Osnove Ekonomije Prvi Dio

Fikret ČAUŠEVIĆ

OSNOVE EKONOMIJE PRVI DIO – OSNOVE MIKROEKONOMIJE I EKONOMSKE FUNKCIJE DRŽAVE

Sarajevo, 2012.

Naziv djela

OSNOVE EKONOMIJE PRVI DIO – OSNOVE MIKROEKONOMIJE I EKONOMSKE FUNKCIJE DRŽAVE Izdavač Ekonomski fakultet u Sarajevu Godina izdanja 2012. godina Autor © Prof. dr. Fikret ČAUŠEVIĆ Glavni urednik dr Veljko TRIVUN, dekan Recenzenti Prof. dr. Krešimir ŽIGIĆ Prof. dr. Azra HADŽIAHMETOVIĆ Dr. Vesna BOJIČIĆ-DŽELILOVIĆ Lektor Aiša SOFTIĆ, prof. Dizajn&DTP Adis DUHOVIĆ, prof. Tiraž 100 primjeraka

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 330.101.542(075.8) ČAUŠEVIĆ, Fikret Osnove ekonomije. Dio 1, Osnove mikroekonomije i ekonomske funcije države / Fikret Čaušević. - Sarajevo : Ekonomski fakultet, 2012. 444 str. : graf. prikazi ; 24 cm Bibliografija: str. 441-444 i uz tekst. ISBN 978-9958-25-070-5 COBISS.BH-ID 19492870

Indiri, Selmi, Nejri i Tariku za ljubav, pažnju, strpljenje i podršku

PREDGOVOR Knjigu Osnove ekonomije započeo sam pisati 2008. godine, kada se finansijska kriza iz Sjedinjenih Država postepeno, ali sve većim intenzitetom prelijevala iz bilansa američkih investicionih i komercijalnih banaka na bilanse evropskih, japanskih, kineskih i ostalih banaka. Finansijska kriza 2008. prouzrokovala je najveći globalni ekonomski poremećaj od Velike depresije 1929.-1933. Ovu knjigu predajem na lektorisanje u januaru 2012. Početak 2012. u svijetu globalne ekonomije i finansija nosi sa sobom veliki broj problema, nepoznanica i opasnosti. Finansijska kriza 2008. prouzrokovala je recesiju u svim najrazvijenijim ekonomijama, kao i u najvećem broju zemalja u razvoju tokom 2009. godine. Recesija je prevladana zahvaljujući naglom rastu javnih dugova najrazvijenijih zemalja, uz izrazitu ekspanziju monetarne ponude. Tokom 2009. i 2010. najveće centralne banke u svijetu povećale su ponudu novca za preko 10.000 milijardi američkih dolara. Ipak, ta velika monetarna ekspanzija nije riješila ekonomske probleme razvijenih zemalja. Sa izuzetkom Njemačke i Japana, ostale najrazvijenije ekonomije su velike uvoznice kapitala. Veliki rast zaduživanja država, posebno država eurozone, doveo je do nove finansijske krize. Tu finansijsku krizu možemo nazvati krizom javnih dugova zemalja eurozone 2010/2011. Početkom 2012. ishod ove krize je veoma neizvjesan. Zbog ovih problema ekonomska nauka je pretrpjela i još uvijek trpi veliki broj kritika. U posljednje četiri godine u najčitanijim časopisima i novinama u svijetu napisan je veliki broj tekstova o tome kako ekonomija i ekonomski naučnici nisu sposobni da odgovore na izazove modernog svijeta. Također, da nijedan ekonomski model nije uspio predvidjeti krizu. Ove kritike su dijelom opravdane. 5

OSNOVE EKONOMIJE

Ali samo dijelom. Ekonomska nauka nije jednosmjerno razvijana, niti pripada samo krugovima ekonomista u Sjedinjenim Državama koji su predstavljali vladajuću doktrinu slobodnog djelovanja tržišta u posljednje tri decenije. Najveći teoretičari ekonomske nauke su predviđali probleme do kojih može doći u periodima pretjerane koncentracije bogatstva, pretjerane proizvodnje u najrazvijenijim zemljama i problema do kojih može dovesti spoj industrijskog i finansijskog kapitala. Također, značajan, premda ne dominirajući broj ekonomista je u posljednje četiri decenije ukazivao na probleme neodrživosti ekonomskog rasta koji je zasnovan na zaduživanju i narušavanju ekološke ravnoteže. Veliki broj problema koji je kumuliran zbog neuravnoteženog razvoja u posljednje tri decenije nametnuo je isto tako veliki broj pitanja i izazova sa kojima se suočavaju ekonomisti. Upravo zbog toga studiranje ekonomije može da bude veliki izazov. Osnovne ekonomske zakonitosti nije moguće izbjeći. Moguće je neko vrijeme živjeti u iluzijama da se ti zakoni neće odnositi na jedan dio svijeta. Ali to su samo iluzije. Intenzivirana ekonomska globalizacija i brzi razvoj komunikacionih tehnologija učinio je svijet tako povezanim da je nemoguće izbjeći djelovanje krize u nekoj od najvažnijih ekonomija svijeta na druge velike i manje ekonomije. Jedna od ekonomskih zakonitosti je da ekonomski rast finansiran zaduživanjem u inostranstvu može biti održiv ako zemlje-dužnici postanu izvozno sposobne kako bi zaradile novac u inostranstvu kojim će otplaćivati dugove. Vjerovanje da će finansijski investitori jednostavnim kreiranjem međunarodnih pravila biti uvjereni u održivost ekonomija je naivno, odnosno ne zasniva se na ekonomskim zakonitostima. Kao što iz proučavanja fizike znamo da energiju ne možemo stvoriti bez izvora energije, odnosno ni iz čega, tako bismo trebali znati da stvaranje novca jednostavnim odlukama o kreiranju dodatne kupovne moći bez budućeg pokrića u proizvodnji roba i usluga namijenjenih domaćem i inostranom tržištu ne može stvoriti dugoročno održive osnove rasta. Sa druge strane, eksploatacijom energenata iz neobnovoljivih izvora i zasnivanjem ekonomskog rasta na tom osnovu također nije održivo. Pretjeranim uzimanjem od

6

PREDGOVOR

prirode i njenim narušavanjem gubi se mogućnost dugoročno održivog rasta. Da ne bismo živjeli u iluzijama da možemo izbjeći djelovanje zakona prirode moramo poznavati te zakone. Jednako tako, da ne bismo živjeli u iluzijama da možemo izbjeći djelovanje ekonomskih zakonitosti potrebno je te zakonitosti naučiti, odnosno proučavati i razvijati instrumentarij za djelovanje kako u kriznim tako i u prosperitetnim periodima. Ovaj udžbenik sam prije svega namijenio studentima prve godine Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, kao i ostalih ekonomskih fakulteta i poslovnih škola u Bosni i Hercegovini. Nadam se da će i studenti u ostalim zemljama srpsko-hrvatsko-crnogorskobosanskog govornog područja koristiti ovaj udžbenik kao dopunsku literaturu. Premda je ova knjiga prvenstveno namijenjena studentima prve godine, nadam se da će pomoći i studentima viših godina ekonomskih fakulteta da obnove neka znanja sticana na prvoj godini studija, te da će studenti sa ostalih fakulteta koji žele da upišu drugi ciklus na ekonomskim fakultetima moći naći dovoljno sadržaja u ovoj knjizi koji će im pomoći da se pripreme za dalje studiranje. Udžbenik Osnove ekonomije sastoji se iz dva dijela i četrnaest poglavlja. Prvio dio nosi naziv Osnove mikroekonomije i ekonomske funkcije države sastoji se od prvih sedam poglavlja. Prvo poglavlje sadrži uvodne pojmove. Poglavlja od dva do šest sadrže osnove mikroekonomije. Poglavlje sedam je posvećeno ulozi države u otklanjanju tržišnih imperfekcija, osnovama države blagostanja i ekonomskim funkcijama države. Drugi dio ovog udžbenika pod nazivom Osnove makroekonomije u zatvorenoj i otvorenoj ekonomiji sastoji se, također, od sedam poglavlja. Prvih šest poglavlja ovog dijela sadrži osnove makroekonomije u zatvorenoj ekonomiji sa osnovama teorije ekonomskog razvoja u pretposljednjem poglavlju, dok posljednje poglavlje sadrži osnove makroekonomske politike u otvorenoj ekonomiji. U mom profesionalnom razvoju dugujem veliku zahvalnost nekolicini kolega, prijatelja i mojih profesora-učitelja. Profesor Dragoljub Stojanov mi je bio mentor prilikom izrade magistarskog i doktorskog rada. Tokom teških ratnih godina pružio mi je veliku podršku, a u profesionalnom smislu bitno je uticao na moj razvoj.

7

OSNOVE EKONOMIJE

Posebnu zahvalnost dugujem dvojici mojih velikih učitelja. Jedan je profesor Kemal Hrelja (1923.-2006.) od kojeg sam puno naučio i sa kojim sam proveo ugodne i plodne mjesece i godine profesionalne saradnje u Ekonomskom institutu Sarajevo. Drugi je profesor Esad Vilogorac (1950.-2002.), jedan od najboljih bosanskohercegovačkih ekonomista. Udžbenik profesora Vilogorca Uvod u ekonomiju moje kolegice, kolege i ja koristili smo kao osnovnu literaturu za nastavu na predmetu istog naziva u periodu od 2002. do 2012. Zahvaljujem mojim recenzentima na veoma korisnim sugestijama i na njihovoj spremnosti da posvete svoje dragocjeno vrijeme čitanju ovog udžbenika: profesorici Azri Hadžiahmetović sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, profesorici Vesni Bojičić-Dželilović sa the London School of Economics and Political Science, i profesoru Krešimiru Žigiću sa the Center for Economic Research and Graduate Education and the Economics Institute (CERGE-EI) iz Praga, jednom od najreferentnijih ekonomista sa područja bivše Jugoslavije u posljednje tri decenije. Želim se zahvaliti i svim kolegicama, kolegama i prijateljima sa kojima sam u dugim satima diskusija pokušavao da se koliko je moguće bolje pripremim za ovaj poduhvat. Na vama je poštovani čitaoci da procijenite koliko sam uspio u tome.

8

SADRŽAJ PREDGOVOR .................................................................................................................................................... 5

POGLAVLJE 1. EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE EKONOMSKA NAUKA ................................................................................................................................. 17 Globalni problemi i problemi ekonomske nauke ............................................................................ 17 Velika imena ekonomske nauke ............................................................................................................ 21 Šta je predmet proučavanje ekonomske nauke? ............................................................................. 28 Ekonomija kao nauka – definicija i naučni metod ............................................................................ 34 Ekonomska teorija i ekonomska politika ............................................................................................ 35 Pozitivna i normativna ekonomija ........................................................................................................ 38 Mikroekonomija i makroekonomija ..................................................................................................... 38 Nekoliko važnih pojmova vezanih za makroekonomsku analizu ............................................... 39 Ekonomsko odlučivanje i osnovni koncepti ekonomske nauke ................................................. 41 Odlučivanje zasnovano na oportunitetnim troškovima ............................................................... 45 Analiza troškova i koristi kao osnova ekonomskog odlučivanja ................................................ 49 Marginalna analiza kao osnov ekonomskog odlučivanja ............................................................. 50 Ekonomska efikasnost i funkcija proizvodnih mogućnosti .......................................................... 54

DODATAK POGLAVLJU 1. SREDSTVA EKONOMSKE ANALIZE SREDSTVA EKONOMSKE ANALIZE ......................................................................................................... 61 Vremenske serije podataka ..................................................................................................................... 61 Indeksni brojevi kao sredstvo ekonomske analize .......................................................................... 63 Bazni indeksi ................................................................................................................................................. 63 Lančani indeks .............................................................................................................................................. 65 Nominalne i realne veličine ..................................................................................................................... 68 Indeks potrošačkih cijena (IPC) ............................................................................................................... 71 Indeksi cijena proizvođača (ICP) ............................................................................................................ 74

9

OSNOVE EKONOMIJE Ekonomski modeli ...................................................................................................................................... 75 Jednostavni model – model sa dvije varijable .................................................................................. 75 Model sa više varijabli ................................................................................................................................ 76 Ekonomski modeli i njihovo testiranje ................................................................................................ 78 Ekonometrijska analiza kao osnova vrednovanja ekonomskih modela .................................. 78 Formulisanje modela veza ....................................................................................................................... 79 Izbor matematičkog oblika zavisnosti između varijabli i statističko utvrđivanje parametara modela ..................................................................................... 79 Sažetak prvog poglavlja ........................................................................................................................... 83

POGLAVLJE 2. OSNOVE ANALIZE TRAŽNJE, PONAŠANJA POTROŠAČA I PONUDE POTREBE I TRAŽNJA ................................................................................................................................... 89 Zašto kupujemo robe? .............................................................................................................................. 89 Stanja organizma i potrebe ..................................................................................................................... 92 Maslovljeva sistematizacija potreba .................................................................................................... 93 Proizvođači i aktivan pristup izučavanju potreba ............................................................................ 95 Zakon tražnje i funkcija tražnje ............................................................................................................... 95 Kvantitativni faktori tražnje ..................................................................................................................... 99 Uticaj promjena dohotka potrošača ..................................................................................................... 99 Potrošački i investicioni krediti domaćinstvima ............................................................................. 101 Cijene supstitutivnih roba .................................................................................................................... 103 Cijene komplementarnih roba ............................................................................................................. 104 Kvalitativni faktori tražnje ...................................................................................................................... 105 Uticaj epohe na tražnju ...................................................................................................................... 105 Demografski faktori ............................................................................................................................ 106 Pripadnost društvenom sloju ........................................................................................................... 107 Pripadnost državi, odnosno grupi država ..................................................................................... 107 Struktura ponude i dostupnost proizvoda .................................................................................... 108 Komunikacije između ponuđača i potrošača .............................................................................. 109 Promjene navika i preferencija potrošača .................................................................................... 109 Funkcija tražnje pojedinca i tržišna funkcija tražnje .................................................................... 110 Teorija korisnosti i izbora potrošača ................................................................................................... 110 Marshall, Austrijska škola i korisnost roba .................................................................................... 110 Teorija kardinalne korisnosti ................................................................................................................. 111 Teorija ordinalne korisnosti .................................................................................................................. 114 Funkcije indiferencije i mapa funkcija indiferencije ..................................................................... 115 Ravnoteža potrošača i maksimalan nivo korisnosti ...................................................................... 118 Efekat supstitucije i efekat dohotka .................................................................................................... 120 Mjerenje korisnosti roba pomoću novca i potrošačev višak ...................................................... 122

10

SADR@AJ PONUDA ...................................................................................................................................................... 123 Zakon ponude i funkcija ponude ........................................................................................................ 123 Funkcija ponude ....................................................................................................................................... 124 Promjene količine ponude i promjene funkcije ponude ............................................................ 125 Promjena tehnologije ........................................................................................................................ 126 Promjena cijena proizvodnih inputa .............................................................................................. 127 Promjene očekivanja ponuđača ..................................................................................................... 130 Individualna ponuda i ukupna tržišna ponuda .............................................................................. 131 Elastičnost tražnje i ponude .................................................................................................................. 131 Pojam elastičnosti i njegova ekonomska interpretacija .......................................................... 131 Cjenovna elastičnost tražnje ................................................................................................................. 133 Faktori koji utiču na cjenovnu elastičnost tražnje ....................................................................... 137 Dohodovna elastičnost tražnje ............................................................................................................ 138 Unakrsna elastičnost tražnje ................................................................................................................. 140 Cjenovna elastičnost ponude ............................................................................................................... 141 Uticaj cjenovne elastičnosti tražnje na ukupan prihod ponuđača ......................................... 143 Ponuda, tražnja i tržišna ravnoteža ..................................................................................................... 146 Sažetak drugog poglavlja ...................................................................................................................... 151

POGLAVLJE 3. PREDUZEĆE I PREDUZETNIŠTVO JOSEPH SCHUMPETER I PREDUZETNIŠTVO ..................................................................................... 157 Preduzeće i preduzetništvo .................................................................................................................. 159 Planski i stvarni bilans uspjeha ........................................................................................................ 168 Kako preduzeće donosi investicione odluke? ................................................................................. 170 Oblici osnivanja preduzeća ................................................................................................................... 175 Institucionalni mehanizmi strukturiranja izvora finansiranja preduzeća ............................................................................................................... 180 Tržište novca ............................................................................................................................................... 181 Tržište kapitala kao izvor dugoročnih finansijskih sredstava preduzeća ............................... 183 Dionice kao instrument tržišta kapitala ............................................................................................ 184 Određivanje cijena dionica .................................................................................................................... 188 Preferencijalne dionice ........................................................................................................................... 189 Obveznice ................................................................................................................................................... 189 Struktura izvora finansiranja i troškovi finansiranja preduzeća ................................................ 193 Troškovi kapitala i vrijednost kompanije .......................................................................................... 195 Teorija firme i granice rasta preduzeća/kompanije ...................................................................... 199 Osnovni teorijski okvir teorije zastupanja ........................................................................................ 202 Troškovi zastupanja, društveni troškovi i globalni problemi koji proističu iz neadekvatnog upravljanja kompanijama ...................................................... 208 Sažetak trećeg poglavlja ........................................................................................................................ 214

11

OSNOVE EKONOMIJE

POGLAVLJE 4. TRŽIŠTE I TRŽIŠNE STRUKTURE TRŽIŠTE – DEFINICIJA I PODJELA ......................................................................................................... 219 Definicija tržišta ......................................................................................................................................... 219 Podjela tržišta ............................................................................................................................................. 223 Tržišta imovina ........................................................................................................................................... 230 Tržišne strukture i položaj preduzeća ................................................................................................ 231 Tržište savršene konkurencije .............................................................................................................. 233 Teorija konkurentnih tržišta .................................................................................................................. 235 Monopol i monopolistička konkurencija .......................................................................................... 238 Čisti monopol ....................................................................................................................................... 238 Monopolistička konkurencija ............................................................................................................... 240 Funkcija dugoročne ravnoteže ............................................................................................................ 242 Oligopolska tržišta .................................................................................................................................... 243 Oligopol u kojem se konkurenti međusobno ne dogovaraju ................................................... 245 Oligopolska tržišta uz dogovor konkurenata .................................................................................. 247 Eksplicitni dogovor ............................................................................................................................. 247 Implicitni dogovor .................................................................................................................................... 247 Teorija igara i oligopolska tržišta ......................................................................................................... 248 Teorija igara i uzajamno zavisno odlučivanje ............................................................................ 249 Cjenovna diskriminacija ......................................................................................................................... 258 Monopson ................................................................................................................................................... 259 Monemporijum ......................................................................................................................................... 260 Tržišna koncentracija i tržišne strukture ........................................................................................... 260 Sažetak četvrtog poglavlja .................................................................................................................... 266

POGLAVLJE 5. TROŠKOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU PROIZVODNI INPUTI I TROŠKOVI ........................................................................................................ 273 Ukupni i prosječni fiksni troškovi ......................................................................................................... 274 Varijabilni troškovi .................................................................................................................................... 279 Odluke o obimu proizvodnje na tržištu potpune konkurencije ............................................... 290 Ponuda na tržištu monopola i oligopola .......................................................................................... 301 Troškovi u dugom roku ........................................................................................................................... 306 Ekonomija obima ...................................................................................................................................... 308 Sažetak petog poglavlja ......................................................................................................................... 310

12

SADR@AJ

POGLAVLJE 6. TRŽIŠTE FAKTORA PROIZVODNJE OSNOVE TRŽIŠTA FAKTORA PROIZVODNJE .................................................................................... 317 Izvedenost tražnje za faktorima ........................................................................................................... 317 Marginalni fizički proizvod faktora i marginalni prihod proizvoda faktora ........................... 318 Marginalni trošak faktora proizvodnje i tražnja za faktorom proizvodnje ............................ 323 Tržište rada .................................................................................................................................................. 324 Tražnja za radom ....................................................................................................................................... 325 Tržišna funkcija tražnje za radom ........................................................................................................ 326 Elastičnost tražnje za proizvodom i elastičnost tražnje za radom .......................................... 328 Odnos troškova rada prema ukupnim troškovima .................................................................... 328 Broj proizvodnih faktora supstituta rada ...................................................................................... 329 Ponuda rada ............................................................................................................................................... 329 Funkcija individualne ponude rada .................................................................................................... 329 Faktori koji utiču na ponudu rada ....................................................................................................... 331 Faktori koji utiču na tražnju i ponudu rada na različitim segmentima tržišta rada ............ 332 Faktori koji utiču na tražnju za radom ........................................................................................... 332 Faktori koji utiču na ponudu rada ................................................................................................... 334 Interakcije tražnje za radom i ponude rada i ravnotežna cijena rada ..................................... 335 Ravnoteža na tržištu rada u uslovima tržišta potpune konkurencije .................................... 335 Uticaj sindikata na određivanje cijene rada i uslova na tržištu rada ........................................ 337 Kapital, zemlja i preduzetništvo kao faktori proizvodnje ............................................................ 342 Kapital ........................................................................................................................................................... 342 Novčani kapital i krediti .......................................................................................................................... 342 Šta određuje kamatnu stopu? .......................................................................................................... 345 Tražnja za potrošačkim kreditima ....................................................................................................... 349 Izvori tražnje za investicionim kreditima .......................................................................................... 349 Ukupna tražnja za kreditima i cijena kreditnih sredstava ............................................................ 350 Kamatna stopa kao cijena kredita ....................................................................................................... 351 Nominalne i realne kamatne stope i uticaj inflacije ...................................................................... 353 Kapital u obliku materijalnih sredstava (kapitalna dobra) ......................................................... 353 Koncept sadašnje vrijednosti i njegova primjena na proračun vrijednosti ulaganja u kapitalna dobra ................................................................................................................... 355 Zemlja kao prirodni resurs ..................................................................................................................... 358 Savršena neelastičnost ponude zemlje ......................................................................................... 358 Renta i čista ekonomska renta .............................................................................................................. 358 Cijena prirodnog resursa ........................................................................................................................ 360 Preduzetništvo .......................................................................................................................................... 362 Preduzetništvo i profit ............................................................................................................................ 362 Računovodstveni pojam profita .......................................................................................................... 363 Koncepti profita kao nagrade za preduzetničku djelatnost ....................................................... 366

13

OSNOVE EKONOMIJE Profit kao nagrada za preuzimanje neizvjesnosti ....................................................................... 366 Profit kao nagrada za poslove arbitraže ....................................................................................... 366 Profit kao nagrada za inovativnu djelatnost ............................................................................... 367 Sažetak šestog poglavlja ........................................................................................................................ 368

POGLAVLJE 7. EKONOMSKE FUNKCIJE DRŽAVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TRŽIŠNIH IMPERFEKCIJA PROPUSTI TRŽIŠTA I POTREBA ZA REGULACIJOM ......................................................................... 375 Slobodna konkurencija i tržišna koncentracija ............................................................................... 375 Tržišne imperfekcije i uloga države ................................................................................................... 376 Eksternalije .................................................................................................................................................. 376 Imperfektne informacije ili asimetrije u dostupnosti informacija ............................................ 383 Monopol kao tržišna imperfekcija ....................................................................................................... 384 Javna dobra ................................................................................................................................................ 386 Zaslužena dobra ........................................................................................................................................ 388 Poreska politika kao korektivni instrument tržišnih imperfekcija ............................................ 389 Redistributivna uloga poreza i sistemi oporezivanja ................................................................. 389 Budžet i budžetski prihodi ..................................................................................................................... 397 Budžetski prihodi ...................................................................................................................................... 401 Indirektni porezi ........................................................................................................................................ 402 Direktni porezi ........................................................................................................................................... 405 Budžetski rashodi ..................................................................................................................................... 407 (Ne)ravnoteža budžetskih prihoda i rashoda .................................................................................. 409 Sistem socijalne zaštite i država blagostanja .................................................................................. 413 Doprinosi za penziono osiguranje ...................................................................................................... 414 Doprinosi za zdravstveno osiguranje ................................................................................................ 417 Uloga države u podsticanju ekonomskog rasta: upravljanje tražnjom, ekonomija ponude i industrijska politika .............................................. 418 Sažetak sedmog poglavlja ..................................................................................................................... 425

INDEX POJMOVA ....................................................................................................................................... 431

LITERATURA ................................................................................................................................................ 441

14

POGLAVLJE 1 EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

OČEKIVANI REZULTATI UČENJA Nakon ovog poglavlja trebali biste znati odgovoriti na sljedeća pitanja: 1. Šta su osnovni problemi u globalnom okruženju i problemi ekonomske nauke? 2. Koji su to ekonomisti u istoriji ekonomske misli imali ključni uticaj na razvoj ekonomske nauke? 3. Šta su predmet i metod ekonomske nauke i kako definišemo ekonomsku nauku? 4. Šta je ekonomska teorija, a šta ekonomska politika i kakve veze postoje između ekonomske teorije i ekonomske politike? 5. Šta je predmet proučavanja mikroekonomije, a šta makroekonomije? 6. Šta je pozitivna, a šta normativna ekonomija? 7. Šta su osnovni pojmovi koje ekonomisti koriste u makroekonomskim analizama? 8. Šta su koncepti oportunitetnih troškova i marginalne analize i kako ih primjenjujemo? 9. Šta podrazumijevamo pod odlučivanjem na osnovu troškova i koristi, i kako definišemo koncept ekonomske efikasnosti? 10. Šta su vremenske serije podataka i kako ih koristimo u ekonomskim analizama? 11. Šta su bazni i lančani indeksi kao sredstva ekonomske analize? 12. Kako mjerimo promjene cijena u jednoj ekonomiji? 13. Kako mjerimo nominalni, a kako realni ekonomski rast? 14. Kako ekonomisti strukturiraju ekonomske modele i kako ih testiraju?

EKONOMSKA NAUKA Globalni problemi i problemi ekonomske nauke Svijet u kome živimo u prvoj deceniji 21. vijeka bio je suočen sa velikim brojem ograničenja. Broj stanovnika na našoj planeti u posljednjih 140 godina (od 1870. do 2010.) povećan je za 5,73 milijarde1 ili za 450 procenata (5,5 puta). U istom periodu ukupna svjetska proizvodnja roba i usluga povećana je za približno 35 puta.

Grafikon 1 - Broj stanovnika u svijetu 1870.-2010. (u milionima)

Izvor: Maddison, Angus (2001) The World Economy – A Millennial Perspective, OECD – Development Centre Studies, Paris, France, str. 175. Podaci za 2010. su procjene Svjetske banke izvedene iz podataka za 2009.

1

Kao osnova poređenja uzet je period od početka prve globalizacije do kraja prve decenije 21. vijeka. Period prve globalizacije je period 1870.-1913. godine. U tom periodu (za 43 godine) broj stanovniika u svijetu povećan je za 521 milion ili za 41%. U periodu od 1950. do 1990. broj stanovnika povećan je za 2,73 milijarde, odnosno za 108%. Izvor podataka za navedene godine je sljedeća studija: Maddison, Angus (2001) The World Economy – A Millennial Perspective, OECD – Development Centre Studies, Paris, France, str. 175. Podaci za 2010. su procjene Svjetske banke izvedene iz podataka za 2009. Broj stanovnika u periodu 1990.-2010. povećan je za 1,747 milijardi, odnosno za 33,3%.

17

OSNOVE EKONOMIJE

Sjedinjene Američke Države (SAD), kao najmoćnija ekonomija svijeta, koja učestvuje u ukupnoj godišnjoj svjetskoj proizvodnji roba i usluga sa približno 23,5%, u posljednjih skoro 40 godina suočena je sa nedostatkom energenata. Kina, SAD i Rusija su tri najveća svjetska proizvođača energije. Ove tri zemlje 2007. godine zajedno su proizvele 4.623 miliona tona ekvivalentnog goriva. Međutim, ove tri zemlje su iste godine potrošile 4.876 miliona tona ekvivalentnih goriva.2 Zemlje koje su vodeće u zagađivanju atmosfere mjereno tonama ispuštenog CO2 u atmosferu su SAD i Kina. Podaci o emisiji CO2 za 2005. godinu pokazuju da su SAD te godine u atmosferu ispustile 5.776 miliona tona ugljendioksida, a Kina 5.548 miliona tona.3 Pokazatelj koji mjeri srazmjeru između površine zemlje i emisije štetnih materija (CO2) u atmosferu (carbon footprint) pokazuje da bi SAD trebale biti tri puta veće po površini da bi ekonomski rast ove zemlje bio održiv s obzirom na potrošnju prirodnih resursa u odnosu na proizvodnju. Javni dugovi najrazvijenijih zemalja u svijetu mjereni procentima u odnosu na ukupnu godišnju proizvodnju (bruto domaći proizvod – BDP) u prvoj polovici 2009. godine prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda kretali su se u rasponima od 75% u Francuskoj do 217% u Japanu (podaci u tabeli 1). Javni dug je dug države nastao kao posljedica veće državne potrošnje u odnosu na prihode države (budžetski prihodi). Stanovništvo u gotovo svim razvijenim zemljama stari, što znači da bi u naredne tri decenije sve manji broj osoba u radnoj životnoj dobi trebao otplaćivati sve veće javne dugove. Alternativa je povećanje poreza. Međutim, povećanjem poreza smanjuju se prihodi stanovništva (porezi na dohodak umanjuju neto dohodak), neto zarade preduzeća (porez na dobit umanjuje neto zaradu preduzeća) što u periodima kriza može da dovede do smanjenja zaposlenosti i povećanja socijalnih problema.

2

The Economist (2010) Pocket World in Figures – 2010 Edition, The Economist Newspaper Ltd., str. 56.

3

The Economist (2010) Op.cit, str. 106.

18

1

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

POGLAVLJE

Tabela 1.1. – Javni dugovi najvećih svjetskih ekonomija Javni dug 2009. (u procentima BDP)

Projekcija javnog duga 2014. (u procentima BDP)

Sjedinjene Države

87,0

108,7

Japan

217,2

234,2

Kina

19,8

17,9

Velika Britanija

62,7

87,8

Kanada

75,4

66,2

Njemačka

79,4

91,0

Francuska

74,9

89,7

Italija

115,3

129,4

Zemlja

Izvor: International Monetary Fund, Fiscal Implications of the Global Economic and Financial Crisis, June 2009, SPN 09/13.

U augustu 2007. godine u SAD je objelodanjeno da neke od najznačajnijih banaka nisu u mogućnosti redovno izmirivati svoje obaveze. Ova finansijska kriza iz SAD je prenesena na Evropu, Aziju, Australiju – ustvari na gotovo sve zemlje koje su uključene u međunarodnu razmjenu. Proces globalizacije, koji je od početka osamdesetih godina prošlog vijeka intenziviran, značio je mnogo veću uzajamnu povezanost i zavisnost velikih svjetskih ekonomija. SAD su u prvih osam godina 21. vijeka postale najveći svjetski dužnik. Kina je postala jedan od najvećih izvoznika kapitala u svijetu. Ekonomska kriza 2007.-2009. pretvorila se u najveću globalnu ekonomsku krizu u posljednjih osam decenija. Kriza je značila gubitak velikog broja radnih mjesta. Nezaposlenost je u SAD porasla sa 4,8% u julu 2007. na 10,5% u julu 2009. U zemljama eurozone nezaposlenost je povećana na 10,2%.4 Rast nezaposlenosti je značio smanjenje proizvodnje, rast gubitaka preduzeća i banaka. Pad potrošnje i investicija zaustavljen je velikom potrošnjom vlada najrazvijenijih država. SAD su u dva navrata

4

Podaci o nezaposlenosti preuzeti su iz julskih izdanja londonskog The Economista.

19

OSNOVE EKONOMIJE

odobrile pakete mjera u vrijednosti od 1.487 milijardi USD.5 Najrazvijenije zemlje Evropske unije potrošile su u periodu 2008.-2009. preko 2.000 milijardi eura kako bi zaustavile nagli pad proizvodnje. Ovi veliki rashodi najrazvijenijih svjetskih ekonomija uz smanjenje prihoda od naplaćenih poreza istovremeno su značili i rast javnih dugova. U drugoj polovini 2009. zaustavljen je ekonomski pad u većini razvijenih ekonomija, ali su se naglo narasli javni dugovi pojavili kao jedan od osnovnih problema održivosti globalnog ekonomskog sistema u narednim decenijama. Dakle, pitanje se svodi na to ko će otplaćivati velike dugove kojima je zaustavljen pad proizvodnje i zaposlenosti u periodu 2008.-2009. godina. Navedeni podaci nam govore da živimo u svijetu punom ograničenja, a ograničenost prirodnih i ostalih resursa proizvodnje (ljudski kapital, materijalni kapital u obliku mašina i opreme, novčani kapital) predstavlja jedan od najvećih limita sa kojima se suočavamo. Osnovni problem ekonomske nauke jeste kako na racionalan način koristiti ograničene resurse uz postizanje većeg nivoa materijalnog bogatstva i zaštitu prirodnog okoliša u dugom roku. Zadaci koji su postavljeni pred ekonomsku nauku su veoma kompleksni i ekonomska nauka ih, naravno, ne može izolovano rješavati bez pomoći ostalih nauka. Ekonomska nauka treba da pomiri na prvi pogled nepomirljive ciljeve – rast materijalnog bogatstva nije moguće postići bez povećanja proizvodnje, a povećanje proizvodnje nije moguće postići bez korištenja neobnovljivih i obnovljivih prirodnih resursa. Također, gotovo sve proizvodnje podrazumijevaju zagađivanje. Pri tome proizvodnje u nekim industrijskim granama podrazumijevaju natprosječno ispuštanje štetnih gasova u atmosferu. Proizvodnja električne energije iz termoelektrana je jedan od najvećih zagađivača. U SAD se približno 60% ukupne električne energije proizvede u termoelektranama. U Bosni i Hercegovini taj procenat je još veći – približno 75%. Da li je moguće smanjiti emisiju štetnih materija? Da li je moguće proizvoditi istu količinu električne energije uz smanjenje zagađivanja? Postoje li dodatni izvori energije koje još nismo otkrili? Možemo li riješiti globalni problem izrazitog nedo-

5

Dva finansijska paketa koja su odobrena u oktobru 2008. (Administracija Georgea Busha paket od 700 milijardi $) i februaru 2009. (Administracija Baracka Obame – paket od 787 milijardi $).

20

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

statka pitke vode, posebno u dijelovima svijeta u kojima zbog prirodno-geografskih uslova nema izvora pitke vode? Možemo li smanjiti problem velikog siromaštva i gladi? Možemo li smanjiti smrtnost i povećati očekivani životni vijek u zemljama Centralne Afrike sa sadašnjih u prosjeku samo 45 godina na nivo prosječno očekivanog životnog vijeka u SAD koji je 2009. godine bio 79 godina? Na sva ova pitanja ekonomska nauka sama ne može dati odgovore. Ali je osnovni zadatak ekonomske nauke davanje punog doprinosa u rješavanju navedenih problema. To znači da ekonomska nauka mora proširiti fokus interesovanja na analizu većeg broja faktora koji utiču na mogućnost ostvarivanja dugoročno održivih stopa ekonomskog rasta.

Velika imena ekonomske nauke Istoričari ekonomske misli i nauke njenim utemeljiteljem smatraju škotskog ekonomistu, etičara i filozofa Adama Smitha. Njegovo djelo Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda (skraćeni naslov Bogatstvo naroda), objavljeno 1776. godine, u istoriji ekonomske misli smatra se prvim sistematizovanim i sveobuhvatnim načinom prezentiranja svih bitnih ekonomskih veličina i pojava, kao i uticaja temeljnih faktora na promjene bogatstva naroda i država. Temeljni Smithovi stavovi ostali su vrlo aktuelni do danas. Smith je korištenjem metoda apstrakcije uočio da su najnaprednije ekonomije svoj ekonomski rast i razvoj temeljile na društvenoj podjeli rada i specijalizaciji. Specijalizacija, proistekla iz društvene podjele rada, po Smithu je ključna odrednica uspjeha ekonomija. Specijalizacija omogućava veću proizvodnju po radniku, a veća proizvodnja po radniku smanjuje troškove i čini ekonomiju uspješnijom. Pošto su ljudi po prirodi sebični, odnosno prvenstveno nastoje zadovoljiti vlastite potrebe, tržište je mehanizam koji ograničava sebične interese pojedinaca i omogućava najbolju upotrebu raspoloživih resursa u datom vremenu. Upravo ovaj stav o društvenoj ulozi tržišta jedna je od najcitiranijih misli Adama Smitha. Smith je tvrdio da slobodno djelovanje tržišta predstavlja svojevrsnu „nevidljivu ruku“ koja na najbolji način koordinira ekonomske aktivnosti i doprinosi rastu bogatstva naroda. Adam Smith je utemeljio radnu teoriju vrijednosti u skladu s kojom su vrijednosti roba na tržištu određene količinom rada utrošenog u proizvodnji tih roba. U teoriji međunarodne razmjene Smith 21

OSNOVE EKONOMIJE

je dao značajan početni doprinos definišući teoriju apsolutnih prednosti o kojoj ćemo govoriti u drugom dijelu ove knjige.

ADAM SMITH - UTEMELJITELJ EKONOMSKE NAUKE Adam Smith je rođen u gradu Kircaldy-u u Škotskoj 1723. godine. Predavao je na univerzitetima u Glasgowu i Oxfordu prirodnu teologiju, etiku, pravo i političku ekonomiju. Prije objavljivanja Istraživanja prirode i uzroka bogatstva naroda (1776.) objavio je djelo iz etike - Teorija moralnih osjećanja (1759.). Umro je 1790. godine.

Učenik i sljedbenik ekonomskih ideja Adama Smitha, i svakako jedan od najuticajnijih ekonomista u istoriji ekonomske misli bio je David Ricardo. Ricardo je svojim radovima o teoriji vrijednosti, ulozi kapitala u određivanju vrijednosti proizvoda, oporezivanju, izvorima prednosti zemalja u međunarodnoj razmjeni dao veliki doprinos razvoju ekonomske nauke. Njegovo najznačajnije djelo Načela političke ekonomije i oporezivanja objavljeno je 1817. godine. Polazeći od Smithove teorije apsolutnih prednosti, Ricardo je utemeljio novu teoriju – teoriju komparativnih (relativnih) prednosti. Za razliku od Smitha, koji je tvrdio da država koja je produktivnija u proizvodnji oba proizvoda u odnosu na drugu zemlju (model dvije robe – dvije zemlje) neće razmjenjivati sa drugom zemljom, Ricardo je u teoriji relativnih prednosti pokazao da će dvije zemlje razmjenjivati dva proizvoda čak i ako je jedna zemlja produktivnija u proizvodnji oba proizvoda. Uslov za specijalizaciju prema Ricardu je razlika u oportunitetnim troškovima mjerenim izgubljenom mogućnošću proizvodnje druge robe ako se ukupan fond sati rada upotrijebi za proizvodnju druge robe. Ovaj model ćemo, također,

22

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

detaljnije razmatrati u drugom dijelu knjige. U teoriji oporezivanja Ricardo je utemeljio takozvanu „rikardijansku neutralnost oporezivanja“. U analizi uticaja kapitala na određivanje vrijednosti proizvodnje uveo je dvije vrste kapitala: fiksni i obrtni. Također, prvi je od svih ekonomista uvidio da je vrijeme kao i rad važan elemenat u određivanju vrijednosti. Ricardo je uveo vrijeme u ekonomsku analizu kroz priznavanje da kapital utiče na vrijednost roba jer stvara dodatak vrijednosti proizvoda i zato što kapital potrošen po jedinici vremena mora biti nadoknađen.

DAVID RICARDO I DEDUKTIVNI SISTEM RASUĐIVANJA David Ricardo je rođen 1772. a umro 1823. godine. Čitanje Smithovog Bogatstvo naroda 1799. godine inspirisalo ga je da se posveti proučavanju političke ekonomije. Njegovo najznačajnije djelo su Načela političke ekonomije i oporezivanja. Pripada grupi ekonomista koji su teoriju vrijednosti zasnivali na količini utrošenog rada u proizvodnji (radna teorija vrijednosti). Dao je veliki doprinos razvoju teorije oporezivanja i međunarodne razmjene. Njegov deduktivni metod ekonomske analize jedan je od najčvršće fundiranih metoda u istoriji ekonomske misli.

Karl Marx je bio jedan od najsvestranije obrazovanih naučnika u oblasti društvenih nauka. U svom najpoznatijem djelu Kapital obradio je složene socio-ekonomske interakcije te zakone koji određuju mogućnost uvećavanja proizvodnih sposobnosti društava, i ključni značaj odnosa između rada i kapitala. Jedan od osnovnih zakona kapitalističkog načina proizvodnje je zakon opadajuće profitne stope u kojem je Marx vidio neumitni uzrok propasti kapitalizma u dugom

23

OSNOVE EKONOMIJE

istorijskom procesu. Ovaj Marxov stav, međutim, nije njegov originalni doprinos budući da je čitajući Ricardova Načela Marx preuzeo Ricardov stav o nužnoj posljedici ekonomskog rasta u dugom roku – ekonomskoj stagnaciji (stacionarnom stanju). Marxov doprinos razvoju ekonomske nauke je njegovo tumačenje ekonomije kao nauke o proizvodnji. Nauku o proizvodnji i odnosima između rada i kapitala Marx je posmatrao u istorijskom kontekstu, odnosno kao dinamički proces razvoja proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa.

KARL MARX – DIJALEKTIČKI MATERIJALIZAM I KAPITAL ODNOS Karl Marx je rođen u gradu Trieru u Prusiji 1818. godine. Završio je studij prava i političke ekonomije u Berlinu. Od 1843. do 1845. živio je u Parizu. Protjeran je zbog svojih stavova iz Francuske na intervenciju Pruske. Od 1845. do smrti 1883. živio je u Londonu. Marx je osnivač dijalektičkog materijalizma koji je primijenio u analizi ekonomskih zakonitosti. Dijalektički materijalizam kao sistem mišljenja razvio je na osnovu Feurbachova materijalizma i Hegelove dijalektike. Marx je dao veliki doprinos u stvaranju međunarodnog udruženja radnika kao organizovanog oblika klasne borbe radničke klase. Marxovo najznačajnije djelo Kapital objavljeno je u tri toma. Prvi tom je objavljen za njegovog života 1867. dok je drugi i treći tom objavljen posthumno zahvaljujući njegovom prijatelju Friedrichu Engelsu.

24

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

Osnovu društvene strukture čine proizvodne snage konkretnog društva koje su određene raspoloživom zemljom, radom, kapitalom i tehnologijom. Iz proizvodnih snaga ili faktora proizvodnje izvedeni su proizvodni odnosi koji su definisani sistemom vlasništva i raspodjele novostvorene vrijednosti (društveni karakter proizvodnje, privatna imovina i privatno prisvajanje rezultata rada). Na vrhu društvene piramide, kao treći sloj, stoji društvena nadgradnja koju određuju pravo, država i religija. Marx je iz društvene prirode proizvodnje i privatnog karaktera prisvajanja (profiti privatnih vlasnika), te tendencijskog okrupnjavanja kapitala izveo zakon o tendenciji opadajuće stope profita i nužnoj istorijskoj transformaciji kapitalizma u viši, odnosno napredniji društveni oblik organizacije proizvodnje zasnovan u osnovi na društvenom vlasništvu. U drugoj polovici 19. vijeka pojavila se veoma uticajna grupa ekonomista koja je odnose ponude i tražnje za robama i uslugama objašnjavala na bitno različitim principima u odnosu na Adama Smitha i njegove sljedbenike. Ta škola ekonomskog mišljenja, zasnovana na izrazitom subjektivizmu u procjeni vrijednosti roba, nazvana je Austrijskom školom. Njeni najznačajniji predstavnici bili su Carl Menger i Friedrich von Wieser. Predstavnike prve i druge generacije austrijske škole ekonomskog mišljenja spominjaćemo kada budemo anlizirali ponašanje potrošača i preduzetništvo kao specifični faktor proizvodnje. Kraj 19. vijeka u ekonomskoj nauci obilježen je objavljivanjem knjige Alfreda Marshalla pod nazivom Načela ekonomije. Intelektualni uticaj Marshalla na obrazovanje niza generacija kasnije najpoznatijih britanskih i svjetskih ekonomista bio je veliki. Marshall je dao veliki doprinos razvoju analize tržišnih struktura, ponašanja potrošača, razvoju subjektivne teorije vrijednosti i analizi funkcionisanja tržišta novca.

25

OSNOVE EKONOMIJE

ALFRED MARSHALL I ANALIZA PARCIJALNE RAVNOTEŽE Alfred Marshall (1842.-1924.) je rođen u porodici strogih svjetonazora. Njegov otac William ga je pripremao za sveštenika. Mladi Alfred je odbio stipendiju za Oxford 1861. godine da bi se uskoro upisao na Cambridge. Studiranju političke ekonomije se posvetio 1867. godine. Najpoznatije djelo Načela ekonomije objavio je relativno kasno – 1890. godine. Marshallov intelektualni uticaj se pored pisanih djela odnosio i na izraženu sposobnost usmenog prenošenja i promocije novih ideja na studente. U tom je Marshall bio bez premca u dotadašnjoj istoriji ekonomske nauke i misli. Ljubav prema matematici tokom studija uticala je na njegovu izrazitu sklonost primjeni matematike i grafikona u analizi ekonomskih problema.

Najznačajnije i najcitiranije ekonomsko djelo 20. vijeka je knjiga Johna Maynarda Keynesa Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca. Ova knjiga je predstavljala veliki preokret u razvoju ekonomske nauke, pa je u ekonomskoj nauci izazvala malu revoluciju. John Maynard Keynes je u ovom djelu obradio složene interakcije između tržišta novca, tržišta kapitala, kamatnih stopa, proizvodnje, dohodaka, zaposlenosti i uloge države u periodu ekonomskih kriza. Keynes je, ujedno, i prvi ekonomist koji je eksplicitno dokazivao nužnost angažovanja države u investicionom ciklusu u periodima kriza. U istoriji ekonomske nauke Keynesu pripada posebno mjesto kao osnivaču makroekonomije i makroekonomske analize. Temeljna načela makroekonomskog upravljanja zasnovana na upravljanju agregatnom tražnjom pomoću ekspanzivne fiskalne politike

26

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

uz podršku ekspanzivne monetarne politike u prevazilaženju ekonomskih kriza biće detaljno obrađivana u poglavljima drugog dijela ove knjige. Uticaj Keynesovih ideja na vođenje ekonomske politike bio je dominantan tokom pedesetih i šezdesetih godina 20. vijeka. Od sedamdesetih godina prošlog vijeka pa sve do početka prve velike krize globalnog kapitalizma 2007.-2009. godine Keynesove ideje kombinovanja ekspanzivne fiskalne i ekspanzivne monetarne politike smatrane su prevaziđenim. Tokom globalne krize 2007.-2009. i najkonzervativnija međunarodna finansijska institucija – Međunarodni monetarni fond eksplicitno je preporučio izravnu primjenu Keynesovih ideja u preveniranju pretvaranja globalne recesije u globalnu depresiju.

JOHN MAYNARD KEYNES – UTEMELJITELJ MAKROEKONOMIJE John Maynard Keynes (1883.-1946.) je naznačajniji ekonomski teoretičar 20. vijeka. Svoje najpoznatije djelo Opštu teoriju zaposlenosti, kamate i novca dovršio je 1935. a objavio u januaru 1936. godine. Opšta teorija je u ekonomskoj nauci izazvala veliki teorijski “prevrat” budući da je u ovom djelu Keynes obrazlagao nužnost angažovanja države u investicionom ciklusu u doba ekonomskih poremećaja. Ovo djelo bilo je teorijski odgovor Keynesa na Veliku depresiju i način na koji razvijene ekonomije trebaju koristiti fiskalnu i monetarnu politiku u podsticanju investicionog ciklusa i porastu ukupne potražnje, stepena iskorištenosti kapaciteta i zaposlenosti.

Zajednička karakteristika Smitha, Ricarda, Marxa i Keynesa je da su sva četvorica ovih velikana ekonomske misli pripadali grupi ekonomista koji su teoriju vrijednosti zasnivali na jedinici rada (jedi-

27

OSNOVE EKONOMIJE

ničnoj nadnici) kao osnovnoj mjeri vrijednosti proizvedenih roba i usluga. Teorija vrijednosti je u istoriji ekonomske nauke jedno od najkontroverznijih pitanja. Ovo pitanje se svodi na zagonetku šta određuje vrijednost roba i usluga: Da li je to količina rada utrošenog u proizvodnji roba i usluga ili je to korisnost koju pruža potrošnja robe ili usluge i koja zavisi od svakog potrošača ponaosob? U odgovoru na ovo pitanje ekonomska nauka nije jedinstvena.6

Šta je predmet proučavanje ekonomske nauke? Kada je Adam Smith napisao Bogatstvo naroda ukupan broj stanovnika u svijetu bio je 700 miliona, stotinu godina kasnije 1,3 milijarde, dok je krajem prve decenije 21. vijeka broj stanovnika na našoj planeti dostigao 7 milijardi. Ovako intenzivna progresija broja stanovnika ima za posljedicu definisanje prioriteta ekonomskog razvoja zbog toga što je neophodno proizvesti hranu, odjeću, obuću, prevozna sredstva, izgraditi obrazovne i zdravstvene institucije kako bi stanovništvu bili osigurani kvalitetniji životni uslovi. Sve ove potrebe je neophodno zadovoljiti u uslovima ograničenosti raspoloživih resursa za proizvodnju roba i usluga. Upravo je ograničenost raspoloživih resursa (obradive zemlje, zaliha nafte, gasa, uglja, kvalitetne vode, rada viših i visokih nivoa kvalifikacija) glavni problem sa kojim se suočava ekonomija. Ekonomsko odlučivanje je, stoga, neposredno vezano za donošenje odluka kako na najefikasniji način (uz minimum korištenih resursa) proizvesti robe i usluge namijenjene potrošnji. Problem ekonomije ne bi postojao kada bi svaki stanovnik, u bilo kojoj zemlji svijeta, imao na raspolaganju sve što mu je potrebno za prehranu, odijevanje, obuvanje, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i kulturne potrebe. Budući da ljudi raspolažu ograničenim novčanim sredstvima (ostvarenim prihodi-

6

Teorijska ispravnost i naučna zasnovanost radne teorije vrijednosti matematički je dokazana u proizvodnji roba. U „proizvodnji“ usluga validnost radne teorije vrijednosti do sada nije matematički dokazana. Najbolji ekonomski teoretičar sa područja bivše SFRJ profesor Branko Horvat (1928.2003.) bio je jedan od ekonomista koji su matematički dokazivali validnost radne teorije vrijednosti u proizvodnji roba. Profesor Horvat je 1983. godine za svoj rad bio nominovan za Nobelovu nagradu za ekonomiju. Tek u posljednjem krugu glasanja, kada ostaju samo dva kandidata za Nobelovu nagradu, profesor Horvat je dobio manji broj glasova od Gerarda Debreua.

28

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

ma), oni uvijek moraju donositi odluke kako rasporediti ograničena novčana sredstva da bi zadovoljili prioritetne potrebe. Problem ekonomije je kako relativizirati međusobno konfliktne ciljeve zadovoljavanja potencijalno neograničenih potreba za robama i uslugama uz korištenje ograničenih resursa kojima se proizvode te robe i usluge. Ekonomiju, stoga, možemo najkraće definisati kao nauku o oskudnosti, odnosno nauku koja ima zadatak da riješi problem kako ograničene resurse u datom vremenu na najbolji način rasporediti da bi stanovništvo imalo najviše koristi respektujući potrebu da prirodni resursi budu očuvani i za buduće generacije. Ograničenost je definisana kao stanje u kojem su želje pojedinaca i društva veće od raspoloživih resursa koji stoje na raspolaganju za zadovoljavanje tih želja. Naše želje uključuju sve što nam donosi koristi ili zadovoljstvo. U ekonomiji nešto što nam donosi korist ili zadovoljstvo zovemo dobrom koje može biti opipljivo ili neopipljivo, odnosno materijalno i nematerijalno. Materijalna dobra nazivamo robama, a nematerijalna dobra nazivamo uslugama. Za proizvodnju roba i usluga neopohodna je upotreba proizvodnih resursa. U proizvodnji roba i usluga sinonimi za riječ resursi su riječi inputi ili faktori proizvodnje. Ekonomija poznaje tri osnovna faktora proizvodnje: - zemlju (prirodne resurse); - rad; - kapital. Pod zemljom ne podrazumijevamo samo obradive površine za uzgoj poljoprivrednih kultura već i nalazišta ruda, naftna polja, šume i vodene potencijale. Ekonomisti ovu kategoriju resursa najčešće nazivaju prirodnim resursima. Rad čine fizičke i mentalne sposobnosti ljudi koji učestvuju u procesu proizvodnje roba i usluga. Razvoj fizičkih i mentalnih sposobnosti podrazumijeva ulaganje u obrazovane institucije i institucije za treninge na radu.

29

OSNOVE EKONOMIJE

Kapital sačinjavaju proizvedene robe koje se koriste kao inputi ili faktori proizvodnje za proizvodnju roba i usluga koje troše domaćinstva. U proizvodnji razlikujemo obrtni kapital i stalni (fiksni) kapital. Obrtni kapital čine sirovine, materijali, poluproizvodi i energenti koji se koriste više puta godišnje u proizvodnom procesu. Stalni ili fiksni kapital su mašine, oprema, kompjuteri i građevine. Karakteristika ove vrste kapitala je da se on upotrebljava duži niz godina. Kada kažemo da je jedna zemlja bogatija kapitalom, pod tim podrazumijevamo da ta zemlja ima više sirovina, energenata, poluproizvoda, tvornica, mašina, alata, građevina i kompjutera. Preduzetništvo se, često, smatra posebnim faktorom proizvodnje budući da se odnosi na posebne sposobnosti koje neki ljudi posjeduju za organizaciju poslovanja i kombinovanje preostala tri faktora proizvodnje: zemlje, rada i kapitala, u cilju proizvodnje roba i usluga, uz pronalaženje novih poslovnih mogućnosti i razvijanja novih načina obavljanja poslova. U zadovoljavanju potreba potrošača i maksimizaciji njihove korisnosti proizvođači moraju dati odgovor na sljedeća tri pitanja: - Koje robe i usluge proizvoditi? - Kako ih proizvoditi? - Za koga proizvoditi te robe i usluge? Pod robama podrazumijevamo proizvode koji su namijenjeni prodaji. Robe su svi prehrambeni artikli izloženi na policama prodavnica, svi odjevni predmeti u prodavnicama, obuća, kompjuteri, automobili, medicinska oprema, sportska oprema, sva prevozna sredstva koja su namijenjena prodaji. Dakle, zajedničko svim ovim proizvodima je činjenica da oni nisu proizvedeni da bi ih koristio onaj ko ih je proizveo već su namijenjeni prodaji. Pod uslugama u prethodnom smislu podrazumijevamo sve usluge koje su namijenjene tržištu, odnosno prodaji. To su usluge kreiranja softverskih paketa, usluge privatnih zdravstvenih klinika, usluge privatnih škola i visokoškolskih institucija, koncerti grupa i solo koncerti pjevača, teatarske predstave, kino projekcije

30

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

Ekonomiju zbog rješavanja navedena tri temeljna pitanja možemo definisati i kao nauku o tome kako društvo donosi odluke o tome šta, kako i za koga proizvoditi. Dakle, tri osnovna pitanja kojima se bavi ekonomska nauka su: - Šta i koliko proizvoditi? - Kako proizvoditi? - Za koga proizvoditi? Odgovor na pitanje šta i koliko proizvoditi determiniše i potrebna novčana sredstva kojima proizvođač započinje proizvodnu ili uslužnu aktivnost. Mala porodična farma (gazdinstvo) zahtijeva manje novca za proizvodnju nego malo proizvodno preduzeće koje proizvodi dijelove namještaja. Velika kompanija koja proizvodi odjevne predmete može nabaviti opremu, mašine i sirovine za proizvodnju uz manje novca u odnosu na farmacetsku kompaniju čija je oprema znatno skuplja, sirovine također, a standardi u proizvodnji ovih proizvoda su vrlo specifični. Odgovor na pitanje kako proizvoditi podrazumijeva donošenje odluke da li će određeni proizvod biti proizveden uz korištenje više mašina i opreme a manje rada, ili uz više rada i uz manje mašina i opreme (kapitala). Odgovor na pitanje za koga proizvoditi je vrlo važan prije početka bilo kojeg biznisa. Ako uzmemo kao primjer proizvodnju odjeće, odgovor na pitanje za koga želimo proizvoditi opredijeliće i budući položaj preduzeća na tržištu. Proizvodnja modne odjeće za specifične segmente potrošača, kao što su pop i rock zvijezde, ili za glumce i režisere u svijetu filma, bitno se razlikuje od proizvodnje odjeće za osobe zaposlene u svijetu bankarstva, prosvjetne radnike ili tinejdžere.

31

OSNOVE EKONOMIJE

PRIMJER 1 - Energetska kriza i tri osnovna pitanja ekonomske nauke: šta proizvoditi, kako proizvoditi i za koga proizvoditi?

J

edan od najtraženijih proizvoda na svjetskim tržištima u posljednjih pet decenija je nafta (i njeni derivati). Nafta i njeni derivati su među najtraženijim proizvodima budući da su za njihovo korištenje neposredno vezane upotrebe automobila, aviona, kamiona, mnogih proizvodnih pogona, toplane, hemijska industrija. Od juna 2007. do juna 2008. cijena nafte na tržištu u New Yorku porasla je sa $75 na $147 po barelu (barel je bure ili bačva i zapremine je 163,5 litra). Dakle, u vremenskom periodu od godinu dana cijene nafte su gotovo udvostručene. Najveći proizvođači nafte u svijetu su Saudijska Arabija, Rusija i SAD, dok su najveći potrošači u svijetu SAD, Japan, Kina i Njemačka. Uprkos činjenici da su SAD treći najveći proizvođač nafte u svijetu, SAD su istovremeno najveći uvoznik nafte budući da potrebe proizvođača i potrošača u SAD znatno nadilaze proizvodnju. Dnevna potrošnja nafte u SAD 2006. godine bila je 22 miliona barela, dok je dnevna proizvodnja u ovoj zemlji 8 miliona barela. Razliku od 14 miliona barela SAD uvoze. Japan je izrazit primjer zemlje koja je veoma siromašna resursima (rudama, ležištima nafte, gasa). Istovremeno, ta zemlja je druga najrazvijenija ekonomija u svijetu (poslije SAD). Svoj ekonomski uspon Japan je temeljio na uvozu svih važnijih sirovina, njihovoj preradi u tehnološki i znanjem intenzivne proizvode i izvozu u ostale zemlje svijeta. To je bio ključ uspjeha Japana.

Prvo pitanje ekonomske nauke je kako proizvoditi. Ovo pitanje vezano za naftnu krizu, koja je u toku i koja ima za posljedicu porast izdataka za potrošenu naftu i njene derivate, povezano je sa ulaganjem u istraživanje i razvoj novih proizvoda koji će trošiti manje nafte. Drugi primjer vezan za prvo pitanje ekonomije (kako proizvoditi) je proizvodnja električne energije. Dominantan način proizvodnje električne energije

32

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

u SAD je proizvodnja u termoelektranama. Oko 60% ukupne proizvodnje električne energije u SAD je proizvodnja iz termoelektrana. Termoelektrane su među najvećim zagađivačima vazduha u SAD, ali i u svijetu. Problem globalnog zagrijavanja i klimatskih promjena, koje su njegova posljedica, utiče na zahtjeve za veoma značajnim reduciranjem ispuštanja štetnih materija. Od 1976. do 2010. u SAD nije izgrađena niti jedna nuklearna elektrana. SAD vide jedno od rješenja u smanjivanju emisije štetnih materija u atmosferu povećanjem ulaganja u nuklearne tehnologije namijenjene proizvodnji električne energije, uprkos pitanjima vezanim za bezbjednost proizvodnje koja su se pojavila nakon havarije nukelarne elektrane u Japanu u martu 2011. godine. Drugo pitanje ekonomske nauke je šta proizvoditi. Japanska kompanija Toyota je u proizvodnji automobila našla odgovor na problem značajnog učešća automobila u globalnom zagrijavanju zbog ispuštanja štetnih materija. Ova kompanija je, reagujući na navedeni problem, postala pionir i lider u proizvodnji hibridnih automobila. Proizvodnja hibridnih automobila podrazumijeva promjenu njihovog načina proizvodnje i reduciranje ispuštanja štetnih materija na nulti nivo. Treće pitanje ekonomije je za koga proizvoditi. Na primjeru proizvodnje hibridnih automobila odgovor njihovih proizvođača je proizvodnja za ekološki osviještene potrošače, a ubrzavanjem rasta cijena nafte hibridni automobili bi mogli imati sve veći broj kupaca, budući da će viša cijena ovih automobila biti kompenzirana eliminacijom sve većih izdataka za korištena goriva.

Ekonomska nauka, također, analizira ko i na koji način donosi odluke o potrošnji, proizvodnji i pravilima koja određuju položaj potrošača i proizvođača. U odlukama o kupovini mogu sudjelovati svi članovi jednog domaćinstva, što je rjeđi slučaj, mogu sudjelovati 33

OSNOVE EKONOMIJE

samo roditelji, ili samo jedan od roditelja. Proizvođači analiziraju tržište na kojem prodaju svoje robe pa im je, stoga, vrlo značajna informacija ko ima ključni uticaj na donošenje odluke o kupovini. To im pomaže u oblikovanju efikasnih promotivnih kampanja. Odluke o proizvodnji može donositi samo glavni menadžer, ili samo on i uski krug njegovih najbližih saradnika bez konsultacija sa prodajnim menadžerima i ostalim zaposlenicima. Sa druge strane, u odlukama o načinu proizvodnje mogu učestvovati direktori svih odjela jedne kompanije. Proces odlučivanja može trajati duže i dati bolje rezultate, ali u nekim djelatnostima može značiti kašnjenje za konkurencijom. U doba takozvane blokovske podjele svijeta na kapitalistički i socijalistički u bivšim socijalističkim zemljama (izuzimajući bivšu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju - SFRJ) odluke o tome šta proizvoditi, koliko proizvoditi i za koga proizvoditi donosile su (diktirale) vlade tih zemalja, što je podrazumijevalo suspenziju djelovanja tržišta i tržišnih zakonitosti.

Ekonomija kao nauka – definicija i naučni metod Ekonomija je nauka jer koristi naučne metode zasnovane na prikupljanju i obradi vremenskih serija podataka, analiziranju međusobnih zavisnosti između pojedinih veličina i definisanju pravila i zakonitosti u dužim vremenskim periodima koja nam pomažu da, na osnovu dostupnih podataka, analiziramo tekuće promjene i izvodimo zaključke o budućim promjenama. Ekonomija je društvena nauka jer osnovni ekonomski akteri (potrošači, preduzeća, vlade država, državne agencije) donose svoje odluke uz data pravila društvenog ponašanja, koja su definisana usvojenim zakonima i podzakonskim aktima (uredbama, pravilnicima, odlukama) koje donose predstavnici vlasti (parlamenti, vlade). Uzevši sve, ekonomija je nauka koja proučava ljudske aktivnosti koje su usmjerene na korištenje ograničenih resursa za zadovoljavanje potencijalno neograničenih potreba uz data društvena, tehnološka i druga ograničenja.

34

1

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

POGLAVLJE

Ključni pojmovi u ovoj definiciji su: -

nauka, ograničeni resursi, potencijalno neograničene potrebe i društvena ograničenja.

U fokusu interesa ekonomske nauke je kako proizvesti dobra i usluge u uslovima ograničenih resursa (prirodnih bogatstava, vremena, novca) u cilju zadovoljavanja rastućeg broja potreba ljudi uz definisana pravila ponašanja.

Ekonomska teorija i ekonomska politika Ekonomska nauka na sistematizovan način grupiše faktore koji utiču na proučavane pojave i pokušava dati odgovore na temeljno pitanje: Kako na najefikasniji način zadovoljiti što veći broj potreba ljudi uz date ograničene resurse? Ekonomska teorija proučava ekonomske pojave i utvrđuje zakonitosti i principe koji služe kao osnova za donošenje praktičnih odluka o proizvodnji, potrošnji i upravljanju ekonomskim sistemima. Ekonomska teorija je skup znanja i shvatanja o ekonomskim pojavama, koji se zasniva na poznavanju uzroka nastanka tih pojava, njihovog funkcionisanja i učinaka. Ekonomska nauka je, dakle, zasnovana na teorijama. Teorija je apstraktno predstavljanje stvarnog svijeta sa namjerom da taj stvarni svijet bolje upoznamo. Pod apstrakcijom podrazumijevamo izdvajanje ključnih faktora ili varijabli koje imaju presudan uticaj na posmatranu varijablu (zavisna varijabla), uz zanemarivanje manje bitnih faktora. Jedna od temeljnih karakteristika teorije je, prema tome, fokusiranje na najbitnije veličine (varijable) za koje onaj ko definiše teoriju pretpostavlja da imaju najznačajniji uticaj u objašnjavanju određene aktivnosti ili događaja.

35

OSNOVE EKONOMIJE

Da bi teorija dobila naučni legitimitet, potrebne su sljedeće faze izgradnje i testiranja teorije do njenog prihvatanja: 1. U prvoj fazi osoba koja konstruiše novu teoriju treba da jasno odredi šta želi objašnjavati i predviđati (definisanje zavisne varijable). 2. Druga faza je faza određivanja varijabli za koje onaj ko definiše teoriju smatra da su najznačajnije u objašnjavanju pojave koju istražuje (specificiranje nezavisnih varijabli). 3. Treća faza podrazumijeva definisanje pretpostavki na kojima se zasniva teorija. Pretpostavke se razlikuju od činjenice po tome što su činjenice objektivna istina. Pretpostavke su izjave za koje nismo sigurni da su objektivne istine – dakle nisu nesumnjivo tačne pa, stoga, postoji prostor za sumnju u ispravnost tih pretpostavki. 4. Sljedeća faza je definisanje hipoteze. Hipoteza je uslovna izjava kojom se definiše pretpostavljeni odnos između dvije varijable (ili više varijabli). Hipoteze su najčešće zasnovane na principu: „ako – onda“. Dakle, ako se promijeni jedna varijabla, onda će se druga varijabla promijeniti u istom ili suprotnom smjeru za određenu veličinu. Naprimjer, ako ponuda novca u jednoj ekonomiji poraste to će imati za posljedicu smanjenje kamatnih stopa. U ovom primjeru ponuda novca je nezavisna varijabla koja utiče na kamatne stope kao zavisnu varijablu. 5. Peta faza je faza upoređivanja rezultata predviđanja do kojih dovodi primjena teorije u odnosu na događaje u realnom svijetu. Ako podaci iz realnog svijeta (stvarni događaji) potvrđuju osnovne preporuke i predviđanja do kojih je dovela primjena teorije, tada teorija stiče naučni legitimitet. 6. Ako događaji u stvarnom svijetu ne potvrđuju predviđanja koja su zasnovana na novoj teoriji, tada teorija mora biti preispitana i redefinisana, ili je potrebno definisati potpuno novu teoriju koja će moći objasniti stvarne događaje.

36

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

Savremena ekonomska teorija počiva na tri ključne pretpostavke. Prva je da pojedinici žele ostvariti vlastiti interes. Kao potrošači, pojedinci maksimiziraju vlastitu korisnost. Druga je da preduzeća, kao proizvođači, maksimiziraju zaradu (profit ili dobit). Treća je da jedna ekonomija (država) želi maksimizirati blagostanje svojih stanovnika. U posljednje tri decenije sve su veći izazovi pred ekonomskom naukom da u fokus interesovanja kao jedan od prioritetnih ciljeva uključi dugoročnu održivost ekonomskog rasta i razvoja uz postizanje ekološke ravnoteže. Ekonomska politika je preduzimanje niza praktičnih mjera koje provode predstavnici izvršne vlasti (vlade) u cilju ostvarivanja ciljeva ekonomske politike, koristeći se dostignućima ekonomske teorije. Ekonomsku politiku jedne zemlje sačinjavaju njeni segmenti. Četiri najznačajnija segmenta ekonomske politike su: - monetarna politika (odlučivanje o količini novca u opticaju, visini kamatnih stopa sa ciljem održavanja stabilnog nivoa cijena u jednoj ekonomiji); - fiskalna politika (odlučivanje o visini poreskih stopa, stopa doprinosa za socijalnu zaštitu, načinu prikupljanja ovih prihoda i načinu njihove raspodjele); - trgovinska politika (odlučivanje o načinu i modalitetima trgovine jedne zemlje sa inostranstvom, odnosno o tome da li će jedna zemlja povećati, smanjiti ili ukinuti carine na uvoz roba iz inostranstva, o količinama tih roba, subvencioniranju domaćih proizvođača i kvalitativnim mjerama trgovinske kontrole); - politika deviznog kursa (da li će cijena strane valute izražena u domaćoj valuti biti nepromijenjena u dužem vremenskom periodu ili će se povremeno mijenjati, ili će se svakog dana mijenjati u zavisnosti od odnosa ponude i tražnje inostranih valuta na domaćem tržištu).

37

OSNOVE EKONOMIJE

Pozitivna i normativna ekonomija Pozitivna ekonomija proučava ekonomske pojave bez davanja vrijednosnog suda o tome da li je rezultat koji je uslijedio nakon primijenjenih mjera ekonomske politike dobar ili loš. Dakle, pozitivna ekonomija se zasniva na proučavanju i analizi međusobnog djelovanja ekonomskih varijabli, koje imaju za posljedicu određeni ishod. Pozitivna ekonomija otkriva međusobne zavisnosti analiziranih veličina, ali ne prosuđuje da li je to dobro ili loše. Normativna ekonomija, kao i pozitivna, proučava ekonomske pojave, ali uz definisanje stava da li je ishod primijenjenih mjera ekonomske politike dobar ili loš. U skladu sa vrijednosnim stavom normativna ekonomija daje preporuke šta bi kreatori ekonomske politike trebali preduzeti da bi rezultat bio bolji (ako je bio loš) ili unaprijeđen (ako je bio dobar).

Mikroekonomija i makroekonomija U fokusu proučavanja mikroekonomije je ponašanje potrošača (domaćinstava) i proizvođača (preduzeća ili kompanija), kao i načina i faktora koji utiču na određivanje cijena roba i usluga. Budući da se cijene roba i usluga određuju na tržištu, mikroekonomija proučava određivanje cijena roba i usluga u uslovima različitih tržišnih struktura. Također, mikroekonomija analizira i uticaj mjera ekonomske politike i zakonskih rješenja (izvršne i zakonodavne vlasti) na cijene roba i usluga i iz njih izvedeni položaj potrošača i proizvođača. Makroekonomija proučava ekonomske pojave na nivou jedne ekonomije (države), posebno ekonomske pojave kao što su promjene cijena (koje se dobivaju analizom promjena cijena velikog broja roba i usluga), promjene zaposlenosti, odnosno nezaposlenosti (koje se dobivaju sabiranjem podataka o broju zaposlenih, odnosno nezaposlenih u svim djelatnostima) i promjene u brzini ekonomskog rasta (mjeri se pokazateljem koji se zove bruto domaći proizvod). Makroekonomska analiza predstavlja veoma važnu osnovu za vođenje ekonomske politike, a tri osnovna cilja ekonomske politike su: 38

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

- puna zaposlenost - svi radno sposobni koji žele da rade mogu naći posao, odnosno zaposleni su; - stabilne cijene - stabilnost cijena podrazumijeva umjerene prosječne godišnje promjene cijena u rasponu od 1% do 5% , i - dugoročno održiv ekonomski rast koji podrazumijeva rast bruto domaćeg proizvoda, odnosno rast novoproizvedenih roba i usluga na domaćem tržištu koji omogućava približavanje ekonomije cilju pune zaposlenosti.

Nekoliko važnih pojmova vezanih za makroekonomsku analizu Inflacija je ekonomska pojava koja označava rast cijena roba i usluga tokom jednog vremenskog perioda (u pravilu tokom godine dana, ali je moguće računati i računa se i u periodu od mjesec dana, kvartalno ili polugodišnje). Inflacija se mjeri stopom inflacije. Za izračunavanje stope inflacije koristi se nekoliko pokazatelja. Najčešće korišteni pokazatelj je indeks potrošačkih cijena (IPC) koji predstavlja promjenu cijena na osnovu reprezentativne potrošačke korpe koja se sastoji od roba i usluga koje domaćinstva redovno kupuju u jednoj zemlji svakog mjeseca, odnosno u analiziranom periodu (godina dana). Dakle, potrošačka korpa predstavlja vrijednost (količinu novca) koju jedno domaćinstvo mora izdvojiti za kupovinu roba i usluga koje određuju statističke institucije kao reprezentativnu mjeru potrošnje prosječnog domaćinstva. Odnos prosječne vrijednosti potrošačke korpe u jednoj godini (prosjek 12 mjeseci) prema prosječnoj vrijednosti potrošačke korpe u prethodnoj godini pomnožen brojem 100 daje pokazatelj koji nazivamo indeks potrošačkih cijena. Ako je, naprimjer, prosječna vrijednost potrošačke korpe u Bosni i Hercegovini u 2009. godini iznosila 700 KM, a u 2010. godini 735 KM, onda ćemo indeks potrošačkih cijena dobiti na sljedeći način: 735 IPC2010 = ------------ x 100 = 105 700

Stopa inflacije u 2010. godini: 105 – 100 = 5% 39

OSNOVE EKONOMIJE

Indeks potrošačkih cijena tokom jedne godine može biti i manji od 100, recimo 95, pa bismo u tom slučaju imali pojavu negativne inflacije, odnosno smanjenja opšteg nivoa cijena. Ovu pojavu nazivamo deflacija. Dakle, deflacija je pojava smanjenja opšteg nivoa cijena mjerenog indeksom potrošačkih cijena u tekućoj godini u odnosu na prethodnu godinu. U svijetu je mnogo češća pojava inflacije u odnosu na deflaciju. Nezaposlenost se mjeri stopom nezaposlenosti. Stopu nezaposlenosti u jednoj ekonomiji računamo tako što broj nezaposlenih osoba koje traže posao (nezaposlene osobe koje aktivno ne traže posao nisu evidentirane kao nezaposlene) podijelimo sa zbirom nezaposlenih koji aktivno traže posao i zaposlenih osoba (koje su evidentirane u izvještajima preduzeća, neprofitnih i javnih institucija). Ovaj količnik pomnožimo brojem 100 i dobijemo procentualni pokazatelj, odnosno stopu nezaposlenosti.

Broj nezaposlenih koji aktivno traže posao Stopa nezaposlenosti (SN) = ---------------------------------------------------- x 100 (Broj zaposlenih + broj nezaposlenih koji aktivno traže posao)

Puna zaposlenost ne znači nultu stopu nezaposlenosti. Postoje osobe koje su evidentirane kao nezaposlene, ali ne žele da prihvate određene vrste poslova, odnosno ponuđeni posao putem institucija čiji je zadatak posredovanje u zapošljavanju (u BiH su to zavodi za zapošljavanje u FBiH i RS). Bruto domaći proizvod je veličina kojom mjerimo ekonomski rast. Bruto domaći proizvod (BDP) predstavlja ukupno proizvedenu količinu finalnih roba i usluga u jednoj ekonomiji (zemlji) tokom jedne godine izraženu tekućim tržišnim cijenama. Bitno je zapamtiti da se ova mjera odnosi na finalne robe i usluge (sve robe i usluge namijenjene potrošnji domaćinstava, kao i novoproizvedne mašine i oprema namijenjeni proizvodnim preduzećima), da su te robe i usluge proizvedene u toku te godine (otud izraz novoproizvedene) i da su u novcu izražene po cijenama ostvarenim u toj godini (dakle, tekućim tržišnim cijenama). Ovako izražen BDP zovemo nominalnim BDP 40

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

(jer je izražen u tekućim tržišnim cijenama). Ako nominalni BDP podijelimo indeksom potrošačkih cijena i taj količnik pomnožimo brojem 100 dobijemo realni BDP (BDP izražen u cijenama prethodne, odnosno bazne godine). Tržište predstavlja jasno definisana pravila, procedure i institucije koje regulišu proces razmjene roba i usluga koji se odvija između prodavaca i kupaca u određenom vremenu i prostoru. Tržište je u savremenoj ekonomiji osnovni mehanizam koordinacije ekonomskih aktivnosti, budući da se u procesu razmjene roba u odnosima ponude i tražnje formira cijena roba ili u novcu izražena vrijednost robe koja je predmet razmjene. Cijena je u tom smislu jedna od najvažnijih tržišnih informacija budući da promjena cijena odražava stepen relativne oskudice robe na tržištu. Posljedica promjena ponuđene i tražene količine na cijene su u osnovi sljedeće: - Ako je tražnja veća od ponude, cijena takvog dobra raste. - Ako je ponuda veća od tražnje, cijena takvog dobra se smanjuje, budući da ne postoji oskudica već višak ponude. - Ako se i ponuda i tražnja mijenjaju u istom pravcu (rast ili pad) i u istoj srazmjeri (za isti procenat), posljedica će biti nepromjenjivost cijena.

Ekonomsko odlučivanje i osnovni koncepti ekonomske nauke Ključne koncepte ekonomske nauke možemo shvatiti kao osnovne alate koje ekonomisti koriste u analiziranju i objašnjavanju ekonomskih pojava. Stoga je razumijevanje ovih koncepata osnova savladavanja ekonomskog načina mišljenja. Osnovni koncepti ekonomske nauke zasnovani su na primjeni oportunitetnih troškova u ekonomskom odlučivanju, odlučivanju na osnovu analize troškova i koristi, odlučivanju o promjenama ekonomskih aktivnosti zasnovano na analizi marginalnih (dodatnih) veličina i odlučivanju zasnovanom na konceptu ekonomske efikasnosti. 41

OSNOVE EKONOMIJE

Odlučivanje zasnovano na oportunitetnim troškovima Ljudi moraju donositi odluke o izboru alternativnih načina upotrebe resursa budući da raspolažu njihovim ograničenim količinama. Pošto su želje ljudi potencijalno neograničene, u uslovima ograničenih raspoloživih resursa ljudi moraju donijeti odluke o prioritetima u zadovoljavanju potreba u tekućem vremenskom periodu, upotrebljavajući raspoložive ograničene resurse. Najvrijednija propuštena prilika (zarada) koju smo istim sredstvima mogli ostvariti, ali je nismo ostvarili jer smo donijeli odluku da raspoloživa sredstva iskoristimo za drugu upotrebu predstavlja oportunitetni trošak. Oportunitetni trošak je jedan od najvažnijih ekonomskih koncepata budući da u svim situacijama u kojima donosimo odluku o zadovoljavanju užeg (odabranog) kruga prioriteta resurse koje upotrebljavamo za ostvarivanje tih ciljeva ne možemo koristiti za realizaciju drugih aktivnosti koje donose određene koristi (zarade). Oportunitetni trošak je, da ponovimo, trošak mjeren zaradom ili prinosom od najbolje alternativne aktivnosti koju smo istim resursima kojima raspolažemo mogli ostvariti, a nismo ostvarili pošto smo sredstva uložili u neku drugu odabranu aktivnost. Oportunitetni troškovi, na prethodno definisan način, postoje u svim ekonomskim aktivnostima koje ljudi obavljaju. Ako koristimo dio predviđenog vremena za učenje čitajući beletristiku a ne učeći, propuštamo mogućnost da postignemo bolji rezultat na ispitu (višu ocjenu). Propuštena prilika za ostvarivanje više ocjene (ocjene 9 umjesto ocjene 7) predstavalja oportunitetni trošak korištenja raspoloživog vremena. Drugi primjer oportunitetnog troška je upotreba slobodnih novčanih sredstava. Ako jedna osoba prima platu u iznosu 2.000 KM, a njeni ukupni mjesečni rashodi iznose 1.200 KM, ta osoba ima slobodna novčana sredstva u iznosu od 800 KM. Tih 800 KM ta osoba može deponovati na bankovni štedni račun uz kamatnu stopu od pretpostavimo 10% za godinu dana (kamata od 80 KM). Ali ista ta osoba može kupiti osam dionica (vrijednosni papiri) po 100 KM i očekivati rast cijena dionica. Ako cijene dionica porastu za 20% za godinu dana, oportunitetni trošak ove osobe bi bio izra42

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

žen izgubljenom zaradom od propuštenog ulaganja novca u dionice, budući da je 800 KM slobodnih novčanih sredstava ta osoba uložila u banku i zaradila za godinu dana 80 KM, a propustila mogućnost da uloži isti taj iznos u kupovinu dionica i zaradi ukupno 160 KM za godinu dana. Dakle, izgubljena zarada zbog deponovanja sredstava u banku iznosi: Oportunitetni trošak = 80 KM - 160 KM = - 80 KM. Ova propuštena mogućnost zarade ulaganjem u alternativni projekt ili investiciju, prema tome, naziva se oportunitetni trošak. Sa ekonomskog stanovišta jedna osoba ili grupa osoba, ili društvo u cjelini, donosi ekonomski racionalne odluke ako ulaže ograničena raspoloživa sredstva u investicije koje imaju više stope prinosa od najbolje alternativne upotrebe sredstava. Koncept oportunitetnih troškova ćemo ilustrovati na još dva primjera, kako bi nam bio jasniji. Prvi primjer je primjer preduzetničkih aktivnosti, a drugi oportunitetni troškovi studiranja. U prvom primjeru pretpostavljamo da je jedan preduzetnik odlučio uložiti sredstva u iznosu 100.000 KM u proizvodnju solarnih kolektora. Njegova odluka bila je zasnovana na analizi tržišnih kretanja i tražnje za različitim vrstama roba. Ovaj preduzetnik je zaključio da u vremenu promocije alternativnih izvora energije ulaganje u proizvodnju solarnih kolektora predstavlja isplativ i dugoročno održiv biznis. Alternativne aktivnosti koje je razmatrao prije donešene odluke o ulaganju u proizvodnju solarnih kolektora bile su: ulaganje u kupovinu donica pet najvećih komercijalnih banaka, ulaganje u izgradnju i iznajmljivanje poslovnih prostora, kupovina obveznica preduzeća iz sektora telekomunikacija i otvaranje štednog računa u banci. Rezultate njegove poslovne odluke predstavljamo u sljedećoj tabeli:

43

OSNOVE EKONOMIJE Tabela 1.2. - Preduzetnička aktivnost i oportunitetni troškovi Ulaganje

Iznos

Zarada

100.000

18.000

Kupovina portfolija dionica pet vodećih banaka

100.000

17.000

Ulaganje u izgradnju poslovnih prostora

100.000

14.000

Kupovina obveznica preduzeća iz IT sektora

100.000

9.000

Oročena štednja uz kamatnu stopu od 7,5%

100.000

7.500

Proizvodnja solarnih Kolektora Razmatrana alternativna ulaganja:

Iz prethodne tabele možemo zaključiti da je najveći prinos koji preduzetnik ostvaruje upravo prinos u djelatnosti u koju je uložio. Prinos koji je ostvario ulaganjem u proizvodnju solarnih kolektora je veći u odnosu na prinose na sva četiri razmatrana alternativna ulaganja. Prinos od ulaganja u proizvodnju solarnih kolektora bio je 18%, dok je prinos od najboljeg alternativnog ulaganja u kupovinu portfolija dionica pet najvećih banaka bio 17%. Dakle, prinos od najbolje alternativne aktivnosti u ovom primjeru je manji od prinosa koji preduzetnik ostvaruje u biznisu u koji je uložio svoja sredstva, pa je sa tog stanovišta ovaj preduzetnik donio ispravnu ekonomsku odluku. Kada je prinos na najbolju alternativnu aktivnost veći od prinosa u biznisu u kome ulaže preduzetnik, ta aktivnost ne donosi gubitak (da ne bi bilo zabune), ali u tom slučaju preduzetnik ne bi ostvario veću zaradu koju bi mogao istim sredstvima ostvariti. Koncept oportunitetnog troška je upravo zbog ovoga i uveden u ekonomsku nauku. Dakle, koncept oportunitetnog troška predstavlja propuštenu mogućnost zarade. Koncept oportunitetnih troškova ima veoma široku primjenu u aktivnostima koje ljudi preduzimaju. Obrazovanje je jedna od najznačajnijih aktivnosti bilo kojeg društva. Jedan od ključnih faktora ekonomskog razvoja svih društava koja su ostvarila ubrzani ekonomski rast bilo je upravo ulaganje u obrazovanje. Stoga ćemo sada na primjeru obrazovanja primijeniti koncept oportunitetnih troškova u svrhu analize isplativosti ulaganja u tu djelatnost. U tabelama koje slijede analiziraćemo dvije mogućnosti: oportunitetni troškovi besplatnog studiranja i oportunitetni troškovi u slučaju kada studenti 44

1

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

POGLAVLJE

plaćaju školarinu. U prvom primjeru predstavićemo oportunitetni trošak studiranja kada je ono besplatno. Student studira tri godine. U toku tri godine studiranja on propušta mogućnost da se zaposli i da sa svojom srednjom stručnom spremom ostvaruje zaradu na nivou prosječne mjesečne zarade u iznosu od pretpostavimo 600 KM. Tabela 1.3. - Oportunitetni trošak studiranja – studiranje besplatno

Aktivnost i trajanje u godinama Studiranje (tri godine) Zaposlenje sa srednjom stručnom spremom

Godišnji prihod (u KM - mjesečna zarada 600 KM)

Ukupan prihod za tri godine (u KM)

0

0

7.200

21.600

Radi pojednostavljenja pretpostavićemo da nema promjena cijena, odnosno da je stopa inflacije jednaka nuli u sve tri godine. Šta osoba koja studira propušta? Već smo to naveli – propušta mogućnost prosječne mjesečne zarade od 600 KM. Na godišnjem nivou to je iznos od 7.200 KM, a za tri godine 21.600 KM. Student koji je studirao tri godine propustio je mogućnost da ostvari trogodišnju zaradu u iznosu od 21.600 KM koju je mogao ostvariti, a nije jer je svoj fond sati rada posvetio studiranju. Dakle, isplati li se studirati? Zašto bismo studirali ako su troškovi propuštenih mogućnosti ovakvi? Odgovor je, naravno, da se isplati studirati zbog toga što sa porastom nivoa obrazovanja raste vrijednost rada osobe sa višom spremom. Rad osobe sa završenom visokom školom je više vrednovan na tržištu rada pa to predstavlja jedan od osnovnih ekonomskih podsticaja za studiranje. Pretpostavimo da student koji završi fakultet može ostvariti prosječna primanja na mjesečnom nivou od 1.000 KM. Razlika između prihoda koje osoba sa fakultetom ostvaruje na tržištu rada u odnosu na osobu sa srednjom stručnom spremom je, dakle, 400 KM mjesečno. Kada će, u skladu sa ovim primjerom, osoba koja je završila fakultet eliminisati oportunitetni trošak studiranja i ekonomski opravdati vrijeme upotrijebljeno za studiranje? Na osnovu pretpostavljenih

45

OSNOVE EKONOMIJE

podataka o zaradama nakon završenog fakulteta možemo zaključiti da će propuštenu zaradu od 21.600 KM u toku trogodišnjeg studiranja ova osoba nakon početka rada na radnom mjestu koje je plaćeno 1.000 KM kompenzirati za 21,6 mjeseci, odnosno za manje od dvije godine rada. Sav preostali radni vijek (uz pretpostavku da razlike u zaradama ostanu iste) značiće neto zaradu u iznosu od 400 KM mjesečno (razlika izmedju cijene rada sa i bez fakulteta). Ako pretpostavimo da je prosječan radni vijek 40 godina, a da je ova osoba kompenzirala (vratila) izgubljenu mogućnost zarade tokom studiranja za 1,8 godina, neto razlika u preostalih 38,2 godine radnog vijeka izražena u novčanim jedinicama današnje vrijednosti iznosiće 183.360 KM. Sljedeći primjer oportunitetnih troškova studiranja je studiranje uz plaćanje godišnje školarine u iznosu 1.000 KM. Računanje oportunitetnog troška u ovom primjeru podrazumijeva ne samo propuštenu mogućnost zarade zapošljavanjem sa srednjom stručnom spremom, već i troškove koji sada proističu iz zarada koje smo mogli ostvariti kao prinose na finansijska sredstva koje student mora da uplaćuje na početku svake godine školovanja. Šta je suština ovog primjera? Suština je da mi kao ekonomisti steknemo osjećaj da svaka upotreba dodatnih sredstava nosi i dodatni oportunitetni trošak koji moramo uračunati kada analiziramo oportunitetne troškove. Dakle, osoba koja plaća na početku svake godine studiranja po 1.000 KM propušta mogućnost ostvarivanja zarade u obliku prosječne kamatne stope na oročeni štedni ulog. U ovom primjeru pretpostavljamo da je prosječna kamatna stopa 8% i da na 1.000 KM uloga donosi na godišnjem nivou 80 KM zarade.

46

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

Tabela 1.4. - Oportunitetni trošak studiranja sa uplatom školarine Godišnji prihod (u KM)

Ukupan prihod (u KM)

0

0

7.200

21.600

86,3

260

Druga godina – 1.000 KM (oročavanje na dvije godine uz kamatnu stopu (8%)

83

166

Treća godina – 1.000 KM (oročavanje na godinu dana uz kamatnu stopu (8%)

80

80

Izgubljena mogućnost raspolaganja imovinomnominalne vrijednosti 3 x 1.000 KM

---

3.000

Ukupni oportunitetni trošak studiranja

---

25.106

Aktivnost i trajanje u godinama Studiranje – tri godine Zaposlenje sa srednjom stručnom spremom Izgubljeni prihod zbog finansiranja studija: Prva godina – 1.000 KM (oročavanje na tri godine uz kamatnu stopu (8%)

I u ovom primjeru, radi pojednostavljenja, pretpostavljamo da neće biti promjena cijene (nulta inflacija) pa oportunitetni trošak izražavamo u KM godine u kojoj vršimo analizu. Prvi dio oportunitetnog troška je propuštena mogućnost trogodišnje zarade sa srednjom stručnom spremom koja je identična kao i u prethodnom primjeru. Drugi dio oportunitetnog troška je uplaćeni iznos od 3.000 KM (za svaku godinu studiranja), koji predstavlja iznos novca uložen u studiranje. Treći dio oportunitetnog troška u ovom primjeru predstavlja propuštenu mogućnost ostvarivanja kamata na uložena sredstva koja je student mogao ostvariti od ulaganja tri puta po hiljadu konvertibilnih maraka na oročeni štedni račun kod banke, a to nije uradio budući da je tim sredstvima uplatio školarinu. Prvi ulog od 1.000 KM student plaća na početku prve godine. Propuštena kamata na taj ulog jednaka je kamati koju bi ostvario da je oročio 1.000 KM na tri godine (period studiranja). Budući da se prilikom štednje kamata obračunava svake godine i da se pribraja glavnici nakon svake navršene cijele godine oročavanja, to znači da bi za ovaj prvi ulog od 1.000 KM student za tri godine ukupno ostvario 260 KM kamate.

47

OSNOVE EKONOMIJE

- Nakon prve godine kamata od 80 KM pribraja se glavnici od 1.000 KM, pa taj ukupni iznos od 1.080 KM postaje osnova za obračunavanje kamate u drugoj godini oročavanja. - Na kraju druge godine oročavanja kamata se obračunava tako što se 8% sada primjenjuje na osnovicu u iznosu od 1.080 KM. Kamatna stopa primijenjena na ovaj iznos na kraju druge godine donosi 86,4 KM kamate. Ova kamata se sada pribraja glavnici iz prethodne godine u iznosu 1.080 KM što ukupno daje 1.166,4 KM. - Na kraju treće godine kamata od 8% primjenjuje se na glavnicu od 1.166,4 KM, pa je obračunata kamata na kraju treće godine 93,3 KM. Ovakav način obračuna kamate je uobičajena praksa u bankarstvu i naziva se složeni kamatni račun, odnosno obračun kamate na kamatu. Dakle, ukupna kamata na prvi ulog koji bi bio oročen na tri godine iznosi 260 KM (zbir navedenih kamata u tri godine). Prvi ulog je jednak školarini uplaćenoj na početku prve godine studiranja na osnovu koje student propušta mogućnost otvaranja štednog računa sa ulogom oročenim na tri godine, odnosno za period trajanja studiranja. Na sličan način moramo izračunati i oportunitetni trošak studiranja koji proističe iz plaćanja školarine na početku druge i treće godine studiranja. Kada student na početku druge godine uplati 1.000 KM, on propušta mogućnost ulaganja tih 1.000 KM na dvije godine uz kamatnu stopu od 8%. Naime, budući da mu preostaje još dvije godine do završetka studiranja ekvivalentni ulog računamo za taj period. Propuštena kamata za dvogodišnji period od drugog uloga iznosi 166,4 KM. Kada na početku treće godine student uloži 1.000 KM za studiranje treće godine on propušta mogućnost da oroči ta sredstva na period od godinu dana. Propušteni prinos izražen kamatnom stopom na ulog od godinu dana iznosi 80 KM. Ukupna propuštena kamata na sva tri uloga od po 1.000 KM oročena na tri (prvi ulog), dvije (drugi ulog) i godinu dana (treći ulog) iznosi 506 KM. Ukupni oportunitetni trošak studiranja u ovom primjeru iznosi 25.106 KM.

48

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

Ukupni oportunitetni trošak studiranja u iznosu 25.106 KM student će vratiti nakon početka zaposlenja na kojem ostvaruje prosječnu platu 1.000 KM (ista pretpostavka kao u prethodnom primjeru) za 25,1 mjesec, odnosno za dvije godine i 33 dana.

Analiza troškova i koristi kao osnova ekonomskog odlučivanja Na dva Globalna ekonomska foruma održana u Davosu 2007. i 2008. godine (ovi međunarodni poslovni forumi održavaju se svake godine krajem januara i početkom februara) jedna od najvažnijih tema bilo je globalno zagrijavanje, klimatske promjene i održivi rast. Ako bismo u kratkom vremenskom periodu (recimo u roku od dvije godine) željeli reducirati emisiju štetnih gasova (ugljendioksida, prije svega) za 50%, u svijetu bi moralo biti zatvoreno barem 50% termoelektrana, a iz upotrebe bi trebalo isključiti više od tri četvrtine automobila i kamiona. Dakle, ako želimo čist vazduh i rješavanje problema globalnog zagrijavanja u vrlo kratkom vremenu trebali bismo se odreći barem trećine sadašnje upotrebe električne energije, korištenja automobila i velikog broja avionskih linija. Korist koju bismo imali od čistog vazduha očitovala bi se u poboljšanju zdravstvenih prilika, odnosno smanjivanju bolesti respiratornog sistema, dok bismo zbog ovako radikalne odluke morali snositi troškove u vidu smanjene proizvodne mogućnosti zbog smanjivanja potrošnje električne energije, kao i gubitka velikog broja radnih mjesta u rudarstvu, proizvodnji i distribuciji električne energije, autoindustriji i ostalim industrijskim granama koje su veliki potrošači energije, a koje zapošljavaju veliki broj radnika i u razvijenim i u zemljama u razvoju. Slično navedenom primjeru, sve ekonomske aktivnosti podrazumijevaju koristi i troškove. Mjerenjem i poređenjem koristi i troškova ekonomisti donose odluke ili predlažu alternativne akcije u cilju optimalnog korištenja raspoloživih resursa. Tvornica duhana Sarajevo ili Tvornica duhana Rovinj zapošljavaju po nekoliko stotina osoba. Zaposlenici u ove dvije kompanije primaju natprosječno visoke plate (u odnosu na prosjek u BiH i u Hrvatskoj). Sa stanovišta omogućavanja radnih mjesta, odnosno rješavanja problema nezaposlenosti, tvornice duhana otvaraju mogućnost zaposlenja novih osoba i 49

OSNOVE EKONOMIJE

dugoročnu zaposlenost postojećih zaposlenika. U ovom kontekstu od navedene dvije kompanije ove dvije zemlje imaju koristi (zaposlenost, redovne i visoke plate zaposlenika, plaćeni doprinosi za socijalnu zaštitu i porezi). Sa druge strane, proizvodi ovih kompanija su proizvodi čijom se upotrebom povećava rizik oboljenja od raka i smrtnost po ovom osnovu. Ovaj drugi aspekt predstavlja trošak za društvo kao cjelinu koji može biti mnogo veći od koristi od zapošljavanja u ovim kompanijama. Međutim, ako bi ove dvije kompanije bile zatvorene u BiH i Hrvatskoj, a ako bi bilo moguće nesmetano uvoziti cigarete iz ostalih zemalja, onda bi korist koja je postajala prije zabrane rada ovih kompanija prestala postojati, a trošak ne bi bio smanjen već povećan (oboljenja i smrtnost, uvećana za gubitak radnih mjesta, gubitak redovnih primanja, gubitak plaćenih doprinosa za socijalno osiguranje i poreza).

Marginalna analiza kao osnov ekonomskog odlučivanja Prethodni primjeri koji nam pokazuju da svaka ekonomska odluka ima troškove i koristi nisu nam dali odgovor kako ekonomisti donose odluke o tome kada preduzeti određenu ekonomsku aktivnost koja donosi koristi, ali i podrazumijeva troškove, odnosno kada povećati ili smanjiti tu aktivnost. Ekonomisti prilikom odlučivanja da li povećati proizvodnju ili ne, da li povećati potrošnju ili ne koriste marginalnu analizu. Marginalna analiza je analiza koristi i troškova od dodatnog angažovanja resursa. To je analiza odnosa između dodatnih koristi (zarade) i dodatnih troškova. Sve dok su dodatne koristi veće od dodatnih troškova dodatno ulaganje (novca, vremena, ostalih resursa) je ekonomski isplativo. Ako jedna kompanija želi donijeti odluku o tome hoće li povećati proizvodnju svog proizvoda ili ne, njeno rukovodstvo poredi dodatni prihod koji može ostvariti prodajom tih novih proizvoda i troškove proizvodnje tih dodatnih proizvoda. Ako bi preduzeće željelo povećati proizvodnju za dodatnih 100 proizvoda, a prihod od prodaje tih dodatnih 100 proizvoda iznosi 1.200 KM, ključ za donošenje definitivne odluke hoće li ta kompanija povećati proizvodnju za navedeni obim jeste u troškovima proizvodnje dodatnih 100 proizvoda. Ako su troškovi dodatnih 100 jedinica 1.150 KM kompanija 50

1

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

POGLAVLJE

će ostvariti dodatnu zaradu od 50 KM (1200 – 1150), što će povećati ukupnu zaradu za taj iznos (pretpostavljajući da je kompanija pri prethodnom nivou proizvodnje ostvarivala zaradu). Odlučivanje na osnovu dodatnih prihoda i dodatnih troškova analiziraćemo i na sljedećem primjeru. Pretpostavićemo da proizvođač prodaje svoj proizvod na tržištu po cijeni od 100 KM. On sam tu cijenu ne može mijenjati (ne može kao pojedinac uticati na cijenu) i u tom smislu je price taker. Price taker je, dakle, svako preduzeće koje ne može da utiče na cijene i nudi proizvod po cijeni koju određuju odnosi ukupne ponude i ukupne tražnje. Svaka dodatna jedinica proizvodnje koju proizvođač proizvede i proda donosi mu dodatni prihod jednak cijeni tog proizvoda – dakle 100 KM. Dodatni prihod se još naziva i marginalni prihod i u ovom slučaju je jednak cijeni proizvoda.

Tabela 1.5. - Marginalni prihodi i marginalni troškovi

Cijena proizvoda (KM/kom)

Obim proizvodnje u komadima

Ukupan prihod (cijena x količina)

Trošak proizvodnje dodatne jedinice proizvoda (KM)

100

1

100

80

100

2

200

70

100

3

300

80

100

4

400

90

100

5

500

100

100

6

600

110

U skladu sa pravilom marginalne analize, odnosno konceptom odlučivanja zasnovanog na dodatnim prihodima i dodatnim troškovima, proizvođač će povećavati proizvodnju sve do onog nivoa proizvodnje kada se dodatni prihod od proizvodnje i prodaje dodatne jedinice ne izjednači sa dodatnim troškovima. Sve dok je prihod od dodatne jedinice proizvodnje (marginalni prihod) veći od marginalnog troška, ranije ostvareni profit biće uvećan za tu pozitivnu razliku. Pri obimu proizvodnje pri kojem se prihod od dodatnog proizvoda izjedna-

51

OSNOVE EKONOMIJE

čava sa troškom proizvodnje te dodatne jedinice ne postoji razlog za daljnje povećanje proizvodnje. Naime, upravo ta proizvedena dodatna jedinica pri kojoj su izjednačeni marginalni prihod i marginalni trošak predstavlja granicu povećanja proizvodnje. Nakon te jedinice proizvodnje ne isplati se povećavati proizvodnju budući da svaki sljedeći proizvod donosi manji prihod od troška proizvodnje te dodatne jedinice. Drugim riječima, proizvodnjom tog dodatnog proizvoda preduzeće bi ostvarilo gubitak koji bi umanjio ranije ostvareni profit. Takva odluka nema ekonomsko opravdanje. Iz prethodne tabele možemo vidjeti da se prilikom proizvodnje pete jedinice proizvoda dodatni prihod (cijena = 100 KM) izjednačava sa troškom proizvodnje tog proizvoda (marginalni trošak = 100 KM). Proizvođač će proizvesti ovu petu jedinicu proizvoda pošto na njoj niti gubi niti dobiva, ali će zadovoljiti potrebu i zadržati i potrošača te jedinice proizvoda (zadržaće lojanost i tog potrošača). Ostvarene zarade po svakom dodatnom proizvodu su se, kako nam tabela 5 pokazuje, kretale na sljedeći način: - prva jedinica proizvodnje donijela je proizvođaču 20 KM zarade (100 KM–80 KM); - druga jedinica proizvodnje proizvođaču donosi dodatnih 30 KM zarade, odnosno proizvodnjom dva komada proizvoda proizvođač je ostvario ukupan prihod od 200 KM i ukupnu zaradu (profit) od 50 KM (20 KM+ 30 KM); - treća jedinica proizvodnje donosi proizvođaču dodatnih 20 KM zarade, što znači da je pri obimu proizvodnje od tri jedinice proizvoda proizvođačev ukupan prihod 300 KM, a ukupan profit 70 KM; - sljedeća, četvrta jedinica proizvodnje donosi dodatnih 10 KM zarade i pri obimu proizvodnje od četiri komada proizvoda uvećava ukupan profit na 80 KM; - pri petoj jedinici proizvodnje proizvođač ne ostvaruje profit, ali ne ostvaruje ni gubitak – pet jedinca proizvodnje je granica povećanja proizvodnje nakon koje ponuđač odustaje od povećanja budući da bi mu sljedeća jedinica proizvodnje umanjila ranije već ostvarenih 80 KM ukupnog profita.

52

1

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

POGLAVLJE

Šta bi se desilo da se cijena proizvoda promijeni? Pretpostavimo da je zbog ukupnih odnosa ponude i tražnje zbog smanjenja kupovne moći cijena proizvoda smanjena na 90 KM. Kakvu bi sada odluku ponuđač donio? Veličina marginalnih troškova se nije promijenila, dok je prodajna cijena njegovih proizvoda smanjena. Princip marginalne analize nam pomaže i u ovim uslovima.

Tabela 1.6. - Marginalni prihodi i marginalni troškovi – efekat smanjenja cijene Cijena proizvoda (KM/kom)

Obim proizvodnje u komadima

Ukupan prihod (cijena x količina)

Trošak proizvodnje svake dodatne jedinice proizvoda (KM)

90

1

90

80

90

2

180

70

90

3

270

80

90

4

360

90

90

5

400

100

90

6

540

110

Smanjenjem cijene na koju ponuđač ne može uticati i koja je za njega data, odluka ponuđača o ukupnoj ponudi se sada mijenja. Osnovni princip marginalne analize da će proizvođač povećavati proizvodnju i ponudu do obima proizvodnje pri kojem se izjednačavaju dodatni prihodi i dodatni troškovi pokazuje nam da će proizvođač u ovom primjeru donijeti odluku da smanji proizvodnju sa pet na četiri jedinice proizvoda. Pri smanjenoj cijeni sa 100 KM na 90 KM četvrta jedinica proizvodnje je ta pri kojoj se izjednačavaju marginalni prihod i marginalni trošak. Ukupan profit pri obimu proizvodnje od četiri jedinice iznosiće 40 KM. Da je cijena povećana sa 100 KM iz prve tabele na 110 KM, tada bi proizvođač donio odluku da svoju proizvodnju poveća na šest jedinica proizvodnje. Koncept marginalne analize zasnovan na marginalnim koristima i marginalnim troškovima mogli bismo primijeniti na bilo koju drugu aktivnost. Ako bismo koncept marginalne analize primijenili na proces učenja, tada bismo poredili kakve efekte imamo od ulaganja

53

OSNOVE EKONOMIJE

svakog dodatnog časa učenja. Efekti od svakog dodatnog časa učenja podrazumijevaju našu sposobnost da za svaki uloženi (utrošeni) čas učenja naučimo nekoliko ili barem jednu stranicu. Ulaganje dodatnog truda i napora u procesu učenja ima smisla sve dok potrošeni dodatni sat učenja doprinosi povećanju ukupnog broja naučenih stranica, odnosno dok nam koncentracija i sposobnost pamćenja omogućavaju pamćenje novih sadržaja. Međutim, ako se u prethodnih nekoliko sati iscrpimo toliko da za dodatni sat ne možemo usvojiti novo znanje, potrošnja dodatnog sata nam neće donijeti nikakve koristi. Taj sat je bolje posvetiti obnavljanju psihofizičkih sposobnosti, relaksaciji i odmoru kako bismo obnovili naše sposobnosti da u nekom drugom dijelu dana ili sljedeći dan možemo da usvajamo nove sadržaje.

Ekonomska efikasnost i funkcija proizvodnih mogućnosti Funkcija proizvodnih mogućnosti (FPM) je grafički prikaz obima proizvodnje dva proizvoda ili dvije grupe proizvoda koje jedno društvo može proizvesti u određenom vremenskom periodu u uslovima datog stanja tehnologije i raspoloživih resursa. Ekonomska efikasnost podrazumijeva realizaciju ekonomske aktivnosti na ostvarivanju unaprijed definisanog cilja uz minimum troškova, napora ili gubitaka. Ovako definisana ekonomska efikasnost ima veliku primjenu u ekonomiji prilikom donošenja odluka o proizvodnji i potrošnji. Koncept ekonomske efikasnosti možemo primijeniti i u analizi proizvodnih i u analizi odluka o potrošnji. Također, ekonomsku efikasnost možemo upotrijebiti i za određivanje efikasnosti jednog društva kao cjeline. Budući da smo prethodno definisali ekonomsku efikasnost kao ekonomsku aktivnost na realizaciji unaprijed određenog cilja uz minimum troškova i napora, to znači da ovaj koncept primijenjen u proizvodnji podrazumijeva sljedeće: Da je u jednoj ekonomiji uz datu tehnologiju i raspoložive resurse ostvarena maksimalna efikasnost ako nije moguće povećati proizvodnju jednog proizvoda ili grupe proizvoda bez smanjenje proizvodnje drugog proizvoda, odnosno druge grupe proizvoda. 54

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

Ovako određena efikasnost na nivou jedne ekonomije može biti donekle zbunjujuća. Da pojasnimo – sve dok je uz datu tehnologiju moguće povećati proizvodnju i jedne i druge grupe roba još uvijek nije ostvarena maksimalna efikasnost. Sljedeći grafikon FPM pomaže nam u ovom objašnjenju. Na grafikonu FPM prikazujemo kombinacije proizvodnje roba široke potrošnje (potrošna finalna dobra) i kapitalnih roba (robe namijenjene za dalju proizvodnju kao što su oprema i ostali materijalni proizvodni inputi). Na sljedećem grafikonu prikazana je FPM jedne ekonomije koja svoje raspoložive resurse i tehnologiju upotrebljava za proizvodnju dvije grupe proizvoda: proizvodnju finalnih potrošnih dobara (dobra koja se ne koriste u proizvodnji) i kapitalnih dobara (dobra koja su namijenjena proizvodnji finalnih dobara).

Grafikon 1.1. - Funkcija proizvodnih mogućnosti i ekonomska efikasnost

FPM je zakrivljena (ispupčena) funkcija zbog toga što je granična stopa supstitucije resursa potrebnih za proizvodnju finalnih i kapitalnih dobara različita u svim tačkama, odnosno pri svim različitim kombinacijama proizvodnje dvije grupe roba. Ovakav oblik FPM 55

OSNOVE EKONOMIJE

proističe iz činjenice da proizvodnja ove dvije grupe proizvoda podrazumijeva različitu tehničku opremljenost rada i različit utrošak rada pri bilo kojoj kombinaciji proizvodnje ove dvije grupe roba. Pet sati manje rada u proizvodnji jedinice finalnih roba ne znači da je to dovoljan broj sati rada za proizvodnju jedne jedinice kapitalnih dobara. U pravilu, proizvodnja kapitalnih dobara podrazumijeva veću tehničku opremljenost rada (pojednostavljeno rečeno - više mašina po jednom radniku). Na osnovu FPM maksimalnu proizvodnu efikasnost jednog društva definišemo kao obim proizvodnje dvije grupe roba pri kojem uz datu tehnologiju i raspoložive resurse nije više moguće povećati proizvodnju jedne grupe roba bez smanjenja proizvodnje druge grupe roba. Sve dok je uz datu tehnologiju (sva proizvodna oprema i sistemi proizvodnje kojom raspolaže jedno društvo) i raspoložive resurse moguće povećati proizvodnju i jedne i druge grupe proizvoda nije dostignuta maksimalna proizvodna efikasnost, odnosno proizvodnja uz minimalne troškove. Tačke A, B i C ilustruju kombinacije proizvodnje potrošnih i kapitalnih dobara pri kojima je uz datu tehnologiju i raspoložive resurse moguće povećati proizvodnju obje grupe roba. U tački D ostvarena je kombinacija proizvodnje finalnih roba i kapitalnih roba (FD1-KD1). Da bi bila povećana proizvodnja kapitalnih roba krećući se iz tačke D nije više moguće povećati proizvodnju i jedne i druge grupe roba. Sada je potrebno jedan dio raspoloživih resursa upotrijebljenih u proizvodnji finalnih roba preusmjeriti na proizvodnju kapitalnih roba što, drugim riječima, znači smanjenje proizvodnje finalnih roba u cilju povećanja proizvodnje kapitalnih roba. Dakle, kombinacije proizvodnji finalnih i kapitalnih roba predstavljene funkcijom proizvodnih mogućnosti su kombinacije koje prikazuju maksimalnu efikasnost društva u proizvodnji i jedne i druge grupe roba uz date resurse i tehnologiju. Uz raspoloživu tehnologiju nije moguće ostvariti kombinacije proizvodnje jedne i druge grupe dobara označene tačkom F. Za ostvarivanje takvog obima proizvodnje bilo bi potrebno povećati proizvodne potencijale cijelog društva (ekonomije). Prilikom intepretacije koncepta ekonomske efikasnosti na osnovu FPM često smo ponavljali riječi uz date resurse i tehnologiju. Dakle, ako je moguće promijeniti, odnosno unaprijediti proizvodnu teh-

56

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

nologiju i ako je moguće povećati raspoložive proizvodne resurse (materijalne i ljudske potencijale), tada je moguće povećati proizvodne potencijalne jednog društva u cjelini. To znači da je moguće pomjeriti FPM udesno. Pomjeranje funkcije FPM udesno, odnosno povećanje ukupnih proizvodnih potencijala jednog društva je izravna funkcija investiranja u proizvodne tehnologije i obrazovanje stanovništva. Investiranje u ovom smislu znači ulaganje finansijskih sredstava u istraživanje i razvoj, kao i u povećanje kvaliteta obrazovanja koji u kombinaciji omogućavaju povećanje proizvodnih mogućnosti, odnosno ostvarivanje veće ekonomske efikasnosti uz rast proizvodnje.

Grafikon 1.2. - Promjene funkcije proizvodnih mogućnosti i efikasnosti

Prethodni grafikon prikazuje pomjeranje funkcije proizvodnih mogućnosti kao posljedice preduzetih investicionih aktivnosti u oblasti istraživanja i razvoja, te nabavke novih tehnologija. Ulaganje finansijskih sredstava u istraživanje i razvoj rezultira novim, naprednijim tehničko-tehnološkim rješenjima koja omogućavaju povećanje proizvodnje i finalnih i kapitalnih dobara iznad obima proizvodnje odredjenog FPM1. Sada FPM2 predstavlja novu granicu proizvodnih mogućnosti. Ovaj konceptualni okvir koji nam omogućava FPM

57

OSNOVE EKONOMIJE

je značajan i u analizi mogućnosti podsticanja ekonomskog rasta i razvoja o kojima ćemo govoriti u drugom dijelu ovog udžbenika. Također, ekonomsku efikasnost spominjaćemo i u kontekstu proizvodnje i troškova kada budemo analizirali promjene troškova u kratkom i dugom vremenskom periodu, kao i u kontekstu analize tržišta, tržišnih struktura i položaja preduzeća u različitim tržišnim strukturama.

58

DODATAK POGLAVLJU 1 SREDSTVA EKONOMSKE ANALIZE

- Vremenske serije podataka - Bazni i lančani indeksi - Mjerenje promjena cijena (indeks potrošačkih cijena i indeks cijena proizvođača) - Mjerenje nominalnog i realnog ekonomskog rasta - Ekonomski modeli i njihovo strukturiranje

SREDSTVA EKONOMSKE ANALIZE Vremenske serije podataka Vremenska serija podataka prikazuje promjene odabrane varijable u određenom vremenskom periodu. Promjene odabrane varijable možemo mjeriti na mjesečnom nivou, tromjesečnom (kvartalnom) nivou, polugodišnje ili godišnje. U sljedećoj tabeli prikazujemo vremenske serije podataka za tri odabrane varijable: izvoz roba, uvoz roba i trgovinsku razmjenu Bosne i Hercegovine. Sve tri varijable prikazane su vrijednosno u milionima konvertibilnih maraka (KM). Prilikom konstruisanja tabela i vremenskih serija podataka obavezno je navođenje mjerne jedinice kako bi osoba koja čita i analizira podatke imala informaciju u kojim jedinicima su iskazani podaci. Ti podaci u ekonomskim analizama služe kao osnova poređenja, odnosno izračunavanja intenziteta promjena veličina u različitim vremenskim periodima.

Tabela 1.7. – Izvoz, uvoz i trgovinska razmjena Bosne i Hercegovine 2000.-2010. - u milionima KM Godina

Izvoz roba

Uvoz roba

Trgovinska razmjena (izvoz+uvoz)

2000.

2.265

6.583

8.848

2001.

2.243

7.079

9.322

2002.

2.089

8.048

10.137

2003.

2.428

8.365

10.793

2004.

3.013

9.422

12.436

2005.

3.783

11.179

14.962

2006.

5.164

11.389

16.553

2007.

5.937

13.899

19.836

2008.

6.711

16.293

23.004

2009.

5.531

12.355

17.886

2010.

7.096

13.616

20.712

Izvor: Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine

61

OSNOVE EKONOMIJE

Vremensku seriju podataka o izvozu, uvozu i trgovinskoj razmjeni Bosne i Hercegovine možemo grafički predstaviti pomoću linijskog dijagrama i dijagrama stubaca, kojima na jednostvaniji način ističemo trendove u kretanju veličina. Grafičko predstavljanje podataka nam pomaže da vizualiziramo i jasnije istaknemo promjene veličina u vremenu. Smjerovi kretanja linija (linijski dijagram) ili veličina stubaca (dijagram stubaca) daju nam vizualnu prezentaciju promjena veličina koje smo u prethodnoj tabeli predstavili brojevima.

Grafikon 1.3. - Izvoz, uvoz i vanjskotrgovinska razmjena Bosne i Hercegovine (u milionima KM)

Ukoliko u jednoj tabeli navodimo podatke za više zemalja, regiona ili preduzeća za isti vremenski period, tada govorimo o uporednim tabelama. Takve tabele nam služe za poređenje vrijednosti odabrane varijable u istoj godini u različitim zemaljama, regionima ili preduzećima. Uporedna tabela može, također, sadržavati i podatke za nekoliko godina pa u tom slučaju govorimo o uporednoj tabeli sa vremenskom serijom podataka. U sljedećoj tabeli navodimo primjer uporedne tabele za jednu kraću vremensku seriju podataka o kamatnim stopama na tromjesečne državne vrijednosne papire zemlja jugoistočne Azije: 62

1

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

POGLAVLJE

Tabela 1.8. – Kamatne stope na tromjesečne državne vrijednosne papire u odabranim zemljama južne i jugoistočne Azije - u procentima na godišnjem nivou 31.12. 2007.

31.12. 2008.

31.12. 2009.

30.06. 2010.

30.12. 2010.

Hong Kong

3,78

1,19

0,12

0,43

0,30

Indija

7,50

5,64

3,67

5,41

7,19

Indonezija

8,01

12,10

7,02

6,94

8,88

Malezija

3,62

3,40

2,17

2,90

2,97

Singapur

2,56

0,77

0,50

0,50

0,44

J. Koreja

5,67

4,49

2,88

2,66

2,80

Država

Izvor: The Economist, London, različita izdanja za navedene periode.

Indeksni brojevi kao sredstvo ekonomske analize Koristeći podatke iz prethodne tabele vremenskih serija podataka o izvozu, uvozu i trgovinskoj razmjeni (zbir izvoza i uvoza) Bosne i Hercegovine u periodu 2000.-2010. možemo izračunati promjene vrijednosti ostvarenog izvoza, uvoza i trgovinske razmjene izražene u milionima KM za svaku prikazanu godinu. Međutim, za analizu promjena veličina pored apsolutnih brojeva (navedenih vrijednosti izraženih u milionima KM) promjene izvoza, uvoza i trgovinske razmjene možemo prikazati u indeksnim brojevima, odnosno indeksima. Indeksi pripadaju grupi jednostavnih, ali istovremeno veoma često korištenih i ilustrativnih kvantitativnih pokazatelja promjena analizirane varijable ili više varijabli.

Bazni indeksi Postoje dvije osnovne vrste indeksa: bazni i lančani. Bazni indeks izražavamo u odnosu na odabranu (baznu) godinu. Za prethodno prikazanu vremensku seriju podataka odredićemo 2000. godinu kao osnovu za izražavanje ostvarenih veličina u ostalim godinama. Bazne indekse za ostale godine dobivamo na sljedeći način:

63

OSNOVE EKONOMIJE

Veličina baznog indeksa za 2001. [(Vrijednost izvoza 2001.) / (Vrijednost izvoza 2000.)] x 100 = (2.243 / 2.265) x 100 = 99,0 Veličina baznog indeksa za 2002. [(Vrijednost izvoza 2002.) / (Vrijednost izvoza 2000.)] x 100 = (2.089 / 2.265) x 100 = 92,2 Veličina baznog indeksa za 2003. [(Vrijednost izvoza 2003.) / (Vrijednost izvoza 2000.)] x 100 = (2.428 / 2.265) x 100 = 107,2 Na isti način računamo bazne indekse za sve godine. Za proračun baznih indeksa je bitno da odaberemo baznu godinu u odnosu na koju izražavamo promjene u svim ostalim godinama iz analizirane vremenske serije. Šta možemo zaključiti iz navedenih veličina indeksa? Iz navedenih veličina indeksa možemo izračunati procentualnu promjenu analiziranih veličina. Procentualna promjena nam indicira intenzitet promjene analizirane veličine. Na osnovu baznog indeksa 99,0 za 2001. možemo zaključiti da je ostvarena vrijednost izvoza BiH u 2001. u odnosu na 2000. bila za 1% manja. Kako smo dobili ovaj podatak o procentualnoj promjeni vrijednosti izvoza? Tako što smo od indeksa 2001. oduzeli bazni indeks 100 i dobili (-1,0%). Ovu procentualnu promjenu dobili bismo i kada bismo od vrijednosti ostvarenog izvoza 2001. oduzeli vrijednost izvoza 2000., a potom tu razliku podijelili sa vrijednošću izvoza iz 2000. i taj broj pomnožili sa 100. Dakle: Procentualna promjena vrijednosti izvoza 2001. u odnosu na 2000.: [(Vrijednost izvoza 2001.) - (Vrijednost izvoza 2000.)] / (Vrijednost izvoza 2000.) x 100 = [(2.243 – 2.265) / 2.265] x 100 = (- 1,0%)

64

1

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

POGLAVLJE

Lančani indeksi Lančane indekse računamo za svaku godinu u odnosu na prethodnu godinu. Na primjeru iz prethodne tabele lančane indekse bismo računali za 2001. u odnosu na 2000., zatim za 2002. u odnosu na 2001., potom za 2003. u odnosu na 2002. i na isti način do kraja vremenske serije (u prethodnoj tabeli zaključno sa 2010. godinom). Iz veličina lančanih indeksa možemo izračunati veličine baznih indeksa. Prvo ćemo izračunati lančane indekse za 2001., 2002. i 2003. a potom na osnovu tih indeksa bazne indekse za navedene godine: Lančani indeks za 2001. [(Vrijednost izvoza 2001.) / (Vrijednost izvoza 2000.)] x 100 = (2.243 / 2.265) x 100 = 99,0 Lančani indeks za 2002. [(Vrijednost izvoza 2002.) / (Vrijednost izvoza 2001.)] x 100 = (2.089 / 2.243) x 100 = 93,1 Lančani indeks za 2003. [(Vrijednost izvoza 2003.) / (Vrijednost izvoza 2002.)] x 100 = (2.428 / 2.089) x 100 = 116,2 Na osnovu tri lančana indeksa (LI) za 2001., 2002. i 2003. možemo izračunati veličinu baznog indeksa (BI) za 2003. u odnosu na 2000. jer ovu godinu kod računanja baznih indeksa uzimamo kao osnovicu (baznu godinu čiji je indeks jednak 100). BI 2003. = [(LI 2001.) x (LI 2002.) x (LI 2003.)] / 1002 = (99,0 x 93,1 x 116,2) / 10.000 = 107,2 Na sličan način na osnovu veličina lančanih indeksa možemo izračunati bazne indekse za sve godine u vremenskoj seriji, uz napomenu da u zavisnosti od dužine vremenske serije odnosno broja lančanih indeksa u nazivniku broj 100 stepenujemo brojem koji je za jedan manji od broja lančanih indeksa koje upotrebljavamo za izračunavanje baznog indeksa. 65

OSNOVE EKONOMIJE

Za cijelu vremensku seriju podataka o izvozu, uvozu i trgovinskoj razmjeni prikazaćemo tabele i sa baznim i sa lančanim indeksima:

Tabela 1.9. – Indeksi ostvarenog izvoza, uvoza i trgovinske razmjene Bosne i Hercegovine Bazna godina 2000. = 100 Godina

Izvoz roba

Uvoz roba

Trgovinska razmjena (izvoz+uvoz)

2000.

100,0

100,0

100,0

2001.

99,0

107,5

105,4

2002.

92,2

122,3

114,6

2003.

107,2

127,1

122,0

2004.

133,0

143,1

140,6

2005.

167,0

169,8

169,1

2006.

228,0

173,0

187,1

2007.

262,1

211,1

224,2

2008.

296,3

247,5

260,0

2009.

244,2

187,7

202,1

2010.

313,3

206,8

234,1

Izvor: Proračuni autora na osnovu podataka Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine i Centralne banke Bosne i Hercegovine

Prilikom interpretacije podataka na osnovu veličina baznih indeksa ne smijemo zaboraviti da indekse za sve ostale godine iskazujemo u odnosu na baznu godinu. U ovom primjeru za baznu godinu smo odabrali 2000. Interpretacija kretanja veličina izvoza, uvoza i trgovinske razmjene za ostale godine znači da smo iskazali promjene u tim godinama u odnosu na baznu godinu. Ako za primjer uzmemo 2007. godinu, tada na osnovu veličine baznog indeksa izvoza možemo zaključiti da je izvoz u 2007. bio za 2,621 puta veći u odnosu na izvoz ostvaren 2000. ili da je vrijednost ostvarenog izvoza 2007. bila za 162,1% veća u odnosu na 2000. (BI 2007. – BI 2000 = 262,1100=162,1).

66

1

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

POGLAVLJE

Slično bazni indeks uvoza roba za 2007. pokazuje nam da je vrijednost ostvarenog uvoza 2007. bila za 2,111 puta veća u odnosu na vrijednost uvoza roba u 2000. godini, odnosno da je uvoz u 2007. bio za 111,1% veći u odnosu na uvoz 2000. Na isti način prosuđujemo da je ukupna vrijednost trgovinske razmjene 2007. bila za 2,242 puta veća od trgovinske razmjene 2000., odnosno da je porasla za 124,2%. Bazni indeksi nam pokazuju da su se u 2009. veoma značajno smanjile vrijednosti izvoza i uvoza, kao i trgovinske razmjene. Međutim, iz podataka o veličinama baznih indeksa mi ne možemo odmah zaključiti za koliko su se procenata promijenili izvoz, uvoz i trgovinska razmjena 2009. u odnosu na 2008. Veličine lančanih indeksa za određenu vremensku seriju podataka nam mogu poslužiti da izračunamo za koliko procenata su se promijenile analizirane veličine svake godine u odnosu na prethodnu godinu.

Tabela 1.10. – Lančani indeksi ostvarenog izvoza, uvoza i trgovinske razmjene Bosne i Hercegovine

Izvoz roba

Uvoz roba

Trgovinska razmjena (izvoz+uvoz)

2000.

100,0

100,0

100,0

2001.

99,0

107,5

105,4

2002.

92,2

113,7

108,7

2003.

116,2

103,9

106,5

2004.

124,1

112,6

115,2

2005.

125,6

118,6

120,3

2006.

136,5

101,9

110,6

2007.

115,0

122,0

119,8

2008.

113,0

117,2

116,0

2009.

82,4

75,8

77,8

2010.

128,3

110,2

115,8

Godina

Izvor: Proračuni autora na osnovu podataka Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine i Centralne banke Bosne i Hercegovine

67

OSNOVE EKONOMIJE

Dakle, na osnovu veličina lančanih indeksa za 2009. možemo neposredno zaključiti da je ostvarena vrijednost izvoza 2009. u odnosu na 2008. smanjena za 17,6% (82,4-100), dok je vrijednost uvoza smanjena za 24,2% (75,8-100). Trgovinska razmjena 2009. smanjena je za 22,2% u odnosu na 2008. (77,8-100). Navedeni podaci pokazuju da je procentualno smanjenje izvoza bilo manje od procentualnog smanjenja uvoza, što znači da je trgovinski deficit BiH (razlika između izvoza i uvoza) smanjen 2009. u odnosu na 2008. Na sličan način zaključujemo da je izvoz u 2008. u odnosu na 2007. porastao za 13% (113-100), a da je uvoz u istom periodu porastao za 17,2%. Dakle, procentualne promjene podataka za svaku godinu u odnosu na prethodnu godinu izračunavamo oduzimanjem veličine lančanog indeksa za tu godinu od broja 100, pošto kod računanja lančanih indeksa promjene računamo u odnosu na prethodni podatak koji je baza ili osnova.

Nominalne i realne veličine Tri osnovna cilja ekonomske politike su ostvarivanje dugoročno održivih stopa ekonomskog rasta, uz stabilan nivo cijena i punu zaposlenost radno sposobnog stanovništva. Ekonomski rast mjerimo pokazateljem koji zovemo bruto domaći proizvod. Bruto domaći proizvod (BDP) smo već definisali kao ukupnu vrijednost roba i usluga proizvedenih tokom jedne godine u jednoj ekonomiji izraženu u tekućim tržišnim cijenama. Ovako iskazan BDP nazivamo nominalnim BDP. Pošto se nivo cijena može mijenjati i mijenja svakog mjeseca i svake godine, promjene ove veličine neposredno utiču na nominalnu vrijednost BDP. Rast opšteg nivoa cijena (inflacija) povećava BDP za veličinu koja je približno jednaka procentu rasta cijena. Slično, smanjenje opšteg nivoa cijena (deflacija) umanjuje nominalni BDP za procenat smanjenja cijena. Promjene nivoa cijena imaju izravan uticaj na kupovnu moć novca. Naime, ako cijene rastu, kupovna moć novca se smanjuje. Ako cijene porastu za godinu dana 10%, a ako se dohoci stanovništva ne promijene sljedeće godine, tada će stanovništvo u prosjeku za isti iznos

68

1

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

POGLAVLJE

novca moći kupiti manje roba za 10%. Na sličan način, ako BDP poraste za 10% u jednoj godini, a cijene u istoj toj godini porastu za 15%, ukupna količina roba i usluga proizvedena u toj godini nije povećana već smanjena za približno 5%. Dakle, nominalne veličine BDP nam služe kao osnova za izračunavanje nominalnih stopa rasta, ali za analizu stvarnih stopa rasta mnogo su važnije realne promjene. Realne promjene su promjene u količinama proizvedenih roba i usluga, dok su nominalne promjene promjene tekućih vrijednosti. Pošto se promjenama cijena mijenja i vrijednost domaće valute, te promjene moramo eliminisati da bismo dobili podatke o promjenama realnog BDP. Realni BDP računamo iz vremenskih serija podataka o BDP na osnovu izbora jedne od godina iz vremenske serije kao bazne godine. Preračunavanje nominalnih u realne veličine prikazaćemo na primjeru podataka za Bosnu i Hercegovinu o promjenama BDP u periodu 2005.-2009.

Tabela 1.11. – Nominalni BDP, indeks potrošačkih cijena IPC i realni BDP Bosna i Hercegovina 2005.-2009.

Godina

Nominalni BDP - u milionima KM

Indeks potrošačkih cijena (IPC) 2005. = 100

Realni BDP (u cijenama iz 2005.) - u milionima KM

2005.

17.127

100,0

17.127

2006.

19.252

106,1

18.145

2007.

21.760

107,7

20.204

2008.

24.702

115,7

21.350

2009.

23.994

115,3

20.810

Izvor: Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine i proračuni autora

Na koji način smo dobili podatke o realnom BDP BiH? Tako što smo nominalni BDP podijelili indeksom potrošačkih cijena (IPC ili na engleskom jeziku CPI – consumer price index), a zatim taj količnik pomnožili sa 100. Dakle, realni BDP se izračunava na sljedeći način:

69

OSNOVE EKONOMIJE

Nominalni BDP za 2006. = 19.252 IPC za 2006. u odnosu na baznu 2005. godinu = 106,1 Realni BDP za 2006. = (19.252 / 106,1) x 100 = 18.145 Za bilo koju godinu realni BDP računamo po obrascu: [(Nominalni BDP odabrane godine) / IPC u odnosu na baznu godinu) x 100] IPC u odnosu na baznu godinu kod preračunavanja BDP iz nominalnog u realni BDP nazivamo deflatorom BDP. Deflator BDP predstavlja indeks koji pokazuje za koliko su se u prosjeku promijenile potrošačke cijene u tekućoj godini u odnosu na odabranu baznu godinu. Na osnovu podataka iz prethodne tabele o nominalnom i realnom BDP sada možemo prikazati procentualne promjene BDP. Procentualnu promjenu BDP u jednoj godini u odnosu na prethodnu godinu zovemo stopom rasta analizirane ekonomije. U skladu sa navedenim, stopa rasta može biti nominalna i realna. Za mjerenje stvarnih promjena u ekonomskoj analizi su mnogo značajnije stope realnog rasta od stopa nominalnog rasta. Stope realnog rasta BDP pokazuju količinske promjene proizvodnje roba i usluga tokom jedne godine. Pošto je iz realnog BDP eliminisan uticaj promjena cijena na promjene proizvodnje, promjene realnog BDP nam pokazuju promjene količine proizvedenih roba i usluga.

Tabela 1.12. - Nominalne i realne stope rasta BDP u Bosni i Hercegovini

Realne stope rasta BDP (u %)

Godina

Nominalne stope rasta BDP (u %)

2005.

---

---

2006.

12,4

5,9

2007.

13,0

11,3

2008.

13,5

5,7

2009.

- 2,9

- 2,5

Prosjek

9,0

5,1

Izvor: Proračuni autora F.Č. na osnovu podataka Agencije za statistiku BiH

70

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

Iz podataka navedenih u prethodnoj tabeli zaključujemo da je prosječno ostvarena nominalna stopa rasta BDP bila za 3,9% viša od prosječne stope realnog rasta. Podaci za navedenih pet godina nam pokazuju da su odstupanja stopa ekonomskog rasta od prosječno ostvarene stope bila veoma značajna. Negativna veličina stope ekonomskog rasta u 2009. pokazuje da te godine bosanskohercegovačka ekonomija nije rasla već da je BDP BiH te godine smanjen za navedeni procenat. Smanjenje BDP, uz snižavanje nivoa cijena i pad zaposlenosti, pojava je koju nazivamo recesija. O recesiji ćemo detaljnije govoriti u pretposljednjem poglavlju, ali je već na ovom mjestu važno da naučimo taj termin. Recesija u BiH je prouzrokovana globalnom recesijom kojom je bila zahvaćena većina ekonomija u svijetu tokom 2009. godine.

Indeks potrošačkih cijena (IPC) U prethodnom dijelu teksta upotrebljavali smo IPC kao veličinu koja nam je poslužila za prevođenje nominalnih u realne veličine. IPC je indeks potrošačkih cijena koji agencije za statistiku izračunavaju na osnovu promjena vrijednosti reprezentativne „korpe“ potrošačkih proizvoda i usluga. Strukturu reprezentativne korpe potrošačkih proizvoda i usluga određuju agencije za statistiku na osnovu preferencija i navika u potrošnji stanovništva zemlje u kojoj djeluje ta agencija. Korpa potrošačkih proizvoda i usluga predstavlja reprezentativnu strukturu potrošnje prosječnog domaćinstva u jednoj zemlji tokom jedne godine. Agencije za statistiku prikupljalju podatke o promjenama cijena svakog mjeseca na osnovu reprezentativnih uzoraka u određenim gradovima, i na određenim prodajnim lokacijama. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine je državna agencija, i odgovorna je za vođenje statistike nacionalnih računa (izračun BDP), statistiku cijena, vanjske trgovine, demografsku statistiku i statistiku industrijske proizvodnje. Agencija za statistiku BiH u prikupljanju podataka sarađuje sa Zavodom za statistiku Federaciji Bosne i Hercegovine (ZZSFBiH) i Zavodom za statistiku Republike Srpske (ZZSRS), te odjeljenjem za statistiku u Distriku Brčko. U svrhu objavljivanja podataka o promjenama cijena Agencija za statistiku BiH prikuplja podatke o cijenama 599 proizvoda i usluga iz pet gradova u FBiH, šest gradova u RS i u Brčkom. Tih 599 repre71

OSNOVE EKONOMIJE

zentativnih proizvoda i usluga iz strukture potrošnje bosanskohercegovačkih domaćinstava klasifikovani su u: - 109 klasa proizvoda, - 39 grupa proizvoda, i - 12 odjeljaka. Svakom odjeljku su pridruženi odgovarajući ponderi. Veličina pondera koji su pridruženi svakom odjeljku zavisi od značaja koji svaki odjeljak (proizvodi iz tog odjeljka) imaju u strukturi ukupne potrošnje domaćinstava u BiH. Kao primjer možemo navesti učešće odjeljka izdataka za hranu i bezalkoholna pića. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, učešće ovog odjeljka u rashodima prosječnog domaćinstva u BiH je 32,5%. Izdaci za hranu i piće u različitim zemljama imaju, naravno, različita učešća. Pravilo je da zemlje nižeg nivoa razvoja (sa nižim BDP po stanovniku) imaju veće učešće izdataka za hranu i piće u odnosu na razvijenije zemlje. U sljedećoj tabeli prikazano je učešće ovih izdataka za 11 odabranih zemalja i za prosjek grupe sedam najbogatijih zemalja u svijetu: Tabela 1.13. – Učešće troškova za hranu i piće u potrošačkoj korpi

Zemlja

Učešće izdataka za hranu i piće u izračunavanju IPC (u %)

Indija

60

Indonezija

42

Rusija

40

Tajland

36

Saudijska Arabija

36

Bosna i Hercegovina

33

Kina

32

Argentina

31

Poljska

28

Južna Afrika

23

Brazil

21

G – 7 (prosjek)

15

Izvor: The Economist, različita izdanja za 2009.; podaci za BiH preuzeti od Agencije za statistiku BiH.

72

1

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

POGLAVLJE

Što je veće učešće jednog odjeljka u izračunavanju vrijednosti potrošačke korpe i izračunavanju IPC, tim je i veći uticaj promjena cijena tog odjeljka proizvoda na prosječan nivo cijena, odnosno na IPC. Na osnovu podatka iz prethodne tabele možemo zaključiti da bi prosječan porast cijena hrane i pića od 20% imao bitno različit uticaj na opšti nivo cijena u navedenim zemljama u prethodnoj tabeli. Ako pretpostavimo da se cijene proizvoda i usluga u ostalim odjeljcima ne bi mijenjale, a da se cijene hrane i pića povećaju za 20%, to bi značilo da bi se prosječan nivo cijena povećao u navedenim zemljama u sljedećim procentima:

Tabela 1.14. – Uticaj porasta cijena hrane i pića za 20% uz ostale nepromijenjene cijene na porast opšteg nivoa cijena u odabranim zemljama

Zemlja

Promjene opšteg nivoa cijena prouzrokovane porastom cijena hrane i pića (u %)

Indija

+ 12,0

Indonezija

+ 8,4

Rusija

+ 8,0

Tajland

+ 7,2

Saudijska Arabija

+ 7,2

Bosna i Hercegovina

+ 6,6

Kina

+ 6,4

Argentina

+ 6,2

Poljska

+ 5,6

Južna Afrika

+ 4,6

Brazil

+ 4,2

G – 7 (prosjek)

+ 3,0

Izvor: Proračuni F.Č. na osnovu podataka iz prethodne tabele.

Tabela 1.14. nam pokazuje da će porast cijena hrane i pića za 20%, uz nepromijenjene cijene ostalih proizvoda i usluga koji čine potrošačku korpu, imati veoma različit uticaj na promjenu nivoa cijena, odnosno na stope inflacije. U Indiji će taj porast cijena hrane i pića 73

OSNOVE EKONOMIJE

uticati na porast prosječnog nivoa cijena za 12% (zbog 60% učešća hrane i pića u formiranju IPC - dakle 0,6x20%=12%), dok bi u najrazvijenijim zemljama svijeta takav porast cijena hrane i pića imao za posljedicu porast prosječnog nivoa cijena za svega 3%. Već smo naučili da se pojava porasta opšteg nivoa cijena naziva inflacija. U ovom jednostavnom primjeru bismo mogli zaključiti da bi IPC u Indiji usljed porasta cijena hrane i pića za 20% (uz ostale nepromijenjene cijene) te godine bio 112, dok bi u zemljama grupe G-7 bio 103. Sa druge strane, ukoliko bi cijene hrane i pića bile smanjene za 20% uz ostale nepromijenjene uslove, to bi značilo da bi IPC u Indiji bio 88, a u G-7 bi bio 97. Drugim rijječima, u Indiji bi se prosječni nivo cijena smanjio za 12% a u G-7 za 3%. Pojavu smanjenja opšteg nivoa cijena nazivamo deflacija. Taj termin smo, također, već spominjali.

Indeksi cijena proizvođača (ICP) IPC, kao što smo već naučili, mjeri promjene nivoa cijena u jednoj ekonomiji na osnovu promjena cijena finalnih potrošnih roba i usluga (dobra). Finalna potrošna dobra su dobra koja troše domaćinstva. Ta dobra, odnosno proizvodi i usluge neće biti upotrebljavani u proizvodnji nekog drugog proizvoda ili usluge. Kada su potrošena, ona ne učestvuju u stavaranju novih proizvoda i usluga već u reprodukciji umnih i fizičkih sposobnosti članova domaćinstva koja ih potroše. Drugu grupu dobara čine dobra koja su namijenjena za upotrebu u proizvodnji. Takva dobra nazivamo kapitalnim dobrima. U kapitalna dobra ubrajamo proizvedene mašine, alate, sirovine, poluproizvode, energente koji se upotrebljavaju kao proizvodni inputi za dalju proizvodnju. Pošto indeksom potrošačkih cijena IPC nisu obuhvaćena kapitalna dobra, a cijene kapitalnih dobara kao proizvodni inputi utiču na troškove proizvođača, onda promjene cijena kapitalnih dobara mogu da predstavljaju indikatore budućih promjena cijena finalnih dobara. Upravo iz tog razloga statističke agencije publikuju podatke o indeksima cijena proizvođača (ICP).

74

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

Ekonomski modeli Ekonomski modeli služe kao okvir načina na koji razmišljamo i pomažu nam u izvođenju zaključaka o međusobnom uticaju varijabli. Ekonomski modeli su zasnovani na pretpostavkama modela, varijablama i parametrima modela. Varijable su promjenjive veličine od kojih jedna zavisi od druge ili nekoliko drugih varijabli. Varijablu čiju veličinu želimo izračunati u zavisnosti od promjene jedne ili nekoliko drugih varijabli nazivamo zavisno promjenjivom varijablom. Dakle, veličina ili vrijednost zavisno promjenjive varijable je funkcija promjene veličina jedne ili više varijabli koje određuju vrijednost zavisno promjenjive varijable. Varijable od kojih zavisi vrijednost ili veličina zavisno promjenjive varijable zovemo nezavisno promjenjivim varijablama. Parametri modela su veličine koje pokazuju za koliko će se promijeniti zavisno promjenjiva varijabla ako se nezavisno promjenjiva varijabla promijeni za jedan procenat. U ovoj knjizi ćemo analizirati ponašanje potrošača, ponašanje preduzeća, kao i ponašanje ekonomije kao cjeline. U toj analizi ćemo koristiti neke od modela i funkcionalne zavisnosti kako bismo objasnili promjene i ekonomske zakonitosti.

Jednostavni model – model sa dvije varijable Sada ćemo kao primjer ekonomskog modela prezentirati funkcionalnu zavisnost potrošnje stanovništva u jednoj zemlji kao funkciju ostvarenog raspoloživog dohotka stanovništva te zemlje. Funkcionalna zavisnost u modelu potrošnje na nivou jedne ekonomije definisana je na sljedeći način: P = a + msp x RD U ovom modelu značenja su sljedeća: P = ukupna potrošnja stanovništva u jednoj zemlji a = dio potrošnje stanovništva koji ne zavisi od raspoloživog dohotka (autonomna potrošnja) 75

OSNOVE EKONOMIJE

msp = marginalna sklonost potrošnji RD = raspoloživi dohodak stanovništva kao razlika između ukupnog dohotka stanovništva u jednoj zemlji (nacionalni dohodak) i poreza na dohodak koje stanovništvo plati državi. Zavisno promjenjiva varijabla u ovom modelu je potrošnja stanovništva (P). Nezavisno promjenjiva varijabla od čije veličine zavisi ukupna potrošnja stanovništva je raspoloživi dohodak (RD). Parametar ovog modela je marginalna sklonost potrošnji (msp). Ova veličina predstavlja količnik između porasta potrošnje i porasta raspoloživog dohotka: msp = Δ P/ Δ RD Marginalna sklonost potrošnji je veličina koja pokazuje za koliko će se procenata promijeniti potrošnja stanovništva kada se raspoloživi dohodak promijeni za jedan procenat. Budući da se raspoloživi dohodak koristi u dvije svrhe: - za potrošnju i - za štednju, to znači da marginalna sklonost potrošnji može imati vrijednosti između nula i jedan. Ovaj jednostavni model ekonomskih međuzavisnosti ćemo analizirati u drugom dijelu knjige kada budemo govorili o agregatnoj (ukupnoj) tražnji u jednoj ekonomiji, agregatnoj ponudi i elementima koji čine agregatnu tražnju.

Model sa više varijabli Ekonomski modeli, međutim, mogu biti znatno kompleksniji u zavisnosti od broja faktora (varijabli) čije promjene imaju značajan uticaj na promjene zavisne varijable. Portfolio teorija deviznih 76

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

kurseva definiše promjene deviznog kursa jedne zemlje kao posljedicu promjene strukture portfolija transaktora. Portfolio transaktora u jednoj zemlji se sastoji od: - gotovog novca kao imovine koju drže domaćinstva (M), - domaćih obveznica (vrijednosni papiri) koje emituje država i privatni sektor (Bd), - inostranih obveznica koje emituju vlade i privatni sektor u inostranstvu i čije su cijene izražene u valutama tih zemalja (Bf). Model se zasniva na tri jednačine tražnje za novcem, domaćim obveznicama i inostranim obveznicama. Funkcije tražnje za ovim vrstama imovine su definisane na sljedeći način: L = f (-id, -if, -xa, +Yd, +Pd, +Wd) L - tražnja za novcem Bd = h (+id, -if, -xa, -Yd, -Pd, +Wd) Bd - tražnja za domaćim obveznicama Bf = j (-id,+if, +xa, -Yd, -Pd, +Wd) Bf - tražnja za inostranim obveznicama Značenja navedenih nezavisno promjenjivih varijabli su sljedeća: Id = kamatna stopa, odnosno stopa prinosa na domaće obveznice; If = kamatna stopa, odnosno stopa prinosa na inostrane obveznice; Xa = očekivano povećanje vrijednosti inostrane valute izražene u domaćoj valuti; Yd = realni dohodak u zemlji; Pd = nivo cijena u zemlji; Wd = ukupno bogatstvo stanovništva te zemlje. Predznaci (+) ili (-) označavaju pretpostavljeni pozitivan, odnosno negativan uticaj nezavisno promjenjivih varijabli koje su definisane u prezentiranom modelu na zavisno promjenjive varijable. Devizni kurs kao cijena inostrane valute izražena u domaćoj valuti u ovom modelu je, na kraju, zavisna varijabla čija se veličina mijenja u zavisnosti od promjene tražnje za novcem, domaćim obveznicama i inostranim obveznicama.

77

OSNOVE EKONOMIJE

Ovaj primjer nam samo pokazuje kako kompleksni ekonomski modeli mogu da budu i koliko nezavisno promjenjivih varijabli može da utiče na jednu varijablu. U ovom modelu je zavisno promjenjiva varijabla devizni kurs čija se veličina mijenja pod uticajem promjena tražnje za tri vrste imovine, na čiju tražnju utiču varijable koje smo prethodno prezentirali.

Ekonomski modeli i njihovo testiranje Ekonomski modeli na kojima su zasnovane ekonomske teorije predstavljaju okvir u kojem organizujemo način razmišljanja o međusobnim uticajima varijabli. Ekonomski modeli nam pomažu da metodom apstrahiranja manje bitnih faktora od najbitnijih faktora (varijabli) definišemo međusobnu zavisnost ekonomskih pojava. Same teorije, međutim, bez empirijskih istraživanja ne koriste mnogo. Ekonomija je društvena nauka i ekonomski modeli treba da budu ispravno definisan okvir, odnosno osnova za donošenje budućih ekonomskih odluka. Upravo zbog toga je ekonomske teorije, odnosno teorijski definisane međuzavisnosti varijabli potrebno testirati u praksi. To testiranje se vrši prikupljanjem podataka i njihovim analiziranjem. U izvođenju zaključaka koliko je određeni teorijski model korisna osnova za donošenje ispravnih ekonomskih odluka ekonomska nauka koristi dostignuća matematike, statistike i matematičke statistike. Ekonometrija je jedna od naučnih disciplina koja ima veliki značaj u testiranju ekonomskih modela i izvođenju zaključaka da li je definisani teorijski model adekvatna osnova za donošenje racionalnih ekonomskih odluka.

Ekonometrijska analiza kao osnova vrednovanja ekonomskih modela Ekonometrija je naučna discplina koja se bavi utvrđivanjem odnosa ekonomskih varijabli, izračunavanjem stepena zavisnosti tih varijabli, 78

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

ustanovljavanjem funkcija koje najreprezentativnije odražavaju međuzavisnosti ekonomskih pojava i utvrđivanjem odstupanja tih funkcija od stvarnih veličina. Ekonometrija se razvila na osnovama matematike, statistike i matematičke statistike. Ekonometrijsku analizu čine sljedeće tri faze: - forumulisanje modela veza između relevantnih varijabli, - izbor matematičkog oblika zavisnosti između varijabli, - statističko utvrđivanje parametara u testiranoj jednačini.

Formulisanje modela veza Pretpostavimo da želimo kvantificirati tražnju za određenom robom i ustanoviti od kojih faktora zavisi tražnja. Osnovni zadatak kvantitativne analize tražnje bio bi utvrđivanje sistema veza zavisnosti između ekonomskih i neekonomskih varijabli, kao nezavisno promjenjivih veličina, i zavisno promjenjive varijable koja bi u modelu tražnje bila predstavljena traženom količinom određene robe. U ovoj fazi bi bilo nužno odrediti: - koje su varijable relevantne za analizu tražnje, te - stepen međusobne zavisnosti tih varijabli koji se određuje pomoću koeficijenata determinacije i korelacije.

Izbor matematičkog oblika zavisnosti između varijabli i statističko utvrđivanje parametara modela Izbor matematičkog oblika zavisnosti između varijabli svodi se na iznalaženje one funkcije koja najvjernije (najreprezentativnije) odražava stepen povezanosti zavisno promjenjive veličine od nezavisne (ukoliko je samo jedna nezavisna), odnosno nezavisno promjenjivih veličina (kada na zavisnu varijablu istovremeno utiče više različitih faktora). Ta funkcija treba da najbolje odražava empirijski dobivene podatke, odnosno da odstupanja stvarnih veličina od egzaktnih (izračunatih) svede na najmanju moguću mjeru i na taj način omogući što tačniju analizu. 79

OSNOVE EKONOMIJE

Pretpostavimo da smo ustanovili linearnu zavisnost investicija stanovništva (kupovina stanova i izgradnja kuća) od štednje štanovništva (štednja je nepotrošeni dio dohodaka stanovništva). Linearna zavisnost investicija stanovništva od štednje stanovništva predstavljena je sljedećom jednakošću: Y=α+βX Sa Y su označene investicije stanovništva, kao zavisno promjenjiva varijabla, a sa X je označena štednja stanovništva, kao nezavisno promjenjiva varijabla. Grafički predstavljen linearni odnos funkcije investicija stanovništva u zavisnosti od štednje je prikazan na sljedećoj slici:

Grafikon 1.4. - Međuzavisnosti investicija stanovništva i štednje

Prethodni grafikon pokazuje da ukoliko je štednja jednaka nuli investicije stanovništva nisu jednake nuli već imaju određenu vrijednost predstavljenu odsječkom (α) na Y osi. Taj iznos investicija stanovništva koji ne zavisi od štednje nazivamo autonomnim investicijama stanovništva. Ovaj iznos je finansiran posuđivanjem štednje iz inostranstva. Pojavom štednje obim investicija stanovništva raste u 80

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

linearnoj proporciji u zavisnosti od rasta štednje. Kada se štednja poveća za jednu novčanu jedinicu, investicije rastu za β jedinica. Ovako predstavljeni podaci o investicijama predstavljaju egzaktne podatke koji u većoj ili manjoj mjeri odstupaju od stvarnih podataka.

Grafikon 1.5. - Stvarni parovi podataka o investicijama stanovništva i štednji stanovništva

Različite vrijednosti Y = α + β X predstavljaju prosječnu vrijednost koja bi trebala da na najbolji (najreprezentatviniji) način održava stvarne podatke. Stvarni podaci, međutim, mogu biti veći ili manji od prosječne vrijednosti predstavljene prethodnim grafikonom i jednakošću Y = α + β X. Ako u opštem slučaju obilježimo odstupanja stvarnih od egzaktnih vrijednosti sa ϵi, tada jednačina linearne zavisnosti poprima sljedeći oblik: Y = α + β X + ϵi Varijablu ϵi zovemo varijablom slučajnih odstupanja i pretpostavljamo da ona ima normalan raspored, odnosno da je njena aritmetička sredina jednaka nuli sa konačnom varijansom (σ2ε). Varijansa je prosječno kvadratno odstupanje stvarnih podataka od funkcionalnog odnosa (egzaktnih podatka) koji smo utvrdili kao 81

OSNOVE EKONOMIJE

najbolju aproksimaciju stvarnih podataka. Utvrđivanje funkcionalne zavisnosti koja reprezentuje stvarne podatke tako da je aritmetička sredina varijable slučajnih odstupanja jednaka nuli nazivamo metodom najmanjih kvadrata. Metod najmanjih kvadrata znači da konačna varijansa ima najmanje moguće odstupanje, odnosno da smo sveli razliku između stvarnih podataka i odabrane funkcionalne zavisnosti na najmanju moguću mjeru. U tom smislu odabrana funkcionalna zavisnost postaje najreprezentativniji oblik stvaranih vrijednosti parova podataka zavisne i nezavisne (nezavisnih) varijabli. Pošto se u ekonomskim istraživanjima prikupljanje podataka za cijelu statističku masu vrši na osnovu uzoraka, suština valjanosti regresione analize svodi se na vrednovanje parametara izračunatih na osnovu uzorka u odnosu na model funkcionalne zavisnosti za cijelu statističku masu. Za opšti oblik linearne zavisnosti određene zavisne varijable od nezavisne varijable (Y=α+βX) pretpostavimo da su podaci iz uzorka predstavljeni jednakošću: Y=a+bX. Potrebno je izvršiti ocjenu valjanosti parametara a i b u odnosu na egzaktne parametre α i β. To testiranje se obavlja uz pomoć statističkih rasporeda, odnosno statističkih testova (t-test, hi-kvadrat, F test), uz određeni procenat pouzdanosti. U svrhu temeljitijeg upoznavanja sa načinom testiranja i korištenjem testova u nastavnom planu i programu na ekonomskim fakultetima uvršteni su predmeti Matematika i Statistika. Svrha ovih predmeta je osposobljavanje ekonomista da svoje analize baziraju na matematici i statistici u cilju objektiviziranja i analitičnosti ekonomskih istraživanja, kao i testiranja validnosti ekonomskih teorija.

82

SAŽETAK PRVOG POGLAVLJA • Ekonomska nauka je društvena nauka koja proučava aktivnosti ljudi na korištenju ograničenih resursa u cilju zadovoljavanja rastućeg broja potreba ljudi uz data društvena ograničenja. • U ekonomskoj nauci ono što nam donosi korist ili zadovoljstvo nazivamo dobrom. Robe su materijalna dobra, a usluge su nematerijalna dobra. • Ekonomska nauka proučava proizvodnju, potrošnju, razmjenu i raspodjelu dobara u jednom društvu. Za proizvodnju dobara potrebni su resursi. Proizvodne resurse nazivamo i proizvodnim inputima. Tri osnovna proizvodna inputa ili faktora proizvodnje su: rad, zemlja i kapital. • Ekonomska teorija proučava ekonomske pojave i utvrđuje zakonitosti i principe koji služe kao osnova za donošenje praktičnih odluka o proizvodnji, potrošnji i upravljanju ekonomskim sistemima. Ekonomska teorija je skup znanja i shvatanja o ekonomskim pojavama, koji se zasniva na poznavanju uzroka nastanka tih pojava, njihovog funkcionisanja i učinaka. • Ekonomska politika je preduzimanje niza praktičnih mjera koje provode predstavnici izvršne vlasti (vlade) u cilju ostvarivanja ciljeva ekonomske politike, koristeći se dostignućima ekonomske teorije. Četiri najznačajnija instrumenta ekonomske politike su: monetarna politika, fiskalna politika, trgovinska politika i politika deviznog kursa. • Pozitivna ekonomija proučava ekonomske pojave bez davanja vrijednosnog suda. Normativna ekonomija proučava ekonomske pojave uz definisanje stava da li je ishod primijenjenih mjera dobar ili loš. • Mikroekonomija proučava ponašanje potrošača i proizvođača, te tržišne strukture koje utiču na određivanje cijena, kvaliteta proizvoda i količina. Makroekonomija proučava ekonomske pojave 83

OSNOVE EKONOMIJE

na nivou jedne ekonomije, a posebno promjene cijena, zaposlenosti i ekonomskog rasta. • Makroekonomska analiza je osnova uspješnog vođenja ekonomske politike. Tri osnovna cilja ekonomske politike su: puna zaposlenost, stabilnost cijena i održivi ekonomski rast. • Inflacija je ekonomska pojava porasta opšteg nivoa cijena. Nivo cijena se mjeri veličinom koju nazivamo indeks potrošačkih cijena. Pad nivoa cijena u tekućoj u odnosu na prethodnu godinu nazivamo deflacijom. • Nazaposlenost se mjeri stopom nezaposlenosti. Punu zaposlenost ostvaruje društvo u kojem su sve radno sposobne osobe koje prihvataju ponuđenu cijenu rada zaposlene. • Bruto domaći proizvod je veličina kojom mjerimo ekonomski rast. BDP pokazuje ukupno proizvedenu količinu finalnih roba i usluga u jednoj ekonomiji tokom jedne godine. Razlikujemo nominalni i realni bruto domaći proizvod. • Tržište čine jasno definisana pravila, procedure i institucije koje regulišu proces razmjene roba i usluga, koji se odvija između prodavaca i kupaca u određenom vremenu i prostoru. Tržište je u savremenoj ekonomiji osnovni mehanizam koordinacije ekonomskih aktivnosti. • Cijena je tržišna informacija koja pokazuje stepen relativne oskudice robe na tržištu. Ako je tražnja veća od ponude - cijene rastu; ako je ponuda veća od tražnje - cijene opadaju. Jednakost ponude i tražnje dovodi do stabilnog nivoa cijena – cijene se ne mijenjaju. • Oportunitetni trošak je trošak mjeren propuštenom zaradom ili prinosom od najbolje alternativne aktivnosti koju smo istim resursima kojima raspolažemo mogli ostvariti, a nismo, pošto smo sredstva uložili u neku drugu odabranu aktivnost. • Marginalna analiza je analiza ekonomskih efekata dodatnog angažovanja resursa. Sve dok su dodatne koristi (zarade) veće

84

1

POGLAVLJE

EKONOMSKA NAUKA – OSNOVE, PODJELA, PRINCIPI I SREDSTVA ANALIZE

od dodatnih troškova, dodatno ulaganje resursa je ekonomski isplativo. • Maksimalnu proizvodnu efikasnost sa postojećom tehnologijom i raspoloživim resursima jedna ekonomija ostvaruje kada ne može povećati proizvodnju jednog proizvoda ili grupe proizvoda bez smanjenje proizvodnje drugog proizvoda ili druge grupe proizvoda. • Vremenska serija podataka prikazuje promjene odabrane varijable u određenom vremenskom periodu. Grafičko predstavljanje podataka nam pomaže da vizualiziramo i jasnije istaknemo promjene veličina u vremenu. • Pored apsolutnih veličina analiziranih varijabli, ekonomisti koriste indekse. Indeksi pripadaju grupi jednostavnih i često korištenih kvantitativnih pokazatelja promjena jedne ili više varijabli. U analizi vremenskih serija koristimo bazne i lančane indekse. • Nominalne vrijednosti su vrijednosti izražene u tekućim tržišnim cijenama. Realne vrijednosti su vrijednosti izražene u stalnim cijenama – cijenama bazne godine. • Ekonomski modeli su okvir u kojem organizujemo način razmišljanja o međusobnim uticajima varijabli. Oni nam pomažu da metodom apstrahiranja manje bitnih faktora od najbitnijih faktora definišemo međusobnu zavisnost ekonomskih pojava. • Ekonomske teorije je potrebno testirati. U izvođenju zaključaka koliko je određeni teorijski model korisna osnova za donošenje ekonomskih odluka ekonomska nauka koristi dostignuća matematike, statistike i matematičke statitistike. • Ekonometrija koristi dostignuća matematičke statistike. Fokus ekonometrijske analize je utvrđivanje međusobne zavisnosti i izračunavanje stepena ekonomskih varijabli, ustanovljavanje funkcija koje na najreprezentativniji način odražavaju međuzavisnost ekonomskih pojava i utvrđivanje odstupanja tih funkcija od stvarnih veličina.

85

POGLAVLJE 2 OSNOVE ANALIZE TRAŽNJE, PONAŠANJA POTROŠAČA I PONUDE

OČEKIVANI REZULTATI UČENJA Nakon ovog poglavlja trebali biste znati odgovore na sljedeća pitanja: 1. Šta su potrebe, na koji način nastaju i kako su sistematizovane? 2. Šta je teorija subjektivne vrijednosti, na čemu je zasnovana i koji ekonomisti su razvili ovu teoriju? 3. Kako glasi zakon tražnje i kako konstruišemo funkciju tražnje? 4. Usljed kojih faktora dolazi do promjena tražnje kada se cijena proizvoda ne mijenja? 5. Šta je funkcija tražnje pojedinca, a šta tržišna funkcija tražnje? 6. Kakav značaj imaju i u čemu je razlika između teorije kardinalne i teorije ordinalne korisnosti? 7. Šta je funkcija indiferencija, šta mapa funkcija indiferencija, a šta funkcija budžetskog ograničenja? 8. Kako definišemo ravnotežu potrošača i kako je grafički predstavljamo? 9. Kako glasi zakon ponude i kako konstruišemo funkciju ponude? 10. Koji faktori utiču na promjene ponude kada se cijene roba ne mijenjaju? 11. Šta je cjenovna elastičnost tražnje i čime je mjerimo? 12. Šta je dohodovna elastičnost tražnje i čime je mjerimo? 13. Šta je unakrsna elastičnost tražnje, čime je mjerimo i kako na osnovu tog mjerila sistematizujemo robe? 14. Šta je cjenovna elastičnost ponude i čime je mjerimo? 15. Kakav uticaj ima cjenovna elastičnost tražnje na prihod ponuđača kada cijene proizvoda rastu, a kakav kada se snižavaju? 16. Šta je uslov dostizanja tržišne ravnoteže?

POTREBE I TRAŽNJA Zašto kupujemo robe? Ovo je jedno od osnovnih pitanja vezanih za analizu tražnje i ponašanja potrošača. Potrošači kupuju robe i usluge kako bi zadovoljili svoje potrebe. Zadovoljavanje potreba potrošača potrošnjom roba je posljedica činjenice da potrošnja tih roba donosi potrošačima korist. Austrijska ekonomska škola u istoriji ekonomske nauke zauzima veoma istaknuto mjesto. Njeni najznačajniji predstavnici u 19. i 20. vijeku bili su Carl Menger, Friedrich von Wieser, Eugen BohmBawerk, Ludwig von Mises, Friedrich Hayek i Joseph Schumpeter. Austrijska škola ekonomskog mišljenja razlikovala se od dominantne struje neoklasične škole ekonomskog mišljenja. Neoklasična ekonomska škola razvijena je u posljednje tri decenije devetnaestog vijeka. Jedna od temeljnih karakteristika neoklasične ekonomske škole je odbacivanje radne teorije vrijednosti koju su utemeljili Smith, Ricardo i Marx. Naglasak neoklasičara je na marginalnoj teoriji vrijednosti. Stoga po neoklasičarima vrijednost robe ne određuje količina rada utrošenog u proizvodnji te robe već korisnost koju ta roba pruža potrošaču u zadovoljavanju njegovih potreba. Teorijom marginalne produktivnosti u analizi cijena faktora proizvodnje opovrgavana je Marxova teorija viška vrijednosti. Cijene faktora proizvodnje uključujući i rad određene su marginalnom produktivnošću faktora proizvodnje. Neke od bitnih karakteristika neoklasične ekonomske škole čini matematičko i grafičko objašnjavanje uzročno-posljedičnih veza između ekonomskih pojava, naglasak na mikroekonomskom objašnjavanju ekonomskih pojava, razvoj analize tržišta i tržišnih struktura. Neoklasičari su nastojali utemeljiti ekonomiju kao egzaktnu nauku, oslobođenu vrijednosnih stavova, nauku u kojoj istorijski procesi nemaju uticaj na ekonomske zakonitosti. Najznačajniji predstavnik neoklasične škole ekonomskog mišljenja u drugoj polovici devetnaestog i na početku dvadesetog vijeka bio je Alfred Marshall.

89

OSNOVE EKONOMIJE

Međutim, za razvoj teorije ponašanja potrošača, pojmova korisnosti i marginalne korisnosti potrošača, a kasnije preduzetništva i njegove uloge u ekonomskom razvoju imala je Austrijska škola. Prema Ekelundu i Hebertu, historičarima ekonomske teorije i metode, osnovna obilježja koja su diferencirala Austrijsku ekonomsku školu od dominantne neoklasične ekonomske struje druge polovice 19. i prvih decenija 20. vijeka bila su sljedeća: radikalni subjektivizam, metodološki individualizam, svrhovitost ljudskog djelovanja, kauzalno-genetski značaj u smislu izučavanja biti, a ne funkcionalnih odnosa, - metodološki esencijalizam. -

Metodološki esencijalizam počiva na odbacivanju scijentizma u ekonomiji. Termin scijentizam uveo je Friedrich Hayek da bi opisao po njemu veoma pogrešnu težnju da se načela prirodnih nauka primijene na ponašanje ljudi, dakle na društvene nauke. Prema Austrijskoj školi, primjena načela prirodnih nauka na ponašanje ljudi je nenaučan pristup. Od navedenih predstavnika Austrijske škole ključni doprinos razvoju teorije subjektivne vrijednosti zasnovane na teoriji utiliteta ili teoriji korisnosti dali su Carl Menger (1840.-1921.), Friedrich von Wieser (1851.-1926.) i Eugen Bohm-Bawerk (1851.-1914.). Carl Menger je u ekonomsku teoriju uveo pojmove ekonomskih i neekonomskih dobara, te upotrebe ekonomskih dobara u cilju zadovoljavanja potreba usljed svojstva ekonomskih dobara da posjeduju korisnost. Menger je definisao korisnost kao svojstvo stvari da zadovolji ljudske potrebe. Ukoliko je ta korisnost prepoznata stvar postaje dobro. Ekonomska dobra su ona dobra za kojima je tražnja veća od ponude, dok su neekonomska dobra ona dobra kojih ima više u odnosu na potrebe ljudi. U doba kada je Menger pisao svoje najpoznatije djelo Načela (1871.), zrak i voda su predstavljali primjere neekonomskih dobara. Danas, u doba postindustrijskog društva i problema klimatskih promjena,

90

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

znamo da se čist zrak i pitka voda već od prije nekoliko decenija ne mogu tretirati kao neekonomska dobra po Mengerovoj sistematizaciji. Friedrich von Wieser je, proširujući analizu ponašanja potrošača zasnovanu na učenju Carla Mengera, u ekonomsku teoriju uveo pojam marginalne (granične) korisnosti. Marginalna korisnost je korisnost koju potrošač ima od potrošnje dodatne jedinice proizvoda. Prema Wieseru, marginalna korisnost je opadajuća funkcija potrošnje dodatne količine proizvoda. Sa svakom dodatnom potrošenom jedinicom proizvoda ukupna korisnost se povećava po opadajućoj stopi.

Grafikon 2.1. - Potrošnja proizvoda i marginalna korisnost

Budući da je marginalna korisnost opadajuća, to znači da je funkcija ukupne korisnosti rastuća. Međutim, prirast funkcije ukupne koristi je opadajući zbog opadajuće marginalne korisnosti roba ili usluga.

91

OSNOVE EKONOMIJE Grafikon 2.2. - Potrošnja proizvoda i ukupna korisnost

Stanja organizma i potrebe U psihologiji se stanja organizma dijele na dva osnovna: stanje ravnoteže i stanje neravnoteže. Stanje neravnoteže se javlja kada postoji određeni stimulans koji izaziva potrebu kao osjećaj nedostatka nečega čijim se pribavljanjem i konzumiranjem organizam dovodi u stanje ravnoteže. Potrebe se općenito dijele na: - individualne (potrebe čovjeka kao jedinke), i - društvene potrebe (potrebe čovjeka kao dijela društvene zajednice). Sa stanovišta područja potrošnje potrebe se dijele na: - lične potrebe, i - proizvodne potrebe. Lične potrebe pojedinci (fizička lica) zadovoljavaju potrošnjom finalnih potrošnih dobara. Sa druge strane, proizvodne potrebe vezane su za proizvodni proces. Zadovoljavanje proizvodnih potreba proističe, 92

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

odnosno izvedeno je iz postojanja ličnih potreba, i ono podrazumijeva nabavku i potrošnju roba (dobara) koje služe za proizvodnju finalnih dobara. Proizvodne potrebe su, stoga, vezane za postojanje grupa osoba koje raspolažu opremom (sredstvima) za proizvodnju kojom proizvode robe za tržište sa ciljem ostvarivanja zarade. Takve grupe lica su pravna lica. Ona postoje „na papiru“, odnosno u sudskim registrima i nazivaju se preduzeća (sinonimi su termini kompanija ili društvo). O preduzećima ćemo detaljnije govoriti u trećem i četvrtom poglavlju (preduzeće, tržište i tržišne strukture), ali već na ovom mjestu moramo napraviti ovu distinkciju između fizičkih i pravnih lica (fizičkih i pravnih osoba) kada govorimo o zadovoljavanju ličnih i proizvodnih potreba. Osnovna podjela individualnih potreba je podjela na biološke (urođene) i psihološke (naučene) potrebe. U biološke potrebe ubrajamo sljedeće: - unutrašnje organske potrebe, - potrebe za radom, - samozaštitne potrebe. Psihološke ili naučene potrebe su: - potrebe za pripadnošću, - potrebe za napretkom i usavršavanjem, i - potrebe za vlašću.

Maslovljeva sistematizacija potreba Najpoznatiju sistematizaciju potreba u literaturi iz psihologije dao je Abraham Maslow u radu A Theory of Human Motivation.1 Maslov je sistematizirao potrebe u pet grupa: 1) fiziološke potrebe, 2) potrebe za sigurnošću, 3) potrebe za ljubavlju i pripadanjem, 4) potrebe za poštovanjem i 5) potrebe za samoostvarenjem.

1

Abraham Maslow (1943) „A Theory of Human Motivation“, Psychological Review, 50, 370-396; članak je dostupan na stranici: http://psychclassics.yorku.ca/Maslow/motivation.htm

93

OSNOVE EKONOMIJE

1) Grupi fizioloških potreba pripadaju potrebe za: - disanjem, hranom, vodom, seksom, spavanjem i izlučivanjem. 2) Grupi potreba za sigurnošću pripadaju: - sigurnost tijela, sigurnost zaposlenja, sigurnost dostupnih resursa, moralnost, sigurnost porodice, sigurnost zdravlja i sigurnost imovine. 3) Potrebama za ljubavlju i pripadnošću pripadaju: - potrebe za prijateljstvom, potrebe za porodicom i potrebe za seksualnom intimnošću. 4) Potrebama za poštovanjem pripadaju potrebe za: - samopoštovanjem, pouzdanjem, postignućem, poštivati druge, i biti poštovan od drugih. 5) Potrebama za samoostvarenjem, koje su ujedno i najviši nivo potreba, pripadaju potrebe za: - moralnošću, kreativnošću, spontanošću, rješavanjem problema, eliminacijom predrasuda i prihvatanjem činjenica. Ovih pet grupa potreba čine Maslovljevu piramidu potreba. U osnovi (bazi) piramide zadovoljavanje potreba počinje od zadovoljavanja fizioloških potreba (prvi nivo), preko potreba za sigurnošću (drugi nivo), potom potreba za ljubavlju i pripadnošću (treći nivo), potreba za poštovanjem (četvrti nivo), do najvišeg (petog) stadija potreba - potreba za samoostvarenjem. Na ovom nivou osoba je u potpunosti ispunila ciljeve i svrhu života. To je postigla uz puno samopotvrđivanje, moralnost, kreativnost u rješavanju problema, u potpunosti se oslobodila predrasuda, te donosi zaključke zasnovane na činjenicama.

94

2

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

POGLAVLJE

Proizvođači i aktivan pristup izučavanju potreba Sa stanovišta preduzeća (proizvođača), koje ima aktivan pristup potrošaču (marketing pristup), nužno je spoznati kako postojeće tako i potencijalne potrebe potrošača (sadašnjih i budućih). U ovom smislu proizvođač treba da sazna: -

vrstu potrebe, jačinu potrebe, da li je potreba trenutna ili trajna, na koji način će najuspješnije zadovoljavati tu potrebu potrošača, da li sam proizvođač može stvoriti potrebu kod potrošača za svojim proizvodima.

Ukoliko odgovori na ova pitanja proizvođač će već imati dobar dio odgovora na tri osnovna pitanja ekonomske nauke, uz dodatno i važno pitanje koje se odnosi na mjesto ponude. Detaljnom analizom potreba potrošača (kupaca) proizvođač će biti u mogućnosti odgovoriti na četiri pitanja: -

Šta proizvoditi? Koliko proizvoditi? Za koga proizvoditi? Gdje nuditi proizvod?

Zakon tražnje i funkcija tražnje Zakon tražnje izveden je iz reakcije potrošača u smislu promjena tražene količine određenog proizvoda prouzrokovanih promjenama cijene tog proizvoda. Osnovna pretpostavka potrebna za definisanje zakona tražnje je pretpostavka da su u kratkom vremenskom periodu svi ostali uslovi koji mogu uticati na tražnju za određenom robom nepromijenjeni, a da se u tekućem vremenskom periodu mijenja količina tražene robe kao reakcija na promjenu cijene te iste robe. Iz ove pretpostavke slijedi definicija zakona tražnje:

95

OSNOVE EKONOMIJE

Količina robe koju su potrošači spremni i mogu kupiti, uz ostale nepromijenjene uslove, povećava se smanjenjem i smanjuje porastom cijene te robe. Količina robe koju su potrošači spremni kupiti označava količinu robe koju potrošači žele i mogu kupiti po određenoj cijeni i u određenom vremenu. Dakle, nije dovoljna samo želja za kupovinom određene robe već i stvarna mogućnost kupovine te robe koja je određena raspoloživim dohotkom, odnosno budžetom potrošača (kupca). Pretpostavka o ostalim nepromijenjenim uslovima (latinski – „ceteris paribus“ ili engleski – „other things being equal“) je od velikog značaja za analizu međusobne zavisnosti tražene količine određene robe (zavisnopromjenjiva varijabla) od cijene te robe (nezavisnopromjenjiva varijabla). Naime, ukoliko pretpostavimo da su svi ostali faktori koji mogu uticati (i u pravilu utiču) na odluke o kupovini koje donosi potrošač u kratkom vremenskom periodu nepromjenjivi, tada i samo tada možemo analizirati međusobni uticaj tražene količine neke robe u isključivoj zavisnosti od promjene cijene te robe. Funkciju tražnje zbog pojednostavljenja predstavljamo kao linearnu opadajuću funkciju za čije konstruiranje su potrebna najmanje dva para podataka o cijenama i traženim količinama određene robe. Radi pojednostavljenja, funkciju tražnje predstavljamo kao linearnu, premda je funkcija tražnje češće nelinearnog oblika. Prilikom ucrtavanja parova podataka o cijenama i traženim količinama neke robe (roba X) pri tim cijenama na ordinati (vertikalna osa) nanosimo podatke o cijenama, a na apscisi (horizontalna osa) podatke o traženim količinama te robe. Sljedeći grafikon prikazuje funkciju tražnje kao opadajuću funkciju cijene. U skladu sa prethodno definisanim zakonom tražnje funkcija tražnje je opadajuća. Dakle, pri višim cijenama potrošači su spremni i mogu kupiti manju količinu robe, a pri nižim cijenama veću količinu robe. Nagib funkcije tražnje određen je veličinom koju nazivamo koeficijent cjenovne elastičnosti tražnje (Ect). Cjenovna elastičnost tražnje predstavlja odnos procentualne promjene tražene količine

96

2

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

POGLAVLJE

određenog proizvoda i procentualne promjene cijene tog istog proizvoda (o elastičnostima tražnje i ponude više ćemo govoriti u drugom dijelu ovog poglavlja).

Grafikon 2.3. - Funkcija tražnje

Funkcija tražnje je neelastična ako je vrijednost Ect između nula i minus jedan, odnosno: - 1 < Ect < 0 → neelastična tražnja Drugim riječima, neelastična tražnja je tražnja za robama kod kojih promjena cijene za 1% ima za posljedicu suprotnosmjernu promjenu tražene količine za manje od 1%. Jedinična elastičnost tražnje znači da promjena cijene određene robe za 1% ima za posljedicu suprotnosmjernu promjenu tražene količine za 1%. Ect = - 1 → jedinična elastičnost tražnje

97

OSNOVE EKONOMIJE

Elastična tražnja je tražnja za robama kod kojih promjena cijene određene robe za 1% ima za posljedicu suprotnosmjernu promjenu tražene količine te robe za više od 1%. Ect < -1 → elastična tražnja

Grafikon 2.4. - Funkcije tražnje različitih elastičnosti

Na prethodnom grafikonu prikazane su tri funkcije tražnje. Funkcija tražnje TR1 je elastičnija od funkcije TR2, a ova funkcija je elastičnija od funkcije TR3. Dakle, što je strmiji nagib funkcije tražnje, tražnja za tom robom je manje elastična. Kada analiziramo traženu količinu određene robe u zavisnosti od promjena cijena te iste robe krećući se po istoj funkciji tražnje (tj. pretpostavljajući da su ostali faktori nepromijenjeni), tada govorimo o promjeni količine tražnje ili tražene količine. Međutim, budući da vrlo često u stvarnim tržišnim strukturama do promjena tražnje za određenom robom dolazi zbog promjena ostalih faktora, naš zadatak je da se upoznamo i sa grupom tih ostalih faktora koji utiču na promjene (pomjeranje) funkcije tražnje. Prema tome, kada napustimo pretpostavku da su ostali faktori nepromijenjeni i u analizu 98

2

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

POGLAVLJE

uvrstimo uticaj promjena ostalih faktora na tražnju tada moramo analizirati faktore iz grupe „ostalih faktora“ koji imaju uticaj na promjene tražnje.

Kvantitativni faktori tražnje U grupu kvantitativnih faktora tražnje ubrajamo: -

promjene dohotka potrošača, promjene kreditne aktivnosti banaka, promjene cijena supstitutivnih roba, i promjene cijena komplementarnih roba.

Promjene ovih faktora imaju veliki uticaj na promjene funkcije tražnje, odnosno mogu da prouzrokuju povećanje ili smanjenje tražene količine određene robe bez promjene cijene te robe. Kvantitativni zajedno sa kvalitativnim faktorima tražnje pripadaju grupi faktora koji imaju veoma veliki uticaj na promjene tražnje i kada se cijena robe čiju tražnju analiziramo ne mijenja.

Uticaj promjena dohotka potrošača Definišući zakon tražnje pretpostavili smo da su svi ostali faktori, osim cijena i traženih količina određene robe, nepromijenjeni. Međutim, promjene na tržištu u stvarnim tržišnim strukturama su veoma intenzivne i imaju veoma veliki uticaj na promjene ponašanja potrošača. Ukoliko se dohodak potrošača povećava, a cijene roba koje potrošači kupuju ostaju nepromijenjene, slijedi pomjeranje funkcije tražnje udesno. Drugim riječima, uz nepromijenjenu cijenu robe potrošači su spremni i mogu kupiti više roba kada njihov dohodak raste. Nasuprot, kada se dohodak potrošača smanjuje, a cijene roba ostaju nepromijenjene dolazi do pomjeranja funkcije tražnje ulijevo, odnosno do smanjenja tražene količine robe uz nepromijenjenu cijenu te robe.

99

OSNOVE EKONOMIJE

Pravilo navedeno u prethodnom pasusu o povećanju tražnje za robama kada se njihova cijena ne mijenja a dohodak potrošača raste odnosi se na većinu roba i usluga ponuđenih na tržištu. Porast dohotka podrazumijeva povećanje tražnje za tim robama uz njihove nepromijenjene cijene, ili uz manji procentualni porast cijena od procenta porasta dohotka. Robe za kojima tražnja raste kao posljedica porasta dohotka nazivamo normalnim robama. Većina roba iz strukture potrošnje domaćinstava su normalne robe.

Grafikon 2.5. - Uticaj povećanja dohotka na tražnju za normalnim dobrima

Robe za kojima se tražnja smanjuje kao posljedica porasta dohotka nazivamo inferiornim robama. Ove robe čine manju grupu u ukupnoj strukturi roba ponuđenih na tržištu (uglavnom su to osnovne životne namirnice).

100

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

Grafikon 2.6. - Uticaj povećanja dohotka na tražnju za inferiornim dobrima

Potrošački i investicioni krediti domaćinstvima Dostupnost potrošačkih i investicionih kredita za domaćinstva ima veoma veliki uticaj na kupovnu moć stanovništva u tržišnim ekonomijama. Potrošački krediti su krediti koje banke odobravaju domaćinstvima za kupovinu potrošnih roba. Ovi krediti imaju rokove dospijeća od nekoliko mjeseci do godinu dana (kratkoročni su). Investicioni krediti za domaćinstva su krediti koje banke odobravaju domaćinstvima (stanovništvu) za kupovinu stanova, izgradnju kuća i kupovinu automobila. Ovi krediti su sa rokovima dospijeća od nekoliko godina do 20 ili 30 godina. Kreditna aktivnost banaka je u direktnoj zavisnosti od stepena razvijenosti bankarskog sistema. Kada jedna zemlja ima veći broj stabilnih banaka (banke sa velikim osnivačkim kapitalima i velikim vrijednostima prikupljenih depozita/ušteda), dostupnost kredita za domaćinstva (stanovništvo) se povećava. Budući da stanovništvo od banaka može dobiti potrošačke i investicione kredite kupovna moć se povećava. Potrošači su u mogućnosti da povećaju kupovine roba bez promjene cijena tih roba, što znači da veća dostupnost potrošačkih kredita pomjera funkciju tražnje udesno. Kada se dostupnost 101

OSNOVE EKONOMIJE

kredita smanjuje, zbog kriza bankarskog sektora koje se pojavljuju zbog lošeg upravljanja finansijskim sredstvima, onda potrošači smanjuju tražnju za robama bez promjena cijena tih roba. Tržišta stanova, kuća i automobila su u visokom stepenu zavisna od kreditne aktivnosti banaka, odnosno od spremnosti banaka da odobravaju investicione kredite domaćinstvima. U Bosni i Hercegovini (BiH) ukupna vrijednost kredita odobrenih stanovništvu povećana je sa približno 300 miliona KM 1998. godine na 6.300 miliona KM sredinom 2008. godine. Dakle, kupovna moć stanovništva u BiH kreirana odobravanjem kredita porasla je za 6 milijardi KM za deset godina. Ovaj iznos ukupnih kredita odobrenih stanovništvu postepeno je rastao iz godine u godinu do 2008., a najznačajniji faktor ovako velikog porasta bio je dolazak banaka iz Zapadne Evrope u BiH (strane direktne investicije u bankarskom sektoru iz Austrije, Italije i Slovenije). U svrhu orijentacije o redu veličina, 6 milijardi KM je iznos približno jednak 90% vrijednosti ukupno isplaćenih neto plata svim zvanično evidentiranim zaposlenim osobama u BiH protekle 2010. godine.2 Finansijska kriza objelodanjena u SAD u avgustu 2007. prenesena je na Zapadnu Evropu, Daleki Istok, ali i na zemlje Zapadnog Balkana, uključujući i BiH. Tipično obilježje finansijske krize je „credit crunch“, odnosno značajno smanjenje kreditne aktivnosti komercijalnih banaka. Posljedica je pad kupovne moći stanovništva, iz čega slijedi smanjena mogućnost proizvođača da prodaju svoje proizvode, rast zaliha, otpuštanje zaposlenih (radnika) i smanjivanje plata. Sve ovo ima za posljedicu da potrošači naglo smanjuju kupovine pri nepromijenjenim cijenama roba i imovina. U kontekstu naše analize uticaja kreditne aktivnosti na tražnju to znači da su funkcije tražnje za većinom roba u toku globalne finansijske krize 2008.-2010. pomjerene ulijevo, odnosno da je smanjena tražnja za velikim brojem roba kao posljedica smanjenja kreditne aktivnosti i bez promjena cijena tih roba.

2

Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine (www.bhas.ba), u Bosni i Hercegovini je krajem 2010. bilo zvanično evidentiranih 688.900 osoba. Prosječna neto plata u posljednjem tromjesečju 2010. iznosila je 806 KM. Neto plata je plata koju zaposlenici dobivaju „na ruke“, odnosno iznos novca koji se isplaćuje zaposlenicima. Bruto plata je plata koja pored neto plate sadrži i plaćeni porez na dohodak, doprinos za penziono osiguranje, doprinos za zdravstveno osiguranje i dopirnos za osiguranje od nezaposlenosti.

102

2

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

POGLAVLJE

Tabela 2.1. – Vrijednost kredita odobrenih stanovništvu u Bosni i Hercegovini - u milionima KM Godina

Krediti stanovništvu: ukupno

Krediti stanovništvu: promjena

1998.

310

---

2002.

1.506

1.196

2003.

2.038

532

2004.

2.700

662

2005.

3.538

838

2006.

4.480

942

2007.

5.862

1.382

2008.

6.862

1.000

2009.

6.409

- 453

2010.

6.386

-

23

Izvor: Centralna banka Bosne i Hercegovine (www.cbbh.ba)

Uticaj integracije BiH u finansijske tokove Evropske unije na kreditnu aktivnost očit je u periodu 1998.-2008. U ovom razdoblju kreditna aktivnost je izrazito povećana, prije svega zbog dolaska velikih banaka iz Zapadne Evrope. Najveći porast kreditne aktivnosti, i kupovne moći potrošača u BiH po tom osnovu, zabilježen je tokom 2007. i 2008. Sa druge strane, uticaj globalne finansijske krize očit je i u BiH. U 2009. i 2010. krediti odobreni stanovništvu smanjeni su u poređenju sa 2008. za 476 miliona KM.

Cijene supstitutivnih roba Robe supstituti su robe koje na isti ili sličan način zadovoljavaju potrebe potrošača. U skladu sa ovom definicijom supstitutivnih roba slijedi da su proizvođači supstitutivnih roba konkurenti na tržištu. Ukoliko su tržišne strukture na kojima konkurišu proizvođači supstitutivnih roba oligopolske tržišne strukture (što se najčešće i dešava u praksi), onda ovi proizvođači konkurišu jedni drugi-

103

OSNOVE EKONOMIJE

ma snižavanjem cijena svojih proizvoda i diferenciranjem kvaliteta proizvoda. Kada proizvođači supstitutivnih roba snižavaju cijene svojih proizvoda a jedan konkurent ne mijenja cijene svog proizvoda tražnja za njegovim proizvodom uz nepromijenjenu cijenu će se smanjiti pošto će potrošači smanjiti kupovinu njegovog proizvoda i povećati kupovinu supstituta čije su cijene niže. Suprotno, kada proizvođači supstituta povećaju svoje cijene proizvođač supstituta koji nije promijenio cijene uočiće veću tražnju njegovog proizvoda, odnosno pomjeranje funkcije potražnje za njegovim proizvodom udesno.

Cijene komplementarnih roba Komplementarne robe su robe koje su uslov potrošnje jedne ili više drugih roba. U prehrani to su proizvodi kao što su kruh, meso, ulje, začini, povrće, a u proizvodnji to su sirovine, reprodukcioni materijali, poluproizvodi i energenti koji moraju biti potrošeni da bi preduzeće proizvelo finalni proizvod. Dakle, za komplemenatarna dobra bitna je činjenica da je potrošnja jedne robe uslov potrošnje druge/ drugih roba. Porast cijene komplementarnih roba smanjuje tražnju za tim robama, ali i za komplementarnom robom čija se cijena nije promijenila. Porast cijena komplementarnih dobara ima za posljedicu pomjeranje funkcije tražnje ulijevo za robom komplementom čija cijena nije promijenjena. U suprotnom, snižavanje cijena komplementarnih dobara povećava tražnju za tim robama ali i za robom komplementom čija cijena nije promijenjena (pomjeranje funkcije tražnje udesno).

104

2

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

POGLAVLJE

Tabela 2.2. - Uticaj promjene cijena roba supstituta i komplementarnih roba na tražnju za proizvodom

Promjena faktora koji utiče na tražnju

Efekat na tražnju za proizvodom „A“ čija se cijena ne mijenja

Robe supstituti: Porast cijena supstitutivnih roba Smanjenje cijena supstitutivnih roba

Porast tražnje Smanjenje tražnje

Komplementarne robe: Porast cijena komplemenata

Smanjenje tražnje

Smanjenje cijene komplemenata

Povećanje tražnje

Kvalitativni faktori tražnje Osim dohotka i cijena kao kvantitativno mjerljivih faktora tražnje, na tražnju utiče i niz faktora koje ne možemo brojčano izraziti, izuzev posredno, a koji imaju izuzetno veliki značaj za strukturu tražnje, odnosno potrošnje. U kvalitativne faktore tražnje ubrajamo: - uticaj istorijskog perioda u kojem analiziramo tražnju (uticaj epohe), - demografske faktore, - pripadnost društvenom sloju, - pripadnost državi, odnosno grupaciji zemalja, - strukturu ponude i dostupnost proizvoda, - razvijenost i način komuniciranja između ponuđača i potrošača, i - promjene navika i preferencija potrošača.

Uticaj epohe na tražnju Ovaj element tražnje je istorijske prirode. Različite epohe se razlikuju po načinu proizvodnje, a način proizvodnje opredjeljuje kvalitet i kvantitet ponude pa, prema tome, i strukturu tražnje. Dva posljednja stoljeća, devetnaesto i dvadeseto stoljeće, su bila obilježena industrijskom revolucijom (devetnaesto) i naglim razvojem informatičke opreme i usluga (posljednje tri decenije dvadesetog vijeka). Kraj 105

OSNOVE EKONOMIJE

devetnaestog i početak dvadesetog vijeka u zapadnim društvima bio je obilježen jačanjem i znatno boljim organizovanjem radnika, kao i njihovom borbom za bolji status. Ova organizovana borba radnika u zapadnim društvima rezultirala je postepenim jačanjem i razvojem srednjih slojeva stanovništva. Povećanje prihoda srednjih slojeva stanovništva omogućilo je razvoj tržišta, proizvodnju u većim serijama proizvoda i mogućnost ekonomičnije proizvodnje (proizvodnje uz niže troškove po jedinici proizvodnje). U drugoj polovici dvadesetog vijeka tehnološki napredak je bio veoma intenzivan, na tržištima su ponuđeni do tada nepoznati proizvodi, nadnice su znatno više, država se javlja kao potrošač, čime tražnja postaje veća i raznovrsnija. Učešće različitih vrsta proizvoda u različitim epohama je stoga različito. Prema Engelovom drugom zakonu tražnje, učešće izdataka za odjeću i obuću ostaje isto pri povećanju dohotka. Međutim, empirijska istraživanja u drugoj polovici dvadesetog vijeka pokazala su da ovaj Engelov zakon ne vrijedi. Porastom dohotka raste učešće izdataka za odjeću i obuću u strukturi potrošnje domaćinstava.

Demografski faktori Demografski faktori su najznačajniji kvalitativni faktori koji opredjeljuju strukturu tražnje. Od velikog je značaja za bilo kojeg ponuđača da pravilno izvrši segmentiranje tržišta i odabere homogenu grupu potrošača na koju će se fokusirati. Za određivanje tih segmenata veliki značaj imaju ovi kvalitativni faktori. Kombinujući pojedine demografske faktore sa ekonomskim ponuđači dolaze do relativno homogenih grupa potrošača. U demografske faktore ubrajamo: -

ukupan broj stanovnika, regionalnu distribuciju stanovnika, gradsko, prigradsko i seosko stanovništvo, broj, veličinu i starosnu strukturu domaćinstava, i nivo obrazovanosti.

106

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

Pripadnost društvenom sloju Pripadnost određenom društvenom sloju određuje i veličinu primanja, sklonost ka potrošnji i sklonost štednji. Vlasnici kapitala i menadžeri u pravilu imaju znatno veće dohotke (primanja), njihova sklonost štednji je veća, a izdaci za osnovne i relativno luksuzne proizvode su procentualno manji nego kod pripadnika slojeva koji nisu vlasnici kapitala i ne pripadaju menadžerskim strukturama. Sklonost potrošnji stanovništva koje pripada srednjim i nižim slojevima je veća budući da imaju manje dohotke pa ga većim dijelom usmjeravaju na zadovoljavanje osnovnih i relativno luksuznih potreba.

Pripadnost državi, odnosno grupi država Pripadnost državi ili grupi država određuje i prosječnu kupovnu moć stanovništva, mogućnost kupovine proizvoda višeg tehnološkog nivoa, odnosno zadovoljavanja kulturnih i obrazovanih potreba. Zemlja sa najvišim BDP po stanovniku je Luksemburg. U ovoj zemlji prosječan BDP po stanovniku 2009. iznosio je 104.512 USD. Iste godine BDP po stanovniku u Norveškoj je iznosio 79.085 USD, dok je prosječan BDP po stanovniku grupacije G-7 najrazvijenijih svjetskih ekonomija (SAD, Japan, Njemačka, Velika Britanija, Italija, Francuska i Kanada) bio 34.350 USD. Prosječan BDP po stanovniku zemalja Centralne Evrope iznosio je 16.695 USD, a zemalja Zapadnog Balkana 6.656 USD. Sa druge strane, najniže vrijednosti BDP po stanovniku su u zemljama Sub-Saharske Afrike (oko 400 USD) i Centralne Azije.3 Visok nivo BDP po stanovniku omogućava stanovnicima najbogatijih zemalja svijeta da u strukturi potrošnje (tražnje) imaju najkvalitetnije proizvode, odnosno proizvode najsavremenijih tehnoloških generacija. Sa druge strane, nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju imaju velike razvojne i strukturne probleme, velike vanjske dugove, slabo razvijenu proizvodnu osnovu (niska tehnološka osnova), što

3

Podaci o BDP po stanovniku preračunati su ili preuzeti iz sljedeća dva izvora: The World Economic Forum (2010) The Global Competitiveness Report 2010-2011, Geneva, Switzerland; i The Economist (2010) Pocket World in Figures - 2010 Edition, London.

107

OSNOVE EKONOMIJE

rezultira niskim nivoima nacionalnog dohotka i stvara začarani krug siromaštva. Ovo je, ujedno, i jedan od najvećih problema u savremenoj strukturi svjetske ekonomije - problem da su u posljednje tri decenije (1980.-2010.) najmanje razvijene zemlje postajale još siromašnije, dok su bogate zemlje u osnovi povećale svoje bogatstvo.

Struktura ponude i dostupnost proizvoda U ekonomijama sa nerazvijenim tržišnim strukturama najčešće dominira proizvodna orijentacija preduzeća. Preduzeća nastoje rastom proizvodnje identičnih serija proizvoda sniziti troškove, dok je analiza potreba potrošača i diferenciranje proizvoda u drugom planu. Zemlje u kojima dominiraju preduzeća primarno proizvodne orijentacije suočavaju se sa latentno nezadovoljenim potrebama potrošača, dok je dohodak potrošača na ovim tržištima utrošen na proizvode za kojima nemaju stvarnu potrebu. Ovakva orijentacija stvara tržišne poremećaje koji se očituju u smanjenoj mogućnosti preduzeća da prodaju ukupnu proizvodnju, budući da potrošači nisu spremni kupiti velike količine identičnih (neizdiferenciranih) proizvoda. Posljedica ovakve orijentacije su stalno prisutne značajne zalihe gotovih proizvoda i nemogućnost preduzeća da redovno izmiruju kreditne obaveze, iz čega slijedi hronična nelikvidnost ekonomije kao cjeline. Struktura ponude se bitno mijenja prelaskom na marketing orijentaciju proizvođača. Marketing orijentacija ponuđača podrazumijeva kontinuirano istraživanje tržišta i analizu potreba potrošača, segmentiranje tržišta na osnovu specifičnih zahtjeva grupa potrošača za određenim proizvodima, te proizvodnju proizvoda za kojima postoji tražnja potrošača. Proizvodnja koja je zasnovana na istraženim potrebama potrošača ima veću mogućnost da bude prodata na tržištu. Kanali distribucije i njihovo efikasno funkcionisanje smanjuju transakcione troškove i stoga imaju veliki značaj za ekonomiju kao cjelinu. Ukoliko kanali distribucije (trgovački lanci) nisu razvijeni, raspoloživi proizvodi ne mogu da stignu na vrijeme i mjesto gdje su potrebni potrošačima. Posljedica neefikasnog funkcionisanja sistema distribucije su vještačke nestašice roba i inflatorna kretanja. U suprotnom, efikasno funkcionisanje kanala distribucije omogućava 108

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

pravovremeno snabdijevanje potrošača, smanjuje zalihe i inflatorne pritiske.

Komunikacije između ponuđača i potrošača U današnjim uslovima razvoj sredstava komuniciranja, veliki broj medija i informatičke opreme stvara uslove ponuđačima da detaljno obavještavaju kupce o svim relevantnim osobinama proizvoda i uslovima pod kojima nude te proizvode. Na ovaj način se omogućava potrošačima da poređenjem različitih uslova ponude šire svoj izbor i povećavaju mogućnost kvalitetnijeg i adekvatnijeg zadovoljavanja potreba uz niže cijene. Na ovaj način su potrošači zaštićeniji od nesavjesnih ponuđača, a obezbijeđeno im je i lakše servisiranje proizvoda. Komuniciranje između ponuđača i potrošača bi se trebalo integralno realizovati. To podrazumijeva komuniciranje u svim institucijama sistema, kako bi dalo željene rezultate. U razvijenim tržišnim ekonomijama, kao i u većini tržišnih ekonomija u razvoju (uključujući zemlje u tranziciji), postoje institucije za zaštitu prava potrošača koje imaju za cilj zaštitu potrošača od nesavjesnog ponašanja ponuđača.

Promjene navika i preferencija potrošača Povećavanjem dohotka potrošači postaju probirljiviji, odnosno njihove preferencije i zahtjevi za tehničkim karakteristikama proizvoda koje kupuju su veći. Proizvođači proizvoda namijenjenih zadovoljavanju potreba potrošača koji ne ulažu sredstva u tehnološki napredak, inovacije i poboljšavanje funkcionalnih karakteristika proizvoda suočavaju se sa smanjivanjem tražnje za njihovim proizvodima bez promjena cijena tih proizvoda, budući da potrošači preusmjeravaju svoju strukturu potrošnje na funkcionalnije proizvode. Naravno, vrijedi i obratno. Proizvođači koji kontinuirano ulažu sredstva u unapređenje kvaliteta i funkcionalnosti proizvoda bez promjene cijene proizvoda najčešće su u situaciji da se tražnja za njihovim proizvodima povećava usljed superiornosti tehničko-fukcionalnih karakteristika njihovih proizvoda u odnosu na konkurenciju. 109

OSNOVE EKONOMIJE

Funkcija tražnje pojedinca i tržišna funkcija tražnje Funkcija tražnje pojedinca ili individualna funkcija tražnje pokazuje koje će količine određene robe kupovati jedan potrošač (ili domaćinstvo) u zavisnosti od promjena cijena tog proizvoda. Tržišnu fukciju tražnje dobivamo kao zbir svih pojedinačinih funkcija tražnje, odnosno sabiranjem traženih količina određenog proizvoda svih tražilaca pri određenoj cijeni tog proizvoda.

Tabela 2.3. - Individualna i tržišna tražnja za proizvodom Tražene količine – u komadima

Cijena proizvoda u KM

Kupac 1

Kupac 2

Kupac 3

Kupac 4

Kupac 5

Ukupno (tržišna tražnja)

100

10

8

9

7

6

40

110

9

6

7

5

5

32

120

8

4

5

3

3

23

130

6

3

3

2

1

15

150

4

1

1

1

0

7

Teorija korisnosti i izbora potrošača Marshall, Austrijska škola i korisnost roba Klasična ekonomska misao je u analizi ekonomskih zakonitosti polazila od proizvodnje, odnosno od proizvodnih mogućnosti jednog društva, koje su svoj izraz na tržištu imale u ponudi roba i usluga. Neoklasična ekonomska teorija u drugoj polovici devetnaestog vijeka pod uticajem Austrijske škole i učenja Alfreda Marshalla u centar pažnje stavlja potrošnju koja se na tržištu ispoljava kao platežno sposobna (efektivna) tražnja. Teorijski modeli ponašanja potrošača na osnovu koncepata kardinalne i ordinalne korisnosti baziraju svoju analizu na utilitetu, odnosno korisnosti dobara. Osnovni zadatak koji su sebi postavile teorije zasnovane na analizi korisnosti je odgovor na sljedeće pitanje: 110

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

Kako potrošač sa ograničenim dohotkom može ostvariti optimalnu kombinaciju dobara koja će mu donijeti maksimalnu korisnost, odnosno maksimalno zadovoljavanje potreba u datom vremenu pri tom ograničenom dohotku? Različitost pristupa ove dvije teorije se sastoji u stavu o mogućnosti mjerenja korisnosti. Teorija kardinalne korisnosti tvrdi da je korisnost mjerljiva veličina, dok teorija ordinalne korisnosti to negira i prihvata samo mogućnost rangiranja različitih nivoa korisnosti.

Teorija kardinalne korisnosti Utemeljitelj teorije kardinalne korisnosti bio je Alfred Marshall. Pored toga što polazi od tvrdnje da je korisnost mjerljiva veličina, u polaznom modelu se pretpostavlja da je čovjek racionalno biće. Da bi ovaj uslov bio zadovoljen potrebno je prisustvo sljedećih pretpostavki: a) jasno poimanje korisnosti alternativnih dobara koja mogu poslužiti zadovoljavanju istih potreba, b) mogućnost mjerenja korisnosti u novčanom izrazu, c) sposobnost potrošača da komparira granične korisnosti različitih dobara i d) izbor kombinacije roba koja omogućava maksimalnu korisnost. Pored navedene četiri, Marshall uvodi još dvije bazne pretpostavke: e) konstantna granična korisnost novca i f) nezavisnost korisnosti pojedinih roba na čiju kupovinu se dijeli dohodak. Da bi novac imao konstantnu graničnu korisnost nužno je da se za svaku naknadno uloženu novčanu jedinicu može nabaviti dobro iste granične korisnosti. U stvari, pretpostavkom o konstantnoj graničnoj korisnosti novca Marshall je stvorio teorijsku osnovu za prevođenje korisnosti kao subjektivne veličine u kvantitativno mjerljivu veličinu na tržištu. 111

OSNOVE EKONOMIJE

Osnovne prinicipe racionalnog ponašanja potrošača prema Marshallu možemo sažeti u sljedeća pravila: - Potrošač će se racionalno ponašati nabavljajući dodatne količine iste robe sve do momenta kada se granična korisnost novca izjednačava sa graničnom korisnošću robe. - Svaka sljedeća kupovina te robe ima manju graničnu korisnost od konstantne granične korisnosti novca pa bi takva kupovina bila neracionalna. Od tog momenta potrošnju treba usmjeriti na drugo dobro koje može donijeti veću ili korisnost jednaku graničnoj korisnosti novca. Marshallova pretpostavka je da se svakom narednom kupovinom istog dobra ukupna korisnost povećava, ali da granična korisnost opada. Ui – korisnost određenog dobra Pi – cijena i-tog dobra λ – granična korisnost novca qi – količina nabavljenog dobra

Uslov ravnoteže je: ΔU1/p1 = ΔU2/p2 = . . . = ΔUn/pn = λ

ΔUi – marginalna korisnost i-tog dobra Δ qi – prirast potrošnje i-tog dobra Pošto je Ui neprekidna funkcija sa zakonom opadajućeg prirasta prinosa u zavisnosti od količine nabavljenog proizvoda imamo sljedeće odnose: - Porastom potrošnje qi raste i funkcija korisnosti (qi↑ → Ui↑) - Δ qi = const. → ΔUi ↓

112

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

lim [f(q+Δq)-f(q)] / Δq = f ‘(q) = dU/dq = ui Δq →0 ui – granična korisnost dobra qi ΔUi /pi = λ → ui/pi = λ → u = λp Prema Marshallu, granična korisnost i-tog dobra izračunava se iz proizvoda cijene dobra (i) i granične korisnosti novca – ta veličina granične korisnosti nabavljenog dobra predstavlja ravnotežu potrošača. Za λ=1 funkcije (p) i (u) su identične. Ukoliko je λ≠1, onda se ove dvije funkcije razlikuju samo po položaju u koordinatnom sistemu. Pošto je u= λp elastičnosti inverzne funkcije tražnje i funkcije granične korisnosti su jednake za bilo koju vrijednost (q). Pošto je Marshall pretpostavio nezavisnost korisnosti između različitih dobara, funkciju ukupne korisnosti svih dobara predstavlja prostim zbirom korisnosti pojedinih dobara: U = U1 + U2 + .... + Un Marshallov pokušaj prevođenja granične korisnosti na jezik stvarnih (mjerljivih) ekonomskih kategorija putem cijena roba koje su međusobno nezavisne ne može objasniti promjene tražnje roba supstituta ili komplementarnih dobara. Osnovna slabost ovog modela je upravo parcijalno, odnosno izolovano posmatranje dobara. Promjena cijena nekog dobra koja potrošač nabavlja iz dohotka smanjuje veličinu realnog dohotka, pa na taj način utiče na promjenu tražnje za ostalim dobrima. Druga temeljna pretpostavka ovog modela – konstantna granična korisnost novca – također trpi ozbiljne prigovore. U uslovima porasta realnog dohotoka granična korisnost novca opada pa, da bi potrošač postigao novo ravnotežno stanje, tražnja za svim dobrima bi trebala porasti proporcionalno porastu dohotka. Pošto su empirijska istraživanja pokazala da tražnja za pojedinim proizvodima različito raste u uslovima porasta realnog dohotka to i ova pretpostavka gubi svoju validnost.

113

OSNOVE EKONOMIJE

Teorija ordinalne korisnosti Utemeljitelj ove teorije je italijan Vilfredo Pareto čiju su punu afirmaciju i teorijsko fundiranje izveli ruski matematičar Slutski (1915.) i, nezavisno od njega, Englezi Hicks i Allen (1934.). Osnovne pretpostavke teorije ordinalne korisnosti su sljedeće: a) Odbačena je mogućnost mjerenja korisnosti – korisnost je moguće samo upoređivati i rangirati, ali ne i mjeriti. b) Funkcija korisnosti se posmatra u zavisnosti od svih dobara, a ne od svakog dobra posebno – nije prihvaćeno da su granične korisnosti različitih dobara nezavisne. c) Uvedena je granična stopa supstitucije dva dobra umjesto pojma opadajuće granične korisnosti jednog dobra. d) Izvođenje ravnoteže potrošača zasnovano je na mapi funkcija indiferencije, koje reprezentuju različite nivoe ili rangove korisnosti dva dobra, koja predstavljaju potrošačev sistem preferencija. Posmatranje ravnoteže potrošača u slučaju dva proizvoda može se izvoditi na sljedeće načine: a) izdvajanjem jednog proizvoda (q1) iz grupe proizvoda dok se ostali proizvodi posmatraju kao jedna (jedinstvena) grupa (q2); b) svi proizvodi se dijele u dvije grupe (q1) i (q2); c) izdvajanjem dva proizvoda (q1) i (q2) i određenog dijela dohotka (m) koji se raspoređuje na ta dva proizvoda na osnovu čega se onda analiziraju ravnotežne kombinacije. Pretpostavlja se da se sistem potrošačevih preferencija može izraziti funkcijom korisnosti u=f(q1,q2) koja je u čitavom domenu neprekidna i ima i prvi i drugi izvod. Grafički ovu funkciju predstavljamo u trodimenzionalnom prostoru, a predstavlja jednu krivu površinu čijim horizontalnim presjecima dobivamo mnoštvo krivih indiferencija koje predstavljaju različite nivoe korisnosti. Pri tom, kriva indiferencije predstavlja isti nivo zadovoljavanja potrebe za različite kombinacije (q1) i (q2) koje se nalaze na toj krivoj. Traženje optimalne kombinacije (q1) i (q2) svodi se na iznalaženje maksimalne količine (q1) i (q2) pri cijenama tih proizvoda (p1) i (p2) i ograničenom dohotku (m). 114

2

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

POGLAVLJE

m = p1q1 + p2q2 q1 = (m/p1) – (p2/p1)q2 q2 = (m/p2) – (p1/p2)q1 Funkciju korisnosti u = f(q1,q2) možemo izraziti kao funkciju od (q1) ili od (q2) ako (q1) ili (q2) izrazimo preko (q2), odnosno (q1). Prvi parcijalni izvodi funkcije korisnosti u = f(q1,q2) su: ∂u/ ∂q1 = u1 i ∂u/ ∂q2 = u2

Funkcije indiferencije i mapa funkcija indiferencije Funkcije indiferencije su udubljene krive linije koje predstavljaju različite kombinacije potrošnje dvije robe koje potrošaču donose isti nivo korisnosti, odnosno zadovoljavanja potreba. Ove krivulje su udubljene budući da su granične ili marginalne stope supstitucije potrošnje jedinice jednog proizvoda potrošnjom drugog proizvoda različite u svim tačkama krivulje indiferencije.

Grafikon 2.7. - Funkcija indiferencije

115

OSNOVE EKONOMIJE

U ovoj definiciji funkcije indiferencije dvije ključne riječi su nivo korisnosti budući da u ekonomskoj nauci ne postoji izravna jedinica mjerenja korisnosti. Na jednom grafikonu kombinacija potrošnje dvije robe možemo nacrtati veći broj funkcija indiferencije koje se udaljavaju od koordinatnog početka. Različite funkcije indiferencije predstavljaju različite nivoe korisnosti, odnosno različite nivoe zadovoljavanja potreba. Udaljenije funkcije indiferencije od koordinatnog početka predstavljaju više nivoe korisnosti. Te nivoe korisnosti predstavićemo na osnovu sljedećeg grafičkog prikaza sa tri dimenzije. Lijevo i desno predstavljaju kombinacije potrošnje dvije robe (A i B), a na vertikalnoj osi su predstavljeni nivoi zadovoljavanja korisnosti na osnovu kombinacija robe A i robe B (ili dvije grupe dobara).

Grafikon 2.8. - Funkcije korisnosti i nivo zadovoljavanja potreba

116

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

Prethodni grafikon prikazuje da porast dohotka utiče na porast potrošnje obje robe ili grupe roba: i robe A i robe B (ili grupa roba A i B). Rastom dohotka i iz njega izvedenog rasta potrošnje raste i nivo zadovoljavanja potreba. Dakle, teorija ordinalne korisnosti govori o nivoima (ili rangovima) zadovoljavanja potreba, a ne o apsolutnim vrijednostima, odnosno jedinicama zadovoljavanja potreba. Budući da ne postoje jedinice mjerenja korisnosti (artificijelna jedinica je util, ali ona ne postoji kao prava mjera), izvedeni način mjerenja korisnosti je, kao što smo saznali, iznos novca upotrijebljen za kupovinu roba u odnosu na cijene kupljenih roba. Na osnovu prethodnog grafikona izvodimo mapu funkcija indiferencije. Mapu funkcija indiferencije možemo predstaviti kao ortogonalnu projekciju nivoa korisnosti (na grafikonu najviši nivo korisnosti je označen plavom krivuljom indiferencije), ili „odozgo“ preslikane nivoe zadovoljavanja potreba na dvodimenzionalni prostor:

Grafikon 2.9. - Mapa funkcija indiferencija

117

OSNOVE EKONOMIJE

Grafikon mape funkcija indiferencije izveli smo iz prethodnog grafikona nivoa zadovoljavanja korisnosti. Svaka udaljenija funkcija indiferencije od koordinatnog početka predstavlja viši nivo zadovoljavanja potreba. Da bi taj viši nivo zadovoljavanja potreba bio i ostvaren potrošač mora raspolagati većim dohotkom. Dohodak potrošača je osnovni limitirajući faktor koji utiče na mogućnost zadovoljavanja potreba na višem nivou korisnosti. Što je viši nivo dohotka funkcija budžetskog ograničenja je udaljenija od koordinatnog početka. Uz date resurse, odnosno uz dati raspoloživi dohodak potrošač ostvaruje ravnotežu (optimalnu potrošnju) na nivou kombinacije potrošnje robe A i B koja je određena tačkom u kojoj je funkcija budžetskog ograničenja tangenta na najvišu funkciju indiferencije.

Ravnoteža potrošača i maksimalan nivo korisnosti Grafički prezentiran maksimalan nivo korisnosti koji potrošač može dostići u određenom vremenskom periodu zavisi od raspoloživog budžeta, odnosno od funkcije budžetskog ograničenja. Funkcija (linija) budžetskog ograničenja je pravolinijska funkcija koja prikazuje raspored raspoloživog budžeta potrošača na kupovinu dvije robe (ili dvije grupe roba). Ova funkcija je opadajuća linearna funkcija koja sa x i y osom zatvara trougao. Za razliku od funkcije indiferencije, funkcija budžetskog ograničenja je linearna budući da funkcija budžetskog ograničenja prikazuje raspored novca na kupovinu jedne ili druge robe. Svaka novčana jedinica koja nije potrošena na jednu robu ili grupu roba potrošena je na drugu robu ili grupu roba. Granična stopa supstitucije na funkciji indiferencija je uvijek različita i negativna, budući da krivulja indiferencije prikazuje količinske kombinacije dvije robe koje potrošaču donose isti nivo korisnosti. Granična stopa supstitucije na funkciji budžetskog ograničenja je konstantna budući da prikazuje preusmjeravanje potrošnje jedne novčane jedinice sa jedne robe na potrošnju te iste novčane jedinice na drugu robu. 118

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

Grafikon 2.10. - Funkcije budžetskog ograničenja

Potrošač je, u skladu sa ovom interpretacijom, u ravnoteži kada troši količinske kombinacije dvije robe određene tačkom u kojoj je funkcija budžetskog ograničenja tangenta na najudaljeniju funkciju indiferencije iz mape funkcija indiferencije. Iz ove definicije dostizanja maksimalnog nivoa korisnosti proističe da potrošač može povećati nivo korisnosti, odnosno zadovoljavanja svojih potreba ako, i samo ako se njegova funkcija budžetskog ograničenja pomjeri udesno, odnosno ako se njegov budžet poveća pretpostavljajući da se cijene roba A i B ne mijenjaju. Ukoliko se cijene roba A i B mijenjaju, tada u analizu moramo uvesti efekat supstitucije i efekat dohotka koji ćemo uskoro objasniti. Da ponovimo: uz nepromijenjene cijene roba A i B jedini način povećanja nivoa zadovoljavanja potreba, odnosno dostizanja višeg nivoa korisnosti je povećanje nominalnog dohotka (povećanje prihoda domaćinstva).

119

OSNOVE EKONOMIJE

Grafički to povećanje nominalnog dohotka potrošača (domaćinstva) predstavljamo paralelnim pomjeranjem funkcije budžetskog ograničenja udesno. Ukoliko bi se dohodak potrošača smanjio uz nepromijenjene cijene robe A i B, funkcija budžetskog ograničenja bi bila paraleleno pomjerena ulijevo (prema koordinatnom početku), što bi značilo da potrošač uz smanjeni dohodak zadovoljava potrebe na nižem nivou.

Grafikon 2.11. - Mape funkcija indiferencije i maksimizacija korisnosti

Efekat supstitucije i efekat dohotka Efekat supstitucije je efekat zamjene skuplje robe jeftinijom robom u strukturi potrošnje jedne osobe, odnosno jednog domaćinstva. Do efekta supstitucije dolazi u okolnostima kada se cijena barem jednoj robi/usluzi iz strukture potrošnje domaćinstva snižava. Snižavanje cijene proizvoda iz strukture potrošnje potrošača podrazumijeva da potrošač povećava kupovine tog proizvoda, a smanjuje kupovine drugog/drugih proizvoda kako bi povećanom potrošnjom jeftinijih proizvoda ostvario viši nivo zadovoljavanja potreba.

120

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

Kao posljedica efekta supstitucije pojavljuje se efekat dohotka. Uz dati nominalni dohodak potrošačev realni dohodak se povećava kada se cijena barem jednoj robi iz strukture potrošnje potrošača smanji uz nepromijenjene cijene ostalih roba. Posljedica povećanja realnog dohotka je povećanje tražnje za normalnim robama. Drugim riječima, smjer djelovanja efekta supstitucije i efekta dohotka za normalna dobra je isti – dolazi do porasta tražnje za normalnim robama po oba osnova - po osnovu efekta supstitucije zbog djelovanja zakona tražnje (kupujemo veću količinu roba kada se cijena tih roba smanjuje), a po osnovu efekta dohotka zbog karakteristike normalnih roba da se tražnja za ovom grupom roba povećava povećanjem i smanjuje smanjenjem dohotka.

Grafikon 2.12. - Uticaj promjene cijene jedne robe na funkciju budžetskog ograničenja i ravnotežu potrošača

Prethodni grafikon prikazuje način izvođenja funkcije tražnje za robom čija se cijena mijenja (u ovom slučaju roba A) kao posljedice djelovanja efekta supstitucije i efekta dohotka. Funkcija budžetskog ograničenja se pomjera, ali ne na isti način kakav smo imali priliku 121

OSNOVE EKONOMIJE

vidjeti na grafikonu koji prikazuje pomjeranje funkcije budžetskog ograničenja kao posljedice promjene nominalnog dohotka. Kada se mijenja nominalni dohodak potrošača, tada tu promjenu grafički predstavljamo paralelnim pomjeranjem funkcije budžetskog ograničenja. Drugim riječima, porastom nominalnog dohotka uz nepromijenjene cijene obje robe (robe A i robe B) potrošač povećava kupovine i jedne i druge robe (grupe roba). Za razliku od promjena nominalnog dohotka, promjena realnog dohotka proistekla iz nepromijenjenog nominalnog dohotka i smanjenja cijene jedne robe (na grafikonu roba A) uz nepromijenjenu cijenu druge robe (roba B) ima za posljedicu povećanje potrošnje robe čija je cijena snižena i smanjenje potrošnje robe čija je cijena nepromijenjena (efekat supstitucije). Usljed smanjenja cijena robe A uz nepromijenjene cijene robe B realni dohodak potrošača se povećava i to povećanje realnog dohotka dodatno djeluje u smjeru povećanja kupovina robe A (efekat dohotka). U ovom primjeru roba A je normalna roba pa oba efekta - i efekat supstitucije i efekat dohotka djeluju u istom smjeru, smjeru povećanja potrošnje robe A. Povećanje realnog dohotka grafički je predstavljeno pomjeranjem kraka funkcije budžetskog ograničenja udesno uz nepormijenjenu tačku na y osi. Snižavanje cijene robe A sa C1 na C2 znači povećanje tražene količine ove robe sa Q1 u Q2. Sljedeće snižavanje cijene ove robe sa C2 na C3 izaziva povećanje tražnje sa Q2 na Q3. Slično se dešava i kod sljedećeg snižavanja cijene. Grafikon, također, pokazuje da sa svakim snižavanjem cijene robe A uz nepromijenjenu cijenu robe B potrošač dostiže novi viši ravnotežni položaj predstavljen višom funkcijom indiferencije (viši nivo zadovoljavanja potreba) obilježen povećanom potrošnjom robe A i smanjenjem potrošnje robe B. Spajanjem tačaka ravnoteže dobivamo funkciju tražnje robe A.

Mjerenje korisnosti roba pomoću novca i potrošačev višak Budući da ekonomisti ne raspolažu egzaktnom mjernom jedinicom korisnosti (korisnost je subjektivna veličina), korisnost roba se indirektno može mjeriti količinom novca koju su potrošači spremni i mogu potrošiti za kupovinu određene robe. Ovaj način mjerenja 122

2

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

POGLAVLJE

korisnosti i dostizanja ravnoteže potrošača, kako smo već saznali iz prethodne analize, zasnovan je na teoriji kardinalne korisnosti Alfreda Marshalla. Dakle, marginalna korisnost robe izražena pomoću novca jeste onaj iznos novca koji je potrošač spreman i može potrošiti na kupovinu dodatne jedinice određene robe. Ako smo iz porodičnog budžeta izdvojili 250 KM za nabavku jednog komada određene robe (npr. obuće), tada tih 250 KM predstavlja marginalnu korisnost tog proizvoda za tog potrošača (za nas). Marginalna neto korisnost neke robe predstavlja razliku između količine novca koju je potrošač spreman i može potrošiti za kupovinu određene robe i tržišne cijene te robe. Marginalna neto korisnost je, prema tome, pozitivna veličina ako je iznos novca koji je potrošač spreman i može potrošiti veća od tržišne cijene te robe. Marginalna neto korisnost ujedno označava i veličinu koju zovemo potrošačev suficit. Dakle, potrošačev suficit je identičan marginalnoj neto korisnosti. Potrošač je u ravnoteži, odnosno uz dati raspoloživi budžet u datom vremenskom periodu ostvaruje maksimalan nivo zadovoljavanja potreba (maksimalan nivo korisnosti), kada su marginalne neto korisnosti iz strukture potrošnje svih roba i usluga u tom vremenskom periodu jednake nuli. Drugim riječima, potrošač je u ravnoteži kada je spreman da plati za svaku robu i uslugu iz strukture potrošnje iznos novca koji je jednak tržišnim cijenama tih roba i usluga.

PONUDA Zakon ponude i funkcija ponude Za definisanje zakona ponude, kao i zakona tražnje, bitna je pretpostavka da ostali faktori koji mogu uticati na ponudu nisu promjenjivi u kratkom vremenskom periodu i da određujemo reakciju ponuđača na promjene cijene proizvoda. Bitno je napomenuti da analiziramo konkurentsku tržišnu strukturu u kojoj jedan ponuđač ne može da diktira uslove, odnosno ne može da određuje cijenu proizvoda. 123

OSNOVE EKONOMIJE

Uz navedene pretpostavke, definicija zakona ponude je sljedeća: Proizvođač će biti spreman i moći ponuditi veću količinu svog proizvoda na tržištu (dakle povećati proizvodnju) kada se cijena tog proizvoda povećava, odnosno biće spreman ponuditi manju količinu proizvoda kada se cijena tog proizvoda na tržištu smanjuje uz ostale nepromijenjene uslove. Ovako definisan zakon ponude korespondira stvarnosti, ali ne u tako velikom broju slučajeva kao zakon tražnje. Zakon ponude korespondira stvarnom ponašanju ponuđača (proizvođača) za nove robe koje se pojavljuju na tržištu, prije njihove standardizacije u proizvodnji. Kada je proizvodnja određenog proizvoda standardizirana i proizvodi ga veći broj ponuđača (oligopolsko tržište) zakon ponude definisan na prethodni način nije osnova na kojoj konkurenti donose odluke o promjenama proizvodnje. U oligopolskim tržišnim strukturama (nekoliko ponuđača koji ne mogu dominirati tržištem) ponuđači konkurišu diferenciranjem proizvoda i snižavanjem cijena. O ponašanju ponuđača u različitim tržišnim strukturama detaljnije ćemo govoriti u sljedećem poglavlju. Za definiciju zakona ponude veoma je važna pretpostavka ceteris paribus (koju je u ekonomskoj nauci promovisao Alfred Marshall), budući da promjene ostalih faktora koji utiču na proizvodnju mogu imati, i u pravilu imaju, veliki uticaj na spremnost proizvođača da ponudi veću ili manju količinu roba na tržištu.

Funkcija ponude U skladu sa prethodno prezentiranom definicijom zakona ponude funkcija ponude će imati pozitivan nagib, odnosno promjene ponuđenih količina će biti istog smjera (ili predznaka) kao i promjene cijena tog proizvoda, uz ostale nepromijenjene uslove. Nagib funkcije ponude određuje veličina koju nazivamo koeficijent cjenovne elastičnosti ponude - Ep. Sam nagib funkcije, odnosno Ep možemo izračunati kao tangens ugla koji zatvara funkcija ponude sa horizon124

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

talnom linijom (paralelenom apscisi). Ako funkcija ima nagib 45 stepeni, tangens ugla koji ona zatvara sa horizontalnom linijom ima vrijednost 1, odnosno takva funkcija ponude ima jediničnu elastičnost ponude.

Grafikon 2.13. - Funkcija ponude

Ako funkcija ponude ima blaži nagib, ponuda tog proizvoda je elastičnija. Ako je ugao koji zatvara funkcija ponude sa osom paralelenom apscisi manji od 45 stepeni, to znači da će proizvođač tog proizvoda moći i biti spreman povećati ponudu za više od jedan procenat ako se cijena tog proizvoda poveća za jedan procenat. Drugim riječima, to znači da je ponuda elastičnija.

Promjene količine ponude i promjene funkcije ponude O promjenama količine ponude ili ponuđene količine određenog proizvoda govorimo krećući se datom funkcijom ponude. O promjenama količine ponude, prema tome, govorimo kao posljedici promjene cijene. Drugim riječima, koliku će količinu robe ponuđač biti spreman ponuditi pri višoj cijeni, odnosno pri nižoj cijeni te robe, uz ostale nepromijenjene uslove. 125

OSNOVE EKONOMIJE

Sa druge strane, o promjenama ponude ili pomjeranju funkcije ponude govorimo kada napustimo pretpostavku o ostalim nepromijenjenim uslovima, odnosno kada analiziramo uticaj promjena ostalih faktora na promjene ponuđene količine proizvoda bez promjene cijene tog proizvoda. Ostali faktori koji utiču na promjene funkcije ponude su sljedeći: -

promjene tehnologije, promjene cijene proizvodnih inputa, promjene cijena drugih roba, promjene očekivanja ponuđača.

Promjena tehnologije U prvom poglavlju ove knjige analizirali smo osnovne koncepte ekonomije i u tom kontekstu i efikasnost kao jedan od ekonomskih koncepata. Efikasnost u proizvodnji smo definisali kao proizvodnju roba uz najmanje napora, troškova i gubitaka. Na nivou jednog preduzeća (proizvođača) najefikasnija proizvodnja je ostvarena kada to preduzeće proizvodi količinu roba pri kojoj su prosječni troškovi (troškovi po jedinici proizvodnje) u minimumu. Ovako definisanu efikasnost nazivamo proizvodnom efikasnošću i o njoj ćemo još govoriti u analizi tržišnih struktura. Preduzeće može donijeti odluku o kupovini savremenijih mašina i opreme. Razlog kupovine savremenije opreme je u povećanju produktivnosti. Produktivnost znači veću proizvodnju po jednom zaposlenom. Povećanje produktivnosti ima za posljedicu smanjenje troškova, odnosno veću proizvodnu efikasnost. Nabavka nove tehnologije neposredno je vezana za odluku o investiranju. Investiranjem preduzeće povećava proizvodne mogućnosti i povećava efikasnost. Novim mašinama i opremom preduzeće proizvodi uz niže troškove (preduzeće je efikasnije), a proizvodnja uz niže troškove znači da će to preduzeće moći ponuditi veću količinu proizvoda uz nepromijenjene cijene tog proizvoda. U čemu je objašnjenje ovog podsticaja za povećanje proizvodnje uz nepromijenjene cijene sa novom tehnologijom? Objašnjenje je u ukupnoj zaradi (dobiti, profi126

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

tu). Ako proizvođač proizvodi uz niže troškove, on će u prosjeku po svakom proizvodu zaraditi više u odnosu na proizvodnju sa manje produktivnom opremom, što znači da će povećati ukupnu zaradu.

Grafikon 2.14. - Promjene ponude kao posljedica nabavke nove tehnologije

Dakle, nabavka nove tehnologije pomjera funkciju ponude udesno. Proces dezinvestiranja znači da kompanija smanjuje raspoložive kapacitete. Smanjenje raspoloživih proizvodnih kapaciteta prakticiraju velike multinacionalne kompanije kada pretjeranim ulaganjem (investiranjem) povećaju proizvodne kapacitete iznad mogućnosti prodaje na tržištu (proizvodnja veća od tražnje). Nakon toga slijedi odluka o prodaji dijelova kompanije u kojima su troškovi proizvodnje veći od prihoda od prodaje, odnosno u dijelovima kompanije koji posluju sa gubitkom, što umanjuje profitabilnost kompanija kao cjeline.

Promjena cijena proizvodnih inputa O proizvodnim inputima detaljno ćemo govoriti u poglavlju o proizvodnji i troškovima proizvodnje. Za sada, kao uvod u teoriju pro-

127

OSNOVE EKONOMIJE

izvodnje, troškova i cijena, dovoljno je da znate da se proizvodni inputi u kratkom vremenskom periodu (period trajanja jedne tehnološke generacije, odnosno proizvodne opreme) dijele na fiksne i varijabilne. Fiksni proizvodni inputi su nabavljena oprema, mašine i sagrađeni proizvodni objekti. Njihova količina se ne mijenja u periodu od nekoliko godina, a u nekim djelatnostima i u dužim periodima (deset i više godina). Ovi inputi imaju svoj maksimalan tehnički kapacitet proizvodnje (mašine i oprema), pa na taj način određuju maksimalno moguću ponudu uz raspoloživu tehnologiju. Iz upotrebe fiksnih inputa u proizvodnji slijede fiksni troškovi. Druga grupa inputa su varijabilni inputi. Varijabilni inputi su oni proizvodni inputi čija se potrošnja mijenja sa promjenom obima proizvodnje. Porast proizvodnje podrazumijeva porast potrošnje varijabilnih inputa, i obratno. Posljedica trošenja varijabilnih inputa su varijabilni troškovi. Varijabilni inputi su: rad, sirovine, reprodukcioni materijal, energenti i poluproizvodi.

Grafikon 2.15. - Promjena ponude kao posljedica rasta cijena proizvodnih inputa

128

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

Kada se cijene varijabilnih inputa povećavaju, varijabilni troškovi rastu i smanjuju profitni potencijal kompanije do granica profitabilnosti poslovanja. Ako preduzeće ili sva preduzeća u jednoj industrijskoj grani ne mijenjaju cijene proizvoda, a cijene inputa (troškovi) rastu, tada se funkcija ponude pomjera ulijevo. Dakle, preduzeće smanjuje obim proizvodnje budući da su troškovi porasli pa dotadašnji nivo proizvodnje prestaje biti optimalan. Drugim riječima, preduzeće smanjuje proizvodnju za onaj obim proizvodnje (granično smanjenje proizvodnje) koji mu omogućava da se marginalni prihod posljednje proizvedene jedinice izjednači sa marginalnim troškom. O ovom konceptu (koncept marginalne analize) već smo govorili u prvom poglavlju. Taj obim proizvodnje pri kojem je marginalni prihod od posljednje proizvedene jedinice jednak marginalnom trošku, nakon porasta marginalnih troškova zbog porasta cijena inputa, manji je u odnosu na obim proizvodnje koji je izjednačavao marginalni prihod i marginalni trošak pri prethodnim cijenama varijabilnih proizvodnih inputa. U posljednjih pet godina (2007.-2011.) nafta je bila jedan od proizvodnih inputa sa najizrazitijim kolebanjima cijena na svjetskom tržištu. Cijena barela sirove nafte na tržištu u Londonu početkom jula 2007. godine bila je $75, da bi godinu dana kasnije, dakle sredinom jula 2008., porasla na $147. Nakon tog rekordnog nivoa cijena nafte je do 15.10.2008. pala na $70, a krajem decembra iste godine na svega $36 (godina početka globalne krize). Do kraja 2009. cijena nafte je porasla na $72, šest mjeseci kasnije iznosila je $73, da bi u junu i julu 2011. dostigla $120. U najavi moguće „recesije sa dvostrukim dnom“ početkom avgusta 2011. u roku od nedjelju dana cijena nafte na berzi u Londonu smanjena je na $105.4 Ovako intenzivne oscilacije cijena ovog proizvodnog inputa imale su neposredan uticaj na kretanje troškovne strukture u gotovo svim proizvodnim (u manjem stepenu i neproizvodnim) djelatnostima.

4

Izvor podataka: http://www.forex.com/uk/currency-pairs-public-charts.html?cp=BCOUSD

129

OSNOVE EKONOMIJE

Izvor: http://www.forex.com/uk/currency-pairs-public-charts.html?cp=BCOUSD

Pad cijena proizvodnih inputa uz nepromijenjene prodajne cijene finalnih proizvoda ima za posljedicu pomjeranje funkcije ponude udesno. Naime, značajno smanjenje cijena varijabilnih proizvodnih inputa smanjuje marginalne troškove (troškove proizvodnje dodatnih jedinica), kao i prosječne varijabilne troškove (varijabilni trošak po jedinici proizvoda). Na osnovu ovog smanjenja troškova slijedi porast proizvodnje zbog mogućnosti rasta ukupne zarade. Porast obima proizvodnje znači pomjeranje funkcije ponude udesno.

Promjene očekivanja ponuđača Ponuđači mogu prikupiti informacije iz različitih izvora i doznati da bi cijene njihovih proizvoda mogle porasti u skorijoj budućnosti (npr. tri, šest ili devet mjeseci). U takvim okolnostima ponuđači u tekućem vremenskom periodu smanjuju ponudu u očekivanju porasta cijena, kada namjeravaju povećati proizvodnju. Dakle, u tekućem vremenskom periodu proizvođači smanjuju ponudu bez promjene cijena njihovih proizvoda iz čega slijedi pomjeranje funkcije ponude ulijevo. Suprotnosmjerna očekivanja, tj. očekivanja da bi se u skorijoj budućnosti cijene proizvoda mogle smanjiti, navodi preduzeće na povećanje ponude pri postojećim cijenama. Preduzeće želi da u

130

2

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

POGLAVLJE

tekućem periodu ostvari veću zaradu u odnosu na budući period, kada bi prihod kompanije mogao biti smanjen zbog snižavanja cijena njenih proizvoda. Ovakvo ponašanje preduzeća bi podrazumijevalo pomjeranje funkcije ponude udesno, odnosno povećanje ponude uz nepromijenjene cijene.

Individualna ponuda i ukupna tržišna ponuda Funkciju ponude indvidualnog ponuđača (jednog preduzeća) konstruišemo na osnovu podataka o ponuđenim količinama proizvoda pri različitim cijenama. Budući da zbog pojednostavljenja individualnu funkciju ponude predstavljamo kao linearnu, za konstruisanje indvidualne funkcije ponude potrebna su dva para podataka o cijenama i ponuđenim količinama. Funkciju tržišne ponude izvodimo iz ukupne ponude svih konkurenata (proizvođači roba supstituta koji međusobno konkurišu) pri datim cijenama proizvoda. Ova funkcija je ključna prilikom analize tržišne ravnoteže i ravnotežne tržišne cijene

Tabela 2.4. - Ponuda pojedinačnih ponuđača i ukupna tržišna ponuda

Ponuđena količina (u komadima)

Cijena (u KM)

Ponuđač 1

Ponuđač 2

Ponuđač 3

100 105 110

50 55 60

60 70 80

70 85 90

Tržišna ponuda 180 210 230

Elastičnost tražnje i ponude Pojam elastičnosti i njegova ekonomska interpretacija Elastičnost je jedan od najjednostavnijih i najčešće upotrebljavanih instrumenata kvantitativne analize tražnje i ponude u ekonomskoj nauci.

131

OSNOVE EKONOMIJE

Ovaj pokazatelj služi za prikazivanje međusobnih zavisnosti promjena ekonomskih varijabli (tražnje i cijena, tražnje i dohotka, troškova i utrošaka, itd.). Matematički, elastičnost se definiše na sljedeći način: Elastičnost funkcije opšteg oblika y=f(x) koja je neprekidna za svaku vrijednost x predstavlja graničnu vrijednost odnosa relativnih promjena y i x u jednoj tački kada prirast x u okolini te tačke teži nuli. Iz ovoga slijedi - kada x poraste za Δx prirast funkcije iznosi: Δy/y = [f(x+Δx)-f(x)] / f(x) Relativni priraštaj nezavisno promjenjive x predstavljen je odnosom: Δx/x. Prema prethodnoj definiciji elastičnost je jednaka: E = lim (Δy /y) / (Δx /x). Δx →0 = lim (Δy /Δx) x (x/y). Δx →0 = (x/y) lim [f(x+Δx)-f(x)] / Δx = (x/y) f ‘(x) Δx →0 = (dy/dx) (x/y) Elastičnost u jednoj tački predstavlja proizvod prvog izvoda funkcije f(x) i količnika x i y u toj tački. Iz matematičke definicije proizilaze važne osobine elastičnosti: 1) Elastičnost funkcije je neutralna u odnosu na jedinice mjere u kojima se izražavaju x i y jer predstavlja odnos relativnih promjena x i y. 2) Pošto elastičnost zavisi od nagiba funkcije, odnosno od prvog izvoda (tgα) i odnosa (x/y), proističe da je ona različita u različitim tačkama, osim za funkciju oblika: y = αxβ.

132

2

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

POGLAVLJE

3) Elastičnost funkcije u jednoj tački predstavlja logaritamski izvod funkcije kada su zavisna i nezavisna varijabla izražene u logaritamskom obliku: y = f (x); v = ln y; u = ln x => x = eu U ekonomskoj analizi najčešće se mjeri elastičnost tražnje u odnosu na promjene cijene i u odnosu na promjene dohotka (cjenovna i dohodovna elastičnost tražnje). Rangiranje funkcija na osnovu elastičnosti je sljedeće: -

savršeno elastične elastične jedinično elastične neelastične savršeno neelastične

(α=π; tgα = ∞) (3π/4< π; E >1) (α = 3π/4; E=1) (π/2<α<3π/4; E<1) (α= π/2; E=0)

Cjenovna elastičnost tražnje Cjenovna elastičnost tražnje za jednim proizvodom pokazuje procentualnu promjenu tražene količine tog proizvoda kao reakciju na promjenu cijene tog istog proizvoda za određeni procenat. Cjenovnu elastičnost tražnje izražavamo koeficijentom cjenovne elastičnosti tražnje. Koeficijent cjenovne elastičnosti tražnje je veličina koja pokazuje za koliko će se procenata promijeniti tražena količina proizvoda X kao posljedica promjene cijene tog proizvoda za jedan procenat. (procentualna promjena tražene % Δ Qa količine proizvoda A) Ect = ----------- = -------------------------------------------------------------% Δ Ca (procentualna promjena cijene proizvoda A)

Elastičnost tražnje u tački izračunavamo korištenjem sljedeće formule: (Q2 – Q1) / Q1 ΔQ / Q1 ΔQ C1 Ect = -------------------------------- = ---------------- = ---------------(C2 –C1) / C1 ΔC / C1 ΔC Q1 133

OSNOVE EKONOMIJE

Prethodnu formulu možemo koristiti za izračunavanje Ect kada su promjene cijena manje. Međutim, da bismo dobili matematički korektniju veličinu Ect kada su promjene cijena procentualno veće tada koristimo formulu za izračunavanje lučne elastičnosti tražnje: (Q2–Q1) / (Q1+Q2)/2 (Q2-Q1) (C1+C2) Ect = --------------------------- = --------------------(C2–C1) / (C1+C2)/2 (C2-C1) (Q1+Q2)

PRIMJER 1 - Izračunavanje cjenovne elastičnosti tražnje kada se cijena snižava

Zadatak 1 – Izračunajte cjenovnu elastičnost tražnje koristeći formulu za elastičnost tražnje u tački ako je smanjenje cijene sa 110 KM na 107 KM prouzrokovalo promjenu tražene količine sa 1500 na 1550 komada.

Rješenje Formula za izračunavanje elastičnosti tražnje u tački glasi: Ect = [(Q2 – Q1) / Q1] / [(C2 – C1) / C1] Q1 = 1500;

Q2 = 1550;

C1 = 110 ; C2 = 107

Ect = [(1550 – 1500) / 1500] / [(107 – 110) / 110] = [ 50 / 1500] / [ (-3) / 110 ] = 0,0333 / (-0,0273) = (- 1,22) Na osnovu dobivenog rezultata možemo zaključiti da je tražnja za ovom (hipotetičkom) robom elastična, budući da je veličina koeficijenta elastičnosti tražnje (-1,22). Da se podsjetimo – u skladu sa zakonom tražnje, koeficijent cjenovne elastičnosti tražnje ima negativnu vrijednost. Rast cijena ima za posljedicu pad tražene količine, i obratno. Dakle, u ovom numeričkom primjeru svako snižavanje cijene za 1% prouzrokuje rast tražene količine za 1,22%.

134

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

Zadatak 2 – Na osnovu podataka iz prethodnog zadatka izračunajte cjenovnu elastičnost tražnje koristeći formulu za lučnu elastičnost tražnje. Rješenje Formula za izračunavanje lučne elastičnosti tražnje glasi: Ect = [(Q2-Q1) (C1+C2)] / [(C2-C1) (Q1+Q2)] = [(1550-1500)(110+107)] / [(107-110) (1500+1550)] = [50 x 217] / [(-3) 3050] = 10850 / (- 9150) = (- 1,19) Koeficijent elastičnosti tražnje koji smo izračunali korištenjem istih podataka kao u prvom zadatku, ali uz primjenu formule za lučnu elastičnost tražnje, daje nam nešto nižu vrijednost ovog koeficijenta (-1,19) u odnosu na prvi primjer. Razlog je taj što u formuli za lučnu elastičnost tražnje računamo promjenu tražnje i promjenu cijene u odnosu na prosjek obje te veličine (prosjek obje količine i prosjek obje cijene). U sljedećem primjeru (primjer broj 2) pokazat ćemo da se korištenjem formule za lučnu elastičnost tražnje dobiveni rezultat ne mijenja kada koristimo iste podatke o cijenama i količinama, ali pretpostavljamo da cijena raste a količina se smanjuje. Ako koristimo formulu za elastičnost tražnje u tački, tada se rezultat, odnosno veličina koeficijenta elastičnosti tražnje mijenja.

135

OSNOVE EKONOMIJE

PRIMJER 2 - Izračunavanje cjenovne elastičnosti tražnje kada cijena raste

Zadatak 1 – Izračunajte cjenovnu elastičnost tražnje koristeći formulu za elastičnost tražnje u tački ako je porast cijene sa 107 KM na 110 KM prouzrokovao smanjenje tražene količine sa 1550 na 1500 komada. Rješenje: Formula za izračunavanje elastičnosti tražnje u tački glasi: Ect = [(Q2 – Q1) / Q1] / [(C2 – C1) / C1] Q1 = 1550 ; Q2 = 1500 ;

C1 = 107 ; C2 = 110

Ect = [(1500 – 1550) / 1550] / [(110 – 107) / 107] = [ (-50) / 1550] / [ 3 / 107 ] = (-0,0323) / 0,0280 = (- 1,15) Na osnovu dobivenog rezultata možemo zaključiti da je tražnja za ovom (hipotetičkom) robom elastična, budući da je veličina koeficijenta elastičnosti tražnje (-1,15). Međutim, za razliku od prvog primjera u kojem smo korištenjem formule za elastičnost tražnje u tački dobili veličinu koeficijenta elastičnosti tražnje od (-1,19), kada smo uvrstili iste veličine cijena i količina, ali smo pretpostavili da cijena raste a količina se smanjuje, dobili smo manji koeficijent elastičnosti tražnje.

Sada ćemo provjeriti da li će do promjene doći korištenjem formule za lučnu elastičnost tražnje.

136

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

Zadatak 2 – Na osnovu podataka iz prethodnog zadatka izračunajte cjenovnu elastičnost tražnje koristeći formulu za lučnu elastičnost tražnje. Formula za izračunavanje lučne elastičnosti tražnje glasi: Ect = [(Q2-Q1) (C1+C2)] / [(C2-C1) (Q1+Q2)] = [(1500-1550)(107+110)] / [(110-107) (1550+1500)] = [ (-50) x 217] / [ 3 x 3050] = (-10850) / 9150 = (- 1,19) Korištenjem formule za lučnu elastičnost tražnje ne pojavljuju se razlike kod primjene istih veličina cijena i količina, uz pretpostavku da se cijene povećavaju, a količine smanjuju, kao i u prvom primjeru kada smo pretpostavili da se cijene smanjuju, a tražene količine povećavaju. Stoga je kod izračunavanja koeficijenata elastičnosti tražnje, kao i elastičnosti ponude, matematički korektnije koristiti formulu za lučnu elastičnost.

U skladu sa zakonom tražnje, promjene cijene i tražene količine određene robe su suprotnog smjera, pod ostalim nepromijenjenim uslovima, odnosno kada je promjena cijene pozitivna, promjena tražene količine je negativna, i suprotno. Prema tome, predznak Ect je negativan.

Faktori koji utiču na cjenovnu elastičnost tražnje Na cjenovnu elastičnost tražnje ključni uticaj imaju sljedeća četiri faktora: 1. Broj supstitutivnih roba, 2. Vrsta robe – da li roba pripada grupi osnovnih potreba ili luksuznih roba, 3. Procenat budžeta potrošača izdvojenog na određenu robu, 4. Vrijeme. 137

OSNOVE EKONOMIJE

Broj supstitutivnih dobara utiče na cjenovnu elastičnost tražnje u smjeru: veći broj supstituta – veća elastičnost tražnje za određenom robom. Naime, cjenovna elastičnost tražnje za robom A koja ima 3 supstituta biće manja od cjenovne elastičnosti tražnje za robom B koja ima 10 supstituta. Potrošači imaju veću mogućnost izbora kada kupuju robu B budući da je broj supstituta veći. Dakle, ako za jednu robu iz strukture potrošnje potrošača postoji veći broj supstituta cjenovna elastičnost tražnje za tom robom će biti veća. Ako određeni proizvod pripada grupi luksuznih roba cjenovna elastičnost tražnje za tom robom će biti veća u odnosu na tražnju za osnovnim robama koje potrošači troše svakodnevno ili nekoliko desetina puta godišnje. Procenat dohotka koji potrošači troše na određeni proizvod utiče na cjenovnu elastičnost tražnje u istom smjeru: veći iznos dohotka potrošen na određenu robu – veća elastičnost tražnje za tom robom. Ovo je logična posljedica i korespondira sa našim iskustvom. Naime, ako na jednu robu izdvajamo u prosjeku 10% mjesečne plate, a na drugu robu 1%, bićemo osjetljiviji na promjene cijene robe koja nam u ukupnim izdacima ima veće učešće budući da u znatno većem stepenu promjene cijene te robe utiču na realnu kupovnu moć dohotka u odnosu na promjene cijena proizvoda čije je učešće u rashodima razmjerno malo. Cjenovna elastičnost tražnje se, uz ostale nepromijenjene uslove, povećava sa protekom vremena u poređenju sa kratkim rokom. Naime, u kratkom roku potrošači (domaćinstva) ne mogu brzo izmijeniti strukturu potrošnje, odnosno ne mogu u tolikoj mjeri kao u dugom roku izmijeniti strukturu potrošnje i prilagoditi se novim uslovima izmijenjenih apsolutnih i relativnih cijena dobara iz strukure potrošnje. Reakcija potrošača na promjene cijena određenog proizvoda ili usluge iz strukture potrošnje postaje intenzivnija protekom vremena.

Dohodovna elastičnost tražnje Veoma koristan i jednostavan instrument analize tražnje čiji predznaci pokazuju kojoj vrsti roba pripadaju tražene robe u zavisnosti 138

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

od promjena smjera tražnje kao posljedice promjene dohotka je koeficijent dohodovne elastičnosti tražnje (Edt). Koeficijent dohodovne elastičnosti tražnje je veličina koja pokazuje za koliko će se procenata promijeniti tražena količina proizvoda X kao posljedica promjene dohotka potrošača za jedan procenat. (procentualna promjena % Δ Qa tražene količine proizvoda A) Edt = ------------ = -------------------------------------------------------------%ΔD (procentualna promjena dohotka potrošača)

(Q2-Q1) (D1+D2) (Q2–Q1) / (Q1+Q2)/2 Edt = ----------------------------- = ----------------------(D2–D1) / (D1+D2)/2 (D2-D1) (Q1+Q2)

(Q – tražene količine proizvoda; D – dohodak potrošača)

U skladu sa prethodnom analizom, ako su promjene dohotka i promjene tražene količine određene robe suprotnog smjera, predznak Edt je negativan, odnosno zaključujemo da se radi o inferiornim robama. Dakle, za inferiorne robe Edt ima negativne vrijednosti. Nasuprot inferiornim robama, predznak Edt za normalne robe je pozitivan. Za normalnim robama tražnja je neelastična ako su vrijednosti Edt između nula i jedan, odnosno: 0 < Edt < 1 → neelastična tražnja Drugim riječima, neelastična tražnja za normalnim robama je tražnja za robama kod kojih promjena dohotka za 1% ima za posljedicu istosmjernu promjenu tražene količine za manje od 1% (smanjenje dohotka slijedi smanjenje tražene količine; povećanje dohotka slijedi povećanje tražene količine).

139

OSNOVE EKONOMIJE

Jedinična elastičnost tražnje za normalnim robama znači da promjena dohotka potrošača za 1% ima za posljedicu istosmjernu promjenu tražene količine za 1%. Edt = 1 → jedinična elastičnost tražnje Elastična tražnja je tražnja za normalnim robama kod kojih promjena dohotka potrošača za 1% ima za posljedicu istosmjernu promjenu tražene količine te robe za više od 1%. Edt > 1 → elastična tražnja Korespondirajuće vrijednosti koeficijenata dohodovne elastičnosti tražnje za inferiorne robe su sljedeći: -1 < Edt < 0 → neelastična tražnja Edt = - 1 → jedinična elastičnost tražnje Edt < - 1 → elastična tražnja

Unakrsna elastičnost tražnje Unakrsna elastičnost tražnje pokazuje uticaj promjena cijena jednog proizvoda na promjene traženih količina drugog proizvoda. Unakrsnu elastičnost tražnje mjerimo koeficijentom unakrsne elastičnosti tražnje (Ex). Predznak i veličina ovog koeficijenta nam pokazuje da li su robe, čiji međusobni uticaj analiziramo, robe supstituti, komplementi ili nezavisne robe. Koeficijent unakrsne elastičnosti tražnje je, prema tome, veličina koja pokazuje za koliko se procenata mijenja tražena količina nekog proizvoda A kao posljedica promjene cijene nekog drugog proizvoda B za jedan procenat. % Δ Qa (procentualna promjena tražene količine proizvoda A) Ex = ------------ = ---------------------------------------------------------------% Δ Cb (procentualna promjena cijene proizvoda B)

140

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

Pozitivne vrijednosti koeficijenta Ex ukazuju da su robe A i B supstituti. Naime, Ex ima pozitivne vrijednosti za robe supstitute budući da rast cijene robe B ima za posljedicu porast tražene količine robe A bez promjene cijene te robe. Dakle, ukoliko proizvođač robe B koja je supstitut robi A poveća cijenu svog proizvoda u skladu sa zakonom tražnje tražnja za tim proizvodom će se smanjiti, a potrošači će se preusmjeriti na kupovinu robe A budući da je ona supstitut robi B, a cijena robe A nije promijenjena. Negativnu vrijednost koeficijenta Ex imaju robe komplementi. Ako je roba A roba kojoj je uslov potrošnje potrošnja robe B i ako je cijena robe B smanjena u skladu sa zakonom tražnje, povećat će se tražnja za proizvodom B. Budući da porastom potrošnje robe B raste potrošnje i robe A, premda se cijena robi A nije izmijenila, tražnja za tom robom će porasti kao posljedica snižavanja cijene robe B. Naravno, ako je smjer promjene cijene suporotan, odnosno ako cijena robi B poraste biće smanjena tražnja za tom robom, ali i za robom A kao komplementarnom robom. Vrijednost koeficijenta Ex za nezavisna dobra je jednaka nuli. Nezavisne robe su robe koje nisu povezane u proizvodnji ili potrošnji niti u smislu da su robe komplementi niti robe supstituti. Pošto tražnja za robom B nema nikakav uticaj na tražnju za robom A, odnosno promjena cijene robe B nema nikakav uticaj na promjenu tražene količine robe A, takve robe nazivamo nezavisnim robama, odnosno nezavisnim dobrima. Dakle, koeficijent unakrsne elastičnosti tražnje za ovim robama jednak je nuli.

Cjenovna elastičnost ponude Cjenovna elastičnost ponude prikazuje procentualnu promjenu ponuđene količine kao mjeru reakcije ponuđača na određeni procenat promjene cijene tog proizvoda. U skladu s tim, sam koeficijent cjenovne elastičnosti definišemo na sljedeći način: Koeficijent cjenovne elastičnosti ponude (Ep) je veličina koja pokazuje za koliko će se procenata promijeniti ponuđena količina određenog proizvoda A kao posljedica promjene cijene tog proizvoda za jedan procenat. 141

OSNOVE EKONOMIJE

Budući da su u skladu sa zakonom ponude promjene ponuđenih količina i cijena istosmjerne, ovaj koeficijent ima pozitivne vrijednosti. Međutim, pretpostavka o nepromijenjivosti ostalih uslova je veoma važna zbog činjenice da se na oligopolskom tržištu proizvođači usljed korištenja različitih tehnologija i različitih izvora snabdijevanja (različitih cijena i kombinacija inputa) mogu nadmetati, i u pravilu nadmeću (konkurišu), nižim cijenama i diferenciranjem proizvoda. (procentualna promjena ponuđene % Δ Qpa količine proizvoda A) Ecp = ------------ = ------------------------------------------------------------% Δ Ca (procentualna promjena cijene proizvoda A)

(Q2-Q1) (C1+C2) (Q2 – Q1) / (Q1+Q2)/2 Ecp = ----------------------------- = --------------------(C2–C1) / (C1+C2)/2 (C2-C1) (Q1+Q2)

Ponuda je neelastična ako su vrijednosti Ecp između nula i jedan, odnosno: 0 < Ecp < 1 → neelastična ponuda Drugim riječima, neelastična ponuda određenog proizvoda je ponuda proizvoda kod promjena cijene tog proizvoda za 1% i ima za posljedicu istosmjernu promjenu ponuđene količine za manje od 1%. Jediničnu elastičnost ponude imaju one robe kod kojih promjena cijene za 1% ima za posljedicu istosmjernu promjenu ponuđene količine za 1%. Ecp = 1 → jedinična elastičnost ponude Elastična ponuda je ponuda onog proizvoda kod kojeg promjena cijene za 1% ima za posljedicu istosmjernu promjenu ponuđene količine te robe za više od 1%. Ecp > 1 → elastična ponuda

142

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

Grafikon 2.16. - Funkcije ponude različitih elastičnosti

Uticaj cjenovne elastičnosti tražnje na ukupan prihod ponuđača Budući da smo prethodno saznali da tražnja za proizvodom može biti elastična, jedinično elastična i neelastična, sada ćemo ukratko razmotriti uticaj elastičnosti tražnje na prihode i zaradu proizvođača (ponuđača). Pretpostavimo da na tržištu jednog proizvoda postoji pet ponuđača od kojih nijedan nema mogućnost da dominira na tržištu (oligopolska tržišna struktura), a jedan od tih proizvođača želi da poveća tržišno učešće snižavanjem cijene svog proizvoda za 10%. Kakav će efekat na njegov ukupan prihod i zaradu imati ovo snižavanje cijene? Odgovor na ovo pitanje zavisi od cjenovne elastičnosti tražnje za tim proizvodom. Posljedice snižavanja cijene na ukupan prihod i zaradu preduzeća koje konkuriše nižim cijenama su sljedeće: - Ako je tražnja za proizvodom elastična, snižavanje cijene će imati za posljedicu rast ukupnog prihoda i rast zarade u kratkom roku. Ukoliko je naprimjer Ect = (-1,7), to znači da će proda-

143

OSNOVE EKONOMIJE

ja ovog proizvođača porasti za 17% ako taj ponuđač snizi cijenu za 10%, dok će ukupan prihod porasti za razliku procentualnog povećanja broja prodatih proizvoda i procentualnog smanjenja cijene (17% -10% = 7%). - Ako je elastičnost tražnje jedinična, to znači da se za svaki procenat smanjenja cijena u istom procentu povećava tražena količina. Istovremeno, to znači da se ukupan prihod neće promijeniti. Ako je proizvođač snizio cijenu za 10%, a ako je Ect = (-1%), tražnja za tim proizvodom će porasti za 10% , a ukupan prihod će biti nepromijenjen: (10% porast prodaje – 10% smanjenje cijene), iz čega slijedi nepromijenjen ukupan prihod. - Ako je tražnja neelastična, svaki procenat smanjenja cijena značiće povećanje prodaje za manje od jednog procenta, što će imati za posljedicu smanjivanje ukupnog prihoda u procentu koji je jednak razlici između 1% i koeficijenta elastičnosti po svakoj dodatnoj jedinici. Ako je koeficijent cjenovne elastičnosti (-0,6%) i proizvođač snizi cijenu za 10%, tražnja za njegovim proizvodom će porasti za 6%, a efekat na ukupan prihod će biti smanjenje ukupnog prihoda za 4%.

Tabela 2.4. – Uticaj cjenovne elastičnosti tražnje na promjene ukupnog prihoda ponuđača kada ponuđač snižava cijenu

Cjenovna elastičnost tražnje

Elastična tražnja

Jedinično elastična tražnja

Neelastična tražnja

144

Promjena cijene

Promjena tražene količine

Promjena ukupnog prihoda

Snižavanje

Veći procentualni porast tražene količine od procenta smanjenja cijene

Rast

Snižavanje

Jednak procentualni porast tražene količine u odnosu na procenat smanjenja cijene

Nepromijenjen

Snižavanje

Manji procentualni porast tražene količine od procenta smanjenja cijene

Pad

2

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

POGLAVLJE

Iz prethodne analize slijedi da se ponuđačima na konkurentskim tržištima može u kratkom roku isplatiti primjenjivati cjenovnu konkurenciju u namjeri da povećaju tržišno učešće, ukupan prihod i zaradu (dobit ili profit) samo u slučaju kada je tražnja za njihovim proizvodima elastična. Ako je tražnja neelastična, konkurencija snižavanjem cijena nije isplativa ni na kratak ni na dugi rok. Već u kratkom roku konkurent bi bio suočen sa smanjivanjem ukupnog prihoda i zarade ako bi snižavao cijenu na tržištu proizvoda za kojim je tražnja neelastična. Prilikom razmatranja efekata snižavanja cijena na ukupan prihod ponuđača na oligopolskom tržištu neophodno je analizirati akcije, odnosno reakcije konkurenata u srednjem roku. Naime, na oligopolskom tržištu akcije tržišnih aktera su međusobno povezane pa je stoga važno analizirati korake koje bi mogli preduzeti konkurenti nakon akcije koju preduzima jedan od konkurenata u cilju povećanja tržišnog učešća.

Tabela 2.5. – Uticaj cjenovne elastičnosti tražnje na promjene ukupnog prihoda ponuđača kada ponuđač povećava cijenu

Cjenovna elastičnost tražnje

Elastična tražnja

Jedinično elastična tražnja

Neelastična tražnja

Promjena cijene

Promjena tražene količine

Promjena ukupnog prihoda

Rast

Veće procentualno smanjenje tražene količine od procenta povećanja cijene

Pad

Rast

Jednak procentualni pad tražene količine u odnosu na procenat porasta cijene

Nepromijenjen

Rast

Manje procentualno smanjenje tražene količine od procenta smanjenja cijene

Rast

145

OSNOVE EKONOMIJE

Za razliku od prethodnog primjera konkurencije cijenama na niže (snižavanjem cijena), efekti povećanja cijena na ukupan prihod i zaradu ponuđača će također zavisiti od elastičnosti tražnje. Ako je tražnja jedinično elastična, povećanje cijene za jedan procenat će imati za posljedicu smanjenje tražene količine za jedan procenat. U ovoj situaciji ukupan prihod se neće promijeniti niti će se promijeniti zarada. Međutim, ako je tražnja neelastična, tada konkurent koji povećava cijenu može povećati ukupan prihod i zaradu. Svaki procenat rasta cijene uz neelastičnu tražnju značiće da ukupan prihod ponuđača raste za razliku. Ako je elastičnost tražnje (-0,5), svaki porast cijene za jedan procenat prouzrokovaće smanjenje prodaje za 0,5 procenata, uz istovremeno povećanje ukupnog prihoda preduzeća za 0,5 procenata. Da bi tražnja za proizvodima bila manje elastična potrebno je da proizvođači izdiferenciraju proizvod u odnosu na konkurente. Specifične funkcionalne karakteristike određenih proizvoda zadržavaju potrošače i čine elastičnost tražnje manjom.

Ponuda, tražnja i tržišna ravnoteža Parcijalnu ravnotežu ili ravnotežu na jednom tržištu (tržištu jedne robe ili usluge) izvodimo iz odnosa prethodno analiziranih dviju funkcija: - tržišne funkcije tražnje za određenom robom, - tržišne funkcije ponude te iste robe. Odnos ukupno traženih i ukupno ponuđenih količina roba (usluga) na jednom tržištu može biti sljedeći: 1) Nestašica roba na tržištu - Količina ponuđenih roba pri određenoj cijeni (C1) može biti manja od tražene količine. U ovom slučaju postoji tržišna neravnoteža proistekla iz nedovoljne ponude u odnosu na ukupno 146

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

traženu količinu te robe. Ovu vrstu neravnoteže nazivamo nestašicom roba na tržištu. U ovakvoj neravnoteži ponuđači su u povoljnijem položaju u odnosu na kupce jer mogu povećavati cijene i ponuđene količine. Porastom cijena povećava se ponuda, a smanjuje tražnja i na taj način razlika između ponude i tražnje postaje sve manja, do tačke ravnoteže. 2) Ravnoteža na tržištu - Količina ponuđenih roba pri određenoj cijeni podudara se sa traženom količinom tih proizvoda pri toj istoj cijeni (Crt). Ovu situaciju nazivamo tržišnom ravnotežom, a cijene i količine izvedene iz jednakosti ponude i tražnje nazivamo ravnotežnom cijenom (Crt) i ravnotežnom količinom (Qrt). 3) Višak roba na tržištu - Količina ponuđenih roba pri određenoj cijeni (C2) je veća od tražene količine roba. Ovakavu neravnotežu koja proističe iz veće količine ponuđenih roba u odnosu na traženu količinu nazivamo viškom roba na tržištu. Kada postoji višak ponuđenih roba na tržištu proizvođači prestaju sa novom proizvodnjom, prvi zadatak im je da prodaju zalihe (viškove) svojih proizvoda. Prodaja viškova proizvoda moguća je snižavanjem cijena do nivoa pri kojem će tražioci biti u mogućnosti da raspoloživim dohocima kupe sve postojeće zalihe gotovih proizvoda. Drugim riječima, proces uravnotežavanja tržišta se odvija snižavanjem cijena i očekivanim povećanjem tražnje kupaca uz niže cijene. Na sljedećem grafikonu prikazane su funkcije tražnje i ponude i navedene tri moguće varijante: ravnoteža i dvije vrste neravnoteža. Problem dostizanja nove ravnoteže, međutim, može da se pojavi zbog znatnog odstupanja elastičnosti tražnje i elastičnosti ponude.

147

OSNOVE EKONOMIJE Grafikon 2.17. - Tražnja, ponuda i tržišna (ne)ravnoteža

Dostizanje tržišne ravnoteže promjenama cijena naviše ili naniže u uslovima tržišnih neravnoteža nije jednostavan proces. Ustvari, u zavisnosti od nagiba funkcija tržišne tražnje i tržišne ponude, i njihovih elastičnosti, promjene cijena mogu ali ne moraju biti faktor uravnotežavanja tržišta.

Grafikon 2.18. - (Ne)mogućnosti dostizanja tržišne ravnoteže: elastična ponuda i neelastična tražnja

148

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

Grafikon 2.18. prikazuje uticaj promjena cijena na mogućnosti dostizanja ravnoteže na tržištu kada je tražnja neelastična, a ponuda elastična, odnosno kada je tražnja neelastičnija u odnosu na ponudu. U ovakvoj tržišnoj strukturi promjene cijena neće dovesti do uravnotežavanja budući da su promjene na strani ponude procentualno veće u odnosu na promjene na strani tražnje. Naprimjer – ako je koeficijent cjenovne elastičnosti ponude 1,8 a koeficijent cjenovne elastičnosti tražnje 0,9, i ako je ponuda manja od tražnje, porast cijene će imati za posljedicu povećanje ponude za 1,8% i smanjenje tražnje za 0,9%. Svaka promjena cijena znači dvostruko veću promjenu ponude (naviše ili naniže) u odnosu na promjenu tražene količine. Ishod u ovakvim okolnostima je trajna tržišna neravnoteža ako se elastičnosti ne mijenjaju. Drugim riječima, u ovakvoj tržišnoj strukturi biće potrebne promjene elastičnosti tražnje naviše i smanjenje elastičnosti ponude kako bi tržište bilo uravnoteženo. Suprotna tržišna struktura u odnosu na prethodni grafikon prikazana je na grafikonu 2.19. Ovaj grafikon prikazuje rezultat prilagođavanja na tržištu u uslovima elastične tražnje i neelastične ponude, odnosno elastičnije tražnje u odnosu na ponudu.

Grafikon 2.19. - Mogućnost dostizanja tržišne ravnoteže: elastična tražnja i neelastična (manje elastična) ponuda

149

OSNOVE EKONOMIJE

Prethodni grafikon nam pokazuje da se u tržišnoj strukturi koju obilježava veća elastičnost tražnje u odnosu na elastičnost ponude proces prilagođavanja ponude i tražnje vrši u smjeru dostizanja ravnotežne cijene i ravnotežne količine. Prema tome, temeljni uslov za uspostavljanje ravnoteže na tržištu nekog proizvoda ili usluge jeste veća elastičnost funkcije tražnje u odnosu na elastičnost funkcije ponude.

150

SAŽETAK DRUGOG POGLAVLJA • Tražnju za robama i uslugama određuju potrebe. Potreba je osjećaj nedostatka nečega čijim se pribavljanjem i konzumiranjem organizam dovodi u stanje ravnoteže. Dvije osnovne podjele potreba su podjele na individualne i društvene, te podjela na lične i proizvodne potrebe. • Zakon tražnje je zasnovan na analizi uticaja promjene cijene na traženu količinu roba uz pretpostavku ostalih nepromijenjenih uslova. Zakon tražnje nam govori da će tražena količina porasti kada cijene opadaju, odnosno da će se smanjiti kada cijene proizvoda rastu. • Tražnja se može promijeniti i kada se cijene ne mijenjaju. Tada kažemo da ostali faktori, izuzev cijena, utiču na tražnju. Najznačajniji kvantitativni faktori koji utiču na promjene tražnje su promjene dohotka potrošača, promjene kreditne aktivnosti, te promjene cijena roba supstituta i komplementarnih roba. • Iz zakona tražnje slijedi da je funkcija tražnje opadajuća funkcija. Tražena količina je zavisna varijabla, a cijena proizvoda je nezavisna varijabla. Razlikujemo individualnu i tržišnu funkciju tražnje. • Carl Menger je u ekonomsku teoriju uveo pojmove ekonomskih i neekonomskih dobara. Svojstvo ekonomskih dobara je da posjeduju korisnost, a svrha njihove upotrebe je zadovoljavanje potreba. Korisnost je svojstvo stvari da zadovolji ljudske potrebe. • Teoriju kardinalne korisnosti utemeljio je Alfred Marshall. Po Marshallu, korisnost je mjerljiva veličina zahvaljujući novcu koji ima konstantnu graničnu korisnost. Granična korisnost je korisnost koju potrošač ima od upotrebe dodatne jedinice proizvoda. • Teoriju ordinalne korisnosti utemeljili su Pareto, Slutski i Allen. Po njihovom učenju, korisnost nije moguće mjeriti, pošto novac nema konstantnu marginalnu korisnost. Korisnost je jedino mo151

OSNOVE EKONOMIJE

guće rangirati. Ovi autori su teoriju ponašanja potrošača bazirali na krivuljama indiferencije i mapi funkcija indiferencije. • Potrošač u datom vremenu i uz dati ograničavajući dohodak ostvaruje maksimalnu korisnost kada je marginalna neto korisnost svih roba iz strukture potrošnje jednaka nuli. Na tom nivou potrošnje odnos iznosa novca koji je potrošač spreman potrošiti je jednak za sve proizvode i usluge iz strukture potrošnje. • Zakon ponude je izveden iz praćenja uticaja cijena proizvoda na ponuđenu količinu, uz ostale uslove koji se smatraju konstantnim. U skladu s tim, zakon ponude govori da će ponuđena količina porasti kao posljedica rasta cijena, odnosno da će se ponuđena količina smanjiti kada cijene opadaju. • Budući da na ponudu utiču i ostali faktori, njihove promjene dovode do promjene ponude i kada se cijene ne mijenjaju. Najznačajniji faktori koji utiču na promjene ponude su promjene tehnologije, promjene cijena proizvodnih inputa i promjene cijena konkurentskih roba. Te robe se nazivaju i robama supstitutima. • U skladu sa zakonom ponude, funkcija ponude ima pozitivan nagib. Ako je strmiji nagib, funkcija ponude biće slabija reakcija ponuđača na promjene cijena. Ako je nagib funkcije blaži, ponuđači će biti spremni na iznadproporcionalni porast ponuđene količine u odnosu na promjenu cijene. • Elastičnost je relativni pokazatelj koji mjerimo koeficijentima elastičnosti. Koeficijent elastičnosti pokazuje za koliko procenata se mijenja jedna varijabla kao posljedica promjene druge varijable za jedan procenat. U analizi tražnje koristimo cjenovnu elastičnost, dohodovnu elastičnost i unakrsnu elastičnost. U analizi ponude koristimo cjenovnu elastičnost ponude. • U skladu sa veličinama koeficijenata, razlikujemo elastičnu, jedinično elastičnu i neelastičnu tražnju. Iz zakona tražnje proističe da je cjenovna elastičnost tražnje negativna veličina. Dohodovna elastičnost tražnje može biti i pozitivna i negativna. Ako je pozi-

152

2

POGLAVLJE

OSNOVE ANALIZE TRA@NJE, PONA[ANJA POTRO[A^A I PONUDE

tivna, takva dobra nazivamo normalnim dobrima. Ako je negativna, takva dobra nazivamo inferiornim dobrima. • Unakrsna elastičnost tražnje mjeri reakciju tražene količine jednog proizvoda na promjenu cijene drugog proizvoda. Na osnovu predznaka koeficijenta unakrsne elastičnosti tražnje razlikujemo robe supstitute, nezavisne robe i komplementarne robe. Unakrsna elastičnost tražnje za robe supstitute je pozitivna, za komplementarne robe je negativna, a za nezavisne robe jednaka nuli. • Cjenovna elastičnost tražnje ima važan uticaj na ukupan prihod ponuđača i njihove odluke da li će konkurisati snižavanjem ili rastom cijena. Ponuđačima se povećava prihod kada konkurišu snižavanjem cijena samo u slučaju ako je tražnja elastična. • Tržišnu ravnotežu na tržištu određenog proizvoda ili usluge definišemo kao tržišnu cijenu pri kojoj je tražena količina jednaka ponuđenoj količini roba. Mogućnosti dostizanja tržišne ravnoteže određene su cjenovnim elastičnostima tražnje i ponude. • Tržište teži ravnoteži kada je tražnja elastičnija u odnosu na ponudu. Ukoliko je ponuda elastičnija od tražnje, ta tržišna struktura ima tendenciju stalnog nesklada između ponude i tražnje, i u skladu s tim velikog kolebanja cijena i količina. Dvije vrste neravnoteža su oskudica roba i višak roba.

153

POGLAVLJE 3 PREDUZEĆE I PREDUZETNIŠTVO

OČEKIVANI REZULTATI UČENJA Nakon ovog poglavlja trebali biste znati odgovore na sljedeća pitanja: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12.

Šta je preduzetništvo i kakvu ulogu ono ima u ekonomskom razvoju? Kako definišemo preduzeće i šta su njegove osnovne ciljne funkcije? Kako preduzeće započinje poslovanje? Šta je bilans stanja, šta bilans uspjeha, a šta bilans gotovinskih tokova? Kako preduzeće donosi investicione odluke i šta je interna stopa rentabiliteta? Koji su to oblici osnivanja preduzeća? Šta je tržište novca, a šta tržište kapitala? Kako preduzeće strukturira izvore finansiranja? Šta su obveznice, a šta dionice kao dugoročni izvori finansiranja? Kako izračunavamo ukupni trošak izvora finansiranja preduzeća? Šta je teorija firme i šta su granice rasta preduzeća ? Šta je teorija zastupanja, šta su troškovi zastupanja i kakav je njihov praktični značaj?

JOSEPH SCHUMPETER I PREDUZETNIŠTVO U prethodnom poglavlju analizirali smo teoriju izbora i ponašanja potrošača i spominjali veliki doprinos Austrijske škole razvoju teorije subjektivne vrijednosti. U tom poglavlju naveli smo i neke od osnovnih karakteristika Austrijske škole ekonomskog mišljenja, od kojih smo posebno istakli subjektivizam i indvidualizam. Pripadnik druge generacije ove škole ekonomskog mišljenja Joseph Schumpeter (1883.-1950.) ima posebno značajnu ulogu u razradi i objašnjavanju uloge preduzetnika i uvođenju preduzetništva kao posebnog faktora proizvodnje u ekonomsku analizu. Schumpeter je u knjizi Teorija ekonomskog razvoja, koju je objavio 1911. godine na njemačkom, a 1934. na engleskom, objasnio ulogu i značaj preduzetnika u dinamici ekonomskog razvoja. Premda je čisto preduzetništvo teško izolovati i razlikovati od funkcija kapitaliste (ulagača), vlasnika zemlje, radnika ili inovatora, po Schumpeteru preduzetnik ima pomalo svaku od navedenih uloga.

JOSEPH SCHUMPETER I ULOGA PREDUZETNIŠTVA U EKONOMSKOM RAZVOJU Joseph Schumpeter (1883.-1950.) rođen je u današnjoj Republici Češkoj (u Moravskoj). Njegovi roditelji su bili vlasnici tvornice odjeće. Schumpeterovi profesori su bili Friedrich von Wieser i Eugen von Bohm-Bawerk. Prvu i najpoznatiju knjigu napisao je u dobi od 28 godina života. Knjiga je objavljena na njemačkom jeziku 1911. pod nazivom Teorija ekonomskog razvoja.Schumpeter je emigrirao iz Njemačke u Sjedinjene Države 1932. i do penzionisanja 1949. držao je nastavu na Harvardu. Nakon emigriranja njegova Teorija ekonomskog razvoja je objavljena na engleskom 1934. i tek tada je doživjela punu promociju i intelektualni uticaj. Knjigu Kapitalizam, socijalizam i demokratija objavio je 1942. dok je njegova nedovršena Istorija ekonomske misli publikovana posthumno 1954.

157

OSNOVE EKONOMIJE

Osnovna karakteristika preduzetnika je njegova dinamičnost, odnosno njegova potreba da na nov način kombinuje faktore proizvodnje (rad, kapital i prirodne resurse), da razvija nove metode proizvodnje i nove načine komunikacije sa tržištem. Ekonomski razvoj je dinamički proces koji prvenstveno proističe iz aktivnosti preduzetnika. Schumpeter je isticao da ne postoji znak jednakosti između inovatora i preduzetnika. Aktivnosti preduzetnika su šire od aktivnosti inovatora i one obuhvataju: - stvaranje novih dobara ili novih karakteristika postojećih dobara (dakle usavršavanje postojećih dobara); - pronalaženje novog metoda proizvodnje; - kreiranje novih tržišta; - kreiranje i osvajanje novog izvora ponude, te - novi način organizovanja cijele industrijske grane (nova tržišna struktura usljed izmjene postojećih načina proizvodnje ili kreiranja novog načina proizvodnje).5 Schumpeterov najveći doprinos ekonomskoj nauci je u uvođenju preduzetnika i preduzetništva kao posebnog faktora proizvodnje. Ako bismo pravili paralelu između najčešće citiranih stavova velikih ekonomista u istoriji ekonomske misli i vratili se na Smithovu „nevidljivu ruku tržišta“, najčešće isticana Schumpeterova misao je misao „o kreativnoj destrukciji“ koja je vezana za ulogu preduzetnika u ekonomskom razvoju. Ova uloga je, prema Schumpeteru, ustvari, ključna u proučavanju dinamike ekonomskog rasta i razvoja. Bez preduzetnika, kao aktivnog sudionika konkurencijskog procesa na tržištu, ekonomski razvoj se ne bi mogao odvijati. Taj individualni poticaj ka inoviranju i kreiranju novih kombinacija inputa, odnosno pronalaženju novih metoda proizvodnje jeste suština ekonomskog razvoja. Ovakav individualistički pristup ekonomskom razvoju koji je promovisao Schumpeter naišao je na izvanredan prijem u američkom društvu, posebno nakon što je ovaj ekonomist emigrirao u Sjedinje-

5

Ekelund,R.B., R.F.Hebert (1997) Povijest ekonomske teorije i metode, MATE, Zagreb, str. 569.

158

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

ne Države 1932. godine. Američka tradicija individualizma i naglasak Austrijske škole na subjektivizmu i individualizmu, uz navedeni veliki doprinos Schumpetera izučavanju značaja i uloge preduzetnika u dinamici ekonomskog razvoja, u ekonomskoj nauci su stvorili prostor za posmatranje preduzetništva i preduzetnika kao posebnog faktora proizvodnje.

Preduzeće i preduzetništvo Ovo poglavlje započeli smo sa Josephom Schumpeterom i njegovim doprinosom izdvajanju preduzetnika i preduzetništva kao posebnog faktora proizvodnje i ključnog faktora ekonomskog razvoja. Ovakvim početkom naglašavamo ulogu ekonomiste koji je u istoriji ekonomske misli zabilježen kao jedan od značajnijih teoretičara, čija je analiza ekonomskog rasta i razvoja bila zasnovana na ulozi preduzetnika. Do pojave Schumpeterove Teorije ekonomskog razvoja ekonomska nauka je malo pažnje posvećivala ulozi preduzetnika i teoriji firme (preduzeća). Ako su preduzetnici fizičke osobe (pojedinci) koji obavljaju aktivnosti spomenute u prethodnom dijelu teksta, onda je postojanje preduzeća izravno vezano za postojanje preduzetnika. Drugim riječima, ne bismo mogli govoriti o preduzećima da ne postoje preduzetnici. Preduzetnici su u ovom smislu i vlasnici i menadžeri (rukovodioci) preduzeća. Osoba koja ulaže sredstva u poslovne poduhvate izlaže se riziku neuspjeha poslovnog poduhvata. Svaki novi proizvodni proces i uvođenje novog proizvoda, pokušaj razvoja novog tržišta ili novog načina komuniciranja predstavlja neizvjesan poduhvat. Za taj neizvjesan poduhvat preduzetnici imaju motiv u ostvarivanju profita ili zarade. Da bi ostvarili poslovne poduhvate preduzetnici osnivaju preduzeća. Na ovom mjestu prvi zadatak je da odgovorimo na pitanje: Šta je preduzeće? Najkraća definicija preduzeća je sljedeća: Preduzeće je pravno lice čija je osnovna ciljna funkcija ostvarivanje profita ili zarade.

159

OSNOVE EKONOMIJE

U ovoj jednostavnoj definiciji dva su ključna pojma: - preduzeće je pravno lice i - ciljna funkcija preduzeća je profit ili zarada (ili dobit u terminima bh zakonodavstva). Šta je pravno lice? Pravno lice je lice koje postoji „u sudskim knjigama“. Dakle, za registraciju preduzeća kao pravnog lica obavezna je sudska registracija u nadležnom sudu. Da bi preduzeće moglo biti registrovano kao pravno lice u sudskom registru neophodno je da ulagač ili ulagači (ako preduzeće osniva više fizičkih ili pravnih lica) ispune zakonom određene minimalne uslove za registraciju preduzeća. Prilikom osnivanja preduzeća preduzetnik ili preduzetnici moraju preduzeti sljedeće korake: - Osigurati početna novčana sredstva iz vlastitih ušteda ili iz posuđenih sredstva, ili kombinacijom tih izvora (vlastita+posuđena sredstva), kako bi redovno mogli vršiti plaćanja za nabavljenu robu. Sposobnost redovnog plaćanja za nabavljenu robu, kao i ostalih obaveza (plaćanje poreza državi, plaćanje kamate za korištene kredite, plaćanje premije osiguranja za ugovor o osiguranju) nazivamo likvidnost. - Pored novčanih sredstava, osnivači moraju nabaviti mašine i opremu kojom će započeti proizvodnju (pretpostavljamo da oni osnivaju proizvodno preduzeće), početne količine (zalihe) sirovina i materijala koje će koristiti u proizvodnji. - Moraju izgraditi ili zakupiti građevinski objekat u koji će biti instalirana oprema i mašine, te smještene zalihe sirovina, materijala i energenata. - Moraju kupiti ili zakupiti zemljište na kojem će biti izgrađen objekat i instalirane mašine i oprema. Da li je ovo konačan spisak neophodnih uslova da bi preduzeće započelo svoje poslovanje? Odgovor je, naravno, negativan. Ne postoji proizvodnja koju je moguće realizovati bez ljudi, odnosno zaposle-

160

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

nika (proizvodnih i administrativnih radnika). Čak i kada je tehnologija toliko napredna da je proizvodnja robotizirana i kompjuterizovana preduzetnik mora zaposliti osobe koje će davati komande robotima i ukucavati naredbe u kompjuter. Stoga je za početak rada preduzeća neophodno zaposliti osobe koje imaju odgovarajuća iskustva, znanja i vještine u proizvodnji koju preduzetnik želi započeti i razvijati u preduzeću kao pravnom licu. Također, da bi moglo započeti poslovanje, odnosno kupovinu i prodaju roba iz kojih slijede plaćanja (za kupljene sirovine i materijal) i naplate (za prodate proizvode), preduzeće na osnovu sudske registracije mora otvoriti svoj transakcijski račun u banci. Kada banka otvori transakcijski račun novoosnovanom preduzeću, tada to preduzeće može započeti sa nabavkom robe, proizvodnjom i prodajom vlastitih proizvoda pošto je tek tada u mogućnosti da obavlja plaćanja. Nakon ispunjavanja zakonom predviđenih uslova za osnivanje preduzeća i njegove registracije u sudskom registru preduzeće stiče obavezu da svake poslovne godine priprema i predaje poreskoj upravi tri finansijska izvještaja: 1) Bilans stanja, 2) Bilans uspjeha i 3) Bilans gotovinskih tokova. 1) Bilans stanja Bilans stanja (engleski: balance sheet) je finansijski izvještaj u kome preduzeće prikazuje svu svoju imovinu kojom raspolaže (aktiva), i sve izvore finansijskih sredstava iz kojih finansira nabavku te imovine (pasiva). AKTIVA. Računovodstveni naziv za imovinu preduzeća u bilansu stanja je aktiva (engleski: assets). Aktiva preduzeća može biti u sljedeća tri oblika: novac, stvari i prava. Novčana sredstva. Već smo prethodno istaknuli da osnivači preduzeća moraju osigurati početna novčana sredstva kako bi preduzeće

161

OSNOVE EKONOMIJE

moglo plaćati nabavljeni materijal i ostale obaveze (poreze). Ta novčana sredstva omogućavaju preduzeću održavanje likvidnosti. Stvari ili materijalnu aktivu čine: mašine i oprema, građevine, zemljište, nabavljene zalihe sirovina i materijala, kao i zalihe novoproizvedenih proizvoda koje preduzeće nije prodalo. U ovoj kategoriji imovine preduzeća razlikujemo dvije grupe. - Stalna sredstva (stalna ili fiksna imovina) su sredstva koja čine mašine, oprema, građevinski objekti, dugoročne zalihe materijala i zemljište. Karakteristika ovih sredstava je da ih preduzeće koristi u dužem periodu, odnosno u periodu od nekoliko godina (mašine i oprema), do nekoliko desetina godina (građevine i zemljište). - Obrtna ili tekuća sredstva su zalihe sirovina i materijala i gotovih proizvoda koja preduzeće nabavi i upotrijebi u proizvodnji (sirovine i materijal) i proda (gotove proizvode) dva ili više puta godišnje. Iz toga i proističe njihov naziv – obrtna ili tekuća sredstva budući da ih preduzeće „obrne“ dva ili više puta godišnje. Drugim riječima, ulazeći u nabavku sirovina i materijala preduzeće obavi dva ili više proizvodnih ciklusa tokom godine i na taj način ostvari zaradu u zavisnosti od broja obrta. Broj obrta tokom godine zavisi od djelatnosti u kojoj posluje preduzeće. U nekim vrstama proizvodnje proizvodni proces traje mjesec ili manje dana. U drugim vrstama proizvodnje proizvodni proces traje dva, tri ili šest mjeseci. Dakle, dužina proizvodnog procesa određuje mogućnost broja obrta uloženih sredstava u proizvodnju. Prava su nematerijalna aktiva. Prava mogu biti u obliku patenata i/ili licenci (zaštita izuma i novih proizvoda koje je preduzeće proizvelo), ili u obliku izvršenih prepravki i popravki na građevinskim objektima koje je preduzeće zakupilo i popravilo da bi moglo obavljati proizvodnu aktivnost (prava na tuđim materijalnim sredstvima).

162

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

Tabela 3.1 - Bilans stanja – pojednostavljeni shematski prikaz Aktiva (imovina)

Pasiva (obaveze i kapital)

1. Tekuća (obrtna) sredstva

1. Kratkoročne obaveze

1.1. Novčana sredstva

1.1. Obaveze prema dobavljačima

1.2. Potraživanja od kupaca

1.2. Kratkoročni krediti banaka

1.3. Zalihe (sirovine, materijal, proizvodi)

1.3. Obaveze za plate

2. Stalna materijalna sredstva

2. Dugoročne obaveze

2.1. Mašine i oprema 2.2. Građevinski objekti

2.1. Dugoročni krediti

2.3. Zemljište 3. Nematerijalna imovina (prava)

3. Kapital – vlastita sredstva

Ukupno aktiva (1+2+3)

Ukupno pasiva (1+2+3)

PASIVA. Računovodstveni naziv za izvore sredstva kojima preduzeće finansira nabavku aktive je pasiva (engleski: liabilities and equity). Engleski termin za pasivu ili izvore sredstava upućuje na zaključak da preduzeće finansira nabavku imovine (aktive) iz posuđenih sredstava, koja predstavljaju obaveze (liabilities), i vlastitih sredstava (equity). Obaveze preduzeća su posuđena sredstva. Posuđena sredstva mogu biti posuđena na kratak i na dugi rok. Posuđena sredstva na kratak rok su obaveze plaćanja koje nazivamo kratkoročnim obavezama. Kratkoročne obaveze preduzeća su obaveze koje preduzeće mora izmiriti (platiti) u roku od nekoliko dana, do godine dana. Kratkoročne obaveze preduzeća su obaveze prema dobavljačima za nabavljene sirovine i materijal za proizvodnju koje su dobavljači prodali sa rokom dospijeća plaćanja od 15, 30, 60 ili 90 dana. Kratkoročne obaveze su, također, krediti koje preduzeće dobije od komercijalne banke sa rokom dospijeća 30, 60, 90, 180 ili 360 dana. Osnovni princip finansiranja preduzeća je da nabavku kratkoročne imovine (dijelova aktive), koju čine zalihe sirovina i materijala, zalihe poluproizvoda i energenata, treba finansirati iz kratkročnih obaveza (izvora). Ako proizvodni proces traje 90 dana i preduzeće nabavlja zalihe sirovina,

163

OSNOVE EKONOMIJE

materijala i energenata za taj period, izvor finansiranja tih zaliha bi trebala biti obaveza sa rokom dospijeća od najmanje 90 dana. Smisao ovog usklađivanja ročnosti izvora finansijskih sredstava kojima se finansira nabavka kratkoročne imovine (zaliha) jeste u sljedećem. Kada preduzeće nabavi zalihe i upotrijebi ih za proizvodnju, proizvedeni proizvod čija proizvodnja u ovom primjeru traje 90 dana preduzeće treba prodati i naplatiti od svojih kupaca. Tek kada kupci plate preduzeću za kupljene proizvode, ovo preduzeće može vratiti kratkoročni kredit banci od koje je posudilo sredstva. Ukoliko preduzeće duguje dobavljaču, sličan princip je u primjeni. Ako je rok plaćanja dobavljaču 60 dana, a trajanje proizvodnog procesa 90 dana, uz dodatnih 30 dana potrebnih da proizvođač proda i naplati svoj proizvod, pojavljuje se problem nemogućnosti plaćanja preduzeća-dužnika dobavljaču. Preduzeće tada nije likvidno. Problem nelikvidnosti (nesposobnosti plaćanja obaveza) brzo se multiplicira sa dužnika na povjerioce (preduzeća-dužnika na dobavljača), koji i sami postaju nelikvidni. Kako se ne bi pojavljivali problemi nelikvidnosti potrebno je stalno usklađivati ročnu strukturu obaveza sa ročnom strukturom potraživanja (potraživanja od kupaca). Dugoročne obaveze preduzeća su izvori finansijskih sredstava koji služe za nabavku dugoročne imovine. Dugoročni izvori finansijskih sredstava su dugoročni krediti koje preduzeća dobiju od banaka. Dugoročne obaveze preduzeća su i obaveze za emitovane obveznice. Ove vrijednosne papire emituju preduzeća na tržištu kapitala i njihovom prodajom osiguravaju finansijske izvore za nabavku dugoročne imovine. Pod dugim rokom podrazumijevamo rok od nekoliko godina (2, 5, 7, 10, 15, 20). Obveznica je dugoročni dužnički vrijednosni papir. Odnosno, to je vrijednosni papir koji ima nominalnu vrijednost, koji donosi kamatu kupcu obveznice i ima rok dospijeća od nekoliko godina. Za preduzeće je veoma važno da i kod dugoročnih obaveza poštuje princip: rok dospijeća izvora diktira rok upotrebe imovine. Drugim riječima, finansirati nabavku mašine čiji je rok trajanja i otpisa deset godina kreditom koji preduzeće treba vratiti za pet godina nije racionalna poslovna odluka. Za nabavku opreme koja traje deset godina trebao bi biti korišten kredit čija otplata se podudara sa rokom trajanja opreme kako bi preduzetnik bez velikih teškoća iz zarada koje ostvaruje upotrebom

164

3

POGLAVLJE

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

mašine u narednih deset godina mogao redovno otplaćivati kamate i dio glavnice (zbir ove dvije veličine se naziva anuitet) na kredit kojim je nabavljena mašina. Što je duži rok trajanja imovine, to bi imovina trebala biti finansirana iz obaveza dužih rokova dospijeća. Postoji i jedan dio zaliha sirovina i materijala koje bi preduzeće u pravilu trebalo finansirati iz dugoročnih izvora. Taj dio zaliha sirovina i materijala su trajna obrtna sredstva (trajna tekuća sredstva). Ove zalihe preduzeću omogućavaju održavanje kontinuiteta proizvodnje i stoga bi i one trebale biti finansirane iz dugoročnih izvora. Kapital preduzeća (equity). Kapital preduzeća je najsigurniji izvor finansiranja stalnih sredstava. Zbog čega je to tako? Zbog toga što je kapital u vlasništvu osnivača preduzeća (preduzetnika-vlasnika) pa ta sredstva preduzeće ne duguje nikome. Stoga se ovaj izvor finansiranja naziva vlastitim i trajnim izvorom. Trajnost ovog izvora podrazumijeva njegovu raspoloživost u periodu dok postoji preduzeće kao pravno lice. Da bi preduzeće uopće moglo započeti poslovanje njegovi vlasnici moraju osigurati minimalno potreban kapital. Ovaj iznos minimalnog osnivačkog kapitala je propisan zakonom. Minimalan kapital može biti uplaćen u stvarima, pravima i novcu – dakle, u sva tri oblika imovine preduzeća ili u kombinacijama ova tri oblika imovine. U nekim specifičnim djelatnostima neophodno je uplatiti minimalan osnivački kapital u novcu. U BiH minimalan osnivački kapital koji mora biti uplaćen da bi komercijalna banka bila registrovana određen je u vrijednosti od 15 miliona KM. Suština postojanja kapitala kao izvora sredstava je u osiguravanju dijela izvora finansijskih sredstava koji preduzeću omogućavaju solventnost i dijelom likvidnost. Solventnost preduzeća je sposobnost preduzeća da vlastitom imovinom može u slučaju poremećaja na tržištu izmiriti dio obaveza ili sve obaveze. Likvidnost, kako smo već naveli, predstavlja sposobnost preduzeća da u tekućem poslovanju redovno plaća sve obaveze (obaveze prema dobavljačima, plate zaposlenicima, poreze državi, obaveze prema banakama za kredite, doprinose za penziono, zdravstveno i osiguranje od nezaposlenosti, i ostale obaveze). Ukoliko preduzeće ostvaruje zarade, dio tih zarada može zadržavati (zadržane zarade) i uvećavati kapital. Rast kapitala preduzeća povećava povjerenje kreditora (kratkoročni i dugoročni krediti). Veće povjerenje kreditora znači da će oni zahtijevati nižu

165

OSNOVE EKONOMIJE

kamatnu stopu na kredite budući da je preduzeće stabilno. Ukoliko se pojave tržišni poremećaji koji prouzrokuju gubitak (veći troškovi od prihoda), tada taj gubitak umanjuje kapital (vlastita sredstva) preduzeća. Stoga je veoma važno da preduzeća raspolažu dovoljno velikim kapitalom kako bi mogla podnijeti gubitke bez opasnosti da im gubitak smanji kapital ispod minimalnog nivoa koji preduzeće mora imati u skladu sa zakonom. Vrijednost kapitala preduzeća se još naziva i neto vrijednost imovine preduzeća. Šta znači ova vrijednost i kako se izračunava? Neto vrijednost imovine preduzeća ili vrijednost kapitala preduzeća računa se kao razlika između: - vrijednosti aktive, ili ukupne imovine preduzeća, i - ukupne vrijednosti obaveza.

Tabela 3.2 – Neto vrijednost imovine preduzeća Aktiva (ukupna vrijednost imovine preduzeća) Minus Ukupne obaveze preduzeća (kratkoročne + dugoročne obaveze) Neto vrijedost imovine preduzeća (kapital preduzeća)

2) Bilans uspjeha (profit and loss account) Bilans uspjeha ili račun dobiti i gubitka je finansijski izvještaj u kome preduzeće prikazuje sve prihode ostvarene tokom jedne poslovne godine i sve rashode tokom te iste godine. Redovni prihodi su prihodi koje preduzeće ostvaruje od osnovne djelatnosti. Ukoliko je osnovna djelatnost preduzeća proizvodnja, redovni prihod koji preduzeće iskazuje u bilansu uspjeha je prihod od prodaje proizvoda koji proizvodi to preduzeće. Ovi prihodi se evidentiraju po vrijednosti po kojoj su izvršene prodaje. To znači da je prihod ostvaren po ovom osnovu jednak umnošku broja prodatih proizvoda i tržišne cijene tog proizvoda. Preduzeće može ostvariti

166

3

POGLAVLJE

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

i vanredne prihode. To su prihodi koji ne proističu iz osnovne djelatnosti. Vrste prihoda koji pripadaju ovoj grupi su prihodi od naplate otpisanih potraživanja. Najznačajniji dio prihoda su, naravno, redovni prihodi. Redovni rashodi su rashodi koji nastaju po osnovu transakcija koje proističu iz osnovne djelatnosti. Redovni rashodi su troškovi poslovanja koje preduzeće plaća dobavljačima, zaposlenicima i državi. Primjeri rashoda su rashodi po osnovu plaćanja za nabavljene sirovine, materijale, energente, troškovi plata zaposlenicima, plaćeni porezi i doprinosi za socijalnu zaštitu. Vanredni rashodi su rashodi koji ne proističu iz osnovne djelatnosti. Razlika između ukupnog prihoda i ukupnih rashoda je zarada preduzeća. U zapadnoj terminologiji zarada se obično naziva profit. U BiH i susjednim zemljama zarada se naziva dobit. U ovoj knjizi često koristimo termine profit ili dobit kao sinonime, jer oni to i jesu. Dobit izračunatu kao razliku između ukupnih prihoda i ukupnih rashoda nazivamo još i bruto dobit (bruto profit). U većini zemalja dobit je oporeziva. Na ostvarenu zaradu preduzeća plaćaju porez, koji se u BiH naziva porez na dobit. U terminologiji na engleskom jeziku ovaj poreski oblik naziva se corporate income tax. Bruto dobit umanjena za plaćeni porez na dobit naziva se neto dobit (neto profit). Porez na dobit pripada grupi direktnih poreza. O vrstama poreza i njihovim karakteristikama detaljnije ćemo govoriti u sedmom poglavlju. Za sada je dovoljno da znate da porez na dobit mora da plati preduzeće koje je ostvarilo dobit. Međutim, u zakonima većine zemalja u svijetu postoje propisane poreske olakšice i poreska oslobađanja. Država može donijeti odluku da oslobodi plaćanja poreza na dobit preduzeća koja investiraju (reinvestiraju) ukupno ostvarenu dobit (ili dio dobiti) u nabavku nove opreme i zapošljavaju nove radnike.

167

OSNOVE EKONOMIJE Tabela 3.3 - Bilans uspjeha – pojednostavljeni shematski prikaz Ukupan prihod (količina prodatih proizvoda x cijena proizvoda+vanredni prihodi) Minus Ukupni rashodi (troškovi proizvodnje i ostali troškovi poslovanja) =3 Minus Porez na dobit = Neto dobit

U svim zemljama svijeta postoje detaljno propisana pravila o evidentiranju svih prihoda i svih rashoda (troškovi i vanredni rashodi). Ta pravila su propisana kontnim planom i računovodstvenim pravilima na međunarodnom nivou. Budući da je u posljednjih trideset godina (1980.-2010.) intenzivirana ekonomska saradnja između velikog broja zemalja i kompanija, u svrhu uporedivosti podataka o prihodima, rashodima, zaradama i efikasnosti poslovanja pojavila se potreba da se nacionalna računovodstvena pravila usklade sa međunarodnim pravilima. Međunarodna računovodstvena pravila (International Accounting Standards) su, prema tome, osnova za nacionalne sisteme evidentiranja poslovnih promjena. Prethodno prezentirani način izračunavanja zarada preduzeća predstavlja računovodstveni način izračunavanja zarada. Sa stanovništa preduzetnika (vlasnika) veoma je važno uporediti ostvarene zarade iskazane na prethodni način sa oportunitetnim troškovima koje preduzetnik ima od propuštanja obavljanja drugih djelatnosti koje je istim sredstvima mogao obavljati a nije budući da je uložio svoja sredstva u određeni poslovni poduhvat. O razlici između računovodstvene dobiti i ekonomske dobiti nešto više ćemo govoriti u šestom poglavlju u kojem ćemo analizirati faktore proizvodnje.

Planski i stvarni bilans uspjeha Na početku poslovne godine preduzeće sačinjava planski bilans uspjeha. Planski bilans uspjeha pomaže preduzetniku u donošenju 168

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

poslovnih odluka vezanih za mogućnosti povećanja prihoda, ali i za sve potencijalne izvore rashoda. Poređenjem stvarnog i planskog bilansa uspjeha i analizom svih pojedinačnih stavki preduzetnik dobiva odgovor na pitanja o profitabilnosti poslovanja. Rast profitnog potencijala zasnovan na rastu cijena nije stabilan izvor zarada. Osnove rasta profitnog potencijala preduzetnik treba tražiti u rastu tržišnog učešća zasnovanom na poboljšanju kvaliteta proizvoda (funkcionalnost proizvoda, tehničke karakteristike) i snižavanju troškova usljed bolje organizacije poslovanja i produktivnije proizvodnje. Da bi ovo postigao, preduzetnik treba da ulaže u poboljšanje proizvodnog procesa, da uspješnije kombinuje raspoložive proizvodne inpute, ulaže u savremeniju opremu i razvija odnose sa dobavljačima i kupcima u cilju snižavanja troškova nabavke proizvodnih inputa i distribucije gotovih proizvoda. 3) Bilans gotovinskih tokova Bilans gotovinskih tokova u BiH je postao obavezan finansijski izvještaj (uz bilans stanja i bilans uspjeha) od 1999. godine. Smisao sačinjavanja ovog finansijskog izvještaja je u tome što se može desiti da preduzeće u bilansu uspjeha iskaže pozitivan finansijski rezultat (profit ili dobit), a da bude u velikim finansijskim problemima zbog većih odliva novca u odnosu na prilive novca u istom obračunskom periodu. Povoljni podaci o rastu dobiti (profita) mogu dati pogrešnu sliku finansijskog stanja preduzeća i njegove finansijske održivosti. Razlog zbog kojeg se pojavljuju odstupanja između podataka u bilansu uspjeha i podatka koji su sadržani u bilansu gotovinskih tokova nalazi se u činjenici da se bilans uspjeha temelji na principu akrualnog računovodstva. Akrualni princip podrazumijeva da se prihodi i rashodi u bilansu uspjeha evidentiraju prema datumima poslovnih promjena, a ne prema datumima izvršenih plaćanja ili naplata. Tipičan primjer troška koji je preduzeće obavezno obračunavati u tekućoj poslovnoj godini u bilansu uspjeha, a koji ne podrazumijeva odliv gotovine (plaćanje), je trošak amortizacije. U skladu sa zakonskim propisima i podzakonskim aktima (pravilnik o stopama amortizacije) preduzeće mora obračunati amortizaciju

169

OSNOVE EKONOMIJE

kao dio prenesene vrijednosti nabavljene opreme, mašina i izgrađenih objekata na proizvodnju u tekućoj godini. Smisao obračuna troška amortizacije je postepeni prenos novostvorene vrijednosti sadržane u novonabavljenoj opremi, mašinama ili novoizgrađenim poslovnim objektima na proizvode koji će biti proizvedeni tom opremom i mašinama u nekoliko narednih godina. Ovaj iznos novca preduzeće ne duguje niti plaća nekome van preduzeća već obračunava kao trošak u bilansu uspjeha. Sa druge strane, porast potraživanja za prodatu robu kupcima u tekućem periodu u odnosu na prethodni period znači da je preduzeće povećalo prodaju, ali nije naplatilo dio povećane prodaje u novcu. Povećana prodaja uvećava prihode i zaradu (dobit), ali može da umanji priliv gotovine u preduzeće ukoliko kupci nisu platili. Stoga porast potraživanja od kupaca u tekućoj godini u odnosu na prethodnu godinu sa stanovištva likvidnosti preduzeća nije poželjna pojava. Porast potraživanja predstavlja indikator porasta nelikvidnosti. U bilansu gotovinskih tokova preduzeće prikazuje sve izvore priliva gotovinskih sredstava i sve izvore odliva gotovinskih sredstava na početku i na kraju jedne poslovne godine, odnosno obračunskog perioda za koji se sačinjava taj bilans (tromjesečje, polugodište, godina dana). Zbir neto razlika po svim stavkama bilansa gotovinskih tokova pokazuje da li je preduzeće tokom te godine uvećalo ili umanjilo raspoloživa gotovinska sredstva. Podaci sadržani u bilansu gotovinskih tokova, istovremno, pokazuju na koji način bi preduzeće moglo rješavati probleme održavanja likvidnosti i solventnosti ukoliko su smanjenja gotovinskih sredstava trend u nekoliko uzastopnih obračunskih perioda.

Kako preduzeće donosi investicione odluke? U ovom dijelu ćemo ukratko analizirati način na koji preduzeće donosi odluku o investiranju u povećanje proizvodnih kapaciteta (stalnih sredstava) i porastu obrtnih sredstava koji proističu iz povećanja proizvodnih kapaciteta. Budući da smo ranije definisali preduzeće kao pravno lice čija je osnovna ciljna funkcija ostvarivanje zarade, odluke o investiranju u nabavku novih proizvodnih kapaciteta su odluke koje utiču na finansijski rezultat u periodu od narednih 170

3

POGLAVLJE

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

nekoliko godina. Stoga je odluka o investiranju u nabavku stalnih sredstva (fiksna aktiva) jedna od najvažnijih strateških poslovnih odluka koja opredjeljuje položaj preduzeća na tržištu u dužem periodu. Odluku o investiranju preduzetnik donosi nakon detaljne analize veličina kao što su: - cijena proizvodne opreme, - cijene sirovina, materijala, poluproizvoda, rada i energenata koji su potrebni za realizaciju proizvodnje, - cijena gotovih proizvoda koje će prozvoditi tokom vijeka trajanja opreme, - mogućnosti prodaje, odnosno procjene tržišnog potencijala i tražnje za tim proizvodom koji namjerava proizvoditi novonabavljenom opremom, - prosječne tržišne kamatne stope koju treba da plati za finansijska sredstva koja će posuditi (kamata na investicioni kredit), - procjene ukupnih prihoda i ukupnih rashoda, - procjene vrijednosti koju bi oprema mogla imati na završetku vijeka trajanja (ostatak vrijednosti opreme), - stope prinosa na projekt koju nazivamo interna stopa rentabilnosti projekta. Osnovno pravilo isplativosti ulaganja u investicioni projekt je sljedeće: Ukoliko je interna stopa rentabilnosti (ISR) veća od prosječne tržišne kamatne stope (PTKS – to je stopa kojom buduće vrijednosti zarada svodimo na današnji dan,) investicioni projekt se isplati. Drugim riječima, postoji ekonomska opravdanost ulaganja u taj projekt jer preduzetnik ostvaruje veći prinos u odnosu na prosječan tržišni prinos. Ukoliko je odnos obratan, projekt nije isplativ. Interna stopa rentabilnosti (ISR) stoga predstavlja stopu prinosa na uložena (investirana) sredstva. To je stopa koja buduće zarade od investicionog projekta svodi na današnju vrijednost koja je jednaka vrijednosti ukupnog ulaganja. Drugim riječima, to je stopa koja ukupne novčane prilive po svim godinama trajanja projekta izjednačava sa novčanim odlivima.

171

OSNOVE EKONOMIJE Tabela 3.4 – Hipotetički primjer finansijskih rezultata realizacije investicionog projekta preduzeća Alpha dd Sarajevo - u konvertibilnim markama Godine planskog perioda 2.

I Ukupan prihod

2.461.500

2.735.000

2.864.000

3.013.200

3.013.200

II Ukupni rashodi

2.220.437

2.477.152

2.550.131

2.653.427

2.650.823

241.063

257.848

314.669

359.773

362.377

24.106

25.785

31.467

35.977

36.238

216.957

232.063

283.202

323.796

326.139

III Bruto dobit - Porez na dobit IV Neto dobit

3.

4.

5-8. godišnji prosjek

1.

Analiza likvidnosti projekta I Novčani prilivi

2.461.500

2.735.000

2.864.800

3.013.200

3.013.200

II Novčani odlivi

2.446.155

2.717.674

2.832.609

2.882.842

2.795.134

Od čega: - dospjeli anuiteti

120.768

120.768

120.768

120.769

0

15.345

17.326

32.191

130.358

218.066

III Neto ukupni novčani prilivi

U ovom hipotetičkom primjeru pretpostavljamo da je prosječna tržišna stopa kapitalizacije ili stopa po kojoj buduće vrijednosti novčanih priliva svodimo na današnji dan (diskontna stopa) 12%. Uz pretpostavku da ovaj projekt ima preostalu vrijednost nakon osme godine njegove realizacije u iznosu od 400.000 KM , stopa isplativosti ulaganja, odnosno interna stopa rentabiliteta ovog projekta je 16,7%. Budući da je ISR veća od prosječne tržišne kamatne stope, možemo zaključiti da bi ovaj preduzetnik u skladu sa navedenim planiranim veličinama ostvario prinos na ulaganje koji je za 4,7% veći od prosječne stope tržišne kapitalizacije. Sa stanovišta ekonomske opravdanosti ovo bi bila ekonomski opravdana investicija. Preduzetnik je podakte o planiranom ukupnom prihodu i ukupnim rashodima tokom trajanja investicionog projekta (osam godina) izveo iz detaljne analize tržišta proizvoda koji će proizvoditi i pro-

172

3

POGLAVLJE

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

davati, tržišta proizvodnih inputa, mogućnosti redovne naplate i plaćanja. Iz podataka navedenih u prethodnoj tabeli vidimo da je u donjem dijelu tabele koja prikazuje analizu likvidnosti projekta preduzetnik planirao da će bez odgode moći naplatiti sva svoja potraživanja po osnovu prodatih proizvoda. Zbog toga se podaci o ukupnom prihodu i novčanim prilivima podudaraju u svim godinama poslovanja. Sa druge strane, iz podataka o novčanim odlivima vidimo da su planirani novčani odlivi veći od planiranih rashoda po godinama poslovanja. Na ovom mjestu je važno da pojasnimo jedan detalj vezan za finansiranje projekata na osnovu zaduživanja. Kada preduzetnik finansira investicioni projekt korištenjem investicionog kredita koji mu je odobrila komercijalna banka, on se obavezuje da će iz budućih prihoda (prihoda u nekoliko narednih godina) redovno otplaćivati kredit. Otplata kredita se sastoji iz dva dijela: - Jedan dio otplate kredita je kamata na posuđena sredstva. Drugi dio otplate kredita je otplata dijela glavnice (osnovnog duga). Zbir ove dvije veličine ili ukupna godišnja otplata kredita naziva se anuitet. - Kamata na posuđena sredstva se računa na ostatak duga. Ako je npr. preduzetnik dobio kredit od 400.000 KM i taj kredit treba da otplati u naredne četiri godine, onda svake godine otplaćuje po 100.000 glavnice kredita. - Ako je kamatna stopa na korišteni kredit 8%, to znači da bi preduzeće u prvoj godini otplate kredita platilo 8% kamate na 400.000 KM, što iznosi 32.000 KM. Budući da pretpostavljamo da dužnik (preduzeće) otplaćuje svake godine po 100.000 KM osnovnog duga (glavnice), to znači da bi prve godine ovo preduzeće platilo 100.000 KM glavnice uvećane za 32.000 KM kamate. Dakle, ukupna obaveza po osnovu otplate kredita u prvoj godini otplate je u ovom primjeru 132.000 KM. - Sljedeće godine preduzeće plaća kamatu od 8% na preostali dio duga. Pošto je preduzeće već otplatilo 100.000 KM glavnice, preostali dio duga (glavnice) je 300.000 KM. Dakle, kamata u drugoj

173

OSNOVE EKONOMIJE

godini korištenja kredita je 8% na 300.000 KM, što iznosi 24.000 KM. Preduzeće u drugoj godini otplate kredita otplaćuje 24.000 KM kamate i 100.000 KM glavnice, odnosno ukupni anuitet za ovu godinu bi iznosio 124.000 KM. - U skladu sa ovim načinom otplate, u trećoj godini preduzeće bi platilo 8% kamate na 200.000 KM. Ukupan anuitet u trećoj godini bi iznosio 116.000 KM, a u posljednjoj godini otplate 108.000 KM. - Zbirom na prethodni način izračunata četiri anuiteta dobivamo ukupnu kreditnu obavezu dužnika. U ovom primjeru bi to bio iznos jednak zbiru: (132.000+124.000+116.000+108.000) = 480.000 KM. Dakle, ukupno plaćena kamata u četiri godine otplate kredita iznosila bi 80.000 KM. - U prethodnom primjeru možemo uočiti da bi dužnik imao najveći anuitet u prvoj godini poslovanja, a manje (opadajuće) u drugoj, trećoj i četvrtoj godini poslovanja. Banka prilagođava otplatni plan mogućnostima klijenta, budući da u prvoj godini poslovanja preduzeće tek počinje razvijati posao. Stoga mu veći novčani odlivi u prvim godinama manje odgovaraju pošto mu mogu ugroziti likvidnost. Dakle, banka ravnomjernije raspoređuje iznos ukupne obaveze (zbira kamata i otplate glavnice) na jednake iznose u sve četiri godine kako bi preduzeću smanjila teret otplate u prvim godinama korištenja kredita. - Anuitet se u tom slučaju računa na osnovu sljedeće formule: A = K [ rn (r-1) / (rn – 1)], u kojoj je sa A označen anuitet, sa K vrijednost odobrenog kredita, sa r faktor ukamaćivanja (u ovom primjeru sa 8% kamatnom stopom r=1,08), i sa n je broj perioda u kojem se vrši otplata kredita. U ovom pojednostavljenom primjeru pretpostavljamo da preduzeće otplaćuje kredit u četiri jednaka anuiteta na kraju svake godine (u praksi se anuiteti otplaćuju u tromjesečnim ili mjesečnim ratama).

174

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

Budući da je K = 400.000 KM i da je r =1,08 a n=4, anutitet izračunat na ovaj bi iznosio: A=120.768 KM, ukupna otplata kredita sa kamatom za sve četiri godine bi iznosila 483.073 KM, što bi značilo da je ukupna vrijednost plaćene kamate 83.073 KM za četiri godine korištenja kredita. Posebno je važna napomena da ukupna godišnja kreditna obaveza koju, kao što smo već naučili, nazivamo anuitet nije prikazana u bilansu uspjeha. Samo jedan dio kreditne obaveze je prikazan u bilansu uspjeha na računu troškova finansiranja, odnosno rashoda za kamate na posuđena sredstva. Da ponovimo: samo je kamata koju dužnik plaća na posuđena sredstva prikazana u bilansu uspjeha. Dio glavnice koju preduzeće otplaćuje svake godine nije trošak finansiranja tekućeg perioda i ne pojavljuje se kao posebna stavka rashoda u bilansu uspjeha. Ovo je veoma važan segment upravljanja finansijama na nivou preduzeća. Ukupan anuitet je iskazan isključivo u bilansu gotovinskih tokova kao odliv gotovine. To je još jedan od razloga zbog kojih je bilans gotovinskih tokova postao obavezan finansijski izvještaj. U tabeli 3.4, u kojoj smo naveli hipotetički i skraćeni primjer donošenja investicione odluke, možemo vidjeti da su novčani odlivi veći od ukupnih rashoda za svaku godinu poslovanja. Jedan od razloga većih novčanih odliva u odnosu na rashode jeste i otplata anuiteta po osnovu kredita koje je to preduzeće koristilo za finansiranje investicije.

Oblici osnivanja preduzeća Sa stanovišta načina na koji preduzeće može biti registrovano razlikujemo dvije grupe preduzeća: - preduzeća registrovana kao društva kapitala i - preduzeća registrovana kao društva lica. U BiH, kao i većini ostalih zemalja u tranziciji, najveći broj novoosnovanih preduzeća registrovan je u obliku društava kapitala. 175

OSNOVE EKONOMIJE

Osnovna karakteristika preduzeća registrovanih u obliku društava kapitala je da njihovi osnivači i vlasnici imaju ograničenu odgovornost za obaveze preduzeća čiji su vlasnici. Ograničena odgovornost znači da vlasnici preduzeća odgovaraju za obaveze preduzeća do visine uloženog kapitala, a ne cijelom svojom imovinom. Upravo zbog ove karakteristike najveći broj novoosnovanih preduzeća osnovan je u obliku društava kapitala. U društvima lica osnivači odgovaraju za obaveze preduzeća cijelom svojom imovinom. Sa stanovišta društva kao cjeline ovaj oblik osnivanja bi bio sigurniji. Naime, osnivanjem preduzeća u obliku društava lica povjerioci preduzeća (njegovi dobavljači, kreditori, i ostali povjerioci) imaju pravo zahtijevati naplatu svojih potraživanja pljenidbom cjelokupne imovine osnivača preduzeća i prinudnom naplatom. To nije moguće kada je preduzeće osnovano kao društvo kapitala. Preduzeća registrovana kao društva kapitala mogu biti registrovana u sljedeća dva oblika: - društvo sa ograničenom odgovornošću i - dioničko društvo. Društvo sa ograničenom odgovornošću je čvršći oblik povezivanja suvlasnika preduzeća u odnosu na dioničko društvo. Vlasnik ili suvlasnici društva sa ograničenom odgovornošću ne mogu prodavati svoje udjele u preduzeću bez saglasnosti ostalih partnera (ortaka). U društvu sa ograničenom odgovornošću partneri (ortaci) mogu ulagati sredstva u obliku: - stvari (mašine, oprema, građevine, zemljište), - prava (patenti, licence, trgovačka prava), i - novca (ušteđevina osnivača preduzeća uložena u preduzeće). Imovina preduzeća iskazana u bilansu stanja pripada preduzeću kao pravnom licu, a ne osnivačima. Osnivači imaju pravo povući svoj osnivački ulog ukoliko to povlačenje ne ugrožava opstanak preduzeća, odnosno kontinuitet njegovog poslovanja i uloge ostalih partnera u preduzeću. Ortak koji namjerava prodati svoj ulog u društvo sa

176

3

POGLAVLJE

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

ograničenom odgovornošću u pravilu mora ponuditi postojeće partnere za otkup njegovog udjela, ili ukoliko oni nisu zainteresovani za otkup tog udjela, mora tražiti saglasnost ostalih partnera da bi prodao svoj udio. Za razliku od društva sa ograničenom odgovornošću, u preduzeću koje je osnovano kao dioničko društvo vlasnici dionica (dioničari-suvlasnici) imaju pravo da svoja potraživanja na idealni dio neto imovine preduzeća prodaju bez saglasnosti ostalih dioničara. Za organizovanu prodaju dionica kao vrijednosnih papira postoje institucije na kojima se trguje dionicama. Te institucije nazivamo berzama vrijednosnih papira. Iz odnosa ponude dionica i tražnje za dionicama slijedi i njihova tržišna cijena. Tržišna cijena dionica određuje neto vrijednost imovine dioničkih društava (equity), a time i kreditnu sposobnost. Naime, preduzeća čija tržišna vrijednost dioničkog kapitala raste u pravilu imaju veći stepen povjerenja kreditora. Veći stepen povjerenja kreditora (banke i kupci obveznica) znači nižu zahtijevanu kamatnu stopu na kreditna sredstva zbog nižeg finansijskog rizika. Imovina preduzeća osnovanog kao dioničko društvo (korporacija) je imovina preduzeća kao pravnog lica. Dakle, imovina iskazana u bilansu stanja nije imovina dioničara kao fizičkih ili pravnih lica koja su uložila svoja sredstva i postala dioničari. Dioničari imaju pravo, kao što smo već naveli, prodati svoje idealne udjele u neto imovini preduzeća (dionički kapital) bez saglasnosti ostalih dioničara. Ova karakteristika čini bitnu i veliku razliku između društva sa ograničenom odgovornošću i dioničkog društva. Međusobne obaveze suvlasnika su mnogo čvršće kada je preduzeće osnovano kao društvo sa ograničenom odgovornošću nego kao dioničko društvo. Većina modernih velikih globalnih kompanija osnovana je u obliku dioničkih društava. Dionička društva su mlađi oblik osnivanja kompanija u odnosu na društva sa ograničenom odgovornošću. Rast interesa za osnivanjem preduzeća (kompanija) kao dioničkih društava ili korporacija bio je izražen krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka. Naime, u to doba najznačajniji preduzetnici željeli su realizovati velike investicione projekte (izgradnja brana,

177

OSNOVE EKONOMIJE

proizvodnja električne energije, izgradnja željezničkih pruga dužine nekoliko hiljada kilometara). Za realizaciju ovakvih projekata bila su potrebna znatno veća finansijska sredstva u odnosu na mogućnosti nekolicine ulagača. Stoga su dionička društva postala pogodan oblik privlačenja jako velikog broja malih ušteđevina i njihovog mobiliziranja za produktivne svrhe (proizvodne projekte). Na hiljade ili desetine hiljada malih ušteđevina koje su bile uložene u kupovinu dionica korporacija omogućile su koncentraciju kapitala u tehnički najnaprednijim kompanijama tog doba (i kasnije) i na taj način realizaciju velikih poslovnih poduhvata.

Tabela 3.5 – Dvadeset i pet najvećih svjetskih korporacija klasifikovanih po tržišnoj vrijednosti neto imovine (kapitala) – prvi kvartal 2011.

Naziv Kompanije

Industrijska grana

Zemlja sjedišta kompanije

Tržišna vrijednost kapitala kompanije (u milijardama USD)

1. Exxon Mobil Corp.

Industrija nafte i gasa

Sjedinjene Američke Države

430,33

2. Apple Inc.

Personalni kompjuteri

Sjedinjene Američke Države

320,75

3. BHP Billiton Ltd.

Industrija metala i minerala

Australija

261,28

4. Petroleo Brasileiro

Eksploatacija i istraživanje nafte i gasa

Brazil

259,57

5. PetroChina Co. Ltd.

Ekspolatacija nafte i gasa

Kina

245,74

6. Microsoft Corporation

Aplikacioni softveri

Sjedinjene Američke Države

223,08

7. General Electric

Konglomerat

Sjedinjene Američke Države

221,83

8. BHP Billiton plc

Industrija metala i minerala

Engleska, Velika Britanija

219,08

178

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

9. Berkshire Hathaway Inc.

Osiguranje imovine i lica

Sjedinjene Američke Države

210,46

10. Chevron Corp.

Industrija nafte i gasa

Sjedinjene Američke Države

205,47

11. HSBC Holdings plc

Međunarodno bankarstvo

Engleska, Velika Britanija

202,58

12. International Business Machines Corp.

Diverzificirani kompjuterski sistemi

Sjedinjene Američke Države

201,61

13. Google Inc.

Internet Provider

Sjedinjene Američke Države

196,14

14. China Mobile Limited

Bežične komunikacije

Kina

188,47

15. Wal-Mart Stores Inc.

Trgovina na veliko i malo

Sjedinjene Američke Države

184,33

16. JPMorgan Chase&Co.

Bankarstvo (money center)

Sjedinjene Američke Države

182,48

17. Vale S.A.

Industrija željeza i čelika

Brazil

180,26

18. Proctor & Gamble

Robe lične potrošnje

Sjedinjene Američke Države

175,90

19. Wells Fargo & Company

Bankarstvo (money center)

Sjedinjene Američke Države

170,06

20. Oracle Corp.

Aplikacioni softveri

Sjedinjene Američke Države

166,48

21. AT&T, Inc.

Domaće telekom usluge

Sjedinjene Američke Države

166,25

22. Johnson & Johnson

Proizvodnja lijekova

Sjedinjene Američke Države

163,79

23. Pfizer, Inc.

Proizvodnja lijekova

Sjedinjene Američke Države

151,07

24. BP, plc

Industrija nafte i gasa

Sjedinjene Američke Države

150,66

25. The Coca-Cola Company

Osvježavajuća pića

Sjedinjene Američke Države

149,33

UKUPNO (1-25)

5.227,00

Izvor: http://www.associatedcontent.com/article/7802372/largest_companies_market_capitalization_ pg4.html?cat=3

179

OSNOVE EKONOMIJE

Institucionalni mehanizmi strukturiranja izvora finansiranja preduzeća U prethodnim razmatranjima govorili smo o obavezi preduzeća da sačini tri finansijska izvještaja. Analizirajući pojednostavljenu shemu bilansa stanja naveli smo da bilans stanja predstavlja prikaz svih oblika imovine i svih oblika izvora finansijskih sredstava kojima preduzeće finansira imovinu kojom raspolaže. Posebno smo naglasili temeljno pravilo uspješnog finansiranja preduzeća – da kratkoročnu imovinu finansira iz kratkoročnih obaveza, a da dugoročnu imovinu finansira iz dugoročnih izvora (dugoročnih obaveza i vlastitih trajnih izvora). Da bi preduzeća uspješno obavljala finansijsku funkciju i strukturirala izvore sredstava neophodno je postojanje razvijenih institucionalnih aranžmana (institucija, zakona i podzakonskih akata) koji to omogućavaju.

Tabela 3.6 - Institucije finansijskog sektora Bosne i Hercegovine – 2008. i 2009. Vrijednost aktive 2008. (miliona KM)

Učešće 2008. (u %)

Vrijednost aktive 2009. (miliona KM)

Učešće 2009. (u %)

Banke

20.815

80,8

20.604

82,1

Investicioni fondovi

1.225

4,8

871

3,5

Leasing kompanije

1.607

6,2

1.603

6,4

890

3,5

944

3,8

1.213

4,7

1.074

4,2

25.749

100,0

25.096

100,0

Institucije

Društva za osiguranje i reosiguranje Mikrokreditne organizacije UKUPNO

Izvor: Centralna banka Bosne i Hercegovine, Izvještaj o finansijskoj stabilnosti za 2009. godinu, Sarajevo, 2010, str. 23.

Te institucionalne aranžmane koji definišu prostor, vrijeme i procedure prodaje i kupovine slobodnih novčanih sredstava i vrijednosnih papira različitih rokova dospijeća jednim imenom nazivamo finansijsko tržište. Finansijsko tržište se sastoji iz tri osnovna 180

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

segmenta: tržišta novca, tržišta kapitala i deviznog tržišta. Budući da ćemo o devizama i deviznom tržištu govoriti u posljednjem poglavlju o međunarodnoj razmjeni i međunarodnim plaćanjima, sada ćemo više pažnje posvetiti tržištu novca i tržištu kapitala, te ulozi koju ova dva tržišta imaju u finansiranju poslovanja preduzeća.

Tržište novca Tržište novca čine institucionalno definisan i regulisan prostor, vrijeme i procedure ponude i tražnje slobodnih novčanih sredstava i kratkoročnih vrijednosnih papira. Razvoj informacione i komunikacione tehnologije omogućio je, pored osnivanja i funkcionisanja klasičnih berzi, stvaranje virtualnog tržišta novca koje čine mreže kompjutera povezanih u jedinstven sistem. Predmet ponude i tražnje na tržištima novca su vrijednosni papiri rokova dospijeća do godine dana i krediti komercijalnih banaka sa rokom dospijeća do godine dana (odobreni po osnovu ročne transformacije depozita po viđenju ili oročenih depozita do godinu dana). Ponuda primarnog novca ("novac velike moći") osnovni je instrument monetarne politike, kako u razvijenim tako i u zemljama u razvoju. Monetarnom ponudom upravlja centralna monetarna institucija (centralna banka), u skladu sa postavljenim ciljevima monetarne politike. Multiplikaciju novčanih sredstava obavljaju komercijalne banke koje se u procesu kreditne multiplikacije pojavljuju kao osnovni izvori kreiranja novih likvidnih sredstava. U analizi ostalih faktora koji utiču na tražnju istakli smo veliki uticaj bankarskih kredita na tražnju za robama i uslugama. Ukupnu tražnju za novcem dijelimo u dvije kategorije: transakcionu i spekulativnu. Transakciona tražnja za novcem određena je nivoom ekonomske aktivnosti, odnosno obimom kupovina i prodaja roba i usluga u određenoj ekonomiji. Transakciona tražnja za novcem je relativno stabilna funkcija promjena ukupne godišnje proizvodnje (bruto domaćeg proizvoda), ali u periodima ubrzanog rasta cijena većim dijelom proističe iz rasta nominalnih veličina. Nagla ekspanzija transakcione tražnje za novcem indicira natpro-

181

OSNOVE EKONOMIJE

sječne stope rasta cijena roba i usluga, čija je posljedica ubrzani rast troškova proizvodnje, smanjivanje profitnih potencijala i rast nezaposlenosti. Ekonomsku pojavu istovremeno ubrzanog rasta cijena i smanjivanja zaposlenosti (rasta nezaposlenosti) nazivamo stagflacija. Spekulativna tražnja za novcem je tražnja za novcem koji se upotrebljava za kupovinu vrijednosnih papira kao oblika finansijske imovine. Drugim riječima, finansijski transaktori mijenjaju novac za vrijednosne papire kao oblik finansijske imovine. Osnovni motiv kupovine finansijskih imovina je očekivanje kupaca da će na razlikama između prodajnih i kupovnih cijena vrijednosnih papira moći ostvariti natprosječnu zaradu. Ekspanzija spekulativne tražnje za novcem predstavlja potencijalnu opasnost, budući da veći dio monetarne ponude i kredita biva usmjeravan u kupovinu vrijednosnih papira, umjesto finansiranja proizvodnih djelatnosti. Posljedica ekspanzije spekulativne tražnje za novcem je ubrzani rast cijena vrijednosnih papira, pad kamatnih stopa ispod nivoa istorijskih prosjeka, veliki pritisak na menadžment kompanije i, konačno, pucanje spekulativnih balona. Pucanje ovih „balona“ ima za posljedicu pad kapitala kompanija, pad kreditnog rejtinga, uz posljedični pad zaposlenosti i stepena iskorištenosti kapaciteta. Tržište novca predstavlja osnovni makroekonomski transmisioni mehanizam na kojem se posredstvom komercijalnih banaka, dilera i brokera (finansijski posrednici) povezuju interesi nefinansijskog i finansijskog sektora jedne ekonomije. U međusobnim interakcijama ponude i tražnje na tržištu novca ovi akteri bi trebali omogućiti dugoročno održivo finansiranje ekonomskog rasta uz razmjerno niske kamatne stope i nisku stopu inflacije. Centralna banka korištenjem operacija na otvorenom tržištu, izmjenama diskontne stope, stope obaveznih rezervi i upravljanjem kamatnim stopama na kredite za održavanje likvidnosti mijenja strukturu kamatnih stopa i strukturu prinosa na pojedine vrste finansijskih imovina, pokušavajući na taj način stvoriti preduslove dostizanja opšte ekonomske ravnoteže. Predmet ponude i tražnje na tržištu novca su i kratkoročno raspoloživa slobodna novčana sredstava koja omogućavaju komercijalnim

182

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

bankama da u procesu kreditne multiplikacije odobravaju kredite rokova dospijeća od jedne do tri godine. Najznačajniji instrumenti tržišta novca u razvijenim tržišnim ekonomijama su: - blagajnički zapisi, - slobodna sredstva rezervi komercijalnih banaka kod centralne banke, - ugovori o reotkupu (repo ugovori), - certifikati o depozitima, - komercijalni zapisi, - bankarski akcepti, - prenosivi certfikati o depozitima i - eurodolarski depoziti. Najznačajniji instrumenti tržišta novca sa stanovišta preduzeća iz realnog sektora (poslovni nefinansijski sektor) koji služe za finansiranje kratkoročnih ulaganja su kratkoročni krediti, bankarski akcepti (mjenice za čiju otplatu garantuju banke) i komercijalni zapisi.

Tržište kapitala kao izvor dugoročnih finansijskih sredstava preduzeća U užem smislu, tržište kapitala predstavlja tržište dugoročnih vrijednosnih papira. Osnovna svrha organizacije tržišta kapitala sastoji se u mogućnosti kontinuiranog praćenja i procjene vrijednosti kapitala (neto imovine) emitenata, na osnovu kojih se formiraju očekivanja finansijskih investitora o cijenema vrijednosnih papira (dionice i obveznice). Mogućnost kontinuiranih kupovina i prodaja vrijednosnih papira čini ovu vrstu imovina razmjerno likvidnim, što investitorima pruža osnovu za formiranje planova o finansiranjima budućih potreba. U ekonomijama u kojima ne postoje uređena tržišta kapitala finansijski sistem je veoma rigidan i ne omogućava permanentno vrednovanje imovina različitih aktera ekonomskog sistema. Finansiranje poslovanja se u takvim ekonomijama bazira na direktnom zaduživanju kod komercijalnih banaka, koje usljed čestih pritisaka intenziviraju kreditnu aktivnost povećavajući finansijski rizik sistema. 183

OSNOVE EKONOMIJE

Kao emitenti (izdavaoci) vrijednosnih papira pojavljuju se: - preduzeća (finansijski i nefinansijski sektor), - institucionalni investitori (penzioni fondovi, osiguravajuće kompanije, uzajamni fondovi), - vlade država, - vlade nižih nivoa vlasti, - specijalizovane državne agencije i - međunarodne finansijske razvojne institucije. Između kretanja na tržištu novca i tržištu kapitala postoje mnogostruke direktne i indirektne veze, što utiče na relativizaciju granica podjele finansijskih tržišta. Ova podjela je postala posebno fluidna razvojem različitih instrumenata proisteklih iz finansijskih inovacija tokom sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka. Do tada nepoznata tehnika dugoročnog kreditiranja, koja se bazira na polugodišnjem prilagođavanju kamatnih stopa na dugoročne kredite promjenama kamatnih stopa na tržištu novca, učinila je međuzavisnost tržišta kratkoročnih i dugoročnih vrijednosnih papira znatno većom. Osnovni impuls ovakvom razvoju događaja bila je pojava eurotržišta, kao međunarodnog tržišta sa posebnim karakteristikama. Specifičnost eurotržišta u odnosu na nacionalna tržišta kapitala sastojala se u velikom stepenu nezavisnosti i nepodlijeganju operacija na ovom tržištu zakonskim ograničenjima pojedinih zemalja.

Dionice kao instrument tržišta kapitala Obične dionice (common stocks, ordinary shares) predstavlju „vlastiti“ kapital preduzeća. Ova vrsta vrijednosnih papira u bilansu stanja figurira kao kapital preduzeća, premda su stvarni vlasnici tog kapitala i vlasnici preduzeća kupci običnih dionica. Osnovna osobina običnih dionica da su to vlasnički vrijednosni papiri pretpostavlja i pravo kupaca dionica da upravljaju preduzećem. U pravilu svaka obična dionica nosi pravo glasa, što implicira pravo vlasnika dionice da bira članove upravnog odbora. Upravni ili nadzorni odbor, kome dioničari prenesu svoja prava odlučivanja, odlučuje u ime dioničara o strateškim poslovnim odlukama. Nadzorni odbor dioničkog društva izborom glavnog menadžera preduzeća prenosi pravo upravljanja poslovanjem na menadžment. 184

3

POGLAVLJE

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

Iz prava glasa koje nosi posjedovanje dionice proističe i obaveza zajedničkog snošenja rizika poslovanja, tako da vlasnici običnih dionica imaju rezidualna potraživanja na ostvarenu dobit kompanije. Ova rezidualnost potraživanja na ostvarenu dobit (profit) znači da se dividende na dionice mogu isplatiti tek nakon podmirenja svih zakonskih i ugovornih obaveza, odnosno nakon plaćanja poreza, kamata na kredite, kamata na obveznice i dividendi na preferencijalne dionice. Sa druge strane, zahvaljujući toj rezidualnosti potraživanja i snošenju rizika poslovanja, koje proističe iz suvlasništva, dividende dioničara su obično više u odnosu na kamate na obveznice ili dividende na preferencijalne dionice, pod uslovom da kompanija ostvaruje rastuće prinose. Ovaj odnos između veličina isplaćenih dividendi i kamata na obveznice posljedica je pretpostavke i stvarnog ponašanja investitora da se za viši rizik traži i viši prinos. Međutim, uprava kompanije nije zakonski obavezna isplatiti dividende, tako da neplaćanje dividendi ne podrazumijeva zakonske sankcije i pokretanje stečajnog postupka. Veoma važna osobina dioničkog kapitala kao izvora finansiranja preduzeća je da prinos na dionički kapital ulazi u poresku osnovicu. Osim ovih osobina, obične dionice daju vlasnicima i kolektivna prava. Neka od tih, zakonski utvrđenih prava vlasnika običnih dionica su: - da mogu uticati na promjenu ciljeva kompanije, - da mogu postavljati i smjenjivati direktore i određivati njihove obaveze, - odobravanje prodaje fiksne imovine kompanije, - mijenjanje iznosa odobrenog dioničkog kapitala, - odobravanje emisije preferencijalnih dionica, neosiguranih obveznica i ostalih vrijednosnih papira. Prilikom emitovanja dionica neophodno je praviti razliku između tri veličine: - odobrenog broja, - emitovanog broja i - broja dionica koji je u prometu na sekundarnim tržištima.

185

OSNOVE EKONOMIJE

Uprava preduzeća prilikom odlučivanja o emisiji dionica odobrava i u izvještaju evidentira određen broj običnih dionica za emisiju. Ovaj broj dionica naziva se broj odobrenih dionica. Broj običnih dionica koji se prilikom javne prodaje proda predstavlja emitovani broj dionica. Broj dionica koji se nalazi u prometu na tržištu može biti manji od broja emitovanih dionica. Ova razlika između emitovanog i broja dionica koji se nalazi kod dioničara može se pojaviti ako uprava preduzeća odluči da povuče (otkupi) sa tržišta jedan broj ranije emitovanih dionica. U tom slučaju se otkupljene dionice zovu trezorske dionice. Ukupna vrijednost dioničkog kapitala u bilansu stanja može se podijeliti na tri kategorije: - nominalnu vrijednost, - kapitalni višak i - zadržane zarade. Nominalna vrijednost dionica (par value) predstavlja obračunsku, knjigovodstvenu veličinu i sama za sebe, ustvari, ne znači mnogo. Ona samo predstavlja vrstu orijentira i služi za utvrđivanje nominalne vrijednosti i broja dionica koje će biti emitovane. Svaki vrijednosni papir dobiva svoj smisao samo ako se iznese na tržište na kojem će mu biti utvrđivana tržišna vrijednost, u zavisnosti od poslovnih rezultata (bilansa uspjeha, bilansa gotovinskih tokova, tržišnog učešća). Za dionice je od posebne važnosti da budu predmet tržišnih kupoprodaja, jer jedino na taj način njihovi vlasnici mogu planirati vlastite buduće gotovinske tokove zasnovane na prihodima od prodaje dionica. Tržište kapitala je, također, institucionalni mehanizam vrednovanja tržišne vrijednosti kompanija (neto vrijednosti). Drugi sastavni dio ukupne vrijednosti dioničkog kapitala je kapitalna dobit (višak). Ova veličina predstavlja razliku između tržišne i nominalne (knjigovodstvene) vrijednosti dioničkog kapitala. Konačno, zadržane zarade predstavljaju dio zarada koji nije raspodijeljen na dividende. Prilikom odlučivanja o povećanju dioničkog kapitala upravi preduzeća stoje na raspolaganju dvije mogućnosti:

186

3

POGLAVLJE

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

- da emituje nove dionice ili - da dio zarada zadrži na računu kompanije, odnosno da ne isplati cjelokupnu neto dobit u obliku dividendi dioničarima. Emisija novih dionica izaziva veće troškove (troškovi štampanja novih dionica, transakcioni troškovi, troškovi prijave emisije) u odnosu na zadržavanje zarada. Interes uprave je da na jeftiniji način ostvari povećanje kapitala, dok je interes dioničara da ostvare veće dividende ili veći kapitalni dobitak. Pošto zadržane zarade uvećavaju kapital kompanije, tržišna cijena dionica raste zbog rasta kapitala preduzeća koji smanjuje finansijski rizik. Iz ovoga proističe da dioničari, osim dividendi (pod pretpostavkom da je kompanija isplatila dio zarada u obliku dividendi), ostvaruju i kapitalni dobitak. Zajednički interes kompanije i dioničara ogleda se i u tome što dioničari sa višim ličnim prihodima obično plaćaju porez na dohodak po višim marginalnim poreskim stopama, pa im često nije u interesu da naplaćuju visoke dividende. Objavljivanjem i vođenjem konzistentne politike dividendi kompanije mogu omogućiti dioničarima da izbjegnu visoke poreske stope i brokerske provizije, čime doprinose maksimiziranju bogatstva dioničara. U cilju povećavanja dioničkog kapitala uprava preduzeća može odlučiti da dio vlastitih dionica otkupi sa tržišta, čime se uz stabilnu potražnju za dionicama tog preduzeća može postići viša cijena dionica i na taj način povećati dionički kapital. Uslov za uspjeh ove operacije je, osim stabilnosti tražnje, i relativna pouzdanost predviđanja da će cijene dionica porasti u većem procentu od procenta broja otkupljenih dionica. Sljedeća operacija koju kompanije mogu provesti sa ciljem povećanja dioničkog kapitala je udvostručavanje (umnogostručavanje) broja dionica (stock split). Smisao ove operacije je da se postojećim dioničarima umjesto svake prethodno posjedovane dionice daju dvije dionice (ili više dionica). Knjigovodstvena vrijednost ukupnog kapitala se ne mijenja, odnosno knjigovodstvena vrijednost svake nove dionice je dvaput manja (proporcionalno manja). Motiv za izvođenje ove operacije je očekivanje uprave kompanije da bi se uz veći broj dionica sa nižom knjigovodstvenom vrijednošću u ukupnoj masi mogla ostvariti viša ukupna tržišna vrijednost dioničkog kapitala.

187

OSNOVE EKONOMIJE

Određivanje cijena dionica Procjena vrijednosti običnih dionica je znatno otežana u poređenju sa procjenom vrijednosti obveznica ili preferencijalnih dionica. Dok ove dvije vrste vrijednosnih papira nose fiksan prinos, prinosi na obične dionice (dividende) su varijabilni i nepoznati. Primjenom tehnike diskontovanja, vrijednost dionica možemo odrediti kao sadašnju vrijednost dividendi koje će biti isplaćivane u sukcesivnim vremenskim periodima: PVs = D1 / (1+ks) + D2 / (1+ks)2 + . . . + Dn / (1+ks)n

gdje su: PVs = sadašnja (diskontovana) vrijednost obične dionice, odnosno njena procijenjena vrijednost; Dn = anticipirane dividende (novčani tok) ks = oportunitetni trošak, odnosno stopa prinosa koja bi mogla biti ostvarena ulaganjem u alternativni projekt. Uz pretpostavku konstantnosti dividendi (De=const), prethodna opšta jednačina svodi se na: PVs = De / ks

gdje je De konstantna stopa prinosa na dionice (konstantna dividenda). Polazeći od pretpostavke konstantnog porasta dividendi, do formule za izračunavanje vrijednosti dionica dolazi se na slijedeći način: PVs = Do (1+g) / (1+ks) + Do (1+g)2 / (1+ks)2 + ... + Do (1+g)n / (1+ks)n

obje strane gornje jednačine pomnožimo sa (1+ks) / (1+g) čime dobivamo: PVs (1+ks)/(1+g) = Do + Do(1+g)/(1+ks) + … + Do(1+g)n-1/(1+ks)n-1

188

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

Potom gornju jednačinu oduzmemo od prethodne i sređivanjem dobijemo obrazac za izračunavanje vrijednosti dionica sa pretpostavljenim konstantnim porastom dividendi: PVs = D1 / (ks-g); gdje je D1 = Do (1+g)

Prethodne jednakosti mogu poslužiti samo kao jedan od načina procjene vrijednosti dionica, a nikako kao način preciznog određivanja vrijednosti (cijena) dionica.

Preferencijalne dionice Preferencijalne (povlaštene) dionice, za razliku od običnih dionica, nose fiksan prinos i ne nose ili ako nose pravo glasa ono je slabije u odnosu na pravo glasa vlasnika običnih dionica. Po fiksnom prinosu preferencijalne dionice su slične obveznicama. Za razliku od obveznica, međutim, prinosi na ovu vrstu vrijednosnih papira ulaze u poresku osnovicu. Osim toga, preferencijalne dionice su sastavni dio kapitala kompanije pa, kao takve, služe kao zalog za pribavljanje dužničkog kapitala. Pošto su sastavni dio kapitala kompanije (vlastitih izvora), neplaćanje prinosa na preferencijalne dionice ne povlači zakonske sankcije. Ugovorom se može odrediti da se dividende plaćaju kumulativno za više vremenskih perioda, ukoliko uprava preduzeća nije uvjerena da će ostvariti dovoljne prinose za redovnu (godišnju) isplatu dividendi. Po prioritetu naplate preferencijalne dionice su nadređene običnim dionicama, ali su podređene ostalim vrstama potraživanja povjerilaca kompanije po osnovu emisije vrijednosnih papira.

Obveznice Obveznice su instrumenti dugoročnog kreditiranja koje vlasniku (investitoru) donose poznat i utvrđen prinos. S obzirom na vrijeme i učestalost isplaćivanja prinosa razlikuju se dvije osnovne vrste obveznica.

189

OSNOVE EKONOMIJE

- Kuponske obveznice (coupon bearing bonds) donose vlasniku (kupcu) fiksnu kamatnu stopu u toku trajanja kredita, a po dospijeću i nominalnu vrijednost. Godišnja kamatna stopa se najčešće isplaćuje polugodišnje. - Rjeđa vrsta obveznica su nekuponske obveznice, koje glase na određeni dan kada se isplaćuje njihova nominalna vrijednost. Zakonsko odobrenje emisije obveznica ostvaruje se na osnovu ugovora o emisiji, kojim se preciziraju osnovni elementi i karakteristike emisije. Najčešće, ovi ugovori sadrže sljedeće elemente: kuponsku kamatnu stopu, datume kada se kamata mora isplatiti, nominalnu vrijednost i datum dospijeća, imenovanje nezavisnog nadzornika čiji je zadatak kontrola poštivanja ugovornih odredbi (najčešće su to komercijalne banke), - prvenstvo naplate potraživanja u slučaju likvidacije, - vrsta osiguranja emisije obveznica i - ograničavanje uprave kompanije da preduzima određene radnje za vrijeme trajanja kredita. -

Obveznice mogu imati različit stepen rizika prema tome da li su osigurane nekom imovinom ili nisu. Izuzev obveznica koje emituje vlada za finansiranje budžetskih rashoda, koje se smatraju nerizičnim ili najmanje rizičnim, obveznice osigurane realnom imovinom kao zalogom predstavljaju vrijednosne papire sa nižim stepenom rizika na tržištu kapitala. Niži stepen rizika na ove vrijednosne papire proističe iz činjenice da se kao zalog za emisiju koristi realna imovina (zemljište, objekti), pa se u slučaju nemogućnosti emitenta da plati dospjele obaveze na primljeni kredit povjerioci mogu naplatiti prodajom zaloga po tržišnoj ili ugovorenoj cijeni. Globalna finansijska kriza 2008. je, međutim, pokazala da je upravo pretjerano korištenje obveznica za čiju su emisiju garancija bile nekretnine (mortgage backed obligations) postala izvor pretjeranog povjerenja finansijskih investitora u „nepogrešivost“ tržišta kapitala, što je prouzrokovalo nerealno visoke stope rasta cijena nekretnina u doba ekonomskog buma (2002.2007.), a potom nagli pad cijena nekretnina kao zaloga i pad cijena obveznica koje su bile „osigurane“ hipotekama.

190

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

Obveznice koje su osigurane imovinom kompanije nose viši stepen rizika i, stoga, imaju više kamatne kupone (kamatne stope na emitovane obveznice). Najviši stepen rizika (i najveću kamatnu stopu) nose obveznice koje nisu osigurane specifičnom imovinom već se kao "zalog" koristi ime i ugled preduzeća. Izuzetak od ovog pravila koje vrijedi za nedovoljno poznata (nova) preduzeća predstavljaju emisije neosiguranih obveznica koje emituju najstabilnije kompanije (blue chip companies). Ime i ugled ovih kompanija čini emisiju njihovih obveznica sigurnijim investicijama sa stanovišta finansijskih investitora (finansijski investitori su kupci vrijednosnih papira) u odnosu na kupovinu obveznica manje poznatih i neetabliranih kompanija.

PRIMJER - Rokovi dospijeća obveznica i pouzdanost emitovanja kapitala

K

oliki značaj reputacije jedne kompanije u svijetu biznisa može biti na emisiju vrijednosnih papira kojima ta kompanija finansira svoje poslovanje vjerovatno najbolje ilustruje odluka uprava kompanija Walt Disney & Co. i Coca Cola Company. Ove dvije kompanije su 1993. godine bile dovoljno hrabre i samouvjerene da emituju obveznice sa 100 godina dospijeća. Do emisija ovih obveznica maksimalan rok dospijeća bio je 40 godina. Odluka nadzornih odbora ove dvije kompanije da emituju obveznice sa ovako dugim rokom dospijeća odslikavala je visoki stepen samopouzdanja u reputaciju i uspješnost. Obje emisije obveznica su uspjele, odnosno obje emisije obveznica su prodate na tržištima kapitala uz visoke cijene i niske kamatne stope. Emisija „stoljetnih obveznica“, kako su nazvane u SAD, ubrzo je, međutim, izazvala oštre debate u američkom Kongresu vezane za motive njihovog emitovanja. Budući da su kamate na emitovane obveznice izuzete iz oporezivanja korporacija, Ministarstvo finansija (US Treasury) je tražilo od Kongresa da

191

OSNOVE EKONOMIJE

donese zakon kojim će kamate na stogodišnje obveznice biti oporezovane. Tumačenje Ministarstva finansija bilo je da su stoljetne obveznice emitovane sa ciljem izbjegavanja plaćanja poreza na dugoročne izvore finansiranja. Njihov zahtjev je bio da se kamate na obveznice rokova dospijeća preko 40 godina tretiraju kao trajni kapital (kao dionički kapital) i da budu oporezovane. Ovaj prijedlog je u dva navrata odbijen. Prvi put 1996. i drugi put 1997. godine. Vidjeti detaljnije u: Chan, Kam C., P.V. Viswanath, Annie Wong (2002) „Century Bonds: Issuance Motivations and Debt versus Equity Characteristics“, dostupno na: http://webpage.pace. edu/pviswanath/research/papers/kamchan_final_version_ 102303.pdf

Prema stepenu rizika i visini prinosa obveznice se svrstavaju u nekoliko grupa, odnosno utvrđuju se njihovi rejtinzi. Najpoznatiji rejtinzi obveznica su rejtinzi Moody's Investitor Service (MIS) i Standard & Poors (S&P). Moody's Investitor Service (MIS) svrstava obveznice u sljedeće grupe: - prve tri grupe su obveznice rejtinga: AAA, AA i A predstavljaju najkvalitetnije vrste obveznica i nose najmanji rizik nemogućnosti plaćanja (default risk); - sljedeća grupe su obveznice umjerenog kreditnog rizika označene sa BAA1, BAA2 i BAA3; - obveznica rejtinga BA1, BA2, BA3 su upitnog kreditnog rejtinga; - B1, B2 i B3 su obveznice spekulativnog rejtinga izložene visokom kreditnom riziku; - obveznice rejtinga CAA (CAA1, CAA2, CAA3) su obveznice vrlo visokog kreditnog rizika; - CA visoko spekulativne i - C su obveznice najnižeg kvaliteta (najvišeg rizika) čiji su emitenti u nemogućnosti da izmiruju dospjele obaveze.

192

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

Standard & Poors (S&P) klasifikuje obveznice u kategorije investicionog i neinvesticionog ranga. U obveznice investicionog ranga uvrštene su obveznice čijim emitentima su dodijeljeni sljedeći rejtinzi: - prve tri grupe su obveznice sa najvišim kreditnim rejtinzima AAA, AA (AA+, AA i AA-) i A (A+ i A-) kod kojih se sposobnost redovnog izmirivanja obaveza ne dovodi u pitanje, premda rejtinzi niži od AAA, dakle AA i A indiciraju probleme vezane za dugoročnu mogućnost održavanja sposobnosti redovne otplate; - u grupu obveznica rejtinga BBB svrstani su emitenti koji mogu ispunjavati svoje kreditne obaveze, ali kod kojih je naglašeniji rizik sposobnosti redovne otplate duga u dužem roku. U obveznice neinvesticionog ranga uvrštene su obveznice klasifikovane u sljedeće grupe: BB i B (manjeg kvaliteta od BBB, ali većeg od onih koje slijede), te grupa visoko spekulativnih obveznica označenih rejtinzima: CCC, CC, C, CI, R, SD, D i NR.

Struktura izvora finansiranja i troškovi finansiranja preduzeća Da bi ostvarivalo svoje osnovne ciljeve i ispunjavalo misiju, preduzeće mora ostvarivati pozitivne finansijske rezultate (profit ili dobit) koji će omogućiti povećanje prinosa na uložena sredstva vlasnicima preduzeća (dioničarima kada je preduzeće osnovano kao dioničko društvo) i uvećanje vrijednosti imovine kompanije. Pozitivni finansijski rezultati su posljedica usklađivanja finansijske politike sa ukupnom poslovnom politikom uprave. Međutim, poslovanje u uslovima rizika i neizvjesnosti zahtijeva kontinuirano usklađivanje ročnosti izvora finansiranja sa imovinom kompanije. Finansijski rizici su posljedica različitih načina finansiranja dugoročnih ulaganja i trajnih obrtnih sredstava. Dugoročna ulaganja u nabavku opreme, mašina, građevina i trajnih obrtnih sredstava mogu biti finansirana na sljedeće načine:

193

OSNOVE EKONOMIJE

- emisijom dionica, - emisijom obveznica različitog stepena osiguranja i - dugoročnim bankarskim kreditima. Manje povoljni izvori finansiranja za kompaniju su oni koji se zasnivaju na ugovornom odnosu i koji podrazumijevaju fiksna plaćanja. Pošto dionice predstavljaju vlasničke vrijednosne papire, koji ne podrazumijevaju pokretanje zakonskih sankcija u slučaju neplaćanja dividendi, one su za kompaniju najsigurniji izvor finansiranja. Međutim, pošto su dionice za investitora najrizičniji vrijednosni papiri, investitori traže i najviše prinose na dionice, iz čega slijedi da bi stoprocentno finansiranje kompanije ovom vrstom kapitala bilo preskupo. Osim toga, dividende podliježu poreskom tretmanu, za razliku od kamata na dužnički kapital. Gledano sa ovog stanovišta, dužnički kapital (bankarski krediti i obveznice) predstavlja jeftiniji izvor kapitala. Prilikom izbora strukture izvora finansiranja kompanija nastoji postići optimum, odnosno strukturu izvora koja minimizira troškove kapitala. Prilikom strukturiranja dugoročnih izvora finansiranja preduzeća važna su sljedeća pravila: 1) Prinos koji preduzeće plaća vlasnicima obveznica i bankama za korišteni kredit je relativno stabilan i siguran za vlasnike obveznica i banke. Preduzeće mora isplatiti obaveze za ovu vrstu kapitala, pošto se ugovorom obavezalo da će redovno plaćati te obaveze. U suprotnom, dolazi u nezavidnu poziciju, odnosno prijeti mu stečajni postupak. 2) Prinos na dionički kapital je relativno nesiguran i promjenljiv, pošto se ostvaruje iz rezidualnog profita (neto profit ili profit nakon plaćanja poreza). Zbog toga je za investitora ulaganje u ovu vrstu vrijednosnih papira znatno rizičnije u odnosu na ulaganje u obveznice. 3) Ako preduzeće izdvaja fiksnu sumu za podmirenje zakonskih i ugovornih obaveza iz varijabilnog novčanog toka, rezidualni novčani tok mora varirati u većem stepenu. Ta dodatna varijabilnost je proporcionalna odnosu između pozajmljenog i ukupnog kapitala. 4) Odnos između dužničkog i ukupnog kapitala će uticati na varijabilnost prinosa i na dužnički i na dionički kapital.

194

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

5) Faktori koji određuju rizik na ukupan prihod i dohodak određuju i stepen rizika na kapital. 6) Svi eventualni gubici podmiruju se iz dioničkog kapitala, pošto plaćanja poreza i kamata predstavljaju zakonske i ugovorne obaveze. 7) Prinosi od ulaganja u obveznice ili prinosi od kreditnih plasmana nisu sigurni zbog rizika neplaćanja, odnosno nemogućnosti preduzeća koje emituje obveznice da pravovremeno izmiri dospjele obaveze iz tekućih prihoda.

Troškovi kapitala i vrijednost kompanije Dva osnovna izvora dugoročnog finansiranja kompanije su dužnički ili dugovni (debt capital) i dionički kapital (equity). U zavisnosti od vrste dugoročnog ulaganja i primjenjivane politike, preduzeće može finansirati investicije uz različit trošak angažovanih finansijskih sredstava. Troškovi korištenih finansijskih sredstava sa stanovišta preduzeća predstavljaju prinose, odnosno izvore zarada sa stanovišta finansijskih investitora (kupaca vrijednosnih papira). Pri tome, svako novo dugoročno ulaganje može biti finansirano različitom strukturom izvora sredstava. Na taj način svaka investicija ima specifični trošak kapitala. Sa stanovišta investitora (ulagača, povjerioca) specifični trošak kapitala kompanije nije bitan. Finansijski investitori ulažu svoj kapital u kompanije kao cjeline, a ne u njene pojedine dijelove, pa u skladu s tim i formiraju svoje stavove u vezi očekivanih prinosa na investirana sredstva. Ovo je i jedan od osnovnih problema za upravu kompanije, budući da sa stanovišta kompanije svaka investicija ima specifični trošak, a kompanija snosi troškove koji su opredijeljeni prosječnim, odnosno ukupnim troškom kompanije. Specifični trošak kapitala predstavlja trošak koji preduzeće snosi za nabavku konkretne (nove) imovine. Stoga ova vrsta troška predstavlja marginalni trošak za preduzeće (trošak za dodatnu nabavku). Za razliku od specifičnog troška kapitala, ukupni trošak kapitala predstavlja ponderisani prosjek specifičnih troškova kapitala, odnosno troškova kapitala pojedinih vrsta opreme. Najjednostavniji slučaj je kada preduzeće obavlja jednu vrstu djelatnosti za koju mu je po195

OSNOVE EKONOMIJE

trebna samo jedna vrsta opreme. U tom slučaju, specifični i ukupni trošak kapitala su identične veličine. Izbor samo jedne vrste kapitala za finansiranje dugoročnih ulaganja predstavlja neracionalnu odluku i neposredno dovodi u pitanje opstanak kompanije. Dvije krajnje varijante finansiranja dugoročnih ulaganja su sljedeće: stoprocentno finansiranje posuđenim sredstvima (zaduživanjem) i stoprocentno finansiranje vlastitim sredstvima (vlastitim kapitalom). 1) U slučaju stoprocentnog finansiranja novog ulaganja dužničkim kapitalom mogućnost otplate kredita bila bi dovedena u pitanje zbog neizvjesnosti budućih novčanih priliva i fiksnosti obaveza po kamatama. 2) Sa druge strane, stoprocentno finansiranje novih ulaganja dioničkim kapitalom bilo bi preskupo jer je trošak korištenja ovog kapitala određen zahtijevanom stopom prinosa na dionice, koja je znatno viša u poređenju sa troškovima dužničkog kapitala. Dakle, preduzeće (kompanija) se sa jedne strane suočava sa pretjerano visokim rizikom nemogućnosti plaćanja ugovornih obaveza (dužnički kapital), a sa druge strane sa pretjerano visokim troškom nabavljenog kapitala u poređenju sa ostalim izvorima kapitala (dionički kapital). Između ova dva ekstrema kompanija mora da nađe proporciju koja će joj omogućiti optimalne troškove finansiranja. Specifični trošak kapitala, prema tome, predstavlja trošak koji se računa sabiranjem ponderisanih troškova dužničkog i dioničkog kapitala, pri čemu se kao ponderi koriste procentualna učešća pojedinih vrsta kapitala u ukupnim izvorima finansiranja (pasivi) preduzeća. Njegova optimalna vrijednost predstavlja najnižu moguću vrijednost, a koja se dobiva pri određenom odnosu dviju vrsta (izvora) kapitala. Stoga su za izračunavanje specifičnog troška kapitala potrebne sljedeće veličine: - stopa prinosa na dionički kapital; - stopa prinosa na dužnički kapital;

196

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

- marginalna stopa poreza na dobit (profit) kompanije; - struktura kapitala. Strukturu kapitala odražava tzv. "debt ratio". Debt ratio se može predstaviti kao učešće dužničkog kapitala u ukupnim finansijskim izvorima ili odnos dužničkog i dioničkog kapitala. Rd = D/V

ili Rd = D/E

gdje je: Rd = debt ratio, D = vrijednost dužničkog kapitala, E = vrijednost dioničkog kapitala, V = ukupna vrijednost kompanije. Trošak dioničkog kapitala je određen traženom (zahtijevanom) stopom prinosa dioničara (required rate of return). Stopa prinosa na dionice može se izračunati i kao količnik dividende i cijene dionice: Di Ri = --------Pi

gdje su: Di = dividenda na dionicu i, i Pi = cijena dionice i. Ovaj jednostavni pokazatelj (Ri) naziva se odnos zarade i cijene ili zarada po dionici (earnings per share – EPS). Recipročna vrijednost zarade po dionici naziva se odnos cijene i prinosa ili price-earnings ratio (PE ratio). Prinos na dužnički kapital je ugovorena kamatna stopa na bankarski kredit, odnosno kamatna stopa koju emitent obveznica plaća inve197

OSNOVE EKONOMIJE

stitorima. U zavisnosti od načina osiguranja, obveznice mogu nositi različite rizike i, u skladu s tim, različite prinose. Međutim, pošto su kamate na dužnički kapital izuzete iz poreske osnovice, trošak dužničkog kapitala za kompaniju ne predstavlja ugovorena kamatna stopa. Trošak dužničkog kapitala je manji od prinosa za iznos marginalne poreske stope, odnosno: Kd = (1-tr) ki

gdje je: Kd = trošak dužničkog kapitala; tr = marginalna poreska stopa; ki = kamatna stopa (prinos) na dužnički kapital. Prema svemu prethodno interpretiranom specifični trošak kapitala se izračunava na slijedeći način: reKj + rdKd = Ks

gdje je: re = učešće dioničkog kapitala u finansiranju nabavke nove opreme; rd = učešće dužničkog kapitala u finansiranju nabavke nove opreme; Ks = specifični trošak kapitala za određenu vrstu opreme. Ukupni trošak kapitala predstavlja prosječni trošak kapitala kojim se finansira cjelokupna imovina preduzeća. On se računa na sljedeći način: (D/V) Kd + (E/V)Ke = [D/(D+E)] Kd + [(E/(D+E)] Ke

Svrha izračunavanja specifičnog troška kapitala je njegova upotreba kao mjere za određivanje diskontne stope u izračunavanju efikasnosti investicije (diskontnu stopu smo spominjali kada smo navodili primjer načina donošenja investicionih odluka). Međutim, pošto preduzeće predstavlja cjelinu ono može izračunati samo ukupni trošak kapitala, dok bi se specifični trošak kapitala moralo procjenjivati na bazi investicija drugih preduzeća u istu (sličnu) opremu. Osim toga, procedura izračunavanja (procjene) specifičnog troška 198

3

POGLAVLJE

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

kapitala pretpostavlja da je optimalna struktura kapitala poznata, što je manje vjerovatna pretpostavka. Ono što nam je iz ovog razmatranju važno jeste da preduzeće može izračunati ukupni trošak kapitala kao ponderisani prosjek troškova izvora finansiranja u vlastitoj pasivi (obaveza uvećane za kapital), i to je realna postavka.

Teorija firme i granice rasta preduzeća/kompanije Ronald Coase je 29.12.2010. napunio 100 godina života. U junu 2011. ovaj izuzetni ekonomist objavio je svoju novu knjigu How China Became Capitalist.6 Njegov prvi u nizu veoma poznatih radova bio je Priroda firme (The Nature of the Firm).7 U ovom radu Coase je naglašavao da ekonomska nauka u dotadašnjem razvoju nije imala pozitivnu teoriju kojom bi odredila granice rasta preduzeća (sinonimi za termin preduzeće su firma, kompanija, ili privredno društvo). Coase je definisao granicu do koje preduzeće raste nivoom ili rangom razmjena u okviru preduzeća i na tržištu. On se fokusirao na troškove korištenja tržišta za izvršavanje ugovora i procesa razmjene (kupo-prodajni proces). Coaseov rad na temu prirode i granica rasta preduzeća (firme) predstavljao je veoma plodno tlo za razvoj teorije firme. Klasična i neoklasična ekonomska teorija je definisala preduzeće kao pravno lice čiji je osnovni cilj ostvarivanje profita, bez detaljnog istraživanja pravne prirode, načina ugovaranja u okviru preduzeća, te faktora koji utiču na granice rasta preduzeća baziranog na privatnom vlasništvu. Coase je svoju definiciju preduzeća (firme) i granica njegovog rasta izveo iz transakcionih troškova ugovaranja. Budući da su procesi razmjene na tržištu procesi zasnovani na ugovaranju i pregovaranju, preduzeće (firma) raste do granice pri kojoj se transakcioni trošak ugovaranja u okviru preduzeća (firme) izjednačava sa transakcionim troškom ugovaranja van preduzeća. Kada je transakcioni trošak ugovaranja sa pravnim ili fizičkim licem van preduzeća niži od

6

Coase, R., N.Wang (2011) How China Became Capitalist, Palgrave Macmillan, London.

7

Coase, R.H. (1937) „The Nature of the Firm“, Economica, New Series, Vol.4., No 16, str. 386-405.

199

OSNOVE EKONOMIJE

transakcionog troška ugovaranja u okviru preduzeća prestaje motiv za rast preduzeća i preduzeću se isplati koristiti tržište kao mehanizam ostvarivanja transakcija. Drugim riječima, sve dok se preduzeću isplati zaključiti ugovor o radu sa dodatnim radnikom i plaćati mu platu koja je niža od troška zaključivanja ugovora sa nekom agencijom ili drugim preduzećem koje će obaviti rad, postoji poticaj za rast preduzeća. Međutim, onog momenta kada se za dodatni rad preduzeću više isplati zaključiti ugovor sa nekom agencijom ili drugim preduzećem za obavljanje dodatne aktivnosti, jer je cijena tog ugovora niža od ukupne cijene ugovora o radu sa dodatnim zaposlenikom u okviru preduzeća, tada to preduzeće (firma, kompanija) odlučuje da prestaje sa rastom. Također, preduzeću se isplati nabaviti novu opremu i započeti vlastitu proizvodnju sirovina i materijala koje koristi kao input u proizvodnji finalnog proizvoda samo ako su troškovi proizvodnje tih proizvoda, uključujući i troškove nabavke nove opreme, u okviru preduzeća niži u poređenju sa troškovima nabavke sirovina i materijala od drugih preduzeća na tržištu.

RONALD COASE I TEORIJA FIRME Ronald Coase je rođen 29.12.1910. godine u predgrađu Londona. Njegovo prvo veliko djelo bila je “Priroda firme” kojom je u ekonomsku analizu uveo transakcione troškove i njihov značaj za optimizaciju veličine firme. Ovaj rad Coase je objavio 1937. godine u periodu kada je predavao na the London School of Economics (1935.-1951.). U knjizi “Problem društvenih troškova” koju je objavio 1961. utemeljio je teoremu poznatu po njegovom imenu “The Coase theorem”. Coase je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1991. godine za doprinos analizi uloge transakcionih troškova i vlasničkih prava i njihove primjene u teoriji firme. Bio je prvi predsjednik Međunarodnog društva za novu institucionalnu ekonomiju (1996-1997.)

200

3

POGLAVLJE

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

Slijedeći Coaseovu teoriju firme i granica njenog rasta, izvedenih iz transakcionih troškova ugovaranja i pregovaranja, Alchian i Demsetz su definisali preduzeće (firmu) polazeći od uloge informacija u ugovaranju kao pokretača slobodne tržišne razmjene (razmjene bez uplitanja države).8 Ova dvojica autora definisali su preduzeće u privatnom vlasništvu kao ugovornu organizaciju inputa u kojoj postoji: a) proizvodnja na osnovu zajedničkog inputa, b) nekoliko vlasnika inputa, c) jedna ugovorna strana koja je zajednička za sve ugovore o zajedničkom inputu, d) ta ugovorna strana ima pravo ponovo pregovarati za bilo koji ugovor o inputu nezavisno od ugovora sa ostalim vlasnicima inputa, e) pravo na rezidualna potraživanja, f) pravo svakog vlasnika rezidualnog potraživanja da proda svoj ugovorni rezidualni status. Rezidualna potraživanja proističu iz prava vlasništva nad preduzećem. Vlasnik ili vlasnici preduzeća raspolažu pravom vlasništva/ suvlasništva koje je rezidualno budući da prioretet naplate od preduzeća imaju kreditori, dobavljači i ostali vjerovnici koji nemaju vlasničke udjele ili dionice u preduzeću. Tek nakon podmirenja svih obaveza vlasnici preduzeća imaju pravo naplatiti svoja potraživanja u preduzeću. Ako je preduzeće dioničko društvo, onda vlasnici dionica, kao suvlasnici preduzeća, imaju pravo da prodaju svoje dionice (suvlasništvo) na tržištu kapitala (berzi vrijednosnih papira). Michael Jensen i William Meckling9 definisali su privatno preduzeće (firmu, korporaciju) kao pravno lice (pravnu fikciju) koju čini niz povezanih ugovornih odnosa i koje karakterišu djeljiva rezidualna potraživanja na imovinu i novčane tokove organizacije. Ta rezidualna potraživanja načelno mogu biti prodana bez dozvole ostalih pojedinaca koji su u ugovornom odnosu (suvlasnici/dioničari).

8

Alchian and Demsetz (1972) „Production, information costs, and economic organization“, American Economic Review 62 (December), str. 777-795.

9

Jensen, M.C. and W.H. Meckling (1976) „The Theory of the Firm: Managerial Behavior, Agency Costs and Ownership Structure“, Journal of Financial Economics, V3, No4, str. 305-360.

201

OSNOVE EKONOMIJE

Pod pravnom fikcijom Jensen i Meckling podrazumijevaju vještačku konstrukciju stvorenu zakonom koja omogućava organizacijama da budu tretirane kao pojedinci (individue, odnosno pravna lica). Jensen i Meckling su u svojoj definiciji firme naglasili ključnu ulogu koju imaju ugovorni odnosi. Ugovorni odnosi su suština postojanja preduzeća – to nisu samo ugovorni odnosi sa zaposlenicima već i sa dobavljačima, potrošačima i kreditorima. Preduzeće postoji kao pravno lice zahvaljujući postojanju ugovora sa zaposlenicima koji zajedno sa raspoloživom imovinom čine to preduzeće. Ali sve transakcije preduzeća su određene ugovornim odnosima. Iz ugovornih odnosa, kao ključne karakteristike preduzeća, slijedi da se problemi troškova zastupanja pojavljuju u svim situacijama u kojima se zaključuju ugovori između preduzeća i drugih ugovornih strana. Ovakva definicija preduzeća i troškova zastupanja kao egzistencijalno važnih troškova za postojanje preduzeća ističe vrlo važnu ulogu koju pravo i pravni sistem imaju u društvenim organizacijama, a posebno u organizaciji ekonomske aktivnosti. Statusno pravo postavlja granice vrsta ugovora koje pojedinci i organizacije mogu zaključivati bez rizikovanja kriminalnih radnji.

Osnovni teorijski okvir teorije zastupanja Budući da je Jensen-Mecklingova analiza troškova zastupanja jedna od centralnih za razumijevanje brojnih praktičnih aspekata problema koji proističu iz fenomena podjele vlasništva i odgovornosti za upravljanje modernim preduzećima, a posebno velikim korporacijama, potrebno je da razumijemo osnovne pretpostavke i rezonovanje teorije zastupanja. Navedena dvojica autora su svoju analizu bazirali na stalnim pretpostavkama modela. Te stalne pretpostavke su prilično restriktivne (značajno odstupaju od realnih), ali je za izvođenje temeljnih zaključaka bilo neopohodno pojednostaviti analizu i fokusirati se na ključne probleme upravljanja i zastupanja u modernim korporacijama. U prvom poglavlju ove knjige istaknuli smo da se ekonomske teorije 202

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

zasnivaju na pretpostavkama, varijablama i parametrima modela. U teoriji zastupanja, dakle, osnovne polazne pretpostavke su: -

svi porezi su jednaki nuli, sve eksterne dionice su bez prava glasa, nijedna kompleksnija forma potraživanja ne može biti emitovana, nijedan eksterni vlasnik ne može ostvariti koristi od vlasništva u firmi na bilo koji drugi način izuzev kroz efekat od tog vlasništva na njegovo bogatstvo ili novčane tokove, - svi dinamički aspekti multiperiodske prirode problema su zanemareni pretpostavljajući da postoji samo jedna vrsta odluke koju će donositi preduzetnik, - novčane nadnice preduzetnika-menadžera se ne mijenjaju, - postoji samo jedan menadžer (glavni koordinator) sa vlasničkim interesom u firmi. Jensen i Meckling su razvili teoriju zastupanja kako bi objasnili fenomen postojanja modernih korporacija, odnosno konflikt interesa vlasnika preduzeća (dioničara) i menadžera preduzeća kao lica koje zastupa preduzeće. Prvi korak u analizi troškova zastupanja je razlikovanje preduzeća čiji je menadžer istovremeno i vlasnik, od preduzeća čiji je menadžer djelimični vlasnik (suvlasnik), ili nije suvlasnik preduzeća. 1) Prva varijanta: vlasnik preduzeća je istovremeno i menadžer (troškovi zastupanja ne postoje) U prvoj varijanti problem troškova zastupanja, odnosno problem podjele između vlasništva i kontrole nad preduzećem ne postoji. Vlasnik preduzeća je istovremeno i menadžer, odnosno zastupnik preduzeća. Vlasnik preduzeća kao menadžer donosi odluke koje maksimiziraju njegovu korisnost. Odluke o maksimizaciji korisnosti vlasnika-menadžera uključuju ne samo koristi koje vlasnik ima na osnovu novčanih prinosa već i na osnovu nenovčanih aspekata njegovih preduzetničkih aktivnosti. Ovi nenovčani aspekti preduzetničkih aktivnosti podrazumijevaju aktivnosti kao što su: opremanje poslovnih prostora, atraktivnost sekretarskog osoblja, nivo radne discpline, vrsta i iznos dobrotvornih priloga, lične relacije sa zaposlenima, kupovinu proizvodnih inputa od prijatelja i slične aktivnosti.

203

OSNOVE EKONOMIJE

Optimalan miks novčanih i nenovčanih koristi vlasnika-menadžera, u odsustvu oporezivanja, postignut je na nivou kada je marginalna korisnost izvedena iz dodatnih novčanih izdataka u vrijednosti novčane jedinice za svaku nenovčanu stavku jednaka marginalnoj korisnosti izvedenoj iz dodatne novčane jedinice kupovne moći nakon oporezivanja. 2) Druga varijanta: menadžer preduzeća je djelimični vlasnik, a preostalo vlasništvo je u posjedu eksternih dioničara Problem troškova zastupanja se pojavljuje kada vlasnik preduzeća odluči da emituje nove dionice ili proda dio postojećih dionica osobama van preduzeća (eksternim dioničarima). Dakle, ako vlasnik-menadžer proda dionice korporacije čija su glasačka prava identična njegovim (dionice iste klase), troškovi zastupanja će biti određeni nepodudarnošću njegovih interesa i interesa eksternih dioničara, pošto sada menadžer snosi samo dio troškova bilo koje od nenovčanih aktivnosti koje je preduzeo, odnosno u koje je investirao. Ako je u vlasništvu menadžera 55 procenata dioničkog kapitala on će trošiti resurse do tačke gdje je marginalna korisnost izvedena iz izdataka resursa preduzeća na nematerijalne stavke u vrijednosti jednog dolara jednaka marginalnoj korisnosti dodatnih 55 centi ukupne kupovne moći menadžera. Ovakve aktivnosti menadžera mogu biti ograničene trošenjem resursa na aktivnosti nadzora (monitoring) koje bi finansirali eksterni dioničari. Dakle, u situaciji kada postoji podjela vlasništva između menadžera kao djelimičnog vlasnika i eksternih dioničara pojavljuje se podsticaj eksternih dioničara da izdvajaju dio finansijskih sredstava za troškove nadzora ponašanja mendžera u cilju preveniranja njegovih aktivnosti koje bi donosile koristi njemu a smanjivale korist, odnosno prinose eksternim dioničarima. Što je veće učešće eksternih dioničara u vlasništvu preduzeća (korporacije) veći su poticaji za troškove nadzora, budući da se javlja veća mogućnost da menadžer kroz nenovčane aktivnosti nastoji maksimizirati vlastitu korisnost na račun prinosa eksternih vlasnika. Ek-

204

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

stremni slučaj je slučaj angažovanja menadžera koji nema vlasništva u preduzeću. Tada su troškovi zastupanja najviši. Jensen i Meckling su istakli da se najznačajniji konflikt menadžera i eksternih vlasnika preduzeća pojavljuje kao rezultat činjenice da uporedo sa opadanjem menadžerovog učešća u vlasništvu preduzeća opadaju i njegovi podsticaji da se posveti naporima u kreativnim aktivnostima kao što su: -

otkrivanje novih profitabilnih ulaganja, ulaganja u istraživanje i razvoj, pronalaženje novih tržišta, ili novih načina proizvodnje.

Smanjenjem učešća u vlasništvu, prema Jensenu i Mecklingu, pojavljuju se opasnosti da menadžeri nemaju poticaj da obavljaju ključne aktivnosti koje smo ranije definisali kao osnovne odlike preduzetnika. Opadanjem udjela u vlasništvu menadžerov interes za ulaganjem u aktivnosti istraživanja i razvoja se smanjuje budući da ove aktivnosti podrazumijevaju dodatne napore menadžera u smislu kontinuiranog učenja o novim tehnologijama. Izbjegavanje tih ličnih troškova i briga predstavlja potencijalni izvor koristi za menadžera, što može imati za posljedicu da je neto vrijednost preduzeća znatno manja nego što bi mogla biti ulažući u nove tehnologije. Ukupni troškovi zastupanja određeni su zbirom sljedećih veličina: - izdataka eksternih dioničara (vlasnika) za nadzor nad poslovanjem menadžera u cilju preveniranja zloupotreba (troškovi nadzora), - izdataka menadžera na garancije da će se ponašati u najboljem interesu dioničara (troškovi garancija), i - rezidualnog gubitka. Sljedeći grafikon prikazuje granice rasta preduzeća (veličinu firme) izvedenu iz novčanih tokova (bogatstva) koje ostvaruje menadžer preduzeća (zavisna varijabla) kao funkcije tržišne vrijednosti toka izdataka menadžera na nematerijalne koristi koje imaju vrlo važnu ulogu u upravljanju kompanijom.

205

OSNOVE EKONOMIJE Grafikon 3.1. - Tržišna vrijednost firme i troškovi zastupanja

Prethodni grafikon10 prikazuje tri funkcije iz koje su izvedene optimalne veličine firme na osnovu odnosa ukupne vrijednosti bogatstva menadžera u zavisnosti od tržišne vrijednosti toka izdataka menadžera na netržišne koristi koje mu uvećavaju bogatstvo: 1. Funkcija P(f)1 prikazuje razvojni tok, odnosno optimalnu veličinu firme kada je menadžer istovremeno i vlasnik ukupnog kapitala. Ova funkcija ne podrazumijeva podjelu vlasništva i upravljanja, pa prema tome ne podrazumijeva postojanje troškova zastupanja. U tom slučaju optimalna vrijednost firme određena je maksimizacijom bogatstva menadžera uz investiranje (I). Optimum je postignut u tački C u kojoj je funkcija P(f)1 tangenta na najudaljeniju funkciju indiferencije kojom je predstavljen najviši nivo ostvarenih koristi menadžera. U ovoj tački izdaci menadžera na nematerijalne koristi su određeni veličinom označenom sa F*.

10

Vidjeti: Jensen, M.C., W.H.Meckling (1976) Op. cit., str. 327.

206

3

POGLAVLJE

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

2. Druga funkcija P(f)2 prikazuje razvojni tok, odnosno optimalnu veličinu firme kada je menadžer djelimični vlasnik firme i kada postoje eksterni dioničari (vlasnici). Ova funkcija podrazumijeva da eksterni vlasnici izdvajaju sredstva za nadzor menadžera da će se on ponašati u njihovom najboljem interesu (troškovi nadzora – M''), te da menadžer izdvaja sredstva kao garanciju eksternim dioničarima da će se ponašati u njihovom najboljem interesu (troškovi garancija – b''). Optimalna (maksimalna) neto vrijednost firme je određena tačkom G u kojoj je funkcija P(f)2 tangenta na najudaljeniju funkciju indiferencija u skladu sa tokom ove funkcije. Menadžerovo bogatstvo nakon finansiranja investicija određeno je vrijednošću: W+V''-I''-M''-b'', a tržišna vrijednost toka izdataka menadžera na nematerijalne koristi F''. 3. Treća funkcija P(f)3 prikazuje izvođenje optimalne veličine firme na osnovu maksimizacije bogatstva menadžera u uslovima kada ne postoje troškovi garancija i zastupanja. Menadžer je djelimični vlasnik, postoje eksterni dioničari, ali ne postoje troškovi nadzora i garancija. U ovoj varijanti bi tržišna vrijednost toka izdataka na nematerijalne koristi menadžera bila veća (F'), ali bi njegovo ukupno bogatstvo bilo manje (W+V'-I'), i u skladu s tim i veličina firme. U prethodnom dijelu teksta u kojem smo analizirali izvore i troškove finansiranja preduzeća naveli smo da postoje razlozi da preduzeće strukturira svoje izvore i iz posuđenog kapitala (dužnički kapital), i iz vlastitog kapitala (dionički kapital). Razloge korištenja oba izvora objasnili smo. Da se podsjetimo - osnovni razlog postojanja razlika u troškovima korištene vrste kapitala za poslovne aktivnosti je u poreskom tretmanu dužničkog i vlastitog kapitala. Kamate na dugove (na bankarske kredite i emitovane obveznice) ne ulaze u poresku osnovicu, pošto su sastavni dio troškova, dok je zarada na vlasničke udjele oporezovana. Također, istaknuli smo i da suviše veliko oslanjanje na posuđena sredstva može dovesti preduzeće u situaciju nemogućnosti izmirenja dugova, iz čega slijede zahtjevi povjerioca za prinudnu naplatu potraživanja iz imovine preduzeća. Ova prinudna naplata potraživanja iz imovine preduzeća znači provođenje stečajnog postupka. Drugim riječima, znači bankrot preduzeća.

207

OSNOVE EKONOMIJE

Budući da porast dužničkog kapitala u strukturi izvora finansiranja preduzeća znači i rast vjerovatnoće bankrota (stečajnog postupka), koji podrazumijeva dodatne troškove za vlasnike preduzeća i umanjuje preostalu vrijednost preduzeća, menadžeri koji nisu dioničari preduzeća, a vode politiku agresivnog zaduživanja (kako bi povećali prinos na dionički kapital), izlažu vlasnike preduzeća dodatnim finansijskim rizicima i troškovima koji iz toga proističu. U skladu sa mogućim opcijama strukturiranja ukupnih izvora finansiranja, ukupni trošak zastupanja kada je menadžer djelimični vlasnik preduzeća (ili uopće nije vlasnik), i kada su izvori finansiranja zasnovani na kombinovanju posuđenog i vlastitog kapitala, određeni su sljedećim veličinama: 1) mogućnošću da gubitak bogatstva bude prouzrokovan uticajem duga na investicione odluke preduzeća; 2) izdacima dioničara za nadzor nad menadžerom i garancija menadžera da će se ponašati u najboljem interesu vlasnika; 3) troškovima bankrota i reorganizacije preduzeća. Što je veće učešće dugovnog kapitala u ukupnim izvorima finansiranja kompanija, posebno finansijskih institucija (komercijalnih i investicionih banaka), to je veća vjerovatnoća bankrota, pa se time povećavaju troškovi zastupanja. Ukoliko nije adekvatno procijenjena opasnost korištenja posuđenih izvora (dugovnog kapitala) u finansiranju investicija, troškovi zastupanja su potcijenjeni, a rizik sistema kao cjeline (ukupne ekonomije) raste. Ovo poglavlje završavamo sljedećim dijelom u kojem na primjeru globalne finansijske i ekonomske krize 2008.-2011. pokazujemo opasnosti do kojih dovodi neadekvatna procjena rizika upravljanja kompanijama zasnovanim na agresivnom zaduživanju.

Troškovi zastupanja, društveni troškovi i globalni problemi koji proističu iz neadekvatnog upravljanja kompanijama Teorija zastupanja koju smo prethodno u kratkim crtama prezentirali posebno dolazi do izražaja kada menadžeri preduzeća nisu 208

3

POGLAVLJE

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

vlasnici ili posjeduju manjiske pakete dionica. U takvim situacijama menadžeri imaju naglašen podsticaj da povećavaju učešće posuđenim izvora u ukupnim izvorima finansiranja. U prethodnom dijelu ovog poglavlja prezentirali smo troškove finansiranja preduzeća kao ponderisani prosjek troška dugovnog kapitala (kamate na emitovane obveznice kao dugovni izvor) i dioničkog kapitala (dividende na dionički kapital kao vlastiti izvor). Ako menadžer nije vlasnik preduzeća (kompanije), on ne posjeduje dionice. Sa druge strane, jedan od najčešće korištenih pokazatelja ocjenjivanja uspješnosti njegovog vođenja kompanije je prinos na dionički kapital. Prinos na dionički kapital mjeri se veličinom koju smo prethodno naučili: EPS ili zarada po dionici. Zbog čega onda menadžeri imaju podsticaj, ukoliko nisu dovoljno kontrolisani, da intenzivno koriste dug, odnosno emisiju obveznica kompanije kao izvore finansiranja investicija i poslovne ekspanzije? Odgovor na ovo pitanje je u tome da će kompanija koja investira biti u prednosti u odnosu na konkurente. Intenzivno investiranje finansirano dužničkim kapitalom povećava učešće duga u ukupnim izvorima finansiranja. Povećani profitni potencijal u kratkom i srednjem roku kao posljedica poslovne ekspanzije, uz smanjeno učešće dioničkog kapitala u ukupnim izvorima finansiranja preduzeća u srednjem roku, znači povećanje prinosa na dionički kapital. Dakle, prinos na dionički kapital raste jer se povećava profit kao posljedica investicija, dok se dionički kapital u apsolutnom iznosu ne mijenja, a procentualno se smanjuje njegovo učešće. Ta agresivna politika investiranja zasnovana na povećanju finansijskog leveridža (učešća duga u izvorima finansiranja) u tekućem periodu povećava dividende na dionice, zbog spomenutog rasta profita, a sa druge strane povećava i cijene dionica, ponovo zbog rasta profita. Pa šta onda ima loše u tome što se povećavaju i dividende i cijene dionica? Za vlasnike dionica (vlasnike kompanije) ukupni prinos od posjedovanja dionica predstavlja, kao što smo ranije naveli, zbir dvije veličine: - ostvarene dividende (koja raste) i - kapitalne dobiti kao razlike između tekuće tržišne cijene i kupovne cijene dionica.

209

OSNOVE EKONOMIJE

Pošto po obje osnove raste prinos na posjedovanje dionica u kratkom i srednjem roku, na prvi pogled ne postoji razlog zbog kojeg bi ovo predstavljalo problem i povećalo troškove zastupanja u kontekstu teorije firme i teorije zastupanja. Međutim, u analizi troškova finansiranja istaknuli smo da pretjerano učešće dugovnog kapitala povećava finansijski rizik preduzeća. Finansijski rizik i rizik likvidnosti preduzeća se povećava kao posljedica natprosječnog rasta duga u ukupnim izvorima finansiranja zbog toga što je preduzeće izloženo opasnosti da neće biti u mogućnosti redovno plaćati kamate na dug (obveznice) i glavnicu o dospijeću obveznice. Ako je obveznica emitovana sa dospijećem od sedam godina, nakon sedam godina preduzeće će morati platiti nominalnu vrijednost vlasnicima obveznica na taj dan. Alternativa je da emituje nove obveznice i da prodajom novih obveznica na taj dan otplati stari dug. Ako su se okolnosti na tržištu kapitala izmijenile, preduzeće postalo manje profitabilno ili ostvarilo gubitak, u tom slučaju ono neće biti u mogućnosti emitovati novi dug jer neće biti zainteresovanih kupaca obveznica preduzeća koje je postalo nelikvidno. Menadžeri koji u tekućem periodu finansiraju investicije rastom učešća dugovnog kapitala u ukupnim izvorima finansiranja mogu javnosti predstaviti svoje rukovođenje kompanijom kao uspješno. Ta „uspješnost“ slijedi iz činjenice da porast profita u tekućem periodu, koji je podstaknut investicijama finansiranim dugovnim kapitalom, povećava prinos na dionički kapital (kojeg je sve manje i manje u izvorima finansiranja), ali istovremeno povećava rizik likvidnosti i solventnosti. U srednjem i dugom roku takva politika ugrožava opstanak kompanije, pošto smo već objasnili da je dionički kapital najsigurniji izvor finansiranja preduzeća, uprkos činjenici da je skuplji u poređenju sa dugovnim kapitalom (obveznicama i kreditima). Ukoliko nadzorni odbori, koji imaju zadatak da kontrolišu rad menadžera i njegovih saradnika, dozvole porast učešća duga u izvorima finansiranja iznad prihvatljivog nivoa (istorijskog prosjeka), dioničari, ali i društvo u cjelini će imati velike štete. Sa druge strane, prividno uspješni menadžeri zahtijevaju velike iznose naknada definisanih menadžerskim ugovorima, koji doprinose izrazitom raslojavanju društava - od najbogatijih do zemalja u tranziciji.

210

3

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

POGLAVLJE

Kao ilustracija ovog problema mogu poslužiti podaci koje iznose dvojica veoma poznatih autora. Jedan je sadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barack Obama. U knjizi Odvažnost nade Obama ističe veliko raslojavanje u posljednje dvije decenije kao jedan od ključnih problema američkog društva. Obama navodi da je razlika u prihodima menadžera u finansijskom sektoru i prosječne plate američkog radnika porasla sa 45:1 sredinom osamdesetih na 287:1 sredinom prve decenije 21. vijeka. Još upečatljiviji primjer enormno visokih prihoda menadžera u SAD koji nisu zasnovani na ostvarenim rezultatima poslovanja navodi Paul Krugman u knjizi Savjest liberala. Krugman svoju kritiku američke političke ekonomije u posljednje tri decenije potkrepljuje sljedećim podacima: „Prema studiji Federal Reserve/Središnje banke/, sedamdesetih godina 20. stoljeća top menadžeri u 102 najveće tvrtke (gornjih pedeset mjereno prodajom u razdoblju između 1940. i 1990.) u prosjeku su imali plaću oko 1,2 milijuna (današnjih) dolara. To nije bilo zbog težine uvjeta posla – najblaže rečeno. Ali je bilo tek malo više od menadžerskih plaća tridesetih godina i „samo“ 40 puta više od tadašnje prosječne plaće radnika zaposlenog na puno radno vrijeme. No početkom ovog desetljeća (prva decenija 21. vijeka – op. F.Č) prosječna plaća šefova uprava iznosila je više od 9 milijuna dolara, ili 367 puta više od plaće prosječnog radnika.“11 Globalna finansijska i ekonomska kriza 2008.-2011. pokazala je da pretjerano oslanjanje na pokazatelj prinosa na dionički kapital i izrazito preferiranje dugovnih izvora finansiranja u ukupnim izvorima finansiranja može ugroziti finansijsku stabilnost država, ali jednako tako i globalnu finansijsku stabilnost. U SAD prethodni američki predsjednik George W. Bush je u oktobru 2008. spašavajući neke od najznačajnijih investicijskih banaka u SAD odobrio „fiskalni paket“ od $700 milijardi potpisivanjem Zakona o hitnim mjerama ekonomske stabilizacije.12 Odobravanje ovog paketa u cilju spašavanja pri-

11

Paul Krugman (2010) Savjest liberala, Algoritam, Zagreb, str. 133.

12

The Emergency Economic Stabilization Act poznatiji kao Paket za spašavanje američkog finansijskog sektora usvojen 03.10.2008. Za više detalja o uzrocima koji su doveli do usvajanja ovog zakona posjetiti sljedeću web stranicu: http://en.wikipedia.org/wiki/Emergency_Economic_Stabilization_Act_ of_2008 .

211

OSNOVE EKONOMIJE

vatnih finansijskih institucija (u posjedu dioničara) značilo je socijalizaciju troškova koje su zbog hazarderskog načina finansiranja i upravljanja kapitalom tih institucija prouzrokovali menadžeri u saradnji sa institucijama za osiguravanje od rizika. Dakle, poreski obveznici SAD su ti koji će ubuduće plaćati neodgovorno upravljanje za koje su bili odgovorni menadžeri. Njihova primanja su bila enormna, a rezultati koje su ostvarili stvorili su enorman društveni trošak. Teorija zastupanja primijenjena na ovom primjeru pokazuje da finansijski sektor nije bio društveno odgovoran i da troškovi zastupanja nisu bili adekvatno određeni kako bi prevenirali pretvaranje ličnih koristi menadžera tih institucija u velike društvene troškove. Od budućih političkih odluka u SAD će zavisiti koji slojevi stanovništva će plaćati veće poreze i na taj način snositi veće troškove otplate javnog duga nastalog zbog neodgovornog ponašanja menadžera.

Ukidanje Glass-Steagallovog zakona u Sjedinjenim Državama

N

eodgovornom ponašanju menadžera finansijskih institucija doprinijelo je i definitivno ukidanje GlassSteagallovog zakona o zabrani objedinjavanja komercijalnog i investicionog bankarstva u istoj finansijskoj instituciji. Glass-Steagall Act je bio usvojen u doba Velike depresije u SAD (prvi 1932., a drugi poznat kao the Banking Act 1933. godine). Smisao ovog drugog zakona (iz 1933.) bio je u eliminisanju zloupotreba korištenja kredita generiranih u sektoru komercijalnog bankarstva za spekulativne aktivnosti u sferi investicionog bankarstva. Trijumf protivnika ovog zakona označen je njegovim ukidanjem 1999. godine. Naime, pod velikim pritiskom Citigroup, jedne od najvećih finansijskih grupacija u SAD i svijetu, Glass-Steagall Act je ukinut. Ukidanje odredbi ovog zakona je, međutim, stvorilo „plodno“ tlo za nastanak druge najveće finansijske krize u istoriji finansija – finansijske krize 2008. godine, čije se posljedice osjećaju i početkom 2012., a vjerovatno će se osjećati i u godinama koje slijede.

212

3

POGLAVLJE

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

Na prvi pogled, sam problem poreskih obveznika SAD ne čini se kao razlog za zabrinutost poreskih obveznika u drugim zemljama. Drugim riječima, zašto bismo finansijske probleme američke ekonomije smatrali razlogom za zabrinutost na globalnom nivou? Odgovor na ovo pitanje nije teško dati ukoliko znamo samo dva važna detalja. Američka ekonomija je najveća svjetska ekonomija čije je učešće u svjetskom bruto domaćem proizvodu 2010. godine bilo 23,5%. Ovako velika ekonomija predstavlja najznačajnije tržište za nekoliko ostalih velikih ekonomija/država: Kinu, Njemačku, Japan, Francusku, Italiju i Veliku Britaniju. Drugi, još važniji razlog je u činjenici da je američki dolar najvažnija svjetska rezervna valuta. Od ukupne vrijednosti svjetskih deviznih rezervi (devizne rezerve su rezerve koje održavaju centralne banke zemalja da bi očuvale finansijsku stabilnost), 61% su devizne rezerve denominirane u američkim dolarima.13 Devizne rezerve u dolarima su ustvari kupovine američkih državnih vrijednosnih papira. Što je američki državni dug veći, niže su cijene američkih državnih obveznica, pa su niži i prinosi na devizne rezerve. Na taj način finansijski problemi iz SAD se „prelijevaju“ na ostatak svijeta i u vrlo kratkim vremenskim periodima prerastaju u globalne finansijske i ekonomske probleme.

13

Detaljni podaci o ukupnoj vrijednosti i valutnoj strukturi svjetskih deviznih rezervi dostupni su na web stranici Banke za međunarodna poravnanja (The Bank for International Settlements – BIS) pod sljedećom oznakom: http://www.imf.org/external/np/sta/cofer/eng/cofer.pdf.

213

SAŽETAK TREĆEG POGLAVLJA • Preduzetnik je osoba koja ulaže vlastita sredstva u poslovne poduhvate, snoseći rizik tih poslovnih poduhvata i ostvarujući prinos kao kompenzaciju za poslovnu neizvjesnost. Josef Schumpeter je definisao preduzetnika kao osobu koja ne samo da snosi rizike poslovanja već na nov način kombinuje faktore proizvodnje (rad, kapital i prirodne resurse), razvija nove metode proizvodnje i nove načine komunikacije sa tržištem. • Aktivnosti preduzetnika obuhvataju stvaranje novih dobara ili novih karakteristika postojećih dobara, pronalaženje novog metoda proizvodnje, kreiranje novih tržišta, kreiranje i osvajanje novog izvora ponude, i novi način organizovanja cijele industrijske grane ili kreiranja novog načina proizvodnje. Schumpeter je preduzetnicima dodjelio centralno mjesto u ekonomskom rastu. • Preduzetnici svoje poslovne poduhvate ostvaruju u preduzećima. Preduzeće je pravno lice čija je osnovna ciljna funkcija ostvarivanje zarade ili profita. Da bi preduzeće moglo biti registrovano kao pravno lice u sudskom registru neophodno je da ulagač ili ulagači (ako preduzeće osniva više fizičkih ili pravnih lica) ispune zakonom određene minimalne uslove za registraciju preduzeća. • Preduzeća su obavezna da sačinjavaju tri finansijska izvještaja. Bilans stanja je finansijski izvještaj koji se sastoji od aktive i pasive. U aktivi je prikazana sva imovina preduzeća koja može biti u obliku novca, materijalnih sredstava i nematerijalne imovine. U pasivi su prikazani svi izvori finansijskih sredstava kojima preduzeće finansira imovinu. Postoje tri osnovna izvora: kratkoročne obaveze, dugoročne obaveze i vlastita sredstva. Vlastita sredstva preduzeća su neto imovina ili kapital preduzeća. Vlasnici preduzeća su vlasnici kapitala. • Bilans uspjeha je drugi finansijski izvještaj. U bilansu uspjeha preduzeća prikazuju sve prihode i sve rashode u jednom obračunskom periodu. Razliku između prihoda i rashoda nazivamo bruto dobit ili bruto profit (zarada). 214

3

POGLAVLJE

PREDUZE]E I PREDUZETNI[TVO

• U bilansu gotovinskih tokova preduzeće prikazuje sve poslovne promjene koje utiču na prilive novca i odlive novca u toku obračunskog perioda. Neto promjene u gotovini po svim stavkama daju ukupni bilans gotovinskih tokova. • Prilikom donošenja odluka o investiranju preduzeće poredi prosječnu stopu tržišne kapitalizacije sa internom stopom rentabiliteta. Interna stopa rentabilnosti je stopa prinosa na uložena sredstva. Ako je interna stopa rentabilnosti veća od prosječne tržišne kamatne stope investicija je ekonomski opravdana. • Investicioni kredit za finansiranje investicija preduzeće otplaćuje u periodu od nekoliko godina. Temeljno pravilo finansiranja je da se iz kratkoročnih izvora finansira kratkoročna imovina (tekuća sredstva), a iz dugoročnih izvora dugoročna imovina (stalna sredstva). Preduzeće otplaćuje kredit za nabavku opreme u periodu od nekoliko godina u anuitetima. Anuitet se sastoji iz otplate dijela glavnice i kamate na kredit za korištena sredstva. • Preduzeća mogu biti osnovana kao društva lica i društva kapitala. Karakteristika društava lica je da njihovi osnivači garantuju za obaveze preduzeća cjelokupnom svojom imovinom. Karakteristika društava kapitala je da osnivači garantuju za obaveze preduzeća samo do visine vlastitog uloga. Najčešći način registrovanja preduzeća su društva kapitala. Društva kapitala su društvo sa ograničenom odgovornošću i dioničko društvo. • Preduzeća finansiraju svoje poslovanje zahvaljujući postojanju finansijskih tržišta. Finansijska tržišta možemo definisati kao institucionalne aranžmane kojim su definisani prostor, vrijeme i procedure kupovine i prodaje slobodnih novčanih sredstava i vrijednosnih papira različitih rokova dospijeća. Finansijsko tržište se sastoji iz tri osnovna segmenta: tržišta novca, tržišta kapitala i deviznog tržišta. • Dionice su vlasnički vrijednosni papiri. Vlasnici dionica su suvlasnici preduzeća. Oni nemaju pravo da traže isplatu nominalne vrijednosti dionica od uprave preduzeća. Zauzvrat, oni mogu svoje dionice prodati bez ograničenja na berzi vrijednosnih pa-

215

OSNOVE EKONOMIJE

pira. Trošak dioničkog kapitala za preduzeće određen je visinom zahtijevane dividende po dionici. Dionički kapital je trajni izvor finansiranja. Ovaj izvor preduzeće ne duguje. • Obveznice su dugovni instrument. Emisijom i prodajom obveznica preduzeće finansira investicije. Preduzeće plaća kamate na emitovane obveznice svake godine do roka dospijeća. O roku dospijeća preduzeće vlasnicima obveznica mora isplatiti nominalnu vrijednost. • Specifični trošak kapitala je trošak koji preduzeće snosi za nabavku nove imovine. Stoga, ova vrsta troška predstavlja posebnu vrstu marginalnog troška u procesu investiranja. Za razliku od specifičnog troška kapitala, ukupni trošak kapitala predstavlja ponderisani prosjek specifičnih troškova kapitala. • Ronald Coase je utemeljio teoriju firme i granice rasta preduzeća. Granicu rasta firme Coase je izveo iz transakcionih troškova ugovaranja. Budući da su procesi razmjene na tržištu procesi zasnovani na ugovaranju i pregovaranju, preduzeće raste do granice pri kojoj se transakcioni trošak ugovaranja u okviru preduzeća izjednačava sa transakcionim troškom ugovaranja van preduzeća. • Jensen i Meckling su na osnovu Coaseove teorije firme razvili teoriju zastupanja kako bi objasnili fenomen postojanja modernih korporacija, odnosno konflikt interesa dioničara kao vlasnika preduzeća i menadžera preduzeća kao lica koje zastupa preduzeće. • Ukupni troškovi zastupanja određeni su zbirom troškova nadzora, troškova garancija i rezidualnog gubitka. Troškovi nadzora su izdaci dioničara za nadzor nad poslovanjem menadžera u cilju preveniranja zloupotreba, dok troškove garancija čine izdaci menadžera na garancije da će se ponašati u najboljem interesu dioničara.

216

POGLAVLJE 4 TRŽIŠTE I TRŽIŠNE STRUKTURE

OČEKIVANI REZULTATI UČENJA Nakon ovog poglavlja trebali biste znati odgovore na sljedeća pitanja: 1. Šta je tržište i kako ga definišemo? 2. Šta je proces razmjene i šta podrazumijevamo pod transakcijama? 3. Kako vršimo podjelu tržišta sa stanovišta svrhe upotrebe proizvoda i usluga? 4. Šta je standardna klasifikacija djelatnosti i kako na osnovu te klasifikacije možemo izvršiti podjelu tržišta? 5. Kako vršimo podjelu tržišta sa stanovišta geografskog kriterija? 6. Šta je tržište imovina i koje su njegove osnovne karakteristike? 7. Šta su tržišne strukture i na osnovu čega vršimo njihovu podjelu? 8. Šta je teorija konkurentnih tržišta? 9. Šta podrazumijevamo pod tržištem savršene ili perfektne konkurencije? 10. Šta su osnovna obilježja i ekonomske posljedice postojanja monopola? 11. Šta je tržište monopolističke konkurencije, koja su njegova obilježja, šta su sličnosti, a šta razlike između ove i ostalih tržišnih struktura? 12. Šta je oligopol i koje su osnovne karakteristike tržišta oligopola? 13. Šta je teorija igara, šta su funkcije reakcije ponuđača, a šta Nash-ova ravnoteža? 14. Šta je cjenovna diskriminacija? 15. Šta je monopson i kakva je snaga ponuđača i potrošača u ovoj tržišnoj strukturi? 16. Na osnovu kojih pokazatelja mjerimo tržišnu koncentraciju?

TRŽIŠTE – DEFINICIJA I PODJELA Definicija tržišta U prethodna dva i u prvom dijelu trećeg poglavlja često smo spominjali ponudu i tražnju, proizvođače i kupce, robe i usluge, proces razmjene i cijene. Također, spominjali smo da postoje dvije velike grupe roba: finalna potrošna dobra, čiji su konzumenti domaćinstava, i kapitalna dobra koja se upotrebljavaju za dalju proizvodnju. U prethodnom poglavlju smo analizirali i funkcionisanje tržišta novca i tržišta kapitala. Svi ovi pojmovi vezani su, ili izravno sadrže pojam tržišta. Tržište možemo definisati kao javni prostor u kojem se obavlja proces razmjene roba ili usluga između prodavaca i kupaca. Prethodna definicija tržišta je ujedno i najjednostavnija. Ona se fokusira na ključni čin – čin razmjene između prodavca i kupca. Za tržišnu ekonomiju je neposredno vezan pojam novca. Novac je, kao što već znamo, univerzalni ekvivalent razmjene. Dakle, novac je sredstvo pomoću kojeg se obavlja razmjena. Stoga se za pojam tržišta neposredno vezuju sljedeći elementi: -

ponuđač i ponuda, kupac i tražnja, razmjena, transakcija, novac.

Ko su ponuđači a ko kupci, šta je ponuda a šta tražnja već znamo. Razmjena je čin isporuke robe ili obavljanja usluge prodavca kupcu. Za isporučenu robu ili uslugu kupac plaća prodavcu određeni iznos novca. Prodaja robe ili usluge za novac naziva se transakcija. Svaka transakcija podrazumijeva čin isporuke robe ili usluge prodavca kupcu, za koji kupac prodavcu plaća novcem. Iznos novca koji kupac plaća prodavcu određen je cijenom jednog komada robe ili usluge i brojem jedinica te robe ili usluge koju je kupio kupac. Cijena pomnožena sa kupljenom količinom robe 219

OSNOVE EKONOMIJE

određuje ukupan iznos novca koji kupac mora da plati prodavcu. U ovoj posljednjoj rečenici upotrijebili smo riječ „mora da plati“ zbog toga što je kupac zakonom obavezan platiti za kupljenu robu. Svaki kupoprodajni čin, odnosno svaka transakcija predstavlja jedan obligacioni odnos. Obligacioni odnosi su uređeni Zakonom o obligacionim odnosima. Obligacioni odnos podrazumijeva da svaka ugovorna strana ima po jednu obavezu i jedno pravo: - Prodavac ima obavezu da isporuči robu ili uslugu unaprijed određenog kvaliteta na određeni dan, odnosno u određeno vrijeme kupcu. Pravo prodavca je da naplati od kupca iznos koji je određen cijenom i količinom robe koju je kupio kupac. - Kupac ima pravo da zahtijeva isporuku robe zahtijevanog kvaliteta, na određeni dan, odnosno u određeno vrijeme. Obaveza kupca je da plati prodavcu iznos novca koji je određen cijenom i kupljenom količinom. Ako je roba proizvedena za tržište, to znači da je njen proizvođač uložio finansijska i materijalna sredstva i angažovao (zaposlio) osobe (zaposlenici) da bi proizveo proizvode čija svrha nije da služe zadovoljavanju potreba onog ko je proizveo te robe. Smisao proizvodnje za tržište je proizvodnja robe koju će kupovati kupci na tržištu plaćajući kupljenu robu novcem. Novac koji naplati proizvođač služi tom proizvođaču za isplatu plata zaposlenima, uplatu poreza državi, plaćanje obaveza prema dobavljačima proizvodnih inputa. Preduzeće prodaje robe ili usluge na tržištu da bi ostvarilo veće prihode od rashoda - drugim riječima, da bi ostvarilo zaradu ili profit. Dugoročno održiv rast profita je osnovni cilj postojanja preduzeća. Rast profita u dugom roku nije moguć ako preduzeće ne ulaže u nabavku nove tehnologije, kvalitetnijih resursa, kao i u razvoj vještina, znanja i kvalifikacija zaposlenika. Pošto se na tržištu vrši proces razmjene roba i usluga za novac, neophodno je definisati sva pravila, procedure, prava, obaveze, mjesto i vrijeme obavljanja procesa razmjene. Stoga cjelovitija definicija tržišta uključuje i sljedeće segmente:

220

4

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

POGLAVLJE

- procedure, - pravila i - institucije. Da bi se tačno znala prava i obaveze prodavaca i kupaca moraju postojati jasno propisana pravila. Ta pravila koja preciziraju način obavljanja razmjene određena su zakonima i podzakonskim aktima. Osnovni zakon koji reguliše proces razmjene u BiH je Zakon o obligacionim odnosima (u dva entiteta: FBiH i RS, kao i Distriktu Brčko). Institucije koje su odgovorne za nadzor tržišta su u pravilu nezavisne institucije. Kada kažemo nezavisne institucije pod tim podrazumijevamo da u tim institucijama rade osobe visokih kvalifikacija koje detaljno poznaju specifičnosti tržišta koja regulišu. Te specijalizovane državne institucije koje su nezavisne od rada ministarstava u vladama nazivamo agencije. Primjeri nekih od agencije u BiH čiji je zadatak regulisanje funkcionisanja specifičnih tržišta su sljedeće: - Državna regulatorna agencija za električnu energiju (DERK – reguliše tržište električne energije na zajedničkim osnovama na nivou BiH) - Regulatorna agencija za komunikacije (reguliše tržište telekomunikacija, javnih i privatnih emitera – radio i televizijskih stanica, javnih i privatnih štampanih i elektronskih medija) - Federalna regulatorna agencija za električnu energiju (FERK - regulacija tržišta električne energije u FBiH) - Agencija za električnu energiju RS (reguliše tržište električne energije na području RS) - Agencija za bankarstvo FBiH (vrši nadzor i reguliše poslovanje komercijalnih banaka, mikrokreditnih organizacija i lizing kompanija na području FBiH) - Agencija za bankarstvo RS (vrši nadzor i reguliše poslovanje komercijalnih banaka, mikrokreditnih organizacija i lizing kompanija na području RS) - Agencija za osiguranje BiH (reguliše poslovanje osiguravajućih društava u BiH). Ovo je spisak nekoliko najvažnijih agencija za regulaciju specifičnih tržišta u našoj zemlji. Već prema ovom spisku možemo zaključiti

221

OSNOVE EKONOMIJE

da su zadaci i odgovornosti ovih agencija (institucija) veoma važne za način funkcionisanja tih tržišta. Zadatak ovih agencija, između ostalog, je i da daju ocjene o tome da li su promjene cijena u specifičnim djelatnostima (proizvodnja i distribucija električne energije, telekomunikacijske usluge, elektronski i štampani mediji) proistekle iz stvarnih promjena u troškovnoj strukturi, postoje li primjeri nelojalne konkurencije, da li svi tržišni akteri poštuju zakonske odredbe, da li poštuju odredbe Zakona o konkurenciji. Drugim riječima, zadatak ovih agencija je jasno i precizno definisanje pravila konkurentskog ponašanja u procesu razmjene. Zbog svega prethodno navedenog cjelovita definicija tržišta treba da obuhvata i značaj i ulogu institucija i institucionalnih aranžmana u procesu razmjene. Imajući sve prethodno na umu, tržište definišemo i na sljedeći način: Tržište čine sistemi, institucije, procedure, društveni odnosi i infrastruktura koju prodavci i kupci koriste kao ugovorne strane izravno ili putem posrednika u procesu razmjene roba i usluga za novac. U ovoj definiciji tržišta obuhvaćeni su svi bitni segmenti: -

dvije strane u razmjeni (prodavac i kupac), sistemi koje koriste te ugovorne strane, institucije koje definišu procedure, pravila i odnose razmjene, infrastruktura koju ugovorne strane koriste da bi realizovale razmjenu – neposredno ili putem posrednika.

Snaga i uticaj prodavaca i kupaca na određivanje količina i cijena roba i usluga zavisi od broja prodavaca i broja kupaca. Što je veći broj prodavaca na tržištu jednog proizvoda, to je njihova pojedinačna snaga manja. Također, što je veći broj tražilaca, njihova koncentracija je manja, pa je manja i njihova pojedinačna moć u određivanju uslova pod kojima se vrši razmjena. U zavisnosti od broja prodavaca i broja kupaca razlikujemo: perfektnu ili savršenu tržišnu strukturu, i imperfektne ili nesavršene tržišne strukture. O karakteristikama tržišnih struktura ćemo govoriti na stranicama koje slijede, odnosno u drugom dijelu ovog poglavlja. Prije toga ćemo razmotriti nekoliko kriterija koji nam služe za podjelu tržišta.

222

4

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

POGLAVLJE

Podjela tržišta Ekonomske analize počivaju na sistematičnom prikupljanju, obradi i analizi podataka i informacija o najbitnijim varijablama koje ekonomski analitičari uvrštavaju u ekonomske modele. U prvom poglavlju smo objasnili da ekonomski modeli nisu sami sebi svrha već služe kao teorijske osnove vođenja poslovne politike na nivou preduzeća i, posebno, ekonomske politike na nivou države. Za tržišnu ekonomiju, o kojoj govorimo u ovoj knjizi, veoma je važno sistematizovano prikupljanje, obrada i analiza podataka o tržišnim kretanjima. U već spomenutom prvom poglavlju smo definisali podjelu ekonomije na mikroekonomiju i makroekonomiju. Za obje ove grane ekonomske nauke veoma je važna analiza tržišnih struktura. Mikroekonomija, kao što već znamo, proučava ponašanje ponuđača i potrošača, te specifične tržišne strukture u okviru kojih se na osnovu odnosa ponude i tražnje formiraju cijene proizvoda. Makroekonomija koristi dostignuća i rezultate mikroekonomije (mikroekonomske osnove makroekonomske analize) kako bi što uspješnije modelirala interakcije (međusobno djelovanje) pojedinih tržišnih segmenata u makroekonomske modele koji treba da služe za vođenje praktične ekonomske politike. U tom procesu prikupljanja, obrade i analize relevantnih veličina (varijabli) veoma je važno izvršiti podjelu tržišta u skladu sa kriterijima koji mogu biti korisni za što uspješnije praćenje tržišnih kretanja na mikronivou i kreiranje „velike slike“ koja je zadatak makroekonomista. Podjelu tržišta možemo izvršiti na osnovu nekoliko kriterija: svrhe upotrebe proizvoda, geografskog prostora, poslovnih djelatnosti i grana u okviru djelatnosti, kao i sa stanovišta materijalnosti (opipljivosti) rezultata poslovnog procesa. 1. Sa stanovišta svrhe upotrebe proizvoda, tržišta dijelimo u dvije velike grupe: - Tržište roba lične potrošnje. Na ovom tržištu kupci proizvoda su domaćinstva. Ovi proizvodi su prema tome namijenjeni krajnjoj potrošnji. Drugim riječima, ovi proizvodi neće biti upotrebljavani za daljnu proizvodnju već za zadovoljavanje potreba potrošača o kojima smo govorili u prethodnom poglavlju. U ovoj grupi proizvoda razlikujemo dvije podrgupe: potrošna dobra i trajna 223

OSNOVE EKONOMIJE

potrošna dobra. Potrošna dobra su dobra koja članovi domaćinstva koriste više puta godišnje, ili ih češće kupuju u periodima od nekoliko godina. Trajna potrošna dobra su dobra koja članovi domaćinstva koriste zajednički u periodu od nekoliko godina ili više od deset godina (kućanski aparati, namještaj). Svrha potrošnje ovih proizvoda je maksimizacija korisnosti članova domaćinstva na osnovu zadovoljavanja primarnih, sekundarnih i tercijarnih potreba. - Tržište kapitalnih dobara (roba). Na ovom tržištu kupci proizvoda su preduzeća. Kapitalne robe se dijele u dvije grupe: finalna kapitalna dobra (oprema, mašine) i intermedijarni proizvodi (sirovine, reprodukcioni materijali, poluproizvodi, energenti). Opreme i mašine svrstavamo u grupu finalnih dobara zbog toga što su to robe koje su proizvedene tokom jedne poslovne godine i biće korištene duži niz godina. Intermedijarne kapitalne robe su robe koje su utrošene u proizvodnju drugih roba kao varijabilni proizvodni inputi. Ove robe se nabavljaju dva ili više puta tokom godine, u zavisnosti od dužine trajanja proizvodnog procesa finalnih potrošnih ili finalnih kapitalnih dobara. 2. Sa stanovišta geografskog prostora, tržišta dijelimo na: - Lokalna tržišta. Ovo su tržišta vezana za uža područja jednog grada ili nekoliko povezanih manjih gradova i okolnih naselja. Primjeri ovakvih tržišta u BiH su tržišta na području gradova Sarajeva, Tuzle, Mostara, Banje Luke, Bijeljine ili nešto širih područja kao što su tržišta na području Kantona Sarajevo, Unskosanskog kantona, Tuzlanskog kantona, Banjalučke regije ili regije koja gravitira gradu Trebinju. - Nacionalna tržišta. Pod pojmom nacionalno tržište podrazumijevamo tržišta na području jedne međunarodno priznate i politički nezavisne zemlje. To nisu nacionalna tržišta shvaćena u smislu pripadnosti jednoj etničkoj grupi već tržišta na području nezavisnih zemalja. Primjeri ovih tržišta su: američko tržište, kinesko tržište, njemačko tržište, italijansko tržište, francusko tržište, malezijsko tržište, meksičko tržište, hrvatsko tržište, srbijansko tržište ili bosanskohercegovačko tržište. Nacionalna tržišta su

224

4

POGLAVLJE

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

karakteristična po specifičnostima nacionalnih zakonodavstava. Premda je u procesu globalizacije izražen trend ujednačavanja tržišnih pravila ponašanja, ipak između nacionalnih tržišta još uvijek postoje značajne razlike. Te razlike su manje u formalnim institucionalnim procedurama, dok su znatno veće u navikama potrošača, specifičnim zahtjevima kupaca, načinima finansiranja i običajima koji proističu iz specifičnosti civilizacija kojima pripadaju pojedina nacionalna tržišta. - Regionalna tržišta. Pod ovim tržištima podrazumijevamo tržišta nekoliko zemalja koje zbog vlastitih ekonomskih interesa potpisuju ugovore o slobodnoj trgovini robama i uslugama. Primjer ovakvog tržišta je tržište zemalja Zapadnog Balkana koje je proisteklo iz potpisivanja CEFTA ugovora u decembru 2006. godine. Članice ovog regionalnog ugovora su: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija i Srbija. Specifičan oblik regionalnog povezivanja je ekonomska unija. Najpoznatija ekonomska unija (ustvari jedina) u svijetu je Evropska unija. Evropska unija trenutno ima 27 članica (od 2013. susjedna Hrvatska će postati 28. članica Evropske unije). Evropska unija je nastala od Evropske zajednice za ugalj i čelik koja je 1958. transformisana u Evropsku ekonomsku zajednicu (prve članice su bile Zapadna Njemačka, Francuska, Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg), zatim u Evropsku zajednicu i, konačno, u Evropsku uniju. - Međunarodna tržišta. Ova tržišta podrazumijevaju prodaju proizvoda i usluga na području dva ili više regionalnih tržišta u svijetu. Drugim riječima, prodaja na međunarodnom tržištu podrazumijeva da preduzeće prodaje svoje proizvode ili usluge na jednom ili dva kontinenta, ili da je prisutno na organizovanim tržištima poput međunarodnih berzi. Primjer međunarodne berze je Londonska berza metala. Na ovoj berzi, u skladu sa odnosima ponude i tražnje metala svakog radnog dana (u specificiranim kraćim vremenskim intervalima), određuje se cijena metala. Jedan od najznačajnijih izvoznika u BiH je preduzeće Aluminij dd Mostar koji proizvodi i izvozi jedan od najkvalitetnijih aluminija u Evropi. Cijenu ovog proizvoda ne određuje Aluminij dd Mostar, već je cijena njegovog proizvoda određena na Londonskoj berzi metala. Slično tome, Elektroprivreda BiH dd Sarajevo i Elektroprivreda

225

OSNOVE EKONOMIJE

RS ad Trebinje su izvoznici električne energije. Dakle, ova dva preduzeća su prisutna na međunarodnom tržištu električne energije. Cijena električne energije u međunarodnoj trgovini na području Evrope određena je na Lajpciškoj berzi. - Globalna tržišta. Pod globalnim tržištem podrazumijevamo prodaju proizvoda i usluga na području nekoliko ili svih kontinenata. Primjeri kompanija koje svoje proizvode prodaju na globalnim tržištima su Coca-Cola, Nokia, Intel, Dell, Daimler-Benz, Microsoft, Ikea. Prisustvo na globalnom tržištu podrazumijeva visoku sposobnost prilagođavanja specifičnim zahtjevima pojedinih tržišnih segmenta, specifičnostima zahtjeva potrošača na nacionalnim tržištima, velika izdvajanja za istraživanje i razvoj, te specifične sisteme finansiranja globalnih operacija. 3. Sa stanovišta podjele ekonomskih djelatnosti i grana u okviru tih djelatnosti, tržišta proizvoda i usluga se mogu podijeliti, odnosno njihova podjela izvesti iz Standardne klasifikacije djelatnosti (SKD). Prema SKD, postoje sljedeće djelatnosti i tržišta koja proističu iz tih djelatosti: 1) 2) 3) 4) 5) 6) 7) 8) 9) 10) 11) 12)

Poljoprivreda, ribarstvo i šumarstvo; Rudarstvo, iskopavanja i eksploatacija minerala; Proizvodnja električne energije i gasa; Prerađivačka industrija; Trgovina naveliko i malo; Građevinarstvo; Ugostiteljstvo i turizam; Finansijsko posredovanje; Poslovanje nekretninama i poslovne usluge; Ostale poslovne usluge; Usluge obrazovanja; Zdravstvene i stomatološke usluge.

1) Poljoprivredna djelatnost se dijeli na grane poljoprivredne proizvodnje. Grane u djelatnosti poljoprivredne proizvodnje su: ratarstvo, stočarstvo, povrtlarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo. Svaka od ovih grana poljoprivredne proizvodnje podrazumijeva konkurenciju na tržištu proizvoda u toj specifičnoj grani. Odre-

226

4

POGLAVLJE

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

đivanje cijena u oblasti poljoprivredne proizvodnje je pod ključnim uticajem odnosa ponude i tražnje na berzama poljoprivrednih proizvoda. To su specifična tržišta roba na kojima je trgovina strandardizovana u smislu obima isporuka, uslova, standardizacije kvaliteta i vremena isporuke. Ratarstvo je grana poljoprivredne djelatnosti u kojoj proizvođači uzgajaju i prodaju ratarske kulture kao što su žitarice (pšenica, kukuruz, hmelj, ječam, raž, itd). U oblasti stočarstva proizvođači uzgajaju i prodaju stoku koja je osnova za razvoj mesne industrije. 2) Neke od najvećih svjetskih korporacija su iz oblasti rudarstva, iskopavanja i eksploatacije minerala, mineralnih goriva i gasa. U prethodnom dijelu teksta u kojem smo govorili o načinu organizovanja preduzeća prikazali smo tabelu 25 najvećih svjetskih korporacija. Među tih 25 najvećih svjetskih korporacija su: Exxon Mobil Corp., BHP Billiton Ltd, Petroleo Brasileiro, PetroChina Co. Ltd., BHP Billiton plc, Chevron Corp. i BP plc. Od ovih sedam korporacija pet su iz oblasti eksploatacije, istraživanja i proizvodnje nafte i gasa, a dvije su iz oblasti rudarstva i proizvodnje metala (BHP Billiton Ltd i BHP Billiton plc). 3) Po broju grana u okviru jedne djelatnosti prerađivačka industrija je na prvom mjestu. Svaka od grana prerađivačke industrije je specifično tržište vrsta proizvoda koje su klasificirane u tu granu. Neke od grana prerađivačke industrije su: drvnoprerađivačka industrija, industrija namještaja, prehrambena industrija, industrija hemijskih proizvoda, industrija građevinskog materijala, farmaceutska industrija, industrija kože i obuće, tekstilna industrija, automobilska industrija. Razvoj prerađivačke industrije veoma je važan za razvoj ostalih djelatnosti, a posebno poljoprivredne djelatnosti, proizvodnje i distribucije električne energije i gasa, kao i ribarstva i šumarstva. U drugom poglavlju smo govorili o osnovama analize tražnje i ponude, te elastičnostima. Kada smo govorili o unakrsnoj elastičnosti tražnje, govorili smo o komplementarnim robama, robama supstitutima i nezavisnim robama. Komplementarne robe su, kao što već znamo, one robe koje su uslov potrošnje jedna drugoj. U smislu razvoja proizvodnje i tržišta specifičnih proizvoda govorili smo o međusobnoj povezanosti različitih proizvoda. Formiranje proizvodnih lanaca u smislu

227

OSNOVE EKONOMIJE

povezivanja proizvodnje proizvodnih inputa i finalnih proizvoda veoma je važno za svaku ekonomiju. Ako za primjer uzmemo prehrambenu industriju možemo zaključiti da je razvoj ove grane prerađivačke industrije neposredno vezan za razvoj poljoprivredne proizvodnje. Što je veća i kvalitetnija ponuda stoke biće veća mogućnost za razvoj industrije mesa i mesnih prerađevina. Ukoliko poljoprivredna proizvodnja nije razvijena, zemlja koja želi razvijati prehrambenu industriju biće prinuđena da uvozi primarne poljoprivredne proizvode (stoku, voće, povrće, žitarice). Drugim riječima, ekonomija u kojoj je primarna poljoprivredna proizvodnja nerazvijena biće veoma zavisna od uslova pod kojima će zemlje koje proizvode poljoprivredne proizvode biti voljne ponuditi tu vrstu proizvoda. Za organizovan i uravnotežen razvoj jedne ekonomije od velike je važnosti da uporedo razvija funkcionalno zavisne ekonomske djelatnosti. Funkcionalno zavisne djelatnosti su, ustvari, komplementarne djelatnosti. Dakle, proizvođači koji se pojavljuju kao ponuđači na tržištu mesa i mesnih prerađevina će zavisiti od stepena razvijenosti stočarstva. Također, proizvođači mlijeka i mliječnih prerađevina zavise od razvoja stočarske proizvodnje i njenog kvaliteta. Što je kvalitetnija ponuda u stočarstvu postoje bolje pretpostavke za razvoj kvalitetne industrije mesa i mesnih prerađevina, kao i mlijeka i mliječnih prerađevina. I automobilska industrija jednim dijelom zavisi od razvoja stočarstva, sa kojom je vezana i industrija kože. Kao primjer preduzeća koje svoje proizvode prodaje automobilskoj industriji, a zavisi od razvoja poljoprivredne proizvodnje možemo navesti bh. preduzeće ASA Prevent. Ovo preduzeće proizvodi autopresvlake. Proizvodnja autopresvlaka zavisi od proizvodnje u oblasti industrije kože, a ova industrija zavisi od razvoja stočarstva. Slično prethodno navedenom primjeru, drvnoprerađivačka industrija zavisi od razvoja šumarstva, kao i industrija celuloze i papira. 4) U djelatnosti finansijskog posredovanja razlikujemo specifične tržišne segmente. Ključni segmenti u finansijskim uslugama su: komercijalno bankarstvo, investiciono bankarstvo, brokersko-dilerske usluge, osiguravajuće kompanije, privatni penzioni fondovi, uzajamni fondovi i mikrofinansijske institucije. Na tržištu finansijskih usluga u komercijalnom bankarstvu konkuren-

228

4

POGLAVLJE

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

ti (komercijalne banke) obavljaju poslove posredovanja između finansijski suficitnih i deficitnih aktera ekonomije. Komercijalne banke konkurišu za privlačnje deponenata (štedišta) kako bi ročnom transformacijom depozita u plasmane (kredite) omogućile osobama (fizičkim i pravnim) koje nemaju dovoljna finansijska sredstva da ta sredstva dobiju od banaka i realizuju ulaganja (investiciona ulaganja ili kupovine roba široke potrošnje). Investicione banke razvijaju specifičnu granu finansijskog posredovanja: kupovinu i prodaju vrijednosnih papira (dionice, obveznice). Ove institucije u saradnji sa komercijalnim bankama razvijaju nove bankarske proizvode (finansijski derivati) koji postaju izvor zarade tih finansijskih posrednika. Osiguravajuće kompanije nude finansijske usluge osiguranja imovine i lica. Ove finansijske institucije nude dvije osnovne vrste usluga: osiguranje materijalne imovine (poslovnih objekata, stambenih objekata, proizvodne opreme, transportnih sredstava) i osiguranje života i lica. U oblasti finansijskih usluga postoji jedna specifična usluga u kojoj je dozvoljeno postojanje samo jednog ponuđača. Na tržištu te specifične finansijske usluge postoji monopolista (jedini ponuđač) i veliki broj tražilaca. Ta specifična finansijska usluga koja je u svim modernim tržišnim ekonomijama u javnom vlasništvu (vlasništvu države) je usluga kreiranja i povlačenja novca. Taj segment finansijskog sistema naziva se centralno bankarstvo. 4. Od dvanaest ekonomskih djelatnosti koje smo ranije naveli možemo uočiti da je rezultat proizvodnje u prve tri djelatnosti konkretan materijalni proizvod (izuzev električne energije). Za ostale djelatnosti karakteristika je da poslovna aktivnost preduzeća rezultira specifičnom uslugom i da je predmet tržišne razmjene usluga, a ne proizvod. Dakle, tržišta sa stanovišta materijalnosti (opipljivosti) rezultata poslovnog procesa, odnosno ponude, dijelimo u dvije velike grupe: - Tržišta proizvoda. Na tržištima proizvoda pojavljuju se ponuđači iz poljoprivredne djelatnosti, šumarstva, rudarstva, proizvodnje energenata i svi proizvođači iz djelatnosti prerađivačke industrije (proizvodnja metala, nemetala, hrane, pića, odjeće, obuće, hemijskih proizvoda, farmaceutskih proizvoda, građevinskog materijala, automobila, svemirskih brodova, kompjutera).

229

OSNOVE EKONOMIJE

- Tržišta usluga. Na tržištima usluga pojavljuju se ponuđači iz djelatnosti finansijskog posredovanja, trgovine na veliko i malo, građevinarstva, ugostiteljstva i turizma, posredovanja nekretninama, poslovnih usluga, usluga obrazovanja, zdravstvene zaštite, kinematografija.

Tržišta imovina Vrlo specifičnu grupu tržišta čini tržište imovina. Karakteristika ovih tržišta je da se proces razmjene (kupovine i prodaje) vrši već ranije izgrađenim ili emitovanim sredstvima čija je osnovna svrha uvećanje bogatstva. Imovine su vrste roba koje ne služe za potrošnju domaćinstava, niti su to proizvodni inputi preduzeća. Dva osnovna segmenta tržišta imovina su: 1) tržište nekretnina (poslovnih objekata i stambenih objekata); 2) finansijsko tržište koje smo spominjali u prethodnom poglavlju kao izvor finansiranja preduzeća. Osnovne vrste imovina kojima se trguje na finansijskim tržištima su: - kratkoročni vrijednosni papiri, - dugoročni vrijednosni papiri i - devize. Devize su strana sredstva plaćanja koja su potrebna za plaćanje u međunarodnoj razmjeni i međunarodnim tokovima kapitala. Budući da trgovina vrijednosnim papirima na finansijskim tržištima zavisi od visine kamatnih stopa, specifični instrumenti kojima se trguje na finansijskim tržištima su finansijski derivati, od kojih su terminski ugovori na kamatne stope oblikovani da bi služili kao instrument za upravljanje kamatnim stopama ili, preciznije, instrument za osiguravanje od rizika promjene kamatnih stopa. Postoje tri osnovna obilježja imovina koja ih razlikuju od tržišta potrošnih roba i roba koje se koriste kao neposredni proizvodni inputi. 230

4

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

POGLAVLJE

Prvo obilježje imovina je da one nisu namijenjene potrošnji i kao takve su relativno trajne. Relativna trajnost uz gotovo zanemarive troškove čuvanja finansijskih imovina čini ih osnovnim sredstvima u kojima se mogu čuvati uštede. One mogu biti kupljene u tekućem vremenskom periodu, a prodate u nekom od budućih perioda. Prihodi od te prodaje mogu biti korišteni ili kao izvor za novi oblik štednje ili za kupovinu potrošnih dobara. Druga karakteristika tržišta imovina je da su tržišta na kojima se trguje postojećim količinama, odnosno postojećim zalihama imovina, za razliku od tržišta roba i usluga na kojima se trguje tokovima novostvorenih proizvoda i usluga. Pod tokovima podrazumijevamo da se robe i usluge proizvedu i potroše nekoliko puta godišnje, dok su imovine već emitovane (vrijednosni papiri, kao što su obveznice i dionice). Promjene cijena na tržištima imovina su znatno intenzivnije nego roba i usluga namijenjenih ličnoj ili proizvodnoj potrošnji. Postoje ciklične tendencije - kada cijene vrijednosnih papira i nekretnina rastu, njihov rast je često znatno brži od rasta cijena roba i usluga. Sa druge strane, kada cijene imovina padaju, njihov pad je intenzivniji i brži nego pad cijena roba i usluga. Treće, tržišta finansijskih imovina su najčešće organizovana u obliku berzi na kojima se cijena određuje na osnovu ponude i tražnje preko posrednika. Kupac i prodavac se ne poznaju lično. U tom smislu su ova tržišta impersonalna pa finansijska moć posrednika igra veliku ulogu u stabilizaciji ili destabilizaciji ovih tržišta. Finansijska tržišta imaju ključnu ulogu u procjeni budućih rizika poslovanja i zbog njihovog uticaja na cijenu izvora finansiranja, o kojima smo govorili detaljnije u prethodnom poglavlju, ova tržišta imaju veliki uticaj na kretanje investicionog ciklusa.

Tržišne strukture i položaj preduzeća U drugom poglavlju smo analizirali osnove tražnje i ponude, odnose cijena i traženih, odnosno ponuđenih količina na tržištu, kao i ostale faktore koji mogu uticati na pomjeranje funkcija tražnje i ponude, te u konačnici na tržišnu ravnotežu. Ravnotežnu cijenu smo definisali kao cijenu koja je izvedena iz jednakosti tražene i ponuđene količine 231

OSNOVE EKONOMIJE

roba ili usluga na tržištu. Ukoliko je tržište neregulisano, i ako na tom tržištu postoji veliki broj kupaca i prodavaca, cijena je rezultat jednakosti ukupne tražnje i ukupne ponude. U savršeno konkurentskim tržišnim strukturama niti tražioci niti ponuđači ne mogu da utiču na cijene. Međutim, stvarne tržišne strukture više ili manje odstupaju od ideala potpune ili savršene konkurencije. Stepen u kojem će jedno preduzeće moći uticati na cijene zavisi od strukture tržišta na kojem posluje to preduzeće. Tržišna struktura je, u ovom kontekstu, određena sljedećim faktorima: - brojem preduzeća koja proizvode u istoj industrijskoj grani; - brojem preduzeća koja u toj grani proizvode proizvod koji je blizak supstitut; - brojem barijera za ulazak na tržište i izlazak sa tog tržišta. U zavisnosti od stepena tržišnih imperfekcija, ponuđači u većoj ili manjoj mjeri mogu da utiču na cijene. Naš sljedeći zadatak je analiza osnovnih obilježja tržišnih struktura. U ekonomskoj nauci razlikujemo četiri osnovne tržišne strukture: 1. 2. 3. 4.

Tržište potpune ili savršene konkurencije, Tržište monopolističke konkurencije, Tržište oligopola, Tržište monopola.

Industrijsku grupu možemo definisati kao grupu preduzeća koja proizvode slične proizvode (proizvode supstitute), odnosno usluge. Kao primjere možemo navesti: proizvođače sredstava za higijenu, proizvođače automobila, proizvođače specifičnih vrsta odjevnih predmeta, proizvođače obuće, telekomunikacijske operatore, proizvođače informatičke tehnologije, zdravstvene usluge, stomatološke usluge, obrazovne usluge. Ovo su samo neki od primjera industrijskih grupa. Ove grupe se razlikuju po tome koliko preduzeća u svakoj od njih posluje, koliko proizvoda supstituta postoji u svakoj od tih grupa, i kakve su barijere za ulazak na tržište ili izlazak sa tržišta.

232

4

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

POGLAVLJE

Tržište savršene konkurencije Tržište savršene konkurencije je teorijska konstrukcija koja nam u analizi stvarnih tržišnih struktura pomaže da definišemo stepen odstupanja ili imperfektnosti stvarnih tržišnih struktura od ideala savršene konkurencije. Tržište savršene konkurencije podrazumijeva postojanje velikog broja ponuđača koji proizvode i nude homogen proizvod. Nijedan ponuđač nema moć da utiče na cijene niti količine. Tržište potpune konkurencije podrazumijeva simultano postojanje sljedećih uslova: - veliki broj malih preduzeća koja prodaju određeni proizvod od kojih nijedno ne može da utiče na ukupnu tržišnu ponudu; - svi ponuđači moraju prodavati svoje proizvode po cijeni koja je određena na tržištu kao posljedica ukupne ponude i ukupne tražnje – nijedan ponuđač ne može da utiče na cijenu proizvoda; - postoji veliki broj kupaca koji ni pojedinačno ni u grupama ne mogu da utiču na ukupnu tržišnu tražnju – kupci, također, nisu u mogućnosti da utiču na cijene; - prodavci i kupci su savršeno informisani – oni raspolažu svim informacijama o proizvodima i cijenama ponuđenim na tržištu; - proizvodi su homogeni – proizvođači proizvode identične proizvode. Diferencijacija proizvoda u smislu poboljšanja funkcionalnosti i kvaliteta ne postoji kao sredstvo konkurencije na ovom tržištu; - sloboda ulaska na tržište, odnosno sloboda izlaska sa tržišta – ne postoje barijere za ulazak na tržište i izlazak sa tržišta. Za tržište savršene konkurencije vezana su dva koncepta efikasnosti: koncept proizvodne efikasnosti i koncept alokativne efikasnosti. - Proizvodna efikasnost na tržištu savršene konkurencije podrazumijeva da preduzeće proizvodi onu količinu proizvoda pri kojoj su dugoročni prosječni ukupni troškovi u minimumu. Specifič-

233

OSNOVE EKONOMIJE

nost dugoročnog prosječnog troška je u tome što je u ove troškove uključen i prosječan (normalni) profit. Prosječan ili normalni profit u dugom roku podrazumijeva onaj nivo profita koji zadržava postojeća preduzeća na tržištu, ali ne privlači nove konkurente na to isto tržište. - Alokativna efikasnost postoji onda kada na tržištu nije moguće prerasporediti (realocirati) raspoložive proizvodne resurse a da se barem jedan tržišni akter ne dovede u nepovoljniji položaj. Dakle, dok god postoji mogućnost da se novom alokacijom raspoloživih resursa barem jedan tržišni akter dovede u bolji položaj, a da se istovremeno ne pogorša pozicija svih ostalih tržišnih aktera, još uvijek nije dostignuta alokativna efikasnost. Ključni uslov postojanja alokativne efikasnosti na tržištu jeste jednakost cijene i marginalnog troška. U skladu sa ovim uslovom, alokativna efikasnost na tržištu je dostignuta onda kada kupci za dodatnu ponuđenu jedinicu proizvoda plaćaju cijenu koja je jednaka troškovima proizvodnje te dodatne jedinice (marginalnim troškovima). Karakteristika tržišta savršene konkurencije je istovremeno postojanje i proizvodne i alokativne efikasnosti. Drugim riječima, na tržištu savršene konkurencije preduzeća proizvode onu količinu proizvoda pri kojoj se cijena proizvoda izjednačava sa minimumom dugoročnih prosječnih troškova (koji uključuju normalni profit), pri čemu potrošači plaćaju cijenu dodatnog proizvoda koja je jednaka marginalnom trošku tog proizvoda. Na tržištu potpune konkurencije istovremeno postojanje proizvodne i alokativne efikasnosti podrazumijeva jednakost sljedeće tri veličine: - minimuma dugoročnih prosječnih ukupnih troškova, - cijene proizvoda, - marginalnog troška proizvoda.

234

4

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

POGLAVLJE

Tabela 4.1. – Osnovne karakteristike tržišta potpune konkurencije Obilježja

Karakteristika tržišta

Broj ponuđača

Veoma veliki

Broj tražilaca

Veoma veliki

Proizvod

Homogen

Cijena

Van uticaja ponuđača i tražilaca – fiksna

Marginalni prihod

Jednak cijeni (prosječnom prihodu)

Izvor promjene ukupnog prihoda ponuđača

Isključivo promjena ponuđene količine

Teorija konkurentnih tržišta Teorija konkurentnih tržišta kao polaznu osnovu analize tržišne konkurencije uzima pretpostavke tržišta savršene konkurencije. Međutim, ova teorija analizira tržišne strukture koje nisu u striktnom smislu savršeno konkurentne. Na konkurentnim tržištima opasnost od ulaska novih konkurenata na tržište ima za posljedicu da se postojeća preduzeća na tržištu ponašaju kao da se nalaze na savršeno konkurentnim tržištima. Koncept teorije konkurentnih tržišta širi primjenu konkurentskog ponašanja i na tržišne strukture koje odstupaju od ideala tržišta potpune konkurencije. Općenito posmatrano, što su barijere za ulazak na tržište manje - tržište je konkurencije. Dakle, ovdje je naglasak na barijerama za ulazak na tržište i potencijalima za povećanje stepena konkurentnosti na postojećim tržištima. U tom kontekstu oligopolska tržišta su konkurentna tržišta, a monopolska tržišta na kojima barijere za ulazak potencijalnih konkurenata nisu suviše velike da bi koristi od povećanja konkurencije bile manje od troškova, također, imaju potencijal za prerastanje u duopolska ili oligopolska tržišta. Što je veći broj konkurenata na tržištu, tržište je manje imperfektno pa su mogućnosti za ostvarivanje ekstra profita manje. Nepostojanje barijera za ulazak novih konkurenata na tržište je osnovni faktor koji utiče na postojeće konkurente na konkurentskim tržištima da ne pribjegavaju porastu cijena proizvoda. Preduzeća 235

OSNOVE EKONOMIJE

koja se već nalaze na tržištu i nude svoj proizvod ne povećavaju cijene kao sredstvo za rast profita (natprosječni profiti) zbog postojanja opasnosti da bi novi konkurenti mogli ući na njihovo tržište i nižim cijenama preuzeti kupce. Polazeći od tržišta savršene konkurencije, čije smo pretpostavke naveli u prethodnom dijelu teksta, izvedena je teorija savršeno konkurentnog tržišta čije su tri temeljne karakteristike sljedeće: 1. Nepostojanje nepovratnih troškova. Nepovratni troškovi u kontekstu teorije perfektno konkurentnih tržišta su troškovi nabavke nove opreme koju preduzeće ne može prodati ili iskoristiti za proizvodnju u nekoj drugoj industrijskoj grani ako se odluči da napusti granu u kojoj posluje. Postojanje nepovratnih troškova povećava troškove izlaska iz industrijske grane, što utiče na povećanje agresivnosti postojećih preduzeća u odnosu na preduzeća koja namjeravaju ući na to tržište. Što su veći nepovratni troškovi, veće su barijere za ulazak na tržište. Stoga smanjenje, odnosno nepostojanje ovih troškova povećava stepen konkurencije, odnosno čini tržište potpuno konkurentnim. 2. Potencijalni konkurent, odnosno preduzeće koje namjerava ući na tržište ne smije biti u lošijem položaju u odnosu na preduzeća koja već posluju u industrijskoj grani u pogledu mogućnosti pristupa tehnologiji i postizanju istog nivoa kvaliteta proizvodnje. U svim situacijama u kojima postoji nejednak pristup tehnologiji između potencijalnih konkurenata i postojećih proizvođača na tržištu tehnološke barijere rastu i tržište značajnije odstupa od perfektno konkurentnog tržišta. Ukoliko su razmjerno male mogućnosti potencijalnih konkurenata da nabave istu tehnologiju koju koriste postojeća preduzeća, potencijalni konkurentni neće u kratkom roku moći ući na tržište i konkurisati istom strukturom troškova. Uz niže troškove postojeći konkurenti mogu ostvarivati ekstra profite. Što je veća mogućnost za ostvarivanje iznadprosječnih profita (ekstra profita), veće je odstupanje postojeće tržišne strukture od savršeno konkurentskog tržišta. 3. Novi konkurent na tržištu mora biti u mogućnosti da primijeni taktiku brzog ulaska na tržište, snižavanja cijene i izlaska sa

236

4

POGLAVLJE

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

tržišta. Smisao ove pretpostavke je u mogućnosti da novi konkurent konkuriše cijenom naniže, odnosno snižava cijenu u odnosu na postojeće konkurente preuzimajući na taj način dio kupaca od postojećih konkurenata. Postojeći konkurenti se mogu prilagoditi na nove uslove, odnosno mogu sniziti cijene, ali uz vremenski pomak. Ovakva brza taktika kada novi konkurent ulazi na tržište i konkuriše cijenama naniže ima za posljedicu da su postojeći proizvođači pod stalnom prijetnjom novih konkurenata, što ih prevenira u primjeni taktike da povećanjem cijena povećavaju profite. Teorija perfektnog tržišta, uz navedene tri pretpostavke, podrazumijeva da u dugom roku postojeći konkurenti pod stalnom prijetnjom ulaska novih konkurenata na tržište ne mogu povećavati cijene iznad prosječnih dugoročnih troškova (uz ukalkulisani normalni profit). Svako povećanje cijena postojećih konkurenata privlači nove konkurente na tržište, budući da ne postoje tehnološke barijere niti nepovratni troškovi koji taktikom snižavanja cijena privlače potrošače i na taj način prisiljavaju postojeće konkurente na snižavanje cijena. Teorija perfektno konkurentnog tržišta je odličan analitički okvir za analizu realnih tržišnih strukutra, odnosno izvora ostvarivanja ekstra profita. U skladu sa navedenim pretpostavkama teorije perfektno konkurentnog tržišta izvori ekstra profita u realnim tržišnim strukturama proističu iz postojanja barijera za ulazak koje proističu iz: - Visokih nepovratnih troškova. Što je tehnologija razvijenija, oprema u postojećoj industrijskoj grani je diferenciranija pa su manje mogućnosti da se njenom prodajom ili primjenom u drugoj industrijskoj grani vrate već uložena sredstva u nabavku. - Ulaganje u istraživanje i razvoj novih proizvodnih tehnologija povećava diferencijaciju proizvodne tehnologije i čini troškove ulaska novog konkurenta na postojeće tržište visokim. Što je tehnologija savršenija, manje su prijetnje da se pojavi novi konkurent, odnosno manji je broj potencijalnih konkurenata zainteresovan da se pojavi na postojećem tržištu jer su početna ulaganja u odnosu na mogućnost zarada visoka ili veoma visoka.

237

OSNOVE EKONOMIJE

- Na tehnološki zahtjevnijim tržištima primjena taktike brzog ulaska na tržište i izlaska sa tržišta je teško primjenjiva. Stoga postoji prostor da postojeći konkurenti ostvaruju ekstra profite, ukoliko kvalitetom diferenciraju svoj proizvod u odnosu na ostale postojeće konkurente.

Monopol i monopolistička konkurencija Čisti monopol Čisti monopol se javlja u slučaju kada postoji samo jedan ponuđač na tržištu, koji nudi proizvod za koji ne postoji supstitut pa je, stoga, taj jedini ponuđač istovremeno i cijela industrijska grana. Drugim riječima, ponuda tog ponuđača predstavlja ponudu industrijske grane. Funkcija tražnje za proizvodom je funkcija tražnje istovremeno i ponuđača i industrijske grane, budući da je u toj industrijskoj grani jedini ponuđač monopolista. Za razliku od tržišta potpune konkurencije i teorije konkurentskog tržišta koje karakteriše odsustvo barijera za ulazak na tržište i izlazak sa tržišta, tržište monopola upravo odlikuju barijere za ulazak na tržište. Te barijere mogu poprimiti sljedeće oblike: - Ekonomija obima koja podrazumijeva da velika preduzeća imaju značajne troškovne prednosti u odnosu na manje potencijalne konkurente koji bi se željeli pojaviti na tržištu. U ekstremnom slučaju minimalni obim efikasne proizvodnje može biti tako veliki da u toj specifičnoj industrijskoj grani takav obim proizvodnje može održati samo jedan proizvođač. U tom slučaju postojanje samo jednog ponuđača predstavlja bolje rješenje. - Kontrola oskudnih proizvodnih resursa kao što su sirovine, ključne proizvodne komponente, obučena radna snaga. - Vlasništvo nad patentima ili autorskim pravima za proizvode i proizvodne procese. - Odobravanje licenci i koncesija preduzećima koja stiču ekskluzivno pravo korištenja prirodnog resursa ili prodaje određenog proizvoda na određenom tržištu.

238

4

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

POGLAVLJE

- Regulatorne mjere vlade usmjerene na stvaranje javnih preduzeća ili drugih vrsta javnih agencija. Zbog navedenih barijera za ulazak na tržište ekstra profit ostvaren u kratkom roku preduzeće može održavati i u dugom roku. Dakle, osnovna karakteristika monopolskog tržišta je mogućnost ostvarivanja ekstra profita ne samo u kratkom već i u dugom roku. Barijere za ulazak na tržište su tako velike da bi troškovi koje bi podnijeli potencijalni konkurenti bili viši od zarada tako da se nijednom potencijalnom konkurentu ne isplati ulaziti na tržište, ili je taj ulazak na tržište izravno onemogućen od strane državnih tijela. Prilikom formiranja tržišne cijene monopolista se rukovodi motivom ostvarivanja ekstra zarade. Ekstra zaradu (ekstra profit) monopolista ostvaruje izjednačavanjem marginalnog prihoda (MP) i marginalnog troška (MT). Specifičnost marginalnog prihoda na tržištu monopola, za razliku od tržišta potpune konkurencije, jeste u tome što je na tržištu monopola marginalni prihod uvijek manji od cijene. Budući da je cijena prosječan prihod, slijedi nejednakost: MP < C = PP

Pošto smo već rekli da su barijere za ulazak na tržište tako velike da se potencijalnim konkurentima ne isplati ulaziti na to tržište, monopolista ostvaruje ekstra profit i u kratkom i u dugom roku. Kratkoročna ravnoteža monopoliste je ujedno i dugoročna ravnoteža. Kako smo na tržištu potpune konkurencije definisali proizvodnu i alokativnu efikasnost kao obim proizvodnje pri kojem su jedinični ili prosječni troškovi u minimumu (proizvodna efikasnost), i pri kojem se cijena izjednačava sa marginalnim troškom i istovremeno sa prosječnim ukupnim troškom (alokativna efikasnost), možemo zaključiti da na ovom tržištu: - Ne postoji proizvodna efikasnost – obim proizvodnje je manji u odnosu na obim proizvodnje pri kojem su troškovi u minimumu; i - Ne postoji alokativna efikasnost – cijena monopoliste je veća od marginalnog troška.

239

OSNOVE EKONOMIJE Tabela 4.2. – Osnovne karakteristike monopolskog tržišta Obilježja Broj ponuđača

Karakteristika tržišta Jedan

Broj tražilaca

Veliki

Proizvod

Jednog ponuđača

Cijena

Pod kontrolom ponuđača

Marginalni prihod Izvor promjene ukupnog prihoda ponuđača

Manji od cijene (prosječnog prihoda) Promjena količine i promjena cijene

Monopolistička konkurencija Osnovna karakteristika ovog tipa tržišne strukture je da posjeduje dio obilježja konkurentskih tržišta i dio obilježja imperfektnih tržišta. Elementi konkurentskih tržišta koji karakterišu ovu tržišnu strukturu su: - Veliki broj malih preduzeća u industrijskoj grani; - Sloboda ulaska na tržište i izlaska sa tržišta. Sa druge strane, osnovno obilježje koje ovu tržišnu strukturu kvalificira kao imperfektnu tržišnu strukturu je sljedeće: - Svako preduzeće nudi proizvod koji je diferenciran po nekom od kriterija (lokacija, kvalitet, brzina servisa, promocija). To, drugim riječima, znači da su proizvodi na ovom tržištu nesavršeni supstituti. Proizvod jednog proizvođača može biti zamijenjen proizvodom drugog proizvođača, ali kupci kupovinom različitih proizvoda nesavršenih supstituta ne zadovoljavaju svoju potrebu na identičan način. Iz prethodnih karakteristika slijedi da funkcija tražnje za proizvodima na tržištu monopolističke konkurencije nije horizontalna, odnosno nije savršeno elastična. Iz analize karakteristika tržišta savršene konkurencije i teorije konkurentskih tržišta znamo da na tržištu potpune konkurencije ne postoji diferencijacija proizvoda. Proizvodi su savršeni supstituti. Njihove cijene su date i proizvođači ne mogu da 240

4

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

POGLAVLJE

utiču na cijene. Potrošači nisu lojalni jednom ponuđaču po osnovu diferencijacije proizvoda. Budući da je jedna od osnovnih karakteristika tržišta monopolističke konkurencije mogućnost diferencijacije proizvoda, potrošači su na ovom tržištu lojalni određenom ponuđaču. Stoga ponuđač može konkurisati cijenama. Konkurencija cijenama je moguća i naniže i naviše. Kada proizvođač konkuriše cijenama naniže, on može privući dio, ali ne i sve potrošače konkurenata, budući da lojalnost kupaca utiče na veći ili manji stepen elastičnosti tražnje. Što je veća lojalnost kupaca, manja je elastičnost tražnje. Veća lojalnost kupaca se postiže većom diferencijacijom proizvoda. Zbog mogućnosti konkurisanja cijenama prosječan prihod (PP), koji je jednak prosječnoj cijeni proizvođača (C), nije jednak marginalnom prihodu. Prosječan prihod proizvođača na tržištu monopolističke konkurencije je, kao i na tržištu monopola, uvijek veći od marginalnog prihoda (cijena dodatnog proizvoda): MP < PP = C

Slično kao i na tržištu monopola u kratkom roku ravnoteža ponuđača na tržištu monopolističke konkurencije podrazumijeva ostvarivanje ekstra profita. Ova mogućnost ostvarivanja ekstra profita proističe iz diferencijacije proizvoda i lojalnosti potrošača. Mogućnost ostvarivanja ekstra profita na tržištu monopolističke konkurencije na kojem je ulazak novih ponuđača moguć na prvi pogled je kontradiktorna. Naime, ako novi proizvođači mogu ući na tržište bilo bi logično da konkurencijom cijenama naniže eliminišu izvore za ekstra zaradu. Tabela 4.3. – Osnovne karakteristike monopolističkog tržišta Obilježja

Karakteristika tržišta

Broj ponuđača

Veliki

Broj tražilaca

Veoma veliki

Proizvod

Diferenciran

Cijena

Pod kontrolom ponuđača

Marginalni prihod

Manji od cijene (prosječnog prihoda)

Izvor promjene ukupnog prihoda ponuđača

Promjena količine i promjena cijene

241

OSNOVE EKONOMIJE

U kratkom roku mogućnost ostvarivanja ekstra profita na tržištu monopolističke konkurencije proističe iz pretpostavke da novi konkurenti koji ulaze na tržište ne povećavaju ukupnu ponudu proizvoda već diferenciranjem proizvoda preuzimaju dio potrošača od postojećih konkurenata. U kratkom roku, dakle, novi konkurenti ne konkurišu snižavanjem cijene već diferencijacijom proizvoda i zbog toga je u kratkom roku moguće ostvarivanje ekstra profita. Funkcija tražnje (prosječan prihod ili prosječna cijena) je pri obimu proizvodnje pri kojem se izjednačavaju marginalni prihod i marginalni trošak iznad funkcije prosječnih troškova. Funkcija prosječnih troškova sadrži i prosječan (normalan) profit.

Funkcija dugoročne ravnoteže Za razliku od kratkoročne ravnoteže, ravnoteža u dugom roku na tržištu monopolističke konkurencije pretpostavlja da su postojeći konkurenti, konkurišući međusobno cijenama naniže, formirali dugoročnu cijenu koja se izjednačava sa funkcijom prosječnih ukupnih troškova. To nije obim proizvodnje pri kojem su prosječni ukupni troškovi u minimumu već u zoni opadanja. Bitna karakteristika ravnoteže ponuđača na tržištu monopolističke konkurencije u dugom roku je da oni ne mogu ostvariti ekstra profit već samo prosječan profit. Prosječan profit ne privlači nove konkurente na tržište. Budući da smo već u prethodnom pasusu istakli da se ravnoteža proizvođača na tržištu monopolističke konkurencije u dugom roku izvodi iz jednakosti prosječne cijene (funkcija tražnje) sa funkcijom prosječnog troška u zoni opadanja prosječnog troška, to znači da preduzeća na ovom tržištu nisu efikasna. Naime, budući da smo efikasnost u kontekstu proizvodnje definisali kao proizvodnju uz najniže troškove, a ravnotežu proizvođača na tržištu monopolističke konkurencije definisali na nivou izjednačavanja cijene sa prosječnim troškom u zoni opadanja prosječnog troška, a ne u njegovom minimumu, proističe da u dugom roku ova tržišna struktura ne osigurava efikasno korištenje raspoloživih resursa. Kao zaključak razmatranja efekata postojanja monopolističkih tržišnih struktura ističemo sljedeće osnovne karakteristike i posljedice: 242

4

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

POGLAVLJE

- U dugom roku preduzeća na tržištu monopolističke konkurencije ostvaruju samo normalne, odnosno prosječne profite. Po ovoj karakteristici, tržište monpolističke konkurencije u dugom roku je identično tržištu savršene konkurencije. - Za razliku od tržišta savršene konkurencije, na tržištu monopolističke konkurencije cijene su više, a ponuđene količine manje zbog diferencijacije proizvoda. - Proizvodna efikasnost na tržištu monopolističke konkurencije nije ostvarena ni u kratkom ni u dugom roku. U ravnoteži u dugom roku funkcija tražnje je tangenta na funkciju prosječnih troškova u zoni opadanja troškova. Drugim riječima, dugoročna ravnotežna cijena je viša od minimuma funkcije prosječnih ukupnih troškova. - Preduzeća na tržištu monopolističke konkurencije posluju uz stalni višak kapaciteta, budući da proizvode količinu koja je manja od tehničkog optimuma pri kojem bi mogli sniziti prosječne troškove. - Alokativna efikasnost na tržištu monopolističke konkurencije ne postoji budući da je cijena veća od marginalnih troškova.

Oligopolska tržišta Za razliku od prethodnih tržišnih struktura, oligopolsku tržišnu strukturu prije svega karakteriše međusobna zavisnost ponuđača u vođenju poslovnih politika. Nijedan od postojećih ponuđača nije dovoljno jak da preuzme kontrolu tržišta, odnosno nije u mogućnosti da diktira tržišna pravila igre. Stoga oligopol možemo definisati na sljedeći način: Oligopol je tržišna struktura koju karakterišu međusobna zavisnost konkurenata u vođenju poslovnih strategija i politika, i diferencijacija proizvoda. Međusobna zavisnost konkurenata proističe iz činjenice da na strani ponude postoji svega nekoliko ponuđača čije je ukupno tržišno učešće dominantno, ali nijedan ponuđač nema dovoljnu snagu da dominira tržištem, odnosno da diktira cijene, količine i iz ovih veličina izvedene profite. Strateške poslovne akcije vezane za investicione odluke o nabavci nove opreme jednog proizvođača utiču na 243

OSNOVE EKONOMIJE

strateške odluke ostalih ponuđača. Poslovne odluke o promjeni cijena svakog ponuđača pojedinačno, također, imaju za posljedicu protumjere koje mogu preduzeti ostali konkurenti. Dakle, svaka poslovna akcija jednog konkurenta utiče na položaj i poslovne odluke ostalih konkurenata i upravo zbog toga svaki je ponuđač prilikom donošenja vlastitih poslovnih odluka prinuđen da analizira moguće protivakcije konkurenata na tržištu. Ova međusobna uslovljenost je, prema tome, temeljna karakteristika oligopolskog tržišta. Diferencijacija proizvoda je druga osnovna karakteristika oligopolskog tržišta. Proizvodi konkurenata mogu biti korišteni kao supstituti. Međutim, svaki od ponuđenih proizvoda posjeduje kvalitativne ili funkcionalne specifičnosti koje ga djelimično diferenciraju od proizvoda konkurenata. Za razliku od tržišta potpune konkurencije, na kojem su proizvodi savršeni supstituti, na tržištu oligopola proizvodi su nesavršeni (imperfektni) supstituti. Po ovoj karakteristici tržište monopolističke konkurencije se približava tržištu oligopola. Međutim, za razliku od tržišta monopolističke konkurencije na kojem postoji veliki broj malih ponuđača, na tržištu oligopola postoji mali broj velikih ponuđača čije su poslovne odluke, kao što smo već naveli, međusobno zavisne.

Tabela 4.4 – Osnovne karakteristike oligopolskog tržišta Obilježja

Karakteristika tržišta

Broj ponuđača

Nekoliko

Broj tražilaca

Veliki

Proizvod

Diferenciran

Cijena

Pod uticajem međusobno zavisnih ponuđača

Marginalni prihod

Manji od cijene (prosječnog prihoda)

Izvor promjene ukupnog prihoda ponuđača

Promjena cijene i ponuđene količine

U analizi oligopolskih tržišnih struktura razlikujemo dvije moguće varijante: 244

4

POGLAVLJE

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

- Oligopolska tržišna struktura u kojoj se konkurenti međusobno ne dogovaraju; i - Oligopolska tržišna struktura u kojoj se konkurenti međusobno dogovaraju.

Oligopol u kojem se konkurenti međusobno ne dogovaraju Oligopolsku tržišnu strukturu u kojoj se konkurenti međusobno ne dogovaraju o akcijama koje će preduzeti (promjene količina, promjene kvaliteta proizvoda, promjene cijena) karakteriše potpuno odsustvo bilo formalnih bilo neformalnih dogovora ponuđača-konkurenata.14 Ova teorija je zasnovana na tzv. prelomljenoj funkciji tražnje na oligopolskom tržištu. Autori ove funkcije su Hall, Hitch i Sweezy u čijem su fokusu analize bile reakcije konkurenata na oligopolskom tržištu koji nude sličan, ali ne i identičan proizvod. Dakle, proizvođači nude imperfektne supstitute kao posljedicu proizvodne diferencijacije. Analiza je bila zasnovana na intervjuima sa najznačajnijim kompanijama toga doba u Velikoj Britaniji i SAD. Pošto konkurenti na tržištu oligopola, pored proizvodne diferencijacije, koriste i cijene kao sredstvo konkurencije, Hall, Hitch i Sweezy su istraživali efekte korištenja cijena kao instrumenta konkurencije na tržišni položaj kompanija. Kako su proizvodi imperfektni supstituti, to znači da promjena cijene jednog konkurenta (snižavanje cijene) ima za posljedicu privlačenje dijela, ali ne i svih potrošača konkurentskih proizvoda. U slučaju porasta cijene, to znači da bi proizvođač koji povećava cijenu izgubio dio, ali ne i sve svoje potrošače. Trojica autora su nakon provedenog istraživanja zaključili da se kompanije poučene prethodnim iskustvima reakcija konkurenata i potrošača ponašaju na oligopolskom tržištu na sljedeći način: - Ako jedna kompanija poveća cijenu svog proizvoda, ostali proizvođači neće povećavati svoje cijene u očekivanju da će privući

14

Za tržište oligopola na kojem se konkurenti međusobno ne dogovaraju vezana je analiza akcija i protivakcija konkurenata koju su 1939. prezentirali kao teoriju Robert Hall i Charles Hitch u Velikoj Britaniji (u radu „Price Theory and Business Behaviour“), te Paul Sweezy u SAD (u radu „Demand Under Conditions of Oligopoly“).

245

OSNOVE EKONOMIJE

dio potrošača koji su trošili proizvod konkurenta koji povećava cijenu. Dakle, ostali konkurenti ne slijede porast cijena. - Nasuprot rastu cijena, kada jedna kompanija snižava cijenu, ostali konkurenti također snižavaju cijenu u očekivanju da će na taj način zadržati svoje potrošače, odnosno dotadašnje tržišno učešće.

Grafikon 4.1. - Prelomljena funkcija tražnje na tržištu oligopola

Za navedeno ponašanje vezana je prelomljena funkcija tražnje (gornji grafikon). Na gornjem dijelu funkcije tražnje sve dok ponuđač nudi proizvod iznad cijene Co njegovi ga konkurenti neće slijediti. Naime, konkurenti neće povećavati cijene svojih proizvoda kako bi zadržali postojeće potrošače. Međutim, ako ponuđač odluči konkurisati nižim cijenama (ispod P), njegovi konkurenti ga slijede i oni snižavaju cijenu. Stoga se ovaj ponuđač suočava sa smanjenom elastičnosti tražnje ispod cijene Co, budući da se konkurenti uključuju u cjenovnu konkurenciju i preuzimaju dio potrošača. Funkcija marginalnog prihoda ima isprekidan (diskontiniran) oblik budući da

246

4

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

POGLAVLJE

je na određenom rasponu vertikalna - nepromijenjen marginalni prihod održava diskontinuitet. Marginalni troškovi mogu biti bilo na nivou MT1 bilo na nivou MT2 – to neće uticati na obim proizvodnje budući da marginalni prihod pri tom obimu proizvodnje ostaje nepromijenjen.

Oligopolska tržišta uz dogovor konkurenata Eksplicitni dogovor Ukoliko se konkurenti na oligopolskom tržištu dogovaraju i taj dogovor rezultira potpisivanjem koordinacije utvrđivanja cijene proizvoda koji proizvodi nekolicina proizvođača, tada se taj dogovor pretvara u kartel. Kartelisanje tržišta je zabranjeno u većini zemalja. Međutim, na međunarodnim tržištima specifičnih proizvoda, kao što je nafta, kartelisanje nije zabranjeno. Najpoznatiji primjer kartela u svijetu je organizacija zemalja proizvođača nafte – OPEC. Bit ovog sporazuma zemalja proizvođača nafte je u zajedničkom određivanju cijene ispod koje proizvođači prestaju sa ponudom ovog energenta. U skladu sa teorijom savršene konkurencije ili oligopola bez dogovaranja cijene bi bile niže, a ponuđene količine veće, budući da je stepen konkurencije veći. Na kartelisanom tržištu ponuda je manipulisana kako bi se osigurala minimalna, unaprijed dogovorena cijena. Drugim riječima, ponuda je manja u odnosu na konkurentno tržište bez dogovaranja.

Implicitni dogovor Implicitni dogovor tržišnih aktera postoji u slučajevima takozvanog cjenovnog vodstva, odnosno cjenovnog liderstva. Poenta ovakvih dogovora (dogovori koji nisu formalno potpisani, ali su prešutni, odnosno neformalni) je prepuštanje cjenovnog liderstva jednom od konkurenata kojeg ostali konkurenti slijede. U ovom smislu razlikujemo tri vrste cjenovnog liderstva: - Cjenovno liderstvo konkurenta sa najvećim tržišnim učešćem. Ovaj princip cjenovnog liderstva podrazumijeva da postoji pre247

OSNOVE EKONOMIJE

šutni dogovor konkurenata da kompaniji sa najvećim tržišnim učešćem prepuste odluke o promjenama cijena koje ostali ponuđači slijede. - Barometarsko cjenovno liderstvo postoji onda kada konkurenti prepuštaju jednom od manjih konkurenata (konkurent sa malim tržišnim učešćem) da odlučuje o promjeni cijena. Taj mali konkurent se smatra dobrim barometrom tržišnih kretanja zbog dobrog poznavanja tržišnih okolnosti koje imaju odlučujući uticaj na formiranje cijena. - Dogovoreno cjenovno liderstvo, ustvari, podrazumijeva da postoji neformalni dogovor svih konkurenata da u gotovo istom ili vrlo kratkom periodu svi promijene cijene u istom smjeru (obično porast cijena). Ovaj tip cjenovnog liderstva je najupitniji i vrlo često je pod udarom zakonskih normi u smislu njegovog sprečavanja.

Teorija igara i oligopolska tržišta15 Počeci moderne teorije igara vezani su za matematičare i ekonomiste sa Princetonskog univerziteta, Johna von Neumanna, i Oskara Morgensterna16 te, nešto kasnije, Johna Nasha. Ova teorija je našla široku primjenu u oblasti ekonomskih istraživanja a posebno u analizama tržišnih struktura. Nekooperativna teorija igara se primjenjuje u analizama oligopolskih tržišnih struktura u kojima ne postoje eksplicitni dogovori konkurenata o zajedničkom ili sličnom ponašanju. Dakle, ne postoji kooperativna već nekooperativna konkurencija. Poslovni potez jednog ponuđača utiče na poziciju drugih ponuđača. Stoga se teorija igara koristi za predviđanje potencijalnih reakcija konkurenata na buduće odluke jednog konkurenta i, u skladu sa predviđenim rekacijama konkurenata, ponuđač donosi odluku koju strategiju primijeniti.

15

Zahvaljujem se Profesoru Krešimiru Žigiću koji je dao ključni doprinos svojim intervencijama i sugestijama u poboljšanju ovog dijela moje knjige. F.Č.

16

Teoriju igara kao sredstvo analize ekonomskog ponašanja razvili su Neumann i Morgenstern. Prvi put njihov članak je objavljen 1944. godine. Vidjeti: John von Neumann, Oskar Morgenstern (1944) „The Theory of Games and Economic Behaviour“, Princeton University Press, Princeton. Knjiga pod istim naslovom dostupna je na web stranici: http://www.archive.org/stream/ theoryofgamesand030098mbp#page/n5/mode/2up.

248

4

POGLAVLJE

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

Teorija igara i uzajamno zavisno odlučivanje Za analizu ponašanja konkurenata na oligopolskim tržištima od temeljnog je značaja razumijevanje međusobne uslovljenosti njihovih odluka. Tržišna pozicija svakog aktera na oligopolskom tržištu zavisi od tržišnih akcija konkurenata. Stoga je prilikom donošenja odluka o cijenama, količinama i funkcionalnim karakteristikama proizvoda od odlučujućeg značaja za svakog konkurenata analiza načina na koji će njegovi konkurenti reagovati cijenama, količinama i kvalitetom proizvoda koji oni nude. Uzajamna uslovljenost i međuzavisnost odluka konkurenata je, prema tome, osnovna karakteristika oligopolske tržišne strukture. Samu igru možemo definisati kao situaciju u kojoj su odluke igrača nužno međusobno zavisne. Igrači u ovoj igri su uzajamno zavisni konkurenti. Njihov cilj je maksimizirati povrat na uložena sredstva, odnosno maksimizirati profite. Svaki tržišni akter (igrač) slijedi vlastitu strategiju. Strategiju definišemo kao plan konkretnih poteza koji opisuje kako će djelovati jedan akter, odnosno šta će biti njegovi potezi za svaki mogući potez njegovih konkurenata (tj. plan šta činiti u svakoj od mogućih tržišnih situacija u kojoj se određeni akter ili firma može naći). Jednostavan ali vrlo specijalan primjer igre je igra u kojoj svaki od igrača ima dominantnu strategiju. Za određenu strategiju kažemo da je dominanta ako, bez obzira na to koju strategiju koriste konkurenti, ta strategija donosi akteru veći profit nego bilo koja druga strategija. Za ilustraciju određivanja dominantne strategije pomoći će nam igra bazirana na „dilemi zatvorenika“. Kada su dvojica zatvorenika pritvoreni i optuženi za ubistvo oni mogu dobiti podjednak broj godina zatvora, mogu biti oslobođeni ako obojica ne priznaju krivicu, jedan zatvorenik može biti oslobođen a drugi osuđen na maksimalnu kaznu zatvora, i obratno prvi zatvorenik može dobiti maksimalnu kaznu a drugi biti oslobođen. Zatvorenicima nije dozvoljen međusobni kontakt, tako da je mogućnost njihovog dogovaranja o uzajamnom poricanju krivice isključena. Stoga je teorijska mogućnost oslobađanja obojice zbog nedostatka dokaza (nedostatka priznanja krivice) isključena.

249

OSNOVE EKONOMIJE

Primijenjena na teoriju konkurencije na primjeru duopola kao najjednostavnijeg oblika oligopola sa dva konkurenta, jednokratna igra bazirana na „dilemi zatvorenika“ svodi se na moguće izbore obima proizvodnje i profita na sljedeći način:

Obim proizvodnje preduzeća B Visok

Nizak

Obim proizvodnje preduzeća A Visok

25

25

75

0

Nizak

0

75

50

50

U prethodnoj tabeli prikazane su odluke o obimu proizvodnje i zaradama koje proističu iz tog obima proizvodnje. Oba konkurenta (igrača u konkurentskoj igri) mogu birati između sljedeće dvije mogućnosti: - mogu donijeti odluku o visokom obimu proizvodnje, i - mogu donijeti odluku o niskom obimu proizvodnje. Na prvi pogled, odluka je vrlo jednostavna budući da se svodi na izbor jedne od dvije mogućnosti. Rezultati odluka proizvođača A i B o obimu proizvodnje prikazani su ostvarenim profitima. U tabeli su ostvareni profiti proizvođača A prikazani sa lijeve strane, dok su ostvareni profiti proizvođača B prikazani sa desne strane svakog od četiri pravougaonika u jednostavnoj 2x2 matrici (profiti proizvođača B označeni su italic brojevima). Šta su posljedice odluke proizvođača A da ostvari visok obim proizvodnje? Ako proizvođač A odluči da proizvodi na nivou visokog stepena iskorištenosti kapaciteta (visok obim proizvodnje) njegov profit na oligopolskom tržištu (u ovom slučaju duopolskom) zavisi od odluke konkurenta B. Ako konkurent B odluči da svoju opre250

4

POGLAVLJE

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

mu, također, koristi na nivou visokog stepena iskorištenosti kapaciteta (veliki obim proizvodnje) oba konkurenta će ostvariti profit po 25 novčanih jedinica. Ako proizvođač B odluči da njegova proizvodnja bude razmjerno niska (nizak stepen iskorištenosti kapaciteta), proizvođač A će dominirati tržištem i ostvariti profit od 75 novčanih jedinica, dok će proizvođač B biti u mogućnosti da mu prihod od prodaje bude tek dovoljan za pokriće ukupnih troškova (prihodi=rashodi → profit=0). Ako oba proizvođača odluče proizvoditi uz nizak stepen iskorištenosti kapaciteta (nizak obim proizvodnje) oni će ostvariti po 50 novčanih jedinica profita. Logika je da će u ovoj varijanti tražnja na tržištu biti veća od ponude, budući da oba proizvođača proizvode znatno manju količinu od moguće, cijene će rasti pa će oba proizvođača ostvariti veće profite. Ukupan profit oba proizvođača u ovoj varijanti je najveći – 100 novčanih jedinica, dok je u slučaju da oba proizvođača nude veliku količinu proizvoda ukupan profit 50 novčanih jedinica (po 25 novčanih jedinica svaki). Sa ovog stanovništa bi postojala mogućnost da se dva proizvođača dogovore o niskoj ponudi kako bi ostvarili profit po 50 novčanih jedinica. Mogućnost dogovora bi postojala ukoliko ne bi postojale zakonske sankcije za dogovaranje. Budući da je dogovaranje na tržištu u principu zabranjeno antimonopolskim zakonima, onda ponuđači primjenjuju jednu od strategija koja im je na raspolaganju. Dominantna strategija jednog ponuđača je ona koja mu u svakoj varijanti donosi veći profit bez obzira na to koju strategiju koristi drugi ponuđač. Za oba ponuđača (proizvođača) dominantna strategija je visok nivo ponude. Ako ponuđač A nudi veliku količinu proizvoda, a ponuđač B primijeni istu strategiju profiti oba ponuđača će biti po 25 novčanih jedinica. Ako ponuđač A proizvodi veliku količinu proizvoda, uz nisku ponudu ponuđača B tada će ponuđač A ostvariti 75 novčanih jedinica profita, dok će ponuđač B biti u mogućnosti da iz ostvarenog prihoda tek pokrije ukupne troškove (nulti profit). Vrijedi i obratno. Dakle, u obje varijante sa visokim stepenom iskorištenosti kapaciteta (visoka proizvodnja) ponuđač A će sigurno ostvariti profit. Pošto ne postoji mogućnost dogovaranja konkurenata (zakonom je zabranjena) ukoliko ponuđač A primjenjuje strategiju niskog obima proizvodnje jedna od mogućnosti je da

251

OSNOVE EKONOMIJE

ne ostvari profit. Ta mogućnost proističe iz protuakcije konkurenta B koji može primijeniti strategiju visoke ponude i ostvariti maksimalnu zaradu od 75 novčanih jedinica. U prethodno analiziranom primjeru jednokratna igra zasnovana na „dilemi zatvorenika“ uz isključivanje mogućnosti dogovoranja oba konkurenta primjenjuju strategiju visoke ponude (visokog stepena iskorištenosti kapaciteta), koja u datim uslovima podrazumijeva najveću moguću snabdjevenost tržišta (potrošača), niske cijene i niske profite koje ostvaruju oba konkurenta. Međutim, zbog niskih cijena zbirni profit oba proizvođača je 50 novčanih jedinica. Dakle, zbirni profit je manji nego zbirni profiti u preostale tri kombinacije (dvije po 75 novčanih jedinica, i posljednja sa niskom snabdjevenošću tržišta podrazumijeva ukupan profit oba proizvođač od 100 novčanih jedinica). Da zaključimo – u slučaju igre zasnovane na „dilemi zatvorenika“ optimalna strategija oba ponuđača je visok nivo proizvodnje uz niske ali sigurne profite. Mogućnost dogovaranja u ovoj igri je isključena, a igra traje samo jednom (ne ponavlja se). Teorija igara na primjeru „dileme zatvorenika“ primijenjena na teoriju konkurencije na imperfektnom (oligopolskom) tržištu nam pomaže da proširimo analizu ponašanja uzajamno zavisnih konkurenata sa jednokratne na višekratne igre. Budući da se interakcije između konkurenata na oligopolskim tržištima u stvarnim tržišnim strukturama ponavljaju, u višekratnim igrama je moguće da ne postoji dominantna strategija kao u jednokratnoj igri zasnovanoj na „dilemi zatvorenika“. Višekratne igre podrazumijevaju akcije i protuakcije konkurenata u više uzastopnih ponavljanja jednostavne konkurentske igre u kojima konkurenti u principu mogu u različitim vremenskim periodima koristiti različite strategije, te u kojima postoji mogućnost implicitne kooperacije između firmi ili aktera igre. Tako, na primjer, u slučaju višekratne igre koja ima strukturu „dileme zatvorenika“, firme se mogu odlučiti za strategiju niskog obima proizvodnje bez eksplicitnog dogovora i međusobno razdijeliti monopolski profit. Da bi takva situacija bila Nashova ravnoteža mora postojati mehanizam efektivne kazne koja bi demotivirala bilo koju firmu da jednostrano izabere strategiju visokog obima i tako prigrabi sav

252

4

POGLAVLJE

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

profit za sebe u jednom periodu. Kazna bi, na primjer, u tom slučaju bila to što bi u sljedećim periodima sve ostale firme prešle na visoki obim proizvodnje tako da bi firma koja je jednostrano porušila implicitni dogovor u datom periodu, u svim sljedećim periodima imala puno manji profit nego onaj što bi imala da je, kao i sve ostale firme, proizvodila niski obim proizvodnje u svakom periodu. U teoriji igara primijenjenoj na konkurenciju u uslovima oligopola kad igra ili interakcija među firmama traje više od jednog perioda veoma je važna vjerodostojnost (kredibilitet) prijetnje. To je, na primjer, situacija u kojoj je konkurent poduzeo ili će zaista poduzeti određenu najavljenu strategiju. Da bi ta prijetnja odnosno strategija bila vjerodostojna neophodno je da ona bude skupa i da se ono što je već učinjeno kao strateški potez ne može poslije toga izmijeniti. Šta više, takva strategija često sužava manevarski prostor i samog igrača koji je poduzima da bi se time signalizirala vjerodostojnost. U određivanju optimalne strategije u konkurentskim igrama centralno mjesto u teoriji igara zauzima Nashova ravnoteža.17 Nashova ravnoteža je situacija u kojoj jednostrana promjena strategije od bilo kojeg igrača ne donosi povećanje profita igraču koji mijenja strategiju. Drugim riječima, kada niti jedan igrač nema motiva da odstupa od date strategije, onda te strategije opisuju Nashovu ravnotežu. Koncept Nashove ravnoteže je mnogo općenitiji koncept nego pristup rješavanja igre putem koncepta dominantne strategije. Dominantna strategija je, zapravo, vrlo specijalan slučaj Nash-ove ravnoteže u igrama gdje takve strategije postoje (kao u igri zatvorenika). Nashovu ravnotežu ilustriraćemo na primjeru tzv. Cournotovog duopolskog modela. Augustine Cournot je u devetnaestom vijeku analizirao ponašanje konkurenata u monopolskoj i duopolskoj tržišnoj strukturi.18

17

John Nash, „Non-Cooperative Games“, The Annals of Mathematics, Second Series, Volume 54, Issue 2 (September 1951), pp. 286-295.

18

Antoine Augustine Cournot (1801.-1877.) bio je francuski matematičar i filozof. U knjizi objavljenoj pod naslovom Researches on the Mathematical Principles of the Theory of Wealth 1838. godine Cournot je primijenio formule i grafičku analizu na ponašanje konkurenata u duopolskoj tržišnoj strukturi. Iako tokom njegovog života ova knjiga nije priznata kao značajan doprinos, krajem devetnaestog i u dvadesetom vijeku mnogi ekonomisti su ovu knjigu smatrali osnovom razvoja moderne ekonomske analize.

253

OSNOVE EKONOMIJE

Njegova analiza zasnivala se na pretpostavci da se oba konkurenta suočavaju sa identičnom funkcijom tražnje i da imaju identičnu funkciju marginalnih troškova (konstantni marginalni troškovi). U duopolskoj tržišnoj strukturi postoje dva proizvođača (ponuđača): preduzeće A i preduzeće B. Količina koju će ponuditi preduzeće A zavisi od pretpostavljenog obima proizvodnje (količine) preduzeća B. Ukoliko preduzeće A pretpostavlja da preduzeće B neće proizvoditi (neće nuditi) onda će preduzeće A ponuditi količinu proizvoda Qo izvedenu iz tržišne funkcije tražnje TRo, marginalnog prihoda (MPo) i marginalnog troška (MT). Budući da analiziramo tržišnu strukturu duopola marginalni prihod je opadajuća funkcija. Drugim riječima, porast ponude utiče na smanjenje cijene ponuđenog proizvoda. Marginalni prihod (cijena dodatne jedinice proizvodnje) je manji od prosječnog prihoda (cijena proizvoda).

Grafikon 4.2. - Ponašanje konkurenata u Cournotovom modelu

254

4

POGLAVLJE

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

Promjena odluke o ponuđenoj količini proizvođača A zavisi od procjene proizvođača A šta će uraditi njegov konkurent B. Ako konkurent B započne proizvodnju funkcija tražnje za proizvodom proizvođača A više nije jednaka tržišnoj funkciji tražnje (TRo), već se ona sada pomjera ulijevo odnosno u TR1. Dakle, kada proizvođač odluči da započne proizvodnju dio tržišne tražnje za proizvodom biva preusmjeren na proizvod proizvođača B (proizvod supstitut) što podrazumijeva smanjenje tražnje za proizvodom proizvođača A i pomjeranje funkcije tražnje za ovim proizvodom u TR1. Korespondirajuća funkcija marginalnog prihoda proizvođača A uz tražnju TR1 je MP1. Svako sljedeće pretpostavljeno povećanje proizvodnje proizvođača B utiče na daljnje smanjivanje ponude proizvođača A. Daljnji porast proizvodnje proizvođača B će pomjeriti funkciju ponude proizvođača A na nivo predstavljen funkcijom tražnje TR2 uz korespondirajuću funkciju marginalnog prihoda MP2. Za hipotetičku protuakciju konkurenta koji povećava proizvodnju nakon smanjenja proizvodnje prvog ponuđača karakteristično je to da prvi konkurent povećava svoju proizvodnju za manju količinu u odnosu na količinu smanjenja ponude konkurenta. Zašto je reakcija konkurenta ovakva? Odgovor je u uticaju promjena ponude na cijenu proizvoda. Naime, smanjenje ponude utiče na rast cijene. Rast cijene utiče na porast marginalnog prihoda i porast profita. Stoga u Cournot-ovom modelu konkurent koji povećava proizvodnju reagujući na smanjenje proizvodnje drugog konkurenta, povećava proizvodnju ali za manju količinu u odnosu na količinu smanjenja ponude prvog konkurenta. Stoga se ukupna ponuda oba konkurenta smanjuje, pa uz datu funkciju tražnje cijene rastu iz čega slijedi i rast marginalnog prihoda. Oba konkurenta reaguju na sličan način. Reakcija konkurenata je grafički prikazana na slici 4.3. Funkcije ponude oba konkurenta su prikazane funkcijama reakcije – RA i RB. Funkcija reakcije ponuđača izvedena je iz maksimizacije profita tog proizvođača za dati nivo proizvodnje drugog (ili drugih) ponuđača. Tako, na primjer, za bilo koji nivo proizvodnje QB, funkcija RA(QB) određuje nivo proizvodnje ponuđača A, QA, koji daje maksimalni profit tom ponuđaču. Dakle, RA(QB)=QA je „reakcija“ ponuđača A na strategiju (tj. QB) ponuđača B.

255

OSNOVE EKONOMIJE Grafikon 4.3. - Nash-Cournotova ravnoteža

Nash-ova ravnoteža postignuta je u mjestu presjecišta funkcije reakcije ponuđača A i ponuđača B (RA i RB). Optimalna ponuda uz data ograničenja (nemogućnost dogovaranja) i uz pretpostavljenu reakciju konkurenata, za ponuđača A postignuta je na nivou Q*A, a za ponuđača B na nivou Q*B. Treba primijetiti da u tački presjecišta na slici 4.3 Q*A daje ponuđaču A maksimalan profit za nivo proizvodnje ponuđača B, koji iznosi Q*B.. Istovremeno, Q*B daje ponuđaču B maksimalan profit za nivo proizvodnje ponuđača A koji je Q*A (tj. RA(Q*B)= Q*A, i RB(Q*A)= Q*B.). Dakle, niti jedan od ponuđača nema motiva da jednostrano promijeni strategiju i, prema tome, radi se o Nashovoj ravnoteži. Ove količine koje nude jedan i drugi konkurent ne maksimiziraju njihov ukupan (zbirni) profit, već zbog nemogućnosti dogovaranja predstavljaju optimalnu reakciju u datim uslovima, na nivou ukupnog profita koji je manji nego što bi bio u uslovima kada bi se konkurenti mogli dogovarati i održavati ponudu na razmjerno niskom nivou koja bi im omogućila visoke cijene i visoke zarade.

256

4

POGLAVLJE

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

JOHN FORBES NASH John Forbes Nash je američki matematičar, rođen 1928. godine. Njegov najveći naučni doprinos su radovi na polju teorije igara i njene primjene na donošenje odluka u tržišnoj ekonomiji, vojnoj teoriji, računovodstvu, evolucionoj biologiji, umjetnoj inteligenciji i računarima. Pored teorije igara Nash je dao veliki doprinos razvoju diferencijalne geometrije i parcijalnih diferencijalnih jednačina. Nashov mentor profesor Duffin dajući mu preporuku za Harvard University napisao je samo jednu rečenicu: “Ovaj čovjek je genije.” Nash je za svoje radove dobio nagradu John von Neumann (1978.) i Nobelovu nagradu (1994.) zajedno sa Johnom Harshanyijem i Reinhardom Seltenom za doprinos razvoju teorije igara. U ekonomskoj teoriji, pored teorije konkurencije Nash je dao doprinos i analizi funkcije novca u društvenim sistemima. Nash je u svojoj teoriji novca izrazito protiv manipulisanja novcem baziranog na kejnzijanskom pristupu (kratkoročna ekspanzivna monetarna politika i efekat novčane iluzije). Nash se zalagao za uvođenje “idealnog novca” za razliku od “nestabilnog novca”. Idealni novac bi bio zasnovan na indeksu cijena industrijske potrošnje, za razliku od indeksa potrošačkih cijena. O životu genija Johna Nasha režiser Ron Howard je snimio film A Beautiful Mind (2001.) sa Russell Croweom i Jennifer Connelly u glavnim ulogama.

257

OSNOVE EKONOMIJE

Cournotov savremenik Joseph Bertrand19 je, kao i Cournot, dao doprinos analizi ponašanja konkurenata na tržištu ograničene konkurencije. Za razliku od Cournotovog modela u kom konkurenti donose odluke o vlastitom obimu proizvodnje na osnovu pretpostavki o ponuđenim količinama konkurenata, u Bertrandovom modelu konkurent donosi odluku o cijeni (i količini izvedenoj iz te cijene) na osnovu pretpostavljene cijene konkurenta. Cijene konkurenta su, prema tome, u Bertrandovom modelu strateške varijable iz kojih se izvodi ponašanje konkurenata, za razliku od količina kao strateških varijabli u Cournotovom modelu.

Cjenovna diskriminacija Pored izravnog limitiranja cijena kao načina sprečavanja ulaska novih konkurenata na tržište oligopola na ovom tržištu, kao i na tržištu monopola, česta je praksa primjene cjenovne diskriminacije. Cjenovna diskriminacija podrazumijeva prodaju istog proizvoda po različitim cijenama. Osnovni razlog primjene cjenovne diskriminacije je povećanje ukupnog profita ponuđača. Po načinu primjene cjenovne diskriminacije, razlikujemo tri stepena cjenovne diskriminacije: - Cjenovna diskriminacija prvog stepena podrazumijeva određivanje različite cijene za svakog kupca ponaosob. Ovakva cjenovna strategija se primjenjuje u proizvodnjama u kojima broj kupaca nije veliki i gdje je moguće analizirati potrebe i zahtjeve svakog kupca ponaosob, uključujući njihovu spremnost da plate različitu cijenu. - Cjenovna diskriminacija drugog stepena podrazumijeva određivanje različitih cijena za nekoliko grupa istih proizvoda, odnosno za različite grupe proizvoda. Bit ovog načina cjenovne diskriminacije je da ponuđač prodaje određenu količinu proizvoda po jednoj cijeni, zatim drugu grupu istog proizvoda po nižoj cijeni, treću grupu po još nižoj cijeni, itd. Bit je ostvarivanje većeg prihoda i većeg profita nego što bi bio profit ostvaren da je proizvođač prodavao sve količine tog proizvda po istoj cijeni.

19

Joseph Louis Francois Bertrand (1822.-1900.) bio je francuski matematičar i filozof. Dao je značajan doprinos razvoju teorije brojeva, diferencijalne geometrije, teorije vjerovatnoće, ekonomije i termodinamike. Po Bertrandu su nazvana dva paradoksa: jedan u teoriji vjerovatnoće a drugi u teoriji igara.

258

4

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

POGLAVLJE

- Cjenovna diskriminacija trećeg stepena podrazumijeva segmentiranje tržišta po grupama potrošača, a zatim prodaju istog proizvoda po različitim cijenama različitim grupama potrošača.

Monopson Tržišnu strukturu u kojoj postoji samo jedan kupac i veći broj ponuđača nazivamo monopson. U ovoj tržišnoj strukturi tržišna snaga kupca i njegov uticaj na formiranje cijena, tražene količine i kvalitet proizvoda su mnogo veći od tržišne snage ponuđača. Po snazi ponuđača i potrošača, odnosno proizvođača i kupaca, ova tržišna struktura je suprotna tržištu monopola. Ustvari, možemo reći da „monopolsku poziciju“ u ovoj tržišnoj strukturi ima kupac upravo zbog toga što je on samo jedan, a ponuđača ima više. Tu svoju povlaštenu poziciju jedinog na strani tražnje kupac koristi da bi diktirao tri osnovna obilježja procesa razmjene: - visinu cijene, - traženu količinu i - kvalitet proizvoda. U praksi postoje primjeri monopsonskih tržišta, premda oni nisu česti. Primjeri monopsonskih tržišta su sljedeća tržišta: -

tržišta vojne opreme i naoružanja, tržište opreme za istraživanje svemira, tržište opreme za policijske snage i tržište opreme i štampanja novca za potrebe centralnih banaka.

Dakle, riječ je o onim tržištima koja su vezana za postojanje države i njenih institucija, prvenstveno vezanih za vojno-sigurnosne službe, ali i za specifične djelatnosti koje smo ranije spominjali kao što je djelatnost centralnog bankarstva. U sedmom poglavlju ćemo govoriti o ekonomskim funkcijama države. Jedna od vrlo bitnih ekonomskih funkcija države je obezbjeđivanje javnih roba i usluga.

259

OSNOVE EKONOMIJE

Šta podrazumijevamo pod javnim dobrima (robama i uslugama), saznaćemo u tom poglavlju. Za sada je dovoljno da znamo da je tipičan primjer javnog dobra sistem nacionalne sigurnosti, koji u jednoj državi obezbjeđuju vojne i policijske snage. Budući da u jednoj državi postoji samo jedna vojska i jedinstvene policijske snage, ovi kupci imaju poziciju monopsonista prilikom nabavke roba i usluga koji su im potrebni u njihovoj vrlo specifičnoj djelatnosti.

Monemporijum Monemporijum je vrlo specifična tržišna struktura u kojoj se jedno preduzeće pojavljuje kao monopolista na tržištu proizvoda ili usluge koji prodaje, a kao tražioc je monopsonista. Preduzeće koje se nalazi u ovakvoj poziciji bi sa stanovišta njegovih vlasnika bilo u dvostrukoj prednosti: diktiralo bi cijene, količine i kvalitet vlastitih proizvoda, a na strani tražnje za proizvodnim inputima bi diktiralo cijene svih ili jednog broja proizvodnih inputa za koje se pojavljuje kao jedini kupac. Mogućnosti ostvarivanja ekstra zarada kod ovakvih aktera bi bile dvostruke, odnosno po obje osnove: 1) monopolska prodajna cijena, i 2) monopsonske cijene proizvodnih inputa.

Tržišna koncentracija i tržišne strukture Da bismo saznali kakve su tržišne strukture u djelatnostima i industrijskim granama jedne ekonomije potrebno je da istražujemo tržište, prikupljamo podatke o ukupnoj proizvodnji roba i usluga, te proizvodnji i prodaji svakog registrovanog preduzeća ponaosob. Zaključak o tržišnim strukturama u proizvodnim i uslužnim djelatnostima donosimo na osnovu stepena tržišne koncentracije. Postoji nekoliko mjera tržišne koncentracije, od kojih su dvije najčešće: 1. Koeficijenti koncentracije (CR) i 2. Herfindahl-Hirschmanov index (HHI).

260

4

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

POGLAVLJE

1. Koeficijenti koncentracije U analizama tržišne koncentracije uobičajeno je korištenje dva sljedeća koeficijenta koncentracije: - CR4 - koji pokazuje tržišno učešće četiri najveća preduzeća u jednoj industrijskoj grani; - CR8 - koji pokazuje tržišno učešće osam najvećih preduzeća u jednoj industrijskoj grani. Prema veličinama koeficijenata koncentracije, razlikujemo sljedeće nivoe tržišne koncentracije: 1. Tržište na kojem je CR=0% nazivamo tržištima bez tržišne koncentracije. Tržišne strukture sa nultom vrijednošću koeficijenta koncentracije su tržište savršene konkurencije i tržište monopolističke konkurencije. 2. Tržišna struktura u kojoj je CR=100% znači potpunu koncentraciju. Ako je CR=100%, takvo tržište je oligopolsko. Koliko je oligopolista prisutno na tržištu zavisi od odabranog CR. Ako je CR4=100%, tada su na tom tržištu prisutna samo četiri ponuđača od kojih ni jedan nema tržišnu snagu da dominira. Ako je CR8=100%, tada postoji osam konkurenata. 3. Ekstremni slučaj tržišne koncentracije je CR1=100%. Naravno, u ovom slučaju govorimo o monopolu budući da je cjelokupna proizvodnja koncentrisana kod samo jednog proizvođača. Stoga smo i napisali CR1. 4. Tržišta sa niskom tržišnom koncentracijom su tržišta na kojima je CR između 0% i 50%. Ovo je prilično veliki raspon pa se u tržište sa niskom koncentracijom klasificiraju tržišne savršene konkurencije, tržišta monopolističke konkurencije i oligopolska tržišta sa većim brojem ponuđača. 5. U tržišta sa umjernom koncentracijom su klasificirana tržišta sa veličinom CR između 50% i 80%. Ova tržišta su oligopolska.

261

OSNOVE EKONOMIJE

6. Tržišta sa tržišnom koncentracijom između 80% i 100% nazivamo tržištima visoke koncentracije. Ovim tržištima pripadaju tržišne strukture visokokoncentrisanog oligopola. Ako je CR1=100% tada, kao što smo već rekli, govorimo o monopolu. Primjeri industrijskih grana sa visokom tržišnom koncentracijom u Bosni i Hercegovini su proizvodnja aluminija i proizvodnja željeza i čelika. Tržišna koncentracija u ovim djelatnostima je 100%. 1) U proizvodnji aluminija u Bosni i Hercegovini postoji samo jedan proizvođač. To je preduzeće Aluminij dd Mostar. Ovo preduzeće je prije rata 1992.-1995. bilo sastavni dio preduzeća Energoinvest. Aluminij dd Mostar poslije rata u BiH je samostalno dioničko društvo čija je godišnja proizvodnja približno 100.000 tona aluminija. Ovo preduzeće pripada grupi pet najvećih poslijeratnih bosanskohercegovačkih izvoznika. Sa stanovišta sistematizacije tržišnih struktura, proizvodnju aluminija u BiH možemo svrstati u monopolsku tržišnu strukturu. Međutim, Aluminij dd Mostar ne posjeduje sva obilježja monopoliste budući da cijene aluminija ne diktira ovo preduzeće. Cijene aluminija, kao specifičnog metala za kojim je tražnja na svjetskim tržištim velika, određuju odnosi ponude i tražnje na najznačajnijim berzama metala u svijetu. Najreferentnija berza metala u Evropi je London Metal Stock Exchange – dakle Londonska berza metala. Odnosi tražnje i ponude na ovom tržištu određuju cijenu metala. Stoga Aluminij dd Mostar možemo samo uslovno svrstati u monopolistu. Naime, oko 90% ukupne proizvodnje Aluminij dd Mostar prodaje na međunarodnom tržištu, a na tom tržištu ovo preduzeće nije monopolista. Kao jedini proizvođač i snabdjevač ovog metala na bosanskohercegovačkom tržištu, ovo preduzeće poprima karakteristike monopoliste. Budući da je prodaja ovog preduzeća na domaćem tržištu u periodu 2004.-2010. u prosjeku činila svega 10% njegove ukupne proizvodnje, uticaj domaćeg tržišta na rezultate njegovog poslovanja je znatno manji od međunarodnog tržišta. 2) Slična je situacija i u proizvodnji željeza i čelika. Praktično, jedini proizvođač željeza i čelika u BiH je preduzeće Arcelor Mittal Zenica. Ovo preduzeće je organizovano kao društvo sa ograničenom

262

4

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

POGLAVLJE

odgovornošću i predstavlja jednu od najznačajnijih stranih direktnih investicija u BiH od proglašavanja nezavisnosti BiH. Vlasnik ovog preduzeća je Lakshmi Mittal čija je globalna kompanija Arcelor Mittal sa sjedištem u Luksemburgu najveći proizvođač čelika u svijetu. Ovo preduzeće je, slično preduzeću Aluminij dd Mostar, na tržištu BiH praktično monopolista. Međutim, kako veći dio proizvodnje ovo preduzeće izvozi, cijene njegovih proizvoda diktiraju odnosi ponude i tražnje na evropskim tržištima. Drugoj grupi tržišta sa visokom koncentracijom u BiH pripadaju tržišta infrastrukturnih usluga: -

tržište telekomunikacija i tržište električne energije.

1) Na bosanskohercegovačkom tržištu telekomunikacija tržišna koncentracija u mobilnoj telefoniji je C3=100%. Prema podacima Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine, koja je jedina ovlaštena za izdavanje dozvola za rad u uslugama telekomunikacija, jedina tri preduzeća koja imaju dozvole za obavljanje usluga mobilne telefonije su preduzeća: BH Telecom dd Sarajevo, Telecom Srpske ad Banja Luka i Hrvatske telekomunikacije dd Mostar.20 2) U proizvodnji električne energije tržišna koncentracija u BiH je, također, C3=100%. Dakle, postoje smo tri ponuđača koja proizvode električnu energiju. To su preduzeća u dominantnom državnom (entitetskom) vlasništvu: JP Elektroprivreda Bosne i Hercegovine dd Sarajevo, Mješoviti holding Elektroprivreda Republike Srpske ad Trebinje, i JP Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne dd Mostar. 2. Herfindahl-Hirschamanov indeks (HHI) tržišne koncentracije HHI mjeri tržišnu koncentraciju na osnovu sabiranja kvadrata brojeva koji predstavljaju tržišna učešća preduzeća na odabra-

20

Vidjeti na stranici: http://www.rak.ba/bih/index.php?uid=1268383435

263

OSNOVE EKONOMIJE

nom (analiziranom) tržištu. Pretpostavimo, naprimjer, da na tržištu sredstva za ličnu higijenu postoji pet konkurenata i da svaki od tih konkurenata ima identično tržišno učešće od po 20 procenata. U skladu sa navedenim načinom izračunavanja veličina, HHI na ovom tržištu bi bio: HHI = 202+202+202+202+202 = 2.000

U skladu sa vrijednostima ovog indeksa razlikujemo tri nivoa koncentracije: - tržišta sa niskom tržišnom koncentracijom (HHI veličine do 1000), - tržišta sa umjernom tržišnom koncentracijom (HHI veličine 1000 do 1800) i - tržišta sa visokom koncentracijom (HHI iznad 1800).21 Tržišnu strukturu iz navedenog primjera veličine HHI=2000 i pet ponuđača sa podjednakim učešćima bismo svrstali u oligopol sa umjerenom tržišnom koncetracijom prema HHI. Prema klasifikaciji izvedenoj iz koeficijenata koncentracije, ovo tržište bismo svrstali u tržišta visokog nivoa koncentracije mjerenog koeficijentom CR4, odnosno u tržište potpune koncentracije mjereno koeficijentom CR5. Međutim, snaga svakog pojedinačnog konkurenata na ovom tržištu bi bila podjednaka. To bi zančilo da nijedan konkurent nema mogućnost da u bližoj budućnosti ovlada tržištem. Za razliku od prethodnog primjera, pretpostavimo da na tržištu dječjih igračaka postoji osam konkurenata čija su tržišna učešća sljedeća: 50, 20, 10, 4, 4, 4, 4, 4. Veličina HHI na ovom tržištu bi bila sljedeća: HHI = 502+202+102+42+42+42+42+42= 2500+400+100+16+16+16+16+16= 3080

U ovom primjeru bismo po oba mjerila tržišne koncentracije zaključili da je tržišna koncentracija visoka, ali nam veličina HHI pokazuje da je koncentracija tržišnog učešća znatno veća kod prva dva, a

21

Vidjeti: http://www.justice.gov/atr/public/testimony/hhi.htm

264

4

POGLAVLJE

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

posebno kod prvog konkurenta. Premda se po broju konkurenata ovo tržište svrstava u oligopol, snaga prvog ponuđača, mjerena njegovim tržišnim učešćem, jednaka je snazi svih ostalih sedam konkurenata. Drugim riječima, u srednjem i dužem roku ovakva tržišna struktura bi mogla prerasti u monopolsku, ukoliko bi dominantni ponuđač procijenio da mu se ekonomski isplati preuzeti (pripojiti) ostalih sedam konkurenata.

265

SAŽETAK ČETVRTOG POGLAVLJA • Tržište, na najjednostavniji način, možemo definisati kao javni prostor u kojem se obavlja proces razmjene roba ili usluga između prodavaca i kupaca. Prodaja robe ili usluge za novac naziva se transakcija. Svaka transakcija, stoga, podrazumijeva čin isporuke robe ili usluge prodavca kupcu, za koji kupac prodavcu plaća iznos novca određen cijenom i količinom te robe ili usluge. • Budući da na ponudu, tražnju, cijene, količine i kvalitet proizvoda i usluga veliki uticaj imaju institucije, zakoni i procedure kupovine i prodaje roba, u cjelovitu definiciju tržišta moramo uključiti i te elemente. Tržište, prema tome, čine sistemi, institucije, procedure, društveni odnosi i infrastruktura koju prodavci i kupci koriste kao ugovorne strane izravno ili putem posrednika u procesu razmjene roba i usluga za novac. • Sa stanovišta svrhe upotrebe proizvoda, tržišta dijelimo na tržišta roba lične potrošnje i tržišta kapitalnih roba. Koristeći geografski kriterij, tržišta dijelimo na lokalna, nacionalna, regionalna, međunarodna i globalna. Sa stanovišta statističke klasifikacije djelatnosti, tržišta dijelimo po djelatnostima i granama u okviru tih djelatnosti. Sa stanovišta opipljivosti rezultata poslovnog procesa, tržišta dijelimo na tržišta roba i tržišta usluga. Vrlo specifična podjela tržišta je podjela na tržišta roba i usluga i tržišta imovina. • Pod tržištem imovina podrazumijevamo tržište nekretnina i finansijsko tržište. Tri su osnovna obilježja imovina koja ih razlikuju od tržišta roba i usluga: imovine su relativno trajne u odnosu na robe i usluge; na tržištu imovina se trguje dijelom postojećih zaliha imovina; tržišta finansijskih imovina su standardizovana tržišta u obliku berzi. Tržišta imovina karakteriše znatno veća promjenjivost cijena u odnosu na tržište roba i usluga. • Tržište savršene konkurencije je teorijska konstrukcija koja služi za određivanje stepena odstupanja stvarnih tržišnih struktura od ideala savršene konkurencije. Na tržištu savršene konkurencije 266

4

POGLAVLJE

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

cijena proizvoda i usluga je određena ukupnom tražnjom i ukupnom ponudom. Proizvod je homogen, transakcioni troškovi ne postoje, ne postoje barijere za ulazak i izlazak na tržište i sa tržišta, a tržišna snaga ponuđača i potrošača je zanemariva. Upravo stoga ni jedni ni drugi ne mogu uticati na cijene. • Za tržište savršene konkurencije vezana su dva koncepta: koncept proizvodne i koncept alokativne efikasnosti. Proizvodna efikasnost na tržištu savršene konkurencije podrazumijeva da preduzeće proizvodi onu količinu proizvoda pri kojoj su dugoročni prosječni ukupni troškovi u minimumu. Alokativna efikasnost postoji onda kada na tržištu nije moguće prerasporediti raspoložive proizvodne resurse a da se barem jedan tržišni akter ne dovede u nepovoljniji položaj. • Teorija konkurentnih tržišta kao polaznu osnovu analize tržišne konkurencije uzima pretpostavke tržišta savršene konkurencije. Međutim, ova teorija analizira tržišne strukture koje nisu u striktnom smislu savršeno konkurentne. Na konkurentnim tržištima opasnost od ulaska novih konkurenata na tržište ima za posljedicu da se postojeća preduzeća na tržištu ponašaju kao da se nalaze na savršeno konkurentnim tržištima. • Čisti monopol je tržišna struktura u kojoj postoji samo jedan ponuđač, koji nudi proizvod za koji ne postoji supstitut. Ponuda tog ponuđača je istovremeno i ponuda industrijske grane. Za razliku od tržišta potpune konkurencije i teorije konkurentskog tržišta koje karakteriše odsustvo barijera za ulazak na tržište i izlazak sa tržišta, tržište monopola upravo odlikuju barijere za ulazak na tržište. Monopolističko tržište karakteriše proizvodna i alokativna neefikasnost. • Osnovna karakteristika tržišta monopolističke konkurencije je da posjeduje dio obilježja konkurentskih tržišta i dio obilježja imperfektnih tržišta. Elementi konkurentskih tržišta koji karakterišu ovu tržišnu strukturu su veliki broj malih preduzeća u industrijskoj grani, te sloboda ulaska na tržište i izlaska sa tržišta. Osnovno obilježje koje ovu tržišnu strukturu kvalificira kao imperfektnu tržišnu strukturu je da svako preduzeće nudi proizvod koji je dife-

267

OSNOVE EKONOMIJE

renciran po nekom od kriterija kao što su: lokacija, kvalitet, brzina servisa ili promocija. • Oligopol je tržišna struktura koju karakterišu međusobna zavisnost konkurenata u vođenju poslovnih strategija i politika, te diferencijacija proizvoda. Međusobna zavisnost konkurenata proističe iz činjenice da na strani ponude postoji nekoliko ponuđača čije je ukupno tržišno učešće dominantno. Međutim, nijedan ponuđač nema dovoljnu snagu da dominira tržištem, odnosno da diktira cijene, količine i iz ovih veličina izvedene profite. Strateške poslovne akcije vezane za investicione odluke o nabavci nove opreme jednog proizvođača utiču na strateške odluke ostalih ponuđača. • Oligopolsku tržišnu strukturu u kojoj se konkurenti međusobno ne dogovaraju o akcijama koje će preduzeti karakteriše potpuno odsustvo bilo formalnih bilo neformalnih dogovora. Oligopol u kome se konkurenti eksplicitno dogovaraju naziva se kartel. Oligopol u kome konkurenti formalno ne dogovaraju koordinaciju akcija, ali postoji implicitni dogovor, zasniva se na cjenovnom liderstvu konkurenta sa najvećim tržišnim učešćem, ili na barometarskom cjenovnom liderstvu ili na neformalno dogovorenoj koordinaciji cijena. • Teoriju igara su četrdesetih godina 20. vijeka utemeljili matematičar Neumann i ekonomist Morgenstern. Ova teorija je našla široku primjenu u predviđanju potencijalnih reakcija konkurenata na buduće odluke jednog od konkurenta i, u skladu sa predviđenim rekacijama konkurenata, na tržišno učešće i profitne potencijale konkurenata. Najčešća primjena teorije igara je na tržištu oligopola, zbog međusobne zavisnosti konkurenata u ovoj tržišnoj strukturi. • U određivanju optimalne strategije u konkurentskim igrama centralno mjesto u teoriji igara zauzima Nash-ova ravnoteža. Nashova ravnoteža je situacija u kojoj jednostrana promjena strategije od bilo kojeg igrača ne donosi povećanje profita igraču koji mijenja strategiju. Drugim riječima, kada niti jedan igrač nema motiva da odstupa od date strategije, onda te strategije opisuju Nash-ovu ravnotežu.

268

4

POGLAVLJE

TR@I[TE I TR@I[NE STRUKTURE

• Pored izravnog limitiranja cijena kao načina sprečavanja ulaska novih konkurenata na tržište oligopola na ovom tržištu, kao i na tržištu monopola, česta je praksa primjene cjenovne diskriminacije. Cjenovna diskriminacija podrazumijeva prodaju istog proizvoda po različitim cijenama. Osnovni razlog primjene cjenovne diskriminacije je povećanje ukupnog profita ponuđača. • Tržišnu strukturu u kojoj postoji samo jedan kupac i veći broj ponuđača nazivamo monopson. Tržišna snaga kupca i njegov uticaj na formiranje cijena, tražene količine i kvaliteta proizvoda su mnogo veći od tržišne snage ponuđača. Monemporijum je specifična tržišna struktura u kojoj se jedno preduzeće pojavljuje kao monopolista na tržištu proizvoda, a kao kupac proizvodnih inputa je monopsonista. • Kao mjere tržišne koncentracije dva najčešće korištena pokazatelja su koeficijenti koncentracije i Herfindahl-Hirschmanov indeks. Koeficijenti koncentracije pokazuju procentualno učešće četiri ili osam najvećih konkuranata na tržištu, dok Herfindahl-Hirschamanov indeks predstavlja zbir kvadrata brojeva koji predstavljaju procentualna učešća konkurenata. • Tržišta mogu biti niske koncentracije, kada je snaga konkurenata razmjerno mala, srednje koncentracije i visoke koncentracije. Tržišta sa visokom koncetracijom su oligopoli sa manjim brojem konkurenata većih tržišnih učešća, dok ekstremno koncentrisano tržište predstavlja monopol. Na monopolskom tržištu veličina koeficijenta koncetracije je 100, a Herfindahl-Hirschmanovog indeksa 10,000.

269

POGLAVLJE 5 TROŠKOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU OČEKIVANI REZULTATI UČENJA Nakon ovog poglavlja trebali biste znati odgovore na sljedeća pitanja: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16.

Šta su fiksni, a šta varijabilni inputi? Šta je kratak, a šta dugi rok u proizvodnji za razliku od finansijskih tržišta? Šta su fiksni, a šta prosječni fiksni troškovi? Kako izgledaju i kakav tok imaju funkcije ukupnih fiksnih i prosječnih fiksnih troškova? Šta su varijabilni troškovi, šta marginalni, a šta prosječni varijabilni troškovi? Kakva je uzajamna zavisnost između funkcije marginalne produktivnosti rada i funkcije marginalnih troškova? Kako kretanje marginalnih troškova utiče na prosječne i ukupne varijabilne troškove? Šta su ukupni troškovi, a šta prosječni ukupni troškovi? Pri kojem obimu proizvodnje su u minimumu marginalni, prosječni varijabilni i prosječni ukupni troškovi? Koji uslov treba biti ispunjen da bi prosječni ukupni trošak bio u minimumu? Pri kojem obimu proizvodnje proizvođač na tržištu potpune konkurencije ostvaruje maksimalan ukupan profit? Kako promjena cijena utiče na odluku o obimu proizvodnje? Čime je određena funkcija ponude ponuđača na tržištu potpune konkurencije u kratkom roku? Šta je specifičnost dugog roka u proizvodnji i iz čega je izvedena funkcija prosječnih ukupnih troškova u dugom roku? Šta je uslov ravnoteže ponuđača na tržištu potpune konkurencije u dugom roku? Šta je ekonomija obima a šta zona efikasne proizvodnje?

PROIZVODNI INPUTI I TROŠKOVI Sa stanovišta roka upotrebe proizvodnih inputa u proizvodnji roba i usluga razlikujemo troškove u kratkom i troškove u dugom roku. Razlika između kratkog i dugog roka u proizvodnji nije identična razlici između kratkog i dugog roka na finansijskim tržištima. O finansijskim tržištima ćemo detaljnije govoriti u poglavlju o novcu, kreditnoj aktivnosti i monetarnoj politici. Na finansijskim tržištima kratak rok je rok do godine dana, a svi rokovi iznad godine dana smatraju se dugim rokom. U proizvodnji roba i usluga ne postoji tako jasno definisan kratak rok. Tačnije, kratak rok nije jednak u svim djelatnostima i granama u okviru tih djelatnosti. Zbog čega je to tako? Zbog toga što dužinu kratkog roka određuje vrijeme trajanja (tehničke iskoristivosti) novonabavljene proizvodne opreme. Kada proizvođač nabavi novu opremu, on će tom opremom proizvoditi proizvode u specifičnoj industrijskoj grani za koju se opredijelio u trajanju od nekoliko godina. Što su tehnološke promjene intenzivnije, to je period trajanja jedne opreme kraći, jer su veća ulaganja u istraživanje i razvoj novih tehnologija. Posljedica većih ulaganja u razvoj novih tehnologija su češća i brza unapređenja, odnosno promjene proizvodne opreme. U računovodstvenom smislu dužinu kratkog roka određuju propisi države o minimalnim stopama amortizacije ili otpisa nabavljenih osnovnih (stalnih) sredstava. O trošku amortizacije ćemo detaljnije govoriti nešto kasnije, ali za sada je dovoljno da znamo da je ovaj trošak neposredna posljedica primjene propisane stope amortizacije na nabavnu vrijednost opreme. Ako je stopa amortizacije 10%, period otpisivanja opreme trajaće 10 godina. Dužina kratkog roka u tom slučaju je 10 godina. Korištenje kompjutera podrazumijeva stopu amortizacije od 20%, što znači da je period otpisa ove vrste opreme 5 godina. Većina mašina u granama prerađivačke industrije ima tehnički vijek trajanja između 7 i 10 godina. To je, dakle, period trajanja jedne generacije opreme, odnosno kratki rok u proizvodnji. Za našu dalju analizu je bitno da se u ovom smislu nabavljena oprema u tom kratkom roku (roku upotrebe te opreme) smatra fiksnim inputom. Zašto fiksnim? Odgovor je zato što svaka proizvodna oprema ima svoj tehnički maksimum proizvodnje koji je određen tehničkim karak273

OSNOVE EKONOMIJE

teristikama te tehnološke generacije. Dakle, fiksni inputi su inputi čija se potrošnja ne mijenja sa promjenom proizvodnje u kratkom vremenskom periodu, dok je osnovna karakteristika varijabilnih inputa da se njihova potrošnja mijenja u zavisnosti od promjena obima proizvodnje. Ako je za proizvodnju svakog dodatnog proizvoda potrebno utrošiti 15 kg željeza, 10 kg aluminija, 5 kg plastičnih masa i 2 kg gume, tada će svaka dodatna jedinica proizvodnje podrazumijevati utrošak te iste kombinacije ovih inputa, što znači da će njihova potrošnja sa svakim dodatnim finalnim proizvodom proporcionalno rasti. Ova podjela na fiksne i varijabilne inpute vrijedi u kratkom roku. Kratak rok u kontekstu analize proizvodnje i troškova je rok trajanja jedne tehnološke generacije (opreme i mašina). Iz korištenja fiksnih inputa proističu fiksni troškovi, a iz korištenja varijabilnih inputa proističu varijabilni troškovi.

Ukupni i prosječni fiksni troškovi Fiksni troškovi su posljedica upotrebe fiksnih inputa. Fiksni inputi su nabavljene mašine, oprema i građevinski objekti izgrađeni za obavljanje poslovnih djelatnosti. Osnovna karakteristika ukupnih fiksnih troškova je da se oni ne mijenjaju sa promjenom obima proizvodnje. Oni postoje i kada je proizvodnja jednaka nuli, kada se oprema i proizvodni objekti koriste na nivou 50% iskorištenosti tehničkog kapaciteta, ili kada kompanija koristi opremu na nivou kapaciteta koji je blizu tehničkog maksimuma. Nabavkom mašina i opreme preduzeće određuje svoju poslovnu aktivnost i proizvodne kapacitete u sljedećih nekoliko godina. Maksimalan kapacitet proizvodnje određen je tehničkim karakteristikama nabavljenih mašina i opreme. U prvom poglavlju smo govorili o efikasnosti, i u tom kontekstu o funkciji proizvodnih mogućnosti (FPM). Nabavljena oprema i mašine određuju efikasnost poslovanja, odnosno određuju FPM za datu generaciju tehnologije u proizvodnoj upotrebi u jednoj ekonomiji. Period trajanja opreme je računovodstveno određen stopama amortizacije stalnih sredstava. Stope amortizacije stalnih sredsta274

5

POGLAVLJE

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

va su određene zakonom ili podzakonskim aktima i predstavljaju obavezu preduzeća da ih primjenjuje prilikom obračuna troškova stalnih sredstava (opreme, mašina, građevina). Stalna sredstva mogu biti i dugogodišnji zasadi i osnovno stado ako preduzeće obavlja djelatnost poljoprivredne proizvodnje (voćarstvo, stočarstvo). U daljnoj analizi troškova analiziraćemo proizvodne djelatnosti u oblasti prerađivačke industrije. Stopa amortizacije koja je određena podzakonskim aktom postaje osnova za obračun troškova amortizacije koje je preduzeće obavezno iskazivati u bilansu uspjeha. Pretpostavimo da je preduzeće nabavilo novu opremu i mašine u vrijednosti od 10.000.000 KM i da je propisana stopa amortizacije 10%. To znači da će preduzeće biti obavezno u bilansu uspjeha svake godine u narednih 10 godina obračunavati 1.000.000 KM na račun troškova amortizacije kao karakterističnog reprezentanta fiksnih troškova. Na godišnjem nivou, trošak od 1.000.000 KM (fiksni trošak amortizacije) postoji i kada preduzeće ne proizvodi ni jedan proizvod, i kada koristi kapacitet 50%, ili 90%, ili 100%. Nepromjenjivost ili fiksnost bez obzira na obim proizvodnje je osnovna karakteristika fiksnog troška. Specifičnost troška amortizacije je, osim toga, i činjenica da preduzeće ne plaća ovaj iznos (1.000.000 KM na godišnjem nivou u ovom primjeru) nekoj pravnoj ili fizičkoj osobi van preduzeća već izdvaja ta sredstva na vlastiti račun amortizacije. Prema tome, ovaj trošak ne podrazumijeva novčani odliv. Ovu karakteristiku troška amortizacije smo, ako se sjećate, već spominjali u trećem poglavlju kada smo govorili o bilansu uspjeha i bilansu gotovinskih tokova. Preduzeće je, naravno, obavezno obračunavati troškove amortizacije i za građevine u kojima su instalirani oprema i mašine, ali su stope amortizacije za građevine znatno niže u odnosu na opremu i mašine. Da se podsjetimo - osnovni princip određivanja stopa amortizacije za vrste stalnih sredstava je da su više stope amortizacije za opremu i mašine u djelatnostima u kojima su tehnološke promjene intenzivnije (npr. kompjuterska oprema, medicinski instrumenti, farmaceutska industrija) u odnosu na djelatnosti i grane u kojima su tehnološke promjene manje intenzivne (tekstilna industrija, industrija obuće, prerada drveta).

275

OSNOVE EKONOMIJE Grafikon 5.1. - Funkcija ukupnog fiksnog troška

Pored troškova amortizacije, postoje i drugi troškovi koje je preduzeće obavezno plaćati u fiksnim iznosima, pa ti troškovi poprimaju karakter fiksnih troškova. Takvi troškovi su troškovi osiguranja stalnih sredstava ili plaćanje fiksne kamate na korištena sredstva investicionih kredita (dugogodišnji krediti za finansiranje nabavke stalnih sredstava). Ove vrste fiksnih troškova nisu direktna posljedica korištenja fiksnih inputa, ali proističu iz njih. Ovu vrstu fiksnih troškova preduzeća plaćaju pravnim licima van tog preduzeća, što podrazumijeva novčane odlive. Također, troškovi isplaćeni zaposlenim osobama ili angažovanim osobama privatnih kompanija iz zaštitarskih službi predstavljaju fiksne troškove, budući da isplaćene plate ovim osobama ne zavise od obima proizvodnje. Iz propisa o radu i kolektivnih ugovora između vlade, poslodavaca i sindikata proističu dogovori o minimalnim platama koje su poslodavci obavezni isplaćivati zaposlenicima bez obzira na intenzitet korištene opreme. Stoga minimalne plate postaju osnova za ukupni obračun troškova rada i troškova koji proističu iz postojanja doprinosa za penziono, zdravstveno i osiguranje od nezaposlenosti. To, praktično, znači da jedan dio troškova rada (mini276

5

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

POGLAVLJE

malne plate uvećane za obračun doprinosa za socijalno osiguranje) postaju fiksne obaveze, odnosno fiksni troškovi, pa i ovu vrstu troškova možemo uvrstiti u fiksne troškove. Osnovna karakteristika funkcije prosječnih fiksnih troškova je njen opadajući tok. Prosječni fiksni troškovi su fiksni troškovi po jedinici proizvodnje i oni se dobivaju dijeljenjem ukupnih fiksnih troškova sa obimom proizvodnje (UFT/Q). Međutim, intenzitet opadanja prosječnih fiksnih troškova je znatno veći pri nižim obimima proizvodnje, odnosno nižem stepenu iskorištenosti kapaciteta. Povećavanjem stepena iskorištenosti kapaciteta prosječni fiksni troškovi i dalje opadaju, ali je taj pad znatno manjeg intenziteta.

Grafikon 5.2. - Funkcija prosječnog fiksnog troška

Pretpostavimo da je nabavna vrijednost opreme 100.000 KM, stopa amortizacije 10%, a maksimalan obim proizvodnje (tehnički kapacitet) 1000 komada. Iz ovog primjera slijedi da je godišnji ukupni trošak amortizacije 10.000 KM (10% od 100.000 KM). Radi pojednostavljenja uzmimo da je trošak amortizacije jedini fiksni trošak (u praksi to, kao što smo već naveli, nije slučaj budući da postoje i druge 277

OSNOVE EKONOMIJE

vrste troškova koji poprimaju karakteristiku fiksnih troškova). Na osnovu ovog primjera u sljedećoj tabeli prikazujemo kretanje prosječnog fiksnog troška u zavisnosti od stepena iskorištenosti kapaciteta. Podaci u tabeli nam pokazuju da smanjenje prosječnog fiksnog troška iznosi 50 KM kada obim proizvodnje povećamo sa 100 na 200 komada, ili sa 10% na 20% iskorištenosti kapaciteta. Za razliku od ove promjene, smanjenje prosječnog fiksnog troška prilikom povećanja proizvodnje sa 500 na 600 komada je svega 3,33 KM, dok je prilikom povećanja proizvodnje sa 800 na 900 komada još manje i iznosi 1,39 KM. Dakle, smanjenje prosječnog fiksnog troška kada povećavamo proizvodnju sa 800 na 900 komada u poređenju sa njegovim smanjenjem prilikom povećanja proizvodnje sa 100 na 200 komada je za čak 36 puta manje. Ovaj intenzitet smanjenja prosječnog fiksnog troška je veoma značajan prilikom analize kretanja prosječnih ukupnih troškova. Naime, budući da je prosječni ukupan trošak zbir prosječnog varijabilnog i prosječnog fiksnog troška, kretanje jednog i drugog troška ima odlučujući uticaj na tok funkcije prosječnih ukupnih troškova.

Tabela 5.1. – Ukupni i prosječni fiksni troškovi

Obim proizvodnje (komada)

Ukupni fiksni trošak (KM)

Prosječni fiksni trošak (KM)

Promjena prosječnog fiksnog troška (KM)

100

10.000

100

---

200

10.000

50

- 50,00

300

10.000

33,33

- 16,67

400

10.000

25,00

- 8,33

500

10.000

20,00

- 5,00

600

10.000

16,67

- 3,33

700

10.000

14,29

- 2,38

800

10.000

12,50

- 1,79

900

10.000

11,11

- 1,39

1.000

10.000

10,00

- 1,11

278

5

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

POGLAVLJE

Varijabilni troškovi U uvodnom dijelu ovog poglavlja saznali smo da iz potrošnje varijabilnih inputa slijede varijabilni troškovi, odnosno da upotreba varijabilnih inputa podrazumijeva nastanak varijabilnih troškova. Pod varijabilnim inputima podrazumijevamo: sirovine, reprodukcioni materijal, poluproizvode, energente i rad. Materijalni utrošci sirovina, repromaterijala, energenata ili poluproizvoda u proizvodnji finalnog proizvoda su utvrđeni (standardizirani) i njihova potrošnja se linearno povećava sa povećanjem proizvodnje. Sa druge strane, jedan proizvodni input nije moguće standardizirati poput potrošnje sirovina, repromaterijala i poluproizvoda. Taj varijabilni input je rad. Utrošak rada nije isti u svim fazama proizvodnje po jedinici proizvedenog proizvoda. Stoga upravo utrošak rada ima ključnu ulogu u određivanju toka funkcije ukupnih i prosječnih varijabilnih troškova, te iz njih izvedenih tokova funkcija ukupnih troškova i ukupnih prosječnih troškova.

Grafikon 5.3. - Funkcija ukupnih varijabilnih troškova

279

OSNOVE EKONOMIJE

Osnovna karateristika ukupnih varijabilnih troškova (UVT) je da se njihova vrijednost mijenja usljed promjena obima proizvodnje, odnosno da raste sa porastom obima proizvodnje. Ovi troškovi ne postoje kada je proizvodnja jednaka nuli, za razliku od fiksnih troškova koji postoje i kada je proizvodnja jednaka nuli. Ukupni varijabilni troškovi rastu sa porastom proizvodnje, ali intenzitet njihovog rasta nije jednak u početnim fazama proizvodnje i pri višim stepenima iskorištenosti kapaciteta. U ranim fazama proizvodnje (stepen iskorištenosti kapaciteta 10%, 20% ili 30%) ukupni varijabilni troškovi rastu, ali je njihov rast opadajući. Bitna karakteristika varijabilnih troškova je da oni ne postoje kada je proizvodnja jednaka nuli, odnosno kada preduzeće nabavi opremu, ali ne započne proizvodnju. Preduzeće koje nabavi opremu, ali ne započne proizvodnju već ima troškove i mora ih iskazati – to su fiksni troškovi vezani za nabavljenu opremu. Međutim, sve dok ne započne proizvodnju preduzeće nema varijabilne troškove. Prethodni grafikon prikazuje tok funkcije ukupnih varijabilnih troškova koji, kao što možemo vidjeti, rastu sa porastom proizvodnje, ali različitim intenzitetom uz različite stepene iskorištenosti kapaciteta. Ključni uticaj na kretanje funkcije ukupnih varijabilnih troškova i ukupnih troškova (UT) ima funkcija marginalne fizičke produktivnosti rada. Funkcija marginalne fizičke produktivnosti rada pokazuje za koliko se povećava ukupna proizvodnja (količinski) kao posljedica povećanja zaposlenosti za jednog radnika, odnosno povećanja utroška rada za jedan sat, dan ili neku drugu mjernu jedinicu utrošenog rada. Ova funkcija ima rastući prirast u ranim fazama proizvodnje (porast iskorištenosti kapaciteta npr. sa 0 na 10%, sa 10% na 20% ili sa 20% na 30%). Međutim, već u sljedećim fazama proizvodnje, povećanjem stepena iskorištenosti kapaciteta sa 30% na 40%, ili sa 50% ka visokom stepenu iskorištenosti proizvodnih kapaciteta (fiksnih inputa) marginalna fizička produktivnost rada opada. Dakle, funkcija marginalne fizičke produktivnosti rada za više stepene iskorištenosti kapaciteta ima opadajući tok. Iz opadajućeg toka marginalne fizičke produktivnosti rada slijedi i zakon opadajućih prinosa. Porastom utroška rada raste ukupna proizvodnja, ali u sve manjem i manjem procentu. To znači da su varijabilni troškovi proistekli iz upotrebe

280

5

POGLAVLJE

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

rada sve veći. Marginalna fizička produktivnost rada intenzivnije opada pri visokim nivoima iskorištenosti kapaciteta (80%, 90% ili 95% - preduzeća u pravilu ne koriste 100% kapaciteta zbog vrlo visokih troškova tekućeg održavanja opreme).

Grafikon 5.4. - Funkcija marginalne fizičke produktivnosti rada

Na prethodnom grafikonu prikazano je kretanje funkcije marginalne fizičke produktivnosti rada. Grafikon pokazuje da ova funkcija ima rastući tok, tačku maksimuma, a potom opadajući tok. Maksimum ove funkcije izračunavamo izjednačavanjem njenog prvog izvoda sa nulom. U tački maksimuma ove funkcije njen prvi izvod je jednak nuli. Maksimalna marginalna fizička produktivnost rada istovremeno znači da je dodatni utrošak rada po dodatnoj jedinici proizvodnje minimalan. To, drugim riječima, znači da funkcija marginalne fizičke produktivnosti rada neposredno utiče na izgled i kretanje funkcije marginalnih troškova. Marginalni troškovi (MT) su troškovi dodatne jedinice proizvodnje. Ako preduzeće povećava proizvodnju za jednu jedinicu proizvodnje (jedan komad, jednu tonu, jedan barel), tada je za tu pro281

OSNOVE EKONOMIJE

izvodnju potrebno utrošiti dodatne varijabilne inpute: materijalne varijabilne inpute i rad. Već smo naveli da je potrošnja materijalnih varijabilnih inputa standardizirana po svakoj dodatnoj jedinici proizvodnje i, po tom osnovu, tačno znamo za koliko će troškovi porasti. Međutim, ono što nije poznato unaprijed jesu efekti rada kao varijabilnog inputa budući da efekti rada zavise od organizacije proizvodnje, motivisanosti radnika, njihovih psiho-fizičkih sposobnosti. Dakle, utrošak rada po dodatnoj jedinici proizvoda se mijenja, pa se u skladu sa tim mijenjaju i marginalni troškovi.

Tabela 5.2. - Marginalni i varijabilni troškovi

Obim proizvodnje (u komadima)

Marginalni trošak

Ukupni varijabilni troškovi

Prosječni varijabilni troškovi

0

0

0

0

1

100

100

100

2

90

190

95

3

80

270

90

4

90

360

90

5

100

460

92

6

112

572

95,33

7

128

700

100

8

145

845

105,63

9

162

1007

111,89

10

180

1187

118,70

Prethodnom tabelom ilustrujemo način izračunavanja ukupnih varijabilnih (UVT) i prosječnih varijabilnih troškova (PVT) na osnovu podataka o marginalnim troškovima. Iz prethodne tabele proističu sljedeće međuzavisnosti: - Ukupni varijabilni troškovi su zbir troškova svake dodatne jedinice proizvodnje, odnosno zbir marginalnih troškova za svaku do tada proizvedenu jedinicu proizvoda.

282

5

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

POGLAVLJE

- Prosječni varijabilni troškovi su količnik ukupnih varijabilnih troškova i obima proizvodnje (UVT/Q). - Iz tabele, također, uočavamo da su veličine marginalnih troškova različite, odnosno da u rasponu od prve do treće jedinice proizvodnje imaju opadajući tok, a potom rastući tok. Najniži marginalni trošak je prilikom proizvodnje treće jedinice (80 KM). - Sa druge strane, prosječni varijabilni troškovi su u minimumu kada se izjednačavaju sa marginalnim troškom nakon čega počinju rasti. Međutim, intenzitet rasta prosječnih varijabilnih troškova nakon četvrte jedinice proizvodnje je manji od intenziteta rasta marginalnog troška. Tabela nam pokazuje da je marginalni trošak pete jedinice 100 KM i da je veći od marginalnog troška četvrte jedinice za 10 KM. Sa druge strane, prosječni varijabilni trošak pri obimu proizvodnje 5 komada je 92 KM i za 2 KM je veći od prosječnog varijabilnog troška pri obimu proizvodnje od 4 komada. Dakle, porast prosječnog varijabilnog troška prilikom povećanja proizvodnje sa 4 na 5 komada je 2 KM, dok je porast marginalnog troška pet puta veći i iznosi 10 KM.

Grafikon 5.5. - Funkcija marginalnih troškova

283

OSNOVE EKONOMIJE

Kretanje funkcije marginalnog fizičkog proizvoda rada ima ključni značaj i uticaj na kretanje funkcije marginalnih troškova. Karakteristike međusobne povezanosti funkcija marginalnog fizičkog proizvoda rada i marginalnih troškova su sljedeće: - kada marginalni fizički proizvod rada raste, tada marginalni troškovi opadaju; - kada je marginalni fizički proizvod rada u maksimumu, tada su marginalni troškovi u minimumu; - kada marginalni fizički proizvod rada opada, tada marginalni troškovi rastu; - intenzitet rasta marginalnog troška određen je intenzitetom pada marginalnog fizičkog proizvoda rada. Budući da preduzeća povećavaju proizvodnju za nekoliko desetina ili stotina komada (odnosno drugih jedinica proizvodnje), a rijetko za samo jednu jedinicu, onda je potrebno da znamo izračunati marginalni trošak povećanja proizvodnje za naprimjer 100 komada. Marginalni troškovi se u ovoj varijanti izračunavaju dijeljenjem razlike varijabilnih troškova ostvarenih pri ukupnoj proizvodnji (nakon angažovanja dodatnih varijabilnih inputa) i varijabilnih troškova pri obimu proizvodnje prije upotrebe dodatnih varijabilnih inputa, sa povećanjem proizvodnje koja je posljedica dodatnog angažmana varijabilnih inputa. Kao primjer nam mogu poslužiti navedeni podaci u sljedećoj tabeli. Marginalni trošak (trošak svake dodatne jedinice proizvoda) nastao kao posljedica povećanja proizvodnje sa 100 na 200 komada izračunavamo na sljedeći način: (UVT200-UVT100) / ΔQ = (49.750 – 25.000) / 100 = 247,50

Pri čemu su: UVT200 = ukupni varijabilni troškovi pri obimu proizvodnje 200 komada proizvoda UVT100 = ukupni varijabilni troškovi pri obimu proizvodnje 100 komada proizvoda ΔQ = promjena obima proizvodnje je 100 komada (sa 100 povećali smo proizvodnju na 200 komada) 284

5

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

POGLAVLJE

Na isti način možemo izračunati marginalne troškove kada proizvodnju povećavamo sa 200 na 300 komada, sa 300 na 400 komada, sa 400 na 500 komada, odnosno sa 800 na 900 ili sa 900 na 1000 komada (pretpostavljeni maksimalni kapacitet). U primjeru navedenom u tabeli 5.2. vidimo da je marginalni trošak u minimumu prilikom povećanja proizvodnje sa 200 na 300 komada (sa 20% na 30% iskorištenosti kapaciteta), a nakon tog obima proizvodnje počinje da raste sve većim intenzitetom. Tabela 5.3. – Ukupni varijabilni, prosječni varijabilni i marginalni troškovi

Obim proizvodnje (komada)

Ukupni varijabilni troškovi (KM)

Prosječni varijabilni trošak (KM)

Marginalni trošak (KM)

100

25.000

250,00

250,00

200

49.750

248,75

247,50

300

74.250

247,50

245,00

400

99.000

247,50

247,50

500

124.000

248,00

250,00

600

149.300

248,83

253,00

700

175.150

250,21

258,50

800

201.650

252,06

265,00

900

228.900

254,33

272,50

1.000

256.900

256,90

280,00

Prosječni varijabilni troškovi su varijabilni troškovi po jedinici proizvoda i izračunavaju se dijeljenjem ukupnih varijabilnih troškova sa ukupnim obimom proizvodnje. Funkcija prosječnih varijabilnih troškova pri nižim stepenima iskorištenosti kapaciteta ima opadajući tok, koji je pod dominantnim uticajem kretanja funkcije marginalnih troškova, odnosno marginalne fizičke produktivnosti rada. Za kretanje funkcije prosječnih varijabilnih troškova bitno je istaći sljedeće karakteristike: - Funkcija prosječnih varijabilnih troškova je u minimumu pri većem obimu proizvodnje u odnosu na obim proizvodnje pri kojem je funkcija marginalnih troškova u minimumu. 285

OSNOVE EKONOMIJE

- Kada su prosječni troškovi u minimumu, marginalni troškovi su u porastu. Kada je funkcija prosječnih varijabilnih troškova u minimumu, tada se ona siječe sa funkcijom marginalnih troškova (tada se izjednačavaju prosječni varijabilni i marginalni trošak). - Kada prosječni varijabilni troškovi počinju rasti, funkcija prosječnih ukupnih troškova je još uvijek opadajuća zbog efekta opadajućih prosječnih fiksnih troškova. Iz podataka navednih u tabeli 5.3. možemo uočiti i sljedeće odnose: - marginalni troškovi su u minimumu (245 KM) prilikom povećanja proizvodnje sa 200 na 300 komada proizvoda; - pri istom povećanju stepena iskorištenosti kapaciteta prosječni varijabilni troškovi su veći od marginalnih troškova (247,50 KM), ali su niži u odnosu na prosječne varijabilne troškove ostvarene pri obimima proizvodnje 100 odnosno 200 komada; - povećanjem proizvodnje sa 300 na 400 komada marginalni troškovi počinju rasti (sa 245 na 247,50 KM), dok su prosječni varijabilni troškovi nepromijenjeni; - u zoni stepena iskorištenosti kapaciteta od 40% prosječni varijabilni troškovi se izjednačavaju sa marginalnim troškovima i minimalni su (funkcija prosječnih varijabilnih troškova je u minimumu); - povećanjem proizvodnje za dodatnih 100 komada (sa 400 na 500 komada) marginalni troškovi se povećavaju (sa 247,50 KM na 250,00 KM), dok se prosječni varijabilni troškovi također povećavaju, ali manjim intenzitetom u odnosu na marginalne troškove (sa 247,50 na 248,00 KM); - daljnjim povećavanjem stepena iskorištenosti kapaciteta do maksimuma (od 50% do 100%) marginalni troškovi ubrzano rastu, a posljedica rasta marginalnih troškova je i rast prosječnih varijabilnih troškova, pri čemu je intenzitet porasta prosječnih

286

5

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

POGLAVLJE

varijabilnih troškova manji od intenziteta rasta marginalnih troškova.

Tabela 5.4. – Prosječni fiksni, prosječni varijabilni i prosječni ukupni troškovi

Obim proizvodnje (komada)

Prosječni fiksni trošak - PFT (u KM)

Prosječni varijabilni trošak - PVT (u KM)

Prosječni ukupni trošak - PUT (u KM)

100

100,00

250,00

350,00

200

50,00

248,75

298,75

300

33,33

247,50

280,83

400

25,00

247,50

272,50

500

20,00

248,00

268,00

600

16,67

248,83

265,50

700

14,29

250,21

264,50

800

12,50

252,06

264,56

900

11,11

254,33

265,44

1.000

10,00

256,90

266,90

U tabeli 5.4. prikazali smo vrijednosti prosječnih fiksnih, prosječnih varijabilnih i prosječnih ukupnih troškova. Pošto su prosječni ukupni troškovi zbir prve dvije veličine (PUT=PFT+PVT), njihov minimum očito zavisi od intenziteta promjena prosječnog fiksnog i prosječnog varijabilnog troška. Na osnovu prezentiranih podataka možemo pratiti promjene prosječnih troškova pri različitim stepenima iskorištenosti kapaciteta. Također, vidimo da su prosječni ukupni troškovi u minimumu pri obimu proizvodnje od 700 jedinica, ali još uvijek precizno ne vidimo zbog čega prosječni ukupni troškovi počinju rasti prilikom povećanja proizvodnje sa 700 na 800 komada (porast stepena iskorištenosti kapaciteta sa 70% na 80%). U sljedećoj tabeli prikazujemo promjene prosječnih fiksnih i prosječnih varijabilnih troškova i iz njih izvedene promjene prosječnih ukupnih troškova.

287

OSNOVE EKONOMIJE Tabela 5.5. – Obim proizvodnje, promjene prosječnih fiksnih i prosječnih varijabilnih troškova i prosječni ukupni troškovi

Obim proizvodnje (komada)

Promjene prosječnih fiksnih troškova (KM)

Promjene prosječnih varijabilnih troškova (KM)

Prosječni ukupni trošak (KM)

100

---

---

350,00

200

- 50,00

- 1,25

298,75

300

- 16,67

- 1,25

280,83

400

- 8,33

0

272,50

500

- 5,00

+ 0,50

268,00

600

- 3,33

+ 0,83

265,50

700

- 2,38

+ 1,38

264,50

800

- 1,79

+ 1,85

264,56

900

- 1,39

+ 2,27

265,44

1.000

- 1,11

+ 2,57

266,90

Budući da smo već ranije napomenuli da se intenzitet smanjenja prosječnog fiksnog troška smanjuje sa povećanjem proizvodnje, a da se prosječni varijabilni troškovi usljed pada marginalne fizičke produktivnosti rada povećavaju, ključno pitanje je sljedeće: Pri kojem je stepenu iskorištenosti kapaciteta smanjenje prosječnih fiksnih troškova u apsolutnom iznosu manje od rasta prosječnih varijabilnih troškova? Na osnovu podataka iz tabele 5.5. uočavamo da se prosječni fiksni troškovi prilikom povećanja proizvodnje sa 700 na 800 komada smanjuju za 1,79 KM, dok se prosječni varijabilni troškovi povećavaju za 1,85 KM. Budući da zbir te dvije veličine određuje smjer kretanja funkcije prosječnih ukupnih troškova, vidimo da je rast prosječnih varijabilnih troškova za 0,06 KM veći u odnosu na pad prosječnih fiksnih troškova (+1,85 - 1,79 KM). Ova razlika utiče na promjenu smjera funkcije prosječnih ukupnih troškova. Upravo za ovu razliku između prosječnih varijabilnih i prosječnih fiksnih troškova prosječni ukupni troškovi počinju rasti. 288

5

POGLAVLJE

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

Koristeći prethodni primjer bili smo u prilici da pratimo kretanje prosječnih troškova, kao i međuzavisnosti između marginalnih i prosječnih varijabilnih troškova, te odnose između prosječnih varijabilnih, prosječnih fiksnih i prosječnih ukupnih troškova. Te odnose ćemo prikazati i na sljedećem teorijskom grafikonu kako bismo grafički prezentirali osnovne zavisnosti tokova ovih funkcija. Grafikon 5.6. - Teorijski grafikoni funkcija marginalnog troška, prosječnog varijabilnog, prosječnog fiksnog i prosječnog ukupnog troška

Prethodni grafikon nam služi za grafičko prikazivanje odnosa o kojima smo koristeći kvantitativne primjere već govorili. - Funkcija marginalnog troška je u minimumu pri obimu proizvodnje Q1 - dakle pri nižem obimu proizvodnje u odnosu na tačke minimuma ostalih funkcija. - Funkcija prosječnog varijabilnog troška je u minimumu pri obimu proizvodnje Q2, pri kojem se ova funkcija siječe sa rastućom funkcijom marginalnih troškova. Vidimo da funkcija marginalnog troška počinje rasti već od obima proizvodnje Q1 pri kojem je bila u minimumu. 289

OSNOVE EKONOMIJE

- Konačno, funkcija prosječnog ukupnog troška je u minimumu pri obimu proizvodnje Q3. Pri tom obimu proizvodnje je intenzitet pada prosječnog fiksnog troška jednak intenzitetu rasta prosječnog varijabilnog troška.

Odluke o obimu proizvodnje na tržištu potpune konkurencije Sada ćemo razmotriti način na koji proizvođači donose odluke o ukupnoj količini ponuđenih proizvoda na tržištu potpune konkurencije u zavisnosti od odnosa ponude i tražnje i cijena koje su izvedene iz tih odnosa. Odluke proizvođača o količini koju će ponuditi na tržištu, naravno, zavise od toga da li proizvođač može uticati na cijene promjenama količine i kvaliteta ponuđenih proizvoda. Uticaj ponuđača na cijene zavisi od tržišnih struktura. Budući da smo o tržišnim strukturama detaljnije govorili u prethodnom poglavlju sada ćemo se samo podsjetiti da u zavisnosti od broja ponuđača i potrošača razlikujemo: -

tržište potpune konkurencije, tržište oligopola, tržište monopola, tržište monopolističke konkurencije i trzište monopsona.

Jedna od osnovnih karakteristika tržišta potpune konkurencije je atomiziranost ponuđača i potrošača. Iz ove karakteristike i obilježja da su svi proizvodi homogeni, kao što već znamo, slijedi da ni ponuđači ni tražioci ne mogu da utiču na cijene. Cijene su, prema tome, izvedene iz odnosa ukupne ponude i ukupne tražnje atomiziranih ponuđača i tražilaca. Ta atomizirana, vrlo mala snaga ponuđača i tražilaca upravo znači da niko od njih pojedinačno niti u grupama ne može da utiče na cijene. Cijene se mogu promijeniti samo kao posljedica egzogeno prouzrokovanih promjena. Pošto je cijena na tržištu potpune konkurencije za ponuđača data, odnosno ne mijenja se sa promjenom ponuđene količine proizvoda, svaka dodatna jedinica proizvoda prodata je po istoj cijeni kao i prethodne jedinice. Kada je svaka dodatna jedinica proizvoda prodata po 290

5

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

POGLAVLJE

istoj cijeni u odnosu na prethodne, to znači da je marginalni prihod proizvođača (ponuđača) jednak toj cijeni. Dakle, cijena proizvoda na tržištu potpune konkurencije jednaka je marginalnom prihodu ponuđača (C=MP) Pošto smo u prethodna tri pasusa ponovili ono šta smo naučili u prethodnom poglavlju, sada možemo nastaviti našu analizu obima ponude koju će ponuđač nuditi na tržištu potpune konkurencije. Od čega će zavisiti ova odluka? Budući da smo u prvom poglavlju analizirali osnovne principe ekonomije već smo naučili osnove ekonomskog odlučivanja zasnovanog na marginalnoj analizi. U primjeru koji smo tada analizirali naveli smo da će ponuđač donositi odluku o promjeni obima proizvodnje u zavisnosti od odnosa sljedeće dvije veličine: - marginalnog prihoda (MP) i - marginalnog troška (MT). Pošto već znamo principe marginalne analize možemo da damo odgovor na pitanje pri kojem obimu proizvodnje će ponuđač prestati sa daljom proizvodnjom. Odgovor na pitanje o optimalnom obimu proizvodnje je sljedeći: Proizvođač proizvodi onu količinu proizvoda pri kojoj mu posljednja ponuđena jedinica proizvodnje donosi prihod koji je jednak marginalnom trošku. Prema tome, optimalan obim proizvodnje je diktiran sljedećim pravilom: Qopt : MP = MT

Optimalna proizvodnja (Qopt) je, prema tome, onaj obim proizvodnje pri kojem se izjednačavaju marginalni prihod i marginalni trošak. Budući da tržište potpune konkurencije karakteriše jednakost marginalnog prihoda i cijene proizvoda (zbog njene nepromjenjivosti), pravilo jednakosti marginalnog prihoda i marginalnog troška se svodi na jednakost:

291

OSNOVE EKONOMIJE

- cijene proizvoda, i - marginalnog troška proizvoda. Qopt : MP = C = MT

Maksimalan ukupan profit (zaradu), kao razliku između ukupnog prihoda i ukupnih troškova, proizvođač postiže onda kada poveća proizvodnju do obima pri kojem se izjednačavaju marginalni prihod (cijena) proizvoda i marginalni trošak. Grafički predstavljena ova jednakost, iz koje je izvedena ponuda proizvođača na tržištu potpune konkurencije, prikazana je na sljedećoj slici:

Grafikon 5.7. - Optimalna proizvodnja, marginalni prihod i marginalni troškovi

Na sljedećem grafikonu prikazujemo obim proizvodnje izveden iz odnosa ukupnog prihoda i ukupnih troškova uz pretpostavljenu početnu cijenu C1 koja je dovoljno visoka da proizvođač u određenoj zoni poslovanja ostvari profit.

292

5

POGLAVLJE

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

Grafikon 5.8. - Ukupan prihod, ukupni troškovi i profitabilnost

Grafikon 5.8. pokazuje nam da je funkcija ukupnog prihoda linearna, dok na oblik, odnosno tok funkcije ukupnih troškova dominantan uticaj ima tok funkcije ukupnih varijabilnih troškova. Naime, budući da su ukupni fiksni troškovi nepromjenjivi, a ukupni troškovi su zbir ukupnih varijabilnih i ukupnih fiksnih troškova, onda izravan uticaj na tok funkcije ukupnih troškova ima funkcija ukupnih varijabilnih troškova.

293

OSNOVE EKONOMIJE Grafikon 5.9. - Ukupni troškovi, varijabilni troškovi i fiksni troškovi

Vratimo se linearnoj funkciji ukupnog prihoda. Zašto je funkcija ukupnog prihoda linearna? Odgovor je vrlo jednostavan – zbog toga što se cijena ne mijenja i svaki novi komad proizvedenog i prodatog proizvoda donosi ponuđaču isti dodatni prihod. Budući da su svi dodatni prihodi isti (cijena proizvoda koja se ne mijenja), funkcija ukupnog prihoda zavisi od količine prodatih proizvoda. Cijena C1 na prethodnom grafikonu dovoljno je visoka da u zoni proizvodnje od Q1 do Q2 proizvođač može ostvarivati profit (zaradu). Budući da već znamo da nije racionalno povećavati proizvodnju, a umanjivati ukupan profit, moramo dati odgovor na pitanje koji je to obim proizvodnje pri kojem proizvođač u zoni profitabilnog poslovanja ostvaruje maksimalan ukupan profit. Stoga će proizvođač donijeti odluku da obustavi dalju proizvodnju i ponudu pri obimu proizvodnje pri kojem je razlika između ukupnog prihoda i ukupnih troškova najveća. To je na grafikonima 5.7. i 5.8. obim proizvodnje Qopt. Pri tom obimu proizvodnje marginalni prihod (cijena proizvoda) se izjednačava sa marginalnim troškom.

294

5

POGLAVLJE

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

Šta se dešava ako se cijena proizvoda smanji? Smanjenje cijene proizvoda ima za posljedicu smanjenje ukupnog prihoda, a smanjenje ukupnog prihoda uz nepromijenjene troškove podrazumijeva smanjenje ukupnog profita, ukoliko je cijena još uvijek dovoljna da u određenoj zoni proizvodnje osigura zaradu (profit). Međutim, cijena može biti značajno smanjena usljed velikih poremećaja ukupne ponude i ukupne tražnje. Smanjenje cijene može biti tako intenzivno da se proizvođač nađe u situaciji da samo na određenom nivou proizvodnje može tek pokriti ukupne troškove ostvarenim prihodom, ili da ukupni troškovi na svim nivoima proizvodnje budu veći od ukupnog prihoda. Kakva će u tim slučajevima biti odluka proizvođača?

Grafikon 5.10. - Efekti snižavanja cijene na profitabilnost

Pretnodni grafikon nam pokazuje da je cijena C2 znatno manja od C1 iz prvog grafičkog primjera. Cijena C2 omogućava da proizvođač samo na jednom nivou proizvodnje tek ostvari pokriće ukupnih troškova ukupnim prihodom ostvarenim pri obimu proizvodnje Qopt. Pri tom obimu proizvodnje, također, vrijedi pravilo da su izjednačeni

295

OSNOVE EKONOMIJE

cijena (marginalni prihod) i marginalni trošak. Međutim, da se još jednom podsjetimo – postoji samo jedan obim proizvodnje Qopt pri kojem je uz cijenu C2 moguće ostvariti puno pokriće troškova ukupnim prihodom. Drugim riječima, cijena C2 je na nivou koji ne omogućava ostvarivanje zarade na bilo kojem nivou proizvodnje. Na svim nivoima proizvodnje, osim Qopt, ukupni troškovi su veći od ukupnog prihoda, što znači da bi preduzeće pri tim nivoima proizvodnje ostvarivalo gubitak. Da li će preduzeće u kratkom roku donijeti odluku o povlačenju sa tržišta kada je cijena C2 ili još niža? Odgovor je sadržan u našoj analizi iz prvog dijela ovog poglavlja o vrstama troškova i u prethodnom poglavlju kada smo govorili o tržišnim strukturama i specifičnoj vrsti troškova – nepovratnim troškovima: - Znamo da amortizacija kao fiksni trošak ne podrazumijeva novčani odliv iz preduzeća. Trošak amortizacije je obračunska kategorija koja ne podrazumijeva da preduzeće samo sebi mora da uplati taj iznos novca na račun. Budući da je to tako, pri cijeni C2 i obimu proizvodnje Qopt preduzeće će ostvariti pokriće svih troškova, ali neće imati probleme sa upravljanjem gotovinskim sredstvima (likvidnošću), pošto su sredstva amortizacije ustvari sredstva raspoloživa za upotrebu, odnosno investiranje. Važna pretpostavka je da preduzeće redovno naplaćuje svoja potraživanja. - Drugi, još značajniji razlog jesu nepovratni troškovi. U prethodnom poglavlju smo naučili da se nepovratni troškovi pojavljuju u periodu kada preduzeće razmišlja o izlasku sa tržišta, a ne može prodati proizvodnu opremu nekom drugom postojećem ili novom konkurentu. Dakle, ne postoji nijedna zainteresovana osoba za kupovinu opreme pa preduzeće koje odlučuje da se povuče iz proizvodnje (sa tržišta) trpi gubitak jednak vrijednosti uloženih neamortizovanih sredstava u opremu. Sada, kada smo saznali iz kojih razloga se preduzeću ne isplati odmah povlačiti sa tržišta kada se cijena smanjuje ispod pokrića prosječnih troškova, nastavljamo našu analizu. Ako se cijena smanji na nivo ispod C2, kao što smo već naveli, ukupan prihod preduzeća

296

5

POGLAVLJE

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

neće biti dovoljan da pokrije ukupne troškove ni na jednom nivou proizvodnje. To znači da bi uz cijenu C3 koja je niža od cijene C2 to preduzeće ostvarivalo gubitak. Ako je gubitak preduzeća u kratkom roku jednak trošku amortizacije neće biti dovedena u pitanje sposobnost preduzeća da redovno izmiruje tekuće obaveze prema dobavljačima, zaposlenicima i prema državi za poreze i doprinose. U varijanti u kojoj bi cijena bila smanjena na nivo C3 koji nije dovoljan za ostvarivanje profita, tada bi se u kratkom roku ciljna funkcija preduzeća prilagodila na svođenje gubitka na najmanju moguću mjeru – dakle sa maksimizacije profita na minimizaciju gubitka.

Grafikon 5.11. - Efekti snižavanja cijena ispod nivoa pokrića ukupnih troškova

Pri cijeni C3, koja je niža od C2, grafikon 5.11. pokazuje da nije moguće profitabilno poslovati, ali da postoji obim proizvodnje pri kojem se funkcija gubitka može svesti na najmanju mjeru – dakle pri kojem se gubitak može minimizirati. Obim proizvodnje Qopt omogućava minimiziranje gubitka (najmanja razlika između ukupnih troškova i ukupnog prihoda). Pri tom nivou proizvodnje ukupan prihod je dovoljan da pokrije ukupne varijabilne troškove i dio

297

OSNOVE EKONOMIJE

fiksnih troškova. Budući da je proizvođač pri ovoj cijeni i obimu proizvodnje i dalje likvidan (da može redovno izmirivati obaveze prema dobavljačima iz tekućih prihoda), u kratkom vremenskom periodu odluka proizvođača je da ostane na tržištu i da minimizira gubitak. Naravno, pretpostavka je da će u srednjem i dugom roku cijena porasti te da će taj budući očekivani porast cijene omogućiti profitabilno poslovanje. Granična varijatna koja utiče na odluku kada će se ponuđač povući sa tržišta jeste pad cijene na nivo koji ne samo da onemogućava profitabilno poslovanje već onemogućava i pokriće dijela varijabilnih troškova. Stoga, kada je cijena tako niska da umanjuje ukupan prihod ponuđača do nivoa ispod ukupnih varijabilnih troškova pri svim nivoima proizvodnje, tada proizvođač ne može ostati na tržištu. Nastavak poslovanja pri takvim uslovima značio bi poslovanje uz nemogućnost redovnog plaćanja obaveza što bi prouzrokovalo zahtjeve povjerilaca (dobavljača, države, zaposlenika) za provođenjem stečajnog postupka. Stečajni postupak znači bankrot preduzeća, a takva varijanta za preduzeće nije prihvatljiva ni u kratkom roku. Grafikon 5.12. - Efekti snižavanja cijena ispod pokrića varijabilnih troškova (povlačenje preduzeća sa tržišta)

298

5

POGLAVLJE

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

Grafikon 5.12. prikazuje graničnu situaciju u kojoj ukupan prihod preduzeća ostvaren po cijeni C4 pri obimu proizvodnje Qopt omogućava pokriće ukupnih varijabilnih troškova. Pri svim ostalim obimima proizvodnje ukupan prihod je manji od ukupnih varijabilnih troškova. Dakle, uz cijenu C4 preduzeće bi u kratkom roku moglo ostati na tržištu proizvodeći količinu Qopt i pokrivajući samo varijabilne troškove. Svako dalje snižavanje cijene znači odluku o izlasku preduzeća sa tržišta. Prethodna analiza nam pokazuje da je funkcija ponude ponuđača na tržištu potpune konkurencije u kratkom roku određena odnosima marginalnog prihoda (cijene) i marginalnog troška, te odnosima ukupnog prihoda i ukupnih troškova. Ponuđač, drugim riječima, može ući na tržište pri cijeni koja mu omogućava pokriće barem ukupnih varijabilnih troškova. Svako povećanje cijene rezultiraće smanjenjem gubitka do tačke izjednačavanja cijene sa prosječnim ukupnim troškovima. Dalji rast cijene (iznad prosječnih ukupnih troškova) omogućiće ostvarivanje zarade (profita). Prethodnu analizu ukupnog prihoda, ukupnih troškova i profita sada ćemo prikazati na grafikonu marginalnih i prosječnih troškova, te marginalnog prihoda.

Grafikon 5.13. - Funkcija ponude ponuđača na tržištu potpune konkurencije

299

OSNOVE EKONOMIJE

Funkcija ponude ponuđača na tržištu potpune konkurencije, u skladu sa grafičkom prezentacijom na grafikonu 5.13., određena je obimom proizvodnje pri kojem je cijena dovoljna da pokrije minimum prosječnih varijabilnih troškova. Stoga je ulazak ponuđača na tržište određen cijenom C4 koja je pri obimu proizvodnje Q2 dovoljna da pokrije minimum prosječnih varijabilnih troškova. Pri tom obimu proizvodnje, također, postoji jednakost između marginalnog troška, cijene (marginalnog prihoda) i minimuma prosječnih varijabilnih troškova. Da ponovimo - nivo proizvodnje Q2 pri cijeni C4 je granica ulaska, odnosno izlaska sa tržišta. Bilo koja cijena niža od C4 ne može osigurati ni na jednom nivou proizvodnje pokriće minimuma prosječnih varijabilnih troškova. To bi značilo da bi pri cijeni nižoj od C4 proizvođač izašao sa tržišta. Porastom cijene sa C4 na C3 ponuđač bi povećao proizvodnju. Razlog je jednostavan – on bi tom cijenom bio u mogućnosti smanjiti gubitak koji je pri cijeni C4 bio jednak iznosu prosječnog fiksnog troška. Dakle, porastom cijene na C3 ponuđač bi pored pokrića varijabilnih troškova uspio smanjiti gubitak (pokriti dio fiksnih troškova), ali bi gubitak još uvijek postojao. Obim proizvodnje pri cijeni C3 bi bio diktiran mjestom presjecišta funkcije marginalnog troška sa cijenom C3 kao marginalnim prihodom. Porastom cijene sa C3 na C2 proizvođač pri obimu proizvodnje Q3 u potpunosti eliminiše gubitak. Dakle, pri obimu proizvodnje Q3 prosječni ukupni trošak se izjednačava sa cijenom C2 (marginalnim prihodom) i marginalnim troškom. Jednakost cijene i prosječnog ukupnog troška pri obimu proizvodnje Q3 znači da su troškovi po jedinici proizvodnje u potpunosti pokriveni. Dalji rast cijene sa C2 na C1 podrazumijeva da će ponuđač biti spreman povećati proizvodnju, budući da mu takva cijena omogućava ostvarivanje profita (zarade). Pri kojem će obimu proizvodnje proizvođač uz cijenu C1 ostvariti maksimalan ukupan profit (da ne zaboravimo – cilj preduzeća je maksimizacija ukupnog profita, a ne profita po dodatnoj jedinici proizvodnje)? Odgovor ponovo nalazimo u primjeni pravila marginalne analize – to je obim proizvodnje pri kojem se izjednačavaju marginalni prihod (cijena C1) i marginalni trošak. U ovom teorijskom primjeru to je obim proizvodnje Q4. Na osnovu prethodne analize možemo odrediti funkciju ponude ponuđača u kratkom roku na tržištu potpune konkurencije: 300

5

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

POGLAVLJE

Funkcija ponude ponuđača na tržištu potpune konkurencije jednaka je odsječku funkcije marginalnog troška koji počinje od tačke presjecišta ove funkcije sa minimumom funkcije prosječnog varijabilnog krećući se naviše sa porastom cijena. Tabela 5.6. - Cijene i funkcija ponude na tržištu potpune konkurencije Nivo cijena

Reakcija ponuđača

C4 = PVTmin

Početak proizvodnje – ulazak na tržište

PVTmin < C3 < PUTmin

Povećanje proizvodnje – smanjenje gubitka

C2 = PUTmin

Proizvodnja uz puno pokriće troškova – eliminacija gubitka

C2 < C < C1

Rast proizvodnje – rast profita

C = C1

Prestanak proizvodnje – maksimizacija ukupnog profita

Ponuda na tržištu monopola i oligopola Za razliku od tržišta potpune konkurencije, koje predstavlja teorijski okvir za analizu ostalih tržišnih struktura, tržišta monopola i oligopola su realne tržišne strukture. Najčešća tržišna struktura u praksi su oligopolske tržišne strukture. Već znamo da je karakteristika oligopola postojanje nekoliko ponuđača koji nude diferenciran proizvod. Konkurenti se takmiče za osvajanje većeg broja klijenata (veće tržišno učešće) diferenciranjem proizvoda na osnovu kvaliteta, cijena i servisa. Prema tome, jedna od karakteristika tržišta oligopola je i cjenovna konkurencija. Cjenovna konkurencija oligopolista se svodi na konkurenciju cijenama naniže. Snižavanjem cijena, poboljšanjem kvaliteta proizvoda i servisa konkurenti pokušavaju da osvoje veće tržišno učešće koje im omogućava povećanje ukupnog profita. U monopolskoj tržišnoj strukturi, kao što znamo, postoji samo jedan ponuđač koji dominira tržištem – određujući i količinu i cijenu, kao i ostale uslove ponude. Snaga tražilaca je mala i oni se moraju prilagođavati pravilima igre koje diktira monopolista. Eliminaciju monopolskog ponašanja moguće je realizirati u djelatnostima gdje država može liberalizacijom, odnosno izmjenom zakona dozvoliti većem broju ponuđača da se pojave na istom tržištu. Međutim, na

301

OSNOVE EKONOMIJE

nekim tržištima se ekonomski ne isplati davati licencu većem broju ponuđača (prirodni monopol). U tom slučaju država može umanjiti negativne efekte monopolskog ponašanja preuzimanjem vlasništva nad tom kompanijom ili ograničavanjem cijena i određivanjem ostalih uslova poslovanja uz postojanje privatnog vlasništva. U čemu postoji sličnost između ponašanja oligopolista i monopolista? Sličnost se sastoji u činjenici da i na jednom i na drugom tržištu kada ponuđači (oligopol) odnosno ponuđač (monopol) odluče, odnosno odluči da povećaju proizvodnju, to u pravilu čine snižavajući cijene. Snižavanje cijene prilikom povećanja proizvodnje utiče na prihod po dodatnoj jedinici proizvodnje (marginalni prihod), ali i na prosječan prihod po jedinici proizvodnje. Drugim riječima, kada se na ovim tržišnim strukturama povećava proizvodnja tada, za razliku od tržišta potpune konkurencije, više ne vrijedi pravilo da je marginalni prihod jednak cijeni. Dakle, na monopolskom tržištu cijena nije jednaka marginalnom prihodu. Marginalni prihod na monopolskom tržištu je manji od cijene proizvoda. Kako to objasniti? Snižavanje cijene, na osnovu kojeg proizvođač povećava proizvodnju i prodaju, nema uticaj samo na dodatnu proizvodnju već i na sve ostale jedinice, odnosno na ukupnu količinu koju nudi po toj cijeni. Osnovna logika je da snižavanjem cijene i marginalnog prihoda (prihoda po dodatnoj jedinici proizvodnje) proizvođač može povećati ukupan profit.

Tabela 5.7. – Izračunavanje marginalnog prihoda na osnovu podataka o promjenama proizvodnje i cijena Količina (komada)

Cijena (KM po kom)

Ukupan prihod (u KM)

Marginalni prihod (u KM)

1,000

100

100.000

---

1,500

90

135.000

70 (135.000 – 100.000) / (1500 – 1000)

1,800

85

153.000

60 (153.000 – 135.000)/ (1800 – 1500)

302

5

POGLAVLJE

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

Tabela 5.7. nam služi kao ilustracija načina izračunavanja marginalnog prihoda kada ponuđač ima mogućnost da utiče na cijene, odnosno da smanjenjem cijena povećava prodaju. Marginalni prihod se računa kao količnik razlike između ukupnog prihoda na dva nivoa proizvodnje i povećanja proizvodnje. Povećanje proizvodnje sa 1000 na 1500 u ovom primjeru uslijedilo je na osnovu snižavanja cijene sa 100 KM na 90 KM. Snižavanje cijene za 10 KM ne odnosi se samo na dodatnih 500 komada već na svih 1500 komada. Marginalni prihod je, kao što vidimo, prihod po svakoj dodatnoj jedinici proizvodnje. Marginalni prihod pri prvom povećanju proizvodnje sa 1000 na 1500 komada iznosi 70 KM. On je, dakle, za 20 KM manji od cijene proizvoda. Slična se situacija dešava sa daljim povećanjem proizvodnje. Povećanje proizvodnje sa 1500 na 1800 komada (za 300 komada), proisteklo iz snižavanja cijene za 5 KM (sa 90 KM na 85 KM), prouzrokuje pad marginalnog prihoda sa 70 KM prilikom prethodnog povećanja proizvodnje na 60 KM, prilikom ovog drugog povećanja proizvodnje. Na koji način će na ovim tržištima, odnosno u uslovima oligopolskog i monopolskog tržišta ponuđač donijeti odluku o obimu proizvodnje? Drugim riječima, na kojem nivou proizvodnje će ponuđač uz promijenjene (snižene) cijene maksimizirati ukupan profit? Odgovor je identičan kao i u tržišnoj strukturi tržišta potpune konkurencije: Ponuđač će nuditi onu količinu proizvoda pri kojoj se izjednačavaju marginalni prihod i marginalni trošak. Pa u čemu je onda razlika? Razlika je, naravno, u činjenici da u tržišnim strukturama monopola i oligopola marginalni prihod nije jednak cijeni proizvoda. Na tržištu monopola (i oligopola kada konkurenti konkurišu cijenama naniže) marginalni prihod je manji od cijene proizvoda, budući da su proizvođači ti koji donose odluku o snižavanju cijene. Oni utiču na cijene u zavisnosti od procjena o mogućim zaradama proisteklim iz snižavanja cijene. Iz osnova analize ponude i tražnje znamo da će kupci moći i biti spremni kupovati više proizvoda onda kada se cijena tog/tih pro-

303

OSNOVE EKONOMIJE

izvoda snižava. Upravo zbog toga ponuđači na tržištu monopola i oligopola donose odluku o snižavanju cijena u namjeri da povećaju profit. Kakav će efekat na ukupan profit imati snižavanje cijena zavisiće od elastičnosti tražnje. Analiza uticaja elastičnosti tražnje na ukupan prihod i ukupnu zaradu ponuđača pokazala nam je da će proizvođač povećati ukupan prihod i zaradu ako je tražnja elastična. Razlika između monopolista i oligopolista je u tome što monopolista diktira količine održavajući relativnu oskudicu ponude proizvoda na tržištu. Svaku dodatnu ponuđenu količinu monopolista može da proda po cijeni koju on odredi. Za razliku od monopolista, oligopolisti moraju stalno analizirati reakcije kupaca i snabdjevenost tržišta. Ukoliko je ukupna ponuda veća od tražnje, ili približno jednaka tražnji, konkurencija cijenama naniže nije isplativa budući da je tražnja neelastična. Stoga konkurent na oligopolskom tržištu koji snižava cijenu mora istovremeno funkcionalno poboljšati (izdiferencirati) svoj proizvod kako bi privukao potrošače od konkurenata i time povećao elastičnost tražnje za svojim proizvodom. Sljedeći grafikon nam prikazuje kretanje funkcija tražnje (cijena ili prosječan prihod), marginalnog prihoda, marginalnog troška i prosječnog ukupnog troška. Funkcija marginalnog prihoda (MP) se nalazi ispod funkcije tražnje (TR). Funkcija tražnje je određena kombinacijama cijena (prosječnog prihoda) i traženih količina pri tim cijenama. Budući da smo već pokazali da je marginalni prihod na tržištu monopola manji od cijene proizvoda, funkcija marginalnog prihoda se na grafikonu mora nalaziti ispod funkcije tražnje.

304

5

POGLAVLJE

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

Grafikon 5.14. - Određivanje cijene i količine na tržištu monopola

Količina proizvoda koju nudi monopolista određena je tačkom presjecišta funkcije marginalnog prihoda i marginalnog troška koja ponuđaču (monopolisti) omogućava maksimalnu ukupnu zaradu. Povlačenjem vertikalne linije na apscisu iz tačke presjecišta navedene dvije funkcije dobivamo ponuđenu količinu monopoliste - na grafikonu to je količina Qmp. Cijena po kojoj monopolista nudi ovu količinu proizvoda je Cmp. Ta cijena je znatno viša u odnosu na cijenu koja bi postojala na tržištu potpune konkurencije na kojem bi bilo mnoštvo ponuđača i mnoštvo kupaca. Također, cijena po kojoj monopolista nudi svoj proizvod je viša i u poređenju sa cijenama na oligopolskom tržištu. Grafikon nam pokazuje da je monopolista formirao cijenu po kojoj prosječni ukupni troškovi opadaju, što znači da na tom tržištu nije ostvarena maksimalna efikasnost. Ponuda monopoliste je Qmp manja od ponude na konkurentskom tržištu koja na nivou maksimalne efikasnosti iznosi Qkt. Prethodno smo naveli da je upravo to velika razlika u proračunu efekata od snižavanja cijene i povećanja prodaje između monopoliste i konkurenta na tržištu oligopola. Monopolista će ponuditi veću količinu uz snižavanje cijene. Ta veća ponuđena

305

OSNOVE EKONOMIJE

količina će biti veća od Qmp, ali manja od Qkt, pa će stoga moći prodati ukupnu ponuđenu količinu, budući da postoji višak tražnje u odnosu na ponuđenu količinu (TR=Qkt > Qmp).

Troškovi u dugom roku U uvodnom dijelu ovog poglavlja definisali smo kratak rok u proizvodnji kao rok trajanja proizvodne opreme. U tom smislu nabavljena oprema predstavlja fiksni input za period trajanja opreme (pet, sedam, deset ili više godina). Međutim, u periodu od nekoliko decenija u bilo kojoj industrijskoj grani preduzetnici promijene opremu nekoliko puta. Zbog čega je to tako? Uslov opstanka na tržištu je tehnološko usavršavanje. Bez tehnološkog usavršavanja, ulaganja u inovacije, istraživanje i razvoj nije moguće izdržati konkurenciju, odnosno opstati na tržištu. Nova tehnologija, to smo već saznali govoreći o ekonomskoj efikasnosti i funkciji proizvodnih mogućnosti, omogućava efikasniju proizvodnju uz veću količinu proizvoda. Drugim riječima, u dugom roku koji je u prozvodnji rok od nekoliko decenija, svi proizvodni inputi postaju varijabilni. Prema tome, i fiksni inputi postaju varijabilni u dugom roku. Ako je to tako, onda nam predstoji da objasnimo funkciju dugoročnih prosječnih ukupnih troškova. Kako ona izgleda i iz čega slijedi njeno teorijsko izvođenje? Teorijski funkcija dugoročnih prosječnih ukupnih troškova (DPUT) predstavlja zbir ili niz minimuma funkcija kratkoročnih prosječnih ukupnih troškova (KPUT). Svakoj generaciji nabavljene opreme odgovara jedna funkcija kratkoročnih prosječnih ukupnih troškova. Budući da se tehnološke generacije mijenjaju, mijenjaju se i funkcije KPUT. Grafički prikaz funkcije DPUT prezentiramo na sljedećoj slici:

306

5

POGLAVLJE

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

Grafikon 5.15. - Troškovi u kratkom i dugom roku: funkcija dugoročnih prosječnih ukupnih troškova

Razvojem teorije troškova i cijena teorijski je određena funkcija DPUT na način prezentiran na prethodnom grafikonu. Funkcija DPUT bi prema teorijskom izgledu trebala imati razvojni tok sličan funkcijama KPUT. Teorijski, dakle, to je funkcija koja ima svoj opadajući tok, tačku minimuma, a potom rastući tok. Rastući tok funkcije DPUT donekle protivrječi smislu investiranja u novu opremu. Naime, budući da smo ranije govorili o tome da je smisao ulaganja u novu opremu efikasnija proizvodnja, iz izgleda funkcije DPUT bi proisteklo da savremenije generacije tehnologije postaju manje efikasne. Naime, funkcije KPUT 5 i KPUT 6, kako su prikazane na ovom teorijskom grafikonu, imaju višu strukturu troškova u odnosu na ranije tehnološke generacije. Ovaj teorijski izgled funkcije DPUT posljedica je pretpostavke da i u dugom roku djeluje zakon opadajućeg prirasta prinosa. Dakle, u dugom roku usljed djelovanja opadajućeg prirasta prinosa i iscrpljivanja proizvodnih resursa marginalni troškovi postaju sve veći, uključujući i troškove koje je potrebno ulagati u istraživanje i razvoj usljed sve većeg pritiska konkurencije.

307

OSNOVE EKONOMIJE

Ekonomija obima Poglavlje o troškovima završavamo jednim od najznačajnijih pojmova u teoriji troškova – ekonomijom obima. Ekonomija obima je u mikroeknomiji koncept vezan za dugi rok u kom je primjenom naprednijih tehnologija i ogranizacije proizvodnje moguće postići rastuće prinose i, stoga, opadajuće troškove po jedinici proizvoda (opadajuće prosječne troškove). Nivo proizvodnje pri kom je proizvodnja najekonomičnija nazivamo zonom efikasne proizvodnje. Smisao ekonomije obima je proizvodnja u velikim serijama uz efikasniju kombinaciju svih proizvodnih inputa (u dugom roku svi inputi postaju promjenjivi) koji omogućavaju degresiju (opadanje) prosječnih troškova. Dakle, ekonomija obima je posljedica rastućeg prirasta prinosa kao rezultata upotrebe novih tehnoloških generacija i smanjivanja potrošnje proizvodnih inputa po jedinici proizvodnje. U zoni minimuma prosječnih troškova kompanije održavaju visok stepen iskorištenosti kapaciteta. Zona efikasne proizvodnje podrazumijeva povećavanje obima proizvodnje u kojem troškovi ostaju na nivou minimalnih. Da se podsjetimo – prosječni troškovi su u kratkom roku u minimumu kada se intenzitet rasta prosječnih varijabilnih troškova izjednačava sa intenzitetom pada prosječnih fiksnih troškova. Budući da u dugom roku oba proizvodna inputa postaju varijabilna (zbog promjena tehnoloških generacija) moguće je uz porast prinosa snižavati prosječne troškove ili održavati prosječni trošak u minimumu pri visokom stepenu iskorištenosti kapaciteta.

308

5

POGLAVLJE

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

Grafikon 5.16. - Ekonomija i disekonomija obima i zona efikasne proizvodnje

Ekonomiju obima je moguće postići zahvaljujući neopredmećenom i opredmećnom tehničkom progresu (o kojima ćemo detaljnije govoriti u trinaestom poglavlju), koji smanjuju utrošak proizvodnih inputa po jedinici proizvoda (uključujući i utrošak rada zbog savremenije opreme). Na grafikonu 5.16 ekonomija obima se ostvaruje do nivoa označenog obimom proizvodnje Q1. Proizvodnja prikazana u rasponu od Q1 do Q2 naziva se zona efikasne proizvodnje. Obim proizvodnje iznad Q2 pri kojem prosječni ukupni troškovi počinju rasti nazivamo disekonomija obima. U zavisnosti od kretanja cijena na tržištu i marginalnih troškova, preduzeća donose odluku kada prestaju sa proizvodnjom odnosno kada im dodatna proizvodnja ne donosi uvećanje ukupnog profita.

309

SAŽETAK PETOG POGLAVLJA • Sa stanovišta roka upotrebe proizvodnih inputa u proizvodnji roba i usluga razlikujemo troškove u kratkom i troškove u dugom roku. Za razliku od kratkog roka na finansijskim tržištima, u proizvodnji roba i usluga ne postoji tako jasno definisan kratak rok. Dužinu kratkog roka određuje vrijeme tehničke iskoristivosti novonabavljene proizvodne opreme. Pošto je u različitim djelatnostima i granama rok trajanja opreme različit, slijedi da je različita i dužina kratkog roka. U prerađivačkoj industriji prosječno trajanje opreme je sedam godina. • U kratkom roku u proizvodnji razlikujemo dvije grupe inputa: fiksne i varijabilne proizvodne inpute. Karakteristika fiksnih proizvodnih inputa je da se njihov utrošak ne mijenja sa promjenom obima proizvodnje. Fiksni inputi su mašine, oprema i građevine. Karakteristika varijabilnih proizvodnih inputa je da se njihov utrošak mijenja sa promjenom obima proizvodnje. Varijabilni inputi su sirovine, reprodukcioni materijal, poluproizvodi, energenti i rad. Iz upotrebe fiksnih inputa slijede fiksni troškovi, a iz upotrebe varijabilnih inputa slijede varijabilni troškovi. • Fiksni troškovi su posljedica upotrebe fiksnih inputa. Osnovna karakteristika ukupnih fiksnih troškova je da se oni ne mijenjaju sa promjenom obima proizvodnje. Oni postoje i jednaki su i kada je proizvodnja jednaka nuli, kada se proizvodni kapaciteti korise samo djelimično, ili kada preduzeće koristi opremu na nivou maksimalnog tehničkog kapaciteta. Nepromjenjivost ukupnih fiksnih troškova je, prema tome, njihova osnovna karakteristika. • Period trajanja opreme je računovodstveno određen stopama amortizacije stalnih sredstava. Stope amortizacije su određene zakonom ili podzakonskim aktima i predstavljaju obavezu preduzeća da ih primjenjuje prilikom obračuna troškova stalnih sredstava (opreme, mašina, građevina). Stalna sredstva mogu biti i dugogodišnji zasadi i osnovno stado ako preduzeće obavlja djelatnost poljoprivredne proizvodnje poput voćarstva, odnosno stočarstva. • Prosječni fiksni troškovi su fiksni troškovi po jedinici proizvodnje. Oni se dobivaju dijeljenjem ukupnih fiksnih troškova sa obimom proizvodnje. Budući da su ukupni fiksni troškovi isti pri 310

5

POGLAVLJE

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

svim nivoima iskorištenosti kapaciteta, proističe da se prosječni fiksni troškovi smanjuju sa povećanjem iskorištenosti kapaciteta. Intenzitet opadanja prosječnih fiksnih troškova je znatno veći pri nižem stepenu iskorištenosti kapaciteta. Povećavanjem stepena iskorištenosti kapaciteta prosječni fiksni troškovi i dalje opadaju, ali je taj pad znatno manjeg intenziteta. • Osnovna karateristika ukupnih varijabilnih troškova je da se njihova vrijednost mijenja usljed promjena obima proizvodnje. Ovi troškovi ne postoje kada je proizvodnja jednaka nuli, za razliku od fiksnih troškova. Ukupni varijabilni troškovi rastu sa porastom proizvodnje, ali intenzitet njihovog rasta nije isti u početnim fazama proizvodnje i pri višim stepenima iskorištenosti kapaciteta. U ranim fazama proizvodnje ukupni varijabilni troškovi rastu, ali je njihov rast opadajući. Pri višim nivoima iskorištenosti kapaciteta rast varijabilnih troškova je intenzivniji. • Ključni uticaj na kretanje funkcije ukupnih varijabilnih troškova i ukupnih troškova ima funkcija marginalne fizičke produktivnosti rada. Funkcija marginalne fizičke produktivnosti rada pokazuje za koliko se količinski povećava ukupna proizvodnja kao posljedica povećanja zaposlenosti za jednog radnika, odnosno povećanja utroška rada za jedan sat, dan ili neku drugu mjernu jedinicu utrošenog rada. Ova funkcija ima rastući prirast u ranim fazama proizvodnje, tačku maksimuma, a potom opadajući tok. • Marginalni troškovi su troškovi dodatne jedinice proizvodnje. Kretanje funkcije marginalnog fizičkog proizvoda rada ima ključni uticaj na kretanje funkcije marginalnih troškova. Karakteristike međusobne povezanosti funkcija marginalnog fizičkog proizvoda rada i marginalnih troškova su sljedeće: kada marginalni fizički proizvod rada raste, tada marginalni troškovi opadaju; kada je marginalni fizički proizvod rada u maksimumu, tada su marginalni troškovi u minimumu; kada marginalni fizički proizvod rada opada, tada marginalni troškovi rastu. • Prosječni varijabilni troškovi su varijabilni troškovi po jedinici proizvoda i izračunavaju se dijeljenjem ukupnih varijabilnih troškova sa ukupnim obimom proizvodnje. Funkcija prosječnih varijabilnih troškova pri nižim stepenima iskorištenosti kapaciteta ima opadajući tok, koji je pod dominantnim uticajem kretanja funkcije marginalnih troškova, odnosno marginalne fizičke pro-

311

OSNOVE EKONOMIJE

duktivnosti rada. Prosječni varijabilni troškovi su u minimumu pri obimu proizvodnje kada se izjednačavaju sa marginalnim troškovima. • Ukupni troškovi su jednaki zbiru ukupnih fiksnih i ukupnih varijabilnih troškova. Tok funkcije ukupnih troškova je, stoga, određen tokom funkcije varijabilnih troškova. Prosječni ukupni trošak dobivamo dijeljenjem ukupnih troškova sa obimom proizvodnje. Prosječni ukupni trošak jednak je zbiru prosječnog varijabilnog i prosječnog fiksnog troška. Prosječni ukupni trošak je u minimumu pri obimu proizvodnje pri kojem je intenzitet rasta prosječnog varijabilnog troška jednak intenzitetu pada prosječnog fiksnog troška. • Funkcija ponude ponuđača na tržištu potpune konkurencije jednaka je odsječku funkcije marginalnog troška koji počinje od tačke presjecišta ove funkcije sa minimumom funkcije prosječnog varijabilnog troška krećući se naviše sa porastom cijena. Minimalno prihvatljiva cijena za ulazak na tržište je njena jednakost sa minimumom prosječnih varijabilnih troškova. Rastom cijene preduzeće smanjuje gubitak do nivoa jednakosti sa prosječnim ukupnim troškom. Cijena veća od prosječnog ukupnog troška znači profitabilno poslovanje. Maksimalan profit preduzeće ostvaruje na nivou proizvodnje pri kojem se cijena izjednačava sa marginalnim troškom. • Na tržištu monopola ponuđač maksimizira ukupan profit pri onoj količini proizvoda pri kojoj se izjednačavaju marginalni prihod i marginalni trošak. Za razliku od tržišta potpune konkurencije, na kojem je cijena data i jednaka marginalnom prihodu, na tržištu monopola marginalni prihod je manji od cijene proizvoda, a maksimalan profit monopolista ostvaruje u zoni proizvodnje pri kojoj su prosječni ukupni troškovi u padu. To znači da monopolista ostvaruje maksimalan profit u zoni proizvodnje u kojoj nije ostvarena maksimalna proizvodna efikasnost. • Funkcija dugoročnih prosječnih ukupnih troškova je funkcija koju dobivamo kao zbir minimuma funkcija prosječnih kratkoročnih troškova. Budući da svakoj tehnološkoj generaciji odgovara jedna funkcija kratkoročnih prosječnih ukupnih troškova, u dugom roku to znači da fiksni inputi postaju varijabilni, usljed promjene proizvodne opreme.

312

5

POGLAVLJE

TRO[KOVI U KRATKOM I DUGOM ROKU

• Ekonomija obima je u mikroeknomiji koncept vezan za dugi rok u kom je primjenom naprednijih tehnologija i ogranizacije proizvodnje moguće postići rastuće prinose i, stoga, opadajuće troškove po jedinici proizvoda. Nivo proizvodnje pri kom je proizvodnja najekonomičnija nazivamo zonom efikasne proizvodnje. Smisao ekonomije obima je proizvodnja u velikim serijama uz efikasniju kombinaciju svih proizvodnih inputa.

313

POGLAVLJE 6 TRŽIŠTE FAKTORA PROIZVODNJE

OČEKIVANI REZULTATI UČENJA Nakon ovog poglavlja trebali biste znati odgovore na sljedeća pitanja: 1. Šta je karakteristika tražnje za faktorima proizvodnje i šta podrazumijevamo pod izvedenošću tražnje za faktorima proizvodnje? 2. Šta je marginalni prihod proizvoda faktora proizvodnje i kako ova veličina utiče na tražnju za faktorima proizvodnje? 3. Šta je vrijednost marginalnog proizvoda faktora proizvodnje? 4. Šta je marginalni trošak faktora proizvodnje? 5. Kada preduzetnik prestaje sa dodatnim angažovanjem faktora proizvodnje? 6. Šta određuje tražnju za radom i šta je elastičnost tražnje za radom? 7. Šta su specifičnosti funkcija individualne i tržišne ponude rada? 8. Šta utiče na formiranje cijene rada, kakve mogu biti interakcije tražnje i ponude rada i kakva je uloga sindikata na tržištu rada? 9. Šta je novčani kapital kao faktor proizvodnje, šta je cijena novčanog kapitala i kakvu ulogu imaju krediti u određivanju cijene novčanog kapitala? 10. Šta je kapital u obliku materijalnih sredstava i kakav značaj ima koncept sadašnje vrijednosti za određivanje cijene i troškova materijalnog kapitala? 11. Kakav značaj ima zemlja kao prirodni resurs, šta je renta, šta je čista ekonomska renta i kako određujemo cijenu prirodnih resursa? 12. Šta je naknada preduzetniku za obavljanje preduzetničkih djelatnosti?

OSNOVE TRŽIŠTA FAKTORA PROIZVODNJE Izvedenost tražnje za faktorima U prethodnim poglavljima govorili smo o osnovama ponude i tražnje, određivanju cijena roba i usluga, o troškovima proizvodnje i ponašanju potrošača na tržištu roba i usluga. U poglavlju o troškovima proizvodnje analizirali smo troškove u kratkom i dugom roku. Troškovi proizvodnje u kratkom i dugom roku su pod izravnim uticajem cijena proizvodnih inputa – ili faktora proizvodnje. Cijene faktora proizvodnje zavise od odnosa ponude i tražnje za faktorima proizvodnje. Na ovom mjestu dolazimo do ključne razlike ovih tržišta - razlike tržišta faktora proizvodnje od tržišta ostalih roba i usluga koji su namijenjeni krajnjoj (finalnoj) potrošnji potrošača. Šta čini tu osnovnu razliku između tržišta faktora proizvodnje i tržišta finalnih roba i usluga? Osnovnu razliku između ove dvije grupe tržišta predstavlja činjenica da je tražnja na tržištu faktora proizvodnje izvedena ili derivirana iz tražnje za finalnim robama. Šta podrazumijevamo pod pojmom izvedene tražnje, odnosno šta znači kada kažemo da je tražnja faktora proizvodnje izvedena iz tražnje za finalnim proizvodima? Proizvođači finalnih roba svoje planove tekuće i buduće proizvodnje zasnivaju na kupovnoj moći potrošača. Ako proizvođač stalno prati tržišna kretanja, što je jedan od važnih faktora poslovnog uspjeha, onda će taj proizvođač znati ko su njegovi potrošači, koliki su njihovi dohoci, odnosno kolika je njihova kupovna moć. Na osnovu ovih informacija ponuđač će donijeti odluku o tome da li će proizvoditi veću, manju ili istu količinu proizvoda u odnosu na prethodni period. Ukoliko dohoci potrošača rastu, uz ostale nepromijenjene uslove, potražnja za proizvođačevim proizvodima će porasti. Također, ako banke odobre veće iznose potrošačkih kredita kupci će više kupovati. Suprotno, ako kupovna moć potrošača opada zbog smanjenog dohotka, uz ostale nepromijenjene uslove, proizvođač će očekivati smanjenje tražnje za njegovim proizvodima. Šta se u ovom slučaju dešava sa tražnjom za faktorima proizvodnje? U pravilu, proizvođači povećavaju tražnju (kupovinu) faktora proizvodnje kada očekuju rast kupovne moći njihovih kupaca, koji 317

OSNOVE EKONOMIJE

podrazumijeva porast potražnje za proizvođačevim (finalnim) proizvodom. Povećana tražnja za faktorima proizvodnje utiče na cijene faktora. Ukoliko se tražnja za faktorima proizvodnje povećava brže od njihove ponude, cijene faktora će porasti. Porast cijena faktora može, ali ne mora nužno značiti povećanje prosječnih troškova proizvodnje. Od čega zavisi kakav će uticaj imati povećanje cijena faktora na prosječne troškove? Odgovor je u marginalnoj produktivnosti faktora proizvodnje.

Marginalni fizički proizvod faktora i marginalni prihod proizvoda faktora Ako marginalna produktivnost faktora proizvodnje brže raste od cijene tog faktora, onda će prosječni trošak biti niži. Međutim, budući da je jedna od polaznih pretpostavki analize proizvodnje i troškova zakon opadajućeg prirasta prinosa, to znači da je marginalna produktivnost faktora proizvodnje opadajuća. U skladu sa ovom pretpostavkom svaki dodatni angažman faktora proizvodnje bi podrazumijevao porast ukupne proizvodnje, ali uz smanjeni marginalni fizički proizvod faktora (MFPF). Marginalni fizički proizvod faktora (MFPF) je porast proizvodnje ostvaren angažmanom dodatne jedinice faktora proizvodnje. MFPF se izražava na sljedeći način: ΔQ MFPF = -----------Δ FP

Q – količina proizvodnje FP – količina faktora proizvodnje

318

6

POGLAVLJE

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

Grafikon 6.1. - Marginalni fizički proizvod faktora proizvodnje

MFPF neposredno utiče na odluku o ukupnom dodatnom angažovanju faktora proizvodnje. Zašto je to tako? Odgovor je jednostavan. Kada smo analizirali troškove i ostvarivanje maksimalnog profita (dobiti) proizvođača, naveli smo da proizvođač povećava proizvodnju do obima proizvodnje pri kojem se izjednačavaju dvije veličine: marginalni prihod (MP) i marginalni trošak (MT). Na tržištu potpune ili savršene konkurencije marginalni prihod je jednak cijeni proizvoda (MP=C). Odluku o količini dodatnog angažovanja faktora proizvodnje preduzetnik donosi poređenjem sljedeće dvije veličine: - marginalnog prihoda proizvoda faktora proizvodnje (MPPFP) i - marginalnog troška faktora proizvodnje (MTFP). Šta je marginalni prihod proizvoda faktora proizvodnje (MPPFP)? MPPFP predstavlja porast ukupnog prihoda (dodatni prihod) ostvaren angažovanjem dodatne jedinice faktora proizvodnje (FP). MPPFP može se izračunati na dva načina. Prvi način je da podijelimo porast ukupnog prihoda sa porastom angažovane količine faktora proizvodnje. Dakle:

319

OSNOVE EKONOMIJE

Δ UP UP2 – UP1 MPPFP = ------------- = ------------------Δ KFP KFP2 – KFP1

Δ UP – porast ukupnog prihoda Δ KFP – porast količine faktora proizvodnje Drugi način izračunavanja MPPFP je množenjem marginalnog prihoda (MP) sa marginalnim fizičkim proizvodom faktora (MFPF). Dakle: MPPFP = MP x MFPF

Podsjetimo se da je marginalni prihod na tržištu potpune konkurencije jednak cijeni proizvoda (MP=C), a da je na tržištu imperfektne konkurencije (monopol, monopolistička konkurencija, oligopol) cijena veća od marginalnog prihoda (C>MP).

Tabela 6.1. – Prvi metod izračunavanja MPPFP

(1)

(2)

(3)

(4) = (2) x (3)

Količina faktora (u jedinicama faktora proizvodnje)

Ukupna količina proizvodnje (Q)

Cijena proizvoda (marginalni prihod); C=MP (u KM)

Ukupan prihod UP = Q x C (u KM)

1

50

2

100

100

2

90

2

180

80

3

120

2

240

60

4

140

2

280

40

5

150

2

300

20

320

(5) = Δ(4)xΔ(1) Marginalni prihod proizvoda faktora proizvodnje MPPFP (u KM)

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

Tabela 6.2. – Drugi metod izračunavanja MPPFP

(1)

(2)

(3) = Δ(2)xΔ(1)

(4)

(5) = (4) x (3)

Količina faktora (u jedinicama faktora)

Ukupna količina proizvodnje (Q)

Marginalni fizički proizvod faktora proizvodnje

Cijena proizvoda (marginalni prihod); C=MP (u KM)

Marginalni prihod proizvoda faktora proizvodnje MPPFP (u KM)

1

50

50

2

100

2

90

40

2

80

3

120

30

2

60

4

140

20

2

40

5

150

10

2

20

Sljedeće pitanje na koje moramo odgovoriti je: Šta određuje funkciju tražnje faktora proizvodnje? Odnosno, koja veličina ima presudan značaj za određivanje nagiba funkcije tražnje faktora proizvodnje? U skladu sa prethodnim dijelom teksta nije teško zaključiti da funkciju tražnje faktora proizvodnje neposredno određuje funkcija marginalnog prihoda proizvoda faktora proizvodnje (MPPFP). Budući da smo napomenuli da je polazna osnova analize proizvodnje i tražnje za faktorima proizvodnje djelovanje zakona opadajućeg prirasta prinosa slijedi da funkcija MPPFP ima opadajući tok. To, istovremeno, znači da i funkcija tražnje faktora proizvodnje (FTRFP) ima opadajući tok.

321

OSNOVE EKONOMIJE Grafikon 6.2. - Teorija marginalne produktivnosti faktora proizvodnje i tražnja za faktorima proizvodnje

Jedno od pitanja vezanih za tržište faktora proizvodnje na koje je potrebno dati odgovor jeste i sljedeće pitanje: Da li je vrijednost marginalnog proizvoda faktora proizvodnje (VMPFP) jednaka MPPFP? Da bismo odgovorili na ovo pitanje moramo prethodno definisati šta je VMPFP. Ovu veličinu izračunavamo kao umnožak cijene proizvoda (C) i MFPF. Dakle: VMPFP = C x MFPFP

Vrijednost marginalnog proizvoda faktora proizvodnje (VMPFP) je, prema tome, jednaka marginalnom prihodu proizvoda faktora proizvodnje (MPPFP) ako i samo ako je cijena proizvoda jednaka marginalnom prihodu (C=MP). Znamo da je ovaj uslov ispunjen samo u jednoj tržišnoj strukturi – na tržištu potpune konkurencije. Na imperfektnim tržištima (monopol, monopolistička konkurencija, oligopol), na kojima je cijena proizvoda veća od marginalnog prihoda (C>MP), vrijednost marginalnog proizvoda faktora proizvodnje veća je od marginalnog prihoda proizvoda faktora proizvodnje (VMPFP>MPPFP).

322

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

Marginalni trošak faktora proizvodnje i tražnja za faktorom proizvodnje Marginalni trošak faktora proizvodnje (MTFP) je trošak koji proističe angažovanjem dodatne jedinice faktora proizvodnje. Dakle: Δ UT MTFP = ----------Δ QF

UT – ukupni troškovi QF – količina faktora Pretpostavljajući da jedno preduzeće može kupiti bilo koju količinu faktora proizvodnje po istoj cijeni (pretpostavka koja korespondira tržištu potpune konkurencije), možemo izvesti funkcije ponude faktora proizvodnje za jedno preduzeće. U skladu sa tim, funkciju ponude faktora proizvodnje jednog preduzeća predstavlja horizontalna linija čija je visina na Y-osi određena cijenom faktora proizvodnje, odnosno marginalnim troškom faktora proizvodnje (MTFP).

Grafikon 6.3. - Marginalni prihod proizvoda faktora, marginalni trošak faktora i tražnja za faktorom proizvodnje

323

OSNOVE EKONOMIJE

Odgovor na pitanje koju količinu faktora proizvodnje će tražiti jedno preduzeće dat je količinom faktora proizvodnje pri kojoj se izjednačavaju marginalni prihod proizvoda faktora proizvodnje i marginalni trošak faktora proizvodnje (MPPFP=MTFP). Grafikon 6.3. prikazuje količinu faktora KFrt koju će proizvođač tražiti kao optimalnu (ravnotežnu) količinu pri kojoj se izjednačavaju marginalni prihod proizvoda faktora proizvodnje i marginalni trošak faktora proizvodnje. Marginalni prihod proizvoda faktora proizvodnje je opadajuća funkcija zbog ključnog uticaja funkcije marginalnog fizičkog proizvoda rada na izgled ove funkcije. Međutim, zašto je funkcija marginalnog troška faktora horizontalna i paralelna sa apscisom? Ova funkcija je horizontalna, što znači da je marginalni trošak faktora konstantan, budući da u ovoj analizi pretpostavljamo da tržište faktora proizvodnje ima obilježja tržišta potpune konkurencije. Na takvom tržištu cijena faktora proizvodnje je konstantna.

Tržište rada U poglavlju o troškovima proizvodnje naglasili smo distinkciju između troškova proizvodnje u kratkom i dugom roku. Karakteristika troškova proizvodnje u kratkom roku je postojanje dvije vrste troškova: fiksnih i varijabilnih. Fiksni troškovi su dominantno određeni datom tehnologijom, odnosno opremom i vijekom njenog trajanja, dok varijabilni troškovi proističu iz upotrebe varijabilnih inputa: sirovina, repromaterijala, energenata, poluproizvoda i rada. Od svih varijabilnih inputa naglasili smo da je rad najvarijabilniji proizvodni input budući da se količina utrošenog rada po jedinici proizvodnje mijenja, dok se utrošak ostalih varijabilnih faktora mijenja sa promjenom proizvodnje, ali je po jedinici proizvodnje utrošak ostalih varijabilnih inputa standardizovan. Varijabilnost utrošenog rada po jedinici proizvodnje proističe iz zakona opadajućeg prirasta prinosa rada kao faktora proizvodnje, koji smo predstavili funkcijom marginalnog fizičkog proizvoda rada (MFPR). Ova funkcija pri niskom stepenu iskorištenosti kapaciteta raste, a zatim sa porastom stepena iskorištenosti kapaciteta zbog djelovanja zakona opadajućih prinosa ima opadajući tok. 324

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

Tražnja za radom U prethodnom dijelu teksta u kojem smo prezentirali osnove analize tržišta faktora proizvodnje naveli smo da je tražnja za određenim faktorom proizvodnje određena funkcijom marginalnog prihoda proizvoda faktora proizvodnje (MPPFP). Ovaj osnovni princip izvođenja funkcije tražnje za faktorima proizvodnje vrijedi, naravno, i za rad kao faktor proizvodnje. Prema tome, funkcija tražnje za radom (FTR) određena je funkcijom marginalnog prihoda proizvoda rada (MPPR). Funkcija MPPR je linearna i ima opadajući tok, a određena je dvjema veličinama: - marginalnim prihodom (MP), i - marginalnim fizičkim proizvodom rada (MFPR). Prema tome: MPPR = MP x MFPR

Na tržištu potpune konkurencije cijena proizvoda (C) je određena ukupnim odnosima ponude i tražnje na tržištu tog proizvoda. Budući da je cijena data, odnosno da je proizvođač „price taker“, cijena proizvoda na ovom tržištu je jednaka marginalnom prihodu (MP). Kako je tražnja za radom određena funkcijom MPPR, a ova funkcija određena marginalnim prihodom, odnosno cijenom proizvoda koji proizvode faktori proizvodnje – u ovom slučaju rad, onda se funkcija tražnje za radom može pomjerati: - kao posljedica promjena cijene proizvoda, usljed ukupnih odnosa ponude i tražnje na tržištu tog proizvoda, - te kao posljedica promjena MFPR. Ako se funkcija MFPR ne mijenja, a dolazi do promjena cijena proizvoda, tražnja za radom će se promijeniti budući da promjena cijene proizvoda utiče na promjenu MPPR.

325

OSNOVE EKONOMIJE Grafikon 6.4. - Marginalni fizički proizvod rada i funkcije tražnje za radom

Promjena MFPR, također, utiče na pomjeranje funkcije MPPR u istom smjeru. Dakle, smanjenje MFPR utiče na smanjenje MPPR, a time i tražnje za radom, i obratno.

Tržišna funkcija tražnje za radom Tržišna funkcija tražnje za radom izvodi se iz zbira funkcija tražnje za radom preduzeća koja proizvode supstitute, pa stoga međusobno konkurišu. Dakle, tržišna funkcija tražnje za radom je određena zbirom tražnje za radom pri određenim nivoima marginalnog troška rada (MTR). Podsjetimo se da je MTR na savršeno konkurentnom tržištu određen cijenom rada, odnosno satnicom ili nadnicom. Satnica ili nadnica je cijena koju poslodavac (preduzetnik) plaća vlasniku rada (radniku/zaposleniku) za jedan sat rada. Cijena rada zavisi od složenosti rada i spremnosti da radnici ponude svoj rad pri određenoj satnici. Na tražnju preduzeća za radom utiče MPPR koji je pod uticajem dvije veličine o kojima smo prethodno govorili (cijena proizvoda proizvedenog upotrebom rada kao faktora 326

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

i marginalnim fizičkim proizvodom rada). Tražena količina rada jednog preduzeća određena je presjecištem funkcija MPPR i MTR, odnosno cijene rada.

Tabela 6.3. – Tržišna tražnja za radom izvedena iz pojedinačnih funkcija tražnje za radom Tražnja za radom (sati rada)

Satnica (KM/sat)

Preduzeće A

Preduzeće B

Preduzeće C

Tržišna tražnja za radom

4

150

180

200

530

6

100

140

100

340

8

78

119

67

264

Kakav zaključak možemo izvesti na osnovu podataka prezentiranih u tabeli 6.3. kojom ilustrujemo izvođenje tržišne funkcije tražnje za radom (TFTRR) iz funkcija tražnje za radom pojedinačnih preduzeća (A, B i C)? Tražnja za radom preduzeća A, B i C opada u različitim procentima u odnosu na rast satnice (nadnice), pa se u zavisnosti od pojedinačnih funkcija tražnje za radom mijenja i TFTRR. Vidimo da rast satnice za 50% (sa 4 KM na 6 KM) ima za posljedicu različite procentualne promjene tražene količine rada: - preduzeće A je smanjilo tražnju za radom za 33,3%; - preduzeće B za 22,2%; a - preduzeće C za 50%. Stavljanjem u odnos procentualne promjene tražene količine rada sa procentualnom promjenom cijene rada (satnice) dobivamo veličinu koja se zove elastičnost tražnje za radom. Elastičnost tražnje za radom preduzeća A je 0,67, preduzeća B 0,44, dok je elastičnost tražnje za radom preduzeća C jednaka 1. Dakle, koeficijent elastičnosti tražnje za radom je veličina koja pokazuje za koliko procenata se mijenja tražena količina rada kao posljedica promjene cijene rada za jedan procenat.

327

OSNOVE EKONOMIJE

Procentualna promjena tražene količine rada Δ%QR Er = -------------------------------------------------------------- = -------------Procentualna promjena cijene rada (satnice) Δ % CR

QR – tražena količina rada (u satima rada) CR – cijena rada Koeficijent Er ima negativan predznak, budući da rast satnice uz zakon opadajućeg prirasta prinosa podrazumijeva pad marginalnog fizičkog proizvoda rada, rast troškova rada i po tom osnovu smanjenje tražnje za radom kao faktorom proizvodnje. Postoje tri osnovna faktora od kojih zavisi veličina koeficijenta elastičnosti tražnje za radom. To su: - elastičnost tražnje za proizvodom koji je proizveden angažovanjem dodatne jedinice rada; - odnos troškova rada prema ukupnim troškovima i - broj faktora proizvodnje koji mogu biti supstituti radu kao faktoru proizvodnje.

Elastičnost tražnje za proizvodom i elastičnost tražnje za radom Kakva veza postoji između cjenovne elastičnosti tražnje za proizvodom koji proizvodi preduzeće i elastičnosti tražnje za radom tog preduzeća? Veza između ove dvije vrste elastičnosti je izravna, odnosno upravo proporcionalna. Drugim riječima, što je apsolutna vrijednost cjenovne elastičnosti tražnje za proizvodom (Ect) veća, time je veća i elastičnost tražnje za radom kao faktorom proizvodnje (Er).

Odnos troškova rada prema ukupnim troškovima Uticaj učešća troškova rada u ukupnim troškovima proizvodnje na veličinu elastičnosti tražnje za radom je sljedeći: što je veće učešće troškova rada u ukupnim troškovima proizvodnje veća je elastičnost tražnje za radom. Drugim riječima, što je veće učešće troškova rada u ukupnim troškovima rada svaki porast satnice (nadnice) po328

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

drazumijevaće veće reduciranje angažovanog rada, odnosno smanjenje tražnje za radom. U radno intenzivnim proizvodnim procesima, u kojima je učešće rada u ukupnim troškovima visoko, elastičnost tražnje za radom će biti visoka. Sa druge strane, u kapitalno intenzivnim industrijama, u kojima je učešće rada u ukupnim troškovima manje, elastičnost tražnje za radom će biti niska.

Broj proizvodnih faktora supstituta rada Što je veći broj supstituta radu kao proizvodnom faktoru, elastičnost tražnje za radom će biti veća i obrnuto, manji broj supstituta će podrazumijevati manju elastičnost tražnje za radom. Ako poslodavac ima mogućnost brze supstitucije rada nekim drugim faktorom (kapitalom, odnosno novom opremom), povećanje cijene rada će podrazumijevati procentualno veće smanjenje tražnje za radom. Međutim, ako rad kao proizvodni faktor nije moguće supstituirati drugim faktorom proizvodnje u kratkom vremenskom periodu, onda će elastičnost tražnje za radom biti manja.

Ponuda rada U prethodnom dijelu analize tržišta rada govorili smo o tražnji rada na nivou pojedinačnog preduzeća i o tržišnoj tražnji za radom. U ovom dijelu ćemo analizirati funkcije ponude rada: individualnu ponudu rada i tržišnu ponudu rada. Kakva je razlika između ove dvije funkcije?

Funkcija individualne ponude rada Funkcija individualne ponude rada bitno se razlikuje od tržišne funkcije ponude rada, budući da pojedinac (jedna osoba koja nudi rad) ne može povećavati ponudu rada preko granica fizičke izdržljivosti tokom jednog dana ili radne sedmice. Drugim riječima, osoba ne može povećavati ponudu rada bez analize efekta prekomjernog rada na njegovo zdravstveno stanje, mogućnosti usavršavanja i porodični život. U skladu sa osnovama ekonomike tržišta rada, na 329

OSNOVE EKONOMIJE

individualnu funkciju ponude rada presudno utiču dva poticaja i dva efekta. Poticaji su: - veća zarada koja proističe iz većeg radnog angažmana (veći broj sati rada dnevno); - poticaji ka odmoru i zabavi koji proističu iz potrebe čovjeka da obnovi psihičku i fizičku sposobnost korištenjem većeg broja sati dnevno za rekreaciju, vježbanje, razonodu ili za čitanje. Dva efekta su: - efekat supstitucije i - efekat dohotka. Efekat supstitucije djeluje kada cijena rada raste. Porastom stanice rada radnici su spremni raditi više sati dnevno, odnosno sedmično. Ukoliko je radna sedmica zakonom definisana na 40 sati rada (osam sati dnevno pet radnih dana u sedmici), a cijena rada poraste ili poslodavci ponude veću satnicu za prekovremeni rad (to je česta pojava), radnici mogu odlučiti supstituirati sate odmora satima rada, budući da u tom slučaju zarađuju više. Efekat dohotka je drugi efekat koji djeluje u suprotnom smjeru u odnosu na efekat supstitucije. Naime, kada radnici/zaposlenici obavljaju rad čija cijena raste, njihovi dohoci također rastu. Porastom dohotka raste tražnja za normalnim dobrima. U ekonomici tržišta rada vrijeme za odmor i zabavu definiše se kao normalno dobro (normalna „roba“). U ovom slučaju rastom dohotka (satnice, odnosno plate) zaposlenika raste tražnja za odmorom/zabavom. Radnik će smanjiti ponudu rada, odnosno biće spreman na manje sati rada dnevno ili sedmično kada njegov dohodak poraste. Efekat supstitucije i efekat dohotka djeluju suprotnosmjerno. U zavisnosti od intenziteta djelovanja jednog i drugog efekta zavisiće i individualna ponuda rada. Općenito, efekat supstitucije odmora radom za višu ponuđenu satnicu intenzivniji je pri nižem nivou dohotka pojedinca, dok pri višim nivoima dohotka pojedinaca efe-

330

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

kat dohotka ima jači intenzitet djelovanja, odnosno osobe sa višim dohocima preferiraju manju ponudu rada, a više sati odmora i rekreacije. Zbog prethodno navedenih faktora, individualna funkcija ponude rada nije linearna. Rastom stanice individualna ponuda rada raste do određenog nivoa. Nakon tog nivoa počinje dominirati efekat dohotka, koji utiče na povećanu zakrivljenost individualne funkcije ponude rada, odnosno na smanjivanje ponude rada nakon ostvarivanja viših (visokih) dohodaka.

Grafikon 6.5. - Individualna funkcija ponude rada

Faktori koji utiču na ponudu rada Dva osnovna faktora koja utiču na ukupnu ponudu rada (tržišnu ponudu rada - TPR) su: cijena rada na ostalim segmentima tržišta rada i nenovčani faktori.

331

OSNOVE EKONOMIJE

Cijena rada na ostalim segmentima tržišta rada bitno utiče na ukupnu ponudu rada u jednoj industrijskoj grani budući da osobe koje rade u toj grani često imaju potrebno obrazovanje za obavljenje sličnih poslova u srodnim, odnosno sličnim industrijama. Inženjer koji radi u automobilskoj industriji može raspolagati vještinama i kvalifikacijama koje su neophodne u industriji kućanskih aparata ili namjenskoj industriji. Ukoliko je cijena rada viša u industriji kućanskih aparata u odnosu na automobilsku industriju, inženjeri ili visokokvalifikovani radnici mogu aplicirati za poslove u bolje plaćenim proizvodnjama. Na taj način oni mogu uticati na odnose ponude i tražnje za radom na nivou industrijskih grana, odnosno djelatnosti. Drugi primjer je da inženjer informatičar ili inženjer elektrotehnike koji je specijaliziran za kreiranje softverskih paketa može jedno vrijeme održavati softver u hotelijerstvu. Međutim, ukoliko su bolje plaćeni poslovi u djelatnosti finansijskih usluga on će svoja znanja ponuditi na tom segmentu tržišta rada. Nenovčani faktori koji utiču na veću ili manju ponudu rada u različitim industrijskim granama jesu faktori koji se odnose na uticaj specifičnih vrsta poslova na zdravstveno stanje, stepen zaštite na radu, mogućnost korištenja odmora, mogućnost usavršavanja, radna atmosfera i mogućnost napredovanja. Poslovi koji su bolje plaćeni, ali mogu biti opasni po zdravlje nisu vrste poslova u kojima je ponuda rastuća. Sa druge strane, zaposlenici često preferiraju manje plaćene poslove u istoj industrijskog grani ili srodnim granama ukoliko je radna atmosfera u preduzećima u kojima rade bolja, ili ukoliko postoji veća mogućnost ubrzanog usavršavanja i napredovanja.

Faktori koji utiču na tražnju i ponudu rada na različitim segmentima tržišta rada Faktori koji utiču na tražnju za radom U prethodnom dijelu teksta, analizirajući osnovne faktore koji određuju funkciju tražnje za radom, naveli smo da je funkcija marginalnog prihoda proizvoda rada (MPPR) ujedno i funkcija tražnje za radom. Na MPPR djeluju dvije veličine: marginalni prihod (MP) i marginalni fizički proizvod rada (MFPR). 332

6

POGLAVLJE

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

Prva veličina koja utiče na MPPR je marginalni prihod (MP=ΔUP/ ΔQP; UP=CxQP). Budući da je marginalni prihod jednak količniku dodatnog ukupnog prihoda i dodatne proizvodnje, te da na ukupan prihod utiče cijena proizvoda i količina proizvoda proizvedenog korištenjem rada kao faktora proizvodnje, proističe da uslovi ponude i tražnje za proizvodima koji su proizvedeni različitim vrstama rada utiču na tražnju za tim vrstama rada. Upravo zbog ovoga smo na početku poglavlja istakli da je tražnja za faktorima proizvodnje vrlo specifična i da je njena osnovna karakteristika njena izvedenost iz tražnje za proizvodima ili uslugama koji se tim faktorima proizvode. Drugim riječima, povećana tražnja za automobilima će dovesti do povećane tražnje za radom u svim segmentima proizvodnje dijelova za automobilsku industriju. Vrijedi i obratno. Smanjenje tražnje za automobilima će značiti i smanjenu tražnju za inženjerima, visokokvalifikovanim i kvalifikovanim radnicima koji proizvode dijelove za automobilsku industriju: od mjenjača i kočionih cilindara, preko proizvodnje radilica za motore, elektronskih uređaja ugrađenih u automobile, do automobilskih školjki. Smanjenje tražnje za novim automobilima smanjiće potražnju za npr. automobilskim školjkama, što znači da će biti smanjena potražnja za limovima od kojih su izrađene automobilske školjke, a to dalje znači smanjenje tražnje za metalima od kojih su izgrađeni limovi za automobilske školjke. Smanjenje tražnje za proizvodima u ovom proizvodnom lancu značiće smanjenje tražnje i za radom u svakom od ovih segmenata proizvodnje. Druga veličina koja utiče na tražnju za radom (funkciju tražnje za radom) jeste marginalni fizički proizvod rada (MFPR). MFPR je veličina koja je pod dominantnim uticajem tri sljedeća faktora: - sposobnosti i vještina svakog zaposlenika pojedinačno posmatrano koje mogu biti urođene ili naučene; - intenziteta napora i radnog angažmana; - ostalih proizvodnih faktora koji su na raspolaganju zaposlenicima (prije svega raspoloživa tehnologija, odnosno mašine i uređaji, tj. tehnička opremljenost rada). Pod pretpostavkom da zaposlenici u konkurentskim granama proizvodnje raspolažu približno istim sposobnostima i vještinama i da

333

OSNOVE EKONOMIJE

ulažu približno isti intenzitet napora i radnog angažmana, ključni faktor koji će uticati na MFPR biće tehnička opremljenost rada. Ako radnici u jednoj industrijskoj grani raspolažu modernijom tehnologijom, odnosno boljim mašinama i opremom, njihov MFPR biće veći pa će time biti i veća tražnja za njihovim radom. Na ovom mjestu je potrebno da se prisjetimo sljedećeg: ukoliko su ostali faktori nepromijenjeni (ceteris paribus), preduzeća čiji radnici imaju veći MFPR imaju nižu troškovnu strukturu (zbog produktivnijeg rada), što im omogućuje bolje poslovne rezultate (više profite).

Faktori koji utiču na ponudu rada Na različitu ponudu rada u različitim industrijskim granama utiče veći broj faktora, od kojih su najznačajniji sljedeći: -

nenovčani faktori ponude rada; broj osoba koje stvarno mogu da obavljaju određene poslove; troškovi obuke, treninga ili prekvalifikacija i troškovi premještanja sa jednog posla na drugi posao.

Spremnost osoba da svoj rad ponude u različitim djelatnostima i granama zavisi od nenovčanih faktora od kojih smo najznačajnije već spominjali: opasnost obavljanja pojedinih vrsta poslova (opasnost po zdravlje – raditi kao rudar na unutrašnjem kopu i raditi kao građevinski radnik na izgradnji autoputa ne podrazumijeva isti nivo rizika po zdravlje), mogućnost napredovanja (obrazovni radnici su znatno slabije plaćeni od finansijskih službenika, ali atraktivnost rada u obrazovnom procesu jeste u mogućnosti bržeg sticanja znanja, usavršavanja i studijskih putovanja), i kvalitet radne sredine (razmjerno veliki broj zaposlenika često ispred same novčane naknade za rad stavljaju kvalitet radne okoline, odnosno humanost i dobre međuljudske odnose na radu). Broj osoba koje stvarno mogu obavljati specifične vrste poslova. Za specifične vrste poslova potrebne su specifične kvalifikacije, ili posebna posvećenost tim poslovima. Poslove obrazovnog radnika mogu željeti raditi mnoge osobe, ali stvarna mogućnost ponude rada na tržištu obrazovnih radnika zavisi od prethodno stečenih dugogo334

6

POGLAVLJE

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

dišnjih kvalifikacija. Poslovi kontrole lijekova u farmaceutskoj industriji mogu, također, biti veoma atraktivni i mnoge osobe mogu poželjeti da se pojave kao konkurenti na ovom specifičnom segmentu tržišta rada, ali za obavljanje ovog posla nije dovoljan samo završen farmaceutski fakultet već je potrebno da kandidat ima specijalizaciju za tu vrstu posla i uz to višegodišnje iskustvo u obavljanju tog posla. Troškovi specijalizacije, doobuke ili dodatnog obrazovanja mogu biti visoki i uticati na smanjivanje stvarne u odnosu na potencijalnu ponudu rada. Ne tako mali broj bosanskohercegovačkih ljekara koji su tokom ili neposredno poslije rata u BiH otišli u inostranstvo bili su suočeni sa veoma restriktivnim zahtjevima zemalja u koje su se odselili za nostrificiranje liječničkih diploma i specijalizacija stečenih u našoj zemlji. Premda je nivo znanja i stručnosti kojima su raspolagali bio visok, dugi niz godina i restriktivni zahtjevi za specijalizacijom u smislu visokih dodatnih troškova i polaganja dodatnih ispita onemogućili su neke naše državljane da obavljaju poslove za koje su obrazovani u našoj zemlji. Na ponudu rada u različitim djelatnostima utiču i troškovi promjene radne, odnosno životne sredine. Ako osobe raspolažu nekretninama u jednom dijelu zemlje, a tražnja za njihovim kvalifikacijama raste u drugom dijelu zemlje u kojima te osobe ne raspolažu stambenim prostorom, troškovi rente koju bi plaćali za iznajmljivanje stambenog prostora mogu da budu veći od razlika u cijenama rada čime atraktivnost takvih poslova prestaje, a tržište rada postaje rigidnije.

Interakcije tražnje za radom i ponude rada i ravnotežna cijena rada Ravnoteža na tržištu rada u uslovima tržišta potpune konkurencije Za razliku od funkcije individualne ponude rada koja je, kao što smo već vidjeli, zakrivljena funkcija sa prelomnom tačkom nakon koje počinje dominirati efekat dohotka u odnosu na efekat supstitucije, funkcija tržišne ponude rada je linearna rastuća funkcija u kojoj ukupna ponuda rada raste kao posljedica rasta nadnica. Pretpostavka ovog polaznog modela interakcija tržišne ponude rada 335

OSNOVE EKONOMIJE

i tražnje za radom jeste nepostojanje tržišnih imperfekcija, odnosno funkcionisanje tržišta rada na principima tržišta potpune konkurencije. U takvim okolnostima rast ponuđene satnice (nadnice) ima za posljedicu rast ponude rada. Tržišna funkcija tražnje za radom je, kao što smo ranije prezentirali, zbirna funkcija tražnje za radom preduzeća koja se pojavljuju kao tražioci rada. Funkcija tražnje za radom je izvedena iz funkcije marginalnog prihoda proizvoda rada (MPPR) i predstavlja opadajuću funkciju koja je pod uticajem marginalnog prihoda i marginalnog fizičkog proizvoda rada. Na presjecištu ovih dvaju funkcija formira se ravnotežna cijena rada (satnica, nadnica).

Grafikon 6.6. - Tržišne funkcije ponude i tražnje za radom bez učešća sindikata u određivanju cijene rada

Na grafikonu 6.6. prikazane su tržišna funkcija ponude rada (rastuća funkcija) i tržišna funkcija tražnje za radom (opadajuća funkcija). Ravnotežna nadnica određena je presjecištem ove dvije funkcije. Sve tačke na funkciji ponude rada iznad tačke ravnoteže znače višak ponude rada, dok tačke ispod ravnotežne krećući se po funkciji ponude rada znače manjak ponude rada za nadnicu koju su poslodavci voljni i mogu ponuditi. 336

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

Uticaj sindikata na određivanje cijene rada i uslova na tržištu rada Sindikat, kao organizovano udruživanje radnika u cilju poboljšavanja uslova i cijene rada, dobio je na značaju u posljednjim decenijama 19. vijeka, a posebno u drugoj polovici 20. vijeka. Organizovanje međunarodnih radničkih internacionala pod velikim intelektualnim uticajem Karla Mar.a i Friedricha Engelsa u 19. vijeku označilo je institucionaliziranje organizovane borbe radnika za poboljšavanje uslova rada. Pri svemu ovome ne treba zaboraviti da je period industrijske revolucije nerijetko imao za posljedicu ekstremno teške uslove rada zaposlenih, cijene rada koje nisu bile dovoljne za elementarno preživljavanje i (zlo)upotrebu dječje radne snage. Zbog ovakvih kretanja u prvoj polovici 19. vijeka organizovani radnički pokreti imali su istorijski i veliki značaj za povećavanje pritiska na poslodavce i vlasti (vlade zemalja) da obezbijede povoljnije uslove rada i veću cijenu rada. Pojavom sindikata na tržištu rada bitno se mijenjaju uslovi i način određivanja cijene rada. Danas u većini savremenih tržišnih ekonomija sindikati su veoma jake organizacije koje imaju vrlo značajnu ulogu u određivanju minimalnih nadnica, odnosno u određivanju cijene rada. U Bosni i Hercegovini sindikati su organizovani na entitetskom nivou: Sindikat FBiH i Sindikat RS. Sindikati u oba entiteta kroz instituciju Ekonomsko-socijalnog vijeća na tripartitnoj osnovi utiču na određivanje cijene rada. Tripartitna osnova znači da Ekonomsko-socijalno vijeće čine predstavnici tri strane relevantne u određivanju cijene rada: sindikati, kao predstavnici interesa zaposlenika (radnika), vlade, kao predstavnici izvršne vlasti, i poslodavci kao predstavnici vlasnika preduzeća (tražioci ili kupci rada kao faktora proizvodnje). Dva osnovna cilja sindikalnog organizovanja su: - osiguravanje zaposlenosti svih članova sindikata i - postizanje što većih plata članova sindikata, odnosno maksimizacija cijene rada u datim uslovima proizvodnje. 337

OSNOVE EKONOMIJE

Ova dva osnovna cilja sindikata utiču na ukupnu cijenu rada, premda je prosječna cijena rada na tržištu određena ukupnim odnosima ponude i tražnje rada, odnosno uticajem na cijenu rada i članova i onih koji nisu članovi sindikata. U pravilu, više cijene rada ostvaruju članovi sindikata. Međutim, rast cijene rada kao posljedica pregovaračke moći sindikata ima ponekad za posljedicu manju tražnju poslodavaca za radom i njihovo usmjeravanje na tražnju za radom osoba koje nisu članovi sindikata. Grafički predstavljena funkcija ponude rada članova sindikata predstavlja kombinovanu liniju koja je horizontalna i paralelna sa X-osom do tačke u kojoj dodiruje funkciju ponude rada bez postojanja sindikata. Nakon te tačke, funkcija ponude rada je rastuća funkcija ponuđene nadnice. Horizontalni dio funkcije ponude rada predstavlja ponudu rada na nivou minimalno zahtijevane cijene rada, ispod koje članovi sindikata ne pristaju na rad. Dakle, bilo koji nivo nadnica ispod zahtijevane nadnice na kojoj insistira sindikat podrazumijeva odsustvo bilo kakve ponude rada članova sindikata.

Grafikon 6.7. - Uticaj sindikata na formiranje cijene rada

338

6

POGLAVLJE

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

PRIMJER - Uticaj nacionalnih zakonodavstava na tržište rada, zaposlenost i nezaposlenost u razvijenim zemljama u periodu Globalne krize 2008-2009.

G

lobalna finansijska i ekonomska kriza koja je započela krizom likvidnosti američkih banaka u avgustu 2007., kao posljedica dugogodišnjeg napuhavanja cijena nekretnina i finansijskih imovina, prenesena je na Zapadnu Evropu, Daleki Istok i gotovo sve ostale zemlje svijeta. Ova kriza nazvana je i prvom istinskom globalnom svjetskom ekonomskom krizom. Posljedica pada kreditne aktivnosti banaka u Sjedinjenim Državama bile su pad cijena nekretnina, bankrot velikog broja kompanija iz građevinskog sektora, ali i nekoliko bankrota velikih investicionih banaka (banke čiji je osnovni posao kupovina i prodaja vrijednosnih papira, poput dionica i obveznica – primjer bankrot banke Lehman Brothers). Globalna kriza je imala za posljedicu značajan pad proizvodnje, smanjenje plata i smanjenje zaposlenosti. Pad zaposlenosti je, međutim, bio bitno različitog intenziteta u razvijenim zemljama. Najizrazitiji porast nezaposlenosti evidentiran je u Španiji, a potom u Sjedinjenim Državama i zemljama juga eurozone. Sa druge strane, nezaposlenost u Njemačkoj je bila niža 2009. nego 2007. Tekst koji slijedi je prilagođena (u nekim dijelovima dopunjena) verzija teksta objavljenog u londonskom časopisu The Economist u izdanju od 09.10.2010. u Izvještaju o stanju svjetske ekonomije. Prilagođeni prijevod teksta „From hoarding to hiring“ koji slijedi je prijevod autora ovog udžbenika. Vezu između pada proizvodnje i pada zaposlenosti u ekonomskoj literaturi prvi je kao zakon definisao Arthur Okun. Po Okunu, ova veza je dovoljno predvidiva da bi bila okvalifikovana kao ekonomski zakon. Okun je u svojim istraživanjima pokazao da padom BDP Sjedinjenih Država za 2%, stopa nezaposlenosti poraste za približno 1%. Ova veza između BDP i stope nezaposlenosti po njenom autoru nazvana je Okunov zakon. Tokom globalne recesije 20082009. Okunov zakon, međutim, nije bilo moguće dokazati u nizu zemalja. U Sjedinjenim Državama, Novom Zelandu i Španiji primjena

339

OSNOVE EKONOMIJE

Okunovog zakona nije dala rezultate: nezaposlenost u Španiji je povećana u dvostruko većem procentu u odnosu na smanjenje BDP, što je izravno suprotno Okunovom zakonu. Sa druge strane, u većini ostalih zemalja uticaj recesije bio je znatno blaži nego u Španiji. U Njemačkoj je nezaposlenost 2009. bila niža nego 2007. godine. Ovakvi rezultati doveli su u pitanje dugo podržavane stereotipe o karakteristikama tržišta rada. Prema analizama Joahima Mollera iz Instituta za istraživanje zaposlenosti, tržište rada je u Njemačkoj prošlo transformaciju od tržišta za koje se govorilo da je okarakterisano „eurosklerozom“, do tržišta koje se odlikuje fleksibilnošću. Sjedinjene Države, koje su dugo vremena bile pojam efikasnog i fleksibilnog tržišta rada, tokom globalne krize izgledaju „sklerotično“ (da ponovo posudimo termin Joahima Mollera). Ne samo da je stopa nezaposlenosti u Sjedinjenim Državama bila 9,6% (kraj 2009./početak 2010.), već skoro polovica od ukupnog broja nezaposlenih bez posla su duže od šest mjeseci, što je najveći procenat nezaposlenih preko šest mjeseci od Velike depresije. Čime se može objasniti takva promjena okolnosti? Prvo, efekti recesije su različito raspoređeni. U zemljama kao što su Sjedinjene Države, Španija i Irska, „eksplozija“ tržišta stambenih objekata prije recesije prouzrokovala je tokom recesije nagli pad aktivnosti u građevinarstvu, uz posljedični pad velikog broja radnih mjesta za koje se ne može pretpostaviti da bi se uskoro mogla obnoviti. Nasuprot tome, u zemljama koje svoj rast baziraju na izvozu, štete od recesije proistekle iz pada globalne trgovine bile su znatno manje, budući da se pokazalo da je pad globalne trgovine bio privremenog karaktera. Drugo, zakoni i podzakonski akti koji regulišu funkcionisanje tržišta rada u različitim zemljama bitno se razlikuju. Neke zemlje su nastojale eliminisati posljedice Okunovog zakona legislativnim okvirom koji je nametao velike troškove u slučaju otpuštanja radnika. Pierrre Chauc i njegove kolege iz Ecole Polytechnicque pokazali su da je rigidnost zakonskih odredbi o otpuštanju radnika u Španiji uticala na poslodavce da značajan broj ugovora o radu zaključuju na određeno vrijeme (privremeni poslovi). Premda su od početka krize

340

6

POGLAVLJE

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

zakoni u Španiji donekle izmijenjeni, oni nisu bitnije promijenili stanje na tržištu rada. Prava radnika sa privremenim poslovima (ugovori o radu na određeno vrijeme) u Španiji su vrlo reducirana, pa je u pretkriznom periodu 30% ukupnog broja radnika bilo u statusu privremeno zaposlenih. Budući da poslodavci nisu imali dodatne troškove prekida ugovora sa ovom kategorijom radnika, oni su prvi ostali bez zaposlenja i prihoda. Najveću razliku u tekućoj krizi u odnosu na ranije periode predstavlja način reakcije samih kompanija na krizu. U većini razvijenih zemalja kompanije su u periodu krize uglavnom smanjivale broj radnih sati, a u manjem broju slučajeva otpuštale zaposlenike. Njemačke kompanije su tokom 2009. smanjile broj radnih sati u vremenu koje je ekvivalentno ukupnom broju od 1,4 miliona radnih mjesta. Njemačka vlada je podsticala ovakvo održavanje radnih mjesta svojim proslavljenim shemama Kurzarbeit (skraćeno radno vrijeme), kojima je subvencionirala poslodavce za kraće radne dane zaposlenika kako ih poslodavci ne bi otpuštali. Međutim, ove sheme bile su uzrok za tek oko četvrtinu reduciranja ukupnog broja radnih sati. Kompanije nisu bile prisiljene da održavaju radna mjesta skraćivanjem broja radnih sati. To je bio njihov izbor zasnovan na ekonomskoj logici odnosa ulaganja u radno mjesto i troškova otpuštanja te ponovnog zapošljavanja i treninga nove radne snage. Prije recesije industrijske grane poput metalne, hemijske i mašinske industrije bile su suočene sa problemom kako naći dovoljan broj kvalifikovanih radnika. Radnici u ovim industrijama su obučeni i specijalizirani, i trošak njihove zamjene novim radnicima, u čiju je obuku ponovo potrebno ulagati, iznosi približno 32.000 eura. Kada se tražnja za radom smanjuje kompanije se oslanjaju na ove radnike, budući da je njihova sposobnost povećanja produktivnosti veća u odnosu na nedovoljno obučene radnike. Za razliku od Njemačke, u Sjedinjenim Državama kompanije su bile sklonije otpuštanju radnika u odnosu na smanjivanje broja radnih sati. Prema istraživanjima osoblja OECD-a, američke kompanije su u recesiji izazvanoj prelaskom sa fiksnih na fluktuirajuće devizne kurseve, padom vrijednosti američkog dolara i Prvim naftnim šokom (cijena nafte je za nekoliko sedmica 1974. povećana za približno

341

OSNOVE EKONOMIJE

300%) od ukupnog smanjenja efektivno utrošenih sati rada približno trećinu smanjile otpuštajući radnike, a dvije trećine smanjujući broj radnih sati ili broj radnih dana u sedmici, odnosno godini. U recesiji 2008-2009. situacija u Sjedinjenim Državama bila je suprotna.

Kapital, zemlja i preduzetništvo kao faktori proizvodnje Osim rada, kao temeljnog faktora proizvodnje, postoje još tri faktora proizvodnje: kapital, zemlja i preduzetništvo. Posljednji faktor proizvodnje koji smo naveli, preduzetništvo, jeste vrlo specifičan faktor. Zadatak preduzetnika je kombinovanje tri faktora proizvodnje: rada, kapitala i zemlje (prirodnih resursa) u cilju iznalaženja superiornijih metoda proizvodnje ili uspješnijeg korištenja postojeće tehnologije kao načina ostvarivanja povećanih profita (zarada).

Kapital Jedna od najsažetijih definicija kapitala jeste da je kapital imovina koja donosi uvećanu vrijednost. Osnovna karakteristika kapitala u skladu sa ovom, vrlo jednostavnom definicijom jeste da vrijednost, koja može biti u obliku novčanih i materijalnih sredstava, treba da njenom vlasniku donese uvećanu vrijednost. To znači da vlasnik kapitala treba da ostvari zaradu od ulaganja: ili u obliku štednje ili u obliku poslovnog poduhvata u smislu započinjanja proizvodnje određenog proizvoda ili obavljanja određenih poslovnih usluga.

Novčani kapital i krediti Kapital u obliku novčanih sredstava (novčani kapital) donosi uvećanu vrijednost ukoliko ulaganje novca u banke ili vrijednosne papire donosi njegovom vlasniku kamate ili dividende. Ovo povećanje vrijednosti može biti nominalno, ali ne mora biti realno. Suština povra342

6

POGLAVLJE

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

ta od novca kao kapitala jeste uvećavanje njegove realne vrijednosti, dakle realne zarade. Razlika između nominalne i realne zarade važna je zbog ekonomske pojave koja nam je poznata iz uvodnog izlaganja, a naziva se inflacija. Budući da smo inflaciju definisiali kao rast opšteg nivoa cijena u određenom vremenskom periodu (najčešće godina dana), onda u analizi koristi od ulaganja novčanog kapitala budući prihod ostvaren ulaganjem u banku ili vrijednosne papire određujemo poređenjem nominalnog povrata i stope inflacije. Šta je cijena novčanog kapitala i šta je određuje? Cijena novčanog kapitala je kamata, odnosno kamatna stopa. Kamatna stopa se navodi u procentima u odnosu na glavnicu. - Ako, na primjer, uložimo 10.000 KM u banku kao štedni ulog i ako je kamatna stopa na taj štedni ulog 10%, to znači da ćemo za godinu dana na 10.000 KM dobiti dodatnih 1.000 KM. - Taj iznos od 1.000 KM možemo pribrojiti glavnici od 10.000 KM i produžiti ugovor o štednom ulogu za sljedeću godinu dana. Sada će štedni ulog biti povećan na 10.000 KM + 1.000 KM, dakle na 11.000 KM. - Ako kamatna stopa ostane nepromijenjena (10%), po isteku druge godine kamata na oročena sredstva u iznosu od 11.000 KM iznosiće 1.100 KM (10% od 11.000 KM). - Ako se oročena sredstva na godinu dana povećavaju svake godine za ostvarenu kamatu u toj godini, tada se ukupan iznos štednje na kraju svake godine do prekida oročavanja računa složenim kamatnim računom. Ako smo navedenih 10.000 KM deponovali na štedni račun u periodu od pet godina i ako je godišnja kamatna stopa 10%, ukupan iznos našeg uloga na kraju pete godine bio bi jednak: UV = 10.000 x 1,105 = 10.000 x 1,61051 = 16.105,1 KM

Ukupna vrijednost (UV) našeg početnog štednog uloga od 10.000 KM na kraju pete godine iznosiće 16.105,1 KM. To znači da smo po

343

OSNOVE EKONOMIJE

osnovu obračunatih kamata (kamata na kamatu, odnosno kamata pribrajana na kraju svake godine glavnici i oročavana za sljedećih godinu dana po kamatnoj stopi od 10%) ostvarili prihod od 6.105,1 KM. Pitanje koje se nameće jeste da li je ovaj iznos dovoljno stimulativan da vlasnik novčanog kapitala uveća svoju vrijednost, odnosno novčani kapital. Odgovor na ovo pitanje je moguće dati samo ukoliko znamo podatke o prosječnoj stopi rasta cijena, odnosno o promjenama kupovne moći domaće valute. Ukoliko je prosječna stopa rasta cijena na malo (stopa inflacije) iznosila 11% u navedenom periodu od 5 godina, kamatna stopa koja je potrebna da bi samo očuvala istu kupovnu moć 10.000 KM danas na kraju pete godine morala bi biti jednaka prosječnoj stopi inflacije – dakle 11%. Da izračunamo koliki bi, onda, trebao biti iznos naplaćene kamate, odnosno kolika bi trebala biti UV početnog uloga od 10.000 KM na kraju pete godine da bi pod navedenim uslovima bila zadržana nepromijenjena vrijednost kupovne moći 10.000 KM: UV = 10.000 x 1,115 = 10.000 x 1,68506 = 16.850,6 KM

Prethodni primjer pokazuje da bi pri prosječnoj stopi inflacije od 11% u periodu od pet godina i nominalnoj kamatnoj stopi od 10% na početni ulog od 10.000 KM vlasnik novčanog kapitala bio suočen sa gubitkom realne kupovne moći početnog uloga na kraju pete godine u iznosu od: 16.850,6 KM – 16.105,1 KM = 745,5 KM. Budući da vlasnik novčanog kapitala ulaže sredstva na štedni račun sa ciljem ostvarivanja realnog a ne nominalnog prinosa, banke bi trebale ponuditi nominalnu kamatnu stopu koja je veća od stope inflacije kako bi privukle štediše i na taj način povećale depozite. Ukoliko bi nominalna kamatna stopa iz prethodnog primjera bila povećana na 15% a stopa inflacije bila 11%, tada bi pretpostavljeni štediša na početni ulog od 10.000 KM na kraju pete godine ostvario sljedeću zaradu: UV = 10.000 x 1,155 = 10.000 x 2,01136 = 20.113,6 KM

Realna zarada bi u ovom slučaju bila: 20.113,6 KM – 16.850,6 KM = 3.263 KM. Prosječna realna kamatna stopa bi bila jednaka razlici između nominalne kamatne stope (15%) i stope inflacije (11%). Dakle, bila bi 4%.

344

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

Šta određuje kamatnu stopu? U skladu sa pristupom kreditnih fondova na kamatnu stopu ključni uticaj imaju ponuda kredita i tražnja za kreditima. Kredite nude komercijalne banke, ali na osnovu prikupljenih depozita, odnosno štednje. Stoga je prvi zadatak banaka prikupljanje depozita, odnosno privlačenje deponenata. Na osnovu prikupljenih depozita banke ročnom transformacijom tih depozita u kredite mogu da ponude veće ili manje iznose kredita uz različite kamatne stope. Postoje tri osnovna izvora štednje kao osnove za ponudu kredita. Ti izvori su: štednja stanovništva, štednja preduzeća i štednja države. - Štednja stanovništva u jednoj ekonomiji je posljedica činjenice da postoji određeni procenat domaćinstava koja manje troše u odnosu na ostvareni prihod. Dakle, domaćinstva čiji su prihodi veći od tekuće potrošnje predstavljaju izvor štednje. - Preduzeća su, također, izvor štednje. Naravno, radi se o preduzećima čije su zarade veće od tekućih ulaganja, pa takva preduzeća imaju viškove novčanih sredstava koja mogu deponovati sa određenim rokom oročavanja (tri mjeseca, šest mjeseci ili duže). - Država, odnosno njena vlada može biti izvor formiranja štednje samo pod uslovom da su prihodi države od naplaćenih poreza veći od rashoda te države. Dodatni faktor koji može uticati na porast ponude kredita komercijalnih banaka je porast ponude novca. Promjene ponude novca su u nadležnosti centralne banke. Sa druge strane, tražnja za kreditima predstavlja zbir tražnje za: - potrošačkim kreditima i - tražnje za investicionim kreditima. Tražnja za kreditima je opadajuća funkcija kamatne stope. Rastom kamatne stope raste cijena novčanog kapitala, a tražnja za kreditima se smanjuje. Više kamatne stope na potrošačke kredite uvećavaju trošak finansiranja tekuće potrošnje domaćinstava, odnosno uvećavaju troškove finansiranja investicija u slučaju investicionih kredita. 345

OSNOVE EKONOMIJE

Determinante kamatne stope

K

lasična teorija kamatne stope smatra da je kamatna stopa određena odnosom investicija i štednje, a ne ponudom i tražnjom na novcem. Obim investicija je određen odnosom između stope prinosa na investicije i visinom kamatne stope. Sve dok je stopa prinosa iznad kamatne stope investicije donose zaradu (profit). Sa makroekonomskog stanovišta maksimalan profit se ostvaruje kada su prosječna stopa prinosa na investicije i kamatna stopa jednake. Svako dalje investiranje izaziva opadanje ukupnog profita, odnosno smanjenje bruto nacionalnog proizvoda. Odnos između stope prinosa i ukupnih investicija pokazuje krivulja marginalne efikasnosti kapitala. Što je obim investicija veći niža je marginalna efikasnost kapitala. Štednja je rastuća funkcija kamatne stope. Dakle, što je kamatna stopa viša, veća je štednja. Naravno, vrijedi i obratno. Na mjestu presjecišta krivulja marginalne efikasnosti kapitala i štednje uspostavlja se ravnotežna kamatna stopa. Pristup kreditnih fondova objašnjava formiranje kamatne stope kao posljedicu procesa uravnotežavanja tražnje i ponude kredita. Kreditna tražnja predstavlja zbir tražnje za: - potrošačkim kreditima, - tražnje za investicionim kreditima, i - tražnje za kreditima za finansiranje budžetske potrošnje. Tražnja za fondovima je opadajuća funkcija kamatne stope. Ponuda fondova predstavlja zbir: - štednje pojedinaca, - štednje poslovnih kompanija, i - porasta ponude novca.

346

6

POGLAVLJE

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

Ponuda fondova je rastuća funkcija kamatne stope. Ravnotežna kamatna stopa je ona koja izjednačava tražnju i ponudu fondova. Razlika između ovog i klasičnog pristupa je u tome što ovaj pristup u štednju uključuje pored pojedinaca i poslovne kompanije i porast količine novca u opticaju, dok klasični pristup polazi samo od štednje pojedinaca. Na strani ponude klasični pristup razmatra samo tražnju kompanija u zavisnosti od veličine marignalne efikasnosti kapitala, dok pristup kreditnih fondova u kreditnu tražnju uključuje i pojedince (domaćinstva) i državu (potrebe finansiranja budžetskih rashoda), čime se ovaj pristup više približava realnim odnosima u odnosu na klasični pristup. Keynesova teorija kamatne stope sadržana u Opštoj teoriji zaposlenosti, kamate i novca bitno se razlikuje i od tumačenja klasičara i od pristupa kreditnih fondova. Keynes je smatrao da se osnovna greška klasičara sastojala u razmatranju ekonomskih fenomena pretpostavljajući punu zaposlenost, koja je u osnovi izuzetak a ne pravilo. Pošto su smatrali da je ekonomija uvijek u stanju pune zaposlenosti, klasičari su polazili od određene veličine dohotka, pa su iz te veličine izvodili odnose investicija i štednje, a potom i ravnotežnu kamatnu stopu. Po Keynesu, ključna greška klasičara je u stanovištu da je kamata nagrada za čekanje (odricanje od potrošnje, odnosno štednju), a ne nagrada za odricanje od likvidnosti. Keynes je smatrao da je kamatna stopa određena poticajima ka likvidnosti, pri čemu je potražnja za novcem pod uticajem četiri pobude: - pobude iz dohotka, koja se javlja kao rezultat potrebe da se premosti vrijeme između primanja dohotka i izdataka za potrošnju, - pobude iz poslovanja, koja je rezultat vremenskog nesklada novčanih prihoda i rashoda kompanija, - pobude iz sigurnosti, koja je uslovljena potrebom držanja novca za nepredviđene događaje, i - spekulativnih pobuda, koje predstavljaju tražnju za novcem u cilju investiranja u vrijednosne papire.

347

OSNOVE EKONOMIJE

U zavisnosti od podudarnosti očekivanja veličine kamatnih stopa sa stvarnim kamatnim stopama, tražnja za novcem može imati veći ili manji uticaj na buduće kamatne stope. Polazno stanovište neo-kejnzijanskog modela bazirano je na pretpostavci da je veličina kamatne stope pod uticajem simultanog djelovanja sljedećih veličina: -

spekulativne i transakcione tražnje za novcem, novčane ponude, marginalne efikasnosti kapitala, marginalne sklonosti potrošnji i multiplikatora, i budžetske potrošnje i poreza.

Efekti monetarne ponude na opštu ekonomsku ravnotežu (neravnotežu) i buduće kamatne stope biće veći pod sljedećim uslovima: -

ako su sklonost potrošnji i multiplikator veći, ako krivulja tražnje za novcem ima strmiji nagib, ako krivulja marginalne efikasnosti kapitala ima blaži nagib, i ako transakciona tražnja predstavlja relativno mali procent tražnje za novcem.

Teorija kamatne stope monetarističke škole, nastala kao odgovor neokejnzijanstvu, smatra da ponuda novca ima odlučujući uticaj na visinu kamatne stope. Najistaknutinij monetarist u drugoj polovici prošlog vijeka bio je Milton Friedman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1976. Monetaristi se, donekle, slažu sa kejnzijancima u pogledu kratkoročnog uticaja ponude novca. Međutim, njihovi stavovi se potpuno razilaze u odnosu na uticaj ponude novca u dugom roku. Naime, monetaristi smatraju da će ponuda novca u kratkom roku dovesti do porasta cijena obveznica i pada kamatnih stopa, što će prouzrokovati porast investicija. Međutim, ovaj porast investicione tražnje će prouzrokovati promjenu očekivanja u smjeru inflatornih očekivanja, što će dovesti do porasta kamatnih stopa. Tako inicijalna ponuda novca dovodi i do rasta inflacije i do rasta kamatnih stopa.

348

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

Tražnja za potrošačkim kreditima Tražnju za potrošačkim kreditima formiraju domaćinstva (potrošači). Šta je to što utiče na spremnost razmjerno velikog broja domaćinstava da se zadužuju? Odgovor je u tome da većina potrošača ima pozitivnu stopu vremenske preferencije. Šta je pozitivna stopa vremenske preferencije? Pozitivna stopa vremenske preferencije je spremnost, odnosno preferencija potrošača da raspoložu dobrima u tekućem vremenskom periodu u poređenju sa budućim vremenskim periodom. Drugim riječima, ako razmjerno veliki broj stanovnika ostvaruje dohotke iz radne aktivnosti koji nisu dovoljni da omoguće kupovinu većeg broja roba i usluga u tekućem vremenskom periodu, potrošači mogu kupiti robu na kredit, odnosno mogu se obratiti komercijalnim bankama za odobravanjem kredita koji im povećava kupovnu moć u tekućem vremenskom periodu, a time i mogućnost nabavke željenih roba koje ne bi mogli kupiti isključivo iz raspoloživog dohotka. Raspoloživost potrošačkih kredita, odnosno njihovu dostupnost smo spominjali kada smo analizirali zakon tražnje i pomjeranje funkcije tražnje ulijevo ili udesno bez promjene cijena traženih roba. Tada smo spominjali da u grupi ostalih faktora koji utiču na tražnju za robama potrošački krediti imaju posebno važnu ulogu. U kupovini određenih vrsta roba potrošački krediti, ustvari, imaju ključnu ulogu u prodaji. Takve robe su: kupovina kućanskog namještaja, kupovina bijele tehnike, kupovina automobila, kupovina stanova ili izgradnja porodičnih kuća. Bez ponude kredita za kupovinu ovih proizvoda ne bi bila moguća prodaja i razvoj tržišta ovih specifičnih roba.

Izvori tražnje za investicionim kreditima Da bi preduzeća povećavala proizvodnju uz niže troškove, koji im omogućavaju prodaju proizvoda uz niže cijene ako je pad cijena manji od snižavanja prosječnih troškova, ona moraju povremeno unapređivati proizvodnu osnovu, odnosno raspoloživu opremu i mašine. U prethodnim dijelovima teksta, u kojima smo govorili o ekonomskoj efikasnosti i funkciji proizvodnih mogućnosti, isticali smo da se 349

OSNOVE EKONOMIJE

funkcija proizvodnih mogućnosti može pomjerati udesno. To pomjeranje funkcije proizvodnih mogućnosti udesno moguće je nabavkom modernije opreme, odnosno proizvodnih kapaciteta. Nabavka novih proizvodnih kapaciteta, koja omogućava ekonomičniju proizvodnju i povećanje ukupnog profita preduzeća, moguća je na osnovu investicione aktivnosti. Razmjerno mali broj preduzeća je u prilici finansirati nabavku nove opreme iz vlastitih sredstava (ostvarenog profita). Većina preduzeća finansira nabavku nove opreme ili povećanje stepena iskorištenosti postojeće opreme investicionim kreditima. Osnovna svrha investicionih kredita je omogućavanje finansiranja nabavke modernije opreme ili nabavke proizvodnih inputa koji omogućavaju povećanje stepena iskorištenosti postojećih kapaciteta u cilju snižavanja prosječnih troškova i povećanja profitnih potencijala preduzeća. Stoga su osnovni izvor tražnje za investicionim kreditima proizvodna preduzeća ili preduzeća iz uslužnog sektora koja su vezana za proizvodne djelatnosti.

Ukupna tražnja za kreditima i cijena kreditnih sredstava Ukupnu tražnju za kreditima čini zbir tražnje za potrošačkim i tražnje za investicionim kreditima. U zavisnosti od razvijenosti komercijalnog bankarstva i finansijskog sistema općenito, prikupljanje depozita i ponuda kreditnih sredstava se bitno razlikuju. Kao primjer možemo navesti Bosnu i Hercegovinu. U Bosni i Hercegovini 1998. godine bilo je ukupno 70 registrovanih komercijalnih banaka. Ukupna aktiva (imovina) bankarskog sektora BiH iznosila je te godine 3,8 milijardi KM. Prosječna cijena kredita izražena prosječnom kamatnom stopom na godišnjem nivou bila je 55%. Tako visoka kamatna stopa bila je izravna posljedica sa jedne strane velikog nesklada između ponude kredita i tražnje za kreditima (tražnja je bila znatno veća od ponude), te visokog rizika odobravanja kredita u našoj zemlji. Deset godina kasnije, 2008. godine, ukupna aktiva (imovina) svih banaka u BiH iznosila je 22 milijarde KM, dakle bila je za 5,8 puta veća u odnosu na 1998., a prosječna cijena kreditnih sredstava iznosila je 7,95%. Broj banaka u BiH 2008. smanjen je za 57% u odnosu na 1998. (sa 70 na 30), dok je njihova finansijska snaga (depozitna osnova i kapital) znatno povećana. 350

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

Tabela 6.4. – Odobreni krediti u Bosni i Hercegovini 2002.-2010.

Godina

Krediti odobreni preduzećima

Krediti odobreni stanovništvu

Ukupni kreditni plasmani

2002.

2.715

1.506

4.221

2003.

3.038

2.038

5.076

2004.

3.182

2.700

5.882

2005.

3.956

3.538

7.494

2006.

4.760

4.480

9.240

2007.

5.839

5.754

11.593

2008.

7.430

6.856

14.286

2009.

7.342

6.409

13.751

2010.

7.733

6.386

14.119

Izvor: Centralna banka Bosne i Hercegovine

Nagli rast depozitne osnove banaka u BiH uticao je na intenzivan rast ponude kredita i uravnotežavanje odnosa ponude i tražnje kreditnih sredstava, čija su posljedica bile znatno niže kamatne stope. U gornjoj tabeli navedeni su podaci o kreditnoj aktivnosti banaka u BiH u periodu 2002.-2010. godine. Za šest godina (2002.-2008.) ukupna vrijednost odobrenih kredita u BiH povećana je za 3,38 puta, odnosno za 238%. Na intenzivan rast prikupljenih depozita i odobrenih kredita (ponude kredita) najznačajniji uticaj su imale strane banke koje su investirale u BiH, povećale su ponudu kreditnih sredstava i razvile tehnologiju bankarskog poslovanja. Ovi faktori imali su za posljedicu veoma značajno smanjenje cijene kreditnih sredstava izražene prosječnom kamatnom stopom.

Kamatna stopa kao cijena kredita Cijena kredita ili novčanog kapitala je kamatna stopa. Na veličinu kamatnih stopa najznačajniji uticaj imaju sljedeća tri faktora: - rizik prilikom odobravanja kredita, - period na koji se kredit odobrava, - trošak odobravanja kredita. 351

OSNOVE EKONOMIJE

Osnovni princip prilikom odobravanja kredita jeste da je njegova cijena – kamatna stopa - veća kada banka odobrava kredit rizičnijem klijentu. - Od čega zavisi rizik odobravanja kredita? Rizik odobravanja kredita stanovništvu (potrošački krediti i krediti za kupovinu stana) zavisi prije svega od toga da li je osoba stalno zaposlena, privremeno zaposlena ili nezaposlena. Ako je osoba koja traži kredit zaposlena, onda banka vrši procjenu izvjesnosti da će klijent zadržati radno mjesto u vremenskom periodu za koji traži kredit. Ako je neka osoba zaposlena u državnoj upravi ili preduzeću koje ima stabilnu tržišnu poziciju sa izgledima za povećanje tržišnog udjela, zaposlenicima takvog preduzeća banka će odobravati kredite sa dužim rokovima otplate i nižim kamatnim stopama, budući da je rizik naplate kredita za banku niži. Ako banka odobrava kredit osobama koje povremeno ostaju bez posla ili osobama koje imaju stalno zaposlenje u preduzećima čija tržišna pozicija nije stabilna, banke će odobravati kredite sa kraćim rokovima otplate i uz više kamatne stope. Slična je situacija i kod odobravanja investicionih kredita preduzećima. Stabilna preduzeća sa izgledima za održavanje profitnih potencijala u dužem vremenskom periodu moći će dobiti kredite uz duže rokove otplate i niže kamatne stope, u odnosu na manje stabilna, odnosno rizičnija preduzeća, čija tržišna pozicija nije stabilna. - Uticaj perioda odobravanja kredita na kamatnu stopu je najčešće istosmjeran, premda postoje izuzeci od ovog pravila. Dakle, što je duži rok otplate kredita, kamatna stopa je viša budući da i sam rok otplate povećava rizik naplate potraživanja banke. Razlog je jednostavan. Mnogo je teže predviđati tržišnu poziciju u dužem vremenskom periodu u odnosu na kraći vremenski period. - Treći faktor koji utiče na visinu kamatne stope jesu troškovi odobravanja i administriranja kredita. Krediti koji podrazumijevaju češće otplate podrazumijevaju i veći angažman zaposlenika banke za obradu i praćenje otplate kredita pa su za ovakve kredite troškovi administriranja veći iz čega proističe i veća cijena kredita, odnosno kamatna stopa.

352

6

POGLAVLJE

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

Nominalne i realne kamatne stope i uticaj inflacije Razlika između nominalne i realne kamatne stope je ključna za analizu mogućnosti ostvarivanja stvarne, odnosno realne zarade za zajmodavca (banku). Već smo na početku ovog dijela teksta istaknuli da je nominalna kamatna stopa ona po kojoj banka odobrava kredit zajmoprimcu (dužniku). Međutim, da li će ta kamatna stopa biti dovoljna da banka ostvari namjeravanu zaradu ključni uticaj ima stopa inflacije u budućem vremenskom periodu. Ako je kamatna stopa jednaka stopi inflacije banka neće ostvariti realnu zaradu, odnosno neće realno uvećati vlastita sredstva (kapital). Realna kamatna stopa predstavlja razliku između nominalne kamatne stope i stope inflacije. Realna kamatna stopa je, stoga, reprezentativni pokazatelj stvarne zarade zajmodavca. Sa stanovišta zajmoprimca (dužnika) bolja je pozicija kada je nominalna kamatna stopa manja od stope inflacije, budući da se tada realni teret otplate duga smanjuje. Ustvari, tada dužnik otplaćuje manju realnu vrijednost u odnosu na vrijednost koju je dobio u obliku kredita. Upravo zbog značaja koji imaju inflatorna kretanja na realnu kamatnu stopu cijena novca, odnosno nominalna kamatna stopa je pod velikim uticajem inflatornih očekivanja. Ukoliko centralna banka (koja emituje novac) poveća ponudu novca i podstakne inflatorna kretanja, komercijalne banke će formirati naglašenija inflatorna očekivanja, pa će zbog toga povećati nominalnu kamatnu stopu na kredite. Očekivanja da će inflacija porasti za npr. 3% u narednoj godini uticaće na rast nominalne kamatne stope približno za taj procenat. Ukoliko očekivanja budu potvrđena u sljedećoj godini, odnosno ukoliko stvarno cijene porastu za 3%, tada će realna kamatna stopa ostati nepromijenjena u odnosu na prethodni period. Ako se desi da je inflacija bila niža, teret inflatornih očekivanja podnose dužnici. Oni bi tada plaćali višu realnu kamatnu stopu.

Kapital u obliku materijalnih sredstava (kapitalna dobra) Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1970. godine i jedan od najpoznatijih svjetskih ekonomista u posljednjih pet decenija Paul 353

OSNOVE EKONOMIJE

Samuelson definisao je kapitalna dobra kao dobra čije je osnovno svojstvo da su ona ujedno i utrošak u proizvodnji i proizvod same proizvodnje. Ova specifičnost kapitalnih dobara svrstava ovaj faktor proizvodnje u proizvedeni faktor proizvodnje, za razliku od rada i zemlje koji pripadaju grupi osnovnih ili izvornih faktora proizvodnje. Kapitalna dobra svrstavamo u tri osnovne grupe: - građevine (tvorničke hale, velika skladišta, velike prodajne centre), - oprema (oprema proizvođača, automobili, kamioni) i - zalihe (sirovine, reprodukcioni materijal, poluproizvodi, gotovi proizvodi). Kupovina kapitalnih dobara koju obavalja preduzetnik podrazumijeva plaćanje cijene, koja je određena odnosom ponude i tražnje ovog faktora proizvodnje. Na ovom mjestu, još jednom, prisjetićemo se osnovne karakteristike tražnje za faktorima proizvodnje – njihove izvedenosti iz tražnje za proizvodima koji se proizvode korištenjem faktora proizvodnje. Međutim, kao i zemlju (koju ćemo uskoro objasniti kao faktor proizvodnje), preduzetnik ne mora uvijek kupiti kapitalno dobro već ga može i zakupiti. U tom slučaju zakupac plaća zakupninu za zakupljeno dobro. Primjer je zakup (leasing) teretnih vozila koji često prakticiraju transportna i špediterska preduzeća. Također, aviokompanije najčešće zakupljuju avione umjesto da ih kupuju. Kupovina podrazumijeva uplatu ukupne cijene kapitalnog dobra (koja može biti finansirana investicionim kreditom), dok zakup podrazumijeva plaćanje godišnje, tromjesečne ili mjesečne zakupnine za korišteno kapitalno dobro. Zakupnina, kao i kamata na korišteni kredit, sa stanovišta vrste troškova pripada grupi fiksnih troškova. Zakupac, odnosno dužnik mora da plati zakupninu, odnosno kamatu bez obzira na obim proizvodnje. Sada ćemo se fokusirati na analizu isplativosti ulaganja u kapitalna dobra kao oblik kapitala. Budući da smo ranije definisali kapital kao bilo koju imovinu koja donosi uvećanu imovinu (prinos), kapitalna dobra bi trebala njihovom vlasniku donositi prinos kako bi opravdala preuzimanje rizika za poslovni poduhvat. Kako možemo izra-

354

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

čunati prinos od ulaganja u kapitalna dobra? U objašnjenju izračunavanja prinosa na uložena sredstva u kapitalna dobra potrebno je uvesti i objasniti pojam sadašnje vrijednosti prihoda koje ćemo ostvarivati u budućnosti kako bismo mogli procjenjivati isplativost ulaganja u kapitalna dobra.

Koncept sadašnje vrijednosti i njegova primjena na proračun vrijednosti ulaganja u kapitalna dobra Šta u ekonomskim analizama i proračunima isplativosti ulaganja podrazumijevamo pod pojmom sadašnja vrijednost? Sadašnju vrijednost prihoda koji ćemo ostvariti u budućnosti izračunavamo metodom diskontovanja. Diskontovati znači izračunati koliko danas vrijedi iznos novca (prihod) koji ćemo ostvariti u budućnosti – za jednu, dvije, tri, četiri ili više godina. Kada smo analizirali troškove u kratkom roku, istaknuli smo da troškove u kratkom roku dijelimo na fiksne i varijabilne. Fiksni troškovi proističu iz upotrebe fiksnih inputa – npr. nabavljene proizvodne opreme koja ima višegodišnji vijek trajanja i kojom možemo proizvoditi određeni proizvod (ili nekoliko proizvoda) u recimo narednih pet godina. Ukoliko neki preduzetnik razmatra isplativost ulaganja u proizvodni kapacitet čija je cijena 100.000 KM, roka trajanja pet godina, neophodno je da analizira i procijeni mogućnost ostvarivanja zarada od prodaje proizvoda koje će proizvoditi tom opremom. Pretpostavimo da preduzetnik procjenjuje da će u narednih pet godina ostvarivati zarade u sljedećim iznosima po godinama (radi pojednostavljenja pretpostavimo da prihode ostvaruje na kraju godine): -

1. godina ----------------- 10.000 KM 2. godina ----------------- 15.000 KM 3. godina ----------------- 20.000 KM 4. godina ----------------- 30.000 KM 5. godina ----------------- 40.000 KM

355

OSNOVE EKONOMIJE

Logično pitanje koje slijedi jeste: Koliku će zaradu ovaj preduzetnik ostvariti ulaganjem u poslovni poduhvat? Zbir godišnjih zarada u prethodnom primjeru iznosi 115.000 KM. Međutim, prihod od 10.000 KM ostvaren na kraju prve godine nema istu kupovnu moć kao 10.000 KM danas, odnosno u vrijeme kupovine opreme. Isto se odnosi na prihode ostvarene u ostalim godinama. Da bismo izračunali sadašnju vrijednost, potrebno je da sve zarade ostvarene na kraju godine svedemo na sadašnju vrijednost. Za taj proračun neophodan nam je podatak o prosječnoj stopi tržišne kapitalizacije (kamatnoj stopi) za period od pet godina. Pretpostavimo da je prosječna kamatna stopa za navedeni period 5% i da prosječnu kamatnu stopu koristimo kao diskontnu stopu. Proračun sadašnje vrijednosti budućih prihoda se izvodi na sljedeći način:

Tabela 6.5. – Sadašnja vrijednost budućih prihoda

Godina

Zarada u godini

1.

10.000

2.

15.000

Obračun sadašnje vrijednost 10.000 / 1,05

Sadašnja vrijednost 9.523,80

2

13.605,45

3

15.000 / 1,05

3.

20.000

20.000 / 1,05

17.276,75

4.

30.000

30.000 / 1,054

24.681,10

5.

40.000

40.000 / 1,055

31.341,05

Ukupno sadašnja vrijednost zarada

96.428,15

Iz prethodnog primjera vidimo da sadašnja vrijednost zarada koje preduzetnik procjenjuje da će moći ostvariti na tržištu nije dovoljna za pokriće troškova kupovine opreme. Drugim riječima, preduzetnik bi u ovom slučaju ostvario 3.571,85 KM manju zaradu u odnosu na vrijednost ulaganja (negativan prinos na uloženi kapital po stopi -3,57%). Međutim, ako bi prosječna nominalna kamatna stopa u narednih pet godina iznosila 2%, tada bi se efekti ulaganja izmijenili, a sadašnja vrijednost očekivanih zarada bi bila sljedeća:

356

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

Tabela 6.6. – Uticaj snižavanja diskontne stope na sadašnju vrijednost

Godina

Zarada u godini

1.

10.000

Obračun sadašnje vrijednost

Sadašnja vrijednost

10.000 / 1,02 2

9.803,90

2.

15.000

15.000 / 1,02

14.417,50

3.

20.000

20.000 / 1,023

18.846,45

4.

30.000

30.000 / 1,024

27.715,40

40.000

5

40.000 / 1,02

36.229,20

Ukupno sadašnja vrijednost zarada

107.012,45

5.

U ovom drugom primjeru sadašnja vrijednost preduzetnikovih budućih zarada od proizvodnje ostvarene upotrebom nabavljene opreme u vrijednosti od 100.000 KM iznosila bi 107.012,45 KM, što bi mu donijelo pozitivnu razliku izraženu u sadašnjoj vrijednosti od 7.012,45 KM, odnosno prinos na uloženi kapital od 7,01%. Pretpostavljamo da je ostatak vrijednosti opreme nakon pete godine korištenja zanemarivo mali. Iz prethodnog primjera možemo zaključiti koliku ulogu u proračunu isplativosti ulaganja u kapitalna dobra imaju kretanja prosječnih tržišnih kamatnih stopa, koje nam služe kao aproksimacija prosječne stope tržišne kapitalizacije, odnosno kao diskontna stopa. Što je diskontna stopa niža, sadašnja vrijednost budućih novčanih prihoda biće veća, i obratno. Najveći ekonomista 20. vijeka John Maynard Keynes je isplativost ulaganja na nivou jedne ekonomije mjerio veličinom koju je nazvao marginalna efikasnost kapitala (marginal efficiency of capital – MEC), odnosno marginalna efikasnost investicija (MEI). Marginalnu efikasnost kapitala Keynes je u svojoj Opštoj teoriji zaposlenosti, kamate i novca definisao kao diskontnu stopu koja izjednačava sadašnju vrijednost budućih godišnjih zarada od ulaganja u kapitalnu opremu za vrijeme trajanja te opreme sa tekućom tržišnom vrijednošću nabavljene kapitalne opreme.

357

OSNOVE EKONOMIJE

U skladu sa prethodno navedenim objašnjenjima, sve dok je stopa prinosa na kapitalna ulaganja veća od prosječne tržišne kamatne stope odluka o ulaganju u kapitalnu opremu je isplativa (oportunitetni trošak izražen kamatnom stopom na depozite u banci je manji u odnosu na ostvarenu stopu zarade).

Zemlja kao prirodni resurs Savršena neelastičnost ponude zemlje Kao klasični reprezentant prirodnih resursa u ekonomskoj literaturi najčešće se koristi zemlja. Osnovna karakteristika ovog resursa je ograničenost zemljišnih posjeda, odnosno ograničena mogućnost upotrebe zemlje za poljoprivredu, ili turizam, ili građevinarstvo. Budući da su površine zemljišta limitirane prirodno-geografskim uslovima zemalja u zavisnosti na kojim geografskim dužinama i širinama se nalaze, te u zavisnosti od vrste i tipa reljefa, ponuda zemlje kao prirodnog resursa je savršeno neelastična. Ova savršena neelastičnost ponude zemlje kao prirodnog resursa podrazumijeva da nije moguće povećati ponudu ovog faktora proizvodnje, iz čega slijedi da grafički predstavljeno pomjeranje funkcije ponude ovog faktora proizvodnje udesno (povećanje ponude) nije moguće. Također, u analizi naknada za korištenje zemlje kao i određivanju cijene pretpostavlja se da se funkcija ponude ne pomjera ni ulijevo. Nažalost, u stvarnosti ljudi su nepažljivom i nesavjesnom upotrebom zemljišnih posjeda neke površine zemlje degradirali (npr. nekontrolisana eksploatacija šume dovela je do erozije zemljišnih površina) i umanjili ukupnu raspoloživost ovog faktora proizvodnje.

Renta i čista ekonomska renta Vraćajući se na osnovni analitički instrumentarij ponude i tražnje zemlje kao prirodnog resursa, čija je ponuda savršeno neelastična, moramo odgovoriti na pitanje na koji način se određuje naknada za njegovo korištenje. Pojam renta vam je vjerovatno poznat iz prakse, odnosno svakodnevice u smislu ubiranja prihoda od iznajmljivanja 358

6

POGLAVLJE

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

stanova ili poslovnih prostora. Međutim, pojam rente definisan na ovaj način ne korespondira pojmu rente kao naknade za korištenje prirodnog resursa, odnosno ekonomskog poimanja rente. Ekonomska renta je, prema tome, dodatni iznos koji vlasnik resursa ostvaruje iznad oportunitetnog troška. U ovoj definiciji ekonomske rente veoma je važno zapamtiti da je ključ za razumijevanje ekonomske rente višak prinosa iznad oportunitetnog troška. Ako je prinos od iznajmljivanja jednak oportunitetnom trošku, odnosno najboljoj alternativnoj varijanti ulaganja, tada ne postoji ekonomska renta. Iz prethodno definisanog pojma ekonomske rente izvodi se pojam čiste ekonomske rente koja je najuže povezana sa iznajmljivanjem zemlje kao prirodnog resursa. Čista ekonomska renta je ekonomska renta čiji je oportunitetni trošak jednak nuli. Šta ova defnicija znači? Budući da je oportunitetni trošak jednak nuli, to znači da ne postoji mogućnost da se ovaj resurs zamijeni nekim drugim resursom. Najkraće rečeno – ponuda ovog resursa je savršeno neelastična. Savršena neelastičnost ponude resursa je osnovni uslov za postojanje čiste ekonomske rente. Čista ekonomska renta postoji kod svih faktora proizvodnje kod kojih je ponuda savršeno neelastična. Budući da je ponuda zemlje kao prirodnog resursa savršeno neelastična, određivanje visine čiste ekonomske rente za iznajmljivanje ovog resursa zavisiće od tražnje za ovim faktorom proizvodnje. Pošto je ponuda ovog faktora fiksna, rast tražnje za ovim faktorom značiće i veću rentu. Vrijedi i obratno – smanjenje tražnje za ovim faktorom značiće manju rentu.

359

OSNOVE EKONOMIJE Grafikon 6.8. - Ponuda i tražnja zemlje kao prirodnog resursa

Dugo diskutovano pitanje u ekonomskoj nauci bilo je: Šta određuje tražnju zemlje i u zavisnosti od tražnje visinu rente? Odgovor na pitanje šta određuje tražnju za zemljom kao faktorom proizvodnje leži u osnovama tražnje za faktorima proizvodnje koje smo interpretirali na početku ovog poglavlja. Dakle, tražnju za zemljom kao faktorom proizvodnje određuje tražnja za proizvodima koji su proizvedeni upotrebom ovog faktora. Što je veća tražnja za proizvodima koji su proizvedeni upotrebom zemlje kao faktora proizvodnje, veća je i tražnja za zemljom. Budući da je ponuda zemlje savršeno neelastična slijedi da je renta (čista ekonomska renta) veća kada je tražnja za zemljom veća, kao posljedica povećane tražnje za proizvodima čiji je uslov proizvodnje korištenje zemlje.

Cijena prirodnog resursa Budući da iznajmljivanje prirodnog resursa uz naplatu ekonomske rente predstavlja izdašan izvor prihoda za njegovog vlasnika, prodaja ovog oblika imovina nije česta. Međutim, tržišta imovina postoje i ona su vrlo važan segment u analizi opšte ekonomske ravno360

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

teže. Ako vlasnik prirodnog resursa namjerava promijeniti sredinu u kojoj živi, ili ako želi započeti neki vlastiti poslovni poduhvat koji nije vezan za prirodni resurs kojim raspolaže, a potrebna su mu velika finansijska sredstva, on može odlučiti da proda prirodni resurs. Prethodno smo analizirali kako promjene tražnje za prirodnim resursom utiču na ekonomsku rentu. Sada trebamo odgovoriti na pitanje: Na osnovu kojih veličina određujemo cijenu prirodnog resursa? Odgovor na prethodno pitanje je da se cijena prirodnog resrusa izvodi iz sljedećih dviju veličina: - ekonomske rente (čiste ekonmske rente) i - prosječne tržišne kamatne stope. Drugim riječima, formula za izračunavanje cijene prirodnog resursa je sljedeća: C = (ER/ks) x 100

C - cijena prirodnog resursa ER - ekonomska renta ks - prosječna tržišna kamatna stopa Primjer: Izračunajte cijenu prirodnog resursa za koji korisnik plaća godišnju ekonomsku rentu u iznosu 200.000 KM, ako je prosječna stopa tržišne kapitalizacije određena prosječnom kamatnom stopom od 5%. Rješenje: ER = 200.000 KM ks = 5% C = (ER/ks) x 100 = (200.000 / 5) x 100 C = 4.000.000 KM Cijena prirodnog resursa za koji zakupac plaća ekonomsku rentu u iznosu od 200.000 KM uz prosječnu stopu tržišne kapitalizacije od 5 procenata iznosi 4.000.000 KM.

361

OSNOVE EKONOMIJE

U prethodnom izrazu smo koristili termin ekonomska renta. Ako govorimo o zemlji kao prirodnom resursu čija je ponuda savršeno neelastična, tada oznaka ER podrazumijeva čistu ekonomsku rentu. Cijena prirodnog resursa će rasti kada se povećava ekonomska renta (kao posljedica porasta tražnje za prirodnim resursom), ili kada se smanjuje prosječna kamatna stopa, ili kada istovremeno raste ekonomska renta uz pad prosječne tržišne kamatne stope.

Preduzetništvo U četvrtom poglavlju smo analizirali značaj i ulogu preduzeća u razvoju tržišta i tržišnih struktura, kao i način donošenja odluka u različitim tržišnim strukturama. Za pojam preduzeća neposredno smo vezali ulogu i značaj preduzetnika i preduzetništva, pošto bez preduzetnika i preduzetništva ne bi ni bilo moguće govoriti o preduzetničkom konceptu i tržišnoj ekonomiji. U uvodnom dijelu analize preduzeća i preduzetništva objasnili smo veliki doprinos Josepha Schumpetera uvođenju preduzetništva kao posebnog faktora proizvodnje i njegove centralne uloge u ekonomskom rastu i razvoju. Sada ćemo razmotriti ekonomske podsticaje koje ima preduzetnik u razvoju poslovanja. Drugim riječima, ekonomsku naknadu koju preduzetnik dobiva za realizaciju preduzetničkih poduhvata.

Preduzetništvo i profit U kontekstu analize faktora proizvodnje i uvođenja preduzetništva kao jednog od ključnih faktora ekonomskog razvoja, pitanje je šta predstavlja naknadu, odnosno nagradu preduzetniku za njegovu specifičnu djelatnost? Radu pripada nadnica ili satnica kao cijena rada, vlasniku kapitala pripada kamata kao naknada za angažovana sredstva, vlasniku zemlje pripada čista ekonomska renta. A šta onda pripada preduzetniku kao naknada za ovaj specifičan faktor koji, kako smo naveli, po Schumpeteru predstavlja ključni faktor ekonomskog razvoja? Nagrada za preduzetništvo, odnosno za kombinovanje postojećih faktora proizvodnje na novi način, ili na iznalaženju novih proiz362

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

vodnih metoda, naziva se profit (zarada ili u domaćoj terminologiji dobit). Mi ćemo u ovom tekstu koristiti izvorni (iz engleskog jezika preuzeti) termin profit. Logično pitanje koje slijedi jeste: Šta je to profit? Da bismo odgovorili na ovo pitanje objasnićemo dva koncepta profita (zarade) koji se koriste u sistemu računovodstva na nivou preduzeća (kontni plan preduzeća kakav, naravno, postoji i u našoj zemlji) i koncept profita ili zarade sa stanovišta preduzetnika kao vlasnika kapitala.

Računovodstveni pojam profita Svaka tržišna ekonomija, uključujući i bosanskohercegovačku, ima propisane računovodstvene standarde i pravila po kojima preduzeća moraju evidentirati prihode, rashode i finansijski rezultat tokom jedne poslovne godine. Ti nacionalni računovodstveni standardi izvedeni su iz međunarodnih računovodstvenih standarda (International Accounting Standards) i precizno propisuju evidentiranje svih vrsta prihoda (od prodaje proizvoda i usluga, od naplate ranije otpisanih potraživanja, od prodaje dijelova imovine preduzeća), kao i svih vrsta rashoda (svi troškovi u proizvodnji roba, odnosno obavljanju usluga). Računovodstveno profit se iskazuje kao razlika između svih prihoda i svih rashoda. Pretpostavimo da jedno preduzeće ostvaruje prihode isključivo od proizvodnje i prodaje proizvoda na tržištu. Ukupan prihod u tom slučaju bi bio jednak broju prodatih komada proizvoda u godini dana pomnožen sa tržišnom cijenom tog proizvda: Ukupan prihod = količina prodatih proizvoda x tržišna cijena tog proizvoda Najznačajniji dio rashoda čine troškovi proizvodnje. Radi pojednostavljenja, pretpostavimo da ovo preduzeće nema vanrednih rashoda pa se kao rashodi u tekućoj poslovnoj godini pojavljuju isključivo troškovi proizvodnje. Troškove proizvodnje čine utrošeni proizvodni inputi pomnoženi njihovim cijenama. Da se podsjetimo da su najvažniji proizvodni inputi: utrošeni rad, utrošene sirovine, repromaterijali i poluproizvodi, kao i obračunata vrijednost amortizacije 363

OSNOVE EKONOMIJE

osnovnih (fiksnih) sredstava za tekuću poslovnu godinu. Prisjetimo se, također, da trošak amortizacije ne podrazumijeva plaćanje novčanih sredstava (nije novčani odliv iz preduzeća), već predstavlja obračunsku kategoriju u cilju postepenog prenosa vrijednosti stalnih sredstava na proizvodnju ostvarenu u tekućoj godini. Ostali proizvodni inputi moraju biti plaćeni (zaposlenicima mora biti isplaćena plata i naknade za rad, dobavljačima moraju biti isplaćena novčana sredstva za nabavljene sirovine, repromaterijal, energente i poluproizvode). Dakle, plaćanja za proizvodne inpute osobama koje ne sudjeluju u vlasništvu preduzeća jesu oportunitetni troškovi koji podrazumijevaju novčane odlive. U tom smislu, svi računovodstveni troškovi, izuzev troška amortizacije, su troškovi koji podrazumijevaju plaćanja osobama koje nemaju vlasničke interese. Ovakvi troškovi se nazivaju eksplicitnim troškovima. Ukupni troškovi = (količina utrošenih varijabilnih proizvodnih inputa x cijena varijabilnih inputa) + fiksni troškovi Razlika između ukupnog prihoda i ukupnih troškova definisanih na prethodni način predstavlja računovodstveni profit, odnosno računovodstvenu dobit (domaća terminologija). Profit = Ukupan prihod – ukupni troškovi Na ostvareni profit većina zemalja u svijetu naplaćuje porez na profit („corporate income tax“, u našoj zemlji „porez na dobit“). Naplaćeni porez na zaradu preduzeća je direktni porez (o direktnim porezima ćemo više u sljedećem poglavlju) koji pripada državi, odnosno budžetu države. To znači da vlasniku/vlasnicima preduzeća pripada neto profit. Neto profit = Profit – porez na profit Ovakava zarada (neto profit) služi za izračunavanje efikasnosti poslovanja preduzeća u svijetu i u našoj zemlji. Najčešće korišteni pokazatelji profitabilnosti i uspješnosti poslovanja preduzeća su:

364

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

- prinos na aktivu i - prinos na kapital. Prvi pokazatelj prinos na aktivu predstavlja procentualno izražen odnos između ostvarenog profita i ukupne vrijednosti imovine preduzeća prikazane u bilansu stanja, dok je drugi pokazatelj odnos između ostvarenog neto profita i vlastitih sredstava (kapitala) preduzeća. Međutim, sa stanovišta samog preduzetnika računovodstveni neto profit nije precizna mjera uspješnosti, odnosno isplativosti njegovog ulaganja u kombinovanje faktora proizvodnje i traganja za novim metodama proizvodnje u cilju osvajanja novih tržišnih segmenata. Prava mjera ekonomske opravdanosti ulaganja preduzetnika jeste ekonomska zarada, odnosno ekonomski profit. Šta je ekonomski profit ili ekonomska zarada? To je iznos koji preduzetnik računa kao razliku između neto profita (računovodstveno iskazanog) i oportunitetnog troška koji on ima kao vlasnik sredstava. Šta čini taj oportunitetni trošak njega kao vlasnika ili ako ima više vlasnika onda svih suvlasnika poslovnog poduhvata? Ovdje ćemo radi pojednostavljenja pretpostaviti da je preduzetnik sam vlasnik (jedini vlasnik) preduzeća. Njegov oportunitetni trošak kao vlasnika preduzeća čine dva segmenta: - jedan je izgubljena mogućnost zarade koju bi on mogao ostvariti kao zaposlenik u nekom drugom preduzeću ili ustanovi sa radnim kvalifikacijama kojima raspolaže (njegova godišnja plata od angažmana na najbolje plaćenom poslu koji bi on mogao svojim radom obavljati); - drugi je izgubljeni prinos na finansijska sredstva koja je uložio u svoj poslovni poduhvat, a koja je mogao uložiti u sljedeću najbolju alternativu (npr. ulaganje u vrijednosne papire najstabilnijih kompanija na tržištu).

365

OSNOVE EKONOMIJE

Ako bi razlika računovodstvenog neto profita i zbirno iskazanih oportunitetnih troškova vlasnika poslovnog poduhvata (ovi troškovi se nazivaju implicitni troškovi) bila pozitivna, preduzetnik bi ostvarivao ekonomsku zaradu ili ekonomski profit od poslovnog poduhvata. U suprotnom, ako bi njegovi implicitni troškovi bili veći od neto profita njegov poslovni poduhvat ne bi imao ekonomsku opravdanost. Drugim riječima, preduzetnik ne bi ostvario prinos kao satisfakciju za neizvjesnost ostvarivanja pozitivnih efekata od poslovnog poduhvata.

Koncepti profita kao nagrade za preduzetničku djelatnost Profit kao nagrada za preuzimanje neizvjesnosti U posljednjoj rečenici prethodnog pasusa uveli smo pojam neizvjesnosti, koji je usko vezan za preduzetničku djelatnost i ekonomsku zaradu kao kompenzaciju za preuzimanje neizvjesnosti. Neizvjesnost se razlikuje od rizika. Rizici su događaji čije se pojavljivanje može predviđati sa određenim stepenom vjerovatnoće. Kao zaštitu od rizika preduzetnik može kupiti polisu osiguranja. Međutim, događaji čije nastupanje nije moguće predviđati čine neizvjesne događaje i od njih se nije moguće osigurati. Upravo ovakve aktivnosti su suština preduzetničkog djelovanja i zbog toga je jedno tumačenje profita tumačenje profita kao nagrade preduzetniku za obavljanje aktivnosti čije su posljedice neizvjesne.

Profit kao nagrada za poslove arbitraže Ovo poimanje profita vezano je za poslove arbitraže u kojima arbitražeri kupuju robu ili imovine na tržištima na kojima se njima trguje uz nižu cijenu i prodaja tih istih roba ili imovina na tržištima gdje su njihove cijene više. Budući da su kretanja cijena roba ili imovina često nepredvidiva (neizvjesna), profit se u ovom kontekstu definiše kao nagrada za poslove arbitraže.

366

6

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

POGLAVLJE

Profit kao nagrada za inovativnu djelatnost Treći koncept profita je koncept nagrade za inovativnu djelatnost. Inovator je osoba koja stalno traga, odnosno istražuje nove mogućnosti, kombinuje na nov način postojeće faktore proizvodnje ili uvodi i pronalazi nove metode proizvodnje. Zbog ovakvih aktivnosti, čiji su ishodi neizvjesni, preduzetniku-inovatoru pripada naknada u obliku profita.

367

SAŽETAK ŠESTOG POGLAVLJA • Na tržištu faktora proizvodnje prodavci su domaćinstva, a kupci preduzeća. U ekonomiji koja je zasnovana na privatnom vlasništvu faktore proizvodnje u krajnjoj liniji posjeduju domaćinstva. Pošto su domaćinstva vlasnici faktora, ona se na tržištu faktora proizvodnje pojavljuju kao prodavci. • Četiri faktora proizvodnje su: rad, kapital, prirodni resursi i preduzetništvo. Naknada za rad ili cijena rada naziva se nadnica ili satnica, naknada koja pripada vlasnicima kapitala je kamata, naknada koja pripada vlasnicima prirodnih resursa za njihovo iznajmljivanje naziva se čista ekonomska renta (ili skraćeno renta), dok preduzetnicima pripada neto profit kao naknada za preuzimanje rizika i ulaganja u uslovima neizvjesnosti. • Osnovno obilježje tražnje za faktorima proizvodnje je njena izvedenost ili deriviranost iz tražnje za finalnim robama. Pošto su faktori proizvodnje proizvodni inputi, preduzeća kao kupci proizvodnih inputa mijenjaju tražnju za faktorima proizvodnje u skladu sa promjenama tražnje finalnih dobara koje proizvode ta preduzeća. Porast tražnje za finalnim dobrima povećava tražnju i za faktorima proizvodnje. Vrijedi i suprotno. • Tražnju za faktorima proizvodnje određuju dvije veličine. Jedna je marginalni prihod proizvoda faktora proizvodnje, a druga marginalni trošak faktora proizvodnje. Marginalni prihod proizvoda faktora proizvodnje je veličina koja pokazuje za koliko će se novčanih jedinica promijeniti ukupan prihod proizvođača ako se upotreba faktora proizvodnje promijeni za jednu jedinicu. • Marginalni prihod proizvoda faktora proizvodnje računamo kao umnožak marginalnog prihoda i marginalnog fizičkog proizvoda faktora proizvodnje. Marginalni prihod na tržištu potpune konkurencije jednak je cijeni proizvoda. Marginalni fizički proizvod faktora proizvodnje pokazuje za koliko će jedinica porasti proizvodnja proizvođača po svakoj dodatno upotrijebljenoj jedinici faktora proizvodnje. 368

6

POGLAVLJE

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

• Marginalni trošak faktora proizvodnje jednak je cijeni faktora proizvodnje. Na tržištu potpune konkurencije za faktorima proizvodnje cijena faktora je konstantna, pa je i marginalni trošak faktora proizvodnje konstantan. • Ukupna količina faktora proizvodnje koju će tražiti jedan proizvođač određena je količinom faktora pri kojoj se izjednačavaju marginalni prihod proizvoda faktora proizvodnje i marginalni trošak faktora proizvodnje. Pri toj količini upotrijebljenog faktora proizvodnje proizvođač maksimizira ukupnu zaradu. • Individualna funkcija tražnje za radom kao faktorom proizvodnje određena je funkcijom marginalnog prihoda proizvoda rada. Marginalni prihod proizvoda rada je umnožak marginalnog prihoda i marginalnog fizičkog proizvoda rada. U skladu sa zakonom opadajućeg prirasta prinosa, marginalni fizički proizvod rada se smanjuje sa svakim dodatnim angažmanom rada. • Tržišna funkcija tražnje za radom je izvedena funkcija - ona predstavlja zbir tražnje za radom individualnih tražilaca pri datoj cijeni rada. Cijena rada je nadnica ili satnica. Nadnica ili satnica je određena odnosom tražnje i ponude rada. Na tržišnu ponudu rada bitan uticaj ima nivo organizovanosti ponuđača rada i njihova pregovaračka moć. • Na količinu rada koju nudi jedna osoba utiču efekti supstitucije i dohotka. Efekat supstitucije podrazumijeva da je osoba spremna smanjiti odmor i povećati radni angažman zbog rasta ponuđene nadnice. Efekat supstitucije djeluje do određenog nivoa (broja radnih sati dnevno). Nakon tog nivoa počinje djelovati efekat dohotka, koji podrazumijeva manju ponudu rada uz višu traženu nadnicu. Pretpostavka ovakvog ponašanja je porast nivoa kvalificiranosti. • Na slobodno konkurentskom tržištu rada cijena rada je određena jednakošću ukupno tražene i ukupno ponuđene količine rada. Ravnotežna nadnica je, stoga, određena količinom rada koju su radnici spremni ponuditi na jednom segmentu tržišta rada pri kojoj se ponuđena količina izjednačava sa traženom količinom.

369

OSNOVE EKONOMIJE

• Sindikat je organizovano udruženje radnika čiji je osnovni cilj zaštita ekonomskih interesa članova sindikata i sprječavanje porasta profita poslodavaca zasnovano na isplati nadnica ispod nivoa porasta marginalne produktivnosti. Na tržištu rada na kojem minimalnu nadnicu određuje sindikat, članovi sindikata nisu spremni prihvatiti bilo kakav radni angažman ukoliko poslodavci ne pristanu na minimalno zahtijevanu nadnicu. • Kao faktor proizvodnje, kapital se pojavljuje u dva osnovna oblika: novčanom i materijalnom. Novčani kapital je novac upotrijebljen u proizvodnji ili nekom drugom obliku ulaganja. Smisao postojanja kapitala je uvećanje vrijednosti uloženih sredstava. • Prinos na novčani kapital naziva se kamata. Kamata je određena kamatnom stopom i vrijednošću uloženih sredstava. Kamatnu stopu određuju odnosi ponude kredita i tražnje za kreditima, kao i promjene količine novca u opticaju. • Kapital u materijalnom obliku su sredstva poput mašina, građevina, opreme i transportnih sredstava koja su uložena u poslovne aktivnosti sa ciljem uvećanja vrijednosti, odnosno ostvarivanja prinosa na uložena sredstva. Veličinu kojom mjerimo efikasnost ulaganja nazivamo marginalna efikasnost investicija. Dodatna ulaganja u materijalni kapital se isplate sve dok je marginalna efikasnost investicija veća od prosječne tržišne kamatne stope. • Naknada za korištenje zemlje kao prirodnog resursa naziva se čista ekonomska renta. Ekonomska renta je prinos ostvaren iznad oportunitetnog troška prirodnog resursa. Karakteristika zemlje kao faktora proizvodnje je njena savršena neelastičnost ponude. Iz savršene neelastičnosti ponude zemlje slijedi da je oportunitetni trošak jednak nuli. Naknada za korištenje prirodnog resursa čiji je oportunitetni trošak jednak nuli naziva se čista ekonomska renta. • Čista ekonomska renta određena je tražnjom za zemljom kao faktorom proizvodnje i njenom ponudom. Ponuda zemlje je savršeno neelastična, a tražnja zavisi od tražnje za finalnim proizvodom proizvedenim upotrebom zemlje. Veća tražnja za finalnim

370

6

POGLAVLJE

TR@I[TE FAKTORA PROIZVODNJE

proizvodom znači i veću tražnju za zemljom. Veća tražnja povećava iznos naknade za korištenje zemlje, odnosno čistu ekonomsku rentu. Cijena prirodnog resursa određena je odnosom čiste ekonomske rente i prosječne tržišne kamatne stope. • Nagrada za preduzetništvo naziva se neto profit ili neto dobit. Profit je ukupna zarada koju preduzetnik izračunava kao razliku između ukupnog prihoda i ukupnih troškova. Nakon plaćanja poreza na profit, preduzetniku ostaje neto zarada ili neto profit. Prinos na ukupno angažovana sredstva u proizvodnji naziva se prinos na aktivu. Prinos na aktivu računa se dijeljenjem profita sa vrijednošću aktive. Prinos na kapital ili prinos na vlastita sredstva računa se dijeljenjem ostvarenog neto profita sa kapitalom. • Ekonomski profit ili ekonomsku dobit preduzetnik računa kao razliku između računovodstvenog neto profita i implicitnih troškova. Implicitni troškovi preduzetnika su njegovi oportunitetni troškovi. Oni predstavljaju zbir izgubljenog prinosa od ulaganja sredstava u najbolju alternativnu aktivnost i prihoda koje je preduzetnik mogao ostvariti u obliku plate na tržištu rada da je bio zaposlen na radnom mjestu uporedivih kvalifikacija koje posjeduje.

371

POGLAVLJE 7 EKONOMSKE FUNKCIJE DRŽAVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TRŽIŠNIH IMPERFEKCIJA OČEKIVANI REZULTATI UČENJA Nakon ovog poglavlja trebali biste znati odgovore na sljedeća pitanja: 1. Šta su pozitivne, a šta negativne eksternalije i na koji način država može uticati na smanjivanje tržišnih imperfekcija? 2. Šta su imperfektne informacije, a šta asimetrije u dostupnosti informacija? 3. Šta su društveni troškovi monopola, na koji način ih možemo kvantificirati i kojim mjerama država može smanjiti ili eliminisati društvene troškove monopola? 4. Šta su javna dobra, šta kvazijavna dobra, a šta zaslužena dobra i kakvu ulogu ima država u ponudi ovih dobara? 5. Šta je politika javnog izbora i kakvi sistemi oporezivanja mogu biti u primjeni? 6. Šta je budžet, a šta konsolidovani budžet jedne zemlje? 7. Šta su osnovne karakteristike indirektnih poreza? 8. Šta su osnovne karakteristike direktnih poreza? 9. Šta su budžetski rashodi i kakvu ulogu imaju u ekonomiji? 10. Šta su doprinosi za socijalno osiguranje, kako utiču na cijenu rada i šta su osnovni izazovi ekonomije blagostanja proistekli iz postojanja ovog fiskalnog oblika? 11. Šta podrazumijevamo pod ekonomskom politikom zasnovanom na upravljanju tražnjom? 12. Šta je ekonomija ponude, na čemu se zasniva i šta su izazovi primjene ove politike? 13. Šta je politika konkurencije? 14. Šta je industrijska politika i na koji način država provodi ovu politiku?

PROPUSTI TRŽIŠTA I POTREBA ZA REGULACIJOM Slobodna konkurencija i tržišna koncentracija Adam Smith je, pišući svoje najpoznatije djelo Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda (1776.), koristio rezultate vlastite analize o ljudskim porivima i ponašanju koje je objavio u djelu Teorija moralnih osjećanja (1758.). Budući da su ljudi, prema Smithu, u osnovi sebični i da se ponašaju prevashodno u vlastitom interesu, to ostvarivanje vlastitih interesa, ukoliko je rukovođeno od strane administrativnog aparata, dovodi do neracionalne alokacije proizvodnih resursa. Smithova osnovna teza u Bogatstvu naroda je da „nevidljivoj ruci tržišta“ treba prepustiti da u procesu konkurencije onemogući apsolutizaciju sebičnih interesa. Omogućavanjem slobode djelovanja konkurencije na tržištu egoistični ciljevi pojedinaca biće relativizirani, a tržišna konkurencija će eliminisati mogućnost dominacije individualnih aktera na tržištu. Ovaj osnovni stav Adama Smitha u Bogatstvu naroda da u svim vrstama proizvodnje treba omogućiti slobodu privatne inicijative i slobodu djelovanja tržišta, pri čemu se na tržištu ne treba pojavljivati država, vremenom je postao veoma upitan. Budući da je u doba kada je Bogatstvo naroda objavljeno na našoj planeti živjelo sedam puta manje stanovnika nego danas, a da je vrijednost proizvedenih roba i usluga bila približno pedeset puta manja nego danas, problem dominacije na tržištu zasnovan na jačanju velikih kompanija u Smithovo doba nije bio ni približno takvog značaja kao danas. Također, stepen eksploatacije prirodnih resursa, kao i degradacije čovjekove okoline, bio je neuporedivo manji. U Smithovo doba problem zagađenosti vazduha, otopljavanja, nedostatka pitke vode nije postojao ili nije postojao ni približno u takvim razmjerama kakve danas postoje. Slobodna igra tržišnih zakonitosti bez uplitanja države, kako ju je definisao Smith, u drugoj polovici 19. i posebno u 20. vijeku dovela je do naglog jačanja velikih korporacija, kao i njihove veće ili manje tržišne dominacije. Tržišne strukture su od konkurentnih, odnosno od onih u kojima je postojao razmjerno veliki broj ponuđača, prerastale u oligopolske sa visokim stepenom koncentracije, ili u monopolske tržišne strukture. Iz analize tržišnih struktura smo već naučili 375

OSNOVE EKONOMIJE

da monopolska, monopolistička i oligopolska tržišna struktura u kojoj postoji implicitni ili eksplicitni dogovor konkurenata imaju za posljedicu manju snabdjevenost tržišta od potencijalno moguće i neefikasnu proizvodnju. Osim nedovoljne snabdjevenosti tržišta, dominacija jednog ili nekolicine ponuđača može imati negativne posljedice na širu zajednicu zbog uticaja tih proizvodnji na prirodnu okolinu, nekontrolisanu eksploataciju neobnovljivih prirodnih resursa ili na obmanjivanje potrošača.

Tržišne imperfekcije i uloga države Tržište potpune (savršene) konkurencije i njegova obilježja imali smo priliku upoznati u prethodnim poglavljima. Na tržištu savršene konkurencije ne postoje tržišne asimetrije, svi ponuđači i potrošači su jednako informisani, ne postoji mogućnost da jedan proizvođač ili grupa proizvođača dominiraju tržištem i manipulišu cijenama. Međutim, tržište savršene konkurencije je teorijska konstrukcija od koje u većem ili manjem stepenu odstupaju realne tržišne strukture. Najčešća tržišna struktura u realnosti je oligopolska tržišna struktura. Pored oligopola u stvarnosti se susrećemo i sa monopolskim, monopolističkim i, u nekim slučajevima, monopsonskim tržišnim strukturama. Kao rijetku, ali moguću tržišnu strukturu u četvrtom poglavlju naveli smo i monemporijum. Dakle, tržišne strukture u realnosti karakterišu obilježja imperfektnih tržišta. Četiri najčešće identificirane grupe tržišnih imperfekcija su sljedeće: 1. 2. 3. 4.

eksternalije, imperfektne informacije ili asimetrije u pristupu informacijama, monopolizacija tržišta i javna dobra.

Eksternalije Ekonomska aktivnost ponuđača sa ciljem povećanja proizvodnje i profita može podrazumijevati pojavu popratnih efekata koji ne utiču 376

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

samo na proizvođača ili tražioca već se efekti takvih aktivnosti mogu ispoljiti na osobama koje nisu uključene u tržišne transakcije. Ako su takvi efekti negativni, odnosno ako posljedice ekonomskih aktivnosti proizvođača snose osobe koje nisu uključene u razmjenu a koristi ostvaruje samo proizvođač, tada postoje negativne eksternalije. Sa druge strane, ako posljedice ekonomske aktivnosti jedne osobe ili grupe osoba prouzrokuju pojavu koristi i za druge osobe koje nisu uključene u proces tržišne razmjene, tada postoje pozitivne eksternalije. Za fenomen postojanja eksternalija u procesu proizvodnje, razmjene i potrošnje vezani su pojmovi društvenih troškova. Marginalni društveni trošak jednak je zbiru marginalnih privatnih troškova i marginalnih eksternih troškova. MDT = MPT + MET

(MPT – maginalni privatni trošak; MET – marginalni eksterni trošak) Na sličan način definišemo i marginalne društvene koristi. Dakle, marginalne društvene koristi jednake su zbiru marginalnih privatnih koristi i marginalnih eksternih koristi. MDK = MPK + MEK

(MPK – marginalna privatna korist; MEK – marginalna eksterna korist)

Tabela 7.1. – Kategorizacija ekonomskih aktivnosti prema učincima

Kategorija

Definicija

Efekat na marginalne Troškove i koristi

1

Odsustvo eksternalija

MET = 0; MEK = 0 MDT = MPT i MDK=MPK

2

Negativne eksternalije u odsustvu pozitivnih eksternalija

MET>0 i MEK=0; slijedi MDT>MPT i MDK=MPK

3

Pozitivne eksternalije u odsustvu negativnih eksternalija

MEK>0 i MET=0; slijedi MDK>MPK i MDT=MPT

377

OSNOVE EKONOMIJE

1. Ekonomske aktivnosti uz odsustvo eksternalija. U skladu sa kategorizacijom ekonomskih aktivnosti navedenoj u prethodnoj tabeli, ekonomske aktivnosti kod kojih ne postoje marginalni društveni troškovi (MDT=0), kao ni marginalne društvene koristi (MDK=0), jesu ekonomske aktivnosti u kojima ne postoji potreba intervencije države po ovom osnovu. Ekonomske aktivnosti u kojima ne postoje eksternalije su ekonomske aktivnosti u kojima formiranje cijene proizvoda i zarade proizvođača (profita) treba prepustiti djelovanju tržišta, budući da takve aktivnosti ne podrazumijevaju ni pozitivne ni negativne efekte za osobe koje nisu uključene u razmjenu. U skladu s tim, marginalne društvene koristi su jednake marginalnim privatnim koristima, dok su marginalni privatni troškovi jednaki marginalnim društvenim troškovima. 2. Ekonomske aktivnosti uz postojanje negativnih eksternalija u odsustvu pozitivnih eksternalija. Ovakve ekonomske aktivnosti podrazumijevaju postojanje marginalnih eksternih troškova (MET>0) uz odsustvo marginalnih društvenih koristi (MDK=0). Postojanje marginalnih eksternih troškova podrazumijeva da su marginalni društveni troškovi veći od marginalnih privatnih troškova (MDT>MPT), dok su marginalne društvene koristi jednake marginalnim privatnim koristima (MDK=MPK). Drugim riječima, proizvodno preduzeće čija proizvodnja ima za posljedicu zagađivanje čovjekove okoline (vazduha, zemljišta, vode) ostvaruje proizvodnju i profite od kojih nema koristi društvo u cjelini ili dio šire društvene zajednice. Ukupne koristi su koristi koje ostvaruju samo vlasnici tog preduzeća, dok su sa stanovišta dodatnih (marginalnih) troškova zbog zagađivanja troškovi tih vrsta proizvodnji veći za društvo nego što su troškovi koje snosi sam proizvođač. Proizvođač snosi troškove upotrijebljenih varijabilnih i fiksnih proizvodnih inputa, ali ne snosi troškove koji proističu iz zagađivanja okoliša. Na sljedećem grafikonu prikazan je problem koji proističe iz negativnih eksternalija. Proizvođač čija proizvodnja ima za posljedicu stvaranje okolišnih problema određuje ukupnu proizvodnju na nivou izjednačavanja marginalnih privatnih troškova (MPT) i marginalnog prihoda (MP). Funkcija marginalnog privatnog prihoda je istovremeno i funkcija marginalnih društvenih koristi budući da društvo nema dodatne pozitivne efekte, izuzev efekta na privatnog proizvođača (MP=MPK=MDK). Proizvođač maksimizira ukupni 378

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

profit pri obimu proizvodnje pri kojem se izjednačavaju marginalni prihod i marginalni privatni trošak (MP=MPT). To je obim proizvodnje K1 na slici, iz kojeg slijedi određivanje cijene projiciranjem sa funkcije tražnje na ordinatu (C1). Međutim, društveni marginalni troškovi proizvodnje proizvođača negativnih eksternalija su veći i predstavljeni su krivuljom MDT. Dakle, u odsustvu intervencije države proizvodnja proizvođača će biti K1 uz cijenu C1. Proizvođač će ubirati ukupnu korist, a dio troškova će transferisati na društvo (MDT-MPT). Uz snošenje punih troškova proizvodnje, predstavljenih krivuljom MDT, ovaj proizvođač bi proizvodio OK2 količinu proizvoda uz cijenu C2. Međutim, budući da bez intervencije države proizvođač ne snosi dio troškova, on proizvodi količinu OK1 i ostvaruje profit izveden iz jednakosti MPT i MP.

Grafikon 7.1. - Negativne eksternalije

3. Ekonomske aktivnosti uz postojanje pozitivnih eksternalija u odsustvu negativnih eksternalija. Preduzeća koja ulažu značajna finansijska sredstva u istraživanje novih tehnologija, pronalazak alternativnih proizvodnih tehnologija koje smanjuju zagađivanje, povećavaju produktivnost i utiču na stvaranje uslova za dugoročno održiv rast mogu povećati društvenu korist bez stvaranja dodatnih 379

OSNOVE EKONOMIJE

troškova. Ovakve ekonomske aktivnosti čija je marginalna društvena korist veća od marginalne privatne koristi (MDK>MPK), što znači da je marginalna eksterna korist pozitivna veličina, i kod kojih su istovremeno marginalni društveni troškovi jednaki marginalnim privatnim troškovima (MDT=MPT), nazivamo pozitivnim eksternalijama. Drugim riječima, preduzetničke aktivnosti jednog pravnog lica (preduzeća) imaju za posljedicu pozitivne efekte ne samo za to preduzeće već i za širu društvenu zajednicu, dok troškove takvih aktivnosti snosi samo to preduzeće. Za razliku od grafikona na kojem smo prethodno prikazali postojanje negativnih eksternalija, grafička interpretacija pozitivnih eksternalija na sljedećem grafikonu prikazuje krivulju marginalnih društvenih koristi (MDK) iznad linije marginalnih privatnih koristi (MPP). Drugim riječima, marginalni prihod za društvo je veći od marginalnog prihoda preduzeća (MDK>MPK), što podrazumijeva postojanje pozitivnih eksternih koristi jednakih razlici između marginalne društvene koristi i marginalne koristi pojedinca. Sa druge strane, marginalni društveni troškovi su jednaki marginalnim privatnim troškovima, što znači da ukupne troškove snosi pojedinac (preduzeće), a koristi od aktivnosti ne ubire samo preduzeće, već šira društvena zajednica.

Grafikon 7.2. - Pozitivne eksternalije

380

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

PRIMJER - Stimulisanje proizvođača pozitivnih eksternalija – Republika Hrvatska finansijski podržava razvoj proizvodnje energije iz obnovljivih izvora – korištenje solarne energije

S

usjedna Republika Hrvatska je dobar primjer kako država na organizovan način može podržati proizvodnju energije iz alternativnih izvora. Regulator tržišta energije u Republici Hrvatskoj je institucija čiji je skraćeni naziv HROTE – Hrvatski operator tržišta energije. HROTE stimuliše preduzetnike u oblasti proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora potpisivanjem ugovora o povlaštenoj isporuci električne energije. Šta znači povlaštena isporuka električne energije? Povlaštena isporuka električne energije znači da privatnim preduzetnicima koji se odluče na izgradnju elektrana koje koriste obnovljive izvore energije HROTE garantuje otkup tako proizvedene električne energije po višestruko višoj cijeni u odnosu na tekuću tržišnu cijenu električne energije. Ovaj primjer i podaci koji slijede zasnovani su na tekstu koji je objavljen u vodećem hrvatskom energetskom magazinu Megawatt u avgustovskom broju 2011. godine. Dakle, cijene koje HROTE garantuje za proizvođače električne energije iz solarnih elektrana diferencirane su prema kapacitetu elektrana: - Za elektranu jačine do 10 kilovata zagarantovana otkupna cijena je 3,84 kuna po kilovat-satu. Ova cijena je u poređenju sa tržišnom cijenom od 0,40 kuna viša za 9,6 puta. - Za elektranu jačine od 10 do 30 kilovata zagarantovana otkupna cijena je 3,39 kuna, dakle 8,48 puta viša od tržišne. - Za elektrane jačine iznad 30 kilovata povlaštena cijena je 2,37 kuna (5,93 puta viša od tržišne). Pored navedenih zagarantovanih cijena, HROTE garantuje otkup ukupne proizvedene količine električne energije u periodu

381

OSNOVE EKONOMIJE

od 12 godina. Smisao ovako povoljnog ugovora je podstaći zainteresovane preduzetnike da svoja sredstva ulažu u nabavku i instaliranje opreme kojom će proizvoditi električnu energiju iz enegije sunca, budući da proizvodnja električne energije na ovaj način ne zagađuje okolinu. Pošto je nabavka opreme za proizvodnju električne enegije iz solarnih kolektora još uvijek skupa, HROTE zaključivanjem ugovora sa povlaštenim proizvođačima električne energije želi u naredne dvije decenije stimulisati ekspanziju proizvodnje iz ovih izvora i u tom periodu na osnovu podsticaja učiniti buduću proizvodnju u ovoj oblasti isplativom na osnovu postepenog snižavanja cijena koje bi u periodu od naredne dvije decenije (do kraja 2030.) bile višestruko snižene usljed porasta produktivnosti. Druga vrsta ušteda sa društvenog stanovišta će se očitovati u smanjivanju udjela električne energije proizvedene iz fosilnih goriva koji, sa jedne strane, predstavljaju velike zagađivače, i čija je proizvodnja, sa druge strane, limitirana činjenicom da su to neobnovljivi izvori energije. U tekstu koji je objavljen u spomentom časopisu pod naslovom „Solarni pioniri iz Križpotja“ predstavljena su dvojica mladih hrvatskih preduzetnika Goran Oreški i Marko Bratković koji su osnovali preduzeće Solektra. Dvojica preduzetnika vlasnici su prve solarne elektrane u Hrvatskoj koja je locirana na tlu (za razliku od onih koje su locirane na krovovima). Ukupna investicija iznosila je oko 120.000 eura. Jačina elektrane je 30 kilovata, što je značilo da su ova dvojica preduzetnika zaključila ugovor o isporuci električne energije sa HROTE-om na period od 12 godina po garantovanoj cijeni kilovat-sata od 3,39 kuna. Sa ovakvim ugovorom vlasnici Solektre će vratiti uloženi novac za šest godina, a preostalih šest godina će ostvarivati čistu zaradu koja će im omogućiti širenje poslovanja, isporuku i instalaciju opreme i drugim zainteresovanim klijentima. Ukratko, ovako povoljni ugovori koje garantuje država, odnosno HROTE u ime Vlade Republike Hrvatske, omogućit će pozitivne efekte „prelijevanja“ inovacija i znatne društvene koristi. Izvor: NCL Media Grupa, Megawatt – Hrvatski energetski magazin, Zagreb, kolovoz, 2011., str.43-45.; autorica teksta “Solarni pioniri iz Križpotja” je Tanja Simić-Jelača.

382

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

Imperfektne informacije ili asimetrije u dostupnosti informacija Pod pojmom imperfektnih informacija podrazumijevamo sve procese tržišne razmjene u kojima ne postoji jednak pristup informacijama na strani ponude i na strani tražnje. Nejednaku dostupnost informacija nazivamo informacijskim asimetrijama. Kada prodavac prodaje neki proizvod, ali ne učini dostupnim sve informacije o karakteristikama proizvoda ili o materijalima od kojih je proizveden, kupac koji kupuje takve proizvode doveden je u nejednak položaj. U takvim situacijama kupac ne raspolaže svim informacijama o kvalitetu i funkcionalnosti proizvoda, pa zbog nekompletnih informacija ne može procijeniti da li cijena proizvoda predstavlja adekvatnu novčanu procjenu vrijednosti tog proizvoda. Promet vrijednosnih papira, kao što su dionice i obveznice, obavlja se na tržištima kapitala. Prodavac i kupac bi trebali raspolagati jednakim informacijama kako bi cijene tih vrijednosnih papira odražavale stvarni tržišni položaj preduzeća koja su emitovala te vrijednosne papire. Preduzeća emituju dionice, a cijena dionica bi trebala odražavati tržišni položaj preduzeća koje je emitovalo dionice. Na tržišni položaj preduzeća koje emituje dionice utiču raspoloživa tehnologija, način organizacije, ljudski resursi tog preduzeća, njegovo rukovodstvo ili menadžment, mjere ekonomske politike (porezi, kamatne stope, dopirnosi za socijalno osiguranje), drugim riječima veliki broj faktora. O svim ovim faktorima koji utiču na tržišni položaj i profitne potencijale preduzeća potencijalni kupci dionica bi trebali raspolagati informacijama. Na finansijskim tržištima se dešava da uži krug osoba raspolaže nekim od informacija koje nisu dostupne ostalim finansijskim transaktorima. Ovakve informacije se nazivaju insajderske informacije i one mogu biti korištene za ostvarivanje velikih zarada na nelegalan način. U cilju sprječavanja zloupotrebe informacija, odnosno korištenja insajderskih informacija za ostvarivanje ekstra zarada, države preko svojih regulatornih agencija određuju obavezu publikovanja svih relevatnih informacija koje utiču na formiranje cijena vrijednosnih papira. Za one koji zlouptrebljavaju informacije, odnosno za one koji monopolisanjem informacija pokušavaju ostvariti ekstra profit, zakonodavni organi propisuju kazne u cilju sprječavanja zloupotrebe informacija. 383

OSNOVE EKONOMIJE

Monopol kao tržišna imperfekcija U četvrtom poglavlju smo analizirali ponašanje ponuđača u uslovima različitih tržišnih struktura, uključujući i monopol. Posebno smo istaknuli odsustvo proizvodne i alokativne efikasnosti na tržištu monopola. Nepostojanje proizvodne i alokativne efikasnosti su dvije tržišne imperfekcije koje proističu iz monopola. Monopolista nudi manju količinu proizvoda od količine koja bi bila ponuđena na konkurentnom tržištu. Taj nedostatak snabdjevenosti tržišta količinom proizvoda koju nudi konkurentno tržište znači odsustvo proizvodne efikasnosti, odnosno tržišne imperfekcije koja je sadržana u nedostatku proizvodne efikasnosti. Proizvodna neefikasnost znači da monopolista proizvodi količinu proizvoda koja je manja od količine proizvoda pri kojoj su prosječni troškovi u minimumu. Iz nepostojanja proizvodne efikasnosti slijedi da monopolista formira cijenu koja je veća od marginalnog troška (C=PPR>MT). Ovaj odnos podrazumijeva da na tržištu monopola ne postoji alokativna efikasnost. Alokativna efikasnost je postignuta pri obimu proizvodnje pri kojem se cijena izjednačava sa marginalnim troškom (C=MT). Zbog formiranja cijene koja je veća od marginalnog troška, odnosno marginalnog prihoda (C>MT) i pravila da proizvođač maksimizira ukupan profit pri obimu proizvodnje pri kojem se izjednačavaju marginalni prihod i marginalni trošak (MP=MT) proističe da je cijena na tržištu monopola uvijek veća od marginalnog prihoda pri obimu proizvodnje pri kojem monopolista maksimizira ukupan profit (C>MP). Drugim riječima, monopolista manipulišući cijenama i nudeći manju količinu proizvoda od one pri kojoj bi postigao minimalne prosječne ukupne troškove ostvaruje ekstra zaradu, odnosno ekstra profit. Ekstra zaradu ostvaruju i oligopolisti ukoliko primjenjuju eksplicitni ili implicitni dogovor.

384

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

Grafikon 7.3. - Društveni troškovi monopola

Društveni troškovi postojanja monopola na gornjem grafikonu označeni su šrafiranim površinama pravougaonika ABCD i trougla CDE. Cijena na konkurentskom tržištu predstavljena je vodoravnom linijom paralelnom sa apscisom (Ckt). Cijena monopoliste izvedena je iz presjecišta funkcija marginalnog prihoda i marginalnog troška, i funkcije tražnje. Iz tačke presjecišta funkcija marginalnog prihoda i marginalnog troška povlačimo vertikalnu liniju na funkciju tražnje (TR), a iz tačke presjecišta te vertikale sa funkcijom tražnje povlačimo vodoravnu liniju na apscisu i na taj način određujemo cijenu monopoliste (Cmp). Cijena monopoliste je, stoga, znatno veća od cijene na konkurentskom tržištu budući da je monopolista taj koji diktira pravila igre na tržištu monopola. Ukupan društveni trošak monopola sastoji se iz dva segmenta: -

Društveni trošak monopola označen površinom pravougaonika ABCD predstavlja trošak proistekao iz postojanja monopolske cijene (ekstra zarada monopoliste).

- Trougao CDE predstavlja društveni trošak monopola proistekao iz nedovoljne snabdjevenosti tržišta u poređenju sa snabdjevenošću tržišta u uslovima konkurentskog tržišta. 385

OSNOVE EKONOMIJE

Ukupan društveni trošak postojanja monopola izražen vrijednosno možemo izračunati pomoću prethodnog grafikona na sljedeći način: UDTM = [Qmp x (Cmp-Ckt)] + [(Cmp-Ckt) x (Qkt-Qmp)/2]

Gdje su: UDTM - ukupni društveni trošak monopola [Qmp x (Cmp-Ckt)] - iznos ekstra profita monopoliste [(Cmp-Ckt) x (Qkt-Qmp)/2] - vrijednost smanjene snabdjevenosti tržišta U cilju eliminacije ekstra profita na tržištu monopola država može izravno intervenisati na sljedeće načine: 1) određivanjem cijena (plafoniranje cijena, odnosno određivanje maksimalnih cijena); 2) preuzimanjem vlasništva nad monopolom, čime bi bila u mogućnosti da neposredno određuje cijene i količine, ili 3) izdavanjem dozvola novim konkurentima, čime bi monopolsku tržišnu strukturu pretvorila u oligopolsku na kojoj bi zabranila dogovaranje.

Javna dobra Javna dobra i usluge su termin koji u ekonomskoj analizi koristimo za označavanje dobara i usluga čija se proizvodnja ne isplati privatnom sektoru, odnosno za čiju proizvodnju privatne kompanije nemaju interesa. U skladu sa ovom definicijom proističe da bi finansiranje proizvodnje ovih dobara i usluga trebalo biti realizovano iz finansijskih prihoda države, odnosno iz javnih prihoda. Upravo zbog toga ova dobra i usluge nazivamo javnim dobrima. U kategoriji ovih dobara razlikujemo čista javna dobra i kvazijavna dobra. Razliku između ove dvije grupe javnih dobara pravimo na osnovu karakteristika čistih javnih dobara.

386

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

Čista javna dobra su dobra čije su dvije osnovne karakteristike sljedeće: 1. Nemogućnost isključenja iz korištenja javnog dobra onih koji ga ne žele platiti u odnosu na one koji ga žele platiti je prva karakteristika čistog javnog dobra. Kao klasičan primjer javnog dobra u ovom smislu možemo navesti usluge vojske i policije. Usluge vojske i policije omogućavaju zaštitu svim građanima jedne države bez obzira da li svi građani žele da plate ili ne žele da plate tu uslugu. Ako bi usluge vojske i policije bile privatizirane, to bi značilo da bi ih koristili samo oni koji plaćaju te usluge. Međutim, budući da je priroda ovih usluga vezana za postojanje države, osnivanje vojske i policije znači zaštitu svih građana te zemlje. Drugi primjer javnog dobra je sistem vodosnabdijevanja u gradskim sredinama u kojima nije moguće isključiti jednog potrošača koji ne plaća uslugu vodosnabdijevanja bez isključivanja svih potrošača. Ako većina potrošača plaća, a manjina ne plaća, a dostupna im je usluga vodosnabdijevanja, tada se pojavljuje problem u literaturi poznat kao “problem slobodnog jahača” (free rider problem). Dakle, oni koji ne plaćaju koriste javno dobro budući da ne mogu biti isključeni, a ne učestvuju u stvaranju ekonomskih pretpostavki za finansiranje tih djelatnosti. Ukoliko privatna lica (fizička i pravna) ne plaćaju korištena dobra, to znači da država iz vlastitih sredstava mora finansirati proizvodnju tih dobara, odnosno davanje tih usluga. 2. Druga karakteristika čistih javnih dobara je da su marginalni troškovi proizvodnje javnog dobra jednaki nuli. Porast broja građana u jednoj državi znači dodatne korisnike (“potrošače”) sistema nacionalne sigurnosti – usluge koju daju vojska i policija. Troškovi koje snose novi korisnici ovih usluga jednaki su nuli. Ako su marginalni troškovi jednaki nuli, a ako smo u ranijim analizama tržišnih struktura naglasili da privatni proizvođač određuje cijenu pri obimu proizvodnje pri kojem se izjednačavaju marginalni prihod i marginalni trošak, to bi značilo da bi proizvođači nudili dodatne proizvode uz nultu cijenu – dakle besplatno. Upravo to je razlog zbog kojeg ne postoji interes privatnog sektora da se angažuje u proizvodnji ovih dobara, odnosno obavljanju javnih usluga. Finansiranje javnih dobara i uslu-

387

OSNOVE EKONOMIJE

ga je riješeno putem budžetskih prihoda. Država iz prikupljenih budžetskih prihoda finansira javne rashode, uključujući i ponudu javnih dobara. Kvazijavna dobra su dobra čiji su marginalni troškovi proizvodnje jednaki nuli (ili približno jednaki nuli), ali ne posjeduju karakteristiku da nije moguće isključiti dodatne korisnike iz njihovog korištenja. Dakle, kod kvazijavnih dobara postoji mogućnost isključenja iz korištenja onih koji ne žele snositi troškove. Tipičan primjer javnih dobara su nacionalni parkovi. Marginalni trošak korištenja usluga nacionalnih parkova za nove posjetitelje je jednak nuli. Međutim, budući da je moguće isključiti iz posjete nacionalnom parku one koji ne žele da plate za boravak, ovakvo dobro nazivamo kvazijavnim dobrom. Izgradnjom pristupnih objekata i ulaznih rampi moguće je naplaćivati korištenje tog dobra i na taj način ostvariti dio prihoda. Autoputevi u javnom vlasništvu su, također, jedan od primjera kvazijavnih dobara.

Zaslužena dobra Zaslužena dobra nemaju karakteristike javnih dobara, ali su to dobra koja karakteriše postojanje pozitivnih eksternalija od kojih društvo kao cjelina ima značajne koristi. Tipičan predstavnik ove grupe dobara je obrazovanje. U zavisnosti od nivoa ekonomskog razvoja, različite države raspolažu veoma različitim iznosima budžetskih sredstava za finansiranje obrazovne djelatnosti. Budući da se obrazovanje smatra preduslovom ekonomskog razvoja, zemlje propisuju određene nivoe obrazovanja kao obavezno obrazovanje. Usvajanjem zakona o obaveznom obrazovanju države propisuju obavezu svoj djeci određenog uzrasta da moraju pohađati školu, odnosno steći određeni nivo obrazovanja. U Bosni i Hercegovini obavezno je osnovno obrazovanje za svu djecu relevantne populacije (starosna dob od 6 do 14 godina). Tokom 2010. Centar civilnih inicijativa, nevladina organizacija sa sjedištem u Sarajevu, pokrenuo je inicijativu za usvajanje novog zakona kojim bi srednji nivo obrazovanja bio određen kao obavezno obrazovanje u Bosni i Hercegovini. Uporedo sa porastom nivoa 388

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

obrazovanja u jednoj zemlji raste i mogućnost bržeg transfera naučnih znanja sa univerziteta i istraživačkih instituta na preduzeća (primjena nauke u praksi). Budući da države propisuju obavezni nivo obrazovanja, one su, u skladu s tim odlukama, obavezne da osiguraju uslove za besplatno pohađanje tog nivoa obrazovanja. Finansiranje obrazovanja se osigurava iz budžetskih prihoda o kojima ćemo uskoro govoriti u dijelu ovog poglavlja posvećenog politici prikupljanja i raspodjele poreza i ostalih javnih prihoda. Obrazovanje se, prema tome, tretira kao zasluženo dobro za kategorije stanovništva u relevantnoj životnoj dobi. Relevantna životna dob za osnovno obrazovanje je, kao što smo već naveli, od 6 do 14 godina, za srednje obrazovanje od 15 do 18 godina, a za više i visoke škole (fakultete) od 19 do 24 godine.

Poreska politika kao korektivni instrument tržišnih imperfekcija Redistributivna uloga poreza i sistemi oporezivanja Jedna od karakteristika tržišta savršene ili potpune konkurencije je i odsustvo transakcionih troškova. Transakcione troškove smo spominjali u kontekstu teorije firme i doprinosa Ronalda Coasea razvoju teorije firme. Kao primjer transakcionih troškova tada smo razmatrali troškove ugovaranja i pregovaranja u okviru preduzeća i van preduzeća, kao osnovni kriterij određivanja granica rasta preduzeća (firme) u skladu sa Coaseovom teorijom. U transakcione troškove, pored troškova ugovaranja i pregovaranja, ubrajamo i troškove oporezivanja i regulatorne uloge države. U skladu s tim, uvođenje poreza i prisustvo oporezivanja ometa savršeno djelovanje tržišta, odnosno uvećava cijene proizvoda i usluga, te na taj način utiče na budžete potrošača. Rastom cijena proizvoda po osnovu uvođenja poreza uz date nominalne dohotke potrošača realni dohodak potrošača se smanjuje. Stoga je logično pitanje: Zbog čega bi država uopšte uvodila poreze i na taj način smanjivala realne dohotke potrošača? Budući da smo već naučili da se realne tržišne strukture bitno razlikuju od tržišta potpune konkurencije, odnosno da ih karakterište 389

OSNOVE EKONOMIJE

postojanje tržišnih imperfekcija, država korištenjem sistema oporezivanja može uticati na smanjivanje negativnih efekata privatnih aktivnosti na društvenu zajednicu, odnosno može podsticati razvoj aktivnosti sa pozitivnim efektima na širu društvenu zajednicu. Drugim riječima, korištenjem poreske politike, država može uticati da efekti privatnih aktivnosti od kojih šira društvena zajednica ima koristi (pozitivne eksternalije) budu uvećani, te da efekti privatnih aktivnosti sa negativnim uticajem na širu društvenu zajednicu (negativne eksternalije) budu umanjeni. Korištenjem oporezivanja (poreske politike) država može redistribuirati nacionalni dohodak od osoba sa visokim ili vrlo visokim prihodima ka osobama sa niskim primanjima ili osobama bez primanja. Da li će to tako stvarno i biti zavisi od izbora sistema oporezivanja. U svim društvima postoje punoljetni članovi koji su bez svoje krivice umanjenih radnih sposobnosti. To su invalidne osobe kojima država treba da omogući minimum prihoda na osnovu kojih one mogu osigurati minimalan životni standard. Bosna i Hercegovina je primjer zemlje sa velikim brojem vojnih i civilnih invalida, kao posljedice rata 1992.-1995. Transferi za socijalnu zaštitu invalidnim osobama u Bosni i Hercegovini predstavljaju jedan od najznačajnijih budžetskih rashoda, koji je prema postojećoj strukturi fiskalnog federalizma obaveza budžeta dva bosanskohercegovačka entiteta: FBiH i RS. Budžet Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. iznosio je 1,747 milijardi KM. Najveći izdatak bio je transfer ratnim i neratnim invalidima u FBiH, u iznosu od 593,2 miliona KM ili 33,9% budžeta FBiH.22 Sljedeće dvije najznačajnije rashodne stavke budžeta FBiH bile su: otplate duga u iznosu 259,57 miliona KM (učešće 14,9%) i plate osoblja zaposlenog u administraciji FBiH u iznosu 211,58 miliona KM (učešće 12,1%). Budući da je sistem oporezivanja vrlo osjetljivo društveno pitanje i da neodmjerena politika oporezivanja može prouzrokovati umanjivanje produktivnih potencijala jednog društva, sa jedne strane, ali i da može dovesti do socijalno neprihvatljivog poreskog opterećenja

22

Izvor: Ministarstvo finansija FBiH, Budžet Federacije Bosne i Hercegovine za 2010. – Plan prihoda i Plan rashoda, dostupan na web stranici: http://www.fbihvlada.gov.ba/bosanski/ budzet/2010.php . 390

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

osoba sa nižim prihodima, sa druge strane, definisanje politike oporezivanja jedno je od ključnih pitanja vođenja ekonomske politike. Politika javnog izbora u ovom smislu je politika donošenja odluka o sistemu prikupljanja i veličini ukupnih javnih prihoda i načinu na koji se ti prihodi raspoređuju u društvenoj zajednici u datom vremenskom periodu. Politika oporezivanja, stoga, podrazumijeva izbor sistema oporezivanja. Sistemi oporezivanja posljedica su donošenja jedne od sljedeće tri odluke: - Stopa poreza na dohodak je jedinstvena za sve poreske obveznike. Ovaj sistem oporezivanja se naziva sistem proporcionalnog oporezivanja. U sistemu proporcionalnog oporezivanja svi poreski obveznici plaćaju istu poresku cijenu. - Postoji više stopa poreza na dohodak u zavisnosti od visine godišnjih prihoda, pri čemu marginalna stopa poreza na dohodak raste brže od stope porasta dohotka. Ovakav sistem oporezivanja naziva se sistem progresivnog oporezivanja. U sistemu progresivnog oporezivanja bogatiji slojevi stanovništva plaćaju višu poresku cijenu. - Postoji više stopa poreza na dohodak u zavisnosti od visine godišnjih prihoda, pri čemu marginalna stopa poreza raste sporije od stope porasta dohotka ili stope poreza opadaju sa porastom dohotka (vidjeti primjer oporezivanja u SAD). Ovakav sistem oporezivanja se naziva sistem regresivnog oporezivanja. U sistemu regresivnog oporezivanja osobe sa nižim primanjima plaćaju višu poresku cijenu.

391

OSNOVE EKONOMIJE

PRIMJER - Poreska politika Sjedinjenih Država u periodu vladavine Georgea Busha – sistem degresivnog oporezivanja i nepravično poresko opterećenje

U

knjizi Odvažnost nade, koju je sadašnji američki predsjednik Barack Obama objavio 2006. godine, u petom poglavlju objašnjavajući nelogičnosti američke poreske politike u periodu vladavine Georgea Busha opisuje svoj sastanak sa drugim najbogatijim čovjekom u SAD i svijetu uopšte – Warrenom Buffetom. Warren Buffet je predsjednik Berkshire Hathaway, investicione kompanije, i svoje bogatstvo izgradio je na trgovini vrijednosnim papirima. Buffet je pozvao Obamu na razgovor o poreskoj politici u svoj ured dok je Obama bio član američkog Senata. Obama opisuje svoj susret sa Buffetom na sljedeći način: „Buffet me bio pozvao u Omahu kako bismo raspravljali o poreznoj politici. Točnije, zanimalo ga je zbog čega je Washington želio nastaviti smanjenja poreza ljudima u njegovu platnom razredu, kada je zemlja u bankrotu. 'Nešto sam izračunao prije nekoliko dana', rekao je kada smo sjeli u njegovu uredu. 'Iako se nikada nisam koristio poreznim utočištima ili imao poreznoga planera, nakon dodavanja poreza s platnoga spiska koje svi plaćamo, platit ću manji konačni iznos poreza ove godine nego moja recepcionarka. Zapravo, prilično sam siguran da ću platiti manji konačni iznos poreza nego prosječni Amerikanac. A ako predsjednik provede svoju volju, plaćat ću čak i manje'. Buffetove niske porezne stope posljedica su činjenice da je, poput većine bogatih Amerikanaca, sav njegov prihod dolazio od dividendi i burzovnih zarada, dohodaka od uloženih sredstava koji se od 2003. oporezuje pri stopi od samo 15 posto. Zarada recepcionarke, pak, oporezivana je pri gotovo dvostruko višoj stopi uključivši

392

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

onaj dio plaće iz kojega su poslodavci obavezni uplaćivati u programe socijalne i zdravstvene zaštite. Iz Buffetove perspektive, taj je nesrazmjer bio nerazuman.“23 Sjedinjene Države su u periodu 1998.-2001. ostvarile budžetske suficite što se nije desilo u prethodnih trideset godina. Budžetski suficiti u te tri godine uticali su na smanjivanje javnog duga i planove o mogućem eliminisanju javnog duga do 2010., pod uslovom da bude nastavljen trend ostvarivanja budžetskog suficita. Situacija se, međutim, radikalno izmijenila nakon 11.09.2001. Uz rast državnih rashoda na rat protiv terora, neadekvatnu poresku politiku nakon 2001. Obama opisuje na sljedeći način: „Nije sam dug koji najviše zabrinjava. Određeni dio duga bio bi opravdan da smo novac trošili ulažući u ono što bi nas učinilo konkurentnijima – na obnovu škola, ili na povećanje dometa našega širokopojasnoga sustava, ili instalirajući gorivo E85 na benzinske crpke širom zemlje. ... Umjesto toga, glavnina duga izravna je posljedica predsjednikovih smanjenja poreza, 47,7 posto toga smanjenja odnosilo se na gornjih 5 posto dohodaka, 36,7 posto istoga odnosilo se na gornjih 1 posto, a 15 posto smanjenja otpadalo je na gornju desetinu od 1 posto dohodaka, u pravilu ljude koji godišnje zarađuju 1,6 milijuna dolara ili više.“24 23 24

23

Barack Obama (2008) Odvažnost nade – Razmišljanja o obnavljanju američkog sna, Profil International, Zagreb, str. 161.

24

Barack Obama (2008) Op. cit., str. 159.

393

OSNOVE EKONOMIJE

Objašnjavajući sisteme oporezivanja upotrijebili smo termine koji su osnov poreske terminologije: stopa poreza, poreska osnovica, poreski obveznik i poreska cijena. Sažeta objašnjenja ovih termina su sljedeća: - Stopa poreza je procenat koji se primjenjuje na poresku osnovicu kako bi poreska uprava izračunala tačan iznos novca koji poreski obveznik treba da uplati kao svoju poresku obavezu. U Bosni i Hercegovini su u primjeni jedinstvene stope: stopa poreza na dohodak (10%), poreza na dobit (10%) i poreza na dodanu vrijednost kao najznačajnijeg poreskog prihoda (17%). - Poreska osnovica je iznos na koji se plaća porez. Poreska osnovica za plaćanje poreza na dohodak je ostvareni dohodak tokom godine umanjen za poreske olakšice (dio dohotka koji nije oporezovan i oslobađanja za izdržavanje članove); za plaćanje poreza na dobit je ostvarena oporeziva dobit (dobit umanjena za poreska oslobađanja); za plaćanje poreza na dodanu vrijednost to je vrijednost dodana u fazi prometa kao razlika između vrijednosti sadržane u izlaznim i ulaznim fakturama proizvođača ili trgovinskog preduzeća. - Poreski obveznik je pravno ili fizičko lice koje plaća porez. Lice koje plaća porez, međutim, ne mora taj porez snositi. Karakteristika direktnih poreza je da lice koje plaća porez istovremeno snosi porez. Sa druge strane, indirektni porezi su porezi koje je moguće transferisati na drugu osobu. Poreski obveznik ne snosi teret oporezivanja. Porez plaćaju potrošači (kupci) u kupovnoj cijeni proizvoda. - Poreska cijena je iznos koji plaća poreski obveznik za svaku dodatnu novčanu jedinicu javnih rashoda.

394

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

Načela oporezivanja u Bogatstvu naroda

A

dam Smith je svoje Bogatstvo naroda podijelio u pet knjiga. Naslov pete knjige je „O prihodima vladara ili države“. Drugi dio drugog poglavlja pete knjige sa podnaslovom „O porezima“ Smith je započeo načelima oporezivanja. Budući da su Smithova načela oporezivanja ostala aktuelna do danas, citiraćemo ta četiri osnovna načela: „Prije nego uđem u razmatranje pojedinih poreza, potrebno je prethodno spomenuti sljedeća četiri načela s obzirom na poreze uopće: I. Podanici svake države trebaju pridonositi za uzdržavanje vlade, koliko god je to moguće, razmjerno svojim mogućnostima, to jest, u razmjeru s dohotkom koji svaki od njih uživa pod zaštitom države. Državni rashodi za pojedince nekog velikog naroda slični su rashodu za upravu nekog velikog posjeda, s obzirom na udružene zakupnike koji su svi dužni pridonositi u razmjeru sa svojim odgovarajućim udjelima u posjedu. U pridržavanju ili zanemarivanju tog načela sastoji se ono što se naziva jednakost ili nejednakost oporezivanja. ... II. Porez koji je svaki pojedinac obvezan platiti treba biti određen, a ne samovoljan. Poreznom obvezniku i svakoj drugoj osobi trebaju biti jasni i razumljivi vrijeme plaćanja, način plaćanja i iznos koji treba platiti. . . . Neodređenost oporezovanja potiče drskost i pomaže podmitljivost kod reda ljudi koji su prirodno omraženi, čak i kad nisu ni drski ni podmitljivi. ... III. Svaki se porez treba ubirati u vrijeme ili na način na koji je najvjerojatnije da će poreznom obvezniku biti najzgodnije platiti ga.

395

OSNOVE EKONOMIJE

Porez za rentu od zemlje ili od kuća koji se plaća o istom roku kad se takve rente obično plaćaju, ubire se u vrijeme kad je vjerojatno da će poreznom obvezniku biti zgodno platiti, ili kad je najvjerojatnije da će imati čime platiti. . . . IV. Svaki porez treba biti tako zasnovan da izvuče iz džepova i zadrži izvan džepova naroda što je moguće manje iznad i povrh onoga što unosi u državnu riznicu. . . . Očita pravednost i korisnost naprijed navedenih načela preporučila ih je, više ili manje, pažnji svih naroda. Svi su narodi nastojali da, prema svom najboljem rasuđivanju, svoje poreze, koliko god je više moguće, učine jednakim, što određenijim i što ugodnijim za poreznog obveznika – i što se tiče vremena i što se tiče načina plaćanja – i, u razmjeru prema prihodu koji ti porezi daju vladaru, učine što manje tegobnim za narod.“ 25 25

Citirana Smithova načela oporezivanja svode se, prema tome, na: pravičnost i jednakost u oporezivanju, određenost poreza, ubiranje poreza u vrijeme kada poreski obveznik raspolaže sredstvima i umjerenost oporezivanja. Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2001. godine Joseph Stiglitz navodi pet načela koja poreski sistem čine dobrim. To su: pravičnost, odnosno ravnomjernost, efikasnost oporezivanja, administrativna jednostavnost ubiranja poreza, fleksibilnost i transparentnost.26 Pravičnost podrazumijeva izbor sistema oporezivanja u kojem članovi jednog društva učestvuju u plaćanju javnih rashoda u skladu sa svojim imovinskim stanjem i prihodima. Efikasnost podrazumijeva

25

Adam Smith (2005) Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda, Poslovni dnevnik MASMEDIA, Zagreb, str. 787-789.

26

Stiglitz, Joseph.E, John Driffill (2000) Economics, W.W.Norton&Company, Inc., New York, str. 364-365.

396

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

izbor stopa poreza koje neće narušavati efikasnost alokacije resursa. Jednostavnost ubiranja poreza podrazumijeva izbor sistema oporezivanja koji će prouzrokovati najniže troškove ubiranja poreza. Fleksibilnost omogućava prilagođavanja poreskog sistema u različitim fazama poslovnog ciklusa, dok transparentnost podrazumijeva jasno određivanje koliko porezni obveznik plaća poreza i šta za plaćeni porez dobiva zauzvrat kao korisnik javnih usluga.

Budžet i budžetski prihodi Država za svaku godinu pravi detaljan plan vlastitih prihoda i rashoda. Ti prihodi se nazivaju javni prihodi, a rashodi javni rashodi. Plan prihoda i rashoda države (određenog nivoa vlasti u državi) pripremaju ministarstva finansija u saradnji sa ostalim ministarstvima u vladi. Detaljan plan prihoda i rashoda države (određenog nivoa vlasti) naziva se budžet. Kada vlada na prijedlog ministarstva finansija usaglasi prijedlog budžeta za sljedeću godinu, prosljeđuje ga zakonodavnom organu vlasti na diskusiju i usvajanje. Budući da je parlament zakonodavni organ vlasti, to znači da poslanici u parlamentu diskutuju o prijedlogu budžeta. Kada parlament usvoji predloženi budžet, taj dokument postaje zakon. Stoga budžet možemo definisati na sljedeći način: Budžet je dokument u kojem su detaljno specificirane sve vrste budžetskih prihoda i budžetskih rashoda po vrstama i korisnicima, koji u formi zakona donosi parlament kao organ zakonodavne vlasti. Na osnovu prethodne definicije i uvodnog dijela slijedi da zakonodavnu inicijativu za predlaganje usvajanja budžeta za narednu godinu ima vlada kao izvršni organ vlasti, a da je parlament kao zakonodavni organ vlasti odgovoran za konačno usaglašavanje i usvajanje budžeta u formi zakona. Kada parlament usvoji zakon o izvršenju budžeta tada izvršenje budžeta postaje zakonska obaveza za izvršnu vlast i specijalizovane institucije odgovorne za prikupljanje i raspodjelu prihoda. U Bosni i Hercegovini najznačajnije institucije odgovorne za prikupljanje i raspodjelu prihoda su Uprava za indirektno 397

OSNOVE EKONOMIJE

oporezivanje Bosne i Hercegovine, Poreska uprava Federacije Bosne i Hercegovine i Poreska uprava Republike Srpske. Na osnovu definicije budžeta možemo, takođe, zaključiti da svaki nivo vlasti kome su dodijeljene odgovornosti za finansiranje javnih djelatnosti mora raspolagati javnim prihodima iz kojih će vršiti isplatu javnih rashoda. To, drugim riječima, znači da različiti nivoi vlasti imaju svoje posebne budžete. U Bosni i Hercegovini postoje budžeti sljedećih nivoa vlasti: - Budžet institucija Bosne i Hercegovine (budžet za čije je predlaganje odgovorno Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, a čije usvajanje je u nadležnosti Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine), - Budžet Federacije Bosne i Hercegovine, - Budžet Republike Srpske, - Budžeti deset kantona na području Federacije Bosne i Hercegovine, - Budžet Distrikta Brčko, - Budžeti gradova (Sarajevo, Banja Luka, Mostar), - Budžeti opština. Budžetske prihode i rashode na nivou državnih institucija (institucija Bosne i Hercegovine) prikazujemo u tabeli 7.2. Budžet institucija Bosne i Hercegovine za 2010. usvojili su Predstavnički dom i Dom naroda na sjednicama održanim 30.12.2009. godine. Ovaj dokument se, kao što smo naveli u definiciji, usvaja u obliku zakona. Nakon usvajanja u oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine ovaj dokument je postao Zakon o Budžetu institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine za 2010. godinu.27

27

Ovaj zakon i struktura Budžeta institucija Bosne i Hercegovine dostupni su na web stranici: http://

www.parlament.ba/sadrzaj/about/ustav/docs/default.aspx?id=18786&langTag=bs-BA 398

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

Tabela 7.2. – Budžet Bosne i Hercegovine za 2010. godinu (državni nivo)

Izvori i namjena prihoda I PORESKI PRIHODI 1. Prihodi od indirektnih poreza sa Jedinstvenog računa Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) II NEPORESKI PRIHODI 2. Prihodi od taksi naknada 3. Prihodi od vlastite djelatnosti 4. Prihodi od poreskih i kontrolnih markica UIO 5. Prihodi iz dobiti Centralne banke BiH 6. Vanredni prihodi III TEKUĆE POMOĆI U NOVČANOM OBLIKU IV PRENESENI VIŠAK SREDSTVA IZ 2008. I 2009. V PRIMICI OD SUKCESIJE VI PRMICI OD PRODAJE STARIH VOZILA VII KREDITNA SREDSTVA PRIHODI ZA SERVIS VANJSKOG DUGA - Prihodi od Federacije Bosne i Hercegovine - Prihodi od Republike Srpske - Prihodi od Distrikta Brčko - Prihodi od Državnih institucija UKUPNO PRIHODI I FINANSIRANJE INSTITUCIJA BOSNE I HERCEGOVINE Vrsta rashoda TEKUĆI IZDACI - Od čega: Bruto plate i naknade Naknade troškova zaposlenih KAPITALNI IZDACI TEKUĆI GRANTOVI DIREKTNI TRANSFERI SA JRT REZERVISANJA SERVISIRANJE VANJSKOG DUGA UKUPNI RASHODI INSTITUCIJA BOSNE I HERCEGOVINE

Iznos prihoda (u hiljadama KM)

Učešće (u %)

689.000

50,44

34.200 13.662 5.000 60.000 7.776 500 121.000 17.000 261 40.000 341.655 214.145 123.302 152 4.056

2,50 1,00 0,37 4,39 0,57 0,04 8,86 1,24 0,02 2,93 25,01 15,68 9,03 0,01 0,30

1.365.889

100,00

Iznos rashoda (u hiljadama KM) 881.358

Učešće (u %) 64,53

533.171 138.017 62.208 50.478 17.710 16.280 341.655 1.365.889

39,03 10,10 4,55 3,70 1,30 1,19 25,01 100,00

Izvor: Zakon o Budžetu institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine za 2010. godinu, preuzet sa web stranice: http://www.parlament.ba/sadrzaj/about/ustav/docs/ default.aspx?id=18786&langTag=bs-BA

399

OSNOVE EKONOMIJE

Prethodna tabela pokazuje da su u strukturi prihoda Buždeta institucija BiH najznačajniji izvori prihodi od poreza sa računa Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (UIOBiH). Ova uprava je osnovana 2004. godine kao državna institucija odgovorna za prikupljanje i raspodjelu indirektnih poreza na teritoriji Bosne i Hercegovine. Stoga su prihodi sa računa UIOBiH prihodi od indirektnih poreza. Na rashodnoj strani najznačajniji su rashodi za plate i naknade korisnika budžetskih sredstava. Međutim, precizniju sliku raspodjele sredstva na državne institucije dajemo u sljedećoj tabeli u kojoj su navedeni rashodi po korisnicima: Tabela 7.3. – Rashodi po najznačajnijim korisnicima Budžetu institucija Bosne i Hercegovine za 2010. godinu

Rashodi po korisnicima 1. Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine

Iznos rashoda (u hiljadama KM)

Učešće (u %)

334.576

33,66

2. Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine

95.281

9,59

3. Granična policija Bosne i Hercegovine

75.328

7,58

4. Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine

60.368

6,07

5. Državna agencija za istrage i zaštitu

60.008

6,04

6. Fond za povratak Bosne i Hercegovine

35.591

3,58

7. Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine

33.352

3,36

8. Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine

17.818

1,79

9. Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine

16.674

1,68

265.048

26,67

UKUPNI BUDŽETSKI KORISNICI

994.044

100,00

Rashodi za direktne transfere sa Jedinstvenog računa Trezora, rezervisanja i servisiranje vanjskog duga

371.845

---

1.365.889

---

10. OSTALE INSTITUCIJE BOSNE I HERCEGOVINE

UKUPNI RASHODI INSTITUCIJA BOSNE I HERCEGOVINE

Izvor: Zakon o Budžetu institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine za 2010. godinu, preuzet sa web stranice: http://www.parlament.ba/sadrzaj/about/ustav/docs/ default.aspx?id=18786&langTag=bs-BA

400

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

Prema podacima iz tabele 7.3. vidimo da su u 2010. tri državne institucije imale dominantno učešće u ukupnim rashodima na budžetske korisnike (izuzimajući rashode za direktne transfere sa Jedinstvenog računa Trezora, rezervisanja i servisiranje javnog duga). Dakle, Ministarstvu odbrane BiH pripada trećina ukupnih sredstva namijenjenih budžetskim korisnicima, a zajedno sa Upravom za indirektno oporezivanje BiH i Graničnom policijom BiH ove tri institucije učestvuju sa nešto više od polovine sredstava namijenjenih budžetskim korisnicima u ukupnom korištenju budžetskih sredstava na nivou državnih institucija Bosne i Hercegovine. Ukupni budžetski prihodi i rashodi svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini prikazuju se u dokumentu koji se naziva Konsolidovani bilans budžeta Bosne i Hercegovine. Podaci o ukupnim budžetskim prihodima i ukupnim budžetskim rashodima dobivaju se zbirom svih budžetskih prihoda i svih budžetskih rashoda svih nivoa vlasti umanjenim za transfere viših nivoa vlasti nižim nivoima vlasti. Transferi viših nivoa vlasti nižim nivoima vlasti podrazumijevaju dio Budžeta Federacije BiH koji je transferisan budžetima kantona, dio Budžeta Republike Srpske transferisan opštinama na području RS, i dio budžeta kantona u FBiH koji je transferisan opštinama na području kantona u FBiH. Budući da po ustavnom ustrojstvu FBiH ima deset kantona, a RS nema kanton, a ovaj nivo vlasti u tom entitetu ne postoji, pa ne postoje ni budžeti tog nivoa vlasti.

Budžetski prihodi Budući da smo u prethodnom dijelu teksta već spominjali budžetske prihode, sada ćemo se detaljnije upoznati sa najznačajnijim vrstama ovih prihoda. Najznačajniji budžetski prihodi su prihodi od naplaćenih poreza. Porezi se dijele u dvije grupe: - indirektni porezi i - direktni porezi. Pored ove dvije grupa poreza, budžetski prihodi mogu biti i prihodi od vlastite djelatnosti državnih instuticija (što vidimo iz Budžeta institucija Bosne i Hercegovine), ali i administrativne takse nivoa vlasti 401

OSNOVE EKONOMIJE

za koji se budžet usvaja. Međutim, najznačajniji budžetski prihodi su prihodi od indirektnih i direktnih poreza.

Indirektni porezi Osnovna karakteristika indirektnih poreza je da su to porezi na potrošnju i da osoba koja ih formalno uplaćuje u budžet ne snosi poreski teret. Znamo da se osoba koja plaća porez naziva poreski obveznik. Ta osoba može biti pravno lice (preduzeće, agencija, državna institucija) i fizičko lice koje obavlja profesionalnu djelatnost. Osnovna karakteristika indirektnih poreza je da poreski obveznik ne snosi poreski teret. Ovakva definicija može biti malo zbunjujuća, ali ćemo je brzo pojasniti. Indirektni porezi su porezi na potrošnju. Najznačajniji indirektni porezi su: - porez na dodanu vrijednost, - poseban porez na promet visokotarifnih proizvoda (akciza) i - carine. Porez na dodanu vrijednost je porez koji plaćaju svi koji proizvode i prodaju robu. To su proizvođači koji svoju robu prodaju trgovcima naveliko i malo. Trgovci namalo (maloprodavci ili shopping centri) u prodajnoj vrijednosti robe naplaćuju od potrošača porez na dodanu vrijednost. To znači da iznos poreza na dodanu vrijednost koji uplaćuju preduzeća u državni budžet u krajnjoj liniji snose potrošači. Svi potrošači u cijeni koju plaćaju za kupljenu robu plate i porez na dodanu vrijednost. Poseban porez na promet (akciza ili trošarina) je, kako mu govori naziv, poseban porez na potrošnju sljedećih vrsta roba: cigareta i duhana, alkohola, kafe, piva, nafte i naftnih derivata. U nekim zemljama ovaj poreski oblik se plaća i na nove automobile i plemenite metale. Karakteristika prodaje ovih vrsta roba je da se na njih plaća i porez na dodanu vrijednost i akciza (poseban porez na promet), a ukoliko su uvezene, onda se na njih plaća i carina. Visina i način obračuna akciza je, također, regulisana zakonima.

402

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

Carine se najčešće plaćaju na vrijednost uvozne robe, premda postoje i izvozne carine. Izvozne carine (carine koje se plaćaju za izvezenu robu) mnogo su rjeđe i gotovo da su iščezle iz upotrebe. Dakle, uvoznici na uvezenu robu moraju platiti carinu. Pod ovim „moraju“ podrazumijevamo da su zakonom o carinskoj tarifi propisane stope carina na robu iz uvoza. Ako su robe iz uvoza oslobođene plaćanja carina, to je napisano u zakonu i uvoznici ne plaćaju ovaj iznos. Uvoznik koji je uvezao robu i platio carinu taj iznos carine naplaćuje u prodajnoj cijeni robe koju prodaje kupcima/potrošačima. Kada potrošači kupe neku uvezenu robu za koju je zakonom propisana obaveza plaćanja carine, onda je u cijeni koju su platili trgovcu sadržana i carina i porez na dodanu vrijednost. Ako kupujemo naftu, naftne derivate, kafu, alkohol ili cigarete proizvedene u inostranstvu, onda su u cijeni koju kao potrošači ovih roba plaćamo uračunata i carina i akciza i porez na dodanu vrijednost. Prema tome, uprkos činjenici da je trgovac taj koji je nakon prodaje robe potrošačima obavezan da državi uplati porez na odgovarajući budžetski račun, on ne plaća porez iz vlastitih sredstava, odnosno iz zarade, već iz naplaćene cijene od potrošača. Da ponovimo – karakteristika indirektnih poreza je da osoba koja plaća porez i koja snosi porez nisu iste osobe. Već smo spomenuli da je poreski obveznik prodavac i da on uplaćuje porez. Međutim, potrošač je taj koji u krajnjoj liniji snosi sve indirektne poreze. Upravo zbog toga ova grupa poreza se naziva indirektnim porezima.

403

OSNOVE EKONOMIJE

PRIMJER: Arthur Cecil Pigou i oporezivanje negativnih eksternalija

A

rthur Cecil Pigou (1877.-1959.) bio je od najznačajnijih i najuticajnijih profesora političke ekonomije u Velikoj Britaniji. Pigou je naslijedio mjesto profesora političke ekonomije u Cambridgeu (King’s College) od svoga profesora Alfreda Marshalla. Predavanja iz tog predmeta držao je od 1909. do 1952. godine. Privatno Pigou je bio veliki prijatelj Johna Maynarda Keynesa, ali je bio i oponent Keynesovih ideja iznesenih u Opštoj teoriji zaposlenosti, kamate i novca. Pigou je dao najveći doprinos razvoju ekonomske nauke u oblasti ekonomije blagostanja i razmatranju korektivne uloge države u uslovima imperfektnih tržišnih struktura i sub-optimalnih tržišnih ishoda kao posljedice imperfektnosti djelovanja tržišta u takvim strukturama. U analizi imperfektnih tržišnih struktura i suboptimalnih tržišnih ishoda Pigou je posebnu pažnju posvetio posljedicama djelovanja kompanija čije proizvodnje imaju za posljedicu veće marginalne društvene troškove u odnosu na marginalne privatne troškove, uz marginalne društvene koristi koje su jednake marginalnim privatnim koristima. Budući da smo već u prethodnim dijelovima teksta objasnili da ovakve poslovne aktivnosti podrazumijevaju postojanje negativnih eksternalija, a negativne eksternalije znače suboptimalni ishod tržišnih transakcija za društvo kao cjelinu, Pigou je predložio instrument kojim bi se taj suboptimalni ishod eliminisao. Pigouv prijedlog je podrazumijevao da država uvede dodatni porez koji bi uvećao cijenu robe koju proizvodi proizvođač negativnih eksternalija. Ovaj porez se u ekonomskoj literaturi po Pigouu naziva Pigouov porez. Povećanje cijene usljed uvođenja dodatnog poreza bi, u skladu sa zakonom tražnje,

404

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

značilo smanjenje tražnje za skupljom robom i po tom osnovu vraćanje tržišnih transakcija na optimalan nivo. Vraćanje na optimalan nivo tržišnih transakcija bi, dakle, značilo eliminaciju negativnih eksternalija. Visina Pigouvog poreza određena je razlikom između MDT i MPT. Prema tome, sam Pigouv porez bi trebao biti jednak iznosu MET (marginalnog eksternog troška).

Direktni porezi Za razliku od indirektnih poreza, direktni porezi su porezi koji se ne plaćaju na potrošnju nego na neki oblik prihoda ili imovine. Direktne poreze nije moguće transferisati (prenijeti ili prevaliti) na neko drugo lice, za razliku od poreza na potrošnju. Najznačajnije vrste direktnih poreza su: -

porez na dohodak, porez na dobit (profit), porez na prihod od imovine i porez na imovinu.

Porez na dohodak. Ovaj porez plaćaju fizičke osobe koje ostvaruju prihode tokom godine po osnovu plate i dodatnih primanja (različite vrste prihoda za dodatnu radnu aktivnost). Plaćanje poreza na dohodak, očito, podrazumijeva da je poreski obveznik zaposlena osoba i da ostvaruje prihode koji su predmet oporezivanja. U Bosni i Hercegovini ovaj poreski oblik je na području Republike Srpske uveden 2002., a na području Federacije Bosne i Hercegovine 2009. godine. Obveznici poreza na dohodak su, kao što smo naveli, fizička lica. Međutim, u ime zaposlenika u preduzećima, državnim ustanovama i agencijama prilikom isplate mjesečnih plata poslodavci uplaćuju u ime svojih zaposlenika porez na dohodak. Na taj način budžeti ostvaruju prihode prilikom isplate plata, dok se konačni obračun poreza i predaja poreskih prijava vrši krajem februara za prethodnu godinu. Tada fizička lica u poreskoj prijavi navode sve izvore ostva405

OSNOVE EKONOMIJE

renih prihoda u prethodnoj godini, ukupan iznos poreza na dohodak koji je poslodavac tokom godine uplatio prilikom isplate plata, kao i broj izdržavanih članova domaćinstva za koja postoje poreske olakšice (umanjenje poreske osnovice). Konačno, u godišnjoj prijavi se utvrđuje da li poreski obveznik treba da uplati dodatna sredstva za porez, ili je to lice zbog poreskih olakšica iskazalo višak plaćenog poreza. Unaprijed plaćena sredstva (višak ili preplaćeni porez) može se prenijeti u narednu godinu za izmirenje obaveza u toj godini. Porez na dobit. Poreski obveznici plaćanja poreza na dobit (profit) su pravna lica (preduzeća) i fizička lica koja samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost (u BiH profit se naziva dobit pa zbog toga koristimo termin porez na dobit). Poresku osnovicu utvrđuje zakonodavac. Dobit (profit) je zarada od profesionalne aktivnosti koja se računa kao razlika ukupnih prihoda i ukupnih rashoda. Osnovica poreza na dobit može biti umanjena za određena poreska oslobađanja (poreske olakšice). Neka preduzeća mogu biti u cijelosti oslobođena plaćanja poreza na dobit. Ovu mjeru poreske politike primjenjuju zemlje u razvoju za privlačenje stranih investitora, zbog nedostatka kapitala. Također, ovu mjeru poreske politike primjenjuju i razvijene i zemlje u razvoju kao stimulans za dodatno ulaganje kapitala (investicije) finansirane iz ostvarene dobiti. Jedan od razloga oslobađanja plaćanja poreza na dobit su i podsticaji preduzećima koja obavljaju aktivnosti sa značajnim pozitivnim eksternalijama (tehnološka unapređenja koja imaju efekte na širu društvenu zajednicu). Porez na prihode od imovine i porez na imovinu plaćaju vlasnici imovine koja tim osobama donosi zaradu, odnosno vlasnici imovine koja je zakonom određena kao imovina na koju se plaća porez na imovinu. Primjer poreza na imovinu je porez na privatni automobil. Ovaj porez plaćamo svake godine (jednom godišnje) kada produžavamo registraciju vozila. Najčešći oblik plaćanja poreza na prihod od imovine su prihodi koje ostvaruju vlasnici nekretnina koje su predmet iznajmljivanja. Drugim riječima, ako je neka osoba vlasnik nekoliko kuća ili zgrada i ako iznajmljuje te kuće ili stanove u zgradama, tada su prihodi od iznajmljivanja predmet oporezivanja. U zavisnosti od nivoa razvijenosti zemlje i prihoda stanovništva u toj zemlji, struktura poreskog sistema može biti zasnovana na većem

406

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

značaju poreza na potrošnju (indirektnih poreza), ili na većem značaju direktnih poreza (porez na dohodak, porez na dobit). Postoje i zemlje sa relativno ravnomjernim učešćima ove dvije grupe poreza. U zemljama u kojima dominiraju indirektni porezi potrošači (kupci) su ti koji imaju najznačajniju ulogu u finansiranju budžeta. Sa druge strane, u zemljama u kojima dominiraju direktni porezi najznačajniji izvori budžetskih prihoda su porezi na dohodak i porezi na imovinu. Primjer zemalja u kojima porezi na potrošnju predstavljaju dominantne izvore budžetskih prihoda su zemlje u razvoju, a posebno zemlje u tranziciji. Ovoj grupi zemalja pripada i Bosna i Hercegovina, kao i ostale zemlje Jugoistočne Evrope. Zemlja koja je primjer dominantnog učešća direktnih poreza su Sjedinjene Države. Po ostvarenom BDP u periodu 2007.-2010. Sjedinjene Države su najveća svjetska ekonomija. U ukupnom svjetskom BDP Sjedinjene Države učestvuju sa približno 24% (podatak za 2010.). Mjereno BDP po stanovniku SAD su jedna od najbogatijih zemalja u svijetu, mada ne i najbogatija (bogatije su Luksemburg i Norveška). Zahvaljujući postojanju razmjerno velikog broja bogatih osoba u SAD, kao i tradiciji ove zemlje, poreski sistem je zasnovan na dominantnom učešću poreza na dohodak i doprinosa za socijalno osiguranje u strukturi budžetskih prihoda. Države Zapadne Evrope (najrazvijenije zemlje Evropske unije) su primjer razmjerno uravnotežene zastupljenosti indirektnih i direktnih poreza u strukturi budžetskih prihoda.

Budžetski rashodi Drugi dio budžeta čine budžetski rashodi. Budžetski rashodi obuhvataju sve rashode po vrstama i po institucijama koje su korisnici budžetskih sredstava. Najznačajnije vrste budžetskih rashoda su rashodi za: - socijalnu zaštitu (invalidne osobe, djeca bez roditelja, hendikepirane osobe), - vojne i policijske snage, - obrazovanje, - javnu administraciju, - zdravstvo, 407

OSNOVE EKONOMIJE

- sudstvo, - rashodi za infrastrukturu (kapitalni projekti). Javni rashodi za infrastrukturu često se koriste kao vrlo značajan instrument ekonomske politike u prevazilaženju ekonomskih poremećaja. Budući da su ekonomski poremećaji karakterisani istovremenim smanjenjem proizvodnje, zaposlenosti i cijena (ovaj poremećaj se naziva recesija), to znači da potrošnja stanovništva opada, a zbog pada tražnje za finalnim potrošnim robama opadaju i poslovne investicije privatnog sektora. Način na koji država reaguje kako bi zaustavila ekonomski pad, odnosno povećala proizvodnju privatnog sektora iz čega bi trebalo slijediti povećanje zaposlenosti, upravo su dodatna izdvajanja i ulaganja u infrastrukturu (kapitalna ulaganja). Ulaganja u infrastrukturu podrazumijevaju ulaganja u sljedeće aktivnosti: - izgradnju mreže autoputeva i puteva magistralnog značaja, - izgradnju ili unapređenje postojećih željezničkih saobraćajnica, - izgradnju sistema vodosnabdijevanja, kanala kojima se povezuju plovne rijeke, te izgradnju riječnih luka kojima razvija riječni transport; - izgradnju elektroenergetskih sistema baziranih na korištenju neobnovljivih, a u posljednje vrijeme sve više na obnovljivim izvorima električne energije; - ulaganja u istraživanje i razvoj širokopojasnih sistema bežičnih komunikacija; - ulaganja u razvoj novih znanja i tehnologija. Jedno od temeljnih pitanja donošenja odluke o strukturi budžetskih rashoda je odluka o iznosu budžetskih sredstava koja će biti isplaćivana za socijalnu zaštitu, državnu administraciju, sudstvo, javnu sigurnost i bezbjednost, sa jedne strane, i iznosu sredstva namijenjenih finansiranju infrastrukturnih projekata. Budući da prva grupa budžetskih rashoda ne stvara nova radna mjesta u poslovnom sektoru, dok kapitalni rashodi stvaraju ograničenost raspoloživih budžetskih prihoda, često postaje ključno pitanje donošenja veoma teških odluka u konkretnom vremenskom periodu (fiskalna godina ima 12 mjeseci, ali se često razlikuje od kalendarske) i specifičnim okolnostima.

408

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

(Ne)ravnoteža budžetskih prihoda i rashoda Budžetski prihodi i rashodi mogu se razlikovati i biti jednaki tokom jedne fiskalne godine. U zavisnosti od faze poslovnog ciklusa, cilj ekonomske politike može biti povećanje državnih rashoda u odnosu na državne prihode, ili smanjenje državnih rashoda, ili ujednačavanje budžetskih prihoda i rashoda. Sa stanovišta (ne) jednakosti budžetskih prihoda i rashoda razlikujemo sljedeće tri varijante budžetskog bilansa: 1) Budžetski suficit. Ekonomija koja tokom jedne godine ostvari višak budžetskih prihoda u odnosu na budžetske rashode ostvaruje budžetski suficit (BP>BR). Budžetski suficit, drugim riječima, znači da se država pojavljuje kao izvor slobodnih finansijskih sredstava (viškova finansijskih sredstava), odnosno kao izvor štednje. Višak sredstava država može iskoristiti za stvaranja posebnih fondova - državnih fondova (Sovereign Funds) - kojima može kupovati vrijednosne papire drugih zemlja koje imaju problema sa fiskalnom disciplinom, ili može ulagati svoja sredstva u kupovinu dionica preduzeća iz svoje zemlje ili drugih zemalja. Ova druga varijanta, praktično, znači da državni investicioni fondovi postaju suvlasnici preduzeća/kompanija u koja ulažu. Početak globalne finansijske krize krajem 2007. i početkom 2008. godine bio je obilježen i velikim kupovinama dionica američkih kompanija koje su realizovali najveći državni investicioni fondovi iz zemalja u razvoju. Primjeri najvećih državnih investicionih fondova prikazani su u tabeli 7.4.:

409

OSNOVE EKONOMIJE Tabela 7.4. - Najznačajniji državni investicioni fondovi iz zemalja u razvoju Vrijednost imovine fonda 2008. godina (u milijardama USD)

Godina početka rada

Abu Dhabi – Investment Authority – UAE

875,0

1976.

Government Pension Fund Global – Norway

380,0

1996.

GIC – Singapore

330,0

1981.

Various – Saudi Arabia

300,0

Na

Reserve Fund for Future Generations - Kuwait

250,0

1953.

China Investment Corporation – China

200,0

2007.

Temasek Holdings – Singapore

159,2

1974.

Oil Reserve Fund – Libya

50,0

2005.

Qatar Investment Authority

50,0

2005.

Fond de Regulation des Recettes – Algeria

42,6

2000.

Alaska Permanent Fund Corporation – USA

38,0

1976.

Brunei Investment Authority

30,0

1983.

Other

171,4

---

2.876,3

----

Naziv fonda i zemlje iz koje potiče

UKUPNO

Izvor: The Economist, „Asset-backed insecurity“, January 19th 2008, str. 63. (podaci koje je koristilo uredništvo The Economist-a su podaci Morgan Stanley).

2) Budžetski deficit. Budžetski deficit se, za razliku od prethodne varijatne, pojavljuje u svim zemljama u kojima su budžetski prihodi u jednoj fiskalnoj godini manji od budžetskih rashoda (BP
410

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

za isplatu tekućih rashoda (isplate plata administraciji, obrazovnim radnicima, zdravstvenim radnicima, policiji, sudstvu, naknade invalidima), tada država emituje kratkoročne vrijednosne papire. To su vrijednosni papiri sa rokom dospijeća od tri, šest ili dvanaest mjeseci koje nazivamo trezorski zapisi. Ako država želi da investira sredstva u izgradnju infrastrukture, tada emituje dugoročne vrijednosne papire – državne obveznice sa rokom dospijeća od pet, deset, petnaest ili dvadeset godina. Pošto obje vrste državnih vrijednosnih papira podrazumijevaju, pored isplate nominalne vrijednosti, i isplatu kamate na javni dug, ta kamata na javni dug postaje sastavni dio budžetskih rashoda u tekućoj (kod kratkoročnih) i sljedećim godinama (kod dugoročnih vrijednosnih papira). Budžetski deficiti su posebno karakteristični za periode kriza kada država, u skladu sa preporukama Johna Maynarda Keynesa, povećava potrošnju i investicije da bi spriječila pad ekonomske aktivnosti. O ovom načinu upravljanja ekonomijom učićemo još u poglavljima koja slijede (posebno upravljanje agregatnom ponudom i agregatnom potražnjom). Međutim, za sada je dovoljno da znamo da su većina razvijenih ekonomija ostvarivale kontinuirane budžetske deficite u posljednje dvije decenije. Period globalne finansijske i ekonomske krize (2008.-2011.) obilježen je vrlo značajnim povećanjem državnih rashoda i deficita.

Tabela 7.5. - Budžetski bilansi velikih svj 2007.

2009.

2010.

Sjedinjene države

-2,5

-11,9

-8,9

Japan

-2,4

-7,7

-7,5

Kina

+0,2

-3,4

-2,2

Velika Britanija

-3,2

-14,5

-10,1

Kanada

+0,6

-2,4

-4,0

Izvor: The Economist, različita izdanja za navedene godine.

Izraziti rast državnog zaduživanja (javnog duga), kao načina prevazilaženja recesije koja se pojavila u svim razvijenim zemljama 2009. godine, imao je za posljedicu nastanak novih problema. Ti novi 411

OSNOVE EKONOMIJE

problemi su se očitovali u 2010. i 2011. godini kao problemi opasnosti nemogućnosti izmiranja obaveza po ranije emitovanim javnim dugovima. Zemlja koja proglasi nemogućnost izmiranje obaveza za ranije emitovane dugove je bankrot-zemlja. To podrazumijeva, istovremeno, da te zemlje ne mogu vršiti isplatu tekućih obaveza za javne rashode. Sljedeći grafikon prikazuje veličinu ukupnih javnih dugova mjerenih procentima u odnosu na godišnju proizvodnju roba i usluga Njemačke, Francuske, Italije, Španije i Grčke.28

Grafikon 7.4. - Javni dugovi odabranih zemalja euro-zone 2009. sa projekcijama za 2014. (u % BDP)

3) Uravnotežen budžet. Ravnoteža budžeta se javlja kada su budžetski prihodi jednaki budžetskim rashodima (BP=BR). Ravnoteža budžeta podrazumijeva da se zemlja niti zadužuje niti predstavlja izvor štednje. U sadašnjoj strukturi globalnog finansijskog sitema vrlo su rijetke zemlje sa uravnoteženim budžetima. Kao što smo već imali priliku vidjeti, većina razvijenih zemalja se zadu-

28

International Monetary Fund (2009) „Fiscal implications of the global economic crisis“, IMF Working Paper, June 2009.

412

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

žuje, većina zemlja u razvoju također, dok su zemlje izvoznice nafte najčešće u budžetskom suficitu. U 2010. godini približno jednak nivo budžetskih prihoda i rashoda su ostvarili Singapur, Švicarska, Čile i Argentina. Preciznije, ove četiri zemlje su 2010. ostvarile budžetske deficite na nivou 0,4% BDP (prosjek za te četiri zemlje). Budući da su ovi deficiti vrlo blizu punom pokriću budžetskih rashoda ostvarenim prihodima, ove zemlje možemo smatrati zemljama pune fiskalne discipline u navedenoj godini.

Sistem socijalne zaštite i država blagostanja Pitanje strukturiranja sistema socijalne zaštite i uloge države u ekonomiji preko ovog segmenta fiskalne politike jedno je od temeljnih pitanja ekonomija blagostanja. Ekonomija blagostanja, pored uloge države u eliminisanju tržišnih imperfekcije koje smo prethodno razmatrali, podrazumijeva i donošenje odluka o sistemu socijalne zaštite koji omogućava većini ili svim članovima društva da budu socijalno zaštićeni. Ovaj udžbenik je pisan u periodu koji je u Sjedinjenim Državama bio obilježen odlukom Američkog kongresa da prihvati prijedlog Baracka Obame o zdravstvenoj zaštiti za sve Amerikance. Ova istorijska težnja Demokratske stranke konačno je usvojena u formi zakona 2010. godine. Prije dolaska Baracka Obame na vlast u SAD je približno 40 miliona Amerikanaca bilo bez elementarne zdravstvene zaštite. Kada smo analizirali strukturu učešća poreskih oblika u budžetskim prihodima spomenuli smo da su SAD vodeća svjetska ekonomija. Upravo ta vodeća svjetska ekonomija je 2009. godine imala 40 miliona stanovnika bez zdravstvene zaštite. Sistem socijalne zaštite podrazumijeva tri dominantna segmenta: - penziono osiguranje, - zdravstvenu zaštitu i - osiguranje za vrijeme nezaposlenosti. Da bi bila u mogućnosti osigurati minimalnu socijalnu zaštitu po sva tri osnova, država mora ostvariti prihode iz kojih može finansirati te rashode. Izvori sredstava za finansiranje navedene tri vrste socijalne zaštite nisu porezi koje smo spominjali, već specifična vrsta fiskalnih 413

OSNOVE EKONOMIJE

(javnih) prihoda koji se u literaturi i praksi nazivaju doprinosima za socijalno osiguranje. Doprinose za socijalno osiguranje ne plaćaju potrošači (kao kod indirektnih poreza), niti ih plaćaju vlasnici imovina (kao kod direktnih poreza). Doprinose za socijalno osiguranje uplaćuju poslodavci prilikom isplate plata zaposlenicima (svakog mjeseca). Osnovica za obračun doprinosa za socijalno osiguranje su plate. U skladu sa navedenim, postoje tri osnovne vrste doprinosa za socijalno osiguranje - doprinosi za penziono osiguranje, - doprinosi za zdravstveno osiguranje i - doprinosi za osiguranje od nezaposlenosti. Visina stopa doprinosa određena je zakonima o navedenim vrstama osiguranja. Stope doprinosa za socijalno osiguranje se primjenjuju na spomenutu osnovicu (plate zaposlenika i radnika) i na taj način se izračunava tačan iznos doprinosa koji je poslodavac zakonom obavezan uplatiti. Kome poslodavac uplaćuje ove doprinose? Jedno rješenje je da su doprinosi za socijalno osiguranje sastavni dio budžeta jedne zemlje (primjer Sjedinjene Države), ili da su ti doprinosi prihodi posebno formiranih javnih fondova za socijalno osiguranje: - javnog fonda penzionog osiguranja, - javnog fonda zdravstvenog osiguranja, - fondova odnosno zavoda za zapošljavanje. Ova varijanta sa uplatom doprinosa za socijalno osiguranje na račune javnih fondova koji nisu integralni dio budžeta države (ali jesu integralni dio ukupnih javnih rashoda države) primjenjuje se u Bosni i Hercegovini i većini zemalja u tranziciji. U Bosni i Hercegovini postoje po dva javna fonda za sva tri vida socijalnog osiguranja, u skladu sa dvoentitetskom strukturom zemlje.

Doprinosi za penziono osiguranje Doprinosi za penziono osiguranje izvor su javnih prihoda na osnovu kojih se vrši isplata penzija postojećim penzionerima. Starosna dob za penzionisanje je za muškarce 65, a za žene 60 godina. Međutim, iz 414

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

prethodnog izlaganja već znamo da su lica koja uplaćuju doprinose za penziono osiguranje poslodavci, koji isplatom plata zaposlenicima imaju obavezu da uplate i doprinose na te plate. Šta to znači? To znači da doprinosi koji su uplaćeni za postojeće zaposlenike nisu njihov izvor prihoda već izvor prihoda fonda penzionog osiguranja koji isplaćuje penzije postojećim penzionerima. Ovakav sistem isplate penzija na osnovu prihoda od doprinosa koje uplaćuju poslodavci za postojeće zaposlenike naziva se „pay-as-you-go“ sistem. On ima svoja ozbiljna ograničenja za obje grupe aktera: kako za poslodavce i zaposlenike, sa jedne strane, tako i za postojeće penzionere, sa druge strane. U čemu se sastoje ti limiti i potencijalni problemi? Limiti i problemi vezani za ovaj sistem proističu iz fenomena koji je prisutan u gotovo svim zapadnim društvima i bivšim socijalističkim zemljama – taj fenomen je fenomen starenja stanovništva. Starenje stanovništva znači da se porodice odlučuju za sve manji broj djece, što dovodi do smanjenja broja stanovnika. Uz smanjenje broja stanovnika pojavljuje se problem većeg učešća starijih osoba, uključujući i penzionere, i manjeg učešća osoba u radnoj životnoj dobi u ukupnom broju stanovnika. Sa takvim trendovima to znači da je potrebno napraviti sljedeći izbor: - povećati stope doprinosa za penziono osiguranje i time povećati trošak rada poslodavcima (trošak rada nije neto plata već plata koja obuhvata i doprinose za socijalno osiguranje – dakle, bruto plata), ili - smanjiti penzije postojećim (i budućim) penzionerima kako troškovi rada ne bi bili povećavani, a kako bi, istovremeno, bila moguća redovna isplata penzija. Navedeni problemi izbora finansiranja fondova penzionog osiguranja su problemi gotovo svih razvijenih zemalja, kao i velikog broja zemalja u razvoju. Ti problemi podrazumijevaju donošenje jasne odluke o tome koju od navedene dvije opcije odabrati u kratkom i srednjem roku. Naravno, obostrano korisna varijanta bi bila ne povećavati ili čak smanjiti stope doprinosa za penziono osiguranje, a istovremeno ne smanjivati ili povećati penzije postojećim penzione-

415

OSNOVE EKONOMIJE

rima. Kada bi bilo moguće ovakvo rješenje? Ovakvo rješenje bi bilo moguće kada se broj zaposlenih povećava do nivoa koji se približava punoj zaposlenosti i kada se povećavaju neto plate kao osnovica za obračun doprinosa za penziono osiguranje (i ostala dva vida socijalnog osiguranja). Iz analize tržišta faktora proizvodnje i rada kao specifičnog faktora znamo da je povećanje plata ekonomski opravdano kao posljedica povećanja marginalne fizičke produktivnosti rada i vrijednosti marginalnog proizvoda rada. Porast marginalne fizičke produktivnosti rada zavisi od nabavke savremenijih mašina (viša tehnička opremljenost rada) i racionalnije organizacije proizvodnje. Povećanje tehničke opremljenosti rada je, međutim, funkcija poslovnih investicija. Tu se pojavljuje osnovni problem. Ako troškovi rada rastu zbog rasta doprinosa za socijalno osiguranje, onda se izvori za finansiranje investicija smanjuju i preduzeća smanjuju poslovne investicije. Ovaj konflikt je moguće riješiti privremenim smanjenjem neto plata i finansiranjem investicija iz dijela finansijskih sredstava koja su raspoloživa nakon isplate plata. Međutim, da ponovimo, jedno od ključnih pitanja je pitanje starenja stanovništva i problema vezanih za društva koja već funkcionišu na nivou približno jednakom punoj zaposlenosti, pa po tom osnovu nemaju mogućnosti da povećanjem broja radnih mjesta povećaju osnovicu za obračun doprinosa za penziono osiguranje. Problem relativnog smanjivanja isplaćenih penzija, i smanjenja kupovne moći penzionera po tom osnovu, prisutan je u javnim fondovima penzionog osiguranja kako u razvijenim tako i u nedovoljno razvijenim zemljama. Djelimično rješenje ovog problema u razvijenim zemljama pronađeno je u osnivanju privatnih penzionih fondova. Međutim, osnivanje privatnih penzionih fondova ne podrazumijeva da se ta sredstva mogu koristiti za isplatu penzija postojećim penzionerima. To su uplaćena sredstva u privatnim penzionim fondovima koja mogu biti isplaćivana samo osobi koja uplaćuje penziono osiguranje. Privatni penzioni fondovi raspoloživa finansijska sredstva najvećim dijelom ulažu u kupovinu vrijednosnih papira kompanija (dionice i obveznice) i država, odnosno državnih agencija (obveznice).

416

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

Doprinosi za zdravstveno osiguranje Doprinosi za zdravstveno osiguranje su prihodi javnih fondova zdravstvenog osiguranja koji se koriste za finansiranje osoblja u javnim zdravstvenim ustanovama koje pružaju javnu zdravstvenu zaštitu. Pravo na zdravstvenu zaštitu imaju osobe za koje je uplaćeno zdravstveno osiguranje. Drugim riječima, ako poslodavci redovno uplaćuju zdravstveno osiguranje za svoje zaposlenike, tada te osobe imaju pravo na korištenje zdravstvene zaštite. Zdravstvenu zaštitu za penzionere finansiraju javni penzioni fondovi, a za nezaposlene osobe javni fondovi za zapošljavanje. Finansijska sredstva za isplatu naknada osobama koje bez svoje krivice ostanu bez posla, a za koje su poslodavci u prethodnom periodu uplaćivali doprinose za osiguranje od nezaposlenosti, primaju naknadu od javnih fondova za zapošljavanje u vremenskom periodu koji se razlikuje. U nekim zemljama je to period od dvije godine, u drugim godinu dana, a postoje i zemlje u kojima je taj rok kraći od godinu dana. Sva tri vida socijalnog osiguranja, kao sto smo već naveli, finansiraju se iz doprinosa koje uplaćuju poslodavci za zaposlenike koji rade u njihovim preduzećima ili ustanovama. Upravo zbog toga zbirna stopa doprinosa za socijalno osiguranje (zbir stopa za penziono osiguranje, za zdravstveno osiguranje i osiguranje od nezaposlenosti) može da bude jedan od osnovnih faktora visokih troškova rada. U Bosni i Hercegovini su u primjeni različiti procenti stopa doprinosa za socijalno osiguranje u dva entiteta (u FBiH približno 68% na neto platu). Dakle, na svaki isplaćeni 1 KM neto plate poslodavci u FBiH mora da u prosjeku uplati 68 feninga za socijalno osiguranje po sva tri navedena osnova. Kada bi prosječna plata iznosila 1000 KM, to bi značilo da je u prosjeku potrebno uplatiti dodatnih 680 KM za socijalno osiguranje. U ovom primjeru ukupni trošak rada bi iznosio 1.680 KM. Svaka promjena stopa doprinosa naviše znači povećanje troškova rada bez povećanja produktivnosti rada. Naravno, vrijedi i obratno. Ako bi stope doprinosa bile snižene, onda bi troškovi rada bili sniženi za iznos primijenjene niže stope na neto platu. Poslije ovih razmatranja jedno od pitanja koje bismo mogli postaviti je: Zašto uopšte organizovati sistem socijalne zastite kada on podrazumijeva visoke troškove? Odgovor na ovo pitanje je u civilizacij417

OSNOVE EKONOMIJE

skom dostignuću razvijenih i zemalja u razvoju da sistemom socijalne zaštite omoguće duži i zdraviji život članovima društva, kao i relativnu sigurnost prihoda u poznoj životnoj dobi kada prestaje radna karijera. Penzioneri su u prosjeku poznati kao savjesni prema izmirivanju svojih obaveza. Sa druge strane, marginalna sklonost potrošnji (iznos porasta penzija koji je namijenjen potrošnji) u populaciji penzionera je vrlo visoka. Budući da od visine marginalne sklonosti potrošnji zavisi isplativost privatnih investicija onda ova visoka sklonost potrošnji penzionera povećava marginalnu sklonost potrošnji društva kao cjeline. Time se povećava potencijal za veću isplativost poslovnih investicija. Također, ne smijemo zaboraviti da su poslodavci uplaćivali doprinose za penziono osiguranje za postojeće penzionere kada su oni bili u radnoj životnoj dobi. Viši nivo zdravstvene zaštite je pozitivno koreliran sa sposobnošću zaposlenika da efikasnije rade, a cijele populacije jedne zemlje da u prosjeku duže i zdravije živi. Zemlje koje imaju zdravije stanovništvo i duži životni vijek imaju mogućnost da ostvare više stope ekonomskog rasta. Naime, društva u kojima su bolesti česte, zbog niskog nivoa zdravstvene zaštite, su društva sa razmjerno visokom smrtnošću i znatno manjim mogućnostima za ekonomski razvoj.

Uloga države u podsticanju ekonomskog rasta: upravljanje tražnjom, ekonomija ponude i industrijska politika Prethodna razmatranja uloge države u sistemu socijalne zaštite predstavljaju nam dobar polazni osnov za analizu uticaja države u podsticanju ekonomskog rasta i, po tom osnovu, povećanja zapošljavanja. U poglavljima koja slijede analiziraćemo načine na koje država mjerama fiskalne, monetarne, deviznokursne i trgovinske politike može da upravlja ekonomijom i poslovnim ciklusom. Za potrebe analize u ovom dijelu za sada ćemo samo navesti da kao osnovu za borbu protiv ekonomske krize država može izabrati sljedeće opcije: 1) Upravljanje agregatnom tražnjom zasnovano na zaduživanju i većim rashodima države (Keynesov pristup ekspanzivne fiskalne i ekspanzivne monetarne politike); 2) Smanjenje poreskih opterećenja usmjerenih na povećanje ponude (ekonomija ponude); 418

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

3) Regulatornim reformama usmjerenim na zaštitu proizvođača pozitivnih eksternalija (industrijska politika). 1) Upravljanje agregatnom tražnjom zasnovano je na Keynesovim preporukama prezentiranim u Opštoj teoriji zaposlenosti, kamate i novca. Osnovna ideja, odnosno način na koji se država treba boriti u kriznim periodima protiv nezaposlenosti i pada poslovnih investicija je povećanje agregatne (ukupne) tražnje zasnovano na rastu izdataka države za infrastukturne projekte (javni radovi). Po Keynesu, kada nastupi kriza preduzetnici ne žele da investiraju zbog toga što tražnja za njihovim proizvodima opada. Razlog pada tražnje za finalnim proizvodima je pad zaposlenost i, kao posljedica, pad dohodaka i kupovne moći. Sam pad zaposlenosti je, naravno, posljedica smanjenja investicija u obrtna sredstva i fiksne kapacitete. Ovaj začarani krug, koji dovodi do multipliciranja problema, treba neko da prekine. Taj neko je država. Država emituje državne vrijednosne papire (obveznice) i prodaje ih na finansijskom tržištu. Kao kupac obveznica se pojavljuje centralna banka. Tako prikupljen novac država potom troši u izgradnju infrastukture. Izgradnju infrastrukturnih objekata realiziraju privatna preduzeća i na taj način se otvara prostor za rast proizvodnje, stepena iskorištenosti kapaciteta i zaposlenosti. Budući da smo već naveli da je centralna banka kupac državnih vrijednosnih papira, to znači da se ponuda novca povećava, a kamatne stope se smanjuju. Padom kamatnih stopa snižavaju se troškovi za daljnje finansiranje investicija. Međutim, ovakva politika podsticanja ekonomskog rasta ima svoja ograničenja. Kada ekonomija funkcioniše na nivou nezaposlenosti koji korespondira punoj zaposlenosti, tada se kao problem može pojaviti inflacija. Promjenom očekivanja proizvođača finalnih roba i proizvodnih inputa, te radnika kao vlasnika najznačajnijeg proizvodnog faktora, svi akteri u ekonomiji zbog rasta monetarne ponude mogu očekivati rast cijena i zbog toga tražiti više cijene za svoje proizvode, odnosno za rad. Posljedica je ubrzani rast cijena bez rasta ponude ili uz vrlo skroman rast ponude. Ako cijene rada i materijalnih proizvodnih inputa počinju brže rasti od cijena finalnih proizvoda, tada proizvođači finalnih proizvoda smanjuju proizvodnju, smanjuju zaposlenost i povećavaju cijene (zbog rasta troškova pro-

419

OSNOVE EKONOMIJE

izvodnje). Sa ovakvom kombinacijom efekata ekspanzivne monetarne i ekspanzivne fiskalne politike nije moguće osigurati stabilne osnove ekonomskog rasta. Naprotiv – pošto cijene rastu, a zaposlenost se smanjuje (nezaposlenost raste), sistem u cjelini postaje vrlo nestabilan i na duži rok neodrživ. 2) Ekonomija ponude. Upravo zbog prethodno spomenutih problema koji se zbog upravljanja agregatnom tražnjom mogu pojaviti u srednjem i dugom roku, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka u ekonomskoj teoriji, a posebno u prakticiranju ekonomske politike u najrazvijenijim zemljama postaju sve uticajniiji zastupnici ekonomije ponude. Ekonomija ponude je zasnovana na Laferovoj krivulji. Ova krivulja prikazuje optimalan nivo poreskog opterećenja koji jednom društvu u datim okolnostima može stvoriti stabilne osnove za ekonomski rast. Pod stabilnim osnovama ekonomskog rasta podrazumijeva se ekonomija koja funkcioniše na nivou prirodne stope nezaposlenosti uz nisku stopu inflacije.

Grafikon 7.5. - Laferova krivulja i optimalno poresko opterećenje

420

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

Jedan od ključnih argumenata pristalica ekonomije ponude je da u situaciji u kojoj postoji stagflacija (rastuća inflacija uz pad zaposlenosti i stopa ekonomskog rasta) Keynesove preporuke povećanja agregatne tražnje samo pogoršavaju stanje i ne doprinose izlasku iz zamke stagflacije. Budući da su kejnzijanci (sljedbenici Keynesovih preporuka iz Opšte teorije) najveću pažnju posvećivali upravljanju tražnjom, a zapostavili mikroekonomske osnove makroekonomskih kretanja, u skladu sa pristalicama ekonomije ponude kejnzijanci nisu mogli dati odgovor na problem stagflacije. Ekonomija ponude je, stoga, zasnovana na mjerama ekonomske politike, a prije svega politike oporezivanja u cilju podsticanja proizvodnje i produktivnosti kao ključne osnove rješavanja problema stagflacije. Pristalice ekonomije ponude su izrazito protiv povećanja poreskih opterećenja ili, preciznije, oni su za smanjivanje fiskalnog opterećenja poslovnog sektora kao osnove smanjivanja troškova proizvodnje. Uz smanjivanje troškova proizvodnje, koje je zasnovano na smanjivanju poreskih opterećenja, poslodavcima se otvara prostor za ulaganje tih sredstava u istraživanje i razvoj, rast kvaliteta proizvoda i snižavanje cijena. Pristalice ekonomije ponude su zagovornici snižavanja stopa poreza na dobit, poreza na dohodak i doprinosa za socijalno osiguranje. Ako vlasti u kratkom vremenskom periodu poreski rasterete preduzetnike, preduzetnici će biti u mogućnosti da pokrenu proizvodni ciklus, povećaju proizvodnju i povećanjem proizvodnje da eliminišu inflatorna očekivanja (očekivanja ubrzanog rasta cijena). Ovo su osnovne zamisli i preporuke pristalica ekonomije ponude koje su imale značajan uticaj na vođenje ekonomske politike u SAD početkom osamdesetih godina 20. vijeka kada je predsjednik SAD bio Ronald Reagan. Problem koji se pojavljuje iz primjene fiskalne politike zasnovane na preporukama pristalica ekonomije ponude zasniva se na vremenskom periodu potrebnom da se snižavanje fiskalnih obaveza kompenzira povećanjem broja radnih mjesta i održavanjem izdataka za socijalnu zaštitu i ostale budžetske rashode na prihvatljivom nivou. Naime, kao praktičan problem u administraciji Ronalda Reagana pojavio se nedostatak prihoda od naplaćenih poreza i doprinosa za socijalno osiguranje kojim su trebali biti finansirani

421

OSNOVE EKONOMIJE

planirani budžetski rashodi (uključujući finansiranje vojnog programa Rat zvijezda). Upravo zbog vođenja politike snižavanja poreskih opterećenja, Reaganova administracija je u prvom mandatu (1980.-1984.) ostvarila rekordno visok budžetski deficit. Budžetski deficit, kako već znamo, nastaje kada su budžetski rashodi veći od naplaćenih budžetskih prihoda. Taj nedostatak sredstava potrebno je osigurati. Način na koji država osigurava taj nedostatak sredstava je javno zaduživanje. Emisijom i prodajom državnih obveznica na finansijskom tržištu, država ostvaruje novčane prihode kojima može kompenzirati nedostatak sredstava od naplaćenih poreza i doprinosa za socijalnu zaštitu, koji su proistekli iz snižavanja poreskih stopa i stopa doprinosa za socijalnu zaštitu. Zašto ovo može postati problem? Ova praksa osiguravanja finansijskih sredstava prodajom državnih obveznica, ukoliko se ponavlja svake fiskalne godine, i ukoliko budžetski deficit raste izražen u procentima BDP, znači da javni dug raste iz godine u godinu. Rastom javnog duga obaveze za kamate na javni dug postaju veće svake godine. Budući da je kamata na javni dug sastavni dio budžeta svake fiskalne godine, to znači da rast javnog duga uz rast kamatnih stopa u srednjem i dugom roku nije pouzdana osnova stabilizacije ekonomije. Implicitna pretpostavka zastupnika ekonomije ponude je da bi zaposlenost trebala porasti na nivo pune zaposlenosti, kao posljedica stimulativne fiskalne politike zasnovane na snižavanju poreza. Međutim, ako je reakcija poslovnog sektora na snižavanje poreskih stopa spora, odnosno ako poslovni sektor ne iskoristi ta poreska snižavanja za finansiranje investicija, tada se pojavljuje dvostruki problem – nedovoljni prihodi u budžetu proistekli iz smanjenih poreza, uz stalni rast javnog duga kojim se finansira nedostatak naplaćenih poreskih prihoda. 3) Politika konkurencije i industrijska politika. Politika konkurencije i industrijska politika su dva segmenta u kojima država može značajno doprinijeti smanjivanju tržišnih imperfekcija, odnosno u omogućavanju proizvođačima pozitivnih eksternalija da zaštite rezultate društveno korisnih aktivnosti i da, na taj način, ostvare dodatne prihode.

422

7

POGLAVLJE

EKONOMSKE FUNKCIJE DR@AVE I NJENA ULOGA U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

Politika konkurencije se svodi na definisanje antimonopolskih zakonskih propisa i osnivanje specijalizovanih državnih agencija koje te propise provode. Zakonski propisi u domenu politike konkurencije se, prije svega, odnose na usvajanje zakona i podzakonskih akata (pravilnici, uredbe) kojima se sprečava monopolsko ponašanje u svim djelatnostima u kojima nije neophodno postajanje monopola. Antimonopolski zakoni ili donošenje uredbi o odobravanju licenci nekolici ili većem broju preduzeća za poslovanje na određenom tržištu u jednoj zemlji ili grupi zemalja samo su neki od primjera politike konkurencije. Industrijska politika je politika kojom država stvara zakonske osnove da se proizvođačima pozitivnih eksternalija osigura zaštita novih proizvoda ili proizvodnih procesa koji su rezultat dugogodišnjeg ulaganja u istraživanje i razvoj. Ulaganje u istraživanje podrazumijeva ulaganje u razvoj novih proizvodnih procesa, odnosno novih znanja koja do tada nisu bila poznata. Rezultate ulaganja u istraživanje zovemo otkrićima ili izumima. Takva nova znanja, otkrića ili izume preduzeća koja su ih razvila mogu zaštiti pravima o patentu. Patenti su specifična prava čiju registraciju i omogućava država. Država patentima, ustvari, omogućava kreatoru izuma da zaštiti svoj izum i da na taj način ostvari privremenu monopolsku poziciju. Na ovom mjestu dolazimo do prividne kontradikcije. Naime, u prethodnom dijelu u kojem smo govorili o politici konkurencije rekli smo da država donosi antimonopolske zakone, a primjenom mjera industrijske politike proističe da država stvara mogućnosti za privremene monopole. U čemu je smisao ovakvih odluka da država patentnim pravima štiti jedno preduzeće od konkurencije drugih preduzeća? Odgovor na ovo pitanje sastoji se iz dva dijela. Prvi dio odgovora na prethodno pitanje podrazumijeva da država treba omogućiti stvaranje privremenog monopola proizvođaču novih znanja zbog toga što se ovaj proizvođač u prethodnom periodu odricao korištenja dijela dohotka za isplatu plata, a upotrebljavao je taj dio novca za stvaranje do tada nepoznatog izuma. Budući da taj novi izum ne donosi koristi samo tom preduzeću, već će njegovi re-

423

OSNOVE EKONOMIJE

zultati imati pozitivan uticaj na razvoj proizvodnji i u ostalim preduzećima koja će imitirati nove proizvodne procese i unaprijediti poslovanje, onda privremena zaštita (na period od nekoliko godina) proizvođača novih znanja jeste društveno opravdana. Ona je društveno opravdana i zbog toga što stvara osnove za pomjeranje granica proizvodnih mogućnosti i proizvodnje uz niže troškove. Ekonomija koja može proizvoditi više uz niže troškove (uključujući društvene troškove) je ekonomija koja postaje sposobnija za međunarodnu konkurenciju, što joj omogućava ekonomski rast na održivim osnovama. Drugi dio odgovara na pitanje zašto štiti proizvođače pozitivnih eksternalija je u činjenici da se znanja postepeno kumuliraju. Svako prethodno znanje u jednoj oblasti predstavlja osnovu za širenje, odnosno razvoj novih znanja. Istraživanja fenomena ekonomskog razvoja su pokazala da u društvima koja više izdvajaju za istraživanje i razvoj, i gdje postoji zaštita intelektualne svojine, baza znanja se brže širi i predstavlja vodeći faktor ekonomskog razvoja na održivim osnovama u dugom roku.

424

SAŽETAK SEDMOG POGLAVLJA • Tržišne strukture u realnosti karakterišu obilježja imperfektnih tržišta. Imperfektna tržišta imaju za posljedicu suboptimalnu alokaciju proizvodnih resursa. Stoga država ima važnu ulogu u reduciranju tržišnih imperfekcija u cilju dostizanja optimalne alokacije raspoloživih resursa. Četiri vrste tržišnih imperfekcija su: eksternalije, asimetrije u pristupu informacijama, monopolizacija tržišta i javna dobra. • Eksternalije su ekonomske aktivnosti preduzeća koje imaju za posljedicu stvaranje eksternih troškova ili eksternih koristi. Negativne eksternalije su ekonomske aktivnosti preduzeća čija je posljedica nastanak eksternog troška. Eksterne troškove snosi društvo, a eksterne koristi jednake su nuli. Pozitivne eksternalije su ekonomske aktivnosti preduzeća koje imaju za posljedicu pozitivnu razliku između marginalne društvene koristi i marginalne koristi preduzeća, dok ukupne troškove proizvodnje snosi samo preduzeće. Pozitivne eksternalije, stoga, dovode do eksternih koristi uz nulte eksterne troškove. • Država može korigovati tržišne imperfekcije proistekle iz postojanja eksternalija korištenjem poreza. Arthur Cecil Pigou je predložio uvođenje dodatnog poreza koji bi bio ukalkulisan u prodajnu cijenu. Ovaj porez, po Pigouu nazvan Pigouov porez, treba da bude jednak marginalnom eksternom trošku. Za podsticanje proizvođača pozitivnih eksternalija država treba koristiti subvencioniranje, kako bi povećala proizvodnju i difuziju novih tehnologija. • Asimetrije u pristupu informacijama javljaju se u svim situacijama kada postoji nejednako znanje o kvalitetu proizvoda i usluga koji su predmet razmjene. Prodavac raspolaže dijelom informacija koje su nepoznate kupcu. Posljedica takvih odnosa je suboptimalna tržišna cijena, koja umanjuje mogućnost maksimizacije koristi potrošača. Država propisima o zaštiti potrošača, potvrdama o kvalitetu proizvoda i certificiranjem proizvoda štiti potrošače. 425

OSNOVE EKONOMIJE

• Monopolizacija tržišta podrazumijeva da jedan proizvođač preuzima kontrolu nad cijelim tržištem određenog proizvoda ili usluge. Monopolista diktira cijenu, količinu i kvalitet. On formira cijenu u zoni opadanja prosječnih ukupnih troškova. Iz ovoga slijedi da monopolista nudi manju količinu proizvoda u odnosu na onu pri kojoj su troškovi proizvodnje u minimumu. Ovu tržišnu strukturu, prema tome, karakteriše odsustvo proizvodne i alokativne efikasnosti, koja podrazumijeva suboptimalnu alokaciju proizvodnih resursa jednog društva. • Društveni trošak monopola jednak je zbiru ekstra zarade monopoliste i smanjene snabdjevenosti tržišta proistekle iz alokativne neefikasnosti. Država smanjuje ili eliminiše društvene troškove monopola korištenjem sljedećih instrumenata: određivanjem maksimalnih cijena, ili preuzimanjem vlasništva i kontrole nad monopolom, ili izdavanjem dozvola novim konkurentima i po tom osnovu pretvaranjem monopolskog u oligopolsko tržište. • Karakteristika čistih javnih dobara su nulti marginalni troškovi i odsustvo mogućnosti isključenja dodatnog korisnika od upotrebe tog dobra. Javna dobra, kao što su sistem nacionalne sigurnosti ili održavanje zelenih površina i čistog okoliša, nudi država. Finansijska sredstva za ponudu ovih dobara država obezbjeđuje sistemom oporezivanja i budžetskih rashodima. • Kvazijavna dobra su dobra koja imaju karakteristiku da su im marginalni troškovi uključenja novih korisnika jednaki nuli, ali je moguće isključenje dodatnog korisnika iz upotrebe tog dobra ukoliko ne plaća naknadu. Zaslužena dobra, poput obrazovanja, su dobra koja država smatra da treba osigurati svim članovima društva bez naknade u cilju povećanja blagostanja tog društva. • Politika javnog izbora je politika donošenja odluka o veličini i načinu prikupljanja javnih prihoda i načinu raspodjele tih prihoda u jednoj zemlji u datom vremenskom periodu. Najznačajniji javni prihodi su porezi. Tri osnovna sistema oporezivanja su: sistem proporcionalnog oporezivanja, sistem progresivnog i sistem degresivnog oporezivanja. U sistemu proporcionalnog oporezivanja svi poreski obveznici plaćaju istu poresku cijenu, u sistemu pro-

426

7

POGLAVLJE

ULOGA DR@AVE U KORIGOVANJU TR@I[NIH IMPERFEKCIJA

gresivnog oporezivanja bogatiji plaćaju višu, a u sistemu degresivnog oporezivanja nižu poresku cijenu. • Budžet je dokument koji se u obliku zakona usvaja u parlamentu. U budžetu određenog nivoa vlasti detaljno su specificirani svi budžetski prihodi i rashodi. Zbir budžeta svih nivoa vlasti umanjen za transfere između tih nivoa vlasti naziva se konsolidovani budžet. Budžetski prihodi mogu biti jednaki rashodima pa tada govorimo o uravnoteženom budžetu. Budžetski suficit postoji kada su budžetski prihodi veći od rashoda. Budžetski deficit se javlja kada su bužetski rashodi veći od budžetskih prihoda. Budžetski deficit vlada finansira prodajom državnih vrijednosnih papira. Prodaja državnih vrijednosnih papira podrazumijeva nastanak javnog duga. • Najznačajniji budžetski prihodi su indirektni i direktni porezi. Indirektni porezi su porezi na potrošnju. Osnovna karakteristika ovih poreza je da poreski obveznik, kao osoba koja plaća porez, ne snosi poreski teret. Poreski teret poreza na potrošnju u krajnjoj liniji snose potrošači. Direktni porezi su porezi na imovinu i prihode od imovine. Poreski obveznik koji plaća direktni porez istovremeno je i lice koje snosi porez. Ovi porezi se, drugim riječima, ne mogu prenijeti na nekog drugog. • Doprinosi za socijalno osiguranje su specifični javni prihodi iz kojih se finansiraju isplate penzija, zdravstvena zaštita stanovništva, te finansijska potpora i zdravstvena zaštita nezaposlenih osoba. Doprinose za socijalno osiguranje uplaćuju poslodavci prilikom isplata plata svojim zaposlenicima. Stoga, doprinosi za socijalno osiguranje neposredno utiču na troškove rada. • Iz prikupljenih budžetskih prihoda država finansira budžetske rashode. Najznačajniji budžetski rashodi su rashodi za socijalnu zaštitu invalidnih osoba, rashodi za obrazovanje, zdravstvo, državnu administraciju, vojsku i policiju. Nabrojani budžetski rashodi predstavljaju tekuće budžetske rashode. Specifična vrsta budžetskih rashoda, kojima država utiče na promjenu zaposlenosti i smjera poslovnog ciklusa, su kapitalni rashodi. Kapitalnim rahodima država finansira izgradnju infrastrukture.

427

OSNOVE EKONOMIJE

• Na smjer poslovnog ciklusa država utiče upravljanjem ukupnom (agregatnom) tražnjom. Ukupna tražnja je zbir potrošnje stanovništva, poslovnih investicija i izdataka države na robe i usluge. Promjenama poreza, javnog duga i količine novca u opticaju država može ubrzati ili usporiti ekonomski rast. Ekonomski poremećaj koji nazivamo recesija, a koji karakteriše istovremeni pad cijena, proizvodnje i zaposlenosti, država može riješiti povećanjem državnih rashoda na izgradnju infrastrukture i smanjenjem kamatnih stopa. Budući da ovaj način podrazumijeva porast javnog zaduživanja, ovakvo rješenje prakticirano u dužem roku može postati veliki problem ekonomske održivosti. • Alternativni način na koji država može uticati na ekonomski rast i smjer poslovnog ciklusa predložili su sedamdesetih godina prošlog vijeka zastupnici ekonomije ponude. Upravljanje ponudom podrazumijeva snižavanje poreskih opterećenja kompanija po dvije osnove: snižavanjem stopa poreza na profit (dobit) i snižavanjem fiskalnog tereta troška rada. Pošto je fiskalni teret troška rada zbir poreza na dohodak i doprinosa za socijalno osiguranje, to znači da država treba sniziti ove vrste fiskalnih davanja kako bi snizila troškove rada, riješila problem inflatornih očekivanja i povećala broj radnih mjesta. Problem ovog pristupa je u naglom smanjenju budžetskih prihoda za finansiranje tekućih budžetskih rashoda. • Politika konkurencije podrazumijeva usvajanje zakona i podzakonskih akata koji su usmjereni na prevenciju nastanka monopola i društvenih troškova koji proističu iz monopoliziranja tržišta. Industrijskom politikom, sa druge strane, država u određenom roku štiti proizvođače novih znanja i tehnologija. Patentima ili pravom na intelektualnu svojinu država omogućava pravnim i fizičkim licima da u periodu zaštite prava koriste vlastiti izum kao ekskluzivni izvor prihoda. Društvena korist od zaštite određenih industrija korištenjem patenata očituje se u difuziji novih tehnoloških rješenja koja društvu omogućavaju efikasnije korištenje raspoloživih resursa.

428

INDEX POJMOVA

INDEX POJMOVA

A Amortizacija 296 Analiza troškova i koristi 9, 49 Anuitet 174, 215 Austrijska škola 10, 89, 90, 110

B Bertrand, Joseph Luis Francois 258 Bilans gotovinskih tokova 161, 169 Bilans stanja 161, 163, 214 Bilans uspjeha 161, 166, 168, 214 Bohm-Bawerk, Eugen 90, 157 Bruto domaći proizvod 40, 68, 84 - nominalni 40, 41, 68, 69, 70, 84 - realni 41, 69, 70, 84, 122 Budžet 14, 390, 397, 398, 399, 427

C Cijene 10, 89, 103, 104, 258, 262, 290, 301, 317 Cjenovna diskriminacija 12, 258, 259, 269 - prvog stepena 258 - drugog stepena 258 - trećeg stepena 259 Cjenovna elastičnost ponude 11, 141 Cjenovna elastičnost tražnje 11, 96, 133, 138, 153 Coase, Ronald 199, 200, 216, 389 Cournot, Antoine Augustine 253, 254, 255, 256, 258

431

OSNOVE EKONOMIJE

D Deflacija 40, 68, 74 Dionice 11, 184, 215 - obične 184, 185, 188 - preferencijalne 185, 189 Diskontna stopa 172, 357 Diskontovana vrijednost 188, 355 Dobit 18, 34, 126, 145, 160, 167, 168, 169, 170, 172, 185, 186, 187, 193, 197, 214, 249, 319, 343, 352, 363, 364, 371, 394, 399, 405, 406, 407, 421, 428 - bruto 167, 168, 172, 214 - neto 167, 168, 172, 187, 371 Doprinosi za socijalno osiguranje 373, 414, 427 - za penziono osiguranje 102, 413, 414, 415, 416, 417, 418 - za zdravstveno osiguranje 102, 414, 417 - za osiguranje od nezaposlenosti 102, 165, 276, 414, 417

E Efikasnost 126, 396 Ekonometrija 78, 79, 85 Ekonomija 9, 12, 29, 34, 78, 238, 308, 309, 313, 409, 413, 420, 421, 424 - pozitivna 38, 43 - normativna 15, 38, 83 Ekonomija obima 12, 238, 308, 313 Ekonomija ponude 420, 421 Ekonomska efikasnost 9, 54 Ekonomska politika 37, 83 - fiskalna 37, 83 - monetarna 37, 83, 257 - trgovinska 37, 83 Ekonomska renta 359, 370 - čista ekonomska renta 315, 358, 359, 360, 362, 368, 375 Ekonomska teorija 9, 35, 83 Ekonomski modeli 10, 59, 75, 76, 78, 85

432

INDEX POJMOVA

Eksternalije 14, 376, 425 - pozitivne 377, 380, 390, 425 - negativne 373, 377, 379, 390, 404, 425 Elastičnost ponude 87, 124, 125, 131, 137, 141, 142, 147, 149, 150, 152, 358, 359, 370 Elastičnost tražnje 11, 13, 131, 133, 327, 328 - cjenovna 87, 96, 133, 138, 152, 153 - dohodovna 87, 133, 138, 152 - unakrsna 87, 140, 153

F Funkcija/granica proizvodnih mogućnosti 54, 55, 56, 57, 274, 306, 349, 350, 424 Funkcija indiferencije 115 - mapa funkcija indiferencije 115 Funkcija ponude 11, 124, 125, 299, 300, 301, 312 - individualna 131 - tržišna 336 Funkcija ponude rada 432 - individualna 331 - tržišna 336 Funkcija tražnje 10, 97, 98, 110, 238, 242, 304, 336, 431 - individualna 110, 369 - tržišna 87, 110 Funkcija tražnje za radom 325, 326, 327, 332, 336, 369 Funkcija troškova 432 - ukupnih fiksnih 271, 274, 277, 293, 310, 312 - ukupnih varijabilnih 279, 280, 282, 283, 285, 293, 298, 299, 311, 312 - ukupnih 234, 242, 243, 279 - prosječnih fiksnih 271, 277, 286, 287, 288, 289, 311 - prosječnih varijabilnih 279, 282, 283, 285, 286, 287, 288, 289, 300, 308, 311, 312 - marginalnih 41, 53, 129, 243, 254, 271, 281, 282, 283, 284, 285, 286, 287, 289, 299, 309, 311, 377, 378, 380

433

OSNOVE EKONOMIJE

H Hayek, Friedrich 89, 90 Herfindahl-Hirschmanov indeks tržišne koncentracije 260, 263, 269

I Igre 243, 249, 252, 253, 301, 385 Implicitni dogovor 12, 247 Indeks 9, 40, 69, 71 - bazni 63, 64, 67 - lančani 15, 59, 65, 67 - tržišne koncentracije 260, 261, 263, 264, 269 - potrošačkih cijena 39, 40, 41, 59, 69, 71, 74, 84, 257 - cijena proizvođača 59, 76 Industrijska politika 373, 418, 419, 422, 423 Inflacija 39, 84 Interna stopa rentabilnosti 171, 215 Investicije 43, 80, 81, 102, 175, 195, 198, 210, 216, 346, 406, 408, 411, 416

J Jensen, Michael 201, 202, 203, 205, 206, 216, 440

K Kamata 173, 370 Kamatna stopa 13, 48, 343, 351 - nominalna 344, 353, 356 - realna 344, 353 Kapital 13, 23, 24, 30, 163, 165, 342, 353, 370 Keynes, John Maynard 26, 27, 347, 357, 404, 411, 418, 419, 421 Keynesova teorija kamatne stope 347

434

INDEX POJMOVA

Konkurencija 241, 433 - monopolistička 238, 240, 320, 322, 376 Korisnost 151, 433 - marginalna 91, 112, 123, 152, 204, 377, 380 - ukupna 91, 92, 112 Korist 49, 433 - marginalna društvena 380 - marginalna privatna 377 Kredit 101, 102, 103, 108, 160, 163, 164, 165, 171, 173, 174, 175, 176, 181, 183, 184, 190, 194, 197, 207, 210, 215, 229, 276, 317, 342, 345, 349, 350, 351, 352, 354, 399 - potrošački 101, 317, 345, 349, 350, 352 - investicioni 101, 171, 215, 276, 345, 346, 349, 350, 352, 354 - domaćinstvima 101, 102 - preduzećima 351, 352

L Laferova krivulja 420 Likvidnost 160, 162, 165, 170, 172, 173, 174, 182, 210, 339, 347

M Makroekonomija 38, 83, 223 Marginalna efikasnost investicija 357, 370 Marginalni prihod 235, 240, 241, 244, 254, 302, 303, 323, 324, 368, 369 Marginalni prihod proizvoda faktora proizvodnje 324, 368 Marginalni trošak faktora proizvodnje 13, 323, 369 Marginalni troškovi 247, 281, 284, 311 - marginalni društveni 377, 378, 380 - marginalni privatni 378, 379 Marshall, Alfred 25, 26, 89, 110, 111, 112, 113, 123, 124, 151, 404 Marx, Karl 23, 24, 25, 27, 89 Maslow, Abraham 93 Meckling, William 201, 202, 203, 205, 206, 216

435

OSNOVE EKONOMIJE

Menger, Carl 25, 89, 90, 91, 151 Mikroekonomija 9, 38, 83, 223 Mises, Ludwig von 89 Monemporijum 12, 260, 269 Monopol 12, 14, 238, 384 Monopson 12, 259

N Nash-Cournotova ravnoteža 256 Nash, John Forbes 248, 253, 257 Nashova ravnoteža 252, 253 Neto sadašnja vrijednost 166, 177, 186, 205, 207 Novac 219, 220

O Obveznice 11, 189, 190, 191, 216 - kuponske 190 - nekuponske 190 Oportunitetni troškovi 42

P Pigou, Arthur Cecil 404, 405, 425 Pigouov porez 404, 425 Politika konkurencije 422, 423, 428 Ponuda 11, 12, 13, 131, 142, 146, 181, 267, 301, 305, 329, 346, 347, 360, 370, Porez 167, 168, 172, 394, 395, 396, 402, 405, 406 - direktni 167, 364, 373, 394, 401, 402, 405, 407, 427 - indirektni 373, 394, 399, 400, 401, 402, 403, 405, 407, 414, 427 - na dohodak 18, 76, 102, 187, 391, 394, 405, 406, 407, 421, 428 - na dodanu vrijednost 394, 402, 403 - na dobit/profit 18, 167, 168, 172, 186, 197, 364, 394, 405, 406, 407, 421 - na imovinu 405, 406, 407, 427

436

INDEX POJMOVA

Potrebe 10, 89, 92 - indvidualne 131 - društvene 92, 151 - biološke 93 - kulturne 28 Preduzetništvo 13, 30, 362 Prirodni resursi 29, 315, 358, 361, 368 Profit 14, 364, 366, 367, 371 - bruto 167, 214 - neto 167, 194, 364, 365, 366, 368, 371 - računovodstveni 364 - ekonomski 365, 366, 371

R Rad 29, 45 Radna teorija vrijednosti 23 Renta 13, 358 - ekonomska 359, 361, 362, 370 - čista ekonomska 315, 358, 359, 360, 362, 368, 370 Ricardo, David 436 Robe 30, 83, 100, 103, 105, 179, 436

S Sadašnja vrijednost investicija 355 Schumpeter, Joseph 89, 157, 158, 159, 214, 362 Smith, Adam 21, 22, 23, 25, 27, 28, 89, 158, 375, 395, 396

T Teorija korisnosti 10, 110 Teorija zastupanja 208, 212 Transakcija 167, 200, 217, 219, 220, 266, 377, 404, 405

437

OSNOVE EKONOMIJE

Troškovi 11, 12, 195, 208, 216, 306, 307, 317, 335, 387 - fiksni 128, 271, 274, 275, 277, 278, 280, 287, 288, 293, 294, 296, 310, 311, 324, 355, 364 - varijabilni 128, 129, 130, 271, 274, 279, 280, 282, 284, 285, 286, 288, 294, 310, 311, 312 - ukupni 155, 195, 198, 199, 205, 208, 216, 233, 242, 267, 271, 277, 287, 288, 293, 294, 295, 296, 300, 305, 309, 312, 323, 364, 417 - marginalni 51, 52, 53, 129, 195, 242, 247, 254, 281, 282, 283, 284, 285, 286, 291, 292, 296, 300, 307, 311, 312, 315, 319, 323, 324, 368, 369, 384, 387, 388, 426 - prosječni fiksni 274, 271, 277, 278, 287, 288, 310, 311 - prosječni varijabilni 271, 283, 285, 286, 288, 311, 312 - prosječni ukupni 233, 242, 267, 271, 287, 288, 305, 309, 312 - dugoročni 180 Tržište 11, 12, 13, 41, 84, 153, 181, 182, 183, 186, 219, 222, 223, 224, 232, 233, 261, 266, 324, 376 - potpune/savršene konkurencije 232, 233, 234, 235, 236, 240, 243, 247, 261, 266, 267, 319, 376 - oligopola 217, 269, 290, 301, 303, 304, 305 - monopola 232, 238, 239, 241, 258, 259, 267, 269, 290, 301, 303, 304, 305, 312, 384, 385, 386 - monopsona 290 - monopolističke konkurencije 217, 232, 240, 241, 242, 243, 244, 261, 267, 290

U Upravljanje agregatnom tražnjom 418, 419

438

LITERATURA

LITERATURA: - Appleyard, Dennis R., Alfred J. Field, Steven Cobb (2006), International Economics – Fifth Edition, McGraw-Hill Irwin, New York. - Arnold Roger A. (2004), Microeconomics, Thomson, South-Western, Mason, Ohio. - Babić, Mate (1996) Međunarodna ekonomija, Četvrto izdanje, MATE, Zagreb. - Barro Robert J., Xavier Sala-i-Martin (2001), Economic Growth, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, England. - Begg, David, Stanley Fischer, Rudiger Dornbusch (2008), Economics – 9th edition, McGraw-Hill Higher Education, Maidenhead, Berkshire. - Burda, Michael, Charles Wyplosz (2005), Macroeconomics – A European Text, Fourth Edition, Oxford University Press, Oxford. - Coase, Ronald H. (1986), The Firm, the Market and the Law, University of Chicago Press, Chicago. - Čaušević, Fikret (2008), Economic Sovereignty and Global Capital Flows, ICFAI University Press, Hyderabad. - Dornbusch, Rudiger, Stanley Fischer (1987), Macroeconomics, Fourth Edition, McGraw-Hill Book Company, Singapore. - Dougherty, Christopher (2007), Introduction to Econometrics, Third Edition, Oxford University Press, Oxford. - Dowd, Kevin (1996), Competition and Finance – A Reinterpretation of Financial and Monetary Economics, MacMillan Press Ltd, London.

441

OSNOVE EKONOMIJE

- Ekelund, Robert B., Jr. Robert F. Hebert (1997), Povijest ekonomske teorije i metode, MATE, Zagreb. - Ferguson, Niall (2009), Uspon novca – Financijska povijest svijeta, Ljevak, Zagreb. - Gordon, Robert (1999), „Has the 'New Economy' Rendered the Productivity Slowdown Obsolete“, Northwestern University and NBER. - Griffiths, Alan & Stuart Wall (2005), Economics for Business and Management – A Student Text, FT Prentice Hall, Pearson Education Limited, Harlow, Essex. - Griffiths, Alan & Stuart Wall, Ed. (2007), Applied Economics – Eleventh Edition, FT Pretnice Hall, Pearson Education Limited, Harlow, Essex. - Harvey, Jack (1998), Modern Economics – An Introduction for Business and Professional Students, Palgrave, Houndmills, Basingstoke. - Howells Peter & Keith Bain (2005), The Economics of Money, Banking and Finance – A European Text, Third Edition, FT Prentice Hall, Pearson Education Limited, Harlow, Essex. - Hyclack, Thomas, Geraint Johnes, Robert Thornton (2005), Fundamentals of Labor Economics, Houghton Mifflin Company, Boston, New York. - Jensen, Michael C. and William H. Meckling (1976), „The Theory of the Firm: Managerial Behavior, Agency Costs and Ownership Structure“, Journal of Financial Economics, V3, No4. - Keynes, John Maynard (1987), Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, CEKADE, Zagreb. - Krugman Paul R., Maurice Obstfeld (2003), International Economics – Sixth Edition, World Student Series, Addison Wesley, Boston.

442

LITERATURA

- Krugman, Paul (2010), Savjest liberala: S autorovim predgovorom o aktualnim pitanjima, Algoritam, Zagreb. - Lipsey&Cristal (2011), Economics – Twelfth Edition, Oxford University Press, Oxford. - Livingston, Miles (1990), Money & Capital Markets – Financial Instruments & Their Uses, Prentice Hall, New Jersey. - Maddison, Angus (2007), Contours of the World Economy, 1-2030AD – Essays in Macro-Economic History, Oxford University Press, Oxford. - Mankiw, Gregory N. (2006), Osnove ekonomije, MATE, Zagreb. - Mankiw, Gregory N. (2003), Macroeconomics, Fifth Edition, Worth Publishers, New York. - Meigs&Meigs (1999), Računovodstvo: Temelj poslovnog odlučivanja, Deveto izdanje, Mate, Zagreb. - Mishkin, Frederic S. (2010), The Economics of Money, Banking, and Financial Markets, Ninth Edition – Global Edition, Pearson Education, Boston. - Mishkin, Frederic S., Stanley G. Eakins (2005), Financijska tržišta + institucije, Četvrto izdanje, MATE, Zagreb. - Moffettt, Michael H., Arthur I. Stonehill, David K. Eitman (2009), Fundamentals of Multinational Finance, Edition III, Pearson Education, Boston. - Moss, David, A. (2007), A Concise Guide to Macroeconomics – What Managers, Executives, and Students Need to Know, Harvard Business School Press, Boston, Massachusetts. - Sachs, Jeffrey (2011), The Price of Civilization – Economics and Ethics After the Fall, The Bodley Head, London, 2011.

443

OSNOVE EKONOMIJE

- Sachs, Jeffrey (2005), The End of Poverty, The Penguin Group, New York. - Samuelson, Paul A., William D. Nordhaus (2000), Ekonomija, Petnaesto izdanje, MATE, Zagreb. - Smith, Adam (2006), Bogatstvo naroda - Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda, Poslovni dnevnik MASMEDIA, Zagreb. - Stiglitz Joseph E., John Driffill (2000), Economics, W.W.Norton &Company, New York. - Stiglitz, Joseph E. (2000), Economics of the Public Sector, Third Edition, W.W.Norton&Company, New York/London. - Vilogorac, Esad (2001), Uvod u ekonomiju, Ekonomski fakultet Sarajevo, Sarajevo. - Wyplosz, Charles (1999), „Macroeconomic Lessons from Ten Years of Transition“, in B.Pleskovic and J.E.Stiglitz (eds.), Annual World Bank Conference on Development Economics, The World Bank, Washington, DC.

444