Esej Za Maturu (1)

ESEJ http://www.mojamatura.net/hrvatski-jezik/1822-kako-uspjeno-napisati-esej-na-dravnoj-maturi OVO OBAVEZNO PRESLUŠATI!

STRANICA ZA POMOD PRI PONAVLJANJU LEKTIRA https://sites.google.com/site/mojamucionica/drzavna-matura/lektira-za-esej

1.ALBERT CAMUS- STRANAC http://lektire-cipiripi.blogspot.com/2011/06/stranacalbert-camus.html

Primjer eseja Albert Camus koji pripadan egzistencijalizmu dobitnik je Nobelove nagrade za knjiţevnost 1957. godine i pisac romana "Stranac". Ovo djelo nastalo je 1942. godine u razdoblju kasnog modernizma i prvoj fazi Camusovog stvaranja, fazi apsurda. Tu fazu karakterizira prihvaćanje besmisla ţivota i nalaţenje sreće u istome. Glavni lik ovoga romana, činovnik Mersault, tehnikom je redukcije, postupkom suvremene knjiţevnosti, sveden na osjetilno, elementarno. Rečenice su kratke i jasne, a stil hladan. "Stranac" je podijeljen u dva dijela, a ponuĎenim ulomkom završava prvi koji prati Mersaultov ţivot do ubojstva Arapina. Glavni je junak lišen suvišnih emocija, pasivan i nezainteresiran čak i za stvari usko povezane s njim. Ţivot prihvaća onako kako dolazi, a zadovoljstvo pronalazi u malim stvarima. Za razumijevanje njegovog karaktera vaţan je utjecaj osjetilnog svijeta pa su tako opisi vremenskih uvjeta i prirode slikovitiji. U vezi s ljubavnicom Marie uţiva u njenom mirisu, dodirivanju njenog tijela, zvuku njenog smijeha, a smatra kako ih izvan njihovih tijela ne veţe ništa. Ne ignorira fizičke potrebe u situacijama u kojima se to očekuje pa tako spava i pije bijelu kavu na majčinom bdijenju, smeta ga sunce na njenom sprovodu : "Sunce je peklo isto onako kao i onoga dana kad smo pokopali mamu(...)". To isto sunce igra ključnu ulogu u ubojstvu Arapina premu kojemu, sukladno njegovom karakteru, nije gajio nikakve osjećaje niti imao mišljenje o njegovom sukobu s Raymondom. Omamljen suncem gubi jasnu sliku : "Taj zastor od suza i soli zasjeni mi oči." , osjeća se ugroţenim : "Svjetlo sijevnu na čeliku i kao da me duga svjetlucava oštrica pogodi u čelo." i ispaljuje pet hitaca u Arapina. Četiri metka kojima je pucao u već nepomično tijelo odredit će njegovu sudbinu : "Bijahu to kao četiri kratka udarca kojima sam pokucao na vrata nesreće.". Taj čin će na sudu posluţiti da ga se prikaţe bezosjećajnom i emocionalnom nakazom. Naslov romana simbolizira otuĎenost glavnog junaka od društva i svijeta u kojemu ţivi. Ne vjeruje u Boga, a kao što tvrde na suĎenju, ne priznaje najbitniji zakon ljudskog društva i ne poznaje osnovno djelovanje ljudskog srca. Iščekujući smrtnu kaznu odbija svećenika, a iznerviran njegovom upornošću u naletu bijesa spoznaje apsurd ljudskog postojanja i prihvaća ga. Osjeća potpunu ravnodušnost spram svijeta, onakvu kakvu i svijet osjeća prema njemu. Lišen nade shvaća da je je svejedno umre li sada ili za mnogo godina jer sve čeka ista sudbina i svi ţivoti vrijede jednako. Iako zna da je stranac u ovome društvu, time mu se pribliţuje. U svjetlu nove spoznaje osjeća sreću i iščekuje smrt. U društvu koje od početka svoga postojanja traga za smislom, višim ciljem i racionalnim objašnjenima, prihvaćanje Mersaultovog načina ţivota značilo bi i prihvaćanje besmisla. Jednostavnije je osuditi pojedinca nego prihvatiti zabludu u kojoj društvo ţivi, tako da će Mersault zauvijek ostati stranac. 2. primjer

Albert Camus francuski je romanopisac, dramatičar i esejist roĎen u Alţiru. Pripada razdoblju kasnog europskog modernizma i predstavnik je knjiţevnog pravca egzistencijalizma. Knjiţevno stvaralaštvo podijeljeno mu je u dvije faze: fazu apsurda i fazu pobune. Za prvu fazu karakteristično je da se prihvaća besmislenost ţivota, dok se druga faza javlja kao opreka prvoj. U njoj se počinje promišljati i uspostavljati ţivotni smisao. Za svoje knjiţevno stvaralaštvo dobio je 1957. godine Nobelovu nagradu za knjiţevnost. Navedeni ulomak pripada romanu Stranac koji nastaje u prvoj fazi Camusovog stvaralaštva. U kontekstu romana navedeni ulomak pripada zapletu u kojem glavni junak ubija Aarapina. Glavni junak ovog romana je mladi činovnik Mersault koji predstavlja stranca sebi i svijetu. Na sve situacije u ţivotu reagira ravnodušno, ne iskazuje nikakve emocije te se u potpunosti razlikuje od društva. Na početku roman umire mu majka, iako je sasvim logično da smrt pogaĎa ljude, on i na taj dogaĎaj ostaje ravnodušan. Nakon majčine smrti nastavlja sa svojim ţivotom zabavljajući se kao da se ništa i nije dogodilo. No jedan sasvim običan izlet na koji kreće s djevojkom Marijom i prijateljem Raymondom, uvest će pomutnju u njegov ţivot. Na izletu Mersault igrom slučaja postaje ubojica Arapina koji njemu osobno nije ništa skrivio, zbog učinjenog djela ne osjeća nikakvu griţnju savjest. Hladnokrvno nakon prvog hica ispaljuje još 4 u beţivotno tijelo Arapina. Glavni uzrok kojeg on navodi i koji ma neki način opravdava svoj čin jest prevelika sunčeva svijetlost koja mu je udarala u čelu: „Osjećao sam samo udarce sunca po svom čelu…“. Mersault i nakon toga ostaje ravnodušan, njegova ga ravnodušnost i ponašanje čini strancem. Smatra da je ţivot besmislen i ne prihvaća ţivot kakvog nameće društvo. Roman stranac pripada suvremenoj knjiţevnosti što je vidljivo po obradi romana. Roman je temeljen na psihi glavnog junaka što je temeljna odrednica modernog romana. Radnja roman zapravo se odvija u psihi glavnog junaka kroz koju nas autor vodi. Ubojstvo Arapina simbolički je zapravo i završetak njegovog ţivota jer je zbog toga osuĎen na smrtnu kaznu. Za vrijeme dok je boravio u zatvoru razmišlja o svom smaknuću te odbija svećenika. Ne vjeruje u Boga i smatra da mu on ne moţe pomoći. Iz navedenog djela zaključujem da je bit filozofije egzistencijalizma prihvaćanje besmislenosti ţivota što prihvaća i Mersault. Po mom mišljenju Mersault je izgubljen u vlastitom ţivotu, nema se snage boriti s problemima koje mu donosi ţivot što je i glavni uzrok takvog njegovog završeka. Čovjek uvjek u ţivotu mora imati neki cilj i smisao zbog kojeg postoji i kojem teţi.

Albert Camus je francuski knjiţevnik kasnog modernizma,a predstavnik je i knjiţevnog pravca koji je nastao pod utjecajem filozofije egzistencijalizma.Imao je više faza stvaranja,a svoje najznačajnije djelo roman Stranac stvara u svojoj prvoj fazi-fazi apsurda.Camus u toj fazi ţeli prikazati svoje viĎenje o besmislenosti ţivota.U ovome eseju namjeravam objasniti pod kakvim utjecajem Mersault u drugom dijelu romana bezrazloţno ubija Arapina,što je opisano u navedenom ulomku. Mersault,obični bankovni činovnik,ţivi ravnodušnim načinom ţivota te se osjeća otuĎenim od ostatka svijeta.Prilikom jednog druţenja Mersaulta,njegove djevojke Marije,prijatelja Raymonda,Massona i njegove ţene na plaţi izbija svaĎa izmeĎu Mersaulta i Raymonda i dvojice Arapina.Isprva ta svaĎa izgleda bezazleno,no ubrzo preraste u nešto neočekivano.Kada se Mersault pribliţio Arapinu,on je izvadio noţ i pokazao ga na suncu.To je bio jedan od motiva koji su naveli Mersaulta na grozan čin.Tijekom te svaĎe nije se mogla primijetiti Mersaultova mrţnja prema Arapinu,on je htio otići sa mjesta na kojem se našao u trenutku svaĎe:„Pomislih da treba samo da se okrenem pa da se ovo svrši.",no tada dolazi do velikog preokreta:„Ali na leĎa mi se bio navalio

cijeli šal ustreptao od sunca.",velika vrućina negativno je utjecala na njega.Camus pod utjecajem solarnog motiva ţeli prikazati da je sunce probudilo ono najgore u Mersaultu. „Zapahnu me teţak i vreo dah mora.", „Napeh se svim svojim bićem i ruka mi se zgrči na revolveru.Otpona popusti,dotaknuh glatki trbuh draška i tada sve poče...".On je izvadio pištolj i zapucao na Arapina četiri puta: „Bijahu to kao četiri udarca kojima sam pokucao na vrata nesreće." Njegovim ubojstvom Mersaultov ţivot se mijenja.Društvo ga je osudilo,ali ne zbog toga što je ubio čovjeka,već društvo kritizira ljude koji se ne ponašaju prema odreĎenim društvenim konvencijama.On je već na majčinom sprovodu pokazao svoju pravu narav,činilo se kao da mu je svejedno,kao da je to još samo jedan običan dan u njegovom ţivotu,a ne da više nema osobe koja mu je podarila ţivot.Upravo takvo ponašanje,koje je prisutno kod Mersaulta,društvo ne razumije i ne prihvaća. Jednaki stav o ţivotu imaju i mnogi ljudi u današnje vrijeme.Mnogo njih se ne osjeća prihvaćenima,nego poput Mersaulta,˝˝strancem˝˝ u društvu.Iako isprva Mersault govori kako ne vjeruje u Boga(što saznajemo iz njegova razgovora sa svećenikom),da ne vidi smisao ţivota,on se mijenja kada ga osude na zatvorsku kaznu te ţeli imati ljude oko sebe.Izgleda da ipak svaki čovjek pred svoju smrt pokazuje svoju drugu stranu.Mersault pokazuje kako je i on samo biće koje se boji za budućnost svoje egzstencije.

2. Milutin Cihlar Nehajev- Bijeg Primjer eseja

Milutin Cihlar Nehajev, Bijeg U ovom ću eseju obraditi najbolji roman hrvatske moderne Milutina Cihlara Nehajeva: "Bijeg". Naslov romana simbolizira bijeg glavnog junaka Đure u neki svoj imaginarni svijet, simbolizira cjeloţivotno bjeţanje pred svim bitnim komponentama ţivota. Đuro Andrijašević se upustio u melankolično i depresivno razmišljanje jadikujući sam nad svojim ţivotom: "Gadan, tuţan bio je moj ţivot. A tko je kriv? Mislio sam o tom - i nisam riješio zagonetke.". Nije on pogriješio samo u tome, njegova najveća greška je što traţi krivca svugdje oko sebe, a ne u sebi. Prema njegovom razmišljanju svi su ostali krivi za njegove muke, svi ostali mu kroje sudbinu, a on jadan ţivi u nemogućnosti da išta promjeni kako bi mu ţivot krenuo na bolje:" tko je kriv? ... Jesu li ljudi oko mene – taj mali grad, zloban i sitničav? Je li alkohol, sanjarenje, slabost ţivaca, bolest duše? ". TakoĎer Đuri ono suočavanje sa situacijama završava predajom, odustajanjem, nedovoljna motivacija u njemu izaziva u takvim trenucima ravnodušnost zbog koje će poslije ţaliti i plakati nad sobom: "Prvi boj - i ja poloţih oruţje. Nije dobar znak. Kako sam samo staru psovao one večeri u mislima!". Ţivot mu je isprva išao donekle glatko, studirao je u Pragu, imao ţenu za koju se nakon studija trebao oţeniti, no sve to prekida smrt njegova oca koja mu preokrene ţivot naopako, natjera ga da se vrati iz Praga i počne brinuti sam za sebe, a on se pod svom tom silom odgovornosti slama i u najgorem trenutku draga mu nemogavši ga više čekati odlazi sa drugim. To ga baca na dno i počinje se opijati, kukati i jadikovati. Opustivši se u depresivno raspoloţenje izlaz vidi u "bjegu", ali ovaj put u bjegu u smrt. Još neki navodi koji opisuju Đuru kao depresivca i pesimista: "Ne znam, ne znam. Samo ćutim: valja svršiti. Valja pobjeći do kraja...", "Bjeţao

sam i od sebe, ne hoteći vidjeti kako propadam; opijajući se, samo čekajući konac.". Obiljeţja zbog kojih ovaj roman svrstavamo u modernu su detaljna psihološka analiza glavnog junaka Đure, unutarnji monolozi, ulomci iz njegova dnevnika i defabularizacija. Đuro nikako nije lik svrstan samo kako bi opisao onaj stil i razdoblje. On je lik kojeg jako često moţemo susresti u današnjem ţivotu. Svima su njihovi ţivoti najteţi, nitko nema vremena za saslušat onog drugog, a prepuštanje ţivotu bez suočavanja s problemima i kretanje linijom manjeg otpora karakteristike su gotovo svake druge, ako ne i svake osobe na svoj naćin u današnjem svijetu.

http://lektire-cipiripi.blogspot.com/2011/05/bijegmilutin-cihlar-nehajev.html

3. Dostojevski

– Zločin i Kazna

Primjer eseja Ovim esejom obradit ću djelo "Zločin i kazna" i ulomak iz istog. Djelo je napisao Fjodor Mihajlovič Dostojevski, a svrštavamo ga u djela visokog ruskog realizma. Sam pisac je i tvorac modernog psihološkog romana u kojem se detaljno opisuje tmuran velegrad i usamljenost pojedinca u njemu. Roman "Zločin i kazna" nosi realistička i modernistička obiljeţja. Za realistička obiljeţja bitno je napomenuti da su to teme društvenog uspjeha, zanimljiva i napeta fabula te socijalnopsihološka motivacija likova, dok od modernističkih obiljeţja prepoznajemo temu otuĎenja i potrage za identitetom. Zadani ulomak smještamo pred kraj romana gdje Raskoljnikov priznaje Sonji što je učinio te to uz njenu podršku odlazi priznati policiji. Kroz cijeli ulomak proteţe se mučno Raskoljnikovo priznanje Sonji koja ostaje zaprepaštena i izvan sebe, a i u jednom trenutku i Sonji postane loše: "Sonja pojmi koliko se on muči...I njoj se zavrti u glavi.". Sonja i sama kao nemoralna ţena nije pokolebala Raskoljnikova jer je i on sam kanio priznat sve policiji. Ona mu je samo pruţila potporu u tom naumu i bila mu oslonac, a kasnije kada je došlo do sluţenja kazne u Sibiru mu je pruţila ljubav i utjehu. Največa ljutnja Raskoljnika prema samome sebi prikazana je ovim citatom:"Samo sam jednu običnu gnjidu ubio, Sonja, beskorisnu, odvratnu, štetnu gnjidu.". Raskoljnikov tek tim riječima spoznaje kako ta ţena nije zasluţila ubojstvo jer su njegova patnja, bol, strah i ţivci puno vrijedniji od njena ţivota. Nakon priznanja riječima "Ja sam dakako ubio babu", Raskoljnikov vodi tešku nutarnju borbu u sebi, zorno prikazanu ovim riječima:"Oči su mu gorjele kao u groznici. Samo što nije počeo buncati; na usnama mu titrao nemiran osmijeh...". Prikazana ţar ljutnje u očima, ali u drugu

stranu prikaz osmjeha kao neki pobjedonosni izraz su argumenti koji upućuju na Raskoljnikov nemir u duši, na njegovo dvoumljenje jeli učinio pravu ili lošu stvar tim ubjstvom. Roman se takoĎer moţe podjeliti na dva glavna djela koja prikazuju dva različita stanja svijesti glavnog junaka. U početku to je student koji jedva spaja kraj s krajem i ostaje u dugovima kod nepoštene ţene te mu se raĎa ideja kako bi on mogao ubit tu ţenu i učinit dobro večini ljudi koje ona maltretira:"Što je jedno zlo naspram tisuću dobrih djela". Tako se u tom prvom djelu Raskoljnikov sam u sebi dvoumi, učiniti ubojstvo ili ne, te napokon skuje plan i ubije babu. Nakon ubojstva dogaĎa se ogroman preokret u njegovu ţivotu prikazan iscrpljenošću, buncanjem te prikazom teško provedenih nočnih sati u nemirnom snu. Na kraju valja istaknuti da čovjeka za svako loše djelo doćeka kazna. Ništa nebi trebalo radit brzopleto i ne razmišljajući, jer svaki naš pokret dobar ili loš ima isto tako dobre ili loše posljedice koje će nam kad tad doći na naplatu. Za svaki problem postoji i njegovo riješenje, a krećući se linijom manjeg otpora stvaramo sebi ugodnu sadašnjost, ali i problematičnu budućnost.

Odličan primjer eseja http://drzavna-matura.com/index.php?topic=2537.0;viewresults http://sjedi5.hr/content/533-zlocin-i-kazna-fjodor-mihajlovic-dostojevski-lektire-

4. Dundo Maroje-Marin Držić

Marin Drţić: Dundo Maroje Marin Drţić, najznačajnije stvaralačko ime hrvatske renesanse, napisao je brojne drame po uzoru na Plauta te ostale antičke pisce. Tirena, Novela od Stanca, Skup i Tripče de Utolče samo su neka od brojnih djela ovog dubrovačkog pisca koji, poštujući Aristotelovo pravilo o trojnom jedinstvu prikazuje dubrovačku sredinu te nerijetko i svoje stavove preko nekih likova. Dundo Maroje, eruditna komedija u pet činova, progovara o Dubrovniku i odnosu pučana i dubrovačke aristokracije. Ovaj dubrovački pisac poštuje brojna renesansna obiljeţja: okretanje čovjeku odnosno antropocentrizam, iskorištavanje prilika i hedonizam. Pometov monolog kojim počinje drugi čin ove komedije smještene u Rimu, proizašao je iz prethodnih dogaĎaja gdje je Pometu sreća, kao i inače, bila naklonjena. Maru, glavnom konkurentu njegovom gazdi Ugi Tudešku u osvajanju Laurinog srca, došao je otac, Dundo Maroje, jer troši njegov novac umjesto da kupuje tkaninu i stekne bogatstvo. Pomet, lik intriganta, ovdje vidi mogućnost da okrene fortunu u svoju korist te da kurtizana Laura postane Ugova, što na samom kraju i ostvaruje, nakon brojnih intriga i zapleta. Pometov monolog prikazuje renesansni način razmišljanja, stoga je on renesansni lik kojeg moţemo nazvati i Drţićevim alter egom zbog očitih sličnosti u razmišljanju pisca i lika. Poznavajući piščev način ţivota i stvaranja, uviĎamo još jednu sličnost s Pometom, slugom koji uz malo sreće na kraju postaje plemić. U monologu Pometa vidimo ako snalaţljivog čovjeka koji smatra da nije sve u novcima, moći i slavi, jer postoje mnogi ljudi koji to posjeduju, a nisu sretni, poput njegovog gazde Uga. ,,Nije ga imat dinar, er vidim mnoge s dinarmi potištene.“ On govori kako se treba znat snaći i prilagoditi okolnostima i situacijama koje nam ţivot donosi, a onda kasnije uţivati. ,,Trijeba je bit pacijent i ugodit zlu bremenu, da se pak dobro brijeme uţiva.“ TakoĎer, iz navedenog monologa saznajemo da Pomet nije obrazovan, govornom karakterizacijom Drţić ovog renesansnog lika gotovo ismijava u njegovim izjavama gdje

pogrešno izgovara latinske poslovice, kao na primjer triunfus caesarinus. Pometovo cijelo ime glasi Pomet Trpeza što je očiti dokaz uţivanja u hrani i hedonizma za koji se zalaţe. Naime, Pomet je sretniji od svog gospodara Uga Tudeška jer, iako neobrazovan, siromašniji i niţeg staleţa, on se zna ,,akomodavat“ odnosno iskoristiti situaciju te ne plače nad svojom sudbinom, već se hrabro bori za fortunu. Marin Drţić u ovoj komediji navodi dva prologa od kojih je vaţniji onaj koji vodi negromant Dugi Nos. On dijeli ljude na ljude nazbilj i ljude nahvao. Ljud nazbilj su dobri, pošteniimaju karakteristike Pometa, a ljudi nahvao su pijanice, loši i iskvareni kao i njegov gospodar Ugo. Drţić u djelu ne kritizira samo bogate ljude, vlastelu, on kritizira cijelu dubrovačku aristokraciju koja je sve što ima (novac, ime, staleţ) dobila roĎenjem, a ne vlastitim zaslugama te on poziva na urotu, odnosno svrgavanje takve vlastele što saznajemo iz njegovih pisama toskanskom vladaru Cosimu de Mediciju, a istu namjeru prepoznajemo i u Pometu koji preobučen u plemića govori Maru da visoka mjesta nisu namijenjena lošim ljudima, to jest, ljudima nahvao. Iako je drama prikazana u renesansi, točnije 1551. godine, ona progovara o svjetovnim problemima, to jest o problemima koji su bili aktualni tada, no koji su aktualni i danas te će uvijek biti prisutan problem u ljudskom društvu. Nezadovoljstvo graĎana, u ono vrijeme pučana, zbog vlasti uvijek će biti prisutno, zato je ovo djelo i danas aktualno te kao što je Drţić kroz zavjesu intriga i zapleta koji su se dogaĎali u Rimu prikazao probleme Dubrovnika, tako i danas to djelo alegorično moţemo smjestiti u bilo koji grad ili drţavu. I sam Pomet kaţe: ,, Kralj je čovjek od ljudi, koji umije vladat.“, a takvi su zaista rijetki.

http://www.lektireonline.com/lektire.php?id=48 http://blog.dnevnik.hr/lektiregim/2010/08/1628172873/dri-dundo-maroje.html http://hr.wikipedia.org/wiki/Dundo_Maroje Marin Drţić: Dundo Maroje Drugi čin, prvi prizor Renesansni komediograf Marin Držić, poznat i pod nadimkom Vidra rođen je u dubrovačkoj pučkoj obitelji. Kao što je tipično za razdoblje renesanse piše djela na narodnom jeziku, uzor pronalazi u antičkim piscima i čovjeka stavlja u središte radnje. Najpoznatiji je po svojim djelima „Dundo Maroje“, „Skup“ i „Novela od Stanca“. U djelima često prikazuje dubrovačku sredinu i preko likova svoje stavove. Djelo Dundo Maroje, po književnom rodu je drama,a po vrsti komedija, pisana u pet činova u prozi, sadrži dva prologa od kojih je za razumijevanje djela posebno važan prolog negromanta Dugog Nosa. On objašnjava postanak ljudi nahvao i nazbilj te njihovo miješanje. Ljudi nahvao su zli, pokvareni i nesposobni ljudi,a nazbilj su plemeniti, sposobni i snalažljivi ljudi koji znaju okrenuti sreću u svoju korist. Postupno u djelu saznajemo kako su zapravo, suprotno od očekivanja, gospodari ljudi nahvao a sluge ljudi nazbilj. Komedija je pisana na štokavskom narječju 16. Stoljeća, česti su talijanski izrazi(fate largo – odmaknite se) i latinske poslovice. Pomet je sluga Uga Tudešaka. Ugo je zaljubljen u kurtizanu Lauru te ju pokušava osvojiti poklonima i skupim stvarima, on je primjer ljudi nahvao. Suprotno od njega Pomet Laurinu sluškinju Petrunjelu polako osvaja narodnim poslovicama i lijepim riječima. On pomaže svom gospodaru jer će imati koristi od toga. Ako Laura bude s Ugom, on će moći biti sa Petrunjelom. Radnja se odvija u Rimu u 16. Stoljeću. Budući da je djelo renesansna komedija ima sva obilježja tog razdoblja: uzor je antički, pojedinac je u središtu a tema je svjetovna i bliska svakodnevici. U djelu se mogu vidjeti tipične renesansne antiteze mlado – staro, gospodari - sluge, i motivi novca i sreće. I danas je u književnim djelima čest motiv novca i njegovog utjecaja na život i našu sreću, često se postavlja pitanje je li novac stvarno toliko bitan koliko mnogi misle. Pomet je u djelu prikazan kao optimističan i snalažljiv čovjek. U ulomku koji prikazuje Pometov monolog, on je prikazan pravim renesansnim čovjekom. Smatra da nije sve u novcima, moći i slavi, jer te stvari ne znače uvijek sreću: „ Nije ga imat dinar, er vidim mnoge s dinarmi potištene…“ , već treba biti snalažljiv i prilagoditi se okolnostima, te onda kasnije uživati: „ Trijeba je bit pacijent i ugoditi zlu bremenu, da se pak dobro brijeme uživa.“ To je zapravo Pometova životna filozofija, da samo mudar i domišljat čovjek može iskoristiti svaku priliku da pobijedi nesposobne, odnosno samo takav pojedinac može okrenuti sreću(Fortunu) u svoju korist. On nije učen čovjek iako se tako pokušava prikazati govoreći razne latinske poslovice koje vrlo često izgovara krivo(triunfus caesarinus), ali je inteligentan i mudar te zna kako okrenuti stvari u svoju korist. Pometove

osobine nisu jasno navedene u djelu već o njima saznajemo i njegovih monologa i postupaka. On je zapravo taj koji čini većinu zapleta,jer svojom sposobnošću da prilagodi razne situacije svojim potrebama, određuje u kojem će smjeru radnja ići. Djelo je i danas aktualno upravo zbog Pometova razmišljanja. Danas također ljudi žele uživati i jednostavno biti sretni, podnose loše dane jer znaju da će nakon njih sigurno doći prilika za uživanje. Zanimljivo je čitati djelo zbog autorova posebnog razvijanja radnje, ne znamo što možemo očekivati, a budući da je djelo komedija uvijek nas može nasmijati.

5. Gustave Flaubert- Gospođa Bovary Sadržaj: http://www.lektire.me/prepricano/gustave-flaubert-gospodja-bovary_74 http://sjedi5.hr/content/377-gospoa-bovary-gustave-flaubert-lektire-

Primjer eseja GospoĎa Bovary - esej Gustave Flaubert jedan je od najpoznatijih predstavnika francuskog realizma. Njegovo najpoznatije djelo je roman GospoĎa Bovary. Realizam je pravac koji se u europskoj knjiţevnosti javlja 1830. i traje do 1870. Karakteriziraju ga detaljni opisi prostora i likova, prikaz društva i sveznajući pripovjedač. Dominantna knjiţevna vrsta je roman kojemu odgovara uloga "zrcala stvarnosti". Glavni lik djela je Ema Bovary, mlada ţena iz francuske provincije kronično nezadovoljna vlastitim ţivotom. Čitajući ljubavne romane još kao djevojčica izgradila je potpuno iskrivljenu sliku o svijetu i ljubavi. To je počela shvaćati nakon što se mlada udala za liječničkog pomoćnika Charlesa. Postala je obična domaćica uz prosječnog muţa. Iako je Charles voli i u materijalnom smislu uspjeva zadovoljiti njezine neskromne potrebe, Emi nedostaje ljubavi i romantike. Neprestalno pokušava zavesti i šarmirati svog supruga no on, srameţljiv po prirodi, ostaje ravnodušan. Zato Ema vrijeme provodi razmišljajući o prošlosti. Svoj brak smatra pogreškom što opisuje rečenicom "Boţe moj, zašto sam se udala". Pita se bi li moţda našla boljeg supruga i bi li je ţivot odveo u velegrad, daleko od doasdne provincije. Uvjerena je kako zasigurno zasluţuje više od onoga što ima. Njezina čeţnja za visinama, odnosno ţelja za ulogom boljom od one koju joj je sudbina namijenila poznata je kao bovarizam. Kako bi što bolje prikazao Emino unutarnje stanje, pisac ga opisuje jednakom preciznošću kao i njezin vanjski izgled te prostore. Zato je djelo okarakterizirano kao najbolji roman psihološkog realizma. Sam Flaubert je izjavio kako umjetnik u svojim djelima mora biti poput Boga u svemiru - svugdje prisutan a nigdje vidljiv. To moţemo protumačiti kao piščevu ulogu svjedoka vremena. Njegova je zadaća vjerno opisati mjesto radnje i društvene prilike ali , u ovom slučaju, i unutarnja proţivljavanja glavne junakinje. Tipizacija likova je takoĎer prisutna. Emu Bovary moţemo odrediti kao tip nezadovoljne provincijalke. Kompozicijske su faze izostavljene kako bi se što bolje dočaralo jednolično protjecanje ţivota. Iako je u romanu prikazana pojedinačna sudbina, danas je teško pronaći čovjeka koji se , barem djelomično, ne moţe identificirati sa glavnom junakinjom. U ljudskoj je prirodi shvaćanja kako zasluţujemo najbolje, ili barem bolje od postojećeg. Pitanje je samo koliko smo daleko spremni ići i što smo sve spremni napraviti da dobijemo ono što mislimo da nam pripada. Ipak, roman nas upozorava da uspjeh nije zagarantiran i da bismo se, prije no što išta poduzmemo, trebali zapitati zasluţujemo li uopće i ovo što imamo.

6.Johan Wolfgang Geothe-Patnje mladog Werthera

Sadrţaj: http://www.lektire.me/prepricano/johann-wolfgang-goethe-patnje-mladog-werthera_43 http://www.lektireonline.com/lektire.php?id=128 Usporedba U ovom eseju (ne treba napominjati da pišeš esej, iz teksta se mora vidjeti da to jest esej)usporediti ću (G: t ću) ulomke iz najboljeg (Koliko pročitanih romana iz hrvatske moderne stoji iza tvrdnje da je ovaj najbolji?) romana hrvatske moderne, Bijeg, autora M.C.Nehajeva (Nije dobro prezime autora kratiti u inicijal) i Patnje mladog Werthera autora J.W.Goethe (G: Goethea, treba ti genitiv), Goethe je tvorac pojma svjetska knjiţevnost, svoja djela (A tko bi još pisao Goetheova djela? što bi ispitu iz književnosti bilo zanimljivo osim djela?) piše u predromantizmu i romantizmu. Prvi ulomak je dio pisma Werthera (G: umjesto jednočlanog posvojnog genitiva treba stajati posvojni pridjev: Wertherova/Wertherovog(a) pisma) Wilhelmu u kojemu se vidi naglašena osjećajnost tipična za romatizam, Werther govori o umjetnosti koju je usporedio s ljubavlju. Smatra da, iako pravila trebaju postojati, da (G: veznik 'da' ne dolazi dvaput u izričnu rečenicu) ona zapravo sputavaju umjetnika u njegovu radu. Drugi ulomak je Đurino oproštajno pismo Toši, u njemu piše kako je zbog nesretne ljubavi i ţivota u Senju, koji je zloban i sitničav, postano jadan i nesretan, a počeo je i piti, zbog toag (T: toga) se i odlučio na samoubojstvo. Prvi ulomak se nalazi na početku djela kada Werther tek upoznaje kraj u koju (G: kraj je muškog roda, u koji je došao) je došao, voli šetati, otkrivati nova mjesta, slikati, upoznavati nove ljude, a s nekima od njih se i zbliţio. Preko tih novih poznanika je i upoznao Lotu (P: Lotta, dvostruko t). Djelo je napisano u romantizmu za koje je tipična naglašena osjećajnost i subjektivnost (To je već rečeno u završnoj rečenici prvog i početnoj drugog odlomka – bespotrebno ponavljanje) Drugi odlomak se nalazi na samom kraju djela, kada Đuro shrvan Verinom udajom i ţivotom u Senju, koji ga je razočarao, odluči počiniti samoubojstvo. Djelo je napisano u modernizmu u kojem je za vrijeme nastanka Bijega bio tipičan stilski pluralizam. (Moderna je već spomenuta, stilski purizam se ne razrađuje – suvišne informacije koje ne pridonose komparativnoj analizi: doprinos bi bio utvrditi da modernizam na to pazi, a romantizam – recimo – ne.) Prvo djelo je epistolarni roman pošto je pisan u romatizmu ima naglašene osjećaje i subjektivan je ('Pošto' – vremenski veznik koji ovdje prema značenju ne odgovara; romantizam, osjećaje i subjektivnost samo ponavljaš, a ne razraĎuješ.) Djelo osim što prikazuje nesretnu ljubav, prikazuje i njemačko feudalno društvo, glavni lik ima povezanost (G: pogrešna konstrukcija; treba – lik je povezan) s prirodom i umjetnošću, a njegova ljubav prema Loti je pretjerana i nerazumna (i ovu, i svaku drugu tvrdnju koju iznosiš, trebalo bi objasniti/potkrijepiti). Drugo djelo je pisano u moderni i nazivamo ga najboljim romanom hrvatske moderne (nepotrebno ponavljanje), to je roman lika. Obiljeţje djela je Đurin sukob s okolinom, ali i sa samim sobom, roman predstavlja njegovu unutarnju analizu i traţenje uzroka njegova sloma. Glavni problem obaju tekstova je neslaganje glavnih likova s okolinom, Đuro i Werther imaju drugačije poglede na svijet od većine. Prva stvar koja ih izdvaja jest da su oni umjetnici, a umjetnici nikada nisu u potpunosti shvaćeni (floskula/predrasuda: nije dokazano u ovom tekstu), drugo zajedničko obiljeţje je njihova nesretna i nedozvoljena ljubav koja će se i pokazati tragičnom za obojicu (Jesu li sve četiri Đurine ljubavi nedopuštene?). U polaznim tekstovima obojica likova (G: oba lika; 'književni lik' se deklinira kao neživo – ovo je kao da kažeš 'obojica stolova'; ako 'lik' tu nije književni, riječ je žargonizam i neprimjerena za esej) iznose svoju kritiku društva i svoje okoline, svaki na svoj način i svaki iz svojih razloga. Werther je odlučio da u svom slikanju ubuduće bude okrenut samo prirodi jer ga ona ne ograničava i jedino priroda oblikuje pravog umjetnika. Taj njegov stav potvrĎuju i sljedeći citati: „To je učvrstilo moju odluku (najava citata suvišna; uz to, triput se govori o odlučnosti, a brkaju se odluka i stav) da se ubuduće drţim samo prirode. Jedino je onda neizmjerno bogata, jedino onda oblikuje velikog umjetnika.“ I dok Werther u polaznom tekstu, unatoč svojem stavu da ga okolina ograničava (društvo) (ta je riječ u zagradi vjerojatno trebala stajati iza riječi 'okolina'; ovako je na pogrešnom mjestu, a u oba slučaja je suvišna), još nije depresivan i vidi izlaz iz svoje situacije, Đuro se nalazi

u nezavidnoj (neargumentirano: mogao bi polagati profesorski ispit, ili oženiti Minku i raditi kod njezinog oca) situaciji iz koje ne vidi pravog izlaza. Poniţen je i razočaran ţivotom u Senju i Verinom udajom, zbunjen je i traţi krivca za svoju situaciju za koju misli da je našao izlaz. Taj njegov stav i zbunjenost u pronalaţenju krivca potvrĎuje i sljedeći citat: „A tko je kriv? Mislio sam o tom – i nisam riješio zagonetke, Je li moj odgoj, što su me učinili pjesnikom i literatomi dali zahtjeve kojih ţivot nije mogao ispuniti. Je li ljubav za Veru koja se nije mogla dobro svršiti radi bijede i siromaštva moje sluţbe? Jesu li ljudi oko mene – taj grad, zloban i sitničav? Je li alkohol, sanjarenje, slabost ţivaca, bolest duše? Ne znam, ne znam.“ Đuro i Werther cijene umjetnost, Đuro piše djela (P: nedostaje zarez ispred suprotnog veznika; zašto pisanju treba objekt, a slikanju ne?) a Werther slika. Obojica vole prirodu, Werther voli šetati, sjediti ispod dvije lipe (pod lipama), shrvala ga je vijest kada je čuo da su odlučili posiječi!!! (posjeći – em su dvije pogreške, em je riječ razlikovni primjer iz osnovne škole sjeći/sjećati se...) orahe kod crkve koji su mu se svidjeli. Werther je pretjerano (svoju dijagnozu uvijek treba potkrepljivati) zaljubljen u Lotu i iako zna da je Albert njen odabranik i on ga poštuje, još uvijek misli da bi on bio bolji za Lotu. Ipak on pokušava učiniti najbolje i ne učiniti ništa naţao njihovim zarukama, pa odluči pobjeći, ali se vraća kada shvati da je Lota jedina za njega i da ne moţe od toga pobjeći (Pobjegavši, vrati se jer osjeća da od Lotte ne može pobjeći). Kada se vratio, Lota se vć (P: već) udala za Alberta, nije to mogao podnjeti (P: podnijeti) i ubrzo je posudio Albertove pištolje i počinio samoubojstvo kako ne bi morao ţivjeti gledajući svoju dragu s drugim. Đurin odnso (T: odnos) prema ljubavi je umjereniji (Niije li dovoljno reći da 'ljubav' nije jedini razlog; ne bi li trebalo iz Đurinog života zaključiti da je nesretna ljubav posljedica nečeg drugog?) od Wertherovog jer on nije počinio samoubojstvo samo zbog ljubavi već i zbog toga jer (zato što) je nezadovoljan svojim ţivotom u Senju koji ga je razočarao i povrijedio (već spomenuto), čast mu je bila povrijeĎena kada se Vera udala za drugoga iako je njemu bila obečana (obećana). Sudbina galvnih (T:glavnih) likova i kraj djela je veoma slična (G: su veoma slični) u oba djela, obojica si (T: su) neshvaćeni, a i oni samo (sami?) često ne shvaćaju druge. Imaju dobre i plemenite namjere, ali zbog pokvarenosti i proračunjljivosti (P: proračunljivosti, ili: proračunjivosti; uz to o čijoj se pokvarenosti radi? Ako je pokvarenost Wertherova i Đurina, kako imaju dobre i plemenite namjere? Ako je to pokvarenost DRUGIH, nedostaje riječ.), a često i loše sreće, oni ne uspjevaju!!! (P: uspijevaju; uspjevaju znači nešto drugo; pogreška je iznimno velika jer je to nastavni primjer) Zbog toga oni tonu sve više u svoj svijet i ne ţele imati veze sa (G/P: s)ostalima. To ih dovodi do depresije i na kraju obojica počine samoubojstvo jer ne vide izlaza i nade. Tragika likova je ta što oni imaju plemenite namjere, a svejedno ne smiju učiniti što ţele jer im je to zabranjeno (opet nepotrebno ponavljanje). Krivac za njihovu sudbinu nije jedan, krivci su oni sami i društvo koje ih okruţuje i ne shvaća. Oni su si sami krivi jer ţele postići utopijski cilj, to je plemenito, ali je nerelano i nedostiţno. Društvo je krivo jer ih ograničava, ponekad i sa (G/P: s) razlogom, ali ponekad i zbog toga jer ih ne shvaćaju. Pojedinac mora imati dobre namjere, ali ne smiju (G: smije; jednina, pojedinac je subjekt ove rečenice) ustrajati u njima ako vidi da su one neostvarive, treba se truditi postići ono što je ostvarivo (truditi za ostvarivo). Društvo je postavilo pravila kojih se treba pridrţavati, neka su naravno dobra, a neka ograničavaju pojedinca, najviše se ograničavaju (to bi trebalo dokazati; ono što nije razrađeno u 'razradi' ne spada u zaključak) nehvaćeni (T: neshvaćeni) jer kada društvo nešto ne razumije onda se toga i boji.

Johann Wolfgang Goethe, najsvestraniji njemački romantičarski knjiţevnik i mislilac, napisao je najpopularniji epistolarni roman, Patnje mladoga Werthera, iz kojeg potječe ovaj ulomak, a čijim je objavljivanjem stekao svjetsku slavu i udario temelje modernizma suprostavivši se dotadašnjim klasicističkim shvaćanjima knjiţevnosti. Ovaj roman nastaje kao pravi predstavnik vremena zahuktavanja Sturm und Dranga, pokreta koji zagovara knjiţevnost proţetu nesputanim osjećajima i strastima te prirodom. Likovi u djelu su temeljeni na stvarnim osobama iz Goetheova ţivota, dok je lik Werthera nastao na primjeru njegovog prijatelja koji je zbog ljubavi počinio samoubojstvo. U početnoj rečenici ovog ulomka Werther iznosi tezu da je ţivot tek san; kao mladić već je uţasno razočaran u ţivot i ne pronalazi smisao, nešto što bi ga odvojilo od autodestruktivnih i deprimirajućih misli. Njegova besciljnost nas podsjeća na nešto mlaĎe romaneskne likove, poput Camusovog Mersaulta ili Šoljanovog Roka, koji takoĎer ne mogu pronaći ţivotni put, no oni su i dosta bezosjećajniji od Werthera. Osobno se s Wertherovom tvrdnjom ne slaţem; jedna propala prilika u ţivotu ili ljubavno razočaranje nisu dovoljni razlozi - zapravo, nisu razlozi da dotična osoba počini najgori mogući grijeh, samoubojstvo. Svoje mišljenje o besmislu ţivota Werther

potkrjepljuje tvrdnjama da čovjek nema dovoljno mogućnosti za napredak i razvitak svih uroĎenih talenata na ovom svijetu, a s druge strane, kako su i razvijeni talenti uludo utrošeni, jer, po njegovom, svaki rad ima jednu jedinu svrhu da mu produţi „bijedni opstanak“. Čovjek se isto tako često dovede u situaciju da sam sebe propituje o ţivotu i svojoj opstojnosti, ali to ga samo dovodi to stanje rezigniranosti, pa se zatvara sam u sebe, gdje nalazi bolji, pošteniji, plemenitiji svijet. Tvrdnja: „zidove, meĎu kojima sjedimo zatočeni, oslikavamo šarenim likovima i svijetlim izgledima“, nam govori upravo o tome. Moţemo zamijetiti da se danas čovjek ponaša na sličan ili isti način kao i Werther. Razočaranog pojedinca, baš kao tadašnje romantičare, odjednom proţme „svjetska bol“ dok osjeća nesklad izmeĎu sna i stvarnosti, ţelja i onoga što ima pa se onda izdvaja i bjeţi u prirodno okruţenje gdje pronalazi utjehu i meditativni odmor. Werther je dosta neprilagoĎen svijetu i zato bjeţi od stvarnosti bojeći se da bi mogao biti povrijeĎen te jedino tako pronalazi pravu idilu. Njegova nesposobnost da se pomiri sa nepravdom u svijetu čini ga pesimističnom, mračnom osobom, čiji ţivot obasjava samo jedan tračak svjetlosti: ljubav prema Lotti. „I tada sve pred mojim osjetilima pluta, a ja se tako sanjajući smiješim naprijed u svijet.“. Kroz lik Werthera promatramo isprepletanje triju romantičarskih tema prirode, umjetnosti i ljubavi. Opet moram izraziti neslaganje s Wertherovim razmišljanjem i zaključcima o ţivotu jer svaki čovjek mora biti sposoban nadvladati nedaće koje su sastavan dio ţivota. Naţalost, verterizam je i dan danas aktualan; naime, uvijek će postojati ljudi, koji će kao Werther ţivotariti, te nakon neuspjeha presuditi sami sebi. Buntovništvo, odmetništvo, osobne preokupacije poput ljubavi i intime ključna su obiljeţja knjiţevnopovijesnog razdoblja u kojem nastaje ovo djelo, ali ne samo knjiţevnih djela, nego i ţivota mladih ljudi. Werther, mladi intelektualac predimenzionirane osjećajnosti, nikada nije uspio pronaći svoje mjesto na ovom svijetu. Takvi ljudi postoje i danas, pa se često susrećemo sa slučajevima tragičnih depresija, nerazjašnjenih nestanaka i ţalosnih samoubojstava. TakoĎer ţivimo u društvu u kojem je povećana upotreba antidepresiva i različitih opijata (alkohola i droga) meĎu mladim naraštajima kako bi na taj način riješili svoje mnogo puta preuveličane probleme.

7. Franz Kafka – Preobrazba Sadrţaj : http://www.srednja.hr/Novosti/Hrvatska/Franz-Kafka-Preobrazba

http://www.lektire.hr/preobrazaj/

primjer eseja: Franz Kafka bio je istaknuti predstavnik moderne knjiţevnosti 20og st. dvadesetog stoljeća [nije bilo potrebe za skraćivanjem, a kratica je nepravilna]. RoĎen je u ortodoksnoj ţidovskoj obitelji u Pragu, no ipak djela piše njemačkim jezikom. Pripovjetka Preobraţaj nastaje 1912. godine pred sam rat te pripada razdoblju avangarde. Osim nadrealzima,Preobraţaj nosi i obiljeţja ekspresionizma, te dadaizma. Preobraţaj počinje In Medias Res "in medias res" kada se trgovački putnik Gregor Samsa budi iz kreveta kao kukac. U tom dijelu prepoznajemo elemente nadrealizma. [takvim se stvarima baviti u razradi] Preobraţaj je pisan hladnim i jednostavnim rečenicama bez puno ukrasa. Tematika ovog ulomka govori o odnosu Gregora i njegove obitelji nakon preobraţenja u kukca i incidenta s jabukom. U duhovnom smislu njegova obitelj nije pravedno postupila zbog toga što ga je tretirala kao neku bezvrijednu stvar, štoviše nisu ga uopće doţivljavali, kao da uopće ne postoji. U karakternom smislu Gregor je i dalje bio ona ista osoba, sa osjećajima, ţudio je za paţnjom i ljubavi svoje obitelji koju nije

dobio. Jedino što se na njemu promjenilo je bio njegov fizički izgled do kojeg je došlo zbog njegove psihičke torture. [ako se iznosi takvo mišljenje, objasniti] Iz citata: ,,Razumije se da to više nisu bili oni ţivahni razgovori od nekoć, na koje je Gregor u malim hotelskim sobama pomišljo s izvješnom čeţnjom, kada bi se, posusto, morao svaliti u postelju. Sada bi obično bili svi vrlo tihi.“ Ovim citatom se dokazuje vidi seGregorov odnos s njegovom obitelji nakon preobrazbe. Odnos im se svodio na minimalnu komunikaciju majke, oca i sestre, a s Gregorom vise nitko ni ne razgovara nego mu sestra bez itijedne riječi donosi najosnovnije stvari kako bi mogao preţiviti. Gregor se uporno trudio postati dio svoje obitelji i vratiti njihov odnos. Tako je nakon iznošenja namještaja Gregor htio pomoći majci. Stupivši u dnevni boravak, gdje mu je inače pristup bio zabranjen, majka se onesvijestila. U tom trenutku došao je otac i okrivio Gregora za majčino stanje te ga pogodio jabukom. Jabuka je ostala u Gregorovim leĎima, te ju je nosio kao teret do smrti. Svakim danom njegov ţivot je bio sve teţi i dani su mu bili sporiji. ,,Teška Gregorova rana, od koje je patio više od mjesec dana – jabuka je, kako se nitko nije usudio da je odstrani – ostala zarivena u tijelo kao vidljiva uspomena – čak je i oca kanda podsjetila da je Gregor usprkos svom sadašnjem tuţnom i gadnom oblik, član obitelji...“ Nakon tog incidenta otac je shvatio da s Gregorom nesmije postupatio kao s neprijateljem, već da je i on dio obitelji unatoč njegovom odvratnom obliku. Shvativši to dao mu je povlasticu u kojoj je pokazao da mu je stalo, ali i da ne može protiv svoga gaĎenja: ,, ...on je za to pogoršanje svog stanja dobio, kako je mislio, posve dovoljnu naknadu time što su sada svečeri uvijek otvarali vrata sobe za dnevni boravak - koju je već sat-dva prije toga oštro promatrao – te je leţeći u mraku svoje sobe, a nevidljiv iz susjedne sobe, mogao vidjeti čitavu obitelj...“. Ta promjena je Gregoru puno značila i u njemu izazvala tugu jer to više nije bila njegova obitelj. Motiv jabuke u knjiţevnosti je ljubav, meĎutim Kafka ju je iskoristio kao kontrast i od nje stvorio raskol.Pripovjetka je slika Kafkijanske slike svijeta. Ova pripovijetka tipičan je primjer kafkijanske slike svijeta. Gregor je zarobljen u sobi, tj. mišolovki iz koje se ne moţe izvući,a istovremeno je izgubljen u labirintu emocija i misli, baš po uzoru na pripovjedačev ţivot u kojem je bio izgubljen zbog strogosti oca čije ambicije nije ispuno 2. Pripovijetka Preobrazba djelo je prozaista njemačkog knjiţevnog izraza Franza Kafke. Nastaje uoči 1. svjetskog rata 1912. godine te se potpuno uklapa u predratni ekspresionizam dajući prikaz straha i nemoći u tadašnjem društvu. Naslov djela primarno se odnosi na grotesku pretvorbu čovjeka u kukca, a zatim na preobraţaj obiteljskih odnosa u potpuno otuĎenje i hladnoću. Glavni junak djela je Gregor Samsa, vrijedni trgovački putnik koji prehranjuje svoju obitelj .Obitelj koja ovisi o njemu zbog tog ga doprinosa cijeni, iako on ne razvija pretjerano bliske odnose s njezinim čanovima zbog zahtjevnosti posla. Jedno jutro budi se pretvoren u golemog kukca. Nakon fizičke preobrazbe mijenja mu se glas, odnos prema hrani, vid, no on zadrţava ljudsku svijest. Gubi posao, a članovi obitelji, nakon što potroše svu njegovu ušteĎevinu, bivaju prisiljeni potraţiti zaposlenje. Osjećaju prema Gregoru gaĎenje i prijezir ne doţivljavajući ga uopće ljudskim bićem. Njihov odnos predstavljen je nerazumijevanjem, nemogućnošću komunikacije i konačno,nepostojanjem volje da se nekoga pokuša razumjeti. Preobrazba,iako šokantna i zastrašujuća, nije doţivljena kao nemoguća ni od Gregora, ni od obitelji. Gregor Samsa u navedenom ulomku, koji pripada središnjem dijelu pripovijetke, prikazan je kao biće iz kojega progovara ljudskost sadrţana u emocijama. Iz mrtvila ţivota kukca biva probuĎen zvucima violine. Čuvši sestrino sviranje, izlazi iz svoje sobe kako bi uţivao u prosječnoj svirci koja njemu postaje virtuoznom. Ljubav prema glazbi predstavlja nepromijenjenost njegovih bitnih ljudskih osobina. To se jasno vidi u retoričkom pitanje: "Zar je on ţivotinja kada ga glazba ovoliko moţe ganuti?" On je još uvijek prvenstveno čovjek koji, unatoč preobrazbi, gaji iste osjećaje ljubavi prema svojoj sestri: "..nitko ovdje ne cijeni njezino sviranje kao što ga on cijeni!" Jabuka koju je otac bacio na Gregora zabila mu se u leĎa i prouzrokovala opasnu upalu. Paraliziran, osamljen te pomiren sa činjenicom o vlastitoj bespotrebnosti umire u noći .Obitelj tu smrt prihvaća kao olakšanje te taj dan odluči iskoristiti za odmor i šetnju.Za njih počinje novi ţivot u kojem nema mjesta za njihovog sina.

U zaključku se moţe reći da Kafka ovim velebnim djelom knjiţevnosti 20. stoljeća uvodi mnoge inovacije u knjiţevnim postupcima koje ostaju prisutne u brojnim ostvarenjima sve do postmodernizma. Jedna od tih tehnika, o čudesnom koje nikoga ne začuĎuje, oblikovana je u fantastičnoj preobrazbi u kukca koja se ipak prihvaća sasvim prirodnom i mogućom. Tako je postignuto upućivanje na pretvorbu čovjeka u gamad u suvremenom društvu koje treba prihvatiti kao nešto najobičnije,bez obzira koliko se to činilo neobičnim. Aktualnost ovog djela je neupitna jer obraĎuje tematiku ljudskih odnosa u obitelji, temeljnoj društvenoj instituciji. Pritom je iznesena snaţna kritika upućujući na osnove tih laţnih odnosa- princip korisnosti. Ljudska egzistencija postaje ugroţena, obiljeţena osamljenošću, nemoći i otuĎenjem.

8.

Miroslav Krleža Gospoda Glembajevi Sadržaj http://www.lektire.me/prepricano/miroslav-krleza-gospoda-glembajevi_160 http://www.lektire.hr/gospoda-glembajevi/ http://sjedi5.hr/content/376-gospoda-glembajevi-miroslav-krleza-lektire-

primjer eseja za 4

Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi Dramu "Gospoda Glembajevi" napisao je Miroslav Krleţa središnji pisac drugog razdoblja hrvatske knjiţevnosti 20. stoljeća. Prema vrsti drama je psihološkog karaktera u čijem je središtu Leone Glembay sin Ignjata Glembaya, bankara obiteljske banke na čiju je obljetnicu Leone došao. Njegovim dolaskom, "povratkom u zavičaj" otvara se psihološki sukob. U zadanom ulomku prikazan je dio prepirke izmeĎu oca Ignjata Glembaya i sina Leonea, a glavna tema prepirke je baronica i njezino bahato i neukusno ponašanje. Ulomak smještamo u 2.čin koji je gotovo cijeli posvećen Leoneu i njegovu ocu Glembayu. Do samog dijaloga i prepirke došlo je zbog Glembayevog prisluškivanja Leoneova i Silberbandtova razgovora u kojemu Silberbrandt optuţuje Leonea da je rekao krojačici da počini samoubojstvo, a Leone optuţuje Silberbrandta da je baruničin ljubavnik. Glembay ţeli od Leonea čuti što je istina te takoĎer ţeli prijateljski razgovor na par minuta na što mu Leone odgovara pomalo drsko odbijajući razgovor:"Ne!...Naime, ja, ja naime mislim, ljudi ili su prijatelji ili nisu! A na dvije minute ne moţe se biti prijateljem.". Kada bi usporedili Ignjata i Leonea imali bi jako malo sličnih obiljeţja u njihovoj karakterizaciji. Dok je Ignjat preteţno poslovan čovjek i vrhunac sreće vidi

u raskoši i novcu njegov sin Leone je umjetnik koji jako teško, gotovo uopće ne razumije očev materijalizam. Leoneovo hladnokrvno odbijanje razgovora s ocem i drsko obračanje te izravno otkrivanje stvari kakve jesu uopće ne upućuje na dobar i blagonaklon odnos izmeĎu jednog oca i sina. U drugu stranu valja istaknuti Leoneovu ljubav prema majci dok je još bila ţiva, ali i Leonoeovo zamjeranje ocu na kupovanju darova barunici dok mu je još ţena bila ţiva. Barunica je Ignjatova druga ţena kojom je varao Leoneovu majku . Leone Barunicu optuţuje za ubojstvo majke i sestre, a na početku drame je optuţena za smrt krojačice. Izvukla se osloboĎena krivnje, a ima i ljubavnika dr. Silberbrandta koji joj je takoĎer i ispovjednik. U navedenom ulomku otvaraju se i mnogi problemi, a jedan od njih je Ignjatovo prisluškivanje razgovora izmeĎu Leonea i Silberbandta za koji Leone nije ţelio da njegov otac sazna. Leone uporno odbija bilo što reći ocu i ţeli samo da ga pusti na miru. Valja spomenuti da je u Glembajevih mnogo nemoralnih stvari, a najviše ih je sadrţano u liku barunice koja u muţevoj kući ima ljubavnika, ne osjeća se krivom za ubojstvo u kojem je kočija pregazila ţenu te veoma hladnokrvno i pohlepno uzima obiteljski novac. Uz sve to Glembajevi ostavljaju dojam uglednih graĎana jer se druţe sa uglednom gospodom iz društva, imaju novca, a sve loše što se dogodilo u obitelji guraju pod tepih i zataškavaju. Drama završava prilično glembajevski, Leone počne sa škarama trčati za barunicom koja mu pobjegne te se kroz nekoliko trenutaka začu lom stakla i baruničin poziv u pomoć, a Angelika biva naĎena u blizini baruničina leša stajavši poput kipa. Kao tip obitelji, Glembaya danas ima posvuda. Takav način ţivota u jednoj obitelji je jako zastupljen premda mi to moţda ne vidimo. Svaka obitelj ima neke svoje prljave tajne koje ne iznosi na svjetlo dana odrţavavši svoju vanštinu blještavom uz pomoć materijalnih dobara.

Odličan primjer eseja Jedan od najvećih i najznačajnijih hrvatskih knjiţevnika, te predstavnika hrvatske moderne, Miroslav Krleţa, u svojoj je psihološkoj drami „Gospoda Glembajevi“, suţavanjem vremena i prostora, usmjerio pozornost publike na odnose meĎu likovima i njihova psihološka proţivljavanja. Svoju je dramu podijelio na tri čina i time ukazao na klasičnu dramsku strukturu spomenute drame. PonuĎeni odlomak dio je drugog čina koji je gotovo cijeli posvećen odnosu oca i sina, te sukobu unutar samoga Leonea.

U drugom činu, kada izmeĎu oca i sina započinje dugo odgaĎani obračun, otkrivaju se sve dobro skrivene obiteljske tajne. Leone Glembay, slikar, intelektualac, čovjek visokih moralnih načela, ali i „otpadnik“ od obitelji, glavni je pokretač radnje. On razotkriva sve zlo i nepravdu u obitelji, a njegov otac Ignjat Glembay nastoji sve prikriti i negirati. Ipak, saznanje da ga ţena, barunica

Castelli, vara, dotuće Ignjata, te se on upušta u grub sukob sa sinom u kojem se otkriva prava slika njihovog odnosa. „Glembay: Moţeš li ti razgovarati sa mnom samo dvije minute kao prijatelj? Leone: ...ja naime mislim, ljudi ili su prijatelji ili nisu! A na dvije minute ne moţe se biti prijateljem.“ Ovdje je jasno kako se meĎu njima ne osjeća rodbinska ljubav, a njihov odnos je zahladio otkad Leone nastoji prikriti sve ono glembajevsko u sebi. Leone je zapravo imao neusporedivo bolji odnos s majkom jer optuţujući oca za smrt svoje majke on nam pokazue svu svoju mrţnju prema ocu.

Barunica Castelli, materijalistička i koristoljubiva osoba bez emocija i morala, teško uspijeva skriti sve svoje preljube. Njezin posinak u prepirci s doktorom Silbebrantom otkriva njihovu tajnu vezu. Silbebrant je dugogodišnji baruničin ispovjednik i ljubavnik, svećenik i obiteljski pravni savjetnik, a uza sve to on je i dio ove napete drame kao jedan od uzroka sukoba Leonea i starog Glembaya. MeĎutim, on nije bio jedini ljubavnik barunice Castelli. Leonovo priznanje da je i on sam kao student bio njezin ljubavnik dovodi do animalnog nastupa bijesa starog Glembaya koji udarcem obara svog sina Leonea koji mu uzvrača provociranjem, što povrijedi njegovog oca. Tragičan završetak čina praćen je naletom oluje, a ovaj sukob oca i sina vrhunac je Krleţinog dramskog umijeća. Taj sukob zapravo je Leoneov obračun s glembajevštinom u sebi, stoga nam postaje jasno kako Leonom, unatoč njegovoj senzibilnosti i naobrazbi, dominira glembajevksa krv.

Osnovni pokretač glembajevskog svijeta – novac, raspliće ovu vrlo zapteljanu dramsku radnju. Saznanjem da je bankrotom Glembajevih poduzeća i sama osiromašena, barunica u svom bijesu ulazi u sukob s Leoneom u kojem prevlada glembajevska narav te ju on ubije. Takvo razrješenje drame zatvara krug dobro skrivanog glembajevskog kriminaliteta, a slika ugleda glembajevih se raspada prikazujući pad Glembajevih.

Prikazujući uspon i pad Glembajevih, koji su potekli od meĎimurskih seljaka, a zločinima, prijevarama i ţenidbama popeli se na vrh društevene ljestvice i postali zagrebačka gospoda, Krleţa ukazuje na slom tadašnje vladajuće Austro-Ugarske Monarhije. Isto tako ova drama ima svevremensku ulogu jer onako kako su nekada ţivjeli Glembajevi, danas takvu priču proţivljavaju mnogi ljudi koji su na nepravedan način postigli što su htjeli jer tajne, kako nam je Krleţa poručio, mogu uništiti ljude iznutra onoliko koliko se zbog njihovih tajni ruši i uništava svijet oko njih.

kritika Esej je dosta dobro napisan, ali Tvoj tekst ima 5 ulomaka . Drţi se strogo pravila o 3 dijela eseja i neka to bude vidljivo. Imaš i poneku pravopisnu pogrešku. U uvodu bi trebalo još napisati da ova drama pripada dramskoj trilogiji ( nazivi dijelova trilogije ), nabrojati dakle koja sve djela spadaju u tzv. glembajevsku fazu ili psihološku fazu ( tzv. treći dramski ciklus ), navesti što je tema trilogije pisane pod utjecajem Ibsena ( to je Krleţa sam izjavio ), da je to psihološka drama u 3 čina čija se gradacijski voĎena radnja odvija u par sati u jednoj noći itd. Ti moraš pokazati i neko znanje o djelu pored analize teksta. Vaţno je i opisati što se prethodno dogodilo, da bi mogao prijeći na analizu teksta.

Krivo si napisala prezime Silberbrandt koji nije pravni savjetnik ( to je advokat Puba FabriczyGlembay), već je informator baruničina sina i njen ispovjednik. Krleţa nikako ne spada u razdoblje hrvatske moderne koja je završila 1914. kada je Krleţa napisao svoje prvo djelo. On piše svoja djela od 1914. pa do svoje smrti. To bi bilo razdoblje u hrvatskoj knjiţevnosti od 1914. do 1952. ( pogledaj u Čitanku ) , ali dnevnički zapisi i memoari izlaze još i 70-tih godina. Sretno na maturi i pozdrav od prof. Zore

9.POVRATAK FILIPA LATINOVICZA-MIROSLAV KRLEŢA

SADRŢAJ

http://www.lektireonline.com/lektire.php?id=136 http://www.lektire.me/prepricano/miroslav-krleza-povratak-filipa-latinovica_207 http://sjedi5.hr/content/466-povratak-filipa-latinovicza-miroslav-krleza-lektirehttp://krlezijana.lzmk.hr/clanak.aspx?id=842

Primjer izvrsnog eseja Miroslav Krleţa, hrvatski dramatik i pjesnik, po mnogima je najveći i najsvestraniji pisac 20.stoljeća. Nakon 1918. otvara tzv.“glembajevsku temu“ u kojoj tijekom veljače 1932.nastaje njegov najpoznatiji, a ujedno i prvi cjeloviti hrvatski moderni roman „Povratak Filipa Latinovicza“. Teţak, gust i po strukturi vrlo kompleksan tekst razgranate fabule i bez klasične kompozicije dovodi do zaključka da ovaj monološko-asocijativni roman pripada suvremenoj knjiţevnosti. Jednim dijelom to je i roman-esej jer su čitavi dijelovi teksta zapravo eseji o umjetnosti i slikarstvu. Roman vremenski obuhvaća nekoliko proljetnih, ljetnih i jesenskih mjeseci. Krleţa poput Prousta radnju započinje retrospektivom: Glavni junak, Filip vraća se nakon dvadeset i tri godine izbivanja u svoj rodni dom, a zajedno s njime vraćaju se i davne uspomene i brige za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat. Nakon što je od ukradne mamine stotinjarke proveo tri noći s prostitukama te se vratio kući i naišao na zaključana vrata ostao je na ulici i bio osuĎen na lutanje. Vrijeme dolaska obiljeţeno je riječima – „svitalo je...“, čime je upotpunjena metaforika povratka. Time uočavamo početak nečega novoga, otkrivanje istine, spoznaju. Idući prema rodnoj kući, naviru mu sjećanja temeljem kojih saznajemo motiv dolaska. Intelektualac i slikar Filip, sin je trafikantkinje Regine, pravog imena Kazimere i nepoznata oca. Njegov povratak je zapravo potraga za odgovorima davno postavljenih pitanja, za pripadnošću u društvu, vlastitom indentitetu, ljubavi i

umjetnosti. Bez razrješenja tajne očinstva, koja je dominirala njegovim djetinjstvom, on ne moţe pronaći svoj identitet. S tim ključnim problemom isprepliću se i mnogi drugi poput odnosa umjetnika i društva, pitanja vlastitog talenta i nedostatka inspiracije. Stvarnost doţivljava na poseban način što mu onemogućuje slikanje odreĎenih motiva kao što je zvuk i miris. Tijekom traganja za istinom, upoznaje dermatologa i doktora fiziologije Kyrialesa čiji je kratak dijalog naveden u priloţenom ulomku, a nalazi se u trećem dijelu romana za vrijeme boravka u Kostanjevu. Kyriales nije skrivao svoj uzvišeni stav i to je u Filipu izazivalo nemir. TakoĎer nije vjerovao u nikakve posebne ljudske sposobnosti ili talent. Filipa je smatrao ţivčanom i rastrojenom osobom koja bi mogla počiniti samoubojstvo, ali je velika kukavica. „...i nema govora da bi se takvim metodama dalo bilo što učiniti u ţivotu, a najmanje: naslikati jedna dobra slika!“ Slušajući ga kako govori o slikarstu, Filip kao da je čuo svoj najskriveniji glas, osjećao je kako taj čovjek govori istinu i kako formulira njegove vlastite najkrvavije istine. Iako je i sam promašen čovjek, Kyriales razara Filipove spoznaje o slikarstvu i iluzije o vlastitom talentu i smatra da se realnost ne moţe pronaći u umjetnosti. Ova izjava je po meni i točna, jer se naslikati moţe dio stvarnosti koja isključuje baš te mirise i zvuke koji muče Filipa. Bez obzira na to što je za Filipa umjetnost viši smisao ţivota, vrlo je izraţeno njegovo razočaranje raspadanjem stvarnosti na detalje, boje počinju sivjeti i postaju bezlične, što se automatski sintetizira s raspadanjem vlastita ţivota. Osjeća se prazno, ţivot mu postaje besmislen. „Kao lutku, tako ga svlači taj čovjek i on postaje potupno prazan...kao svijeća, kada dogorijeva...“ No, pored Kyrialesa, Filip susreće plemkinju Bobočku koja u njemu budi potrebu za slikanjem, jer ga očarava njezina tjelesnost. Iako su i dalje bili kao stranci, majka se pokušava pribliţiti Filipu tako što ga upozorava na Bobočkinu nemoralnost. No tada iz Filipa izbije dugo nakupljani bijes i nakon lavine optuţbi, majka otkriva da mu je otac plemić Liepach. Pored toga, na trenutak se činilo da bi Bobočka mogla spasiti Filipa, no situacija se mijenja i zbog ljubomore ju ubija njezin ljubavnik, propali advokat Baločanski. Na kraju roman završava noću i time se zatvara krug. Filip se nalazi na početku, u tami i moţda još većim kompleksima nego prije. Jer, ne kaţe se uzalud da istina boli. Miroslav Krleţa ţelio je kroz mnoge likove prikazati psihu intelektualaca, a jedan od njih je Filip Latinovicz, koji bitan dio ţivota provodi odvojen od obitelji. Prikazuje unutarnju borbu svijesti, kroz koju se daje tadašnji jasan doţivljaj umjetnosti, koja kao i danas nije bila dovoljno cijenjena i koja je tragala za načinom kako da opstane i podlogom na kojoj se moţe razvijati.

Jedino kritika Izvrsno napisan esej. Male dobronamjerne primjedbe : Krleţa nije bio samo dramatik i pjesnik, nego i novelist, romanopisac. esejist, putopisac, ali i pisac polemika i dnevničkih zapisa. Moraš naglasiti njegovu svestranost. U uvodu se moglo još reći koja sve djela spadaju u tzv. glembajevsku fazu i što je tema tih djela U eseju se dobivaju bodovi za 4 citata, pa trebaš dodati još citata. Majka se ne zove Kazimera nego Kazimiera. Jako je vaţno da si esejem dolazala potpunu pismenost. Sretno na maturi, pozdrav od prof. Zore

10.Ranko Marinković- Ruke Sadrţaj : http://www.lektire.me/prepricano/ranko-marinkovic-ruke-zbirka-novela_124

Primjer eseja RANKO MARIKOVIĆ : „RUKE“

PRAH Prisutnost ironije, tako drage Marinkoviću, osjeća se već u samom naslovu novele : iluzije o sreći i ljubavi pretvaraju se u prah.U ovoj psihološkoj noveli tema je neuzvraćena ljubav i ţelja za osvetom.Radnja se dogaĎa u Splitu i na Visu poslije II. svjetskog rata.Tonko je bio ludo zaljubljen u Anu (u njenom je opisu vaţna simbolika bijele boje, znaka čiste, neuprljane ljubavi, kako ju je Tonko zamišljao - moţe se vući paralela simbolike bijele boje s Matoševom novelom Cvijet sa raskršća ). Ali Ana ga je ostavila i udala se za geometra, komunistu( Tonko plemeniti Jankin pripada drugom, prošlom svijetu). Jedanaest je godina prošlo kako je Ana otišla ţivjeti u Split, a Tonko je ostao na otoku ( vjerojatno na Visu). Kada je stiglo nakon 11godina Anino pismo u kojem ga moli da bude krsni kum njezinom sinu, ali to njen muţ ne smije znati radi svojih uvjerenja, Tonko smišlja osvetu. Umotava u dar za dijete bombu, ali odustaje od svega. Kad na kraju u Aninoj kući pokušava izvršiti samoubojstvo, umjesto kao tragedija, priča završava kao komedija.Simbolika ključa ( Tonko skuplja ključeve )- za njega je ključ simbol raja kojim će otključati vrata sreće i Anine ljubavi. ANĐEO Klesarski majstor Albert Knez klesao je mnoge anĎele prema liku svog mladog pomoćnika Lojza ( objašnjenje naslova ).Tema novele je odnos ţivota i smrti i smrt Alberta Kneza. Umirući majstor doţivljava sebe pravim umjetnikom koji je stvarao umjetnička djela klešući nadgrobne kipove, ali ga slika preljuba njegove druge ţene Fride s mladim pomoćnikom Lojzom vraća u stvarnost. On shvaća da ga nijedan njegov anĎeo nastao u ţaru umjetničkog stvaranja ne moţe spasiti od ţivota prepunog strasti koji se unatoč smrti nastavlja u svojoj punini.Ironija je da će na majstorovom grobu biti kip anĎela s likom čovjeka koji će biti sretan zbog njegove smrti.Zato majstor ukleše na rasklopljenu knjigu svog nadgrobnog anĎela datum i umire. U ovoj alegorijskoj noveli izrečena je opomena čovjeku da se sreća uvijek moţe preokrenuti u nesreću i ţivot u smrt. Tek ostaje slika mračnog dvorišta na kraju novele u kojo više nema staze posute zvijezdama, nego tek slijepe neispisane nadgrobne ploče koje čekaju svoje vlasnike. ZAGRLJAJ .Na početku pratimo dijalog izmeĎu pisca i njegovog drugog ja koji se sprema napisati prvu rečenicu.Mrlja tinte koja se pojavljuje na papiru je simbol besmisla koji prijeti priči i tada pisac izlazi van i opisuje ljude koje susreće: šjor Keka koji je šjor Bepo, financa, ţandara...Njihove ispričane priče pisac pretvara u knjiţevnu zbilju, da bi na kraju knjiţevna zbilja pobijedila.Knjiţevni tekst i stvarnost su u neprekidnom zagrljaju, a stvarnost umire u zagrljaju pisca i pretvara se u neku novu umjetničku stvarnost. Ulogu pripovjedača ima lik koji je pisac.Novela završava groteskno - zagrljaj pisca i ţandara je zagrljaj umjetnika koji čvrsto drţi stvarnost da mu ne pobjegne kako bi je pretvorio u umjetničko djelo.IzmeĎu toga su umetnute priče financa kako pokušava pregledati sumnjivog seljaka, ţandarova priča iz djetinjstva, pa piščeva izmišljena priča o Đini i njezinom muţu dţeparu. Dakle, u prvom planu novele su dogaĎaji iz svakodnevnog ţivota u obliku ţivo ispričanih anegdota, u drugom planu je pisac promatrač i u trećam planu promatrač promatrača ( onaj koji sve opisuje i razgovara s piscem ). RUKE Ruke su pisane u obliku prividnog dijaloga izmeĎu lijeve i desne ruke koje predstavljaju dvije suprotne strane ljudske ličnosti. Time se ukazije na necjelovitost ljudske ličnosti. Novela započinje maţenjem ruku i dječju igru uz pjesmu. No ubrzo se one počinju nadmudrivati i svaĎati. Desna se nameće zakonom jačega, ona je uvijek glavna i dominantna. Ona je stvarateljica djela u svim područjima, spominje se riječ Demiurg koja označava prema filozofu Platonu naziv za boţanskoga tvorca prirode, graditelja svijeta i ţivota na Zemlji. ona na taj način unaprjeĎuje ljudski ţivot. Ona je jača, snaţnija, pametnija i spretnija. Lijeva joj predbacuje da je nemilosrdna jer nosi oruţje i ubija u ratovima, ali i hladno potpisuje perom smrtnu presudu. Dakle, ona je i stvaratelj i uništavatelj koji bi jednoga dana mogao i uništiti svijet. Ponekad u svojem lukavstvu zna biti i njeţna, kada Mu ( Čovjeku) miluje kosu i mazi ga. Lijeva predbacuje Desnoj njenu surovost kada ju podsjeća kako Mu je pomogla u času krize razrezati ţile na ruci, tj. da izvrši samoubojstvo, no to na sreću nije uspjelo. Lijeva ruka je druga strana ljudske ličnosti, ona je njeţnija, osjećajnija, iskrenija i spontanija, ali

ima podreĎenu ulogu. Ona uvijek ima ulogu pomoćnice, hvataljke, pseudopodija koja mora poštovati zakon jačega. No, u slučaju opasnosti i Njegove ugroţenosti one suraĎuju i sposobne su zajedičko nedjelo. U sceni tuče s dječakovim ocem one se udruţuju ne bi li obranile Njega, čime je naglašena slika čovjeka kao nedjeljivog stvorenja. Zadnja scena je groteskan prikaz pljuvanja obraza ne bi li oprao ruke od blata i krvi.

11. EDGAR ALLAN POE-CRNI MAČAK Sadrţaj : http://blog.dnevnik.hr/lektire/2005/01/121457/edgar-allan-poe-crni-macak.html http://www.lektire.me/prepricano/edgar-allan-poe-crni-macak_114 http://www.lektireonline.com/lektire.php?id=30

http://lektira.co/lektire/C/Crni%20macak/

primjer eseja ESEJ: Edgar Allan Poe bio je jedan od prvih velikih američkih knjiţevnika uopće, te jedna od znamenitijih ličnosti razdoblja romantizma. U prvoj fazi svoga stvaralaštva bavi se pjesništvom izdavajući kultne pjesme poput "Annabel Lee" i "Gavran", dok u zrelim godinama piše zbirke pripovijedaka. Slijedivši slobodu stvaralaštva i originalnost kao načela romantizma, stvara vrhunac svoga opusa - pripovijetku "Crni Mačak" koja je dodatno začinjena elementima britanske gotičke poezije. Kroz analizu zadanoga ulomka, ovaj će esej nastojati razjasnitu zlu stranu Poeova glavna lika. Osim zle strane pojedinca, u pripovijetki je kao problem takoĎer ustupljeno i nepoštivanje duhovnih i etičkih vrijednosti, što čini jednu od osnovnih tema romantizma. Zadani ulomak smješten je u samu sredinu djela te se nadovezuje na brutalni incident u kojemu glavni lik svome mačku u napadu razdraţenosti, i pod utjecajem alkohola, izbija oko. Kako bi čin bio još bizarniji, svjedoči činjenica da je junak pripovijetke prije ovoga iznimno oboţavao svoga mačka; kao i sve ţivotinje općenito. Probudivši se, on ne osjeća pretjerano grizodušje radi učinjenoga. Iako u početku biva tuţan, na kraju ipak pokazuje oštru ravnodušnost: „(...) oćutjeh napola jezu, napola kajanje zbog počinjenog zločina; ali, bijaše to u najboljem slučaju tek slabašno i neodreĎeno čuvstvo, koje moju dušu ganulo nije". Pripovjedač smatra da je "duh nastranosti" nešto što naprosto čući u svakome čovjeku te upravo to vidi kao uzrok dotičnom nedjelu. Tvrdeći „da je nastranost jedan od najiskrenijih poriva ljudskog srca" on svoj postupak iţivljavanja nastoji prikazati normalnim - svim ţivim bićima zajedničkim. Zorno je predočeno da pripovjedač sve neobično što čini, čini pod utjecajem alkohola. Prije aktivnog izlaganja toj supstanci njegov ţivot, a i karakter, bijaše obrnuto proporcionalan svemu onome što danas čini. I sama ţivotinja osjeća njegovu promjenu te mu umjesto dosadašnje umiljatosti biva prisiljena pruţiti nesklonost, uzrokovanu strahom koji je pomahnitali vlasnik pobudio u njoj. „Kretao se po kući kao i obično, ali je, kao što se moglo i očekivati, bjeţao u silnom strahu čim bih se ja pribliţio." "Duh nastranosti" jest zapravo svjetska bol koja je općeprisutna kod svih romantičarskih junaka. Taj tamni osjećaj pesimizma njih tjera na zlodjela prema samima sebi (Werther), kao i na zlodjela prema svojim bliţnjima. U ovoj priči taj tamni osjećaj još je izraţeniji radi ovisnosti o alkoholu te tjera glavnog lika na još veći broj bizarnih nedjela koja slijede u nastavku pripovijetke. Ubivši, tako, u trenutku razdraţivosti vlastitu suprugu iz nikakvoga razloga, podsjeća nas na Camusovog Mersaulta koji isto tako bezrazloţno, u trenutku razdraţivosti, počinjava ubojstvo Arapa. Ukazivanje na tamnu stranu čovjekove osobnosti, pripovjedač postiţe svojim prvim brutalnim činom iskopavši oko svoga mezimca. Ta tmina bi zapravo bila sveprisutni "duh nastranosti" kojega sam lik navodi krivca za brutalna ubojstva. Smatram da, odajući se lošim porocima ţivota, svaki pojedinac u stanju je aktivirati svoju mračnu stranu i dovesti se u razdraţivo

stanje koje, vidjevši ovaj primjer, zaista moţe biti pogubnoo i po nas, i po one neduţne. Stoga, na način da odaberemo pravi put za poći te se odreknemo tih zlih poroka, autorova tvrdnja da svaki čovjek „(...) čini nešto opako ili budalasto, ni iz kojeg drugog razloga nego zato što zna da to nebi smio" u tome slučaju nikako ne bi bila valjana jer se čovjek kao pravedan pojedinac ne bi mogao ni naći u tim iskušenjima. 12.JAROME DAVID SALINGER – LOVAC U ŢITU

SADRŽAJ : http://www.lektireonline.com/lektire.php?id=105 http://www.lektire.me/prepricano/jerome-david-salinger-lovac-u-zitu_193

PRIMJER ESEJA

Jerome David Salinger, Lovac u žitu U ovom eseju interpretirat ću djelo američkog romanopisca i pripovjedača Jeromea Davida Salingera, "Lovac u ţitu". Djelo je nastalo 1951.godine i obiljeţilo je početak proze u trapericama. Takva prozna vrsta prikazuje nam besciljnu inteligentnu mladeţ, koja ne poštuje autoritete starijih, odbija različite tradicionalne vrijednosti poput crkve, škole i odgoja i nekako se ţeli istaknuti pred svijetom svojim suprotstavljanjem i arogantnim ponašanjem. Naslov djela je zapravo krivo zapamćen stih pjesme za koji je Holden tvrdio da će bit njegov posao. Metaforički je zamislio kako će baš on bit "lovac u ţitu" sa zadatkom spašavanja djece koja padaju u provaliju. Pod samim izrazom "provalija" smatra se da glavni junak misli na suvremene poroke kojima se odaje današnja mladeţ, te će on pomoći djeci da zadrţe mladenačku čistoću i dobrotu. Dakako to sve pripovjeda sedamnaestogodišnjak Holden koji nam se obraća izravno u prvom licu kako bi što dostojnije shvatili pouku. Holden tako lutajući ulicama New Yorka puši, pije i uţiva društvo ţena, no ove iz ulomka mu se baš i nisu pretjerano dopale:"Bile su takve ćurke, ništa nisu znale, a nosile su i te ţalosne, cirkuske šešire i sve. ", stavljajući pod tepih sve svoje probleme sa školom i obvezama. Posebno u prošlom navodu treba istaknuti tipično adolescentski ţargon kojim Holden opisuje te ţene kao "ćurke" sa "cirkuskim" šeširima. TakoĎer Holdena je zasmetalo i to što su podjelile s njim da su posebno u New York došle kako bi se rano ujutro ustale i otišle na reviju: "Ako neko, neka djevojka s idiotskim šeširom, recimo, doĎe čak u New York - iz Seatlea, Isuse - i završi ustajući rano ujutro da bi vidjela prokletu reviju u Radio-sitiju , to stvarno deprimira.". Premda Holden besciljno bjeţi od problema u cijelom romanu, sama situacija ga dosta

izjeda iznutra. Nekoliko je puta izbačen iz škole, ništa nije znao, samo je pisao dobre eseje iz engleskog jezika, a i društveno je bio previše na svoju ruku što mu je zadalo kroz cijeli roman samo nevolje. Najveći problem mu je činjenica da mora doći kući i pogledat roditeljia u oči te priznat njima, ali i sebi poraz zbog nemara i lijenosti. Premda su mu razmišljanja prilično mladenačka, u glavi mu vlada kaos, brkaju mu se razmišljanja i stanja u kojima se nalazi sad i u kojima bi se ţelio nalazit, a odluke donešene na prečac stvaraju mu dugotrajne probleme, mada on tog još nije svjestan. U nekim trenucima Holden osim što laţe, posluţi se i ironijom kako bi zornije prikazao svoj način doţivljavanja stvari: "Platio bih po sto pića svakoj od njih samo da mi to nisu rekle.". Usporedno s tim Holden takoĎer provlačeći razmišljanja o svojoj obitelji kroz roman, posebno istiće svoju sestru Phoebe koju nekako iznimno voli, jer inaće se najbolje slagao sa djecom, a drugi razlog je taj što ju ţeli obraniti od odrastanja. TakoĎer spominje problem koji ga muči, a to je smrt njegova brata Allieja te njegova ne mogučnost da istu spriječi. U pravilu Holden nije baš osoba koju bi naveli nekome da mu bude uzor u školi i u poštivanju autoriteta, ali je tinejdţer koji dobro razmišlja u nekim situacijama i kojemu je stalo i do drugih, a ne samo do sebe. Valja zaključiti da je Holden samo jedan od mnogo tinejdţera koji su u današnjem svijetu izgubljeni u moru informacija i problema, a glavni problem koji današnju mladeţ muči je situiranost i sigurnost daljnjeg ţivota nakon odlaska od roditelja. KRITIKA: U uvodu nisi napisao koje su sve karakteristike romana u trapericama. Pripovjedač je adolescent koji priča u 1. licu sluţeći se ţargobom, konkretno ovdje ţargonom njujorške mladeţi. Provalija je simbol svijeta odraslih pred kojom je Holdenu i u koji ne ţeli ući i ţeli spasiti djecu da ne uĎu u taj svijet ( da ne upadnu ).Holden bi htio pomoći drugima , ali i njemu treba pomoć jer se ne zna nositi sa svim svojim problemima i frustracijama. Pravopisno je jako loše napisano! a) pisanje č i ć : ističe, inače, mogućnost ( ne :istiće, inaće, mogučnost b) engleskoga jezika, (ne :engleskog jezika) c) će biti ( ne : će bit), mora pogledati, mora priznati ( ne: mora priznat, mora pogledat), bi se ţelio nalaziti (ne : bi se ţelio nalazit) d) pisanje ije, je, e : pripovijeda( ne: pripovjeda), podijelile (ne :podjelile) e) on toga još nije svjestan ( ne : on tog...) f) u rečenici :U nekim trenucima Holden osim što laţe, posluţi se ( treba : sluţi se ...)... g) s djecom ( ne : sa djecom) h)...baš osoba koju bismo naveli ( ne : baš osoba koju bi naveli) i) donesena ( ne : donešena ) j) naprečac ( ne : na prečac) Stilske pogreške :a) ne znaš značenje riječi dostojan (dostojan=vrijedan nečega, koji je što zasluţio, častan) U rečenici je trebalo pisati : ...kako bismo ( ne : bi )što vjerodostojnije shvatili pouku. b) stilski nejasno i nerazumljivo : besciljno bjeţi od problema c) red riječi u rečenici ne valja : Holdena je takoĎer zasmetalo ...( ne: TakoĎar Holdena je

zasmetalo...) Pozdrav od prof Diel i sretno na maturi! Evo još malo pomoći za esej Lovac u ţitu : •njegova mlaĎa sestra ga ispravlja u citiranju stiha engleskoga romantičarskog pjesnika Burnsa, jer stih u originalu ne glasi kako to Holden misli „Ako netko nekog ulovi dok kroz ţito ide”( a riječ „catcher” , „hvatač” , onaj koji ulovi nešto ili nekoga označava poziciju jednoga igrača u baseballu i u toj riječi je istaknuta Holdenova povezanost s pokojnim bratom čiju rukavicu za baseball čuva), nego stih glasi onako kako to kaţe Phoebe : „Ako netko sretne nekog... ”( to je i simbolika originalnoga naslova romana „The Catcher in the Rye” )

•Holden bi ţelio pomoći djeci, ţelio bi biti „lovac u ţitu”, ( ţito je je simbol sretnog djetinjstva ), kako bi spašavao djecu da ne padnu u provaliju ( simbol svijeta odraslih ) i ujedno ta njegova maštarija govori o njegovoj podsvjesnoj opterećenosti bratovom smrću iz čega proizlazi njegov problem neprilagoĎenosti i kompleks krivnje

•ironija je prisutna već u samom naslovu romana i ţelji glavnoga junaka da nekoga spašava, a on sam ima toliko problema koje ne zna i ne moţe riješiti

•ova scena pokazuje da je Holden idealist, osjećajan i ranjiv, iako se cijelo vrijeme ţeli prikazati drukčijim, nezreo i nesposoban prilagoditi se ţivotu i posljedicama odrastanja

•prozu u trapericama karakterizira i osebujan stil, a radi se o urbanom slangu newyorške mladeţi : formularni pridjevi uz imenice ( koji nemaju veze sa stvarnim osobinama pojmova kojima se pridruţuju, nego oponašaju razgovorni stil američke mladeţi ) kao npr. „stara Phoebe” ( iako ima 10 godina ),„prokleti proces”, „vraţji izbor”

•riječi iz ţargona : „...i drţi se kao ne znam kako veliki drmator”, „Što radi, mlati pare...”, „Već mi je pun kufer svega toga.”

•hiperbola : veliki krevet koji je „oko deset kilometara širok i deset kilometara dug...”

•isticanje riječi u tekstu italikom ( kosa slova ) kako bi ih se naglasilo Pozdrav od prof.Zore Evo nekih savjeta uz roman. Ovaj roman spada u razdoblje kasnog modernizma ( 1930. - 1970. ).Autor je utemeljitelj tzv. proze u trapericama ( jeans-proza ) koju karakterizira : glavni junak je adolescent koji priča u 1. licu sluţeći se jezikom gradske mladeţi ( urbani ţargon ). 17-godišnji Holden Caulfield nalazi se u sanatoriju za psihičke bolesnike i prisjeća se krize u koju je upao nakona što je izbačen iz škole zbog 4 jedinice (samo je iz engleskoga dobio pozitivnu ocjenu ) prošlogodišnjeg Boţića.Objašnjenje naslova romana :stih škotskoga romantičara Roberta Burnsa ( Ako netko sretne nekog dok kroz ţito ide) Holden pogrešno pamti ( Ako netko nekog ulovi...). Povjeravajući se sestri, on otkriva kako ţeli biti neki lovac-hvatač u ţitu, jer zamišlja da se djeca igraju u ţitnom polju na rubu provalije, a on ih ţeli spasiti da ne padnu u provaliju.. On je podsvjesno opterećen smrću mlaĎega brata Allieja. Ironija njegove situacije je što i sam srlja u provaliju od koje ţeli spasiti djecu u svojoj fantaziji ( to je duboki uzrok njegove neprilagoĎenosti i kompleksa krivnje ). Ključna riječ u naslovu

catcher-hvatač i označava poziciju igrača u baseballu ukazuje na njegovu vezanost za umrlog brata i zato stalno sa sobom nosi njegovu rukavicu za baseball na kojoj je brat ispisao stihove i piše sastavak o njoj.Holden luta 3 dana po New Yorku i iznosi svoja zapaţanja o osobama s kojima dolazi u vezu. On je natprosječno inteligentan, ali emocionalno nezreo. Njegovo nesnalaţenje očituje se dolaskom u hotel i barove gdje mu nije mjesto. Zato je njegov odlazak sa sestrom na dječje igralište i u muzej s mumijama ţelja za povratkom u djetinjstvo. U susretu s raznim likovima u romanu izriče svoja zapaţanja i sudove o njihovom ponašanju te vlastite sudove o filmu, glazbi, knjiţevnosti.Kritizira snobizam, licemjerje i društvenu nepravdu.Crvena kapa koju je kupio za 1 dolar simbol je neprihvaćanja ustaljenih vrijednosti i ţelja da se razlikuje od odraslih. Jezik . korištenje pridjeva bez stvarnog značenja, nego oponašaju stil govora američke mladeţi ( prokleta autobiografija, glupo djetinjstvo,stara Phoebe- sestra koja ima 10 godina ).Česta uporaba hiperbole( i onaj veliki, gigantski krevet,oko 10km širok 10 km dug).

13. SOFOKLO-ANTIGONA SADRŢAJ:

http://www.lektire.me/prepricano/sofokle-antigona_28

http://lektire933.blogger.ba/arhiva/2010/12/02/2637879

http://lektiraukratko.blogspot.com/2010/11/antigona-sofokle.html

PRIMJER ESEJA: Sofoklo je grčki tragičar iz petog stoljeća prije Krista. Ujedno je i reformator grčke tragedije. U dramu uvodi trećeg lika te likovima daje slobodnu volju da sami odlučuju o svojoj sudbini, pa tako oni postaju nosioci radnje koju znatno proširuje. Sofoklo Najpoznatiji je po svojim djelima organske trilogije: Kralj Edip, Edip na Kolonu i Antigona. Ova trilogija prati tragičan svršetak tebanske kraljevske obitelji, počevši od Edipovih roditelja i završavajući na Edipovoj djeci. Tragedija Antigona govori o Edipovoj kćeri Antigoni koja je osuĎena na smrt jer je pokopala svog brata. U ovom eseju analizirat ću Antigonin monolog u kojem objašnjava svoju tragičnu sudbinu. Monolog iz priloţenog teksta dogaĎa se pred Antigoninu smrt u četvrtom činu tragedije. U svom monologu, Antigona izriče svoje stajalište o vlastitoj krivnji, tragičnoj sudbini i smrti koja je čeka. Njena osuda proizlazi iz njene duţnosti prema bratu pokojniku. Moralna obveza da iskaţe posmrtne počasti pokapavši bratovo tijelo bila je suprotstavljena drţavnom zakonu. „Al' kako roditelje meni krije Had,/ Brat nijedan se više rodit ne moţe./ Po zakonu te takvu ja pretpostavih.“ Antigona se našla u sukobu boţanskih i ljudskih vrijednosti te je donijela svoj odabir znajući da će ga platiti ţivotom. Antigona sebe opravdava svojom savješću. „Kakav boţji zakon pogazih?“ Upravo se u ovom nemogućem izboru izmeĎu njena ţivota i bratske duţnosti pokazuje njena tragična sudbina koje je na kraju imala samo jedan mogući ishod. Nakon osude na smrt, Antigona je počinila samoubojstvo. Kroz tri organske drame cijela tebanska kraljevska obitelj tragično stradava. Tako se Antigona ubija na dan kad se trebala udati za svog zaručnika Hemana. Metafora citata „Oj grobe, bračna loţnice“ govori o tragičnom preokretu sudbine. Umjesto u bračni krevet s muţem, ona leţi u hladnome grobu sama. U trenutcima pred smrt, Antigona se osjeća izdanom i napuštenom što se vidi u oksimoronu iz stiha „bez prijatelja ţiva u grob k mrtvima idem“. U svojoj drami Sofoklo idealizira junakinju Antigonu. Ona je savršena osoba koja zna izabrati pravo. „Al' s pravom ti, za razumne, iskazah čast.“ Svjesna je da bi tako postupili svi ljudi koji slušaju svoj razum ili svoju savjest. Zato za Sofokla kaţemo da njegovi likovi onakvi kakvi bi ljudi trebali biti, čemu bi trebali teţiti. Kroz dramu i lik Antigone Sofoklo nam govori kako je bolje umrijeti radi vrijednosti i ideala, nego ţivjeti ispraznim ţivotom. Neki ljudi, poput Kreonta, sebi uzmu moć koja im nije namijenjena i nameću vlastite zamisli kao zakone kako bi vladali drugima. Smatram kako su i danas mnogi

drţavni zakoni udaljeni od iskonskih boţanskih vrijednosti, te se i sami često moramo naći u situaciji nešto blaţoj od Antigonine. Ponekad moramo i kršiti zakone kako bi učinili pravu stvar i umirili svoju savijest. PRIMJER DOBROG ESEJA Priloţeni tekst ulomak je iz petog čina tragedije Antigona u kojoj istoimena protagonistica iznosi monolog o svojim postupcima, kazni i posljedicama istih. Autor ove dramske vrste veliki je starogrčki tragičar Sofoklo koji je reformirao antičku tragediju tako što je povećao broj koreuta s dvanaest na petnaest te joj je dao savršeni oblik uvoĎenjem trećeg glumca. Antigona uz Kralja Edipa i Edipa na Kolonu čini organsku dramsku trilogiju o kralju Edipu povezanih radnjom, licima i sadrţajem. Sljedeći stihovi potvrĎuju vezu s tragedijom Kralj Edip u kojoj umiru Antigonini roditelji i braća: „Al/ čvrsto gajim nadu da ću ocu svom. / Kad doĎem, draga doći, draga majčice, / I tebi, draga tebi, brate premili‟. Antigona, tragična junakinja ove tragedije, pokopavši brata Polinika prekršila je zakon kralja Kreonta te si tako svjesno odredila svoju tragičnu sudbinu. To saznajemo iz njenog monologa u danom ulomku, točnije iz sljedećih stihova: „a sad, Poliniče, tijelo ti / Sahraniv tvoje, takvu plaću ubirem. / Al' s pravom ti, za razumne, iskazah čast.‟ Ona je lik nepokolebljivih uvjerenja i iznimne snage karaktera, što su razlozi zbog kojih se nije mogla olako pokoriti naredbama i zanemariti moralne vrijednosti kojima je naučena. Situacija je dobila na teţini time što je u pitanju upravo njen roĎeni brat. Da joj je muţ umro, „drugoga bi dobila‟, ali „kako roditelje‟ njoj „ krije Had, / Brat nijedan se više rodit ne moţe‟. Čovjek je u zbilji ipak bliţi primjerice Antigoninoj sestri Izmeni koja nema njenu snagu karaktera te se uvijek pokori snaţnijemu nego Antigoni. Ona ni u jednom jedinom trenutku nije dvojila niti dovela svoju odluku u pitanje, što dovodi do zaključka da je njena veličina ipak pomalo idealizirana. Sukladno s tim osobinama, ali „neudatu i bez svatova‟, hrabro se pomirila s činjenicom da na dan kada se trebala udati za zaručnika Hemona ide „bez prijatelja ţiva u grob k mrtvima‟. Zato ona tu kamenu grobnicu naziva „bračna loţnica‟. Sofoklo, pišući u heksametrima, osim prethodno navednog oksimorona i metafore, koristi i razne druge lirske iskaze čime potvrĎuje svoju nadarenost i veličinu zbog kojih opravdava titulu najhvaljenijeg starogrčkog tragičara antičkoga stila. Kreontova se odluka, temeljena isključivo na zemaljskim zakonima, kosi sa onom najvišom, boţanskom s Antigonine strane budući da se u to vrijeme vjerovalo kako duša nesahranjenog mrtvog tijela ne moţe naći mir, na što svak ima pravo – i ţiv i mrtav. Na to se svodi osnovna problematika djela. Vjerujem da se svatko od nas slaţe s njenim stavom glede spremnosti na bilo što za svoje najbliţe. No, problem je to što te riječi treba istinski moći provesti u djelo, a ne samo prazno govoriti, i to pogotovo za obitelj koja jest, ili bi bar trebala biti, najveća dragocjenost svakom pojedincu.

14. Antun Branko Šimić- Preobraţenja LJUBAV- INETERPRETACIJA PJESME Antun Branko Šimić predstavlja najznačajniju pjesničku figuru ekspresionističke faze hrvatske knjiţevnosti. Zbirka pjesama Preobraţenja, objavljena 1920. godine, jedina je pjesnička zbirka objavljena za vrijeme njegova ţivota. Ovo djelo po prvi put uvodi slobodan,nevezani stih osloboĎen interpunkcije u hrvatsku knjiţevnost kao suvremen način izraţavanja modernog društva. Tematikom obuhvaća sliku svijeta koji prolazi bezbrojne preobrazbe u različitim pojavama, da bi se na kraju vremena i prostora sve ţivotne forme vratile u svoj apsolutni oblik. Značajno mjesto u toj zbirci zauzima pjesma Ljubav. Sama vanjska kompozicija pjesme suprostavljena je klasičnom obliku. Naime, izraţena središnja os upućuje na vizualnu poeziju gdje grafički istaknute pojedine riječi ili sintagme, upućuju na njihovu vaţnu značenjsku komponentu. Poredak Šimićevih stihova odlikuje nepravilnost,nesimetričnost i oblikovanje u odreĎene, meĎusobno nejednake skupine. Tako prvi stih svojom izdvojenošću predstavlja značenjsku,ritmičku i sintaktičku cjelinu kao tipičan ekspresionistički početak pjesme. Druga skupina sadrţana je u sljedeća tri stiha, treća i četvrta u pojedinim stihovima. Konačno, posljednje skupine sastoje se od 2,odnosno 3 stiha. Ta osebujna poredanost izaziva snaţan ekspresivni ritam pjesme suprostavljen klasičnom mehaničkom. Ekspresionistički ugoĎaj pjesme takoĎer je oslikan i vještom upotrebom boja te zvukova. Naime, kod Šimića boje dobivaju posebnu simboliku pri čemu su plava i ţuta najviše zastupljene. Nestajanjem ţute, izrazito zemaljske boje(" Zgasnuli smo ţutu lampu"), navještava se dolazak metafizičke,nebeske plave boje : "Plavi pašt je pao oko tvoga tijela." Upravo se u tom slijedu

kontrastnih stihova postiţe snaţna ekspresionistička napetost. Nadalje,što se tiče zvukovne komponente, ona se potpuno uklapa u tamni noćni ugoĎaj. To je postignuto onomatopejskim izrazom šuma: "Vani šume oblaci i stabla" koji predstavlja tajnovitost, uzvišenost noći. Motivi koje obraĎuje pjesme tipični su ekspresionistički. U središnjem dijelu uvode se motivi tjelesnosti: tijelo, noge, ruke,a vrhunac je sadrţan u motivu kose. Upravo taj motiv biva povezan s motivom koji zauzima najbitnije,zaključno mjesto u pjesm i- more. Kosa njegove drage biva osloboĎena i sada ona teţi u beskonačnost, u apsolutnost koja je označena morem.Pritom dubina pojačava dojam beskraja i sveobuhvatnosti. Konačno, ova pjesma zasigurno utjelovljuje sve značajke ekspresionističke pjesme. Lišena svakog suvišnog izraza i jednostavno govoreći istinu, prikaz je pjesnikova unutarnjeg stanja duše i dubokog doţivljaja ţivota,svijeta i ljubavi. Sukladno tome,čitava zbirka potpuno opravdano predstavlja ne samo vrhunsko dostignuće, već i izniman utjecaj na daljni razvitak hrvatskoga pjesništva.

OPOMENA Hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić bio je značajan ekspresionist s početka 20.stoljeća.Šimić svojom zbirkom pjesama "Preobraţenja" iz 1920. godine izraţava bit ekspresionističkog pjesništva, što je vidljivo već iz naslova toga djela, odnosno preobrazba vanjske stvarnosti koja okruţuje pjesnika u njegovu unutarnju stvarnost i zatim njezino izraţavanje u pjsmi. Za sobom ostavlja ne tako osebujnu, ali ipak vrlo značajnu poeziju. Iza naslova svoje već spomenute zbirke pjesama "Preobraţenja" Prosperov Novak smatra da je Šimić skrio svoje vjerovanje kako se one materijalne i vidljive stvari mogu preobraziti u duhovne i uzvišene. Za Šimića je duhovnost jedini svijetli put koji je postavljen negdje u nutrini čovjekove duše, kojeg mora svaki pojedinac pronaći kako bi dosegnuo vrhunac. Upravo o tome govori pjesma "Opomena". U njoj je suštinu svemira traţio u zvijezdama za koje je bio uvjeren da su najbolje vidljive kroz dubinu duše. Prema tome nije htio vjerovati u materijalno jer je ono prolazno, ruši, a istovremeno i gradi sve pred sobom. Samo duhovno ostaje vječno i treba biti izgraĎeno na čvrstim temeljima.Ta duhovnost nam diktira temu pjesme o tome kako je čovjekov tjelesni ţivot prolazan i kako bi se prema toj prolaznosti on trebao odnositi. U svakoj rečenici se nalazi samo jedan jedini interpunkcijski znak i to na njenom kraju - uskličnik. On je poput opomene da čovjek ne smije posustati u ostvarenju svojih ciljeva, biti pesimističan i igrati prema tuĎim pravilima poput lutke na koncu. Opomena je upućena svakom čovjeku dobre volje koji vodi brigu o temeljnim ţivotnim zadaćama, duboko utisnutu da prema sebi i drugim ljudima, koji će prihvatiti sve njegove vrline i mane, bude ono moralno biće vrijedno ţivljenja - čovjek. " Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda", upozorenje je da u ovozemaljskom svijetu brige o potrošnim, odnosno materijalnim stvarima, ne ograničimo svoje postojanje, nego da teţimo za srećom i u onome uzvišenome, neprocjenjivom, nečemu što se ne lomi pod bremenom vremena i traje vječno. Zato su zvijezde kao glavni motiv te koje mu osvjetljavaju put kojim hrabro korača ne bi li konačno stigao do točke u kojoj sve staje, u kojoj zbraja svoje uspjehe, a kriţa ono negativno te istovremeno započinje i nešto novo. Na tom kraju, ako je ţivio pošteno, volio male stvari i druge ljude, darivao, a ništa traţio za uzvrat, nema za čim ţaliti, zato što odlazi s ovoga svijeta. U posljednjoj strofi Šimić podsjeća čovjeka da je baš kako stoji u Bibliji, čovjek prah i da će se u prah i vratiti. " Na svom koncu mjesto u prah preĎi sav u zvijezde." - istovremeno mu nudi poruku da i ako se čovjekov trud isplatio, postane njihov dio te pobijedi svoju ograničenost nad njihovom neograničenošću. Uz takve pouke velikoga pjesnika kao što je Antun Branko Šimić, svaki čovjek se osjeća sretnim i motiviranim. U okolnostima u kojima ţivimo postoje mnogi kojima je do lijepe pjesničke riječi koja moţe mnogo toga, prvenstveno čovjeka učiniti čovjekom i istovremeno ovozemaljski ţivot uljepšati te obogatiti, posebice danas kada je ljudski ţivot svakodnevno opterećen raznim ţivotnim nedaćama.

15.ANTUN ŠOLJAT- KRATKI IZLET SADRŢAJ:

http://www.lektire.me/prepricano/antun-soljan-kratki-izlet_194

Kratki izlet – Antun Šoljan Pisac priču započinje opisom svog prijatelja Roka za kojeg govori kako je jedna osebujnaličnost; čovjek sa devet života koji je uvijek spreman za akciju. Pisac kreće na ekspediciju sagrupom ljudi koju predvodi Roko – kreću u potragu za freskama u mjesto Gradina. Ime Gradina je zapravo izmislio jer je zaboravio pravo ime mjesta. Gradina bi se trebala nalaziti uunutrašnjosti Istre pa ekspedicija jednog dana kreće autobusom prema kamenjaru i šikari. Usredtog kamenjara pokvari im se autobus te jedan dio ekspedicije ostaje u autobusu čekajući pomoć,a drugi dio kreće dalje pješke, predvođen Rokom. Roko cijelo vrijeme tvrdi kako je sigurankamo idu no nakon nekog vremena skoro da mu više nitko i ne vjeruje. Njihove sumnje se pokažu ispravnima kad jednom prilikom gotovo da ne završe u provaliji. Napokon pronalazeneko naseljeno mjesto tj. kuće, ali čini se da ljudi baš i ne žive u tim kućama. Na jednom prozoru ugledaju dvije ogromne žene koje im se zavodnički smiješe pozivajući ih k sebi.Ekspedicija na nagovor Roka kreće dalje no Petar se vraća k ženama i tamo ostaje. Ekspedicijagubi još jednog člana kad Vladimir ostaje pijan u konobi tj. u podrumu nekog zlobnog starca.Trećeg člana ekspedicija gubi kad Ivan kupuje kuću u šikari i ostaje tamo živjeti. Dvije

posljednje članice ekspedicije odluče vratiti se do autobusa pa Roko i naš pripovjedač ostajusami. U sumrak dolaze do urušenog samostana i tamo upoznaju fratra koji im govori kako sustigli prekasno. Prema fratrovoj priči, on je dugo godina čuvao sve freske i biblioteku no unatočnjegovom trudu, sve je propalo. Kad se uvjere u istinitost te priče Roko odlučuje vratiti senatrag slijedećeg jutra. Fratar govori kako će on ostati umrijeti u samostanu. Naš pripovjedačodlazi podzemnim hodnikom u nadi da će ipak nešto pronaći. Pothodnik ga na kraju dovodi domjesta od kuda su i krenuli sa ekspedicijom. Članove ekspedicije više nikad ne uspijeva pronaćikao ni samostan sa starim fratrom. U romanu se zapravo radi o mladim ljudima u potrazi zaidentitetom i za smislom ţivota. Odgovor je da ga se ne moţe pronaći i da se stalno vrtimo ukrug. No nije rješenje odustati već treba i dalje stalno pokušavati.

BILJEŠKA O PISCU: Antun Šoljan roĎen je u Beogradu 1932. godine, a umro je u Zagrebu 1993. godine. Ovaj pjesnik, novelist, romanopisac, dramatičar, esejist, prevoditelj i antologičar pojavio se uknjiţevnosti ranih pedesetih sa skupinom pisaca

okupljenih oko časopisa Krugovi. Po tom ćečasopisu taj cijeli naraštaj biti prozvan krugovaškim. Zajedno sa Ivanom Slamnigom,Zvonimirom Golobom, Vlatkom Pavletićem, Slavkom Mihalićem i drugima, Šoljan je svojomspisateljskom energijom uvelike pridonio radikalnoj promjeni hrvatske knjiţevnosti. Šoljan zasvoja djela odabire novu tematiku, drugačiji izbor likova (tzv. antiheroj umjesto ratnog heroja),no često oni koji nešto tako drastično mijenjaju plaćaju i cijenu za to. Nakon govora u povodu50. obljetnice Matoševe smrti ostao je trajno politički sumnjiv vladajućim strukturama što ćeuvelike obiljeţiti i njegovo stvaralaštvo i poloţaj u društvu. Objavio je sedam zbirki pjesama;neke od njih su Na rubu svijeta (1956. g.), Bacač kamena (1985. g.), Prigovori (1992. g.). petnaest dramskih tekstova za radio, kazalište, TV. Napisao je i četiri romana: Izdajice (1961.g.), Kratki izlet (1965. g.), Luka (1974. g.), Drugi ljudi na mjesecu (1978. g.).U Hrvatskoj je roman Kratki izlet kao knjiga tiskan tek 1987. god. Kad se pojavio, roman jedoţivljavan kao politička alegorija koja kritizira politički sistem. Današnji čitatelj, koji ne zna politički sistem u kojem je nastao roman, neće ga ni doţivjeti na taj način. Pisac je naknadno isam zanijekao da mu je namjera bila napisati političku alegoriju. KRAJ!!!!!