukoliko to n ije dragovoljno ucinila. Ta Mitsi je naslijedila lakomislenost svoje majke i mo emo pretpostaviti

da je krenula pogre nim putem. Christian se okrenuo prema njoj naglom kretnjom, tako da je ona ugledala, u svje tlu, njegovo lice puno napetosti i jedva suzdr anog bijesa. -Ne znam je li ta ena koju je Georges Douvres ljubio bila zaista takva kako se tv rdi, no dobro mi je poznato da njezina kcerka Mitsi zaslu uje po tovanje. Ja necu dopustiti da netko pos umnja u nju. -Ali, dijete moje, ja je ne optu ujem. Ipak, posve je prirodno ako covjek posumnja ... Taj nestanak... Christian se obratio Leonie, kao da nije cuo svoju baku. Nervoznim glasom je nar edio da odmah poñu po lijecnika. -Za to me Dorothy nije vec prije pozvala kada malom nije bilo dobro vec od sinoc? -Nije vas htjela smetati za vrijeme zabave, gospodine grofe! Christian je slegnuo ramenima. -Krasan razlog! Zabava! Briga mene za zabavu! Iza ao je iz salona i ostavio tamo tri ene same. Florine je podigla uvis bijele ruk e i apnula: -Ah, kada je bar vi e nikada ne bi na li! Leonie je tajanstveno apnula: -Kada ju je Theodore sreo, ona je upravo bila iza la iz talijanskog paviljona u ko jemu se nalazio gospodin grof.

-I mi smo je vidjeli -nadodala je gospoda Debrennes. -Vracali smo se u dru tvu Mon tre-covih, gospoñe Pregy i gospodina Nautiera. Ma to moj unuk govorio, sada tocno znamo kakva je ta djevojka. -I on je jo brani! -gorko je rekla Florine. -Tome se cudim, jer to je covjeku popu t njega stalo do casti te male? Stara je gospoña odmahnula. -Doista... doista! No, nadam se, ako je nañu da joj nece vi e dopustiti boravak kraj njegova sina. Gospoñica Dubalde se podrugljivo nasmijala. -Ne mislite valjda, kumo, da ce mu to biti neugodno! No, ja ne razumijem taj nes tanak. Kakva se tu igra skriva? -I ja se to pitam, draga! Od te djevojke mogu se ocekivati svakakve intrige. Ta ona je kcerka one ene koja je znala osvojiti Georgesa. Mogli smo od njega ocekivati sve moguce neprili ke, da slucajno smrt nije odnijela njega i nju u pravi cas. Dobro si rekla, Florine! Najbolje bi bilo kada je nikada vi e ne bi na li. Leonie je dodala okrutno: -Ili kada bi joj se dogodila kakva te ka nesreca! Ni gospoña Debrennes, ni Florine nisu se bunile protiv tih rijeci. Ono to je izrekl a Leonie, zapravo su i one potajno eljele u svojoj du i jer su osjecale neodoljivu mr nju prema toj siroti ci. Gospoda Debrennes je krenula u Jacqueso-vu sobu, gdje je vec bio Christian. Jacques, vrlo crven i uzbuñen, placuci je zahtijevao da dovedu Mitsi. Otac se nagnuo nad njega, milovao ga po kosi i nje no govorio: -Da, mali moj Jacques! Ja cu je potra iti i dovesti ti je. Nakon to je izmijenio nekoliko rijeci sa svojom bakom, Christian je krenuo u svoj e sobe i pozvao najstarijeg lovocuvara, Philippa Da-riera. On je tom covjeku, u koga je imao pun o povjerenja, elio povjeriti potragu za Mitsi. Buduci nije imala sredstava, nije se mogla udaljiti daleko od Rivallesa. Darier, saslu av i pa ljivo obja njenje svog gospodara, izjavio je da ceuciniti sve da b i na ao mladu djevojku. Ona se mogla sakriti samo u umi, a nitko nije bolje od njega poznavao o kolicu. On je tu dnevno prolazio vec od djetinjstva. Kada je taj covjek oti ao, Christian je stao etati sobom nervozna koraka. »Volim tu malu Mitsi. Volim je ludo!« govorio je on samom sebi, hodajuci velikom sob om kroz cije je otvorene prozore prodirao zrak, jo uvijek pun olujnog mirisa. Oko pet sati naredio je neka mu osedlaju konja, eleci i sam krenuti u potragu za izgubljenom. Kada se obukao najavili su mu doktora Lerouxa. On je po ao s njime u Jacquesovu so bu. Dijete je jo uvijek bilo nemirno i zahtijevalo da doñe Mitsi. Nakon to je napustio sobu malog bo lesnika, lijecnik je stao govoriti njegovu ocu: -Ne mogu sakriti pred vama da se pla im komplikacija. Trebalo bi ga poku ati umiriti Da li je osoba,

koju on neprekidno tra i, ona mlada djevojka to sam je ja sreo kraj njega? -Da! Ona je oti la... ne znamo kamo. Naredio sam da je potra e, pa se nadam da ce da nas opet biti kraj mog sina. -To je po eljno, jer ce tada radost mo da moci odagnati krizu koje se ja bojim. Christian je ispratio lijecnika do dvori ta. Tamo je veccekao njegov konj. Tog se casa u predvorju pojavio Parceuil, izlazeci iz svoje sobe. Stara mu je gospoña, nakon to je oti la od svog unuka, jo te noci saopcila veliku novost: nestanak Mitsi. Starac nije legao, vec je cekao susret s Christianom da bi ne to vi e saznao o motivima tog nestanka. Nije sumnjao u to da to usprkos njegovoj spretnosti nece biti lako ako je Christian odlucio da mu ni ta ne ka e. I doista primio je samo krat ke odgovore: -Ne, ni ja ni ta vi e o tome ne znam. Parceuil je uzdahnuo i rekao poluglasno: -Na alost! Pla io sam se da cemo imati neprilika s tom djevojkom. Ipak sam mislio da vr im svoju du nost kada sam je primio. Trebao sam dopustiti da je odvedu u siroti te. Christian mu je uputio pogled u kome se srd ba mije ala s ironijom. -To je doista bila najosnovnija du nost. Ali je to kasnije trebalo podr ati dajuci j oj polo aj koji bi joj pripadao da je njezin otac ostao ziv. -Kako? Sto elite time reci, Christian? Ne vjerujete valjda da bi Georges, ako bi se vec i priznao ocem tog djeteta, uzeo za enu onu malu balerinu? A da je to caki ucinio vi mu ne bi nikada dali svoj pristanak. U to sam uvjeren. -I ne bih, kada bi ta ena bila onakva kakvom se je prikazuje. No uvjeren sam, da bi se moj bratic

Georges, kao po ten covjek, pobrinuo za buducnost svog djeteta. Sjecam se kako je moj otac govorio da je Georges, prije svoje smrti, rekao nekoliko rijeci preporuciv i mom djedu svo je dijete i tu enu, i to na nacin kao da se radi o zakonitoj vezi. Parceuil je lagano trepnuo ocima. -Da, rekao je sluzi koji ga je dvorio prije nego to je izdahnuo: »Moje dijete... mo ja ena... Recite ujaku... povjeravam mu...« Christian je ivahno dodao: -Moja ena? Rekao je »moja ena«? Pa upravo je to dokaz, zar ne? -Niti govora, dragi prijatelju! U casu smrti, i u asima posljednjih trenutaka, on je spomenuo onu koja ga je znala uhvatiti u svoje mre e i koja je tvrdila da je njegova zakonita ena. Sv e sam to saznao za vrijeme svojih ispitivanja, koja su mi jasno dokazala da ne postoje nikakvi doka zi o njihovoj zakonitoj vezi. -Ipak, cini mi se, moj otac ba nije bio tako cvrsto uvjeren u to. Uostalom, sada nije vrijeme za takve razgovore. Prije svega treba naci to ubogo dijete. Parceuil je pogledom slijedio svog mladog roñaka koji se popeo na konja i odjasio preko dvori ta. On je apnuo, nabrav i zabrinuto celo: -Treba paziti! Ovaj je mladic prodorniji od svog oca, pa nece biti dobro ako o tome stane ozbiljno razmi ljati. No to se moglo odigrati meñu njima da je ona pobjegla? Za to je Christian tako zabrinut i uzbuñen? Moram o svemu tome smjesta razgovarati s Eugenie. Christian je odja io prema umi. Neko vrijeme nije razmi ljao o svojim sumnjama izazva nim sjecanjem na rijeci svog oca. Njegove su misli bile upravljene samo u jednom smj eru: pronaci Mitsi. Dra esnu, malu Mitsi, koja je sva tu na i ocajna pobjegla od njega poput prestra ene p ticice. A to ce on nakon toga poduzeti? O tome sada nije razmi ljao. Krenuo je u umu usporiv i kas konja. Kao i lovocuvar, i on je vjerovao da je mlada djevojka pobjegla ovamo. Ovog je casa krenuo u potragu za Darierom eleci saznati od njega nije li o tkrio kakav trag. S vremena na vrijeme prinosio je usnama srebrenu fuckaljku, koju je upotrebljavao za vrijeme lova. Na zavoju umskog puta iznenada se pred njime pojavio zadihani Darier. -Na ao sam mladu djevojku, gospodine grofe. Le ala je kraj starog paviljona. No, odb ila je poci sa mnom. Christian je skocio s konja. Dobacio je uzde lovocuvaru govoreci: -Doñi sa mnom! Zatim je potrcao prema mjestu koje je spomenuo Darier. Dobro to je stigao tako brzo, jer se Mitsi, iako je drhtala od groznice, ipak dig la i poku ala oteturati, cim je shvatila da je otkrivena. Kada je ugledala Christiana, kriknula je. On joj je priskocio i uhvatio joj goru cu ruku ... -Ne bojte se, Mitsi! Ja cu vam ukazivati samo po tovanje i aljenje zbog onog to se d ogodilo. Ali, ubogo moje dijete, u kakvom se to stanju nalazite! Platnena haljina, mokra od ki e, lijepila joj se uz tijelo drhtavo od groznice. Ve like smeñeoci

plamtjele su od vrucice i gledale prestra eno u Christiana. Mitsi je promucala: -Ostavite me! Otici cu... Zatim je osjetila iznenadnu prazninu u glavi. Zavrtjelo se sve oko nje i ona je pala Chri-stianu u narucaj. On ju je odnio do lovocuvara koji se pribli avao s njegovim konjem. Odbiv i Darierov u pomoc, on je po urio prema dvorcu. Njegov pogled nije napu tao dra esnu glavu koja je pocivala na n jegovim ramenima. To blijedo lice okru eno sjajnim kovrcicama. On je pomislio, srca puna s traha: »Samo da se moja uboga Mitsi te ko ne razboli!« I dok ju je tako onesvije tenu nosio, shvatio j e koje je mjesto zauzela u njegovu srcu. U srcu koje je sve do tada bilo puno sebicnosti, odbacuj uci svaki osjecaj ljubavi. Krenuo je poprecnim putem kojim je pro la i Mitsi u svom bijegu. U ao je kroz mala v rata u perivoj, i stigao ravno pred lijevo krilo dvorca. Dorothy je upravo iza la iz Jacquesove sobe. Ugledav i taj prizor, podigla je ruke u vis i zaviknula: -Mitsi! Sto joj se dogodilo? Gospodin Tarlay je kratko primijetio: -Govorite ti e zbog Jacquesa. Poka ite mi Mitsinu sobu. Zatim smjesta pozovite Martu . Neka netko istog casa poñe po doktora Lerouxa. Nekoliko trenutaka kasnije, Marta se nalazila kraj mlade djevojke koju je Christ ian polo io na krevet.

Nastojeci savladati svoje uzbuñenje, ona je slu ala gospodareve naloge. Nakon toga s e Christian povukao pogledav i prije toga pogledom punim straha Mitsi. Ona je jo uvijek bila be z svijesti. Po ao je do malog Jacquesa, koji je lagano okrenuo glavu i tiho zapitao: -Tata, a Mitsi? -Ona se vratila, dragi moj! No, ne mo e ti sada doci, jer je i sama malo bolesna. Christian se pribli io djetetu i poljubio malo goruce lice. Jacques je pro aptao tu nim glasom: -Ostani kraj mene, oce, kad vec Mitsi ne mo e doci. Ocinski osjecaji, koji sve do tada nisu postojali kod tog, od svih obo avanog covj eka, iznenada su se rodili. Christian je znao da je Mitsi okru ivala to dijete s velikom ljubavlju, a da mu je njegova roñena baka ukazivala manje pa nje nego svom psicu. Pogledav i djecakove uvojke, Christian je odgovorio: -Da, mili moj! Svuci cu svoje odijelo za jahanje i doci k tebi. XI Marti je brzo uspjelo prizvati Mitsi k svijesti. Ona je, nakon to se probudila, p ogledala u strahu oko sebe i apnula: -Opet... opet ovdje! Nakon toga je svojim toplim prstima dohvatila Martinu ruku i stala je, te ko di uci, preklinjati: -Odvedite me odavde! Necu ovdje ostati... Ne elim »njega« ponovno vidjeti! -Ali, draga moja Mitsi, to nije moguce. Imate jaku groznicu. -Nije va no! Ne elim ostati ovdje. »On« ce doci, reci ce mi da me voli... Taj pogled! O dvedite me! Odvedite! Ona se uspravila, groznicavih ociju. Buncala je. Uz pomoc Dorothy, koja je dotrcala na Martin poziv, uspjela ju je skinuti i polo iti ponovno u krevet. Zatim je Engleskinja po la Jaques u, a Marta je ostala kraj bolesne djevojke. Theodore nije sinoc imao preceg posla vec svima ispricati kako je vidio Mitsi istrcati iz talijanskog paviljona u kojem je obicno boravio grof. Adrienne, cija je mr nja prema Mitsi jo v i e porasla od kada se grof stao zanimati za nju, otrcala je smjesta Marti, koja nikada nije sk rivala svoje simpatije prema ubogoj djevojci i sve joj ispricala. I ovog je puta Marta izjavila kako ne vjeruje u te price. No u dubini du e govorila je samoj sebi: »Uboga mala, hoce li joj uspjeti bez icije podr ke , oduprijeti se takvom covjeku kakav je gospodin grof? Ta u njega su sve ene zaljubljene.« I evo, sada je Mitsi u svom deliriju ispricala sve to se dogodilo u paviljonu. Ma rta je suznih ociju pomislila: »Ubogo dijete! Uboga mala Mitsi! Zbog toga je dakle gospodin bio tako u zbuñen kada sam u la ovamo. I on osjeca gri nju savjesti. A mo da je zaista i voli!« -Podlace!... Podlace! -govorila je Mitsi kroz zube. Stala je rukama udarati po zraku. Zatim je goruca glava pala natrag na jastuke, a mlada je djevojka zajecala:

-Vidjeli su me! Theodore je... Izgubljena sam! Na Martino olak anje stigao je doktor Le-roux. Nakon bri ne pretrage, on je ustanovi o da se radi o upali pluca. Gospodin Tarlay je naredio Dorothy da ga pozove cim lijecnik napust i bolesnicku sobu. Iz njegovih je usta saznao kakva opasna bolest prijeti hrabroj Mitsi. Raspitivao se sa neskrivenim strahom: -Vi se ipak nadate da cete je spasiti, doktore? -Naravno! U njezinim godinama, i zbog dobrog zdravstvenog stanja u kom se nalazi la, mo emo se tome nadati. No, prema onome to sam saznao, bolesnica je cijelu noc provela napolju, u mokrim haljinama. A to bi moglo izazvati narocito te ku upalu. Ipak, nadajmo se, nadajmo! Rekao sam njezinoj njegovateljici to treba ciniti, a ja cu poslijepodne navratiti zbog malo ga i zbog nje. Udaljavajuci se, lijecnik je mislio: »Gospodin Tarlay se veoma zanima za tu djevoj ku. Nije niti cudo, jer ona je dra esna. Ali za to je provela noc u umi? O cemu se zapravo radi?« Christian se vratio u Jacquesovu sobu. Njegovo je srce bilo te ko od straha i gri nj e savjesti. Mitsi, dra esna mala Mitsi, mo da ce umrijeti ... a on ce biti kriv za njezinu smrt! Zaista je imala razloga onako postupati s njime. Bilo je ogavno od njega to je navalio na to neza ticeno di jete, tako suzdr ano i plemenito. Osim toga, on je znao kakvom je ona ljubavlju okru ivala Jacq uesa za vrijeme arlaha. Vec je to trebalo biti dovoljno da se on ne pona a onako. No, on je bio naucen na to da se ene pred njim ne brane. Druge bi na Mitsinom mje stu bile sretne, to

ih je on odabrao. A prije svega Florine, koja se usudila s takvim prezirom govor iti o Mitsi, kceri jedne balerine! U du evnom stanju u kome se nalazio, Christian je s nestrpljenjem opazio dolazak b ake u devet sati. Bila je obucena u ljubicastu haljinu ukra enu bijelim cipkama. S njom je u sobu pr odro i miris njezinog parfema. Nakon razdoblja relativnog mira, mali bolesnik se stao ponovno uzbuñivati. Vidjev i unuka kraj djetetova kreveta, gospoñi Debrennes je jedva uspjelo sakriti sv oje iznenañenje. Christian je kratko odgovorio na njezina pitanja o Jacquesovoj bolesti, dajuci j oj znak da je djetetu potreban mir i ti ina. Ona se udaljila ne udovoljiv i svojoj znati elji u vezi s Mitsi , za koju su govorili da ju je sam gospodin grof na rukama donio kuci onesvije tenu, i da su zbog nje hi tno pozvali lijecnika. U jedanaest sati je Christian napustio svog sina, obecav i mu da ce se poslijepodn e vratiti. Dorothy mu je donijela novosti o Mitsi. Osjecala se lo e. I tako je Christian vrlo neraspolo en o u ao u svoju radnu sobu gdje je na ao svog prijatelja Svengreda kako zabrinuto ece po sobi. -Cekao si me, Olaus? Bio sam kod Jacque-sa. Mali se ne osjeca dobro. Pru io je ruku veñaninu, ali je ovaj nije prihvatio s uobicajenom srdacno cu. Sreo je p ogled njegovih modrih ociju. One su ga gotovo neprijateljski gledale. -Htio sam saznati je li istina ono to se prica, Christian! Cuju se ogavne price o ubogoj mladoj djevojci. Montrecovi, gospoñica Dubal-de, gospoña Pregy, Nautier pa cak i tvoja gosp oña baka tvrde da sujejucer vidjeli kako je istrcala iz talijanskog paviljona u kome si se ti n alazio. Christian je uzviknuo: -Vidjeli su je? Ah, uboga mala, sada razumijem njezin ocaj! -Dakle, to je istina? To je istina? -zapitao je Svengred promuklim glasom. -Ti s i bio takav bijednik da si... Christian ga je prekinuo estokom kretnjom. -Suri! uti! Svi tvoji prigovori ne mogu me tako pogoditi kao glas moje savjesti! Da, ja sam poku ao zavesti tu dra esnu malu Mitsi, ali me je odbila, i... pobjegla je. Vjerojatno su je tada ugledala ta bica nedostojna nje i njezine vrijednosti. Oni se usuñuju nabaciti blatom na nju... Prekinuo se i pre ao dr cucom rukom preko cela. -Zaboravio sam da se meñu njima nalazi i moja baka... A i ona nije vjerojatno ta k oja najmanje ogovara Mitsi, jer sam primijetio da joj nije sklona. Iako ta djevojka mo e ulijev ati samo povjerenje i ljubav. -Da, to je tocno. Gospoña Debrennes neprekidno opetuje kako se ne mo e ocekivati ni ta drugo od djevojke tako sumnjiva porijekla. Christian je opetovao: -Sumnjiva porijekla? A to mi o porijeklu znamo? Parceuil tvrdi da je sve ispitao nakon smrti Georgesa Douvresa. No, on je mogao postupati nemarno ili se prevariti, ili cak.. . Jer ja ne mogu povjerovati da Mitsi potjece od neke sumnjive ene. Ona se pona a poput prave plemki

nje, a u njezine moralne vrijednosti sam se ja sam mogao uvjeriti. -Ma kako bilo, ipak ostaje tu na cinjenica: dobar glas te nesretne djevojke je uni t en, a to je tvoja krivnja. Christian je stisnuo ake i promuklo apnuo. -Ah, ti zmijski jezici! A ona je bolesna, te ko bolesna, Svengred! Provela je noc u umi. -I o tome su govorili. To je dakle istina? Svengredov je glas drhtao od uzbuñenja. -Da, to je istina! A ja sam tome kriv. Ja, koji je toliko volim... kao to nikoga prije nikada nisam volio. Blijedo lice veñanina lagano je zadrhtalo, a kapci su se spustili trenutak na alosne oci. Christian je nastavio, nervozno hodajuci ovamo-onamo: -To nije moj kapric, kunem ti se, Olaus! Ti me poznaje . Zna , da iako to ponekad ta ko ne izgleda, nisam obican zavodnik i da sam sposoban za iskrene i duboke osjecaje. Znat cu lj ubiti enu koja ce osvojiti moje srce. Shvatio sam da je ta ena Mitsi... Mitsi, koju po tujem, kojoj v jerujem i ljubim je. Svengred ga je prekinuo: -A cemu to vodi? Tvoja bi du nost bila da se o eni njome, sada, kada si je osramotio, iako ona nije ni ta ucinila. Ali njezino porijeklo te u tome sprecava, narocito zbog polo aja koga zauzima . -Mo da ipak moj polo aj nije tako va an kao Mitsina cast.

Olaus je iznenañeno pogledao to uzbuñeno lice, sjajnih ociju. Nikada prije veñanin nije vidio takav pogled u ocima svog prijatelja. -Nece mi valjda reci dana to nece obracati pa nju? Christian je, ne odgovoriv i mu, pri ao vratima koja su vodila na terasu. Ostao je c asak nepomicno stajati, prekri enih ruku, lica napeta zbog misli koje su ga zaokupljale. Zatim se iznenada okrenuo i odlucno rekao: -Moram ponovno istra iti sve o obitelji Mitsine majke. Moram saznati sve sto se od igralo za vrijeme boravka Georgesa Douvresa u Becu. Moj otac je sumnjao u sve to... U svojim poslj ednjim trenucima izrekao je rijeci na koje sada moram misliti. On je u ne to sumnjao, mo da ga je sav jest mucila to nije sve to pomnije ispitivao. Moj je ubogi otac bio beskrajno po ten covjek, ali nije bio energican. Ai bolest mu je oduzela ne to od njegove moralne snage. Ja sam tog casa bio i odvi e ml ad i bezbri an. I zbog toga posljednje rijeci mog oca nisu na mene ostavile nikakav dojam. No, dok sam malo prije razmi ljao o toj Georgesovoj aferi, iznenada sam se sjetio... I ja se sada osobno elim uvjer iti tko je zapravo bila Mitsina majka. -Ima pravo -odgovorio je jednostavno Olaus. Christian je polo io ruke na ramena svog prijatelja i zaronio svoj pogled u njegov e tu ne oci. -I ti je ljubi , Olaus? -Moram ti iskreno odgovoriti: da! No, ne boj se, ne namjeravam ti je oteti. Ne g ovoreci cak o svom zdravlju. Ono mi niti ne dopu ta pomisao na brak. A znam i koga bi ona od nas dvoj ice odabrala. Ne pricajmo dakle vi e o tome, prijatelju! Na e ce prijateljstvo ostati neokrnjeno, i t i ce mi ostaviti slobodu da ti prigovorim, kada to budem smatrao potrebnim. Zatim je Svengred predlo io svom prijatelju; -Ako bih ti mogao pomoci u tvojim nastojanjima da vrati cast Mitsinoj majci, ne o klijevaj zatra iti to od mene, svog najboljeg prijatelja. Na taj nacin bih ti mo da mogao omoguciti b rak s njom. Kretnjom punom dubokih osjecaja, Christian je stisnuo prijatelja na svoje grudi. -Oh, ti moj najbolji, i jedini prijatelju! Sada si mi dao najveci dokaz odanosti . Dobro dakle! Bit ce mi potreban. Ne mogu ovog casa otputovati, jer je Jacques bolestan. Osim toga za ta istra ivanja bit ce potrebno mnogo vremena. Bi li to htio obaviti umjesto mene? Otputovat ce u Bec. Ta mo ce naci dragocjenu pomoc kod grofa Vedenitscha, brata moje pokojne ene. To je divan covjek, vrlo inteligentan i uslu an. On ima veza posvuda. Ti si takoñer pun ideja. Vas dvojica ce te sigurno otkriti pravu istinu. -Nadam se. U svakom slucaju, ucinit cu sve to je moguce. Vec sutra cu otputovati u Bec. No, morat cemo naci razlog za moj iznenadni odlazak. -Reci da si se odlucio odazvati pozivu svog bratica, koji radi na ambasadi i vec te dugo zove.

-Da, to je cak i istina. Alex je tamo i zove me neprestano. Dobro, neka bude tak o. -Naravno, ne smije niti jednom rijeci spomenuti pred mojom bakom ne to, to bi je mog lo navesti na pomisao da ce pokrenuti istragu koju je Parceuil vec jednom obavio. -Naravno, gospoña Debrennes bi to smatrala znakom nepovjerenja prema njezinom brat icu. Nije potrebno uvrijediti je. -To vi e, to mu je uvijek ukazivala velike simpatije. Ja ih, moram priznati ne dije lim s njom. Parceuil je pametan covjek. Dobro upravlja tvornicom i cini mi time uslugu. No o n je neiskren, pa mo da cak i vrlo zao. -Drago mi je to tako o njemu sudi . Vec godinama poznajem bratica tvoje bake, i sve ga manje volim, usprkos tome to me obasipava znacima prijateljstva. No, mislio sam da te o n osvojio svojim laskanjem i da o njemu dobro misli . Christian je slegnuo ramenima. -Mo da i jesam nekad. No mene se ne mo e dugo varati. Koristim se s njime kao s kori snim predmetom. Odbacit cu ga kada mi se jace zamjeri. Parceuil bi zadrhtao da je cuo hladni ton kojim je njegov mladi roñak izrekao sud o njemu. Upravo ovog casa on se nalazio s gospoñom Debrennes u njezinu salonu. Razgovarali su polu glasno i zabrinuto. Prekinuli su razgovor kada je u la Florine. Ona je u rukama nosila malo g psica gospoñe Debrennes. -Kumo, cini se da je slavna Mitsi opasno bolesna. -Tako se govori, draga! Mora shvatiti da se nisam raspitivala o njoj. -Naravno!... Jeste li vidjeli Christiana?

-Na la sam ga kraj sina. Cinio se uzbuñen i zle volje. Bio je cak neugodan prema men i. Florine je gorko dodala: -Sigurno je razmi ljao o svojoj dragoj Mitsi. Oh, kako elim da nas bolest oslobodi te male napasti zauvijek. Ni stara gospoña, ni gospodin Parceuil, se nisu bunili protiv njezinih rijeci. No, pogled koga su izmijenili, jasno je govorio: »To se i mi nadamo!« XII Iduca dva dana Jacquesovo stanje ostalo je nepromijenjeno'. Mitsi je bila te ko bo lesna. Doktor Leroux nije skrivao da je smatra izgub-Ijenom. Ocajni Christian pokazivao je gos tima tu no i zlovoljno lice. No, kada se nalazio kraj Jacquesa, on bi nastojao glumiti dobro raspolo enje, tvrdeci djetetu da je Mitsi dodu e jo uvijek pomalo bolesna, ali da ce uskoro ustati i pomo ci Dorothy njegovati ga. Navecer drugog dana, bolnicarka koja je zamjenjivala Martu, probudila je po noci Engleskinju. -Po svemu sudeci, uboga mala gospoñica ujutro vi e nece ivjeti. Mnogo joj je gore. -Oh, Bo e! Ta uboga Mitsi! -uzdahnula je Dorothy. -Ne mogu zamisliti da bi ona mog la umrijeti. Obje ene stajale su u hodniku koji je dijelio Mitsinu sobu od sobe maloga Jacques a. Kada je Dorothy htjela uci u sobu malog bolesnika, opazila je da su vrata bila napola otvorena. »Samo da mali ni ta nije cuo!« pomislila je. Na alost, Jacques je sada cuo istinu. Podigao se u krevetu i crven od uzbuñenja, pro mucao, ugledav i Engleskinju: -Mitsi ce umrijeti! Mitsi ce umrijeti! Moja Mitsi! Zatim je u grcu pao na jastuk. Christian, koji je dolazio preko terase i cuo njegove posljednje rijeci, po urio j e k njemu, govoreci: -Ne, mali moj! Ne! Na a ce Mitsi ivjeti! Bilo je prekasno. Nekoliko minuta kasnije ubogi mali Jacques izdahnuo je u narucju svog oca. Njegov posljednji pogled dota knuo je to lijepo lice koje ga je cesto promatralo hladno i bez osjecaja, ali koje je tog casa pokaziva lo neizmjerno uzbuñenje. Gospodin Tarlay je polo io njegovo lagano, mr avo tijelo na jastuke i zapitao Doroth y, koja je bila duboko dirnuta zbog tog iznenadnog kraja: -Kako je on saznao da ce Mitsi mo da umrijeti? -Cuo je bolnicarku kada mi je to govorila. Vrata nisu bila zatvorena, a ja to ni sam znala. Christian je procijedio kroz zube: -To se Mitsi nikada ne bi dogodilo. Zatim je naredio Dorothy neka obavijesti gospodu Debrennes, i povukao se u svoje sobe. U svojoj radnoj sobi on je sjeo kraj otvorenog prozora. Hladni nocni zrak ulazio je slobo dno u sobu. Strah mu je obuzeo du u na pomisao da ce mo da i Mitsi kroz kratko vrijeme napustiti ovaj svijet . Naravno, smrt sina ga nije ostavila ravnodu nim, ali on se do sada nije dovoljno o

sjecao ocema da bi te ko patio zbog toga. U njegovu srcu ljubav je bila sna nija od svega. Ljubav prema Mitsi. A ona je sada umirala zbog njega. Zadrhtao je od boli na tu pomisao. Svengred je otputovao dva dana ranije u Bec gdje ce nastojati ne to saznati o lijepoj Ilici Vrodno, majci mlade djevojke. No, Christian je pomislio s boli: »Cemu ce to slu iti, ako ona umre? Ako je njezina majka doista bila onakva kako je to Parceuil tvrdio, ja cu ipak uvijek b iti uvjeren u to da joj moja ljubljena Mitsi nije u tome slicna.« Nije dulje mogao ostati nepomican, pa je ustao i stao etati terasom. Ne to kasnije cuo je kako netko kuca na vrata njegove sobe. Ali on nije odgovorio, misleci da je stigla njegova baka. U du evnom stanju u kome se nalazio, Christian nije elio cuti mlake rijeci sauce ca, koje bi i zrekla gospoña Debrennes. Nije li upravo ona bila jedna od prvih koja je ogovarala Mitsi, spomi njuci njezinu majku i opterecenje koje je lika Vrodno sigurno ostavila svojoj kceri? Kakvo je srce ima la njegova baka kada nije ukazivala simpatije toj dra esnoj djevojci, tako dostojnoj ljubavi? »Ona je hladna i ohola ena« pomislio je Christian. »Osim toga ona Florine vr i lo i utjecaj na nju. Zbog ljubomore ona ju je pridobila protiv Mitsi. Ta bijednica! A svijet ce ipak njoj odavati po tovanje, a napadati moju ubogu Mitsi!« Tako je razmi ljao obuzet bijesom i nemirom zbog stanja mlade djevojke. Oko jedan sat nakon ponoci on vi e nije mogao izdr ati, eleci saznati postoji li jo kakva nada, pa je po ao terasom do Jacquesove

sobe. Kroz zavjese od laganog tila vidio je mali bijeli krevet na kome je le alo dijete. Cvijece je bilo polo eno na bijele cipkaste ponjave, a nekoliko svijeca osvjetljavalo je nepomicno malo lice. S desne strane kreveta sjedila je jedna casna sestra i molila krunicu. S lijeva, je Doro thy spavala u naslonjacu. No, cimje zacula otvaranje vratiju smjesta se trgnula. Christian se pribli io sinu, promatrao ga s dubokim uzbuñenjem, a zatim se okrenuo p rema Engleskinji, te zapitao poluglasno: -Imate li novosti o bolesnici? -Da, gospodine grofe! Marta je bila malo prije ovdje, i rekla da je nastupilo la gano pobolj anje. Christian je malo mirnijeg srca po ao u svoju sobu i bacio se na krevet. Napokon m u je uspjelo zaspati. Kada se probudio sat je otkucavao sedam sati. Obukao se a sluga mu je n ajavio Dorothy. Guvernanta je do la obavijestiti ga o Mitsinom stanju. Djevojka se osjecala bolje i sada se odmarala. Jo je imala groznicu, ali je vi e ni ta nije gu ilo. Ne to kasnije doktor Leroux je ustanovio da to pobolj anje mnogo obecava i da se bol esnica, ukoliko ne nastupe komplikacije, nalazi izvan opasnosti. Cinilo se kao da je i Christian ponovno o ivio. Ne to kasnije napisao je pismo Sveng redu: »Smrt mi nece oteti Mitsi. Bar se sada mogu nadati. Nastavi s istra ivanjem, prijate lju! Saznaj sve o njezinu porijeklu jer je elim uciniti groficom Tarlay.«

TRECI DIO

I Devetnaest godina prije svih tih dogañaja, Georges Douvres putovao je Srednjom Evr opom. Zadr ao se i uBecu. Bija e to grad kojeg jo nije poznavao. Njegov otac, mlañi brat Jacquesa D ouvresa, umro je tog proljeca ostaviv i mu veliki imetak. On je, uz mnogo drugoga, posjedovao i znacajan udio u industriji koju su oba brata izgrañivala, unijev i u nju jednake dijelove svog novca . Ona se razvijala zahvaljujuci njihovim sposobnostima i neumornom radu. Pritom je trebalo naglasit i da je stariji brat bio jo mnogo sposobniji od mlañega, pa je zapravo on bio pravi ef. Georges nije imao nikakve namjere krenuti tragovima svog oca i strica. On je bio umjetnicka priroda, pomalo nemaran i mekan, ali dobra i plemenita srca. Volio je putovanja, lutanja i umjetnost. Jacques Douvres, njegov stric, nije ga mogao natjerati da preuzme posao svog oca. eleci p objeci od tog strica i njegovog navaljivanja, mladi je covjek jednog dana otputovao u Austriju. Ostav io je stricu Jacquesu pismo u kojem je iznio namjeru proucavati razne narode Srednje Evrope. Citajuci to pismo Jacques Douvres je slegnuo ramenima i prezirno apnuo: -Taj moj ubogi necak nece nikada ni ta vrijediti. To mogu predskazati. U Becu je Georges sreo Flaviena Parceuila, koji je ovdje obavljao poslove za Jac quesa Douv-resa. Parceuil je vec neko vrijeme bio Jaequesov covjek povjerenja. Jedne veceri oni su zajedno po li u tek nedavno otvoreno kazali te. Teje veceri po prvi put nastupala mlada mañarska plesacica like Vrodno. Od onog ca sa kada se pojavila na pozornici Georges nije skidao oci s nje. Izgledala je vrlo mlada i i mala je dra esno, dosta tamno lice, sjajne dobrocudne oci i dra estan, pomalo melankolican smije ak. Njezina ljepota, i neka neizreciva privlacnost, osvojili su publiku jednako tako kao i njezin ples. Veli k ih je broj pojurio nakon predstave cestitati mladoj Mañarici. Meñu prvima bili su Parceuil i Georges Douvres. lika je prihvatila njihovo cestita nje ponosno i suzdr ano. No to ih nije obeshrabrilo, jer su oni do li i iduceg dana. Ponovno ih je primila jednako tako pristojno, nezainteresirano i hladno. Osobito Parceuila. Jer drugog dana on a je malim, jedva primjetnim, smije kom docekala Georgesa kada se poklonio pred njom. liku je uvijek pratila mala podebela ena, ezdesetih godina. Ona ju je cuvala. Zval a se Irene Blemke i bila je u svoje vrijeme poznata plesacica. Ona je bila Ilkina uciteljica, jer sa ma vi e nije mogla plesati. like je stanovala kod Irene zajedno sa svojom bolesnom majkom u malom namje tenom stanu, blizu kazali ta. Jedne veceri Parceuil ju je slijedio onamo i izjavio djevojci svoju strastvenu l jubav. Ona ga je ponosno, gotovo prezrivo odbila. Kako je on i dalje navaljivao, like je rekla Ir eni, okre-nuv i dosadnom kavaliru leña:

-Izbaci tog dosadnog covjeka, draga prijateljice! Parceuil se udaljio srca puna mr nje i elje za osvetom. Otputovao je sutradan u Par iz jer se Jacques Douvres razbolio. I tako ga Georges vi e nije vidio meñu obo avateljima lijepe like koji su se svakog da na gurali iza kulisa malog kazali ta. On nije propustio niti jednu predstavu, jer mu se djevojka sve vi e sviñala. lika ga je sada vec docekivala s radosnim osmijehom. On je ubrzo zapazio da se sviña lijepoj Mañarici kojoj su toliki udvarali, ali je ona bila neosjetljiva na njihova laskanja. I Ge orges joj je jedne veceri izjavio svoju ljubav. Napu tajuci kazali te te veceri, on je zamolio liku neka mu do pusti otpratiti je. Morao je razgovarati s njom. Ona je pristala, nakon to je pogledom zatra ila savjet od Irene. Ova je hodala kraj mlade djevojke poput psa cuvara, lika, cije je lice bilo napola prek riveno cipkastom maramom, slu ala je u ti ini arke Georgesove rijeci: Kada je za utio, ona se okrenula p rema njemu i rekla pomalo dirljivim glasom: -Pla im se da se varate u meni, gospodine! Ja sam po tena djevojka i namjeravam takv a ostati. Iznenañen tim rijecima punim ponosa, Georg je stao mucati: -Ali, gospoñice, ja mislim da vas moje namjere ne mogu povrijediti. -U tom slucaju doñite sutra do mene. Primit cu vas u prisutnosti svoje majke, i mi cemo tamo sve objasniti. Doviñenja! Ona je mladicu pru ila svoju malu ruku koju je on poljubio. Zatim se udaljila zaje dno sa svojom pratiljom. Georges je ostao iznenañen. Nije ni pomislio da bi mlada plesacica, ma kako suzdr an a bila, mogla imati takve skrupule. Isprva je vjerovao da ona mo da tako postupa zbog svoje spre tnosti, kako bi dala

vecu cijenu svom pristanku. No, on je osjecao da ona nije bila koketna. U njezinim se ocima odra avalo po tenje, i on je svoju prvobitnu misao brzo odbacio. -lika je govorila istinu kada je tvrdila da je po tena i da to eli ostati -govorio je Georges samom sebi. -Ali cemu se ona nadala? Nije valjda mislila na brak! On je bio potomak ugledne obitelji francuske visoke bur oazije, necak Jacquesa Dou v-resa, koji je bio jedan od najznacajnijih ljudi tog doba. On se nije mogao o eniti s malom balerinom ! A da li je on to i htio, znajuci unaprijed da bi ga se njegov stric, tako nesmiljen kada se radilo o neravnopravnom braku, smjesta odrekao. Prekinuo bi sve veze s njime, kao i svi ostali clanovi obitelji . Tuje noc proveo u velikom uzbuñenju. Ujutro je donio odluku da nece posjetiti liku. Isprica o joj se pismeno, javljajuci da je iznenada morao otputovati... i krenuo u Karlove Vary. Tamo se osam dana beskrajno dosañivao. Sjecanje na liku neprekidno ga je progonilo . Vidio je u mislima njezino nje no lice, smije ak, dobrotu i privlacnost. Narocito pogled njezin ih tamnih ociju zasjenjenih dugim smeñim trepavicama. Rastanak mu je dokazao kakve je duboke korij ene pustila ta ljubav u njegovu srcu. Devetog dana svog boravka u Karlovim Varyma on je sreo ata ea francuske ambasade, gospodina D'Enfrevillea. On je bio jedan od naj e cih obo avatelja lijepe Mañarice. Nakon to su izm ijenili nekoliko prijateljskih rijeci, Georges je zapitao: -UBecu nema ni ta nova? -Ni ta, osim to je dra esna zvijezda, neusporediva lika, nestala s na eg neba. Georges je zadrhtao i nekoliko mu se trenutaka cinilo kao da mu je srce prestalo udarati. -Kako to, nestala? -promucao je on. -Prije est dana je njezina majka iznenada umrla. lika se razboljela i vi e se nije pojavljivala u kazali tu. Georges je zadr ao uzdah olak anja. Prestra io se da je mlada djevojka napustila Bec, ili da joj se dogodila nesreca. Iznenada se u njemu rodila elja da je to prije posjeti, i da je strpljivo nastoji osvojiti. Okolnosti su bile povoljne. Nije vi e dolazila u kazali te, bila je bolesna i alosna -zbog gubitka koji ju je zadesio. Sada ce biti lak e osvojiti liku, s obecanjem lagodnijeg ivota, kojeg joj je George s Douvres mogao pru iti, ali dakako bez obaveza. Iduceg je dana mladic otputovao u Bec. Dva sata nakon svog dolaska on se najavio Ilki Vrodno. Stan u kome je ivjela nalazio se u skromnoj kuci, ali vrlo pristojnoj. Na zvuk zv ona, ona je Georgesu otvorila vrata. Prepoznav i ga, ona se iznenañeno trgnula i apnula: -Vi! -Da, ja! Saznao sam za va u veliku bol, pa sam vam do ao izraziti sauce ce. Divno je lice bilo blijedo i mr avo, a oci su se napunile suzama. -Da, moja uboga majka... Smrt ju je tako brzo otela... Vec je dugo bila bolesna, no ja sam mislila da

cu je jo neko vrijeme moci zadr ati kraj sebe. Otvorila je vrata i uvela Georgesa u mali, obicno namje teni salon. U toj okolici se Ilkina ljepota jo vi e isticala. Bila je jo finija i otmjenija. Crna kucna haljina harmonicno joj je padala niz tijelo. Kretnje su joj bile pune dra esti. Zbog toga to joj je lice smr avilo, oci su sada dj elovale jo dulje, i izgledale su nekako tajanstveno. U njima su sjale suze. -Zao mi je to vas moram primiti u takvoj tuzi, gospodine! No, nisam se jo uspjela umiriti. Ona je sjela kraj prozora, ispred malog stola na kome je le ao njezin rucni rad. P okazala je pritom Georgesu stolicu smje tenu ne to dalje od nje. On se bunio: -Ali, ja vas posve dobro shvacam! Ne morate se ispricavati! Osim toga, vi ste bi li i bolesni. Tako su mi bar ispricali. Nasloniv i laktove na stol i sakriv i lice meñu ruke, ona je pocela tiho plakati. Rame na su joj drhtala od jecanja. Georges se naglo dignuo i kleknuo kraj nje. Dr cucim je prstima nastojao maknuti n jezine ruke s lica. -lika, dopustite mi da dijelim va u bol i da vas svojom nje no cu nastojim utje iti. Pre -klinjem vas, prihvatite moju ponudu. Oci pune suza zadr ale su se na njegovu licu koje je odavalo arku strast. Njegov po gled ju je preklinjao.

-Ja sam u mogucnosti osigurati vam... Krv je iknula u lice mlade djevojke, a njezini dr cuci kapci trenutak su se spustil i. Odmah zatim ona je odlucnom kretnjom povukla svoju ruku iz Georgesove. Tada je lika ponosno rekl a: -A kako vi to zami ljate, gospodine? Valjda ne mislite da bih ja pristala... Iznenada je Georgesova du a bila obuzeta osjecajem po tovanja i gri nje savjesti. Zast idio se to je elio iskoristiti njezin te ak polo aj. On je toplo uzviknuo: -Molim vas da zajedno s mojom ljubavlju prihvatite i moje ime, i sve to posjedujem, ljubljena moja lika! Sreca je izmijenila izraz lica uboge djevojke, lika je pru ila ruku Georgesu, i re kla duboko dirnuta: -Prihvacam, jer vidim da ste iskreni. Vjerujem u va u dobrotu. No, dok je poljupcima pokrivao njezinu malu rucicu, mlada je Mañarica rekla uznemi reno: -Mislite li da ce va a obitelj odobriti tu vezu s obicnom malom plesacicom, kakva sam J'a? Istog se casa Georges sjetio energicnog i pomalo oholog lica svog strica. Pricin ilo mu se kao da mu on govori s dubokim prezirom: -Zar bih ja mogao dopustiti da ti uvede u na u obitelj tu malu plesacicu? To se kod nas jo nikada nije dogodilo. Zar ti ne zna tko sam ja? No mladic se nije zadr ao na toj misli. Brzo je odgovorio: -Ne bojte se! Ja sam siroce. Slobodan sam i mogu raditi to elim, a i slobodno rasp olagati svojim imenom, draga moja lika! -Prije nego to se zarucimo, moram vam ispricati sve o svojoj obitelji. Morate saz nati moju tu nu pricu. -Ilika je zapocela pricati. Ispricala mu je da je njezina majka potjecala od stare i plemenite rumunjske obi telji. Pre-kinuv i sa starim tradicijama, njena majka, Helena Damaresco, udala se protiv volje svojih, za neprijatelja, Mañara. Elek Vrodno bio je glazbenik, neobicno lijep, ali tajanstvenog porijekla. Damaresco, njezin otac, prokleo je Helenu, a majka, nje na zdravlja zbog toga je o d alosti umrla. Mladu je enu neprekidno progonila gri nja savjesti, pa kad je Elek cetiri godine ka snije nesretnim slucajem umro, ona je u tome vidjela kaznu neba zbog svoje neposlu nosti prema ocu . Bila je dugo bolesna nakon tog du evnog oka i nikada se vi e nije oporavila, a njezina je du a ostal a nepovratno bolesna. Dopustila je da se Irene Blemki, roñakinja njezinog mu a, brine za liku, ko joj su tada bile tri godine. Ta je plesacica bila divno i po teno stvorenje usprkos isku enjima svog poziva. Bila je odana Heleni i njezinu djetetu, pa ih je ona stala uzdr avati. Kada je Irene Blemki morala napustiti kazali te, nekoliko godina kasnije pocela je davati satove plesa i velikom mukom uspijevala osigurati za sve tri svakida nji kruh.

Uskoro je Irene primijetila koliko je mada like dra esna i spretna. Vec ju je zarana pocela obucavati plesu. Kada je iz djeteta postala mlada djevojka, odu evljena njezinom ljepotom, d obra Irene nije na la drugog izlaza nego joj dopustiti plesati u kazali tu. Gospoña Vrodno se nije tome mo gla suprotstaviti. lika nije poznavala ivot, ali je ipak pritom osjecala laganu nelagodu. No vidjela je da je njezina majka svakim danom sve bolesnija, a i ivot je postajao sve te i za te tri uboge ene. I tak o je lika plesala u kazali tu »Printania« i tamo postizala velike uspjehe zbog svoje ljepote i umjetnosti. Ipak je priznala Geor-gesu da je donijela odluku prestati s plesom nakon majcine smrti, jer je ta atmosfera ulijevala strah u njezinu cistu du u. Georges joj je takoñer pricao o svojim roditeljima, o svom polo aju, spominjuci samo usput svog strica. Sjecanje na njega bacalo je sjenu na srecu koju je mladic osjecao u prisutnosti svoje ljubljene. Upravo tada se pojavila Irene lagano na-brav i obrve, jer je vidjela mladog Francu za u dru tvu like. No, saznav i za njihove zaruke, bila je neizmjerno sretna. Dva dana kasnije, njih troje je krenulo u mali mañarski gradic u kome se rodio Ilkin otac. Georges je eleo da njegov stric to kasnije sazna za tu vezu koja ce ga sigurno razljutiti. Iz razio je elju da oni brak sklope negdje drugdje, a ne u Becu. Cim je cuo Irene kako prica o gradicu L aitzenu, u kome je i ona provela djetinjstvo, on je predlo io: -Za to se ne bismo vjencali tamo, odakle p otjece tvoja obitelj soceve strane? lika je odmah pristala. Georges je svog slugu ostavio u Becu i dao mu privremeni dopust. Ostao je tri mj eseca u Laitzenu, u kuci koju su iznajmili po dolasku. Obuzet srecom on je zaboravio na sve i nije

mislio na buducnost. I lika je bila presretna. Znala, je da se udala po zakonima svoje domovine, i nije slutila da taj brak, koji nije bio ozakonjen pred predstavnikom Francuske, nije vrijedio u domovini njezina supruga. Georges je to znao, ali je govorio samom sebi: -Kasnije cu sve to urediti. Mi smo, ipak, zakonski vjencani, pa ce biti dovoljno da nacinim oporuku u korist na eg dje teta koje ce se roditi, pa ce mu tako pripasti moj imetak. Pro la su tri mjeseca i na pocetku jeseni mladi su se u pratnji Irene vratili u Be c. Georges je iznajmio u predgrañu veliku kucu okru enu perivojem i tamo smjestio svoju enu koju je sve vi e lju bio. Doveo je i svog slugu, koji je zajedno sa dvije slu avke cinio poslugu kuce. ivot mladih ljudi protjecao je mirno, jer je Georges izbjegavao susrete sa starim prijateljima. Nije elio da se sazna za njegovu vezu s lijepom plesacicom kazali ta »Printania«, kcerkom El eka Vrodno, porijeklom iz po tene mañarske obitelji. Ipak je Parceuil, koji je te zime poslovno do ao u Bec, saznao za ono to je smatrao obicnom sentimentalnom vezom. Jacques Douvres, bio je nemiran zbog dugog boravka svog ne caka u Becu, koji je tamo tobo e izucavao knji evnost. Poslao je svog tajnika i povjerenika u gla vni grad Austrije, eleci saznati za prave razloge tog dugotrajnog zadr avanja. Poznavao je naime naglo st, a ponekad i neoprez, mladog covjeka. Parceuil je istra ivao vrlo diskretno, tako da Georges nije ni primijetio njegovu prisutnost. Saopcio je gospodinu Douvresu novost da njegov, necak ivi u Becu vrlo povuceno s lijepom ples acicom, koja ce ga iduceg proljecauciniti ocem. Nije govorio o njihovu braku, jer on u prvo vrijeme nije niti znao za njega. A k ada je to saznao, cuvao se reci starcu ne to o tome. Flavien Parceuil bio je oprezan covjek. Govorio je te k nakon to bi dobro promislio. Smatrao je korisnim sacuvati za sebe ono to je saznao. Jacques Douvres se naljutio i govorio da ce narediti toj budali neka se vrati u Pariz u obiteljsku palacu, gdje ga je cekao njegov stan. Spretni Parceuil jo ga je vi e oneraspolo io prema neca ku, pricinjavajuci se pritom kao da ga brani. Rezultat je bio ultimatum kojeg je odl ucni starac poslao svom necaku: »Ili ce napustiti tu plesacicu i vratiti se ovamo za osam dana, ili ce sve veze meñu nama biti prekinute«. Gospodin Douvres racunao je s neodlucnim Georgesovim karakterom i sa strahom koj eg je uvijek osjecao prema svom stricu. Osim toga su i obiteljske veze kod Douvresovih bile v rlo sna ne. I doista je ovo pismo zbunilo mladica. Ni ta nije govorio Ilki, no nekoliko je iducih dana bio vrlo neraspolo en to je mladu enu uznemirilo. -Ni ta mi nije -odgovarao bi on na njezina zabrinuta pitanja. -Ne muci me, ja sam vrlo sretan kraj tebe. Odgañao je poslati odgovor svom stricu. Nije jo napisao pismo ni do one veceri kada se, zbog

neopreznosti sobarice, zapalila vatra u njihovu domu. Kada su vatru primijetili, vec je gorjelo stubi te. Uz pomoc susjeda koji su pritrcali cuv i povike u pomoc Georges je spasio svoju enu kroz prozor. Uspjelo mu je spasiti i Irenu i obje sobarice. No dok se on sam spu tao, odvezla s e ponjava koja je bila privezana za prozor i nesretnik je pao na plocnik. Slomio je lubanju. Njegov slu ga, koji je spavao u prizemlju i koji se takoñer spasio, nagnuo se nad njega dok je umiruci promucao: Moje dijete... moja ena... Recite mom stricu... povjerite mu ih... Nekoliko trenutaka kasnije upao je u komu, i umro tog istog dana. liku su smjestili u kucicu pazikuce u kojoj nitko nije stanovao. Ona je tamo, pr ije vremena, rodila djevojcicu, a sama je nekoliko dana lebdjela izmeñu ivota i smrti. Uboga Irene, u asn uta svim tim dogañajima, nije znala to bi ucinila. Sluga je brzojavio gospodinu Douvresu da bi m u javio smrt njegova necaka. On je u to doba bio te ko bolestan, pa je poslao Parceuila s nalogom da na to bolji nacin sve sredi. To jest, da otjera plesacicu, bude li je na ao kraj pokojnika, i da poduzme sve mjere kako bi sprijecio skandal. Stigav i u Bec, Parceuil je odmah krenuo do stana Georgesa Douvresa. Pokojnik je p ocivao u sobi u prizemlju zgrade a oko njega su gorjele svijece. Nakon to se poklonio pred njim, Parceuil se raspitao kod sluge, koji ga je uveo, da li se »gospoñica Vrodno« nalazi u kuci. On je odgovorio potvrdno, dodav i: -Ona je rodila djevojcicu, i vrlo se lo e osjeca. No, ja moram reci gospodinu, da su je ovdje svi zvali gospoña Douvres. Parceuil se nacerio:

-Naravno! To ni ta ne znaci. Ja cu sve staviti na pravo mjesto. Je li ona doista o dvi e bolesna a da me primi? -Naravno, gospodine! No, kraj nje se nalazi njezina roñakinja, gospoñica Irene. Mo da bi gospodin elio razgovarati s njome? -Dobro, po aljite je ovamo! Nekoliko trenutaka kasnije, u sobu je u la Irene i na la se licem u lice s Parceuilom. On ju je hladno docekao i nakon kratko g pozdrava rekao: -Moram vas obavijestiti, gospoñice, da prema uputama gospodina Douvresa, pokojniko va strica, gospoñica Ilka mora smjesta napustiti ovu kucu. Ili, ako je to sada nemoguce, onog casa kad je bude moguce prenijeti odavde. Irene je, zacuv i taj ultimatum, nekoliko trenutaka ostala bez rijeci. Napokon je promucala: -Napustiti ovu kucu? Za to? -Jer je gospodin Douvres, stric pokojnika, sada gospodar ove kuce. Ion nece dopu stiti taj skandal da ova osoba i dalje stanuje u kuci koja je pripadala Georgesu Douvresu. -Skandal? Ali za to?... Pa lika je George-sova supruga. Sada se Parceuil trgnuo. Odgovorio je promuklim glasom: -Njegova ena? to to govorite? -Da, njegova ena! Oni su se vjencali pro log ljeta u Laitzenu, u Mañarskoj. lika nije osoba koja bi pristala na nedolicnu vezu. Parceuil se vec sabrao. Rekao je sarkasticnim glasom: -Dopustit cete mi da posumnjam u sve to. Imate li dokaza? -Dokaza? Kakvih dokaza? -Da, imate li vjencani list? -Georges ga je sigurno imao, ali je vjerojatno izgorio u po aru. Morat cete pisati sveceniku u Laitzen, on ce vam poslati kopiju dokumenta. -To ni ta ne znaci. Taj, je brak morao biti registriran na francuskom konzulatu. D a li je to ucinjeno? -To ne znam. -Dobro, ja cu se raspitati. Ako nije, onda taj brak nije va eci po zakonima na e zem lje. Nece ga priznati ni gospodin Douvres, niti francuski zakoni. Dijete gospoñice Vrodno nece u tom slucaju imati nikakva prava na nasljedstvo iza Georgesa Douvresa, i nece moci nositi njegovo i me. Uboga Irene je sklopila ruke. -Bo e, to mi to pricate! lika je vjerovala da je taj brak zakonit. -Mo da u va oj zemlji, ali ne u Francuskoj. Uostalom, ja cu se raspitati. Nakon to je iza ao, on je odmah krenuo u francuski konzulat, gdje je ionako trebao obaviti formalnosti u vezi s Georgesovom sahranom. Tamo se uvjerio da taj brak, ako je i bio sklopljen u Laitzenu, nije bio registriran na konzulatu. Divlja radost ga je obuzela dok je odlazio u hotel. Napokon se mogao osvetiti li jepoj Ilici. Cim je stigao u sobu, napisao je dugo pismo gospodi Debrennes, drugo Jacquesu Do uvresu u kojem mu je javljao da se lika Vrodno osjeca vrlo lo e, pa je morao odustati od hitnog i seljenja iz kuce. Iduceg se dana vratio u pokojnikovu kucu, pozvao Irene i izjavio joj da gospoñica Vrodno i njezino

dijete nemaju pravo nositi Georgesovo ime, niti naslijediti njegov imetak. Upozo rio je gospoñicu da ce biti bolje ne upu tati se u sudski spor i to prije napustiti ovu kucu. Irene je bila jednostavna osoba. Ona nije ni ta znala i svima je vjerovala. Ona se nije bunila protiv te izjave, vec je stala preklinjati Par-ceuila neka se smiluje nesretnoj mladoj eni i djetetu, k oji su sada ostali bez ikakvih novcanih sredstava. Parceuii je stao izigravati dobrog covjeka, uvjeravajuci je da ce nastojati isho diti kod gospodina Douvresa novcanu pomoc za njih. A naivna Irene mu je puna zahvalnosti poljubila ruku. Prekosutra je Georges bio sahranjen. Gospodin Douvres napisao je svom tajniku: »Os tanite tamo, i sve uredite! Neka ona mlada ena ode, pa joj dajte potreban novac bude li to zahtijeva la.« Parceuii mu nije spomenuo brak. Svakodnevno se dopisivao s gospoñom Debrennes. Firmin, Georgesov sluga koji je jo boravio u kucici kraj like, dolazio bi svakog dana i donosio mu novosti o mladoj eni. Jednog jutra mu je javio da se ona bolje osjeca i da bi htj ela razgovarati s njime. Irene je opetovala Ilki svoj razgovor s Par-ceuilom. Ona je isprva bila u asnuta. No, mlada energicna udovica brzo se sabrala izjaviv i: -Tvrdim da moje dijete ima pravo na to ime i na taj imetak. Mi smo bili zakonito vjencani, pa ako je stric mog ubogog Georgesa onako ispravan covjek, kao to je to Georges tvrdio, on ce to sam priznati,

ma kako nezakonit bio nas brak po francuskim zakonima. Te je rijeci ponovila i pred Parceuilom, kada je do ao k njoj. On je odgovorio: -Mogu vam reci da se varate u pogledu gospodina Douvresa. On nikada ne bi prizna o brak koji je u njegovim ocima prava mesalijansa. Ona je gorko primijetila: -Za to? Zato jer sam bila... samo kratko vrijeme plesacica? Ostala sam po tena i ne bojim se bude li se gospodin Douvres elio raspitivati o meni. Uostalom, pisat cu mu cim se budem m alo bolje osjecala. On ce tada presuditi po svojoj savjesti. Parceuil je hladno odgovorio: -Mo ete ciniti to vas volja. No, ja vas uvjeravam da cete se samo uzaludno truditi. Nakon kratkog pozdrava on je napustio Ukinu sobu. Da je ona tog trenutka mogla v idjeti njegov pogled, s u asom bi procitala u njemu najgroznije prijetnje. Na kucnim vratima Parceuil je sreo slugu. Taj covjek, zarucen s nekom mladom vica rkom, koja je radila u Lausanni, spremao se na odlazak u Vendee. Tamo, u svom rodnom kraju, mo rao je srediti neka obiteljska pitanja. Parceuil se raspitivao: -Kada namjeravate otputovati? -Veceras, gospodine! Provest cu dvadesetak dana kod kuce. Zatim cu otici u Pariz po stvari to sam ih ostavio u stanu gospodina Do-uvresa, i oprostiti se od svojih drugova. Parceuil je nabrao obrve: -Ah, vi cete otici u palacu Douvresovih? Zatim je, nakon kratkog oklijevanja, pr imijetio tihim glasom: -Vi ste ozbiljan momak, ja to znam. Ubogi Georges vas je cijenio. Molim vas da n e spomenete pred ostalom poslugom ovu osobu koja je ivjela s gospodinom Georgesom. Nepotrebno je p ro iriti tu pricu, tako neugodnu za cijelu obitelj, a narocito za gospodina Jacquesa Douv-re sa, cije je zdravstveno stanje vrlo lo e. -Naravno, ja cu utjeti, gospodine! Ali mo da je ona ipak zakonita ena pokojnog gospo dina? -Da li vam je va gospodar to ikada potvrdio na drugi nacin, osim u casu svoje smr ti, Firmin? -Nikada, gospodine! -A ipak nije imao nikakvog razloga da to ne ucini, jer je bio posve slobodan i n eovisan, pa se mogao vjencati s kim je htio. Firmin je bio po ten momak, ali dosta ogranicen. Parceuilove tvrdnje ucvrstile su se u mozgu tog momka, pa je on sada bio cvrsto uvjeren da se njegov gospodar skrivao, ovdje u o sami, samo zbog toga jer se nije mogao odreci svoje strasti prema plesacici, a nije elio obe castit i ime Douvresovih. Parceuil je iste veceri pisao gospoñi Debren-nes: »U akciji sam. Zasad nije potrebno da vam pricam o tome. Ne budem li se slucajno v ratio u Pariz do casa kada ce onamo stici Firmin, ucinite sve da se on ne sretne s gospodinom Dou v-resom, ili, bude li to moguce, prisustvujte svakako tom razgovoru i upravljajte njime u na em interesu . Uostalom, ja cu vam ponovno pisati i dati tada sva potrebna obja njenja.«

Dva dana kasnije, kada je Irene u la u Ukinu sobu, na la je mladu enu mrtvu. Lijecnik , koga su pozvali, ustanovio je da ju je netko ugu io, vjerojatno pomocu jastuka, kojeg su p rona li na podu kraj kreveta. Irene je spavala u susjednoj sobi s malom Mitsi, ali je dr ala zatvorena vrata, da plac djeteta ne bi smetao bolesnicu, pa tako nije cula ni ta neobicnog. Ulazna vrata u vrt bila su otvorena nasilno, to je utvrdila istraga. Zlocinac je kroz prozor u prizemlju prodro u kucicu. Nestala su i dva lijepa prstena koja je mlada ena nosila na ruci. Ormari su bili pretra eni, iako se u njima nije gotovo ni ta nalazilo. Cinilo se da se radilo o obicnom zlocinu kojeg j e izvr io neki kradljivac. To je bilo i mi ljenje suca istra itelja. Sudac je to rekao i gospodinu Parceuilu, koji je stigao upravo u trenutku kada je bila zavr ena istraga u stanu rtve. -Malo prije sam saznao za zlocin iz novina -obja njavao je Parceuil. -Prije dva da na sam vidio ivu tu nesretnu enu. Ona je, dodu e, znacila pravu nesrecu za mog mladog roñaka Georgesa Douvresa, ali ja sam joj usprkos tome u ime pokojnikovog strica, obecao znatnu svotu novaca za njezinu kcerku. Prema dogovoru meñu nama, ja sam joj tu svotu trebao danas predati .... A sada sam saznao ovo... To je uistinu u asno! Nitko nije imao razloga posumnjati u rijeci stranca, koji je predstavljao i zast upao Jacquesa Douvresa, tako znacajnu licnost. Rekli su mu da ce ga obavje tavati o toku istrage, na cemu im je on zadovoljno zahvaljivao. Nakon toga je Parceuil pokucao na Irenina vrata. Ona je bila polulu da od boli. Sjedila je i

njihala na rukama malu djevojcicu. Sjeo je, ni ne pricekav i da mu ona ponudi stolicu, i odmah je zapitao: - to cete sada uciniti, gospoñice Irene? Uboga ena ga je gledala, ne znajuci to bi mu odgovorila: -Pitam kako cete uzdr avati ovu malu? Ona je promucala: -Ja... ja ne znam. -Ipak treba o tome razmi ljati. Imate li kakvih prihoda? -Ne... ni ta. -Dakle? -Ja nemam ni ta... ni ta! -ponavljala je ona u asnuto. -Ipak to dijete ne smije umrijeti od gladi... a niti vi. -Oh, ja! Za mene nije va no. Ali ona ... ta moja uboga mala. Ona je cvrsto stisnula dijete uza se i djevojcica je otvorila lijepe smeñeoci, tak o slicne majcinima. -Slu ajte, ima nacin na koji bismo mogli popraviti ovo te ko stanje. Siguran sam da bi gospodin Douvres, koji je tako dobar i milosrdan, na neki nacin elio' osigurati buducnost djeteta. Dakako, pod uvjetom da ono bude odgojeno pod njegovim nadzorom, i u okolini koju bi on odabr ao. Jednom rijecju, trebali biste mu predati dijete i obavezati se da ga nikada vi e necete v idjeti. I da necete spominjati rodbinske veze koje postoje meñu vama. Gospodin Douvres ce vam za uzvra t dati rentu s kojom cete moci pristojno ivjeti negdje na selu. Irene je saslu ala te rijeci a da ih isprva nije dobro razumjela. Zatim se stala es toko buniti. Plakala je i ljubila djevojcicu, pa je i mala sada pocela plakati. Parceuil je velikim mirom sacekao da ta buka proñe. Zatim je ponovno stao uvjeravati Irene u korisnost svega toga. Ona nije mog la uzdr avati dijete, zar ga je htjela osuditi na smrt? Govorio je osjecajno, on je za to bio sposoban kada su to njegovi interesi tra ili . Govorio je o pokojnici koja bi od tamo gore osudila onu koja bi sprijecila sigurnu buducnost njezine kceri. Parceuil je ubogoj eni opisao tu buducnost u najsjajnijim bojama. Pricao je o luksuznom do mu gospodina Douvresa, spominjuci njegovo veliko bogatstvo. Napokon je Irene izjavila kako ni za to na svijetu ne bi htjela li iti malu Mitsi srece koja ju je cekala. Ona ce se dakle povuci u Lait zen i gospodin Parceuil ce odvesti dijete sa sobom. Bez mnogo muke spretan covjek ju je uvjerio kako bi bilo najbolje to prije sve to obaviti. Ona je dakle trebala izjaviti pred sudom, da je bolesna zbog okrutne smrti svoje necaki nje i nije u stanju brinuti se za malu, i da ce otputovati u Laitzen. Kako nije bila u mogucnosti uz dr avati malu, ona je prihvatila velikodu nu ponudu gospodina Parceuila, koji je predlo io pobrinuti se za dijete. Prije nego to je oti ao, Parceuil je tra io od Irene da se zakune kako nikada, ni pre d kime, nece spomenuti vezu izmeñu like i Georgesa. Isto tako, niti pomoc koju je gospodin Douvres pru ao kceri svog necaka. -Budete li prekr ili svoje obecanje -dodao je on -gospodin Douvres se nece dalje b rinuti za dijete i obje cete upasti u bijedu.

Irene ga je uvjeravala da ce ostati nijema, a Parceuil je oti ao, odu evljen diploma tskim nacinom kojim je priveo sve to do kraja. est dana kasnije on je stigao u Pariz s jednom mladom beckom slu avkom, koja je nos ila malu Mitsi. Kocijom se odvezao do obli njeg hotela gdje se sreo s gospoñom Debrennes. Nakon dugo g razgovora s njom, on joj je prepustio da se pobrine za dijete i slu avku, a on sam je po ao u palacu Douvresovih. Zdravstveno stanje gospodina Douvresa bilo je jo ozbiljnije. Parceuil je bio izne nañen zbog njegova fizickog izgleda. No, starac je sacuvao svu svje inu svog duha, to je dokazao razgo vor kojeg je on vodio sa svojim tajnikom o dogañajima u Becu. Parceuil je bio vrlo spretan u sakrivanju istine koja bi mogla doprijeti do star cevih u iju. On je dakle opetovao pred njime rijeci umiruceg upucene sluzi. Saopcio mu je i ono to je tvrd ila pokojna like o svom braku s Georgesom. No, dodao je, da je nakon temeljite istrage sada potpuno uvjeren da su tvrdnje biv e plesacice bile la ne. Nakon toga, eleci saznati sve o toj eni, on se raspitivao o njezinu prethodnom ivot u i dobio najgora obavje tenja. like, koja je tvrdila da potjece iz po tene obitelji, pripadala je zai sta najbjednijoj sredini. iveci u grijehu bila je sposobna uciniti sve da bi se domogla imetka. Tako su ga uvjeravali ljudi koji su je dobro poznavali. Ipak je Parceutl, elio radi istine dodati, da se posve promijenila od kada je ivje la s Geor-gesom, pa

joj se u tom pogledu nije ni ta moglo prigovoriti. Lukavi covjek pridodao je tu istinu la ima, u slucaju da bi gospodin Douvres, bude li ispitivao Firmina, mogao saznati za to. Parceuil je u tome vidio i mogucnost obja njenja svog postupka u vezi s djevojcico m, koju je on poveo sa sobom kako bi imao neprekidno nadzor nad njom. Htio je izbjeci mogucnost osve te tog siroceta, kada bi ono saznalo pravu istinu iz ustiju Irene. To nije mogao reci gospodinu Douvresu. Ali gospodin Parceuil je imao bujnu ma tu i dobro je poznavao svog gospodara. Toplim rijecima poceo je opisivati kako je osjetio sami lost za to dijete, koje je ocekivala najgora bijeda i grijeh bude li ga odgajala sumnjiva Irene. Smatrao je potrebnim, poznavajuci dobro srce gospodina Douvresa i njegovu velikodu nost, odvesti dijete iz takve okoline kako bi ga se pristojno odgojilo. Isprva se gospodin Douvres naljutio zbog toga. On da se brine za kcerku takve os obe? Gospodin Flavien je bio lud, kada je to mogao i zamisliti! Parceuil se nije dao zbuniti. Stao je dalje iznositi svoje misli. To je bilo dob ro djelo, a on, Parceuil pobrinut ce se za sve, tako da gospodin Douvres nece imati nikakvih briga. Malu ce poslati nekamo na selo, a kasnije u neku skromnu kolu koja ce odgovarati porijeklu njezine majke. M o da bi se na taj nacin moglo pobijediti zlo koje je to dijete sigurno naslijedilo od svoje majke. Uostalom, ako gospodin Douvres misli da je on pogrije io, smjesta ce dijete vratit i Ireni. U taj razgovor Parceuil je unio i laskanje o plemenitoj du i i velikom po tenju gosp odina Jacquesa, znajuci da ce to goditi njegovu gospodaru. Njegov je sud naime ponekad bio plod velike oholosti. I tako je on nakon nekog vremena izjavio: -Dobro ste ucinili, prijatelju! To je uistinu plemenito djelo, iako vrlo neugodn o, to moram priznati... A mo da i beskorisno bude li djevojcica kasnije slijedila primjer svoje majke. Napok on, to sada nije va no! Tako smo bar ucinili sve to smo mogli da je spasimo. Tu malu siroticu, u cij im ilama ipak tece krv Douvresovih. No, ne elim vi e ni ta cuti o njoj, Flavien! Uredite sve potreb no. Zatra ite onoliko novaca koliko vam bude potrebno, ali ne govorite mi vi e o njoj. -Ne bojte se, gospodine! Ja cu se pobrinuti za sve. Sto se pak tice Irene, koja mi je zbog toga i prepustila dijete, i njoj moramo dati malu svotu kako bi nas ostavila na miru. N jezina takozvana nje nost, nije se mogla oduprijeti toj napasti. Gospodin Douvres je prezrivo rekao: -Kakvi ljudi! I meñu takve upustio se moj ubogi Georges! No, i to ste dobro izveli , Parceuil! Koliko novaca vam je potrebno? -Ona je zatra ila dvadeset tisuca, ali ja sam joj obecao deset. Ta lopovica je bil a sva sretna i zbog toga. -Prokletstvo! Vidi se kako je ta ena spretna. No, tako si ja bar ni ta necu moci pr edbacivati to se

tice djeteta. Zahvaljujem vam, dobri moj Parceuil, zbog va e brige i truda, i za v a u odanost koju ste mi dokazali. Kada je Parceuil malo kasnije napu tao palacu Douvresovih, sjao je od srece. Sve j e krenulo onako kako je on to elio. A Jacques Douvres ga je sve vi e volio. A kako ni novcani inter es nije trebalo zanemariti, uspjelo mu je na najbolji nacin uciniti uvjerljivom pricu o deset ti suca franaka od kojih ce isplacivati Ireni vrlo skromnu rentu, a ostatak zadr ati za sebe. Drugog dana poslali su kuci austrijsku slu avku, a gospoña Debrennes je krenula u No rmandiju noseci sa sobom malu Mitsi. Povjerila ju je nekoj eni, za koju se raspitala cim joj je P arceuil saopcio svoje namjere. Dva dana kasnije stigao je Firmin u Pariz i do ao Douvresovima. Kako je to Parceui l predvidio, gospodin Douvres, saznav i od svog sluge za njegovu prisutnost, elio je razgovarati s njime. Od jucer njegovo se zdravlje pogor alo, pa se lijecnik pobojao brzog kraja. Parceuil je tak oñer bio prisutan razgovoru. No, opazio je s nelagodom da je u bolesnikovu sobu u ao bolesnikov zet Louis Debrennes, ba u casu kada je starac promuklim glasom ispitivao Firmina. Sluga je opetovao posljednje rijeci svog go^ spodara, izjaviv i da je mlada ena bil a nje na, dobra i niti najmanje prosta, vec naprotiv vrlo otmjena. Gospodin i ona ivjeli su sretno i vrlo su se voljeli. Tog casa bolesnik se stao gu iti, pa je to Parceuil iskoristio da odvede slugu. Na kon te nove krize misli gospodina Douvresa su se stale mutiti i on je uskoro pao u komu. U toku noci on je umro. I sve se uredilo na najbolji moguci nacin za dvoje zavjerenika. Mali Christian, koji je tada imao osam godina, naslijedio je istog casa imetak svog djeda i ujaka. Louis Debrennes preu zeo je nakon smrti

svog tasta upravu nad tvornicom, no Parceuil je predvidio da ce on doskora zamij eniti tog blagog zami ljenog covjeka, koji nije posjedovao odlike vlasnika tvornice. Iako se Louis, jer je bio vrlo po ten, pitao u strahu jesu li istra ivanja njegova r oñaka bila izvr ena dovoljno pomno, i nije li lika Vrodno ipak bila prava supruga Georgesova, on te svoje sumnje nije saopcio ni svojoj majci, a ni Par-ceuilu, jer su oni znali njime vladati -bio je on covjek slabe volje i lo eg zdravlja. I tako je Parceuil mogao u ivati u plodovima svog zlocina. Stanovao je u palaci Do u-vresovih, a i u Rivallesu. Njega su posvuda dobro primali. Do ao je kao siromah Jacquesu Douvresu, ali je malo pomalo stekao veliki imetak, koji je predstavljao mnogo vi e od u teda od njegove go di nje place, ma kako visoka ona bila. Njegova zla i podla du a u ivala je u u asnoj osveti nad siroma no m likom. Ponekad, kada se sjetio dra esnog mladog lica, koje ga je odbilo s toliko prezira, on je radosno pomislio: »Posljednje sam rijeci rekao ja, lijepa Ilka! Tvoja kcerka, koja je treb ala naslijediti milijune svog oca, postat ce slu avka. Budem li joj mogao nanijeti neko zlo, ja cu to sigur no uciniti, kao uspomenu na tebe!« II To je dakle bila tu na i dramaticna prica Mitsinih roditelja. Takva je bila istina koja se pomalo pocela razotkrivati pred Olausom Svengredom. Kao to je Christian predvidio, veñanin je na ao dragocjenog pomocnika u bratu njegove pokojne ene. Grof Vedenitsch, naocit i velikodu an covjek, imao je posvuda mnogo prijatelja . Meñu njima i biv eg policajca Habnera, koji je postao prava legenda, a sada se povukao u mirovi nu u okolicu Beca, zbog neke velike osobne nesrece. On je ipak pristao pozabaviti se tom aferom zbo g prijateljstva prema grofu, koji mu je jednom ucinio veliku uslugu. Imao je izvanrednu memoriju, pa se odmah sjetio imena like Vrodno s plakata kaza li ta »Printania«. On je cak prisustvovao jednoj njezinoj predstavi. Opisao je lijepu mañarsku plesac icu koja je ostavila dubok dojam na njega, tada jo vrlo mladog covjeka. Svengred je, slu ajuci ga, pomis lio duboko dirnut: »On mi zapravo opisuje Mitsi!« Lativ i se smjesta posla, Habner je ustanovio kako se Ilici Vrodno nije niti najma nje moglo prigovarati zbog nacina njezina ivota prije braka. To je saznao iz vi e izvora, a izmeñu ostalog i od osobe od koje je plesacica iznajmila stan. To je bila po tovanja vrijedna ena, pa je pricala Habneru da je lika Vrodno ivjela s a svojom majkom i roñakinjom Irenom Blemki. Nakon majcine smrti mala je djevojcica oti la s Irenom n a selo. Tako je to bar pricala Irene, ne spominjuci nikakvo ime. -Moram naci tu Irenu, ako jo ivi -rekao je Habner Olausu. -Kako ce vam to uspjeti ovako bez ikakvih podataka?

-Naci cu je, gospodine! Naci cu je -primijetio je policajac sigurno cu covjeka nav iknuta na uspjeh. Prvo je zatra io dosije o zlocinu izvr enom nad likom. Nakon to ga je pa ljivo proucio, po ao je do kuce u kojoj su stanovali Ilka i Georges. Kuca je bila posve renovirana, ali kucica pazitelja je jo uvijek postojala. Nakon to je pokazao svoju legitimaciju, Habner ju je razgledao. Poslije toga je pozvonio na vratima susjed ne kuce, gdje su, kako su mu rekli, isti ljudi stanovali vec tridesetak godina. Tamo su mu ponovno potvrdili da su mladi ljudi, koji su se nazivali gospodin i g ospoña Douvres, ivjeli mirno i povuceno'. Ispricali su mu tragediju izazvanu po arom. Rekli su mu d a bi mu vi e podataka mo da mogla dati sobarica koja je boravila sa likom u kucici za vrijeme n jezina umorstva. Na oznacenoj adresi Habner je prona ao enu cetrdesetih godina, ozbiljna izgleda, ko ja je rado odgovarala na njegova pitanja. Ona je potvrdila dobro mi ljenje koje su drugi imal i o Dki, pa mu je pokazala i Irenino pismo koje joj je ona poslala dva mjeseca nakon svog odlaska. Zamolila ju je da se brine za grobove gospodina Geor-gesa i gospoñe like. U tu svrhu ona joj je svake g odine slala malu svotu novaca. -Cudno je, gospodine, to mi ona nikada ne spominje malu Mitsi. U pocetku sam se r aspitivala o njoj, zatim sam odustala od toga, jer mi je ona nije spominjala. -Nije li povela dijete sa sobom kada je otputovala? -Ne znam, jer me je ona otpustila drugog dana nakon sprovoda uboge gospoñe. Ispric ala se to je to ucinila, govoreci kako eli to prije napustiti ovu u asnu kucu. Ponudila sam joj da c u ostati i pomoci

u casu odlaska, narocito pricuvati djevojcicu, no ona mi je sva u asnuta rekla: -Ne, ne, meni nitko nije potreban! Hvala, dobra moja Clara, ali ja cu vec sve sama urediti. Habner ju je jo zapitao: -Jeste li mo da primijetili da je va oj gospoñi dolazio neki covjek imenom Parceuil? -Francuz, koji je dolazio u ime gospodinovog strica? Vidjela sam ga dva puta nak on gospodinove smrti. No, ne znam to se kasnije s njime dogodilo. Firmin je naime otvarao vrata, a on je bio vrlo utljiv i diskretan. Habner je stao trljati ruke, napu tajuci Clarin stan. Dobio je Ireninu adresu, a i Firminovu, koji je sada bio vlasnik malog hotela u Lausanni. -To je veliki korak naprijed -rekao je on Svengredu. -Sutra cu otputovati u Laus sanu. Biste li vi htjeli za to vrijeme posjetiti gospoñicu Irenu u Laitzenu? Bude li moja prisutnost neophodna vi cete mi brzoj aviti. Svengred je rado pristao na to. Njega je ta potraga za istinom neizmjerno zanima la, odbacujuci pritom bolnu misao koju mu je zadavala slika sretnog Christiana i Mitsi, nakon to nikakv a sjena vi e nece le ati na Ilkinoj uspomeni. Pravda je trebala biti izvr ena i krivac razotkriven. Je r sada, kada se Parceuilova spletka stala razotkrivati, Olaus i policajac vidjeli su u tome mrac no djelo cije ce konce uskoro dr ati u rukama. Iduceg jutra je Svengred stigao u Laitzen. Prema primljenim uputama on je stigao do malene kucice u kojoj je stanovala Irene. Nemocna stara ena otvorila mu je vrata. Kada je on zapi tao: »Gospoñica Irene Blemki?« ona mu je odgovorila: »To sam ja.« Dugo je razgovarao s njom. Ubogo stvorenje bilo je neizmjerno uzbuñeno saznav i da j e bilo prevareno od Parceuila. Zatim je spomenula veñaninu da ce dokaze o vjencanju pronac i u crkvi u Laitzenu. On je po ao do svecenika i nakon potrebnog obja njenja dobio je izvod iz knjige vjen canih. Vidio je upisana imena Georgesa Douvresa i like Vrodno, te potpise dvojice svjedoka, selj aka iz susjedstva. -Da, da, to je tocno -stao je on glasno misliti. -Taj je brak zakoniti po austri jskim zakonima. On se okrenuo prema sveceniku, govoreci tako. Vidio je starca kako, nabrana cela , ne to razmi lja. -Pitate me na to mislim? -Eto, to je... Nekoliko mjeseci nakon vjencanja, vracao s amse nocu kuci od bolesnika. Pricinilo mi se da vidim svjetlo u sakristiji. Prestra io sam se vat re, pa sam stao trcati. No u casu, kada sam se pribli io vratima, neki covjek, koji je cuo moje korake po tvrdom du, istrcao je napolje i pobjegao. Poku ao sam ga uhvatiti. No to je bio uzaludan trud. Vratio sa m se u sakristiju, pla- eci se krañe. Na ao sam zapaljenu svijecu kraj otvorene knjige s vjencanim listov ima. Pogledao sam i ustanovio da ni ta ne manjka. Ni ta nije bilo ukradeno. Zakljucio sam da je ta janstveni stranac sigurno elio uni titi neki neugodni dokaz. Sjetio sam se vjencanja like Vrodno s on im Francuzom,

koji se cinio bogat i iz otmjene obitelji, pa sam zakljucio da su vjerojatno elje li uni titi dokaze njihovog vjencanja. Svengred je pomislio: »I ponovno Parceuil!« Parceuil je do ao i poku ao uni titi dokaze. Prema svojim sjecanjima svecenik mu je rekao, kada se to moglo dogoditi. To je b ilo kratko vrijeme nakon Ukine smrti. Svengred je odlucio saznati da li se Parceuil u to vrijeme na lazio u Austriji. Nakon to je dobio kopiju vjencanog lista, mladic se oprostio od svecenika i ponovno po ao do Irene. Stao ju je ponovno ispitivati, te je saznao da je lika dva-dana prije nego to su je ubili primila Parceuila i saopcila mu da namjerava pisati Georgesovom stricu da bi za svoju kc erku osigurala ime i nasljedstvo. »Uboga je ena na taj nacin potpisala svoju smrtnu osudu!« pomislio je Svengred zadrht av i. »Ah, to cudovi te. Bio sam u pravu smatrajuci ga zlim covjekom.« Nasuprot njemu sjedila je Irene kr eci svoje ruke iskrivljene od reumatizma. Iznen ada je po-viknula: -Bo e! Kako je to u asno! Moja uboga Mitsi za koju mi je obecao da ceje uciniti sret nom! Dakle, on joj nije dao ni ta od ocevog nasljedstva? -Ni ta, gospoñice! No, budite mirni... I bolni je smije ak pro ao mladicevim usnama. ... Budite mirni! Mala je Mitsi dodu e mnogo patila, ali sada je ceka sreca. Ona j e i zaslu uje, jer covjek ne mo e zamisliti savr enije bice od nje. -Dakle, nalik je na svoju ubogu majku ... moju dragu liku. Kako bih ja rado vidj ela tu malu. -Uskoro cete je sigurno sresti, gospoñice! Zatim se raspitao za porijeklo Mitsi i saznao da njezina majka pripada najvi em ru munjskom plemstvu. Sto se pak ticeoceve obitelji, svecenik mu je rekao da su to bili dodu e jednostavni, ali

nadasve po teni ljudi. Mitsi je sada bila njihov jedini potomak. U Becu je Svengred ponovno sreo Klausa Habnera koji je stigao iz Laussane. Firmi n je jedva progovorio. Napokon je Habner ipak saznao da je Parceuil razgovarao s likom dva dana prije njezine smrti i da je nakon to ju je napustio, zatra io od Firmina da o svemu tome uti pred poznanicima koje ce sresti u Parizu. Svengred je takoñer donio znacajne vijesti i njih su dvojica stala sada sistematsk i usporeñivati cinjenice. Nakon toga su se obojica zamislila. Habner je iznenada zapitao: -Dakle, gospodin Svengred, to vi ka ete na sve to? -A vi, gospodine Habner? -Vjerojatno isto to i vi. Oni su se nasmije ili. Nakon toga se policajac nagnuo prema svom sugovorniku i zap itao poluglasno: -Ne mislite li da je imao saucesnika u toj aferi? Svengred je zadrhtao. Nakon kratke utnje, za vrijeme koje su se oni gledali u oci , Habner je nastavio istim tihim glasom: -Trebamo saznati tko je imao koristi od zlocina. To mo ete vi bolje od mene, jer p oznajete obitelj Douvres. Iznenada je Svengred sve shvatio. Ukoliko bi Georges umro bez nasljednika, sav b i njegov imetak pripao Christianu Douvresu. On je u to doba bio jo dijete. No, postojala su tri b ica za koje je mali nasljednik Douvresovih i Tarlayjevih bio pravi idol: njegov djed, njegova baka i njegov otac. Gospodin Douvres je bio i prepo ten, a da bi na njega mogao pasti i tracak sumnje. Takav je bio i Louis Debrennes. Ostala je dakle samo ona ta ta ena, puna prezira za one koji su jo j bili podreñeni. ena, koja se opijala u luksuzu i u polo aju u dru tvu, kojeg je zahvaljivala svom unu ku. Ucinila je od Christiana idola kome je sve bilo dopu teno. »Ako Christian doñe do istog zakljucka kao ja, kakav u as za njega!« pomislio je Svengre d. Do tada je samo kratko obavje tavao prijatelja o rezultatima svoje istrage, ne elec i da ga razocara. Te veceri napisao mu je samo nekoliko rijeci: »Sve je u redu. Vjencani list postoji. Mitsi-na majka je ena vrijedna po tovanja. Dop utovat cu sutra i sve ti ispricati.« III Nakon sprovoda malog Jacquesa nestali su gosti iz Rivallesa. Gospoña Debrennes, ob ucena u crninu, dosañivala se u salonima u dru tvu svoje drage Florine, koja se jo uvijek nije odrekl a nade da ce osvojiti Christiana, iako se on prema njoj pona ao jo hladnije i nezainteresi-ranij e. Kao da i nije postojala. To njegovo pona anje izazvalo je bijes gospoñice Dubalde, i to ne prema C hristianu, vec prema Mitsi, cija ga je mladost i ljepota osvojila, sudeci prema njegovoj tuzi i lo em raspolo enju kada je bila u opasnosti.

Nade gospodina Parceuila, stare gospoñe i Florine nisu se ispunile. Mitsi je izbje gla smrt. Zapocelo je dugo razdoblje prizdravljiva-nja, isprekidano laganim napadajima gro znice i potkopano nedostatkom elje za ivotom. Mitsi je mislila sa strahom: »Sto cu ciniti kada ozdravim? Ne mogu ostati ovdje, i ponovno ga sresti. A hoce li mi gospodin Parceuil dopustiti otici, ako se gospodin Tarlay tome suprot stavi?« Martina nje na briga nije mogla nadvladati te brige i taj potajni strah mlade bole snice. O tome ona nije govorila svojoj prijateljici. U Mitsi-noj se du i rodio osjecaj koji je postajao s ve sna niji: ona se pla ila Christiana. Drhtala je, sjetiv i se njegovih ociju, njegovog toplog glasa koji joj je govorio one strastvene rijeci... rijeci zbog kojih je ona sada drhtala, u isti cas u asnuta i opijena nekom cudnom srecom. Pobjeci... pobjeci daleko od njega. Ta ju je elja stala proganjati. Christian je svakog dana ispitivao Martu o zdravlju mlade djevojke. Bio je uznem iren to se Mitsi tako polako oporavljala. Govorio je da ce pozvati svog lijecnika iz Pariza. Mitsi, sa znav i od Marte za tu njegovu odluku, porucila mu je da je to nepotrebno, jer se ona dobro osjeca. On je pomislio: »Uboga mala jo se uvijek ljuti na mene. Kada bi mi bar Svengred donio dobrih novosti! Ta da bi ona br e ozdravila!« Velika se promjena dogodila s njime od kada mu je umro sin. On se sada pozabavio tvornicom, odlazeci svakog dana onamo i davajuci savjete direktoru, koji je nastojao sakrit i pred Christianom svoj nemir i bijes. Bilo mu je jasno da nece moci voditi Christiana na nacin kao to je to cinio s njegovim

ocem. Bude li nastavio tako, Parceuil je predvidio te ke dane za sebe, jer je cak u posljednje vrijeme primijetio da je Christian vrlo neraspolo en prema njemu. Razgovarao je s njime s prezirom, kao da ga namjerava poniziti. »Sto mu je?« razmi ljao je ovaj bijednik. »Je li saznao za novac, koji sam uzimao? Ili j e mo da posumnjao ne to u vezi s Mitsinim roditeljima?« U toj du i bez skrupula trenutak se rodila misao o novom zlocinu. No, ovog mu se p uta to pricinilo preopasnim. Nije mogao maknuti Mitsi na nacinkako je to ucinio s njezinom majkom koju nitko nije titio osim bespomocne Irene. Christian je bio pametan, a mo da je vec i sumnjao u ne to. Ne, na to se nije smjelo ni pomisliti. Za to vrijeme je Mitsi, ne znajuci to, cinila ne to to je njezinom neprijatelju odg ovaralo. Kada joj se snaga malo povratila, ona je odlucila zatra iti pomoc od Parceuila, da bi izbjegla opasnosti koja joj je prijetila od Christiana. Nije to ucinila laka srca, jer joj je njezi n staratelj kojeg je jedva i poznavala uvijek ulijevao osjecaj nepovjerenja. No, jedino joj je to preostajalo . Ukoliko bi je Parceuil odbio iz straha pred gospodinom Tarlayjeom, njoj ne bi preostalo drugo nego da o stane u Rivallesu. Ovdje bi onda bila predana na milost i nemilost onoga koga se toliko bojala. On bi joj se sigurno osvetio jer ga je duboko povrijedila. Lijepog Christiana Tarlayja, koga jo nije odbila ni ti jedna ena, kako se govorilo. Ona je dakle pisala Parceuilu: »Gospodine, Buduci da ste vi moj staratelj, obracam se vama za pomoc. Sada, kada u bogog malog gospodina Jacquesa vi e nema, ja nemam ovdje to tra iti. Biste li mi dopustili vratit i se u internat u kojem sam bila odgojena? Casne sestre ce mi sigurno naci zaposlenje. U svakom sl ucaju, bit cu sigurna kraj njih, pa cu im i pomagati i necu im biti na teret.« Marta je odnijela pismo Parceuilu. Ona je potpuno odobravala Mitsinu odluku. Kad a je gospodinu Tarlayju donosila vijesti o Mitsinom zdravlju, ona je zapazila njegov nemir. Gov orio joj je da valja uciniti sve da bi se Mitsi zaista dobro osjecala. Marta, i sama vrlo po tena ena, b ila je zabrinuta zbog njegovog prevelikog interesa za Mitsi. Shvacala je za to Mitsi poku ava uciniti sve na svijetu samo da bi izbjegla sudbinu koju joj je pripremao strastveni i mocni gospodar Rivallesa. I tako, ma koliko joj nesimpatican bio direktor tvornice Parceuil, ona je odmah pristala na ono to je m lada djevojka tra ila od nje. Procitav i to pismo na Parceuilovu se licu pokazao smije ak zadovoljstva. Zatim je n abrao obrve, gurnuo pismo u d ep i po ao gospodi Debrennes. Ona se upravo oblacila za rucak. Sreo se s njom u salonu kamo ga je uvela sobarica. Procitala je pa ljivo pru eno pis mo. Zatim se podrugljivo nasmijala: -Mala nas nastoji prevariti, pretvarajuci se kao da bje i tobo e od Christiana. Misl i da smo budale.

-Ma kako to cudno bilo, ja vjerujem da ona to iskreno misli. -Sto, zar bi ona u svom polo aju, mogla odbiti ljubav Christiana Tarlayja? Prijate lju, niste valjda tako naivni? Parceuil je nestrpljivo slegnuo ramenima: -Ljude treba gledati onakvim kakvi jesu. Mitsina je majka bila po tena ena, ma to sa m onda o njoj govorio. Kcerka joj nalikuje. Postoje ene koje se groze zla, budite uvjereni u to . Ona ce radije slomiti srce nego se predati. -Ali, Christiana odbiti? Pa njega sve ene obo avaju i... Gospoña Debrennes se gotovo ugu ila od iznenañenja to ga je osjetila na pomisao da bi s e neka mala bijedna Mitsi mogla oduprijeti zavodljivosti njezinog unuka. Morala bi biti poca c ena time. Izgledalo je po svemu da Parceuil ima ipak pravo, pa je rekla: -Dakle, zbog toga se ona pla i? Zato eli otici... Da, da, cini mi se da se vec jednom oduprla Christianu, pa to namjerava i dalje Ciniti. Nama je stalo da ona pobjegne od nje ga, i da je se tako rije imo. Prema tome, mi cemo sve uciniti da olak amo njezin bijeg. -Nemoguce! Christian bi bio bijesan. Mo ete to zamisliti! -Moramo sve urediti tako da se cini kao da mi nemamo nikakvog udjela u tome. -Mi cemo joj svakako pomoci u izvr enju njene namjere. Gospoña Debrennes je odmahnula glavom: -On ce smjesta posumnjati da je ona oti la casnim sestrama, pa ce je poci tamo pot ra iti. -Nemam namjere poslati je u samostan. Iskoristit cu jednu priliku i uciniti da o na zauvijek nestane s na eg puta. I to ne nasilno. Namiestit cu joj ivot u najvecoj bijedi. U nekoj vrsti ropstva gdje ce

vjerojatno propasti i... -Kako to? -Eto... Prije nekog vremena spasio sam od zatvora neku nihilistkinju, napola Rus kinju, a napola Bugarku. Ona je besramno krala za malu grupu njoj slicnih. Ja sam je spasio zatv ora i dao joj malu pomoc, s kojom je ta Anna Bo-lomeff otvorila u Quartier latinu mali hotel s rest oranom. Namijenjen je siroma nim studentima i strancima, vecinom prognanicima iz svojih zemalja radi raz licitih prijestupa i zlocina. Anna Bolomeff je vrlo nagle prirode, pa je neprestano napu ta posluga. On a ce odu evljeno prihvatiti Mitsi. Tim vi e to joj nece morati ni ta placati za rad, a njena ce ljepot a predstavljati za restoran izvanrednu reklamu. Stara se gospoda zadovoljno nasmijala. -Izvanredno! No, to ce biti, ako Mitsi ne htjedne ostati tamo? -Ne bojte se! Anna ce strogo postupati s njom. Lijepa Mitsi bit ce tamo zaroblje nica. Osim toga nece imati nikakvih sredstava za ivot. Gospoda Debrennes je odmahnula glavom. -Nece li nam to donijeti neprilika? Staratelj, koji je smjestio svoju ticenicu u sumnjivu kucu... -Niti najmanje sumnjivu. Kod Anne Bolomeff nikada nema skandala. Sve je u najbol jem redu. Mitsi nece moci optu ivati nikoga do samu sebe i svoju naglu prirodu, ne bude li njezina nova gospodarica dobro postupala s njom. Tamo se Mitsi treba nauciti slu inskom poslu, da bi kasnij e mogla zarañivati svoj kruh. Ako joj se dogodi kakva nesreca, ako ce posao biti prete ak za njezine snage ..., draga moja, to su stvari koje se dogañaju i mnogim drugima u borbi za ivot. Nitko zbog toga nec e moci baciti kamen na mene, a to nitko niti nece htjeti. Uostalom, oni koji se zanimaju za Mitsi, n iti nece znati gdje ona boravi. -Ako doista mislite da je to dobro... -To je jedini nacin. No sve treba izvesti tako da Christian ne posumnja u na e nam jere. Dogovorit cu sve najprije s Mitsi. -Hoce li ona pristati poci toj va oj prijateljici, umjesto casnim sestrama? Parceuil se zlobno nasmijao. -Ne bojte se! Ona ce tek u posljednji trenutak saznati za promjenu programa. To je potrebno, zbog toga i Marta mora vjerovati da se Mitsi nalazi kod casnih sestara. -Dobro, ucinite kako elite, dragi prijatelju! Rije imo se napokon te male. Ni ta drug o i ne elim. Samo da to Christian ne sazna. On je vec sada tako hladan prema meni, i nastupa, moglo bi se reci, gotovo neprijateljski. Parceuil je odgovorio nasmijav i se: -Vjerojatno je saznao kako ba niste milovali tu mladu osobu. Nadajmo se, da cemo je se sada napokon rije iti. IV Sutradan prijepodne, Mitsi je zacula kucanje na vratima svoje sobe. Otvorila ih

je i na la se pred gospodinom Parceuilom. On joj je objasnio: -Do ao sam vam dati odgovor na va e pismo koje ste mi jucer napisali. Ona mu je ponudila stolicu i sjela nasuprot njemu. Srce joj je lupalo od uzbuñenja . Kada bi joj bar dopustio ono to je ona eljela. Taj covjek, hladna i neugodna izgleda, bio joj je m rzak. On je odmah zapazio koliko je ona smr avila, iako je jo uvijek bila lijepa. Zlurado je pomislio: »Nece ona dugo podnijeti ivot u kuci Bolomeffove!« Glasom, koji je podrhtavao, Mitsi je primijetila: -Molim vas, oprostite, to sam vam dosañivala, gospodine! No, ne mogu ni ta odluciti b ez va eg odobrenja. -Dobro ste ucinili, dijete moje! Vrlo dobro! On se odnosio gotovo ocinski prema njoj. -Shvacam va u elju i ja cu joj rado udovoljiti. Samo se pla im da cu navuci na sebe b ijes. To bi me moglo skupo stajati. Rumenilo je oblilo Mitsine obraze. Usne su joj drhtale dok mu je odgovarala: -Vi sigurno shvacate da ja bje im upravo pred tom osobom...

-Da, to sam pogodio, i mogu vam to samo odobravati. Ipak, morate priznati, ta je situacija za mene te ka. Trebalo bi... taj odlazak bi trebao izgledati tako kao da ja s time nemam a ma ba nikakve veze. Morali biste otici na brzinu. Na nekom mjestu, ne previ e blizu, docekala bi vas k ocija. Ona ce vas odvesti do kolodvora u Meauxu, pa cete odanle krenuti u Pariz. Tamo cu vas ja do cekati i ukrcati u vlak za Chartres. Obavijestit cu casne sestre, pa se vi necete trebati brinuti n i za to. Ovdje pak moci cu tvrditi kako o nicemu nemam pojma. A dok se netko dosjeti da ste mo da krenuli u Chartres, vi cete vec biti na sigurnom, kod svojih biv ih uciteljica. Mitsi je ivahno dodala: -Da, da, to ce biti dobro! No, ja bih htjela otici to je prije moguce, gospodine! -Moram pripremiti va odlazak. Trebat ce mi pet do est dana. Obavijestit cu vas pis amcem. No, nikome ne smijete govoriti o tom planu. -Marta je vec upoznata sa svime. No, ne trebate se nicega pla iti. Ona ni ta nece odati. Parceuilovo je lice pokazalo iznenadnu nelagodu. -To je vrlo neugodno! Ako bi je ispitivali, ona bi mogla ne to odati, ma to vi o nj oj mislili. Reci ce da ste se obratili meni. -Nece! Uvjeravam vas da ce ona utjeti. Zna za to elim otici, pa... I ponovno je rumenilo oblilo Mitsine obraze. -Ona se sla e sa mnom, i ucinila bi sve da mi pomogne. -Vjerujem vam! Bude li utjela, nece po aliti. Ja cu joj se odu iti za to. Kada je Mitsi ne to kasnije opetovala te rijeci Marti, ona je rekla puna prezira: -Ako on misli da cu ja zbog toga utjeti! Ne, ne, ja to radim samo u va em interesu, Mitsi, da biste izbjegli opasnosti to vreba na vas. Va bijeg, dodu e, i njemu samom odgovara. Bolje receno, odgovara gospoñi Debrennes, koja nerado gleda na simpatiju to vam je njezin unuk uk azuje. Vjerojatno je vec i sama razmi ljala kako i na koji nacin da vas makne odavde. Mitsi je uhvatila ruku svoje prijateljice i nervozno je stegla, pitajuci je dr cuc im glasom: -Marta, to govore o meni? Theodore me vidio izlaziti iz paviljona. I gospoña! I ost ali... Marta se prignula i poljubila mladu djevojku. -Uboga moja mala! Svijet sudi po onome to vidi. Ljudima je te ko povjerovati da bis te vi, u svom polo aju, mogli odbiti covjeka kakav je gospodin grof. Branila sam vas meñu poslugom . No, govorili su mi da sam glupa to tako o vama mislim. Mitsi se uspravila, vrlo blijeda i bolno apnula: -Dakle, oni to vjeruju? Bo e moj, a ja bih deset puta radije umrla nego... Jecaj joj je stegao grlo. Ona je spustila glavu na Martino rame i rekla tiho: -Oh, za to nisam umrla? »On« bi me tada ostavio na miru! *** Pet dana kasnije, obaviv i svoj zadatak, Olaus Svengred vratio se u Rivalles. Chri stian ga je vec

nestrpljivo ocekivao. Ono malo to mu je prijatelj pisao dalo je naslutiti da je p ostigao potpuni uspjeh i saznao vrlo va ne pojedinosti. I tako, cim je Svengred stupio u predvorje Rivalles a, Christian ga je odveo u svoju radnu sobu, nervozno mu stisnuo ruku i stao ga ispitivati: -Dakle, to si saznao? Je li sve ono to nam je pricao Parceuil doista la ? Mladi je veñanin poznavao svog prijatelja kao hladnog covjeka, koji se znao obuzdat i i biti ponekad ironican i podrugljiv. Po njegovom sada njom uzbuñenju, on je mogao izmjeriti snagu njegovih osjecaja. Olaus je ponovno osjetio u du i cudnu gorcinu. Hrabro odbaciv i osjecaj lj ubomore, Svengred je odgovorio: -Da, prijatelju moj, sve je bila la . Mitsina majka bila je casna ena, kao to je to i Mitsi. A njezin je brak s Georgom bio zakonit u Austriji. I stao je pricati sve to je saznao, bez svojih obja njenja, eleci da Christian sam d onese zakljucke, bez njegova upliva. Christian ga je pa ljivo saslu ao, nasloniv i bradu na ruke. Oci su mu sjale, a lice odavalo napetost i duboku srd bu, koja je izbila kada je Svengred za utio. -Bijednik! Bijednik! Zlocinac! Pa on je ubio tu nesretnu enu! On je ubojica! -Tako i ja mislim, a i Klaus Habner. Christian je ustao obuzet u asom. Ponavljao j e: -Zlocinac! A moj djed i otac imali su puno povjerenje u njega! Baka ga nosi na r ukama ... Svi su oni povjerovali njegovim la ima. Samo je moj dobri otac pomalo sumnjao u njega. Ali za t o nije ni ta

poduzeo? Pa to ubogo dijete je Georgesova nasljednica, ako i ne sasvim po na em za konu, a ono po pravdi, i po svemu. Tako bi presudio i moj djed, jer je on bio castan covjek. Za t o ga je Pareeuil prevario? Christian se iznenada prekinuo i stao razmi ljati. Zatim je primijetio: -Za to je to taj covjek ucinio? Hoce li Mitsi ne to naslijediti od svog oca ili ne, nije za njega moglo biti va no. Svengred je zadrhtao. On je poznavao oba motiva koja su natjerala Parceuila da t ako postupi. Jednog je morao sam Christian otkriti. On mu to ne mo e reci. Drugi motiv ce mu on razotk riti, jer je i to saznao od Irene. -Taj je covjek udvarao Ilki, a ona ga je odbila. On joj se elio osvetiti, pa je b io sretan kada je prona ao mogucnost za to. -Bijednik! cudovi te! Kakva radost sto cu ga napokon moci razotkriti! A moja ce ub oga Mitsi saznati da klevetanja o njezinoj majci nisu ni ta do besramne la i. Napokon cu moci pred svi ma postupati s njom kao sa svojom sestricnom... i doskora zarucnicom. Stao je etati po sobi, zatim se vratio Sven-gredu, koji ga je promatrao s mje avino m gorcine i plemenitog zadovoljstva. -Moram je jo danas posjetiti! Moram joj odmah saopciti da se njezina situacija pr omijenila. Sto se tice Parceuila, uni tit cu ga cim se vrati iz Pariza, kamo je krenuo jutros zbog p oslova. *** Tog istog dana Parceuilovo pisamce, kojeg joj je predala Marta, obavijestilo je Mitsi da je njezin odlazak pripremljen za sutra ujutro. U cetiri sata trebala je u najvecoj tajnost i napustiti dvorac kroz mala vrata u parku. Kljuc tih vrata poslao joj je njezin staratelj. Zatim je morala pje ice proci kilometar puta, sve do nekog kri anja, gdje ce je cekati kola koja su je trebala o dvesti u Meaux. Tamo ce ona uci u vlak za Pariz. Parceuil ce je docekati na Istocnoj stanici, i odves ti je do kolodvora Montparnasse, kao to je bilo dogovoreno. U omotnici nalazio se i novac za kartu od Meauxa do Pariza. Marta se nije mogla suspregnuti, vec je rekla: -Taj lopov je mogao dati koju paru vi e. Mitsi je odgovorila s ponosom, pomije anim s tugom: -On mi ni ta ne duguje. Nitko mi ni ta ne duguje. elim svojim radom zarañivati za ivot. Uz pomoc Marte ona je pocela sakupljati ono nekoliko stvari koje joj je pripadalo. Njezin e su ruke drhtale. U asna tuga joj je obuzela srce. Pobjeci, pobjeci poput uboge progonjene i votinje. Sama, bespomocna, okradena za jedino dobro kojeg je posjedovala na svijetu: za svoju c ast. A za sve toje bio kriv grof Tarlay, taj neizmjerno bogati Covjek, obdaren svim darovima prirod e. On nije imao

smilovanja prema tom ubogom, nesretnom i napu tenom djetetu, koje nije eljelo ni ta d o ivjeti casno i skromno. Osjetila je u du i muklu bol i srd bu. A kada joj je ne to kasnije Marta saopcila da C hristian eli razgovarati s njom zbog va nih novosti, ona je uzviknula: -Ne, ne! To ne! Nikako! -Ali to ciniti, mala moja Mitsi? To ne mogu odgovoriti gospodinu grofu. Rekla sam mu, kao to ste to tra ili od mene, da ste jo uvijek slabi i da se lo e osjecate. Ali on je uporan i to vas ipak nece sprijeciti da ga primite. -Oh, da! Recite mu da sam danas jo jako umorna, i da ga molim neka priceka do sut ra. A sutra ce me moci tra iti koliko god ce htjeti... on me nece vi e nikada naci. Govorila je to s gorcinom koja je zaprepastila Martu. Ona je pomislila: »Ta uboga mala mu ne mo e oprostiti! Ali ima i pravo!« Mitsi je s bolnom ironijom mislila: »Mogu zamisliti to mi on to va no eli saopciti. Dr znik! Doista je krajnji cas za bijeg!« Marta je dijelila mi ljenje svoje prijateljice, i po la je obavijestiti gospodina Ta rlaya o Mit-sinom odgovoru. Pitala se kako ce njezin gospodar prihvatiti to odbijanje. I zaista, o n je najprije nabrao obrve i izjavio da ono to joj ima reci mo e samo koristiti zdravlju bolesnice. Zatim, sje tiv i se da bi je njegova prisutnost samo mogla potresti, on joj je napisao ovih nekoliko rijeci: »Ne bojte se, Mitsi! Ja sam sada va najodaniji prijatelj, i doskora cu imati srecu dati vam novi naslov.

Dopustite mi trenutak razgovarati u prisutnosti mog prijatelja Svengreda koji zn a koliko se kajem. va odani Tarlay« Kada je Marta predala to pisamce Mitsi, ona ga je nekoliko trenutaka zadr ala u sv ojim dr cucim rukama. Ona je tog casa osjetila u nosnicama diskretan miris parfema, koji ju je podsjetio na scenu u paviljonu. Jer taj je isti miris osjetila kada se Christian nagnuo prema njoj, el eci je zagrliti i poljubiti. Cinilo joj se kao da taj poljubac jo uvijek ari na njezinim obrazima. Duboko je uz dahnula i sva u asnuta se trg-nula. Naglom kretnjom ona je rastrgala pismo na sitne komadice. Za tim se bacila na stolicu i stala glasno plakati. V Drugog jutra, u vlaku to je vozio za Pariz, nalazilo se ubogo, prestra eno bice, os labljeno od bolesti. Mitsi je ipak hrabro susprezala suze, nastojeci umiriti svoju bol mi lju da ce se uskoro naci kraj casnih sestara koje ce je sigurno znati za tititi. Odlazak se odvijao bez pote koca. Svi su jo spavali u dvorcu kada ga je Mitsi potaj no napustila. Kocija ju je cekala na odreñenom mjestu. Ona je u la na vlak u Meauxu, i sada ce za nekoliko trenutaka stici u Pariz. Osjetila je nemir, to ce se dogoditi, ne bude li Parceuil slucajno do ao pred nju n a kolodvor? to ce ona uciniti bez novaca? Marta joj je ponudila na zajam malu svoticu, da ne bi bi la posve bez sredstava. No, taj iznos nije bio dostatan za kartu do Chartresa. I tako je osjetila olak anje primijetiv i na izlazu iz kolodvora Parceuila koji ju j e cekao. On ju je odveo do kocije to ih je veccekala, i smjesta su krenuli cim su se stara c i mlada djevojka popeli. Tada je Parceuil rekao svojoj ticenici: -Promijenio sam mi ljenje, dijete moje, o tome kamo cu vas odvesti. Internat sv. K lotilde bit ce prvo mjesto gdje ce vas on tra iti. Gospodin Tarlay je vrlo odlucan covjek. I vrlo tvrd oglav! Nije naucen da se itko suprotstavlja njegovim eljama. Osim toga, on je neizmjerno bogat i mocan, pa senece trebati nicega bojati u slucaju ako bi odlucio da vas otme. Zbog toga sam pomislio da ce biti pametnije odvesti vas nekamo, gdje vas on nikada nece tra iti. A to je kod jedne izvanredne i po tovanja vrijedne osobe, moje prijateljice. Ona je, eleci mi uciniti uslugu, pristala prihvatiti va s i uzeti za svoju pomocnicu. Mitsi je te rijeci slu ala s iznenañenjem pomije anim s nemirom. Ipak, na njezine prim jedbe Parceuil je odgovarao takvim jasnim razlozima, da se ona napokon smirila i odbacila svoje aljenje. I sama je zakljucila da je njezin staratelj u pravu, i da time vr i svoju du nost, udaljujuci je od moguce opasnosti, na nacin koji je on smatrao najboljim.

Raspitala se to cini ta gospoña, a Parceuil joj je odgovorio: -Gospoña Bolomeff je vlasnica hotela. To je vrlo pristojna kuca. Vi cete joj pomag ati, a ona ce vas po teno placati. Ne to kasnije kocija se zaustavila pred malim skromnim restoranom. Parceuil je pom ogao mladoj djevojci pri sila enju, platio je kocija u, a zatim je s Mitsi u ao u dvoranu. U to do ba bila je dvorana jo potpuno prazna. Iz susjedne sobe iza la je neka ena. Bila je obucena u sivu bluzu punu masnih mrlja . Na glavi je nosila kapicu iz crnog tila, ispod kojeg je provirivala sijeda kosa. Na blijedom licu isticale su se tvrde, prodorne plave oci, ispod nabreklih kapaka bez obrva. Parceuil je primijetio, gurnuv i lagano Mitsi, koja je bila iznenañena opaziv i tu enu: -Evo mlade djevojke o kojoj sam vam govorio, Anna! Nadam se da cete se vas dvije dobro slagati. ena se nacerila i otkrila svoje pokvarene zube. -Oh, sa mnom se svi sla u! Ne bojte se, gospodine Parceuil, ja cu se brinuti za va u ticenicu. -Dakle, ja vam je ostavljam. Do viñenja, Mitsi! Okrenuv i se na petama, Parceuil je krenuo prema vratima u pratnji Anne. apnuo joj je brzo u uho: -Nemojte dopustiti da vam pobjegne! -Ne bojte se! Imam ja svojih malih sredstava. A necu joj ni dopustiti da radi u restoranu prije nego to je ne smirim. Parceuil je brzo iza ao, a ena je za njim zatvorila kljucem vrata. Ta se scena odigrala tako brzo da je Mitsi jo uvijek stajala zaprepa tena kada joj je ena pri la.

-Doñite, mala moja, pokazat cu vam va u sobu. Mitsi je oklijevajuci krenula za njom. Srce joj je bilo puno straha, jer je pred osjecala da je upala u klopku. No, nije li bilo bolje pretvarati se kao da ni ta ne sumnja i tako poku ati razotkriti o kakvoj se spletki radi? Mitsi je iza svoje cudne domacice pro la kroz malu mracnu sobu, zatim kraj kuhinje i dalje kroz hodnik. Sa strane je opazila mali ured s ostakljenim vratima. Zatim je Anna otvo rila neka mala vrata koja su u asno za kripila, i Mitsi se na la u malom dvori tu okru enom sa cetiri zida. Do nje je dopro u asan smrad od smeca. ena je otvorila vrata s desne strane i rekla: -Evo va e sobe! Bila je to mala cetvorina osvijetljena samo prozorom iznad vrata. U sobi se nala zio prljavi krevet, stol i slomljeni umivaonik. Zemljani pod nije bio izmeten vec nekoliko mjeseci, a prljavi zidovi ocigledno nikada nisu upoznali ci cenje. Mitsi se u asnuta trgnula i stala se glasno buniti: -Gospodo, ja ne mogu ovdje spavati! ena ju je pogledala sa zlobnim smije kom. -A za to ne? Kada biste mi imali Cime platiti dala bih vam drugu sobu. Ako ne, i o va je dovoljno dobra za vas. Hajde, skinite e ir i doñite mi pomoci u kuhinji, jer meni ovdje ljenivice nisu potrebne. -Ne elim vam biti na teret, gospodo! Ja cu ovog trenutka otici. - ena ju je prekinu la slegnuv i ramenima. -Nemate pravo na to, kao to ni ja nemam pravo pustiti vas otici. Gospodin Parceui l mi vas je povjerio. Samo vam on mo e dati dozvolu da odete odavde. -U tom slucaju, ja cu mu pisati. -Pi ite! No, u ocekivanju odgovora, vi cete mi pomoci, kako biste zaradili za svoj u hranu. Mitsi je smatrala pametnijim da se dalje ne prepire. Ona je ostavila svoj kovceg u ovoj rupi, skinula e ir i ponovno po la za gospodom sve do smrdljive kuhinje u kojoj se pripremalo vrlo sumnjivo jelo. Mlada je djevojka cistila povrce. Gospoña je zatim pripremila umak sa u eglom masti i prelila ga preko vec zelenkastog mesa, dodav i mu mnogo octa koji je trebao ubla iti njegov vonj. Anna Bolomeff je primijetila: »Mi cemo jesti prije gostiju.« Mitsi je sva u asnuta rekla: -Ne, ja nisam gladna! Ne bih mogla ni ta pojesti. ena joj je sarkasticno odvratila: -Zar se moje jelo ne sviña gospoñici? Dobro, za danas cu se pokazati kao dobra ena. U loncicu ima mlijeka. Dat cu vam alicu. Mitsi to nije odbila, osjetiv i da mora odr ati svoju fizicku snagu. Morala je podni jeti moralnu bitku koja ju je sigurno ocekivala. Ukus mlijeka ucinio joj se neugodnim, no ona se ip ak prisilila popiti ga. Zatim je nastavila pomagati Anni, koja je sada stavila preko haljine bijelu preg acu, i tako poslu ivala pristigle goste. Mitsi je pomislila: »Kako bi bflo da sada odem? Mogla bih poci za njom, proci kroz restoran i

istrcati.« Ali zatim se sjetila, srca puna tuge: -Kamo bih oti la? Ne poznajem nikoga u Parizu. A nemam niti novaca. Malo pomalo osjetila je kako je obuzima neizmjeran umor. Nije vi e mogla misliti, a oci su joj se stale sklapati. Iznenada je zacula o tar Annin glas: -Mala moja, vi ste umorni! Poñite spavati, nakon toga cete se bolje osjecati. Uzela ju je pod ruku i odvela je do njezinog sobicka. Mitsi joj se prepustila, g otovo bez svijesti. Uvukla se u krevet i odmah zaspala. Kad se probudila, njezin mozak nije bio sposoban za jasne misli. No, s blijedim danom koji je prodirao kroz prozor, pocelo joj se pomalo vracati sjecanje na ono u asno to joj se jucer do godilo. Pogledala je sa grozom oko sebe. Iznenada je primijetila nestanak svojih haljina. Na stolici, kraj kreveta, le ala je pocijepana suknja i prljava bluza. Na zemlji s u le ale olinjale izno ene papuce. Mitsi je apnula: -Sto to znaci? Ostala je nepomicna, obuzeta u asom.

Pocelo joj se vracati sjecanje na sve ono to se dogodilo proteklog dana. Slike su bivale sve jasnije. Za to ju je Parceuil doveo ovamo? Za to su joj oduzeli njezine haljine? Iznenada se sjetila: »Novac... novac koga mi je Marta posudila! Jesu li mi i njega oduzeli?« Na alost, to se dogodilo! Ona dakle nije vi e imala niti jedne pare. Nije imala niti odjece, jer s ovim to joj je Anna ostavila, ona nije mogla izaci na ulicu. Ona se odmah sjetila da j e to ta ena ucinila zato da bi je sprijecila u bijegu. Obuzela ju je velika slabost i ona je pala na krevet u groznici. No, podigla se zacuv i korake na dvori tu. Nije smjela pokazati pred tom bijednom enom da se osjeca pobijeñenom. Moral a se buniti, braniti se... Vrata su se otvorila i na pragu se pojavila Anna, jo prljavija nego to je sinoc bila. -Ustajte ljenivice! Ceka vas posao u kuci. Mitsi je odlucno odgovorila: -U tom slucaju, vratite mi moje haljine. -Ne, mala moja, nisu vam potrebne. Evo to vam je potrebno u va em novom poslu. -Necu se pomaknuti, dok mi ne vratite ono to mi pripada. -Kako' elite! No, kako ja hranim samo one koji rade, vi necete jesti sve dotle do k ne promijenite svoju odluku. Ona se okrenula i iza la iz sobe zalupiv i vrata za sobom. Mitsi je sva u asnuta pomislila: »Bo e moj! Bo e moj! Kome sam ja to pala u ruke? to sam ucinila Parceuilu da tako postupa sa mnom? to sam ucinila tom covjeku, koji je jednom elio postati moj staratelj. Odgojio me je, a da nikada nije pokazao zanimanje za mene. Za to?« Sve su se te misli mije ale u groznicavoj svijesti uboge djevojke. Bila je na kraj u snaga, pa je dr cuci pala na u asni krevet s kojeg se, pomislila je, nikada vi e nece iva podignuti. VI Christian je nestrpljivo ocekivao trenutak kada ce se sresti s Mitsi, i saopciti joj kakve su se promjene u njezinom ivotu dogodile. Mislio je da ga mlada djevojka tako dugo nije eljela pr imiti jer ga se pla ila. No bio je i uvjeren da ju je njegovo pismo sigurno malo umirilo. Ona ce b iti posve mirna tek onda, kada je on bude zamolio za opro tenje. Ona ce mu sigurno oprostiti. On je bi o navikao uvijek postici sve to eli. Kasno prijepodne on je poslao po Martu da zapita Mitsi mo e li ga primiti. Cim je ugledao uzbuñeno Martino lice, odmah je shvatio da se ne to dogodilo. Ona je rekla: -Mitsi je oti la, gospodine grofe! -Kako? Kamo je oti la? -Ne znam! Nisam je jutros na la u njezinoj sobi. Nestao je i njezin kovceg i neke stvari koje su joj pripadale. Christian se iznenañeno trgnuo, a zatim je ljutito primijetio: - to to govorite? Za to me niste prije o tome obavijestili? -Ali... gospodine grofe!... Marta je pocrvenjela i stala mucati od silnog straha pred bijesom grofa. -Sigurno je Mitsi postupila tako u dogovoru s vama. Priznajte, Marta!

-Gospodin se vara... ja ni ta ne znam. Mitsi mi nije ni ta rekla ... Ona je sve vi e mucala pred njegovim prodornim pogledom. Christian je slegnuo ramenima. Vi ne znate lagati. Osim toga njoj je netko morao pomoci u bijegu. Jer, ona se j o nije oporavila od svoje bolesti, pa ne mo e pje aciti dvanaest kilometara do Meauxy. Ako je oti la nekud dalje, ili... Marta je za utjela ne usuñujuci se vi e govoriti pred svojim gospodarom, koji je sve t ako dobro shvacao. -Dakle, recite kamo je posla? Njezino je odbijanje moglo imati najgore posljedice za nju i njezinu bracu, ali je Marta ipak hrabro rekla: -Neka mi gospodin oprosti, ali ja mu to ne mogu reci. Obecala sam Mitsi da cu utj eti. -Neka bude tako! Ali ja za nju ne vidim drugog skloni ta do internata koji je pola zila. Marta je zadrhtala i spustila oci. Christian je zakljucio da je pogodio istinu. -Dobro je, mo ete se povuci. Ah, recite mi, jeste li obavijestili o tome gospoñu Deb ren-nes, jer se

gospodin Parceuil jo nije vratio iz Pariza? Ponovno zamuckujuci, jer se pla ila neugodnih pitanja, Marta je odgovorila: -Ne, gospodine, jo nisam. Bila sam tako potresena... -U tom slucaju nemojte nikome spominjati njezin odlazak. Cak niti gospodinu Parc euilu, ako se vrati veceras ili sutra. I zapamtite, to je u Mitsinu interesu, a vi nju toliko volite . Ne znajuci, i pomagajuci joj u bijegu, vi ste za nju odgodili vrijeme saznanja velike srece koja ju ceka. Necu vam vi e prigovarati, jer ste postupali s najboljim namjerama, ali ako postoji u tom kakv a opasnost za Mitsi, cuvajte se. Marta se povukla sva zbunjena, razmi ljajuci o ulozi koju je gospodin Parceuil odi grao prilikom bijega Mitsi. Rijeci i ozbiljan ton gospodina Tarlayja potresli su je. Ona se pitala: »Ne bih li mu trebala reci istinu?« -Zatim se sjetila koliko se Mitsi pla ila gospodina Tarlayja, pa je odlucila utjeti , kao to je to obecala. Svengred, koga je njegov prijatelj pozvao, saslu ao je, bez velikog iznenañenja, izv je taj o Mitsinom bijegu. No smjesta je primijetio: -Samo da to nije neka Parceuilova spletka! Christian je zaviknuo: -Sto to govori ? -Taj bijednik, videci da se ti zanima za nju, mogao se prestra iti neugodne istrage . Maknuv i je odavde, on je vjerojatno pretpostavljao da se ti nece dugo ljutiti i da ce je zabo raviti... ili bar da se nece moci sresti s njome ako se ona nalazi na nekom mjestu gdje je dobro cuvaju. -Ne znam gdje bi bila, ako ne u internatu u kome je provela pet godina ... -Ja bih to elio... No, ako se Parceuil umije ao u to, on je i odvi e lukav, a da ne b i shvatio da ce ti to odmah pretpostaviti, i tamo je potra iti. -A gdje bi onda mogla biti? Gdje bih je potra io? -Moramo razmisliti... i prije svega ispitati Martu. Ona nam mora reci sve to zna. -Hoce li se ti pozabaviti time? Jer ja cu se jedva stici presvuci. Moram poci na vlak za Vorgeres. Tamo cu je potra iti u internatu... Moram vidjeti svoju divlju malu Mitsi. Svengred je pomislio, promatrajuci svog prijatelja, odlucnog i pogleda puna stra sti: »Mislim da ti nece biti te ko zadobiti Mitsi!« *** Iduceg dana poslijepodne gospodin Tarlay se vratio u Rivalles. Krenuo je odmah u sobu svog prijatelja i njegove su prve rijeci glasile: -Mitsi nije u »Sv. Klotildi«! Predstojnica mi ka e da nije niti dolazila, a niti ona i ma pojma gdje bi se Mitsi mogla nalaziti. Svengred je odgovorio: -Toj se novosti ne cudim. To vi e, to mi je Marta napokon rekla da se Mitsi obratil a Parceuilu da bi od njega dobila dozvolu za odlazak i potrebna sredstva. Taj covjek joj je odobri o odlazak i dao joj ne to novaca, zahtijevajuci pritom da njegova uloga u svemu tome ostane tajnom.

-Pa to je stra no! to je ucinio s mojom ubogom Mitsi? Prisilit cu ga da mi to ka e! D a li se taj bijednik vratio iz Pariza? -Da, jucer navecer. Pretvara se i cini se, kao da ga je tek Marta obavijestila o Mitsinu bijegu. Ra irio je tu vijest po cijelom dvorcu, s vrlo uvredljivim primjedbama. -Cudovi te! -viknuo je Christian, cije je lice problijedilo od bijesa i straha. -N akon majke i kcerku... Kucnuo je cas da zgnjecim tu zmiju! Tog istog casa gospoda Debrennes i njezin prijatelj razgovarali su tiho u salonu za pu enje ispred Parceuilove sobe. Bilo je rijeci o kratkoj Christianovoj odsutnosti. Nije rekao kamo je otputovao, ali oni su to mogli lako pogoditi. -Sigurni ste da Marta nije ni ta rekla? -zapitala je gospoña Debrennes. -Covjek nikada ni u to ne mo e biti siguran. No, ja se nadam da ce ta djevojka, koj a vrlo voli Mitsi, utjeti iz straha pred Christianom. Nece ga htjeti navesti na trag. Uostalom, to i nije va no, jer je taj trag la an. -Da... no bude li ona spomenula va udio u svemu? -Ona nema razloga za to. Naprotiv! Ja sam joj obecao nagradu za njezinu utnju. Pr u it cu i za titu

njezinoj braci. Tog se casa gospodin Tarlay pojavio na pragu salona, na veliko cudo Parceuila. N aime, on je bio naucen da ga grof uvijek zove k sebi. Okrenuv i se prema Parceuilu, naglo ga je zapitao: -Sto ste ucinili s mojom sestricnom Mitsi Douvres? Starac je zadrhtao pod sjajem tog pogleda. No, izgubiv i prisutnost duha, on je od govorio glumeci najvece moguce iznenañenje: -Sto to govorite, Christian? Sto to znaci? -Da, Mitsi Douvres, kcerka iz zakonitog braka Georgesa Douvresa i like Vrodno... Ovog je puta stara gospoña zaviknula, po« dignuv i se u naslonjacu u kome je sjedila: -Ti si poludio! Sto to govori ? -Istinu! Va bratic, bako, nije samo najgori od svih la ljivaca, vec je i ubojica. Parceuil, nasmrt blijed, zaviknuo je promuklim glasom: -Gospodine! Takva uvreda... -Uzalud se bunite. Ja znam sve... i evo mojih uvjeta: reci cete mi gdje se nalaz i Mitsi. U tom slucaju ja necu izazvati skandal. Dopustiti cu vam da odete, ne tra eci od vas racuna za n ezakonito steceni imetak. Ukoliko mi ne ka ete, ja cu sve ispricati. eljeli ste se osvetiti Ilki Vrod no, jer vas je kao po tena djevojka odbila, prevarili ste mog djeda govoreci mu kako je like nevaljal a ena i zatajili ste pred njim Georgesov zakoniti brak. Zatim ste ubili like Vrodno, kada ste saznali da ce ona sama poku ati steci svoja zakonita prava, to bi pred mojim djedom otkrilo va e spletke... Gospoña Debrennes se naglo digla. Bila je vrlo crvena i drhtala je od suzdr anog bij esa. -Christian, usuñuje li se doista na taj nacin optu ivati odanog roñaka. Covjeka koji ni je elio nikada ni ta drugo do odano slu iti tvom djedu, tvom ocu i tebi. Zbog toga jer ti se ta mal a sviña, ta dostojna kcerka svoje pokvarene majke, ti joj nastoji vratiti cast na racun ovog plemenito g prijatelja ... Christian, prekri enih ruku, gledao je ljutito svoju baku. Prekinuo ju je grubo: -Vec ste i odvi e ogovarali ubogu Mitsi, koja je ostala po tena u situaciji u kojoj bi se mnoge druge predale! Ne bih htio povjerovati, bako, da ste vi podr avali tu nepravdu, da ste d ragovoljno zatvarali u i pred istinom..., jer tada i vi... Sad znate istinu .... Sada ga je ona prekinula. Ocaj zbog propasti njezina djela, nadvladalo je uobica jan oprez. -Istinu! eli nas uvjeriti u vrline te ogavne Mitsi! Zaista smo se lijepo proveli, ubogi Parceuil i ja, to smo se pobrinuli za tu malu zmiju. Narocito to smo je uveli u ovaj dom u kome n ije cinila ni ta do skandala! Prava mr nja i bijes navirali su iz njezinih ustiju, o ivljavali su njezin pogled i promijenili izraz lica. I Christian je, videci to, i cuv i arku obranu bijednog Parceuila, iznenada shvatio i stiniL Krenuo je dva koraka naprijed i zapitao je gorkom ironijom: -Sto vam je Mitsi ucinila, bako, da je tako mrzite? Jer covjek mo e osjecati mr nju samo prema nekome koji mu je mnogo toga ucinio na ao...

Stara je gospoña stala mucati, spustiv i oci pred pogledom svog unuka: -Sto misli time reci? Tada je on odlucno odgovorio: -Vi ste znali za zlocinacka djela tog covjeka ... i vi ste ih odobravali. -Kako se usuñuje ! Usuñuje se optu iti svoju baku? Lice gospoñe Debrennes poprimilo je ljubicastu boju. Christian, cije se srce stegl o od u asne boli tog otkrica, stisnuo je usne eleci zadr ati rijeci ogorcenja. Okrenuo se Parceuilu, koj i je prisustvovao toj sceni, i rekao mu hladno: -Razumjeli ste? 2elim da mi se Mitsi vrati i samo uz tu cijenu pristajem zatajit i va a zlodjela i nikome ne otkriti tko ste vi zapravo. Dakle, to ste odlucili? Parceuil je vec razmotrio u asnu situaciju u kojoj se na ao. Nije se mogao boriti protiv tog pametno g, energicnog i utjecajnog covjeka. To bi bila prava ludost. Bilo je najbolje u toj katastrofi spasiti to se dade. Valjalo je prihvatiti Christianov ultimatum. On je ipak primijetio: -Nemate dokaza! Niste mogli doci do dokaza za ono za to me optu ujete. Osim toga, d a sam upravo to iucinio, taj je zlocin svakako vec zastario. Christian je slegnuo ramenima pogledav i nesretnika prezirnim pogledom. -Nisam vam rekao da cu vas poslati u zatvor, vec da cu vas obe castiti pred ocima svijeta, otkriv i

va a zlodjela. A za pljacku cete jo morati odgovarati pred sudom. Sto se pak tice d okaza, jedan od najznamenitijih policajaca Beca uvjerava me da ce sakupiti dosta dokaza da vas o bjese. Ukoliko vam to ne dostaje, tada se ni ta ne mo e uciniti. Ovog je puta Parceuil shvatio beskorisnost borbe protiv tog mnogo sna nijeg neprij atelja, od koga nije mogao ocekivati niti najmanju milost. Promuklo je rekao: -Dakle, dobro! Mitsi je u Parizu, kod gospoñe Bolomeff, ulica de la Bucherie 10. -Tko je ta osoba? Parceuil je bezobrazno ustvrdio: -Vrlo casna osoba koja se brine za nju... -Nadam se to zbog vas, jer, uvjeravam vas, ukoliko joj se tamo ne to dogodi, vi ce te mi to skupo platiti. Parceuil je zadrhtao pod bijesnim pogledom punim prijetnje i pomislio: »Samo da je Anna odvi e ne muci!« Christian je nastavio istim kratkim i prezirnim tonom: -Nemojte ni poku ati pobjeci, jer vas uvjeravam da cete biti nadzirani. Naredit cu neka vam donose ovamo va e jelo, pod izgovorom da ste bolesni. Necete napustiti va e sobe , dok vam ja to ne dopustim. A sada napi ite nekoliko rijeci toj gospoñi Bolomeff, i naredite joj ne ka mi preda Mitsi. Kada je to bilo ucinjeno, gospodin Tarlay se okrenuo k svojoj baki. Ona je sjedi la nepomicno jo uvijek na istom mjestu, napetih crta lica, punog straha i bijesa. -Doñite sa mnom! Moram razgovarati s vama. Ona je za njim krenula poput automata. Po li su u njezine sobe. Zatvoriv i vrata sal ona, Christian se okrenuo prema njoj: -Bako, poznati su mi motivi zbog kojih ste postali saucesnicom tog covjeka. To j e va e slijepo obo avanje mene. Zbog po tovanja koje osjecam prema vama necu vam prigovarati, ali v i e ne mo emo zajedno... Buduci da se namjeravam o eniti svojom sestricnom Mitsi, ja cu vam prepustiti jednu od mojih kuca u Parizu. Tamo cete imati svoj stan, i ivjet cete od najamnin e to ce vam je placati ostali stanari kuce. Tako cete moci pristojno ivjeti. Poduzmite sve potre bno, i to prije preselite onamo! Christian je govorio tobo e mirno, a to se gospoñi Debrennes cinilo jo strasnijim od njegovog bijesa. Ona se jo jednom poku ala braniti, ali on ju je smjesta prekinuo: -Ne, to je nepotrebno. Va a mr nja prema Mitsi sve mi je objasnila. Vi ste mi, bako, zadali jedan od najte ih udaraca u ivotu. I on je iza ao, ostaviv i gospoñu Debrennes svu ocajnu. Njezin svijet se sru io. Njezin unuk ju je maknuo iz svog ivota. Izgubila je polo aj na kojeg je bila tako ponosna. A kao krun a svega, ta u asna Mitsi, postat ce Christianova ena i zauzeti kraj njega mjesto koje je ona odredil a za Florinu, da bi mogla i dalje vladati. Nakon kratkog razgovora sa Svengredom, Christian je ponovno pozvao Martu i rekao joj da se Mitsi ne nalazi u internatu.

Uboga je djevojka uzviknula: -Je li to moguce? Ali ona je namjeravala otici onamo! Htjela se smiriti kod casn ih sestara. Kamo ju je gospodin Parceuil odveo? -Prisilio sam ga da mi to ka e. No neka Bog dade da se joj nije dogodila nesreca. Sada i sami vidite, Marta, kako je ona krivo ucinila to se povjerila tom covjeku. -Tako je, gospodine! Ah ona se tako pla ila Prekinula se, pa je Christian nastavio: -Mene, zar ne? To je bilo posve prirodno. Ipak je trebala, po onome to sam joj pi sao, shvatiti da se situacija izmijenila. -Ali ona nije procitala va e pismo, gospodine! Cim ga je prihvatila, poderala ga j e. Christian se trgnuo i rekao uzbuñenim glasom: -Ona ga nije procitala? Sada sve razumijem ... Nakon kratke utnje dodao je: -Pripremite se da poñete sa mnom u Pariz. Potra it cu Mitsi. Znam kamo ju je Parceui l odveo. No, vjerojatno cete joj vi biti potrebni. U svakom slucaju vaza prisutnost ce je umi riti. Marta se udaljila, pomalo zbunjena zbog tih dogañaja. Christian se okrenuo svom prijatelju. Na-brao je celo, a neka sjena mu je zamrac ila pogled.

-Mitsi se ljuti na mene... i to jako. Vjerojatno me nece htjeti slijediti, pa ma kar poveo i Martu sa sobom. Reci cu toj dobroj i po tenoj djevojci dio istine, da bi mogla uvjeriti Mit si u moje dobre namjere. to se tebe tice, prijatelju, zadu ujem te da pricuva Parceuila. Cim cu izba viti i spasiti sestricnu, doci cu ovamo i izbaciti ga. -Ne boj se! Cuvat cu ga -potvrdio je Svengred. -No po alji mi brzojav ako uspije . -U redu, dragi moj! I hvala ti za tvoju odanost! Stisnuli su si cvrsto ruke. Svengredov melankolicni pogled zadr ao se na odlucnom Christianovu licu, na kome se mogla procitati du evna patnja koju je taj mladi covjek osjetio po prvi puta u svom ivotu. veñanin je pomislio, a pritom mu se srce stisnulo: »Ona ce mu brzo oprostiti... ona c e ga ljubiti od sveg srca!« VII Mitsi je ostala le ati, napola onesvije tena zbog opojnog sredstva kojeg joj je dala Anna. Imala je groznicu, a eñ je isu ila njezino grlo, jer Anna Bolomeff, vjerna svom obecanju nije donosila ni jelo ni pice. Ubogo se dijete pomirilo sa smrcu, i hrabro je patilo. Ponekad bi ipak osjetilo krizu. Tada bi pomislila: »Da sam samo htjela, moja bi sudbina bila posve drugacija. Rekao je da me voli, i obecao me uciniti sretnom.« Zatim bi zadrhtala od u asa, i njezina bolna du a poslala je prema nebu arku molbu. N ije li ona rekla Marti da bi radije deset puta umrla, nego popustila tom zavodniku? Sada ce ona n akon duge patnje, napokon naci svoj mir, cistu srecu u beskonacnosti. Nece vi e biti isku enja ... Du a ce joj se smiriti i nece vi e biti svega onog u asa to ga je spoznala u Rivallesu. Anna je samo jednom tog dana otvorila vrata, pogledala je i zapitala: -Hocete li ustati i raditi? Mitsi je odgovorila: -Vidite i sami da ne mogu. ena se udaljila slegnuv i ramenima. Mitsi vi e nije znala koje je doba dana. Drijemala je u vrucici. Od nikoga nije oc ekivala pomoc, jer je Marta bila uvjerena da se ona nalazi u samostanu. U svakom slucaju, nije mogla z nati kamo ju je odveo njezin staratelj. Mlada djevojka, koju je slabost obuzela, nije se nadala nicemu do smrti. eljela je da je smrt to prije otme iz kand a njezinih mucitelja. I tako nije ni ta shvatila kada je cetvrtog dana Anna u la u sobu i rekla slatkim gl asom, kakvog do sada jo nije cula od nje: -Evo va ih haljina. Obucite se brzo, jer je va bratic do ao po vas. -Moj bratic? Mitsi se podigla na le aju i pogledala Annu ociju sjajnih od groznice. -Da, lijepi mladic, koji mi je donio pismo od gospodina Parceuila s porukom da v as pustim otici. Mitsi je zadrhtala. Shvatila je tko bi mogao reci da je njezin bratic. Vratio se dakle onaj od koga je

eljela pobjeci? Tog se casa na pragu sobicka pojavila Marta, koja je po nalogu svog gospodara sl ijedila Annu. Mitsi je radosno kriknula i pru ila ruke prema njoj. -Marta! Moja dobra Marta! Odvedi me brzo odavde! Anna Bolomeff je iznenada postala pa ljiva: -Morali biste najprije ne to pojesti? Mo da jednu toplu juhu? Ali Mitsi je apnula: -Ne, ne... ni ta! Ne elim ni ta pojesti u ovoj kuci! Dopustila je da je Marta obuce. Ona je sa u asom primijetila kako je Mitsi oslabil a. Zatim je pridr ala mladu djevojku, i one su obje napustile sobu u kojoj je Mitsi provela toliko u asn ih sati. Christian ih je docekao u hodniku hotela. Prestra io se primijetiv i kako Mitsi tetu ra i gori od groznice... Ona je trenutak zastala, trgnuv i se, kada ga je opazila. U pogledu jo j se mogao primijetiti strah i bol. On joj je pristupio pru iv i joj ruku da je podr i. -Doñite, uboga moja Mitsi! Cekaju nas kola... Ona mu je tiho odgovorila: -Kamo cete me odvesti? -U ulicu de Varenne, u kucu koja je pripadala va em ocu. Vi cete tamo stanovati s Martom, a ja cu

vas posjecivati kada cete mi to dopustiti. -Ne, ja necu... Htjela bih otici u svoj biv i internat. -To je nemoguce u stanju u kome se nalazite. Osim toga moram vam mnogo toga ispr icati ... otkriti vam cinjenice zbog kojih ... Va se ivot posve izmijenio. Ona vi e nije ni ta govorila. Obuzela ju je slabost, pa je osjetila nemoc pred tim da se i dalje brani. Okrenula je glavu od njega, i kao da nije primijetila ruku koju joj je ponudio. Krenula je uz pomoc Marte prema kociji koja ih je cekala. Na znak svog gospodara, Marta je sjela kra j nje i podr avala je, jer je Mitsi sada bila gotovo u nesvijesti. Mitsina se bolest ponovno povratila. U stanu, kamo ju je Christian otpremio, mla da se djevojka ponovno nekoliko dana borila protiv smrti. Pobijedila ju je i ovog puta. Marta i jedna casna sestra izmjenjivale su se kraj njezinog bolesnickog kreveta. Christian je stanovao u hotelu »Maurice« i dolazio je svakog dana dva do tri puta saznati novosti. On je sam o na kratko oti ao u Rivalles da bi obracunao s Parceuilom, a zatim se sa Svengredom vratio u Pariz . I gospoña Debrennes je pripremila svoj odlazak. Zbog tih dogañaja ona je za kratko vrijeme o starjela nekoliko godina. Florine, kojoj je naravno ispricala samo dio istine, bjesnjela je protiv »ogavne Mitsi« cijoj je majci Christian povratio njenu cast, i kojoj je namjeravao vratiti njezin imetak . Lijepa gospoñica Dubalde spremila je svoje kovcege i pripremila se vratiti svom ocu. Iako ju je s tara gospoña pozvala da to ce ce boravi kod nje, Florine je pomislila kako to vi e nece biti ni nalik na p rija nji sjaj i gostoprimstvo. Nema za nju vi e zabava u dvorcu grofa Tarlaya. Osim toga, nece biti ni Christiana. Florine je dobro shvatila da ce ona, kao kum ce gospoñe Debrennes, takoñer navuci na sebe dio njegove zlovolje. To je bio kraj jednog sna koji je tra jao godinama. Zbog njega je gospoñica Dubalde odbila mnoge bracne ponude... danas joj je bilo vec trideset godina. Izgubila je svoju svje inu, pa je lijepa Florine sada pomi ljala s grozom na skromna sredstva od kojih ce morati ivjeti, a koja je naslijedila od svoje majke. Nije vi e mogla racunati na velikodu nost svoje kume, jer je ona izjavila da ce sredstva koja joj je njezin unuk dao »kao milostin ju« biti jedva njoj dostatna za pristojan ivot. Mitsi nije znala za sve te dogañaje. Pomalo ju je groznica napu tala, no jo je uvijek bila vrlo slaba. Isprva nije ni o cemu mogla razmi ljati. Zatim je postala svjesna luksuza koji je okru uje. Zapitala je Martu: -Gdje sam ja to? -U palaci Tarlayjevih. Ona je odgovorila promuklim glasom: -U palaci Tarlayjevih! Tada joj se vratilo sjecanje na sve ono to se dogodilo prije njezina odlaska Bolo meffovoj, na Christianove rijeci i poglede, kojih se ona tako pla ila. Ona je sakrila svoje lice u jastuk, i vi e ni ta toga dana nije govorila. Sutradan je zapitala dr cucim glasom:

-Da li je gospodin Tarlay u Rivallesu? -Nije, on samo ponekad odlazi onamo da bi nadzirao rad u tvornici... jer gospodi n Par-ceuil, hvala Bogu, tamo vi e nije direktor. -Kako? Zar je to moguce? -Da, mnogo se toga dogodilo! Gospodin grof vas moli da ga primite cim vam to bud e moguce, jer on vam mora saopciti velike novosti. Mitsi, te ce novosti izmijeniti va ivot. Mitsi je odvratila: -Ne, ne, ne elim ga vidjeti! -Ipak cete to morati, uvjeravam vas! Sada se vi e nemate cega pla iti. Vjerujte rije cima va e prijateljice. -Vi ne to znate, Marta? -Da, ali ne smijem vam ni ta reci. -Onda utite, i ne govorite mi vi e o njemu. I Mitsi je uronila u misli, kao to je to sada neprekidno cinila. Svakog je dana n jezino zdravlje postajalo sve bolje. Christian, koga je Marta o svemu obavijestila, bio je uznemiren, pa je o tome ra zgovarao sa Svengredom. -Ona ce mo da odbiti da me primi iz tvrdoglavosti. Ipak, moram govoriti s njom i s ve joj objasniti...

moram je zaprositi kako se ova situacija ne bi produ avala. -Tako je! Ipak bi bilo dobro kada bi kraj nje, sve do va eg vjencanja, ivjela neka e na kao njezina pratilja. -Mogao bih to zamoliti svoju sestricnu gospoñu Vannier. Mitsi je i njezina roñakinja . To je divna osoba, vrlo inteligentna i uslu na. Kada cu joj sve objasniti, sigurno ce biti odu e vljena to ce moci igrati ulogu majke Georgesovoj kceri, jer ga je vrlo voljela. -To bi bilo dobro rje enje. -Da... ali moram prvo govoriti s Mitsi. Ona mora saznati to se dogodilo. A bojim se da me jo dugo nece htjeti primiti. -Ako ti to eli , ja bih mogao razgovarati s njom, i ispricati joj sve to sam u Becu saznao----a tada joj reci to ti eli . Christian je dohvatio ruku svog prijatelja i cvrsto je stisnuo. -Ne, Olaus, ne! Vec sam odvi e tra io od tebe! Ne mogu prihvatiti tu novu rtvu! Svengred je odmahnuo i tu no se nasmije io. -Samo je prihvati, bez skrupula, dragi Christiane! Moje je srce mirnije od tvoga . Ono zna prihvatiti ono to je neumitno, i tome se pokoriti. Cak sa nekom vrsti radosti misliti na smr t koja vreba na mene. Moj je otac napustio ovaj svijet sa trideset godina, a ja sam isto tako bolestan ... -Moj prijatelju, odbaci te ru ne misli! -Nemam iluzija. Ja cu, dakle, otici do Mitsi, cim ce se ona bolje osjecati, i go vorit cu s njom. Borit cu se za tvoje interese. Uvjeravam te! -U to nisam niti sumnjao, dragi Olaus! Ti si mi pravi prijatelj. Nikada mi nisi laskao i uvijek si mi ukazivao na moje gre ke. Ja te cijenim, volim i poklanjam ti svoje povjerenje. To ti dokazujem time to prihvacam tvoju velikodu nu ponudu. Otiñi do Mitsi! VIII Nekoliko dana kasnije Mitsi je primila pismo mladog veñanina u kojem ju je on molio da ga primi. Nije znala mnogo o njemu, pa je pomislila: » to on eli od mene? Da li ga gospodin Tar lay alje?« Ipak kako joj je on uvijek djelovao simpaticno, nije oklijevala, vec mu je javila da ce ga primiti. On je do ao sutradan, a Marta ga je uvela u salon u kome ga je veccekala uzbuñena Mi tsi, sjedeciu dubokom naslonjacu. Mladic se trgnuo primijetiv i kako je oslabila i kako je blijeda. No, jo je uvijek bila ona ista dra esna mala Mitsi, sa svojim malim usnama, svojom crnom kovrcastom kosom oko svilenkastog cela, i bar unastim ocima koje su sada gledale t u no. Nakon to ju je zapitao za njezino zdravlje, Svengred joj je odmah poceo pricati z a to je do ao. Rekao joj je da je na tra enje Christiana proveo istragu, i ubrzo otkrio Parceuilove la i i zlocin izvr en nad njenom ubogom majkom likom. Mitsi ga je sklopljenih ruku, dr cuci od u asa, pa ljivo s lu ala. Samo

bi ga ponekad prekidala postavljajuci mu po koje pitanje bolno apcuci: -Uboga moja mama! A on ju je jo i bacio u blato! Prezirao je i kcerku plesacice! -Christian je tog lopova otjerao od sebe. I gospoña Debrennes, koja ga je titila, n apustila je dom svog unuka i sada ce ivjeti sama u Parizu. Dakle, va i su neprijatelji ka njeni, gosp oñice, a Christian ce se pobrinuti za to da vam bude vraceno ono to vam pripada. Dobit cete sav imet ak svog pokojnog oca uvecan za dobit i kamate... Ona se uspravila i prekinula ga, rumenih obraza i sjajnih ociju. -Ja ne elim ni ta od njega! Cim budem dovoljno sna na, napustit cu ovu kucu u koju me je on doveo dok nisam bila pri svijesti. Potra it cu posao, i... Svengred je umirujucom kretnjom stavio svoju blijedu ruku na groznicavu ruku mla de djevojke. -Ne govorite poput djeteta, gospoñice Mitsi! Taj vam imetak pripada, i Christian g a ni pod kojim uvjetima nece zadr ati za sebe. On je sve do sada vjerovao da Georges Douvres nije bio u zakonitom braku, i da je va a uboga majka bila nedostojna ena. Ali sada, kada mu je cijela is tina poznata, sve ono to vam pripada bit ce vam i vraceno. Osim toga on ce vas javno priznati za sv oju sestricnu, i dat ce vam ime koje vam pripada. Mitsi je zapitala isprekidanim, ali ipak odlucnim glasom, gledajuci svog sugovor nika u oci: -Sto elite time reci gospodine? -Moj prijatelj zna da vam je nanio mnogo zla... On se duboko kaje. Mnogo je prop atio zbog onoga to je vama nanio. Ja ga dobro poznajem, i uvjeravam vas da je iskren. On vas ljub i, gospoñice ... i

moli vas da postanete njegovom enom. Mitsi je skocila sa naslonjaca. -Mene! On se usuñuje! Zar on vjeruje da sam ja sve zaboravila? Svengred, iznenañen zbog tog njezinog estokog ispada, promucao je: -Ali, gospoñice, on ba eli time ispraviti ono to je ucinio... Ona je gorko odvratila: -Dakle on misli da ce sve biti ispravljeno time to ce me on uzeti za enu? Sada, ka da sam bogata i njega dostojna? Sve one patnje koje sam pro ivjela bit ce zaboravljene. Zaboravlje no to to sam izgubila svoju cast. Bo e moj, cak i patnje koje jo i sada trpim! Ona je sakrila lice u rukama, i Svengred je vidio kako se njezina ramena tresu. Duboko potresen on ju je promatrao ne znajuci to bi rekao pred tim njezinim uzbuñen jem i boli. Shvatio je koliko je osjetljivu i arku du u imala Mitsi. Pomislio je sa strahom: »Chr istian ju je duboko ranio. Da zacijeli tu ranu trebat ce mu vi e truda no to sam ja predmi-jevao .« Mitsi je napokon spustila ruke, otkriv i svoje zaplakano lice i oci pune suza. -Oprostite, no pro ivjela sam te ke casove, pa vi e nisam gospodarica svojih ivaca. -Gospoñice, vjerujte mi, ja vas dobro shvacam, i divim se va em ponosnom karakteru. To je spoznao i Christian, koji se u posljednje vrijeme potpuno promijenio. Njega je ivot razma zio, no ja vas uvjeravam da je on dobar i po ten, i da po tuje enu kojoj je poklonio svoju ljubav. U poznao je u svijetu i odvi e koketnih ena lo a karaktera, pa je postao skeptican prema svim enama. Vi ste promijenili to njegovo mi ljenje svojim ponosnim vladanjem ... Ne to nalik na smijeh, ili jecaj, prekinulo je te njegove rijeci. Mitsi ga je prom atrala s bolnom ironijom, dok se prezir ocrtavao na njezinim usnama. -Na nesrecu, ja ne vjerujem u dobre osobine va eg prijatelja. Gospodin Tarlay je b io nemilosrdan prema ubogom napu tenom djetetu prisiljenom ivjeti pod njegovim krovom. Dala sam nj egovom sincicu svu. mogucu ljubav i nje nost, a on me je prisilio da bje im poput bijednice , uciniv i me krivcem pred njegovim gostima i poslugom. Nakon toga on je osjetio gri nju savjest i... mo da... iako ga ne smatram sposobnim ni za to. -Gospoñice, ne budite nepravedni! Ali Mitsi je uporno nastavljala: -Ne smatram za takvo to sposobnim covjeka koji je samo u ivao u ivotu, i pokazivao s atno nezainteresiranost prema onom ubogom malom Jacquesu, koji ga je toliko volio. On bi htio da ja zaboravim... da postanem njegova ena, ja, njegova rtva ... ja, koja ga mrzim... -Mitsi, ne govorite tako! Jer ja sam uvjeren da vi ne osjecate ono to govorite! Svengred se sagnuo i prihvatio je za ruku. Ali ona je naglo odgovorila: -Ja tako osjecam kako govorim! Vi cete mu toreci! Ne tra im od njega ni ta nego da m e ostavi na miru. -Ne govorite razumno, dijete drago! Va a srd ba za koju ima razloga, skriva pred va im ocima pravu situaciju. Uvjeravam vas, varate se u pogledu Christiana. Ma koliko bio kriv, pr epu tajuci se arkim osjecajima prema vama, on ipak nije covjek bez srca i savjesti kao to vi to misli te. On vam iskreno eli dati svoje ime, okru iti vas ljubavlju, po tovanjem i pa njom, i tako ispraviti ono

to je nanio va oj casti. Mitsi je zapitala, promatrajuciocima punim straha mladog veñanina: -Ako se ne udam za njega, hoce li ljaga ostati na mojoj casti? -Odgovorit cu vam iskreno: Da! Toga se pla im. Na alost, takvi su ljudi. Vidio je kako su zadrhtala njezina mr av a ramena pod laganom kucnom haljinom. -Gospodine, vjerujete li vi da sam ja kriva u tome? On je zaviknuo iz dubine du e: -Oh, ne, ne! Nisam u to povjerovao niti trenutak! Njezino bolno lice ozarilo se srecom. Stisnuv i ruku mladog veñanina, Mitsi je rekla samo jednu jedinu rijec: -Hvala! Zatim, nasloniv i celo na ruke i spustiv i kapke, ona je dugo razmi ljala, pa je to uz nemirilo Svengreda. Vidio je kako njezine usnice dr cu, pa je potreseno pomislio: »Uboga djev ojka, kako ona dobro poznaje sve patnje ivota i strah pred buducno cu!« Mitsi je podigla glavu i polo ila svoju ruku na ruku svog sugovornika.

-Gospodine, zaboravite nacas svoje prijateljstvo prema gospodinu Tarlayju, i rec ite mi po teno i iskreno: savjetujete li mi vi taj brak? Bez oklijevanja on je odgovorio: -Da, gospoñice! Poznajem Christiana i znam to on osjeca za vas... No ona ga je naglo prekinula: -Ne govorite mi o tome, molim vas! Ukoliko se i odlucim postati njegovom enom, to nije zato to... to mislim da me on ljubi... Bolni se nabor pojavio kraj njezinih usana. -Nego samo zbog toga, to elim ponovno zadobiti svoju cast. Ja mu opra tam, jer mi to vjera nareñuje, no nikada necu zaboraviti ono to se dogodilo meñu nama. Vi cete mu to reci, zar ne? Ako on prihvati tu situaciju, ja cu prihvatiti njegovu ponudu i postati njegovom enom . Te je posljednje rijeci izgovorila tihim, gotovo necujnim, glasom. Svengred se povukao duboko dirnut tim susretom koji mu je pokazao Mitsi u svjetl u u kojem je nije Christian ni mogao zamisliti. Vjerno je prenio prijatelju njezine rijeci, ne skr ivajuci mu da ce mu biti potrebno mnogo strpljenja i nje nosti dok nadvlada te njezine osjecaje. -U pravu je to se ljuti na mene! -izjavio je iskreno Christian. -Ja je zbog toga jo samo vi e cijenim. Nije odmah rekla: sve je zaboravljeno ... No ja se nadam, ma to ona sada govorila , da ti osjecaji nece vjecno trajati i da ce mi uspjeti steci njezino opro tenje. -Dakle, ti jo uvijek eli taj brak? -pitao ga je Olaus. Christian je toplo odgovorio: -Kako, da li ga elim? Vi e nego ikada! Osvojit cu tu svoju divlju malu Mitsi... i o svetiti cu se tako, to cu je uciniti najsretnijom enom! Drugog dana Svengred se najavio u palaci Tarlyjevih, donoseci Mitsi Christianov odgovor, Mitsi je provela noc punu nemira, boreci se sa problemom koji je trebalo rije iti. Marta, od koje je zatra ila savjet, podr avala je ideju o tom braku, koji ce ispravi ti gre ku nanijetu mladoj djevojci. No Mitsi je jo uvijek bila zbunjena, vjerujuci da joj nece biti moguce ivjeti kraj tog odvratnog Christiana, zbog koga je jo uvijek drhtala od straha i bijesa. No, ipak je shvacala da je taj brak za nju bio potreba, buduci da ju je gospodin Tarlay te ko povrijedio. Ni sama ne shvacajuci, ona se sada jo vi e ljutila na Christiana, to ju je zapravo n a neki nacin prisilio na brak. Taj osjecaj gorcine mije ao se sa nekim cudnim strahom, to ga je osjecala pri pomisli na susret s njim. Zbog toga je rekla Svengredu koji joj je donio Christianov odgovo r: -Buduci da gospodin Tarlay prihvaca ono to mu ja mogu dati, a to je uvjerenje da cu po teno vr iti svoju du nost, ja pristajem da se udam za njega. No, htjela bih da on jo malo price ka, jer ja... ja sam jo slaba, pa bi mi bilo neugodno... Ona je pocrvenjela, pa problijedjela, a usnice su joj drhtale. -Christian ce sigurno pristati na va e tra enje, gospoñice! No, ne zaboravite da je si tuacija prilicno

delikatna. Bilo bi bolje kada bi se sve to to prije sredilo. Mislite li da ce mje sec dana biti dovoljno? Ona je uzdahnula i stala nervozno trljati mr ave ruke. -Mjesec dana? To je kratko... No dobro, kada se mora! Zatim je pogledom, u kome se mije ala molba s tugom, nastavila posve tiho: -Zamolit cete gospodina grofa da ne dolazi ovamo... da priceka... dok se bar mal o ne oporavim. Bilo bi mi neugodno sresti ga... nakon toga to sam toliko propatila zbog njega. -Sigurno. Christian ce se pokoriti va im eljama, gospoñice! On nece doci k vama, dok vi to ne dopustite« Kada je malo kasnije Svengred sve ispricao svom prijatelju, Christian mu je odgo vorio, grizuci osne: -Kako se ta mala Mitsi osvecuje! Svengred je pomislio s blagom ironijom: »Da, lijepi moj Christian, ti nisi naucen na to. Nadam se da ce ti to isku enje koristiti, i da ce jo vi e voljeti onu koja te upoznala s patnjama ... sa osjecajem koji oplemenjuje du u i ispunja je samilo cu prema patnjama drugih!«

*** Osam dana kasnije, Mitsi je ugledala u palaci Tarlay, malu sedamdesetgodi nju enicu , elegantno obucenu i ljubezna lica. Ona se odmah svidjela mladoj djevojci. Bila je to gospoña Vannier, Christianova sestricna, a ujedno i njezina sestricna. Na molbu gospodina Tarlayja ona je stigla iz Normandije, gdje je provodila ljeto . Trebala je ostati uz ovu nepoznatu djevojku do njezina vjencanja. Mitsi je o tome vec ranije obavijestio Christian pismom, jer je on po tivao njezinu elju i jo je nije posjetio. Gospoña Vannier se divila Christianu, i neprekidno ga samo hvalila. Ali, Mitsi bi je tada smjesta prekinula, nervoznom ivahno cu: -Bila bih vam zahvalna, ako ne biste govorili o njemu. Stara je gospoña iznenañeno promucala: -Ali, dijete moje... da li to ozbiljno mislite? Zar se toliko ljutite na njega? Kako joj Mitsi nije odgovorila vec tvrdoglavo oborila oci, ne eleci sresti pogled svoje roñakinje, ona je dohvatila njezinu ruku i nasmije ila se: -Pa ne mislite to valjda ozbiljno? Jer nemoguce je ne ljubiti do ludila dragog C hristiana! Mitsi je naglo izvukla svoju ruku, i s bolnim smije kom odgovorila: -Ljubiti ga? Do ludila? Ako to zahtijeva od mene, onda bolje ... Pro la je groznicavom rukom preko cela, i dodala glasom punim molbe: -Molim vas, ne spominjite ga vi e! Gospoña Vannier nije dalje navaljivala. No ostala je skepticna, vjerujuci kako ce prvi susret dovesti u red sve meñu zarucnic ima. Uocekivanju da Mitsi napokon pozove svog zarucnika, stara je gospoña pocela izlazi ti s njom, nabavljajuci joj opremu i narucujuci haljine. Potajno, ne govoreci ni ta Mitsi, on a je slijedila Christianove upute, koji je elio da ne tedi kod nabave. Mitsi je dopu tala da ona ra di to eli, shvacajuci puna straha da se datum vjencanja sve vi e pribli ava. »Ipak cu se morati sresti s njime«, pomislila je sa zebnjom. Svakog bi to dana odgañala, govoreci samoj sebi: »Sutra... sutra cu se bolje osjecat i, i bit cu hrabrija!« Kada je jednog poslijepodneva gospoña Vannier po la na koncert, ona se u posljednji trenutak odlucila pratiti je. Kada su na kraju koncerta izlazile iz dvorane, Mitsi je ugledala pre d sobom visok lik, ponosna lijepa lica i arkih ociju koje su je strastveno promatrale. Ona je zadrhtala i njezino je srce prestalo udarati pod naletom sna nih osjecaja. Zatim je pomislila: »Danas... ili sutra... kada to vec moram... Bit ce bolje ovdje, izmeñu svih tih stranaca.« Uspraviv i se, ona je okrenula glavu prema Christianu koji ju neprekidno promatrao . Zatim se obratila gospoñi Vannier nastojeci govoriti to prirodnijim glasom: -Gospodin Tarlay je ovdje, gospoño! Ako elite mogli bismo poci do njega. -Svakako, dijete moje! I stara je gospoña krenula prema mjestu gdje se nalazio Christian. On je shvatio Mitsinu namjeru i vec im se stao pribli avati. Bio je blijed i nastojao je sakriti svoje duboko uzbuñenje. Naklonio se, stisnuo ruku svoje roñakinje, a zatim, nakon kratkog oklijevanja

pru io je prema Mitsi. -Hvala vam to ste mi priredili tu radost! Govorio je tiho gledajuci je arkim pogledom. I taj je pogled sreo sitno lice tamn ih ociju skrivenih pod dugim smeñim trepavicama. Gospoña Vannier je odmah stala pricati, kako bi razbila napetost tog prvog susreta . Zatim je zapitala, obrativ i se djevojci koja je jo uvijek utjela: -Hocemo li pozvati Christiana na veceru? S vidljivim naporom Mitsi je odgovorila : -Naravno, gospoño! Christian ih je otpratio sve do kocije, i napustio ih nakon to se oprostio od nji h. Mitsino dr anje duboko je djelovalo na njega. No, dok ga je njegova kocija sa dva predivna konja odvodila prema hotelu »Maurice«, on je mislio sa sigurno cu svih zaljubljenih mu karaca uvjerenih u svo ju pobjedu: »Brzo cu uvjeriti Mitsi u svoje osjecaje. Prvi je korak ucinjen. Sada cu je sretat i svakog dana, i nastojati je osvojiti!« Nakon to se vratila kuci, i predala svoj ogrtac i e ir Marti, koja je sada postala njezina sobarica, Mitsi je sjela u salon ukra en prediv-nim cvijecem. Svakog ga je dana slao njezin zarucnik. Dugo je vremena ostala nepomicna, stisnutih usana i zatvorenih ociju. Zatim se iznenada digla, otvorila ladicu

malog stolica i izvadila iz nje kutijicu. U njoj je pocivao prsten, Christianov zarucnicki prsten kojeg joj je predala gospoña Vannier. Mitsi ga jo nikada nije nosila. Uhvatila ga je dr cucim r ukama i stavila na prst... zatim ga je ponovno skinula i bacila u ladicu, apcuci tu no: -Ne, ne, ja to ne mogu! Tog se casa Marta pojavila na vratima salona. -Koju ce haljinu gospoñica obuci? -Nije va no, draga moja! -Ljubicasta tako dobro pristaje gospoñici. -Dobro, ako ti to eli , Marta! Meni je to posve svejedno. Marta ju je prestra eno pogledala. Ona se cudila i bila uznemirena zbog toga to je Mitsi, prije toliko vesela i mirna, sada bila tako nervozna i vrlo cesto tu na i zami ljena. Ipak je vje rovala da ce gospodinu Tarlayju ubrzo uspjeti promijeniti njezino du evno stanje koje je lo e utj ecalo na njezino zdravlje. Kada je Christian ne to prije vecere u ao u salon, na ao je tamo gospoñu Vannier i svoju zarucnicu. Ona je stajala kraj vrata koja su se otvarala na vrt palace. Posljednji odsjaj d ana obasjavao je njezin otmjeni lik i sjajne crne ko-vrcice. Ona je oborila pogled, i nije ga podigla ka da joj je Christian pristupio. Oklijevajucom kretnjom ona mu je pru ila ruku. On se sagnuo i nje no je p oljubio pru enu ruku. Osjetio je kako se ukocila i prisilila da ne povuce ruku. Za vrijeme cijele vecere ona je sacuvala to isto, pomalo ukoceno dr anje, istu onu nezainteresiranost kao i tog poslijepodneva. Ipak je sudjelovala u razgovoru, no cim bi to mogla, a da ne bude nepristojna, radije je utjela, oboriv i oci kao da se boji sresti Christianov arki p ogled koji je neprekidno pocivao na njoj. U toku vecere, pod izgovorom da mora ne to narediti sobarici, gospoña Vannier se isk rala iz sobe. eljela je zarucnike ostaviti trenutak same. Mitsi je, umornom kretnjom naslonila glavu na naslonjac. Svjetlo svijeca s velikog broncanog svijecnika obasjavalo je njezino nje no lice, i bijeli vrat ukra en vrpcom od crnog bar una na kojoj je visio zlatni medaljon. Bio je to dar gospode V annier. Christian se digao sa svog naslonjaca i sjeo kraj nje. Uhvatio je njezinu ledenu ruku, koju m u je ona prepustila bez otpora. Stao je govoriti tiho, nastojeci sresti njezin pogled: -Je li vam hladno, Mitsi? -Ne, hvala vam! -Recite mi, da ste mi oprostili. On ju je pogledao ocima punim molbe. Ona mu je odgovorila nezainteresiranim glas om: -Naravno da sam vam oprostila, jer je to moja du nost. -I samo zbog toga? Mitsi, zar je moguce, da vas nije dirnula moja ljubav i moje kajanje? Pritisnuo je na njezinu ledenu ruku svoje arke usne. Mitsi nije ni poku ala povuci je... no podignuv i oci, on je primijetio kako je ona blijeda. Naslonila se na glavu kao da ce izgub iti svijest. -Sto je, draga moja? Uboga moja Mitsi! Kako mu nije odgovorila vec

ostala nepomicna, on je potrcao po gospoñu Vannier. Mitsi se ubrzo osjecala bolje, oprostila se od Christiana i napustila sobu naslonjena na ruku s voje roñakinje. »Samo da njezino zdravlje nije zauvijek uni teno«, pomislio je on prestra eno. Mitsi se iduceg dana osjecala vrlo lo e, pa ga nije mogla primiti. Vidio ju je pon ovno za dva dana. No ona je uvijek bila isto onako hladna i tajanstvena. Sada, u kratkim trenucima u kojima je bio sam s njom, on se vi e nije usudio govoriti o ljubavi toj sfingi poluzatvorenih ociju, t om cudnom bicu koje se pona alo tako kao da se ona scena u paviljonu uvijek ponovno uplice meñu njih. Osam dana nakon svog zarucnickog susreta, oni su se vjencali u kapelici samostan a smje tenog kraj palace Tarlayjevih. Samo se mali krug odabranih mogao diviti tom prekrasnom paru . No, mlada se, pod velom od cipaka iz Alencona, cinila tako blijeda da su se svi pitali hoce li izdr ati do kraja ceremonije. Ipak, nije joj se ni ta dogodilo. Mitsi je cak prisustvovala svecanom rucku u hote lu Tarlayjevih, razgovarajuci s gostima koje je osvojila svojim armom. Zatim se izgubila, a Chris tian, nakon to se presvukao, pridru io joj se u malom salonu. Na ao ju je tamo u kostimu za put. Uprav o se opra tala od gospoñe Vannier. Christian je zapitao svoju enu: -Hoce li da smjesta krenemo na put? Ili bi radije provela jesen u Rivallesu, pa d a onda, kada se oporavi poñemo preko zime na Rivijeru?

Ona je odgovorila posve nezainteresirano: -Poñimo u Rivalles, ako ti to eli . Znam da te ceka posao u tvornici. A mene bi putov anje zaista umorilo. I tako je mladi par krenuo u dvorac u Rivalles. Krenuli su kocijom na kolodvor. Mitsi je naslonila glavu na jastuke. Nosila je dra esnu kapicu od perja neke rijetke ptice ispod koje su izvirivali njezini crni uvojci. Oci su joj bile zatvorene, a Christian je primijetio kako joj kapci dr cu. -Jesi li umorna, Mitsi? Nagnuo se prema njoj, a njegov je glas bio nje an i topao. Ona je tiho odgovorila: -Da... ali to nije ni ta. Odmorit cu se, i ubrzo bolje osjecati. -Odmorit ce se u Rivallesu. Tamo cemo te njegovati. Ucinit cu sve da bude sretna. Jo se bli e nagnuo nad nju, i Mitsi je osjetila njegov topli dah na svom licu. Povu kla se i ukocila. Otvorila je oci, a njezino lice je iznenada jo vi e problijedilo i ukocilo se. Chri stian je primijetio strah u njezinim ocima. On se uspravio i rekao, jedva suzdr anim, bijesom: -Ti mi dakle jo nisi oprostila? Ne boj se da cu ti ne to uciniti na ao. Dok sama ne d oñe k meni, ja necu ni ta tra iti od tebe. Onog dana kada ce mi napokon povjerovati, ti ce mi to reci , Mitsi! Ona je okrenula glavu, kao da ne mo e podnijeti njegov pogled pun bola i patnje. N a-sloniv i ponovno glavu na svileni jastuk, ona je zatvorila oci i Christian je sada vidio jo samo n epomicni profil njezinog sada jo bljeñeg lica. X Tri tjedna nakon svog povratka u Rivalles, Christian je primio pismo prijatelja Svengreda. On mu je javljao da je pozvan u vedsku zbog va nih poslova. Morat ce tamo ostati vjerojatno dio zime, pa bi bio sretan ako bi prije toga mogao jo jednom sresti svog prijatelja. Christian je saopcio sadr aj pisma Mitsi, dok je mlada ena nakon rucka sjedila u sa lonu i pregledavala novine pristigle istom po tom. -Mogli bismo ga pozvati da provede nekoliko dana kod nas, zar ne, Mitsi? -Naravno! On je vrlo simpatican i cini se da te voli. -Da, dao mi je dokaze svog iskrenog prijateljstva. Zapravo, on je jedini covjek koji me dobro poznaje, a ne sudi samo po vanjskom izgledu. U njegovu se glasu osjecala duboka gorcina. Pogledao je mracnim pogledom mladu en u koja je spustila oci pregledavajuci neku reviju. Zatim je krenuo u susjednu sobu po ciga retu. Mitsini su prsti drhtali dok je okretala stranice revije. Na njezinu blijedom li cu moglo se primijetiti duboko uzbuñenje. Christian se ubrzo ponovno pojavio u salonu i zapitao je ljubazno, ali bez veceg interesa: -Sto namjerava raditi poslije podne? Ona je jedva podigla pogled odgovoriv i mu: -Ni ta narocito. Umorna sam, pa cu poci samo na kratku etnju kroz vrt.

On je krenuo prema njoj, govoreci s ironijom pomije anom s jedva suzdr anom srd bom: -Pitam se, za to se boji pogledati me, Mitsi? Na to te ja to podsjecam? Je li to u as ili mr nja? Bit ce bolje da mi to iskreno ka e , nego da se tako uvredljivo pona a . Ona se digla i ovog puta uronila svoje tu ne oci u Christianove. -Ne, ja ti to necu reci! Necu, jer... jer... Bacila je reviju na pod, naglo se o krenula, i po la prema vratima koja su vodila na terasu. Christian je s gorkim podsmijehom gledao za tim vitkim likom u srebrenkastosivoj svilenoj haljini. Mala sfinga mu nije otkrila svoju tajnu. Vec je tri tjedna gledao to zatvoreno lice, te oci koje su izbjegavale njegov pogled . Mitsi ga je izbjegavala koliko je mogla, provodeci najveci dio dana u sobama koj e je dao pripremiti za nju. Bile su to sobe u kojima je prije stanovao mali Jacques, a koje su sada bil e preureñene otmjeno i luksuzno. Ponekad bi ona lutala parkom, nastojeci izbjeci mali paviljon. Izrañival a je rucni rad za siromahe, svirala, izdavala naloge posluzi i domacici koja je zamijenila Leonie. Ostala je blijeda i alosna, cesto i nervozna, dr cuci cim bi se na la u Christianovoj prisutnosti.

Christian se neslucenom energijom stao baviti tvornicom. Osim toga ja io je cesto i vozio kociju u koju su bili upregnuti najobjesniji konji. Cinilo se kao da je on covjek koji eli ne to zaboraviti. No, ma to radio, uvijek bi ponovno vidio pred sobom dra esno lice s tajanstvenim ocima sakrivenim iza dugih trepavica. Dr cuci od bijesa i strasti on bi mislio: »Taj je ivot nesnosan! Ako me ona ne podnosi, neka ode! Ona je nesmiljena i skupo mi naplacuje nepravdu koju sam joj nanio!« Svengred je odmah, cim je stigao, shvatio situaciju. Cim je ugledao Christiana, koji je do ao pred njega na kolodvor, on je opazio promijenjeni izraz njegova lica i zabrinuti pogl ed. Umorno Mitsino lice i njezin melankolicni smije ak dopustili su mu zakljucak o odnosima meñu mladim bracnim parom. Uostalom to mu je Christian i ispricao tihim glasom kada su poslije podne etali perivojem. -Ona je jo uvijek uzbuñena zbog svega onoga to je pro ivjela -zalo io se Svengred za Mit si. -Budi strpljiv i dobar, jer je ta uboga mala vrlo osjetljiva i mnogo je propatila. -Neka bude! Shvacam da je nepovjerljiva prema meni. No, neka mi to ka e! Neka mi k a e, da me prezire i mrzi! I neka se prestane dr ati tako tajanstveno. To je gore od svega, S vengred! -Ona da tebe mrzi? Tebe? Dragi moj Chri-stiane, siguran sam da,to nije tako! -Nece valjda tvrditi da se tako pona a zbog toga to me voli? Ona, na primjer, nikada ne nosi dragulje koje sam joj poklonio, kao da ih se u asava -primijetio je Christian s po drugljivom gorcinom. -Tko zna? Du e mladih djevojaka skrivaju toliko tajni. Svengred je ponovno sreo mladu enu tek ne to prije vecere. Ona je tiho u la u salon u kome su se Christian i njegov gost razgovarali o najnovijim politickim dogañajima. Nosila je elegantnu haljinu od bijelog krepa, u kojoj je izgledala poput posve mlade djevojke. Nije stavila nik akav ukras oko svog nje nog vrata, niti na ruke. Niti jedan prsten osim vjencanog nije krasio njezine male prste. Svengred je pogledao svog prijatelja i vidio kako je odvratio pogled od njene dr a esne pojave, dok se njegova ruka zgrcila na knjizi to je le ala kraj njega. Mitsi je malo govorila za vrijeme vecere. Cinilo se kao da je zaista umorna i za okupljena nekom brigom. Ipak je u jednom trenutku poprimila svoj nekada nji izgled. Radilo se o ne kim pobolj anjima, koje je Christian elio provesti u tvornici. Svengred mu je spomenuo da bi trebalo uciniti ne to da se izgrade stanovi za radnike. Mitsi je to arko potvrdila i lice joj se ozarilo, a o ci su prona le svoj stari topli sjaj. No odmah, cim je opazila da je Christian promatra, mlada je ena pocrvenjela, spus tila oci i vi e nije govorila. Kada su se Christian i njegov gost vratili u salon, sluga je obavijestio da je s tigao covjek iz tvornice s porukom. Christian se brzo udaljio i vratio se sa vije cu da se dogodila nesreca. A u tvornici nije bilo nikoga jer se in enjer nalazio na dopustu.

-Ima li ranjenih? ~ zapitala je uznemireno Mitsi. -Da, jedan je radnik lak e ranjen. Ali materijalna je teta velika. No, to nije tako va no... Smjesta cu otici onamo. Mo da cu se kasno vratiti. U svakom slucaju, laku noc, Sven-gred! Oni su si toplo stisnuli ruke. Zatim se Christian okrenuo svojoj eni: -Neka ti Olaus svira, Mitsi! Siguran sam da ce u ivati. On je veliki talenat. Poljubio je lagano ruku koju mu je pru ila mlada ena i oti ao. Svengred je diskretno promatrao Mitsi, pa je primijetio kako ga je slijedila pogledom. -Sto cete mi svirati? Ona se okrenula prema mladom veñaninu lagano se nasmijav i. -Christian mi je rekao da vi divno svirate Mozarta. Znam da je to te ko. Svirajte mi dakle ne to od Mozarta, hocete li? -Sve to vi po elite, gospoño! On je krenuo prema glasoviru, a ona je zami ljeno pri la vratima koja su vodila na t erasu i zaustavila se na pragu, nasloniv i se na staklo. Svengred je dugo svirao Mozarta, kojeg je izvanredno interpretirao. Osim toga, t e je veceri unio u svirku svu tugu i svu nje nost koju je osjecao prema mladoj eni koja ga je slu ala, m isleci pritom na drugoga. Napokon je glasovir zanijemio. Svengred se digao i pri ao k Mitsi. Cinilo se kao da se ona probudila iz sna. Pogledav i mladog covjeka primijetila je: -Kakav je u itak bio slu ati vas! Vrijeme je pro lo, a da ja to nisam ni primijetila. Ona je pokazala na krasan sat iz sedamnaestog stoljeca, osovljen na stalku blizu nje. Svengred je uzviknuo: -Kako, zar je vec tako kasno? Zaista sam zloupotrijebio va e vrijeme.

-Ni govora! A dokaz je to cu vas zamoliti da mi sutra ponovno svirate. Morate to i zbog Christiana koji nije imao srecu cuti vas veceras. To vi e to namjeravate otputovati na nekolik o mjeseci. -Da, ne namjeravam se vratiti prije kraja zime. Tamo me cekaju dosadni poslovi. Odlazim zabrinut, jer znam da je moj prijatelj nesretan. Mitsi je lagano zadrhtala i odvratila svoj pogled od veñanina. Nakon kratke utnje, primijetiv i da je ona problijedila, Svengred je nastavio tiho, uzbuñenim glasom: -Zar je istina ono to on misli? Mrzite li uistinu tog covjeka koji vam je nanio b ol, ali koji se iskupio svojim kajanjem i svojom iskrenom ljubavlju? Naglom kretnjom Mitsi se okrenula prema svom sugovorniku. Pod svjetlom svijeca S vengred je primijetio kako njezin pogled sja pun divlje mr nje. -Je li vam on naredio da mi to ka ete? -Nije, gospodo! Poku avam samo probuditi va u savjest. Jer ena koja je odgojena poput vas, ne bi smjela cuvati u svom srcu elju za osvetom. Prekinuo ga je bolan smijeh. -Zelju za osvetom? Njezine su se usne stegnule i Svengred ponovno nije vidio njezine oci. Nastavila je ti im dr cucim glasom: -Varate se u mojim osjecajima. Kada bih osjecala prema Christianu ono to vi ka ete, vec bih mu to odavno rekla. -Dakle? Za to onda? Ona mu nije odgovorila, vec je okrenula glavu i stala nervozno gnjeciti meñu prstima ru u, koju je malo prije izvadila iz vaze kraj prozora. -Dakle? -navaljivao je Svengred i sam uzdi uci. Ona je odgovorila istim tihim glasom punim suzdr ane strasti: -Vi ne znate kako covjek pati kada se boji onoga koga ljubi! -Vi se pla ite Christiana? Za to? -Znam da je prije mene ljubio mnoge ene, i da ce jo mnoge ljubiti kada mu se ja vi e necu sviñati. Ja ne mogu... ne mogu podnijeti tu pomisao! Ru a je ispala iz njezinih dr cucih prstiju, i Mitsi je sakrila svoje goruce lice meñu ruke. Ona je opetovala strastveno: -Ne mogu! Ja ga se pla im, pla im se da ce zarobiti moje srce, a kasnije ga slomiti i odbaciti. Ja dobro znam da je on ponosan i sebican. Taj je covjek nekad odbacio ubogo nesretn o dijete. Nije volio dragog malog Jacquesa, a kasnije nije imao smilovanja prema meni. Oh, dobro znam koliko cu patiti zbog njega! Mitsina su ramena drhtala pod bijelom svilom. Svengred je dohvatio njezinu ruku, i rekao nje no s punom ozbiljno cu: -Ne, vi necete patiti kraj njega, pla ljivo malo dijete! Ja sam njegov jedini prij atelj iz djetinjstva ... zapravo vi e od brata, jer covjek cesto povjerava prijatelju ono to ne bi povjerio ni svom roñenom bratu. Biste li mi vjerovali, ako bih vam rekao da on nikada nije nikoga ljubio prije nego to je vas upoznao? Biste li mi vjerovali, ako bih vam rekao koliko su duboki njegovi osjec

aji prema vama? Biste li mi vjerovali, ako bih vam govorio: »Vjerujte mu, i sada, i u buducnosti!« Mitsi je pogledala to vjerno lice ozareno iskrenim osjecajima. U njezinom se pog ledu mije ao strah s nadom. Zapitala je nesigurnim glasom: -Sigurni ste da me on voli toliko i tako kako ste vi to rekli? I da ga ja smijem ljubiti? -Uvijek sam vas cijenio, Mitsi! Po tujem vas, i ne bih vas elio prevariti niti u ko rist svog najboljeg prijatelja. Va a mi je sreca jednako dragocjena kao i Christianova. Znam da je ne mo ete postici prije nego to se ne nañete zajedno. Priñite mu dakle bez straha. To je va a du nost! A predstav ljat ce i kraj patnji i boli koje nanosite sami sebi. Zaboravite na pro lost! Smije ak, gotovo nalik smije ku od nekada, pojavio se na usnama mlade ene. -Mo da ste u pravu. No, posve iskreno vam ka em, ja to nisam shvatila. Sada je tome kraj... Njezine su oci sjale od suzdr ane srece. Trenutak je odvratila pogled od Svengreda i uronila ga u mrak perivoja iz kojeg je dopirao opojni miris cvijeca. Zatim je ponovno pogledala ml adog veñanina i toplo rekla: -Hvala vam, prijatelju moj! Njezina topla ruka stegnula je njegovu. Svengred se nagnuo i poljubio njezine fi ne prste. Zatim se

udaljio, naizgled miran, ali duboko potresen u du i. Pred vratima salona on se okrenuo. Mitsi se nije ni pomakla. Njezin je pogled i opet bio uperen u mrak, a ruke je sklopila na svojoj bijeloj haljini. Svengred je pomislio: »Ona ga ceka!« On se udaljio noseci sa sobom viziju srece koja je bila njegovo djelo. Nakon nekoliko trenutaka Mitsi se trgnula iz misli. Pro la je rukom preko cela i ap nula: -Kako ga dugo nema! Zatim, nakon nekoliko trenutaka razmi ljanja, ona je po la u svoju sobu. Marta ju je cekala. Pomogla joj je svuci haljinu, i obuci kucnu. Zatim je Mitsi otpustila odanu djevojku govoreci joj: -Poñite na spavanje, Marta! Niste mi vi e potrebni. Kada je sobarica nestala, Mitsi je po la u salon koji je ranije bila najmilija Jac quesova soba. Christian ju je dao urediti namje tajem iz XVIII. stoljeca kojeg je sam odabrao. No Mitsi je ostala ravnodu na na to njegovo nastojanje da joj dade okvir dostojan njezine ljepote. Zastala je u sredini sobe. Zrcalo joj je uzvracalo njezinu sliku. Vidjela je sam u sebe, nje nu u bijeloj svilenoj haljini protkanoj srebrenim nitima sa opasacem od modrog bar una. Nije se prepoznala u toj eni ru icastih obraza i ociju sjajnih od srece. Pribli iv i se jednom stolu, ona je izvadila kutijicu sa zarucnickim prstenom. Stavi la ga je na prst duboko uzdahnuv i. Sjena se ponovno na tren pojavila na njezinu licu, no ona je od mahnula glavom i odlucno apnula: -Ne, necu vi e sumnjati u njega! Svengred je u pravu. Ja se borim protiv svoje du no sti. Ako cu kasnije patiti zbog Christiana, tada ce mi Bog dati snage da to podnesem. Jer co vjek se ne smije odvi e bojati ivota. Pristupila je staklenim vratima koja su vodila na terasu. Zrak je jo uvijek bio b lag, iako je vec bio rujan. Mitsi je ucinila nekoliko koraka po mramornom podu. Njezin je pogled potr a io susjedni prozor kroz kojeg je izbijala svjetlost. Mlada mu je ena pristupila i na la se na pragu Ch ristianove radne sobe. Sna na svjetiljka sa zelenim svilenim zaslonom osvjetljavala je-veliku sobu ureñenu otmjenom rasko no cu. Kraj pisaceg stola le ao je At-tila. Podigao je glavu, prepoznao Mitsi i krenuo prema njoj. Ona je pogladila glavu ivotinje promatrajuci tu sobu u kojoj kao da su svi predmeti cekali gospodara. Zatim je, oklijevajuci, u la. Lagani miris duhana lebdio je sobom. Na stolu je le ala otvorena knjiga a kraj nje pisma pristigla posljednjom po tom. U pepeljari le ali su napola dopu eni opu ci. Mitsi se sjetila da je Christian jednom govorio gospoñi Vannier: -Ja ne pu im mnogo, osim kada imam briga. Ali onda nemam mjere. Ona je uzdahnula i srce joj se steglo od gri nje savjesti. Sjela je u duboki naslo njac govoreci psu koji je krenuo za njom:

-Cekat cemo ga, Attila! Ogromna se ivotinja legla do njezinih nogu. Osjetila je ogroman umor nakon uzbuñenj a izazvanog razgovorom sa Svengredom. I tako je ona, usred te duboke ti ine, ubrzo zadrijemala . Kada je malo kasnije Christian otvorio vrata, mislio je da sanja. Mitsi... da li je to bila Mitsi? Kod njega? Zacuv i otvaranje vrata mlada je ena otvorila oci. Zadrhtala je, pocrvenjela i usta la polagano: -Htjela sam cuti to se dogodilo... Ta nesreca? Njezin je glas drhtao, ali njezine su divne oci uzbuñeno sjale, odavajuci duboke o sjecaje Mitsinog srca. Ovog je puta gledala ravno u Christiana. -Ni ta narocito, kao to sam i mislio. Ali ti si sigurno umorna od cekanja... ti ... ovdje si sama i... On zapravo i nije znao to govori. On je prilazio mladoj eni koja mu se sada smije il a plahim smije kom. -Da, nisi to smjela uciniti, Mitsi! Ja bih te zaista morao prekoriti... -Ti ima pravo na to ... ali ne zbog toga. Ona se jo uvijek smije ila, a njezin je po gled postao jo nje niji, pun toplih osjecaja. Christian se nije usudio povjerovati. Napokon je zapitao: -Za to si do la ovamo? Lakom kretnjom ona mu se pribli ila i prislonila glavu na njegovo rame. Tada je ti ho rekla: -Ti to dobro zna , Christiane!

On ju je strastveno zagrlio i apnuo, polju-biv i je: -Draga moja okrutna djevojko! Koliko te volim! Napokon si mi oprostila!