Gospoda Glembajevi

GOSPODA Glembajevi Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu 07.07.1893., a umro je, također u Zagrebu, 1981. Poslije rata, politički opredijeljen za komunističku opciju, živi uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR te Prag i Varšavu. 1950. je godine imenovan direktorom leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti. Djela su mu: ''Pan'', ''Tri simfonije'', ''Balade Petrice Kerempuha'', ''Povratak Filipa Latinovicza'', ''Gospoda Glembajevi'', ''Zastave'', itd. KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama u tri čina (psihološko-socijalna) MJESTO RADNJE: Zagreb VRIJEME RADNJE: jedna ljetna noć prije rata 1914.-1918., od jedan do pet u noći O DJELU: Radnja se u ovoj drami odvija u 3 čina: 1. čin: prikazuje sukob Leona s glembajevskom sredinom 2. čin: sukob Leona i oca; Glembajeva smrt 3. čin: Leone – barunica Castelli – Beatrice; baruničina smrt Drama je dio ciklusa o Glembajevima (Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda) i temelji se na sukobu: Leone – otac – barunica Castelli Glembajevi su bogata aristokratija u čijim životima postoji dvojnost između: PRIVIDA -> LAŽ - bogatstvo - ljepota - sreća - moć i SUŠTINE -> ISTINA - lažljivci - kradljivci - ubojice - potvrđena i u Barboczyjevoj legendi (Leone je ubojica, Glembaj je varalica, Charlotte je bludnica i ubojica...) *Barboczyjeva legenda – svi su Glembajevi lažljivci, kradljivci, prokletnici i ubojice Rasipništvo, ludilo, ubojstva i samoubojstva rješenja su svih glembajevskim krizama TEMA: Propast bogate i ugledne aristokratske obitelji Glembaj KARAKTERIZACIJA LIKOVA: IGNJAT GLEMBAY, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina) BARUNICA CASTELLI-GLEMBAY, njegova druga žena (45 godina) Dr. LEONE GLEMBAY, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides-Danielli (38 godina) ANGELIKA GLEMBAY, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana (29 godina) FABRICZY, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina) Dr. PUBA FABRICZY, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd. (28 godina) 1

Dr. med. ALTMAN, ljekar (51 godina) Dr. theol. et phil. SILBERBRANDT, baroničin ispovjednik (39 godina) OLIVER GLEMBAY, sin baronice Castelli i Ignjata Glembaya (17 godina) Sobarice, gosti LEONE I IGNJAT GLEMBAJ ’ Leone i otac su različiti: Ignjat je poslovan i racionalan bankar, predstavnik građanstva koji uživa u gomilanju i komforu, čovjek kojem je novac pretpostavka svih vrijednosti, preduvjet čovjekove sreće. On je nezainteresiran za Leonovo slikarstvo, smatra ga bezvrijednim kao i Leonov poziv, a Leoneu je kao umjetniku stran njegov materijalizam, a mržnja se pojavljuje i zbog Ignjatova odnosa prema njegovoj majci. Svoju viziju oca Leone prikazuje crtajući očevu posmrtnu masku koju, na žalost svih nazočnih, uništava jer nije prikazao kako treba donju čeljust koja je za njega materijalno obilježje glembajevštine, toliko bitne u viziji očeva lika. Leone je srušio očevu viziju sretnoga braka (koja se temeljila na vjerovanju da ga Charlotte voli) razotkrivajući njezin preljub sa Silberbrandtom, što je početak Glembajeva kraja. Krleža nam likove i njihove sukobe otkriva kroz dijaloge i didaskalije. Dijalozi su nositelji dramskoga jer kroz njih izbijaju osjećaji i unutrašnji sukobi i odnosi. U početku su ti dijalozi kratki. Ton je prividno smiren, česte su stanke, naglašavanje pojedinih riječi, ali kako se događaji odvijaju i temperatura raste, ton se povisuje pa se Krleža služi gradacijom u razvijanju dijaloga. KRATAK SADRŽAJ: Prvi čin Crveni salon. Na zidovima se nalazi petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji sestra dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosijedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelu večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajući govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On prjeđe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a 2

Leone tom ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe između Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki od njih pričaju o vezi Leonea i Angelike. Drugi čin Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne. Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i je li to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, a Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah sljedećeg dana barunica došla k njima s buketom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Oče naš, a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakva prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovno se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačno dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice. Leone napokon priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda. Treći čin Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skicom i pokida je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke. 3

Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori: “Marš napolje.” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori joj da šuti. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare s govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što hoće od nje. Leone je želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana. Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.

POVRATAK FILIPA LATINOVICZA razdoblje između 1920. i 1930. g. MJESTO RADNJE: Zagreb i okolica KARAKTERIZACIJA LIKOVA: FILIP LATINOVICZ: lik intelektualca i umjetnika, nesigurnog u vlastiti identitet; on je prezrelo, neuravnoteženo dijete, iskompleksirana osoba. Najviše je bio zaokupiran ženom, dodirom ženina tijela, maštanjem o ženi. U odnosu je na svoje vršnjake znao više. Preosjetljiv, snažno je emocionalno doživljavao i događaje i ljude oko sebe. Njegovo je djetinjstvo bilo intenzivno, krvavo, traumatično, duboko proživljeno. Nakon dvadeset tri se godine vraća u domovinu. BOBOČKA (KSENIJA): tip fatalne ili pak vatrene žene. Ona je u ranoj mladosti već došla u dodir s muškarcima. Uvijek se poigravala muškarcima, uništavala im brakove, živjela je ludo, nastojeći zgrabiti što više od onog što joj život pruža. KRATAK SADRŽAJ: Filip se nakon dvadeset tri godine vraća u rodni grad, Kaptol. Sjeća se svog djetinjstva dok prolazi ulicama i gleda zgrade. Prisjeća se svoje majke i razmišlja o tome kako ga je uvijek proganjala želja da sazna tko mu je otac. Govorilo se da mu je otac biskup, kod kojeg je njegov službeni otac bio sobar. Sjeća se jutra kad ga je majka izbacila jer joj je ukrao stotinjarku i potrošio u bordelu. Sada ga majka zove da ju posjeti i on se premišlja. Majka se sastajala s bivšim velikim županom Liepachom koji je materijalno propadao. Filip ga nije podnosio, no družio se s njim zbog majke. Filip je bio slikar i majka je htjela da ju on naslika. Filip pristaje, ali prekida rad jer s emajka bunila. Filipu se sviđala Bobočka za koju se svašta pričalo, pa i to da može uništiti brak Baločanskog koji se zaljubio u nju. Trošio je sve novce na nju, iako je imao ženu i djecu. Materijalno je propao pa mu se žena bacila kroz prozor, a on je završio u zatvoru. Filip i Boba se počinju sastajati, ali ona se viđala i s drugim muškarcima. Dolazi Kyriales, Bobin stari prijatelj. Bio je inteligentan i učen, uvijek je dominirao u raspravama s Filipom. Govorio mu je da njegove slike ništa ne vrijede te da nema smisla slikati. Filip ga je mrzio. Kyriales se ubio bacivši se pod vlak. Boba želi otići u Hamburg i traži od Filipa da joj posudi novac, no Baločanski dolazi k njemu i govori mu da joj ne posuđuje. Dolazi i Boba te odlazi s Baločanskim, ali daje Filipu znak da će prije večere doći po novce. Filip ju čeka i svađa se s majkom. Majka mu govori da mu je Liepach otac. Zatim dolazi Baločanski i govori da Boba nikamo ne ide, što je Filipu bilo sumnjivo i zato odlazi k njoj, gdje ju nalazi mrtvu. Baločanski joj je prerezao grkljan. - Filip je došao na kaptolski kolodvor nakon 23 godine.

4

- Sjeća se kako je prije 23 godine ukrao svojoj majci stotinjarku, kako je lumpao sa javnim ženama (kelnericama) i kako se dovukao pod zaključana vrata kao izgubljeni sin. - Od tada živi na ulici cijelo vrijeme. - Sjetio se Karoline koja mu je jednom sjela u krilo i to je za njega bila najsladostrasnija emocija čitavog djetinstva. - Kad se Karolina udala on je htio počiniti samoubojstvo tako što je skakao u vodu sa svetog Florijana. - Sjetio se kako je prije 23 godine jednog dana ujutro došao kući i pozvonio majci na vrata, ali mu je ona rekla da se vrati tamo gdje je i bio, i tako je otišao i proveo 23 godine potpuno sam na ulici. - Grad mu je bio poznat koliko i stran, ali prepoznao je trafiku svoje majke - gospođe Regine, i sjetio se nekih događaja vezanih za tu trafiku. - Sjetio se da su njegovu majku svi zvali Regina iako se ona zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja. - Ona je imala jednu sliku nepoznate gole žene i čuvala ju je ljubomorno kao relikviju. -Filipa je ta slika mučila godinama. - Jednog dana majka je odvela Filipa u grad i ostavila ga u jednoj kavani, a vratila se tek poslijepodne i onda ga je odvela jednoj gospođi - Ta gospođa imala je jednu šojku, Faraona, koji je znao izgovoriti “Bon jour, monsieur”. - Razmišljao je o svom ocu i kanoniku Lovri za kojeg je neko vrijeme sumnjao da mu je otac. - Otišao je u gostionicu i naručio piće. 5

- Dok je bio u gostionici sjećao se starih mirisa koji su ostali nepromijenjeni. - Sjeća se mnogih mirisa, boja i doživljaja koje je doživio i djetinstvu. - Odlučio je posjetiti svoju gospođu majku u Kostanjevcu gdje se preselila. - Dok je tako putovao sjetio se što je jednog dana napravio. - U šestom razredu riskirao je čitavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio se k “frajlama”. - Izabrao je podne jer je tada grad bio prazan tako da ga nitko nije vidio. - Ušao je u kupleraj i bio pozvan u jednu sobu. - U sobi je ugledao ženu koja je ležala a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel. - Ta mu je slika ostala u sjećanju i razmišljao je kako taj motiv slikarski riješiti. - Pobjegao je iz sobe i cijelo poslijepodne plakao pod prugom. - Dok se tako vozio u Kostanjevac razgovarao je i sa kočijašem. - Već su dva mjeseca minula od Filipova povratka na kostanjevački vinograd. - Tamo mu je majka dala sobu pod krovom u kojoj je mogao mirno raditi (slikati). - Jedne noći zapalila se štala i pošto je jedan bik ostao unutra Filip ga je izveo van i postao poznat po svom junaštvu. - Upoznao je illustrissimusa Liepacha plemenitog Kostanjevečkog s kojim se njegova majka družila. - Majka mu je pričala o Liepachu i o njihovom odnosu koji je trajao već tri godine. 6

- Željela je od Filipa da napravi njen portret i on je počeo da je slika. - U početku joj se portret sviđao, ali kako je Filip dalje slikao i otkrivao ono ispod maske kakvu je nosila njegova majka, ona je postajala nervozna, nije dolazila na vrijeme i na kraju mu je rekla da je sramotno to na koji način on gleda svoju majku. - On je zatim odustao od slikanja. - Saznajemo neke pojedinosti iz života Liepacha plemenitog Kostanjevečkog. - Jednog dana stari Liepach priredio je svečanost na koju je i Filip bio pozvan, a i gospođa Ksenija – kasirica “Kod Krune”. - Zanimala ga je ta žena za koju je čuo da je napravila puno skandala i zla u životu. - Njen nadimak je bio Bobočka i kako je upropastila puno ljudi, a među njima je i Baločanski kojem se smilovala, on je živio kod nje i ona se brinula za njega. - Saznajemo tajne iz Bobočkinog života i iz života Vladimira Baločanskog. - Filip je puno vremena provodio sa Bobočkom i svuda s njom išao. - Jednog dana došao je Sergije Kirilovič Kyriales, grk sa Kavkaza koji je puno toga u životu proživio. - Prema njemu je Filip osjećao neki strah i nelagodu, bojao ga se, mislio je da je slabiji od njega. - Kyriales je posjedovao spram Filipa neku neshvatljivu superiornost. - Kad god bi se Filip uputio u raspravu s njim uvijek je Kyriales izašao kao pobjednik. - Kyriales je kritizirao i Filipovo slikarstvo. - Kad je Kyriales otišao, poslije se saznalo da se ubio. 7

-Filipa je tada jednog dana Bobočka zamolila da joj posudi novaca da bi mogla otputovati. - Te su se večeri trebali sastati u njegovoj kući, ali ona nije došla već je došao Baločanski koji je rekao da Bobočka nikud ne putuje. - Pokazao je Filipu nekakav račun govoreći da je to Bobočka napisala. - Filip je na papiru primijetio krv i kad je bolje prišao Baločanskom primijetio je da je on sav krvav. - Baločanski je tada izjurio van iz sobe. - Filip je potrčao za njim, ali ga nije stigao pa je otišao kod Bobočke. - Nju je našao kako leži sva u krvi na krevetu. - Baločanski joj je prerezao grkljan. O DJELU: Osnovni je motiv u romanu motiv povratka. Radnja se romana odnosi na razdoblje između 1920. i 1930. Vremenski, sam roman obuhvaća nekoliko mjeseci – proljeće, ljeto, jesen. Sve se vrti oko povratka i radnja je njegova posljedica. Javljaju se pitanja koja su povezana uz glavni lik – Filipa Latinovicza: pitanje identiteta, pitanje pripadnosti društvu, pitanje umjetnosti i ljubav. Obrađen je Filipov povratak. Nakon dvadeset tri se godine vraća u mjesto gdje je proveo djetinjstvo. Povratkom on oživljava stvari, lica i događaje vezane uz njegovo djetinjstvo. Za razvoj ovakve radnje kažemo da je simultana radnja. Kada se u isto vrijeme odvija radnja iz prošlosti i sadašnjosti, npr. zid sa reklamama je onda i sada, i onda je bio pekarski pomoćnik i sada je, straha kada je dolazio kući nakon bordela – strah i sada što će zateći kod kuće, vrt sada i vrt onda... ''Povratak Filipa Latinovicza'' težak je, gust i složen tekst. U liku je Filipa pokrenuto nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuće i bijeg u inozemstvo. Roman i započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, zajedno s njime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati. Čitav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova, jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo čudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega se sjeća Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopće; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito u dramatske noći, ovdje pratimo korak po korak, u nastajanju i u sve snažnijem rastu. 8

Krležin ''Povratak Filipa Latinovicza'' treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni način njegova postojanja. ''Povratak Filipa Latinovicza'' nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je, ponajprije, organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda i U agoniji, zatim u nenadmašnim proznim fragmentima o Glembajevima. To propadanje klase koja je već posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je - u širem smislu - tema ove knjige. NARUŠENA SLIKARSKA VIZIJA SVIJETA: I upravo tu gdje misli da proširuje dijapozon doživljavanja i da pojača ''govor'' svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog časa kad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, čim hoće boji da dade samo ono što je njeno, da je ''ponizi'' na njenu ulogu u stvarnosti, time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza, odnosno tematika ove knjige. SIMBOLIKA POVRATKA: Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno odabrana koincidencija međusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizički i povratak psihički, potraga za izgubljenim vremenom i za svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihičke traume), neobičan moment sumnje u vlastitu ličnost i u vlastite stvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znači: kako bi trebalo poživjeti da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces. Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom. Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najveću radost čovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u času povratka: ''osjetiti se doma'', oćutjeti negdje čvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od naših ličnih), to je čežnja Filipova. Rat u djelima Miroslava Krleže

9

Godine 1913. Krleža je prekinuo vojni studij. Već tu je pokazao svoje mišljenje o ratu. Prvi osjećaj o ratu Krleža iskazuje 1914. Početkom prvog svjetskog rata. On je pogoðen užasima rata i ratnim razaranjima, protivi se ratu pa piše zbirku novela Hrvatski bog Mars. Te novele su povećene ratu, u njima Krleža iznosi svoje osjećaje prema ratu. On na pomalo ironičan način opisuje rat i prikazuje koliko je rat besmislen. Krleža u tim novelama prikazuje ponašanje i reagiranje ljudi na razne stvari: on te ljude usporeðuje sa raznim životinjama, stvarima… On prikazuje kako ljudski život u ratu ne vrijedi ništa i kako čovjek u ratu gubi i ono malo što ima: “ I takose baraka Pet Be počela kladiti na vidovićevu glavu, da neće do jutra “. Krleža ipak ne unosi u svoja djela puno osjećaja, već on prepušta čitatelju da razmisli o ratu.

Glavni junak u noveli Baraka Pet Be U ovoj noveli susrećemo se sa intelektualcem, koji je stradao u ratu, Vidovićem. Imao je jaku želju za životom, da ne umre, dok su se drugi kladili da neće preživjeti do jutra: “ Nemam ruke! Da! I kost mi polomljena! Da! Ali živim! Gospode Bože! Još uvijek živim! “. Drugi bolesnici su Vidovića već svrastali kao novi bog osam, što znači da mu je ostalo još malo vremena do kraja: “ Došao je novi broj osam! Djeco! “. Stanje Vidovića bilo je jako slabo te se pogoršavalo iz minute u minutu: “ Od gubitka krvi iscrpen, spavao je Vidović cijelo poslijepodne, a sad se probudio i nezna gdje je i što se dogodilo, … ”. Vidović je cijelo vrijeme tužno ležao na krevetute mislio na operaciju: “ Hoće li me operirati ? “. Nakon toga Vidović je pokušavao spasiti bolesnika, koji je ležao pred njega, broj devet, ali nije uspio. Nije imao glasa, dok su ostali bili izvan bolnice - barake, i tamo skakali i galamili od sreće Pojedinac u djelima Miroslava Krleže U svojim djelima Krleža rado upotrebljava pojedinca kao glavni lik. Prikazuje ih nesigurnim i nestabilnim osobama, koji svoje osjećaje javno ne iskazuju. Unatoč tome da su ti pojedinci imali probleme ratličitih vrsta, oni su u mislima imali dovoljno mjesta, da su mogli razmišljati i o ljubavi, ljepoti, te o drugim vedrim stvarima u svojim životima. Ti likovi su u toku djela usporeðeni sa stvarima, životinjama, brojkama… U svim je djelima završetak pojedinca tragičan.

10