Fareed Zakaria -svijet-nakon-amerike.pdf

Provokativan i često pronicav uvid koji otvara veliku panoramu svršetka prvoga američkog stoljeća i rađanja novoga svijeta u kojem se Ostali uspinju, a Zapad gasne. The New York Times Oštra i otrežnjujuča zapažanja... Nema sumnje da je riječ o važnoj temi. Business Week Ovo je nemilosrdno inteligentna knjiga koja izbjegava pojednostavljena predviđanja od krize do propasti. The New York Times Book Review Prihvatljiv pokušaj predviđanja budućnosti... Njegova će nam knjiga biti moćan vodič kroza sve izazove (za Ameriku). The Economist

Svijet nakon Amerike

Fareed Zakaria

Svijet nakon Amerike preveo s engleskog Srđan Dvornik

Fraktura

naslov izvornika The Post-American World © 2008 by Fareed Zakaria © za hrvatsko izdanje Fraktura 2009. © za prijevod Srđan Dvornik i Fraktura 2009. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika. ISBN 978-953-266-096-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 709611

za Arshad Zakariju

Rast je moguć kada god izazov potakne uspješan odgovor koji, s druge strane, potiče daljnje i nove izazove. Nismo pronašli nijedan bitan razlog zašto se taj proces ne bi beskonačno ponavljao, iako većina civilizacija u tome nije uspjela, što je povijesna činjenica. Arnold J. Toynbee Istraživanje povijesti

Sadržaj PREDGOVOR

Najbrži trkaći auto na svijetu

13

PRVO POGLAVLJE

Uspon ostalih

29

DRUGO POGLAVLJE

Prelila se čaša

33

TREĆE POGLAVLJE

Nezapadni svijet?

67

ČETVRTO POGLAVLJE

Izazivačka

97

PETO POGLAVLJE

Saveznica

129

ŠESTO POGLAVLJE

Američka moć

159

SEDMO POGLAVLJE

Ciljevi Amerike

197

Autorove bilješke

231

Kazalo imena i pojmova

239

Svijet nakon Amerike

PREDGOVOR

Najbrži trkaći auto na svijetu Svakom zlatnom dobu dođe kraj. Što je blistavija bila neka era, to je usijaniji njen kraj. Slom 2008. bio je najgori svjetski financijski kolaps od 1929.; to je bio uvod u najgore usporavanje gospodarstva nakon Velike depresije. Svaki je događaj prošle godine bio bez presedana: uništenje približno 40 bilijuna dolara vrijednosti kapitala u globalnom gospodarstvu; nacionalizacija najvećih američkih hipotekarnih kreditora; najveći bankrot u povijesti (Lehman Brothers); nestanak investicijske banke; iskupi i poticajni paketi diljem svijeta koji skupa vrijede bilijune dolara. Proživljavamo vremena koja će se prepričavati i proučavati generacijama. Kako smo došli do toga? Zastupao bih tezu da je temeljni uzrok tome, ironično, bio uspjeh. Posljednja četvrtina stoljeća bila je vrijeme izvanrednog rasta. Veličina globalnog gospodarstva udvostručivala se otprilike svakih deset godina, te sa 31 bilijuna dolara 1999. došla na 62 bilijuna dolara 2008. Pritom je inflacija ostala iznenađujuće i postojano niska. Gospodarski rast dopro je do novih regija. Dok su se zapadne obitelji selile u veće kuće i kupovale prenosive kompjutore i mobitele, seljaci u Aziji i Latinskoj Americi koji su dotad proizvodili za svoje potrebe nalazili su poslove u naglo rastućim gradovima. Čak i u Africi ljudi su mogli pokucati na globalno tržište da prodaju svoje robe. Svuda su pale cijene roba, dok se bogatstvo u obliku dionica, obveznica i nekretnina povećavalo. Makroekonomski indikatori otkrivaju tu priču na prvi pogled. Godine 2006. i 2007. označile

su plimu zlatnog doba, 124 zemlje u svijetu - otprilike dvije trećine ukupnog broja - imale su rast brži od četiri posto godišnje. Što je prouzročilo to doba globalnog rasta? Kako podrobno izlažem u ovoj knjizi, bila je to kombinacija političkih, ekonomskih i tehničkih sila. Politika. Smrt Sovjetskog Saveza donijela je generaciju relativne političke stabilnosti. Tijekom Hladnog rata bilo je na desetke građanskih ratova, oružanih pobuna i malenih gerilskih grupa koje su financirali Sovjeti - a u većini tih slučajeva Zapad je financirao njihove protivnike. Bez suparništva velikih sila bilo je manje ratova, a oni koji su izbijali bili su manjih razmjera. Bilo je iznimaka, kao što je brutalno krvoproliće u Kongu devedesetih i, dakako, terorizam poput onoga što ga je raspirila Al-Kaida, ali svijet je u cjelini uživao više mira i stabilnosti nego stoljećima prije. Broj ljudi koji ginu zbog političkog nasilja smanjivao se. Ekonomija. Nakon kolapsa komunizma kapitalizam slobodnog tržišta ostao je jedinim životno sposobnim načinom vođenja gospodarstva, što je vladama po cijelom svijetu dalo enorman poticaj da postanu dijelom međunarodnog ekonomskog sustava. Novi sporazumi i institucije kao što je Svjetska trgovinska organizacija djelovali su na smanjivanje prepreka trgovini i integriranju svijeta. Vlade su, od Vijetnama do Kolumbije, shvatile da ne mogu sebi priuštiti da propuste utrku prema prosperitetu. Usvojile su sigurna pravila, snižavajući razinu duga i uklanjajući subvencije koje iskrivljuju odnose - ne zbog toga što bi ih na to prisilili ljudi kao Bob Rubin * ili Hank Paulson**, nego zbog toga što su mogle vidjeti koristi od kretanja u tom smjeru (kao i štete ako to ne učine). Te su reforme potaknule strane investicije i stvorile nova radna mjesta.

*Robert E. Rubin bio je menadžer i partner u tvrtki Goldman Sachs, ministar financija SAD-a u Clintonovoj vladi 1995.-1999., a nakon toga na čelnim funkcijama u tvrtki Citigroup, (op. prev.) **Henry M. Paulson bio je ministar financija SAD-a u vladi G. W. Busha od 2006. do kraja mandata u siječnju 2009. Prije toga je također bio na čelnim pozicijama u Goldman Sachsu. (op. prev.)

Istodobno, ljudi iz središnjih banaka učili su kontrolirati i moderirati poslovni ciklus, sprečavajući nagle potrese koji mogu uništiti radna mjesta i štednju te dovesti do nemira i revolucije. Uzmimo kao primjer Sjedinjene Države: između 1854. i 1919. recesije su udarale svake četiri godine, a kada bi nastupile, trajale bi gotovo pune dvije godine. U dva desetljeća Sjedinjene Države doživljavale su između dviju recesija po osam godina neprekidnog rasta, a padovi bi, kada nastupe, trajali samo po osam mjeseci. To razdoblje stabilnosti bilo je dobitak iz višedesetljetnog rata protiv inflacije. Počevši s Paulom Volckerom početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, centralne su banke vodile rat protiv inflacije, baratajući tupim oruđem monetarne politike radi održavanja relativne stabilnosti robnih cijena. Taktika izbrušena u tom ratu postala je jednim od najuspješnijih američkih izvoznih proizvoda. Do 2007. preostale su samo 23 zemlje sa stopom inflacije višom od deset posto, a samo je jedna - Zimbabve - patila od hiperinflacije. Tehnika. Informacijska revolucija ubrzala je uspon jedinstvenog globalnog gospodarstva. Smanjeni su troškovi komunikacija, što je olakšalo integraciju. Iznenada, trgovina sportske opreme u Nebraski mogla je nabavljati iz Kine, prodavati u Europi i voditi svoje knjigovodstvo u Bangaloreu. Ali glavni usputni učinak svih tih uspjeha - niske inflacije, globalnog rasta, žustrog tehničkog napretka - bio je arogancija ili, formalnije rečeno, smrt rizika. Tijekom devedesetih i prvog desetljeća dvadeset prvog stoljeća poslovni su ljudi s oprezom motrili na politički rizik - opasnosti koje ekonomskom rastu prijete od državnih udara, terorističkih napada i društvenih previranja. Ali nije se moglo naći mnogo političkih rizika. Kakav državni udar naprosto bi donio nov režim, koji se još uvijek suočavao sa svim ograničenjima i mogućnostima globalnog gospodarstva. A unatoč terorizmu i povremenim tegobama osnovna politička stabilnost post-hladnoratovskog svijeta bila je trajna. Ti novi poslovni ljudi nisu poklanjali mnogo pozornosti jednom mnogo poznatijem problemu, koji neposrednije djeluje: ekonomskom riziku. Poput Alana Greenspana, držali su da rast kompleksnih financijskih proizvoda zapravo smanjuje rizik tako što ga rasprostranjuje. Vjerovali su da se

razinama zaduženosti koje se nekada smatralo opasnima sada može upravljati s obzirom na ono što su smatrali trajno izmijenjenim uvjetima. Iz toga je proizašlo da su investitori postali voljni prihvaćati relativno niske nagrade za ono što bi se pod normalnim okolnostima smatralo opasnim investicijama. Kreditni rasponi - razlika prinosa između obveznica Ministarstva financija SAD-a, što se smatra najsigurnijom investicijom na svijetu, i obveznica kompanija ograničenih poslovnih pokazatelja - pali su na povijesno najnižu razinu. Nestabilne zemlje poput Ekvadora i teturave kompanije kao Chrysler mogle su posuđivati gotovo jednako jeftino kao Vlada SAD-a. (Ekvador je 2009., dakako, objavio da ne može otplaćivati svoje dugove, a Chrysler je izbjegao bankrot samo zahvaljujući Vladinu iskupu u posljednjem trenutku.) A kako je dug bio jeftin, financijeri i vlasnici kuća rabili su ga obilato, trošeći iznad svojih mogućnosti. Bankama i investitorima koji su pribavljali svu tu jeftinu gotovinu pouzdanje su davali krcati kovčezi korporacija - profiti su osamnaest kvartala u nizu između 2002. i 2006. rasli po dvoznamenkastoj stopi - stope bankrota bile su niže od normale. Izgledalo je da dobra vremena nikada neće završiti. Svjetsko gospodarstvo postalo je ekvivalent trkaćeg automobila - skupo, nevjerojatna domašaja, i sposobno voziti brzinom od koje zastaje dah. Njime se tijekom posljednjeg desetljeća vozio svatko i na vrhuncu doživio navalu adrenalina. Postojao je samo jedan problem: ispalo je da nitko zapravo ne zna voziti takav auto. Tijekom posljednjih deset godina globalno gospodarstvo postalo je nešto što nitko nikada nije vidio - integriran sustav s oko 125 zemalja, koje sve sudjeluju i sve voze dotad nečuvenim brzinama. Bilo je to kao da taj trkaći auto vozi 125 različitih vozača - a nitko se nije sjetio kupiti amortizere.

Problem zaduženosti Bilo je, dakako, onih koji su htjeli amortizere. Tijekom godina uzleta takve se smatralo gnjavatorima. Pitali su zašto bi paketi sekundarnih hipoteka bili cijenjeni jednako tako visoko kao i obveznice General Electrica. Ali svaka sljedeća godina završavala je novim izvještajem o zapanjujućim za-

radama ili isplatama u milijardama nekom trenutnom menadžeru hedgefonda. Stalno obećavana korekcija nije se ostvarivala, a negativni glasovi bivali su sve tiši i tiši. Na Wall Streetu došlo je do neke vrste preokrenute prirodne selekcije. Kako je rekao Boykin Curry, poslovni direktor Eagle Capitala, tijekom posljednjih dvadeset godina "DNK gotovo svake financijske institucije opasno se preobrazio. Svaki put kad bi se netko za stolom zalagao za više financijskih poluga* i veći rizik, nekoliko sljedećih godina pokazalo bi da je bio 'u pravu'. Ti su ljudi postajali odlučniji, promicani su na više položaje i stjecali kontrolu nad sve većim kapitalom. Istodobno svatko tko bi na moćnoj poziciji oklijevao, zastupao oprez, bio je 'u krivu'. Oprezni tipovi sve su više zastrašivani i zaobilazilo ih se pri promaknućima. Gubili su kontrolu nad kapitalom." Warren Buffett objasnio je da u srži problema leže sve više razine financijskih poluga - što je na Wall Streetu fina riječ za dug. To je "jedini način kako pametnjaković može bankrotirati" - kaže Buffett. "Ako postupate pametno, na kraju postanete jako bogati. Ako postupate pametno i rabite financijske poluge i u svemu tome jednom pogriješite, to vas može zbrisati, jer je bilo što pomnoženo s nulom - nula. Ali ohrabrujuće je da kada drugi oko vas to uspješno čine, i vi ste uspješni, a sve to jako sliči Pepeljugi na balu. Dečki izgledaju sve bolje, glazba zvuči bolje, sve je zabavnije, i pomislite 'Za kog bih vraga morao otići četvrt sata prije ponoći? Otići ću dvije minute prije ponoći.' Ali nezgodno je što na zidu nema satova. I svi misle da će otići dvije minute prije ponoći." To je, ukratko, priča o tome kako smo upali u nevolje 2008. Na nekoj razini u srži je cijele priče dug. Od početka osamdesetih Amerikanci troše više nego što proizvode - a razliku nadoknađuju posudbom. To se događalo na svakoj razini društva. Dug kućanstava množio se poput gljiva poslije kiše - sa 680 milijardi dolara 1974. na 14 bilijuna dolara 2008. Samo u posljednjih sedam godina taj se dug udvostručio. Prosječno kućanstvo sada u prosjeku ima trinaest kreditnih kartica i duguje 120.000 dola-

*Upotreba posuđenog novca za povećavanje kupovne moći. (op. prev.)

ra za hipoteku. No, po nekim mjerilima, kućanstva su vrhunac uspjeha. Političari na državnoj i lokalnoj razini koji žude svojim izbornim bazama dati nova košarkaška igrališta i autoceste s dvanaest trakova bez povisivanja poreza počeli su posuđivati na račun budućnosti. Izdavali su obveznice da bi financirali omiljene projekte, obveznice čije su pokriće bili budući porezi ili zarade na igrama na sreću. Ali čak je i te političare posramio istinski kralj posuđivača: federalna vlada. Nacionalni je dug 1990. iznosio tri bilijuna dolara. Do kraja 2008. popeo se u područja jedanaesteroznamenkastih brojeva, premašivši deset bilijuna dolara. (Dok ovo pišem, već je 10,9 bilijuna.) Znamenitom Satu državnog duga u New Yorku ponestalo je prostora za znamenke. Njegovi vlasnici planiraju ove godine instalirati novi, prošireni sat. Drugim riječima, Sjedinjene Države postale su nacijom dužnika. Nema ničega lošeg u dugu - zajmovi i financijske poluge, kada ih se razborito upotrebljava, čine puls modernog gospodarstva - ali kada ga se dotjera do takvih krajnosti, on ubija. Obje strane jednadžbe moraju pak biti u ravnoteži - Sjedinjene Države nikada ne bi mogle dospjeti u takav položaj da nije bilo nacija spremnih posuđivati novac. Tu nastupa ekonomsko i političko jačanje svijeta u razvoju - "uspon ostalih", kako ja to zovem, a to najbolje simbolizira uspon Kine. Unatoč godinama naglog rasta kineska kućanstva i korporacije bila su sklona oprezu. Oko polovine svojih zarada spremaju u banku, uvijek se pripremajući za metaforični crni dan. Takva krajnja štedljivost u kombinaciji s visokim rastom dovela je do kineske akumulacije golemih novih rezervoara kapitala. Ali to nije bila naprosto konfucijanska kulturna značajka. Kineska vlada obeshrabrivala je trošenje i poticala štednju, djelomice kao način da osigura da razina inflacije ostane niska i da njena valuta ostane podcijenjena - zbog čega je kineska roba bila jeftina i privlačna zapadnom potrošaču. K tome, zemlje poput Kine bile su razočarane azijskom krizom 1996., kada su azijska gospodarstva propadala, a zapadni bankari došli u pomoć, ali postavljajući teške uvjete. Kada su se oporavile, azijske vlade - kao i drugi izvan Azije - odlučile su akumulirati vlastite rezerve, kako se sljedeći put ne bi morale oslanjati na dobrotu stranaca.

Tako, umjesto da svoje sve veće uštede reinvestiraju u domaće gospodarstvo, kineske vlasti spremile su ih na stranu. Ali kako to vlada može zgrtati novac? Kupovanjem onoga što se tada smatralo - a i danas se smatra - najsigurnijom investicijom na svijetu: vrijednosnica državne riznice SAD-a. Svojim akumuliranjem golemih količina američkog duga Kinezi su završili tako da subvencioniraju ponašanje koje ga je prouzročilo - američku potrošnju. Financirali su našu pijanku trošenja i zgrnuli ogromnu gomilu dolarskih zadužnica. Kinezi su pretjerano štedjeli, a Amerikanci pretjerano trošili. Izgledalo je da je sustav u ravnoteži. Nije to bila samo Kina. Osam drugih zemalja s tržištima u usponu akumuliralo je zalihe od sto milijardi dolara ili više, uglavnom u dolarima. Ali sama Kina u deviznim rezervama drži više od dva bilijuna dolara, također većinom u dolarima. Posljednjeg rujna Kina je postala najveći strani kreditor Amerike, nadmašivši Japan, koji više ne kupuje velike iznose državnih obveznica SAD-a. (S deset posto T-mjenica* u optjecaju u svojem posjedu, Kina je vjerojatno najveći kreditor Amerike, ali Ministarstvo financija SAD-a ne vodi evidenciju domaćih zajmodavaca.) Kina sada drži u rukama najveću zadužnicu na svijetu, a na njoj je potpis Ujka Sama. Pokazalo se da je na globalnoj razini pretjerana štednja jednak problem kao i pretjerana potrošnja. Harvardski ekonomist Dani Rodrik procjenjuje da slanje tolikog novca u inozemstvo, umjesto da ga se produktivno investira, stoji Kinu približno jedan postotni poen BDP-a na godinu, ili više od četrdeset milijardi dolara godišnje. Kineski su zajmovi u biti također i masivan poticajni program za SAD. Održavali su kamatne stope na niskoj razini, što je poticalo vlasnike kuća na refinanciranje, menadžere hedge-fondova da povise financijske poluge, a investicijske banke da pumpaju svoje bilance. Kineski zajmovi stvarali su jeftin novac, kaže kolumnist Financial Timesa Martin Wolf, a "jeftini novac poticao je orgiju financijskih inovacija, posuđivanja i trošenja."

*T označava Treasury - mjenice Ministarstva financija SAD-a. (op. prev.)

"Ne možemo se samo vratiti uobičajenom poslovanju", piše Wolf. Ali kratkoročno izgleda da smo osuđeni na još malo statusa quo. Nedugo prije preuzimanja dužnosti predsjednik Barack Obama upozorio je na perspektivu "deficita mjerenih u bilijunima dolara sljedećih godina", dok njegova vlada povećava trošenje na sve, od zelene tehnologije do zdravstvene zaštite, kako bi ponovo napuhala naše splasnulo gospodarstvo. Većinu tog novca trebat će posuditi od Kine. Kinezi pak imaju i vlastite ekonomske probleme, te u borbi s njima troše 600 milijardi dolara - golemih petnaest posto BDP-a. U zbilji, mi tražimo od Kine da istodobno financira dvije najveće fiskalne ekspanzije u ljudskoj povijesti - našu i svoju vlastitu. A ta zemlja ima sve razloge da nastavi rastrošno kupovati T-mjenice. Bez toga bi patio njezin izvoz, a visoke bi stope rasta udarile o tlo. No Kinezi imaju i druge mogućnosti. Ekonomist Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade, objašnjava da će oni "jamačno nastojati održati američku potrošnju, ali ako postane jasno da to ne djeluje, imaju plan B". Prema planu B, u središte bi se stavila ekspanzija vlastite potrošnje Kine kroz državnu potrošnju i povećano kreditiranje vlastitog pučanstva. Kako piše povjesničar Niall Ferguson, "krupno je pitanje današnjice hoće li Himerika (Kina plus Amerika) ostati na okupu ili će se zbog ove krize raspasti. Ako ostane skupa, moći ćete vidjeti izlaz iz šume. Ako se raspadne, pozdravite se s globalizacijom." Najbolji bi scenarij za Kinu i Sjedinjene Države bio da surađuju kako bi polako rasplele svoj uzajamno samoubilački pakt. Kini bi koristilo da ima više novca za reinvestiranje u domaće gospodarstvo. Sjedinjene bi Države imale koristi tako što bi bile prisiljene donijeti neke teške odluke od kojih će im na kraju biti bolje. Barem od osamdesetih Amerika misli da može trošiti bez brige, zauvijek odgađajući dan vraćanja duga. To nije dobro za njenu vanjsku i domaću politiku. To je Washington učinilo arogantnim, lijenim i nemarnim. Ali besplatna vožnja primiče se kraju.

Sudar sa svijetom nakon Amerike Premda razmjeri ove financijske krize daleko premašuju sve što se pamti u novije vrijeme, ona nije bez presedana. Povijest kapitalizma puna je napuhanih mjehura, panika, financijskih slomova i recesija. Nizozemci su izgubili pamet zbog tulipana u prvom desetljeću 17. stoljeća; manija željeznice pogodila je Britance četrdesetih godina 19. stoljeća. Čak i posljednjih nekoliko desetljeća bilo je financijskih nevolja u Meksiku, Argentini, Brazilu i gotovo svim drugim latinskoameričkim zemljama. Rusija i njeni nekadašnji sateliti bankrotirali su u devedesetima, a Aziju je zaraza pogodila potkraj tog desetljeća. Slom Long-Term Capital Managementa, jednog od najvećih svjetskih hedge-fondova, koji se dogodio 1998., bio je tako tegoban da su Federalne rezerve organizirale iskup kako bi spriječile slom financijskog sustava. Kriza 2008. drukčija je upravo zato što nije nastala u nekoj žabokrečini svijeta u razvoju; izronila je iz srca globalnog kapitalizma, Sjedinjenih Država, i tekla arterijama međunarodnih financija. Ona, unatoč mnijenju nekih mudraca, ne označuje kraj kapitalizma, ali lako bi za Sjedinjene Države mogla značiti kraj stanovitog tipa globalne dominacije. Tekuća ekonomska previranja samo će pospješiti kretanje prema svijetu nakon Amerike. Ako su rat u Iraku i vanjska politika Georgea W. Busha izazvali delegitimiranje vojno-političke moći Amerike u očima svijeta, financijska kriza djelovala je na delegitimiranje američke ekonomske moći. Što god ljudi mislili o američkoj vanjskoj politici, svi su se slagali da je SAD najmodernije, najsofisticiranije i najproduktivnije gospodarstvo na svijetu - s najrazvijenijim tržištima kapitala. Iz toga je slijedilo da je SAD imao hegemoniju ne samo u vojnoj moći i diplomaciji nego i u području ideja. Voditelji centralnih banaka i ministarstava financija diljem svijeta stjecali su osnovna znanja svoje profesije u američkim školama. Političari su svoja gospodarstva razvijali pomoću savjeta koje je propisivao Washingtonski konsenzus. Inovacije u Silicijskoj dolini bile su predmet zavisti cijeloga svijeta. Duboka, lukrativna tržišta kapitala New Yorka bila su predmet divljenja i oponašanja na svim kontinentima osim Antarktike. Kako piše Brad Setser, stručnjak u Vijeću za međunarodne odnose (Co-

uncil on Foreign Relations), globalizacija nakon Drugog svjetskog rata bila je gotovo sinonim za amerikanizaciju. "Stranci koji su željeli posuditi novac uglavnom su izdavali obveznice u dolarima, služili se newyorškim pravom i udovoljavali standardima Komisije za vrijednosnice i trgovinu vrijednosnicama (Securities and Exchange Commission) o objavljivanju poslovnih podataka", piše on. Američke ideje i institucije bile su tim privlačnije zbog ekonomskih uspjeha zemlje. Kolaps Wall Streeta značajno će nagristi baštinu tog uspjeha. Američko će se gospodarstvo u 2009. godini smanjiti ili stagnirati, a u godinama nakon toga potencijalno će rasti sporo, opterećeno zaduženošću. Najveći dio Europe bit će u istoj kaši. Naravno, ekonomska aktivnost posvuda je pogođena tim kolapsom prvog svijeta. A kako su financije totalno globalizirane, burze su posvuda doživjele kolaps. Ali gospodarstva što tvore osnovu velikih tržišta u usponu - Kina, Indija i Brazil - sada su dovoljno velika da imaju značajnu vlastitu ekonomsku aktivnost (domaću potražnju) koja se ne oslanja na izvoz na Zapad. Posljetkom toga Međunarodni monetarni fond procjenjuje da će sto posto globalnog rasta 2009. potjecati od tržišta u usponu. Premda su financijska tržišta tih zemalja povezana s financijskim tržištem Sjedinjenih Država, njihova zbiljska gospodarstva, prvi put u povijesti, počinju stjecati stanovitu neovisnost o njemu. Globalna je moć, iznad svega, dominacija nad idejama, agendama i modelima. Spoznaja da velik dio financijskih inovacija koje su se dogodile proteklog desetljeća nije dao mnogo više doli kuću od karata nagriza američku moć. Prodavanje američkih ideja ostatku svijeta od sada će iziskivati mnogo više napora. Zemlje u razvoju, uz sve veće samopouzdanje, birati će rješenja ekonomske politike koja im budu odgovarala. "Financijski sustav SAD-a smatralo se uzoritim, a mi smo davali sve od sebe da kopiramo sve što se dalo", rekao je Yu Yongding, nekadašnji savjetnik kineske centralne banke krajem rujna 2008. "Iznenada otkrivamo da naš učitelj nije tako sjajan, pa kada sljedeći put budemo planirali svoj financijski sustav, više ćemo se služiti vlastitom pameću." Uspon ostalih uvelike je ekonomska pojava, ali tranzicija kojoj smo svjedoci nije samo pitanje dolara i centi. Ona ima i političke, vojne i kulturne posljedice. Kako zemlje postaju jače i bogatije, a SAD se muči da opet

zavrijedi povjerenje svijeta, vjerojatno ćemo doživljavati mnoge izazove i veće samopotvrđivanje nacija u usponu. Jednog mjeseca proteklog ljeta Indija je bila spremna frontalno se suprotstaviti Sjedinjenim Državama na trgovinskim razgovorima u Dohi, Rusija je napala i okupirala dijelove Gruzije, a Kina ugostila najspektakularnije i najskuplje Olimpijske igre u povijesti (koje su stajale više od 40 milijardi dolara). Prije deset godina nijedna od njih triju ne bi bila dovoljno moćna ili samouvjerena da tako postupi. Čak i ako njihove stope rasta opadnu, što će se jamačno dogoditi, te se zemlje neće tiho odreći svoje nove uloge u globalnom sustavu. Razmotrimo samo nekoliko primjera. Tijekom posljednjeg desetljeća Sjedinjene Države proširile su svoj utjecaj u ono što je stoljećima bilo sfera utjecaja Rusije. U eri američke dominacije nakon Hladnog rata Moskva je to mirno prihvaćala. Washington joj je bio potreban zbog novca i podrške. Ali do 2008. Rusija je postala oživjelom silom. Sredinom veljače 2009. Kirgiska Republika donijela je konačnu odluku da zatvori Zračnu bazu Manas, bazu SAD-a koja je osiguravala bitnu zračnu podršku operacijama u Afganistanu, što je bilo osobito važno nakon zatvaranja druge zračne baze u Uzbekistanu 2005. Motiv je bio novac. Sjedinjene Države plaćale su za najam baze 55 milijuna dolara godišnje, i bile su pokazale spremnost da plate i 100 milijuna dolara godišnje. Vlada Rusije, koja se neprijateljski protivi ideji polutrajne vojne prisutnosti SAD-a u svojem dvorištu, ponudila je paket pomoći od 2,3 milijarde dolara, prema kojem je američka pomoć izgledala sitno, a sastojao se od 180 milijuna dolara otpisa dugovanja, 1 5 0 milijuna dolara pomoći i dvije milijarde dolara zajma za dovršenje gradnje hidroelektrane. Elektrana će biti zajedničko poduzeće i povećat će proizvodnju energije Kirgiske Republike za 40 posto, što bi moglo dovesti izvoz energije te zemlje do njegova punog potencijala. Čak i uz pad cijena nafte na 40 dolara po barelu Rusija će još uvijek biti u poziciji da usvoji neovisniju vanjsku politiku. Čak i nova američka saveznica poput Indije održava svoju neovisnost o Sjedinjenim Državama. New Delhi zahvalan je Washingtonu za njegovu podršku u legitimiranju Indije kao normalne nuklearne sile, ali se ipak odupro u odnosu na središnja pitanja sigurnosti. Unatoč američkom pritisku Indija naprosto ne vidi Iran kao prijetnju, kako to čine Sjedinjene

Države. Indija je prihvatila da jednom glasa sa Sjedinjenim Državama u Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju, ali i dalje ima široke kontakte s Iranom, uključujući i izvedbu zajedničkih pomorskih vježbi. Indija vidi Iran kao trgovinskog partnera i odbija izolirati ga na bilo koji način. U travnju 2008., kada se iranski lider vraćao kući iz posjeta Šri Lanki, piloti predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada zatražili su dozvolu za spuštanje radi dopune goriva u New Delhiju. Indijska Vlada odmah je uputila formalan poziv i pretvorila šesterosatno zaustavljanje u državni posjet. Sadašnje stanje MMF-a i Svjetske banke također daje korisnu pouku. Te institucije, kojima su dominirali ideje i novac SAD-a, dugo se smatra sredstvima američkog utjecaja. A danas, piše Setser, "gospodarstva u usponu kao Kina, Rusija, Indija, Saudijska Arabija, Koreja, pa čak i Brazil, ne samo da nemaju potrebe za MMF-om; ona su sve više u poziciji da mu konkuriraju. Saudijska Arabija već podupire Libanon. Venezuela je pomogla Argentini da vrati dug MMF-u. Kinesko financiranje razvoja nudi alternativu zajmovima Svjetske banke." Kao još bolji primjer koliko će duboke biti promjene povezane s usponom ostalih iznova bi trebalo pročitati medijske izvještaje o sumitu G-20 u Washingtonu u studenom 2008. Svaku je prethodnu krizu rješavao MMF, Svjetska banka ili G-7 (poslije G-8). U prošlim krizama Zapad je igrao ulogu strogog učitelja koji kori jogunaste đake. A sada izgleda da su pouke tog učitelja diskreditirane. Sjetimo se kako su tijekom azijske financijske krize Sjedinjene Države i druge zapadne zemlje zahtijevale da Azijci poduzmu tri koraka - puste loše banke da propadnu, drže (javnu) potrošnju pod kontrolom i zadrže visoke kamatne stope. U vlastitoj krizi Zapad na sve te tri fronte čini upravo suprotno. U svakom slučaju, upravo ovu krizu Zapad ne može rješavati sam. Djelotvoran odgovor u visoko povezanom globalnom gospodarstvu traži sudjelovanje svih glavnih svjetskih aktera - uključujući najveća gospodarstva u usponu. Zemlje poput Kine i Saudijske Arabije bile su bitne za pribavljanje novca. Što se legitimnosti tiče, stari zapadni klubovi bili su arhaični, ostaci jednog prošlog svijeta, i više nisu mogli prodavati neko vlastito globalno rješenje. Kao što je kriza jasno pokazala, čak ni Sjedinjene Države

više ne mogu djelovati neovisno. Tako je prvi put sazvan sastanak šefova vlada G-20 - G-8 plus glavne nacije u usponu. Dakako, nije se sve promijenilo. Sastanak G-20 ipak je održan u Washingtonu, a predsjednik George W. Bush igrao je važnu ulogu u sastavljanju dnevnog reda. To jest nov svijet, ali to ne mora biti svijet iz kojega je Amerika izbačena. Zapravo, Amerika je i dalje najvažnija zemlja na kugli zemaljskoj, koja može utjecati u svakom području i na svakom kontinentu onako kako to ne može nijedna velika sila. Ona, po riječima njemačkog autora Josefa Joffea, ostaje "osnovna supersila". Samo što sada živimo u svijetu u kojem zajedničko djelovanje nije samo moguće, nego je bitno.

Svi zajedno Međunarodna suradnja vraška je stvar. Čak i tamo gdje ima volje, često nema jasnog načina. Afganistan je uzor uspješne multilateralne operacije - barem teorijski. Početna je invazija imala potporu Ujedinjenih naroda i globalne zajednice. Vojni pothvat, koji sada traje već dulje od sedam godina, uključuje vojnike iz Britanije, Kanade, Poljske - pa čak i Francuske. Svjetska banka, USAID i nacionalne vlade daju milijarde za izgradnju tamošnje infrastrukture. Pa ipak, taj bi rat još uvijek lako mogao omanuti. Vlada Hamida Karzaija kontrolira manje od trećine zemlje. Izvan Kabula najviši su izvor vlasti ratni gospodari. Talibani, premda oslabljeni, i dalje se zabrinjavajuće uspješno oporavljaju i vraćaju. Opijum je postao glavni izvozni proizvod zemlje. A većina zemalja - od onih koje graniče s Afganistanom, kao što je Pakistan, do europskih partnerica poput Njemačke - nestrpljivo čeka da se riješe svojih obaveza, a ne da ih provedu u djelo. Uski nacionalizam i prečesto je jači od prosvijećenog internacionalizma. Pouka Afganistana pokazuje da multilateralizam nije ni lak ni uvijek djelotvoran. Ali pothvat u Afganistanu patio je od manjka pozornosti Bushova vlada bila je odveć zaokupljena time da prvo afirmira, a potom i povede rat u Iraku - i još ga se uvijek može spasiti. Usput rečeno, današnji problemi zahtijevaju multilateralno rješenje čak i kad ga je krajnje teško

postići. Razmotrimo bilo koji ozbiljan problem na koji danas nailazimo; vjerojatno je da se on ne tiče samo jedne zemlje. Terorizam, financijska pošast, zarazne bolesti, energija, sigurnost - svi ti izazovi iziskuju koordinirane reakcije, a u nekim slučajevima i institucije koje ih mogu provesti. Uzmimo jednostavan primjer kao što je zarazna bolest. Ako izbije danas, gotovo je sigurno da će se proširiti nadaleko i naširoko. To znači da svi imamo razloga što brže odrediti narav patogenog uzročnika, izolirati žrtve i raditi na lijeku. U idealnom slučaju mogla bi se uključiti Svjetska zdravstvena organizacija, tražiti da joj se pošalju uzorci virusa, odrediti narav bolesti i postaviti protokole po kojima treba postupati. Na žalost, ona nema dovoljno novca, nema dovoljno osoblja i nema dostatne ovlasti za donošenje pravila po kojima bi se svi morali ravnati. Kina je unutar svojih granica tjednima prikrivala zarazu ptičjom gripom, dok se nije proširila po svijetu. Indonezija je u jednom trenutku odbila predati uzorke gripe iz straha da će biti iskorišteni za stvaranje skupog cjepiva koje ona sebi ne bi mogla priuštiti. To je svijet s kojim se suočava Barack Obama: zbrkan i svadljiv, bez mnogo lakih odgovora. Ali uza sve svoje probleme to je još uvijek izvanredno miran svijet. Rat između velikih sila nezamisliv je. Po nekim mjerilima, živimo u najmirnijem dobu u povijesti. I Al-Kaida, prva velika prijetnja dvadeset prvog stoljeća, ostala je bez korijena i u defenzivi jer je muslimane diljem svijeta odbilo njeno veličanje nasilja i spremnost da ubija civile, čak i kad su ti civili muslimani. Izbor Baracka Obame, multietničnog Amerikanca koji je proputovao svijet, čovjeka čiji je otac musliman, a srednje mu je ime Husein, zapanjio je tu terorističku grupu. Na jednoj nedavnoj videosnimci njezini su vođe pribjegli slabašnim osobnim napadima na novog predsjednika, nazivajući ga "kućnim Crncem". Njihove su brige razumljive: izbor Obame simbol je nade i prijetnja Al-Kaidinoj ideologiji mržnje. Postoji, dakako, i prastara briga: da će u prijelaznim vremenima stradati stabilnost. Još otkako je Tukidid primijetio da je pomak moći sa Sparte na Atenu bio temeljni uzrok Peloponeskog rata, znanstvenici strepeći promatraju takve trenutke. Ali ovaj put, ako se njime bude valjano upravljalo,

uspon ostalih ne mora izazvati destabilizaciju. Amerika ne tone brzo i neće je zamijeniti samo jedna druga zemlja. U dubinskom smislu svi se u ovoj krizi nalaze zajedno. Druge zemlje mogu igrati značajnu ulogu u stabiliziranju. I to ne samo u gospodarstvu. Tijekom rusko-gruzijskog sukoba nije u Moskvu otišao Bush, nego francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Kada su Izrael i Sirija ljetos počeli s razgovorima, mirovna je posrednica bila Turska, a ne Washington. A kada su se u svibnju prošle godine libanonske frakcije ponovo oružjem i nasiljem bacile jedne na druge, jedina osoba kadra dovesti ih za pregovarački stol bio je katarski šeik. Ni u jednom od tih slučajeva Sjedinjene Države nisu igrale ulogu. Prije deset godina to bi bilo nezamislivo. Danas je to opće mjesto. Premda samopouzdaniji svijet znači više protivnika i demagoga, to također znači i više pregovarača te regionalnih lidera kojima je stalo do održavanja mira. Ako se uzmogne organizirati i ohrabriti taj impuls, svijet će biti bolji. Većini glavnih sila zajednički su sa Sjedinjenim Državama osnovni interesi i ideali. Ti zajednički poticaji trebali bi osigurati kretanje svijeta prema većoj stabilnosti i prosperitetu. Ostaje zbiljskom opasnošću da Washington loše odigra, stvarajući kaos i nestabilnost, ili da igra prejakim kartama te navede druge zemlje na otpor i okretanje k vlastitim putovima. Za globalnu stabilnost i dalje je najvažnija zadaća upravljanje političkom i vojnom moći SAD-a. Sjedinjene Države moraju pružiti pravila, institucije i usluge s pomoću kojih se mogu riješiti krupni svjetski problemi, istodobno dajući udio u tom sustavu drugim zemljama - što je najvažnije, silama u usponu. Posljednjih desetljeća Sjedinjene Države nisu igrale tu vodeću ulogu. Ali nisu to činili ni Pariz, London, Moskva, Peking ili New Delhi. Europa nije bila voljna ustupiti moć MMF-u i drugim forumima, a mnoge zemlje s tržištima u usponu čuvaju svoju suverenost jednako ljubomorno kao i Sjedinjene Države, često i više. Tko god bio kriv za to, ako ne nađemo načina da proširimo i unaprijedimo pravila i institucije globalne suradnje - u gospodarstvu, energiji, promjenama klime, zarazama, drogama, migracijama i mnoštvu drugih pitanja, svijet će proživljavati sve više kriza, a vlade će na njih reagirati u hitnji, ad hoc - preslabo i prekasno. Ako se, s druge strane, okupimo i poradimo na zajedničkim problemima

čovječanstva, zamislite mogućnosti koje bi to moglo stvoriti za sve. Zamislite da stvorimo nova pravila igre koja bi omogućila da ovaj izvanredni proces globalizacije i rasta ustraje i proširi se na svaki dio društva, povisi životni standard za najsiromašnije među siromašnima, omogući da sve više i više ljudi razvije svoje potencijale. Ako doista djelujemo zajedno i ostavimo za sobom ovu krizu, ostaju beskrajne mogućnosti. Svjetsko gospodarstvo nudi izglede pristojna života za sve ljude. Komunikacije nam svima omogućuju da se upoznajemo i učimo jedni od drugih kao nikada prije. Politička suradnja može ukrotiti vatru suparništva velikih sila. Ljudi svaki dan posvuda na Zemlji čine divne stvari. Sada je vrijeme da njihove vlade na tu ljudsku ingenioznost primjereno odgovore vlastitim inovacijama i stvore nove oblike suradnje. Velik je izazov za Baracka Obamu i ovu generaciju lidera stvoriti nov sustav međunarodnih odnosa, koji stvara istinsku i djelotvornu globalnu suradnju na krupnim zajedničkim pitanjima koja nas sve muče. To je veliki projekt 21. stoljeća: nova arhitektonika koja ovom svijetu osigurava mir, rast i slobodu.

PRVO POGLAVLJE

Uspon ostalih Ovo nije knjiga o propadanju Amerike, nego o usponu svih ostalih. Ona govori o velikoj preobrazbi koja se zbiva diljem svijeta, preobrazbi koja, premda se o njoj često raspravlja, ostaje slabo shvaćena. To je prirodno. Promjene, čak i one krupne, zbivaju se postupno. Premda govorimo o novoj eri, svijet se i dalje čini onakvim kakav poznajemo. U zbilji je pak jako različit. Tri su se tektonske promjene moći dogodile u posljednjih petsto godina, fundamentalne promjene u raspodjeli moći koje su preobrazile međunarodni život - njegovu politiku, ekonomiju i kulturu. Prva je bila uspon zapadnog svijeta, proces koji je započeo u petnaestom stoljeću, a dramatično se ubrzao u kasnome osamnaestom. Proizveo je modernost kakvu poznajemo: znanost i tehniku, trgovinu i kapitalizam, poljoprivrednu i industrijsku revoluciju. Proizveo je i dugotrajnu političku dominaciju nacija Zapada. Druga promjena, koja se dogodila u posljednjim godinama devetnaestog stoljeća, bila je uspon Sjedinjenih Država. Ubrzo nakon svoje industrijalizacije Sjedinjene Države postale su najmoćnijom nacijom od carskog Rima i jedinom koja je bila jača od bilo koje izgledne kombinacije drugih nacija. Najvećim dijelom prošloga stoljeća Sjedinjene Države dominirale su globalnim gospodarstvom, politikom, znanošću, kulturom i idejama. Posljednjih dvadeset godina ta je dominacija bila bez premca, što je pojava bez presedana u modernoj povijesti.

Sada proživljavamo treću veliku promjenu moći moderne ere. Moglo bi je se zvati "usponom ostalih". Posljednjih nekoliko desetljeća zemlje diljem svijeta doživljavaju stope gospodarskog rasta koje su nekoć bile nezamislive. Premda su imale i uspona i padova, opći je trend nedvosmisleno uzlazan. Taj je rast najvidljiviji u Aziji, ali više nije ograničen na nju. To je razlog što tu promjenu ne bi točno opisao naziv "uspon Azije". Godine 2006. i 2007. sto dvadeset četiri zemlje imale su rast po stopi od četiri posto ili više. To uključuje više od trideset zemalja u Africi, dakle dvije trećine tog kontinenta. Antoine van Agtmael, menadžer fonda koji je skovao termin "tržišta u usponu" * , identificirao je dvadeset pet kompanija koje su najizglednije sljedeće velike svjetske multinacionalke. Na njegovu se popisu nalaze po četiri kompanije iz Brazila, Meksika, Južne Koreje i Tajvana, tri iz Indije, dvije iz Kine te po jedna iz Argentine, Čilea, Malezije i Južnoafričke Republike. Pogledajte oko sebe. Najviša zgrada na svijetu sada je u Taipeiju, a uskoro će je prestići ona koju grade u Dubaiju. Najbogatiji je čovjek na svijetu Meksikanac, a najveća je korporacija kojom se javno trguje kineska. Najveći avion na svijetu sagrađen je u Rusiji i Ukrajini, vodeća svjetska rafinerija gradi se u Indiji, a sve su najveće tvornice u Kini. Po mnogim je mjerilima London vodeći financijski centar, a Ujedinjeni Arapski Emirati sjedište su najobilnije financiranoga investicijskog fonda. Ono što su nekad bile stopostotno američke ikone sada prisvajaju stranci. Najveći svjetski panoramski kotač nalazi se u Singapuru. Svjetski kasino broj jedan nije u Las Vegasu, nego u Macau, koji je pretekao Vegas i po godišnjem prihodu od kocke. Najveća filmska industrija, kako po broju napravljenih filmova tako i po broju prodanih ulaznica, jest Bollywood, a ne Hollywood. Čak je i kupnja u trgovinama, najveća američka zabavna aktivnost, postala globalna. Među deset najvećih trgovinskih centara na svijetu samo je jedan u Sjedi-

*Emerging markets - budući da nije riječ o zemljama u kojima donedavno uopće nije bilo tržišta, nego o tome da ta tržišta zadobivaju dimenzije koje ih čine sve značajnijima u svjetskim razmjerima, ne bi bio primjeren doslovan prijevod "tržišta u nastajanju", (op. prev.)

njenim Državama; najveći na svijetu nalazi se u Pekingu. Takvi su popisi proizvoljni, ali upada u oči da je prije samo deset godina Amerika bila na vrhu u mnogim, ako ne i svim tim kategorijama. Moglo bi djelovati čudno što se težište stavlja na sve veći prosperitet dok stotine milijuna ljudi još uvijek žive u očajnom siromaštvu. Ali udio ljudi koji žive od najviše jednog dolara na dan zapravo se srušio sa 40 posto 1981. na 18 posto 2004., i procjenjuje se da će do 2015. pasti na dvanaest posto. Sam rast Kine izvukao je iz siromaštva više od 400 milijuna ljudi. Siromaštvo opada u 80 posto svjetskih zemalja. Onih 50 zemalja u kojima žive najsiromašniji ljudi svijeta krajnji su, gotovo beznadan slučaj koji hitno treba rješavati. U ostale 142 zemlje - među kojima su i Kina, Indija, Brazil, Rusija, Indonezija, Turska, Kenija i Južnoafrička Republika - produktivna i rastuća gospodarstva polako usisavaju siromašne. Prvi put svjedočimo istinski globalnom rastu. To stvara međunarodni sustav u kojem zemlje u svim dijelovima svijeta više nisu objekti ili promatrači, nego samostalni igrači. To je rađanje istinski globalna poretka. S tim povezan aspekt te nove ere jest difuzija moći s država na druge aktere. Oni "ostali" koji su u usponu obuhvaćaju mnoge nedržavne aktere. Grupe i pojedinci postaju moćniji, a slabe hijerarhija, centralizacija i kontrola. Funkcije koje su nekada kontrolirale vlade sada se dijele s međunarodnim tijelima poput Svjetske trgovinske organizacije ili Europske Unije. Nedržavne grupe niču poput gljiva svakog dana, o svakom pitanju, u svakoj zemlji. Korporacije i kapital kreću se s mjesta na mjesto, pronalazeći najbolje lokacije za poslovanje, nagrađujući neke vlade i kažnjavajući druge. U zakucima i pukotinama međunarodnog sustava prostor djelovanja pronalaze teroristi poput Al-Kaide, karteli droge, pobunjenici, sve vrste milicija. Moć se odmiče od nacionalnih država, prema gore, prema dolje, u stranu. U takvoj atmosferi nisu više toliko djelotvorni tradicionalni oblici provođenja nacionalne vlasti, kako ekonomske tako i vojne. Međunarodni sustav koji se pomalja vjerojatno će se jako razlikovati od onoga koji mu je prethodio. Prije sto godina postojao je multipolarni poredak pod vodstvom skupa europskih vlada, sa stalno promjenjivim savezima, suparništvom, pogrešnim proračunima i ratovima. Zatim je došao bipolarni duopol Hladnog rata, umnogome znatno stabilniji, ali uz reakcije i pre-

tjerane reakcije supersila na svaki pokret one druge. Od 1991. živimo pod američkim imperijem, u jedinstvenome, unipolarnom svijetu u kojem se otvoreno globalno gospodarstvo dramatično širi i ubrzava. Ta je ekspanzija sada pogonska sila sljedeće promjene naravi međunarodnog poretka. Na političko-vojnoj razini i dalje smo u svijetu jedine supersile. Ali u svakoj drugoj dimenziji - industrijskoj, financijskoj, obrazovnoj, društvenoj, kulturnoj - distribucija moći mijenja se, udaljava od američke dominacije. To ne znači da ulazimo u antiamerički svijet, ali krećemo se u svijet nakon Amerike, koji definiraju i usmjeravaju mnogi ljudi, s mnogih mjesta. Kakve prilike i izazove predstavljaju te promjene? Što one nagovješćuju Sjedinjenim Državama i njihovu dominantnom položaju? Kakva će biti ta nova era s obzirom na rat i mir, gospodarstvo i biznis, ideje i kulturu? Ukratko, što će značiti život u svijetu nakon Amerike?

DRUGO POGLAVLJE

Prelila se čaša Zamislite da je sada siječanj 2000., a vi pitate nekog proroka da predvidi tijek globalnoga gospodarstva sljedećih nekoliko godina. Recimo da mu date neke natuknice, da mu pomognu dok gleda u kristalnu kuglu. Sjedinjene Države pogodit će najgori teroristički napad u povijesti, objašnjavate vi, i SAD će reagirati pokretanjem dvaju ratova, od kojih će jedan ići jako loše i godinama držati u kaosu Irak - zemlju s trećim najvećim svjetskim rezervama nafte. Iran će ojačati na Bliskom istoku i pokušati steći nuklearnu moć. Rusija će se u svojim odnosima sa susjedima i Zapadom držati neprijateljski i bahato. U Latinskoj Americi Hugo Chavez iz Venezuele pokrenut će protuzapadnu kampanju generacije te osvojiti mnoge saveznike i obožavatelje. Izrael i Hezbollah vodit će rat u južnom Libanonu, destabilizirajući krhku vladu u Beirutu, uvlačeći Iran i Siriju te uznemirujući Izraelce. Gaza će postati posrnula država kojom vlada Hamas, a mirovni pregovori između Izraela i Palestinaca neće dovesti ni do čega. "S obzirom na sve te događaje", kažete vi mudracu, "kako će ići globalnom gospodarstvu u sljedećih šest godina?" To zapravo i nije hipotetično pitanje. Imamo predviđanja stručnjaka iz tih godina. Sva su bila pogrešna. Točno bi predviđanje bilo da će između 2000. i 2007. svjetsko gospodarstvo rasti po stopi (3,2 posto) bržoj nego i u jednom povijesnom razdoblju. U dva desetljeća od kraja Hladnog rata svjedoci smo paradoksa, koji doživljavamo svakog jutra čitajući novine. Izgleda da je svjetska politika u

velikim poteškoćama, uz svakodnevne izvještaje o bombardiranju, terorističkim zavjerama, državama odmetnicama, nacionalnoj dezintegraciji i građanskom razdoru. A ipak, globalno se gospodarstvo probija naprijed, ne bez značajnih prekida, panike i kriza, ali u cjelini još uvijek u silovitom usponu. Prva stranica novina doima se kao da nema nikakve veze s poslovnom rubrikom. Sjećam se razgovora s višim članom izraelske Vlade nekoliko dana nakon rata s Hezbollahom u srpnju 2006. Bio je istinski zabrinut za fizičku sigurnost svoje zemlje. Hezbollahove rakete dosezale su daleko dublje u Izrael nego što su ljudi smatrali mogućim, a izraelski vojni odgovor nije bio uvjerljiv. Zatim sam ga pitao o gospodarstvu - njegovu području nadležnosti. "To nas sve zbunjuje", rekao je. "Tržište dionica bilo je posljednjeg dana rata na višoj razini nego prvoga! Isto tako i šekel (izraelska valuta)." Vlada je možda bila uplašena, ali tržište nije. Ili razmotrimo rat u Iraku, koji je proizveo dubok, trajan kaos u zemlji i više od dva milijuna izbjeglica nagomilanih u susjednim zemljama. Izgleda sigurno da će se takva politička kriza preliti preko granica. Ali putujući Bliskim istokom ovih posljednjih godina, bit ćete zapanjeni koliko su malo nevolje Iraka destabilizirale tu regiju. Kamo god dođete, ljudi gnjevno osuđuju američku vanjsku politiku. Ali gdje su zbiljski dokazi nestabilnosti u regiji? Većina bliskoistočnih zemalja - na primjer Jordan, Saudijska Arabija i Egipat - izrazito napreduje. Turska, koja graniči s Irakom, imala je u prosjeku više od sedam posto godišnjeg rasta od početka rata. Abu Dabi i Dubai, koji su od Bagdada udaljeni sat leta, i dalje grade upadljive, ikonične nebodere kao da su na nekom drugom planetu. Zemlje koje su se angažirale u vezi s Irakom - Sirija i Iran - djeluju uvelike izvan globalnoga gospodarstva, pa tako mogu manje izgubiti ako izazivaju nevolje. Što objašnjava taj nesklad između politike koja se strmoglavljuje i gospodarstva koje ostaje čvrsto? Prvo, vrijedi pažljivije pogledati tu kaskadu loših vijesti. Izgleda da živimo u ludo nasilna vremena. Ali ne vjerujte svemu što vidite na televiziji. Naš anegdotalni dojam ispada pogrešan. U posljednja dva desetljeća rat i organizirano nasilje dramatično se smanjuju. Ted Robert Gurr i tim znanstvenika u Centru za međunarodni razvoj i upravljanje sukobima Sveučilišta Maryland pažljivo su slijedili podatke i

došli do sljedećeg zaključka: "Opći obujam globalnog ratovanja smanjio se za više od 60% (od sredine osamdesetih), spustivši se na najnižu razinu od kasnih pedesetih". 1 Nasilje je postojano raslo tijekom Hladnog rata - povećalo se šest puta između pedesetih i ranih devedesetih - ali taj je trend dosegao vrhunac baš uoči pada Sovjetskog Saveza 1991., a "opseg ratovanja između država i unutar njih smanjio se gotovo za polovinu u prvom desetljeću nakon Hladnog rata". Harvardski polihistor profesor Steven Pinker tvrdi da "danas vjerojatno živimo u najmirnije vrijeme otkad naša vrsta postoji".2 Jedan razlog nesklada između zbilje i našeg osjećaja o njoj mogao bi biti u tome što smo tijekom tih istih desetljeća doživjeli revoluciju informacijske tehnike, koja nam sada vijesti iz cijeloga svijeta donosi trenutačno, živo i kontinuirano. Neposrednost slika i intenzitet dvadesetčetverosatnog ciklusa vijesti zajednički stvaraju konstantnu hiperbolu. Svaki je vremenski poremećaj "oluja stoljeća". Svaka je bomba koja eksplodira UDARNA VIJEST. Teško je sve to staviti u kontekst, jer je informacijska revolucija tako nova. Nismo imali svakodnevne vizualne prikaze onih približno dva milijuna ljudi koji su izginuli na poljima smrti u Kambodži sedamdesetih, ili onih milijun ljudi koji su nestali u pijesku Iransko-iračkog rata osamdesetih. Nismo čak ni vidjeli mnogo snimaka iz rata u Kongu devedesetih, gdje su izginuli milijuni. Ali sada gotovo svakodnevno gledamo učinke improviziranih eksplozivnih naprava, autobombi ili raketa - tragične događaje, dakako, ali često ipak događaje u kojima pogine manje od deset ljudi. Ta je uznemirenost još veća zbog nasumičnosti terorističkog nasilja, usmjerenosti na civile te lakoće s kojom se može prodirati u moderna društva. Nakon terorističkog napada ljudi kažu: "To sam mogao biti ja." Taj se svijet doživljava kao vrlo opasan. Ali nije. Vaše su šanse da poginete posljetkom organiziranog nasilja bilo koje vrste niske, i sve su manje. Podaci pokazuju širok trend udaljavanja od ratova među važnijim zemljama, udaljavanja od onog tipa sukoba koji donose masovne žrtve. Ne vjerujem u to da je rat zastario ili u slične gluposti. Ljudska priroda ostaje ono što jest, a i međunarodna politika ostaje ono što jest. Povijest svjedoči o mirnim razdobljima koja je slijedilo iznimno krvoproliće. Nisu jedino mjerilo zla brojke. Narav ubijanja u bivšoj Jugoslaviji ranih devede-

setih - s predumišljajem, s religijskim motivima, sustavno - čini taj rat, koji je imao 200.000 žrtava, moralnom sramotom, što na bilo kojoj ljestvici mora zauzimati visoko mjesto. Barbarstvo Al-Kaide - hladnokrvna odsijecanja glave, namjerno usmjerivanje nasilja na nedužne - strašno je unatoč relativno malom broju žrtava. Ipak, ako želimo shvatiti vremena u kojima živimo, prvo ih moramo točno opisati. A ona su, za sada, u povijesnom kontekstu neuobičajeno mirna.

Islamska prijetnja Islamski teror, koji se svakodnevno pojavljuje u novinskim naslovima, velik je i trajan problem, ali u njemu sudjeluje mali broj fanatika. Hrani se funkcijskim nedostacima islamskog svijeta, osjećajem (zbiljske ili zamišljene) poniženosti zbog djelovanja Zapada te lakoćom s kojom se dolazi do tehničkih sredstava nasilja. Pa ipak, pripada li to istom redu veličine kao pohod Njemačke za svjetsku dominaciju u prvoj polovini dvadesetog stoljeća? Ili sovjetski ekspanzionizam u drugoj polovini? Ili Maova nastojanja na poticanju rata i revolucije diljem Trećega svijeta pedesetih i šezdesetih godina? Sve su to bili izazovi iza kojih su stajali moć i ciljevi velikih zemalja, često s ozbiljnim saveznicima te s ideologijom koju se smatralo vjerodostojnom alternativom liberalnoj demokraciji. Razmotrimo, za usporedbu, prijetnju džihada. Prije 11. rujna, kada su grupe poput Al-Kaide djelovale neprimjetno, vlade su se prema njima odnosile kao prema malim smetnjama, a one su slobodno švrljale, skupljale snagu i napadale simbolične, često vojne ciljeve ubijajući Amerikance i druge strance. Pa ipak, šteta je bila prilično ograničena. Od 2001. vlade su posvuda agresivne u razbijanju terorističkih mreža, praćenju tragova njihova novca i otkrivanju njihovih regruta - s gotovo neposrednim rezultatima. U Indoneziji, najvećoj muslimanskoj naciji na svijetu, vlada je uhvatila i šefa i vojnog vođu najsmrtonosnije džihadističke grupe Džama Islamija, koja je podmetnula bombe na Baliju 2002. S američkom pomoći filipinska je vojska razbila Al-Kaidi sličnu terorističku jedinicu Abu Sayyaf. Vođu te grupe ubile su filipinske tru-

pe u siječnju 2007., a njeno je članstvo s dvije tisuće gerilaca od prije šest godina opalo na današnjih nekoliko stotina. U Egiptu i Saudijskoj Arabiji - početnim bazama i ciljevima napada Al-Kaide - terorističke su ćelije pohvatane, a oni koji su još na slobodi, već tri godine ne mogu pokretati nove napade. Ministarstva financija - osobito Ministarstvo financija SAD-a - jako su otežala život teroristima. Globalne organizacije ne mogu uspijevati ako ne mogu premještati novac, pa što se većem broju njihovih fondova uđe u trag i otkrije ih se, to će oni više morati pribjegavati na brzinu improviziranim operacijama malih razmjera. Ta će borba između država i terorista potrajati, ali u njoj premoć imaju one prve. U Iraku, gdje se broj terorističkih napada smanjio, Al-Kaidu je oslabila jedna nova komplikacija što se pomalja. U svojim izvornim fetvama i ostalim izjavama Al-Kaida nije ni spominjala šijite, osuđujući samo "križare" i "Židove". Ali Irak je to promijenio. Tražeći način da zadobije potporu sunita, Al-Kaida se preobrazila u antišijitsku grupu prigrlivši puristički sunitski svjetonazor. Pokojni Abu Mussab Al-Zarkavi, šef Al-Kaide u Mezopotamiji, osjećao je žestoku mržnju prema šijitima, koja je potjecala iz njegova purističkog vahabijstva. U pismu Osami bin Ladenu u veljači 2004. ustvrdio je: "Opasnost od šijita (...) veća je (...) nego od Amerikanaca (...) Jedino je rješenje za nas da udarimo na religijske, vojne i ostale kadrove među šijitima i nanosimo im udarac za udarcem dok se ne pokore sunitima." Ako je između njega i bin Ladena o tome i bilo rasprave, pobijedio je Zarkavi. Rezultat je bio da je pokret koji se nadao da će okupiti cijeli muslimanski svijet u džihad protiv Zapada uvučen u prljavi rat unutar islama. Raskol između sunita i šijita samo je jedna od podjela unutar islamskog svijeta. Unutar tog univerzuma nalaze se šijiti i suniti, Perzijanci i Arapi, stanovnici Jugoistočne Azije i Bliskog istoka te, što je važno, umjereni i radikali. Baš kao što su razlike unutar komunističkog svijeta na kraju taj svijet učinile manje opasnim, tako i mnoge raznolikosti islama potkopavaju njegovu sposobnost sjedinjavanja u jedinstvenog, monolitnog neprijatelja. Neki zapadni vođe govore o jednom općesvjetskom islamističkom pokretu - apsurdno bacajući na istu hrpu čečenske separatiste u Rusiji, milicije koje u Indiji djeluju s pakistanskom potporom, šijitske ratne vladare u Libanonu i sunitske džihadiste u Egiptu. Zapravo, lukav bi strateg

naglašavao da se sve te grupe razlikuju, da imaju različite agende, neprijatelje i prijatelje. To bi im oduzelo mogućnost polaganja prava na predstavljanje islama. Također bi ih opisao kao ono što često i jesu: male lokalne bande marginalaca koji se nadaju da će privući pozornost nihilizmom i barbarstvom. Sukobi radikalnih islamskih grupa stalno traju, ali to je u pravilu više povezano s lokalnim uvjetima nego s globalnim aspiracijama. Premda Sjeverna Afrika proživljava stalne terorističke aktivnosti, pogotovu u Alžiru, glavna tamošnja grupa Salafistička grupa poziva i borbe (poznata po svojoj francuskoj kratici GSPC) dio je dugog rata između alžirske Vlade i islamističkih opozicijskih snaga te se ne može promatrati isključivo kroz prizmu Al-Kaide i protuameričkog džihada. Isto vrijedi i za glavno područje na kojem je došlo do velikog i uznemirujućeg porasta snage Al-Kaide, ono oko afganistansko-pakistanske granice. Upravo je tamo smještena središnjica Al-Kaide, ako takvo što postoji. Ali grupa se uspijevala održati unatoč najboljim nastojanjima postrojbi NATO-a jer je u godinama antisovjetske kampanje tamo pustila duboke korijene. Njihovi saveznici talibani lokalni su pokret što ga već dugo podupire dio Paštuna, etničke grupe utjecajne u Afganistanu i Pakistanu. Evo bilance. Za šest godina nakon 11. rujna središnjica Al-Kaide - grupe koju vode Osama bin Laden i Ajman Zavahiri - nigdje nije uspjela izvesti nijedan napad. Bila je teroristička organizacija; postala je komunikacijska kompanija, koja povremeno proizvodi videovrpce umjesto zbiljskih napada ili eksplozija.* Džihad se nastavlja, ali džihadisti su se morali raspršiti, snalaziti se s malim ciljevima i djelovati na lokalnoj razini - obično putem grupa koje nisu povezane sa središnjicom Al-Kaide. A ta improvizirana strategija ima jednu sputavajuću slabost: ubija lokalne ljude i tako otuđuje obične muslimane. Taj je proces već dobrano uznapredovao u zemljama tako različitima kao što su Indonezija, Irak i Saudijska Arabija. U posljednjih šest godina potpora bin Ladenu i njegovim ciljevima postojano opada diljem

*Čak i kada bi se sutra dogodio napad, sigurno vrijedi zapaziti činjenicu da središnjica Al-Kaide šest godina nije bila u stanju organizirati nijednu eksploziju.

muslimanskoga svijeta. Između 2002. i 2007. odobravanje taktike samoubilačkih bombaških napada, koje je uvijek bilo slabo, opalo je za više od 50 posto u većini muslimanskih zemalja u kojima je praćeno. Više je osuda nasilja i fetva protiv bin Ladena nego ikada prije, a među njima su i one koje dolaze od istaknutih klerika u Saudijskoj Arabiji. Mnogo se više toga mora dogoditi da bi se moderniziralo muslimanski svijet, ali modernizatori nisu više tako uplašeni. Konačno su shvatili da, i uza svu retoriku iz medresa i džamija, nema baš mnogo ljudi koji bi htjeli živjeti po nalozima Al-Kaide. Oni koji su tako živjeli, bilo u Afganistanu, bilo u Iraku, postali su njenim najpredanijim protivnicima. Nasuprot sovjetskom socijalizmu ili čak i fašizmu u tridesetima, na islamski fundamentalistički model nijedno društvo ne gleda s divljenjem. Na ideološkoj razini on ne predstavlja nikakvu konkurenciju sa Zapada poteklome modelu modernosti koji usvajaju zemlje diljem svijeta. Nakon 11. rujna na Zapadu je - osobito u Sjedinjenim Državama - procvala "privatna inicijativa" raspirivanja straha. Stručnjaci ekstrapoliraju svaki trend koji im se ne sviđa, odustajući od bilo kakva ozbiljnog proučavanja podataka. Mnogi konzervativni komentatori pišu o prijetećoj islamizaciji Europe (koju zovu Eurabija, da biste se osjećali još neugodnije). Najbolje procjene, iz obavještajnih agencija SAD-a, pokazuju međutim da muslimani sada čine oko tri posto europskoga stanovništva i da će do 2025. porasti na pet do osam posto, što će biti i maksimum. Postoje dežurni motritelji koji bilježe razmišljanja kakva smušenog imama, tragaju po arhivima za svakim spominjanjem sudnjeg dana te bilježe i šire razmišljanja svakog luđaka koji u noćnim TV-programima veliča mučeništvo. Doživljavaju erupciju bijesa kada kakav taksist Somalac negdje odbije ukrcati u svoj auto sanduk alkoholnog pića, videći u tome početak šerijata na Zapadu. Ali te epizode ne odražavaju osnovni smjer muslimanskog svijeta. Taj se svijet također modernizira, premda sporije nego ostali i premda ima onih koji nastoje postati vođama pobune protiv toga. Ti reakcionari u svijetu islama brojniji su i ekstremniji od onih u drugim kulturama - islam doista ima svojih disfunkcija. Ali oni ostaju malenom manjinom među više od milijardu muslimana u svijetu. A zanemarivanje kompliciranoga konteksta u kojem se daju neke od tih izjava - kao što je interna iranska borba za vlast

između klerika i laika - dovodi do predviđanja od kojih se diže kosa na glavi, ali su apsurdna, poput čvrste tvrdnje Bernarda Lewisa da iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad kani posebno povoljan datum u islamskom kalendaru (22. kolovoza 2006.) obilježiti uništenjem svijeta. (Da, napisao je upravo to.) Dežurni ideološki stražari provode toliko vremena nad dokumentima džihada da su izgubili iz vida zbiljska muslimanska društva. Da su se povukli korak unatrag, vidjeli bi frustriranost prema fundamentalistima, žudnju za modernošću (dakako, uz nešto dostojanstva i kulturnog ponosa) i traganje za praktičnim rješenjima - a ne masovnu potragu za besmrtnošću kroz smrt. Kada muslimani putuju, okupljaju se u milijunima da vide efektnu raskoš Dubaija, a ne iranska sjemeništa. Ona manjina koja želi džihad jest zbiljska, ali djeluje unutar društava u kojima su takve aktivnosti sve nepopularnije i beznačajnije. Na Zapadu se sa svakim novim napadom smanjuju učinci terorizma. Nakon 11. rujna globalna su financijska tržišta kolabirala i dva mjeseca nisu dosegla razinu od 10. rujna. Nakon bombaških napada u Madridu 2004., španjolskom je tržištu za oporavak trebalo mjesec dana. Nakon bombaških napada u Londonu u srpnju 2005., britanske dionice vratile su se na razinu prije bombi za dvadeset četiri sata. Šira je ekonomska slika slična. Nakon 11. rujna Sjedinjene Države izgubile su u ekonomskim aktivnostima stotine milijardi dolara. Sljedeći veliki napad, eksplozija u noćnom klubu na Baliju 2002., na sličan je način dramatično djelovao na indonezijsko gospodarstvo, gdje je turizam nestao, a trgovina i investicije presušile su na nekoliko mjeseci. Godinu dana poslije, nakon još jedne eksplozije u Indoneziji, ovaj put u hotelu Marriott u Jakarti, tržišna aktivnost smanjila se samo zakratko, a šteta koju je pretrpjelo indonezijsko gospodarstvo bila je malena. Eksplozije u Maroku i Turskoj 2003. imale su također slab učinak. Eksplozije u Španjolskoj 2004. i Britaniji 2005. uopće nisu omele rast. Dakako, sve bi to bilo drukčije kad bi se neka veća teroristička organizacija domogla jačeg oružja za masovno uništavanje. Nuklearni udar izazvao bi masovnu paniku i širi slom. Ali do takvog je oružja teže doći nego što mnogi misle, a upornija nastojanja iz Washingtona mogla bi praktično

onemogućiti da se išta od toga nabavi. Najviše bi mogao zabrinjavati biološki terorizam, zato što je biološke agense lako nabaviti; ali teško ih je efektivno raspršiti, i tu bi mogli izostati dramatični rezultati za kojima teroristi čeznu. Ništa od toga ne znači da su protuterorističke aktivnosti nepotrebne, nego da će pomno odmjerene, inteligentne mjere vjerojatno biti prilično uspješne. Na neki neizgovoren način ljudi shvaćaju da je najbolja protuteroristička politika prilagodljivost. Terorizam je neobičan po tome što je njegova borbena taktika uvjetovana reakcijom promatrača. Ako se ne ustrašimo, ona ne djeluje. A od New Yorka i Londona do Mumbaija i Jakarte ljudi iskustveno uče tu činjenicu i nastavljaju živjeti čak i u uvjetima neizvjesnosti. Najizgledniji scenarij - niz eksplozija iz naprtnjača ili kamiona u Sjedinjenim Državama - bio bi šok, ali u nekoliko tjedana njegovi bi učinci izblijedjeli, a dugoročne posljedice vjerojatno bi bile minimalne. U velikim, energičnim i kompleksnim društvima - američko gospodarstvo sada obuhvaća trinaest bilijuna dolara* - problemi s nekoliko manjih lokacija ne prelijevaju se lako na cijelu zemlju. Moderna civilizacija mogla bi biti jača nego što mislimo. Realni su i izazovi zemalja odmetnica, ali treba ih promatrati u kontekstu. BDP Irana jest 1/68 proizvoda Sjedinjenih Država, a njegovi su vojni troškovi 1/110 troškova Pentagona. Ako je ovo 1938., kako tvrde mnogi

*Za jednu tako direktnu misao bruto društveni proizvod (BDP) iznenađujuće je komplicirano mjerilo. Premda utrživi proizvodi kao što su iPodi ili tenisice koštaju približno jednako u različitim zemljama, dobra koja ne mogu cirkulirati preko granica - poput frizure u Pekingu - koštaju manje u zemljama u razvoju. To znači da isti dohodak pokriva mnogo više toga u Indiji nego u Britaniji. Da bi to uračunali, mnogi ekonomisti služe se mjerom BDP-a zvanom paritet kupovne moći (PPP), koji značajno uvećava dohotke u zemljama u razvoju. Zagovornici kažu da on bolje odražava kvalitetu života. Ipak, kada je riječ o sirovoj nacionalnoj moći, više smisla ima mjerenje BDP-a po tržišnim razmjenskim tečajevima. Kupiti nosač aviona, financirati misiju UN-a za održavanje mira ili pružati međunarodnu pomoć ne možete s pomoću dolara izraženih u PPP-u. To je razlog što ću općenito u cijeloj knjizi proračunavati BDP s pomoću tržišnih razmjenskih tečajeva. Tamo gdje je primjereniji PPP, ili gdje su dostupni samo podaci u tom obliku, to ću naznačiti.

konzervativci, Iran nije Njemačka, nego Rumunjska. Sjeverna Koreja u još je većem bankrotu i disfunkciji. Njena je glavna prijetnja - ona zbog koje kineska Vlada noću bdije - da će se urušiti i cijelu regiju preplaviti izbjeglicama. Zar je to sila? Te zemlje mogu izazivati nevolje u svojem susjedstvu i treba ih kontrolirati i zaustaviti, ali moramo držati na umu širi svijet, čiji su one relativno malen dio. Pogledajmo Latinsku Ameriku. Venezuela pravi probleme, ali što to znači na terenu? Široki trend u toj regiji - primjer za to jest politika glavnih zemalja poput Brazila, Meksika i Čilea - vodi prema otvorenim tržištima, trgovini, demokratskoj vladavini i orijentaciji prema van. A smjer povijesti predstavlja upravo taj trend, a ne bolesne tirade Huga Chaveza.

Velika ekspanzija Današnja relativna mirnoća ima duboke strukturalne osnove. Diljem svijeta ekonomija istiskuje politiku. Gotovo da i ne postoji ono što analitičari Wall Streeta zovu "političkim rizikom". Ratovi, državni udari i terorizam izgubili su mnogo od svoje sposobnosti da više no privremeno izbace tržišta iz kolosijeka. I opet, to ne mora stalno biti tako (povijesno i nije bilo tako), ali to jest svijet u kojem živimo barem već jedno desetljeće. To nije prvi put da se susreću politička graja i gospodarski rast. Našem su razdoblju umnogome slična dva prijašnja: bum na prijelomu stoljeća, devedesetih godina 19. stoljeća i u prvom desetljeću 20., te poslijeratni bum pedesetih i ranih šezdesetih. U oba razdoblja politika je bila turbulentna, a rast je ipak bio snažan. Jedna je značajka zajednička tim dvama razdobljima ta da su velike zemlje ulazile u svjetsko gospodarstvo povećavajući njegov obujam i mijenjajući mu oblik. Kolač se toliko povećavao da je to bilo jače od dnevnih poremećaja. Krajem devetnaestoga i početkom dvadesetog stoljeća često se strahovalo od rata između velikih europskih sila, uvelike pod utjecajem kriza na Balkanu, u Sjevernoj Africi i drugim žarištima. Ali svjetsko je gospodarstvo cvalo unatoč požarima i vojnim utrkama. To je bila era prvih kretanja kapitala iz Europe u Novi svijet. Kako su se Njemačka i Sjedinjene Države

brzo industrijalizirale, postale su dvjema od triju najvećih gospodarstava u svijetu. Pedesete i rane šezdesete ponekad se pamte kao mirne godine, ali to su, zapravo, bila vremena puna napetosti koja su obilježile rane godine Hladnog rata, bojazni od vrućih ratova sa Sovjetskim Savezom i Kinom te zbiljski rat u Koreji. Postojale su periodične krize - Tajvanski tjesnac, Kongo, Sueski kanal, Zaljev svinja, Vijetnam - koje bi često nabujale do razmjera rata. Pa ipak, industrijska su gospodarstva snažno jedrila naprijed. Bila je to druga velika era kretanja kapitala, u kojem se novac iz Sjedinjenih Država slijevao u Europu i Istočnu Aziju. Posljetkom toga Zapadna se Europa obnovila iz pepela Drugoga svjetskog rata, a Japan, prva nezapadna zemlja koja se uspješno industrijalizirala, dvadeset tri je godine rastao po stopi od devet posto godišnje. U oba ta razdoblja ti "pozitivni šokovi ponude" - to je termin koji ekonomisti rabe za dugoročni strmi rast proizvodnje - uzrokovali su dug, ustrajan rast, uz opadanje cijena, niske kamatne stope i sve višu produktivnost na tadašnjim tržištima u porastu (Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Japanu). Na prijelazu u dvadeseto stoljeće, unatoč snažnom porastu potražnje, cijene pšenice u Europi pale su za 20 do 35 posto, zahvaljujući američkim žitnicama. (Slično tome, danas pada cijena industrijskih proizvoda zbog nižih troškova u Aziji, unatoč skoku potražnje za njima.)3 U oba su razdoblja novi igrači izrastali zahvaljujući izvozu, ali je rastao i uvoz. Između 1860. i 1914. američki se uvoz upeterostručio, dok je izvoz porastao sedam puta.4 Sada proživljavamo treću takvu ekspanziju globalnoga gospodarstva, i to daleko najveću. U posljednja dva desetljeća više od dvije milijarde ljudi ušlo je u svijet tržišta i razmjene - svijet koji je donedavno bio provincija maloga kluba zapadnih zemalja.* To je širenje bilo ubrzano kretanjem zapadnoga kapitala u Aziju i diljem planeta. Posljetkom toga globalno je go-

*Kažem dvije milijarde jer ruralna sirotinja u Južnoj Aziji, Kini i Africi ni na koji značajan način ne sudjeluje u globalnom gospodarstvu, ali svake godine milijuni njih sele se u gradove.

spodarstvo između 1990. i 2007. poraslo sa 22,8 bilijuna na 53,3 bilijuna dolara, a globalna trgovina za 133 posto. Više od polovine toga globalnog rasta može se pripisati takozvanim tržištima u usponu, koja sada obuhvaćaju 50 posto svjetskoga gospodarstva, mjereno paritetom kupovne moći (ili više od 30 posto po tržišnim tečajevima). Rast tih novopridošlih sve više pokreću njihova vlastita tržišta, a ne naprosto izvoz sa Zapada - što znači da to nije samo efemerna pojava. Neki takve trendove odbacuju upozoravajući na rast Japana osamdesetih, kada smo se svi bojali da će Japanci steći dominaciju nad svjetskim gospodarstvom. Ispalo je da je to strah od utvara: Japan je, zapravo, zapao u petnaestogodišnju krizu. Ali ta je analogija varljiva. Japan je 1985. već bio drugo po veličini gospodarstvo na svijetu. Mnogi su stručnjaci vjerovali da je na putu da s prvoga mjesta smijeni Sjedinjene Države, ali budući da gospodarstvo, institucije i politika Japana nisu bili potpuno modernizirani, zemlja nije bila sposobna za taj konačni skok. Kina je, nasuprot tome, još uvijek siromašna zemlja. Njen je BDP per capita 2500 dolara. Ona će zasigurno naići na mnoge probleme kada i ako bude postajala zemljom Prvoga svijeta. Ali u doglednoj budućnosti sigurno će uspjeti udvostručiti opseg svoga gospodarstva naprosto tako što će i dalje proizvoditi igračke, majice i mobitele. Indija, koja je počela s još niže dohodovne osnove, također će moći rasti nekoliko desetljeća prije no što naiđe na onu vrstu izazova koji su Japan izbacili iz kolosijeka. Čak i ako Indija i Kina nikad ne premaše status srednjeg dohotka, vjerojatno će po veličini najvećim dijelom dvadeset prvog stoljeća biti drugo i treće gospodarstvo u svijetu. Povijesna je slučajnost što su posljednjih nekoliko stoljeća najbogatije zemlje na svijetu imale malo stanovništvo. Sjedinjene Države u toj su skupini bile daleko najveće, što je i razlog tome što su one dominantan igrač. Ali takva je dominacija bila moguća samo u svijetu u kojem se uistinu velike zemlje utapaju u siromaštvu, nesposobne ili nevoljke usvojiti mjere koje bi im donijele rast. Sada su se divovi pokrenuli i prirodno će, s obzirom na svoju veličinu, ostaviti na zemljovidu velik otisak svojih stopa. Čak i ako prosječna osoba u tim zemljama još uvijek po zapadnim mjerilima djeluje siromašno, njihovo će ukupno bogatstvo biti golemo. Ili mate-

matičkim rječnikom: bilo koji broj, koliko god malen bio, postaje veliki broj kada ga se pomnoži sa 2,5 milijarde (približni ukupni broj stanovnika Kine i Indije). Upravo ta dva čimbenika - niska polazna točka i velika populacija - jamče veličinu i dugoročnu narav globalnog premještanja moći.

Tri sile: politika, gospodarstvo i tehnika Kako je do svega toga došlo? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo se vratiti nekoliko desetljeća unatrag, u sedamdesete, i prisjetiti se načina na koje je u to vrijeme većina zemalja vodila svoja gospodarstva. Te se atmosfere živo sjećam jer sam rastao u Indiji, zemlji koja zaista nije smatrala da igra na istom terenu kao Sjedinjene Države. Po shvaćanju indijske političke i intelektualne elite, na jednom je kraju spektra postojao kapitalistički model pod vodstvom SAD-a, a na drugome socijalistički model pod sovjetskim vodstvom. New Delhi nastojao je između njih prokrčiti neki treći put. Indija po tome nije bila ništa neobično. Na tom su putu bili i Brazil, Egipat i Indonezija - zapravo, veći dio svijeta. Ali pokazalo se da je to put koji ne vodi nikamo, i krajem sedamdesetih to je postajalo jasno mnogim ljudima u tim zemljama. Dok su one stagnirale, Japan i nekoliko drugih zemalja Jugoistočne Azije koje su odabrale kvazikapitalistički kurs bili su upadljivo uspješni, i počelo se shvaćati pouku. Ali potres koji je sve uzdrmao bio je slom Sovjetskog Saveza kasnih osamdesetih. Kako je centralno planiranje potpuno diskreditirano, a jedan kraj političkog spektra završio u ruševinama, cijela se debata promijenila. Odjednom je preostao samo jedan osnovni pristup organiziranju gospodarstva neke zemlje. Upravo je stoga Alan Greenspan opisao pad Sovjetskog Saveza kao utjecajan ekonomski događaj našeg vremena. Od tada, unatoč svem nezadovoljstvu raznim planovima liberalizacije i uvođenja tržišta, nije promijenjen opći smjer. Prema znamenitoj formulaciji Margaret Thatcher iz vremena kada je oživljavala britansko gospodarstvo, "nema alternative". Taj ideološki pomak u ekonomiji stvarao se sedamdesetih i osamdesetih,

čak i prije pada Berlinskog zida. Konvencionalna ekonomska mudrost, utjelovljena u organizacijama kao što su Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka, postala je tada mnogo kritičnijom prema kvazisocijalističkom putu zemalja poput Indije. Akademski stručnjaci poput Jeffreyja Sachsa putovali su diljem svijeta, savjetujući vladama liberaliziranje, liberaliziranje i liberaliziranje. Diplomanti zapadnih ekonomskih programa, poput čileanskih "Chicago Boys", vraćali su se kući i primjenjivali politiku u korist tržišta. Neke zemlje u razvoju bile su zabrinute zbog nastajanja grabežljivoga kapitalizma, a Sachs se sjeća kako im je objašnjavao da trebaju dugo i temeljito raspravljati žele li na kraju ispasti više poput Švedske, Francuske ili Sjedinjenih Država. Ali, dodao bi, neko vrijeme ne mora ih brinuti konačna odluka, jer je većina njih još uvijek mnogo bliža Sovjetskom Savezu. Financijska sila koja pokreće tu novu eru jest slobodno kretanje kapitala. Razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata bilo je razdoblje fiksnih razmjenskih tečajeva. Većina zapadnih zemalja, uključujući Francusku i Italiju, imala je kontrolu kapitala, koja je ograničavala kretanje valute preko njihovih granica. Dolar je bio prikovan za zlato. No kako je rasla globalna trgovina, fiksni tečajevi izazivali su trenje i nedjelotvornost te sprečavali najpovoljnije korištenje kapitalom. Većina je zapadnih zemalja sedamdesetih i osamdesetih uklonila tu kontrolu. Rezultat: golema i stalno rastuća ponuda kapitala koji se slobodno mogao kretati s jednog mjesta na drugo. Danas kada ljudi misle o globalizaciji, još uvijek pritom misle na veliku količinu gotovine - trgovci valutom dnevno obrnu oko dva bilijuna dolara - koja se prelijeva po cijelom planetu, nagrađujući neke zemlje, a kažnjavajući druge. To je božanski disciplinski mehanizam globalizacije. Sa slobodno oscilirajućim novcem došla je i druga revolucija politike: širenje neovisnih centralnih banaka i kroćenje inflacije. Hiperinflacija je najgora ekonomska bolest koja može zadesiti neku državu. Ona uništava vrijednost novca, ušteda, gospodarske imovine, pa time i rada. Ona je gora od duboke recesije. Hiperinflacija vam otima ono što sada imate (štednja), dočim vam recesija otima ono što ste mogli imati (viši životni standard da je gospodarstvo raslo). Upravo je zbog toga hiperinflacija često obarala vlade i izazivala revoluciju. Naciste u Njemačkoj nije dovela na vlast Velika

depresija, nego hiperinflacija, koja je uništila srednju klasu time što je obezvrijedila njenu štednju. Rijetko je moguće osvrnuti se na rat u kojem je odnesena tako odlučna pobjeda. Krajem osamdesetih hiperinflacija je zahvatila desetke velikih, važnih zemalja. U Argentini je iznosila 3500 posto, u Brazilu 1200, a u Peruu 2500. Devedesetih su se te zemlje jedna za drugom trezveno okrenule monetarnoj i fiskalnoj disciplini. Neke su prihvatile potrebu plivajućeg tečaja svojih valuta; druge su svoje valute vezale uz euro ili dolar. Rezultat je da danas na svijetu postoji samo dvanaest zemalja u kojima je inflacija viša od petnaest posto, a većinom su to posrnule države poput Haitija, Burme i Zimbabvea. Ta proširena atmosfera niske inflacije bila je krucijalna za političku stabilnost i dobre ekonomske izglede nacija u usponu. Tim političkim i ekonomskim čimbenicima koji su vodili zemlje prema novom konsenzusu pridružio se i niz tehničkih inovacija koje su gurale u istom smjeru. Teško je danas sjetiti se života iz mračnih vremena sedamdesetih, kada se vijesti nisu trenutačno prenosile. Ali do devedesetih počelo se događaje odasvud - iz Istočnog Berlina, Kuvajta, Trga Tiananmena - posvuda prenositi u realnom vremenu. Pod vijestima smo skloni uglavnom podrazumijevati političke vijesti. Ali i cijene su vrsta vijesti, a mogućnost da se one trenutačno i transparentno prenose po cijelom planetu izazvala je jednu drugu revoluciju, revoluciju djelotvornosti. Danas je rutina na internetu u nekoliko minuta usporediti cijene proizvoda. Prije dvadeset godina postojao je krupan posao arbitraže jer je trenutačno uspoređivanje cijena bilo tako teško. Širenje komunikacija značilo je da je svijet dublje povezan i da postaje "ravan", po znamenitoj formulaciji Thomasa Friedmana. Jeftino telefoniranje i širokopojasne veze omogućili su ljudima da poslove za jednu zemlju obavljaju u drugoj - što označuje novi stadij u trajnoj pripovijesti kapitalizma. Nastankom velikih brodova u 14. stoljeću dobra su postala pokretna. Modernim bankarstvom u 17. stoljeću pokretan je postao kapital. Ljudi možda nisu mogli ići tamo gdje je bilo radnih mjesta, ali radna mjesta mogla su doći tamo gdje su ljudi. A dolazila su programerima u Indiji, telefonskim operaterima na Filipinima i radiolozima u Tajlandu. Troškovi prijenosa dobara i usluga padaju već stoljećima. Nastankom širokopojasnih

veza za mnoge je usluge taj trošak pao na nulu. Ne mogu se doduše na druge prenijeti svi poslovi - ni približno - ali učinci prenošenja mogu se osjetiti posvuda. U nekom je smislu trgovina oduvijek funkcionirala na taj način - na primjer tekstilne tvornice selile su se početkom 20. stoljeća iz Velike Britanije u Japan. Ali trenutačna i stalna komunikacija znači da je taj proces oštro ubrzan. Tvornicom odjeće u Tajlandu može se upravljati gotovo kao da se nalazi u Sjedinjenim Državama. Kompanije se sada koriste desecima zemalja kao dijelovima lanca koji kupuje, proizvodi, montira, plasira i prodaje robu. Od osamdesetih te su tri sile - politika, ekonomija i tehnika - gurale u istom smjeru i stvorile otvorenije, povezanije, zahtjevnije okruženje. Ali također su mnogim zemljama posvuda pružile svježe prilike za uspon ljestvama rasta i prosperiteta. Pogledajmo velike promjene u dvjema reprezentativnim (neazijskim) zemljama. Prije dvadeset godina Brazil i Tursku smatralo bi se tipičnim zemljama "u razvoju", s tromim rastom, podivljalom inflacijom, strmoglavim porastom zaduženosti, anemičnim privatnim sektorom i krhkim političkim sustavom. Danas se objema dobro upravlja, mogu se pohvaliti rekordno niskom inflacijom, snažnim stopama rasta, smanjivanjem razine zaduženosti, uspješnim privatnim sektorom i sve stabilnijim demokratskim institucijama. Stopa brazilske inflacije sada je, prvi put u povijesti, približno ista kao i stopa u Sjedinjenim Državama. Brazil i Turska još uvijek imaju problema - a koja ih zemlja nema? - ali to su ozbiljne zemlje u usponu. Već se promijenila tržišna percepcija tih dviju zemalja. Njihove se dugove više ne smatra ništa riskantnijima od duga u Prvome svijetu. Zapravo, mnoga tržišta u usponu gomilaju velike viškove, toliko da sada drže 75 posto svjetskih deviznih rezervi. Samo Kina ima na svojim računima više od 1,5 bilijuna dolara. Goldman Sachs predviđa da će do 2040. pet zemalja s tržištima u usponu - Kina, Indija, Brazil, Rusija i Meksiko - imati veći gospodarski output nego zemlje G-7, sedam zapadnih država koje su stoljećima dominirale globalnim odnosima.

Problemi obilja Posljednja smo dva desetljeća mnogo vremena, energije i pozornosti trošili brinući se zbog kriza i sloma u globalnom gospodarstvu te terorizma, nuklearne ucjene i rata u geopolitici. To je prirodno, jer pripremanje za najgore može pomoći da se ono izbjegne. A doista smo imali loših vijesti - od ratova na Balkanu i u Africi preko terorizma širom svijeta do ekonomskih kriza u Istočnoj Aziji, Rusiji i Sjedinjenim Državama. Ali usredotočenost na ono loše također nas je ostavila nepripremljenima za mnoge od najširih problema na koje nailazimo: probleme koji nisu proizvod pogreške, nego uspjeha. Činjenica da živimo u svijetu istovremenoga globalnog rasta najvećim je dijelom dobra vijest, ali ona također postavlja i niz kompleksnih i potencijalno smrtonosnih dvojbi. Globalni je rast velika priča naših vremena. On objašnjava globalnu likvidnost - stalno sve veće hrpe novca koje se kreću po svijetu - koja je održavala jeftine kredite i skupu imovinu (uključujući nekretnine, dionice i obveznice). U isto vrijeme ekspanzija u zemljama niskih nadnica sprečavala je pretjeran rast cijena. Kinu i Indiju može se, između ostaloga, promatrati kao dva globalna stroja za deflaciju, koje izbacuju robe (Kina) i usluge (Indija) za samo djelić onoga koliko bi koštalo kada bi se to proizvodilo na Zapadu.5 To je jedan od glavnih razloga što se centralne banke nisu morale previše brinuti za inflaciju i što su neobično dugo, gotovo dva desetljeća, bile kadre održavati niske kamate. Dakako, niske kamatne stope i jeftin kredit navode ljude i na budalasto ili gramzivo postupanje, što napuhuje mjehure tehnoloških dionica, stanogradnje, sekundarnih hipoteka ili dionica tržišta u usponu - mjehure koji se na kraju rasprsnu. Kako svijet postaje povezaniji, a financijski instrumenti egzotičniji, mnogi promatrači zabrinuti su da će se vrli krug rasta i povjerenja pretvoriti u grešni krug panike i depresije. Ali premda je širenje krize krajnje bolno, dosad je, izgleda, globalni ekonomski sustav u cjelini bio prilično sposoban za oporavak zahvaljujući novim izvorima rasta i golemim količinama novoga kapitala. Uzmimo porast cijena nafte. Naftni šok nultih godina (kako inače označiti desetljeće od 2000. do 2oro.?) bio je različit od prethodnih. U prošlosti

su cijene rasle zato što su proizvođači nafte - OPEC - umjetno ograničavali ponudu i tako nabijali cijenu benzina. Posljednjih godina, nasuprot tome, cijene su rasle zbog potražnje Kine, Indije i drugih tržišta u usponu, kao i zbog stalne goleme potražnje u razvijenom svijetu. Ako cijene rastu zato što rastu gospodarstva, to znači da su gospodarstva snažna i fleksibilna, tako da se mogu nositi s većim troškovima poboljšavajući produktivnost (te, u manjoj mjeri, time što ih prenose na potrošače). Rezultat je da se skokove cijena nultih godina moglo lako probaviti. Da smo od svojeg proroka 2001. tražili da procijeni učinak učetverostručenja cijena nafte, jamačno bi predvidio globalnu recesiju. Nije poskupjela samo nafta. Robne su cijene najviše u posljednjih dvjesto godina. Sve vrste sirovina postaju sve dragocjenije. Poljoprivredni proizvodi sada su tako skupi da se zemlje u razvoju suočavaju sa sve većim političkim problemom kako da reagiraju na inflaciju hrane. U tijeku je eksplozija cijena gradnje od New Yorka preko Dubaija do Šangaja. Čak je i ponuda skromnog plina helija, koji se ne rabi samo za balone na proslavama nego i u uređajima MRI * i u tvornicama mikročipova, globalno niska - a on je drugi najobilniji element u svemiru. Ti će pritisci zasigurno u nekom trenutku dovršiti eru niske inflacije koja je podupirala globalni prosperitet. U međuvremenu je snažni rast proizveo i niz anomalija. Unutar svijeta koji se sve više globalizira i disciplinira stanovite se zemlje - one obdarene prirodnim resursima, osobito naftom i prirodnim plinom - mogu švercati. One jašu na valu globalnog rasta, bogateći se, a da se ne moraju pridržavati većine pravila koja vladaju globalnim gospodarstvom. Ta je pojava čudan ali neizbježan izdanak uspjeha sviju drugih. Te su zemlje netržišni paraziti u tržišnom svijetu. Razmotrimo prvorazredne političke izazove Sjedinjenim Državama i zapadnim idejama međunarodnog poretka. Na Bliskom istoku oni potječu od Irana, u Latinskoj Americi od Venezuele, a u Euroaziji od Rusije. Sve te

*Skeneri magnetne rezonancije (magnetic resonance imaging), (op. prev.)

zemlje imaju novootkrivenu snagu na temelju nafte. Bez njegovih naftnih rezervi teško bi bilo zamisliti mogućnost da Sudan prkosi svijetu u vezi s Darfurom. Nafta donosi zapanjujuće količine novca. Prihod Irana od nafte 2006. iznosio je 50 milijardi dolara - dovoljno da se osigura patronat nad interesnim grupama, potkupi vojsku i ostane na vlasti, a da još uvijek ostane dovoljno za izazivanje nevolja u inozemstvu. Nema izgleda da se to stanje promijeni. Zemlje bogate resursima bogatit će se sve dok ostali budu rasli. To je jin i jang današnje globalizacije. Nisu sve resursima bogate zemlje otpadnice, a klima dobroga gospodarskog upravljanja navela je neke od njih da svoje bogatstvo upotrebljavaju mudrije nego prije. Perzijski zaljev, u koji teče tako veliki dio prihoda od nafte, svoje profite sad više ulaže u infrastrukturu i industriju nego na račune švicarskih banaka ili u kockarnice u Monte Carlu (premda zasigurno i toga ima mnogo). Dubai je postao djelotvorno vođeno, za poslovanje pogodno središte, Singapur Bliskog istoka. Druge zemlje Zaljeva sada nastoje oponašati taj uspjeh. Saudijska Arabija, koja je desetljećima loše upravljala svojim golemim bogatstvom, planira investirati 70 milijardi dolara u nove petrokemijske projekte, s ciljem da do 2015. postane vodeći svjetski petrokemijski proizvođač. Zemlje Zaljeva imale su u posljednjih pet godina bilijun dolara kapitalnih investicija, a McKinsey and Company procjenjuje da bi u sljedećem desetljeću mogle investirati još dva bilijuna. To je oblik kapitalizma koji određuje država, što će vjerojatno dovesti do uskog razvoja i teško će proizvesti samoodrživi rast (premda i u europskome i u istočnoazijskom kapitalizmu postoje jaki elementi državnog upravljanja). Ali on je mnogo bliži globalnoj normi nego što su ekonomski sustavi u tim zemljama - od Rusije do Saudijske Arabije - bili generaciju prije. Najakutniji problem obilja jest utjecaj globalnog rasta na prirodne resurse i okoliš. Nije pretjerano reći da svijetu ponestaje čistog zraka, pitke vode, poljoprivrednih proizvoda i mnogih vitalno važnih roba. Nekim od tih problema može se doskočiti - poboljšavanjem djelotvornosti i razvijanjem novih izvora ponude - ali napredak je daleko prespor. Na primjer produktivnost poljoprivrede raste. Ali da bi se prehranilo globalno stanovništvo od osam milijardi ljudi, što ćemo dosegnuti do 2025., potrebno je da prinosi usjeva sa sadašnje tri dođu do četiri tone po hektaru. Slično tome,

naša sposobnost da upravljamo vodom i čuvamo je ne raste ni blizu tako brzo kao naša potrošnja vode. U dvadesetom se stoljeću stanovništvo svijeta utrostručilo, ali potrošnja vode porasla je šest puta. Amerikanci za piće, kuhanje i higijenu troše više od četiristo litara vode dnevno. Ljudi u siromašnijim zemljama danas su sretni ako dobiju četrdeset6, ali kako te zemlje postaju bogatije, njihovi povećani zahtjevi uzrokovat će i veću napetost. Nasilni sukobi oko vode već izbijaju u Africi i na Bliskom istoku. Stanovništva su se kroz povijest selila da nađu vodu; ako izvori vode presuše, na pokret će biti prisiljeni deseci milijuna ljudi. U posljednjem desetljeću pokazalo se da su mnoga predviđanja o djelovanju promjena klime bila podcijenjena jer je globalni rast premašio sve projekcije. Najnovija procjena Međuvladina panela o promjenama klime objavljena je sredinom 2007. Do kraja te godine znanstvenici su pokazali da se polarne ledene kape tope dvostruko brže nego što je predviđao taj izvještaj.7 Veća je potražnja za električnom strujom, više je automobila i više aviona nego što je itko zamišljao petnaest godina prije. I sve to i dalje raste. McKinsey Global Institute predviđa da će od 2003. do 2020. broj vozila u Kini porasti sa 26 na 120 milijuna. A tu su zatim Indija, Rusija, Bliski istok i ostali. Predviđa se da će potražnja za električnom energijom desetljećima rasti više od četiri posto godišnje. A ta će električna energija potjecati od najprljavijeg raspoloživog fosilnog goriva - ugljena. Ugljen je jeftin i mnogo ga je, pa se svijet u proizvodnji najvećeg dijela svoje električne energije oslanja na njega. Da bismo razumjeli utjecaj globalnog zagrijavanja, razmotrimo sljedeću činjenicu. Između 2006. i 2012. Kina i Indija sagradit će osamsto novih termoelektrana na ugljen - čije će ukupne emisije C0 2 postati pet puta veće od ukupnih ušteda prema sporazumu iz Kyota. To je posljedica rasta, ali posljedica koju valja riješiti.

Uspon nacionalizma U globaliziranom svijetu gotovo se svi problemi prelijevaju preko granica. Bio to terorizam, širenje nuklearnog oružja, zaraze, propadanje okoliša,

ekonomska kriza ili nestašica vode, nijedno se pitanje ne može rješavati bez značajne koordinacije i suradnje mnogih zemalja. Ali premda su gospodarstvo, informacije, pa čak i kultura možda postali globalizirani, formalna politička vlast ostaje čvrsto sapeta uz nacionalnu državu, čak i onda kad je nacionalna država postala manje kadra jednostrano rješavati većinu problema. Istodobno su nacionalne države sve manje voljne okupljati se da riješe zajedničke probleme. Kako se broj igrača - državnih i nedržavnih - povećava, a raste i moć i samopouzdanje svakoga od njih, izgledi za sporazum i zajedničko djelovanje smanjuju se. To je glavni izazov uspona ostalih - spriječiti da se sile globalnog rasta pretvore u sile globalnog nereda i dezintegracije. Već je očevidan porast ponosa i samopouzdanja među drugim nacijama, pogotovu onima najvećima i najuspješnijima. Osobno sam živu ilustraciju te pojave doživio prije nekoliko godina u internetskom kafiću u Šangaju, gdje sam čavrljao s jednim mladim kineskim direktorom. Opisivao je izvanredni rast koji se odvija u Kini i budućnost u kojoj će Kina biti moderna, prosperitetna zemlja. Njegovo odijevanje i manire bili su potpuno pozapadnjeni, odlično je govorio engleski i mogao je bez teškoća razgovarati o posljednjim poslovnim trendovima ili tračati o američkoj popularnoj kulturi. Djelovao je kao savršen proizvod globalizacije, osoba koja premošćuje kulture i čini svijet manjim, više kozmopolitskim. Ali kada smo počeli razgovarati o Tajvanu, Japanu i na kraju Sjedinjenim Državama, njegovi su odgovori postali žučljivi. Furioznim je tonom objašnjavao kako Kina mora istog časa izvršiti invaziju na Tajvan ako se on usudi proglasiti neovisnost. Govorio je da je Japan agresorska nacija kojoj se nikada ne može vjerovati. Bio je uvjeren da su Sjedinjene Države namjerno bombardirale kinesko veleposlanstvo u ratu na Kosovu 1999. kako bi svojom vojnom snagom zastrašile kineski narod. I tako dalje. Osjećao sam se kao da sam u Berlinu 1910. i razgovaram s mladim njemačkim profesionalcem, koji bi u to doba također bio potpuno moderan i potpuni nacionalist. Kako rastu ekonomska bogatstva, raste i nacionalizam. To je razumljivo. Zamislite da živite u zemlji koja je stoljećima bila siromašna i nestabilna. A onda se konačno sve to preokrene i vaša je nacija u usponu. Bili biste ponosni i žarko željeli da vas zapaze. Ta žudnja za priznanjem i poštovanjem

buja širom svijeta. Može djelovati paradoksalno da globalizacija i ekonomska modernizacija hrane politički nacionalizam, ali tome je tako samo ako u nacionalizmu vidimo jedino zaostalu ideologiju, koju će kotač napretka jamačno zbrisati. Nacionalizam je uvijek zbunjivao Amerikance. Kada se Sjedinjene Države angažiraju u inozemstvu, uvijek vjeruju da istinski nastoje pomoći drugim zemljama da postanu bolje. Od Filipina i Haitija do Vijetnama i Iraka Amerikance su iznenađivale domaće reakcije na nastojanja SAD-a. Amerikanci se s pravom ponose svojom zemljom - to nazivamo patriotizmom - a ipak su istinski preneraženi kada su drugi ljudi ponosni i posesivni u odnosu na svoju. U vrijeme slabljenja vladavine Britanije u Indiji njihov posljednji vicekralj lord Louis Mountbatten obratio se indijskom vođi Mahatmi Gandhiju i ozlojeđeno rekao: "Ako naprosto odemo, nastat će kaos." Gandhi je odgovorio: "Da, ali to će biti naš kaos." Taj osjećaj da vama vlada netko "vaš", bez upletanja, moćan je osjećaj u zemljama u usponu, osobito onima koje su bile kolonije ili kvazikolonije Zapada. Zbigniew Brzezinski nedavno je skrenuo pozornost na ono što on označuje kao "globalno političko buđenje". Upozorio je na porast masovnih strasti, koji hrane razne sile - ekonomski uspjeh, nacionalni ponos, više razine obrazovanosti, veća informiranost i transparentnost te sjećanja na prošlost. Brzezinski uočava razdorne aspekte te nove sile: "Stanovništvo velikog dijela svijeta u razvoju politički se pokreće, a na mnogim mjestima nemirno kipi", napisao je. "Ono je akutno svjesno socijalne nepravde, toliko da to nema presedana... (a to) stvara zajednicu zajedničkih percepcija i zavisti koje demagoške političke ili religijske strasti mogu razjariti i usmjeravati. Te energije prekoračuju suverene granice i postavljaju izazov kako postojećim državama tako i postojećoj globalnoj hijerarhiji, na čijem vrhu još uvijek sjedi Amerika."8 U mnogim zemljama izvan zapadnog svijeta postoji zatomljena frustracija zato što se mora prihvatiti potpuno zapadnu ili američku priču o svjetskoj povijesti - priču u kojoj su one dobile neprimjerene ili sporedne uloge. Rusi se već dugo bune zbog standardne naracije o Drugome svjetskom ratu, u kojoj Britanija i Sjedinjene Države junački pobjeđuju sile fašističke Nje-

mačke i Japana. Imajući u vidu glavninu povijesnih prikaza u SAD-u, od Stevena Ambrosea do Kena Burnsa, Amerikancima se može oprostiti što vjeruju da je Rusija igrala sporednu ulogu u odlučujućim bitkama protiv Hitlera i Tokija. Zapravo, Istočna je fronta bila središnja arena Drugoga svjetskog rata. Na njoj se odvijalo više kopnenih borbi nego na svim drugim bojištima skupa, koje su dovele do smrti trideset milijuna ljudi. Upravo su se tu borile tri četvrtine svih njemačkih snaga; tu je Njemačka pretrpjela 70 posto svojih žrtava. Europska je fronta umnogome bila sporedna predstava, ali se na Zapadu tretira kao glavni događaj. Kako je istaknuo pisac Benjamin Schwarz, Ambrose "obasipa (pažnjom) invaziju SAD-a i Britanije na Siciliju, koja je s otoka otjerala 60.000 Nijemaca, ali potpuno ignorira Kursk - najveću bitku u povijesti, u kojoj se borilo najmanje 1,5 milijuna Sovjeta i Nijemaca, a koja se odvijala točno u isto vrijeme... Koliko god nam to bilo neugodno, moramo priznati da je borba protiv nacističke Njemačke (...) bila prije svega, kako ju je nazvao veliki vojni povjesničar John Erickson, 'Staljinov rat'."9 Ili razmotrimo pogled na taj isti rat s druge točke na karti. Prijatelj Indijac objasnio mi je: "Za Britaniju i Ameriku Drugi svjetski rat herojska je borba u kojoj sloboda trijumfira nad zlom. Za nas je to bitka u kojoj je Britanija angažirala Indiju i njene oružane snage, a da se nije potrudila konzultirati se s nama. London nam je rekao da umremo za ideju slobode koju je upravo u tom istom trenutku uskraćivao Indijcima." Takve su divergentne nacionalne perspektive uvijek postojale, ali danas, zahvaljujući većoj naobraženosti, informiranosti i transparentnosti, one su široko rasprostranjene putem informativnih mreža, kabelskih kanala i internetskih stranica svijeta u nastajanju. Mnogi od "ostalih" seciraju naracije, argumente i pretpostavke Zapada i suprotstavljaju im drukčiji pogled na svijet. "Kada nam kažete da podupiremo diktaturu u Sudanu da bismo imali pristup nafti", rekao mi je mladi kineski dužnosnik 2006., "želim reći: 'A po čemu se to razlikuje od vaše potpore srednjovjekovnoj monarhiji u Saudijskoj Arabiji?' Mi vidimo licemjerje, samo još ništa ne govorimo." Kada je završio Hladni rat, postojala je opća nada i očekivanje da će se Kina i Rusija bez premišljanja preseliti u zapadni politički i ekonomski

sustav nastao nakon Drugog svjetskog rata. Kada je George W. Bush govorio o "novom svjetskom poretku", mislio je naprosto da će se stari zapadni poredak proširiti diljem svijeta. Možda taj nazor potječe od poslijeratnog iskustva s Japanom i Njemačkom, koji su se uzdigli do velike ekonomske moći, a ipak ostali prilagodljivi, kooperativni i dobrim dijelom tihi pripadnici postojećeg poretka. No možda su to bile posebne okolnosti. Te su dvije zemlje imale jedinstvene povijesti, vodile su agresivne ratove i posljetkom toga postale parije, a potom se našle pred novom prijetnjom sovjetskoga komunizma i u zaštitu se oslonile na američku vojnu moć. Sljedeća runda sila u usponu možda se neće tako gorljivo željeti "uklopiti". Još uvijek mislimo na svijet u kojem neka sila u usponu mora birati između dviju krutih opcija: integrirati se u zapadni poredak ili ga odbiti, čime postaje nacija otpadnica i trpi kaznu ekskomunikacije. Zapravo, izgleda da sile u usponu idu trećim putem: stupaju u zapadni poredak, ali to čine pod vlastitim uvjetima - preoblikujući tako sam taj sustav. Kako ističu politolozi Naazneen Barma, Ely Ratner i Steven Weber, u svijetu u kojem se svatko osjeća kao nositelj moći, zemlje mogu odabrati da potpuno zaobiđu taj zapadni "centar" i stvore vlastite međusobne veze. 10 U jednom svijetu nakon Amerike i ne mora biti centra u koji bi se integriralo. Državni tajnik SAD-a James Baker ustvrdio je da se svijet kreće prema sustavu glavnog odredišta i presjedanja, u kojem svaka zemlja ide preko Sjedinjenih Država da bi dospjela do svojeg odredišta. Svijet dvadeset prvog stoljeća može se bolje opisati kao svijet putanja od jedne točke do druge, pri čemu se novi obrasci letova mapiraju svakodnevno. (To vrijedi čak i u fizičkom smislu: samo u deset godina broj ruskih posjetitelja Kine povećao se više nego četverostruko, sa 489.000 u 1995. na 2,2 milijuna 2005.). Činjenica da nove sile snažnije potvrđuju svoje interese realnost je svijeta nakon Amerike. Ona ujedno postavlja i političku zagonetku kako postizati internacionalne ciljeve u svijetu mnoštva aktera, državnih i nedržavnih. Prema starome modelu postupanja, Sjedinjene Države i nekoliko zapadnih saveznica vodile su predstavu, dok je Treći svijet ili slijedio igru ili ostajao vani te posljetkom toga ostajao irelevantan. Bilo je premalo nedržavnih igrača i bili su preslabi da bi se o njima vodila briga. A pogledajte sada primjerice trgovinske organizacije i vidjet ćete kako svijet u razvo-

ju nastupa sa sve većom snagom. Ako su nekada naprosto prihvaćali svaki aranžman koji bi im Zapad ponudio ili posve ignorirali cijeli proces, zemlje poput Brazila ili Indije sada igraju čvrsto dok ne postignu ono što su odabrale. Čule su kako zapadni direktori objašnjavaju gdje leži njihova budućnost. Čitale su izvještaj Goldman Sachsa BRIC * . Znaju da se ravnoteža snaga promijenila. Sporazum iz Kyota (koji se sada tretira kao nešto sveto zato što ga je predsjednik Bush tako nehajno odbio) zapravo je sporazum obilježen time što se drži starog svjetonazora. Kyoto je pretpostavio da će ako se Zapad okupi i dogovori plan, Treći svijet usvojiti novi okvir i problem će biti riješen. Možda su se stvari u međunarodnim poslovima desetljećima odvijale na taj način, ali to danas nema mnogo smisla. Kina, Indija, Brazil i druge sile u nastajanju neće slijediti proces pod vodstvom Zapada u kojem nisu sudjelovale. Ne samo to; same vlade mogu samo ograničeno djelovati na rješavanju problema kao što je promjena klime. Pravo rješenje iziskuje stvaranje mnogo šire koalicije koja uključuje privatni sektor, nedržavne grupe, gradove i lokalne zajednice te medije. U globaliziranu, demokratiziranu i decentraliziranu svijetu moramo doprijeti do pojedinaca kako bismo promijenili njihovo ponašanje. Stari načini da se to postigne jesu porezi, pristojbe i ratovi, ali na tim frontama države sada imaju manje manevarskog prostora. Potrebni su im suptilniji i sofisticiraniji načini postizanja promjena. Tradicionalni načini međunarodne suradnje ostaci su jedne druge ere. Sustav Ujedinjenih naroda predstavlja zastarjelu konfiguraciju moći. Stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a pobjednice su rata koji je završio prije šezdeset godina. To tijelo ne obuhvaća Japan ili Njemačku, drugo i treće gospodarstvo po tržišnim tečajevima, ili Indiju, najveću demokraciju u svijetu, ili ijednu latinskoameričku ili afričku zemlju. Vijeće sigurnosti primjer je šire starinske strukture globalnog upravljanja. G-8 ne obuhvaća Kinu, koja je već sada četvrto svjetsko gospodarstvo po veličini, ili Indiju

*Brazil, Russia, India, and China, (op. prev.)

i Južnu Koreju, koje su dvanaesto odnosno trinaesto. Tradicionalno je na čelu MMF-a uvijek Europljanin, a na čelu Svjetske banke Amerikanac. Poput običaja kakva segregiranog starog ladanjskog kluba, ta "tradicija" može za one unutra biti šarmantna i zabavna, ali je za autsajdere zatucana i uvredljiva. Kako se moć diverzificira i postaje difuznija, na važnosti još više dobiva legitimnost - jer to je jedini način obraćanja svim disparatnim akterima na svjetskoj sceni. Danas nijedno rješenje, ma koliko smisleno bilo, nije održivo ako ga se doživljava kao nelegitimno. Nametanje takva rješenja neće djelovati ako se u njemu vidi proizvod moći i preferencija jedne zemlje, koliko god ta zemlja bila moćna. Na primjer masakri u Darfuru stravični su, pa ipak bi vojna intervencija - najefektniji način da ih se zaustavi uspjela samo ako bi je sankcionirale sve velike sile, kao i afrički susjedi Sudana. Kad bi Sjedinjene Države ušle u akciju same, ili s kakvom malenom koalicijom - što bi im bila već treća invazija na neku muslimansku zemlju u pet godina - taj bi se pokušaj gotovo sigurno osvetio, dajući sudanskim vlastima vatren poklič za proteste protiv "američkog imperijalizma". Rezultati vanjske politike Bushove vlade pružaju savršenu ilustraciju kako je legitimnost praktično nužna. Pa ipak, i onkraj Bushovih promašaja, ostaje dvojba: ako je potrebna suradnja mnogo država kako bi se nešto učinilo, na koji način to postići u svijetu s više igrača, od kojih su mnogi moćniji od ostalih?

Posljednja supersila Mnogi promatrači i komentatori promatraju vitalnost tog svijeta u nastajanju i zaključuju da su najviši trenuci Sjedinjenih Država prošli. Andy Grove, utemeljitelj Intela, kaže to grubo. "Amerika je u opasnosti da propadne, kao i Europa prije nje", kaže on, "a najgore je što to nitko ne zna. Svi to negiraju, tapšu se po ramenima dok Titanic punom brzinom juri prema ledenom brijegu." Thomas Friedman opisuje svoj pogled na valove mladih Indijaca profesionalaca kako dolaze na posao u noćnoj smjeni u Infosysu u Bangaloreu. "O, bože, tako ih je mnogo, i neprestano dolaze, val

za valom. Kako za moje kćeri i milijune drugih Amerikanaca uopće može biti dobro to što ti Indijci mogu obavljati iste poslove kao oni, za samo djelić njihovih plaća?" 11 "Globalizacija uzvraća udarac", piše u svome bestseleru Gabor Steingart, urednik vodećega njemačkog političkog tjednika Der Spiegel. Dok njihovi rivali prosperiraju, Sjedinjene Države gube ključne gospodarske grane, u njima ljudi prestaju štedjeti, a njihova se vlada sve više zadužuje kod azijskih centralnih banaka.12 Zagonetno je međutim upravo to što ti trendovi traju već neko vrijeme - a zapravo poboljšavaju ukupni rezultat Amerike. U posljednjih dvadeset godina, dok se globalizacija i prijenos ekonomskih djelatnosti u druge zemlje dramatično ubrzavaju, američka stopa rasta u prosjeku je bila nešto viša od tri posto, cijeli postotni poen viša nego u Njemačkoj ili Francuskoj. (Japan je u istom razdoblju imao prosjek od 2,3 posto.) Rast produktivnosti, eliksir moderne ekonomije, već je deset godina viši od 2,5 posto, i opet čitav postotni poen viši od europskog prosjeka. Drži se čak i američki izvoz, unatoč tome što je vrijednost dolara deset godina bila na vrhuncu. Izvoz SAD-a činio je 1980. deset posto ukupnoga svjetskog izvoza; 2007. taj je broj još uvijek bio gotovo devet posto. Prema Svjetskome gospodarskom forumu, Sjedinjene Države ostaju najkonkurentnijim gospodarstvom svijeta i zauzimaju prvo mjesto u inovacijama, deveto u tehnološkoj spremnosti, drugo po izdacima poduzeća za istraživanja i tehnologiju te drugo po kvaliteti istraživačkih institucija. Kina ni po jednom od tih mjerila ne spada ni u trideset zemalja iza Sjedinjenih Država, a Indija je među deset najboljih samo po jednoj osnovi: veličini tržišta. Praktično u svakom sektoru u kojem sudjeluju razvijene industrijske zemlje poduzeća iz SAD-a vodeća su u svijetu po produktivnosti i profitu. Udio Sjedinjenih Država u globalnom gospodarstvu izrazito je postojan tijekom ratova, depresija i uspona mnogih drugih sila. S pet posto svjetskog stanovništva Sjedinjene Države već 125 godina stvaraju između 20 i 30 posto svjetskog proizvoda. U sljedećih nekoliko desetljeća položaj Amerike zasigurno će donekle pasti. To nije politički, nego matematički sud. Kako druge zemlje brže rastu, američka će relativna ekonomska težina opadati. Ali to ne mora biti krupan i brz pad s teškim posljedicama ako se Sjedinjene Države budu mogle prilagođavati novim izazovima onako dobro

kako su se prilagođavale onima na koje su nailazile u prošlome stoljeću. U sljedećih nekoliko desetljeća rast nacija u usponu odvijat će se uglavnom na štetu Zapadne Europe i Japana, zaglavljenih u sporo, demografski određeno opadanje. Amerika će naići na najintenzivniju ekonomsku konkurenciju koju je ikada doživjela. Ali američki ekonomski i socijalni sustav zna reagirati i prilagoditi se takvim pritiscima. Onaj teži izazov pred Sjedinjenim Državama nije ekonomski, nego politički. Konfrontirat će se sa svjetskim poretkom bitno različitim od onoga u kojem su navikle djelovati. Zasad Sjedinjene Države ostaju najjačim igračem. No ravnoteža se mijenja svake godine. Tijekom približno dva desetljeća nakon 1989. međunarodni je poredak određivala moć Sjedinjenih Država. Svi su putovi vodili u Washington, a američka shvaćanja politike, ekonomije i vanjske politike bila su polazište globalnog djelovanja. Raspon američkog utjecaja u ta dva desetljeća bio je izvanredan. Washington je bio najjači vanjski igrač na svakom kontinentu, dominirajući zapadnom hemisferom, ostajući krucijalnim vanjskim čimbenikom ravnoteže u Europi i u Istočnoj Aziji, šireći svoju ulogu na Bliski istok, Srednju i Južnu Aziju te ostajući posvuda jedinom zemljom koja može osigurati logistiku i transport za bilo koju ozbiljnu vojnu operaciju. Za svaku zemlju - od Rusije i Kine do Južnoafričke Republike i Indije najvažniji odnos na svijetu jest odnos sa Sjedinjenim Državama. Taj je utjecaj vrhunac dosegnuo u Iraku. Unatoč nevoljkosti, opoziciji ili aktivnom neprijateljstvu većine svijeta Sjedinjene Države bile su kadre pokrenuti neizazvani napad na jednu suverenu zemlju i angažirati desetke zemalja i međunarodnih posrednika da im pomažu u invaziji i nakon nje. Taj se poredak nije raspao samo zbog komplikacija Iraka. Čak i da je Irak bio veličanstven uspjeh, metoda provedbe jasno bi pokazala neospornu moć Sjedinjenih Država - a upravo je to izazvalo reakcije širom svijeta. Unipolarni poredak posljednjih dvaju desetljeća slabi, ne zbog Iraka, nego zbog šire difuzije moći diljem svijeta. Doba unipolarnosti u nekim je stvarima vjerojatno već prošlo. Europska Unija na primjer sada je najveći trgovinski blok na svijetu, a s povećavanjem Kine i drugih giganata u nastajanju bipolarni trgovinski prostor mogao bi

postati tripolaran, a onda i multipolaran. Općenito međutim ideja multipolarnog svijeta s četiri ili pet igrača približno podjednake težine nije dobar opis zbilje današnjice ili bliske budućnosti. Vojno, pa čak ni politički Europa ne može nastupati jedinstveno. Japan i Njemačka sputani su svojom prošlošću. Kina i Indija još se razvijaju. Umjesto toga međunarodni sustav točnije opisuje termin Samuela Huntingtona "uni-multipolarnost", ili ono što kineski geopolitičari zovu "mnogo sila i jedna supersila". Taj nesređeni jezik odražava nesređenu zbilju. Sjedinjene Države i dalje su daleko najmoćnija zemlja, ali u svijetu u kojem ima nekoliko drugih važnih velikih sila, a svi akteri djeluju samopouzdanije. Taj hibridni međunarodni sustav - demokratičniji, dinamičniji, otvoreniji, povezaniji - jest ono u čemu ćemo vjerojatno živjeti sljedećih nekoliko desetljeća. Lakše je odrediti što on nije nego što jest, lakše je opisati eru koja odlazi nego onu koja se primiče - odatle i svijet nakon Amerike. Sjedinjene Države u sustavu što nastaje zauzimaju mjesto na vrhu, ali one su ujedno i zemlja za koju je novi poredak najveći izazov. Većina drugih velikih sila doživjet će širenje svoje uloge u svijetu. Taj proces već traje. Kina i Indija postaju veće igračice u svojim dijelovima svijeta i šire. Rusija je dovršila svoju postsovjetsku prilagodbu i postaje silovitija, čak agresivnija. Japan, premda nije sila u usponu, sada je spremniji priopćavati susjedima svoje nazore i stavove. U pitanjima trgovine i ekonomije Europa djeluje s golemom snagom i odlučnošću. Brazil i Meksiko postaju glasniji u pitanjima Latinske Amerike. Južnoafrička Republika pozicionirala se kao vođa afričkoga kontinenta. Sve te zemlje zauzimaju u međunarodnoj areni više prostora nego prije. Za Sjedinjene Države strelica pokazuje u suprotnom smjeru. Ekonomija nije igra sa zbrojem nula - uspon drugih igrača povećava kolač, što je dobro za sve - ali geopolitika je borba za utjecaj i kontrolu. Kako druge zemlje postaju aktivnije, trenutačni enormni prostor za djelovanje Amerike neizbježno će se smanjivati. Mogu li se Sjedinjene Države prilagoditi usponu drugih sila, raznih političkih vrsta, na više kontinenata? To ne znači mirenje s kaosom ili agresijom; daleko od toga. Ali jedini način na koji Sjedinjene Države mogu odvratiti otpadničke akcije bit će stvaranje široke, trajne koalicije protiv njih. A to će biti moguće samo ako Washington

bude mogao pokazati da je spreman drugim zemljama priznati udio u novom poretku. U današnjemu međunarodnom poretku napredak znači kompromis. Nijedna zemlja ne može dobiti sve što hoće. Te je riječi lako napisati ili izgovoriti, ali teško ih je provesti. One znače prihvaćanje porasta moći i utjecaja drugih zemalja, važnost interesa i preokupacija. Ta ravnoteža - između prilagođavanja i zastrašivanja - glavni je izazov američkoj vanjskoj politici u sljedećih nekoliko desetljeća. Ovo sam poglavlje započeo dokazivanjem da novi poredak nije bio najava američkog opadanja, jer vjerujem da Amerika ima enormne snage i da svijet neće izbaciti novu supersilu, nego raznovrsnost sila u kojoj Washington može ploviti, pa i usmjeravati je. Ali ipak, kako se ostatak svijeta bude uspinjao, u posve ekonomskom smislu, Amerika će izgubiti dio udjela u globalnom BDP-u. Kako drugi rastu brže, njen dio kolača bit će manji (premda će taj pomak vjerojatno godinama biti malen). K tome, nove nedržavne sile koje su sve aktivnije bitno će ograničavati Washington. To je izazov Washingtonu, ali i svima drugima. Gotovo tri stoljeća svijet je počivao na prisutnosti nekog velikog liberalnog hegemona - prvo Britanije, a potom Sjedinjenih Država. Te dvije supersile pomogle su stvaranju i održavanju otvorenoga svjetskoga gospodarstva, štiteći trgovinske i morske puteve, nastupajući kao zajmodavci u krajnjem slučaju, držeći valutne rezerve, investirajući u inozemstvu te držeći otvorenima vlastita tržišta. Također su činile vojnu protutežu velikim agresorima svojeg doba, od Napoleonove Francuske preko Njemačke do Sovjetskog Saveza. Uza sve zloporabe svoje moći Sjedinjene Države stvarale su i održavale sadašnji poredak otvorene trgovine i demokratskije vladavine - poredak koji je povoljan i koristan za veliku većinu čovječanstva. Kako se stvari mijenjaju i kako se mijenja uloga Amerike, taj bi poredak mogao početi pucati. Moglo bi ispasti da je rješavanje zajedničkih problema u eri difuzije i decentralizacije daleko kompliciranije bez supersile koja je bila pokretač. Neki Amerikanci postaju akutno svjesni da se svijet mijenja. Američki je biznis sve svjesniji pomaka koji se događaju posvuda po svijetu i reagira na njih brzo i bez sentimentalnosti. Velike multinacionalne kompanije sa sjedištem u SAD-u gotovo unisono izvještavaju da njihov rast sada ovisi o prodoru na nova strana tržišta. Uz godišnji rast prihoda od dva do tri posto

u Sjedinjenim Državama te od deset do petnaest posto u inozemstvu, one znaju da se moraju prilagoditi svijetu nakon Amerike - ili će u njemu gubiti. Sličnu se svijest može vidjeti na američkim sveučilištima, gdje sve više studenata studira u inozemstvu, putuje po stranim zemljama i u interakciji je sa stranim studentima. Mlađi Amerikanci udobno žive sa spoznajom da bi najnoviji trendovi - u financijama, arhitekturi, umjetnosti, tehnologiji - mogli potjecati iz Londona, Šangaja, Seoula, Tallinna ili Mumbaija. Ali ta orijentacija prema van nije se još šire uobičajila u američkom društvu. Američko gospodarstvo i dalje je usmjereno prema unutra, pri čemu vanjska trgovina čini samo trinaest posto BDP-a (u usporedbi sa 38 posto za Njemačku). Izoliranost je jedan od prirodnih blagoslova Amerike, koju okružuju dva oceana i dva bezazlena susjeda. Ameriku ne onečišćuju spletke i zamor Staroga svijeta i uvijek je bila kadra zamisliti nov i različit poredak - bilo to u Njemačkoj, Japanu, ili čak i Iraku. Ali ta je izolacija istodobno ostavila Amerikance prilično nesvjesnima svijeta onkraj njihovih granica. Amerikanci govore malo jezika, znaju malo o stranim kulturama te i dalje nisu uvjereni da bi to trebali ispraviti. Amerikanci se rijetko ravnaju po međunarodnim standardima jer su sigurni da je njihov način jamačno najbolji i najrazvijeniji. Rezultat je to da su sve sumnjičaviji prema globalnoj eri koja se stvara. Sve je veći jaz između svjetske poslovne elite i kozmopolitske klase s jedne strane te većine američkog puka s druge. Ako se ne ulože napori da ga se premosti, ta će podjela uništiti konkurentsku prednost Amerike i njenu političku budućnost. Popularne sumnje hrani i potiče i neodgovorna nacionalna politička kultura. U Washingtonu strašno manjka novi način mišljenja o novome svijetu. Lako je kritizirati Bushovu upravu zbog njene arogancije i unilateralizma, koji su Ameriku doveli u nepovoljan položaj u inozemstvu. Ali problem se ne svodi na Busha, Cheneyja, Rumsfelda ili republikance, premda su oni postali strankom mačističkog busanja u prsa, ponosni što ih se u inozemstvu prezire. Poslušajte demokrate u Washingtonu i čut ćete drukčiju vrstu unilateralizma - o trgovini, radnim standardima i raznim omiljenim temama ljudskih prava. O terorizmu obje strane i dalje govore jezikom koji je skrojen isključivo za domaću publiku, bez obaziranja na to

kako on otrovno djeluje svugdje drugdje. Američki političari stalno i u svim prilikama zahtijevaju, etiketiraju, sankcioniraju i osuđuju cijele zemlje zbog bezbrojnog mnoštva nedostataka. U posljednjih petnaest godina Sjedinjene Države uvele su sankcije protiv polovine svjetskog stanovništva. Objavljujemo godišnje svjedodžbe o ponašanju svake druge zemlje. Washington je imperijalan grad koji je postao mjehurom, samodopadnim i bez doticaja s vanjskim svijetom. Ironija je u tome što je uspon ostalih posljedica američkih ideja i djelovanja. Šezdeset su godina američki političari i diplomati putovali diljem svijeta i poticali zemlje da otvore svoja tržišta, liberaliziraju svoju politiku te prigrle trgovanje i tehnologiju. Zahtijevali smo od naroda u dalekim zemljama da prihvate izazove konkurencije u globalnom gospodarstvu, ekspanzije svojih gospodarstava, oslobađanja valutnih tečajeva i razvoj novih djelatnosti. Savjetovali smo im da se ne boje promjena i da uče tajne našeg uspjeha. I djelovalo je. Urođenici su se izvještili u kapitalizmu. Ali sada postajemo sumnjičavi upravo prema onome što smo dugo veličali slobodnim tržištima, trgovini, imigraciji i tehnološkim promjenama. Pewovo Globalno istraživanje stavova 2007. pokazalo je diljem svijeta izvanredan porast pozitivnih nazora o slobodnoj trgovini, tržištima i demokraciji. Ali još je upadljivije otkriće da Sjedinjene Države postaju onaj koji se ne uklapa. Velike većine u zemljama poput Kine i Njemačke, pa do Bangladeša i Nigerije, kažu da je porast trgovinskih spona među zemljama dobar. Od 47 ispitanih zemalja, ona koja je završila na dalekom zadnjemu mjestu po potpori slobodnoj trgovini bile su Sjedinjene Države. U pet godina koliko se istraživanje provodi nijedna zemlja nije doživjela tako strm pad kao Sjedinjene Države. Ili pogledajmo stavove prema stranim kompanijama. Na pitanje je li njihov utjecaj pozitivan iznenađujuće velik broj ljudi u zemljama poput Brazila, Nigerije, Indije i Bangladeša odgovara potvrdno. Te su zemlje u pravilu bile sumnjičave prema zapadnim multinacionalkama. (Za nelagodu Južne Azije ima nekih osnova; na kraju krajeva, nju je izvorno i kolonizirala multinacionalna korporacija, britanska Istočnoindijska kompanija.) Pa ipak, 73 posto ljudi u Indiji, 75 posto u Bangladešu, 70 posto u Brazilu i 82 posto u Nigeriji sada pozitivno gleda na te kompanije. Nasuprot tome,

u Americi je taj broj 45 posto, što nas smješta medu pet na začelju. Hoćemo da svijet dočekuje američke kompanije raširenih ruku, ali kada oni dođu ovamo - to je nešto drugo. Stavovi prema useljavanju pokazuju još širi zaokret. U nečemu u čemu su Sjedinjene Države bile svjetskim uzorom ta je zemlja nazadovala u jednu zlovoljnu, ljutito-defenzivnu zgrčenost. Tamo gdje smo nekoć htjeli biti pioniri svake nove tehnologije sada prestrašeno gledamo na inovacije i pitamo se kakve će to promjene donijeti. A sve se to događa dok cijeli svijet ide našim putem. Baš kad se svijet otvara, Amerika se zatvara. Nakon mnogih generacija, kada povjesničari budu pisali o ovim vremenima, mogli bi zapaziti da su početkom 21. stoljeća Sjedinjene Države uspjele u svojoj velikoj povijesnoj misiji - globalizirale su svijet. Ali dok se to događalo, mogli bi napisati, zaboravile su globalizirati sebe.

TREĆE POGLAVLJE

Nezapadni svijet? Kao što svatko zna, Kristofor Kolumbo otplovio je 1492. na jedan od najambicioznijih pohoda u ljudskoj povijesti. Manje je poznato to da je osamdeset sedam godina prije toga kineski admiral imenom Zheng He započeo prvi od sedam jednako ambicioznih pohoda. Zhengovi su brodovi bili mnogo veći i bolje konstruirani od Kolumbovih, ili od brodova Vasca da Game, ili bilo kojeg drugog europskog velikog moreplovca petnaestog i šesnaestog stoljeća. Na svoje je prvo putovanje, 1405., pošao sa 317 plovila i 28.000 ljudi. Za usporedbu, Kolumbo je imao četiri broda i 150 mornara. "Brodovi-riznice", najveća plovila u kineskoj floti, bili su duži od četiristo stopa - više nego četverostruko duži od Kolumbova admiralskog broda Santa Marije - i imali su po devet jarbola. Za svaki je bilo potrebno toliko drveta da je za izgradnju jednog jedinog bilo posječeno tri stotine jutara šume. Bilo je brodova namijenjenih transportu konja, zaliha, hrane, vode te, naravno, vojske. Najmanje plovilo u Zhengovoj flotili, vrlo pokretan ratni brod s pet jarbola, još je uvijek bilo dvostruko veće od legendarne španjolske galije. Kineski su brodovi bili sagrađeni od posebnog drveta, sa zamršenim spojevima, sofisticiranim tehnikama nepromočivosti i prilagodljivom pomičnom kobilicom. Brodovi-riznice imali su velike, luksuzne kabine, svilena jedra i dvorane s prozorima. Svi su bili sagrađeni u brodogradilištima u Nanjingu, koji je bio najveća i najnaprednija brodogradilišna luka na svijetu. U tri godine nakon 1405., u Nanjingu je sagrađen ili popravljen

1681 brod. U Europi se u to vrijeme nije moglo dogoditi ništa što bi bilo i izdaleka usporedivo s tim. 13 Veličina je bila važna. Te su glomazne flote trebale "šokirati i izazvati strahopoštovanje" stanovnika okolnog područja, dajući jasno do znanja kolika je moć i doseg dinastije Ming. U svojih sedam putovanja između 1405. i 1433. Zheng je plovio naširoko kroz mora Indijskog oceana i oko Jugoistočne Azije. Davao je darove domorocima i primao danak. Kad bi mu se suprotstavljali, nije oklijevao primijeniti vojnu silu. S jednog je putovanja sa sobom doveo uhvaćenoga sumatranskog pirata; s drugoga je doveo buntovnog poglavicu s Cejlona. Sa svih se putovanja vraćao s cvijećem, voćem, dragim kamenjem i egzotičnim životinjama, među njima žirafama i zebrama za carski zoološki vrt. Ali Zhengova priča ima čudan kraj. Tridesetih godina 15. stoljeća na vlast je došao novi car. On je naglo prekinuo carske pohode i okrenuo leđa trgovini i istraživanju. Neki su dužnosnici nastojali održati tradiciju, ali neuspješno. Dvor je 1500. proglasio da će svatko tko sagradi brod s više od dva jarbola (što je nužna veličina za bilo kakvu dužu plovidbu) biti pogubljen. Godine 1525. obalnim je vlastima naređeno da unište sva oceanska plovila na koja naiđu i da vlasnike bace u zatvor. Izlazak na more brodom s više jarbola u bilo koju svrhu 1551. je postao zločinom. Kada je 1644. stupila na vlast dinastija Qing, nastavila je tu osnovnu politiku, ali je imala manje povjerenja u dekrete: umjesto toga jednostavno je spalila 700 milja dug pojas južne obale Kine, čime ju je učinila nenastanjivom. Te su mjere polučile željeni učinak: kineska je brodarska industrija propala. U desetljećima nakon Zhengova posljednjeg putovanja tuceti zapadnih istraživača putovali su vodama oko Indije i Kine. Ali trebalo je tri stotine godina da kinesko plovilo stigne do Europe - u posjet Londonu za Veliku izložbu 1851. Čime se može objasniti taj izvanredni preokret? Kineska je elita bila podijeljena oko pristupa zemlje vanjskom svijetu, a novi vladari Pekinga smatrali su pomorske pohode neuspješnima. Bili su iznimno skupi, nametali već opterećenom stanovništvu veće poreze, a vrlo malo davali zauzvrat. Neki od tih kontakata doveli su do procvata trgovine, ali to je većinom koristilo samo trgovcima i piratima. K tome, sredinom petnaestog stoljeća na granicama carstva pojavila se prijetnja Mongola i drugih pljačkaša, što

je zahtijevalo pozornost i trošilo resurse. Pomorstvo se činilo skupom razonodom. To je bila sudbonosna odluka. Baš kad je Kina odabrala okrenuti se od vanjskog svijeta, Europa je kretala u svoje inozemne pothvate, i upravo su joj ti pomorski pohodi omogućili da ojača svoju moć i proširi svoj utjecaj cijelom Zemljom. Da je Kina zadržala svoju mornaricu, bi li moderna povijest išla drugačijim tijekom? Vjerojatno ne. Odluka Kine da se okrene prema unutra nije bila jednostavno izoliran strateški izbor. Ona je bila izraz stagnacije jedne civilizacije. U pozadini odluke da se prekine te pohode ležao je cijeli kompleks razloga što su Kina * i većina nezapadnog svijeta tolikim stoljećima zaostajali za zapadnim svijetom. A zaostajali su itekako. Stotinama godina nakon petnaestog stoljeća, dok su se Europa i Sjedinjene Države industrijalizirale, urbanizirale i modernizirale, ostatak svijeta i dalje je bio siromašan i poljodjelski. Da bismo shvatili što znači "uspon ostalih", moramo shvatiti upravo to koliko su dugo ostali bili uspavani. Prema tome, intelektualna i materijalna premoć Zapada nije ni nedavni, ni efemerni fenomen. U zapadnom svijetu živimo već više od pola tisućljeća. Unatoč usponu drugih nacija i kontinenata, desetljećima, a možda i duže, na te će tokove padati duge sjene Zapada, a njegova će ostavština biti duboka. Uobičajilo se reći da su Kina i Indija zapravo bile jednako bogate kao Zapad sve do prvoga desetljeća 19. stoljeća. Prema tom gledištu, nadmoć Zapada časovit je događaj koji traje dvjesto godina, a sada se vraćamo normalnijoj ravnoteži. Ta tvrdnja također implicira da bi prednosti Zapada mogle biti uvelike slučajne - rezultat "ugljena i kolonija" 14 , to jest otkrića jeftinog izvora energije i dominacije nad bogatim zemljama Azije, Afrike i Amerika. To gledište, koje prihvaća multikulturnu senzibilnost što Zapadu niječe bilo kakav poseban status, ima dobrih političkih strana. Ali iako bi moglo biti politički korektno, ono je povijesno netočno.

*U ovom se poglavlju koristim mnogim primjerima koji uključuju Kinu i Indiju kao predstavnice nezapadnog svijeta, jer su one bile među najnaprednijim azijskim civilizacijama predindustrijske ere. Sve što vrijedi za njihovo zaostajanje za Zapadom u petnaestome i šesnaestom stoljeću vrijedi i za većinu ostaloga nezapadnog svijeta.

Jedan razlog za tu pogrešnu interpretaciju jest da se analitičari često usredotočuju isključivo na sveukupnu veličinu kineske i indijske ekonomije. Povijesno gledano ti su podaci varljivi. Sve do modernog doba gospodarstvo neke zemlje nije se moglo mobilizirati, nešto iz njega izvesti ili ga u bilo kojem značajnom smislu iskoristiti. Činjenica da su, recimo, 1600. godine milijuni seljaka u zabačenim i nepovezanim dijelovima Kine u teškom siromaštvu radili na zemlji nije stvarno pridonosila iskoristivom bogatstvu ili moći te nacije, premda je njihov proizvod ukupno bio velik. Glavna sastavnica BDP-a bilo je stanovništvo, a proizvodnja je bila uvelike poljoprivredna. Budući da su Kina i Indija 1600. imale četiri puta veće stanovništvo od Zapadne Europe, njihov je BDP, naravno, bio veći. Čak i 1913., kada je Britanija bila vodeća svjetska sila, s najnovijom tehnologijom i industrijskom proizvodnjom te trgovinom koje su višestruko nadmašivale svu azijsku, Kina se mogla pozvati na veći ukupni BDP. U predindustrijsko doba, prije obuhvatnih vlada, komunikacija, prijevoza i oporezivanja na širokoj osnovi, sam nam ukupni BDP malo govori o nacionalnoj moći, o razini napretka neke zemlje. Ne govori nam ništa ni o dinamičnosti društva ili o njegovoj sposobnosti da dođe do novih otkrića i izuma. A upravo je prevlast na tim područjima davala zemlji nove načine stvaranja bogatstva, a njenoj vlasti moć. O stvarnom položaju zemalja dobivamo mnogo jasniju sliku ako razmotrimo gospodarski rast i BDP po stanovniku. Zapadnoeuropski BDP po stanovniku prestigao je do 1500. i kineski i indijski; 1600. za 50 je posto premašivao kineski. Od tada je jaz nastavio rasti. Između 1350. i 1950. - šest stotina godina - BDP po stanovniku ostao je ugrubo isti u Kini i Indiji (varirajući oko 600 $ za Kinu i 550 $ za Indiju). U istom je razdoblju zapadnoeuropski BDP po stanovniku narastao sa 662 $ na 4 5 9 4 $, dakle za 594 posto.*

*U cijelom ovom poglavlju i drugima procjene BDP-a od prije 1950. potječu od Angusa Maddisona, čija je knjiga The World Economy: A Millenial Perspective važan izvor za dohotke, stanovništva i druge brojeve iz daleke prošlosti. Svi Maddisonovi brojevi izraženi su u dolarima prema paritetu kupovne moći (PPP).

Europski su putnici u sedamnaestom stoljeću redovito isticali da su uvjeti života u Indiji i Kini daleko lošiji od onih u Sjeverozapadnoj Europi. Ekonomist Gregory Clark računa da je u osamnaestom stoljeću radnik u Amsterdamu svojom prosječnom dnevnom nadnicom mogao kupiti 21 funtu pšenice, u Londonu 16 funti, a u Parizu 10. U Kini se dnevnom nadnicom moglo kupiti oko 6,6 funti pšenice (ili njezina ekvivalenta). Clark je također ispitao arheološke podatke kako bi ustanovio razlike jačine i broja pojava gladi, oba pokazuju u istom smjeru. Ukratko, Zapad je bio prosperitetniji od Istoka davno prije osamnaestog stoljeća. Pa ipak, tome nije uvijek bilo tako. U prvim stoljećima drugog tisućljeća Istok je prednjačio pred Zapadom gotovo po svim mjerilima. Dok je Europa padala na najniže grane srednjega vijeka, i Bliski istok i Azija prosperirali su, sa živim tradicijama učenosti, izumiteljstva i trgovine. Bliski je istok bio na čelu civilizacije, čuvajući grčko i rimsko znanje i gradeći na njemu te krčeći nove putove radovima u raznolikim područjima - matematici, fizici, medicini, antropologiji i psihologiji. Dakako, tamo su izumljeni arapski brojevi, kao i pojam nule. Riječ "algebra" potječe od naslova knjige Al-Jabr wa-al-Muqabilah jednog arapskog učenjaka. Riječ "algoritam" izvedena je iz imena tog učenjaka, Al-Kvarizmi. U vojnom smislu Osmanlije su bili predmet zavisti svojih suparnika i sve su više širili svoje carstvo, do sedamnaestog se stoljeća boreći sa zapadnim državama u Centralnoj Aziji i Europi. U svojim najdinamičnijim razdobljima Indija se mogla pohvaliti znanstvenom vrsnoćom, umjetničkim genijem i arhitektonskom raskoši. Čak i u ranome šesnaestom stoljeću, pod Krishnadevarayom, mnogi strani posjetitelji opisivali su južnoindijski grad Vijayanagar kao jedan od velikih svjetskih gradova, usporediv s Rimom. Nekoliko stoljeća prije Kina je vjerojatno bila bogatija i tehnološki sofisticiranija od bilo koje druge zemlje, služeći se raznim tehnologijama - kao što su barut, pokretni tisak, stremen - na koje će Zapad nabasati tek stoljećima kasnije. Čak je i Afrika u tom razdoblju imala viši prosječni dohodak od Europe. Stvari su se počele mijenjati u petnaestom stoljeću, a do šesnaestoga je Europa postala naprednija. S revolucijom misli nazvanom renesansa ljudi poput Kopernika, Vesalija i Galileija iznjedrili su modernu znanost. Doista, tih stotinu godina između 1450. i 1550. predstavljalo je najznačajniji pri-

jelom u ljudskoj povijesti - između vjere, rituala i dogme s jedne strane te promatranja, eksperimentiranja i kritičke misli s druge. To se zbivalo u Europi i stoljećima unapređivalo tu civilizaciju. Već 1593., kada je engleski brod opremljen s osamdeset sedam topova proputovao 3700 milja kako bi stigao u Istanbul, turski je povjesničar to nazvao "čudom ovog doba čemu ništa slično nije još viđeno ili zabilježeno." 15 Do sedamnaestog stoljeća gotovo bilo koja vrsta tehnologije, proizvoda i kompleksne organizacije (poput korporacije ili vojske) postala je naprednija u Zapadnoj Europi nego bilo gdje drugdje u svijetu. Vjerovati da su azijska društva 1700. ili 1800. bila u bilo kakvu materijalnom smislu na istoj razini sa Zapadom znači vjerovati da znanstveni i tehnološki napreci koji su revolucionirali zapadni svijet u prethodnih tristo godina nisu imali nikakva utjecaja na njegove materijalne uvjete, što je apsurdno.* Znanstveni se napreci nisu sastojali tek u stvaranju novih strojeva. Oni su preoblikovali mentalnu perspektivu zapadnih društava. Uzmimo na primjer mehanički sat, koji je u trinaestom stoljeću izumljen u Europi. Povjesničar Daniel Boorstin naziva ga "majkom svih strojeva". On bilježi da je "taj sat srušio zidove između vrsta znanja, ingenioznosti i vještine, a urari su prvi teorije mehanike i fizike svjesno primijenili na pravljenje strojeva". 16 Njegove šire posljedice bile su još revolucionarnije. Sat je čovjeka oslobodio od ovisnosti o Suncu i Mjesecu. Omogućio je stvaranje dnevnog rasporeda, definiranje noći, organiziranje rada i - možda najvažnije - mjerenje cijene rada, time što je mjerio broj sati uloženih u neki projekt. Prije sata vrijeme nije imalo mjerljive vrijednosti. Do šesnaestog stoljeća, kad su ih Portugalci donijeli u Kinu, europski su mehanički satovi postali mnogo sofisticiraniji od nespretnih vodenih satova pravljenih u Pekingu. No Kinezi nisu tim strojevima pridavali mnogo vrijednosti, smatrajući ih igračkama, i nikada se nisu potrudili naučiti

*Arheološki podaci pružaju još jedan zanimljiv dokaz. Ostaci kostura iz osamnaestog stoljeća pokazuju da su u to doba Azijci bili mnogo niži od Europljana, što upućuje na slabiju prehranu (i, implicitno, niži dohodak).

rukovati njima. (Pošto su nabavili nekolicinu, bili su im potrebni Europljani da ostanu kod njih kako bi održavali svoje izume.) Slično tome, kada su stotinu godina poslije Portugalci u Peking donijeli topove, morali su osigurati i operatere tih strojeva. Kina je mogla konzumirati modernu tehnologiju, ali je nije mogla proizvoditi. A do osamnaestog stoljeća Peking više nije htio ni vidjeti te strane igračke. U slavnom pismu Georgeu III. car Quienlonga, koji je vladao od 1736. do 1795., odbio je britanski zahtjev za trgovinu objašnjavajući: "Nikada nismo mnogo cijenili neobične i domišljate predmete, niti trebamo ijedan novi proizvod vaše zemlje." Kinezi su prema svijetu zatvorili svoj duh.17 Bez novih tehnologija i tehnika Azija je pala žrtvom klasičnoga maltuzijanskog problema. Slavna rasprava Thomasa Malthusa iz 1798. O načelu populacije (An Essay on the Principle of Population) danas je upamćena po svojem pogrešnom pesimizmu, ali su, zapravo, mnogi Malthusovi uvidi bili veoma inteligentni. On je uočio da u Engleskoj proizvodnja hrane raste aritmetički (1, 2, 3, 4,...), ali stanovništvo raste geometrijski (1, 2, 4, 8, 16,...). Ako se ta nepodudarnost ne ispravi, prouzročit će glad u zemlji i njezino osiromašenje, a samo bi katastrofe poput gladi i bolesti mogle podići životni standard (time što bi smanjivale stanovništvo). * Malthusova je dvojba bila posve realna, ali on nije uzeo u obzir moć tehnologije. Nije uvidio da će upravo ti pritisci generirati ljudski odgovor u Europi, poljoprivrednu revoluciju, koja je neizmjerno uvećala proizvodnju hrane. (Kontinent je pritiske stanovništva također olakšao time što je milijune ljudi iselio u razne kolonije, uglavnom u Amerike.) Tako je Malthus, što se tiče Europe, bio u krivu. No njegova je analiza dobro opisivala Aziju i Afriku.

*Velike nesreće podizale su životni standard time što bi poubijale mnoštvo ljudi, ostavljajući manje ljudi da dijele zajednički izvor dohotka. S druge strane rastuće je izobilje uzrokovalo to da ljudi imaju više djece i duže žive, pa su dohoci padali, kao što je s vremenom padalo i stanovništvo. To se zove "maltuzijanskom zamkom". Jasno je zašto ga se smatra pesimistom.

Snaga je slabost Ipak, kako shvatiti smisao onih iznimnih kineskih putovanja? Blistava flota Zheng Hea tek je jedan dio veće slike istaknutih postignuća u Kini i Indiji - palača, dvorova, gradova - upravo u ono vrijeme kada ih je Zapad prestizao. Taj Mahal sagrađen je 1631. u čast Mumtaz Mahal, voljene žene mogulskog cara Shaha Jahana. Britanski putnik William Hodges bio je jedan od mnogih koji su istaknuli da u Europi nema ničega tomu sličnog. "Fini materijali, lijepi oblici i simetrija cjeline", pisao je, "daleko nadilaze bilo što što sam ikad vidio." Za izgradnju Taja bili su potrebni golem talent i vještina, kao i zadivljujuća graditeljska sposobnost. Kako je neko društvo moglo proizvesti takva svjetska čuda, a ipak ne kretati se naprijed u širem smislu? Ako je Kina mogla pokrenuti takve spektakularne i sofisticirane pomorske pohode, zašto nije mogla praviti satove? Dio odgovora leži u tome kako su Moguli sagradili Taj Mahal. Dvadeset je godina dvadeset tisuća radnika danonoćno radilo na tom gradilištu. Sagradili su deset milja dugu rampu samo kako bi podigli materijal do 187 stopa visoke kupole. Budžet je bio neograničen, a broju ljudi/sati uloženih u projekt nije se pridavalo nikakvu vrijednost. Da ste se morali zamarati takvim stvarima, ne biste mogli sebi ni priuštiti Taj. Flotila Zheng Hea proizvedena je sličnim zapovjednim sustavom kao i pekinški Zabranjeni grad. Taj dvorac, započet 1406., zahtijevao je rad milijuna ljudi - i još jednog milijuna vojnika koji su ih nadgledali. Ako se sve energije i resursi velikog društva usmjere na nekolicinu projekata, ti projekti često i uspiju - ali to su izolirani uspjesi. Sovjetski Savez mogao se pohvaliti izvanrednim svemirskim programom do duboko u sedamdesete godine, premda je u to doba među svim industrijskim nacijama bio tehnološki najnerazvijeniji. Ali rješavanje problema ubacivanjem veće količine ljudske radne snage nije put k inovaciji. Kineski povjesničar Philip Huang daje fascinantnu usporedbu između seljaka s delte Jangcea i engleskih seljaka, dakle iz najbogatijih regija Kine, odnosno Europe 1800. 18 On ističe da bi, po nekim mjerilima, moglo izgledati kao da su ta dva područja bila na ekvivalentnoj ekonomskoj razini. Ali Britanija je zapravo bila daleko naprednija po ključ-

nome mjerilu rasta - proizvodnosti rada. Kinezi su mogli svoju zemlju učiniti visokoproduktivnom, ali su to činili time što su po jedinici površine upošljavali sve više i više ljudi, što Huang naziva "proizvod bez razvoja". S druge strane Englezi su tražili načine da rad učine produktivnijim, tako da je svaki seljak proizvodio veći urod. Izumljivali su nove uređaje i strojeve te iskorištavali životinje. Kada je primjerice otkrivena predilica s više vretena, koja je tražila jednog izučenog rukovatelja, ona je u Engleskoj usvojena posvuda. Ali u Kini se ustrajalo na inferiornom, ali jeftinijem jednostrukom vretenu, jer se njime moglo služiti mnogo neizučenih rukovatelja. (Budući da rad ima nisku vrijednost, čemu trošiti novac na strojeve za uštedu rada?) Na kraju je rezultat toga bio da je mali broj Britanaca bio sposoban obrađivati goleme komade zemlje. Do osamnaestog stoljeća prosječna veličina farme u južnoj Engleskoj popela se na 150 jutara; na delti Jangcea bila je oko jednog jutra. Pomorski pohodi također ilustriraju razliku između istočnog i zapadnog pristupa. Europske misije nisu bile toliko veličanstvene, ali su bile produktivnije. Često su bile posve privatne, ili javno-privatna partnerstva, i koristile se novim metodama plaćanja za putovanja. Nizozemci su prednjačili u inovacijama u financijama i oporezivanju; njihovi trgovci haringama počeli su do osamdesetih godina 16. stoljeća naširoko primjenjivati terminske ugovore. Ti su pak financijski mehanizmi označili ključni napredak jer su osigurali financije za sve veći broj pohoda. Svaki je pohod bio namijenjen stvaranju profita, novim otkrićima i nalaženju novih proizvoda. Projekt je napredovao metodom pokušaja i pogrešaka, a svaki se pohod zasnivao na poukama prošlih. S vremenom se razvila lančana reakcija poduzetništva, otkrića, znanosti i učenosti. Nasuprot tome, u Kini su putovanja ovisila o interesima i moći jednog monarha. Kada bi on nestao, ona bi prestala. U jednom je slučaju novi car čak naredio da se unište nacrti brodova kako bi vještina brodogradnje bila izgubljena. Kinezi su se u trinaestom stoljeću dobro služili topovima. Tri stotine godina poslije nisu mogli upravljati topom bez pomoći Europljanina. Harvardski ekonomski povjesničar David Landes zaključuje da Kina nije uspjela "generirati kontinuirani, samoodrživi proces znanstvenog i

tehnološkog napretka."19 Na kraju su njena postignuća bivala epizodna i efemerna. To je bila tragedija Azije: čak i kad je bilo znanja, nije bilo učenja.

Je li kultura usud? Zašto su nezapadne zemlje stajale na mjestu dok se Zapad kretao naprijed? O tim se pitanjima raspravljalo stoljećima, i nema zgodnog odgovora. Prava privatnog vlasništva, dobre institucije vladavine i snažno građansko društvo (to jest, društvo kojime ne dominira država) očito su bili ključni za rast u Europi i poslije u Sjedinjenim Državama. Nasuprot tome, ruski je car teoretski posjedovao cijelu svoju zemlju. U Kini su dvorom Minga upravljali mandarini, koji su prezirali trgovinu. Gotovo posvuda u nezapadnom svijetu građansko je društvo bilo slabo i ovisno o vladi. Lokalni poslovni ljudi u Indiji uvijek su bili taoci dvorskih hirova. U Kini bi bogati trgovci napuštali svoje poslove kako bi ovladali konfucijanskim klasicima, tako da mogu postati dvorskim miljenicima. Moguli i Osmanlije bili su ratnici i aristokrati koji su trgovinu smatrali nevažnom djelatnošću bez sjaja (premda je Bliski istok imao dugu tradiciju trgovine). U Indiji je ta pristranost ojačana niskim rangom poslovnih ljudi u hinduističkoj hijerarhiji kasta. Povjesničari su posebno istražili kako hinduistička vjerovanja i prakse ograničavaju razvoj. Paul Kennedy tvrdi: "Sama krutost hinduističkih religioznih tabua vojevala je protiv modernizacije: nije se moglo ubijati glodavce i kukce, pa se gubilo goleme količine namirnica; društveni običaji postupanja s otpadom i izlučinama uzrokovali su trajno nehigijenske uvjete, plodno tlo za bubonsku kugu; kastinski sustav gušio je inicijativu, propisivao ritual i ograničavao tržište; a utjecaj brahmanskih svećenika na domaće indijske vladare značio je da to mračnjaštvo djeluje na najvišim razinama."20 J. M. Roberts iznosi širu tezu o hinduističkom svjetonazoru, primjećujući da je on "vizija beskrajnih krugova stvaranja i ponovnog stapanja s božanskim (što je vodilo) pasivnosti i sumnji u vrijednost praktičnog djelovanja."21 Ali ako je kultura sve, kako protumačiti Kinu i Indiju sada? Danas se

njihov izvanredni rast često objašnjava pjevajući hvalospjeve njihovim posebnim kulturama. Konfucijanstvo je nekoć bilo loše za rast; sada je dobro. Hinduistički mentalni sklop, koji je nekoć bio prepreka, sada se smatra utjelovljenjem neke vrste praktične svjetovnosti koja podupire poduzetnički kapitalizam. Uspjeh kineske i hinduističke dijaspore očevidno pruža svakodnevnu potvrdu takvih teorija. Pokojni Daniel Patrick Moynihan, vodeći američki učenjak-senator, jednom je rekao: "Središnja konzervativna istina jest da uspjeh nekog društva određuje kultura, a ne politika. Središnja je liberalna istina da politika može izmijeniti kulturu i spasiti je od nje same." To je uglavnom točno. Kultura je važna, strašno važna. Ali se može izmijeniti. Kulture su kompleksne. U bilo kojem trenutku neka su svojstva istaknuta, i čine se nepromjenjivima. A onda se politika i gospodarstvo promijene, i ta svojstva gube na važnosti ostavljajući prostor drugima. Arapski je svijet jednom bio centar znanosti i trgovine. U posljednjim desetljećima njegovi su glavni izvozni proizvodi nafta i islamski fundamentalizam. Bilo kakva kulturna argumentacija mora biti sposobna objasniti i razdoblje uspjeha i razdoblje neuspjeha. Zašto je, sada tako istaknut, azijski komercijalizam stoljećima bio zakopan? Dobar dio objašnjenja mora ležati u strukturi tih država. Većina azijskih zemalja imala je moćne i centralizirane, grabežljive države koje su od svojih podanika izvlačile poreze, a da im nisu ništa pružale zauzvrat. Od petnaestoga do devetnaestog stoljeća azijski vladari uvelike odgovaraju stereotipu orijentalnog tiranina. Kada su Moguli sa sjevera u petnaestom stoljeću preplavili Indiju, njihova se gramziva vladavina sastojala u ubiranju poreza i danaka te gradnji palača i utvrda, dok se zanemarivalo infrastrukturu, komunikacije, trgovinu i otkrića. (Vladavina Akbara, 1556.-1605., bila je kratkotrajna i djelomična iznimka.) Hinduistički prinčevi južne Indije nisu bili mnogo bolji. Predviđajući da će ih njihovi vladari često i proizvoljno oporezivati, poslovni su ljudi morali držati visoke kamatne stope. Nitko nije bio motiviran da gradi bogatstvo jer je bilo izgledno da ono bude zaplijenjeno. Na Bliskom je istoku do centralizacije došlo mnogo kasnije. Dok se regijom pod Turskim Carstvom vladalo relativno opušteno i decentralizirano,

cvjetali su trgovina, robni promet i inovativnost. Dobra, ideje i ljudi odasvuda slobodno su se miješali. Ali u dvadesetom je stoljeću nastojanje da se stvori "moderne" i moćne nacionalne države rezultiralo diktaturama koje su donijele gospodarsku i političku stagnaciju. Građanske organizacije i pluralističke skupine bile su marginalizirane ili zatvarane. Sa snažnim državama i slabim društvima arapski je svijet zaostao za ostatkom svijeta gotovo po svakom kriteriju napretka. Zašto je u Europi taj tip centralizirane države bio ograničen i obuzdan, dok je u većem dijelu nezapadnog svijeta cvjetao? Dijelom zbog Katoličke crkve, prve važnije institucije koja je mogla osporavati moć kraljeva. Dijelom zbog zemljoposjedničke elite Europe, koja je na selu imala neovisnu bazu i djelovala kao prepreka kraljevskom apsolutizmu. (Magna charta, prva velika "deklaracija o pravima" u zapadnome svijetu, bila je zapravo povelja barunskih privilegija, na koju su kralja prisilili njegovi plemići.) Dijelom, a neki bi rekli i u krajnjoj liniji, zbog geografije. Europa je isprekidana širokim rijekama, visokim planinama i velikim dolinama. Ta je topografija proizvela mnoge prirodne granice i poticala političke zajednice različitih veličina - gradove-države, vojvodstva, republike, nacije i carstva. Godine 1500. Europa je imala više od pet stotina država, gradova-država i kneževina. Ta je raznolikost značila da je bilo stalnog suparništva ideja, ljudi, umjetnosti, novca i oružja. Ljudi koji su bili maltretirani i izopćeni na jednome mjestu mogli su pobjeći na drugo i tamo uspjeti. Države koje bi uspjele bile su predmet oponašanja. One koje ne bi uspjele umirale su. S vremenom je to suparništvo pomoglo Europi da postane vrlo vješta i u bogaćenju i u ratovanju.22 Nasuprot tome, Azija se sastoji od golemih ravnih površina - stepe u Rusiji, ravnice u Kini. Vojske se kroz ta područja mogu kretati brzo i uz malo otpora. (Kinezi su morali sagraditi Veliki zid jer se za zaštitu svojeg teritorija nisu mogli osloniti ni na kakvu prirodnu prepreku.) Takva je geografija pomagala održavanju velikih, centraliziranih zemaljskih carstava koja su bila sposobna stoljećima držati vlast u rukama. Razmotrimo na primjer epizodu kojom smo započeli ovo poglavlje, odluku dinastije Ming da prekine pomorska istraživanja nakon putovanja Zheng Hea. Možda je najznačajnija činjenica u vezi s tom zabranom pomorskih pohoda bilo to

što je ona djelovala. Takvu mjeru ne bi bilo moguće provesti u Europi. Nijedan kralj nije bio dovoljno moćan da nametne takav dekret, a čak i da je bilo takvoga, ljudi, znanje i stručnost jednostavno bi se preselili u susjednu državu, grad-državu ili kneževinu. U Kini je car mogao obrnuti tijek vremena. Europski plovni putovi također su bili blagoslov. Europske rijeke mirno utječu u zaklonjene zaljeve kojima se moglo ploviti. Rajna je široka, spora rijeka koja može poslužiti kao glavni put za robu i ljude. Mediteran je miran, gotovo jezero, s mnogim velikim lukama. Usporedimo to s Afrikom. Usprkos tome što je drugi najveći kontinent, Afrika ima najkraću obalu, od koje je velik dio preplitak za gradnju velikih luka. Većina njenih velikih rijeka, brzih, dramatičnih i vrtoglavih, nije plovna. Dodajmo tome tropsku vrućinu te sklonost bolestima i kvarenju hrane, i imamo uvjerljivo geografsko objašnjenje afričke nerazvijenosti - sigurno ne jedini, ali značajan čimbenik. Promatrajući geografiju, mora se zaključiti da je Europa kao stvorena za trgovinu. Zbog tih obuhvatnih objašnjenja moglo bi se pomisliti da stvari nisu mogle ispasti drukčije, ali takvi strukturalni čimbenici zapravo tek govore koje su predispozicije društva, za što postoje bolje šanse. Šanse je ponekad moguće nadjačati. Usprkos njenoj geografskoj raznolikosti Europu je nekoć pokorilo veliko kopneno carstvo, Rim, koje je nastojalo - sa sve manjim uspjehom - održati centralizirano ustrojstvo. Bliski je istok nekoć dobro uspijevao pod golemim carstvom. Kina je stoljećima uspijevala usprkos svojoj ravničarskoj geografiji, a i Indija je također imala svojih razdoblja elana. Prednosti Europe, koje su retrospektivno toliko jasne, u početku su bile male i odnosile su se najviše na oružje i tehnike ratovanja. No s vremenom su se prednosti množile i međusobno potkrepljivale, i Zapad je odmicao sve dalje od ostalih.

Pobjednički plijen Dodir s ostatkom svijeta potaknuo je Europu. Otkrivanje novih morskih puteva, bogatih civilizacija i neobičnih naroda pobudilo je energiju i maštu

Zapada. Kamo god da su krenuli, Europljani su nalazili dobra, tržišta i mogućnosti. U sedamnaestom su stoljeću zapadne nacije već uvećavale svoj utjecaj na svaku regiju i kulturu s kojom su došle u dodir. Nijedan dio svijeta neće ostati netaknut, od zemalja preko Atlantika do dalekih predjela Afrike i Azije. Do kraja osamnaestog stoljeća čak će i Australija i mali južnopacifički otoci biti obilježeni da ih upotrijebe Europljani. Daleki istok - Kina i Japan - prvotno je bio izoliran od tog utjecaja, ali je do sredine devetnaestog stoljeća i on pao žrtvom napredovanja Zapada. Uspon Zapada vodio je počecima globalne civilizacije, koju su definirale i oblikovale, i kojom su dominirale nacije Zapadne Europe. U početku je Europljanima cilj bio nalaženje proizvoda za koje bi kod kuće mogla postojati potražnja. To je ponekad poprimalo oblik pljačke, a ponekad trgovine. Donosili su krzna iz Amerika, začine iz Azije, zlato i dijamante iz Brazila. No uskoro je njihova umiješanost postala trajnijom. Njihovi su interesi varirali ovisno o klimi. Na umjerenim područjima, počevši sa Sjevernom i Južnom Amerikom, Europljani su se naselili, ponavljajući u dalekim krajevima zapadne tipove društava. To je bio početak onoga što su nazivali Novim svijetom. U zemljama koje su smatrali nenastanjivima, često u tropskoj klimi poput Jugoistočne Azije i Afrike, stvorili su sustav poljoprivredne proizvodnje za uzgoj usjeva koji bi bili interesantni domaćim tržištima. Nizozemci su u Istočnim Indijama uspostavili goleme farme, kao i Portugalci u Brazilu. Njih su uskoro nadišle francuske i engleske plantaže na Karibima, koje su iskorištavale Afrikance kao ropske radnike. U roku od stotinu godina od početnoga kontakta s Europljanima jedan je trend postao nepogrešivo uočljiv i nepovratan: ti su susreti promijenili ili uništili postojeća politička, društvena i gospodarska uređenja u nezapadnim društvima. Stari se poredak urušio ili je bivao uništen, često i oboje. To je vrijedilo neovisno o veličini zemlje, od majušne Burme, gdje se tradicionalna struktura smrvila pod britanskom vladavinom, do velikih plemena Afrike, gdje su europske nacije iscrtale nove granice, stvorile nove podjele i dovele na vlast povlaštene grupe. U mnogim je slučajevima taj izvanjski utjecaj uveo modernost, premda ju je ponekad pratila silna okrut-

nost. U drugim je slučajevima europski utjecaj bio regresivan, uništavajući stare običaje, ali ne čineći ništa da ih nadomjesti nečim novim. U svakom slučaju, Amerika, Azija i Afrika zauvijek su i nepovratno izmijenjene time što ih je otkrio Zapad. Smjer europskog širenja bio je određen ravnotežom moći. Usprkos svojoj prevlasti na morima, europske nacije nekoliko stoljeća nisu imale nikakve vojne prednosti nad Turcima i Arapima. Stoga su trgovale sa zemljama Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, ali do ranoga devetnaestog stoljeća nisu pokušavale steći dominaciju nad njima. U Aziji Europljani nisu vidjeli mnogo lakih puteva u unutrašnjost kontinenta, pa su umjesto toga postavljali trgovačke postaje i urede te se zadovoljili ostacima koje su Kinezi ignorirali. Nasuprot tome, u supsaharskoj Africi i Amerikama očevidno su bili jači od domorodaca i znali su to. Portugalsko je širenje započelo u Africi, ulaskom u Kongo i Zambezi u ranome šesnaestom stoljeću. Ali tamošnja je klima bila negostoljubiva za naseljavanje, pa su se okrenuli zapadnoj hemisferi. Amerika je bila pogreška - Kolumbo je tražio put do Indije i udario o veliku prepreku - ali to se pokazalo sretnim slučajem. Amerike su na četiri stotine godina postale veliki ispusni ventil Europe. Europljani su odlazili u Novi svijet iz različitih razloga - prenapučenosti, siromaštva i vjerskih progona kod kuće, ili jednostavno iz žudnje za avanturom - a kad su se iskrcali, našli su civilizacije koje su umnogome bile sofisticirane, ali istodobno vojno primitivne. Male čete europskih avanturista - Cortés, Pizarro - mogle su pokoriti mnogo veće vojske domorodaca. To je, povezano s europskim bolestima kojima se domoroci nisu mogli oduprijeti, dovelo do opsežnog uništenja plemena i kultura. Kolonizaciju često nisu provodile zemlje, nego korporacije. Nizozemska i britanska Istočnoindijska kompanija imale su koncesionirane monopole, stvorene da dokrajče suparništvo među poslovnim ljudima svake od tih zemalja. Francuski ekvivalent tome, Compagne des Indes, bila je državna korporacija s neovisnom upravom. U početku su ta komercijalna poduzeća bila nezainteresirana za teritorij i bavila se samo profitom, ali kad su jednom uložila u nova područja, htjela su više stabilnosti i kontrole. U međuvre-

menu su europske sile htjele suparničke zemlje držati podalje. Tako je započeo grabež zemlje i gradnja formalnih carstava, od kojih je ono britansko izraslo u najveće. S formalnim su carstvom došle velike ambicije. Zapadnjaci više nisu tražili samo goli novac nego i moć, utjecaj i kulturu. Ovisno o kutu promatranja, postali su ideolozi ili idealisti. Uvodilo se i nametalo europske institucije, prakse i ideje, iako se uvijek zadržavalo rasne preferencije - na primjer britanski sustav sudstva uveden je u Indiji, ali indijski suci nisu mogli suditi bijelcima. S vremenom je utjecaj Europe na svoje kolonije postao golem. A zatim se proširio dobrano onkraj kolonija. Niall Ferguson tvrdio je da je Britansko Carstvo odgovorno za širenje engleskog jezika, bankarstva, običajnog prava, protestantizma, timskih sportova, ograničene države, predstavničke vlasti i ideje slobode diljem svijeta. 23 Takav bi argument mogao prikriti hipokriziju i brutalnost imperijalne kontrole gospodarsku pljačku, masovna pogubljenja, zatvaranja, mučenja. Neki, na primjer Nizozemci i Francuzi, mogli bi se izvlačiti isključivo engleskom provenijencijom takvih ideja. Ali u svakom je slučaju neporecivo da su, kao posljedica imperija, europske ideje prekrile svijet. Čak i na Dalekom istoku, gdje Zapad nikad nije provodio formalne aneksije, utjecaj Europe bio je golem. Kad je slabi i disfunkcionalni dvor Qinga pokušao zabraniti trgovinu opijumom u ranome devetnaestom stoljeću, Britanija, čija je riznica bila postala ovisna o prihodima od opijuma, pokrenula je pomorski napad. Englesko-kineski ratovi, često nazivani Opijumskim ratovima, izrazito su pokazali nejednakost moći dviju zemalja. Njihovim završetkom 1842. Peking je bio prisiljen prihvatiti niz ustupaka glede nastavka trgovanja opijumom: predao je Hong Kong, otvorio pet luka britanskim stanovnicima, svim Britancima zajamčio izuzeće od kineskih zakona te platio veliku odštetu. Godine 1853. zapadnjački su brodovi, ovaj put američki, uplovili u japanske vode i dokrajčili japansku politiku "odcijepljenosti" od svijeta. Japan je nadalje potpisao niz trgovinskih ugovora koji su zapadnim državama i njihovim građanima dali posebne privilegije. Formalni imperij također je nastavio rasti šireći se u zemlje bolesnog Turskog Carstva, kao i u Afriku. Proces dominacije kulminirao je u ranome

dvadesetom stoljeću, kada je šačica zapadnih glavnih gradova vladala nad 85 posto zemlje u svijetu.

Pozapadnjivanje Istočnoindijska kompanija odlučila je 1823. u Calcutti osnovati školu za obrazovanje mještana. To je izgledalo prilično mudro i jasno. Ali ta je mjera izazvala žestoko pismo britanskom premijeru Williamu Pittu koje je uputio vodeći indijski građanin Calcutte Raj Ram Mohan Roy. Pismo vrijedi opširnije citirati: "Kad je bio predložen ovaj obrazovni seminar (...) bili smo ispunjeni živom nadom da će ta svota biti utrošena na zapošljavanje europske gospode od talenta i obrazovanja kako bi domoroce Indije poučili matematici, prirodnoj filozofiji, kemiji, anatomiji i drugim korisnim znanostima, što su europske nacije podigle do stupnja savršenstva koji ih je izdigao iznad stanovnika drugih dijelova svijeta. Sada nalazimo da vlada uspostavlja školu sanskrta pod učenim Hindusima kako bi pružala takvo znanje kakvo u Indiji već postoji. Od ovog seminara (...) možemo očekivati samo to da umove mladih nakrca gramatičkim pojedinostima i metafizičkim distinkcijama od slabe ili nikakve vrijednosti onima koji ih posjeduju ili društvu (...) Dobro je znano da je sanskrtski jezik, toliko težak da je za savršeno ovladavanje potreban gotovo cijeli jedan životni vijek, godinama bio nesretna zapreka širenju znanja (...) Do velikog napretka ne može doći ni iz spekulacija poput sljedećih: koje su teme na koje upućuje vedanta? Na koji se način duša stapa s božanstvom? U kojem je ona odnosu s božanskom biti? (...) Molim da mi se dopusti da ustvrdim, s dužnim poštovanjem prema uzvišenom statusu Vašega gospodstva, da će, ako se bude slijedilo plan koji je sada prihvaćen, to potpuno osujetiti postavljeni cilj."24 Kad god čujete argument da je pozapadnjivanje bilo samo stvar oružja i sile, razmislite o ovom pismu, i o stotinama sličnih pisama, dopisa i naredbi. U pozadini širenja zapadnih ideja bilo je prisile, ali je također bilo

mnogo nezapadnjaka željnih naučiti zapadne metode. Razlog tome bio je jednostavan. Htjeli su uspjeti, a ljudi su uvijek skloni oponašati one koji su uspjeli. Vještina Zapada u gomilanju bogatstva i ratovanju do sedamnaestog je stoljeća njenim susjedima postala očigledna. Jedan od njih, Petar Veliki, proveo je mjesece putujući Europom, zapanjen njenim industrijskim djelatnostima i vojskama. Odlučan učiti od njih, vratio se kući i dekretima uveo niz radikalnih reformi: reorganizaciju vojske po europskim uzorima, modernizaciju birokracije, premještanje glavnoga grada iz azijatske Moskve u novi grad u europskom stilu, na zapadnom rubu Ruskog Carstva, koji je nazvao Sankt Peterburg. Reformirao je porezne propise, čak se miješao i u strukturu Pravoslavne crkve ne bi li je učinio zapadnijom. Muškarcima je naređeno da obriju brade i odjenu odjeću u europskom stilu. Ako bi netko ustrajavao u držanju starih običaja, morao je platiti porez na bradu od stotinu rubalja godišnje. Počevši s Petrom Velikim, dug je, otmjen popis nezapadnjaka koji su ideje Zapada nastojali donijeti u svoje zemlje. Neki su bili jednako radikalni kao i Petar. Možda najslavniji među njima bio je Kemal Atatürk, koji je 1922. preuzeo propalu tursku državu te izjavio da Turska mora napustiti svoju prošlost i prigrliti europsku kulturu kako bi dostigla Zapad. Utemeljio je svjetovnu republiku, tursko pismo zamijenio latinicom, ukinuo feredžu i fes te demontirao sve religijske stupove Osmanskog kalifata. Prije toga, 1885. u Japanu, Yukichi Fukuzawa, veliki teoretičar reformacije razdoblja Meiji - napisao je slavni esej "Napuštanje Azije", u kojemu argumentira da Japan mora okrenuti leđa Aziji, posebno Kini i Koreji, te se "svrstati s civiliziranim zemljama Zapada". Slične su argumente iznosili mnogi kineski reformatori. Sun Jat-sen priznao je bez uvijanja superiorni status Europe i nužnost da ga se oponaša kako bi se napredovalo. Prvi premijer neovisne Indije Džavaharlal Nehru vjerovao je da će kako bi se dokrajčilo "zaostalost" njegove zemlje biti potrebno politički i gospodarski posuđivati od Zapada. Školovao se na Harrowu i Cambridgeu i imao je svjetonazor zapadnog liberala: jednom je privatno opisao sebe kao "posljednjeg Engleza koji je vladao Indijom". Nehruovi suvremenici širom svijeta bili su slično prožeti zapadnom mišlju. Postkolonijalni su se vođe

pokušavali politički osloboditi od Zapada, ali su i dalje htjeli zapadni put k modernosti. Čak je i vatreni antizapadnjak Egipćanin Gamal Abdel Naser nosio skrojena odijela i gutao knjige o europskoj povijesti. Njegovi izvori praktičnih političkih ideja bili su bez ostatka britanski, francuski i američki učenjaci i pisci. Najdraži mu je film bio Divan život Franka Capre. Ponekad se sjetimo vatrene antizapadnjačke retorike i marksističke orijentacije tih vođa i pomislimo da su odbacili Zapad. Zapravo, oni su jednostavno posuđivali od radikalnih tradicija Zapada. I Marx i Engels i Rosa Luxemburg i Lenjin bili su zapadni intelektualci. Čak i danas, kad ljudi u Aziji ili Africi kritiziraju Zapad, često to čine s pomoću argumenata razvijenih u Londonu, Parizu ili New Yorku. Kritiku Amerike Osame bin Ladena na videovrpci iz rujna 2007., koja je uključivala i pozivanje na Noama Chomskog, nejednakost, hipotekarnu krizu i globalno zatopljenje, mogao je napisati koji ljevičarski intelektualac na Berkeleyju. U Mladosti Josepha Conrada pripovjedač se prisjeća svojeg prvog susreta s "Istokom": "I tada, prije nego što sam mogao otvoriti usta, progovori mi Istok, ali zapadnim glasom... Glas je žestoko hulio i proklinjao; on je svojom paljbom uvreda poremetio svečani mir zatona. On je počeo nazivajući me svinjom, a nato je crescendo stao da me grdi najgorim pridjevima - na engleskom jeziku." * Nezapadni vođe koji su se divili Zapadu bili su najviše impresionirani njegovom nadmoći u proizvodnji bogatstva i pobjeđivanju u ratovima. Nakon poraza od europskih sila u Beču 1683., Tursko je Carstvo zaključilo da mora učiti od svojih protivnika. Od Europe je kupilo oružje te, kad je shvatilo da mu treba više od samih strojeva, počelo uvoziti vještine organizacije, tehnike te načine mišljenja i ponašanja. Do devetnaestog su stoljeća zapovjednici Bliskog istoka svoje trupe reorganizirali u vojske zapadnog tipa, s istim vodovima i bataljunima, istim pukovnicima i generalima.25 Vojske širom svijeta konvergirale su k jedinstvenome zapadnom modelu.

*Citirano prema prijevodu Tina Ujevića u izdanju Joseph Conrad, Mladost, Zora, Zagreb, 1950., str. 54. (op. prev.)

Danas su, bilo u Kini, Indoneziji ili Nigeriji, oružane sile neke zemlje uvelike standardizirane po zapadnom predlošku iz devetnaestog stoljeća. Ljudi poput Roya, Fukuzawe i Nehrua nisu iznosili argument o intrinzičnoj kulturnoj superiornosti. Oni nisu bili čiča Tome. Roy u svome pismu u više navrata uspoređuje indijsku znanost svojeg vremena s europskom znanošću prije Francisa Bacona. Važna je bila povijest, ne genetika. Sun Jat-sen bio je dobro upoznat s veličinom kineske prošlosti i bogatstvom njene tradicije učenosti. Fukuzawa je proučavao japansku povijest. Nehru je svoje godine u britanskim zatvorima proveo pišući strastvene nacionalističke povijesti Indije. Svi su oni vjerovali u veličinu vlastitih kultura. Ali su također vjerovali da u tom trenutku u povijesti kako bi gospodarski, politički i vojno uspjeli moraju posuđivati od Zapada.

Modernizacija Pitanje s kojim su se nezapadni reformatori hrvali u dvadesetom stoljeću vratilo se kao središnje pitanje budućnosti: možete li biti moderni, a da ne budete zapadni? Koliko se to dvoje razlikuje? Hoće li međunarodni život biti bitno različit u svijetu u kojem nezapadne sile imaju golemu težinu? Hoće li te nove sile imati različite vrijednosti? Ili nas proces bogaćenja sve čini istima? To nisu dokone misli. U idućih nekoliko desetljeća tri od četiri najveća svjetska gospodarstva bit će nezapadna (Japan, Kina i Indija). A četvrto, Sjedinjene Države, sve će više oblikovati njeno rastuće neeuropsko stanovništvo. Neki su suvremeni znanstvenici, od kojih je najpoznatiji Samuel P. Huntington, tvrdili da su modernizacija i pozapadnjivanje posve odjeliti. Huntington tvrdi da je Zapad bio zapadan prije nego što je bio moderan. On je svoj odjeliti karakter zadobio oko osmog ili devetog stoljeća, ali je postao "moderan" tek oko osamnaestoga. Postajanje modernim društvom stvar je industrijalizacije, urbanizacije te rastuće razine pismenosti, obrazovanosti i bogatstva. Nasuprot tome, kvalitete koje društvo čine zapadnim posebne su: klasično naslijeđe, kršćanstvo, odvojenost crkve i države, vladavina prava, građansko društvo. "Zapadno je društvo", piše

Huntington, "dragocjeno ne zato što je univerzalno, već zato što je jedinstveno."26 Dodajmo toj intelektualnoj argumentaciji instinktivni osjećaj neobičnosti nezapadnih zemalja - činjenicu da izgledaju, doimaju se i zvuče toliko različito. Najuobičajeniju ilustraciju te teze pružaju Japanci. Japan je vrlo moderna nacija. U smislu tehnologije - s ultrabrzim vlakovima, mobitelima i robotikom - aktualniji je od većine zapadnih zemalja. Ali autsajderima, posebice zapadnim posjetiteljima, ostaje čudan i stran. Argument glasi ovako: ako bogatstvo nije uzrokovalo pozapadnjivanje Japana, neće uzrokovati ni pozapadnjivanje ostalih. Svijet u kojem su Indijci, Kinezi, Brazilci i Rusi sve bogatiji i samopouzdaniji bit će svijet goleme kulturne raznolikosti i egzotike. Pa ipak, Zapad je tako dugo prisutan i proširio se tako daleko da nije jasno što će značiti prekid između modernizacije i pozapadnjivanja. Toliko onoga što smatramo modernim barem je izvanjski zapadno. Današnji oblici vladavine, poslovanja, dokolice, sporta, odmora i praznika svi imaju ishodište u europskim običajima i praksi. Božić se danas slavi na više mjesta nego ikada prije, čak i ako ne znači ništa više nego šampanjac, lampice i darove (dakako, šampanjac je zapadni izum). Valentinovo, imenovano po kršćanskom svecu, koje su komercijalizirali zapadni proizvođači čestitki, u Indiji postaje rastućom tradicijom. Traperice su stvorene kao savršen kroj za grube kalifornijske kopače zlata, ali su sada u Gani i Indoneziji sveprisutne kao i u San Franciscu. Teško je zamisliti kako bi moderni svijet izgledao bez utjecaja Zapada. Kishore Mahbubani, uviđavni singapurski diplomat i intelektualac, nedavno je predvidio da će u nastajućem novom svjetskom poretku nezapadne sile zadržati svoje odjelite običaje čak i dok se budu bogatile. U Indiji, tvrdio je u govoru 2006., broj žena koje nose sarije (tradicionalna indijska odjeća) zapravo će rasti.27 Ali ustvari, dok je Mahbubani proklamirao uspon sarija, indijski je tisak izvještavao o upravo suprotnom fenomenu. U prošlom su desetljeću indijske žene odbacivale sari u korist funkcionalnije odjeće. Komplicirana industrija sarija, sa svojim različitim materijalima, tkanjima i krojevima, opada i usred naglog indijskog buma. (Zašto? Pa,

upitajte mladu indijsku profesionalku nije li pomalo naporno omatati se u šest do devet metara tkanine, često uštirkane, a zatim je pažljivo nabirati i presavijati.) Indijske žene sve više slijede neku vrstu fuzijske mode koja kombinira domaće i internacionalne stilove. Na primjer u široku je upotrebu došla indijska sahwar kurta (kombinacija hlača i tunike). Sarije se ostavlja za posebne i svečane prilike, baš kao i kimono u Japanu. To bi se moglo činiti površnim, ali nije tako. Ženska je odjeća snažan indikator koliko je modernost nekom društvu lagodna. Ne začuđuje da muslimanskom svijetu najviše smeta što i u njemu žene nose odjeću u zapadnom stilu. To je također regija u kojoj žene najviše zaostaju po bilo kojem objektivnom mjerilu - pismenosti, obrazovanju, sudjelovanju u radnoj snazi. Feredža i čador mogli bi biti savršeno prihvatljiv odjevni odabir, ali se oni podudaraju s nazorom koji i na druge načine odbacuje moderni svijet. Za muškarce je zapadno odijevanje sveprisutno. Otkad su se vojske počele odijevati u uniforme zapadnog tipa, muškarci širom svijeta prihvatili su radnu odjeću zapadnog tipa. Poslovno odijelo, potomak odjeće europskoga vojnog oficira, sad je standardno za muškarce od Japana preko Južnoafričke Republike do Perua - a arapski je svijet i u tome oklijevalo (ili pobunjenik). Uza svu svoju kulturnu odjelitost Japanci idu korak dalje te u posebnim prilikama (poput prisege vlade) nose jutarnje kapute i prugaste hlače, stil edvardijanskih diplomata u Engleskoj otprije stotinu godina. U Indiji je nošenje tradicionalne odjeće dugo bilo povezivano s patriotizmom; Gandhi je na tome inzistirao iz pobune protiv britanskih pristojbi i britanskih tkanina. Sada je zapadno poslovno odijelo postalo standardna odjeća indijskih poslovnih ljudi, pa čak i mnogih mladih vladinih službenika, što govori o novoj postkolonijalnoj fazi u Indiji.* Dakako, u Sjedinjenim Državama mnogi poslovni ljudi u novim industrijama posve napuštaju formalno odijelo i okreću se ležernom stilu traperica i majice. I to je prihvaćeno

*Ipak, ne potpuno. Rodna različitost traje i dalje. Dok uspješni indijski muškarci u vladi i poslovnom svijetu sada rutinski nose zapadnu odjeću, ne mogu se sjetiti mnogo istaknutih indijskih žena koje čine isto.

u nekim drugim zemljama, posebno kod mlađih ljudi u industrijama zasnovanima na tehnologiji. Obrazac ostaje isti. Zapadni su stilovi postali standardni modus radne odjeće za muškarce, kao znak modernosti.

Smrt starog poretka Pozapadnjivanje se ne odvija samo u izgledu. Direktori širom svijeta svojim poduzećima upravljaju s pomoću onoga što bismo mogli nazvati "standardnim" poslovnim postupcima. Istina je da su svi ti standardi, od dvojnoga knjigovodstva do dividendi, zapadnog porijekla. No to ne vrijedi samo za poslovne aktivnosti. U posljednja dva stoljeća, a posebno posljednja dva desetljeća, državne su institucije također posvuda postale sličnije, obuhvaćajući parlamente, regulatorne agencije i središnje banke. Istražujući nekoliko zemalja u Europi i Latinskoj Americi, dva su znanstvenika ustanovila da se broj neovisnih regulatornih agencija (tijela američkog tipa) između 1986. i 2002. usedmerostručio.28 Čak se i politika doima sve poznatijom diljem kugle zemaljske. Američkim se konzultantima redovito plaća prinčevske naknade da bi azijskim i latinskoameričkim političarima rekli kako da se najbolje svide vlastitim zemljacima. Knjige, filmovi i televizija pokazuju izrazito lokalne ukuse, ali struktura tih djelatnosti (kao i mnogi aspekti sadržaja) postaju sve više standardizirani. Na primjer Bollywood se odmiče od svoje tradicije jeftinih budžeta i poduljeg trajanja prema kraćim, komercijalnijim filmovima s hollywoodskim investitorima i izvoznim potencijalom.29 Prošećite ulicom bilo gdje u industrijaliziranom svijetu danas i vidjet ćete varijacije na iste teme bankomate, kafiće, trgovine s odjećom i sezonskim rasprodajama, imigrantske zajednice, popularnu kulturu i glazbu. Ono što nestaje iz zemalja u razvoju jest stara visoka kultura i tradicionalni poredak. Nagriza ih uspon masovne publike, osnažene kapitalizmom i demokracijom. To se često povezuje s pozapadnjivanjem, jer ono što zamjenjuje staro - nova dominantna kultura - izgleda zapadno, a posebice američki. McDonald's, traperice i rock postali su univerzalni, istiskujući starije, osebujnije načine prehrane, odijevanja i pjevanja. Ali ovdje je riječ

o opsluživanju mnogo veće publike nego što je malena elita koja je u prošlosti definirala običaje neke zemlje. Sve izgleda američki stoga što je Amerika, zemlja koja je izumila masovni kapitalizam i konzumerizam, stigla prva. Sada je utjecaj masovnoga kapitalizma univerzalan. Francuzi stoljećima osuđuju to što se njihova kultura gubi, a zapravo se dogodilo samo to da je određeni stari hijerarhijski poredak na silasku. Je li većina francuskog naroda, u kojem je najviše bilo siromašnih seljaka, jela u autentičnim bistroima, ili bilo gdje izvan svojih domova, u devetnaestom stoljeću? Kaže se da kineska opera umire. Ali je li to zbog pozapadnjivanja ili zbog uspona kineske masovne kulture? Koliko je kineskih seljaka u svojim selima prije nekoliko desetljeća slušalo operu? Nova masovna kultura postala je najvažnijom kulturom, jer u demokratsko doba kvantiteta tuče kvalitetu. Koliko ih sluša važnije je od toga tko sluša. Razmotrimo promjene u jednom od najtradicionalnijih mjesta na svijetu. Godine 2004. Christian Caryl, inozemni dopisnik Newsweeka, preselio se u Tokio pošto je prethodno desetljeće proveo u Moskvi i Berlinu. Očekivao je da će zateći egzotičnu i jako izdvojenu zemlju o kojoj je čitao. "Ono što sam umjesto toga našao", piše u eseju, "još je jedna uspješna i moderna zapadna država s nekim zanimljivim osebujnostima - azijska nacija koja ne bi izgledala čudno kad bi iznebuha bila bačena unutar granica Europe." 30 "Bili smo se preselili u novu kuću", prisjeća se, "i uskoro se našli u pripremama za svoj prvi bizarni japanski praznik: Noć vještica." Citirao je američkog pisca Donalda Richieja, koji je pedeset godina živio i predavao u Japanu i koji objašnjava da mladi japanski studenti danas ne mogu razumjeti svijet svojih roditelja, s njegovim formalizmom, manirama i etiketom. "Ne znaju ništa o porodičnom sustavu, jer taj sustav više ne postoji", kaže Richie. "Stoga im ga moram rekonstruirati." Tradicionalna, istančano pristojna verzija japanskoga kakvu se upotrebljava u filmovima njima zvuči tuđe, kao da dolazi iz "nestalog" svijeta. Ono što danas zvuči mlado i moderno jest engleski. Nikad se nijedan jezik nije tako široko i duboko proširio cijelim svijetom. Najbliža je usporedba ona sa srednjovjekovnim latinskim, ali to je loša usporedba. Latinskim se u vrijeme raširene nepismenosti služila uska elita, a većina neza-

padnih zemalja nije ni bila dio kršćanskoga svijeta. Danas gotovo četvrtina svjetske populacije, 1,5 milijarda ljudi, govori nešto engleskoga. I brzina širenja engleskoga raste gotovo posvuda, od Europe do Azije i Latinske Amerike. Globalizacija, koja donosi sve više dodira i trgovine, potiče usvajanje nekog lakog sredstva komunikacije. Što je veći broj igrača, to je veća potreba za zajedničkim standardom. Nekih 80 posto elektronski pohranjenih informacija na svijetu na engleskom je jeziku. Kad se diplomati iz dvadeset pet vlada Europske Unije skupe u Bruxellesu na službene razgovore, imaju stotine prevodilaca. Ali svi uglavnom govore engleski. Tjera li zajednički jezik ljude da misle na sličan način? Nikada nećemo pouzdano znati. No u posljednjem stoljeću engleski je postao jezik modernosti. Riječ za tenk na ruskome glasi "tenk". Kad Indijci koji govore na hindiju žele reći nuklearno, obično kažu "nuklearno". Na francuskome je vikend "le weekend". Na španjolskome je internet "Internet". I taj engleski kojim ljudi govore sve je više amerikaniziran, s određenim osobitim značajkama. Kolokvijalan je, neformalan i ležeran. Možda će se ta neformalnost preliti i u druga područja. Naravno, ta mogućnost zabrinjava starije. Većina društava koja se odnedavno moderniziraju želi svoje novo bogatstvo kombinirati s elementima starog poretka. "Prošlost smo ostavili iza sebe", rekao mi je Lee Kuan Yew o svojem dijelu svijeta, "a u pozadini ostaje nelagoda da od nas koji smo dio staroga neće ostati ništa." Ali čak je i ta nelagoda poznata iz zapadnog iskustva. Kad danas azijski vođe govore o potrebi da očuvaju svoje odjelite azijske vrijednosti, zvuče upravo kao zapadni konzervativci koji su stoljećima nastojali očuvati slične moralne vrijednosti. "Bogatstvo se akumulira, a ljudi propadaju", pisao je pjesnik Oliver Goldsmith 1770., dok se Engleska industrijalizirala. Možda će Kina i Indija proći svoja vlastita viktorijanska razdoblja, vrijeme kad je energični kapitalizam išao pod ruku s društvenim konzervativizmom. Možda ta kombinacija bude čak i trajna. Na kraju krajeva, privlačnost tradicije i obiteljskih vrijednosti ostaje snažna i u nekim vrlo modernim zemljama - Sjedinjenim Državama, Japanu, Južnoj Koreji. Ali općenito, i s vremenom, rastuće bogatstvo i individualne povoljne prilike proizvode društvenu preobrazbu. Modernizacija sa sobom

donosi neki oblik oslobođenja žena. Ona preokreće hijerarhiju dobi, religije, tradicije i feudalnog poretka. A sve to uzrokuje da društva sve više nalikuju na ona u Europi i Sjevernoj Americi.

Izmiješana budućnost Kad razmišljam o tome kako će svijet izgledati dok se ostali budu uzdizali, a Zapad slabio, uvijek se sjetim genijalnoga indijskog filma Shakespeare Wallah snimljenog 1965. U njemu se pojavljuje trupa putujućih šekspirijanskih glumaca u postkolonijalnoj Indiji, koji se suočavaju s neobičnom, tužnom činjenicom. Mnoge škole, klubovi i kazališta koji su se nadmetali za njihove usluge ubrzano gube interes. Otišli su engleski sahibi i više nema nikoga koga bi se dalo impresionirati, koga zanima Bard. Ispalo je da je strast prema Shakespeareu bila izravno povezana s britanskom vlašću u Indiji. Kultura slijedi moć. Što dolazi na mjesto tih veselih skupina putujućih zabavljača? Kino. Drugim riječima, dio priče u Shakespeare Wallah jest uspon masovne kulture. Bollywood, autohtona indijska masovna kultura, kulturni je mješanac. Zbog toga što je dio masovne kulture, on posuđuje od svjetske predvodnice (i možda začetnice) masovne kulture - Sjedinjenih Država. Mnogi bollywoodski filmovi slabo su prerušene prerade američkih klasika, u koje je ubačeno od šest do devet pjesama. Ali oni također zadržavaju ključne indijske elemente. Priče su često pune požrtvovnih majki, obiteljskih svađa, zlokobnih razdvajanja i praznovjerja. Zapad i Istok posve su pomiješani. Svijet u koji ulazimo izgledat će poput Bollywooda. Bit će potpuno moderan i stoga snažno oblikovan Zapadom, ali će također zadržati važne elemente lokalne kulture. Kineski rock zvuči otprilike poput njegove zapadne sestre, sa sličnim instrumentima i ritmovima, ali njegove teme, tekstovi i vokali vrlo su kineski. Brazilski plesovi kombiniraju afričke, latinske i općenito moderne (to jest, zapadne) pokrete. Danas ljudi sve ležernije daju modernosti svoj vlastiti autohtoni biljeg. Dok sam odrastao u Indiji, modernost je bila Zapad. Svi smo znali da se napredak u svemu, od znanosti do dizajna, događa tamo. To više nije istina.

Jedan etablirani japanski arhitekt objasnio mi je da je dok je odrastao znao da se najbolje i najnaprednije zgrade grade samo u Europi i Americi. Danas mladi arhitekti u njegovu studiju gledaju kako se sjajne zgrade svaki mjesec grade u Kini, Japanu, na Bliskom istoku i u Latinskoj Americi. Današnja mlađa generacija može ostati kod kuće, stvarati vlastitu verziju modernosti, razvijenu poput bilo čega na Zapadu, ali njima bliskiju. Lokalno i moderno rastu uz globalno i zapadno. Kineski rock prodaje se daleko više od zapadnog rocka. Samba doživljava bum u Latinskoj Americi. Domaće filmske industrije bujaju posvuda, od Latinske Amerike preko Istočne Azije do Bliskog istoka - i čak hollywoodskom uvozu oduzimaju udio na domaćem tržištu. Japanska televizija, koja je nekad kupovala goleme količine američkih emisija, sad se tek u pet posto svojih programa oslanja na Sjedinjene Države.31 Francuska i Južna Koreja, kojima su američki filmovi dugo dominirali, sada imaju velike vlastite filmske industrije. Domaća moderna umjetnost, koja je često neobična mješavina apstraktnih zapadnih stilova i tradicionalnih pučkih motiva, gotovo posvuda u svijetu cvjeta. Kada svugdje po svijetu vidite natpise za Starbucks i Coca-Colu, to vas može zavarati. Stvarni učinak globalizacije jest cvjetanje lokalnoga i modernoga. Pogledajmo pobliže hegemoniju engleskoga. Premda mnogo više ljudi govori engleski, najveći rast na televiziji, radiju i internetu pojavljuje se na lokalnim jezicima. U Indiji su ljudi mislili da će otvaranje etera voditi eksploziji privatnih informativnih kanala na engleskome, jeziku kojim govori većina stručnjaka. Ali veći se bum, rastući tri do četiri puta bržim korakom, dogodio na programima na lokalnim jezicima. Hindski, tamilski, telugu, guđaratski i maratski, svi oni dobro uspijevaju u globaliziranome svijetu. Na internetu se snažno širi mandarinski. Španjolski uzima zamah u mnogim zemljama, uključujući Sjedinjene Države. U prvom su stadiju globalizacije svi gledali CNN. U drugome su mu se pridružili BBC i Sky News. Sada svaka zemlja proizvodi svoju verziju CNN-a - od Al-Džezire i Al-Arabije do NDTV-a iz New Delhija i Aaj Taka. Ti informativni kanali dio su moćnog trenda, rasta novih narativa. Dok sam odrastao u Indiji, aktualnosti, posebno globalne aktualnosti, bile su definirane kroz zapadne naočale. Svijet ste vidjeli očima BBC-ja i Glasa

Amerike. Shvaćali ste ga kroz Time, Newsweek, International Herald Tribune te (u stara vremena) londonski Times. Danas postoji mnogo više kanala s vijestima koje, što je još značajnije, nude mnogo više različitih perspektiva o svijetu. Ako gledate Al-Džeziru, dobit ćete, dakako, viđenje arapskoizraelskog sukoba koje ne nalikuje ni na koje na Zapadu. Ali to nije samo Al-Džezira. Ako gledate neku indijsku mrežu, dobit ćete vrlo različito viđenje iranskoga nuklearnog programa. Kako vidite, svijet ovisi o tome odakle gledate. Hoće li te razlike natjerati "ostale" da se različito ponašaju u poslu, vlasti ili vanjskoj politici? To je komplicirano pitanje. U poslovnom svijetu konačni saldo jest konačni saldo. Ali to kako ljudi do njega dolaze silno varira, čak i unutar Zapada. Struktura gospodarske aktivnosti u Italiji je posve različita od britanske. Američko gospodarstvo izgleda posve drukčije od francuskoga. Japanska poslovna praksa razlikuje se od kineske ili indijske. A te će se razlike množiti. Isto to donekle vrijedi i za vanjsku politiku. Postoje neke temeljne realnosti. Osnovna pitanja sigurnosti i utjecaja na neposredno okruženje ključne su sastavnice nacionalne sigurnosne politike. Ali onkraj toga može biti pravih odstupanja, koja mogu i ne moraju biti u odnosu s kulturom. Razmotrimo ljudska prava, pitanje u kojemu će, izgledno, nezapadne države općenito, a Kina i Indija posebno, imati nazore vrlo različite od onih u Sjedinjenim Državama. Tome je nekoliko osnovnih razloga. Prvo, one sebe vide kao zemlje u razvoju te stoga presiromašne da bi se bavile pitanjima globalnog poretka, posebice onima koja uključuju provođenje standarda i prava u inozemstvu. Drugo, one nisu protestantske, prozelitske sile te će stoga biti manje spremne kuglom zemaljskom širiti univerzalne vrijednosti. Ni hinduizam ni konfucijanstvo ne vjeruju u univerzalne zapovijedi ili potrebu širenja vjere. Stoga i iz praktičnih i iz kulturnih razloga ni za jednu od tih dviju zemalja nije izgledno da će pitanjima ljudskih prava pridati središnju važnost u svojoj vanjskoj politici. Dakako, nijedna se civilizacija ne razvija u hermetičnoj kutiji. Čak i što se tiče religije i osnovnog svjetonazora, zemlje imaju pomiješane podloge, s lokalnim elementima prekrivenima vanjskim utjecajima. Na primjer Indija je hinduistička zemlja kojom su četiri stotine godina vladale musli-

manske dinastije, a zatim jedna protestantska sila. Kina nije doživjela izravnu izvanjsku vladavinu, ali je njena konfucijanska podloga brutalno odbačena i četrdeset godina bila prekrivena komunističkom ideologijom. Japan je u posljednjem stoljeću odabrao prihvatiti mnogo američkih stilova i mentalnih sklopova. Afrika ima vlastite dugogodišnje tradicije, ali također udomljuje najveću i najbrže rastuću kršćansku populaciju na zemlji. U Latinskoj Americi crkve ostaju životno važne za život zemlje na način koji je u Europi nezamisliv. Dosta slušamo o protestantskom evangelizmu u Sjedinjenim Državama, ali on najbrže raste u Brazilu i Južnoj Koreji. Ako kršćanske vrijednosti leže u srcu zapadne tradicije, kako bi onda trebalo okarakterizirati zemlju poput Južnoafričke Republike, koja ima više od sedam tisuća kršćanskih denominacija? Ili Nigeriju, koja ima više anglikanaca od Engleske? Zapad i ostali tisućljećima djeluju jedni na druge. Po legendi je kršćanstvo u Afriku došlo sa Svetim Markom 60. godine naše ere. Neke od najranijih kršćanskih zajednica na svijetu nastanile su se u Sjevernoj Africi. Bliski je istok stoljećima čuvao i unapređivao zapadnu znanost. Rusija se barem četiri stotine godina hrve sa svojim zapadnim i nezapadnim identitetima. U velikom dijelu svijeta Zapad je prisutan toliko dugo da je u nekom smislu dio tkiva te civilizacije. To je ono zbog čega se čini savršeno prirodnim da je najveći kasino na svijetu sagrađen u Macau, u Kini, i da je imitacija venecijanskog Trga Svetog Marka, koji je pak sam pod snažnim utjecajem maurskoga (islamskog) oblikovanja. Je li on kineski, zapadni, maurski ili moderan? Vjerojatno sve to. Modernost je došla s usponom Zapada, pa je tako preuzela zapadno lice. Ali kako se moderni svijet širi i obuhvaća sve veći dio planeta, modernost postaje lonac za taljenje. Trgovina, putovanje, imperijalizam, imigracija i misionarski rad sve su pomiješali. Svaka kultura ima svoje odjelite elemente, i neki od njih prežive modernizaciju. Drugi je ne prežive, a kako kapitalizam stupa naprijed, stariji feudalni, formalni, obiteljski i hijerarhijski običaji umiru - kao što su umrli na Zapadu. Utjecaj modernih, zapadnih vrijednosti i dalje je snažan. Kina i Indija možda su manje sklone djelovati u pitanju ljudskih prava, ali moraju reagirati na realnost da je to pitanje na globalnom dnevnom redu. U slučaju Indije, koja je demokracija s liberalnom

intelektualnom elitom, unutar zemlje postoji glasna skupina čije je nazore o toj temi uvelike oblikovao Zapad. Pitanje "Hoće li budućnost biti moderna ili zapadna?" kompliciranije je nego što bi se moglo učiniti. Jedini jednostavni odgovor glasi: da. Jedini kompleksni glasi da treba pogledati konkretne zemlje kako bi se razumjelo njihovu prošlost i sadašnjost, njihovu kulturu i običaje, način na koji su se prilagodile zapadnom svijetu i modernizirale. Pokušat ću to u nastavku učiniti s dvjema najvažnijim silama u usponu Indijom i Kinom. To je također najbolji način da se razumije novu geopolitiku. Na kraju krajeva, pravi izazov s kojim ćemo se suočiti u budućnosti nije neki maglovit izazov različitih stavova, već konkretni izazov različite geografije, povijesti, interesa i sposobnosti. Svijet Kinu i Indiju gleda različito ne samo zbog toga tko su one već i zbog toga gdje postoje. Moglo bi se pokazati da u velikom pomaku koji se odvija u svijetu nije toliko riječ o kulturi koliko o moći.

ČETVRTO POGLAVLJE

Izazivačica Amerikanci se mogu diviti ljepoti, ali uistinu ih zasljepljuje veličina. Pomislite na Veliki kanjon, kalifornijske sekvoje, Grand Central Terminal, Disney World, SUV-ove, američke oružane snage, General Electric, dvostruki hamburger od četvrt funte (sa sirom) i Venti Latte. Europljanima je draža kompleksnost, Japanci obožavaju minimalizam. Ali Amerikanci vole veličinu, po mogućnosti superveličinu. Zbog toga američku svijest tako jako pogađa Kina. To je zemlja čiji razmjeri čine Sjedinjene Države patuljastima. Sa 1,3 milijarde ljudi njeno je stanovništvo četiri puta veće od američkoga. Više od stotinu godina američki misionari i biznismeni sanjali su o mogućnostima koje to pruža milijarda duša koje se može spasiti, dvije milijarde pazuha za dezodoriranje - ali nikada nisu doprli dalje od snova. Kina je bila jako velika, ali jako siromašna. Roman bestseler Pearl Buck (i drama i film) Dobra zemlja pružio je trajan portret Kine: agrarno društvo seljaka koji se bore za opstanak, gramzivih zemljovlasnika, gladi i poplava, zaraza i bijede. Slavna, i vjerojatno apokrifna Napoleonova izreka glasi: "Neka Kina spava, jer kad se Kina probudi, zatrest će se svijet." I gotovo dvjesto godina činilo se da se Kina drži njegova naputka, ostavši u snu i služeći kao jedva išta više od arene u kojoj druge velike sile iživljavaju svoje ambicije. U dvadesetom je stoljeću Japan, koji ju je nekada oponašao, nadvladao Kinu i u ratu i u miru. U Drugome svjetskom ratu Sjedinjene Države bile su joj saveznik i pružale joj pomoć, a 1945. dale su joj i mjesto u Vijeću sigurnosti

UN-a. Kada su nakon komunističkog preuzimanja vlasti 1949. Washington i Peking postali neprijatelji, a poslijeratni je Japan doživio procvat, Kina je još više zaostala. Mao Ce-tung vukao je zemlju kroz niz katastrofalnih trzavica i uništio njen ekonomski, tehnološki i intelektualni kapital. A onda je 1979. počelo podrhtavanje. Buđenje Kine preoblikuje ekonomski i politički krajolik, ali i nju oblikuje svijet u koji urasta. Peking se nosi s istim onim dvjema silama koje šire određuju svijet nakon Amerike - globalizacijom i nacionalizmom. S jedne strane ekonomski i tehnološki pritisci guraju Peking prema kooperativnoj integraciji u svijet. Ali iste te sile stvaraju i lomove i preokrete u zemlji, a režim traži nove načine ujedinjavanja sve većih razlika u društvu. U međuvremenu rast također znači da Kina postaje sve samopouzdanija te da sjena koju baca na regiju i svijet postaje sve veća. Stabilnost i mir svijeta nakon Amerike ovisit će u velikoj mjeri o ravnoteži koju Kina uspostavi između tih sila integracije i dezintegracije. Kada povjesničari budu jednom bacili pogled na posljednje desetljeće 20. stoljeća, mogli bi kao graničnu crtu izdvojiti 1979. godinu. Te je godine Sovjetski Savez izveo invaziju na Afganistan, kopajući grob svojem statusu supersile. Te je godine i Kina pokrenula svoje ekonomske reforme. Znak za ovaj potonji događaj dan je u prosincu 1978. na nesvakidašnjem susretu: Trećem plenumu jedanaestog saziva Centralnog komiteta Komunističke partije Kine, što je u pravilu prigoda za prazne govorancije ustajale ideologije. Prije formalnog zasjedanja, na sastanku radne skupine novoovlašteni stranački šef Deng Xiaoping održao je govor koji se pokazao kao najvažniji u modernoj kineskoj povijesti. Zahtijevao je da se režim usredotoči na ekonomski razvoj i da njegov put vode činjenice, a ne ideologija. "Nije važno je li mačka crna ili bijela", rekao je Deng. "Ako lovi miševe, mačka je dobra." Od tada Kina čini upravo to: slijedi nemilosrdno pragmatičan put modernizacije. Rezultati su zapanjujući. Kina gotovo trideset godina raste po stopi većoj od devet posto godišnje, što je najbrža stopa rasta nekog većega gospodarstva u zabilježenoj povijesti. U istom je razdoblju više od 400 milijuna ljudi izvukla iz siromaštva, što je najveće smanjenje koje se ikada dogodilo. Prosječni dohodak Kineskinja i Kineza povećao se gotovo sedam

puta. Unatoč nedostacima i slabostima Kina je u masovnim razmjerima ostvarila san svake zemlje Trećega svijeta - odlučujući raskid sa siromaštvom. Ekonomist Jeffrey Sachs to kaže jednostavno: "Kina je najbolji primjer uspješnog razvoja u svjetskoj povijesti." Razmjeri promjena u Kini gotovo su nezamislivi. Veličina gospodarstva u tri se desetljeća udvostručuje svakih osam godina. Zemlja je 1978. proizvela 200 klima-uređaja; 2005. proizvela ih je 48 milijuna. Kina danas u jednom danu izveze više nego što je izvezla cijele 1978. Svatko tko je posjećivao tu zemlju u tom razdoblju doživio je više primjera i prizora promjena nego što ih se može prisjetiti. Prije petnaest godina, kada sam prvi put bio u Šangaju, Pudong, istočno od grada, bio je nerazvijen seoski kraj. Danas je to gradski financijski distrikt, gusto načičkan staklenim i čeličnim neboderima, svake noći rasvijetljen poput božićnog drvca. Osam je puta veći od londonskoga novog financijskog distrikta Canary Wharfa i tek nešto manji od čitavoga Chicaga. Grad Chongqing uistinu je međutim oblikovan po obrascu Chicaga, koji je prije sto godina bio najbrže rastući grad na svijetu. Chongqing, koji se svake godine povećava za 300.000 ljudi, danas bi vjerojatno ponio tu titulu. A Chongqing je samo vođa čopora; svih dvadeset najbrže rastućih svjetskih gradova nalazi se u Kini. Koliko god Šangaj bio privlačan zapadnjacima, sjedište kineske politike, kulture i umjetnosti, pa čak i gospodarstva, i dalje je Peking. Grad se preuređuje u razmjerima bez presedana u povijesti. (Najbliža je usporedba s Hausmannovim preuređenjem Pariza u 19. stoljeću.) Najvećim dijelom u sklopu priprema za Olimpijadu 2008., Peking gradi šest novih linija podzemne željeznice, 43 km sustava lakih željeznica, novi aerodromski terminal (najveći na svijetu, dakako), 25 milijuna četvornih metara novih građevina, "zeleni pojas" od 125 km i Olimpijski park od dvanaest četvornih kilometara. Pri pogledu na uzore novog Pekinga čovjek neizbježno pomišlja na grandiozne planove Alberta Speera za poslijeratni Berlin, napravljene četrdesetih godina 20. stoljeća; zapravo, bulevar od 8 km koji će voditi od Zabranjenoga grada do Olimpijskog parka projektirao je njegov sin Albert Speer mlađi, također arhitekt. On smatra da preobrazba Pekinga i projekti njegova oca za Hitlera nisu realno usporedivi. "Ovo je veće", kaže on. "Mnogo veće". 32

Svaki poslovni čovjek ima ovih dana neku blistavu statistiku o Kini, čija je svrha ušutkati zapanjenog slušatelja. A brojke su impresivne, s tim da će sljedeći put kad ih pogledate već biti zastarjele. Kina je najveća svjetska proizvođačka ugljena, čelika i cementa. Ona je najveće tržište mobilnih telefona na svijetu. Godine 2005. imala je 28 milijardi četvornih stopa gradilišta, više nego peterostruko u odnosu na Ameriku. Njen uvoz u Sjedinjene Države porastao je u posljednjih petnaest godina za šesnaest puta. Na vrhuncu industrijske revolucije Britaniju su zvali "svjetskom radionicom". Ta titula danas pripada Kini. Ona proizvodi dvije trećine fotokopirnih uređaja, mikrovalnih pećnica, čitača DVD-ova i cipela na svijetu. Da bi se dobilo dojam o tome koliko je potpuna dominacija Kine u jeftinoj proizvodnji, pogledajmo Wal-Mart. Wal-Mart je jedna od najvećih svjetskih korporacija. Njegovi su prihodi osam puta veći od Microsoftovih i čine dva posto američkoga BDP-a. Zapošljava 1,4 milijuna ljudi, više nego GM, Ford, GE i IBM skupa. Legendaran je po svojim djelotvornim - neki bi rekli nemilosrdnim - nastojanjima da za svoje mušterije postigne najniže moguće cijene. U tu svrhu vješto se služi tehnologijom, menadžerskim inovacijama i, što je možda najvažnije, jeftinim proizvođačima. Wal-Mart svake godine uvozi iz Kine robu u vrijednosti od oko osamnaest milijardi dolara. Tamo se nalazi velika većina njegovih dobavljača. Wal-Martov globalni opskrbni lanac u zbilji je kineski opskrbni lanac. Kina također vodi izrazito otvorenu politiku trgovine i investicija. To je jedan od mnogih razloga što Kina nije neki novi Japan. Peking nije usvojio japanski (ili južnokorejski) put razvoja, koji se sastojao u strategiji vođenoj izvozom i zatvorenosti domaćeg tržišta i društva. Umjesto toga Kina se otvorila svijetu. (To je djelomice učinila zato što nije imala drugog izbora, jer joj je nedostajala domaća štednja kakvu su imali Japan ili Južna Koreja.) Sada je u Kini omjer između vanjske trgovine i BDP-a 70 posto, što je čini jednim od najotvorenijih gospodarstava u svijetu. U posljednjih petnaest godina uvoz iz Sjedinjenih Država povećao se sedam puta. Proctor & Gamble sada u Kini zarađuje 2,5 milijarde dolara godišnje, a među tamošnjim potrošačima iznimno su popularni poznati proizvodi poput šampona Head & Shoulders i pelena Pampers. Starbucks predviđa da će do 2010. imati više kavana u Kini nego u Sjedinjenim Državama. Kina je također

vrlo otvorena prema međunarodnim markama, bile to robe ili ljudi. Većinu blistavih nebodera i krupnih kompleksa novogradnje koji definiraju novu Kinu grade strani arhitekti. A kada se tražilo čovjeka koji bi režirao debi Kine na svjetskoj pozornici, svečanost otvorenja Olimpijade, Peking je odabrao Amerikanca, Stevena Spielberga. Nezamislivo je da Japan ili Indija takvu ulogu povjere strancu. Kina u rukama ima i najveće novčane iznose u svijetu. Njene su devizne rezerve 1,5 bilijuna dolara, 50 posto više od sljedeće zemlje po redu (Japana) i tri puta više od rezervi cijele Europske Unije. Držanje tako golemih rezervi može i ne mora biti mudra politika, ali to zasigurno pokazuje silnu prilagodljivost Kine u bilo kakvom šoku ili krizi. Na kraju krajeva, upravo ta kombinacija čimbenika čini Kinu jedinstvenom. Ona je najmnogoljudnija zemlja na svijetu, najbrže rastuća među glavnim gospodarstvima, najveća proizvođačica, druga najveća potrošačica, najveći štediša i (gotovo sigurno) druga po vojnoj potrošnji.* Kina neće zamijeniti Sjedinjene Države kao svjetsku velesilu. Nije izgledno da će ih ona još desetljećima prestići po bilo kojoj dimenziji - vojnoj, političkoj ili ekonomskoj - a da i ne govorimo o tome da zadobije dominaciju na svim područjima. Ali u jednoj po jednoj dimenziji ona postaje po važnosti druga zemlja svijeta, dodavši međunarodnom sustavu posve nov element.

Centralno planiranje koje djeluje? Ima onih koji sumnjaju u ekonomske rezultate Kine. Neki novinari i znanstvenici tvrde da su brojke izmišljene, da caruje korupcija, da banke vise na rubu, rastu regionalne napetosti i opasno raste nejednakost - pa situacija postaje kritična. Bilo bi pošteno istaknuti da mnogi od njih to govore

*Po službenome vojnom budžetu Kina bi bila treća na svijetu, nakon Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva. Ali većina analitičara slaže se da mnogi krupni troškovi nisu uključeni u službeni budžet te da je po valjanom proračunu vojna potrošnja Kine druga - premda daleko zaostaje - nakon Sjedinjenih Država.

već dvadeset godina, a dosad se, u najmanju ruku, nije ostvarilo njihovo glavno predviđanje - pad režima. Kina ima mnogo problema, ali još uvijek ima nešto za što bi svaka zemlja u razvoju dala sve - snažan rast. Kada se kolač povećava, to na neki način olakšava nošenje sa svim drugim problemima, koliko god teški bili. Jedan od najinteligentnijih kritičara tog režima znanstvenik Minxin Pei spremno priznaje da je "u usporedbi s drugim zemljama u razvoju Kina daleko uspješnija nego što možemo zamisliti". Za režim koji je navodno komunistički, Peking zapanjujuće otvoreno prihvaća kapitalizam. Upitao sam jednom nekog kineskog dužnosnika koje je najbolje rješenje za siromaštvo na selu. Njegov je odgovor: "Moramo omogućiti da djeluju tržišta. Ona privlače ljude sa zemlje u industriju, sa seoskih imanja u gradove. To je povijesno jedini odgovor na seosko siromaštvo. Moramo se i dalje industrijalizirati." Kada isto to pitanje postavljam indijskim ili latinskoameričkim dužnosnicima, oni se upuštaju u komplicirano objašnjavanje o potrebi za seoskom socijalnom politikom, subvencijama za siromašne poljoprivrednike i drugim takvim programima, čija je svrha usporiti tržišne sile i unazaditi povijesni - često bolan- proces industrijalizacije gonjene tržištem. Ali pristup Pekinga razlikuje se i od pristupa koji zagovaraju mnogi ekonomisti slobodnog tržišta - programa simultanih reformi na svim frontama koji se ponekad naziva "washingtonskim konsenzusom". Što je najznačajnije, on je različit od pristupa šok-terapije Rusije pod Borisom Jeljcinom, koji su kineski rukovodioci pomno proučili i često ga navode kao negativan primjer, slažući se vjerojatno s jezgrovitim opisom Strobea Talbota kada je radio za Clintonovu vladu: "Previše šoka, premalo terapije." Umjesto Velikog praska Peking je odabrao pristup postupnih promjena, koji bih nazvao strategijom povećavanja nazivnika. Umjesto da se odmah zatvore sva neefikasna poduzeća, otpišu nenaplativa potraživanja i provede sveobuhvatna privatizacija, Peking je usvojio pristup koji je razvijao gospodarstvo oko tih gubitaških područja, tako da su ona s vremenom postajala sve manji postotak sveukupnoga gospodarstva. Postupajući tako, Peking je dobio vremena za postupno rješavanje problema. Tek sada počinje raščišćavati banke i financijski sektor, deset godina nakon urgencija većine stručnjaka da to učini, i čini to daleko sporijim tempom nego što su

stručnjaci preporučali. Danas takve reforme mogu provoditi u kontekstu gospodarstva koje je dvostruko veće i znatno diverzificirano. To je kapitalizam s kineskim crtama. Nije se očekivalo da će centralno planiranje djelovati. U nekom smislu doista i ne djeluje, pa ni u Kini. Peking o ostatku Kine daleko manje zna i daleko ga manje kontrolira nego što bi želio i nego što se to izvana vidi. Sve objašnjava jedna brojka. Udio središnje kineske države u poreznim prihodima iznosi oko 50 posto33; ta brojka u slučaju savezne vlade SAD-a (po međunarodnim standardima slabe vlade) iznosi gotovo 70 posto. Drugim riječima, stvarnost ekonomskoga, a sve više i političkog života u Kini jest decentraliziran razvoj. Taj gubitak kontrole do neke je mjere planiran. Vlada potiče procvat realnoga slobodnog tržišta na mnogim područjima, otvara gospodarstvo stranim investicijama i vanjskoj trgovini, i iskoristila je svoje članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji da progura reforme vlastitoga gospodarstva i društva. Mnogi njeni uspjesi (uspon poduzetništva) i neuspjesi (slabljenje zdravstvene zaštite) posljedica su nedostatka koordinacije između centra i regija. Taj problem nekontrolirane decentralizacije bit će najveći izazov Kine, na koji ćemo se još vratiti. Neugodno je, ali neizbježno istaknuti da je Pekingu u provođenju njegove djelotvorne strategije često pomagalo to što nije morao odgovarati javnosti. Te su činjenice svjesne druge vlade, koje na to zavidno gledaju. Indijski dužnosnici vole primijetiti kako se njihovi kineski kolege ne moraju brinuti za birače. "Moramo činiti mnogo toga što je politički popularno, ali glupo", kaže jedan viši član indijske Vlade. "To smanjuje naš dugoročni ekonomski potencijal. Ali političarima su potrebni glasovi u kratkom roku. Kina pak može gledati daleko unaprijed. Pa premda ne čini sve kako treba, donosi mnoge pametne i dalekovidne odluke." To se očituje u sadašnjem kineskom zamahu visokog obrazovanja. Shvaćajući da je zemlji potrebna bolje osposobljena radna snaga kako bi se uspela po lancu ekonomske vrijednosti, središnja se vlast obvezala na povećanje stipendija i drugih tipova potpore u 2008. na 2,7 milijardi dolara, sa 240 milijuna dolara 2006. Dužnosnici planiraju povećati sveukupne državne troškove za obrazovanje, koji su 2006. činili pukih 2,8 posto BDP-a, na 4 posto do 2010., od čega će veliki dio biti namijenjen malenom broju globalno konkurentnih elitnih

institucija. Takav bi fokus primjerice bio nemoguć u demokratskoj Indiji, gdje se golemi resursi troše na kratkoročne subvencije da se zadovolji birače. (Nasuprot tome, indijske su elitne obrazovne institucije pod pritiskom da ograniče upis na osnovi sposobnosti i primaju gotovo pola studenata na osnovi kvota i pozitivne diskriminacije.) Neobično je da jedna nedemokratska vlast tako dugo uspješno upravlja rastom. Većina autokratskih vlasti brzo postane ograničena, korumpirana i glupa te vlada ekonomskom pljačkom i stagnacijom. Daleko su tipičniji rezultati Marcosa, Mobutua i Mugabea. (A da se to ne bi pretvorilo u objašnjavanje s pomoću kulture, držimo na umu da su učinci kineske vlasti pod Maom bili užasni.) Ali danas u Kini vlasti, uza sve svoje mane, održavaju snažnu dozu bazične pragmatičnosti i sposobnosti. "Imao sam posla s vladama posvuda po svijetu", kaže visoki investicijski bankar, "i Kinezi su vjerojatno najdojmljiviji." To je reprezentativan stav poslovnih lidera koji putuju u Kinu. "Ljudi moraju (...) stalno donositi vlastite vrijednosne sudove protiv onoga što smatraju boljim", rekao je Bill Gates časopisu Fortune 2007. "Osobno sam otkrio da su kineski rukovodioci u vezi s tim prilično promišljeni." To međutim nije potpuna slika. Premda Kina brzo raste, a na svakoj se razini pojavljuje obilje povoljnih prilika, država - zahvaljujući postupnom pristupu promjenama - još uvijek upravlja mnogim vrhovima gospodarstva. Čak i danas poduzeća u državnom vlasništvu stvaraju oko polovine BDP-a. Od 35 najvećih kompanija na Šangajskoj burzi, 34 su bilo u djelomičnom, bilo u potpunom vlasništvu Vlade. A državna kontrola često je u neskladu s otvorenošću, poštenjem i učinkovitošću. Kineske banke, koje su i dalje uglavnom državni subjekti, godišnje rasipaju desetke milijardi dolara na potporu boležljivim kompanijama i iz neekonomskih razloga prelijevaju novac raznim regijama, grupama i ljudima. Izgleda da je korupcija u porastu, a udio slučajeva korupcije u kojima sudjeluju visoki dužnosnici dramatično raste, sa 1,7 posto 1990. na 6,1 posto 2002. 34 Rastu regionalne razlike, a nejednakost je u oštrom porastu, što izaziva socijalne napetosti. Jedna statistika koja se često navodi - čini to sama Vlada - pokazuje nam važan trend. U Kini je 2004. bilo 74.000 demonstracija raznih vrsta; prije deset godina bilo ih je samo 10.000.

Moguće je pomiriti te dvije slike. Problemi Kine umnogome su posljedica njezina uspjeha. Gospodarski rast bez presedana izazvao je i socijalne promjene bez presedana. Kina je dvjesto godina industrijalizacije Zapada sabila u trideset. Svaki dan deseci tisuća ljudi sele se iz sela u gradove, s poljoprivrednih gospodarstava u tvornice, sa zapada na istok, tempom koji povijest nikada prije nije doživjela. Ne kreću se samo geografski; oni za sobom ostavljaju svoju porodicu, klasu i prošlost. Stoga ne iznenađuje što se kineska država muči da zadrži korak s društvenim preokretom. Opisujući sve manji kapacitet kineske države, Minxin Pei kaže kako vlasti više nisu kadre upravljati ni nečim tako jednostavnim kao što je sigurnost na cestama: stopa smrtnih slučajeva jest 26 na 10.000 vozila (u usporedbi s dvadeset u Indiji i osam u Indoneziji).35 Ali ključno je pritom zapaziti da broj automobila na kineskim cestama raste za 26 posto godišnje, u usporedbi sa sedamnaest posto u Indiji i šest posto u Indoneziji. Kada Indija stopom rasta pretekne Kinu, što nastoji postići, kladio bih se da će također doživjeti izrazit porast stope nesreća, bila vlast demokratska ili ne. Razmotrimo posljedice kineskog rasta za okoliš - ne za planet u cjelini, nego za samu Kinu. Otprilike 26 posto voda u najvećim kineskim riječnim sljevovima toliko je zagađeno da su "izgubile kapacitet za osnovne ekološke funkcije". 36 Samo duž obala rijeke Jangce smješteno je devet tisuća kemijskih tvornica. Peking je već sada svjetska prijestolnica po jednome mjerilu - zagađenosti zraka. Od 560 milijuna stanovnika kineskih gradova samo jedan posto diše zrak koji bi se po standardima Europske Unije moglo smatrati sigurnim.37 Ali također vrijedi istaknuti da skoro sve te brojke i procjene potječu od kineske Vlade. Peking je brigu za okoliš postavio na više mjesto u svojim agendama nego većina zemalja u razvoju. Visoki dužnosnici u Kini govore o potrebi za zelenim BDP-om i uravnoteženim rastom, a briga za okoliš zauzima istaknuto mjesto u planu predsjednika Hu Jintaoa za "društvo sklada". Jedna zapadna konzultantska tvrtka ispitala je nove kineske zakone o zagađenosti zraka i proračunala da će se potražnja za uređajima koji uklanjaju čestice iz zraka u doglednoj budućnosti povećavati dvadeset posto godišnje i stvoriti tržište od deset milijardi dolara. Peking nastoji riješiti tešku dvojbu: smanjivanje siromaštva iziskuje snažan rast, ali rast znači više zagađivanja i propadanja okoliša.

Najveći problem s kojim se Kina suočava u svojem napredovanju nije to što bi njena vlada bila neizlječivo zla, nego rizik da ta vlada izgubi sposobnost da drži konce u rukama, što je problem koji obuhvaća i kaotičnu decentralizaciju, ali seže mnogo dalje. Ritam promjena u Kini iznosi na vidjelo slabosti njene Komunističke partije i birokracije. Nekoliko godina Vladin monopol moći omogućivao joj je da brzo provodi masovne reforme. Mogla je usmjeravati ljude i resurse tamo gdje su potrebni. Ali jedan od rezultata njenih odluka jest i ekonomsko, socijalno i političko komešanje, a ograničena i hijerarhijska struktura stranke smanjuje njenu kompetentnost za plovidbu takvim vodama. Komunistička partije Kine - stranka radnika i seljaka - zapravo je jedna od najelitnijih organizacija na svijetu. Sastoji se od tri milijuna uglavnom urbanih obrazovanih muškaraca i žena, a ta je grupa posve nereprezentativna u odnosu na veliko seljačko društvo koje vodi. Malo je njenih visokih dužnosnika koji imaju stvarne konkretne političke vještine. Oni koji budu promaknuti vjerojatno će biti dobri tehnokrati, također vješti u umijeću unutarstranačkog manevriranja i pokroviteljstva. Tek treba vidjeti hoće li ti rukovodioci imati karizmu ili sposobnost za bavljenje masovnom politikom - vještine koje će im biti potrebne za vladanje stanovništvom od 1,3 milijarde ljudi koji postaju sve samopouzdaniji. U sredinama kao što su Tajvan ili Južna Koreja u sedamdesetima i osamdesetima gospodarski su rast pratile postupne pravne, socijalne i političke reforme. Ti su režimi bili autoritarni, a ne totalitarni - ta razlika je važna - pa tako nisu težili sveobuhvatnoj kontroli nad društvom, što je olakšavalo i labavljenje stege. Također, njih su u otvaranje sustava gurale Sjedinjene Države, njihov najveći dobrotvor. Na Peking nema takvih pritisaka. S promjenama u Kini napuknula je i totalitarna struktura, ili mjestimično postaje irelevantna. Ljudi imaju mnogo više mogućnosti izbora i sloboda nego prije. Mogu raditi, seliti se, posjedovati imovinu, pokretati poduzeća i, u ograničenoj mjeri, obožavati koga god hoće. Ali politička je kontrola i dalje čvrsta i na stanovitim ključnim područjima ne pokazuje mnogo znakova popuštanja. Na primjer Peking je uspostavio razrađen sustav praćenja korištenja internetom, koji se pokazao iznenađujuće djelotvornim. Komunistička partija troši goleme količine vremena i energije brinući

se zbog socijalne stabilnosti i nezadovoljstva puka. Usporedimo to s južnom susjedom Kine. Indijski političari brinu se za mnogošto - ponajviše za to da ne izgube izbore - ali rijetko o socijalnoj revoluciji ili opstanku samog režima. Ne hvata ih panika pri pomisli na demonstracije i štrajkove, nego u njima vide dio normalnih dvosmjernih kretanja između vladajućih i onih kojima se vlada. Vlade koje se mogu pouzdati u svoju sustavnu legitimnost ne hvata paranoja zbog organizacije poput Falun Gonga, čiji se članovi okupljaju radi vježbi disanja. Mnogi američki autori požurili su se ustvrditi da Kina opovrgava shvaćanje da ekonomske reforme dovode do političke reforme, tj. da kapitalizam vodi u demokraciju. Još je uvijek moguće da je Kina iznimka, ali prerano je za zaključak. To je pravilo vrijedilo posvuda, od Španjolske i Grčke do Južne Koreje, Tajvana i Meksika: zemlje koje uvode tržište i moderniziraju se počinju se politički mijenjati otprilike onda kada dosegnu status srednjeg dohotka (gruba kategorizacija: između 5000 i 10.000 dolara).* Budući da se razina dohotka Kine još uvijek nalazi niže od tog raspona, ne može se dokazivati da se ta zemlja suprotstavlja spomenutom trendu. A s porastom kineskoga životnog standarda pitanje političke reforme postaje sve urgentnije. U sljedećih petnaest godina režim će gotovo sigurno naići na značajne izazove, čak i ako to ne bude značilo da će se Kina preko noći pretvoriti u liberalnu demokraciju zapadnog tipa. Vjerojatnije je da isprva evoluira u neki "mješovit" režim, poput mnogih zapadnih zemalja u 19. stoljeću ili istočnoazijskih zemalja sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, koje su pučku participaciju kombinirale s nekim elementima hijerarhije i elitne kontrole. Japan je najzrelija demokracija u Istočnoj Aziji, a ima vladajuću stranku koja već šezdeset godina nije izgubila vlast. Krajem 2006. na sastanku s gostujućim američkim izaslanstvom, kineskog premijera Wen Jiabaoa upitali su što kineski rukovodioci misle pod riječju "demokracija" kada govore kako se Kina kreće prema njoj. Wen je

*Teško je točno ustanoviti tu statistiku jer se istraživači služe različitim mjerilima (PPP, stalne cijene u dolarima iz 1985. itd.), ali točna je osnovna postavka da se Kina nalazi ispod praga demokratske tranzicije.

objasnio da ona za njih sadržava tri ključne komponente, "izbore, neovisnost pravosuđa i nadzor na osnovi provjera i protuteža". John Thornton, direktor Goldman Sachsa, koji se pretvorio u stručnjaka za Kinu i koji je predvodio to izaslanstvo, temeljito je istražio ta tri područja i ustanovio da postoji neko (malo) kretanje prema pokrajinskim izborima, da ima više mjera protiv korupcije i čak još više kretanja prema boljemu pravnom sustavu. Kineski su sudovi 1980. prihvatili 80.000 slučajeva; 2006. uzeli su u postupak desetostruko veći broj. U uravnoteženu članku u Foreign Affairs Thornton daje sliku jednog režima koji se oklijevajući i korak po korak kreće prema većoj odgovornosti i otvorenosti.38 Mali koraci možda nisu dovoljni. Kineski komunisti na vlasti trebali bi pročitati, ili ponovo pročitati Marxa. Karl Marx nije bio dobar ekonomist i ideolog, ali je bio nadaren društveni znanstvenik. Jedan od središnjih uvida bio je taj da se kada društvo promijeni svoj ekonomski temelj neizbježno mijenja i politički sustav koji na njemu počiva. Kada društva postaju više tržišno orijentirana, dokazivao je Marx, tendencijski se okreću demokraciji. Povijesno kretanje potvrđuje tu povezanost tržišnoga gospodarstva i demokracije, premda, naravno, uz stanovito vremensko zaostajanje. Isključujući zemlje čije bogatstvo potječe od nafte, u cijelom svijetu danas postoji samo jedna zemlja koja je dosegla zapadnu razinu ekonomskog razvoja, a još nije demokracija u punoj funkciji - Singapur. Ali Singapur, taj mali grad-država s iznimno sposobnom vladajućom elitom, ostaje neobičnom iznimkom. Mnogi su vođe pokušavali ponoviti uravnotežujući čin Lee Kuan Yewa, koji stvara bogatstvo i modernost dok istodobno održava političku dominaciju. Nitko nije postigao trajniji uspjeh. Pa čak se i Singapur brzo mijenja, postajući otvorenije društvo - u nekim pitanjima (osobito u kulturnim i društvenim, poput homoseksualnosti) čak i otvorenije od drugih istočnoazijskih društava. Promatrajući desetke zemalja tijekom više desetljeća razvoja, od Južne Koreje preko Argentine do Turske, otkriva se da je taj obrazac jak - tržišno gospodarstvo koje dosegne status srednjeg dohotka dugoročno tendira prema liberalnoj demokraciji. Moguće je da je to, kako su primijetili mnogi znanstvenici, najvažnija i najbolje dokumentirana generalizacija političke znanosti. Mnogi među kineskim rukovodiocima mlađe generacije razumiju dvoj-

bu s kojom se suočava njihova zemlja i privatno govore o potrebi da se njihov politički sustav olabavi. "Najpametniji ljudi u stranci ne proučavaju ekonomsku reformu", rekao mi je mladi kineski novinar s dobrim vezama u pekinškom rukovodstvu. "Proučavaju političku reformu." Ministri u Singapuru potvrđuju da kineski dužnosnici mnogo vremena posvećuju proučavanju sustava koji je izgradio Lee Kuan Yew, a da Komunistička partija također šalje izaslanstva u Japan i Švedsku da pokušaju shvatiti kako su te zemlje izgradile demokratsku vlast kojom dominira jedna stranka. Promatraju politički sustav, izborna pravila, formalne i neformalne prednosti stranke te prepreke koje autsajderi moraju prijeći. Bila to lažna nastojanja ili napori da se nađu novi načini održavanja kontrole, oni upućuju na to da stranka zna da se treba promijeniti. Ali izazov pred Kinom nije tehnokratske naravi; on je politički. To nije stvar promjene konfiguracije moći, nego njene predaje - lomljenja povlaštenih interesa, demontiranja mreža patronata i odricanja od institucionaliziranih privilegija. Ništa od toga ne bi značilo da se odustaje od kontrole nad vladom, barem ne još, ali značilo bi sužavanje domašaja i uloge vlasti. A uza svu svoju novu obuku u upravljanju Komunistička partija Kine možda još nije spremna za taj veliki skok naprijed. Većina autokratskih režima koji su modernizirali svoja gospodarstva - Tajvan, Južna Koreja, Španjolska, Portugal - preživjela je političke promjene što su ih izazvale te ekonomske promjene i iz toga izašla stabilnija i legitimnija. Peking se i prije suočavao s izazovima i prilagođavao se. A čak i ako režim bude pogrešno upravljao tranzicijom, to nužno ne znači da će politički prevrat i metež zaustaviti rast Kine. Kakva god bila budućnost njene politike, nije izgledno da će se izlazak Kine na svjetsku pozornicu okrenuti u suprotnom smjeru. Sile koje pogone njen rast neće nestati čak i kada padne sadašnji režim - ili se, vjerojatnije, raspadne na frakcije. Sjetimo se da je nakon svoje revolucije Francuska prošla kroz dva stoljeća političke krize, proživjevši dva carstva, jednu kvazifašističku diktaturu i četiri republike. Pa ipak je kroz taj politički metež ekonomski napredovala, ostajući jednom od najbogatijih zemalja svijeta. Kina je gladna uspjeha, i to bi moglo biti jedan od ključnih razloga njezina trajnog uspona. U dvadesetom stoljeću, nakon stotina godina siromaš-

tva, zemlja je proživjela pad carstva, građanski rat i revoluciju, samo da bi se našla u Maovoj paklenoj verziji komunizma. U Velikom skoku naprijed, tom brutalnom eksperimentu kolektivizacije, izgubila je 38 milijuna ljudi. Zatim se još dublje ukopala u izolaciju i izgubila cijelu svoju profesionalnu i akademsku klasu u Kulturnoj revoluciji. Za razliku od Indije, koja se može ponositi svojom demokracijom unatoč sporom ekonomskom rastu, Kina je do sedamdesetih bila lišena ikakva razloga da podigne glavu. Onda su došle Dengove reforme. Danas kineski rukovodioci, poslovni ljudi i puk općenito imaju jednu zajedničku želju: da se nastave kretati naprijed. Teško da će olako odbaciti tri desetljeća relativne stabilnosti i prosperiteta.

Skrivajući svoje svjetlo Što god se dogodilo unutar Kine, to će vjerojatno komplicirati život na međunarodnom planu. Razmjer njenih snaga - ekonomskih, političkih i vojnih - osigurava protezanje njezina utjecaja daleko onkraj njenih granica. Zemlje takvog kapaciteta ne rađaju se svaki dan. Popis postojećih Sjedinjene Države, Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija - uglavnom je neizmijenjen već dvjesto godina. Velike su sile poput diva: ulaze na međunarodnu scenu i silaze s nje uz mnogo buke. Pomislimo na uspon Njemačke i Japana početkom dvadesetog stoljeća, ili na opadanje Habsburškoga i Turskog Carstva u istom tom razdoblju, što je proizvelo višestruke krize na Balkanu i nered na modernom Bliskom istoku. Taj se obrazac posljednjih godina nije potpuno održao. Suvremeni Japan i Njemačka postali su drugim i trećim najvećim gospodarstvom svijeta, ali su politički i vojno ostali upadljivo neaktivni. Kina je pak došla na svoje bez mnogo razdora. U prvome desetljeću svojeg razvoja, osamdesetih, Kina zapravo i nije imala vanjsku politiku. Ili, točnije, njena je velika strategija bila upravo strategija rasta. Peking je dobre odnose s Amerikom i ostatkom svijeta smatrao bitnima za svoj razvoj, djelomice zbog toga što je htio pristup najvećemu svjetskom tržištu i najrazvijenijoj tehnologiji. U Vijeću sigurnosti UN-a Kina je obično glasala za ili se barem uzdržavala od ulaganja veta na rezolucije koje je zagovarala Amerika. U širem smislu, držala je

pognutu glavu, kako je to rekao Deng, "da ne razotkrije svoje svjetlo". Ta politika neupletanja i izbjegavanja konfrontacije uglavnom traje i dalje. Uz iznimku koja se odnosi na Tajvan, Peking nastoji izbjegavati svađe s drugim vladama. U fokusu je i dalje rast. U svojem dvoipolsatnom govoru na sedamnaestom stranačkom kongresu 2007. predsjednik Hu Jintao podrobno se bavio ekonomskim, financijskim, industrijskim, socijalnim i ekološkim pitanjima - ali je gotovo potpuno zanemario vanjsku politiku. Mnogi veterani kineske diplomacije postaju nervozni kada se govori o rastu moći njihove zemlje. "To me zastrašuje", rekao je Wu Jianmin, predsjednik kineskog Sveučilišta za vanjske poslove i bivši veleposlanik u Ujedinjenim narodima. "Mi smo još uvijek siromašna zemlja, zemlja u razvoju. Neću da ljudi misle o nama (...) na preuveličan način." Xinghai Fang, zamjenik glavnog direktora Šangajske burze, govorio je na istoj liniji: "Molim vas, upamtite: BDP Amerike per capita dvadeset pet je puta veći od našega. Pred nama je još dug put." Takva se zabrinutost očitovala i u zanimljivoj debati unutar Kine o tome kako bi Peking trebao artikulirati svoju vanjskopolitičku doktrinu. Zheng Bijian, koji je tada bio zamjenik načelnika Središnje partijske škole, skovao je 2002. termin "miran uspon" kako bi prenio nakanu Kine da se tiho uspinje globalnim ljestvama. Dok je Zheng govorio, ljudi su slušali, jer je njegov bivši šef bio predsjednik Hu Jintao. I Hu i premijer Wen Jiabao nakon toga su se služili tim izrazom, službeno ga sankcionirajući. Ali onda je pao u nemilost. Mnogi su zapadni analitičari mislili da problem s tim izrazom nije bio u riječi "miran", koja je mogla ograničavati opcije Kine u odnosu na Tajvan. Zapravo, s tim u vezi nije bilo mnogo unutarnjih podjela. Kina smatra Tajvan unutarnjim pitanjem i vjeruje da ima sav potreban autoritet za upotrebu sile, premda tek kao zadnjeg sredstva. Kako mi je Zheng objasnio, "Lincoln je vodio rat da očuva Savez, ali vi još uvijek možete reći da su se Sjedinjene Države mirno uzdizale." Umjesto toga neke ključne kineske rukovodioce zabrinjava druga riječ u tom izrazu, "uspon". (Točniji bi prijevod bio "potisak" ili "navala".) Stariji kineski diplomati ustuknu pri pomisli da se po svijetu govori o usponu Kine. Posebice ih zabrinjavaju kritičari u Sjedinjenim Državama koji bi uspon Kine vidjeli kao prijetnju. Lee Kuan Yew predložio je Pekingu da govori o "preporodu" umjesto o usponu, a

stranački rukovodioci prepirali su se o tom izrazu na zatvorenom skupu u Beidaiheu u ljeto 2003. Od tada govore o "mirnom razvoju". "To je isti pojam", kaže Zheng. "Samo je izraz drukčiji." Istina, ali taj pomak pokazuje kako Kina pazi da nikoga ne iritira dok juri naprijed. Režim radi i na tome da kineski puk shvati njegovu strategiju. Kineska televizija emitirala je 2006. i 2007. seriju u 25 nastavaka Uspon velikih nacija, čija je jasna namjena bila obrazovanje javnosti. 39 S obzirom na izrazito političku narav predmeta može se sigurno pretpostaviti da je serija bila brižljivo provjerena kako bi iskazala nazore koje je Vlada željela proširiti. Serija je bila inteligentna i promišljena, producirana u stilu BBC-ja ili PBS-a; obuhvatila je uspon devet velikih sila, od Portugala i Španjolske do Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država, uključujući i intervjue sa znanstvenicima širom svijeta. Dijelovi o pojedinim zemljama uglavnom su točni i uravnoteženi. Uspon Japana, tema koja u Kini izaziva emocije, obrađen je na fer način, bez nastojanja da se podbode nacionalističku histeriju u vezi s napadima Japana na Kinu; više se puta hvali poslijeratni ekonomski rast Japana. Neki naglasci govore sami za sebe. Epizode o Sjedinjenim Državama na primjer naširoko se bave programima Theodorea i Franklina Roosevelta za reguliranje i pripitomljavanje kapitalizma, ističući ulogu države u kapitalizmu. Ima i predvidljivih ali sramotnih prešućivanja, kao što je potpuno ispuštanje strahovlade, čistki ili gulaga iz višesatnog dijela o Sovjetskom Savezu. Ali ima i iznenađujućih priznanja, uključujući i velike pohvale sustavima predstavničke vladavine SAD-a i Britanije zbog njihove sposobnosti da svojim zemljama donesu slobodu, legitimnost i političku stabilnost. Osnovna je poruka te serije da put jedne nacije prema veličini leži u njenoj visokoj ekonomskoj sposobnosti, dok militarizam, carstvo i agresija vode u slijepu ulicu. Ta je teza istaknuta više puta. Završna epizoda izričito posvećena "poukama" serije - iznosi ono ključno za veliku silu: nacionalna kohezija, ekonomska i tehnička uspješnost, politička stabilnost, vojna snaga, kulturna kreativnost i magnetičnost. Ovo posljednje objašnjava se kao privlačnost ideja jedne nacije, što odgovara pojmu "meke moći" koji je razvio Joseph Nye, jedan od znanstvenika kojega su intervjuirali u seriji. Ta epizoda završava objavom kako, u ovom novom svijetu,

jedna nacija može održati svoju konkurentnost samo ako ima znanje i tehnološku sposobnost za stalne inovacije. Ukratko, put do moći vodi kroz tržišta, a ne kroz carstva.

Bog i vanjska politika Je li kineski način mišljenja o svijetu baš osebujno Kineski? Umnogome nije. Pouke izvedene iz te povijesti velikih sila jesu one koje su izveli i mnogi zapadnjaci - zapravo, mnogi intervjuirani bili su zapadni znanstvenici. To odražava isto shvaćanje prema kojem se u novije vrijeme ravnalo ponašanje Njemačke i Japana. Kineski su odnosi sa svijetom praktični; oni održavaju kontekst i interese te percepciju sebe kao zemlje u razvoju. Unatoč golemoj sjeni koju baca na svijet Kina priznaje da je još uvijek zemlja sa stotinama milijuna krajnje siromašnih ljudi. U skladu s tim njene vanjske preokupacije nužno moraju biti vezane uz razvoj. Kada im se postavi pitanje o problemima poput ljudskih prava, neki mlađi kineski dužnosnici priznat će da se za to naprosto ne brinu - kao da to smatraju luksuzom koji sebi ne mogu priuštiti. Nema sumnje da akutno shvaćanje kako su ljudska prava u inozemstvu povezana s onima kod kuće pojačava taj osjećaj. Ako bi Kina trebala kritizirati burmansku diktaturu, što bi rekla vlastitim disidentima? U kineskom načinu mišljenja o svijetu postoje međutim i širi kulturni elementi. Lako bi bilo prenaglasiti važnost kulture, služeći se njome kao fasadom za političke mjere koje se temelje na interesu. Ali između kineskog i zapadnog (posebice američkog) svjetonazora ima i nekih realnih i važnih razlika koje vrijedi istražiti. One počinju s bogom. U Pewovoj anketi iz 2007. na pitanje mora li čovjek vjerovati u boga da bi bio moralan solidna većina Amerikanaca (57 posto) rekla je da. U Japanu i Kini međutim mnogo veće većine rekle su ne - u Kini golemih 72 posto! To je upadljivo i neobično odstupanje od norme, čak i u Aziji. Nije riječ o tome da bi ijedna od tih zemalja bila nemoralna - zapravo, svi čvrsti dokazi upućuju na suprotno - nego da ni u jednoj od njih ljudi ne vjeruju u boga. To može šokirati mnoge na Zapadu, ali za poznavatelje predmeta to je

dobro poznata zbilja. Stanovnici Istočne Azije ne vjeruju da svijet ima Tvorca koji je izložio skup apstraktnih moralnih zakona koje valja slijediti. To je abrahamsko ili semitsko poimanje boga koje je zajedničko judaizmu, kršćanstvu i islamu, ali posve tuđe kineskoj civilizaciji. Ljudi ponekad kinesku religiju opisuju kao konfucijanstvo. Ali Joseph Needham, eminentni poznavatelj konfucijanstva, piše da ako religiju smatrate "teologijom transcendentnog tvorca-božanstva" konfucijanstvo naprosto nije religija. 40 Konfucije je bio učitelj, a ne prorok ili svet čovjek u bilo kojem smislu. Njegovi spisi, ili njihovi preživjeli fragmenti, upadljivo su nereligijski. On se izričito protivi mišljenju o božanskome, izlažući umjesto toga pravila za stjecanje znanja, etično ponašanje, održavanje socijalne stabilnosti i stvaranje dobro uređene civilizacije. Njegovo djelo ima više zajedničkoga sa spisima filozofa prosvjetiteljstva nego s vjerskim traktatima. Doista, u vrijeme prosvjetiteljstva Konfucije je bio hit. Konfucijanske su klasične tekstove, izvještava Needham, "pohlepno čitali svi veliki preteče Francuske revolucije, Voltaire, Rousseau, D'Alembert, Diderot itd."41 Između 1600. i 1649. svakog se desetljeća u Europi objavljivalo od 30 do 50 naslova u vezi s Kinom, a između 1700. i 1709. objavljeno je 599 radova 0 Kini. To ludilo publikacija o Kini vremenski se podudaralo s razdobljem nakon Tridesetogodišnjeg rata (1618.-1648.), grotesknoga krvoprolića do kojeg je dovela religija. Mnogi europski liberali idealizirali su konfucijanstvo zbog njegove osnove u prirodnome, nasuprot božanskom pravu. Voltaire je to jednostavno iskazao u svojem Filozofijskom rječniku: "Nema praznovjerica, nema apsurdnih legendi, ništa od onih dogmi koje vrijeđaju um i prirodu." Immanuel Kant poslije će Konfucija nazvati "kineskim Sokratom". Leibniz, filozof koji se kolebao na razdjelnici između religioznosti i sekularnosti, otišao je tako daleko da je ustvrdio: "Potrebni su nam kineski misionari koji bi nas mogli naučiti vrijednosti i praksi prirodne religije..." Rani prosvjetiteljski mislioci slavili su konfucijanstvo zbog njegova pouzdanja u um umjesto u božanstvo kao vodiča u ljudskim poslovima. Razvijena je teza: dok Europa može prednjačiti u napretku znanosti i tehnologije, Kina ima "razvijeniju etiku", "superiornu građansku organizaciju" (na osnovi zasluga, a ne protekcije) i "praktičnu filozofiju", što sve

"uspješno stvara društveni mir i dobro organiziranu društvenu hijerarhiju". "Klimaks" sinofilije prosvjetiteljstva nastupio je u Voltaireovu Essai sur les moeurs 1759., u kojem je, po njemačkom znanstveniku Thomasu Fuchsu, "preobrazio Kinu u političku utopiju i idealnu državu prosvijećenog apsolutizma; uzdigao je ogledalo Kine da bi među europskim monarsima izazvao samokritičnu refleksiju." 42 Sljedeće je godine najprosvjećeniji među monarsima, Friedrich Veliki, napisao svoj Phihihuov izvještaj, niz pisama fiktivnoga kineskog veleposlanika u Europi kineskom caru. Friedrichova je namjera bila suprotstaviti zatucanost Katoličke crkve kineskoj racionalnosti. Zapadnjacima je često teško razumjeti razliku između mjesta religije u Kini i njezina mjesta na Zapadu. Pogledajmo iskustva portugalskog misionara na Dalekom istoku Mattea Riccija u prikazu velikog povjesničara s Yalea Jonathana Spencea.* Prvih dana u Kini u osamdesetim godinama 16. stoljeća Ricci je, nastojeći se predstaviti kao pristojan čovjek, obrijao bradu i glavu te se ogrnuo odjećom budista. Tek nekoliko godina poslije shvatio je koliko je to bilo pogrešno. U Kini nisu visoko cijenili monahe i svete ljude. Počeo je putovati u nosiljci ili plaćati sluge da ga nose na ramenima, "kao što je običaj ljudi od položaja", napisao je Ricci poslije Claudiju Acquavivi, vrhovnom isusovačkom poglavaru, 1592. "Ime stranaca i svećenika smatra se u Kini tako pokvarenim da su nam potrebna ova i druga slična sredstva kako bismo im pokazali da nismo svećenici tako vrijedni prezira kao njihovi." Do 1595. Ricci je odbacio asketska monaška trapljenja koja su ometala njegov misionarski rad i umjesto toga usvojio odjeću konfucijanskog učenjaka. U početku je prezirao konfucijance jer ne vjeruju u Boga, raj i besmrtnost duše. Konfucijanska je škola, pisao je Ricci jednom prijatelju, "pravi hram literata". Ali na kraju je uvidio da, premda konfucijanstvo održava "strogo neutralan stav" prema stvarima boga i zagrobnog života, ono ima jak smisao za etiku, moralnost i pravdu. Kao i druge ličnosti

*Matteo Ricci bio je misionar koji je krajem šesnaestog stoljeća donio satove kineskom caru.

prosvjetiteljstva, i on je došao do uvjerenja da Zapad treba učiti od konfucijanstva. Kakve veze ima bog s vanjskom politikom? Povijesno gledano, zemlje pod utjecajem kršćanstva i islama razvile su nagon da šire svoje nazore i preobraćaju ljude na svoju vjeru. Taj je misionarski duh očevidan u vanjskoj politici zemalja inače tako različitih kao što su Britanija, Sjedinjene Države, Francuska, Saudijska Arabija i Iran. U slučaju Britanije i Sjedinjenih Država, možda zbog toga što su tako moćne, globalne je poslove duboko obilježio protestantski osjećaj svrhe u srži njihove vanjske politike. Kina, nasuprot tome, možda nikada neće steći sličan osjećaj sudbine. Jednostavno, to što jest Kina i što postaje svjetskom silom ispunjava u nekom smislu njenu povijesnu svrhu. Da bi se opravdala, ne treba joj da bilo što širi na bilo koga. Stoga, kada držanje Pekinga prema ljudskim pravima djeluje beskrvno, to se ne događa samo zato što je režim tlačiteljski ili što u odnosu na svoje interese usvaja bezdušno realpolitički pogled - premda to zasigurno igra neku ulogu. Kinezi ta pitanja vide na drukčiji način, ne s pomoću skupa apstraktnih sudova o ispravnome i pogrešnome, nego sa smislom praktičnoga koji služi kao filozofija koja usmjerava. Zapadni biznismeni često zapažaju kako njihovi kolege Kinezi manje polažu na pravila, zakone i ugovore. Njihov je smisao za etiku više situacijski. Ako kineski biznismen ili dužnosnik misli da je zakon blesav (da citiramo jednog Engleza), on će ga ignorirati ili zaobići ili jednostavno predložiti da se napravi novi ugovor. Kineskom je praktičnome mentalnom sklopu na neki način tuđe obožavanje neke apstraktne ideje. Društveni odnosi i povjerenje daleko su važniji od obaveza na papiru. Microsoft godinama nije uspijevao pridobiti Peking da provodi svoje zakone o intelektualnom vlasništvu - sve dok ta kompanija nije uložila vrijeme i napor da izgradi odnos s Vladom i jasno pokaže da želi pomoći razvoju kineskoga gospodarstva i obrazovnog sustava. Kada je Microsoft uvjerio kinesku Vladu u svoje dobroćudne namjere, isti ti zakoni počeli su se provoditi. Malo je Kineza zaista pounutrilo shvaćanje da su apstraktna pravila, zakoni i ugovori važniji od situacijske analize konkretnog slučaja, što znači da će kineski politički i pravni razvoj vjerojatno teći putem koji više kruži i kompleksniji je nego što bi se očekivalo.

Kulturne tradicije Kine djeluju i na njen pristup pregovorima. Robert Weller s Bostonskog sveučilišta tvrdi: "Kinezi svoje shvaćanje uzroka i posljedice zasnivaju na energiji qi. Qi je materijal feng shuija i element u tijelu kojim se manipulira s pomoću akupunkture ili kineskih trava. To je dio širokog puta razumijevanja strukture svijeta kao skupa sila u interakciji, koje su u međusobnim kompleksnim odnosima, a ne djeluju kao jednostavni linearni uzrok i posljedica." "To bi moglo djelovati i na vanjsku politiku", kaže Weller.43 S takvim se spekulacijama ponekad može pretjerati i one mogu zvučati smiješno. Ali u razgovoru s Kinezima o njihovim načinima mišljenja ubrzo se shvaća da pojmovi poput qija imaju za njihov mentalni sklop isto tako središnje značenje kao što ga za zapadnjake ima moralni Stvoritelj ili slobodna volja. Vanjsku politiku vode mnoge univerzalne sile, ali nema sumnje da osnovni svjetonazor organizira način na koji ljudi opažaju, djeluju i reagiraju, pogotovu u krizama. Kultura međutim ne postoji u vakuumu. Prošlost Kine i njen vlastiti DNK oblikovani su njenom modernom poviješću - utjecajem Zapada, komunističkim desetkovanjem tradicije, vakuumom kineske duhovnosti koji je iz toga proistekao, a možda više od svega novijim nastojanjima Kine da svoju tradiciju uskladi s modernošću. Kada razgovarate s kineskim ekonomistima, oni ne proklamiraju konfucijanski način stvaranja ekonomskog rasta ili zauzdavanja inflacije. Kineska Centralna banka po svojem pristupu djeluje vrlo moderno i (u tom smislu) zapadno. To što ona ne skače kad Sjedinjene Države od nje traže da revalvira svoju valutu više nam govori o nacionalizmu nego o kulturi. (Uostalom, kada se posljednji put dogodilo da Sjedinjene Države promijene svoju ekonomsku politiku zbog toga što ih je na to prisiljavala neka strana vlada?) Kinezi su u mnogim područjima usvojili zapadni racionalizam. Neki se kineski vanjskopolitički analitičari nazivaju "kršćanskim konfucijancima" - ne misleći pritom na evangeličke konvertite, nego na Kineze zapadnjačkog pogleda koji kinesku politiku nastoje prožeti većim smislom za svrhe i vrijednosti. Kao i svaka nezapadna zemlja, i Kina će napraviti vlastiti kulturni koktel - nešto istočnih sastojaka, nešto zapadnih sastojaka - da bi napredovala u 21. stoljeću.

Prevelika za skrivanje Najveći problem Kine nije povezan s kulturnim posebnostima, nego s univerzalnostima moći. Kina sebe vidi kao naciju koja smjera mirnom uspinjanju, čije ponašanje obilježavaju poniznost, neupletanje i prijateljski odnosi sa svima. Ali u prošlosti su mnoge zemlje u usponu na sličan način vjerovale u svoje benigne motive - a ipak su završile u remećenju sustava. Politolog Robert Gilpin bilježi da će s porastom moći neka nacija "biti u iskušenju da pokuša povećati kontrolu nad svojim okruženjem. Da bi povećala vlastitu sigurnost, pokušat će proširiti svoju političku, ekonomsku i teritorijalnu kontrolu, pokušat će promijeniti međunarodni sustav u skladu sa svojim posebnim skupom interesa." 44 Tu je krucijalna postavka da su kroz cijelu povijest velike sile kod sebe vidjele najbolje namjere, ali su smatrale da su nuždom prisiljene djelovati u zaštitu svojih sve širih interesa. A kao svjetska zemlja broj dva Kina će itekako proširiti svoje interese. U krajnjoj liniji, namjere Kine ne moraju ni biti relevantne. U nesređenom svijetu međunarodne politike ne postoji izravna povezanost namjera i ishoda. (Nijedna zemlja nije 1914. očekivala svjetski rat.) On je sličan tržištu, na kojem svaka kompanija nastoji maksimirati profit podizanjem cijena: rezultat na razini cijelog sustava upravo je suprotan - pad cijena. Slično tome, u međunarodnoj politici, drugom sustavu u kojem nema jedinstvene, vrhovne vlasti, iz namjera zemalja ne može se uvijek točno predviđati što će iz toga proizaći. Odatle i rimski aforizam: "Ako hoćeš mir, spremaj se za rat." Koliko se Kina može zaista mirno uspinjati, određivat će kombinacija kineskih postupaka, reakcija drugih zemalja te sustavnih učinaka što ih ta interakcija proizvede. S obzirom na svoju sadašnju veličinu Kina ne može očekivati da se na svjetsku pozornicu uvuče neopaženo. Njena potraga za energijom i sirovinama posve je razumljiva. Kina brzo raste, troši energiju i sve vrste roba, i mora naći stalne izvore opskrbe. Druge zemlje kupuju naftu, pa zašto ne bi i Kina? Problem je u veličini. Kina operira u tako širokim razmjerima da ne može, a da ne mijenja pravila igre. Kineska se percepcija vlastitih interesa mijenja. Ljudi poput Wu Jianmina potječu iz starije generacije diplomata, a mlađa je generacija itekako

svjesna nove moći Kine. Neki promatrači Kine brinu se da bi ta moć mogla s vremenom udariti Kini u glavu. U delikatno sročenom skupu upozorenja koje je iznio u Kini 2005., Lee Kuan Yew opisao je svoju zabrinutost ne u vezi sa sadašnjom generacijom kineskog rukovodstva, čak ne ni sa sljedećom generacijom, nego s onom nakon toga, koja će biti rođena u vremenima stabilnosti, prosperiteta i rastućeg utjecaja Kine. "Mladi u Kini moraju postati svjesni potrebe da uvjere svijet kako se uspon Kine neće pretvoriti u razornu silu", rekao je u govoru na Sveučilištu Fudan. Lee je implicirao da je kineske rukovodioce od Deng Xiaopinga nadalje u skromnosti održavalo gorko sjećanje na Maove pogreške: izazivanje revolucija u inozemstvu, Veliki skok naprijed, Kulturna revolucija, što je sve skupa izazvalo smrt oko četrdeset milijuna Kineza. "Životno je važno", nastavio je Lee, "da mlađa generacija Kineza, koja živi samo u razdoblju mira i rasta, i nema iskustvo burne kineske prošlosti, shvati pogreške koje je Kina učinila zbog oholosti i pretjerane ideologije." Zasad je fokus kineske vanjske politike potpuno komercijalan, premda i to ostavlja trag. U Africi na primjer Kina radi na izgradnji ekonomskih veza. Taj kontinent ima prirodne resurse, pogotovu naftu i prirodni plin, koji su Kini potrebni za rast. I Peking i afričke vlade s dobrodošlicom dočekuju nove trgovinske odnose - djelomice i stoga što nema kolonijalne prošlosti ili teške povijesti koje bi komplicirale stvari - i posao cvate. Trgovina raste oko 50 posto godišnje, a kineske investicije u Africi čak i brže. U mnogim afričkim zemljama ekonomski je rast rekordno visok, a tu činjenicu mnogi pripisuju njihovim novim vezama s Kinom. Neki na kontinentu smatraju da je taj odnos eksploatatorski i protive se novoj moći Kine, tako da se Peking trudi pokazati dobre namjere. U studenome 2006. predsjednik Hu Jintao održao je samit o kinesko-afričkim odnosima. Sudjelovalo je svih 48 afričkih zemalja koje imaju diplomatske odnose s Kinom, a većinu su predstavljali predsjednici ili premijeri. Na tom je sastanku Kina obećala za dvije godine udvostručiti svoju pomoć Africi, osigurati pet milijardi dolara zajmova i kredita, uspostaviti fond od pet milijardi dolara za poticanje daljnjega kineskog investiranja u Africi, otpisati većinu dugova prema Kini, omogućiti veći pristup kineskom tržištu, osposobiti petnaest tisuća afričkih profesionalaca te sagraditi nove bolnice i škole po cijelom konti-

nentu. Etiopski premijer Meles Zenawi ushićeno je rekao: "Kina je nadahnuće svima nama."45 Što bi moglo biti loše u izgradnji takvih veza? Ništa - osim što Kina ulazeći u Afriku uzima ekonomski, politički i vojni prostor koji su zauzimale Britanija, Francuska ili Sjedinjene Države. To će svakako dovesti do trvenja jer se svaka velika sila bori za promociju vlastitih interesa i vlastitog poimanja o tome što treba činiti u Africi. Kineska je interpretacija vlastitih postupaka da se ona ne miješa u unutarnje poslove tih zemalja - da je, u nekom smislu, vrijednosno neutralna. No je li stvarno tako? Moisés Naim, urednik časopisa Foreign Policy, iznosi priču o pregovorima nigerijske Vlade 2007. sa Svjetskom bankom o zajmu od pet milijuna dolara za željezničke sustave. Banka je prije no što odobri zajam inzistirala na tome da se Vlada obračuna s ozloglašenom korumpiranom željezničkom birokracijom. Sporazum je bio gotovo zaključen kada je upala kineska Vlada i ponudila nigerijskoj zajam od devet milijardi dolara za obnovu čitavog željezničkog sustava - bez uvjeta, bez zahtjeva, bez potrebe i za kakvom reformom. Za nekoliko dana Svjetsku su banku poslali kući. Ne treba ni reći da će veliki dio tog kineskog novca otići na bankovne račune glavnih Vladinih dužnosnika umjesto na bolje željezničke usluge za Nigerijce. Peking smatra korisnim poslovati izravno s vladama jer one gotovo uvijek drže vlasništvo nad resursima koji su Kini potrebni. Transakcije su jednostavnije kada se ima posla s jednom centraliziranom vlašću, pogotovu ako je izopćena i nema se kome drugome obratiti osim Kini. Tako Kina kupuje platinu i željeznu rudu od Zimbabvea, a zauzvrat prodaje Robertu Mugabeu oružje i uređaje za ometanje radija - unatoč zabrani SAD-a i Europske Unije - koje on upotrebljava za zastrašivanje, hapšenje i ubijanje domaćih opozicionara. Peking je Mugabeov najvažniji pomagač u Vijeću sigurnosti UN-a. Umiješanost Kine u Sudanu seže još dublje. Ona je od 1999. investirala tri milijarde dolara u naftna polja. Kineske su kompanije većinske dioničarke u dvama najvećim naftnim konglomeratima u zemlji, a Kina kupuje 65 posto sudanskog izvoza nafte. Ona održava vojni savez sa Sudanom i, po svoj prilici, unatoč restrikcijama UN-a, isporučuje oružje, koje završava u rukama provladinih policija u Darfuru. Kineski dužnosnici često potvr-

đuju da sa Sudanom imaju bliske vojne odnose te da ih kane i zadržati. Objašnjavajući poziciju svoje zemlje, zamjenik kineskog ministra vanjskih poslova bio je otvoren: "Posao je posao. Nastojimo razdvajati politiku od biznisa. Kao drugo, mislim da je situacija unutar Sudana unutarnje pitanje, i nismo u poziciji da im nešto namećemo." Kad bi Kina bila maleni igrač na globalnoj sceni, ne bi mnogo značilo što ona čini u Zimbabveu ili Sudanu. Kuba, po svemu što znamo, ima bogate odnose s objema vladama, ali nikoga nije briga. Peking s druge strane više ne može skrivati svoju svjetlost. Poslovi Kine s tim zemljama održavaju ih na životu, koče napredak i dugoročno perpetuiraju krug loših režima i socijalnih napetosti koji muči afrički kontinent. Takvi odnosi također jamče da će, premda afričke vlade mogu povoljno gledati na Kinu, stavovi afričkog puka biti pomiješani - kakvi su godinama bili i prema zapadnim vladama. Peking sporo priznaje svoju širu odgovornost u toj regiji, tvrdeći da se samo brine za vlastite poslove. Ali on, zapravo, ne čini ni to. Peking je često pokazivao da je itekako svjestan svoje moći. Jedan od razloga što se usredotočio na Afriku jest i to što je na tom kontinentu niz zemalja dugo u prijateljskim odnosima s Tajvanom. Premda se sedam od 26 zemalja u svijetu koje danas imaju odnose s Tajvanom nalazi u Africi, u posljednjem desetljeću šest je zemalja priznanje Taipeija zamijenilo priznanjem Pekinga zahvaljujući pametnim ponudama pomoći. Kina je vještija i bolje se služi diplomacijom i mekanom moći u Aziji, regiji kojoj Peking posvećuje najviše vremena, energije i pozornosti. Vještom je diplomacijom uspjela u posljednja dva desetljeća orkestrirati revoluciju u stavovima prema njoj. Krajem osamdesetih Kina nije još imala čak ni odnose s većinom zemalja Istočne Azije, uključujući Južnu Koreju, Indoneziju i Singapur. Do ljeta 2007. održala je zajedničke vojne vježbe sa Savezom zemalja jugoistočne Azije (ASEAN). Na anketno pitanje 2007. o tome kome bi povjerili globalnu moć, ispitanici u zemljama poput Tajlanda i Indonezije, tradicionalnim saveznicama SAD-a, dali su Kini prednost pred Sjedinjenim Državama. Čak su i u Australiji stavovi u korist Kine i Sjedinjenih Država izjednačeni. Sve donedavno bila su živa sjećanja na kinesku revolucionarnu vanjsku

politiku - što je u praksi značilo iskorištavanje kineske dijaspore za izazivanje nevolja. Kineska invazija na Vijetnam, pretenzije Pekinga na Južno kinesko more te granični sporovi Kine s Rusijom i Indijom stvorili su predodžbu o Kini kao neugodnom susjedu. Do kraja devedesetih Kina je međutim usvojila vrlo različitu regionalnu politiku, što je postalo osobito jasno iz njene konstruktivne uloge u regiji nakon istočnoazijske krize 1997. Od tada se Peking izrazito izvještio u uporabi svoje političke i ekonomske snage na strpljiv, neupadljiv i vrlo efektan način. Njegova diplomacija sada naglašava dugoročnu perspektivu, pristup bez nametanja stavova te strateško odlučivanje koje ne blokiraju unutarnja opozicija ili birokratska nesposobnost. Usvojila je prilagodljiviju političku liniju, nudi velikodušnu pomoć (koja često daleko nadmašuje ono što nude Sjedinjene Države) i brzo je sklopila sporazum o slobodnoj trgovini s ASEAN-om. Pošto je dugo izbjegavala multilateralne saveze, nedavno se uključila u sve moguće - čak je i sama stvorila jedan, Istočnoazijski samit, koji znakovito isključuje Sjedinjene Države. Kina je sada dobrodošla i među nacijama Jugoistočne Azije. Naizgled proamerički orijentirana filipinska predsjednica Gloria Arroyo javno je izjavila: "Sretni smo što imamo Kinu kao starijeg brata."46 Ta se promjena odražava u odnosima Pekinga s vladama po cijelom susjedstvu. Vijetnamci na primjer baš ne vole Kinu. Jedan tamošnji dužnosnik rekao mi je: "Mi vidimo jasno. Kina je tisuću godina okupirala Vijetnam. Od tada nas je napala trinaest puta." Ali, priznao je, "njeno je značenje veliko, ona je naša najveća izvozna partnerica" - što znači da njihove vlade i narodi moraju pragmatično pristupiti tom odnosu. U knjižarama koje sam posjećivao u Vijetnamu istaknute su knjige sabranih govora kineskih rukovodilaca Deng Xiaopinga, Jiang Zenmina i Hu Jintaoa. Prije dolaska u Vijetnam bio sam u Tokiju, tijekom državnog posjeta kineskog premijera Wen Jiabaoa 2007., i čuo sam sličan refren. Wen je o mnogim predmetima napetosti između dviju zemalja govorio diplomatski, a umjesto toga naglasio ono pozitivno - njihove naglo rastuće ekonomske veze. Taj je detant međutim krhak i upozorava na glavnu opasnost u kineskoj vanjskoj politici - njeno nastojanje da kooptira nacionalizam u vlastite svrhe. U prošlosti je Peking inzistirao na održavanju napetosti u odnosima s

Japanom. Veliki su dio problema japanska zvjerstva u ratu i odbijanje priznavanja krivnje. Ali izgleda da je Peking i aktivno njegovao napetost potežući ponašanje Japana u ratu kad god mu je odgovaralo, odbijajući prihvatiti isprike Japana te poučavajući virulentno protujapanske verzije povijesti u kineskim školama. U travnju 2005. kineska je Vlada, izgleda, poticala protujapanske proteste zbog udžbenika iz povijesti, koji su se razmnožili i prerasli u demonstracije ulične rulje, nerede, kamenovanje japanskoga veleposlanstva i proširene pozive na bojkot japanske robe. Strateški, budući da je usvojio politiku "mirnog uspona", za Peking baš nema smisla da prema Tokiju bude tako beskompromisan kao u prošlosti. Takvo bi postupanje zajamčilo Kini neprijateljskog susjeda, s impresivnom vojskom i gospodarstvom koje je još uvijek tri puta veće od kineskoga. Mudrija bi strategija bila uvlačiti Japan u mrežu ekonomskih veza i šire suradnje, stječući pristup njegovim tržištima, investicijama i tehnologiji - te s vremenom zadobivajući nadmoć. Postoje i argumenti u korist istinskog pomirenja. Japan se u prošlosti nije savršeno ponašao, ali se nekoliko puta ispričao za agresiju u ratu i platio Kini više od 34 milijarde dolara razvojne pomoći (što su efektivno ratne reparacije) - nešto što Kinezi nikada ne spominju. K tome, želja za pomirenjem bila je jasno vidljiva kada je premijer Wen došao u Japan 2007. Ali to možda neće potrajati. Što se Kine tiče, tome se isprečuje jedan domaći problem. Napustivši komunizam, Komunistička partija služi se nacionalizmom kao ljepilom koje objedinjuje Kinu, a moderni je kineski nacionalizam velikim dijelom definiran neprijateljstvom prema Japanu. Unatoč mnogim svojim katastrofalnim političkim mjerama Mao za Kinu ostaje heroj jer se borio protiv Japanaca i ujedinio je zemlju. Kineska je Vlada općenito smatrala da može upravljati narodnim sentimentima, ali gubi to pouzdanje. Budući da nije demokratski uređena, u tome baš nema iskustva. Ona s javnim gnjevom i emocijama postupa oprezno, nesigurna bi li ih poticala ili gušila, jer se boji kamo bi to moglo odvesti. Nema pojma što da čini s grupama kao što je Patriotski savez, internetska hipernacionalistička grupa koja je organizirala protuameričke proteste nakon incidenta 2001. s avionom EP-3 i protujapanske proteste 2005. Obje je akcije u početku poticala, ali su one postale mnogo intenzivnije nego što

je režim očekivao. Izgleda da su ti incidenti izazvali neka preispitivanja, pa je Peking odnedavno ublažio svoju potporu nacionalizmu, potpunije prigrlivši tiši pristup diplomaciji i politici. Opasnost vanjske krize uz unutarnji nacionalizam najveća je u vezi s Tajvanom. Dugotrajno opsjednut Tajvanom, Peking je tu beskompromisan, kao i neki tajvanski političari - što zna biti zapaljiva kombinacija, kao kad je tajvanski predsjednik Chen Shui-bian izazvao oluju nasilja kada je 2002. predložio nacionalni referendum o neovisnosti Tajvana. Najvećim dijelom Peking provodi svoj dugoročni plan "normaliziranja" odnosa s glavnom opozicijskom strankom na otoku, zasipajući je izrazima pomirljivosti. Ali ne uvijek. U ožujku 2005. Peking je usvojio zakon "protiv odcjepljenja", prijeteći Tajvanu vojnom silom ako se usudi na bilo koji način naljutiti Kinu. Posljedica je, između ostaloga, bila i to da je Europska Unija odgodila svoj plan ukidanja embarga na naoružanje za Kinu. Tajvan je najživlji i najvažniji primjer kako ekonomski poticaji integraciji i politički pritisci nacionalizma vuku u različitim smjerovima, a ipak se njima dade upravljati. Racionalno odlučivanje koje vodi ekonomsku politiku nije tako lako primijeniti na područje politike, gdje veliku ulogu igraju čast, povijest, ponos i ljutnja. Ali Peking se prebacio na pametniji, ne tako agresivan kurs u odnosu na Tajvan (pa čak i na Japan), shvaćajući da je vrijeme na njegovoj strani. Tako je Peking povukao nekoliko pametnih poteza koji su povećali ovisnost Tajvana o kopnu - među kojima je najznačajniji smanjivanje pristojbi na poljoprivredne proizvode koji potječu iz dijelova Tajvana najsklonijih neovisnosti. Sve to vrijeme, dakako, brzo raste kineska vojska, čiji je osnovni strateški cilj sposobnost brzog stjecanja prevlasti u bilo kakvom sukobu oko Tajvana. Drugim riječima, ekonomski rast i globalizacija naveli su Peking da planira integraciju, a ipak mu dali i moć za vojne i političke konfrontacije.

Zmaj i orao Odnosi Kine sa svakom svjetskom zemljom od malog su značenja u usporedbi s njenim odnosima s jednom zemljom - Sjedinjenim Američkim

Državama. Ili, drukčije rečeno, nijedan od potencijalnih problema s kojima se Kina suočava nije važan ako ne izazove uključivanje Amerike. Bez uključivanja SAD-a rat za Tajvan mogao bi biti krvav i tragičan, ali dalekosežne globalne posljedice imao bi samo ako se pretvori u konfrontaciju Kine i SAD-a. Izazov Kine također ima za Sjedinjene Države veće implikacije nego za druge zemlje. Povijesno gledajući, kada vodeću svjetsku silu izazove sila u usponu, njihov je odnos težak. Pa premda nijedna od njih ne bi to javno priznala, i Kina i Sjedinjene Države zabrinute su i pripremaju planove za teška vremena. Tri desetljeća kineska vanjska politika prilagođavana je tako da iz niza praktičnih razloga zadovolji Sjedinjenje Države. Prvo je to bila antisovjetska ideologija, zatim žudnja za tržištima i reformama, potom rehabilitiranje zemlje nakon Trga Tiananmen, članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i konačno Olimpijada u Pekingu. Ali kineske mlađe elite sve više smatraju da njihova zemlja treba sebe smatrati konkurentom Washingtonu u nekoliko stvari. U Washingtonu je uvijek bilo onih koji u Kini vide sljedeću sveobuhvatnu prijetnju američkim nacionalnim interesima i idealima. To reći ne znači pretpostaviti rat, pa čak ni sukob, nego samo zapaziti da će vjerojatno biti napetosti. Način postupanja tih dviju zemalja s njima odredit će njihove buduće odnose - i mir u svijetu. Zasad sile integracije pobjeđuju, kako u Pekingu tako i u Washingtonu. Kinesko-američki ekonomski odnos jest odnos uzajamne ovisnosti. Kini treba američko tržište za prodaju njenih roba; Sjedinjenim Državama treba Kina za financiranje njihova duga - njihov globalizacijski ekvivalent sigurnoga uzajamnog uništenja iz nuklearnog doba. (A kao dodatak silama stabilnosti, i kineski i američki nuklearni arsenal također djeluju kao sredstvo zastrašivanja.) Realnost globaliziranog svijeta tjera Ameriku i Kinu u savez koji nikada ne bi potakla gola geopolitika. Kao rezultat, Bushova je vlada bila upadljivo susretljiva prema Kini u vezi s Tajvanom. George W. Bush ideološki je vjerojatno najviše neprijateljski raspoložen predsjednik koji je ikada vodio odnose između SAD-a i Kine. Cijeli je svoj mandat utrošio veličajući demokraciju, osuđujući diktaturu i obećavajući da će se u postizanju tih ciljeva koristiti američkom moći. Ali unatoč svemu tome Bush je više puta u vezi s Tajvanom stao na stranu Kine i opominjao Tajvan

da se ne pokušava odcijepiti; težu protutajvansku izjavu nije dao nijedan američki predsjednik. To je razlog što je, unatoč Bushovim govorima o slobodi i njegovim sastancima s Dalaj-lamom, Peking dobrim dijelom zadovoljan njegovom vladom. U pitanju do kojega je Pekingu stalo Bush mu je saveznik. Peking i Washington dovoljno su mudri da nastoje surađivati. Sukob velikih sila svijet nije doživio od Hladnog rata. Ako bi se ponovo vratio, sve one nevolje koje nas sada brinu - terorizam, Iran, Sjeverna Koreja - izblijedjele bi u usporedbi s njim. On bi značio utrku u naoružanju, probleme s granicama, suparništvo između saveznika i država-klijenata, lokalne sukobe, a možda i više od toga. Usporilo bi, ako ne i zastalo, napredovanje ekonomske i političke modernizacije širom svijeta. Čak i bez takvih strašnih scenarija Kina će komplicirati postojeće odnose moći. Ako primjerice Sjedinjene Države i Europska Unija usvoje temeljno različite stavove prema usponu Kine, to bi u zapadni savez unijelo trajnu napetost prema kojoj bi nesuglasice glede Iraka izgledale kao sitnica. Ali ozbiljno suparništvo SAD-a i Kine odredilo bi novo doba i okrenulo ga od integracije, trgovine i globalizacije. Postoji grupa Amerikanaca, koju uglavnom čine neokonzervativci i neki dužnosnici Pentagona, koja zvoni na uzbunu zbog kineske prijetnje, govoreći o njoj uglavnom u vojnom smislu. Ali činjenice ne potkrepljuju takve tvrdnje. Kina jamačno povećava svoju vojsku, s vojnim proračunom koji raste najmanje deset posto godišnje. Ali ona i dalje troši samo djelić onoga što troši Amerika - najviše deset posto godišnjeg proračuna Pentagona. Sjedinjene Države imaju dvanaest nosača aviona na nuklearni pogon, od kojih svaki može primiti 85 borbenih aviona; kineski brodograđevni inženjeri tek rade na prvom kineskome. Kina ima dvadeset nuklearnih raketa koje mogu domašiti do obala SAD-a, po procjenama Pentagona, ali to je "maleno i nespretno" oružje "inherentno osjetljivo na preventivni napad". Sjedinjene Države, za usporedbu, imaju oko devet tisuća netaknutih nuklearnih bojnih glava i oko pet tisuća strateških bojnih glava.47 Kinezi shvaćaju koliko je taj odnos neuravnotežen. Prema tome izazov Kine neće izgledati kao neki novi Sovjetski Savez, pri čemu bi se Peking naprezao da održi korak u vojnom smislu. Vjerojatnije je da će Kina ostati

"asimetričnom supersilom". Ona već istražuje i razvija načine da oteža i potkopa američku vojnu premoć, kao što su svemirska tehnologija i ona na osnovi interneta. Što je još važnije, ona će svoju ekonomsku snagu i političke vještine rabiti za ostvarivanje svojih ciljeva, a da ne mora pribjegavati vojnoj sili. Kina ne želi napasti i okupirati Tajvan; vjerojatnije je da će i dalje potkopavati tajvanski pokret za neovisnost, polako akumulirajući prednosti i iscrpljujući protivnika. U članku pod naslovom "Pekinški konsenzus", koji se u velikoj mjeri oslanja na intervjue s kineskim dužnosnicima i osobama iz akademskog svijeta, Joshua Copper Ramo daje fascinantnu sliku nove kineske vanjske politike. "Umjesto da gradi moć u stilu SAD-a, načičkanu oružjem i netolerantnu prema svjetonazoru drugih", piše on, "moć Kine koja se pomalja zasniva se na primjeru njihovog vlastitog modela, snazi njihovog ekonomskog sustava i njihovoj tvrdoj obrani (...) nacionalne suverenosti." Ramo prikazuje jednu elitu koja razumije da rastuća moć njihove zemlje i ne tako intervencionistički stil čine tu zemlju privlačnom partnericom, osobito u svijetu u kojem se u Sjedinjenim Državama vidi nadmoćnoga hegemona. "Cilj za Kinu nije sukob, nego izbjegavanje sukoba", piše on. "Istinski uspjeh u strateškim pitanjima uključuje i manipuliranje situacijom tako učinkovito da ishod neizbježno ide u korist kineskih interesa. To potječe od najstarijega kineskog strateškog mislioca Sun Tzua, koji je tvrdio da je 'svaka bitka dobivena ili izgubljena prije nego što uopće dođe do borbe'."48 Sjedinjene Države znaju kako izaći na kraj s tradicionalnim vojno-političkim nasrtajima. Uostalom, to je bila narav sovjetske prijetnje i nacističkog uspona na vlast. Sjedinjene Države imaju pojmovni okvir, kao i oruđe - oružje, programe pomoći, saveze - za konfrontiranje s takvim nasrtajima. Kad bi se Kina nametala po svijetu, ljutila susjede i zastrašivala svijet, Washington bi znao odgovoriti skupom djelotvornih političkih mjera, iskorištavajući prirodni proces uspostavljanja ravnoteže, kojim bi se Japan, Indija, Australija i Sjedinjene Države - a možda i drugi - okupili da ograniče rastuću moć Kine. Ali što ako se Kina drži asimetrične strategije? Što ako postupno širi svoje ekonomske veze, djeluje smireno i umjereno te polako proširuje svoju sferu utjecaja, tražeći samo veću težinu,

prijateljstvo i utjecaj u svijetu? Što ako polako izgura Washington na rubove Azije, u nastojanju da iscrpi američko strpljenje i izdržljivost? Što ako se tiho pozicionira kao alternativa nasilnoj i arogantnoj Americi? Kako će se Amerika nositi s takvim scenarijem - nekom vrstom hladnog rata, ali ovaj put s dinamičnim tržišnim društvom, s najvećim stanovništvom, nacijom koja nije primjer beznadnog modela državnog socijalizma i koja ne trati svoju moć na besmislene vojne intervencije? To je nov izazov za Sjedinjene Države, s kakvim se dosad nisu susrele i za koji su uglavnom nepripremljene. Promišljajući kako pristupiti Kini, američke političke elite fiksirale su svoj pogled na drugu silu u usponu, blizu Kine i njoj za petama - Indiju.

PETO POGLAVLJE

Saveznica Ujesen 1982. putovao sam letom Air Indije od bombajskog aerodroma Santa Cruz na koledž u Sjedinjenim Državama. Desetljeće prije toga u Indiji je bilo teško, obilježeno masovnim protestima, neredima, secesionističkim pokretima, pobunama i gušenjem demokracije. Ispod svega toga ležalo je žalosno stanje gospodarstva, kombinacija slabog rasta i sve gore inflacije. Ekonomski rast bio je jedva nešto brži od porasta stanovništva. Prosječnom Indijcu u to bi vrijeme, s obzirom na stopu porasta BDP-a per capita, trebalo 57 godina da udvostruči svoj prihod. Mnogi talentirani i ambiciozni Indijci vjerovali su da je za njih jedina stvarna budućnost napuštanje zemlje. Više od 75 posto diplomaca indijskih instituta za tehnologiju osamdesetih je emigriralo u Ameriku. Desetljeće nakon 1997. nije moglo biti različitije. Indija je mirna, stabilna i prosperitetna. Vatre secesionizma i militantnog nacionalizma ugasile su se. Nacionalna vlada i vlade saveznih država prelaze iz ruku u ruke bez incidenata. Čak su se i vječno napeti odnosi s Pakistanom otopili. A u podlozi svega toga bila je preobrazba indijskoga gospodarstva, koje je tijekom cijelog desetljeća raslo po stopi od 6,9 posto, a 8,5 posto u drugoj njegovoj polovini. Ako se bude moglo održati ovu potonju stopu, prosječni će Indijac udvostručiti svoj prihod za manje od deset godina. Kumulativni učinak te nove ekonomije već je vidljiv. Više se Indijaca izvuklo iz siromaštva u posljednjem desetljeću nego za prethodnih pedeset godina. Svijet je to primijetio. Svake godine na Svjetskome ekonomskom foru-

mu u Davosu u Švicarskoj postoji nacionalna zvijezda - jedna zemlja koja se na okupljanju svjetskih lidera ističe zahvaljujući posebno sposobnom premijeru ili ministru financija ili uvjerljivom pričom o reformi. U dvanaest godina koliko idem u Davos nijedna zemlja nije tako plijenila maštu konferencije ili dominirala u razgovorima kao Indija 2006. To se nipošto ne svodi na jednu konferenciju. Svijet se udvara Indiji kao nikada prije. Strani lideri hrpimice posjećuju Indiju obećavajući formiranje dubljih i jačih odnosa s tom nekoć egzotičnom zemljom. Ipak, mnogi inozemni promatrači još uvijek nisu sigurni kako da shvate uspon Indije do tako istaknute pozicije. Hoće li ona biti sljedeća Kina? I što bi to značilo, ekonomski i politički? Hoće li bogatija Indija rasti protiv Kine? Hoće li u Sjedinjenim Državama vidjeti saveznika? Postoji li nešto takvo kao što je svjetonazor "Hindu"? Zbunjenim strancima možda će biti utjeha ako čuju da ni sami Indijci nisu sigurni kakvi bi trebali biti odgovori na ta pitanja. Upravo sada Indija je prepuna izobilja za mnogo ozbiljnija promišljanja. Izobilje je dobro djelovalo na Svjetskome ekonomskom forumu. Po izlasku iz aviona u Zürichu vidjeli ste velike plakate koji veličaju "Nevjerojatnu Indiju!" Sam grad Davos bio je opijen od natpisa. "Najbrže rastuća demokracija sa slobodnim tržištem na svijetu", oglašavali su lokalni autobusi. U hotelskoj sobi mogli ste naći pašminu i iPod pun bollywoodskih pjesama, darove indijskoga izaslanstva. Ulazeći u sobe za sastanke, čuli biste indijski glas jednog od desetaka direktora indijskih kompanija svjetskog ranga koji su sudjelovali na skupu. Tu su zatim bili vladini dužnosnici, indijski "tim snova" - svi inteligentni i artikulirani, i svi spremni prikazati svoju zemlju u najboljem svjetlu. Glavni društveni događaj Foruma bio je indijska ekstravagancija, s jatom indijskih ljepotica koje plešu uz pulsirajuće hinduističke melodije na pozadini čelično plavog Taj Mahala. Besprijekorno odjeveni predsjedatelj foruma Klaus Schwab odjenuo je živopisan indijski turban i šal, grickao pileću tikku i hvalio perspektive zemlje s Michaelom Dellom. "Posvuda Indija", govorio je natpis. I bila je. Uspjeh te marketinške strategije jamčio je da će biti upotrijebljena opet, i opet. Na šezdesetu godišnjicu neovisnosti Indije New York je vrvio glamuroznim koncertima, gala-svečanostima, primanjima uz šampanjac i

seminarima u slavu kulturnih, političkih i ekonomskih uspjeha zemlje. Parola India@6o izražavala je pogonsku silu koja leži u pozadini svega toga, indijske tehnološke kompanije. Taj je događaj bio u izrazitom kontrastu s proslavama pedesete godišnjice deset godina prije, koje su kulminirale dosadnim primanjem u indijskom konzulatu - samo uz voćni sok, zbog gandijevske zabrane alkohola - i govorom koji je veličao raznolikost Indije. Dakako, današnje blistave kampanje ne bi djelovale kad u pozadini ne bi bilo nečega suštinskog. U posljednjih petnaest godina Indija je bila druga zemlja po brzini rasta u svijetu, ispred koje je bila samo Kina, a izgleda da planira nastaviti taj visokooktanski rast i u sljedećem desetljeću. Kao i kod Kine, sama njena veličina - milijarda ljudi - znači da, kad se jednom pokrene, ta zemlja baca dugu sjenu po cijelom planetu. Dok je uspon Kine već ovdje, opipljiv, Indija je još uvijek više priča o budućnosti. Njen je BDP per capita još uvijek samo 960 dolara. Ali ta budućnost dolazi u sam fokus. Studija BRIC Goldman Sachsa iznosi projekciju po kojoj će do 2015. indijsko gospodarstvo biti po veličini jednako talijanskome, a do 2020. dostići će britansko. Do 2040. Indija će se moći dičiti trećim po veličini gospodarstvom u svijetu. Do 2050. njen dohodak per capita uzdići će se do razine dvadeset puta veće od sadašnje.49 Predviđanja poput tih nesigurna su, a trendovi često iznevjere. Pa ipak, vrijedi zapaziti da je sadašnja stopa rasta Indije mnogo viša nego što je studija pretpostavila te da zemlja ima jednu krucijalnu značajku, demografski profil koji obećava. Dok industrijski svijet stari, Indija će i dalje imati mnogo mladih ljudi - drugim riječima, radnika. Kina se suočava sa zaostajanjem broja mladih zbog uspješnosti svoje politike "jednog djeteta"; Indija se suočava s bujanjem broja mladih zato što, ironično, njena politika planiranja obitelji nije uspjela. (Pouka je toga da svaki društveni inženjering ima nenamjeravane posljedice.) Ako je demografija sudbina, budućnost Indije sigurna je. Impresivno je čak i ono ovdje i sada. Stopa siromaštva u Indiji upola je manja od one otprije dvadeset godina. Njen privatni sektor izvanredno je dinamičan: godinu za godinom bilježi povećanje vrijednosti od 15, 20 i 25 posto. Snaga privatnog sektora nipošto se ne svodi na rad za tvrtke koje su svoju proizvodnju prebacile u Indiju, kao što je Infosys, glavna asocijacija

koja pada na pamet mnogima u Sjedinjenim Državama kad pomisle na indijsko gospodarstvo. Grupa Tata široko je rasprostranjen konglomerat koji proizvodi sve, od automobila i čelika do softvera i konzultacijskih sustava. Njegovi su prihodi 2006. porasli sa 17,8 na 22 milijarde dolara, odnosno 23 posto. Dinamičnija Reliance Industries, najveća indijska kompanija, udvostručila je profit između 2004. i 2006. Ukupna zarada proizvodnje autodijelova, koja obuhvaća stotine malih kompanija, porasla je s manje od šest milijardi dolara 2003. na više od petnaest milijardi 2007. U sljedeće tri godine samo će General Motors uvesti autodijelove indijske proizvodnje u vrijednosti od milijardu dolara.50 A Indija sada ima više milijardera nego ijedna druga azijska zemlja, pri čemu je većina njih to postala sama.

Odozdo prema gore Na ovom će mjestu svatko tko je stvarno bio u Indiji vjerojatno biti zbunjen. "Indija?" upitat će on ili ona. "S njenim ruševnim aerodromima, cestama u raspadu, golemim slamovima i osiromašenim selima? Govorite li o toj Indiji?" Da, i to je Indija. Zemlja može unutar sebe imati nekoliko silicijskih dolina, ali također ima i tri Nigerije - dakle više od 300 milijuna ljudi koji žive s manje od jednog dolara dnevno. Ona je dom 40 posto siromašnih u svijetu i ima drugu po veličini HIV-pozitivnu populaciju u svijetu. Ali čak i ako je ona poznata Indija Indija siromaštva i bolesti, o njoj više govori pokretna slika nego statična fotografija. Indija se mijenja. Masovno siromaštvo i dalje postoji, ali novi ekonomski zahvat svakomu donosi promjene. To možete osjetiti čak i u slamovima. Mnogim posjetiteljima Indija ne izgleda lijepo. Zapadni poslovni ljudi idu u Indiju očekujući drugu Kinu. To ona nikada neće biti. Rast Kine nadzire moćna vlada. Peking odluči da zemlji trebaju novi aerodromi, autoceste s osam trakova, blistavi industrijski parkovi - i za nekoliko mjeseci oni su sagrađeni. Ona se udvara multinacionalnim kompanijama i za nekoliko im dana osigurava dozvole i uvjete. Jedan američki glavni direktor sjeća se kako su ga kineski dužnosnici odveli na mjesto koje su predložili za njegov

novi (i vrlo velik) građevinski objekt. Bio je u centru, dobro smješten, i udovoljavao je gotovo svim kriterijima - osim što je bio pun postojećih zgrada i ljudi, ukupno u razmjeru manje gradske četvrti. Direktor je to spomenuo svojem domaćinu. Dužnosnik se nasmiješio i rekao: "O, ne brinite, za osamnaest mjeseci njih neće biti ovdje." I nije ih bilo. Indija nema vladu koja može ili hoće premještati ljude u korist stranih investitora. New Delhi i Mumbai nemaju blistavu infrastrukturu Pekinga i Šangaja, niti ijedan indijski grad ima kontroliranu urbanizaciju kineskih gradova. Kada sam glavnog ministra najviše industrijalizirane indijske države Vilasraoa Deshmukha upitao može li Indija nešto naučiti od kineskoga planskog modela razvoja grada, odgovorio je: "Da, ali ograničeno. Kina često traži od ljudi dokaz da su zaposleni prije no što im dopusti da se usele u grad. Zahvaljujući tome nemaju milijune onih koji traže posao i gomilaju se u slamovima što okružuju grad. Ja to ne mogu. Ustav Indije jamči slobodu kretanja. Ako netko želi doći i tražiti posao u Mumbaiju, put mu je otvoren." Rast Indije ne događa se zahvaljujući Vladi, nego usprkos njoj. Ne s vrha prema dolje, nego odozdo prema gore - nesređeno, kaotično i velikim dijelom neplanirano. Ključne prednosti te zemlje jesu pravi privatni sektor, ustanovljena prava vlasništva i ugovora, neovisni sudovi i vladavina prava (unatoč tome što se često krši). Indijski je privatni sektor kičma njezina rasta. U Kini pak do prije dvadeset godina nije bilo privatnih kompanija. U Indiji mnoge postoje već sto godina, nekako svladavaju prepreke, probijaju se kroz birokratske zavrzlame, zaobilaze lošu infrastrukturu - i zarađuju. Ako ne mogu izvoziti krupne proizvode zbog loših cesta i luka, izvoze softver i usluge, koji se mogu poslati žicom umjesto cestom. Gurcharan Das, bivši glavni direktor Procter & Gamblea u Indiji, sarkastično kaže: "Vlada noću spava, a gospodarstvo raste." Najupadljivija značajka današnje Indije njezin je ljudski kapital - golema i sve veća populacija poduzetnika, menadžera i poslovno snalažljivih pojedinaca. Sve ih je više, a porast je brži nego što je itko mogao zamisliti, djelomice zato što im je pristup jeziku modernosti, engleskome, lagan. Britanska ostavština engleskog jezika nehotice bi se mogla pokazati najplodnijim naslijeđem Britanije. Zahvaljujući njemu indijska menadžerska

i poduzetnička klasa blisko je upoznata sa zapadnim poslovnim trendovima, bez potrebe za prevodiocima ili kulturnim vodičima. Čitaju o kompjutorima, teoriji menadžmenta, marketinškoj strategiji, najnovijim inovacijama u znanosti i tehnologiji. Tečno govore globalizaciju. Rezultat je zemlja koja izgleda kao nijedna druga zemlja u razvoju. Indijski BDP sastoji se od 50 posto usluga, 25 posto industrije i 25 posto poljoprivrede. Tom profilu odgovaraju samo još dvije zemlje - Portugal i Grčka - zemlje srednjeg dohotka koje su prošle kroz prve faze masovne industrijalizacije i ulaze u postindustrijsko gospodarstvo. Indija za takvim gospodarstvima zaostaje u industriji i poljoprivredi, ali prednjači u uslugama - kombinacija koju nitko nije mogao planirati. Na sličan način iznenađuje uloga potrošača u rastu Indije. Većinu uspješnih slučajeva u Aziji pokretale su Vladine mjere koje prisiljavaju ljude da štede, proizvodeći rast putem kapitalne akumulacije i politiku koja potiče tržište. U Indiji potrošač je kralj. Mladi indijski profesionalci ne čekaju da kupe kuću ušteđenim novcem potkraj života; uzimaju hipotekarne kredite. Industrija kreditnih kartica raste po 35 posto godišnje. Osobna potrošnja tvori vrtoglavih 67 posto BDP-a u Indiji, daleko više nego u Kini (42 posto) ili u bilo kojoj drugoj azijskoj zemlji. Jedina zemlja na svijetu u kojoj je potrošnja viša jest Amerika, sa 70 posto.51 Premda se indijska infrastruktura poboljšava te se planira dogradnja i obnova aerodroma, autocesta i luka, Indija neće izgledati kao Kina. Demokracija može donositi neke prednosti za dugoročni razvoj, ali autokratske vlade mogu planirati i izvoditi krupne infrastrukturne projekte s djelotvornošću bez premca. To je očevidno, bilo da se Kinu uspoređuje s Indijom ili s Britanijom. Arhitekt Norman Foster uputio me na to da bi za vrijeme potrebno samo za proces provjere utjecaja na okoliš za jednu novu zgradu Terminala pet na Heathrowu, sagradio - od početka do kraja - cijeli novi pekinški aerodrom, koji je veći nego svih pet terminala na Heathrowu zajedno. Ipak, premda krupna infrastruktura veseli inozemne putnike i ulagače, i znak je zemlje u pokretu, njen bi ekonomski utjecaj mogao biti pretjeran. Kada je Kina rasla po najvišoj stopi, osamdesetih i ranih devedesetih, imala je grozne ceste, mostove i aerodrome - daleko gore od današnjih indijskih.

Čak ni u razvijenom svijetu ne pobjeđuje uvijek zemlja s najboljom infrastrukturom. Francuska ima vlakove i ceste koji blistaju u usporedbi s američkim škripavim sustavom. Ali upravo je američko gospodarstvo napredovalo u posljednja tri desetljeća. Dinamičan privatni sektor može dati izvanredan rast čak i kada putuje lošim cestama. Neki znanstvenici zastupaju tezu da indijski put ima izrazite prednosti. Yasheng Huang iz MIT-a ističe da se indijske kompanije koriste kapitalom daleko učinkovitije nego kineske, djelomice zato što nemaju gotovo neograničen pristup njegovoj ponudi.52 Ravnaju se po globalnim standardima i njima se bolje upravlja nego kineskim tvrtkama. Premda je svoje reforme počela kasnije (pa se tako u razvojnom ciklusu nalazi u ranijoj fazi) nego Kina, Indija je stvorila mnogo više kompanija svjetske klase, među kojima su Tata, Infosys, Ranbaxy i Reliance. Njena je prednost čak i uočljivija na nižim razinama. Svake godine Japan dodjeljuje veoma poželjne Nagrade Deming za menadžerske inovacije. U posljednjih pet godina njih su češće dobivale indijske kompanije nego tvrtke iz bilo koje druge zemlje, uključujući Japan. Indijski je financijski sektor, u najmanju ruku, isto tako transparentan i učinkovit kao i u bilo kojoj drugoj azijskoj zemlji u razvoju (dakle ne uključujući Singapur i Hong Kong). "Statistika ne zahvaća promjene mentaliteta", kaže Rajiv Sahney, indijski poduzetnik. "Indija u kojoj sam ja odrastao (šezdesetih i sedamdesetih) sasvim je druga zemlja. Mladi ljudi s kojima danas radim mnogo su samopouzdaniji i uzbuđeni onime što ovdje mogu učiniti." Nestaje stara pretpostavka da "made in India" znači robu drugorazredne kvalitete. Indijske kompanije kupuju udjele u zapadnim kompanijama jer smatraju da mogu njima bolje upravljati. Indijske investicije u Britaniji 2006. i 2007. bile su veće od britanskih investicija u Indiji. A tu nije riječ samo o biznisu. Urbana Indija pršti entuzijazmom. Modni kreatori, pisci i umjetnici govore o širenju svojeg utjecaja po cijelom planetu. Bollywoodske filmske zvijezde šire svoju publiku s domaće "baze" od pola milijarde, pridobivajući nove obožavatelje izvan Indije. Igrači kriketa rade na preuređivanju igre da privuku publiku u inozemstvu. Kao da su stotine milijuna ljudi iznenada otkrile ključeve kojima mogu otključati svoje potencijale. Kako jednom reče jedan znameniti Indijac: "Dođe

trenutak, koji u povijesti nailazi samo rijetko, kada iskoračujemo iz staroga u novo, kada završava jedno doba i kada duša nacije, dugo potiskivana, nalazi svoj izraz." Te je riječi, koje Indijci stanovite generacije znaju napamet, izgovorio prvi premijer ove zemlje Džavaharlal Nehru, upravo nakon ponoći 15. kolovoza 1947., kada je Britanija predala vlast indijskoj Ustavotvornoj skupštini. Nehru je govorio o rođenju Indije kao neovisne države. Ono što se događa danas rođenje je Indije kao neovisnog društva - razigranog, živopisnog, otvorenog, dinamičnog, i iznad svega spremnog za promjene. Indija se ne odvaja samo od vlastite prošlosti već i od putanja drugih zemalja u Aziji. To nije mirna, kontrolirana, kvaziautoritarna zemlja koja se polako planski otvara. Ona je bučna demokracija koja je svojim ljudima konačno pružila ekonomsku moć. Taj pomak odražavaju indijske novine. Desetljećima su njihovim stranicama dominirali državni poslovi. Pišući obično kriptičnim insajderskim žargonom (PM predlaže širenje CWC na sastanku AICC), izvještavali su o djelovanju Vlade, glavnih političkih stranaka i birokratskih tijela. Razumjela ih je malena elita, a svi ostali pravili su se da razumiju. Danas su indijske novine u ekspanziji - to je rijetka oaza rasta u tiskanom novinarstvu - i u njima bujaju članci o poslovnim ljudima, tehničkim zanimljivostima, modnim kreatorima, trgovačkim centrima i, dakako, o Bollywoodu (koji sada pravi više filmova godišnje nego Hollywood). Indijska televizija doživljava eksploziju, pa izgleda da se svaki mjesec pojavljuju novi kanali. Čak i u toj novoj poslovnoj grani iznenađuje brojnost i raznovrsnost. Do 2006. Indija je imala gotovo dva tuceta kanala koji 24 sata donose samo vijesti. 53 Nije tu riječ samo o blještavilu i glamuru. Pogledajmo reagiranje na tsunami 2005. U prošlosti bi jedina spomena vrijedna reakcija bila Vladina, koja bi se uglavnom svodila na koordiniranje inozemne pomoći. Godine 2005. New Delhi odbio je ponude pomoći iz inozemstva (još jedan pokazatelj porasta nacionalnog ponosa). Ali do mnogo upadljivije promjene došlo je drugdje. Unutar dva tjedna od tsunamija Indijci su privatno donirali 80 milijuna dolara pomoći. Četiri godine prije, 2001., bila je potrebna cijela godina da se prikupi isti iznos nakon teškog (7,9 stupnjeva po Rich-

teru) potresa u Gujaratu. Privatna je filantropija u Aziji u pravilu mršava. Kada bogati daju, daju hramovima i svetim ljudima. Azim Premji, tehnološki multimilijarder, rekao je da će glavninu svojeg bogatstva ostaviti kao fondaciju, poput Billa Gatesa. Anil Aggarewal, još jedan self-made milijarder, objavio je planove da donira milijardu dolara za osnivanje novoga privatnog sveučilišta u Orissi, jednoj od najsiromašnijih indijskih regija. Privatne i neprofitne grupe uključuju se u zdravstvenu zaštitu i obrazovanje, preuzimajući funkcije za koje bi trebala biti odgovorna država. Po nekim mjerilima, više od 25 posto škola i 80 posto zdravstvenog sustava u Indiji sada leži izvan državnog sektora.54 Softverska tvrtka Infosys Technologies uspostavila je vlastitu korporacijsku fondaciju koja će seoskim krajevima dati bolnice, sirotišta, učionice i školske knjige. Sve to zvuči poznato. U jednom ključnom aspektu Indija - jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta - izgleda neobično slično najbogatijoj, Sjedinjenim Američkim Državama. Na oba ta mjesta društvo je potvrdilo svoju dominaciju nad državom. Hoće li se ta formula dokazati jednako uspješnom u Indiji kao u Americi? Može li društvo uskočiti umjesto države?

Nužnost države Indijsku se državu često ocrnjuje, ali na jednoj fronti ona je izrazito uspješna. Indijska je demokracija uistinu izvanredna. Unatoč svojem siromaštvu Indija održava demokratsku vladavinu već šezdeset godina. Ako postavite pitanje "Kako će Indija politički izgledati za dvadeset pet godina?", odgovor je očevidan: "Kao i danas - bit će demokracija." Demokracija pridonosi populizmu, demagogiji i kašnjenju. Ali i dugoročnoj stabilnosti. Indijski politički sustav mnogo duguje institucijama koje su prije više od dvjesto godina uspostavili Britanci. U mnogim drugim dijelovima Azije i u Africi prisutnost Britanaca bila je relativno privremena. U Indiji su bili stoljećima. Smatrali su je draguljem u svojoj imperijalnoj kruni i gradili trajne institucije vlasti po cijeloj zemlji - sudove, sveučilišta, upravne službe. Ali, što je možda i važnije, Indija je imala mnogo sreće s provoditeljicom

neovisnosti, Kongresnom strankom, i njenom prvom generacijom lidera nakon neovisnosti, koji su njegovali najbolje tradicije Britanaca i u njihovoj se provedbi oslanjali na starije indijske običaje. Ljudima poput Džavaharlala Nehrua ekonomija možda nije bila najjasnija, ali su razumjeli političku slobodu i znali kako je osigurati. U činjenici da već postoji politički i institucionalni okvir leži važna snaga Indije. Dakako, mnoge od tih institucija nagrizaju korupcija u porastu i politička protekcija, u nekim slučajevima do neprepoznatljivosti. Indija ima izvanredno modernu upravnu strukturu - u teoriji. Ima sudove, administraciju, javne institucije s dobrim ustrojstvom, mandatom i neovisnošću - u teoriji. Ali bez obzira na sve zloporabe vlasti ta osnovna struktura donosi goleme prednosti. Indija nije morala izumiti neovisnu centralnu banku; već ju je imala. Neće morati stvarati neovisne sudove; može naprosto počistiti one koje već ima. A neke od indijskih javnih institucija, kao što je njena Izborna komisija, već su poštene, učinkovite i uživaju široko poštovanje. Indijska država uspjela je u nekim dimenzijama, ali u mnogima drugima nije. Pedesetih i šezdesetih Indija se pokušala modernizirati stvaranjem "mješovitog" modela između kapitalizma i komunizma. Proizvod je bio okovan i pretjerano reguliran privatni sektor te u velikoj mjeri nedjelotvoran i korumpiran javni sektor. Rezultati su bili slabi, a kada je u sedamdesetima Indija postala više socijalističkom, bili su pogubni. Indijski BDP per capita 1960. je bio viši od kineskoga i iznosio je 70 posto BDP-a Južne Koreje; danas je manji od dviju petina kineskoga. Južnokorejski je dvadeset puta veći. Možda najviše deprimira rezultat Indije u Indeksu ljudskog razvoja Ujedinjenih naroda, koji zemlje ocjenjuje ne samo po dohotku nego i po zdravstvu, pismenosti i drugim takvim mjerilima. Indija zauzima 128. mjesto među 177 zemalja - iza Sirije, Šri Lanke, Vijetnama i Dominikanske Republike. Pismenost žena iznosi šokantnih 48 posto. Unatoč gomilama riječi o pomaganju siromašnima, indijska Vlada za njih nije učinila mnogo, čak i u usporedbi s vladama mnogih drugih siromašnih zemalja. Premalo je ulagala u ljudska bića - u njihovo zdravlje i obrazovanje - a kada je i

predviđala takve troškove u proračunu, novac je rijetko bio dobro utrošen. Godine 1980. premijer Rajiv Gandhi procijenio je da je od deset rupija koje je trebalo potrošiti za siromašne samo jedna doista došla do potrebite osobe. Može li se za te probleme kriviti demokracija? Ne posve. Loša politika i uprava stvaraju promašaje bez obzira na to vode li ih diktatori ili demokrati. Ipak, neki se aspekti demokracije mogu pokazati problematičnima, osobito u zemlji u kojoj bujaju siromaštvo, feudalizam i nepismenost. Demokracija u Indiji često ne znači volju većine, nego volju organiziranih manjina - zemljovlasnika, moćnih kasta, bogatih poljoprivrednika, provladinih sindikata, lokalnih nasilnika. (Gotovo petina članova indijskoga parlamenta bila je optužena za kaznena djela, uključujući pronevjere, silovanje i ubojstva.) Te su organizirane manjine bogatije od većine svojih zemljaka te pljačkaju državne službe da bi to i ostale. Indijska Komunistička partija na primjer ne vodi kampanje za gospodarski rast u korist vrlo siromašnih, nego za održavanje relativno povlaštenih uvjeta za sindikalno organizirane radnike i stranačke aparatčike. Zapravo, indijska ljevica uvelike se suprotstavlja politici koja je konačno smanjila masovno siromaštvo. U svem tom političkom poziranju interesi 800 milijuna Indijaca koji zarađuju manje od dva dolara na dan lako se zagube. Ali demokracija može i ispravljati nepravde, što je indijska demokracija i učinila u jednom ključnom pitanju. Devedesetih je zemljom divljao ružni hinduistički nacionalizam i putem stranke Bharatiya Janata (BJP) ovladao njenom politikom. Raspirivao je animozitete hindusa prema muslimanima, a iskorištavao je i surovu političku realnost u kojoj je indijsko muslimansko stanovništvo gotovo po definiciji lišeno moći. Kako su oblasti Britanske Indije u kojima su muslimani bili većina postali Pakistan i Bangladeš, muslimani su gotovo posvuda u Indiji slaba manjina. S vremenom su međutim mržnja i nasilje što ih je poticao BJP izazvali reakciju. Na vlast je 2004. došla potpuno sekularna vlada, kojoj je na čelu Manmohan Singh, bivši ministar financija, koji je u ljeto 1991. bio otvorio indijsko gospodarstvo. Sonia Gandhi, koja je vladajuću koaliciju vodila u pobjedu na izborima, mudro je odlučila na mjesto premijera imenovati Singha,

umjesto da ga zauzme sama. Kao rezultat, i posve neočekivano, indijski kaotični i često korumpirani demokratski sustav dao je kao čelnika svoje vlade čovjeka sjajne inteligencije, besprijekorna integriteta i duboka iskustva. Singh, koji je doktorirao na Oxfordu, već je bio vodio državnu centralnu banku, ministarstvo planiranja i ministarstvo financija. Njegova širina, dubina i pristojnost kao osobe nemaju premca među indijskim premijerima nakon Nehrua. Ali Singhove sjajne preporuke i karakter nisu mnogo pomogli zemlji. Tempo indijskih reformi razočarava one koji joj žele dobro. Sve od početnog prodora reformi devedesetih, vlade i u New Delhiju i u saveznim državama oprezno uklanjaju razne subvencije i zaštitne mjere. Nisu se baš trudile ni oko novih inicijativa u korist rasta, kao što su stvaranje ekonomskih zona ili infrastrukturni projekti. Ponekad su predlagale nove programe koji su bili sumnjivo slični prijašnjim neuspješnim programima. Ali za tu se paralizu ne može potpuno kriviti Singhovu vladu. Promjena vladajuće stranke neće donijeti reforme kineskog tipa. Ekonomske reforme stvaraju rast, ali i poremećaje - a oni koje promjene pogode uvijek protestiraju glasnije od onih kojima donesu korist. Dodamo li tome nečistu politiku koalicija netko negdje uvijek može blokirati predloženu reformu - imamo recept za sporo kretanje, korak naprijed i tri četvrtine koraka natrag. To je cijena demokracije. Premda manjkaju dalekosežne nove političke mjere i programi, postoji tiha odlučnost kako u javnom tako i u privatnom sektoru da se nastavi napredovanje. U pozadini kakofonije indijske politike postoji, zapravo, širok politički konsenzus glavnih igrača. Glavna opozicijska stranka BJP kritizira Singhovu vladu na dvjema frontama - zbog ekonomskih reformi i zbog proameričkog stava. Ustvari, ona je zauzela upravo one pozicije koje je on zauzimao dok je ona bila na vlasti. Strelica se možda kreće polako, ali u pravom smjeru. Svakog se tjedna u Indiji može čitati o novom skupu pravila koja se ublažuju ili dozvola koje se više ne zahtijevaju. Te "kradomične reforme" - premalene da bi izazvale žešće protivljenje nerekonstruirane ljevice - pomalo se gomilaju. A stalno raste i indijska biračka potpora reformama. Srednja klasa već broji 300 milijuna ljudi. Urbana Indija nije cijela Indija, ali je njezin veliki i utjecajni dio. Dinamičnost in-

dijskoga privatnog sektora u nekoj mjeri kompenzira zastoj u državnom sektoru. Bilo kako bilo, nema drugog načina. Demokracija je sudbina Indije. Zemljom s toliko različitosti, i tako kompleksnom, ne može se drukčije vladati. Pametan indijski političar ima zadatak iskoristiti demokraciju u korist zemlje. To se donekle već događa. Vlada je nedavno počela ulagati u obrazovanje i zdravstvo na selu te u fokus stavlja poboljšanje produktivnosti poljoprivrede. Dobra ekonomija može ponekad stvarati dobru politiku - ili je to, u najmanju ruku, nada Indije. Demokracija je također i proširena nakon 1993. da bi se selu dalo više glasa u vlastitim poslovima. Seoski savjeti moraju 33 posto mjesta rezervirati za žene, pa sada ima milijun izabranih žena po selima širom zemlje - što im daje platformu s koje mogu zahtijevati bolje obrazovanje i zdravstvenu zaštitu. Sloboda informacija također se širi u nadi da će ljudi inzistirati na boljoj vladavini svojih lokalnih rukovodilaca i upravljača. To je razvoj od dna prema vrhu, u kojem društvo gura državu. Hoće li država odgovoriti? Ta država, izgrađena u vrijeme britanskog Raja, silno proširena u indijskoj socijalističkoj eri, puna je birokrata zaljubljenih u svoje male moći i povlastice. Pridružuju im se političari koji uživaju moć protekcije. Drugi su pak vjenčani s idejom socijalizma i solidarnosti Trećega svijeta. U tim im se nazorima pridružuju mnogi intelektualci i novinari, koji su svi dobro potkovani u posljednjim radikalnim idejama - oko 1968., kada su bili studenti. Promjene u Indiji plaše te stare elite, pa one udvostručuju svoja nastojanja. Mnogima u indijskoj vladajućoj klasi nije udobno u modernome, otvorenom, komercijalnom društvu koje raste oko njih. Na kraju, država je važna. Čak i veliki indijski uspjeh, njene privatne kompanije, ne bi mogao procvasti bez dobro reguliranog tržišta dionica i financijskog sustava koji uključuje transparentnost, presuđivanje i provedbu - što sve čini funkcije države. Cvatuću komunikacijsku industriju stvorila je inteligentna Vladina deregulacija i ponovna regulacija. Sve indijske institute za tehnologiju vodi država. Privatni sektor ne može riješiti indijsku krizu AIDS-a ili njeno manjkavo obrazovanje u seoskim područjima, ili probleme okoliša. Većina Indijaca, posebice siromašni, ima tek mizerne

interakcije s državom. Smatraju je nedjelotvornom i korumpiranom, a često je i jedno i drugo. To bi moglo biti razlog što je najjača sila na indijskim izborima u posljednja tri desetljeća bila antipatija prema onima koji su trenutačno na vlasti: Indijci stalno izbacuju nesposobne u nadi da će se Vlada poboljšati. Birači su u pravu. Ako se upravljanje u Indiji ne poboljša, zemlja nikada neće potpuno ostvariti svoj potencijal. To je danas možda središnji paradoks Indije. Njeno je društvo otvoreno, nestrpljivo i samopouzdano, spremno uhvatiti se u koštac sa svijetom. Ali država - njena vladajuća klasa - oklijeva, oprezna je i sumnjičava prema promjenama zbilje. Ta se tenzija nigdje ne očituje tako jasno kao na području vanjske politike, sve veće i sve važnije zadaće da se odredi kako će se Indija uklopiti u novi svijet.

Slijepi i bezubi Zadobivši neovisnost, Indija je željno čekala da zaigra veliku ulogu na svjetskoj sceni. Tu je ambiciju naslijedila od Britanije, koja je velikim dijelom svojeg imperija upravljala iz New Delhija. Upravo je iz Indije Britanija upravljala Irakom u desetljećima nakon Prvoga svjetskog rata. Upravo su indijski vojnici provodili britanske carske križarske pohode na Bliskom istoku i drugim mjestima. Ured za Indiju bio je presudni centar svjetske moći, najvažniji izdvojeni odjel Britanskog Carstva, a Indijci su gledali i od supersile tog doba učili igru velikih sila. Prvi premijer Indije Nehru dobro se snalazio u toj tradiciji. Bio je obrazovan kao engleski gospodin, na Harrowu i Cambridgeu, posvuda je putovao te mnogo čitao i pisao o svjetskim poslovima. Izvanredno je shvaćao povijest. Za jednog od mnogih boravaka u zatvorima Britanske Indije, ovaj put od 1930. do 1933., napisao je svojoj kćeri niz pisama koja prikazuju cijelo kretanje ljudske povijesti, od 6000. godine pr. n. e. do suvremenog doba, govoreći podrobno o usponu i padu carstava, objašnjavajući ratove i revolucije, opisujući kraljeve i demokrate - a sve to bez pristupa knjižnici. Ta su pisma 1934. sakupljena i objavljena kao knjiga, Pogledi na svjetsku povijest, koja je dobro prihvaćena u svijetu. New York Times opisao ju je kao "jednu od najznačajnijih ikada objavljenih knjiga".

Ne iznenađuje što je Nehru imao velik utjecaj u indijskoj vanjskoj politici. Sve vrijeme koje je proveo na funkciji premijera bio je sam svoj ministar vanjskih poslova. Jedan od prvih indijskih inozemnih tajnika * K. P. S. Menon objašnjava u svojoj autobiografiji: "Nismo imali presedana na koje bismo se oslonili, jer Indija nije imala vlastitu vanjsku politiku dok nije postala neovisna. Nismo imali čak ni odjel za povijesno istraživanje dok ga nisam stvorio. (...) Stoga je naša politika morala počivati na intuiciji jednog čovjeka, koji je bio ministar vanjskih poslova, Džavaharlala Nehrua." To je značilo da su ranu indijsku vanjsku politiku vodili Nehruovi principi i predrasude, koje su bile izrazite. Nehru je bio idealist, čak moralist. Bio je za nesvrstanost i protiv Hladnog rata. Njegov mentor Mahatma Gandhi bio je nepopustljivi pacifist. "Oko za oko, zub za zub", običavao je govoriti Gandhi, "i svijet će uskoro postati slijep i bezub." Mahatmu su u Indiji obožavali skoro kao boga, a njegova strategija nenasilja srušila je imperij. Kao i mnogi njegovi sljedbenici, Nehru je bio odlučan da zacrta novi kurs međunarodnih odnosa koji bi bio dostojan tih ideala. Nehru je vanjsku politiku Indije temeljio na apstraktnim idejama umjesto na strateškom poimanju nacionalnih interesa. Prezirao je saveze, paktove i ugovore, smatrajući ih dijelom starih pravila realpolitike, i nisu ga zanimala vojna pitanja. Svojeg je prijatelja lorda Mountbattena, posljednjega britanskog vicekralja (koji je kratko služio kao prvi indijski šef države), zamolio da organizira obrambenu administraciju i intervenirao samo toliko da se suprotstavi svakoj preporuci koja bi vodila tome da uniformirana vojska dobije previše moći, što je Nehrua previše podsjećalo na britansku imperijalnu strukturu. Kada je Mountbatten predložio da se postavi moćnog šefa obrambenog stožera, Nehru je odbio tu preporuku jer je htio imati ministra civila kao šefa bez suparnika. Tjedan dana nakon ustoličenja svoje nove vlade otišao je do Ministarstva obrane i razbjesnio se kada je otkrio da tamo rade vojni oficiri (kao što je to u svakom ministarstvu obrane na svijetu). Od tada sve osoblje oružanih snaga koje radi u "Južnom bloku" u New Delhiju nosi civilnu odjeću. Najvećim dijelom

*Inozemni tajnik najviši je dužnosnik u Ministarstvu vanjskih poslova (državni službenik).

Nehruova premijerskog mandata njegov ministar obrane bio je blizak politički povjerenik V. K. Krishna Menon, kojega su još manje zanimala vojna pitanja i kojem su zamorne ideološke borbe u parlamentu bile draže od strateškog planiranja. Indijska vanjska politika prvih desetljeća bila je kao u zraku, puna retorike o miru i dobroj volji. Mnogi zapadni promatrači bili su uvjereni da su takvi izrazi vrline dimna zavjesa iza koje nacija lukavo provodi svoje interese. Ali ponekad je ono što vidiš zaista to. U mnogim je svojim postupcima Nehru naginjao tome da postavi nadu iznad kalkulacije.* Na primjer kada je bio upozoren da će komunistička Kina vjerojatno nastojati anektirati Tibet, nije vjerovao u to tvrdeći da bi to bila glupa i nepraktična avantura. A čak i kada je Peking doista anektirao Tibet 1951., Nehru nije htio iznova procijeniti narav kineskih interesa duž indijske sjeverne granice. Umjesto da s Kinom pregovara o spornoj graničnoj liniji, jednostrano je objavio poziciju Indije, uvjeren u njenu opravdanost. Stoga je bio slomljen kad je Kina 1962. napala Indiju i odlučno riješila spor u svoju korist. "Gubili smo dodir sa zbiljom u modernom svijetu i živjeli smo u umjetnoj atmosferi koju smo stvorili", rekao je Nehru u govoru naciji. Nikad više nije bio isti, i dvije godine poslije umro je na funkciji. Premda je retorika često zadržavala uzvišeni ton, indijska je praktična politika s godinama postala realističnija. Ironično, političke su mjere bile osobito odlučne i oštre tijekom vladavine Nehruove kćeri Indire Gandhi. Vanjskopolitička elita te zemlje potiho je sazrela. Pa ipak, New Delhi još uvijek nije mogao igrati veću ulogu u svijetu. Nehru i Indira Gandhi bili su međunarodne ličnosti, ali Indija je djelovala pod teškim ograničenjima. Sputavali su je sukobi u susjedstvu - s Pakistanom, Šri Lankom - i ograničavali njen domašaj. U Hladnom ratu našla se u labavom savezu sa Sovjetskim Savezom, pa tako i na poraženoj strani te duge borbe. Konačno, i

*U jednoj nedavnoj knjizi diplomat UN-a i znanstvenik Shashi Tharoor piše da je Nehru 1952. odbio ponudu SAD-a da preuzme stalno mjesto u Vijeću sigurnosti koje je tada zauzimao Tajvan. Umjesto toga predložio je da to mjesto dobije Kina.

krucijalno, ekonomski rezultati Indije išli su sa zla na gore, što je veoma ograničilo njene resurse, privlačnost, status i utjecaj. Kao što je istaknuo znanstvenik C. Raja Mohan, u posljednjem se desetljeću većina tih uvjeta promijenila.55 Hladni rat je završio, Indija je počela naglo rasti, a odnosi sa susjedima - od Kine preko Pakistana pa do malenog Butana - izrazito su se poboljšali. Kao rezultat toga Indija počinje igrati mnogo veću ulogu u svijetu. Spremna je konačno postati velikom silom. U središtu je njene nove uloge mnogo bliži odnos sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Orao i krava Većina Amerikanaca vjerojatno bi bila iznenađena kada bi saznala da je Indija, u najmanju ruku po jednome mjerilu, najviše proamerička zemlja na svijetu. Pewovo globalno ispitivanje stavova objavljeno u lipnju 2005. postavilo je ljudima u šesnaest zemalja pitanje imaju li povoljan dojam o Sjedinjenim Državama. Iznenađujući 71 posto Indijaca odgovorio je potvrdno. Samo Amerikanci povoljnije gledaju na Ameriku (83 posto). Te su brojke u drugim anketama nešto niže, ali osnovno se otkriće potvrđuje: Indijci se krajnje dobro osjećaju u odnosu na Ameriku i pozitivno su raspoloženi prema njoj. Jedan razlog tome može biti to što je indijska Vlada desetljećima nastojala ljudima nametnuti antiamerikanizam. (Kada su objašnjavali nedaće Indije u sedamdesetima, političari su tako često govorili o "skrivenoj ruci" - pod čime su podrazumijevali CIA-u ili općenito američko upletanje - da je karikaturist R. K. Laxman počeo crtati pravu ruku kako napada da bi prouzročila svakojaka pustošenja.) Ali važnija je činjenica da Indijci razumiju Ameriku. To je bučno, otvoreno društvo s kaotičnim demokratskim sustavom, poput njihova. Njihov kapitalizam izrazito je sličan američkome, otvorenom za sve. Mnogi urbani Indijci poznaju Ameriku, govore njen jezik i stvarno poznaju nekoga tko tamo živi, možda čak tamo imaju i rođaka. Indijska zajednica u Americi most je između dviju kultura. Kada se

opisuje kako Indijci napuštaju svoju zemlju, često se rabi termin "odljev mozgova". Ali prije će biti da je riječ o priljevu mozgova, za obje strane. Indijci u inozemstvu igrali su ključnu ulogu u otvaranju svoje matične zemlje. Vraćaju se u Indiju s novcem, idejama za investicije, globalnim standardima i, što je najvažnije, osjećajem da Indijci mogu postići bilo što. Jedan član parlamenta postavio je tadašnjoj premijerki Indiri Gandhi nekoć čuveno pitanje: "Kako to da Indijci uspijevaju svugdje osim u vlastitoj zemlji?" Priče o Indijcima koji se uspinju na najviše vrhunce u Americi bile su izvor ponosa i oponašanja u Indiji. Amerikanci su sa svoje strane spremnije prihvaćali Indiju jer su imali pozitivno iskustvo s Indijcima u Americi. Indijci razumiju Ameriku, ali i Amerikanci razumiju Indiju. Njih zbunjuju i uznemiruju nepronične vladajuće elite poput kineskog Politbiroa i iranskog Vijeća čuvara. Ali svadljiva demokracija koja se stalno kreće natrag, naprijed i u stranu - to im je jasno. Tijekom pregovora o nuklearnim pitanjima Amerikanci su promatrali što se događa u New Delhiju - protivnike sporazuma koji su odavali negativne priče unutar Vlade, političke savjetnike koji se služe tim problemom da dobiju bodove na pitanjima koja s tim nemaju veze - i otkrili da im je sve to veoma dobro poznato. Slične se stvari u Washingtonu događaju svaki dan. Većina zemalja ima odnose koji su gotovo isključivo odnosi među vladama. Pomislite na poveznice između Sjedinjenih Država i Saudijske Arabije, koje postoje skoro samo između nekoliko desetaka visokih dužnosnika. Ali spone se ponekad razvijaju ne samo među državama nego i među društvima. Sjedinjene Države razvile su u dva druga slučaja odnose koji su mnogo više od strateških: s Britanijom i poslije s Izraelom. U oba su veze široke i duboke, i sežu mnogo dalje od vladinih dužnosnika i službenih pregovora. Te se dvije zemlje poznaju i razumiju - te su stoga postale prirodne i gotovo trajne partnerice. Takav je odnos između Sjedinjenih Država i Indije, na nekoj razini, gotovo neizbježan. Potpisale te dvije zemlje nove ugovore ili ne, ta se dva društva sve više isprepleću. Zajednički jezik, blizak svjetonazor i sve veća međusobna fasciniranost povezuju poslovne ljude, nedržavne aktiviste i pisce. To ne znači da će se Sjedinjene Države i Indija slagati u svakom poli-

tičkom pitanju. Uostalom, Roosevelt i Churchill razilazili su se u više pitanja tijekom svojega ratnog savezništva, ponajviše u vezi s neovisnošću Indije, a Amerika je raskinula s Britanijom u Sueskoj krizi 1956. Ronald Reagan, koji je nepokolebljivo podupirao Izrael, osudio je invaziju na Libanon 1978. godine. Washington i New Delhi velike su sile s kompleksnim međunarodnim obavezama i poslovima. Imaju različite interese, pa će neizbježno imati i političke sporove. Također, za razliku od Britanije i Amerike, različito gledaju na svijet. Indijska povijest, religija i kultura odvlačit će Indiju od posve američkog svjetonazora.

Hinduistički svjetonazor Unatoč sve većem osjećaju konkurencije Indija se zapravo u stanovitom smislu približava Kini. Riječ je o ulasku tih dviju zemalja na globalnu scenu. Indija se udaljila od pravedničkog držanja Nehruove ere i od borbenosti u godinama Indire Gandhi. Umjesto toga ona kao glavni nacionalni prioritet postavlja razvoj; taj prioritet uobličuje njene vanjske poslove i njenu domaću politiku. Premijer Manmohan Singh više je puta artikulirao cilj indijske vanjske politike - mir i stabilnost da bi se omogućilo razvoj - koji zvuči slično cilju artikuliranome u Pekingu. Indijski su političari postali mnogo svjesniji nego ikada prije koliko su duboki izazovi razvoja jednoga golemog društva - osobito demokratskoga, gdje se domaće pritiske osjeća brzo i duboko - te su im u fokusu gotovo isključivo unutarnja pitanja. Vanjske se odnose smatra nečim što će pomoći u nošenju s tim najvažnijim brigama. Ta napetost - zemlja koja je svjetska sila, a istodobno vrlo siromašna - tendenciozno će ograničavati aktivizam Indije u inozemstvu. To će osobito značiti da Indija neće htjeti da je se smatra izravno uključenom u neku strategiju protuteže prema Kini, koja je sada njena glavna trgovinska partnerica. Tu je i indijska kultura, koja ima vlastitu fundamentalnu perspektivu i nazor na svijet. Hindusi, kao ni konfucijanci, ne vjeruju u boga. Vjeruju u stotine tisuća njih. Svaka sekta i podsekta hinduizma poštuje svojeg vlastitog boga, božicu ili sveto biće. Svaka porodica stvara vlastitu zasebnu

verziju hinduizma. Poštujete neka vjerovanja, a druga ne. Možete uopće ne vjerovati ni u jedno. Možete biti vegetarijanac ili jesti meso. Možete moliti, a možete i ne moliti. Ništa od toga što odaberete ne određuje jeste li hindus. Nema hereze ni apostazije, jer nema sržnog skupa vjerovanja, nema doktrine, i nema zapovijedi. Ništa se ne zahtijeva, ništa nije zabranjeno. Sir Monier Monier-Williams, profesor sanskrta na Bodenskoj katedri Sveučilišta u Oxfordu od 1860. do 1899., bio je možda prvi zapadnjak koji je sveobuhvatno proučavao hinduizam. Bio je rođen u Bombaju i osnovao je Oxsfordski Indijski institut, koji je postao mjesto osposobljavanja budućih rukovodilaca Britanskog Raja. Njegova knjiga Hinduizam, prvi put objavljena 1877., zasnivala se na starim sanskrtskim tekstovima i na praktičkom poznavanju suvremenog hinduizma. Pisao je: "(Hinduizam) je potpuno tolerantan. (...) On ima duhovni i materijalni aspekt, svoju ezoteriku i egzoteriku, svoje subjektivno i objektivno, svoje racionalno i svoje iracionalno, svoje čisto i svoje nečisto. Može ga se usporediti s velikim poligonom. (...) Ima jednu stranu za praktično, a drugu za strogo moralno, jednu pak za ono što se obožava i za imaginativno, još jednu za osjetilno i senzualno, drugu za filozofsko i spekulativno. Oni koji se drže ceremonijalnog svetkovanja smatraju ga posve dostatnim; oni koji odbacuju djelotvornost rada i čine vjeru jedinim uvjetom nemaju razloga tražiti izvan njegova područja; oni što ovise o osjetilnim predmetima naći će zadovoljenje za svoje ukuse; oni koji uživaju u meditiranju o naravi Boga i Čovjeka, odnosu materije i duha, misteriju odvojenog postojanja i porijeklu zla mogu ovdje zadovoljiti svoju ljubav za spekulaciju. Ta pak sposobnost gotovo beskrajnog širenja uzrokuje gotovo beskrajne podjele na sekte čak i među sljedbenicima bilo kojeg posebnog pravca doktrine." Najupadljiviji primjer apsorpcijskih moći hinduizma jest način na koji je inkorporirao budizam. Buda je bio Indijac, a budizam je utemeljen u Indiji, ali danas u toj zemlji praktično nema budista. To nije posljedica progona ili preobraćanja. Zapravo, bilo je obratno. Hinduizam je poruku budizma apsorbirao tako potpuno da je obuhvatio to vjerovanje. Ako sada želite naći budiste, morate otići tisuće milja daleko od mjesta gdje je budizam utemeljen, u Koreju, Indoneziju i Japan.

Bengalski pisac Nirad Chaudhuri gotovo je ogorčen kompleksnošću hinduizma. "Što čovjek više proučava detalje te religije, to vas ona više zbunjuje", pisao je. "Ne radi se naprosto o tome što ne možete formirati jasnu intelektualnu ideju cijelog tog kompleksa, nego se ne možete izvući čak ni koherentnom emocionalnom reakcijom."56 Hinduizam nije stvarno "religija" u abrahamskom smislu riječi, nego labava filozofija, filozofija koja nema odgovore, nego samo pitanja. Jedino jasno vodeće načelo jest višeznačnost. Ako u najvažnijem tekstu hinduizma Rg-Vedi postoje središnji stihovi, to je "Himna stvaranju". Ona djelomice glasi: Tko zaista zna, i tko se može zakleti, Kako je došlo stvaranje, kada ili gdje! Čak su i bogovi došli nakon dana stvaranja, Tko zaista zna, tko može uistinu reći Kada je i kako počelo stvaranje? Je li to On učinio? Ili nije? Samo On, tamo gore, možda zna; Ili možda čak ni On. Usporedite to s izvjesnostima Knjige Postanka. Pa što sve to znači za zbiljski svijet? Hindusi su duboko praktični. Lako mogu naći sklad s vanjskom zbiljom. Indijski poslovni ljudi - koji su još uvijek velikim dijelom hinduisti - mogu uspijevati gotovo u bilo kojoj atmosferi koja omogućuje trgovinu i poslovanje. Bilo u Americi, Africi ili Istočnoj Aziji, indijski trgovci prosperiraju u svakoj zemlji u kojoj žive. Čim mogu negdje u svojem domu smjestiti malena idola za obožavanje i meditaciju, njihov je smisao hinduizma ispunjen. Kao i budizam, hinduizam zastupa toleriranje razlika, ali i njihovo apsorbiranje. Islam se u Indiji izmijenio kroz svoje doticaje s hinduizmom te je postao manje abrahamski, a više duhovan. Indijski muslimani obožavaju svece i svetinje, slave glazbu i umjetnost, a na život gledaju mnogo praktičnije nego mnogi muslimani u drugim zemljama. Premda je uspon islamskog fundamentalizma posljednjih nekoliko desetljeća unazadio islam u Indiji, kao i posvuda, još uvijek postoje šire društvene sile koje ga vuku uz glavnu indijsku struju. To može

objasniti pozornosti vrijednu statistiku (koja bi se mogla pokazati pretjeranom) po kojoj, premda u Indiji ima 1 5 0 milijuna muslimana, koji su pratili uspon talibana i Al-Kaide u susjednom Afganistanu i Pakistanu, nije otkriven nijedan indijski musliman povezan s Al-Kaidom. A što je s vanjskom politikom? Jasno je da Indijci u temelju imaju mnogo manje poteškoća s dvosmislenošću i neizvjesnošću nego mnogi zapadnjaci, pogotovu Angloamerikanci. Teško da će Indijci na vanjsku politiku gledati kao na neki križarski pohod, ili da će najvišu nacionalnu aspiraciju nalaziti u tome da druge preobrate na demokraciju. Hinduski je mentalni sklop živjeti i pustiti druge da žive. Indijci su stoga neskloni i javnom, obavezujućem vezivanju osnovne orijentacije zemlje. Indiji će biti nezgodno određenje kao "glavne saveznice" Amerike u Aziji ili kao dijela nekog novog "posebnog odnosa". Ta nesklonost odlučnom i izričitom definiranju prijatelja i neprijatelja mogla bi biti azijska značajka. Dok bi NATO mogao biti savršen savez za grupu zapadnih zemalja, formalni savez protiv sovjetskog ekspanzionizma, s institucijama i vojnim vježbama, u Aziji će se većina zemalja opirati takvim mehanizmima protuteže. Sve će se one možda štititi od Kine, ali nijedna to nikada neće priznati. Što zbog kulture, što zbog okolnosti, bit će to politika moći koja se ne usuđuje izgovoriti svoje ime. Kao i u Kini, i u Indiji valja u kulturnom DNK razlučiti slojeve novije povijesti. Zapravo, Indija je proživjela jedinstveno zapadno iskustvo kao dio britanskog Carstva - učeći engleski, usvajajući britanske političke i pravne institucije, provodeći carsku politiku. Sada je indijska misao prožeta liberalnim idejama do te mjere da su umnogome postale domaćima. Nehruov svjetonazor i vanjska politika bili su formirani pretežno zapadnim, liberalnim i socijalističkim utjecajima. Debata o ljudskim pravima i demokraciji koja danas teče Zapadom, udobno se smješta i u New Delhi, Mumbai i Chennai. Indijske novine i nedržavne organizacije postavljaju ista pitanja i upozoravaju na iste stvari kao i one na Zapadu. Iznose iste kritike vladine politike kao i one u Londonu, Parizu i Washingtonu. Ali ti stavovi najviše vrijede za indijsku elitu koja govori engleski - još uvijek manjinu u zemlji - kojoj je u nekim aspektima udobnije u svijetu Zapada nego u vlastitome. (Pitajte obrazovana indijskog biznismena, učenjaka, znanstvenika ili državnog službenika koju je posljednju knjigu pročitao na jeziku koji nije

engleski.) Mahatma Gandhi bio je izrazitije indijska ličnost. Njegove ideje o vanjskoj politici bile su mješavina hinduističkog nenasilja i zapadnog radikalizma, dopunjena lukavom praktičnošću koju je vjerojatno uobličilo njegovo porijeklo iz trgovačke klase. Kada je Nehru sebe nazvao "posljednjim" Englezom koji vlada Indijom, osjećao je da će se s razvojem zemlje početi jasnije pokazivati njeni vlastiti kulturni korijeni i da će njome vladati "autentičniji" Indijci. Ti se ispresijecani zapadni i indijski utjecaji pokazuju na vrlo modernoj svjetskoj sceni koja se brzo mijenja, i na kojoj ekonomija i politika ponekad vuku u različitim smjerovima.

Nuklearna sila Predloženi nuklearni sporazum između Amerike i Indije pruža fascinantnu ilustraciju napetosti između posve ekonomskog aspekta globalizacije s jedne strane i politike moći s druge. Washington je pregovaranjem o nuklearnom sporazumu 2007. postavio svoje odnose s Indijom na višu razinu suradnje. To bi moglo zvučati kao tema za sitničave političke analitičare, ali nuklearni sporazum zaista je značajna stvar. Ako bude uspješan, promijenit će strateški krajolik, uvodeći Indiju čvrsto i neopozivo na globalnu scenu kao krupnu igračicu, normalizirajući njen tajnoviti nuklearni status i cementirajući njeno partnerstvo sa Sjedinjenim Državama. On postavlja Indiju dl pari s drugim članicama nuklearnoga kluba: Amerikom, Britanijom, Francuskom, Rusijom i Kinom. Prema Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja, zemlja koja je 1968. imala nuklearno oružje legitimna je država nuklearnog oružja, a svaka zemlja koja ga je razvila nakon toga, izvan je zakona. (Ta je odredba majka svih "djedovskih" klauzula.*) Indija, koja je izvela nuklearnu eksploziju 1974., najvažnija je zemlja i jedina potencijalna globalna sila koja se nalazi

*Odredba u nekom pravnom aktu koja subjekte koji već sudjeluju u aktivnosti koja se regulira izuzima iz novih pravila što ih taj akt određuje, (op. prev.)

izvan sustava neširenja. Bushova je vlada tvrdila da je uključivanje Indije krucijalno za opstanak tog sustava. Iz sličnih razloga Mohamed El Baradei, čelnik Međunarodne agencije za atomsku energiju (koja je nadležna za praćenje i provođenje neširenja) dosljedno podupire sporazum Indije i SAD-a.57 Režim neširenja nuklearnog oružja uvijek je ublaživao idealizam zdravom dozom realizma. Uostalom, Sjedinjene Države svuda po svijetu objašnjavaju da je nekoliko novih nuklearnih bojnih glava opasno i nemoralno - a same ne odustaju od tisuća komada vlastitoga nuklearnog oružja. Za Indiju se nuklearni sporazum svodi na nešto sasvim jednostavno: je li Indija sličnija Kini ili Sjevernoj Koreji? New Delhi tvrdi kako bi svijet trebao prihvatiti da je Indija nuklearna sila, dok bi Indija sa svoje strane trebala biti spremna svoj program učiniti koliko je moguće bezopasnim i sigurnim. Do Bushove vlade američka se politika desetljećima sastojala u neplodnom nastojanju na poništenju indijskog programa naoružanja. Indija je bez pomaka provela trideset tri godine pod američkim sankcijama - čak i dok je bila mnogo siromašnija zemlja - a svatko tko razumije tu zemlju zna da bi sretno provela i još trideset tri godine i ne pomišljajući na to da odustane od svojega nuklearnog oružja. Nuklearni sporazum i nije za Indiju krucijalan s ekonomskoga gledišta. On bi zemlji pružio bolji pristup civilnim nuklearnim tehnologijama, što je važno za njene potrebe za energijom. Ali to je maleni dio njene ukupne razvojne putanje. Globalizacijski poticaji mogli bi biti dobar razlog za Indiju da prestane gubiti vrijeme na to, da se usredotoči na razvoj i gurne sve to u stranu za neko buduće vrijeme. Postoje mnogi oblici alternativne energije, a i Njemačka i Japan uspjeli su steći status velikih sila bez nuklearnog oružja. No nuklearne aspiracije Indije tiču se nacionalnog ponosa i geopolitičke strategije. Mnogi indijski političari i diplomati ne prihvaćaju činjenicu da će Indija uvijek imati drugorazredni status u usporedbi s Kinom, Rusijom i drugim glavnim nuklearnim silama. U svim tim zemljama nijedan reaktor nije ni pod kakvim režimom inspekcije, a Indija bi ipak barem dvije trećine svojeg programa izložila očima Međunarodne agencije za atomsku energiju. Nejednakost u odnosu na Kinu posebno vrijeđa New Delhi. In-

dijski će dužnosnici tiho isticati da Kina ima dugu povijest poticanja širenja nuklearnog oružja, najočitije putem Pakistana, pa ipak Sjedinjene Države imaju aranžman kojime s Pekingom dijele civilnu nuklearnu tehnologiju. Indija je, argumentiraju oni, demokratska, transparentna zemlja koja se u vezi s neširenjem ponaša savršeno, pa ipak joj je takva suradnja bila uskraćena protekle 33 godine. U tom pitanju globalizacija i geopolitika djeluju na različitim razinama. Mnogi američki zagovornici nuklearnog razoružanja - koje Indijci zovu "ajatolasima neširenja" - suprotstavljaju se sporazumu, ili bi ga prihvatili samo ako Indija ograniči proizvodnju fisijskog materijala. Ali, kaže New Delhi, pogledajte kartu: Indija graniči s Kinom i Pakistanom, dvjema zemljama s nuklearnim oružjem, od kojih nijedna nije prihvatila obavezno ograničenje. (Izgleda da je Kina prestala proizvoditi plutonij, kao i druge glavne sile, ali to je dragovoljna odluka, jer je zemlja već prepuna fisijskog materijala.) Indija vidi obvezatno ograničenje kao jednostrano nuklearno zamrzavanje. Ta strateška realnost uračunata je i u američke proračune. Sjedinjene Države već se dugo protive tome da jedan jedini hegemon dominira bilo Europom, bilo Azijom. Kad bi Indija bila prisiljena ograničiti svoju nuklearnu silu - bez odgovarajućih ograničenja za Kinu - rezultat bi bio golema i sve veća neravnoteža moći u korist Kine. Kao što je upitao bivši veleposlanik SAD-a u Indiji Robert Blackwill, zašto je dugoročni nacionalni interes Sjedinjenih Država pogodovati aranžmanu kojime bi Kina postala dominantnom i neospornom azijskom nuklearnom silom?58 Bizarno, glavni kamen spoticanja za taj sporazum ne dolazi iz Washingtona, nego iz New Delhija. Dobivši ponudu života, neki su je indijski vodeći političari i intelektualci odbili. "Izgleda da ne znamo prihvatiti potvrdni odgovor", rekao je Pranoy Roy, glavni urednik indijskoga informativnog kanala NDTV. Dok su indijski premijer i neki drugi u vrhu indijske Vlade uvidjeli goleme povoljne mogućnosti koje bi taj sporazum otvorio Indiji, drugi su bili zaslijepljeni starim nadrilijekovima i predrasudama. Mnoge indijske elite i dalje gledaju na svijet kroz nehruovsku prizmu Indija kao siromašna, ali vrline puna zemlja Trećeg svijeta čija je vanjska politika bila neutralna i nepristrana (i, moglo bi se dodati, neuspješna). Oni razumiju djelovanje u tom svijetu, od koga treba prositi, a prema kome

biti ratoboran. Ali svijet u kojem je Indija velika sila i u kojem se samopouzdano kreće globalnom pozornicom, sila koja postavlja pravila, a nije samo ograničena njima, svijet u kojem je ona partnerica najmoćnije zemlje u povijesti - to je posve nov, uznemirujući prijedlog. "Zašto su Sjedinjene Države sada susretljive prema nama?" pitalo me više komentatora. I 2007. još su uvijek tragali za skrivenom rukom. Kineska mandarinska klasa bila je kadra vješto i djelotvorno iznova promisliti novu ulogu svoje zemlje u svijetu kao sile. Indijske elite dosad nisu pokazale da su jednake svojim susjedima. Kako god ispalo s nuklearnim sporazumom, poteškoće njegova usvajanja u New Delhiju ističu središnje ograničenje prakse indijske vlasti u godinama koje su pred nama. Indija je snažno društvo sa slabom državom. Ona svoju nacionalnu moć ne može upregnuti za nacionalnu svrhu.

Jedan geografski izraz Da je Indija čudna zemlja, možete raspoznati ne po njenim krotiteljima zmija, nego po njenim izbornim rezultatima: u kojoj biste drugoj zemlji bili nepopularni zbog prštavoga ekonomskog rasta? Godine 2004. vladajući je BJP izašao na izbore s ekonomskim vjetrom u leđa - zemlja je rasla po godišnjoj stopi od devet posto. Ali BJP je izgubio izbore. Kućna radinost intelektualaca od kojih su mnogi socijalistički orijentirani brzo je objasnila da je prosperitet bio isprazan, da rast nije dosezao do dna društva, da je BJP zaboravio onu pravu Indiju. Ali to objašnjenje naprosto ne može izdržati pomnije ispitivanje. U devedesetima je stopa siromaštva u Indiji rapidno pala, toliko da su to mogli vidjeti svi. Enigma je, u svakom slučaju, bila tu i nakon 2004. godine. Kongresna koalicija (koja je sada na vlasti) zadržala je rast tri godine na iznad osam posto, a ipak je loše prošla na svim regionalnim izborima održanima otkako je preuzela vlast. Čak i uz legitimnu zabrinutost zbog nejednakosti i raspodjele bogatstva, u gotovo svakoj zemlji svijeta postoji povezanost između rasta i popularnosti vlade. Zašto ne i u Indiji? Indija je zemlja snova Thomasa (Tipa) O'Neilla. "Sva je politika lokalna", znamenita je izreka bivšeg predsjednika Predstavničkog doma. U Indiji bi

se to načelo moglo uklesati u kamen. Izbori u Indiji u zbilji uopće nisu nacionalni izbori. Oni su, zapravo, istovremeni lokalni i regionalni izbori bez zajedničke teme. Raznovrsnost Indije stara je četiri tisuće godina i duboko je ukorijenjena u kulturi, jeziku i tradiciji. To je zemlja sa sedamnaest jezika i 22.000 dijalekata, koja je stoljećima bila zbirka stotina odvojenih kneževina, kraljevina i država. Kada su Britanci napuštali Indiju 1947., nova je vlada morala pregovarati o pojedinačnim sporazumima o pristupanju s više od petsto vladara - potkupljujući ih, prijeteći im, a u nekim ih slučajevima i vojno prisiljavajući da se pridruže indijskom savezu. Nakon opadanja moći Nacionalnoga kongresa u sedamdesetima, nijedna stranka u Indiji nije imala utjecaja na razini cijele nacije. Svaka vlada formirana u posljednja dva desetljeća bila je koalicijska, obuhvaćajući nakupinu regionalnih stranki s malo toga zajedničkoga. Ruchir Sharma, koji vodi 35 milijardi dolara vrijedan portfolio Morgan Stanleyja za tržišta u usponu, ističe da je većina od 28 saveznih država glasala za dominantnu regionalnu stranku nauštrb takozvane nacionalne stranke. Utar Pradesh 2007. daje savršen primjer. U. P., kako je zovu u Indiji, najveća je država u zemlji. (Kad bi bila neovisna, bila bi po broju stanovnika šesta država svijeta.) Tijekom kampanje 2007. dvije su se nacionalne stranke pokušale natjecati u onome što su smatrale velikim nacionalnim temama. BJP se trudio oživiti hinduski nacionalizam; Kongresna stranka naglašavala je svoj sekularizam i hvalila se stopom rasta zemlje. Te su dvije stranke osvojile nisko treće, odnosno četvrto mjesto, iza lokalnih stranki koje su naglašavale posve lokalna pitanja - u ovom slučaju davanje prava nižim kastama. Ono što je djelovalo u U. P.-u ne mora djelovati na jugu, ili čak u Mumbaiju. U jednom skupu država ključne bi mogle biti hinduskomuslimanske podjele, ali u drugima ih nema. Politički lideri koji su jaki u Tamil-Nadu, nemaju nikakvih sljedbenika na sjeveru. Punjab ima vlastitu raspoznatljivu političku kulturu koja se odnosi i na pitanje Sikha i povijest odnosa između Hindusa i Sikha. Političari iz Radžastana nisu zanimljivi u Karnataki. Ne govore jezikom onih drugih - doslovce. To bi bilo kao održavati izbore širom Europe i pokušavati govoriti o istim pitanjima s biračima u Poljskoj, Grčkoj, Francuskoj i Irskoj. Winston Churchill jednom je rekao

da je Indija "samo geografski termin, koji nema ništa više političke osobnosti nego Europa". Churchill je u vezi s Indijom uglavnom bio u krivu, ali u tom pitanju bio je u pravu. Različitosti i podjele imaju mnoge prednosti. One povećavaju raznolikost i društvenu energiju Indije te priječe da zemlja potpadne pod neku diktaturu. Kada je Indira Gandhi sedamdesetih pokušala voditi vladu na autoritaran i centraliziran način, to naprosto nije funkcioniralo i izazvalo je nasilne pobune u šest regija. U posljednja dva desetljeća indijski je regionalizam doživio procvat, a zemlja je našla svoj prirodni poredak. U raznolikoj zemlji čak i hipernacionalizam postaje težak. Kad BJP pokušava raspiriti hinduistički šovinizam kao političko oružje protiv muslimana, često otkriva da ta retorika otuđuje i zbunjuje Hinduse iz nižih kasta, kao i stanovnike Južne Indije, jer im zvuči isključivo, kao nešto svojstveno višoj kasti. Ali te različitosti i podjele ujedno kompliciraju funkcioniranje indijske države. Ograničenja iz proteklog desetljeća nisu tek prijelazna pojava koja će nestati; ona su izraz strukturalne realnosti indijske politike. Ona New Delhiju otežavaju definiranje nacionalnog interesa, mobiliziranje zemlje u korist tog interesa te potom provedbu skupa političkih mjera i programa za ostvarivanje njenih ciljeva, bilo u ekonomskoj reformi, bilo u vanjskoj politici. Premijer ne može raspolagati nacionalnom vlašću onako kako je to činio Nehru, a, po svoj prilici, to neće više nikada moći nijedan premijer. Funkcija se preobrazila iz glavnog zapovjednika u predsjednika odbora, vladajuća stranka postala je prvom među jednakima u koaliciji. Centralna vlada često popušta pred prerogativima i moći regionalnih vlada, koje nastupaju sve čvršće i neovisnije. Ekonomski govoreći, to u budućnosti znači petljanje, male reforme te energiju i eksperimentiranje na razini saveznih država. U vanjskoj politici to znači da neće biti velikih pomaka u pristupu, malo značajnijih obaveza i ne tako aktivnu i energičnu ulogu na svjetskoj sceni. Indija će u međunarodnim poslovima imati veću ulogu nego ikada prije. Dominirat će Južnom Azijom, ali možda neće postati globalnom silom, čemu se neki nadaju, dok se drugi toga boje. Barem ne još neko vrijeme.

Ako je ikada bilo utrke između Indije i Kine, ona je završena. Kinesko je gospodarstvo tri puta veće od indijskoga, a i dalje raste bržim tempom. Zakon kombiniranja kaže nam da Indija može ekonomski prestići Kinu samo ako se dogode drastične i trajne promjene putanja obiju zemalja koje bi potrajale desetljećima. Izgledniji je scenarij da Kina ostane dobrano ispred Indije. Ali Indija ipak može kapitalizirati svoje prednosti - golemo, rastuće gospodarstvo, privlačnu političku demokraciju, dinamičan model sekularizma i tolerancije, dobro poznavanje i Istoka i Zapada te poseban odnos s Amerikom. Ako može pokrenuti te sile i upotrijebiti ih u svoju korist, Indija će i dalje biti na putu prema moćnoj kombinaciji, bio to na svjetskoj ljestvici broj dva, tri ili četiri. Jedno iskustvo koje je za Indiju danas relevantno jest ono Sjedinjenih Država krajem devetnaestog stoljeća. Politički uspon Amerike do svjetske sile bitno su usporavala domaća ograničenja. Do 1890. Amerika je pretekla Britaniju kao vodeće svjetsko gospodarstvo, ali diplomatski i vojno bila je sila drugog reda. Njena je vojska bila četrnaesta u svijetu, nakon bugarske. Njena je mornarica po veličini bila osmina talijanske, premda je njena industrijska snaga do tada postala trinaest puta veća. Sudjelovala je na malo međunarodnih sastanaka ili kongresa, a njeni diplomati bili su beznačajni sudionici globalnih poslova. Washington je bio maleni provincijski grad, njegova vlada imala je ograničenu moć, a predsjedničku se funkciju općenito nije smatralo stožernom. To da je Amerika potkraj devetnaestog stoljeća bila slaba država nije sporno, i bila su potrebna desetljeća, velike domaće promjene i duboke međunarodne krize da se to promijeni. U vremenima nakon depresija i svjetskih ratova američka je država - Washington - rasla, centralizirala se i zadobivala neupitan primat pred saveznim državama. A predsjednici su, od Theodorea Roosevelta i Woodrowa Wilsona, počeli definirati Ameriku kao svjetsku silu. U krajnjoj liniji, osnova američke moći - dinamično američko društvo - bila je njena najveća snaga i najveća slabost. Ono je proizvelo divovsko američko gospodarstvo i dinamično društvo. Ali donosilo je i zastoje uspona, krivudanje putanje i krhkost uključivanja u svjetsku scenu. Indija će možda imati slično iskustvo: imat će društvo sposobno sjajno odgovoriti na prilike što ih pruža globalizirani svijet, društvo koje će rasti i prosperi-

rati u globalnome gospodarstvu i društvu. Ali politički sustav Indije slab je i porozan te stoga nije dobro opremljen da u tom novom svijetu igra ulogu koja mu s pravom pripada. Neki niz kriza mogao bi sve to promijeniti, ali bez sistemskog šoka indijsko će društvo u novoj globalnoj igri ostati ispred indijske države. Napetost između društva i države sve do danas opstaje i u Americi. Zapravo, to vrijedi držati na umu kada se okrećemo jedinstvenom najvažnijem igraču u dvadeset prvom stoljeću i pitamo kako će na svijet nakon Amerike reagirati sama Amerika.

ŠESTO POGLAVLJE

Američka moć Dana 22. lipnja 1897. oko četiristo milijuna ljudi diljem svijeta, četvrtina čovječanstva, dobilo je slobodi dan. Bila je to šezdeseta godišnjica dolaska kraljice Viktorije na britansko prijestolje. Dijamantni jubilej slavio se pet dana na kopnu i moru, ali njegov je vrhunac bila parada i služba zahvalnosti 22. lipnja. Pribivalo je jedanaest čelnika samoupravnih britanskih kolonija, kao i prinčevi, vojvode, veleposlanici i izaslanici iz ostatka svijeta. U vojnoj procesiji od petnaest tisuća vojnika sudjelovali su husari iz Kanade, konjanici iz Novog Južnog Walesa, karabinjeri iz Napulja, vojnici na devama iz Bikanera, Gurke iz Nepala i mnogi, mnogi drugi. Bio je to, kako je napisao jedan povjesničar, "rimski trenutak". Jubilej je obilježen velikim fanfarama u svakom kutu imperija. "U Hyderabadu je oslobođen svaki deseti zatvorenik", napisao je James Morris. "Održan je veliki bal u Rangunu, večera u Sultanovoj palači u Zanzibaru, pozdrav topovnjača u zaljevu Table, 'čudovišna gozba u nedjeljnoj školi' u Freetownu, predstava Zbora Aleluja u Happy Valleyju u Hong Kongu." Bangalore je podigao kraljičin kip, a Visakhapatnam je dobio novu gradsku vijećnicu. U Singapuru je u središte Padanga postavljen kip sir Stamforda Rafflesa, a usred javnih vrtova Šangaja (koji čak nije bio kolonija) sagrađena je fontana. Deset tisuća školske djece stupalo je ulicama Ottawe mašući britanskim zastavama. I tako dalje i tako dalje.59 Ponovo u Londonu, mladi Arnold Toynbee, osmogodišnji dječak, posa-

đen na ramena svojeg strica žedno je promatrao paradu. Toynbee, koji je odrastavši postao najznamenitiji povjesničar svojeg doba, sjećao se da je promatrajući veličajnost tog dana imao osjećaj kao da je sunce "stajalo nepomično posred Nebesa, kao što je nekoć tamo nepomično stajalo po Jošuinom nalogu." "Sjećam se atmosfere", pisao je. "Bila je: 'Pa, evo nas na vrhu svijeta, i dospjeli smo na taj vrhunac da tu ostanemo zauvijek. Postoji, dakako, nešto što se zove povijest, ali povijest je nešto neugodno što se događa drugim ljudima. Mi smo udobno smješteni izvan svega, u to sam siguran'."60 Ali povijest se, dakako, dogodila Britaniji. Pitanje za supersilu današnjeg doba glasi: hoće li se povijest dogoditi i Americi? (Događa li se već?) Nema točne analogije, ali Britanija se na svojem vrhuncu više od bilo koje druge nacije približila američkoj današnjoj poziciji. Kada razmatramo hoće li i kako sile promjene djelovati na Ameriku, vrijedi posvetiti pomnu pozornost iskustvu Velike Britanije. Mnogo je suvremenih odjeka dvojbi Britanije. Za nedavne vojne intervencije Amerike u Somaliji, Afganistanu i Iraku postoje paralele s vojnim intervencijama Britanije u tim zemljama prije više desetljeća. Osnovna strateška dvojba u položaju jedinoga globalnog igrača na globalnoj pozornici upečatljivo je slična. Ali postoje i temeljne razlike između Britanije onda i Amerike sada. U Britaniji, dok je nastojala održati svoj status supersile, najveći je izazov bio ekonomski, a ne politički. U Americi je obratno.

Doseg Britanije U današnjem je svijetu teško čak i zamisliti veličinu Britanskog Carstva. Na svojem vrhuncu pokrivao je oko četvrtine kopnene površine zemlje i obuhvaćao četvrtinu njezina stanovništva. Mreža kolonija, teritorija, baza i luka kojom je vladao London protezala se po cijeloj zemaljskoj kugli, a to carstvo čuvala je Kraljevska mornarica, najveća pomorska sila u povijesti. Tijekom Dijamantnog jubileja u Portsmouthu je bilo izloženo 165 brodova, koji su nosili četrdeset tisuća mornara i tri tisuće topova - najveća flota

koja se ikada okupila.* U prethodnoj četvrtini stoljeća carstvo je bio povezan putem 170.000 nautičkih milja oceanskih kabela i 662.000 milja zračnih ili ukopanih kabela, a britanski su brodovi pospješili razvoj prve globalne komunikacijske mreže putem telegrafa. Povezanost tog sustava produbile su željeznice i kanali (najvažniji među njima bio je Sueski). Putem svega toga Britansko Carstvo stvorio je prvo istinski globalno tržište. Amerikanci govore o privlačnosti vlastite kulture i ideja, ali "meka moć" zbiljski je započela s Britanijom u devetnaestom stoljeću. Zahvaljujući njezinu carstvu engleski se rasprostro kao globalni jezik, kojim se govori od Kariba do Kaira i od Cape Towna do Calcutte. Engleska književnost postala je poznata posvuda - Shakespeare, Sherlock Holmes, Alisa u zemlji čudesa, Školski dani Toma Browna. Britanske priče i likovi postali su dijelom međunarodne kulture čvršće nego sadržaji bilo koje druge nacije. Isto se dogodilo i s mnogim engleskim vrijednostima. Povjesničar Claudio Véliz ističe da su u sedamnaestom stoljeću obje tadašnje imperijalne sile, i Britanija i Španjolska, pokušale svoje ideje i praksu izvoziti u svoje zapadne kolonije. Španjolska je htjela da se u Novom svijetu uvriježi protureformacija; Britanija je htjela da cvatu vjerski pluralizam i kapitalizam. Ispalo je da su se ideje Britanije pokazale univerzalnijima od španjolskih. Zapravo, načini rada i igre modernog svijeta prožeti su vrijednostima prve svjetske industrijske nacije. Britanija je dokazivo bila najuspješnija izvoznica svoje kulture u ljudskoj povijesti. Danas govorimo o američkom snu, ali prije njega postojao je "engleski način života" - koji su promatrali, divili mu se i kopirali ga po cijelom svijetu. Na primjer ideje ferpleja, sportskog života i amaterstva što ih je uveo poznati engleski odgajatelj dr. Thomas Arnold, ravnatelj fakulteta Rugby (gdje je smještena radnja Školskih dana

*Prisustvovali su promatrači iz četrnaest stranih mornarica, žudno upijajući taj spektakl. Jedan od njih, njemački viceadmiral princ Heinrich od Pruske, zavidno je gledao s palube svojega bojnog broda sagrađenog u Britaniji, koji je nedavno degradiran u krstaricu. On i njegov brat car Vilim II. očajnički su se nadali da će sustići Britaniju u pomorskoj snazi - priča koja je loše završila.

Toma Browna), jako su utjecale na Francuza baruna De Coubertina - koji je 1896. pokrenuo moderne Olimpijske igre. Pisac Ian Buruma prikladno je opisao Olimpijske igre kao "englesku bukoličku fantaziju". U lipnju 1897. nije sve to bilo shvaćeno, ali mnogo toga jest. Britanci svakako nisu bili jedini koji su svoj imperij uspoređivali s Rimom. Pariški Le Figaro objavio je da se sa samim Rimom "izjednačila, ako ga nije i nadmašila, Sila koja u Kanadi, Australiji, Indiji, na Kineskim morima, u Egiptu, Srednjoj i Južnoj Africi, na Atlantiku i na Mediteranu vlada ljudima i upravlja njihovim interesima". Kreuz-Zeitung u Berlinu, koji je obično odražavao nazore protuengleske junkerske elite, opisao je imperij kao "praktično neoboriv". S druge strane Atlantika New York Times sa zanosom je pisao: "Mi smo dio, i to veliki dio Šire Britanije, kojoj je, izgleda, jasna sudbina da dominira planetom."

Silazak Britanije Uzvišeni položaj Britanije bio je krhkiji nego što je izvana izgledao. Samo dvije godine prije Dijamantnog jubileja Ujedinjeno Kraljevstvo ušlo je u Burski rat, sukob koji, po mnogim znanstvenicima, označuje trenutak početka opadanja njegove globalne moći. London je bio siguran da će bez mnogo muke pobijediti u toj borbi. Uostalom, britanska vojska baš je bila dobila sličnu bitku protiv derviša u Sudanu, premda je bila brojčano slabija u omjeru većem od dva prema jedan. U Omdurmanskoj bitki za svega pet sati derviši su imali 48.000 žrtava, a Britanci su izgubili samo 48 vojnika.61 Mnogi su u Britaniji zamišljali da će pobjeda protiv Bura biti još lakša. Na koncu, kako je rekao jedan član Parlamenta, bio je to "britanski imperij protiv 30.000 seljaka". Rat se tobože vodio iz časnih razloga: za prava ljudi koji govore engleski u Južnoj Africi, koje su vladajući migranti Nizozemci, Buri (Boer je nizozemska i afrikanerska riječ za 'seljak') tretirali kao građane drugog reda. Ali pozornosti Londona nije promaklo da nakon otkrića zlata u toj regiji 1886., Južna Afrika proizvodi četvrtinu svjetskih isporuka zlata. U svakom slučaju, Afrikaneri su izveli preventivni napad i rat je počeo 1899.

Stvari su od početka krenule loše za Britaniju. Imala je više ljudi i bolje oružje, i rasporedila je svoje najbolje generale (uključujući lorda Kitchenera, junaka Omdurmana). Ali Buri su se strastveno branili, poznavali su teren, imali potporu većine bjelačkog stanovništva i usvojili uspješnu gerilsku taktiku koja se oslanjala na prikradanje i brzinu. Britanska golema vojna nadmoć malo je značila na terenu, a britanski zapovjednici pribjegli su surovoj taktici - spaljivanju sela, tjeranju civila u koncentracijske logore (prve u svijetu), slanju sve više trupa. Na kraju je Britanija u Južnoj Africi imala 450.000 vojnika, koji su se borili protiv 45.000 pripadnika burskih milicija. Buri nisu mogli vječno zadržavati Britaniju, i 1902. su se predali. Ali u širem smislu Britanija je izgubila rat. Žrtvovala je 45.000 ljudi, potrošila pola milijarde funti, razvukla svoju vojsku do granice pucanja i u svojem ratnom naporu otkrila enormnu nesposobnost i korupciju. Štoviše, brutalnom taktikom u vrijeme rata okaljala je svoj ugled u očima ostatka svijeta. Kod kuće je sve to stvorilo, ili iznijelo na vidjelo, duboke podjele u vezi s globalnom ulogom Britanije. U inozemstvu se svaka od ostalih velikih sila - Francuska, Njemačka, Sjedinjene Države - suprotstavljala postupcima Londona. "Bili su bez prijatelja", napisao je o Britancima 1902. povjesničar Lawrence James.62 Prebacimo se na današnjicu. Jedna druga svemoćna supersila, vojno nepobjediva, postiže laku pobjedu u Afganistanu i laća se nečega što će sigurno biti još jedna jednostavna bitka, ovaj put protiv izoliranog režima Sadama Huseina u Iraku. Rezultat: brza početna vojna pobjeda nakon koje slijedi duga, teška borba, puna teških političkih i vojnih pogrešaka, nasuprot jakoj međunarodnoj opoziciji. Analogija je očevidna, Sjedinjene Države su Britanija, Irački rat je Burski rat - a usto, budućnost Amerike izgleda sumorno. Kakav god bio ishod u Iraku, troškovi su golemi. Sjedinjene Države prenapregle su se i rastrzale, njihova je vojska pod pritiskom, njihov ugled okaljan. Države odmetnice poput Irana i Venezuele te velike sile poput Rusije i Kine koriste se nepažnjom i zlom srećom Washingtona. Poznata tema opadanja imperija odigrava se još jednom. Povijest se ponavlja. Ali bez obzira na pojavne sličnosti okolnosti nisu stvarno iste. Britanija je bila čudna supersila. Povjesničari su napisali stotine knjiga objašnjava-

jući kako je London mogao usvojiti neke vanjskopolitičke mjere koje bi promijenile njegovu sudbinu. Da je samo izbjegao Burski rat, kažu neki. Da je samo ostao izvan Afrike, kažu drugi. Niall Ferguson provokativno sugerira kako bi Britanija, da nije sudjelovala u Prvome svjetskom ratu (a bez britanskog sudjelovanja možda ne bi ni bilo svjetskog rata), mogla uspjeti očuvati položaj velesile. U tom smjeru razmišljanja ima nešto istine (Prvi svjetski rat zaista je doveo Britaniju do bankrota), ali da bi se stvari primjereno smjestile u povijesni kontekst, vrijedi tu povijest promotriti iz drugog ugla. Neizmjerno Britansko Carstvo bio je proizvod jedinstvenih okolnosti. Nije čudno to što se moć Britanije smanjila, nego to što je njena dominacija trajala tako dugo.63 Ako se shvati kako je Britanija igrala svoje karte - koje su s vremenom postajale sve slabije - to može pomoći da se rasvijetli daljnji put Amerike.

Čudni uspon britanske moći Britanija je već stoljećima bogata zemlja (a najveći dio tog vremena i velika sila), ali ekonomska supersila bila je tek nešto dulje od jedne generacije. Često griješimo kad vrijeme najvećega britanskog procvata određujemo po velikim imperijalnim događajima, kao što je Dijamantni jubilej, na koje se u to vrijeme gledalo kao na znakove moći. Zapravo, do 1897. najbolje su godine Britanije već bile iza nje. Do istinskoga britanskog vrhunca bilo je došlo jednu generaciju prije, od 1845. do 1870. U to je vrijeme Britanija proizvodila više od 30 posto globalnog BDP-a. Njena potrošnja energije bila je pet puta veća od potrošnje Sjedinjenih Država i Prusije te 155 puta veća od Rusije. Obuhvaćala je petinu svjetske trgovine i dvije petine industrijske trgovine.64 A sve to samo s dva posto svjetskog stanovništva! Godine 1820., kada su glavne determinante BDP-a bile stanovništvo i poljoprivreda, gospodarstvo Francuske bilo je veće od britanskoga. Do kraja sedamdesetih godina 19. stoljeća Sjedinjene Države izjednačile su se s Britanijom po većini industrijskih mjerila i stvarno je prestigie do početka osamdesetih, što će Njemačka postići petnaestak godina poslije. Do Prvoga svjetskog rata američko gospodarstvo već je bilo dvostruko veće od bri-

tanskoga, kao i francusko i rusko zajedno. Britanija je 1860. proizvodila 53 posto željeza u svijetu (što je bilo znak nadmoćne industrijske snage), a 1914. manje od deset posto. Ima, dakako, mnogo načina za mjerenje moći. Politički gledano, London je u vrijeme Prvoga svjetskog rata još uvijek bio glavni grad svijeta. Po cijeloj zemaljskoj kugli izvan Europe, nalozi Londona bili su bez premca i uvelike neosporni. Britanija je stekla imperij u razdoblju prije nadolaska nacionalizma, tako da nije bilo mnogo prepreka stvaranju i održavanju kontrole na udaljenim mjestima. U pomorskoj moći nije bilo suparnika dulje od sto godina. Također se pokazala vještom u umijeću imperijalne vladavine. Rezultat imperija bio je njena produžena dominacija u bankarstvu, transportu, osiguranju i investiranju. London je još uvijek bio centar globalnih financija, a funta još uvijek valuta za svjetske rezerve. Čak i 1914. Britanija je u inozemstvu investirala dvostruko više kapitala nego njena najbliža konkurentica Francuska i pet puta više nego Sjedinjene Države. Profiti tih investicija i druge "nevidljive razmjene" na neki su način maskirali opadanje Britanije. Zbilja je međutim bila to da je britansko gospodarstvo klizilo prema dolje. Tih je dana industrija još uvijek tvorila glavni dio nacionalnoga gospodarstva, a robe koje je Britanija proizvodila predstavljale su prošlost, a ne budućnost. Godine 1907. proizvodila je četiri puta više bicikala nego Sjedinjene Države, ali su Sjedinjene Države proizvodile dvanaest puta više automobila. Jaz je bio vidljiv i u kemijskoj industriji, proizvodnji znanstvenih instrumenata i na mnogim drugim područjima. Cjelokupni trend bio je jasan: britanska stopa rasta opala je sa 2,6 posto na vrhuncu na 1,9 posto od 1885., uz daljnje opadanje. Sjedinjene Države i Njemačka u međuvremenu su rasle po oko pet posto. Pošto je bila predvodnica prve industrijske revolucije, Britanija nije bila tako spretna u prelasku na drugu. Znanstvenici debatiraju o uzrocima opadanja Britanije gotovo od njegova početka. Nekima je u fokusu geopolitika, drugima ekonomski čimbenici poput niskog investiranja u nove pogone i opremu, loših radnih odnosa i gubitka marketinških vještina. Britanski kapitalizam ostao je staromodan i krut. Britanska industrijska proizvodnja počivala je na malim, gotovo kućnim poduzećima s kvalificiranim majstorima umjesto racio-

nalno organiziranih masovnih tvornica koje su iskrsavale u Njemačkoj i Sjedinjenim Državama. Postojali su i znaci širih kulturnih problema. Bogatija Britanija gubila je interes za praktično obrazovanje. Prirodne znanosti i geografija bile su podređene književnosti i filozofiji. Britansko društvo zadržalo je feudalnu kastu, koja je bila draga njenoj zemljovlasničkoj aristokraciji. Ta je elita prezirala industrijsku proizvodnju i tehnologiju, toliko da su se uspješni poduzetnici prikazivali kao aristokrati, s kućama na ladanju i konjima, i zametali svaki trag o podrijetlu svog novca. Umjesto da studiraju kemiju ili elektrotehniku, njihovi su sinovi svoje dane provodili na Oxbridgeu, upijajući povijest i književnost antičke Grčke i Rima.65 Možda nijedna od tih slabosti nije bila zbiljski krucijalna. Paul Kennedy ističe da je dominacija Britanije u devetnaestom stoljeću bila proizvod niza vrlo neuobičajenih okolnosti. S obzirom na svoj portfolio moći - geografiju, stanovništvo, resurse - ona je razumno mogla očekivati da ima od tri do četiri posto globalnog BDP-a, ali je njen udio porastao do deset puta većeg broja. Kako su se te neuobičajene okolnosti gubile, tj. kako su ostale zapadne zemlje hvatale korak s industrijalizacijom, Njemačka se ujedinila, a Sjedinjene Države razriješile svoju podjelu na sjever i jug - Britanija je morala opadati. Britanski državnik Leo Amery to je jasno vidio 1905. "Kako ti maleni otoci mogu dugoročno zadržati svoju poziciju protiv takvih velikih i bogatih imperija u kakve se ubrzano pretvaraju Sjedinjene Države i Njemačka?" upitao je. "Kako se mi s četrdeset milijuna ljudi možemo natjecati s gotovo dvostruko većim državama?" To je pitanje koje mnogi Amerikanci danas postavljaju o Sjedinjenim Državama suočenima s usponom Kine.

Dobra politika, loša ekonomija Britanija je svoju poziciju vodeće svjetske sile uspijevala održavati desetljećima nakon gubitka ekonomske dominacije, zahvaljujući kombinaciji mudre strateške perspektive i dobre diplomacije. Još zarana, uočivši promjenu ravnoteže moći, London je donio kritičnu odluku koja je desetljećima produžila njegov utjecaj: odlučio je prilagoditi se usponu Amerike

umjesto da ga osporava. U desetljećima nakon 1880. u jednom pitanju za drugim London je popuštao pred sve snažnijim i samopouzdanijim Washingtonom. Nije Londonu bilo lako prepuštati kontrolu svojoj bivšoj koloniji, zemlji s kojom je vodio dva rata (Revolucionarni rat i rat 1812.) i u čijem je nedavnom Građanskom ratu bio na strani secesionista. Ipak, Britanija je na kraju prepustila zapadnu hemisferu svojoj bivšoj koloniji, premda je tamo imala krupne vlastite interese.* Bio je to majstorski strateški potez. Da se Britanija pokušala oduprijeti usponu Sjedinjenih Država, povrh svih drugih svojih angažmana, iskrvarila bi. Uza sve svoje pogreške tijekom sljedećih pola stoljeća, strategija Londona prema Washingtonu - koje se drže sve britanske vlade od devedesetih godina 19. stoljeća - značila je da je Britanija mogla posvetiti pozornost drugim kritičnim frontama. Posljetkom toga ona je ostala gospodaricom mora, kontrolirajući svoje koridore i puteve s pomoću "pet ključeva" za koje se govorilo da zaključavaju svijet: - Singapura, Rta Dobre Nade, Aleksandrije, Gibraltara i Dovera. Britanija je uz relativno malo protivljenja desetljećima održavala kontrolu nad imperijem i svoj svjetski utjecaj. U aranžmanu nakon Prvoga svjetskog rata preuzela je 1,8 milijuna četvornih milja teritorija i trinaest milijuna novih podanika, uglavnom na Bliskom istoku. Ipak, jaz između njene političke uloge i njezina ekonomskog kapaciteta širio se. Premda je imperij izvorno možda donosio profit, do dvadesetog stoljeća on je postao enorman teret za britansku državnu blagajnu. A to nije bilo vrijeme za skupe navike. Britansko je gospodarstvo posrtalo. Prvi svjetski rat koštao je više od 40 milijardi dolara, a Britanija, nekoć vodeća svjetska kreditorica, bila je sada u dugovima koji su iznosili 136 posto domaćeg proizvoda.66 Deseterostruki porast državnog duga značio je da su do sredine dvadesetih

*Tijekom jedne od kriza u kojima je Britanija popustila, oko granične linije između Venezuele i Britanske Gvajane 1895., tajnik za kolonije Joseph Chamberlain ljutito je istaknuo: "Britanija je američka sila s teritorijalnim područjem većim od samih Sjedinjenih Država i s titulom koju je stekla prije neovisnosti Sjedinjenih Država." (Mislio je na Kanadu.)

godina samo uplate za kamate isisavale polovinu državnog proračuna. Britanija je htjela zadržati vojnu razinu, pa je nakon Prvoga svjetskog rata otkupila njemačku flotu po rasprodajnoj cijeni i privremeno zadržala status vodeće pomorske sile. Ali do 1936. troškovi Njemačke za obranu postali su trostruko veći od britanskih.67 Iste godine kada je Italija napala Abesiniju, Mussolini je smjestio 50.000 vojnika u Libiju - deset puta više od broja britanskih vojnika koji su čuvali Sueski kanal.68 Upravo su te okolnosti povezane sa sjećanjem na nedavni svjetski rat u kojem je pobijeno više od sedamsto tisuća mladih Britanaca - navele britanske vlade u tridesetima da, suočene sa silama fašizma, dadu prednost nerealnim nadama i popuštanju, a ne konfrontaciji. Sada su strategiju diktirale financijske brige. To savršeno ilustrira odluka da se Singapur pretvori u "krupnu vojnu bazu". Britanija je u tom "Istočnom Gibraltaru" vidjela strateško usko grlo između Indijskoga i Tihog oceana koje može zaustaviti kretanje Japana na zapad. (Britanija je imala i opciju da održi svoj savez s Japanom - još jedno prilagođavanje - ali su tome prigovorile Sjedinjene Države i Australija.) Ta je strategija imala smisla. No s obzirom na nesigurne britanske financije nije bilo dovoljno novca da se sve to plati. Dokovi su bili premaleni za flotu koja bi se mogla suprotstaviti japanskoj, nije bilo dovoljno goriva, a fortifikacije su bile skromne. Kada je 1942. došlo do japanskog napada, Singapur je pao za tjedan dana. Drugi svjetski rat bio je završni čavao u lijesu britanske ekonomske moći. (Američki BDP 1945. je bio deset puta veći od britanskoga.) Čak je i tada međutim Britanija ostala izrazito utjecajna, barem djelomice zbog gotovo nadljudske energije i ambicije Winstona Churchilla. Kada uzmete u obzir da su Sjedinjene Države plaćale gotovo sve troškove saveznika, a Rusija trpjela većinu žrtava, bila je nužna izvanredna volja da Britanija ostaje jedna od triju glavnih sila koje odlučuju o sudbini poslijeratnog svijeta. Fotografije Roosevelta, Staljina i Churchilla na Konferenciji u Jalti u veljači 1945. donekle zavaravaju. Nije u Jalti bilo "velike trojice". Postojala su "velika dvojica" i uz njih jedan briljantni politički poduzetnik koji je bio kadar održavati u igri sebe i svoju zemlju, tako da je Britanija još duboko u dvadeseto stoljeće zadržala mnoge elemente svojstvene velikoj sili. Dakako, to je i koštalo. Zauzvrat za svoje zajmove Sjedinjene Države

preuzele su desetke britanskih baza na Karibima, u Kanadi, na Indijskom i Tihom oceanu. "Britansko Carstvo prepušteno je američkom zalagaoničaru - našoj jedinoj nadi", rekao je jedan član Parlamenta. Ekonomist John Maynard Keynes bio je razjareniji, te je opisao Zakon o posudbi i zakupu kao pokušaj da se "Britanskom Carstvu iskopaju oči". Ne tako emotivni promatrači uvidjeli su da je to neizbježno. Arnold Toynbee, koji je dotad već postao uvaženi povjesničar, tješio je Britance da će ruka Amerike "biti mnogo lakša nego ruka Rusije, Njemačke ili Japana, a, po mojem sudu, to su alternative". Od temeljne je važnosti to da je Britanija prestala biti velika globalna sila ne zbog loše politike, nego zbog lošega gospodarstva. Imala je veliki globalni utjecaj, ali njeno je gospodarstvo bilo strukturalno slabo. K tome je pogoršala stvari pokušajima nerazboritih popravaka - ukidanjem pa vraćanjem zlatnog standarda, nametanjem carskih pristojbi, gomilanjem golemih ratnih dugova. Nakon Drugoga svjetskog rata usvojila je socijalistički ekonomski program, Beveridgeov plan, koji je nacionalizirao i čvrsto regulirao velike dijelove gospodarstva. To je moglo biti razumljivo kao reakcija na izmučeno stanje zemlje, ali do šezdesetih i sedamdesetih to je Britaniju osudilo na stagnaciju - sve dok Margaret Thatcher nije pomogla zaokretu britanskoga gospodarstva u osamdesetima. Unatoč opadanju svojeg relativnog ekonomskog ranga dugom sedamdeset godina, London je svojim sve slabijim kartama igrao s impresivnom političkom vještinom. Njegova povijest nudi neke važne pouke za Sjedinjene Države.

Dugi rok Amerike Prvo je međutim bitno zapaziti da središnja značajka opadanja Britanije - ireverzibilno ekonomsko pogoršanje - zapravo ne vrijedi za Sjedinjene Države danas. Britanski ekonomski status bez premca trajao je nekoliko desetljeća; američki traje već više od 130 godina. Gospodarstvo SAD-a najveće je u svijetu od sredine osamdesetih godina 19. stoljeća, a to je i danas. Zapravo, Amerika sve od tada drži iznenađujuće konstantan udio u global-

nom BDP-u. Uz kratku iznimku kasnih četrdesetih i ranih pedesetih godina 20. stoljeća - kada je ostatak svijeta bio razoren, a udio Amerike porastao na 50 posto! - Sjedinjene Države gotovo cijelo stoljeće obuhvaćaju otprilike četvrtinu svjetskog proizvoda (32 posto 1913., 26 posto 1960., 22 posto 1980., 27 posto 2000. i 26 posto 2007.). * U sljedeća dva desetljeća vjerojatno će se smanjivati, ali ne značajno. Za 2025. većina procjena navodi da će gospodarstvo SAD-a još uvijek biti dvostruko veće od kineskoga po nominalnom BDP-u (premda će po kupovnoj moći ta dva gospodarstva biti izjednačena).69 Tu se razliku između Amerike i Britanije može vidjeti po teretu njihovih vojnih proračuna. Britanija je vladala morima, ali nikada kopnom. Britanska vojska bila je toliko malena da je njemački kancelar Otto von Bismarck jednom dobacio da bi, kad bi Britanci ikada napali Njemačku, naprosto naložio lokalnoj policiji da ih pohapsi. U međuvremenu, dominacija Londona na morima - imao je veću tonažu nego dvije sljedeće sile zajedno donosila je pogubne troškove državnoj blagajni. Američka vojska, nasuprot tome, dominira na svim razinama - kopnu, moru, u zraku i svemiru - i troši više nego sljedećih četrnaest zemalja ukupno, u iznosu od gotovo 50 posto globalnih troškova za obranu. Neki tvrde da čak i to podcjenjuje vodstvo Amerike prema ostatku svijeta jer ne uzima u obzir prednost SAD-a u znanosti i tehnologiji. Sjedinjene Države više troše na istraživanja i razvoj obrane nego sav ostali svijet zajedno. I, što je krucijalno, to čine ne ugrožavajući svoje financije. Troškovi za obranu kao dio BDP-a iznose sada 4,1 posto, manje od postotka u najvećem dijelu Hladnog rata. (Pod Eisenhowerom se bio popeo do deset posto BDP-a.) Tajna je tu u nazivniku. Kako BDP SAD-a postaje sve veći, troškovi od kojih bi pucala leđa postaju nešto što si mogu priuštiti. Ovisno o tome odakle gledate, rat u Iraku može biti tragedija ili plemenit pothvat. U oba slučaja međutim on neće otjerati Sjedinje-

*Te se brojke zasnivaju na tržišnim deviznim tečajevima i nisu prilagođene prema životnom standardu. Brojke u dolarima PPP-a bile bi: 19 posto 1913., 27 posto 1950., 22 posto 1973., 22 posto 1998. i 19 posto 2007. Brojke PPP-a također pokazuju isti obrazac relativne stabilnosti američke moći na oko 20 posto globalnog BDP-a.

ne Države u bankrot. Taj je rat skup, ali cijena za Irak i Afganistan skupa - 125 milijardi dolara godišnje - manje je od jedan posto BDP-a. Vijetnam je, za usporedbu, koštao 1,6 posto američkog BDP-a 1970. i desetke tisuća života vojnika više. Američka vojna moć nije uzrok, nego posljedica njene snage. Pogonsko je gorivo ekonomska i tehnička osnova, koja je i dalje veoma snažna. Sjedinjene Države suočavaju se sa širim, dubljim i opsežnijim izazovima nego ikada u svojoj povijesti, a uspon ostalih doista znači da će one izgubiti nešto udjela u globalnom BDP-u. Ali taj proces neće ni približno sličiti padu Britanije u dvadesetom stoljeću, kada je ta zemlja izgubila vodstvo u inovacijama, energiji i poduzetništvu. Amerika će ostati vitalno, dinamično gospodarstvo, na prednjoj liniji sljedećih revolucija u znanosti, tehnologiji i industriji - sve dok bude kadra prihvaćati izazove na koje nailazi i prilagođavati im se.

Budućnost je tu Kada nastojim objasniti kako će Amerika prolaziti u novom svijetu, ponekad kažem "Pogledajte oko sebe." Budućnost je već tu. U posljednjih dvadeset godina globalizacija dobiva na širini i dubini. Više zemalja proizvodi robe, komunikacijska tehnologija ujednačuje teren za igru, kapital se slobodno kreće po cijelom svijetu. A Amerika ima velike koristi od tih trendova. Njeno je gospodarstvo dobilo stotine milijardi dolara investicija - što je raritet za zemlju s mnogo vlastitoga kapitala. Njene kompanije veoma uspješno ulaze u nove zemlje i industrije te se služe novim tehnologijama i procesima, sve u korist stalnog porasta završnih rezultata. Unatoč dvama desetljećima vrlo skupog dolara američki je izvoz održao svoje pozicije. Godine 1980. činio je deset posto ukupnoga svjetskog izvoza; danas čini tek nešto ispod devet posto (a sa slabim dolarom ta će brojka rasti). Porast BDP-a, završni rezultat, u prosjeku je dvadeset pet godina bio malo iznad tri posto, što je značajno više nego u Europi. (Prosjek Japana u istom je razdoblju 2,3 posto.) Rast produktivnosti, eliksir moderne ekonomije, već je deset godina iznad 2,5 posto, što je opet za čitav postotni poen

više od europskog prosjeka. Po Svjetskom ekonomskom forumu, Sjedinjene su Države trenutačno rangirane kao najkonkurentnije svjetsko gospodarstvo. To se rangiranje provodi svake godine od 1979., a pozicija SAD-a prilično je konstantna, uz povremene padove posljednjih godina u korist malih zemalja Sjeverne Europe poput Švedske, Danske ili Finske (čije stanovništvo broji ukupno dvadeset milijuna, manje od stanovništva države Teksas). Nadmoćna američka putanja rasta mogla bi se u sljedećih nekoliko godina iscrpiti, a njen bi rast mogao postati "normalniji" za jednu razvijenu industrijsku zemlju. Ali glavna teza - da je Amerika, unatoč golemoj veličini, vrlo dinamično, napredno gospodarstvo - još uvijek vrijedi. Pogledajmo industrije budućnosti. Smatra se da će nanotehnologija primijenjena znanost koja se bavi kontrolom materije na razini atoma ili molekula - dovesti do fundamentalnih prodora u sljedećih pedeset godina. Na nekoj točki u budućnosti, barem mi tako kažu, kućanstva će praviti proizvode od sirovina, a tvrtke će jednostavno stvarati formule koje atome pretvaraju u dobra. Bila to reklama ili prognoza, ono što vrijedi zapaziti jest da po svakom zamislivom kriteriju Sjedinjene Države dominiraju na tom području. Imaju više namjenskih nanocentara nego sljedeće tri zemlje (Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo i Kina) zajedno, a mnogi od njihovih novih centara koncentriraju se na usko određene predmete s visokim potencijalom praktične, utržive primjene - kao što je Emory-Georgia Tech Nanotechnology Center za personaliziranu i prognostičku onkologiju. Po tržišnim tečajevima razmjene, državno financiranje nanotehnologije u Sjedinjenim Državama gotovo je dvostruko veće od najbližega konkurenta, Japana. Pa dok Kina, Japan i Njemačka daju dobar dio članaka u časopisima na teme znanosti nanorazmjera i tehnologije, Sjedinjene Države izdale su za nanotehnologiju više patenata nego ostatak svijeta zajedno, što potvrđuje američku neobičnu snagu da apstraktne teorije pretvara u praktične proizvode. Tvrtka Lux, koju vodi dr. Michael Holman, konstruirala je matricu za ocjenu ukupne nanotehnološke konkurentnosti neke zemlje. Analiza nije promatrala samo nanotehnološku aktivnost nego i sposobnost "stvaranja rasta iz tehnoloških inovacija". 70 Otkrila je da neke zemlje koje mnogo troše na istraživanja ne mogu pretvoriti znanost u biznis. Te nacije u "ku-

li bjelokosnoj" imaju impresivnu potporu za istraživanja, članke u časopisima, pa čak i patente, ali nekako to ne uspijevaju prevesti u komercijalna dobra i ideje. U tu kategoriju pripadaju Kina, Francuska, pa čak i Britanija. Čitavih 85 posto rizičnih kapitalnih investicija u nanotehnologiju uloženo je u kompanije SAD-a. Biotehnologija - široka kategorija koja opisuje upotrebu bioloških sustava za stvaranje medicinskih, poljoprivrednih i industrijskih proizvoda - već je industrija vrijedna milijarde dolara. I u njoj dominiraju Sjedinjene Države. Više od 3,3 milijarde dolara rizičnih investicija dobile su 2005. biotehnološke kompanije SAD-a, dok su europske primile samo polovinu tog iznosa. Nastavak ponude dionica (dakle nakon IPO-a*) u Sjedinjenim Državama bio je sedam puta veći nego u Europi. A premda su europski IPO-i privukli više novca 2005., aktivnost IPO-a vrlo je nepostojana - vrijednosti IPO-a 2004. u SAD-u su bile više nego četverostruke u odnosu na europske. Kao i u nanotehnologiji, američke kompanije izvrsne su u pretvaranju ideja u utržive i unosne proizvode. Profiti biotehnologije u SAD-u iznosili su 2005. blizu 50 milijardi dolara, pet puta više nego u Europi, i činili su 76 posto globalnih profita.** Proizvodnja, dakako, napušta Sjedinjene Države i premješta se u zemlje u razvoju, pretvarajući Ameriku u gospodarstvo usluga. To plaši mnoge Amerikance i Europljane, koji se pitaju što će praviti njihove zemlje ako je sve "made in China". Ali na azijsku proizvodnju valja gledati u kontekstu globalnoga gospodarstva, u kojemu zemlje poput Kine postaju važan dio lanca ponude - ali još uvijek samo dio.

*Inicijalna ponuda dionica neke tvrtke na tržištu, (op. prev.) **Dakako, informacije iz javnih kompanija predstavljaju samo dio slike, jer su tri četvrtine od 4203 biotehnološke kompanije i dalje privatne. Europa ima veći udio privatnih biotehnoloških kompanija u svijetu, koji čini 42 posto u odnosu na ukupni broj (u usporedbi sa 31 posto u Americi). Sjedinjene Države, nasuprot tome, imaju veći udio javnih biotehnoloških kompanija (50 posto nasuprot 18 posto europskih), što možda upućuje na veću zrelost tržišta SAD-a.

James Fallows, autor koji piše za Atlantic Monthly, proveo je godinu dana u Kini, detaljno promatrajući tog proizvodnog diva; on nudi uvjerljivo objašnjenje - koje kineski poslovni ljudi dobro razumiju - o tome kako prebacivanje određenih poslova na druge jača američku konkurentnost. Većina Amerikanaca, čak i stručnjaci za menadžment, nije čula za "krivulju smješka". Ali kineskim je proizvođačima dobro poznata. Ta krivulja, koja je ime dobila po osmijehu u obliku U na jednostavnom crtežu veselog lica iz sedamdesetih :), ilustrira razvoj proizvoda, od koncepcije do prodaje. U gornjem lijevom dijelu krivulje počinje se s idejom i industrijskom dizajnom visoke razine, tj. kako će proizvod izgledati i djelovati. Dalje niz krivulju dolazi detaljni tehnički plan. Na dnu oblika U nalaze se stvarna proizvodnja, montaža i isporuka. Zatim su u usponu nadesno distribucija, marketing, prodaja na malo, ugovori o servisu te prodaja dijelova i dopunskih predmeta. Fallows opaža da je u gotovo svoj proizvodnji Kina zadužena za dno krivulje, a Amerika za vrh - dva krajeva slova U, a to su dijelovi gdje leži novac. "Jednostavan način da se to kaže - da je pravi novac u marki i u maloprodaji - može zvučati kao nešto očevidno", piše on, "ali implikacije su prosvjetljujuće". 71 Živi je primjer za to iPod: gotovo se u cijelosti proizvodi izvan Sjedinjenih Država, ali većinu dodane vrijednosti zahvaća Apple, inc. u Kaliforniji. Ta kompanija stječe bruto profit od 80 dolara za video-iPod od 30 gigabajta koji je (krajem 2007.) u maloprodaji stajao 299 $. Njen je profit 36 posto procijenjene veleprodajne cijene od 224 $. (Tome treba dodati maloprodajni profit ako se proda u Appleovoj trgovini.) Ukupni troškovi za dijelove iznosili su 1 4 4 $.72 Kineski proizvođači, nasuprot tome, imaju na svoje proizvode marže od nekoliko postotaka.

Najbolja američka industrija "Ah, da", kažu oni zabrinutiji, "ali vi promatrate trenutačnu fotografiju. Prednosti Amerike sve brže kopne kako zemlja gubi svoju znanstvenu i tehnološku osnovu." Za neke je opadanje znanosti simptom širega kulturnog propadanja. Zemlja koja se nekada pridržavala puritanske etike

odgađanja zadovoljenja postala je zemljom koja otkriva trenutačne užitke. Gubimo zanimanje za ono osnovno - matematiku, proizvodnju, težak rad, štednju - i postajemo postindustrijskim društvom koje se specijalizira za potrošnju i dokolicu. "Više će ljudi u Sjedinjenim Državama 2006. diplomirati iz sporta nego iz elektrotehnike", kaže glavni direktor General Electrica Jeffrey Immelt. "Dakle, ako želimo biti svjetski glavni grad masaže, na dobrom smo putu."73 Ali izgleda da statistika bolje zahvaća tu tjeskobu nego oni koji upozoravaju na opadanje tehničkih struka. Nacionalna akademija za znanost objavila je 2005. izvještaj koji upozorava da bi Sjedinjene Države uskoro mogle izgubiti povlašteni položaj kao vodeća zemlja svijeta u znanosti. U Kini je, kaže izvještaj, 2004. diplomiralo 600.000 inženjera, u Indiji 350.000, a u Sjedinjenim Državama 70.000. Te su brojke ponavljane u stotinama članaka, knjiga i blogova, uključujući i vodeći članak u časopisu Fortune, izvanredno uspješan bestseler Thomasa Friedmana The World is Fiat (Svijet je ravan), Congressional Record i govore titana tehnologije poput Billa Gatesa. I doista, te brojke djeluju kao razlog za očaj. Kakve šanse imaju Sjedinjene Države ako na svakog kvalificiranog američkog inženjera dolazi jedanaest kineskih i indijskih? Za cijenu jednoga kemičara ili inženjera u Sjedinjenim Državama kompanija može zaposliti pet dobro osposobljenih i posla željnih kemičara u Kini ili jedanaest inženjera u Indiji. Jedini je problem što su brojke daleko od stvarnosti. Novinar Carl Bialik iz Wall Street Journala i nekoliko ljudi iz akademskog svijeta istražili su to pitanje. Uskoro su shvatili da azijske ukupne brojke obuhvaćaju i one koji završe dvogodišnji i trogodišnji program - ljude koji dobivaju diplome za jednostavne tehnološke zadatke. Grupa profesora s Pratt School of Engineering na Sveučilištu Duke putovala je u Kinu i Indiju da prikupi podatke iz vladinih i nevladinih izvora te razgovara s poslovnim ljudima i ljudima iz akademske sfere. Zaključili su da eliminiranjem onih koji su završili dvogodišnje i trogodišnje programe kineska brojka pada na pola, na oko 350.000 diplomiranih, a čak je i ona vjerojatno znatno napuhana zbog različitih definicija "inženjera", koje često uključuju automehaničare i majstore za popravke u industriji. Bialik zapaža da Nacionalna zaklada za znanost, koja prati te statistike u Sjedinjenim Državama i drugim nacijama,

procjenjuje da je riječ o oko 200.000 diploma godišnje. Ron Hira, profesor javne politike na Rochesterskom institutu za tehnologiju, određuje broj diplomiranih u Indiji na 1 2 0 - 1 3 0 tisuća godišnje. To znači da Sjedinjene Države u zbilji obrazuju više inženjera per capita nego Indija ili Kina.74 A brojke ništa ne govore o pitanju kvalitete. Kao netko tko je odrastao u Indiji, posjedujem zdravo uvažavanje za vrline tamošnjih znamenitih tehničkih akademskih institucija poput Indijskog instituta za tehnologiju (IIT). Njihova je velika snaga u tome što propisuju jedan od najnemilosrdnije kompetitivnih prijamnih ispita. Pristupaju mu tri stotine tisuća ljudi, a pet tisuća ih bude primljeno, što je stopa prolaznosti od 1,5 posto (u usporedbi s devet do deset posto na Harvardu, Yaleu i Princetonu). Ljudi koji to ostvare najbolji su i najpametniji među milijardu njih. Smjestite ih u bilo koji obrazovni sustav, i ići će im dobro. Ali čak i mnogi među IIT-ima nesumnjivo su drugorazredne kvalitete, s osrednjom opremom, ravnodušnim nastavnicima i nemaštovitom nastavom. Rajiv Sahney, koji je pohađao IIT i potom otišao na Caltech, kaže: "Središnja je prednost IIT-a prijemni ispit, koji je sjajno oblikovan za odabir krajnje inteligentnih studenata. Što se tiče nastave i uvjeta, oni se zaista ne mogu uspoređivati ni s kojim pristojnim američkim institutom za tehnologiju." A kada odete dalje od IIT-a i drugih takvih elitnih akademskih ustanova - na kojima diplomira manje od deset tisuća studenata godišnje - kvaliteta visokog obrazovanja u Kini i Indiji ostaje jako slaba, što je i razlog zbog kojega mnogi studenti odlaze iz tih zemalja radi obrazovanja. Te anegdotalne dojmove potvrđuju podaci. Globalni institut McKinsey proveo je 2005. istraživanje "tržišta rada u usponu" i ustanovio da uzorak od 28 zemalja s niskim plaćama ima na raspolaganju približno 33 milijuna mladih profesionalaca*, u usporedbi sa samo petnaest milijuna u uzorku osam zemalja s visokim plaćama (Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljev-

*Ta brojka koju daje MGI obuhvaća one koji su stekli diplomu u tehničkim strukama, financijama i računovodstvu, bioznanstvenim istraživanjima te "profesionalne generaliste", kao što su operativci pozivnih centara. Mladi profesionalci definirani su kao oni koji su završili obrazovanje i imaju najviše sedam godina iskustva.

stvo, Njemačka, Japan, Australija, Kanada, Irska i Južna Koreja).75 Ali koliko tih mladih profesionalaca u zemljama s niskim plaćama ima vještine nužne za konkurenciju na globalnom tržištu? "Samo dio potencijalnih kandidata za posao mogao bi uspješno raditi u nekoj stranoj kompaniji", izvještava studija, nudeći nekoliko objašnjenja, prije svega lošu kvalitetu obrazovanja. I u Indiji i u Kini, bilježi izvještaj, osim malog broja prvorazrednih obrazovnih institucija, kvaliteta i kvantiteta obrazovanja niske su. Samo deset posto Indijaca dobije bilo kakvo obrazovanje nakon srednjega. Stoga, unatoč enormnoj potražnji za inženjerima, ima relativno malo dobro obrazovanih. Plaće obrazovanih inženjera u obje zemlje rastu po stopi od petnaest posto godišnje, što je jasan znak da potražnja nadmašuje ponudu. (Kada biste bili poslodavac i imali pristup desecima tisuća dobro osposobljenih inženjera koji svake godine dolaze s fakulteta, ne biste svojim zaposlenicima morali svake godine davati povišicu od petnaest posto.) Visoko obrazovanje najbolja je američka industrija. Na svijetu postoje dva rangiranja sveučilišta. U jednom od njih, posve kvantitativnoj studiji koju su izradili kineski istraživači, osam od deset najboljih sveučilišta nalazi se u Sjedinjenim Državama. U drugome, koje je više kvalitativno, a proveo ga je londonski Times Higher Educational Supplement, takvih je sedam. Ispod toga redoslijed nije tako strm. Među dvadeset najboljih, sedamnaest odnosno jedanaest nalazi se u Americi; među pedeset najboljih takvih je 38, odnosno 21. Ipak, osnovna priča ostaje ista. S pet posto svjetskog stanovništva Sjedinjene Države apsolutno dominiraju visokim obrazovanjem; imaju bilo 42, bilo 68 posto među pedeset najboljih svjetskih sveučilišta (ovisno o tome koju studiju gledate). Američka prednost nije tako premoćna ni na kojem drugom polju.* Izvještaj Centra za europsku reformu sa sjedištem u Londonu "Budućnost europskih sveučilišta" iz 2006., ističe da Sjedinjene Države investira-

*Uvijek me zbunjivalo desničarsko napadanje američkih sveučilišta kao da su kule bjelokosne bez dodira s realnošću. U vrlo kompetitivnome globalnom okruženju te institucije dominiraju svojim područjem.

ju 2,6 posto svojeg BDP-a u visoko obrazovanje, u usporedbi sa 1,2 posto u Europi i 1,1 posto u Japanu. Posebno je upadljiva situacija sa znanošću. Popis mjesta na kojima je obrazovano tisuću najboljih svjetskih kompjutorskih znanstvenika pokazuje da se svih deset najboljih visokoškolskih ustanova u svijetu nalazi u Americi. Izdaci SAD-a za istraživanje i razvoj i dalje su viši nego europski, a suradnji između poslovnih i obrazovnih institucija nema ravne nigdje u svijetu. Amerika je i dalje daleko najprivlačnije odredište za studente i prima 30 posto cjelokupnog broja stranih studenata u globalnim razmjerima. Sve se te prednosti neće moći lako izbrisati, jer nije izgledno da se promijeni struktura europskih i japanskih sveučilišta, koja su uglavnom birokratske državne institucije. A premda Kina i Indija otvaraju nove institucije, nije lako posve ni iz čega stvoriti u nekoliko desetljeća sveučilište svjetske klase. Evo statistike o inženjerima koju vjerojatno niste čuli: u Indiji na sveučilištima godišnje nastaje između 35 i 50 doktorata iz kompjutorske znanosti; u Americi ih nastaje tisuću.

Učiti misliti Ako američka sveučilišta i jesu prvorazredna, malotko vjeruje da bi se to isto moglo reći za američke škole. Svatko zna da je američki školski sustav u krizi i da su učenici u međunarodnom rangiranju godinu za godinom osobito loši u znanosti i matematici. Ali statistički podaci, premda nisu pogrešni, tu otkrivaju nešto malo drukčije. Zbiljski problem Amerike nije problem kvalitete, nego pristupa. Od svojeg početka 1995., Studija o trendovima u međunarodnoj matematici i znanosti (TIMSS) postala je standard usporedbe obrazovnih programa među nacijama. Najnoviji rezultati, iz 2003., jasno smještaju Sjedinjene Države u sredinu. Sjedinjene Države bolje su od prosječnog rezultata dvadeset četiriju zemalja obuhvaćenih studijom, ali mnoge niže rangirane zemlje jesu zemlje u razvoju poput Maroka, Tunisa i Armenije. Učenici osmog razreda bili su uspješniji od onih iz četvrtoga (mjerena su ta dva razreda), ali su još uvijek zaostajali za svojim kolegama iz zemalja poput Nizozemske, Japana i Singapura. Mediji su

tu vijest donijeli s predvidljivom sklonošću strahotama: "Ekonomska tempirana bomba: tinejdžeri iz SAD-a među najlošijima u matematici", objavio je Wall Street Journal. Ali čak i ako su agregatni rezultati SAD-a u matematici i znanosti bili niži od vodećih kao što su Singapur i Hong Kong, valja znati da ti rezultati skrivaju duboke regionalne, rasne i socijalno-ekonomske varijacije. Siromašni učenici i učenici pripadnici manjina ostvaruju rezultate znatno niže od američkog prosjeka, dok, kako je uočila jedna studija, "učenici iz školskih oblasti bogatih predgrađa SAD-a postižu gotovo isto tako dobre rezultate kao i učenici u Singapuru, koji izrazito vodi u rezultatima iz matematike u TIMSS-u."76 To su učenici koji se poslije natječu za ograničeni broj mjesta koja zauzimaju na vrhunskim američkim sveučilištima. Primjerice razlika između prosječnih rezultata u znanosti između siromašnih i bogatih školskih područja unutar Sjedinjenih Država četiri je do pet puta veća nego razlika između nacionalnih prosjeka SAD-a i Singapura. Drugim riječima, Amerika je velika i raznovrsna zemlja s ozbiljnim problemom nejednakosti. To će se s vremenom prenijeti i na problem konkurentnosti, jer ako trećinu radnog stanovništva ne možemo obrazovati i osposobiti tako da bude kompetitivna u gospodarstvu znanja, to će povući nadolje cijelu zemlju. Ali mi znamo što djeluje. Velika kohorta studenata u najvišoj petini američkih fakulteta postiže isti rang s najboljima u svijetu. Naporno rade i imaju visoko planiran obrazovni i izvannastavni život, kako može posvjedočiti bilo tko tko je nedavno bio u nekom kampusu Ivy Leaguea. Ja sam osnovnu i srednju školu pohađao u Mumbaiju, u odličnoj instituciji Cathedral and John Connon School. Njen je pristup (prije trideset godina) odražavao nastavne metode često opisivane kao "azijske", u kojem se prvenstvo daje upamćivanju i stalnom testiranju. To je, zapravo, stara britanska i europska pedagoška metoda, koju se sada opisuje kao azijsku. Sjećam se memoriranja golemih količina materijala, izbacivanja tog materijala iz sebe na ispitima i potom brzog zaboravljanja. Kada sam došao u koledž u Sjedinjenim Državama, naišao sam na drukčiji svijet. Premda je američki sustav previše labav glede memoriranja, bila to matematika ili poezija, mnogo je bolji u razvijanju kritičkih sposobnosti duha, a to je ono

što vam je nužno za uspjeh u životu. Drugi obrazovni sustavi uče vas da prolazite na testovima; američki vas uči misliti. Ovo potonje vrednije je u svijetu nakon škole. Sigurno upravo ta značajka dobrim dijelom objašnjava zašto Amerika proizvodi tako mnogo poduzetnika, izumitelja i onih koji prihvaćaju rizike. U Americi ljudi smiju biti odlučni, osporavati autoritete, posrtati i ponovo ustajati. Amerika je ta koja proizvodi desetke dobitnika Nobelove nagrade, a ne Japan. Tharman Shanmugaratnam, donedavni singapurski ministar obrazovanja, objašnjava razliku između sustava svoje zemlje i američkoga. "I jedni i drugi imamo meritokracije", kaže Shanmugaratnam. "Vaša je meritokracija talenta, a naša meritokracija ispita. Mi znamo osposobiti ljude da polažu ispite. Vi znate kako najpotpunije iskoristiti talente ljudi. Oboje je važno, ali postoje neki dijelovi intelekta koje ne možemo dobro testirati - kao što su kreativnost, znatiželja, smisao za pustolovinu, ambicija. Iznad svega, Amerika ima kulturu učenja koje osporava konvencionalne mudrosti, čak i ako to znači osporavanje autoriteta. To su područja na kojima Singapurci moraju učiti od Amerike." To je jedan od razloga što su singapurski službeni predstavnici nedavno posjetili američke škole da nauče kako stvoriti sustav koji njeguje i nagrađuje domišljatost, brzo razmišljanje i rješavanje problema. Kako je izvijestio Washington Post u ožujku 2007., istraživači iz najboljih singapurskih škola došli su u Akademiju znanosti, magnetičnu javnu školu u Virginiji, da ispitaju nastavne metode SAD-a.77 Dok su učenici "jednog nedavnog popodneva proučavali malene, genetički izmijenjene biljke, crtajući listove i bilježeći podatke u dnevnike", posjetitelji iz Singapura "registrirali su koliko je dugo nastavnik čekao da učenici odgovore na pitanja, koliko su se često tinejdžeri javljali i koliko su se čvrsto držali svojih stavova." Har Hui Peng, posjetiteljica iz singapurske Institucije Hwa Chong, bila je, kako piše Post, impresionirana. "Samo promatranjem možete uočiti da su učenici mnogo angažiraniji, umjesto da im se čitav dan samo servira znanje", rekla je Har. U članku u Postu dalje piše: "(U Singapuru), rekla je ona, laboratoriji su opremljeni, ali ukočeni, a učenici su pametni, ali se ne usuđuju sami ponuditi odgovore. Da bi potaknula spontanost, Hwa Chong sada

deset posto ocjene svakog učenika određuje na osnovi usmenog sudjelovanja." Dok se Amerika divi azijskim vještinama polaganja testova, azijske zemlje dolaze u Ameriku otkriti kako da svoju djecu navedu da misle. Najbolje srednje škole u Pekingu i Šangaju stavljaju naglasak na neovisno istraživanje, znanstvena natjecanja i poduzetničke klubove. "Sviđa mi se kako vaša djeca znaju komunicirati", kaže Rosalind Chia, još jedna singapurska nastavnica na putovanju po Sjedinjenim Državama. "Možda bismo to trebali više njegovati - razgovore između učenika i nastavnika." Takvu promjenu nije lako postići. Doista, Japan je nedavno pokušao poboljšati fleksibilnost svojega nacionalnog obrazovnog sustava tako što je uklonjena obavezna nastava subotom i povećano vrijeme za opća znanja, gdje učenici i nastavnici mogu raditi prema svojim interesima. "Ali japanski prijelaz na yutori kyoiku, ili ležerno obrazovanje", piše Post, "izazvao je među roditeljima reakciju zahtjeva za povratak na osnovno; oni su zabrinuti da im djeca ne uče dovoljno i da su rezultati na testovima slabiji." Drugim riječima, jednostavna promjena kurikuluma - postupak s vrha prema dolje - može dovesti samo do otpora. Američka kultura slavi i pojačava rješavanje problema, propitivanje autoriteta i heretično mišljenje. Ona ljudima dopušta da ne uspiju, i onda im daje drugu i treću priliku. Nagrađuje samoinicijativu i ekscentričnost. Sve su to prednosti pristupa odozdo prema gore, koje ne može proizvesti nalog vlade.

Američko tajno oružje Prednosti Amerike mogu izgledati očevidnima kada se uspoređuje s Azijom, koja je još uvijek kontinent s većinom zemalja u razvoju. Nasuprot Europi margina je tanja nego što vjeruju mnogi Amerikanci. Europska Unija rasla je dojmljivo brzo, otprilike istim tempom per capita kao i Sjedinjene Države nakon 2000. Ona prima polovinu svjetskih stranih investicija, može se pohvaliti produktivnošću rada koja je često jednako jaka onoj u Sjedinjenim Državama, i u srpnju 2007. uknjižila je tri milijarde dolara trgovinskog

viška. U Indeksu konkurentnosti WEF europske zemlje zauzimaju sedam od deset najviših mjesta. Europa ima svoje probleme - visoku nezaposlenost, rigidna tržišta rada - ali ima i prednosti, uključujući i djelotvorniju te financijski održivu zdravstvenu zaštitu i mirovinske sustave. Sve u svemu, Europa je najznačajniji izazov Sjedinjenim Državama na području gospodarstva. Ali Europa ima jedan krucijalni nedostatak. Ili, točnije rečeno, Sjedinjene Države imaju jednu krucijalnu prednost pred Europom i većinom razvijenog svijeta. Sjedinjene Države demografski su dinamične. Nicholas Eberstadt, znanstvenik na Institutu American Enterprise, procjenjuje da će američko stanovništvo do 2030. porasti za 65 milijuna, dok će europsko ostati "praktično u stagnaciji". U Europi će, zapaža Eberstadt, "do tog vremena broj osoba starijih od 65 godina više nego dvostruko premašiti broj djece ispod petnaest, s drastičnim implikacijama za starenje u budućnosti. (Manje djece znači manje radnika poslije.) U Sjedinjenim Državama, nasuprot tome, broj djece i dalje će biti veći od broja starih. Odjel za stanovništvo UN-a procjenjuje da će omjer broja ljudi u radnoj dobi prema broju starijih građana u Zapadnoj Europi pasti s današnjih 3,8 : 1 na 2,4 : 1 u 2030. godini. U SAD-u taj će broj pasti sa 5,4 : 1 na 3,1 : 1. Neke od tih demografskih problema moglo bi se ublažiti ako stariji Europljani odluče raditi, ali do sada to nije slučaj, a takvi se trendovi rijetko preokreću."78 Jedini realni način da se taj demografski pad spriječi bio bi da Europa prihvati više useljenika. Europljani starosjedioci prestali su se reproducirati već 2007., tako da će čak i održavanje sadašnjeg stanovništva iziskivati umjerenu imigraciju. Rast će iziskivati mnogo više. Ali izgleda da europska društva nisu kadra prihvaćati i asimilirati ljude iz stranih i nepoznatih kultura, osobito iz ruralnih zaostalih regija u islamskom svijetu. Irelevantno je pitanje tko je za to kriv - doseljenik ili društvo. Politička je stvarnost da se Europa kreće prema prihvaćanju manje useljenika u vrijeme kada njena ekonomska budućnost ovisi o njenoj sposobnosti da ih primi mnogo više. Amerika s druge strane stvara prvu univerzalnu naciju, koju čine sve boje, rase i vjere te zajednički život i rad, u priličnoj harmoniji. Iznenađujuće, mnoge azijske zemlje - s iznimkom Indije - u demografskoj su situaciji koja je slična europskoj, ako ne i lošija. Stope fertiliteta u

Japanu, na Tajvanu, u Koreji, Hong Kongu i Kini * dosta su niže od razine reprodukcije od 2,1 djeteta na svaku ženu, a, prema procjenama, najveće će nacije Istočne Azije tijekom sljedećih pola stoljeća doživjeti znatno smanjenje svojeg stanovništva u radnoj dobi. Stanovništvo radne dobi u Japanu već je prošlo vrhunac; do 2010. Japan će imati tri milijuna radnika manje nego 2005. Radna populacija u Kini i Koreji također će vjerojatno proći vrhunac u sljedećem desetljeću. Goldman Sachs predviđa da će dobni medijan Kine porasti sa 35 u 2005. godini na 45 u 2050., a to je značajno starenje stanovništva. Do 2030. Kina bi mogla imati gotovo isto tako mnogo građana starijih od 65 godina kao i djece ispod petnaest. A azijske zemlje imaju s imigrantima jednake nevolje kao i europske. Japan očekuje velika nestašica radne snage jer ne može prihvatiti dovoljno imigranata, niti može dopustiti svojim ženama da potpuno sudjeluju u radnoj snazi. Starenje populacije izaziva krupne posljedice. Prvo, tu je mirovinski teret - manje radnika uzdržava više sjedoglavih staraca. Drugo, kako je pokazao ekonomist Benjamin Jones, najinovativniji izumitelji - i premoćna većina nobelovaca - svoja najvažnija djela stvaraju u dobi između trideset i četrdeset pet godina. Manja populacija u radnoj dobi, drugim riječima, znači manje tehnoloških, znanstvenih i menadžerskih unapređenja. Treće, kako radnici stare, postaju iz neto štediša neto potrošači, što jako ograničava nacionalne stope štednje i investiranja. Za razvijene industrijske zemlje - kojima je već udobno, zadovoljne su i ne tako sklone napornom radu - loša je demografija poput smrtonosne bolesti. Imigracija je dakle tajno američko oružje. Rođeno domaće bjelačko američko stanovništvo ima isto tako niske stope plodnosti kao i europsko. Bez imigracije rast BDP-a SAD-a bio bi u posljednjoj četvrtini prošloga stoljeća isti kao europski. Američka prednost u inovacijama dobrim je dijelom rezultat imigracije. Strani studenti i useljenici čine 50 posto znanstvenih istraživača u zemlji i 2006. primili su 40 posto doktorata u prirodnim

*Moguće je da izvještaji ne obuhvaćaju sva rođenja u Kini zbog državne politike jednog djeteta. No demografski konsenzus (po Eberstadtu) drži da se ukupna stopa fertiliteta u Kini već najmanje petnaest godina nalazi ispod razine reprodukcije.

i tehničkim znanostima te 65 posto doktorata iz kompjutorske znanosti. Do 2010. strani će studenti dobivati više od 50 posto svih doktorskih titula dodijeljenih u svim strukama u Sjedinjenim Državama. U prirodnim znanostima ta će brojka biti bliža 75 posto. Pola novih poslovnih jedinica u Silicijskoj dolini ima jednog osnivača imigranta ili Amerikanca prve generacije. Potencijalni novi prodor američke produktivnosti, njeno prednjačenje u nanotehnologiji, biotehnologiji, njena sposobnost da izumljuje budućnost - sve to počiva na politici useljavanja. Ako Amerika uspije zadržati u zemlji ljude koje obrazuje, ovdje će se događati inovacije. Ako se oni vrate kući, inovacije će otputovati s njima. Imigracija također daje Americi svojstvo koje je rijetko u bogatoj zemlji - glad i energiju. Kako se zemlje bogate, slabi nagon za uspinjanjem i uspjehom. Ali Amerika je našla način da se stalno revitalizira kroz struje ljudi koji nastoje stvoriti novi život u novom svijetu. To su ljudi koji rade cijeli dan berući voće po iscrpljujućoj vrućini, peru posuđe, grade kuće, rade u noćnim smjenama, čiste smetlišta. Dolaze u Sjedinjene Države pod strašnim okolnostima, napuštaju obitelj i zajednicu, samo zato što žele raditi i bolje živjeti. Amerikance su skoro uvijek zabrinjavali takvi useljenici dolazili oni iz Irske ili Italije, Kine ili Meksika. Ali ti su useljenici gurali dalje i postali kičmom američke radničke klase, a njihova djeca i unuci uključili su se u maticu američkog društva. Amerika je znala kanalizirati tu energiju, upravljati raznolikošću, asimilirati pridošlice i ekonomično napredovati. U krajnjoj liniji, to je ono što ovu zemlju odvaja od iskustva Britanije i svih drugih povijesnih primjera velikih ekonomskih sila koje postanu debele i lijene i zaostanu kada naiđu na uspon mršavijih, gladnijih nacija.

Makroslika Mnogi stručnjaci, znanstvenici, pa čak i nekoliko političara zabrinuti su zbog skupa statističkih podataka koji ne slute na dobro za Sjedinjene Države. Stopa štednje nalazi se na nuli, deficit bilance tekućeg računa, trgovinski deficit i proračunski deficit visoki su, prosječni dohodak stagnira, a

obaveze za socijalna prava neodržive su. Sve su to valjane brige i političari će se morati pozabaviti njima. Ali te nam brojke možda ne kažu sve što trebamo znati. Ekonomska statistika na koju se oslanjamo daje nam samo približnu, zastarjelu mjeru nekog gospodarstva. Mnoga od tih mjerila bila su razvijena u kasnome devetnaestom stoljeću kako bi opisala industrijsko gospodarstvo s ograničenom prekograničnom aktivnošću. Sada živimo na međusobno povezanom globalnom tržištu, s revolucijama financijskih instrumenata, tehnologije i trgovine. Moguće je da ne mjerimo ispravno. Postojao je primjerice makroekonomski zakon da u razvijenome industrijskom gospodarstvu postoji nešto takvo kao što je NAIRU - stopa nezaposlenosti koja ne ubrzava inflaciju. U osnovi, to je značilo da nezaposlenost ne može pasti ispod određene razine, obično fiksirane na šest posto, a da ne gurne inflaciju naviše. Ali u posljednja dva desetljeća mnoge zapadne zemlje, osobito Sjedinjene Države, imale su stope nezaposlenosti dosta niže od razina koje su ekonomisti smatrali mogućima. Valja također uočiti da je američki deficit tekućeg računa platne bilance - koji je 2007. dosegao 800 milijardi dolara, ili sedam posto BDP-a - trebao biti neodrživ već na četiri posto BDP-a. Deficit tekućeg računa platne bilance problem je koji bi trebalo rješavati, ali također bismo trebali držati na umu da se njegovu veličinu djelomice može objasniti činjenicom što postoji svjetski višak štednje i da su Sjedinjene Države i dalje neobično stabilno i privlačno mjesto za investiranje. Richard Cooper s Harvardskog sveučilišta čak tvrdi da je američka stopa štednje pogrešno proračunata i da daje netočnu sliku masivne zaduženosti po kreditnim karticama i hipotekarnim kreditima koji se ne mogu vraćati. Premda mnoga kućanstva žive iznad svojih mogućnosti, slika djeluje zdravije na agregatnoj razini, tvrdi Cooper. Privatna štednja SAD-a, koja obuhvaća i štednju kućanstava (ona "često citirana" niska brojka od oko dva posto osobnih prihoda) i štednju korporacija, dosegla je 2005. petnaest posto. Drugim riječima, smanjivanje osobne štednje velikim je dijelom poništeno povećanjem štednje korporacija. Što je važnije, cijeli pojam "nacionalne štednje" mogao bi biti zastario, jer ne odražava realnost novih načina proizvodnje. U tome novom gospodarstvu rast potječe od "timova ljudi koji stvaraju nova dobra i usluge, a ne od akumulacije ka-

pitala", koji je bio važniji u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Pa ipak, možemo se koncentrirati na mjerenje kapitala. Nacionalni računi, koji uključuju BDP i tradicionalna mjerila nacionalne štednje, bili su, piše Cooper, "formulirani u Britaniji i Sjedinjenim Državama u tridesetim godinama 20. stoljeća, na vrhuncu industrijskog doba. U gospodarstvu koje se zasniva na informacijama i znanju treba štednju sagledati šire."79 Ekonomisti definiraju štednju kao dohodak koji se, umjesto da ode u potrošnju, investira kako bi se omogućila potrošnja u budućnosti. Sadašnja mjerila investiranja koncentriraju se na fizički kapital i stambeni prostor. Cooper zastupa tezu da je to mjerilo varljivo. Troškove za obrazovanje smatra se "potrošnjom", ali u gospodarstvu zasnovanom na znanju obrazovanje više funkcionira kao štednja - ona je trošenje od kojega se odustaje danas kako bi se povećalo ljudski kapital i povisilo budući dohodak i moć trošenja. Privatno istraživanje i razvoj uopće se međutim ne uključuje u nacionalna konta, nego ih se smatra neposrednim poslovnim troškom premda većina studija sugerira da istraživanja i razvoj u prosjeku imaju visoki povrat, mnogo viši od investiranja u cigle i žbuku, koje se vodi kao sadašnje mjerilo štednje. Tako bi Cooper u štednju također uračunavao troškove za stalna potrošna dobra, obrazovanje te istraživanje i razvoj - što bi Sjedinjenim Državama dalo značajno višu stopu štednje. Novi bi način mjerenja širom svijeta povisio tu brojku i za druge nacije, ali doprinos obrazovanja, istraživanja i razvoja te trajnih potrošnih dobara ukupnoj štednji "veći je u Sjedinjenim Državama nego u većini drugih zemalja, osim možda u nekoliko nordijskih."* Nijedno od tih upozorenja ne znači da Sjedinjene Države nemaju ozbiljne probleme. Zabrinjavaju mnogi trendovi koji se odnose na makroekonomsku sliku. Kakva god bila stopa štednje, ona u protekla dva desetljeća brzo opada. Po svim proračunima, postoji opasnost da Medicare sruši federalni proračun. Njihaj od viškova k deficitima između 2000. i 2008. ima

*Trajna potrošna dobra, obrazovanje te istraživanje i razvoj obuhvaćaju 8,6 posto, 7,3 posto, odnosno 2,8 posto BDP-a. Doda li se to na onih 15 posto štednje po tradicionalnijim mjerilima, dobiva se nešto više od 33 posto BDP-a u nacionalnoj štednji.

ozbiljne implikacije. Za većinu obitelji međutim dohoci stagniraju ili rastu veoma sporo. Sve veća nejednakost značajka je što najavljuje novu eru koju goni trostruka sila - gospodarstvo znanja, informacijska tehnologija i globalizacija. Možda najviše zabrinjava to što Amerikanci posuđuju 80 posto svjetske štednje i to rabe za potrošnju. Drugim riječima, rasprodajemo strancima svoju imovinu kako bismo svaki dan popili koji cappuccino više. Ti su se problemi akumulirali u lošem trenutku jer, uza sve svoje snage, američko gospodarstvo sada se suočava s najjačim izazovom u povijesti.

Svatko igra Započeo bih analogijom iz svojeg omiljenog sporta, tenisa. Američki ljubitelji tenisa uočavaju jedan nedavan zabrinjavajući trend: opadanje Amerike u vrhunskom tenisu. Aron Pilhofer iz New York Timesa provjerio je brojke. Prije trideset godina Amerikanci su činili polovinu ždrijeba (onih 128 igrača odabranih za igranje) na U. S. Openu. Od 128 igračica i igrača 1982. je bilo 78 posto Amerikanaca. Godine 2007. bilo je uključeno samo 20 posto Amerikanaca, što je brojka koja točno odražava silazni trend tijekom dvadeset pet godina. Milijuni piksela posvećeni su razmišljanjima o tome kako su Amerikanci mogli pasti tako nisko i tako brzo. Odgovor se krije u drugom skupu brojki. Sedamdesetih je godina igračice i igrače na U. S. Open slalo oko dvadeset pet zemalja. Danas to čini oko trideset pet zemalja, što je porast od 40 posto. Zemlje poput Rusije, Južne Koreje, Srbije i Austrije iznjedruju igrače i igračice svjetske klase, a Njemačka, Francuska i Španjolska treniraju mnogo više igračica i igrača nego ikada prije. U sedamdesetima su tenisom potpuno dominirale tri anglosaske nacije - Amerika, Britanija i Australija. Godine 2007. šesnaest je igrača i igračica u finalu dolazilo iz deset različitih zemalja. Drugim riječima, nije riječ o tome da je Sjedinjenim Državama išlo loše. Riječ je o tome da odjednom svi igraju tu igru. Ako se čini da je tenis trivijalan, razmotrimo neku igru s višim ulozima. New York City dobio je 2005. signal za uzbunu. Od dvadeset pet najvećih

inicijalnih ponuda dionica (IPO-a) te godine, dvadeset četiri održano je u drugim zemljama, a ne Sjedinjenim Državama. To je bilo zapanjujuće. Američka tržišta kapitala dugo su bila najveća, najdublja i najlikvidnija u svijetu. Financirala su zaokret u proizvodnji osamdesetih, tehnološku revoluciju devedesetih i unapređenja u bioznanosti. Upravo je fluidnost tih tržišta održavala živost američkog biznisa. Ako je Amerika gubila tu izrazitu prednost, to je bio vrlo loš znak. Zabrinutost je bila tolika da su newyorški gradonačelnik Michael Bloomberg i senator Chuck Schumer od tvrtke McKinsey and Company naručili izvještaj koji bi procijenio stanje financijske konkurentnosti New Yorka. On je objavljen krajem 2006. 80 Veliki dio diskusije o tom problemu bavio se pretjeranom pravnom reguliranošću Amerike, posebno zakonima nakon slučaja Enron kao što je Sarbanes-Oxley*, i stalnom prijetnjom tužbi koja lebdi nad poslovanjem u Sjedinjenim Državama. Ti su nalazi bili istiniti, ali nisu zaista zahvatili ono što je premjestilo poslovanje u inozemstvo. Amerika je poslovala kao i obično. Ali u igru su se uključivali drugi. Sarbanes-Oxley i druge takve regulativne mjere ne bi imale ni približno tolik utjecaj da nije bilo činjenice postojanja novih alternativa. Ono što se ovdje, kao i na drugim područjima, doista događa nešto je jednostavno: uspon ostalih. Ukupnost američkih dionica, obveznica, depozita, zajmova i ostalih instrumenata - drugim riječima, njene financijske zalihe - još je uvijek viša od one u bilo kojoj drugoj regiji, ali u drugim regijama financijske zalihe rastu mnogo brže. To osobito vrijedi za azijske zemlje u usponu - godišnje po 15,5 posto između 2001. i 2005. - ali čak je i rast eurozone brži od američkoga, koji raste po stopi od 6,5 posto. Ukupni bankarski i trgovinski prihodi Europe, 98 milijardi dolara 2005., gotovo su se izjednačili s američkima od 109 milijardi. (No čak i na stranim tržištima scenom često dominiraju upravo tvrtke iz SAD-a. Od pet najviše pozicioniranih tvrtki koje djeluju na europskome,

*Poznat još i kao Zakon o reformi računovodstva javnih kompanija, usvojen 2002. U osnovi osigurava veću javnost i transparentnost poslovanja kompanija koje se pojavljuju na tržištu dionica te neovisnost revizorskih tvrtki. Skraćeno nazvan po senatoru i članu Predstavničkog doma Kongresa koji su ga predložili, (op. prev.)

bliskoistočnom i afričkom tržištu, tri su američke.) Godine 2001. na američkim se burzama događalo 57 posto IPO-a visoke vrijednosti; 2005. bilo ih je samo 16 posto. U 2006. Sjedinjene Države bile su domaćin jedva trećini ukupnog broja IPO-a iz 2001., dok su europske burze proširile svoj volumen IPO-a za 30 posto, a u Aziji (bez Japana) taj se volumen udvostručio. IPO-i su važni jer stvaraju "supstancijalne periodične prihode za tržište domaćina" i pridonose percepciji dinamičnosti tržišta. IPO-i i uvrštavanje na liste vrijednosnica u inozemstvu samo su dio priče. Za hedge fondove, banke, osiguravajuće kompanije i sveukupnu likvidnost međunarodnih tržišta sve su važnije nove financijske izvedenice zasnovane na osnovnim financijskim instrumentima poput dionica ili plaćanja kamatne stope. A dominantni igrač na međunarodnom tržištu izvedenica (koje se po zamišljenoj vrijednosti procjenjuje na 300 bilijuna dolara) jest London. Londonsko financijsko tržište obuhvaća 49 posto tržišta izvedenica u inozemnoj razmjeni i 34 posto tržišta izvedenica kamatnih stopa. (Sjedinjene Države obuhvaćaju šesnaest, odnosno četiri posto tih tržišta.) Europska tržišta kao cjelina predstavljaju više od 60 posto izvedenica kamatnih stopa, inozemne razmjene, dioničkoga kapitala i onih vezanih uz fondove. Intervjui McKinseyja s predvodnicima globalnog poslovanja pokazuju da Europa dominira ne samo u proizvodima postojećih izvedenica nego i u stvaranju novih. Jedini proizvod izvedenica u kojem Europa zaostaje za SAD-om jesu robe, koje obuhvaćaju najniži cjelokupni prihod među glavnim kategorijama izvedenica. Postoje neki specifični razlozi tog pada. Mnogi među krupnim IPO-ima 2005. i 2006. bili su privatiziranje kompanija u državnom vlasništvu u Europi i Kini. Kineske su, naravno, otišle u Hong Kong, a ruske i istočnoeuropske u London. Sva tri najveća IPO-a 2006. došla su s novih tržišta. Ali sve je to dio šireg trenda. Zemlje i kompanije imaju sada na raspolaganju opcije koje nikada nisu imale. Tržišta kapitala izvan Amerike - uglavnom Hong Kong i London - dobro su regulirana i likvidna, što omogućuje kompanijama da uzmu u obzir i druge čimbenike, kao što su vremenske zone, diverzifikacija i politika. Sjedinjenim Državama ne ide lošije nego obično. One funkcioniraju kao i uvijek - možda nesvjesno pretpostavljajući da su još uvijek daleko ispred

ostalih. Kada pišu zakone, uredbe i pravila, američki zakonodavci rijetko misle na ostali svijet. Američki dužnosnici rijetko se pozivaju na međunarodne standarde. Uostalom, Sjedinjene Države tako su dugo bile globalni standard, a kada bi odlučile nešto učiniti drukčije, to je bilo dovoljno važno da cijeli svijet iskaže razumijevanje za njihovu iznimnost. Amerika je, osim Liberije i Mijanmara, jedina zemlja na svijetu koja ne primjenjuje metrički sustav. Osim Somalije ona je jedina koja nije ratificirala međunarodnu Konvenciju o pravima djeteta. U poslovanju ona nije morala ispunjavati mjerila. Upravo je ona učila svijet kako biti kapitalistički. Ali sada svi igraju američku igru, i to igraju na pobjedu. Posljednjih trideset godina Amerika je među većim industrijaliziranim zemljama imala najniže stope korporacijskih poreza. Danas je druga po njihovoj visini. Nisu američke stope povišene; druge su smanjene. Na primjer Njemačka, koja je dugo čvrsto vjerovala u svoj sustav visokog oporezivanja, srezala je svoje stope (počevši 2008.) kao odgovor na poteze zemalja koje su istočno od nje, poput Slovačke i Austrije. Takva konkurencija među industrijaliziranim zemljama sada je široko rasprostranjena. Nije to utrka prema dnu - skandinavske zemlje imaju visoke poreze, dobre usluge i snažan rast - nego potraga za rastom. Američki propisi bili su fleksibilniji i tržišno pogodniji od sviju drugih. To više ne vrijedi. Londonski financijski sustav revidiran je 2001., pa je zbunjujući miš-maš pravila zamijenjen jednim entitetom, što je jedan od razloga zbog kojih je londonski financijski sektor sada po nekim mjerilima uspješniji od newyorškoga. Cijela britanska Vlada agresivno radi na tome da učini London globalnim središtem. Washington, nasuprot tome, troši vrijeme i energiju smišljajući kako oporezovati New York kako bi prihode mogao slati ostatku zemlje. Regulatori od Poljske preko Šangaja do Mumbaija svakog dana vuku poteze kako bi svoje sustave učinili privlačnijima za investitore i proizvođače iz cijelog svijeta. Čak i glede useljavanja Europska Unija stvara novu "plavu kartu" da privuče visokokvalificirane radnike iz zemalja u razvoju. Kada ste tako dugo na vrhu, to ima i loših strana. Američko je tržište tako veliko da su Amerikanci uvijek znali da će se ostatak svijeta potruditi shvatiti i njega i njih. Mi nismo morali uzvraćati učeći strane jezike, kulture i tržišta. To bi sada moglo umanjiti konkurentnost Amerike. Uz-

mite na primjer širenje engleskoga diljem svijeta. Amerikanci su bili jako zadovoljni tim procesom jer im to silno olakšava putovanje u inozemstvo i obavljanje poslova ondje. Ali domaćinima to omogućuje da razumiju dva tržišta i dvije kulture te da imaju pristup i jednima i drugima. Mogu govoriti engleski, ali i mandarinski, ili hindi, ili portugalski. Mogu se probijati na američkom tržištu, ali i na unutarnjem kineskom, indijskom ili brazilskom. (A u svim tim zemljama i dalje su najveći oni dijelovi tržišta u kojima se ne govori engleski.) Amerikanci, nasuprot tome, mogu plivati samo u jednome moru. Nikada nisu razvili sposobnost kretanja u svjetovima drugih ljudi. Nismo primijetili koliko se drugi brzo uspinju. Većina industrijaliziranog svijeta - a i dobar dio neindustrijaliziranoga - ima bolje usluge mobilne telefonije nego Sjedinjene Države. Širokopojasne mreže brže su i jeftinije diljem industrijskog svijeta, od Kanade preko Francuske do Japana, a Sjedinjene Države sada su na šesnaestome mjestu u svijetu po penetraciji širokopojasnih veza per capita. Amerikancima njihovi političari stalno govore da je jedino što imamo naučiti od zdravstvenih sustava drugih zemalja to da budemo zahvalni što imamo svoj. Većina Amerikanaca ignorira činjenicu da je trećina javnih škola u zemlji potpuno disfunkcionalna (jer njihova djeca idu u one druge dvije trećine). O američkom sustavu građanskog parničenja sada se već rutinski govori kao o prepreci za poslovanje, ali se nitko ne usuđuje predložiti bilo kakvu reformu. Naši odbici na hipoteke za stanovanje koštaju vrtoglavih 80 milijardi dolara godišnje, a govore nam da je najvažnije podupirati vlasništvo nad domovima. Samo što ih je Margaret Thatcher eliminirala u Britaniji, a ta zemlja ipak ima jednaku stopu vlasništva nad kućama kao i Sjedinjene Države. Rijetko gledamo oko sebe i zapažamo te druge opcije i alternative, uvjereni da smo "mi broj jedan". Ali učenje od drugih nije više moralno ili političko pitanje. Ono se sve više tiče konkurentnosti. Pogledajmo automobilsku industriju. Čitavo stoljeće od 1894. većina automobila proizvedenih u Sjevernoj Americi izrađivana je u Michiganu. Od 2004. Michigan je zamijenio Ontario u Kanadi. Razlog je jednostavan: zdravstvena zaštita. U Americi industrijalci moraju plaćati po 6500 $ troškova zdravstvene zaštite i osiguranja za svakog radnika. Premjeste li tvornicu

u Kanadu, koja ima državni sustav zdravstvene zaštite, trošak za industrijalca iznosi oko 800 dolara po radniku. General Motors platio je 2006. godine 5,2 milijarde dolara računa za zdravstvo i osiguranje svojih aktivnih i umirovljenih radnika. To cijenu svakog prodanog automobila GM-a povećava za 1500 dolara. Za Toyotu, koja ima manje američkih umirovljenika i mnogo više stranih radnika, taj je trošak 186 dolara po automobilu. To ne mora biti reklama za kanadski zdravstveni sustav, ali govori nam da su se troškovi američkoga zdravstvenog sustava popeli tako visoko da je zapošljavanje američkih radnika u značajnoj mjeri nekonkurentno. Poslovi ne idu u Meksiko, nego na mjesta gdje se može naći kvalificirane i obrazovane radnike: ne traže poslodavci niske nadnice, nego pametne socijalne usluge. Vezivanje zdravstvene zaštite uz zaposlenje ima još jednu negativnu posljedicu. Za razliku od radnika bilo gdje drugdje u industrijaliziranom svijetu, Amerikanci ako izgube posao gube i zdravstveno osiguranje, zbog čega ih mnogo više zabrinjavaju strana konkurencija, trgovina i globalizacija. Pewova anketa ustanovila je da se tih sila više boje Amerikanci nego njemački i francuski radnici, možda iz tog razloga. Desetljećima su američki radnici, bilo u automobilskim kompanijama, bilo u čeličanama ili bankama, imali jednu golemu prednost u odnosu na sve druge radnike: povlašteni pristup američkom kapitalu. Mogli su se tim pristupom služiti za kupovanje tehnologije i obuke kakve nitko drugi nije imao, i to po konkurentnim cijenama. Tog posebnog pristupa više nema. Svijet pliva u kapitalu, a američki se radnici iznenada moraju pitati - što mi to možemo činiti bolje nego drugi? Ta dvojba ne vrijedi samo za radnike nego i za kompanije. Sada nije presudno kakva je kompanija u usporedbi s vlastitom prošlošću (ide li nam bolje nego prije), nego kakva je u usporedbi sa sadašnjima na drugim mjestima (kako nam ide u odnosu na druge?). Usporedba se više ne provodi po vertikalnoj vremenskoj dimenziji, nego po horizontalnoj prostornoj. Kada su američke kompanije kretale u inozemstvo, nosile su sa sobom i kapital i know-how. Ali kad u inozemstvo idu danas, otkrivaju da domaći već imaju novac i već znaju kako raditi. Više zapravo nema Trećega svijeta. Pa što onda američke kompanije donose u Indiju ili Brazil? Što je američka komparativna prednost? Malo je američkih poslovnih ljudi ikada pomišlja-

lo da će morati odgovarati na to pitanje. Odgovor se krije u nečemu što je zapazio ekonomist Martin Wolf. Opisujući svijet koji se mijenja, napisao je kako ekonomisti obično diskutiraju o dva osnovna pojma, kapital i rad. Ali to su sada robe dostupne svakome. Ono što gospodarstva razlikuje danas jesu ideje i energija. Zemlja mora biti izvor bilo ideja, bilo energije. Sjedinjene Države bile su i mogu biti svjetski najvažniji, trajan izvor novih ideja, velikih i malih, tehničkih i kreativnih, ekonomskih i političkih. Ali da bi to bile, moraju provesti nekoliko značajnih promjena.

Politika nečinjenja Sjedinjene Države nisu prvi put zabrinute da gube prednost. Ovo je barem četvrti val takve zabrinutosti od 1945. Prvi je bio krajem pedesetih, zbog sovjetskog lansiranja Sputnjika. Drugi je bio ranih sedamdesetih, kada su visoke cijene nafte i spori rast u Sjedinjenim Državama uvjerili Amerikance da su Zapadna Europa i Saudijska Arabija sile budućnosti, a predsjednik Nixon najavio je nastajanje multipolarnog svijeta. Najnoviji je stigao sredinom osamdesetih, kada je većina stručnjaka vjerovala da će Japan biti tehnološki i ekonomski dominantna supersila budućnosti. Zabrinutost je u svakom od tih slučajeva bila utemeljena, a projekcije inteligentne. Ali nijedan od tih scenarija nije se ostvario. Razlog je taj što se američki sustav pokazao fleksibilnim, snalažljivim i prilagodljivim, sposobnim ispravljati svoje pogreške i premještati svoju pozornost. Fokusiranje na američko ekonomsko opadanje završilo je tako što je ono spriječeno. Danas je problem u tome što je američki politički sustav, izgleda, izgubio sposobnost stvaranja širokih koalicija koje rješavaju kompleksna pitanja. Ekonomske disfunkcije u Americi danas su stvarne, ali općenito nisu proizvod dubokih neučinkovitosti u američkom gospodarstvu, niti su odraz kulturnog propadanja. One su posljedica posebnih Vladinih političkih mjera. Drukčija bi politika mogla brzo i relativno lako odvesti Sjedinjene Države na daleko stabilnije tlo. Već sutra moglo bi se pokrenuti skup pametnih reformi kojima bi se riješilo rastrošne izdatke i subvencije, povećalo štednju, proširilo obrazovanje o znanosti i tehnologiji, osiguralo mirovine, stvorilo

funkcionalan proces useljavanja i postiglo značajna poboljšanja djelotvornosti upotrebe energije.* Politolozi su uglavnom suglasni u većini tih pitanja, a nijedna od predloženih mjera ne bi iziskivala žrtve koje bi podsjećale na tegobe u vrijeme rata, nego samo umjerenu prilagodbu postojećeg uređenja. Pa ipak, zbog politike to izgleda nemoguće. Američki politički sustav izgubio je sposobnost kompromisa širih razmjera, kao i sposobnost da prihvati nešto muke sada radi mnogo većeg dobitka poslije. Ulazeći u dvadeset prvo stoljeće, Sjedinjene Države nisu u temelju slabo gospodarstvo ili dekadentno društvo. Ali razvile su vrlo disfunkcionalnu politiku. Za početak, zastario i pretjerano krut politički sustav - star oko 225 godina - u rukama je novca, posebnih interesa, senzacionalističkih medija i ideološki nasrtljivih skupina. Rezultat su neprestane ogorčene rasprave o trivijalnostima - politika kao kazalište - i vrlo malo suštine, kompromisa i djelovanja. Zemlja koja "može sve" sada je pod sedlom političkog procesa "nečinjenja", namijenjenog strančarskim bitkama umjesto rješavanju problema. Po svim mjerilima - porastu posebnih interesa, lobija, javnih troškova određenih političkim vezama - politički je proces u posljednja tri desetljeća postao daleko pristraniji i nedjelotvorniji. Pametna je nekonvencionalnost podupirati oštru stranačku politiku i protiviti se plemenitim apelima za suglasnost obiju stranaka. Neki politolozi odavno žele da američke političke stranke budu sličnije europskima, tj. ideološki čiste i čvrsto disciplinirane. Pa, to se i dogodilo - sve je manje umjerenih na objema stranama - a rezultat je zagušenje. Europski parlamentarni sustavi dobro funkcioniraju s izrazito opredijeljenim strankama. U njima izvršna grana uvijek kontrolira zakonodavnu, pa tako stranka na vlasti može lako provoditi svoje ciljeve. Britanskom premijeru nije potreb-

*Ovom popisu ne bih dodao popravljanje sustava zdravstvene zaštite, jer to nije jednostavan problem koji je lako popraviti. Za većinu problema u Washingtonu postoje jednostavna politološka rješenja, ali se suočavaju s političkom paralizom. Zdravstvena zaštita pitanje je kompleksno kako u politološkom smislu tako i politički. To ne znači da ga ne treba riješiti, daleko od toga. Ali njegovo bi rješavanje bilo teško i u današnjim i u bilo kojim okolnostima.

na nikakva potpora opozicijske stranke; on po definiciji ima vladajuću većinu. Američki je sustav, nasuprot tome, sustav zajedničke vlasti, sustav funkcija koje se preklapaju te sustav provjera i protuteža. Napredak traži široke koalicije između dviju stranaka i političara koji su spremni prijeći na drugu stranu. Upravo zbog toga James Madison nije vjerovao političkim strankama, koje je paušalno svrstavao sa svakovrsnim "frakcijama" i smatrao ih teškom opasnošću za mladu američku republiku. Znam da svi ti prigovori zvuče vrlo visokoparno i šuplje. A znam i da u Americi već dugo postoji pokvareno strančarstvo, čak još od Madisonova vremena. Ali bilo je također i mnogo međustranačke suradnje, pogotovu u proteklom stoljeću. Reagirajući na političku gorčinu kasnoga devetnaestog stoljeća - posljednji put kada su s malim razmakom dva puta održani izbori - mnogi američki lideri pokušali su stvoriti snage za dobru vladu koja rješava probleme. Robert Brookings uspostavio je u Washingtonu 1916. Ustanovu Brookings (Brookings Institution) jer je htio organizaciju "slobodnu od bilo kakva političkog ili novčanog interesa (...) da sakuplja, interpretira i pred zemlju iznosi temeljne ekonomske činjenice u koherentnoj formi". Vijeće za međunarodne odnose (Council on Foreign Relations), utemeljeno pet godina poslije, također je svjesno pružilo ruku preko stranačkih razdjelnica. Prvi urednik njegova časopisa Foreign Affairs rekao je svojem zamjeniku da ako jedan od njih bude u javnosti identificiran kao demokrat, drugi mora odmah početi kampanju za republikance. Usporedite to s mnogo kasnije osnovanim think-tankom, konzervativnim Heritage Foundation, čiji je bivši viši potpredsjednik priznao: "Naša je uloga pružiti konzervativnim kreatorima političkih mjera argumente koji podupiru našu stranu." Nevolja je u tome što će napredak glede bilo kojeg većeg problema zdravstvene zaštite, socijalnog osiguranja, porezne reforme - iziskivati kompromis obiju strana. U vanjskoj će politici stvaranje strateške politike u Iraku, ili o Iranu, Sjevernoj Koreji ili Kini tražiti značajnu potporu obiju strana. To iziskuje dugoročnu perspektivu. A to baš nije izgledno. One koji zagovaraju pametna rješenja i kompromisno zakonodavstvo marginalizira stranačko vodstvo, gube financijsku potporu posebnih interesnih grupa i stalno su izloženi napadima svoje "strane" na televiziji i radiju.

Sustav više potiče da se u pregovorima ostane pri čvrstom stavu te se na povratku kaže svojoj ekipi da ste odbili pokloniti se neprijatelju. To je sjajno za prikupljanje novca, ali pogubno za vladanje. Zbiljska je kušnja za Sjedinjene Države na neki način suprotna onoj s kojom se Britanija suočila 1900. Ekonomska moć Britanije slabjela je dok je ona ipak uspijevala održavati golemi politički utjecaj diljem svijeta. Američko gospodarstvo i američko društvo, nasuprot tome, sposobni su odgovoriti na ekonomske pritiske i konkurenciju. Mogu se podešavati, prilagođavati i ustrajati. Zbiljski je test za Sjedinjene Države politički - i ne odnosi se na Ameriku u cjelini, nego napose na Washington. Može li se Washington podesiti i prilagoditi svijetu u kojem su se ostali uspeli? Može li odgovoriti na pomake u ekonomskoj i političkoj moći? Taj je izazov čak i važniji u vanjskoj nego u domaćoj politici. Može li Washington uistinu prigrliti svijet s raznolikim glasovima i gledištima? Može li uspijevati u svijetu kojim ne može dominirati?

SEDMO POGLAVLJE

Ciljevi Amerike Kada povjesničari budu pokušali razumjeti svijet ranog dvadeset prvog stoljeća, trebat će obratiti pozornost na krizu Perejila. U srpnju 2002. marokanska je Vlada poslala dvanaest vojnika na minijaturni otok Leila, nekoliko stotina stopa udaljen od marokanske obale, u Gibraltarskom tjesnacu, te je tamo postavila svoju zastavu. Otok nema stanovnika, osim nekoliko koza, a sve što na njemu uspijeva jest divlji peršin, odakle njegovo španjolsko ime, Perejil. Ali Maroko i Španjolska već se dugo spore oko suvereniteta nad njim, te je španjolska Vlada silovito reagirala na marokansku "agresiju". U roku od nekoliko tjedana na otok je avionom dovedeno sedamdeset pet španjolskih vojnika. Oni su spustili marokansku zastavu, podigli dvije španjolske zastave i poslali Marokance kući. Marokanska je Vlada osudila "ratni čin" i organizirala demonstracije, gdje je mnoštvo mladih ljudi pjevalo: "Naše duše i naša krv žrtve su za tebe, Leilo!" Španjolska je u zraku nad otokom držala svoje vojne helikoptere, a nedaleko od marokanske obale vojne brodove. Izdaleka je cijela afera izgledala kao komična opera. Ali koliko god izgledalo apsurdno, netko je te dvije zemlje trebao dovesti u red. Ta uloga nije zapala ni Ujedinjene narode ni Europsku Uniju, niti prijateljsku europsku državu poput Francuske, koja je u dobrim odnosima s objema stranama. Zapala je Sjedinjene Države. "Stalno sam mislio: 'Što ja imam sa svim tim? Zašto smo mi, Sjedinjene Države, usred toga?'" veselo

se prisjeća tadašnji ministar vanjskih poslova Colin Powell. Kada je postalo jasno da ništa drugo ne djeluje, započeo je grozničav krug telefonske diplomacije, nazvavši marokanskoga kralja i ministra vanjskih poslova više od dvanaest puta do kasno uvečer u petak i u subotu ujutro. "Bio sam zaključio da moram brzo istjerati kompromis, jer inače na prvo mjesto dolazi ponos, pozicije očvrsnu i ljudi postanu tvrdoglavi", rekao je Powell. "Na Mediteranu se smrkavalo. A moji su unuci uskoro trebali ići na plivanje!" Tako je Powell na svojem kućnom kompjutoru izradio nacrt dogovora, pridobio obje strane da ga prihvate, zatim za svaku stranu sam potpisao te to faksom poslao u Španjolsku i Maroko. Zemlje su se složile da otok ostave neokupiranim i u Rabatu započnu razgovore o njegovu budućem statusu. Dvije vlade objavile su priopćenja u kojima zahvaljuju Sjedinjenim Državama za pomoć u rješavanju krize. A Colin Powell mogao je ići na plivanje sa svojim unucima. To je malen, ali rječit primjer. Sjedinjene Države nemaju interesa za Gibraltarski tjesnac. Za razliku od Europske Unije, one nemaju nekog posebnog utjecaja na Španjolsku ili Maroko. Za razliku od Ujedinjenih naroda, one ne mogu govoriti uime međunarodne zajednice. Ali one su bile jedina zemlja koja je mogla razriješiti spor, iz jednostavnog, fundamentalnog razloga: u unipolarnom svijetu one su jedina supersila. Ljeto 2002. smatrat će se točkom maksimalne unipolarnosti, rimskim momentom Amerike. Desetljeće koje je tome vodilo bilo je opojno. Gospodarstvo je tutnjilo, rast produktivnosti bio je viši nego desetljećima prije toga, Washington je proizvodio goleme viškove, vrijednost dolara sezala je do neba, a američki su glavni direktori bili globalne superzvijezde. Kada je svijet vidio brutalni napad na Sjedinjene Države u rujnu 2001., to je izazvalo osjećaje sućuti, kao i ponešto tihog veselja što čak i supersila može biti ponižena. Ali i tada, kad se Amerika doimala slabom i ranjivom, svijet je doživio da ona na 11. rujna odgovara u razmjeru koji je za bilo koju drugu zemlju bio nezamisliv. Washington je smjesta svoj obrambeni proračun povećao za 50 milijardi dolara, što je svota veća od sveukupnih godišnjih obrambenih proračuna Britanije i Njemačke. SAD je sam postavio terorizam na prvo mjesto globalnoga dnevnog reda, tjerajući svaku zemlju da sukladno tomu preusmjeri svoju vanjsku politiku. Pakistan, koji je s

talibanima godinama bio u savezništvu, unutar jednog tjedna okrenuo se protiv njih. Unutar jednog mjeseca Sjedinjene su Države napale Afganistan, udaljen sedam tisuća milja, gotovo potpuno iz zraka, i brzo srušile tamošnji režim. To je bilo tada. Amerika i danas ostaje globalna supersila, ali je oslabljena. Njeno gospodarstvo ima problema, valuta joj slabi i suočena je s dugoročnim problemima ubrzanog rasta socijalnih davanja i niske štednje. Antiamerički osjećaji posvuda su jači nego ikada, od Velike Britanije do Malezije. Ali najupečatljiviji pomak između devedesetih i sadašnjice ne tiče se Amerike, već svijeta uopće. U devedesetima je Rusija bila potpuno ovisna o američkoj pomoći i pozajmicama. Sada bilježi desetke milijardi dolara viškova godišnjeg proračuna. Zatim, istočnoazijske nacije očajno su trebale MMF da ih izvuče iz njihovih kriza. Sada imaju krupne devizne rezerve, kojima se koriste kako bi financirale američki dug. Nadalje, gospodarski rast Kine gotovo je potpuno poticala američka potražnja. Kina je 2007. globalnom rastu pridonijela više od Sjedinjenih Država - prvi put da je to neka nacija učinila, barem od tridesetih godina 20. stoljeća - i u nekoliko ih je ključnih kategorija pretekla kao najvećega svjetskog potrošača. Taj svjetski trend, uspon ostalih, dugoročno će samo dobivati na snazi, kakvi god bili privremeni usponi i padovi. Na vojno-političkoj razini Amerika i dalje dominira svijetom, ali šira struktura unipolarnosti - ekonomska, financijska, kulturna - slabi. Washington i dalje nema pravog suparnika, i još ga dugo neće imati, ali se suočava sa sve više ograničenja. Polarnost nije binarno stanje. Svijet neće desetljećima biti unipolaran, a onda se jednog dana iznenada okrenuti i postati bipolaran ili multipolaran. Doći će do polaganih pomaka u naravi međunarodnih odnosa. Premda je unipolarnost zasad i dalje realna odrednica međunarodnog sustava, ona svake godine postaje slabija, a druge nacije i akteri dobivaju na snazi. Taj pomak moći mogao bi biti općenito blagotvoran. On je proizvod dobrih stvari - robusnoga gospodarskog rasta i stabilnosti širom svijeta. Dobar je i za Ameriku, ako mu se pravilno pristupi. Svijet se kreće američkim putem. Zemlje postaju otvorenije, sklonije tržištu i demokratičnije. Ako održimo rast sila modernizacije, globalne interakcije i trgovine,

napredovat će i dobra vladavina, i ljudska prava, i demokracija. To kretanje nije uvijek brzo. Često ima nazadovanja, ali osnovni je smjer jasan. Pogledajte Afriku, koju se često smatra najbeznadnijim kontinentom na svijetu. Danas su dvije trećine tog kontinenta demokratične i gospodarski rastu. Ti trendovi pružaju Sjedinjenim Državama priliku da ostanu stožernim igračem u jednom bogatijem, dinamičnijem, uzbudljivijem svijetu. Ali da bi iskoristile tu priliku, bit će potrebna suštinska promjena američkog osnovnog pristupa svijetu. U vezi sa svojom relativnom moći Amerika može učiniti samo neke stvari, ne sve. Kako drugi budu rasli s niskih polaznih osnova, njena će relativna težina padati. Ali mnogo je toga što Washington može učiniti kako bi definirao i usmjerio američke ciljeve u svijetu.

Vrline natjecanja Kako su to Sjedinjene Države uprskale? Sjedinjene su Države imale izvanredne karte za igru u globalnoj politici, najbolje koje je ijedna zemlja imala u povijesti. Pa ipak, gotovo po bilo kojem mjerilu - riješenih problema, postignutih uspjeha, izgrađenih institucija, većeg ugleda - Washington je te karte loše odigrao. Amerika je imala razdoblje utjecaja bez premca. Što je s time učinila? Onkraj specifičnih osobnosti i političkih mjera, o kojima se mnogo pisalo, uvjet koji je omogućio takve pogreške bila je, ironično, golema moć Amerike. Amerikanci čvrsto vjeruju u vrline natjecanja. Vjerujemo da pojedinci, skupine i korporacije bolje djeluju kada su u kompetitivnom okruženju. U odnosu na međunarodnu arenu tu smo činjenicu zaboravili. Sve od propasti Sovjetskog Saveza Sjedinjene Države svijetom su kročile poput kolosa, bez premca i bez ograničenja. To je imalo svojih prednosti, ali je također učinilo Washington arogantnim, nemarnim i lijenim. Njegova je vanjska politika povremeno nalikovala na poslovnu strategiju General Motorsa sedamdesetih - pristup kojim dominiraju unutarnji čimbenici, s

malo osjećaja za širu okolinu u kojoj djeluje. To baš nije pomoglo GM-u, a nije ni Sjedinjenim Državama. Nismo oduvijek bili nemarni. Većina je političara i politologa, kako američkih tako i stranih, sporo postajala svjesna unipolarnosti. Godine 1990., dok se Sovjetski Savez slamao, Margaret Thatcher izrazila je općeprihvaćeno mišljenje da se svijet kreće prema uspostavljanju triju regionalnih grupa, "jedne zasnovane na dolaru, jedne na jenu i jedne na njemačkoj marci."81 George H. W. Bush, ogrezao u bipolarnom poretku, nikad se nije ponašao kao čelnik jedine supersile. Povijesnim promjenama globalnog sustava pristupao je oprezno. Umjesto da trijumfalno prisvoji pobjedu u Hladnom ratu, njegova je vlada pažljivo učvršćivala koristi od sovjetske propasti, uvijek svjesna da bi se taj proces mogao bilo preokrenuti, bilo završiti u nasilju. Vodeći Prvi zaljevski rat, Bush je vrlo pomno gradio međunarodnu koaliciju, dobivao odobrenja od Ujedinjenih naroda i držao se mandata koji je tom ratu davao legitimnost. Kada su Sjedinjene Države pritiskali recesija i sve veći deficiti, Bush je svojeg državnog tajnika Jamesa Bakera poslao u svijet da izmoli potporu kako bi osigurao financiranje rata. Njegovo veliko postignuće u vanjskoj politici, ujedinjenje Njemačke, nije bilo izboreno unilateralnom silom, već suradničkom diplomacijom - iako su Sjedinjene Države u to vrijeme držale sve adute. Njemačka je ujedinjena unutar zapadnog saveza, a 340.000 Rusa tiho je napustilo Istočnu Njemačku - i sve to s pristankom Moskve. Neki jesu uvidjeli da su, dok se Sovjetski Savez raspadao, Sjedinjene Države bile jedini preostali "stup". Ali su smatrali da je unipolarnost prolazna faza, puki "trenutak", prema izrazu jednog kolumnista.82 Na izborima za predsjednika 1992. uglavnom se govorilo o američkoj slabosti. "Hladni rat je gotov: Japan i Njemačka su pobijedili", govorio je Paul Tsongas tijekom cijele svoje kampanje za predsjedničku nominaciju. U svojoj knjizi Diplomacija iz 1994. Henry Kissinger predvidio je pomaljanje novoga multipolarnog svijeta, a to je gledište dijelila većina stručnjaka. Europljani su vjerovali da su na putu k jedinstvu i svjetskoj moći, a Azijci su uvjereno govorili o usponu "pacifičkog stoljeća". Usprkos tim tvrdnjama inozemni problemi, koliko god se činili daleki-

ma, uvijek bi nekako završili u krilu Washingtona. Kada je 1991. počela kriza na Balkanu, predsjednik Vijeća Europe Luksemburžanin Jacques Poos izjavio je: "Ovo je europski trenutak. Ako postoji jedan problem koji mogu riješiti Europljani, to je jugoslavenski problem. To je europska zemlja, i to ne ovisi o Amerikancima." To nije bilo neobično ili antiameričko gledište; dijelila ga je većina europskih vođa, uključujući Margaret Thatcher i Helmuta Kohla. Ali nakon nekoliko krvavih godina ostalo je na Americi da zaustavi borbe. Kad je krajem tog desetljeća buknulo Kosovo, Europa je odmah prepustila uzde Washingtonu. Isti se obrazac pojavljivao u istočnoazijskoj gospodarskoj krizi, borbi Istočnog Timora za neovisnost, uzastopnim sukobima na Bliskom istoku i kršenju dužničkih ugovora Latinske Amerike. Druge su zemlje često imale udjela u rješenju, ali bi kriza potrajala ako Amerika ne bi intervenirala. Istovremeno je američko gospodarstvo proživljavalo najduži procvat nakon Drugoga svjetskog rata, realno povećavajući svoj udio u svjetskoj proizvodnji dok su Europa i Japan stagnirali. Kada je Bill Clinton 1993. došao na vlast, obećao je da će prestati brinuti za vanjsku politiku i da će se fokusirati na gospodarstvo "kao laserska zraka". Ali pritisak unipolarnosti bio je snažan. Do svojega drugog mandata on je postao vanjskopolitički orijentiranim predsjednikom, koji je većinu vremena, energije i pozornosti trošio na stvari poput mira na Bliskom istoku i balkanske krize. Reagirajući na ono što je smatrao obrascem pretjerane umiješanosti u međunarodne poslove, od gospodarskih iskupljivanja do izgradnje nacija, George W. Bush u svojoj je kampanji obećao smanjiti američki angažman. Zatim je došao njegov predsjednički mandat i, što je važnije, 11. rujna. U Clintonovim godinama američka je moć postajala očiglednija, Washington se sve više potvrđivao, a strane vlade sve su se više opirale. Neke Clintonove ekonomske savjetnike, poput Mickeyja Cantora i Lawrencea Summersa, optuživalo se za aroganciju u postupanju s drugim zemljama. Diplomate poput Madeleine Albright i Richarda Holbrookea kudilo se u Europi jer su o Americi govorili kao o, Albrightinim riječima, "naciji bez koje se ne može". Francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine

skovao je u devedesetima izraz "hipersila" - kojim nije kanio izraziti naklonost.83 Ali sve su te pritužbe bile pristojno čavrljanje u usporedbi s neprijateljstvom kakvo je raspirio George W. Bush. Nekoliko se godina Bushova vlada gotovo hvalila svojim preziranjem ugovora, multilateralnih organizacija, međunarodnoga javnog mnijenja i bilo čega što bi sugeriralo pomirbeni pristup svjetskoj politici. Do drugog Bushova mandata, kad je postao jasan neuspjeh tog konfrontacijskog pristupa, ta je vlada po mnogim linijama počela mijenjati svoju putanju, od Iraka preko izraelsko-palestinskog mirovnog procesa do Sjeverne Koreje. Ali nove se političke smjerove prihvaćalo sa zakašnjenjem, uz mnogo mrmljanja i gunđanja, pri čemu se dijelovi Vlade nisu ni potpuno pomirili s novom strategijom. Da bi se razumjelo vanjsku politiku Bushove vlade, nije dovoljno usmjeriti se na "džeksonovske" impulse Dicka Cheneyja i Donalda Rumsfelda, na Bushovo teksaško porijeklo ili podlu urotu neokonzervativaca. Ključni čimbenik koji je omogućio Bushovu politiku bio je 11. rujna. U desetljeću koje je prethodilo tim napadima ništa nije ograničavalo Sjedinjene Države na svjetskoj pozornici. Ali nekoliko domaćih ograničenja - novac, Kongres, javno mnijenje - otežavalo je Washingtonu provođenje unilateralne i borbene vanjske politike. I vojne intervencije i pomoć inozemstvu bile su nepopularne, jer je javnost htjela da se nakon muka Hladnog rata Sjedinjene Države povuku iz svijeta. Balkanske intervencije, širenje NATO-a, pomoć Rusiji - sve je to zahtijevalo znatne napore od Clintonove vlade, koja je često morala gurati uzbrdo, usprkos činjenici da su to bili relativno mali pothvati koji nisu mnogo koštali. Ali 11. rujna sve je to promijenio. Slomio je domaća ograničenja američke vanjske politike. Nakon tog užasnog napada Bush je imao ujedinjenu zemlju, a svijet mu je bio uvelike naklonjen. Afganistanski rat pojačao je auru američke svemoći, ohrabrujući najbeskompromisnije elemente u Vladi, koji su taj uspjeh iskoristili kao argument da brzo započnu rat s Irakom, i to na izrazito unilateralan način. Sjedinjenim Državama nije bio potreban ostatak svijeta ni stari mehanizmi legitimnosti i suradnje. Argumentiralo se da je to novo globalno carstvo koje će stvoriti novu stvarnost. Formula Bushove vanjske politike jednostavna je:

unipolarnost + 11. rujna + Afganistan = unilateralnost + Irak.* Nije se u unipolarnoj eri izmijenila samo bit američke politike. Izmijenio se i stil, koji je postao imperijalan i vlastodržački. Mnogo je komunikacije sa stranim vođama, ali ona je jednosmjerna. Druge se vlade često samo obavještava o politici SAD-a. Viši američki dužnosnici žive u svojem svijetu, i rijetko imaju pravu interakciju sa svojim prekomorskim kolegama, a kamoli s drugim strancima. "Kada se susretnemo s američkim dužnosnicima, oni govore, a mi slušamo - rijetko izražavamo neslaganje ili govorimo otvoreno, jer oni to naprosto ne mogu primiti. Jednostavno ponavljaju američko stajalište, poput turista koji misli da samo treba govoriti glasnije i sporije, pa ćemo svi razumjeti", rekao mi je jedan viši savjetnik za vanjsku politiku u jednoj od važnijih europskih vlada. "Čak i kao viši strani dužnosnik koji ima posla s Vladom SAD-a", piše čvrsto proamerički orijentirani Christopher Patten pripovijedajući o svojem iskustvu u svojstvu europskog povjerenika za vanjske poslove, "svjesni ste svoje drugorazredne uloge: koliko god vaši domaćini bili uljudni, dolazite kao podređeni koji donosi dobru volju i nada se da će otići s blagoslovom za svoja pregnuća (...) U interesu skromnog vodstva, kojemu predsjednik Bush s pravom teži, bilo bi za neke od njegovih pomoćnika korisno da pokušaju jednom doći u vlastiti ured na sastanak sa sobom!" Patten nastavlja:

*To nije tema ove knjige, ali ja sam bio za to da se Sadama Huseina skine s vlasti, premda sam se otpočetka zalagao za mnogo veću silu i međunarodno sankcioniranu intervenciju i okupaciju. Moja se logika uglavnom odnosila na činjenicu da je zapadna politika prema Iraku doživjela neuspjeh - sankcije nisu dosljedno provođene, bezbrojni su civili umirali zbog embarga, Al-Kaida je bjesnjela zbog naše baze u Saudijskoj Arabiji, iz koje smo upravljali zonom zabrane letenja - i vjerovao sam da bi moderniji i umjereniji Irak usred arapskog svijeta pomogao slomiti disfunkcionalnu političku dinamiku arapskog svijeta. Od prvih sam nekoliko tjedana bio kritičan prema washingtonskoj politici okupacije. Gledano unazad, nisam podcijenio samo aroganciju i nesposobnost Vlade već i inherentnu težinu zadatka. I dalje vjerujem da bi moderan, umjeren Irak donio važne promjene u politici Bliskog istoka. Nadam se da će se Irak dugoročno razviti u takvu zemlju, ali je cijena bila pogubno visoka - za Amerikance, ali posebno za Iračane. A vanjska politika stvar je troškova i dobitaka, a ne teologije.

"Kada prisustvuju bilo kojoj inozemnoj konferenciji, službenici američkoga Kabineta stižu sa svitom kakve se ni Darije ne bi posramio. Rekviriraju hotele; gradove se zaustavlja; ljudi širokih vratova s komadima plastike što im vise iz ušiju odguruju nevine prolaznike u kut. To nije prizor koji pridobiva srca i duhove."84 Inozemna putovanja predsjednika Busha izgledaju kao da su planirana tako da zahtijevaju što je moguće manje dodira sa zemljama koje posjećuje. Obično ga prati oko dvije tisuće Amerikanaca, kao i nekoliko aviona, helikoptera i automobila. Vidi malo toga osim palača i konferencijskih dvorana. U njegovim putovanjima nema gotovo nikakvog nastojanja da se zemlji i kulturi koju posjećuje pokaže poštovanje i razumijevanje. Ta putovanja također rijetko uključuju bilo kakve sastanke s ljudima izvan vlade - poslovnjacima, vodećim osobama iz civilnog društva, aktivistima. Premda predsjednički posjet po definiciji mora biti visoko programiran, jedan širi napor da se dođe u doticaj s ljudima u tim stranim zemljama imao bi veliku simboličnu vrijednost. Odnosno, ako je Bijela kuća zadovoljna takvim procedurama, trebala bi početi ulagati u najnovije tehnologije telekonferiranja. Ako se to dobro postavi, američki bi predsjednik uskoro mogao voditi vanjsku politiku, a da nikada ne mora ni susresti strance! Osim resantimana što ga izaziva taj imperijalni stil, on uzrokuje da američki dužnosnici nemaju koristi od iskustva i stručnosti stranaca. Inspektorima UN-a u Iraku bilo je zagonetno to koliko su dužnosnici SAD-a bili nezainteresirani za razgovor s njima prije rata. Udobno zaklonjeni u Washingtonu, Amerikanci su inspektorima - koji su tjednima bili pročešljavali Irak - držali lekcije o dokazima o oružju za masovno uništavanje. "Mislio sam da će biti zainteresirani za naše izvještaje iz prve ruke o tome kako izgledaju te tvornice navodno dvostruke namjene", rekao mi je jedan inspektor. "Ali ne, oni su meni objašnjavali za što se te tvornice koriste." Strancima izgleda da američki dužnosnici nemaju pojma o svijetu kojim navodno upravljaju. "Postoje dva tipa razgovora, jedan kad su Amerikanci u sobi, a jedan kad nisu", kaže Kishore Mahbubani, bivši singapurski ministar vanjskih poslova i veleposlanik u Ujedinjenim narodima. Živeći u "čahuri", Amerikanci ne vide veliku promjenu stavova prema Americi širom svijeta.

Ovaj put je drukčije Previše je lako otpraviti neprijateljstvo izraslo iz pohoda na Irak kao puki zavidni antiamerikanizam (čak i ako ponešto od toga i jest tako). Konzervativci su tvrdili da je u Europi bilo pučkog protivljenja svaki put kada su Sjedinjene Države pokretale snažne vojne akcije - na primjer kad su u Europi početkom osamdesetih rasporedile nuklearne rakete Pershing. Zapravo, povijest pokazuje suprotno. Ulične demonstracije i javni protesti protiv postavljanja Pershinga bile su dobar televizijski materijal, ali u zbilji je u većini anketa 3 0 - 4 0 posto Europljana, a često i više, podupiralo američku politiku. Čak i u Njemačkoj, gdje su pacifistički osjećaji bili veoma izraženi, 53 posto stanovništva podupiralo je postavljanje Pershinga, prema anketi u Der Spiegelu iz 1983. Većina Francuza najvećim je dijelom dvaju mandata Ronalda Reagana podupirala američku politiku, i čak mu na izborima 1984. davala prednost u odnosu na demokratskoga kandidata Waltera Mondalea. Nasuprot tome, danas se nevjerojatne većine u većini europskih zemalja - do 80 posto na mnogim mjestima - protive vanjskoj politici SAD-a, i čak vele da su Sjedinjene Države najveća prijetnja svjetskome miru. Jedan od vodećih komentatora međunarodnih odnosa Josef Joffe primijetio je da je tijekom Hladnog rata antiamerikanizam bio fenomen ljevice. "Nasuprot njemu uvijek je postojao desni centar, koji je bio antikomunistički i stoga proamerički", objašnjava. "Brojke su rasle i padale, ali ste uvijek imali čvrstu bazu potpore Sjedinjenim Državama." Ukratko, Hladni je rat održavao proamerički stav Europe. Na primjer 1968. je bila godina masovnih protesta protiv američke politike u Vijetnamu, ali je također bila godina sovjetske invazije na Čehoslovačku. Europljani (i Azijci) mogli su se protiviti Americi, ali je na njihova gledišta djelovala i protuteža zamora sovjetskom prijetnjom. I opet, ankete to potvrđuju. Čak ni europsko protivljenje Vijetnamskom ratu nije bilo ni blizu tako veliko kao sadašnje protivljenje Iraku. To je vrijedilo i izvan Europe. U Australiji je većina javnosti podupirala sudjelovanje te zemlje u Vijetnamskom ratu do 1971., kada je povukla svoje snage. Za većinu svijeta, u ratu u Iraku nije se radilo o Iraku. "Što se Meksika

ili Čilea tiče tko vlada u Bagdadu?" rekao mi je Jorge Castañeda, bivši meksički ministar vanjskih poslova. "Radilo se o tome kako svjetska supersila raspolaže svojom moći. To je nešto zbog čega smo svi duboko zabrinuti." Čak i ako na kraju Irak ispadne kako treba, to će riješiti samo problem Iraka. Ostat će problem Amerike. Ljudi širom svijeta zabrinuti su što žive u svijetu u kojem jedna zemlja ima toliku moć. Čak i ako se ne mogu nadmetati s tom moći, mogu joj stvarati komplikacije. U slučaju Iraka nijedna zemlja nije mogla zaustaviti Sjedinjene Države da odu u rat bez međunarodnog odobrenja, ali im je ostatak svijeta dodatno otežao taj pothvat time što je u događajima koji su slijedili uvelike ostao po strani. Dok je ovo pisano, nijedna arapska zemlja nije u Bagdadu otvorila veleposlanstvo. Nearapski saveznici Sjedinjenih Država nisu bili od mnogo veće pomoći. Nicolas Sarkozy uživa u tome da ga se u Francuskoj naziva "Amerikancem", pa čak i "neokonzervativcem". Njegov je stav otvoreno proamerički i jasno izražava svoju želju da se u mnogim stvarima ugleda na Ameriku. Kad se nakon svojeg izbora za predsjednika Francuske u svibnju 2007. susreo s Condoleezzom Rice, ona ga je upitala: "Što mogu učiniti za vas?" Njegov odgovor govori mnogo: "Popravite svoju sliku u svijetu. Teško je kada je zemlja koja je najmoćnija, najuspješnija - to jest, po nužnosti, vođa naše strane - jedna od najnepopularnijih zemalja svijeta. To predstavlja silne probleme za vas i silne probleme za vaše saveznike. Stoga učinite sve što možete kako biste poboljšali predodžbu o sebi - to je ono što za mene možete učiniti." 85 Neokonzervativni pisac Robert Kagan argumentira da su razlike između Europe i Amerike oko multilateralne suradnje rezultat njihovih relativnih snaga. Kad su glavne europske zemlje bile svjetske velesile, one su slavile realpolitiku i malo hajale za međunarodnu suradnju. Budući da je Europa sada slaba, prema Kaganu, sklona je pravilima i ograničenjima. Sa svoje strane Amerika želi potpunu slobodu djelovanja: "Sad kada su Sjedinjene Države moćne ponašaju se kao što se ponašaju moćne nacije."86 Ali taj argument krivo interpretira povijest i pogrešno razumije jedinstveno mjesto koje je Amerika zauzimala u diplomaciji dvadesetog stoljeća. Kad je predlagala stvaranje Lige naroda radi upravljanja međunarodnim odnosima nakon Prvoga svjetskog rata, Amerika je bila najmoćnija zemlja

svijeta. Ona je bila dominantna sila na kraju Drugoga svjetskog rata, kada je osnovala Ujedinjene narode, stvorila sustav međunarodne gospodarske suradnje iz Bretton Woodsa i pokrenula ključne svjetske međunarodne organizacije. Amerika je imala cijeli svijet pod nogama, ali su Franklin Delano Roosevelt i Harry Truman odabrali ne stvoriti američki imperij. Umjesto toga izgradili su međunarodni poredak saveza i multilateralnih institucija te ostatku svijeta pomogli da se ponovo osovi na vlastite noge, dajući goleme količine pomoći i privatnih investicija. Središnji dio tog pothvata, Marshallov plan, u današnjoj je protuvrijednosti koštao sto milijardi dolara. Drugim riječima, Amerika je većim dijelom dvadesetog stoljeća prihvaćala međunarodnu suradnju, ne iz straha i ranjivosti, već iz samopouzdanja i snage. U središtu tog pristupa posebnu se pozornost posvećivalo diplomaciji. Razmislite koliko je to moralo značiti Franklinu Rooseveltu da na vrhuncu moći prijeđe pola svijeta do Teherana i Jalte kako bi se 1943. i 1945. susreo s Churchillom i Staljinom. Roosevelt je bio bolestan čovjek, paraliziran od struka nadolje; morao je na svojim nogama vući pet kilograma čeličnih kopči. Četrdeset sati putovanja morem i zrakom teško ga je iscrpljivalo. Nije morao ići. Imao je zamjenika napretek - Georgea Marshalla, Dwighta Eisenhowera - koji su mogli odraditi posao. Ili je mogao druge vođe pozvati k sebi. Ali FDR je razumio da američka moć mora biti skopčana s velikodušnošću. On je inzistirao da i britanski zapovjednici poput Montgomeryja dobiju svoj pravedni udio u ratnoj slavi. Uveo je Kinu u Vijeće sigurnosti UN-a, premda je ona bila siromašno seljačko društvo, jer je vjerovao da je važno da najveća azijska zemlja bude primjereno predstavljena unutar svjetskog tijela. Standard koji su postavili Roosevelt i njegova generacija potrajao je. Kad je državni tajnik Marshall skovao plan koji nosi njegovo ime, inzistirao je da inicijativa i kontrola ostanu u rukama Europljana. Desetljećima nakon toga Sjedinjene Države gradile su brane, financirale časopise i pružale tehničko znanje drugim zemljama. Slale su svoje znanstvenike i studente u inozemstvo kako bi ljudi upoznali Ameriku i Amerikance. Iskazivale su poštovanje svojim saveznicima, čak i kad ni u kojem smislu nisu bili jednaki. Vodile su zajedničke vojne vježbe s malim nacijama, čak i kad su one

malo pridonosile spremnosti SAD-a. Polovinu stoljeća američki predsjednici i državni tajnici kružili su kuglom zemaljskom i bili domaćini svojim kolegama u beskonačnom krugu diplomacije. Dakako, sva su ta nastojanja služila našim interesima. Ona su proizvodila proamerički svijet koji je bio bogat i siguran. Položila su temelje brzorastućem svjetskom gospodarstvu u kojemu su drugi mogli sudjelovati i u kojemu je Amerika cvala. Ali to je bio prosvijećeno koristoljublje, koje je tuđe interese uzimalo u obzir. Iznad svega, ono je druge zemlje umirivalo - riječju i djelom, stilom i sadržajem - da se mamutske moći Amerike ne treba bojati.

Nova pravila za novo doba Neki Amerikanci vjeruju da ne bismo trebali učiti od povijesti, već je samo kopirati. Kad bismo samo mogli naći još jednu Trumanovu vladu, čeznu, izgleda, mnogi liberali i demokrati, koja bi uspostavila novi sklop institucija za novu eru. Ali to je nostalgija, a ne strategija. Kada su Truman, Acheson i Marshall izgradili poslijeratni poredak, ostatak svijeta bio je razlomljen. Ljudi su vidjeli razorne učinke nacionalizma, rata i gospodarskog protekcionizma. Kao posljedica toga posvuda je, posebno u Sjedinjenim Državama, bilo snažne potpore velikom i velikodušnom nastojanju da se svijet pokrene, da ga se izdigne iz siromaštva, da se stvori globalne institucije i osigura međunarodnu suradnju - kako se takav rat nikad više ne bi zbio. Amerika je imala moralnu prednost proizašlu iz pobjede nad fašizmom, ali je također imala moć bez premca. Američki je BDP činio gotovo 50 posto globalnoga gospodarstva. Izvan sovjetske sfere ulogu Washingtona u iznalaženju novih institucija nikad se nije stvarno dovodilo u pitanje. Danas je svijet različit, pa tako i pozicija Amerike u njemu. Da su Truman i Marshall i Acheson živi, ni oni ne bi imali lakih rješenja. Zadaća današnjice jest izgraditi novi pristup za novu eru, koji će odgovarati globalnom sustavu u kojem je moć daleko raspršenija nego ikad prije, i u kojem svi osjećaju da posjeduju moć. Sjedinjene Države nemaju u rukama karte kakve su imale 1945., ili čak

2000. Pa ipak, imaju jače karte i od koga drugoga - najpotpuniji portfolio gospodarske, političke, vojne i kulturne moći - i to neće biti promijenjeno u doglednoj budućnosti. Što je možda još važnije, ne trebamo iznova izmišljati svijet. Međunarodni poredak koji su uspostavile Sjedinjene Države nakon Drugoga svjetskog rata, hitno treba proširiti i popraviti, ali ga ne treba ponovo izmišljati. Ne trebamo izgraditi posve nov globalni poredak. Kao što je uviđavno primijetio princetonski teoretičar John Ikenberry, zapadno orijentirani sustav stvoren četrdesetih i pedesetih dopušta širenje globalne trgovine, uspon novih sila te mehanizme suradnje i upravljanja sukobima. On se ne može uvijek i lako pozabaviti nekim problemima, poput sukoba velikih sila i internih tragedija ljudskih prava, ali to su granice međunarodnih odnosa, a ne tih konkretnih struktura. Istovremeno, zahvaljujući realnosti nuklearnog oružja i sredstava odvraćanja, nekoj sili u usponu bilo bi iznimno skupo - dapače, samoubilački - vojno se potvrđivati u odnosu na sebi ravne. "Ukratko, današnji je zapadni poredak teško zbaciti, a lako mu se pridružiti", piše Ikenberry.87 Tako su svoje opcije vidjeli moderni Japan i Njemačka, i tako, po svemu sudeći, Kina i Indija vide svoju budućnost. One zasigurno žele zadobiti moć i status i poštovanje, ali time što će rasti unutar međunarodnog sustava, a ne time što će ga rušiti. Sve dok te nove zemlje budu osjećale da i za njih ima mjesta, imat će sve motive da u tom sustavu postanu "odgovornim dionicima". Premda je realan, uspon ostalih dug je, spor proces. I to takav da Americi osigurava vitalnu, premda drukčiju ulogu. Kako Kina, Indija, Brazil, Rusija, Južnoafrička Republika i mnoštvo manjih zemalja budu napredovali u sljedećim godinama, pojavljivat će se nove točke napetosti. Mnoge od tih zemalja u usponu imaju povijesne animozitete, granične sporove i suvremene međusobne zavade; u većini slučajeva nacionalizam će rasti kako bude rastao gospodarski i geopolitički ugled. Kao udaljena sila Amerika je često praktičan partner za mnoge regionalne nacije zabrinutih da se u njihovoj sredini ne uzdigne neki hegemon. Te se čimbenike često primjećuje u diskusijama o Aziji, ali to vrijedi i za mnoge druge točke na kugli zemaljskoj. Taj proces neće biti mehanički. Dok se jedna od tih zemalja bude uzdizala (Kina), ona neće proizvoditi mehanički preciznu dinamiku ravnoteže u kojoj će njen susjed (Indija) tražiti formalni savez sa

Sjedinjenim Državama. Današnji je svijet kompliciraniji od toga. (Kina će uskoro biti najveća trgovinska partnerica Indije.) Ali ta suparništva Sjedinjenim Državama daju priliku da igraju veliku i konstruktivnu ulogu u središtu globalnog poretka. One imaju potencijal da budu ono što je Njemačka uz Bismarckovu pomoć (nakratko) postala u kasnom devetnaestom stoljeću, "čestiti mešetar" Europe, koji sa svakom od glavnih zemalja kuje bliske odnose, veze bliskije od onih koje su te zemlje imale međusobno. To je bilo sjecište europskog sustava. Biti globalnim mešetarom danas bio bi posao koji ne bi uključivao samo američku državu već i društvo, sa svim snagama i perspektivama koje će ono pridonijeti tome izazovu. To je uloga koju bi Sjedinjene Države, sa svojim globalnim interesima i prisutnošću, potpunim portfoliom moći i raznolikim useljeničkim zajednicama, mogle naučiti veoma vješto igrati. Ta je nova uloga posve različita od tradicionalne uloge supersile. Ona uključuje savjetovanje, suradnju, pa čak i kompromis. Ona svoju moć izvodi iz postavljanja agenda, definiranja spornih pitanja i mobiliziranja koalicija. To nije hijerarhija odozgo prema dolje, u kojoj Sjedinjene Države donose odluke i zatim o njima obavještavaju zahvalan (ili tih) svijet. Ali ta uloga postaje ključna stoga što u svijetu s mnogo igrača postavljanje agenda i organiziranje koalicija postaju ključni oblici moći. Predsjednik odbora koji može blago voditi skupinu neovisnih direktora i dalje je veoma moćna osoba. Oni koji su otkrili kako najbolje uspijevati u svijetu nakon Amerike jesu velike američke multinacionalke. One osvajaju nova tržišta time što mijenjaju svoje stare običaje. Uzmimo za primjer General Electric, koji u prošlosti nije vjerovao u zajedničke pothvate u inozemstvu i htio je posjedovati sto posto svake strane operacije u koju je ulazio. No u posljednjih pet godina, gledajući rastuću vještinu i samopouzdanost lokalnih tvrtki na tržištima u usponu poput Kine, Indije, Brazila, Rusije i Južnoafričke Republike, shvatio je da bi ga takva strategija isključila iz najbrže rastućih dijelova svijeta. Stoga je promijenio pristup. Glavni direktor G. E.-a Jeffrey Immelt rezimira: "Naravno, mogli smo nastaviti kupovati male kompanije i G.E.-izirati ih. Ali naučili smo da je bolje biti partner kompaniji br. 3 koja želi biti br. 1 nego kupiti minijaturnu kompaniju ili se sam probijati."

New York Times nazvao je to okretanjem od "menadžerskog imperijalizma", koji je postao "luksuz kakav si G. E. više nije mogao priuštiti."88 Washington, koji nije suočen s testom tržišta, još nije razabrao da je diplomatski imperijalizam luksuz koji Sjedinjene Države više sebi ne mogu priuštiti. Još uvijek postoji snažno tržište za američku moć, i iz geopolitičkih i iz gospodarskih razloga. Ali, što je važnije, još postoji i snažna ideološka potražnja za njom. "Nitko u Aziji ne želi živjeti u svijetu kojim dominira Kina. Nema nekog kineskog sna kojem bi ljudi mogli težiti", objasnio je Simon Tay, singapurski znanstvenik. Bivši brazilski predsjednik Fernando Henrique Cardoso tvrdio je da ono što svijet stvarno želi od Amerike nije to da ona tu i tamo ponudi koncesiju za trgovinu, već da potvrdi vlastite ideale i po njima živi. Ta uloga, zemlje koja će definirati univerzalne ideale i po njima živjeti, ostaje ulogom koju samo Amerika može igrati.89 U tom je smislu meka moć Amerike zamršeno povezana s njenom tvrdom moći. Kombinacija njih dviju i dalje će joj davati jedinstvenu ulogu u svjetskim odnosima. Ali tu se moć mora primjenjivati mnogo opreznije i vještije. Da bih konkretnije opisao kako bi izgledalo djelovanje u tom novom svijetu, postavio sam pet jednostavnih smjernica. 1. ODABERI. Američka svemoć navela je Washington da povjeruje kako je oslobođen potrebe da ima prioritete ili da odabire. Želi imati sve. Ali vladati znači odabirati. Ključno je da u vezi s tim Sjedinjene Države budu discipliniranije. Na primjer Bushova administracija nije mogla odlučiti hoće li u Sjevernoj Koreji i Iranu promjenu režima ili promjenu politike (to jest, denuklearizaciju). To dvoje djeluje suprotno. Ako zemlji priprijetite promjenom režima, to samo pojačava želju režima za nuklearnim oružjem. Razmotrimo kako svijet izgleda Iranu. Okružen je nuklearnim silama (Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Izrael), a s druge strane dviju njegovih granica smješteni su deseci tisuća vojnika SAD-a (u Iraku i Afganistanu). Predsjednik Sjedinjenih Država opetovano je dao na znanje da režim u Teheranu smatra nelegitimnim, da ga želi zbaciti i da financira razne skupine sa sličnim ciljevima. Da ste bili u Teheranu, biste li se zbog toga poželjeli odreći svojeg nuklearnog programa? Inzistirajući i na promjeni politike i na promjeni režima, nismo dobili nijedno.

Ili pogledajmo američku politiku prema Rusiji. Nikad nismo bili sposobni odrediti prioritete o tome što su točno naši glavni interesi i preokupacije u vezi s Moskvom. Je li to ona opasnost od njezina nekontroliranog nuklearnog oružja, koje se može osigurati samo uz njenu pomoć? Ili njeno ponašanje u Ukrajini? Gruziji? Njeno protivljenje predloženom raketnom štitu u Istočnoj Europi? Ili kako se Kremlj služio svojom moći zahvaljujući nafti i prirodnom plinu? Ili unutarnje stanje ljudskih prava u Rusiji? Današnja politika SAD-a pokušava odgovoriti "sve to". Ako vjerujemo da su širenje nuklearnog oružja i terorizam najteži problemi s kojima smo trenutačno suočeni, kao što je rekao predsjednik Bush, onda su osiguravanje nuklearnog arsenala Rusije i sprečavanje Irana da razvije nuklearno oružje sigurno dva pitanja u kojima bismo trebali tražiti suradnju Rusije - iznad svega drugoga. Sjedinjene će Države posebno trebati odabirati u odnosu na Kinu. Kina doživljava najveći, najbrži uspon prema statusu svjetske sile od bilo koje zemlje u povijesti - veći i brži i od rasta Sjedinjenih Država. Morat će joj se dati nešto stvarnoga političkog, pa i vojnog prostora razmjerno toj moći. Istovremeno njen uspon ne bi trebao postati pokriće za ekspanzionizam, agresiju ili upletanje. Kako uspostaviti tu ravnotežu - s jedne strane odvratiti Kinu, a s druge strane izaći u susret njezinu legitimnom rastu - središnji je strateški izazov američkoj diplomaciji. Sjedinjene Države mogu i trebale bi postaviti neke granice u odnosu s Kinom. Ali one bi također trebale uvidjeti da to ne mogu posvuda činiti. Na žalost, najvažnija zapreka s kojom se Sjedinjene Države suočavaju u oblikovanju takve politike jest domaća politička klima koja je sklona bilo kakve koncesije i izlaženja u susret smatrati popuštanjem. Sjedinjene Države mogu nešto naučiti od iskustava Velike Britanije, a to je potreba da se donesu velike strateške odluke o tome na što će usmjeriti svoje energije i pozornost. Britanija je to mudro učinila kad se suočila s usponom Sjedinjenih Država. Bila je manje mudra u odnosu na vlastito carstvo. U ranome dvadesetom stoljeću London je stajao pred dvojbom koja uvelike nalikuje na washingtonsku danas. Kad bi kriza izbila negdje drugdje, neovisno o tome koliko daleko, svijet bi upravio poglede na London i pitao: "Što ćete učiniti s tim?" Britanska strateška zabluda bila je što

je desetljeća - vrijeme i novac, energiju i pozornost - potrošila na uzaludne pokušaje stabiliziranja perifernih mjesta na zemljovidu. Britanija je trebala trošiti manje truda na organiziranje ustavnog uređenja nizozemskih seljaka u Transvaalu, i nije smjela dopustiti da Burski rat posljetkom toga slomi Carstvo, nego se umjesto toga trebala pozabaviti svojom produktivnošću u padu i usponom Njemačke u središtu Europe. Britanske su elite pomno iščitavale rimske povijesti dijelom zbog svoje fascinacije prethodnim velikim carstvom, ali i zato što su tražile pouke o upravljanju golemim prostorima na različitim kontinentima. Postojala je takoreći potražnja za ljudima vičnima jeziku, povijesti i Carskoj upravi. No to je na kraju nadjačalo potrebu da se stvori inženjere budućnosti. Njena moć i doseg također su opili Britaniju osjećajem povijesne sudbine, trendom što ga je bio raspirio preporod protestantizma. Povjesničar Correlli Barnett pisao je (u sedamdesetima) da je sredinom devetnaestog stoljeća Englesku zahvatila "moralna revolucija", koja ju je udaljila od praktičnog društva zasnovanog na razumu, koje je sa sobom donijelo industrijsku revoluciju, prema društvu kojim je dominirao religijski evangelizam, prekomjerni moralizam i romantizam.90 Sjedinjene bi Države lako mogle upasti u sličnu imperijalnu zamku. Svaka kriza širom svijeta zahtijeva pozornost i akciju. Američki pipci i interesi danas su rasprostrti jednako široko kao što su bili i oni britanski na vrhuncu Carstva. Onima koji vjeruju da je mjesto Amerike u svijetu posve različito od mjesta Britanskog Carstva bit će poučno da pročitaju "Izvještaj o osnovnoj strukturi" ("Base Structure Report") za fiskalnu godinu 2006. U njemu se ministarstvo obrane hvali da je "jedan od najvećih 'vlasnika nekretnina' svijeta, s fizičkim pogonom koji se sastoji od preko 571.200 objekata (zgrada, građevina i opskrbnih kapaciteta), smještenih na više od 3700 mjesta, na gotovo 30 milijuna jutara". Izvještaj navodi silno rasprostranjenu mrežu od 766 baza u četrdeset stranih zemalja, od Antigve do Ujedinjenoga Kraljevstva. Te su prekomorske baze 2005. vrijedile barem 127 milijardi dolara, smještale su 197.000 pripadnica i pripadnika uniformiranog osoblja i jednaki broj pomoćnog osoblja i civilnih službenika, te upošljavale još 81.000 lokalnih stranih zaposlenika. Prekrivale su 687.000 jutara (gotovo 2850 četvornih kilometara) strane

zemlje i porezne obveznike koštale trinaest milijardi dolara samo za održavanje. Amerika možda jest moćnija nego što je bila Britanija, ali ipak ne može zanemariti pouku da mora birati. Ne može sudjelovati u svemu. Tenzije na Bliskom istoku jesu važne, ali su isisavale sve resurse, energiju i pozornost iz svakog drugog pitanja u američkoj vanjskoj politici u posljednjih sedam godina. Washington mora izaći iz osmog stoljeća naše ere, gdje presuđuje o zahtjevima sunita i šijita u Bagdadu, i preseliti se u dvadeset prvo stoljeće - u Kinu, Indiju, Brazil - gdje se stvara budućnost. Svaka odluka da se angažira za neki cilj, bio on vrijedan ili hitan, odvraća od širih strateških pitanja koja se nalaze pred Sjedinjenim Državama. Fokusiranjem na ono što je naizgled hitno zaboravit ćemo ono što je istinski važno. 2. GRADI ŠIROKA PRAVILA, NE USKE INTERESE. U vanjskoj politici SAD-a postoji fundamentalna napetost. Želi li zemlja u inozemstvu gurati svoje posebne interese, ili želi stvoriti strukturu pravila, praksi i vrijednosti koji će biti obavezni za cijeli svijet? U doba novih sila u usponu najvažniji cilj Sjedinjenih Država trebao bi biti ovo potonje, tako da te zemlje, čak i kada postanu snažnije, nastave živjeti unutar okvira postojećega međunarodnog sustava. To je glavno ograničenje koje možemo konstruirati kako bismo osigurali da se uspon ostalih ne pretvori u silaznu spiralu natjecanja, gdje velike sile neovisno djeluju za vlastite interese i prednosti, tako da destabiliziraju cijeli sustav. Da bi takav sustav funkcionirao, i mi bismo se morali držati tih pravila. Ako Sjedinjene Države djeluju neovisno kad to odgovara njihovim namjerama, zašto Kina ne bi činila isto to u odnosu na Tajvan? Ili Indija u odnosu na Pakistan? Ako pravila ne obavezuju nas, zašto bi obavezivala njih? Čak i što se tiče terorizma, Sjedinjene Države bile su previše uskogrudne. Najbolja sustavna zaštita protiv prijetnje terorizma bio bi globalni skup carina i kontrola imigracije koji širom svijeta provjerava ljude i teret, primjenjujući iste standarde i dijeleći zajedničke baze podataka. Kako sada stoji stvar, američki unilateralni pristup prisiljava zemlje i avioprijevoznike da se podvrgnu njegovim pravilima, ali samo na vlastitim američkim granicama, stvarajući točke zagušenja, s negativnim posljedicama za gos-

podarstvo i sliku Amerike u svijetu. Usred svjetske eksplozije turizma u Sjedinjene se Države još od 11. rujna slabo putuje. Prvo, to znači da iznova treba priznati institucije i mehanizme za rješavanje problema i sudbeno procesuiranje koje su Sjedinjene Države (uvelike) stvorile u posljednjih pet desetljeća. Ali to se ne svodi na jednostavno prisustvovanje većem broju sastanaka UN-a i potpisivanje ugovora. Kada Sjedinjene Države proklamiraju univerzalne vrijednosti, moraju oprezno izraziti svoja stajališta. George Bush u svojem je drugom inauguracijskom govoru izjavio da je "politika Sjedinjenih Država tražiti i podupirati rast demokratskih pokreta i institucija u svakoj naciji i kulturi, s krajnjim ciljem da se dokrajči tiranija u našem svijetu." Pa ipak, kada su ušutkavani demokrati na Tajvanu i u Pakistanu i Saudijskoj Arabiji, Sjedinjene su Države šutjele, argumentirajući - uvjerljivo - da su to posebni slučajevi. Pa ipak, Washington pribija Kinu na stup srama i grdi Indiju što strože ne osuđuju Sjevernu Koreju i Burmu. Diplomati u objema zemljama reći će vam da su to za njih posebni slučajevi. Nestabilnost u Burmi za Sjedinjene je Države udaljeni problem. Ali ta zemlja s Kinom i Indijom dijeli duge granice. Njima nestabilnost znači milijune izbjeglica. Washington bi trebao priznati da, ako on ima svoje vlastite iznimke, imat će ih i druge zemlje. Ili bi trebao sniziti vlastita očekivanja. Ali ne učiniti nijedno, a propovijedati jednu stvar i prakticirati drugu jest licemjerje, što niti je učinkovito, niti pomaže kredibilitetu Amerike. Značajniji aktualni primjer te napetosti tiče se širenja nuklearnog oružja. Sjedinjene Države od ostatka svijeta traže da se strogo drži Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, koji je stvorio sustav dvaju redova: onim nacijama koje su nuklearno oružje razvile prije 1968. dopušteno je posjedovanje; onima koje nisu to nije dopušteno (te moraju sukladno tome slijediti određene smjernice za razvoj nuklearne energije). Ali i dok su inzistirale na tome da se nenuklearne sile drže Ugovora, Sjedinjene Države i druge nuklearne sile same nisu poduzele nikakve korake da provedu drugi nalog u Ugovoru: da "u dobroj vjeri pregovaraju o efektivnim mjerama za zaustavljanje utrke u nuklearnom naoružanju (...) i nuklearno razoružanje". Stoga kad Sjedinjene Države drugim zemljama kažu da je izgradnja jednog jedinog komada nuklearnog oružja moralna, politička i strateška sramota, dok istodobno same održavaju arsenal od preko pet tisuća raketa,

te grade i testiraju i nove, ta osuda zvuči šuplje. Motivirani takvim preokupacijama, Henry Kissinger, George Shultz, William Perry i Sam Nunn predložili su da Sjedinjene Države vode ambiciozan pokušaj među nuklearnim silama - i posebno s Rusijom, koja zajedno s Amerikom drži 85 posto sveg nuklearnog oružja - da se smanji količina oružja, da ga se ne drži u stanju pripravnosti te da se konačno počne raditi na nenuklearnom svijetu. Bilo da u tome potpuno uspijemo ili ne - i bio svijet bez nuklearnog odvraćanja dobra zamisao ili ne - Sjedinjene bi Države mnogo dobile na kredibilitetu kada bi uložile nešto ozbiljnog truda u tom smjeru. Inače će još jednom izgledati kao da ostatku svijeta govore: "Čini što kažem, a ne što činim." 3. BUDI BISMARCK, A NE BRITANIJA. Josef Joffe zastupa tezu da postoje dvije povijesne analogije koje Sjedinjene Države mogu uzeti u obzir konstruirajući svoju veliku strategiju: Britanija i Bismarck. 91 Britanija je pokušala naći protutežu prema prijetećim velikim silama u usponu, ali se inače nije isticala na europskom kontinentu. Bismarck je, nasuprot tome, odabrao stvaranje odnosa sa svim velikim silama. Cilj mu je bio da sa svima njima ima bolje odnose nego što ih je ijedna od njih imala s drugima, da bude stožer međunarodnog sustava Europe. Za Sjedinjene Države britanska opcija nije prava. Amerika je tu ulogu igrala u prošlosti - protiv nacističke Njemačke i sovjetske Rusije - ali zbog današnjih okolnosti takva strategija nije mudra. Svijet se ne dijeli na tabore i daleko je povezaniji i međusobno ovisniji nego što je bio. "Protuteža" prema nekoj sili u usponu mogla bi biti opasna politika, koja donosi destabilizaciju i potencijalno sama sebe ispunjava. Kada bi Washington krenuo u protutežu Kini prije no što je Peking pokazao ikakvo ozbiljno nagnuće da poremeti međunarodni poredak, sam bi se našao izoliran - i ekonomski bi i politički platio visoku cijenu što je sam remetilačka sila. S obzirom na golemu moć Amerike krucijalna je sastavnica svake velike strategije ne precijeniti vlastitu moć. Inače će ostali - na razne načine - nastojati tome stvoriti protutežu. Washington je međutim u idealnom položaju da u sadašnjem globalnom sustavu igra bizmarkovsku ulogu. Ima bolje odnose s gotovo svim većim silama nego što ih one imaju jedna s drugom. U Aziji je Bushova vlada od-

lično ojačala spone s Japanom, Australijom i Indijom. Trebala bi to učiniti i s Rusijom i Kinom. Premda postoje mnoge razlike između Washingtona i Moskve i Pekinga, nema nikakve koristi od toga da ih se pretvori u trajne protivnike. Vrijednost je bizmarkovskog pristupa što on Sjedinjenim Državama daje najveći utjecaj u odnosu na sve strane, što maksimira sposobnost SAD-a da oblikuje miran i stabilan svijet. A ako to ne uspije, to Sjedinjenim Državama daje i legitimnost i prostor da se prebace u ulogu protuteže. 4. NARUČUJ À LA CARTE. Među teoretičarima i praktičarima međunarodnih odnosa postoji prevladavajuća teorija o tome kako je i zašto međunarodni mir postojan. Prema njoj, najstabilniji je sustav onaj s jednom jedinom dominantnom silom koja održava poredak. Britanija i Sjedinjene Države tu su ulogu igrale dvjesto godina. U svakom je slučaju hegemon bio dominantni ekonomski i vojni akter, koji je, na kraju krajeva, bio i tržište i zajmodavac, sjedište međunarodnoga financijskog središta i vlasnik valute za rezerve. U vojno-političko smislu obje su zemlje osiguravale morske puteve, suprotstavljale se rastućim prijetnjama i intervenirale kada su to smatrale nužnim da spriječe nered. Premda su obje učinile mnogo pogrešaka, stabilnost sustava te uspjeh svjetskoga gospodarstva i otvorenih društava koje su stvorile izvanredna su baština angloameričke hegemonije. Što ako ta hegemonija nestaje? Amerika uskoro neće biti jedino veliko tržište na svijetu. Bit će to i Europska Unija i Kina (i potom Indija). Teško da će dolar zadržati svoju totemsku poziciju kao jedina valuta deviznih rezervi nasuprot košarici koju dobrim dijelom čine euri i dolari, ali uključuje i druge valute. Na nekim područjima - primjerice na Južnom kineskom moru - vojna sila SAD-a vjerojatno neće biti tako relevantna kao kineska. U međunarodnim pregovorima Amerika će se morati pogađati i sklapati kompromise s ostalima. Proizlaze li iz svega toga nestabilnost i nered? Ne nužno. Dvjesto godina angloameričke hegemonije stvorilo je, zapravo, sustav koji nije tako krhak kakav je možda bio u dvadesetima i tridesetima. (Dok je slabjela britanska moć, Amerika nije bila voljna stupiti na njeno mjesto, i Europa je bila izgubljena.) Anne-Marie Slaughter piše o tome kako pravni sustavi konstruiraju skup međunarodnih standarda, a da ih na to nitko ne sili - stvarajući umreženi poredak odozdo prema gore.92

Neće svako pitanje biti pogodno za takvu stabilizaciju, ali mnoga će biti. Drugim riječima, potraga za rješenjem svakog problema na način supersile mogla bi biti uzaludna i nepotrebna. Jednako djelotvorna mogu biti i manja pomoćna sredstva. Sjedinjene Države trebale bi prihvatiti takav poredak ad hoc. Bivši dužnosnik State Departmenta Richard Haass domišljato je pozvao na "multilateralizam à la carte".93 Nijedna institucija ili organizacija nije uvijek u pravu, nijedan okvir nije idealan. Za jedan problem može djelovati UN, za drugi NATO, za treći OAS*. A za neko novo pitanje, kao što su promjene klime, možda bi najviše smisla imala neka nova koalicija, koja bi uključila i privatni biznis i nedržavne grupe. Međunarodni život bit će samo nesređeniji. Susretljiviji, fleksibilniji i prilagodljiviji odnos vjerojatno će na terenu dati bolje rezultate nego inzistiranje na čistom pristupu na osnovi shvaćanja da je jedini način za rješavanje međunarodnih problema onaj kojime smo međunarodne probleme rješavali u devetnaestom stoljeću, u eri kada je država bila neobično jaka. U većoj mjeri organski međunarodni sustav u kojem se na problemima radi putem niza različitih struktura i rješenja može stvoriti vlastitu vrstu slojevite stabilnosti. To nije tako privlačno kao formalnije strukture za mir, s bazama u New Yorku i Ženevi, odakle se njima i upravlja. Ali taj bi poredak mogao biti realističniji i trajniji. Potraga za poretkom nije samo američki problem. Ako uspon ostalih ujedno donosi i uspon nacionalnog ponosa, interesa i samopouzdanja, on ima i potencijala da posvuda stvori nered. Istodobno, do tog uspona dolazi u svijetu u kojemu mir i stabilnost donose velike dobitke - što Kini, Indiji, pa čak i Rusiji daje velike poticaje za održavanje stabilnosti sustava. Problem je u tome što te sile u usponu nemaju očevidna i neposredna motiva da rješavaju zajedničke probleme koje stvara novi sustav. Nacionalna trvenja, promjene klime, trgovinski sporovi, propadanje okoliša i zarazne bolesti - sve bi se to moglo gnojiti dok ne izbije kriza, a tada bi moglo biti prekasno. Rješavanje takvih problema i osiguravanje globalnih javnih dobara iziskuje moderatora, organizatora ili lidera.

*Organizacija američkih država, (op. prev.)

5. LEGITIMNOST JE MOĆ. Sjedinjene Države imaju danas u obilnim količinama sve vrste moći osim jedne: legitimnosti. Legitimnost omogućuje da se postavlja agenda, definira krizu i mobilizira potporu političkim mjerama, kako među zemljama tako i među nedržavnim silama poput privatnog biznisa i građanskih organizacija. Upravo je legitimnost primjerice omogućila Bonu Voxu da promijeni politiku država u jednom krucijalnom pitanju, smanjenju dugova. Njegova moć leži u tome što on može nastupati intelektualno i moralno superiorno. Legitimnost se pojavljuje u mnogim formama. Clintonova vlada poslužila se silom u trima važnim prilikama - u Bosni, na Haitiju i na Kosovu. Ni u jednoj od njih nije taj predmet iznijela pred Vijeće sigurnosti UN-a, ali nije baš ni bilo sugestija da to treba učiniti. Zapravo, glavni tajnik Kofi Annan čak je davao izjave koje opravdavaju akciju na Kosovu, objašnjavajući kako se državna suverenost ne smije rabiti kao pokriće za humanitarne zloporabe. Clintonova vlada mogla je proći nekažnjeno djelomice zbog jednog osnovnog osjećaja povjerenja. Premda je Clintonova vlada - ili vlada Georgea H. W. Busha - znala biti nametljiva, ostatku svijeta nisu bila potrebna uvjeravanja o njenim namjerama. Sadašnja Bushova vlada ne snosi svu krivnju za to koliko se sve to danas dramatično razlikuje. Zbog 11. rujna ona nije imala drugog izbora nego potvrditi američku moć i silovito nastupiti na svjetskoj pozornici. Ali to joj je trebalo dati tim više razloga da, čineći ono što se moralo učiniti, usvoji odnos savjetovanja i suradnje. Jedno je plašiti svoje neprijatelje, a drugo užasnuti ostatak svijeta. Sjedinjene Države još uvijek su veoma sposobne postavljati agenda i time davati legitimnost sudu o tome što tvori neki problem, krizu ili tešku povredu. Američke ideje i ideali i dalje dominiraju u debatama o Darfuru, iranskome nuklearnom oružju i Burmi. Ali Washington mora shvatiti da je sržni element moći stvaranje međunarodne javne potpore svojem nazoru na svijet, a ne puko provođenje odnosa s javnošću. Druge zemlje, narodi i grupe sada imaju pristup vlastitim narativima i mrežama. Neće mirno prihvaćati one verzije događaja koje im netko proglasi. Washington će morati iznositi dokaze u svoju korist, i to na uvjerljiv način. Ta je zadaća postala težom, ali postaje i vitalno sve značajnijom. U svijetu koji je snažniji i demokratičniji borba ideja dugoročno znači gotovo sve.

Izgleda da Bushova vlada srljajući u Irački rat nikada nije shvatila praktičnu vrijednost legitimnosti. Američki bi dužnosnici osporili teze da su bili izolirani upućivanjem na svoje saveznike u "novoj Europi", Aziji i Africi, od kojih su mnogi za ulazak u tu koaliciju bili potkupljeni ili pridobiveni ulagivanjem. A premda su vlade Srednje Europe podupirale Washington, njihovi su se narodi tome suprotstavili u gotovo istom broju kao i u staroj Europi. Pošto mu je ta distinkcija promakla, Washington je krivo shvatio i Tursku, dugotrajnu i vjernu saveznicu koja je devedesetih postala mnogo demokratičnija. Vlada je htjela poduprijeti Sjedinjene Države, ali više od 90 posto turskog puka tome se usprotivilo. Iz toga je, nakon tijesnoga glasanja u parlamentu, proizašlo da Turska ne može pružiti potporu Sjedinjenim Državama - što je značilo da je rat protiv Sadama na dvjema frontama postao ratom na jednoj fronti, uz ozbiljne poteškoće. Na početku rata Sjedinjene Države uživale su potporu većine puka samo u jednoj zemlji na svijetu, u Izraelu. Pa premda se Tonyja Blaira može pohvaliti zbog njegove lojalnosti, od najdemokratskijih političara ne može se očekivati da ignoriraju želje velike većine svojeg puka. Najopasniji sadašnji trend jest uspon nacionalizma, koji u unipolarnom svijetu po definiciji može često biti antiamerički. Kako pokazati da ste nepopustljiv brazilski, kineski ili ruski domoljub? Tako što se suprotstavljate Gospodinu Velikom. Mnoge mjere domaće politike Indire Gandhi u sedamdesetim godinama bile su nepopularne. No suprotstavljanje Americi uvijek je u kampanji nailazilo na odobravanje. Zašto? Indiju je i tada, kao i sada, fascinirala Amerika i američki san. Ali to što se gđa Gandhi usudila čvrsto postaviti prema hegemonu bilo je znak snage i hrabrosti. Amerikanci prigovaraju da je to iracionalno te da se njihova zemlja nepošteno pretvara u vreću za udaranje. U pravu su. Ali to treba preboljeti. Mnogo je, mnogo prednosti u tome što ste supersila. Ali ima i neku cijenu. Pažljiva diplomacija može tu cijenu lako sniziti. "Bolje je da vas se boje nego da vas vole", napisao je Machiavelli. Dick Cheney voli taj moto. U svojem govoru iz 2007. citirao je Bernarda Lewisa, koji je u osnovi rekao kako su tijekom Hladnog rata bliskoistočni diktatori naučili da se treba bojati Sovjetskog Saveza, ali ne i Amerike. Machiavelli i Cheney griješe. Da, Sovjetskog Saveza njegovi su se saveznici bojali, dok

su Sjedinjene Države voljeli, ili su im se barem sviđale. I pogledajte tko je još uvijek tu. Čudno je i uznemirujuće da potpredsjednik Cheney zavidno citira nasilničke i promašene strategije jedne totalitarne diktature. Amerika je preobrazila svijet svojom moći, ali i svojim idealima. Kada su se kineski demonstranti za demokraciju okupili na Trgu Tiananmen, sagradili su improviziranu figuru koja je predstavljala Kip slobode, a ne F-16. Imidž Amerike možda nije onako dobroćudan kako misle Amerikanci, ali je, na kraju krajeva, bolji od drugih mogućnosti. Upravo je zbog toga svijet mogao tako dugo tolerirati neizmjernu moć Amerike.

Strah i prezir Prije no što primijene ijednu od tih konkretnih strategija, Sjedinjene Države moraju međutim provesti jednu mnogo širu preinaku. Moraju se prestati skrivati u strahu. Upravo je strah stvorio klimu paranoje i panike u Sjedinjenim Državama i omogućio pogrešne strateške poteze. Ustrašivši sebe do uvjerenja kako nemamo izbora nego djelovati brzo i sami, preventivno i jednostrano, u samo šest godina uspjeli smo uništiti desetljeće međunarodne dobre volje, otuđiti saveznike i obodriti neprijatelje, ne riješivši baš mnogo međunarodnih problema. Da bi povratila svoje mjesto u svijetu, Amerika prvo mora povratiti samopouzdanje. Gotovo po svim objektivnim mjerilima Sjedinjene su Države danas u blaženom položaju. Nailaze na probleme, krize i otpore, ali u usporedbi s bilo kojom krupnom prijetnjom u prošlosti - nacističkom Njemačkom, Staljinovom agresijom, nuklearnim ratom - okolnosti su pogodne, a svijet se kreće našim smjerom. Ako ne želimo krivo proračunati, krivo prosuditi ili krivo shvatiti, ključno je da to prije svega imamo na umu. Atmosfera u Washingtonu danas je sasvim drukčija. Amerika je postala nacija obuzeta strepnjom, zabrinuta zbog terorista i nacija odmetnica, muslimana i Meksikanaca, stranih kompanija i slobodne trgovine, imigranata i međunarodnih organizacija. Najjača nacija u svjetskoj povijesti sada sebe vidi kao naciju pod opsadom sila koje su izvan njene kontrole. Premda je Bushova vlada pridonijela tom stanju stvari, taj se fenomen ne može

svesti na jednog predsjednika. Previše je Amerikanaca zahvaćeno retorikom straha. Predsjednička kampanja 2008. mogla je pružiti priliku za nacionalnu diskusiju o novom svijetu u kojem živimo. Dok ovo pišem, na republikanskoj strani to je vježba histerije busanja u prsa. "Oni vas mrze!" opetovano viče Rudy Giuliani tijekom kampanje, neprestano podsjećajući publiku na gadne ljude tamo vani. "Oni ne žele da budete na ovom koledžu!" upozorio je publiku na Sveučilištu Oglethorpe u Atlanti. "Ili vi, ili vi, ili vi", dodao je, navodno upirući prst u studente. U prvoj republikanskoj debati rekao je: "Suočavamo se s neprijateljem koji kuje planove po cijelom svijetu, a ispada da planira i unutar naše zemlje, da dođe ovamo i pobije nas." U kampanji je Giuliani igrao čovjeka ogorčena nesposobnošću Amerikanaca da vide opasnost pred vlastitim nosom. "To je stvarnost, gospođo", rekao je preneraženoj ženi na Oglethorpeu. "Morate razbistriti svoj um." Giuliani je stalno zahtijevao ne samo da Amerika ostane u ofenzivi nego i da krene u ofenzivu na novim frontama. No bizarno je shvaćanje da Sjedinjenim Državama prijeti teška opasnost pasivnosti i povratka u defenzivu. Između 2001. i 2007. Washington je napao dvije zemlje uz potporu obiju stranaka i slao trupe diljem svijeta, od Somalije do Filipina, u borbu protiv islamskih militanata. Uvećao je troškove obrane za 187 milijardi dolara - što je više od vojnih proračuna Kine, Rusije, Indije i Britanije zajedno. Osnovao je Ministarstvo domovinske sigurnosti, koje godišnje troši više od 40 milijardi dolara. Uspostavio je tajne zatvore u Europi te pravnu crnu rupu u Guantanamu za zatočivanje, ispitivanje i - po nekim definicijama - mučenje zatvorenika. Kako bi to Giuliani još pojačao ofenzivu? Napao, zlu ne trebalo, još nekoliko zemalja? U svojoj knjizi Važna je hrabrost (Courage Matters) senator John McCain napisao je: "Uđite u to nesretno dizalo! Letite tim prokletim avionom! Proračunajte koliki su izgledi da vas ozlijede teroristi. To je još uvijek izgledno otprilike koliko i to da vas kakav tsunami odnese u more." Pišući potkraj 2003., dodao je nešto što je djelovalo kao dobro praktično pravilo: "Gledajte znak uzbune zbog terorizma, i kada padne ispod žutoga, ponovo izađite." Na nesreću, od 11. rujna znak za uzbunu nikada nije pao ispod žutoga (što znači "povišenu" razinu rizika terorističkog napada). Na aerodromima je

gotovo neprekidno na razini narančastoga - "visoki rizik", druga razina pripravnosti. Pa ipak, Ministarstvo domovinske sigurnosti priznaje da "i dalje nema vjerodostojnih informacija koje bi sada upozoravale na neposrednu prijetnju domovini". Od 11. rujna otkrivena su samo dva ili tri izrazito malena teroristička plana u cijeloj zemlji, a nema slučaja u kojem bi u Americi bila otkrivena neka Al-Kaidina ćelija spavača. Ipak, neprijatelj je - kako ga opisuju republikanski kandidati - golem, globalan i neumoljiv. Giuliani ponekad ovlaš stavlja na istu hrpu Iran i Al-Kaidu. Mitt Romney ide i dalje, pa povezuje sve navodne zlikovce. "Radi se i o šijitima i o sunitima. Radi se i o Hezbollahu, i o Hamasu, i o AlKaidi, i Muslimanskoj braći", objavio je nedavno. Zapravo, Iran je šijitska sila i zapravo je pomogao Sjedinjenim Državama u rušenju talibanskog režima u Afganistanu, koji je imao potporu Al-Kaide. S Al-Kaidom povezani radikalni suniti počinili su pokolj šijita u Iraku, a šijitske policije odgovorile su pogubljivanjem iračkih sunita. Sada ponavljamo jednu od glavnih pogrešaka iz Hladnog rata - okupljamo sve svoje potencijalne protivnike, umjesto da ih razdvajamo. I Mao i Staljin bili su gadni. Ali bili su gadovi koji nisu voljeli jedan drugoga, što je činjenica koju se dalo iskorištavati na veliku korist slobodnog svijeta. Ako se to ne shvati, to nije snaga, nego glupost. Takve pretjerane reakcije upravo su ono čemu se Osama bin Laden nadao. U poruci na videovrpci iz 2004. iznenađujuće otvoreno objašnjava svoju strategiju. Naziva je "izazovi i ugrizi": "Sve što moramo učiniti jest poslati dva mudžahedina (...) (i) podignuti komad tkanine na kojem piše 'Al-Kaida', i natjerat ćemo generale da jurnu tamo te prouzročiti Americi ljudske, ekonomske i političke gubitke." Njegovu su poentu dobro razumjele divlje terorističke grupe po cijelom svijetu. Bez ikakve uočljive komunikacije, suradnje ili daljnjeg Bin Ladenova usmjeravanja, maleni izdanci od Jugoistočne Azije preko Sjeverne Afrike do Europe sada objavljuju da su dio Al-Kaide - pa time uvećavaju vlastitu važnost, privlače na svoju stvar globalnu pozornost i tjeraju Ameriku da dojuri i bori se s njima. Natjecanje u pokazivanju čvrstine iznjedrilo je nove ideje provedbene politike - u rasponu od loših do suludih. Romney, koji sebe reklamira kao pametnog menadžera svjetskog tipa, nedavno je objašnjavao kako, "prem-

da neki kažu da trebamo zatvoriti Guantanamo, moramo, po mojem sudu, udvostručiti njegov kapacitet". Romney bi morao shvatiti da Guantanamo ne pati od prostornih ograničenja. Razlog što ga predsjednik Bush želi zatvoriti - a upravo je on izrazio tu želju - jest to što je on jedna neupotrebljiva pravna zbrka koja donosi enormne strateške, političke i moralne štete. U zbiljskom ratu zarobljenike držiš do prestanka neprijateljstava. A kada se to događa u ratu protiv terorizma? Predlaže li to Romney da Sjedinjene Države na neodređeno vrijeme bez suđenja utamničuju sve veću populaciju osumnjičenih, kao dio novog američkog sustava pravde? "Što je s ljudima u ustanovama - džamijama na primjer - koji možda naučavaju doktrine mržnje i terora?" upitao je Romney 2005. "Pratimo li mi to? Prisluškujemo li?" Dakako, njegov je prijedlog blag u usporedbi s onim što je iste godine predložio kongresni zastupnik Tom Tancredo, još jedan republikanski predsjednički kandidat. Kada mu je postavljeno pitanje o mogućnosti nuklearnog udara islamskih radikala na Sjedinjene Države, predložio je da vojska SAD-a zaprijeti kako će "zbrisati" Meku. Giuliani veliča agresivni pristup Bushove vlade jer da je spriječio nov teroristički napad na tlu SAD-a nakon 11. rujna. Zasigurno, ta vlada ima zasluge za demontažu infrastrukture Al-Kaide u Afganistanu i drugim zemljama u kojima je ona nekada imala ogranke pristaša. Ali nakon 11. rujna dogodio se niz terorističkih napada u zemljama poput Britanije, Španjolske, Maroka, Turske, Indonezije i Saudijske Arabije - koje su većinom također imale vrlo tvrd odnos prema terorizmu. Zajednička je crta tih napada da su ih pokretale lokalne grupe. Lakše je uočiti i zaustaviti strane agente, a daleko teže detektirati grupu domaćih. Krucijalna prednost koju u tome imaju Sjedinjene Države jest to što nemaju radikaliziranu domaću populaciju. Američki muslimani uglavnom pripadaju srednjoj klasi, umjereni su i dobro asimilirani. Vjeruju u Ameriku i američki san. Prva opsežna anketa među muslimanima SAD-a, koju je 2007. proveo Pewov istraživački centar, ustanovila je da više od 70 posto njih vjeruje kako se zahvaljujući napornom radu u Americi može napredovati. (U općoj populaciji SAD-a ta je brojka samo 64 posto.) Njihovi odgovori na gotovo sva pitanja pripadaju američkoj matičnoj struji - i upadljivo se razlikuju od odgovora muslimanskih populacija u drugim zemljama.

Otprilike trinaest posto američkih muslimana vjeruje da samoubilački bombaški napadi mogu biti opravdani. Svakako previsok postotak, ali tu brojku treba usporediti sa 42 posto među francuskim muslimanima i 88 posto Jordanaca. Ta izrazita prednost Amerike - svjedočanstvo sposobnosti te zemlje da asimilira nove useljenike - sve je ugroženija. Ako američki lideri počnu insinuirati da na cijelu muslimansku populaciju treba gledati sumnjičavo, to će izmijeniti odnos te zajednice prema Sjedinjenim Državama. To što predsjednički kandidati spominju mogućnost prisluškivanja američkih džamija i bombardiranja Meke koraci su upravo na tom ružnom putu. Premda su demokrati pametniji u odnosu na najveći dio tih pitanja, ta je stranka stalno u strahu da neće izgledati dovoljno čvrsta. Njeni predsjednički kandidati međusobno se nadmeću u dokazivanju da će biti isto tako muževni i militantni kao i najžešći republikanac. U predsjedničkoj debati u Južnoj Karolini, kada je kandidatima postavljeno pitanje kako bi odgovorili na nov teroristički udar, smjesta su se zakleli da će napasti, osvetiti se i žestoko udariti, pa, već nekoga. Barack Obama, jedini koji je dao različit odgovor, brzo je shvatio svoju političku ranjivost i također poslušno zaprijetio osvetom. Nakon te debate njegovi su protivnici tvrdili kako njegov izvorni odgovor dokazuje da nije dovoljno jak za predsjednika. (Zapravo, Obamin prvi odgovor bio je onaj pravi. Rekao je kako bi se najprije pobrinuo za djelotvoran odgovor na nesreću, zatim osigurao najbolje moguće obavještajne informacije kako bi se ustanovilo tko je prouzročio taj napad, a potom zajedno sa saveznicima poduzeo korake da se odgovorna mreža onesposobi.) Nikada nećemo moći spriječiti da neka malena skupina otpadnika planira neki grozan teroristički čin. Koliko god da su dalekovidni i sposobni naši obavještajci i službe za provedbu zakona, ljudi će se uvijek moći provući kroz procijepe u jednoj velikoj, otvorenoj i raznolikoj zemlji. Zbiljska kušnja američkog vodstva ne sastoji se u tome možemo li sa stopostotnom sigurnošću spriječiti svaki napad, nego u tome kako na njega reagiramo. Stručnjak za domovinsku sigurnost u Vijeću za međunarodne odnose Stephen Flynn zastupa tezu da bi naš cilj trebala biti elastičnost - koliko se brzo možemo povratiti od udara? U prirodnim znanostima elastičnost je

sposobnost materijala da nakon deformacije povrati izvorni oblik. Ako bombe nekada eksplodiraju, moramo se pobrinuti da prouzroče što je moguće manje poremećaje - ekonomske, društvene, političke. To bi spriječilo da terorist postigne svoj glavni cilj. Ako se ne ustrašimo, u ključnom smo smislu pobijedili terorizam.94 Atmosfera straha i panike koju trenutačno stvaramo vjerojatno će izazvati suprotan učinak. Kada bi došlo do novog napada, dvije se stvari mogu gotovo sigurno predvidjeti. Zbiljski učinci napada bili bi ograničeni, što bi zemlji dopustilo da se brzo vrati u normalu. A Washington bi pomahnitao. Političari bi padali jedni preko drugih kunući se kako će raznijeti u prah i pepeo, uništiti, razoriti... nekoga. Udar odmazde bio bi prikladan i važan - kad biste mogli pogoditi prave mete. Ali što ako krivci imaju bazu u Hamburgu ili Madridu ili Trentonu? Daleko je vjerojatnije da budući napad dođe iz zemalja koje i ne znajući i ne hoteći služe kao sklonište terorista. Hoćemo li bombardirati Britaniju i Španjolsku jer je u njima smještena neka teroristička ćelija? Drugi vjerojatni učinak nekog novog terorističkog napada bio bi jačanje ograničenja kretanja, privatnosti i građanskih sloboda, ograničenja koja su Americi već nanijela krupne ekonomske, političke i moralne štete. Proces pregledavanja putnika na aerodromima, koji stoji gotovo pet milijardi dolara godišnje, postaje svake godine nezgrapniji kako se otkrivaju novi potencijalni "rizici". Vizni sustav, koji je postao restriktivan i odbojan, postajat će još gori svaki put kada se provuče neki zločinac. Nijedan od tih postupaka nije određen kako bi našao ravnotežu između potrebe za sigurnošću i potrebe za otvorenošću i gostoljubivošću. Poticaji su usmjereni tako da je službeniku, kad god i gdje god osjeti sumnju, bolje da zaustavi, ispita, uhiti i deportira. Naši strahovi sežu daleko onkraj terorizma. Lou Dobbs s CNN-a postao je govornikom paranoidnog i bijesnog segmenta zemlje koji napada mračne sile što nas okružuju. Desnici su opsesijom postali ilegalni useljenici. Stranka slobodnog poduzetništva posvetila se golemom jačanju moći državne policije kako bi spriječila ljude da rade. Demokrati su razumljivo zabrinuti za plaće zaposlenih u Sjedinjenim Državama, ali na nišanu tih bojazni sada je slobodna trgovina, koja, premda u njoj nije problem (zašti-

ta američkih tvrtki od konkurencije siguran je put k nižoj produktivnosti), ubrzano gubi potporu u toj stranci. Povijesno preusmjeravanje koje je u svojoj stranci proveo Bill Clinton - prema budućnosti, tržištima, trgovini i učinkovitosti - trati se u potjeri za trenutačnom popularnošću. Bilo da je riječ o terorizmu, o trgovini, o imigraciji ili o bilo kakvom internacionalizmu, politička dinamika u Sjedinjenim Državama ovih se dana sastoji u hvatanju zaklona. Vanjska politika dijelom se sastoji u onome što činimo, ali dijelom i u onome što jesmo. Hubert Humphrey autor je čuvene izreke da je Zakon o građanskim pravima iz 1964. jedna od najvažnijih mjera vanjske politike tog desetljeća. Doista, Amerika kao prostor često je bila veliki protuotrov vanjskoj politici SAD-a. Kada su postupci Amerike po svijetu djelovali grubo, pogrešno usmjereno i nepošteno, sama je Amerika uvijek bila otvorena, gostoljubiva i tolerantna. Sjećam se svojeg posjeta Sjedinjenim Državama sedamdesetih godina, dok sam bio dijete, kada je Indija kao zemlja službeno bila protuamerička. Realnost Amerike koju sam doživio snažno je opovrgnula propagandu i karikature njenih neprijatelja. Ali danas, zbog nehaja, straha i birokratskoga kukavičluka, karikatura prijeti da se pretvori u stvarnost. U krajnjoj analizi, najveća snaga Amerike jest otvorenost. Mnogi bistri politolozi-štreberi imaju pametnih ideja za koje vjeruju da bi poboljšale američku produktivnost, štednju i zdravstvenu zaštitu. Samo naprijed! Ali, povijesno gledajući, Amerika nije uspijevala zahvaljujući pametnim vladinim programima, nego zbog vitalnosti svojeg društva. Uspijevala je jer je stalno bila otvorena prema svijetu - dobrima i uslugama, idejama i izumima, a iznad svega ljudima i kulturama. Ta nam otvorenost dopušta da brzo i fleksibilno reagiramo na nova ekonomska vremena, da nam izvanredno lako polaze za rukom promjene i raznolikost te da širimo granice slobode i autonomije. To je Americi omogućilo da stvori prvu univerzalnu naciju, mjesto gdje ljudi iz cijelog svijeta mogu raditi, družiti se, miješati se te sudjelovati u zajedničkom snu i zajedničkoj sudbini. Ujesen 1982. stigao sam ovamo kao osamnaestogodišnji student iz Indije, s udaljenosti od trinaest tisuća kilometara. Amerika je bila u teškom stanju. Tog je prosinca nezaposlenost dosegnula 10,8 posto, više nego ika-

da od Drugoga svjetskog rata. Kamatne stope kretale su se oko petnaest posto. Američko samopouzdanje bilo je pretrpjelo udarce Vijetnama, Watergatea i talačke krize u Iranu. Sovjetski Savez bio je uspješan, šireći svoj utjecaj daleko onkraj svojih granica, od Afganistana preko Angole do Srednje Amerike. Tog je lipnja Izrael bio napao Libanon, zbog čega je zapaljiva situacija na Bliskom istoku postala još napetijom. Pa ipak, Amerika je bila zapanjujuće otvorena i široka zemlja. Utjelovljivao ju je Reagan. Unatoč rekordno niskim stopama potpore u to vrijeme, on je zračio optimizmom iz središta oluje. Unatoč usponu moći Moskve on je s pouzdanjem govorio o smrtnoj krizi sovjetskog sustava i predviđao da će završiti na "smetlištu povijesti". S druge političke strane stajao je Thomas (Tip) O'Neill, srdačni američki Irac, predsjednik Predstavničkog doma, koji je personificirao velikodušnost i toleranciju liberalizma stare škole. Kamo god sam došao, atmosfera je bila topla i gostoljubiva. Bio je to osjećaj kakav nisam doživio nikada prije, doživljaj zemlje široko otvorene svijetu, budućnosti, i meni. Mladomu stranom studentu djelovala je kao da nudi neograničenu velikodušnost i obećanja. Da bi Amerika uspijevala u ovoj novoj, izazovnoj eri, da bi bila uspješna posred ovog uspinjanja ostalih, treba savladati samo jednu kušnju. Mora biti mjesto privlačno i uzbudljivo za onog mladog studenta koji u ovu zemlju ulazi danas kao što je to bila za ovog nespretnog osamnaestogodišnjaka jednu generaciju prije.

Autorove bilješke 2. Prelila se čaša 1

Ted Robert Gurr, Monty G. Marshall, Peace and Conflict 2005: A Global Survey of Armed Conflicts, Self-Determination Movements, and Democracy, Center for International Development and Conflict Management, University of Maryland, College Park, lipanj 2005.

2

Steven Pinker, "A Brief History of Violence" (govor na konferenciji Technology, Entertainment, Design, Monterey, Calif., ožujak 2007.).

3

Kevin H. O'Rourke, "The European Grain Invasion, 1870-1913", Journal of Economic History 57, br. 4, rujan 1997., str. 775-801.

4

Dobru, pristupačnu raspravu o "pozitivnom šoku ponude" na kraju devetnaestog stoljeća vidjeti u: Gary Saxonhouse, "The Integration of Giants into the Global Economy", AEI: Asian outlook, br. 1 (31. 1. 2006.).

5

Vidjeti u časopisu Economist istraživanje "The New Titans" u broju od 14. 9. 2006.

6

Michael Specter, "The Last Drop", New Yorker, 23. 10. 2006.

7

Larry O'Hanlon, "Arctic Ice Melt Gets Stark Reassessment", Discovery News, 6. 9. 2007., dostupno na http://dsc.discovery.com/news/2007/09/06/article_pla. html?category=earth.

8

Zbigniew Brzezinski, "The Dilemma of the Last Sovereign", American Interest 1, br. 1, jesen 2005.

9

Benjamin Schwarz, recenzija knjige Stephena E. Ambrosea The Good Fight, u: Atlantic Monthly, lipanj 2001., str. 1o3.

10

Naazneen Barma i dr., "The World without the West", National Interest, br. 90, srpanj/kolovoz 2007., str. 23-30. 11

Thomas L. Friedman, The World Is Flat: A Brief History of the Twenty-first Century, Farrar, Straus and Giroux, New York, 2006., str. 226. 12

Gabor Steingart, The War for Wealth: Why Globalization Is Bleeding the West of Its Prosperity, McGraw-Hill, New York, 2008. Izjava Andyja Grovea citirana je u: Clyde Prestowitz, Three Billion New Capitalists: The Great Shift of Wealth and Power to the East, Basic Books, New York, 2005., str. 8.

3. Nezapadni svijet? 13

Informacije o putovanjima Zheng Hea potječu iz raznih izvora, među kojima su Gavin Menzies, 1421: The Year China Discovered America, Harper Perennial, New York, 2004.; David Landes, The Wealth and Poverty of Nations, W. W. Norton, New York, 1999. i Kuei-Sheng Chang, "The Maritime Scene in China at the Dawn of Great European Discoveries", Journal of the American Oriental Society 94, br. 3, srpanj-rujan 1974., str. 347-59.

14

Kenneth Pomeranz, The Great Divergence: China, Europe, and the Making of the Modern World Economy, Princeton University Press, Princeton, 2000. Pomeranz se ne slaže sa shvaćanjem da je Kina bila onako zaostala kako je ja opisujem. Ali bolji su vodiči o ovoj općoj temi Angus Maddison, William McNeil i David Landes, a Philip Huang (vidjeti niže) vrlo podrobno i efektno pobija Pomeranza.

15

Citirano u: Bernard Lewis, "The West and the Middle East", Foreign Affairs 76, br. 1, siječanj/veljača 1997., str. 114.

16

Daniel J. Boorstin, The Discoverers, Vintage Books, New York, 1985., str. 64. Djela Davida S. Landesa, osobito Revolution in Time: Clocks and the Making of the Modern World, Harvard University Press, Cambridge, 1983., također u odnosu na razvoj sata povlače kontrast između stavova prema inovaciji i tehničkim promjenama u istočnim i zapadnim društvima.

17

David S. Landes, "Why Europe and the West? Why Not China?", Journal of Economic Perspectives 20, br. 2, proljeće 2006., str. 18.

18

Philip C. C. Huang, "Development or Involution in Eighteenth-Century Britain and China: A Review of Kenneth Pomeranz's The Great Divergence: China, Europe, and the Making of the Modern World Economy," Journal of Asian Studies 61, br. 2, svibanj 2002., str. 501-38.

19

Landes, "Why Europe and the West?", str. 18.

20

Paul Kennedy, The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and Military Conflict from 1500 to 2000, Random House, New York, 1987., str. 13.

21

J. M. Roberts, History of the World, Oxford University Press, Oxford, 1993.

22

Ta linija razmišljanja bit će poznata svakom čitatelju knjige Jareda Diamonda Guns, Germs, and Steel: The Fates of Human Societies, W. W. Norton, New York, 2005. David Landes, The Wealth and Poverty of Nations, i Eric Jones, The European Miracle: Environments, Economies, and Geopolitics in the History of Europe and Asia, 3. izd., Cambridge University Press, Cambridge, 2003., također smatraju da je geografija središnja determinanta društvenog razvoja.

23

Niall Ferguson, Empire: The Rise and Demise of the British World Order and the Lessons for Global Power, Basic Books, New York, 2004.

24

Citirano u: Braj B. Kachru, The Indianization of English: The English Language in India, Oxford University Press, Oxford, 1983., str. 59-60.

25

Max Boot, War Made New: Technology, Warfare, and the Course of History, 1500 to Today, Gotham Books, New York, 2006. U "The West and the Middle East" Bernard Lewis opisuje kako su se učinci vojne modernizacije poput valova širili turskim društvom. Stvaranje pametnijega oficirskog zbora značilo je reformiranje obrazovnog sustava, a stvaranje mobilne vojske veliko ulaganje u ceste i modernu infrastrukturu. Tako je prijeka potreba za pobjedama u bitkama dovela i do kulturnih i ekonomskih promjena.

26

Samuel P. Huntington, "The West: Unique, Not Universal", Foreign Affairs 75, br. 6, studeni/prosinac 1996., str. 28-46.

27

Kishore Mahbubani, "Will India Emerge as an Eastern or Western Power?", Center for the Advanced Study of India, Penn Club, New York, 9. 2. 2006.

28

Fabrizio Gilardi, Jacint Jordana i David Levi-Faur, "Regulation in the Age of Globalization: The Diffusion of Regulatory Agencies across Europe and Latin America", IBEI Working Paper, 2006: 1.

29

Jason Overdorf, "Bigger Than Bollywood", Newsweek International, 10. 9. 2007.

30

Christian Caryl, "Turning Un-Japanese", Newsweek International, 13. 2. 2006.

31

Diana Crane, "Culture and Globalization: Theoretical Models and Emerging Trends", u: Global Culture: Media, Arts, Policy, and Globalization, ur. Diana Crane, Nobuko Kawashima i Kenichi Kawasaki, Routledge, London, 2002.

4. Izazivačica 32

Melinda Liu, "Beijing Reborn", Newsweek International, 13. 8. 2007.

33

Jun Ma i John Norregaard, China's Fiscal Decentralization, International Monetary Fund, listopad 1998.

34

Minxin Pei, China's Trapped Transition: The Limits of Developmental Autocracy, Harvard University Press, Cambridge, 2006.

35

Ibid.

36

Pan Yue, zamjenik rukovodioca kineske Državne agencije za zaštitu okoliša, citiran u: Jamil Aderlini i Mure Dickie, "Taking the Waters", Financial Times, 24. 7. 2007.

37

Joseph Kahn i Jim Yardley, "As China Roars, Pollution Reaches Deadly Extremes", New York Times, 26. 8. 2007.

38

John Thornton, "Long Time Coming: The Prospects for Democracy in China", Foreign Affairs 87, br. 1, siječanj/veljača 2008., str. 2-22.

39

Zahvalan sam g. Lee Kuan Yewu što mi je pričao o toj seriji i potom uredio da mi je pošalju. Jedna od singapurskih televizijskih postaja emitirala je cijelu seriju s titlovima na engleskome, tako da sam je mogao vidjeti u cijelosti.

40

Joseph Needham, Within the Four Seas: The Dialogue of East and West, Allen & Unwin London, 1969., str. 63.

41

Ibid., str. 90.

42

Thomas Fuchs, "The European China: Receptions from Leibniz to Kant", Journal of Chinese Philosophy 33, br. 1, 2006., str. 43.

43

44

U elektroničkoj poruci autoru. Robert Gilpin, War and Change in World Politics, Cambridge University Press, Cambridge, 1981., str. 94-95.

45

Ernest Harsch, "Big Leap in China-Africa Ties", Africa Renewal 20, br. 4, siječanj 2007., str. 3.

46

Carlos H. Conde, "Asean and China Sign Trade and Services Accord", International Herald Tribune, 14. 1. 2007.

47

"Out of Their Silos; China and America", Economist, 10. 6. 2006.

48

Joshua Cooper Ramo, "The Beijing Consensus", Foreign Policy Centre, London, 2004.

5. Saveznica 49

Dominic Wilson i Roopa Purushothaman, Dreaming with BRICs: The Path to 2050, Goldman Sachs, Global Economics Paper br. 99, 1. 10. 2003.

50

"GM to triple parts sourcing from India", Times of India, 20. 11. 2007.

51

Jahangir Aziz i Steven Dunaway, "China's Rebalancing Act", Finance & Development 44, br. 3, rujan 2007.

52

Yasheng Huang, "Will India Overtake China?", Foreign Policy, srpanj/kolovoz 2003., str. 71-81.

53

Manjeet Kripalani, "Read All About It: India's Media Wars", BusinessWeek, 16. 5. 2005.

54

Iz Svjetske zdravstvene organizacije, dostupno na http://www.who.int/countries/ ind/en/. 55

Vidjeti npr. njegov članak "India and the Balance of Power", Foreign Affairs 85, br. 4, srpanj/kolovoz 2006., str. 17-32. 56

Chaudhuri te misli dalje objašnjava u svojoj knjizi Hinduism: A Religion to Live By, Oxford University Press, Oxford, 1979.

57

Mohamed ElBaradei, "Rethinking Nuclear Safeguards", Washington Post, 14. 6. 2006.

58

Robert D. Blackwill, "Journalist Roundtable on India" (transkript), domaćin David B. Ensor, 23. 2. 2006.

6. Američka moć 59

James Morris, Pax Britannica: Climax of an Empire, Harcourt Brace, New York, 1980.

60

Citirano u: Karl Meyer, "An Edwardian Warning: The Unraveling of a Colossus", World Policy Journal 17, br. 4, zima 2000./2001., str. 47-57.

61

Niall Ferguson, Empire: The Rise and Demise of the British World Order and the Lessons for Global Power, Basic Books, New York, 2002., str. 268.

62

Lawrence James, The Rise and Fall of the British Empire, St. Martin's Press, New York, 1996., str. 212.

63

Paul Kennedy, "Why Did the British Empire Last So Long?", u: Strategy and Diplomacy, 1870-1945: Eight Studies, Allen & Unwin, London, 1984., str. 197-218.

64

Većina činjenica o ekonomskoj situaciji Britanije potječe iz Paul Kennedy, The Rise and Fall of Great Powers, Random House, New York, 1987., str. 151-200. Maddison i Barnett također su korisni izvori.

65

Više materijala o toj teoriji opadanja Britanije nalazi se u: Correlli Barnett, The Collapse of British Power, Sutton Publishing, Gloucestershire, 1997.

66

Niall Ferguson, The Pity of War, Penguin Books, New York, 1998.

67

Kennedy, Rise and Fall of Great Powers, str. 317.

68

James, Rise and Fall of the British Empire, str. 464.

69

Dominic Wilson i Roopa Purushothaman, Dreaming with BRICs: The Path to 2050, Goldman Sachs, Global Economics Paper br. 99, 1. 10. 2003. Premda je ta studija, koju mnogi citiraju, najbolji izvor ovakvih projekcija, vrijedi primijetiti da su nakon njezina objavljivanja zemlje BRIC-a rasle po stopi bržoj nego što su to Goldmanovi ekonomisti predvidjeli.

70

Michael W. Holman, Profiting from International Nanotechnology, Lux Research, prosinac 2006.

71

James Fallows, "China Makes, the World Takes", Atlantic Monthly, srpanj/kolovoz 2007.

72

Greg Linden, Kenneth Kraemer i Jason Dedrick, Who Captures Value in a Global Innovation System? The Cast of Apple's iPod, Personal Computing Industry Center, lipanj 2007.

73

Immeltov citat izvorno se pojavio u intervjuu u časopisu Globalist, "A CEO's Responsibilities in the Age of Globalization", 17. 3. 2006.

74

Bialik je o toj temi napisao dvije kolumne u Wall Street Journalu: "Outsourcing Fears Help Inflate Some Numbers", 26. 8. 2005., i "Sounding the Alarm with a Fuzzy Stat", 27. 10. 2005. Dukeovu studiju pod naslovom "Framing the Engineering Outsourcing Debate: Placing the United States on a Level Playing Field with China and India" vodili su dr. Gary Gereffi i Vivek Wadhwa.

75

The Emerging Global Labor Market: II. dio The Supply of Offshore Talent in Services, McKinsey Global Institute, lipanj 2005.

76

Alan S. Brown i Linda LaVine Brown, "What Are Science & Math Test Scores Really Telling U.S.?", Bent of Tau Beta Pi, zima 2007., str. 13-17.

77

Michael Alison Chandler, "Asian Educators Looking to Loudoun for an Edge", Washington Post, 19. 3. 2007.

78

Dobru podlogu o demografskim trendovima u raznim regijama i o njihovu utjecaju na njihova gospodarstva daju Eberstadtovi nedavni članci: "Born in the USA", American Interest, svibanj/lipanj 2007.; "Critical Cross-Cutting Issues Facing Northeast Asia: Regional Demographic Trends and Prospects", Asia Policy, siječanj 2007., i "Healthy Old Europe", Foreign Affairs 86, br. 3, svibanj/lipanj 2007., str. 55-68.

79

Richard N. Cooper, "Living with Global Imbalances: A Contrarian View", Policy Briefs in International Economics, Institute for International Economics, studeni 2005.

80

"Sustaining New York's and the U.S.'s Global Financial Services Leadership", dostupno na www.senate.gov/~schumer/SchumerWebsite/pressroom/special_ reports/2007/NY_REPORT%20_FINAL.pdf.

7. Ciljevi Amerike 81

82

Govor na ekonomskom samitu G-8 u Houstonu 11. 7. 1990. Charles Krauthammer, "The Unipolar Moment", Foreign Affairs 70, br. 1, 1990./1991., str. 23-33.

83

84

Govor za Association France-Amériques, Pariz, 1.2. 1999. Chris Patten, Not Quite the Diplomat: Home Truths about World Affairs, Allen Lane, London, 2005., str. 229.

85

Prema priči Sarkozyjeva savjetnika za nacionalnu sigurnost Jean-Davida Levittea, u: Adam Gopnik, "The Human Bomb", New Yorker, 27. 8. 2007.

86

Robert Kagan, Of Paradise and Power: America and Europe in the New World Order, Alfred Knopf, New York, 2003.

87

John Ikenberry, "The Rise of China and the Future of the West", Foreign Affairs 87, br. 1, siječanj/veljača 2008.

88

Claudia Deutsch, "The Venturesome Giant", New York Times, 5. 10. 2007.

89

Fernando Henrique Cardoso, "A Collaborative Contract", Newsweek: Issues 2008, posebno izdanje, prosinac 2007.

90

Correlli Barnett, The Collapse of British Power, prvi put objavljeno 1972.

91

Josef Joffe, "How America Does It", Foreign Affairs 76, br. 5, rujan/listopad 1997., str. 13-27.

92

Anne-Marie Slaughter, "The Real New World Order", Foreign Affairs 76, br. 5, rujan/ listopad 1997., str. 183-97.

93

Richard N. Haass, "Paradigm Lost", Foreign Affairs 74, br. 1, siječanj/veljača 1995., str. 4 3 - 5 8 .

94

Stephen Flynn, The Edge of Disaster: Rebuilding a Resilient Nation, Random House, New York, 2007.

Kazalo imena i pojmova A Abesinija 168 abrahamske religije 114 Abu Dabi 34 Abu Sayyaf 36 Acheson, Dean 209 Acquavivo, Claudio 115 Afganistan 23, 25, 38, 39, 98, 150, 160, 163, 171, 199, 204, 212, 224, 225, 229 Afrika 13, 30, 43, 49, 52, 69, 71, 73, 79, 80, 81, 82, 85, 95, 119, 120, 121, 137, 149, 162, 163, 164, 200, 221, 224 Afrikaneri 162 Afrika, Sjeverna 81 Aggarewal, Anil 137 Agtmael, Antoine van 30 Ahmadinedžad, Mahmud 24, 40 AIDS 141 Air Indija 129 Akbar 77 Al-Arabija 93 Albright, Madeleine 202 Al-Džezira 93, 94 Aleksandrija 167 Alisa u zemlji čudesa 161 Al-Kaida 14,¸26, 31, 36, 37, 38, 39, 150, 204, 224, 225 Al-Kvarizmi 71 Alžir 38 Al-Zarkavi, Abu Mussab 37

Ambrose, Steven 55 Amerika 20, 69, 80, 81 Amerikanci 17, 19, 36, 37, 52, 54, 55, 59, 62, 63, 97, 113, 126, 145, 146, 161, 166, 173, 174, 181, 184, 187, 190, 191, 192, 193, 200, 202, 204, 205, 208, 209, 221, 222, 223 Amery, Leo 166 anglikanci 95 Angola 229 Annan, Kofi 220 Antarktika 21 Antigva 214 Apple 174 Arapi 37, 81 Argentina 21, 24, 30, 47, 108 Armenija 178 Arnold, Thomas 161 Arroyo, Gloria 122 ASEAN 121, 122 Atatürk, Kemal 84 Atena 26 Atlanta 223 Atlantic Monthly 174, 232, 237 Atlantik 80, 162 Australija 80, 121, 127, 162, 168, 177, 187, 206 Austrija 187, 190 Azija 13, 18, 21, 30, 37, 43, 45, 49, 60, 64, 68, 69, 71, 73, 76, 78, 80, 81, 84, 85, 91, 93, 107, 113, 114, 121, 128, 134, 136, 137, 149, 150, 153, 156, 181, 183, 189, 210, 212, 217, 221, 224 vlade 18 azijska kriza 18

B Bacon, Francis 86 Bagdad 34, 207, 215 Baker, James 56, 201 Bali 36, 40 Balkan 42, 49, 110, 202 Bangalore 15, 58, 159 Bangladeš 64, 139 bankarstvo 47 bankrot 13, 16, 17, 42, 164, 171 barel nafte 23 Barma, Naazneen 56, 232

Barnett, Correlli 214, 236, 238 BBC 93, 112 Beidaihen 112 Beirut 33 Berkeley 85 Berlin 47, 53, 90, 99, 162 Berlinski zid 46 Beveridgeov plan 169 Bharatiya Janata 139, 140, 154, 155, 156 Bialik, Carl 175, 237 Bijian, Zheng 111, 112 Bikaner 159 bin Laden, Osama 37, 38, 39, 85, 224 biotehnologija 173, 184 Bismarck, Otto von 170, 211, 217 Blackwill, Robert 153 Blair, Tony 221 Bliski istok 33, 34, 37, 50, 51, 52, 60, 71, 76, 77, 79, 81, 85, 93, 95, 11o, 142, 167, 202, 204, 215, 229 Bloomberg, Michael 188 bojkot 123 Bollywood 30, 89, 92, 130, 135, 136, 234 Bombaj 148 Boorstin, Daniel 72 Bosna 220 Brazil 21, 22, 24, 30, 31, 42, 45, 47, 48, 57, 61, 64, 80, 95, 192, 210, 211, 215 Brazilci 87 Bretton Woods 208 Britanci 75, 137, 138, 155, 162, 168, 170 Britanska Istočnoindijska kompanija 81 Britansko Carstvo 82, 142, 150, 160, 161, 164, 169, 214 Brookings, Robert 195 bruto društveni proizvod 19, 20, 41, 44, 62, 63, 70, 100, 103, 104, 105, 111, 129, 131, 134, 138, 164, 166, 168, 170, 171, 178, 183, 185, 186, 209 Bruxelles 91 Brzezinski, Zbigniew 54, 231 Buck, Pearl 97 Buda 148 budisti 115, 148 budizam 148, 149 Buffett, Warren 17 Buri 162, 163

Burma 47, 80, 216, 220 Burns, Ken 55 Burski rat 162, 163, 164, 214 Burum, Ian 162 Bush, George W. 14, 21, 25, 27, 56, 57, 58, 63, 125, 126, 152, 201, 202, 203, 204, 205, 212, 213, 216, 217, 220, 221, 222, 225 Butan 145

C Calcutta 83, 161 Cambridge 84, 142 Canary Wharf 99 Cantor, Mickey 202 Cape Town 161 Capra, Frank 85 Cardoso, Fernando Henrique 212, 238 Caryl, Christian 90, 234 Cathedral and John Connon School 179 Cejlon 68 Centar za europsku reformu 177 Centar za međunarodni razvoj i upravljanje sukobima 34 centralna banka 15, 21, 46, 49, 59, 138, 140 Centralna banka, Kina 117 Centralni komitet Komunističke partije Kine 98 Chaudhuri, Nirad 149 Chávez, Hugo 33, 42 Cheney, Dick 63, 203, 221, 222 Chennai 150 Chia, Rosalind 181 Chicago 99 Chicago Boys 46 Chomsky, Noam 85 Chongqing 99 Chrysler 16 Churchill, Winston 147, 155, 156, 168, 208 CIA 145 Clark, Gregory 71 Clinton, Bill 1o2, 202, 220, 228 CNN 93, 227 Coca-Cola 93 Compagne des Indes 81

Congressional Record 175 Conrad, Joseph 85 Cooper, Richard 185, 186, 235, 237 Copper, Joshua 127 Cortés 81 Council on Foreign Relations 22, 195 Curry, Boykin 17

Č Čečeni 37 Čehoslovačka 206 Čile 30, 42, 46, 207

D Dalaj-lama 126 Daleki istok 82, 115 D'Alembert 114 Danska 172 Darfur 51, 58, 120, 220 Das, Gurcharan 133 Davos 130 De Coubertin 162 Dell, Michael 130 demografija 182 demonstracije 107, 123, 197, 206 Der Spiegel 59, 206 Deshmukh, Vilasrao 133 detant 122 devizne rezerve 19 Diderot 114 dionice 13, 34, 49, 141, 173, 188, 189 diplomacija 21, 124, 207, 208, 213 Disney World 97 Dobbs, Lou 227 Doha 23 doktorat 178, 183, 184 dolar 13, 17, 18, 19, 20, 22, 23, 31, 40, 41, 44, 46, 47, 48, 51, 59, 100, 101, 1o3, 104, 105, 107, 119, 120, 123, 131, 132, 136, 137, 139, 155, 167, 171, 173, 174, 181, 185, 188, 189, 191, 192, 198, 199, 208, 214, 215, 218, 223, 227 Dominikanska Republika 138 Dover 167

državne obveznice SAD-a 19 Drugi svjetski rat 22, 43, 46, 54, 55, 56, 97, 168, 169, 202, 208, 210, 229 Dubai 30, 34, 40, 50, 51

DŽ džihad 38

E Eagle Capital 17 Eberstadt, Nicholas 182 Egipat 34, 37, 45, 162 Eisenhower, Dwight 170, 208 Ekvador 16 El Baradei, Mohamed 152 električna energija 52 Emory-Georgia Tech Nanotechnology Center 172 Engels, Friedrich 85 Engleska 73, 75, 88, 214 Englez 151 Englezi 75 Enron 188 Erickson, John 55 Etiopija 120 Eurabija 39 euro 47, 218 Euroazija 50 Europa 15, 22, 27, 39, 42, 43, 58, 60, 61, 68, 69, 70, 71, 72, 73, 74, 76, 78, 79, 80, 81, 82, 84, 85, 89, 90. 91, 92. 93, 95, 114, 115, 153, 155, 156, 165, 171, 172, 173, 178, 181, 182, 188, 189, 193, 202, 206, 207, 211,213, 214, 217, 218, 221, 223, 224, 232, 233, 237, 238 Europljani 73, 75, 80, 81, 97, 173, 182, 201, 202, 206 Europska Unija 31, 60, 91, 101, 105, 120, 124, 126, 181, 190, 197, 198, 218 evangelizam 214

F Fallows, James 174, 237 Falun Gong 1o7 Fang, Xinghai 111 fašizam 168 Federalne rezerve 21 fengshui 117 Ferguson, Niall 20, 82, 164, 233, 236

fetva 39 Filipini 47, 54, 223 Financial Times 19 financijska kriza 21 financijski slom 21 Finska 172 Flynn, Stephen 226, 238 Ford 100 Foreign Affairs 108, 195, 232, 233, 234, 235, 237, 238 Foreign Policy 120, 235 Fortune 104, 175 Foster, Norman 134 Francuska 25, 46, 59, 62, 93, 109, 110, 114, 116, 120, 135, 155, 163, 164, 165, 173, 187, 191, 197, 207 Francuzi 82, 90 Freetown 159 Friedman, Thomas 47, 58, 175 Friedrich Veliki 115 Fuchs, Thomas 115 Fukuzawa, Yukichi 84, 86 fundamentalizam, islamski 77

G G-7 24, 48 G-8 24, 25, 57, 238 G-20 24, 25 Galilei 71 Gama, Vasco da 67 Gana 87 Gandhi, Indira 144, 146, 147, 156, 221 Gandhi, Mahatma 54, 88, 143, 151 Gandhi, Rajiv 139 Gandhi, Sonia 139 Gates, Bill 104, 137, 175 Gaza 33 General Electric 16, 97, 1oo, 175, 211, 212 General Motors 1oo, 132, 192, 200, 201, 235 geopolitika 61, 125, 153, 165 George III., kralj 73 Gibraltar 167 Gibraltarski tjesnac 197, 198 Gilpin, Robert 118, 235

Giuliani, Rudy 223, 224, 225 Glas Amerike 94 globalizacija 28, 46, 51, 53, 59, 91, 93, 126, 151 globalna trgovina 44, 46 Globalni institut McKinsey 176 globalno gospodarstvo 13, 15 Goldman Sachs 48, 57, 1o8, 131, 183 Goldsmith, Oliver 91 gospodarski rast 13, 42, 70, 105, 139, 199 gospodarstvo 14, 18, 21, 22, 24, 31, 33, 34, 43, 44, 45, 50, 62, 86, 98, 99, 102, 103, 104, 1o8, 109, 116, 129, 165, 169, 170, 173, 182, 185, 193, 209, 218, 237 Grand Central Terminal 97 Građanski rat 167 građansko društvo 76, 86 Greenspan, Alan 15, 45 Grčka 107, 134, 155, 166 Grove, Andy 58 Gruzija 23, 213 Guantanamo 223, 225 Gujarat 137 Gun, Ted Robert 34, 231

H Haass, Richard 219 Habsburško Carstvo 11o Haiti 47, 54, 220 Hamas 33, 224 Hamburg 227 Happy Valley 159 Harrow 84, 142 Harvard 176, 185 Hausmann 99 Head & Shoulders 1oo Heathrow 134 hedge fond 17, 19, 21 hegemonija 21, 93 Heritage Foundation 195 Hezbollah 33, 34, 224 Himerika 20 Himna stvaranju 149 hindi 91 hinduizam 76, 77, 94, 147, 148, 149, 150

Hindusi 147, 149, 155, 156 hiperinflacija 15, 46, 47 hipotekarni krediti 134 hipoteke 191 Hira, Ron 176 Hitler 55, 99 HIV 132 Hladni rat 14, 23, 31, 33, 35, 43, 55, 126, 128, 143, 144, 145, 170, 201, 203, 206, 221, 224 Hodges, William 74 Holbrooke, Richard 202 Hollywood 30, 89, 93, 136 Hong Kong 82, 135, 159, 179, 189 Huang, Philip 74, 75, 232, 233, 235 Huang, Yasheng 135 Humphrey, Hubert 228 Huntington, Samuel P. 61, 86, 87, 233 Husein, Sadam 163, 204 Hyderabad 159

I IBM 100 IIT, Indijski institut za tehnologiju 176 Ikenberry, John 210, 238 imigracija 182, 183, 184 Immelt, Jeffrey 175, 211 Indija 23, 24, 30, 31, 37, 41, 44, 45, 46, 47, 48, 49, 50, 52, 54, 55, 57, 59, 60, 61, 64, 68, 69, 70, 71, 74, 76, 77, 79, 81, 82, 83, 84, 86, 87, 88, 91, 92, 93, 94, 95, 96, 101, 104, 105, 11o, 122, 127, 128, 129, 130, 131, 132, 133, 134, 135, 136, 137, 138, 139, 140, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 148, 149, 150, 151, 152, 153, 154, 155, 156, 157, 158, 162, 175, 176, 177, 178, 182, 192, 210, 211, 212, 215, 216, 218, 219, 221, 223, 228 Vlada 24 Indijci 55, 58, 59, 87, 91, 129, 130, 135, 136, 139, 141, 142, 145, 146, 148, 150, 151, 153, 177 Indijski ocean 68, 168, 169 Indonezija 26, 31, 36, 38, 40, 45, 86, 87, 105, 121, 148, 225 industrijska revolucija 29, 214 inflacija 15, 18, 46, 47, 48, 49, 50, 117, 129, 185 Infosys 131, 135, 137 Intel 58 International Herald Tribune 94, 235 investicijska banka 19 investitori 16

IPO 173,188,189 iPod 130,174,237 Irački rat 163,221 Irak 2 1 , 2 5 , 3 3 , 3 4 , 3 7 , 3 8 , 3 9 , 54,60,63,126,142,160,163,170,195,203,204,205,206, 207,212,224 Iran 2 3 , 3 3 , 3 4 , 4 1 , 4 2 , 50,51,116,126,163,195,212,213,224,229 Iransko-irački rat 35 Irska 155,177,184 islam 37,38, 3 9 , 1 1 4 , 1 1 6 , 1 4 9 Islami, Džam 36 islamistički pokret 37 Istanbul 72 Istočne Indije 80 Istočnoindijska kompanija 64, 83 Italija 46, 94,168, r84 Ivy League 179 Izrael 27,33, 34,147,212,221,229 Izraelci 33 izvedenice 189 Izvještaj o osnovnoj strukturi 214

J Jahan, Shah 74 Jakarta 40,41 Jalta 208 James, Lawrence 163,236 Jangce 74,75,105 Japan 1 9 , 4 3 , 4 4 , 4 5 , 4 8 , 5 3 , 5 5 , 5 6 , 5 7 , 5 9 , 6 0 , 6 l , 63, 80, 82, 84,86,87, 88,90, 91, 93, 95,97, 9 8 , 1 0 0 , 1 0 1 , 1 0 7 , 1 0 9 , 1 1 0 , 1 1 2 , 1 1 3 , X23,124, t27,135,148,152,168,169, 171,172,177,178,180,181,183, r89,191,193,201,202,210,218 Japanci 44, 87, 88, 97 Jeljcin, Boris 102 jen 201 Jiabao, Wen 107, n i , 122,123 Jianmin,Wu n i , 118 Jintao, Hu 105, n i , 119,122 Joffe, Josef 25,206,217,238 Jones, Benjamin 183 Jordan 34 Jordanci 226 judaizam 114 Jugoistočna Azija 122

jugoslavenski problem 202 Jugoslavija 35 Južna Afrika 162 Južna Karolina 226 Južna Koreja 30, 58, 93,100,106,107,108,109,121,138,177,187 Južnoafrička Republika 30, 31, 60,61, 88, 95,210,2x1 Južno kinesko more 122,218

K Kabul 25 Kagan, Robert 207,238 Kairo 161 Kalifornija 174 kamatna stopa 19,24,43,49,77,189 Kambodža 35 Kanada 25,159,162,167,169,177,191,192 Kant, Immanuel 114 kapitalizam 14,29,77, 90, 9 1 , 9 5 , 1 0 2 , 1 0 3 , 1 0 7 , 1 4 5 , 1 6 1 , 1 6 5 Karibi 80,161,169 Karnataka 155 Karzai, Hamid 25 Kenija 31 Kennedy, Paul 76,166,233,236 Keynes, John Maynard 169 Kina 18,19,20,22,23,24,26, 3 0 , 3 1 , 4 3 , 4 4 , 4 5 , 4 8 , 4 9 , 5 0 , 5 2 , 5 3 , 55,56,57,59,60,61, 64,68,69,70,71,72,73,74,75,76,78,79, 80, 84, 86, 91,93,94, 95,96,97,98, 99,100, IOI, 102, 103, 104,105, 106,107,108,109,1X0,111,112,113,114,115,116, 117,118,119,120,121,122,123,124,125,126,127,128,130,131,132,133,134, 135,144,145,147,150,151,152.153.157,163,166,172,173,174,175,176,177, 178,183,184,189,195,199,208,210,211,212,213,215,216,217,218,219,223, 232. Kineska centralna banka 22 Kineska vlada 18,42,120 Kineska vlast 19,104 Kinezi 19,20,72,75,78, 81,87, 98,104,116,117,119,123,126 Kirgiska Republika 23 Kissinger, Henry 201,217 Kitchener, lord 163 Knjiga Postanka 149 knjigovodstvo 15 Kohi, Helmut 202 Kolumbija 14

Kolumbo, Kristofor 67, 81 Komisija za vrijednosnice i trgovinu vrijednosnicama 22 Komunistička partija 98,106 Komunistička partija Indije 139 Komunistička partija Kine 106,109,123 koncentracijski logori 163 Konferencija u Jalti 168 konfucijanstvo 77, 9 4 , 1 1 4 , 1 1 5 , 1 1 6 Konfucije 114 Kongo 1 4 , 3 5 . 4 3 , 8 1 . 1 8 3 Kongres 203 Kongresna koalicija 154 Kongresna stranka 138,155 Konvencija o pravima djeteta 190 Kopemik 71 Koreja 148 Korejski rat 43,84, 91,95,183,195,212 Kosovo 53,202,220 kreditna kartica 17,134 Kremlj 213 Kreuz-Zeitung 162 Krishnadevaray 71 križari 37 krivulja smješka 174 kriza Perejila 197 kršćanstvo 86,95,114,116 Kulturna revolucija 110,119 Kurska bitka 55 Kuvajt 47

L Landes, David 75,232,233 Las Vegas 30 Latinska Amerika 1 3 , 3 3 , 4 2 , 5 0 , 89,93,95 latinskoameričke zemlje 21 Laxman, R. K. 145 Le Figaro 162 Lehman Brothers 13 Leibniz 114,234 Leila, otok 197 Lenjin, Vladimir Iljič 85 Lewis, Bernard 40,221

Libanon 24,33,37,147,229 liberalna demokracija 107 Liberija 190 Libija 168 likvidnost 49,189 Lincoln, Abraham ni London 27,30,40,41, 55,63,68,71, 85,150,159,160,162,163,164,165,166,167,169, 170,177,189,190.213,234. 235,236,238 London Times 94 Long-Term Capital Management 21 Lux 172,237 Luxemburg, Rosa 85

LJ ljudska prava 63, 94, 95,113,200,210,213

M Macao 30, 95 Machiavelli 221 Madison, James 195 Madrid 40,227 magna Charta 78 Mahal, Mumtaz 74 Mahbubani, Kishore 87,205,233 Malezija 30,199 Malthus, Thomas 73 maltuzijanski problem 73 Manas, zračna baza 23 Mao Ce-tung 36, 98, no, 119,123,124, Marcos 104 Maroko 40,178,197,198, 225 Marshall, George 208,209 Marshallov plan 208 Marx, Karl 85,108 McCainJohn 223 McDonald's 89 McKinsey and Company 51, r88 McKinsey Global Institute 52,237 Mediteran 79,162,198 Meka 225,226 Meksikanci 222 Meksiko 2 1 , 3 0 , 4 2 , 4 8 , 6 1 , 1 0 7 , 1 8 4 , 1 9 2 , 2 0 6

menadžment 174 Menon, K. P. S. 143 Menon, Krishna 144 metrički sustav 190 Mezopotamija 37 Međunarodna agencija za atomsku energiju 24,152 Međunarodni monetarni fond 22,24,27,46,58,199 Michigan 191 Microsoft 100,116 Mijanmar 190 Ming, dinastija 68,76,78 Ministarstvo domovinske sigurnosti 223,224 Ministarstvo financija SAD-a 16,19 Međunarodni monetarni fond 24,58 Mobutu 104 Moguli 74,76,77 Mohan, C. Raja 145 Mondale, Walter 206 monetarna politika 15 Mongoli 68 Monier-Williams, Sir Monier 148 Monte Carlo 51 Montgomery, Bernard 208 Morgan Stanley 155 Morris, James 159 Moskva 23,27, 84, 90,201,213,218,229 Mountbatten, Louis, lord 54,143 Moynihan, Daniel Patrick 77 Mugabe, Robert 104,120 multilateralizam 25, 219 multinacionalke 30,64,211 multipolaranost 61,199 multipolami poredak 31 Mumbai 4 1 , 6 3 , 1 3 3 , 1 5 0 , 1 5 5 , 1 7 9 , 1 9 0 muslimani 26,37,38, 39,40,139,149,150,156,222,225,226 Muslimanska braća 224 Mussolini 168

N Nacionalna akademija za znanost 175 Nacionalna zaklada za znanost 175 nacisti 46

nafta 2 3 , 3 3 , 4 9 , 5 0 , 5 1 , 7 7 , 1 0 8 , n 8 , 1 1 9 , 1 2 0 , 1 9 3 , 2 1 3 Nairn, Moisés 120 Nanjing 67 nanotehnologija 172,173,184 Napoleon, Bonaparte 97 Napulj 159 Naser, Gamal Abdel 85 NATO 38,150,203,219 NDTV 93,153 Nebraska 15 Needham 114, 234 Nehru, Džavaharlal 84, 8 6 , 1 3 6 , 1 3 8 , 1 4 0 , 1 4 2 , 1 4 3 , 1 4 4 , 1 4 7 , 1 5 0 , 1 5 1 , 1 5 6 Nepal 159 New Delhi 23, 24,27,45, 9 3 , 1 3 3 , 1 3 6 , 1 4 0 , 1 4 2 , 1 4 3 , 1 4 4 , 1 4 6 , 1 4 7 , 1 5 0 , 1 5 2 , 1 5 3 , 1 5 4 , 1 5 6 Newsweek 90, 94, 234,238 New York 1 8 , 2 1 , 4 1 , 5 0 , 85,130,142,162,187,188,190, 219,232,233,234,236,237,238 New York Times 142,162,187,212 Nigerija 64, 86, 95,120,132 Nixon, Richard 193 Nizozemci 21,75,80, 82,162 Nizozemska 178 Nizozemska Istočnoindijska kompanija 81 Njemačka 25,36,42,43,46, 55,56, 5 7 , 5 9 , 6 1 , 6 2 , 6 3 , 6 4 , 1 1 0 , 1 1 3 , 1 5 2 , 1 6 3 , 1 6 4 , 1 6 5 , 1 6 6 , 168,169,170,172,177,187,190,198, 201,206,210, 211,214,217,222 Nobelova nagrada 20,180 Novi Južni Wales 159 Novi svijet 42, 80, 81,161 nuklearna sila 23,216 nuklearni sporazum 151 nuklearni sporazum SAD-Indija 152 nuklearno oružje 52,151,152,153,210,2t3,216,217,220 Nunn, Sam 217 Nye, Joseph 112 O Obama, Barack 20,26,28,226 obrazovanje 8 3 , 1 0 3 , 1 0 4 , 1 1 2 , 1 3 7 , 1 3 8 , 1 4 1 , 1 6 6 , 1 7 6 , 1 7 7 , 1 7 8 , 1 8 1 , 1 8 6 , 1 9 3 obrazovanje, visoko 103,176 Olimpijske igre 23,162 Olimpijske igre, Peking 2008. 101 Omdurmanska bitka 162 O'Neill, Thomas rs4,229

OPEC 50 Opijumski ratovi 82 Osmanlije 71,76 Ottawa 159 Oxford 140,148 Oxfordski Indijski institut 148

P Pakistan 2 5 , 3 7 , 3 8 , 1 2 9 , 1 3 9 , 1 4 4 , 1 5 0 , 1 5 3 , 1 9 8 , 2 1 2 , 215,216 Palestinci 33 Pampers 100 Paštuni 38 Pariz 27,71,85,99,150,238 patriotizam 54, 88 Patriotski savez 123 Patten, Christopher 204,238 PBS 112 Pei, Minxin 102,105,234 Peking 27,31,41,68,72,73, 82,98, 99,100,101,102,103,105,106,109, no, i n , 116,119, 120,121,122,123,124,125,126,132,133,144,147,153,181,217,218 Peloponeski rat 26 Peng, HarHui 180 Pentagon 41,126 Perejil 197 Perry, William 217 Pershing 206 Peru 47,88 Perzijanci 37 Perzijski zaljev 51 Petar Veliki 84 Pilhofer, Aron 187 Pinker, Steven 35,231 Pitt, William 83 Pizarro 81 plin, prirodni 50,213 Pogledi na svjetsku povijest 142 Politbiro 146 poljoprivreda 70 poljoprivredna revolucija 73 Poljska 25,155,190 Poos, Jacques 202

Portsmouth 160 Portugal 81,109,112,134 Portugalci 72,80 posthladnoratovski 15 potrošnja, javna 24 Powell, Colin 198 pozitivni šok ponude 43 Pratt School of Engineering 175 pravo, newyorško 22 predindustrijsko doba 70 Predstavnički dom 155,188,229 Premji,Azim 137 Princeton 176 Proctor Sc Gamble 100,133 profiti 165,173 proračunski deficit 184 prosperitet 14,27 protestantizam 82, 95,214 Prusija 164 Prvi svijet 48 Prvi svjetski rat 142,164,165,167,168,207 Prvi zaljevski rat 201 Pudong 99 Punjab 155

Q qi 117 Qing, dinastija 68, 82 Quienlong, kineski car 73

R Rabat 198 Radžastan 155 Raffles, Stamford, sir 159 Rajna 79 Ranbaxy 135 Rangun 159 Ratner, Ely 56 ravan svijet 47 Reagan, Ronald 147,229 recesija 15,21,46,201

Reliance Industries 132,135 religija 114,147,149 republikanci 63,195 Revolucionarni rat 167 Ricci, Matteo 115 Rice, Condoleezza 207 Richie, Donald 90 Rim 71,79,162 Rim, carski 29 Roberts, J. M. 76,233 Rochesterski institut za tehnologiju 176 Rodrik, Dani 19 Romney, Mitt 224,225 Roosevelt, Franklin Delano 112,147,168,208 Roosevelt, Theodore 112,157 Rousseau, Jean Jacques 114 Roy, Pranoy 153 Roy, Raja Ram Mohan 86 Rt Dobre Nade 167 Rubin, Bob 14 RuchirSharma 155 Rumsfeld, Donald 63,203 Rumunjska 42 Rusi 54,87 Rusija 21,23,24,30, 31,33, 37,48,49, 50,51,52,55,60,61,78, 95,102, " 0 , 1 2 2 , 1 5 1 , 1 5 2 , 163,164,168,169,187,199,203,210,211,212, 213,217,218,219,223 Rusko Carstvo 84

s Sachs, Jeffrey 14,46,99 Sahney, Rajiv 135,176 Salafistička grupa poziva i borbe 38 San Francisco 87 Sankt Peterburg 84 sanskrt 83,148 Sarkozy, Nicolas 27,207 Saudijska Arabija 24, 34,37,38,39,51,55,116,146, t93,204, 216,225 Schumer, Chuck r88 Schwab, Klaus 130 Schwarz, Benjamin 55,232 Securities and Exchange Commission 22

semiti 114 Seoul 63 Setser, Brad 21,24 Shakespeare, William 92,161 Shanmugaratnam, Tharman 180 Sherlock Holmes 161 Shui-bian, Chen 124 Shultz, George 217 Sicilija 55 Sikhi 155 Silicijska dolina 21,184 Singapur 30, 5 1 , 1 0 8 , 1 0 9 , 1 2 1 , 1 3 5 , 1 5 9 , 1 6 7 , 1 6 8 , 1 7 8 , 1 7 9 , 1 8 0 Singh 139,140 Singh, Manmohan 139,147 Sirija 27, 3 3 , 3 4 , 1 3 8 Sjedinjene Američke Države 1 1 , 1 4 , 1 6 , 1 8 , 1 9 , 2 0 , 21,22, 23,24,25,27,29, 31, 32,33, 37, 3 9 , 4 0 , 4 1 , 4 2 , 4 3 , 4 4 , 4 5 , 4 6 , 4 8 , 4 9 , SO, 53, 54, 55,56,58, 59,60,61,62,63, 64,65,69,76, 80, 81, 86, 88, 90, 91,92,93, 94, 95, 97,100,101,103,106, no, in, 112,116,117,120,121,122,125,126,127,128,129,130,132,134,137,144,145, 146,147,149,151,152,153,154,157,158,160,163,164,165,166,167,168,169, 170,171,172,173,174,175,176,177,178,179,180,181,182,183,184,185,186, 187, i88,189,190,191,193,194,195,196,197,198,199,200,201,202,203,204, 205,206,207,208, 209, 210,211, 212,213,215,216,217,218,219,220,221,222, 223,224,225,226,227,228,229 Sjeverna Afrika 38,42, 95 Sjeverna Koreja 42,126,152,203,216 Sky News 93 Slaughter, Anne-Marie 218,238 slobodno tržište 14,102,103 Slovačka 190 socijalna revolucija 107 Sokrat 114 Somalac 39 Somalija 160,190,223 Sovjetski Savez 1 4 , 3 5 , 4 3 , 4 5 , 4 6 , 6 2 , 7 4 , 98,112,126,144,200,201,221,229 Sparta 26 Speer, Albert 99 Speer, Albert ml. 99 Spence, Jonathan 115 Spielberg, Steven 101 Sporazum Kyoto 52, 57

Sputnjik 193 Srbija 187 Središnja partijska škola 111 Srednja Amerika 229 srednja klasa 47 srednji vijek 71 stabilnost 15,26,27,47, 8 1 , 1 0 7 , 1 1 0 , 1 1 2 , 1 1 4 , 1 1 9 , 1 2 5 , 1 3 7 , 1 4 7 , 1 9 9 , 218,219,170 Staljin, JosifVisarionovič Džugašvili 168,208,224 standard, životni 28,46,73 Starbucks 93,100 State Department 219 statistika 104,175,178,185 Steingart, Gabor 59,232 Stiglitz, Joseph 20 Studija o trendovima u međunarodnoj matematici i znanosti 178 Sudan 51,55, 58,120,121,162 Sueska kriza 147 Sueski kanal 43,161,168 Summers, Lawrence 202 suniti 37,215,224 Sun Jat-sen 84, 86 SunTzu 127 supersila 32,62,98,142,160,201,211,219 Sveučilište Duke 175 Sveučilište Maryland 34 Sveučilište Oglethorpe 223 Sveučilište Orissa 137 Sveučilište u Bostonu 117 Svjetska banka 24,25,46,58,120 Svjetska trgovinska organizacija 14, 31,103,125 Svjetska zdravstvena organizacija 26 Svjetski ekonomski forum 130,172 Svjetski gospodarski forum 59

Š Šangaj 50, 5 3 , 6 3 , 9 9 , 1 3 3 , 1 5 9 , 1 8 1 , 1 9 0 Šangajska burza 104,111 šekel 34 šijiti 37,215,224 Školski dani Toma Brouma 161 Španjolska 40,107,109,112,161,187,197,198,225, 227

Šri Lanka 2 4 , 1 3 8 , 1 4 4 štrajkovi 107 Švedska 46,109,172 Švicarska 130

T Taipei 30 Tajland 47,48,121 Taj Mahal 74,130 Tajvan 3 0 , 5 3 , 1 0 6 , 1 0 7 , 1 0 9 , 1 1 1 , 1 2 1 , 1 2 4 , 1 2 5 , 1 2 7 , 1 4 4 , 1 8 3 , 2 1 5 , 2 1 6 Tajvanski tjesnac 43 Talbot, Strobe 102 talibani 25 Tallinn 63 Tamil-Nad 155 Tancredo,Tom 225 Tata 132,135 Tay, Simon 212 Teheran 208,212 Teksas 172 telefonska diplomacija 198 teroristički napad 11. rujna 2001. 36,38,39,40,198,202,203,204,216,220,223,224,225 terorizam 14,26,41,42,52,126,198,213,227 Thatcher, Margaret 45,169,191,201,202 Thornton, John 108,234 Tiananmen 47,125,222 Tibet 144 Tihi ocean 168,169 Time 94 Times Higher Educational Supplement 177 T-mjenice 20 Tokio 55,90,122,123 Toynbee, Arnold 7,159,160,169 Treći svijet 36,56,57, 99,141,153,192 Trenton 227 trgovinski deficit 184 Truman, Harry S. 208,209 Tsongas, Paul 201 Tukidid 26 Tunis 178 Turci 81

Turska 27,31, 34,40,48, 84,108,221,225 Tursko Carstvo 77, 82, 85, no

U Ujak Sam 19 Ujedinjeni Arapski Emirati 30 Ujedinjeni narodi 2 5 , 4 1 , 5 7 , 9 8 , 1 1 0 , 1 1 1 , 1 2 0 , 1 3 8 , 1 4 4 , 1 8 2 , 1 9 7 , 1 9 8 , 2 0 1 , 2 0 5 , 2 0 8 , 2 1 6 , 219,220 Ujedinjeno Kraljevstvo 162,172,177,214 Ukrajina 30,213 unipolarnost 60,198,199,201,202 uravnoteženi rast 105 Ured za Indiju 142 USAID 25 U. S. Open 187 uspon ostalih 24,30 UtarPradesh 155 Uzbekistan 23

V Vedrine, Hubert 202 Velika Britanija 41,161,162,163,164,165,166,167,168,169,170,171,173,184,186,187, 191,196,198,199,213,214,215,217,218,223,225,227,236 gospodarstvo 45,165 Velika depresija 13,46 Velika izložba 68 Veliki skok naprijed 110,119 Veliki zid 78 Veliz, Claudio 161 Venezuela 24,33,42,50,163,167 Vesalij 71 Vijayanagar 71 Vijeće sigurnosti UN-a 57,98, no, 120 Vijeće čuvara 146 Vijeće za međunarodne odnose 21,226 Vijetnam 14,43, 54,122,138,171,206,229 Vijetnamci 122 Viktorija, kraljica 159 Virginija 180 Visakhapatnam 159 Vladin iskup 16 Volcker, Paul 15

Voltaire 114,115 Vox, Bono 220 vrijednosnica državne riznice SAD-a 19

W Wallstreet 17,22,42 Wall Street Journal 175,179 Wal-Mart 100 Washington 20,23,24,25,27,40,60,61,62,63,64, 98,125,126,127,128,146,147,150, 151,153,157,163,167,190,194,195,196,198,199,200,202,203,205,209,212, 215,216,217,218,220,221,222,223,227,236,237 Washington Post 180,181,236,237 washingtonski konsenzus 21,102 Watergate 229 Weber, Steven 56 Weller, Robert 117 Wilson, Woodrow 157 Wolf, Martin 19,193

X Xiaoping, Deng 98, no, n i , 119,122

Yale 115,176 Yew, Lee Kuan 91,108,109, n i , 119,234 Yongding,Yu 22

Z Zabranjeni grad 74,99 zajam 18,19 Zakon o građanskim pravima 228 Zakon o posudbi i zakupu 169 Zaljev svinja 43 zaljevTable 159 Zanzibar 159 Zapad 14,22,24,29, 3 6 , 3 7 , 3 9 , 4 0 , 4 4 , 4 9 , 5 4 , 5 5 , 5 7 , 6 9 , 7 1 , 7 4 , 7 6 , 7 9 , 80,8i, 82, 84,85> 86, 87,92, 93,94, 9 5 , 9 6 , 1 0 5 , 1 1 3 , 1 1 5 , 1 1 6 , 1 1 7 , 1 5 0 , 1 5 7 zarazne bolesti 26,219 Zavahiri, Ajman 38 Zenawi, Meies 120 Zenmina, Jiang 122 Zheng, He 67,68,74,78,232

Zimbabve 15,47,120,121 Zürich 130

Ž Ženeva 219 Židovi 37 životni standard 107

Nakladnik Fraktura, Zaprešić Za nakladnika Sibila Serdarević Urednik Seid Serdarević Lektura i korektura Margareta Medjurečan Grafička urednica Maja Glušić Dizajn i prijelom Fraktura Fotografija na naslovnici © Karl Kinne/Corbis Tisak Denona, Zagreb Godina izdanja 2009., srpanj (prvo izdanje) ISBN 978-953-266-096-8 Biblioteka Platforma, knjiga 3 www.fraktura.hr [email protected] T:+385 1 335 78 63 F:+385 1 335 83 20

Fareed Zakaria rođen je u Indiji. Studirao je na Yaleu i doktorirao na Harvardu. Od 2000. radi kao urednik u Newsweeku. Na CNN-u svake nedjelje ima svoju emisiju Fareed Zakaria GPS. Još 1999. Esquire ga je proglasio jednim od najvažnijih ljudi 21. stoljeća. Foreign Policy i magazin Prospect uvrstili su ga među sto najvažnijih intelektualaca današnjice. Bez sumnje, Zakaria je jedan od najutjecajnijih suvremenih političkih analitičara. Napisao je nekoliko knjiga, između ostalih i dva svjetska bestselera Budućnost slobode i Svijet nakon Amerike.