Bob Dylan - Kronike (prvi Dio)

1

BOB DYLAN

KRONIKE PRVI DIO

ALGORITAM Zagreb, kolovoz 2006. prvo izdanje

2

Chronicles: Volume One Copyright © 2004 by Bob Dylan

Sadržaj

1

Podvlačenje crte

2

Izgubljena zemlja

3

Novo jutro

4

O, milost

5

Rijeka leda

3

1 Podvlačenje crte

LOU LEVY, ŠEF TVRTKE LEEDS MUSIC PUBLISHING, ODVEZAO ME JE TAKSIJEM U Pythian Temple u Zapadnoj 70. ulici da vidim dţepni studio gdje su Bill Haley and His Comets snimili “Rock Around the Clock” - zatim smo otišli u restoran Jacka Dempseyja na kriţanju 58. ulice i Broadwaya i ondje sjeli u separe s podstavom od crvene koţe pred glavnim prozorom. Lou me upoznao s Jackom Dempseyjem, slavnim boksačem. Jack mi je priprijetio šakom. “Prelak si ti meni za teškaša, dečko, morat ćeš nabiti par kila. Oblači se malo finije, skockaj se malo - makar ti odjeća baš i ne treba dok si u ringu - i nemoj se nipošto bojati da ćeš prejako udariti protivnika.” “Nije on boksač, Jack, on ti je kantautor, a mi ćemo mu izdavati pjesme.” “A, tako znači, nadam se onda da ću ovih dana čuti neku tvoju. Puno sreće, dečko.” Vani je puhao vjetar, promicali su pramenovi oblaka, snijeg se vrtloţio po ulicama s crvenim svjetiljkama, gradski su likovi promicali, zabundani - trgovci s naglavcima od zečjeg krzna piljarili su tričarije, pekli su se kesteni, para se dizala iz šahtova. Ništa mi od toga nije bilo bitno. Upravo sam bio potpisao ugovor s Leeds Musicom, kojim su oni stekli prava na izdavanje mojih pjesama, makar se tu nije mogao sklopiti ne znam kakav posao. Još nisam imao puno svojih pjesama. Lou mi je za potpis dao predujam od sto dolara temeljem buduće zarade, a ja nisam imao ništa protiv. John Hammond, koji me doveo u Columbia Records, bio me upoznao s Louom i zamolio ga da se pobrine za mene. Hammond je dotad čuo samo dvije skladbe koje sam sâm napisao, ali imao je predosjećaj da će ih biti još. Kad smo se vratili u Louov ured, otvorio sam gitarski kovčeg, izvadio gitaru i uzeo prebirati po ţicama. U sobi je bio nered - hrpe kutija s notama, datumi snimanja glazbenika pribijeni na oglasne panoe, crne lakirane ploče, izmiješani acetati s bijelim naljepnicama, potpisane fotke zabavljača, portreti na sjajnom papiru - Jerry Vale, Al Martino, The Andrews Sisters (jedna je bila udana za Loua), Nat King Cole, Patti Page, The Crew Cuts - par konzola s magnetofonima, veliki, tamnosmeĎi drveni stol pun koječega. Lou je stavio mikrofon preda me i uključio ga u jedan magnetofon, cijelo vrijeme ţvačući veliku, egzotičnu cigaru. “John puno očekuje od tebe”, rekao je Lou. John je bio John Hammond, veliki lovac na talente i otkrivač monumentalnih glazbenika, gorostasa u povijesti snimljene glazbe - Billie Holiday, Teddyja Wilsona, Charlieja Christiana, Caba Callowaya, Bennyja Goodmana, Counta Basieja, Lionela Hamptona. Listom umjetnika čija je glazba odjeknula cijelim ţivotom Amerike. Sve ih je izveo pred oko javnosti. Hammond je čak vodio posljednja studijska snimanja Bessie Smith. Bio je legenda, čisti američki aristokrat. Majka mu je bila roĎena Vanderbilt, a John je odgojen u gornjem sloju, u svili i kadifì - ali to mu nije bilo dovoljno, pa je pošao za onim što mu srce voli, za glazbom, po mogućnosti zvonkim ritmom vrućeg jazza, duhovne glazbe i bluesa - koje je prigrlio i branio ţivotom. Nitko mu nije mogao stati na put, a nije htio gubiti vrijeme. Jedva sam mogao povjerovati da ne sanjam dok sam sjedio u njegovu

4

uredu, bilo je nevjerojatno da on potpisuje ugovor sa mnom za Columbia Records. Zvučalo mi je kao neslana šala. Columbia je bila jedna od prvih i najhitnijih etiketa u zemlji, a menije bila velika stvar što sam se uopće progurao donde. Prije svega, folk-glazba smatrala se petparačkom i drugorazrednom i izdavale su je samo male etikete. Velike izdavačke kuće bile su isključivo za elitu, za dezinficiranu i pasteriziranu glazbu. Nekoga poput mene primile bi jedino pod posve iznimnim okolnostima. Ali John je bio izniman čovjek. Nije snimao ploče za školarce, a nije snimao ni školarce-glazbenike. Bio je vizionar ispred svog vremena, vidio me i čuo, osjetio je moje misli i vjerovao u ono što slijedi. Objasnio mi je da u meni vidi nasljednika duge tradicije, tradicije bluesa, jazza i folka, a ne nekakvog vunderkinda, posljednju riječ glazbenih novotarija. Makar tada baš i nije bilo nekih naročitih posljednjih riječi. Američka glazbena scena s kraja pedesetih i početka šezdesetih bila je prilično uspavana. Popularni radio tapkao je u mjestu, da tako kaţem, pun ispraznih lakih nota. Bile su to godine prije nego što će joj The Beatles, The Who ili The Rolling Stones udahnuti novi ţivot i oduševljenje. U to vrijeme svirao sam opore folk-pjesme začinjene plamenom i sumporom, a nije trebalo provoditi ankete da bi se znalo kako ništa slično ne puštaju na radiju. Nisu odgovarale komercijalnim prohtjevima, ali John mi je rekao da mu ta pitanja nisu najhitnija, a shvaćao je i sve implikacije onoga što radim. “Shvaćam iskrenost”, tako mi je to rekao. John je govorio s grubim, prekaljenim drţanjem, no u očima mu je sjala iskrica poštovanja. Upravo je bio potpisao ugovor s Peteom Seegerom. Samo, on nije otkrio Petea. Pete je svirao već godinama. Bio je član popularnog folk-sastava The Weavers, no u McCarthyjevo doba dospio je na crnu listu i nije mu bilo lako, ali nikad nije prestao raditi. Hammond je prkosnim tonom govorio o Seegeru, kako su Peteovi preci doplovili ovamo na Mayfloweru, kako su mu se roĎaci borili u bici za Bunker Hill, za Boga miloga. “Ide li tebi u glavu da su ga ti kurvini sinovi stavili na crnu listu? Treba ih politi katranom i posuti perjem.” “Neću te vući za nos”, rekao mi je. “Nadaren si mladić. Ako uspiješ usredotočiti i obuzdati taj svoj dar, neće biti brige. Dovest ću te u studio i snimiti te. Pa ćemo vidjeti.” A meni je to bilo dovoljno. Stavio je ugovor preda me, standardni, a ja sam ga na licu mjesta potpisao, ne bakćući se pojedinostima - nije mi trebao ni odvjetnik ni savjetnik, nitko da mi gleda preko ramena. Bio sam spreman drage volje potpisati svaki obrazac koji mi podastre. Pogledao je na kalendar, izabrao datum mojeg početka snimanja, pokazao mi ga i zaokruţio, kazao mi kada da se pojavim i da razmislim što bih htio odsvirati. Zatim je pozvao Billyja Jamesa, šefa propagande u kompaniji, i rekao mu da napiše nekoliko promotivnih stvari, tekstova o meni osobno, kao priopćenje za novinare. Billy se oblačio štreberski, kao da je upravo stigao s Yalea - bio je srednje visine, zalizane crne kose. Izgledao je kao da se nikad u ţivotu nije napušio, kao da nikad nije bio ni u kakvoj frci. Ušetao sam mu se u ured i sjeo preko puta njegova stola, a on je pokušao iz mene istresti neke činjenice, kao da mu ih ja sad tu trebam jasno i glasno ispripovijedati. Izvadio je biljeţnicu i olovku i upitao me odakle sam. Rekao sam mu da sam iz Illinoisa, a on je to zapisao. Pitao me jesam li se bavio još nekim poslom, a ja sam mu rekao da sam ih imao desetak, jednom sam vozio pekarski kamionet. I to je zapisao i upitao me ima li još čega. Rekao sam mu da sam radio na gradilištu, a on me upitao gdje. “U Detroitu.” “Naputovao si se?” “Aha.” Pitao me za obitelj, gdje ţive. Rekao sam mu da nemam pojma, da ih odavno već nema. “Kakav ti je bio ţivot kod kuće?” Rekao sam mu da su me izbacili. “Što ti je otac bio po zanimanju?” „“Lektričar.” “A majka, što je ona bila?” “Kućanica.” “Kakvu glazbu sviraš?” “Folk-glazbu.” 5

“Kakva je glazba ta folk-glazba?” Rekao sam mu da su to pjesme iz baštine. Mrzio sam takva pitanja. Smatrao sam da ih mogu zanemariti. Billy očito nije znao što da misli o meni, a to mi je odgovaralo. Ionako mi se nije dalo odgovarati na njegova pitanja, nisam imao potrebu išta ikom objašnjavati. “Kako si došao ovamo?” upitao me. “Teretnim vlakom.” “Hoćeš reći, putničkim vlakom?” “Ne, teretnim vlakom.” “Hoćeš reći, u zatvorenom teretnom vagonu?” “Da, ono, u zatvorenom vagonu. Ali, teretnim vlakom.” “U redu, teretnim vlakom.” Gledao sam pokraj Billyja, pokraj njegove stolice, kroz prozor, pa preko puta ulice, u poslovnu zgradu gdje se vidjela neka raspaljena tajnica, obuzeta nekim duhom - marljivo je zapisivala, zauzeta za radnim stolom kao da je u transu. Nije bilo ničega smiješnog u njoj. Da sam bar imao teleskop. Billy me upitao tko mi je uzor na današnjoj glazbenoj sceni. Nitko, rekao sam mu. Taj mi je odgovor bio istinit, zaista mi nitko nije bio uzor. Ostali su, s druge strane, bili čista muljaţa napušena špika. Uopće nisam došao teretnim vlakom. Zapravo, došao sam ovamo sa Srednjeg zapada u limuzini s četverim vratima, Impali iz ‟57. - ravno iz Chicaga, kupeći krpe odande - jureći cijelim putem kroz zadimljene gradove, zavojite ceste, zelena polja prekrivena snijegom, sve dalje na istok, preko granica saveznih drţava, Ohija, Indiane, Pennsylvanije, vozili smo se dvadeset četiri sata, uglavnom sam drijemao na straţnjem sjedalu, brbljao. Misli su mi bile posvećene skrivenim interesima... Napokon, prešli smo Most Georgea Washingtona. Veliki se auto zbog mene zaustavio na drugoj strani naglo. Zalupio sam vratima za sobom, mahnuo vozaču i izašao na tvrdi snijeg. Opori me vjetar udario u lice. Napokon sam došao ovamo, u New York City, u grad sličan mreţi koja je tako sloţena da se ne moţe shvatiti, a ja nisam ni kanio pokušavati. Došao sam naći pjevače, one koje sam čuo s ploča - Davea Van Ronka, Peggy Seeger, Eda McCurdyja, Brownieja McGheeja i Sonnyja Terryja, Josha Whitea, The New Lost City Ramblerse, Reverenda Garyja Davisa i hrpu drugih - prije svega, naći Woodyja Guthrieja. New York, grad koji će mi oblikovati sudbinu. Gomora našeg vremena. Nalazio sam se na uvodnom dijelu svoje polazne točke, ali nipošto nisam bio početnik. Kad sam stigao, bila je ciča zima. Studen je bila nesnosna, a svaka gradska protočnica bila je zagušena snijegom. Ali ja sam došao s promrzlog Sjevera, zakutka svijeta gdje me mračne, smrznute šume i zaleĎene ceste nisu smetale. Mogao sam nadići ograničenja. Nisam traţio ni novac ni ljubav. Bio sam vrlo usredotočen, vrlo posvećen cilju, nepraktičan, a k tome i vizionarski nastrojen. Um mi je bio snaţan poput stupice i nije mi trebalo nikakvo jamstvo valjanosti. Nisam znao ni ţive duše u toj mračnoj, hladnoj metropoli, ali to se sve imalo promijeniti - i to brzo. Café Wha? bio je klub u Ulici MacDougal u srcu Greenwich Villagea. Lokal je bio podzemna špilja, nije se točio alkohol, bio je loše osvijetljen, s niskim stropom, sličan širokoj blagovaonici sa stolicama i stolovima - otvarao se u podne, zatvarao u četiri ujutro. Netko mi je rekao da svratim onamo i pitam za pjevača po imenu Freddy Neil, koji vodi dnevni program u Wha? Pronašao sam lokal, gdje su mi rekli da je Freddy u podrumu, u garderobi za kapute i šešire, a tamo sam ga i našao. Neil je bio voditelj programa u dvorani i maestro zaduţen za sve nastupe. Bio je duša od čovjeka. Upitao me što izvodim, a ja sam mu rekao da pjevam i da sviram gitaru i usnu harmoniku. Zamolio me da mu odsviram nešto. Nakon prve minute rekao mi je da mogu svirati usnu harmoniku kao pratnju njegovu nastupu. Bio sam izvan sebe od ushita. Sad bar neću morati biti vani na hladnoći. Dobro je ispalo. Fred bi svirao dvadesetak minuta i zatim predstavio sve izvoĎače, a onda se vraćao svirati na podij kad bi mu se svidjelo, kad god bi u lokalu bila guţva. IzvoĎači su bili raštimani i nespretni, kao da su došli iz popularne TV emisije The Ted Mack Amateur Hour. U publici su uglavnom bili studenti, ljudi iz susjedstva, tajnice na pauzi, mornari i turisti. Svi su svirali desetak-petnaest minuta. Fred je svirao koliko bi htio, koliko bi ga već drţalo nadahnuće. Freddy je kuţio stvari, oblačio se konzervativno, bio je mrk i zamišljen, zagonetna pogleda i koţe boje breskve, kose 6

posute kovrčama i ljutita, moćna baritona koji je pogaĎao note bluesa i pucao ih pod strop s mikrofonom ili bez njega. Bio je ondje car, čak je imao i harem svojih oboţavateljica. Bio je nedodirljiv. Sve se vrtjelo oko njega. Mnogo godina poslije, Freddy će napisati hit “Everybody‟s Talkin‟”. Ja nisam tamo odsvirao nijedan svoj set. Samo sam pratio Neila na svim njegovim setovima i tako sam počeo redovito svirati u New Yorku. Dnevni nastupi u Caféu Wha? bili su ekstravagantna mješavina svih i svakoga - komičar, trbuhozborac, sastav s čeličnim bubnjevima, imitatorica, duet s broadwayskim pjesmama, maĎioničar sa zecom u šeširu, tip u turbanu koji hipnotizira ljude u publici, netko kome se cijeli nastup sastoji od akrobatike licem - praktički svatko tko se htio probiti u šoubiznisu. Ništa što bi ti promijenilo svjetonazor. Nizašto ne bih bio pristao na Fredov posao. Oko osam sati navečer cijela bi se dnevna menaţerija povukla, pa bi počeli nastupati profesionalci. Pozornicu bi zauzeli komičari poput Richarda Pryora, Woodyja Aliena, Joan Rivers i Lennyja Brucea, te komercijalni sastavi folk-pjevača poput The Journeymen. Sva bi se dnevna ekipa pokupila. Jedan od tih koji su nastupali popodne bio je Tiny Tim, s falsetom. Svirao je ukulele i pjevao kao ţensko - stare standarde iz 20-ih. Nekoliko puta smo porazgovarali, pa sam ga pitao kakvih još gaţa ima u blizini, a on mi je rekao da ponekad svira u lokalu na Times Squareu po imenu Hubert‟s Flea Circus Museum. Poslije ću saznati o čemu je riječ. Freda su neprekidno salijetali i gnjavili paceri koji su htjeli svirati ili izvoditi ovo ili ono. Najjadniji od njih bio je lik po imenu Billy the Butcher. Izgledao je kao da je izašao iz kuće strave. Svirao je samo jednu pjesmu - “High-Heel Sneakers” - i bio ovisan o njoj kao o drogi. Fred bi mu obično dao da je svira za dana, uglavnom kad nije bilo nikoga. Billy bi uvijek prije nastupa rekao: “Ovo je za sve koke u publici.” Butcher je nosio premali ogrtač, tijesno zakopčan na prsima. Bio je ţivčan i svojedobno je nosio luĎačku košulju u Bellevueu, a i spalio je madrac u zatvorskoj ćeliji. Svašta se ruţno dogodilo Billyju. IzmeĎu njega i svih ostalih buktio je poţar. Ipak, tu jednu pjesmu svirao je dosta dobro. Drugi popularni tip bio je obučen u svećenika i obuven u čizme crvenih vršaka. Imao je zvončiće i prepričavao je biblijske priče na nastran način. Tu je nastupao i Moondog. On je bio slijepi pjesnik koji je uglavnom ţivio na ulici. Nosio je vikinšku kacigu, deku i visoke čizme podstavljene krznom. Moondog je izvodio monologe i svirao na zviţdaljkama i flauti od bambusa. Uglavnom je nastupao na 42. ulici. MeĎu onima koji su tamo nastupali najdraţa mi je bila Karen Dalton. Bila je visoka, bijela pjevačica bluesa i gitaristica, ufurana, vitka i ţestoka. Zapravo, upoznao sam je prije, naletio sam na nju prošlog ljeta u blizini Denvera, u folk-klubu jednog mjestašca nа planinskom prijevoju. Karen je imala glas poput Billie Holiday i svirala gitaru kao Jimmy Reed, i išla je do kraja. Nekoliko puta sam pjevao s njom. Fred se uvijek trudio naći mjesta većini izvoĎača i pritom je bio odličan diplomat. Ponekad bi dvorana bila neobjašnjivo prazna, a ponekad poluprazna, a onda bi odjednom bez nekog posebnog razloga postala prepuna, s redovima za ulaz. Fred je tamo dolje bio gazda i glavna zvijezda, ime mu je pisalo iznad ulaza, pa je moţda dobar dio tih ljudi dolazio da vidi njega. Ne znam. Svirao je veliku dreadnought gitaru, uz puno udaranja, prodornog, silovitog ritma - bend od jednog čovjeka, pjevački glas koji udara u glavu. Izvodio je ubojite verzije hibridnih robijaških pjesama od kojih bi publika pomahnitala. Svašta sam čuo o njemu, da je lutajući mornar, da na Floridi ima skif na vezu, da je murjak u civilu, da posjećuje prostitutke i da ima mutnu prošlost. Otišao bi u Nashville, ostavio im pjesme koje je napisao i onda se vratio u New York, gdje bi se prikrio, pričekao da nešto proĎe i napuni mu dţepove kešom. Kako god bilo, nije to bila neka bitna priča. Nisam imao dojam da je pretjerano ambiciozan. Vrlo smo se dobro slagali, nismo uopće razgovarali o privatnim stvarima. Bio mi je jako sličan, pristojan ali ne i odviše ljubazan, dao bi mi sitniš na kraju dana i rekao: “Evo... da ne upadaš u nevolje.” Najbolji dio suradnje s njim ipak je bio onaj strogo gastronomski - dobivao sam pomfrita i hamburgera koliko mi srce ište. Tijekom dana Tiny Tim i ja otišli bismo u kuhinju i tamo se zadrţali. Kuhar Norbert obično bi već imao mastan burger za nas. Ili to, ili bi nam dao da u tavu istresemo limenku svinjetine s grahom ili špagetima. Norbert je bio zakon. Nosio je pregaču s mrljama od rajčice, imao mesnato, prekaljeno lice, bucmaste obraze, oţiljke na licu poput tragova

7

kandţi - smatrao se zavodnikom - štedio je da ode u Italiju, u Veronu, i posjeti grobnicu Romea i Julije. Kuhinja mu je bila poput špilje izdubljene u litici. Jednoga dana tako sam si ondje točio Colu u čašu iz bokala za mlijeko kad sam čuo nečiji glas kako smireno dopire kroz zaslon radijskog zvučnika. To je Ricky Nelson pjevao svoju novu pjesmu, “Travelin‟ Man”. Ricky je imao uglaĎenu crtu, u dionici uz brzi ritam, u toniranju glasa. Bio je drugačiji od ostalih tinejdţerskih idola, imao je sjajnog gitarista koji je svirao kao kriţanac honky-tonk junaka i gudača sa stajskog plesnjaka. Nelson nikad nije bio odvaţan inovator poput nekadašnjih pjevača, koji su pjevali kao da kormilare zapaljenim brodom. Nije pjevao zdvojno, nije pravio štetu, a nije ga se moglo ni zamijeniti za šamana. Nije se nikada stjecao dojam da mu se izdrţljivost iskušava do krajnosti, ali to nije bilo ni bitno. Pjevao je svoje pjesme spokojno i postojano kao da je usred oluje, a ljudi vitlaju oko njega. Glas mu je bio nekako zagonetan i tjerao je čovjeka u odreĎeno raspoloţenje. Nekoć sam bio veliki Rickyjev poklonik i još uvijek mi je bio drag, ali takva je glazba bila na zalazu. Nikako nije mogla imati značaja. U budućnosti takve stvari neće imati budućnost. Sve je to bilo pogrešno. Pogrešan pak nije bio duh Billyja Lyonsa, rootin‟ the mountain down, standing „round in East Cairo, Black Betty bam be lam. Tu nije bilo greške. Te su stvari bile u ţarištu. Te su stvari mogle nagnati čovjeka da dovede u pitanje ono u što je oduvijek vjerovao, mogle su ispuniti panoramu slomljenim srcima, imale su snagu duha. Ricky je, kao i obično, pjevao izbijeljene stihove. Stihove vjerojatno napisane upravo za njega. Ipak, uvijek mi je bio blizak. Bili smo otprilike istih godina, vjerojatno smo voljeli iste stvari, bili smo generacija, iako nam je ţivotno iskustvo bilo tako različito, budući da je on odrastao na Zapadnoj obali u nekakvoj obiteljskoj TV seriji. Kao da se rodio i stasao na Walden Pondu, gdje je sve cakum-pakum, a ja sam izašao iz mračnog, demonskog drveća, u istoj šumi, samo s drugim načinom gledanja na stvari. Rickyjev dar bio mi je vrlo pristupačan. Činilo mi se da imamo štošta zajedničko. Za nekoliko godina on će snimiti neke moje pjesme, tako da zvuče kao njegove, kao da ih je sâm napisao. Na kraju i jest sâm napisao jednu i spomenuo me u njoj. Rickyja će, za otprilike deset godina, čak izviţdati u vrijeme nastupa zato što se smatralo da mijenja svoj glazbeni smjer. Ispalo je da doista imamo štošta zajedničko. To se nije moglo znati dok sam stajao u kuhinji Caféa Wha? i slušao taj glatki, monotono otegnuti pjev. Stvar je bila u tome što Ricky ipak snima ploče, a to sam i ja htio. Zamišljao sam se kako snimam za Folkways Records. Na toj sam etiketi htio biti. Ta etiketa je izdavala sve sjajne ploče. Rickyjeva pjesma je završila, a ja sam dao ostatak svojeg pomfrita Tiny Timu i vratio se u dvoranu da vidim što mi Fred radi. Svojedobno sam upitao Freda je li izdao koju ploču, a on je rekao: “To nije moja igra.” Fred se sluţio mrakom kao glazbeno snaţnim oruţjem, ali ma kako da je bio vješt i moćan, nešto je nedostajalo u njegovu nastupu. Nisam mogao dokučiti u čemu je stvar. Shvatio sam to tek kad sam vidio Davea Van Ronka. Van Ronk je radio u Gaslightu, kriptičnom klubu - imao je dominantan status na ulici, više prestiţa od svih ostalih. Imao je šarma, veliki šareni transparent nad ulazom, a i redovitu tjednu plaću. Smješten u suterenu pokraj taverne zvane Kettle of Fish, Gaslight nije točio cugu, ali smjela se donijeti boca u papirnatoj vrećici. Nije radio preko dana, a otvarao se rano navečer, s otprilike šest izvoĎača koji su se rotirali cijele noći, zatvorenim krugom u koji se netko nepoznat nije mogao probiti. Nisu imali audicije. Htio sam, morao sam ondje svirati. Van Ronk je ondje svirao. Čuo sam Van Ronka s ploča još na Srednjem zapadu i smatrao ga prilično sjajnim, neke sam mu snimke kopirao frazu po frazu. Bio je strastven i jedak, pjevao je kao da je po zanimanju plaćenik, a i zvučao kao da je zaista platio cijenu takvog ţivota. Van Ronk je znao zavijati i šaptati, pretvarati blues u balade i balade u blues. Oboţavao sam njegov stil. Bio je utjelovljenje cijeloga grada. U Greenwich Villageu je Van Ronk bio kralj ulice, nepovredivi vladar. Jednog hladnog zimskog dana pokraj kriţanja Thompsonove i Treće, u laganoj susnjeţici, dok se zubato sunce probijalo kroz izmaglicu, ugledao sam ga kako hoda prema meni u smrznutoj tišini. Bilo je kao da ga vjetar nosi prema meni. Htio sam mu se obratiti, ali nešto nije bilo kako treba. Gledao sam ga kako prolazi, vidio mu bljesak u oku. Trenutak je bio letimičan i pustio sam da 8

proĎe. Ipak, htio sam mu svirati. Zapravo, htio sam bilo kome svirati. Nikad nisam mogao sjesti u sobu i samo svirati sam za sebe. Morao sam cijelo vrijeme svirati za druge. Moglo bi se reći da sam vjeţbao u javnosti i da mi je cijeli ţivot postajao ono za što sam vjeţbao. Drţao sam Gaslight na oku. Kako i ne bih? U usporedbi s njim, svi su ostali lokali na ulici bili bezimeni i jadni, trećerazredne staretinarnice ili kavanice gdje je izvoĎač prosio sa šeširom u ruci. Ali počeo sam svirati gdje god sam mogao. Nije mi bilo druge. Uske su ih ulice bile pune. Bile su male i svakojake, bučne i naguţvane, sazdane za turistički svijet koji bi noću izmilio na ulice. Sve je moglo igrati njihovu ulogu - saloni s dvostrukim vratima, dućani, lokali na katu, podrumi ispod razine kolnika, a i svaka rupa u zidu. U Trećoj ulici nalazila se neobična točionica piva i vina u nekadašnjoj konjušnici Aarona Burra, sada zvana Café Bizarre. Gosti su uglavnom bili radnici koji su sjedili i cerekali se, psovali, jeli govedinu, pričali o pičkama. Otraga je bio mali podij, gdje sam nekoliko puta nastupio. Vjerojatno sam prije ili poslije svirao u svim tim lokalima. Većinom su ostajali otvoreni do zore, s petrolejkama i piljevinom na podu, neke s drvenim klupama, na ulazu je stajao snagator - nije se plaćala ulaznica, a vlasnici su nastojali uvaliti što više kave. IzvoĎači su sjedili ili stajali u prozoru, vidljivi s ulice, ili su bili smješteni na suprotnoj strani prostorije, okrenuti prema ulazu, i pjevali iz petnih ţila. Nije bilo mikrofona i takvih stvari. Lovci na talente nisu dolazili u te jazbine. Bile su mračne i prljave, a unutra je vladao kaos. IzvoĎači su pjevali i pruţali šešir ili svirali i gledali turiste kako prolaze, u nadi da će im pokoji baciti kovanicu u košaru za kruh ili gitarski kovčeg. Ako biste vikendom svirali u svim tim lokalima od sumraka do zore, mogli ste zaraditi moţda dvadeset dolara. Preko tjedna nije bilo izvjesno. Katkad ne baš mnogo, jer konkurencija je bila nevjerojatno jaka. Trebalo je znati pokoju fìntu da bi se preţivjelo. Jedan pjevač s kojim sam se često susretao, Richie Havens, stalno je uza se imao simpatičnu djevojku koja je pruţala šešir, a ja sam primijetio da mu uvijek dobro ide. Nekad je pruţala i dva šešira. Onaj tko nije imao nekakvu fìntu, ispadao je nevidljiv, što nije bilo dobro. Par puta sam se skompao s jednom poznanicom iz Caféa Wha?, konobaricom ugodnom za oko. Išli bismo od lokala do lokala, ja bih svirao, a ona bi skupljala priloge, sa smiješnim šeširićem, teškom crnom maškarom i nisko zakopčanom bluzom - izgledala je gotovo gola od struka naviše pod kabastim kaputom. Poslije bih s njom podijelio zaradu popola, ali bilo mi je prezamorno to raditi cijelo vrijeme. Svejedno, više sam zaraĎivao s njom nego samostalno. U to vrijeme sam se zaista izdvajao tek repertoarom. Bio je ozbiljniji nego kod ostalih svirača po kavanama, utemeljen na obrascu tvrdih folk-pjesama uz pratnju neprekidne i glasne svirke. Ili bih rastjerao publiku ili bi mi prišla bliţe da vidi u čemu je stvar. Nije bilo sredine. Bilo je pregršt boljih pjevača i boljih glazbenika po tim lokalima, ali nitko nije svirao ništa ni blizu mojem nastupu. Folk-pjesmama istraţivao sam sve oko sebe, oslikavale su prizore, a prizori su vrijedili više od svih mojih riječi. Znao sam im unutrašnju bit. Lako sam mogao stopiti skladbe. Za tili čas isprašio bih stvari poput “Columbus Stockade”, “Pastures of Plenty”, “Brother in Korea” i “If I Lose, Let Me Lose” jednu za drugom, kao da je to jedna te ista, dugačka pjesma. Većina drugih izvoĎača nastojala je u prvi plan staviti sebe, umjesto pjesme, ali meni nije bilo stalo do toga. Kod mene je uvijek pjesma bila u prvom planu. Prestao sam popodne odlaziti u Café Wha? Nikad više nisam onamo stupio nogom. Izgubio sam vezu i s Freddyjem Neilom. Umjesto da idem onamo, počeo sam odlaziti u Folklore Center, citadelu američke folk-glazbe. I on je bio na ulici MacDougal, izmeĎu Bleeckera i Treće. Mali je dućan bio na katu, a cijelo je mjesto odisalo starinskom otmjenošću. Bilo je poput drevne kapele, instituta u kutiji cipela. Folklore Center je prodavao sve vezano uz folk-glazbu, a i izvještavao o tome. Imao je široki stakleni izlog s prikazom ploča i glazbala. Jedno popodne popeo sam se na kat i malo prošvrljao. Pregledavao sam robu i upoznao se s vlasnikom, Izzyjem Youngom. Young je bio poklonik folka staroga kova, vrlo ironičan, s naočalama debelih okvira od kornjačevine, teškim brooklynskim narječjem, širokim vunenim hlačama s tankim remenom i radnim čizmama, kravate nehajno naherene. Imao je glas kao buldoţer, uvijek nekako prebučan za taj sobičak. Izzy se uvijek malo uzrujavao zbog ovoga ili onoga. Bio je šeprtljavo dobrohotan. Zapravo, romantičar. Njemu je folk-glazba sjala kao zlatan

9

humak. I meni je. Ondje se nalazilo stjecište svih prispodobivih folk-aktivnosti i tu se uvijek mogao zateći neki pravi, ozbiljni pjevač folka. Neki su ondje primali i poštu. Young je tu i tamo prireĎivao folk-koncerte neprijeporno autentičnih izvoĎača folka i bluesa. Doveo bi ih u grad da sviraju u vijećnici ili na nekom sveučilištu. S vremenom sam vidio Clarencea Ashleyja, Guša Cannona, Mancea Lipscomba, Toma Paleyja i Erika Darlinga kako ondje provode vrijeme. Bilo je i pregršt ezoteričnih folk-ploča, svih koje sam htio poslušati. Mapa s izumrlim pjesmama svake vrste - mornarskim napjevima, pjesmama iz GraĎanskog rata, kaubojskim pjesmama, tuţbalicama, crkvenim napjevima, antisegregacijskim pjesmama, unionističkim pjesmama - kao i arhaičnih knjiga s narodnim pričama, dnevnika tvorničkog sindikata, propagandnih pamfleta o svemu, od ţenskih prava do opasnosti od cuganja, jedan čak iz pera Engleza Daniela Defoea, pisca knjige Moll Flanders. Pokoje glazbalo na prodaju, cimbala, bendţi s pet ţica, kazui, limene svirale, akustične gitare, mandoline. Onaj koga je zanimalo u čemu je bit folk-glazbe tu je mogao dobiti više od nejasne naznake. Izzy je otraga imao sobu s trbušastom peći na drva, iskrivljenim slikama i škripavim stolcima stari domoljubi i junaci na zidu, lončarija urešena kriţićima, lakirani crni svijećnjaci... hrpa stvari vezanih uz stare obrte. Sobica je bila puna američkih ploča s gramofonom. Izzy mi je davao da ondje provodim vrijeme i slušam ih. Poslušao sam sve koje sam stigao, čak sam i prelistao mnoge njegove pretpotopne narodne svitke. Sumanuto sloţeni suvremeni svijet nije me naročito zanimao. Nije bio relevantan, nije imao biti. Nije me zaveo. Meni su napete, bitne i aktualne stvari bile potonuće Titanica, poplava u Galvestonu, John Henry koji gradi pruge, John Hardy koji ubija čovjeka na pruzi u Zapadnoj Virginiji. Sve je to bila sadašnjost koja se odigrala i otvorila pogledima. Te su me vijesti zanimale, pratio sam ih i drţao na oku. Kad smo kod drţanja stvari na oku, i Izzy je vodio dnevnik. Bila je to poslovna knjiga koja mu je stajala otvorena na radnom stolu. Postavljao mi je osobna pitanja, tipa gdje sam odrastao i kako me počela zanimati folk-glazba, gdje sam je otkrio, sve u tom stilu. Zatim bi u dnevnik zapisao nešto o meni. Pojma nisam imao zašto. Smetala su mi njegova pitanja, ali bio mi je drag zbog svoje ljubaznosti, pa sam nastojao biti uviĎavan i susretljiv. Vrlo sam pazio pri razgovoru sa strancima, ali Izzy je bio u redu, pa sam mu odgovarao sasvim ljudski. Pitao me za obitelj. Ispričao sam mu o svojoj baki po majci koja je ţivjela s nama. Bila je puna plemenitosti i dobrote, jedanput mi je rekla da sreća ne leţi na putu ni do čega. Sreća je sam put. Poučila me i da budem dobrodušan, zbog toga što svatko koga ću u ţivotu sresti bije tešku bitku. Nisam mogao zamisliti kakve to bitke Izzy bije. Unutarnje, vanjske, tko bi to znao? Young je bio zaokupljen društvenom nepravdom, glaĎu i beskućnicima i nije se nećkao da to čovjeku i kaţe. Njegovi su junaci bili Abraham Lincoln i Frederick Douglass. Moby Dick, ta najveća ribarska priča, bila mu je najdraţa čudesna pripovijest. Younga su opsjedali inkasatori i nalozi za naplatu stanarine. Ljudi su stalno utjerivali novac od njega, ali nije se dao smesti. Bio je vrlo otporan, čak se i borio s gradskim očima da dopuste izvoĎenje folk-glazbe u Washington Square Parku. Svi su bili za njega. Birao mi je ploče. Dao mi je jednu ploču Country Gentlemena i rekao da poslušam “Girl Behind the Bar”. Pustio mi je “White House Blues” Charlieja Poolea i rekao da bi to bilo savršeno za mene, spomenuvši da su upravo tu verziju obradili The Ramblers. Pustio mi je pjesmu Big Billa Broonzyja “Somebody‟s Got to Go”, a i ta je bila točno po mojem ukusu. Bilo mi je ugodno kod Izzyja. Vatrica je tamo uvijek pucketala. Jednoga zimskog dana s ulice je ušao krupan, nabijen tip. Izgledao je kao da stiţe iz ruskog veleposlanstva. Otresao si je snijeg s rukava, skinuo rukavice, stavio ih na pult i zatraţio da vidi Gibsonovu gitaru koja je visjela o ciglenom zidu. To je bio Dave Van Ronk. Bio je grub, s busenom nakostriješene kose, prijeke ćudi, pravi samopouzdani lovac. Meni su se misli stale pretjecati. IzmeĎu njega i mene nije stajalo ništa. Izzy je skinuo gitaru i dao mu je. Dave je opipao ţice, odsvirao nekakav jazzerski valcer i vratio gitaru na pult. Dok je spuštao gitaru, prišao sam mu, stavio ruke na nju i pritom ga upitao kako se moţe dobiti posao u Gaslightu. Koga treba poznavati? Nisam se htio skompati s njim, samo me to zanimalo. Van Ronk me znatiţeljno pogledao, sav mrgodan i osor, i upitao me jesam li moţda čistač. Rekao sam mu da nisam, što mu pada na pamet, ali, bih li mu mogao nešto odsvirati? Kazao mi je: “Jasno.” 10

Odsvirao sam mu “Nobody Knows You When You‟re Down and Out”. Daveu se svidjelo to što je čuo, pa me upitao tko sam i koliko sam već dugo u gradu, a zatim je rekao da mogu svratiti oko osam-devet navečer i odsvirati par pjesama u njegovu setu. Tako sam upoznao Davea Van Ronka. Otišao sam iz Folklore Centera i izašao u ledaru vani. Predvečer sam svratio u Mills Tavern u ulici Bleecker, gdje su se pjevači iz staretinarnica skupljali na čavrljanju, tvoreći scenu. Moj prijatelj, svirač flamenko gitare Juan Moreno, kazao mi je da se na Trećoj ulici upravo otvorila nova kavana, po imenu Outré, ali jedva da sam ga čuo. Juanu su se otvarala usta, ali gotovo da pritom nisu stvarala zvuk. Nikad neću nastupiti u Outréu, jer više ne moram. Uskoro ću biti primljen u Gaslight kao izvoĎač i nikad više neću vidjeti staretinarnice. Pred Mills Tavernom termometar se spuštao gotovo do - 25 Celzija. Dah mi se ledio u zraku, ali nisam osjećao studen. Krenuo sam prema fantastičnim svjetlima. Bez ikakve sumnje. Da me moţda nije nasamario? Teško. Mislim da nisam bio dovoljno maštovit da bi me se moglo nasamariti; nisam imao ni laţnih nada. Došao sam iz velike daljine i počeo iz velike dubine. Ali sad se prst sudbine spremao umiješati. Činilo mi se da pokazuje ravno u mene, i jedino u mene.

2 Izgubljena zemlja

SJEO SAM U POSTELJI I POGLEDAO OKO SEBE. NALAZIO SAM SE NA LEŢALJCI U dnevnoj sobi, a ţeljezni se radijator isparavao. Uokviren potret kolonijalnog bogataša s perikom gledao me sa zida nad kaminom - pokraj kauča, drveni ormarić s izrezbarenim nogama, do njega ovalni stol sa zaobljenim ladicama, stolac sličan tačkama, ljubičasto furnirani radni stolić s otklopnim ladicama - podstavljeno straţnje sjedište auta s elastičnim presvlakama kao kauč, nizak naslonjač sa zaobljenim naslonom i vitičastim osloncima za ruke - na podu debeli francuski tepih, srebrnkasta svjetlost blista kroz rolete, oličene daske ističu obrise krovova. Soba je vonjala po dţin-toniku, metanolu i cvijeću. Nalazila se na zadnjem katu zgrade bez dizala, sagraĎene u federalnom stilu u blizini Ulice Vestry ispod Canala, nedaleko od rijeke Hudson. U istom je bloku bio Bull‟s Head, podrumska krčma gdje je svojedobno pio John Wilkes Booth, američki Brut. Jedanput sam ondje svratio i u zrcalu ugledao njegovu prikazu - zlogukog duha. Paul Clayton, pjevač folka i Van Ronkov prijatelj, dobroćudan, nesretan i melankoličan, koji je dotad izdao valjda trideset ploča, ali je američkoj javnosti bio nepoznat - intelektualac, znanstvenik i romantik s enciklopedijskim poznavanjem balada - upoznao me s Rayom Goochom i 11

Chloe Kiel, koji su tu stanovali. Otišao sam do prozora i pogledao široke sive ulice i rijeku iza njih. Studeni je zrak štipao, nikad iznad minus petnaest, ali meni se u glavi vatra nije gasila, poput vjetrokaza što se stalno vrti. Bila je sredina poslijepodneva, a ni Ray ni Chloe nisu bili kod kuće. Ray je bio desetak godina stariji od mene - rodom iz Virginije - pravi stari vuk, ispijen, pun bojnih oţiljaka - potomak duge loze biskupa, generala, čak i jednog kolonijalnog guvernera. Bio je nekonformist, protivnik integracije i juţnjački nacionalist. On i Chloe ondje su ţivjeli kao da se kriju. Ray me podsjećao na likove iz pjesama koje sam pjevao, bio je čovjek koji se naţivio ţivota, načinio djela i nauţio ljubavi - koji se potucao zemljom i dobro osjetio kakva je, kako se u njoj ţivi. Iako je njome potmulo brujala prevratnička struja, iako će se za koju godinu američki gradovi stresti, Raya to nije naročito zanimalo, rekao je da je prava akcija “u Kongu”. Chloe je imala crvenkastozlatnu kosu, oči boje badema, nedokučiv osmijeh, lice poput lutke i još bolju figuru, crno lakirane nokte. Bila je garderobijerka u Egyptian Gardensu, restoranu s trbušnim plesačicama na 8. aveniji - i fotomodel u magazinu Cavalier. “Cijeli ţivot radim”, rekla je. Ţivjeli su kao muţ i ţena, ili brat i sestra, ili bratić i sestrična, nije baš bilo jasno, jednostavno, ţivjeli su ondje i točka. Chloe je gledala na ţivot na vlastiti primitivan način, uvijek bi kazala nešto suludo što je imalo nekog nedokučivog smisla, jedanput mi je rekla da bih trebao nositi sjenilo jer to odbija urokljivo oko. Upitao sam tko je to gleda urokljivim okom, a ona mi je rekla: “Joe Blow ili Joe Schmoe.” Tvrdila je da Drakula vlada svijetom i da je on sin Gutenberga, izumitelja tiskarskog stroja. Kao nasljedniku kulture četrdesetih i pedesetih, takva mi priča nije smetala. I Gutenberg je lako mogao biti neki lik iz stare folk-pjesme. U praktičnom smislu, kultura pedesetih bila je poput suca koji provodi posljednje dane za katedrom. Bila je na zalasku. Za deset godina dat će sve od sebe da se uspne, a onda će se srušiti i razbiti. Meni je glava bila uronjena u folk-pjesme kao u religiju, pa mi to nije bilo bitno. Folk-pjesme nadilazile su trenutačnu kulturu. Dok se nisam preselio u vlastiti stan, ţivio sam praktički po cijelom Villageu. Katkad po noćdvije, katkad tjednima i dulje. Dugo sam bio kod Van Ronka. Vjerojatno sam dulje nego igdje ţivio u Ulici Vestry, s prekidima. Bilo mi je dobro kod Raya i Chloe. Osjećao sam se ugodno. Ray je bio elitnog podrijetla, čak je i studirao na vojnoj akademiji Camden u Juţnoj Karolini prije nego što će je napustiti pun “iskrene i potpune mrţnje”. TakoĎer su ga “izbacili sa zahvalnošću” s religijskog koledţa zvanog Wake Forest Divinity School. Naizust je znao ulomke iz Byronova Don Juana kao i nekoliko divnih stihova iz Longfellowove poeme “Evangeline”. Radio je u strojobravarnici u Brooklynu, ali prije toga je putovao, bio zaposlen u Studebakerovoj tvornici u South Bendu, kao i u gubilištu klaonice u Omahi. Jedanput sam ga upitao kako mu je tamo bilo. “Jesi li ikad čuo za Auschwitz?” Pa jasno, a tko nije? To je bio jedan od nacističkih logora smrti u Europi, a Adolf Eichmann, glavni organizator Gestapa i njihov upravitelj, nedavno je bio izveden pred sud u Jeruzalemu. Nakon rata je pobjegao, a Izraelci su ga ulovili na autobusnom stajalištu u Argentini. SuĎenje je bilo velika stvar. Na klupi za svjedoke Eichmann je izjavio da je samo slijedio zapovijedi, ali tuţitelji su s lakoćom dokazali da je zapovijedi provodio s čudovišnom gorljivošću i nasladom. Eichmann je bio proglašen krivim i upravo se raspravljalo o presudi. Puno se pričalo da će mu poštedjeti ţivot, čak ga poslati natrag u Argentinu, ali to bi bilo glupo. Čak i da ga oslobode, vjerojatno ne bi ostao na ţivotu dulje od sat vremena. Izraelska drţava polagala je pravo da nastupa kao pravni nasljednik i izvršitelj kazni u ime svih koji su stradali u konačnom rješenju. SuĎenje je podsjetilo cijeli svijet na uzroke stvaranja izraelske drţave. RoĎen sam u proljeće 1941. godine. Drugi svjetski rat već je harao Europom, a i Amerika će uskoro ući u njega. Svijet se raspadao i kaos je već šakom u lice udarao sve novopridošlice. Ako ste roĎeni u to vrijeme, ili u to vrijeme već ţivjeli, mogli ste osjetiti kako stari svijet odlazi, a novi počinje. Bilo je kao vraćanje sata na prijelazu iz stare u novu eru. Svi roĎeni u moje vrijeme pripadali su objema. Hitler, Churchill, Mussolini, Staljin, Roosevelt - gorostasi kakve svijet više nikad neće vidjeti, ljudi oslonjeni na vlastitu odlučnost, pa kud puklo da puklo, svaki spreman postupati samostalno, ne traţeći suglasnost - ne traţeći bogatstvo ili ljubav, svi su predsjedali sudbinom čovječanstva i pretvarali svijet u ruševine. Potekli iz duge loze Aleksandara i Julija Cezara, Dţingis-kanova, Karla Velikih i Napoleona, rastranširali su svijet kao zaista slasnu večeru. 12

Sve i da su nosili razdjeljak na sredini ili vikinšku kacigu, ne bi se nikad pomirili s otporom i nikad se ne bi dali urazumiti - neotesani barbari u stampedu svijetom koji ognjem i mačem iscrtavaju vlastitu predodţbu zemljopisa. Moj otac je dobio dječju paralizu zbog koje nije mogao u rat, ali svi moji stričevi su otišli i ţivi se vratili. Stric Paul, stric Maurice, Jack, Max, Louis, Vernon i ostali otišli su na Filipine, u Anzio, na Siciliju, u sjevernu Afriku, Francusku i Belgiju. Donijeli su sa sobom suvenire i uspomene japansku tabakeru od slame, njemačku vreću za kruh, britanski glazirani vrč, njemačke naočale za pustinju, britanski borbeni noţ, njemački pištolj marke Luger - svakojaku kramu. Vratili su se u civilni ţivot kao da ništa nije bilo, nikad nisu ni riječi rekli o onome što su učinili i onome što su vidjeli. Bio sam osnovac 1951. godine. U školi su nas meĎu ostalim učili da se skrivamo i sklanjamo pod klupe kad se oglase sirene za zračnu uzbunu, jer bi nas Rusi mogli bombardirati. TakoĎer su nam rekli da bi Rusi mogli u bilo kojem trenutku izvesti zračni desant na naš grad. S istim tim Rusima moji stričevi su se samo nekoliko godina prije borili rame uz rame. Sad su se pretvorili u čudovišta koja dolaze da nas pokolju i spale. Nije mi to išlo u glavu. Takav ţivot pod sjenkom straha siše duh iz djeteta. Jedna je stvar biti u strahu kad te netko drţi na nišanu sačmarice, a posve druga biti u strahu od nečega što nije baš sasvim stvarno. Ipak, bilo je mnogo onih koji su ozbiljno shvaćali tu prijetnju, a to se osjećalo. Bilo je lako postati ţrtvom njihove čudne uobrazilje. U školi sam imao iste učitelje kao i moja majka. U njezino su vrijeme bili mladi, a u moje vremešni. Na satovima američke povijesti učili su nas da komunjare ne mogu uništiti Ameriku isključivo puškama ili bombama, već da će trebati uništiti Ustav - dokument na kojem počiva naša zemlja. Samo, nije zato bilo neke razlike. Kad bi se začule sirene za vjeţbu, moralo se leći potrbuške pod klupu a da ti se ne zatrese nijedan mišić, ne dajući ni glasa od sebe. Kao da to moţe donijeti spas od bačenih bombi. Prijetnja smakom svijeta bila je strašna. Nismo znali što smo to skrivili kad su se tako naljutili na nas. Crvenih ima posvuda, govorili su nam, i krvoţedni su. A gdje su moji stričevi, branitelji zemlje? Zauzeti su zaraĎivanjem za ţivot, poslom, sastavljanjem kraja s krajem kako god znaju i umiju. Odakle bi oni znali što se dogaĎa po školama, kakav se to strah usaĎuje u nas? Sad je sve to bilo iza mene. Bio sam u New York Cityju, bez obzira na komuniste. Vjerojatno ih je bilo obilje oko mene. Kao i obilje fašista. Obilje nadobudnih ljevičarskih diktatora i desničarskih diktatora. Radikala svih boja. Rekli su da je Drugi svjetski rat donio kraj Dobu prosvijetljenosti, ali to nisam mogao ni po čemu znati. Još sam bio u njemu. Nekako sam se još mogao prisjećati i osjećati svjetlost nečega njegovog. Čitao sam te stvari. Voltairea, Rousseaua, Johna Lockea, Montesquieua, Martina Luthera - vizionare, revolucionare... imao sam dojam da poznajem te ljude, kao da su ţivjeli u mojem dvorištu. Otišao sam do zavjesa krem boje, podigao venecijanske rolete i pogledao ulice pod snijegom. Pokućstvo u stanu bilo je zgodno, dijelom čak i ručne izrade. I to mi je bilo zgodno - komode industrijskog dizajna s intarzijama, vrlo stiliziranim rezbarijama i cvjetnim bravicama - urešene police za knjige od poda do stropa, dugi, uski pravokutni stol s metalnim dijelovima ustrojenim prema geometriji koja kao da slijedi neko nemušto pravilo - jedan zabavan komad, organski oblikovan mali stalak u obliku noţnog palca. U police ormara domišljato su bili ugraĎeni kolutovi štednjaka na struju. Kuhinjica je sličila šumi. Kutije za začinske biljke pune gorske metvice, lazarkinje, ljiljanova lišća i drugog. Chloe, juţnjakinja sjevernjačke krvi, vješto se sluţila uţadi za sušenje rublja u kupaonici, pa bih koji put zatekao i neku svoju košulju kako ondje visi. Došao bih pred zoru i izvalio se na leţaljku u dnevnoj sobi na visokom trijemu, koja se rasklapala u postelju. Često bih zaspao uza zvukove noćnog vlaka što ronda i brunda Jerseyjem, ţeljeznog konja s parom namjesto krvi. Od najranijeg djetinjstva gledao sam i slušao vlakove i uvijek bih se osjetio sigurnim kad bih ih vidio i čuo. Veliki zatvoreni teretni vagon, vagoni za rudaču, teretni vagoni, putnički vlakovi, Pullmanovi vagoni. U mojem rodnom mjestu nikamo se nije moglo otići a da se bar dio dana ne provede u stajanju na brkljama i čekanju da proĎu duge kompozicije. Pruge su se kriţale sa seoskim cestama, a i išle duţ njih. Zvuk vlakova iz daljine davao mi je više-manje osjećaj da sam kod kuće, da mi ništa ne nedostaje, kao da se nalazim negdje na ravnome, da mi nikad ne prijeti nikakva ozbiljna opasnost i da sve ide kako treba.

13

Preko puta mjesta odakle sam gledao kroz prozor nalazila se crkva sa zvonikom. I zvonjava mi je davala prisan osjećaj doma. Uvijek bih čuo i slušao zvona. Ţeljezna, mjedena, srebrna zvona zvona su pjevala. Nedjeljom, pri bogosluţju, za blagdane. Oglašavala su se kad bi umro netko vaţan, kad bi se odrţavala vjenčanja. Svaku posebnu prigodu popratila bi zvona. Proţimao me ugodan osjećaj kad bih ih čuo. Čak sam volio zvona na vratima i zvonki signal NBC-ja na radiju. Pogledao sam kroz olovom presvučene prozore prema crkvi. Zvona su sad šutjela, a s krovova se vrtloţio snijeg. Mećava je prisvajala cijeli grad, ţivot se odvijao na tmurnom platnu. Smrznutom i studenom. S druge strane ulice tip u koţnoj jakni strugao je led s vjetrobrana zatrpanog crnog Mercuryja Montclaira. Iza njega je svećenik u purpurnom plaštu prolazio crkvenim dvorištem prema otvorenom ulazu, na putu prema nekoj svetoj duţnosti. U blizini je gologlava ţena u čizmama pokušavala ulicom prenijeti vreću s rubljem. DogaĎalo se milijun priča, običnih svakodnevnih newyorških stvari, vidljivih kad bi im se čovjek posvetio. Uvijek su bile ravno pred nosom, stopljene u cjelinu, ali ona se morala sasvim rastaviti da bi imala ikakva smisla. Valentinovo, Dan zaljubljenih, došao je i prošao a da to nisam ni zamijetio. Nisam imao vremena za romantiku. Okrenuo sam se od prozora, od zimskoga sunca, i otišao do štednjaka na drugoj strani sobe, gdje sam si skuhao i natočio šalicu vruće čokolade i zatim uključio radio. Uvijek sam tragao za nečim na radiju. Kao i vlakovi i zvona, tvorio je zvučnu podlogu mojega ţivota. Traţio sam postaje amo- -tamo sve dok iz malih zvučnika nije zagrmio glas Roya Orbisona. Njegova nova pjesma “Running Scared” ispunila je sobu. U posljednje vrijeme slušao sam pjesme s folk-prizvukom. Bilo ih je nekoliko i u prošlosti: “Big Bad John”, “Michael Row the Boat Ashore”, “A Hundred Pounds of Clay”. Brook Benton je pretvorio “Boll Weevil” u suvremeni hit. The Kingston Trio i Brothers Four puštali su se na radiju. SviĎao mi se The Kingston Trio. Iako im je stil bio ispeglan i studentski, svejedno su mi bili dragi. Pjesme poput “Getaway John”, “Remember the Alamo”, “Long Black Rifle”. Iz njih je uvijek izbijao nekakav folk-napjev. Čak je i “Endless Sleep”, pjesma Jodie Reynolds popularna prije dosta godina, imala odlike folka. Ipak, Orbison je nadilazio sve glazbene vrste - folk, country, rock „n‟ roll i više-manje sve skupa. Njegove su stvari miješale sve stilove, kao i neke koji još nisu bili izmišljeni. Mogao je zvučati opako i gadno u jednom stihu, a onda sljedeći otpjevati falsetom, kao Frankie Valli. Kod Roya čovjek nije znao sluša li mariachije ili operu. Traţio je pozorno uho. Kod njega se sve vrtjelo oko masti i krvi. Zvučao je kao da pjeva s olimpske visine i ne pristaje na kompromise. Jedna njegova rana pjesma, “Ooby Dooby”, bila je prije mnogo godina popularna, ali ova nova nije joj bila nimalo slična. “Ooby Dooby” je bila prijetvorno jednostavna, ali Roy je u meĎuvremenu napredovao. Sad je pjevao svoje skladbe u tri-četiri oktave koje su te tjerale da se u autu sjuriš s litice. Pjevao je kao profesionalni kriminalac. Bilo je tipično da počne u nekom dubokom, jedva čujnom registru, malo se zadrţi u njemu i onda se zapanjujuće prebaci na histrioniku. Glasom je bio u stanju ţacnuti mrtvaca, uvijek te nagnati da promrmljaš: “Čovječe, ne mogu vjerovati.” U njegovim je pjesmama bilo pjesama u pjesmama. Prelazile su iz dura u mol bez ikakve logike. Orbison je bio smrtno ozbiljan - nije bio ni punoglavac, a ni nadobudni klinac. Na radiju nije bilo ničeg sličnog njemu. Poslušao bih ga i pričekao iduću pjesmu, ali u usporedbi s Royem, ostatak programa bila je ţiva dosada... beskičmena i mlohava. Sve su se te pjesme obraćale čovjeku kao da nema mozga. Moţda s izuzetkom Georgea Jonesa, nisam volio ni country. Jim Reeves i Eddy Arnold, bilo je teško reći gdje je uopće country u njihovim stvarima. Sva divljina i osebujnost bile su nestale iz country glazbe. Elvis Presley. Nitko ni njega nije slušao. Prošle su godine otkako je izveo onu svoju foru i prenio pjesme na druge planete. I dalje sam stalno uključivao radio, vjerojatno prije iz iracionalne navike nego iz nekog drugog razloga. Naţalost, sve što se puštalo odraţavalo je jedino šećer i mlijeko, a ne prave teme vremena, teme Jekylla i Hydea. Ulične ideologije romana Na cesti, pjesme Howl i zbirke Gasoline, koje su naznačile novu vrstu ljudskog postojanja nisu bile u njima, ali kako bi se to uopće i moglo očekivati? Singlice na 45 okretaja nisu to ni mogle podnijeti. Silno sam htio snimiti ploču, ali ne ako to bude singlica, 45-ica - kao pjesme s radija. Folkpjevači, jazz-umjetnici i klasični glazbenici snimali su LP-je, dugosvirajuće ploče s gomilama pjesama u utorima - stvarali su identitete i odnosili prevagu, bolje prikazivali širu sliku. LP-ji su bili poput sile teţe. Imali su omote, prednji i straţnji, u koje se moglo gledati satima. U usporedbi s njima, 45-ice su bile neuvjerljive i neiskristalizirane. Samo su se odlagale na gomile i djelovale 14

nebitno. Na repertoaru ionako nisam ni imao neku pjesmu za komercijalni radio. Pjesme o raskalašenim krijumčarima alkohola, majkama koje guše vlastitu djecu, Cadillacima koji iz galona benzina uspijevaju izvući samo pet milja, poplavama, poţarima u sindikalnim dvoranama, mraku i truplima na dnu rijeke nisu bile za radiofile. U pjesmama koje sam pjevao nije bilo ničega laganog. Nisu bile ni ljubazne ni sasvim mlake. Nisu blago oplakivale obalu. Valjda bi se moglo reći da nisu bile komercijalne. Ne samo to, moj stil bio je odviše ekscentričan i neuklopiv za radio, a pjesme su mi bile više od pukih lakih nota. Bile su mi osjetilo i vodič u neku izmijenjenu svijest o stvarnosti, neku drugačiju republiku, neku osloboĎenu republiku. Povjesničar glazbe Greil Marcus nazvat će je tridesetak godina poslije “nevidljivom republikom”. Kako god bilo, uopće nije bila stvar u tome da sam se protivio popularnoj kulturi, a nisam ni imao namjeru uskomešati situaciju. Samo sam drţao da je mainstream kultura dozlaboga loša, a i velika varka. Bilo je kao da pod prozorom leţi more neprekinuta mraza i da valja imati nezgrapnu obuću kako bi se hodalo njime. Nisam znao u kojem smo dobu povijesti, a ni koja je njegova istina. Nitko nije razbijao glavu time. Ako si govorio istinu, to je bilo divno i krasno, a ako si govorio neistinu, pa, i to je bilo divno i krasno. Tome su me naučile folk-pjesme. Što se tiče vremena, uvijek je bilo tik pred zoru, a ja sam i znao nešto malo o povijesti - o povijesti nekoliko naroda i drţava - a ona je uvijek slijedila isti obrazac. Neko rano arhajsko razdoblje kada društvo raste, razvija se i buja, zatim neko klasično razdoblje kada društvo dolazi do točke zrelosti, a nakon toga razdoblje opadanja, kada dekadencija dovodi do raspada. Nisam imao pojma u kojem se od tih stadija nalazi Amerika. Nisam nikoga mogao to pitati. Nekakav neotesan ritam njihao je ipak sve to skupa. Razmišljanje o tome nije imalo svrhe. Svaki zaključak mogao je biti sasvim krivi. Ugasio sam radio i prošetao se prostorijom, zastavši načas da uključim crno-bijeli televizor. Puštali su seriju Wagon Train. Kao da se emitirala iz neke strane zemlje. Ugasio sam i nju i otišao u drugu sobu, bez prozora, s oličenim vratima - tamnu špilju sa knjiţnicom od poda do stropa. Upalio sam svjetiljke. Ondje je knjiţevnost bila nadmoćno prisutna i čovjeku nije bilo druge doli da izgubi strast za glupošću. Dotad sam bio odgajan na kulturnom spektru od kojeg mi je um ostajao crn od čaĎi. Brando. James Dean. Milton Berle. Marilyn Monroe. Lucy. Earl Warren i Hruščov, Castro. Little Rock i gradić Peyton. Tennessee Williams i Joe DiMaggio. J. Edgar Hoover i Westinghouse. Nelsonovi. Holiday Innovi i frizirani Chevroleti. Mickey Spillane i Joe McCarthy. Levittown. Nakon ulaska u ovu sobu sve mi se to učinilo kao šala. Tu je bilo knjiga svake vrste, knjiga o tipografiji, epigrafiji, filozofiji, političkim ideologijama. Stvari od kojih bi ti se iskolačile oči. Knjige poput Foxove knjige mučenika, Dvanaest Cezara, Tacitovih predavanja i pisma Brutu. Periklova Idealna demokratska država, Tukididov Atenski general - pripovijest od koje se jeţi koţa. Napisana je četiristo godina prije Krista i govori o tome kako je ljudska priroda uvijek neprijateljska prema svemu superiornom. Tukidid piše da su u njegovo vrijeme riječi izgubile svoje uvrijeţeno značenje, kako se postupci i stavovi mogu u tren oka izmijeniti. Kao da se ništa nije promijenilo od njegova do mojega vremena. Ondje je bilo romana Gogolja i Balzaca, Maupassanta, Hugoa i Dickensa. Obično bih otvorio knjigu na sredini i pročitao nekoliko stranica, pa se vratio na početak ako bi mi se svidjela. Materia Medica (uzroci bolesti i pripadajući lijekovi) – ta je bila dobra. Traţio sam onaj dio obrazovanja koji nikad prije nisam dobio. Neki put bih otvorio knjigu i opazio da je naprijed zapisana bilješka, kao što je, recimo, u Machiavellijevu Vladaru pisalo “Duh muljatora”. “Kozmopolit” je pisalo na naslovnoj stranici Danteova Pakla. Knjige nisu bile sloţene nekim naročitim redom ili tematikom. Rousseauov Društveni ugovor stajao je uz Iskušenje svetoga Antuna, a Ovidijeve Metamorfoze, ta priča strave i uţasa, bila je pokraj autobiografije Davyja Crocketta. Beskrajni redovi knjiga Sofoklova knjiga o prirodi i ulozi bogova - zbog čega postoje samo dva spola. Pohod Aleksandra Velikog u Perziju. Pokorivši Perziju, naloţio je svim svojim vojnicima da se vjenčaju s tamošnjim ţenama, kako bi Perzija ostala pokorena. Nakon toga nikad nije imao nevolja sa stanovništvom, ni buna ni ničega sličnog. Aleksandar je znao kako se postiţe apsolutna kontrola. Tu je bila i biografija Simóna Bolívara. Htio sam pročitati sve te knjige, ali za to bih trebao biti u odmaralištu ili na nekom takvom mjestu. Pročitao sam dio Krika i bijesa, nisam ga posve shvatio, ali Faulkner je bio moćan. Pročitao sam dio knjige Albertusa Magnusa... onoga koji je miješao znanstvene 15

teorije s teologijom. Bila je lako štivo u usporedbi s Tukididom. Magnus mi je djelovao kao tip koji nije mogao spavati pa je pisao te stvari do dugo u noć, odjeće prilijepljene uz tijelo obliveno hladnim znojem. Mnoge od tih knjiga bile su prevelike za čitanje, kao goleme cipele izraĎene za ljude krupnih stopala. Uglavnom sam čitao knjige poezije. Byrona i Shelleyja i Longfellowa i Poea. Zapamtio sam Poeovu pjesmu “Zvona” i popratio je melodijom na gitari. Ondje sam našao i jednu knjigu Josepha Smitha, autentičnog američkog proroka koji se poistovjećuje s biblijskim Enohom i kaţe da je Adam bio prvi čovjek-bog. I ta blijedi u usporedbi s Tukididom. Od knjiga počne vibrirati cijela prostorija na mučan i silovit način. Zvijezde Leopardijeve “La vita solitaria” kao da su dopirale iz debla drveta, beznadni, neugasivi osjećaji. Ondje je bila i knjiga Sigmunda Freuda, kralja podsvjesnoga, po imenu S onu stranu načela ugode. Jedanput sam je listao kad je ušao Ray, opazio knjigu i rekao: “Najveće face u tom području rade za marketinške agencije. Prodaju maglu.” Odloţio sam knjigu i više je se nikad nisam latio. Ipak, pročitao sam biografiju Roberta E. Leeja, saznao kako mu je otac bio unakaţen u nemirima, dao da mu izliju luţinu u oči i onda napustio obitelj i otišao na Karibe. Robert E. Lee odrastao je bez oca. Lee je ipak uspio stvoriti nešto od sebe. Ne samo to, temeljem njegove riječi, isključivo njegove riječi, Amerika je izbjegla gerilski rat koji bi po svoj prilici potrajao do današnjih dana. Te su knjige bile nešto. Zaista su bile nešto. Mnoge sam stranice čitao naglas. SviĎao mi se zvuk tih riječi, tog jezika. Miltonova prosvjedna pjesma “Masakr u Piedmontu”. Politička pjesma o umorstvu nevinih, djelu vojvode Savojskog u Italiji. Podsjetila me na stihove folk-pjesama, bila je još elegantnija. Ruske knjige na policama imale su naročito mračno ozračje. Tu je bilo Puškinovih političkih pjesama, smatrali su ga prevratnikom. Puškin je poginuo u dvoboju 1837. Bila je tu i knjiga grofa Lava Tolstoja, čije ću imanje posjetiti više od dvadeset godina poslije - njegovo obiteljsko imanje, koje mu je sluţilo za izobrazbu muţika. Nalazilo se pokraj Moskve i tamo je otišao potkraj ţivota, odrekavši se svih svojih djela i odbacivši sve oblike ratovanja. Jednoga dana, kad su mu bile osamdeset dvije godine, ostavio je poruku obitelji da ga pusti na miru. Zaputio se pješice u snijegom zavijene šume i nekoliko dana potom našli su ga mrtva od upale pluća. Vodič mi je dao da se provozam njegovim biciklom. I Dostojevski je ţivio tuţnim i teškim ţivotom. Car ga je poslao na robiju u Sibir 1849. godine. Dostojevski je bio optuţen za pisanje socijalističke propagande. Poslije je dobio oprost i pisao priče da bi mogao otplaćivati dugove. Baš kao što ću početkom sedamdesetih iz istih razloga ja pisati albume. Prije toga nikad nisam bio naročito privrţen knjigama i piscima, ali volio sam priče. Priče Edgara Ricea Burroughsa, koji je pisao o izmišljenoj Africi - Lukea Shorta, pripovijesti o izmišljenom Divljem zapadu - Julesa Vernea - H. G. Wellsa. Te su mi bile najdraţe, ali to je bilo prije nego što sam otkrio pjevače folka. Oni su znali pjevati pjesme ravne čitavim knjigama, ali u samo nekoliko kitica. Teško je objasniti zbog čega pojedina folk-pjesma o nekom liku ili dogaĎaju vrijedi. Vjerojatno to ima neke veze s poštenjem, iskrenošću i otvorenošću lika. S hrabrošću u apstraktnom smislu. Al Capone je bio uspješan gangster koji je smio vladati podzemljem Chicaga, ali nitko nije napisao nijednu pjesmu o njemu. On nije ni na koji način zanimljiv, a nije ni junak. Frigidan je. Poput krpelja, doima se kao čovjek koji ni jednu jedinu minutu ţivota nije proveo nasamo u prirodi. Ostavlja dojam propalice ili nasilnika, kao u pjesmi... “looking for that bully of the town”1. Nije čak vrijedan ni imena - ostavlja dojam krvopije kamena srca. Pretty Boy Floyd, s druge strane, budi pustolovan duh. Čak i njegovo ime nešto govori. U njemu ima nečega nesputanog, nesleĎenog u kalu. On nikad neće vladati nijednim gradom, ne moţe manipulirati sustavom i tjerati ljude da rade što je njemu volja, a ipak je stvoren od stvarne krvi i mesa, predstavlja čovječanstvo u općem smislu i doima se moćnim. Barem je tako bilo prije nego što su ga bacili bogu iza nogu. U Rayovu stanu nije bilo zvukova, osim kad bih ja uključio radio ili slušao ploče. Inače je vladala grobna tišina, pa bih se uvijek vratio knjigama... rovao po njima kao arheolog. Pročitao sam biografiju radikalnog republikanca Thaddeusa Stevensa. Ţivio je početkom devetnaestog stoljeća i 1

“Traţim onog gradskog nasilnika.” 16

bio prilično osebujan. RoĎen je u Gettysburgu i bio šepav, kao i Byron. Odrastao je u siromaštvu, obogatio se i zatim pomagao slabima i svakoj drugoj skupini koja se nije mogla ravnopravno boriti. Stevens je imao mračan smisao za humor i oštar jezik, gorljivo je mrzio pretile aristokrate svojega vremena. Htio je zaplijeniti zemlju robovlasničke elite, a jednom je kolegi zastupniku u Senatu rekao da “gmiţe u vlastitoj ljigi”. Stevens je bio protivnik masona, koje je prozvao ljudima čija usta bazde po ljudskoj krvi. Uhvatio se u koštac s njima, nazvavši ih “bijednom druţinom ništavnih gmazova koji se klone svjetla i vrebaju iz svojih jazbina”. Stevensa se teško zaboravljalo. Ostavio je snaţan dojam na mene, nadahnuo me. On i Teddy Roosevelt, moţda najsnaţniji predsjednik SAD-a svih vremena. Čitao sam i o Teddyju. Bio je stočar i borac protiv zločina, morali su ga spriječiti da ne objavi rat Kaliforniji - upustio se u tešku svaĎu s J. P. Morganom, poluboţanskim likom koji je u ono vrijeme posjedovao najveći dio Sjedinjenih Drţava. Roosevelt ga je natjerao na uzmak i zaprijetio mu bacanjem u zatvor. Svaki od njih: Stevens, Roosevelt, pa čak i Morgan, kao da je izašao iz neke folk-balade. Iz pjesme “Walkin‟ Boss”, “The Prisoner‟s Song” ili čak neke poput “The Ballad of Charles Guiteau”. Oni su jednostavno negdje u njima, makar moţda ne i izričito. Ima ih čak i u ranim rock „n‟ roll pjesmama, ako im ţelite dodati struju i bubnjeve. Na policama je bilo i knjiga o likovnoj umjetnosti, knjiga o Mothenvellu i ranom Jasperu Johnsu, njemačkih impresionističkih pamfleta, graĎe o Grunwaldu i Adolfu von Menzelu. Knjiga “Uradi sam”, kako namjestiti ljudsko koljeno koje se savilo u krivom smjeru... kako poroditi dijete, kako operirati slijepo crijevo u spavaćoj sobi. Od tih su se stvari sanjali vrlo uzavreli snovi. Ondje su leţale i druge stvari koje bi zapele za oko - skice kredom Ferrarija i Ducatija, knjige o amazonkama, faraonskom Egiptu, knjige fotografija cirkuskih akrobata, ljubavnika, groblja. U blizini nije bilo nijedne veće knjiţare, tako da bi se sve te knjige teško našle na jednom mjestu. Biografije su mi se jako sviĎale i pročitao sam dio jedne o Fridriku Velikome, koji je, kako sam s iznenaĎenjem otkrio, bio ne samo pruski kralj, već i skladatelj. TakoĎer sam proučio Vom Kriege, onu Von Clausewitzovu knjigu. Von Clausewitza su zvali glavnim filozofom ratovanja. Ime mu zvuči kao da čovjek izgleda poput Von Hindenburga, ali nije tako. Na portretu u knjizi izgleda kao pjesnik Robert Burns ili glumac Montgomery Clift. Knjiga je objavljena 1832., a Von Clausewitz je bio u vojsci od svoje dvanaeste. Vojske su mu bile sastavljene od iznimno uvjeţbanih profesionalaca, a ne mladića koji sluţe samo pokoju godinu ili malo dulje. Teško je bilo zamijeniti njegove vojnike, pa on puno piše o tome kako valja zauzeti poloţaj na takav način da suparnička strana vidi da nema izgleda u borbi, te je u biti prisiljena poloţiti oruţje. U njegovo se vrijeme malo što moglo dobiti, a štošta izgubiti, bilo kakvim ozbiljnim okršajem. Za Von Clausewitza nabacivanje kamenjem nije bilo ratovanje - bar ne idealizirano ratovanje. Puno piše o psihološkim i slučajnim čimbenicima na bojnom polju - vremenskim uvjetima, strujanjima zraka - koji igraju veliku ulogu. Sve me to morbidno opčinilo. Mnogo godina prije, prije nego što sam znao da ću biti pjevač, a um mi je bio u punom zamahu, čak sam se htio upisati na West Point. Uvijek sam zamišljao da ću poginuti u nekoj junačkoj bici, a ne umrijeti u krevetu. Htio sam biti general s vlastitim bataljunom i pitao se gdje ću naći ključ za ulaz u tu zemlju čuda. Upitao sam oca kako da se upišem na West Point, a on se vidljivo prenerazio, rekao da mi prezime ne počinje s “De” ili “Von” i da treba imati veze i sve prave preporuke za upis onamo. Savjetovao mi je da se usredotočimo na dolaţenje do njih. Stric je bio još manje susretljiv. Rekao mi je: “Ne trebaš raditi za drţavu. Vojnik je kućanica, on ti je zamorac. NaĎi si posao kao rudar.” Bio ja rudar ili ne, to o vezama i preporukama me potreslo. Nije mi se sviĎalo kako to zvuči, osjetio sam se uskraćeno, štono se kaţe. Nedugo potom otkrio sam o čemu se tu radi i kako ti se takve stvari katkad mogu umiješati u planove. Kad sam okupljao svoje najranije sastave, obično bi mi ih oduzeo neki drugi pjevač kojemu je nedostajala pratnja. Imao sam dojam da se to dogodi svaki put kad kupim kompletan sastav. Nije mi išlo u glavu kako je to moguće, jer oni nisu ništa bolje ni pjevali ni svirali od mene. Ali oni su imali otvorena vrata za gaţe gdje se vrtjela ozbiljna lova. Svaki je sastav mogao svirati u paviljonu u parku, na natjecanju za talente, okruţnom sajmištu , draţbi ili otvorenju trgovine, ali od tih gaţa nije bilo zarade, osim moţda naknade za troškove, a katkad ni toga. Ti drugi vokalni solisti mogli su svirati na malim konvencijama, privatnim svadbama, zlatnim obljetnicama u hotelskim dvoranama, domjencima Kolumbovih vitezova, takvim prigodama - gdje se plaćalo gotovinom. Obećanje novca uvijek bi mi odmamilo sastav. Uvijek bih se poţalio baki, 17

koja je ţivjela s nama, prvoj i jedinoj osobi kojoj sam se povjeravao, a ona bi mi kazala da to ne shvatim osobno. Rekla bi mi, primjerice: “Ima ljudi koje nikad nećeš moći osvojiti. Samo ih pusti oda se - pusti neka to proĎe.” Jasno, lako je to reći, ali od toga mi nije bilo ništa lakše. Istina je glasila da tipovi koji mi odvode sastave imaju obiteljske veze s nekime na poloţaju u trgovačkoj komori, gradskoj skupštini ili trgovačkoj udruzi. Te su skupine bile povezane s raznim povjerenstvima diljem okruga. Obiteljska je veza ostavila snaţan dojam na mene, ostavila me obnaţenog. Stvar je sezala do samih korijena, davala je nepoštenu prednost nekima, a ostale ostavljala na cjedilu. Kako da čovjek onda ikada uspije doprijeti do svijeta? Činilo mi se da je to ţivotni zakon, ali sve i ako jest, nisam se namjeravao duriti zbog toga ili, kako bi to moja baka rekla, shvatiti to osobno. Obiteljske veze bile su legitimne. Nikoga se nije moglo kriviti zato što ih ima. Došlo je dotle da sam gotovo uvijek očekivao da ću izgubiti sastav, a kad bi se to i dogodilo, više se nisam ni čudio. Ipak, nastavio sam ih okupljati, jer sam bio čvrsto naumio svirati. Bilo je puno zastajanja i čekanja, malo priznanja, malo dokazivanja, ali katkad je potrebno samo dobiti mig ili kimanje glavom od nekog neočekivanog da se muka nemila ţivota olakša. Meni se to dogodilo kad je veliki hrvač Gorgeous George došao u moje mjesto. Sredinom 50-ih svirao sam u predvorju Oruţarnice Nacionalne garde, Veterans Memorial Buildinga, gdje su se odrţavala sva velika dogaĎanja - smotre stoke i utakmice hokeja, cirkusi i boksački ogledi, propovjedna gostovanja, dani country i western glazbe. Ondje sam slušao koncerte Slima Whitmana, Hanka Snowa, Webba Piercea i mnogih drugih. Svake godine bi Gorgeous George jedanput doveo cijelu trupu svojih izvoĎača u mjestu: Goliatha, Vampirea, Twistera, Stranglera, Bone Crushera, Holy Terrora, kepece-hrvače, par hrvačica i još mnoge druge. Ja sam nastupao na privremenom podiju u predvorju zgrade, uz uobičajenu vrevu ljudi, gdje nitko nije naročito mario za nas. Vrata su se odjednom naglo otvorila i ušao je Gorgeous George glavom. Nahrupio je poput oluje, nije ušao na ulaz za izvoĎače nego ravno kroz predvorje zgrade, a činilo se kao da su ušla četrdesetorica. To je bio Gorgeous George, u svojem najveličanstvenijem izdanju, sa svim onim bljeskom i vitalnošću koja bi se i očekivala. Imao je posluţitelje i bio je okruţen ţenama s ruţama u naručju, u bajnom zlatnom plaštu podstavljenom krznom, a duge plave kovrče slijevale su mu se niz ramena. Prošao je pokraj privremene pozornice i bacio pogled prema izvoru glazbe. Nije zastao, ali pogledao me, a oči su mu zasjale mjesečinom. Namignuo mi je i učinilo mi se da izgovara: Zbog tebe ovo ţivi. Nije bilo bitno je li to zaista rekao ili nije. Bilo je bitno da mi se učinilo kako je to rekao, a to nikad nisam zaboravio. Još godinama nakon toga nije mi trebalo više priznanja i poticaja. Ponekad je samo to dovoljno, onakvo priznanje koje doĎe kad samo radiš to što radiš zato što tako treba i nekako ti ide - samo što to nitko još ne prepoznaje. Gorgeous George. Moćan duh. Ljudi su govorili da je velik poput svoje rase. Moţda je i bio. Neizbjeţno, uskoro ću izgubiti sastav s kojim sam svirao u predvorju Veterans Buildinga. Netko drugi će ih vidjeti i uzeti. Morat ću poraditi na svojim vezama. Polako mi je svitalo da ću morati naučiti svirati i pjevati samostalno, da ne ovisim o sastavu sve dok ga ne budem bio u stanju plaćati i izdrţavati. Veze i preporuke morat će postati nebitne, ali načas sam se osjećao dobro u svojoj koţi. Susresti Gorgeousa Georgea na svojem putu zaista mi je mnogo značilo. Von Clausewitzova knjiga činila mi se zastarjelom, ali u njoj ima štošta stvarnog i iz nje se dade saznati štošta o konvencionalnom ţivotu i pritiscima sredine. Kada tvrdi da je politika zauzela mjesto morala i da je politika gruba sila, on ne mulja. Tome se mora vjerovati. Radi točno što ti kaţu, ma tko da si. Pognut ćeš glavu, inače si gotov. Ne pričaj mi nikakve priče o nadi ili besmislice o pravdi. Neću ni čuti onu spiku da je Bog uz nas ili da nas Bog podupire. Svedimo stvari na figure na ploči. Ne postoji nikakav moralni poredak. To si slobodno zaboravi. Moral nema ničeg zajedničkog s politikom. Ne postoji da bi ga se moglo pogaziti. Ili si u prednosti ili nisi. Takav je svijet i ništa ga neće promijeniti. Svijet je lud i pomaknut i moraš ga gledati ravno u oči. Von Clausewitz je u nekim pogledima prorok. Nećeš toga biti ni svjestan, ali neke misli iz knjige mogu ti oblikovati nazore. Ako se smatraš sanjarom, moţeš pročitati te stvari i shvatiti da nisi čak u stanju ni sanjati. Sanjanje je opasno. Čitanje Von Clausewitza tjera te da vlastite misli shvatiš malo manje ozbiljno. Pročitao sam i Bijelu božicu Roberta Gravesa. Nisam još znao kako zazvati poetsku muzu. Nisam znao dovoljno da bih se počeo baktati njome, u svakom slučaju. Za nekoliko ću se godina upoznati sa samim Robertom Gravesom u Londonu. Otišli smo na brzu šetnju Paddington Squareom. Htio sam mu postaviti nekoliko pitanja vezanih uz knjigu, ali nisam je se naročito dobro 18

sjećao. Jako mi se sviĎao francuski pisac Balzac, pročitao sam Chagrinsku kožu i Rođaka Ponsa. Balzac mi je bio prilično smiješan. Njegova filozofija je jasna i jednostavna, u biti kaţe da je čisti materijalizam recept za ludilo. Jedina prava spoznaja za Balzaca, čini se, leţi u praznovjerju. Sve je predmet analize. Zgrnite svoju energiju. U tome je tajna ţivota. Štošta se dade naučiti od Monsieura B. Veselo ga je imati za sudruga. Nosi redovničke halje i pije nebrojene šalice kave. Previše sna guši mu misli. Ispadne mu jedan zub, a on će: “Što li to znači?” Sve propitkuje. Odjeća mu se zapali na svijeću. On se upita je li vatra dobar predznak. Balzac je urnebesan. Nije bilo ničega otmjenog u Gaslightu, stolova uz podij i tomu sličnog, ali unutra je uvijek bilo dupkom puno od početka do kraja - neki su sjedili za stolom, neki su stajali i tiskali se uza zidove zidove od gole cigle, s prigušenom rasvjetom i vidljivim cijevima. Čak i u hladnim zimskim večerima za ulazak se čekalo u redu, grozdovi ljudi tiskali su se na ulazu, pred dvostrukim vratima u prizemlju. Unutra je stalno bila takva guţva da se jedva disalo. Ne znam koliko je ljudi ondje moglo stati, ali uvijek se činilo da ih je bar deset tisuća. Vatrogasci bi uvijek ulazili i izlazili, uvijek je zrak bio pun iščekivanja, neizvjesnosti, uz puno odvaţnosti. Stjecao se dojam da će nešto, netko, uvijek doći da rastjera maglu. Svirao sam setove od po dvadeset minuta. Izvodio sam folk-pjesme koje sam znao i pratio što se dogaĎa u trenutku. Unutra je bilo vruće i preklaustrofobično da bi se zadrţavalo nakon nastupa, pa su izvoĎači često boravili u jednoj od pomoćnih soba na katu, do koje se dolazilo izlaskom otraga kroz kuhinju do malog dvorišta i penjanjem po sleĎenim poţarnim stubama. Tamo se stalno kartalo. Van Ronk, Stookey, Romney, Hal Waters, Paul Clayton, Luke Faust, Len Chandler i još nekolicina drugih cijele bi noći neprestano igrali poker. Moglo se doći i otići kako te volja. Mali radijski zvučnik u prostoriji oglašavao je tko nastupa u prizemlju, da čovjek zna kad je na redu da se vrati. Ulozi su uglavnom bili kovanice od pet, deset i dvadeset pet centi, iako je svota katkad mogla narasti i do dvadeset dolara. Ja sam obično odustajao ako ne bih imao ni para do druge ili treće promjene karata. Chandler mi je jedanput rekao: “Moraš naučiti kako se blefira. Nikad nećeš postati pravi pokeraš ako nećeš blefirati. Kojiput te čak moraju uloviti u blefu. To ti dobro doĎe poslije, ako imaš karte za pobjedu, a hoćeš da ostali igrači misle kako najvjerojatnije blefiraš.” Nisam se volio zadrţavati u prizemlju zbog guţve i zagušljivosti. Bio sam ili u sobi za poker ili u susjednom lokalu, taverni Kettle of Fish. I ondje je obično bilo krcato svake večeri u tjednu. Mahnita atmosfera - svakojaki likovi brzo govore, brzo se kreću - neki ljubazni, neki osorni. Crnobradi bibliofili, namrgoĎeni intelektualci - eklektične cure, nipošto buduće kućanice. Ljudi kakvi doĎu niotkuda i vrate se ravno natrag - pištoljem naoruţan rabin, cura nakošenih zuba i s velikim raspelom nasred prsa - svakojaki likovi u potrazi za unutarnjim ţarom. Imao sam dojam da ih sve zajedno promatram dok sjedim na sljemenu brda. Neki su ondje čak imali i nazive - “Čovjek koji je ušao u povijest”, “Karika izmeĎu rasa” - i htjeli da ih se tako oslovljava. Onamo su zalazili i komičari iz humorističnih emisija, poput Richarda Рrуоrа. Moglo se sjesti na barsku stolicu i gledati snjeţne ulice kroz prozore, promatrati kako prolaze velike face, David Amram u bundi, Gregory Corso, Ted Joans, Fred Hellerman. Jedne večeri onamo je ušao tip po imenu Bobby Neuwirth s nekoliko prijatelja i izazvao podosta strke. Bobby i ja susrest ćemo se opet nešto kasnije na jednom folk-festivalu. Već na prvi se pogled znalo da Neuwirth voli provocirati i da neće dati da mu išta ograniči slobodu. Mahnito se ljutio na nešto. Trebalo se pripremiti za razgovor s njim. Neuwirth je bio otprilike mojih godina, rodom iz Akrona, svirao je clawhammer bendţo i znao neke pjesme. Studirao je slikarstvo u Bostonu i zaista znao slikati - rekao je da se na proljeće vraća starcima u Ohio da im skine zaštitna okna i postavi ţičane mreţe. Imao je naviku to raditi, kao i ja. Samo što se ja nisam kanio vratiti. Poslije ćemo si postati dosta dobri i putovati zajedno. Kao što je Kerouac ovjekovječio Neala Cassadyja u knjizi Na cesti, netko je trebao ovjekovječiti i Neuwirtha. Bio je takav čovjek. Mogao je razgovarati s bilo kim sve dok sugovornik ne osjeti da mu je potro svu inteligenciju. Jezikom je parao i cijepao i svakoga mogao smesti, a znao se i riječima izvući iz svake situacije. Nitko nije znao što da o njemu misli. Ako je ikada postojao renesansni čovjek koji uskače u koješta i iskače iz koječega, to bi morao biti on. Neuwirth je bio buldog. Mene ipak nije provocirao, ni na koji način. UzbuĎivalo me sve što je radio i bio mi je simpatičan. Neuwirth je imao dara, ali nije bio ambiciozan. SviĎale su nam se uglavnom iste stvari, čak smo puštali iste pjesme s dţuboksa. 19

Tamošnji je dţuboks imao uglavnom ploče s jazzom. Zoot Simms, Hampton Hawes, Stan Getz i nekoliko ploča rhythm and bluesa - Bumble Bee Slim, Slim Galliard, Percy Mayfield. Bitnici su podnosili folk-glazbu, ali nije im istinski bila draga. Slušali su isključivo suvremeni jazz, bebop. Nekoliko puta sam ubacio kovanicu u prorez i pustio “The Man That Got Away” Judy Garland. Ta pjesma uvijek je nekako djelovala na mene, ali ne na neki čudan, potresan način. Nije mi prizivala nikakve čudne misli. Jednostavno sam je volio čuti. Judy Garland bila je iz Grand Rapidsa u Minnesoti, dvadesetak milja udaljenog od mojeg rodnog mjesta. Kad sam slušao Judy, bilo mi je kao da slušam svoju susjedu. Znatno mi je prethodila, pa kao što kaţe pjesma Eltona Johna, “I would have liked to have known you, but I was just a kid”2. Harold Arien je napisao “The Man That Got Away” i kozmičku “Somewhere Over the Rainbow”, takoĎer pjesmu Judy Garland. Napisao je i pregršt drugih popularnih pjesama - moćnu “Blues in the Night”, “Stormy Weather”, “Come Rain or Come Shine”, “Get Happy”. U Haroldovim sam pjesmama čuo ruralni blues i folk-glazbu. Bile su mi emocionalno srodne. Nisam to mogao ne zamijetiti. Pjesme Woodyja Guthrieja vladale su mojim svijetom, ali prije toga omiljeni mi je autor pjesama bio Hank Williams, iako sam ga najprije smatrao pjevačem. Hank Snow bio je odmah iza njega. Ali nikad nisam mogao pobjeći gorkoslatkom, samotnom i intenzivnom svijetu Harolda Arlena. Van Ronk je znao pjevati i svirati te pjesme. Znao sam i ja, ali nikad mi to ne bi palo na pamet. Nisu mi bile zapisane. Nisu mi bile u budućnosti. Što mi je bilo u budućnosti? Budućnost mi je bila neproničan zid, bez obećanja, bez prijetnji - samo spavanje kod drugih. Bez ikakvih jamstava, čak i jamstva da ţivot nije velika šala. Nikad se nije znalo na koga se moţe naletjeti u Kettle of Fishu. Svi su istodobno izgledali kao netko i kao nitko. Jedanput smo Clayton i ja sjedili za stolom i pili vino s nekim ljudima, a jedan od njih je nekoć radio zvučne efekte za radiodrame. Radiodrame su bile bitan dio mojeg svijeta dok sam još ţivio na Srednjem zapadu, dok mi se još činilo da ţivim u neprolaznoj mladosti. Inner Sanctum, The Lone Ranger, This Is Your FBI, Fibber McGee and Molly, The Fat Man, The Shadow, Suspense. Suspense je uvijek imao vrata koja škripe groznije od bilo kojih prispodobivih vrata - iz tjedna u tjedan priče koje su istezale ţivce i stiskale ţeludac. Inner Sanctum, potpuna mješavina horora i humora. Lone Ranger, uz zveckanje lakih kola i mamuza iz radioprijamnika. The Shadow, bogataš i sljedbenik znanosti spreman da ispravi nepravdu u svijetu. Dragnet je bio krimić s glazbenom temom koja kao da je potekla iz neke Beethovenove simfonije. The Colgate Comedy Hour izazivao je salve smijeha. Ništa mi nije bilo predaleko. Sve sam jasno vidio. O San Franciscu sam trebao znati tek to da Paladin ţivi tamo u hotelu i daje svoje oruţje u najam. Znao sam da se pod riječju “kamenje” misli na dragulje, da se negativci voze u kabrioletima i da ako ţeliš sakriti drvo, trebaš ga sakriti u šumi, gdje ga nitko neće naći. Odrastao sam na svemu tome, drhtao sam od uzbuĎenja dok sam slušao te emisije. Davale su mi naznake načina na koji svijet funkcionira i raspirivale mi snatrenja, tjerale mi maštu na prekovremeni rad. Radiodrame su bile čudno umijeće. Prije nego što sam prvi put u ţivotu otišao u robnu kuću, već sam u mašti bio kupac. Prao sam se sapunom Lava, brijao britvicama Gillette Blue Blades, gledao na sat Boliva Time, mazao si kosu briljantinom Vitalis, sluţio se laksativima i tabletama za ţgaravicu - Feenamintom i praškom za zube Dr. Lyon‟s. Drţao sam se kao Mike Hammer, imao vlastite nazore o pravdi. Sudovi su bili prespori i presloţeni, nisu rješavali posao. Smatrao sam da je zakon u redu, ali ovaj put, ja ću biti zakon - mrtvi ne mogu govoriti u svoje ime. Ja govorim u njihovo ime. U redu? Upitao sam tipa koji je radio zvučne efekte za radiodrame kako je stvorio zvuk električne stolice, a on je rekao da se posluţio snimkom slanine dok se prţi. A lomljenje kostiju? Tip je izvadio bombon LifeSaver i zdrobio ga zubima. Ne znam kad mi je točno palo na pamet da pišem vlastite pjesme. Nisam mogao smisliti ništa usporedivo ili bar pribliţno stihovima folk-pjesama koje sam pjevao da bih odredio svoj odnos prema svijetu. To valjda čovjeku doĎe postupno. Ne moţeš se jednoga dana probuditi i odlučiti da 2

“Bilo bi mi drago da sam te poznavao, ali bio sam još mali.” 20

ţeliš pisati pjesme, pogotovo ako si pjevač koji ih već ima pregršt, a svakodnevno uči nove. Mogu se pojaviti prilike da se nešto preobrazi - nešto što postoji u nešto što dotada nije postojalo. To bi mogao biti početak. Ponekad samo ţeliš poći svojim putem, sâm pogledati što leţi iza magličaste zavjese. Nije to kao da vidiš pjesme kako nailaze pa ih pozoveš k sebi. Nije to tako lako. Htio bi napisati pjesme koje su veće od ţivota. Htio bi reći nešto o čudnim stvarima koje su ti se dogodile, o čudnim stvarima koje si vidio. Moraš nešto znati i shvatiti i onda nadići svakodnevni jezik. Jeziva preciznost kojom su stari majstori znali spjevati pjesme nije bila mala stvar. Poneki put čuješ neku pjesmu i svijest ti skoči korak dalje. Opaziš slične obrasce u načinu na koji si sâm doţivljavao stvari. Nikad pjesme nisam smatrao ni “dobrima” ni “lošima”, smatrao sam da samo postoje različite vrste dobrih. Neke od njih mogu biti priče iz ţivota. Već sam neko vrijeme znao povremeno čuti pjesmu zvanu “I Dreamed I Saw Joe Hill”. Znao sam da je Joe Нill bio stvaran i vaţan. Nisam znao tko je bio, pa sam upitao Izzyja u Folklore Centern. Izzy je iz straţnje sobe donio nekoliko pamfleta o njemu i dao mi ih da ih pročitam. Štivo je bilo kao iz krimića. Joe Hill bio je švedski doseljenik koji se borio u Meksičkom ratu. Ţivio je jadno i bijedno, organizirao je sindikate na Zapadu oko 1910., bio je mesijanski lik koji je htio ukinuti nadničarski sustav kapitalizma - strojar, glazbenik i pjesnik. Zvali su ga radničkim Robertom Burnsom. Joe je napisao pjesmu “Pie in the Sky” i bio prethodnik Woodyja Guthrieja. Samo sam toliko trebao znati. Bio je osuĎen temeljem neizravnih dokaza za zločin s umorstvom i strijeljan u drţavi Utah. Njegova je ţivotna priča teška i duboka. Organizirao je Wobblieje, borbeni ogranak američke radničke klase. Hilla su izveli pred sud zbog ubojstva vlasnika trgovine i njegova sina prilikom sitne pljačke, a on je u svoju obranu rekao samo: “Dokaţite!” Trgovčev sin je, prije nego što će umrijeti, ispalio hitac u nekoga, ali nema dokaza da je metak uopće išta pogodio. No Joe ima ranu od metka, što ga prilično inkriminira. Iste noći još petorica drugih imali su rane od metka, bili zbrinuti u istoj bolnici i otpušteni, a svima se zameo trag. Joe je rekao da je bio negdje drugdje u vrijeme zločina, ali nije htio kazati ni gdje ni s kim. Nije htio navesti ničije ime, čak ni da spasi vlastitu koţu. Vladalo je uvjerenje da je u pitanju ţena, ţena koju Joe nije ţelio izloţiti sramoti. Stvari su postajale sve čudnije i sloţenije. Sutradan se izgubio trag još jednom tipu, dobrom Joeovu prijatelju. Sve je to prilično naopako. Joea oboţavaju svi radnici diljem zemlje - rudari i mesari, pismoslikari i kovači, štukateri, vodoinstalateri, metalopreraĎivači - kakvi god bili, on ih je ujedinjavao i borio se za prava svih njih, stavljao ţivot na kocku da bude bolje svima koji nemaju povlastica i prilika - najslabije plaćenima i najzlorabljenijima radnicima u zemlji. Kad pročitaš njegovu ţivotnu priču, shvatiš kakav je čovjek bio i jasno ti je da takvi ljudi ne pljačkaju i ne ubijaju trgovce nasumce. On to jednostavno nije imao u sebi. Nemoguće je da bi učinio takvo što samo da promijeni rutinu. Sve u njegovu ţivotu govori o časti i poštenju. Bio je lutalica i zaštitnik, cijelo vrijeme u ophodnjama. Samo, političarima i industrijalcima koji su ga mrzili bio je okorjeli kriminalac i neprijatelj poretka. Godinama su čekali priliku da ga se riješe. Joe je bio proglašen krivim i prije nego što je proces počeo. Povijest svega toga je nevjerojatna. U znak potpore njemu 1915. godine organizirani su mimohodi i mitinzi koji su ispunili ulice svih velikih gradova Amerike - Clevelanda, Indianapolisa, St. Louisa, Brooklyna, Detroita, mnogih drugih - gdje god da je bilo radnika i sindikata. Toliko su ga poznavali i voljeli. Čak je i predsjednik Sjedinjenih Drţava, Woodrow Wilson, pokušao navesti vlasti drţave Utah da ponovno razmotre slučaj, ali guverner Ute pokazao je predsjedniku frišku figu. U posljednjim trenucima svojega ţivota Joe će reći: “Raspite mi pepeo bilo gdje, samo ne u Uti.” Neko vrijeme nakon toga nastala je pjesma “Joe Hill”. Kad smo kod prosvjednih pjesama, čuo sam ih nekoliko. Leadbellyjevu pjesmu “Bourgeois Blues”, Woodyjeve “Jesus Christ” i “Ludlow Massacre”, pjesmu Billie Holiday “Strange Fruit” i još neke - i sve su bile bolje od ove. Prosvjedne pjesme teško je napisati tako da ne ispadnu tezične i jednodimenzionalne. Ljudima valja pokazati njihovu vlastitu stranu koje nisu svjesni. Pjesma “Joe Hill” nije ni blizu toga, ali ako je ikada postojao netko tko bi mogao nadahnuti pjesmu, onda je to bio on. Joe je imao pogled koji zrači. Zamišljao sam si da bih ga, kad bi ta pjesma bila moja, ovjekovječio na drugačiji način - više kao Caseyja Jonesa ili Jesseja Jamesa. To bi bilo nuţno. Imao sam u vidu dva načina. Jedan bi bio 21

nazvati pjesmu “Scatter My Ashes Anyplace but Utah”, prema njegovim posljednjim riječima, koje bi onda bile pripjev. Drugi bi način bio izvesti to kao u pjesmi “Long Black Veil”, gdje čovjek govori iz groba... kao pjesmu iz podzemnog svijeta. Radi se o baladi u kojoj čovjek ţrtvuje svoj ţivot da ne obeščasti izvjesnu ţenu i mora platiti za tuĎi zločin zbog onoga što ne moţe reći. Što sam više razmišljao o tome, “Long Black Veil” sve više mi je djelovala kao pjesma koju je mogao napisati sâm Joe Hill, kao posljednja u njegovu ţivotu. Nisam skladao pjesmu za Joea Hilla. Razmišljao sam o tome kako bih to izveo, ali nisam to i učinio. Prva iole bitnija pjesma koju ću napisati bit će skladana za Woodyja Guthrieja. Zima je bila ledeno hladna, zrak je pucketao i svjetlucao, noći su bile pune modre izmaglice. Činilo mi se da je prošlo sto godina otkako sam leţao u zelenoj travi što miriše na pravo ljeto - dok na jezerima leluja treperavo svjetlo, a ţuti leptiri lepršaju nad crnim, asfaltiranim cestama. Pri šetnji 7. avenijom na Manhattanu, u rane jutarnje sate katkad bi se mogli vidjeti ljudi koji spavaju na straţnjim sjedalima automobila. Imao sam sreće što imam gdje prespavati - čak su i stanovnici New Yorka katkad bili za to uskraćeni. Koječega nisam imao, a nisam imao ni naročito konkretan identitet. “I‟m a rambler - I‟m a gambler. I‟m a long way from home.”3 To me praktički potpuno opisivalo. Svijetom se netom bila proširila vijest da se Picasso u dobi od sedamdeset devet godina vjenčao sa svojim modelom, tridesetpe- togodišnjakinjom. Opa. Picasso nije samo gubio vrijeme u guţvi na pločnicima. Ţivot za njega još nije bio minuo. Picasso je razbio svijet likovnosti i raskolio ga u potpunosti. Bio je revolucionaran. Htio sam biti poput njega. U Villageu se, na 12. ulici, nalazilo art-kino koje je davalo strane filmove - francuske, talijanske, njemačke. To je imalo smisla, jer čak je i sâm Alan Lomax, veliki arhivar folka, jedanput rekao da ako ţeliš otići iz Amerike, otiĎi u Greenwich Village. Tu sam pogledao par Fellinijevih talijanskih filmova - jedan se zvao La Strada, što znači Ulica, a drugi Slatki ţivot. Bavio se tipom koji proda svoju dušu i postane lovac na tračeve. Izgledao je kao ţivot u iskrivljenom zrcalu, osim što nije prikazivao nijednu čudovišnu nakazu - samo obične ljude na nakazan način. Pozorno sam ga odgledao, misleći kako neću dobiti drugu priliku. Jedan glumac iz tog filma, Evan Jones, takoĎer je pisao kazališne komade. Upoznat ću ga kad za koju godinu odem u London nastupiti u komadu koji je napisao. Znao sam da mi je odnekud poznat kad sam ga vidio. Nikad ne zaboravljam lica. U Americi se mnogo toga mijenjalo. Sociolozi su govorili da televizija ima ubitačne namjere i da uništava umove i maštu mladih - da im ograničava raspon pozornosti. Moţda je to točno, ali trominutna pjesma imala je jednak učinak. Simfonije i opere nevjerojatno su velike, ali publika se nekako nikad ne pogubi, nikad ne izgubi nit radnje. U slučaju trominutne pjesme, slušatelj se ne mora sjetiti ničega što je čuo prije punih dvadeset ili čak deset minuta. Ništa ne treba povezati. Ničeg se ne treba prisjetiti. Mnoge pjesme koje sam tada pjevao doista su bile duge, moţda ne duge poput opere ili simfonije, ali ipak duge... barem u stihovima. “Tom Joad” ima barem šesnaest kitica, “Barbara Allen” dvadesetak. “Fair Eilender”, “Lord Lovell”, “Little Mattie Groves” i druge imale su brojne stihove, a meni nije bio nikakav problem upamtiti ih ili im otpjevati radnju. Bio sam se riješio navike razmišljanja u ciklusima kratkih pjesama i počeo čitati sve dulje poeme da vidim hoću li se uspjeti sjetiti bilo čega što sam pročitao na početku. Izvjeţbao sam si um za to, odbacio mračne navike i naučio se sabirati. Pročitao sam cijelog Don Juana lorda Вуrоnа i od početka do kraja bio posve usredotočen. Isto tako i Coleridgeova Kublaj-kana. Počeo sam si trpati u mozak svakojake duboke pjesme. Imao sam dojam da sam dugo za sobom vukao prazna kola i da ih sada počinjem puniti, pa ću morati povući jače. Činilo mi se kako mi se mozak vraća s paše. Mijenjao sam se i na druge načine. Stvari koje su nekoć djelovale na mene više me nisu zanimale, nisam previše mario za ljude i njihove motive. Nisam imao potrebu proučiti svakog neznanca koji mi se pribliţi. Ray mi je rekao da čitam Faulknera. “Teško je to što Faulkner radi”, rekao je. “Teško je pretakati duboke osjećaje u riječi. Lakše je napisati Kapital.” Ray je pušio opijum, pušio ga je u luli 3

“Skitnica sam - kockar sam. Daleko sam od kuće.” 22

od bambusa s gljivastom zdjelicom. Jedanput su ga skuhali u kuhinji, vareći ciglice dok nisu postale ţitke kao smola. Kuhali su i prekuhavali i cijedili tekućinu kroz filtar od tkanine - kuhinja je smrdjela po mačjoj mokraći. Drţali su ga u keramičkoj posudi. Ipak, on nije bio neki dţanker sa smetlišta, ni u kojem pogledu, nije bio jedan od onih koji se drogiraju samo da bi postali normalni nije bio povremeni dţanker, pa čak ni ovisnik. Nije bio osoba koja će orobiti drugoga ne bi li platila svoj šut. Nije bio takav. Štošta nisam znao o Rayu. Nisam tako znao ni na koji to način uspijeva izbjeći uhićenje. Jedanput smo Clayton i ja došli kasno, a Ray je spavao u velikom naslonjaču - izgledao je kao da spava obasjana lica u sobi - tamnih, upalih podočnjaka, vjeĎa oblivenih znojem. Izgledao je kao da sanja mrtvački san. Mi smo na to samo stali. Paul je bio visok, tamnokos, nosio je flamansku bradicu, sličio slikaru Gauguinu. Paul je duboko udahnuo, činilo se da nikad neće ispustiti dah, a zatim se okrenuo i otišao. Ray se raznoliko oblačio. Nekad bih ga vidio u prugastom odijelu s krilatim ovratnikom i plisiranim hlačama podvrnutih nogavica. Kojiput bi obukao dţemper, samterice i seoske čizme. Često se odijevao u traperice s naramenicama, kao automehaničar. Nosio je dugi kaput. Drap. Od devine dlake. Nosio ga je preko svega. U prvih nekoliko mjeseci provedenih u New Yorku prestala me zanimati pomodna vizija “gladne furke” koju Kerouac tako dobro ilustrira u svojoj knjizi Na cesti. Ta knjiga dotad mi je bila poput Biblije. Samo, sad je to prestala biti. I dalje sam volio zadihane, dinamične fraze bop poezije što su istjecale iz Jackova pera, ali sad mi se taj lik Moriarty činio neprimjerenim, besciljnim djelovao mi je kao lik koji nadahnjuje na idiotizam. On prolazi ţivotom tako da se sudara i trlja s bikom za vratom. Ray nije bio takav. Nije bio osoba koja će ostaviti ijedan otisak na pijesku vremena, ali bilo je nečega posebnog u njemu. Imao je krvi u očima, lice čovjeka koji ne moţe pogriješiti - lica posve lišena opakosti ili izopačenosti ili čak grešnosti. Djelovao je poput čovjeka koji je u stanju poraziti i zauzeti kad god poţeli. Ray je bio vraški zagonetan. Iza uskog hodnika provučena stanom, pokraj jedne ili dvije sobe viktorijanskog tipa, leţala je još jedna prostorija - prostranija, s velikim prozorom okrenutim na prilaznu uličicu. Bila je ureĎena kao radionica s velikim hrpama svakojakog pribora. Stvari su većinom leţale ili na stolu s velikom drvenom površinom ili na drugom stolu s pločom od škriljevca. Nekakvo ţeljezno cvijeće na spiralnoj stapki oličeno u bijelo bilo je naslonjeno u kutu. Svakakav alat leţao je unaokolo - čekići, pile za metal, izvijači, električarska kliješta, rezači za ţicu na polugu, račvasta dlijeta, kutije zupčanika - sve je to svjetlucalo, obasjano odostraga suncem. Lemilice i blokovi za skiciranje, tube s bojom i brojčanici, električna bušilica - limenke tekućina koje donose otpornost na vodu, ili pak na vatru. Sve izloţeno pogledu. Obilje vatrenog oruţja, takoĎer. Čovjek bi pomislio da Ray pripada policiji ili da je ovlašteni oruţar, ili tako nešto. Bilo je raznih dijelova oruţja - pištolja, velikih okvira, malih okvira, pa pištolj Taurus Tracker, dţepni pištolj, zaštitnici za otponac, sve nabacano na ispremiješanu gomilu - preinačeno oruţje... puške skraćenih cijevi, različite vrste oruţja - Ruger, Browning, mornarički pištolj s pojedinačnom paljbom, sve spremno za uporabu, izglačano. Nakon ulaska u tu prostoriju dobio bi se dojam da te gleda neko besano oko. Bilo je čudno. Ray nikako nije bio okorjeli macho tip. Jedanput sam ga upitao što radi sa svim tim stvarima, za što mu sluţe. “Za uzvratni udarac”, kazao mi je. Nije mi bilo prvi put da vidim vatreno oruţje. Moja bivša cura iz rodnog mjesta, moja Becky Thatcher, imala je oca koji nipošto nije bio poput suca Thatchera. I kod njega je posvuda bilo oruţja. Uglavnom puške za lov na jelene i sačmarice, pokoji pištolj s dugom cijevi, od čega sam se prilično jeţio. Ţivjela je u brvnari izvan samoga mjesta, izvan asfaltiranog područja. Tamo je uvijek bilo nekako opasno, jer je stari bio na glasu kao zaguljen čovjek. Čudno, jer majka joj je bila duša od ţene - prava Majka Zemlja. Njezin otac je pak bio prekaljen tip, izbrazdana lica, uvijek neobrijan - s lovačkom kapicom na glavi, ţuljevitih ruku... sasvim ljubazan kad je bio umoran od posla, ali kad nije, trebalo ga se čuvati. Nikad nisi znao kakve će ćudi biti. Jedan od onih koji uvijek misle da ih netko kani nasamariti. Kad nije radio, išao je piti i tako bi se nalio da bi sve pošlo po zlu. Upao bi u sobu i nešto promrsio kroz stisnute zube. Jedanput je mene i prijatelja otjerao sačmaricom. Opalio je prema nama u mraku dok smo trčali makadamskom cestom. Ali znao je biti i uviĎavan. To se 23

jednostavno nije moglo predvidjeti. Onamo sam volio dolaziti, ako se izuzme mladenačka ljubav, i zato što su kod kuće imali ploče Jimmieja Rodgersa, one stare na 78 okretaja. Znao sam tamo opčinjeno sjediti i samo slušati kako Plavi Jodler pjeva “I‟m a Tennessee hustler, I don‟t have to work”4. Nisam ni ja htio raditi. Gledao sam oruţje razbacano po Rayovoj kući i prisjećao se svoje bivše djevojke, pitao se što je s njom. Kad sam je posljednji put vidio putovala je na Zapadnu obalu. Svi su govorili da izgleda kao Brigitte Bardot, a tako je i bilo. U prostoriji je bilo i drugih stvari, drugih divota. Remingtonov pisaći stroj, grlić saksofona zakrivljen poput labuĎeg vrata, poljske naočale s okvirima od aluminija presvučenog marokanskom koţom, čudesne stvari - mali stroj koji stvara četiri volta napona, mali kasetofon Mohawk, neobične fotografije, jedna na kojoj Florence Nightingale na ramenu nosi sovu kao ljubimca, ekstravagantne dopisnice - razglednica iz Kalifornije sa stablom palme. Nikad još nisam bio u Kaliforniji. Činilo mi se da ondje ţivi neka posebna, glamurozna rasa. Znao sam da odande potječu filmovi i da u Los Angelesu postoji folk-klub po imenu Ash Grove. U Folklore Centern vidio sam plakate folk-koncerata u Ash Groveu i često snatrio o vlastitom nastupu. Imao sam dojam da je to tako daleko da nikada onamo neću stići. Kako se ispostavilo, ne samo da sam uspio stići onamo, nego sam posve zaobišao Ash Grove, a kad sam napokon stigao u Kaliforniju, moje pjesme i moja reputacija već su me bile pretekle. Columbia mi je bila objavila ploče, pa sam nastupio u Civic Auditoriumu u Santa Monici i upoznao se sa svim izvoĎačima koji su prethodno snimili obrade mojih pjesama - recimo The Byrds, koji su snimili “Mr. Tambourine Man”, Sonny i Cher, koji su obradili “All I Really Want to Do”, The Turtles, koji su snimili “It Ain‟t Me, Babe”, Glenn Campbell, koji je objavio “Don‟t Think Twice” i Johnny Rivers, koji je snimio “Positively 4th Street”. Od svih obrada mojih pjesama najdraţa mi je bila ona Johnnyja Riversa. Bilo je očito da obojica potječemo s iste strane grada, da smo čitali iste ulomke, da pripadamo istoj glazbenoj obitelji i da smo skrojeni od istog materijala. Kad sam slušao Johnnyjevu preradu pjesme “Positively 4th Street”, bila mi je draţa od moje. Nisam je prestajao slušati. Većina obrada mojih pjesama odvodila ih je na neku stranputicu, ali Riversova je točno odgovarala nakani – stavom i smislom za melodiju upotpunila je i nadmašila čak i osjećaj koji sam ja u nju unio. Samo, to me nije trebalo iznenaditi. Rivers je učinio to isto s “Maybellene” i “Memphis”, dvije pjesme Chucka Веrrуја. Kad sam čuo kako Johnny pjeva moju pjesmu, bilo mi je jasno da ga ţivot izvana drţi jednako snaţno kao i mene. Proći će još nekoliko godina prije nego što stignem u Zemlju Sunca. Razgledavao sam sobu, bacio pogled prema straţnjem prozoru i vidio da se spušta sumrak. Debeli sloj leda optakao je cijeli rukohvat poţarnih stuba. Pogledao sam u prilaznu ulicu, pa gore u krovove, od tornja do tornja. Opet je počinjalo snijeţiti, prekrivati zacementiranu zemlju. Ako i jesam gradio nekakav novi ţivot, nisam imao dojam da je tako. Nisam se, u svakom slučaju, odrekao nikakvog starog ţivota kako bih ţivio taj novi. Jedino sam, moţda, htio shvatiti neke stvari i onda ih se riješiti. Morao sam se naučiti saţimanju stvari, ideja. Stvari su bile prevelike da bi ih se sve sagledalo, poput svih onih knjiga u knjiţnici - sve je leţalo po svim stolovima. A sve se to moglo skupiti u jedan odlomak ili jednu kiticu pjesme, kad bi se točno znalo kako. Ponekad znaš da se stvari moraju promijeniti, da će do promjene doći, ali to samo osjećaš - kao u onoj pjesmi Sama Cookea “Change Is Gonna Come” - i ništa ne znaš u nekom konkretnom smislu. Sitnice predviĎaju ono što se sprema, ali moţda ih nećeš prepoznati. Ali onda doĎe do nečeg neposrednog i naĎeš se u nekom drugom svijetu, skočiš u nepoznato, instinktivno sve shvatiš - stekneš slobodu. Ne moraš postavljati pitanja i već znaš kako stvari stoje. A kad se to dogodi, dogodi se brzo, kao čarolijom, ali zapravo nije tako. Nije kao da odjekne neka tutnjava i oglasi da je kucnuo čas - oči ti naglo ne progledaju i ne budeš odjednom potpuno svjestan nečega i siguran u to. Stvar ide postupnije. Više je kao da si radio pri danjem svjetlu i onda jednog dana opaziš da rano pada mrak, da nije bitno gdje si - nećeš imati nikakve vajde od toga. Stvar je u shvaćanju. Netko

4

“Muljator sam iz Tennesseeja, ne moram raditi.” 24

pred tebe postavi zrcalo, otključa ti vrata - nešto ih naglo otvori i gurne te unutra i glava ti se mora naći negdje drugdje. Ponekad se mora naći netko odreĎen da bi ti pomogao da to shvatiš. Tako je na mene djelovao Mike Seeger. Nedavno sam ga bio vidio gore kod Camille Adams. Camilla je bila egzotična, tamnokosa gospoĎa, jedra ţena slična Avi Gardner. ViĎao sam je u Gerde‟s Folk Cityju, vodećem folk-klubu u Americi. Gerde‟s se nalazio u Ulici Mercer blizu Zapadnog Broadwaya uz rub Villagea, otmjeni klub pomalo sličan Blue Angelu, samo što se nalazio u ne tako otmjenoj četvrti. Uzimao je uglavnom folk-pjevače poznate diljem zemlje, koji su već imali ploče iza sebe, a za nastup je trebalo imati i sindikalnu i kabaretsku iskaznicu. Ondje sam jedne večeri upoznao Camillu. Otad smo se površno poznavali. Obično je bila s likovima koji su izgledali kao privatni detektivi. Bila je slika i prilika ţenstvenosti, bliska prijateljica Josha Whitea, kao i Cisca Houstona. Cisco je bio neizlječivo bolestan i spremao se izvesti nekoliko svojih posljednijh nastupa u Folk Cityju, pa sam ga došao čuti. Često sam ga slušao na pločama Woodyja Guthrieja, kao i na njegovim vlastitim, sve te kaubojske pjesme, pjesme drvosječa i ţeljezničara, balade o lošim ljudima. Bio je savršeni pandan Woodyju, a imao je ugodan bariton - puno je putovao i radio po nizu mjesta s Woodyjem, snimao s njim ploče, plovio morem s njim na brodu trgovačke mornarice u Drugom svjetskom ratu. Cisco je, onako markantan i naočit s tankim brčićima, izgledao kao kockar s riječnih brodova, kao Errol Flynn. Pričali su da je mogao biti filmska zvijezda, da je jedanput odbio glavnu ulogu u filmu s Myrnom Loy. Burl Ives, koji je dapače postao filmska zvijezda, nastupao je zajedno s Ciscom po naseljima sezonskih radnika za Velike depresije. Cisco je takoĎer imao vlastitu TV emisiju na CBS-u, ali to je bilo u vrijeme McCarthyja i mreţa ga je morala otpustiti. Sve sam znao o njemu. Cisco je sjedio s Camillom u pauzi svojeg nastupa, a ona me upoznala s njim, rekla je Ciscu da sam mladi folk-pjevač i da izvodim mnoge Woodyjeve pjesme. Cisco je bio velikodušan, profinjena drţanja, govorio je kao što je pjevao. Nije trebao mnogo govoriti - vidjelo se da je svašta prošao, ostvario neko veliko djelo, kojim je zaduţio mnoge i zasluţio hvalu, no o kojem se ne govori. Gledao sam ga kako nastupa, a premda je bio na dlaku od smrti, to se uopće nije opaţalo. Camilla je kasnije tog tjedna odrţavala domjenak za njega, oproštajnu zabavu, pa me pozvala da svratim. Ţivjela je u velikom stanu na 54. aveniji blizu Washington Square Parka, na najvišemu katu zdanja u romaničkom stilu. Iako to nisam znao, poslije je moţda nagovorila vlasnike Gerde‟s Folk Cityja, Mikea Porca i njegova brata Johna, da me uzmu na dvotjednu gaţu u kombinaciji s Johnom Leejem Elookerom. Budući da sam bio maloljetan, Mike mi se potpisao kao skrbnik na kabaretskim i sindikalnim iskaznicama, tako da mi je postao poput oca - oca Sicilijanca kojeg nikad nisam imao. Došao sam Camilli sa svojom, nazovimo je tako, povremenom djevojkom, Delores Dixon, pjevačicom The New World Singersa, sastava s kojim sam bio prilično blizak. Delores je bila iz Alabame, bivša izvjestiteljica i bivša plesačica. S vrata sam vidio da sobe već vrve od ljudi, boemske ekipe - hrpe starih znanaca. Zrak je bio gust od parfema i dima cigareta, vonja viskija i gomile ljudi. Stan je bio izrazito viktorijanski, ukrašen nizom ljupkih stvarčica. Beaux arts svjetiljke, izrezbarene budoarske stolice, sofe od gustog baršuna - teški prekladi lancima spojeni na kamin, a u kaminu vatra. Prišao sam mu, podsjetio me na hotdog i puslice. Delores i ja nismo imali dojam da onamo ne pripadamo, ne naročito. Na sebi sam imao debelu flanelsku košulju ispod jakne od ovčje koţe, šiltericu, kaki hlače i motociklističke čizme. Delores je nosila dugu bundu od dabrovine preko spavaćice koja je izgledala kao haljina. Tu sam vidio mnogo onih koje ću ubrzo opet susresti, mnoštvo bitnih ljudi iz folk-zajednice, listom prilično nezainteresiranih za mene, ne baš voljnih da me upoznaju. Vidjeli su na prvi pogled da nisam ni brĎanin iz Sjeverne Karoline, a ni neki vrlo komercijalan, kozmopolitski pjevač. Naprosto se nisam uklapao. Nisu znali gdje bi me svrstali. Ipak, Pete Seeger je znao, pa me pozdravio. Bio je s Haroldom Leventhalom, menadţerom The Weaversa. Harold je govorio dubokim, grlenim šaptom. Trebalo se prignuti da bi ga se razumjelo. Poslije će mi promovirati koncert u gradskoj vijećnici. Tamo je bio još jedan tip, Henry Sheridan, bivši momak Mae West. Mae West će poslije snimiti jednu moju pjesmu. Svi su bili ondje, avangardni umjetnici poput Judith Dunne, koreografkinje koja je svoje plesove temeljila na sportovima poput hrvanja i bejzbola, Kena Jacobsa, underground filmaša i autora filma Blond Cobra, te Petera Schumanna iz teatra Bread and Puppet - u njihovoj predstavi Christmas Story kralj Herod je pušio veliku cigaru, a jedna lutka s maskom od tri lica 25

igrala je ulogu sva Tri kralja. Moe Asch, utemeljitelj tvrtke Folkways Records, takoĎer je bio tamo, kao i Theodore Bikel, koji je glumio šerifa Маха Mullera u filmu Bijeg u lancima. Theo je bio vrstan glumac, a znao je i pjevati folk-pjesme na stranim jezicima. Za nekoliko ću godina otputovati u Mississippi s njim i Peteom da nastupimo na mitingu potpore registriranju birača. Kod Camille sam susreo i Наrrуја Jacksona, kojega sam već znao iz Folk Cityja - Harryja, kauboja-kipara, slikara, pjevača iz Wyominga. Harry je imao atelje u Ulici Broome, a poslije će naslikati i moj portret, za koji sam pozirao. Imao je i atelje u Italiji, gdje je izraĎivao kipiće za gradske štandove. Bio je grub, prekaljen tip - izgledao je kao general Grant, pjevao kaubojske pjesme i jako volio piti. Cisco je okupio svakojake ljude. Bilo je sindikalista - bivših sindikalnih povjerenika, radničkih organizatora. Nedavno su savezne vijesti javljale o sastanku izvršnog odbora AFL-CIO, odrţanog u Portoriku i prilično smiješnog. Trajao je punih tjedan dana, a sindikalne su šefove snimili kako piju mamutske koktele s rumom, odlaze u kasina i noćne klubove - vise po hotelskim bazenima u kupaonskim ogrtačima, kupaju se na plaţi, nose hollywoodske tamne naočale - izvode stoj na rukama po daskama za skakanje. Izgledali su prilično dekadentno. Navodno su otišli onamo da dogovore marš na Washington koji bi dramatično predočio problem postotka nezaposlenosti. Očito nisu znali da ih se snima. Ipak, ovi kod Camille nisu bili takvi, prije su izgledali kao kapetani remorkera, terenski radnici u vrećastim hlačama ili radnici s bušotina. Mack Mackenzie bio je organizator na dokovima Brooklyna. Upoznao sam njega i njegovu suprugu Eve, bivšu plesačicu kod Marthe Graham. Ţivjeli su u 28. ulici. Poslije će me i oni udomiti... spavat ću na njihovu kauču u dnevnoj sobi. Ondje je bilo i ljudi iz umjetničkog svijeta - ljudi koji su poznavali i komentirali zbivanja u Amsterdamu, Parizu i Stockholmu. Jedna od njih, Robyn Whitlaw, umjetnica odmetnica, hodala je krećući se kao da sporo pleše. Rekao sam joj: “Što ima?” “Došla sam na obilnu večeru”, odgovorila mi je. Godinama nakon toga Whitlaw će završiti u zatvoru zbog provale i pljačke. Branila se izjavom da je umjetnica i da je taj čin bio performance, i, za divno čudo, sve točke optuţnice protiv nje bile su odbačene. Ondje je bio i Irwin Sibler, urednik folk-magazina Sing Out! Za nekoliko godina, javno će me prozvati u svojem magazinu zato što sam okrenuo leĎa folk-zajednici. Tekst je bio ljutit. Irwin mi je bio drag, ali nisam se mogao naći u njegovu pismu. Milesa Davisa optuţit će za nešto slično nakon što snimi album Bitches Brew, glazbeno djelo koje nije slijedilo pravila suvremenog jazza, koji samo što se nije bio probio na popularno trţište kad se pojavila Milesova ploča i dokrajčila mu izglede. Milesa je napala jazz-zajednica. Nisam si mogao predočiti da je Milesa to naročito uzrujalo. I latino glazbenici kršili su pravila. Primjerice, Joāo Gilberto, Roberto Menescal i Carlos Lyra odlazili su od samba skladbi punih bubnjeva i stvarali nov oblik brazilske glazbe s melodijskim promjenama. Zvali su ga bossa nova. Što se mene tiče, ja sam se odvojio tako što sam uzeo jednostavne folk-akorde i unio nove prizore i stavove u njih, posluţio se efektnim frazama i metaforom u sprezi s novim arsenalom, koji se razvio u nešto drugo, nešto što se dotad nije čulo. Silber me u svojem pismu prekorio zbog toga, kao da jedino on i nekolicina drugih imaju ključeve stvarnoga svijeta. Ipak, ja sam znao što radim i nisam ni zbog koga htio ni otići korak natrag, a ni povući se. Kod Camille je bilo i glumaca s Broadwaya i s off-Broadwaya - Diana Sands, energijom nabijena glumica u koju sam moţda bio potajno zaljubljen, i još neki. Mnoštvo glazbenika i pjevača - Lee Hayes, Erik Darling (Erik je upravo bio osnovao sastav The Rooftop Singers, koji će uskoro snimiti obradu stare pjesme Guša Cannona “Walk Right In” i postići uspjeh na pop-ljestvicama), Sonny Terry, Brownie McGhee, Logan English. Logana sam poznavao već iz Folk Cityja. Logan je bio iz Kentuckyja, nosio je crnu maramu oko vrata i svirao bendţo... majstorski je izvodio pjesme Bascoma Lamara Lunsforda, poput “Mole in the Ground” i “Grey Eagle”. Logan je bio profesor psihologije i dobar izvoĎač, ali originalnost mu nije bila jača strana. Bilo je u njemu nečeg vrlo formalnog i ortodoksnog, ali imao je onu iskricu u oku i gajio strast prema starinskoj glazbi, onako rumen, uvijek s pićem u ruci - zvao me Robert. Millard Thomas, gitarist Harryja Belafontea, takoĎer je bio tamo. Harry je bio najbolji pjevač balada u zemlji, što se znalo. Bio je fantastičan umjetnik, pjevao je o ljubavi i ropstvu - o robijašima, svecima i grešnicima, o djeci. Repertoar mu je bio pun starih folk-pjesama poput “Jerry the Mule,” “ТоR My Captain”, “Darlin‟ Cora”, “John Henry”, “Sinner‟s Prayer”, kao i obilja karipskih folk-pjesama, aranţiranih tako da se svide širokoj 26

publici, mnogo široj od one koja je slušala The Kingston Trio. Harry je te pjesme naučio izravno od Leadbellyja i Woodyja Guthrieja. Belafonte je snimao za RCA, a jedna mu se ploča, Belafonte Sings of the Caribbean, prodala čak u milijun primjeraka. Bio je uz to i filmska zvijezda, ali ne kao Elvis. Harry je bio pravi frajer, slično Brandu ili Rodu Steigeru. Bio je dramatičan i snaţan na ekranu, obdaren dječačkim osmijehom i prekaljenom opakošću. U filmu Sutrašnjica bez izgleda zaboravite da je to glumac, zaboravite da je to Harry Belafonte. Pojavom i dosegom sezao je strašno široko. Harry je bio poput Valentina. Kao izvoĎač, obarao je sve rekorde posjećenosti. Mogao je nastupiti pred dupkom punim Carnegie Hallom, a onda se sutradan pojaviti na sindikalnom skupu tekstilnih radnika. Harryju tu nije bilo nikakve razlike. Ljudi su za njega bili ljudi. Imao je svoje ideale i tjerao te da se osjetiš kao pripadnik čovječanstva. Nikad nijedan izvoĎač nije srušio toliko stereotipa kao Harry. Svima se sviĎao, bili to radnici u čeličani, posjetitelji koncertnih dvorana, šiparice ili čak djeca - svima. Imao je tu rijetku vrlinu. Negdje je kazao da ne voli nastupati na televiziji, jer smatra da se njegova glazba ne moţe predstaviti kako treba na malom ekranu, a tu je vjerojatno i bio u pravu. Bio je div u svakom pogledu. Puristima folka nije bio po volji, ali Harry koji ih je sve skupa mogao pojesti za doručak - nije dao da ga to dirne, rekao je da su svi folkpjevači samo tumači pjesama, i još je to kazao javno, kao da ga je netko prozvao da poravna račune. Čak je rekao da mrzi pop-pjesme, da ih smatra smećem. Mogao sam se identificirati s Harryjem u nizu pogleda. Svojedobno su mu zabranili da uĎe u svjetski poznati noćni klub Copacabana zbog boje koţe, a poslije je ondje bio glavni izvoĎač. Moraš se upitati kako se čovjek osjeća zbog toga. Ma kako da se to moţda činilo zapanjujuće i nevjerojatno, ja ću svoj profesionalni studijski debi imati s Harryjem, kao svirač usne harmonike na njegovu albumu Midnight Special. Za divno čudo, to je jedino studijsko snimanje koje će mi još godinama ţivo ostati u sjećanju. Čak će mi se i vlastita snimanja pogubiti u apstrakcijama. Kao da sam uz Belafontea primio svojevrsno pomazanje. Učinio mi je isto što i Gorgeous George. Harry je bio ona rijetka vrsta osobe koja zrači veličinom, a ti se nadaš da će nešto od toga prijeći i na tebe. Čovjek odiše autoritetom. Jasno je da nikad nije izabrao lakši put, iako je mogao. Bilo je već kasno, pa smo se Delores i ja spremali otići, kad sam odjednom u sobi opazio Mikea Seegera. Nisam ga dotad bio vidio, a sad sam ga uočio kako hoda od zida do stola. Kad sam ga spazio, mozak mi se smjesta posve razbudio i raspoloţenje mi se odmah popravilo. Već sam gledao Mikea kako svira s The New Lost City Ramblersima u školskoj dvorani na Istočnoj 10. ulici. Bio je jedinstven, proţimali su me srsi. Nitko nikad nije bio kao Mike. Bio je kao vojvoda, vitez lutalica. A kao folk-glazbenik, bio je vrhunski arhetip. Mogao je zabiti kolac u crno Drakulino srce. Bio je tip romantičara, borca za ravnopravnost i revolucionara u isti mah - viteštvo mu je bilo u krvi. Poput neke figure iz obnovljene kraljevske dinastije, došao je pročistiti crkvu. Nije se moglo zamisliti da ga išta moţe smesti. Slušao sam ga i kako samostalno svira u stanu Alana Lomaxa na 3. ulici. Lomax je dvaput mjesečno prireĎivao tulume na koje je pozivao folk-pjevače da sviraju. Zapravo, to nisu bili ni tulumi ni koncerti. Ne znam kako bih ih nazvao... soarejama? Došli bi Roscoe Holcomb, Clarence Ashley ili Dock Boggs, Mississippi John Hurt, Robert Pete Williams ili čak Don Stover i The Lilly Brothers - katkad čak i pravi ţivi robijaši koje bi Lomax izvlačio iz drţavnih kaznionica s dozvolama za izlazak i dovodio u New York da mu izvode poljsko pojanje u potkrovlju. Na ta bi okupljanja najčešće bivali pozivani mjesni liječnici, gradski uglednici i antropolozi, ali uvijek bi se našlo i nešto običnih ljudi. Bio sam ondje jedanput ili dvaput i tako vidio Mikea kako svira bez Ramblersa. Svirao je “The Five Mile Chase”, “Mighty Mississippi”, “Claude Allen Blues” i još neke pjesme. Sam je svirao sve instrumente, koje god bi pjesma traţila - bendţo, violinu, mandolinu, citru i gitaru, čak i usnu harmoniku na stalku. Od Mikea se jeţila koţa. Bio je napet, pokeraškog lica i telepatskog zračenja, odjeven u snjeţnobijelu košulju sa srebrnim manšetama. Svirao je na svim različitim razinama, cijelim spektrom starinskih stilova, izvodio je sve ţanrove i vladao svim idiomima - bluesom iz Delte, ragtimeom, baladama, buck-and-wing pjesmama, plesnim poskočicama, zabavnim i crkvenim pjesmama, gospelom - kad sam bio tamo, kad sam ga vidio izbliza, nešto me puklo. Nije samo stvar u tome da je sve svirao dobro, nego u tome da je svirao te pjesme najbolje što se moţe. Tako sam se zanio slušajući ga, da nisam više bio ni svjestan sebe. Stvari oko kojih sam se ja morao truditi Mike je već imao u genima, u svojem genetskom naslijeĎu. Ta glazba mu je morala biti u krvi i prije nego što se rodio. Nitko nije mogao samo tako naučiti sve to, a meni je sinulo da bih 27

moţda morao promijeniti sâm način na koji mislim... da bih morao početi vjerovati u mogućnosti koje prije ne bih ni uzeo u obzir, da cijelo ovo vrijeme svodim svoju kreativnost u vrlo uske, podatne okvire... da su mi stvari postale odviše poznate i da bih trebao samoga sebe dezorijentirati. Znao sam da postupam kako treba, da sam na pravom putu, da sva znanja stječem neposredno i iz prve ruke - pamtim riječi i melodije i akorde, ali sad sam vidio da bih moţda cijeli ţivot trebao potrošiti da praktično upotrijebim to znanje, a Mike to nije morao. Jednostavno je bio tu. Bio je predobar, a ne moţe se biti “predobar”, bar ne na ovom svijetu. Da bi se bilo tako dobro, trebalo bi se biti on, realno gledano, i nitko drugi. Folk-pjesme su varljive - kazuju istinu o ţivotu, a ţivot je više-manje laţ, ali s druge strane, upravo takav i ţelimo da bude. Ne bi nam godilo da je drugačiji. Folk-pjesma ima više od tisuću lica, a sva ih moraš upoznati ako ţeliš svirati te stvari. Folk-pjesma moţe mijenjati značenja i ne doimati se jednako iz trenutka u trenutak. To ovisi o tome tko svira i tko sluša. Palo mi je na pamet da ću moţda morati napisati vlastite folk- -pjesme, one koje Mike ne zna. Ta me misao zaprepastila. Sve dotad mislio sam da sam vidio svijeta i da se znam snaći. A onda sam naglo shvatio da ovdje nikad nisam bio. Otvoriš vrata mračne sobe i misliš da znaš što je u njoj, kako je sve unutra sreĎeno, a zapravo pojma nemaš sve dok ne uĎeš. Ne mogu reći da sam vidio ijedan nàštup koji je za mene bio duhovno iskustvo sve dok nisam otišao u Lomaxovu mansardu. Duboko sam razmišljao o tome. Nisam bio spreman bilo što od toga još pretvoriti u djelo, ali ipak sam nekako znao da ako već ţelim i dalje biti glazbenik, morat ću tome posvetiti veći dio sebe. Morat ću previdjeti štošta - mnogo tog na što bi čak moţda i trebalo obratiti pozornost - ali to je bilo u redu. Zbog tih sam se stvari ionako najvjerojatnije osjećao potpuno bespomoćno. Imao sam kartu, mogao sam je čak i nacrtati slobodnom rukom da je trebalo. Sad sam znao da je moram baciti. Ne danas, ne noćas, ali uskoro. U Camillinu stanu Moe Asch je razgovarao s Mikeom. Stajali su tamo kao ljudi koji znaju o čemu govore. Moeova tvrtka Folkway Records izdala je sve stvari Ramblersa i ta mi je etiketa najviše zaokupila paţnju. Ostvario bi mi se san kad bi mi Moe dao ugovor da snimam za njih. Bilo je vrijeme da Delores i ja odemo, pa sam se oprostio s Ciscom, razmijenio pokoju riječ s njim rekao sam mu da obilazim Woodyja Guthrieja u bolnici. Cisco se osmjehnuo i rekao da Woody nikad nije ništa pokušavao zakukuljiti, je R tako, i dodao da ga pozdravim u njegovo ime kad idući put odem. Kimnuo sam mu, pozdravio ga, izašao u hodnik i niz stubište... otišao kroz predvorje zgrade. Vani smo Delores i ja stali da pogledamo romaničke stupove zgrade, na kojima su bile isklesane mitološke zvijeri. Bilo je studeno. Zabio sam ruke u dţepove pa smo pošli prema 6. aveniji. Na ulici je bilo ţivo, gledao sam kako ljudi prolaze. T. S. Eliot je napisao jednu pjesmu u kojoj ljudi idu tamo-amo, a svatko tko ide u suprotnom smjeru izgleda kao da bjeţi. Tako mi je to izgledalo te noći, a često će mi još neko vrijeme tako izgledati. Nietzsche u knjizi S onu stranu dobra i zla piše o tome kako se osjećao star na početku ţivota... I ja sam imao taj osjećaj. Nekoliko tjedana nakon toga netko mi je rekao da je Cisco umro. Amerika se mijenjala. Osjećao sam sudbinu i jezdio na promjenama. Bilo je dobro tada biti u New Yorku, bolje nego igdje. I svijest mi se počinjala mijenjati, mijenjati i rastezati. Jedno je bilo sigurno, kad sam već htio skladati folk-pjesme, trebat će mi neki novi obrazac, nekakav filozofski identitet koji mi se neće istrošiti. Trebat će se samostalno pojaviti izvana. Nisam to još znao pretočiti u riječi, a već je počinjalo. Paul Clayton i Ray kojiput bi se zapričali do jutra. New York City zvali su prijestolnicom svijeta. Sjeli bi za dva stola... ili bi se naslonili na zid, ili nalaktili na stol, pili kavu i čašice brendija. Clayton, dobar Van Ronkov prijatelj, bio je iz New Bedforda u Massachusettsu, iz grada kitolovaca - pjevao je niz mornarskih napjeva, imao puritanske korijene, ali nekoliko starijih roĎaka potjecalo mu je iz prvotnih virginijskih obitelji. Clayton je imao i brvnaru pokraj Charlottesvillea, kamo je povremeno odlazio. Poslije je nas nekolicina otišla onamo i provela nekih tjedan dana u brdima. Tamo nije bilo ni struje ni vodovoda ni ičeg drugog; petrolejke obloţene zrcalima noću su obasjavale kolibu.

28

Ray je, rodom iz Virginije, imao pretke koji su se borili na obje strane u GraĎanskom ratu. Naslonio bih se na zid i zaţmirio. Njihovi su mi glasovi protjecali glavom kao iz nekog drugog svijeta. Pričali su o psima i ribolovu i šumskim poţarima - o ljubavi i monarhijama, kao i o GraĎanskom ratu. Ray je rekao da je New York City grad koji je pobijedio u GraĎanskom ratu, koji je stao ponad svih - da je pogrešna strana izgubila, da je ropstvo zlo i da bi ionako izumrlo, bez obzira na Lincolna. Čuo sam ga kako to govori i pomislio da je zagonetno i ruţno reći takvo što, ali ako je to već rekao, onda je to rekao, i tu se nema što više dodati. Kad sam se kasnije toga dana probudio, u stanu više nije bilo nikoga. Nakon nekog vremena otišao sam na dogovor s jednim prijateljem, pjevačem Markom Spoelstrom. Dogovorili smo se da se naĎemo u gadljivoj, ali priručnoj kavanici u Ulici Bleecker, blizu Thompsonove, kojoj je vlasnik bio tip zvan Dutchman. Dutchman je sličio onom ludom sibirskom monahu Rasputinu. Drţao je iznajmljeni lokal. To je uglavnom bila kavana za jazzere, gdje je često svirao Cecil Taylor. Ja sam ondje jedanput nastupio s Cecilom. Svirali smo staru folk-pjesmu “The Water Is Wide”. Cecil je znao svirati i običan pijanino kad je htio. TakoĎer sam ondje nastupao s Billyjem Higginsom i Donom Cherryjem. Iz te kavane Mark i ja namjeravali smo prošetati do Gerde 's Folk Cityja i proći neke pjesme s Brotherom Johnom Sellersom, pjevačem gospela i bluesa iz Mississippi koji je ondje vodio program. Išao sam se naći s Markom, hodajući Ulicom Carmine, pokraj automehaničarskih radionica, brijačnica i kemijskih čistionica, prodavaonica tehničke robe. Zvuci radija dopirali su iz kafića. Snjeţne ulice pune smeća, tuge, vonja benzina. Kavane i lokali s folk-glazbom bili su samo nekoliko blokova dalje, ali činilo mi se da još moram prevaliti milje. Kad sam stigao onamo, Spoelstra me već čekao, a čekao me i Dutchman. Dutchman je leţao mrtav na vratima svoga lokala. Na ledu je bilo kapljica krvi, crvenih crta na snijegu, kao paučine. Starac, vlasnik zgrade, dočekao ga je i probo noţem. Dutchman je još na sebi imao šubaru, dugi smeĎi kaput i jahaće čizme, a glavu su mu naslonili na rubni kamen pod bisernosivim nebom. Razmirica je, čini se, izbila zato što je Dutchman odbio platiti najamninu, i još je pritom bio bahat. Staroga je puno puta silom izbacio na ulicu. Starčiću je bilo dosta, pa je pukao, zacijelo se bacio kroz zrak kao Houdini. Bez sumnje mu je trebalo dosta vještine i sposobnosti da zarije noţ kroz taj teški smeĎi kaput. Dok je ondje leţao, duge smeĎe slijepljene kose i brade pune kristala leda, Dutchman je izgledao kao neki plaćenik koji je pao kod Gettysburga. Stari je sjedio unutra pokraj otvorenih vrata, okrenut prema pločniku, s dvojicom murjaka oko sebe. Lice mu je bilo izobličeno, izgledalo je začudno, gotovo unakaţeno - boje gline. Oči su mu bile mrtve i pojma nije imao gdje se nalazi. Nekoliko je ljudi prošlo onuda a da nije ni bacilo pogled. Spoelstra i ja smo se udaljili u smjeru Ulice Sullivan. “Tuţno je. DoĎe ti dozlaboga ţao, ali što se tu moţe?” rekao je, ne očekujući odgovor. “Baš tako”, rekao sam. Ali nije mi bilo ţao. Mislio sam jedino na to kako mi je neugodno i mučno od toga, i da moţda više nikad neću dobiti potrebu da svratim u taj lokal, a vjerojatno nikada i neću. Snaga tog prizora ipak mi je nekako potresla svijest - moţda zato što sam koliko sinoć čuo priče o tome, ali podsjetila me na neke stare fotografije iz GraĎanskog rata koje sam vidio. Koliko sam zapravo znao o toj kataklizmi? Vjerojatno praktički ništa. Nijedna se bitna bitka nije vodila u mojem zavičaju. Nije bilo Chancellorsvilleova, Buli Runova, Fredericksburgova ili Peachtree Creekova. Znao sam uglavnom to da se taj rat vodio oko prava saveznih drţava i da je dokinuo ropstvo. Bilo mi je to čudno, ali došlo mi je da saznam više, pa sam upitao Van Ronka, koji je bio potpuno politički osviješten, što zna o pravima saveznih drţava. Van Ronk je mogao cijeli boţji dan pričati o socijalističkim rajevima i političkim utopijama - o burţoaskoj demokraciji, o trockistima i marksistima, o meĎunarodnim radničkim pokretima - sve te teme suvereno je razumijevao, ali prava saveznih drţava gotovo da su ga zbunila. “GraĎanski rat vodio se zbog ukidanja ropstva,” rekao je, “tu nema nikakve zagonetke.” Ali, s druge strane, Van Ronk ti nikad nije dao da zaboraviš kako on ima vlastito gledište. “Čuj, stari, čak i da je ta elita juţnjačkih baruna oslobodila svoje uznike, nikakve im vajde ne bi bilo od toga. Mi bismo svejedno otišli onamo i satrli ih, okupirali ih zbog njihove zemlje. To ti se zove imperijalizam.” Van Ronk je zastupao marksistički svjetonazor. “To ti je bila jedna velika borba dvaju suparničkih ekonomskih sustava, tako da znaš.”

29

Valja priznati Van Ronku da to što je govorio nikad nije bilo ni dosadno ni nejasno. Pjevali smo istu vrstu pjesama, a sve te pjesme ispjevali su pjevači koji kao da su tragali za riječima, gotovo na nekom neznanom jeziku. Stjecao sam dojam da je taj jezik moţda u nekom odnosu s uzrocima i idealima vezanim uz krvave okolnosti onoga što se zbilo prije više od sto godina zbog odcjepljenja od Unije - barem za one naraštaje koji su bili u to upleteni. Odjednom mi se to više nije činilo tako davnim. Jedanput sam razgovarao s mojima preko telefona i javio mi se otac da me pita gdje sam. Rekao sam mu da sam u New York Cityju, prijestolnici svijeta. Rekao mi je: “Ta ti je dobra.” Ali nisam se šalio. New York City bio je magnet - sila koja privlači sve ostalo, ali ako ukloniš magnet, sve će se raspasti. Ray je imao dugu, valovitu, plavu kosu kao Jerry Lee Lewis ili onaj evanĎelist Billy Graham propovjedničku frizuru. Takvu su oponašali prvi pjevači rock „n‟ rolla, tako su htjeli izgledati. Takva je frizura mogla stvoriti kult. Samo, Ray nije bio propovjednik, ali znao je kako se propovijeda, a znao je biti i duhovit. Rekao je da kad bi propovijedao ratarima, kazao bi im kako da zaoru brazde sjemenom ljubavi i poţnju ţetvu spasa. Znao je propovijedati i poslovnim ljudima. Rekao bi im nešto ovakvo: “Sestre i braćo, nema zarade od trgovanja grijehom! Ţivot vječni ne kupuje se i ne prodaje.” Imao je propovijed praktički za svakoga. Ray je bio juţnjak i nije to uopće krio, ali bio bi protivnik ropstva u istoj mjeri u kojoj bi bio protivnik sindikalnog udruţivanja. “Ropstvo je od samog početka trebalo zabraniti”, rekao je. “Bila je to vraţja rabota. Ropski rad onemogućava slobodnim radnicima da pristojno zarade za ţivot - morao se uništiti.” Ray je bio pragmatik. Katkad se činilo da nema ni srca ni duše. U stanu je bilo pet-šest soba. U jednoj je.bio prekrasan pisaći rolo-stol, masivan, gotovo neuništiv, činilo mi se - od hrastovine, s tajnim pretincima i satom s dva brojčanika na polici, izrezbarenim nimfama i medaljonom Minerve - mehanizmima za otvaranje skrivenih ladica, amblemima matematike i astronomije na gornjim bočnim panelima i uresima od pozlaćene bronce. Bio je nevjerojatan. Sjeo sam za njega, čvrsto se oslonivši, izvadio list papira i sročio pismo svojoj sestrični Reenie. Reenie i ja bili smo dosta bliski kao djeca - vozili smo se na istom biciklu, Schwinnovu modelu s torpedo-kočnicama. Ponekad bi otišla sa mnom dok sam se igrao na raznim mjestima, čak mi je i izvezla košulju za igranje koja je ispala prilično frajerska, a na nogavice jednog para hlača našila mi je resice sa strane. Jedanput me upitala zašto sviram pod drugim imenom, pogotovo u susjednim mjestima. Ono, zar ne ţelim da ljudi znaju tko sam? “Tko je Elston Gunn?” upitala me. “To nisi ti, zar ne?” “Ma,” rekao sam joj, “vidjet ćeš.” To s imenom Elston Gunn bilo je samo privremeno. Čim odem od kuće, imao sam namjeru prozvati se Robert Allen. Što se mene ticalo, to sam i bio - ta su mi imena nadjenuli roditelji. Zvučalo je kao da pripada nekom škotskom kralju i sviĎalo mi se. Vrlo malo mojeg identiteta nije bilo u njemu. Poslije me pak malo zbunio jedan članak u magazinu Downbeat s pričom o saksofonistu sa Zapadne obale po imenu David Аllуn. Sve mi se činilo da je glazbenik promijenio pisanje svoga imena iz Allen u Аllуn. Bilo mi je jasno i zašto. Ovako je bilo egzotičnije, nedokučivije. Kanio sam postupiti jednako tako. Umjesto Robert Allen, zvat ću se Robert Allyn. Zatim sam, nešto kasnije, neočekivano vidio neke pjesme Dylana Thomasa. Imena Dylan i Allyn zvučala su mi slično. Robert Dylan. Robert Allyn. Nisam se mogao odlučiti - slovo D ostavljalo je jači dojam. Ali ime Robert Dylan nije ni izgledalo ni zvučalo tako dobro kao Robert Allyn. Ljudi su me uvijek zvali ili Robert ili Bobby, ali ime Bobby Dylan zvučalo mi je odviše balavo, uostalom, već su postojali i Bobby Darin i Bobby Vee i Bobby Rydell i Bobby Neely i mnogi drugi Bobbyji. Ime Bob Dylan izgledalo je i zvučalo bolje nego Bob Allyn. Kad su me u Gradovima Blizancima, Minneapolisu i St. Paulu, prvi put upitali kako se zovem, bez razmišljanja sam odgovorio, instinktivno i automatski, jednostavno: “Bob Dylan.” Sad sam se trebao naviknuti da me ljudi zovu Bob. Nikad me prije nisu tako zvali, pa im se isprva nisam odazivao kad bi me tako oslovili. Što se Bobbyja Zimmermana tiče, neuvijeno ću vam reći kako stvari stoje, pa slobodno provjerite. Jedan od prvih predsjednika San Bernardino Angelsa bio je Bobby Zimmerman, koji je poginuo 1964. na utrci u Bass Lakeu. Auspuh mu je pao s motora,

30

on je skrenuo za 180 stupnjeva da ga uzme pred ostatkom sudionika utrke i poginuo je na licu mjesta. Te osobe više nema. Tu mu je bio kraj. Završio sam pismo Reenie i potpisao ga kao Bobby. Pod tim me imenom znala i pod tim će me imenom uvijek znati. Vaţno je kako se što piše. Da sam morao izabrati izmeĎu imena Robert Dillon i Robert Allyn, izabrao bih Robert Allyn, jer bolje izgleda napismeno. Ime Bob Allyn uopće ne bi funkcioniralo - zvuči kao da pripada prodavaču rabljenih automobila. Sve mi se činilo da je Dylan svojedobno morao biti Dillon i da je on takoĎer promijenio način na koji mu se ime piše, ali nije bilo načina da to dokaţem. Kad sam već kod Bobbyja, moj stari prijatelj i kolega Bobby Vee imao je novu pjesmu na toplistama, “Take Good Care of My Baby”. Bobby Vee je bio iz Farga u Sjevernoj Dakoti, odrastao je u kraju blizu mojega. U ljeto ‟59. imao je regionalnu hit ploču, “Suzie Baby”, na jednoj lokalnoj etiketi. Sastav mu se zvao The Shadows, a ja sam onamo otišao autostopom i nagovorio ga da me prime u sastav kao pijanista na nekim lokalnim gaţama, jednoj čak u crkvenom podrumu. Nastupio sam nekoliko puta s njim, ali njemu baš i nije trebao pijanist, a uostalom, u prostorima u kojima je nastupao bilo je teško pronaći ugoĎen klavir. Bobby Vee i ja imali smo mnogo toga zajedničkog, iako će nas ţivot odvesti u vrlo različitim smjerovima. Imali smo istu glazbenu prošlost i potekli iz istog mjesta u istom razdoblju. I on je otišao sa Srednjeg zapada i stigao do Hollywooda. Bobby je imao metalan, rezak ton glasa, melodiozan poput srebrnog zvona, kao u Buddyja Hollyja, samo dublji. Kad sam ga upoznao, bio je velik pjevač rockabillyja, a sad je promijenio ţanr i postao zvijezda rocka. Snimao je za Liberty Records i pjesme su mu jedna za drugom ulazile u prvih 40. Još je imao pjesme na ljestvicama čak i rame uz rame s Beatlesima, nakon što su osvojili zemlju. Sadašnji mu je hit, “Take Good Care of My Baby”, bio jedan od najvještije sročenih. Htio sam se opet vidjeti s njim, pa sam otišao linijom D do kazališta Brooklyn Paramount na Aveniji Fiatbush, gdje je nastupao uz The Shirelles, Danny and the Juniors, Jackiejem Wilsonom, Benom E. Kingom, Maxine Brown i još neke. Sad je bio na vrhu te scene. Imao sam dojam da mu se prilično toga dogodilo u kratko vrijeme. Bobby je izašao da me pozdravi, neopterećen kao i uvijek, odjeven u svjetlucavo srebrno odijelo s uskom kravatom, iskreno sretan što me vidi, nije čak ni djelovao iznenaĎeno. Malo smo razgovarali. Pitao me o New Yorku, kako mi je tu. “Stalno hodam. Treba odrţati noge u kondiciji”, rekao sam mu. Kazao sam mu da sad sviram po folk-klubovima, ali bilo je nemoguće objasniti mu makar i okvirno o čemu se tu radi. Jedine odrednice njemu bi bile The Kingston Trio, Brothers Four, takvi sastavi. Postao je miljenik široke publike popa. Ja pak nisam imao ništa protiv pop-pjesama, ali definicija pop-pjesama se mijenjala. Više nekako nisu bile baš onako dobre kao nekad. Oboţavao sam pjesme poput “Without a Song”, “Old Man River”, “Stardust” i stotina drugih. Najdraţa od svih ovih novih bila mi je “Moon River”. Znao bih je otpjevati i u snu. I mene je moj “Huckleberry friend” čekao tamo gore iza ugla, moţda na 14, ulici. Kod Raya, gdje nije bilo puno ploča folka, često sam znao pustiti fenomenalnu “Ebb Tide” Franka Sinatre, koja bi me svaki put ispunila strahopoštovanjem. Stihovi su joj bili tako začudni i moćni. Dok je Frank pjevao tu pjesmu, sve sam mogao čuti u njegovu glasu - smrt, Boga i svemir, sve. Ipak, imao sam drugog posla i te stvari nisam mogao prečesto slušati. Dok sam bio s Bobbyjem, nisam mu htio sebično oduzimati vrijeme, pa smo se pozdravili i ja sam prošao kroz kazalište sa strane i izašao na jedna bočna vrata. Gomila mladih djevojaka čekala ga je na hladnoći pred zgradom. Probio sam se kroz njih do stiske taksija i osobnih automobila što je polako prtila ledenim ulicama i krenuo natrag do postaje podzemne. Neću vidjeti Bobbyja Veeja idućih trideset godina, a iako će se stvari jako promijeniti, uvijek ću ga smatrati bratom. Kad god bih negdje vidio njegovo ime, bilo mi je kao da je uz mene.

Greenwich Village bio je pun folk-klubova, barova i kavana, a mi koji smo svirali po svima njima izvodili smo starinske folk-pjesme, seoske blues i plesne napjeve. Nekolicina je pisala i svoje pjesme, kao Tom Paxton i Len Chandler, a kako su se uz nove tekstove sluţili starim melodijama, uglavnom su bivali prihvaćeni. I Len i Tom pisali su aktualne pjesme - pjesme u kojima bi iz novina izabirali članke puknutih, izopačenih tema - udala se časna sestra, srednjoškolski učitelj skočio s 31

Brooklynškog mosta, turiste opljačkali na benzinskoj crpki, ljepoticu s Broadwaya prebili i ostavili u snijegu, sve u tom stilu. Len je obično znao izvući nekakvu pjesmu iz svega toga, naći nekakav pristup. I Tomove su pjesme bile aktualne, iako mu je najpoznatija pjesma, “Last Thing on My Mind”, bila čeznutljiva romantična balada. Ja sam ih napisao nekoliko i uvrstio na svoj repertoar, ali zaista sam mislio da nisu bogzna što. Ionako sam pjevao pregršt aktualnih pjesama. Pjesme o stvarnim dogaĎajima uvijek su bile aktualne. Obično se u njima, ipak, moglo pronaći neko stajalište i razabrati koliko vrijedi, a pisac i ne mora biti precizan, moţe ti reći što god hoće, a ti ćeš mu vjerovati. Billy Gashade, čovjek koji je navodno napisao baladu o Jesseu Jamesu, navodi te da povjeruješ kako je Jesse pljačkao bogate da bi davao siromašnima i da ga je konačno ubila “prljava mala kukavica”. U pjesmi Jesse pljačka banke i daje novac jadnicima, a na kraju ga izda prijatelj. Prema svim dostupnim činjenicama, s druge strane, Jesse je bio krvoţedni ubojica, nimalo sličan tom opjevanom Robinu Hoodu. Ali Billy Gashade je imao zadnju riječ, pa je stvari okrenuo naglavce. Aktualne pjesme nisu bile prosvjedne pjesme. Izraz “prosvjedni pjevač” nije još ni postojao, baš kao ni izraz “kantautor”. Ili si bio izvoĎač ili nisi, to je bilo više-manje to - pjevač folka ili ne. Izraz kojim su se ljudi sluţili bio je “pjesme neslaganja”, ali i to je bilo rijetko. Poslije sam pokušao objasniti da se ne smatram prosvjednim pjevačem, da je došlo do neke zabune. Nisam smatrao da prosvjedujem protiv nečega, ništa više nego što sam drţao da Woody Guthrie u svojim pjesmama prosvjeduje protiv nečega. Nisam smatrao Woodyja prosvjednim pjevačem. Ako je on takav, onda su takvi i Sleepy John Estes i Jelly Roll Morton. S druge strane, dosta sam često znao čuti buntovničke pjesme, a one su me istinski dirale. The Clancy Brothers - Tom, Paddy i Liam - i njihov frend Tommy Makem stalno su ih pjevali. Sprijateljio sam se s Liamom i počeo zalaziti kasno navečer u White Horse Tavern u Ulici Hudson, mahom irski bar u koji su uglavnom zalazili dečki iz starog kraja. Svu noć bi pjevali birtaške pjesme, narodne balade i buntovničke budnice od kojih bi se cijela kuća tresla. Te buntovničke pjesme bile su nešto zaista ozbiljno. Rječnik im je bio ţivopisan i provokativan - u riječima se svašta zbivalo, sve se pjevalo baš od srca. Pjevaču su se oči uvijek veselo zakrijesile, moralo je biti tako. Oboţavao sam te pjesme i čuo sam ih u glavi još dugo poslije, i do sutra. Ipak, nisu to bile prosvjedne pjesme, nego buntovničke balade... čak i u jednostavnoj, melodičnoj baladi za snubljenje bunt bi čekao tik iza ugla. Nije ga se moglo izbjeći. Bilo je takvih pjesama i na mojem repertoaru, gdje bi se nešto krasno odjednom okrenulo naglavce, ali umjesto da se pojavi bunt, pojavila bi se sama smrt, mrtvačka glava. Bunt mi se glasnije obraćao. Buntovnik je bio ţiv i zdrav, romantičan i častan. Mrtvačka glava nije bila takva. U meni je sazrijevala misao da je vrijeme za promjenu. No irski krajolik nije bio baš sličan američkome, pa ću morati naći neke pločice s klinastim pismom - neki arhajski gral da mi obasja put. Shvatio sam kakve bih to pjesme htio pisati, samo još nisam znao kako se to radi. Sve sam radio brzo. Brzo sam mislio, brzo sam jeo, brzo sam pričao i brzo hodao. Čak sam i svoje pjesme brzo pjevao. Trebao sam si usporiti um ako već hoću postati skladatelj koji bi imao išta valjano reći. Nisam mogao točno pretočiti u riječi ono što sam ţelio, ali počeo sam načelno tragati za tim, prijeko u Javnoj knjiţnici New Yorka, monumentalnoj graĎevini s mramornim podovima i zidovima, pozamašnim i prostranim prostorijama, svodom odozgo. U zgradi što zrači pobjedom i slavom čim se u nju uĎe. U jednoj od čitaonica na katu počeo sam čitati novinske članke na mikrofilmu od 1855. do otprilike 1865., da vidim kakva je tada bila svakodnevica. Nisu me toliko zanimale teme koliko jezik i retorika tog vremena. Listove poput The Chicago Tribunea, The Brooklyn Daily Timesa i The Pennsylvania Freemana. I druge, kao što su The Memphis Daily Eagle, The Savannah Daily Herald i Cincinnati Enquirer. Nije mi bilo kao da su iz drugog svijeta, već iz istog, samo uzbuĎenijeg, a pitanje ropstva nije tu bila jedina tema. Bilo je priloga o reformističkim pokretima, ligama protivnika kocke, porastu zločina, dječjoj radnoj snazi, crnačkoj suzdrţljivosti, tvornicama s ropskim nadnicama, prisegama na odanost domovini i javnim okupljanjima na kojima se obnavljala i potvrĎivala vjera. Stjecao bih dojam da bi same novine mogle buknuti munjom koja će sve saţgati, svemu donijeti propast. Svi se sluţe jednim te istim 32

Bogom, navode jednu te istu Bibliju i zakon i knjiţevnost. Plantaţerski robokrati iz Virginije optuţuju se da prave i prodaju vlastitu djecu. Sjevernjački su gradovi puni nezadovoljstva, a dugovi se strelovito mnoţe, naizgled nezaustavljivo. Plantaţerska aristokracija vodi svoje posjede kao gradodrţave. Slično je kao u Rimskoj Republici, gdje elitna skupina tipova vlada navodno uime općeg dobra. Imaju pilane, mlinove, pecare, dućane i tako dalje. Svakom stanju svijesti oponira neko drugo... Kršćanska samilost i čudne filozofije uma okrenute naglavce. Ţestoki govornici, poput Williama Lloyda Garrisona, sumnjivog abolicionista iz Bostona koji čak izdaje vlastite novine. Izbijaju neredi u Memphisu i New Orleansu. U New Yorku izbija bunt u kojem dvjesto ljudi pogiba ispred Metropolitan Opere zato što je engleski glumac preuzeo ulogu od američkoga. Zagovornici ukidanja ropskog rada raspiruju mase u Cincinattiju, Buffalu i Clevelandu, govore im da će ako se juţnim drţavama dopusti da zavladaju, sjevernjački tvorničari biti primorani upotrijebiti robove kao besplatnu radnu snagu. I to izaziva nerede. Lincoln se javlja na sceni potkraj 1850-ih. Sjevernjački ga tisak naziva pavijanom ili ţirafom, prikazuju ga u nizu karikatura. Nitko ga ne shvaća ozbiljno. Nemoguće je zamisliti da će postati današnji otac nacije. Pitaš se kako se u jednom narodu tako povezanom zemljopisom i vjerskim idealima moţe izroditi tako ogorčeno neprijateljstvo. Nakon nekog vremena više nisi svjestan ničega osim kulture osjećaja, crnih dana, raskola, uzvraćanja zlom za zlo, skretanja zajedničke sudbine ljudskog bića s puta. Sve je to jedna duga pogrebna pjesma, ali u njezinim temama ima izvjesnog nesavršenstva, visokoapstraktne ideologije, mnoštva epskih, bradatih likova, uzvišenih ljudi koji nisu nuţno dobri. Nijedna pojedinačna ideja ne zadovoljava te dugo. Teško je, pritom, pronaći makar jednu neoklasičnu vrlinu. Sva ta retorika o viteštvu i časti - to je zacijelo pridodano poslije. Čak i pojam juţnjačke ţenstvenosti. Sramota je što se dogodilo sa ţenama. Većinom su ih ostavili na farmama da gladuju s djecom, nezaštićene i prepuštene snalaţenju kao ţrtve vihora. Patnja je beskonačna, a kazna će trajati vječno. Sve je to tako nestvarno, visokoparno i licemjerno u isti mah. Drugačije se, takoĎer, poimalo vrijeme. Na Jugu se ţivjelo prema izlasku Sunca, podnevu, zalasku Sunca, proljeću, ljetu. Na Sjeveru se ţivjelo prema satu. Znaku za početak smjene, sirenama i zvonima. Sjevernjaci su morali biti “na vrijeme”. Na neki način, GraĎanski će rat biti bitka izmeĎu dviju vrsta vremena. Ukidanje ropstva kao da i nije bila tema kad su se ispalili prvi hici u Fort Sumteru. ProĎu te srsi od toga. Doba u kojem sam ţivio nije sličilo onome dobu, ali opet i jest, na neki tajanstven i tradicionalan način. Ne samo pomalo, već jako. Ţivio sam ponad širokog spektra zbivanja i zajedništva, a temeljna psihologija tog ţivota bila je u cijelosti njegov dio. Kad bi ga se obasjalo svjetlom, vidjela bi se cjelokupna sloţenost ljudske prirode. U ono vrijeme Amerika je bila razapeta na kriţ, umrla je i uskrsnula. Ničega laţnog nije bilo u tome. Ta grozna istina bit će sveobuhvatan predloţak za sve što ću napisati. Nabubao sam koliko sam mogao podnijeti, spremio sve to u neki zabitni kutak svojega uma i pustio ga na miru. Računao sam da poslije mogu poslati kamion da mi to dostavi. Dolje u Villageu ništa mi nije djelovalo neobično. Ţivot nije bio sloţen. Svi su traţili prilike. Neki će ih dobiti, pa će klisnuti, a drugi nikad neće. Moja je stizala, ali tek za neko vrijeme. Len Chandler, klasično odgojeni glazbenik iz Ohija, nastupao je u istom programu sa mnom u Gaslightu, pa smo se sprijateljili. Obično smo se druţili ili gore u sobi za kartanje izmeĎu nastupa ili katkad u Metro Dineru, blizu 6. avenije. Len je bio obrazovan i ozbiljno je gledao na ţivot, čak je radio sa suprugom u donjem dijelu grada na otvaranju škole za neprivilegiranu djecu. Bavio se pisanjem aktualnih pjesama, a nadahnuće je crpio iz novina. Obično je sastavljao nove tekstove za stare melodije, ali katkad je skladao i vlastite. Jedna od njegovih najţivopisnijih pjesama pripovijedala je o nemarnome vozaču školskog autobusa u Kolor adu, koji se nepaţnjom survao s litice u autobusu punom djece. Imala je originalnu melodiju, a kako mi se ta melodija jako svidjela, napisao sam vlastite stihove za nju. Len se nije protivio. Pili bismo kavu i prelistavali dnevne novine ostavljene na šanku, da vidimo ima li u bilo kojima od njih graĎe za pjesme. Nakon što sam vidio novine u Javnoj knjiţnici New Yorka, aktualni su mi listovi djelovali gotovo isprazno i dosadno. Francuska je bila u vijestima jer je detonirala atomsku bombu u Sahari. Francusku je Ho Si Min upravo bio izbacio iz Sjevernog Vijetnama nakon punih stotinu godina kolonijalne vladavine. Bilo 33

mu je dosta Francuza. Pretvorili su njihov glavni grad Hanoi u “orijentalni Pariz pun bordela”. Ho ih je šutnuo odande i sad je kanio nabavljati potrepštine iz Bugarske i Čehoslovačke. Francuzi su zemlju pljačkali godinama. Novine su izvještavale da je u Hanoiu prljavo i otuţno, da se ljudi oblače u bezoblične kineske kaputiće i da se muškarci i ţene više ne mogu razlikovati - svi se voze na biciklu i triput dnevno izvode tjelovjeţbu u javnosti. Iz novina se stjecao dojam da je to nekakvo čudno mjesto. Vijetnamce bi moţda trebalo dovesti u red - moţda bi trebalo onamo poslati malo Amerikanaca. Uglavnom, Francuska je sad ušla u atomsko doba, pa su se javljali pokreti za zabranu bombe, francuske, američke, ruske, bilo čije, ali taj pokret je imao i protivnike. Cijenjeni psihijatri objašnjavali su da su neki od tih ljudi koji tvrde da se tako jako protive nuklearnim pokusima zapravo svjetovni propovjednici sudnjega dana - da bi im zabrana atomskih bombi uskratila pojam predstojećeg usuda koji im nasušno treba. Len i ja nismo mogli vjerovati što to čitamo. Bilo je članaka o stvarima poput novih fobija modernog čovjeka, svi s kićenim latinskim nazivima, poput straha od cvijeća, straha od mraka, od visine, straha od prelaţenja mostova, od zmija, straha od starenja, straha od oblaka. Strah je moglo izazvati sve što ti padne na pamet. Menije glavni strah bio da mi se gitara ne raštima. Ţene su, takoĎer, sve otvorenije progovarale u vijestima, suprotstavljajući se statusu quo. Neke su se bunile da im se govorilo kako trebaju i zasluţuju jednaka prava, a nakon što su ih dobile, optuţili su ih da su postale odviše muškobanjaste. Neke ţene traţile su da ih se naziva “ţenom” nakon navršene dvadeset prve godine. Neke djevojke, odnosno ţene, zaposlene kao prodavačice, nisu htjele da ih se naziva “gospoĎicama”. Stvari su se komešale i u crkvama. Neki bijeli svećenici nisu htjeli da ih se oslovljava s “the Reverend”. Htjeli su da ih se zove jednostavno “Reverend”. Semantika i nazivlje mogli su vas otjerati u ludilo. Znalo se da ako čovjek ţeli biti uspješan, mora postati prekaljeni individualac, ali onda mora učiniti neke ustupke. Nakon toga, mora se prilagoditi. Od prekaljenog individualca do konformista moglo se prijeći u tren oka. Len i ja smatrali smo sve to idiotizmom. Stvarnost nije bila tako jednostavna, a svatko je na nju gledao iz svojeg kuta. Komad Jeana Geneta Balkon davao se u Villageu, prikazujući svijet kao mastodontski kupleraj gdje kaos vlada svemirom, gdje je čovjek sâm i napušten u besmislenu kozmosu. Komad je bio iznimno usredotočen, a prema onome što sam saznao o razdoblju GraĎanskog rata, mogao je nastati i prije sto godina. I pjesme koje ću ja pisati bit će takve. Neće se prilagoĎavati suvremenim idejama. Nisam tad još bio počeo pisati nizove pjesama do kojih ću doći, ali Len jest, a sve oko nas djelovalo je apsurdno - na djelu je bila svojevrsna svijest o ludilu. Čak su nelagodno izgledale i snimke Jackie Kennedy dok ulazi i izlazi kroz obrtna vrata hotela Carlyle u gornjem dijelu grada s vrećicama punim kupljene odjeće. U obliţnjem Biltmoreu odrţavao se skup Kubanskog revolucionarnog vijeća. Vlada Kube u izgnanstvu. Nedavno su odrţali konferenciju za novinare, rekavši da trebaju bazuke, bestrzajne puške i pirotehničare, a sve to nije jeftino. Uspiju li skupiti dovoljan broj donacija, mogli bi vratiti vlast nad Kubom, onom starom Kubom, zemljom plantaţa, šećerne trske, riţe, duhana - patricija, rimske republike. U sportskim su vijestima New York Rangersi pobijedili Chicago Blackhawkse s 2:1, a Vic Hadfield je postigao oba zgoditka. Naš potpredsjednik, visoki Teksašanin Lyndon Johnson, bio je takoĎer vrlo osebujan tip. Pukao je i pobjesnio na Tajnu sluţbu SAD-a - rekao im je da ga prestanu sputavati, da ga prestanu uhoditi, slijediti ga gdje god da poĎe. Johnson grabi tipove za revere i stišće im zatiljke da im to utuvi u glavu. Podsjetio me na Теха Rittera - djelovao mi je prostodušno i ljudski. Poslije, nakon što postane predsjednik, posluţit će se izrazom “nadvladat ćemo” u jednom govoru upućenom američkom narodu. “Nadvladat ćemo” je bila duhovna koračnica pokreta za graĎanska prava. Godinama je to bio poziv oko kojega su se okupljali potlačeni. Johnson je protumačio tu ideju kako njemu odgovara, umjesto da je uguši. Nije bio tako narodski čovjek kako se činilo. Tih je dana prevladavajuća tlapnja glasila da svatko moţe sve, čak i otići na Mjesec. Mogli ste učiniti što vas je volja - u oglasima i napisima, zanemariti svoja ograničenja, usprkositi im se. Ako ste bili neodlučna osoba, mogli ste postati voĎa i nositi lederhosen. Ako ste bili kućanica, mogli ste postati glamurozna djevojka u tamnim naočalama sa šljokicama. Da niste moţda priglupi? Ništa se ne brinite - moţete biti intelektualni genij. Ako ste stari, moţete biti mladi. Sve je bilo moguće. Bilo je gotovo kao da se ratuje protiv samoga sebe. Mijenjao se i svijet umjetnosti, okretao naglavce. Apstraktno slikarstvo i atonalna glazba izlazili su na scenu i prepoznatljivu stvarnost mijenjali do 34

neprepoznatljivosti. Sâm bi se Goya izgubio na pučini da je pokušao zaploviti na tom novom valu umjetnosti. Len i ja pripisivali smo svemu tome onoliku vrijednost koliku ima, i ni centa više. Jedan tip koji se stalno javljao u vijestima bio je Caryl Chessman, zloglasni silovatelj kojega su zvali Bandit Crvenog Svjetla. Čekao je smaknuće u Kaliforniji nakon što su ga izveli pred sud i osudili zbog silovanja mladih ţena. Izvodio je to na kreativan način - stavljao je crvenu rotirku na krov svojeg automobila i tako navodio cure da stanu uz rub kolnika, pa bi im naredio da izaĎu, odvukao ih u šumu, opljačkao i silovao. Već je dosta dugo čekao izvršenje smrtne kazne i ulagao molbu za molbom, ali zadnja mu je molba bila konačna i sad je bio predviĎen za odlazak u plinsku komoru. Chessman je postao cause célebre i uglednici su stali na njegovu stranu. Norman Mailer, Ray Bradbury, Aldous Huxley, Robert Frost, čak i Eleanor Roosevelt, pozivali su da mu se poštedi ţivot. Jedna udruga protivnika smrtne kazne zamolila je Lena da napiše pjesmu o Chessmanu. “Kako se piše pjesma o propalici koji siluje mlade ţene, kako bi se tome moglo pristupiti?” upitao me kao da mu se mašta doista raspalila. “Ne znam, Len, valjda bi je trebalo polako graditi... moţda početi s crvenim svjetlom.” Len na kraju nije napisao tu pjesmu, ali mislim da netko drugi jest. Chandleru je u svakom slučaju valjalo priznati da je neustrašiv. Nije trpio budale i nitko mu nije mogao stati na put. Bio je snaţno graĎen, kao linijski branič, mogao vas je šutnuti k‟o mladog majmuna odavde do Kineske četvrti, i vjerojatno svakome razbiti nos. Studirao je ekonomiju i prirodne znanosti, sve je kuţio. Len je bio briljantan i pun dobre volje, jedan od onih koji vjeruju da jedan zaseban ţivot moţe imati utjecaja na cjelokupno društvo. Uz to što je pisao pjesme, bio je i lovac na uzbuĎenja. Jedne studene zimske noći sjedio sam iza njega na njegovoj vespi i jurio pod punim gasom preko Brooklyn Bridgea, a srce mi je zamalo iskočilo na usta. Motor je jurio po rešetkastoj podlozi po snaţnom vjetru, a ja sam imao dojam da bih svaki tren mogao izletjeti sa sjedala - vijugali smo kroz noćni promet, od čega sam se nasmrt isprepadao - stalno smo se sklizali po zaleĎenom čeliku. Cijelim putem bio sam na rubu ţivaca, ali osjećao sam da Chandler drţi stvari pod kontrolom, da mu oči ne trepću i da je nepogrešivo usredotočen. Nije bilo sumnje, nebo je bilo na njegovoj strani. Takav sam dojam imao samo o nekolicini ljudi. Kad nisam stanovao kod Van Ronka, obično sam spavao kod Raya, vraćao se pred zoru, uspinjao mračnim stubištem i paţljivo zatvarao vrata za sobom. Smjestio bih se na rasklopljeni kauč kao da ulazim u trezor. Ray nije bio tip kojem ništa nije na umu. Znao je što misli i znao je to izraziti, nije u ţivotu ostavljao prostora za pogreške. Svakodnevne ţivotne stvari nisu ga dirale. Kao da je imao neko zlatno shvaćanje stvarnosti, nije se uzrujavao zbog sitnica, citirao je Psalme i spavao s pištoljem pokraj uzglavlja. Povremeno bi znao reći zaista radikalne stvari. Jedanput je kazao da predsjednik Kennedy neće doţivjeti kraj svog mandata zato što jekatolik. To me podsjetilo na moju baku, koja mi je rekla da je papa kralj Zidova. Ţivjela je u našem kraju, u Duluthu, na zadnjem katu stambene zgrade u 5. ulici. S prozora njezine straţnje sobe vidjelo se jezero Superior, zlokobno i prijeteće, s tegljačima za prijevoz ţeljezne sirovine i teglenicama u daljini, tuljenjem sirena za maglu slijeva i zdesna. Baka je imala samo jednu nogu i nekoć je bila švelja. Ponekad bi vikendom moji roditelji otišli autom iz Iron Rangea u Duluth i ostavili me kod nje na nekoliko dana. Bila je crnomanjasta i pušila je lulu. Druga strana moje obitelji imala je svjetliju koţu i kosu. Glas moje bake imao je nezaboravan prizvuk - na licu joj je stalno bio napola beznadan izraz. Ţivot joj nije bio lak. Došla je u Ameriku iz Odesse, lučkoga grada na jugu Rusije. To mjesto je pomalo sličilo Duluthu, istog temperamenta, klime i krajolika, a i smješteno odmah uz veliku vodenu masu. Zapravo je podrijetlom bila iz Turske. Isplovivši iz pristanišnog mjesta Trabzona, preplovila je Crno more - koje su stari Grci zvali Euksinskim - ono o kojem je lord Byron pisao u Don Juanu. Njezina je obitelj potjecala iz Kagizmana, grada u Turskoj smještenog blizu granice s Armenijom, i nosila je kirgisko ime. I roditelji mojega djeda bili su rodom iz istog područja, gdje su uglavnom bili postolari i koţari. Preci moje bake bili su iz Carigrada. Kao tinejdţer, pjevao sam pjesmu Ritchieja Valensa “In a Turkish Town”, sa stihovima “mystery Turks and the stars above”, i više mi je odgovarala nego “La Bamba”, Ritchiejeva pjesma koju su pjevali svi ostali, a meni nikad nije bilo jasno zašto. Moja 35

je majka čak imala prijateljicu po imenu Nellie Turk, koja je stalno bila tu negdje dok sam bio dječak. Kod Raya nije bilo nijedne ploče Ritchieja Valensa, ni “Turkish Towna” ni drugih. Imao je uglavnom klasičnu glazbu i jazz sastave. Ray je kupio cijelu svoju zbirku ploča od nekog fiškala koji se razvodio. Bilo je Bachovih fuga i Berliozovih simfonija - Händelov Mesija i Chopinova Poloneza u A-duru. Madrigali i religijska djela, violinski koncerti Dariusa Milhauda - simfonijske poeme virtuoza na glasoviru, gudačke serenade s temama sličnim plesovima polke. Plesovi polke uvijek bi me razgalili. To je bila prva vrsta glasne, ţive glazbe koju sam u ţivotu čuo. Subotom navečer gostionice bi bile pune polka-sastava. SviĎale su mi se i snimke skladbi Franza Liszta sviĎalo mi se kako jedan glasovir moţe zvučati kao cijeli orkestar. Jedanput sam pustio Beethovenovu Patetičnu sonata - bila je melodiozna, ali je u isti mah zvučala kao niz podrigivanja i kruljenja i drugih fizikalnih potreba. Bila mi je smiješna - zvučala je kao crtić. S teksta na omotnici ploče saznao sam da je Beethoven bio čudo od djeteta, da ga je otac iskorištavao i da je Beethoven ostao nepovjerljiv prema svima do kraja ţivota. Svejedno, to ga nije spriječilo da piše simfonije. Slušao sam i mnogo ploča jazza i bebopa. Ploče Georgea Russella ili Johnnyja Colea, Reda Garlanda, Dona Byasa, Rolanda Kirka, Gila Evansa - Evans je snimio obradu Leadbellyjeve pjesme “Ella Speed”. Nastojao sam razabrati melodije i strukture. Bilo je puno sličnosti izmeĎu pojedinih vrsta jazza i folk-glazbe. “Tattoo Bride”, “A Drum Is a Woman”, “Tourist Point of View” i “Jump for Joy” - sve od Dukea Ellingtona - zvučale su kao profinjena folk-glazba. Glazbeni se svijet iz dana u dan širio. Ploče su izdavali Dizzy Gillespie, Fats Navarro i Art Farmer, a Charlie Christian i Benny Goodman snimili su fantastične stvari. Kad sam se trebao jako brzo razbuditi, pustio bih si “Swing Low Sweet Cadillac” ili “Umbrella Man” Dizzyja Gillespieja. “Hot House” Charlieja Parkera bila je dobra ploča za buĎenje. Znalo se naići na ljude koji su čuli i vidjeli Parkerove nastupe i činilo se kao da im je prenio neku tajnu bit ţivota. Monkova “Ruby, My Dear” bila je još jedna takva ploča. Monk je svirao u klubu Blue Note u 3. ulici s Johnom Oreom na basu i bubnjarom Frankiejem Dunlopom. Ponekad je popodne bio ondje, sjedio za klavirom sasvim sam i svirao stvari koje su zvučale kao Ivory Joe Hunter - a velik, napola pojeden sendvič stajao mu je na klaviru. Svratio sam onamo jedno poslijepodne, samo da ga slušam - rekao sam mu da sviram folk-glazbu malo dalje u ulici. “Svi mi sviramo folk-glazbu”, rekao je. Monk je bio u vlastitom dinamičkom svijetu čak i dok je tratio vrijeme. Čak i tad je prizivao magične sjenke u ţivot. Jako mi se sviĎao suvremeni jazz, volio sam ga slušati u klubovima... ali nisam ga pratio i nisam bio uronjen u njega. Nije u njemu bilo nijedne obične riječi s konkretnim značenjem, a ja sam morao čuti stvari jasno i glasno na Kraljevom engleskom. Folk-pjesme bile su te koje su mi se najizravnije obraćale. Tony Bennett pjevao je na Kraljevom engleskom, a jedna od njegovih ploča našla se ondje - ona po imenu Hit Songs of Tony Bennett, na kojoj su bile “In the Middle of an Island”, “Rags to Riches” i pjesma Hanka Williamsa “Cold, Cold Heart”. Hanka sam prvi put čuo kad je pjevao na Grand Ole Opryju, radijskoj emisiji što se subotom uvečer emitirala iz Nashvillea. Roya Acuffa, voditelja programa, spiker je nazivao “Kraljem country glazbe”. Nekoga bi svaki put predstavili kao “idućega guvernera Tennesseeja”, a u emisiji se reklamirala hrana za pse i prodavale su se police mirovinskog osiguranja. Hank je pjevao “Move It On Over”, pjesmu o ţivotu u štenari, koja mi je bila zaista smiješna. Pjevao je i duhovne napjeve, poput “When God Comes and Gathers His Jewels” i “Are You Walking and a-Talking for the Lord”. Zvuk njegova glasa probijao me kao električna palica, pa sam se uspio domoći nekoliko njegovih singlica na 78 okretaja - “Baby, We‟re Really in Love”, “Honky Tonkin‟” i “Lost Highway” - koje sam neprestano puštao. Zvali su ga “hillbilly pjevačem”, ali ja nisam znao što bi to značilo. Homer i Jethro bili su bliţi mojem poimanju hillbillyja. Hank nije bio nikakva seljačina. Nije u njemu bilo ničega posprdnog. Čak i kao mladić, poistovjećivao sam se potpuno s njim. Nisam morao doţivjeti ništa od onog što je Hank doţivio a da bih znao o čemu on to pjeva. Nikad nisam vidio crvendaća koji plače, ali to sam mogao zamisliti, što bi me rastuţilo. Kad je pjevao “the news is out all over town”, znao sam na koju to vijest misli, iako baš i nisam znao. Prvom prilikom kanio sam otići na ples i takoĎer izlizati cipele. Poslije ću saznati da je Hank umro na Novu godinu na straţnjem sjedalu auta i drţat ću fige u nadi da to nije istina. Ali bila je istina. Bilo mi je kao da se srušilo silno stablo. Vijest o Hankovoj 36

smrti pogodila me ravno u prsa. Tišina svemira nikad mi nije djelovala tako bučno. Intuitivno sam, ipak, znao da njegov glas nikad neće zaći za obzor ili utihnuti - glas poput prekrasna roga. Mnogo kasnije otkrit ću da je Hank cijeli ţivot proveo u nesnosnim bolovima, da je patio od teških nevolja s kraljeţnicom - da je bol zacijelo bila čisto mučenje. U svjetlu toga, to više zaprepašćuje slušanje njegovih ploča. Gotovo kao da je prkosio zakonima gravitacije. Ploču Luke the Drifter praktički sam izlizao. To je ona na kojoj on pjeva i recitira parabole, poput onih iz Propovijedi s gore. Mogao sam po cijeli dan slušati Luke the Drifter i sâm tako otploviti, postati posve uvjeren u ljudsku dobrotu. Kad čujem Hanka kako pjeva, svi pokreti nestaju. I najmanji šapat djeluje mi kao svetogrĎe. S vremenom sam shvatio da se u Hankovim snimljenim pjesmama nalaze arhetipska pravila poetskog pisanja pjesama. Arhitektonika je poput mramornih stupova, kojih tu mora biti. Čak i njegovi tekstovi - svi su mu slogovi tako raspodijeljeni da imaju savršenog matematičkog smisla. Štošta se moţe naučiti o strukturi pisanja pjesama slušanjem njegovih ploča, a ja sam ih puno slušao i pohranio ih u sebi. Za nekoliko će godina Robert Shelton, kritičar folka i jazza za The New York Times, u recenziji jednog od mojih nastupa napisati nešto u ovom stilu: “poput kriţanca zborskog pjevača i bitnika... krši sva pravila pisanja pjesama, osim toga što ima reći.” Znao to Shelton ili ne, pravila su bila Hankova pravila, ali meni nije bilo ni na kraj pameti da ih kršim. Samo sam htio izraziti nešto smješteno izvan okvira. Jedne noći je Albert Grossman, menadţer Odette i Boba Gibsona, došao u Gaslight na razgovor s Van Ronkom. Kad god bi došao, nije ga se moglo ne primijetiti. Izgledao je kao Sidney Greenstreet iz Malteškog sokola, goleme pojave, uvijek odjeven u konvencionalno odijelo i kravatu, a sjedio je za stolom u kutu. Kad bi govorio, glas mu je obično bučio poput tutnjave ratnih bubnjeva. Prije je govorio reţanjem nego glasom. Grossman je bio iz Chicaga i isprva se nije bavio šoubiznisom, ali nije dopuštao da mu to stane na put. Nije bio puki trgovac, već vlasnik noćnog kluba u Vjetrovitom gradu, gdje se morao baktati s kvartovskim šefovima i raznim podmazivanjima i nalozima, i nosio je Colt 0.45. Grossman nije bio blesav. Van Ronk mi je poslije rekao da je Grossman s njim razgovarao o mogućnosti da Dave pristupi novoj folk-supergrupi koju on upravo okuplja. Grossman nije imao ni iluzija ni sumnji u to da će ta grupa izbiti ravno na vrh, steći nesagledivu popularnost. Dave je ipak na kraju odbio. Nije to bila njegova furka, ali Noel Stookey će prihvatiti ponudu. Grossman je promijenio Stookeyjevo ime u Paul, a sastav koji je stvorio dobio je ime Peter, Paul and Mary. Upoznao sam Petera prije, još u Minneapolisu, dok je bio gitarist plesne skupine koja je gostovala u gradu, a Mary sam znao od samog dolaska u Village. Bilo bi zanimljivo da je Grossman mene zamolio da uĎem u grupu. I ja bih morao promijeniti svoje ime u Paul. Grossman me, dapače, tu i tamo čuo kako sviram, ali nisam znao kako me doţivio. Za to je ionako još bilo prerano. Nisam još bio onaj glazbenik-pjesnik koji ću postati, Grossman još nije mogao stati iza mene. Ali stat će.

Probudio sam se oko podneva uz miris odreska s lukom koji se pirjao na plameniku. Chloe je stajala nad štednjakom, a tava je cvrčala. Nosila je japanski kimono prebačen preko crvene flanelske košulje, a miris mi je štipao nosnice. Nasušno sam trebao plinsku masku. Kanio sam otići u posjet Woodyju Guthrieju, ali kad sam se probudio, vrijeme je bilo previše ruţno. Nastojao sam redovito obilaziti Woodyja, ali sad je to bivalo sve teţe. Woody je bio vezan uz bolnicu Greystone u Morristownu, mjestu u New Jerseyju, a ja sam obično odlazio onamo autobusom s okretišta Port Authority, vozio se sat i pol i zatim pješice išao preostalih pola milje uzbrdo do bolnice, mračne i prijeteće granitne zgrade - izgledala je kao srednjovjekovna tvrĎava. Woody me uvijek molio da mu donesem cigarete, cigarete Raleigh. Obično sam mu svirao njegove pjesme tijekom posjeta. Katkad bi zatraţio neke konkretne - “Rangers Command”, “Do Re Me”, “Dust Bowl Blues”, “Pretty Boy Floyd”, “Tom Joad”, pjesmu koju je napisao nakon što je vidio film Plodovi gnjeva. Znao sam sve te pjesme, i još mnoge druge. Woody nije bio slavan ondje gdje

37

je bio, u vrlo čudnom okruţenju za upoznavanje s bilo kim, a kamoli s istinskim glasom američkog duha. Ustanova je zapravo bila ludnica, praktički lišena stvarne duhovne nade. U hodnicima se znalo čuti jaukanje. Većina pacijenata nosila je loše skrojene prugaste kute i stalno ulazila i izlazila u besciljnom hodu dok sam ja Woodyju svirao pjesme. Jednom tipu glava je stalno padala na koljena. Zatim bi se uspravio i opet oborio glavu. Drugi je bio uvjeren da ga progone pauci i vrtio se ukrug, pljuskajući se po rukama i nogama. Jedan si je umislio da je predsjednik, pa je nosio šešir Ujaka Sama. Pacijenti su kolutali očima i palucali jezicima, njuškali po zraku. Jedan si je neprekidno oblizivao usne. Bolničar u bijeloj odori kazao mi je da taj jede komuniste za doručak. Ondje je bilo strašno, ali Woody Guthrie kao da to nije primjećivao. Bolničar bi ga obično izveo do mene i onda ga odveo natrag, nakon što bismo neko vrijeme bili skupa. To me iskustvo trijeznilo i psihološki iscrpljivalo. Pri jednom mojem posjetu Woody mi je rekao za neke kutije s poezijom i pjesmama koje je napisao, a koje nikad nisu bile viĎene ni uglazbljene - spremio ih je u podrumu svoje kuće na Coney Islandu, a ja ih slobodno mogu uzeti. Rekao mi je da ako ţelim išta od toga, da odem do njegove supruge Maggie i objasnim joj po što sam došao. Ona će mi ih raspakirati. Uputio me kako da pronaĎem kuću. Za dan-dva otišao sam podzemnom s postaje u Zapadnoj 4. ulici skroz do zadnjeg stajališta, kako mi je i rekao, u Brooklynu, izašao na peron i krenuo u potragu za kućom. Woody mi je kazao da ju je lako naći. Vidio sam preko puta jednog polja nešto što mi je izgledalo kao red kuća kakav mi je opisao, pa sam se zaputio onamo i prekasno otkrio da hodam po baruštini. Utonuo sam u vodu do koljena, ali svejedno sam nastavio hodati - vidio sam svjetla dok sam išao onamo, a zaista nisam opaţao nikakav drugi put onamo. Kad sam izašao na suprotnoj strani, hlače su mi do koljena bile potpuno smočene i skrutnute od leda, a stopala gotovo da i nisam osjećao, ali pronašao sam kuću i pokucao na vrata. Odškrinula ih je dadilja i rekla da Maggie, Woodyjeva ţena, nije doma. Jedno Woodyjevo dijete, Arlo, koji će poslije i sâm postati profesionalni pjevač i skladatelj, kazao je dadilji da me pusti da uĎem. Arlu je tad bilo valjda desetak, dvanaest godina i nije ništa znao o nekakvim rukopisima zaključanim u podrumu. Nisam htio forsirati - dadilji je bilo neugodno, pa sam ostao tek toliko da se zagrijem, na brzinu se oprostio i otišao u čizmama još uvijek punim vode, te odgacao natrag preko baruštine do postaje podzemne ţeljeznice. Četrdeset godina poslije ti će stihovi pasti u ruke Billyju Braggu i sastavu Wilco, i oni će ih uglazbiti, podariti im puni melodijski ţivot i snimiti ih. Sve su to obavili pod nadzorom Woodyjeve kćeri Nore. Ti izvoĎači vjerojatno nisu bili ni roĎeni kad sam ja otišao na taj svoj put u Brooklyn. Danas nisam imao namjeru ići do Woodyja. Sjedio sam s Chloe u kuhinji, a vjetar je zavijao i hujao pokraj prozora. Kad sam pogledao kroz prozor, vidjelo se u oba smjera. Snijeg je padao poput bijele prašine. Uz ulicu, prema rijeci, vidio sam plavokosu gospoĎu u bundi s tipom u debelom kaputu koji je šepao. Malo sam ih promatrao, a onda pogledao kalendar na zidu. Oţujak je lavovski stizao, a ja sam se još jedanput upitao što je potrebno da bi se došlo do studijskog snimanja, da bi se potpisao ugovor s izdavačem folk-glazbe - jesam li iole bliţe? “No Happiness for Slater”, pjesma s albuma The Modern Jazz Quarteta, svirala je u stanu. Jedan od Chloeinih hobija bilo je stavljanje neobičnih kopči na stare cipele, pa je predloţila da to učini i s mojima. “Na tim bi ti bakandţama dobro došle kopče”, rekla je. Zahvalio sam joj se na ponudi i rekao da mi ne trebaju nikakve kopče. Rekla je: “Imaš četrdeset osam sati da se predomisliš.” Nisam se kanio predomisliti. Katkad mi je Chloe nastojala davati majčinske savjete, pogotovo o suprotnom spolu... da se ljudi sami uvaljuju u neprilike i da ne marim ni za koga više nego što ta osoba mari za samu sebe. Taj stan je bio dobro mjesto za prezimljavanje. Jedanput sam u kuhinji na radiju slušao govor Malcolma Х-а. Objašnjavao je zašto ne treba jesti svinjetinu ili šunku, rekavši da je svinja zapravo trećinu mačka, trećinu štakor i trećinu pas nečista je i ne bi je se trebalo jesti. Čudno kako ti se neke stvari zalijepe u sjećanju. Desetak godina poslije toga bio sam na večeri kod Johnnyja Casha, u njegovoj kući pokraj Nashvillea. Ondje je bilo puno autora pjesama. Joni Mitchell, Graham Nash, Harlan Howard, Kris Kristofferson, Mickey Newberry i još neki. Joe i Janette Carter bili su takoĎer s nama. Joe i Janette bili su sin i kći A. P.-a 38

i Sare Carter, te bratići June Carter, Johnnyjeve supruge. Bili su svojevrsna kraljevska obitelj country glazbe. Johnnyjev veliki kamin snaţno je gorio i pucketao. Nakon večere, svi smo sjeli u rustikalnu dnevnu sobu s visokim drvenim gredama i širokim panoramskim prozorima s pogledom na jezero. Sjeli smo ukrug i svaki je autor pjesama odsvirao po jednu pjesmu i dodao gitaru idućem sviraču. Obično bi to popratili komentari tipa: “Baš si to pogodio.” Ili: “Ma da, stari, sve što treba ti je stalo u tih par stihova.” Ili moţda nešto u stilu: “Ta pjesma u sebi nosi jako puno povijesti.” Uglavnom samo komplimente. Ja sam odsvirao “Lay, Lady, Lay” i zatim predao gitaru Grahamu Nashu, očekujući nekakvu reakciju. Nisam morao dugo čekati. “Ti ne jedeš svinjetinu, je l‟ tako?” upitao me Joe Carter. To je bio njegov komentar. Trebao mi je časak da mu odgovorim. “Ovaj, ne, gospodine, ne jedem je”, odvratio sam mu. Kristofferson se zamalo ugušio vilicom. Joe me upitao: “Zašto ne?” I tad sam se sjetio onoga što je Malcolm X rekao. “Pa, gospodine, to vam je, znate, osobna stvar. Ne jedem to, ne baš. Ne mogu jesti nešto što je trećinu mačka, trećinu štakor i trećinu pas. Jednostavno nema okus kako treba.” Uslijedila je kratkotrajna zbunjena tišina koju se moglo prerezati noţem s blagovaoničkog stola. Johnny Cash se zatim gotovo zgrčio od cerekanja. Kristofferson je samo odmahivao glavom. Joe Carter je bio vrlo osebujan svat. Gore u stanu nije bilo ni ploča Carter Family. Chloe mi je bacila komad odreska s lukom na tanjur i rekla: “Jedi, to ti je zdravo.” Bila je hladna k‟o špricer, mondena od glave do pete, malteška maca, čistokrvna guja - uvijek je pogaĎala ravno u sridu. Ne znam koliko je trave pušila, ali nije ju štedjela. TakoĎer je imala vlastite ideje o prirodi stvari, rekla mi je da je smrt imitator, da je roĎenje remećenje privatnosti. Što sam joj mogao reći? Ništa se na takve izjave nije moglo odvratiti. Nije baš da joj se moglo dokazati da griješi. New York City nije ju ni najmanje zbunjivao. “Hrpa majmuna u ovom gradu”, govorila je. To se odmah shvaćalo iz razgovora s njom. Obukao sam kaput, stavio kapu na glavu, uzeo gitaru i počeo se umotavati. Chloe je znala da se nastojim probiti. “Moţda jednoga dana tvoje ime zahvati zemlju kao šumski poţar”, znala mi je reći. “Ako ikada zaradiš nekoliko stotki dolara, kupi mi nešto.” Zatvorio sam vrata za sobom, otišao u hodnik i sišao spiralnim kaskadnim stubištem, došao do predvorja s mramornim podom u prizemlju i izašao kroz uska dvorišna vrata. Zidovi su smrdjeli po kloru. Opušteno sam izašao i produţio do pločnika kroz kolni ulaz s vratima od vitičastog čelika, prebacio šal preko lica i zaputio se u Ulicu Van Dam. Na uglu sam prošao pokraj konjske zaprege pune cvijeća dobro prekrivenog plastičnom ceradom, bez kočijaša na vidiku. Grad je bio pun takvih stvari. Folk-pjesme svirale su mi u glavi, kao i uvijek. Folk-pjesme bile su underground priča. Da me netko upitao što ima, eto: “Mr. Garfield‟s been shot down, laid down. Nothing you can do.”5 To ima. Nitko nije trebao upitati tko je Mr. Garfield, samo su kimali, samo su znali. O tome je cijela zemlja pričala. Sve je bilo jednostavno - kao da je imalo nekog veličanstvenog, predodreĎenog smisla. New York City je bio hladan, prigušen i tajanstven, prijestolnica svijeta. Na 7. aveniji prošao sam pokraj zgrade u kojoj je ţivio i radio Walt Whitman. Načas sam zastao, predočavajući si ga kako samo tiska i pjeva istinsku pjesmu duše. Stao sam i pred Poeovom kućom u 3. ulici i jednako postupio, zureći tuţno u prozore nad sobom. Grad je bio poput nekog neisklesanog bloka, posve lišen imena ili oblika, i nije uopće bio pristran. Sve je uvijek bilo novo, uvijek u mijeni. Ulicama nikad nije prolazila jedna te ista, stara svjetina. Otišao sam od Hudsona do Springa, prošao pokraj kante za smeće pune opeka i svratio u kavanu. Konobarica za pultom za ručavanje nosila je pripijenu bluzu od antilopa. Ocrtavala joj je lijepo zaobljene konture tijela. Imala je modrocrnu kosu prekrivenu rupcem i prodorne plave oči, oštro iscrtane obrve. Poţelio sam da mi stavi ruţu u zapučak. Natočila mi je vrelu kavu pa sam se opet okrenuo prema izlogu. Cijeli grad visio mi je pred nosom. Imao sam posve jasan pojam o tome gdje je što. Budućnost nije davala nikakva povoda za brigu. Bila mi je strašno blizu.

5

“Gospodin Garfield ustrijeljen je, ubijen je. Ništa se tu ne moţe.” 39

3 Novo jutro

NETOM SAM SE BIO VRATIO U WOODSTOCK SA SREDNJEG ZAPADA – S OČEVA pogreba. Na stolu me dočekalo pismo Archibalda MacLeisha. MacLeish, američki Pjesnik laureat jedan od njih. Uz njega su bili i Carl Sandburg, pjesnik prerije i grada, i Robert Frost, pjesnik mračnih meditacija. MacLeish je bio pjesnik noćnog kamenja i ţive zemlje. Njih trojica, Yeats, Browning i Shelley Novoga svijeta, bili su divovske figure, odredili su krajobraz Amerike dvadesetog stoljeća. Svemu su dali perspektivu. Ako im i nisi znao pjesme, znao si im imena. Bio sam posve iznuren od tjedna koji je bio za mnom. Vratio sam se u mjesto u kojem sam proveo djetinjstvo na način koji si nikad dotad nisam mogao predočiti - da vidim kako mi otac odlazi na posljednji počinak. Sad više neće biti načina da mu kaţem ono što mu nikad prije nisam mogao reći. Dok sam odrastao, naše kulturne i generacijske razlike bile su nepremostive - čuo se tek zvuk glasova, bezbojan neprirodni govor. Moj otac, koji se jednostavno izraţavao i izravno govorio, jedanput mi je rekao: “Zar nisu umjetnici oni koji se bave slikanjem?” nakon što je jedan moj nastavnik izjavio da sam ja umjetnička duša. Čini se da sam stalno bio u lovu za nečim, za bilo čim što se kreće - autom, pticom, listom na vjetru - za bilo čim što bi me moglo odvesti na neko svjetlije mjesto, u neku neznanu, nizvodnu zemlju. Nisam ni najblaţeg pojma imao o razlomljenome svijetu u kojemu ţivim, o svemu što ti društvo moţe učiniti. Kad sam otišao od kuće, bio sam poput Kolumba koji se otputio pustim Atlantikom. To sam i učinio, dospjevši do samog kraja svijeta - do kraja mora - a sad sam se vratio u Španjolsku, onamo gdje je sve počelo, na Kraljičin dvor s napola ošamućenim izrazom lica, čak i s prvim čuperkom brade. “Čemu taj ukras?” upitao me jedan susjed koji je došao izraziti sućut, pokazavši na moje lice. U onom kratkom vremenu koje sam tamo proveo, sve mi se vratilo, svi oni muljatori, onaj stari poredak stvari, mali, prostodušni ljudi - ali shvatio sam i nešto drugo - da je moj otac bio najbolji čovjek na svijetu i vjerojatno stoput vredniji od mene, ali da me nije shvaćao. Mjesto u kojem je on ţivio i mjesto u kojem sam ja ţivio bila su dva sasvim drugačija mjesta. Kad se sve to stavi na stranu, sada nam je više toga bilo zajedničko nego ikad prije - i ja sam već triput postao otac svašta sam mu htio reći, podijeliti s njim - a povrh toga, sad sam bio i u poloţaju da štošta učinim za njega. Archie mi je pisao da bi mu bilo drago da se sastanemo i porazgovaramo o mogućnosti da skladam nekoliko pjesama za kazališni komad koji on upravo piše, Scratch, prema kratkoj priči Stephena Vincenta Beneta. MacLeish je osvojio nagradu Tony na Broadwayu za svoj komad po imenu JB. Sa suprugom sam se odvezao u mjesto Conway u Massachusettsu, gdje je ţivio, na sastanak u vezi s tim novim komadom. Smatrao sam to uljuĎenom reakcijom. MacLeish je pisao duboke pjesme, bio je čovjek bezboţna pijeska6. Mogao je uzeti stvarne povijesne osobe, ljude 6

Godless sand: izraz iz MacLeishove pjesme “Conquistador”, kojim se opisuje neposvećena zemlja u kojoj će se pokopati kosti pripovjedača, Cortézova sudruga Bernála Díaza. 40

poput Karla Velikoga ili Montezume i konkvistadora Cortéza, te ih lakim stvaralačkim dodirom dostaviti ravno čovjeku pred vrata. Slavio je sunce i veliko nebo. Trebao sam ga posjetiti, kako i dolikuje. Dnevni dogaĎaji, sve te kulturne nesuvislosti, okivale su mi dušu - stvarale mučninu - borci za graĎanska prava i politički voĎe stradavaju u atentatima, izlazi se na barikade, drţava uzvraća represijom, radikalni studenti i prosvjednici protiv murje i sindikata - ulice bukte, plamti poţar bijesa - kontrakulturne komune - laţljivi, bučni glasovi - slobodna ljubav, odbijanje novca u sustavu vladavine - cijela ta skalamerija. Čvrsto sam bio odlučio staviti sebe izvan dosega svega toga. Sad sam bio obiteljski čovjek, nisam se ţelio naći na tom zajedničkom portretu. MacLeish je stanovao poviše ubava seoceta na mirnoj cesti obrasloj gorskim lovorom javorovo lišće ţivih boja leţalo je hrpimice oko prilaznog puta. Bilo je lako preko mostića za pješake doći do sjenice zakrivene krošnjama i rekonstruirane kamene kućice sa suvremenim kuhinjskim pomagalima, MacLeishova studija. Uveo nas je podvornik, a njegova je supruga stavila pladanj s čajem na stol, rekla nešto srdačno i zatim otišla. Moja supruga otišla je s njom. Bacio sam pogled po prostoriji. U kutu su bile vrtlarske čizme, fotografije su stajale na stolu i uokvirene visjele po zidovima. Cvijeće s čipkastim čaškama i tamnim peteljkama - košare cvijeća, geranija, cvjetova prašnog lišća - bijeli stolnjak, srebrni tanjuri, raspireni kamin - kruţne sjene... s druge strane prozora šuma za izloţbu u punom cvatu. Po slikama sam otkrio kako MacLeish izgleda. Našao sam fotografiju njega kao dječačića na osedlanom poniju kojemu ţena sa šeširićem pridrţava uzde. Druge slike - Archie na čelu svoje klase na Harvardu - on kao student Yalea i topnički satnik u I. svjetskom ratu - na drugoj pak slici stoji s malim društvancem pred Eiffelovim tornjem - snimke njega pred Kongresnom knjiţnicom na idućoj sjedi za stolom s uredničkim kolegijem magazina Fortune. Sljedeća ga prikazuje kako prima Pulitzerovu nagradu... tu je i slika na kojoj je s nekim bostonskim odvjetnicima. Čuo sam ga kako dolazi kamenim puteljkom, a onda je ušao u prostoriju, prišao mi i ispruţio ruku. Odisao je dojmom guvernera, vladara - svakim djelićem svoga bića vojni časnik - gospodinpustolov koji zrači neobičnom samouvje- renošću snage plemenite krvi. PrijeĎe ravno na stvar, udari smjesta na temu. Ponovi nekoliko stvari koje mi je već napisao. (U pismu je spomenuo nekoliko stihova iz jedne moje pjesme u kojoj se T. S. Eliot i Ezra Pound simbolički bore na komandnom mostu.) “Pound i Eliot bili su odviše skolastični, zar ne?” kaţe mi on. O Poundu sam znao tek to da je simpatizirao naciste u Drugom svjetskom ratu i da je iz Italije emitirao protuameričke poruke. Nikad ga nisam čitao. T. S. Eliot mi se sviĎao. Vrijedilo ga je čitati. Archie veli: “Poznavao sam obojicu. Prekaljeni ljudi. Moramo ih prijeći. Ali znam što hoćete reći kada kaţete da se bore na komandnom mostu.” MacLeish je uglavnom vodio riječ, ispričao mi je vrlo zanimljive stvari o romanopiscu Stephenu Craneu, autoru Crvene značke za hrabrost. Kazao mi je da je Crane bio boleţljivi izvjestitelj, uvijek na strani slabijih - pisao je eseje o Boweryju za magazine, jedanput je tako napisao tekst u obranu prostitutke koju je maltretirao Odjel za poroke, a Odjel za poroke odmah se okomio na njega i tuţio ga sudu. Nije išao na domjenke ili kazališne premijere - otišao je na Kubu izvještavati iz Kubanskog rata, puno je pio i umro od tuberkuloze u dvadeset devetoj. MacLeish nije tek površno poznavao Cranea, kazao je da je taj čovjek slijedio vlastiti put i da bih trebao baciti pogled na Crvenu značku za hrabrost. Zvučalo mi je kao da je Crane knjiţevni Robert Johnson. I Jimmie Rodgers umro je od TBC-a. Upitao sam se jesu li im se putevi ikad sreli. Archie mi je rekao da mu se svidjela moja pjesma “John Brown”, o dečku koji odlazi u rat. “Nemam dojam da se pjesma uopće bavi tim dečkom. Prije bi to bila grčka drama, zar ne? Bavi se majkama”, kaţe mi on. “Raznim majkama - biološkim, počasnim... svim majkama uobličenim u jednu.” Nikad mi to nije palo na pamet, ali zvučalo je točno. Spomenuo je stih iz jedne moje pjesme koji kaţe da se “dobrota skriva iza svojih dveri”, pa me upitao mislim li zaista, a ja sam mu rekao da mi se ponekad tako to čini. U nekom sam ga trenutku kanio upitati što misli o svjeţim kulerima, Ginsbergu, Corsu i Kerouacu, ali imao sam dojam da bi to pitanje bilo promašeno. Upitao me jesam li čitao Sapfu ili Sokrata. Rekao sam mu da nisam, a onda me upitao isto to za Dantea i Donnea. Ne baš, rekao sam mu. Kazao mi je da kod njih valja imati na umu da se uvijek izlazi ondje gdje se i ušlo. MacLeish mi je rekao da me smatra ozbiljnim pjesnikom i da će moje djelo biti okosnica za kasnije naraštaje, da sam pjesnik poratnog ţeljeznog doba, ali da sam i nekako naslijedio nešto 41

metafizičko iz neke davnašnje ere. Da cijeni moje pjesme jer se bave društvom, da nas dvojica imamo mnogo zajedničkih crta i spona, i da meni nije stalo do stvari, kao što ni njemu nije. U jednom trenutku morao se nakratko ispričati i izašao je. Bacio sam pogled kroz prozor. Popodnevno sunce se probijalo, obasjavalo zemlju nejasnim svjetlom. Poljski je zec proskakutao pokraj razbacana triješća uz naslagane cjepanice. Kad se MacLeish vratio, stvari su došle na svoje mjesto. MacLeish je nastavio tamo gdje je stao. Ispričao mi je kako je Homer, autor Ilijade, bio slijepi pjesnik balada čije ime znači “talac”. TakoĎer mi je ispričao da postoji razlika izmeĎu umjetnosti i propagande i kazao mi koja je razlika u njihovim učincima. Upitao me jesam li ikada čitao francuskog pjesnika Frangoisa Villona, a ja sam mu rekao da sam ga čitao, na što je on rekao da zapaţa izvjestan utjecaj na moj rad. Archie je pričao o jampskom pentametru, rimi, elegijama, baladama, limericima i sonetima. Upitao me čega sam se odrekao ne bih li ostvario snove. Rekao je da se vrijednost stvari ne moţe mjeriti njihovom cijenom, već cijenom koju si osobno platio da ih stekneš, da je, ako te išta stajalo vjere ili obitelji, cijena previsoka i da postoje neke stvari koje se nikada neće istrošiti. MacLeish je išao na West Point u istoj klasi s Douglasom MacArthurom, pa je pričao i o njemu. Pričao je i o Michelangelu, rekao da Michelangelo uopće nije imao prijatelja i da ih nije ni htio, da ni s kim nije razgovarao. Archie mi je kazao kako je niz jakih trendova iz njegove mladosti sada lanjski snijeg. Ispričao mi je da je financijaš J. P. Morgan bio jedan od šestorice ili osmorice ljudi koji su početkom stoljeća posjedovali cijelu Ameriku. Morgan je bio rekao: “Amerika mi je dovoljna”, a neki senator primijetio je da bi je trebao vratiti ako se ikada predomisli. Nije bilo načina da se izmjeri duša takvoga čovjeka. MacLeish me upitao tko su bili moji junaci dok sam bio mali, a ja sam mu rekao: “Robin Hood i sveti Juraj, ubojica zmaja.” “Njima se ne bi bilo pametno zamjeriti”, nasmijao se potiho. Rekao je da je zaboravio smisao niza svojih ranijih pjesama i da autentičan pjesnik stvara sam svoj stil, da nekoliko remek-djela istraje dugi niz godina. Komad za koji je htio da skladam pjesme leţao mu je na čitačem stolu. Htio je u njemu pjesme koje će dati izvjestan komentar prizorima, te počeo naglas čitati pojedine monologe i predloţio naslove pojedinih pjesama - meĎu njima su bili “Father of Night”, “Red Hands”, “Lower World”. Nakon što sam ga pozorno saslušao, intuitivno sam shvatio da to vjerojatno i nije za mene. Čuvši nekoliko replika iz teksta, nisam uviĎao kako bi se naše sudbine mogle izmiješati. To je bio mračan komad, slika svijeta paranoje, krivnje i straha - bio je sav zacrnjen i hvatao se u koštac s atomskim dobom, bazdio je po prevarama. Nisam tu zaista mogao nešto naročito reći ili dodati. Komad je pretkazivao smrt društva dok čovječanstvo leţi potrbuške u vlastitoj krvi. Poruka MacLeishova komada bila je strašnija od pretkazanja kraja svijeta. Nešto tipa: čovjekovo je poslanje uništiti zemlju. MacLeish je davao nekakve signale kroz poţar. Komad je imao zadnju namjeru, a nije me baš zanimalo koju. Imajući to u vidu, rekao sam MacLeishu da ću razmisliti. Beatlesi su 1968. bili u Indiji. Ameriku je obavijao veo bijesa. Studenti su po sveučilištima uništavali parkirane automobile, razbijali prozore. Rat u Vijetnamu gurao je zemlju u duboku depresiju. Gradovi su gorjeli, pendreci su udarali. Sindikalisti u kacigama tukli su klince bejzbolskim palicama. Fiktivni Don Jüan, zagonetni šaman iz Meksika, postao je nova pomama proširenja svijesti, donoseći novu razinu spoznaje ili ţivotne sile, vitlajući njome kao mačetom. Knjige o njemu letjele su s polica. Ispitivanja LSD-a bila su u punom jeku, LSD je ljudima davao prave stavove. Novi svjetonazor mijenjao je društvo i sve se kretalo brzo - u tren oka. Pulsirajuće svjetlo, ultraljubičasto svjetlo - tripanje, val budućnosti. Studenti su nastojali steći vlast nad saveznim sveučilištima, antiratni aktivisti poticali su ogorčene sukobe. Maoisti, marksisti, kastristi - mladi ljevičari koji su pročitali Che Guevarine priručnike kanili su srušiti gospodarski sustav. Kerouac se povukao, a organizirani tisak potpirivao je nevolje, raspirivao plamenove histerije. Pri pogledu na vijesti pomislili biste da je cijela zemlja u poţaru. Činilo se da svakoga dana izbijaju novi nemiri u nekom drugom gradu, sve je bilo na rubu opasnosti i promjene - krčile su se dţungle Amerike. Stvari koje su donedavno bile tradicionalno crno-bijele sada su prštale punim spektrom sunčevih boja. Bio sam se ozlijedio u motociklističkoj nesreći, ali oporavio sam se. Istini za volju, htio sam se povući iz nadmetanja. RoĎenje djece promijenilo mi je ţivot i odvojilo me od praktički svih i svega 42

što je bilo aktualno. Izvan moje obitelji ništa me nije istinski zanimalo i sve sam promatrao kroz različitu dioptriju. Čak i uţasne vijesti onog vremena, ubojstva Kennedyjevih, Kinga, Malcolma Ха... Nisam ih doţivljavao kao smaknute voĎe, već prije kao očeve čije su obitelji ostale osakaćene. Rodivši se i odrastavši u Americi, zemlji slobode i neovisnosti, uvijek sam puno drţao do vrijednosti i ideala jednakosti i slobode. Čvrsto sam naumio odgojiti vlastitu djecu u tim idealima. Nekoliko godina prije toga Ronnie Gilbert, član sastava The Weavers, upoznao me s nekim čovjekom najednom od Newport Folk Festivala rekavši: “I evo njega... uzmi ga, poznaješ ga, tvoj je.” Nisam tada shvatio zloguku slutnju u tim riječima. Elvisa nikad nitko nije tako s nekim upoznao. “Uzmi ga, tvoj je!” Kakva bezumnost! Goni to. Što se mene ticalo, nikome nisam pripadao, ni onda ni sada. Imao sam ţenu i djecu koje sam volio više od svega na svijetu. Nastojao sam se skrbiti za njih, ne ulaziti u neprilike, ali veliki gnjavatori iz tiska stalno su me predstavljali kao istinozborca, glasnogovornika ili čak savjest svojega naraštaja. To mi je bilo smiješno. U ţivotu sam samo pjevao potpuno iskrene pjesme kao izraze snaţnih novih stvarnosti. Imao sam vrlo malo toga zajedničkoga, a još sam i manje znao o naraštaju čiji sam glas navodno bio. Otišao sam iz rodnoga mjesta samo deset godina prije toga, ničije stavove nisam pretakao u riječi. Moja sudbina leţala je na onom putu koji ţivot već dovede, nikakve veze nije imala sa zastupanjem bilo kakve civilizacije. Biti vjeran sebi, u tome je bila stvar. Bio sam prije seoski mangup nego frulaš iz Hamelina. Ljudi misle da se znamenitost i bogatstvo pretaču u moć, da ona donosi slavu i čast i sreću. Moţda je tako, ali katkad i nije. Osjetio sam se sputano u Woodstocku, ranjiv i prisiljen štititi svoju obitelj. Portret u novinama, meĎutim, otkrivao me kao nešto posve drugo. IznenaĎivalo me kako je gust postao taj dim. Imao sam dojam da svijet oduvijek treba deţurnog krivca - nekoga tko će povesti juriš na Rimsko Carstvo. Ali Amerika nije bila Rimsko Carstvo, pa će netko drugi trebati iskoračiti kao dragovoljac. Zaista nikada nisam bio ništa više od onoga što sam bio - folk-glazbenik koji je pogledao u sivu izmaglicu suzama zaslijepljenim očima i spjevao pjesme što lebde u svjetlom proţetoj magli. Sad mi se to obilo o glavu i ostalo visjeti nada mnom. Nisam bio propovjednik-čudotvorac. To bi svakoga otjeralo u ludilo.

Isprva je Woodstock bio vrlo blagonaklon prema nama. Zapravo, otkrio sam to mjesto mnogo prije nego što smo se onamo odselili. Jedne sam noći, dok smo se vozili iz Syracusea nakon koncerta, rekao svome menadţeru za to mjesto. Samo što nismo bili prošli pokraj njega. Rekao je da traţi gradić u kojem bi kupio ladanjsku kuću. Provezli smo se kroz mjesto, a on je opazio kuću koja mu se svidjela i kupio je na licu mjesta. I ja sam poslije kupio jednu, i baš u tu kuću danonoćno su počeli provaljivati uljezi. Napetost je gotovo smjesta narasla i bilo je teško doći do mira. Svojedobno je taj gradić bio mirno utočište, ali više nije bilo tako. Autokarte s ucrtanim putem do našeg domaćinstva zacijelo su se raspačavale bandama huligana i narkomana po svih pedeset saveznih drţava. Ţicari su dolazili hodočastiti čak iz Kalifornije. Bagra nam je provaljivala u kuću u svako doba noći. Isprva su samo nomadski beskućnici bespravno ulazili - djelovali su posve bezopasno, ali zatim su počeli pristizati odmetnuti radikali u potrazi za Princom Prosvjeda - tipovi neuračunljiva izgleda, cure babaroge, strašila, namjernici u potrazi za veseljem, za pljačkanjem smočnica. Moj prijatelj Peter LaForge, folk-pjevač, dao mi je par Coltovih automatskih pištolja s pojedinačnom paljbom, a imao sam pri ruci i Winchesterovu širokopojasnu pušku s okvirom, ali bila mi je grozna i sama pomisao na to što bi oruţje moglo učiniti. Organ reda, šef policije (Woodstock je imao otprilike tri policajca), rekao mi je da ako itko bude bio slučajno ili čak samo zbog upozorenja nastrijeljen, ja ću završiti iza brave. Ne samo to, nego su me manijaci koji su nam čizmama gazili po krovu mogli čak izvesti na sud ako netko od njih padne. To me tako ţderalo. Htio sam zapaliti te ljude. Ti padobranci, bestidnici, prijestupnici, demagozi, svi su mi oni remetili kućni ţivot, a činjenica da ih ne smijem izazivati da me ne bi tuţili sudu zaista mi nije bila draga. Svaki dan i noć bili su proţeti neugodnostima. Sve je išlo po krivu, svijet je bio apsurdan. Tjerao me u kut. Utjehu nisam nalazio čak ni u najbliţima i najdraţima. Jednom sam se tijekom te ivanjske ludosti vozio u autu s Robbie- jem Robertsonom, gitaristom sastava koji će se poslije prozvati The Band. Imao sam dojam da ţivim na posve drugom dijelu Sunčeva sustava. On mi veli: “Što kaţeš, kamo ćeš je odvesti?” 43

Ja ću njemu: “Kamo ću što odvesti?” “Ma znaš, cijelu glazbenu scenu.” Cijelu glazbenu scenu! Suvozački prozor bio je otvoren za otprilike debljinu palca. Spustio sam ga do kraja, osjetio nalet vjetra na licu i pričekao da to što je rekao umine - bilo mi je kao da imam posla sa zavjerom. Nigdje nisam bio dovoljno daleko. Ne znam kakve su se tlapnje svima ostalima vrtjele po glavi, ali meni se po glavi vrtio ţivot od devet do pet, kuća u kvartu s drvoredom, s bijelom drvenom ogradom i ruţičnjakom otraga. To bi mi baš bilo lijepo. To mi je bio najusrdniji san. Nakon nekog vremena čovjek nauči da je privatnost nešto što se moţe prodati, ali nikad više i otkupiti. Woodstock se izrodio u noćnu moru, mjesto kaosa. Sad je bilo vrijeme da se iskobeljamo odande u potrazi za nekim novim zelenim poljima, pa smo to i učinili. Preselili smo se na neko vrijeme u New York City u nadi da ćemo razoriti moj identitet, ali ondje nije bilo ništa bolje. Bilo je još i gore. Prosvjednici su pronašli našu kuću i paradirali tamoamo pred njom uz skandiranje i povike, traţeći da izaĎem i povedem ih nekamo - da prestanem izbjegavati svoje duţnosti kao oličenje savjesti cijeloga naraštaja. Jedanput su blokirali ulicu i priredili prosvjed pred našom kućom uz dopuštenje gradskih vlasti, s urlanjem i frktanjem demonstratora. Susjedi su nas mrzili. Njima je to zacijelo izgledalo kao da sam ispao iz nekakve karnevalske točke - iz neke izloţbe u Palači čudesa. Buljili su u mene kad bi me vidjeli, kao što bi zurili u nečiju smanjenu glavu ili u divovskog prašumskog štakora. Pravio sam se da me baš briga. Napokon smo se pokušali preseliti na Zapad - pokušali smo se skućiti na nekoliko različitih mjesta, ali ubrzo bi izvjestitelji donjuškali do nas u nadi da će otkriti neku tajnu - da ću im moţda ispovjediti neki grijeh. Lokalne bi novine objavile našu adresu, a onda bijedno te isto počelo ispočetka. Čak i da smo te novinare pustili u kuću, što bi u njoj otkrili? Hrpe toga - slagalice, guralice i povlačilice, dječje stoliće i stolice - velike prazne kartonske kutije - pribore za nastavu prirodnih znanosti, puzzle i limene bubnjeve... Nisam imao namjeru ikoga pustiti u kuću. Što se kućnih pravila tiče, nismo ih imali puno. Kad su klinci htjeli igrati košarku u kuhinji, igrali su košarku u kuhinji. Kad su se zaigrali loncima i tavama, stavili smo sve lonce i tave na pod. Kuća mi je bila kaotična iznutra kao i izvana. Joan Baez snimila je vrlo popularnu prosvjednu pjesmu o meni, izazivajući me da istupim - da izaĎem i preuzmem kormilo, da povedem mase - da postanem zagovornik, predvodnik kriţarske vojne. Pjesma me pozivala s radija poput reklame za javno korisnu aktivnost. Novinari nikako nisu posustajali. Svako malo morao sam se izvući i ponuditi za razgovor, da mi ne provale ulazna vrata. Pitanja bi obično počinjala u ovom stilu: “Moţemo li pobliţe porazgovarati o aktualnim zbivanjima?” “Naravno, na primjer?” Novinari bi me stali zasipati pitanjima, a ja bih im ponavljao i ponavljao da ničemu i nikome nisam glasnogovornik, da sam samo glazbenik. Pogledali bi me u oči kao da traţe dokazne tragove ispijenog burbona i progutanih šaka amfetamina. Pojma nisam imao što im je u glavi. Poslije bi na ulice izašao članak s naslovom: “Glasnogovornik poriče da je glasnogovornik”. Osjećao sam se kao komad mesa koji je netko bacio psima. The New York Times objavljivao je nadripsihijatrijska tumačenja mojih pjesama. Magazin Esquire stavio je četveroglavu neman na naslovnicu, s mojim licem uz lica Malcolma X-a, Kennedyja i Castra. Kojeg je vraga to trebalo značiti? Bilo mi je kao da sam na rubu svijeta. Ako je itko i imao suvislih naputaka ili savjeta za mene, nije mi ih nudio. Kad se udala za mene, moja supruga pojma nije imala u što se upušta. Zapravo, nisam ni ja, a sad smo se zatekli u situaciji iz koje se nije moglo izaći kao pobjednik. Svakako, moji su stihovi udarili ljude u ţicu koju im ništa dotad nije udarilo, ali ako je smisao mojih pjesama bio samo u riječima, zašto je onda Duane Eddy, veliki rock „n‟ roll gitarist, snimao album pun instrumentalnih melodija mojih pjesama? Glazbenici su oduvijek znali da se u mojim pjesmama nalazi više od pukih riječi, ali ljudi većinom nisu glazbenici. Morao sam sada promijeniti način na koji mislim i prestati kriviti izvanjske sile. Morao sam se obrazovati, riješiti izvjesne prtljage. Ma kojoj da sam kontrakulturi pripadao, bilo mi je dosta nje. Bilo mi je muka od načina na koji se moji stihovi tumače, na koji se njihova značenja pretvaraju u polemiku i na koji sam promaknut u Velikog Meštra Bunta, Prvosvećenika Prosvjeda, Cara Protesta, Vojvodu Neposluha, VoĎu Slobodnjaka, Kaisera Apostata, Nadbiskupa Anarhije, Glavnu Facu. O čemu to mi dovraga govorimo? Listom grozne titule, kako god da ih se pogleda. Sve sami šifrirani izrazi za Odmetnika.

44

Bilo mi se teško kretati - kao u pjesmi Merlea Haggarda: “... I‟m on the run, the highway is my home”7. Ne znam je li Haggard ikada morao vući obitelj sa sobom, ali znam da ja jesam. Stvari malo drugačije stoje kad si na to primoran. Krajolik je gorio za nama. Novinarima se nije ţurilo da povuku svoje prosudbe, a ja nisam mogao ostati prekriţenih ruku, morao sam sâm ščepati bika za rogove i preobličiti vlastiti lik, barem promijeniti način na koji ga se shvaća. Nema pravila za izvanredne okolnosti takve vrste. Ovo mi je bilo nešto novo, a nisam bio naviknut da tako razmišljam. Morat ću odaslati nesuglasne signale, ubrzati vlak koji srlja u sudar - stvoriti pomalo drugačije dojmove. Isprva sam mogao izvesti samo male stvari, lokalne stvari. Taktičke, zapravo. Neočekivane stvari poput polijevanja sebe cijelom bocom viskija po glavi, ulaţenja u trgovinu i ponašanja kao da sam sluĎen, znajući da će svi početi to meĎusobno komentirati nakon što odem. Nadao sam se da će se vijest proširiti. Najhitnije mi je bilo da omogućim svojoj obitelji da doĎe do daha. Cijeli utvarni svijet mogao se goniti k vragu. Moj izvanjski lik morat će postati malo manje shvatljiv, malo više sklepan. Teško je tako ţivjeti. Valja davati sve od sebe. Prvo čega se treba riješiti je svaki oblik samoiskazivanja koji ti je drag. Umjetnost je nebitna u usporedbi sa ţivotom, tako da tu nema izbora. Ionako više nisam ţeĎao za njom. Kreativnost ima velike veze s iskustvom, promatranjem i maštom, a ako bilo koja od tih ključnih sastavnica nedostaje, ništa od toga. Bilo mi je sada nemoguće bilo što promatrati a da pritom i mene ne promatraju. Čak i kad bih trknuo do dućana na uglu, netko bi me uočio i šmugnuo do prvog telefona. U Woodstocku, čim bih iskoračio metar od kuće, pokraj mene bi se zaustavio auto, neki tip bi iskočio sa suvozačke strane, upro prstom u mene i zatim otišao - a hrpa promatrača zatim bi se spustila obronkom. GraĎani bi me opazili kako dolazim ulicom i prešli na drugu stranu, jer nisu htjeli da ih to dohvati - krivnja zbog druţenja. Ponekad bi me u restoranu (ime mi je u to vrijeme bilo naširoko poznato, ali lice ne toliko) prepoznao neki gost, otišao do blagajne, pokazao prema meni i prošaptao: “Eno ga, to je on.” Blagajnik bi to rekao nekom drugom i vijest bi se proširila od stola do stola. Bilo je kao da je munja pogodila lokal. Vratovi bi se izvijali. Ljudi koji su ţvakali hranu ispljunuli bije, pogledali jedni druge i rekli: “Je 1‟ to on?” “Misliš, onaj tip koji je sjedio za onim stolom s hrpom djece?” Bilo je kao da se valjaju brda. Kuću su mi razvaljivali, gavranovi su nam neprestano kreštali zloguka znamenja pred ulazom. Ima li alkemije, pitao sam se, koja bi mogla stvoriti miomiris koji će učiniti reakciju na nekoga mlakom, nezainteresiranom i apatičnom? Trebao mi je neki takav. Nikad nisam namjeravao doći na put ozbiljnih posljedica i nije mi se sviĎao. Nisam bio nazdravičar nijednom naraštaju, i taj pojam trebalo je sasjeći u korijenu. Valjalo se izboriti za svoju slobodu i slobodu svojih najbliţih. Nisam smio gubiti vrijeme i nisam volio to čime me se zasipa. Ovo glavno jelo gadosti trebalo je pomiješati s maslacem i šampinjonima, a ja ću morati svojski zapeti da to postignem. Odnekud se mora početi. Otišao sam u Jeruzalem, fotografirao se pred Zapadnim zidom s jarmulkom na glavi. Snimka se smjesta pronijela svijetom i sve vodeće tiskovine preko noći su me proglasile cionistom. To mi je malo pomoglo. Na povratku sam brzo snimio ploču koja naizgled pripada country-western ţanru, pobrinuvši se da zvuči prilično zauzdano i ukroćeno. Glazbeni tisak nije znao kako da je shvati. Još sam i pjevao drugačijim glasom. Ljudi su se češkali po glavi. Pokrenuo sam glasinu u svojoj izdavačkoj kući da ostavljam glazbu i krećem studirati na Rhode Island School of Design - što je poslije procurilo do kolumnista. “Neće izdrţati ni mjesec dana”, rekli su neki. Novinari su se počeli pitati po tekstovima: “Što li se to zbilo sa starim njim?” Mogli su se i oni tornjati. Objavljivali su članke o tome kako se pokušavam pronaći, da sam u nekoj vječnoj potrazi, da patim od nekakve unutarnje muke. Sve mi je to zvučalo dobro. Objavio sam jedan album (dvostruki) gdje sam samo bacio sve što mi je palo na pamet o zid i proglasio sve što se zalijepilo vrijednim objavljivanja, a onda se vratio, pokupio sve što se nije zalijepilo, pa proglasio i to vrijednim objavljivanja. Propustio sam Woodstock - naprosto me nije bilo. Altamont - Sympathy for the devil - i to sam propustio. Poslije ću čak snimiti cijeli jedan album zasnovan na Čehovljevim kratkim pričama - kritičari su ga proglasili autobiografskim - što je bilo u redu. Odglumio sam ulogu u jednom filmu, nosio sam kaubojske hlače i galopirao cestom. Nije se traţilo ne znam što. Valjda sam bio naivan.

7

“U bijegu sam, autocesta mi je dom.” 45

Djela romanopisca Hermana Melvillea prošla su mahom nezapaţeno nakon Moby Dicka. Kritičari su smatrali da je prešao crtu knjiţevnosti i preporučali da se Moby Dick spali. U vrijeme kad je umro bio je uglavnom zaboravljen. Pretpostavio sam da će se isto dogoditi i meni nakon što kritičari odbace moje radove, da će me javnost zaboraviti. Suludo, a? Na kraju ću se morati suočiti s glazbom - vratiti nastupima - dugo očekivanoj i na sva usta razglašenoj povratničkoj turneji - čergarskim koncertima - mijenjanju ideologije poput auto-guma, poput cipela, poput ţica na gitari. U čemu je razlika? Dokle god je moj vlastiti oblik samouvjerenosti bio netaknut, nikome ništa nisam bio duţan. Nisam imao namjeru zaći dublje u mrak ni za čiji račun. Već sam ţivio u mraku. Obitelj mi je bila svjetlost i kanio sam zaštititi tu svjetlost po svaku cijenu. Njoj sam bio posvećen, u prvom, zadnjem i svim ostalim redovima. Što sam dugovao ostatku svijeta? Ništa. Baš ništa. Novine? Mislio sam si, njima se laţe. U očima javnosti posvetio sam se seoskoj svakodnevici do krajnjih granica. U stvarnom ţivotu dobio sam priliku da se bavim onime što mi je bilo najdraţe, a jedino je to bilo i bitno - utakmicama Dječje lige, roĎendanskim proslavama, voĎenjem djece u školu, izletima, voţnji čamcima, splavima, kanuima, ribolovu... Ţivio sam od autorskih prava. U stvarnosti sam bio neopaziv, moja pojava, hoću reći. Nekoć sam pisao i izvodio vrhunski originalne i vrhunski utjecajne pjesme i nisam znao hoće li se to ikad više ponoviti, baš me bilo briga. Glumac Tony Curtis jedanput mi je rekao da je slava sama po sebi zanimanje, da je ona nešto zasebno. A Tony nije mogao biti više u pravu. Moj stari lik polako je izblijedio i s vremenom sam otkrio da više ne stojim u sjeni nekog zloćudnog utjecaja. Poslije su mi naprtili različite anakronizme - anakronizme sitnijih dvojbi - premda bi se mogle učiniti većima. Legenda, Ikona, Enigma (Buda u europskoj odjeći bio mi je najdraţi) - sve takve stvari, ali to je bilo u redu. Te titule bile su spokojne i bezopasne, izlizane, lake za svakodnevno nošenje. Prorok, Mesija, Spasitelj - e, te su teške.

U komadu Archibalda MacLeisha Scratch postoji par likova, a jedan od njih je naslovni. Scratch ima repliku: “Znam da postoji zlo na svijetu - suštinsko zlo, ne suprotnost dobru ili izopačenje dobra, već nešto čemu je samo dobro nebitno - tlapnja. Nitko ne moţe ţivjeti tako dugo kao ja, čuti sve što sam ja čuo i to ne znati. TakoĎer znam - točnije - spreman sam povjerovati da moţda na svijetu postoji nešto - netko, ako hoćete - što kani zlo, što ga smjera... moćne nacije odjednom, bez povoda, bez vidljiva razloga... propadnu. Njihova se djeca okrenu protiv njih. Njihove ţene izgube ţenstvenost. Obitelji im se raspadnu.” Nakon toga bude još i bolje. Pisanje pjesama za kazališni komad ne bi mi bilo naročito strano, a već sam mu bio i skladao nekoliko stvari čisto da vidim mogu li. Oduvijek sam volio pozornicu, a kazalište još i više. Djelovalo mi je kao najiznimnije umijeće svih umijeća. Bez obzira na okruţje, bila to balska dvorana ili pločnik, prašina seoske ceste, zbivalo se uvijek u vječnome “sada”. Moji prvi javni nastupi bili su na pozornici škole mojega rodnog mjesta, ne u nekakvoj maloj verglaškoj sali, već u profesionalnoj koncertnoj dvorani, nešto poput Carnegie Halla, sagraĎenoj rudarskim prihodima s Istočne obale, sa zastorima i rekvizitima, vratima u podu i jamom za orkestar. Prve nastupe imao sam u Pasionskim igrama Crnih planina Južne Dakote, religijskom prikazu posljednjih Kristovih dana. Taj komad uvijek je gostovao u mjestu u doba boţičnih blagdana, s profesionalnim glumcima u glavnim ulogama, kavezima punim golubova, magarcem, devom i punim kamionom rekvizita. Uvijek je bilo uloga za statiste. Jedne godine glumio sam rimskog vojnika s kopljem i kacigom - veriţnjačom i svim skupa - bez teksta, ali to nije bilo bitno. Osjećao sam se kao zvijezda. Kostim mi se sviĎao. Kao da sam popio tonik za ţivce... kao rimski vojnik imao sam dojam da pripadam svemu, da sam u središtu planeta, nepobjediv. Sad sam imao dojam da je to bilo prije milijun godina, prije milijun privatnih nevolja i poteškoća. Trenutačno se nisam osjećao baš nepobjedivo. Prkosno, moţda. Samo ne spokojno. Opkoljen sa svih strana. Koliko sam mogao vidjeti, ništa nije bilo vidljivo. Ništa osim moje kuhinje. Ništa osim hot-dogova s engleskim muffinima i knedlama, Cheeriosa i kukuruznih pahuljica s teškim vrhnjem miješanja brašna u velikoj zdjeli za kukuruzni puding i mućkanja jaja, mijenjanja pelena i pripremanja bočica. Nekako sam uza sve to i uz nesmetano manevriranje kvartom i izvoĎenje psa u šetnju uspio otići do klavira i skladati nekoliko stvari za komad, imajući na umu naslove koje sam 46

dobio. Sâm komad priopćavao je neku stravičnu istinu, ali namjeravao sam je zaobići u najširem luku. Istina mi je bila zadnja briga, a čak i ako je takvo što postojalo, nisam to ţelio u svojoj kući. Edip je otišao u potragu za istinom, a kad ju je našao, upropastila ga je. Bila je to uţasno okrutna šala. Toliko o istini. Namjeravao sam govoriti s obje strane usta, a ono što ćete čuti ovisit će o tome s koje mi strane stojite. Ako ikad i nabasam na neku istinu, kanio sam sjesti na nju da ne mrda. Ranije tog tjedna otišao sam u New York i upoznao Stewarta Ostrowa, producenta komada. Odnio sam mu pjesme u ured u newyorškome Breil Buildingu i snimio ih. On je acetate zatim poslao Archieju. Za boravka u New Yorku, sa suprugom sam otišao u Rainbow Room na vrhu Rockefeller Centera na koncert Franka Sinatre ml., koji je pjevao uz cijeli orkestar. Zašto na njegov, a ne na nastup nekoga pomodnog? Nema nevolja i nitko me neće progoniti, eto zašto... to, a moţda i zato što sam osjećao neku srodnost - računao sam da smo otprilike istih godina i da mi je on suvremenik. Uglavnom, Frank je dobro pjevao. Bilo me baš briga je li jednako dobar kao i njegov stari ili nije zvučao je dobro, a i svidio mi se njegov raskošni big band. Nakon koncerta došao je do nas i sjeo s nama za stol. Očito se iznenadio što mu netko poput mene dolazi u publiku, ali kad je vidio da istinski volim revijalne napjeve, smirio se i opustio, rekao da voli nekoliko mojih pjesama, “Blowin‟ in the Wind” i “Don‟t Think Twice”, upitao me na kakvim mjestima nastupam (bio sam se povukao u pustinjački ţivot, ali to mu nisam rekao). Pričao je o pokretu za graĎanska prava, rekao da se njegov otac aktivno zalagao za graĎanska prava i uvijek borio za slabije - da se njegov otac smatrao jednim od njih. Frank ml. djelovao mi je prilično pametno, u njemu nije bilo ničega laţnog ili izvještačenog ili šminkerskog. To što je radio bilo je legitimno, a on je znao tko je. Razgovor je tekao sam od sebe. “Što misliš, kako bi ti bilo”, upitao me, “da se ispostavi da je onaj gubitnik za kojeg uvijek navijamo zapravo običan gad?” “Ne znam,” rekao sam mu, “vjerojatno mi ne bi bilo drago.” Ostakljeni zid pruţao je pogled na spektakularnu panoramu grada. Sa šezdesetog kata svijet je izgledao potpuno drugačije. Nakon nekog vremena kupio sam crveni cvijet svojoj supruzi, jednom od najljupkijih stvorenja ţenskoga svijeta, pa smo ustali i otišli, pozdravivši se s Frankom. Kasnije je stigao MacLeishov odgovor, uz odreĎena pitanja. Znao sam da će ih biti. Pozvao me da ga opet posjetim - mogli bismo ugoditi skladbe, uklopiti ih i pobliţe ih razmotriti. Uz malo oklijevanja, skočio sam za volan našeg dugog Forda karavana s četverim vratima i opet krenuo na put krajolicima Nove Engleske. Čak i za volanom, pogleda uprta u praznu cestu, nisam uspijevao istjerati brenčave odjeke iz glave. Osjećao sam se kao ptica u kavezu - kao izgnanik - cik-cak po zavojitim autocestama - imao sam dojam da prevozim truplo preko granica saveznih drţava i da bi me policija svaki čas mogla zaustaviti. Uključio sam radio. Johnny Cash je pjevao “Boy Named Sue”. Johnny je svojedobno pucao u jednog čovjeka u Renu samo da bi gledao kako čovjek umire. Sad je pričao da mu je otac naprtio ţensko ime. I Johnny je nastojao promijeniti svoj lik. Osim toga, nisam uviĎao neku naročitu sličnost izmeĎu moje situacije i bilo čije tuĎe - osjećao sam se prilično izolirano sam sa sobom i svojom malom, ali rastućom obitelji, suočen sa fantastičnim svijetom crne magije. Jedna zanimljivost koja mi je zapela za oko bilo je to što se u svijetu boksa Jerry Quarry borio s Jimmyjem Ellisom u Oaklandu, a meč je bio ţestok. Jimmy Ellis je bio tip koji će uzeti lovu i otići kući - boks je za njega bio posao, ni više ni manje. Trebao je othraniti obitelj i nije ga bilo briga hoće li prijeći u legendu ili oboriti neki rekord. Jerry Quarry, bijeli boksač, bio je navodno nova Velika bijela nada - grozan naziv. Jerry, čiji je otac u teretnom vagonu došao u Kaliforniju, nije htio imati veze s tim. Skupine bjelačkih osvetnika koje su dolazile navijati za njega nisu dirale Quarryja. Nije ni napeta atmosfera - nije htio prihvatiti njihovu rasističku potporu i odupirao se pomračenosti što se uskovitlala oko njega. Nisu mu trebale nikakve finte. Poistovjećivao sam se i s Ellisom i s Quarryjem i povlačio analogiju izmeĎu naših stanja i odgovora na njih. Kao i Quarry, nisam htio prihvatiti da budem bilo čija maskota, simbol, a ni glasnogovornik, a kao i Ellis, i ja sam trebao othraniti obitelj. Pri voţnji vedrim jesenskim danom pejzaţ se pretvorio u blijedu mrlju. Nakratko sam imao dojam da se vrtim ukrug. Nakon nekog vremena stigao sam u Massachusetts i opet stigao do Archieja. Isto kao i prije - proveli su me drvenim mostićem - pa po stazi - u daljini stoji odavna uvelo stablo, grane strše iz debla - sve vrlo spokojno, vrlo pitoreskno. Prešao sam izlokanu jarugu 47

punu trula lišća gdje se zrake pročišćene svjetlosti odbijaju od krhotina stijene, otišao suhim, kamenitim grebenom do njegova ulaza. Prošao sam natpis oslonjen o kuću, ploču od iverice oličene temeljnom vanjskom bojom i ispisane auto-lakom i plastičnim slovima. Opet sam pričekao i promotrio kroz prozor iza sebe svjeţi usjek, brzi bistri potočić i divlje cvijeće. Mnogo cvijeća još je bilo aranţirano po sobi - zagasitoljubičasta cvijeća, papratna cvijeća grubog na dodir, modra cvijeća s bijelim tučkovima - pupoljaka što su se izvijali pri vrhu i izgledali kao violine... Archie je ušao u sobu i srdačno me pozdravio - bilo je kao da vidi starog prijatelja, a ja sam se upitao hoće li se on uopće opet latiti ozbiljnih tema, ali nije htio samo ćaskati. Zanimalo ga je zašto pjesme nisu još mračnije, imao je prijedloge... vratio se odreĎenim likovima i objasnio ih, rekao da glavni lik, izmeĎu ostaloga, zavidi, kleveće i mami, te da bi to trebalo više istaknuti. Osjećao sam kako sjedim i pretvaram se u čangrizavca, imao dojam da dva dijela mene dolaze u sukob. MacLeish je htio jasne odgovore. Gledao me svojim mudrim očima. Znao je više o čovječanstvu i njegovim osebujnostima nego što većina ljudi sazna u cijelome ţivotu. Htio sam mu reći da stvari smušeno stoje, da nam svjetina okruţuje kuću s megafonima i poziva me da izaĎem na ulicu i povedem pohod na gradsku vijećnicu, na Wall Street, na Capitol Hill... da su mitološke prilike suĎenica dosad svojski prele, a sad reţu nit mojega ţivota... da je u Washingtonu sto tisuća prosvjednika i da je policija okruţila Bijelu kuću transportnim autobusima poslaganim branik do branika ne bi li zaštitila predsjedničku nastambu. Predsjednik je pak sjedio unutra i gledao utakmicu. Ljudi za koje nikad nisam čuo zvali su me da doĎem i preuzmem stvari u svoje ruke. Povraćalo mi se od svega toga. U mojim snovima je svjetina skandirala, izazivala me, vikala: “Slijedi nas i uklopi se.” Htio sam mu reći da se sâm ţivot pretvorio u lava koji vreba. Htio sam mu reći da moram pobjeći od tog poţara sranja. Bacio sam pogled po sobi. Police su bile pune knjiga i zapazio sam roman Uliks. Goddard Lieberson, predsjednik Columbia Recordsa, dao mi ju je na poklon, primjerak prvog izdanja knjige koju nisam uspio uhvatiti ni za glavu ni za rep. James Joyce djelovao mi je kao najarogantniji čovjek koji je ikada ţivio, drţao je oba oka širom otvorena i bio iznimno vičan riječima, ali što jenjima govorio, pojma nisam imao. Htio sam zamoliti MacLeisha da mi objasni Jamesa Јоусеа, da dade smisla nečemu što mi se činilo baš razularenim, i znao sam da bi on i pristao na to, ali ipak nisam. Duboko u sebi znao sam da nemam što dodati poruci njegova komada. Ionako mu nije trebala moja pomoć. Htio je samo razgovarati o pjesmama za svoj komad, a ja sam zbog toga i došao, ali nije bilo nade i ništa se nije moglo učiniti, a to je uskoro postalo bjelodano. Sunce je zašlo i svečana se noć počela nadvijati. Dobio sam poziv da ostanem na večeri, ali pristojno sam odbio. Bio je dovoljno strpljiv sa mnom. Odjednom mi se, na izlazu, u sjećanje vratila jedna druga prigoda, kad sam vidio Djevojku Leoparda. Ponekad se samo sjetiš stvari koje si vidio, starih uspomena koje si spasio iz ruševina svojega ţivota. Djevojka Leopard. Sajamski izvikivač mi je ispričao njezinu priču, kako je njezina majka dok ju je nosila u Sjevernoj Karolini na mračnoj cesti noću vidjela leoparda, a ţivotinja joj je obiljeţila neroĎeno dijete. Zatim sam vidio Djevojku Leoparda, a tad su mi osjećaji popustili. Upitao sam se, sada, jesmo li svi mi - MacLeish, ja i svi ostali - ţigosani i obiljeţeni prije roĎenja, označeni naljepnicom, nekim tajnim znakom. Ako je to točno, onda nitko od nas ništa ne moţe promijeniti. Svi se utrkujemo u divljoj trci. Igramo igru onako kako joj glase pravila ili je ne igramo. Ako je točno to s tajnim znakom, onda ne bi bilo fer suditi bilo kome... a ja sam se nadao da MacLeish neće suditi meni. Bilo mi je vrijeme da poĎem. Da sam se još malo dulje zadrţao kod Archieja, morao bih se nastaniti u njegovoj kući. Upitao sam ga, onako, iz znatiţelje, zašto sâm ne ţeli napisati pjesme. Rekao je da nije pisac pjesama i da komadu treba drugi glas, drugi rakurs - da ponekad postanemo odviše samozadovoljni. Dok sam se vraćao preko potočića, činilo mi se kao da vidim sićušne vrutke rijeke. Archiejev komad bio je tako teţak - tako pun ponoćnog klanja. Nije bilo načina da prisvojim njegove ciljeve, ali bilo ga je sjajno upoznati, čovjeka koji je dosegao Mjesec dok se većina nas jedva uspije odlijepiti od tla. Na neki način, naučio me kako da preplivam Atlantik. Htio sam mu zahvaliti na tome, ali nije mi išlo. Mahnuli smo si s ceste, a ja sam znao da ga više nikad neću vidjeti.

Na vezi je bio Bob Johnston, moj studijski producent. Zvao me iz Nashvillea i dobio me u East Hamptonu. Ţivjeli smo u unajmljenoj kući u mirnoj ulici s veličanstvenim prastarim brijestovima 48

u kući kolonijalnog stila s plantaţerskim kapcima na prozorima. Od ulice ju je skrivala visoka ţivica. Imala je veliki vrt otraga i ključ za vrata što su vodila na dine pred netaknutom pješčanom plaţom Atlantika. Kuća je nekoć pripadala Henryju Fordu. East Hampton, koji su prvotno naselili stočari i ribari, sad je bio pribjeţište umjetnika, pisaca i imućnih obitelji. Ne toliko mjesto koliko “stanje svijesti”. Ako ti je ravnoteţa bila ozbiljno poremećena, tu si je mogao povratiti. Neki su tamošnji ţitelji imali tristo godina stara porodična stabla, a neke su kuće potjecale iz 1700. godine ovdje su se nekoć vodila suĎenja vješticama. Wainscott, Springs, Amangasett - zelena prostranstva - vjetrenjače u engleskom stilu - cjelogodišnji šarm i jedinstvena svjetlost, primjerena šumama i oceanima. Tamo sam počeo slikati pejzaţe. Imao sam puno posla. Imali smo petero djece i često smo išli na plaţu, plovili čamcem u zaljev, kopali školjke, provodili popodneva uz svjetionik pokraj Montauka, odlazili na Gardinerov otok - tragali za zakopanim blagom kapetana Kidda - vozili se biciklom, gokartom i kolicima na vuču - išli u kino i na trţnice na otvorenom, šetali po Ulici Division - često se vozili u Springs, raj za slikare gdje je De Kooning imao atelje. Iznajmili smo kuću na djevojačko ime moje majke i nismo imali nikakvih nevolja pri kretanju. Moje lice nije bilo naročito poznato, iako bi od imena ljudima bilo neugodno. Početkom toga tjedna vratili smo se iz Princetona u New Jerseyju, gdje sam primio počasni doktorat. To mi je bila čudna pustolovina. Nekako sam uspio nadahnuti Davida Crosbyja da mi se pridruţi. Crosby je bio član nove supergrupe, ali znao sam ga iz vremena dok je bio u sastavu The Byrds i pripadao glazbenoj sceni Zapadne obale. Oni su snimili jednu moju pjesmu, “Mr. Tambourine Man”, i s tom pločom dospjeli navrh ljestvica. Crosby je bio ţivopisan i nepredvidiv tip, nosio je plašt Mandraka MaĎioničara, nije se slagao s naročito puno ljudi, a imao je prekrasan glas - arhitekt harmonije. Ljuljao se na rubu smrti čak i onda i bio je u stanju samostalno isprepadati cijeli gradski blok, ali bio mi je vrlo simpatičan. Nije mu bilo mjesto u Byrdsima. Znao je biti svojeglav sudrug. Skrenuli smo s Ceste 80 u Buicku Electri iz ‟69., pronašli sveučilište po vrućem danu bez i jednog oblačka. Nedugo potom sluţbenici su me uveli u dupke punu prostoriju i odjenuli u svečane halje i uskoro sam dobio pogled na gomilu dobro odjevenih ljudi na suncu. Na pozornici je bilo i drugih dobitnika počasnih titula, a meni je moja trebala koliko i njima njihove, ali iz različitih razloga. Walter Lippmann, liberalni kolumnist, Coretta Scott King i neki drugi - ali svi pogledi bili su uprti u mene. Stajao sam ondje na ţegi i buljio u svjetinu, nikako se nisam uspijevao usredotočiti. Kad sam ja došao na red da primim titulu, govornik koji me predstavio rekao je nešto o tome kako sam se istaknuo putem carminibus canendi i kako ću sada uţivati sva pojedinačna prava i povlastice svojega naslova svugdje gdje su valjana, ali zatim je dodao: “Premda ga poznaju milijuni, on se kloni publiciteta i organizacija i draţa mu je solidarnost njegove obitelji i izdvojenost od svijeta, a iako se bliţi pogibeljnoj tridesetoj godini ţivota, i dalje predstavlja autentičan izraz pogoĎene i zabrinute savjesti Mlade Amerike.” O, Isuse Boţe! Kao grom iz vedra neba. Stresao sam se i zadrhtao, ali zadrţao sam neutralan izraz. PogoĎena savjest Mlade Amerike! Evo ga opet. Da ne povjerujem! Opet su me nasamarili. Govornik je mogao koješta reći, mogao je naglasiti ponešto u mojoj glazbi. Kad je rekao publici da mi je draţa izdvojenost od svijeta, bilo je kao da im je kazao da mi je draţe biti u ţeljeznoj grobnici, gdje mi hranu guraju na pladnju kroz vratašca. Jedva sam gledao od jarkoga sunca, ali svejedno sam razaznavao lica koja su zjakala u mene s tako čudnim izrazima. Bio sam tako ljut da mi je došlo da se ugrizem. U posljednje vrijeme moj se lik u javnosti počeo mijenjati i oscilirati kao jojo, ali ovakva stvar je mogla vratiti vrijeme tisuću godina unatrag. Zar ne znaju što je aktualno? Čak me i ruski list Pravda prozvao kapitalistom gladnim novca. Čak su i Weathermeni, zloglasna skupina koja je u podrumima izraĎivala bombe kućne izrade ne bi li njima dizala u zrak javne ustanove, a koja se prozvala po jednome mojem stihu, nedavno promijenili ime iz Weathermen u The Weather Underground. Gubio sam razne vrste kredibiliteta. Svašta se dogaĎalo. Bilo mi je drago, ipak, što sam došao po tu titulu. Dobro će mi doći. Svaki pogled i dodir i miris nje donosio je ugled i na neki način zračio duhom svemira. Prevalivši ceremoniju preko glave šaptanjem i mumljanjem, primio sam svitak. Natisnuli smo se

49

natrag u veliki Buick i odvezli. Bio mi je to čudan dan. “Hrpetina preseratora mlati pitone ”, rekao je Crosby. Johnston me nazvao da me pita razmišljam li o tome da snimim nešto. Jasno da razmišljam. Dok mi se god ploče još prodaju, zašto ne bih razmišljao o snimanju? Nisam imao ne znam koliko novih pjesama, ali imao sam barem one skladane za MacLeisha - koje bih mogao dopuniti - smisliti još pokoju u studiju ako se bude moralo, a Johnston je jedva čekao da počnemo... suradnja s njim bila je poput supijane lude voţnje. Bob je bio zanimljiv svat - rodom iz zapadnog Teksasa, nastanjen u Tennesseeju, graĎen kao hrvač, debelih zapešća i snaţnih podlaktica, jakih prsa, nizak, ali obdaren karakterom od kojeg se činio mnogo viši - glazbenik i autor pjesama čijih je nekoliko skladbi snimio čak i Elvis. Johnston nas je nastojao nagovoriti da se preselimo u Nashville, a svaki put kad bismo onamo došli, pokušao nam je prodati taj grad kao jedno vrlo opušteno mjesto gdje postoji sve što čovjeku treba. Preobrazio se, kazao nam je. Svatko tu gleda svoja posla. Nikoga nije briga tko je onaj drugi. Moţeš do jutra stajati na ulici i nitko te neće primijetiti. Bio sam ondje već nekoliko puta na snimanju ploča - prvi put sam ondje snimao ‟66. Kao da sam došao u mjehurić sapunice. Gotovo su istjerali Ala Koopera, Robbieja Robertsona i mene iz grada zbog toga što nosimo dugu kosu. Sve pjesme koje su studiji snimali bavile su se raskalašenim ţenama koje varaju muţeve, ili obratno. Dok smo se polako vozili Nashvilleom u Johnstonovu crvenom kabrioletu Eldorado, pokazivao mi je gradske vedute. “Ono je kuća Eddyja Arnolda.” Pa bi pokazao neku drugu. “U onoj ţivi Waylon. Ona tamo pripada Tomu T. Hallu. Ovu ima Faron Young.” Skrenuo bi za ugao i pokazao opet u nekom smjeru. “Porter Wagoner ţivi malo dalje niz ovu ulicu.” Ja bih se zavalio u krupno, mekano sjedalo presvučeno koţom i prelazio pogledom od istoka do zapada. Johnstonu su se krijesile oči. Imao je osobinu koju neki zovu “zamahom”. Vidjela mu se na licu, a tu vatru, taj duh, dijelio je s drugima. Kao glavni Columbijin producent folk i country glazbe, roĎen je sto godina nakon svojega vremena. Trebao je nositi širok plašt i šešir s peruškom i jahati s visoko podignutim mačem. Johnston nije mario ni za kakvo upozorenje koje bi mu se moglo ispriječiti na putu. Njegov pojam produciranja ploče bilo je: dobro nauljiti aparaturu, uključiti je i pustiti da dere... nije se moglo pogoditi što bi mogao donijeti u studio, gdje je uvijek bilo vrlo prometno, a ipak je nekako svakome uspijevao naći mjesta. Ako pojedina pjesma ne bi išla kako treba, ili se klimala, ušao bi u studio i rekao nešto tipa: “Gospodo, u prostoriji nas je jednostavno previše.” Tako je on to rješavao. Johnston je ţivio od juţnjačkog roštilja, a bio je oličenje šarma - jednog je svojeg prijatelja suca iz Nashvillea prozvao “političarem podrezana repa”. “Moraš se upoznati s njim,” rekao je, “moram naći neku prigodu da spojim vas dvojicu.” Johnston je bio nevjerojatan. Ipak, ovaj put nećemo snimati u Nashvilleu. Snimat ćemo u New York Cityju, a on će morati osigurati glazbenike i dovesti ih sa sobom ili ih pak ondje pronaći. Pitao sam se koga će ovaj put dovesti na sessione i nadao da će to biti Charlie Daniels. Već je znao dovesti Charlieja, ali dogaĎalo se da ga i ne dovede. Smatrao sam da Charlie i ja imamo štošta zajedničko. Izrazi kojima se sluţio, njegov smisao za humor, njegov odnos prema poslu, snošljivost prema odreĎenim stvarima. Kao da obojica snivamo isti san sa svim istim dalekim predjelima. Mnogo se njegovih prisjećanja nekako podudaralo s mojima. Charlie bi se poigrao nekom stvari i dao joj smisao. U to vrijeme nisam imao svoj sastav i uzdao sam se u to da će mi ga okupiti ili moj zastupnik za repertoar ili producent. Kad je Charlie bio u sastavu, sessioni bi obično iznjedrili nešto dobro. Johnston je preselio Danielsa iz Sjeverne Karoline u Nashville da svira gitaru i nastupa kao pratnja na pločama drugih glazbenika. Niz godina prije toga Charlie je bio član sastava po imenu The Jaguars u svojem rodnom mjestu i s njima snimio nekoliko surf rockabilly ploča, a premda ja u mjestu iz kojega sam potekao nisam snimio nijednu ploču, otprilike u isto ono vrijeme i ja sam imao sastav. Činilo mi se da su nam počeci donekle slični. Charlie će poslije postati slavan. Nakon što čuje The Allman Brothers i palucavi Lynyrd Skynyrd, pronaći će svoju ţicu i dokazati se vlastitom vrstom dinamike, smisliti nov i posve genijalan oblik hillbilly boogieja. Na atomski pogon - uz pratnju nadrealne dvostruke violine i kroz sjajne napjeve poput “Devil Went Down to Georgia”. Na neko vrijeme, Charlie je imao sve. Al Kooper koji je, usput, bio zasluţan za otkrivanje Lynyrd Skynyrda, svirao je na nekima od mojih najboljih ploča, pa sam zamolio Johnstona da ga pozove. To je bilo jedino ime koje sam 50

predloţio Johnstonu. Ionako sam mislio sam da bi A1 mogao biti u New Yorku. Kooper je potjecao iz Brooklyna ili Queensa i sudjelovao u tinejdţerskom sastavu The Royal Teens kao mladić. Sastav je imao veliki hit s pjesmom “Short Shorts”. Kooper je svirao niz instrumenata, svaki od njih dobro. Imao je pravi osjećaj. TakoĎer je pisao pjesme, pripadao newyorskoj sceni. Gene Pitney je snimio jednu njegovu pjesmu. Kooper je okupio grupe poput Blood, Sweat and Tears i The Blues Project, čak i jednu supergrupu sa Stevenom Stillsom i Michaelom Bloomfieldom, ali istupio je iz svake od njih. Bio je i lovac na talente, svojevrsni Ike Turner u svijetu bijelaca. Samo mu je trebala neugasiva cura da mu pjeva. Janis Joplin bi bila savršena pjevačica za Alov sastav. To sam jednom prilikom spomenuo Albertu Grossmanu, čovjeku koji je nekoć bio moj menadţer, a sad je vodio Janisinu karijeru. Grossman mi je rekao da je to najveća glupost koju je u ţivotu čuo. Ja pak nisam imao dojam da je to jako glupo, prije da je dalekovidno. Naţalost, Janis će nedugo potom izdahnuti, a Kooper zapasti u vječni glazbeni limb. Trebao sam biti menadţer. Za tjedan dana naĎem se u Columbijinim studijima u New Yorku s Johnstonom na čelu, a on mi govori da je sve što snimam fantastično. Uvijek je takav. Smatra da će nešto od toga postati veliki hit, da je sve cjelovito. Baš naprotiv. Ništa nikad nije posve cjelovito. Čak ni nakon što se pojedina pjesma dovrši i snimi, nikad ne bude cjelovita. Uz jedan od tih skupova stihova Kooper je odsvirao neke rifove Teddyja Wilsona na klaviru. Uz nas su u prostoriji bile tri pjevačice, koje su zvučale kao da su pokupljene iz zbora, a jedna od njih je improvizirala ícat-pjevanje. Cijela stvar je snimljena otprve i nazvana “If Dogs Run Free”. Snimio sam neke starije pjesme iz MacLeishova komada koje su imale melodije i djelovale mi dobro. Sve ostalo što se uklapa - fragmente, napjeve, usputne fraze. Nije bilo bitno. Imao sam čvrstu reputaciju - a ove pjesme bar neće potaknuti nikakve grozne napise. Pjesme s porukom? Nije bilo nijedne. Svi koji ih budu traţili bit će razočarani. Pa ionako od toga nisam mislio raditi karijeru. Svejedno, ipak se u zraku osjećalo iščekivanje. Hoće li se vratiti onaj stari on? Kad će se vrata širom otvoriti i otkriti gusku? Danas neće. Imao sam dojam da bi se ove pjesme mogle otpuhnuti dimom cigare, što mi je posve odgovaralo. Čak je i mene iznenaĎivalo što se moje ploče i dalje prodaju. Moţda je u tim utorima bilo dobrih pjesama, a moţda i nije - tko zna? Ali ove pjesme u glavi nisu stvarale strašno brujanje. Znao sam kako takve pjesme zvuče, a ove se jednostavno nisu ubrajale meĎu njih. Nije bila stvar u tome da više nemam dara, već samo da ne osjećam punu silinu vjetra. Nije prasnula nijedna zvijezda. Naslonio sam se na pult i poslušao jednu snimku. Zvučala mi je u redu. Johnston me već upitao: “Kako bi htio nazvati ovu ploču?” Naslovi! Svi vole naslove. Štošta se dade reći naslovom. Samo, nisam to još znao, a nisam o tome ni razmišljao. Ali znao sam barem to da će se na omotu naći fotografija mene i Victorije Spivey. Bila je snimljena prije nekoliko godina u malom glazbenom studiju. Znao sam da će ta fotka biti na omotu još prije nego što sam snimio pjesme. Moţda sam čak snimao ploču jer sam imao omot na umu, pa je sad trebalo nešto staviti u njega. Moţda. “Down and Out on the Scene, kako ti to zvuči?” Johnston se zapiljio u mene i to protumačio kako je već htio. “O, sranje, to će svima njima iščupati zube.” Nisam znao tko su to “svi oni” koje on spominje, vjerojatno uprava Columbia Recordsa. Uvijek je vodio rat s njima iz ovog ili onog razloga. Sve ih je skupa smatrao hrpom poskoka. “Na kojoj sceni, gdje?” upitao me. “Treba biti nešto veliko.” Johnston je volio mjesta. Producirao je ploču Johnny Cash at San Quentin. Volio je nazive mjesta, smatrao je da stvaraju atmosferu. “Ma, ne znam, neko mjesto na vrhu svijeta. Pariz, Barcelona, Atena... neko takvo.” Johnston me pogledao. “O, sranje, stari, trebam nabaviti putnički plakat. To je super!” Ali nije bilo super. Ionako je bilo još rano za razgovor o naslovu. Obazreo sam se, ustao i nervozno se prošetao tamo-amo, gledao u sat na zidu - kao da se vrtio unatrag. Opet sam sjeo, osjećajući kako mi bore brazdaju lice, a bjeloočnice postaju ţute. A1 Kooper se izmotavao i pričao apsurdne viceve. Slušao sam kako Daniels vjeţba skale na violini i prelistavao neki tisak koji se našao na stolu. Magazine Coller‟s, Billboard, Look. Kad sam u magazinu Male naišao na članak o Jamesu Lallyju, vezistu iz Drugog svjetskog rata koji se zajedno s pilotom srušio na Filipinima, načas sam se zanio. Izravno pisan, članak me pogodio u ţeludac. Pilot Armstrong poginuo je pri padu, ali Lallyja su Japanci zarobili, odveli ga u svoj tabor, odrubili mu glavu samurajskim mačem i zatim je upotrijebili kao metu za bajunete. Bacio sam magazin u stranu. Russ Kunkel, bubnjar na ovim sesijama, sjedio je na kauču napola sklopljenih očiju i lupkao palicama - mračno zurio kroz staklo. Nisam si mogao izbiti Lallyja iz glave i imao sam potrebu da zatulim na vjetru.

51

Buzzy Feiten, jedan od gitarista, radio je na podlozi za stvar koju ćemo moţda snimati sutra, moţda preksutra, a moţda i nikad. Došao je Johnston, vedar kao i uvijek, pun elana. Rijetko tko ga dugo zadrţi, ali on ga ima u neiscrpnoj zalihi i ne fingira. Netom sam poslušao snimku pjesme “New Morning” i smatrao sam da je ispala dosta dobro. New Morning mogao bi biti dobar naslov, pomislio sam, a onda to i rekao Johnstonu. “Stari, čitaš mi misli. Ekipa će ti jesti iz ruke zbog toga morat će uzeti jedan od onih mozgovnih tečajeva koje slušaš u snu ne bi li shvatili što to znači.” Baš tako. A ja bih trebao uzeti jedan od onih mozgovnih tečajeva ne bih li shvatio što je Johnston time htio reći. Ipak, nije bilo bitno, znao sam odakle to Bobu, po svoj prilici. Donio sam u studio jednu knjigu, Secret of Mind Power Harryja Loraynea, i ostavio je najednom kauču. Mislio sam da bi mi knjiga mogla pomoći da nastavim zamrzavati svoj lik, da naučim kako tek naznačavati obrise svojeg mogućeg ja. Harry Lorayne, meĎutim, nije bio ravan Machiavelliju. Nekoliko godina prije toga pročitao sam Vladara i jako mi se svidio, Većina onoga što Machiavelli piše ima smisla, ali pojedine stvari upadaju u oči kao pogrešne - kad izrekne mudroslov kako je bolje da te se boje nego da te vole, nekako pomisliš da se to Machiavelli moţda malo bahati. Znao sam što ţeli reći, no u ţivotu netko koga vole moţe izazvati više straha nego što bi Machiavelli i u snu pomislio. Ploča na kojoj smo radili na kraju je doista dobila ime New Morning (prema naslovu jedne od pjesama koje sam skladao za MacLeishov komad) i na naslovnici je doista bila fotografija mene i Vickie. Nakon objavljivanja albuma s dvanaest pjesama, uslijedila je bujica recenzija. Neki će kritičari smatrati ploču neuspjelom i patetičnom, sentimentalno nastrojenom. A eto. Drugi će je slaviti kao konačan povratak staroga njega. Napokon. Ni to nije puno značilo. Sve sam to shvatio kao dobro znamenje. Jasno, sâm album nije imao specifične relevantnosti za okove i lance koji su tada tištali zemlju, nije nudio ništa što bi zaprijetilo statusu quo. Sve to se dogaĎalo u vrijeme koje će kritičari poslije prozvati mojim “srednjim razdobljem”, a mnogi su tabori nazivali ovu ploču mojim albumom povratka - što je i bio. Prvi od mnogih takvih. MacLeishov komad Scratch imao je praizvedbu 6. svibnja 1971. godine u kazalištu St. James na Broadwayu, a prestao je igrati dva dana poslije toga, 8. svibnja.

4 O, milost

BILA JE 1987., A MOJA ŠAKA SE POLAKO OPORAVLJALA OD JEDNE OSEBUJNE NEZGODE. Rasparala mi se i istrgala do kosti i još je bila u akutnom stadiju - nisam je osjećao kao svoju. Nisam znao što me snašlo, a ovo je bio bizaran obrat okolnosti. Sve mogućnosti su mi se raspale. Imao sam stotinu ugovorenih nastupa na turneji počev od proljeća, a nije bilo sigurno hoću li uopće moći svirati. Otrijeznilo me to iskustvo. Bio je tek siječanj, ali trebat će puno vremena da mi ruka zaraste i oporavi se. Dok sam kroz francuske prozore gledao zarasli vrt, noseći gotovo do lakta dugi 52

gips na ruci, shvatio sam da su mi dani sviranja lako mogli biti odbrojeni. Na neki način, to bi čak bilo primjereno, jer dotad sam samoga sebe vukao za nos i zlorabio taj svoj dar preko točke pucanja. Samo, slika se u posljednje vrijeme bila promijenila i sad su mi smetale povijesne implikacije ovakvoga stanja. Javnost je već godinama primala redovite isporuke mojih cjelokupnih snimljenih radova na disku, ali moji nastupi uţivo kao da nikada nisu mogli uloviti unutarnji duh pjesama - nisu im uspjeli dati samosvojnost. Intime, kao i mnogih drugih stvari, više nije bilo. Slušateljima je to zacijelo bilo kao da prolaze pustim voćnjacima i uvelom travom. Moja publika, odnosno buduća publika, ipak neće imati priliku doţivjeti svjeţe izorana polja u koja sam se upravo spremao zaći. Bilo je puno razloga za to, razloga iz kojih je viski nestao iz boce. Bio sam uvijek plodan i nikada točan, a sad je previše usputnih briga pretvorilo moj glazbeni put u dţunglu prepunu lijana. Slijedio sam uobičajene postupke koji više nisu davali rezultata. Prozori su godinama već bili zamandaljeni i prekriveni paučinom a nije da to nisam znao. Stvari su se prije ovog dogaĎaja promijenile, i to ne apstraktno. Nekoliko mjeseci prije dogodilo se nešto neuobičajeno i shvatio sam da postoji izvjestan skup dinamičkih načela koji bi mogao preobraziti moje nastupe. Spajanjem izvjesnih elemenata tehnike koji se meĎusobno raspiruju, mogao sam promijeniti razine doţivljaja, strukture vremenskog okvira i ritmičke sustave koji će mojim pjesmama dati vedrije lice, pozvati ih da ustanu iz groba - rastegnuti im ukočena tijela i nagnati ih da stanu uspravno. Kao da su to anĎeli općili s dijelovima moje psihe. U kaminu je gorjela velika vatra i gromko hučala na vjetru. Veo je spao. Tornado je provalio u moju kuću za Boţić, gurnuo sve laţne Djedove Mrazove u stranu i pomeo otpad. Nikako nisam shvaćao zašto sam tako dugo na to čekao. Strahovita je šteta što do toga nije prije došlo. TakoĎer sam znao da sam napisao savršene stihove kao dopunu vrsti glazbe koju sviram. Od prethodnih deset godina ostao sam prilično izbijeljen i profesionalno istrošen. Često sam znao prići pozornici prije nastupa i uloviti se u pomisli da ne drţim riječ koju sam dao samome sebi. Nisam se točno sjećao koja bi to riječ bila, ali znao sam da postoji tamo negdje. Nastojao sam to dokučiti, ali kao da nije postojala formula za to. Da sam mogao naslutiti što će se dogoditi s mojim koncertima, moţda sam to mogao popraviti u hodu, ali nisam. Moji dani nastupanja u ozbiljnoj rotaciji već su neko vrijeme sve više šepali, gotovo su posve stali u mjestu. Samom sam sebi previše puta pucao u nogu. Lijepo je kad te znaju kao legendu, a ljudi će i platiti da te zbog toga vide, ali većini ljudi jedanput je dovoljno. Treba pokazati ono pravo i ne tratiti svoje i tuĎe vrijeme. Nisam se zapravo izgubio sa scene, ali put se suzio, gotovo zatvorio, a trebao je biti širom otvoren. Nisam još bio otišao. Motao sam se po pločniku. U menije netko nedostajao i morao sam ga naći. Tu i tamo bih si dao truda, nekoliko sam puta snaţno pokušao silom. U prirodi postoji lijek za sve i ondje bih mu obično pokušao ući u trag. Zatekao bih se u plovećoj kući, u čamcu-nastambi, kako se nadam da ću čuti neki glas - dok se sporo vučem po vodi - pramca izvučena na sigurnu plaţu noću, u divljini - oko mene losovi, medvjedi, jeleni - ne tako daleko neuhvatljivi sivi vuk, spokojne ljetne večeri dok osluškujem gnjurčev zov. Da mogu razmisliti. Ali nije bilo koristi. Osjećao sam da sam gotov, da sam izlizana olupina. U glavi mi je bilo previše statičkog šuma kojeg se nisam mogao riješiti. Gdje god da sam došao, bio sam trubadur iz šezdesetih, relikt folk-rocka, stihoklepac iz davnih dana, voĎa izmišljene drţave za koju nitko nije čuo. Bio sam u bezdanoj jami kulturnoga zaborava. Nazovite to kako hoćete. Nisam se mogao toga riješiti. Kad bih izlazio iz šume, ljudi bi me vidjeli kako dolazim. Znao sam što pritom pomisle. Morao sam prihvatiti stvari u mjeri u kojoj vrijede.

Bio sam proveo osamnaest mjeseci na turneji s Tomom Pettyjem i Heartbreakersima. Trebala mi je biti zadnja. Nisam uopće bio u doticaju s bilo kakvim nadahnućem. Sve što sam na početku moţda i imao, sada je sasvim isparilo i iščezlo. Tomovo umijeće bilo je na vrhuncu, a moje na dnu. Nisam mogao nadići zadanosti. Sve mi se urušilo. Vlastite su mi pjesme postale neznane, nisam bio dovoljno vješt da ih pogodim u sirovu srţ, nisam im mogao zaći ispod površine. Povijesni trenutak više nije bio moj. U srcu mi je pjevanje bilo isprazno i jedva sam čekao da se povučem i sklopim šator. Još jedna znatnija zarada uz Pettyja, a onda stavljam točku na sve. Bio sam dao svoje, kako se ono kaţe. Ne pripazim li, mogao bih završiti tako što ću iz petnih ţila drţati besmislene tirade zidu.

53

Zrcalo se okrenulo i pokazalo mi prizor iz budućnosti - ostarjela glumca koji prčka po kantama za smeće pred teatrom bivših uspjeha. Toliko sam pjesama napisao i snimio, ali nisam naročito velik broj njih više izvodio. Mislim da sam bio dorastao zadatku samo u slučaju njih dvadesetak. Ostale su mi bile odviše nedokučive, pune premračnih nagona, i više nisam s njima mogao učiniti bilo što kreativno u radikalnom smislu. Bilo mi je kao da nosim smotuljak teška trula mesa. Nije mi išlo u glavu odakle su uopće došle. Ţara je nestalo, šibica je dogorjela do kraja. Samo sam izvodio uvjeţbane pokrete. Ma koliko da sam se trudio, motori mi nikako nisu htjeli proraditi. Benmont Tench, jedan od glazbenika iz Pettyjeva sastava, uvijek je, gotovo molećivo, traţio od mene da uvrstim neke stare pjesme u nastup. “Chimes of Freedom” - da nju probamo? Ili, što kaţeš na “My Back Pages”? Ili “Spanish Harlem Incident”? A ja bih mu uvijek dao neku nespretnu izliku. Zapravo, ne znam mu tko je davao tu izliku, jer ja sam za samim sobom bio zatvorio vrata. Problem je bio u tome što sam se tako dugo uzdao u instinkt i intuiciju, a sad su se obje te dame pretvorile u strvinare i počele me isisavati. Čak se i spontanost pretvorila u slijepu ulicu. Plastovi mi nisu bili dobro povezani i počinjao sam se pribojavati vjetra. Turneja s Pettyjem odvijala se u segmentima, a za vrijeme jednog odmora suorganizator Elliot Roberts organizirao mi je nekoliko nastupa uz The Grateful Dead. Trebao sam doći na probe sa sastavom za te koncerte, pa sam se otišao naći s Deadima u San Rafaelu. Mislio sam da će to ići lako poput preskakanja uţeta. Nakon otprilike sat vremena postalo mi je jasno da sastav ţeli isprobati veći broj pjesama, a k tome i raznovrsnijih, nego što mi je bila navada uz Pettyja. Htjeli su proći sve pjesme, one koje su voljeli, rijetko izvoĎene. Našao sam se u čudnom poloţaju i osjetio kako mi kočnice škripe. Da sam to od početka znao, moţda ne bih ni pristao na te nastupe. Nisam ništa osjećao ni prema jednoj od tih pjesama i nije mi bilo jasno kako bih ih mogao otpjevati s trunkom osjećaja. Mnoge sam ionako po svoj prilici otpjevao samo jedanput, prilikom snimanja. Bilo ih je toliko da nisam mogao razlučiti koja je koja - moţda bi mi se čak riječi jedne pomiješale s riječima drugih. Trebali su mi ispisi stihova da shvatim o čemu se u njima radi, a kad sam ih vidio, osobito stihove starijih, opskurnijih pjesama, nisam shvaćao kako bih te stvari mogao emocionalno pogoditi. Osjećao sam se kao propalica i nije mi se dalo ostati uz njih. Sve skupa moţda je bila greška. Morat ću otići u neku ustanovu za duševne bolesnike i razmisliti. Rekavši da sam ostavio nešto u hotelu, izašao sam na Ulicu Front i počeo hodati, zgurivši se jer je rominjalo. Nisam se namjeravao vratiti. Ako već moraš lagati, to valja izvesti brzo i što vještije. Pošao sam ulicom - prešao moţda pet ili šest blokova kad sam začuo zvuk jazz combo sastava odnekud pred sobom. Došavši do ulaza u maleni bar, virnuo sam unutra i opazio da na suprotnoj strani prostorije svira ţiva glazba. Kišilo je i unutra je bilo malo ljudi. Jedan se nečemu smijao. Izgledalo je poput zadnje postaje vlaka što vozi prema bespuću, a zrak je bio pun dima cigareta. Nešto me pozivalo unutra, pa sam ušao i otišao otraga pokraj dugog, uskog šanka do mjesta gdje su jazzeri svirali na podiju smještenom uz cigleni zid. Prišao sam pozornici na metar i pol, samo stao uza šank, naručio dţin-tonik i okrenuo se prema pjevaču. Bio je to stariji čovjek, u odijelu od mohera, beretki s malim šiltom i svjetlucavoj kravati. Bubnjar je na glavi imao rančerski Stetson, a basist i klavirist bili su uredno odjeveni. Izvodili su jazz balade, stvari poput “Time on My Hands” i “Gloomy Sunday”. Pjevač me podsjetio na Billyja Eckstinea. Nije bio naročito glasan, ali nije ni trebao biti; bio je opušten, ali pjevao je prirodnom snagom. Odjednom, bez upozorenja, kao da je kroz prozor provirio u moju dušu. Kao da mi je kazao: Ovako to izvedi. Iznenada sam nešto shvatio brţe nego ikad prije. Osjetio sam na koji to način on postiţe takvu snagu, kojim se postupcima sluţi da do nje doĎe. Znao sam odakle mu dolazi snaga, a to nije bio njegov glas, iako me taj glas silovito vratio sebi samome. Tako sam i ja jednom to izvodio, pomislio sam. Bilo je to davno i išlo je samo od sebe. Nitko me nikad nije tomu poučio. Tehnika je tako prirodna, tako jednostavna, a ja sam je zaboravio. Kao da sam zaboravio zakapčati vlastite hlače. Upitao sàm se mogu li ja to još uvijek. Htio sam barem dobiti priliku da pokušam. Uspijem li se na bilo koji način pribliţiti baratanju tom tehnikom, mogao bih napustiti ovaj šmirantski maraton. Vrativši se u dvoranu The Deada kao da se ništa nije dogodilo, nastavio sam tamo gdje smo stali, jedva čekajući da počnemo - prihvatio sam se jedne pjesme koju su oni htjeli, iskušao mogu li je i dalje pjevati istim onim postupkom kojim se posluţio stari pjevač. Imao sam predosjećaj da bi 54

se nešto moglo dogoditi. Isprva nije išlo lako, kao kad bušiš zid od cigle. Samo sam osjećao prašinu u ustima. Ali zatim se nešto u meni čudesno otpustilo. Na početku sam uspijevao iz sebe ispustiti samo hripanje zagušeno krvlju što je navrlo iz samoga dna moje nutrine, ali onda mi je ono zaobišlo mozak. To mi se nikad prije nije dogodilo. Opeklo me, ali i probudilo. Metoda mi još nije bila prečvrsto skrojena, trebat će joj podosta šavova, ali shvaćao sam ideju. Morao sam se luĎački usredotočiti jer je valjalo manevrirati kroz više od jednog strategema u isti mah, ali sad sam znao da mogu izvesti bilo koju od tih pjesama a da ju prije toga ne moram ograničiti na svijet riječi. To mi je bilo otkrivenje. Nastupio sam na tim koncertima uz The Dead i nikad više o tome nisam morao razmišljati. Moţda su mi samo stavili nešto u piće, ne bih znao, ali sve što bi zatraţili, meni je odgovaralo. To sam mogao zahvaliti onome starom pjevaču jazza. Opet sam se pridruţio Pettyju na predviĎenoj posljednjoj etapi duge, rastegnute turneje i rekao Tomovu sastavu da ako ţele bilo što svirati, neka mi samo kaţu, pa će tako i biti. Tu smo etapu počeli na Bliskom istoku s dva koncerta u Izraelu, jednim u Tel Avivu i jednim u Jeruzalemu, zatim jednim u Švicarskoj i idućem u Italiji. Na ta četiri prva nastupa otpjevao sam osamdeset različitih pjesama, nijednu ne ponovivši, samo da vidim mogu li. Djelovalo mi je lako. Pristupi kojima sam se sluţio činili su se nepraktičnima, ali imali su izniman učinak. Zbog tako različito formuliranog pristupa vokalnoj tehnici, glas mi nijednom nije pukao i mogao sam dovijeka pjevati a da se ne umorim. Nastup za nastupom bio sam na autopilotu. Usprkos svemu tome, i dalje sam se namjeravao povući... dati otkaz na glazbenoj sceni. Nisam planirao ići ni koraka dalje, nisam odustao od izvorne nakane - ionako sam smatrao da više nemam naročito brojnu publiku. Čak i na ovoj turneji, ma kako da je posjećena bila, Petty je privlačio većinu. Prije koncerata uz Pettyja ionako nisam redovito nastupao. Zamaralo me okupljati i raspuštati sastave za koncertne turneje od trideset ili četrdeset nastupa. Postalo mi je monotono. Moji su nastupi bili scenske točke, a ti su mi rituali bili dosadni. Čak i kad bih na koncertima uz Pettyja u publici opazio pojedince, izgledali su mi kao kartonske mete na streljani, nisam osjećao nikakvu povezanost s njima - bili su tek nasumični subjekti. Bilo mi je muka od toga - muka od ţivota u opsjeni. Bilo je vrijeme da to prekinem. Pomisao na povlačenje nije mi ni najmanje smetala. Pomirio sam se s tom idejom i postala mi je ugodna. Jedino se u meĎuvremenu promijenilo to što me nastupi više nimalo nisu iscrpljivali. Jedrio sam mirnim morem. Onda se, jedne večeri u švicarskom gradu Locarnu, na Piazzi Grande, sve odjednom raspalo. Načas sam upao u crnu rupu. Pozornica je bila na otvorenom i puhao je olujni vjetar, večer je bila jedna od onih u kojima se sve moţe raznijeti. Zaustio sam da zapjevam i zrak se stisnuo - potisak glasa se utrnuo i ništa nije izašlo. Tehnike nisu uspijevale. Nisam mogao vjerovati. Mislio sam da sam to tako dobro usvojio, no to je bio samo još jedan trik. Nema ugodne strane dolaska u takvu situaciju. Moţeš dobiti napadaj panike. Nalaziš se pred trideset tisuća ljudi i svi gledaju u tebe, a ništa ne izlazi. Stvarno moţe postati glupo. Ocijenio sam da ništa ne mogu izgubiti i da se ne trebam ničega čuvati, tako da sam prizvao neku drugačiju vrstu mehanizma ne bih li njime pokrenuo one druge tehnike koje više ne pale. To sam učinio automatski, na licu mjesta, bacivši neke svoje čini da istjeram vraga. U tren oka, kao da je punokrvni konj izletio na trkaću stazu. Sve se vratilo, vratilo se višedimenzionalno. Čak sam se i ja iznenadio. Ostao sam poprilično potresen. Smjesta sam se vinuo nebu pod oblake. Ova nova stvar dogodila se pred očima svih okupljenih. Moţda su opazili razliku u energiji, ali to je bilo uglavnom sve. Nitko nije mogao zapaziti da je došlo do preobraţaja. Sad je energija dolazila iz tisuću različitih smjerova, posve nepredvidivih. Imao sam novo umijeće koje kao da je nadilazilo sve ostale ljudske prohtjeve. Ako sam ikada htio drugačiji smisao, sad sam ga dobio. Kao da sam postao novi izvoĎač, neki nepoznati u istinskom smislu te riječi. U više od trideset godina nastupanja nikad još nisam vidio ovo mjesto, nikad ga nisam posjetio. Da nisam postojao, netko bi me trebao izmisliti. Koncerti uz Pettyja završili su u prosincu, a ja sam uvidio da nisam ostao nasukan negdje na kraju balade, već da se zapravo nalazim u uvertiri sljedeće. Mogao sam odgoditi odluku da se povučem. Moglo bi biti zanimljivo da iznova krenem, da se stavim javnosti u sluţbu. TakoĎer sam znao da će mi trebati godine da usavršim i pročistim taj idiom, ali priliku ću dobiti zbog svoje 55

glasovitosti i reputacije. Činilo mi se da je došlo pravo vrijeme za to. Nakon turneje, sjeo sam u St. James Club u Londonu s Elliotom Robertsom, majstorom zvuka na mojim koncertima uz Pettyja i uz The Grateful Dead. Rekao sam mu da dogodine trebam obaviti turneju od dvjesto koncerata. Elliot je bio pragmatičan, odgovorio mi je da bih trebao uzeti nekoliko godina stanke i zatim se vratiti. “Slika je savršena takva kakva je”, rekao mi je. “Pusti je.” “Ne”, rekao sam mu. “Nije savršena i moram je popraviti.” Istočio sam pivo iz zadnje boce u obje čaše i saslušao njegovu tezu da bi bilo praktičnije pričekati barem do proljeća, što bi mu dalo bolju priliku da sve organizira. “U redu”, rekao sam. “To moţe.” “Sredit ću ti i sastav”, rekao je. “Dobro, nemam ništa protiv.” To mi je bilo fantastično. Nije mi palo na pamet da bi mi netko drugi mogao pronaći prateći sastav. To bi me riješilo velike muke. TakoĎer sam mu rekao da mi treba ugovoriti sličnu količinu nastupa u istim gradovima iduće godine, kao i godine nakon te trogodišnji slijed više-manje istih mjesta. Računao sam da će mi trebati barem tri godine da se vratim na početak, da naĎem pravu publiku ili da prava publika naĎe mene. Razlog zašto sam smatrao da će mi trebati tri godine bio je to što se nakon prve godine mnogo starijih ljudi neće više vratiti, ali mlaĎa publika će druge godine dovesti svoje prijatelje, tako da će posjet biti otprilike isti. A treće godine ti će ljudi opet dovesti svoje prijatelje, što će stvoriti jezgru moje buduće publike. Neće biti bitno to što su mi poneke pjesme starije od dvadeset godina. Morat ću početi od dna, a još nisam ni bio na dnu. Ništa u mojim nakanama nije bilo plod evolucije, nitko to nije mogao očekivati. Ne znajući to izričito, imao sam predosjećaj da sam stvorio novi ţanr, stil koji još ne postoji i koji će u cijelosti biti moj. Svi su mi cilindri radili, a vozilo je bilo unajmljeno. Definitivno sam trebao novu publiku, jer je moja publika iz tog vremena više-manje odrasla uz moje ploče i nadrasla točku u kojoj bi me mogla prihvatiti kao novog umjetnika, što je bilo i shvatljivo. Na mnogo načina, ta je publika već bila prešla zenit i refleksi su joj bili slabi. Dolazila je zuriti, a ne sudjelovati. To je bilo u redu, ali publika koja će me morati pronaći bit će ona koja pojma nema što je bilo jučer. Glasovitost mi je bila nesaglediva, mogla je napuniti nogometni stadion, ali to mi je bilo kao da imam neku čudnu svjedodţbu s kojom se ne mogu upisati ni na jedan faks. Promotori me takoĎer nisu htjeli ni taknuti. Često su se opekli u prošlosti i još su se ljutili. “Potpuno te podupirem,” kazao bi netko od njih, “ali ne mogu ti to učiniti.” Ruku na srce, bio sam tek nešto više od klupskog izvoĎača. Jedva da sam mogao napuniti male dvorane. Nisu postojali nikakvi alkemijski prečaci - i kritičari bi me lako mogli otpisati, tako da se neću moći pouzdati u njih da ispričaju moju priču. Većina glazbenih novinara više se ionako nije naročito razlikovala od osoblja za odnose s javnošću. Morat ću se pouzdati u usmenu predaju. Uzdat ću se u nju kao da mi ţivot ovisi o njoj. Usmena predaja širi se poput šumskog poţara, ne prihvaća odbijanja. Poţelio sam da mi je barem dvadeset godina manje, da sam se samo iznova opet pojavio na sceni. Ali što se tu moţe? Dobro bi mi došla i pomoć, ali nisam joj se nadao. Bio sam odviše iskusan za takvo što. Morat ću to izvesti onako kako je Roberts rekao - pričekati do proljeća. Otići ću kući znajući da sam na pragu nečega - moţda ne baš čistoga poput kiše nebeske, ali svejedno nečega, a to nešto na čijem sam pragu morat će se produbljivati s godinama. Čekanje do proljeća činilo mi se dugo, ali znam se strpjeti. Moţda bih mogao ponijeti nešto za čitanje. Čeka me niz dana u kojima će se sve to sloţiti. Sudbina mi srebrno sja na suncu. Ţivot više nema otrovno djelovanje. Nisam više imao razloga za jadanje... a onda me snašlo. Nakon povratka iz hitne sluţbe, ruke u gipsanom lijesu, svalio sam se u naslonjač - nešto mi se teško suprotstavilo. Kao da mi je crni leopard rastrgao ranjeno meso. Jako me boljelo. Nakon što sam stao na prag nečega hrabrog, inovativnog i pustolovnog, sad sam se našao na pragu ničega, upropašten. Ovo bi mogla biti zadnja slamka. Tragovi su se izgubili. Samo nekoliko sati ranije stanje je bilo prilično cjelovito i metodično. Iščekivao sam proljeće, jedva čekao trenutak kad ću iskoračiti na pozornicu i biti u isti mah autor, glumac, najavljivač, voditelj scene, publika i kritičar u jednoj osobi. To će biti nešto novo. Sada sam zurio u mrak iz kojega kao da je sve proizlazilo.

56

Poput Falstaffa, bio sam na putu iz jednog komada u drugi, ali sad je sama sudbina izvela jezivo mračan trik. Više nisam bio Falstaff. Sjaj u očima mi je utrnuo i ništa tu nisam mogao. Mogao sam samo stenjati. Evo i zašto. Uz moju predanost novoj vokalnoj tehnici, još mi je nešto trebalo pripomoći da iznova oblikujem svoje pjesme. Činilo mi se kao da oduvijek pratim sebe na gitari. Svirao sam na opušten način plošnog trzanja, kao Carter Family, a sviranje mi je išlo više-manje iz navike, rutinski. Uvijek je bilo jasno i čitko, ali nije ni na koji način odraţavalo moju psihu. Nije ni moralo. Taj stil je bio praktičan, ali sad sam namjeravao i to gurnuti sa stola i zamijeniti ga nečim aktivnijim, s bolje definiranom pojavnošću. Nisam ja izmislio taj stil. Početkom šezdesetih pokazao mi ga je Lonnie Johnson. Lonnie je bio veliki umjetnik jazza i bluesa iz tridesetih koji je još nastupao u šezdesetima. Robert Johnson mnogo je naučio od njega. Lonnie me jedne večeri odveo u stranu i pokazao mi stil sviranja utemeljen na neparnim, umjesto na parnim brojevima. Dao mi je da odsviram akorde i pokazao mi kako se to radi. To je bilo tek nešto što je znao, ali ne nuţno i koristio, jer je izvodio zaista brojne raznorodne pjesme. Rekao mi je: “Ovo bi ti moglo pomoći”, a ja sam stekao dojam da mi pokazuje nešto tajnovito, iako mi u to vrijeme nije imalo smisla jer sam morao svirati punom rukom kako bih prenio svoje ideje. Riječ je o vrlo kontroliranom sustavu sviranja vezanog uz note na ljestvici, uz način na koji se one numerički kombiniraju, kako oblikuju melodije od trojki i aksiomatske su prema ritmu i promjenama akorda. Nikad se nisam posluţio tim stilom, nije mi se činilo da ima ikakve svrhe. Ali sad sam ga se opet odjednom sjetio, shvativši da će takav način sviranja dati novi ţivot svemu mome. Metoda djeluje u višem ili niţem stupnju, ovisno o različitim obrascima i sinkopiranosti skladbe. Vrlo malo ću ih moći prenijeti u nju, jer nema nikakve veze s tehnikom, a glazbenici cijeli ţivot rade na tome da postanu tehnički superiorni svirači. Vjerojatno ne biste ni marili za tu metodu da niste pjevač. Bilo mi je lako usvojiti je. Shvaćao sam pravila i sve ono što je trebalo jer mi je Lonnie pokazao tako kristalno jasno. Sad će biti na meni da izbacim sve što mu prirodno ne odgovara. Morat ću ovladati tim stilom i pjevati uz njega. Sustav funkcionira ciklički. Budući da razmišljaš u neparnim, umjesto u parnim brojevima, sviraš s drugačijim sustavom vrijednosti. Popularna glazba obično se temelji na broju 2, koji se potom dopunjava tkanjem, bojom, efektima i tehničkim čudesima kako bi se oblikovala poanta. Ali ukupni učinak obično je dovodi do depresije i nelagode, u slijepu ulicu koja u najboljem slučaju moţe potrajati samo iz nostalgičnih razloga. Ako se sluţiš sustavom neparnih brojeva, automatski dolazi do stvari koje osnaţuju izvedbu i daju joj dojmljivost koja traje godinama. Ne moraš to planirati i unaprijed razraĎivati. Dijatonička ljestvica ima osam nota, a pentatonička pet. Ako rabiš prvu ljestvicu, pa odsviraš 2, 5 i 7 kao frazu i onda ih ponoviš, stvara se melodija. Ili moţeš triput ponoviti 2. Ili moţeš odsvirati 4 jedanput i 7 dvaput. Nema granica varijacijama, a svaki put ćeš stvoriti drugačiju melodiju. Mogućnosti su nebrojene. Pjesma se sama oblikuje s više strana, a glazbene običaje moţeš zanemariti. Još ti samo trebaju bubnjar i basist, pa će svi nedostaci postati nebitni dokle god se budeš drţao sustava. S malo mašte moţeš svirati note u intervalima i izmeĎu backbeatova, stvarati kontrapunktalne linije prema kojima se da pjevati. U tome nema nikakve tajne i nije riječ o tehničkom triku. Ova shema stvarno djeluje. Meni će taj stil donijeti velike prednosti, poput istančanog plana koji će urediti strukturu svake skladbe koju ću izvoditi. Slušatelj će smjesta prepoznati i osjetiti dinamiku. Stvari mogu prasnuti ili se povući u bilo kojem trenutku, a da ne bude načina da se predvidi svijest bilo koje pjesme. A budući da to funkcionira prema vlastitoj matematičkoj formuli, ne moţeš promašiti. Nisam numerolog. Ne znam zašto je broj 3 metafizički moćniji od broja 2, ali tako je. Strast i predanost, koje katkad mogu biti dovoljne da se pridobije publika, nisu čak ni nuţne. Vjera se moţe iskonstruirati ni iz čega, a postoji beskonačan broj obrazaca i linija što se spajaju iz ključa u ključ - svi su samo naoko komplicirani. Stječeš moć uz najmanje truda, uzdajući se u to da će slušatelji sami stvoriti spone, što rijetko kad ne bude slučaj. Krive procjene pritom ne mogu stvoriti ozbiljnu štetu. Dokle god si ih u stanju prepoznati, za tili čas moţeš arhitektonski preokrenuti dinamiku. To je definitivno stil koji pomaţe pjevaču. Savršeno odgovara pjesmama orijentiranim prema folku i jazz-bluesu. Morao sam svirati na taj način, iako to nije moralo biti upadljivo, jer bi to što bih svirao onda bilo prvenstveno orkestralno, a bude li orkestralno, onda će imati smisla da ga izvodi kombinacija instrumenata. Nisam tome mogao posvetiti vrijeme. Neću se moći time 57

pozabaviti. Trebao sam biti suptilniji. Bude li moj instrument zatrpan u miksu tako da ga samo ja mogu čuti, moţda bi mogao bolje djelovati, činilo mi se. Ionako nisam nastojao svirati glavnu gitaru tako da iznenaĎujem ljude. Trebao sam frazirati svoje pjevanje prema kosturu onoga što sviram. Idealan bi slučaj bio da uzmem neku pjesmu i odsviram je više nego jedanput muzikologu, koji bi zatim napisao osnovne sastavnice orkestrirane verzije. Orkestar bi mogao svirati čak i vokalnu liniju. Ne bih se morao čak ni osobno pojaviti. Ovaj se pristup razlikovao po tome što prije na mojim pločama nijedna skladba nije bila kinetički aranţirana. U studiju su pjesme bile samo skicirane, ali nijednom se nisu izvukle iz sjene. Uvijek je bilo previše problema - natezanja oko izraţavanja stihova, mijenjanja riječi, obrtanja melodijskih linija, ključa, tempa i koječega drugog, cijelo vrijeme u potrazi za stilskim identitetom pojedine pjesme. Oni koji su me godinama pratili i mislili da poznaju moje pjesme mogli bi se pomalo smesti kad čuju na koji će se način sada svirati. Ukupni učinak bit će psihološki, a trostruke forme stvarat će melodije u intervalima. To će pogoniti pjesmu - a ne nuţno sadrţaj njezinih stihova. Imao sam savršeno povjerenje u taj sustav i znao sam da će upaliti. Radovao sam se takvom načinu sviranja. Mnogi će zacijelo reći da su pjesme preinačene, a drugi izjaviti da su tako otpočetka trebale zvučati. Moći će birati. Nakon što sam dokučio što to radim, shvatio sam i to da nisam prvi, da je Link Wray izveo istu stvar u svojoj klasičnoj pjesmi “Rumble” mnogo godina prije. Linkova pjesma nije imala stihova, ali odsvirao ju je istim brojčanim sustavom. Nikad mi ne bi palo na pamet odakle je potekla snaga te skladbe, jer me hipnotizirao njezin ton. TakoĎer sam vjerovao da sam čuo i Marthu Reeves kako izvodi to isto. Vidio sam je nekoliko godina prije u New Yorku, gdje je nastupala uz Motown Revue. Sastav nije mogao drţati korak s njom, pojma nije imao što to ona radi, pa je samo prtio dalje. Udarala je u def u trostrukim formama, drţeći ga tik uz uho, a pjesmu je frazirala kao da joj je def jedina pratnja. Def ne moţe izvesti melodijsku liniju, ali koncept je bio sličan. Kad mi je Lonnie prije mnogo godina to pokazao, imao sam dojam da mi govori nešto na stranom jeziku. Shvaćao sam njegovu etimologiju, samo mi nije bilo jasno kako bi se na bilo koji način mogla iskoristiti. Sad mi je sve sjelo. Sad sam mu se mogao početi posvećivati. Novi pjevački kôd raspjevat će mi vokal prirodnom prisutnošću, pa ću se moći visoko vinuti, nesvjesno izvući nebrojene kosture iz ormara. Sve će postati hipnotično zbog tematskih trojki. Moći ću čak hipnotizirati sebe. Mogao bih to izvoditi iz večeri u večer. Bez zamora ili iscrpljenosti. Znao sam svu tehničku teoriju koja mi treba za to. Moja publika više neće biti sjenovita vojska bezličnih ljudi. Naravno, neki od njih i dalje će paziti samo na stihove i moţda će se razočarati jer sviranje gitare u dvotaktnom ritmu na koje su se odavno naviknuli više neće biti ritmično, već iznova fokusirano na to da potjera pjesme u srce neslućenih predjela. Ali to je u redu, uspjet će oni izaći na kraj s time. Ionako sam predugo bio zamrznut u svjetovnom hramu nekakva muzeja. Nije to sloţeno. Postoje tisuće, ako ne i milijuni varijacija tih obrazaca, tako da ideja nikada ne moţe ponestati. Uvijek se zateknete na nekoj neiskorištenoj fiksnoj točki. Poanta nije u teškoj teoriji, već u geometriji. Nisam naročito vičan matematici, ali znam da je svemir oblikovan prema matematičkim načelima, shvaćao ih ja ili ne, te sam namjeravao prepustiti tome da me vodi. Moje sviranje postat će pokretačka sila ravna mojem glasu pa ću se posluţiti drugačijim algoritmima na koje uho nije naviknuto. Trebalo bi biti, ali nije. Ovo mi je ulazilo u ţivot točno u pravom trenutku. Pogodba će biti potpuna. Moji stihovi, neki napisani prije punih dvadeset godina, sad će muzikološki eksplodirati poput oblaka leda. Nitko drugi ne svira na takav način, a ja sam ga smatrao novim oblikom glazbe. Strogim i ortodoksnim. Nije sadrţavao ni trunku improvizacije. Bio je upravo suprotan improvizaciji. Improvizacija mi uopće ne bi koristila, zapravo bi me odvukla u suprotnom smjeru. TakoĎer, za takvo sviranje nije potrebno osjećati nekakvo posebno nadahnuće. Nije ovisno o emociji. To mu je bila još jedna prednost. Dugo sam mnoge svoje pjesme ostavljao na podu kao nastrijeljene zečeve. Do toga više neće dolaziti. Stvar je bila samo u tome da mi trebaju obje ruke. Ne budem li mogao svirati, ništa sad neću moći raditi bolje nego ikad. Ništa neće biti upravo onako kako treba. Bilo je podne i motao sam se po svome starinskom vrtu. Prešao sam praznu parcelu i došao do zasada poljskog cvijeća gdje su bili psi i konji, a vjetar je donio prigušeni krik galeba. Dok sam 58

hodao prema glavnoj zgradi, uočio sam more kroz zeleno granje borova. Nisam mu bio blizu, ali osjećao sam snagu podno njegovih boja. Kao da je mreţa pala preko mene, pa ću se samo još više upetljati ako pokušam pobjeći. Ruka mi se prilično gadno rasjekla - nisam imao osjećaja u ţivcima. Moţda ne zaraste, nikad više ne bude ista, a što prije se uvjerim u to, to bolje. O, kako ţivot zna biti opako ironičan. Dobio sam kozmički udarac nogom u straţnjicu. Vjerojatno sam trebao nositi čelične gaće. Ipak, stvari su se malčice promijenile potkraj tjedna, kad sam otišao na školsku predstavu u kojoj je nastupala jedna od mojih kćeri. Kreativna energija koja je prštala s pozornice razbistrila me. Usred toga stigla je još jedna tuţna vijest. Moja dvadesetjednometarska jahta nasukala se na greben u Panami. Lučka svjetla pogrešno su se protumačila u noći. Jahta je potjerana unatrag i kormilo je otpalo. Nije se mogla odsukati, a vjetar ju je sve više navlačio na greben. Tjedan dana leţala je na boku, ali bilo je prekasno. Mnoga je uţad popucala dok su je pokušavali odvući. Poslije ju je more povuklo natrag i jahta je potonula. U deset godina koliko sam je imao, s obitelji sam oplovio cijele Karibe i posjetio svaki otok od Martiniquea do Barbadosa. Ova je šteta donekle blijedjela u usporedbi s gubitkom moje ruke, ali bio sam zahvalan na toj jedrilici i vijest mi je došla kao neugodan šok. Jedne večeri sam uključio televizor i vidio pjevača soula Joea Теха u emisiji The Tonight Show with Johnny Carson. Joe je otpjevao svoje i otišao. Johnny nije razgovarao s njim - ne onako kao s ostalim gostima. Johnny mu je samo mahnuo sjedeći za stolom. Carson je inače volio razgovarati s gostima o golfu i takvim stvarima, ali Joeu nije imao što reći. Nisam imao dojam ni da bi meni imao što reći. Svi njegovi gosti trudili su se biti duhoviti, sloţiti sretno lice i ne izgubiti pribranost, biti poput Genea Kellyja i plesati vani po kiši čak i dok pljušti. Da ja to učinim, dobio bih upalu pluća. Tu se moraš ponašati kao da je sve prekrasno. Kao Joe Тех, ni ja nikad nisam bio naročito u mainstreamu. Pomislio sam koliko sam sličniji njemu nego Carsonu. Ugasio sam televizor. Vani sam čuo djetlića kako kuca o drvo u mraku. Dok god budem bio ţiv, bavit ću se nečim. Ako mi ruka ne ozdravi, što da radim s preostatkom ţivota? Neću sudjelovati u glazbenom poslu, to je sigurno. Maknut ću se što dalje mogu od njega. Snatrio sam o svijetu poslovanja. Što bi moglo biti jednostavnije ili elegantnije od ulaska u poslovni poduhvat? Moglo bi biti zanimljivo posvetiti se konvencionalnom ţivotu na neko vrijeme. Razmišljao sam unaprijed. Nazvao sam jednog prijatelja, a on me upoznao s brokerom koji kupuje i prodaje neovisne tvrtke. Osnovati jednu ispočetka nije dolazilo u obzir. Rekao sam mu da razmišljam o tome da prodam sve što imam i kupim nešto drugo u zamjenu. Što mi nudi? Posjetio me pun prospekata praktički svakog postojećeg poduzeća - činjenica i brojki do najsitnije pojedinosti... samostalnih tvrtki bilo je posvuda - šećerna trska, kamioni i traktori, tvornica drvenih nogu u Sjevernoj Karolini, tvornica namještaja u Alabami, ribogojilište, plantaţe cvijeća i još koješta. Zapanjilo me. Od samog pogleda na sve to, teţina mi se spuštala na oči. Kako donijeti odluku, pogotovo kada te ništa od toga zapravo ne zanima? Moj pouzdani pomoćnik i mehaničar, koji mi je uvijek bio od pomoći u praktičnim stvarima, rekao je: “Pustite vi to meni, šefe. Pogledat ću ih ja - izabrat ću vam najbolju.” Znao sam da bi on to i mogao, da bi otišao u svijet i našao mi nešto. Samo, nisam namjeravao odviše brzati, da ne učinim nešto zbog čega bih poslije mogao poţaliti. Rekao sam mu da ću mu dati odreĎeni datum nekom drugom prilikom. Nisam previše ţeljno očekivao nastavak tog razgovora. Sve manje sam danju bio budan. Znao sam se zavaliti u naslonjač da odmorim oči i probuditi se nakon dva-tri sata - otići po nešto i zaboraviti po što sam to došao. Drago mi je što je moja supruga bila uz mene. U takvim vremenima dobro je biti s nekim tko ţeli isto što i ti, tko je otvoren prema tvojoj energiji, tko je ne odbija od sebe. Znala mi je pruţiti dojam da nisam u nekoj rupi koju je i Bog zaboravio. Jednog dana, dok je nosila metalizirane naočale, opazio sam svoj minijaturni odraz u njima i pomislio kako je sve postalo maleno. Nisam osjećao baš nikakvu potrebu za skladanjem pjesama. Ionako nijednu već dugo nisam bio napisao. Pustio sam to, jednostavno me više nije privlačilo. Zadnjih nekoliko ploča koje sam izdao ionako nije sadrţavalo naročit broj mojih skladbi. Nisam se mogao nonšalantnije odnositi prema pisanju pjesama. Već sam ih puno bio napisao i to je bilo u redu. Učinio sam sve što je trebalo da doĎem do toga, dosegao sam cilj i nisam više imao naročitih ambicija u tom smislu. Kad i ako bi mi i došla neka ideja, više nisam nastojao prodrijeti do temelja njezine moći. Lako sam ga mogao

59

zanijekati i ostati po strani. Jednostavno se nisam mogao natjerati. Nisam očekivao da ću ikada više išta napisati. Ionako mi nije trebalo još pjesama. Jedne noći, dok su svi spavali a ja sam sjedio za kuhinjskim stolom, dok na obronku nije bilo ničega do skupa snaţnih svjetiljaka - sve se to promijenilo. Napisao sam dvadesetak stihova pjesme s naslovom “Political World”, prve od njih dvadeset koje ću napisati u idućih mjesec i nešto dana. Došle su mi iz vedra neba. Moţda ih ne bih bio ni napisao da nisam bio u prisilnom mirovanju. Moţda bih, moţda ne bih. Bilo ih je lako napisati, kao da su doplovile nizvodno do mene, nošene strujom. To ne znači da su mi bile nejasne ili predaleke - bile su mi ravno pred nosom, ali kad bih pogledao ravno u njih, nestale bi. Pjesme su poput snova koje nastojiš ostvariti. One su poput neznanih zemalja u koje moraš ući. Pjesma se moţe napisati bilo gdje: u kupeu, na brodu, na konju - kretanje pomaţe. Ponekad ljudi s najvećim darom za pisanje pjesama nikad ne napišu nijednu jer se ne kreću. Ja se ni u jednoj od tih pjesama nisam kretao, bar ne u izvanjskom smislu. Ipak, sve sam ih zapisao kao da sam se kretao. Ponekad stvari koje vidiš i čuješ izvan sebe mogu utjecati na pjesmu. “Political World” moţda je bio potaknut aktualnim dogaĎajima. Vodila se uţarena predsjednička kampanja, nisu se mogle izbjeći vijesti o njoj. Ali mene politika kao umjetnička vrsta nije zanimala, tako da ne bih rekao da je bila stvar samo u tome. Ta pjesma je preopćenita. Svijet politike u njoj prije je neko podzemlje, a ne svijet u kojem ljudi ţive, muče se i umiru kao ljudi. Imao sam dojam da sam tom pjesmom prodro do nečega. Bilo je kao kad se probudiš iz duboka, omamljena sna, kad netko udari u mali srebrni gong pa doĎeš k sebi. Bilo je otprilike dvaput više stihova nego što smo na kraju snimili. Stihova tipa: “We live in a political world. Flags flying into the breeze. Comes out of the blue moves towards you - like a knife cutting through cheese.”8 Na suprotnoj strani kuhinje srebrna se zraka mjesečine probila kroz zatamnjena prozorska stakla i obasjala stol. Pjesma je nekako došla do mrtve točke, pa sam prestao pisati i zavalio se u stolici. Došlo mi je da pripalim dobru cigaru i legnem u toplu kupku. To mi je bila prva pjesma koju sam napisao nakon dugo vremena, rukom sklonom švrakopisu. Znao sam da je mogu upotrijebiti ako ikada opet budem snimao. Bio sam svjestan toga da u toj pjesmi nema mene, ali to je bilo u redu; nisam imao dojam da bi me tu i trebalo biti. Stavio sam stihove u ladicu, ionako ih nisam mogao odsvirati, i prenuo se iz transa. Duboko reţanje motocikla probrujalo je cestom pokraj garaţe, a ja sam malo više odškrinuo prozor - osjetio sam miris rascvala nara nošen povjetarcem. Pogledom sam obuhvatio praiskonski krajolik. Prošlo je dosta vremena otkako sam napisao pjesmu od početka do kraja u komadu. “Political World” podsjetila me na jednu drugu pjesmu koju sam napisao nekoliko godina prije, “Clean-Cut Kid”. Nije me bilo ni u toj. Potkraj tjedna otišli smo na predstavu Dugo putovanje u noć Eugenea O‟Neilla. Bilo je teško odgledati komad, prikaz obiteljskog ţivota u najgorem izdanju, samoţivih ovisnika o morfiju. Laknulo mi je kad je završilo. Bilo mi je ţao tih ljudi, ali nitko od njih nije me dirnuo. Nakon toga svratili smo u Harvelle‟s, mjesni blues-klub na 4. ulici, da poslušamo Guitar Shortyja i J. J. “Badboya” Jonesa. Uvijek je gušt vidjeti Shortyja. Svira gitaru svime osim rukama. Kad bih barem ja to mogao. Shorty zvuči kao Guitar Slim, ali izvodi i kerefeke kakve Guitar Slimu nikad ne bi pale na pamet. Dok smo šetali natrag do auta po 4. ulici, dvojica murjaka nareĎivala su beskućniku koji si je rukama pokrio glavu da se makne. Pod nogama mu je leţao maleni španijel i crnim pikulastim očima promatrao shrvane gospodareve kretnje. U redarstvenicima nisam uspio opaziti ni tračak ponosa zbog toga što samo obavljaju svoj posao. Kasnije te večeri, nakon povratka kući, počeo sam pisati pjesmu “What Good Am I?” ...napisao sam je u malom slikarskom ateljeu na posjedu. To je više od ateljea. Ondje imam opremu za lučno varenje, pa sam u toj velikoj, rustikalnoj prostoriji napravio kićena ulazna vrata od otpadnog čelika. Najveći dio prostorije ima betonski pod, ali na jednom je dijelu linoleum. Ondje stoji stol, uz prozor sa spuštenim roletama koji gleda na jarugu. Cijela mi je pjesma došla u komadu; ne znam što ju je 8

“Ţivimo u političkom svijetu. Zastave vijore na lahoru. DoĎe iz vedra neba - krene na tebe - kao kad noţ siječe sir.” 60

moglo potaknuti. Moţda je imala neke veze s prizorima beskućnika, psa, murjaka, mračne predstave, pa čak i s ekshibicijama Guitar Shortyja. Tko zna? U ţivotu katkad vidiš stvari od kojih ti se zgadi u srcu i bolno smuči u ţelucu, pa pokušaš uloviti taj osjećaj a da ne navodiš pojedinosti. I ova je pjesma imala dodatnih kitica. Evo jedne: “What good am I if I‟m walking on eggs, if I‟m wild with excitement and wet between the legs? If I‟m right in the thick of it and don‟t know why, what good am I?”9 Stavio sam pjesmu u istu ladicu gdje je bila i “Political World” - pitao sam se što će jedna imati reći drugoj. Nijednoj nisam još smislio melodiju. Otišao sam leći. Moja majka i teta Etta bile su nam u gostima i rano ustajale, pa sam se i ja htio rano dići. Sutradan je svanuo oblačan, maglovit dan. Teta je bila u kuhinji, pa sam sjeo s njom na kavu, da porazgovaramo. S radija su dopirale jutarnje vijesti. Zaprepašteno sam saznao da se košarkaš Pete Maravich samo srušio na igralištu u Pasadeni, da je samo pao i više nikad nije ustao. Jedanput sam gledao Maravicha kako igra u New Orleansu, još dok se Utah Jazz zvao New Orleans Jazz. Bio je stvarno pojava - kuštrava smeĎa kosa, labave čarape - strah i trepet košarkaškog svijeta - nebu pod oblacima - čarobnjak dvorane. One večeri kad sam ga gledao, driblao je loptu glavom, zabio koš iza leĎa, ne gledajući - predriblao je cijelo igralište, bacio loptu da se odbije od ploče i ulovio vlastiti pâs. Bio je fantastičan. Zabio je otprilike trideset osam koševa. Mogao je igrati naslijepo. Pistol Pete nije već neko vrijeme profesionalno igrao i smatrali su ga zaboravljenim. Samo, ja ga nisam zaboravio. Neki ljudi kao da se izgube, ali kada ih doista više nema, kao da se uopće nikada nisu izgubili. Počeo sam i dovršio pjesmu “Dignity” istoga dana kad sam čuo tuţnu vijest o Pistol Peteu. Počeo sam je pisati u rano popodne, Otprilike kad su se jutarnje vijesti počele trošiti, i trebalo mi je ostatak dana i dio noći da je završim. Kao da sam ugledao pjesmu pred sobom i pretekao je, kao da sam razabrao sve likove te pjesme i odlučio poloţiti sve svoje nade u njih. Ponekad mi je teško prisjetiti se nečijeg pravog imena, pa mu dadem neko drugo, neko koje će ga točnije opisati, čemu sam u cijeloj ovoj pjesmi bio sklon. Bilo je još stihova s drugim osobama u različitim meĎuodnosima. Zelena Beretka, Čarobnica, Djevica Marija, Pogrešni, Big Ben, kao i Bogalj i Bjelčić. Niz je mogao biti beskonačan. Svakojaki znani likovi zatekli su se u pjesmi, ali nekako nisu preţivjeli. Čuo sam cijelu skladbu u glavi - ritam, tempo, melodijsku liniju, sve skupa. Uvijek ću se moći prisjetiti te pjesme. Vjetar mi je nikad neće moći ispuhati iz glave. Bilo je dobro imati tu pjesmu. U takvoj pjesmi nema kraja sadrţaju. Obasjate nekome lice baterijskom svjetiljkom i pogledate čega ondje ima. No menije ona čudesno jednostavna, ne komplicira, sve u njoj doĎe na svoje mjesto. Dokle god stvari koje promatraš ne prolaze u vihoru svjetla i sjene, nema problema. Ljubav, strah, mrţnja, sreća - sve je u nepogrešivim pojmovima, uz tisuću ijednu suptilnu konotaciju. Ova pjesma je takva. Jedan stih povlači drugi, kao kad ti lijeva noga iskorači pa desna stane uz nju. Da sam je napisao prije deset godina, otišao bih smjesta u studio da je snimim. Ali štošta se promijenilo i te me stvari više nisu progonile, nisam više osjećao nagon i potrebu u njima. Nije mi ionako bilo do snimanja. To je zamoran postupak, a tadašnji zvuk nije mi se sviĎao - ni moj, ni bilo čiji. Nisam znao zašto mi neka stara terenska snimka Alana Lomaxa zvuči bolje, ali bilo je tako. Činilo mi se da ne bih mogao snimiti dobru ploču sve i da joj posvetim tisuću godina. Jednoga dana otišao sam u kliniku gdje mi je liječnik pregledao ruku i rekao da mi uredno zarasta i da postoji mogućnost da mi se osjećaj u ţivcima uskoro vrati. Bilo je poticajno čuti tu vijest. Vratio sam se kući, gdje je moj najstariji sin sjedio u kuhinji s djevojkom s kojom će se uskoro vjenčati. Dok sam prolazio onuda, na štednjaku se krčkalo gusto varivo od plodova mora. Podigao sam poklopac s lonca da vidim kakvo je. “Što kaţete?” upitala me buduća snaha. “Što je s umakom od viskija?” “Treba ga prirediti”, rekla je. Vratio sam poklopac na lonac i otišao u garaţu. Ostatak dana prohujao je kao dašak vjetra. Pjesma “Disease of Conceit” definitivno ima natruhe gospela. Opet, dogaĎaji mogu potaknuti pjesmu - katkad će joj i upaliti motor. Nije prošlo dugo otkako je vodstvo udruge Assembly of God popularnom baptističkom propovjedniku Jimmyju Swaggartu oduzelo pravo na obnašanje 9

“Koje dobro od mene ako hodam po jajima, ako sam mahnit od uzbuĎenja i mokar meĎu nogama? Ako sam u najvećoj guţvi a ne znam zašto, koja korist od mene?” 61

svećeničke sluţbe jer je odbio prestati propovijedati. Jimmy je bio bratić Jerryja Leeja Lewisa i velika televizijska zvijezda, pa je ta vijest došla kao šok. Doveli su ga u vezu s prostitutkom, uspjeli ga snimiti kako izlazi iz njezine motelske sobe u donjem dijelu trenirke. Swaggartu su naloţili da smjesta napusti propovjedaonicu. Rasplakao se u javnosti i zamolio za oprost, ali svejedno su mu rekli da se neko vrijeme suzdrţi od propovijedanja. Ipak, nije si mogao pomoći i brzo se vratio propovijedanju kao da se ništa nije dogodilo, pa su mu oduzeli sluţbu. Bila je to čudna priča. Swaggart očito nije bio posve pri sebi, nije sagledao posljedice. Priča nije imala nikakvog smisla. Biblija je puna takvih stvari. Mnogo onih starih kraljeva i voĎa imalo je brojne ţene i prileţnice, propovjednik Hošea čak se vjenčao s prostitutkom, a to ga nije spriječilo da bude svet čovjek. Ali sad su bila drugačija vremena, a za Swaggarta je to značilo kraj balade. Stvarnost katkad zna biti nesnosna. Moţe biti i sjenovita, ovisno o tome kako je se sagleda. Ja sam se pak pitao kako li je samo izgledala ta bludnica koja je navukla jednog tako slavnog propovjednika na valjanje u blatu. Djeva izazovne, zamamne ljepote? Vjerojatno. Morala bi biti. Kad bi čovjek iole mario za sve te majmunarije, za dogaĎaje iza odškrinutih vrata svih tih nadmenih ljudi, mogao bi završiti u privatnom sanatoriju. Dotični je incident moţda sudjelovao u nadahnuću za pjesmu, ali, s druge strane, teško je to reći. Umišljenost nije nuţno i bolest. Prije bi bila riječ o slabosti. Umišljena osoba lako se moţe nasamariti i nakon toga srušiti. Priznajmo si to, umišljena osoba ima laţan pojam o vlastitoj vrijednosti, napuhano mišljenje o sebi. Takvu se osobu moţe posve kontrolirati i manipulirati njome ako znate na koju ţicu joj treba zasvirati. Tako da stihovi, na neki način, govore o tome. Pjesma se uzdizala sve dok joj nisam mogao iščitati pogled u očima. U večernjoj tišini nisam morao ići u dalek lov na nju. Kao i uvijek, ostalo je nekoliko neiskorištenih stihova. “There‟s a whole lot of people dreaming tonight about the disease of conceit, whole lot of people screaming tonight about the disease of conceit. I‟ll hump ya and I‟ll dump ya and I‟ll blow your house down. I‟ll slice into your cake before I leave town. Pick a number - take a seat, with the disease of conceit.”10 Priveo sam stihove kraju, otišao iz ateljea i pošao u glavnu zgradu. Vjetar je puhao kroz visoki bambus. Teški kromirani branik mojeg starog slupanog Buicka blistao je na mjesečini. Nisam se već godinama vozio u tom autu, bavio sam se mišlju da ga rastavim i iskoristim za skulpturu od otpadnog metala. Mračna jaruga bila je sva zarasla u šikaru, a negdje dolje u njoj šunjao se lisac ili kojot. Psi su štektali i nešto natjeravali. Svjetla kuće svjetlucala su poput rasvjete u kasinu. Ušao sam, ugasio ih i bacio pogled na jednu svoju gitaru koju nisam već dosta dugo ni taknuo. Sad sam oklijevao i dotaknuti je. Baš bih mogao i malo otpočinuti, pomislio sam, i otišao u krevet. Pjesmu “What Was It You Wanted?” takoĎer sam brzo napisao. Čuo sam stihove i melodiju zajedno u glavi, odsvirane u molu. Valja biti ekonomičan kad se piše takva pjesma. Ako ste ikada bili predmet tuĎe znatiţelje, onda znate čime se ova pjesma bavi. Nije joj potrebno neko naročito objašnjenje. Ranjivi i bespomoćni ljudi ponekad stvaraju najviše buke. Mogu ti na niz načina stati na put. Nema smisla opirati im se ili se silom s njima razračunavati. Katkad si baš moraš zagristi gornju usnu i staviti tamne naočale. Takve su pjesme čudne zvjerke. Uz njih nije najugodnije. I opet, bilo je dodatnih stihova. “What was it you wanted? Can I be of any use? Can I do something for you? Do I have enough juice? Wherever you‟re off to, one thing you should know. You still got seven hundred miles yet still to go.”11 Pjesma se praktički sama napisala. Samo mi se spustila u glavu. Moţda bih je nekoliko godina prije toga odbacio, moţda je nikad ne bih završio. Ali ne i sada. Iduća pjesma, “Everything Is Broken”, sastojala se od brzih, odsječnih poteza. Semantičko značenje posve počiva u zvuku riječi. Stihovi su plesni partner. Funkcionira na mehaničkoj razini. Sve je slomljeno ili tako bar izgleda - okrhnuto, napuknuto, zrelo za popravak. Stvari se lome, i opet lome, pretvaraju u nešto drugo, a onda opet lome. Dok sam jednom prilikom leţao na plaţi na Coney Islandu, u pijesku sam vidio tranzistorski radio... prekrasni model General Electrica, 10

11

“Sva sila ljudi večeras sanja o zarazi umišljenosti, sva sila ljudi večeras vrišti o zarazi umišljenosti. Naskočit ću te i zaskočit ću te i otpuhat ću ti kuću. Pojest ću krišku tvog kolača i zatim otići iz grada. Uzmi broj - naĎi sjedalo, u zarazi umišljenosti.” “Što ste ono htjeli? Mogu li biti od koristi? Mogu li kako pomoći? Imam li dovoljno kinte? Ma kamo da idete, jedno vam valja znati. Još je pred vama dugih stotinu milja puta.” 62

samonapajajući - čvrst kao bojni brod - a bio je potrgan. Moţda sam taj prizor prizvao u sjećanje na početku pjesme. Ali vidio sam još toliko drugih potrganih stvari - mjedenih svjetiljaka, razbijenih zdjela, posuda, bokala i staklenki, razrušenih zgrada, autobusa, pločnika, stabala, krajolika - sve te stvari kad nisu cijele, unose nelagodu u čovjeka. Prisjetio sam se svih najboljih stvari na svijetu, stvari uz koje sam bio jako vezan. Katkad bi to moglo biti neko mjesto, mjesto gdje valja početi večer i nastaviti cijelu noć, ali onda se i ta mjesta razlome i više ih se ne moţe sastaviti i slijepiti. Namještaj i staklo puknu i razbiju se. Nešto se samo slomi bez upozorenja. Nekad to bude i čovjeku najdraţi predmet. Grozno je teško bilo što popraviti. Ovdje je opet bilo dodatnih stihova. “Broken strands of prairie grass. Broken magnifying glass. I visited the broken orphanage and rode upon the broken bridge. I‟m crossin‟ the river goin‟ to Hoboken. Maybe over there, things ain‟t broken.” 12 To je bio moj tračak optimizma za jednu ovakvu pjesmu. Te pjesme, dakle, uz još poneke, umotao sam i odloţio da ostanu tamo gdje leţe, drţao sam ih u ladici, ali osjećao sam da su tu. S vremenom mi je ruka ozdravila, što je ispalo ironično. Prestao sam pisati pjesme. Liječnik me poticao da sviram gitaru - rekao je da je rastezanje ruke dobra terapija, da će baš koristiti mojoj šaci, pa sam se tome prilično i posvetio. Mogao sam početi s koncertima koji su mi bili planirani počev od proljeća i činilo se da sam opet ondje odakle sam krenuo. Jedne večeri je Bono, pjevač sastava U2, s još nekoliko prijatelja svratio na večeru. Druţenje s Bonom je poput objedovanja u vlaku - osjećaš da se krećeš, da nekamo ideš. Bono ima dušu pjesnika iz starine i uz njega se treba pripaziti. Moţe urlati dok se zemlja ne zatrese. Uz to je i kućni filozof. Donio je sa sobom kašetu Guin- nessa. Razgovarali smo o stvarima o kojima se razgovara kad s nekim provodiš zimu - razgovarali smo o Jacku Kerouacu. Bono dosta dobro poznaje Kerouacova djela. Kerouac, koji je proslavio američka mjesta poput Truckeeja, Farga, Buttea i Madore - mjesta za koja većina Amerikanaca nikad nije ni čula. Bude ti čudno što Bono zna više o Kerouacu od većine Amerikanaca. Bono priča stvari koje bi svakoga pridobile. Sliči mi onom tipu iz starog filma, onome koji golim rukama prebije cinkaroša i izvuče priznanje iz njega. Da je Bono došao u Ameriku početkom stoljeća, postao bi murjak. Imam dojam da on puno toga zna o Americi, a za ono što ne zna, zanima se. Razgovarali smo o slavi i sloţili se da je kod nje najčudnije to što nitko ne vjeruje da je o tebi riječ. Spomenulo se i Warholovo ime. Warhol, kralj popa. Jedan likovni kritičar u Warholovo je vrijeme rekao da daje milijun dolara onome koji uspije naći i trunčicu nade ili ljubavi u ma kojem njegovu djelu, kao da je to bitno. Imena se spomenu u razgovoru, pa se izgube. Imena koja nose izvjestan dojam. Idi Amin, Lenny Bruce, Roman Polanski, Herman Melville, Mose Allison, slikar Soutine, Jimmy Reed likovnoga svijeta. Kad Bono ili ja nismo sasvim sigurni za nekoga, samo nešto izmislimo. Svaki argument moţemo osnaţiti razlaganjem nečega što jest ili pak nije stvarno. Nijedan od nas nije nostalgičar, pa nostalgija ne ulazi ni u što, a na to svojski pazimo. Bono kaţe nešto o tome kako su Englezi došli ovamo i utemeljili Jamestown, a Irci su sagradili New York City - priča o pravednosti, bogatstvu, slavi, ljepoti, čudu i divoti Amerike. Rekao sam mu da ako ţeli vidjeti rodno mjesto Amerike, treba otići u grad Alexandria u Minnesoti. To smo samo Bono i ja sjedili za stolom. Svi ostali raštrkali su se po kući. Svratila je moja supruga i rekla da ide leći. “PoĎi gore,” rekao sam joj, “odmah ću doći.” Samo, trebalo mi je neko vrijeme da doĎem, a kašeta Guinnessa bila je gotovo prazna. “Gdje je ta Alexandria?” upitao me Bono. Rekao sam mu da je to mjesto gdje su se Vikinzi naselili u četrnaestom stoljeću, objasnio da u Alexandriji stoji drveni kip Vikinga koji nikako ne priliči uglednome ocu utemeljitelju Amerike. Bradat je, nosi kacigu, čizme s uzicama omotanim do koljena i dugi bodeţ u koricama, drţi koplje uz bok, odjeven je u kilt - na ruci mu je štit s natpisom: “Rodno mjesto Amerike”. Bono me upita kako da doĎe onamo, a ja mu kaţem da krene uz rijeku kroz Winonu, Lake City i Frontenac, nastavi Autocestom 10 skroz do Wadene i skrene lijevo na 29., pa će doći ravno onamo. Ne bi je trebalo biti teško naći. Bono me upita odakle sam rodom, a ja mu kaţem s Čelične staze, s Čeličnog gorja 12

“Zgaţeni buseni prerijske trave. Razbijeno povećalo. Posjetio sam slomljeno sirotište i jahao preko slomljena mosta. Prelazim rijeku i idem u Hoboken. Moţda tamo prijeko stvari nisu slomljene.” 63

Mesabi. “Što znači Mesabi?” upita me. Kaţem mu da je to riječ iz jezika naroda Ojibwa, znači Zemlja divova. Noć je protjecala. Vani, na pučini, svako malo prošla bi svjetla tegljača. Bono me upitao imam li koju novu pjesmu, neku koju još nisam snimio. Slučajno sam baš imao. Otišao sam u drugu sobu i izvadio ih iz ladice, donio ih natrag i pokazao mu. Pogledao ih je i rekao da bih ih trebao snimiti. Rekao sam mu da nisam sasvim siguran u to, da baš nešto razmišljam da ih polijem benzinom za upaljače - rekao sam mu da mi snimanje ploča baš ne pada lako, da mi ne ide od ruke. Odvratio mi je s “Ne, ne” i spomenuo ime Daniela Lanoisa... rekao da su kao U2 radili s njim i da im je bio sjajan partner - da bi mi on bio savršen suradnik - da bi uvelike mogao pridonijeti rezultatu. Lanois poima kao glazbu slično kao ja. Bono je otišao da telefona, nazvao ga i dao mi slušalicu, pa smo razmijenili nekoliko riječi. U biti, Lanois mi je rekao da radi u New Orleansu i kazao da ga potraţim ako me put nanese onamo. Rekao sam mu da hoću. Da ne bi bilo zabune, nimalo mi se nije ţurilo da snimam. Nastupi su mi bili vaţniji od svega. Ako ikada i snimim neku novu ploču, morat će imati nešto zajedničko s tim ciljem. Imao sam jasan put pred sobom i nisam htio upropastiti priliku da si vratim glazbenu slobodu. Morao sam pustiti da se situacija pojednostavi i izbjegavati nove komplikacije.

U New Orleansu je bila jesen, a ja sam imao sobu u hotelu Marie Antoinette i sjedio uz bazen u vrtu hotela s G. E. Smithom, gitaristom mojega sastava. Čekao sam da doĎe Daniel Lanois. Zrak je bio ljepljivo sparan. Grane stabala visjele su nad nama pokraj drvene rešetke stavljene uza zid cvjetnjaka. Lopoči su plutali tamnom, četvrtastom fontanom, a pod su prekrivale zavojite mramorne ploče. Sjedili smo za stolom pokraj kipića Klio odlomljena nosa. Kipić kao da je znao da smo tu. Otvorila su se vrtna vrata i Danny je ušao. G. E., koji je promatrao svijet netremičnim, čeličnoplavim očima, oprezno ih je podigao i načas susreo pogled Lanoisovih. “Vidimo se začas”, rekao je G. E., ustao i otišao. Vrt je bio pun dobroćudnih duhova i prozračne arome mirisnih ruţa i lavande. Lanois je sjeo. Bio je od glave do pete noir - tamni sombrero, crne jahaće hlače, visoke čizme, kratke rukavice - sav od sjenke i siluete - zatamnjen, crni princ s crnih brda. Bio je otporan na habanje. Naručio je pivo, a ja sam uzeo aspirin i coca-colu. Odmah je prešao na stvar, upitao me kakve pjesme imam, kakvu ploču sam zamislio. Nije to bilo pravo pitanje - tek tema za početak razgovora. U otprilike sat vremena shvatio sam da bih mogao raditi s tim čovjekom, stekao sam čvrsto povjerenje u njega. Nisam znao kakvu sam to ploču zamislio. Nisam čak znao valjaju li mi pjesme uopće. Nisam ih ni pogledao otkako sam ih pokazao Bonu, kojemu su se jako svidjele, ali tko zna je li bio iskren. Većinom nisu čak ni imale melodije. Danny mi veli: “Moţeš snimiti sjajnu ploču, znaš, ako to zbilja hoćeš.” Otpovrnem mu: “Jasno da će mi trebati tvoja pomoć”, a on kimne. Zanimalo ga je imam li nekog glazbenika na umu. Kad sam mu rekao da nemam, pitao me što mislim o sastavu uz koji me sinoć čuo kako sviram. “Ne ovaj put”, rekao sam mu. Kazao mi je da mu hit-ploče nisu bitne: “Miles Davis nikad nijednu nije snimio.” To mi je sasvim odgovaralo. Tom prilikom nismo imali u vidu neko odreĎeno vrijeme početka rada, samo smo razmijenili mišljenja da vidimo dijelimo li srodne stavove - jesu li obojici na zdravim nogama. Proveli smo najveći dio popodneva u razgovoru i purpurni zalazak sunca istopio se u sumrak. Upitao me bih li htio čuti ploču koju snima s The Neville Brothersima, a ja sam rekao: jasno. Otišli smo u priručni glazbeni studio koji je on bio sloţio u viktorijanskoj zgradi na Aveniji St. Charles, aleji golemih hrastova kojom maslinastozeleni tramvaji voze liniju dugu trinaest milja. Ploča The Neville Brothersa Yellow Moon bila je skoro gotova, pa smo sjeli poslušati nekoliko pjesama. Jedan brat Neville odmarao se u prostoriji, ruku skupljenih u krilu, zabačene glave i kape navučene preko očiju, nogu podignutih na stolicu. Iznenadio sam se čuvši kako Aaron Neville pjeva dvije moje pjesme, “Hollis Brown” i “With God on Our Side”. Koja slučajnost. Aaron je jedan od velikih svjetskih pjevača, čovjek sirove snage graĎen kao tenk, ali obdaren posve anĎeoskim darom pjevanja, glasom koji bi gotovo mogao iskupiti izgubljenu dušu. To djeluje tako neuskladivo. Toliko o izgledu. U njegovu pjevanju ima toliko duhovnosti da bi gotovo moglo vratiti razboritost ovom suludom svijetu. Uvijek se iznenadim kad čujem neku svoju pjesmu u izvedbi umjetnika koji je na tako visokoj razini. Kroz godine pjesme mogu izmaknuti čovjeku, ali ovakva ih izvedba uvijek ponovno pribliţi. 64

Nakon što sam čuo Aaronove izvedbe svojih pjesama, nejasno sam se sjetio razloga zbog kojega smo došli. Danny me upitao je li mi neka od novih pjesama slična ovima. Rekao sam mu: ne naročito, ne bih rekao, ali vidjet ćemo. Jako mi se sviĎala atmosfera i postava. Lanois je rekao da moţe unajmiti jednu drugu kuću u četvrti, pa u njoj moţemo snimati. Odsvirao sam nekoliko djelomičnih melodija na klaviru kao moguće dionice pojedinih pjesama, a onda je bilo dosta za taj dan. Nisam računao s tim da će on zapamtiti te spontane melodije i da ću zbog toga poslije poţaliti. Sloţili smo se da ćemo se pokušati naći idućeg proljeća. Lanois mi se svidio. Nije imao neki divovski ego, djelovao mi je disciplinirano - ničega mešetarskog u njemu nije bilo, a još je gajio i iznimnu strast prema glazbi. Ako itko u sebi nosi svjetlost, imao sam dojam da je to Danny, pa bi moţda mogao zasjati. Djelovao mi je kao čovjek koji, dok radi na nečemu, pristupa poslu kao da sudbina svijeta ovisi o krajnjem rezultatu. Opet ćemo se naći u oţujku, kao da nam je susret prorečen u svetim spisima. Pojavio sam se u New Orleansu početkom proljeća, uselio u veliku unajmljenu kuću blizu Audubon Parka, udobnu za stanovanje, sa svim sobama pristojne veličine, namještenu dosta jednostavno, s garderobnim ormarima u praktički svakoj sobi. Nismo mogli doći na udobnije mjesto za mene. Bilo je zaista savršeno. Ondje se moglo polako raditi. U studiju su me čekali, ali nije mi se dalo srljati. Prije ili poslije morat ću prijeći na stvar, ali to moţe pričekati do sutra. Donio sam pregršt pjesama sa sobom i bio sam prilično siguran da će ispasti dobre. Sad sam pak otišao u šetnju sumrakom. Zrak je bio tmuran i opojan. Na uglu jednog bloka divovska je, suhonjava mačka čučala na betonskom odboju. Stao sam pred nju, a mačka se nije ni pomaknula. Bilo mi je krivo što nisam ponio vrč mlijeka. Oči i uši bile su mi otvorene, svijest posve ţiva. U New Orleansu se najprije uoče parcele za pokope - groblja - a ona su hladan prizor, jedna od najboljih stvari ondje. Dok prolaziš pokraj njih, nastojiš biti što je moguće tiši, da mrtvi lakše počivaju. Grčki, rimski, svečani - dvorski mauzoleji izraĎeni po narudţbi, fantomski, znakovi i simboli skrivena propadanja - duhovi ţena i muškaraca koji su griješili i koji su umrli, i koji sad ţive u grobnicama. Prošlost ovdje ne prolazi tako brzo. Moţe se dugo biti mrtav. Duhovi hitaju prema svjetlosti, gotovo da se moţe čuti teško disanje - duše, sve odlučne da nekamo odu. Za razliku od mnogih mjesta u koja se vratiš i shvatiš da više nemaju onu čar, New Orleans je još ima. Noć te moţe progutati, no ništa od toga te ne dira. Svaki ugao krije obećanje nečega odvaţnog i idealnog, nečega što samo što nije počelo. Nešto se bestidno radosno krije iza svakih vrata ili pak ondje netko plače glave zarivene u dlanove. Lijeni ritam proţima sneni zrak, a atmosfera pulsira od davnašnjih dvoboja, ljubavi iz minulih ţivota, drugova koji traţe svoje drugove da im nekako pruţe pomoć. To se ne vidi, ali znaš da je tu negdje. Netko uvijek tone. Svi kao da potječu iz vrlo starih juţnjačkih porodica. Ili su pak stranci. SviĎa mi se kako je to tamo. Postoji niz meni dragih mjesta, ali New Orleans mi je draţi. Tisuću različitih pogleda puca u svakom trenutku. Bilo kada moţeš naletjeti na obred u čast neke malo poznate kraljice. Ljudi plave krvi s plemićkim naslovima kao suludi se pijanci onemoćalo oslanjaju na zidove i provlače kroz kal. Čak i oni kao da raspolaţu shvaćanjima koja bi vrijedilo saslušati. Nema postupka koji bi se ovdje činio nepriličnim. Grad je jedna vrlo duga pjesma. Vrtovi puni maćuhica, ruţičastih petunija, opijata. Svetišta okićena cvijećem, bijela mirta, bugenvilija i ljubičasti oleandar draškaju osjetila, proţimaju te hladnim i bistrim osjećajem. Sve je u New Orleansu dobra ideja. Urešene kolibe u stilu hramova i lirske katedrale jedna do druge. Kuće i zdanja, graĎevine nesputana sklada. Talijanski, gotički, romanički, neogrčki stil u dugoj vrsti stoje na kiši. Rimokatolička likovnost. Široki prednji trijemovi, tornjići, balkoni od lijevana čelika, kolonade - desetmetarski stupovi, veličanstveni i divni - krovovi s dva sljemena, sva arhitektura cijelog bijelog svijeta, a ne kreće se. Sve to i gradski trg na kojem su se obavljala javna smaknuća. U New Orleansu gotovo da se mogu opaziti druge dimenzije. Ovdje postoji samo današnji dan, zatim padne večer, a sutra će onda opet biti današnji dan. Kronična melankolija visi s grana. Nikada te ne moţe zamoriti. Nakon nekog vremena osjetiš se poput duha iz jedne od onih grobnica, kao da si u muzeju voštanih figura pod grimiznim oblacima. Carstvo duhova. Imućno carstvo. Jedan Napoleonov general, Lallemand, navodno je došao ovamo da vidi kako je, u potrazi za mjestom gdje bi se njegov zapovjednik sakrio nakon Waterlooa. Izvidio je grad i otišao, rekavši 65

da je ovdje vrag proklet, kao i svi ostali, ali još i gore od njih. Vrag doĎe ovamo i uzdahne. New Orleans. Jedinstveni, starinski. Sjajno mjesto za ţivot putem tuĎih ţivota. Ništa ga ne moţe promijeniti i nikad te ničim ne moţe povrijediti, sjajno je mjesto da se zaista uhvatiš u koštac s nečim. Netko stavi nešto pred tebe, a onda bi baš to mogao i popiti. Sjajno je mjesto za intimu ili besposličarenje. Mjesto kamo doĎeš u nadi da ćeš se opametiti - da hraniš golubove i prosiš milodare. Sjajno mjesto za snimanje ploča. Moralo bi biti - ili sam bar tako mislio. Lanois je postavio opremu u jednom od svojih patentiranih studija tipa “ponesi i preseli”- ovaj put smješten u viktorijanskoj zgradi u Ulici Soniat, nedaleko od groblja Lafayette br. 1 - francuski prozori, zaporci sa ţaluzinama, visoki gotički stropovi, obzidano dvorište, otraga bungalovi i garaţe. Teške su deke zvučno izolirale prozore. Dan je angaţirao eklektičnu skupinu glazbenika. MeĎu njima je bio Mason Ruffner, gitarist i pjevač iz Fort Wortha, koji je nastupao po klubovima u Ulici Bourbon poput The Old Absinthe Bara. Ruffner je bio regionalna zvijezda, nosio je visoku kokoticu i smiješio se zlatnim zubom s malom intarzijom gitare. Izdao je nekoliko ploča i znao obilje eksplozivnih rifova s funky prizvukom, uz očit utjecaj rockabilly tremola, a pisao je i pjesme, kazao da je zalazio u teksaške knjiţnice i čitao Rimbauda i Baudelairea ne bi li usavršio svoj rječnik. TakoĎer mi je rekao da je kao tinejdţer svirao s Memphis Slimom. Pomislio sam da u tome nas dvojica imamo nešto zajedničko. Ja sam svirao s Big Joeom Williamsom dok sam bio još klinac. Mason je imao nekoliko dobrih pjesama. Jedna je sadrţavala stih: “You do good things for people and it just makes them bad.”13 Moţda bih je i sâm bio snimio da nisam imao vlastite izvorne pjesme. Drugi gitarist, Brian Stoltz iz Slidella, takoĎer je svirao na funky, razoran način, ali bio je opuštenijeg karaktera, s razraĎenim kombinacijama - godinama je već svirao uz Nevilleove. Brianovi rifovi bili su razraĎeni poput klavirskih obrazaca. Mogao je svirati klavirske rifove Jamesa Bookera na gitari. Tony Hall svirao je električni bas. Willie Green bio je na bas i limenim bubnjevima uz Cyrila Nevillea, koji je svirao udaraljke. Malcolm Burns, Lanoisov tonac, bio je klavijaturist, a sâm je Danny svirao niz instrumenata - mandoline, mandole, gitare slične violončelu i druga glazbala s prečnicama, plastične zabavne instrumente slične igračkama. Danny je imao svu potrebnu opremu. Nije mi bilo jasno kako bi se uz takav sastav moglo pogriješiti, osim ako se malo ne poludi. Prva pjesma koju sam izvadio iz svoje notne mape bila je “Political World” pa smo počeli traţiti brze, prodorne načine da je snimimo. Nisam ponio vlastitu opremu, tako da sam uzeo jedan Lanoisov starinski Telecaster - opako zvuči ako ste na betonskom podu ispod krova od valovita lima, ali u nekim slučajevima zna biti odviše rezak. Volio sam ga svirati, pa sam se svejedno odlučio za njega. Izveli smo “Political World” na nekoliko različitih načina i nikako nam nije išla. Osjećaj je svaki put bio isti. Prvi način na koji smo pokušali bio je jednako dobar kao i zadnji, ali negdje u nekom trenutku, kako je večer odmicala, Lanois se odlučio za funky stil - čuo je jedan Masonov rif i odlučio cijelu pjesmu zasnovati na njemu. Tada je pak meni pjesma već zvučala drugačije nego kad sam počeo. Dok smo je svirali, došao sam do drugih zaključaka, da bi stihovi mogli zvučati bolje u fragmentarnim ritmovima i da bih mogao izbaciti niz stihova i dodati jedan drugačije aranţirani segment, ali u to vrijeme nisam još znao koji bi to segment mogao biti. Pokušavao sam dokučiti zakonitosti načina na koji Danny razmišlja, parametre koji su mu u glavi. Nisam to mogao učiniti za samo jedan dan ili na samo jednom sessionu. Moguće je snimiti ploču bilo gdje, bilo kada i bilo s kim, ali u stvarnosti se to rijetko dogodi. Morate biti okruţeni glazbenicima srodnih nakana. Bilo je metoda koje bih u prošlosti instinktivno primijenio kod takve pjesme, ali ovdje ne bi upalile. Nekoć su valjale; sad više nisu. Nakon nekog vremena počela mi je popuštati paţnja, teško sam zijevnuo i ustao, uzeo snimku pjesme da je preslušam i krenuo natrag kući. Dok sam prolazio pokraj groblja, došlo mi je da se pomolim na nekoj od onih grobnica. Kasnije te večeri, dok sam slušao što smo stvorili, učinilo mi se da sad shvaćam što treba učiniti. Sutradan sam se vratio u studio i opet su mi pustili pjesmu, samo što je ovaj put bila još više funky. Marljivo su nastavili raditi na njoj nakon što sam sinoć otišao. Ruffner je izveo overdub torpednih rifova preko mojih vrlo minimalističkih ritmova na 13

“Ljudima činiš dobro, a oni od toga samo postaju loši.” 66

Telecasteru. Potpuno su izbacili moju gitaru iz miksa. Glas mi je bio tamo negdje usred ničega u nekakvom hodniku zvučnog ozračja. Oteli su mi pjesmu. Moglo se uz nju tapkati nogom, pljeskati rukama ili ritmički kimati glavom, ali nije se otvarala prema svijetu stvarnosti. Zvučalo je kao da pjevam iz sredine krda, uz obilje topova i tenkova u pozadini. Sto je više odmicala, to je gora postajala. “Isuse, sve ste to izveli dok me nije bilo?” pitao sam Lanoisa. Odvratio mi je: “Što kaţeš?” “Mislim da smo fulali.” Otišao sam u kuhinjicu iza dvorišta, uzeo pivo iz hladnjaka i svalio se u naslonjač. Jedan Danov pomoćnik sjedio je na kauču i gledao telku. Bivši klanovac David Duke iz Metairieja u ţupi Jefferson bio je izabran u Zastupnički dom savezne drţave Louisiane i sad je davao intervju. Rekao je da sustav socijalne pomoći ne funkcionira i da bi naknada za rad bila bolja - natjerala bi ljude koji primaju pomoć da rade za zajednicu umjesto da besposličare. TakoĎer je htio staviti zatvorenike iz drţavnih kaznionica u radne programe. Nije htio ni da oni besposličare. Nisam prije vidio Dukea; izgledao mi je kao filmska zvijezda. Sabrao sam se i vratio na posao s Danom. Isuse, pomislio sam, pa ovo je tek prva pjesma. Trebalo bi nam ići lakše. Lanoisu se sviĎao ton pjesme, upitao me što mi ne odgovara kod nje. Rekao sam mu da je ne moţemo ovako razulariti. Moramo je svesti na ono bitno. Uz Lanoisovu pomoć, pokušao sam postići da pjesma poleti, ali ništa nije imalo uspjeha. Najprije smo smanjili Masonov udio, ali onda su ritam i limeni bubanj postali neusklaĎeni, jer su svirali uz njega, a ne uz mene. Nakon što smo pojačali moju izvornu gitaru u miksu, bubnjevi su se pokupili na uţinu. Izgubili smo dva-tri dana na puka prenemaganja. Kroz sve to počeo sam uviĎati da bi pjesma prije trebala biti poletna balada. Pokušali smo je rastaviti i dodati melodijske linije poput refrena, ali to je bilo prezahtjevno. Ništa ionako ne bi pomoglo. Danny je čvrsto vjerovao u funky verziju. Nisam imao dojam da naročito dobro komuniciramo, što mi je polako slamalo srce, dovraga. U jednom trenutku situacija je stvarno postala uzburkana. Tako se iţivcirao da je prasnuo, okrenuo se, zamahnuo metalnim bendţom kao da je nekakva igračka i razbio ga o pod, sav razjaren. U sobi je na trenutak zavladala tišina. Mlada djevojka koja je vodila popis snimki i zapisivala bilješke prestala se smješkati i izašla u suzama. Sirota lutkica. Bilo mi je grozno zbog nje. Sve je počelo kolabirati a da nismo ni počeli. Morat ćemo se oprostiti od ove pjesme. Bilo je ili prerano ili prekasno za “Political World”. Morat ćemo je staviti na stranu i poslije preslušati. Moţda će nam bolje zvučati. To se moţe dogoditi. Iduća pjesma s kojom smo pokušali bila je “Most of the Time”. Nije imala melodiju, tako da sam morao prebirati po gitari dok je ne naĎem. Nikad joj nisam uspio iznaći čvrstu melodiju, samo općenite akorde, ali Danu se učinilo da nešto tu čuje. Nešto što se izrodilo u polaganu, melankoličnu pjesmu. Na njoj je Danny pridonio koliko i bilo koji glazbenik. Unio je slojeve dionica i uskoro se činilo da pjesma ima nekakav stav i smisao. Nevolja je bila samo u tome što me stihovi nisu vodili onamo gdje sam ţelio doći. Pjesma se nije nametala onako kako je trebala. Mogao sam se lako odreći pet-šest stihova da sam ih drugačije sročio. Ipak, za to što smo radili, Danov postupak je bio u redu. Ali jednostavno je sličila svakoj drugoj pjesmi. Počeo sam je drugačije doţivljavati kad smo nastavili. Kao da je imala više veze sa samim vremenom nego sa mnom. Učinilo mi se da bi zvuk nekog sata poput Big Bena trebao otkucavati cijelim trajanjem melodije, različitom glasnoćom. Pristajala bi joj i izvedba u stilu velikog orkestra. U glavi sam se već čuo kako je pjevam uz orkestar Johnnyja Otisa. Puno stihova trebalo je premjestiti pa sam počeo osjećati blokadu. Danny je u pjesmu unio sav štimung koji je mogao, spriječivši da se pjesma otme, ali u ovom slučaju nisam htio izgubiti svoj pristup. Stihovi su se mogli promijeniti, ali obrasci su bili zadani. Stvar je iz minute u minutu postajala sve teţa, a nijedan komad odjeće nije joj pristajao. Bila je sva zakrčena i ustajala. Sav nas je napor doveo do mrtve točke. Dan bi morao biti šaman da joj dade smisla. Ta pjesma, koja se već u početku doimala nedovršenom, samo je postajala sve nedovršenija kako smo odmicali. Upitao sam se u što sam se to uvalio. Mislio sam da sam sve ove patnje oko snimanja ostavio za sobom. Nije mi to trebalo. Nije bila stvar u tome da prezirem tu pjesmu, samo više nisam imao volje da radim na njoj. Stihovi su bili tako puni maglovitih značenja, a u pjesmi nije bilo ničega što se preobraţavalo, čak ni uz sav taj štimung. 67

Nakon što sam malo posjedio i porazgovarao s Dannyjem i Malcolmom, snimio sam pjesmu “Dignity” samo uz Briana i Willieja. To je bila prva stvar na koju smo prionuli a da je dala rezultate, i to ne samo u mojim snovima. Poslušali smo snimku i Dan se uzbudio, rekao da pjesma itekako obećava i dogovorio da je sutradan navečer snimi uz Rockin‟ Doopsie and His Cajun Band. Nije bilo nikakvih problema s pjesmom u obliku u kojem smo je upravo snimili, uz minimum instrumenata i s vokalom u prvom planu, ali znao sam što Dan nastoji učiniti i htio sam vidjeti kako će to ići, tako da nisam osjećao nikakav pritisak ili nelagodu zbog novog snimanja pjesme. Nisam to smatrao nerazumnim. Na povratku kući prošao sam pokraj mjesnog kina u Ulici Prytania, gdje se davao The Mighty Quinn. Mnogo godina prije napisao sam pjesmu s naslovom “The Mighty Quinn” koja je postala hit u Engleskoj, pa sam se upitao o čemu je u filmu riječ. Poslije ću se iskrasti onamo da ga pogledam. Radilo se o napetom krimiću, trileru smještenom na Jamajki, s Denzelom Washingtonom u ulozi moćnog Xaviera Quinna, detektiva koji rješava zločine. Baš čudno, upravo sam ga tako zamišljao kad sam napisao pjesmu “The Mighty Quinn”. Denzel Washington. Zacijelo je bio moj poklonik... godinama poslije glumit će boksača Hurricanea Cartera, još jednog čovjeka o kojem sam napisao pjesmu. Upitao sam se bi li Denzel mogao odglumiti Woodyja Guthrieja. U mojoj dimenziji stvarnosti svakako bi. U kući na Audubon Placeu kuhinjski je radio uvijek bio uključen i uvijek okrenut na WWOZ, sjajnu postaju iz New Orleansa koja uglavnom daje rani rhythm and blues i ruralnu juţnjačku gospel glazbu. Najdraţi mi je DJ, bez konkurencije, bila Brown Sugar. Vodila je program u ponoćnim satima i puštala ploče Wynonie Harris, Roya Browna, Ivory Joea Huntera, Little Waltera, Lightnin‟ Hopkinsa, Chucka Willisa, sve samih velikana. Često mi je pravila društvo dok su svi ostali spavali. Brown Sugar, ma tko da je bila, imala je gust, polagan, snen glas iz kojeg se cijedila melasa - zvučala je krupno poput bizona - i samo je pričala, primala pozive, davala savjete o ljubavi i vrtjela ploče. Pitao sam se koliko bi godina mogla imati. Pitao sam se zna li ona da me privukla svojim glasom, ispunila unutarnjim mirom i spokojem, i da je u stanju ispraviti sve što me jedi. Opuštao sam se dok sam je slušao. Zurio sam u radio. Ma što da bi rekla, vidio sam svaku riječ dok ju je izgovarala. Mogao sam je satima slušati. Ma gdje da je bila, najradije bih cijeloga sebe bio stavio ondje. WWOZ je sličio postajama koje sam znao slušati do kasno u noć dok sam bio mlad, vratila mi je u sjećanje iskušenja mladosti i dotaknula njezin duh. U ono vrijeme, kad nešto ne bi išlo kako treba, radio je mogao poloţiti ruke na tebe i sve bi bilo u redu. Bila je tu i postaja s country glazbom, koja je počinjala emitirati rano, prije zore, i puštala sve pjesme iz pedesetih, obilje western swing stvari - klip-klop ritmove, pjesme kao “Jingle, Jangle, Jingle”, “Under the Double Eagle”, “There‟s a New Moon over My Shoulder”, “Deck of Cards” Texa Rittera, koju nisam čuo valjda trideset godina, pjesme Reda Foleyja. Često sam je slušao. Takva se postaja mogla čuti i u mojem rodnom mjestu. Na neki čudan način, imao sam dojam da krećem ispočetka, da mi ţivot iznova počinje. Primao sam i jednu jazz postaju - davala je uglavnom aktualne stvari - Stanleyja Clarka, Bobbyja Hutchersona, Charlesa Earlanda, Patti Austin i Davida Benoita. New Orleans je imao najbolje radijske postaje na svijetu. Elliot Roberts, koji mi je bukirao koncerte, došao me posjetiti u New Orleansu. Pokazao mi je raspored sljedeće turneje, a ja sam se razočarao. Bio je izrazito drugačiji od onoga o čemu smo razgovarali. Sadrţavao je vrlo malen broj istih onih gradova u kojima sam nastupio prethodne godine. Ovi predstojeći nastupi bit će u Europi. Rekao sam mu da se nismo tako dogovorili, da se moram vratiti u ista ona mjesta gdje sam prošle godine nastupio. “Ne moţeš svirati u istim gradovima svake godine, nikome se neće dići na to. Moraš pustiti gradove na miru. Daj im da malo predahnu”, rekao je. Shvaćao sam što mi Elliot ţeli reći, ali nisam to i prihvaćao. “Moram se na ista mjesta vratiti dvaput, čak i triput godišnje - nije bitno.”

68

“Tebe doţivljavaju na odreĎen način. Za njih si mitska osoba. Doţivi to onako kako sâm doţivljavaš Jesseja Jamesa. U ono vrijeme je bilo puno pljačkaša banaka, puno bjegunaca iz zatvora - puno razbojnika, pljačkaša vlakova... ali jedino ime kojeg se ljudi sjećaju je Jesse James. On je bio mitska osoba. Nećeš nastupiti u istim mjestima svake godine, kao što nećeš pljačkati iste banke.” “Ma baš si to pametno smislio”, rekao sam. Ova rasprava je bila besciljna i nije imalo smisla ulaziti dublje u nju. Odveo sam Robertsa sa sobom u studio, gdje je Lanois već postavio Rockin‟ Dopsie and His Cajun Band u veliki salon. Počeli smo snimati “Dignity” oko devet navečer. Znao sam što Lanois ima na umu i smatrao da u tome moţda ima nečega. Dihotomija upadanja melodijskih promjena u tu pjesmu utemeljenu na stihovima, uz raspoloţeni sastav Cajun, mogla bi biti zanimljiva... ali to se moţe otkriti samo tako da se krene u otkrivanje. Nakon što smo krenuli u lov na nju, pjesma kao da se počela gušiti u omči. Svi ti ustrajni ritmovi počeli su zatvarati stihove. Stil kao da nije mario za njihovo postojanje. I Dan i ja vidno smo se smeli. Svaka je izvedba pjesmi oduzimala još više energije. Snimili smo je niz puta, mijenjajući tempo, čak i tonalitet, ali bilo je kao da smo iznenada bačeni u pakao. Demo je zvučao kao da smo ga ja, Willie i Brian snimili bez ikakva truda i glatko je tekao. Svakako, kao što je rekao Danny, nije zvučalo dovršeno, ali koja snimka ikada tako zvuči? Dopsie se nasekirao gotovo u istoj mjeri kao i ja. Čudnog smo to bika zajahali. On i njegov sastav nikad nisu izgubili pribranost, u svakom slučaju. Riječ je o pjesmi koja nema baš dvanaest taktova i mora odisati dojmom prisnosti kako bi imala učinka. Ovako je postajala odviše sloţena i zakučasta. Pjesmi je bio potreban štimung teksture i ozračja, a Lanoisu to tako dobro ide. Nisam mogao dokučiti zašto nam to ne polazi za rukom. Satima radiš na nečemu i zavrti ti se u glavi. Nakon nekog vremena izgubiš sposobnost prosuĎivanja. Sviranje nam je dojadilo oko tri sata ujutro pa smo krenuli samo izvoditi bilo koju staru stvar: “Jambalaya”, “Cheatin‟ Heart”, “There Stands the Glass” - klasike countryja. Čisto iz fore, svirajući kao na veselom krstarenju. Dva Danova tonca radila su na smjenu od početka, a cijele noći bilo je vruće i sparno. Plava flanelska košulja bila je posve mokra na meni. Znoj mi se cijedio s lica. Usred svega toga odsvirao sam jednu svoju novu pjesmu, “Where Teardrops Fall”. Brzo sam je pokazao Dopsieju i snimili smo je. Trebalo nam je nekih pet minuta i nismo je uvjeţbavali. U završnici je Dopsiejev saksofonist John Hart odsvirao ţalosnu solaţu od koje mi je gotovo nestalo daha. Sagnuo sam se i uspio ugledati lice svirača. Sjedio je cijele noći tamo u mraku a da ga uopće nisam uočio. Čovjek je bio pljunuti dvojnik Blind Garyja Davisa, svećenika-pjevača kojega sam poznavao i pratio godinama prije. Što on ovdje radi? Isti tip, isti obrazi i brada, fedora-šešir, tamne naočale. Iste graĎe, iste visine, u istom dugom crnom kaputu - sasvim isti. Da se najeţiš. Velečasni Gary Davis, jedan od čarobnjaka suvremene glazbe... kao da je ustao iz groba i sad motri kako nam ide, netremice nadzire sve što se dogaĎa. Uputio mi je nekakav čudan pogled s druge strane prostorije, kao da je u stanju vidjeti povrh trenutka, kao da mi je bacio uţe da se spasim od utapanja. Odjednom sam shvatio da sam na pravom mjestu i radim pravu stvar u pravo vrijeme i da je Lanois pravi lik za to. Bilo mi je kao da sam skrenuo za ugao i ugledao Boţje lice. Iduće večeri počeli smo preslušavati sve one razne snimke pjesme “Dignity”. Lanois ih je sve sačuvao. Bilo ih je sigurno više od dvadeset. Što god da je Dan smatrao obećavajućim u toj pjesmi, sad je bilo izubijano i unakaţeno. Nikad se nismo vratili na točku s koje smo počeli, otišli smo u ribolov i vratili se praznih ruku. Ni u jednoj repeticiji nismo vratili sat unatrag. Samo smo ga navijali. Svaka je repeticija bila novo zamršeno klupko. Od takvih repeticija doĎe ti da se upitaš o smislu svojega postojanja. Zatim je niotkuda, usred svega toga, došla “Where Teardrops Fall”. To je bila tek trominutna balada, ali tjerala je čovjeka da ustane i ostane ukočen na mjestu. Kao da je netko povukao kočnicu za opasnost u vlaku. Pjesma je bila prekrasna i čarobna, poletna, a ujedno i dovršena. Pitao sam se dijeli li Danny moje mišljenje, a ispostavilo se da je tako. “Ne mogu se uopće sjetiti ove”, rekao je Danny. U redu, očito ćemo na neko vrijeme ostaviti “Dignity” na miru. (Nikad joj se nismo vratili.) Lanois je rekao da se i njemu sviĎa ta balada, da ima nečega u njoj, ali - a to je bilo veliko “ali” – rekao je da je moţemo poboljšati, pa sam ga pitao kako, a on je rekao da pjesma nije sasvim usklaĎena i da leluja. Moţda i jest... tri ujutro. Mogli bismo uzeti Masona i Daryla i koga već god da podloţe bolju matricu. Jasno, rekao sam i izašao iz studija na straţnja vrata, prošao dvorištem i

69

otišao do slastičarnice u Ulici Magazine, gdje sam se malo zadrţao, jer sam htio biti sâm - isključiti upravljačka ploču. Prelistao sam lokalni glazbeni list i vidio da se Mick Jones, jedinstveni gitarist The Clasha, oporavlja od upale pluća. U članku je pisalo da je zamalo umro. Da sam se bar njega sjetio zamoliti da mi svira u sastavu. Bio bi savršen, ali bilo je još prerano da razmišljam o tome. I Marianne Faithful je snimala novu ploču. Bila je sjajna velika dama, nekoć sam je poznavao. Nisam je neko vrijeme vidio. U listu je pisalo da gaji novi stav i osjećaj prema ţivotu nakon što je prošla odvikavanje u Hazeldonu, klinici smještenoj gore u Minnesoti. Bilo mi je drago zbog nje. Elton John dao je na draţbu sve svoje pokućstvo i kostime. Objavili su fotografiju njegova flipera. Izgledao je fantastično i bilo mi je krivo što se ne nadmećem za njega. Otišao sam iz slastičarnice i opet se našao na pločniku. Vjetar me udario u lice. Mjesečina je obasjavala ljeskave listove, a moji su koraci uznemirili dvorište puno mačaka. Iza ograde od lijevana ţeljeza prijeteći je zareţao pas. Crna je limuzina prošla ulicom, u njoj par cugera - spušteni prozori, iz zvučnika trešti pjesma Paule Abdul. Prešao sam ulicu dok je automobil odmicao i pošao Audubon Parkom prema ulici u kojoj sam stanovao, pokraj Avenije St. Charles. Čak i uza sve svoje crkve, hramove i groblja, New Orleans nema duhovno strujanje svetih mjesta. To je hladna, smrznuta činjenica. Treba neko vrijeme da se shvati. U mnogim mjestima valja se mijenjati s vremenima. Ovdje to nije nuţno. Vratio sam se kući, otišao u kuhinju i ondje posjedio neko vrijeme, slušao Brown Sugar. Puštala je “Dangerous Woman” Little Juniora Parkera. Zatim sam se popeo na kat i uvukao pod plahte. Za koji dan posjetila me obitelj i izrazila ţelju da ode na večeru u poznati restoran Antoine‟s. Nije mi se dalo ići, ali svejedno sam otišao. Večerali smo u straţnjoj prostoriji, a ja sam sjedio ispod portreta princeze Margarete u istoj stolici u kojoj je navodno sjedio Franklin Delano Roosevelt. Naručio sam samo juhu od kornjače. Nisam htio pojesti ništa što bi mi teško palo. Poslije ću morati opet do Lanoisa. Rano sam otišao iz blagovaonice, izašao u olujnu kišu, ali bilo mi je drago što sam bio ondje. Što sam osobno vidio taj restoran. Kišilo je s prekidima već tri-četiri dana, a sad je opet pljuštalo. Danny je postavio sve kako treba da ponovno snimimo “Where Teardrops Fall”. Opet smo bili u istom onom salonu s otprilike četiri-pet glazbenika. Za tili čas smo počeli. Snimili smo matricu koja se glazbeno činila posve dobrom, ali nekako mi nije odgovarala. Bilo je teško pjevati uz nju - kao da nije imala čaroliju one prijašnje. Slegnuo sam ramenima, nisam je mogao pogoditi, nikako mi nije išlo snimanje ove verzije. Kao pjevaču, bilo mi je kao da se pokušavam popeti skliskim deblom. Pomislio sam: Zašto ne upotrijebimo onu drugu? Onu drugu snimku? Što nije u redu s njom? Danny je drţao da druga snimka nije u redu, a, naravno, nije ni bila - ne u tehničkom smislu. Nije ju se moglo popraviti, ali to je bilo u redu - nije bilo razloga za pačanje u nju, takvu kakva jest. Imala je neku nepobitnu veličanstvenost, a poslije smo se Danny i ja sloţili oko toga, vratili se, poslušali Dopsiejevu verziju i upotrijebili je. Snimili smo “Series of Dreams”, a premda se pjesma Lanoisu svidjela, premosnica mu se još više svidjela, htio je da cijela stvar bude takva. Znao sam na što misli, ali to jednostavno nije bilo izvedivo. Makar, promozgao sam malo o tome, pomislio da bih vjerojatno mogao početi s premosnicom kao glavnim dijelom i upotrijebiti glavni dio kao premosnicu. Hank Williams je to svojedobno učinio s pjesmom “Lovesick Blues”, ali koliko god da sam razmišljao o tome, ta mi zamisao nije djelovala bogzna kako, a nije bilo zdravo o pjesmi razmišljati na taj način. Smatrao sam da je dobra takva kakva je - nisam se htio pogubiti u pretjeranim razmišljanjima o promjenama. Danny se trudio da mi pomogne da ta pjesma upali i imao je dovoljno samopouzdanja da iskuša bilo što. Bilo mu je silno stalo. Poneki put bih pomislio da mu je i odviše stalo. Bio je kadar učiniti bilo što da pjesma uspije - prazniti lonce, prati posuĎe, mesti podove. Što god. Bilo mu je jedino bitno dobiti ono nešto, a to sam shvaćao. Lanois je bio jenkijevac, potjecao je iz kraja sjeverno od Toronta - zemlje krplji, apstraktnog razmišljanja. Sjevernjaci razmišljaju apstraktno. Kad je hladno, ne uzrujavaš se, jer znaš da će jednoga dana opet biti toplo... a kad je toplo, ne brineš se ni zbog toga, jer znaš da će opet biti hladno. Nije to kao u vrućim krajevima gdje je vrijeme uvijek isto i ne očekuješ da će se išta 70

promijeniti. Lanoisovo razmišljanje mi je odgovaralo. I ja apstraktno razmišljam. Lanois ima tehnički um, a uz to je i glazbenik, obično svira na svakoj ploči koju producira. Ima svoje pojmove o overdubbingu i teorije o manipuliranju vrpcama pri snimanju ploče koje je razvio uz engleskog producenta Briana Ena, a ima i čvrste stavove. Ali i ja sam priličan individualac i ne volim kad mi se kaţe da učinim nešto što ne razumijem. U tome je bila poteškoća koju smo morali razriješiti. Jedna stvar koja mi se kod Lanoisa sviĎala bilo je to što nije htio plutati po površini. Nije čak htio ni plivati. Htio je skočiti i duboko zaroniti. Htio se vjenčati sa sirenom. Sve mi je to odgovaralo. Tu i tamo, u vrijeme dok smo snimali “Series of Dreams”, kazao bi mi nešto poput: “Trebaju nam pjesme poput „Masters of War‟, „Girl from the North Country‟ ili „With God on Our Side‟.” Počeo me salijetati, valjda svaki drugi dan, izjavama da bi nam zaista dobro došlo nekoliko takvih pjesama. Kimao sam glavom. Znao sam da je tako, ali dolazilo mi je da zareţim. Nisam imao ništa slično tim pjesmama. Kad smo počeli raditi na “What Good Am I?” morao sam se dati u lov na melodiju, a nakon što sam tome posvetio primjereno vrijeme, Danny je rekao da je nešto čuo. Meni se činilo da sam blizu nečega, ali da još to nisam našao. Prenaporno sam traţio. Kad je nešto dobro, ne treba se traţiti. Moţda je bilo samo na tri pedlja od mene, ne znam. Ali istrošio sam svu svoju energiju i pomislio da bih baš mogao pristati na to što se Lanoisu sviĎa, iako je bilo presporo za moj ukus. Danny je upotrijebio višeslojne ritmove da stvori ugoĎaj pjesme. Riječi su mi se sviĎale, ali melodija nije bila baš sasvim posebna - nije ostavljala nikakav emotivni dojam. Stavivši na stranu osobne razlike, posvetili smo pjesmi neko vrijeme i dovršili je. U proteklih tjedan-dva čuo sam da traje knjiţevni festival Tennesseeja Williamsa i htio sam vidjeti što je ostalo od njega. Tako sam jedne večeri otišao u Ulicu Coliseum u Garden Districtu, do i jedne od onih kuća s dvije galerije i krovom sa zabatima, okruţenom stupovima, ne bih li čuo nešto o Tomu, otkrio nešto o čudesnoj istinitosti njegovih komada. Na papiru su mi uvijek zvučali nekako ukočeno. Treba ih vidjeti uţivo na pozornici da ostave potpuni šok. Upoznao sam Williamsa jednom prilikom početkom šezdesetih i izgledao je kao genij, što jei bio. Predavanje u organizaciji društva bilo je pri kraju kad sam stigao. Dok sam ulazio, drugi su već uglavnom izlazili, pa sam se okrenuo i krenuo natrag u studio, pošavši Ulicom Loyola pokraj groblja Lafayette br. 1. Rominjalo je. Štakori su se verali po banderama. Kasnije te večeri počeli smo snimati “Ring Them Bells”. U pjesmi je bio jedan stih koji sam nastojao popraviti, ali nikad nisam... zadnji stih... “breaking down the distance between right and wrong”14. Stih je pristajao, ali nije odgovarao onome što osjećam. “Right or wrong”, kao što ima smisla u pjesmi Wande Jackson, ili “right from wrong”, kao u pjesmi Billyja Tatea, to moţe proći, ali ne i “right and wrong”. Taj pojam nije postojao u mojoj podsvijesti. Uvijek su me bunile takve stvari, nisam vidio nikakav moralni ideal na djelu u tome. Pojam toga da si moralno u pravu ili moralno u krivu kao da je ugoĎen na pogrešnu valnu duţinu. Stvari koje nisu predviĎene u pravilniku dogaĎaju se svakodnevno. Ako netko ukrade koţu da bi od nje izradio cipele za siromahe, to je moţda moralni čin, ali zakonski nije odobren, tako da je kriv. Te su me stvari mučile, ti zakonski i moralni vidovi postupaka. Ima dobrih djela i loših djela. Dobra osoba moţe učiniti nešto loše, a loša osoba nešto dobro. Ali nikad nisam stigao popraviti taj stih. Objavljena repeticija odlikuje se izravnim, prirodnim zvukom s vrlo malo eksperimentiranja. Imao sam dojam da sam je mogao izvesti bez pratnje. Ako se to izuzme, Lanois joj je na toj snimci uhvatio bit pjesme, unio čaroliju u njezine otkucaje i b'îlo. Snimili smo je upravo onako kako sam je i našao... dvije-tri repeticije sa mnom na klaviru, Danom na gitari i Malcolmom Burnom na klavijaturama. Definitivno je ulovio trenutak. Moţda je čak ulovio cijelu eru. Postupio je kako treba - izradio je točnu, dinamičnu verziju. Svatko to moţe čuti. Pjesma se drţi od početka do kraja - Lanois je iz nje izvukao sav njezin oštri, harmonijski smisao. U tome je Dan bio više od tonca. Bio je poput doktora sa znanstvenim načelima. Jedanput sam ga upitao: “Danny, jesi li ti doktor?” “Jesam, ali ne medicine”, osmjehnuo se. Lanois i njegova ekipa imali su hrpu originalnih Harleyja parkiranih iza kuće i u dvorištu studija. Uglavnom Panheade s HydraGlide prednjim vilicama, kromiranim farovima, mahom jednosjede, širokih guma, straţnjih svjetala u stilu nadgrobne ploče. Morao sam si nabaviti takav 14

“Slomiti razlike izmeĎu pravog i krivog.” 71

motor. Mark Howard, jedan od Danovih tonaca i ljubitelj motocikala, našao mi je jedan - Harley Police Special iz ‟66., nabavljen iz Floride, s prahom premazanim okvirom, ţbicama od nehrĎajućeg čelika, obručem i ratkapama prekrivenim crnim prahom, sve na njemu originalno, a vozio je dobro. Nakon što sam ga nabavio, počeo sam ga izvoditi u voţnju pod pauzom snimanja ili rano ujutro. Obično bih otišao Ulicom Ferret sve do Canala, katkad u East New Orleans preko voda Intercoastala ili bih otišao do Jackson Squarea i parkirao ga tamo negdje, blizu katedrale Svetog Ljudevita. Jedanput sam otišao njime u Wildlife Gardens oko jezera Borgne s pogledima na vodu i klupama, gdje su Andrew Jackson i njegova bulumenta pirata, Choctawa, slobodnih crnaca, odvjetnika i trgovačke paravojske porazili najbolje vojnike Britanije, poslali ih natrag na more za sva vremena. Britanija je tom prilikom navodno imala deset tisuća vojnika, a Jackson oko četiri, ali svejedno ih je porazio, kako kaţu povijesne knjige. Jackson je rekao da bi prije spalio New Orleans do temelja nego da ga preda. Jackson, Old Hickory, Majstor Krvavih Djela - visok i koščat, plavih očiju i sive čupave kose, čangrizav, provincijalac, protivnik Banke Sjedinjenih Drţava. Barem nije bacao bombe i ubijao civile i neduţnu djecu zbog slave i časti svoje nacije. Zbog toga neće u pakao. Jedanput sam motorom otišao do Spanish Plaze i parkirao ga u dnu Ulice Canal. U blizini je brod lopatičar bio usidren na rijeci, činka-činka ritam sastava Cajun s palube zvučao je gotovo histerično. Pod najjuţnijom magnolijom počeo sam osjećati nešto prema pjesmi “Shooting Star”, koju još nisam bio napisao. Nejasno sam je čuo u svijesti. Takvu pjesmu čuješ kad si posve budan u glavi i vidiš i osjećaš stvari, ali cijeli ostatak tebe spava. Nisam je htio zaboraviti. Prije nego što odem iz grada htio sam je zapisati i snimiti. Mislio sam da bi to moglo biti nešto slično onome što Lanois traţi. “Everything Is Broken” Lanois je smatrao nebitnom pjesmom. Nisam dijelio to mišljenje, ali mogli smo samo na jedan način donijeti zaključak, samo je na jedan način snimiti - u jednom stilu i uz obilje tremola. Izveli smo pjesmu s punim sastavom u pogonu. Tony Hall na basu i Willie Green na bubnjevima. Snimili smo je uţivo u velikom salonu. Brian i ja svirali smo gitare. Ja sam i dalje svirao Telecaster. Kada takvu pjesmu snimaš sa skupinom glazbenika, vrlo je rijedak dan kad se sva petorica ili šestorica osjećate dobro na isti način u isto vrijeme. Dan je svirao na ovoj pjesmi i pridonio joj koliko i bilo tko drugi. Smatrao sam da je pjesma učinila upravo ono što je i trebala, nisam htio ozbiljno promijeniti ništa na njoj. Danny ju nije trebao previše kititi, bila je ionako već prilično nakićena kad ju je dobio. Kritičari obično ne vole kad od mene dobiju ovakvu pjesmu jer im se ne čini autobiografskom. Moţda i nije, ali stvari koje pišem uvijek potječu s nekog autobiografskog mjesta. Iako Lanois nije bio naročito oduševljen pjesmom, znao je da nije promašaj. Znao sam što bi on htio. Traţio je pjesme koje me odreĎuju kao osobu, ali ono što radim u studiju ne odreĎuje me kao osobu. Jednostavno postoji previše sitno tiskanih upozorenja na tisućama stranica da bi se išta slično dogodilo. Ipak, pomagao mi je kao pjevaču. Kao pjevač, moţeš stradati bez pravih mikrofona i pojačala, a Lanois je davao sve od sebe da pronaĎe pravu kombinaciju. Navečer sam obično odlazio hladno raspoloţen. “Danny,” rekao bih mu ponekad, “jesmo li još prijatelji?” Nakon što sam u New Orleansu proveo oko mjesec dana, rano sam ustao i izvukao suprugu iz kreveta. Bilo je dva sata do zore. “Što sad ne valja?” rekla je. Nisam mislio da nešto ne valja. Za nekoliko minuta izvukla se iz komotnog haljetka i počela kuhati kavu. U praskozorje smo se već vozili na Harleyju, prešavši rijeku Mississippi prema Bridge Cityju, na putu prema Thibodauxu po cesti 90. Nismo onamo išli s nekim ciljem, to je bilo samo odredište. U Racelandu smo prešli na cestu 308. Osjećao sam se zagušeno - morao sam izaći iz grada. Nešto nije štimalo, kao kad ti je svijet skriven od pogleda i moraš ga pronaći. Ako ţelim ostati budan do kraja ovih sessiona, morat ću otvoriti prozor i čvrsto se primiti nečega, a ma što to bilo, morat ću biti sto posto siguran u to. Na putu u Thibodaux provezli smo se pokraj Bayou Lafourchea. Bio je sparan dan, kišica je padala s prekidima, a oblaci su se kidali, nisko nad obzorjem sijevalo je od ţege. U tom mjestu postoji mnogo ulica s imenima drveća, Ulica hrastova, Ulica magnolija, Ulica vrba, Ulica platana. Zapadna 1. ulica vodi pokraj rukavca. Prošetali smo molom koji je izbijao nad vodu preko jezovitih baruština - otočići trave u daljini i pontonske barke. Bilo je tiho. Kad bi se paţljivije pogledalo, mogla se zapaziti zmija na grani stabla. Premjestio sam motor bliţe, uz jedan stari vodotoranj. Sišli smo i prošetali se, prošli pokrajnjim cestama okruţenim gorostasnim čempresima, starim i po sedamsto godina. Činilo mi se da sam 72

dovoljno daleko od grada, na zemljanim cestama kroz bujne plantaţe šećerne trske, uz labirinte urušenih zidova od mahovine, s močvarnim poljima i mekim blatom svuda uokolo. Motorom smo se zatim provozali po Ulici pekana, pa pokraj crkve Svetog Josipa, graĎene po uzoru na onu u Parizu ili Rimu. Unutra je navodno prava odrezana ruka jednog ranokršćanskog mučenika. Drţavno sveučilište Nichols, Harvard za sirotinju, odmah je malo niţe niz ulicu. U Ulici svetog Patrika prošli smo pokraj velebnih dvoraca zemljoposjednika i velikih plantaţerskih kuća s dubokim trijemovima i nizovima prozora. Ondje predratna sudnica stoji pokraj dvorana od šperploče. Drevni hrastovi i trošne straćare jedne do drugih. Bio je ugodan osjećaj biti u pokretu bez ikoga drugog. Prošlo je podne, a mi smo već neko vrijeme putovali. Prašina je puhala, usta su mi bila suha, a nos začepljen. Gladni, svratili smo u Chester‟s Cypress Inn na cesti 20 blizu Morgan Cityja, restoran s prţenom piletinom, ribom i ţabljim krakovima. Već sam bio malo umoran. Konobarica je prišla našem stolu i rekla: “Jeste li za klopu?” Pogledao sam jelovnik, a onda svoju suprugu. Kod nje sam uvijek volio to što nikad nije bila jedna od onih koji misle da je netko drugi rješenje za njihovu sreću. Ni ja ni bilo tko drugi. Oduvijek nosi vlastitu sreću duboko u sebi. Cijenio sam njezino mišljenje i uzdao se u nju. “Naruči”, rekao sam. Trenutak potom, prţeni som, varivo okra i blatna pita s Mississippi stigli su nam na stol. Kuhinja je bila u susjednoj zgradi, odmah do nas. Som i pita bili su na kartonskim pladnjevima, ali nisam bio ni pribliţno onoliko gladan koliko sam mislio - samo sam pojeo kolutove luka. Poslije smo se odvezli na jug prema Houmi. Na zapadnoj strani ceste stoka je pasla uz bijele čaplje, u plitkim su zatonima stajale sive tankonoge čaplje - pelikani, ploveće kuće, ribolov uz cestu - barke za školjkarenje, mali blatni čunovi - stube za izlaz na male molove izbočene u vodu. Samo smo išli dalje, počeli prelaziti različite mostove, neke viseće, neke pokretne. Na Stevensonville Roadu prešli smo kanalski most pokraj malog seoskog dućana, a cesta se pretvorila u makadam i počela opasno vijugati močvarama. Zrak je bazdio. Ustajala voda - vlaţni zrak, smrdljiv i truo. Nastavili smo na jug dok nismo opazili naftne platforme i brodice za opskrbu, a onda smo se okrenuli i pošli natrag za Thibodaux. Thibodaux nije bio ni tu ni tamo, a meni je um počeo raditi u oprekama. Bavio sam se mišlju da moţda odemo gore u Yukon, negdje gdje bismo se zaista mogli ušuškati. Predvečer smo našli svratište u blizini Napoleonvillea. Svratili smo prenoćiti i ugasio sam motor. Bila nam je lijepa voţnja. Odsjeli smo u malom pansionu smještenom iza plantaţerske kuće sa stupovima i vrtnim puteljcima prepunim kipova, u bungalovu kremaste boje sa štukaturama koji je odisao izvjesnom čari - stajao je poput minijaturnog grčkog hrama. Soba je imala udoban krevet s baldahinom i starinski stol - ostatak je bio kamperski namještaj, a sa strane je bila i kuhinjica opremljena posuĎem, ali nismo ondje objedovali. Legao sam i kroz prozor slušao cvrčke i divlja stvorenja u sablasnome mraku. Volim noć. Stvorenja rastu noću. Noću mi je mašta na raspolaganju. Sve moje predrasude o stvarima iščeznu. Ponekad je moguće traţiti raj na pogrešnome mjestu. Ponekad ti moţe biti pod nogama. Ili u postelji. Sutradan sam se probudio s osjećajem da sam nešto shvatio, da sam dokučio razlog zašto nemam dobar osjećaj oko snimanja ploče. Evo zašto - ne pokušavam se izraziti ni na kakav nov način. Svi moji načini ostali su netaknuti, i to već godinama. Nije bilo naročitih izgleda da se sada promijene. Nisam se morao uzverati na iduću planinu. Dapače, nastojao sam osigurati mjesto na kojem se nalazim. Nisam bio siguran da Lanois to shvaća. Valjda mu to nikad nisam jasno prenio, nisam uspio naći tih nekoliko pravih riječi. Cijele noći je kišilo s prekidima, a sad je opet rominjalo. Otišli smo iz motela kasno ujutro. Štipavi me vjetar udario u lice, ali dan je bio prekrasan. Nebo je bilo mutnosivo. Sjeli smo opet na plavi Harley i odvezli se dolje u okolicu jezera Verret, nastavili se voziti visokim stazama, jezditi pokraj kvrgavih gorostasnih hrastova, stabla pekana - dolje po močvarama uz lijane i panjeve čempresa. Sišli smo skoro do Amelije i zatim pošli natrag - stali na benzinskoj crpki na cesti 90 u blizini Racelanda. S druge strane prazne parcele stajao je opskuran putnički dućan, tršava koliba s natpisom King Tut‟s Museum, koja mi je zapela za oko. Napunivši spremnik gorivom, polako smo se odvezli kravljim putem do boka kolibe. Imala je drveni okvir i nadvijeni krov trijema s potpornim gredama koje su odavno istrunule - pred njom su stajali kamionet pun povrća i derutni stari Oldsmobile Golden Rocket iz pedesetih, podignut na cigle u visokoj travi. Na balkonu je stajala mlada djevojka i prašila tepih, odjevena u ruţičaste gimnastičke tajice, s dugim crnim 73

nauljenim uvojcima i ručnikom prebačenim oko ramena. Prašina se zadrţavala u zraku poput crvena oblaka. Popeli smo se kratkim stubištem i ja sam ušao. Moja je supruga ostala vani na drvenoj klupi za ljuljanje. Unutra su se prodavale drangulije, novine, slatkiši, rukotvorine, košare od močvarne trske ispletene u tom kraju - sloţenih uzoraka. Imali su figurice i laţne dragulje, neke predmete u vitrinama, kišobrane, papuče, plave vudu-perlice i zavjetne svijeće. Ulaz je bio urešen čeličnim ukrasima, hrastovim granama - motivi ţireva, nekoliko naljepnica za branike vozila. Na jednoj je pisalo NAJBOLJI DJED NA SVIJETU. Na drugoj TIŠINA. Na idućoj NAPRIJED, KAMIONI. Tu je bio i restoran sa slatkovodnim rakovima, s malim pultom na jednoj strani prostorije. S kuka na zidovima visjeli su komadi prasaca - čeljusti prasaca, uši prasaca, da ti se smuči. Gazda je bio vremešni čovjek imenom Sun Pie, jedan od najosebujnijih likova koje sam u ţivotu upoznao. Bio je nizak i ţilav poput pantere, lica mračnih, ali slavenskih crta, sa slamnatim šeširom uska oboda i plosnata klobuka. Na kostima mu je bila sirova zemljana koţa. Mlada djevojka na balkonu bila mu je supruga. Izgledala je kao učenica. U lokalu je bilo presvijetlo, a stolovi su blistali od poliranja. Sun Pie je radio na jednoj visokoj galerijskoj stolici. Izgledala je kao da potječe iz katedrale. Djelomično je bila rastavljena, pritegnuta zavrtnjima sa strane i zalijepljena. Brusio je papirom rub šesterostrane noge. “Traţite dobro mjesto za ribolov?” “Ne, samo sam u prolazu.” “Moglo bi vam biti i gore”, veli on meni - zastane pa, kaţe: “I ja sam nekada vozio takve” i kimne prema plavom murjačkom motoru. “Razgledajte ako hoćete. Ima tu dobrih stvari.” Bilo je izloţenih postera, jedan s Bruceom Leejem, drugi s predsjednikom Maom. Iza pulta, prilijepljena za zrcalo, bila je uokvirena fotografija Kineskog zida širokog formata. Na drugom ciglenom zidu bila je američka zastava dţambo veličine. Radio je svirao iza nekog zida i zvuk je dopirao pun šuma. Beatlesi su pjevali “Do You Want to Know a Secret”. Bili su tako lako prihvatljivi, tako čvrsti. Sjećam se kako je bilo nakon što su se tek pojavili. Pruţili su intimu i druţenje kao nijedan drugi sastav prije njih. Pjesmama će stvoriti carstvo. To mi se činilo tako davno. “Do You Want to Know a Secret”. Savršena ljubavna limunada iz pedesetih, a nitko osim njih nije ju mogao smisliti. Nekako u njoj nije bilo ničega ljigavog. Beatlesi su prašili. Sun Pie je odloţio alat. Iza njega stajala su dvostruka mreţasta vrata što su vodila prema rukavcu. Sun Pie je popravljao čamce u dvorištu s potpornjima, punom pajsera, slomljenih lanaca i balvana prekrivenih mahovinom. Ušla je moja supruga, a Sun Pie je pogledao prema ulazu, pa opet prema meni. “Molite se?” upitao me. “Aha.” “Dobro, trebat će vam kad nas Kinezi okupiraju.” Rekao je to a da me nije ni pogledao. Govorio je na čudan način, tako da se osjetim kao da uopće nisam u njegovu prostoru, kao da je on upravo ušetao u moj prostor. “Znate, Kinezi su ovdje bili na početku. Oni su bili Indijanci. Znate, crvenokošci. Narodi Comanche, Sioux, Arapaho, Cheyenne - svi oni - do zadnjega su bili Kinezi. Došli su amo otprilike u vrijeme kad je Krist liječio bolesne. Sve one skvo i svi oni poglavice došli su iz Kine - pješice su pošli iz Azije, pa sišli kroz Aljasku i otkrili ovo mjesto. Postali su Indijanci puno kasnije.” Čuo sam nekoć tu priču negdje, da je Beringovo more svojedobno bilo kopnena masa, tako da je svatko mogao pješke prijeći preko nje iz Azije ili Rusije, i prema tome je bilo moguće da Sun Pie ima pravo. “Kinezi, a?” “Da, tako je. Problem je bio samo u tome što su se raspali u povorke i plemena, počeli nositi pera i zaboravili da su Kinezi. Zaratili su se meĎusobno bez ikakva razloga, jedno pleme protiv drugoga. Svatko je mogao postati neprijatelj. Čak i najbolji prijatelj. U tome je priroda i razlog propasti Indijanaca. Zbog toga su tako lako pali kad su bijelci došli iz Europe da ih pokore. Bili su zreli kao kruške i spremni da padnu.” Zaintrigiralo me to što je Sun Pie govorio, pa sam sjeo u jednu od onih rasklimanih stolica. “Vraćaju se oni, ti Kinezi, u milijunskim brojevima. Tako je predodreĎeno, a neće morati ni pribjeći sili. Samo će doći amo i nastaviti ondje gdje su prekinuli.” 74

Sun Pie paţljivo je izabrao dlijeto i počeo strugati straţnji stupić stolice. Na naslonima za ruke bile su lavlje glave i sloţeni vitičasti uzorci u crnom drvu. Radio je izbliza. Pjesma u izvedbi dvojca Dale and Grace “Fm Leaving It Up to You” svirala je na radiju. Učinilo mi se da sam već negdje vidio lice kakvo ima Sun Pie, ali nisam se mogao sjetiti točno gdje. Imao je neobičan način govora... spor, ali s gromko okinutim ključnim riječima. Odloţio je alatku i osmjehnuo se, progovorio blaţe i kazao mi ponešto o sebi. Nije bio ni distanciran ni na oprezu. Rekao je da je jedanput bio u zatvoru jer je probo čovjeka, da je zato imao velikih nevolja, ali da je taj to zasluţio. Rekao je da bih trebao zaloţiti sve svoje dijamante, smaragde i rubine i sve ih zamijeniti za ţad, jer će ţad biti nova valuta kada Kinezi doĎu ovamo sa svojim ribama i svojim mesom. “Ljudi misle da sam lud, ali ne smeta mi. Kinezi su solidni - ne govore prostote. Kineski slavuj pjevat će u ovoj zemlji. Oni nemaju ni deset zapovijedi, ne trebaju im. Skroz odavde do Perua, Kinezi. Molite se, a? Za što se molite? Molite se za svijet?” Nikad mi nije palo na pamet da se pomolim za svijet. Rekao sam: “Molim se da postanem uljudnija osoba.” Vani je još rominjalo, čulo se s limenog krova. New Orleans me počeo cimati i osjećao sam uteg na flaksu. Pogledao sam kroz prozor, pokraj obješenih košara s paprati i bijelim cvijećem, pokušao razabrati što se nalazi iza vitica visterije na terasi. Nebo je djelomično bilo vedro, ali svjetlost je zelenkasto sjajila na rubovima. Pjesma “Sea of Love” doprla je s radija. Imao sam dojam da sam bačen predaleko i da je vrijeme da se vratim, a sve i ako sam iz New Orleansa bio izašao s izvjesnim ogorčenjem ili agresivnošću, oni bi sada trebali biti pokopani. “Nekoć je ovdje bilo hipodroma i staja”, rekao je. “Prije stotinjak godina naišao je uragan, četiri metra vode. Dvije tisuće ljudi je stradalo - izgubilo ţivote. Kada oluja doĎe, preklinjete Vladara: „Samo me poštedi, pa ću sve učiniti za tebe‟.” Uzeo je limenku laka sa starih novina prostrtih po podu. “Kad se Vladaru ubija, Vladar ubija.” Umočio je mali kist u limenku iz koje se cijedilo i počeo vući poteze po naslonu za ruke na stolici. Zatim se prekinuo i odloţio kist preko otvora limenke. Cijele su novine bile pokapane lakom, ali svejedno se dalo razabrati neke stvari, neka lica u vijestima. “To je oruţje”, rekao je, pokazavši na novine. “Ja se njima sluţim samo da si zaštitim pod. U rukama zlih ljudi to je oruţje. Bijedni Ďavoli. Gnjurca oni ne znaju.” Uzeo je dugu turpiju s drvenim drškom. “Tu kod nas nema ravnopravnosti. Neki od nas su posebni. Neki nisu. Neki su od nas čvršći i pametniji od drugih, neki su slabiji i manje mudri. Ne mogu si pomoći. Ne moţeš birati kakav ćeš se roditi. Neki su od nas bolji doktori, a neki bolje ţrtve. Neki su od nas bolji mislioci. Neki od nas postanu bolji mehaničari i bolji upravitelji. Nitko u ovom kraju nije bolji drvodjelja od mene, ali ja ne bih mogao biti dobar odvjetnik. Pravo mi ne ide u glavu. Nismo ravnopravni čak ni u vlastitim rasama, neki su na vrhu, a neki na dnu.” Zastao je i dohvatio masnu krpu. “Mislim da je sve dobro na svijetu moţda već učinjeno.” Sun Pie govorio je jezikom koji se nije dao pogrešno shvatiti. “Bruce Lee potjecao je iz dobre obitelji i sve ih je porazio, sve balavce, sve pohlepne kriminalce, one s grabeţnim rukama, moćne ali bezvrijedne ljude. Nisu se oni mogli suprotstaviti Bruceu Leeju. Savjesti su im, Bog budi s njima, bile zlobne i kvarne.” Sun Pie bio je jedan od najosebujnijih ljudi, kakav bi se zatekao u srcu procesije na nekom blagdanu, ili moţda u jezgri neke razularene svjetine. Moja supruga, koja se vani na terasi bila posvetila knjizi Johna le Carréa nakon što je razgledala dućan, vratila se unutra i olovkom si iscrtavala obrve pokraj prozora. Nismo trebali ni riječi razmijeniti da bismo znali kako je vrijeme da poĎemo. Sun Pie je znao da je ona sa mnom, pa mi je rekao: “Što je bilo, čovječe? Mislite ostati na večeri ili što?” U daljini je odjeknula sirena vlaka i sabrala me. Bilo je nečeg ugodnog u tom zvuku. Rekao sam da nisam baš siguran da bismo mogli. Sun Pie je nosio naočale sa zlatnim okvirima. Svako malo sunce bi se odrazilo poput iskrica - poput kometa s tamnog neba što sijevaju s okvira. “Kraljica country glazbe bila je ovdje prije nekog vremena, kupila si je mjedenu pepeljaru.” “Na koju to mislite?” “Na Sweet Kitty Wells.” “A, da.” Blaga je promjena snašla Sun Piea. Bacio je pogled prema Maovu posteru. “Rat nije ništa loše. Prorijedi stanovništvo. Mora se pustiti da sve ispliva na površinu.” U mislima sam vidio krv kako se 75

razlijeva i teče. Što god da je htio reći, nisam dijelio to mišljenje. “Smeta li vam vaša savjest? Nije bitno, čovjekova savjest je beskorisna, bila ona čista ili puna krivnje, barem u ţiva čovjeka.” Ovo o savjesti urezat će mi se u misli. Drţao sam štap i osjećao kako mi se ruka steţe oko njega. Krenuo sam van, pogledao gusta stabla, a zatim svoju lijepu suprugu koja me promatrala. Mislio sam o tome da kad bi Sun Pie bio aktivan čovjek, poduzeo bih velike korake da mu se maknem s puta. “Spremna sam”, rekla je. Krenuo sam kupiti jednu od onih naljepnica za branike, ali Sun Pie dao mi ju je besplatno - onu s natpisom NAJBOLJI DJED NA SVIJETU. Dobro će mi doći za koju godinu, kad će mi zatrebati barem tucet takvih. Sun Pie me nadahnuo, nije igrao praznoglave dječje igre. Bio je prava osoba na koju sam naletio u pravom trenutku, tip koji solira na vlastitoj glavi. “Onda, imate sve što vam treba?” upitao me. “Aha, ali treba mi još više”, rekao sam. Nasmijao se i rekao da je i s njim isti slučaj. Prešli smo daščanim trijemom i sišli do plavoga Harleyja. Sunce je sjalo i peklo kao ţeljezo za ţigosanje. Zatim smo sjeli na motor - trubnuo sam u znak pozdrava i stavio klipove u gornji poloţaj, pa smo krenuli prema pruzi - stali smo samo još jedanput, i to u Jesuit Bendu, ali prije mraka smo se vratili na Aveniju St. Charles. Vratio sam se u New Orleans bistra uma. Dovršit ću ono što sam počeo s Lanoisom, čak mu i napisati par pjesama koje inače uopće ne bih. Jedna je bila “Man in the Long Black Coat”, a druga “Shooting Star”. To sam prethodno učinio samo još jedanput - za producenta Arthura Bakera. Baker mi je pomogao pri produkciji albuma Empire Burlesque prije nekoliko godina u New York Cityju. Sve pjesme bile su izmiksane i dovršene, osim što je Baker stalno predlagao da na kraj ploče stavimo akustičnu pjesmu koja bi sve skupa dovela do pravog zaključka. Razmislio sam o tome i shvatio da je u pravu, ali nisam imao ništa slično. One večeri kad smo dovršavali album, rekao sam mu da ću vidjeti što mogu smisliti, jer sam uviĎao koliko je to vaţno. Stanovao sam u hotelu Plaza na 59. ulici i vratio se onamo nakon ponoći, prošao foajeom i krenuo na kat. Na izlasku iz dizala opazio sam da mi hodnikom prilazi prostitutka - blijedoţute kose, odjevena u bundu od lisice - u potpeticama dovoljno visokim da ti probodu srce. Imala je plave kolobare pod očima, crnu maškaru, tamne oči. Izgledala je kao da je dobila batina i sad se boji da će ih opet dobiti. U ruci je drţala čašu grimiznoljubičasta vina. “Sve bih dala za jedno piće”, rekla je dok je prolazila pokraj mene. Imala je svoju ljepotu, ali ne za ovakav svijet. Uboga sirotica, osuĎena da tisuću godina hoda tim hodnikom. Kasnije te noći sjeo sam na prozor s pogledom na Central Park i napisao pjesmu “Dark Eyes”. Snimio sam je sutradan navečer samo s akustičnom gitarom, i to je bilo upravo ono što je trebalo. Doista je upotpunila album. Samo, New York City nije bio New Orleans. Nije to bio grad astrologije. Nikakav misterij nije vrebao u njegovim prostranim zakucima, misterij za koji nitko ne zna tko ga je i kada sazdao. New York je bio grad u kojem moţeš umrijeti od hladnoće nasred prepune ulice a da to nitko ne primijeti. New Orleans nije bio takav. Moja je supruga uskoro odlazila. Morala je otići u Baltimore da nastupi u jednom gospel komadu, pa smo sjedili vani na trijemu okrenuti prema verandi i pili kavu, dok se potmula grmljavina bliţila. Jezikom mi je zapalucala po uhu. “Škaklja”, rekao sam joj. Moja supruga, koja je mogla uočiti zrnce istine praktički u bilo čemu, znala je da mi sessioni ne idu lako i da povremeno znaju prerasti u sukobe. “Nemoj puknuti od truda”, podsjetila me. Poslije sam imao namjeru poći u studio, ali predomislio sam se i zaspao, a onda se probudio. Jutro još nije bilo svanulo, pa sam sklopio oči i opet zaspao. Probudio sam se. Prespavao sam cijeli dan i sad je opet bila noć. Otišao sam u kuhinju da si skuham kavu prije nego što odem. Radio je bio uključen kao i obično. Ţenski je glas pjevao da je ţivot monoton, da je ţivot dosadan. Bila je to Eartha Kitt. Pomislio sam: “To je istina, Eartha. To sasvim valja. Prijatelj sam ti. Samo ti pjevaj.” Snimili smo “What Was It You Wanted?” u punom sastavu: Malcolm Burn na basu, Mason Ruffner na gitari, Willie Green na bubnjevima, Cyril Neville na udaraljkama. Ja sam svirao gitaru i usnu harmoniku. Lanois je takoĎer svirao gitaru. U interludijima nema stihova, ali vjerojatno ih je trebalo biti. U toj prilici bilo je bitnije prenijeti temu teksta i odrţati ritmički naboj izvedbe. Snimio 76

sam i čudnije pjesme. Način na koji su mikrofoni postavljeni daje ozračju dojam teksturalne gustoće, zamora od putovanja i nabijenosti - sedativa, izmaglice. Počinje izmiješana i skuhana u loncu kao gusto varivo, već od prvog takta, snena i nejasna. Morali smo odrţati pjesmu prirodnom i jasnom. Zbog Dannyjeve zvučne atmosfere čini se kao da izniče iz neke tajanstvene, šutljive zemlje. Produkcija se biba i ljulja u svakojakim slojevitim ritmovima, a čini mi se da ni Barry White to ne bi izveo bolje. U toj pjesmi poklopila su se sva naša nastojanja. Počeo sam uviĎati da svi ti kompresori, procesori, antikni aparati, pretpojačala i efekti reverberacijske jeke koje smo primijenili zajedno daju zvuku odreĎenu romantiku koju je Lanois imao u glavi. Sve je više-manje odsvirano uţivo onako kako se čuje na snimci. Dan se nije previše oslanjao na nasnimavanje, pa iako je tu i tamo znao nasnimiti pokoji instrument, nije se njime sluţio kao osloncem. Pjesma je bila kao kad gledaš riječi u zrcalu i promatraš kako izgledaju obrnute. To je kao kad postaviš gustu dimnu zavjesu i zatim staviš ono bitno zbivanje deset kilometara dalje. U nekim je repeticijama “Disease of Conceit” bila snimljena kao tugaljivi blues s upornim ritmom. B-mol daje joj mračan prizvuk. Ja sviram klavir, ali sviram blokirane akorde. Allen Toussaint mogao je odsvirati isto to, samo bolje, što bi me oslobodilo da sviram gitaru, ali do toga nije došlo. Arthur Rubinstein bio bi najbolji mogući klavirist. To bi bilo savršeno. Mogao sam čuti i kako se ta pjesma izvodi kao koračnica. Mogla se snimiti uz limenu glazbu ili pogrebni orkestar. To bi moţda bilo još savršenije. Moţda smo snimili četiri-pet verzija te pjesme, svaka ju je izravno poentirala i kao da je bila izvedena u jednoj jedinoj vječnoj sekundi. Nijedna od tih repeticija nikada nije bila nimalo zagušena. Poslije smo je poslušali preko velikih zvučnika s pojačanim basom i Danny je rekao da bi je trebalo ostaviti na miru, da je dobra takva kakva je. “Zbilja?” “Aha, ima u njoj nečega.” To je najveća pohvala koja se od Lanoisa uopće moţe dobiti. Rijetko kad je iskazivao emociju ili uzbuĎenje prema bilo čemu, osim kad bi mu došlo da podivlja i počne razbijati gitare. Samo, to se nije dogaĎalo često. Pjesma se pojavila u gotovu obliku i ništa na njoj nismo promijenili. One večeri kad smo je snimili vani je bjesnjela oluja puna munja - lišće je lupalo po stablima banane. Nešto je vodilo pjesmu. Kao da je tamo vani bila Ivana Orleanska. (Ili Joan Armatrading.) Ma tko da je ondje bio na djelu, vraški je marljivo radio. Kako bih načas posvetio misli nečemu drugome, opet sam otišao u mjesno kino, ovaj put da pogledam film Homeboy s Mickeyjem Rourkeom, koji je glumio stidljivog i nespretnog kaubojaboksača po imenu Johnny Walker. Sudjelovao je i Christopher Walken. Svi su u filmu bili dosta dobri, ali Mickeyjeva gluma bila je u gornjoj kategoriji. Mogao ti je slomiti srce jednim pogledom. Film bi se vinuo do Mjeseca svaki put kad bi se on pojavio na ekranu. Nitko mu nije mogao prinijeti svijeću. Jednostavno je postojao, nije se morao ni pozdraviti ni oprostiti. Sama njegova gluma nadahnula me da snimim dvije zadnje pjesme na albumu. “Shooting Star” bila je jedna od pjesama koje sam napisao u New Orleansu. Imao sam dojam da je nisam napisao, već naslijedio. Bilo bi dobro da je u njoj sudjelovao bar jedan hornist, da moţemo umiješati pulsirajuće brujanje u glazbu, ali morali smo je snimiti s onima koje smo imali: Brian na gitari, Willie na bubnjevima, Tony na basu i Lanois na Omnichordu, plastičnom instrumentu koji zvuči kao citra - ja sam svirao gitaru i usnu harmoniku. Pjesma mi je došla u konačnom obliku, potpuno vidljiva, kao da sam hodao po suncem obasjanom vrtnom puteljku i jednostavno je zatekao. Bila je obasjana. Vidio sam zvijezdu padalicu iz straţnjeg vrta naše kuće, ili moţda meteorit. Veliki salon gdje smo je snimali nije bio klimatiziran, pa smo izmeĎu repeticija morali ići van. Ali tako mi je u svakom slučaju više odgovaralo. Ionako mi klimatizacija nikako nije po volji. Teško je snimati pjesme u klimatiziranim prostorijama, gdje uopće nema kvalitetnog zraka. U dvorištu je pak lilo kao iz kabla. Bilo bi mi drago da sam na pjesmi “Shooting Star” mogao svirati kombinaciju ţičanih instrumenata a da netko drugi svira ritmičke akorde, ali nismo dotle došli. Za tu pjesmu postavili smo mikrofone na čudna mjesta. Sastav je imao puni zvuk. Nismo baš imali naročit broj načina na koji je moţemo izmiksati. Nadao sam se da će barem zvučati cjelovito nakon što je završimo, da će tri-četiri instrumenta uspjeti stvoriti zvuk punoga orkestra. Ali to je teško postići kad se dionice snimaju zasebno. Na jednoj od zadnjih repeticija Dan je pojačao limeni bubanj i ulovio bit pjesme.

77

Bila je zatvorena i zapaljena, čeznutljiva - osamljena i izdvojena. Stotine su milja boli bile uloţene u nju. New Orleansom je počinjala vladati ţega. Stopostotna vlaga još se nije navukla, ali osjećalo se da je blizu. Otišao sam u Lion‟s Den Club u Ulici Gravier na nastup Irme Thomas, jedne od meni najdraţih pjevačica. Nije imala hit još od šezdesetih, ali njezin “Fever” ovdje je još bio po dţuboksima. Irma je često nastupala u Lion ‟s Den Clubu. Htio sam je poslušati uţivo, moţda je zamoliti da mi se pridruţi na “Shooting Star” i izvede nešto kao djevojka iz dueta Mickey and Sylvia. To bi bilo zanimljivo. Vani, pred klubom, tip u šilterici šmrkom je prao auto. Neki su ljudi sjedili na trijemovima, a niţe niz ulicu nešto se slavilo. “Nema je večeras”, rekao je tip u šilterici. Stonesi su početkom karijere snimili Irminu verziju pjesme “Time Is on My Side”. Neki novinar jedanput ju je pitao nije li joj baš drago zbog toga. Irma je rekla da je se to ne tiče, jer nije ona napisala pjesmu. Samo ljudi koji se bave glazbom mogu to shvatiti. Na povratku u studio pomislio sam da bih, kad bih ovo ponovio, poveo nekoga sa sobom u New Orleans, nekoga s kime se odavno znam - nekoga tko mi odgovara kao glazbenik, tko ima svoje zamisli i zna ih odsvirati, tko je prešao isti glazbeni put kao i ja. U posljednje vrijeme razmišljao sam o Jimu Dickinsonu i o tome kako bi dobro bilo da je ovdje. Dickinson je bio u Memphisu. Počeo je svirati u isto vrijeme kad i ja, ‟57. ili ‟58., slušao je iste stvari i znao prilično dobro svirati i pjevati. Bili smo rodom sa suprotnih strana rijeke Mississippi. U ono vrijeme rock „n‟roll su mrzili i prezirali, folk- -glazbu još i više, a Dickinson je iskoračio i stao pred obje. Na njega su utjecale jug band glazba i rani rock „n‟ roll bebop, kao i na mene. Svirao je na pjesmi Stonesa “Wild Horses” i još nekim stvarima, ali počeo je snimati puno prije toga, zapravo je bio posljednji umjetnik koji će izdati singl na etiketi Sun Records Sama Phillipsa, pjesmu pod imenom “Cadillac Man”. Jim je bio manično motiviran. Imali smo mnogo zajedničkoga i bilo bi lijepo da je bio uz mene. I on je imao djecu koja se bave glazbom, baš kao i neka moja. Ali nikoga nisam poveo, nisam se sjetio, nisam čak donio ni opremu. Vjerojatno sam od početka bio sumnjičav. Htio sam vidjeti što Danny moţe učiniti samostalno. Nadao sam se da će me iznenaditi. I iznenadio me. Snimili smo “Man in the Long Black Coat” i čudnovata je mijena proţela pojavnost svega. Osjetio sam to, a osjetio je i on. Slijed akorda, dominantni akordi i promjene ključa daju joj od samoga početka hipnotički dojam - naznačuju što se stihovi spremaju učiniti. Sumorni uvod ostavlja dojam kronične ţurbe. Produkcija zvuči pusto, kao da su intervali grada nestali. Snimljena je iz bezdana mraka - vizija sumanuta mozga, osjećaja nestvarnosti - teške cijene zlata za nečiju glavu. Ništa ne stoji, čak je i korupcija korumpirana. Nešto prijeteće i uţasno. Pjesma je postajala sve bliţa - natiskivala se u najmanje moguće mjesto. Tu pjesmu nismo čak ni uvjeţbavali, počeli smo raditi na njoj uz pomoć vizualnih naznaka. Čak i prije nego što su naišli stihovi, znalo se da se tu vodi borba. Ovo je Lanoisov teritorij, nemoguće ga je pobrkati s bilo čijim drugim. Stihovi ti nastoje nešto reći o nekome tko ne posjeduje svoje tijelo. O nekome tko je volio ţivot, ali ne moţe ţivjeti, a dušu mu tišti to što su drugi to u stanju. Bilo koji dodatni instrument na snimci upropastio bi joj magnetnu privlačnost. Nakon što smo dovršili nekoliko repeticija pjesme, Danny me pogledao kao da ţeli reći: to je to. I bilo je. Nisam bio siguran jesmo li snimili ijednu pjesmu za povijest, kao što je on htio, ali imao sam dojam da smo se pribliţili tome ovim zadnjim dvjema. “Man in the Long Black Coat” bila je stvarna činjenica. Na neki čudan način, smatrao sam je svojom “I Walk the Line”, pjesmom koja je za mene uvijek pripadala samom vrhu, kao jedna od najzagonetnijih i najrevolucionarnijih svih vremena, pjesma koja te napadne ondje gdje si najranjiviji, oštrim riječima jednog majstora. Uvijek sam drţao da su Sun Records i sâm Sam Phillips stvorili najhitnije, najzanosnije i najmoćnije ploče svih vremena. U usporedbi sa Samovim pločama, sve ostale zvuče sladunjavo. IzvoĎači Sun Recordsa pjevali su kao da im ţivot ovisi o tome i zvučali kao da potječu s najzagonetnijeg mjesta na planetu. Za njih nije bilo pravde. Bili su tako jaki da te natjeraju da iskočiš iz koţe. Ako se udaljavaš od njih, pa se okreneš i baciš pogled prema njima, mogao bi se skameniti. Ploče Johnnyja Casha nisu bile iznimka, ali nisu bile ni onakve kakve bi se očekivale. Johnny nije imao prodoran krik, ali iz njega se cijedilo deset tisuća godina kulture. Mogao je biti i špiljski čovjek. Zvuči kao da je na rubu vatre, ili u dubokom snijegu, ili u sablasnoj šumi, 78

hladnoćom svjesne, očite snage, punom parom dok podrhtava od opasnosti. “I keep a close watch on this heart of mine.”15 Dakako. Izrecitirao sam te stihove sebi valjda milijun puta. Johnnyjev glas bio je tako velik da je svijet uz njega postajao malen, neobično dubok - mračan i prodoran, a imao je i pravi sastav da ga prati, namreškani ritam i klik-klak kadencu. Riječi koje su bile zakonski pravorijek poduprt Boţjom silom. Kad sam prvi put čuo “I Walk the Line” prije toliko godina, zvučala mi je kao glas što me zove: “Što ti tamo radiš, dečko?” I ja sam nastojao drţati oči širom otvorene. Ne znam kako bih snimio “Man in the Long Black Coat” bez Lanoisa. Kao i Sam Phillips, on voli gurnuti umjetnika do psihološkog ruba, što je znao učiniti i meni, ali nije morao posezati za time u slučaju te pjesme. Vrijeme nam se bliţilo kraju. Danny i ja sjedili smo u vrtu hotela, na istom onom mjestu gdje smo se upoznali. Vjetar je šibao kroz otvoreni ulaz i još jedna silovita oluja tutnjala je prema zemlji. Stotinu milja dalje puhao je uragan. Nestalo je danjeg svjetla. U krošnjama je pjevušila jedna jedina ptica. Učinili smo baš ono što nam je bila volja i ništa se više nije trebalo tu reći. Kada sastavimo pjesme u album, nadao sam se da će ravno u glavu dočekati stvarnosti ţivota. Htio sam mu zahvaliti, ali katkad je to moguće učiniti a da i ne otvoriš usta, to se moţe odţivjeti. Došao sam ovamo s kakofonijom ideja i potrošio sve što sam imao pod paskom bogova. Povremeno je dolazilo do sukoba karaktera, ali ni do čega što bi se izrodilo u ogorčen ili sloţen sukob. Na kraju, uvijek mora doći do nekog kompromisa u osobnim interesima, a tako je bilo i ovaj put, ali album je zadovoljio moje nakane, kao i njegove. Ne mogu reći je li to ona ploča koju je ijedan od nas dvojice ţelio. Ljudska dinamika igra tu odveć veliku ulogu, a dobiti ono što ţeliš ionako nije uvijek najhitnija stvar u ţivotu. Iako me ta ploča neće vratiti meĎu omiljene izvoĎače radijskih valova, ironija je bila u tome što sam upravo imao dvije ploče na ljestvicama, jednu čak meĎu prvih deset, The Traveling Wilburys. Druga je bila album Dylan & the Dead. Album koji smo Danny i ja snimili dobit će dobre kritike, ali kritike ne prodaju ploče. Svatko tko izda ploču dobit će bar jednu dobru recenziju, ali tu je onda uvijek nova berba ploča i novi skup recenzija. Zna se dogoditi da napraviš ploču a ne moţeš je uvaliti ni besplatno. Čudan je glazbeni posao. Psuješ ga i voliš ga. Kad smo završili snimanje, imao sam dojam kao da je studio istog trenutka mogao progutati poţar. Unutra je u prošlih mjesec dana bilo prilično napeto. Lanois je stvorio album koji se uvuče slušatelju pod koţu, bez grešaka u koracima i zastoja. Rekao je da će mi pomoći da snimim ploču i odrţao je riječ. Udarili smo zaobilaznim putevima, ali došli smo na cilj. Ostali smo u dobrim odnosima, premda mislim da je meni ploča uvijek zvučala reskije nego njemu. Znam da me htio sve više shvaćati kako smo odmicali, ali to se ne moţe, osim ako čovjek nije poklonik enigmatike. Mislim da je na kraju odustao. Niz pjesama sjajno je izdrţao ispit vremena, a više od jedne izveo sam niz puta. Volio bih da sam mu mogao dati onakve pjesme kakve je htio, poput “Masters of War”, “Hard Rain”, “Gates of Eden”, ali takve su pjesme bile napisane pod drugačijim okolnostima, a okolnosti se nikad ne ponove. Barem ne posve jednako. Nisam do takvih pjesama mogao doći ni za njega ni za bilo koga drugoga. Za to valja imati moć i vlast nad duhovima. Jedanput sam to učinio, a jedanput je dovoljno. Već će se pojaviti netko tko će to opet moći - netko tko je u stanju vidjeti u stvari, u istinu u stvarima - i to ne metaforički - već stvarno vidjeti, kao kad pogledaš u kovinu tako da se rastali, kad vidiš što je nešto uistinu i otkriješ to što jest čvrstim riječima i jarkim uvidom. Danny me upitao koga u posljednje vrijeme slušam, a ja sam mu rekao Ice-T-ja. Iznenadio se, ali nije se trebao. Nekoliko godina prije toga Kurtis Blow, rapper iz Brooklyna koji je tada imao hit “The Breaks”, zamolio me da nastupim na jednoj od njegovih ploča pa mi je pokazao stvari koje rade Ice-T, Public Enemy, N.W.A. i Run-D.M.C. Ti dečki definitivno nikome nisu prodavali maglu. Lupali su u bubnjeve, razdirali sve oko sebe, bacali konje preko litica. Svi su bili pjesnici i znali su što se dogaĎa. Prije ili poslije neizbjeţno će se pojaviti netko drugačiji tko će znati taj svijet, tko je roĎen i odrastao u njemu... tko će biti sve to i još više. Netko ošišan na ravnu jedinicu i moćan u svojoj zajednici. Moći će drţati ravnoteţu na jednoj nozi dok stoji na uţetu rastegnutom preko svemira; prepoznat ćete ga kada doĎe - bit će samo jedan takav. Publika će mu se prikloniti, na 15

“Pomno pazim na ovo svoje srce.” 79

čemu joj se ne moţe zamjeriti. Glazba kakvu smo Danny i ja stvarali bila je starinska. Nisam mu to rekao, ali tako sam mislio, ruku na srce. Dok Ice-T i Public Enemy budu postavljali glazbenu podlogu, neizbjeţno će se pojaviti jedan novi izvoĎač, i to netko različit od Presleyja. On neće vrtjeti bokovima i buljiti u komade. Sluţit će se snaţnim riječima i raditi osamnaest sati dnevno. Sun Pie mi je onaj put spomenuo Elvisa, rekao da je Elvis amazonka, neprijatelj demokracije. Tada sam to odbacio kao trknuto blebetanje, ali u isti mah nisam bio posve uvjeren. U pjesmama ponekad kaţeš odreĎene stvari čak i ako postoji vrlo mala vjerojatnost da su istinite. I ponekad kaţeš stvari koje nemaju nikakve veze s istinom onoga što ţeliš reći, a opet, ponekad kaţeš stvari za koje svi znaju da su istinite. S druge strane, u isti mah misliš da je jedina istina na svijetu to što u njemu nema istine. Ma što da kaţeš, govoriš to zbrda-zdola. Nikad to ne stigneš sagledati. Skrpao si i sprešao i spakirao i povezao, eto što si učinio. Lanois će takoĎer otići dalje, u neki drugi studio tipa “ponesi i preseli”. Lanois je bio otjelotvorenje koncepta. Sanjao je glazbu. Jeo ju je. Ţivio ju je. Mnogi njegovi postupci bili su djela čistoga genija. Upravljao je stvaranjem ove ploče vještim skretanjima i kočenjima, ali uspio je. Stao je na zvonik i pomno promatrao uličice i krovove. Moje ograničeno viĎenje nije mi dalo da je sagledam sa svih strana. U to vrijeme mnoge su ploče bile pretile i kičaste ode funky zvuku, a ni on ni ja nismo htjeli povećati njihov broj. Kad smo počinjali, to nam je bila više-manje jedina zajednička strana. Ipak, ima nečega čarobnog u toj ploči, a moglo bi se reći da je stvar u kući ili u salonu ili u nečemu, ali u toj kući nije bilo ničega čarobnog. Stvar je u onome što smo Lanois i ja i Willie Green i Daryl i Brian Stoltz u nju donijeli, zbog čega je postala takva. Ţiviš s onim što ti ţivot dodijeli. Moramo se truditi da se sve uklopi. Glas na toj ploči nikada nije trebao biti glas mučenika stalne patnje, a mislim da se u početku Danny morao pomiriti s time, pa kad je odustao od takvog poimanja, stvari su profunkcionirale. Ništa na njoj nije bilo namjerno sročeno na taj način. Premda nisam mogao ozbiljno shvatiti niz njegovih emocionalnih ispada, nekako smo bili srodne duše. Za još milijun dana, tisuću milijuna dana, što će sve to značiti? Što ikad išta znači? Nastojim upotrijebiti materijal na najdjelotvorniji način. Pjesme su napisane u slavu čovjeka, a ne u ime njegova poraza, ali kad se sve te pjesme zbroje, svejedno nisu ni blizu mojeg ukupnog viĎenja ţivota. Ponekad su one stvari koje su ti bile najdraţe i koje su ti najviše značile upravo one koje te nisu baš nimalo taknule kad si ih prvi put čuo ili vidio. Neke od ovih pjesama pripadaju toj kategoriji. Pretpostavljam da su sve one jednostavne, dovoljno izravne. Na ploči sam morao donositi odluke u hodu koje moţda nisu imale nikakve veze sa stvarnom situacijom. Samo, to je bilo u redu. Bilo bi dobro da smo varirali ritmove. Postoje svakojaki načini na koje se to moţe izvesti. Osam udaraca u mjeri - šest - četiri. Mogu se izvesti stvari gdje u četiri takta odsviraš četiri udarca, naglašavajući prvi i treći, a prigušujući drugi. Moţe se tako ići dalje i dalje na bezbroj načina, mijenjajući tempo i ritam. Bilo bi dobro da je netko vodio računa o takvim stvarima, o kombinacijama ritmova unutar pjesme umjesto o pjesmi samoj. Pjesma bi se pobrinula za sebe. Čak i ako to uzmemo u obzir, iz dna duše sam se divio onome što je Lanois izveo. Mnogo toga bilo je jedinstveno i trajno. Danny i ja ćemo se opet naći za deset godina i opet prionuti na posao, priljeţno i poţrtvovno. Snimit ćemo ploču i početi sve ispočetka, nastavivši odande gdje smo prošli put stali.

80

5 Rijeka leda

MJESEC SE RAĐAO IZA CHRYSLER BUILDINGA, BIO JE SMIRAJ DANA, PALILA SE ulična rasvjeta, potmulo je brundanje teških automobila miljelo uskim ulicama tamo dolje susnjeţica nošena naletima vjetra lijepila se o uredski prozor. Lou Levy je puštao i zaustavljao svoj magnetofon - dijamantni prsten sjao mu je s malog prsta - dim cigareta visio je u modrom zraku. Prostorija se doimala poput isljedničke sobe, luster sličan zdjeli za voće obješen o strop, uz još nekoliko svjetiljaka, nekoliko mjedenih na podnim stalcima. Pod mojim nogama ukrasni parket. Soba je bila sivkasta, puna stručnih magazina - Cashbox, Billboard, tablice radijskih istraţivanja prastari ormarić za spise u kutu. Uz Louov stari metalni radni stol, tu se nalazilo još par drvenih stolica, a ja sam uspravno sjedio u jednoj i svirao pjesme na gitari. Nedavno sam se bio čuo sa svojima. Zvao sam ih barem nekoliko puta mjesečno s jedne od mnogih javnih govornica u gradu. Govornice su bile poput pribjeţišta, uĎeš u njih, za sobom zatvoriš harmonika-vrata i naĎeš se zaključan u privatnome svijetu lišenom prljavštine, odijeljenom od gradske buke. Telefonske govornice imale su zasebne linije, ali kod kuće nije bilo tako. Ondje je svako domaćinstvo dijelilo telefonsku liniju. Nekih osam ili deset kuća sluţilo se istom linijom, samo s različitim brojevima. Kad bih nazvao, linija je rijetko kad bila slobodna. Uvijek su se čuli tuĎi glasovi. Nitko nikad nije govorio ništa vaţno preko telefona i nisu se vodili dugi razgovori. Kad bi se htjelo porazgovarati s nekim, obično bi se to izvelo na ulici, na praznim parcelama, u poljima ili kafićima, nikada preko telefona. Na uglu sam ubacio kovanicu od deset centi u aparat, nazvao meĎugradskog operatera, uputio poziv na račun primatelja i smjesta dobio vezu. Htio sam svima javiti da sam dobro. Majka bi mi obično prenijela sve skorašnje novosti. Moj otac je imao osebujno gledanje na svijet. Za njega je ţivot bio naporan rad. Potekao je iz naraštaja s drugačijim vrijednostima, junacima i glazbom, i nije bio baš siguran da će istina ikoga osloboditi. Bio je pragmatičan i uvijek imao kriptičan savjet. “Upamti, Roberte, u ţivotu se svašta moţe dogoditi. Ako i nemaš sve što bi htio, budi zahvalan na onim stvarima koje nemaš i koje ne ţeliš.” Bilo mu je vaţno kakvo ću obrazovanje steći. Volio bi da sam postao inţenjer strojarstva. Ali u školi mi nije bilo lako doći čak ni do pristojnih ocjena. Nisam imao dara za učenje. Moja majka, blaţena bila, uvijek je bila uz mene i čvrsto je stajala na mojoj strani u više-manje svemu i svačemu, a sad se više brinula zbog “niza majmunarija kojih ima u svijetu” pa je znala dodati: “Bobby, ne zaboravi da imaš rodbinu u New Jerseyju.” Već sam bio otišao u Jersey, ali ne u posjet rodbini. Lou je isključio veliki aparat nakon što je pozorno poslušao jednu moju autorsku pjesmu. “Woody Guthrie, a? Baš zanimljivo. Odakle ti potreba da napišeš pjesmu o njemu? Znao sam ići na njegove koncerte i koncerte njegova kolege Leadbellyja - znali su svirati u Garment Workers Hallu na Aveniji Lexington. Jesi li ikada čuo „You Can‟t Scare Me, I‟m Sticking to the Union‟?” Naravno da sam čuo tu pjesmu. “Što je uopće bilo s njim?” “O, prijeko je, u Jerseyju. Leţi tamo u bolnici.”

81

Lou je samo ţvakao cigaru. “Nije ništa ozbiljno, nadam se. Koje još pjesme imaš? Daj da ih sve poslušamo.” Nisam imao mnogo pjesama, ali sam krenuo smišljati skladbe na licu mjesta, premještati stihove u starim blues baladama, dodavati tu i tamo pokoji originalni stih, što god da mi je palo na pamet - dodavati im naslove. Davao sam sve od sebe, morao sam iz sve snage zaraditi svoj honorar. Ništa me ne bi uvjerilo u to da sam pisac pjesama, što nisam ni bio, bar ne u uvrijeţenom značenju pojma pisca pjesama. Definitivno ne poput trudbenika prijeko u Brill Buildingu, tvornici kemijskih pjesama koja je stajala samo nekoliko blokova dalje, ali je isto tako mogla biti na suprotnoj strani kozmosa. Ondje su izbacivali sigurno uspješne lake note za radijsko emitiranje. Mladi autori poput Gerryja Goffina i Carole King, ili Barryja Manna i Cynthije Weil, ili Pomusa i Shumana, Leibera i Stollera - to su bili majstori pisanja pjesama u zapadnom svijetu, tvorci svih popularnih pjesama, svih pjesama s domišljatim melodijama i jednostavnim stihovima koje su se preko radijskih valova doimale kao moćna djela. Jedan od najdraţih bio mi je Neil Sedaka, jer je pisao i izvodio vlastite pjesme. Nikad me put nije doveo ni do jednog od tih ljudi, jer nijedna popularna pjesma nije imala veze s folk-glazbom ili scenom iz donjega dijela grada. Istinski su me pak zanimale tradicionalne stvari s velikim T, koje nisu mogle biti dalje od tog svijeta šlagera za klince. Dok je Lou snimao, mogao sam na licu mjesta smišljati stvari, sve utemeljene na strukturi folk-glazbe, što mi je prirodno dolazilo. Što se ozbiljnog pisanja pjesama tiče, pjesme kakve bih moţda pisao da imam dovoljno dara, bile bi one kakve ţelim pjevati. Izuzev Woodyja Guthrieja, nisam znao ni za ţivu dušu koja se time bavi. Dok sam sjedio u Louovu uredu, izbacivao sam stihove i kitice utemeljene na stvarima koje sam znao - “Cumberland Gap”, “Fire on the Mountain”, “Shady Grove”, “Hard, Ain‟t It Hard”. Prebacivao sam riječi iz jedne u drugu i dodavao poneku svoju tu i tamo. Ništa drastično, ništa zaista uobličeno, sve u duru, moţda pokoja tipična molska stvar, nešto kao “Sixteen Tons”. Moglo bi se napisati više od dvadeset pjesama na temelju te jedne melodije i blagih promjena. Mogao sam ubacivati kitice ili stihove iz starih duhovnih ili blues pjesama. To je bilo u redu; drugi su to cijelo vrijeme radili. Nije se trebalo naročito pomučiti. Obično bih počeo od nečega, od nekakva stiha uklesana u kamen, a zatim ga preokrenuo idućim stihom - natjerao ga da poprimi ulogu drugačiju od prvotne. To ne znači da sam se inače bavio time i to me nije previše zaokupljalo. I ne znači da ću išta takvo pjevati na pozornici. Lou nikad prije nije čuo ništa takvo, pa sam od njega primao vrlo malo komentara. Tu i tamo bi zaustavio magnetofon i kazao mi da nešto počnem ispočetka. Rekao bi: “To mi ide u uho”, a onda zatraţio da to ponovim. Kad bi do toga došlo, obično bih odsvirao nešto drugačije jer nisam baš pazio na to što sam upravo odsvirao, tako da nisam mogao ponoviti izvedbu onako kako ju je upravo čuo. Pojma nisam imao što će mu sve to. Nije se moglo zamisliti nešto suprotnije od mainstreama. Tvrtka Leeds Music objavljivala je pjesme poput “Boogie Woogie Bugle Boy”, “Cest Si Bon”, “Under Paris Skies”, “All or Nothing at All”, pjesme Henryja Mancinija poput “Peter Gunn” i “I‟ll Never Smile Again”, kao i sve songove iz velikoga broadwayskog hita Bye Bye Birdie. Pjesma koja me spojila s tvrtkom Leeds Music, ona koja je uvjerila Johna Hammonda da me onamo uopće odvede, nije uopće bila neka lako slušljiva stvar, već prije oda stihovima i melodijom čovjeku od kojega sam dobio polazište za svoj identitet i sudbinu - velikome Woodyju Guthrieju. Napisao sam pjesmu s njim na umu, prema melodiji iz jedne od njegovih pjesama, pojma nemajući da će to biti prva od moţda tisuću pjesama koje ću napisati. Ţivot mi nije bio isti otkako sam prije nekoliko godina čuo Woodyja s gramofona u Minneapolisu. Kad sam ga prvi put čuo, bilo mi je kao da je grunulo milijun megatonskih bombi. Nakon što sam otišao od kuće početkom proljeća, u ljeto ‟59. našao sam se u Minneapolisu, spustivši se onamo iz sjeverne Minnesote - s gorja Mesabi, bogatoga čeličnom rudačom, iz prijestolnice američkog čelika. Odrastao sam tamo, u Hibbingu, ali roĎen sam u Duluthu, nekih sto tridesetak kilometara istočno odande, uz jezero Superior, velike vodene površine koju Indijanci zovu Gitche Gumee. Iako smo ţivjeli u Hibbingu, moj otac bi nas tu i tamo natrpao u svoj stari Buick Roadmaster pa bismo preko vikenda otišli u Duluth. Otac je bio rodom iz Dulutha, gdje je odrastao. Tamo su mu i dalje bili prijatelji. Bio je jedan od petorice braće i cijeli je ţivot radio, čak i kao dijete. Sa šesnaest godina vidio je kako neki automobil udara o banderu i počinje gorjeti. Skočio je s bicikla, izvukao vozača kroz prozor i zaklonio mu tijelo svojim - stavio ţivot na kocku 82

da spasi neznanca. Poslije je pošao na knjigovodstveni tečaj u večernjoj školi i zaposlio se u tvrtki Standard Oil of Indiana, gdje je radio kad sam ja roĎen. Dječja paraliza, od koje je ostao upadljivo šepav, otjerala ga je iz Dulutha - izgubio je posao i tako smo došli u Čelično gorje, odakle je potjecala majka. Imao sam i bratiće koji su ţivjeli blizu Dulutha, na suprotnoj strani zračnog visećeg mosta, u Superioru u Wisconsinu, zloglasnom gradiću crvenih svjetiljaka i kocke, a katkad sam boravio i kod njih. Duluth mi je najţivlje ostao u sjećanju zbog neba siva poput škriljevca i tajanstvenih brodskih sirena za maglu, silovitih oluja koje kao da uvijek idu ravno u tebe i nemilosrdnih vjetrova koji bi hučeći stigli s velikog, crnog, zagonetnog jezera, donoseći opasne trometarske valove. Pričalo se da je odlazak nad duboku vodu ravan smrtnoj kazni. Većina Dulutha stoji na kosini. Ništa tamo nije ravno. Grad je podignut na obronku strma brda, tako da uvijek moraš hodati uzbrdo ili nizbrdo. Roditelji su me jedanput odveli da vidim govor Наrrуја Trumana na političkom skupu u Leif Ericksou Parku u Duluthu. Leif Erickson bio je Viking koji je navodno stigao u ovaj dio zemlje davno prije nego što će Hodočasnici pristati u Plymouth Rocku. Tada mi je valjda bilo sedam-osam godina, ali čudesno je kako se još sjećam tog osjećaja. Sjećam se uzbuĎenja zbog toga što sam u svjetini. Jedan me ujak nosio na ramenima, odjevenog u bijele kaubojske čizmice i kaubojski šešir. Bilo je pravo ushićenje biti ondje - skandiranje, slavlje, pozorno slušanje svake riječi koju bi Truman izgovorio... Truman je nosio sivi šešir i bio sitne graĎe, a govorio je s istim unjkanjem i tonom kao i neki pjevač countryja. Očarali su me njegov spori, otegnuti govor i ozračje ozbiljnosti, kao i paţnja koju su ljudi posvećivali svakoj riječi koju bi on rekao. Nekoliko godina poslije reći će da je Bijela kuća poput zatvorske ćelije. Truman je bio prirodan čovjek. Jedanput je čak zaprijetio novinaru koji se kritički izrazio prema umijeću sviranja klavira njegove kćeri. Ipak, takvo što nije učinio u Duluthu. Gornji Srednji zapad bio je iznimno nestalno, politički aktivno područje - sa seljačkom radničkom strankom, kao i socijaldemokratima, socijalistima, komunistima. Bilo je teško zadovoljiti tu publiku, ne baš sklonu republikanstvu. John Kennedy, prije nego što je postao predsjednik, još dok je bio senator, prošao je kroz Hibbing tijekom kampanje, ali to je bilo oko šest mjeseci nakon mojeg odlaska. Majka mi je rekla da je osamnaest tisuća ljudi došlo da ga vidi u Veterans Memorial Building, da su ljudi visjeli s greda i da su drugi ostali vani na ulici, da je Kennedy zraka svjetlosti i da potpuno shvaća to područje zemlje u koje je došao. Odrţao je junački govor, rekla je moja mama, ulivši ljudima mnogo nade. Čelično gorje bilo je kraj kroz koji je vrlo malo savezno poznatih političara ili uopće poznatih ljudi ikada zalazilo. (Woodrow Wilson zaustavio se ondje početkom stoljeća i odrţao govor sa straţnje strane vlaka. Moja majka je i njega vidjela, kad joj je bilo deset godina.) Da sam bio glasač, glasao bih za Kennedyja samo zato što je došao. Bilo mi je krivo što ga nisam vidio. Obitelj moje majke bila je iz mjestašca zvanog Letonia, smještenog odmah s druge strane pruge, nedaleko od Hibbinga. Dok je ona bila mala, mjesto se sastojalo od prodavaonice općih potrepština, benzinske crpke, nekoliko staja za konje i škole. Svijet u kojemu sam odrastao ponešto se razlikovao, bio je malo moderniji, ali i dalje su tu bile uglavnom makadamske ceste, bare, brda leda, strma obzorja krošanja na rubovima gradova, guste šume, netaknuta jezerca, velika i mala, iskopi čelične rudače, vlakovi i lokalne ceste s jednim voznim trakom. Bile su uobičajene zime od minus dvadeset, s faktorom vjetra do minus trideset, otapajuća proljeća i vrela, sparna ljeta prodorno sunce i mirisna ljeta s temperaturom višom i od četrdeset stupnjeva. Ljeta su bila puna komaraca koji su čovjeku mogli progristi čizme - zime mećava koje su čovjeku mogle donijeti smrt od smrzavanja. Bilo je i veličanstvenih jeseni. Dok sam odrastao, uglavnom sam strpljivo čekao. Uvijek sam znao da tamo negdje postoji veći svijet, ali onaj u kojem sam cijelo vrijeme bio, takoĎer je bio sasvim u redu. Budući da nije bilo spomena vrijednih medija, ţivot je uglavnom bio ono što se vidjelo. Kao mali, radio sam sve što sam mislio da i svi ostali rade - sudjelovao u paradama, utrkivao se na biciklu, igrao hokej na ledu. (Nije se očekivalo da svi moraju igrati američki nogomet, košarku ili čak bejzbol, ali bilo je nuţno klizati i igrati hokej na ledu.) Bilo je tu i ostalih uobičajenih stvari, poput lokvi za plivanje i jezeraca za pecanje, sanjkanja i takozvanog peljanja na braniku, kad se primiš za straţnji branik auta i voziš za njim po snijegu, pa vatrometa za Četvrti srpnja, kućica u krošnjama - puni vještičji kotao razonode. Moglo se lako i povesti kompozicijom za prijevoz rudače, tako što bi se čvrsto 83

primilo ţeljezne ljestvice na bilo kojoj strani vagoneta i odvezlo do jednog od niza jezera, gdje bi se izašlo i skočilo u vodu. To smo često radili. Kao klinci, pucali smo iz zračnica, pištolja na ţabice i pravog oruţja - kalibra 0.22 - na limenke, boce ili pretile štakore s mjesnog smetlišta. Vodili smo i borbe pištoljima-praćkama. Te smo pištolje izraĎivali od borovine izrezane u obliku slova L. Primilo bi ih se za kraći kraj, na koji je ljepljivom vrpcom čvrsto bila prilijepljena kvačica za rublje. Guma koju smo uzimali iz zračnica bila je u to vrijeme prava, gusta guma koju bi se izrezalo na okrugle trake, vezalo u mašnice i istegnulo od poloţaja okidača, odnosno vrha kvačice - istegnulo skroz do prednjeg kraja cijevi. Kad bi se primilo taj L-pištolj (izraĎivao se u raznim veličinama) i okinulo, guma bi se odapela brzo i silovito, tako da se mogla pogoditi meta na tri do pet metara udaljenosti. To je lako moglo ozlijediti. Kad bi te pogodila guma, pekla je kao sâm vrag, ţarila i stvarala otekline. Te su se igre igrale cijele dane, jedna za drugom. Obično bismo na početku odredili strane i nadali se da nećemo dobiti u oko. Neki su dečki imali po tri-četiri pištolja-praćke. PogoĎeni se morao povući na odreĎeno mjesto ispod drveta i pričekati početak iduće igre. Jedne godine sve se promijenilo jer su rudnici počeli rabiti sintetičke zračnice za svoje traktore i kamione. Sintetička guma nije bila ni tako dobra ni tako precizna kao prava guma. Samo bi mlohavo spala s vrha cijevi ili pak odletjela malo više od metra i mlitavo pala na zemlju. Nikako nije valjala. Kad bi se danas upotrijebila prava guma, vjerojatno bi bila poput dum-dum metaka. Otprilike u isto vrijeme kad je sintetička guma izašla na scenu, pojavila su se i auto-kina s velikim ekranom. Samo, to je bila obiteljska aktivnost, jer se morao imati auto. DogaĎale su se i druge stvari. Utrke serijskih automobila po zemljanim stazama u svjeţim ljetnim noćima, mahom Fordova iz ‟49. ili ‟50., razlupanih automobila, ljesova na kotačima, grbavih kaveza s prečkama protiv kotrljanja i aparatima za gašenje vatre - izvaĎenih sjedala, zavarenih vrata - lupaju se i tiskaju, sudaraju i zavijaju pola milje dugom stazom, prevrću preko odbojnika... staze prepune olupina. Bilo je cirkusa s tri ringa koji bi došli u mjesto nekoliko puta godišnje i pravih velikih lunaparkova s čudnim ljudskim bićima, najavljivačicama i čak nakazama. Vidio sam jednu od posljednjih predstava s trubadurima lica obojena u crno na kotarskome sajmu. Savezno poznate country-western zvijezde svirale su u Memorial Buildingu, a Buddy Rich i njegov big band jedanput su odrţali koncert u srednjoškolskoj dvorani. Najveće uzbuĎenje ljeta dolazilo je kad bi u mjesto došla softbolska momčad The King and His Court i izazvala najbolje kotarske igrače. Ljubitelji bejzbola nipošto nisu propuštali tu momčad. The King and His Court sastojali su se od četvorice igrača: bacača, hvatača, igrača na prvoj bazi i lutajućeg kratkog stopera. Bacač je bio fenomenalan. Katkad je bacao s druge baze, katkad s povezom preko očiju, ponekad čak i kroz noge. Vrlo malo igrača uspjelo je uopće pogoditi lopticu koju bi on bacio, a The King and His Court nikad nisu izgubili susret. I televizija je polako stizala, ali nije svaka kuća imala televizor. Okrugli ekrani. Program se obično počinjao emitirati oko tri sata popodne, test-signalom koji je trajao nekoliko sati, a zatim bi prikazali nekoliko emisija u izravnom prijenosu iz New Yorka ili Hollywooda i završili oko osam ili devet navečer. Nije postojao naročit izbor... Milton Berle, Howdy Doody, Cisco Kid, Lucy i onaj njezin muţ koji vodi kubanski sastav, Desi, obitelj iz serije Father Knows Best, gdje su svi uvijek bili otmjeno odjeveni, čak i u vlastitoj kući. Nije to bilo kao u velikom gradu, gdje se na televiziji dogaĎalo mnogo više toga. Nismo primali American Bandstand i slične emisije. Naravno, imali smo drugih razonoda. Samo, ipak je sve to bilo tipično malo mjesto - vrlo usko, provincijalno, gdje svatko zaista poznaje svakoga. Sad kad sam napokon dospio u Minneapolis, stekao sam slobodu i uspio pobjeći, osjećao sam da se nikad neću vratiti. Stigao sam u Minneapolis nezapaţeno, Greyhoundovim autobusom - nitko nije došao pred mene i nitko me nije poznavao, što mi je i odgovaralo. Majka mi je dala adresu doma jednog studentskog bratstva na Aveniji University. Moj bratić Chucky, kojega sam tek površno poznavao, bio je predsjednik toga bratstva. Bio je četiri godine stariji od mene, a kao srednjoškolac bio je uspješan u svakom pogledu - kapetan nogometne momčadi, najbolji na generaciji, predsjednik godišta. Nije iznenaĎivalo što je postao predsjednik bratstva. Mama mi je rekla da je razgovarala s mojom tetom o tome da bih trebao nazvati Chuckyja i zamoliti ga da me ondje smjesti - barem dok je dom prazan preko ljetnog raspusta, kad većine članova bratstva nema. Kad sam došao, onuda se motalo nekoliko tipova i jedan mi je rekao da mogu uzeti jednu sobu na katu, onu u dnu hodnika. Praznu sobu, samo s krevetom na kat i stolom uz prozor bez zavjesa. Odloţio sam torbe i pogledao van. 84

Valjda sam tragao za onim o čemu sam čitao u romanu Na cesti - za velikim gradom, za njegovom brzinom, zvukom, za onim što je Allan Ginsberg nazvao “svijetom hidrogenskog dţuboksa”. Moţda sam u njemu cijeloga ţivota ţivio, ne znam, ali nitko ga nikad nije tako zvao. Lawrence Ferlinghetti, takoĎer bitnički pjesnik, nazvao ga je “Na poljupce otpornim svijetom plastičnih toaletnih sjedalica, tampona i taksija”. I to je bilo u redu, ali pjesma Gregoryja Corsa “Bomba” bila je preciznija i bolje je doticala duh onoga vremena - svijet potraćen i posve automatiziran - puno laktarenja i verve - puno polica za čišćenje, kutija za slaganje. Nisam kanio poloţiti nade u to. Nije ostavljalo puno prostora u kreativnom smislu. Već sam ionako dospio u paralelan svemir, arhaičnijih načela i vrijednosti; ondje su djela i kreposti bili staromodni, a sudnje stvari padale na glavu. U kulturu odmetnica, velepropalica, Ďavolskih ljubavnika i evanĎeoskih istina... ulice i doline, bogate tresetne močvare, gdje ţive zemljoposjednici i naftaši, Stagger Lee, Pretty Polly i John Henry - u nevidljivi svijet što se visoko nadvija u zidovima sjajnih prolaza. Svega je u njemu bilo i bio je idealan - ali moralo ga se potraţiti. Nije dolazio posluţen na papirnatom pladnju. Folk-glazba je bila stvarnost iz jedne blistavije dimenzije. Nadilazila je sve ljudsko shvaćanje, a ako bi te pozvala, mogao si nestati u njoj, usisala bi te. Osjećao sam se sasvim kod kuće u toj mitskoj zemlji sazdanoj manje od pojedinaca a više od arhetipa, ţivopisno ocrtanih arhetipa ljudskosti, metafizičkih oblikom, svake pojedine prekaljene duše pune prirodne spoznaje i unutarnje mudrosti. Svake vrijedne odreĎenog poštovanja. Mogao sam vjerovati u njezin puni spektar i pjevati o njoj. Bila je tako stvarna, tako istinskije ţivotna od ţivota samog. Bila je ţivot veći od ţivota. Folk-glazba je bila sve što mi je trebalo da postojim. Nevolja je bila samo što je nije bilo dovoljno. Bila je zastarjela, nije imala prave spone s aktualnostima, trendovima vremena. Bila je golema priča, ali teško priopćiva. Nakon što sam se uvukao dublje od margine, bilo je kao da je gitara sa šest ţica postala kristalni čarobni štapić kojim mogu pomicati stvari kao nikada prije. Nisam imao drugih briga i interesa povrh folk-glazbe. Organizirao sam si ţivot prema njoj. Imao sam malo zajedničkoga sa svima koji nisu dijelili moje nazore. Gledao sam kroz prozor na katu doma studentskog bratstva prema Aveniji University kroz zelene brijestove i spori promet, niske oblake... ptice su pjevale. Bilo mi je kao da se diţe neki zastor. Bio je početak lipnja, lijep proljetni dan. Samo je još nekoliko tipova bilo u domu osim mojega bratića Chuckyja, a oni su uglavnom visjeli po menzi, kuhinji u prizemlju koja se protezala cijelom duţinom zgrade. Svi su nedavno bili diplomirali i bavili se privremenim poslovima preko ljeta - dok ne odu dalje. Većinom su samo sjedili, kartali se i pili pivo u podrapanim majicama i podrezanim trapericama. Frajeri. Nisu marili za mene. Vidio sam da lako mogu dolaziti i odlaziti i da mi tu nitko neće praviti probleme. Najprije sam otišao zamijeniti svoju električnu gitaru, koja bi mi bila beskorisna, za akustičnu Martinovu dvostruke O veličine. Prodavač je pristao na izravnu zamjenu pa sam otišao s gitarom u njezinoj kutiji. Svirat ću tu gitaru idućih nekoliko godina. Područje oko sveučilišta, poznato pod imenom Dinkytown, bilo je svojevrstan mali Greenwich Village, atipičan za ostatak konvencionalnog Minneapolisa. Bio je pun uglavnom viktorijanskih kuća koje su sluţile kao studentski stanovi. Školska godina bila je gotova, pa su mahom kuće bile prazne. Pronašao sam mjesnu prodavaonicu ploča u srcu Dinkytowna. Traţio sam ploče folk-glazbe i prva koju sam vidio bila je Odetta na etiketi Tradition. Otišao sam u kabinu da je poslušam. Nikada dotad nisam čuo za nju. Duboko je pjevala, silovito svirala gitaru i udarala je kao čekićem. Naučio sam praktički svaku pjesmu s ploče na licu mjesta, čak sam i posudio udarni stil. Zatim sam s novonaučenim repertoarom produţio niz ulicu i svratio u bitničku kavanu Ten O‟Clock Scholar. Traţio sam svirače srodnih teţnji. Prvi tip sličan meni kojega sam upoznao u Minneapolisu sjedio je tamo. Bio je to John Koerner, koji je takoĎer imao akustičnu gitaru sa sobom. Koerner je bio visok i mršav, s trajno posprdnim izrazom na licu. Smjesta smo se sprijateljili. Već smo znali nekoliko istih pjesama, poput “Wabash Cannonball” i “Waiting for a Train”. Koerner netom što je bio napustio marince, studirao je za zrakoplovnog inţenjera. Bio je iz Rochestera u drţavi New York, već u braku, a folk-glazbom počeo se baviti nekoliko godina prije mene, puno pjesama naučio je od tipa po imenu Harry Webber - mahom ulične balade. Ali svirao je i niz stvari vezanih uz blues, stare gostioničke pjesme. Sjeli smo skupa, pa sam odsvirao one Odettine pjesme i nekoliko Leadbellyjevih, jer sam njegovu ploču čuo prije Odettine. John je odsvirao “Casey Jones”, “Golden Vanity” - niz starih stvari u stilu ragtimea, stvari poput “Dallas 85

Rag”. Ton mu je bio blag dok je govorio, ali dok je pjevao, postajao je poljski vikač. Koerner je bio uzbudljiv pjevač i počeli smo stalno svirati zajedno. Puno sam pjesama naučio od Koernera, pjevajući harmoniju s njim, a u stanu je imao ploče folk-pjevača za koje nikada nisam čuo. Puno sam ih slušao, naročito The New Lost City Ramblers. Smjesta su mi se svidjeli. Sve mi je na njima odgovaralo - njihov stil, njihovo pjevanje, njihov zvuk. SviĎalo mi se kako izgledaju i kako se oblače, a pogotovo mi se sviĎalo njihovo ime. Pjesme su im bile širokog stilskog spektra, u rasponu od gorskih balada do napjeva uz violinu i ţeljezničkog bluesa. Sve su im pjesme brujale od neke vrtoglave, sudbonosne istine. Ostajao sam danima uz The Ramblers. U to vrijeme nisam znao da sve što rade kopiraju sa starih ploča na 78 okretaja, ali kakve bi veze imalo i da jesam? Nikakve veze mi ne bi imalo. Za mene su oni prštali od izvornosti, u svakom su pogledu bili zagonetni neznanci. Nisam ih se mogao naslušati. Koerner je imao i neke druge ključne ploče, mahom na etiketi Folkways - Foc‟sle Songs and Sea Shanties bila je jedna od njih koju sam mogao slušati ponovo i ponovno. Na njoj su svirali Dave Van Ronk, Roger Abrams i još neki. Ta me ploča bacila na pod. Na njoj je puni ansambl pjevao tvrde, ţestoke stvari poput “Haul Away Joe”, “Hangin‟ Johnny”, “Radcliffe Highway”. Poneki put Koerner i ja pjevali smo te pjesme kao duet. TakoĎer je imao ploču Sampler etikete Elektra Folk Records s raznim izvoĎačima. Tu sam prvi put čuo Davea Van Ronka i Peggy Seeger, čak i samoga Alana Lomaxa kako pjeva kaubojsku pjesmu “Doney Gal”, koju sam dodao svojem repertoaru. Koerner je imao i drugih - neke kompilacije bluesa na etiketi Arhoolie, s kojih sam prvi put čuo Blind Lemona Jefsersona, Blind Blakea, Charlieja Pattona i Tommyja Johnsona. Puno sam slušao i jednu ploču Johna Jacoba Nilesa. Niles je bio netradicionalan, ali pjevao je tradicionalne pjesme. Taj mefistofelski lik iz Karoline nabijao je o nekakvo glazbalo slično harfi i pjevao sopranom od kojega ti se smrznu kosti. Niles je bio jezovit i nelogičan, velebno intenzivan, i od njega sam se jeţio. Nedvojbeno prosvijetljen lik, gotovo poput čarobnjaka. Niles je bio s nekog drugog svijeta, a glas mu je mahnitao čudnovatim vradţbinama. Poslušao sam “Maid Freed from the Gallows” i “Go Away from My Window” puno puta. Koerner mi je rekao da moram upoznati tipa po imenu Harry Webber, pa nas je i upoznao. Webber je bio profesor engleske knjiţevnosti, staromodni intelektualac odjeven u tvid. A i znao je obilje pjesama, uglavnom lutalačkih balada - strogih balada, onih koje se ne šale. Naučio sam jednu s naslovom “Old Greybeard”, o mladoj djevojci kojoj majka kaţe da ode poljubiti čovjeka s kojim su joj ugovorili brak, a kći kaţe majci da ga sama ode poljubiti... da je stari sjedobradi sada golobrad. Pjesma se pjeva u prvom, drugom i trećem licu. Smjesta sam se zaljubio u sve te balade. Bile su romantične kao sam vrag i itekako bolje od svih popularnih ljubavnih pjesama koje sam u ţivotu čuo. Znale su iscrpiti sve mogućnosti tvojega rječnika, ne tjerajući te da naučiš bilo koju novu riječ. Stihovi su im funkcionirali na nekakvoj nadnaravnoj razini i stvarali vlastiti smisao. Nije bilo potrebe da sâm nastojiš shvatiti smisao. Znao sam pjevati još jednu, s naslovom “When a Man‟s in Love”, u kojoj zaljubljeni dečko ne osjeća hladnoću - proći će kroz smrznuti snijeg ne bi li se našao s ljubljenom i odveo je negdje gdje je tiho. Polako sam se počinjao osjećati poput lika iz neke od tih pjesama, čak sam počinjao i razmišljati poput njih. “Roger Esquire”, takoĎer pjesma koju sam naučio od Webbera, bavila se novcem i ljepotom što raspiruju maštu i zasljepljuju oči. Mogao sam bez komentara naizust izvesti sve te pjesme kao da sve njihove mudre i poetske riječi pripadaju meni i samo meni. Pjesme su imale prekrasne melodije i bile pune glavnih likova iz svakodnevice, poput brijača i slugu, ljubavnica i vojnika, mornara, stajskih momaka i tvorničkih radnica - kad bi prozborili u pjesmi, ušli bi ti u ţivot. Ali bilo je tu i više toga... mnogo više. Dublje od toga svidio mi se i ruralni blues; bio mi je pandan. Bio je vezan uz rani rock „n‟ roll i sviĎao mi se jer je bio stariji od Muddyja i Wolfa. Autocesta 61, glavna ţila kucavica country bluesa, počinje otprilike u kraju iz kojega potječem... Točnije, u Duluthu. Oduvijek sam imao dojam da sam krenuo njome, da sam oduvijek bio na njoj i da s nje mogu poći bilo kamo, čak i dolje u kraj duboke Delte. Bila je to jedna te ista cesta, puna jednih te istih proturječja, jednih te istih mjesta s jednim konjem, jednih te istih duhovnih predaka. Rijeka Mississippi, krvotok bluesa, takoĎer izvire u mojem zavičaju. Nikad nisam bio naročito daleko od svega toga. To je bilo moje mjesto u svemiru, oduvijek mi se činilo da mi je u krvi. Kroz Gradove Blizance prolazili su i folklorni pjevači, od kojih su se takoĎer mogle naučiti pjesme - starinski izvoĎači poput Joea Hickersona, Rogera Abramsa, Ellen Stekert ili Rolfa Kahna. 86

Ploče izvorne folk-glazbe bile su rijetke kao kokošji zubi. Trebalo je poznavati ljude koji ih imaju. Imali su ih Koerner i još neki, ali taj krug bio je vrlo mali. Trgovine ploča nisu ih drţale u naročitom broju jer je potraţnja bila vrlo slaba. IzvoĎači poput Koernera i mene odlazili bi kamo god treba da u bilo čijoj izvedbi poslušamo neku koja nam ne bi zvučala otprije poznato. Jedanput smo otišli u St. Paul, u kuću nekoga tko navodno ima ploču na 78 okretaja na kojoj Blind Andy Jenkins pjeva “Death of Floyd Collins”. Čovjeka nije bilo kod kuće, pa nikad nismo uspjeli čuti tu pjesmu. Ipak, uspio sam čuti Toma Darbyja i Jimmyja Tarletona u kući nečijeg oca koji je posjedovao stari primjerak jedne od njihovih ploča. Uvijek sam smatrao da je “A-wop-bop-a-loolop a-lop-bam-boo” rekla sve što se tu ima reći, sve dok nisam čuo kako Darby i Tarlton izvode “Way Down in Florida on a Hog”. Darby i Tarleton takoĎer nisu bili s ovoga svijeta. Koerner i ja često smo svirali i pjevali kao duet, ali svaki od nas nastupao je i samostalno. Što se mene tiče, svirao sam od zore do mraka. Samo sam se time bavio, obično bih zaspao s gitarom u naručju. Tako sam proveo cijelo ljeto. Kad je došla jesen, našao sam se gdje sjedim za pultom za ručavanje u trgovini Gray‟s. Trgovina Gray‟s nalazila se u srcu Dinkytowna. Preselio sam se u sobu odmah iznad nje. Počela je školska godina i sveučilišni se ţivot opet budio. Moj bratić Chucky i njegovi pajdaši do zadnjeg su se iselili iz doma bratstva, a uskoro su se onamo vratili članovi ili bar nadobudni članovi bratstva. Upitali su me tko sam i što ja tu radim. Ništa, ništa ja tu ne radim... samo tu spavam. Jasno da sam znao što se sprema, pa sam brzo pokupio svoje torbe i otišao. Soba iznad trgovine Gray‟s koštala me trideset dolara mjesečno. Stančić je bio u redu i mogao sam si ga bez problema priuštiti. Tad sam već zaraĎivao tri do pet dolara svaki put kad bih svirao u bilo kojoj obliţnjoj kavani ili u lokalu prijeko u St. Paulu po imenu pizzeria Purple Onion. Stančić iznad Gray‟sa nije bio više od prazne skladišne sobe s umivaonikom i prozorom s pogledom na prilaznu uličicu. Bez ormara i bilo čega sličnog. Zahod zajednički, u hodniku. Stavio sam madrac na pod, kupio rabljenu komodu i na nju stavio rešo - vanjska prozorska daska sluţila mi je kao hladnjak nakon što su se spustile temperature. Jednoga dana sjedio sam za pultom u Gray‟su - zima je bila uranila - vjetar je vani hujao preko mosta Avenije Central, a na tlu se polako stvarao snjeţni tepih. Flo Castner, koju sam poznavao iz Bastillea, jednoga od onih kafića, ušla je i sjela pokraj mene. Flo je studirala na dramskoj akademiji, ţeljela je postati glumica, neobično je izgledala, ali je bila lijepa na trknut način, duge crvene kose i svijetle koţe, odjevena u crno od glave do pete. Imala je gradsko, ali folkersko drţanje, bila je mistik i transcendentalist - vjerovala je u okultnu moć stabala i takve stvari. TakoĎer je ozbiljno shvaćala reinkarnaciju. Znali smo voditi čudne razgovore. “U nekom drugom ţivotu, mogla sam biti ti”, rekla bi mi. “Ma da, ali onda ja ne bih bio ista osoba u tom ţivotu.” “Aha, imaš pravo. Daj da poradimo na tome.” Tog smo dana samo sjedili i razgovarali, a ona me upitala jesam li ikada čuo za Woodyja Guthrieja. Rekao sam: jasno, čuo sam ga na Stinsonovim pločama sa Sonnyjem Terryjem i Ciscom Houstonom. Zatim me upitala jesam li ikad čuo neku njegovu samostalnu izvedbu na njegovoj vlastitoj ploči. Nisam se sjećao takvog čega. Flo je rekla da njezin brat Lyn ima nekoliko njegovih ploča, pa će me odvesti onamo da ih čujem - da je Woody Guthrie osoba u koju se svakako moram ufurati. Nešto mi je u tome zazvučalo bitno i počelo me definitivno zanimati. Trgovina i kuća njezina brata nisu bile naročito daleko, manje od kilometra. Njezin brat Lyn bio je odvjetnik gradske socijalne sluţbe - imao je rijetku, čupavu kosu, nosio leptir-kravatu i cvikere poput Jamesa Јоусеа. On i ja vidjeli smo se nekoliko puta preko ljeta. Čuo sam ga kako svira nekoliko folkpjesama, ali nikad nije puno pričao i nikad nisam razgovarao s njim. Nikad me nije pozvao k sebi da slušamo bilo čije ploče. Bio je kod kuće kad me Flo dovela. Rekao je da smijem pogledati njegovu zbirku ploča, izvadio nekoliko albuma sa starim pločama na 78 okretaja i rekao da ih trebam poslušati. Jedan je bio Spirituals to Swing Concert at Carnegie Hall. Radilo se o zbirci 78-ica na kojima su svirali Count Basie, Meade Lux Lewis, Joe Turner i Pete Johnson, te Sister Rosetta Tharpe, izmeĎu mnogih drugih. Druga je bila ona koju mi je spomenula Flo - zbirka Woodyja Guthrieja od desetak dvostranih ploča na 78 okretaja. Stavio sam jednu na gramofon, a kad se igla spustila, zapanjio sam se - nisam znao jesam li ušlagiran ili čist. Čuo sam kako Woody posve sâm pjeva niz vlastitih skladbi... pjesme poput “Ludlow Massacre”, “1913 Massacre”, “Jesus Christ”, “Pretty Boy Floyd”, 87

“Hard Travelin”‟, “Jackhammer John”, “Grand Coulee Dam”, “Pastures of Plenty”, “Talkin‟ Dust Bowl Blues”, “This Land Is Your Land”. Sve te pjesme zajedno, jedna za drugom, ošamutile su me. Nisam mogao doći do zraka. Bilo mi je kao da se zemlja otvorila. Slušao sam Guthrieja i prije, ali uglavnom tek pokoju pjesmu tu i tamo - uglavnom stvari koje je svirao s drugim umjetnicima. Nisam zapravo čuo njega, ne na ovako istinski potresan način. Nisam mogao vjerovati. Guthrie je shvaćao samu bit stvari. Bio je tako poetičan i prekaljen i ritmičan. Bilo je tu tako puno naboja, a glas mu je bio poput bodeţa. Nije bio sličan nijednom pjevaču kojega sam u ţivotu čuo, a ni njegove pjesme nisu sličile drugima. Njegove manire, način na koji mu sve jednostavno silazi s jezika, sve to me praktički oborilo na pod. Bilo mi je kao da me sâm gramofon ščepao i bacio na drugi kraj prostorije. Pjevao je usavršenim stilom kojega kao da se nitko drugi nikada nije sjetio. Ubacio bi zvuk zadnjega slova pojedine riječi kad bi mu tako došlo i njime udario kao šakom. Same pjesme, njegov repertoar, zaista su nadilazile svaku kategorizaciju. Nosile su nesaglediv raspon ljudskosti u sebi. Nijedne osrednje nije bilo meĎu njima. Woody Guthrie kidao je na komade sve što bi mu se našlo na putu. Meni je to došlo kao prosvjetljenje, kao da se to neko teško sidro upravo ukotvilo u lučkim vodama. To sam cijelo poslijepodne slušao Guthrieja kao u transu i imao dojam da sam otkrio neku bit samokontrole, da sam se našao u unutarnjem dţepu sustava i osjećam se bliţi sebi nego ikada prije. Glas mi je u glavi rekao: Znači, to je ta igra. Mogao sam otpjevati sve te pjesme, svaku do zadnje, a bile su sve što sam u ţivotu htio pjevati. Bilo mi je kao da sam dotada bio u mraku, a sada je netko uključio glavni prekidač gromobrana. Spopala me i silna radoznalost glede tog čovjeka i morao sam otkriti tko je Woody Guthrie. Nije mi dugo trebalo. Dave Whitaker, jedan od vodećih bitnika sa scene, slučajno je imao Woodyjevu autobiografiju Bound for Glory, pa mi ju je posudio. Pročitao sam je od korica do korica kao uragan, posve usredotočen na svaku riječ, a knjiga mi je pjevala poput radija. Guthrie piše kao vihor i ponese vas samim zvukom riječi. Latite se knjige bilo gdje, okrenite je na bilo koju stranicu i otkrit ćete ga u niskom startu. Tko je on? Snalaţljivi bivši pismoslikar iz Oklahome, antimaterijalist koji je odrastao u danima Depresije i Dust Bowla - odselio se na Zapad, imao tragično djetinjstvo, ţivot pun vatre - u prenesenom i doslovnom smislu. On je kauboj-pjevač, ali je i više od kauboja- -pjevača. Woody ima ţestoku pjesničku dušu - pjesnik je tvrde korice i kaše od bamije. Guthrie dijeli svijet na one koji rade i one koji ne rade, zanima ga osloboĎenje ljudske vrste i ţeli stvoriti svijet u kojemu vrijedi ţivjeti. Bound for Glory je vraška knjiga. Golema je. Gotovo prevelika. Samo, pjesme su mu nešto drugo, a čak i ako nikad nisi pročitao knjigu, pjesme će ti reći tko je on. Za mene je sve ostalo silovito stalo u mjestu zbog njegovih pjesama. Odlučio sam na licu mjesta da neću pjevati ništa osim Guthriejevih pjesama. Gotovo kao da nisam ni imao izbora. Moj mi se repertoar sviĎao takav kakav je bio - stvari poput “Cornbread, Meat and Molasses”, “Betty and Dupree”, “Pick a Bale of Cotton” - ali sve ću ih morati staviti na stranu na neko vrijeme, a tko zna hoću li im se ikada i vratiti. Kroz njegove skladbe moje se viĎenje svijeta naglo izoštravalo. Kazao sam sebi da ću postati Guthriejev najveći sljedbenik. To mi se činilo vrijednim truda. Kao da sam bio čak i u rodu s njim. Čak i s udaljenosti, iako ga nikad nisam vidio, mogao sam mu jasno razabrati lice. Donekle je sličan mojem ocu, iz očevih ranih dana. Znao sam malo toga o Woodyju. Nisam bio čak ni siguran je li još ţiv. U knjizi ostavlja dojam lika iz davnine. Ipak, Whittaker mi je kazao najnovije vijesti o njemu, da je lošega zdravlja i da ţivi negdje na Istoku, pa sam počeo razmišljati o tome. U idućih sam nekoliko tjedana više puta svratio u Lynovu kuću da bih slušao te ploče. On je bio jedini, kako se činilo, koji ih ima toliko. Počeo sam ih pjevati sve, jednu po jednu, osjećao sam se vezanim uz te pjesme na svakoj razini. Bile su kozmičke. Svakako, Woody Guthrie me nikad nije vidio, niti je čuo za mene, ali imao sam dojam da mi govori: “Idem ja sada, ali ostavljam ovaj posao tebi u rukama. Znam da mogu računati na tebe.” Sad kad sam prešao razdjelnicu, uronio sam naglavce u pjevanje isključivo Guthriejevih pjesama - na kućnim tulumima, u kavanama, po ulicama, uz Koernera, bez Koernera - da sam imao tuš, i pod njim bih ih bio pjevao. Bilo je ih je mnogo, a s izuzetkom glavnih, nije ih bilo lako naći. 88

Nije bilo reizdanja njegovih starijih ploča, postojale su samo one izvorne, ali bio sam u stanju prevrnuti nebo i zemlju da ih naĎem, čak i otići u odjel Folkwaysa u javnoj knjiţnici u Minneapolisu. (Javne knjiţnice bile su iz nekog razloga jedino mjesto gdje je postojala većina Folkwaysovih ploča.) Uvijek sam pregledavao repertoare svakoga izvoĎača koji bi prošao gradom da vidim koje to meni nepoznate Guthriejeve pjesme on zna i počinjao sam poimati fenomenalni raspon Woodyjevih pjesama - balade o Saccu i Vanzettiju, pjesme o Dust Bowlu i djeci, pjesme o brani Grand Coulee, pjesme o spolnim bolestima, balade o sindikatima i radništvu, čak i njegove opore, potresne ljubavne balade. Svaka mi se činila kao silno visoka graĎevina s nizom prostorija primjerenih različitim situacijama. Woody je svakoj riječi davao značenje. Slikao je riječima. To je, zajedno s njegovim stiliziranim pjevanjem, načinom izraţavanja, prašnim kaubojskim smislom za opori humor, ali i čudesno ozbiljnim i melodičnim osjećajem za izvedbu, na moj mozak djelovalo poput motorne pile te sam ga nastojao oponašati kako god sam znao. Mnogi su moţda smatrali Woodyjeve pjesme zastarjelima, ali ne i ja. Drţao sam da potpuno pripadaju trenutku, da su aktualne i da čak predviĎaju dogaĎaje. Smatrao sam da sam sve, samo ne onaj mladi, harni pjevač folka koji je tek bio počeo od nule prije šest mjeseci. Prije sam imao dojam da sam se u trenutku uzdigao od nepozvana dobrovoljca do časna viteza - s lentama i zlatnim zvjezdicama. Woodyjeve pjesme imale su silan učinak na mene, utjecaj na svaki moj pokret, na ono što sam jeo i kako sam se oblačio, koga sam htio upoznati, koga nisam. Potkraj pedesetih i početkom šezdesetih tinejdţerski je bunt počinjao nadizati buku, ali ta me scena nije privlačila, bar ne punim srcem. Nije imala organiziran oblik. Furka na buntovništvo bez razloga nije bila dovoljno praktična - čak bi i uzaludni razlog, smatrao sam, bio bolji od nikakva razloga. Bitnici su drţali da sotona počiva u burţujskoj konvencionalnosti, društvenoj izvještačenosti i ljudima obučenim u flanelska odijela. Folk-pjesme automatski su bile protiv svega toga, a Woodyjeve su pjesme bile čak i protiv njih. U usporedbi s njima, sve ostalo mi se činilo jednodimenzionalnim. Napjevi folka i bluesa već su mi bili dali odgovarajuće poimanje kulture, a sada su Guthriejeve pjesme poslale moje srce i um u neko posve drugo kozmološko mjesto te kulture. Sve druge kulture svijeta bile su u redu, ali što se mene ticalo, moja, ona u kojoj sam roĎen, obavljala je funkciju svih njih, a Guthriejeve pjesme išle su još i dalje. Sunce ше obasjalo. Imao sam dojam da sam prešao prag i da mi ništa ne zastire vidik. Dok sam pjevao Woodyjeve pjesme, sve ostalo sam mogao zadrţati na sigurnoj udaljenosti. Samo, ta tlapnja nije potrajala. Upravo dok sam smatrao da nosim najdičniju odoru i najulaštenije čizme u okolici, odjednom sam osjetio ubod i zastao u mjestu. Kao da je netko odsjekao dio mene. Jon Pankake, gorljivi purist folk-glazbe, povremeni predavač knjiţevnosti i filmski mudrijaš, koji me već neko vrijeme pratio na sceni, dao si je truda da mi kaţe kako mu nije promaklo to što ja radim. “Što ti misliš, što to radiš? Pjevaš isključivo Guthriejeve pjesme”, rekao mi je, ubadajući me prstom u prsa kao da se obraća ubogome maloumniku. Pankake je odisao autoritetom i bilo ga je teško zaobići. Znalo se da Pankake ima golemu zbirku onih pravih folk-ploča i da moţe pričati i pričati o njima. Bio je član folk-policije, ako ne i njezin glavni šef, a nijedan ga se novi talent nije dojmio. Što se njega ticalo, nitko nije bio naročito sposoban - nitko nije mogao uspješno savladati ni djelić tradicionalne graĎe na iole vrstan način. Jasno da je imao pravo, ali Pankake nije ni svirao ni pjevao. Nije se baš usudio dovesti u poloţaj da se o njemu samome sudi. Bio je pomalo i filmski kritičar. Dok su drugi tipični intelektualci mogli raspravljati o razlici izmeĎu pjesništva T. S. Eliota i e. e. cummingsa, Pankake je smišljao razloge zbog kojih je John Wayne bio bolji kauboj u filmu Rio Bravo nego u Legendi o izgubljenima. Razglabao je o redateljima poput Howarda Hawksa ili Johna Forda, o tome kako oni shvaćaju Waynea, za razliku od drugih redatelja. Moţda je Pankake bio u pravu, moţda i nije. Nije to bilo tako bitno. Zapravo, što se Waynea tiče, Dukea ću upoznati sredinom šezdesetih. Bio je velika muška filmska zvijezda onoga vremena i na Havajima je snimao ratni film o Pearl Harboru pod naslovom Prva pobjeda. Jedna moja stara poznanica iz Minneapolisa, Bonnie Beecher, postala je u meĎuvremenu glumica i dobila sporednu ulogu u tom filmu. Moj sastav i ja, The Hawks, svratili smo do nje na putu u Australiju, a ona me pozvala da doĎem na snimanje na mornaričkom bojnom brodu. Predstavila me Dukeu, odjevenom u punu vojnu odoru i okruţenom pravom vojskom ljudi. Pogledao sam kako snima scenu, nakon čega me Bonnie odvela da se upoznamo. “Čujem da pjevaš folk”, rekao je, a ja 89

sam kimnuo. “Otpjevaj nešto”, rekao mi je. Izvadio sam gitaru i otpjevao “Buffalo Skinners”, a on se osmjehnuo, pogledao Burgessa Mereditha, koji je sjedio na platnenoj stolici, a onda opet mene i rekao: “SviĎa mi se. Ostavio je kosti onoga goniča da izbijele, a?” “Nego.” Upitao me znam li pjesmu “Blood on the Saddle”. Znao sam “Blood on the Saddle”, barem pomalo, ali “High Noon” znao sam bolje. Došlo mi je da mu je otpjevam, a moţda bih to i učinio da sam bio u društvu Garyja Coopera. Ali Wayne nije bio Gary Cooper. Ne znam bi li mu se svidjela ta pjesma. Duke je bio prava ljudina. Izgledao je poput teškog komada neobraĎena drveta i činilo se da nitko ţiv ne bi mogao stati rame uz rame s njim. Nitko ţiv meĎu glumcima, u svakom slučaju. Došlo mi je da ga upitam zašto su mu pojedini kaubojski filmovi bolji od drugih, ali bilo bi to suludo. Ili moţda ne bi... Ne znam. U svakom slučaju, nikad nisam ni sanjao da ću stajati ondje, na bojnom brodu negdje Tihom oceanu, i pjevati velikome kauboju Johnu Wayneu dok sam u Minneapolisu bio licem o lice s Jonom Pankakeom... “Silno se trudiš, ali nikada nećeš postati Woody Guthrie”, veli mi Pankake kao me da gleda s neke velike uzvisine, kao da mu je nešto pokvarilo tek. Nije bilo veselo biti uz Pankakea. Sav sam bio nervozan od njega. Rigao je vatru kroz nos. “Bolje smisli nešto drugo. Uzalud se trudiš. Jack Elliott je već bio tu gdje si sad ti, a onda je otišao dalje. Jesi ikad čuo za njega?” Ne, nisam nikada čuo za Jacka Elliotta. Kad je Pankake izgovorio njegovo ime, prvi put sam ga u ţivotu čuo. “Nikad nisam čuo za njega, ne. Kako zvuči?” John je rekao da će mi pustiti njegove ploče i da me čeka iznenaĎenje. Pankake je ţivio u stanu iznad knjiţare McCosh‟s, specijalizirane za stare knjige najšireg spektra, starinske tekstove, filozofsko-poli- tičke pamflete od 1800. godine do danas. Bila je kvartovsko svratište intelektualaca i bitnika, smještena u prizemlju stare viktorijanske kuće samo nekoliko ulica dalje od mjesta gdje smo bili. Otišao sam onamo s Pankakeom i uvjerio se kako on doista ima sve te nevjerojatne ploče, inače nigdje dostupne i nikako nabavljive. Budući da nije ni pjevao ni svirao, čudio sam se što ih ima toliko. Ploča koju je izvadio i prvu mi pustio bila je Jack Takes the Floor, objavljena na londonskoj etiketi Topic - uvozna ploča, vrlo opskurna. U cijelom SAD-u vjerojatno je bilo samo deset primjeraka te ploče ili je moţda Pankake imao jedinu u zemlji. Nisam znao. Da mi je Pankake nije pustio, najvjerojatnije je nikada ne bih čuo. Ploča se počela okretati i Jackov glas odjeknuo je prostorijom. “San Francisco Bay Blues”, “ОR Riley” i “Bed Bug Blues” proĎu u tren oka. Kvragu, mislim si, pa tip je sjajan. Zvuči baš kao Woody Guthrie, samo ţešće i opakije, ali ne pjeva iste one Guthriejeve pjesme. Imao sam dojam da sam odjednom bačen u pakao. Jack je bio veliki majstor glazbenih trikova. Omotnica ploče bila je tajanstvena, ali ne na prijeteći način. Prikazivala je nekako nejahno opuštenog lika, frajerskog izgleda, naočitog lutalicu u sedlu. Odjeven je poput kauboja. Glas mu je vrlo oštar, usredotočen i probojan. Oteţe u izgovoru i tako je pun samopouzdanja da ti doĎe muka. I još bez napora svira gitaru tečnim, usavršenim stilom plošnog trzanja. Glas mu lijeno skače posvuda po prostoriji, a kad poţeli, zna i prasnuti. Jasno se čulo da je posve savladao stil Woodyja Guthrieja, a i više od toga. Još nešto - izvrsno je znao zabavljati, oko čega se većina folk-glazbenika nije ni trudila. Folk- -glazbenici većinom su čekali da ti doĎeš njima. Jack bi iskoračio i ščepao te. Elliott, koji je roĎen deset godina prije mene, čak je i putovao s Guthriejem, naučio njegove pjesme i stil iz prve ruke i posve njima ovladao. Pankake je bio u pravu. Elliott me itekako nadmašivao. Kod njega je bilo još nekoliko ploča Ramblin‟ Jacka -jedna na kojoj pjeva s Derrollom Adamsom, svojim prijateljem pjevačem iz Portlanda koji je svirao bendţo kao Bascom Lamar Lunsford i pjevao suhim, lakonski duhovitim stilom, savršeno primjerenim Jacku. Zajedno su zvučali kao konji u galopu. Izveli su “More Pretty Girls Than One”, “Worried Man Blues” i “Death of John Henry”. Jack je u samostalnom izdanju ipak bio nešto posve drugo. Na omotnici njegove ploče Jack Takes the Floor gotovo da mu se vidi pogled. Nešto je njime htio reći, ali nisam znao što. Pankake mi je dao da više puta preslušam ploču. Uznosila me, ali u isti mah i bacala na zemlju. Pankake mi je već nešto spomenuo, nešto u stilu da je Jack kralj folk-pjevača, barem onih gradskih. Dok sam ga slušao, u to nije bilo sumnje. Ne znam je li me to Pankake nastojao prosvijetliti ili poniziti. To nije ni bilo bitno. Elliott je doista bio nadišao Guthrieja, a ja sam tek trebao dotle doći. Nisam imao ništa ni blizu dojmljive samouvjerenosti koju sam čuo na toj ploči. PostiĎeno sam otišao iz Pankakeova stana, izašao na hladnu ulicu i stao besciljno hodati. Imao sam dojam da nemam više kamo, osjećao sam se kao mrtvac koji luta katakombama. Bit će teško ne 90

potpasti pod utjecaj tipa kojega sam upravo čuo. Samo, morat ću si to istjerati iz glave, zaboraviti sve skupa, uvjeriti se da ga nisam čuo i da on ne postoji. Ionako je bio preko mora, u Europi, u svojevoljnom izgnanstvu. Sjedinjene Drţave nisu bile spremne za njega. Dobro. Nadao sam se da će ostati vani, i nastavio sam ulaziti u trag Guthriejevim pjesmama. Nekoliko tjedana poslije toga, Pankake me opet čuo kako sviram i brzo mi dao do znanja da ga ne mogu nasamariti, da sam nekoć oponašao Guthrieja a sada oponašam Elliotta, i zar si ja to uobraţavam da sam na neki način ravan njemu? Pankake je rekao da bih se moţda trebao vratiti sviranju rock „n‟ mila, jer on zna da sam to nekoć radio. Ne znam odakle je to saznao - moţda je uza sve ostalo bio i špijun, ali ja, u svakom slučaju, nikoga nisam nastojao nasamariti. Samo sam radio ono što mogu ondje gdje se nalazim. Ipak, Pankake je bio u pravu. Ne moţeš uzeti samo nekoliko satova plesa i onda smatrati da si Fred Astaire. Jon je bio jedan od klasičnih snobova tradicionalnog folka. S prezirom su gledali na sve što smrdi po komercijali i nisu se libili to dati do znanja: na sastave poput The Brothers Four, Chad Mitchell Trio, Journeymen, Highwaymen - snobovi tradicionalnog folka smatrali su da svi oni skupa izrabljuju nekakvu svetinju. U redu, priznajem, te stvari nisu ni mene dovodile do vrhunca. Ali nisu predstavljale prijetnju, tako da mi nisu bile bitne ni u pozitivnom ni u negativnom smislu. Većina folk-publike pljuvala je na komercijalne folk-stvari. Uvrijeţeni pojam folk-glazbe bile su stvari kao “Waltzing Matilda”, “Little Brown Jug” i “The Banana Boat Song”, a sve su me one privlačile prije nekoliko godina, tako da nisam imao potrebu da ih omalovaţavam. Istini za volju, bilo je snobova i na drugoj strani - snobova komercijalnog folka. Oni su pak s prezirom smatrali tradicionalne pjevače staromodnima i prekrivenima paučinom. Bob Gibson, uglaĎeni pjevač komercijalnog folka iz Chicaga, imao je brojne poklonike i nekoliko objavljenih ploča. Ako bi svratio da pogleda tvoj nastup, sjeo bi u prvi red. Nakon prve ili druge pjesme, u slučaju da nisi dovoljno komercijalan, znao je upadljivo ustati i izaći iz dvorane tako da ga svi vide. Nije postojao kompromisni stav i činilo se da je svatko snob ove ili one vrste. Ja sam nastojao sve smjestiti u širu sliku. Ništa što sam čuo od ljudi nije bilo bitno - ni dobro ni loše - nisam mario za to. Ionako nisam imao unaprijed stvorenu publiku. Trebao sam samo ići ravno naprijed, što sam i radio. Put preda mnom oduvijek su oteţavale sjenovite prikaze s kojima je trebalo ovako ili onako izaći na kraj. Sad se pojavila još jedna. Znao sam da je Jack tamo negdje iznad i nije mi promaklo što je Pankake rekao o njemu. To je bilo točno. Jack je bio Kralj folk-pjevača. “Kraljica folk-pjevačica”, to je pak morala biti Joan Baez. Joan je roĎena iste godine kad i ja i naše će budućnosti biti povezane, ali u ono vrijeme mi je i pomisao na to bila neprispodobiva. Izdala je ploču na etiketi Vanguard po imenu Joan Baez i vidio sam je na televiziji. Nastupila je u emisiji folk-glazbe koju je iz New Yorka za cijelu zemlju emitirao CBS. Sudjelovali su i drugi izvoĎači, poput Cisca Houstona, Josha Whitea i Lightnin‟a Hopkinsa. Joan je nekoliko balada otpjevala samostalno, a zatim je sjela s Lightnin‟om i nekoliko stvari otpjevala s njim. Nisam mogao skinuti pogled s nje, nisam htio ni trepnuti. Izgledala je opako - sjajne crne kose koja joj je padala preko oblih, vitkih bokova, teških, blago podignutih trepavica - nije bila nikakva krpena lutka. Uzdisao sam od samog pogleda na nju. Uza sve to, tu je bio i njezin glas. Glas koji je tjerao zle duhove. Bilo je kao da je sišla s nekog drugog planeta. Ploče su joj se sjajno prodavale, a bilo je lako shvatiti i zašto. Pjevačice folk-glazbe inače su bile izvoĎačice poput Peggy Seeger, Jean Ritchie i Barbare Dane, koje nisu baš odgovarale suvremenoj publici. Joan nije bila nimalo nalik ni na jednu od njih. Nije joj bilo slične. Proći će nekoliko godina prije nego što se Judy Collins ili Joni Mitchell pojave na sceni. SviĎale su mi se starije pjevačice - Aunt Molly Jackson i Jeanie Robinson - ali one se nisu odlikovale Joaninom prodornošću. Puno sam slušao nekoliko blues pjevačica, poput Memphis Minnie i Ma Rainey, a Joan je na neki način bila sličnija njima. Nije bilo ničega djetinjastog u njima, a ni u Joan nije bilo ničega djetinjastog. Podrijetlom Škotkinja i Meksikanka, izgledala je kao svetica sa slike, kao ţena za koju bi se čovjek rado ţrtvovao, a pjevala je glasom izravno Bogu... uz to je bila i iznimno dobra glazbenica. Ta Vanguardova ploča nije bila makar što. Bila je gotovo zastrašujuća - besprijekoran izbor pjesama, listom iz čvrste jezgre tradicionalnog repertoara. Djelovala je vrlo zrelo, zavodljivo, 91

napeto, čarobno. Bez i jednog promašenog poteza. Osjećao sam se gotovo beskorisno zato što je ona bila iste dobi kao i ja. Ma kako nelogično to moglo izgledati, nešto mi je govorilo da mi je ona pandan da bi upravo u njezinu glasu moj glas mogao naći savršeni par. U to su vrijeme izmeĎu nje i mene postojali jedino udaljenost i svjetovi i velike prepreke izmeĎu nas dvoje. Ja se još nisam uspio iskoprcati iz zabiti. No neki čudan predosjećaj govorio mi je da ćemo se neizbjeţno susresti. Nisam znao mnogo toga o Joan Baez. Pojma nisam imao da je ona oduvijek bila istinski samotnjak, donekle poput mene, ali da je stalno bila u pokretu i da je ţivjela od Bagdada do San Josea. Naţivjela se svijeta daleko više od mene. Pa ipak, bilo bi pomalo pretjerano smatrati je sličnijom meni od mene samoga. U njezinim pločama uopće nije bilo naznake da je zanima društvena promjena ili išta slično tome. Drţao sam da ima sreće, zato što se zarana uključila u pravu vrstu folk-glazbe i zato što je uronila u nju do grla - naučila svirati i pjevati na vrhunski način, iznad svake kritike, iznad svake kategorije. Nitko joj nije bio ravan. Bila je daleka i nedostiţna - Kleopatra koja ţivi u talijanskoj palači. Od njezina su pjevanja ispadali zubi. Poput Johna Jacoba Nilesa, bila je stvarno čudna. Bilo bi me strah da je upoznam. Mogla bi mi zariti očnjake u zatiljak. Nisam je ţelio upoznati, ali znao sam da hoću. Išao sam istim smjerom, iako sam trenutačno daleko zaostajao za njom. U njoj je gorjelo, a ja sam osjećao da i u meni jednako gori. Za početak, mogao sam izvesti iste pjesme kao i ona... “Mary Hamilton”, “Silver Dagger”, “John Riley”, “Henry Martin”. Kao i ona, mogao sam postići da sjednu kako treba, ali na drugačiji način. Ne moţe svatko uvjerljivo pjevati te pjesme. Pjevač vas mora uvjeriti u ono što slušate, a Joan je to mogla. Vjerovao sam da bi Joanina majka ubila onoga koga ona voli. Vjerovao sam u to. Vjerovao sam da ona potječe iz takve obitelji. Mora se vjerovati. Folk-glazba, ako ništa drugo, čovjeka pretvori u vjernika. Vjerovao sam i za Davea Guarda iz sastava The Kingston Trio. Vjerovao sam da će ubiti ili da je već ubio sirotu Lauru Foster. Vjerovao sam i da će ubiti još nekoga. Nisam smatrao da se šali. Što se tiče drugih pjevača u gradu, bilo ih je, ali ne mnogo. Tu je bio srednjoškolac Dave Ray koji je pjevao pjesme Leadbellyja i Boa Diddleyja uz gitaru s dvanaest ţica, vjerojatno jedinu gitaru s dvanaest ţica na cijelom Srednjem zapadu - a tu je bio i Tony Glover, svirač usne harmonike koji je katkad nastupao uz mene i Koernera. Pjevao je nekoliko pjesama, ali mahom je svirao usnu harmoniku - obuhvatio bi je dlanovima i svirao kao Sonny Terry ili Little Walter. I ja sam svirao usnu harmoniku, ali na stalku... u to vrijeme vjerojatno jedinome stalku za usnu harmoniku na cijelom Srednjem zapadu. Stalke je bilo nemoguće naći. Neko vrijeme sam se sluţio naopako savijenom vješalicom za odjeću, ali to je tek uvjetno funkcioniralo. Pravi stalak za usnu harmoniku pronašao sam tek u podrumu jedne trgovine glazbalima na Aveniji Hennipen, u još neotvorenoj kutiji iz 1948. Što se sviranja usne harmonike tiče, nisam volio komplicirati. Nisam znao svirati poput Glovera, dakako, a nisam se ni trudio. Svirao sam uglavnom poput Woodyja Guthrieja i to je bilo više-manje to. Gloverovo umijeće poznavalo se i komentiralo u gradu, ali nitko nije spominjao moje. Jedini sam komentar dobio nekoliko godina poslije u hotelskoj sobi Johna Leeja Hookera na Donjem Broadwayu u New York Cityju. Sonny Boy Williamson je bio ondje, a kad me čuo kako sviram, rekao je: “Dečko, sviraš prebrzo.” Napokon je došlo vrijeme da odem iz Minneapolisa. Baš kao i Hibbing, Gradovi Blizanci postali su mi malo pretijesni, nisu mi više pruţali naročite mogućnosti. Svijet folk-glazbe bio je odviše izoliran, a u gradu sam se sve više osjećao kao u glibu. New York City je bio mjesto gdje sam htio ţivjeti, i jednoga snjeţnog jutra, oko zore, nakon što sam prespavao u straţnjoj sobi pizzerije Purple Onion u St. Paulu, lokalu gdje smo Koerner i ja nastupali... sa samo nekoliko otrcanih prnja u kuferu te s gitarom i stalkom za harmoniku, stao sam na kraj grada i autostopom otputovao na istok ne bih li našao Woodyja Guthrieja. Još uvijek je bio onaj pravi. Bilo je ledeno, a premda sam moţda u mnogo pogleda bio nehajan, glava mi je bila sreĎena i disciplinirana i nisam osjećao studen. Uskoro sam se vozio snjeţnim prerijskim poljima Wisconsina, a visoke sjene Baez i Elliotta bile su mi tik za petama. Svijet u koji sam krenuo, premda će doţivjeti niz promjena, zapravo je bio svijet Jacka Elliotta i Joan Baez. Ma koliko da je to bilo točno, i ja sam imao sjekiru u ruci i morao se probiti odande, zaputiti onamo gdje ţivot obećava nešto više - smatrao sam da su moj glas i gitara dorasli tom izazovu. New York City, početak zime 1961. Stvari kojima sam se bavio išle su kako treba i kanio sam tako i nastaviti, imao sam dojam da se bliţim nečemu. Svirao sam u redovitom programu u 92

Gaslightu u Villageu, glavnome klubu na sajamskoj Ulici MacDougal. Kad sam počeo ondje raditi, vlasnik Gaslighta bio je John Mitchell, lutalica pun priča, rodom iz Brooklyna. Vidio sam ga samo nekoliko puta. Bio je zlovoljan i svadljiv, imao egzotičnu djevojku koja je nadahnula jedan roman Jacka Kerouaca. Mitchell je već tada bio legenda. Village je bio pun Talijana, a Mitchell nije ustuknuo ni koraka od tamošnjih mafijaša. Dobro se znalo da im iz principa ne ţeli plaćati reket. Vatrogasci, policija i sanitarne inspekcije redovito su upadale u lokal. Samo, Mitchell je imao svoje odvjetnike i vodio bitke u gradskoj vijećnici, pa je klub ipak nekako ostajao otvoren. Mitchell je sa sobom nosio pištolj i noţ. Bio je k tome i stolarski majstor. Dok sam bio ondje, neki ljudi iz Mississippi kupili su lokal na neviĎeno preko malog oglasa u nekom juţnjačkom magazinu. Mitchell nikome nije rekao da prodaje klub ili da će mu se vlasnik promijeniti. Samo je prodao lokal i napustio zemlju. Gotički folk-klub nalazio se u podrumu ispod razine ulice, ali nije ostavljao dojam podruma jer mu je pod bio spušten. Šest do osam glavnih izvoĎača naizmjence je nastupalo od mraka do zore. Plaća je bila šezdeset dolara tjedno u gotovini, barem za mene. Neki su izvoĎači moţda zaraĎivali više. Bio je to velik korak iznad staretinarske scene Greenwich Villagea. Noel Stookey, koji će postati član sastava Peter, Paul and Mary, bio je majstor ceremonija. Noel je bio imitator, komičar i pjevač-gitarist. Danju je radio u prodavaonici fotoaparata. Noću je nosio elegantno trodijelno odijelo, besprijekorno ureĎen, s bradicom, visok i mršav, kukasta nosa. Neki bi ga moţda opisali kao samotnjaka. Stokey je izgledao kao da je istrgnut sa stranice nekog prastarog časopisa. Mogao je oponašati praktički sve - zakrčene vodovodne cijevi i puštanje vode u zahodu, parobrode i pilane, promet, violine i trombone. Mogao je oponašati pjevače koji oponašaju druge pjevače. Bio je vrlo duhovit. Jedna od osebujnijih imitacija bio mu je Dean Martin koji oponaša Little Richarda. Hugh Romney, koji će postati psihodelični klaun Wavy Gravy, takoĎer je ondje nastupao. Dok je još bio Hugh Romney, bio je najuglaĎeniji kicoš na svijetu - uvijek otmjeno odjeven, obično u svijetlosiva odijela Brooks Brothersa. Romney je drţao monologe, govorio duge, intimne tirade pune alternativnih stavova, imao škiljave oči za koje se nikad nije znalo jesu li otvorene ili ţmire. Kao da je imao poteškoća s vidom. Izašao bi na pozornicu, zaškiljio u plavi reflektor i počeo govoriti kao da je upravo završio dugo putovanje i vratio se iz neke daleke zemlje - kao da je upravo došao iz Konstantinopola ili Kaira i sad će ti otkriti neku drevnu tajnu. Nije bila toliko stvar u tome što govori, koliko u načinu na koji govori. Bilo je još nekoliko drugih koji su radili isto što i on, ali Romney je bio najpoznatiji. Romney je bio pod očitim utjecajem Lorda Buckleyja, ali nikako ne i na njegovoj razini. Buckley je bio avangardni propovjednik bebopa koji se nije dao svrstati ni u jednu kategoriju. Nije bio nadureni bitnički pjesnik, već razulareni pripovjedač koji razglaba okoječemu, od supermarketa do bombi i razapinjanja na kriţu. Imao je monologe o likovima poput Gandhija i Julija Cezara. Buckley je čak osnovao nešto po imenu Crkva ţivog swinga (crkva jazza). Rasteţući riječi, Buckley je govorio na čaroban način. Svi su, uključujući i mene, na ovaj ili onaj način bili pod njegovim utjecajem. Umro je oko godinu dana prije nego što sam došao u grad, tako da ga nikad nisam uspio vidjeti; ipak, čuo sam njegove ploče. U Gaslightu su takoĎer svirali i Hal Waters, koji je na profinjen način izvodio folk-pjesme i John Wynn koji je svirao gitaru sa strunama od crijeva i pjevao folk-pjesme opernim glasom. Temperamentom su mi bliţi bili Luke Faust, koji je svirao bendţo s pet ţica i pjevao balade s gorja Appalachian, te tip po imenu Luke Askew, koji će postati glumac u Hollywoodu. Luke je bio iz Georgije i pjevao pjesme Muddyja i Wolfa i Jimmyja Reeda. Nije svirao gitaru, ali imao je gitarista. Luke je bio bijelac koji je zvučao kao Bobby Blue Bland. I Len Chandler svirao je u Gaslightu. Len je podrijetlom bio iz Ohija, ozbiljan glazbenik koji je doma svirao obou u orkestru i znao čitati, pisati i aranţirati simfonijsku glazbu. Pjevao je kvazifolk stvari s komercijalnim prizvukom i bio energičan, odlikovao se onime što ljudi zovu karizmom. Len je nastupao kao da kosi sve pred sobom. Osobnost mu je nadjačavala repertoar. Len je takoĎer pisao aktualne pjesme, stvari s naslovnih stranica. Paul Clayton je takoĎer tamo dolje povremeno odrţavao nastupe. Paul je sve svoje verzije pjesama dobivao prilagoĎavanjem prijepisa starih tekstova. Znao je stotine pjesama i zacijelo imao fotografsko pamćenje. Clayton je bio jedinstven - elegičan, vrlo kneţevskog drţanja - dijelom 93

jenkijevski gospodin i dijelom šeretski juţnjački dendi. Odijevao se u crno od glave do pete i znao je citirati Shakespearea. Clayton je redovito putovao od Virginije do New Yorka i natrag, i sprijateljili smo se. Pratnja mu je takoĎer ţivjela izvan grada i, poput njega, pripadala “zasebnoj kasti” - znali su se postaviti, ali kako, to su valjda samo oni znali - nisu bili folk-ekipa. Autentični nekonformisti - skitnice, ali ne Kerouacova tipa, ne s društvenog dna, ne od onih koji putuju cestom lako prepoznatljivih sadrţaja. SviĎao mi se Clayton i sviĎali su mi se njegovi prijatelji. Preko Paula znao sam tu i tamo upoznati ljude koji bi mi rekli da slobodno doĎem ţivjeti kod njih kad god mi zatreba, neka se zbog toga ne brinem. Clayton je takoĎer bio dobar prijatelj s Van Ronkom, Daveom Van Ronkom, upravo onim izvoĎačem od kojega sam gorljivo htio naučiti pojedinosti. Bio je sjajan na pločama, ali uţivo je bio još i bolji. Van Ronk je bio iz Brooklyna, imao mornarsku iskaznicu, široke morţevske brkove i dugu, ravnu smeĎu kosu koja mu je padala preko pola lica. Svaku je folk-pjesmu pretvarao u nadrealnu melodramu, kazališni komad - napetu sve do posljednje minute. Dave je prodirao do srţi stvari. Bilo je kao da posjeduje beskonačnu zalihu otrova koji upravo meni treba... nisam mogao bez toga. Van Ronk mi je izgledao drevno, prekaljeno. Svake sam noći imao dojam da sjedim u podnoţju vremešna spomenika. Dave je pjevao folk-pjesme,/ôzz standarde, dixieland skladbe i blues balade, bez nekog naročitog reda i bez ijedne suvišne nijanse u cijelome repertoaru. Tankoćutne, široke, osobne, povijesne ili eterične pjesme, kakve god ţelite. Stavio bi sve u šešir i hokus-pokus - izvadio nešto novo na sunce. Dave je imao velik utjecaj na mene. Poslije, nakon što izdam svoj prvi album, polovica snimki na njemu bit će izvedbe stvari s Van Ronkova repertoara. Nisam to planirao, samo se tako dogodilo. Nesvjesno sam se više uzdao u njegove nego u vlastite stvari. Van Ronkov glas zvučao je poput zahrĎalih gelera, a iz njega je znao izvući mnoge istančane nijanse - njeţne, blage, grube, eksplozivne, katkad sve unutar iste pjesme. Mogao je predočiti sve izraze strave, izraze očaja. Bio je i vrhunski gitarist. A povrh toga, imao je i sarkastičan smisao za humor. Imao sam drugačiji stav prema Van Ronku nego prema bilo kome drugome na sceni, jer me upravo on uveo u te krugove pa sam bio sretan što mogu iz noći u noć svirati u Gaslightu uz njega. To je bila prava pozornica s pravom publikom i ondje se dogaĎalo sve bitno. Van Ronk mi je pomogao i na druge načine. Imao je stan na Waverly Placeu s kaučem na kojem sam mogao prespavati kad god poţelim. TakoĎer mi je pokazao sva glavna mjesta za izlazak u Greenwich Villageu - druge klubove, uglavnom jazz klubove kao što su Trudy Heller‟s, Vanguard, Village Gate i Blue Note, gdje sam dobio priliku da izbliza vidim mnoge velikane jazza. Kao izvoĎač, Van Ronk je radio još nešto što me intrigiralo. Jedan od njegovih patentiranih načina postizanja dramskog efekta bilo je zurenje u nekoga u publici. Upro bi pogled u tu osobu kao da svira samo njoj, kao da joj šapće neku tajnu, kao da nekome govori nešto o čemu mu ovisi goli ţivot. TakoĎer nikad nije istu stvar dvaput izrekao na isti način. Kojiput bih ga čuo kako svira istu pjesmu koju je izveo prošli put, a pogodila bi me na potpuno drugačiji način. Odsvirao bi nešto, a meni bi bilo kao da to nikad prije nisam čuo, ili bar ne na baš takav način. Njegove su skladbe bile perverzno sloţene, premda u isti mah vrlo jednostavne. Sve je znao, mogao je hipnotizirati publiku ili je zapanjiti ili pak nagnati da vrišti i urla. Što god je htio. Bio je graĎen poput drvosječe, puno je pio, malo govorio i drţao vlast na svojem teritoriju punom brzinom, iz svih cilindara. David je bio veliki zmaj. Kad bi se navečer došlo na Ulicu MacDougal pogledati nečiji nastup, bio je prvi i zadnji neizostavni izbor te večeri. Nadnosio se nad tu ulicu poput planine, ali nikad se neće probiti meĎu velike igrače. Jednostavno, nije se zamišljao meĎu njima. Postojalo je previše toga čega se nije htio odreći. Nikad na njemu nije bilo konaca za marionete. Bio je velik, visok do neba, a ja sam u njemu vidio svoj uzor. Potjecao je iz zemlje divova. Van Ronkova supruga Terri, definitivno bitan lik, brinula se za Daveove angaţmane, naročito izvan grada, pa je počela pomagati i meni. Bila je rječita i svojeglava baš kao i Dave, napose što se politike tiče - ne toliko političkih tema koliko visokoparnih teoloških ideja koje stoje u temeljima političkih sustava. Nietzscheovske politike. Politike što tišti. U intelektualnom je smislu bilo teško ostati na ravnoj nozi s njom. Onaj tko bi pokušao, našao bi se u nebranu groţĎu. Oboje su bili 94

protivnici imperijalizma i materijalizma. “Kakva besmislica, električni otvarač za limenke”, jedanput je rekla Terri dok smo prolazili pokraj izloga prodavaonice kućanskih aparata na 8. ulici. “Tko je tako glup da to kupi?” Terri je uspijevala Daveu naći angaţmane u gradovima poput Bostona i Philadelphije... čak i u dalekome St. Louisu, u folk-klubu po imenu Laughing Buddha. Za mene takve gaţe nisu dolazile u obzir. Trebalo je imati barem jednu objavljenu ploču, pa makar i na maloj etiketi, ne bi li se dobio posao u bilo kojem takvom klubu. Ipak mi je uspjela naći nekoliko poslova u mjestima kao što su Elizabeth u New Jerseyju ili Hartford - jedanput u jednom folk-klubu u Pittsburghu, drugi put u Montrealu. Povremene nastupe. Uglavnom sam ostajao u New York Cityju. Nisam zapravo htio odlaziti iz grada. Da sam htio biti izvan grada, ne bih ni bio došao u New York City. Imao sam sreće što imam redovitu gaţu u Gaslightu i nisam se trgao da dospijem negdje drugdje. Mogao sam disati. Bio sam slobodan. Nisam se osjećao sputano. U pauzi izmeĎu nastupa uglavnom sam ostajao vani, pio čašice Wild Turkeyja i Schlitza s ledom u susjednoj taverni Kettle of Fish i kartao se na katu u Gaslightu. Išlo mi je kako treba. Učio sam sve što sam mogao i ostajao u formi. Jedanput mi je Terri ponudila da me upozna s Jačom Holzmanom, upraviteljem tvrtke Elektra Records, jedne od kompanija kod kojih je Dave objavljivao. “Mogu ti ugovoriti sastanak. Bi li htio sjesti s njim?” “Ne bih htio sjesti ni sa kim, ne.” Nisam vidio naročitog smisla u tome. Nešto kasnije tog ljeta Terri me uspjela ubaciti u radijski velekoncert folka koji se uţivo emitirao iz crkve Riverside, smještene na Riverside Driveu. Moja će se situacija opet promijeniti, postati nova i čudna. Iza pozornice postajalo je sve sparnije. IzvoĎači su dolazili i odlazili, čekah na red i motah se onuda. Kao i obično, prava je predstava bila iza kulisa. Razgovarao sam s tamnokosom djevojkom po imenu Carla Rotolo, koju sam površno poznavao. Carla je bila osobna tajnica Alana Lomaxa. Carla me upoznala sa svojom sestrom. Sestra se zvala Susie, ali pisala si je ime kao Suze. Od prvog trena nisam mogao skinuti oči s nje. Bila je najerotičnije stvorenje koje sam u ţivotu vidio. Bila je svijetle puti i zlaćane kose, punokrvna Talijanka. Odjednom se zrak ispunio mirisom listova banane. Poveli smo razgovor, a meni se počelo vrtjeti u glavi. Kupidonova strelica već mi je i prije znala fijuknuti oko ušiju, ah ovaj put pogodila me u srce i svojom teţinom bacila preko palube. Suze je bila sedamnaestogodišnjakinja s Istočne obale. Odrasla je u Queensu, u ljevičarskoj obitelji. Otac joj je bio tvornički radnik i nedavno je preminuo. Sudjelovala je na newyorskoj umjetničkoj sceni, slikala i crtala za razne tiskovine, radila na grafičkom dizajnu i kazališnim predstavama na off Broadwayu, kao i u udrugama za graĎanska prava - mogla je štošta raditi. Kad sam je upoznao, bilo mi je kao da sam ušao u Priče iz 1001 noći. Imala je osmijeh koji bi mogao obasjati ulicu punu ljudi i bila iznimno ţivahna, odlikovala se posebnom vrstom putenosti - bila je ţiva Rodinova skulptura. Podsjećala me na libertinske junakinje. Bila je baš moj tip. U idućih tjedan dana često sam mislio na nju - nisam je mogao izbaciti iz glave, nadao sam se da ću naletjeti na nju. Imao sam dojam da sam se prvi put u ţivotu zaljubio, osjećao sam vibru na pedeset kilometara - htio sam pripiti tijelo uz njezino. Sada. Odmah. Filmovi su mi oduvijek bili čaroban doţivljaj, a kina na Times Squareu, nalik na orijentalne hramove, bila su najbolji prostori da ih se vidi. Nedavno sam bio vidio Quo Vadis i Tuniku, a sada sam otišao pogledati Atlantidu Izgubljeni kontinent i Kralja kraljeva. Morao sam si skrenuti pozornost, malo svrnuti misli od Suze. Glavni glumci u filmu Kralj kraljeva bili su Rip Torn, Rita Gam i Jeffrey Hunter kao Krist. Čak i uza sva teška zbivanja na ekranu, nisam se mogao uţivjeti u radnju. Kad je stigla druga predstava, Atlantida - Izgubljeni kontinent, išlo mi je još i gore. Svi ti kristali sa zrakama smrti, podmornice u obliku divovskih riba, potresi, vulkani i plimni valovi i što sve ne. Moţda je to bio najuzbudljiviji film svih vremena, tko zna? Nisam se mogao usredotočiti. Sudbina je htjela da opet naletim na Carlu i pitam je za njezinu sestru. Carla me upitala bih li se htio vidjeti s njom. Rekao sam joj: “Aha, da samo znaš koliko”, a ona je odvratila: “O, i ona bi se htjela vidjeti s tobom.” Uskoro smo se našli i počeli se sve češće viĎati. Na kraju smo postali prilično nerazdvojni. Po strani od glazbe, biti uz nju bio mi je glavni smisao ţivota. Moţda smo bili par srodnih duša. Samo, njezina majka Mary, koja je radila kao prevoditeljica za medicinske časopise, nije htjela ni čuti za to. Mary je ţivjela na najvišem katu stambene zgrade na Sheridan Squareu i prema meni 95

se odnosila kao da imam triper. Da je bilo po njezinom, murja bi me stavila iza brave. Suţena mama je bila sitna, prgava ţenica - prijeke ćudi, crnih očiju poput dviju ţeravica koje su u stanju progorjeti rupu kroz čovjeka, vrlo zaštitnički nastrojena. Uvijek mi je ostavljala dojam da sam nešto krivo učinio. Smatrala je da ţivim besprizornim ţivotom i da nikad neću nikoga moći uzdrţavati, ali mislim da je problem bio i dublji. Mislim da sam se jednostavno pojavio u krivo vrijeme. “Koliko te koštala ta gitara?” jedanput me upitala. “Nije puno.” “Znam, nije puno, ali ipak te koštala.” “Bila je skoro badava”, rekao sam. Prostrijelila me pogledom, s cigaretom u ustima. Uvijek me nastojala navući na nekakvu svaĎu. Moja nazočnost silno ju je jedila, ali ne moţe se reći da sam joj prouzročio bilo kakav problem u ţivotu. Nisam bio odgovoran za smrt Suţena oca ni išta slično. Jedanput sam joj rekao da mislim da prema meni nije fer. Pogledala me ravno u oči kao da gleda neki daleki, razaznatljivi predmet i rekla mi: “Učini mi jednu uslugu, nemoj imati mišljenje dok si sa mnom u društvu.” Suze će mi poslije reći da to nije ozbiljno mislila. Samo, ozbiljno je ona to mislila. Davala je sve od sebe da nas razdvoji, ali mi smo se svejedno i dalje viĎali. Scena me sve više gušila i stvarala mi nevolje, pokazujući da moram naći vlastiti stan, gdje bih imao svoj krevet, pećnicu i stolove. Bilo je i vrijeme. Valjda je do toga moglo doći i prije, ali volio sam ţivjeti kod drugih. Tako je bilo lakše, jednostavnije, uz manje odgovornosti - u stanovima u koje sam mogao slobodno doći i iz njih otići, katkad čak i s ključem, u sobama s obiljem tvrdo ukoričenih knjiga na policama i hrpama gramofonskih ploča. Dok nisam radio ništa drugo, prelistavao sam knjige i slušao ploče. To što nisam imao vlastiti stan ostavljalo je sve više utjecaja na moju superosjetljivu prirodu, pa sam nakon gotovo godinu dana ţivota u gradu iznajmio stan na drugom katu s vlastitim ulazom na Zapadnoj 4. ulici 161, za šezdeset dolara mjesečno. Nije bio ništa naročito, samo dvije sobe iznad špageterije Bruno‟s, pokraj lokalne prodavaonice ploča, s dućanom sitnog pokućstva preko puta. Stan je imao majušnu spavaću sobu, sličniju velikoj ostavi, i kuhinjicu, dnevnu sobu s kaminom i dva prozora s pogledom na poţarne stepenice i mala dvorišta. Bilo je jedva dovoljno prostora za jednu osobu, a grijanje se gasilo nakon mraka pa je stan trebalo grijati s oba plinska plamenika odvrnuta na najjače. Nije bio namješten. Nedugo nakon useljenja kupio sam nešto pokućstva za njega. PosuĎenim alatkama izradio sam par stolova, od kojih mi je jedan sluţio i kao radni. TakoĎer sam sastavio ormarić i krevetni okvir. Sve sam daske nabavio iz dućana preko puta, a sastavio sam ih pripadajućim okovima - galvaniziranim čavlima, šarkama i zglobovima, centimetarskim kvadratićima od lijevana čelika, mjeda i bakra, vijcima za drvo s okruglom glavom. Nisam morao ići daleko po te stvari, sve je bilo odmah tu, u prizemlju. Sastavio sam ih pilicama i dlijetima za metal, te izvijačima - čak sam izradio i par zrcala sluţeći se starom tehnikom koju sam naučio u srednjoj školi na tehničkom odgoju, kad smo učili obradu drva, od prozorskih stakala, ţive i aluminijske folije. Uz sviranje glazbe, volio sam raditi takve stvari. Kupio sam rabljeni televizor, stavio ga na jedan od novih ormarića, kupio madrac i nabavio tepih kojim sam prekrio daščani pod. U Woolworth‟su sam kupio gramofon i stavio ga na jedan stol. Sobica mi je postala prekrasna i činilo mi se da prvi put imam vlastiti stan. Suze i ja provodili smo sve više vremena zajedno, a meni su se počinjala širiti obzorja, viĎao sam puno novih stvari iz njezina svijeta, pogotovo s off-broadwayske scene... niz komada LeRoia Jonesa, Dutchman, The Baptism. Vidio sam i Gelberov narkomanski komad The Connection, pa The Brig u izvedbi Living Theatera, kao i druge iznimne predstave. Odlazio sam s njom na mjesta gdje su izlazili umjetnici i slikari, lokale poput Caffe Cino, Camino Gallery, Aegis Gallery. Otišli smo pogledati commedia delTarte, izlog na Lower East Sideu preinačen u malo kazalište s golemim lutkama, velikim poput ljudi, koje su se drmale i njihale. Vidio sam nekoliko predstava, jednu u kojoj su vojnik, prostitutka, sudac i odvjetnik bili jedna te ista lutka. S obzirom na njihovu veličinu i mali, skučeni prostor, lutke su bile čudne, nelagodne i prijeteće... nimalo slične onome smiješnom drvenom lutku u fraku, Charlieju McCarthyju, lutki trbuhozborca Edgara Bergena koju smo svi znali i voljeli. 96

Cijeli jedan novi umjetnički svijet otvarao se preda mnom. Katkad bismo početkom dana otišli u gornji dio grada i u gradskim muzejima gledali golema platna koja su u ulju oslikali umjetnici poput Veläzqueza, Goye, Delacroixa, Rubensa i El Greca. TakoĎer djela iz dvadesetog stoljeća Picassa, Braquea, Kandinskog, Roualta, Bonnarda. MeĎu aktualnim modernističkim umjetnicima Suze je bio najdraţi Red Grooms, a postao je i meni. Oboţavao sam kako se svi njegovi radovi sabijaju u neki krhki svijet, stišću u klimave grude sastojaka, a onda, kad se odmakneš, moţeš ugledati sloţeni svijet cjeline. Groomsovi radovi govorili su mi obilje toga. Pratio sam njegov rad više od bilo čijeg. Redove su stvari bile ekstravagantne, djela istesana kao da su stvorena na tripu. Sve njegove tehnike - pastele, gvaš, tempera, kiparstvo ili miješani mediji - kolaţ-panoi - sviĎalo mi se kako sastavlja svoja djela. Bila su odvaţna, pokazivala su svoje postojanje u kričavim pojedinostima. U Redovim djelima bilo je spona s nizom folk-pjesama koje sam pjevao. Kao da su dijelila istu pozornicu. Ono što su folk-pjesme bile stihovno, to su Redove pjesme bile likovno - sve protuhe i murjaci, luĎačka vreva, klaustrofobične uličice - sva sajamska vitalnost. Red je bio Uncle Dave Macon likovnoga svijeta. Uvrštavao je sve ţivo u nešto novo i tjerao ga da zavrišti - sve to rame uz rame, ravnopravno stvoreno - stare tenisice, prodajne aparate, aligatore koji gmiţu kanalizacijom, pištolje za dvoboj, trajekt za Staten Island i crkvu Trinity, 42. ulicu, obrise nebodera. Zebue, kaubojke, kraljice rodea i glave Mikija Mausa, tornjiće dvoraca i kravu gospoĎe O‟Leary, manijake i ţicare i čudake i iscerene, nakićene gole modele, lica melankoličnih izraza, mrlje tuge sve to urnebesno, ali ne i ismijavano. TakoĎer poznate povijesne ličnosti - Lincolna, Hugoa, Baudelairea, Rembrandta - sve to grafički istančano, ispaljeno na najmoćniji mogući način. Oboţavao sam kako se Grooms sluţi smijehom kao dijaboličnim oruţjem. Podsvjesno, pitao sam se je li moguće pisati takve pjesme. Negdje u to vrijeme počeo sam i ja crtati. Zapravo, stekao sam naviku od Suze, koja je puno crtala. Što sam crtao? Pa, obično bih počeo od bilo čega što bi se našlo pri ruci. Sjeo bih za stol, uzeo olovku i papir i nacrtao pisaći stroj, raspelo, ruţu, olovke, noţeve i pribadače, prazne kutije cigareta. Posve bih izgubio pojam o vremenu. Sat-dva prošli bi mi kao minuta. Jasno, nisam si umišljao da crtam ne znam kako, ali činilo mi se da unosim red u kaos oko sebe - donekle poput Reda, iako je to on izvodio na mnogo višoj razini. Opazio sam da mi to na neki čudan način pročišćava doţivljaj oka, i crtanjem sam se nastavio baviti još godinama. Za tim istim stolom sjedit ću dok budem skladao pjesme. Samo, ne zasad. Valja odnekud početi; u ono je vrijeme samo nekolicina izvoĎača pisala vlastite pjesme, a meĎu njima mi je najdraţi bio Len Chandler. Ali smatrao sam da je to samo njegova osobna furka i to nije bilo dovoljno da me nadahne da se i sâm okušam u tome. Što se mene ticalo, Woody Guthrie je napisao najbolje pjesme i nije bilo načina da ih se nadmaši. Poslije sam, ipak, nipošto ne nastojeći da iznova izatkam svijet, napisao pomalo ironičnu pjesmu s naslovom “Let Me Die in My Footsteps”. Zasnovao sam je na jednoj staroj baladi Roya Acuffa. Pjesmu koju sam napisao nadahnula je pomama za atomskim skloništima koja je procvala u hladnom ratu. Valjda bi neki drţali da je radikalno sročiti jednu takvu pjesmu, ali meni ona uopće nije bila radikalna. MeĎu ţiteljima sjeverne Minnesote atomska skloništa nisu imala uspjeha, ni traga nisu ostavila na Čeličnom gorju. Sto se komunista tiče, nije bilo nikakve paranoje oko njih. Ljudi ih se nisu bojali, smatrali su da je sve to mnogo vike nizašto. Komunisti su bili simbol došljakâ iz svemira. Više se valjalo bojati vlasnika rudnika, u svakom slučaju, predstavljali su veću opasnost. Trgovačke putnike koji su nudili atomska skloništa ljudi su tjerali s kućnih pragova. Nisu se prodavala u dućanima i nitko ih nije gradio. Kuće su ionako imale podrume debelih zidova. Uostalom, nikome nije bila draga pomisao na to da bi netko mogao imati sklonište a da ga on nema. Ili, kad bi čovjek imao sklonište, a netko drugi ne bi, ni to ne bi nuţno bilo najzgodnije. Moglo bi okrenuti susjeda protiv susjeda i prijatelja protiv prijatelja. Bilo je nezamislivo doći u situaciju da ti neki susjed doĎe lupati na vrata i govoriti nešto tipa: “Hej, slušaj. U pitanju je goli ţivot, a naše prijateljstvo ne vrijedi ni pišljiva boba. Je R mi to ţeliš reći?” Kako se suočiti s prijateljem koji se tiranski postavlja dok silom pokušava ući riječima: “Slušaj, imam malu djecu. Mojoj su kćeri tek tri godine, a sinu dvije. Ako ih ne pustiš da uĎu, doći ću ti s puškom. Daj, dosta prenemaganja.” Nije bilo časnog izlaza iz takve situacije. Atomska skloništa unosila su razdor u obitelji i mogla stvoriti bunt. Neću reći da se ljudi nisu zabrinjavali zbog oblaka u obliku gljive - jer jesu. Ali trgovačke putnike koji su dolazili nuditi atomska skloništa dočekivala su bezizraţajna lica. 97

Uz to, opći stav glasio je da u slučaju atomskog napada čovjeku zapravo jedino treba vojni Geigerov brojač. Mogao bi ti postati najvaţniji predmet koji posjeduješ, pokazivao bi što se smije jesti, a što je opasno. Do Geigerovih brojača lako se dolazilo. Zapravo, čak sam i ja imao jedan u svojem newyorškom stanu, tako da pisanje pjesme o uzaludnosti atomskih skloništa nije bilo naročito radikalno. Ne znači da sam se morao prikloniti ijednoj doktrini da bih je napisao. Pjesma je, ipak, u isti mah bila osobna i društvena. To je bilo nešto novo. Pa ipak, ta pjesma nije srušila nikakvu ogradu u meni, niti je izvela ikakvo čudo. Većinu onoga što sam htio reći, obično sam uspijevao naći u nekoj staroj folk-pjesmi ili u nekoj Woodyjevoj pjesmi. Kad sam počeo izvoditi “Let Me Die in My Footsteps”, nisam čak ni rekao da sam je napisao. Samo sam je negdje umetnuo, rekao da su je napisali The Weavers. Moje gledanje na sve to uskoro će se promijeniti. Ozračje će uskoro naglo postati intenzivnije i bremenitije. Moja kolibica u svijetu uskoro će se proširiti u nekakvu velebnu katedralu, bar u pogledu pisanja pjesama. Suze je radila iza kulisa na produkciji jednog mjuzikla u Theatre de Lys u Ulici Christopher. Radilo se o pjesmovnom igrokazu koje su napisali Nijemci Bertold Brecht, antifašistički i marksistički pjesnik i dramatičar čija su djela bila zabranjena u Njemačkoj, i Kurt Weill, čije su melodije bile svojevrsna kombinacija opere i jazza. Prije toga su imali veliki hit s baladom “Mack the Knife”, koja je postala popularna u izvedbi Bobbyja Darina. To se nije moglo nazvati predstavom, prije je bila riječ o struji pjesama u tumačenju glumaca koji pjevaju. Otišao sam onamo pričekati Suze i smjesta se uzbudio zbog prirodnog intenziteta pjesama... “Morning Anthem”, “Wedding Song”, “The World Is Mean”, “Polly‟s Song”, “Tango Ballad”, “Ballad of the Easy Life”. Pjesama grubih izraza. Bile su nepravilna oblika, bez ritma, sastavljene zbrda-zdola čudnovate vizije. Pjevači su bili lopovi, smetlari ili bitange, i svi su urlali ili reţali. Cijeli svijet bio je tijesno zbijen u četiri ulice. Na maloj pozornici jedva su se mogli razabrati predmeti - ulične svjetiljke, stolovi, haustori, prozori, uglovi zgrada, mjesec što se probija kroz natkrivena dvorišta sumoran okoliš, jezovite dojmove. Svaka pjesma kao da je stizala iz neke skrovite predaje, kao da je drţala pištolj u dţepu na boku, palicu ili močugu, a primicale su se sa štakama, protezama i u invalidskim kolicima. Sličile su folk-pjesmama svojom ćudi, ali su se i razlikovale od folk-pjesama, jer su bile sofisticirane. Za nekoliko minuta imao sam dojam da nisam sklopio oka ili okusio hrane već tridesetak sati, koliko sam se bio uţivio. Pjesma koja je na mene ostavila najsnaţniji dojam bila je nametljiva balada “A Ship the Black Freighter”. Pravi naziv bio joj je “Pirate Jenny”, ali nisam to čuo u pjesmi, pa nisam znao kako se zapravo zove. Pjevala ju je neka nejasno muškobanjasta ţena, odjevena poput čistačice koja obavlja sitne poslove, namješta krevete u trošnom hotelu na gradskoj obali. Isprva me u pjesmu uvukao stih o brodu, crnom tegljaču, koji slijedi nakon svake kitice. Dotični mi je stih prizvao u sjećanje brodske sirene koje sam slušao u mladosti, taj veličanstveni zvuk koji mi se urezao u pamćenje. Zvučalo je kao da su nam tik iznad glave. Premda je Duluth tri tisuće kilometara udaljen od najbliţeg oceana, bio je meĎunarodna luka. Brodovi iz Juţne Amerike, Azije i Europe dolazili su i odlazili cijelo vrijeme, a teško tuljenje sirena za maglu izvlačilo bi te za vrat iz pribranosti. Premda se brodove nije dalo vidjeti kroz maglu, znalo se da su tamo zbog teških prasaka grmljavine što su tutnjali kao Beethovenova Peta - dvije duboke note, prva duga i duboka poput fagota. Brodske sirene zvučale su poput objava. Veliki brodovi dolazili su i odlazili, čelična čudovišta iz dubina - brodovi koji su potirali svaki spektakl. Kao djetetu, sitnom, povučenom i pogoĎenom astmom, taj zvuk mi je bio tako glasan, tako sveobuhvatan, da sam ga osjećao u cijelome tijelu i od njega imao dojam da sam šupalj. Tamo negdje postojalo je nešto što me moţe proţdrijeti. Nakon što sam pjesmu čuo moţda nekoliko puta, nekako sam zaboravio na brodske sirene za maglu i uţivio se u motrište sluţavke, u njezino motrište s najsušega, najhladnijega mjesta. Stav joj je tako snaţan i ţestok. “Gospoda” kojoj ona namješta krevete pojma nemaju koliko se neprijateljstvo krije u njoj, a brod, taj crni tegljač, kao da simbolizira nešto mesijansko. Stalno je sve bliţi, sad je moţda već ugurao svoju prokletu nogu kroz vrata. Čistačica je moćna, a pretvara se da je nitko i ništa - broji glave. Pjesma se dogaĎa u nekom odurnom podzemlju gdje uskoro “svaka zgrada... plošna je, cijelo smradno mjesto bit će sravnjeno sa zemljom”. Sve osim njezine. Njezina 98

će zgrada ostati netaknuta, a ona sama bit će na sigurnom. Poslije u pjesmi gospoda se počinju pitati tko tu stanuje. Crno im se piše, ali to ne znaju. Oduvijek im se crno pisalo, ali nikada to nisu znali. Ljudi vrve oko pristaništa, a gospodu su bacili u lance i doveli je njoj, pa je sada pitaju hoće li ih ubiti sada ili poslije. Odluka je na njoj. Oči stare čistačice zakrijese se na kraju pjesme. Brod puca iz topova na pramcu, a gospodi se osmijesi gube s lica. Brod se još okreće u luci. Stara kaţe: “Ubijte ih smjesta, to će ih naučiti.” Što su gospoda učinila da zasluţe takvu sudbinu? Pjesma ne kaţe. Divlja je to pjesma. Silno šamanskih stihova. Rasprostrtih teških zbivanja. Svaka fraza dopre s trometarske litice i šmugne preko puta, a zatim poput krošea u bradu naiĎe nova. A onda je tu uvijek i onaj utvarni refren o crnom brodu koji dolazi, sve to zagradi i zarobi čvršće nego u zatvoru. To je gadna pjesma, pjeva je babaroga, a nakon što ona otpjeva svoje, ni riječi se više ne moţe reći. Ostavlja te bez daha. U malome kazalištu, kad je izvedba došla do svojega klimaktičnog kraja, cijela je publika ostala ošamućena, pala je na naslone i zajedno se primila za solarni pleksus. Znam i zašto je bilo tako. Publika je bila ona “gospoda” iz pjesme. Njoj je ona namještala krevete. U njihovu je poštanskom uredu ona razvrstavala poštu i u njihovoj je školi ona predavala. Od ove skladbe čovjek bi ostao nauznak i morao bi je ozbiljno shvatiti. Uvlačila se pod koţu. Woody nikad nije napisao takvu pjesmu. Nije bila ni prosvjedna ni aktualna pjesma i u njoj nije bilo ni trunke ljubavi prema ljudima. Poslije sam se zatekao kako rastavljam pjesmu ne bih li otkrio kako diše, odakle joj takva snaga. Bilo mi je očito da je sve u njoj jasno i vidljivo, ali da se naročito ne zamjećuje. Sve je bilo pričvršćeno uza zid teškim potpornjem, ali nije se vidjelo kako izgledaju svi dijelovi na okupu, osim ako se ne stane sasvim daleko i ne pričeka do samoga kraja. Bila je kao Picassova slika Guernica. Ta je teška pjesma pruţila novi poticaj mojim osjetilima, dapače baš kao i neka folk-pjesma, ali folk-pjesma iz nekog drugog krčaga u nekom drugom dvorištu. Došlo mi je da dohvatim bunt ključeva i dam se u potragu za tim mjestom, da vidim čega još tamo ima. Rastavio sam pjesmu na sastavne dijelove i raščinio je - oblici, sprega slobodnih stihova, strukture i zanemarivanja poznate strukture melodijskih obrazaca davali su pjesmi tako ozbiljan značaj, pruţali joj tu resku oštricu. TakoĎer je imala idealan refren za stihove. Htio sam dokučiti kako se manipulira i upravlja upravo takvom strukturom i oblikom, jer sam znao da je u njima ključ zbog kojega “Pirate Jenny” posjeduje otpornost i šokantnu snagu. Razmišljat ću o tome poslije u svojem ubogom stanu. Ništa još nisam bio stvorio, nisam bio nikakav pisac pjesama, ali istinski su me se dojmile fizičke i ideološke mogućnosti unutar ograda stiha i melodije. UviĎao sam da onakve pjesme kakve bih najradije pjevao ne postoje i počeo se poigravati formom ne bih li je dokučio - ne bih li stvorio pjesmu koja nadilazi u sebi sadrţane informacije, likove i radnju. Posve pod utjecajem “Pirate Jenny”, makar ostajući vrlo daleko od njezina ideološkog srca, stao sam se poigravati stvarima - uzeo sam jednu priču iz Police Gazette, sramotan incident o prostitutki iz Clevelanda, propovjednikovoj kćeri po imenu Snow White, koja je ubila jednog klijenta na groteskno oduran način. Počeo sam odatle, sluţeći se onom drugom pjesmom kao prototipom, i nastavio slagati stihove, kratke rafale stihova... pet-šest kitica u slobodnoj rimi, s prva dva stiha balade “Frankie & Albert” kao refrenom. Ona dva stiha koji kaţu: “Frankie was a good girl. Everybody knows. Paid a hundred dollars for Albert‟s new suit of clothes.”16 SviĎao mi se pojam da se time bavim, ali pjesma mi nije uspjela. Nešto mi je nedostajalo. Veza Suze i mene nije ispala baš idilično ljetovanje u prirodi. Sudbina ju je napokon suzbila i dovela do svršetka. Morala je završiti. Ona je pošla jednim smjerom na kriţanju, a ja drugim. Samo smo jedno drugome izašli iz ţivota, ali prije toga, prije nego što se ugasila vatra, puno smo vremena proveli zajedno u stanu na Zapadnoj 4. ulici. Ljeti je ondje bilo više nego sparno. Stančić je bio pećnica puna zagušljiva zraka koji se praktički mogao ţvakati i gutati. Zimi nije bilo grijanja. Bilo je strašno studeno i grijali smo se meĎusobno, uvučeni pod pokrivače. Suze je bila uz mene kad sam počeo snimati za Columbia Records. DogaĎaji koji su do toga doveli bili su vrlo neočekivani, a ja se nikad nisam zaista bio usredotočio ni na jednu veliku 16

“Frankie je bila dobra djevojka. Svi to znaju. Sto je dolara platila Albertovo novo odijelo.” 99

izdavačku kuću. Da mi je to netko rekao, posljednji bih povjerovao da ću upravo ja snimati za Columbia Records, jednu od vodećih etiketa u zemlji, koja je izdavala slavne, općepopularne umjetnike poput Johnnyja Mathisa, Тоnуја Bennetta i Mitcha Millera. MeĎu ta sam imena ušao samo zahvaljujući Johnu Hammondu. John me prvi put vidio i čuo u stanu Carolyn Hester. Carolyn je bila moja poznanica, teksaška pjevačica i gitaristica s kojom sam nastupao po gradu. Čekala ju je uspješna budućnost, što me nije iznenaĎivalo. Carolyn je bila naočita, domaća djevojka, prava ljepotica. Činjenica da je poznavala Buddyja Hollyja i radila s njime ostavila je na mene popriličan dojam, i bilo mi je ugodno u njezinu društvu. Buddy je pripadao plemstvu, a ja sam imao dojam da je ona moja spona s njime, s onom rock „n‟ roll glazbom koju sam nekoć svirao, s tim duhom. Carolyn je bila u braku s Richardom Farinom, povremenim romanopiscem i pustolovom za kojega se pričalo da je bio s Castrom u planinama Sierra Madre i da se borio uz IRA-u. Što god da je tu bila istina, smatrao sam ga najsretnijim čovjekom na svijetu zato što je u braku s Carolyn. Upoznali smo se tamo, u njezinu stanu, ja i gitarist Bruce Langhorne i kontrabasist Bili Lee, čiji će četverogodišnji sin postati filmaš Spike Lee. Bruce i Bili poslije će svirati na mojim pločama. Nastupali su već s Odettom i znali svirati sve, od melodičnog/azz« do rokerskog bluesa. Oni kao pratnja bili su više-manje sve što ti treba da izvedeš praktički sve. Carolyn me zamolila da odsviram usnu harmoniku u nekoliko pjesama na njezinoj debitantskoj ploči za Columbiju i da joj pokaţem kako se izvodi nekoliko drugih stvari koje je čula da sviram. Rado sam joj izašao u susret. Hammond se htio naći s nama i obaviti sve potrebne pripreme, čuti pjesme koje je Carolyn kanila snimiti. To je bila cijela svrha sastanka. Tada me prvi put čuo. Čuo je kako sviram usnu harmoniku i gitaru, čak je i čuo kako pjevam nekoliko stvari u harmoniji s Carolyn, ali nisam zapazio da me primijetio. Nisam bio takav. Došao sam tamo samo zbog nje i to je bilo sve. Prije nego što će otići, upitao me snimam li za nekoga. Bio je prva utjecajna osoba koja me ikada to upitala. To je kazao samo onako, usput. Odmahnuo sam glavom, nisam ustreptalo zastao da čujem što će mi odgovoriti, a i nije, i to je bilo sve. IzmeĎu te prigode i našeg idućeg susreta kao da je naišao plimni val, barem u mojem svijetu. Svirao sam u najistaknutijem folk-klubu u Americi, onome zvanom Gerde‟s Folk City, u programu s bluegrass sastavom The Greenbriar Boys, te dobio panegiričnu recenziju u rubrici folka i jazza u The New York Timesu. To je bilo neobično, jer sam bio naveden kao druga točka programa, a The Greenbriar Boys jedva da su bili i spomenuti. Svirao sam tamo jedanput prije toga i uopće nisam dobio recenziju. Dotični članak pojavio se večer uoči Carolynina studijskog sessiona, a sutradan je Hammond vidio novine. Sessioni su dobro prošli, a dok su se svi pakirali i odlazili, Hammond me zamolio da doĎem u kontrolnu kabinu i rekao mi da bi volio da snimim ploču za Columbia Records. Odgovorio sam mu da moţe, da bi mi bilo drago. Osjetio sam kako mi srce skače u nebo, prema nekoj meĎugalaktičkoj zvijezdi. U sebi sam bio u stanju nestabilne ravnoteţe, ali to se nije vidjelo. Nisam mogao vjerovati. Činilo mi se predobrim da bi bilo istinito. Cijeli ţivot sad će mi skrenuti na novi kolosijek. Činilo mi se da su vjekovi prošli otkako sam u stanu brata Flo Castner u jugoistočnom Minneapolisu slušao album Spirituals to Swing i pjesme Woodyja Guthrieja. Sad sam, u nevjerici, sjedio u uredu čovjeka odgovornog za album Spirituals to Swing i s njim potpisivao ugovor za Columbia Records. Hammond je bio dušom i tijelom čovjek od glazbe. Govorio je brzo - kratkim, odsječnim rečenicama - i bio je napet. Sluţio se istim izrazima kao i ja, znao je sve o glazbi koju voli, o svim umjetnicima koji su snimali za njega. Govorio je ono što misli i mislio ono što govori, i sve je to mogao potkrijepiti. Hammond nije prodavao maglu. Novac na njega nije ostavljao naročit dojam. Zašto i bi? Jedan od njegovih predaka, Cornelius Vanderbilt, svojedobno je izjavio: “Novac? Što me briga za novac! Pa nemam li moć?!” Hammond, pravi američki aristokrat, nije nimalo mario za izdavačke trendove i promjenjiva glazbena strujanja. Mogao je raditi što ga je volja s onime što voli, pa je tako cijeli ţivot i postupao. Od pamtivijeka je davao prilike poniţenima i ranjivima. Sada je doveo mene u etiketu Columbia Records - u središte labirinta. Sve folk-etikete su me odbile. To je sada bilo u redu. Bilo mi je drago zbog toga. Dok sam promatrao ured gospodina Hammonda, opazio sam sliku jednog svojeg prijatelja, Johna Hammonda mlaĎeg. John, odnosno Jeep, kako smo ga zvali u Ulici MacDougal, bio je otprilike mojih godina, blues gitarist i pjevač. Poslije će i sâm postati cijenjeni umjetnik. Kad sam ga upoznao, tek što se bio vratio s koledţa i mislim da je tek odnedavna svirao gitaru. Ponekad bismo odlazili u njegovu kuću, smještenu u Ulici MacDougal 100

blizu Houstona, gdje je odrastao, i slušali niz ploča iz zadivljujuće zbirke... mahom 78-ice bluesa i grassroots rock „n ‟ rolla. Nije mi palo na pamet da bi on mogao biti sin legendarnoga Johna Hammonda sve dok nisam vidio tu fotografiju, a onda mi se napokon sve sloţilo u glavi. Ne bih rekao da je bilo tko znao tko je Jeepov otac. Nikada to nije spominjao. John Hammond stavio je ugovor preda me - standardni, kakav dobiva svaki novi umjetnik. Rekao je: “Znaš što je ovo?” Pogledao sam prvu stranicu, gdje je pisalo Columbia Records, i rekao: “Gdje trebam potpisati?” Hammond mi je pokazao i ja sam se sigurnom rukom potpisao. Imao sam povjerenja u njega. Tko ne bi? Na svijetu je postojalo moţda tisuću kraljeva, a on je bio jedan od njih. Prije nego što ću toga dana otići, dao mi je par još neobjavljenih ploča za koje je drţao da bi me mogle zanimati. Columbia je bila kupila arhive sekundarnih etiketa iz tridesetih i četrdesetih Brunswick, Okeh, Vocalion, ARC - i kanila izdati dio tih materijala. Jedna od ploča koje mi je dao bila je The Delmore Brothers s Waynom Raineyjem, a druga album pjevača Roberta Johnsona po imenu King of the Delta Blues. Waynea Raineyja rado sam slušao na radiju i bio mi je jedan od najdraţih svirača usne harmonike i pjevača, a volio sam i The Delmore Brothers. Ali još nikad nisam čuo za Roberta Johnsona, uopće nisam znao to ime, nikad ga nisam vidio ni na jednoj kompilaciji bluesa. Hammond mi je rekao da bih ga trebao poslušati, da taj tip moţe “svakoga srediti”. Pokazao mi je omotnicu, neobičnu sliku na kojoj oko slikara promatra prostoriju sa stropa i opaţa tog ţestoko usredotočenog pjevača i gitarista, koji se ne doima višim od prosjeka, ali ima ramena kao akrobat. Kako napet omot. Zagledao sam se u tu ilustraciju. Ma tko bio taj pjevač na slici, već me obuzeo. Hammond mi je rekao da je znao za njega još odavno, da ga je nastojao dovesti u New York da nastupi na slavnome koncertu Spirituals to Swing, ali onda je otkrio da Johnsona više nema, da je pod zagonetnim okolnostima preminuo u Mississippiju. Ukupno je snimio tek dvadesetak skladbi, a Columbia Records je posjedovala prava na sve njih i sada namjeravala izdati nekoliko. John je na kalendaru izabrao datum kada bih trebao početi snimati, rekao mi u koji studio da doĎem i sve to, a ja sam otišao odande u sedmom nebu, odvezao se podzemnom natrag u donji dio grada i otrčao u Van Ronkov stan. Terri mi je otvorila vrata. Bila je u kuhinji, gdje se bavila kućanskim poslovima. U kuhinjici je vladao nered - na štednjaku krušna pita - stari pohani kruh na ploči za rezanje - groţĎice i vanilija i jaja na hrpi. Mazala je margarinom dno tave i čekala da se rastopi šećer. “Imam ploču koju bih htio pustiti Daveu”, rekao sam joj s ulaza. Dave je čitao The Daily News. Novine su pisale o tome kako američke vlasti izvode eksplozije u Nevadi, ispituju nuklearno oruţje. Rusi su takoĎer ispitivali nuklearno oruţje diljem svoje zemlje. Jamesu Meredithu, crnom studentu iz Mississippija, bio je zabranjen pristup u predavaonice drţavnog sveučilišta. Bilo je ruţnih vijesti. Dave je podigao pogled s novina i zaškiljio preko naočala roţnatih okvira. U rukama sam drţao debeli acetat ploče Roberta Johnsona i upitao Van Ronka je li ikada čuo za njega. Dave je rekao da nije, a ja sam je stavio na gramofon da je poslušamo. Najeţio sam se već od prvih nota što su zabrujale iz zvučnika. Kad je Johnson zapjevao, učinio mi se kao čovjek koji je u punoj bojnoj spremi iskočio Zeusu iz glave. Smjesta sam uvidio razliku izmeĎu njega i svih ostalih koje sam u ţivotu čuo. Ovo nisu bile uobičajene blues pjesme. Bile su usavršena djela svaka pjesma sadrţavala je četiri-pet kitica, svaki kuplet bio je povezan s idućim, ali ne na bilo kakav očit način. / Bile su potpuno tečne. Isprva su mi prolazile brzo, prebrzo da ih uopće shvatim. Skakale su posvuda dosegom i tematikom, kratkim silovitim stihovima stvarale nekakvu panoramsku sliku - prikaz poţara čovječanstva što se odiţe s površine ovoga plastičnog planeta. “Kind Hearted Woman”, “Traveling Riverside Blues”, “Come On in My Kitchen”. Johnsonov glas i gitara ječali su sobom, umiješavši i mene. Činilo mi se da bi svakoga uvukli. Ali Davea nisu. Stalno je objašnjavao kako jedna pjesma potječe od neke druge pjesme, a ova je pjesma potpuna kopija one tamo pjesme. Nije baš smatrao Johnsona originalnim. Znao sam što ţeli reći, ali bio sam posve suprotnog mišljenja. Smatrao sam Johnsona najoriginalnijim mogućim glazbenikom, nisam uviĎao kako bi se njega ili njegove pjesme moglo usporediti s bilo čime. Dave je poslije odsvirao neke stvari Leroya Carra, Skipa Jamesa i Неnrуја Thomasa, i rekao: “Vidiš na što mislim?” Vidio sam na što misli, ali Woody je takoĎer uzeo pregršt starih pjesama Carter Family i dao im vlastito tumačenje, pa nisam naročito drţao do toga što to već znači. Dave je smatrao da je Johnson u redu, da tip ima snagu, ali je posve neautentičan. Nije imalo svrhe raspravljati s Daveom, barem ne u intelektualnom smislu. Ja sam na stvari gledao na primitivan 101

način i sviĎala su mi se sajmišna politička prepucavanja. Najdraţi političar bio mi je Barry Goldwater, senator iz Arizone koji me podsjećao na Toma Mixa, a nije bilo načina da to bilo kome objasnim. Nisu mi bile naročito ugodne sve te manijakalne polemičke brbljarije. Nije to bila trpeza za mene. Čak i aktualne vijesti nisu mi bile ugodne. Draţe su mi bile stare vijesti. Sve nove vijesti bile su loše. Bilo je dobro što ti ne moraju cijeli dan biti pod nosom. Kanali s dvadesetčetverosatnim emisijama vijesti bili bi ţivi pakao. Pustio sam Davea da se vrati novinama, rekao mu da se vidimo poslije i stavio probni otisak natrag u bijeli kartonski omot. Nije imala otisnutu naslovnicu. Jedini je natpis bio rukom ispisan na samoj ploči, ništa više od imena Robert Johnson, s popisom pjesama. Od ploče koja se nije naročito dojmila Davea ostao sam ošamućen, kao da me pogodio metak za uspavljivanje. Poslije sam opet pustio ploču u svojem stanu na Zapadnoj 4. ulici i samostalno je preslušao. Nisam je htio nikome drugom pustiti. U idućih nekoliko tjedana uzastopno sam je slušao, snimku za snimkom, pjesmu za pjesmom, sjedeći i buljeći u gramofon. Svaki put kad bih je slušao, imao sam dojam da je u sobu ušao neki duh, neka zastrašujuća utvara. Pjesme su bile slojevito sloţene, uz nevjerojatno šturo sluţenje stihovima. Johnson je ostavljao dojam više od dvadesetorice ljudi. Fiksirao sam se na svaku pjesmu i pitao se kako to Johnsonu polazi za rukom. Pisanje pjesama za njega je bio vrlo istančan posao. Skladbe kao da su mu izlazile ravno iz usta, a ne iz sjećanja, pa sam počeo razmišljati o sastavu tih kitica, uviĎati u čemu se razlikuju od Woodyjevih. Od Johnsonovih riječi ţivci su mi titrali poput klavirskih ţica. Bile su tako suštinske značenjem i osjećajem i davale su ţivu misaonu sliku. Neću reći da se svaki trenutak mogao paţljivo odrediti, jer nije tako. Ima previše pojmova koji nedostaju i previše dvojnog postojanja. Johnson zaobilazi zamorne opise o kojima bi drugi autori bluesa napisali čitave pjesme. Nema jamstva da se išta iz njegovih stihova ikada dogodilo, kazalo ili čak zamislilo. Kad pjeva o sigama leda što vise s drveta, najeţim se, a kad prijeĎe na pljesnivo mlijeko... doĎe mi muka, pa sam se upitao kako mu to polazi za rukom. TakoĎer, pjesme su nekako čudno rezonirale u meni. Usputne stihovi poput “If today were Christmas Eve and tomorrow were Christmas Day”17 ćutio sam u kostima - upravo to blagdansko razdoblje godine. Na Čeličnom gorju bilo je baš kao kod Dickensa. Točno kao iz slikovnice: anĎeli na boţičnim drvcima, sanjke s upregnutim konjima prolaze snjeţnim ulicama, jelke blistaju svjetalcima, vijencima okićene gradske trgovine, sastav Vojske spasa svira na uglu, zborovi idu od kuće do kuće i pjevaju blagdanske pjesme, kamini bukte, vuneni šalovi oko vrata, zvone crkvena zvona. Kad bi se primaknuo prosinac, sve se usporavalo, sve je postajalo tiho i zamišljeno, snjeţnobijelo, pod dubokim snijegom. Uvijek sam smatrao da je Boţić takav svima i svugdje. Nisam mogao zamisliti da neće ostati zauvijek takav. Johnson je to dočarao u samo nekoliko brzih poteza, kao nitko drugi čak ni prekrasna “White Christmas”. Za Johnsona je sve dopušteni plijen. Ima ribarsku pjesmu po imenu “Dead Shrimp Blues”, različitu od svega što bi se očekivalo - uvrnutu ribarsku pjesmu s krvavim stihovima koji uvelike nadilaze metaforu. Ima jednu o Terraplaneu, krntiji od automobila, vjerojatno najbolju automobilsku pjesmu svih vremena. Da tu pjesmu čuje netko tko nikada nije vidio Terraplane, vjerojatno bi mislio da to vozilo ima aerodinamičan oblik, poput metka. Johnsonova automobilska pjesma takoĎer daleko nadilazi metaforu. Zapisao sam si Johnsonove pjesme na papiriće da bih mogao pobliţe proučiti stihove i strukturu, konstrukciju njegovih starinskih kitica i slobodne poredbe koje je rabio, iskričave alegorije, duboke istine umotane u tvrdu ovojnicu apsurdne apstrakcije - teme što su letjele zrakom najvećom mogućom lakoćom. Nisam dijelio nijedan njegov san ili misao, ali kanio sam ih steći. Puno sam razmišljao o Johnsonu, pitao se kakva ga je publika slušala. Teško je zamisliti napoličare ili radnike na plantaţama kako u seoskim dvoranama reagiraju na takve pjesme. Moraš se upitati je li Johnson svirao publici koju je samo on mogao vidjeti, nekoj budućoj. “The stuff I got‟ll bust your brains out”18, pjeva. Johnson je ozbiljan, poput spaljene zemlje. Nema ničega klaunovskog u njemu i njegovim stihovima. I ja sam htio biti takav. Ploča je naposljetku izašla, a svi ljubitelji bluesa doţivjeli su je kao eksploziju. Nekoliko je istraţitelja postalo opsjednuto njime i dalo se u potragu za njegovom prošlošću, ili bar onim što je 17 18

“Da je danas Badnjak, a sutra Boţić.” “To što imam razvalit će vam mozak.” 102

od nje ostalo, a nekolicina ju je i pronašla. Johnson je snimao tridesetih godina, a u šezdesetima je u Delti još bilo ţivih koji su znali za njega. Čak i nekih koji su ga osobno poznavali. Brzo se širila priča o tome kako je on jedne ponoći prodao dušu vragu na četveropucu i da je zato postao tako dobar. Pa, ne znam baš za to. Oni koji su ga poznavali pripovijedali su drugačiju priču, da se druţio sa starijim sviračima bluesa u ruralnim dijelovima Mississippija, svirao usnu harmoniku, bio odbačen kao problematičan mladić, da je otišao i naučio svirati gitaru od teţaka po imenu Ike Zinnerman, zagonetna lika kojeg nema u povijesnim knjigama. Moţda zato što nije snimio nijednu ploču. Zacijelo je bio nevjerojatan učitelj. Oni koji su to znali kazali su da je Ike pokazao Robertu osnove sviranja na najbolji mogući način, te da je Johnson ostalo shvatio samostalno, da je uglavnom slušao ploče i s njih pokupio te pristupe. Još ih se moţe čuti, te izvorne ploče, te pjesme koje su Johnsonu posluţile kao prototipi za sve njegove. To ima više smisla. Johnson čak ima pjesmu s naslovom “Phonograph Blues”, u kojoj odaje počast gramofonu sa zahrĎalom iglom. John Hammond mi je rekao kako drţi da je Johnson čitao Walta Whitmana. Moţda i jest, ali to ništa ne objašnjava. Jednostavno nisam mogao zamisliti kako je to Johnsonov um mogao ulaziti u toliko mjesta i izlaziti iz njih. Kao da zna sve o svemu, čak uvrštava konfucijanske izreke gdje mu god odgovara. Nije ni osamljen ni beznadan ni sputan - ništa ga ne ograničava. Ma koliko veliki da su velikani bili, on ide još korak dalje. Ne moţe ga se zamisliti kako pjeva: “Washington je burţujski grad.” On to ne bi ni primijetio, a sve i da jest, to bi mu bilo nebitno. Više od trideset godina nakon toga osobno ću vidjeti Johnsona na snimci od osam sekundi koju su osammilimetarskom kamerom u mjestu Ruleville u Mississippiju, na ulici obasjanoj popodnevnim suncem, snimili neki Nijemci potkraj tridesetih. Neki su sumnjali u to da je na snimci zaista on, ali kad se osam sekundi uspori tako da traje valjda osamdeset sekundi, vidi se da je to doista Robert Johnson, neupitno - to ne moţe biti nitko drugi. Svira golemim, paukovskim rukama koje čarobno prebiru po ţicama njegove gitare. Oko vrata mu je stalak s usnom harmonikom. Ne izgleda uopće kao čovjek od kamena, nije napete ćudi. Izgleda gotovo djetinjasto, anĎeoska je prilika, najnevinija zamisliva. Na sebi ima bijeli laneni dţemper, traperice s naramenicama i neobičnu pozlaćenu kapicu kao Mali lord Fauntieroy. Nimalo ne izgleda kao čovjek kojemu za petama laje pakleni gonič. Izgleda imun na ljudsku stravu, a ti taj prizor gledaš u nevjerici. Za koju godinu napisat ću i otpjevati pjesme poput “It‟s All Right Ma (I‟m Only Bleeding)”, “Mr. Tambourine Man”, “Lonesome Death of Hattie Carroll”, “Who Killed Davey Moore”, “Only a Pawn in Their Game”, “A Hard Rain‟s A-Gonna Fall” i još neke slične. Da nisam onaj put otišao u Theatre de Lys i čuo baladu “Pirate Jenny”, moţda mi ne bi palo na pamet da ih napišem, da se takve pjesme uopće mogu napisati. Otprilike 1964. i ‟65. vjerojatno sam upotrijebio i pet-šest struktura blues pjesama Roberta Johnsona, nesvjesno, ali prije u pogledu lirskih prispodoba. Da nisam bio čuo tu ploču Roberta Johnsona tad kad jesam, vjerojatno bi stotine mojih stihova ostale zagušene - ne bih se osjećao dovoljno slobodan ni dovoljno uzdignut da ih napišem. Nisam bio jedini koji je naučio ponešto iz Johnsonovih skladbi. Johnny Winter, kočoperni teksaški gitarist roĎen par godina prije mene, preinačio je Johnsonovu pjesmu o gramofonu u pjesmu o televizoru. Johnnyju se pokvarila telka i nikako da pokaţe sliku. Robertu Johnsonu to bi se silno svidjelo. Johnny je, usput, snimio jednu moju pjesmu, “Highway 61 Revisited”, koja je i sama nastala pod utjecajem Johnsonovih djela. Čudno je kako se krugovi poveţu. Ni prije ni poslije nisam čuo ništa slično načinu na koji se Robert Johnson sluţio jezikom. Uza sve to, negdje usput me Suze takoĎer upoznala s pjesmama francuskog simbolističkog pjesnika Arthura Rimbauda. I to mi je bila bitna stvar. Naišao sam na jedno njegovo pismo s naslovom “Je est un autre”, što se prevodi kao “Ja je netko drugi”. Kad sam pročitao te pjesme, upalila mi se lampica. Imala je savršenog smisla. Da mi je bar netko to prije spomenuo. Sasvim je pristajalo uz Johnsonovu mračnu noć duše, Woodyjeve nabrijane propovijedi sa sindikalnih sastanaka i okvir koji daje “Pirate Jenny”. Sve je bilo u mijeni, a ja sam stajao na vratima. Uskoro ću se pridruţiti, posve nakrcan, potpuno ţiv i u punom pogonu. Samo, tad još nije bio kucnuo čas.

Lou Levy bio je samostalan u tvrtki Leeds Music Publishing onako kako je John Hammond bio samostalan u Columbia Recordsu. Ni jedan ni drugi nisu bili birokrati ili egomanijaci. Obojica su 103

potekla iz starijega svijeta, iz drevnijega poretka, s više znoja i psovki. Znali su gdje pristaju i imali petlje da stanu iza svojih uvjerenja, ma kakva ona bila. Nisam ih htio iznevjeriti. Koje god da si snove imao, takvi ljudi mogli su ti pomoći da ih ostvariš. Lou je isključio magnetofon i upalio nekoliko svjetiljaka. Pjesme koje sam mu snimao bile su tako različite od onih velikih swingerskih balada na koje se naviknuo. Spuštala se noć. Jantarna su svjetla sjala s prozora preko puta ulice. Ledena je susnjeţica udarala o bok zgrade kao o čelične bubnjeve. Kroz prozor je izgledala poput dijamanata u crnome baršunu. Iz susjedne se sobe čulo kako Louova tajnica hitrim koracima odlazi čvrsto zatvoriti uredski prozor. Louova tvrtka neće objaviti nijednu od mojih najboljih pjesama. Al Grossman se pobrinuo za to. Grossman je bio utjecajni menadţer u Greenwich Villageu. ViĎao me i prije, ali malo je mario za mene. Nakon što je objavljena moja prva ploča kod Columbije, došlo je do vidne promjene u njegovim nastojanjima da me zastupa. Prihvatio sam priliku jer je Grossman imao niz klijenata i svima je nalazio posao. Kad me počeo zastupati, prije svega me htio izvući iz onog mojeg ugovora s Columbia Recordsom. Meni je to bilo preseravanje. Grossman me obavijestio da još nisam navršio dvadeset jednu godinu kad sam potpisao ugovor, pa sam prema tome bio maloljetnik, i stoga je ugovor bezvrijedan i ništavan... da bih trebao otići u sjedište Columbije, razgovarati s Johnom Hammondom i reći mu da je moj ugovor nezakonit te da će Grossman svratiti da ispregovara novi. Jasno. Otišao sam posjetiti gospodina Hammonda, ali nipošto nisam kanio tako postupiti. Ne bih to učinio ni da mi je ponudio pravo bogatstvo. Hammond je imao vjere u mene i stao je iza te vjere, dao mi priliku da počnem na svjetskoj sceni, pa nitko, čak ni Grossman, nije imao udjela u tome. Nije bilo šanse da se usprotivim njemu za Grossmanov račun, ni za milijun godina. Ipak, znao sam da valja popraviti ugovor, pa sam ga otišao posjetiti. Već na spomen Grossmanova imena, praktički je dobio srčanu kap. Nije mu bio drag, rekao je da nema prljavijeg igrača od njega i da mu je ţao što me Grossman zastupa, premda je rekao da će me i dalje podupirati. Hammond je rekao da bismo trebali učvrstiti to stanje ugovorom sada i odmah, prije nego što se to pretvori u neodgodiv problem, pa smo tako i postupili. Došao je novi pravni savjetnik izdavačke kuće i Hammond me upoznao s njim. Izradili smo dopunu starome ugovoru i ja sam ga potpisao na licu mjesta, sada kao dvadesetjednogodišnjak. Taj mladi savjetnik izdavačke kuće bio je perspektivni Clive Davis. Clive će preuzeti upravu nad cjelokupnim Columbia Recordsom 1967. godine. Poslije, kad sam rekao Grossmanu što sam učinio, praktički je pomahnitao. “Ma što ti pada na pamet?” rekao je. Nije takvo što očekivao. Grossman me ipak izvukao iz ugovora s Leeds Musicom. Smatrao sam da taj sporazum nije zaista bitan, da me Lou Levy nije istinski otkrio i da ništa ne moţe učiniti s mojim pjesmama - barem ne s tadašnjima. Pri tom raskidanju ugovora Grossman mi je dao tisuću dolara i rekao da odem posjetiti Loua Levyja, da mu dam novac i kaţem da ţelim isplatiti svoj ugovor i raskinuti ga. Tako sam i postupio, a Lou mi je vrlo rado izašao u susret. “Jasno, sinko”, rekao je. I dalje je pušio onu prokletu cigaru. “Ima nečeg jedinstvenog u tvojim pjesmama, ali ne mogu točno odrediti o čemu se radi.” Dao sam Louu onih tisuću dolara, a on mi je vratio ugovor. Grossman me poslije priključio tvrtki Witmark Music, izdavačkoj kući staroga kova - pojmu Tin Pan Alleyja, koja je izdavala standarde “When Irish Eyes Are Smiling”, “The Very Thought of You”, “Jeepers Creepers” i nebrojene druge velike pjesme. Moja se sudbina neće očitovati tu u Leeds Musicu, ali nije bilo načina da to znam u trenucima kad sam svirao svoje rane pjesme u onaj magnetofon. Nakon što je Lou čuo moju obradu Guthriejeve pjesme, upitao me jesam li ikada napisao neku o igračima bejzbola. Rekao sam mu da nisam, a on mi je rekao da ima igrača vrijednih pjesme. Lou je bio fanatik za bejzbol i napamet je znao statistike raznih igrača. Na jednoj od uokvirenih fotografija na ormariću stajao je rame uz rame s Fordom Frickom, povjerenikom za bejzbol. Na drugoj je bio na dobrotvornoj večeri i sjedio za stolom s Claire Ruth, Babeovom udovicom. Znao je štošta o igri i upitao me jesam li ikada čuo za Paula Wanera. Lou je rekao da je Paul bio udarač koji je bio u stanju opaliti lopticu natrag u igrača brzinom od dvjesto pedeset kilometara na sat i razbiti mu lice. Tako je bio precizan. Suparnički su se bacači bojali nabaciti lopticu odozgo, a to je mogao i Ted Williams... bacači bi radije bacili lopticu u tribine nego da se izloţe mogućnosti da pogode i 104

jednoga od njih. Lou nije podnosio home-run loptice, smatrao ih je najdosadnijim vidom igre... rekao je da traţi povrat novca kad udarač to izvede. Sve to je govorio dok je pućkao veliku cigaru i ispunjavao prostoriju bezobličnim oblacima. Nisam naročito pratio bejzbol, ali ipak sam znao da se Roger Maris, igrač Yankeesa, upravo sprema oboriti rekord Babea Rutha u broju home-runova, a to je nešto značilo. Maris je bio iz Hibbinga u Minnesoti, da ne povjeruješ. Naravno, ondje nikad nisam čuo za njega, nitko nije. Samo, sad sam puno slušao o njemu, kao i ostatak zemlje. U nekom pogledu vjerojatno sam se ponosio time što smo iz istog mjesta. I drugi iz Minnesote bili su mi bliski. Charles Lindbergh, letač koji je dvadesetih godina prvi bez prekida preletio Atlantik. Bio je iz Little Fallsa. F. Scott Fitzgerald, potomak Francisa Scotta Кеуја, autora stihova himne “The StarSpangled Banner”, koji je napisao roman Veliki Gatsby, bio je iz St. Paula. Fitzgeralda su zvali “prorokom doba jazza”. Sinclair Lewis bio je prvi Amerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu za knjiţevnost. Lewis je napisao roman Elmer Gantry i bio majstor apsolutnog realizma, izumio ga je. Potjecao je iz Sauk Centera u Minnesoti. A tu je bio i Eddie Cochran, jedan od prvih genija rock „n‟ rolla, rodom iz Albert Leeja u Minnesoti. Domaći sinovi - pustolovi, proroci, pisci i glazbenici. Svi su oni bili iz North Countryja. Svaki je slijedio vlastitu viziju, nije ga bilo briga što pokazuju slike. Svaki bi od njih shvatio za čim teţe moji nemušti snovi. Osjećao sam se kao jedan od njih ili kao svi oni zajedno. Scena folk-glazbe bila je poput raja koji sam morao napustiti, kao što je Adam morao napustiti rajski vrt. Bila je jednostavno presavršena. Za nekoliko godina udarit će oluja teških sranja. Buknut će plamenovi. Gorjet će grudnjaci, regrutacijske kartice, američke zastave, a i mostovi - svi će sanjati o tome da se nametnu. Psiha nacije će se promijeniti i u mnogo načina postati poput Noći živih mrtvaca. Put odatle bit će opasan, a ja nisam znao kamo će me odvesti, ali svejedno sam pošao njime. Čudan će se svijet otkriti dok budem njime išao, gromovnički svijet kome munje palucaju po obodu. Mnogi su ga krivo shvatili i nikad ga potom nisu shvatili kako treba. Ja sam ušao ravno u njega. Bio je širom otvoren. Jedno je bilo jasno: ne samo da ga nije vodio Bog nego ga nije vodio ni vrag.

105