Jugoslavenska Revolucija I Nacionalno Pita - Gordana Vlajcic

Jordana Vl«tfčić, profesorica na

fertilitetu političkih nauka u .*■ agrebu, renomirani je stručnjak za bvijest jugoslavenskog omunističkog pokreta, naročito za ovijest nacionalnog i' seljačkog itapja u KPJ. Ovo izdanje,

opunjePO novim dijelovima jjtd ričin a teksta i, nižom novih okum énata, solidan je p riru čn ik za suçavanje razdoblja u kojem su .rtikulirçma osnovna opredjeljenja iigoslavénskog kom unističkog (okreta prem a ključnim društvenim ■poblemima Jugoslavije i Balkana, »râtèci dokum ente s kongresa iigoslavenskih kom unista i [om pnisticke internacionale, * u to rica omogućuje čitaocu cjelovit vid u' rasprave relevantne za iidbinu jugoslavenske p artije i iigoslavenskih naroda.

BIBLIOTEKA GLOBUS

Urednik BOŽO KOVAČEVIĆ

Gordana Vlajčić

(/

JUGOSLAVENSKA REVOLUCIJA I NACIONALNO PITANJE ( 1919- 1927) II

dopunjeno izdanje

(

Globus / Zagreb

Copyright © Gordana Vlajčić 1984, 1987

Recenzenti PROF. DR. ZVONKO LE ROTI Ć PROF. DR. JOVAN MIRIĆ Ovaj rad je dio istraživačkog projekta »Suvremeni fenom en nacije i međunacionalni odnosi« koji ostvaruje Institut za političke znanosti pri Fakultetu političkih nauka u Zagrebu. Objavljivanje ove knjige financijski je pomogla Republička zajednica za znanstveni rad SRH.

PREDGOVOR

Pred čitaocima je drugo izdanje moje knjige JUGOSLAVENSKA REVOLUCIJA I NACIONALNO PITANJE (1919-1927). Ono je DOPUNJENO novim spoznajama koje su rezultat kako dostig­ nuća u jugoslavenskoj historiografiji objavljenih u vremenu od završetka rukopisa prvog izdanja 1982. do kraja 1984. godine ili prije, a ja u njih nisam imala uvida, tako i osobnih istraživanja problematike vezane za zbivanja na petom proširenom plenumu IKKI-e 1925. godine. U odnosu na prvo izdanje, u drugom su izvršene nadopune ili napisani novi tekstovi u slijedećim podtemama: 1. Kominterna i Balkan, 2. KPJ i problem sadržaja taktike jedinstvenog fronta radnika i seljaka, 3. Intervencija Kominterne, 4. Treći kongres KPJ i 5. Slovensko i hrvatsko pitanje u susjednim zemljama i komunističke partije. U dijelu koji se odnosi na IZBOR GRAĐE dodano je deset novih dijelova građe, isključivo iz problematike petog proširenog plenuma IKKI-e. U dijelu koji se odnosi na LITERATURU une­ seni su oni radovi iz jugoslavenske historiografije koji su relevant­ ni za istraživanje ove problematike, a u prvom izdanju ih nema iz gore navedenih razloga. Zahvaljujem drugovima u Arhivu Hrvatske i Arhivu Predsjed­ ništva CK SKJ na ukazanoj pomoći. Isto tako, zahvaljujem na vrlo značajnim sugestijama kolegicama dr Milici Kacin-Wohinz i Stanislavi Koprivici-Oštrić. U Zagrebu, prosinca 1984. godine.

G. V.

Radnici nemaju domovine. Njima se ne može uzeti ono što nemaju. Ali kako proletarijat prvo mora osvojiti političku vlast, da se podigne do vodeće klase nacije, da se sam konstituira kao nacija, to je i on još nacionalan, mada nikako u smislu buržoazije. Komunistički manifest

I.

poglavlje

NEKI PREDUVJETI STRA TEŠKO-TAKTIČKIM OPREDJELJENJIMA JUGOSLA VENSKIH KOMUNISTA U 1919. GODINI

Stvaranje jugoslavenske države Sajedinjenje Države Slovenaca, Hrvata i Srba (Država SHS) s Kraljevinom Srbijom 1. prosinca 1918. godine u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina SHS), povijesna je prekretnica u razvitku jugoslavenskih zemalja i njihovih radničkih pokreta i organizacija. U kratkotrajnom procesu njenog stvaranja, Kraljevina SHS je primjer buržoaskog poimanja odnosa između pobjednika i pobije­ đenih, u kojem procesu dominiraju interesi srbijanske buržoazije, uz podršku dijela buržoazija ostalih nacija i nacionalnih manjina, a u međunarodnim uvjetima diktiranim globalnom taktikom pob­ jedničkih sila Antante, posebno Francuske. Jugoslavenska državna zajednica nova je državno-pravna cjeli­ na, u čijem sastavu su se našle prvenstveno nacije zajedničkog etničkog porijekla, južnoslavenskog, ali i niz nacionalnih manjina, N dotada povijesnim razvitkom udaljene jedna od druge. Zajednič­ ko etničko porijeklo većinskih nacija teško je moglo biti garancija utemeljenju zajedništva u novoj državi, čiji način i oblik izvršenog državnog ujedinjenja ukazuju i na osnovno pomanjkanje klasnog jedinstva nacionalnih buržoazija. U vrijeme raspadanja stoljetne Monarhije, mijenjanja politič­ ke karte Evrope, u uvjetima krize kapitalističkog društva kada se plima revolucije s istoka širi na evropski zapad, stvara se i jugosla­ venska država. To je bila jedinstvena prilika i da radničke partije u jugoslavenskim zemljama barem pokušaju koncipirati takve sadržaje socijalističke revolucije na ovim prostorima koji će u sebi objedinjavati ekonomsko-socijalnu i nacionalnu komponentu klasne borbe proletarijata u svakoj jugoslavenskoj naciji, istisku­ jući utjecaj nacionalnih buržoazija. Samo tako mogl >se realizirati istinsko zajedništvo interesa nacija i nacionalnih m. njina u jugo­ slavenskoj državnoj zajednici, kao povijesna nužn >st u funkciji proleterske revolucije na jugoslavenskim, balkanskim i evropskim \ prostorima. 11

Nakon desetljeća teorijskog osmišljavanja revolucionarnog razrješavanja klasnih sukoba, radnički pokreti jugoslavenskih zemalja umjesto pred revolucijom našli su se pred činjenicom buržoaskog državnog ujedinjenja. U prelomnim godinama 1918. i 1919. prohujale su pored vodstava socijaldemokratskih partija jugoslavenskih zemalja revolucionarni pokreti širokih masa, naci­ onalna pitanja, seljački prevrati, radnički štrajkovi i vojničke pobune. Na razvalinama stoljetne Monarhije jačala je nacionalna i klasna svijest, a u žiži političkih previranja bilo je seljaštvo. Impul­ si za prevrat dubljih društvenih sadržaja dolaze iz Sovjetske Rusi­ je, iz zapadne Evrope i Italije. Međutim, vodstva radničkih pokre­ ta jugoslavenskih zemalja idejno i organizacijski nisu bila dorasla povijesnom zadatku. Njihov revolucionarni prolenjinski dio tada nije vodeća snaga ni u klasi, a pogotovu ne u naciji. Te snage u radničkim pokretima jugoslavenskih zemalja našle su se pred činjenicom jugoslavenskog državnog ujedinjenja, u raskoraku sa zahtjevima baze društva, objektivno u nemogućnosti da išta bitna mijenjaju u načinu i obliku jugoslavenskog državnog ujedinjenja. Bile su na repu događaja i jedino im je preostalo da procjene, da li je takvo državno ujedinjenje u funkciji proleterske revolucije? Gdje su uzroci tome, zašto su pokreti masa u bazi jugoslaven­ skog društva ostali bez odjeka u vodstvima radničkih pokreta, što je to što je bilo jače od primjera ruske revolucije, od lenjinskog poimanja odnosa partije proletarijata i pokreta masa? Većina zemalja koje 1. prosinca 1918. godine ulaze u sastav jugoslavenske državne zajednice razvijala se na periferiji zapadno­ evropskog kapitalističkog sistema, a tek manji dio kao sirovinska baza bio je zakonima kapitalističkog razvitka djelomično uključen u njegove tokove. To su agrarne zemlje, u kojima se sredinom XIX stoljeća otvaraju procesi likvidacije feudalnih odnosa, a u nekima od njih oni se dovršavaju tek u okvirima jugoslavenske države. Ekonomska struktura ovih zemalja diktira njihovu socijal­ nu strukturu, u kojoj dominira seljaštvo, temeljni faktor prvobitne akumulacije kapitala i snažna osnovica političkim previranjima. Srbijanska oružana nacionalna revolucija s početka XIX sto­ ljeća, po svojim nosiocima seljačka, po svojim sadržajima buržoasko-demokratska, prva stvara političke pretpostavke prirodnim procesima razvoja kapitalističkih odnosa u jugoslavenskim zem­ ljama. Samostalna srbijanska nacionalna država jača nacionalnu samosvijest, ali i ambicije buržoazije za širenjem političke moći. Međutim, njeno teritorijalno širenje ne prati i adekvatna ekonom12

ska moć, kao prirodna posljedica društveno-ekonomske strukture Srbije toga vremena. Taj raskorak između političke moći i njenih društveno-ekonomskih pretpostavki, bitan je faktor za razumije­ vanje ponašanja srbijanske buržoazije u okvirima buduće jugosla­ venske državne zajednice. Nemaju sve nacije i nacionalne manjine buduće jugoslavenske države podjednake uvjete sticanja političkih sloboda. Makedon­ ska nacija suočena je, kako s turskom silom, tako i s ekspanzioni­ stičkim ambicijama mladih i agresivnih nacionalnih buržoazija balkanskih zemalja. U toku balkanskih ratova podijeljena je među Srbijom, Bugarskom i Grčkom i sve do NOB-e nema objek­ tivnih uvjeta za nastavljanje procesa nacionalne revolucije. U toku balkanskih sukoba do 1914. godine u sastav srbijanske drža­ ve ulaze Kosovo i Metohija. U procjepu između imperijalističkih interesa carske Rusije i njemačko-austrougarskog bloka, razračunavale su se male bal­ kanske državice velikih ambicija. Turska sila uzmiče, a na granice prema Srbiji i Crnoj Gori, jedinim slobodnim jugoslavenskim zemljama, došla je druga opasnost, Austro-Ugarske monarhije. Pobjednici i poraženi u balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine traže i nalaze prirodne saveznike. U vihoru ratnih strahota prvog svjetskog imperijalističkog uzajamnog pokolja jača misao jugosla­ venskog zajedništva. Neki Srbiju romantičarski doživljavaju kao jugoslavenski Pijemont, neki žele njeno proširenje i snaženje na račun jugoslavenske ideje, a neki rješenje jugoslavenskog pitanja vide u okvirima demokratizirane Austro-Ugarske, po mogućnosti konfederativne. Unutar Austro-Ugarske monarhije nalazi se daleko veći dio jugoslavenskih zemalja koje 1918. godine ulaze u sastav zajednič­ ke države. Buržoasko-demokratske revolucije južnoslavenskih nacija na ovim prostorima nisu dovršene stvaranjem samostalnih država. Germanizacija, mađarizacija i talijanizacija bitno utječu na društveno-ekonomski razvoj ovih zemalja, društvenu i politič­ ku svijest sviju klasa i slojeva. Privredna i politička kretanja u zapadnoj Evropi odražavaju se i na njihov razvitak omogućujući nacionalnim buržoazijama sticanje određene ekonomske moći, koja je, međutim, u raskoraku s njihovom političkom moći. Desetljećima se bore da smanje taj raskorak, da se suprotstave ekonomskom i političkom pritisku Austrije i Ugarske, koncipira­ jući nacionalne programe na državnopravnim rješenjima, od naci­ onalističkih pozicija, do teorije o jugoslavenskom unitarizmu. U pomanjkanju objektivnih mogućnosti izvedbe buržoasko-demo13

kratskih revolucija, pritješnjene između interesa dviju velikih sila, Austro-Ugarske i carske Rusije, rješenja traže unutar datih mogućnosti, u okvirima Austro-Ugarske monarhije. Društveno-ekonomska i politička kriza koja zahvaća Monarhi­ ju u toku rata mijenja i ponašanje nacionalnih buržoazija južnosla­ venskih zemalja u njenim okvirima. Radikalizaciju njihovih zah­ tjeva, od trialističke koncepcije do stvaranja samostalne države listopada 1918. godine, prati široki i spontani socijalni pokret rad­ nika i seljaka, izuzetno politiziranJ[PredJužnos[avenskim narodi­ ma ovih prostora otvorile su se u toku 121.8-.- godine dvijepovijesne alternative: prva, dovršavanje buržoasko-demokratskih revo­ lucija pod vodstvom nacionalnih buržoazija, druga, pod vodstvom ^radničke klase dovršavanje zakašnjelih procesa nacionalne i soci­ jalne emancipacije, kao sastavnog dijela ukupne klasne borbe proletarijata. Svoju povijesnu alternativu nacionalne buržoazije nisu uspjele realiziratiTjPritješnjene objektivnim međunarodnim okolnostima, zaplašene spontanim pokretima radnika i seljaka, opredjeljuju se za jugoslavensku državu u savezu sa srbijanskom monarhijom i buržoazijom. Državno sajedinjenje sa Srbijom, kojoj su već pripojeni Makedonija, Kosovo, Crna Gora i Vojvodi­ na, stvorilo je u postojećim uvjetima buržoaskog sporazuma pri­ vid optimalnog rješenja jugoslavenskog pitanja. Druga alternati­ va, revolucionarno razrješavanje nacionalne i socijalne emancipa­ cije, nije uspjelo. Revolucionarni procesi u bazi društva, prven­ stveno u austro-ugarskom dijelu buduće jugoslavenske države, nisu našli odjeka u vodstvu radničkih partija. Obzirom da procesi idejnog i organizacijskog konstituiranja radničkih partija jugoslavenskih zemalja počinju u drugoj polovici XIX stoljeća, revolucionarni pokreti seljaštva i nacionalna pitanja nisu bili problemi s kojima su se one prvi put susrele u toku 1918. i 1919. godine. Ipak, političku inicijativu prepustile su nacionalnim buržoazijama. Očito, da uzroci takvom njihovom ponašanju nisu samo u objektivnim mogućnostima podizanja revolucije.

SSDP i nacionalno pitanje Od sviju radničkih pokreta koji će ući u sastav jugoslavenske države, srbijanski radnički pokret bio je najbliži revolucionarnoj ljevici evropske socijalne demokracije. Ima razvijenu teorijsku misao, kako autohtonu, tako i preuzetu od revolucionarnih snaga 14

u njemačkom radničkom pokretu. Za razliku od radničkih pokre­ ta u ostalim jugoslavenskim zemljama, SSDP djeluje u uvjetima samostalne nacionalne države, strateško-taktički orijentirana na ekonomsko-socijalne sadržaje klasne borbe proletarijata. Sve do 1912-1913. godine unutar granica svoje nacionalne države nema nacionalnog pitanja i u njenim teorijskim razmatranjima prisutan je u dva aspekta: kao problem nacionalnog položaja Srba izvan Srbije, i kao problem međunacionalnih odnosa balkanskih drža­ va. Izbijanje Ilindenskog ustanka makedonske nacije 1903. godine prilika je i za izjašnjavanje SSDP o revolucionarnom rješenju bal­ kanskih međunacionalnih odnosa. Živeći i djelujući u uvjetima borbe balkanskih naroda protiv turske dominacije, SSDP svoju globalnu strateško-taktičku orijentaciju usmjerava na zajedničku revolucionarnu borbu sviju balkanskih naroda, uključivo i turski narod, koja će pod vodstvom radničke klase rezultirati stvaranjem slobodne federacije balkanskih socijalističkih republika. Unutar tako koncipirane državne zajednice balkanskih naroda predviđa ujedinjenje sviju makedonskih zemalja u federalnu republiku Makedoniju, a rješenje albanskog nacionalnog pitanja u okvirima federalne republike Albanije. Šovinističkim aspiracijama u vlasti­ toj naciji suprotstavlja pravo naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja. Gledišta srbijanskih socijalista bila su u skladu s tadaš­ njim gledištima makedonskih socijalista. Ipak, potrebno je upozo­ riti i na činjenicu, da borba makedonskih i ostalih balkanskih socijalista za stvaranje slobodne makedonske države u okvirima balkanske federacije socijalističkih republika nije ujedno i značila da su bila i usklađena gledišta o postojanju već formirane make­ donske nacije. Za neke, makedonskoj naciji još je samo nedosta­ jala nacionalna država, za druge, stanovništvu makedonskih zemalja trebala je država da bi evoluiralo u makedonsku naciju. Aneksija Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije 1908. godine značajan je poticaj jugoslavenskoj socijal­ noj demokraciji u Monarhiji i izvan nje u sagledavanju i definira­ nju odnosa prema jugoslavenskom pitanju. Analizirajući njihova gledišta potrebno je voditi računa i o uvjetima njihova djelovanja. Austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine SSDP ocjenjuje kao kontrarevolucionarni čin zapadnoevropskog imperijalizma, štetan po proletersku revoluciju, balkansko i južnoslavensko uje­ dinjenje. Za SSDP Slovenci, Hrvati i Srbi su jugoslavenska nacija u nastajanju, germanizaciji suprotstavljaju jugoslavenstvo, rješe­ nju jugoslavenskog pitanja unutar Monarhije, samostalnu jugosla­ 15

vensku državu u balkanskoj federaciji socijalističkih republika. Revolucionarno konstituiranje jugoslavenske socijalističke repu­ blike shvaćaju temeljnom pretpostavkom stapanju Slovenaca, Hrvata i Srba u jugoslavensku naciju, čijem stvaranju pogoduje i činjenica zajedničkog etničkog porijekla Slovenaca, Hrvata i Srba. Svoj pristup makedonskom pitanju i albanskom pitanju na Kosovu i Metohiji SSDP ne mijenja ni u godinama širenja srbijan­ ske države na Vardarsku Makedoniju i Kosovo i Metohiju suprot­ stavljajući šovinizmu balkanskih buržoazija revoluciju proletarija­ ta i balkansku socijalističku federaciju. Međutim, ostala je nedo­ rečena i prema crnogorskom pitanju, smatrajući Crnogorce dije­ lom srpske nacije. Rješenje jugoslavenskog i drugih nacionalnih pitanja balkan­ ski socijalisti prvi put su usaglasili 1910. godine na Beogradskoj konferenciji, koja nije slučajno sazvana mjesec dana nakon Ljub­ ljanske konferencije jugoslavenskih socijalista u Austro-Ugarskoj monarhiji. Zbog toga, o njenim zaključcima govorimo onda kada i o onima koji su izglasani na Ljubljanskoj konferenciji 1909. godi­ ne. Već u prvoj godini svjetskog rata SSDP je desetkovana, dok je dio kadrova bio u emigraciji. Pokušaje prodora nacionalističke ideologije u rješenje jugoslavenskog pitanja SSDP u toku 1917. i 1918. godine oštro odbija, kao i socijal-nacionalističku tezu o oslo­ bodilačkoj ulozi Srbije u procesu južnoslavenskog ujedinjenja. Rješenje jugoslavenskog pitanja i dalje povezuje za balkansku socijalističku revoluciju, ali kao sastavnog dijela evropske i svjet­ ske proleterske revolucije, čija se perspektiva otvorila 1917. godi­ ne u Rusiji. U revoluciji stvorena socijalistička republika Jugosla­ vija, kao dio balkanske i svjetske federacije sovjetskih socijalistič­ kih republika, ujedno je i rješenje jugoslavenskog pitanja. Zahtjev srbijanskog omladinskog socijalističkog pokreta, organizacijski oformljenog studenog 1918. godine u Parizu, za revolucionarno konstituiranje jugoslavenske socijalističke zajednice na federativ­ nim osnovama, SSDP nije prihvatila. Stvaranje Kraljevine SHS 1. prosinca 1918. godine SSDP ocje­ njuje pozitivnim procesom s aspekta interesa revolucije jugosla­ venskog proletarijata, kao nastavak procesa dovršavanja buržoasko-demokratske revolucije Jugoslavena. Otada za nju na tim prostorima otpočinje etapa priprema proletarijata za građanski rat protiv buržoazije, koji mora biti dio balkanske, evropske i svjetske proleterske revolucije. Konstituiranje Jugoslavije na buržoaskim osnovama shvaća nužnim procesom, uvodom u proleter­ 16

sku revoluciju, koja jedina može obezbjediti istinske pretpostavke rješenju jugoslavenskog pitanja. SSDP svjesna je povijesnim razvitkom uvjetovanih razlika između Slovenaca, Hrvata i Srba. Zato je protiv nasilnog ubrzava­ nja procesa njihove asimilacije, koja sve istinske pretpostavke ima isključivo nakon pobjede proleterske revolucije u Jugoslaviji. U nastojanjima da do revolucije dođe čim prije, vodi oštru idejnu bitku za što brže objedinjavanje dotada odjelitih radničkih pokre­ ta koji su se našli u sastavu jugoslavenske države. SSDP odbacuje svaku suradnju s buržoazijom, shvaćajući je kontrarevolucionamim činom u vrijeme aktualnosti svjetske revo­ lucije. Prvenstveno je zainteresirana za idejno i organizacijsko objedinjavanje do tada odjelitih radničkih pokreta, partija i sindi­ kata u jedinstveni jugoslavenski proleterski front na revolucionar­ noj platformi ruskih boljševika. Traži stvaranje jedinstvene jugo­ slavenske revolucionarne proleterske partije i njenih sindikata i borbu za njihovu vodeću ulogu u klasi. Masovni seljački pokreti, ekonomsko-socijalnih i nacionalnih obilježja, izvan su taktičkih interesa SSDP. Za nju jugoslavenska revolucija treba da bude proleterska ne samo po svojim sadržajima, već i po svojim nosioci-

Socijaldemokratske stranke jugoslavenskih zemalja Austro-Ugarske i nacionalno pitanje Politički uvjeti razvitka jugoslavenskih zemalja u Austro­ u g arsk o j monarhiji bitan su faktor razumijevanja službenih gle­ dišta njihovih radničkih partija o odnosu revolucije proletarijata prema nacionalnom pitanju. SDS Bosne i Hercegovine, JSDS, SDS Hrvatske i Slavonije i SDS Dalmacije, u pristupu ovom pro­ blemu, uz vlastite spoznaje, pod snažnim su utjecajem teorijskog razvitka austrijske socijalne demokracije. Kao i većina socijaldemokratskih stranaka Druge internacionale, tako i austrijska socijalna demokracija izvedbu proleterske revolucije uvjetuje njenim materijalnim pretpostavkama u razvoju kapitalizma. Godinama na desnici evropske socijalne demokraci­ je, izgrađuje poznatu austromarksističku koncepciju rješenja sviju nacionalnih pitanja, uz zahtjev očuvanja državnog integriteta Monarhije U pristupu nacionalnom pitanju polazi od uvjerenja da prole­ 17

tarijat malih naroda ima-veće mogućnosti svoga klasnog sazrijeva­ nja u okvirima većih i razvijenijih-država, pa tako i proletarijat Slovenaca, Hrvata i Srba u okvirima-Moftarhije. Ovu koncepciju razrađuje na kongresu u BrnuJ898. godine., koju načelno prihva­ ćaju sve nacionalne sekcije austrijske socijalne demokracije, a ima i širi utjecaj. Polazeći od pretpostavke da nacionalno pitanje nije dio austrougarske proleterske revolucije, austrijski socijalisti njegovo razrješavanje predviđaju u fazi kapitalističkog razvitka Monarhi­ je, kroz njenu državnopravnu transformaciju u federaciju temelje­ nu na ,kulturno-nacionalnoj_autonomijj. Ovako Tčončfpffana državnopravna osnova Austro-Ugarske monarhije pridonijela bi zbližavanju njenih nacija, kao prelazne etape koja otvara put ekonomsko-socijalnoj komponenti klasne borbe proletarijata. Teorija o kulturno-nacionalnoj autonomiji, kao rješenju jugoslavenskog pitanja u Monarhiji već je na Brnskom kongresu izazvala suprot­ stavljanja slovenskih socijalista, koji su u njenim ishodištima vidjeli objektivnu opasnost po integritet slovenske nacije. Interve­ nirali su u smislu zahtjeva, da se kulturno-nacionalna autonomija, temeljena na teritorijalnom principu, zamijeni gledištem o nje­ nom utemeljenju na personalnoj osnovi. Gledište slovenskih soci­ jalista bez sumnje polazilo je od postojećeg državnopravnog polo­ žaja Slovenaca u Monarhiji, kao rezultat spoznaje o nužnosti ovakvog načina očuvanja nacionalnog identiteta Slovenaca, u pomanjkanju objektivnih mogućnosti njegovog drugačijeg rješe­ nja. Teza o kulturnoj autonomiji, temeljena na teritorijalnom prin­ cipu, daleko više je pogodovala hrvatskim socijalistima, jer je državnopravni položaj hrvatskih zemalja unutar Monarhije već sadržavao značajne elemente državnosti, iako se ona razvijala u izuzetno nepovoljnim uvjetima, obzirom na položaj hrvatskih zemalja prema Kraljevini Ugarskoj i austrijskom carstvu. Hrvat­ ski socijalisti nacionalno pitanje ne shvaćaju kao kulturno pitanje, već kao problem društvenih odnosa. U centru pažnje imaju klasno pitanje, koje uvjetuje i njihova različita gledišta i reagiranja na konkretne probleme međunacionalnih odnosa u Monarhiji i izvan nje. Austromarksistička koncepcija nacionalnih pitanja prejudici­ rala je očuvanje integriteta Monarhije. Impuls ovakvim gledištima bila je i aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine, koja aktuali­ zira pitanje jugoslavenskog ujedinjenja pripajanjem novih masa Južnih Slavena Austro-Ugarskoj. Političke prilike na Balkanu 18

toga vremena kao da su išle u prilog daljnjem jačanju Austro­ u g a rs k e monarhije i rješenju jugoslavenskih nacionalnih pitanja na način koncipiran od austrijskih socijalista 1898. godine. Studenog 1909. godine socijalisti u jugoslavenskim zemljama Monarhije sazivaju konferenciju u Ljubljani, posvećenu problemi­ ma jugoslavenskog pitanja fjačanjir suradnje~s balkanskim socija-— listima. U svojstvu predstavnika SSDP u radu konferencije uče­ stvuje D. Tucović. Iz njegovih istupa, kao i iz istupa predstavnika socijaldemokratskih partija jugoslavenskih zemalja u Monarhiji, očita je želja za rješenjem jugoslavenskog pitanja, svijest o nužno­ sti jugoslavenskog zajedništva, izražena u različitim konkretnim rješenjima, kao rezultatu objektivnih uvjeta djelovanja tih partija. U Rezoluciji konferencije došla su do izražaja gledišta suprot­ na rješenjima SSDP. U objektivnoj nemogućnosti da kažu više od toga, a neki su u to i vjerovali, jugoslavenski socijalisti u Monarhi­ ji germanizaciji i mađarizaciji suprotstavljaju mogućnost asimilaci­ je Slovenaca, Hrvata i Srba u Jugoslavene, koristeći se austromarksističkom teorijom rješenja nacionalnog pitanja kroz kulturne autonomije na teritorijalnom principu. Po njihovom sudu, for­ miranju jugoslavenske države mora prethoditi stvaranje^jugo sla­ venske nacije. Jugoslavensko ujedinjenje unutar Monarhije shva­ ćaju etapom u procesu objedinjavanja sviju Južnih Slavena na Balkanu, čije konačno državno ujedinjenje vide kao mogućnost u , dalekoj budućnosti njihovog razvitka. Rješenja koja nudi tzv. 1 Tivolska rezolucija ne predviđaju revolucionarni proces rješenja jugoslavenskog pitanja, ali nisu ni prethodnica trialističkoj k o m , cepciji nacionalnih buržoazija. Treba ih shvatiti kao objektivno mogući način javnog razmišljanja u uvjetima toga vremena. Gledi­ šta konferencije izraz su uvjeta razvitka u tada stabilnoj Monarhi­ ji, društveno-ekonomski i politički vezanoj na zapadnu Evropu, u kojoj još nema znakova krize. Autori Tivolske revolucije buduću revoluciju smještaju u druge prostorne okvire, one koji su im razvojem nametnuti, a to su podunavski i zapadnoevropski pro­ stori. Buržoasko-demokratske revolucije Slovenaca i Hrvata nisu završene, a bez njihovog dovršavanja u uvjetima kapitalizma ne vjeruju u mogućnost izvedbe proleterske revolucije. Ne smijemo zaboraviti da ovu dilemu i u evropskom radničkom pokretu presjeca tek Oktobarska revolucija. Podržavaju taktiku borbe SSDP za stvaranje balkanske socijalističke federacije republika, ali kao uporedni proces rješavanja južnoslavenskih i drugih nacionalnih pitanja, koji će utjecati na procese demokratizacije u Monarhiji, smatrajući takvu taktiku primjerenu uvjetima. 19

Autorima Tivolske rezolucije ne treba zamjerati zbog pro­ stornih okvira unutar kojih predviđaju izvedbu proleterske revolucije, već zbog njihovog taktičkog pristupa njenoj izvedbi. Naime, u momentu aktualizacije radikalnog rješenja jugoslaven­ skih nacionalnih pitanja, kao i jugoslavenskog pitanja, većina u vodstvima radničkih partija jugoslavenskih zemalja Austro­ ugarske i dalje će ga shvaćati kao buržoasko pitanje. Aneksija Bosne i Hercegovine, kao i sadržaji taktike socijal­ ne demokracije jugoslavenskih zemalja Monarhije u centru su interesa konferencije balkanskih socijalističkih partija, održane početkom siječnja 1910. godine u Beogradu. U njenom radu učestvuju kao gosti delegati SDS Hrvatske i Slavonije, JSDS i SDS Bosne i Hercegovine. U toku Konferencije do izražaja je došla težnja njenih delegata da se istakne povijesna uloga bal­ kanskog proletarijata u rješavanju nacionalnih pitanja, u likvi­ daciji imperijalističkih težnji Austro-Ugarske i carske Rusije na prostore Balkana, kao i potreba borbe protiv nacionalističkih aspiracija balkanskih buržoazija. Rješenje se vidi u revoluciji proletarijata iz koje će izrasti federacija balkanskih socijalistič­ kih republika. Konačno rješenje jugoslavenskog pitanja Konferencija vidi u dezintegraciji Monarhije i ujedinjenju Slovenaca, Hrvata i Srba u slobodnu jugoslavensku socijalističku-republiku, kao ravno­ pravnu državnu cjelinu u okvirima balkanske federacije. Stvara­ nje samostalne države Slovenaca, Hrvata i Srba shvaćeno je pri­ rodnom zaprekom prodoru zapadnoevropskog imperijalizma i buržoaskim nacionalizmima. Osim toga, Slovenci, Hrvati i Srbi nisu dovršili prirodne procese svoga konstituiranja u nacije, a stvaranje kroz revoluciju samostalne jugoslavenske države otva­ ralo je perspektivu njihovog stapanja u jugoslavensku naciju. Predstavnici JSDS i SDS Hrvatske i Slavonije u istupima na Konferenciji polaze od činjenice da se protiv Monarhije toga vremena mogu boriti samo unutar nje. Zato govore o nužnosti njene ukupne unutrašnje transformacije, o-političkoj revoluciji proletarijata u Monarhiji, nakon koje očito ona to više ne bi ni bila. U kontekstu šire zapadnoevropske revolucije, kojoj daju prednost u rješenju jugoslavenskog pitanja u Monarhiji, jer je ona još tu i ne vidi joj se još kraj, koncepciju balkanskih socija­ lista o jugoslavenskom pitanju kao balkanskom pitanju podrža­ vaju kao uporedni proces, diktiran drugačijim uvjetima razvit­ ka. Usporedba gledišta Ljubljanske i Beogradske konferencije 20

potvrđuje presudni utjecaj političkog položaja jugoslavenskih zemalja na strateško-taktička opredjeljenja njihovih radničkih pokreta u pristupu problemu izvedbe jugoslavenske proleterske revolucije. Prvi balkanski rat 1912. godine početak je kraja turske domi­ nacije u južnoslavenskim zemljama. Pojedincima i grupama u rad­ ničkim pokretima jugoslavenskih zemalja u Austro-Ugarskoj monarhiji značio je početak procesa objedinjavanja Južnih Slave­ na na Balkanu i jačanja pretpostavki stvaranju samostalne jugo­ slavenske državne zajednice. Tako je I. Cankar te iste godine tezi o mogućnosti rješenja jugoslavenskog pitanja unutar Monarhije, suprotstavio svoj zahtjev o potrebi borbe radničkih pokreta za stvaranje samostalne jugoslavenske federativne socijalističke republike. Tezi o nacionalnom unitarizmu suprotstavio je tezu o nacionalnoj ravnopravnosti u okvirima samostalne jugoslavenske države, kao temeljnoj pretpostavci klasnom jedinstvu jugoslaven­ skog proletarijata. Prvi svjetski rat prekida djelatnost radničkih pokreta u Monar­ hiji i tek izbijanje Februarske revolucije u Rusiji 1917. godine otvara mogućnost obnove njihovog rada. Polovinom iste godine radničke partije nastavljaju djelatnost i pokazuju sve veću zainte­ resiranost za sudbinu jugoslavenskog pitanja u ratnim uvjetima. Dio vodstava socijaldemokratskih stranaka obnavlja staru tezu o rješenju jugoslavenskog pitanja u okvirima Monarhije, drugi je spreman podržati snage nacionalnih buržoazija koje vode diplo­ matsku bitku za stvaranje jugoslavenske državne zajednice izvan okvira Monarhije u savezu sa Srbijom i Crnom Gorom, treći oče­ kuju svjetsku proletersku revoluciju. U toku 1917. i 1918. godine slovenski socijalistički pokret dobija nove impulse u mlađim ljudima, koji odbacuju teze o naci­ onalnom unitarizmu, o rješenju južnoslavenskog pitanja u okviri­ ma Monarhije, o nezainteresiranosti proletarijata za nacionalno pitanje. Tako 29. lipnja 1917. godine Etpin Kristan ù Ćikaškoj izjavi traži stvaranje samostalne jugoslavenske federativne republike, u kojoj će autonomna prava nacija obuhvatiti sve one aspekte, koji po prirodi razvitka nisu zajednički svim jugoslavenskim nacijama. Iste te 1917. godine, Dragutin Gustinčič, kasnije istaknuti sloven­ ski komunista, zalaže se za stvaranje samostalne federativne jugo­ slavenske republike, u čiji bi sastav ušli i Bugari, te Slovenci i Hrvati s područja Istre. Po njegovom mišljenju, Južni Slaveni imaju mnogo zajedničkih osobina, ali njihovo stapanje u jednu 21

naciju moguće je tek u dalekoj budućnosti, a u uvjetima međusob­ ne nacionalne ravnopravnosti. Slovenska Socijalistička omladina, preko svoga predstavnika Albina Prepeluha, ističe posebnost slovenske nacije, zahtijevajući za nju teritorijalnu i nacionalnu autonomiju, smatrajući nacional­ nu slobodu preduvjetom socijalne slobode. Početkom 1918. godi­ ne traži stvaranje samostalne federativne republike Slovenaca, Hrvata i Srba, u kojoj će slovenska nacija imati svoju suverenu državu. Prelomni momenti za južnoslavensko ujedinjenje nastaju od druge polovine 1918. godine kada sile Antante odustaju od očuva­ nja Austro-Ugarske monarhije i prihvaćaju stvaranje samostalne jugoslavenske države. Iste godine 6. listopada u Zagrebu se stvara Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, kao vrhovno političko tijelo u jugoslavenskim zemljama Monarhije u raspadanju, s pro­ gramom objedinjavanja sviju Slovenaca, Hrvata i Srba u samostal­ nu državu na demokratskim buržoaskim osnovama. Pred radnič­ kim pokretom otvorio se problem odnosa prema ovih procesima. Zato je 6. listopada 1918T^odine sazvana u Zagrebu socijaldemo­ kratska konferencija. Polazeći od teze evropske socijalističke desnice, da samo pri­ rodni procesi razvoja društveno-ekonomskih odnosa stvaraju pretpostavke socijalnim promjenama, dio vodstava JSDS i SDS Hrvatske i Slavonije stvaranje samostalne države Slovenaca, Hrvata i Srba shvaćaju temeljnim političkim preduvjetom bržem razvoju kapitalističkog sistema, a time i radničke klase. Polazeći od teze, da je stvaranje nacionalne države temeljni preduvjet us­ pješnoj klasnoj borbi, daju punu podršku buržoaskom Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba. Ovakvom pristupu problemu državnog objedinjavanja Slove­ naca, Hrvata i Srba suprotstavili su se predstavnici SDS Bosne i Hercegovine. Ocijenivši da je nastupilo vrijeme svjetske proleter­ ske revolucije, zahtijevaju da se jugoslavenski radnički pokret ori­ jentira na izvedbu socijalne revolucije, koja bi ujedno riješila i jugoslavensko pitanje stvaranjem balkanske federacije socijalistič­ kih republika. U tu federaciju ušle bi: Jugoslavija, jer_siL-Srbi, Hrvati i Slovenci jedna nacija Jugoslavena, zatim: Bugarska, Rumunija, Grčka, Albanija i Makedonija. Zbog takvog gledišta odbili su suradnju s nacionalnim buržoazijama u procesu konstitu­ iranja Države SHS, formirane u Zagrebu 29. listopada 1918. godi­ ne. Kada je pod vodstvom nacionalnih buržoazija 1. prosinca 22

1918. godine došlo do stvaranja jugoslavenske državne zajednice, radikalno se izmijenio i dotadašnji politički položaj niza nacija i nacionalnih manjina. Revolucionarne snage njihovih radničkih pokreta nisu učestvovale u njenom stvaranju. Prije bi se moglo reći da su njenim formiranjem dovedene pred gotov čin, o kojem su se trebale izjasniti. One to i čine, prihvaćaju državno ujedinje­ nje kao događaj koji olakšava izvedbu proleterske revolucije i stvaranje sovjetske republike Jugoslavije. Stvaranje jugoslavenske državne zajednice kao da je radničke pokrete jugoslavenskih zemalja oslobodilo predratnih dilema o putevima rješenja jugoslavenskog pitanja. Raspad Austro-Ugar- ' ske monarhije i uključivanje Srbije i Crne Gore u jugoslavensku državnu zajednicu usmjerava ih na problem likvidacije buržoaske^ vlasti.

Jugoslavenski komunisti u Sovjetskoj Rusiji i nacionalno pitanje U svibnju 1918. godine formira se u Sovjetskoj Rusiji Južno­ slavenska emigrantska partija, u čijem sastavu su tada bili i Bugari, te odlučuje priključiti se RKP(b) kao njena sekcija. Mnogi njeni članovi već tada su južnoslavensko državno ujedinjenje zamišljali u okvirima demokratske federativne republike Jugoslavije. U sastavu ove organizacije većinom su predstavnici jugoslavenskih naroda iz zemalja Austro-Ugarske monarhije. Lenjinski pristup odnosu revolucije proletarijata prema nacionalnom i seljačkom pitanju bio im je svojom praksom daleko bliži nego revolucionar­ noj ljevici socijaldemokratskih stranaka u jugoslavenskim zemlja­ ma toga vremena. Proces raspadanja Austro-Ugarske monarhije shvaćaju kao širenje evropske proleterske revolucije i požuruju sa svojim povratkom u zemlju u nastojanju da se u te procese direkt­ no uključe. Posebno su impresionirani činjenicom stvaranja Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu 6. listopada 1918. godine. Poučeni revolucionarnim iskustvom sovjetske revo­ lucije i ponukani činjenicom stvaranja Države SHS 29. listopada, na izvanrednoj konferenciji Jugoslavenske komunističke grupe, održanoj u Moskvi od 5. do 7. studenog iste godine, stvaraju Komunističku stranku (boljševika) Srba, Hrvata i Slovenaca i već y 14. studenog prva grupa članova ove partije vraća se u domovinu s ciljem organiziranja revolucije. 23

Dio jugoslavenskih komunista koji ostaje u Sovjetskoj Rusiji, 2. travnja 1919. godine upućuje proglas jugoslavenskom proletari­ jatu od kojega traži obranu Mađarske sovjetske republike i borbu protiv svjetskog kapitalističkog sistema iz koje će izrasti jugosla­ venska socijalistička federativna sovjetska republika. Povratak jugoslavenskih komunista iz Sovjetske Rusije, kao organiziranih pripadnika već formirane komunističke partije, potakao je inicijatore sazivanja kongresâ ujedinjenja partija i sin­ dikata radničkih pokreta u Kraljevini SHS, prvenstveno SSDP, da s njima raspravi, kako problem organizacijskog objedinjavanja, tako i problem njihove taktičke orijentacije u pristupu nacional­ nom pitanju. U ime Glavne uprave SSDP, 17 veljače 1919. godi­ ne, održao je Filip Filipović sastanak sa članovima Komunističke stranke (b) Srba, Hrvata i Slovenaca, na kojemu je iznio tvrdnje, koje su bitno utjecale na izmjenu dotadašnjih gledišta te komuni­ stičke organizacije. F. Filipović ih je uvjeravao, da je jugoslaven­ ski revolucionarni radnički pokret svjestan činjenice o postojanju srpske, hrvatske i slovenske nacije, ali da je nije potrebno isticati, jer su široke mase dobrovoljno prihvatile nacionalni unitarizam kao temelj jugoslavenskog zajedništva. Buduća jugoslavenska komunistička organizacija, po njegovim riječima, dužna je pošti­ vati takva njihova politička opredjeljenja. Zatim je upozorio, da Makedonci i Crnogorci nisu formirane nacije pa se ni njihov naci­ onalni identitet ne treba isticati. Analizirajući problem konstituiranja buduće jedinstvene revo­ lucionarne partije jugoslavenskih komunista, F. Filipović upozo­ rava, da Komunistička stranka (boljševika) Srba, Hrvata i Slove­ naca može samostalno djelovati samo do saziva kongresa ujedi­ njenja, jer će se buduća jugoslavenska revolucionarna partija temeljiti na principima demokratskog centralizma. Intervencija Glavne uprave SSDP utjecala je na dotadašnja gledišta jugoslavenskih komunista povratnika iz Sovjetske Rusije. Oni 2. ožujka 1919. godine sazivaju osnivačku skupštinu Saveza pelagićevaca na Stražilovu kod Sremskih Karlovaca i u Program­ skoj deklaraciji se izjašnjavaju za jugoslavensku proletersku revo­ luciju samo ekonomsko-socijalnih sadržaja. U pristupu nacional­ nom pitanju prihvaćaju nacionalni unitarizam, a državnopravni aspekt jugoslavenske proleterske revolucije, po njihovom mišlje­ nju, treba biti izražen u centralistički koncipiranoj jugoslavenskoj socijalističkoj sovjetskoj republici.

24

Osnivački kongres Kominterne i jugoslavensko pitanje Izbijanje revolucije u Rusiji snažan je poticaj produbljavanju idejne diferencijacije u svjetskom radničkom pokretu, prvenstve­ no u njegovom evropskom dijelu. Tokom 1918. i u 1919. godini proces idejne diferencijacije zahvaća sve radničke pokrete i orga­ nizacijske forme njihovog okupljanja, a po svome intenzitetu i posljedicama nepoznat je u dotadašnjoj povijesti svjetskog radnič­ kog pokreta. Nakon niza godina teorijskog osmišljavanja sadržaja i načina izvedbe proleterske revolucije u zapadnoevropskim uvjetima raz­ voja kapitalizma, ona izbija na njegovoj periferiji, u zaostaloj Rusiji. Radničko-seljačka po svojim nosiocima, proleterska po idejnom opredjeljenju, uvjetovana specifičnostima ruskog dru­ štva, na čelu s proleterskom partijom utemeljenom na principima demokratskog centralizma, unijela je u marksističku teoriju o pro­ leterskoj revoluciji nove sadržaje. Oktobarska revolucija otvara proces konkretizacije marksi­ stičke revolucionarne misli, u to vrijeme prvenstveno na evrop­ skom tlu, gdje su posljedice svjetskog rata iznurile široke mase, izazvale društveno-ekonomsku i političku krizu kapitalizma, jača­ le nacionalnu svijest porobljenih naroda, a pod diktatom velikih sila pobjednica mijenjale političku kartu Evrope i kolonijalnog carstva. U zapadnoevropskom radničkom pokretu jačaju revolucionar­ ne snage, odane tekovinama Oktobarske revolucije i pune opti­ mizma u objektivne mogućnosti širenja revolucije i na zapad. Tome se nadaju i ruski boljševici, shvaćajući je i kao poticaj vlasti­ toj, u smislu njena intenziviranja i obogaćivanja kvalitetnijim sadržajima, obzirom na razvijenost zapadnoevropskog radničkog pokreta. Granična linija idejnog rascjepa unutar evropskog radničkog pokreta jest odnos ne samo prema načinu izvedbe socijalističke revolucije u Rusiji, već i prema mogućnostima i načinu izvedbe oružane revolucije uopće, u datim okolnostima svijeta toga vre­ mena. Granica idejnog opredjeljenja bila je oštro postavljena: za ili protiv svjetske proleterske revolucije, veliki izazov kapitaliz­ mu, ali i svjetskom radničkom pokretu toga vremena. Dio snaga socijaldemokratskih partija odbacuje nasilni put borbe za socijalizam, kao i tezu revolucionarne radničke ljevice o aktualnosti svjetske proleterske revolucije. Ona ih naziva desni25

com, socijalpatriotima i socijalšovinistima zbog njihove orijenta­ cije na suradnju s buržoazijom, kao načina mirnog prelaska dru­ štva iz kapitalizma u socijalizam. Snažnu grupaciju protivnika teze o aktualnosti proleterske revolucije u zapadnoevropskim zemljama toga vremena činile su snage koje revolucionarna ljevica naziva centristima. Po svojim gledištima na vrijeme i način izvedbe revolucije tada su uistinu bili negdje na pola puta između idejnih opredjeljenja revoluci­ onarne ljevice i reformističke desnice. Centristi su zastupali tezu, da je u zapadnoevropskim razvijenim zemljama moguća samo proleterska revolucija ekonomsko-socijalnih sadržaja, kao prirodni rezultat svojih materijalnih pretpostavki u kapitalistič­ kom razvoju društva. Samo visoko razvijena radnička klasa u uvjetima imperijalističkog stupnja razvoja kapitalizma, po mišljenju centrista, pozvana je izvoditi proletersku revoluciju. Kako tih materijalnih pretpostavki u razvoju zapadnoevropskog kapitalizma toga vremena po njihovom mišljenju nema, nije aktualna ni teza o širenju revolucije od istočne periferije kapita­ lizma na zemlje zapadne Evrope. Teorijski podržavaju Oktobar­ sku revoluciju i mogućnost proširenja njenog utjecaja na neraz­ vijene zemlje, gdje bi radničko-seljačka revolucija mogla biti prihvatljiva, obzirom na stupanj razvoja kapitalističkog društva Rusije i tih zemalja, shvaćena kao stvaranje materijalnih pred­ uvjeta budućoj proleterskoj revoluciji ekonomsko-socijalnih sadržaja. Međutim, u situaciji kada je u nizu zemalja zapadne Evrope izbila proleterska revolucija čistih klasnih sadržaja, ni tada centristi nisu pružili podršku. U godinama 1918. i 1919. val revolucija ih prisiljava da formalno stanu na stranu revoluci­ onarne ljevice, čekajući trenutak krize revolucije, da je otvore­ no napadnu. Proces idejne diferencijacije evropskog radničkog pokreta naročito se zaoštrava u toku 1918. i u 1919. godini, u vrijeme stvaranja novih i obnove starih država, kao i snažne ofenzive revolucije u nizu zapadnoevropskih zemalja. U ovom periodu to je prvenstveno sukob između desnice i ljevice, vrijeme obnove niza socijaldemokratskih partija, a u veljači 1919. godine i Dru­ ge internacionale. U isto vrijeme stvaraju se od snaga revoluci­ onarne ljevice i prve komunističke partije, po svojoj idejnoj opredjeljenosti i organizacijskim osnovama, sljedbenice partije ruskih boljševika. U procesu njihova nastajanja učestvovale su predratne marksističke grupe socijaldemokratskih partija, najre­ volucionarniji elementi iz pokreta radničke klase za uvođenje 26

radničke kontrole u kapitalistička poduzeća, antiratne grupe i pokreti, kompletne predratne radničke partije ili učesnici Okto­ barske revolucije. U većini slučajeva, to su partije koje u procesu svoga nastaja­ nja objedinjavaju različita idejna nasljeđa, otuda mnoga lutanja i prelomne situacije u procesu njihova idejnog i organizacijskog konstituiranja. Ipak, najpresudniji utjecaj na njihov razvoj imala je RKP(b) i praksa njene borbe. Uvjerenje revolucionarne radničke ljevice u širenju revolucije od istoka na zapad Evrope posebno je snažno od kraja 1918. i u toku 1919. godine. Revolucija zahvaća niz zemalja: Njemačku, Bavarsku, Austriju, Mađarsku, Finsku, Bugarsku, Italiju i druge. Revolucionarni optimizam je rastao, a s njim i potreba objedinja­ vanja snaga revolucionarne orijentacije, jačanja mladih komuni­ stičkih partija i stvaranja štaba svjetske revolucije, što je i inicira­ no od brojnih stranih učesnika Oktobarske revolucije, a podržano od RKP(b). Osnivački kongres Kominteme održan je u Moskvi od 2. do 6. ožujka 1919. godine. Bilo je i otpora njenom osnivanju u redovi­ ma tada vrlo snažne KP Njemačke, određene sumnje u mogućnost da postojanje samo jedne pobjedonosne komunističke partije može obezbjediti jačanje ideje revolucionarne proleterske internacionale. Takve su tendencije potisnute od većine učesnika Osnivačkog kongresa, među kojima je bio i delegat SSDP. Od svojih osnivača Kominterna je shvaćena kao svjetska komunistička partija, idejno i organizacijski jedinstvena, kao štab svjetske proleterske revolucije i centar okupljanja revolucionarnih snaga u borbi protiv utjecaja obnovljene Druge internacionale. Razlozi njena osnivanja uvjetovali su sadržaje strategije i taktike njenog Osnivačkog kongresa. Obzirom na situaciju i način na koji je sazvan, prvenstveno daje uopćenu platformu pogleda komuni­ sta na sadržaje i način izvedbe proleterske revolucije, nastojeći nešto elastičnijim pristupom pridobiti i one snage unutar centri­ stičkih partija i grupa, koje su bile nužno potrebne u nizu evrop­ skih zemalja u kojima se u to vrijeme odvijala revolucija. To ni u kojem slučaju nije bila politika kompromisa, više tolerancije u ime revolucije koja je tada bila u ofenzivi. Razrađujući problem odnosa revolucije proletarijata prema nacionalnom pitanju, osnivački kongres Kominterne oštro je osu­ dio način stvaranja novih država, kao i obnovu postojećih. Neo­ sporno je točna njegova procjena, da je proces stvaranja i obnove država nakon svjetskog imperijalističkog rata u svojoj osnovi kon27

trarevolucionarni čin, izvršen pod vodstvom nacionalnih buržo­ azija, uz suradnju dijela socijalne demokracije, a po diktatu, veli­ kih sila pobjednica. Po ocjeni Kominterne, podržavati stvaranje novih i obnovu starih država, koji proces provodi buržoazija, zna­ či podržavati odbacivanje principa prava naroda na samoopredje­ ljenje do otcjepljenja, zaustavljati revolucionarni proces i prido­ nositi jačanju kapitalizma. Takav stav Kominterna je zauzela i prema balkanskim državama, posebno prema Kraljevini SHS, u kojoj, po njenoj ocjeni, istaknutu kontrarevolucionarnu ulogu ima srbijanska buržoazija i dinastija Karađorđevića. Osim toga, u stvaranju jugoslavenske državne zajednice Kominterna vidi i smiš­ ljenu akciju Francuske u zaokruživanju mlade sovjetske države. Buržoaskoj koncepciji rješenja međunacionalnih odnosa Komin­ terna suprotstavlja svjetsku proletersku revoluciju, oslobođenje proizvodnih snaga sviju nacionalnih zatvorenosti i njihovo objedi­ njavanje u Međunarodnu sovjetsku republiku. Koheziona snaga buduće svjetske zajednice proleterijata jest privredni centralizam, koji se temelji na jedinstvu klasnih interesa proletarijata cijelog svijeta. Za daljnji razvitak jugoslavenskog komunističkog pokreta posebno je značajna ocjena osnivačkog kongresa Kominterne o stvaranju Kraljevine SHS. Pristupajući ovom problemu s pozicija klasnih interesa komunističkog dijela svjetskog radničkog pokreta toga vremena, a uzimajući u obzir nosioce i način izvršenog držav­ nog ujedinjenja, stvaranje Kraljevine SHS ocijenila je kao kontrarevolucionarni čin, koji se ne može shvatiti konačnim rješenjem jugoslavenskog pitanja. Njegovo rješenje moguće je samo u sklo­ pu proleterske revolucije, u uvjetima punog priznavanja prava naroda na samoopredjeljenje. Prema tome, ni postojeće granice buržoaskih država, pa tako ni jugoslavenske države, ne moraju u budućnosti biti prihvaćene kao granice proleterskih država. Po ocjeni Kominterne, pokreti za nacionalno oslobođenje ne mogu ostati izvan interesa komunističkog pokreta, trebaju se raz­ vijati pod vodstvom radničke klase, a na primjeru istih procesa koji se odvijaju u Sovjetskoj Rusiji. U tom pravcu ide i upozorenje osnivačkog kongresa Kominterne o potrebi borbe komunista za vodstvo u masama seoskog proletarijata, seoske sirotinje i sitnog seljaka, za ugrađivanje kako nacionalnog, tako i seljačkog i agrar­ nog pitanja u taktičke ciljeve komunističkog pokreta, posebno u nerazvijenim zemljama. Zaključci osnivačkog kongresa Kominterne bili su snažan poti­ caj daljem širenju evropske revolucije. U isto vrijeme bili su 28

moralna i konkretna pomoć razvoju revolucije u Rusiji gdje se odvijao građanski rat i udarali temelji diktature proletarijata. Kroz politički sistem sovjeta radnika, vojnika i seljaka, koji se temeljio na uskoj vezi između RKP(b) i svih drugih revolucionar­ nih snaga društva, otpočela je izgradnja socijalizma bez tuđih iskustava, s jasnim strateškim ciljevima ali s velikim dilemama i problemima u procesu njegove realizacije u praksi. Relativno niski stupanj kapitalističkog razvoja predrevolucionarne Rusije u odnosu na neke visoko razvijene zemlje Evrope i njegovi refleksi u nadgradnji, bili su ogromne prepreke, koje su se pokušale svla­ dati klasnim nasiljem nad zaostalošću. Bez obzira na sve teškoće, to je vrijeme širokog angažiranja masa u obrani tekovina revoluci­ je i u gradnji prve zemlje uspješne proleterske revolucije.

29

II.

poglavlje

SVJETSKA PROLETERSKA REVOLUCIJA I JUGOSLAVENSKO PITANJE (1919-1920)

Strateško-taktička opredjeljenja osnivačkog kongresa revolucionarne partije proletarijata jugoslavenske države Stvaranje jugoslavenske države okončalo je višegodišnje diskusije jugoslavenskih socijaldemokrata o obliku budućeg državnog uje­ dinjenja jugoslavenskih zemalja. Većina u vodstvima radničkih pokreta činjenicu državnog ujedinjenja prihvaća u skladu s njiho­ vim dotadašnjim gledištima o ulozi politički samostalne države Južnih Slavena u klasnoj borbi proletarijata. Za jedne, njeno for­ miranje značilo je otvaranje procesa razvoju kapitalizma, radnič­ ke klase i preduvjeta budućoj proleterskoj revoluciji, za druge, stvaranje preduvjeta izvedbi aktualne oružane revolucije proleta­ rijata. Uz rijetke iznimke, stvaranje jugoslavenske države smatra­ ju nužnim faktorom u procesu asimilacije Slovenaca, Hrvata i Srba u jugoslavensku naciju. U uvjetima revolucionarnih previranja u Evropi i u našoj zem­ lji toga vremena, centralni problem naših radničkih pokreta bio je traženje odgovora na pitanje, koji su daljnji zadaci proletarijata u uvjetima državnopravnog objedinjavanja jugoslavenskih zemalja? Čekati dovršavanje prirodnih procesa materijalnih pretpostavki proleterske revolucije ili prihvatiti strateško-taktička opredjelje­ nja Kominterne? Idejni sukobi i organizacijski rascjepi, prvenstveno u radnič­ kim pokretima Slovenije, Hrvatske i Slavonije i Vojvodine u toku 1919, a u 1920. godini i u radničkim pokretima Srbije i Bosne i Hercegovine, izraz su odnosa prema revoluciji, i ništa više od toga. U uvjetima aktualnosti evropske proleterske revolucije i snažnih socijalnih nemira koji potresaju jugoslavensku državnu zajednicu u procesu njena konstituiranja, revolucionarne snage u radničkim pokretima jugoslavenskih zemalja, opredjeljuju se za tezu o aktualnosti proleterske revolucije i na jugoslavenskim državnim prostorima. Polazeći od uvjerenja da je državno ujedinjenje jugoslavenskih 33

zemalja u funkciji proleterske revolucije ekonomsko-socijalnih sadržaja, revolucionarna ljevica zahtijeva ubrzano idejno i organizacijsko objedinjavanje radničkih partija, sindikata, omladinskih i ženskih organizacija. Razrješavanje društvenoekonomskih i političkih suprotnosti unutar jugoslavenske drža­ ve očekuje u uvjetima diktature proletarijata. Svaku tendenci­ ju očuvanja teritorijalne samostalnosti radničkih pokreta, kao i pokušaj negiranja aktualnosti jugoslavenske i svjetske prole­ terske revolucije kao jedinstvenog procesa, revolucionarna lje­ vica ocjenjuje kontrarevolucionarnim činom. Jedna nacija u nastajanju, jedna centralizirana država, jedna revolucionarna radnička partija i sindikat, to su za nju preduvjeti uklapanju jugoslavenskog proletarijata u revolucionarne tokove Evrope toga vremena. Impuls tim nadanjima daje i izbijanje mađar­ ske revolucije ožujka 1919. godine i njen snažan odjek u našoj zemlji. Idejnoj i organizacijskoj platformi revolucionarne radničke lje­ vice suprotstavljaju se desnica i centristi. U toku 1919. i u prvoj polovini 1920. godine najjače idejne borbe vode se u Hrvatskoj i Slavoniji, Sloveniji i Vojvodini, gdje su im i najjača uporišta. Iako izazivaju rascjep u radničkim pokretima ovih pokrajina, pridono­ se i pravovremenoj idejnoj diferencijaciji i snaženju komunističke struje. Međutim, ovi sukobi nesumnjivo su pridonijeli da se u toku 1919. i u 1920. godini revolucionarni dio slovenskog i hrvatskog radničkog pokreta nije jače angažirao u aktualnim diskusijama oko sadržaja jugoslavenske proleterske revolucije. Iz navedenog pristupa revolucionarne radničke ljevice proble­ mu jugoslavenskog državnog ujedinjenja, proizlazi i odsustvo nacionalnog pitanja u sadržajima njene taktike. Po njenom sudu, ono što buduća proleterska revolucija treba mijenjati u pristupu jugoslavenskom pitanju samo su njegove klasne osnove. Umjesto u uvjetima diktature buržoazije, državni centralizam i nacionalni unitarizam razvijat će se u uvjetima diktature proletarijata. U uvjetima proleterske demokracije Slovenci, Hrvati i Srbi imat će sve preduvjete svoga transformiranja u jugoslavensku naciju. Čak vjeruju i u mogućnost stvaranja jugoslavenske nacije i u uvjetima privremenog očuvanja kapitalističke Jugoslavije, ukoliko se bude temeljila na demokratskom sporazumu slovenske, hrvatske i srp­ ske buržoazije. U vremenu kada su u političkom životu Kraljevine SHS već izbili svi oni problemi koji će pridonijeti njenome slomu u 1941. godini, jugoslavenska revolucionarna radnička ljevica svo­ jim pristupom nacionalnom pitanju slabila je značajnu osnovicu 34

proleterske revolucije, borbu proletarijata za vodeću ulogu u naci­ jiDrugo pitanje, značajno za razvitak jugoslavenske proleterske revolucije, bio je odnos prema vrlo snažnim seljačkim pokretima, koji tada usporavaju konsolidaciju jugoslavenskog kapitalističkog sistema i idu u prilog razvoju pretpostavki revolucionarnog preo­ bražaja jugoslavenskog društva toga vremena. Za revolucionarnu struju u radničkim pokretima jugoslavenskih zemalja trebali su biti interesantni pokreti seljaštva u jugoslavenskim zemljama biv­ še Austro-Ugarske monarhije. U ovim krajevima, osim nacional­ ne, imaju snažno prisutnu socijalnu komponentu borbe protiv posljedica kapitalističkog razvitka u poljoprivredi, posebno među sitnim i srednjim seljaštvom. To su krajevi u kojima nema feudal­ nih odnosa i pokreti seljaštva imaju spontane antikapitalističke tendencije. One su izražene u borbi bezemljaša i sitnog seljaka za stjecanje ili očuvanje svoga posjeda, pojava karakteristična u seljačkom pokretu sjeverne Hrvatske, koji tih godina u svojim zahtjevima ide daleko ispred nacionalne buržoazije i svojim pona­ šanjem objektivno je u funkciji jugoslavenske socijalističke revo­ lucije. Rasulo stoljetne Monarhije i stvaranje jugoslavenske drža­ ve za njega je ne samo pitanje nacionalnog, već i socijalnog oslo­ bođenja. U zaostalijim dijelovima Monarhije, kao i na prostorima Kosova i Metohije i Makedonije razvija se snažan pokret seljaka bezemljaša koji traži provedbu agrarne reforme i likvidaciju posljedica kasne likvidacije feudalnih odnosa. U Makedoniji i na Kosovu i Metohiji ti procesi u sebi sadržavaju i problem međuna­ cionalnih odnosa, zaoštren načinom podjele zemlje obzirom na nacionalnu pripadnost. Zato će agrarna reforma i kolonizacija na ovim prostorima, kao i na prostorima Vojvodine, biti ne samo ekonomsko-socijalno već i eminentno nacionalno pitanje. Glad za zemljom u centru je pažnje seljaštva, imao ili ne imao zemlje. Njegovi zahtjevi usporavaju proces konsolidacije buržoaske jugoslavenske države. Toga je svjesna buržoazija i dinastija. Već u veljači 1919. godine proklamirana je provedba agrarne reforme, koja je, iako krnja, u svojoj provedbi kao i kolonizacija, pridonosila postupnom smirivanju socijalnih pokreta seljaštva, jačanju u njima političkog uticaja nacionalnih buržoazija i privre­ menom udaljavanju seljaštva od revolucionarne orijentacije rad­ ničke klase. To je vrijeme i snažnih pobuna i štrajkova radničke klase u industrijski razvijenijim krajevima zemlje, kao i poljoprivrednog 35

proletarijata na velikim kapitaliziranim posjedima Slavonije i Voj­ vodine. U toku 1919. i u 1920. godini na prostorima jugoslaven­ skih zemalja bivše Monarhije bilo je najviše preduvjeta stvaranju saveza radnika i seljaka, temeljnog preduvjeta revolucionarnom prevratu u jugoslavenskim uvjetima. Nedostajala je prvenstveno radnička partija sposobna usmjeriti faktore ekonomsko-socijalne i političke nestabilnosti jugoslavenske državne zajednice u pravcu interesa klasne borbe proletarijata. Proces idejnog i organizacijskog konstituiranja jugoslavenskog komunističkog pokreta počinje kongresima partijskog i sindikal­ nog ujedinjenja. Kongres ujedinjenja dotada odjelitih radničkih partija održan je od 20. do 22. travnja, a sindikalnog 22. i 23. travnja 1919. godine u Beogradu. Odvijali su se u znaku značaj­ nog otpora desnice i centrista iz Slovenije, Hrvatske i Slavonije i Vojvodine. Stvaranjem SRPJ(k) i CRSVJ, počinje historija budu­ će KPJ i revolucionarnih sindikata, dugotrajan proces idejnog i organizacijskog sazrijevanja jugoslavenskog komunističkog pokreta u pravcu njegovog osposobljavanja za vodeću ulogu u revolucionarnom preobražaju ovih prostora, u kompliciranim naslijeđenim i naknadno razvijenim društveno-ekonomskim i političkim suprotnostima. U nizu revolucionarnih partija koje su u to vrijeme proklami­ rale oružani put borbe za socijalizam, bila je i SRPJ(k), buduća KPJ. Centralni problem njenog osnivačkog kongresa bio je idejno i organizacijsko objedinjavanje dotada odjelitih radničkih pokreta u jedinstveni jugoslavenski proleterski front, na revolucionarnoj platformi osnivačkog kongresa Kominterne. Međutim, od te revolucionarne platforme preuzeli su samo orijentaciju na oružani put borbe, a proklamiranu revoluciju taktički koncipirali na pre­ živjelim principima socijalne demokracije i neshvaćenim moguć­ nostima preuzimanja barem dijela iskustava revolucije ruskih boljševika. U dokumentima osnivačkog kongresa SRPJ(k) prisutno je veliko nerazumijevanje njenih osnivača objektivnih društveno-ekonomskih i političkih prilika u jugoslavenskoj državi. Podloga ujedinjenja izraz je strateških ciljeva jugoslavenske proleterske revolucije, oružana borba za diktaturu proletarijata. Prihvaćajući ocjenu Kominterne o aktualnosti svjetske revolucije, jugoslaven­ sku revoluciju proglašavaju aktualnom, kao dio ukupnih revoluci­ onarnih procesa toga vremena. Ona će biti djelo samo radničke klase, one u industriji i one u poljoprivredi. Njezin prirodni klasni saveznik u tako koncipiranoj revoluciji bit će samo seljak bezem36

ljaš i seoska sirotinja. Ocjenjujući da je svjetski kapitalistički sistem ušao u svoju završnu fazu, a da se klasna borba proletarija­ ta i buržoazije razvija u pravcu velikih socijalnih revolucija, dele­ gati osnivačkog kongresa SRPJ(k) vide realne mogućnosti skorom ostvarenju komunističke privrede i sovjetske vlasti u jugoslaven­ skim uvjetima. Ostvarenje strateškog cilja revolucije vide kroz građanski rat između buržoazije i proletarijata. Seljački pokreti ih ne zanimaju, ukoliko to nisu pokreti seoskog proletarijata. Polazeći od teze da je jugoslavensko pitanje, kao nacionalno pitanje u državnoprav­ nom smislu riješeno stvaranjem jugoslavenske države, a kao ekonomsko-socijalno razrješava se u uvjetima diktature proletarijata, u pristupu problemu državnog ujedinjenja Jugoslavena kritiziraju isključivo kontrarevolucionami način njegove provedbe, njegove nosioce, kao i mjesto i ulogu jugoslavenske buržoaske države u balkanskoj, evropskoj i svjetskoj kontrarevoluciji. U Praktičnom akcionom programu osnivačkog kongresa SRPJ(k) sadržani su taktički ciljevi budućeg jedinstvenog jugosla­ venskog komunističkog pokreta. Između ostalih, prisutan je i zahtjev, da buduće ustavno reguliranje jugoslavenske buržoaske države proklamira njeno republikansko uređenje, temeljeno na lokalnoj samoupravi oblasti, okruga i općina. Ovakvo državno uređenje smatrali su najpogodnijim oblikom za bržu eliminaciju povijesnim razvojem uvjetovanih razlika među Slovencima, Hrva­ tima i Srbima. Međutim, kada se radi o problemu položaja nacionalnih manjina, tada su osnivači SRPJ(k) oštri zagovornici njihove pune ravnopravnosti. U sadržaje taktike borbe jugoslavenskih komunista ugrađena su i predratna gledišta balkanskih socijalista o povezanosti intere­ sa balkanskog proletarijata. Polazeći od uvjerenja o aktualnosti svjetske proleterske revolucije, jugoslavenski komunisti revoluci­ ju u našoj zemlji dovode u usku ovisnost od uspješne izvedbe balkanske i evropske revolucije, koja će problem odnosa među državama razriješiti stvaranjem Balkanske federacije sovjetskih socijalističkih republika, u čijem sastavu će biti i Sovjetska repu­ blika Jugoslavija. Ipak, jugoslavenski komunisti nisu dosljedni sljedbenici predratnih gledišta balkanskih socijalista u pristupu makedonskom pitanju i problemu položaja Kosova i Metohije. Ove probleme prešućuju. U toku održavanja Kongresa prisutna su određena kolebanja u pitanju rješavanja problema Vardarske Makedonije u smislu 37

obnove predratnih gledišta balkanskih socijalista o potrebi objedi­ njavanja Vardarske, Pirinske i Egejske Makedonije u samostalnu makedonsku državu, kao ravnopravnog člana balkanske federaci­ je sovjetskih socijalističkih republika. Međutim, makedonsko pitanje u taktici jugoslavenskog komunističkog pokreta ostalo je nedorečeno sve do početka 1924. godine. Uzroci takvim gledišti­ ma osnivačkog kongresa SRPJ(k) ne mogu se objasniti samo kon­ statacijom o njenom nepravilnom pristupu nacionalnom pitanju. Potrebno ih je tražiti i u globalnoj taktici Kominterne i balkanskih komunista u cjelini prema sadržajima balkanske revolucije. Sadržaji taktičkih ciljeva SRPJ(k), precizirani na njenom osni­ vačkom kongresu, bez obzira što su rađeni na brzinu i prvenstve­ no u funkciji što bržeg objedinjavanja do tada odjelitih radničkih pokreta, svojim pristupom nacionalnom i seljačkom pitanju u jugoslavenskim uvjetima, a ne zapadnoevropskim, pokazuju nera­ zumijevanje osnivača jugoslavenskog komunističkog pokreta pro­ blema odnosa teorije i prakse revolucionarne partije proletarijata. Ipak, to je bio samo početak procesa idejnog i organizacijskog konstituiranja jugoslavenskog komunističkog pokreta na lenjinskim osnovama, koji je iza sebe imao samo socijaldemokratsko idejno i organizacijsko nasljeđe, ispred sebe konkretna iskustva ruske partije boljševika, koja su za mnoge tadašnje osnivače jugo­ slavenskog komunističkog pokreta bila još uvijek nepoznanica. Rješavanju agrarnih odnosa u Kraljevini SHS kongres SRPJ(k) posvetio je posebnu Rezoluciju. Polazeći od teze, da su feudalni odnosi u jugoslavenskoj poljoprivredi centralni problem seljačkog pitanja i usporavaju razvitak prirodnih procesa društveno-ekonomskih pretpostavki kapitalističkog načina privređivanja, zahtijeva se definitivna likvidacija sviju feudalnih ostataka, bez ikakve naknade bivšim vlasnicima. U pristupu problemu raspo­ djele zemlje seljacima bezemljašima, traži se parceliranje samo onih velikih posjeda koji nisu nastali u procesu kapitalizacije poljoprivrede. Iz ovog zahtjeva vidljiva su nastojanja osnivača jugoslavenskog komunističkog pokreta da se u procesu provedbe agrarne reforme ne smanjuje fond velikih poljoprivrednih dobara koja su već ušla u proces kapitalističkog načina privređivanja, kao jednog od preduvjeta bržem razvoju materijalnih pretpostavki proleterske revolucije na jugoslavenskom selu. Obratno, veliki posjedi u privatnom vlasništvu, čiji način privređivanja podržava niski stupanj proizvodnje, temeljeći se na kasno likvidiranim feudalnim odnosima, trebaju biti rasparcelirani i podijeljeni u vlasništvo onima koji zemlju obrađuju. Posao oko raspodjele te 38

zemlje i oko organizacije proizvodnje na tim veleposjedima, u Rezoluciji se prepušta seljačkim vijećima, koja čine oni koji zem­ lju i obraduju. U kontekstu strateških ciljeva jugoslavenske proleterske revo­ lucije, za osnivače jugoslavenskog komunističkog pokreta trebao je biti u centru pažnje sitni i srednji seljak, tada najbrojniji u direktnoj konfrontaciji s posljedicama prodora kapitalizma u poljoprivredu. U nizu jugoslavenskih pokrajina toga vremena: Sloveniji, Hrvatskoj, Vojvodini, kao i u užoj Srbiji, seljaštvo je u sukobu s posljedicama razvoja kapitalizma, a ne u suradnji s naci­ onalnim buržoazijama u sukobu s ostacima feudalizma. Bez sum­ nje, u nekim krajevima zemlje seljački pokreti imaju izrazito antifeudalna obilježja, ali nisu centralna problematika seljačkog pita­ nja. U borbi protiv buržoazije, SRPJ(k) prvenstveno se drugačije trebala postaviti prema snažnim pokretima seljaštva u razvijenijim krajevima države, lomeći pretpostavke snaženju građanske naci­ onalističke opozicije, a jačajući revolucionarni savez radnika i seljaka. Međutim, u Rezoluciji o agrarnom pitanju osnivačkog kongre­ sa SRPJ(k) upravo se o kategoriji seljaka vlasnika zemlje, bez obzira na veličinu toga posjeda, ne govori kao o prirodnom savez­ niku buržoazije. Zato je u Rezoluciji problem sitnog i srednjeg seljaka sveden na taktiku borbe radničke klase za njegovu politič­ ku neutralizaciju, a u centru pažnje SRPJ(k) ostaje borba za stva­ ranje revolucionarnog saveza industrijskog i agrarnog proletarija­ ta u jedinstveni front borbe protiv seoske i gradske buržoazije. To je bila taktika primjerena opredjeljenju na čistu klasnu borbu. Taktička opredjeljenja osnivača jugoslavenskog komunističkog pokreta u pristupu nacionalnim pitanjima, seljačkom i agrarnom pitanju, očito svoja ishodišta nisu imala u objektivnim društveno-ekonomskim i političkim uvjetima razvoja jugoslavenskog dru­ štva. Bila su rezultat sinteze socijaldemokratskih idejnih nasljeđa i nekih iskustava ruske revolucije. U svojoj osnovi nedostatna za afirmaciju SRPJ(k) u jugoslavenskom društvu tog vremena. Promašaj taktičke koncepcije pristupa jugoslavenskih komuni­ sta seljačkom, agrarnom i nacionalnom pitanju vidljiv je i iz rezul­ tata općinskih izbora u Hrvatskoj i Slavoniji, održanih u toku ožujka i travnja 1920. godine. U Rukovodnim načelima, koja SRPJ(k) objavljuje 4. siječnja 1920. godine, problem nacionalnih pitanja u potpunosti je zanemaren, a u borbi za utjecaj u seljačkim masama koriste se tadašnjim sovjetskim iskustvima u agrarnom pitanju. Propagirajući borbu za provedbu društvenog vlasništva u 39

poljoprivredi, razmjenu dobara između seoskih i varoških komu­ na i vlast mjesnih i seljačkih vijeća, SRPJ(k) pokazala je nerazu­ mijevanje specifičnih uvjeta razvoja jugoslavenske revolucije, otvarajući prostor efikasnijem političkom djelovanju građanskih opozicijskih stranaka iz redova ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. Rezultati izbora u Hrvatskoj i Slavoniji pokazuju, da je od 8 stranaka, koliko ih je učestvovalo u izborima, po broju dobijenih glasova na selu SRPJ(k) bila četvrta, a u gradovima prva. To su bile prve posljedice odnosa SRPJ(k) toga vremena prema naci­ onalnom, seljačkom i agrarnom pitanju. Pobjeda komunista u nekim seoskim općinama bila je za SRPJ(k) veliko iznenađenje, ali vrlo slaba pouka.

Proglas IKKI-e balkanskim revolucionarnim radničkim partijama ožujka 1920. godine Osnivački kongres Kominterne tek je početak procesa mnogo jačeg idejnog i organizacijskog objedinjavanja svjetskog komuni­ stičkog pokreta. U cilju što efikasnije koordinacije djelovanja svo­ jih članica u izvedbi svjetske proleterske revolucije, IKKI inicira osnivanje niza regionalnih komunističkih organizacija, koje su na principu demokratskog centralizma, kao posebne članice Komin­ terne, imale zadatak usklađivanja globalne strategije i taktike komunističkih partija regiona sličnih društveno-ekonomskih i političkih problema. Tako je siječnja 1920. godine osnovana u Sofiji BKF sa zadatkom koordiniranja djelovanja komunističkih partija u pripremi i izvedbi balkanske proleterske revolucije. Predratna uska suradnja balkanskih socijalista, kao i njihova revolucionarna orijentacija, nesumnjivo su utjecale kako na osni­ vanje BKF, tako i na globalnu taktičku orijentaciju Kominterne toga vremena u pristupu problemu sadržaja i načina izvedbe revo­ lucije u ovim dijelovima Evrope. U Proglasu IKKI-e balkanskim komunističkim partijama od 5. ožujka 1920. godine prvi put se konkretnije razrađuje problem odnosa materijalnih pretpostavki proleterske revolucije u nerazvi­ jenim balkanskim zemljama i strateško-taktičkih ciljeva njihovih komunističkih partija. Toj činjenici pridonosi i pojačani otpor cen­ trističke struje u podunavskim i balkanskim radničkim pokretima tezi o aktualnosti svjetske proleterske revolucije, posebno u uvje­ tima nerazvijenih zemalja. Lenjinska koncepcija o mogućnosti 40

povezivanja nacionalnog, seljačkog i agrarnog pitanja s ciljevima klasne borbe proletarijata, kao specifičnog oblika revolucionar­ nog preobražaja u nerazvijenim zemljama, u 1920. godini nailazi na sve veći otpor desnice i centra u radničkim partijama. To nije bio rezultat njihovog taktičkog zaokreta, već uvjerenja prikriva­ nog u toku 1919. godine, u vremenu izrazite ofenzive revolucije. U Proglasu balkanskim komunističkim partijama, iako to for­ malno neke još nisu bile, IKKI-e sugerira prihvaćanje iskustva ruske revolucije u izvedbi revolucije proletarijata u nerazvijenim zemljama Podunavlja i Balkana. Pri tome, posebno ukazuje na presudno značenje nacionalnog i seljačkog pitanja. Uzroke pojavi nacionalnog pitanja na Balkanu vidi u pobjedi sila Antante, pod čijom su zaštitom Rumunija, Srbija i Grčka dobile velika teritori­ jalna proširenja na račun dezintegrirane Austro-Ugarske monar­ hije, te poraženih savèznika Centralnih sila, Bugarske i Turske. Stvaranje jugoslavenske državne zajednice, po ocjeni IKKI-e, nije rješenje jugoslavenskog, a najmanje pojedinih nacionalnih pita­ nja, koja su snažno prisutna u političkom životu jugoslavenske države. Kraljevina SHS nije nova država, tvrdi se u Proglasu, već proširena Srbija, rezultat kolonijalne ekspanzije srbijanske buržo­ azije, čijem se širenju i jačanju suprotstavljaju ugnjetene nacije. Njihova borba za nacionalno oslobođenje značajan je faktor o kojemu jugoslavenski komunisti trebaju voditi računa kada konci­ piraju taktičke zadatke revolucije. Po ocjeni IKKI-e, najsnažniji otpor hegemonizmu srpske buržoazije pružaju Crnogorci, Hrvati, Bosanci, makedonski Bugari i Albanci. Koju naciju u to vrijeme IKKI-e podrazumijeva pod nazivom Bosanaca, nismo sigurni. Ipak, obzirom da posebno navodi Hrvate, da sigurno ne misli na Srbe, očito misli na položaj pripadnika islamske vjere u Bosni i Hercegovini. U pristupu problemu Makedonaca u Vardarskoj Makedoniji iznenađuje stav IKKI-e da ih smatra Bugarima, s obzirom na predratna gledišta balkanskih socijalista na makedon­ sko pitanje. Po našem sudu, to je bio više taktički potez u cilju zaoštravanja makedonskog pitanja u jugoslavenskoj državi, a manje uvjerenje da su Makedonci pripadnici bugarske nacije. Osim toga, ne treba zaboraviti ni činjenicu, da Kominterna toga vremena ima drugačiji odnos prema državama poraženim u svjet­ skom ratu, a drugačiji prema pobjedničkim i njihovim saveznici­ ma. U Proglasu IKKI-e upozorava se balkanske komuniste, da pri koncipiranju svojih taktičkih ciljeva trebaju voditi računa o nuž­ nosti povezivanja ekonomsko-socijalnih ciljeva proleterske revo41

moguće ukoliko balkanski komunisti revoluciju koncipiraju kori­ steći se iskustvima ruskih boljševika, temeljeći je na revolucionar­ nom savezu radnika i seljaka, kao nužnoj etapi u borbi za diktatu­ ru proletarijata. Nakon pobjede radničko-seljačkih revolucija, nužno je formiranje Federativne sovjetske socijalističke balkan­ ske, ili balkansko-podunavske republike, kao državno-pravnog oblika reguliranja balkanskih međunacionalnih odnosa. Otvaraju­ ći alternativu rješavanju jugoslavenskog pitanja kroz balkansku ili balkansko-podunavsku federaciju, IK.KI je otvorio i mogućnost dezintegracije jugoslavenske države s obzirom na njene granice regulirane tokom 1919. i u 1920. godini. Na takve pretpostavke navodi nas sugestija IKKI-e o moguć­ nosti formiranja složene državne zajednice u Podunavlju. IKKI-e jugoslavenskom pitanju ne pristupa s pozicija nepromjenjivosti granica jugoslavenske države, već od širih klasnih interesa prole­ terske revolucije na Podunavlju i Balkanu. Pri tome potrebno je voditi računa i o činjenici, da su slovensko i hrvatsko nacionalno pitanje bili i dio podunavskog, a ne samo balkanskog pitanja. Po ocjeni IKKI-e, drugi značajni faktor o kojemu ovisi uspješ­ na izvedba balkanske proleterske revolucije jest seljačko pitanje. Bez privlačenja širokih slojeva radnog seljaštva, a pri tome računa na podršku sitnog i srednjeg seljaka, nije moguća pobjeda sovjet­ ske vlasti na Balkanu. Znači, nije u pitanju samo problem položa­ ja bezemljaša i likvidacije feudalnih ostataka, već i pokreti sitnog i srednjeg seljaka i njihov sukob s posljedicama kapitalističke proiz­ vodnje u poljoprivredi. Ocjenjujući daje proleterska revolucija na Balkanu pitanje bliske budućnosti, IKKI-e poziva balkanske komuniste da se uče na iskustvu ruske revolucije, da stvaraju snažne komunističke partije, koje će znati ne samo pobijediti, već i očuvati tu pobjedu. Biti zrela partija za takve zadatke znači da u svakoj balkanskoj državi ona mora izražavati organiziranu volju proletarijata. Osim toga, pobjeda balkanske ili balkansko-podu­ navske proleterske revolucije ovisi o stupnju jedinstvenosti revo­ lucionarnog fronta komunista tih zemalja. IKKI-e ovom prilikom ostavlja otvorenim problem sastava buduće Federacije balkanskih sovjetskih socijalističkih republika. Jedino ističe potrebu borbe za sovjetsku vlast u Rumuniji, Bugarskoj, Srbiji, Grčkoj i Turskoj i svim balkanskim zemljama, a navodeći Srbiju, a ne i jugoslaven­ sku državu, kao da je za Slovence, Hrvate i »Bosance« predviđao drugačija rješenja. Možda je pri tome mislio i na federalizaciju Srbije, identificirajući pojam Srbije s pojmom jugoslavenske drža­ ve. 42

Kako je vidljivo iz Proglasa, za razliku od jugoslavenskih komunista, IKKI-e već početkom 1920. godine uočava usku ovis­ nost uspjeha jugoslavenske proleterske revolucije od ugrađivanja nacionalnog i seljačkog pitanja u njene taktičke sadržaje. Pri tome, potrebno je voditi računa o činjenici, da rješenje nacional­ nog i seljačkog pitanja, kao i agrarnog, smješta u vrijeme radničko-seljačkih revolucija, kao prve etape u borbi za diktaturu prole­ tarijata. Iskustvo sovjetske revolucije postupno se ugrađuje i u strateško-taktičke ciljeve balkanskih komunističkih partija. U još jednom značajnom problemu došlo je tada do razmimoilaženja između IKKI-e i jugoslavenskih komunista. To je bio pristup značenju stvaranja jugoslavenske države za razvoj klasne borbe proletarijata. Suprotno od jugoslavenskih komunista. IKKI stvaranje jugoslavenske države ne shvaća završetkom procesa buržoasko demokratske revolucije Jugoslavena, koja otvara per­ spektivu izvedbe jugoslavenske proleterske revolucije ekonomsko-socijalnih sadržaja. Za IKKI jugoslavenska država i ne posto­ ji, samo proširena Srbija u funkciji francuske imperijalističke poli­ tike na Balkanu i velikosrpskih aspiracija. Po njegovom sudu. nije ni u funkciji idejnog i organizacijskog objedinjavanja radničkih pokreta naših nacija i nacionalnih manjina, jer način izvršenog državnog ujedinjenja taj proces više usporava nego ubrzava. Neosporno je točno, da način i oblik stvaranja jugoslavenske državne zajednice nije riješio jugoslavensko pitanje, a ni pojedi­ načna nacionalna pitanja, pa tako ni srpsko pitanje. Netočna je bila pretpostavka jugoslavenskih komunista, da državno ujedinje­ nje Slovenaca, Hrvata i Srba znači pretpostavku klasnom objedi­ njavanju njihovih radničkih pokreta. Međutim, ne bi se mogli složiti sa tvrdnjom, daje stvaranje jugoslavenske države bilo samo u interesu srpske buržoazije i njenog rješenja srpskog pitanja na Balkanu. Po našem mišljenju, stvaranje jugoslavenske državne zajednice bilo je u funkciji kako buržoasko-demokratskih revolu­ cija Južnih Slavena, tako i proleterske revolucije. Što u tome vremenu nisu realizirane, uzroke treba tražiti u uvjetima pod koji­ ma je stvarana, a ne u činjenici da je stvorena. Ideju <>jugoslaven­ skom zajedništvu treba shvatiti u duhu marksističl og poimanja vodeće uloge proletarijata u naciji. Tada se naciona no pitanje ne može svesti na buržoasko pitanje, u kojemu doi linira njegov državnopravni aspekt. Jugoslavenski komunisti u nacionalnom unitar zrnu i držav­ nom centralizmu vide garanciju klasnom jedinstvu proletarijata i uspešnoj izvedbi njegove revolucije. Suprotno tome, IKKI-e usp­ 43

ješnost izvedbe proleterske revolucije ne dovodi u ovisnost od očuvanja jugoslavenskog državnog integriteta. U revolucionarnoj borbi radnika i seljaka ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina vidi garanciju pobjede proleterske revolucije na Balkanu i u Podu­ navlju, u kojoj može, ali ne mora biti očuvan jugoslavenski držav­ ni integritet neotuđivim, jugoslavensko zajedništvo u funkciji je proleterske revolucije, a ne obratno. Ispravno definirano u taktič­ kim ciljevima revolucije proletarijata, nacionalno pitanje jača zajedništvo, ali s pozicija interesa te klase vodeći računa o strate­ škom cilju revolucije, diktaturi proletarijata.

Drugi kongres SRPJ(k) Pred drugi kongres SRPJ(k) obnavljaju se u redovima njenog članstva stare diskusije o problemu odnosa proleterske revolucije i nacionalnog pitanja. Tako je slovenski komunista D. Gustinčič obnovio svoju tezu iz 1917. godine, da među Jugoslavenima postoje nacionalne razli­ ke, a zajedničko etničko porijeklo može tek u dalekoj budućnosti, u drugačijim uvjetima, djelovati u pravcu njihovog objedinjavanja u jugoslavensku naciju. Zato predlaže borbu jugoslavenskih komunista za federativno državno ujedinjenje, a u sastavu te fede­ racije predviđa uključenje Istre i Bugarske. Ipak, većina u vodstvu SRPJ(k) u tim diskusijama ostaje na pozicijama borbe za centralističko državno uređenje, kao osnov­ nog preduvjeta ubrzanju procesa stvaranja jugoslavenske nacije i jedinstvenog proleterskog fronta. Kako su u toku 1920. godine održani općinski izbori, pojačana aktivnost građanskih partija zaoštrava problem međunacionalnih odnosa i u politički život države unosi sve one probleme koji će je pratiti do njenog kraha travnja 1941. godine. Međutim, većina u vodstvu, a i u bazi jugo­ slavenske revolucionarne radničke ljevice, razloge pojačanim sukobima unutar buržoaske klase vidi u konkurentskoj borbi za ekonomsku prevlast, koja upropaštava rdeju nacionalnog-jedin­ stva Slovenaca, Hrvata i Srba, udaljava njihove radničke klase i dovodi u pitanje izvedbu revolucije. Iz navedenih razloga, SRPJ(k) dovodi u pitanje sposobnost buržoaske klase u rješava­ nju ciljeva jugoslavenske buržoasko-demokratske revolucije, čiji bi jedan od rezultata bilo i stvaranje jugoslavenske nacije. SRPJ(k) poziva proletarijat da preuzme bitku i za rješenje jugo­ 44

slavenskog pitanja, suprotstavljajući se koncepciji o federativnom uređenju države, tražeći u jugoslavenskom proletarijatu garanciju nacionalnom jedinstvu Slovenaca, Hrvata i Srba. Iz navedenih razloga SRPJ(k) traži likvidaciju samostalnog djelovanja još postojećih pokrajinskih rukovodstava revolucionarne partije i sin­ dikata. Ocijenivši, da bi zadržavanje stare pokrajinske organiza­ cijske strukture išlo u prilog jačanju, a ne smanjivanju povijesnim razvitkom uvjetovanih razlika, realizaciju lenjinske koncepcije demokratskog centralizma vidi u stvaranju oblasnih sekretarijata, koji se obavezno ne bi poklapali sa starim nacionalnim i pokrajin­ skim granicama iz vremena prije 1918. godine. Iako su općinski izbori i pripreme za parlamentarne izbore u Kraljevini SHS u toku 1920. godine u političkom životu zemlje snažno istakli nacionalno pitanje, vodstvo revolucionarne radnič­ ke ljevice ne konkretizira gledišta o nacionalnom položaju Slove­ naca i Hrvata u Italiji i Austriji, zahtijevajući poštivanje njihovog prava na samoopredjeljenje u zajedničkoj borbi jugoslavenskog, talijanskog i austrijskog proletarijata. Nešto konkretniji bili su slovenski kadrovi, koji traže pravo nacionalnih manjina u Sloven­ skom primorju i u Istri, kao i u drugim okupiranim jugoslaven­ skim zemljama da se izjasne o svojoj budućnosti. Rješenje njiho­ vog položaja, kao i jugoslavenskog pitanja, vide u procesu pobje­ donosne izvedbe evropske i svjetske proleterske revolucije. Neosporno je točno da u to vrijeme revolucionarna radnička ljevica vodi oštre idejne bitke sa snagama desnice i centrista, koje djelomično onemogućavaju dublju analizu problema jugoslaven­ skih međunacionalnih odnosa. Međutim, isto je tako točno da u svojim raspravama sa socijaldemokratskom desnicom i centristi­ ma ne govore o nacionalnom pitanju, ne napadaju njihov naci­ onalni unitarizam i državni centralizam, već nastoje slomiti njihov otpor tezi o aktuelnosti svjetske proleterske revolucije, revoluci­ onarnoj orijentaciji jugoslavenskog radničkog pokreta i organiza­ cijskim principima demokratskog centralizma. Dobro je poznato da se federalistička koncepcija desnice i centrista u Sloveniji i Hrvatskoj i Slavoniji toga vremena isključivo odnosi na organiza­ cijsko pitanje, u čijoj su biti nastojanje očuvanja pokrajinske samostalnosti djelovanja, a ne pravilan pristup slovenskom i hrvatskom nacionalnom pitanju. Osim toga, sačuvati pravo na samostalno odlučivanje, značilo je u to vrijeme za desnicu i centri­ ste otvaranje širih mogućnosti borbe protiv revolucionarne orijen­ tacije u jugoslavenskom radničkom pokretu. Objektivna društveno-ekonomska i politička kretanja u našoj 45

zemlji i stavovi IKKI-e nisu utjecali na promjenu službenih gledi­ šta SRPJ(k) u pristupu nacionalnom i seljačkom pitanju. To pot­ vrđuju i odluke drugog partijskog kongresa, održanog u Vukova­ ru od 20. do 25. lipnja 1920. godine. Pod snažnim utjecajem tadašnjih gledišta Kominterne, Kongres polazi od teze, da se imperijalistički rat pretvara u građanski rat, u epohu raspadanja kapitalizma i pobjede svjetske proleterske revo­ lucije. Komunističko jezgro u vodstvu SRPJ(k), koje od ovog kongresa ima presudan utjecaj nad ostacima centrističkih snaga u njegovom sastavu, svjesno je činjenice da nacionalno i kolonijalno pitanje igraju značajnu ulogu u revolucioniranju prilika u svijetu. Svjesni su nemira po kolonijama i vrenja među ugnjetenim nacija­ ma, ali u vlastitoj zemlji tih problema nisu svjesni. Opredjeljujući se za oružani put borbe za diktaturu proletarijata, uzimaju sovjetski model države kao jedini mogući oblik organizacije vlasti. U sovjet­ skoj republici Jugoslaviji, SRPJ(k) federalizmu pretpostavlja cen­ tralističko uređenje, a među prvim mjerama diktature proletarijata predlaže nacionalizaciju velikih posjeda. Sitnom seljaštvu ostavlja mogućnost slobodnog raspolaganja zemljišnim vlasništvom, koje će samo praksa državne svojine moći uvjeriti u korisnost novog društveno-ekonomskog uređenja. ~ Braneći koncept centralističke države, jugoslavenski komuni­ sti se izjašnjavaju za stvaranje sovjetske republike Jugoslavije. Tako koncipirana jugoslavenska proleterska država ući će u savez sa svim balkanskim narodima u federaciju sovjetskih socijalistič­ kih balkanskih ili balkansko-podunavskih republika, kao sastav­ nog dijela svjetske federacije sovjetskih socijalističkih republika. Ne može se tvrditi da jugoslavenski komunisti nisu uočili poli­ tičke sukobe mđu »plemenskim buržoazijama«. Te sukobe ocje­ njuju kao »nacionalne i plemenske raspre«, kao buržoasko pita­ nje, a ne kao problem vezan makar za taktičke ciljeve klasne borbe jugoslavenskog proletarijata. Za razliku od pristupa nacionalnom i seljačkom. Kongres dosta pažnje posvećuje agrarnom pitanju. Međutim, shvaćeno je kao problem borbe za ukidanje feudalnih ostataka u poljoprivre­ di, a ne i kao sastavni dio klasnog sukoba između seljaštva i buržo­ azije. Velike seljačke nemire toga vremena, jugoslavenski komu­ nisti pravilno ocjenjuju kao kretanje masa ispred političkih pro­ grama građanskih opozicijskih stranaka. Međutim, ne smatraju potrebnim partiju proletarijata staviti na čelo tih masa, čije bi spontane ekonomsko-socijalne i nacionalne zahtjeve usmjerila u pravcu oružane borbe. 46

U odlukama drugog kongresa SRPJ(k) stoji i gledište da će se jugoslavenski komunisti boriti za nacionalno jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca i ravnopravnost nacionalnih manjina. Ogorče­ ni su što se Kraljevina SHS brže ne centralizira što u njenih šest pokrajina vlada različito zakonodavstvo. Zato je ne smatraju jed­ nom državom već konglomeratom nekoliko državica, koje imaju samo zajedničku vojsku i policiju. Dosljedni svojoj revolucionarnoj orijentaciji u borbi za rušenje kapitalističkog sistema, jugoslavenski komunisti mijenjaju ime partije u KPJ. U skladu s tadašnjim gledištima ukinute su sve dotadašnje pokrajinske partijske i sindikalne centrale i osnovani su oblasni sekretarijati, kao jedan od vidova ubrzanja procesa likvidacije pokrajinskih specifičnosti, historijskih i nacionalnih razlika u jugoslavenskom radničkom pokretu. U to vrijeme bilo je akutno i pitanje reguliranja granica Kralje­ vine SHS s Italijom i Austrijom. Interesantan je stav drugog kon­ gresa KPJ prema problemu provedbe plebiscita u Koruškoj. Dele­ gat iz Slovenije je obavijestio Kongres da KP Austrije i slovenski komunisti ne prihvaćaju provedbu plebiscita kao rješenja sloven­ skog pitanja. Takav stav Kongres je odobrio i rezultat je bio da su se članovi KP Austrije i KPJ u toku provedbe plebiscita uzdržali od glasanja, prepuštajući građanskim strankama rješavanje slo­ venskog pitanja. Nakon plebiscita, koji je proveden 10. listopada 1920. godine, glasanje većine slovenskog stanovništva protiv prik­ ljučenja jugoslavenskoj državi, jugoslavenski komunistički pokret objasnio je tvrdnjom, da narodne mase nisu glasale protiv priklju­ čenja Jugoslaviji, već protiv militarističko-policijskog sistema u njoj. Konačno rješenje slovenskog i hrvatskog pitanja u Austriji i Italiji vide u pobjedi svjetske proleterske revolucije i u stvaranju samostalnih sovjetskih socijalističkih republika u Koruškoj, Pri­ morskoj i Dalmaciji, a u okvirima Balkansko-podunavske sovjet­ ske socijalističke federacije republika. Drugim riječima, rješenje nacionalnog pitanja Slovenaca i Hrvata izvan granica jugoslaven­ ske države vide izvan okvira nacionalnog teritorija Slovenaca i Hrvata u jugoslavenskoj državi, a u sporazumu s talijanskim, mađarskim i austrijskim proletarijatom. Ovakav stav logičan je rezultat tadašnjeg pristupa jugoslavenskih komunista međunaci­ onalnim odnosima u zemlji, ali i gledišta Kominterne. U Proglasu IKKI-e iz ožujka 1920. godine očito nije slučajno ispuštena Jugo­ slavija iz sastava balkanske federacije. Gledištima drugog Kongresa KPJ prema nacionalnim pitanji­ 47

ma pridonose i izvještaji o stanju u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Pojačane međunacionalne sukobe na vjerskoj i nacionalnoj osnovi Kongres ocjenjuje kao separatističku djelatnost hrvatske, srpske i islamske buržoazije, kao niz pokušaja usporavanja i one­ mogućavanja procesa društveno-ekonomske i političke integracije Jugoslavena. Ovakvim pristupom nacionalnom i seljačkom, a i agrarnom pitanju, drugi kongres Partije ozbiljno je usporio proces integriranja jugoslavenskog komunističkog pokreta s klasnim i nacionalnim zahtjevima širokih masa nestabilne jugoslavenske države.

Drugi kongres Kominterne U drugoj polovini 1919. i u toku prve polovine 1920. godine smiruju se revolucionarna previranja u zemljama zapadne Evro­ pe, poražena su njihova najsnažnija uporišta, njemačka i mađar­ ska, kao i revolucija u Finskoj. Poraze revolucija prate i prva otvorena suprotstavljanja unutar revolucionarnih partija global­ noj taktici osnivačkog kongresa Kominterne. U redovima zapad­ noevropskog socijalističkog pokreta posebno su agresivni centri­ sti, koji u porazima revolucija vide potvrdu svojih gledišta iz 1919. godine. Kao odgovor na njihovo povlačenje, iz inače vrlo labave suradnje unutar komunističkih partija, ili stranačkih koalicija, jav­ ljaju se unutar komunističkih partija snage koje zagovaraju revo­ luciju pod svaku cijenu, i po cijenu poraza. Navedeni procesi potakli su Kominternu da ubrza razradu jedinstvenih strateškotaktičkih i organizacijskih osnova svjetskog komunističkog pokre­ ta. Skretanja s revolucionarne platforme osnivačkog kongresa Kominterne dovela su u pitanje idejno i organizacijsko jedinstvo štaba svjetske proleterske revolucije i svake komunističke partije, i to u uvjetima pojačane reakcije svjetskog fronta kapitalizma i prvih poraza proleterskih revolucija. Razvoj građanskog rata u Sovjetskoj Rusiji, gdje su snage kontrarevolucije imale snažnu podršku kapitalističkih zemalja, dovodio je u pitanje i očuvanje tekovina Oktobarske revolucije. Evropska ofenziva revolucije proletarijata još nije bila definitivno zaustavljena i trebala joj je snažnija idejna i organizacijska jezgra. Polazeći od procjene, da je u svim komunističkim i dijelu socijalističkih partija završen proces idejne diferencijacije, i to s izrazitom prevagom u korist komuni­ stičke orijentacije, a u vrijeme kada sc još uvijek vjerovalo da 48

revolucija u sovjetskoj Rusiji nije jedina koja ima uvjeta da uspije, sazvan je drugi kongres Kominterne, po nizu odluka preloman u historiji cjelokupnog svjetskog radničkog pokreta. Drugi kongres Kominterne počeo je radom u Petrogradu 19. srpnja, a nastavljen je u Moskvi 23. srpnja i trajao je do 7. kolovo­ za 1920. godine. Globalna taktička orijentacija Kominterne u svo­ joj osnovi se ne mijenja, to je orijentacija na dovršavanje svjetske proleterske revolucije i objedinjavanje sviju naroda u svjetsku federaciju sovjetskih socijalističkih republika, čija je jedna u nizu ravnopravnih članica i sovjetska država. Njenu kohezionu snagu činit će privredni centralizam, oslobođen eksploatacije klase nad klasom i nacije nad nacijom. Porazi revolucija u zapadnoj Evropi pretvaraju dovršavanje oružane proleterske revolucije u Sovjet­ skoj Rusiji u obvezu komunista i proletarijata cijelog svijeta. Proces formiranja niza manjih država u Evropi nakon raspada dviju stoljetnih monarhija i obnova postojećih država, s izmijenje­ nim granicama pod kontrolom velikih sila pobjednica u svjetskom ratu, po ocjeni drugog kongresa Kominterne rezultat su imperija­ lističkih interesa tih sila, a nikako interesa pojedinih nacija. Nove male građanske države shvaćene su sporednim rezultatom razvoja evropskog imperijalizma, posebno na Balkanu, gdje je proces stvaranja novih ili obnova postojećih država, ocijenjen kao klasi­ čan primjer usitnjavanja evropskog prostora, ili, kako je to drugi kongres Kominterne nazvao, »balkaniziranja« znatnog dijela Evrope. U nizu manjih država, koje su potčinjene pobjedničkim imperijalističkim silama, navodi se i jugoslavenska država. Posebno mjesto u raspravama na drugom kongresu Kominter­ ne imali su nacionalno i kolonijalno pitanje. Njihovo značenje za revoluciju Kongres vidi u povezivanju klasne borbe proletarijata protiv imperijalizma s borbom ugnjetenih nacija i pokretima masa u kolonijama, što će rezultirati širokim antiimperijalističkim fron­ tom pod vodstvom komunističkih partija, temeljenim na čvrstom savezu radničke klase i širokih radnih slojeva društva. Tako kon­ cipirani odnos revolucije proletarijata prema nacionalnom pitanju u svjetskim relacijama rezultirat će.stvaranjem svjetske federacije sovjetskih socijalističkih republika, prve etape jedinstvenog pro­ cesa svjetske proleterske revolucije, prelaznog oblika k punom sjedinjenju radnih masa sviju nacija, procesa koji počinje privred­ nim centralizmom. Kao primjer rješenja nacionalnog pitanja navodi se iskustvo Ruske socijalističke federativne sovjetske repu­ blike. Priznajući federaciju prelaznim oblikom k punom sjedinje­ nju sviju nacija buduće svjetske socijalističke zajednice, drugi kon49

grès Kominterne upozorava da se pri stvaranju federativnog državnog uređenja treba voditi računa o čvrstom povezivanju čla­ nica federacije iz tri osnovna razloga: prvi, zbog opasnosti od jakih imperijalističkih država; drugi, privredni centralizam ne podnosi jaču zatvorenost federalnih jedinica, i treći: borba za stvaranje jedinstvene svjetske privrede na osnovi zajedničkog pri­ vrednog plana, koji će regulirati proletarijat nacija cijelog svijeta, kočile bi tendencije davanja širih ovlaštenja pojedinim federalnim jedinicama. Drugi kongres Kominterne posebno je upozorio na veliku odgovornost komunista iz redova ugnjetačkih nacija, radilo se o novoformiranim ili već postojećim državama, ili o pokretima u kolonijama. Istaknuto je i značenje povezivanja radničkih pokreta s pokretima seljaštva u nerazvijenim zemljama, kao i zapadno­ evropskog komunističkog pokreta s revolucionarnim pokretima seljaštva u nerazvijenim i kolonijalnim zemljama. Uspješno dovršavanje ovako koncipirane globalne taktike Kominterne zahtijevalo je njenu organizacijsku transformaciju, kao i njenih članica. Statutarne izmjene osnova Kominterne tre­ bale su pridonijeti jačanju centra rukovođenja svjetskom revoluci­ jom, stvaranju čvrste, idejno i organizacijski monolitne svjetske komunističke partije. Isti pristup trebao se provesti i u svakoj članici Kominterne. Došlo je vrijeme otvorenog raščišćavanja sa svima protukomunističkim strujama u svjetskom radničkom pokretu. Centralni dokumenat drugog kongresa Kominterne, u biti prvenstveno usmjeren k idejnom i organizacijskom objedinjava­ nju komunističkog pokreta na principima teorije i prakse RKP(b) i razvoja revolucije u Sovjetskoj Rusiji, bio je »21 uvjet« za prijem u redove Kominterne. Njihov sadržaj znači rascjep revolucionar­ ne komunističke orijentacije u svjetskom radničkom pokretu od snaga centrista, a uperen je i protiv sviju pokušaja nepoštivanja odluka Kominterne, koje su tada i nekoliko godina kasnije, stva­ rane u uvjetima poštivanja principa demokratskog centralizma. »21 uvjet« za prijem jedne radničke partije u redove Komin­ terne, kristalno je jasan. Sve partije postaju njene sekcije, a ne više članice, gubeći mogućnost da mimo odluka Kominterne donose samostalne ocjene kako o međunarodnoj, tako i o situaciji i načinu djelovanja u vlastitoj zemlji. Time im nije oduzeta moguć­ nost učestvovanja u donošenju zaključaka, jer se princip demo­ kratskog centralizma uvodi kako u radu Kominterne, tako i sviju njenih sekcija. Od njih se traži da iz svojih redova isključe sve 50

centriste, što treba da se odrazi i u promjeni naziva sviju sekcija Kominterne u komunističku partiju dotične zemlje. Cjelokupna djelatnost komunističkog pokreta jedne zemlje podvrgava se rukovodećem partijskom forumu, radilo se o djelovanju komuni­ sta u građanskim parlamentima, sindikatima, omladinskim orga­ nizacijama ili drugim vidovima djelovanja komunista. Isti takav odnos trebao je biti i između centralnih vodstava komunističkih partija i vodstva Kominterne. Od komunista se očekuje da aktiv­ no djeluju u radničkoj klasi, među seljaštvom, u narodnooslobodilačkim pokretima, u vojsci, šireći komunističku viziju borbe za diktaturu proletarijata. Zahtijeva se obavezno stvaranje ilegalnih partijskih organizacija po mjestu rada, da bi bile bliže radnim masama i očuvale se od nasrtaja buržoazije. Zahtijeva se puna podrška pobjedi revolucije u Sovjetskoj Rusiji, kao idejnom i organizacijskom centru okupljanja sviju klasno i nacionalno ugnjetenih masa svijeta. Odlukama Statuta izglasanog na Kongresu, iz redova sviju sek­ cija Kominterne bira se njen Izvršni komitet, on iz svojih redova bira Prezidium IKKI-e. Iz redova Prezidiuma IKKI-e bira se Poli­ tički sekretarijat Prezidiuma IKKI-e. Ličnosti birane na drugom kongresu Kominterne u njene izvršne organe bile su iz redova tada najsnažnijih komunističih partija svijeta, na principu veličine zemlje, a ne snage organizacije. Najznačajnije mjesto pripalo je RKP(b), tada najiskusnijoj i najsnažnijoj komunističkoj partiji u redovima sekcija Kominterne. U radu drugog kongresa Kominterne učestvovao je i delegat KPJ, Ilija Milkić. Ocijenivši da Kominterna nema najbolji uvid u problematiku jugoslavenske države, pokušao je objasniti gledišta KPJ. Kao prvo, upozorio je delegate Kongresa da je Kraljevina SHS nova država, a ne proširena Srbija, da su u njezin sastav ušle: nekadašnja Srbija i Crna Gora, kao i pokrajine bivše Austro­ ugarske monarhije: Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slavonija, Banat i Bačka, Dalmacija i Slovenija. Upozorio je na poteškoće u procesu njihove adaptacije u novu državnu cjelinu. Jugoslavensku buržoaziju naziva vladajućim nacionalistima, koji nose tri historij­ ska imena i ispovijedaju tri različite vjere: pravoslavnu, katoličku i islam. Upozorava na kulturne, političke i privredne razlike u raz­ voju ovih nacija, iako ih smatra Jugoslavenima s tri historijska imena. Razlike uočava i u političkim programima buržoaskih stra­ naka s područja Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine u odnosu na one u Srbiji i Crnoj Gori. Predstavnik KPJ na drugom kongresu Kominterne sasvim 51

dobro uočava sukobe među građanskim strankama u pristupu državnopravnom ustrojstvu jugoslavenske države. Prema njego­ vim riječima, u krilu tih stranaka formirao se blok »krajnjeg cen­ tralizma« i blok »plemenskog separatizma«. Unutar jugoslaven­ ske državne zajednice uočava makedonsko pitanje i to isključivo kao balkansko pitanje, ne izjašnjavajući se o nacionalnoj pripad­ nosti stanovništva Vardarske Makedonije. Na kraju svoga izlaganja, Ilija Milkić uvjerava delegate drugog kongresa Kominterne, da će KPJ, kao nekad SSDP, voditi upor­ nu borbu za stvaranje Socijalističke federativne sovjetske republi­ ke Balkana, kao konačnog rješenja međunacionalnih odnosa u ovom dijelu Evrope. Odluke drugog kongresa Kominterne imale su velikih poslje­ dica na razvoj cjelokupnog svjetskog radničkog pokreta. Vjerujući u zrelost svake sekcije Kominterne da je u stanju shvatiti suštinu granične linije između Komunističke i protukomunističke struje, rascjep je često bio isforsiran. Malo je sekcija Kominterne imalo snagu jedne RKP(b) ili KP Njemačke. Tako je većina partija ras­ cjep shvatila više mehanički nego suštinski, što će se u idućim godinama odraziti u razvoju sviju sekcija Kominterne. Taj proces usporavat će i česte promjene globalne taktike Kominterne, koje će njene sekcije teško pratiti. Ocjenjujući odluke drugog kongresa Kominterne s aspekta situacije u 1920. godini, nesumnjivo su pridonijele idejnom i orga­ nizacijskom sazrijevanju komunističkih partija. Pridonijele su i raščišćavanju s onim snagama u svjetskom radničkom pokretu, koje su na riječima bile revolucionarne, a na djelu oportunističke. Međutim, idejni i organizacijski rascjep svjetskog fronta proletari­ jata imao je i svojih negativnih posljedica. Slabio je ukupnu udar­ nu moć svjetskog radničkog pokreta i usporavao proces njegova klasnog jedinstva. Rascjep je nesumnjivo otpočela desnica, produbila ljevica, a dovršili su ga svibnja 1923. godine centristi formiranjem protuko­ munističke Socijalističke radničke internacionale. Rascjep se pro­ širio na sindikalne, omladinske i sve ostale popratne organizacije radničke klase. Odjek rascjepa bio je velik i odrazio se u svim radničkim pokretima u svijetu.

52

III.

Poglavlje

TAKTIKA JEDINSTVENOG FRONTA RADNIKA I SELJAKA KAO PRELAZNI OBLIK VLASTI U DIKTATURU PROLETARIJATA I NACIONALNO PITANJE (1921-1923)

Izmjene u sadržajima globalne taktike Kominterne Globalna taktička orijentacija drugog kongresa Kominterne na svjetsku proletersku revoluciju, krajem 1920. godine dolazi u suprotnost s objektivnim mogućnostima njene izvedbe. U zapad­ noevropskim zemljama toga vremena oružane revolucije proleta­ rijata ili neuspijevaju, ili se masovni pokreti proletarijata zaustav­ ljaju na kompromisu s buržoazijom. Osnovni uzroci takvim proce­ sima prvenstveno su u relativno brzoj regeneraciji evropskog kapitalističkog sistema, koji prati sve jači i organiziraniji otpor buržoazije. Uzajamna pomoć proletarijata evropskih država zaka­ zala je, često potiskivana nacionalističkim strastima, čije uzroke treba tražiti ne samo u prilikama prije izbijanja prvog svjetskog rata, već i u njegovim posljedicama na odnose između pobjednič­ kih i pobijeđenih nacija. Idejni rascjepi u evropskim radničkim pokretima su značajan uzrok opadanju udarne moći proleterske revolucije. Upravo od sredine 1920. godine unutar njih odvija se duboki idejni i organizacijski rascjep, s trajnim posljedicama na razvoj svjetskog radničkog pokreta. Suprotno očekivanjima Kominterne, socijalna demokracija u zapadnoevropskim zemljama očuvala je, a u nekim zemljama i ojačala svoj utjecaj. Uzroke toj činjenici ne može se uvijek naći u oportunističkom i socijalšovinističkom ponašanju vodstava tih pokreta, već i u konkretnim uvjetima razvitka zemalja u kojima su djelovala. Jedan od najznačajnijih vanjskih faktora snaženja revolucije u zapadnoj Evropi, revolucionarni pokreti porobljenih naroda u kolonijama kapitalističkih država, razvijali su se mnogo sporije i nisu bitnije poremetili društveno-ekonomski i politički razvitak kolonijalnih sila. Duboki revolucionarni procesi zahvatili su samu Kinu i zato je od sredine dvadesetih godina u centru pažnje Kominterne. Imperijalističke proturječnosti, na koje je računala Kominterna pri koncipiranju taktike komunističkih partija u 1919. 55

i 1920. godini, nisu bile tako korjenite da ih međunarodni imperi­ jalizam ne bi mogao prevladati. Mlada sovjetska država ostala je izolirana i jedino su nepremostive nacionalističke strasti pobijeđe­ nih i pobjednika otvarale prostor prodoru mlade sovjetske repu­ blike na scenu međunarodnih odnosa, prvenstveno njenom pribli­ žavanju Njemačkoj. Defenziva evropske revolucije bitno utječe i na globalnu takti­ ku RKP(b), otvarajući polemiku oko pitanja mogućnosti dovrša­ vanja sovjetske revolucije bez oružane podrške svjetskog proleta­ rijata. Osim toga, posljedice građanskog rata i izoliranost sovjet­ ske države učinile su prelaz u diktaturu proletarijata mnogo težim nego što su mislili neki kadrovi iz vremena ofenzive zapadno­ evropske revolucije i »ratnog komunizma«. Pred komunističkim pokretom otvorio se problem mogućnosti ili nemogućnosti grad­ nje socijalizma u jednoj zemlji, u uvjetima oseke evropske i svjet­ ske proleterske revolucije. Već je na drugom kongresu Kominterne Lenjin upozoravao na mogućnost poraza revolucije u zapadno­ evropskim zemljama i privremene koegzistencije dvaju antagoni­ stičkih blokova, imperijalističkog i socijalističkog. U 1921. godini njegove procjene pokazale su se točnim, otvarajući problem iz­ mjene globalne taktike prvog i drugog kongresa Kominterne. Opravdanje nužnosti izmjena diktirale su i tadašnje vrlo teške ekonomske prilike u Sovjetskoj Rusiji, prijeteći razbijanju saveza radnika i seljaka, temeljne pretpostavke pobjedi sovjetske revolu­ cije. Te činjenice iniciraju u Sovjetskoj Rusiji napuštanje taktike »ratnog komunizma«, izazivajući snažne otpore kako u redovima RKP(b), tako i u nizu drugih komunističkih partija. Dio revoluci­ onarnih kadrova taktiku »ratnog komunizma« nije shvaćao pri­ vremenim oblikom društveno-ekonomske i političke stabilizacije sovjetske revolucije, već jedinim mogućim forsiranim putem pre­ laska u komunističko društvo. Siječnja 1921. godine Lenjin obrazlaže sadržaje NEP-a, otva­ rajući sovjetskoj privredi perspektivu razvoja uz uvažavanje eko­ nomskih zakona. Otpor je bio veliki, ali je privremeno prevladan na desetom kongresu RKP(b), ožujka 1921. godine. U historiji sovjetske partije značajan je po ukidanju statutame mogućnosti djelovanja frakcija, kao i po sasvim konkretnim akcijama u pravcu prevladavanja tada postojećih i vrlo snažnih opozicijskih grupa u redovima sovjetske partije i društva. Politika NEP-e pridonijela je djelomičnoj stabilizaciji ekonomske i političke situacije u Sovjet­ skoj Rusiji i obnovi povjerenja među proletarijatom i seljaštvom. Promijenjeni uvjeti djelovanja evropskog radničkog pokreta, 56

osobito nakon poraza ustanka njemačke radničke klase ožujka 1921. godine, idu u prilog razmišljanjima o potrebi privremenog odustajanja od taktičke orijentacije na revoluciju kao aktualnog zadatka. U skladu s ocjenom Lenjina, da je moguća privremena koegzistencija dvaju antagonističkih blokova, imperijalističkog i socijalističkog, razvija se i novi pristup Kominterne odnosu poje­ dinačnih i svjetske revolucije. Poučena iskustvima stečenim u zapadnoevropskim razvijenim zemljama, kao i pod dojmom zaoštrenih društveno-ekonomskih i političkih prilika u Sovjetskoj Rusiji, u toku 1921. godine inicira raspravu o oportunosti globalne taktike svoga prvog i drugog kon­ gresa. Naravno, početne rasprave o mogućnosti privremenog odustajanja od teze o aktuelnosti svjetske proleterske revolucije izazvale su otpore u nekim komunističkim partijama, koji su još 1920. godine potakli Lenjina da oštro napadne »ljevičarenje« pod svaku cijenu. Tada je upozoravao, da revolucija u zapadno­ evropskim zemljama zahtijeva drugačije taktičke sadržaje, primje­ rene konkretnim uvjetima, o revoluciji kao mogućem dugoroč­ nom cilju. Sasvim je razumljivo i zadovoljstvo s kojim su vođe socijalne demokracije dočekali ove rasprave u redovima Komin­ terne. Naime, zahtjev Lenjina za izmjenom globalne taktike Kominterne otvorio je i problem njenog drugačijeg pristupa protukomunističkim idejnim strujama u svjetskom radničkom pokre­ tu, čiji je utjecaj bio najjači upravo u najrazvijenijim zemljama Evrope i u SAD. Kako koncipirati novu taktiku Kominterne, a da se ne shvati kao odustajanje od oružane revolucije, kao potvrde ispravnosti dotadašnje globalne taktičke orijentacije socijalne demokracije, bio je problem pred kojim se u 1921. godini našao svjetski komunistički pokret. Nova taktička orijentacija Kominterne polazila je od činjenice realnih mogućnosti izvedbe svjetske proleterske revolucije kao i od teškoća pred kojima se našla revolucija ruskih boljševika. Revolucionarnom optimizmu komunista suprotstavljala je grubu realnost privremenog poraza zapadnoevropske revolucije i teško­ će u dovršavanju sovjetske revolucije. Idejno i organizacijski raz­ jedinjenom svjetskom radničkom pokretu Lenjin suprotstavlja novu taktiku dugoročne borbe komunista u razvijenim zemljama za jedinstveni proleterski front, a u nerazvijenim, polukolonijalnim i kolonijalnim zemljama, taktiku jedinstvenog fronta radnika i seljaka i ugnjetenih nacija. U biti, to je taktika dugoročne borbe za vodeću ulogu komuni­ sta u klasi i naciji, priprema za iduću revolucionarnu priliku. To je 57

revolucionarna taktika bez šablona, primjerena svakoj zemlji, oslobođena ovisnosti od svjetske revolucije. Zahtijevala je daleko više strpljenja, temeljitih analiza prilika u svakoj zemlji, oslobo­ đena ovisnosti od svjetske revolucije. Zahtijevala je daleko više strpljenja, temeljitih analiza prilika u svakoj zemlji, idejno i orga­ nizacijski daleko spremnije komunističke partije. Više se nije moglo očekivati da će svjetska proleterska revolucija riješiti i one probleme o kojima niz komunističkih partija nije vodilo računa. Uvjerenje da su moguće uspješne izvedbe pojedinačnih revolucija otvaralo je mogućnost i kreiranja drugačijih puteva borbe za dik­ taturu proletarijata, primjerenijih objektivnim uvjetima u pojedi­ nim zemljama. Trebalo se učiti ne samo na iskustvima sovjetske revolucije, već je i sovjetska revolucija trebala učiti na iskustvima drugih komunističkih pokreta. Novu taktiku Kominterne inicirao je njen treći kongres, održan u Moskvi od 22. lipnja do 12. srpnja 1921. godine. U nizu njegovih značajnih dokumenata, ističu se Teze o svjet­ skoj situaciji i zadacima Komunističke internacionale. Polazeći od spoznaje da imperijalistički rat nije prerastao u proletersku revo­ luciju, u Tezama se upozorava de je to posljedica datih povijesnih uvjeta, a ne trajna zakonitost razvitka kapitalizma. Posljedice rata trajno su poremetile ravnotežu svjetskog kapitalističkog sistema i komunistički pokret nije odustao od revolucije kao konačnog stra­ teškog cilja svjetskog proletarijata. Ona se ne može vremenski odrediti, već zakonitostima razvitka kapitalizma. Za razliku od socijalističke desnice i centrista, taktika komunističkih partija tre­ ba biti permanentna priprema u stvaranju uvjeta za pobjedu snaga socijalne revolucije. Osnovna idejna razlika između komunističkog i reformističkog pravca u svjetskom radničkom pokretu upravo je u pristupu pro­ blemu revolucije. Komunisti je shvaćaju kao trajno prisutni pro­ blem i zato se bore za destabilizaciju kapitalizma, reformisti pri­ vremeno odstupanje revolucije doživljavaju kao definitivnu stabi­ lizaciju kapitalizma, djelujući u pravcu očuvanja ravnoteže klasnih odnosa, kao i onih među kapitalističkim zemljama. Djelujući u buržoaskim vladama, ili kao opozicija, objektivno pridonose sta­ bilizaciji kapitalizma, jačajući uvjete likvidacije revolucije. Po ocjeni u Tezama, u vremenu od osnutka Kominterne do njenog trećeg kongresa, revolucionarni potencijal proletarijata raznih zemalja nije rezultirao svjetskom proleterskom revolucijom, jer na njegovom čelu nisu bile snage Kominterne, već Druge interna­ cionale. Iako je već na drugom kongresu Kominterne Lenjin upo58

zoravao da je pristup problemu revolucije u zapadnoj Evropi suvi­ še šabloniziran i identificiran s ruskom problematikom, u Tezama se uzroci defenzive zapadnoevropske revolucije ne nalaze u dota­ dašnjim objektivnim nemogućnostima slamanja kapitalističkog sistema, već u kontrarevolucionarnom djelovanju socijalne demo­ kracije, koja je neposredno pred kraj rata i nakon njega zaustavila revolucionarnu ofenzivu. Protunapad buržoazije i poraz oružane revolucije u zapadnoj Evropi shvaćen je kao nužni ciklus u razvoju svjetske revolucije, a stabilizacija kapitalizma kao rezultat njego­ vog momentalnog uspona. Generalno gledajući, kapitalistički je razvitak u opadanju, a krivulja revolucije, kroz sve svoje padove, u usponu. Zakonitosti u razvitku kapitalističkog društva stvaraju njegove suprotnosti iz kojih nužno proizlazi svjetska revolucija proletarijata, a ne definitivna stabilizacija kapitalizma. Iz ovakvog pristupa problemu revolucije slijedi zahtjev za aktivnim učešćem komunističkog pokreta u svim ekonomskosocijalnim obrambenim borbama proletarijata, za vodstvo u klasi, u cilju njena političkog objedinjavanja, a u funkciji strateškog cilja revolucije. Ekonomska kriza kapitalizma nužno će rezultirati eko­ nomskom ofenzivom proletarijata, koju komunisti trebaju shvatiti kao prelomni momenat u ukupnoj krizi sistema, kao realnu mogućnost njena pretvaranja u građanski rat između buržoazije i proletarijata. Tada će se sadašnji obrambeni rat proletarijata pre­ tvoriti u oružanu revoluciju. Radilo se o usporenom ili o ubrzanom toku revolucije, komu­ nističke partije moraju biti partije akcije, revolucije, a ne mirenja s činjenicom defenzive. One moraju biti partije masa, s jasno formuliranim revolucionarnim parolama, elastične u manevrima socijalne demokracije. Komunističke partije trebaju naučiti mase na aktivni otpor, naoružati ih novim metodama borbe usmjerenim konačnom cilju, oružanoj revoluciji proletarijata. One trebaju raditi na produbljavanju klasnih konflikata u društvu, ne miriti ih, a u nacionalnim i internacionalnim razmjerima voditi bitku za klasno revolucionarno jedinstvo proletarijata, lomeći otpore na putu k diktaturi proletarijata i socijalnoj revoluciji. Drugi, po našem sudu, značajan dokumenat za shvaćanje promjena u globalnoj taktičkoj orijentaciji trećeg kongresa Kominterne bile su Teze o taktici. Pristup trećeg kongresa Kominteme problemu objektivnih mogućnosti izvedbe svjetske proleter­ ske revolucije u Tezama je daleko racionalniji. Polazeći od uvjere­ nja da svjetska proleterska revolucija, tj. raspadanje kapitalizma kao svjetskog sistema, nije aktualna u datim okolnostima, upozora59

va se na činjenicu da je nastupilo vrijeme prikupljanja revoluci­ onarnih snaga proletarijata i njegovog organizacijskog objedinja­ vanja. Proces raspadanja svjetskog imperijalističkog bloka shvaćen je kao komplicirani proces niza pojedinačnih građanskih ratova u razvijenim kapitalističkim zemljama, ratova među kapitalističkim zemljama, kao i između kapitalističkih zemalja s jedne strane, te socijalističkih zemalja i kolonijalnih naroda, s druge strane. Svjet­ ska proleterska revolucija nije pravolinijski proces karakterističan za cijeli svijet, već sastavljen od uzlaznih i silaznih linija pojedinač­ nih revolucija, primjerenih uvjetima svake zemlje. U uvjetima idejne i organizacijske razjedinjenosti svjetskog radničkog pokre­ ta, kada u većini radničke klase razvijenih zapadnoevropskih kapi­ talističkih zemalja vodeću ulogu ima socijalna demokracija, u Tezama se ispravno konstatira, da je najvažniji aktualni zadatak Kominterne borba za pridobijanje većine u radničkoj klasi. Revo­ lucija u razvijenim zapadnoevropskim zemljama povijesna je nuž­ nost, kaže se u Tezama, ali bez dominantne uloge komunista u većini radničke klase, osuđena je na neuspjeh. Osnovna pretpo­ stavka afirmaciji komunističkih partija u ovim zemljama jest njiho­ va transformacija u velike revolucionarne, po utjecaju masovne partije, oslobođene sektaštva u pristupu širokim masama proletari­ jata. Borba za vodeću ulogu komunista u tim zemljama moguća je samo ulaskom komunista u reformističke sindikate, kako bi u bazi svladali vodeći utjecaj socijalne demokracije, pretvarajući radničke partije, sindikate i sve ostale organizacije proletarijata u masovnu osnovicu revolucije. Komunističke partije ne smiju se pretvarati u propagandne kružoke, već borbene organizacije, koje će i tekovine buržoaske demokracije znati pretvoriti u oružje komunističke ide­ ologije. Komunističke partije razvijenih zapadnoevropskih zema­ lja trebaju postati okosnica okupljanja sviju revolucionarnih poten­ cijala proletarijata, kontrarevolucionarnom djelovanju socijalistič­ ke desnice i centrista suprotstaviti taktiku borbe za jedinstvo prole­ terskog fronta u pravcu revolucije. U borbu protiv kapitalizma, komunističke partije ne smiju polaziti od pretpostavke njegove stvarne momentalne ekonomske moći, već od posljedica koje njegov razvitak ostavlja na široke mase proletarijata. Privremena stabilizacija kapitalizma ne može zakočiti tok revolucije, minimalnom progamu reformista i centrista treba suprotstaviti borbu za konkretne potrebe proletarijata, bor­ bu koja razara, a ne stabilizira vlast buržoazije. U Tezama se kao jedan od oblika borbe za organizacijsko jedinstvo proletarijata predviđa stvaranje vijeća radnika u poduzećima, kao i snažan oslo­ 60

nac na sindikalne organizacije, kao novi oblik borbe proletarijata za kontrolu proizvodnje u uvjetima kapitalističkog razvitka. Vije­ ća radnika i sindikalne organizacije u kapitalističkim poduzećima shvaćene su i kao centri borbe protiv socijaldemokratskih nastoja­ nja da kroz postojeće oblike kapitalističke vlasti realiziraju parolu o mogućnosti kontrole proizvodnje od strane proletarijata, a u uvjetima očuvanja tekovina buržoaske demokracije. Organizacij­ sko povezivanje proletarijata po industrijskim granama i jačim industrijskim centrima u Tezama se ocjenjuje novim oblikom efi­ kasnog objedinjavanja proletarijata, preduvjetom jačanju njegove udarne moći, a time i eliminacije utjecaja organizacijskih formi djelovanja socijalne demokracije utjecaja organizacijskih formi djelovanja socijalne demokracije. Tako koncipirana borba komu­ nista na dugi rok pripreme revolucije pretpostavlja idejno i orga­ nizacijsko jedinstvo komunističkih partija, revolucionarnih sindi­ kata i širokih masa radnika izvan sindikalnih organizacija. Pretpostavljajući da se revolucionarne snage proletarijata nalaze u prelaznoj epohi, u Tezama se zahtijeva maksimalna pri­ prema komunističkih partija za revoluciju. Trebaju se osloboditi teorijskog dokazivanja neminovnosti pobjede proletarijata, a cije­ lu energiju prebaciti na polje konkretne borbe protiv kapitalistič­ kog društva, moraju vjerovati u pobjedu proletarijata, pa će i mase biti spremne prihvatiti njihovu vodeću ulogu. Komunističke partije moraju prerasti uske okvire svojih organizacija, prodrijeti u mase proletarijata u konkretnim borbama, buditi njihovu revo­ lucionarnu svijest i širiti utjecaj na poluproleterske sitnoburžoaske narodne mase. Aktivnost komunističkih partija ne može se svesti na kritiku drugih partija i njihovim zahtjevima suprotstavljati vlas­ tite zahtjeve. Kao masovne partije revolucije, one snose svu odgo­ vornost za njen razvoj. Samo na taj način može doći do stvaranja jedinstvenog proleterskog fronta pod vodstvom komunističkih partija, samo takvim metodama borbe istisnut će se utjecaj socijal­ ne demokracije u radničkoj klasi i njena taktika prilagođavanja i suradnje s buržoazijom. U borbi za jedinstveni proleterski front u Tezama se posebno upozorava na mogućnost orijentacije nekih komunističkih partija na obranu stečenih pozicija proletarijata. Odbacujući takav pri­ stup sadržaju taktike borbe za jedinstveni proleterski front, upo­ zorava se da su komunističke partije u svojoj suštini partije akcije, napada i revolucije, uvijek spremne da povedu mase u revoluciju. One partije koje odbacuju tezu o mogućnosti ofenzivne politike proletarijata, ogriješile su se o osnovne principe komunizma. Pri 61

tome, potrebno je voditi računa i o činjenici, da se kriza kapitali­ stičkog društva može izraziti u formi razbijanja jedinstva buržoaskog klasnog fronta, ali i kao sukob između buržoazije i određenih kategorija proletarijata. Defenzivna ili ofenzivna taktika komuni­ stičkih partija ovisi od konkretnih uvjeta u svakoj zemlji, jedna i druga usmjerene su konačnom cilju, diktaturi proletarijata. U sva­ kom slučaju, period defenzivne taktike treba što više skratiti, kako ne bi uništio jezgro revolucionarnog potencijala. Analizirajući sadržaje nove taktičke orijentacije trećeg kon­ gresa Kominterne u Tezama se posebna pažnja poklanja proble­ mu odnosa komunističkih partija razvijenih zemalja prema tzv. proleterskim srednjim slojevima. Procjenjujući da u zapadnoj Evropi ne postoji druga velika klasa, osim proletarijata, koja bi mogla postati odlučujući faktor svjetske revolucije, u Tezama se zapadnoevropske komunističke partije upozoravaju na značenje njihovog odnosa prema širokim slojevima gradske i seoske sitne buržoazije. Razvitak kapitalističkog društva pogađa društvenoekonomski položaj ovih slojeva i pravilna politika komunističkih partija može ih privući na stranu klasne borbe proletarijata. Za razliku od uvjeta razvitka revolucije u Rusiji, gdje su seljačke mase oslonac proletarijatu, u razvijenim zemljama to mogu posta­ ti sitni i srednji slojevi gradske i seoske buržoazije. Osnovni pred­ uvjet jest borba komunističkih partija protiv utjecaja buržoaske i socijaldemokratske ideologije na ove slojeve zapadnoevropskog društva. U uvjetima promijenjene globalne taktike Kominterne nije posebno razrađivana problematika balkanskih prostora. Od komunističkih partija na Balkanu zahtijeva se transformacija u partiju masa, na jedinstvenoj taktičkoj platformi jugoslavenska, kao i ostale balkanske revolucije shvaćene su jedinstvenim proce­ som društveno-ekonomskih političkih promjena u ovom dijelu Evrope, čiji procesi bi mogli otpočeti u Kraljevini SHS i u Bugar­ skoj, s jakim utjecajem na mađarske i šire podunavske prostore. U Tezama se posebno razmatra problem sadržaja pojma prole­ terskog internacionalizma u uvjetima opadanja mogućnosti izved­ be svjetske proleterske revolucije. Izolacija sovjetske države i revolucije od širih evropskih i svjetskih tokova, porazi evropskih revolucija proletarijata, orijentacija RKP(b) i Kominterne na tezu o mogućnosti gradnje socijalizma u jednoj zemlji, rezultirali su logičnim pretvaranjem borbe za pobjedu socijalizma u Sovjetskoj Rusiji u internacionalističku obvezu svjetskog proleterskog fron­ ta. Međutim, kako se iz te obveze izvukao i zaključak o Sovjetskoj 62

Rusiji kao jedinoj garanciji sigurnosti sviju budućih proleterskih država Evrope u borbi protiv američkog imperijalizma, pojam proleterskog internacionalizma poprimao je negativne sadržaje. U svojoj osnovi ispravna orijentacija na obranu tekovina sovjetske revolucije, mogla je istu pretvoriti i u jedini kriterij uspješne izvedbe sviju budućih revolucija. Suština proleterskog internacionalizma u Tezama ima još jed­ nu dimenziju, manje istaknutu, ali prisutnu. Radi se o načinu djelovanja komunističkih partija u uvjetima pojave i razvoja kriz­ nih situacija u njihovim zemljama. Zaključeno je, da su one dužne zaoštravati unutrašnje borbe u vlastitim zemljama, slabeći na taj način ukupnu udarnu moć imperijalizma. Nova globalna taktička orijentacija trećeg kongresa Kominterne na borbu komunista za jedinstveni proleterski front, kao nužnu prelaznu etapu u diktaturu proletarijata, ne može se shvatiti kao početak suštinski drugačijeg pristupa Kominterne problemu odnosa prema reformističkim pravcima u svjetskom radničkom pokretu, a najmanje kao početak mnogo kasnije afirmirane politi­ ke Narodnog fronta. Najveća vrijednost odluka kongresa Komin­ terne prvenstveno je u priznavanju činjenice opadanja objektivnih preduvjeta izvedbi svjetske proleterske revolucije. Iz takve proc­ jene, zahvaljujući prvenstveno Lenjinu, slijedi taktika borbe za jedinstveni proleterski front koja će komunističke partije prisiliti da borbu za vodeću ulogu u klasi sprovode u bazi pokreta i u reformističkim sindikatima i organizacijama, u industrijskim poduzećima i radionicama, tamo gdje ima najviše radničke klase, i gdje se komunistički pokret može afirmirati samo svojim otvara­ njem prema klasi, a ne teorijskim razračunavanjima s vodstvima socijalne demokracije. Taktika borbe za jedinstveni proleterski front nije orijentacija na kompromis, nije priznavanje činjenice mogućnosti koegzistencije različitih idejnih pravaca u svjetskom radničkom pokretu. To je taktika prilagodavanja činjenici da u datom momentu nema mogućnosti da se buržoazija i vodstvo soci­ jalne demokracije likvidiraju u oružanom prevratu. To je rezultat spoznaje objektivog položaja sovjetske revolucije i stvarnog utje­ caja komunističkog pokreta na radničku klasu zapadne Evrope toga vremena. To je ujedno i početak spoznaje o različitim putevima borbe do oružane revolucije proletarijata, ali nikako i prizna­ vanje mogućnosti socijaldemokratskog načina borbe za socijali­ zam. Isključivo u kontekstu ovakvog pristupa problemu sadržaja taktike borbe za jedinstveni proleterski front može se shvatiti 63

suština nastojanja Kominterne i Profinterne da u toku 1922. godi­ ne stupe u kontakte s Drugom i Drugom i pol internacionalom. To je borba za proleterske mase, kao odgovor na nastojanja soci­ jalne demokracije da istisne utjecaj komunista u zapadno­ evropskom radničkom pokretu. Pune uzajamnog nepovjerenja, svaka od njih uvjerena da je upravo ona odabrala najispravniji put borbe za diktaturu proletarijata, tri internacionale upućuju svoje predstavnike na zajedničku konferenciju, održanu travnja 1922. godine. Na konferenciji su delegati izglasali načelne zaključke o potrebi borbe za akciono jedinstvo svjetskog proleterskog fronta, svjesni činjenice da njegova razjedinjenost pridonosi jačanju svjet­ skog kapitalističkog sistema. Zaokret Sovjetske Rusije na politiku NEP-a, njena borba za međunarodno priznanje, pojačana upravo u toku 1922. godine, korištena je od centrista u borbi za kompromitaciju nove taktičke orijentacije trećeg kongresa Kominterne. Optuživali su sovjetske komuniste da su izmislili novu taktiku Kominterne isključivo u nastojanju da svjetski komunistički i radnički pokret iskoriste u borbi protiv međunarodne ekonomske i političke izolacije svoje zemlje. Odbijanja nove taktike Kominterne bilo je i u redovima francuske, talijanske i španjolske komunističke partije. Dio njiho­ vih kadrova nije bio spreman prihvatiti realnu procjenu trećeg kongresa Kominterne o nemogućnosti oružane revolucije, uporno braneći taktičku orijentaciju njenog prvog i drugog kongresa. Djelovanje komunističkih partija u nerazvijenim i kolonijal­ nim zemljama imalo je poteškoća iz drugih razloga. Osim onih koje su proizlazile iz idejne i organizacijske razdrobljenosti malo­ brojnog proletarijata, taktika borbe za stvaranje jedinstvenog fronta radnika i seljaka bila je veliko iskušenje komunistima tih zemalja u borbi protiv otpora u vlastitim redovima i protiv sve jačeg utjecaja buržoaske ideologije u seljaštvu i širokim masama ugnjetenih nacija. Posebno velike poteškoće imat će one komuni­ stičke partije koje su djelovale u višenacionalnim i izrazito agrar­ nim zemljama, a koje su iz niza razloga izbjegavale ugrađivati u taktičke zadatke pokreta nacionalno i seljačko pitanje. Taktika jedinstvenog fronta radnika i seljaka, shvaćena od trećeg kongre­ sa Kominterne kao prelazna faza u diktaturu proletarijata, bez sumnje nametala je komunističkim partijama nerazvijenih zemalja koncepciju revolucije koja se temeljila na iskustvima ruskih bolj­ ševika. Snage »ljevice« u komunističkim pokretima nekih zapadno­ evropskih zemalja, posebno u KP Njemačke, pružile su otpor 64

novoj taktičkoj orijentaciji Kominterne. Usporavanju realizacije taktike jedinstvenog proleterskog fronta pridonosila je i činjenica njene prvenstvene orijentacije na bazu pokreta, podcjenjujući utjecaj vodstava partija i sindikata socijalne demokracije zapadne Evrope. Četvrti kongres Kominterne, održan u Moskvi od 5. stu­ denog do 5. prosinca 1922. godine, pokušao je odgovoriti na te probleme. U nizu značajnih momenata, upozoravamo na Teze o jedinstvenom frontu radnika i o odnosu prema radnicima koji pri­ padaju Drugoj, Drugoj i pol i Amsterdamskoj internacionali i pre­ ma radnicima koji podržavaju anarhosindikalističke organizacije. Izrađene su još na plenumu IKKI, održanom 27. i 28. prosinca 1921. godine, kao dorada koncepcije taktike jedinstvenog prole­ terskog fronta. Polazeći od uvjerenja da se svjetski radnički pokret nalazi u prelaznoj etapi ka revoluciji i da novi imperijali­ stički rat, Ui niz manjih ratova prijete svijetu, u Tezama se ističe neophodnost borbe komunista za jedinstvo svjetskog proleterskog fronta. Težnju k jedinstvu pokazuju i široke mase proletarijata, u kojima je, po ocjeni u Tezama, porastao ugled komunista. Objek­ tivni uvjeti u kojima živi proletarijat potvrdili su ispravnost linije trećeg kongresa Kominterne o neophodnosti borbe proletarijata protiv nasrtaja buržoazije, potrebu njegovog objedinjavanja u svjetskim relacijama. Vjerujući da su široke mase proletarijata izgubile povjerenje u vodstva socijalne demokracije, u Tezama se ističe da je došlo vrijeme kada komunisti mogu ubrati plodove svoje beskompromisne borbe. Slojevi manje politički iskusnih radnika, očito se misli na novu generaciju proletarijata koja nije došla pod utjecaj vodstava socijalne demokracije, žele ujedinjenje sviju radničkih partija i sindikata, kao jedino moguće rješenje u borbi protiv ofenzive kapitala. Uporište jedinstvenom proleter­ skom frontu u Tezama se vidi i u dijelu starijih radničkih kadrova, razočaranih dotadašnjom politikom socijalne demokracije. Teze zahtijevaju sporazum s komunistima, što je progresivni proces koji potkopava temelje reformizma. Priznajući činjenicu utjecaja socijalne demokracije u većini zapadnoevropskog proletarijata, u Tezama se ponavlja zahtjev o potrebi borbe za njegovo akciono jedinstvo kroz borbu za dnevne zahtjeve, kao etapi k njegovom političkom, a potom i organizacij­ skom jedinstvu. Sve akcije Druge i Druge i pol internacionale oko stvaranja jedinstvenog proleterskog fronta u Tezama su ocijenjene kao bor­ ba za jedinstveni front s buržoazijom, kao iskrivljavanje suštine borbe proletarijata u ovoj etapi razvitka kapitalizma. 65

Uzimajući u obzir gore navedene procese u razvitku svjet­ skog radničkog pokreta, u Tezama se ističe ispravnost taktičke orijentacije trećeg kongresa Kominterne na rad komunista u širokim masama, kao i parole o borbi za jedinstveni proleter­ ski front pod vodstvom komunista. Pri tome se upozorava, da ova taktika ne može u svim zemljama biti realizirana na isti način, već treba biti prilagođena uvjetima. Za razliku od pristupa trećeg kongresa Kominterne proble­ mu taktike jedinstvenog proleterskog fronta, u kojemu se ne predviđa mogućnost sporazumijevanja komunističkih partija s vodstvima socijaldemokratskih i socijalističkih partija, gdje nema mjesta taktici koalicije radničkih partija, u Tezama se takva mogućnost predviđa. Pri tome se upozorava, da komuni­ stičke partije trebaju zadržati svoju punu slobodu kritike pro­ tivnika komunističke ideje, prije, poslije, čak i u toku zajednič­ kih akcija sa socijalnom demokracijom. Koliko je ovakav pri­ stup problemu stranačke koalicije bio nerealan, koliko je već u samom začetku razbijao osnove akcionog jedinstva, autori Teza očito nisu bili svjesni. Razlog takvog odnosa prema soci­ jalnoj demokraciji bila je bojazan od prevladavanja reformistič­ ke ideologije u taktici jedinstvenog proleterskog fronta, koju Kominterna nije shvaćala kao mogućnost koegzistencije različi­ tih idejnih orijentacija u borbi za socijalizam, već kao taktiku datog trenutka. U Izvještaju Izvršnog komiteta delegatima četvrtog kongresa tvrdi se, da je parola jedinstvenog fronta od strane IKKI prvi put definirana u prosincu 1921. godine s početnom parolom »u mase«, da bi se ista u 1922. godini transformirala u taktiku jedinstvenog fronta. Izuzetno je točna tvrdnja u Izvještaju, da parola borbe u masama znači ujedno i borbu za jedinstveni front u konkretnim uvjetima pojedinih zemalja. Novi sadržaj taktike IKKI, koncipiran krajem 1921. godine, bitno proširuje pojam jedinstvenog proleterskog fronta, nagla­ šavajući više pojam jedinstvenog fronta, kao kategorije koja u sebi sadržava borbu za radničko jedinstvo, ali i jedinstvo pro­ letarijata i širokih masa. To je bez sumnje veliki doprinos IKKI širenju utjecaja komunističkih partija na sve slojeve dru­ štva, protiv sektaškog pristupa komunista problemima izvan domene čiste klasne borbe proletarijata. Idejni sukobi u evrop­ skom radničkom pokretu i poraz revolucija otvorili su nove procese, socijalna demokracija se sve više zatvarala u dijelove klase, komunisti su se sve više okretali masama. Izgledalo je, 66

da je svjetski komunistički pokret ušao u fazu svoga oslobađanja dogmatskog poimanja borbe protiv socijalne demokracije. Zaokretu Kominterne u taktici jedinstvenog fronta pridonijela je i činjenica pobjede fašizma u Italiji, koja je ocijenjena i kao napad na osnovne tekovine buržoaske demokracije, korak natrag u borbi za osnovna ljudska prava. Fašizam je shvaćen ne samo kao oblik diktature buržoazije nad proletarijatom, već i kao teror nad širokim masama. Opasnost od širenja fašizma shvaćena je kao aktualna mogućnost, kojoj se moraju oduprijeti i komunisti oslon­ cem na široke mase. Pojava i mogućnost širenja fašizma na ostale evropske zemlje shvaćene su kao poticaj, a ne kočenje proleterske revolucije. U Izvještaju se upozorava, da je fašizam rezultat zao­ štravanja krize kapitalizma i njegova logična posljedica bit će pro­ leterska revolucija. Među značajnija evropska krizna žarišta navo­ di se i područje Balkana, obzirom na neriješene međugranične sporove. U Izvještaju se ističe, da nova taktika jedinstvenog fronta nije rezultat samo borbe protiv socijalne demokracije, već i objektiv­ nih prilika u kojima se razvija i djeluje svjetski radnički pokret. U toj borbi nisu postignuti značajniji rezultati i zato predstoji dug i naporan put za pretvaranje Kominterne u svjetski štab revolucije. Taktika jedinstvenog fronta ujedno je i najbolji način realizacije parole o jedinstvenom proleterskom frontu, to nije epizoda u bor­ bi Kominterne, već taktika koja će ispuniti cijeli jedan period njenog razvitka, a možda i cijelu jednu epohu. U Izvještaju se upozorava, da će Kominterna u raznim okolnostima možda mora­ ti i mijenjati tu taktiku, ali će je zadržati kao okosnicu svoga taktičkog opredjeljenja, jer je Druga internacionala glavni nepri­ jatelj, glavni oslonac buržoazije. Drugim riječima, taktika jedin­ stvenog proleterskog fronta i taktika jedinstvenog fronta samo su promjena načina borbe protiv socijaldemokratskog utjecaja u svjetskom radničkom pokretu, u uvjetima oseke svjetske proleter­ ske revolucije. Bez obzira na uzroke koji su inicirali novu global­ nu taktiku svjetskog komunističkog pokreta, mogla je pridonijeti prerastanju uskih taktičkih okvira drugog kongresa Kominterne. U Izvještaju se procjenjuje, da je kapitalistički sistem zreo za proletersku revoluciju, a što do nje ne dolazi krivci su isključivo vodstva socijalne demokracije, glavni oslonci buržoazije. Zato se odnos komunističkog pokreta prema socijalnoj demokraciji svodi ne samo na pitanje taktike, već i na problem svjetske revolucije. Taktika jedinstvenog fronta odgovor je Kominterne socijalnoj demokraciji u borbi za većinu u radničkoj klasi. Ovakav pristup 67

suštini taktike jedinstvenog fronta objektivno je sužavao moguć­ nost objedinjavanja svjetskog proleterskog fronta i jedinstvenog fronta komunista i širokih masa. Pri tome želimo upozoriti, da se u Izvještaju sasvim otvoreno upozorava, da taktika jedinstvenog fronta znači prihvaćanje borbe sa širokim masama proletarijata sviju idejnih pravaca, ukoliko ta borba potkapa temelje kapitali­ stičkog sistema, bez obzira na njihovu idejnu pripadnost. Zato se ističe, da su komunisti spremni sjesti za jedan stol i sa ». . . izdaj­ ničkim vođama . . .«, jer ». . . jedinstveni front znači upravo to i ništa drugo«, tj. bazu svjetske proleterske revolucije. Međutim, taktika jedinstvenog fronta, kao globalna taktička orijentacija svjetskog komunističkog pokreta toga vremena, sadr­ žavala je u sebi i borbu za stvaranje tzv. radničkih vlada. Njihovo eventualno formiranje ne može biti sastavni dio globalne taktike Kominterne, obavezno u svim zemljama svijeta. Problem radnič­ ke vlade prvenstveno je problem razvijenih kapitalističkih zemalja u kojima je socijalna demokracija već na vlasti, ili se priprema preuzeti je, naravno, mirnim putem. Uvažavajući tu činjenicu, IKKI je pokrenuo i pitanje odnosa komunista prema radničkoj vladi, bila ona rezultat parlamentarne ili vanparlamentarne akci­ je. Upozoravajući, da parola o borbi za radničku vladu u jednim zemljama može biti više propagandna, u drugim rezultat zaoštre­ nih klasnih sukoba, u Izvještaju se ističe, da parola o radničkoj vladi ne mora biti obavezna faza kroz koju proletarijat prolazi na svome putu do oružane revolucije. Naprotiv, parola radničke vla­ de primjenjiva je u vrlo malo zemalja, a u slučaju i da dođe do njenog formiranja, ne može, niti se smije shvatiti kao miran peri­ od odnosa između buržoazije i proletarijata, vrijeme bez klasnih sukoba. Radnička vlada, koja svoju strateško-taktičku orijentaci­ ju temelji na parlamentarnoj borbi nije vlada revolucije, već kon­ trarevolucije. Ona je oblik vlasti u uvjetima kada socijalna demo­ kracija ima vlast, ali ne i želju da otvara perspektive građanskom ratu. Komunisti će je prihvatiti kao jednu etapu u borbi za dikta­ turu proletarijata, gurajući je u lijevo, ne dozvoljavajući joj da se zaustavi na parlamentarnim oblicima borbe. Naravno, da isključivo taktika jedinstvenog proleterskog fron­ ta nije bila primjerena uvjetima borbe komunista u kolonijalnim i polukolonijalnim zemljama. To su nerazvijene zemlje, u procesu nacionalne emancipacije, seljačke po svome socijalnom sastavu, slabe po udjelu proletarijata u političkom životu. Zbog toga se u Tezama o pitanju Istoka formira taktika borbe komunista za stva­ ranje antiimperijalističkog jedinstvenog fronta, kao efikasnog 68

oružja u borbi protiv buržoaskog nacionalizma i služenja koloni­ jalnim silama. Tako koncipirana masovna osnovica antiimperijalističke fronte, temeljene u širokim masama eksploatiranih, treba se usmjeriti protiv kapitalizma i kolonijalizma velikih sila, ali i protiv ostataka feudalizma, čiji su nosioci skloni kompromisima i suradnji s buržoazijom kolonijalnih sila. U tako koncipiranoj tak­ tici radnički pokret treba izrasti u samostalni faktor revolucije, jezgro okupljanja širokih masa u borbi protiv imperijalizma i kolo­ nijalizma. Kada bude od strane nacionalnih buržoazija priznat i kao samostalni politički faktor, proletarijat može s njima ulaziti u privremene sporazume. Društveno-ekonomska i politička struk­ tura kolonijalnih i polukolonijalnih zemalja nalaže komunistima stvaranje političkog saveza sa seljaštvom i poluproleterskim masa­ ma, podršku buržoaskim demokratskim procesima, ukoliko im odnos snaga ne dozvoljava da istaknu aktualnost parole sovjetske republike. Međutim, u Tezama se upozorava na nemogućnost uspješne izvedbe radničko-seljačkih revolucija kolonijalnih naro­ da bez uske povezanosti s revolucijom u razvijenim zemljama i Sovjetskom Rusijom. Ovakav pristup kolonijalnom pitanju uma­ njivao je šanse realizaciji taktike antiimperijalističkog jedinstve­ nog fronta, ne vodeći dovoljno računa ni o odnosu proletarijata razvijenih kapitalističkih zemalja prema narodnooslobodilačkim pokretima u kolonijama. Taktika četvrtog kongresa Kominterne prema kolonijalnom pitanju u svojoj osnovi potcijenila je revoluci­ onarni potencijal širokih masa Azije, Afrike i Latinske Amerike. Četvrti kongres Kominterne još uvijek žarište svjetske proleterske revolucije traži u zapadnoj Evropi, posebno u Njemačkoj. Globalna taktička orijentacija četvrtog kongresa Kominterne najbolje je precizirana u Tezama o taktici Kominterne. Potvrđujući ispravnost gledišta trećeg kongresa o sazrijevanju materijalnih pretpostavki prerastanja kriza kapitalizma u građanski rat između buržoazije i proletarijata, razlozi njegove još relativno čvrste egzi­ stencije nalaze se u kapitulaciji socijalne demokracije i sve oštrijim oblicima buržoaske diktature. Razlozi ofenzive buržoazije traže se u nemogućnosti očuvanja kapitalizma kroz klasične forme nje­ ne vladavine. U uvjetima krize kapitalizma javlja se i fašizam, specifični oblik diktature buržoazije u uvjetima raspadanja svjet­ skog imperijalističkog sistema. Pokušajima buržoazije da očuva vlast putem fašističke diktature treba suprotstaviti jedinstveni proleterski front, u kome će komunističke partije preuzeti vodeću ulogu. Borba protiv fašizma kroz taktiku jedinstvenog proleterskog 69

fronta istakla je u prvi plan problem odnosa Kominterne prema protukomunističkim idejnim strujama u svjetskom radničkom pokretu. Pokušaj suradnje triju internacionala, iniciran travnja 1922. godine, završio je neuspjehom. U vrijeme održavanja četvr­ tog kongresa Kominterne Druga i Druga i pol internacionala osnovale su u Haagu zajednički Komitet koji je trebao pripremiti sazivanje njihovog Kongresa ujedinjenja. Osim partijskog ovaj Komitet imao je zadatak pripremiti i ujedinjenje sviju sindikalnih organizacija pod vodstvom socijaldemokratske Amsterdamske sindikalne internacionale. Tako je socijalna demokracija odgovo­ rila na taktiku jedinstvenog proleterskog fronta trećeg i četvrtog kongresa Kominterne. U takvim uvjetima četvrti kongres Kominterne mogao je u Tezama samo konstatirati idejni i organizacijski rascjep u svjet­ skom radničkom pokretu. Kako je istaknuto u Tezama, spajanje Druge i Druge i pol internacionale razbija fikciju o postojanju još nekih radničkih partija revolucionarne orijentacije izvan okvira Kominterne. Otada, za većinu u svjetskom radničkom pokretu borit će se samo dvije idejne orijentacije, socijaldemokratska i komunistička. Očito da je Kominternu više zanimao problem cen­ trista, nego socijaldemokratske desnice. Njihova načelna teorijska orijentacija na revoluciju, svojevremeno distanciranje od Druge internacionale stvaranjem Druge i pol, stvarali su privid njihove revolucionarne orijentacije u bazi proletarijata razvijenih zapad­ noevropskih država, i za Kominternu bili su veći problem od otvo­ rene reformističke orijentacije partija Druge internacionale. Organizacijsko spajanje Druge i Druge i pol internacionale stvara­ lo je privid lakšeg pristupa problemu zapadnoevropske proleter­ ske revolucije. Greška Kominterne je bila očita, previdjela je činjenicu, da razvitak evropske proleterske revolucije nije zau­ stavljalo samo vodstvo socijalne demokracije, već i objektivni uvjeti razvitka kapitalizma. Četvrtom kongresu Kominterne preostaje jedino prihvatiti činjenicu stanja u svjetskom radničkom pokretu, posebno u njego­ vom zapadnoevropskom dijelu i u Tezama istaći nužnost daljnje uporne borbe za većinu u radničkoj klasi kroz taktiku jedinstve­ nog proleterskog fronta. Zadobiti većinu u radničkoj klasi SAD i zapadne Evrope, kaže se u Tezama, to je bio i ostao najznačajniji zadatak Kominterne. Prema tome, svjetske i evropske proleter­ ske revolucije nema bez pobjede proletarijata u visoko razvijenim kapitalističkim zemljama. Nacionalnorevolucionarni pokreti u kolonijama i polukolonijalnim zemljama samo su pomoć proleta­ 70

rijatu u borbi protiv kapitalizma, nagrizajući mu temelje na njego­ voj periferiji. Zadatak Kominterne jest, da se u tim zemljama formiraju snažne jezgre komunističkih partija, koje će biti sposob­ ne stati na čelo širokih nacionalnooslobodilačkih pokreta, ugrađu­ jući u njih postupno sve više socijalnih sadržaja, usmjerujući ih ka socijalnoj revoluciji. Iako je u centru interesa globalne taktike Kominterne toga vremena problem izgradnje jedinstvenog proleterskog fronta, veliko značenje za proletersku revoluciju bila je razrada taktike jedinstvenog fronta kao sastavnog dijela taktičke orijentacije tre­ ćeg kongresa Kominterne na borbu za široke mase. Iako se pojam masa vrlo često identificira s pojmom radništva ili radništva i selja­ štva, a mnogo manje s pojmom nacije, taktika jedinstvenog fronta izuzetan je doprinos Kominterne razbijanju izolacije komunistič­ kih partija i njihovog sektaškog odnosa prema problemu svoga mjesta i uloge u sudbini svake nacije. Pojava fašizma, iako svede­ na isključivo na problem odnosa buržoazije i proletarijata u uvjeti­ ma raspadanja svjetskog kapitalističkog sistema, objektivno je otvorila procese približavanja komunističkih partija vitalnim pro­ blemima vlastitih sredina. Stvaranje jedinstvenog fronta proletari­ jata i širokih masa u borbi protiv fašizma i imperijalizma otvaralo je mogućnost afirmacije svake komunističke partije u vlastitoj sre­ dini, približavanje pojma proleterske revolucije pojmu narodne revolucije, u kojoj proletarijat izrasta u vodeću snagu nacije, a ne samo klase. Iako je taktika jedinstvenog fronta prvenstveno kon­ cipirana kao borba za jedinstveni proleterski front, kao škola revolucioniranja širokih masa radništva, u kojemu komunističke partije moraju sačuvati svoju idejnu i organizacijsku samostalnost, on je u svojoj osnovi bitka za mase pod vodstvom proletarijata i komunističkih partija. Osnovica taktike jedinstvenog fronta mora biti »odozdo«, iz baze radničke klase, što je razumljiv zahtjev obzirom na tadašnja kretanja u vodstvu Druge i Druge i pol internacionale. Organizacijske forme okupljanja proletarijata mogu biti: Fabričko-zavodski komiteti, Kontrolne komisije, Akcioni komiteti, Radnička vijeća i si. U svakom slučaju, izbjegavanje direktnih pregovora s vodstvima socijalne demokracije, koja mogućnost se ne negira, ali kao krajnja nužnost. Borba za jedinstveni front prisilit će komunističke partije na prodor u reformističke organizacije, sindikate, u bazu radničke klase, otvarajući mogućnosti likvidacije sektaškog odnosa komu­ nističkih partija prema protukomunističkim strujama u svjetskom radničkom pokretu. Ipak, ma koliko se trudili pronaći u taktici 71

jedinstvenog fronta četvrtog kongresa Kominterne elemente poli­ tike budućeg Narodnog fronta, to je moguće samo u onom nje­ nom dijelu koji se odnosi na nerazvijene zemlje. Polazeći od činje­ nice da su razvijene zapadnoevropske države._završilesvoje-buržoasko-demokratske revolucije, idući sukob na tim prostorima za Kominternu može biti samo građanski rat između buržoazije i proletarijata. Po njenoj ocjeni, pojava fašizma izraz"je "krize vlasti financijske buržoazije i početka konačnog obračuna između dviju klasa, buržoazije i proletarijata. Posebno je zanimljiva analiza četvrtog kongresa Kominterne o ulozi tzv. radničkih vlada u taktici jedinstvenog fronta. Tretirajući je kao propagandnu parolu, radnička vlada je shvaćena kao poja­ va koja je moguća prvenstveno u razvijenim kapitalističkim zem­ ljama, iznimno bi se mogla javiti i kao parola o radničko-seljačkim vladama, misleći pri tome na uvjete u nerazvijenim zemljama. U Tezama se upozorava, da kao aktualna politička parola, radnička se vlada može javiti samo u onim zemljama gdje je došlo do krize kapitalističkog sistema i u kojima je položaj' radničkih partija takav da se može postaviti pitanje njihovog dolaska na vlast. Kada se u Tezama govori o radničkim vladama koje su u situaciji da dođu na vlast, misli se na one socijaldemokratske orijentacije, iako se to nigdje decidirano ne tvrdi. Međutim, u daljnjoj razradi pojma radničkih vlada one se shvaćaju kao rezultat politike jedin­ stvenog proleterskog fronta, ne kao koalicije buržoazije i socijalne demokracije, već sviju radničkih partija. Prema tome, u uvjetima razvijenih kapitalističkih zemalja, komunističke partije trebaju prihvatiti učešće u takvim vladama u kojima su i stranke socijalne demokracije, ali ne i stranke buržoazije. U slučaju formiranja takvih vlada, komunističke partije suradnju mogu prihvatiti samo pod uvjetom da je njihova djelatnost usmjerena u pravcu borbe protiv buržoazije i priprema za revolucionarni prelaz na diktaturu proletarijata. Tako koncipirana radnička vlada može nastati samo kao rezultat borbe radničkih masa i izraz volje njihovih revoluci­ onarnih organa u bazi. Polazeći od objektivne situacije u razvijenim zemljama, u Tezama se predviđa mogućnost stvaranja radničkih vlada kao rezultat parlamentarnog oblika borbe. Međutim, takva vlada samo daje neke preduvjete za oživljavanje radničkog pokreta nakon rušenja diktature buržoazije, ali ne stvara i preduvjete neposrednoj revoluciji. Istinska radnička vlada, kaže se u Tezama, vodi u ogorčene borbe između buržoazije i proletarijata, eventual­ no i u građanski rat. 72

Bitka za jedinstveni proleterski front, čije sadržaje diktiraju objektivni uvjeti razvitka u svakoj zemlji, otvarali su perspektivu pojave i razvitka više puteva borbe za diktaturu proletarijata. U takvim uvjetima otvarala se i mogućnost samostalnog djelovanja komunističkih partija i kreiranja specifičnih sadržaja taktike jedin­ stvenog fronta. Razrađujući uvjete pod kojima bi komunističke partije mogle učestvovati u stvaranju radničkih vlada, a one su dio ukupne takti­ ke jedinstvenog fronta, u Tezama se izričito naglašava, da je to moguće tek nakon odobrenja Kominterne. Duboko nepovjerenje prema socijaldemokratskoj struji u radničkim pokretima prisutno je i u upozorenju da svaka radnička vlada nije i istinska proleterska vlada, revolucionarni instrument proleterske vlasti. Raspoznaje se po tome, da li uistinu radi na rušenju kapitalističkog sistema, ili djeluje u pravcu izmirenja njegovih proturječnosti. Zbog toga se u Tezama radničke vlade dijele na: prividne radničke vlade i stvarne radničke vlade. Naravno, prividne radničke vlade su one u kojima su isključivo socijalni demokrati, stvarne vlade, one u kojima su socijalni demokrati i komunisti, kao i one vlade koje proizlaze iz revolucionarnog saveza radnika i siromašnih seljaka. Istinska stvarna revolucionarna radnička vlada može biti samo ona u kojoj su samo komunisti i koja je rezultat oružane revolucije. Svjesno mogućnosti da u svim zemljama ne dođe i do formiranja stvarnih radničkih vlada, vodstvo Kominterne prihvaća privreme­ nu suradnju komunista sa socijalnom demokracijom, čak i s kršćan­ skim socijalistima, pod uvjetom da zastupaju interese proletarijata, a ne buržoazije. Pri tome, zadržavaju pravo propagande revolucije, kao jedine garancije realizaciji istinske proleterske vlasti. Šablonizirajući dalje oblik vlasti u uvjetima taktike borbe za jedinstveni front, u Tezama se upozorava, da prividne radničke vlade, kao i radničko-seljačke vlade, a i one vlade proizišle iz partijske koalicije socijalne demokracije i komunista, treba shvati­ ti isključivo prelaznim oblikom vlasti između diktature buržoazije i diktature proletarijata. Osim vlade u kojoj su isključivo komuni­ sti, sve ostale stvarne radničke vlade svojim djelovanjem pripre­ maju teren diktaturi proletarijata. Osim toga, socijaldemokratsko-komunističke i radničko-seljačke vlade ne trebaju se uvijek shvatiti kao nužni prelazni oblik vlasti, ukoliko objektivna situaci­ ja omogućuje direktan prijelaz iz diktature buržoazije u diktaturu proletarijata. Ukupna globalna taktika četvrtog kongresa Kominterne shva­ ćena je kao jedinstvena politika borbe za svjetsku proletersku revo­ 73

luciju, diktirana iz jednog centra, iz Kominterne. Ona mora pre­ rasti u svjetsku komunističku partiju, u organizacijskom i politič­ kom smislu, rukovodeći revolucijom u cijelom svijetu. Na kraju, upozoravamo na Izvještaj o radu Komisije za jugo­ slavensko pitanje četvrtog kongresa Kominterne, o kojemu šire govorimo u daljnjem tekstu. U kontekstu izmijenjene globalne taktike Kominterne, a u uvjetima oseke revolucije u zapadnoevropskim kapitalističkim zemljama, početkom 1923. godine raste njezin interes za nerazvi­ jene zemlje, u cilju pomjeranja centra evropskih revolucionarnih promjena na nerazvijene zemlje u Podunavlju i na Balkanu. Društveno-ekonomska struktura većine ovih zemalja, kao i njihov višenacionalni sastav, sa snažno izraženim nacionalnim i seljačkim pitanjem, u redovima dijela vodstva Kominterne stvarali su odre­ đeni optimizam. Zato je veliki dio aktivnosti Kominterne toga vremena usmjeren na razradu taktike podunavskih i balkanskih komunističkih partija prema seljačkom i nacionalnom pitanju. Polazeći od teze da osnovnu masu narodnooslobodilačkih pokreta ugnjetenih nacija čine seljaci, u njihovom savezu s radničkom klasom vidi se mogućnost povezivanja klasnih interesa proletarija­ ta s dovršavanjem buržoasko-demokratskih revolucija ugnjetenih nacija. Pri tome se koristi iskustvo ruske revolucije. Pojačanom zanimanju Kominterne za balkanska nacionalna pitanja pridonijela je i vrlo živa diskusija o problemu državno­ pravnog reguliranja međunacionalnih odnosa u sovjetskoj državi, koja se od druge polovice 1922. godine odvijala unutar RKP(b). U pripremama za donošenje novog sovjetskog ustava javile su se u redovima RKP(b), tendencije da se navedeni problem razriješi autonomnim statusom nacija unutar RSFSR. Takav prijedlog podnio je Staljin, koji već rujna iste godine usvaja i posebna komi­ sija CK RKP(b). Ovakvoj koncepciji suprotstavio se Lenjin. Iako u vrlo teškom zdravstvenom stanju, upućuje 7. rujna 1922. godine pismo PB CK RKP(b) u kojemu oštro kritizira predloženo držav­ nopravno rješenje međunacionalnih odnosa u sovjetskoj državi. Po njegovom mišljenju, buduća država mora biti dobrovoljni savez nacija, ravnopravnih sovjetskih socijalističkih republika, čiji će jedan od članova biti i ruska federalna republika. Listopada 1922. godine plenum CK RKP(b) prihvaća Lenjinov koncept, a 30. prosinca 1922. godine prvi Svesavezni kongres sovjeta izglasa­ va novi ustav i proglašava SSSR-e. Međutim, prihvaćanje federativnog državnog uređenja, nije značilo i shvaćanje suštine značenja međunacionalne ravnopravno­ 74

sti u uvjetima diktature proletarijata. Zato, između 30. i 31. pro­ sinca 1922. godine Lenjin diktira svoje poznato pismo: Pitanja o nacionalnostima ili o »autonomizaciji«, kao svoj doprinos raščiš­ ćavanju toga problema na budućem XII kongresu RKP(b). U navedenom Pismu upozorava da je ideja o autonomizaciji sovjet­ ske države preuranjena i da ne vodi dovoljno računa o povijesnom razvitku neruskih nacija. Stvaranje federativnog državnog uređenja Lenjin shvaća jed­ nim od oblika borbe protiv velikoruskog šovinizma, koji bi bilo teško drugačije spriječiti u uvjetima postojanja ostataka starog carističkog činovničkog aparata. Svjestan je da ni federacija, niti drugačiji nacionalni sastav državnog aparata, nisu garancija uspje­ ha borbe protiv velikoruskog šovinizma. Posebno je interesantno njegovo upozorenje, daje pristup Sta­ ljina problemu autonomizacije, kao prikladnog oblika državno­ pravnog reguliranja međunacionalnih odnosa u uvjetima diktatu­ re proletarijata, u svojoj osnovi jedan od refleksa borbe »lijevih« snaga u Kominterni protiv socijalne demokracije, otpor socijalnacionalizmu, kao antipoda proleterskom internacionalizmu. U Pismu posebno upozorava na potrebu razlikovanja naciona­ lizma nacije koja tlači od nacionalizma potlačenih nacija. Duboka je poruka sadržana u njegovoj misli, da se internacionalizam veli­ ke nacije ne sastoji samo u podržavanju formalnog jedinstva među nacijama, već i u svjesnom prihvaćanju nejednakosti, kao kom­ penzaciji za stvarnu nejednakost koju stvara život u ovakvim zajednicama. Lenjin zahtijeva da se federativno uređenje i dalje zadrži, jer je potrebno sovjetskom društvu, a i svjetskom komunističkom pokretu u borbi protiv buržoazije. Po njegovom mišljenju, nepra­ vilan pristup RKP(b) nacionalnom pitanju nanio je velike štete širenju revolucije na Dalekom Istoku i zbog toga bi neki rukovo­ dioci sovjetske partije trebali biti kažnjeni, među njima i Staljin. Na kraju svoga pisma upozorava, da jedinstvo proletarijata u bor­ bi protiv kapitalizma ne smije biti izjednačeno s pojmom nacional­ nog unitarizma. Njegovo pismo bilo je podloga Rezoluciji o nacic nalnom pita­ nju, koju je usvojio XII kongres RKP(b), održan .ravnja 1923. godine.

75

Kominterna i Balkan Idejna previranja u RKP(b) i Kominterni teško prate balkan­ ske komunističke partije. Njihovo nerazumijevanje značenja naci­ onalnog i seljačkog pitanja u taktičkoj orijentaciji balkanskog komunističkog pokreta na jedinstveni front radnika i seljaka snaž­ no se manifestira već u 1923. godini. Rezultati skupštinskih izbora u Kraljevini SHS ožujka iste godine odraz su afirmacije utjecaja dijela opozicijskih građanskih stranaka ugnjetenih nacija u širo­ kim masama. Nacionalno i seljačko pitanje u funkciji su njihove politike, potiskujući socijalne momente. Lipnja iste godine bugarski komu­ nisti pokazuju potpuno nerazumijevanje seljačkog pitanja svojim odnosom prema Zemljoradničkoj stranci u njenoj borbi protiv profašističkih snaga. Ovakav odnos najjačih balkanskih komuni­ stičkih partija prema nacionalnom i seljačkom pitanju ugrozio je globalnu balkansku taktiku Kominterne. Komunistička internacionala brzo reagira. Treći prošireni ple­ num IKKI, održan od 12. do 23. lipnja 1923. godine u centru pažnje ima daljnju razradu taktičkih zadataka komunističkih par­ tija u nerazvijenim zemljama, među njima i u Kraljevini SHS. U izvještaju Predsjedništva IKKI upozorava se da je nacional­ no pitanje u jugoslavenskoj državi osnovni razlog njene političke nestabilnosti. Tadašnja službena gledišta KPJ prema nacionalnom pitanju naziva primitivnim, ukazujući na prisustvo sličnih gledišta i u redovima sovjetske partije, koja tek njezin XII kongres uspije­ va eliminirati. Odbacujući tezu KPJ o nacionalnom pitanju kao buržoaskom pitanju, upozorava da problem nije u tome što buržo­ azija ima nacionalno pitanje, a proletarijat ga nema, jer se ne objedinjava na osnovi nacionalne već klasne pripadnosti. Po ocje­ ni Predsjedništva IKKI, nacionalno pitanje nije buržoasko pitanje iz razloga što buržoazija ne može eliminirati njegove ekonomskosocijalne pretpostavke, a to može proletarijat u svojoj klasnoj borbi protiv buržoazije. Stav KPJ prema nacionalnom pitanju podsjeća Predsjedništvo IKKI na psihologiju najboljih socijaldemokratskih stranaka iz doba procvata druge Internacionale, na doba uske »klasne« ide­ ologije, koja je graničila sa cehovskom ideologijom. Takve parti­ je, poput KPJ, očito nikada nisu uistinu vjerovale u pobjedu pro­ letarijata nad buržoazijom, jer da su u to vjerovale, ne bi se tako odnosile prema nacionalnom pitanju. Znale bi, da je u zemljama 76

poput jugoslavenske države, nacionalno pitanje najznačajniji fak­ tor u borbi protiv kapitalizma. Povezujući nacionalno pitanje sa socijalnom strukturom neraz­ vijenih zemalja. Predsjedništvo upozorava na usku povezanost seljačkog i nacionalnog pitanja. Njihovu međusobnu ovisnost objašnjava na primjeru rezultata skupštinskih izbora u Kraljevini SHS ožujka iste godine, posebno razmatrajući hrvatsko nacional­ no pitanje. Po ocjeni Predsjedništva, upravo je uspon HRSS poka­ zao sposobnost dijela hrvatske buržoazije da revolucionarni osje­ ćaj seljaštva podredi svojim uskim klasnim interesima, koristeći njegovu antimonarhističku orijentaciju i nacionalne osjećaje. Značajno je upozorenje IKKI, da nepravilan stav KPJ prema nacionalnom pitanju ima direktnih reperkusija i na borbu za stva­ ranje jedinstvenog fronta proletarijata u jugoslavenskim uvjetima. Negiranje hrvatskog i slovenskog nacionalnog pitanja utječe na udaljavanje proletarijata ovih nacija od saveza sa srpskim i prole­ tarijatom i ostalih jugoslavenskih nacija, negativno djelujući na proces njegovog klasnog objedinjavanja. Za tematiku o kojoj se raspravlja, značajno je upozoriti na gledište Trećeg proširenog plenuma IKKI prema makedonskom pitanju, a u kontekstu globalne taktike Kominterne prema bal­ kanskoj revoluciji. Interesantan je pristup Predsjedništva IKKI problemu odnosa bugarskih komunista prema Zemljoradničkoj stranci Aleksandra Stamboliskog, koja je sve do svoga nasilnog pada pod udarcima fašističkih snaga Bugarske sredinom 1923. godine vodila njenu poslijeratnu politiku. Optužujući bugarske komuniste da su svojim pasivnim odnosom u tom sukobu pridoni­ jeli pobjedi fašističkih snaga, a pod parolom da je to bio sukob unutar buržoaske klase, dokazali su, ističe Predsjedništvo IKKI, svoje nerazumijevanje seljačkog pitanja. Interesantan je pristup makedonskom pitanju. Polazeći od teze, da se za makedonske seljake ne zna da li su Srbi ili Bugari, znači, više nisu samo Bugari, Predsjedništvo IKKI ističe da je Zemljoradnička stranka bila na vlasti u Bugarskoj u vrijeme sklapanja mirovnog ugovora između Kraljevine SHS i Bugarske. Upravo se ta stranka odrekla Vardar­ ske Makedonije u korist »Srbije« i preuzela obavezu da proganja VMRO kao pokret orijentiran na borbu za oslobođenje, ujedinje­ nje i stvaranje nezavisne makedonske države. Umjesto bugarskih komunista, po mišljenju Predsjedništva IKKI, utjecaj u dijelu VMRO-a dobile su fašističke velikobugarske snage, one iste koje su lipnja 1923. godine srušile Aleksandra Stamboliskog, a uz podršku dijelova VMRO-a, koristeći se neriješenim makedon77

skim pitanjem. Ne ulazeći temeljitije u analizu makedonskog naci­ onalnog pitanja u politici KPJ toga vremena, jer to i nije središnja problematika ovog rada, željeli bismo upozoriti samo na neke aspekte ovog problema. Razvitak makedonskog nacionalnooslobodilačkog pokreta prolazi kroz nekoliko etapa. U svakom je slučaju Ilindenski usta­ nak kamen međaš u razvitku makedonske nacionalne svijesti do 1903. godine. Njime su utemeljene vrijednosti koje će tek u toku NOB-e i socijalističke revolucije u Jugoslaviji imati priliku da se potvrde. Nakon poraza Ilindenskog ustanka, a potom podjele pri­ padnika makedonske nacije između Srbije, Bugarske i Grčke u toku balkanskih ratova, krajem prvog svjetskog rata i do 1920. obnavlja se snažni nacionalnooslobodilački pokret makedonske nacije pod vodstvom VMRO-a s izrazito lijevim tendencijama. Ta revolucionarna makedonska organizacija, kojoj prave revoluci­ onarne sadržaje daje Goce Delčev i Ilindenski ustanak, od kraja 1920. godine kao da se razvija i djeluje na dva kolosijeka: jedan kroz makedonsku emigraciju, drugi, u širokim masama makedon­ ske nacije. Njeno rukovodstvo, rastrgano unutrašnjim idejnim borbama, pod pritiskom vladajuće buržoazije zemalja u kojima djeluje, posebno u Bugarskoj, teško se u određenim fazama svoga razvitka odupire tuđim utjecajima. Tako od kraja 1920. i sve do rujanskog ustanka bugarskih komunista 1923. godine, vodstvo VMRO-a je pod utjecajem desnih snaga Todora Aleksandrova, eksponenta velikobugarske politike, kojemu srbizacija Vardarske Makedonije ide u prilog. Međutim, snažno izraženi nacionalni osjećaj u bazi VMRO-a i makedonske nacije prisiljava ga da u toku 1922. godine u sadržaje svoga političkog programa unese zahtjev o borbi VMRO-a za ujedinjenje makedonskih zemalja i stvaranje slobodne i nezavisne makedonske države. IKKI, a posebno bugarski komunisti, bili su zainteresirani za djelovanje T. Aleksandrova, jer je njegov koncept stvaranja samostalne makedonske države otvarao mogućnost destabilizacije Balkana i eventualnog usmjerenja makedonskog nacionalnorevolucionarnog pokreta u pravou socijalne revolucije. Ostaje činjenica da je ugled T. Aleksandrova u VMRO-i počeo opadati već nakon nje­ govog učestvovanja u borbi na strani fašističkih snaga u Bugarskoj lipnja 1923. godine, a posebno u rujnu iste godine kada je sa svojim snagama napao bugarske komuniste u njihovom neuspje­ lom ustanku protiv fašizma. Ovaj letimični pregled problema makedonskog nacionalnog pitanja toga vremena samo upozorava otkuda toliki interes trećeg 78

proširenog plenuma IKKI-a za makedonsko pitanje kao dio poli­ tičkih previranja u Bugarskoj. Na trećem proširenom plenumu IKKI zaključeno je, da cen­ tralni taktički zadatak sviju balkanskih komunističkih partija tre­ ba biti promjena njihovog odnosa prema nacionalnom i seljačkom pitanju. Polazeći od teze daje klasna borba proletarijata u balkan­ skim uvjetima daleko jednostavnija nego u zapadnoevropskim kapitalističkim zemljama, jer balkanska buržoazija nema toliku ekonomsku moć i politički je nejedinstvena, na Plenumu je istak­ nuto da bi izbijanje radničko-seljačke revolucije u jednoj od bal­ kanskih zemalja sigurno moglo izazvati lančanu reakciju. U uvje­ tima oseke proleterske revolucije u zapadnoevropskim kapitali­ stičkim zemljama, Plenum izbijanje balkanske radničko-seljačke revolucije shvaća značajnim faktorom ubrzanja procesa pobjede revolucije i na prostorima srednje i zapadne Evrope, prvenstveno u Njemačkoj i Italiji. Pri tome, problem pobjede fašizma u Italiji shvaća prolaznom epizodom, rezultat krize kapitalizma i njegovog otpora revoluciji proletarijata. Polazeći od uvjerenja, da bi u slu­ čaju izbijanja proleterske revolucije u zapadnoevropskim kapitali­ stičkim zemljama uslijedila ekonomska blokada Evrope od strane SAD, treći plenum IKKI-e upozorava da bi u tom slučaju revolu­ cionarne radničko-seljačke vlade nerazvijenih zemalja jugoistočne Evrope bile glavni inicijatori snabdijevanja zapadnoevropskog pjb ltarijata žitaricama. Problemu balkanske revolucije Plenum prilazi i u kontekstu problema revolucionarnim promjenama na azijskom kopnu. Oci­ jenivši da su dotadašnji revolucionarni impulsi na ta područja dolazili isključivo iz SSSR-a, upozorava na značenje utjecaja revo­ lucionarnih promjena na Balkanskom poluotoku na širenje azij­ ske revolucije. Treći prošireni plenum IKKI računa na sve balkanske ugnjetene nacije i makedonske seljake, da u savezu s proletarijatom izve­ du pobjedonosnu revoluciju, iz koje će izrasti balkanska federaci­ ja radničko-seljačkih republika, kao jedino ispravno rješenje niza balkanskih nacionalnih pitanja, pa tako i makedonskog. Intere­ santno je upozoriti da sredinom 1923. godine Kominterna ne spo­ minje balkansko-podunavsku federaciju, već samo balkansku, kao rezultat realnijeg sagledavanja prilika u podunavskim zemlja­ ma. Tako su sredinom 1923. godine zemlje jugoistočne Evrope došle u centar pažnje globalne taktike Kominterne. Ocijenivši da su to u svojoj osnovi politički nestabilne države, uočila je moguć­ nost njihove dezintegracije, na način koji se najbolje uklapa u 79

trenutnu situaciju na Balkanu i u Evropi. U pristupu problemu jugoslavenske države, treći prošireni plenum IKKI posebno je zainteresiran za makedonsko, hrvatsko i slovensko pitanje, ocije­ nivši ih najznačajnijim faktorima u taktici radničko-seljačkih revo­ lucija na jugoslavenskom državnom prostoru. Obzirom na globalnu orijentaciju Kominterne na jedinstveni front radnika i seljaka, kao etape u borbi za diktaturu proletarija­ ta, otvorio se i problem odnosa balkanskih komunističkih partija prema građanskim opozicijskim strankama iz redova ugnjetenih nacija, oponente politici nacionalnog unitarizma i državnog cen­ tralizma. Poseban interes pokazat će Kominterna prema onim strankama koje svoju snagu temelje na nacionalnom pitanju. Na jugoslavenskim državnim prostorima u to vrijeme svakako su za nju najinteresantnije: HRSS, SLS, JMO i VMRO. Godina 1923. obilježava definitivni kraj sviju iluzija o aktual­ nosti evropske proleterske revolucije. U rujnu ugušen je ustanak u Krakovu, u istom mjesecu ugušen je ustanak pod vodstvom komunista u Bugarskoj, ali je daleko snažnije odjeknuo poraz njemačkog proletarijata u listopadu iste godine. Međutim, protiv­ nici taktike trećeg i četvrtog kongresa Kominterne u redovima njenih sekcija te činjenice drugačije su shvatili. U funkciji globalne taktike Kominterne bilo je i formiranje. Seljačke internacionale listopada 1923. godine. Trebala je posluži­ ti kao idejna i organizacijska jezgra okupljanja onih seljačkih pokreta i partija u svijetu, čiji su politička orijentacija i praktičko djelovanje na bilo koji način bili u sukobu s vladajućim društvenopolitičkim, ekonomsko-socijalnim ili državnopravnim osnovama u zemljama u kojima su djelovali.

KPJ o ustavnom reguliranju jugoslavenskog pitanja Odluke drugog kongresa Kominterne utječu i na jugoslavenski komunistički pokret, čije idejno i organizacijsko konstituiranje iniciraju osnivački kongresi SRPJ(k), CRSVJ i SKOJ-a. Za razliku od kretanja u radničkim pokretima zapadnoevrop­ skih razvijenih zemalja, centristička struja u jugoslavenskoj državi nije imala toliko značenje. Baza pokreta u većini ne prihvaća njihova oportunistička gledišta, a i njihova teorijska argumentaci­ ja nije dorasla komunističkoj. Međutim, uzroke njihova neuspje­ ha u jugoslavenskom radničkom pokretu treba tražiti i u činjenici 80

njihove idejne i organizacijske razjedinjenosti u vremenu kada se konstituirao jugoslavenski komunistički pokret. Tu činjenicu pot­ vrđuje i drugi kongres Partije, koji iz svojih redova udaljuje samo centrističke snage iz Hrvatske i Slovenije, a tek krajem 1920. godine one iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Iako jedna i druga grupacija centrista odbija revolucionarnu orijentaciju Kominterne, razilaze se u pristupu načinu likvidacije njenog utjecaja u jugo­ slavenskom radničkom pokretu. Centristi u Hrvatskoj i Slavoniji svoj niski teorijski nivo nadomještaju borbom za likvidaciju organizacijskih osnova pokre­ ta, suprotstavljajući principu demokratskog centralizma tezu o potrebi izgradnje federativnih organizacijskih osnova Partije i sin­ dikata. U organizacijskoj autonomiji bivših pokrajinskih radnič­ kih pokreta vide perspektivu likvidacije utjecaja komunista. Uka­ zujući na ovu činjenicu potrebno je upozoriti, da njihov federalistički pristup organizacijskim osnovama pokreta nije rezultat uvjerenja o potrebi raščišćavanja gledišta prema nacionalnim pita­ njima u našoj zemlji i u pristupu tome problemu nisu odstupali od službenih gledišta Partije toga vremena. U Sloveniji do Vukovarskog kongresa Partije, a u Hrvatskoj do kolovoza 1920. godine, udaljeni su iz redova komunističkog pokreta i u jugoslavenskom radničkom pokretu između dva rata nisu odigrali značajniju ulo­ gu, osim u pokušajima likvidacije komunističkog utjecaja. U borbi protiv desnice i centrista u jugoslavenskom radničkom pokretu KPJ ipak je propustila jednu vrlo značajnu činjenicu. Naime, dotadašnji društveno-ekonomski i politički uvjeti razvitka jugosla­ venskih nacija i nacionalnih manjina nužno su se odrazili i na razvitak njihovih radničkih pokreta. Međutim, kako KPJ toga vremena zastupa gledište državnog centralizma i nacionalnog uni­ tarizma, tako i principom demokratskog centralizma u jugosla­ venskom komunističkom pokretu negira mogućnost njegovog ute­ meljenja na specifičnostima u nacionalnom i klasnom razvitku bivših pokrajina i samostalnih država koje su 1918. godine ušle u sastav Kraljevine SHS. Demokratski centralizam KPJ, revoluci­ onarnih sindikata i SKOJ-a toga vremena nije vodio računa o činjenici, da je idejno i organizacijski jedinstveni jugoslavenski komunistički pokret tek u nastajanju, kao što je u procesu nastaja­ nja bio i ukupni jugoslavenski radnički pokret. Jedinstvo interesa jugoslavenskog proletarijata teško se moglo graditi na tezama državnog centralizma i nacionalnog unitarizma, na uskim klasnim interesima jugoslavenskog proletarijata, koji je tek na početku procesa svoga klasnog objedinjavanja. Da je vodio računa o toj 81

činjenici, jugoslavenski komunistički pokret lakše bi bio riješio i sukob s desnicom i centristima, kao i niz idućih idejnih sukoba i frakcijskih razračunavanja u vlastitim redovima. Proces likvidacije centrističkih snaga u Srbiji i Bosni i Herce­ govini bio je daleko kompliciraniji i njemu komunističko jezgro pristupa opreznije. To su mahom kadrovi koji imaju ugled u bazi pokreta još iz predratnog perioda, a na koje KPJ računa u pred­ stojećim općinskim i parlamentarnim izborima. Oni su teorijski potkovaniji, a na Vukovarskom kongresu prihvatili su organizacij­ ske osnove jugoslavenskog komunističkog pokreta, što je jedan od temeljnih razloga što nije došlo do idejnog i organizacijskog objedinjavanja ove grupacije sa centristima iz Hrvatske i Sloveni­ je. Međutim, centristi iz Srbije i Bosne i Hercegovine precijenili su vlastite snage. Sami objavljuju »21 uvjet« drugog kongresa Kominterne, odbacuju ih i ubrzavaju proces svoje likvidacije u redovima KPJ. Nakon parlamentarnih izbora isključeni su iz jugo­ slavenskog komunističkog pokreta. Koristeći nasilno protjeriva­ nje jugoslavenskog komunističkog pokreta u ilegalnost krajem 1920. godine, ove snage centrista bit će inicijatori idejnog i organi­ zacijskog konstituiranja SRPJ, dajući u njenom nazivu i osnove budućeg idejnog i organizacijskog djelovanja u jugoslavenskom radničkom pokretu. Ovaj proces dovršavaju 18. prosinca 1921. osnivanjem SPJ i 7. i 8. siječnja 1922. godine GRSJ. Do općejugoslavenskog ujedinjenja centrista nikada nije došlo, ali su bez sumnje štetili procesu objedinjavanja jugoslavenskog radničkog pokreta svojim suprotstavljanjem taktici borbe za jedinstveni front proletarijata. U pripremama za prve parlamentarne izbore u Kraljevini SHS otvorile su se šire mogućnosti konfrontiranja jugoslavenskog komunističkog pokreta građanskoj ideologiji, kako onoj prorežimskoj, tako i onoj u opoziciji. KPJ jedna je od političkih partija jugoslavenske države republikanske orijentacije. Ta činjenica otvorila joj je mogućnost razrade taktike suradnje s onim građan­ skim strankama koje su bile protivnice monarhističke i velikosrp­ ske koncepcije države. Međutim, svi pokušaji predstavnika KPJ da uspostave takve kontakte završili su neuspjehom. Građanske opozicijske stranke zazirale su od komunističke ideologije, a KPJ nije odstupila od svojih uskih klasnih koncepcija. S aspekta pro­ blema prodora KPJ u redove ugnjetenih nacija, posebno je zanim­ ljiv njezin neuspjeh u kontaktima s HRSS-om. Uz prisustvo obo­ stranog nepovjerenja, u sudaru dviju suprotnih klasnih ideologija, KPJ bez sumnje je pogriješila kada je u toj i sličnim partijama 82 I

tražila saveznika, a nije stvarala vlastitu taktiku odnosa prema nacionalnom i seljačkom pitanju. Međutim, vodstvo jugoslaven­ skog komunističkog pokreta toga vremena nije zainteresirano za afirmaciju proletarijata i u naciji, već isključivo u klasi. Na parlamentarnim izborima, održanim 28. studenog 1920. godine KPJ četvrta je stranka po broju dobijenih glasova, treća po broju osvojenih poslaničkih mandata. U jugoslavenskom radnič­ kom pokretu apsolutno dominantna snaga, ali ne i u redovima seljaštva. Uz rijetke iznimke, u njemu jača utjecaj građanskih opozicijskih stranaka, prvenstveno u redovima ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina, a o toj činjenici KPJ nije vodila računa. Zadovoljila se pobjedom u radničkoj klasi, smatrajući je dovolj­ nom snagom revolucije. Relativno velika izborna pobjeda KPJ učvrstila je uvjerenje njenog vodstva u ispravnost zacrtane taktike jugoslavenske revo­ lucije, kao i sadržaja koje ona nosi. Opće slabosti koje se javljaju u procesu konstituiranja svake nove državne zajednice, a posebno u uvjetima nakon prvog svjetskog rata, vodstvo jugoslavenskog komunističkog pokreta shvatilo je trajnim slabostima jugoslaven­ ske buržoazije. Njena unutarklasna neslaganja doživjela je kao nesposobnost njenog okupljanja u borbi za očuvanje klasnih inte­ resa. Zato je donošenje Obznane krajem prosinca 1920. godine shvaćeno kao privremena mjera vlade, koja u nemogućnosti da svlada revolucionarnu situaciju u zemlji posiže za mjerama prisile protiv jugoslavenskog radničkog pokreta. Zbog toga jugoslaven­ ski komunistički pokret dočekuje nespreman udarac buržoazije. U 1921. godinu njegova legalna aktivnost svela se na Klub kom u­ nističkih poslanika u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS, ujedno i jedino mjesto slobodnog okupljanja vodstva KPJ i CRSVJ do donošenja Zakona o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi. Komunistički poslanici bili su vrlo aktivni u procesu donošenja prvog jugoslavenskog ustava. U Ustavotvornoj skupštini i u Ustavnom odboru branili su gledišta koja su logično proizlazila iz tadašnjeg odnosa KPJ prema nacionalnom i seljačkom pitanju. Za razliku od nekih građanskih opozicijskih stranaka, koje su i pored velike izborne pobjede odbile učestvovati u radu Ustavo­ tvorne skupštine, komunistički poslanici su izabrali taktiku suprotstavljanja velikosrpskom i kapitalističkom konceptu države svojim prisustvom u Skupštini i svojim suprotstavljanjem takvim koncepcijama. KPJ zamjerila jc poslanicima HRSS i drugih opozi­ cijskih stranaka njihov bojkot Skupštine, koji je u osnovi pridono­ 83

sio jačanju velikosrpskih koncepcija jugoslavenskog nacionalnog jedinstva i državnog centralizma. Klub komunističkih poslanika nije podnio svoj prijedlog nacrta Ustava, a kao razlog naveo je objektivne nemogućnosti da u postojećim uvjetima buržoaskog sastava Skupštine prođe prijedlog o stvaranju Sovjetske republike Jugoslavije. U svojim početnim diskusijama suprotstavili su se prijedlozima o federativnom državnom uređenju zemlje, shvaća­ jući ga nepodesnim za proces bržeg političkog i državnog objedi­ njavanja dotada povijesnim razvojem udaljenih jugoslavenskih zemalja. Polazeći od uvjerenja da stvaranje buržoaske jugoslaven­ ske državne zajednice na demokratskim osnovama ubrzava proces buržoasko-demokratske revolucije Jugoslavena i klasnog jedin­ stva proletarijata, komunistički poslanici u pristupu problemu državnog uređenja biraju taktiku borbe protiv širokih ovlaštenja kralja i protiv centralističkog velikosrpskog državnog uređenja, ne i unitarističkog jugoslavenskog koncepta nacionalnog jedinstva. Pri tome upozoravaju, da su protivnici malih samoupravnih cjeli­ na, zalažući se za administrativnu podjelu zemlje na veće oblasti, stvorene po logici ekonomsko-socijalnih, a ne tradicionalnih, povijesnim razvojem uvjetovanih cjelina. Zato podržavaju stvara­ nje šest oblasnih administrativnih cjelina, i to: 1. Hrvatska, Slavo­ nija i Međimurje, 2. Dalmacija i Bosna i Hercegovina, 3. Sloveni­ ja, 4. Srbija i Makedonija, 5. Crna Gora i 6. Vojvodina. U raspravama komunistički poslanici oštro se suprotstavljaju nacionalnom ugnjetavanju Hrvata, videći u takvom ponašanju srpske buržoazije i monarhije uzroke pojačanom nacionalizmu i separatizmu, kao i sve većoj popularnosti teze S. Radića da su Hrvati formirana nacija. Optužuju srpsku buržoaziju i monarhiju zbog nesposobnosti stvaranja demokratskijih uvjeta ujedinjenju srpskog, hrvatskog i slovenskog »plemena«, imajući za to preduv­ jete koje hrvatska i slovenska buržoazija nisu imale u vremenu svoje borbe protiv austro-ugarske dominacije. Po mišljenju komunističkih poslanika, Srbi, Hrvati i Slovenci etnički su jedna nacija, ali ih je povijesni razvitak razdvojio i udaljio, a taj proces nastavlja se i u zajedničkoj državi u uvjetima kapitalističkog sistema i velikosrpske vladavine. Zbog toga, sada se osjećaju zasebnim nacijama, jer način i oblik izvršenog držav­ nog ujedinjenja nije bio izraz njihove političke volje, već diktata srbijanske buržoazije i sila Antante. Slovenci i Hrvati shvatili su državno ujedinjenje kao političko oslobođenje od strane domina­ cije, a ne kao nužni rezultat činjenice njihovog zajedničkog etnič­ kog porijekla. 84

Vrlo je indikativna diskusija dr S. Markovića koji je upozorio, da je teorijski sporno dokazivati da su Slovenci, Hrvati i Srbi jedna nacija, ali isto tako je neosporno točno da to mogu postati u drugačijim društveno-ekonomskim i političkim uvjetima. Po nje­ govom mišljenju, u postojećim uvjetima u krizi je proces nacional­ ne asimilacije Srba, Hrvata i Slovenaca. Polazeći od teze da je stvaranje jugoslavenske državne zajednice isključivi rezultat impe­ rijalističkog rata, komunistički poslanici ocijenili su pozitivnim činom glasanje Slovenaca u Koruškoj protiv priključenja jugosla­ venskoj državi u kojoj vlada nasilje i teror. Rješenje koruškog pitanja vide u sklopu svjetske proleterske revolucije, kao i rješe­ nje problema Slovenaca i Hrvata u Italiji. U završnim raspravama oko budućeg jugoslavenskog ustava komunistički poslanici pokušavaju onemogućiti njegovu veliko­ srpsku koncepciju promjenom svoga stava prema podjeli zemlje na oblasti. Oni traže da u Ustav uđe podjela zemlje na principu »plemenskog« opredjeljenja, tj. po tradicionalnim pokrajinama, posebno upozoravajući na goruće hrvatsko pitanje. Političke pozi­ cije HRSS shvaćaju rezultatom antimonarhističkih opredjeljenja Hrvata u čije ime zahtijevaju da se provede referendum putem kojeg će se odlučiti, žele li republiku ili monarhiju. Drugim riječi­ ma, hrvatsko i ostala nacionalna pitanja u svojoj su biti ustavno pitanje, a ne problem proletarijata i njegove revolucije. Republikansko državno uređenje, temeljeno na lokalnim samoupravama, komunistički poslanici shvaćaju najpogodnijim oblikom državnog uređenja, koji bi u uvjetima kapitalističkog raz­ voja jugoslavenske države spriječio dominaciju srpske buržoazije, a pridonio bi i rušenju ugleda građanske opozicije u Hrvatskoj i Sloveniji, stvaranog na nacionalnom pitanju. Tako bi se elimini­ rao utjecaj tih snaga na široke mase, koji objektivno djeluje u negativnom pravcu, jača separatističke tendencije, pridonoseći udaljavanju jugoslavenskih »plemena« i njihovih radničkih pokre­ ta. Po ocjeni komunističkih poslanika, naziv buduće jugoslaven­ ske države također bi trebao pridonijeti približavanju, a ne udalja­ vanju »plemena«. Zato predlažu da se država zove Jugoslavija, u kojoj bi službeni jezici bili srpsko-hrvatski i slovenski. Oštru kritiku zbog postojećeg stanja u zemlji komunistički poslanici uputili su također hrvatskoj i slovenskoj buržoaziji, koje su svojim ponašanjem u prelomnim događajima raspadanja Austro-Ugarske monarhije pridonijele nedemokratskom načinu državnog ujedinjenja Jugoslavena i upropastile jugoslavensko 85

pitanje. U vrijeme kada su stvarana Narodna vijeća u zemljama bivše Austro-Ugarske monarhije, hrvatska i slovenska buržoazija trebale su postati nosioci dovršavanja buržoasko-demokratskih revolucija hrvatskog i slovenskog »plemena«, prisiljavajući srbi­ jansku buržoaziju na ravnopravnu suradnju. U tom slučaju, otpala bi mogućnost naknadnih sukobljavanja »plemenskih« buržoazija oko podjele moći unutar zajedničke jugoslavenske države. Komunistički poslanici napustili su Ustavotvornu skupštinu 11. lipnja 1921. godine. Svoju taktičku zamisao o korištenju ustav­ nih debata za demokratizaciju kapitalističkih odnosa u jugosla­ venskoj državi nisu ostvarili. Rješenjima koja su ponudili ne samo da nisu zainteresirali građansku opoziciju, već ni široke mase ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. Pristupom nacionalnom i seljačkom pitanju ostali su izvan vremena i prostora u kojima se odvijala bitka buržoazija za vodeću ulogu u naciji. Unitaristički koncept rješenja međunacionalnih odnosa jugo­ slavenski komunisti predviđaju i za period diktature proletarijata, a u okvirima Sovjetske republike Jugoslavije. Zbog toga, u taktič­ ke zadatke jugoslavenskog komunističkog pokreta toga vremena i ne ugrađuju nacionalno, a ni seljačko pitanje, iako ovo posljednje ne i iz istog razloga. Orijentacija tadašnjeg vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta na čistu klasnu borbu, seljačko pitanje svodi na problem traženja saveznika u redovima seoskog proletarijata i seoske siro­ tinje, a milionsku masu sitnih i srednjih seljaka prepušta građan­ skim strankama, kao tobožnjim prirodnim saveznicima unutar iste klase. Agrarno pitanje svodi na problem ukidanja feudalnih odnosa, ispuštajući iz vida izrazite antikapitalističke tendencije u seljačkim pokretima upravo u najrazvijenijim krajevima zemlje, gdje se snažno manifestiralo i nacionalno pitanje. Tako su najsnažnija, makar i taktička oružja jugoslavenskog komunističkog pokreta toga vremena, prepuštena onom dijelu građanske klase koji je i te kako bio zainteresiran za jačanje svoga utjecaja u seljaštvu, kakq zbog prestiža unutar vlastite nacije, tako i unutar jugoslavenske buržoazije. Angažiranje vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta u ustavnoj debati, a posebno miroljubivo prihvaćanje Obznane, nisu prošli bez većih potresa u bazi pokreta. Razmimoilaženja počinju u toku 1920. oko pitanja toleriranja prisustva dijela centrista u vodstvu KPJ i CRSVJ, zaoštravaju se u 1921. godini, upozorava­ jući da i jugoslavenski komunistički pokret nije bio pošteđen od 86

pojave tzv. »lijevih« snaga. To je bila prirodna reakcija dijela baze i vodstva pokreta na nemoć u realizaciji zacrtane taktike prvog i drugog kongresa Kominterne i prvog i drugog kongresa naše Par­ tije. Ukupni stupanj teorijske i praktično-političke zrelosti jugo­ slavenskog komunističkog pokreta u korištenju objektivnih mogućnosti revolucije, izražava se u tvrdnji »ljevičara«, da na teror jugoslavenske buržoazije treba odgovoriti ustankom, staviti na kušnju buržoaziju i snage revolucije. Tako je 28. lipnja izvršen neuspjeli atentat na regenta Alek­ sandra, a 21. srpnja 1921. godine ubijen je autor Obznane Milorad Drašković. Međutim, nova taktička orijentacija Kominterne našla je svoju potvrdu i u Kraljevini SHS. Već 1. kolovoza 1921. godine Narod­ na skupština izglasava Zakon o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi. U skladu s novim mjerama vlade, 4. kolovoza iste godine poništeni su poslanički mandati KPJ, a vodstvo jugoslavenskog komunističkoga pokreta optuženo za pripremanje revolucionar­ nog prevrata na platformi Kominterne. Njegov dio uspjeva preb­ jeći u inozemstvo, dio je uhapšen, ostali prelaze u ilegalnost, kao i cjelokupni jugoslavenski komunistički pokret. Oseka svjetske proleterske revolucije i otvoreni udar jugosla­ venske buržoazije na komunistički pokret vremenski se poklapa­ ju. Pored tako očitih procesa postupne ali efikasne stabilizacije buržoaske vlasti u Kraljevini SHS, dio vodstva jugoslavenskog komunističkoga pokreta vjeruje u privremeni karakter ofenzive jugoslavenske buržoazije, koja je više izraz njene nemoći nego snage u suprotstavljanju rastućem utjecaju komunističke ideologi­ je. Razmišljajući o problemu privremene stabilizacije kapitalizma, mnogi su, kao i u Kominterni, krizu revolucije vremenski shvatili na kraći rok. Zbog toga su i mnogi »lijevo« orijentirani jugosla­ venski komunisti teško prihvaćali novu taktiku Kominterne o bor­ bi na dugu stazu za jedinstveni proleterski front, a posebno teško su raščišćavali problem primjene taktike jedinstvenog fronta rad­ nika i seljaka. Socijaldemokratska tradicija, iako u sukobu s njom, ostavila je duboke tragove u jugoslavenskom komunističkome pokretu.

87

KPJ i problem sadržaja taktike jedinstvenog fronta radnika i seljaka Objektivni društveno-ekonomski i politički odnosi u jugoslaven­ skoj državi pridonose blokovskom okupljanju dijela građanskih stranaka, prvenstveno po nacionalnoj osnovi. To je slabilo kohezione snage kapitalističkog razvitka društva svodeći u krajnjoj konsekvenci građansku političku misao na nacionalno pitanje. Srpska buržoazija je svjesna da samo kroz jačanje svoje politič­ ke moći ima šansu nasilnim metodama dostići i prestići ekonom­ ske pozicije slovenske i hrvatske buržoazije. Kao odgovor na tak­ vu politiku, slovenska i hrvatska buržoazija odgovaraju borbom za očuvanje svoje ekonomske moći, kao snažnog oružja u borbi za podjelu političkih pozicija u zemlji. U toj borbi nacionalne buržoazije traže saveznika u najbrojniji joj socijalnoj osnovici jugoslavenskog društva, u seljaštvu. Nastoje postupnim smirivanjem seljačkih pokreta iste kanalizirati u pravcu parlamentarne borbe za reviziju, ili očuvanje osnovica Vidov- | danskog ustava. Takav pristup rješenju međunacionalnih odnosa omogućavao je buržoazijama kontrolu nad nacionalnim pokretima, koji su u sebi uvijek sadržavali opasnost od socijalne revolucije. Politička aktivnost dijela građanskih opozicijskih stranaka prvenstveno se svodi na borbu za reviziju državnopravnih osnova jugoslavenske države, na borbu za njeno pretvaranje od unitarne u složenu drža­ vu. U centru njihove pažnje revizija je Vidovdanskog ustava, a ne nacionalna revolucija. Međutim, za pravilno shvaćanje uzroka jačanja utjecaja dijela građanskih stranaka u naciji potrebno je upozoriti na činjenicu, da su objektivne političke osnove međuna­ cionalnih odnosa dovodile u neravnopravan položaj široke mase, koje su i zbog slabosti same KPJ u buržoaskim rješenjima naci­ onalnih pitanja često vidjele i rješenje svoga socijalnog položaja. Društveno-ekonomski odnosi pretvaraju se u posljedice, a ne uzroke postojećih političkih odnosa u zemlji. U reguliranju tih odnosa srpska buržoazija dobila je prevlast, unitaristička i centra­ listička monarhija dinastije Karađorđevića bila je garancija očuva­ nju njene političke prevlasti u borbi za sticanje ekonomske moći. U toj borbi mijenjale su se vlade, nacionalne suprotnosti su se produbljavale i zato su nacionalna pitanja već od prvih dana postojanja jugoslavenske države postupno ali sigurno izrastala u osnovni kriterij ukupnih odnosa u jugoslavenskoj državnoj zajed­ nici. 88

Vodstvo jugoslavenskog komunističkog pokreta još je u toku izbornih borbi, a posebno u toku rada Ustavotvorne skupštine, postalo svjesno činjenice, da jugoslavenska buržoazija kao klasa nije jedinstvena. Ta spoznaja ponovo je obnovila diskusiju oko pitanja, da li se državno ujedinjenje od 1. prosinca 1918. godine može smatrati završnim činom u procesu rješenja jugoslavenskog pitanja? Politički sukobi građanskih stranaka na međunacional­ nom planu, izraženi u međusobnoj borbi dvaju osnovnih opredje­ ljenja, federalističkog i centralističkog, poremetili su vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta zacrtanu taktiku borbe za diktaturu proletarijata. Politička razjedinjenost jugoslavenske buržoazije nije im otvarala perspektivu stapanja Srba, Hrvata i Slovenaca u jugoslavensku naciju, usporavala je razvoj jugosla­ venskog kapitalističkog društva, jugoslavenske radničke klase i pretpostavke njene revolucije. Osim toga, navedeni procesi odvi­ jali su se u uvjetima oseke svjetske proleterske revolucije, na koju su jugoslavenski komunisti toliko računali i u borbi za rješenje jugoslavenskog pitanja. Prvi plenum CPV KPJ, održan u Klubu komunističkih poslani­ ka od 1. do 6. travnja 1921. godine, iako prvenstveno okrenut problemu izgradnje ilegalnih uvjeta djelovanja pokreta i pokušaju legalizacije komunističkih sindikata, dio svoje pažnje posvetio je i problemu djelovanja nekih građanskih opozicijskih stranaka iz redova ugnjetenih nacija. Posebno je izražena zabrinutost zbog činjenice jačanja utjecaja seljačkih stranaka u Hrvatskoj i Sloveni­ ji, čija djelatnost i njihov sve veći politički utjecaj na široke mase usporava proces stvaranja pretpostavki izvedbi jugoslavenske pro­ leterske revolucije. Jačanje međunacionalnih suprotnosti u zemlji, Plenum ocjenjuje rezultatom nesposobnosti jugoslavenske buržo­ azije, da nakon izvršenog državnog ujedinjenja ispuni svoj osnov­ ni povijesni zadatak, dovršavanje buržoasko-demokratske revolu­ cije Jugoslavena. Učesnici Plenuma s ogorčenjem zaključuju, da postojeće društveno-ekonomske i političke prilike u zemlji sve više usporavaju taj proces, a time i idejno i organizacijsko objedi­ njavanje jugoslavenskog radničkog pokreta. Glavnim krivcem proglašena je velikosrpska buržoazija i pristaše njenog koncepta ustava, koji su, po ocjeni Plenuma, izglasali i Obznanu kao jedan od vidova očuvanja svojih političkih pozicija. Svjesni činjenice porasta utjecaja građanskih opozicijskih stra­ naka u redovima ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina, učesnici Plenuma rješenje ne nalaze u priznanju činjenice postojanja niza nacionalnih pitanja, niti pokušavaju mijenjati sadržaje taktičke 89

orijentacije KPJ. Rješenje nalaze u borbi za klasnu diferencijaciju seljačkih stranaka, u jačanju njihovih lijevih krila. Svjesni činjeni­ ce da u postojećim političkim odnosima ne mogu preskočiti prven­ stveno značenje HRSS, SLS i JMO, vodstvo jugoslavenskog komunističkog pokreta odlučuje se na njihovu neutralizaciju osloncem na one snage u njihovim redovima koje su, po ocjeni vodstva KPJ, svojim socijalnim položajem predodređene da budu prirodni saveznik proletarijatu u borbi protiv kapitalizma. Iz ovakvog pristupa nacionalnom i seljačkom pitanju, razumljiv je i stav Plenuma, da se savez radnika i seljaka može temeljiti isključi­ vo na radničkoj klasi grada i sela, kao idejnoj i praktičnopolitičkoj osnovici jugoslavenske proleterske revolucije, isključivo ekonomsko-socijalnih sadržaja. KPJ nije zainteresirana za vodeću ulogu u naciji, već u klasi. Krajem te iste godine vodstvo KPJ u taktičke ciljeve pokreta ne ugrađuje nacionalno pitanje. Po njegovoj ocjeni, u jugoslaven­ skoj državi takvo pitanje ne može ni postojati, jer je proces naci­ onalne asimilacije u Jugoslavene započeo njihovim državnim uje­ dinjenjem. Uzroke teškoćama koje nastaju u dovršavanju ovog procesa vide u nesposobnosti jugoslavenske buržoazije da stvori primjerene političke uvjete svome klasnom razvitku. Ta činjenica najevidentnija je, ističe vodstvo KPJ, u sudaru dviju državnoprav­ nih koncepcija, velikosrpske centralističke i hrvatsko-slovenske partikularističko-nacionalističke tj. federalističke. U ovim sukobi­ ma upozoravaju na opasne tendencije zaoštravanja odnosa izme­ đu srpske i hrvatske financijske buržoazije, između beogradskih i zagrebačkih banaka. Ova politička kretanja, po ocjeni vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta, slabe ideju jugoslaven­ skog nacionalnog i državnog jedinstva, usporavajući proces klas­ nog objedinjavanja jugoslavenskog proletarijata. U toku 1922. godine Kominterna i BKF sve više pažnje posve­ ćuju problemu odnosa balkanskih komunističkih partija prema nacionalnom pitanju. Oseka proleterske revolucije u zapadnoj Evropi, kao i »ljevičarske« tendencije unutar Kominterne u pri­ stupu taktici jedinstvenog proleterskog fronta, utjecali su na njeno pojačano zanimanje za mogućnost izvedbe revolucija u nerazvije­ nim zemljama. U skladu s takvim tendencijama, raste interes i za balkanske zemlje. Četvrta konferencija BKF, održana u Sofiji od 15. do 18. lip­ nja 1922. godine, u posebnoj rezoluciji o taktici balkanskih komu­ nističkih partija, uspjeh balkanske proleterske revolucje uvjetuje ugrađivanjem nacionalnog i seljačkog pitanja u sadržaje taktike 90

balkanskih komunističkih partija. Zatečena činjenicom snažnog utjecaja buržoazije u seljačkim pokretima i partijama ugnjetenih nacija, BKF prihvaća gledište, da takve stranke i pokreti mogu biti jedno od značajnih uporišta u slamanju kapitalističkog sistema na Balkanu. Otvorio se problem odnosa balkanskih komunistič­ kih partija prema seljačkim strankama u opoziciji, umjesto pro­ blema borbe za jedinstveni front radnika i seljaka u širokim masa­ ma. Takvim gledištima četvrte konferencije BKF suprotstavio se delegat KPJ, Moša Pijade, koji već u veljači 1921. godine pokuša­ va definirati drugačiji stav KPJ prema nacionalnom pitanju. Izra­ zio je sumnju u mogućnost da nacionalni pokreti pod vodstvom buržoazije mogu prerasti u značajan faktor revolucije. Po njego­ vom mišljenju, taktika balkanskih komunističkih partija mora biti usmjerena ka stvaranju saveza proletarijata i širokih masa, jer se nacionalno pitanje rješava kroz socijalno oslobođenje i u okvirima Balkanske sovjetske republike. U načelu stav ispravan, ali i s dozom rezerve prema nacionalnom pitanju. Objektivna politička kretanja u zemlji, taktički zaokret Kominterne, kao i zahtjevi iz baze pokreta, prisiljavaju vodstvo KPJ da sredinom 1922. godine prihvati činjenicu, da način i oblik jugoslavenskog državnog ujedinjenja iz 1918. godine nisu pretpo­ stavke dovršavanju buržoasko-demokratske revolucije. Postojeći politički odnosi u zemlji doveli su u pitanje tezu KPJ o mogućno­ stima prevladavanja krize jugoslavenskog društva revizijom usta­ va. Ta spoznaja dovodi u pitanje sadržaje jugoslavenske proleter­ ske revolucije, kako su koncipirani prvim i drugim kongresom KPJ. Prva konferencija KPJ, održana u Beču od 5. do 17. srpnja 1922. godine, sazvana je prvenstveno na zahtjev Kominterne da bi se raščistili idejni sukobi u vodstvu u pristupu problemu daljnjeg idejnog i praktičnopolitičkog djelovanja jugoslavenskog komuni­ stičkog pokreta. Njen tok pokazuje da je nova taktika Kominter­ ne izazvala idejna neslaganja i u pristupu njenoj realizaciji. S veli­ kim zakašnjenjem otpočeo je proces ispravljanja grešaka jugosla­ venskog komunističkog pokreta i u pristupu nacionalnom i seljač­ kom pitanju. To zakašnjenje imalo je svoje uzroke, ali i teške posljedice. Teze i Rezolucija o političkoj situaciji i zadacima Partije izraz su starih gledišta KPJ o odnosu jugoslavenske proleterske revolu­ cije i nacionalnog pitanja. Njihovi nosioci su tadašnja većina u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta, na čelu sa sekre­ 91

tarom CPV KPJ dr Simom Markovićem. Bitno novo u dokumen­ tima prve konferencije KPJ jest prihvaćanje činjenice, daje držav­ no i nacionalno jedinstvo Jugoslavena dovedeno u pitanje, a time i klasno jedinstvo jugoslavenskog proleterskog fronta. Polazeći od ove vrlo značajne spoznaje, učesnici Konferencije pokušavaju naći uzroke takvim političkim procesima i izgraditi njima primje­ renu taktiku KPJ. Polazeći od teze daje stvaranje jugoslavenske državnezajednice stvorilo društveno-ekonomske i političke pretpostavke dovrša­ vanju buržoasko-demokratske revolucije Jugoslavena, većina u vodstvu KPJ svoju pažnju koncentrira na pitanje, da li objektivni odnosi u zemlji stvaraju pretpostavke razvoju prirodnih procesa jugoslavenske buržoasko-demokratske revolucije? Polazeći s aspekta interesa razvoja uvjeta izvedbi jugoslavenske proleterske revolucije, prihvaća činjenicu da jugoslavenska buržoazija nije dorasla svome povijesnom zadatku. Svojim djelovanjem dovela je u pitanje proces nacionalne asimilacije prvenstveno Srba i Hrvata, koji su smatrani okosnicom nacionalnom jedinstvu Jugoslavena. Snažni sukobi upravo između vladajućeg velikosrpskog sistema i građanske opozicije u Hrvatskoj, po ocjeni većine u vodstvu jugo­ slavenskog komunističkog pokreta, došli su u centar političkih sukoba u zemlji, remeteći prirodne tokove razvitka jugoslaven­ skog kapitalističkog sistema. U skladu s takvim pristupom problemu međunacionalnih odnosa i većina u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta uzroke nalazi u neadekvatnim ustavnim rješenjima u podjeli vlasti medu plemenskim buržoazijama. Po njihovom mišljenju, suština spora nalazi se u sukobu između velikosrpskog centralističkog i hrvatskog federalističkog bloka, unutar kojih vodeću ulogu ima financijska buržoazija. Budući financijski kapital rukovodi eko­ nomskim razvojem zemlje, međusobni ekonomski odnosi ovih dvaju političkih blokova u svojoj su osnovi pitanje njihove među­ sobne konkurencije, koje se manifestira kao nacionalno ili ple­ mensko pitanje, tj. kao pitanje položaja nacionalnih manjina ili položaja Slovenaca i Hrvata. Većina u vodstvu KPJ sasvim je ispravno zaključila, da problem međunacionalnih sukoba u sebi sadrži problem reguliranja političke i ekonomske moći unutar jugoslavenskih nacionalnih buržoazija, da je to u svojoj osnovi klasni sukob unutar buržoazije i borba svedena na međusobne kompromise. Isto tako je točna i ocjena, da su srpska i hrvatska buržoazija svoje uske klasne interese prikrili nacionalnim interesi­ ma, na kojima grade svoje političke pozicije u zemlji. 92

Međutim, ono što većini u vodstvu jugoslavenskog komuni­ stičkog pokreta nije bilo jasno, a i većem dijelu tadašnje partijske opozicije, jest činjenica, da velikosrpski koncipirana država nije pogađala samo uske klasne interese nacionalnih buržoazija, već i širokih masa ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina, da je njihov otpor, izražen u podršci nacionalnim građanskim opozicijskim strankama, sadržavao u sebi revolucionarni potencijal, koji je udarao ne samo u državnopravne osnove zemlje, već i na ukupne društveno-ekonomske i političke odnose. Prepustiti vodstvo naci­ onalnih pokreta buržoaziji, značilo je u svojoj biti negirati borbu KPJ za vodeću ulogu proletarijata u političkom životu zemlje. Glavnim krivcem za postojeće političke odnose u zemlji većina u vodstvu KPJ proglašava srpsku buržoaziju, koja je teoriju o nacionalnom jedinstvu Srba, Hrvata i Slovenaca transformirala u velikosrpsku imperijalističku politiku, dovela u pitanje jedinstvo zemlje, a posebno idejno i organizacijsko jedinstvo jugoslaven­ skog radničkog pokreta. Ovo jedinstvo, po mišljenju većine, posebno je ugroženo u Hrvatskoj gdje su prisutna nacionalistička osjećanja u radničkoj klasi, koja, po ocjeni iz Rezolucije, u tome dijelu jugoslavenskog proletarijata još nisu iščezla. Kako većinu u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta isključivo zanima borba za afirmaciju u klasi, a ne i u naciji, a postojanju nacionalnih osjećaja u proletarijatu daje negativni predznak, orijentirana je isključivo na ekonomsko-socijalne cilje­ ve proleterske revolucije. Problemu mjesta i uloge građanskih opozicijskih stranaka u političkom životu ugnjetenih nacija pristu­ pa s tezom o potrebi neutralizacije njihovog utjecaja na seoski i industrijski proletarijat. Proklamirajući borbu KPJ za samoopre­ djeljenje, misli na položaj nacionalnih manjina, medu koje ubraja Bugare i Arnaute u Makedoniji. Za Slovence i Hrvate smatra da u kulturno-nacionalnom pogledu nisu porobljeni, ali su nesumnjivo zapostavljeni. Istinsko rješenje sviju nacionalnih i »plemenskih« sukoba vidi tek u uvjetima diktature proletarijata, koja svojim klasnim sadržajima onemogućava pojavu međunacionalnih i meduplemenskih sukoba. Po mišljenju većine u vodstvu, jugoslavenskom proletarijatu nije potrebna bitka s buržoazijom za vodeću ulogu u »plemenima« i nacionalnim manjinama, već u jugoslavenskom proletarijatu, idejno i organizacijski jedinstvenoj klasi, sposobnoj suprotstaviti se jugoslavenskoj buržoaziji. U uvjetima oseke svjetske i jugosla­ venske proleterske revolucije, svjesna činjenice krize buržoaskog rješenja jugoslavenskog pitanja, većina u vodstvu jugoslavenskog 93

komunističkog pokreta razrađuje taktiku pokreta u promijenje­ nim uvjetima njegovog djelovanja. U Rezoluciji prve konferencije KPJ istaknuta su dva osnovna zadatka u novoj taktici pokreta: prvi, borba protiv vladajućeg režima velikosrpske buržoazije, drugi, borba protiv utjecaja građanskih stranaka na proletarijat i siromašno seljaštvo. U pri­ stupu hrvatskom pitanju, priznaje se činjenica postojanja interklasnog saveza, ali pod vodstvom financijske buržoazije, činjenica okupljanja većine seljaštva i dijela proletarijata pod vodstvom gra­ đanskih opozicijskih stranaka. Udarnu snagu hrvatskog pitanja, kaže se u Rezoluciji, čine seljačke mase pod vodstvom HRSS. Svodeći suštinu hrvatskog pitanja na ponašanje Hrvatskog bloka, grupacije građanskih opozicijskih stranaka, izražava se spremnost KPJ da ga podrži u borbi za destabilizaciju velikosrpski koncipira­ nog sistema vlasti. Pod pojmom »destabilizacije« većina u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta podrazumijeva borbu za reviziju državnopravnih osnova Kraljevine SHS u cilju stvaranja ravnoteže u udjelu plemenskih buržoazija u vlasti. Naime, u Rezoluciji se upozorava na nacionalizam Hrvatskog bloka, na nacionalističku psihozu, posebno u redovima seljaštva okupljenog oko HRSS-a. U Rezoluciji svoje mjesto našlo je i tada vrlo akutno musliman­ sko pitanje. Svodeći ga na problem vjerskog fanatizma i uloge JMO u okupljanju širokih slojeva muslimana u Bosni u pravcu jačanja pozicija begova, svodi se na problem rješenja socijalnog položaja siromašnih muslimanskih seljaka, na dosljednu provedbu agrarnog pitanja. Na taj način, po mišljenju većine u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta, eliminirat će se utjecaj JMO koja je, po ocjeni u Rezoluciji, u pristupu problemu državno­ pravnih osnova političkog sistema sklonija autonomističkom nego federativnom državnom uređaju. U pristupu slovenskom pitanju došlo je do izražaja nerazumi­ jevanje ukupnih kretanja unutar ove nacije, kao i uloga SLS u njoj. Polazeći od uvjerenja, da se autoritet ove stranke u širokim masama Slovenaca temelji na katoličanstvu i djelomičnoj zainte­ resiranosti za socijalna pitanja, u Rezoluciji se ističe kao pozitivna činjenica njeno više autonomističko, a manje federalističko opre­ djeljenje. Likvidaciju utjecaja ove stranke većina u vodstvu vidi u pojačanoj borbi protiv klerikalizma u širokim masama slovenskih seljaka. Pojačana zainteresiranost KPJ za seljaštvo izražena je i u gledi­ štu prve konferencije KPJ o potrebi borbe protiv vrlo snažnog 94

utjecajnog Saveza zemljoradnika, organizacije koja je imala svoja uporišta u Srbiji, Bosni i Dalmaciji. U pristupu ovoj političkoj grupaciji u Rezoluciji se ističe potreba borbe protiv njenog sitnoburžoaskog utjecaja na široke mase siromašnih seljaka. Rješenje problema utjecaja građanskih opozicijskih stranaka na seljaštvo i dio radničke klase traži se u propagiranju parole o pravu na samo­ opredjeljenje, isključivo kao načelnog demokratskog prava, a ne kao konkretizirane taktike KPJ u borbi za rješenje nacionalnih i seljačkog pitanja pod vodstvom proletarijata. Tako je u službenim gledištima prve konferencije KPJ prevla­ dalo uvjerenje da bi nacionalne pokrete trebalo stišavati, »ple­ menske« buržoazije približavati, kao preduvjete stvaranju klasnog jedinstva jugoslavenskog proletarijata i njegove revolucije. Tako je većina u vodstvu KPJ shvatila suštinu nove taktike Kominterne o borbi za jedinstveni front, samo kao jedinstveni proleterski front. Međutim, u radu Konferencije došla su do izražaja i drugačija gledišta o sadržajima taktike jedinstvenog fronta. U nizu proble­ ma koji će dvadesetih godina podvajati vodstvo jugoslavenskog komunističkog pokreta, izazvati idejne sukobe i frakcijske borbe, bit će i problem odnosa jugoslavenske proleterske revolucije pre­ ma nacionalnim pitanjima i seljaštvu, što na prvoj konferenciji KPJ prvi put dolazi do snažnijeg izražaja. Drugačija gledišta naj­ bolje su izražena u Prijedlogu teza o političkoj situaciji u Jugoslavi­ ji i zadacima KPJ, koje je u ime partijske opozicije obrazložio Košta Novaković. Polazeći od teze da su Slovenci, Hrvati i Srbi jedan, jugoslaven­ ski narod, pažnju obraća problemu uzroka usporavanja procesa društveno-ekonomske, političke i nacionalne integracije u ju­ goslavenskoj državnoj zajednici. Poput partijske većine, tako i partijska opozicija u vodstvu pokreta uzroke nalazi u lošim držav­ nopravnim osnovama Kraljevine SHS, u velikosrpski koncipiranoj državi. Opoziciju kriza jugoslavenskog društva ne zabrinjava, to je značajan faktor u procesu destabilizacije kapitalizma, a centralna izvorišta te krize su nacionalni i »plemenski« problemi. Najmasovnija osnovica jugoslavenske revolucije su seljaci, seljački politizira­ ni pokreti, koje treba iskoristiti, dovesti u poziciju da budu u funkciji jugoslavenske proleterske revolucije. U traženju načina realizacije ovako koncipirane taktike borbe KPJ za jedinstveni front, u Prijedlogu je velika pažnja posvećena borbi za raslojavanje seljačkih pokreta i partija po socijalnoj osnovici, ponudom od strane KPJ adekvatnijeg rješenja agrarnog pitanja i prihvaćanjem 95

parola građanskih opozicijskih stranaka o pravu na autonomiju ili samoopredjeljenje. Partijska opozicija svjesna je činjenice da su nacionalna i »plemenska« pitanja dovela do stvaranja interklasnog saveza i da seljaštvo nije jedini zainteresirani faktor. Ipak, kao i većina, tako i opozicija u vodstvu pokreta nije zainteresirana za vodeću ulogu proletarijata u naciji, već isključivo u klasi. Svjes­ na potencijalne opasnosti od snaženja građanske opozicije u redo­ vima ugnjetenih nacija, koja može pridonijeti likvidaciji velikosrp­ skog režima, ali i snaženju nacionalizama, svu pažnju koncentrira na nekoliko, po njenoj ocjeni, vitalnih problema međunacionalnih i »plemenskih« problema. Među »plemenskim« problemima uka­ zuje na crnogorsko, hrvatsko i slovensko pitanje, od nacionalnih pitanja upozorava na položaj Nijemaca, Albanaca i Mađara, a govoreći o muslimanskom i makedonskom pitanju ishodišta im ne nalazi ni u nacionalnom ni u »plemenskom« položaju, već u vjer­ skom i teritorijalnom problemu. U pristupu crnogorskom pitanju, u Prijedlogu se upozorava da je faktor postojanja samostalne crnogorske države do stvaranja Kraljevine SHS bitan za razumijevanje otpora naroda u Crnoj Gori protiv velikosrpskog režima, koji treba KPJ prihvatiti u bor­ bi za rušenje kapitalizma. Analizirajući hrvatsko pitanje, u Prijedlogu se tvrdi da njegovi korijeni leže u srpsko-hrvatskom sporu iz vremena preživjelih pre­ dratnih velikosrpskih koncepcija i plemenskih i pokrajinskih tra­ dicija. Polazeći od uvjerenja da u Hrvatskoj postoje dvije države, ona velikosrpska i režimska, i ona druga narodna pod vodstvom građanskog opozicijskog bloka, u Prijedlogu se pledira za taktiku koja će pomagati proces borbe građanske opozicije u preuzimanju vlasti. Tek tada, hrvatska građanska opozicija bit će dovedena na brisani prostor, kao klasa naći će se u konfrontaciji sa seljaštvom i dijelom proletarijata. Tada će i KPJ moći stvoriti revolucionarni savez radnika i seljaka, temeljen na ekonomsko-socijalnim ciljevi­ ma proleterske revolucije. Drugim riječima, što dalje od nacional­ nih ili »plemenskih« pitanja kao klasnih pitanja. Pristupajući slovenskom pitanju, u Prijedlogu uloga SLS nije shvaćena na isti način kao ona HRSS. Ova stranka slovenske građanske opozicije shvaćena je više kao stranka koja snagu gradi na vjerskom fanatizmu i nekim sitnim socijalnim zahtjevima, čija se popularnost može likvidirati borbom protiv vjerskog fanatizma i provedbom agrarne reforme. Vrlo slično kao i slovenskom, u Prijedlogu se pristupa i musli­ manskom pitanju, s tom razlikom što se muslimani očito smještaju 96

u pripadnike hrvatskog ili srpskog »plemena« muslimanske vjere. Djelovanje JMO shvaćeno je opasnošću, koja prijeti udaljavanjem ovog dijela jugoslavenskog proletarijata i seljaštva od revolucije. Nalazeći korijene njene popularnosti u vjerskom fanatizmu, koji odvlači siromašnog seljaka od savezništva s proletarijatom, zadaci KPJ u muslimanskom pitanju isti su kao i oni u pristupu sloven­ skom pitanju. Međutim, u pristupu makedonskom pitanju partijska opozicija strogo vodi računa o gledištima Kominterne, BKF i BKP. Polazeći od uvjerenja, daje stanovništvo u Makedoniji u svojoj većini nesrp­ skog porijekla, ali nisu ni makedonska nacija, a očito nisu ni Bu­ gari, u Prijedlogu se upozorava na neprijateljski stav makedonskog stanovništva prema srpskoj vlasti i na neprimjerenost parole o au­ tonomiji za makedonske prostore unutar jugoslavenske države. Je­ dino za Makedoniju u Prijedlogu se zahtijeva pravo na samoopre­ djeljenje, što je bilo u skladu s tadašnjim gledištima Kominterne. Jedino kada se u Prijedlogu govori o položaju Nijemaca, Alba­ naca i Mađara, govori se kao o nacionalnim problemima vezanim za taktičke ciljeve jugoslavenske proleterske revolucije. Svu složenost pojma partijske većine i opozicije, a posebno već uvriježenih pojmova o partijskoj desnici i ljevici u KPJ toga vreme­ na, najbolje potvrđuje diskusija Lovre Klemenčiča, tada pripadni­ ka partijske većine u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta. Po njegovom mišljenju, pojava hrvatskog pitanja ne smije se objašnjavati sukobom unutar građanske klase. Blok hrvatske građanske opozicije nije samo hrvatska buržoazija, to je interklasni savez nacije, koji nije rezultat nacionalističke psihoze, već otpora velikosrpskom šovinizmu i imperijalizmu. Oštro se suprotstavio i teoriji o nacionalnom jedinstvu Slovenaca, Hrvata i Srba, kao maski imperijalizma velikosrpske buržoazije u borbi protiv prirod­ nog prava Slovenaca i Hrvata na samoopredjeljenje, stečeno još u procesu raspadanja Austro-Ugarske monarhije. Odbacujući teori­ ju o narodnom jedinstvu Srba, Hrvata i Slovenaca, L. Klemenčič odbacuje i shvaćanje većine u vodstvu jugoslavenskog komunistič­ kog pokreta, da je i jugoslavensko i bilo čije drugo nacionalno pitanje samo buržoasko i ustavno pitanje. Slovensko i hrvatsko nacionalno pitanje za njega su centralni problemi taktike jugosla­ venske proleterske revolucije, koji svoje definitivno rješenje nalaze samo u balkanskoj sovjetskoj federaciji socijalističkih republika. Različita gledišta na vitalne probleme sadržaja jugoslavenske proleterske revolucije najbolje su izražena u raspravama o taktici jedinstvenog fronta. Opozicija u vodstvu pokreta odlično je uočila 97

njena dva aspekta. Prvi se odnosi na problem borbe za realizaciju utjecaja KPJ na većinu u radničkoj klasi, drugi, na proširenje taktike jedinstvenog fronta na savez radnika i seljaka. Međutim, kada se govorilo o problemu borbe za jedinstveni proleterski front i u KPJ toga vremena javio se otpor akcionoj suradnji s bazom reformističke struje. Za razliku od većine, partijska opozicija u vodstvu jugoslaven­ skog komunističkog pokreta na Konferenciji se zalaže da se taktika jedinstvenog fronta proširi i na savez jugoslavenskog proletarijata sa seljaštvom, koji su obzirom na svoj socijalni položaj u društvu, najprimjereniji saveznik proletarijatu. Nacionalna i »plemenska« pitanja svoja prava rješenja imaju samo u revolucionarnom radničko-seljačkom savezu, obzirom daje siromašno seljaštvo zainteresi­ rano za tu problematiku, a i najprimjereniji saveznik u borbi za slamanje kapitalističkog sistema vlasti. Po mišljenju partijske opo­ zicije, moguće ga je pridobiti parolama o autonomiji ili otcjepljenju. Drugim riječima, problem revolucije leži u sposobnosti KPJ da ovlada većinom u proletarijatu koja u savezu sa socijalno ugrože­ nim kategorijama seljaštva u redovima ugnjetenih »plemena« i nacionalnih manjina otvara procese rješenja međunacionalnih i »međuplemenskih« odnosa izmjenom državnopravnih osnova ju­ goslavenske državne zajednice. Međutim, ovaj prijedlog partijske opozicije nije prihvaćen od većine delegata prve konferencije KPJ. Nerazumijevanje političkih tokova jugoslavenskog društva pri­ sutno je i u apsurdnoj tvrdnji većine na Konferenciji, da se građan­ ske opozicijske stranke i grupe nalaze u procesu vrlo labilne ravno­ teže, ili u otvorenoj krizi ili rasulu, da njihovo raspadanje otvara perspektivu revolucionirala radnih masa i njihovog pridobijanja za komunističku ideologiju. Ovakva ocjena utjecaja građanske opozicije tog vremena bilo je opasno igranje perspektivom jugosla­ venske revolucije, izraz nesposobnosti vodstva KPJ da se upusti u borbu s građanskim strankama za_ vodeću ulogu proletarijata u naciji. Na koji način većina u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta zamišlja proces reafirmacije KPJ u širokim masama, a u uvjetima teške ilegalnosti, svjedoči i tvrdnja, da komunistički pokret u uvjetima ilegalnog djelovanja može biti samo pokret elite komunističkog proletarijata, koja se javlja kao instrument u ruka­ ma komunističke partije, a u cilju propagande komunizma i kao avangarda u akcijama masa. Nesumnjivo je točno, da je ovakav način djelovanja komunističkog pokreta bio manje opasan i manje naporan. Međutim, sveden na usku grupu zavjerenika, kojima je 98

jedinima jasno što treba raditi, a masama ostaje da ih slijede i vjeruju im, gurao je KPJ u teško sektaštvo i na periferiju politič­ kog života jugoslavenske države. Teški idejni sukobi u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta i dalje su prisutni, opozicija ne odustaje od svojih gledi­ šta, većina ne popušta, Kominterni očito nije jasno gdje su korije­ ni sukoba. Na njenom četvrtom kongresu formirana je Komisija za jugoslavensko pitanje. U centru njenog interesa bili su odnosi u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta, sukobi između većine i opozicije. Analizirajući uzroke ovoj pojavi, koja je sve više paralizirala rad ukupnog jugoslavenskog komunističkog pokreta, Komisija je došla do vrlo interesantnog zaključka, da iako su svi učesnici sukoba izjavili da među njima ne postoje stvarne razlike u pristupu suštinskim problemima revolucije, tre­ balo bi razmisliti o mogućnosti postojanja razlika u mišljenjima koje još nisu poprimile čvrstu formu. Među pitanjima koja bi mogla izazvati razmimoilaženja unutar vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta Komisija je navela pitanje koje je za jugo­ slavensku partiju od najvećeg značaja, nacionalno pitanje. Na četvrtom kongresu Kominterne bilo je dosta govora o situa­ ciji na Balkanu i u jugoslavenskoj državi. Očito po direktivama većine u vodstvu KPJ, a na temelju odluka prve konferencije KPJ, delegat KPJ na četvrtom kongresu Kominterne iznio je službeno gledište Partije o situaciji na Balkanu i u našoj zemlji. Konstatirao je da se nacionalističke strasti ponovo bude, a buržoazija, naročito u novostvorenim državama pokušava svoje imperijalističke intere­ se prikriti tobožnjim zajedničkim nacionalnim interesima. Zadr­ žavajući se posebno na problemu Makedonije, delegat KPJ u njoj vidi samo Bugare i Arnaute koji se oružjem u ruci bore protiv velikosrpske hegemonije. Potvrđujući na taj način gledište prve konferencije KPJ o nepostojanju formirane makedonske nacije, već isključivo makedonskog pitanja kao problema balkanske revolucije, delegat KPJ uklopio se u tada važeća gledišta Komin­ terne o ulozi makedonskog pitanja u jugoslovenskoj revoluciji. Drugi centar nestabilnosti velikosrpskog režima delegat KPJ vidi u neriješenom položaju Mađara i Nijemaca u Vojvodini, koji pasivnom rezistencijom i planskom sabotažom ugrožavaju stabil­ nost jugoslavenske države. Međutim, u centru interesa delegata KPJ nalazi se problem srpsko-hrvatskih odnosa, koji izrasta u sukob između dviju nacija, koje su po ocjeni delegata KPJ, jedan te isti narod. Taj sukob poprima takve razmjere da prijeti dezintegracijom jugoslavenske 99

države, koje tendencije su prisutne u političkim parolama najjačih hrvatskih građanskih partija. Rješenje postojeće situacije na Balkanu delegat KPJ vidi u borbi protiv imperijalističkog rata i protiv imperijalističkog mira, u proleterskoj revoluciji koja će riješiti sva sporna pitanja na Bal­ kanu i u podunavskom bazenu kroz stvaranje Federativne sovjet­ ske socijalističke republike podunavskih i balkanskih zemalja. Kako će se konkretno razriješiti državnopravni aspekt među­ nacionalnih odnosa u jugoslavenskoj državi, delegat KPJ ne obrazlaže. Obzirom na nedorečene i konfuzne ocjene Komisije četvrtog kongresa Kominterne o stanju u vodstvu jugoslavenskog komuni­ stičkog pokreta, kao i obzirom na neraščišćena gledišta KPJ o načinu pristupa konkretnim političkim kretanjima u zemlji, sasvim je razumljivo da vodstvo pokreta u 1923. godinu ulazi s istim taktičkim ciljevima koji su utvrđeni odlukama prve konfe­ rencije KPJ. Ova tvrdnja svoje dokaze ima u dokumentima osnivačke kon­ ferencije NRPJ, održane u Beogradu 13. i 14. siječnja 1923. godi­ ne. Osnovana je od KPJ sa zadatkom da bude jedan od vidova probijanja barijere ilegalnosti u uvjetima nove taktike jedinstve­ nog fronta. U pripremama za predstojeće parlamentarne izbore u Kraljevini SHS trebala je poslužiti i kao legalni oblik istupanja KPJ. To je bila prilika da se u direktnoj političkoj konfrontaciji s građanskim opozicijskim strankama u redovima ugnjetavanih nacija, poučena iskustvima proteklih godina, drugačije postavi i u pristupu problemu nacionalnog i seljačkog pitanja. Međutim, kroz sva dokumenta ove konferencije provlače se stara gledišta KPJ o nacionalnom i seljačkom pitanju. Polazeći od stare teze da je jugoslavenska država rezultat prvog svjetskog imperijalističkog rata i da je stvarana po diktatu sila Antante, prvenstveno Francu­ ske, prema tome, isključivo po nahođenju srbijanske buržoazije, u dokumentima Konferencije rješenje sviju suprotnosti vidi se u klasnoj borbi ekonomsko-socijalnih sadržaja jugoslavenskog pro­ letarijata. Povezujući jugoslavensku proletersku revoluciju s bal­ kanskom revolucijom istih sadržaja, rješenje suprotnosti među balkanskim državama vidi u stvaranju Balkanske federacije sov­ jetskih socijalističkih republika. Korijeni sukoba medu jugoslavenskim »plemenima« objašnja­ vaju se neriješenim ekonomskim odnosima među pokrajinama i »plemenima«, koji se prvenstveno reflektiraju kao sukobi među najsnažnijim ekonomskim centrima. Ovo objašnjenje korijena 100

međunacionalnih sukoba samo je jedno u nizu tadašnje većine u vodstvu KPJ u njenim nastojanjima da dokaže neosnovanost tvrd­ nje o ugroženosti cijelih »plemena«, svodeći ih na sukob između Beograda i Zagreba. Zbog toga je razumljiva i orijentacija NRPJ na borbu za ostva­ renje narodnog jedinstva u uvjetima kapitalističkog razvitka jugo­ slavenske države demokratskim putem, bez nasilnog i hegemonističkog centralizma. U uvjetima nacionalnog ugnjetavanja, u vremenu kada većina jugoslavenskog seljaštva dulje vremena živi u sukobu s posljedica­ ma prodora kapitalizma u poljoprivredu, vodstvo NRPJ zagovarava čistu klasnu borbu, vjeruje u mogućnost nacionalne asimilacije Slovenaca, Hrvata i Srba, u stvaranje jugoslavenske nacije. Ubr­ zavanje toga procesa uvjetuje demokratizacijom političkog života u zemlji, likvidacijom nasilnog i hegemonističkog centralizma, u stvaranju uvjeta za razvoj buržoaskog demokratskog centralizma, temeljenog na autonomijama i lokalnim samoupravama. Federalističku koncepciju državnog uređenja odbacuje kao nepodesnu formu za proces nacionalnog objedinjavanja jugoslavenskih »ple­ mena«, a parolu o samoopredjeljenju rezervira isključivo za naci­ onalne manjine, uključivši u njih i Makedonce, kao konglomerat niza nacionalnih manjina. Razmatrajući problem položaja Slove­ naca i Hrvata u susjednim zemljama, NRPJ govori o potrebi nji­ hove borbe kao pripadnika jugoslavenske nacije za provedbu, demokratski organiziranog plebiscita, kroz koji će sami odlučiti o svojoj sudbini. U izbornu borbu za novi sastav Narodne skupštine Kraljevine SHS jugoslavenski komunistički pokret ušao je parolom borbe za stvaranje Sovjetske socijalističke republike Jugoslavije. Ovakav državnopravni aspekt rješenja jugoslavenskih međunacionalnih odnosa, osim republikanskog opredjeljenja, svojim centralistič­ kim i unitarističkim pristupom nije stvarao osnovne pretpostavke jačoj afirmaciji jugoslavenskog komunističkog pokreta u širokim masama ugnjetenih nacija. U predizbornim proglasima NRPJ od 1. i 16. ožujka 1923. godine problem međunacionalnih sukoba svodi se na optužbe srp­ ske buržoazije zbog izazivanja »plemenskih« sukoba, stvaranja mržnje između Srba i Hrvata, koju obilno koriste kapitalističke klike sviju pokrajina, što je bila točna konstatacija. Međutim, tvrdnja da takva politika ugrožava ideju o narodnom jedinstvu, a time i perspektivu jugoslavenske proleterske revolucije, više je štetila nego koristila jugoslavenskom proletarijatu. Ostajući 101

dosljedni svojoj tvrdnji, da je jugoslavensko pitanje u svojoj osno­ vi klasni sukob unutar jugoslavenske buržoazije, prema tome, buržoasko pitanje, u izbornim parolama NRPJ govori o mogućno­ sti razrješavanja jugoslavenskog pitanja kroz reviziju Vidovdanskog ustava. Takvim pristupom KPJ-NRPJ očito nije mogla kon­ kurirati građanskim opozicijskim strankama, a umanjivala je mogućnost vlastite afirmacije. Rezultati parlamentarnih izbora, održani 18. ožujka 1923. godine, bili su porazni za NRPJ, prvenstveno u redovima selja­ štva. Bez obzira na činjenicu daje NRPJ u izbornim borbama i na samim izborima učestvovala u uvjetima buržoaskog terora, njena taktička orijentacija očito je bila nedovoljna u borbi protiv gra­ đanskih stranaka. Rezultati izbora pokazali su porast utjecaja građanskih opozi­ cijskih stranaka u redovima ugnjetenih nacija i nacionalnih manji­ na, zaoštravajući polemike unutar vodstva jugoslavenskog komu­ nističkog pokreta. Tim zaoštravanjima pridonose i odluke četvr­ tog kongresa Kominterne o borbi komunističkih partija u nerazvi­ jenim zemljama za realizaciju revolucionarnog saveza radnika i seljaka, koje su tek početkom 1923. godine ozbiljno razmatrane u komunističkim partijama Balkana, pa tako i u redovima KPJ. Osim toga, diskusije u vodstvu RKP(b) oko državnopravnih osno­ va sovjetske države, koje traju od druge polovice 1922. i nastavlja­ ju se u 1923. godini u pripremama za saziv XII kongresa RKP(b), nesumnjivo su utjecale na sve sekcije Kominterne, pa tako i na KPJ. Prihvaćajući federativno uređenje kao jedno od oblika revo­ lucionarnog razrješavanja međunacionalnih odnosa, temeljenog na savezu radničke klase i seljaštva, Rezolucija o nacionalnom pitanju XII kongresa ruske partije nesumnjivo je utjecala na odnos balkanskih komunističkih partija prema nacionalnom i seljačkom pitanju. Splet objektivnih društveno-ekonomskih i poli­ tičkih prilika u našoj zemlji i na Balkanu, kao i idejna kretanja u ruskoj partiji i Kominterni toga vremena, presudni su za shvaća­ nje odluka druge konferencije KPJ, održane u Beču od 9. do 12. svibnja 1923. godine. U centru pažnje delegata Konferencije bio je problem idejne razjedinjenosti vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta, koji svoje korijene vuče od dana njegovog organizacijskog konsti­ tuiranja, da bi u ilegalnim uvjetima njegovog djelovanja izbacio na površinu do tada u ime aktualnosti revolucije prikrivene nesugla­ sice i dileme. Neke od njih svoje korijene vuku još iz vremena prije stvaranja jedinstvenog pokreta, a neke su logičan rezultat 1 02

suvremene borbe unutar samog pokreta za idejnu, organizacijsku i praktičko-političku orijentaciju KPJ na lenjinskim osnovama. U nizu problema koji će se pojaviti kao uzroci idejnih sukoba, a potom i frakcijskih borbi u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta, bit će i pitanje daljnje dogradnje teorijskih osnova i sadr­ žaja taktike KPJ u pristupu nacionalnim i seljačkom pitanju. Na drugoj konferenciji KPJ partijska većina i opozicija u vod­ stvu pokreta dolaze u otvorenu konfrontaciju, a jedino prisustvo dvaju delegata Kominterne omogućilo je da se očuva njegovo formalno jedinstvo. Iako je ovakav pristup Kominterne problemu idejnih sukoba u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta usporavao proces njegove boljševizacije na principima odluka drugog kongresa Kominterne i sprečavao koncipiranje taktike jedinstvenog fronta na odlukama njenog četvrtog kongresa, njezin autoritet pridonio je snaženju utjecaja onih snaga u KPJ koje su bile sklonije, iz vlastitog uvjerenja, ili zbog njenog autoriteta, prihvatiti ozbiljniju analizu načina provedbe taktike jedinstvenog fronta u jugoslavenskim uvjetima. Iz navedenih razloga upravo su od ove konferencije KPJ jačale svoj utjecaj snage partijske opozi­ cije u njenom vodstvu, koja će dati glavni ton svim diskusijama i odlukama Konferencije. Iako se za partijsku većinu, kao ni za opoziciju u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta ne može tvrditi da su u ovo vrijeme čvrsto formirane grupe, jedin­ stvenih gledišta na osnovne probleme idejnog razvoja KPJ i praktičnopolitičkog djelovanja ukupnog pokreta, iako se njihov sastav mijenja, a gledišta dodiruju, partijska opozicija predstavlja ono jezgro u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta koje uda­ ra temelje izgradnji KPJ u partiju lenjinskog tipa, taktikom bližom jugoslavenskim uvjetima podizanja revolucije. To je tzv. partijska ljevica, revolucionarne snage u jugoslavenskom komunističkom pokretu, koje su upravo od druge konferencije KPJ otvorile pro­ ces borbe za novi pristup KPJ odnosu jugoslavenske revolucije prema nacionalnom i seljačkom pitanju. U dokumentu koji nosi naslov Politička situacija i neposredni zadaci KPJ, koji je u obliku teza delegatima podnio Košta Novaković, istaknuti predstavnik partijske opozicije, polazi se od tvrd­ nje da je kapitalistički sistem u zemlji u kriznom stanju, čiji su uzroci u prirodnim procesima njegovog slabljenja, u pojačanim nacionalnim i »plemenskim« sukobima, kao i u neriješenom agrarnom pitanju. Krivca za postojeće stanje u zemlji partijska opozicija vidi u srpskoj buržoaziji čiji interesi dominiraju politič­ kim životom zemlje. Za razliku od gledišta partijske opozicije na 103

prvoj konferenciji KPJ, koja sukobe među »plemenima« traži u ponašanju građanske klase, osim djelomično u Hrvatskoj, na dru­ goj Konferenciji partijska opozicija upozorava, da je ponašanje srpske buržoazije dovelo u povlašteni položaj cijelo srpsko »ple­ me«, a u podređeni položaj cijela »plemena« Slovenaca i Hrvata. Ovom tvrdnjom u Tezama se izjednačava položaj srpske nacije u našoj zemlji s položajem njene buržoazije, što u daljnjem idejnom sazrijevanju KPJ komplicira njen odnos prema mjestu i ulozi srp­ skog pitanja u jugoslavenskoj revoluciji. Tražeći uporišta ovakvom pristupu srpskom pitanju u činjenici političkog konstituiranja srpske nacije još u toku XIX stoljeća i u dovršavanju toga procesa u okvirima jugoslavenske države, u Tezama se prvi put u historiji službenih gledišta KPJ srpsko pita­ nje drugačije koncipira od drugih nacionalnih pitanja u globalnoj taktici jugoslavenske revolucije. U Tezama se tvrdi, da je veliko­ srpski koncipirana Kraljevina SHS dovela srpsko »pleme« u povlašteni položaj, otežavajući jugoslavenskom proletarijatu savezništvo sa srpskim seljaštvom u borbi za rješenje ostalih naci­ onalnih i »plemenskih« pitanja. Iz takvog pristupa srpskom pita­ nju dio vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta, a i Komintema, izvest će zaključak, da srpsko seljaštvo u uvjetima kapitalističkog razvitka i u etapi radničko-seljačkih revolucija u jugoslavenskoj državi nije zainteresirano za stvaranje samostalne srpske države. Ovakav pristup srpskom pitanju otvorio je i pro­ blem mjesta i uloge srpskog radništva i seljaštva izvan Srbije u borbi za rješenje ostalih »plemenskih« i nacionalnih pitanja. Iako se u Tezama tvrdi daje Hrvatska u cjelini objekt pljačke od strane srpske buržoazije, zanemaruje se činjenica da posljedice te pljačke osjeća i srpski narod u Srbiji i u drugim dijelovima države. Nasto­ janja Kominterne i revolucionarnih snaga u KPJ da »plemenska« i nacionalna pitanja rješavaju mimo srpskog pitanja, promašaj je s dalekosežnim posljedicama. Ovako koncipirana taktika pristupa »plemenskim« pitanjima kopiranje je taktike građanske opozicije u redovima ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. Pod dojmom snaženja utjecaja nacionalističkih građanskih opozicijskih strana­ ka, Kominterna i revolucionarne snage u KPJ čine još jednu radi­ kalnu grešku, seljaštvo izjednačavaju s pojmom nacionalnih pokreta. Logična posljedica takvog pristupa jest, bitka KPJ protiv građanskih stranaka, a ne za vodeću ulogu proletarijata u naciji, taktiziranje nacionalnim pitanjem u borbi za savezništvo seljaštva, a ne ugradnja revolucionarnih rješenja međunacionalnih odnosa u sadržaje jugoslavenske revolucije. 104

Nerazumijevanje odnosa klasne borbe proletarijata i nacional­ nih pitanja u našoj zemlji u Tezama se odražava i u tvrdnji, da su parlamentarni izbori ožujka 1923. godine potvrda dominacije političkih nad društveno-ekonomskim odnosima, kako unutar građanske klase, tako i u proletarijatu i seljaštvu. Odbacuje se osnovna marksistička postavka, da društveno-ekonomski odnosi čine temeljnu pretpostavku političkih sukoba u višenacionalnoj zajednici, da je njihov poremećaj latentna opasnost po međunaci­ onalne odnose i u uvjetima radničko-seljačke vlade. U traženju najpogodnijeg puta borbe za pridobijanje seljaštva ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina na savezništvo s proletari­ jatom u klasnoj borbi, vide se dva rješenja: prvo, prepustiti vod­ stvo građanskoj opoziciji i omogućiti joj dovršenje buržoaskodemokratske revolucije Jugoslavena, drugo, propagandom neu­ tralizirati i eliminirati nacionalne i »plemenske« sukobe kao nepo­ željnu problematiku za jugoslavensku proletersku revoluciju. Ukoliko i to ne bi bilo dovoljno, predlaže se prihvaćanje nekih od parola građanske opozicije u borbi za državnopravnu transforma­ ciju jugoslavenske zajednice, tj. ugrađivanje u sadržaje taktike KPJ zahtjeva za autonomiju ili otcjepljenje ugnjetenih »plemena« i nacionalnih manjina. Temeljna pretpostavka borbe KPJ za afirmaciju u proletarizi­ ranim seljačkim masama traži se u čvrstoj jezgri industrijskog pro­ letarijata, koja treba biti okosnicom jugoslavenskog komunistič­ kog pokreta. U Tezama se upozorava na nužnost borbe KPJ za dominantnu ulogu u seljačkim masama, ispravno ocjenjujući da bez utjecaja radničke klase nad seljaštvom jugoslavenska revoluci­ ja nema izgleda na uspjeh. Ova ocjena bez sumnje bila je najzna­ čajniji doprinos revolucionarnih snaga KPJ toga vremena u borbi protiv sektaštva i uske klasne zatvorenosti, početak procesa bitke jugoslavenskog komunističkog pokreta za vodeću ulogu u svakoj ugnjetenoj jugoslavenskoj naciji i nacionalnoj manjini, bez obzira na činjenicu što tih procesa nije bio svjestan ni dobar dio predlagača Teza. Put od nekadašnjeg podozrenja prema seljaštvu, do nje­ govog prihvaćanja kao saveznika, bio je sve kraći. Međutim, ostao je i dalje nedefiniran odnos KPJ prema srpskom pitanju. Nacionalna i »plemenska« pitanja, kao i seljačko pitanje, u Tezama su ipak shvaćeni kao posljedice interklasnog sukoba jugo­ slavenske buržoazije, rezultat otpora srpske buržoazije podjeli vlasti sa slovenskom i hrvatskom i njihovoj ravnopravnoj među­ sobnoj ekonomskoj konkurenciji. Srpska buržoazija, gušeći »ple­ mensku« opoziciju, kaže se u Tezama, ponaša se jednako 105

kao i nekada protiv radničke opozicije. Malo je nedostajalo i da se u Tezama zaključi, kako je građanska opozicija velikosrp­ skom šovinizmu bliža proletarijatu nego srpskoj buržoaziji. Parlamentarni izbori ožujka 1923. godine u Tezama se ocje­ njuju prelomnim događajem u političkom razvitku Kraljevine SHS. Otada, slijedi pojačano nacionalno i »plemensko« grupira­ nje: srpsko, hrvatsko, slovensko, muslimansko, makedonskih Turaka, Nijemaca, Mađara, Bunjevaca, Rumunja i drugih. Dolazi do zatvaranja masa u nacionalne i »plemenske« okvire, do rastakanja nacionalnog jedinstva i državne cjeline. Revolucionarnim snagama u KPJ treba priznati još jednu vrlo značajnu spoznaju, koja će svoju vrijednost potvrditi u budućem razvitku KPJ. Naime, analizirajući djelovanje građan­ ske opozicije u redovima ugnjetenih nacija i »plemena« dolaze do zaključka, da je upravo ona najbolje iskoristila sve slabosti KPJ, daleko bolje nego vladajući režim. To je neosporno točno, jer je upravo građanska opozicija u redovima ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina bila i godinama će biti velika prepreka bor­ bi KPJ za afirmaciju u tim masama. Međutim, nemaju odgovo­ ra na pitanje, zašto je do takvih procesa došlo? Naime, tada bi morali priznati nemarksistički pristup jugoslavenskog komuni­ stičkog pokreta odnosu klase i nacije, kao i proletarijata i selja­ štva. Umjesto borbe za vodeću ulogu proletarijata u svakoj naciji i nacionalnoj manjini, s vlastitim programom rješenja jugoslavenskog zajedništva, u Tezama se uzimaju državnoprav­ na rješenja građanske opozicije iz redova ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. Predlažu da u budućoj rezoluciji o politič­ koj situaciji i zadacima KPJ uđe i zahtjev o ugrađivanju u sadr­ žaje revolucionarne borbe jugoslavenskog proletarijata i prava svakog naroda na samoopredjeljenje do formiranja samostalne države. Međutim, nemaju snage priznati da Slovenci, Hrvati i Srbi nisu »plemena« već nacije, da Crnogorci nisu srpsko »ple­ me«, a Makedonci »stanovništvo«. Prema tome, ostaje otvore­ no pitanje, na koga se odnosio zahtjev za samoopredjeljenje do otcjepljenja? Međutim, kada se radi o problemu Makedonije potrebno je upozoriti na činjenicu, da vodstvo KPJ tada nema uvjeta kreira­ nja samostalne taktike. Tako se u Tezama ističe da je problem Makedonije u centru pažnje ukupne taktike BKF i za nju naj­ važnije područje balkanske politike. U skladu s tada neraščišćenim gledištima BKF prema makedonskom nacionalnom pitanju, taktika KPJ u Makedoniji svodi se na zahtjev pridobijanja 1 06

makedonskog stanovništva u borbu za pravo sviju nacija u Make­ doniji na samoopredjeljenje. Diskusija koja se u toku rada Konferencije odvijala oko make­ donskog pitanja sadrži i oštre zamjerke revolucionarnih snaga u vodstvu KPJ dotadašnjoj popustljivosti u odnosu na BKF kada se radilo o njenim zahtjevima da se partijska organizacija Makedoni­ je izdvoji iz nadležnosti KPJ. Na Konferenciji je obnovljena i pro­ blematika vezana za diskusiju i zaključke četvrte konferencije BKF održane u lipnju 1922. godine, na kojoj su delegati KPJ optuženi od strane vodstva BKF zbog navodnog nacionalističkog pristupa makedonskom pitanju, a KPJ proglašena nesposobnom voditi politiku u Makedoniji. Što se krilo iza te optužbe može se zaključiti iz upravo tada izglasane odluke vodstva BKF, da make­ donsko pitanje postaje zajednički zadatak KPJ i BKF. Međutim, delegat partijske organizacije Makedonije na drugoj konferenciji KPJ optužio je KPJ i BKP, kao i BKF, zbog nespo­ sobnosti u vođenju politike u Makedoniji, a BKP uputio je vrlo indikativan prigovor, da se još uvijek nije izjasnila o svome odno­ su prema radničkom pokretu u Makedoniji. Tako je početkom dvadesetih godina makedonsko pitanje postalo prvenstveno bal­ kansko pitanje, a najmanje problem makedonske radničke klase i njene borbe za vodeću ulogu u naciji. KPJ do te spoznaje trebala je najprije svladati činjenicu o postojanju makedonske nacije, a potom i suglasnost o toj činjenici s ostalim članicama BKF, a prvenstveno s Kominternom. Usko povezan za makedonsko pita­ nje bio je i problem usaglašavanja gledišta KPJ, BKF i Kominterne oko očuvanja ili dezintegracije jugoslavenske državne zajedni­ ce, koja je tada i niz godina nakon toga ocijenjena centrom stabili­ zacije balkanskog kapitalističkog sistema i pozicija francuskog antisovjetskog djelovanja u ovom dijelu Evrope. Problem usklađi­ vanja općih i posebnih interesa u izvedbi proleterske revolucije neće mimoići ni KPJ. Taktika borbe za revolucionarni savez radnika i seljaka sadr­ žavala je u sebi i ekonomsko-socijalnu komponentu. Međutim, u Tezama se svodi na agrarnu reformu, pokazujući nerazumijevanje od strane partijske opozicije klasne suštine seljaci og pitanja u uvjetima kapitalističkog razvitka. Preuzimajući iskustva Oktobar­ ske revolucije u pristupu seljačkom pitanju, parti ska opozicija zanemaruje sasvim vidljivu činjenicu, da većina ji goslavenskog seljaštva već od druge polovice XIX stoljeća ži' i u uvjetima posljedica prodora kapitalizma u poljoprivredu. Zato seljačko pitanje svodi, ili na nacionalno, ili na agrarno pitanje. 107

U pristupu problemu pojave i razvoja fašizmu u Kraljevini SHS u Tezama je prisutna tendencija da se njegova suština ne svede isključivo na klasni obračun između buržoazije i proletarija­ ta. Pojavu fašističkih organizacija velikosrpske orijentacije, kao i »plemenske« opredjeljenosti, ne ocjenjuje se samo kao atak na jugoslavenski proletarijat, već i kao problem povezan s položajem nacija i »plemena«. Proročanski zvuči upozorenje, da će jednog dana doći do spajanja svih tih organizacija u borbi protiv cjelokup­ nog radnog naroda. To je bez sumnje začetak kasnije široke narodnofrontovske orijentacije KPJ, koja će doći do punog izra­ žaja tek u tridesetim godinama. Pristupajući problemu formiranja jedinstvenog fronta prole­ tarijata, revolucionarne snage u vodstvu KPJ njegovu sadržinu razrađuju u uvjetima u kojima i ostale sekcije Kominterne, nakon oštrog zaokreta u njenoj globalnoj taktici. Nalazi se pred problemom borbe protiv reformističkog pravca u jugoslaven­ skom radničkom pokretu, ali i pred daleko težim problemom, stvaranja klasnog jedinstva proletarijata u uvjetima jačanja utje­ caja nacionalističke građanske opozicije i zaoštravanja nacional­ nih pitanja. Ipak, ne rade grešku, barem ne načelnu, da put jedinstvu proletarijata traže u dogovorima s rukovodstvima soci­ jalne demokracije, već u bazi radničke klase, u tvornicama i radionicama. Naravno, realizacija takvog načina borbe za jedin­ stveni proleterski front bit će za KPJ utoliko teža, ukoliko pro­ ces ugrađivanja nacionalnog pitanja u njenu taktiku bude nedorečeniji. Nove revolucionarne snage na čelu KPJ ipak su shvatile da jezgro politike jedinstvenog fronta radnika i seljaka čini snažna i jedinstvena jezgra industrijskog proletarijata pod vodstvom KPJ, oko koje se trebaju okupljati široke mase ostalog proletarijata, kao i siromašni slojevi jugoslavenskog sela. Ovakav pristup pro­ blemu izgradnje taktike jedinstvenog fronta u direktnoj je suprot­ nosti s dotadašnjim sektaškim odnosom partijskog vodstva prema seljaštvu, nacionalnim i »plemenskim« pitanjima, veliki korak naprijed u borbi za razbijanje začahurenosti jugoslavenskog komunističkog pokreta u pristupu raščišćavanju problema odnosa jugoslavenske proleterske revolucije prema nacionalnom i seljač­ kom pitanju. Iako je to još uvijek taktika borbe za saveznike, a ne i za vodeću ulogu u nacijama, u kojoj proletarijat integrira poseb­ ne s općim interesima revolucije na jugoslavenskim prostorima, idejni problemi koje pokreće druga konferencija KPJ otvorili su novu etapu njenog idejnog razvitka. Ti procesi su tada, a i kasnije, 108

bili usporavani, ali od ove konferencije polako su dalje razrađi­ vani i sigurno bi daleko prije bili lenjinski osmišljeni, da je KPJ ranije izborila samostalnost u odnosu na Komintemu. To potvrđuje i odluka druge konferencije KPJ, da se otvori javna rasprava kroz glasila jugoslavenskog komunističkog pokre­ ta o nacionalnim i »plemenskim« pitanjima, kao uvod u donoše­ nje odgovarajuće rezolucije o nacionalnim i »plemenskim« pita­ njima. Već 31. svibnja 1923. godine vodstvo NRPJ upućuje poziv na diskusiju. U njemu ističe, da se nacionalno pitanje kao problem javlja daleko prije izbijanja prvog svjetskog rata, koji je od mno­ gih nacionalnih buržoazija proglašen oslobodilačkim. Međutim, nacionalna pitanja ostala su i dalje prisutna zbog imperijalistič­ kog pristupa razrješavanju odnosa među nacijama i državama. Izražavajući uvjerenje da buržoazija nije u stanju riješiti naci­ onalno pitanje, vodstvo jugoslavenskog komunističkog pokreta upozorava, da neriješeni »plemenski« i nacionalni sukobi djeluju negativno na idejni i organizacijski razvitak jugoslavenskog rad­ ničkog pokreta. U pozivu na diskusiju izražava se uvjerenje, da sređivanje međunacionalnih i »međuplemenskih« odnosa u jugo­ slavenskoj državi u uvjetima kapitalističkog razvitka, ide u prilog razvitku radničke klase i radničkog pokreta, stvarajući materijal­ ne pretpostavke proleterskoj revoluciji. Po ocjeni vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta, u jugoslavenskoj državi mogu se registrirati tri oblika međunaci­ onalnih i »međuplemenskih« sukoba. Prvi oblik prisutan je u sukobu buržoazija triju osnovnih »plemena«: Srba, Hrvata i Slo­ venaca. Rezultat je konkurencije u njihovim međusobnim eko­ nomskim odnosima, a izražava se u obliku sukoba između cen­ tralističke i federalističko-autonomističke koncepcije državnog uređenja. Jugoslavenskom proletarijatu ne može biti svejedno kako će izgledati državno uređenje i zbog toga se NRPJ mora uključiti u rasprave o budućem državnopravnom obliku jugosla­ venske zajednice. Drugi oblik sukoba, ističe se u pozivu NRPJ, javlja se između srpske buržoazije i kompaktnih nacionalnih manjina, a posebno je opasan jer izaziva napete odnose jugoslavenske sa susjednim državama i šteti razvoju zajedničke borbe balkanske radničke klase protiv kapitalističkog sistema. Treći pojavni oblik međuna­ cionalnih sukoba, koji nema ništa zajedničkog s gore navedenim problemima, u pozivu na diskusiju registrira se u Makedoniji. Negirajući postojanje makedonske nacije, ukazuje se na kompli109

ciranost situacije zbog koncentracije čitavog niza »plemena« i nacija na tlu Makedonije. Krajem lipnja 1923. godine javljaju se prvi prilozi istaknutih rukovodilaca jugoslavenskog komunističkog pokreta, a diskusija postaje sve oštrija i interesantnija kako se približavalo vrijeme sazivanja konferencije KPJ. Ne ulazeći podrobnije u pojedinačne stavove, upozoravamo na tri osnovna gledišta koja su došla do izražaja u pristupu raščišćavanju odnosa jugoslavenske revolucije i nacionalnog pitanja. Prvo je gledište najdosljednije prezentirao dr Sima Marković, ne samo kroz svoje dvije pozamašne brošure: Nacionalno pitanje u svetlosti marksizma i Ustavno pitanje i radnička klasa, već i u nizu napisa u partijskoj štampi. Višegodišnji sekretar KPJ, pozna­ ta ličnost u redovima Komunističke intemacionale, svojim teorij­ skim analizama nesumnjivo je pridonio kvaliteti rasprave. Znan­ stveno potvrđujući postojanje triju nacija u jugoslavenskoj državi: Srba, Hrvata i Slovenaca, dosljedno se obračunao s unitaristič­ kom i centralističkom koncepcijom u dotadašnjim gledištima vod­ stva jugoslavenskog komunističkog pokreta. Polazeći nasumnjivo od realne procjene da zapadna Evropa i Balkan toga vremena prolaze kroz fazu relativne stabilizacije kapitalizma, koja ne stva­ ra pretpostavke za revoluciju, zalagao se za prepuštanje iješenja međunacionalnih odnosa i seljačkog pitanja nacionalnim buržo­ azijama. Odbacujući gledište trećeg i četvrtog kongresa Komuni­ stičke intemacionale o borbi komunističkih partija za jedinstveni front radnika i seljaka, i zastupajući diktaturu proletarijata u kojoj se rješava i nacionalno pitanje, dr Sima Marković je smatrao daje za radničku klasu jugoslavenske države mnogo jednostavnije i efikasnije ako proces dovršavanja nacionalnih revolucija Slovena­ ca i Hrvata prepusti nacionalnim buržoazijama. One bi taj pro­ blem mogle razriješiti kroz mirnu izmjenu ustavnih osnova jugo­ slavenske buržoaske države, koje bi se morale temeljiti na auto­ nomiji pokrajina u državi, kao jedan od labavijih oblika složene države koji bi trebao više približavati a manje udaljavati Srbe, Hrvate i Slovence i njihovu radničku klasu. Ovakav pristup problemu odnosa jugoslavenske revolucije prema nacionalnom pitanju dr S. Marković objašnjava tvrdnjom, da su postojeći međunacionalni sukobi u svojoj osnovi konkurent­ ska borba između slovensko-hrvatskog i srpskog kapitalističkog bloka, za koju nisu zainteresirane široke mase ovih nacija, niti ona bitno utječe na njihov društveno-ekonomsko i politički položaj. Zato odbija svaku pomisao da bi nacionalni pokreti seljaštva toga 1 10

vremena mogli biti potencijalni saveznici proletarijatu u borbi protiv jugoslavenskog kapitalističkog sistema. Posebno odbija mogućnost suradnje KPJ s građanskim opozicijskim strankama iz redova ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina, shvaćajući je opasnošću po klasnu borbu, kao pokušaj uvlačenja nacionalizma i šovinizma u redove jugoslavenskog komunističkog pokreta. Po mišljenju dra S. Markovića, seljačko pitanje u taktici KPJ može sadržavati samo borbu za ekonomsko-socijalne promjene u jugo­ slavenskom društvu. Revolucionarni savez radnika i seljaka može biti samo klasno jedinstvo industrijskog i poljoprivrednog proleta­ rijata. Jedino mjerilo pri ocjenjivanju zrelosti preduvjeta podiza­ nja proleterske revolucije u jugoslavenskoj državi ističe dr S. Marković, može biti stupanj zrelosti proletarijata da sam izvodi revo­ luciju i sam svrgava buržoaziju. Stvaranje jugoslavenske državne zajednice u funkciji je revolucije i svaki pokušaj njene dezintegra­ cije usporava revolucionarne procese. Osim toga, revolucionarni val može doći samo iz zapadne Evrope, a kako njega nema, treba pričekati njegove prirodne tokove. Drugo gledište u pristupu odnosu jugoslavenske revolucije i nacionalnog pitanja, globalno gledajući slijedi taktiku Kominterne u pristupu borbi za stvaranje jedinstvenog fronta radnika i seljaka u uvjetima nerazvijenih zemalja. Ono dobija sve više pri­ staša u redovima vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta, ne samo kao rezultat utjecaja Kominteme, već i objektivnih društveno-ekonomskih i političkih prilika u jugoslavenskoj državi. Gledišta ove idejne struje u KPJ uporišta novoj taktici KPJ traže u drugačijem pristupu nacionalnim i seljačkom pitanju, čak im daju daleko veće značenje od objektivno potrebnog u kontekstu glo­ balne strateške orijentacije jugoslavenskog komunističkog pokre­ ta. Korijene postojećim međunacionalnim sukobima u zemlji pri­ staše ovog gledišta nalaze u neadekvatnim državnopravnim osno­ vama jugoslavenske zajednice, koje su pridonijele usporavanju procesa dovršavanja buržoasko-demokratskih revolucija sloven­ ske i hrvatske nacije, a time i zaustavljanju prirodnih procesa asimilacije Slovenaca, Hrvata i Srba. Za razliku od dr S. Markovi­ ća i njegovih istomišljenika, pristaše ovog gledišta smatraju, da je dužnost KPJ boriti se, da u savezu sa seoskim proletarijatom, sitnim i srednjim seljakom, jugoslavenska radnička klasa preuzme na sebe zadatak dovršavanja sadržaja zakašnjelih buržoaskodemokratskih revolucija Slovenaca i Hrvata, a na taktičkoj plat­ formi borbe za revolucionarni savez radnika i seljaka. Odbacujući tvrdnju da su slovensko i hrvatsko nacionalno pitanje isključsvo 111

problem interklasnog sukoba srpsko-hrvatsko-slovenske buržo­ azije, a prihvaćajući gledište da su oni u svojoj osnovi izraz revolu­ cionarnih težnji hrvatske i slovenske nacije u borbi za dovršavanje procesa svoje društveno-ekonomske i političke afirmacije, odbija­ ju mogućnost ugradnje nacionalnih i seljačkog pitanja u sadržaje proleterske revolucije. Pod utjecajem iskustva dviju ruskih revo­ lucija, Februarske i Oktobarske, rješenje slovenskog i hrvatskog nacionalnog pitanja vide u prvoj fazi revolucionarnog preobražaja jugoslavenske zajednice, u radničko-seljačkoj revoluciji po svojim nosiocima, koji će kroz vlast sovjeta radnika i seljaka otvoriti put diktaturi proletarijata. U savezu sa srpskom radničkom klasom i seljaštvom zahtijevaju borbu za stvaranje jugoslavenske federacije sovjetskih radničko-seljačkih republika, smatrajući daje parola o autonomijama neadekvatna težnjama slovenske i hrvatske nacije. Na srpsko pitanje gledaju kao na sastavni dio jugoslavenske revo­ lucije s jačim naglaskom na njene ekonomsko-socijalne sadržaje, a u skladu s lenjinskom koncepcijom o ulozi radničke klase ugnje­ tačke nacije. Za razliku od dr S. Markovića, revoluciju u našoj zemlji dovode u ovisnost od uspješne izvedbe balkanske radničkoseljačke revolucije. U pristupu makedonskom pitanju prihvaćaju gledišta Kominterne o potrebi stvaranja samostalne makedonske države u sklopu balkanske federacije sovjetskih socijalističkih republika, čiji bi ravnopravni član bila i jugoslavenska federacija sovjetskih socijalističkih republika. U sastavu buduće makedon­ ske sovjetske socijalističke republike predviđaju Vardarsku, Egej­ sku i Pirinsku Makedoniju, pa je tako koncipirano rješenje make­ donskog pitanja uistinu i moglo biti prvenstveno pitanje balkan­ ske, a ne samo jugoslavenske, grčke ili bugarske radničko-seljačke revolucije. Ovo gledište u redovima jugoslavenskog komunističkog pokreta u pristupu problemu odnosa jugoslavenske proleterske revolucije i nacionalnih i seljačkog pitanja bez sumnje veliki je korak naprijed u odnosu na dotadašnja službena gledišta KPJ. Ono u sadržaje globalne taktike KPJ ugrađuje nacionalno i seljač­ ko pitanje, ono vjeruje u sposobnost jugoslavenskog proletarijata da na sebe preuzme daljnji društveno-ekonomski i politički razvi­ tak slovenske, hrvatske i srpske nacije, da dovrši procese za koje nisu bile sposobne nacionalne buržoazije, otvarajući perspektivu socijalističkog preobražaja jugoslavenske državne zajednice. Ipak, kao i u gledištima dr S. Markovića, tako i u ovom pristupu dominira uvjerenje da nacionalna i seljačko pitanje nisu sastavni dio jugoslavenske proleterske revolucije. Zato preferira borbu za 1 12

saveznike proletarijata koji će mu omogućiti dovršavanje zakaš­ njelih buržoasko-demokratskih revolucija i olakšati put do vlasti. Kao i pristaše dr S. Markovića, tako i pristaše ovog gledišta ne zanima borba KPJ za vodeću ulogu proletarijata u naciji, ali, za razliku od prvog gledišta, vodi računa o činjenici da nacionalna i seljačko pitanje trebaju biti dio taktike KPJ. Zato traže borbu KPJ protiv nacionalnih buržoazija, protiv tendencija u jugoslaven­ skom komunističkom pokretu da se nacionalno i seljačko pitanje prepuste buržoaziji, a time i objektivno umanje šanse izvedbi jugoslavenske proleterske revolucije. Kao logična posljedica ovakvog pristupa nacionalnim i seljač­ kom pitanju, pristaše ovog gledišta hipertrofirali su mjesto i ulogu građanskih opozicijskih stranaka iz redova ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. Posebno u toku dvadesetih godina, a slični promašaji mogu se naći i u tridesetim, dio vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta, i to prvenstveno pristaše navedenog dru­ gog gledišta u pristupu problemu nacionalnih i seljačkog pitanja, trudit će se da uspostave kontakte s HRSS, SLS, JMO, VMRO i sličnim političkim organizacijama u zemlji. U svojim nastojanjima da odvoje dio seljaštva od nacionalnih buržoazija, povremeno će skretati u nacionalističke vode, prihvaćajući građansku ideologiju, a zanemarujući izgradnju originalne taktike KPJ. Negdje u sredini između ovih dvaju pristupa, javilo se u toku diskusija u KPJ i treće. Njegovi nosioci bili su mahom mlađi kadrovi u Hrvatskoj i Sloveniji, koji su već tada shvatili potrebu borbe KPJ za vodeću ulogu proletarijata u naciji. Međutim, pod dojmom političkog ugleda građanske opozicije, stečenog upravo na nacionalnom pitanju, ovu problematiku postavljaju u centar interesa proleterske revolucije, kao problem koji bi slovensku i hrvatsku naciju privukao na stranu proletarijata. Predlažu čak i potenciranje nacionalnih pitanja i ondje gdje ih nema i njihovo postupno prenašanje na tlo klasne borbe. Ovo gledište bez sumnje bilo je bliže problemu borbe KPJ za vodeću ulogu u nacijama, nego borbi za savezništvo sa seljaštvom. Ipak, u sebi je sadržavalo tendenciju stavljanja nacionalnih interesa ispred interesa klasne borbe proletarijata, unašajući građansku ideologiju o nacional­ nom pitanju u sadržaje strateških ciljeva jugoslavenskog komuni­ stičkog pokreta. Rasprave u jugoslavenskom komunističkom pokretu o proble­ mu odnosa proleterske revolucije i nacionalnog pitanja, kao i niz drugih idejnih problema koji sn se tada, a i kasnije, našli u centru interesa pokreta, izazvali su najprije idejne sukobe, a potom i 113

frakcijska razračunavanja u vodstvu i u dijelu njegove baze. Nji­ hove posljedice ubrzo će se odraziti na ukupnu akcionu sposob­ nost pokreta u svakodnevnoj borbi za radničku klasu i široke mase. Međutim, potrebno je upozoriti i na neospornu činjenicu, da su ovi procesi u isto vrijeme pridonosili raščišćavanju jugosla­ venskog komunističkog pokreta sa socijaldemokratskom tradici­ jom, izgradnji lenjinskog pristupa KPJ nizu idejnih problema, a medu njima i problemu odnosa KPJ prema nacionalnim i seljač­ kom pitanju. Ovi procesi trajat će godinama, kako iz razloga slabosti unutar samog pokreta, a prvenstveno njegovog vodstva, tako i zbog neprimjerenih jugoslavenskoj stvarnosti intervencija Kominterne i BKF. Tako je šesta konferencija BKF, održana krajem studenog i početkom prosinca 1923. godine, očito pod dojmom političkih previranja u našoj zemlji i u Bugarskoj, u Rezoluciji o nacional­ nom pitanju usvojila gledišta koja su više otežavala nego olakšava­ la prodor lenjinskih koncepcija u pristup nacionalnom pitanju. Razrađujući problem mjesta i uloge pokreta seljaštva u redovima ugnjetenih nacija u koncipiranju sadržaja jugoslavenske revoluci­ je, u Rezoluciji se od jugoslavenskih komunista zahtijeva da takti­ ku jedinstvenog fronta radnika i seljaka usmjere na suradnju s građanskim opozicijskim strankama ugnjetenih nacija. Jedini kri­ terij pri izboru saveznika u toj suradnji trebala bi biti njihova opredjeljenost protiv suradnje sa srpskom buržoazijom. Najprim­ jerenijeg saveznika u tako koncipiranom savezu radnika i seljaka BKF vidi u HRSS, koja bi trebala postati centar okupljanja seljač­ kih nacionalno-oslobodilačkih pokreta i partner KPJ. U kontekstu globalne taktike borbe komunističkih partija za revolucionarni jedinstveni front radnika i seljaka u uvjetima nerazvijenih zemalja, a u uvjetima poraza njemačke revolucije listopada 1923. godine, jača interes Kominterne za balkansku revoluciju. Tako se u centru pažnje šeste konferencije BKF našlo makedonsko i trakijsko pitanje, kao ishodišta balkanske radničko-seljačke revolucije. Posebno Rezolucija o makedonskom i trakijskom pitanju trebala je poslužiti pridobijanju VMRO-a T. Aleksandrova na suradnju s balkanskim komunističkim parti­ jama, što će i uslijediti na proljeće 1924. godioe potpisivanjem Majskog manifesta. Makedonski nacionalno-revolucionarni pokret trebao se objediniti s akcijama balkanskih komunista, s očitom tendencijom njegovog podvrgavanja idejnom i organizacij­ skom vodstvu BKF. U pomanjkanju adekvatnijih izvora, indikati­ van može biti i referat bugarskog komuniste Vasila Kolarova na 114

šestoj konferenciji BKF 1923. godine o nacionalnom pitanju na Balkanu. Njegov zahtjev da se vodi računa o zahtjevima Bugarske za rješenje njenog nacionalnog pitanja i izvan bugarskih državnih granica, uz navođenje Vardarske Makedonije, dijela Dobrudže i Trakije kao spornih područja, ukazuje na pristup bugarskih komunista toga vremena makedonskom nacionalnom pitanju. Sli­ jedeći ocjenu Kominterne o značenju makedonskog pitanja za balkansku i evropsku revoluciju, V. Kolarov prihvaća mogućnost stvaranja nezavisne makedonske države. Zbog toga u njegovom referatu postoji i tvrdnja, da su Bugari, Turci, Grci, Albanci i Srbi zainteresirani za stvaranje »nove« nacije. Očito misleći pri tome na mogućnost formiranja makedonske nacije u uvjetima stvaranja slobodne sovjetske socijalističke republike Makedonije u okviri­ ma balkanske federacije, V. Kolarov nam lijepo objašnjava tadaš­ nja gledišta sviju balkanskih komunističkih partija na makedon­ sko pitanje. Bez vlastite jedinstvene vizije rješenje makedonskog pitanja, negiranjem postojanja formirane makedonske nacije, BKF i sve balkanske komunističke partije nisu mogle očekivati snažniji odziv širokih masa te nacije u borbu za realizaciju taktike revolucionarnog fronta radnika i seljaka. Tako je već krajem 1923. godine, očito ne bez podrške u Kominterni, počela u redovima BKF sazrijevati ideja o nužnosti dezintegracije jugoslavenske državne zajednice, kao sastavnog dijela taktike jugoslavenskog komunističkog pokreta u pristupu nacionalnim i seljačkom pitanju. Višegodišnja orijentacija KPJ na očuvanje državnog jedinstva jugoslavenske zajednice, a u ime izgradnje idejno i organizacijski sposobnog proletarijata za revo­ luciju, ubrzo će doći u sukob s gledištima BKF i Kominterne. Idejno i organizacijski razjedinjeno, vodstvo jugoslavenskog komunističkog pokreta teško će se odupirati sve snažnijem utjeca­ ju Kominterne. Ti procesi odrazit će se i u pristupu KPJ problemu odnosa revolucije proletarijata prema nacionalnim pitanjima u našoj zemlji. Vrijeme demokratskih rasprava u Kominterni pomalo odlazi, sve je prisutniji utjecaj RKP(b) i idejnih sukoba u njenim redovi­ ma, koji se metodom analogije traže i nalaze u redovima sviju sekcija Kominterne, pa tako i u KPJ. Ti procesi nisu mogli, niti su pozitivno utjecali na višegodišnji idejni i organizacijski razvitak jugoslavenskog komunističkog pokreta.

115

IV.

poglavlje

TAKTIKA JEDINSTVENOG FRONTA RADNIKA I SELJAKA KAO OBLIK VLASTI U UVJETIMA DIKTATURE PROLETARIJATA I NACIONALNO PITANJE (1924-1927)

Peti kongres Kominterne Porazi sporadičnih pokušaja izvedbi revolucija na evropskom tlu u 1923. godini, u Njemačkoj, Italiji, Bugarskoj, Poljskoj, Estoniji, bili su dodatni faktor globalnoj stabilizaciji poslijeratnog kapitali­ stičkog sistema. U 1924. godinu Evropa ulazi s tendencijama smi­ rivanja u međuklasnim i međudržavnim odnosima, a samo na sovjetskim prostorima proletarijat se nalazi u ofenzivi. Otvara se dulji period pregrupiranja snaga proletarijata i njegova prilagođavanja izmijenjenim uvjetima djelovanja. Uz obilnu pomoć američ­ kog kapitala Evropa ulazi u ekonomsku obnovu, privremenu sta­ bilizaciju kapitalizma i političkih odnosa zacrtanih Versajskim mirovnim sistemom. Stvaraju se velike privredne grupacije na nacionalnom i internacionalnom planu, sile Antante ubiru plodo­ ve svoje vojne pobjede, mireći se privremeno s činjenicom posto­ janja SSSR, koji do kraja dvadesetih godina priznaju sve značajni­ je zemlje svijeta, osim SAD. Zaključno s 1925. godinom sređuju se i odnosi sila Antante s poraženom Njemačkom, prihvaćajući je kao značajan faktor u širokom antikomunističkom obrambenom sistemu. Imperijalistički krugovi Njemačke, u sprezi s nacionali­ stičkim snagama u zemlji, obilno će koristiti takve procese, utirući put nacionalsocijalističkoj ideologiji. U zemljama južne i srednje Evrope, kao što su Italija, Španija, Portugal i Balkan, društveno-ekonomska struktura uvjetovat će niski stupanj razvoja buržoaske demokracije, koja u toku dvade­ setih godina evoluira u fašističke sisteme ili vojne diktature, što je bio slučaj i u Mađarskoj i Poljskoj. U razvijenim zapadnoevropskim zemljama u borbama radnič­ ke klase preovladavaju ekonomski štrajkovi, koja vodstva socijal­ demokratskih ili socijalističkih partija usmjeravaju na parlamen­ tarni put borbe između buržoazije i proletarijata. Socijalistička radnička internacionala u centru svoga interesa ima isključivo ekonomsko-socijalne momente položaja radničke klase, dosta je 119

angažirana u svjetskoj politici, antikomunistički orijentirana, ali i protivna intervenciji kapitalističkih zemalja na SSSR. Evropski sindikalni pokret skoro je cijeli pod utjecajem Amsterdamske reformističke internacionale, slijedeći u svojoj idejnoj orijentaciji gledišta vodstava socijalne demokracije zapadnoevropskih rad­ ničkih partija. Za razliku od evropskog kontinenta, koji pokazuje vidne zna­ kove smirivanja klasnih sukoba i međudržavnih odnosa, kolonije evropskih kapitalističkih zemalja ulaze u dugotrajnu fazu svoje borbe za nacionalno i socijalno oslobođenje. To je vrijeme poja­ ve i razvoja nacionalno-oslobodilačkih pokreta protiv kolonijal­ nih sila, sa snažnim naglaskom borbe protiv socijalne nepravde. Iako u tim pokretima prvenstveno dominiraju zahtjevi za naci­ onalno oslobođenje, otvarajući put buržoasko-demokratskim revolucijama, taktika četvrtog kongresa Kominterne o borbi za jedinstveni front radnika i seljaka u uvjetima nerazvijenih zema­ lja, niz komunističkih partija uključuje u te procese, otvarajući im put afirmaciji u tridesetim godinama, u toku drugog svjetskog rata, a posebno nakon njega. Ovi procesi su prisutni na tlu Azi­ je, u Kini, Indiji, Turskoj, Iranu, Siriji, Egiptu, Maroku, gdje nacionalno-oslobodilački pokreti imaju podršku Kominterne, ali i otpor od strane SAD, kao i pomanjkanje podrške od strane socijalne demokracije zapadnoevropskih kolonijalnih država. SSSR, kao jedina zemlja pobjedonosne proleterske revoluci­ je, ulazi u fazu gradnje socijalizma prepuštena vlastitim snagama. U uvjetima nemogućnosti dovršavanja sovjetske revolucije kao dijela svjetske proleterske revolucije, ali i sa spoznajom da zapadnoevropske kapitalističke zemlje momentalno nisu zainte­ resirane za vojnu intervenciju, sovjetski komunisti mogu izabrati samo jedan put, prihvatiti činjenicu mogućnosti izgradnje socija­ lizma u jednoj zemlji, a u uvjetima njenog zaokruženja kapitali­ stičkim državama. Sovjetski put borbe za socijalizam odvija se u pomanjkanju njegovih osnovnih materijalnih pretpostavki, za njenu industrija­ lizaciju pritiskom na selo i poljoprivredu, u borbi protiv domaće kontrarevolucije oslonjene na kapitalističke sile. U tim uvjetima snažni utjecaj države i partije u razvoju zemlje, izaziva sukobe unutar RKP(b), koji traju oko deset godina i završavaju potpu­ nim trijumfom J. V. Staljina. Osim ukupnog niskog nivoa razvo­ ja zemlje, na daljnju globalnu idejnu orijentaciju sovjetskog puta u socijalizam utječu i posljedice NEP-a na selu, u trgovini i lakoj industriji. U uvjetima prisilne ekonomske izolacije od svjetskih 120

tokova, sovjetska partija traži vlastiti put borbe za izgradnju soci­ jalizma. Lomeći snažnu opoziciju unutar RKP(b) Staljin postupno pre­ uzima njeno vodstvo. Odlukama XIV kongresa Partije travnja 1925, XV partijske konferencije studenog 1926. i konačno, odlu­ kama PB CK SKP(b) studenog 1927. godine, slomljeni su najzna­ čajniji nosioci otpora staljinskoj koncepciji daljnje društveno-ekonomske i političke izgradnje sovjetske partije i društva. Padaju autoriteti kao što su bili Trocki, Zinovjev i Kamenjev optuženi za ljevičarenje u odnosu prema seljaštvu i poljoprivredi, prema kon­ cepcijama NEP-a. Svojim odbijanjem da se oštrim mjerama na selu Partija suprotstavi posljedicama NEP-a, J. V. Staljin očito je sredinom dvadesetih godina odabrao primjerenu taktiku u borbi za vlast. Pod parolom obrane revolucionarnog saveza radnika i seljaka i svojim stavom o mogućnosti izgradnje socijalizma u sovjetskoj državi u uvjetima njene ekonomske i političke izolacije, elimini­ rao je lijevu opoziciju, da bi s njenim tezama ubrzo počeo i s likvidacijom desnice pod vodstvom Buharina. Međutim, opredijeljenost sovjetske partije na mogućnost izgradnje socijalizma u jednoj zemlji, a u uvjetima višegodišnje depresije revolucije na evropskim i svjetskim prostorima, otvorila je mogućnost podređivanja interesa svjetske revolucije i njene prakse borbe za socijalizam u jedini kriterij uspješne izvedbe ne samo svjetske već i bilo čije pojedinačne proleterske revolucije. Ovi procesi upravo su inicirani petim kongresom Kominterne. Promjene u društveno-ekonomskom i političkom razvitku Evrope, SSSR-a, kao i njegov međunarodni položaj, bitno su utje­ cali na tok i zaključke petog kongresa Kominterne, održanog u Moskvi od 17. lipnja do 8. srpnja 1924. godine. Ovaj kongres Kominterne označava početak zaokreta u nači­ nu i interpretaciji pojma demokratskog centralizma. U uvjetima oseke revolucije izvan sovjetskih prostora, kretanja unutar sovjet­ ske partije i društva bez Lenjina, Kominterna, osnovana kao štab potencijalne svjetske proleterske revolucije u godinama poslije­ ratne Evrope i svijeta, od 1924. godine u pristupu sadržajima svoje globalne taktike nalazi se u procjepu između dviju alternati­ va: lenjinske, koja uzimajući u obzir realne uvjete, gradi taktiku trećeg i četvrtog kongresa Kominterne na paroli jedinstvenog fronta, druge, staljinske, koja činjenicu privremene oseke revolu­ cije izvan sovjetskih prostora postupno svodi u okvire interesa globalne taktike sovjetske partije. 121

Porazi niza revolucija u Evropi i reafirmacija socijalne demo­ kracije u širim slojevima proletarijata razvijenih zapadnoevrop­ skih zemalja, jačaju pozicije onih snaga u radničkim pokretima koje zastupaju gledište o mogućnosti izgradnje socijalizma kori­ štenjem sloboda buržoaske demokracije, udaljavajući socijalnu demokraciju od komunističkih partija, nanoseći ponajviše štete borbi za stvaranje jedinstvenog evropskog i svjetskog proleter­ skog fronta. Neuspjesi Kominterne u borbi za realizaciju taktike jedinstvenog fronta proletarijata, zacrtane njenim trećim i četvr­ tim kongresom, ponukali su njeno vodstvo na zaoštravanje krite­ rija u pristupu daljnjoj razradi sadržaja taktike jedinstvenog prole­ terskog i jedinstvenog radničko-seljačkog fronta. Kako ta zaoštra­ vanja nisu bila rezultat objektivnih kretanja u svjetskom radnič­ kom pokretu, u svome teorijskom osmišljavanju zvuče nedoreče­ no ili su proturječne, s poraznim posljedicama. U Tezama o taktici Kominterne, njezin peti kongres polazi od uvjerenja da osnovna karakteristika postojećih međunarodnih odnosa među kapitalističkim zemljama ima privid demokratskopacifističkog ponašanja, kao izraz taktike svjetskog buržoaskog fronta u vremenu kada kapitalizam doživljava vrhunac svoga raz­ voja, tj., fazu imperijalizma. Odbacujući tvrdnje socijalne demo­ kracije, kao i dijela kadrova unutar komunističkih partija, pa tako i u KPJ, da se kapitalizam nalazi u fazi svoje konsolidacije i stabili­ zacije, u Tezama se upozorava, daje demokratsko-pacifistička era razvoja kapitalizma oblik obmane širokih masa od strane buržo­ azije. Obratno, polazeći od činjenice postupne stabilizacije među­ narodnog položaja SSSR-a, u Tezama se upozorava na ponovne ratne pripreme svjetskog imperijalističkog bloka, u kojima aktiv­ no učestvuju i vodeće snage socijalne demokracije, kroz tzv. demokratske vlade. Komunističke partije pozivaju se na široku mobilizaciju snaga proletarijata, protiv kontrarevolucionarne ulo­ ge vođa socijalne demokracije, koji svojim procjenama o karakte­ ru razvoja suvremenog kapitalizma otežavaju i onemogućavaju realizaciju taktike borbe za jedinstveni front proletarijata i jedin­ stveni front radnika i seljaka. Gledište vođa socijalne demokracije o mirnom periodu razvitka kapitalizma u Tezama se ocjenjuje osnovnim razlogom privremene stabilizacije vlasti buržoaske demokracije, i to u vremenu kada je, po mišljenju vodstva Komin­ terne, problem borbe proletarijata za vlast aktuelniji nego što je bio krajem prvog svjetskog rata, kada su spontanim pokretima masa nedostajale samo jake revolucionarne partije proletarijata, kao vodeća idejna snaga u izvedbi svjetske proleterske revolucije. 122

Vjerujući da je stabilizacija kapitalizma privremenog karak­ tera, pa tako i demokratsko-pacifistička era u međunarodnim odnosima, u Tezama se upozorava i na fenomen fašizma, koji je ocijenjen kao otvoreni oblik buržoaske kontrarevolucije u uvjetima pojačane krize kapitalizma. Buržoazija čuva vlast uz pomoć fašizma, ili kroz prividne slobode buržoaske demokraci­ je, ali uvijek s osloncem na vođe socijalne demokracije. Socijaldemokratske stranke proglašene su trećom partijom buržoazije, nastale u desnom krilu radničkog pokreta, transfor­ mirajući se u lijevo krilo buržoazije, a negdje i u dio fašistič­ kog pokreta. Teze odbacuju tvrdnju o pobjedi fašizma nad socijalnom demokracijom i upozoravaju, da je rukovodeći dio socijalne demokracije lijeva i desna ruka suvremenog kapitali­ stičkog sistema, tj. suradnici u buržoasko-demokratskim vlada­ ma ili u fašističkoj diktaturi. Razrađujući problem taktike odnosa prema socijaldemo­ kratskim vladama kapitalističkih zemalja, u Tezama se upozo­ rava na njihove pozitivne i negativne osobine, ovisno o uvjeti­ ma pod kojima su nastale i kako se ponašaju na vlasti. Polaze­ ći od uvjerenja, da socijalna demokracija na vlasti nije sklona zaoštravanju klasnih odnosa, u Tezama se od komunističkih partija zahtijeva djelovanje u bazi radničke klase u pravcu jačanja pritiska na takve vlade, njihovog guranja u lijevo, k revoluciji. Demokratsko-pacifistički period razvoja kapitalizma u Teza­ ma se ocjenjuje posljedicom nemogućnosti očuvanja vlasti bur­ žoazije metodama terora. Međutim, kriza kapitalizma prisilit će je na otvoreni teror, na fašistički oblik vlasti, kao prirodni proces razvoja oblika vlasti buržoazije u uvjetima raspada imperijalističkog sistema. Buržoaska demokracija i fašizam, kao oblici vlasti, smjenjivat će se ovisno o objektivnim moguć­ nostima suprotstavljanja buržoazije proleterskoj revoluciji. Aktualizirajući tezu o raspadanju svjetskog kapitalističkog sistema, u Tezama se vrlo pažljivo razrađuje problem stvaranja masovnih komunističkih partija, ne podrazumijevajući pod tim pojmom brojčano masovne komunističke partije, već takve, koje će slijediti parolu trećeg kongresa Kominterne, »u mase«. Ocijenivši da svjetska buržoazija krajem prvog svjetskog rata nije poražena isključivo zbog pomanjkanja afirmiranih komuni­ stičkih partija, koje bi povele stihijne pokrete masa u revoluci­ ju, a vjerujući da raspad kapitalizma zaustavlja suradnja soci­ jalne demokracije s buržoazijom, u Tezama se traži stvaranje 123

takvih komunističkih partija koje će u bazi radničke klase steći preimućstvo, potisnuti utjecaj socijalne demokracije i otvorit put revoluciji. U uvjetima razvoja kolonijalnih i polukolonijalnih zemalja zahtijeva se stvaranje komunističkih partija, koje će dati snažnu podršku nacionalno-oslobodilačkim pokretima, ugrađujući postupno u sadržaje njihove borbe ekonomsko-socijalne zahtjeve. U Tezama se oštro osuđuju tzv. »desna« skretanja unutar komunističkih partija, koja negiraju mogućnost izvedbe proleter­ ske revolucije, ukoliko se u redovima komunističkih partija ne nalazi većina proletarijata. Isto tako, na udaru Teza našla su se i tzv. »lijeva« skretanja, koja su negirala mogućnost izvedbe prole­ terske revolucije kroz parolu »u mase«, svodeći djelatnost komu­ nističkih partija na ulogu »terorističke manjine«. U Tezama se posebno analiziraju pretpostavke izrastanja sva­ ke komunističke partije u partiju masa, u njihovu avangardu. Od komunista se zahtijeva stvaranje partijskih ćelija prvenstveno u poduzećima i u sindikalnim organizacijama, kako bi stekle ugled i afirmaciju u širokim slojevima proletarijata, stvarajući ujedno i pretpostavke realizaciji taktike jedinstvenog fronta proletarijata na revolucionarnoj osnovi, mimo vodstva socijalne demokracije. U borbi za dnevne zahtjeve radničke klase stvorilo bi se akciono jedinstvo proletarijata, kao osnovna pretpostavka političkom, a potom i njegovom organizacijskom jedinstvu na revolucionarnoj platformi Kominterne. Snažni jedinstveni front proletarijata u bazi klase, temeljna je pretpostavka okupljanju širokih masa u borbi protiv kapitalizma, protuteža strateško-taktičkoj orijentaciji vođa socijalne demokracije toga vremena. Peti kongres Kominterne posvetio je veliku pažnju i pitanju daljnje razrade taktike jedinstvenog fronta radnika i seljaka. U Tezama se upozorava na značenje pravilnog odnosa komunistič­ kih partija prema seljačkom pitanju, akcionom jedinstvu radničke klase sa siromašnim, sitnim i srednjim seljaštvom, sjedne strane, te neutralizaciji kapitaliziranih slojeva sela, s druge strane. Ocije­ nivši da se u uvjetima razvoja suvremenog kapitalizma seljaštvo u većini objektivno nalazi bliže ciljevima komunističke ideologije, nego što je to bio slučaj nakon prvog svjetskog rata, u Tezama se naglasak daje na nužnost pristupa seljačkom pitanju i s aspekta spremnosti većeg dijela seljaštva razvijenih i nerazvijenih zemalja da u savezu s proletarijatom nađu niz dodirnih točaka u borbi protiv posljedica prodora kapitalizma u poljoprivredu. Komuni­ stičke partije se upozoravaju da savez radnika i seljaka ne može, 1 24

niti smije, rezultirati idejnom i organizacijskom asimilacijom komunističke i seljačke ideologije, komunističke partije moraju idejno i organizacijski ostati radničke, a ne radničko-seljačke par­ tije. Velika pažnja posvećuje se i odnosu komunističkih partija pre­ ma nacionalnom pitanju, koje se smatra značajnim u nizu evrop­ skih zemalja, a prvenstveno u kolonijama i polukolonijalnim zem­ ljama. Nacionalno pitanje komunističke partije trebaju shvatiti kao »gorući materijal« u borbi protiv buržoazije za mase i njihovu pripremu za revoluciju. Svaka greška u pristupu komunističkih partija nacionalnom i seljačkom pitanju udaljava proletarijat od revolucije i pobjede nad buržoazijom. Po ocjeni izraženoj u Tezama, svjetski komunistički pokret djeluje u vremenu između dva vala proleterskih revolucija. Prvi val uslijedio je u 1923. godini ustancima u Njemačkoj, Bugarskoj i Poljskoj, i bez obzira na teške poraze proletarijata, oni su odraz ekonomske i političke krize kapitalizma, a ne njegove stabilizaci­ je. Zbog toga se oštro napadaju tzv. »desna skretanja« unutar komunističkih partija, koja, polazeći od uvjerenja da ne postoji kriza kapitalizma, taktiku jedinstvenog proleterskog fronta shva­ ćaju kao koaliciju sviju radničkih partija bez obzira na njihovu idejnu orijentaciju, a taktiku jedinstvenog fronta radnika i seljaka kao prihvaćanje idejnih osnova seljačkih stranaka i »utapanje« proletarijata u seljaštvu. Niz članova komunističkih partija, kaže se u Tezama, shvatili su borbu za jedinstveni front proletarijata kao savez komunističkih partija sa socijalnom demokracijom, a ne kao borbeni front radničke klase u pripremi izvedbe revolucije. U Tezama je izrečena i vrlo oštra kritika tzv. »ultralijevih skretanja«, koja se izražavaju u odbijanju komunista da djeluju u reformistič­ kim sindikatima, negirajući realnost politike jedinstvenog prole­ terskog fronta, u krajnjoj liniji, svodeći je na ekonomsku borbu. Svjesno objektivnih i subjektivnih poteškoća u realizaciji taktike jedinstvenog fronta u proteklom periodu, poučeno iskustvom odnosa socijalne demokracije prema novoj taktici Kominterne, njeno vodstvo unosi bitno nove sadržaje u pristupu problemu bor­ be komunističkih partija za realizaciju jedinstvenog proleterskog fronta i jedinstvenog fronta radnika i seljaka. Procijenivši da taktika jedinstvenog fronta, koncipirana trećim i četvrtim kongresom Kominterne, kao oblik borbe u prelaznom periodu između diktature buržoazije i diktature proletarijata, ne može bit realizirana zbog nastojanja socijalne demokracije da je transformira u političku bazu buržoaske demokracije, u Tezama 125

se suština pojma jedinstvenog fronta proletarijata, jedinstvenog fronta radnika i seljaka, kao i radničke ili radničko-seljačke vlade bitno korigira. Pravilno procjenjujući da su u suvremenim uvjetima u najraz­ vijenijim zemljama svijeta komunističke partije u manjini, da soci­ jalna demokracija još uvijek vodi većinu radničke klase, a da je kapitalizam još uvijek u ofenzivi, u Tezama do punog izražaja dolaze nedorečenosti i nedoumice Kominterne u pristupu proble­ mu taktike jedinstvenog fronta. Razapeta između htijenja i mogućnosti, odbijajući prihvatiti istinu o prilikama u kojima se razvijao svijet toga vremena, unosi zabunu u redove komunistič­ kih partija, kada je upravo trebalo najrealnije sagledati objektivne prilike. Polazeći od pravilne procjene uvjeta revolucije, taktiku jedin­ stvenog fronta svodi na metodu agitacije i propagande, mobiliza­ cije masa i njihove pripreme za dulji period, do idućeg vala revo­ lucija. To je taktika borbe za većinu u proletarijatu, a ne koalicije sa socijalnom demokracijom, proces realizacije jedinstva u bazi klase, a samo u iznimnim slučajevima razvijenih zemalja, suradnja ili pregovori s vodstvima socijalne demokracije. Međutim, u toj borbi ne smije biti šablona, metode borbe uvjetuju objektivne prilike svake zemlje. Međutim, taktika jedinstvenog fronta, ističe se u Tezama, ne može biti taktika evolucije, već revolucije. Mišljenja smo da je upravo na ovom problemu došlo do raski­ da suradnje komunističkih i socijaldemokratskih stranaka u vre­ menu između trećeg i petog kongresa Kominterne. Vraćajući se taktici drugog kongresa Kominterne, u Tezama je izmijenjen i sadržaj pojma radničke ili radničko-seljačke vlade, to više nisu vlade prelaznog perioda između diktature buržoazije i diktature proletarijata. Zbog toga se u Tezama upozorava, da je borba za stvaranje radničke ili radničko-seljačke vlade samo izvod, sastavni dio ukupne revolucionarne taktike jedinstvenog fronta, a ne prelazni oblik vlasti u uvjetima buržoaske demokracije. Izričito se naglašava, da je radnička ili radničko-seljačka vlada oblik vlasti u uvjetima diktature proletarijata, temeljena na iskustvima ruske revolucije, kao agitacija i mobilizacija masa u svrgavanju buržoazi­ je i stvaranju sovjetskog sistema vlasti. Osnovni preduvjet stvaranju takvih vlada jest rušenje vlasti buržoazije, oružani ustanak samog proletarijata, ili u savezu sa seljaštvom, građanski rat radnih masa pod vodstvom komunističkih partija. U vremenu kada se vodstva socijalne demokracije, a i dio baze, shvaćaju trećom partijom vladajuće buržoazije, komunistič126

ke partije trebaju svoju bitku za mase započeti na ekonomskom planu, šireći je postupno na zahtjeve za promjenu političkog siste­ ma. Borba za radničku ili radničko-seljačku vladu nije parlamen­ tarna taktika suradnje sa socijalnom demokracijom u uvjetima očuvanja osnova sistema buržoaske demokracije, već korištenje sviju mogućnosti parlamentarnih sloboda u borbi za diktaturu proletarijata. Problem taktike jedinstvenog fronta proletarijata još više se zakomplicirao tvrdnjom, da je otpočela epoha svjetske proleter­ ske revolucije, s dvjema osnovnim perspektivama. Prva, moguć­ nost njenog laganog hoda i odugovlačenja, druga, nagla eksplozija i rasplet u kratkom roku. Kako bi komunističke partije što sprem­ nije dočekale sazrijevanje uvjeta za prelazak na oružanu revoluci­ ju, od njih se zahtijeva ubrzavanje procesa njihove boljševizacije i okupljanja unutar Kominterne u jedinstvenu svjetsku komunistič­ ku partiju. Značenje procesa borbe za boljševizaciju komunističkih parti­ ja i njihove organizacijske transformacije na ćelijskom principu, u Tezama se objašnjava kroz analizu uzroka pojave i učvršćenja fašističkog oblika vlasti u nizu zemalja. Ocijenivši fašizam isključi­ vo kao oblik diktature buržoazije u borbi protiv proletarijata, njegova privremena pojava objašnjava se činjenicom pomanjkanja snažnih boljševiziranih komunističkih partija, sposobnih da prole­ tarijat povedu u borbu za vlast. Nedostatak takvih partija, po ocjeni u Tezama, osnažio je fašizam, koji je udarna snaga krupne buržoazije protiv proletarijata. Posebno je interesantno upozoriti, da je peti kongres Kominterne zastupao tezu, da pri raspadanju buržoaskog društva sve građanske partije, a i vodstvo socijalne demokracije, prelaze na oblik vlasti, koji više ili manje dobija osobine fašističkog sistema. Međutim, kako je kapitalizam u fazi raspadanja, tako je i fašistička vlast privremenog karaktera, a kao dokaz toj tvrdnji navodi se stanje u Italiji. Razumljivo da su ovak­ ve ocjene tada najviše štete nanijele taktičkoj orijentaciji Komuni­ stičke partije Italije. U kontekstu ovako koncipirane globalne taktike petog kon­ gresa Kominterne, shvatljivo je njegovo zanimanje za nacionalno i seljačko pitanje, pa tako i za problem odnosa jugoslavenskih komunista prema toj problematici. Međutim, upravo u vremenu od druge polovine 1923. do početka 1924. godine, odvijala se vrlo značajna i kvalitetna rasprava unutar KPJ o problemu sadržaja taktike jedinstvenog fronta u jugoslavenskim uvjetima ali, na plat­ formi trećeg i četvrtog kongresa Kominterne. Tako se i moglo 127

desiti, da su odluke treće konferencije KPJ održane siječnja 1924. godine, dakle, prije petog kongresa Kominterne, bile u raskoraku s njegovim ocjenama, kako onima u globalnoj taktici, tako i u pristupu sadržajima jugoslavenske revolucije. U ime kongresne Komisije za nacionalno i kolonijalno pitanje, s posebnim izvještajem istupio je Manuiljski Dmitrij Zaharovič. Ulazeći u analizu gledišta petog kongresa Kominterne o odnosu proleterske revolucije prema nacionalnom i kolonijalnom pitanju upozorio je, da komunistički pokret u svijetu ovim problemima pristupa s pozicija interesa klasne borbe proletarijata, kao o pro­ blematici koju svjetski proletarijat treba iskoristiti u borbi za reali­ zaciju svojih strateških ciljeva vezanih za provedbu diktature pro­ letarijata. Nailazeći na otpor u nizu komunističkih partija, pa tako i u KPJ, da se u taktičke ciljeve klasne borbe proletarijata ugradi i njegova zainteresiranost za rješenje nacionalnih i kolonijalnih pitanja, Komisija petog kongresa Kominterne obuhvatila je i vitalne probleme taktičkog opredjeljivanja KPJ toga vremena. Polazeći od uvjerenja da su sve novostvorene evropske države isključivi rezultat prvog svjetskog imperijalističkog rata, da ni jed­ na od njih nije i rezultat prava naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja, pa tako ni Kraljevina SHS, stvaranje niza manjih evropskih država toga vremena ocijenjeno je kao negativna pret­ postavka izvedbi evropske proleterske revolucije. Versajski mirovni sistem »balkanizirao« je Evropu i umjesto stvaranja veli­ kih državnih cjelina, došlo je do usitnjavanja evropskih prostora, cijepanja jedinstvenog proleterskog fronta po nacionalnoj i držav­ noj osnovi, do pojačanih međunacionalnih sukoba. Međutim, upravo ti sukobi potencijalna su opasnost po stabilnost evropskog kapitalističkog sistema, pa je i nacionalno pitanje vrlo značajan destabilizacijski faktor u borbi za diktaturu proletarijata na evrop­ skom tlu. Među klasične primjere nasilno stvorene državne zajednice, u kojoj upravo nacionalno pitanje destabilizira kapitalistički sistem u njegovim temeljima, Manuiljski navodi Kraljevinu SHS. Po ocjeni navedene Komisije petog kongresa Kominterne, ova drža­ va samo je proširena Srbija, u kojoj strši slovensko i hrvatsko pitanje, ali i problem muslimanskih Srbo-Hrvata, kao i Makedo­ naca. Očito, daleko od pomisli da na prostorima Bosne i Hercego­ vine identificira naciju Muslimana, Manuiljski je ipak otvorio pro­ blem odnosa KPJ prema muslimanskom pitanju, koji će još dugo godina biti dilema i u KPJ. Međutim, kada govori o makedon­ skom pitanju, on jasno upozorava na makedonsko nacionalno 128

pitanje, pa tako svojim istupom prekida višegodišnju praksu Kominterne da o Makedoncima govori kao o stanovništvu rasko­ madane Makedonije. Pri tome, potrebno je upozoriti i na činjeni­ cu, da IKKI svoj odnos prema makedonskom nacionalnom pita­ nju mijenja pod pritiskom političkih zbivanja prvenstveno u Var­ darskoj Makedoniji, gdje snažan utjecaj VMRO-a pod vodstvom T. Aleksandrova svojom parolom o slobodnoj i ujedinjenoj Makedoniji ima posebno mjesto u globalnoj taktici Kominterne na Balkanu toga vremena. Razrađujući problem načina aktualizacije proleterske revolu­ cije na evropskom tlu, koja je očito bila u defenzivi, iako se ta činjenica ne želi priznati, Manuiljski osim evropskih nacionalnih pitanja u taktičke ciljeve evropskih komunističkih partija želi ugraditi i njihov drugačiji odnos prema kolonijalnom pitanju. Polazeći od tvrdnje da ocjene drugog kongresa Kominterne o kolonijalnom pitanju ne treba mijenjati, već isključivo prihvatiti kao aktuelne i u 1924. i u idućim godinama, Manuiljski problem nacionalnooslobodilačkih pokreta u kolonijama shvaća kao dodatni faktor u ukupnim nastojanjima Kominterne da nacional­ no i kolonijalno pitanje dovede u funkciju evropske proleterske revolucije, kao ključne faktore destabilizacije kapitalizma u ovim dijelovima svijeta. Po našem sudu, poraz evropske proleterske revolucije, čije su pretpostavke počivale na jedinstvenom prole­ terskom frontu, a čije jedinstvo se razbilo na otporu socijalne demokracije kako revoluciji u načelu, tako i iskustvu ruskih bolj­ ševika, potakli su IKKI da potraži saveznike u redovima ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina unutar evropskih država, kao i u njihovim kolonijama. Zbog toga se peti kongres Kominterne vra­ ća globalnoj taktici njenog drugog kongresa, zaboravljajući da zbivanja u godinama neposredno nakon svjetskog rata nisu bila identična onima iz sredine dvadesetih godina. Obrazlažući razloge koji su potakli IKKI da obnovi problema­ tiku nacionalnog pitanja, Manuiljski je naveo tri: prvi, što drugi kongres Kominterne taj problem nije detaljnije razrađivao, drugi, što niz komunističkih partija nema pravilan odnos prema ovom problemu i treći, što je između drugog i petog kongresa Kominter­ ne došlo do stvaranja SSSR-a kao eksperimenta u rješavanju naci­ onalnog pitanja u uvjetima diktature proletarijata, u jednoj seljač­ koj i višenacionalnoj zemlji. Manuiljski upozorava da je drugi kongres Kominterne otvorio samo dva načelna pitanja u ovoj problematici: prvi, do koje mjere svjetski proletarijat može iskoristiti nacionalne pokrete i drugi, do 129

koje mjere nacionalno ugnjeteni narodi, osloncem na svjetski pro­ letarijat, mogu u svome razvitku izbjeći kapitalističku fazu, kori­ steći iskustva socijalističke privrede koje je proletarijat osvojio u razvijenim zapadnoevropskim zemljama. Već osnovna polazišta Manuiljskog u pristupu nacionalnom i kolonijalnom pitanju poka­ zuju velike nedostatke. Prvi, korištenje nacionalnog i kolonijalnog pitanja u destabilizaciji kapitalističkog sistema, a ne borba prole­ tarijata za vodeću ulogu u naciji, i drugi, dovođenje u međusobnu ovisnost uspjeha izgradnje socijalističkog sistema u nacionalno ugnjetenim i kolonijalnim zemljama s pobjedom proleterskih revolucija u razvijenim zapadnoevropskim kapitalističkim zemlja­ ma. Kada one izostanu, ostat će ovisnost od SSSR-a. Konstatirajući daje razvitak kapitalističkog sistema u vremenu između drugog i petog kongresa Kominterne ukazao na sasvim konkretne mogućnosti ostvarenja jedinstvenog antiimperijalističkog fronta pod vodstvom komunističkih partija, temeljenog na nacionalnim i kolonijalnom pitanju, Manuiljski je istakao neke od oblika stvaranja spontanih otpora kapitalizmu, temeljenih na citi­ ranim problemima. Jedan od oblika otpora, koji komunističke partije trebaju kori­ stiti u borbi za realizaciju svjetske proleterske revolucije, svakako su seljačke partije, koje svojim objektivnim djelovanjem u uvjeti­ ma nacionalne ili kolonijalne obespravljenosti imaju sve pretpo­ stavke suradnje s komunističkim pokretom. Među seljačke stran­ ke takvih tendencija ubrojio je i HRSS, koja je, po ocjeni Komisi­ je za nacionalno i kolonijalno pitanje petog kongresa Kominterne, svojim značenjem za revoluciju proletarijata prešla okvire proble­ matike hrvatske nacije. Naravno, ovom tvrdnjom Manuiljski nije želio reći, da je HRSS nosilac klasne borbe proletarijata u Hrvat­ skoj, Kraljevini SHS i na Balkanu, već da svojim djelovanjem i utjecajem može i treba biti korištena u procesu destabilizacije kapitalističkog sistema na ovim prostorima. Tako je HRSS, sitnoburžoaska po svojim idejnim opredjeljenjima, provjereno antiko­ munistička i antiradnička, izbila u prvi plan interesa petog kon­ gresa Kominterne u pristupu problemu korištenja međunacional­ nih sukoba u jugoslavenskoj državi u pravcu njene destabilizacije, a time i ukupnih balkanskih prostora. Naravno, ovakav način pristupa petog kongresa Kominterne problemu mjesta i uloge HRSS u globalnoj taktici komunističkog pokreta na Balkanu, a posebno u taktici KPJ, teško je objasniti bez poznavanja nekih zbivanja koja su se upravo u to vrijeme odvijala na relaciji Seljač­ ka intemacionala - S. Radić. 130

U provedbi nove taktičke orijentacije svjetski komunistički pokret našao se pred velikim problemom političkih pozicija građanskih opozicijskih stranaka u redovima ugnjetenih nacija. U jugoslavenskim uvjetima, prvenstveno pred problemom HRSS-a, obzirom na značenje hrvatskog pitanja u političkom životu zem­ lje. Kako su Kominterna, BKF, pa tako i KPJ, nacionalno pitanje u nerazvijenim zemljama svele na seljačko, tako su i hrvatsko pitanje nužno reducirali na HRSS. Njena pobjeda na parlamen­ tarnim izborima ožujka 1923. godine, kao i poraz Zemljoradničke stranke u državnom udaru fašista u Bugarskoj lipnja iste godine, u balkanskoj taktici Kominteme HRSS-u i VMRO-u obezbjeđuju posebnu ulogu. Naravno, najteže je bilo KPJ u borbi za revoluci­ onarno koncipiranje svoga odnosa prema hrvatskom i makedon­ skom pitanju. Njeno vodstvo lutalo je od »lijevih« do »desnih« skretanja u pristupu građanskoj nacionalističkoj opoziciji, tražeći najadekvatniji način borbe protiv utjecaja buržoazije u seljaštvu. Greške prošlosti teško su se ispravljale, zaoštravajući frakcijske sukobe i u pitanju koncipiranja taktike KPJ prema HRSS-u. Dok je dio kadrova Partije bio spreman na suradnju s HRSS-om pod svaku cijenu, drugi dio je takvu taktiku načelno odbacivao. Naj­ manje je bilo onih koji su bili svjesni objektivne nemogućnosti revolucionarnog razrješavanja jugoslavenskih nacionalnih pitanja na usko klasnoj platformi radničko-seljačkog saveza. Razumljivo, da građanske stranke naše zemlje toga vremena nisu trebale suradnju KPJ. Sa svoje strane, S. Radić se potrudio da javno istakne odbija­ nje svake suradnje s jugoslavenskim komunistima, smatrajući njih i cjelokupni hrvatski proletarijat nepodobnim kao nosioce rješe­ nja hrvatskog pitanja. Komuniste iz razloga što navodno nemaju nacionalnog osjećaja, ukupni proletarijat zbog navodnog pomanj­ kanja osjećaja vlasništva i povezanosti za rodnu grudu, kao i zbog sklonosti nasilnom razrješavanju socijalnih problema. Međutim, jačanje nezadovoljstva širokih masa hrvatske nacije svojim položajem u jugoslavenskoj državnoj zajednici, uključiva­ nje hrvatskog proletarijata u te procese, kao i snažan taktički zaokret KPJ siječnja 1924. godine u pristupu nacionalnom pita­ nju, značajni su faktori za razumijevanje i određenog taktičkog zaokreta HRSS-a prema problemu odnosa seljaštva i proletarijata u rješavanju hrvatskog pitanja. U nemogućnosti da privoli srpsku buržoaziju na podjelu vlasti, krajem 1923. godine S. Radić odlazi u inozemstvo tražeći tamo podršku u rješavanju hrvatskog pitanja. Naravno, u to vrijeme 131

one, posebno Francuska, nisu zainteresirane za promjene u našoj zemlji. Krajem veljače 1924. godine S. Radić piše u Beču raspravu »Hrvati i hrvatski narod kao organizirana snaga pacifističkog seljaštva revolucije«. Ü njoj se prvi puta izjašnjava o potrebi suradnje hrvatskog seljaštva i radništva. Opredijelivši se za parlamentarni put borbe, u kojemu seljaštvo čini osnovnu snagu procesa demokratizacije jugoslavenske države, personifi­ ciranog u HRSS-u, S. Radić traži ustavne promjene u zemlji u smislu njene federalizacije. U sklopu te federacijejiaži stvaranje Neutralne seljačke republike Hrvatske. Od proletarijata očekuje izbornu podršku i njegovo pretapanje u hrvatsku naettu-,-edricanje od klasne pripadnosti, a time i ciiieva klasne borbe. Oštro se suprotstavlja svakoj suradnji s komunistima, a time i njihovoj revolucionarnoj orijentaciji rješenja hrvatskog pitanja. Njegova aktivnost zainteresirala je i Kominternu, to je bila prilika konkretizacije taktike jedinstvenog fronta radnika i seljaka u jugoslaven­ skim uvjetima. Na poziv sovjetske vlade početkom lipnja 1924. godine S. Radić dolazi u Moskvu. Spreman je surađivati sa Seljač­ kom internacionalom, ali ne i s Kominternom i KPJ. U atmosferi obostranog nastojanja da se izvuče što više koristi, počinju prego­ vori unaprijed osuđeni na propast, ali s teškim posljedicama po KPJ. Na temelju odluke Hrvatskog narodnog zastupstva iz svibnja iste godine S. Radić i predstavnici Seljačke internacionale pripre­ maju teren za prijem HRSS-a u njene članice. Vodstvo Seljačke internacionale 27. lipnja 1924. godine donosi odluku o učlanjenju HRSS-a, S. Radić izradio je i Nacrt budućih odnosa između HRSS-a i Seljačke internacionale. U Nacrtu S. Radić ugrađuje dotadašnju strateško-taktičku ori­ jentaciju HRSS-a, odbacujući revoluciju kao način rješenja hrvat­ skog pitanja. Svjestan činjenice da razgovara sa Seljačkom inter­ nacionalom, koja je sekcija Kominterne, prihvaća savez radnika i seljaka kao bazu borbe za rješenje nacionalne i socijalne neprav­ de, koja se shvaća kao postupni proces u svim zemljama svijeta, iz kojega će izrasti nove seljačke i radničke države. Odijelivši pojam radničke od seljačke države, S. Radić je i ovom prilikom nastojao ukazati na gledišta HRSS-a o nemogućnosti provedbe saveza rad­ nika i seljaka, kao jedinstvenog procesa borbe za izmjenu svijeta. Posebno je na tu činjenicu upozorio u dijelu Nacrta koji govori o problemu radništva i seljaštva u Hrvatskoj. Polazeći od uvjerenja da je seljaštvo u Hrvatskoj prvi politički faktor, a da ga u redovi­ ma HRSS ima 90%, što znači da je HRSS glavni politički faktor Hrvatske, u Nacrtu se ističe objektivna nemogućnost hrvatskog

proletarijata, da bude vodeća snaga u borbi za rješenje hrvatskog pitanja, obzirom da ga ima tek oko 3% od ukupnog stanovništva. Odbacujući metodom brojčane snage mogućnost vodeće uloge proletarijata u hrvatskoj revoluciji, upozorava i na neospornu činje­ nicu njegove tadašnje idejne i organizacijske razjedinjenosti, kao i na to daje njegov veći dio prišao HRSS-u, koja, prema tome, u sebi već personificira jedinstveni front radnika i seljaka, naravno, pod vodstvom seljaka. U nastojanju da očuva podršku Seljačke internacionale u borbi za takvu taktičku orijentaciju u konkretnim jugosla­ venskim uvjetima, S. Radić u tekst Nacrta prvi put unosi i alternati­ vu revolucionarnog razrješavanja hrvatskog pitanja, ali samo u krajnjem slučaju, ako pacifističke metode borbe ne uspiju. Sa svoje strane, HRSS spremna je priznati sva radnička prava, kao i zahtjev za nacionalizacijom industrije. Na kraju teksta Nacrta ističe se uvjerenje, da oživotvorenje seljačke republike ujedno znači i oživotvorenje radničke republike. Naravno, pri tome je svaki od sugovor­ nika na svoj način razmišljao o problemu rješenja hrvatskog pitanja. Prvog srpnja 1924. godine Predsjedništvo Seljačke internacionale i službeno je HRSS primilo u redove Internacionale. Pri tome je istaknuto, a na zahtjev S. Radića, da se HRSS prima kao samostalni predstavnik hrvatskog naroda, a ne jugoslavenskog seljaštva, obzirom da Jugoslavija i ne postoji, već militaristička i pljačkaška proširena Srbija. Ovakva definicija jugoslavenske države očito je odgovarala HRSS-u ali i aktualnoj taktici petog kongresa Kominterne. Koliko je bio težak i dugotrajan proces borbe KPJ za pravo na kreiranje originalne strateško-taktičke orijentacije, potvrđuju i gledišta petog kongresa Kominterne na nacionalna pitanja u našoj zemlji. Samo nekoliko mjeseci nakon održane treće konferencije KPJ i oštrog zaokreta većine u vodstvu i bazi jugoslavenskog komunističkog pokreta u pristupu odnosu revolucije proletarijata prema nacionalnom pitanju, kao početka lenjinskog osmišljavanja sadržaja revolucionarnih promjena u našoj zemlji, peti kongres Kominterne svojim odlukama unosi nove zabune. One ujedno i potvrđuju, da se razgovori Kominterne sa S. Radićem i dogovor s T. Aleksandrovim trebaju shvatiti samo kao epizode bez većeg značenja za Kominternu, ali vrlo štetne po KPJ. Naime, još jednom upozoravamo da su odluke petog kongresa Kominterne uslijedile nakon značajnih odluka treće konferencije KPJ siječnja 1924. godine, znači, nekoliko mjeseci nakon što su revolucionarne snage u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta otvorile proces lenjinskog pristupa odnosu revolucije pro­ 133

letarijata prema nacionalnom pitanju. Odluke petog kongresa Kominterne dokaz su više, koliko su prepreka trebali svladati jugoslavenski komunisti da bi stekli pravo na vlastito viđenje sadr­ žaja naše, jugoslavenske revolucije. Ni sekcije snažnije od KPJ nisu mogle na vrijeme reagirati na tako snažne zaokrete u global­ noj taktici Kominterne. Kako su se odvijali razgovori između vodstva Seljačke internacionale i S. Radića, nije nam poznato, protokol tih razgovora nismo vidjeli. Međutim, očito su se odvijali u atmosferi obostra­ nog nastojanja da se iskoristi autoritet sugovornika za realizaciju vlastitih viđenja rješenja hrvatskog pitanja. Tako Manuiljski dele­ gatima petog kongresa Kominterne sugerira da komunističke par­ tije nerazvijenih zemalja, ili u zemljama s razvijenim nacionalnim pitanjem, preuzmu inicijativu za formiranje radničkih ili seljačkih stranaka ili organizacija koje će u centar svoje taktike postaviti nacionalno ili kolonijalno pitanje, ukoliko takve stranke već nisu formirane. Koliko se u razgovorima S. Radića i Seljačke internacionale dotakao i problem očuvanja ili dezintegracije jugoslavenske drža­ ve, nije nam poznato. Međutim, interesantno je upozorenje Manuiljskog, da se pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja može realizirati i u fazi kapitalističkog razvitka i neovisno od poli­ tičke situacije na širim geografskim prostorima. Odbacujući tezu balkanskih komunističkih partija, da se pojedinačna nacionalna pitanja ne mogu riješiti bez pobjede balkanske radničko-seljačke revolucije, Manuiljski je očito vodio računa o aktualnosti hrvat­ skog, slovenskog i makedonskog nacionalnog pitanja u političkom životu Kraljevine SHS toga vremena. Koliko je na njegova gledi­ šta utjecao sam S. Radić, nije nam poznato, ali je njegova uloga u taktičkoj zamisli Kominterne očito precijenjena. S. Radić uskoro je tu činjenicu i sam potvrdio. Nacionalno pitanje na Balkanu postalo je jedno od centralnih problema evropske globalne taktike Kominterne toga vremena i položaj Hrvata i Slovenaca u Italiji više nije bio na periferiji nje­ nog interesa. Bez obzira na činjenicu što se navedeni problem razmatrao u okvirima globalne taktike Kominterne u pristupu graničnim sporovima prvenstveno između Poljske i SSSR-a, Nje­ mačke i Čehoslovačke, Rumunije i Mađarske, Francuske i Nje­ mačke, položaj Slovenaca i Hrvata u Italiji postat će na petom kongresu Kominterne dio sadržaja radničko-seljačkih revolucija Slovenaca i Hrvata. Takav stav doći će do izražaja u posebnoj rezoluciji Kongresa. 134

tarijata prema nacionalnom pitanju, inicirana odlukama druge konferencije KPJ. Svaki pokušaj dijela vodstva KPJ da se pro­ blematika međunacionalnih odnosa prebaci na teren interesa nacionalnih buržoazija, da se svede na ustavno pitanje, Manuiljski oštro odbacuje, pomažući u isto vrijeme tzv. »ljevici« u vod­ stvu KPJ da slijedi kurs iskustva ruskih boljševika, ali ne i u pristupu problemu očuvanja ili dezintegracije jugoslavenske države. Njegova nastojanja idu u pravcu uvjeravanja jugoslaven­ skih komunista, da proletarijat nakon uspješno izvedene revolu­ cije ne mora tolerirati državu u granicama koje su stvorene u nizu ratova i u nasilju. To je neosporno točno, pod uvjetom da je pri tome mislio na problem pripadnika jugoslavenskih nacija u susjednim zemljama. Međutim, kada govori o tome problemu prvenstveno želi uvjeriti jugoslavenske komuniste u nužnost dezintegracije jugoslavenske države, bez obzira koliko se takav zahtjev uklapao u stvarna politička kretanja u našoj zemlji toga vremena. Zanemarujući nužnost jugoslavenskog zajedništva naravno, drugačije koncipiranog, Manuiljski i IKKI zanemarili su i izuzetno značajan aspekt jugoslavenske revolucije, odnos ostalih balkanskih komunističkih partija i KP Italije i KP Austrije prema rješenju jugoslavenskih nacionalnih pitanja. Najbolje rješenje međunacionalnih odnosa u uvjetima dikta­ ture proletarijata Manuiljski vidi u rješenjima u SSSR-u. Neuv­ jerljivo dokazujući mogućnost svake sovjetske federalne jedinice da istupi iz SSSR-a, neuvjerljivo zato jer u tom slučaju naci­ onalno pitanje ne bi bilo u funkciji proletarske revolucije, već buržoaskog poimanja nacionalnog pitanja, Manuiljski na kraju ipak mora zaključiti, da je stvaranjem SSSR-a stvorena nova teorija države u kojoj pitanje granica ima podređen značaj. Međutim, taj kriterij nije primijenio u pristupu nacionalnim pitanjima u jugoslavenskoj državi, zanemarujući da i jugoslaven­ ski komunisti mogu u pristupu problemu očuvanja ili dezinte­ gracije jugoslavenske države imati klasne kriterije, tj., u ime revolucije proletarijata borbu za očuvanje integriteta jugosla­ venske državne zajednice. Međutim, Kominterna pri koncipira­ nju svjetske globalne taktike, pa tako i u odnosu na Balkan, od svoga petog kongresa sve više zanemaruje lenjinski pristup odnosu općeg i pojedinačnog u svjetskoj proleterskoj revoluciji. Navedena tendencija očita je u svim dokumentima petog kon­ 135

gresa Kominterne, pa tako i u Rezoluciji o nacionalnim pitanjima u srednjoj Evropi i na Balkanu. Poljsku, čehoslovačku, jugoslavensku, rumunjsku, grčku i druge novoformirane države, u Rezoluciji se proglašava isključi­ vim rezultatom interesa imperijalističkih sila Antante, produktom njihove borbe protiv evropske proleterske revolucije. One su se prostorno proširile na tuđe nacionalne teritorije i predstavljaju žarišta međunacionalnih sukoba i socijalne reakcije. S druge stra­ ne, bivše evropske imperijalističke sile pretvorile su se u subjekt politike ugnjetavanja, kao što je slučaj s Njemačkom. Odnos pob­ jednika i pobijeđenih i način formiranja novih država nacional­ nom pitanju u Evropi daje sasvim novi značaj od onoga što ga je imao prije svjetskog rata. Na prostorima srednje Evrope i na Bal­ kanu nacionalno pitanje postaje centralno političko pitanje, pre­ tvarajući se u moćno oružje borbe proletarijata protiv imperijaliz­ ma. U nizu novoformiranih država, poput jugoslavenske, seljaštvo je činilo većinu ukupnog stanovništva, pa tako i u ugnjetenim nacijama. Zbog toga, ističe se u Rezoluciji, ono je ujedno i nosilac nacionalnooslobodilačke borbe, u kojoj je sadržan i otpor širokih seljačkih masa protiv »tuđih« zemljoposjednika i kapitalista. U jugoslavenskim uvjetima, ti »tuđi« očito su bili predstavnici srpske buržoazije, kao dominirajuće u političkom životu Kraljevine SHS. Svođenje borbe seljaštva jugoslavenskih ugnjetenih nacija i naci­ onalnih manjina protiv nacionalnog i socijalnog, posebno socijal­ nog ugnjetavanja, na otpor protiv »tuđih«, a ne i »svojih«, objek­ tivno je jačalo tendencije nacionalizma i šovinizma, zanemarujući činjenicu, da takvi taktički zadaci KPJ, kao i drugih komunističkih partija na Balkanu i u Evropi, objektivno udaljavaju nacionalne radničke klase od zajedničke borbe na klasnim osnovama, a selja­ štvo zatvara u nacionalne okvire. Borba protiv »tuđih«, zanemari­ vanjem one protiv »svojih«, u jugoslavenskim uvjetima logično je vodila taktici borbe KPJ za dezintegraciju jugoslavenske državne zajednice. Osim toga, srpsko pitanje izdvojila je iz ukupne proble­ matike jugoslavenske revolucije, temeljeći problem radničkoseljačkih revolucija na jugoslavenskim prostorima prvenstveno na savezništvu radništva i seljaštva u redovima ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. To je još jedan u nizu drugačijih pristupa Kominterne i KPJ taktici radničko-seljačkih revolucija - u jugo­ slavenskim uvjetima. Ocijenivši da se svijet nalazi u predrevolucionarnoj fazi razvo­ ja, u Rezoluciji se zahtijeva od komunističkih partija u novoformi136

ranim imperijalističkim zemljama borba da i u uvjetima njihova kapitalističkog razvitka dođe do izdvajanja onih njihovih dijelova koji su »nasilno« pripojeni. Posebno se apostrofiraju ti procesi u Poljskoj, Rumuniji, Čehoslovačkoj, Jugoslaviji i Grčkoj, ne i u Bugarskoj, jer je bila poražena sila u prvom svjetskom ratu. U Rezoluciji se osuđuju one komunističke partije, ili dijelovi njihovih kadrova, koji u pristupu nacionalnim pitanjima u svojim zemljama odbijaju prihvatiti takva rješenja koja bi rezultirala otcjepljenjima nekih nacija i nacionalnih manjina iz sastava postoje­ ćih buržoaskih država. Ovakav pristup Kominterne pravu naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja posebno će pogoditi KPJ, u čijem je vodstvu tada teško bilo naći pristašu dezintegracije posto­ jeće jugoslavenske države, bilo u redovima »ljevice«, bilo »desni­ ce«. Kako ćemo saznati kasnije, ni odluke značajne treće konfe­ rencije KPJ iz siječnja 1924., godine u svome pristupu nacional­ nim pitanjima neće prihvatiti mogućnost dezintegracije. Tako koncipirano rješavanje nacionalnih pitanja u Rezoluciji se shvaća kao privremena taktika komunističkih partija u ugnjetenim nacijama. To je borba za stvaranje revolucionarnog saveza radnika i seljaka i širokih nacionalno i socijalno ugroženih masa pod vodstvom komunističkih partija. Od tako koncipirane taktike peti kongres Kominterne očekuje likvidaciju nacionalističkog i šovinističkog utjecaja nacionalnih buržoazija i socijalšovinističke orijentacije u radničkim pokretima, u seljaštvu i u radništvu. Uda­ ljavanju radničke klase i seljaštva po nacionalnoj osnovi, peti kon­ gres Kominterne suprotstavlja borbu komunističkih partija za ugradnju ekonomsko-socijalnih kriterija u pristupu nacionalnim pitanjima, kao i ovisnost njihovog razrješavanja, kako u ugnjetenim nacijama, tako i u kolonijama, od borbe svjetskog proleter­ skog fronta za potpuno nacionalno i socijalno oslobođenje radnih masa. Ovako formulirani pristup odnosa općih i pojedinačnih intere­ sa u kontekstu strateških ciljeva svjetske revolucije proletarijata konačno rješenje nacionalnih pitanje dovodi u usku ovisnost od stvaranja svjetske zajednice sovjetskih socijalističkih republika, teza koja će otvoriti mogućnosti da se u kasnijem razvitku Komin­ terne opći interesi svjetske revolucije proletarijata identificiraju s interesima sovjetske države, a pojedinačne revolucije i njihovi problemi svedu u funkciju tako koncipiranog odnosa općeg i poje­ dinačnog u svjetskoj proleterskoj revoluciji. Razumljivo, da je proklamirano pravo naroda na samoopre­ djeljenje do otcjepljenja otvorilo i problem načina očuvanja k)as137

nog jedinstva proletarijata. Svjesno činjenice da se i u redovima niza komunističkih partija javio problem identifikacije s buržoaskim poimanjem nacionalne emancipacije, snažno izražena »partikularistička skretanja«, vodstvo Kominterne upozorava, da se pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja ne smije shvatiti kao proces udaljavanja nacija, a time i njihovog radništva i seljaštva od općih ciljeva borbe proletarijata. Iz navedenih razloga, u Rezoluciji se upozorava, da borba komunističkih partija za rješa­ vanje nacionalnih pitanja, kao dio taktike u predrevolucionarnom periodu, treba biti shvaćena kao onaj dio politike komuni­ stičkih partija koji nema nikakve veze s razvojem proizvodnih snaga. Ovako teorijski koncipiran odnos ekonomskog razvitka u svakoj .naciji i nacije kao političke kategorije, bez sumnje otvorio je jedan od najvećih problema tadašnjeg komunističkog pokreta, artikulaciju odnosa pojma emancipacije nacije i zakona ekonom­ skog razvitka društva u uvjetima borbe za diktaturu proletarija­ ta, ili u uvjetima gradnje socijalizma. Onako kako je Rezolucija petog kongresa Kominterne koncipirala taj odnos, stiče se dojam da je samoopredjeljenje nacije još uvijek shvaćeno kao problem njene kulturne autonomije, svodeći naciju na kategoriju koja se svojim posebnostima ni u kojem slučaju ne reflektira na proleta­ rijat. U nastojanjima da spriječi transformaciju taktike borbe komunističkih partija za pravo naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja na razbijanje osnova klasnom jedinstvu proletarijata, peti kongres Kominterne interese pojedinačnih revolucija doveo je u apsolutnu ovisnost od svjetske proleterske revolucije. Jedino tako mogla se stvoriti prividna logična veza rješenja pojedinačnih nacionalnih pitanja i borbe svjetskog proletarijata za stvaranje federacije sovjetskih socijalističkih republika, čije se jedinstvo traži u privrednom centralizmu, u proizvodnim snagama, u pro­ letarijatu, a zajedništvo u federaciji. Federacija sovjetskih socijalističkih republika izraz je nove teorije o državi, sjetimo se izlaganja Manuiljskog, a tako koncipi­ rana država u funkciji je odumiranja, a ne jačanja nacionalnih država. Upravo iz ovakvog pristupa pravu naroda na samoopre­ djeljenje do otcjepljenja drugi kongres Kominterne govori o potrebi stvaranja što čvršćih veza unutar federacije, a peti kon­ gres o razvoju proizvodnih snaga kao procesu koji nema veze s problemom nacija. Zato se u Rezoluciji potvrđuju stara gledišta Kominterne o rješenju međunacionalnih sukoba na Balkanu kroz stvaranje balkanske federacije sovjetskih socijalističkih republi­ 1 38

ka, čije će proizvodne snage, misli se na proletarijat, biti onaj integrativni faktor objedinjavanja snaga revolucije na širokim pro­ storima. Zato se u Rezoluciji zahtjev o potrebi borbe balkanskih komu­ nističkih partija za stvaranje federacije balkanskih sovjetskih soci­ jalističkih republika treba analizirati isključivo u kontekstu global­ nog pristupa petog kongresa Kominterne općeg i pojedinačnog, u borbi za svjetsku zajednicu proletarijata. Balkanska, evropska i svjetska federacija samo su dio ukupne taktike svjetskog komuni­ stičkog pokreta prema nacionalnim i kolonijalnim pitanjima, prelazna državnopravna osnova budućem jedinstvu sviju nacija. Temeljnu pretpostavku tim procesima peti konges Kominterne vidi u proletarijatu. Prvi put od svog osnivanja Kominterna upravo na ovom kon­ gresu postavlja zahtjev, da balkanske komunističke partije u svoje taktičke zadatke ugrade i zahtjev o dezintegraciji većine postojećih balkanskih buržoaskih država, kao jednog od konkretnih načina dovođenja nacionalnog pitanja u funkciju proleterske revolucije. Polazeći od uvjerenja da su prilike na Balkanu izuzetno zao­ štrene i objektivno pridonose destabilizaciji ukupnog evropskog imperijalističkog poretka, u Rezoluciji se apostrofiraju makedon­ sko i trakijsko pitanje. Posebno se upozorava na makedonsko pitanje, koje je shvaćeno kao najsnažniji faktor u destabilizaciji Balkana, kao što je i Balkan shvaćen kao najznačajniji faktor u destabilizaciji zapadne Evrope. Objektivni preduvjeti izbijanju revolucije u zapadnoj Evropi doveli su Balkan u centar interesa petog kongresa Kominterne. Prihvaćajući činjenicu o postojanju makedonske nacije, napo­ kon, u Rezoluciji se od balkanskih komunističkih partija zahtije­ va, prvenstveno Jugoslavije, Bugarske i Grčke, da u svoje taktič­ ke ciljeve ugrade i zahtjev za stvaranje nezavisne sovjetske socija­ lističke republike Makedonije, a od bugarske, grčke i turske komunističke partije borbu za stvaranje nezavisne sovjetske soci­ jalističke republike Trakije. U Rezoluciji se posebno razrađuje i taktika radničko-seljačkih revolucija u jugoslavenskoj državi. Ocijenivši je k; o državu, u kojoj postoje formirane nacije, ali pod dominacijom .rpske buržo­ azije, u Rezoluciji se zahtijeva borba KPJ za ugradi' anje rješenja nacionalnih pitanja u skladu s gledištima Kominterne Odbacujući tezu dijela vodstva KPJ o nacionalnom pitanju kao u; tavnom pita­ nju, od jugoslavenskog komunističkog pokreta se zahtijeva da parolu o pravu naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja kon139

kretizira zahtjevom za izdvajanjem Slovenije, Hrvatske i Makedo­ nije iz sastava jugoslavenske države i njihova formiranja u neza­ visne republike. Taj proces treba realizirati kroz revolucionarni savez radnika i seljaka i kroz formiranje radničko-seljačkih vlada. Bilo bi interesantno saznati, da li je ovaj zahtjev petog kongresa Kominterne imao i podršku S. Radića, ili je išao mimo njega, računajući na radikalnije snage unutar HRSS-a? Stiče se dojam, da je Kominterna pokušala ponuditi hrvatskom seljaku više nego što mu je nudio S. Radić. Isto tako, bilo bi interesantno saznati prave razloge koji su ponukali vladu SSSR-a da 12. kolovoza 1924. godine objavi Deklaraciju u kojoj se izjašnjava za očuvanje integriteta jugosla­ venske države, ali na federativnim osnovama, unutar koje bi bila zagarantirana nezavisnost: Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Makedonije, Dalmacije i Srbije. Mišljenja smo, da se u ovim činjenicama ne bi trebao tražiti raskorak između vanjske politike SSSR-a, i globalne taktike Kominterne toga vremena. Ona je bila jedinstvena, ali ono što je mogla reći Kominterna, nije mogao reći i SSSR, koji se upravo u to vrijeme trudi uspostaviti diplomatske odnose s Kraljevinom SHS, a prisustvo S. Radića u Moskvi i pri­ stupanje HRSS-a Seljačkoj internacionali mogli su štetiti tim nastojanjima. Na kraju onog dijela Rezolucije koji se odnosi na jugoslaven­ sko pitanje, peti kongres Kominterne mijenja svoj višegodišnji odnos prema slovenskom i hrvatskom pitanju u Italiji. To više nisu pitanja koja će talijanski i jugoslavenski proletarijat razrješa­ vati ovisno o evropskoj ili balkansko-podunavskoj revoluciji, već sastavni dio ukupnog problema radničko-seljačkih revolucija u Sloveniji i Hrvatskoj. Daljnja razrada problema prepušta se komunističkim partijama Italije i KPJ, ali u skladu sa zahtjevom petog kongresa Kominterne o stvaranju nezavisnih radničkoseljačkih republika Slovenije i Hrvatske. Bez obzira na činjenicu što je ovakav zahtjev Kominterne bio dosta dubiozan u momentu kada se pokušava racionalizirati u postojećim međunarodnim odnosima, pridonio je drugačijem pristupu jugoslavenskih i tali­ janskih komunista problemu mjesta i uloge slovenske i hrvatske nacionalne manjine u klasnoj borbi talijanskog i jugoslavenskog proletarijata. Peti kongres Kominterne ostao je dužan odgovoriti i na pitanje, zašto se slovensko i hrvatsko nacionalno pitanje u Austriji nije postavilo kao taktički zadatak KP Austrije? Možda i zato što je Kominterna različito pristupala problemu pobijeđenih i pobjedničkih država u prvom svjetskom ratu? 140

Treća konferencija KPJ Treća po redu konferencija KPJ održana je u Beogradu od 1. do 4. siječnja 1924. godine, dakle, prije petog kongresa Kominterne. Njezin tok i zaključci, kao i činjenica da se održala u Beogradu, ukazuju na postupni proces organizacijske obnove jugoslavenskog komunističkog pokreta. Isto tako, ukazuju na pobjedu one idejne struje u jugoslavenskom komunističkom pokretu čija su gledišta na odnos revolucije proletarijata prema nacionalnom pitanju bila u skladu s onima trećeg i četvrtog kongresa Kominterne. Razlozi pobjede novih gledišta u većini vodstva i bez jugoslavenskog komunističkog pokreta mogu se naći kako u autoritetu Kominter­ ne, tako i u podudarnosti njenih gledišta s dotada potiskivanim istim ili sličnim u redovima KPJ. Promijenjeni uvjeti djelovanja svjetskog i jugoslavenskog komunističkog pokreta ubrzali su te procese. Bivša partijska opozicija, koja od ove konferencije, pa do početka 1928. godine, čini većinu u vodstvu pokreta, s izričitom prevagom u CK KPJ, inicijator je lenjinskog pristupa nizu vitalnih problema pokreta, pa tako i problemu odnosa revolucije proleta­ rijata prema nacionalnom i seljačkom pitanju. Njezin doprinos prvenstveno je u sferi idejno-teorijskog osvješćenja, raskida sa socijaldemokratskim teorijskim osnovama, prisutnima i u nizu drugih komunističkih partija toga vremena. U Rezoluciji o političkoj situaciji i neposrednim zadacima ističe se, da jedna proleterska partija koja vodi klasnu borbu mora biti sposobna ovladati masama i povesti ih u revoluciju. Odbacujući dotadašnji sektaški odnos prema paroli Kominterne »u mase«, u Rezoluciji se upozorava na značenje prenašanja klasne borbe pro­ letarijata na jugoslavensko selo, shvaćajući dio seljaštva potpo­ rom, saveznicima proletarijata u pripremi borbe za njegovu dikta­ turu. Prihvaćajući gledišta četvrtog kongresa Kominterne o znače­ nju taktičke orijentacije komunističkih partija u nerazvijenim zemljama na revolucionarni savez radnika i seljaka, od jugosla­ venskih komunista zahtijeva se borba za stvaranje radničkoseljačkih vlada, kao prelaznog oblika političke vlasti između dik­ tature buržoazije i diktature proletarijata. Uvažavajući objektivne probleme međunacionalnih sukoba na jugoslavenskim prostorima zahtijeva se prihvaćanje taktike borbe KPJ za stvaranje radničkoseljačkih vlada u Hrvatskoj, Sloveniji, Dalmaciji, Bosni i Makedo­ niji. Tako je nakon višegodišnjeg negiranja postojanja nacional­ nog i seljačkog pitanja kao aktuelnih problema revolucije, treća 1 41

konferencija KPJ hrvatsko i slovensko nacionalno pitanje, te muslimansko i makedonsko pitanje, prihvatila kao nove sadržaje svoje taktičke orijentacije u borbi za diktaturu proletarijata. Zah­ tjev o potrebi borbe za samostalnu radničko-seljačku vladu Dal­ macije očito je imao klasne, a ne i nacionalne pretpostavke. U Rezoluciji srpsko pitanje nije i nacionalno, već klasno pitanje, problem savezništva između radništva i seljaštva-na-ekonomskosocijalnim zahtjevima. Poštujući okvire globalne taktike Kominterne ü pristuprrbStkanskom pitanju, problem izvedbe radničkoseljačkih revolucija na jugoslavenskim prostorima dovodi se u ovisnost od uspješne izvedbe revolucija u svim ostalim balkanskim zemljama, oduzimajući KPJ mogućnost samostalne odluke u podizanju revolucije. Period radničko-seljačkih vlada u jugoslavenskoj državnoj zajednici u Rezoluciji se shvaća prelaznom etapom u diktaturu proletarijata. Odbacujući tezu dijela partijskog vodstva, da je nacionalno pitanje sastavni dio procesa dovršavanja buržoaskodemokratskih revolucija u vremenu privremene stabilizacije kapi­ talizma, u Rezoluciji se ističe, da samo revolucionarno rješenje međunacionalnih odnosa u našoj zemlji u isto vrijeme znači i početak temeljnih izmjena njenih društveno-ekonomskih i politič­ kih osnova. Zahtijevajući revolucionarnu transformaciju jugosla­ venske zajednice u federaciju radničko-seljačkih republika, ne navodeći njen sastav, u Rezoluciji se upozorava na značenje defi­ niranja odnosa KPJ i prema agrarnom pitanju, koje u zajednici s nacionalnim pitanjem čini okosnicu taktike borbe KPJ za revolu­ cionarni savez radnika i seljaka u jugoslavenskim uvjetima. Prolenjinska struja u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta uočila je i povezanost problema građanskih opozicijskih stranaka u redovima ugnjetenih nacija, posebno onih u čijem član­ stvu preovladavaju seljaci, s problemom borbe za revolucionarni savez radnika i seljaka. Odbacujući mogućnost suradnje s njima na principu međupartijske koalicije, a prihvaćajući borbu protiv njihovog utjecaja na platformi taktike jedinstvenog fronta, u Rezoluciji se polazi od uvjerenja, tada netočnog, da se te partije nalaze u procesu svoga unutrašnjeg raslojavanja u smislu stvaranja njihovih lijevih krila, spremnih odbaciti kompromisnu politiku vodstva prema srpskoj buržoaziji. Stiče se dojam da je tadašnja većina u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta daleko više pažnje posvećivala problemu borbe protiv srpskog šovinizma, a daleko manje isto tako opasnom šovinizmu u partijama građan­ ske opozicije ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. 142

Rezolucija o nacionalnom pitanju potvrda je revolucionarne orijentacije KPJ u nacionalnom i seljačkom pitanju, ali isto tako snažnog utjecaja Kominterne. Na njenoj ocjeni, da je stvaranje jugoslavenske državne zajednice isključivi rezultat prvog svjet­ skog imperijalističkog rata, za čije stvaranje je srpska buržoazija bila jedina zainteresirana, kako zbog rješenja srpskog pitanja izvan prostora Kraljevine Srbije, tako i zbog njenih kolonijalnih aspiracija prema ostalim jugoslavenskim zemljama, u Rezoluciji se razvija teza, da je način i oblik izvršenog državnog ujedinjenja uzrok neuspjeha u dovršavanju procesa formiranja jugoslavenske nacije iz triju srodnih naroda. Prolenjinska struja u vodstvu jugo­ slavenskog komunističkog pokreta, kao i njihovi oponenti, na isti način pokušava objasniti uzroke unitarističke orijentacije KPJ u vremenu do saziva njene treće konferencije. Kako sami priznaju, taj stav su zastupali vjerujući da tri etnički srodna naroda, u samo­ stalnoj državi buržoaske demokracije, imaju sve preduvjete stupa­ nju u jugoslavensku naciju. Očito, da je većina u vodstvu jugosla­ venskog komunističkog pokreta godinama išla od krivih pretpo­ stavki, da Slovenci i Hrvati još nisu formirane nacije, a da su Srbi povijesnim razvojem stigli u fazu nezainteresiranosti za očuvanje svoga nacionalnog identiteta. Takvo svoje uvjerenje pokušavaju opravdati tvrdnjom, da su u 1919. i 1920. godini sve tri nacionalne buržoazije provodile diktaturu nad cjelokupnim narodom Jugo­ slavije i zbog uskih klasnih interesa nametnule monarhistički oblik vlasti. Drugim riječima, do »Obznane« i likvidacije KPJ kao vode­ će snage radničke klase, nacionalne buržoazije Slovenaca i Hrvata nisu pokretale pisanje međunacionalnih odnosa, zaokupljene pro­ blemom likvidacije pretpostavki revolucije. Analizirajući dublje ovo gledište, proizlazi da su nacionalna pitanja u našoj zemlji za KPJ postala aktuelni problem tek onda kada su se za njih zainte­ resirale nacionalne buržoazije. Prema tome, nacionalno pitanje u r svojoj osnovi ipak je buržoasko pitanje, toliko dugo dok je buržo­ azija sposobna da ga rješava. Budući su nacionalne buržoazije za to bile nesposobne, zaustavljen je proces formiranja jedne nacije iz triju srodnih naroda, a time je zaustavljen i proces stvaranja revolucionarnog saveza radnika i seljaka. U Rezoluciji se s rezig­ nacijom konstatira da su Slovenci, Hrvati i Srbi udaljeniji jedni od drugih više nego prije 1918. godine. Iz jedne krajnosti, KPJ je . prešla u drugu. Ispravno procjenjujući, da je oblik i način izvršenog jugosla­ venskog državnog ujedinjenja u uvjetima pobjede sila Antante prvenstveno ovisio od srbijanske buržoazije, neispravno zaključu­ 143

ju, da se isključivo u njenom ponašanju nalaze i uzroci zaoštrava­ nju međunacionalnih sukoba. U Rezoluciji je izraženo mišljenje, da je ona svoje kolonijalne aspiracije na Balkanu pokazala i prije prvog svjetskog rata svojim odnosom prema Makedoniji i Albani­ ji, a nakon rata odnosom prema novodobijenim krajevima, ali i prema hrvatskoj i slovenskoj buržoaziji. Analizirajući pojavu snažnih nacionalnih pokreta, čiju najmasovniju osnovicu čini seljaštvo, autori navedene Rezolucije vrlo su oprezni kada vrednuju sadržaje pokreta masa u borbi protiv veli­ kosrpske politike. U Hrvatskoj i Sloveniji govore o nacionalnim pokretima, u Vardarskoj Makedoniji o pokretima ugnjetenih nacija za nezavisnost, u Bosni, Crnoj Gori i Vojvodini raspravljaju o pokretima za autonomiju. Razlike u pristupu pojedinim pokraji­ nama nisu slučajne, već izraz tada dominirajućih gledišta većine u vodstvu KPJ prema slovenskom, hrvatskom, bosanskom, crno­ gorskom, vojvođanskom i makedonskom pitanju. Osim toga, izraz su i odnosa te većine prema srpskom pitanju, koje, kako se moglo primijetiti, ne postoji kao problem radničko-seljačke revo­ lucije sa nacionalno-oslobodilačkim sadržajima. Odnos prema srpskom pitanju također je jedna u nizu teorijskih zabluda KPJ toga vremena. Negirajući njegovo značenje u ukupnoj nacionalnooslobodilačkoj borbi jugoslavenskihnacija i nacionalnih manji­ na, reducirajući ga na ekonomsko-socijalni aspekt radničkoseljačkog saveza, potcijenila je značenje srpskog pitanja unutar i izvan granica predratne srpske države. Takav odnos bio je rezul­ tat uvjerenja većine u vodstvu KPJ toga vremena, daje velikosrp­ ski koncipirana Kraljevina SHS cijelu srpsku naciju dovela u povlašteni položaj, pa ista nije ni zainteresirana za njegovu daljnju 'êvolüciju. Jfeos^ornojeJočno, da srpska^nacija u to vrijeme nije imala nacionalnog pitanja s buržoaskog aspekta, ali ga je imala s aspekta revolucije proletarijata, a posebno se njen položaj mogao zakomplicirati u momentu realizacije parole o stvaranju revoluci­ onarnim putem konstituirane federacije radničko-seljačkih sovjet­ skih socijalističkih republika u Jugoslaviji, na Balkanu i u Podu­ navlju. U Rezoluciji se jugoslavenska socijalistička federacija shvaća kao zajedništvo nacija Slovenaca, Hrvata i Srba, ali kao jedinstve­ na privredna cjelina. To jedinstvo garantira radnička klasa, kao i poštivanje principa nacionalne ravnopravnosti. Svakako je interesantno razmisliti i o načinu na koji se u Rezo­ luciji pristupa problemu državnopravnog reguliranja jugoslaven­ ske socijalističke federacije. Kada se govori o hrvatskoj i sloven­ 144

skoj naciji, upotrebljava se izraz narod, a ne nacija, a kada se govori o Makedoncima misli se na položaj nekoliko naroda na prostorima Vardarske Makedonije. Upotrebljavajući pojam naro­ da, a ne nacije, autori Rezolucije očito su željeli više istaći ono zajedničko što ih vezuje, a manje ono specifično što bi ih i u uvjetima socijalističkog društva moglo udaljavati. Kada govore o pravu na samoopredjeljenje primjenjuju ga samo na Slovence i Hrvate, a pod pritiskom Kominterne i na Vardarsku Makedoniju, ne na makedonski narod, već na narode u Vardarskoj Makedoni­ ji. Kada se u Rezoluciji govori o pokretu za nezavisnost, misli se samo na Vardarsku Makedoniju i na njeno izdvajanje iz okvira jugoslavenske države. Međutim, kada govore o njenom izdvaja­ nju usko ga vezuju za proces izdvajanja Pirinske Makedonije iz sastava Bugarske i Egejske Makedonije iz sastava Grčke, te spaja­ nja ovih triju cjelina u nezavisnu radničko-seljačku sovjetsku soci­ jalističku republiku Makedoniju, kao ravnopravnog člana balkan­ ske federacije radničko-seljačkih sovjetskih socijalističkih republi­ ka. Ovakav pristup makedonskom pitanju bio je više rezultat zahtjeva Kominterne nego usklađenih gledišta KPJ, KP Bugarske i KP Grčke. Kada se u Rezoluciji govori o bosanskom pitanju, ne misli se na muslimansko pitanje. To je više pokušaj neutralizacije utjecaja JMO, organizacije muslimanskih begova i vjerskih vođa u Bosni, nego osmišljeniji pristup rješenju položaja ove pokrajine u okvirima socijalističke Jugoslavije. U tekstu Rezolucije ne razma­ tra se i problem Hercegovine. Pristup problemu Crne Gore nešto je drugačiji. To je vrijeme kada KPJ nije raščistila, da li su Crno­ gorci formirana nacija, ili su Srbi. Kada se u Rezoluciji govori o pokretu Crnogoraca za autonomiju, govori se o problemu korište­ nja širokog pokreta u Crnoj Gori za autonomiju, koju je izgubila ujedinjenjem sa Srbijom studenog 1918. godine. Po našem sudu, to je više taktika korištenja crnogorskog pitanja u borbi za široke mase na platformi jedinstvenog fronta radnika i seljaka. Na kraju, vojvođansko pitanje. KPJ ga shvaća kao problem borbe protiv srbizacije nacionalnih manjina, ali i kao problem borbe protiv šovinizma i u širokim masama tih manjina. Ono je samo jedno u nizu pitanja koja su trebala u taktici KPJ pridonijeti njenoj afirmaciji u širokom frontu borbe protiv srpske buržoazije, u kojoj pokušava ponuditi više od građanske opozicije ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. Iz navedene analize odnosa KPJ prema nacionalnim pitanjima, vidljiv je i koncept treće konferen­ cije KPJ o državnopravnom rješenju jugoslavenskih nacionalnih pitanja u uvjetima radničko-seljačkih revolucija. Kada se govori o 145

slovenskom i hrvatskom nacionalnom pokretu u Rezoluciji se upotrebljava izraz »obrambenog grupiranja«. Kada se govori o crnogorskom, bosanskom i vojvođanskom pitanju, upotrebljava se izraz »pokreti za autonomiju«. Kada se govori o makedonskom pitanju upotrebljava se izraz »nezavisnost«. O srpskom pitanju, ne govori se ništa. Iz navedenih razloga, teško je ocijeniti što su autori Rezolucije 0 nacionalnom pitanju treće konferencije KPJ podrazumijevali pod pojmom borbe za stvaranje Federativne (savezne) radničkoseljačke republike u Jugoslaviji. Jedno je samo sigurno, u njenom sastavu ne bi bila Vardarska Makedonija. Međutim, bitno je istaći, da jugoslavenski komunisti nisu odbacili svoje gledište, izraženo još u toku 1918. godine, da je ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba u jednu državu u funkciji povijesnog razvoja ovih prostora, ali i interesa klasne borbe prole­ tarijata. Kako bi ta država ispunila svoje povijesne zadatke i bila u funkciji revolucije proletarijata, u Rezoluciji se ističe potreba nje­ nog konstituiranja na principima demokracije i nacionalne ravno­ pravnosti, u kojoj svaka nacija samostalno određuje svoj odnos prema drugim dijelovima zemlje i prema državnoj cjelini. Centra­ lističkom državnom uređenju KPJ se suprotstavlja i zahtjevom o potrebi utemeljenja političkog sistema socijalističke Jugoslavije na lokalnim samoupravama, vraćajući na taj način u teorijske osnove jugoslavenskog komunističkog pokreta velike ideje Svetozara Markovića. Govoreći o pravu nacije na otcjepljenje, u Rezoluciji se upozo­ rava, da pravo ne mora biti i obveza. Prema njemu KPJ se treba odrediti u svakom konkretnom slučaju, vodeći računa o istom onom principu koji je vodi i u borbi za stvaranje jugoslavenske federacije, da li je, ili nije, u datom momentu pravo na otcjeplje­ nje u interesu povijesnog razvoja i klasne borbe proletarijata u jugoslavenskoj socijalističkoj zajednici. U Rezoluciji o nacionalnom pitanju treće konferencije KPJ prvi put je mnogo konkretnije potaknuto i pitanje položaja Hrvata 1 Slovenaca u Julijskoj krajini. Kada kažemo da je to učinjeno mnogo konkretnije nego u dotadašnjim gledištima KPJ, onda moramo dodati i činjenicu daje konkretizaciju slovenskog i hrvat­ skog nacionalnog pitanja u Italiji KPJ razradila u svome pristupu mjestu i ulozi nacionalnih manjina na jugoslavenskim prostorima. Očito da još nije bilo usuglašenih gledišta između KPJ i KP Italije. Za nacionalne manjine KPJ traži puna politička i građanska pra­ va, pravo upotrebe materinjeg jezika, kao najbolji način borbe 146

protiv srbizacije nacionalnih manjina, posebno u Vojvodini i Makedoniji. To će ujedno biti i najefikasniji način borbe protiv šovinističke politike buržoazija u nacionalnim manjinama, a za ostvarenje jedinstvene borbe radnika i seljaka jugoslavenskih nacija i nacionalnih manjina. Šovinizmu buržoazija ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina KPJ suprotstavlja zajedničku borbu radnika i seljaka za nacionalno oslobođenje. Pri tome, u Rezoluci­ ji se ističe, da ta borba ne smije na tome stati, ona se treba spojiti sa borbom za socijalno oslobođenje u radničko-seljačkoj republi­ ci. Međutim, u Rezoluciji ipak ne dolazi do izražaja težnja vod­ stva KPJ da vodi bitku za vodeću ulogu proletarijata u naciji. Proletarijat i KPJ kao da su faktori sa strane koji pomažu borbu protiv nacionalnog ugnjetavanja, prihvaćaju savezništvo i nude mu svoje. KPJ ističe, da ona zastupa posebne interese radničke klase, koji, prema tome, nisu u isto vrijeme i interesi nacije. Koji su to posebni interesi radničke klase? To je klasna borba za dikta­ turu proletarijata, to je ona druga faza revolucije, kojoj prethodi rješenje nacionalnih pitanja. Zato se u Rezoluciji ističe važan zadatak KPJ, da i pored proklamirane borbe za federativno uređenje vodi bitku za potpuno jedinstvo radnog naroda ugnjetavajuće i ugnjetenih nacija. Garanciju jedinstvu fronta radnika i seljaka treća konferencija ; KPJ vidi u jedinstvenoj borbi radničke klase Jugoslavije, bez obzi-y. ra kojoj naciji pripadala. Zato se u .Rezoluciji ističe neophodno ’ očuvanje partijskog i sindikalnog jedinstva jugoslavenskog komu­ nističkoga pokreta, kao klasne pretpostavke jugoslavenskog naci­ onalnog zajedništva. Autorima Rezolucije o nacionalnom pitanju treće konferencije KPJ nije promakla razlika između jugoslaven­ skog nacionalnog zajedništva i klasnog jedinstva. Upravo u jedin­ stvu proletarijata vidjeli su garanciju očuvanja jugoslavenskog zajedništva, ne brkajući pojam proleterskog internacionalizma s nacionalnim unitarizmom. Međutim, pobrkali su odnos klasnog i nacionalnog unutar sva­ ke nacije i nacionalne manjine. Zaboravili su da klasno jedinstvo jugoslavenskog proletarijata nema samo ekonomsko-socijalnu, već i nacionalnu komponentu. U borbi za političku vlast proletari­ jat mora izrasti u vodeću klasu u svakoj naciji, da se konstituira i kao nacionalna, a ne samo kao klasna snaga. Naravno, pri tome mu prijeti opasnost da se i kao buržoazija zatvori u okvire vlastite nacije, ali i opasnost da, ako postupi drugačije, ostane na periferiji bitke za političku vlast. Ipak, autorima citirane Rezolucije ne tre147

ba zamjeravati što su tako sporo shvaćali suštinu odnosa klasnog i nacionalnog. Bili su tek na početku vrlo složenog procesa u koje­ mu su tek otkrili činjenicu postojanja triju nacija i dvaju nacional­ nih pitanja. Nudeći svoje savezništvo otvorili su dugotrajan proces borbe jugoslavenskog komunističkog pokreta za usklađivanje zajedničkog i posebnog na ovim našim prostorima. U posebnoj Rezoluciji o makedonskom i trakijskom pitanju samim naslovom definirano je gledište revolucionarne struje u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta prema makedon­ skoj naciji. Smatrajući da u Makedoniji živi nekoliko nacija i daje kamen smutnje među balkanskim buržoazijama, zahtijeva se bor­ ba KPJ za revolucionarni savez radnika i seljaka za stvaranje nezavisne Makedonije u sastavu balkanske federacije radničko-seljačkih sovjetskih socijalističkih republika. Pod pritiskom Kominterne, treća konferencija KPJ makedonsko pitanje razma­ tra isključivo kao dio balkanskog pitanja. U taktičkim igrama oko Todora Aleksandrova, tadašnjeg vode VMRO-a, razvija se teori­ ja o etnografskom šarenilu sastava stanovništva Makedonije, koje bi se eventualno tek ~ü okvirima nezavisne makedonske države moglo formirati u makedonsku naciju. U Rezoluciji se ističe, da makedonski Slaveni žele jedinstvenu i autonomnu Makedoniju, iz koje formulacije se daje naslutiti da bi buduća makedonska radničko-seljačka sovjetska socijalistička republika objedinila sve zemlje gdje žive »makedonski Slaveni«, kao državnopravni izraz dovršavanja procesa njihove buržoasko-demokratske revolucije. Polovinom siječnja 1924. godine objavljene su u glasilima NRPJ sve rezolucije treće konferencije KPJ i pozvano je članstvo da se kroz referendum izjasni o njima. Do ožujka iste godine većina partijskih organizacija podržala je i novu taktičku orijenta­ ciju prema nacionalnom pitanju. Međutim, bilo je i snažnih otpo­ ra koji će trajati u cijelom ovom periodu, ali i vrlo uspješnih akcija na stvaranju revolucionarnoga saveza radnika i seljaka u Sloveniji i Hrvatskoj.

Idejna razmimoilaženja u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta u pristupu sadržajima taktike jedinstvenog fronta radnika i seljaka Taktički zaokret treće konferencije KPJ u pristupu nacional­ nim i seljačkom pitanju odrazio se na daljnja zaoštravanja odnosa 148

u njenom vodstvu. Idejna razmimoilaženja, koja su javno izrečena u poznatoj polemici u toku druge polovice 1923. godine, ponovo su aktualizirana, ukazujući na svu složenost idejne bitke u KPJ dvadesetih godina. Apsolvirati ovaj problem tvrdnjom da se radi­ lo samo o frakcijskim borbama intelektualaca u vodstvu jugosla­ venskog komunističkoga pokreta, osiromašenih nedostatkom načelnih razlika u pristupu koncipiranju teorije jugoslavenske revolucije, štetilo bi historiji KPJ za dimenziju istine o njenoj prošlosti. Ne zanemarujući činjenicu povremenog svođenja teških frakcijskih borbi i na lična razračunavanja, upozoravamo i na ranu pojavu onih snaga u jugoslavenskom komunističkome pokretu koje su u redovima najprije opozicije, a potom većine u vodstvu i bazi jugoslavenskog komunističkoga pokreta, utirale put original­ nim sadržajima buduće jugoslavenske revolucije. Osim toga, vrlo su se često službena gledišta KPJ ispreplitala s onima opozicije, kako iz razloga koji su bili u samim protagonistima tih rasprava, tako i zbog sudara jugoslavenske stvarnosti s globalnom taktikom Kominterne, koja je obilovala neočekivanim i čestim obratima. Idejni sukobi i frakcijska razračunavanja u vodstvu i dijelu baze jugoslavenskog komunističkoga pokreta prvenstveno treba shvati­ ti logičnom posljedicom utjecaja ukupnog dotadašnjeg razvitka jugoslavenskih nacija i nacionalnih manjina na njegov idejni i praktičnopolitički razvitak. Utoliko je bio originalniji i samosvojniji. U Tezama CO NRPJ o sporu u Partiji, objavljenim rujna 1924. godine, prelamaju se ključne dileme u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta toga vremena u pristupu problemu odnosa revolucije proletarijata prema nacionalnom pitanju, a u kontekstu usklađivanja gledišta KPJ s globalnom taktičkom orijentacijom petog kongresa Kominterne. Prva grupa problema može se svesti na pitanje, da li je svjetski kapitalistički sistem u procesu raspadanja, ili nije? Partijska ruko­ vodeća većina, čija gledišta izražava CO NRPJ, podržava ocjenu petog kongresa Kominterne o razvoju svjetskog proleterskog pokreta u uvjetima dviju plima revolucije, one koja je prošla kra­ jem 1923. i početkom 1924. godine i one što slijedi, kao posljedica prirodnog procesa raspadanja svjetskog kapitalističkog sistema. Oštrinom primjerenom toku i zaključcima petog kongresa Komin­ terne, CO NRPJ osuđuje tzv. »desna skretanja« u vodstvu jugo­ slavenskog komunističkog pokreta, koja polaze od procjene da se kapitalistički sistem u jugoslavenskoj državi, kao i svijetu, nalazi u procesu svoje privremene stabilizacije kojoj treba prilagoditi i tak­ 149

tičke sadržaje KPJ u pristupu problemu borbe za jedinstveni front radnika i seljaka. Partijska opozicija, čiji je najistaknutiji pred­ stavnik dr S. Marković, rješenje sadržaja buduće revolucije jugo­ slavenskog proletarijata dovodi u ovisnost od daljnjeg razvitka jugoslavenske buržoaske države, koji će svojim prirodnim tokovi­ ma u uvjetima privremene stabilizacije kapitalizma apsolvirati nacionalno i seljačko pitanje. Iz navedenih razloga, tvrdi partijska opozicija, seljaštvo u ovoj fazi razvitka kapitalizma ne može biti sastavni dio revolucionarne taktike jugoslavenskog komunistič­ kog pokreta, osim u jednoj nepredvidivoj krizi. Gledišta tadašnje partijske opozicije nisu novost u komunističkom i socijalističkom pokretu svijeta toga vremena i mogla bi se prihvatiti kao ispravnija od onih CO NRPJ i petog kongresa Kominterne, da su se isključivo odnosila na aktualnost parole o revoluciji. Međutim, njeni prigovori bili su skoncentrirani u pravcu odbijanja nastoja­ nja većine u vodstvu pokreta da i u fazi kapitalističkog razvitka jugoslavenske države radnička klasa pod vodstvom KPJ stekne dominantan položaj u seljaštvu u borbi za rješenje nacionalnog i seljačkog pitanja. Drugi problem oko kojega dolazi do sukoba u vodstvu jugosla­ venskog komunističkog pokreta, jest nacionalno pitanje. U Teza­ ma se unutar partijske opozicije fiksiraju dva pristupa ovom pro­ blemu, unitaristički i onaj dr S. Markovića. Pristaše prvog gledi­ šta zastupaju tezu o potrebi borbe KPJ za dovršavanje prirodnih procesa razvoja jugoslavenskog kapitalističkog sistema, on i tako nije u krizi, koji će pridonijeti stapanju Slovenaca, Hrvata i Srba u jugoslavensku naciju, obzirom da su i tako na nivou »plemena«, a ne političkih naroda. Drugi pristup, onaj dr S. Markovića, u kojem se prihvaća činjenica postojanja formiranih nacija Slovenaca, Hrvata i Srba, čije nacionalne buržoazije trebaju i mogu državnopravnom trans­ formacijom jugoslavenske države eliminirati i međunacionalne sukobe. Za takve procese imaju dovoljno vremena, jer revolucija nije na dnevnom redu, pa tako ni razrada taktike KPJ prema nacionalnim pitanjima. Polazeći od gledišta ruskih boljševika pre­ ma nacionalnom pitanju do prvog svjetskog rata, dr S. Marković i njegove pristaše shvaćaju nacionalno pitanje dijelom sadržaja buržoasko-demokratskih revolucija jugoslavenskih nacija u uvjetima mirnodopskog razvitka kapitalizma. Poraz revolucije u godinama neposredno nakon prvog svjetskog rata na dugi rok je onemogu­ ćio svjetski komunistički pokret da nacionalna pitanja razrješava u svjetskoj proleterskoj revoluciji. Prirodnim tokovima razvitka 150

kapitalizma i demokratizacije jugoslavenske buržoaske države treba prepustiti i rješenje jugoslavenskih međunacionalnih odnosa do izbijanja revolucije. Ovakav pristup partijske opozicije nacionalnom pitanju, pola­ zeći od unitarističkog koncepta, ili priznanja nacija, objektivno je pridonosio udaljavanju KPJ od nacionalnog pitanja, prepuštajući nacionalnim buržoazijama bitku za vodeću ulogu u nacijama, a KPJ u klasi. Bez obzira na neospornu činjenicu, da se parola o aktualnosti svjetske revolucije nije temeljila na osmišljenim analizama svjet­ skog komunističkog pokreta, što je nanijelo velike štete lenjinskom poimanju jedinstvenog fronta sadržavala je u sebi izuzetno pozitivni pristup nacionalnom i seljačkom pitanju u uvjetima nerazvijenih zemalja, koji svoje korijene ima u Oktobarskoj revo­ luciji i u vremenu djelovanja Lenjina u Kominterni. Ukoliko se jugoslavenski komunistički pokret pripremao za revoluciju, za onu koja će buknuti sutra, ili za desetak godina, nije mogao, niti je smio nacionalna pitanja prepustiti jugoslavenskoj buržoaziji. Iz navedenih razloga, kritika gledišta dr S. Markovića svoju argu­ mentaciju ne može naći u njegovom nacionalnom unitarizmu, a unitarista nije bio, već u njegovom pristupu odnosu prema naci­ onalnim pitanjima u uvjetima oseke revolucije. Sukobi oko pristupa nacionalnom pitanju, u Tezama imaju još jednu dimenziju, njegov državnopravni aspekt. CO NRPJ oštro zamjera ukupnoj partijskoj opoziciji gledište, da bi u uvjetima kapitalističkog razvitka jugoslavenske države trebalo podržati one građanske partije koje traže njenu državnopravnu transformaciju na autonomne oblasti. Autonomizaciju jugoslavenske države, više po ekonomskoj, a najmanje po nacionalnoj strukturi, partijska opozicija smatra primjerenijom s aspekta interesa buduće jugosla­ venske proleterske revolucije jer, za razliku od federativnog uređenja, pridonosi integraciji jugoslavenskog proleterskog fron­ ta. Za dio partijske opozicije autonomizacija otvara proces stvara­ nja jugoslavenske nacije, za dr S. Markovića, perspektivu dovrša­ vanja slovenske i hrvatske buržoasko-demokratske revolucije, ne slabeći integrativne procese jugoslavenskog proleterskog fronta. Mišljenja smo, da je osnovna greška partijske opozicije bila u uvjerenju, da je proletarijat klasa čiji interesi ne mogu, niti smiju zadirati u problematiku nacije, kategoriju koja nastaje i završava u kapitalizmu,.. Velika zabluda bilo je njeno vjerovanje da je cen­ tralistička, u najboljem slučaju autonomistička državna struktura Jugoslavije, jedina pretpostavka zajedništvu njenih nacija i naci­ 151

onalnih manjina, kao i jedinstvu jugoslavenskog proleterskog fronta. Jugoslavensku državnu zajednicu shvaća trajnom činjeni­ com, koja uvjetuje način reguliranja nacionalnih pitanja i sadržaje proleterske revolucije, pretvarajući je u kriterij uspješne izvedbe proleterske revolucije, umjesto da je sadržaje te revolucije shvati­ la osnovnim preduvjetom realizaciji jugoslavenskog klasnog jedin­ stva i nacionalnog zajedništva, a time i državnog integriteta Jugo­ slavije. Partijska većina ocjenjuje, da je jedan od najvažnijih zadataka KPJ njeno izrastanje u vodeću silu u procesu oslobođenja ugnjetenih nacija, a što pretpostavlja njeno suprotstavljanje utjecaju naci­ onalnih buržoazija. Rješenje međunacionalnih odnosa u našoj zemlji, CO NRPJ vidi u borbi jugoslavenskog komunističkog pokreta za samoopredjeljenje, nezavisnost i slobodu. Realizaciju toga cilja moguće je provesti samo u savezu radničke klase i selja­ štva, vezujući taktiku jedinstvenog fronta radnika i seljaka s općom borbom radnih masa protiv buržoazije i kapitalizma. Ova­ kav sadržaj borbe KPJ za rješenje nacionalnih pitanja pretpostav­ lja stvaranje radničko-seljačkih vlada u Jugoslaviji, ne izvan nje, te na cijelom Balkanu. Ispravno povezujući proces nacionalne s procesom socijalne emancipacije širokih masa jugoslavenskog društva, partijska većina odbacuje mogućnost dovršavanja zakaš­ njelih buržoasko-demokratskih revolucija u uvjetima vlasti buržo­ azije. Po svojim sadržajima buržoasko-demokratska, po svojim nosiocima radničko-seljačka, prva faza revolucionarnih promjena u našoj zemlji po obliku vlasti bila bi prelazni oblik vlasti u dikta­ turi proletarijata, odvijajući se u uvjetima očuvanja integriteta jugoslavenske države. Ne bi bila izolirana pojava na Balkanu, već sastavni dio balkanske revolucije istih sadržaja. Tako je nekoliko mjeseci nakon petog kongresa Kominteme partijska opozicija odbila njegov zahtjev o dezintegraciji jugoslavenske države u pro­ cesima izvedbe radničko-seljačkih revolucija Slovenaca, Hrvata i Makedonaca. Treći problem oko kojega izbijaju sukobi bilo je seljačko pita­ nje. Taktika borbe za jedinstveni front radnika i seljaka otvorila je dileme ne samo oko pitanja, da li je seljak u klasnom smislu podoban saveznik u borbi za revolucionarni preobražaj jugosla­ venskog društva, već i koja je njegova uloga u borbi proletarijata za rješenje nacionalnih pitanja. Tek u pristupu ovom problemu može se shvatiti, zašto je partijska opozicija taktiku borbe za jedinstveni front radnika i seljaka u uvjetima buržoaskog društva shvaćala kao akcionu, a ne kao aktualnu parolu dana. U kontek­ 152

stu pristupa ovoj problematici zaoštrile su se idejne borbe i u pristupu odnosu prema seljačkim strankama i organizacijama, što je naročito bilo aktualno od ulaska HRSS-a u Seljačku internacionalu. Tvrdeći da se kapitalizam na Balkanu stabilizira, što je bilo točno, partijska opozicija koristi tu činjenicu kako bi odbacila svaki pokušaj aktualiziranja parole jedinstvenog fronta radnika i seljaka, a posebno kontakta s građanskim opozicijskim stranka­ ma. Zbog toga, taktiku jedinstvenog fronta radnika i seljaka shva­ ća isključivo kao jedinstveni front na planu ekonomske borbe, a u okvirima sloboda buržoaske demokracije. Od tako koncipirane taktike kao posljedicu očekuje udaljavanje građanske opozicije od taktike jedinstvenog fronta, a KPJ od nacionalnog i seljačkog pitanja. Tako bi KPJ ostala na terenu čiste klasne borbe jugosla­ venskog proletarijata. U Tezama CO NRPJ traži se suradnja s građanskim opozicij­ skim seljačkim partijama i organizacijama, ne kao jedini način borbe za jedinstveni radničko-seljački front, već kao jedan od oblika njegove realizacije. Pri tome upozoravamo da je radničkoseljačka revolucija shvaćena u duhu odluka četvrtog, a ne petog kongresa Kominterne, ona je prelazni period u diktaturu proleta­ rijata. Međutim, izvedba prve i druge faze sadržaja jugoslavenske revoucije nije prvenstveno problem jugoslavenskih, već balkan­ skih komunista. Lenjinsku poruku o potrebi borbe za originalnost svake revolucije, većina u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta nije shvatila. Uzroke toj činjenici treba tražiti u samoj KPJ, ali i u Kominterni. Iako u nacionalnooslobodilačku fazu revolucije partijska veći­ na ugrađuje i elemente socijalne revolucije, u prvom planu ima nacionalno i seljačko pitanje. Zato njeno uspješno dovršenje usko povezuje s djelovanjem komunističkog pokreta u redovima ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina, prenaglašava problem građan­ ske nesrpske opozicije. Partijska većina, kao i Kominterna, zane­ maruju razradu sadržaja srpske radničko-seljačke revolucije, iako govori o jugoslavenskoj proleterskoj revoluciji. Ta činjenica učvršćuje nas u uvjerenju, da je partijska većina prvu fazu jugosla­ venske revolucije prvenstveno shvaćala kao nacionalnooslobodi­ lačku borbu. Žarišta revolucionarnih preobražaja u jugoslaven­ skoj državi, kao i Kominterna, traži u Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji, a od srpskih radnika i seljaka savršeno razumijevanje službenog gledišta KPJ toga vremena o ugnjetačkoj ulozi srpske nacije nad ostalim nacijama i nacionalnim manjinama. 153

Zbog toga se u Tezama diferencirano pristupa problemu seljačkih partija, ovisno da li okupljaju srpsko seljaštvo, ili selja­ štvo ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. Zato se u Tezama govori o taktici borbe za seljačke mase odozgo i odozdo, drugačije prema HRSS-u, SLS, JMO i VMRO-u, drugačije prema Zemljo­ radničkoj stranci. U užoj Srbiji prvenstveno odozdo, u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Makedoniji odozdo i odozgo. Neosporno je točno, da KPJ taktiku borbe za jedinstveni front radnika i seljaka nije mogla istim metodama voditi u cijeloj zemlji, da politički problemi u srpskoj naciji nisu bili identični problemi­ ma slovenske, hrvatske, makedonske i drugih nacija. Radi se o jednom načelnom shvaćanju prisutnom u KPJ od treće konferen­ cije KPJ, da je srpsko nacionalno pitanje definitivno riješeno-stva­ ranjem jugoslavenske države, zanemarujući činjenicu .'toliko isti­ canu kada se radilo o slovenskom i hrvatskom nacionalnom pita­ nju, da je to ujedinjenje izvršeno pod vodstvom nacionalnih bur­ žoazija. Ovakav pristup srpskom pitanju nije vodio računa ni o činjenici snažne koncentracije dijelova srpske nacije na prostori­ ma Hrvatske, Vojvodine i Bosne i Hercegovine, gdje isključiva orijentacija KPJ na hrvatsko, muslimansko ili nacionalna pitanja manjina, nije bila garancija afirmaciji KPJ u redovima srpske naci­ je, otvarajući u njoj samoj srpsko nacionalno pitanje. Jugoslavenski komunistički pokret bio je ipak na početku kon­ cipiranja odnosa prema nacionalnim pitanjima. Teze su potvrđene referendumom u većini partijskog članstva, a CO NRPJ u svoj sastav vraća onaj dio partijske opozicije koji je bio protivnik unita­ rističke orijentacije. Nazirala se mogućnost da vodstvo jugosla­ venskog komunističkoga pokreta samo razriješi probleme, u to vrijeme prisutne i u ostalim komunističkim partijama. Međutim, intervencija Kominterne u smislu usklađivanja idejnih gledišta, zaustavlja ovaj proces. Polazeći od pravilnih procjena, da je KPJ brojčano slaba i bez značajnijeg utjecaja u političkom životu zem­ lje, Kominterna nastoji neadekvatnom metodom kompromisa očuvati jedinstvo vodstva i baze jugoslavenskog komunističkog pokreta, primjenjujući je i na planu usuglašavanja gledišta o vital­ nim problemima jugoslavenske revolucije. U prvoj polovici studenog 1924. godine objavljena je Platfor­ ma sporazuma između CO NRPJ i opozicije. O čemu se zapravo radilo, najrječitije govori tekst Platforme. U njemu je prihvaćena ocjena partijske većine da u jugoslaven­ skim uvjetima nastupa kriza kapitalizma, koja se reflektira na ukupni društveno-ekonomski i politički razvitak zemlje. Isto tako. 154

prihvaćena je i njena ocjena o dominantnoj ulozi velikosrpske buržoazije u životu zemlje, ali se upozorava da su njene posljedice evidentne i u srpskoj naciji. Intervencija partijske opozicije u pravcu korigiranja odnosa prema srpskom pitanju bila je ispravna i neophodno potrebna. Snažni pokreti ugnjetenih nacija i naci­ onalnih manjina sadržajno se ocjenjuju ne samo kao borba za nacionalno, već i za socijalno oslobođenje čije komponente u te pokrete unose siromašni seljaci. Sasvim ispravna formulacija sadr­ žaja taktike jedinstvenog fronta radnika i seljaka. Međutim, suprotno Tezama CO NRPJ, u Platformi se govori o otvaranju mogućnosti realizacije taktike jedinstvenog fronta radnika i selja­ ka, kao akcionoj, a ne i kao aktualnoj paroli KPJ. Drugim riječi­ ma, revolucija nije na dnevnom redu samo kao aktualni proces. U posebnom dijelu Platforme, Rezoluciji o nacionalnom pita­ nju, ističe se značenje povezivanja procesa nacionalnog oslobođe­ nja s klasnom borbom proletarijata, ali i uvjerenje, da je rješenje nacionalnih pitanja u našoj zemlji moguće i u uvjetima kapitali­ stičkog razvitka. Nastojanja partijske većine da očuva revoluci­ onarni sadržaj rješenja nacionalnih i seljačkog pitanja vidljiv je u upozorenju da nacionalna pitanja u svojoj osnovi nisu ustavno pitanje, jer buduće proleterske države ne moraju ostati u granica­ ma imperijalističkih rješenja, već se stvaraju na temelju poštivanja principa prava nacije na samoopredjeljenje do otcjepljenja. Velika razmimoilaženja između partijske većine i opozicije u pristupu problemu objektivnog položaja srpske nacije u uvjetima dominacije njene buržoazije, koja su u uvodnom dijelu Platforme apsolvirana tvrdnjom da se njene posljedice reflektiraju i na polo­ žaj srpske nacije, u Rezoluciji se pokušavaju korigirati neodrži­ vom tvrdnjom, da je jugoslavenska država rezultat imperijalistič­ kog rata, u kojoj srpska nacija ugnjetava sve ostale. Prihvaćeno je i gledište partijske većine i dijela opozicije, o slovenskoj, hrvat­ skoj i srpskoj naciji kao formiranim nacijama, koje se ne nalaze u procesu stapanja u jednu naciju, niti za to imaju uvjeta. Kompromis je postignut i u pristupu ocjeni mjesta i uloge građanskih opozicijskih stranaka u redovima ugnjetenih nacija tvrdnjom, da se borba ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina odvija u dva osnovna oblika. Prvi, to je široki pokret masa u pravcu revolucionarnog rješenja, drugi, parlamentarna borba nacionalnih buržoazija na račun širokih masa sviju nacija, pa tako i srpske. Iako se u Rezoluciji upozorava, da nacionalno pitanje ne može biti ustavno pitanje, prihvaća se gledište, da borba nacional­ nih buržoazija u parlamentu znači i pojavu nacionalnog pitanja 155

kao ustavnog pitanja. Ovakav .stav prema parlamentarnoj borbi bio je realan i razbijao je sektaški pristup KPJ prema građanskoj opoziciji, kako s »desnih«, tako i s »lijevih« pozicija. Međutim, da se ne bi rješenje nacionalnih pitanja svelo na ustavno pitanje, u Rezoluciji se ističe, da rušenje hegemonije velikosrpske buržoazije i pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja mogu biti samo rezultat revolucionarnog saveza radnika i seljaka. Idejni sukobi između partijske opozicije i partijske većine izbili su i u ocjeni političkog stanja u srpskom radništvu i seljaštvu, kao i u redovima ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. Rukovođeni politikom kompromisa, u Rezoluciji se prihvaća osuda zanemari­ vanja borbe protiv nacionalizma i šovinizma u svim nacijama, uperena protiv pretjeranog isticanja od strane partijske većine nacionalizma i šovinizma u redovima srpskih radnika i seljaka, a zanemarivanja iste pojave u hrvatskom radništvu i seljaštvu. For­ mulacija o potrebi borbe protiv velikodržavnih predrasuda u srp­ skom radništvu i seljaštvu, kao i protiv nacionalizma i šovinizma u pokretima ugnjetenih nacija, koji pod vodstvom nacionalnih bur­ žoazija u sebi nužno sadržavaju i elemente zahtjeva za dominaci­ jom i nacionalnom diskriminacijom, u osnovi ispravna, trebala je izraziti kompromis u podjeli krivice. Nesporazumi između partijske većine i opozicije izbili su i u pristupu pitanju prihvaćanja ili odbijanja zahtjeva petog kongresa Kominterne o izdvajanju Slovenije, Hrvatske i Makedonije iz sastava jugoslavenske države, kao državnopravnog oblika rješenja slovenskog, hrvatskog i makedonskog pitanja u uvjetima radničko-seljačke revolucije. Partijska opozicija suprotstavlja se ovom zahtjevu, a partijska većina se lomi između direktive Kominterne i osobnih uvjerenja. Zato se u Rezoluciji ističe pravo svake nacije na otcjepljenje u uvjetima imperijalističke Jugoslavije, ostavljajući otvorenom mogućnost borbe za ponovno stvaranje jugoslavenske države u uvjetima njenog revolucionarnog socijalističkog preobra­ žaja. U posebnom dijelu Platforme koji je posvećen problematici taktike jedinstvenog proLeterskog fronta, definira se njegova suština u jugoslavenskim uvjetima. Shvaćen je kao borba za široki front jugoslavenskog proletarijata, koja prerasta uže granice naci­ onalnih problema radničko-seljačkog saveza, pretvarajući se u integrativni faktor revolucionarnih promjena na jugoslavenskim državnim prostorima, a u njegove taktičke ciljeve ugrađeni su isključivo ekonomsko-socijalni sadržaji revolucije. Akciono jedin­ stvo jugoslavenskog proletarijata traži se prvenstveno u sindikati­ 1 56

ma sviju idejnih pravaca, na platformi njegove idejne diferencija­ cije, a ne kompromisa. Stvaranjem MSV i akcionih odbora u tvornicama i radionicama, jugoslavenski komunisti moći će reali­ zirati jedinstveni front proletarijata odozdo, a u iznimnim slučaje­ vima i odozgo, pregovorima s vodstvom socijaldemokratskih sin­ dikata u smislu akcionog, ali ne i idejnog jedinstva. U Platformi je posebna pažnja posvećena kategoriji nezaposlenih radnika, koji obzirom na socijalni položaj još nisu zahvaćeni propagandom soci­ jalne demokracije. U dijelu Platforme koji govori o koncipiranju sadržaja taktike jedinstvenog fronta, izdvojen je aspekt borbe za revolucionarno jedinstvo radnika i seljaka. Kompromisni pristup raščišćavanju vrlo često i načelnih razlika između partijske većine i opozicije, u ovom aspektu taktike KPJ imao je i pozitivni predznak. Jedan od pozitivnih rezultata usuglašavanja gledišta o proble­ mu odnosa proletarijata i seljaštva bilo je i šire koncipiranje seljač­ kog pitanja. Za razliku od dotadašnjih gledišta partijske većine i Kominterne, izvedba radničko-seljačke revolucije nije prvenstve­ no svedena na odnos seljaštva prema nacionalnim pitanjima. Prih­ vaćajući gledišta da u nizu balkanskih zemalja djeluju samostalni seljački pokreti socijalnog opredjeljenja, čak i kada su pod utjeca­ jem buržoazije, u Platformi se radničko-seljački savez shvaća i kao klasni savez između proletarijata i siromašnih seljaka, čije poticaje niti treba, niti se može naći samo u problemu međunacionalnih odnosa. Za one pokrajine gdje je nacionalno pitanje bilo u centru poli­ tičkog života, u Platformi je zadržano gledište o seljačkim pokreti­ ma kao bazi nacionalnooslobodilačkih procesa, u kojima KPJ kao avangardna snaga jugoslavenskog proletarijata mora preuzeti vodeću ulogu. Zadržane su već prihvaćene akcione parole u borbi protiv velikosrpske hegemonije i pravu svake nacije na samoopre­ djeljenje do otcjepljenja. Pri tome, upozorava se na potrebu oču­ vanja organizacijske samostalnosti KPJ, obzirom da u ovom sluča­ ju mora djelovati u sredinama s jako naglašenim utjecajem seljač­ kih partija pod vodstvom nacionalnih buržoazija. Suprotstavljaju­ ći se tendencijama kompromisa između KPJ i navedenih partija, a na liniji odluka petog kongresa Kominterne, u Platformi je istak­ nuto, da taktika borbe KPJ za radničko-seljačke vlade nije kom­ promis sa seljačkim partijama u smislu jačanja buržoaske demo­ kracije, već parola mobilizacije masa u borbi protiv kapitalizma. Ovo upozorenje bilo je upućeno kako dijelovima partijske opozi­ cije, tako i partijske većine, koji su pokazivali tendenciju prila157

gođavanja suradnji s građanskim opozicijskim strankama, ili soci­ jalnom demokracijom. Izrečena je i kritika principijelnih i taktičkih odstupanja u redovima partijske većine i opozicije od globalne linije KPJ u pristupu nacionalnom i seljačkom pitanju. U nekim skretanjima partijske većine vidi se tendencija rješenja nacionalnih pitanja u okvirima kapitalističkog razvitka jugoslavenske države, izbjegava­ nje isticanja zahtjeva za stvaranje nezavisne slovenske, hrvatske i makedonske republike, kao i pitanja položaja Albanaca. Upozo­ reno je i na nedorečenost parole radničko-seljačkih vlada, naroči­ to u vrijeme kada je i S. Radić imao sličnu taktiku. U Platformi je izrečena vrlo oštra kritika potcjenjivanja naci­ onalnog pitanja, odbacivanja njegove klasne dimenzije u kontek­ stu revolucionarnog saveza radnika i seljaka, a pod parolom bor­ be protiv potiskivanja ekonomsko-socijalnih ciljeva klasne borbe jugoslavenskog proletarijata. Takav stav, kaže se u Platformi, olakšava jačanje velikodržavnih predrasuda u srpskom seljaštvu i radništvu, otežavajući borbu KPJ u redovima srpske nacije. Dije­ lu opozicije zamjera se što vjeruje da zakoni ekonomskog razvitka otvaraju mogućnost stapanja Slovenaca, Hrvata i Srba u jugosla­ vensku naciju, u uvjetima kada pridonose njihovom udaljavanju, a ne približavanju. Partijskoj opoziciji predbacuje se i nejasan odnos prema buržoaskom nacionalizmu i velikodržavnom šovinizmu vladajuće nacije kao i usmjeravanju njene kritike isključivo prema šovinizmu u redovima ugnjetenih nacija. Zamjera joj se odbacivanje parole prava nacija na samoopredjeljenje do otcjepljenja, kao i svođenje parole radničko-seljačke vlade na rezultat ekonomsko-socijalne komponente klasne borbe jugoslavenskog proletarijata. Njena borba za demokratizaciju političkog života zemlje nazvana je oportunizmom, ukoliko se ne veže za parolu o radničko-seljačkim vladama, kao revolucionarnom putu raziješavanju nacionalnih pitanja. Ukoliko partijska opozicija želi biti dio KPJ, kaže se u Platformi, ona mora javno priznati svoje greške i podržati liniju KPJ i Kominterne. Na kraju Platforme sporazuma između CO NRPJ i opozicije upozorava se partijsku opoziciju na nekorektan potez korištenja partijske sindikalne centrale i njenog organa »Organizovanog radnika« u borbi protiv gledišta KPJ, što rezultira odvajanjem Partije od njenih sindikata i stvaranjem dva­ ju centara vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta. Međutim, politika kompromisa nije dugo trajala. Plenum CIO KPJ, održan od 20. do 26. studenog 1924. godine, 25. studenog izglasava Odluku Z V NRPJ o sporu u Partiji, kompromis je odba158

čen. Polazeći od procjena petog kongresa Kominterne u Odlu­ ci se ističe, da se svijet ponovo nalazi pred revolucionarnim raspletom, poput onoga u uvjetima prvog svjetskog rata, kao i neposredno nakon njega. Kapitalizam se nalazi u krizi, a demokratsko-pacifistička era u međunarodnim odnosima privid je krize. Uskoro slijedi zaoštravanje odnosa između kapitali­ stičkih država, što se mora odraziti i na način razrješavanja nacionalnog pitanja. Balkan, kao dio ukupnih društveno-ekonomskih i političkih kretanja Evrope, u procesu je revolucioni­ r a l a koji može svakog trena prerasti u revoluciju. Rat na Bal­ kanu treba pretvoriti u radničko-seljačku revoluciju, koja rješe­ nja nacionalnih pitanja apsolvira stvaranjem federacije radničko-seljačkih sovjetskih socijalističkih republika Balkana. Situacija u Kraljevini SHS ocijenjena je izuzetno revoluci­ onarnom, kao rezultat prirodnih procesa razvitka kapitalizma i međunacionalnih odnosa. Uzroke međunacionalnim sukobima moguće je naći u velikosrpskoj hegemoniji, koja rezultira poja­ vom snažnih nacionalnooslobodilačkih pokreta ugnjetenih naci­ ja isprepletenih s pokretima seljaštva. Po ocjeni iz Odluke, u našoj zemlji stvaraju se uvjeti revolucionarnom savezu radnika i seljaka, iz kojeg će proisteći radničko-seljačka vlada, ali ne kao prelazni oblik vlasti između diktature buržoazije i diktatu­ re proletarijata, već kao diktatura proletarijata. Tako je kra­ jem 1924. godine većina u vodstvu jugoslavenskog komunistič­ koga pokreta prihvatila taktičku orijentaciju petog kongresa Kominterne o suštini taktike revolucionarnog saveza radnika i seljaka. U posebnoj Rezoluciji o nacionalnom pitanju, borba za nacionalno oslobođenje dovedena je u usku ovisnost od borbe protiv kapitalizma i imperijalizma, kroz taktiku saveza radnika i seljaka u svakoj (priznatoj) naciji i kroz njihovo dobrovoljno uključenje u federaciju radničko-seljačkih republika na Balka­ nu. Međutim, revolucionarne promjene u našoj zemlji ne dovode se u direktnu ovisnost od izvedbe balkanske revolucije. Ne odbacuje se i mogućnost borbe KPJ za pravo nacija na otcjepljenje i u uvjetima kapitalističkog razvitka jugoslavenske države, slijedeći upozorenje petog kongresa Kominterne, da proletarijat ne mora očuvati granice buržoaske države u uvjeti­ ma proleterske revolucije. Traži se borba komunista protiv velikosrpske hegemonije, protiv nacionalnog unitarizma, protiv parlamentarnog puta rješenja jugoslavenskih međunacionalnih odnosa kao jedinog oblika borbe, a učestvovanje u raspravama 159

oko revizije Vidovdanskog ustava shvaćeno je isključivo kao bor­ ba za sticanje demokratskih uvjeta pridobijanja masa u radničkoseljački front. Sadržaji citirane Rezolucije ZV NRPJ od 25. studenog 1924. godine sadrže i sasvim nova službena gledišta, dotada odbacivana u jugoslavenskom komunističkome pokretu. Pod pritiskom odluka petog kongresa Kominterne o jugosla­ venskom pitanju, bez dubljih analiza jugoslavenske stvarnosti, u citiranoj se Rezoluciji pravo nacija na samoopredjeljenje do otcjepljenja transformira u zahtjev, da radničko-seljačke revolucije jugoslavenskih ugnjetenih nacija trebaju rezultirati stvaranjem nji­ hovih samostalnih sovjetskih socijalističkih republika. Granice jugoslavenske buržoaske države više nisu vječno dati okviri jugo­ slavenske revolucije, pružajući svim ugnjetenim nacijama i naci­ onalnim manjinama priliku da u radničko-seljačkoj revoluciji slo­ bodno odluče o svome budućem zajedništvu. Zahtjevom o obvezi jugoslavenskih komunista da se bore za stvaranje nezavisnih: Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Crne Gore, s nedorečenim odnosom prema Kosovu, revolucionarna idejna struja u vodstvu jugoslavenskog komunističkoga pokreta nije odbacila jugoslaven­ sko zajedništvo, ali je izjašnjavanje o njemu prepustila širokim masama radničko-seljačkih revolucija. Opredjeljenje za ili protiv dezintegracije jugoslavenske državne zajednice nije shvaćala i kao opredjeljenje ili odbacivanje revolucionarne orijentacije, već kao taktiku koja treba biti primjerena datom trenutku razvitka jugo­ slavenskih nacija i nacionalnih manjina. Ocijenivši daje revolucija na dnevnom redu, a jugoslavensko zajedništvo u krizi, traži i nje­ govo drugačije koncipiranje u budućnosti. Po mišljenju većine u vodstvu jugoslavenskog komunističkoga pokreta, stvaranje samo­ stalnih sovjetskih socijalističkih republika ima svoje revolucionar­ no opravdanje samo tamo gdje su nacije već formirane, ili u pro­ cesu formiranja i nalaze se unutar jugoslavenske države u podre­ đenom položaju. Stvaranje samostalnih slovenske i hrvatske sovjetske socijali- ] stičke republike shvaćaju dovršavanjem buržoasko-demokratskih j revolucija slovenske i hrvatske nacije, a stvaranje crnogorske i j makedonske otvaranjem procesa konstituiranja Crnogoraca i Makedonaca u nacije. Iz predložene koncepcije revolucionarne državnopravne trans­ formacije vidljivo je, da ova taktička opredjeljenja u vodstvu jugo­ slavenskog komunističkoga pokreta odbacuju stanovišta treće konferencije KPJ o revolucionarnoj transformaciji jugoslavenske 160

države u federaciju sovjetskih socijalističkih republika. Prostor buduće jugoslavenske socijalističke države svode na Srbiju, Vojvodinu i Bosnu i Hercegovinu, dok problem Kosova ne razrađuju obzirom da u to vrijeme ni balkanske komunističke partije, a ni Kominterna, nisu raščistile svoj odnos prema albanskom pitanju. Uzimajući u obzir rasprave u Kominterni tokom 1925. godine, pretpostavljamo da se državnopravno reguliranje odnosa između Srbije, Vojvodine, Bosne i Herce­ govine i Kosova predviđalo na principu međusobnih autonom­ nih odnosa. Međutim, nije nam jasno, da li bi ove zemlje čini­ le jugoslavensku federaciju, ili su njihovi državnopravni odnosi drugačije zamišljeni. Isključivanje prostora Bosne i Hercegovi­ ne, Vojvodine i Kosova iz problematike jugoslavenskih među­ nacionalnih odnosa bilo je rezultat shvaćanja, da ni jedna naci­ ja u njima brojčano ne dominira, pa tako ne postoji ni razlog njihove transformacije u zasebne republike. Odbacivanje mogućnosti stvaranja srpske sovjetske socijalističke republike bilo je rezultat uvjerenja, da u jugoslavenskoj državi ne postoji srpsko nacionalno pitanje, pa tako niti zainteresiranost srpske nacije za vlastitom državom. Razmatrajući problematiku odluka plenuma ZV NRPJ od 25. studenog 1924. godine, posebno onaj dio koji se odnosi na zahtjev o potrebi dezintegracije jugoslavenske države, ne smijemo izgubi­ ti iz vida činjenicu, da one ne odbacuju potrebu zajedništva jugo­ slavenskih nacija. Prihvaćajući globalnu balkansku taktiku Kominterne, ZV NRPJ prihvaća objedinjavanje sviju balkanskih nacija u okvirima balkanske federacije sovjetskih socijalističkih republika, u čijem bi sastavu bile i hrvatska, slovenska, crnogor­ ska i makedonska sovjetska socijalistička republika, kao i, vjero­ jatno na autonomnim osnovama, koncipirana zajednica Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Srbije i Kosova. Tako je većina u vod­ stvu jugoslavenskog komunističkoga pokreta pravo nacija na samoopredjeljenje do otcjepljenja pretvorila u obvezu Slovenaca, Hrvata, Crnogoraca i Makedonaca da se izdvoje iz sastava jugo­ slavenske države, kao što je u obvezu pretvorila i zahtjev o rješe­ nju bosanskohercegovačkog, vojvođanskog, kosovskog i srpskog pitanja u okvirima zajedničke jugoslavenske države. Vodeći raču­ na o činjenici da su ova gledišta tek početak revolucionarnog definiranja jugoslavenskog zajedništva, ipak se stiče dojam da su rezultat vrlo niskog stupnja praksom utemeljene originalne teorije sadržaja jugoslavenske revolucije. Uz podršku vodstva Kominter­ ne, jugoslavenska stvarnost išla je mimo taktike jugoslavenskog 161

komunističkoga pokreta u pristupu odnosu proleterske revolucije prema nacionalnom pitanju.

Intervencija Kominterne Produbljavanje krize u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta nije zaustavila ni intervencija IKKI-e u jesen 1924. godi­ ne. Ta činjenica nije mimoišla njegov Peti prošireni plenum odr­ žan u Moskvi od 21. ožujka do 6. travnja 1925. godine. Na temelju podataka koji prezentira partijska brošura iz 1925. godine pod naslovom »Pčelarstvo«, već prvog dana njegova rada formirana je, između ostalih, posebna komisija za jugoslavensko pitanje i rješenje spora u KPJ, u sljedećem sastavu: predsjednik: Kolarov (Bugarska), sekretar: Bogucki (Poljska), te članovi komisije: Frunze i Gusev (Rusija), Skripkin (Ukrajina), Bartz (Njemačka), Rabatte (Francuska), Gramsci (Italija), Šmeral (Čehoslovačka), Ursu (Rumunija), Alpari (Mađarska), Fiirenberg (Austrija), Dimitrov (Bugarska), Mehring (KOI). U radu komisije učestvo­ vali su svi delegati CK KPJ, partijske opozicije i SKOJ-a. Nakon diskusije komisija je za plenum IKKI-e sačinila prijedlog rezoluci­ je u kome je globalno zahvatila sva sporna pitanja u vodstvu jugo­ slavenskog komunističkog pokreta i u dijelovima partijske opozi­ cije. Na plenarnoj sjednici plenuma IKKI-e 6. travnja 1925. godi­ ne, poslije referata predstavnika komisije za sporna pitanja u KPJ, plenum je u načelu prihvatio sadržaje predloženog nacrta rezolucije o stanju u jugoslavenskom komunističkom pokretu, s tim da je Predsjedništvu IKKI-e prepustio izradu konačnog tek­ sta, koji će biti ujedno i službeni dokument plenuma. Nacrt rezo­ lucije u principu su prihvatili svi delegati CK KPJ, partijske opozi­ cije i SKOJ-a. Međutim, činjenice: 1. da konačni tekst rezolucije nije prihvaćen na plenumu, 2. da su se o njemu predstavnici jugo­ slavenskog komunističkog pokreta opredijelili u principu i 3. da je izrada konačnog sadržaja teksta rezolucije prepuštena Predsjedni­ štvu IKKI-e, ukazuju na buduće izvore daljnjih sukoba u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta. Osim toga, ove činjenice ukazuju i na snažan porast utjecaja IKKI-e i njegova Predsjedni­ štva na sekcije Kominterne, koji je nužno morao rezultirati polo­ vičnim rješenjima, stvaranim u uskim krugovima, a ne u bazi pokreta. Neosporno je točno da većina u vodstvu jugoslavenskog 162

komunističkog pokreta toga vremena nije bila u stanju sama sredi­ ti prilike u vlastitoj sredini, niti u nizu partijskih organizacija. Nije bila u stanju ni slomiti otpor partijske opozicije, čiji je eminentni predstavnik dr Sima Marković bio za većinu u vodstvu jugosla­ venskog komunističkog pokreta utjecajna ličnost komunističkog pokreta u Srbiji i izvan nje i koga je samo autoritet IKKI-e mogao prisiliti na suradnju. Naravno, većina u vodstvu mogla je Simu Markovića i silom udaljiti, što je u toku 1924. godine i pokušala, ali je IKKI-e uvijek do tada tražio da se nastavi surad­ nja s njim, ne bez razloga. Naime, prijetila je opasnost da snažnije mjere protiv ovog eminentnog predstavnika jugoslavenskog komunističkog pokreta pridonosu produbljavanju rascjepa i u bazi pokreta. U izuzetno opširnoj i otvorenoj diskusiji komisija petog proši­ renog plenuma IKKI-e omogućila je svim prisutnim članovima vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta da kažu sve što misle o razlozima krize i načinu njenog razrješavanja. Ipak, u centru interesa bila je partijska opozicija, a posebno njen idejni vođa dr Sima Marković. Sačuvani i nama dostupni dokumenti potvrđuju da je navedena komisija ovog plenuma IKKI-e bila formirana isključivo zbog djelovanja partijske opozicije, a u cen­ tru interesa bili su nacionalno pitanje i Sima Marković. Za bolje shvaćanje toka i zaključaka ove komisije nužno je upozoriti da je plenum CK KPJ (ZV NRPJ) 25. studenog 1924. godine u sadržaje svoje rezolucije unio temeljne ispravke linije Treće konferencije KPJ, a na temelju zaključaka Petog kongresa Kominterne. U nacionalnom pitanju, to su dva zaključka: 1. da se revolucija rad­ nika i seljaka treba shvatiti kao specifičan oblik diktature proleta­ rijata u uvjetima nerazvijenih zemalja i 2. da se državnopravni aspekt rješenja jugoslavenskih međunacionalnih odnosa mora razriješiti u obliku borbe za stvaranje samostalnih i nezavisnih socijalističkih republika ugnjetenih nacija i Makedonije, kao sastavnih dijelova buduće federacije radničko-seljačkih socijali­ stičkih republika na Balkanu. Iz tih činjenica slijedi zaključak: većina u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta već je u nacionalnom pitanju uskladila svoja gledišta s onima Petog kon­ gresa Kominterne. Zbog toga, u ovom pitanju, i ne samo u ovo­ me, imala je podršku IKKI-e. S obzirom na ukupnu snagu jugoslavenskog komunističkog pokreta toga vremena, kao i na činjenicu da je partijska većina išla u nacionalnom pitanju i u ocjeni međunarodne situacije daleko više »u lijevo« od samog IKKI-e, na što je s razlogom upozoravao 163

S. Marković, očito je bilo da se IKKI-e trudio da sačuva jedinstvo jugoslavenskog komunističkog vodstva. Naravno, pri tome je vodio računa da partijsku opoziciju pridobije na liniju Kominterne, prvenstveno S. Markovića, koji, za razliku od većine u opozi­ ciji, nije zagovarao unitaristički pristup KPJ nacionalnom pitanju. Prema »Pčelarstvu«, G. Dimitrov, tada sekretar Predsjedni­ štva BKF, svoje je izlaganje počeo značajnom tvrdnjom da kriza u KPJ, mi bismo rekli u vodstvu KPJ, ne datira od prelaska pokreta u ilegalnost. Odbacujući na taj način ocjenu Jugoslavenske komi­ sije Četvrtog kongresa Kominterne iz 1922. godine, da se uzroci krize u vodstvu KPJ nalaze u činjenici njenog prelaska u ilegal­ nost, Dimitrov je istakao da su oni mnogo dublji i ne mogu se tražiti u promijenjenim uvjetima njenog djelovanja. Naprotiv, isti­ če Dimitrov, i to s pravom, kriza u KPJ javila bi se i u slučaju daje svoje djelovanje nastavila i u legalnim uvjetima. Tu neosporno točnu konstataciju Dimitrov pokušava objasniti kroz četiri značaj­ na momenta u razvitku KPJ. Prvi vidi u činjenici da je KPJ nastala iz predratnih socijalde­ mokratskih stranaka, preuzimajući od njih idejnu i organizacijsku tradiciju. S jedne strane, tradiciju onog dijela stranaka iz bivše Austro-Ugarske Monarhije koje su u svojoj većini bile sljedbenice austromarksističkog koncepta, s druge strane, srbijanskih socijali­ sta, koji svoju djelatnost prekidaju u toku rata i kasne u spoznaja­ ma iskustava oktobarske revolucije i revolucionarnih previranja u Evropi. Pri tome je upozorio.kako takva revolucionarna iskustva BKP nije propustila ugraditi u svoje programe i u svijest širokih proleterskih masa. Naravno, ova ocjena Dimitrova nije imala i svoja realna uporišta, barem ne u događajima iz 1923. godine, što je istakao i Treći prošireni plenum IKKI-e te iste godine. Drugi momenat Dimitrov nalazi u tome što je KPJ djelovala u legalnim uvjetima samo šest mjeseci, što nije bilo točno. Djelovala je od travnja 1919. do siječnja 1921. godine, a njeni poslanici u Ustavotvornoj skupštini do sredine lipnja 1921. Dimitrov očito priznaje postojanje jugoslavenske komunističke partije tek od nje­ nog Drugog kongresa. Međutim, Dimitrov ima pravo kada upo­ zorava, da se KPJ u tom vremenu prvenstveno i pretjerano anga­ žirala u izbornim borbama i na široku ali površnu agitaciju u masama, što je objektivno sprečavalo u njenom produbljavanju konfrontacije sa socijaldemokratskom tradicijom u afirmaciji komunističke ideologije. Ovdje se Dimitrovu može prigovoriti da nije imao najbolji uvid u idejne sukobe unutar radničkih partija jugoslavenskih zemalja do Kongresa ujedinjenja SRPJ (k) i 1 64

CRSVJ, ili, da nije imao uvida u sukobe koji su izbili u drugoj polovici 1920. između komunističkog jezgra i centrista unutar vodstva KPJ. Međutim, ako se prisjetimo uzroka rascjepa na des­ nicu, ljevicu i centriste u 1919. i između komunista i centrista u 1920. godini, onda ih ne možemo naći u drugačijem pristupu odnosu revolucije proletarijata i nacionalnog pitanja. Treći momenat Dimitrov nalazi u prelasku KPJ na ilegalne uvjete rada, što znači da je i ta činjenica ipak djelovala na razvitak KPJ. Bez sumnje je da je značajno djelovala, jer, osim što KPJ mnogo toga još nije bilo jasno u razvitku jugoslavenskih nacija i nacionalnih manjina, preuzela je tradiciju socijaldemokratskih stranaka i u organizacijskom pitanju. Po mišljenju Dimitrova, izmjena uvjeta djelovanja KPJ izazvala je paniku u njenim redovi­ ma, »izgubila je glavu«, čekajući godinu i pol na svoju legalizaciju, a da u međuvremenu ništa nije učinila na transformaciji svojih organizacijskih osnova u smislu prilagođavanja ilegalnim uvjetima djelovanja. Ova tvrdnja nije točna. KPJ nije čekala da joj netko omogući legalno djelovanje i već je u svibnju 1921. obnovila legal­ ne sindikate, a rujna iste godine vodstvo donosi i prve upute o promjenama u organizacijskim osnovama pokreta. Prvi sukobi unutar vodstva KPJ izbijaju oko sindikalnog i organizacijskog pitanja, a uporedo s tim i oko pitanja uzroka poraza KPJ u prvom jačem sukobu s buržoazijom. Baš tako obezglavljena, kako misli Dimitrov, KPJ nije bila, bez obzira na sve njene tadašnje proma­ šaje! Dimitrov tvrdi da KPJ nije postala partija proletarijata, a sve svoje snage usmjerila je na stvaranje legalne partije, misleći pri tome na stvaranje NRPJ siječnja 1923. godine. Ni ova primjedba Dimitrova nije do kraja korektno izvedena. Naime, da nije bila vodeća partija jugoslavenskog proletarijata i proleterska partija lenjinskog tipa po svojim konkretnim akcijama, bilo je točno. Rijetko je koja balkanska komunistička partija toga vremena to i bila, što, naravno, ne opravdava KPJ, samo upozorava. Zatim, stvaranje NRPJ je bio vrlo značajan zadatak KPJ, kako u borbi za probijanje političke izolacije u društvu, tako i u cilju realizacije direktive upravo IKKI-e i Četvrtog kongresa Kominterne o potre­ bi stvaranja takvih radničkih organizacija koje ne bi bile pandan KPJ, već široko koncipirana organizacija, koja bi KPJ omogućila i organizacijsku osnovicu u borbi za stvaranje jedinstvenog prole­ terskog fronta. Tendencije potiskivanja KPJ kroz orijentaciju komunista na rad u NRPJ bile su prisutne u jugoslavenskom komunističkom pokretu, ali nisu bile glavno obilježje kratkotraj­ nog djelovanja NRPJ. Legalističke tendencije bile su prisutne i u 165

dijelu vodstva partijskih sindikata, čak i samoj KPJ, kod sviju onih koji se nisu lako odricali uvjeta djelovanja na liniji koegzistencije različitih ideologija. Četvrti momenat za razumijevanje kriznog stanja u KPJ Dimi­ trov vidi u teškim neslaganjima njenog vodstva u pristupu naci­ onalnom pitanju. Po njegovu sudu, socijaldemokratsko nasljeđe osnovni je faktor višegodišnjih promašaja KPJ u pristupu ovom vitalnom problemu jugoslavenske revolucije. Ispravno tvrdi daje upravo to nasljeđe pridonijelo unitarističkoj orijentaciji u KPJ, kao i tendencijama očuvanja klasnog mira u državi, očito aludira­ jući na gledište dr Sime Markovića o mogućnosti rješenja naci­ onalnih pitanja u uvjetima buržoaskog društva kroz reviziju usta­ va, s obzirom da nema uvjeta za njegovo revolucionarno razrješe­ nje. Zato Dimitrov i upozorava da je jugoslavenska država na Balkanu tvorevina zapadnoevropskog imperijalizma i da zbog toga u njoj KPJ ne može propagirati klasni mir, već revoluciju, koje nema bez angažiranja u nacionalnim i seljačkom pitanju. Po njegovu sudu, svako negiranje ovih problema kao dijela revoluci­ onarnih procesa u jugoslavenskoj državi, ravnodušnost prema HRSS ili Savezu zemljoradnika u Srbiji, znači u krilu KPJ obnovu socijaldemokratske idejne tradicije, koja se konkretno manifestira u postojanju »određene desne struje«. Upravo to socijaldemo­ kratsko nasljeđe konfrontira se Kominterni, ističe Dimitrov, tu leže uzroci krize u KPJ, a ne osobna netrpeljivost unutar njenog vodstva. Iz daljnjeg izlaganja Dimitrova mogao bi se steći utisak da je ovaj istaknuti član Kominterne smatrao nacionalno i seljač­ ko pitanje temeljnim uzrocima aktualnih sukoba u vodstvu KPJ. Po njegovu mišljenju, upravo su u ovim pitanjima Kominterna i BKF od Četvrtog kongresa Kominterne pokušavali ispraviti liniju KPJ, dok nije postalo jasno da se ne radi o nerazumijevanju onoga što traži Kominterna, već o odbijanju u dijelu vodstva njenog viđenja odnosa ovih problema i revolucije, o dubokim principijel­ nim razlikama. Te nesuglasice i neslaganja bili su najoštrije izraže­ ni na Trećoj konferenciji KPJ siječnja 1924. godine, i to u sljede­ ćim problemima: u ocjeni političke situacije, u nacionalnom pita­ nju, u odnosu prema seljačkim partijama, u odnosu prema sindi­ katima seljačkih partija i u nekim organizacijskim pitanjima. Po ocjeni Dimitrova kriza se zaoštrila naročito poslije Petog kongresa Kominterne, kada je vodstvo KPJ počelo usklađivati partijsku liniju u svim pitanjima s linijom Kominterne. Ova tvrdnja Dimi­ trova, kao i ona o konfrontaciji »desnice«, a ne i većine u KPJ, liniji Kominterne, zaslužuje malo više pažnje, s obzirom da smo 166

već bolje upoznati s osnovnim problemima oko kojih su se većina i partijska opozicija u CK KPJ sporile u toku druge polovice 1924. godine. Ističemo činjenicu zbog koje ne trebamo donositi apriorne sudove o apsolutnoj nemogućnosti KPJ da sama stvara sadržaje taktičkih osnova pokreta, daje globalna taktika Treće konferenci­ je KPJ u nacionalnom i seljačkom pitanju bila u skladu s global­ nom taktikom Četvrtog kongresa Kominterne. U toj taktici KPJ nema originalnosti koja bi odudarala od već postojećih koncepcija u Kominterni toga vremena. Međutim, Peti kongres Kominterne, održan pet mjeseci nakon Treće konferencije KPJ, svojim zahtje­ vom o borbi za stvaranje nezavisnih socijalističkih republika u Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji, kao jednom od rezultata radničko-seljačkih revolucija na ovim prostorima, dijelom je bio u raskoraku s taktikom Treće konferencije KPJ upravo u tom zah­ tjevu. Podsjećamo daje tek plenum ZV NRPJ 25. studenog 1924. godine prihvatio zahtjev Petog kongresa Kominterne da se u pro­ cesu provedbe radničko-seljačkih revolucija na tlu jugoslavenske države stvore i nezavisne: Hrvatska, Slovenija, Makedonija i Crna gora. Međutim, ističemo i činjenicu, daje upravo na intervenciju Kominterne u prvoj polovici studenog 1924. godine došlo do spo­ razuma između CK KPJ i partijske opozicije, koji sporazum je postignut pod pritiskom Kominterne. U odluci ZV NRPJ od 25. studenog 1924. godine prisutno je i slaganje CK KPJ s ocjenom Petog kongresa Kominterne o radničko-seljačkim vladama kao obliku diktature proletarijata, a ne kao prelaznom obliku u dikta­ turu. Znači, još zaoštreniji oblik sadržaja revolucije, koji je tre­ bao, u promijenjenim uvjetima unutar radničkih pokreta zapadne Evrope, ubrzati revolucionarne procese u nerazvijenim zemljama Balkana. Prema tome, CK KPJ je objektivno tek krajem studenog 1924. godine prihvatio radikalne zahtjeve Kominterne. Zato Dimitrov i tvrdi da su se sukobi u KPJ naročito zaoštrili nakon Petog kongre­ sa Kominterne. Međutim, budući je CK KPJ prihvatio liniju Petog kongresa Kominterne, postavlja se pitanje, zašto Dimitrov tvrdi da se partijska opozicija suprotstavila liniji Kominterne, a ne CK KPJ? Po našem sudu razlog je vrlo prozaičan, plenum IKKI-e brani liniju Kominterne, a time i većine u CK KPJ. Njenim autori­ tetom računalo se pri slamanju otpora barem manjine u opoziciji, prvenstveno dr Sime Markovića. Dimitrov je istakao da se kriza u KPJ nakon Petog kongresa zaoštrila naročito zbog otpora partijske opozicije Kominterni u 167

sljedećim pitanjima: 1. u nacionalnom pitanju, naročito u pitanju zahtjeva za stvaranjem nezavisne makedonske države, 2. u pristu­ pu suradnji KPJ s HRSS-om, 3. u taktici borbe za jedinstveni front radnika i seljaka i 4. u povezivanju borbe za jedinstveni front radnika i seljaka sa zahtjevom za stvaranje radničko-seljačkih vla­ da. U isto vrijeme Dimitrov upozorava da je upravo takva taktika bila od velikog značenja za KPJ u Srbiji i u Makedoniji i da ga utoliko više čudi izjava Sime Markovića da u KPJ nema principi­ jelnih razlika. Suprotno takvoj tvrdnji, Dimitrov kao prvo sporno pitanje između linije Kominterne i linije opozicije u KPJ vidi u različitim pristupima u ocjeni političke situacije na Balkanu. Apo­ strofirajući prvenstveno gledišta Sime Markovića, Dimitrov odba­ cuje njegovu tvrdnju da se politički položaj na Balkanu bitno ne razlikuje od položaja u centralnoj Evropi i da se jugoslavenska buržoazija isto tako učvrstila na vlasti kao i ona u Evropi. Zbog ovakva gledišta Dimitrov je s određenim razočaranjem zaključio da S. Marković ipak nije predstavnik treće koncepcije u KPJ, već dio postojeće partijske opozicije. Ova tvrdnja Dimitrova ne može se prihvatiti, jer Sima Marković nije u načelu bio protiv revoluci­ onarnog razrješavanja nacionalnih pitanja, jer nije bio ni unitari­ sta, već je odbijao mogućnost njihova ugrađivanja u taktiku KPJ u vremenu kada, po njegovu mišljenju, revolucija nije aktualni zadatak. Zbog toga je smatrao da je u postojećoj situaciji naci­ onalno pitanje u jugoslavenskoj državi u svojoj biti ustavno pita­ nje, ne brkajući i ne identificirajući ova dva pojma. Za njega, kao i za CK KPJ i Komintemu, nacionalna pitanja su dio taktike, treba ih iskonstiti7 samo je pitanje kada.Nitko od sukobljenih strana ne razmišlja o činjenici potrebe borbe za vodeću ulogu proletarijata u naciji, umjesto raspravljanja o saveznicima u revoluciji i vremenu njene izvedbe. Zbog toga se Dimitrov u raspravi sa Simom Markovićem koristi krivom argumentacijom, želi ga uvjeriti da je na Balkanu objektivno revolucionarna situacija, i to zahvaljujući prvenstveno aktivnosti nacionalnih pokreta u Makedoniji, Hrvat­ skoj, Albaniji, Dobrudži i Trakiji. Treba iskoristiti te pokrete, kao i snažne pokrete seljaka i seljačke partije, posebno HRSS. Dimitrov je svjestan činjenice da na Balkanu revolucionarna situ­ acija nije sazrela, ali vjeruje da upravo nacionalna i seljačko pita­ nje pridonose njenom bržem sazrijevanju. Za jugoslavensku drža­ vu tvrdi da je nestabilna država, jer je rastaču sukobi između Srba, Hrvata i Slovenaca, znači, ne samo unutar nacionalnih buržoazija, što sve skupa ugrožava jedinstvo jugoslavenske države, a prema 1 68

tome, i kapitalistički sistem u njoj. Za Simu Markovića tvrdi da je sklon mirnodopskom djelovanju KPJ i zbog toga i brani tezu da u jugoslavenskoj državi nema revolucionarne situacije. Namjera je Dimitrova bila upozoriti partijsku opoziciju, prvenstveno Simu Markovića, da nacionalna pitanja i seljački pokreti moraju postati dio interesa KPJ, koji će ih poticati, a time pridonositi i potiskiva­ nju utjecaja nacionalnih buržoazija, koje su u svojoj biti bile spremne na kompromis u ime očuvanja postojećih društvenih odnosa. Upravo zbog ove činjenice mišljenja smo da je i ovako koncipirana taktika Kominterne bila bolja od koncepcije Sime Markovića, koja je u osnovi vodila jačanju buržoazije u nacijama i snaženju osnova kapitalističkog sistema u Kraljevini SHS, do izbi­ janja jednog snažnijeg međunarodnog sukoba. Drugo sporno pitanje Dimitrov vidi u različitom pristupu Kominterne i Sime Markovića problemu Makedonije. Po mišlje­ nju Dimitrova, iako zastupa gledišta o potrebi borbe za stvaranje nezavisne Makedonije u balkanskoj federaciji socijalističkih republika, Marković ne vidi da se borba za takvu Makedoniju već odvija i da se ne smije odvijati mimo KPJ. Takva borba uistinu se i odvijala kroz VMRO i druge forme i različita opredjeljenja u makedonskoj naciji. U toku 1924. godine ubijen je T. Aleksan­ drov i niz ljevičara u VMRO. Kominterna i BKF nastoje ponovo objediniti tu organizaciju na revolucionarnim osnovama s paro­ lom o ujedinjenoj i nezavisnoj Makedoniji. U borbi protiv velikobugarskih aspiracija u VMRO, listopada 1925. godine doći će i do osnivačke skupštine VMRO (Ujedinjene), što znači i do rascjepa ove organizacije i stvaranja njenog lijevog krila pod utjecajem balkanskih komunista. Treće sporno pitanje Dimitrov vidi u seljačkom pitanju. Nje­ gov pristup ovom problemu dosta je pojednostavljen, jer ga svodi na odbijanje opozicije u KPJ da prihvati borbu komunista za lijeve snage u opozicijskim seljačkim partijama, prvenstveno u HRSS-u i u Zemljoradničkoj stranci u Srbiji. Naravno, ovaj zahtjev Dimi­ trova ne može se shvatiti kao tendencija paktiranja KPJ s lijevim krilima nacionalnih buržoazija, već kao pokušaj da se infiltracijom u ove stranke, one i njihovo široko članstvo, prvenstveno u bazi, gurne u lijevo, što dalje od sporazuma sa srbijanskom buržoazi­ jom. Isti izvor kao sljedećeg diskutanta navodi Manuilskog, člana IKKI-e. On je upozorio da će se u svojoj diskusiji zadržati samo na dva pitanja: 1. o perspektivama revolucionarnog pokreta u Evropi i 2. o nacionalnom pitanju. Usko povezujući ova dva pita­ 169

nja, Manuilski se pita: što nas dijeli od Sime Markovića u pristupu ovim problemima? U prvom pitanju, po njegovu mišljenju, opozicija u KPJ brani tezu o periodu stabilizacije kapitalizma na Balkanu, prema tome i tezu o revoluciji u defenzivi, zbog toga što prilike koje vladaju u srednjoj i zapadnoj Evropi projicira i na balkanske prostore. Rela­ tivnu stabilizaciju kapitalizma, po njegovu mišljenju, moguće je registrirati isključivo u procesu cirkulacije roba, ne i u proizvod­ nom procesu. Evropa se nalazi pred novom ekonomskom krizom. Što se tiče prilika na Balkanu, Manuilski upozorava da bi partij­ ska opozicija trebala voditi računa o nekim specifičnostima u društveno-ekonomskom i političkom razvitku zapadne Evrope i Bal­ kana. Balkan još uvijek ima feudalnih odnosa u poljoprivredi, što seljačke pokrete čini najznačajnijim faktorom destabilizacije ovih dijelova Evrope i upravo ti pokreti situaciju na Balkanu čine revo­ lucionarnom. Zanemarujući činjenicu da upravo u najjačim naci­ onalnim pokretima u jugoslavenskoj državi, slovenskom i hrvat­ skom, seljak ne vodi bitku s ostacima feudalizma, već s posljedica­ ma prodora kapitalističkih odnosa u poljoprivredu, Manuilski ekonomsko-socijalni aspekt seljačkog pitanja svodi na feudalne odnose. Želeći uvjeriti jugoslavenske komuniste da revolucija na Balkanu treba imati iste sadržaje kao i u Rusiji, Manuilski upozo­ rava da je na jugoslavenskim prostorima, kao i na ruskim, u revo­ luciji moguća kombinacija seljačkog pokreta i proleterske revolu­ cije protiv carizma (!), uz snažnu podršku nacionalnooslobodilačkih pokreta. Zato upozorava da nosioci revolucionarnih promjena na Balkanu trebaju biti tri revolucionarna oslobodilačka pokreta: radnički, seljački i nacionalni. Bez obzira na činjenicu što revolu­ cija na Balkanu nije neposredno revolucionarna, ističe Manuilski, s revolucijom trebaju računati sve balkanske komunističke partije i za nju se pripremati i u dijelu koji se odnosi na nacionalno i seljačko pitanje. U nacionalnom pitanju, po mišljenju Manuilskog, treba uočiti njegove tri karakteristike u jugoslavenskim uvjetima. Prva je daje jugoslavenska država višenacionalna, puna nacionalne mržnje i sukoba koji igraju i igrat će veliku ulogu u stvaranju revolucionar­ nih pretpostavki. Točna je konstatacija Manuilskog o značenju povezivanja klasne borbe proletarijata i seljaštva s rješenjem naci­ onalnih pitanja u našoj državi, ali upravo zastrašujuće djeluje nje­ gova tvrdnja da će mržnja među tim narodima ubrzati raspadanje jugoslavenskog kapitalističkog sustava, i ne samo u ovoj državi, već i u Češkoj (nije slučajno ispuštena Slovačka). Poljskoj (nije ni 170

u ovom slučaju zanemariv faktor granica nakon prvog svjetskog rata), te u Rumuniji (Besarabija i Dobrudža). Po mišljenju Manuilskog, u ovim zemljama komunistički pokret ne smije radi­ ti na ublažavanju nacionalnih suprotnosti u ime čišćenja prostora klasnoj borbi proletarijata ekonomsko-socijalnih sadržaja. Upra­ vo zaoštrene nacionalne odnose treba iskoristiti za ciljeve klasne borbe proletarijata. Zastrašujuće djeluje ovaj zahtjev Manuil­ skog, koji u pomanjkanju bilo kakva osjećaja za jugoslavensku problematiku, smještajući nacionalna pitanja u sferu taktike, logično završava u ovakvim meditacijama o jugoslavenskom zajedništvu kroz revoluciju. Kakva bi to bila buduća socijalistič­ ka balkanska ili jugoslavenska zajednica izrasla iz revolucije temeljene na nacionalnoj mržnji, teško je dokučiti, osim ako se ne pretpostavlja da bi se narode moglo ujediniti silom revolucije proletarijata, koji, naravno, ne bi smio imati osjećaj nacionalne pripadnosti. Po mišljenju Manuilskog, druga karakteristika nacionalnog pitanja u jugoslavenskoj državi ima iste osobine kao i u carskoj Rusiji osamdesetih godina XIX stoljeća, kada je vodila građanski rat protiv Poljske. To isto sada rade srpski vlastodršci protiv hrvatskog naroda pod vodstvom Radića. Manuilski je očito pri­ željkivao izbijanje građanskog rata između srpske buržoazije i hrvatskog naroda, jer u jugoslavenskoj državi toga vremena nikakvih elemenata građanskog rata nije bilo. Između ostaloga, upozorili bismo na izjavu Pavla Radića u Narodnoj skupštini od 27. marta 1925. godine u kojoj priznaje Vidovdanski ustav kao politički realitet s dinastijom Karađorđevića na čelu. Bez obzira što je to bila taktika HRSS-a, ostaje činjenica daje najjača stranka u hrvatskoj naciji toga vremena bila spremna na kompromis, a ne na građanski rat. O toj činjenici ni Manuilski ni IKKI-e nisu vodili računa. Treća karakteristika nacionalnog pitanja u jugoslavenskoj državi bila bi, po mišljenju Manuilskog, njen položaj na Balkanu. Ova je država vodeća reakcionarna snaga na tim prostorima, pre­ ma tome, najveća prepreka izvedbi balkanske révolue je. Po čemu je upravo jugoslavenska država bila vodeća reakcioi arna sila na Balkanu toga vremena kada je u toj ulozi imala snažnu konkuren­ ciju u režimima susjednih zemalja, Manuilski ne objašnjava. Mišljenja smo da je na udaru IKKI-e isključivo iz raz oga što je na tim prostorima jedina država stvorena nakon prv )g svjetskog rata, po Kominterni, dio ukupnog versajskog sistema u Evropi toga vremena. Sve ostale države na Balkanu, ili su u proteklom 171

ratu izgubile svoje političke pozicije, ili su postojale prije njegova izbijanja. Po ocjeni Manuilskog, koncepcije Sime Markovića u pristupu nacionalnim pitanjima u jugoslavenskoj državi svoja ishodišta nemaju u njihovu povezivanju s revolucioniranjem situacije, već s njihovom neutralizacijom kroz drugačije ustavno reguliranje jugo­ slavenskih međunacionalnih odnosa. Bez obzira na činjenicu što Marković nacionalno pitanje ne identificira s ustavnim, kaže Manuilski, on ga u osnovi na to svodi, uz obrazloženje da objek­ tivno drugačije ne može ni biti, jer ni jedna politička grupacija u jugoslavenskoj državi toga vremena u svome programu nema zahtjev za otcjepljenjem. Manuilski upozorava da Marković zabo­ ravlja kako je nacionalno pitanje stvar revolucije, naravno, u smi­ slu kako je prethodno objasnio, kao sredstvo revolucioniranja masa. Osim toga, kaže Manuilski, Srbija je okupirala niz nacija, a Marković misli da sve one žele ostati u jugoslavenskoj državi pod tim uvjetima. Kao i ostali rukovodioci Kominterne toga vremena, tako je i Manuilski mislio da su način i oblik izvršenog državnog ujedinje­ nja jugoslavenskih zemalja razvili u redovima ugnjetenih nacija, posebno u hrvatskoj naciji, pokret ka otcjepljenju, jedan oblik buržoasko-demokratske revolucije pod vodstvom liberalne buržo­ azije, u svojoj biti vid nacionalne revolucije, koju su komunisti već jednom u toku 1920. godine u Hrvatskoj proigrali. Po mišljenju Manuilskog, iduću priliku za izvedbu takve revolucije ne bi se smjelo proigrati. U pristupu sadržajima ovog tipa revolucije Manuilski je relativno jasan, međutim, sasvim je nejasan kada govori o njenim nosiocima. Naime, nije najjasnije da li je mislio na izvedbu takve revolucije pod vodstvom radničko-seljačkog saveza kao prelaznog oblika vlasti u diktaturu proletarijata (gledišta Četvrtog kongresa Kominterne), kao oblika vlasti u uvjetima dik­ tature proletarijata (Peti kongres Kominterne), ili je takvu revolu­ ciju zamislio kao rezultat koalicije liberalne buržoazije ugnjetenih nacija i proleterijata u borbi za dovršavanje procesa nacionalne emancipacije. U ovom temeljnom problemu izvedbe jugoslaven­ ske revolucije, Manuilski je ostao potpuno nedorečen i bez razumnih argumenata u polemici s dr Simom Markovićem. Na razumno upozorenje partijske opozicije, da se komunisti moraju boriti protiv svakog nacionalizma, znači ne samo srpskog, Manuil­ ski umjesto borbe za vodeću ulogu proletarijata u svakoj naciji, kao najbolje garancije uspješnoj borbi protiv nacionalizama, traži borbu za pomaganje nacionalnih pokreta pod svaku cijenu, bitno 1 72

je da destabiliziraju jugoslavensku državu. Naravno, ovakva argumentacija nije bila dovoljna da bi dr Simu Markovića konač­ no uvjerila da su njegova gledišta neispravna. Manuilski upozo­ rava S. Markovića da se pojam demokracije ne može povezati s buržoaskom vlašću, već ga treba shvatiti kao sinonim diktaturi proletarijata. Pozivajući se na Lenjina, a na njega se pozivao i dr Sima Marković, Manuilski je upozorio da svođenje nacional­ nog pitanja na ustavno pitanje u tadašnjim uvjetima, u biti, pot­ hranjuje tezu o mogućnosti rješenja jugoslavenskih međunaci­ onalnih odnosa u fazi kapitalističkog razvitka države, oduzimaju­ ći revoluciji proletarijata najsnažnije oružje, neriješena nacional­ na pitanja. Na kraju svoga izlaganja Manuilski ističe da rješenje krize u KPJ ovisi o likvidaciji socijaldemokratske tradicije u njenim idej­ nim osnovama i zato Kominterna ne može podržati gledišta partij­ ske opozicije. Kao sljedećeg diskutanta isti izvor navodi Skripkina, člana CK RKP(b). Po njegovu mišljenju u Evropi nema neposredne revolu­ cionarne situacije, ali je to samo privremeno zatišje. Ocijenivši da je Jugoslavija neznatno konsolidirana, Skripkin kao da se ne može osloboditi iskustava koje je stekao prateći zbivanja u toku prvog svjetskog rata. Brkajući njegove uzroke i povod, Balkan proglaša­ va »barutanom« Evrope iz koje može ponovo izbiti novi imperija­ listički rat. Pri tome ne vodi računa o činjenici da za sve evropske nacije taj rat nije bio samo imperijalistički, a mnogima je otvorio i djelomične mogućnosti dovršavanja nacionalnih revolucija, koje su prethodne političke prilike, posebno na Balkanu, stoljećima kočile. Skripkin smatra da tri značajna faktora utječu na stvaranje objektivno revolucionarne situacije u jugoslavenskoj državi, kao procesa koji polako teče i koji jugoslavenski komunisti trebaju iskoristiti. To su: ekonomski razvoj jugoslavenske države, unu­ trašnji odnosi među klasama i njezin međunarodni položaj. Među­ tim, tadašnje društveno-ekonomske i političke prilike u zemlji i njezin međunarodni položaj nisu odgovarali ovoj ocjeni. Ono što je Skripkinu promaklo, i ne samo njemu, bilo je nejedinstvo unu­ tar jugoslavenske buržoazije, najranjiviji dio društvenog razvoja jugoslavenske države između dva svjetska rata. Skripkin posebno zamjera Markoviću što je pretpostavio da bi u uvjetima privremene stabilizacije kapitalističkog sistema u jugo­ slavenskoj državi i u Evropi, ustavna transformacija me­ đunacionalnih odnosa na autonomističkim osnovama pridonijela rješenju nacionalnih pitanja, čak i ubrzala pretpostavke nacional­ 173

noj asimilaciji Srba, Hrvata i Slovenaca. Po njegovu mišljenju takvi procesi mogući su i poželjni u uvjetima diktature proletarija­ ta, nikako pod dominacijom srpske buržoazije koja je »zaposjela« nove teritorije raznih nacija, pretvarajući jugoslavensku državu u oružje svjetskog imperijalističkog sistema. Po Skripkinu, nije moguće od slovenskog i hrvatskog proletarijata očekivati da u postojećim međunacionalnim uvjetima ostane unutar jedinstve­ nog jugoslavenskog proleterskog fronta, »pod istim krovom sa srpskom imperijalističkom buržoazijom«. Ova tvrdnja Skripkina ima veliku težinu. Naime, u borbi za diktaturu proletarijata KPJ mora voditi računa o objektivnim političkim uvjetima u kojima žive jugoslavenske nacije i nacionalne manjine. Ukoliko ti uvjeti stvaraju nacionalnu neravnopravnost, lome se osnove jugoslaven­ skom zajedništvu i klasnom jedinstvu proletarijata. Od sloven­ skog i hrvatskog proletarijata nije se moglo očekivati, niti bi bilo u interesu jugoslavenske revolucije, da apstrahira politički položaj nacije kojoj pripada, očekujući od njenih širokih masa objedinja­ vanje isključivo na ekonomsko-socijalnim osnovama revolucije proletarijata. Taj socijaldemokratski pristup, koga su se teško oslobađali jugoslavenski komunisti i koji ih je u nacionalnom pita­ nju doveo na rub političkog života zemlje, prisutan je i u činjenici da reagiranje IKKI-e i većine u CK KPJ ide u pravcu svođenja nacionalnog aspekta niza jugoslavenskih radničko-seljačkih revo­ lucija na odijeljenu etapu u ukupnoj klasnoj borbi proletarijata, na taktiku koja ubrzava pretpostavke proleterskoj revoluciji, a u tom ubrzavanju može i ne mora prihvatiti granice jugoslavenske buržoaske države. Misle da mogu jedinstvo proletarijata ovih pro­ stora očuvati kroz balkansku federaciju, koja osim nacionalne ravnopravnosti obezbjeđuje i klasno jedinstvo proletarijata na daleko širim geografskim prostorima. Međutim, Skripkin je pri elaboraciji ovog aspekta revolucije u jugoslavenskoj državi vodio računa i o nekim iskustvima ruske revolucije i Lenjinovu nastojanju da se očuva integritet državnih prostora ruske države i u uvjetima radničko-seljačke revolucije. Skripkin odbija tezu Sime Markovića da Slovenci i Hrvati žele ostati u okvirima jugoslavenske države, jer ona u sebi sadrži pretpostavku da su u tom slučaju spremni prihvatiti dominaciju srpske buržoazije. Drugim riječima, Skripkin smatra da iješenje nacionalnih pitanja Slovenaca i Hrvata nije moguće u okvirima velikosrpski koncipirane jugoslavenske države, a ona su neiješiva i pod uvjetom da se državnopravno transformira kroz novi ustav, jer se u tom slučaju učvršćuju osnove jugoslavenskog kapitalistič­ 174

kog sistema, a ne stvaraju pretpostavke revoluciji proletarijata. U određenim situacijama, kaže Skripkin, kroz ustavne reforme moguće je djelomično ublažiti međunacionalne sukobe, ali istin­ sko rješenje ovisi o njegovu revolucionarnom razrješavanju. U ovom dijelu teza Skripkina je dosta ranjiva. Naime, i dr Sima Marković tvrdi da je »u određenim situacijama« moguće rješenje nacionalnog pitanja u uvjetima razvitka kapitalizma. Međutim, problem nije bio »u određenim situacijama«, već u obvezi proleta­ rijata, da bez obzira »na situaciju« vodi trajnu bitku za vodeću poziciju u svakoj jugoslavenskoj naciji, kao garancije drugačijem zajedništvu i jedinstvu jugoslavenskog proleterskog fronta. Proces koji traje, a ne problematika koja se može, ali ne mora upotrijebi­ ti za revolucionirale ugroženih nacija i nacionalnih manjina. Svoj pristup rješenju jugoslavenskih nacionalnih pitanja Skripkin otkri­ va i u tvrdnji da gledište KPJ o rješenju nacionalnih pitanja kroz radničko-seljačke revolucije i stvaranje jugoslavenske socijalistič­ ke federacije nije bilo ispravno, drugim riječima, nedovoljno atraktivno za ugnjetene nacije. Zato i tvrdi da je tek zahtjev Petog kongresa Kominterne za stvaranjem nezavisnih radničko-seljačkih republika Slovenije, Hrvatske i Makedonije, pogodio suštinu buduće taktike KPJ u nacionalnom pitanju. Skripkin upozorava da KPJ mora uvjeriti radnike i seljake u Hrvatskoj da je ona njihov jedini i pravi predstavnik u borbi za nacionalno oslobođenje od srpske buržoazije. Pri tome, upozora­ va Skripkin, KPJ mora biti svjesna činjenice da raste utjecaj Radi­ ća u hrvatskoj naciji i zbog toga je nužno potrebno provesti takti­ ku radničko-seljačkog bloka s masama HSS-a, bez obzira na činje­ nicu što su o toj stranci mnogi predstavnici sitne, a pod vodstvom krupne buržoazije. Kada nismo uspjeli hrvatske radnike i seljake pridobiti »prije«, onda trebamo sada, pa i kroz Radićevu stranku. Samo tako možemo u njoj suzbiti utjecaj krupne buržoazije i pri­ dobiti mase na platformi KPJ. Drugim riječima, prihvatiti i privre­ meni savez kao taktiku u borbi za slamanje buržoaskog utjecaja u redovima radnika i seljaka ugnjetenih nacija. Zahtjev u načelu ispravan, kada ne bi bio samo dio taktike datog momenta. To je bio odgovor partijskoj opoziciji na njenu tvrdnju, da su svi naci­ onalni pokreti u svojoj biti sitnoburžoaski i pod utjecajem krupne buržoazije, prema tome, neprimjereni kao saveznici KPJ u borbi za diktaturu proletarijata. Naravno da su neprimjereni u borbi za diktaturu proletarijata, ukoliko ih se prepusti utjecaju buržoazije. Diskusija Vasila Kolarova, člana IKKI-e, na svoj je način indi­ kativna za shvaćanje tadašnjih odnosa u vodstvu jugoslavenskog 175

komunističkog pokreta. Po istom arhivskom izvoru Kolarov je svoje izlaganje počeo jednom rezignantnom izjavom, da je od Sime Markovića očekivao da će se na plenumu ograditi ne samo od gledišta CK KPJ, tj. od većine u njemu, već i od partijske opozicije. Drugim riječima, nema principijelnih razlika u gledišti­ ma partijske opozicije i Sime Markovića, nema treće linije u vod­ stvu jugoslavenskog komunističkog pokreta. Ova ocjena Kolaro­ va u svakom slučaju ne stoji. Sima Marković nije branio tezu o nacionalnom unitarizmu, nije bio za strogi državni centralizam, nije negirao revoluciju kao jedini istinski proces rješenja jugosla­ venskih nacionalnih pitanja, to su bila gledišta partijske opozicije. Nudeći ustavnu transformaciju jugoslavenske države u kapitali­ stičkoj fazi njenog razvitka kao rješenje nacionalnih pitanja u uvjetima oseke revolucije, S. Marković je, kao i Kominterna i većina u CK KPJ, nacionalno pitanje sveo na taktiku. Razlika je postojala samo u ocjeni pretpostavki za izvedbu revolucije. Ipak, Marković griješi više od Kominterne i većine u CK KPJ kada misli da je radničko-seljačke mase ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina moguće pridobiti na platformi KPJ tek u neposrednoj revolucionarnoj situaciji. Kolarov zamjera Šimi Markoviću da uporno brani državni integritet Kraljevine SHS pod vodstvom nacionalnih buržoazija, bez obzira na način i oblik njenog konstituiranja, kao progresiv­ nog faktora u funkciji budućnosti Slovenaca, Hrvata i Srba i revo­ lucije jugoslavenskog proletarijata. Odnos prema prvom jugosla­ venskom državnom ujedinjenju, bez sumnje, jedno je od najinte­ resantnijih problema vezanih za taktiku KPJ toga vremena prema nacionalnom pitanju. Sima Marković je bio mišljenja daje u inte­ resu revolucije proletarijata, koja nije aktualni zadatak, poticati razrješavanje nacionalnih pitanja u okvirima buržoaskog sporazu­ ma, jer bi pridonijelo očuvanju jugoslavenske države i jačanju klasnog jedinstva jugoslavenskog proletarijata. Za Kominternu, a od kraja studenog 1924. godine i za većinu u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta, u interesu je revolucije proletarijata da na prostorima jugoslavenske države u fazi radničko-seljačkih revolucija dođe do izdvajanja iz njenog sastava Slovenije, Hrvatske, Crne Gore i Vardarske Makedonije, kao najefikasnijeg načina likvidacije hegemonije srpske buržoazi­ je na ovim i prostorima Balkana, ali i utjecaja buržoazije u selja­ štvu i pokretima ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. Jugosla­ vensko zajedništvo, ukoliko o njemu uopće i razmišlja, moguće je očuvati i u okvirima balkanske federacije radničko-seljačkih soci­ 176

jalističkih republika. Koralov prihvaća argument Markovića da je raspadanje Austro-Ugarske monarhije progresivni čin u historiji jugoslavenskih nacija, ali nikako i očuvanje velikosrpske monarhi­ je. U ovako formuliranom odgovoru Kolarova ima dosta neko­ rektnog u odnosu prema Šimi Markoviću koji nije vodio bitku za velikosrpsku jugoslavensku državu, već za buržoasko-demokratsku, čije će nacionalne buržoazije (ukupno tri) biti sposobne do izbijanja revolucije proletarijata dovršiti najveći dio procesa veza­ nih za probleme međunacionalnih odnosa. Kolarov upozorava da bi prepuštanje nacionalnih pitanja buržoaziji ojačalo, a ne oslabilo kapitalizam, što je točno, a parola Kominterne, kaže Kolarov, jest da se svijet nalazi u revolucionarnoj epohi i zato »podupiremo«, znači tuđe probleme, samo »razorne sile« u kapitalističkom siste­ mu. Očito da mu je i nacionalno pitanje »razorna sila« u jugosla­ venskom kapitalističkom sistemu. Za razumijevanje odnosa IKKI-e prema nacionalnim partijama i pokretima u redovima ugnjetenih jugoslavenskih nacija i nacionalnih manjina pod vod­ stvom buržoazije, značajno je upozorenje Kolarova o nužnosti povezivanja KPJ s takvim snagama u izborima, bez obzira hoće li vodstva opozicijskih stranaka istrajati u svojoj opozicijskoj ulozi. Zato i ističe da bez obzira što je Radić izdao, KPJ i Kominternu zanima hrvatski narod, a ne Radić, zato je zanima HRSS (HSS), VMRO i slične partije i organizacije u jugoslavenskoj državi. Kolarov upozorava da u jugoslavenskoj državi jačaju nacional­ ni i seljački pokreti, podrazumijevajući pod tim prvenstveno dje­ lovanje građanskih opozicijskih stranaka, koje se u to vrijeme nisu mogle identificirati s pojmom pokreta, ali su bez sumnje predstav­ ljale većinu u širokom masama. Polazeći od neosporne činjenice da većinu u tim nacijama i u nacionalnim manjinama čini selja­ štvo, Kolarov tvrdi daje nacionalno pitanje u svojoj osnovi seljač­ ko pitanje. Kako u epohi imperijalističkog razvitka neminovno slijede proleterske revolucije u razvijenim zemljama svijeta, potrebno je sa svom ozbiljnošću shvatiti i značenje pridobijanja većine seljaštva u nerazvijenim zemljama i u kolonijama na stranu revolucije proletarijata. Odbacujući tu tvrdnju, kaže Kolarov, opozicija u KPJ odbacuje značajnog saveznika, kako u nacional­ nom, tako i u ekonomsko-socijalnom aspektu borbe KPJ za dikta­ turu proletarijata. Na kraju svoga izlaganja Kolarov je upozorio da lenjinski koncept odnosa komunističke partije prema nacional­ nom pitanju ima dva aspekta: organizacijski i politički. Pod orga­ nizacijskim aspektom nacionalnog pitanja Kolarov porazumijeva borbu komunista za očuvanje jedinstva proletarijata sviju nacija, 177

dok pod političkim podrazumijeva njegovu borbu za pravo svake nacije na samoopredjeljenje do otcjepljenja, koja ne može niti smije djelovati na razbijanje idejnog i organizacijskog jedinstva proletarijata kao klase u borbi za vlast. Ovaj aspekt odnosa klasnog i nacionalnog u borbi za diktaturu proletarijata, bez sumnje, najviše dolazi do izražaja u zemljama s višenacionalnim sastavom. Opće, posebno i pojedinačno, koje se prelamalo u cjelokupnom dotadašnjem periodu razrade globalne taktike Kominterne, može se pratiti i na prostorima jugoslavenske države u pristupu KPJ izvedbi revolucije. U kontekstu konkretne rasprave Petog proširenog plenuma IKKI-e to je značilo, da takti­ ka borbe za dezintegraciju jugoslavenske buržoaske države polazi od pretpostavke da u procesu njene realizacije treba očuvati klas­ no jedinstvo proletarijata, kako na prostorima »bivše« jugoslaven­ ske države, tako i na Balkanu i šire. U dostupnom suvremenom arhivskom izvoru kao sljedeći diskutant navodi se sekretar CK RKP (b) Staljin. U pomanjkanju adekvatnijeg suvremenog izvora, iz njegova izlaganja može se otkriti dio suštine sukoba, ovog puta IKKI-e i S. Markovića. Naime, teorijska ishodišta svojoj tvrdnji daje nacionalno pitanje u etapi oseke revolucije u biti pitanje buržoazije, a ne proletarijata, Marković je pokušao naći u gledištima ruskih marksista do izbija­ nja revolucije u oktobru 1917., posebno u radovima Lenjina i Staljina. Umjesto da se gledištima cjelokupne opozicije u KPJ, posebno gledištima Markovića, suprotstavi Marksovim poima­ njem borbe komunista za vodeću ulogu proletarijata u naciji, Sta­ ljin se, kao i prethodni govornici, suprotstavio argumentacijom revolucionarne prakse ruskih boljševika. Tako koncipirana obra­ na odnosa revolucije proletarijata prema nacionalnom pitanju nije bila dovoljno snažan faktor koji bi na dulju stazu mogao S. Mar­ kovića, i ne samo njega, uvjeriti u ispravnost teza petog prošire­ nog plenuma IKKI-e. Tezi Markovića da su i ruski marksisti do izbijanja revolucije u oktobru tvrdili da je nacionalno pitanje pro­ blem buržoasko-demokratske revolucije, Staljin nije odgovorio protutežom da je nacionalno pitanje sastavni dio klasne borbe proletarijata, već tezom da je u periodu do revolucije u oktobru 1917. nacionalno pitanje isto bilo pitanje revolucije, ali buržoa­ sko-demokratske po sadržajima a radničko-seljačke po nosioci­ ma. Pri tome, Staljin je upozorio da je i tako sadržajno koncipira­ na revolucija kod ruskih marksista shvaćena kao dio pitanja dikta­ ture radnika i seljaka. Staljin je očito pri tome mislio na staru tezu ruskih boljševika o sadržajima revolucionarnih promjena u neraz­ 178

vijenim zemljama i u kolonijama kroz dvoetapnu revoluciju, pri­ stup koji je prihvaćen i od treće konferencije KPJ. Kako je u međuvremenu Peti kongres Kominterne 1924. godine prvu etapu revolucije transformirao od prelaznog perioda u diktaturu prole­ tarijata u period diktature radnika i seljaka, kao zaoštreniji prelazni oblik vlasti, tako je Staljin argumentaciju tim promjenama pokušao naći u vremenu prije izbijanja revolucije u Rusiji oktobra 1917. kako bi mogao naći i adekvatno objašnjenje za sljedeću tvrdnju. Naime, suprotstavljajući se tezi Markovića da u uvjetima oseke revolucije treba prihvatiti nacionalno pitanje kao dio buržoasko-demokratske revolucije pod vodstvom nacionalnih buržoazi­ ja, a ne pod vodstvom radnika i seljaka, Staljin je ustvrdio da se od revolucije u Rusiji oktobra 1917. kapitalizam nalazi u trajnoj krizi, a revolucija proletarijata kao proces koji ga prati. Uzroke toj krizi, osim u samim zakonitostima njegova razvitka, Staljin vidi u činjenici da je prvi svjetski rat otvorio kolonijalno pitanje, koje je u svojoj biti pitanje ne samo klasne, već i nacionalne emancipacije i dio opće borbe protiv kapitalizma. Zbog toga, kaže Staljin, od revolucije u Rusiji oktobra 1917. godine i nacionalno pitanje prestaje biti pitanje unutrašnjih previranja u kapitalistič­ kim zemljama i pretvorilo se u pitanje svjetske proleterske revolu­ cije. Zato, kaže Staljin, Marković griješi kada govori o nacional­ nim pitanjima u jugoslavenskoj državi kao o problemima vezanim za reformu državno-pravnih osnova jugoslavenske buržoaske države. Tako je i Staljinu nacionalno pitanje ostalo u sferi taktike komunističkog pokreta, koja se trebala mijenjati zato jer je revo­ lucija aktualni zadatak, za razliku od Markovića kojemu nacional­ no pitanje nije problem revolucije, jer nije aktualni zadatak. Naravno da se u nerazvijenim zemljama i u kolonijama nije mogla koncipirati taktika izvedbe revolucije isključivo osloncem na radničku klasu. Zato Staljin upozorava Markovića da griješi i u pristupu seljačkom pitanju, jer upravo seljaštvo čini osnovnu armiju nacionalnih pokreta i zbog toga je u takvim zemljama naci­ onalno pitanje u svojoj osnovi seljačko pitanje. Pri tome, kaže Staljin, treba razlikovati seljačko od agrarnog pitanja, kao što treba voditi računa i o činjenici da nacionalno pitanje, osim seljač­ kog, u sebi sadrži i pitanje nacionalne kulture, nacionalne držav­ nosti itd., ali u svojoj biti ono jest seljačko pitanje. Drugim riječi­ ma, ono je ipak pitanje sadržaja buržoasko-demokratske revoluci­ je, samo je pitanje tko je izvodi, buržoazija, ili radnička klasa u savezu sa seljaštvom. Smještajući nacionalno pitanje u sferu taktike komunističkog 179

pokreta Staljin ne bez razloga upozorava na snagu nacionalnih pokreta, koji su u svojoj biti duboko revolucionarni, snažna unu­ trašnja snaga koja razara i time pomaže revoluciji proletarijata. Zato Staljin i predbacuje Markoviću da nije, između ostalih, shva­ tio ni suštinu nacionalnooslobodilačkog pokreta Hrvata, otežava­ jući KPJ njenu borbu za diktaturu proletarijata. Budući da je nacionalna i kolonijalno pitanje smjestio u period krize kapitaliz­ ma i u funkciju revolucije proletarijata, Staljin je Markoviću tre­ bao dokazati i netočnost njegove tvrdnje da nacionalna pitanja u jugoslavenskoj državi nemaju nikakve veze s međunarodnom situ­ acijom i s perspektivom revolucije u Evropi, posebno ne zbog činjenice što Hrvati i Slovenci nemaju u to vrijeme niti jednog ozbiljnijeg pokreta koji bi tražio otcjepljenje od jugoslavenske države. Povijesni razvitak jugoslavenske države toga vremena neosporno potvrđuje ispravnost tvrdnje Markovića, da u Kraljevi­ ni SHS toga vremena u slovenskoj i hrvatskoj naciji nema značaj­ nije snage koja bi zahtijevala otcjepljenje. Međutim, problem nije bio u tome da li takvi zahtjevi postoje ili ne, već u odgovoru komunista na pitanje tko treba rješavati nacionalna pitanja, bur­ žoazija ili proletarijat. Staljin je tvrdio daje to zadatak proletarija­ ta u savezu sa seljaštvom, jer je revolucija permanentni proces još od oktobra 1917. godine, Marković je tvrdio da je to zadatak nacionalnih buržoazija, jer revolucija nije aktualni zadatak. Ni jednome ni drugome nacionalno pitanje nije jedinstveni proces klasno-socijalne i nacionalne emancipacije. Međutim, za razliku od IKKI-e i samog Staljina, Marković daleko više vodi računa o objektivnim političkim procesima u jugoslavenskoj državi, o činje­ nici da je stvaranje jugoslavenske socijalističke države u interesu njenih nacija i revolucije proletarijata. Zahtjev Petog kongresa Kominterne o potrebi dezintegracije jugoslavenske države u ime revolucije mogao je biti postavljen i obrnuto, njeno očuvanje u ime revolucije. U tom aspektu rasprave Petog plenuma IKKI-e o nacionalnom pitanju u jugoslavenskoj državi Marković je bio mnogo bliži zahtjevima baze nacionalnih pokreta, kao i gledištima tada vodećih snaga u njima. Staljin je vodio računa o toj činjenici, ali je upozorio i na realnu mogućnost da u slučaju izbijanja rata ili revolucije u Evro­ pi, s obzirom na objektivne međunacionalne odnose u jugoslaven­ skoj državi, može doći do zahtjeva Slovenaca i Hrvata za izdvaja­ njem iz njenog sastava. Vrlo značajno upozorenje, koje, među­ tim, nije trebalo promovirati u obvezu dezintegracije jugoslaven­ ske države. S tog aspekta gledajući, Staljin je upozoravao Marko1 80

vica da su nacionalna pitanja u jugoslavenskoj državi problemi vezani za međunarodnu situaciju, a ne samo unutrašnji problem jugoslavenske revolucije. Indikativna je tvrdnja Staljina da KPJ upravo razrađuje svoj program u nacionalnom pitanju. To je dokaz da IKKI-e nije odgovarala taktička orijentacija treće kon­ ferencije KPJ, te je pod njegovim pritiskom već krajem stude­ nog 1924. godine CK KPJ unio značajne izmjene. Između osta­ lih, samo podsjećamo: 1. stvaranje samostalnih radničko-seljačkih republika njihovim izdvajanjem iz sastava jugoslavenske države i 2. radničko-seljačka vlast kao oblik diktature radnika i seljaka. Očito da ni s ovim izmjenama u taktici KPJ prema nacionalnom pitanju IKKI-e nije bio zadovoljan. Zbog toga Sta­ ljin obrazlaže osnovne teze koje bi trebale biti prisutne u naci­ onalnom programu KPJ. Kao prvu, navodi da bi polazna točka cjelokupnog programa KPJ u nacionalnom pitanju trebala biti teza sovjetske revolucije u Jugoslaviji, teza koja u sebi sadrži uvjerenje jugoslavenskih komunista da bez revolucije nema rje­ šenja nacionalnog pitanja. Mogući su i izuzeci, znači, i bez revolucije, ali to su rijetki slučajevi, posebno nakon pobjede sovjetske revolucije u Rusiji i u poslijeratnim uvjetima. Drugim riječima, svako pokretanje nacionalnog pitanja u sebi sadrži revolucionarni potencijal u uvjetima poslijeratnog mirovnog sistema, koji neće dozvoliti da se mirnim putem mijenjaju utvrđene granice države. Druga teza koja bi trebala biti sadrža­ na u nacionalnom programu KPJ, po mišljenju Staljina, trebala bi biti pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja, kao značajni revolucionarni potencijal u borbi za diktaturu proletarijata. Na koncu, treća teza trebala bi sadržavati pravo nacija na nacional­ nu i teritorijalnu autonomiju za one »narodnosti« u jugoslaven­ skoj državi koje nakon pobjede sovjetske revolucije odluče osta­ ti u njenim okvirima. Upozoravamo na Staljinovo razlikovanje nacionalne od teritorijalne autonomije, kao i na činjenicu, da je u ovoj tezi Staljin prihvatio upozorenje Markovića o neodrživo­ sti ultimativnog zahtjeva o potrebi dezintegracije jugoslavenske države u uvjetima radničko-seljačkih revolucija. Na prihvaćanje ovog stava bez sumnje je utjecala i činjenica neraščiščenih odnosa prema srbijanskom pitanju, problemu državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine, kao i Kosova i Metohije i Voj­ vodine. Međutim, vrlo je interesantno upozorenje Staljina da pod pojmom autonomija podrazumijeva preobražaj jugoslavenske države u federaciju autonomnih nacionalnih država na osnovi sov­ jetskog političkog sistema. U ovako koncipiranom državnom ure­ 181

đenju buduće sovjetske federativne republike Jugoslavije nema mjesta prethodno izraženoj mogućnosti stvaranja teritorijalnih autonomija, što stvara određene dileme u pitanju budućnosti niza jugoslavenskih teritorija na koja se nije mogao primijeniti princip stvaranja države na nacionalnoj osnovici. Na kraju izlaganja Staljin s razlogom upozorava jugoslavenske komuniste da pravo na otcjepljenje ne znači u isto vrijeme i obve­ zu. Na taj način korigirao je odluke Petog kongresa Kominterne o nacionalnm pitanju u jugoslavenskoj revoluciji, zamjerajući većini u CK KPJ što je takav stav shvatila kao dužnost ugnjetenih nacija, a ne kao njihovo pravo. Naravno, lakše je bilo optužiti većinu u CK KPJ, nego gledišta Petog kongresa Kominterne. Prema dostupnom suvremenom izvoru, idući diskutant bio je Zinovjev, predsjednik IKKI-e. Iz njegova izlaganja lako je uočlji­ vo da ni svi članovi IKKI-e nisu podjednako ocjenjivali uvjete za podizanje revolucije. Zinovjev je priznao činjenicu da stabilizacija kapitalizma u zapadnoj i srednjoj Evropi mora utjecati i na prilike na Balkanu. Međutim, za razliku od ostalih članova IKKI-e Zinovjev je u svojoj diskusiji dao na znanje koliko je nakon poraza revolucije u razvijenim kapitalističkim zemljama Evrope za Kominternu bilo značajno da upravo na njenim nerazvijenim rubovima, a to je prvenstveno Balkan, pokrene revolucionarne potencijale prema njenom centru. Takvo gledište bilo je i u skladu s ocjenama Petog kongresa Kominterne o Balkanu kao »baruta­ ni« Evrope, čiji razvijeni zapadnoevropski radnički pokret nije ispunio očekivanja Kominterne. Iz navedenih razloga Zinovjev navodi neke od osnovnih karakteristika u razvitku balkanskih zemalja, koje bi i usprkos činjenici o relativnoj stabilizaciji zapadnoevropskog kapitalizma bile značajni faktor njegove destabilizacije. Prva je mogućnost da se revolucija na Balkanu razvija kao zbir nekoliko specifičnih sadržaja, kao kombinacija nacionalnog, seljačkog i radničkog pokreta. Druga karakteristika jest da se Balkan nalazi u centru interesa velikih imperijalističkih sila, koje mogu poremetiti posto­ jeće relativno mirne međunarodne odnose na Balkanu. Ipak, isti­ če Zinovjev, ne smije se tvrditi da na Balkanu postoji neposredna revolucionarna situacija, što ne znači da već sada nije potrebno da komunističke partije na Balkanu promjene svoj odnos prema nacionalnom i seljačkom pitanju. Na primjeru Radićeve partije, misleći pri tome na zaokret u taktici HRSS u 1925., upozorava Zinovjev, može se vidjeti kole­ banje sitne buržoazije u nacionalnim pokretima i njeno postupno 182

dovođenje pod utjecaj krupne buržoazije. Naravno, za Kominternu koja je samo godinu dana prije uvjeravala KPJ u revolucionar­ nost HRSS, teško je bilo iznaći novu taktiku u pristupu ovoj zna­ čajnoj stranci u političkom životu hrvatske nacije toga vremena. Zinovjev je mislio da bi KPJ od zaokreta Radića trebala više pažnje posvetiti »lijevim« snagama u HSS, znači, onima koje nisu bile spremne na kompromis sa srbijanskom buržoazijom. Jer, sva­ ki kompromis među jugoslavenskim nacionalnim buržoazijama značio je za tadašnju globalnu taktiku Kominterne očuvanje postojećih kapitalističkih odnosa u njoj i prolongiranje vremena izvedbe radničko-seljačkih revolucija. Zinovjev tvrdi za Radića da je uvijek bio predstavnik srednje linije u HRSS, predstavnik snaga »centra« koje su u 1925. godini došle pod utjecaj »desnice« u stranci, tj. krupnog kapitala, spremnog na kompromis. Tko su te »lijeve« snage u nacionalnim pokretima? Ako je izdala sitna bur­ žoazija pod vodstvom Radića, zaključuje Zinovjev, nije seljaštvo u toj stranci, tradicionalno lijevo orijentirano u nacionalnom pita­ nju i, za razliku od svoga vodstva, socijalnim položajem stimulira­ no da krene dalje i od Radića i od cjelokupnog vodstva širokog nacionalnog pokreta Hrvata. Zato Zinovjev tvrdi da je netočno mišljenje Sime Markovića da seljački pokreti nisu revolucionarni jer ih vode nacionalne buržoazije. Ispravno upozorenje Zinovjeva Markoviću i cijeloj opoziciji u KPJ, koja je u nerazvijenoj i agrar­ noj jugoslavenskoj državi tražila uporišta svojoj afirmaciji prven­ stveno u klasi, zanemarujući mase, zanemarujući nacionalne po­ krete. Očekivati od tih potencijalnih snaga revolucije da same po sebi krenu u »lijevo«, i to u neposrednoj kriznoj situaciji u zemlji, ili oko nje, značilo je revoluciju već unaprijed osuditi na propast. Međutim, Zinovjev se nije mogao osloboditi uvjerenja da se hrvatski seljak za platformu KPJ može pridobiti samo parolom o stvaranju samostalne i nezavisne hrvatske države. Zato Markovi­ ću prigovara kada odbacuje parolu o otcjepljenju hrvatske nacije zbog sklonosti njene buržoazije kompromisu sa srpskom buržoazi­ jom. Ne radi se o buržoaziji, upozorava Zinovjev, već o seljaštvu koje nije sklono kompromisu, i u slučaju rata ili revolucije ono će tražiti otcjepljenje. Naravno, tražiti otcjepljenje za Zinovjeva znači biti revolucionaran u datim povijesnim okolnostima. Drugo je pitanje, ni u kojem slučaju periferno, da li nacionalno pitanje treba shvatiti kao faktor ubrzanja revolucije, ili kao njen sastavni dio. Za Zinovjeva nacionalno pitanje treba iskoristiti za ubrzanje procesa revolucionarnih promjena. Kako? Kolonijalni i polukolonijalni pokreti, kaže Zinovjev, nemaju sami po sebi socijalistički 183

karakter, ali je bitno da ih se shvati kao faktor ubrzanja revolucije proletarijata, od koje će s vremenom prihvatiti i njezina ekonomsko-socijalna obilježja. Znači, u uvjetima postojanja nacionalnog ili kolonijalnog pitanja, revolucija obavezno počinje kao nacionalnooslobodilačka, temeljena na savezu radnika i seljaka. Zbivanja u Bugarskoj 1923. godine upozorila su Kominternu na mogućnost da odbojni ili pasivni odnos komunista prema parti­ jama tipa Zemljoradničke stranke Aleksandra Stamboliskog mogu dovesti do jačanja buržoaskog sistema kroz fašistički oblik vlasti. Koristeći se bugarskim iskustvom, Zinovjev upozorava da u sličnim okolnostima KPJ treba podupirati zahtjev za autonom­ nim položajem nekih od nacija u okvirima jugoslavenske države. Pri tome je očito mislio na mogućnost da pasivni odnos KPJ pre­ ma »lijevim« snagama unutar građanske opozicije može dovesti do njihova poraza i fašizacije zemlje. Vrlo interesantna teza koju će Kominterna do kraja razraditi tek 1935. godine! U izboru izme­ đu »lijeve« buržoaske vlade i fašizma Zinovjev predlaže prihvaća­ nje ove prve, i to ne samo kao manjeg zla već i iz uvjerenja da bi u tom slučaju seljačke mase, koje čine bazu ovih buržoaskih snaga, bile u situaciji razviti svoje elementarne sile i krenuti dalje od revizije ustavnih osnova države. To će biti prilika, kako kaže Zinovjev, da se izvrši klasna diferencijacija masa i otpočne njiho­ va evolucija u »lijevo«, njihovo oslobađanje od buržoaskog vod­ stva. Analizirajući stanje u ukupnom jugoslavenskom radničkom pokretu, Zinovjev je upozorio daje u posljednje vrijeme dio rad­ ničke klase svoje glasove dao građanskim strankama iz redova ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina, među kojima posebno ističe HRSS (HSS), misleći pri tome na parlamentarne izbore u Kraljevini SHS u ožujku 1923. i u veljači 1925. godine. Njihovi rezultati pokazali su nagli porast utjecaja građanskih opozicijskih stranaka iz redova ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina, čemu je pridonio i porast broja pristaša u redovima radničke klase i srednjih građanskih slojeva, što do tada nije bio slučaj. U toj činjenici Zinovjev vidi i jedan od uzroka pada utjecaja KPJ u radničkoj klasi, a ne u tvrdnji opozicije da se oni moraju tražiti isključivo u ilegalnim uvjetima rada. Čak tvrdi da u odnosu na neke druge balkanske zemlje, uvjeti za rad KPJ nisu tako teški, niti vođe socijalne demokracije imaju iole značajniji utjecaj na radničku klasu. Umjesto vodstva socijalne demokracije, kaže Zinovjev, kontrarevolucionarnu ulogu u radništvu preuzela je »lijeva« građanska opozicija, blok protiv velikosrpske buržoazije. 184

Iza sebe ima tri četvrtine jugoslavenskog seljaštva, koje je za sobom povuklo dio radničke klase. Tako se desilo, tvrdi Zinovjev, da u jugoslavenskoj državi umjesto revolucionarnog saveza radni­ ka i seljaka postoji dominacija seljaštva nad radničkim pokretom pod vodstvom buržoazije. Ne bez razloga Zinovjev upozorava na otvorenu mogućnost da seljački pokret, potpomognut nacional­ nim pitanjem, povuče i radničku klasu na »nepravilni put«. Na kraju svoga izlaganja Zinovjev je otvoreno priznao da je Kominterni u interesu očuvati suradnju sa Simom Markovićem i drugim članovima opozicije u KPJ. Zadatak boljševizacije KPJ preuzet će Kominterna, ukoliko za taj zadatak ne bude sposobna sama KPJ. Međutim, vratimo se još jednom na tvrdnju Zinovjeva da se u dijelu radničkog pokreta u Kraljevini SHS odvijaju kontrarevolucionarni procesi koje diktira »lijevi blok« građanske opozicije, a ne vodstvo socijalne demokracije. Iz takva stava usljedila je i njegova tvrdnja, da dio radničke klase kreće na »nepravilni put«, želeći upozoriti na jačanje nacionalističkih osjećanja u dijelu rad­ ničke klase ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. Činjenica je da u jugoslavenskom radničkom pokretu toga vremena jačaju pro­ cesi koji ukazuju na tendencije da snažne seljačke partije pod vodstvom nacionalnih buržoazija nametnu radničkoj klasi domi­ naciju seljačke ideologije, da stvore seljačko-radnički savez pod vodstvom srednje buržoazije i inteligencije. Tu tendenciju uočili smo još kod Stjepana Radića 1924. godine, u njegovim spisima »Hrvati i hrvatski narod kao organizirana snaga pacifističkog seljaštva revolucije« i u »Nacrtu« koji je bio osnovica sporazuma između HRSS i Seljačke internacionale. Kod građanskih strana­ ka, poput HRSS, očiti su napori u neutraliziranju revolucionarnih tendencija u radničkoj klasi preko seljaštva, zatvaranjem u okvire nacije, izdvajanjem iz jedinstvenog jugoslavenskog radničkog pokreta. To je bila činjenica na koju je Zinovjev s pravom upozo­ ravao. Međutim, njega, kao i cjelokupno vodstvo komunističkog pokreta toga vremena, proces djelomičnog uključivanja radničke klase u nacionalne pokrete pod vodstvom buržoazije nije naveo na pomisao, da u borbi za političku vlast proletarijat treba prvo osvojiti vodeću ulogu u naciji, da bude nacionalan, ali ne u buržoaskom smislu. Zato se Kominterna toliko muči s problemom seljaštva u jugoslavenskoj državi, s građanskom opozicijom koja dominira tim seljaštvom i prodire u radničku klasu gurajući je na »nepravilni put«. Koji nepravilni put? Za Zinovjeva, Kominternu i cjelokupno vodstvo KPJ toga vremena, na put jačanja nacional­ nih osjećanja u radničkoj klasi, koja po prirodi svoga klasnog 185

Doložaja ne može biti nacionalna, većsamo internacionalna snaga •evolucije. Međutim, objektivni procesi unutar jugoslavenskih lacija i nacionalnih manjina morali su se reflektirati i na radničku (lasu, koja je dovoljno dugo izdržala politički i psihološki pritisak »lijevog bloka« građanske opozicije. Ti procesi unutar jugoslaven­ skog radničkog pokreta postaju sve jači i evidentniji tek nakon >Obznane« i »Zakona o zaštiti države«, koji su bili direktno upe­ reni isključivo protiv ekonomsko-socijalnih zahtjeva radničke kla­ se, tada u velikoj većini potpuno indiferentne prema problemu neđunacionalnih odnosa i njihove državnopravne regulacije. Brojčano slaba, idejno razjedinjena, u uvjetima kada nacionalna Ditanja počinju dominirati političkim životom zemlje, radnička (lasa jednim dijelom prihvaća vodstvo građanske opozicije, a KPJ Kominterna insistiraju na njenom klasnom jedinstvu, ne shvaćaući da nacionalno pitanje nije samo seljačko, već i radničko pitaije, sastavni dio klasne borbe proletarijata. U svome izlaganju Zinovjev je bio vrlo blizu toj spoznaji, ali samo u dijelu koji se Ddnosi na kretanje dijela radničke klase na »nepravilni put«. Peti prošireni plenum IKKI-e te procese nije spoznao u Marksovom Doimanju, jer da je to uradio onda bi shvatio barem dio onih Droblema koji su uzrokovali i pojavu većine i manjine u vodstvu ugoslavenskog komunističkog pokreta. Respektirajući autoritet Kominterne, sastavljači materijala Dvog plenuma nisu poštivali redoslijed izlaganja njegovih učesnika j ovoj raspravi, niti su unijeli sve diskusije. Tako se desilo da se dva govora Sime Markovića nalaze na kraju svih diskusija, među (ojima nema, osim Markovićevog, ni jednog drugog iz redova delegacije CK KPJ, CK SKOJ-a i partijske opozicije. Međutim, već iz prvog govora Markovića može se zaključiti da je s vrlo Dpširnom diskusijom u ime CK KPJ u radu plenuma sudjelovao Duka Cvijić (»Vladetić«) i »Popović«, najvjerojatnije jedan od rukovodilaca partijskih sindikata. O čemu je diskutirao Cvijić možemo djelomično pretpostaviti iz izlaganja Markovića. Svoj prvi govor Marković je počeo kritikom analize uzroka krize u KPJ koju je pred-plenum, ili komisiju plenuma za jugosla­ vensko pitanje, iznio u ime CK KPJ Duka Cvijić. Što je u toj analizi rečeno, nije nam poznato, ali je očito bilo u suprotnosti s tvrdnjom Sime Markovića, da » . . . osnove krize u našoj Partiji sačinjavaju - teškoće ilegalnog rada.« Osim toga, tvrdi Marković » . . . u našoj Partiji ne postoje nikakve principijelne razlike, koje bi mogle jedinstvo Partije dovesti u opasnost«. Iz ove tvrdnje Markovića može se pretpostaviti da je osnovno polazište u pristu186

pu delegacije CK KPJ analizi uzroka krize u Partiji bilo, da izme­ đu CK KPJ i partijske opozicije postoje razlike u pristupu temelj­ nim problemima pokreta i revolucije. Kako je ovakva tvrdnja za sobom mogla povuci i radikalnije reagiranje Kominterne, Marković je nastojao dokazati da principijelnih razlika između partijske opozicije i Kominterne nema, već između CK KPJ i Kominterne. Uzroke svima promašajima u razvitku KPJ, ne slučajno do 1923. godine, Marković nalazi u izuzetno teškim uvjetima djelovanja pokreta, pokušavajući dokazati da je KPJ do 1923, tj. do Druge konferencije KPJ, imala ispravne koncepcije, ali je od strane reži­ ma bila ometana u njihovoj realizaciji. Marković je u pravu kada odbacuje optužbe IKKI-e o potpunoj pasivnosti KPJ, odnosu pre­ ma centristima, sindikatima i nizu drugih pitanja u kojima se KPJ pod njegovim vodstvom trudila da u legalnom i u ilegalnom peri­ odu svoga razvitka stekne afirmaciju u jugoslavenskom društvu. Međutim, nema pravo kada u napadu na CK KPJ tvrdi da ovaj iza sebe ima samo » . . . šaku proletera . . . koji je podržavaju jer vjeruju da iza njega stoji autoritet Kominterne«. Na nekorektnu primjedbu Duke Cvijića da, vjerojatno opozicija, širi ideologiju » . . . srpske aristokracije u radničkom pokretu«, Marković reagi­ ra tvrdnjom, da je » . . . srpski proletarijat jedini proletarijat Jugoslavije (interesantna podjela jugoslavenskog proletarijata, op. G. V.), koji ima za sobom 20-godišnje marksističko školova­ nje«. Na podvalu Cvijića po nacionalnoj osnovi, Marković reagira na isti način. Po njemu, osim srbijanskog radničkog pokreta, svi ostali radnički pokreti u jugoslavenskoj državi vuku breme refor­ mizma, posebno onog austro-marksističkog porijekla. Naravno, ovako postavljen način diskusije bio je daleko od principijelne rasprave. Marković uvjerava IKKI-e da je i u sadašnjim uvjetima, tj., u 1924. i 1925. godini, srpski proletarijat reagirao na marksistički način, jer je u pobuni protiv sadašnjeg CK KPJ, posebno u beo­ gradskoj partijskoj organizaciji. Osim što ova tvrdnja nije odgova­ rala istini, nije ni ona druga Markovićeva, da je otpor i u Hrvat­ skoj, koja je » . . . jednoglasno zauzela stav protiv sadašnjeg CK, naročito industrijski centri . . ., kao i proletarijat u Vojvodini i Bosni.« Marković nastoji progurati još jednu neistinu, da » . . . u našoj Partiji ne postoje nikakve principijelne razlike koje bi mogle jedinstvo Partije dovesti u opasnost«. Impresionira mirnoća kojom Marković pokušava uvjeriti IKKI-e da partijska opozicija nacionalnom i seljačkom pitanju pristupa jednako kao i Komin187

terna. Međutim, smatra potrebnim istaći da se gledišta partijske opozicije bitno razlikuju od gledišta CK KPJ, koja tvrdnja u sebi sadrži poruku o nesposobnosti većine u CK KPJ da slijedi liniju Kominterne. Prema mišljenju Markovića, opozicija prihvaća činjenicu ». . . opšteg ocenjivanja krize kapitalizma . . .« koju je formulirao Peti kongres Kominterne, ali ne i razradu te opće ocjene u jugoslavenskim uvjetima, što je vidljivo iz ocjena posljed­ njeg plenuma CK KPJ. On tvrdi da je CK KPJ na plenumu održa­ nom od 20. do 26. studenog 1924. godine, odbacujući Platformu sporazuma s opozicijom, unio u svoje dokumente i ocjenu o emi­ nentno revolucionarnoj situaciji na Balkanu i u Jugoslaviji, koja ne odgovara istini, što potvrđuje nezrelost tadašnjeg CK KPJ da gledišta Kominterne prilagođuje jugoslavenskim uvjetima. On osobno, ističe Marković, pokušavao je dva sata uvjeriti CK KPJ da u Jugoslaviji nema »eminentno revolucionarne situacije«, što je bilo točno. Međutim, iz te neosporne činjenice Marković će izvući zaključak o potrebi borbe za dovršavanje nacionalnih pitanja u okvirima buržoaske jugoslavenske države, kroz drugačije koncipi­ rani ustav, kao najprimjereniju taktiku KPJ-a nacionalnom pita­ nju u predrevolucionarnom periodu. Marković priznaje ». . . vrlo labilan i komplikovan politički i ekonomski položaj na celome Balkanu . . .«, kao i da se taj položaj ». . . razvija (se) dakle u pravcu zaoštravanja opšteg političkog položaja na Balkanu«, ali ne i neposrednu revolucionarnu situaciju. Tako su se Marković, CK KPJ i IKKI-e iscrpljivali u međusobnim dokazivanjima, da li je kriza kapitalizma na Balkanu dugoročni ili kratkoročni proces, koji iziskuje, ili ne iziskuje, angažiranje oko nacionalnih pitanja i seljaštva. U međuvremenu, nacionalne buržoazije^učvršćivale su svoj položaj u širokim masama nacija, uključivo i u radničkoj klasi. ^ Identificirajući se s gledištima partijske opozicije, što je izne­ nadilo članove IKKI-e, Marković je u svome govoru upozorio da između Kominterne i opozicije nema razlika ni u pristupu seljač­ kom pitanju. Smatra da temelj politike KPJ mora biti borba za revolucionarni savez radnika i seljaka, ali da razlike nastaju u razradi konkretne taktike, što je bila istina. Jedno je načelno prihvatiti ovu taktiku, drugo je konkretizirati je u jugoslavenskim uvjetima. O ovom problemu Marković nije dulje govorio, smatra­ jući da će se o njemu više reći u Seljačkoj komisiji, a što je tamo rečeno, nije nam poznato. Samo je upozorio na oportunističke greške CK KPJ u pristupu realizaciji parole radničko-seljačkih vlada, posebno izraženog u pristupu HRSS. Možemo samo pret­ 188

postaviti da je Marković mislio na neke pokušaje CK KPJ da parolu o stvaranju radničko-seljačkih vlada u ugnjetenim nacija­ ma realizira kroz koaliciju s nekim od građanskih opozicijskih stranaka u tim nacijama, posebno s HRSS. Marković je očito bio protiv takve taktike, ostajući dosljedan svojoj viziji radničko-seljačkog saveza temeljenog isključivo na ekonomsko-socijalnim sadržajima. Interesantne su i usputne opservacije Markovića na »negativ­ ni« utjecaj politike CK KPJ u nacionalnom pitanju na planu pro­ blema djelovanja partijskih sindikata. Govoreći o principu pro­ vedbe demokratskog centralizma u odnosima KPJ i njenih sindi­ kata, Marković je upozorio da sindikalističkih i separatističkih tendencija nema u srpskom radničkom pokretu, ali ima u Hrvat­ skoj i Sloveniji, kao refleksa grešaka CK KPJ u pristupu nacional­ nim pitanjima u Slovenaca i Hrvata. Ova usput nabačena misao Markovića pokazuje koliko je ovom istaknutom rukovodiocu jugoslavenskog komunističkog pokreta dvadesetih godina nedostajalo smisla za shvaćanje suštine odnosa općeg, posebnog i pojedinačnog u realitetu jugoslaven­ skog društva toga vremena. Dogmatski shvaćen princip demo­ kratskog centralizma u višenacionalnoj zajednici nije bio samo Markovićev problem u ukupnoj povijesti KPJ. Pristup problemu specifičnih uvjeta razvitka pokreta u pojedinim jugoslavenskim nacijama i nacionalnim manjinama objektivno je izazivao pojave separatizma i nacionalizma, uvijek kada vodstvo jugoslavenskog komunističkog pokreta nije bilo sposobno uskladiti odnos između zajedništva jugoslavenskih nacija i nacionalnih manjina i jedinstva jugoslavenskog proleterskog fronta. Nakon uvodnih napomena Marković je prešao na analizu pro­ blema koji su proizišli iz pristupa nacionalnom pitanju. Svoj napad, i to vrlo oštar, usmjerio je na izlaganje Manuilskog na Petom kongresu Kominterne zamjerajući mu iznošenje neistinite tvrdnje da on, Marković, brani tezu da su nacionalna pitanja u jugoslavenskoj državi buržoaska izmišljotina. Ova tvrdnja Manu­ ilskog uistinu je bila izmišljotina koja pokazuje i nivo njegovih intelektualnih sposobnosti u poznavanju suštine razlika između Markovića i Kominterne u pristupu nacionalnom pitanju. Tako je Marković bio prisiljen da ponovo obrazlaže svoja gledišta iz knjige »Nacionalno pitanje u svetlosti marksizma«, netočno tvrdeći da u to vrijeme »drugovi iz CK«, misleći pri tome na delegaciju CK KPJ na plenumu IKKI-e, nisu željeli ništa ni čuti o nacionalnom pitanju, kako ističe Marković ». . . ono je za njih bilo jedna fanta­ 189

zija«. Koliko je Marković bio u pravu, treba se samo uvjeriti uvidom u diskusiju o nacionalnom pitanju u KPJ od sredine 1923. godine. Marković je odbacio i tvrdnju Manuilskog da je nacional­ no pitanje sveo na ustavno, kao i optužbu da je odbacio tezu o makedonskom pitanju kao balkanskom pitanju. Zatim je odbacio i tvrdnju Manuilskog da brani integritet jugoslavenske buržoaske države, također izrečene na Petom kongresu Kominterne, jer on, tj. Marković, » . . . (je) jasno i nedvosmisleno zauzeo stanovište protiv neprikosnovenosti današnjih državnih granica . . .«. Po njegovu mišljenju, osim što Manuilski njegovu knjigu nije čitao, već mu je drugi iz nje izvlačio misli, ovaj istaknuti rukovodilac Kominterne nije shvatio da se pitanje državnog integriteta Jugo­ slavije uvijek treba postavljati ». . . sa gledišta interesa proleter­ ske revolucije . . .«. Drugim riječima, budući da u postojećim međunarodnim i unutrašnjim jugoslavenskim odnosima nema ten­ dencija ka njenoj dezintegraciji, nema potrebe ni da se u progra­ mu KPJ nađe takav zahtjev. To je točna ocjena Markovića, mno­ go bliža istini toga vremena nego Kominternina. Odgovarajući na tvrdnju Đure Cvijića, da je u svojoj knjizi »Ustavno pitanje i radnička klasa Jugoslavije« zastupao tezu ». . . da će Jugoslavija kao mnogonacionalna država biti ili demo­ kratska ili je uopšte neće biti«, Marković potvrđuje istinitost te svoje teze. Međutim, odbacuje njezinu interpretaciju u smislu zalaganja za očuvanje buržoaske jugoslavenske države na osnova­ ma demokratsko-republikanskog državnog uređenja, jer bi takav stav u svojoj biti značio zalaganje za očuvanje kapitalističkog siste­ ma. Markovića su opet napadali s krivih pozicija. On je branio očuvanje integriteta jugoslavenske države, Kominterna i CK KPJ su taj stav napadali. Sam Marković im lijepo objašnjava svoje gledište, » . . . (to je) samo polazna točka, ne cilj, samo polazna točka za naše daljnje borbe«. A upravo u toj polaznoj točki griješe Marković i njegovi kritičari. Ona se ne nalazi u problemu očuva­ nja ili dezintegracije jugoslavenske buržoaske države, već u razvi­ janju pretpostavki za nacionalno-oslobodilačku borbu sviju jugo­ slavenskih nacija i nacionalnih manjina pod vodstvom proletarija­ ta, u kojoj će sam narod odlučiti hoće li ili neće nezavisnu socijali­ stičku republiku, živjeti u jugoslavenskoj ili balkanskoj federaciji. Povijesni razvitak je potvrdio nužnost zajedničkog življenja u jed­ noj državnoj cjelini malih i nerazvijenih jugoslavenskih nacija i njihovih malih potencijala proletarijata. Međutim, taj isti razvitak potvrdio je i veliku istinu da nacionalne buržoazije nisu bile spo­ sobne riješiti međunacionalne sukobe, s ustavom i bez njega. 1 90

Jugoslavensku državu je trebalo stvarati iznova, drugim snagama i na drugi način. Kada se S. Marković zalaže za ustavnu transfor­ maciju Kraljevine SHS na demokratsko-republikanskim osnova­ ma, on ne govori o federaciji već o autonomijama. Međutim, istinsko rješenje nacionalnih pitanja u jugoslavenskim uvjetima mora voditi računa i o pravu nacija da budu konstitutivni faktor jugoslavenske federacije, a ne autonomne administrativne cjeline, čija se prava izvode iz decentralizirane državne administracije. Propaganda borbe KPJ za ustavnu transformaciju jugoslavenske buržoaske države do sazrijevanja uvjeta za podizanje jugoslaven­ ske socijalističke revolucije u biti je značila umanjivanje uvjeta njenoj borbi za vodeću ulogu proletarijata u svakoj naciji, što je vodilo obratnom rezultatu od onoga koji je htio postići S. Marko­ vić. Naime, u tom slučaju buržoazija bi ostala jedina snaga koja bi odlučivala o sudbini jugoslavenskog zajedništva, koji ona svojom klasnom pripadnošću determinirana nije postigla ni unutar sebe same, a pogotovo ne na općejugoslavenskom planu. Prepustiti nacije buržoaziji značilo je već unaprijed osuditi na rasulo jedin­ stvo jugoslavenskog proletarijata, koji bi kad-tad bio sabijen u granice svojih nacija i izgubio bi svako značenje za revoluciju na ovim prostorima. O tim činjenicama Marković nije vodio računa, kao ni Kominterna u svojim kombinacijama oko dezintegracije jugoslavenske države. Iz navedenih razloga deplasirano je borbu S. Markovića za očuvanje državnog integriteta buržoaske jugoslavenske države u taktičkim sadržajima programa KPJ toga vremena proglašavati progresivnim gledištem, jer se tako odnos prema jugoslavenskoj državi transformira u kriterij revolucionarnosti KPJ toga vreme­ na. Neosporno je točno da revolucija u tom vremenu znači akcioni, a ne aktualni zadatak KPJ. Međutim, u jugoslavenskim uvje­ tima toga vremena, i ne samo jugoslavenskim, priprema revoluci­ je dugotrajni je proces, u kojemu nacionalna komponenta u poli­ tičkom životu buržoaske jugoslavenske države dominira nad ekonomsko-socijalnom, kao nužni rezultat načina i oblika izvršenog državnog ujedinjenja. O toj izuzetno značajnoj činjenici KPJ i Kominterna morale su voditi računa, kao i sve ostale političke stranke u Kraljevini SHS, naravno, ukoliko je jugoslavenski komunistički pokret bio zainteresiran za promjene u ukupnom društvenom razvitku ove zemlje. Međutim, Marković ima pravo kada upozorava da u programu KPJ o nacionalnom pitanju mora biti prisutan zahtjev o djelomič­ nim reformama buržoaske države, ali je netočna njegova tvrdnja 191

da CK KPJ takav zahtjev nije imao. Nerealno je i njegovo vjero­ vanje da je moguće rješenje nacionalnih pitanja u kapitalističkim uvjetima razvitka jugoslavenskog društva. Nerealno iz razloga što pretpostavlja sposobnost buržoazije da ih riješi, a ne zbog toga što se kapitalizam nalazi u fazi raspadanja. U ovoj tvrdnji Marković je otkrio suštinu svoga pristupa nacionalnom pitanju: ako je ikako moguće do oružane revolucije treba ga prepustiti buržoaziji. Otkrio se i u odnosu prema CK KPJ u paroli: »Za Komunističku internacionalu, ali protiv CK, prema kome nemamo i ne možemo imati poverenje«. Drugi govor S. Markovića nije u cijelosti sačuvan. U njemu zahvaća nekoliko problema. Prvi je bio socijalni smisao nacional­ nih pokreta u Kraljevini SHS, s obzirom na tezu većine članova IKKI-e da je nacionalno u jugoslavenskim uvjetima u svojoj sušti­ ni seljačko pitanje. Polazeći od točne konstatacije da je kapitali­ zam u jugoslavenskoj državi, i ne samo u njoj, u fazi relativne stabilizacije, na nju je nadovezao misao da o situaciji u Jugoslaviji treba prije svega govoriti iz aspekta ». . . odnosa snaga« u njoj. Kako je realni odnos snaga bio u korist buržoazije, Marković je s razlogom odbio tezu CK KPJ o aktualnosti revolucije u Kraljevini SHS. Međutim, odbijajući nerealnu procjenu većine u CK KPJ, Marković je ujedno pledirao i za čekanje neke izvanredne situaci­ je koja će taj stabilizacijski proces poremetiti u korist revolucije. Što bi takav stav značio u borbi KPJ makar samo za seljačke mase? Značio bi prolongiranje vremena u kojemu buržoazija kao klasa jača svoje pozicije u društvu, a kao vodeća snaga u nacijama, iste prilagođava sporazumaškoj politici. Točna je procjena Mar­ kovića da je oružana revolucija u tim uvjetima bila zadatak u perspektivi, ali ne i borba KPJ da otrgne nacije ispod dominacije buržoazije. Programom dezintegracije jugoslavenske države kakav je nudila Kominterna, kao i CK KPJ od studenog 1924. godine, to nije bilo izvedivo, u tome Marković ima pravo. Među­ tim, nema pravo kada zastupa gledište da je pomanjkanje objek­ tivnih pretpostavki izvedbi oružane revolucije nacionalno i seljač­ ko pitanje svelo na problem, makar i privremeni, ustavne trans­ formacije jugoslavenske države, i to na autonomističkim, a ne federativnim osnovama. Podržavati demokratske procese je jed­ no, prepuštati nacionalna pitanja buržoaziji do oružane revolucije je drugo. Marković s pravom tvrdi da se agrarno pitanje ». . . ne javlja kao osnovni moment u nacionalnom pokretu Jugoslavije«. Ondje gdje je on najjači, najjači je i utjecaj buržoazije na njega, u Hrvat­ 192

skoj i Sloveniji. Međutim, kaže Marković, njega vodi nacionalna buržoazija, a osnova su mu seljaci, jer su to agrarne zemlje. Zato ti pokreti u biti nisu ni nacionalni, ni socijalni, a prema tome ni revolucionarni. Ti pokreti su, kaže Marković, pod ideološkim utjecajem nacionalnih buržoazija koje provode politiku kapitala, posebno u Hrvatskoj. Socijalna sadržina nacionalnih pokreta u Hrvatskoj i Sloveniji, kaže Marković, ». . . sastoji se u konku­ rentskoj borbi među srpskim kapitalom sjedne strane, i hrvatskim i slovenačkim, s druge strane«. Drugim riječima, nisu u pitanju nacionalni pokreti za oslobođenje Slovenaca i Hrvata, već konku­ rentska borba nacionalnih buržoazija za podjelu vlasti. Nakon ove izjave nije se očekivalo da će Marković priznati kako u Sloveniji i Hrvatskoj nisu dovršene buržoasko-demokratske revolucije, kao i u ostalim ». . . bivšim provincijama Austri­ je . . .« Međutim, on jako dobro zna što govori, jer za njega nije problem u dovršenoj, ili nedovršenoj buržoaskoj revoluciji hrvat­ ske i slovenske nacije, već u tome, tko treba da izvrši taj zadatak, buržoazija ili proletarijat. Pored toga što je do tada napisano u programima KPJ o radničko-seljačkim revolucijama, o radničkoseljačkim vladama, o odnosu radničke i seljačke ideologije u komunističkom pokretu, Marković ne može prijeći preko činjeni­ ce da je Kominterna pridonijela učlanjenju HRSS u Seljačku internacionalu, da je NRPJ pokušala stvarati izborne saveze s HRSS i drugim opozicijskim snagama u redovima ugnjetenih naci­ ja. Marković ne shvaća, i ne samo on, i ne samo u tom vremenu, da je KPJ u sukobu s nacionalnim buržoazijama prisiljena i na sporazume, na popuštanje, da bi probila barijere koje su pred njom postavljene ne samo krivicom buržoazije, već i višegodiš­ njim unitarističkim i centralističkim pristupom KPJ nacionalnim pitanjima u jugoslavenskoj državi. Marković kaže: »Sve donde dokle se nacionalni pokret nalazi pod uplivom buržoazije, on ne može biti nosiocem te revolucije (buržoasko-demokratske, op. G. V.)«. Za Markovića, snaga koja te procese može i mora dovr­ šiti jest radnička klasa, a ne nacionalni pokreti pod vodstvom buržoazije. To je istina, samo Marković ne objašnjava na koji način i kojim programom bi radnička klasa trebala osvojiti vodeće pozicije u nacionalnim pokretima, ako nudi rješenje kroz ustavnu transformaciju Kraljevine SHS, prepuštanje nacionalnih pokreta buržoaziji do izbijanja revolucije. Kako bi se tek Marković snašao u vremenu borbe KPJ za platformu širokog antifašističkog narod-^ nog fronta? Zatim Marković ulazi u analizu problema da li je moguće rje­ 193

šenje nacionalnih pitanja u okvirima kapitalističkog razvitka jugo­ slavenskog društva, a u uvjetima imperijalističke epohe. On sma­ tra da je u »relativnom smislu« moguće i predbacuje »levim dru­ govima«, tj. većini u CK KPJ, pomanjkanje marksističkog pristu­ pa ovoj problematici, očito misleći na činjenicu da revolucija nije neposredni zadatak jugoslavenskog proletarijata. Naravno da je moguće njegovo relativno rješenje, recimo, ustavnom transforma­ cijom Kraljevine SHS, ali tada se nacionalni pokreti »smiruju« pod vodstvom nacionalnih buržoazija i veliko je pitanje da li je u tom slučaju »čišći« prostor za revoluciju ekonomsko-socijalnih sadržaja. Polazeći od realne pretpostavke da slovenska i hrvatska nacija nisu zainteresirane za izdvajanje iz jugoslavenske zajednice, čak ni u uvjetima radničko-seljačkih revolucija, a one i tako nisu na dnevnom redu, Marković tvrdi da se tada njihova nacionalna pita­ nja javljaju kao ustavno pitanje, drugim riječima, kao pitanje međusobnog dogovora nacionalnih buržoazija Srba, Hrvata i Slo­ venaca oko novih državnopravnih osnova kapitalističke jugosla­ venske države. To bi, po njegovu mišljenju, bilo poštivanje prava naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja u datim jugoslaven­ skim uvjetima, u kojima su nacionalni pokreti u svojoj biti konku­ rentska borba nacionalnih buržoazija, a ne snaga revolucije. Kako je Kominterna toga vremena, posebno od svoga Petog kongresa, insistirala da se nacionalna pitanja Slovenaca i Hrvata riješe njihovim otcjepljenjem od jugoslavenske države u procesu izvedbe njihovih radničko-seljačkih revolucija, Marković s pra­ vom insistira na činjenici da su Hrvati nekoliko puta izrazili želju da žive u zajednici sa Srbima. Zato odbacuje gledišta većine u CK KPJ i u Kominterni o pretvaranju prava nacija na samoopredjelje­ nje do otcjepljenja u obvezu na otcjepljenje. Pri tome upozorava, da za marksiste » . . . integritet buržoaske države nije ni u kojem slučaju neprikosnoven, nego je samo predmet naše revolucionar­ ne taktike«. Marković je svjestan činjenice da se istinsko rješenje nacionalnih pitanja može postići samo revolucionarnom borbom masa. Kako postići da te »mase« postanu revolucionarne i u naci­ onalnom pitanju, ako ih do revolucionarnog preobražaja uvjera­ vamo da je suština njihova položaja u zemlji, u stvari, konkurent­ ska borba nacionalnih buržoazija, na to pitanje Marković nije odgovorio. Pledirajući da se kroz ustavnu reformu državnog uređenja nacionalna pitanja riješe na osnovi oblasnih autonomija, Marko­ vić ističe da to nije njegov »principijelni stav«, već sovjetsko 1 94

državno uređenje. Međutim, kaže Marković, ». . . dok živimo u okviru buržoaske države, nama ne srne biti svejedno u kakvoj državi živimo, kakvu formu i kakav ustav ima ta država«. Točno je da ne može biti sve isto, jer će komunistički pokret već za nekoliko godina spoznati što znači parola »što gore, to bolje«. S pravom Marković traži angažiranost KPJ i na planu demokratiza­ cije jugoslavenske države, ali nikako da shvati da nacionalna pita­ nja u jugoslavenskoj buržoaskoj državi nisu isključivi problem borbe nacionalnih buržoazija za vlast, već prvenstveno pitanje nacionalnog ugnjetavanja širokih masa, problem koji ni do oruža­ ne revolucije KPJ ne smije apsolvirati zahtjevom za oblasnim autonomijama. Marković je djelomično obuhvatio i problem razlikovanja nacionalističkog u negativnom smislu od nacionalnih pokreta, zamjerajući »drugovima iz CK« da ne shvaćaju razliku između ovih pojmova. Ova tvrdnja Markovića u sebi je sadržavala otvore­ no upozorenje IKKI-e da je politika većine u CK KPJ u nacional­ nim pitanjima opterećena negativnim nacionalizmima, očito hrvatskim i slovenskim. To nije bilo prvi put da je Marković dio kadrova iz tzv. »partijske ljevice« optuživao da podilaze vodstvu građanskih opozicijskih stranaka, posebno, Stjepanu Radiću. Točno je njegovo upozorenje da se jugoslavenski komunisti mora­ ju boriti protiv nacionalizma, ali je diskutabilna njegova tvrdnja da » . . .nacionalni pokret moramo pomagati (ist. G. V.)«. Pomagati oslobođenje vlastite nacije i osjećati se dijelom te nacije, nije isto. Isto tako, nije sve isto koje nacionalne pokrete treba pomagati, jer se može desiti, kako ističe Marković, pozivajući se na Marxa, ». . . da se interesi proleterske revolucije mogu nalaziti u direktnoj suprotnosti s nacionalnim pokretom«. Razumljivo je, da se nacionalni pokreti jnogu-naćLu-direktnoj suprotnosti s inte­ resima proletarijata, ukoliko on nije uspio postati njihova vodeća idejna snaga, već se zadovoljavao da ih »pomaže«. Onda uistinu postoji velika vjerojatnoća da će nacionalni pokreti doći pod utje­ caj nacionalnih buržoazija, a time i u raskorak s interesima prole­ terske revolucije. Sljedeći dostupni nam suvremeni arhivski izvor jest djelomični zapisnik komisije Petog proširenog plenuma IKKI-e, koji se nala­ zi u Arhivu Predsjedništva CK SKJ u Beogradu pod sign. Kl, 1925/51-2. Nama dostupna verzija većim je dijelom pisana na nje­ mačkom, a manjim na ruskom jeziku. Ovoj verziji zapisnika nedo­ staje prvih deset stranica, koje najvjerojatnije sadržavaju istup Duke Cvijića (»Krešić«) u ime većine u CK KPJ toga vremena. 195

Ova činjenica umanjuje vrijednost izvora jer istraživačima oduzi­ ma mogućnost uporedbe gledišta partijske većine i opozicije u ključnim problemima sadržaja jugoslavenske revolucije. U dostupnom dijelu zapisnika, osim već navedenih diskusija, koje smo iznijeli na temelju materijala koje je CK KPJ objavio u 1925. godini u knjižici pod nazivom »Pčelarstvo«, zabilježeno je još nekoliko diskusija koje su, međutim, sadržajno ispod nivoa onoga što je objavljeno u već navedenoj knjižici i mahom su nabi­ jene emocijama. Iznimku čini F. Filipović, koji ipak ništa bitno novoga nije rekao što bi pridonijelo raščišćavanju situacije u redo­ vima vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta, osim da je za KPJ bitno ». . . da plenum potvrdi osnovnu liniju Petog kon­ gresa Kominterne po nacionalnom pitanju«, jer ». . . neki drugo­ vi postavljaju pitanje: da li je ta linija na snazi, ili je treba mijenja­ ti?« F. Filipović smatra, da ». . . o nacionalnom i seljačkom pita­ nju nije potrebno previše diskutirati«, vjerojatno misleći da je dovoljno ako se prihvate sve ocjene IKKI-e. Interesantno je istaći i njegovo mišljenje da se ne slaže s gledištem S. Markovića ». . . da se platforma odijeli od kritike procesa u Partiji«. Znači, S. Marković je smatrao da u budućoj rezoluciji Predsjedništva IKKI-e ne bi trebalo cjelokupno partijsko članstvo upoznati s korijenima i razvojem sukoba u vodstvu pokreta. Diskusija Vujovića, ne znamo o kojemu se od tri Vujovića radi, vrlo je kratka, ali i indikativna za razumijevanje suštine sukoba između partijske većine i opozicije. On upozorava da ». . . naša strateška linija jest: borba ne samo protiv buržoazije i kapitalizma, već i protiv monarhije, militarističke klike i veliko­ srpske buržoazije, kao što su se ruski revolucionari borili u vrije­ me carizma«. Njegova upozorenja da revolucionarni procesi u jugoslavenskoj državi ne smiju biti svedeni na ekonomsko-socijalne sadržaje revolucije ukazuju i na pravac razmišljanja partijske opozicije. Međutim, upoređivanje budućih sadržaja jugoslavenske revolucije sa zbivanjima u Rusiji pokazuju nerazumijevanje suštinskih razlika u razvoju naših zemalja i Rusije onoga vremena. Sljedeći diskutant, u zapisniku naveden pod konspirativnim imenom »Popović«, najvjerojatnije je istaknuti sindikalni rukovo­ dilac iz Beograda. U potpunosti je na strani partijske opozicije i njegova je diskusija nabijena emocijama, ali na svoj način intere­ santna. Ukazali bismo na neke od njegovih tvrdnji, kako bismo lakše shvatili suštinu sukoba u vodstvu KPJ toga vremena, kao i način na koji se partijska opozicija branila. Popović upozorava na nekoliko ključnih pitanja oko kojih su 1 96

izbili sukobi u vodstvu. Prvo je ocjena ukupne društvene situacije u jugoslavenskoj državi, iz koje je onda logički slijedila i ocjena o taktici KPJ. Prema njegovu mišljenju, CK KPJ, tj. većina u nje­ mu, smatrao je da je u državi opća kriza sistema i iz takve procje­ ne zaključio daje u njoj ». . . eminentno revolucionarna situacija, a parola borbe za stvaranje vlada radnika i seljaka akciona parola (ist. G. V.)«. Služeći se istom argumentacijom kao i S. Marković, trudio se uvjeriti IKKI-e da partijska opozicija nije negirala činje­ nicu da u jugoslavenskoj državi postoji revolucionarna situacija, tvrdeći da ». . . nije točno da je opozicija tu parolu (parolu vlade radnika i seljaka, pr. V. G.) shvaćala propagandnom (ist. G. V.), naprotiv, ja sam tvrdio da je ova parola propagandna i agitaciona (ist. G. V.), koja može postati i akciona (ist. G. V.), ali sada još nije«. Drugo pitanje za Popovića jest kako je CK KPJ shvaćao sušti­ nu agitacije KPJ za revolucionarni savez radnika i seljaka. Po njegovu mišljenju, CK KPJ je vjerovao da ». . . Radićeva partija s KPJ kao privjeskom, može stvoriti radničku vladu«, a ». . . CK u agitaciji nikada nije objasnio da je parola vlade radnika i seljaka jednako diktatura proletarijata«. Neosporno je točno da CK KPJ sve do sjednice 25. studenog 1924. godine period radničko-seljačkih revolucija na tlu jugoslavenske države nije shvaćao kao dikta­ turu proletarijata, već kao prelaznu etapu ka toj diktaturi, a u skladu s globalnom taktičkom orijentacijom Trećeg i Četvrtog kongresa Kominterne. U skladu s njom, nastojao je pridobiti širo­ ke slojeve seljaka u strankama građanske nacionalne opozicije, kao i vodstvo tih stranaka u borbi protiv režima velikosrpske buržoazije. To je poznata taktika borbe za jedinstveni front radni­ ka i seljaka odozdo i odozgo. Takvi sadržaji su ugrađeni u taktiku Treće konferencije KPJ i prihvaćeni su u većini u pokretu sve do navedene sjednice CK KPJ od 25. studenog 1924. godine, kada je u sadržaje taktike jedinstvenog fronta radnika i seljaka ugrađena teza o radničko-seljačkoj revoluciji kao specifičnom obliku dikta­ ture proletarijata u jugoslavenskim uvjetima. Taj zaokret CK KPJ bio je u skladu s novom taktikom Petog kongresa Kominterne, koji ide sve više u »lijevo« iz nama već poznatih razloga. Intere­ santno je istaći da »Popović« koji tvrdi da u jugoslavenskim uvjeti­ ma revolucija radnika i seljaka nije akciona parola, zamjera CK KPJ pomanjkanje radikalnosti u pristupu revolucionarnim sadrža­ jima taktike Partije prema seljačkom i nacionalnom pitanju. Nje­ mu očito smeta, a to i jasno kaže, prvenstveno odnos većine u CK KPJ prema HSS-u. Ta stranka, koja vodi najsnažniji nacionalni 197

opozicioni pokret u Kraljevini SHS toga vremena, uistinu je u taktici Kominterne i većine u KPJ u toku 1924. godine, posebno u Hrvatskoj, shvaćena kao snaga koja može u savezu s radničkom klasom iznuditi revolucionarne promjene buržoasko-demokratskih sadržaja. Međutim, ti kadrovi nisu dugoročno računali na Radića i ostalo vodstvo te stranke, već na njezino članstvo, do kojega nije bilo uvijek moguće stići mimo njenog vodstva. Skreta­ nja je bilo, ali ovakvih grešaka kakve navodi »Popović« nije. CK KPJ nikada nije savez radnika i seljaka shvaćao kao koaliciju između HSS-a i KPJ, s dominantnim položajem HSS-a. Partijskoj opoziciji, u načelu, nije odgovarala taktika borbe za ugradnju nacionalnog i seljačkog pitanja u sadržaje revolucionarnih prom­ jena na jugoslavenskim prostorima, bez obzira da li je takva takti­ ka agitaciona, akciona ili propagandna parola. Iako je »Popoviću« jasno da je ». . . HSS apsorbirao revolucionarne elemente . . «, on ne može preći preko činjenice da HSS » . . . ima malograđan­ sko vodstvo, koje nikada nije upotrebilo revolucionarne metode«. Revolucionar ne može ni očekivati da će takvo vodstvo upotrijebi­ ti revolucionarne metode, on se mora boriti za mase u tim stran­ kama, a to partijskoj opoziciji nije odgovaralo. Kako je »Popović« zamišljao ». . . taktiku odvajanja masa od oportunističkog vod­ stva . . .«, mimo tog vodstva u uvjetima stabilnosti sistema i sklo­ nosti tog istog vodstva na suradnju s velikosrpskom buržoazijom, to ne objašnjava. Samo tvrdi da je partijska centrala, tj. KPJ, te mase ». . . izručila Radiću«. Koliki je udio upravo članova partij­ ske opozicije i većine u vodstvu KPJ do Treće konferencije KPJ svojim stavom prema nacionalnom i seljačkom pitanju u »izruči­ vanju« masa ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina malograđan­ skom vodstvu, o tome ne diskutira. Kao da je partijska opozicija zaboravila sve ono što se u strateško-taktičkim opredjeljenjima KPJ zbivalo od 1925. godine. Treće pitanje o kojemu Popović diskutira jest problem sadrža­ ja taktike jedinstvenog fronta. U nastojanjima da većinu u CK KPJ prikaže kao sklonu negativnom nacionalističkom opredjelje­ nju, ističe da je ovu taktiku postavila ». . . isključivo na nacional­ noj osnovi . . .«, a ». . . mase se ne interesiraju samo za nacio­ nalno pitanje, već i za ekonomske probleme, koji se moraju naći u programu KPJ«. Po njegovu mišljenju, kada je KPJ tražila surad­ nju, ». . . nikada nije pokušala na toj osnovi agitirati za jedinstve­ ni front s HSS-om«. Dokumenti CK KPJ od Treće konferencije Partije, kada bivša opozicija u CK KPJ postaje većina, a dio bivše većine partijska 198

opozicija, u suprotnosti su s ovakvom tvrdnjom »Popovića«, jer sadrže snažno izraženu ekonomsko-socijalnu komponentu revolu­ cije. Uostalom, taktika revolucionarnog saveza radnika i seljaka u sebi sadrži ekonomsko-socijalnu komponentu u dijelu koji se odnosi na ulogu radničke klase, a nacionalnu u dijelu koji se odnosi na seljaštvo. Već smo upozoravali na pomanjkanje marksi­ stičkog pristupa odnosu klasnog i nacionalnog u ovom dijelu takti­ ke KPJ i Kominterne toga vremena, upravo zbog toga jer je onom »radničkom« dijelu taktike bio oduzet faktor »nacionalnog«. Kako partijska opozicija shvaća seljačko pitanje, najbolje ilu­ strira mišljenje »Popovića«, da ». . . zajednička suradnja revolu­ cionarnih seljačkih i radničkih masa u borbi protiv kapitalizma jest prvi i najhitniji uvjet pobjede radnog čovječanstva nad kapita­ lizmom i zemljoposjednicima . . . Što se tiče srednjih seljaka, nji­ hovi interesi u biti su isti«. Kao prvo, upozorili bismo na termin »suradnja«. Ona u sebi implicira koaliciju između radnika i selja­ ka, koja može biti i razvrgnuta kada seljaštvo više neće trebati. Kao drugo, partijska opozicija seljačko pitanje svodi na ekonomsko-socijalni aspekt »suradnje« između radničke klase i siromaš­ nog seljaštva, izbijajući iz njegovih sadržaja nacionalnu kompo­ nentu. U tome i leži suština sukoba između većine u CK KPJ i partijske opozicije u pristupu seljačkom pitanju. Četvrto pitanje oko kojega su izbili sporovi u vodstvu jugosla­ venskog komunističkog pokreta »Popović« vidi u pristupu naci­ onalnom pitanju. Međutim, ovaj problem ne vezuje za seljaštvo, već za odnos prema očuvanju ili djelomičnoj dezintegraciji jugo­ slavenske države u uvjetima izvedbe radničko-seljačkih revoluci­ ja. Po njegovu mišljenju, »CK je vjerovao da KPJ treba zahtijevati trenutno izdvajanje«. Međutim, nastavlja »Popović«, ». . . mi smo uvijek priznavali pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja i u tom pitanju nema principijelnih razlika (između CK KPJ i opo­ zicije, prim. G. V.)«. Svodeći cjelokupni sukob između CK KPJ i partijske opozicije u pristupu nacionalnom pitanju na problem odnosa prema očuvanju ili dezintegraciji jugoslavenske države u procesu provedbe radničko-seljačkih revolucija ugnjetenih nacija, ovaj član partijske opozicije izbjegavao je suštinu problema, potrebu trajne borbe za revolucionarni savez radnika i seljaka, bez obzira na aktualnost revolucije. Zbog toga nije uvjerljiva ni njegova tvrdnja da između CK KPJ i opozicije ». . . nema princi­ pijelnih razlika i u tom pitanju te su razlike taktičke (ist. G. V.) prirode«. Sukobi između ovih dviju grupacija u vodstvu jugosla­ venskog komunističkog pokreta nisu nastali zbog poznate odluke 199

Petog kongresa Kominterne o potrebi djelomične dezintegracije jugoslavenske države, koju prihvaća i CK KPJ 25. studenog 1924. godine, već na pitanjima globalne strateško-taktičke orijentacije Treće konferencije KPJ iz siječnja iste godine, i ne samo oko naci­ onalnog pitanja. Stavovi sjednice CK KPJ iz kraja studenog 1924. godine samo su produbili već postojeće razlike, i to samo u jed­ nom aspektu nacionalnog pitanja, u državnopravnom. Navedeni podaci o toku diskusije ujedno su i jedini do kojih smo za sada uspjeli doći. Buduće istraživače ovog vrlo značajnog skupa upozoravamo, da u svim nama dostupnim suvremenim arhivskim izvorima, koji daju uvid u diskusiju, nedostaju istupa­ nja predstavnika CK KPJ, posebno, Duke Cvijića, a obiluju podacima o istupima partijske opozicije, koja je na ovom plenu­ mu IKKI-e doživjela osudu. Kako je došlo do ovakve selekcije izvora nije nam poznato i zato ovaj plenum IKKI-e zahtijeva daljnja temeljita istraživanja. Kako smo prethodno napomenuli, posebna komisija plenuma izradila je nacrt buduće rezolucije o problemima idejnih sukoba i stanja u jugoslavenskom komunističkom pokretu, koji su u načelu prihvatili svi prisutni delegati CK KPJ, SKOJ-a i partijske opozici­ je. Nacrt rezolucije nalazi se u Arhivu Predsjedništva CK SKJ, sign. Kl, 1925/51-2, na ruskom jeziku. Sadržajno se ne razlikuje od teksta rezolucije objavljene u »Pčelarstvu« i u »Istorijskom arhivu«, tom II, osim u naslovu koji glasi: »Rezolucija o jugosla­ venskom pitanju«. U nacrtu ima samo jedna sitna razlika: umjesto da se navodi aktivnost rukovodstva NRPJ, govori se o ». . . CK jugoslavenske kompartije . . .«. Ova razlika je nastala isključivo zato jer se dokumenta KPJ u to vrijeme mogu javno objaviti samo kao dokumenta NRPJ. Preostala nam je još analiza službene rezolucije čiju je izradu konačnog teksta plenum prepustio Predsjedništvu IKKI-e. Zato suvremeni izvor (»Pčelarstvo«) govori o Rezoluciji Egzekutive Komunističke internacionale o jugoslavenskom pitanju, a ne o Rezoluciji V. proširenog plenuma JKKI o jugoslavenskom pitanju, kako ga navode naši dosada objavljeni suvremeni arhivski izvori (IA, II). U Rezoluciji šire se razrađuju taktički ciljevi jugoslavenskih komunista. Polazeći od uvjerenja da se na Balkanu pojačavaju pritisci velikih kolonijalnih sila, pa tako i u jugoslavenskoj državi, čiji je vjerni sluga srpska buržoazija, uzroci krize u ovom dijelu Evrope nalaze se u neriješenim nacionalnim i seljačkom pitanju. Iz kriza balkanskih država izrast će i revolucionarna kriza, otvara­ 200

jući mogućnost kombinacije revolucionarne borbe proletarijata s pokretima seljaštva i ugnjetenih nacija. KPJ se mora oštro odupri­ jeti svakom pokušaju da se kriza jugoslavenskog društva riješi putem sporazuma triju nacionalnih buržoazija, drugim riječima, ustavnim reguliranjem jugoslavenskih međunacionalnih odnosa. U borbi za mase seljaštva i ugnjetenih nacija KPJ treba istaći parole borbe za republikansko uređenje, protiv centralizma i uni­ tarizma, za radničko-seljačku vlast, u uvjetima rušenja kapitali­ stičkog sistema. Zato je osnovni zadatak KPJ, ističe se u Rezoluci­ ji, stvaranje jedinstvenog proleterskog fronta, koji će oko sebe okupiti seljačke mase u jedinstvenu revolucionarnu borbu protiv srpske militarističke monarhije. KPJ mora voditi računa o činjeni­ ci da u jugoslavenskoj državi razvoj ide u pravcu revolucije, a ne buržoaske demokracije. Po ocjeni iz Rezolucije, ove procese donekle usporava relativna stabilizacija kapitalizma u zapadnoj Evropi, ali ne mijenja generalni pravac razvoja situacije na Balka­ nu, zahvaljujući specifičnim društveno-ekonomskim i političkim prilikama koje postoje na ovim prostorima. Tako je kriza suradnje sa zapadnoevropskom socijalnom demo­ kracijom Balkan dovela u centar pažnje Kominterne, zato je Manuilski na Petom kongresu Kominterne istakao, daje Makedo­ nija za Jugoslaviju ono što je Balkan za Evropu. Iako se u Rezolu­ ciji priznaje činjenica da u Jugoslaviji nema neposredne revoluci­ onarne situacije, upozorava se na nagomilane suprotnosti, koje otvaraju mogućnost jednog sukoba koji može značiti početak revolucije. Zbog toga se cjelokupna djelatnost KPJ mora usmjeriti u pravcu buduće revolucije, a ne razvoja buržoaske demokracije, povezujući je sa svim balkanskim komunističkim partijama kroz BKF, a na taktičkoj platformi radničko-seljačkog revolucionarnog saveza. Obzirom na značenje Balkana za revolucioniranje Evrope, nacionalno i seljačko pitanje u centru su interesa citirane Rezolu­ cije. U njoj se upozorava, daje kod nekih jugoslavenskih komuni­ sta još uvijek prisutno potcjenjivanje značenja nacionalnih pokre­ ta za jugoslavensku i balkansku proletersku revoluciju, tj. za evropsku i svjetsku. Iako tek proleterska revolucija stvara preduv­ jete ispravnom rješenju međunacionalnih odnosa stvaranjem saveza sovjetskih socijalističkih republika, u Rezoluciji se upozo­ rava da to ne može biti razlog zanemarivanju odnosa komunistič­ kih partija prema nacionalnim pitanjima u uvjetima kapitalistič­ kog razvitka. Odbacujući kao jedinu moguću taktiku borbe za reguliranje međunacionalnih odnosa u uvjetima kapitalističkog 201

razvitka korištenje tekovina buržoaske demokracije, u Rezoluciji se upozorava da nacionalno pitanje sadržava u sebi revolucionar­ nu energiju, posebno u mnogonacionalnim državama kakva je Jugoslavija. Ta revolucionarna energija jest borba nacionalno ugnjetenih protiv velikosrpske buržoaske diktature, koja ljulja temelje kapitalističkog sistema, ubrzavajući proces proleterske revolucije. Kako bi se zgrada jugoslavenske države što prije razdr­ mala, KPJ mora u svoje taktičke ciljeve ugraditi zahtjev za pravo sviju nacija na samoopredjeljenje do otcjepljenja, za federaciju radničko-seljačkih republika Balkana, kao rješenje nacionalnih pitanja. Tako je i za IKKI na kraju nacionalno pitanje pretvoreno u državnopravnu formu reguliranja međunacionalnih odnosa, a balkanska federacija kao nužno zlo, ustupak seljaštvu do diktatu­ re proletarijata. Odbacujući unitarističku koncepciju iz taktičkih programa KPJ, u Rezoluciji se jednostrano zaključuje da je ona isključivi rezultat velikosrpske koncepcije države. Bez obzira na činjenicu što se temeljni uzrok međunacionalnih sukoba u jugoslavenskoj državi treba tražiti u ponašanju velikosrpske buržoazije, u Rezolu­ ciji se upozorava da posljedice velikosrpske ideje pogađaju široke mase ugnjetenih nacija, naravno, seljaštva, a ne samo njihove buržoazije. Zato se suština pojave i razvitka nacionalnih pitanja u jugoslavenskoj državi ne smije tražiti u konkurentskoj borbi naci­ onalnih buržoazija, već u seljačkom pitanju. Seljaštvo čini osnovi­ cu nacionalno-oslobodilačkih pokreta, a ti pokreti, tvrdi se u Rezoluciji, u svojoj suštini tendiraju ka izdvajanju iz jugoslavenske države, prvenstveno u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori. KPJ mora učestvovati u parlamentarnim borbama za reviziju Vidovdanskog ustava, ali isključivo kao dijelu taktike datog tre­ nutka, a ne kao jedini put rješenju jugoslavenskih međunacional­ nih odnosa. Ona mora zadržati pravo kritike buržoaskog vodstva seljačkih stranaka i pokreta, ali treba voditi računa da se seljaštvo u postojećim uvjetima razvoja još ne može osloboditi utjecaja svojih vođa i uvijek zauzeti revolucionarnu orijentaciju. Zbog toga, KPJ svoju suradnju s ovim strankama i pokretima ne smije uvjetovati svojim parolama, već upornim radom u masama i na njihovoj ljevici. Iako se u Rezoluciji uporno tvrdi da je nacionalno pitanje u suštini seljačko pitanje, objektivna politička kretanja u redovima ugnjetenih nacija u našoj zemlji prisiljavaju IKKI da prizna činje­ nicu, da su seljački nacionalni pokreti privukli i većinu proleter­ 202

skih masa. Iz te spoznaje izvlači samo zaključak o potrebi koncipi­ ranja samostalne nacionalne proleterske politike, koja će k sebi privući mase seljaštva i spriječiti obratne procese. U pristupu problemu jugoslavenskih nacionalnih pitanja u Rezoluciji se upozorava na nužnost diferenciranog pristupa KPJ problemu buržoaskog nacionalizma. Po ocjeni IKKI, srpski buržoaski nacionalizam u globalnoj taktici KPJ nema isto značenje kao i buržoaski nacionalizmi ugnjetenih nacija. Drugim riječima, srpski buržoaski nacionalizam temelj je očuvanja kapitalističkih društveno-ekonomskih i političkih odnosa u našoj zemlji, ostali buržoaski nacionalizmi svojim konkretnim djelovanjem nehotice pridonose krizi društva i otvaraju perspektive proleterskoj revolu­ ciji. Po našem sudu, formulacija krajnje problematična, ako se uzmu u obzir posljedice njene primjene u odnosu KPJ prema svim onim snagama koje su s različitih idejnih pozicija udarale na Jugo­ slaviju i jugoslavensko zajedništvo u vrijeme pojave fašističke ide­ ologije u redovima sviju jugoslavenskih nacija i nacionalnih manji­ na, koja u načelu odbacuju potrebu jugoslavenskog zajedništva. Razumljivo da je ovakav pristup IKKI problemu buržoaskog nacionalizma u našim uvjetima zanemarivao jednu činjenicu, da su u vremenu o kojemu je sada riječ osnovne opozicijske seljačke partije i pokreti zainteresirani za očuvanje integriteta jugoslaven­ ske države i objektivno veća prepreka taktici KPJ u borbi za revolucionarni savez radnika i seljaka od velikosrpske ideologije. Srpska buržoazija je kompromitirana ne samo u redovima ugnje­ tenih nacija i nacionalnih manjina, već i u dijelu vlastite nacije. Vodeće seljačke partije i pokreti u redovima ugnjetenih nacija to nisu, a njihova taktika politike kompromisa unutar zajedničke države odraz je ne samo straha od revolucije, već i objektivnog raspoloženja širokih masa kojima su na čelu. Svjestan mogućnosti da u redovima KPJ dođe do otpora pri­ stupu problemu odnosa prema opozicijskim strankama iz redova ugnjetenih nacija, IKKI upozorava, da se KPJ ne smije bojati nacionalnih strasti, jer u protivnom nikada neće postati pobjedo­ nosni vođa velikog revolucionarnog narodnog pokreta, koji u sebi treba sintetizirati interese proleterske revolucije, seljačkog i nacionalnooslobodilačkog pokreta. Koliko su još snažno prisutne poruke trećeg i četvrtog kongresa Kominterne najbolje pokazuje ova definicija širokog revolucionarnog narodnog pokreta. Kao da se još, vrlo slabo, probijaju ideje Lenjina i njegove vizije suštine politike jedinstvenog fronta. Već u narednom dijelu teksta Rezolucije pojam jedinstvenog 203

fronta reducira se na seljačko pitanje, na problem revolucionar­ nog saveza industrijskog proletarijata i siromašnog seljaštva, u koji postupno treba privlačiti kategoriju seljaka »srednjaka«. Govoreći o revolucionarnim uvjetima u Jugoslaviji, upozora­ vamo na gledište IKKI, da u našoj zemlji proleterska revolucija ne može pobijediti ukoliko se široke mase seljaštva ne pridobiju na platformi borbe protiv velikosrpskog imperijalizma i monarhije. Drugim riječima, osnovni motiv pristupa seljaštva proletarijatu jest borba protiv velikosrpski koncipirane jugoslavenske države, a u taktici KPJ centralno mjesto treba pripasti nacionalnim pitanji­ ma, naravno, ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. U ovako koncipiranoj taktici borbe za realizaciju saveza radnika i seljaka vrlo je malo prostora ostalo ekonomsko-socijalnim sadržajima revolucije, osim u onim dijelovima zemlje u kojima nacionalno pitanje nije osnovni motiv pokreta seljaštva. Tu prvenstveno mislimo na pristup problemu Srbije, Bosne i Hercegovine, Vojvo­ dine i Kosova, kao dijelova jugoslavenske države koji bi mogli ostati unutar njenih granica, a čije bi radničko-seljačke revolucije imale ekonomsko-socijalne sadržaje. Tražeći oslonac proleterskoj revoluciji prvenstveno u redovi­ ma ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina, u Rezoluciji se izuzet­ na pažnja poklanja problemu građanskih opozicijskih stranaka u tim sredinama. KPJ se kritizira što je dugotrajnim nepravilnim odnosom prema nacionalnim i seljačkom pitanju dozvolila da i velike mase proletarijata pristupe sitnoburžoaskim seljačkim par­ tijama, priklanjajući se građanskoj ideologiji. Polazeći od činjeni­ ce zaostajanja KPJ za ugledom koje građanske opozicijske stranke imaju u seljačkim masama, u Rezoluciji se predlaže sadržaj taktič­ kih ciljeva putem kojih bi jugoslavenski komunistički pokret pri­ dobio seljaštvo za revolucionarnu platformu proletarijata. Polaze­ ći od iskustva sovjetske revolucije, od KPJ se zahtijeva da vodi računa i o ekonomsko-socijalnom aspektu saveza radnika i selja­ ka, ističući u prvi plan borbu za likvidaciju feudalnih odnosa u poljoprivredi, dosljednu provedbu agrarne reforme i borbu protiv klasnog ugnjetavanja seljaštva. Međutim, ovaj aspekt seljačkog pitanja, toliko značajan za jugoslavenske uvjete, naravno, ne i za ruske uvjete 1917. godine, tek je dodirnut i nedovoljno elabori­ ran, tako da je u prvi plan izbilo nacionalno pitanje, kao osnovni preduvjet prodora KPJ u seljačke mase. Ovakav pristup razumljiv je ako se u obzir uzme tvrdnja u Rezoluciji, da je nacionalno pitanje u jugoslavenskim uvjetima u svojoj osnovi seljačko pita­ nje. Naravno, tražeći oslonac u seljaštvu ugnjetenih nacija i naci­ 204

onalnih manjina, mimoišla se činjenica da ovako koncipirana suština seljačkog pitanja nema osnovnih pretpostavki njegove uspješne realizacije u redovima srpske nacije, čije brojčano prisu­ stvo, na primjer u Hrvatskoj, nije uzimano u obzir pri koncipira­ nju rješenja hrvatskog pitanja. U Rezoluciji se upozorava da problem seljačkih partija ne može biti apsolviran tvrdnjom, da se suradnja s HRSS ne može realizirati jer je vode buržoaski intelektualci, a sa Savezom zem­ ljoradnika u Srbiji jer ga vode monarhistički reakcionari. Te i slične njima partije, u svojoj osnovi predstavljaju pokrete širokih masa radnog seljaštva, koje objektivni razvitak jugoslavenskog društva gura u lijevo, u sukob s veleposjednicima i kapitalistima. Zbog toga, KPJ ne smije prema njima biti indiferentna, već pra­ vilnom taktikom osloboditi široke mase seljaštva od buržoaskog utjecaja. Pri tome se u Rezoluciji upozorava, da taktika prema tim partijama i pokretima treba biti različita, ovisno od objektivnih uvjeta razvitka pojedinih nacija. Uzimajući kao primjer diferencirane taktike problem odnosa KPJ prema HRSS, sjedne strane, te prema Savezu zemljoradnika u Srbiji, s druge strane, smatra se da ona isključivo proizlazi iz različitog pristupa ovih stranaka nacionalnom pitanju. Ukoliko HRSS ostane na svojoj prethodnoj platformi, IKKI smatra da je ona progresivna, valjda zbog posljedica njenog djelovanja u prav­ cu likvidacije velikosrpski koncipirane države i na zaoštravanje njene političke krize. U tom slučaju, kaže se u Rezoluciji, KPJ treba podržavati HRSS i gurati je sve više u lijevo. Što se tiče problema Saveza zemljoradnika, on je globalno ocijenjen kao pokret koji nema progresivnih osobina, jer brani unitaristički kon­ cipiranu Jugoslaviju. Zbog toga se KPJ mora zalagati da u njemu razvije lijevo krilo koje je sklono suradnji s proletarijatom. Pri tome se u Rezoluciji ne precizira, da li bi se takva suradnja trebala temeljiti na drugačijem pristupu dijela »zemljoradnika« nacional­ nom pitanju, ili ekonomsko-socijalnom aspektu revolucionarnog saveza radnika i seljaka. Kolika konfuzija vlada u pristupu petog proširenog plenuma IKKI problemu jugoslavenskih sadržaja radničko-seljačkog save­ za i radničko-seljačkih vlada, potvrđuje citirana Rezolucija. Pod­ sjećamo na one njene dijelove koji u skladu s gledištima Petog kongresa Kominterne upozoravaju da radničko-seljačka vlada nije prelazni oblik vlasti između diktature buržoazije i diktature proletarijata. To činimo iz razloga kako bi lakše shvatili sve teško­ će pred kojima su se našli jugoslavenski komunisti kada su iz 205

Rezolucije trebali razlučiti svoj odnos prema problemu konkretne suradnje s građanskim opozicijskim seljačkim strankama. Naime, u Rezoluciji se KPJ upozorava na opasnost po komunističku ide­ ologiju u momentu pristupanja formiranju radničko-seljačkog blo­ ka, obzirom na snagu građanske opozicije i komunističkog pokre­ ta u konkretnim uvjetima razvitka jugoslavenske države. Pojam radničko-seljačkog bloka u ovom dijelu Rezolucije shvaćen je kao koalicija stranaka, u kojoj KPJ mora očuvati svoju samostalnost i boriti se da u njoj izbori vodeću ulogu. U tako koncipiranom bloku radničko-seljačkih stranaka KPJ se ne smije odreći kritike, prvenstveno praktične djelatnosti građanskih opozicijskih strana­ ka gdje, naravno, najviše griješe i dolaze u suprotnost s proklami­ ranim strateško-taktičkim ciljevima. KPJ se nalaže, da manje kri­ tizira ideologiju građanske opozicije, gdje su očito manje ranjivi. IKKI očekuje da će ovakvom taktikom KPJ steći politički ugled u dijelu baze ovih partija, prvenstveno na njihovim lijevim krilima, koji bi pridonijeli radikalizaciji i diferencijaciji cjelokupne koalici­ je seljačkih partija u pravcu revolucije. Tako je u Rezoluciji petog proširenog plenuma IKKI taktika borbe KPJ za radničko-seljački savez i radničko-seljačku vladu bila u dobroj mjeri zakomplicirana. Proklamirajući revoluciju, jer je kapitalizam u raspadanju, radničko-seljački savez shvaćen je kao osnovica revolucije, a radničko-seljačka vlada kao diktatura proletarijata u specifičnim uvjetima nerazvijenih zemalja. U isto vrijeme, pritisnut činjenica­ ma objektivnog razvitka naše zemlje i političkih odnosa u njoj, IKKI istovremeno govori o radničko-seljačkom bloku kao prelaznom periodu u diktaturu proletarijata, kao vremenu mogućnosti koalicije s građanskim opozicijskim strankama. Međutim, rasprava između dr S. Markovića i istaknutih ruko­ vodilaca RKP(b) ovim plenumom nije bila okončana. Nastavljena je u sovjetskoj štampi i časopisima, ali u njene kompletne sadržaje nismo imali uvida, niti je do sada jugoslavenska historiografija obratila pažnju na ovu problematiku u okvirima istraživanja evo­ lucije gledišta KPJ prema nacionalnom pitanju. Koliko nam je poznato, sovjetski su povjesničari o tome više pisali, ali nam nije poznato gdje i kada. Ovom prilikom u obzir smo uzeli samo nama dostupna dva članka, jedan S. Markovića i drugi Staljinov. U članku »O nacionalnom pitanju u Jugoslaviji« Markovič nastoji uvjeriti sekretara sovjetske partije Staljina, da između njih dvojice suštinskih razlika u pristupu nacionalnom i seljačkom pita­ nju nema. On uvjerava Staljina da njegove koncepcije nije dobro razumio uslijed » . . . nepotpunog prevoda . . .« njegova govora 206

u jugoslavenskoj komisiji Petog proširenog plenuma IKKI-e. Zbog toga, po riječima Markovića, ». . . čitava polemika druga Staljina protiv moga shvatanja o nacionalnom pitanju počiva na izvesnim nesporazumima, koja želim na ovaj način da otklonim«. Marković još jednom upozorava, da je njegov pristup naci­ onalnom pitanju uvijek bio, posebno u konkretnoj situaciji 1925. godine, iz aspekta interesa » . . . proleterske revolucije«. Indi­ rektno odbacujući prigovor IKKI-e i samog Staljina da je svojim zalaganjem za ustavno rješenje nacionalnih pitanja u jugoslaven­ skoj državi u biti išao protiv interesa proleterske revolucije, Mar­ ković ističe, da se ». . . samo suprotstavio tezi da je rešenje naci­ onalnog pitanja u okviru kapitalizma uopšte ’nemoguće’«. Prizna­ jući da samo proleterska revolucija daje osnove ». . . za trajno i potpuno rešenje nacionalnog pitanja . . .«, osim što je kao i Kominterna pokazao veliki optimizam u pitanju odnosa klasnog i nacionalnog u uvjetima izgradnje socijalizma, potvrdio je i svoje nerazumijevanje odnosa prema nacionalnim pokretima ugnjetenih nacija svojom tvrdnjom, da ih ». . . treba pomagati . . .ukoli­ ko su svojom aktivnošću upereni protiv imperijalizma.« Ponavlja­ mo, »pomagati« i voditi bitku za »vodeću« ulogu proletarijata u svakoj naciji, nisu isti procesi, a Marković još i ističe da se u takvom pristupu (»pomagati«) » . . . sastoji suština revolucionarno-marksističkog lenjinističkog shvatanja nacionalnog pitanja«. Zatim je Marković pokušao objasniti i svoj stav o pravu naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja, koje je, kako znamo, bilo odlukama Petog kongresa Kominterne svedeno na obvezu otcjep­ ljenja za Slovence, Hrvate i Makedonce. On upozorava da nikada nije ovaj problem smatrao »akademskim« pitanjem, a još manje ga je dovodio u vezu s problemom da li ». . . postojeći nacionalni pokreti zahtevaju ovo pravo ili ne.« Ova Markovićeva tvrdnja u direktnoj je suprotnosti s njegovim stavom u tom pitanju na ple­ numu IKKI-e. On upozorava da je na plenumu samo želio istaći da Slovenci i Hrvati ». . . za momenat ne teže otcepljenju . . .« i da će ». . . usled eventualnih komplikacija unutrašnje, ili spoljašn(j)e situacije (ist. u orig. prim. G.V.) biti vrlo lako moguće da Hrvati i Slovenci i drukče postave pitanje svoga samoopredeljenja«. U konkretnoj situaciji, tvrdi Marković, parola o otcjepljenju nije aktualna. Sasvim je vidljivo da je ovom prilikom Marković i te kako uzeo u obzir gledišta koja je u jugoslavenskoj komisiji plenu­ ma IKKI-e iznio Staljin. Međutim, kada se ovom prilikom Marković upustio u objaš­ njavanje svojih gledišta na suštinu ustavnog puta rješavanja naci­ 207

onalnih pitanja u uvjetima buržoaske jugoslavenske države, imao je daleko više poteškoća u dokazivanju da problem nije u njemu, već u prevodiocu. Naime, obzirom da je suštinu socijalne osnove nacionalnih pokreta vidio u konkurentskoj borbi nacionalnih bur­ žoazija Slovenaca, Hrvata i Srba, a ne u seljaštvu, kako je tvrdio Staljin, Markoviću je jedino ostalo da bez jačih argumenata doka­ zuje da nije pristaša reformističkih gledišta o nacionalnom pitanju iz razloga što je ustavnu borbu shvatio kao » . . . deo opšte revolu­ cionarne klasne borbe proletarijata, kao sastavni deo borbe za zauzimanje vlasti«. Naravno, tako nije mislio na plenumu IKKI-e i teško je mogao dokazati da je i pitanje ustava također shvatio kao ». . . pitanje revolucije«. Ukoliko je u ovom stavu Markovića sadržana misao da demokratizacija zemlje jača uvjete razvitka revolucionarnog radničkog pokreta, a time i pretpostavke revolu­ cije, to je točno. Ipak, to je buržoaska demokracija i njen ustav, u biti politički kompromis koji vodi u pasivizaciju širokih masa jugo­ slavenskog društva. Markoviću ne nedostaje ironija i hrabrost da istaknute članove RKP(b) upozori na njihovu nekompetentnost u odlučivanju o suštini ustavnog pitanja, jer ono u vrijeme carizma ». . . kao aktualno pitanje u Rusiji nije postojalo«. Aludirajući na niski stupanj tradicije buržoaske demokracije u Rusiji do revoluci­ je , Marković je istakao da je u jugoslavenskoj državi druga situaci­ ja, jer u njoj već sedam godina traje ustavna borba, koja je u centru njenog političkog života. Ova borba potresa temeljima države, a rješenje ustavnog pitanja koči nacionalno pitanje. Zbog toga je, kaže Marković, ». . . nacionalno pitanje skopčano sa ustavnim u konkretnoj situaciji u Jugoslaviji«. Marković odbija optužbu da propagira reformistički pristup nacionalnom pitanju, jer nacionalno pitanje ne izjednačava s ustavnim pitanjem kao apsolutno moguće rješenje, već jedino moguće u datim uvjetima izvedbe revolucije. Odbija tvrdnju da se protivi provedbi prava naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja argumentacijom da i nacionalno pitanje kao ustavno pretpostavlja priznavanje prava naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja. Uistinu je bio veliki optimista u ocjenjivanju mogućnosti jugoslavenske buržoazije da poštuje pravo naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja. Osim toga, Marković zaboravlja vlastite motive koji su ga potakli da, kako sam kaže, u datim uvjetima razvitka jugoslaven­ ske države nacionalno pitanje shvati kao ustavno pitanje. Koji su to drugačije dati uvjeti koji buržoaziji omogućuju, a proletarijatu ne omogućuju, realizaciju prava naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja? Posebno prava na otcjepljenjc. 208

Što Marković očekuje od ustavnih borbi u Kraljevini SHS pod vodstvom nacionalnih buržoazija? Na ovo pitanje daje indirektni odgovor: »Ustavna borba u Srbiji koja skoro 100 godina živi ustavnim životom, ima revolucionarnu tradiciju. U toku ustavnih borbi, koje su često, naročito u drugoj polovini prošlog stoljeća uzimale oblik otvorenog građanskog rata, bila su svrgnuta tri kra­ lja i uništena je cela dinastija Obrenovića. Stoga pruža i aktuelna ustavna borba povoljnu polaznu tačku za naše buduće revoluci­ onarne borbe«. Drugim riječima, KPJ treba podržavati proces demokratizacije buržoaske jugoslavenske države, pa tako i u međunacionalnim odnosima, pomagati buržoaziji u dovršavanju sadržaja njene revolucije, stvarajući što čvršće pretpostavke revo­ luciji proletarijata ekonomsko-socijalnih sadržaja. Prema tome, u cijelom periodu razvitka buržoaske jugoslavenske države KPJ nema potrebe voditi bitku za vodeću ulogu proletarijata u naci­ onalnim pokretima iz dva razloga: 1. u pomanjkanju revoluci­ onarnih procesa kao aktualnog zadatka ustavna transformacija države može dovršiti neke procese koje bi inače trebala dovršiti proleterska revolucija i 2. nacionalni pokreti pod vodstvom buržo­ azije i tako nemaju revolucionarnih sadržaja koji bi pridonijeli destabilizaciji jugoslavenske buržoaske države. Iz ovakva pristupa problemu nacionalnih pitanja logično slije­ di i tvrdnja Markovića daje ». . . ekonomska osnova nacionalnih pokreta u Jugoslaviji konkurentska borba između vladajuće srp­ ske buržoazije, čija politika favorizira srpski kapital, i hrvatske i slovenačke buržoazije, koje se hegemonističkom srpskom držav­ nom politikom osećaju pritešnjene«. Marković prihvaća mišljenje Staljina da su seljačke mase najbrojniji učesnici nacionalnih pokreta i da je samo u tom smislu nacionalno pitanje u svojoj suštini seljačko pitanje. Međutim, on odbija, i to s pravom, da se ta definicija može izvesti iz agrarnog pitanja. Ono što je promaklo Staljinu i Markoviću bila je činjenica da u najjačim nacionalnim pokretima, kao što je bio slučaj u Sloveniji i Hrvatskoj, seljačko pitanje i te kako ima svoju ekonomsko-socijalnu sadržinu, ali ne na planu agrarnog pitanja i ukidanja nepostojećih feudalnih odno­ sa, već u činjenici da je seljak u ovim krajevima već od kraja XIX stoljeća u latentnom sukobu s prodorom posljedica kapitalističke proizvodnje u poljoprivredu. Marković priznaje činjenicu da bez ispravnog stava prema nacionalnom pitanju nije moguće izvući seljaštvo ispod utjecaja buržoazije. Koji je to ispravni stav, ako se propagira parola o ustavnom reguliranju međunacionalnih odnosa? 209

Svjestan mogućnosti da ovakav stav KPJ prema nacionalnom pitanju istu pretvara u »neutralnog« promatrača, Marković pred­ laže slijedeće: 1. da KPJ pravi jasnu razliku između ugnjetenih i ugnjetačke nacije. Znači, ipak nije u suštini nacionalnog pitanja samo konkurentska borba nacionalnih buržoazija, već ugnjetava­ nje cijelih nacija, u pitanju su nacionalni pokreti, 2. KPJ se mora u potpunosti staviti na stranu ugnjetene nacije i 3. mora sve konflik­ te na planu međunacionalnih sukoba iskoristiti za ». . . ubrzava­ nje proleterske revolucije«. Ipak je popustio pred autoritetom RKP(b). Marković je, kao i dio kadrova u KPJ i u Komintemi, što do tada nije činio, ovom prilikom izjednačio položaj srpske buržoazi­ je s položajem srpske nacije. Vjerujemo da je tu grešku učinio slučajno: priznajući činjenicu da je u pitanju položaj ugnjetenih nacija, a ne samo problem konkurentske borbe nacionalnih bur­ žoazija, zaboravio je, i ne samo on, da ekonomsko-socijalna eks­ ploatacija širokih masa srpske nacije u cijeloj Kraljevini SHS u suštini znači i njeno političko porobljavanje. Ubrzo je na ovaj članak Markovića odgovorio Staljin, i to u časopisu »Boljševik« broj 11-12 od 30. lipnja 1925. godine, pod naslovom »Još jedanput o nacionalnom pitanju« (Odgovor na čla­ nak druga Simića). Diskutabilna je tvrdnja Staljina da se Marko­ vić tek nakon diskusije u jugoslavenskoj komisiji plenuma IKKI-e ». . . potpuno stavlja na stanovište delegacije RKP(b) u Kominterni«. U tom pitanju Staljin je djelomično u pravu, tek u članku koji smo naveli Marković je prihvatio neka od gledišta delegacije RKP(b), ali u daleko manjoj mjeri nego što je shvatio Staljin. U ovom članku on prvenstveno raspravlja o gledištima Marko­ vića na nacionalno pitanje u toku debate u komisiji Petog prošire­ nog plenuma IKKI-e, a ne u navedenom članku. Njegov sadržaj mu više nije interesantan, bitno mu je da Markovića dezauira do kraja. Prokomentirat ćemo ovaj članak Staljina, bez obzira što se gledišta u njemu bitno ne razlikuju od onih koje je izložio u komi­ siji IKKI-e. Međutim, ima nekih snažnije akcentiranih, koja će ubrzo biti u središtu interesa vodstva KPJ. Staljin nije toliko naivan da bi dozvolio mogućnost da se u redovima RKP(b) i u Kominterni i djelomično prihvati gledište Markovića, da se razlike između njega i delegacije RKP(b) mogu svesti na »nesporazume« i »loš prevod« njegova govora u komisiji IKKI-e. Nakon njegova članka Staljin je smatrao da je pravo vrijeme da se gledišta sovjetske partije na nacionalna pitanja u jugoslavenskoj državi definitivno prihvate u KPJ i u Kominterni. 210

Markovića su očekivali teški dani, kao i većinu u vodstvu jugosla­ venskog komunističkog pokreta, u koncipiranju originalnog puta jugoslavenske revolucije. Vraćajući se na već istaknuta (u komisiji plenuma IKKI-e) tri momenta u pristupu problemu odnosa KPJ prema nacionalnom pitanju: 1. put rješenja, 2. socijalna sadržina nacionalnih pokreta i 3. utjecaj međunarodne situacije, Staljin upozorava da u tim trima točkama u komisiji IKK-e nije bilo suglasnosti između delegacije RKP(b) i Sime Markovića. Znači, nije u pitanju IKKI-e, već CK RKP(b). U prvom pitanju Staljin ponavlja svoju misao da Marković odvaja nacionalno pitanje od općeg pitanja revolucije, svodeći ga na ustavno. Upozorenje Staljina bez daljnjega je točno. Međutim, što on podrazumijeva pod pojmom »odvajanja od revolucije«? Podrazumijeva njegovo svođenje u funkciju revolucije proletarija­ ta, u cilju njegova korištenja u revolucioniranju situacije u jugosla­ venskoj buržoaskoj državi, a ne sastavnim dijelom klasne borbe proletarijata. Budući da u to vrijeme vjeruje u aktualnost revolu­ cionarnih procesa na ovim prostorima, propagira angažiranje KPJ u nacionalnom pitanju. Kada ne uspijeva revolucija u zapadnoj i srednjoj Evropi, možda uspije na Balkanu. Zašto? Zato, jer naci­ onalna i seljačko pitanje nisu na ovim prostorima riješeni u okviri­ ma prirodnih procesa razvitka kapitalizma i pravilno iskorišteni mogu ubrzati revoluciju. Za razliku od Markovića, koji zbog pomanjkanja revolucionarne situacije nacionalna pitanja prepušta buržoaziji kroz ustavnu transformaciju države, Staljin ih želi isko­ ristiti da bi revoluciji dao jače impulse. Jedno i drugo gledište u svojoj su osnovi nepravilni. Ipak, za razliku od Markovića, Staljin barem želi iskoristiti nacionalna pitanja i time objektivno pridono­ si jačanju interesa KPJ za ovu problematiku, Marković svojim prijedlozima umrtvljuje akcije KPJ i objektivno pridonosi jačanju utjecaja buržoazije u ukupnom društvenom razvitku Kraljevine SHS. Međutim, pretpostavke čistoj klasnoj borbi u jugoslaven­ skim uvjetima nisu bile dovoljno snažne da bi KPJ u uvjetima nedovršenih sadržaja buržoasko-demokratskih revolucija istu mogla dovoljno afirmirati u odnosu prema nacionalnim buržoazi­ jama. S pravom Staljin upozorava da plediranje Markovića za »revolucionarnu borbu« i »revolucionarnu akciju« u suštini ne znači i revolucionarno opredjeljenje u rješavanju nacionalnih pita­ nja, ukoliko ti pojmovi nisu vezani za konkretnu akciju u borbi za diktaturu proletarijata. S pravom upozorava da i borba za ustavnu transformaciju jugoslavenske države može biti »revolucionarna 211

borba« ili »revolucionarna akcija«, ovisi koliko je novo ustavno rješenje progresivnije od onog prethodnog. Reformiranje starog poretka i borba za njegovu likvidaciju nisu iste stvari, ali je u svakom slučaju lakše živjeti u uvjetima buržoaske demokracije nego fašizma, o čemu je Marković vodio računa, a Staljin nije. Po njegovu mišljenju, ostale dvije temeljne greške Sime Markovića logično slijede iz prvog pristupa, tj. tretiranja nacionalnog pitanja kao ustavnog pitanja. Analizirajući gledište Markovića na socijal­ nu sadržinu nacionalnih pokreta u Kraljevini SHS, Staljin mu zamjera njeno svođenje na konkurentsku borbu triju nacionalnih buržoazija, što je logična posljedica njegove ocjene o nacionalnom pitanju kao ustavnom pitanju. Staljinova definicija suštine naci­ onalnih pitanja u nerazvijenim zemljama kao seljačkog pitanja, otvara i problem odgovora na pitanje čije je onda nacionalno pitanje u visokorazvijenim kapitalističkim zemljama. Ili je možda mislio da dovršene buržoasko-demokratske revolucije u sebi ne sadrže mogućnost pojave nacionalnog pitanja? Koji bi društveni sloj u tom slučaju trebalo iskoristiti u borbi protiv kapitalizma, ako se ide od pretpostavke da nacionalna ugroženost nije osjećaj primjeren proletarijatu? To su dileme na koje Staljin ne daje odgovor tvrdnjom da se u nerazvijenim zemljama nacionalno pita­ nje svodi na seljačko. Vizija dvoetapne revolucije po ruskom isku­ stvu evidentna je i u pristupu ovom pitanju. Jer, ukoliko je naci­ onalno pitanje seljačko, onda je i radničko-seljačka revolucija buržoasko-demokratska po svojim sadržajima, a u funkciji one koja iz nje logikom razvoja slijedi, proleterske. Tako je i Staljin nacionalno pitanje izdvojio iz problematike koja bi mogla biti dio sadržaja socijalističke revolucije. Zato nacionalno i seljačko pita­ nje treba iskoristiti, kaže Staljin, a ne voditi bitku za vodeću ulogu proletarijata u svakoj naciji kao cjelini, u kojoj klasno opredjelje­ nje proletarijata na borbu protiv buržoazije ne znači i njegovu nezainteresiranost za položaj vlastite nacije. Interesantno je na koji način Staljin pokušava izbjeći prigovor Markovića da je on, tj. Staljin, u svojoj brošuri »Marksizam i nacionalno pitanje« 1912. godine branio gledište daje nacionalna borba u svojoj suštini klasna borba buržoazije. Staljinu preostaje samo jedan argument, dokazivanje da takvo gledište nije primje­ reno vremenu sredine dvadesetih godina. Taj argument glasi: »Ali brošura Staljinova napisana je pre imperijalističkoga rata kada nacionalno pitanje za marksistu nije dobilo još svetski značaj, kada glavni zahtevi marksista u pitanju prava samoopredeljenja nisu posmatrani kao deo proleterske revolucije, nego kao deo 212

buržoasko-demokratske revolucije«. Pri tome se poziva i na Lenjina koji je 1916. godine također zaključio, da je ». . . pravo samoopredeljenja naroda prestalo da bude jedan deo opšte demo­ kratskog pokreta i da je postala(o) sastavnim delom opšte prole­ terske socijalističke revolucije«. Tako, po Staljinu, nacionalno pitanje prestaje biti pitanje bur­ žoazije zbog izbijanja prvog svjetskog rata i njegovih posljedica u svijetu. Svaki antikolonijalni pokret, ili pokret za nacionalno oslo­ bođenje, poput onih u jugoslavenskoj državi, treba iskoristiti u cilju jačanja pretpostavki proleterskoj revoluciji, koja je u to vrije­ me pokazivala neželjene tendencije da se zaustavi na prostorima SSSR-a. Ocijenivši da se komunistički pokret 1925. godine nalazi » . . . u novoj epohi proleterske svetske revolucije . . .«, Staljin ističe i treći moment, po njegovu sudu, značajan za razumijevanje nacionalnih pitanja u jugoslavenskoj državi. To je međunarodna situacija, koja, što se tiče jugoslavenske države, ». . . predstavlja najvažniji faktor pri rešenju nacionalog pitanja«. Zašto? Zato, jer je, po mišljenju Staljina, jugoslavenska država nastala ». . . prili­ kom sudara dveju imperijalističkih koalicija . . .« i zbog toga ne može izići iz igre velikih sila. Izmjena međunarodnog položaja jugoslavenske države, kaže Staljin, može i te kako aktualizirati pravo naroda na samoopredjeljenje, sugerirajući nimalo naivnu tezu, da bi u tom slučaju i neke nacije u njenom sastavu iskoristile situaciju i otcijepile se. Iz navedenog pristupa nacionalnim pitanjima u jugoslavenskoj državi slijedi i suprotstavljanje Staljina tezi Markovića da se Slo­ venci i Hrvati ne žele izdvajati iz jugoslavenske države, kao i tvrdnji da ni jedna značajnija snaga nema u svome programu zah­ tjev za otcjepljenjem. Takvom gledištu Staljin suprotstavlja sljede­ ću misao: »Danas se radi o tome da se današnje granice jugoslovenske države, stvorene ratom i nasiljem, ne uzmu (ist. u orig. prim., G. V.) kao polazna tačka ili opravdana osnova za rešenje nacionalnog pitanja«. Suština ove poruke Staljina, a u kontekstu globalnog pristupa Kominterne nacionalnom pitanju u tom vre­ menu, sadrži zahtjev prema KPJ, da u slučaju rata među imperija­ lističkim zemljama s refleksima na jugoslavensku državu, mora podržati sve one nacionalne pokrete koji odluče da se izdvoje iz postojećih granica Kraljevine SHS. Opravdano se postavlja pita­ nje gdje su korijeni ovakvom pristupu Staljina problemu granica jugoslavenske države? Odgovor je u činjenici da Kominterna od dana svoga osnutka sve države formirane nakon prvog svjetskog s 213

rata, kao i one obnovljene pod okriljem sila Antante, shvaća rezultatom imperijalističkog rata osvajanja i nasilja, a ne i kao rezultat borbe za oslobođenje od velikih sila koje su taj rat izgubi­ le. Sile Antante, posebno Francuska, u to su vrijeme Kominterni simbol borbe protiv komunizma i mlade sovjetske države, pa tako i sve one novoformirane, stvorene pod njihovim okriljem. Jugoslavenski komunisti odupirali su se ovoj taktici Kominterne sve do Treće konferencije KPJ siječnja 1924. godine, kada su u svoj program prvi put ugradili zahtjev za izdvajanjem Vardarske Makedonije u uvjetima izvedbe radničko-seljačkih revolucija u jugoslavenskoj državi. Krajem studenog iste godine CK KPJ prih­ vaća i borbu za nezavisnu Sloveniju, Hrvatsku i Crnu Goru, što još uvijek nije značilo i službeno prihvaćanje ovog stava u progra­ mu KPJ. Otuda i pritisak Staljina i Kominterne u 1925. godini da dođe do promjena u taktici KPJ u ovom dijelu njenog pristupa nacionalnim pitanjima. Ovom polemikom u IKKI-e nije apsolvirana problematika idejnih sukoba i frakcijskih borbi u vodstvu jugoslavenskog komu­ nističkog pokreta u pristupu odnosu revolucije proletarijata pre­ ma nacionalnom pitanju. Međutim, razvoj političkih prilika u zemlji ubrzo dovodi u pitanje cjelokupnu dotadašnju teorijsku angažiranost IKKI i veći­ ne u KPJ oko koncipiranja taktike prema najjačoj građanskoj opozicijskoj stranci HRSS-u. Potrebno je upozoriti da pristupanje HRSS Seljačkoj internacionali ne mijenja njezin odnos prema NRPJ. Odbija svaku suradnju s komunistima, a ne reagira ni na zabranu NRPJ i drugih legalnih oblika djelovanja KPJ, koja je uslijedila srpnja 1924. godine. Početkom kolovoza iste godine S. Radić se vraća u zemlju, uskoro je uhapšen, a 2. siječnja 1925. godine zabranjena je djelatnost HRSS, ni kriva ni dužna, optuže­ na je za komunističku djelatnost. Parlamentarni izbori veljače 1925. godine još jednom potvrđuju njezin snažan utjecaj u širokim masama hrvatske nacije. Kada se očekivalo daljnje radikaliziranje odnosa između hrvatske opozicije i monarhije, 27. ožujka 1925. godine vodstvo HRSS daje izjavu u narodnoj skupštini o priznanju državnopravnih osnova jugoslavenske države, utemeljenih u Vidovdanskom ustavu. Globalna taktika HRSS opet se mijenja, ovoga puta u pravcu pokušaja stvaranja kompromisa s monarhi­ jom i velikosrpskom buržoazijom. Odriče se i svoga republikan­ skog naziva. Sve taktičke kombinacije IKKI i većine u vodstvu jugoslaven­ skog komunističkog pokreta oko HSS dovedene su u pitanje. 214

posebno, ne bez razloga, likuje partijska opozicija. Travnja 1926. godine Predsjedništvo IKKI u posebnoj Rezoluciji o jugoslaven­ skom pitanju pokušava odgovoriti na pitanje, na kojim osnovama dalje razvijati taktičke sadržaje radničko-seljačkog saveza u, po njegovoj ocjeni, radikalno izmijenjenim političkim odnosima u jugoslavenskoj državi. Nekritično prema vlastitim promašajima u koncipiranju takti­ ke jedinstvenog fronta u našoj zemlji, Predsjedništvo IKKI tvrdi da je analiza političke situacije data u Rezoluciji IKKI ožujka 1925. godine, u svojim osnovnim linijama ispravna i primjerena situaciji u 1926. godini. Braneći ocjenu iz 1925. godine, da stabili­ zacija kapitalizma ima relativni karakter, tvrdi da je ona u 1926. godini još relativnija, djelujući u pravcu promjena u odnosima klasnih snaga u evropskim i balkanskim razmjerima. Po ocjeni iz Rezolucije, već je prekoračen vrhunac evropske i balkanske reak­ cije, što bi se moglo shvatiti kao početak prerastanja krize kapita­ lizma u revoluciju. Korijeni društveno-ekonomske i političke krize u jugoslaven­ skoj državi u Rezoluciji se vide u nastupajućoj agrarnoj krizi, koja je uistinu tokom 1925. godine zahvatila našu zemlju zbog nemo­ gućnosti daljnjeg plasmana jugoslavenskih poljoprivrednih proiz­ voda na evropsko tržište. Isto tako, ispravna je i konstatacija o negativnom odjeku transformacije agrarne reforme u pravcu otkupa zemlje od strane zainteresiranih slojeva bezzemljaša. Međutim, u centru pažnje jest problem HSS-e. Sporazum između HSS i velikosrpske buržoazije u Rezoluciji se ocjenjuje kao bitka hrvatske buržoazije za podjelu kapitala, koristeći se aparatom državne vlasti. Ispravno procjenjujući da ovaj zaokret HSS ne može pridonijeti stabilizaciji velikosrpskog sistema vlasti, u Rezo­ luciji se izražava uvjerenje da je on rezultat već ranije započetog procesa klasne diferencijacije unutar te stranke, koja je prethodni period svoga razvitka iskoristila da na maglovitim koncepcijama rješenja međunacionalnih odnosa učvrsti buržoaski poredak. Tako se u nepunih godinu dana u ocjenama IKKI, ova stranka od predstavnika masovnog pokreta hrvatske nacije i potencijalnog partnera KPJ transformira u suradnika velikosrpske buržoazije u učvršćenju njene imperijalističke politike. Taktički zaokret HSS Predsjedništvo IKKI ocjenjuje početkom procesa općeg klasnog podvajanja u redovima ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina jugoslavenske države, što će nužno dovesti do pregrupiranja tih snaga i partija u njoj. Koliki se značaj pridavao mjestu i ulozi HSS i hrvatskom pitanju u sadržajima taktike IKKI u pristupu jugosla­ 215

venskoj proleterskoj revoluciji, potvrđuje već citirano uvjerenje, da njeno političko ponašanje bitno utječe na proces postupne lik­ vidacije utjecaja nacionalnih buržoazija u širokim masama selja­ štva sviju jugoslavenskih nacija i nacionalnih manjina. Polazeći od uvjerenja da je od ožujka-travnja 1925. godine započeo na jugoslavenskim prostorima proces oslobađanja siromašnih i sit­ nih seljaka, te dijela proletarijata, od utjecaja nacionalnih buržo­ azija, kako zbog privredne krize, tako i zbog kompromitacije HSS, u Rezoluciji se upozorava KPJ na otvaranje širokih moguć­ nosti njenoj političkoj afirmaciji, poput one u 1918. i 1919. godi­ ni. Kako bi KPJ uistinu postala vodeća snaga revolucije, treba prethodno ispuniti tri osnovna zadatka. Prvi, mora postati partija radničke klase u čiju snagu seljačke mase mogu vjerovati, drugi, da kroz sindikalne organizacije bude u organskoj povezanosti s proletarijatom i treći, da bude kao iz jednog komada salivena, istinski jedinstvena boljševička partija. Međutim, objektivna ana­ liza tadašnjeg političkog položaja KPJ u zemlji, kao i stanje u njenom vodstvu, potvrđuju ocjenu Predsjedništva IKKI, da od posljednjeg plenuma IKKI naša Partija nije postigla značajnijih rezultata. Posebno je stanje u vodstvu jugoslavenskog komuni­ stičkoga pokreta kočilo njegovu cjelokupnu djelatnost. Dva dijametralno suprotna idejna pravca u vodstvu pokreta objektivno nisu mogla naći zajednička rješenja, iako je većina imala načelnu podršku IKKI. Iz navedenih razloga, saziva se tre­ ći kongres KPJ, koji, po mišljenju Predsjedništva IKKI, treba suzbiti frakcijska razračunavanja i svesti problem principijelnih razlika na najmanju moguću mjeru. Vjerujući u vlastiti autoritet u redovima vodstva jugoslavenskog komunističkoga pokreta, Predsjedništvo IKKI je očekivalo da su njegove verbalne osude dovoljna garancija likvidaciji frakcijskih borbi u vodstvu jugosla­ venskog komunističkoga pokreta. Takav pristup uskoro će se odraziti na odluke trećeg kongresa KPJ i na daljnja zaoštravanja frakcijskih borbi u KPJ, s posljedicama i na dijelove baze pokre-

Treći kongres KPJ Od odluka ovog kongresa KPJ, održanog svibnja 1926. u Beču, mnogo je očekivala baza i vodstvo jugoslavenskog komuni­ stičkoga pokreta. U centru interesa IKKI bilo je sprečavanje pro216

dubljavanja rascjepa u vodstvu pokreta i usklađivanje njegovih gledišta s onima Kominterne. U Rezoluciji o političkoj situaciji i zadacima Partije realne su ocjene ukupnih dotadašnjih kretanja u evropskom komunističkome pokretu. Iznenađuje mirnoća kojom vodstvo KPJ, a po odo­ brenju IKKI, ruši sve do tada izrečene procjene o perspektivi revolucije. Vrijeme od izbijanja Oktobarske revolucije do kraja 1920. godine ocijenjeno je jednim periodom kada je evropski pro­ letarijat imao objektivno zrele uvjete za uspješnu izvedbu revolu­ cije. Otada, tvrdi se u Rezoluciji, odnos snaga mijenja se u korist buržoazije, potiskujući neposrednu revolucionarnu situaciju. Suprotno ocjenama petog kongresa Kominterne. zbivanja u Nje­ mačkoj i Bugarskoj jeseni 1923. godine nazivaju se revolucionar­ nim epizodama, zanemarujući činjenicu, da su njemački i bugarski ustanak proletarijata inicirani upravo od IKKI. U Rezoluciji se upozorava, da stabilizaciju kapitalizma treba shvatiti u relativnom smislu, što je neosporno točno, i trebalo je daleko prije slijediti globalnu taktiku četvrtog kongresa Kominterne. Međunarodnom položaju SSSR-a toga vremena bez sumnje najveće poteškoće pričinja negativni odnos SAD, kao i njezin sve jači utjecaj na poslijeratni razvitak Evrope. Zato se u Rezoluciji govori o kolonijalnom položaju Evrope u odnosu na SAD, kome se treba suprotstaviti taktikom borbe komunističkog pokreta za revolucionarno konstituiranje federacije evropskih sovjetskih socijalističkih država. Presudno značenje u tim procesima ima realizacija revolucionarnog saveza proleterskog fronta s oslobodi­ lačkim pokretima kolonijalnih naroda, široki antiimperijalistički front koji će prerasti u svjetsku proletersku revoluciju. Relativna stabilizacija kapitalizma zahvatila je i balkanske prostore, kaže se u Rezoluciji, ali labilna politička situacija u ovim dijelovima Evrope, čija su ishodišta u neriješenom agrarnom pita­ nju, i u međunacionalnim odnosima, u centar taktike balkanskog komunističkoga pokreta postavljaju seljačko i nacionalno pitanje. Zbog toga se zahtijeva borba balkanskih komunističkih partija, pa tako i KPJ, za stvaranje revolucionarnog saveza sa siromašnim seljacima i pokretima ugnjetenih nacija, koji će ubrzati stvaranje Balkanske federacije sovjetskih socijalističkih republika. Analizirajući problem mjesta i uloge seljačkog i nacionalnog pitanja u taktici KPJ, u Rezoluciji se polazi od uvjerenja, da je jugoslavenska država usputni produkt svjetskog imperijalističkoga rata, po sastavu mnogonacionalna, koja se zbog nacionalnih i agrarnog pitanja još od svoga osnutka nalazi u latentnoj krizi. U 217

političkom razvitku ove zemlje od njenog osnutka, kapitulacija HSS pred velikosrpskom buržoazijom ocjenjuje se prelomnim događajem, naravno, ako se u obzir uzme dotadašnji odnos Kominterne prema ovoj stranci. Njezin taktički zaokret u 1925. godini u Rezoluciji je shvaćen kao početak klasnih razgraničava­ l a unutar nje, kao i u drugim strankama, kao rezultat pobjede krupnog kapitala i izdaje siromašnih seljaka od strane nacionalnih buržoazija. U Rezoluciji se izražava uvjerenje da će ovaj događaj izazvati pregrupiranja u bazi hrvatskog društva u smislu udaljava­ nja dijela seljačkih masa od buržoaskog vodstva. Globalno razma­ trajući problem borbe za jedinstveni front radnika i seljaka, u Rezoluciji se ulazak HSS-a u vladu ocjenjuje probijanjem fronta ugnjetenih nacija, jer je iz njega ispao glavni faktor, hrvatsko seljaštvo. Hrvatsko-srpski vladajući blok, HSS - Radikalna stran­ ka, proglašen je glavnim protivnikom radničke klase, a ocjene o HSS-u prešle su u drugu krajnost u odnosu na one rečene u pret­ hodnom periodu. Zbog toga se u Rezoluciji od KPJ zahtijeva inicijativa u Hrvatskoj u pravcu obnove nacionalnog pokreta u duhu parola stare HRSS, na platformi borbe protiv velikosrpskog imperijalizma kroz taktiku jedinstvenog fronta radnika i seljaka, tražeći oslonac i u lijevim snagama unutar građanskih stranaka. Zaokret u politici HSS-a utječe na postupnu korekciju odnosa Kominterne i KPJ prema srpskom pitanju. Taktička orijentacija KPJ na borbu za radničko-seljački savez s ishodištem u nacional­ nom pitanju, uzdrmana je zaokretom HSS-a. Iako srpskom pita­ nju KPJ pristupa s aspekta ekonomsko-socijalnih sadržaja radničko-seljačkog fronta, zato ga i razrađuje u okvirima posebne rezo­ lucije o agrarnom i seljačkom pitanju, za nju srpsko seljaštvo više nije samo čvrsti oslonac velikosrpskoj politici. Potpuno nerazumijevanje metoda borbe protiv utjecaja građan­ skih opozicijskih stranaka iz redova ugnjetenih nacija i nacional­ nih manjina, najizraženije je u zahtjevu za stvaranjem pod vod­ stvom KPJ posebnih nacionalno-revolucionarnih organizacija, koje bi bile suprotstavljene već postojećim partijama i pokretima ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. Zaokret HSS-a shvaćen je početkom procesa raspadanja te stranke i sličnih njoj, koje će zamijeniti organizacije pod vodstvom KPJ, programski i taktički prilagođeni seljaštvu i nacionalnim pitanjima. Međutim, ovako zamišljena taktika Kominterne i KPJ teže se provodila u hrvatskom i slovenskom nacionalnom pokretu, dok je u makedonskom imala nešto više uspjeha i zbog objektivnog polo­ žaja ovog pokreta na Balkanu i stanja u njegovim vlastitim redovi­ 218

ma. Svibnja 1924. godine VMRO je pod vodstvom Todora Alek­ sandrova potpisao tzv. Majski manifest s komunističkim snagama na Balkanu, da bi ga vrlo brzo i razvrgnuo. Todor Aleksandrov je ubijen, kao i niz ljevičara u toj organizaciji. Problem ove značajne organizacije u borbi makedonske nacije umnogome je bio zakompliciran i činjenicom što se dijelom oslanjao na makedonsku emi­ graciju u susjednim zemljama, a ne prvenstveno na autohtoni pokret na tlu Vardarske Makedonije. Toj činjenici treba pridodati i onu o odnosu BKP, KPG i KPJ prema makedonskom nacional­ nom pitanju, što je stvaralo velike teškoće u borbi za afirmaciju taktike stvaranja samostalne i ujedinjene socijalističke Sovjetske republike Makedonije na Balkanu, utvrđene odlukama Treće konferencije KPJ i Petog kongresa Kominterne. Nakon ubojstva Todora Aleksandrova Kominterna i BKF ponovo se snažno angažiraju na ujedinjenju sviju revolucionarnih snaga unutar VMRO. Rujna 1924. godine upućen je »Apel BKF makedonskom stanovništvu i radništvu Balkana« u kojemu se govori o zločinačkoj akciji dijela VMRO u borbi protiv rujanskog ustanka bugarskog proletarijata, čiji je poraz shvaćen i kao atak na slobodu makedonskih masa i njihovu samostalnost. U Apelu se poziva na obnovu VMRO na revolucionarnim osnovama, teme­ ljenim na savezu makedonskih masa s BKF, KPJ, KPB, KPG i cijelog balkanskog radništva, u borbi za ujedinjenu i slobodnu makedonsku državu. Unutar VMRO u toku 1924. i u 1925. godini jačaju snage koje se žele oduprijeti utjecaju velikobugarske politike i ponovo ujedi­ niti na osnovama Majskog manifesta iz 1924. godine. Listopada 1925. godine u Beču je sazvana osnivačka konferencija VMRO (Uj.), s pretenzijama da objedini sve one snage u makedonskom nacionalnooslobodilačkom pokretu koje su za stvaranje ujedinje­ ne i samostalne makedonske države u okvirima balkanske federa­ cije. Umjesto taktičke orijentacije na jačanje pozicija komunista unutar postojeće VMRO, Kominterna je učinila potez od kojega nije bilo veće koristi, a pridonosio je daljnjoj disperziji snaga ljevi­ ce u borbi za revolucionarno rješenje makedonskog nacionalnog pitanja. VMRO (Uj.) je imala dosta svojih organizacija u Pirinskoj i Vardarskoj Makedoniji, a najmanje u Egejskoj. Širila je propa­ gandu među Makedoncima u prekomorskim zemljama, gdje veće uspjehe postizava tek od 1930. godine. U čvrstoj je povezanosti s BKF, ali je prisutan i otpor balkanskih komunističkih partija podržavanju i razvijanju njenih organizacija. On nije slučajan, jer 219

su KPJ, BKP i KPG pružale otpor priznavanju nacionalnog iden­ titeta Makedonaca. Osim toga, poteškoće u afirmaciji VMRO (Uj.) na tlu Vardarske Makedonije proizlazile su i iz neraščišćenog odnosa ove organizacije i organizacija KPJ. Naime, neki kadrovi u vodstvu KPJ, poput dr Sime Markovića, ovu su organi­ zaciju shvatili kao »nacionalnu partiju« pod vodstvom KPJ, drugi kao organizaciju koja u potpunosti može zamijeniti KPJ. Kada se u politici KPJ nacionalno shvaća kao sredstvo revolucije, onda i nastaju zbrke oko organizacija ovog tipa. VMRO (Uj.) je na par­ lamentarnim izborima rujna 1927. godine u Vardarskoj Makedo­ niji istupila sa samostalnom listom i parolom o nacionalnom pita­ nju koja nije mogla biti najpopularnija, ali je odražavala objektiv­ nu situaciju u pristupu balkanskih komunista makedonskom pita­ nju. U toj paroli je sadržan zahtjev za slobodu cijelog stanovništva Makedonije bez obzira na nacionalnost i vjeru, kao dio općeg zahtjeva za pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja sviju naci­ onalnosti u jugoslavenskoj državi. Borbu vodstva VMRO (Uj.) za njenu afirmaciju u trima dije­ lovima Makedonije otežavale su i akcije VMRO, koja nije odustajala od svojih velikobugarskih aspiracija. Međutim, imala je VMRO (Uj.) u svojim redovima i snaga koje su vodile borbu za rješenje makedonskog nacionalnog pitanja u okvirima jugoslaven­ ske države na bazi samouprave Makedonije i federalizacije jugo­ slavenske države. Dio snaga tog globalnog opredjeljenja zastupao je i velikosrpske aspiracije u pravcu ujedinjenja triju dijelova Makedonije u okvirima buržoaske Jugoslavije. Sukob unutar same VMRO (Uj.) između komunista i njihovih istomišljenika, s jedne strane, te federalista, naročito će se zaoštriti u toku 1929. godine. Sukob oko odnosa KPJ i VMRO (Uj.) u borbi za rješenje makedonskog nacionalnog pitanja kretat će se od krajnje sektaškog do krajnje nacionalističkog stava. Nije bez razloga već tada postavljena dilema, da li je KPJ u Makedoniji potrebna posebna organizacija u borbi za rješavanje nacionalnog pitanja, ili je tu borbu moguće provoditi i kroz organizacije KPJ. Jedni, poput dr Sime Markovića, bojali su se prodora nacionalizma u redove KPJ, drugi su smatrali da je nacionalno pitanje osnovna poluga revolucije. Intervencije CK KPJ u Oblasnom sekretarijatu za Makedoniju ožujka 1925. i ožujka 1926. godine, znači prije i nakon osnivanja VMRO (Uj.), pokazuju da su te dileme bile u KPJ prisutne u toku osnivanja i nakon osnutka ove revolucionar­ ne organizacije u Makedoniji. Stav CK KPJ nije se bitno mijenjao u pristupu odnosu klasnog i nacionalnog. On odbacuje shvaćanje 220

VMRO (Uj.) kao »nacionalne partije« i radničko-seljačke revolu­ cije u Makedoniji, shvaćene kao oblika diktature proletarijata. Ovu zbrku oko pitanja sadržaja revolucionarnih promjena u Makedoniji očito nisu izazvali sami kadrovi u KPJ, već prvenstve­ no Kominterna. Podsjećamo da je odlukama Četvrtog kongresa Kominterne radničko-seljačka revolucija shvaćena prelaznom eta­ pom u diktaturu proletarijata, da bi odlukama njenog Petog kon­ gresa shvaćena kao oblik diktature proletarijata. U međuvremenu izmijenili su se neki stavovi u samoj Kominterni, posebno u vezi s nastojanjem da dođe do kontakata s britanskim sindikatima, a preko njih i do učlanjenja CSI u Amsterdamsku sindikalnu internacionalu, s čime neki kadrovi u KPJ nisu bili upoznati. Zato CK KPJ upozorava Oblasni sekretarijat Makedonije da će zbog osta­ taka feudalizma u Makedoniji trebati proći dulji vremenski period u uvjetima nacionalno-demokratske revolucije radnika i seljaka pod vodstvom KPJ. Radničko-seljačku vladu, kaže se u pismima CK KPJ, treba shvatiti prelaznom etapom u diktaturu proletarija­ ta. Neraščišćeni odnosi KPJ prema sadržajima makedonske revo­ lucije jačali su otpor komunista prema VMRO (Uj.), naročito kod mlađih kadrova. Sve do 1930. godine prisutne su velike oscilacije KPJ u pristupu ovoj organizaciji, što se moralo odraziti i na ukup­ nu taktiku KPJ prema makedonskom nacionalnom pitanju. U posebnoj Rezoluciji III kongresa KPJ o nacionalnom pitanju ugrađene su sve osnovne misli rečene o odnosu klasnog i nacional­ nog od strane delegacije RKP(b) na Petom proširenom plenumu IKKI-e. Njen autor bio je dr Sima Marković. Pogledajmo kako se taj veliki oponent liniji RKP(b) u 1925. »prilagodio« njenim zah­ tjevima u 1926. godini. U Rezoluciji se odmah na početku teksta upozorava da su u epohi imperijalizma nacionalno, kolonijalno i polukolonijalno pitanje sastavni dio borbe protiv imperijalizma. Definicija na temelju izlaganja Staljina i iz njegova već citiranog članka u pole­ mici sa Simom Markovićem. Ova misao u sebi implicira i drugu, ta pitanja ne bi bila na dnevnom redu da kapitalizam u svijetu nije u svojoj imperijalističkoj fazi, tj. fazi svoje postupne ali neumitne krize. Kada te krize ne bi bilo, logičan zaključak slijedi: nacional­ no, kolonijalno i polukolonijalno pitanje bili bi dio buržoaskodemokratskih revolucija i po svojim nosiocima, kao i u gledištima ruskih marksista do izbijanja prvog svjetskog imperijalističkog rata. O Marksovoj poruci potrebe borbe za vodeću ulogu proleta­ rijata u naciji i u uvjetima kapitalizma u razvitku nema ni govora. Zato i slijedi ocjena u Rezoluciji da je u postojećim uvjetima pro­ 221

blematika ovih pitanja, pravilno shvaćena od komunističkih parti­ ja, dio širokog antiimperijalističkog fronta, čija je osnovna funkci­ ja ubrzanje proleterske revolucije. Kako bi se postigla takva taktička zamisao KPJ u pristupu nacionalnim pitanjima, u Rezoluciji se upozorava da drugačijih pristupa njihovim razrješavanjima ne može ni biti, pa tako ni njihovo svođenje na ustavno pitanje. Tako je dr Sima Marković korigirao svoje bitno opredjeljenje u pristupu ovoj problematici i u tekstu Rezolucije Trećeg kongresa KPJ istakao pravo svakog naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja, u postojećim uvjeti­ ma ne kroz ustav, već kroz revoluciju. KPJ je dužna, ističe se u Rezoluciji, da vodi takvu politiku prema masama ugnjetenih naci­ ja da bi stekla njihovo povjerenje i na taj način ». . . proširila svoj revolucionarni front«. Ova tvrdnja, brez daljnjega, uklapa se u opću marksističku koncepciju o borbi komunista za vodeću ulogu u naciji kada ne bi bila svedena na problem siromašnog seljaštva i kada bi bila shvaćena kao konstanta komunističke politike, a ne kao taktika ovisna o procjenama Kominterne, da li je kapitalizam u procesu raspadanja ili nije. U Rezoluciji Trećeg kongresa KPJ, koristeći se analogijom s Lenjinovim pristupom mjestu i ulozi ruske nacije, izrečena je ocje­ na o srpskoj naciji kao vladajućoj, zaoštravajući jedno od najzna­ čajnijih pitanja u politici KPJ prema nacionalnom pitanju, njen odnos prema sadržajima srbijanske revolucije. Iako je ovakav pri­ stup položaju srpske nacije u Kraljevini SHS bio prisutan i u nekim od prethodnih diskusija u KPJ, uvijek je nailazio na otpor u vodstvu i u bazi pokreta, pa tako i na trećem kongresu KPJ, što je vidljivo iz činjenice da u Projektu rezolucije o nacionalnom pitanju stoji zahtjev borbe KPJ za stvaranje nezavisnih sovjetskih socijali­ stičkih republika u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori. Ovakav pristup rješenju srbijanskog pitanja polazio je od činjenice da stvaranjem jugoslavenske buržoaske države 1918. godine nije riješeno ni srbijansko, niti srpsko nacionalno pitanje, a da priznavanje prava na nacionalne državne posebnosti drugim jugoslavenskim nacijama, a ne i srpskoj, objektivno usporava pro­ ces revolucije na ovim prostorima, a otvara i pitanje odnosa Srba izvan Srbije prema nacionalnooslobodilačkoj borbi drugih jugo­ slavenskih nacija i nacionalnih manjina. Međutim, ovaj prijedlog nije bio prihvaćen u Rezoluciji kongresa. Kada se nacionalnom pitanju prilazi onako kako mu je prilazi­ la Kominterna i jugoslavenski komunistički pokret toga vremena, kao dijelu taktike a ne klasne borbe jugoslavenskog proletarijata, 222

onda je razumljiv i ovakav odnos trećeg kongresa KPJ prema mjestu i ulozi srpske nacije u cjelini u političkom životu jugosla­ venske buržoaske države. To nije tendenciozni i izvitopereni odnos prema ovoj naciji, on je samo rezultat teorijske nezrelosti KPJ i Kominterne toga vremena, koja se reflektira u svođenju nacionalnog pitanja na taktiku datog momenta, izvučenu iz glo­ balnih procjena Kominterne. Budući da nacionalni pokreti posto­ je, treba ih iskoristiti ondje gdje ih ima. U Srbiji i u srpskoj naciji ih nema, jer ih ne može ni biti u velikosrpski koncipiranoj jugosla­ venskoj državi, što je način razmišljanja KPJ i Kominterne. O tome da je srpska nacija ušla u novu državu pod vodstvom svoje nacionalne buržoazije, daje od nje bila u klasnosocijalnom smislu iskorištavana, da je bilo nemoguće govoriti o iskorištavanju hrvat­ skih masa, o iskorištavanju širokih masa u Bosni i Hercegovini, a da se ne razmišlja o iskorištavanju i srpskih masa na tim istim prostorima, o tim činjenicama vodstva KPJ i Kominterne nisu vodila računa. Ovakav odnos prema srpskoj naciji u cjelini prisutan je i u tvrdnji da je imperijalistička politika srpske buržoazije izazvala otpor kod svih nesrpskih nacija, što bi značilo da su i široke mase srpskih radnika i seljaka zdušno pomagale svoju nacionalnu bur­ žoaziju koja je opet kao klasa shvaćena u smislu njenog političkog jedinstva u pristupu problemu jugoslavenskih međunacionalnih odnosa, što nije bilo točno. U Rezoluciji se dobro uočava činjenica snažnih nacionalnih pokreta, kao rezultata otpora velikosrpskoj koncepciji međunaci­ onalnih odnosa. Prema tome, nacionalna pitanja nisu svedena na konkurentsku borbu srpske, hrvatske i slovenske buržoazije. Na čelu tih pokreta stoje nacionalne buržoazije, ali njihove uske klas­ ne interese treba razlikovati od širokog pokreta masa za nacional­ nu slobodu. To je u Rezoluciji i učinjeno, upravo onako kako je siječnja 1924. godine shvaćeno na Trećoj konferenciji KPJ. Naci­ onalne pokrete Rezolucija registrira u Hrvatskoj, Sloveniji, Make­ doniji, Vojvodini i Crnoj Gori, što ukazuje na pravac interesa KPJ i Kominterne u nacionalnim pitanjima na prostorima jugoslaven­ ske države, kao i na priznavanje KPJ formiranih nacija Makedo­ naca i Crnogoraca. Koliko je ona bila dio taktike, a koliko objek­ tivne svijesti, to je drugi problem. S pravom se upozorava da nacionalne bružoazije vode opozicionu politiku toliko dugo dok vladajuća srpska buržoazija ne pristane na kompromis, ističe se činjenica da u tom momentu seljačke mase, koje čine okosnicu nacionalnih pokreta, ostaju same, što KPJ ne smije dozvoliti. 223

Zato je dužna da u nacionalnooslobodilačkim pokretima ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina vodi borbu za jačanje klasnih sadržaja revolucije, a onda će i te mase drugačije pristupati naci­ onalnom pitanju, dajući mu postupno sve više revolucionarnih sadržaja. U tom smislu u Rezoluciji se diskretno sugerira jačanje tzv. »nacionalnorevolucionarnih struja«, očito misleći na one sna­ ge u opozicijskim organizacijama i strankama ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina koje bi bile spremne, kao što je to bio slučaj s VMRO (Uj.) u Vardarskoj Makedoniji, voditi u zajednici s komu­ nistima liniju otpora sporazumu sa srpskom buržoazijom. KPJ mora dosljedno provoditi svoju borbu za pravo svake jugoslaven­ ske nacije i nacionalne manjine na samoopredjeljenje do otcjepljenja od ». . . današnje države«. U cilju odvajanja masa od utjecaja nacionalnih buržoazija KPJ mora u nizu konkretnih akcija doka­ zati njihov »sporazumaški mentalitet«. KPJ nije dovoljna »apstraktna propaganda« prava na samoopredjeljenje, već mora voditi sistematsku borbu, kako kroz dnevne zahtjeve tih masa, tako i kroz zahtjev o potrebi revizije osnova Vidovdanskog usta­ va. Tako je Treći kongres tezu S. Markovića o potrebi borbe KPJ za transformaciju ustavnih osnova jugoslavenske države prihvatio kao jedan od oblika taktike u pristupu nacionalnim pitanjima. Prešućen je zahtjev za dezintegraciju jugoslavenske države kao rezultat spoznaje činjenice da neće naći odjeka u masama. Zato se tvrdnja iz Rezolucije, da je »potpuno rješenje« nacionalnih pitanja jedino moguće u Federaciji radničko-seljačkih republika na Bal­ kanu, kroz revolucionarni savez radnika i seljaka u cilju ». . . obaranja kapitalizma i stvaranja radničko-seljačkih republi­ ka« - doživljava kao revolucionarna taktika daleke budućnosti. Međutim, Kominterna nije odustala, a to je Treći kongres KPJ i prihvatio, od borbe za vodeću ulogu komunista u revolucionar­ nom savezu radnika i seljaka kao trajnog zadatka KPJ. Prihvaća­ nje taktike borbe za »dnevne zahtjeve« ugnjetenih masa Treći kongres KPJ nije shvatio kao pomaganje nacionalnim buržoazija­ ma ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina u borbi za novi ustavni poredak u okvirima buržoaskog društva, već kao bitku za vodeću ulogu radničke klase u seljačkim masama. Željeli bismo upozoriti na vrlo interesantan redoslijed pristupa Trećeg kongresa KPJ razrješavanju odnosa klasnog i nacionalnog. U već citiranom dijelu Rezolucije govori se o potrebi 1. obaranja kapitalizma i 2. stvaranja radničko-seljačkih vlada. Ovaj redosli­ jed zbivanja u budućoj revoluciji nije slučajan, već je u duhu pri­ stupa Petog kongresa Kominterne sadržajima radničko-seljačkih 224

revolucija. Kako su tada formulirani, te revolucije nisu shvaćene prelaznim oblikom iz diktature buržoazije u diktaturu proletarija­ ta, već kao oblik vlasti u uvjetima diktature radnika i seljaka, drugačije koncipirane prelazne etape u diktaturu proletarijata. Površno gledajući, beznačajna izmjena, suštinski vrlo značajna. Ona je rezultat poraza revolucije proletarijata u razvijenim kapi­ talističkim zemljama i orijentacije Kominterne na seljačke i nacionalnooslobodilačke pokrete. Primijenjena na jugoslavenske poli­ tičke uvjete 1926. godine, značila je odustajanje od suradnje s građanskim opozicijskim strankama iz redova ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina, čemu je pridonio i zaokret u taktici HSS. KPJ vjeruje, prema tome i Kominterna, da je otvoren proces raslojavanja tih stranaka, da je u njima moguće izvršiti prodore slične onima u VMRO, da ukupna kretanja u agraru 1925/26. godine nose zaoštravanja koja moraju ići u prilog izvedbi radničko-seljačkih revolucija bez suradnje sa strankama poput HSS-a. Kada konstatiramo činjenicu da je u Rezoluciji Trećeg kongre­ sa KPJ prisutna prešutna spoznaja o revoluciji kao dugoročnom cilju, trebamo voditi računa i o tadašnjim nastojanjima Kominter­ ne da dođe do učlanjivanja CSI u Amsterdamsku sindikalnu internacionalu, a kroz anglo-ruski sindikalni komitet, formiran upravo 1926. godine. Koliko su odluke Trećeg kongresa KPJ pod utjecajem onih iz Petog proširenog plenuma IKKI-e, potvrđuje Rezolucija po agrar­ nom i seljačkom pitanju. Tako se u pristupu klasnosocijalnom aspektu seljačkog pitanja ide od agrarnog pitanja i velika se paž­ nja posvećuje problemima vezanim za provedbu agrarne reforme. Vraćajući se na zaključke Treće konferencije KPJ u agrarnom pitanju, njen Treći kongres ističe njihovu aktualnost i u 1926. godini. To je program podjele zemlje siromašnim seljacima bez otkupa i s poljoprivrednim inventarom. Pri tome se mislilo prven­ stveno na parceliranje onih posjeda koje nije zahvatio kapitalistič­ ki način proizvodnje i koji su očuvali polufeudalne ili feudalne odnose. Kao i u ranijim periodima svoga razvitka, tako je i sada KPJ u pristupu seljačkom pitanju njegove klasnosocijalne osnove tražila u feudalnim i polufeudalnim odnosima u agraru. Međutim, upravo u najrazvijenijim nacionalnim pokretima, poput onih u Sloveniji i u Hrvatskoj, problem ovog aspekta položaja seljaštva nije bio isti kao u dijelovima Makedonije ili na Kosovu. Seljaštvo Slovenije i Hrvatske nalazi se u sukobu s prodorima kapitalistič­ kog sistema u poljoprivredu. Velika agrarna kriza, koja počinje već u toku 1925. godine, ima izrazita obilježja krize kapitalizma u 225

razvoju i značajniji je faktor u političkom životu Kraljevine SHS od neriješenih feudalnih ili polufeudalnih ostataka u poljoprivred­ nim imovinskim odnosima. Zato je Treći kongres KPJ trebao daleko diferenciranje pristupati agrarnom pitanju u različitim krajevima države i tome podrediti i svoj odnos prema seljačkom pitanju. Međutim, u Rezoluciji su i novi momenti u pristupu seljačkom pitanju, shvaćenom kao nacionalnom u uvjetima agrarne struktu­ re jugoslavenskog društva toga vremena. Upozorava se na način provedbe agrarne reforme i kolonizacije na prostorima Vojvodine i Makedonije, kroz koje se vrši srbizacija ovih pokrajina i diskri­ minacija prema Nijemcima, Mađarima i Makedoncima, na opas­ nost da ovakvi procesi pridonesu jačanju sukoba među seljaštvom različite nacionalnosti, a time i razbijanju jedinstvenog fronta rad­ nika i seljaka na ovim prostorima jugoslavenske države. Poučena iskustvom iz 1919/20. godine, kada je upravo kroz djelomičnu provedbu agrarne reforme buržoazija uspjela paralizi­ rati proces objedinjavanja seljačkih pokreta s pokretima radničke klase, KPJ na svom Trećem kongresu upozorava da u godinama koje dolaze neispunjena obećanja seljaštvu od strane buržoazije u agrarnom pitanju znače bitan faktor pri oblikovanju taktike KPJ prema seljačkom pitanju. Iz aspekta procesa u toku 1926. godine u Rezoluciji se ispravno procjenjuje, da u agrarnom pitanju pod vodstvom jugoslavenske buržoazije slijedi završna etapa, u kojoj će ono biti okončano na štetu seljaštva. Procjena je bila točna, ali zaključci koji slijede iz te procjene vrlo su diskutabilni. Izjednačavanje nacionalnog sa seljačkim pitanjem najbolje je izraženo u pristupu Trećeg kongresa KPJ srpskom pitanju. Kao prvo, želimo upozoriti da autori i delegati ove rezolucije, i ne samo ove, ne prave jezičnu razliku između srbijanskog i srpskog pitanja. Zbog toga ne prave ni razliku u pristupu srpskom pitanju u Srbiji i na ostalim prostorima Kraljevine SHS. Ovakvu razliku nužno je činiti ne zato da bi se dovelo u pitanje postojanje pripad­ nika srpske nacije izvan Srbije, već da bi se ukazalo na apsurdnost teze KPJ toga vremena o »povlaštenom položaju cijele srpske nacije« u jugoslavenskoj državi. Naime, u tom slučaju opravdano se može postaviti pitanje: kako je moguće na prostorima izvan Srbije, u klasnosocijalnom smislu eksploatirati hrvatskog, sloven­ skog, crnogorskog, makedonskog, muslimanskog i sve ostale seljake drugih nacionalnosti, a izbjeći da s njima istu sudbinu dijeli i seljak srpske nacionalnosti? Na to vrlo logično pitanje Treći kongres KPJ indirektno odgovara kroz tvrdnju da se sve do agrar­ 226

ne krize srbijanski seljak nalazio u ekonomsko-socijalnom smislu u »snošljivom položaju«. Drugim riječima, samo onaj na prostori­ ma Srbije. Ukoliko je KPJ željela ukazati na određene povlastice koje je srbijanska buržoazija izborila za sebe pozivajući se na ogromne žrtve upravo srbijanskih seljaka i objektivno uništeni privredni potencijal Srbije u ratu, onda problem povlaštenog položaja Srbije u odnosu na druge pokrajine nije trebala tražiti u povlaštenom položaju srpske nacije, tj. za nju srpskog seljaka, već u položaju srbijanske buržoazije i samo u dijelovima srpske buržo­ azije. U Rezoluciji se ističe da je takav povlašteni položaj srbijan­ skog seljaka »održavala vladajuća srpska hegemonistička buržo­ azija«, znači, njeni pripadnici na prostoru cijele jugoslavenske države borili su se za povlašteni položaj seljaštva u Srbiji. Krajnje dogmatski pristup ovoj značajnoj problematici jugoslavenske revolucije nametnut je od IKKI-e, a prihvaćen od KPJ. On je rezultat negiranja postojanja srpskog nacionalnog pitanja, izvede­ nog iz uvjerenja da je stvaranjem jugoslavenske države dovršen proces državnog objedinjavanja srpske nacije na balkanskim pro­ storima. Ono je shvaćeno kao dovršena buržoasko-demokratska revolucija srpske nacije, koja je s obzirom na oblik i način izvrše­ nog državnog ujedinjenja u novoj državi dobila povlašteni polo­ žaj. Budući da su u toku 1925. i u 1926. godini IKKI-e i KPJ socijalni smisao nacionalnog pitanja sveli na seljaštvo, Treći kon­ gres KPJ je socijalnu osnovicu političke moći srpske buržoazije sveo na srpskog seljaka. Ne vodeći računa o činjenici da se držav­ no objedinjavanje srpske nacije u 1918. godini odvijalo pod vod­ stvom nacionalne buržoazije i da je u osnovi značilo nastavak dominacije te klase u naciji u ekonomsko-socijalnom i nacional­ nom aspektu, da bez ovog drugog nema ni onog prvog aspekta slobode nacije, KPJ na svome Trećem kongresu mirno zaključuje da je ». . . srpsko seljaštvo (opet na cijelom području jugoslaven­ ske države, prim. G. V.) objektivno igralo kontrarevolucionarnu ulogu u čitavom periodu najoštrije krize«, misleći pri tome prven­ stveno na period do izglasavanja Vidovdanskog ustava. Ovom prilikom željeli bismo istaći da bi bilo krajnje vrijeme da u našoj historiografiji o radničkom pokretu raščistimo problem »povlaštenog položaja srpske nacije«, ili »srpskog«, ili »srbijan­ skog« seljaka. Kakav je to povlašteni položaj uživao srpski seljak i radnik, bez obzira gdje je živio u okvirima Kraljevine SHS? Posebno bi bilo interesantno analizirati njegov položaj izvan Srbi­ je, na svim onim prostorima gdje je stoljećima živio i dijelio sudbi­ nu s drugim nacijama, političku i ekonomsko-socijalnu. Ukoliko 227

se misli na povlašteni položaj koji su stekli kulaci, dijelovi buržo­ azije i inteligencija, onda je to istina. Ipak, oni ne čine srpsku naciju, već njezin mali povlašteni dio, od čega nisu bježali ni slični društveni slojevi i u drugim nacijama i nacionalnim manjinama. Kako je zamišljala KPJ i IKKI-e izvoditi radničko-seljačku revoluciju na prostorima Hrvatske gdje je bila snažna koncentra­ cija pripadnika srpske nacije, kako je mogla objasniti »povlašteni« položaj srpskog seljaka u Hrvatskoj i u ekonomsko-socijalnom smislu, kada je on, kao i hrvatski seljak jednako dijelio sudbinu zakona kapitalističkog razvitka? Međutim, u Rezoluciji se navedeni procesi ne vide. U nastupa­ nju agrarne krize, izazvane padom cijena poljoprivrednih proizvo­ da zbog prodora jeftinog američkog žita, Treći kongres KPJ vidi prve mogućnosti da dođe do osiromašenja i proletarizacije srp­ skog seljaka, a kroz te procese i do promjena u njegovu politič­ kom ponašanju. Time su, kako je istaknuto u Rezoluciji, » . . stvoreni objektivni uslovi za privlačenje i srbijanskog seljaka u jedinstveni seljački borbeni front protiv buržoazije«. U krizi jugoslavenske kapitalističke privrede, izazvane prvenstveno kri­ zom u poljoprivredi, Treći kongres KPJ vidi i opadanje socijalne sigurnosti srednjeg seljaštva. Polazeći od uvjerenja da su u selja­ štvu pojačani procesi političkog kretanja u lijevo, ili, za republi­ kansko opredjeljenje, s obzirom na privrednu krizu i političko opredjeljenje HSS-a 1925. godine, u Rezoluciji se izražava uvjere­ nje u nastupajući proces socijalne diferencijacije u najistaknutijim opozicijskim strankama, poput HSS, JMO i SLS. Ti procesi, kako se ističe, poboljšavaju uvjete revolucionarnom djelovanju jugosla­ venskog komunističkog pokreta. Međutim, objektivna politička kretanja u tim strankama ne pokazuju pad utjecaja nacionalnih buržoazija, niti bitnija raslojavanja unutar njih na ekonomskosocijalnim osnovama, iako se u Rezoluciji tvrdi da se unutar njih javljaju ». . . određene levičarske struje . . .«, misleći pri tome prvenstveno na Savez zemljoradnika u Srbiji i na HSS. Treći kon­ gres KPJ toliko ne zanimaju »lijeva« kretanja u vodstvu građan­ skih stranaka, koliko u bazi seljačkih masa. Na ta kretanja i raču­ na kada ističe da je istinsko rješenje agrarnog pitanja moguće samo po primjeru SSSR-a, kao konačno rješenje ekonomsko-socijalnog aspekta seljačkog pitanja. U Rezoluciji se ističe da je KPJ u teorijskom smislu imala i do sada pravilan stav prema seljačkom i agrarnom pitanju, ali je u praksi zakazala. Posebno je propustila afirmirati se u redovima siromašnih seljaka i poljoprivrednog proletarijata, kao značajne 228

okosnice u borbi za realizaciju taktike revolucionarnog saveza radnika i seljaka. Nije uspjela, kako se ističe u tekstu Rezolucije, ni pomagati proces socijalnog diferenciranja u seljačkim stranka­ ma, poput HSS i Zemljoradničke stranke, jačajući u njima tzv. »lijeve struje«, kao što nije uspjela ni spriječiti odlazak znatnog dijela razočaranih masa u seljačke partije pod vodstvom buržoazi­ je. Upozoreno je i na propuste KPJ u pristupu nacionalnim pita­ njima u onim krajevima gdje je ono prvenstveno vezano za agrar­ no, kao što su: Vojvodina, Metohija, Hrvatska i Slovenija. Treći kongres KPJ po direktivi Kominterne pristupio je i pro­ blemu likvidacije frakcijskih sukoba u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta. Promijenjena politička situacija u zemlji, kao i činjenica brojčane slabosti pokreta toga vremena, pridonije­ le su uvjerenju, da se suštinska idejna neslaganja u vodstvu jugo­ slavenskog komunističkog pokreta mogu riješiti kompromisom. Tako je sekretar CK KPJ postao dr S. Marković, a vodstvo je formirano na bazi brojčanog kompromisa između pripadnika par­ tijske većine i opozicije, te tzv. »radničke grupe«, pripadnika akti­ vista radničkog porijekla koji se nisu do tada uplitali u frakcijska razračunavanja. Sasvim je razumljivo da je ovakav pristup proble­ mu sastava vodstva jugoslavenskog komunističkog pokreta produ­ bio njegov idejni i organizacijski rascjep. U međuvremenu, politički procesi u zemlji doživljavaju za IKKI i vodstvo KPJ nepredviđene obrate. U toku 1927. godine HSS ponovo mijenja svoju taktiku, ali i srpska građanska opozici­ ja u Hrvatskoj. Početkom studenog 1927. godine potpisan je u Zagrebu sporazum i stvorena je Seljačko-demokratska koalicija između Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribičevića, nekadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, te HSS-a. Udružena vodstva, ali ne i članstva ovih stranaka, otvorila su novu etapu u razvoju političkog života Kraljevine SHS, a KPJ, razdirana teškim unutrašnjim frakcijskim razračunavanjima, ostala je zate­ čena, kao i IKKI. Koncipirajući taktiku odnosa prema nacional­ nim pitanjima na kratkoročnim potezima građanskih opozicijskih stranaka ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina, KPJ i Kominterna kasne u procjenama političke situacije. To je slabilo ukupnu udarnu snagu jugoslavenskog komunističkoga pokreta u borbi za realizaciju taktike jedinstvenog fronta radnika i seljaka. Ma koliko nedorečena i konfuzna, podložna naglim zaokreti­ ma i procjeni aktualnih političkih kretanja u Kraljevini SHS, nova taktička orijentacija revolucionarnih snaga u vodstvu i bazi jugo­ slavenskog komunističkog pokreta prema nacionalnim i seljač­ 229

kom pitanju, bila je u svojoj biti veliki idejni i teorijski pomak u procesu idejnog sazrijevanja KPJ. Međutim, snage, poznatije kao partijska ljevica, a potom kao lijeva frakcija u vodstvu jugoslavenskog komunističkoga pokreta, nisu uspjele ni idejno a ni organizacijski objediniti vodstvo, sa snažnim negativnim posljedicama na bazu jugoslavenskog komu­ nističkog pokreta. To je bez ikakve sumnje činjenica, kao što je i činjenica, da je i partijska opozicija, ili desna frakcija u vodstvu jugoslavenskog komunističkoga pokreta toga vremena, značajan faktor destabilizacije procesa idejnog i organizacijskoga utemelje­ nja KPJ u političkom životu zemlje. Iz niza odjelitih radničkih pokreta, iz sredina različitog društveno-ekonomskog i političkoga razvitka, različite idejne i orga­ nizacijske tradicije, stvoriti u tako kratkom vremenu idejno i orga­ nizacijski jedinstveni jugoslavenski radnički pokret pod vodstvom KPJ, koja od svoga osnutka nosi breme idejne razjedinjenosti svoga vodstva, bio je zadatak težak i za partije većeg revoluci­ onarnog iskustva i s većim brojem istinskih marksističkih kadrova. Pojavu idejnih sukoba i frakcijskih razračunavanja, prvenstve­ no u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta dvadesetih godina, koji kulminiraju krajem 1927. godine, potrebno je shvatiti ne samo kao prirodnu posljedicu stupnja razvoja društveno-ekonomskih i političkih odnosa u zemlji, već i revolucionarne svijesti vodstva toga vremena, nesposobnog da stvara Partiju revolucije, a temeljenu prvenstveno u industrijskim centrima zemlje, u njiho­ voj radničkoj klasi, već tada mogućim nukleusom moderne partije proletarijata. U svojoj većini to je vodstvo ipak samo prva generacija teoreti­ čara jedinstvenog jugoslavenskog radničkoga pokreta revolucio­ narne orijentacije, ali bez revolucionarne prakse. Pri tome prven­ stveno mislimo na revolucionarnu struju vodstva pokreta, na tzv. partijsku ljevicu, koja je ponijela prvu bitku za njegovo marksističko-lenjinsko teorijsko opredjeljenje. Jer, biti revolucionaran, pa makar i samo u teorijskom smislu, značilo je u to vrijeme izboriti takve strateško-taktičke sadržaje revolucionarnih promje­ na u našoj zemlji koji će biti bar djelomično primjereni ovoj sredi­ ni, a u funkciji konačnog cilja klasne borbe proletarijata, izgrad­ nje socijalističkog društva. Pri donošenju ocjena o ponašanju ovog dijela vodstva jugosla­ venskog komunističkog pokreta potrebno je voditi računa i o povijesnim uvjetima diktiranoj činjenici, da su njegove osnove teorijskih stavova i sadržaj strategije i taktike morali biti usklađeni 230

s gledištima Kominterne, koji proces uvijek nije slijedio potrebe ove sredine i pokreta u cjelini. Ma koliko ti procesi bili za ono vrijeme čak i opravdani, oni su imali svojih posljedica koje su se odrazile i na način razrješavanja frakcijskih borbi u vodstvu jugo­ slavenskog komunističkoga pokreta. Iz navedenih razloga, revolucionarna orijentacija dijela tzv. partijske ljevice završava njenim teorijskim izjašnjavanjem, a tak­ va objektivno ne pridonose realizaciji ciljeva revolucije proletari­ jata, prestaju biti stvarno revolucionarna, ostaju samo prazne fra­ ze, kako se upravo i desilo dijelu toga vodstva. Njegova aktivnost pretvara se u frakcionašenje, poznato u povijesti našeg komuni­ stičkog pokreta kao djelatnost lijeve frakcije. O desnoj frakciji, u kontekstu ovog rada, rečeno je dovoljno. Ona ni u teorijskom pogledu nije revolucionarna i njeno višego­ dišnje zadržavanje u samom vrhu vodstva jugoslavenskog komu­ nističkoga pokreta djelomično je posljedica ocjene Kominterne, ali prvenstveno nesposobnosti revolucionarne idejne struje u vod­ stvu pokreta, da kroz praktičnu realizaciju zacrtanih teorijskih gledišta i od baze pokreta prihvaćenih, otkrije i udalji iz svojih redova one koji svojim gledištima i ponašanjem koče revoluciju proletarijata. Međutim, ona za to nije bila sposobna, prvo, jer je sama jednim svojim dijelom djelovala kao frakcija, drugo, jer objektivno jedan njen dio u bazi pokreta, izrazite praktične poli­ tičke orijentacije, nije do tada ni imao uvjeta da učestvuje u raz­ rješenju krize vodstva jugoslavenskog komunističkoga pokreta toga vremena. To je vrijeme zaoštrenih idejnih i frakcijskih razračunavanja u vodstvu sovjetske partije, početak uspona Staljina i njegovih pri­ staša, vrijeme koje neposredno prethodi i staljinizaciji Kominter­ ne, koji proces polagano, ali evidentno, počinje od jednog petog kongresa. U takvim uvjetima raščišćavati suštinu frakcijskih borbi u vodstvu i dijelu baze jugoslavenskog komunističkog pokreta značilo je voditi računa o gledištima Kominterne na mjesto i ulogu KPJ i jugoslavenske revolucije u njenoj globalnoj svjetskoj taktici, sve više podređenoj interesima vanjske i unutrašnje politike sov­ jetske partije i države. Osim toga, to je vrijeme kada u nizu komu­ nističkih partija jednostranom odlukom IKKI dolazi do smjenjiva­ nja mnogih vodstava, do pojačanog napada na inteligenciju u komunističkom pokretu, s dalekosežnim posljedicama u nizu komunističkih partija. Na kraju, potrebno je upozoriti i na činjenicu, da pune tri godine nije sazvan kongres Kominterne, da ona prestaje biti 231

kolektivni organ rukovođenja svjetskim komunističkim pokre­ tom, u kojemu sve više raste utjecaj sovjetske partije razdirane unutrašnjim idejnim razračunavanjima. Poraz lijeve opozicije u sovjetskoj partiji krajem 1927. godine ojačat će u njoj pozicije Staljina, koje činjenice će ujedno i omogućiti skoro sazivanje šestog kongresa Kominterne. Objektivna politička situacija u jugoslavenskoj državi nije pokazivala znakove krize sistema u cjelini. Seljačko-demokratska koalicija kao nova politička formacija na tlu Hrvatske, sa širim utjecajem na jugoslavenske prostore, zaoštravala je sukobe izme­ đu vladajuće velikosrpske koncepcije i građanske opozicije u redovima sviju ugnjetenih nacija i nacionalnih manjina. Osim toga, svojim stranačkim sastavom otvorila je novu opasnost za vladajuće velikosrpske krugove, otvarajući proces postupnog pri­ bližavanja građanske opozicije u redovima srpske nacije i one u redovima nesrpskih nacija. Stranačka koalicija Radić-Pribičević, iako nije značila i koaliciju baze dviju partija, otvarala je perspek­ tivu stvaranja takve građanske opozicijske koalicije koja je mogla u dijelu svoje političke orijentacije prerasti okvire hrvatskog naci­ onalnog pitanja, sužavajući na taj način prostor djelovanja veliko­ srpske ideologije. Iako svojom klasnom pripadnošću ograničena u zahtjevima za korijenitim izmjenama u jugoslavenskom društvu, Seljačko-demokratska koalicija bila je od kraja 1927. godine takva pojava u političkom životu Kraljevine SHS na koju je KPJ trebala reagirati, obzirom na svoja dotadašnja gledišta o rješenju hrvat­ skog i srpskog pitanja. Pred jugoslavenskim komunističkim pokretom krajem 1927. godine otvorio se problem mnogo širih dimenzija nego što su to bile frakcijske borbe u njegovom vodstvu. One su bez sumnje taj problem potencirale, ali i ubrzale početke njegove likvidacije. To je bio problem izgradnje moderne partije radničke klase, sposob­ ne da ide mnogo dalje od svoga teorijskog izjašnjavanja o potrebi borbe za diktaturu proletarijata, partije faktora političkog života zemlje u kojoj su se odvijali izuzetno značajni procesi. Građanske stranke se pregrupiraju, svjesne značenja proširenja svoga utjeca­ ja i izvan granica nacionalne pripadnosti, to je njihov pokušaj prodora na »tuđi« teren u korist klasnih interesa nacionalnih bur­ žoazija. Partija je na te procese morala odgovoriti, ukoliko je svoja teorijska opredjeljenja željela pretočiti u praksu političkog života zemlje. Međutim, ona se krajem 1927. godine nalazi pred organizacij­ skim rascjepom svoga vodstva, koji se reflektira i na dio baze 232

jugoslavenskog komunističkoga pokreta. Lijeva frakcija traži i djelomično nalazi uporište u zagrebačkoj partijskoj organizaciji, desna frakcija u dijelu beogradske partijske organizacije. Prijeti rascjep koji bi mogao dovesti i do prodora nacionalizma i separa­ tizma u vodstvo i bazu pokreta. Jedinstvo jugoslavenskog komu­ nističkoga pokreta dovedeno je na kušnju, njegova sposobnost jedinstvenog djelovanja na principima demokratskog centralizma. Otpor u bazi pokreta sve više je rastao, desničari u partijskoj organizaciji Beograda isključuju iz svojih redova radnike borce za očuvanje klasnog jedinstva proletarijata. Ljevičari u partijskoj organizaciji Zagreba nastoje pridobiti njenu bazu, u jednoj od najjačih organizacija u zemlji. U proljeće 1927. godine kooptiranje u MK KPJ Zagreba Josip Broz, metalski radnik i istaknuti sindikalni rukovodilac, koji u jesen iste godine postaje organizacijski sekretar MK KPJ. Ove činjenice ukazuju na sve veću popularnost ove ličnosti u zagrebač­ koj partijskoj organizaciji ali i u radničkoj klasi ovog grada. Akcije Josipa Broza oko povezivanja sindikalnih organizacija KPJ Beo­ grada i Zagreba sredinom 1927. godine upućuju na daljnji pravac njegova djelovanja u borbi protiv pretvaranja ovih dviju najjačih partijskih organizacija u našoj zemlji u centre frakcijskih razraču­ navanja u vodstvu jugoslavenskog komunističkoga pokreta. Već se u toku 1927. godine u partijskom aktivu grada Josip Broz suprotstavlja akcijama lijeve frakcije, on traži borbu kroz bazu pokreta, odbija metode rada ne samo desne već i lijeve frakcije, i to u njenom najjačem uporištu, u dijelu zagrebačke partijske i skojevske organizacije. U to vrijeme u zagrebačkoj partijskoj organizaciji bilo je lakše voditi bitku protiv desne nego protiv lijeve frakcije. Njeni pred­ stavnici neki su od bivših nosilaca revolucionarne struje u jugosla­ venskom komunističkome pokretu, što djelovanje Josipa Broza i većine baze pokreta u gradu čini težim i riskantnijim. U predava­ nju u Kumrovcu 1977. godine Josip Broz Tito je djelovanje partij­ ske ljevice do pretvaranja jednog njenog dijela, u frakciju ovako opisao: »U to je vrijeme, dakle, ljevica bila revolucionarna i tu smo revolucionarnost prihvatili i mi članovi Partije. Zbog toga je ljevica uživala podršku i imala uporišta u članstvu KPJ, a u prvom redu među industrijskim proletarijatom u raznim krajevima naše zemlje. Mogu da kažem da sam se i ja smatrao ljevičarom dok nisam vidio da su to dvije frakcije, a tada sam rekao: neću ni u jednu.« Međutim, kada se dio kadrova lijeve revolucionarne orijenta233

čije u vodstvu jugoslavenskog komunističkoga pokreta transfor­ mirao u organiziranu lijevu frakciju, tada se promijenio i odnos baze pokreta prema tom dijelu vodstva. Josip Broz Tito ovako objašnjava taj zaokret: »Simpatije proletera bile su nekada na strani ljevice, to je točno, ali ne kao frakcionaša već kao revoluci­ onara. Prestajući da budu revolucionari, oni su i gubili povjerenje članstva.« U tome je bila i suština problema i o toj činjenici trebala bi voditi računa naša historiografija kada donosi sudove o značenju idejnog i teorijskog udjela lijeve i desne frakcije u razvitku jugo­ slavenskog komunističkoga pokreta dvadesetih godina. Zajednič­ ko jednoj i drugoj frakciji bilo je samo ponašanje u borbi za pobje­ du njihovih gledišta. Obzirom na uporišta lijeve i desne frakcije u jugoslavenskom komunističkome pokretu, Zagrebu i Beogradu, u vremenu inače zaoštrenih srpsko-hrvatskih međunacionalnih odnosa, prijetila je opasnost rascjepa jugoslavenskog komunistič­ koga pokreta i po nacionalnoj osnovici, strateški gledajući, za jugoslavenske uvjete težoj po svojim posljedicama od bilo koje druge uzročnosti. Cijepanje jugoslavenskog komunističkoga pokreta uvijek je značilo razbijanje klasnog jedinstva proletarijata nacionalnog zajedništva na ovim prostorima. Dvije, u svojoj osno­ vi različite koncepcije u odnosu revolucije proletarijata prema nacionalnim i seljačkom pitanju, krajem 1927. godine dovele su u pitanje upravo klasno jedinstvo vodstva i baze jugoslavenskog komunističkoga pokreta, oduzimajući mu ne samo sposobnost jedinstvenog djelovanja, već i usporavajući pretvaranje KPJ u modernu partiju radničke klase, revolucionarne akcije, vlastite politike, idejno i organizacijski jedinstvene na cijelom jugoslaven­ skome prostoru. Tako je krajem 1927. godine dovedena u pitanje realizacija teorijski osmišljenih taktičkih koncepcija KPJ u pristupu proble­ mu odnosa jugoslavenske proleterske revolucije prema nacional­ nim pitanjima i seljaštvu. Duboka idejna i teorijska neslaganja u vodstvu jugoslavenskog komunističkoga pokreta, koja ga prate od dana njegovog konstituiranja, povremeno potiskivana neadekvat­ nim intervencijama Kominterne, dovela su krajem 1927. godine u pitanje i sve ono pozitivno što je na planu razvoja jugoslavenskog komunističkoga pokreta do tada učinjeno, a učinjeno je mnogo. KPJ je stekla uporišta u bazi jugoslavenskog društva, formalno ilegalna, ali stvarno prisutna u njegovim političkim tokovima. Iako na početku procesa svoje afirmacije u klasi, nacijama i u svjetskom komunističkome pokretu, učinila je mnogo, a dio nje234

nog vodstva svojim frakcionaškim djelovanjem mogao je uništiti sve do tada učinjeno. Na zahtjev lijeve i desne frakcije u vodstvu jugoslavenskog komunističkoga pokreta sredinom 1927. godine IKKI donosi odluku o sazivanju savjetovanja s predstavnicima lijeve i desne frakcije i najjačih partijskih organizacija u zemlji: Beograda, Zagreba, Splita i Niša. Osim toga, poziva i niz istaknutih aktivista komunističkog sindikalnoga pokreta, u nastojanju da što šire sagleda problem idejnog i organizacijskoga rascjepa u vodstvu. Tadašnja zbivanja u sovjetskoj partiji, kao i u nizu drugih sekcija Kominterne bit će značajna opterećenja IKKI kada početkom 1928. godine krene u razmatranje zbivanja u KPJ. Obzirom na te činjenice, veliko je pitanje koliko su tada antifrakcijske snage u jugoslavenskom komunističkome pokretu mogle bitnije utjecati na pobjedu njihovih viđenja rješenja krize. Pri tome prvenstveno mislimo na snage unutar zagrebačke komunističke organizacije na čelu s organizacijskim sekretarom MK KPJ Zagreba Josipom Brozom. Djelomičan prikaz pojave i razvoja frakcijskih borbi u vodstvu jugoslavenskog komunističkoga pokreta dvadesetih godina uka­ zuje na činjenicu da je odnos KPJ prema nacionalnim i seljačkom pitanju jedan od temeljnih razloga njihove pojave i razvitka. Priz­ nati ili ne priznati značenje nacionalnih i seljačkog pitanja u borbi jugoslavenske radničke klase za diktaturu proletarijata, znači mnogo više revolucionarnih sadržaja prihvatiti ili odbaciti. Do treće konferencije KPJ značilo je posebnosti u ime revolucije pod­ vrći interesima jedinstva klase, od 1924. godine posebnosti prih­ vatiti kao preduvjet zajedništvu u interesu jedinstva klase. Narav­ no, tada se otvorilo i pitanje, da li posebnosti nacija i nacionalnih manjina sadrže u sebi i posebnosti u razvoju njihove radničke klase. Tada je jugoslavenski radnički pokret bio u procesu nasta­ janja, njegovo jedinstvo bilo je zbir posebnosti, koje ni jedinstveni ekonomsko-socijalni položaj klase nije mogao u poremećenim međunacionalnim odnosima jače učvrstiti. Pred KPJ još je dugi put borbe za njeno idejno i organizacijsko jedinstvo, temeljeno na jedinstvu jugoslavenskog proletarijata i zajedništvu jugoslaven­ skih nacija. Od borbe za saveznike u revoluciji, do afirmacije proletarijata u vodeću snagu svake jugoslavenske nacije i naci­ onalne manjine, KPJ još će mnogo toga morati učiti i naučiti, u praksi i u borbi za priznanje vlastitog identiteta u okvirima svjet­ skog komunističkoga pokreta.

235

Slovensko i hrvatsko pitanje u susjednim zemljama i komunističke partije Stvaranje jugoslavenske državne zajednice 1. prosinca 1918. godine nije značilo i da su svi pripadnici njenih većinskih nacija ušli u njen sastav. Uz Makedonce razdijeljeni su i Slovenci i Hrva­ ti, čiji su već dijelovi nacionalnog teritorija odlukom velikih sila pobjednica ostali u okvirima republike Austrije i Kraljevine Itali­ je. Krajem 1920. godine, najprije kroz nekorektno izveden plebis­ cit Koruška je ostala u sastavu Austrije, a potom je Rappalskim ugovorom Italija pripojila: Slovensko primorje, Trst, Istru, Hrvat­ sko primorje i Zadar. Jugoslavenske zemlje koje su nekada bile u sastavu Austro-Ugarske Monarhije nisu bile u mogućnosti da te krajeve brane i obrane, a jugoslavenski politički faktori toga vre­ mena nisu pokazali veću zainteresiranost za zapadne i jugozapad­ ne granice države. Osim toga, evropske zemlje iz bloka velikih sila pobjednica. Engleska i Francuska, imale su različite interese na Sredozemlju i na Balkanu, koja činjenica je išla u prilog širenju Italije i gubitku Koruške. Način i oblik izvršenog državnog ujedi­ njenja pridonio je nestabilnosti zemlje upravo u kritičnom vreme­ nu međudržavnih ugovora o razgraničavanju Kraljevine SHS sa svojim susjedima. Te činjenice bili su svjesni i naši susjedi, poseb­ no Italija, koja je na neriješenim nacionalnim pitanjima u našoj državi gradila dugoročnu taktiku njenog razbijanja. U raščišćavanju međugraničnih sporova, koji su u biti bili niz nacionalnih pitanja, posebno makedonsko, slovensko i hrvatsko, radnički pokreti zainteresiranih zemalja objektivno nisu bili u poziciji da utječu na poštivanje prava naroda na samoopredjelje­ nje do otcjepljenja, osim da se deklarativno izjašnjavaju o tim problemima. Međutim, takva izjašnjavanja pokazuju njihovo nerazumijevanje odnosa revolucije proletarijata prema nacional­ nim pitanjima, njihovu orijentaciju na ekonomsko-socijalne sadr­ žaje revolucije, kojima nisu potrebni revolucionarni poticaji naci­ onalnih previranja. Takvoj orijentaciji sviju radničkih pokreta, pa tako i jugoslavenskog, talijanskog i austrijskog, pridonosi idejna i teorijska tradicija evropske socijalne demokracije, ali i revoluci­ onarni optimizam o nadolazećoj svjetskoj proleterskoj revoluciji, koja, vjeruju, sobom automatski nosi ne samo socijalnu pravdu, već i nacionalnu slobodu. Kao i u nizu drugih evropskih država, tako i u jugoslavenskoj državi, u Italiji, u Austriji, upravo u vre­ menu razgraničavanja između ovih država dolazi do idejnih suko­ 236

ba i organizacijskih rascjepa unutar starih socijaldemokratskih stranaka i do stvaranja komunističkih partija i revolucionarnih sindikata. U komunističkim snagama ti su rascjepi također prido­ nijeli usporavanju procesa bržeg sagledavanja značenja nacional­ nih pitanja u klasnoj borbi proletarijata. Međutim, ostaje činjeni­ ca da su radnički pokreti u Italiji, Kraljevini SHS i Republici Austriji u svojoj većini bili nezainteresirani za problematiku polo­ žaja nacionalnih manjina Slovenaca i Hrvata u susjednim zemlja­ ma, kao revolucionarnog zadatka. Međutim, za razliku od SRPJ(k) - KPJ, KPI i KPA u svojim programima nemaju razra­ đen odnos prema nacionalnim manjinama, što je bez sumnje pri­ donijelo početnoj afirmaciji sitnoburžoaskih opredjeljenja u naci­ onalnim pokretima Slovenaca i Hrvata u Italiji i Austriji. S druge strane, SRPJ(k) - KPJ dugo vremena neće imati raščišćen odnos prema Slovencima i Hrvatima u susjednim zemljama. Sporadična racionalnija reagiranja u okvirima radničkih pokreta ili organiza­ cija ovih dviju zemalja, prvenstveno iz redova komunista ugnjetenih nacionalnih manjina, koja su socijalnu revoluciju povezivala s problemom nacionalnih pitanja, bila su ušutkana snagom buržoaskog nacionalizma raznih opredjeljenja, ili optimizmom o nadola­ zećoj svjetskoj proleterskoj revoluciji. Osim načelnog opredjelji­ vanja za pravo naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja, ništa konkretnijeg nije se moglo naći u programima talijanskih i austrij­ skih komunista, ali ni u programima komunista iz redova naci­ onalnih manjina u tim zemljama. U isto vrijeme snažan pokret ekonomsko-socijalnog opredjeljenja prisutan je u širokim masama Slovenaca i Hrvata u susjednim zemljama, kojima je povijesni razvitak pod tuđinom donio ne samo političku već i ekonomsku podređenost. Po svome socijalnom sastavu oni su prvenstveno radnici i seljaci, gurnuti na periferiju ekonomskog i političkog života. Raspad stoljetne monarhije doživljavaju kao izuzetnu pri­ liku za revolucionarno razrješavanje svoga socijalnog položaja, čak i u godinama kada je revolucija potisnuta sa zapadnoevrop­ skih prostora. Pobjedom fašizma u Italiji 1922. godine Slovenci i Hrvati našli su se u dvostruko teškom položaju: ekonomsko-socijalnom i u procesu borbe protiv denacionalizacije. Zbog toga su upravo široke mase nacionalnih manjina Slovenaca i Hrvata u susjednim zemljama od komunističkih partija očekivale podršku i razumijevanje. U međuvremenu KPI vodi bitku protiv sve snažnijeg pritiska fažizma i idejnih protivnika u vlastitim redovima, KPA brani ste­ čene pozicije u uvjetima buržoaske demokracije, a KPJ ne razmi237

šija ni o položaju Slovenaca i Hrvata u Kraljevini SHS. Ti procesi otvaraju prostore djelovanju narodnjačke ideologije, koja jača pozicije sitne i srednje buržoazije u redovima slovenske i hrvatske nacionalne manjine u susjednim zemljama. Ta ideologija ne ide dalje od kompromisa s vladajućim snagama, nastojeći očuvati osnovna građanska prava koja bitno nisu pridonosila očuvanju nacionalnih posebnosti Slovenaca i Hrvata. U međuvremenu dolazi do izmjena u globalnoj taktičkoj ori­ jentaciji Komunističke internacionale, koja je potvrđena i njenim Četvrtim kongresom krajem 1922. godine. To je taktika dugoroč­ ne borbe komunista za većinu u radničkoj klasi kroz jedinstveni proleterski front i jedinstveni front radnika i seljaka u uvjetima nerazvijenih i koloniziranih zemalja, koju je IKKI posebno razra­ đivao u toku 1923. godine za prostore Balkana. Njegov Treći prošireni plenum lipnja iste godine posebno se pozabavio tim pita­ njem i u jugoslavenskim uvjetima, što je pridonijelo, kako nam je poznato, produbljavanju rasprave i u redovima KPJ o odnosu prema nacionalnom i seljačkom pitanju. Zbog toga nije slučajno 1923. godine pojačan interes slovenskih i hrvatskih komunista u Italiji za nacionalno pitanje u programskim osnovama KPI. Upra­ vo te godine jačaju njihovi zahtjevi za povezivanjem klasnih inte­ resa proletarijata Italije s borbom Slovenaca i Hrvata za nacional­ nu slobodu, o nužnosti povezivanja ekonomsko-socijalne i naci­ onalne komponente klasne borbe u uvjetima nacionalne neravno­ pravnosti, kao jedinog efikasnog načina potiskivanja utjecaja buržoaske narodnjačke ideologije u redovima slovenske i hrvatske nacionalne manjine. Ovakvi zahtjevi nailazili su na otpor u redo­ vima starijih komunista koji su ih doživljavali kao unašanje naci­ onalističke ideologije u redove radničkog pokreta. Za nove impul­ se u redovima slovenskih i hrvatskih komunista u Italiji prvenstve­ no je imala sluha grupa oko Antonia Gramscia, koja je, međutim, u to vrijeme vodila bitku unutar vlastitih redova i protiv fažizma, i sve do početka 1926. godine nije imala vremena da se ozbiljnije pozabavi s prijedlozima koje su slovenski i hrvatski komunisti u Italiji formulirali u toku 1923. i 1924. godine. U međuvremenu nova taktika Kominterne i sporazumaška politika građanskih ideologa u redovima slovenske i hrvatske nacionalne manjine u Italiji pridonijele su jačanju utjecaja komu­ nista. Na parlamentarnim izborima 1924. godine oko deset tisuća slovenskih i hrvatskih seljaka glasalo je za komunističku listu, ali ne iz razloga što se izmijenila taktika KPI prema nacionalnom pitanju, već prvenstveno zbog njene beskompromisne i odlučne 238

borbe protiv fašizma. Položaj tih masa bio je tragičan. Izdane od jugoslavenske države, gurane u pasivnost od vodećih domaćih građanskih snaga, bez razumijevanja za nacionalnu problematiku u vodstvu KPI i KPJ, široke mase radnika i seljaka slovenske i hrvatske nacionalnosti u susjednim zemljama tek su u redovima mladih komunista u toku 1923. i 1924. godine našle prve vjesnike novog pristupa odnosu klasnog i nacionalnog u proleterskoj revo­ luciji. Okupirana od talijanske vojske 4. studenog 1918., Rijeka je proglašena Rapallskim ugovorom između Kraljevine Italije i Kra­ ljevine SHS 12. studenog 1920. godine »Nezavisnom i slobodnom državom Rijekom«. Tzv. »Riječka država« likvidirana je Rimskim paktom između Italije i jugoslavenske države 27. siječnja 1924. godine i pripojena Italiji. Radnički pokret Rijeke, kao i dijelova gdje je prisutan problem jače koncentracije južnoslavenskog življa pod talijanskom okupacijom, našao se u izuzetno teškoj situaciji neriješenih nacionalnih pitanja Slovenaca i Hrvata i pritiska tali­ janskog nacionalizma. Osim toga, djelovao je u sredini sa snažnim utjecajem nacionalnih buržoazija koje su talijansko, kao i sloven­ sko i hrvatsko nacionalno pitanje, razmatrali s uskih klasnih pozi­ cija, u konstelaciji međudržavnih odnosa toga vremena. Radnički pokret Rijeke, s jakom koncentracijom proletarijata različitih nacionalnosti, prvenstveno Talijana i Hrvata, mogao je u to vrije­ me ići na tri osnovna rješenja. Prvo, na zajedničku revoluciju talijanskog i jugoslavenskog proletarijata, s jasno definiranim odnosom prema okupaciji od strane Italije; drugo, prihvatiti gra­ nice koje je zahtijevala Italija; treće, prihvatiti borbu za priključe­ nje Rijeke velikosrpski koncipiranoj jugoslavenskoj državnoj zajednici. Radnički pokret Rijeke imao je i dodatnih poteškoća. U toku 1919. i u 1920. godini u unutrašnjim je idejnim sukobima karakte­ rističnim za cjelokupni evropski radnički pokret toga vremena. Objektivnim političkim uvjetima razvitka udaljeniji od jugosla­ venskog nego od talijanskog radničkoga pokreta, u toku 1921. godine riječki radnički pokret slijedi idejne sukobe u redovima talijanskih socijalista koji kolminiraju početkom 1921. godine stvaranjem KPI. Politički položaj Rijeke izražava se i u nazivu njene radničke partije, Međunarodna socijalistička partija Rijeke. Međutim, on izražava i nastojanja riječkog proletarijata da se odupre buržoaskim nacionalizmima. Na trećem kongresu stude­ nog 1921. godine partija mijenja ime u Komunistička partija Rije­ ke, čiji je program po svojoj strukturi indentičan onome KPI. 239

Ranija suradnja između radničkog pokreta Italije i Rijeke, kao i direktno angažiranje talijanskih komunista u organiziranju i stva­ ranju KP Rijeke, imali su svoga odraza i na programsku orijenta­ ciju komunističkog dijela riječkog radničkoga pokreta. Orijentirana na strateško-taktička opredjeljenja Kominterne, KP Rijeke vodi računa o činjenici postojećeg statusa Rijeke kao posljedice imperijalističke politike velikih sila. Odbacujući idejne i organizacijske koncepcije desnice i centrista socijalne demokra­ cije, u proglasu CK KP Rijeke od 21. studenog 1921. godine polazi se od činjenice postojećeg položaja grada Rijeke i zaključa­ ka drugog kongresa Kominterne. Orijentirana na klasnu borbu proletarijata isključivo ekonomsko-socijalnih sadržaja, kao dijelu aktualne svjetske proleterske revolucije, odbacuje nacionalna pitanja. Od pobjedonosne svjetske proleterske revolucije očekuje diktaturu proletarijata u državi sovjeta radnika i seljaka, koja će umanjiti ». . . potrebu političke države, koja će se progresivno svesti, na racionalnu upravu djelatnosti čovječanstva«. Slična gledišta prisutna su i u programu Saveza komunističke omladine Rijeke, također osnovanog u studenom 1921. godine, a na strateško-taktičkim osnovama drugog kongresa Komunističke omladinske internacionale. Stvaranje KP Rijeke i Saveza komuni­ stičke omladine Rijeke pozdravljeno je od KPI kao značajni doga­ đaj u borbi za »duhovno jedinstvo« talijanskih i jugoslavenskih radnika, kao most bratstva talijanskog i jugoslavenskog proletari­ jata u borbi protiv talijanske i jugoslavenske imperijalističke poli­ tike, kao početak procesa klasnog objedinjavanja u borbi za istin­ sko oslobođenje. Međutim, KPI, kao ni riječki komunisti, ne govori o konkretnim rješenjima nacionalnih pitanja. Odluka Trećeg kongresa Kominterne o borbi komunista za jedinstveni front, u uvjetima »Riječke države« shvaćena je isklju­ čivo borbom za jedinstveni proleterski front, odbacujući proble­ matiku jedinstvenog fronta radnika i seljaka, kao i problematiku nacionalnih pitanja. Razvitak Rijeke u uvjetima sve snažnije penetracije talijanske imperijalističke politike pod vodstvom fašističke ideologije, nije ponukao riječke komuniste da sadržinu taktike jedinstvenog fron­ ta prošire na teren nacionalnog pitanja. Kao i Kominterna toga vremena, tako i riječki komunisti pojavu fašizma shvaćaju kao problem izmjene oblika vlasti buržoazije u uvjetima krize imperi­ jalizma. Njegovu pojavu vezuju za jačanje međunarodnog fronta buržoazije u borbi protiv Sovjetske Rusije, a »slobodnu državu Rijeku« kao poligon borbe dvaju imperijalističkih sila, talijanske i 240

jugoslavenske. Njihovoj politici suprotstavljaju taktiku borbe riječkih komunista za stvaranje slobodne socijalističke Rijeke, kao samostalne države. Nešto konkretniji stav riječkih komunista prema hrvatskom i talijanskom pitanju, s obzirom na njen položaj prema Italiji i Kra­ ljevini SHS, prisutan je u polemici koju riječki komunisti vode s talijanskim fašistima. Kakav je nacionalni sastav vodstva KP Rije­ ke toga vremena, nije nam poznato. S obzirom na sastav stanovni­ štva Rijeke toga vremena, uvjereni smo da je imao veliki broj pripadnika talijanske nacionalnosti. Međutim, ponašanje riječkih komunista prema fenomenu talijanizacije Rijeke i jačanju fašistič­ ke ideologije, očito nije odgovaralo fašističkoj Italiji. Paroli o soci­ jalističkoj autonomiji Rijeke fašisti suprotstavljaju tvrdnju o pro­ hrvatskoj orijentaciji KP Rijeke i tobožnjoj mržnji riječkih komu­ nista prema Talijanima. Početkom studenog 1923. godine riječki komunisti reagiraju zahtjevom borbe za bratstvo i jedinstvo sviju naroda, izraženo u stvaranju međunarodne zajednice sviju naroda svijeta, kao rezultatu klasne borbe proletarijata. Strogo odvajaju­ ći problem klasne borbe proletarijata od njegove nacionalne svije­ sti, riječki komunisti fašističkoj ideologiji suprotstavljaju svjetsku zajednicu proleterskih država u kojima će nacije biti lišene privile­ gije vlasti nad sredstvima za proizvodnju. Kolektivna svojina, kao personifikacija države u odumiranju, bit će i garancija likvidaciji međunacionalnih sukoba na prostorima Rijeke. Kada krajem 1923. godine postaje jasno da će pregovori izme­ đu Italije i jugoslavenske države završiti aneksijom Rijeke Italiji, vodstvo KP Rijeke upućuje pismo IKKI s molbom da svojom intervencijom pridonese onemogućavanju realizacije pregovora. U svome prijedlogu proglasa proletarijatu Rijeke, aspiracijama talijanskog fašizma suprotstavlja jugoslavenski imperijalizam, a rješenje vidi u očuvanju nezavisnosti »Riječke države«. Nije imalo snage priznati činjenicu da je Rijeka i dio problema jugoslavenske proleterske revolucije. Ugovoru između talijanske i jugoslavenske vlade suprotstavlja »djedovska i neosporna prava Rijeke na slobo­ du i nezavisnost«. Razumljivo, da je ovakav stav KP Rijeke bio suprotan interesima jugoslavenske buržoazije, ali i fašističkim aspiracijama na Rijeku. Svojim taktičkim opredjeljenjem na stva­ ranje Sovjetske republike Rijeke objektivno se udaljila od revolu­ cionarnog rješenja hrvatskog pitanja, čemu je bez sumnje pridoni­ jela i KPJ svojim odnosom prema slovenskom i hrvatskom pitanju izvan granica naše zemlje, kao i KPI. Međutim, s razlogom KP Rijeke, upozorava, da je problem Rijeke opomena talijanskom i 241

jugoslavenskom proletarijatu, u smislu njihovog oslobađanja od nacionalističkih iluzija. Od talijanskog, jugoslavenskog i svjetskog proleterskog fronta očekuje podršku u borbi za slobodnu i neza­ visnu Riječku državu. Pritiješnjeni između talijanskog i »jugosla­ venskog« nacionalizma, izgradili su koncepciju »riječkog interna­ cionalizma«, negirajući u osnovi značenja nacionalnog pitanja u klasnoj borbi proletarijata. Ovakvo rješenje »riječkog pitanja« KPI u osnovi prihvaća, odbijajući tezu KP Rijeke o pravu toga grada na nezavisnost obzi­ rom na »djedovsko pravo Rijeke na nezavisnost«. Nazivajući ovakvu argumentaciju nacionalističkom retorikom, KPI prihvaća taktiku borbe za očuvanje samostalnosti Rijeke kao oblika borbe protiv talijanskog i jugoslavenskog imperijalizma. Ne izjašnjavaju­ ći se o načinu očuvanja samostalnosti Rijeke, KPI sugerira KP Rijeke intervenciju Kominteme. Kada je 27. siječnja 1924. godine sporazumom između Italije i jugoslavenske države došlo do pripajanja Rijeke Italiji, KPI nije čekala odluku Kominterne, već je samoinicijativno uputila pismo KP Rijeke o nužnosti njenog pripojenja KPI. Na temelju statutarnih odredbi Kominterne, članovi KP Rijeke referendumom su prihvatili sugestiju KPI. U saopćenju KPI o priključenju KP Rije­ ke KPI, izraženo je uvjerenje da je riječki proletarijat žrtva dvaju imperijalističkih sila, talijanske i jugoslavenske, i problem sviju talijanskih komunista. Rješenje »riječkog pitanja« KPI vidi u tak­ tici borbe protiv fašizma i kapitalizma, a pod vodstvom talijan­ skog proletarijata, uz puno poštivanje prava sviju nacionalnih manjina. Tako je »riječko pitanje« postalo problem talijanske pro­ leterske revolucije. Pripajanje Rijeke fašističkoj Italiji otvara novu etapu u pristu­ pu KPI i KPJ hrvatskom i slovenskom pitanju u Italiji. Odluke trećeg proširenog plenuma IKKI lipnja 1923. godine, kao i zao­ kret Kominterne u pristupu problemu balkanske i balkansko-podunavske revolucije, značajno su utjecali i na izmjene u sadrža­ jima globalne taktike KPI u pristupu hrvatskom i slovenskom pitanju. Odmah nakon pripojenja Rijeke Italiji bivša KP Rijeke organizacijski se uklapa u KPI kao Federacija Kvarnera, u ulozi lokalnog djelovanja na području Rijeke i Kvarnera. U skladu sa zacrtanom taktikom Kominterne o borbi za revolucionarni savez radnika i seljaka, KPI Federaciji Kvarnera priključuje neke dijelo­ ve njegovog zaleđa, očekujući povezivanje riječkog proletarijata sa slovenskim i hrvatskim seljaštvom u zajedničkoj borbi sa tali­ janskim proletarijatom. Organizacijske izmjene u djelovanju rad­ 242

ničkog pokreta Slovenaca i Hrvata pod talijanskom okupacijom u idućim godinama pokazuju izuzetan interes KP Italije za sloven­ sko i hrvatsko nacionalno pitanje. Već 1925. godine Federacija Kvarnera KP Italije uključena je u Federaciju Julijske krajine KP Italije u okvirima Labinske zone. Međutim, već odluke trećeg kongresa KP Italije s početka 1926. godine o pravu Slovenaca i Hrvata na samostalnu sovjetsku socijalističku republiku, utjecale su i na njen odnos prema organizacijskom pitanju na prostorima Istre i Kvarnera. Već 1927. godine formira se samostalna partijska organizacija riječke regije u okvirima KP Italije. Talijanski komu­ nistički pokret sve više vodi računa o slovenskom i hrvatskom nacionalnom pitanju u Italiji, kao značajnim faktorom revolucije talijanske radničke klase i seljaštva. Odluke petog kongresa Kominterne 1924. godine o načinu rješenja slovenskog i hrvatskoga pitanja odrazile su se kako na jačanje utjecaja KPJ među Slovencima i Hrvatima u Italiji tako i na sadržaje taktike KPI. U toku 1923. i 1924. godine jača interes slovenskih i hrvatskih komunista za odnos KPI prema problemu mjesta i uloge nacional­ nog pitanja u talijanskoj proleterskoj revoluciji, čemu bez sumnje pridonose i odluke treće konferencije KPJ. Početkom ožujka 1925. godine zahtjevi slovenskih i hrvatskih komunista prodiru i u CK KPI, prvenstveno zahvaljujući angažiranju Antonia Gramscia. Slijedeći globalnu taktiku petog kongresa Kominterne o nači­ nu rješenja slovenskog i hrvatskog nacionalnog pitanja, kao dijela taktike radničko-seljačke revolucije, kao i zahtjev da KPI i KPJ u skladu s takvom taktikom razrade zajedničku platformu, u ljeto iste godine CK KPI u Tezama o nacionalnom i kolonijalnom pita­ nju, napisanim za predstojeći partijski kongres, detaljnije razrađu­ je slovensko i hrvatsko pitanje. Problem podređenog položaja Slovenaca i Hrvata u Italiji objašnjava se kao rezultat ne samo talijanske, već i imperijalistič­ ke politike srpske države u toku I svjetskog rata. Konačno rješe­ nje ovih pitanja u Tezama se vidi u okvirima globalne revoluci­ onarne taktike Kominterne, koja bi rezultirala stvaranjem podunavsko-balkanske federacije. Zato se od KPI, KPA i KPJ zahtije­ va stvaranje zajedničkog akcionog programa u odnosu na naci­ onalne manjine u okvirima tih država. U pristupu problemu izbo­ ra saveznika proletarijatu u rješavanju slovenskog i hrvatskog pitanja u Italiji, u Tezama se polazi od uvjerenja, da su Slovenci i Hrvati po svome socijalnom položaju prvenstveno seljaci i zato se rješenje njihovog nacionalnog pitanja povezuje s taktikom borbe 243

KPI za jedinstveni radničko-seljački front, koji bi rezultirao stva­ ranjem nezavisnih Slovenije i Hrvatske od talijanskog i jugosla­ venskog dijela slovenskih i hrvatskih zemalja i njihovim priključe­ njem federaciji balkanskih ili balkansko-podunavskih sovjetskih socijalističkih republika. U postojećim uvjetima razvoja fašističke Italije, od komunista se zahtijeva taktika borbe za otvaranje slo­ venskih i hrvatskih škola u Julijskoj krajini, propaganda učlanjivanja seljačkih organizacija u Seljačku internacionalu, savez radnika i seljaka na platformi borbe protiv talijanskog i srpskog imperija­ lizma, kao i protiv nacionalističke ideologije slovenskih i hrvat­ skih građanskih stranaka. Međutim, u Tezama se ovako koncipi­ rano rješenje slovenskog i hrvatskog pitanja dovodi u ovisnost od uspješne izvedbe revolucije na Balkanu i u Italiji. Ovakvo rješenje slovenskog i hrvatskog pitanja u Italiji bez sumnje odražava visoki stupanj internacionalizma KPI toga vremena. Međutim, temelji se na pretpostavci o potrebi izdvajanja Slovenije i Hrvatske iz sasta­ va jugoslavenske socijalističke zajednice, te njihovo uključivanje u širu socijalističku zajednicu. Održan siječnja 1926. godine, treći kongres talijanskih komu­ nista dalje razrađuje taktiku jedinstvenog proleterskog fronta i jedinstvenog fronta radnika i seljaka pod parolom borbe za njiho­ vu realizaciju u bazi talijanskog društva, a ne u koaliciji s opozicij­ skim građanskim strankama. Početkom 1926. godine organ KPJ za Sloveniju »Delavsko-kmetski list«, očito ne bez razloga, upozorava, da slovensko naci­ onalno pitanje ne smije sići s dnevnog reda komunističke taktike dok se svi Slovenci ne ujedine u svoju državu, koje gledište iste godine potvrđuje i CK KPJ. U svibnju iste godine razrađen je Akcioni program komunista Julijske krajine, a na temelju odluke trećeg kongresa KPI, kao aktualna taktika talijanskih komunista. Polazeći od socijalne strukture Slovenaca i Hrvata prihvaća se orijentacija na radničko-seljački savez kao put borbe za rješenje slovenskog i hrvatskog nacionalnog pitanja. Radničko-seljačka revolucija Slovenaca i Hrvata u Italiji shvaća se sastavnim dijelom revolucije talijanskog proletarijata i seljaštva. Rezultirale bi radničko-seljačkim vladama, kao izraz prava Slovenaca i Hrvata na samoopredjeljenje do otcjepljenja. U Akcionom programu se upozorava, da radničko-seljačka revolucija mora sadržavati borbu ne samo protiv talijanskog, već i protiv velikosrpskog imperijaliz­ ma, kao rezultat internacionalističkog pristupa komunista naci­ onalnom pitanju. Međutim, u Akcionom programu komunista Julijske krajine nije preciziran državnopravni položaj radničko244

-seljačkih sovjetskih socijalističkih republika Slovenije i Hrvatske u odnosu na Italiju i jugoslavensku državu. Nije precizirano, u sastavu koje federacije će ove dvije države biti: podunavske, balkansko-podunavske, jugoslavenske ili talijanske. Početkom srpnja 1926. godine, znači, nakon održavanja Tre­ ćeg kongresa KPJ, njen CK šalje uputstva PK KPJ za Sloveniju u kojima ističe pravo svake nacije Balkana na samoopredjeljenje do otcjepljenja i stvaranje samostalne države, pa tako i slovenske nacije da se objedini u slobodnu Sloveniju. Međutim, zabrana legalnog djelovanja KPI, koja je uslijedila studenog 1926. godine, slabi ukupnu aktivnost talijanskog komu­ nističkoga pokreta. Opadanje njenog utjecaja na Slovence i Hrva­ te u Julijskoj krajini rezultat je ne samo promjene uvjeta njenog djelovanja, već i nedovoljnog shvaćanja slovenskog i hrvatskog nacionalnog pitanja. Krajem ožujka 1927. godine Palmiro Togliatti u ime CK KPI šalje prijedlog Političkom sekretarijatu IKKI i BKF o suradnji između BKF, KPI i KPJ te KPI i KP Francuske. U svibnju iste godine PB CK KPI šalje u Moskvu P. Togliatti izvještaj s ciljem preciziranja problematike nacionalnih manjina Slovenaca i Hrva­ ta u okvirima globalne taktike talijanske proleterske revolucije. U izvještaju Neki organizacijski i taktički problemi rada među slo­ venskim i hrvatskim nacionalnim manjinama, Pasquini (Ignazio Silone) iznosi gledišta talijanskih komunista o rješenju slovenskog i hrvatskog nacionalnog pitanja. Polazeći od tvrdnje, da KPI ima snažno uporište u slovenskom seljaštvu, koje upravo nakon jačanja fašističkog ugnjetavanja manjina i zabrane legalnog djelovanja KPI jača, podatak vrijedan pažnje, Pasquini razrađuje mogućnosti organizacijske transforma­ cije KPI kao jednog od načina njenog jačanja u redovima Slovena­ ca i Hrvata u Julijskoj krajini. Po njegovom prijedlogu, zona Gori­ ce trebala bi se organizacijski izdvojiti iz Tršćanske federacije KPI i formirati u zasebnu organizacijsku cjelinu, koja bi obuhvaćala i zonu Idrije. Rukovodeći odbor ove organizacijske cjeline u zajed­ nici sa slovenskim odborom Kraške i Istarske zone rješavao bi globalni problem partijskog rada sa Slovencima i Hrvatima u okvirima Italije i zalagao se za štampanje »Dela«. Što se tiče Tršćanske federacije KPI, ona bi trebala početi izdavati časopis na hrvatskom jeziku. U slučaju izbijanja rata između Italije i Kraljevine SHS, Pasquini predviđa stvaranje zajedničkog organa od predstavnika KPJ i KPI koji bi održavao vezu među strankama i s BKF. Zadatak bi 245

mu bio propagiranje narodnooslobodilačkog rata Slovenaca i Hrvata u Italiji i jugoslavenskoj državi. U izvještaju se posebno naglašava da odluke pripadaju vodstvima KPI i KPJ, vjerojatno da bi se spriječilo autonomno povezivanje slovenskog i hrvatskog nacionalnog pitanja u Italiji s problemom revolucije Slovenaca i Hrvata u jugoslavenskoj državi. Pridržavajući se taktike Kominterne, u izvještaju se govori o potrebi stvaranja Saveza slovenskih i hrvatskih seljaka Julijske krajine, koji bi organizacijski bio nezavisan u odnosu na Savez za obranu siromašnih seljaka Talijana, ispravno pretpostavljajući da specifični problemi Slovenaca i Hrvata, obzirom na njihov naci­ onalni položaj u fašističkoj Italiji, traži i drugačije forme njihovog organizacijskog objedinjavanja. Prema predviđanjima, Savez slo­ venskih i hrvatskih seljaka bio bi organizacijski povezan sa Središ­ njim odborom za seljačko pitanje KPI i sa Seljačkom internacionalom. Pasquini ispravno uočava, da nacionalnim manjinama treba ponuditi i vlastite organizacije, jer je za njih KPI ipak talijanska politička stranka. Na taj način seljački pokreti nacionalnih manji­ na, u kojima je snažno prisutno nacionalno pitanje, mogli bi se osloboditi utjecaja nacionalnih buržoazija i dovesti pod vodstvo proletarijata, obuhvaćajući postupno i slojeve sitne buržoazije. Realizirati tako koncipiranu taktiku jedinstvenog fronta radnika i seljaka moguće je ukoliko se KPI deklarira za socijalno i nacional­ no oslobođenje Slovenaca i Hrvata, za njihovo pravo na samo­ opredjeljenje do otcjepljenja od Italije, za stvaranje nezavisne slo­ venske i hrvatske sovjetske socijalističke republike. U slučaju izbi­ janja rata između Italije i jugoslavenske države, Pasquini predviđa dvije taktike komunista: ustanak ili otpor ratu. Sredinom lipnja 1927. godine Politički biro CK KPI raspravio je problem slovenskog i hrvatskog pitanja u Italiji. Nakon što je izvršena analiza razgovora u Moskvi, u raspravi je istaknuto da KPI u Julijskoj krajini ima daleko veći utjecaj na Slovence od KPJ u Sloveniji. Na sastanku PB CK KPI rečeno je, da je vodstvo KPJ prihvatilo sva rješenja koja je ponudila KPI. Slovenski i hrvatski komunisti u okvirima KPI bili su vrlo aktivni u razradi gledišta trećeg partijskog kongresa prema naci­ onalnim manjinama. Lipnja 1927. godine izradili su dva doku­ menta: Teze slavenskih komunista KPI o političkom položaju Sla­ vena i zadacima Partije i Program Saveza slovenskih i hrvatskih seljaka Julijske krajine. U Tezama se ističe da se nacionalni pokret slovenske i hrvat­ 246

ske sitne buržoazije i seljaka u Julijskoj krajini može transformira­ ti u revoluciju, temeljenu na savezu radnika i seljaka. Pod vod­ stvom KPI u toku njene izvedbe trebalo bi doći do ujedinjenja sviju Slovenaca i Hrvata, onih u Italiji i onih u jugoslavenskoj državi, u slobodne sovjetske socijalističke republike. Radničkoseljačka vlast u prvoj fazi revolucionarnih preobražaja bila bi rad­ ničko- -seljački odbori, kao prelazni oblik u vlast sovjeta, diktatu­ ru proletarijata. Slovenska i hrvatska radničko-seljačka sovjetska republika bile bi sastavni dio Jadransko-podunavske federacije sovjetskih socijalističkih republika. Slovenski i hrvatski komunisti u KPI mnogo šire su koncipirali taktiku jedinstvenog fronta radni­ ka i seljaka, zahtijevajući savez sa sitnom buržoazijom, čije su stranke očito imale značajan utjecaj u bazi slovenske i hrvatske nacije. Osim te razlike, ističe se i njihova orijentacija na jadran­ sko-podunavske, a ne i balkanske prostore. Živeći i djelujući u drugačijim uvjetima, vjerovali su da će jadransko-podunavska proleterska revolucija biti poticaj revoluciji na Balkanu i stvaranju velike državnopravne cjeline, Balkansko-podunavske federacije sovjetskih socijalističkih republika. Upozoravamo da i Kominterna od kraja 1923. godine također govori o mogućnosti razrješava­ nja jugoslavenskih nacionalnih pitanja na dva načina: kroz podu­ navsku i kroz balkansko-podunavsku federaciju. Zbog toga se u Tezama slovenskih i hrvatskih komunista KPI Julijske krajine govori o radničko-seljačkoj revoluciji Slovenaca i Hrvata kao sastavnom dijelu talijanske revolucije, od koje očeku­ ju pravilan odnos prema slovenskom i hrvatskom nacionalnom pitanju. Ovako koncipirano državnopravno rješenje slovenskog i hrvatskog pitanja polazilo je od pretpostavke dezintegracije jugo­ slavenske države, kao i od djelomične dezintegracije talijanske države, ne robujući, kako je rekao Manuilski, tradiciji granica buržoaskih država stvorenih nasiljem. Razrađujući problem rješenja nacionalnih pitanja u uvjetima fašističke diktature, Slovenci i Hrvati, članovi KPI Julijske kraji­ ne, u Tezama ističu da borba protiv fašizma za njih znači i otpor denacionalizaciji. Njihov pristup problemu sadržaja taktike jedin­ stvenog fronta proletarijata i jedinstvenog fronta radnika i selja­ ka, sadržava u sebi začetak narodnofrontovskog pristupa fenome­ nu fašizma. Snažnije nego u taktici Kominterne, KPI i KPJ, u Tezama je prisutan zahtjev za stvaranjem širokog antifašističkog fronta Slovenaca i Hrvata, kao masovne osnovice radničko-seljačke revolucije. Iz tako koncipiranih sadržaja revolucije predviđaju stvaranje Narodnog vijeća, a ne radničko-seljačke vlade, koji 247

zahtjev nije rezultat brkanja pojmova, već suštinski drugačijeg pristupa sadržajima prve faze revolucije Slovenaca i Hrvata u Ita­ liji i u Kraljevini SHS. Zato traže, pored već postojećeg Slovenskog, formiranje i Hrvatskog odbora KPI Julijske krajine, kao najprimjerenije forme za realizaciju komunističke nacionalne politike u slovenskim i hrvatskim masama. U cilju što jačeg povezivanja slovenskih i hrvatskih komunista u Italiji i u Kraljevini SHS, u Tezama se zahtijeva stvaranje čvršćih veza s KPJ, kao i izdavanje posebnog slovenskog teorijskog časopisa koji bi objedinjavao cjelokupnu problematiku slovenskog komunističkog pokreta. U toku istog mjeseca 1927. godine Politički biro CK KPI reagi­ ra na Teze slovenskih komunista Julijske krajine. Po njegovom sudu, sadržaji Teza nisu u duhu globalne taktike Kominterne, jer nacionalnom pitanju daju sadržaje buržoaskog nacionalizma, a ne klasne borbe proletarijata. Svojim isticanjem značenja državno­ pravnog reguliranja slovenskog nacionalnog pitanja u Italiji otkri­ vaju snažno prisustvo utjecaja narodnjačkog pokreta, ponašaju se kao da su svi Slovenci komunisti, spremni na izvedbu revolucije. Vrlo interesantan stav. U rujnu iste godine Politički biro CK KPI izradio je u pisanoj formi kritiku navedenih Teza. Naglasivši da je tekst loše napisan, opterećen nepotrebnim historijatom problematike i komplicira­ nim rječnikom, ističe se da u njemu nije ocijenjeno stvarno pokre­ tanje masa u lijevo, da su zanemareni uvjeti djelovanja pokreta slovenskih i hrvatskih komunista u Julijskoj krajini, kao i izuzetno težak položaj KPI. U kritici KPI se kaže, da slovenskim i hrvatskim komunistima u Julijskoj krajini nije jasna sadržina taktike borbe za revoluci­ onarni savez radnika i seljaka, jer ga u protivnom slučaju ne bi identificirali s programom komunističke partije. Kakva zabluda vodstva KPI o mjestu i ulozi nacionalnog pitanja u proleterskoj revoluciji, i ne samo njena toga vremena. Vjerno slijedeći liniju taktike petog kongresa Kominterne, odbacuje mogućnost prera­ stanja politike jedinstvenog fronta u politiku širokog antifašistič­ kog pokreta masa pod vodstvom komunističkih partija. Zbog toga, oštro napada tendencije slovenskih i hrvatskih komunista Julijske krajine da u sadržaje svoje borbe za nacionalno i socijalno oslobođenje krenu od široke suradnje sa svim onim strankama i snagama antifašističke orijentacije, nazivajući takvu taktiku rezul­ tatom utjecaja beogradske politike, koja ide na razbijanje i dezin­ tegraciju talijanske države. Zanemarujući činjenicu što je u Teza­ 248

ma slovenskih i hrvatskih komunista Julijske krajine prisutna i pretpostavka dezintegracije jugoslavenske države, vodstvo KPI je očito u ovom vremenu imalo poteškoća u koncipiranju odnosa talijanskog pitanja i proleterske revolucije. Zahtjev slovenskih i hrvatskih komunista Julijske krajine, da se parola jedinstvenog fronta radnika i seljaka izrazi kroz borbu za stvaranje Narodnog vijeća, kao aktualne parole u uvjetima fašistič­ ke denacionalizatorske politike, PB CK KPI odbacuje kao nereal­ nu, a stvaranje Narodnog vijeća Slovenaca i Hrvata kao rezultat revolucionarne borbe radnika i seljaka slobodnih i ujedinjenih Slovenaca i Hrvata. Međutim, intervencija PB CK KPI nije bila usmjerena samo na kritiku aktualnosti sadržaja taktike borbe za Narodno vijeće Slovenaca i Hrvata, već prvenstveno na sadržaje te taktike. Zamjerajući im zainteresiranost za stvaranje nacionalnih država, upozoravajući da proleterska revolucija uništava i buržoasko poimanje države, PB CK KPI kao da je odustao od odluke trećeg partijskog kongresa. Razumljive su sve teškoće pred kojima se našla KPI u realizaciji taktičkih ciljeva revolucije Slovenaca i Hrvata Julijske krajine. Razumljive su i teškoće KPI pri usklađi­ vanju talijanskog pitanja s klasnom borbom talijanskog proletarija­ ta. One su samo potvrda neispravnosti gledišta vodstva Kominterne i njenim sekcijama toga vremena, daje nacionalno pitanje samo taktika, a ne i sastavni dio klasne borbe proletarijata. Odluke petog kongresa Kominterne o mjestu i ulozi sloven­ skog i hrvatskog nacionalnog pitanja u balkanskoj i balkanskopodunavskoj proleterskoj revoluciji nedorečeno je i kada se radi o austrijskoj proleterskoj revoluciji. Za razliku od Kominterne i KPA, slovenski komunisti u jugoslavenskoj državnoj zajednici, poput onih u Julijskoj krajini, odluke petog kongresa Kominterne shvaćaju kao početak revolucionarnog razrješavanja i slovenskog nacionalnog pitanja u Austriji. U listopadu 1925. godine »Delavsko-kmetski list« pokreće koruško pitanje kao problem koji je otvoren i kao zadatak koji treba razriješiti rvolucionarni proletari­ jat. Poštujući principe proleterskog internacionalizma, slovensko nacionalno pitanje shvaćaju dijelom zadataka austrijske proleter­ ske revolucije, upozoravajući na činjenicu, da slovenska nacija ima pravo na integralno ujedinjenje i samostalnost. U vremenu o kojemu je riječ, javlja se nekoliko pristupa rješenju slovenskog pitanja u Austriji, koji će se ponavljati i u kasnijim periodima razvoja jugoslavenskog komunističkoga pokreta, a neće biti isk­ ljučivi rezultat gledišta KPJ na rješenje slovenskog i hrvatskog nacionalnog pitanja. Ovisno od globalne taktike Kominterne, ta 249

će gledišta varirati samo u dijelu koji se odnosi na oblik državno­ pravnog objedinjavanja Slovenaca i Hrvata. Polazeći od zahtjeva o potrebi objedinjavanja Slovenaca i Hrvata u slobodne i nezavis­ ne sovjetske socijalističke republike, raspravlja se o njihovoj mogućnosti uključivanja u federativnu zajednicu srednje Evrope, Balkana, ili u okvirima jugoslavenske države. Slovensko i hrvat­ sko nacionalno pitanje u susjednim zemljama u ovom vremenu ipak je još uvijek u funkciji evropske ili balkanske radničko-seljačke revolucije, problemi koji mogu ali ne moraju biti sastavni dio jugoslavenske proleterske revolucije.

250

Izbor građe

I poglavlje

Svetozar Marković: Srbija na istoku [1872. g od ine ]

Misao da je revolucija jedini pravi odnos i jedini mogućni put da se stvori nova srpska država uhvatila je dubokog korena kod sviju obrazovanih ljudi u srpskom narodu, kako kod sinova po­ korene raje u Bosni, Hercegovini i staroj Srbiji tako i kod gra­ đana Srbije, Crne Gore i Austro-Ugarske. A li, kad se revolucija prizna kao pravni osnov nove srpske države, onda prestaje držav­ no pravo samostalnih srpskih državica Srbije i Crne Gore, presta­ ju i same te države, a ostaje ceo srpski narod kao skup odelitih ličnosti koje po opštem dogovoru osnivaju novi pravni poredak. Da stvori ovakvo stanje na Balkanskom poluostrvu, da poruši sve državne okove koji dele i gnječe srpski narod, sve — to I jeste glavni zadatak Srbije. Može kogod reći: Srbija je zakonita zemlja, monarhična, legi­ timna, ona mora poštovati tuđe zakone i pravni poredak. Ona ne srne porušiti sve zakonske veze istvoriti »anarhiju« i »varvarstvo« pa tek očekivati da se iz toga haosa razvije pravni pore­ dak. Ko to govori, taj niti hoće niti može da dođe ni do srpskog je­ dinstva, a kamoli do slobode srpskog naroda. »Srbija« — to nije knez, nisu ministri, načelnici i kapetani, sudije i kmetovi, nadležateljstva i kancelarije. Srbija — to je narod srpski što živi u Srbiji, po čijoj volji, ili bolje, po čijem trpljenju postoje i knez, i m inistri, i nadležateljstva, i sav da­ našnji državni poredak. Ljudi kojima je mozak ukalupljen u bi­ rokratskim formama, kad izreku »Srbija«, vazda pod tim imenom zamišljaju onu zvaničnu Srbiju (ako mogu tako da je nazovem), tj. onaj činovnički alat kojim se upravlja srpskim narodom, sa sv i­ ma zakonima, uredbama, propisima itd. A li mi pod imenom Srbija razumemo narod što živi u Srbiji, onaj narod koji je u početku ovog veka započeo revoluciju u Turskoj, započeo borbu za oslo­ bođenje celoga srpskog naroda od turskog gospodarstva. Da je on priznavao zakonitost turskog poretka, on ne bi ni počeo srp­ sku revoluciju. Zadatak je i dužnost toga naroda da svoju revo­ luciju produži, pa ma to bilo i protiv volje sviju onih kojima je u 253

interesu da se održi današnji poredak u Srbiji, ili barem da se državno pravo današnje Srbije smatra kao nepovredljivo. Šta je bilo u Srbiji u početku ovoga veka, kad je srpski narod porušio turske državne zakone, a nije imao svoje, kad je u Srbiji nastalo vreme bezakonja? Je ii tada u Srbiji zavladala anarhija i varvarstvo? Nije; no naprotiv — narod je bio kadar odmah da stvori državni poredak, daleko bolji no što beše državni poredak turske carevine i, štaviše, u osnovu daleko bolji no što beše da­ našnji birokratski poredak. Mi nemamo nikakvog uzroka da bi se u današnje vreme desilo to isto, samo što danas srpski narod ima dugu i gorku školu dr­ žavnog iskustva, pa sigurno ne bi tuđinske forme i zakone pri­ mio pod imenom civilizacije, kao što je radio u šumadijskoj kne­ ževini. Revolucijom srpski narod oslobađa svoje patrijarhalne usta­ nove, ostatke svoje nekadašnje civilizacije, od pritiska tuđinskih formi. Srpski narod dobija mogućnost da podigne, na osnovu svo­ jih narodnih ustanova i pojmova, i na osnovu suvremene nauke, originalnu, slovensku društvenu zgradu. Da osnuje društvo na osnovu slobode, jednakosti i bratske uzajamnosti, čemu danas teže svi napredni narodi u svetu. (...) Balkansko poluostrvo je mozaik od različitih naroda. Najveći su brojem Bugari; zatim dolaze Srbi i Grci skoro podjednako, za­ tim Turci, Arnauti i Cincari. Koji će od tih naroda pristati da se »aneksira« srpskoj monarhiji? Pa recimo da srpska monarhija za­ dobije i svoju državu i ostale Srbe koji žive u Austro-Ugarskoj, pa i to je tek mala kraljevina od pet miliona! Može li takva dr­ žava da prisajedini sebi više od deset miliona drugih narodnosti? Pa to bi bilo nešto sasvim nalik na današnju Austriju ili Ugarsku, što, po tvrđenju samih srpskih državnika, ne može da postoji! Je li vredno da se srpski narod bori za takvu besmislicu samo zato što su neki srpski državnici dobili volju da majmunišu Kavuru ili Bizmarku? Ne! Ne! Srbija ne srne biti žrtvovana interesu jedne porodice ili, bolje, interesima nekoliko vlastoljubaca. Srpski narod nema drugog izlaska do revolucije na Balkanskom poluostrvu; revolu­ cije koja bi završila uništenjem sviju država što danas smeću da ti narodi ne mogu da se sjedine kao slobodni ljudi i ravnoprav­ ni radnici; kao savez opština, županija, država — kako im najudesnije bude. Državna snaga kojom raspolaže danas Srbija pripada srpskom narodu što u njoj živi. Srpski narod ne može korisnije za sebe upotrebiti tu snagu no da proizvede potpunu revoluciju u Turskoj i da pomoću revolucije izvrši potpuno oslobođenje, svoje i druge ugnjetene braće. Hoće li srpski narod razumeti taj svoj zadatak? Nacionalno pitanje, Zbornik dokumenata, str. 139— 140.

254

Izveštaj uprave Srpske socijaldem okratske stranke Trećem kongresu [lip a n j 1905. go d ina ]

Drugovi, Prošli kongres, održan 28. marta 1904 godine u Beogradu, sta­ vio je nama, kao strankinoj upravi, u dužnost da u prvom redu, uz pripomoć svih drugova iz zemlje, izvršimo organizaciju stran­ ke. Kao što znate, to znači da u svima mestima u kojima ima ljudi koji priznaju krajnji cilj socijalne demokratije — pretvaranje privatnih sredstava za proizvodnju u društvenu svojinu — i kla­ snu borbu kao sredstvo da se dođe do toga cilja, osnujemo lo­ kalne partijske grupe — mesne organizacije. Izvršujući ovaj za­ datak, Partijska uprava neprestano je imala u vidu neoboriv fakat da je u svima zemljama centar socijalističkog pokreta proleter­ skih masa industrijski proletarijat, gde ga ima, i zanatski, gde on kao u Srbiji, čini ogromnu većinu klase. Drugi elementi, kao zanatlije i seljaci, mogu jednim malim delom biti slobodni pred­ rasuda današnjega društva, i kao takvi pristupiti našoj stranci, ali samo pod uslovom da se prilagode našoj taktici i da akceptuju naš krajnji cilj. U industrijski razvijenim zemljama same pri­ like postavljaju proletarijat u sredinu socijalističke stranke i da­ ju joj njegov karakter; u privredno začmalim zemljama, kao što je naša, koje u tom pogledu pokazuju izvestan deficit, može se desiti da u stranci proletarijat ostane u manjini prema stranim elementima, i da stranka zbog toga izgubi mnogo od svoga pro­ leterskog karaktera, stoga treba o ovoj okolnosti voditi računa. Ovim se može objasniti što je Partijska uprava u principu protiv stvaranja mesnih partijskih organizacija na selu i što je zadržala za sebe pravo da ljude iz varoši koji ne pripadaju radničkoj klasi sama prima, pošto ih dobro oceni. Partijska uprava se nada da će se kongres složiti sa ovom praksom, koja, uostalom, nije nigde naišla na otpor.

Memorandum o političkom položaju radničkog pokreta u Bosni i Hercegovini [S S D P M eđunarodnom s o cija lis tičk o m birou, 1908. g odine]

Berlinskim ugovorom dovedene su Bosna i Hercegovina u polo­ žaj kolonija prema Austro-Ugarskoj. Njihov položaj kao kolonija bio je još odmah u početku izuzetno težak. Pokušaj za kulturu sposobnog naroda ovih provincija da se oslobodi turske vladavi­ ne i feudalnog privrednog sistem a doveo ga je u jaram Jedne kapitalističke države, koja raspolaže svim a modernim sredstvima sile. Ropstvo jednoj feudalnoj državi, koja je od marazma umi­ 255

rala, zamenjeno je sada okovima jedne moderne industrijske dr­ žave. U tako razočaranom raspoloženju zatekli su novi osvajači na­ rod u ovim oblastima, u kojima su prema Berlinskom ugovoru ima­ li da zavedu mir i red. Da bi i ustanak ugušili i novog roba izolovali od njegovih slobodnih sunarodnika u Crnoj Gori i Srbiji, kao i poluslobodnih u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, novi su osvajači preplavili okupirane oblasti regimentama iz ostalih svojih pro­ vincija. Namesto turskog režima zavedena je najbezobzirnija voj­ nička diktatura, jedan sistem uprave koji je po međunarodnom pravu dopušten samo u neprijateljevoj zemlji za vreme rata. Na­ rod, koji je, ne mogući više snositi zagušljivu atmosferu pod sul­ tanovim skiptrom i težeći da sebi stvore čovečnije pogodbe za život, ustao na oružje, pretpostavljao je i za nove osvajače veliku opasnost. Zbog toga su se oni poslužili protiv njega svima bru­ talnostima kojima je kolonija uopšte izložena od strane kapita­ lističke žudnje za profitom. Tako su Bosna i Hercegovina, odmah po okupaciji, pretvorene u dve austrougarske kasarne, u kojima se mogla čuti samo komanda gospodara. Pored Srba pravoslavne veroispovesti, koji su pokušali oslo­ boditi se turskog jarma, zavojevači su naišli na neprijateljsko držanje i kod muhamedanaca, koje se utoliko više potenciralo time što su vlasnici bivali sve bezobzirniji prema religioznim osećanjima naroda. Da bi se kolonije u administrativnom smislu modernizovale, uprava je potpuno pala u ruke narodu tuđeg, ka­ toličkog činovništva. Na taj način klerikalizam je zauzeo povlašćen, vladajući položaj. Sa svojom moćnom, po formi militaristič­ kom organizacijom i žudnjom da narod zaglupi, da bi ga lakše eksploatisati mogao, klerikalizam je postao moćan saveznik vladajućih, jer je izazivao religiozni antagonizam i time ideju nacio­ nalnog oslobođenja potiskivao u pozadinu. U tome leži uzrok što se klerikalizam sa vojničko-birokratskom upravom u Bosni i Her­ cegovini u toku vremena potpuno identifikovao. Činovnici su u ovim oblastima, kako u religioznom, tako i u nacionalnom I jezikovnom pogledu, potpuno strani narodu. Religiozni je antagonizam imao, dakle, da odigra svoju ulogu u početku okupacije i on je to učinio. Međutim, uskoro je otpočelo kapitalističko previranje i ukoliko je ovaj proces dublje zahvatao primitivni život naroda, utoliko je religiozni antagonizam slabio, potiskivan sve više i više težnjom za političkom slobodom. Da­ nas je proletarijat u Bosni i Hercegovini tako narastao da poku­ šava voditi organizovanu borbu protiv kapitalističke eksploata­ cije, koju uostalom sama bosanska uprava, u svojim režiskim preduzećima, sa drastičnim primerom predvodi. Politička prava kao: pravo koalicije, pravo zbora, sloboda štampe, jesu arterije kroz koje pulzira zdrav politički život jednog naroda. Priznati ove slo­ bode za kulturu sposobnom narodu u Bosni i Hercegovini, znači ne samo prekratiti vojničko-birokratski režim već i ograničiti be­ zobzirnu eksploataciju radne snage. Zbog toga je klerikalna militarističko-birokratska uprava ovih kolonija izmislila jedan univer­ zalan razlog za ugušenje svakog pokreta za slobodu. Taj razlog 256

glasi: veleizdaja i on opravdava pred celim kulturnim svetom upotrebu najbrutalnijih sredstava. Svaki pokret za političkim pra­ vima, ma on poticao i od proletarijata, takozvana bosanska vlada uguàivala je na najbezobzirniji način i to pod izgovorom da on ga­ ji -velikosrpske težnje«. A pod vladajućim pravnim odnosima u tim oblastima i uz pripomoć ogromnog broja špijuna koje vlada plaća lako je pomoću paragrafa od onog što je nemoguće načiniti moguće. Sa radničkim pokretom u Bosni i Hercegovini postupa se danas kao sa veleizdajničkim , ne zbog toga što bi on takav uistinu mogao biti, već jedino i samo zbog toga da se kod bosansko-hercegovaćkog stanovništva po svaku cenu uguši buđenje nacionalne svesti, koje je posted ica promenjenih prilika. Za militarističko-birokratski režim u Bosni i Hercegovini, koji kapital održava I kapitalu služi, cilj opravdava sva sredstva. Svaki po­ kret koji ima za cilj osvajanje političkih prava goni se svim a sred­ stvima, da bi se održao u zavisnosti jedan narod koji ima u naj­ gorem slučaju isto toliko dispozicija za kulturan život kao i ostali slobodni narodi Balkanskog Poluostrva. Blagodarećl tendencioznom držanju bečke buržoaske štampe, koja uvek piše po inspiracijam a onih koji su za prilike u Bosni i Hercegovini odgovorni, nema zemlje na svetu o kojoj bi Evropa bila rdavije i nepotpunije obaveštena. M i'sm o , na žalost, često morali konstatovati da se tendenciozne i lažne informacije bur­ žoaske štampe provlače delimićno i u socijalističke partijske or­ gane. Na svaki način uzrok tome treba tražiti u tome što su Bo­ sna i Hercegovina i po jeziku i po geografskom položaju udaljene od austrijskih i ugarskih drugova. A ustrijskim je drugovima bosansko-hercegovački problem, nama se tako čini, poznat pogla­ vito iz izveštaja bosanske vlade i buržoaske štampe. Mi držimo čak da je, usled toga što naši austrijski drugovi nisu u moguć­ nosti da kontrolišu informacije iz Bosne i Hercegovine, poneko netačno obaveštenje prešlo posredstvom njihovog partijskog or­ gana u druge socijalističke listove, i da se na taj način u soci­ jalističkim krugovima moglo stvoriti uverenje, koje je drug Bernštajn u člancim a o kolonijalnom pitanju u pogledu Bosne izneo, a koje niukoliko ne odgovara stvarnosti. Ovi su razlozi prinudili Srpsku socijal-demokratsku stranku da preko Međunarodnog socijalističkog biroa uputi ovo obavešte­ nje ostalim socijalističkim partijama. Naš je cilj da skrenemo pažnju međunarodnog proletarijata na faktične prilike u okupira­ nim oblastima. Jednovremeno se obraćamo austrijskim drugovi­ ma sa molbom da odrede, ako je moguće, stalnog korespondenta za Bosnu I Hercegovinu, koji bi se sa prilikama u okupi­ ranim oblastima izbliže upoznao, jer u Bosni i Hercegovini ima svih pogodaba za razvitak modernog radničkog pokreta. Za Upravu Srpske socljal-demokratske stranke Sekretar

D. Tucovlć U , III« str. 85-67. 257

Izveštaj Uprave Srpske socijal-demokratske stranke [Sedm i kongres SS D P , evlbanj 1909. godine]

. . . događaj koji je sa svoga velikog značaja po Srbiju i srpski narod, kao i sa bliskih opasnosti od rata koje je sa sobom nosio, privukao na sebe svu pažnju javnosti i sva ostala pitanja potis­ nuo sa dnevnog reda. Naša se partija našla pred novim i neoče­ kivanim događajima i pitanjima. Nacionalno pitanje i kolonijalna politika nisu dosada bili predmet rešavanja i debatovanja na na­ šim kongresima, a u međunarodnoj socijalnoj demokratiji, koja ih u poslednje vreme veoma živo pretresa vladaju još jednako vrlo velike diferencije u gledištima. Valjda zbog toga protivnici su naši izjavljivali zluradu nadu da će socijalna demokratija u Sr­ biji pretrpeti poraz. A kako je bilo? Gledište koje je naša partija zauzela našlo je najpunijeg odziva ne samo u pokretu već i u širokoj masi naroda, koja je dotada, baš zbog nacionalnog pitanja, sa nepoverenjem gledala na nas. Naš organ, »Radničke novine«, stekle su i u trezvenijim krugovima van našeg pokreta glas lista čiji je sud o događajima bio najodređeniji i najrazložitiji. A blagodareći u pr­ vom redu požrtvovanom držanju našeg poslanika u Narodnoj skup­ štini, ugled naše partije u očima Socijalističke Internacionale sil­ no je porastao, o čemu svedoče mnogobrojna priznanja koja smo dobili od pretstavnika kako pojedinih bratskih partija, tako i od Međunarodnog socijalističkog biroa. Sve nam to govori da je dr­ žanje naše partije bilo dobro. Pred tim držanjem zluradi protivnici naši, sa »Dnevnim listom« na čelu, ubrzo su položili oružje. Njihovi pokušaji da našoj partiji naškode, ne kritikom našeg držanja, već lažnim prikazivanjem držanja naših drugova na strani, pokazali su njihovu nedoraslost za ozbiljnu diskusiju ovog pitanja. I na ovome mestu potrebno je naročito istaći: da je međunarodna socijalna demokratija je­ dini principijelni protivnik kapitalističke kolonijalne politike i da je zavojevačka politika Austro-Ugarske našla jednog načelnog pro­ tivnika u bratskim socijal-demokratskim partijama. (To držanje ne­ ma veze sa sporadičnim disonancama pojedinaca, koje su samo dokaz koliko su ova pitanja teška i ozbiljna.) I prema srpskom pitanju specijalno međunarodna socijalna demokratija pokazala je najviše predusretljivosti i razumevanje, i njeno držanje u tom pogledu moglo je razočarati ili krajnje šoviniste ili ljude koji nisu vodili računa da je za nju pitanje rata ili mira moralo biti preče od pitanja Bosne i Hercegovine. (...) (...) Zapojena tim Idejama, naša je partija tiraniju koju zavo­ jevač vrši nad narodom u Bosni i Hercegovini iznela pred ceo svet u poznatom memorandumu, koji je u avgustu prošle godine, da­ kle, mesec dana pre aneksije, uputila preko Međunarodnog soci­ jalističkog biroa. A kad je došla aneksija, naša je partija dala naj­ punijeg izraza svome programu koji slobodu svih naroda traži, i 258

to: u javnosti preko »Radničkih novina«, na mnogobrojnim zboro­ vima po celoj zem lji, koji su bili veoma dobro posećeni, I u par­ lamentu. A Između držanja naše partije i svih buržoaskih grupa postojala Je otpočetka vidna razlika u shvatanju prirode koloni­ jalne politike i u sredstvima kojima se mali narodi mogu braniti od velikih. Nijednog trenutka naša partija nije prestala suzbijati m ilitarističko-šovinistčike tendencije, koje su spas naroda htele pretstaviti u stajaćoj vojsci I u ratu, a sa svoje strane isticala Je pobunu i revoluciju kao jedino odbranbeno sredstvo potištenog naroda. I borba naša u tom sm islu postala Je sve odlučnija, uko­ liko Je v iše zvanična politika Srbijina bila antlnarodna. ( .. . )

Rezolucija o kolonijalnoj politici i nacionalnom pitanju [S ed m i kon gres S S D P , svib a n j 1909. go d ine ]

Aneksija Bosne i Hercegovine, i po načinu na koji Je izvedena i po cilju radi koga je izvršena, pretpostavlja jedan akt kapitali­ stičke kolonijalne politike, koju evropske sile vode već odavno na Balkanu. Osuđujući najenergičnije taj akt, VII kongres srpske socijalne demokratije stoji samo na zem ljištu Socijalističke Internacionale, koja se na kongresu u Štutgartu, u principu izja­ snila protiv kolonijalne politike, pošto ona sprečava slobodno raz­ vijanje produktivnih snaga čovečanstva, raspikućki traci van zem­ lje bogatstvo koje je radnička klasa u zemlji stvorila, razvija mi­ litarizam, snaži reakciju, budi im perijalističke apetite, stalno do­ vodi u opasnost mir i gura ceo civilizovani svet u ambis opštega rata. Pored ovih razloga, koji važe u podjednakoj meri za socijalnu demokratiju svih zemalja i koji je nagone da najodlučnije ustane protiv svake kolonijalne politike ma ko je vodio i ma gde se ona vodila, srpskoj socijalnoj demokratiji nalaže i jedan specijalan interes da ustane protiv ovog najnovijeg akta kolonijalne politike austrougarskoga kapitalizma. Žrtva ove kolonijalne politike jeste srpski narod. Njome je jedan dobar deo srpskoga naroda bačen u najteže ekonomsko i političko ropstvo modernoga vremena, u kolonijalno ropstvo, i time su mu oduzeti najelementarniji uslovi za dalji razvitak. Drugom, pak, delu srpskoga naroda, koji nije potčinjen, sprečeno je takođe normalno i intenzivno razvijanje. Jer, političko jedinstvo i nezavisnost naroda, koji danas dobijaju svog izraza u nacionalnoj državi, nisu samo potreba domaćega kapitalizma, već su i jedna opšta kulturna potreba svih društve­ nih klasa. Kolonijalna politika stranoga kapitalizma sprečava raz­ vitak i opštu slobodu srpskoga naroda, slobodu nacije kao celine, za koju se socijalna demokratija isto toliko zalaže koliko i za slobodu svakog pojedinca. A li, jednovremeno, kongres konstatuje da, pored vladajućih kla­ sa evropskih kapitalističkih zemalja, razvitak srpske nacije spre­ čavaju i onemogućavaju isto tako i vladajuće klase kod nas. Ako 259

su zainteresovanc kapitalističke sile na Balkanu, poglavito Rusija i Austrija, svojom politikom brutalnog nasilja, sračunatih provo­ kacija i neprekidnih Intriga, stalno ometale ostvarenje srpskog nacionalnog ideala, organizovanje celog našeg naroda u jednu nacionalnu državu, one su pak, isto tako, za tu svoju politiku uvek nalazile neumorne pomagače u vladajućim klasama Srbije, po­ najprije u monarhiji, koja je svakog trenutka bila gotova da opšte političke i kulturne interese nacije trampi za koju dinastičku kon­ cesiju. No srpska vladajuća klasa, računajući sad tu u prvome redu buržoaziju, onemogućava razvitak srpske nacije još mnogo više time što je, sistemom kapitalističke eksploatacije, monopolisais za sebe celokupnu kulturu, pa, dakle, i kulturu ukoliko ona ima nacionalni karakter - nacionalnu kulturu, koja Je osnov nacio­ nalne zajednice. Održavajući radničku klasu u ekonomskom rop­ stvu i političkoj potčinjenosti, srpska buržoazija sprečava moralni i intelektualni razvitak masa, njihovo uvlačenje u kulturnu, pa, dakle, i u nacionalnu zajednicu, ukoliko kulturna zajednica ima to obeležje: srpska buržoazija sprečava razvijanje I snaženje svoje nacije. A politikom reakcionarnih reformi I, naročito, mi­ litarizma, koju je Jače no ikad stala voditi posle aneksije, ona dopunjava Austrijino delo uništavanja srpske nacije. Jedino socijalna demokratija stvara srpskoj naciji političke i kulturne uslove za njen razvitak. Politikom socijalnih reformi, ko­ jom uzdiže na relativno visok nivo život radničkih masa, ona omo­ gućava većini narodnoj da asimiliše što može više produkata mo­ derne kulture, pa, dakle, i ono što od nacionalne kulture vredl. Socijalnom revolucijom ona to delo izvodi do kraja. Socijalističko društvo stavlja sve rezultate kulture, pa, dakle, i nacionalnu kul­ turu, na raspoloženje radničkih masa, koje su je i stvorile, ma­ terijalnu kulturu neposredno, duhovnu kulturu više posredno. A u njemu, isto tako, prestaje svako ugnjetavanje i pojedinaca i klasa i nacija. Tada će prestati i svaka kolonijalna politika. Je­ dina uspešna borba protiv kolonijalne politike, koja nacijama odu­ zima nezavisnost i slobodu, i protiv antinacionalne politike do­ maćih vladajućih klasa, koje nacijama oduzimaju njihovu kulturu, jeste, dakle, internacionalna politika proletarijata čiji je cilj ostva­ renje socijalizma. IA , II I , str. 11S—119.

Za nacionalnu autonomiju

[Radničke novine, g la silo 8SD P, 1908. godine]

Vekovima je srpski narod, pored Jednog znatnog broia drugih potlačenih naroda, u Austro-Ugarskoj pretstavljao grubi postamenat, na kome su privllegisane klase i prlvllegisane nacije po­ dizale svoju kulturu. Ali je, na kraju krajeva, kapitalizam i tu učinio svoje. On je, i nemajući to za cilj, idući samo za svojim egoističkim Interesima, gurnuo najšire mase u kolosek kultur260

nog razvitka ^političkih borbi, probudio u njima mišljenje i osećanje, od indiferentnih napravio ih aktivnima. Položaj koji su one trpeljivo vekovima snosile postao je sada sasvim nesnosan. Bor­ ba protiv toga stanja odmah je otpočela. U prvi mah, ona je ima­ la sasvim naivan i pogrešan karakter. Srbima su za nesrećan po­ ložaj bili krivi Hrvati, Hrvatima Srbi. Tu naivnu, detinjsku ideolo­ giju nacija koje se tek počinju buditi, koje osećaju veliko neza­ dovoljstvo položajem u kome se nalaze, ali, koje uzrok tome vide u prvome ko je do njih, tu ideologiju iskorišćavao je i veštačkim sredstvima jačao austrijski birokratski režim. Dabome da je po­ sle relativno kratkog vremena ta ideologija morala iščeznuti, ta politika morala bankrotirati, glupe i odvratne borbe između S r­ ba i Hrvata (koji su, u stvari, jedno istoj prestati. Uvidelo se najzad da spas nije u borbi Srba protiv Hrvata i obrnuto, no u zajedničkoj borbi Srba i Hrvata protiv nacionalne hegemonije Nemaca i Mađara. (.. ) ( . ..) Narod kome se ne daju elementarna prava mora, i ima za to sve moralno opravdanje, da se bori za njih svim sredstvima. Konspiracije i véze sa saplemenicima u drugim državama tada su prirodne, i one će se i dalje javljati pored svih procesa i osu­ da. Borba srpske nacije u Austro-Ugarskoj za slobodu i ravnoprav­ nost ne može se ugušiti; ona se samo može privesti kraju i cilju. Na borbu koalicije ne vredi odgovarati veleizdajničkim parnicama, čak i kad bi za njih postojali osnovi podozrenja, već garantovanjem ravnopravnosti srpskoj naciji sa ostalima. Tada će svaka konspiracija postati izlišna, svi prevratnički planovi nepotrebni. Srpski narod će tada voditi borbu otvorenu i javnu, a on ima dovoljno životne sposobnosti da je s uspehom vodi, samo kad mu se za to dade mogućnost. Lek nije u komičnim parnicama ni u drakonskim sudskim presudama već u uvođenju pune nacio­ nalne autonomije za sve narode u Austro-Ugarskoj, onako kako je to uglavnom formulisala austrijska socijalna demokratija na svome značajnom kongresu u Brnu 1899. godine. IA, III. str. 124— 125.

Rat i mir [govor D lm ltrija Tu co v ića na drugom kongresu Druge Intem aclo n ale 17. kolovoza 1910. g odine]

»Drugovi! Sa gledišta socijal-demokratske partije mladih poro­ bljenih naroda ja polažem mnogo na to što je u komisijskom pro­ jektu rezolucije ponovo istaknuta dužnost socijalne demokratije da se zalaže za pravo samoopredeljenja svih naroda i odbranu toga prava od »ratničkog napada i nasilničkog ugnjetavanja«. Svako prenebregavanje te dužnosti od strane socijal-demokratskih partija mogućih naroda dovodi u najveću nepriliku partije koje imaju da rade u malim, rastrgnutim i ugnjetenim narodima. Jedno takvo iskustvo ima i Srpska socijal-demokratska partija kojoj i sam pripadam. Za vreme sukoba između Austro-Ugarske i Srbije 261

zbog aneksije Bosne i Hercegovine mi smo imali da se borimo pod vrlo teškim prilikama; mi smo imali da razbijemo militari­ stičku megalomaniju i ratni zanos u jednom narodu koji je zbog faktički teškog položaja gotov i na politiku va banque: mi smo imali da suzbijamo rusku hipnozu u jednom narodu koji se okre­ tao za pomoć ma sa koje strane i u jednom trenutku kada su interesi ruske diplomatije bili otpočeli svoj posao. I mi smo se borili dosledno, otvoreno i energično i u parlamentu preko pretstavnika partije druga Kaclerovića i van parlamenta preko štam­ pe i javnih zborova. (...) (...) Ali ako je držanje austrijskih drugova za vreme krize u bor­ bi protiv ratne opasnosti b:io nedovoljno energično, dužnost zastu­ panja prava naroda na samoopredeljenje gotovo je bila sa njihove strane sasvim zanemarena. Oni su stali, po našem mišljenju, na jedno netačno i neprincipijelno gledište. U partijskoj štampi aust­ rougarskih drugova govoreno je: Srbija nema šta da traži u Bosni, pošto njen potpis ne stoji na Berlinskom ugovoru... Ako se može govoriti o povredi nečijih prava aneksijom Bosne, onda su to prava Turske a ne Srbije! Mi ne zastupamo pravo Srbije, ali što se prava Turske i Berlinskoga ugovora tiče, to je krvavo pravo, pravo zasnovano na nasilju i pravu jačega, i socijalna demokratija ga ne može i ne sme priznavati. Socijalna demokratija mora imati u vidu ne prava koja proističu iz nametnutih ugovora i osvajanja, već prava svakog naroda na samoopredeljenje, pa inaroda u Bo­ sni i Hercegovini. Partijski organ austrijskih drugova je pisao mnogo o tome kako tamo na Balkanu nema mira zbog «velikih apetita«, »bolesti veličina« itd., balkanskih državica, i ti su nazori postepeno pojače ovladali u socijalističkoj štampi uopšte. Ja smatram da je po­ trebno istaći pred socijalističkim međunarodnim kongresima da je to gledište pogrešno. Balkan predstavlja permanentnu ratnu sposobnost, nepresušni izvor zapleta i borbi. Ali je pogrešno i površno njihove uzroke tražiti u »apetitima« balkanskih državica i »intrigama» dinastija; oni nisu tamo već, s jedne strane, u imperijalističkoj politici koju kapitalističke velike sile prema Bal­ kanu .vode, i intrigama njihovih diplomatskih agenata, a s druge strane, u opravdanim težnjama i u borbama koje balkanski narodi vode ne samo za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje već i za najelementarnije uslove za život. Ono, pak, što karakteriše poli­ tiku mira socijalne demokratije, nasuprot politici mira raznih buržoaskih struja, nije samo borba protiv rata u momentu kad je on već na pragu, kad se nebo sa svih strana natuštilo, već postojana, uporna i posvednevna, principijelna borba protiv kapitalističke politike koja suprotnosti u sebi nosi i ratovima ne­ minovno vodi. I najuspešnija borba socijalne demokratije piotiv stalne opasnosti koja svetskom miru na Balkanu grozi jeste prin­ cipijelna i energična borba, borba bez koncesija, protiv kolonijalne i zavojevačke politike kapitalističkih država koje po Balkanu mute. Mi očekujemo od socijalne demokratije velikih i moćnih drž­ ava da. nasuprot, diplomatiji, najenergičnije ustanu protiv pokušaja 262

da se mali, slabi i ugnjeteni narodi, koji se pod štiklom zavojevača nemoćno vrte, obeleže kao »rušioci svetskog mira«. Mi to očeku­ jemo utoliko prn što je principijelna borba socijalne demokratije protiv zavojevačke politike i za pravo nacionalnoga samoopredeIjenja uslov za život radničkog pokreta i socijalne demokratije u malim i potištenim narodima. Sa ovim svojim zahtevima mi sm a­ tramo da stojimo na gledištu socijalističkih principa. I, zbog toga, slobodni smo zamoliti drugove da ne gube iz vida da smo mi osuđeni da radimo u uskim granicama i uslovima i da mnogo više živimo od uspeha svojih partija u Internacionali nego od svojih sopstvenih. Za nas je od osobitog značaja ugled nemačke socijalne demokratije. Socijalizam u nas je takoreći idejna ko­ lonizacija i svaki i najmanji povod, koji bi isticao iz neprincipi­ jelnog držanja bratskih partija na strani, stavlja se u greh »nemačkim« socijalistim a, da bi se posredno otežao rad nama. ( . . . ) IA , I I I , s tr. 126— 128.

Rezolucija Devetog kongresa SSD P o radu na selu [R a d n ičk e novine, g la s ilo S S D P , sviban] 1911. go d ine ]

1. Naše selo je u jednom stalnom procesu proletarizacije; taj je proces u poslednje vreme uzeo obimne razmere i juri nezadržanim tempom. Proletarizovane mase jednim delom se slivaju u varoši, ali jednim znatnim delom se zadržavaju i kao stanovnici sela, odakle se povremeno kreću u najamni rad u inostranstvo, ili se angažuju u domaćim rudnicima, fabrikama i u zemljoradnji. Te su mase najamnog sveta dosta velike i postaju sve veće. Uslova, dakle, za socijalistički rad na selu ima. 2. Proletarizovane i na najamni rad upućene seoske mase tre­ ba prihvatiti i socijalistički vaspitavati, osposobiti ih za organi­ zaciju i uvesti u ekonomske i političke borbe naše, učiniti ih bor­ cima za ostvarenje bližih i daljih ciljeva socijalne demokratije. Kao i kod varoškog proletarijata, i u selu je u osnovi naše delatnosti klasna borba proleterska, koja nas ima odvesti ukidanju privatne svojine sredstava za proizvodnju i ostvarenju društva zasnovanog na zajedničkoj svojini i društvenoj proizvodnji. U tom cilju naše partijske i sindikalne organizacije u selima imaju za dužnost obavestiti i organizovati najamne seoske mase. 3. Potrebno je najmarljivije negovanje organizacija u selima. Partijska uprava će radi toga živo nastojavati da se one pravilno razvijaju i da se u njima strogo socijalistički radi. One su dužne voditi samostalnu klasnu borbu i u akcije stupati po pozivu Par­ tijske uprave. U okviru programa partijskog i u sm islu odluka kongresnih, Partijska uprava će živo nastojavati da pojedine or­ ganizacije na svoju ruku ne preduzimaju izborne borbe. Partijska uprava je jedina vlasna u te borbe partiju uvoditi, po dovoljnoj oceni svih prilika i uslova za jedan solidan i trajan socijalistički usPeh-

IA, III, str. 204. 263

Popović Dušan: Selo i socijalizam

[R a d n like novine, g la silo SS D P , 1912. godina]

Pre svega, seoskim je masama morala odmah pasti u oči sil­ na razlika između Socijal-demokratske partije i svih buržoaskih partija, kako starih tako i novih. Dok je prva briga svake buržoaske partije, i stare i nove, da besomučno jurne na selo i da lažima, klevetama, obećanjima, intrigama i pritiskom iznuđuje i izmamljuje od tih masa glasove i mandate, — dotle je naša par­ tija godinama razvijala neumornu, sistematsku akciju, ne samo u korist varoškog proletarijata, nego i svih potlačenih i eksploatisanih masa. u korist celog radnog naroda, pa ipak nijednom pri­ likom nije potrčala u sela da za taj svoj rad traži od naroda na­ grade u obliku mandata. Mase su odmah morale uvideti da naša partija nema ničeg špekulantskog i štreberskog: da je njoj stalo do rada na narodnom dobru a ne do mandata: da ona mnogo po­ laže na čistoću svojih principa i integralnost svog programa: I da zbog toga neće da razvija izbornu akciju na selu pre nego što u jednoj izvesnoj meri ne prosveti seoske mase, ne upozna ih sa suštinom socijalizma. I kad smo danas istakli svoje kandi­ dature po selima, mi smelo, bez bojazni da budemo demantovani, možemo izjaviti da su pre seoske mase tražile našu partiju nego što je ona tražila seoske mase; da je selo više prišlo nama nego mi njemu: da smo mi u seoske izbore zagazili više pod navalji­ vanjem i pritiskom proletarizovanog i ogorčenog seoskog stanov­ ništva sa svih strana Srbije nego po svojoj inicijativi i gotovosti. Ukratko, mi nismo primamili seoske mase, nego su one nama prišle; mi nismo iznudili seoske glasove, nego su nam oni odu­ ševljeno dati. A sam taj fakat dovoljan je već pa da iz osnova osvetli ćelu situaciju i da pokaže da su naši uspesi na selu i so­ lidni i sigurni. On, naime, pokazuje dvoje. Prvo, da je ekonomski, društveni i politički položaj širokih slojeva seoskih masa u Srbiji takav da one same po sebi teže socijalnoj demokratiji i da će joj sve više gravitirati, to će reći: da su već stvoreni materijalni i psihološki elementi za naglo prodiranje socijalizma u seoske ma­ se: i drugo, da su te mase, koje su nam uglavnom po svojoj sopstvenoj inicijativi prišle, već u jednoj izvesnoj meri prilično upoz­ nate sa zahtevima i prirodom našeg pokreta i da je, prema tome. glasanje 20.000 seljaka za našu partiju na dan 1. aprila svesna i energična demonstracija seoskih masa protiv svih buržoaskih par­ tija, protiv političkog, socijalnog i ekonomskog režima koji ih davi, protiv postojećeg reda stvari, a za ideal proletarijata celog sveta, za internacionalni socijalizam. ( ...) (...) I, najzad, ne uzima se u obzir jedan najvažniji fakat. Naše varoši su još tesno vezane za sela. Varoškom stanovništvu još nije otsečena pupčana vrpca koja ga vezuje za seoske mase. Ve­ liki broj seljaka silazi u varoši da radi i živi, ako ne stalno, a ono jedan dug period preko godine: veliki broj varošana, naročito rad­ nika, prinuđen je da, naročito u besposlici ili dužem štrajku, ide 264

u selo, svojoj kući ili svojoj rodbini, i tako sastavlja kraj s kra­ jem. Fluktuiranje seoskog elementa u varoši i varoškog u sela neprekidno je: a zajedno sa time vrši se i razmena ideja, živa kružna struja pogleda i mišljenja, revolucija u mišljenju seljaka. Seoske mase, naročito proleterske, postaju sve bliže i srodnije varoškim. I tako, za socijalizam i socijalnu demokratiju nije se agitovalo samo za poslednja dva m eseca; za naše ideje, pro­ gram i ideal već deset godina neumorno i najpredanije agituju one stotine, one hiljade opančarskih, abadžijskih, terzijskih, kro­ jačkih, metalskih, drvodeljskih, građevinarskih i ostalih radnika: stotine i hiljade tih socijalističkih tica selica koje neprekidno preleću s jednog kraja na drugi i koje, sa jednom dirljivom, heroj­ skom predanošću naporedo, paralelno, svakog trenutka, zajedno sa borbom za održanje života, za parče hleba, vode i borbu za socijalizam i njegove ideale! To su naši najglavniji agitatori, i njima naša partija ima najpre da zahvali za svoje uspehe! To su stotine i hiljade krtica koje su neumorno, i dan i noć riškale pod zemljom i podrivale teren na kome se toliko godina gordo uzdi­ zao zamak kapitalizma, reakcije, klerikalizma, kula nepravde i mraka! ( . . . ) ( . . . ) Ne, ne! Razmotrite s koje hoćete strane stvari, gospodo, pa ćete morati bar uvideti, ako ne i priznati, da je socijalna demokratija jedan znatan deo proleterskih masa na selu osvojila još danas, ne trenutno već konačno, definitivno, za navek, i da će ona to osvajanje u sve bržem tempu i ubuduće vršiti. A da je to tačno i istinito, najbolje će vam pokazati današnji dan, Prvi maj, sa hiljadama seljaka socijalista po celoj Srbiji koji, ruku pod ruku sa svojom varoškom braćom, ponosno koračaju pod crve­ nom zastavom osloboditeljke sveta, internacionalne socijalne demokratije. IA , I I I , str. 228— 230.

Tucović Dimitrije: Klasa i partija [B orba, g la s ilo S S O P , svib a n j 1912. go d ine]

Pored ovih ljudi koji žive isključivo od najamnog rada ne srne se izgubiti iz vida masa »samostalnih« proizvođača po varošima i selima koji žive delom eksploatišući sami sebe delom od na­ jamnog rada. lako njihov ekonomski položaj nije još tako čist I izrazit kao što je jednog najamnog radnika, kapitalizam je uni­ štio već sve pogodbe pod kojima su oni mogli biti ono što danas samo izgleda da su, njima kao sopstvenicima sredstava za rad i samostalnim proizvođačima izvučeno je zem ljište ispod nogu i najslabiji povetarac biće dovoljan da ih prekrene u redove pro­ letarijata. Tako je ekonomski razvitak pretvorio u najamne radnike mno­ go veći deo stanovništva nego što ga mi sa sobom imamo. »Vla­ davina kapitala, — kao što to Marks veli, — stvorila je za ovu 265

masu zajedničku situaciju, zajedničke interese. Ova masa ]e već jedna klasa prema kapitalu, ali još ne za samu sebe.* Mi mora­ mo raditi da ova masa oseti zajednicu interesa, da shvati svoj klasni položaj, da postane svesna nesaglasnosti njenih interesa sa interesima imućnih klasa, da se zbije u celinu, napuštajući buržoaske partije, i da se konstituiše kao klasa i za samu sebe. Vršeći ovo grupisanje proletarijata kao klase, mi iskorišćujemo izbornu borbu i političku delatnost u najpunijoj meri i u najplod­ nijem pravcu, mi prikupljamo oko socijalne demokratije one koje je kapitalizam od sebe odgurnuo, mi ljudima čija privredna sa­ mostalnost pripada prošlosti dajemo političku samostalnost ko­ joj pripada budućnost. Partija, socijalna demokratija, javlja se kao najuspešnije sredstvo za izdvajanje, grupisanje, jačanje i oslobo­ đenje proletarijata kao klase. Klasa i partija, istina, ne poklapaju se potpuno; uslovi pod ko­ jima one deluju i žive nisu isti. Socijalna demokratija je klasna partija proletarijata. Ali ako je to socijalna demokratija u smislu što ima za cilj zavojevanje političke vlasti proletarijatom I što se u svojoj praktičnoj delatnosti upravlja prema klasnim intere­ sima proletarijata, to ne znači da ona zastupa samo interese pro­ letarijata i da vrbuje svoje pristalice samo iz njegove sredine. (...) IA , II I , str. 232— 233.

Rat i socijalna demokratija

[Odgovor S S D P Internacionalnom socija lističkom birou. Za S S D P sekretar Dušan Popovlć, »Radničke novine«, g la silo SSDP, 1912. godina]

Međutim, ima jedno pitanje za koje smo, mislimo, kompeten­ tni; u svakom slučaju, o kome smo dužni da vam govorimo. To je pitanje o odnosima na Balkanu, pitanje koje uvek stoji u tesnoj vezi sa pitanjem evropskog mira, pošto je Balkan zbog svog geo­ grafskog položaja, jedan od onih delova sveta na kome onaj pod­ zemni, duboki antagonizam interesa kapitalističkog sveta dobija svoj plastičan izraz u rivalskim zavojevačkim planovima i aspi­ racijama pojedinih velikih sila; jedan od onih delova sveta u kome se Gordijev čvor zamršenih buržoaskih interesa raseca ma­ čem; jedan od onih delova sveta na koji se sručuju munje i gro­ movi koje je evropski krupni kapitalizam akumulisao. Na taj način, Balkan doista pretstavlja permanentnu opasnost za evropski mir; on dokazuje da kapitalistička Evropa stalno pati od potajnog zapaljenja, koje svakog momenta može postati akut­ no. Ali, čim pođe od te konstatacije jedan korak dalje, Evropa pa­ da u jednu zabludu — ili u jednu nekorektnost. Naime, ona kao izvor nereda, kao ratni upaljač, kao protivnike evropskog mira i civilizacije pretstavlja balkanske narode, — ili još tačnije bal­ kansko pleme, pošto je to jedna nacija, samo jedan etnografski 266

elemenat, sa mnogobrojnim i finim nijansama. Balkanac, u veli­ koj evropskoj porodici, pretstavlja enfant terrible. Neosporan je fakat da su na Balkanu nemiri češći i mnogobrojniji no igde u Evropi, i da nigde toliko buna, pa i ratnih eksplo­ zija, nema kao kod nas. A li, ko to izaziva, koje za to krivac, ko večito podriva zem ljište na Balkanu, ko neprikidno stvara ratnu atmosferu na njemu? Evropski kapitalizam! Svi dosadašnji revolucionarni i ratni pokreti balkanskog pleme­ na jesu pravedna nužna odbrana od brutalne im perijalističke na­ jezde pojedinih sila, Austrije u prvom redu. Ima nekoliko izuze­ taka — ali to su baš one bune na Balkanu koje su pojedine ev­ ropske države veštački inscenirale, da bi im to poslužilo kao zgodan izgovor za intervenciju na Balkanu, to će reći za ostva­ renje njihovih zavojevačkih planova, kao što je slučaj sa nekoli­ kim arnautskim pobunama, za koje su dale impulsa Austrija i Ita­ lija. Evropski je kapitalizam, dakle, taj koji, svojom brutalnom osvajačkom politikom, izaziva ratne pokrete stanovnika na Bal­ kanu, i koji ih, šta više, često i sam inscenira za svoj račun; i kad stvar tako stoji, onda nam Evropa, kad baca krivicu na Bal­ kance za vređanje evropskog mira, isuviše liči na onog kurjaka iz basne koji je krivio jagnje što mu muti vodu. Mi, posle ovoga, idemo čak i jedan korak dalje. Neka bi se evropski kapitalizam, u svojoj agresivnoj politici prema Balkanu zaustavio na ovoj tački na kojoj je: to ipak ne bi učinilo kraj ne­ mirima i bunama na Balkanu, i ne bi na našoj balkanskoj pozor­ nici krvavi pokolji bili zamenjeni idiličnim pastoralama. Marks je, pre šezdeset godina otprilike, u nekoliko svojih članaka o Bal­ kanu, pokazao koliko je strašan, ubistven za balkanske narode onaj monstruum evropske diplomatije što se zove status quo; ko­ liko održavanje postojećih odnosa na Balkanu onemogućava svaki kulturan razvitak balkanskog plemena. E, status quo na Balkanu od pre šest godina vrlo se malo razlikuje od status quo na Bal­ kanu danas; i ukoliko se balkansko pleme oslobodilo od varvarske turske vladavine, utoliko je ono potpalo pod austrijsku, koja nije ništa bolja. Pod današnjim ekonomskim, političkim i kultur­ nim uslovima teško je opstati na Balkanu; i životni interes, je­ dan silni nagon samoodržanja gura Balkance da rade na jednoj radikalnoj izmeni svojih međusobnih odnosa. Status quo znači upropašćivanje Balkana; i kad protiv ovog stanja ustaju, pa čak i kad su po formi agresivni, u ofanzivi, kad oni prvi započinju — Balkanci, u stvari, ne napadaju nego se brane, ne provociraju ne­ go štite svoje životne interese, ne ruše kulturu nego i za sebe traže kulturu, ne šire varvarstvo nego hoće da unište varvarstvo u svojoj oblasti; a protivnici mira, kulture i civilizacije jesu one kapitalističke sile koje hoće, iz svojih računa, da održe današnje stanje koje će biti večiti izvor nezadovoljstva, nerada, buna i ra­ tova. Iz ovoga izlazi dvoje: evropski kapitalizam je taj koji je svojom osvajačkom politikom unosio ratnu buktinju na Balkan; on je taj koji ima nameru da i ubuduće rovari kod nas. Ali, i bez toga, već I sam onaj pronalazak reakcionarne, feudalne evropske diploma267

tije: status quo na Balkanu, koji tobož treba da bude podloga evropskog mira, naprotiv, bio je i biće uvek izvor ratne opasno­ sti. Balkansko pitanje tek ima da se rešava. Ma na koji način se rešavalo, ono bi imalo lokalan značaj i ne bi pretstavljalo go­ tovo nikakvu opasnost za Evropu da se evropski kapitalizam nije upleo ovamo i da nije za balkansko pitanje zavezao svoje, evrop­ sko, internacionalno, svetsko pitanje. Zbog toga svaki pokret na Balkanu pretstavlja opasnost za evropski mir, za ćelu civilizaciju. Kako da se iziđe iz ovog položaja? Mi vas uveravamo da se pitanje neće rešiti, da se konflikt neće stišati na taj način što će se balkanski narodi prineti na žrtvenik evropskoj kapitalistič­ koj civilizaciji, što bi se primorali da ćute, da pod status quo umiru da bi Evropa mogla živeti. Nastranu to više subjektivno, ideološko pitanje: da li bi bilo humano da se jedan deo evropske zajednice prinosi na žrtvenik zarad drugog i koliko bi bedna iz­ gledala jedna civilizacija koja može da opstane samo na taj na­ čin: ali postoji jedan objektivni faktor, sa kojim svi moramo ra­ čunati, jedan proces koji se naročito u poslednje doba ubrzanim tempom vrši: to je probuđena nacionalna svest Balkanaca i nji­ hova neodoljiva težnja za životom, za kulturom, koju više ništa ne može ugušiti i koja se na neki način mora zadovoljiti. Ostaje samo jedan put povoljan za Evropu. Balkan će prestati da pretstavlja večitu opasnost za njen mir i njenu civilizaciju — ako se ona politički izoluje od njega. Za Evropu, najbolje rešenje balkanskog pitanja jeste u tome, — da ga Evropa nikako ne re­ šava. I ko suzbija svaku kolonijalnu politiku evropskih kapitali­ stičkih sila; ko ih sprečava da se mešaju u odnose balkanskih država i naroda; ko Evropu učini posmatračem događaja na bal­ kanskoj pozornici, — taj je vrlo mnogo učinio za održanje svetskog mira, taj vrlo uspešno sprečava svetski rat. Tu dužnost ima internacionalna socijalna demokratija, a u pr­ vom redu proletarijat Nemačke, Francuske, Engleske, Austrije, Italije i Rusije.

Socijalna demokratija i nacionalno pitanje [■ Radničke novine«, g la silo SS D P , 1912. godina]

Buržoazija i proletarijat jedne nacije imaju kao zajednički inte­ res: svoju nezavisnost i samostalnost, uklanjanje svake vrste ugnjetavanja i eksploatisanja jednom tuđinskom nacijom. Oni ima­ ju kao zajednički interes i: uništenje feudalne rasparčanosti na­ cije u male države i varošice, ujedinjenje svih elemenata koji go­ vore istim jezikom, stanuju na istoj teritoriji — u jednu nacional­ nu državu, jer ovo ujedinjenje znači prema onoj rasparčanosti jedan veliki napredak, jedan važan uslov za razvitak produktivno­ sti rada. Gde je trebalo osloboditi svoju naciju i ujediniti je u jed­ nu nacionalnu državu, protivnik koga je trebalo savladati uvek je bio kakva eksploatatorska klasa ili vlada. Ali proletarijat je 268

uvek težio da se protiv njih bori pokretom same nacije, revolu­ cijom. To je vrlo malo godilo buržoaziji, naročito od onog momen­ ta kad je proletarijat počeo da vodi klasnu borbu i kad se konstituisao kao samostalan politički pokret u socijalnoj demokratiji. Od 1848. godine, od Junske bitke u Parizu, buržoazija je svom snagom počela pretpostavljati jedan drugi način oslobođenja i nacionalnoga ujedinjenja, koji joj se jo š ranije dopao — potpo­ maganje jedne vladajuće klase ili dinastije koje mogu imati ko­ risti od toga oslobođenja i ujedinjenja i koje jednim ratom ima­ ju da uklone dinastije, klase i staleže koji stoje njihovoj naciji na putu, — jedan način mnogo skuplji po žrtvama i mnogo krvaviji nego onaj putem revolucije, i uz to još način koji samo u ograni­ čenoj meri odgovara interesima nacije. Dakle, čak i tamo gde se patriotizam buržoazije i patriotizam proletarijata slažu u cilju za nacionalnom nezavisnošću i ujedinje­ njem, razilaze se, čim dođe u pitanje način kako da se postigne taj cilj. Sam ostalnost nacije jeste prirodna osnovica klasne borbe; na­ rod mora biti slobodan u svakom pogledu, ako proletarijat hoće da je u stanju, i ako namerava da s punim žarom stane nasuprot svom socijalnom, klasnom protivniku. Proletarijatu je za njegovo normalno i svestrano razvijanje potrebna nezavisnost njegove nacije, kao i opšte pravo glasa, sloboda udruživanja i sloboda štampe. A li, ako ga ekonomska zaostalost zemlje sprečava da sasvim utone u talase oštre i izrađene klasne borbe, ako ima više da stvara teren za nju i ako, pored toga, i borba za nacio­ nalnu nezavisnost igra veliku ulogu, on ipak ne srne nikad iz­ gubiti iz vida da je njegova borba uspešna samo kao internacio­ nalna borba i da on kao klasa koja se tek razvija i kojoj pripada budućnost ima stalno da čuva interese celokupne društvene bu­ dućnosti koja se razvitkom svetskog saobraćaja i kapitalističkog načina proizvodnje sve više postaje identična sa interesima celokupnog čovečanstva. Te interese moraju socijal-demokrati svake zemlje imati pred očima pre svih drugih; oni moraju biti nji­ hova zvezda vodilja i tamo gde oni imaju razloga da učestvuju u nacionalnim borbama. Sreća pojedinih nacija nije najviši zakon za socijal-demokrate: ona se mora potčiniti interesima celokupnog društvenog razvića isto onako kao i sreća pojedinih indivi­ dua. Za buržoaziju je njena nacija suverena, sreća nacije najviši zakon, ukoliko ne uzdiže na taj tron individualnost. Za nas sre­ ća internacionalne zajednice stoji iznad toga. Mi nismo antinacionalni, kao što nismo ni neprijateljski pa čak ni ravnodušno raspoloženi prema ličnosti. A li za nas sreća naše nacije nije najviša zvezda vodilja našeg rada. Iz toga kao logična posledica izlazi da je naš cilj dalji, veći, uzvišeniji. Naše težnje i naši zahtevi ne iscrpljuju se u nacionalnom oslobođenju i ujedinjenju. To i građanske slobode su vrhunac do­ kle može doći radikalizam i demokratizam buržoazije; u tome se sastoji njena istorijska uloga. Proletarijat je naslednik buržoa­ zije. On ima da izvrši onaj društveni preobražaj koji će učiniti kraj svakom pritisku, svakom ropstvu, uništiti svaku vladavinu 269

klasa I zavesti nov harmoničan poredak pune jednakosti I blago­ stanja za sve, bez razlike na veru, nacionalnost I rasu. Nacionalno oslobođenje, pri odnosima današnjeg privrednog I političkog si­ stema, ne znači uništenje smetnji i prepreka punom kulturnom razvitku i slobodi svih članova jedne nacije; ono ne uklanja so­ cijalne izvore novih i dubljih suprotnosti interesa, jačih i većih borbi klasa, naprotiv, ono ubrzava proces sazrevanja revolucio­ narnih sila za konačno oslobođenje od teških posledica kapita­ lističke vladavine. A to je naš ideal, naš krajnji cilj, kome služi naša borba i prema kome se određuje priroda i karakter našeg opredeljivanja i našeg rada u sadašnjici. IA , II I, str. 238—239.

Izjava SSDP u Narodnoj skupštini Kraljevine Srbije 24. rujna 1912. godine [D e seti kongres SS D P , siječan j 1914. godine]

»Gospodo poslanici, Pri otvaranju ovog vanrednog saziva Narodna skupština je uz­ viknula; Da živi savez balkanskih naroda! Niko se tako ni toliko savezu balkanskih naroda ne bi radovao, koliko bi se radovala socijalna demokratija, koju ovde imamo čast nas dvojica pretstavljati. Niko ne oseća toliko interesa za savez naroda na Balkanskom Poluostrvu koliko to oseća balkanski pro­ letarijat. Razbijen na mnoge male državice i države koje nemaju razvijen privredni život, eksploatisan ne samo od eksploatatora domaćih, nego i davljen kamatnim ropstvom od strane kapitaliz­ ma evropskog, balkanski proletarijat, radnička klasa svih balkan­ skih zemalja nalaze vrlo veliki interes za savez balkanskih na­ roda, za ujedinjenje Balkana. (...) (...) Ali, gospodo, ono što je sada postignuto, nije savez bal­ kanskih naroda! To je samo jedna trenutna kombinacija ruske di­ plomatie, izvršena sa kabinetima i dinastijama četiri balkanske zemlje. Savez balkanskih naroda morao bi imati, pre svega, za osnovicu nešto drugo, a ne jednu trenutnu ratnu kooperaciju. Pre svega, da bi imao pouzdaniju osnovicu za jedan trajan savez, potrebno je bilo da je izvršeno privredno zbližavanje, privredna zajednica, privredni savez, carinska unija, iza koje bi došlo dalje grupisanje i iziđivanje jedne pune zajednice. Toga zbliženja i te unije moglo je biti između Srbije i Bugarske još davna. Želeti je bilo da se ta unija postigne pre svake druge kombinacije balkanskih zemalja. Bez te zajednice ne može se sa sigurnošću i sa iskrenošću raditi a da konkurentske suprotnosti ne pokvare svaki začetak kakvih bilo sporazuma. Ne može se zamisliti pouzdan balkanski savez dok se prethod­ 270

no na privrednim odnosima, onde gde se danas sukobljavaju in­ teresi, ne postigne potpuna saglasnot. Balkanski narodi imaju i mnogo zajedničkog. Mi imamo na ćelom Balkanu gotovo jednake ili slične pri­ vredne prilike. Mi imamo na ćelom Balkanu gotovo jednake ili slične kultur­ ne prilike. Mi imamo na ćelom Balkanu, gotovo jednake ili slične politi­ čke prilike. A imamo za svakog zajedničkog neprijatelja jednog alapljivca kapitalističkog, velike kapitalističKe sile evropske. Neprijateljstva nekakvog među balkanskim narodima ne treba da bude, a zajednički neprijatelj svim balkanskim narodima i svim balkanskim zemljama jeste evropski kapitalizam, koji nas je oku­ pirao duzniCKim ooavezarna i svojim kapitalima, koji nas je uveo u kamatno ropstvo Francuske, Nemačke, Austrije i drugih kapi­ talističkih država, koje zbog nerazvijenosti naše na Balkanu, a na­ ročito ekonomske nerazvijenosti Turske, imaju nezajažljiv apetit da nas progutaju; posle dugog isceđivanja, posle mučnog eksploatisanja, one žele i imaju nameru da nas, na kraju krajeva, kad se sile Trojnog sporazuma ili Trojnog saveza međusobno pogode, potpuno izaele. Jednom rečju, svi mi na Balkanu imamo jedan zajednički inte­ res, kao što imamo i jednog zajedničkog neprijatelja. Naš je za­ jednički interes da skupimo našu razbijenu i rasturenu snagu na Balkanu, i da se formiramo za odbranu od im perijalističke i kolo­ nijalne politike evropskih kapitalističkih sila. Od njih nama preti opasnost. (.. J ( . . . ) Težnja pojedinih balkanskih zemalja da podele Tursku, ja držim, gospodo, da bi se u budućnosti odazvala vrlo nesrećno. Prvo, ukoliko bismo se mi delili na Balkanskom Poluostrvu, pa makar i pojačavanjem dosadašnjih država, svaki posebice ne bi­ smo imali dovoljno ni privredne ni kulturne ni političke snage za otpor kolonijalnoj i im perijalističkoj navali evropskih kapitalistič­ kih zemalja. Samo puno ujedinjenje svih privrednih, kulturnih i političkih snaga na Balkanu biće u stanju da od Balkana na­ pravi jednu veliku zemlju, jedan veliki savez, koji će biti u sta­ nju zagarantovati balkanskim narodima slobodu i pun razvitak. Sem toga, gospodo, deleći Balkan na pojedine male zemlje, vi ćete u tome baš stvoriti izvor za nova trvenja među balkan­ skim narodima i državicama. Ići će posle Srbi da oslobađaju Srbe ispod bugarske vladavine, a Bugari će ići da oslobađaju Bugare ispod srpske vladavine. I onda će to izazivati nepresta­ na trvenja; slabi balkanski narodi propašće i Balkan će polako kao zrela kruška da padne u ruke evropskim kapitalističkim alapIjivcima koji imaju im perijalistički apetit i kolonijalnu žeđ. Međutim, u ujedinjenju Balkana svaka bi nacija, i najmanja, do­ bila naročitog potsticaja za razvijanje i grupisanje. Onda bi se Balkan, federativno uređen, u jednom svezu republika, mogao 271

tako razvijati da nacionalno i nacionalitetno grupisan po pojedi­ nim pokrajinama pretstavlja Jednu kompaktnu zajednicu, koja Ima zajedničke privredne, kulturne i političke interese I koja bi bila sposobna da te interese zajedničkom snagom zaštićuje. Gospodo, naša je partija protivna ratnim napadima, ona je pro­ tivna eventualnom ratu između Balkanaca; naročito kad on još dolazi po potsticaju evropskih kapitalističkih sila. Mi naročito zebemo od politike koju Rusija i Austrija vode na Balkanskom Poluostrvu. Te dve sile, najjače zainteresovane I ne­ posredno zainteresovane na Balkanskom Poluostrvu, nikad nam nisu bile prijatelji i sve što je god preduzeto na Balkanu potsticajem Rusije i Austrije bilo je na nedoglednu štetu balkanskih naroda. Kao žive vatre treba se, gospodo, čuvati varljivog na­ slona na savete evropskih kapitalističkih sila. Balkanski narodi treba da se grupišu ne radi toga da služe evropskim kapitali­ stičkim željama, nego da se brane baš od tih alapijlvaca, čiji je određen plan: zauzimanje i deljenje Balkanskog Poluostrva. Mi smo, gospodo, protivni ratu između balkanskih naroda ne samo zbog toga što bi bio krvoločan i užasan po nas, balkanske narode, jer bi nas on survao i upropastio, nego što bi se on po posledicama svojim strašno odazvao ako evropske sile nemaju među sobom sporazum za deobu Balkana sad odmah I neposred­ no. Ako taj sporazum unapred nije spremljen i definitivno uglav­ ljen, onda bi rat između balkanskih naroda mogao Izazvati in­ tervenciju zainteresovanih kapitalističkih takmaca, a njihova in­ tervencija značila bi opšti ratni požar u Evropi, kolosalno klanje, propašćivanje tolikih privrednih i kulturnih sila do kojih Je Evro­ pa kroz vekove došla. Ako se to ne bi izazvalo, ako ne bi bilo opšteg požara u Evro­ pi, to znači samo: da su se evropske kapitalističke sile već una­ pred sporazumele i imaju za našim leđima određen plan za pobedu Balkana i uništenje samostalnosti balkanskih zemalja. A ne može se ni pretpostaviti da one Imaju kakve prijatelj­ ske namere i kakvo prijateljsko raspoloženje prema balkanskim narodima. Ako evropske sile ne budu intervenisale i ako među njima ne dođe do sukoba zbog požara na Balkanu, to znači: da su se sporazumele, i mi onda vadimo iz vatre kestenje za njihov račun, Jer bi razlomljene i oslabljene balkanske zemlje bile go­ tov plen za imperijalističko i kolonijalno porobljavanje njihovo od strane kapitalističkih država. Ml, gospodo, umesto rata među balkanskim narodima, koji bi satrlao naše snage I utirao put kapitalističkim zavojevačima, tra­ žimo: ujedinjenje balkanskih naroda u Jedno bratstvo u formi federativnih republika, za sreću balkanskih naroda I za odbranu njihovu od kapitalističkih proždrljlvaca evropskih!« IA, III, str. 257—260.

272

Kome će pripasti Makedonija? [R a d n ičk e n ovine, g la s ilo S S D P , 1. v e lja če 1913. go d ine ]

Umesto da pitamo kome će pripasti Makedonija, naša Je duž­ nost da se izjašnjujemo i borimo protiv svakog zavojevanja. A da se ovim ratom vrše ordinarna zavojevanja, bugarski drugovi imaju očiglednog primera pred sobom. U Trakiji, u kojoj je izgi­ nuo cvet radnog naroda bugarskog, Bugara ima u iščezavajućem broju; tamo su Turci i Grci, a Bugari valjda dolaze iza Jermena i Jevreja. A i Makedonija nije ni srpska ni bugarska: tamo je, pored Srba I Bugara, znatan broj Turaka, Arnauta, Grka, Vlaha I, u sitnim razmerama, drugih nacija. Sve te nacije ispunjavaju Makedoniju jedna pored druge i jedna sa drugom. Čak, I onaj slo­ venski živalj koji bugarski šovinisti nazivaju Bugarima a srpski Srbima znatnim delom se ne oseća ni bugarskim ni srpskim . Kad ih upitate šta su, oni će odgovoriti: hristjani, Velešanl, Debarci, Makedonci, Mijacl, Brsjaci itd. To je ona flotantna masa, kako ju je nazvao drJovan C vijić i zbog čega su se na njega naljutili srpski šovinisti. Mi socijal-demokrati, zbog toga, ne možemo pitati kome će pri­ pasti Makedonija, jer se ne možemo pomiriti sa gledištem da ona pripada ni Srbiji, ni Bugarskoj, ni Grčkoj, niti da se među tim državama podeli. Srbija bi, u tome slučaju, zavladala tuđim nacijama: Bugarima, Turcima, Am autim a, Grcima, Mijacima itd., Bugarska: Srbim a, Turcima. Arnautima, Grcima, Mijacima itd., Grčka: Bugarima, Srbim a itd. Svaka od tih država bi pritisla većinu koja pripada tuđim nacionalnostima. Jedino ispravno gledište na koje mi socijal-demokrati možemo stati to je: sloboda a ne ugnjetavanje, ravnopravnost a ne potčinjavanje svih nacija. A to se može postići ne zavojevanjem Ma­ kedonije od strane Bugarske, Srbije i Grčke i ne deobom među njima, već punom slobodom makedonskog stanovništva da se nacionalitetno konstituiše i da kao ravnopravan član uđe u bal­ kansku federaciju. Razume se, to isto važi i za Trakiju I Alba­ niju. ( . ..) ( . . . ) U tome pravcu treba da se vrši pritisak nad vladajućim krugovima. Umesto pitanja kome će šta pripasti I kako će se šta podeliti, pitanja koje vodi razilaženju, svađanju I slabljenju, mi treba da ističemo: pribiranje svih snaga na Balkanu, dizanje gra­ nica, zajednica celoga Balkana na osnovici ekonomske unije, na­ cionalne ravnopravnosti, političke zajednice u federaciji balkan­ skih republika. Sad baš, u ovome momentu, kavgadžijsku vrevu šovinista i patriota buržoaskih treba nadvisiti gromkim zahtevom da nas svršetak rata ne zatekne bar bez carinske unije, kao pr­ vog i najpouzdanijeg početka za dalje izgrađivanje zgrade zajedn lc e -

IA , I I I , Str. 240, 242.

273

Izjava SSDP ti Narodnoj skupštini Kraljevine Srbije 15. svibnja 1913. godine [D eseti kongres S SD P , sl]ečan] 1914. godine]

■ Gospodo poslanici, Socijalistička partija i ovoga puta, energično kao i dosad, zahteva da se mir zaključi što pre i da se. što bržom demobiliza­ cijom vojske, narodne mase vrate radu i kulturi. Protivna svakim razmiricama, konfliktima i neprijateljstvima me­ đu narodima, i specijalno smatrajući da bi međusobni konflikti doveli balkanske narode do njihove zajedničke propasti, Socijal­ demokratska partija odlučno ustaje protiv svake politike koja raz­ mirice potpiruje i koja gura balkanske narode jedne protiv dru­ gih. Izjašnjavajući se za potpunu nacionalnu slobodu i samostalnost svih nacija, Socijaldemokratska partija protestuje protiv svakog pokušaja i protiv svakog delà kojim se pojedinim nacijama odu­ zima nacionalna samostalnost i nameću tuđi režimi. Konstatujući neosporan fakat: da je Balkansko Poluostrvo mo­ zaik nacija i da se nikakvom teritorijalnom deobom u odelitim državama ne može izvesti nacionalno ujedinjenje, nego bi svaka od država nacionalno porobila znatan deo tuđih nacija, Socijal­ demokratska partija je odlučni protivnik svake podele Balkana, već je vatreni pristalica njegovog ujedinjenja, nalazeći: da je federacija Balkana jedino sredstvo za puno nacionalno ujedinje­ nje svake nacije, za njihovo nacionalno konstituisanje, za privred­ ni i kulturni napredak balkanskih naroda, i jedino jemstvo za nji­ hovu odbranu od kolonijalnog i imperijalističkog, porobljavanja od strane velikih zavojevačkih sila evropskih. Socijal-demokratska partija se gnuša i pomisli na bratoubilački rat zimeđu Srba i Bugara. Kako Srbi i Bugari govore na dva pri­ bližna dijelekta jednog istog jezika, kako su im običaji i sklonosti ka miru i zajedničkom radu identični, kako je njihova kultura pod­ jednaka, privreda slična i kako su im interesi istovetni, to soci­ jaldemokratske partije u Srbiji i Bugarskoj odlučno podižu svoj glas protiv provokacija gospodarećih klasa i vladajućih sfera, koje vode neprijateljstvima i istrebilačkim oružanim sukobima. Nasuprot vratolomnim i za balkanske narode katastrofalnim težnjama dinastija, kapitalističkih klasa, militarizma karijerističke birokratije, koja, otmicom oko teritorija, vode porobljavanju na­ cija, međusobnim ratovima i nedoglednim nesrećama, Socijalde­ mokratska partija u Srbiji, zajedno sa socijaldemokratskim parti­ jama u Bugarskoj, Rumuniji, Turskoj, Grčkoj, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Slavoniji i Slovenačkoj i sa socijaldemokratima i na­ prednijim narodnim masama u Crnoj Gori i Albaniji, zahteva: uje­ dinjenje svih balkanskih zemalja, punu ekonomsku, kulturnu i političku zajednicu svih balkanskih naroda. Izjašnjavajući se za politiku mira, bratstva i ljubavi među na274

rodima, Socijal-demokratska partija unapred optužuje vladu pred narodnim masama za njenu politiku koja bi vodila razmiricama i ratu. Solidarna sa socijal-demokratskim partijama u svima balkan­ skim državama, Srpska socijal-demokratska partija, i sa ovog mesta, sa tribine Narodne skupštine, šalje svoj bratski pozdrav mi­ ra i zajednice proleterskim i narodnim masama Bugarske i osta­ lih balkanskih zemalja, i zajedno s proletarijatom i narodima S r­ bije i celoga Balkana uzvikuje: Rat ratu! Mir među narodima! Zajednica balkanskih naroda u federaciji balkanskih republika!«

Dimitrije Tucović: Srbija i Arbanija [1914. go d ina]

Kao jedan čin u velikoj balkanskoj drami, najtešnje vezan sa prethodnom i potonjom radnjom, zavojevački pohod Srbije na Arbaniju je najgrublje odstupanje od načela zajednice balkanskih naroda, a u isto vreme odstupanje koje je plaćeno najočiglednijim porazom. Kako se taj čin događa izvan one zamršenosti istorijskih, etnografskih i političkih odnosa koja obavija sporove u Makedoniji, to se u njemu najjasnije ispoljavaju tendencije bal­ kanske politike buržoazije. U njemu su do kostiju razgolićene ne­ tolerancije vlasničkih klasa prema drugim narodima, zavojevačke težnje i gotovost buržoazije da ih sprovodi najbrutalnijim zlo­ činstvima kakva su do sada izvršavana samo u prekomorskim kolonijama. Napuštanje načela zajednice balkanskih naroda još pri sklapanju ugovora o zajedničkoj akciji protiv Turske oteralo nas je da se prebijemo i uzaman satiremo po vratolomnoj Arbaniji, a isterani iz nje, odbačeni smo na Bregalnicu da se varvarski i suludo koljemo sa braćom. Jedna pogreška je povlačila drugu, jedan poraz dao je drugi. Tako je »realna« politika g. Pašića za­ pečaćena dvoma vrlo realnim porazima: arbanskim i bregalničkim. A kada se arbanska avantura hoće da pravda odsscanjem od Soluna, a bregalnički zločin odbacivanjem iz Arbanije, onda se mora da istakne da je uzrok oba zla jedan i isti, naime: zavo­ jevačka težnja buržoazije I vlasničkih klika i faktora na Balkanu i njihova nesposobnost da ograničenom separatizmu gospodarećih interesa pretpostave načelo zajednice, koje su nekada propovedali mnogi njihovi predstavnici. Zavojevačko držanje Srbije prema arbanskom narodu specijal­ no pružilo je jedno iskustvo više o velikoj opasnosti koju svaka borba između balkanskih naroda predstavlja za jednu i drugu stranu. Ono je, u isto vreme, pokazalo i kako se politikom vla­ sničkih klasa unosi mržnja među narode. ( .. . ) Dokle se, naposletku, osvajački pohod na Arbaniju hoće da 275

opravda lažnim teorijama o nesposobnosti Arbanasa za nacional­ ni razvitak, istinite, nažalost vrlo istinite, zle posledice toga po­ hoda pokazale su pred celim narodom nesposobnost vlasničkih klasa za politiku narodnih interesa. Kakve će rezultate dati rad onih koji se u Arbaniji zgi autonomiju svoje zemlje bore, to je zasebno pitanje na koje će jedino budućnost dati tačan odgovor; ali, potpuni skup poraz osvajačke politike naše buržoazije koja se protiv autonomije borila stoji pred nama kao savršen čin i zvoni kao jedna fina istorijska ironija na teoriju nacionalne »ne­ sposobnosti« Arbanasa. A pošto sa porazom osvajačke politike nije završen lanac opasnosti i žrtava po slobodu srpskoga na­ roda i budućnost Srbije, potrebno je, bar sad, pogledati istini u oči i nasuprot predrasudama priznati: da je borba koju danas arbansko pleme vodi prirodna, neizbežna istorijska borba za je­ dan drukčiji politički živol nego što ga je imala pod Turskom I drukčiji nego što mu ga nameću njegovi svirepi susedi, Srbija, Grčka i Crna Gora. Slobodan srpski narod treba tu borbu da ceni i poštuje koliko radi slobode Arbanasa toliko i svoje, i da svakoj vladi odreče sva sredstva za zavojevačku politiku. Kao predstavnik proletarijata, koji nije nikada bio izmećar za­ vojevačke politike vladajućih klasa, socijalna demokratija je duž­ na pratiti korak u korak istrebljivačku politiku vlasnika prema Ar­ banasima, žigosati je kao varvarstvo koje se pod lažnim izgovo­ rom »više kulture« vrši, kao klasnu politiku buržoazije koja se najštetnije odaziva po klasne interese proletarijata, kao antinarodnu zavojevačku politiku koja dovodi u opasnost mir i slobodu zemlje i silno pogoršava položaj narodnih masa. Protiv te poli­ tike socijalna demokratija ističe svoju lozinku: politička i eko­ nomska zajednica svih naroda na Balkanu, ne izuzimajući ni Ar­ banase, na osnovici pune demokratije i potpune jednakosti. Nacionalno pitanje . . . , Zbornik dokumenata, str. 146—147.

Radnicima i socijal-demokratima

[G lavna uprava Socijaldem okratske partije (srp ske), 2. p rosinca 1918. godine]

Srbi, Hrvati i Slovenci su jedan narod, jer imaju jedan jezik i jednake ostale etničke osobine. Oni se kao jedan narod i osećaju i ujedinjenje žele. Otuda je njihovo ujedinjenje u jednu na­ cionalnu državu velika politička, ekonomska i kulturna potreba, koja je van svake diskusije. Nacionalnim ujedinjenjem proleta­ rijat dobija šire polje za agitaciju i organizaciju i pouzdaniji oslo­ nac za razvijanje klasne borbe i, u krajnjem smeru, za obračuna­ vanje sa svojom nacionalnom buržoazijom. Nacionalnim ujedinje­ njem prestaje mogućnost da pod nacionalizmom buržoazija skri­ va svoj klasni egoizam i povlači za sobom i delove proletarijata. Skidajući nacionalno pitanje sa dnevnog reda, proletarijat ima čisto polje, na kome se jasno vide klasne suprotnosti i na kome može da se vodi čista klasna borba. 276

Nacionalnim ujedinjenjem je, isto tako, definitivno prestao iz­ govor za održavanje skupog, reakcionarnog i politički vrlo opa­ snog militarizma, koji se trajno pravdao potrebom da se naš na­ rod potpuno ujedini. Za nacionalno ujedinjenje je proletarijat delao i za izgradnju toga ujedinjenja će delati odelito od buržoazije, služeći se me­ todama svoje organizovane borbe. VI Radi velikih političkih, ekonomskih i kulturnih potreba našeg naroda i balkanskih naroda, radi obezbedenja da i mi i ostali balkanski narodi ne postanemo faktičke kolonije inostranog fi­ nancijskog, trgovačkog i industrijskog kapitala i radi velike po­ trebe održanja mira, nužno je započeto delo nastaviti i ratom stvorene prilike na jugoistoku Evrope mirnim sporazumom sa bal­ kanskim narodima sanirati. Naše nacionalno ujedinjenje će dobiti pravu vrednost tek ujedinjenjem svih balkanskih naroda u fede­ raciji balkanskih republika i stvaranjem mogućnosti za mirne spo­ razume i federacije sa ostalim susednim narodima. IA, III, str. 313.

Izveštaj Uprave Srpske socijal-demokratske partije [Za klju č n i kongres S S D P , 16. travnja 1919. g odine]

Smatrajući da je ujedinjenje sveg jugoslovenskog proletarijata preka i neodložna nužda, da će bez toga ujedinjenja jugoslovenski proletarijat umrtviti i onesposobiti sebe za velike zadaće, Glav­ na partijska uprava je od prvog početka svoga rada ovom pita­ nju posvetila svoju punu pažnju. Izvesti ovo ujedinjenje nije laka stvar. Socijalne, političke i nacionalne prilike u svim jugoslovenskim zemljama nisu jedne iste, cela tradicija i politika socijali­ stičkih partija u tim zemljama nije bila ista, odnosi između par­ tije i sindikata nisu bili isti, odnos snaga seoskih i varoških čla­ nova nije isti i najzad fakat sloma Austro-Ugarske nije na sve delovao na isti način. Mi smo bili voljni da o svim ovim razlika­ ma vodimo računa i da trajno radimo na poslu ujedinjenja, ali uvek oprezno i smotreno. Bili smo gotovi činiti svaku koncesiju zajednici samo ne tu da Socijalistička partija prestane biti bor­ beno klasna i opoziciona partija, već da se izgubi u službi bur­ žoazije ulaskom u vladu. Teškoće su odmah nastale stoga što su i partija u Slovenačkoj i partija u Hrvatskoj stupile još pre potpunog sloma Austro­ u g a rsk e u upravna narodna veća. To naša partija u Bosni i Her­ cegovini nije učinila, već je trajno zadržala svoj čist opozicioni stav, te nam je bilo moguće brzo i lako doći do sporazuma sa­ mo sa Bosancima. Partija u Dalmaciji priključila se zagrebačkoj taktici, ma da zle volje, a u narodne uprave je potpuno ušao i Socijalistički srpski agitacionš odbor u Novom Sadu. 277

Mi smo bili sigurni da će razviće klasne borbe i povećavanje klasne i političke reakcije, koja će neminovno doći sa postepenim stvaranjem jugoslovenske države, brzo razbiti nacionalistički san i oduševljenje radničkih masa u Hrvatskoj, Slovenačkoj i Dalma­ ciji i da će klasna borba izbiti napred. Kad to doba dođe biće mogućno ujedinjenje na osnovici opozicionoj . . . Dotle postojeće suprotnosti ne treba precenjivati i treba izbegavati sve što bi nas od brzog ujedinjenja udaljavalo.

Govor delegata iz Hrvatske na kongresu Ugarske socijalne demokracije 1893. godine Socijalistički pokret u Hrvatskoj i Slavoniji od nedavna je po­ čeo, u nas nema velike industrije, koja bi danomice na jata pro­ letarijata producirala, kod nas je u pretežnoj mjeri proletarijat seljačtvo, malo obrtničko radničtvo, i malo obrtničtvo. U nas na jugu stanuje veliki jugoslavenski narod, koji je razprostranjen po Hrvatskoj, Slavoniji, Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj itd., taj sav narod, različitih imena, on je jedan narod. Države koje tvori, one ga dijele, samo u razne države. IA , IV, str. 9.

Prijedlog rezolucije o proganjanju narodnosti u Ugarskoj na Kongresu ugarske socijal-demokratske stranke 1894. godine »Gledam na mjere, koje ugarska vlada poduzimlje u svrhu uni­ štenja svakoga slobodumnoga pokreta a tako i u pogledu nasil­ noga mađariziranja nemađarskih narodnosti u Ugarskoj, izjavlju­ je III. kongres socijaldem. stranke u Ugarskoj: Svaka mjera, koja je naperena proti podpunoj slobodi individua bilo to u pogledu vje­ re, gospodarstvene odvisnosti, političke ravnopravnosti ili ravno­ pravnosti narodnosti, jest umjetno satvoreno nasilje, kongres pro­ svjeduje proti umjetno pirenoj mržnji među mirno živućim gra­ đanima. Kongres priključuje se zaključku kongresa rumunjskih socijali­ sta na njihovom kongresu od g. 1893., u pogledu zaključka o narodnostnom pitanju, posvema, jer su si proletarci sviju narod­ nosti sviestni bratskih čustava, koja ih sjedinjuju u borbi proti jednomu istomu neprijatelju, koji nepozna ni granice države ni vjere ni narodnosti: kapitalizmu«. IA , IV , str. 11.

278

Proglas Socijal-demokratske stranke Hrvatske i Slavonije povodom njenog osnivanja 1894. godine [«Sloboda«, g la s ilo hrvatske so cija ln e d em o kracije, rujan 1894. g od ine ]

. . . Socijal demokratska stranka u Hrvatskoj i Slavoniji, boriti će se, računajuć sa okolnosti u kojima joj je borbu voditi, ona će nastojati m isli i deje socijalizm a proširavati u narod, ona će rabljenjem zakonom zajamčenih prava naroda nastojati vlastodržce prinukati na uvedenje novih, ona će postepenim načinom na­ stojati učiniti, da i narod ove zemlje, kako i svih ostalih bude sudionikom bratske sveze socijalističkoga društva. U tu će svrhu stranka socijalistička u prvome redu boriti se za ustavno vršenje postojećih prava, koja su za naravan i zdrav politički život narodah prosvjetnih neobhodno nuždni. Socijal demokratska stranka, shvaćajući naravno čuvstvo na­ roda za demokratizam. nastojati će sa svimi ustavnimi sredstvi uvedenje vladavine kod koje će izravno sav narod sudjelovati, uveder.jem ustavne vladavine temeljene na osnovi obćega izbor­ noga prava . . . 1At lv> str. 25.

Osnova programa Socijalno-demokratske stranke u Hrvatskoj i Slavoniji [«Sloboda«, g la s ilo S D S Hrvatske I S la v o n ije , listopad 1895 go d ine.]

Da se cieli današnji sustav može održati treba stalne količine rada, bez rada nemože ništa postojati, ni postati. Zato i pripada onima, koji sve čime i proizvadjaju, najveće poštovanje. Stoga imaju težiti svi oni, koji proizvadjaju, rade i čine razne stvari, da urede okolnosti, koje bi im zajamčile sjeguran obstanak t.j. takove okolnosti, koje bi im osjeguravale uživanje svoga rada. To provesti, svrha je i c ilj socijalno-demokratske stranke. Uvidjajući, da je uzrok svoj nevolji u sadanjem sustavu gradjanskoga družtva, nastoji socijal demokratska stranka da se taj sustav zakonitim putem iz temelja promjeni, pa traži da se uvede zakon po kojem bi postala sva zemlja, polja, šume, rudo­ kopi i sve prirodnine, svi strojevi i obćila sveukupno vlasništvo svih ljudi, prema kojem bi zakonu imali svi ljudi jednako pravo na uživanje svega što pruža priroda. Da se to postigne, treba složne borbe cieloga radničkoga na­ roda, radnika u gradovih i selih; obrtnih, industrijalnih i poljo­ djelskih, svih umno i tjelesno radećih, proizvadjajućih članova ljudskoga družtva. Sav bo radnički narod podnosi jednako ne­ volje današnjih okolnosti, i zato, hoće li da ih se oslobodi, treba mu črvsta pouzdanja u sama sebe. Radnički se narod može je­ dino sâm osloboditi od svojih nevolja. 279

Da to bude radnički se narod mora osviestiti i postati sposob­ nim za borbu izmjene sadanjih okolnosti. To učiniti i provesti, svrha je socijal-demokratske stranke. Budući su pako okolnosti, u kojima žive radnički narod po svim zemljama slične, jer današnji medjunarodni saobraćaj i promet drži sve to više jedan narod od drugoga ovisnim, to je potrebno, da se za oslobodjenje radničkoga naroda vodi borba, u kojoj mora sudjelovati sav radnički narod sviju država svijeta. Socijalno demokratska stranka u Hrvatskoj i Slavoniji osjeća se zato jednom i istom u toj borbi sa cielim radničkim narodom sviju država na svietu. Socijalno demokratska stranka bori se dakle za poboljšanje stanja svihkolikih Ijudih bez razlike roda, pokolenja, plemena i vjere. ( ...) (...) 8. Socijalno demokratska stranka osudjuje svaku pre­ vlast, bilo narodnostnu, vjersj
Program Socijalno demokratske stranke u Hrvatskoj i Slavoniji [Drugi stranački zbor 1896. godine]

Stanje naroda, koji živi u Hrvatskoj i Slavoniji, odgovara posve okolnostima današnjega vladajućega gradjanskoga društva. Za­ koni, ustanove, način života, prosvjetni odnošaji, sve ima svoj oslon, sve svoj začetak u gradjanskom društvenom uređenju. (...) (...) Da se cijeli današnji sustav može održati, treba stalne količine rada, bez rada ne može ništa postojati, ni postati. Zato i pripada onima, koji sve čine i proizvadjaju, najveće poštovanje. S toga imaju težiti svi oni, koji proizvadjaju, rade i čine razne stvari, da urede okolnosti, koje bi im zajamčile siguran opstanak, tj. takove okolnosti, koje bi im osiguravale uživanje svoga rada. To provesti, svrha je i cilj socijalno demokratske stranke. Da to bude, radni se narod mora osvjestiti i postati sposobnim za borbu izmjene sadanjih okolnosti. Budući su pako okolnosti u kojima živi radni narod, po svim zemljama slične, jer današnji medjunarodni saobraćaj i promet drži sve to više jedan narod od drugoga ovisnim, to je potrebno, da se za oslobodjenje radnoga naroda vodi borba, u kojoj mora sudjelovati sav radni narod sviju država na svijetu. Socijalno demokratska stranka bori se dakle za poboljšanje stanja svihkolikih ljudi bez razlike roda, pokoljenja, plemena i vjere. (...) 280

( . . . ) 2. Zastupnikom socijalno demokratske stranke u svima zakonodavnima tijelima biti će dužnost raditi, da se Hrvatskoj, Slavoniji I Dalmaciji zajamči pravo potpune samouprave (auto­ nomije), prema tomu dakle potpuna samouprava i pravo zaklju­ čivanja zakona na saboru tih zemalja za unutarnju nastavu, pravosudje, financije, poljodjelstvo i trgovinu, promet, poštu i brzo­ jav, domobranstvo i vojne poslove, dalje najširu samoupravu u današnjoj županiji, kotaru i općini. Jednako bit će im zadaća, svom silom podupirati težnje jugo­ slavenskih drugova u susjednim zemljama glede kulturnoga uje­ dinjenja. ( . . . ) ( . . . ) 7. Socijalno demokratska stranka osudjuje svaku pre­ vlast, bilo narodnostnu, vjersku ili društvenu, ona osudjuje raznarodjivanje i silovito naturavanje narodnosti, vjere ili Imena narodnosti. Prema narodnosti zauzimlje stranka isto načelo kao i glede vjerolspovjedanja.

Stranačka konferenca [K o n fe re n cija S D S H rv atske I S la v o n ije , travanj 1904. g odine]

Politički položaj u Hrvatskoj . . . Govoriti o političkom položaju u Hrvatskoj je veoma teško. Naši su odnošaji veoma neizraziti, nerazvijeni, pak je teško po­ staviti jedinstvene principe prema kojima bi se mogli prosudjlvati. Najglavniji je uzrok našoj političkoj zaostalosti ekonomska za­ ostalost i nerazvijeni klasni instinkti, a uz to i ekonomsko rop­ stvo, koje nam je nametnuto time, što su najglavniji naši državni poslovi, od kojih u prvom redu odvisi razvoj ekonomskih odnošaja, prenešni u Peštu, te na koje naš narod tako reći nema nikakovoga upliva. Ne može se naime reći da narod ima upliva na te poslove, ako u zajedničkom saboru sjedi 40 mameluka, koje su izabrali oni, koje nije narod birao! Ekonomski položaj je u zemlji upravo kukavan. Prelaz iz patrijarhalne proizvodnje u kapitalističku prouzročuje ne samo krizu ekonomsku, nego se iz nje rezultira i kriza politička. Nagla proletarizacija kako obrt­ ničkog tako i seljačkog razreda, te silna emigracija u Ameriku, dokaz su ove ogromne krize, koja je tim akutnija, što neimademo pravo odlučivati o našim ekonomskim pitanjima. Ta odvisnost ne dopušta razvoja industrije, da bi proletarizacija, koja se neda izbjeći kod kapitalističke proizvodnje, bila manje bolna. Ovakovi nerazvijeni ekonomski odnošaji radjaju i nerazvijenim političkim životom. Tako opažamo kod nas prije svega općeniti pojav, da su sve naše političke stranke, — pristaše pojedinih osoba i maglovitih sanja. Jedinstvenih, izradjenih programa, sre281

djenih misli i nadzora sc nigdje u našim političkim strankama ni neopaža. A to je sasma naravno, jer su sve naše političke stranke sastavljene iz riajrazrožnijili elemenata. Ni jedna ne zastupa bilo koji društveni razred, svaka je posebice i sve skupa ogroman ričet. Jedino je naša stranka razredna stranka, koja ima izradjen program i jedinstvene nazore. Radi toga i opažam, da se cijela naša politika kreće u carstvu fraza. I najrealnije, najpotrebnije stvari, kao n. pr. financijalna samostalnost, politička prava ild. postanu fraze, jer nema poli­ tičkih stranaka koje bi ih ozbiljno i spretno zastupale. Sve naše gradjanske stranke dakle živu u bajoslovnom neradu. Cijela nji­ hova politika sastoji se u oficijelnom natezanju i u zakulisnom spletkarenju i borbi za osobne interese pojedinih korifeja. Naše seljačtvo, kao najveći naš društveni razred takodjer još nije razredno osviješteno, pak stoga i najnoviji pokušaji, koji idu zatim, da bi se stvorila razredna seljačka stranka, ne mogu se ozbiljno uzeti. Tome se djelu i opet pristupa s razloga osobnih nesuglasica, i sa željom stvaranja jedne osobne frakcije, a ni­ kako sa izradjenim nazorima na razrednu borbu, na naše odnošaje i nikako iz unutarnje potrebe zadovoljenja svojim nazorima. I opet dakle bez programa, bez principa, jedino iz manje više osobnih motiva, kao i stvaranje sviju naših ostalih »političkih« stranaka. IA ,v 62 - 63 .

Proglas Udružene hrvatske i srpske opozicije 1905. godine Narode! Dogadjaji, koji se danas odigravaju u habsburškoj monarhiji, od velikog su značaja i od neobične važnosti. Dualističko ustroj­ stvo ove monarkije, osnovano na prevlasti jednih, a potištenosti drugih naroda i klasa, ljulja se u svojim temeljima, a čitava monarkija stoji na pravu velikoga unutrašnjega preloma, koji ide za tim, da njezino ustrojstvo postavi na sasvim nove osnove. Sloboda naroda i prava najširih slojeva puka: to su misli vodilje ovoga snažnoga pokreta, a očito je i nesumnjivo, da će svaki narod i razred samo u onoj mjeri ubirati plodove toga pokreta, u kojoj bude učestvovao u njem svojom snagom, svojom sviješću i mudrošću. Naša je dakle otačbina pozvana takodjer, da u ovom važnom času obilježi svoje stanovište i da iznese svoje zahtjeve, ako želi ne samo da sačuva svoj današnji državnopravni položaj, već ako hoće, da svoja narodna i državna prava što više učvrsti i proširi, kako to zahtjeva njen poziv u našoj narodnoj cjelini. Ovoj dužnosti i potrebi može ona samo onda dostojno da od­ govori, ako se postavi na stanovište svojih sopstvenih interesa, koji joj zabranjuju, da služi ciljevima tudjinske politike. Prema tome mora ona da prihvati kao svoje: načelo narodnog samo282

odredjenja i ravnopravnosti svih naroda, a za to ne sm ije ostati igračka u rukama tudjih faktora, već mora biti protivna današ­ njem državnom sklopu monarkije, koji je stvorio čitav niz pot­ lačenih naroda i klasa, a koji svojom težinom naročito pritiskuje našu domovinu Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju. Protiv toga sta­ nja u monarkiji dižu se i drugi narodi i klase, koji nisu u ovak­ vom potištenom položaju kao mi, a kako da to ne učini hrvatski i srpski narod, koji baš ovakovom sklopu monarkije ima da za­ hvali, što je njegov ustav još i danas prazna rieč, te što još i danas živi u potpunim apsolutističkim odnošajima i prilikama. Ustajući protiv ovog državnog sklopa, morat će dakle naša otaćbina, da traži i ustavne slobode, koje imaju, da budu zasno­ vane na načelu jednakosti i ravnopravnosti. A s time u svezi morat će, da prinvati i borbu najširih slojeva puka za ljudska i gradjanska prava u potpunom upsegu i na najširoj podlozi. Ovakvo shvaćanje narodpe politike jedino može dovesti i do pravilnog i konačnog rješenja nesretnog hrvatsko-srpskog spora, a tek ova tri uslova: pravo narodnog samoodredjenja, prava naj­ širih slojeva puka i rješenje srpsko-hrvatskog spora mogu da zajamče pravilan razvitak našeg narodnog života i da stvore našoj otačbini ljepšu budućnost. ( .. .J ( . . . ) Dok ove m isli ističemo za podlogu našeg rada, iznosimo svoje duboko uvjerenje, da su ustavna prava temelji ljudske slobode i pravnoga poredka u državi, a po tome i preduvjet ne samo političkoj slobodi naroda, već i njegovom privrednom raz­ voju i prosvjetnom napretku. Zato borbu za ustavna prava i slo ­ bode u pravcu naprednih m isli i prave demokracije smatramo prvim i najprečim našim narodnim zadatkom. Sam o takva borba, okončana uspjehom, može da stvori bedeme, iza kojih bi se uspješno mogla da vodi i borba za našu narodnu i državnu samo­ stalnost kao i za pravedno uredjenje našeg unutrašnjeg društve­ nog života i ustrojstva. Opravdanost ovog našeg pogleda osniva se ne samo na opće priznatim načelima, koja su već došla do pobjede kod sviju pro­ svijećenih naroda, već ga u naše doba potvrdjuje i junačka borba bratskog naroda ruskog, koji je svu svoju snagu uložio, da svoj javni život položi na temelje slobode i ustavnosti. ( . . . ) ( . . . ) 1. Koalirana opozicija radit će na tome: da se uzakone ustanove, koje osiguravaju prava gradjana i ličnu slobodu kao: a) opće izravno, jednako i tajno pravo glasa sa zastupstvom manjina, glasanje po općinama i pravedna podjela izbornih kota­ ra, b) potpuna sloboda zbora i dogovora, c) potpuna sloboda štampe, d) porota i sloboda i nezavisnost sudstva, e) sloboda savjesti i ravnopravnost narodnosti i vjeroispovjesti, f) zaštita svetinje kućnoga praga, tajne pisama i zabrana svake, bilo u kojem mu drago pogledu upotrebe patentskih i naredbenih odre­ daba iz apsolutizma, g) uvedenje upravoga sudišta kao zaštite protiv samovolje upravnoga činovništva. 2. Mimo tih osnovnih ustanova radit će na tome, da se na princip potpune autonomije postavi uprava općina, kotara I žu­ 283

panija i da se općine oslobode tereta prenesena djelokruga, t. j. posala, što ih općinski organi vrše u interesu državne vlasti. 3. U pitanjima privrede radit će se na tome, da se svima si­ lama poradi na zaustavljanju gospodarstvenoga propadanja, u otacdim, u prvom redu, oa se posebnim zakonom zaštiti seljački posjed, da se pravednije razrezu porezi na zemlju, kao, da se uvede progresivni porez na imetak i zaslugu, — oa se oslobode od poreza sva ona sitna imanja i prihodi, koji su prijeko potrebni za izdržavanje porodice, da se zakonom Odredi najmanji dio se­ ljačkog posjeda, — da se uklone uzroci izseljavanju narodnomu, oa se narod sačuva od lihvarstva Ikajišarstva) a država da se poštara, ua siromašan narou u času potrebe dobije shodne za­ rade — oa se veća važnost polaže na podizanje naše zemljo­ radnje. u primorskim krajevima pomorstva, zanatlijstva i trgovine i da se prema sadašnjem državnopravnom stanju iz zajedničkih prihoda razmjerna svota određuje na investicije u Hrvatskoj i Slavoniji. 4. Radit će na tome, i tražit će, da se u korist zanatlijskih i industrijskih radnika, propalih zemljoradnika i nadničara stvori radničko zaštitno zakonodavstvo, koje da ih štiti u zdravlju i u životu. 5. Radit će na tome, da se na što široj i jačoj podlozi zavedu ustanove, koje će biti vrstne da podignu pravu narodnu pro­ svjetu i društvenost, kao što će potpomagati i svaki smišljen rad u tome pravcu. 6. Koalirana opozicija nastojati će, da se ukloni dosadašnji nesrazmjer u plaćama viših i nižih činovnika kao i na tom, da se prema potrebama današnjega vremena i važnosti učiteljskog staleža osigura materijalno stanje učiteljskoga staleža iz državnih prihoda. vrede, koje su nanesene našoj zakonom zajamčenoj državnoj sa­ mostalnosti, kao sto ce raditi i oko proširenja ove samostalnosti promjenom nagodbe, a naročito će raaiti i težiti za financijskom samostalnošću i gospodarskom nezavisnošću Hrvatske. 8. Koalirana opozicija, vodeći računa o velikim narodnim ide­ alima, pa odgovarajući narodnoj težnji za narodnim ujedinjenjem, svesrdno prihvaća sa strane braće naše u Dalmaciji potaknuto pitanje sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom. Za povoljno rješenje toga pitanja založit će se koalirana opozicija svima silama, a postupat će solidarno i sporazumno s braćom u Dalmaciji. 9. Uvjerenje, da narodu našemu hrvatskoga i srpskoga imena nema ljepše budućnosti, a ni samoga narodnoga opstanka bez zajedničkoga i solidarnoga rada obaju dijelova narodnih, imade da se odstrani svaka i najmanja zapreka tome radu zajamčenjem ravnopravnosti i slobode srpskog naroda. Narode I Koalirana opozicija borit će se na izborima sjedinjenim silama za ovaj program. A izlazeći s njim pred narod, nada se ona po­ 284

uzdano, da će narod ovaj njen program odobriti, njene ciljeve shvatiti, te je u izbornoj borbi i poduprijeti. U samom pak saboru koalirana će opozicija zastupati svoj program odlučno i neustra­ šivo u potpunom uvjerenju, da će se tako stvoriti mogućnost, da narod još s većim izgledom na uspjeh nastavi svoju borbu za potpunu slobodu i nezavisnost. Zagreb, i i . prosinca 1905. IA , IV , s tr. 72— 75.

Izvještaj Glavnog odbora [T re ći zb or So cija lno -d em ok ra tsk e stran ke H rvatske I S la v o n ije , p ro sin ac 1905 go d ine ]

To je bila misao vodilica, koja nas je sklonula da stupimo u koaliciju sa srpskim strankama: samostalnom i radikalnom, sa hrvatskom naprednom strankom i strankom prava u pokretu za ustavne slobode. Sa svima, koji iskreno priznaju potrebu vodjenja ovakve borbe, treba zajednički raditi. Kratkovidnost je, ako se m isli, da je naša zadaća, da isključim o druge iz te borbe i ako se m isli, da je izdajstvo principa razredne borbe, ako se socijalna demokracija — za izvojštenje tražbina svojih — koalira sa gradjanskim politčikim strankama. Izvanredne prilike zahtije­ vaju izvanredan način rada. One ne mogu isključiti ovakvo koaliranje, koje prestaje onim časom, kad bi koja koalirana stranka pošla drugim putem. Ima međutim još nešto, što se nesmije s uma smetnuti, a to je: da nastojimo vlastitom snagom voditi tu akciju, i da mi gradjanske stranke tjeramo napred u toj borbi. Nije naša zadaća težiti za kakvim mandatima, jer kad ojačamo, mi ćemo ih sami osvajati. A li prilike nam zapovjedaju, da poma­ žemo pristaše općeg prava glasanja, i da nastojimo da u sabor udju ljudi, koji će se založiti za to pravo. Pod pritiskom ovakvog pokreta morati će trulo i za ništa sposobno saborsko tijelo samo da izvede na svojim preživjelim privilegijama harikiri, i da stvori uslove za novi sabor, koji će se temeljiti na širokom pravu na­ roda, t. j. na sveopćem, jednakom, tajnom i izravnom izbornom pravu.

Rezolucija o revoluciji u R usiji 1905. godine [T re ći zbor So cijalno-dem okratsfce stranke H rvatske I S la v o n ije , p ro sin ac 1905. go d ine ]

»Zbor socijalno demokratske stranke Hrvatske i Slavonije odu­ ševljenjem I živim osjećajem bratske solidarnosti pozdravlja gor­ du revolucionarnu borbu ruskoga proletarijata za ljudska prava, a protiv apsolutističkog carizma. Socijalni demokrati Hrvatske i Slavonije, nalazeći se u gotovo jednakom bespravlju, prate borbu ruskoga radnoga naroda puni nade i sa željom, da će u toku na285

lazeća se revolucija ruskih naroda posve skršiti samosilničku ti­ raniju a time i posljednji oslon svih natražnjačkih vlasti u Evropi. Pobjeda ruske revolucije navijestiti će zoru slobode za sve po­ tištene i bespravne. Šaljući ruskim revolucionarima svoj oduše­ vljeni pozdrav, poistovjetuje se zbor sa borbom ruskoga bojovnoga proletarijata i kliče: Živila ruska revolucija! Živila medjunarodna revolucionarna socijalna demokracija!«

Rezolucija o političkoj situaciji [Četvrti

zbor

Socijalno-dem okrptske stranke Hrvatske 1906. godine]

I Slavonije,

prosinac

»Današnja politička konstelacija nesumnjivo je posljedica na­ šeg najnovijega gospodarskoga razvoja. U savezu sa sve to ve­ ćom i naglijom proletarizacijom našega naroda stvara se na jed­ noj strani prekomjerna radna snaga, koja je prema tome osuđena na skapavanje ili iseljavanje, a na drugoj se strani među posjedujućim, osobito seijačkim pučanstvom budi prirodni nagon sa­ moodržanja, koji ujedno stvara upaljivu revolucionarnu atmosfe­ ru, kako to može, samo skrajnja ekonomska mizerija. Ovo zdvojno ekonomsko stanje našega naroda dobilo je prigodom zanjih sa­ borskih izbora živi izražaj, a koji nije bio drugo, već krič opće bijede i nevolje, koja je bila dugogodišnjim korupcijonističkim policajno-samovoijnim režimom dovedena do kulminacije. Ovaj zdvojni krič bio je u prvom redu protest protiv rastuće općenite pau­ perizacije, ali je time neposredno pogadjao sve one mjere i sponke, koje su našem narodu sprječavale zdrav i normalan go­ spodarski i društveno-politički razvoj, pogadjao je sve one usta­ nove, kojima se narodu priječi, da se brine za sebe, za svoj op­ stanak i budućnost, da si sam kroji svoju sudbinu, pogadjao je sve protivnike ustavnih reforma najočitije manifestirajući za njih. Današnje naše vladajuće i opozicionalne gradjanske stranke pokoravajući se diktatu naroda i njegovih potreba, birane su u sabor na programu ustavnih reforma. Cijeli sadanji naš sabor izabran je da dokine tutorstvo privilegiranih klasa, te da zajamči narodu pravo samoodređivanja i slobode. No mjesto da vidimo u ovome pravcu kakav pozitivan i obilan rad, vidimo kako se nastavlja na račun narodne slobode stara besplodna i prazna tekliška visoka politika sustavnog slabljenja naše narodne pozi­ cije prema vanjskim faktorima. Pravo je izdajstvo vlastitoga na­ roda, kad naše gradjanske stranke, mjesto da budu prema vanj­ skim neprijateljima kompaktna cjelina, one bilo da ga izručuju izrabljivanju madjarske buržoazije, bilo da bratoubilačkim ratovima oslabljuju narodne pozicije, turajući time svoj narod u najveću odvisnost o drugim faktorima. Naša sadanja gradjanska politika nije dorasla današnjoj situ­ aciji. te je većinom politika proračunatih spekulanata, ignora­ nata i neprijatelja puka. Stoga najodlučniju osudu zaslužuje su286

stavno Izigravanje prava i slobode naroda, što je povjest najno­ vijeg saborovanja i njegovog tobožnjeg rada. ( .. . ) ( . ..) Stoga IV kongres socijalne demokracije predvidjajući ve­ liku borbu, koja čeka bespravne slojeve našeg naroda preporuča svim stranačkim pristašama najintenzivniji rad, jačanje organiza­ cije i bojovne snage proletarijata. Zbor dalje upozorava, osobito poradi oko dizanja političke svijesti i naobrazbe u stranačkim redovima, da se svagdje, gdje je moguće ustrajaju stranačke po­ litičke organizacije kao žarišta političke naše borbe. IV. stranački zbor očekuje od svih socijalnih demokrata, da će svaki učiniti svoje, tako, da socijalna demokracija uzmogne ostati — makar jedina, na visini današnje situacije i da uzmogne svoju povjesnu ulogu i zadaću izvršiti. Borba za ustavna prava neka znači prikupljivati nove mase i obavješćivati ih u sm islu socijalističke nauke, neka znači stva­ rati neprebrodivu vojsku, pred kojom će morati kapitulirati svaki neprijatelj slobode i prava naroda.« IA , IV , str. 101— 102.

Rezolucija po tački: Agitacija i organizacija poljodjelskog proletarijata [Če tv rti

zb o r

So cija lno -d em ok ra tsk e stran ke 1906. go d ine ]

H rvatske I S la v o n ije ,

p ro sin ac

»Kapitalistički način proizvodnje protegao je već uveliko svoj upliv i na poljoprivredno pučanstvo Hrvatske i Slavonije. Uslijed toga stvorene su i dalje se sve većma stvaraju moderne razredne oprjeke i u tom dijelu našeg privrednog pučanstva. Novoobrazovani sloj poljodjelskog proletarijata stoji u sve jačoj i sve nepomirljivijoj oprjeci s klasom veleposjednika i velezakupnika. Po­ red žalosnog ekonomskog položaja i političkog bespravlja, u ko­ jem se nalazi cijela naša proleterska klasa, očituje se podredjeni položaj poljoprivrednog proletarijata još i većom kulturnom za­ ostalošću i socijalnom podredjenošću uslijed seoskih uvjeta rada i života. Oslobodjenje iz ovog stanja može se postići samo putem raz­ redne borbe cijele proleterske klase protiv klasa izrabljivačkih i parazitskih. Prema tome, postoji jedinstvo interesa poljodjelskog s interesima svog ostalog proletarijata. S tih razloga zaključuje zbor, da se poput bojovnih organiza­ cija ostalog proletarijata imade pristupiti i stvaranju borbenih organizacija poljoprivrednih radnika, kojima bi bila zadaća, da u zajednici s organizacijama ostalih proleterskih slojeva, povedu borbu za gospodarsko, političko, socijalno I kulturno pridizanje i oslobodjenje cjèlokupne klase, pak time i poljoprivrednih rad­ nika. Potrebu ovih organizacija naglašuje zbor osobito u ovom mo­ mentu, gdje će posjedničke klase upotreblti svoj privilegovani 287

politički položaj u saboru, da prigodom uredjenja odnošaja Izmedju gospodarskih radnika i poslodavaca, osiguraju za sebe ne samo svoj premoćni gospodarski položaj, već da stave i administrativno-sudbenu vlast u svoju izravnu razrednu službu.«

Proglas Socijalno-demokratske stranke Hrvatske i Slavonije pred izbore 1908. godine (...) Gospodarsko je propadanje radnoga naroda uvjetovano u općem gospodarskom uredjenju, u kapitalističkom načinu proiz­ vodnje i podjele dobara, ali kod nas u Hrvatskoj i Slavoniji imade jošte posebice svoje uzroke, koje moramo tražiti u cjelokupnom političkom uredjenju Austro-Ugarske monarkije, a naposeb u ne­ zdravom odnošaju izmedju Hrvatske i Ugarske. Hrvatska u po­ sljednjih malne četrdeset godina nije bila upravljana prema nje­ nim gospodarskim, a time i prosvjetnim potrebama, nego prema časomičnim interesima bilo madjarske ili austrijske gospodujuće klase koje nijesu imale niti uvida, a niti volje, da se narodu Hrvatske i Slavonije obezbijedi gospodarski opstanak i stvore preduvjeti prosvjetnog razvitka. Naš današnji odnošaj prema Ugar­ skoj, dotjeran do žalosne smiješnosti, pokazuje se svakim danom sve manje uzdrživim: Hrvatska i Slavonija jesu na žalost gospo­ darska kolonija Ugarske. Socijalna je demokracija nasuprot tome prvoborcem koli osob­ ne slobode pojedinca, toli slobode jednog društvenog razreda i cijeloga naroda, jer u slobodi pojedinca, društvenih razreda i svihkolikih naroda vidi oslobodjenje ne samo pojedinih naroda, nego i cijeloga čovječanstva iz gospodarskog i političkog rop­ stva! Danas je riješenje odnošaja izmedju Hrvatske i Ugarske ne­ moguće u onome pravcu, kako bi bilo na korist cijelome jednom i drugom narodu, jer tom ni jednom narodu nisu podani nužni preduvjeti i nije mu data politička sloboda, da u istinu narod sam uzmogne prionuti rješavanju toga životnoga pitanja, koje sve više sazrijeva i traži, da se ga pocrne temeljito rješavati, ali ne samo u uzanome okviru, kojega si zamišljaju stanoviti zaljubljenici Ve­ like Hrvatske ili Velike Srbije. To se pitanje dade riješiti jedino u savezu sa pitanjem cijele Austro-ugarske monarkije, kojoj treba podati drugačije temelje, temelje demokratskog ustava, prema kojem bi svakome narodu bila osigurana potpuna gospodarska, politička i prosvjetna sloboda. Pravo gospodarske i političke samouprave u državi treba da pripada isključivo samome narodu, kao jedinoj i neograničenoj moći. Odnošaj Hrvatske prema Ugarskoj smatramo za danas jošte nerješivim, jer niti narod Hrvatske, a niti narod Ugarske ne imadu moć, da samostalno odredjuju svojom sudbinom, jer im je 288

uskraćeno najjače političko oružje, opće, jednako, izravno I tajno pravo glasa. Pogodba sklopljena Izmedju Hrvatske i Ugarske državni je akt, kog se preko noći prebaciti ne može, ali je akt, koji se od vremena do vremena može promijeniti. Današnju nagodbu — us­ prkos tome što je sklopljena i mimo i bez naroda, s ove i s one strane Drave — moramo priznavati zakonom, koji nas veže uprkos toga, što je sklopila tek jedna šačica ljudi, gospodujuća kasta, feudalci, aristokrate, a na uštrb cijeloga naroda. Danas posto­ jeća nagodba mogla je zato po nas tako loše ispasti, što sam narod nije Imao moći, da kod te pogodbe kaže svoj da ili ne. Znademo Ii, da se i opet bliže dani, kada će se morati pristu­ piti pregovorima obnovljenja gospodarske pogodbe između Hrvat­ ske I Ugarske i to u g. 1&13., a znademo li, da bi se imao g. 1917. Izmijeniti cjelokupni gospodarski odnošaj Ugarske naprama A us­ triji — tad biva jasno, da se danas više no ikada nalazimo u od­ sudnim časovim a, da nam se danas sve brže izmiče zemlja ispod nogu i sve jače nameće pitanje: biti ili ne biti. Imade li izlaza iz tog meteža? Jeste! Imade ga — ali ga treba tražiti u narodima s ovu i s onu stranu Drave! Demokracija monarkije otpočela je u A ustriji, ali Je bujica na­ rodne slobode zaustavljena na granici ugarsko-hrvatske pole mo­ narkije, da i nadalje bude omogućeno neograničeno gospodar­ stvo madjarske gospodujuće klase. Ta se ali demokracija države, koja je započela uvedenjem općega prava glasa u Austriji ne može obustaviti ni u Hrvatskoj ni u Ugarskoj, jer danas narodi ovih zemalja traže to pravo i za sebe, jer ti narodi uvidjaju, da se samo demokratizacijom cijele države, da se jedino uvedenjem općeg prava glasa može u ovim zemljama uvesti red i ovim zemljama podati preduvjeti prirodnog razvitka. Socijalna je demokracija za sporazum narodâ s ovu i onu stranu Drave, ali za sporazum izmedju naroda samih, a ne gospodarećih klasa. Pravo na sklapanje nagodbe pripada narodu samome, jerbo se ovakovim državnim činom odredjuje na godine i godine, da, i u nedogled sudbina naroda. Pitanja Jezika, pitanja prava i priznavanja naroda ne mogu se riješavati ni silom, ni naredbama, ni obećanjima, nego trijeznim sporazumom jednakopravnih faktora — samih naroda. ( . ..) IA . IV . str. 113— 115.

Proglas Socljalno-demokratske stranke Hrvatske i Slavonije poslije izbora 1908. godine ( . . . ) I zato socijalno-demokratska stranka vidi izlazak Iz ovog današnjeg nesnosnog položaja ne samo u ojačanju gospodarske, socijalne I političke snage radnoga naroda ove zemlje, već l u isto takovom ojačanju radnoga naroda Ugarske. Tek ovoj dvojici saveznika m oći će poći za rukom iščupati korijen sve naše zajed289

nlčke nevolje, a to ;e razredna i narodnosna prevlast oligarhije današnjih ugarskih vlastodržaca. Tek između demokratizovane Ugarske i demokratizovane Hrvatske moći će se stvoriti trajni odnošaj sporazuma, mira i napretka. (...) IA , IV , str. 119.

Tajnički izvještaj k VI. stranačkom zboru [š e s t i zbor So cija lne dem okracije Hrvatske i Slavo n ije, kolovoz 1910. godine]

5. listopada uslijedio je proglas o aneksiji Bosne i Hercegovine, a na to se odmah 11. listopada sastao naš Glavni Odbor na vrlo važnu sjednicu, pozvavši na nju i sve vanjske svoje članove. Tu je stranka izjavila svoje socijalističko gledište obzirom na anek­ siju Bosne i Hercegovine, a naročito je naglasila zahtjev za na­ cionalnim ujedinjenjem s istovjetnim narodom našim Bosne i Hercegovine, stavljajući se podjednako ne na stanovište trializma, već na stanovište kojim se traži preuredjenje Austro-Ugarske na osnovu federacije slobodnih i narodno-autonomnih naroda. (■ • ■ )

IA IV. str. 133.

Proglas Političkog odbora Socijalno-demokratske stranke Hrvatske i Slavonije povodom saziva Hrvatskog sabora 1910. godine [■ Slobodna riječ«, g la silo S D S Hrvatske I Slavo n ije]

Na očigled toga moramo da se upitamo kao i za vladavine bana Raucha: zar u Hrvatskoj postoje zakoni samo zato da se gaze? Zar ustavnost naša ima da poslužuje vlastodršcima tek kao sprd­ nja i poruga naroda? Jest, izgleda, da je tako! I upravo nemoguće je, a da se mimo ove sramotne činjenice prodje. Ovim pitanjem moramo se naj­ prije pozabaviti: hoćemo li da živimo kao ljudi, koji nijesu vlastodržačka stada, već slobodni gradjani i državljani!? Pitanje je to naše narodne slobode, našega prava na samoodredjenje i na samoodlućivanje o vlastitoj našoj sudbini. Hrvatska je danas jedna ropska provincija madjarskih grofova, popova i velikaša, u čije ime te kao pouzdanik grofa Khuena vlada nad njom ban Tomašić. Madjarski feudalci upropašćuju naš narod sve to više. a-upravo jedna od najstrahovitijih posljedica te velikaške politike jest agrarizam sa svojim strašnim carirama i oporezivanjima na najživotnije pučke potrebe. Zato je onda i danas takova nesnosna skupoća, zato narodne mase moraju da gladuju i stradaju, a izrabljivači narodne muke trpaju goleme profite u svoje džepove. Uz to jošte madjarski feudalci vode i ostalu cijelu državnu po290

Iltiku Jedino u svom vlastitom interesu, koji za naš narod znači: ropstvo I Izgladnjivanje, a za njih bogaćenje I gospodovanje. RADNI NARODE! Naša cijela ustavnost tek je kao i m ilostinjska mrvica sa go­ spodskoga stola. Madjarski velikaši I vlastodršci sad nam ju po­ daju, a sad uzimaju, ( . . . ) (...)

DRUGOVI I S O C IJA LN I DEM OKRATI! Glavni zahtjevi naši, koje već do sada mnogi puta ponesosmo kao naše bojne lozinke u borbu za oslobodjenje radnoga naroda Iz današnjega ropskoga stanja, treba da i ovog puta dobiju do­ stojnu novu potkrepu. Protiv Tomašića I njengovih munkača — ističemo zahtjev za općim I tajnim pravom glasa! Protiv apsolutizma i terora vlasti — tražimo zakonito zajam­ čen je slobode sastajanja, udruživanja I govorenja, te poštivanje sabora, kao narodnog predstavništva! Protiv današnjega sabora krivotvorene narodne volje — tražimo pučki sabor izabran slobodnom narodnom voljom! Protiv izgladnjivanja i oporezovanja naroda — tražimo politiku socijalne skrbi, narodnog blagostanja I narodne prosvjete. Protiv skupoće tražimo dokrajčen je tutorstva madjarskih ve­ likaša nad nama, te kraj agrarnoj njihovoj pljačkaškoj politici. Protiv zarobljenog našeg položaja kao naroda tražimo preuredjenje odnošaja u Austro-Ugarskoj, e da u zajednici i u sporazumu s ostalim narodima bude uzmogao i naš narod slobodno I ravno­ pravno odlučivati o svojoj sudbini bez komandiranja današnjih Izrabljivačkih gospodarećih klasa! IA IV , »tr. 148— 149.

Prosvjed protiv rata, Rezolucija javne skupštine u organizaciji SDS Hrvatske i Slavonije [Za greb , studeni 1911. go d ine, »Slobodna rije č« , g la s ilo S D S H rvatske I 8 la vo nlJe]

( .. . ) Posebice sa gledišta hrvatsko-srpskog naroda prosvje­ duje socijalistički proletarijat Hrvatske i Slavonije protiv Impe­ rijalističkoga smjera austro-ugarske politike. Kao narod koloni­ jalno zarobljen i raskomadan nema on mogućnosti ni preduvjeta za razvitak kao drugi narodi, već zahiruje, propada, raseljava se I ide u susret svojem uništenju. Internacionalni socijalizam je stoga pravi spas za hrvatsko-srpski narod sa svojom mirovnom politikom medjunarodne solidarnosti, slobode I ravnopravnosti medju svima narodima. Proletarijat Hrvatske I Slavonije nada se, da će društveno preobrazujuća sila medjunarodnog proletarijata dovesti u budućnosti do konstituiranja I federacije naroda Balkana i Austro-Ugarske, dok u sadašnjosti očekuje, da će spriječiti svjet­ ski rat bojna sprema i revolucijonarno raspoloženje proletarskih 291

bataljuna Internacijonale, čiji vjerni sinovi jesu vazda i hrvatski ProleterciIA, IV. rfr. 153.

Naša prva riječ 1917. godine [Privrem eni ekclonl odbor S D S Hrvatske I Slavo n lle I uredništvo »Slobode«, »Sloboda«, g lasilo S D S Hrvatske I Slavo n ije, srpanj 1917 godine]

Ovakve razlike mišljenja u socijalističkoj Internacionali pri­ mjerice osobito susrećemo u pitanju problema nacionalizma. Je­ dni poriču uopće potrebu, da se socijalisti bave nacionalističkim pitanjima, jer da je to zadatak nacionalističkih i buržoasklh stra­ naka, da riješe nacionalno pitanje ili mniju, da će nacionalno pi­ tanje uopće riješiti tek socijalna revolucija. Drugi priznaju da bi gradjanske stranke imale dužnost riješiti nacionalno pitanje no da su zato nesposobne, jer su šovinističke i imperijalističke. Zato da rješenje nacionalnog pitanja moraju uzeti socijalističke stranke u svoje ruke, pošto prije rješenja nacionalnog problema uopće ne može doći do rješenja socijalnog problema. Socijalisti ne smi­ ju zato izbjegavati od rješenja ovog pitanja, već o njemu sastaviti konkretni program. To su stanovište zauzeli i socijalističke vodje ruske revolucije, postavivši zahtjev za općim mirom bez aneksija i kontribucija, ali na temelju samoodređenja naroda. Konkretne predloge iznose o ovom problemu skoro sve socijalističke stran­ ke sad prigodom štokholmske konferencije, našto ćemo se po­ sebno osvrnuti. Tako se u pitanju nacionalizma u socijalističkim redovima konkretizira sve više i više želja za odredjenim praktičkim pravcem. Obratni pojav vidimo u drugim radnim klasama i demokratskim strankama. Tu je ovaj strahoviti rat donesao gorka razočaranja nad nacionalističkim frazerstvom i plitkoćom, pa su ratne nevolje sve više stvorile raspoloženje na temeljitim socijalnim refor­ mama. Teške posljedice i prevrati, što ih je rat izazvao upravo vapiju za brzim i korjenitim rješenjima, a danas je to već sva­ kom jasno, da ta rješenja mogu doći i mogu biti Jedino u pravcu socijalističkom. — Danas je, dakle, jasna činjenica, da su socijaalistl dobili više smisla za stranke inteligencije, malogradjana i seljaka opet zapazile, kako su socijalne mjere, što ih traži so­ cijalna demokracija i te kako nužne i potrebne ne samo za pro­ letarijat, već za sav radni narod uopće. Jednom riječi i ukratko: rat je socijaliste učinio u glavnom nacijonalističkijima (u zdravom smislu ove riječi), dok je opet stranke malih ljudi, stranke I ljude pučke i demokratske približio socijalizmu. Formira se tako jedno novo raspoloženje, o kojem se u socijalno demokratskim redo­ vima i te kako mora voditi računa. No to je samo jedan od problema, što ih Je rat narezao I na koji smo se iznimno i primjerice osvrnuli. Druge zasad ne do­ dirujemo. Pošto u početku izlazimo samo jednom na tjedan, to će naš 292

list biti više načelan i propagandistički, nego li informativno i aktuelno-politički. Naravno, da ćemo se po mogućnosti osvrtati na sva pitanja domaće i vanjske politike. Osobitu brigu posvetit ćemo pitanjima nacionalno ekonomskim i socijalno politčikim, uz bilježenje pojava iz kulturnog i političkog života našeg naroda od triju imena. Mislimo, da ne trebamo ni spominjati, da stojimo na stanovištu našeg nacionalnog jedinstva, na kojem je vazda stajala socijalno-demokratska stranka Hrvatske i Slavonije, kao što i druge zaključke stranačkih I internacionalnih kongresa sma­ tramo za sebe obvezatnim. ( . . . ) IA, IV, str. 158—159.

Rezolucija Hrvatske socijalističke stranke [Za g re b 1. m aja 1918. g o d ine ]

Hrvatski proletarijat po prvi puta za ovoga strašnog rata dolazi u položaj, da može proslavom 1. svibnja manifestirati svoju ne­ pokolebivu vjernost socijalističkim načelima i težnjama. I kao svoju prvu riječ podiže plameni prosvjed protiv straš­ noga rata, koji danas pustoši Evropom, a za volju raznih neza­ sitnih im perijalističkih ciljeva i prohtjeva. Proletarijat Hrvatske i Slavonije, dosljedno svojem socijalističkom uvjerenju, zahtjeva, da se ovaj rat čim prije završi na takav način, da mir bude trajan i osiguran. Pravedni i trajni mir pak smatra mogućim samo onda, kad bude potpuno udovoljeno prirodnim i opravdanim težnjama svakoga pojedinog naaroda da sebi osigura potpunu nacionalnu slobodu, nezavisnost i suverenost. A osiguranje pak ovakove slo­ bode, nezavisnosti i suverenosti, drže sakupljeni, da je prema današnjem stupnju razvitka ljudskoga društva najizdašnije pru­ ženo samo u potpuno slobodnim, nezavisnim i suverenim nacio­ nalnim državama t.j. u državama s teritorijalno-etnografskim gra­ nicama svake pojedine nacije. Prema tome proletarijat Hrvatske I Slavonije, dosljedno odlukama ranijih nadležnih nacionalnih i internacionalnih socijalističkih kongresa, a naročito jugoslov. socljal. konferencije u Beogradu i Ljubljani, stoji na stanovištu, da su Slovenci, Hrvati I S rb i jedan jedinstveni narod, pa da I njih prema tomu Idu s v i atributi jednog naroda, a naročito prema tome postoji I neutrnjivo pravo, da I taj narod seb i uredi samo­ stalnu, slobodnu I nezavisnu državu. Ovaj prirodni I opravdani zahtjev svoga naroda smatra i proletarijat ove zem lje aktuelnlm, pa stoga zahtjeva, da budući svje tsk i mir bude utemeljen, kako na slobodi sviju, tako i na slobodi našeg troimenog naroda. ( . . . ) ( . ..) S tih razloga traže zastupnici, da sve stranke soc. internacijonale priznadu zahtjev za pravom samoodređenja svakog po­ jedinog naroda zahtjevom socijalističke praktične politike, pošto je trajni opstanak internacijonale moguć tek na temelju jasnoga praktičnog programa za socijalističku politiku, jer će se tek ta­ kovim jasnim praktičnim zahtjevima onemogućiti socijalisitčko služenje Im perijalističkim ciljevim a, bilo koje klase ili nacije. U 293

pomanjkanju ovakovog praktičnoga i taktičkog programa, socija­ lističke Internacljonale u nacijonalnom pitanju vide jedan od najglavnijih uzroka sloma druge Internacijonale. Potreba I mogućnost ovakovog programa, kakovi programi postoje za mnoga druga politička i socijalna pitanja, ukazuju se zato kao jedan od nužnih preduvjeta obnove internacijonale. Naglašujući ovu bitnu zna­ čajku ovogodišnje proslave 1. svibnja, proletarijat Hrvatske I Sla­ vonije naglašuje ujedno da ostaje I kod svih ostalih zahtjeva svoje klase i svoje socijalističke stranke. Naročito traži bezodvlačnu demokratizaciju i socijalizaciju države I svih njenih Insti­ tucija, a kao prve praktične zahtjeve u ovom pravcu Ističe uvo­ đenje čistog, jednakog, izravnog i tajnog prava glasa za sve Iz­ bore u ustavna tijela, zatim slobodu govora, sastajanja I štampe, potpunu samoupravu općine, kotara I županija, nezavisnost su­ dačku i ukidanje stajaće vojske. Naročito ističu sakupljeni i ovo­ ga puta temeljni zahtjev proslave 1. svibnja, zahtjev za normalnim osamsatnim dnevnim radom i izdašnom socijalnom zaštitom pro­ letarijata. Ispunjenje svih istaknutih zahtjeva smatraju sakupljeni kao uvjete svoga socijalnog i političkog oslobodjenja, pak zato izjavljuju, da će se I nadalje boriti za njihovu potpunu slobodu. ( ...) . (...) »Da živi nezavisna jugoslovenska država, da živi nacijonalno I socijalno oslobodjenje cijeloga svijeta, a I našega na­ roda. Da živi socijalna demokracija!• ft lilć Ferdo, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata I Slovenaca 1914— 1919., M atica Hrvatska, Zagreb 1920, str. 131— 133.

Rezolucija Akcijonog odbora (desnica)

[Konferencija S D S Hrvatske I Slavo n ije, siječan j 1919. godine]

Konferencija izjavljuje da stranka ima ostati na stanovištu pot­ pune slobode i samoodredjenja svakog naroda. Dosljedno tome ostaje na stanovištu, da je potrebna energična borba protiv sva­ kog imperijalizma i nacijonalnog šovinizma, pa će tu borbu stran­ ka i dalje energično voditi kako protiv stranih tako i protiv do­ maćih imperijalističkih želja, prohtjeva i osnova. Protiv imperijalizma stranka podiže program izmirenja I fede­ racije naroda na najširoj demokratskoj osnovi. Za ovaj cilj borit će se stranka najodlučnije, jer taj cilj smatra najvažnijom garan­ cijom medjunarodnog mira. No pošto uspješno suzbijanje imperijalističkih ciljeva buržoaskih klasa odvisi od zdravog odnosa i žive čvrste klasne svi­ jesti i solidarnosti u medjunarodnom proletarijatu, to stranka sma­ tra obnovu socijalističke Internacijonale za najvažniji zadatak so­ cijalističke praktičke politike. Ujedinjenje našeg naroda u jednu jedinstvenu državu na te­ melju načela potpune politike i ekonomske demokracije smatra konferencija kao minimalni uspjeh na stanovištu narodnog Je­ dinstva Srba, Hrvata i Slovenaca, osnovanog na |>otpunoJ slobodi 294

i ravnopravnosti svih gradjana i zaštiti nacijonalnih manjina. U interesu osiguranja mira nove države smatra potrebnim najsrdač­ niji sporazum s okolnim i susjednim narodima na temelju federativno-republikanskog uredjenja. Stranačka konferencija smatra da je stoga prijeka potreba, da se u našoj novoj državi politički ojača proleterska klasa i socijalno-demokratska stranka. Ujedinjenje svih socijalističkih stra­ naka i frakcija u Jugoslaviji u jednu stranku, smatra konferencija najaktuelnijom potrebom uspješne proleterske klasne borbe u Jugoslaviji. To se ujedinjenje može postići samo na temelju najpunijeg medjusobnog sporazuma, pa konferencija nalaže Glavnom Odboru stranke, da stupi u pregovore sa svim socijalističkim strankama i frakcijama, da se nadje sporazum 1 osnova za pot­ puno jugoslavensko socijalističko ujedinjenje. )A , IV , >tr. 163.

Rezolucija ljevice [K on ferw icIJa S D S

H rvatska

I Slavonl|a,

sljafia n j

1919.

go d ina ]

Pozdravljajući Izvršeno nacijonalno ujedinjenje Jugoslavena, radnička klasa Hrvatske i Slavonije želi, da se što prije izvrši ujedinjenje svih jugoslavenskih socijal-demokratskih stranaka, na principu nepomirljive klasne borbe i bez ikakove suradnje sa buržoazijom ma u kome obliku. Stoga razloga konferencija ne odobrava ulaženje predstavnika socijalne demokracije u jugoslavensku vladu. Konferencija nadalje izjavljuje, da zemlju smatra dobrom ci­ jeloga čovječanstva, odnosno nacije koja na izvjesnom teritoriju živi, zato, kao što ni zrak, ni voda, jer su bitni uslovi čovjekova bitisanja, zemlja ne može biti predmetom svojine, trgovine i špekulacije. Konsekventno toj gornjoj deklaraciji, konferencija zahtjeva, da se sva zemlja proglasi nacijonalnom svojinom, a onima članovima jugoslavenskoga naroda, čije je zanimanje obradjivanje zemlje, da se dade zemlje onoliko, koliko su to kadri da sami i u zajed­ nici sa član. obitelji da obradjuju, te da im se onim momentom, čim se prestanu baviti poljodjelstvom, zemlja oduzme I ustupi drugim poljodjelcima. Konferencija zahtjeva, da se oni veleposjedi, na kojima postoji uzorna ekonomija, ti veleposjedi preobraze u poljodjelske ko­ mune. Država imade svom svojom snagom podupirati osnivanje se­ ljačkih komunističkih udruga, kojima bi bila svrha izmjena poljo­ djelskih produkata sa produktima industrije. U najavljenoj agrarnoj reformi konferencija vidi tek suštu de­ magogiju I protežiranje izvjesnih kategorija seljačkih masa na štetu općenitosti. S toga razloga konferencija najodlučnije pro­ testira protiv toga, da država na račun širokih slojeva naroda 295

oštećuje i unako bogate vlasteline i begove, koji su to svoje bo­ gatstvo tokom ovog rata baš na račun tih širokih slojeva naroda umnogostručlli. IA, IV, «U. 163—164.

Manifest opozicije

[Konferencija «ujedinjene opozicije« SDS Hrvatske 1 Slavonije, ožujak 1919. godine]

Drugovi! Ujedinjenje jugoslavenskog proletarijata jedna je hi­ storijska nužda! Onako isto kao narod, bio je do sada i naš so­ cijalistički pokret rascjepan na Sloveniju, Hrvatsku i Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu i Srbiju. Sada je nadošao čas, da se svi ti rascjepani pokreti sjedine u jedan veliki i jedinstveni pokret jugoslavenskog proletarijata. Tko zateže ili radi protiv tog ujedinjenja, počlnja neoprostiv grijeh na sudbinu našeg proletarijata, slabi njegovu snagu, a jača moć reakcionar­ nih klasa! Jedna država — jedna radnička stranka! Protiv jedinstvene buržoazije ne može proletarijat da vodi borbu rascjepkan u šest pokrajinskih stranaka, koje će politiku voditi svaka na svoj na­ čin! ( ...) (...) Drugovi i drugarice! Istupanje naših gradjansklh stranaka jasno pokazuje, da radništvu predstoje teške klasne borbe. U vrijeme, kada se proletarijat čitavoga svijeta bori za preobrazbu današnjeg kapitalističkog društva u društvo socijalističko, nemo­ guće je, da mi ostanemo u savezu sa našim gradjanskim stran­ kama. te svoje organizatorne sile upotrebimo na jačanje imperi­ jalizma pobjedničkih država. Naprotiv, mi moramo jasno odrediti svoje stanovište, pa da kažemo: Naše je mjesto jedino u redovima medjunarodnog revolucio­ narnog proletarijata! Drugovi! I zato svi mi moramo da se odazovemo pozivu dru­ garske srpske stranke i podjemo u Brod, da tamo stvorimo je­ dnu jedinstvenu socijalističku stranku Jugoslavije, pak da uje­ dinjeni povedemo internacionalnu borbu za oslobodjenje radničke klase. U tom našem nastojanju ne smije da nas spriječi niti ne­ razumljiva odluka Glavnog odbora, kojom ogromnu većinu stra­ načkih pristaša isključuje iz stranke samo zato, što ne mogu da se za volju ministerijalizma odreknu ujedinjenja sa drugovima u čitavoj Jugoslaviji. Dolje s ministerijalizmom! Da živi klasna borba ujedinjenog ju­ goslavenskog proletarijata! Da živi Internacionalal IA, IV, etr. 175-176.

296

Rezolucija

[P o kra jin ska ko n fere n cija So cIJalno-dem okratske stranke u D a lm a c iji, 25. ožujka 1919. go d ine]

Konferencija pozdravlja djelo nacijonalnoga ujedinjenja i oslobodjenja našega troimenoga naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, ali jednovremeno izjavljuje da ona to djelo ne smatra kao skrajnji cilj političkih težnja jugoslavenskih socijalista nego samo kao jedan od preduslova za razvijanje i jačanje klasne borbe jugo­ slavenskog proletarijata, grupisanog u jednoj jedinstvenoj i slo­ bodnoj nacionalnoj državnoj organizaciji. U interesu što potpuni­ jeg i snažnijeg nacionalnog jedinstva, — konferencija osudjuje i odbacuje od sebe sve one štetne predrasude, koje bilo u na­ cionalnom bilo u vjerskom pogledu, vode k separatizmu i anta­ gonizmu triju plemena istoga naroda. U isto vrijeme konferencija ističe, da je djelo našega nacionalnog ujedinjenja u ovim momen­ tima teško ugroženo sa dvije strane. Sa jedne strane našem na­ cionalnom jedinstvu u najvećoj mjeri prijeti im perijalistička po­ litika kapitalističkih vlada onih velikih država, u čiju je slijepu i lakejsku službu stupila naša buržoazija. Kapitalistički i imperija­ listički krugovi tih velikih država pomoću zločinačkih ugovora tajne diplomacije, koji su sklopili na štetu i protivu interesa ma­ lih i slabih naroda, prijete da nas podvrgnu pod svoju eksploatatorsku i ugnjetačku vlast. S druge strane našem nacionalnom jedinstvu prijeti politička nesposobnost i nezrelost jugoslavenske buržoazije, koja svoje sebične klasne interese stavlja iznad inte­ resa jugoslavenskoga naroda. ( .. . ) ( . . . ) U to ime konferencija zahtijeva, da se što prije izvrši i ujedinjenje svih postojećih pokrajinskih socijalističkih pokreta u jednu cjelinu; i to politički pokreti u opštu jugoslavensku soci­ jalističku stranku, a sindikalni u opšti jugoslavenski radnički sa­ vez. U pogledu ujedinjenja jugoslavenskih socijalista u jednu stran­ ku, konferencija stoji na stanovištu da je to ujedinjenje mogućno samo na principu nepomirljive klasne borbe, držeći se dosljedno III. Kom unističke Internacionalne i odbacujući svaku saradnju sa buržoaskim klasama, kao i prekidajući svaku vezu sa onim tako­ zvanim socijal-demokratskim strankama, koje su iznevjerile i iz­ dale stvar socijalizma. ( . . . ) ( . . . ) Konferencija dalje izjavljuje, da u pogledu rješenja agrar­ nog pitanja stoji na gledištu, da je zemlja opšte dobro sviju lju­ di, odnosno onoga dijela ljudi, koji živi na izvjesnom teritoriju i da zbog toga zemlja, kao ni vazduh i voda ne smije, da postane predmet svojine pojedinca, trgovine i špekulacije. Konferencija stoga zahtijeva, da se zemlja ne dijeli i ne cijepka u male pri­ vatne posjede, nego da se proglasi nacionalizacija zemlje, to jest zemlja da postane svojina cijelog radnog naroda. U pogledu po­ djele tako nacionalizirane zemlje ima se onima, koji se bave zem­ ljoradnjom, dati onoliko zemlje, koliko su u stanju obrađivati sa svojom porodicom, s time, da punopravno uživaju plod sa zem­ 297

lje, koju rade. U slučaju da dalje ne žele obrađivati zemlju, da im se zemlja oduzme i dade onima, koji hoće da je rade. 'Konferencija protestuje protiv vladine agrarne reforme, čija je glavna tendenca u tom, da u seljačkoj masi pojača I pooštri In­ stinkt svojine i tako se veže za održanje kapitalističkog poretka u kojem su te seljačke mase isto tako eksploatisane kao i radni­ čke u fabrikama. Konferencija je odlučno protivna vladinom rješenju agrarnog pitanja i zbog toga, što se ne samo zemlja sitni i drobi u male privatne posjede, na kojima će seljak pod pritiskom velikih po­ reza koje će mu buržoaska država nametnuti, postati pravi rob, nego i zbog toga, što se dosadašnjim vlasnicima zemlje, koji su do iste došli putem raznih vladarskih poklona u prošlosti ili pu­ tem pljačke, daje ogroman otkup, koji ima da plati cio narod. Što se tiče velikih privatnih posjeda, crkvenih i vakufskih ima­ nja, na kojima je mogućna racionalna ekonomija, konferenca tra­ ži, da se ista konfiskuju od njihovih sadašnjih vlasnika u korist cijeloga naroda i da se na njima ustanove poljoprivredne komu­ ne. Konferenca osim toga zahtijeva, da se uporedo sa nacionali­ zacijom zemlje proglasi i nacionalizacija industrije, banaka i tr­ govine. Da bi se uništila špekulacija i lihvarenje, koje dobiva svoj najjači impuls u takozvanoj slobodnoj trgovini, konferencija isti­ če, da je neizbježno potrebno uvesti monopolizaciju svih život­ nih namirnica sa predhodnim tačnim popisom stanovništva i pro­ dukata radi što pravednije podjele. Potrošačke komune su tako isto moćno sredstvo u borbi protiv trgovačke i zelenaške špeku­ lacije na štetu života siromašnih narodnih masa. Kapitalistička imanja onih, koji su se u ratu na zelenaški i lih­ varski način obogatili, moraju bezuslovno biti konfiskovana u ko­ rist potpomaganja onih nevoljnika, siromaha i invalida, koji su propali u ratu. Konferenca na kraju od svega srca pozdravlja mladu komuni­ stičku državu u Rusiji, koja je nikla iz revolucije ruskih radnika, vojnika i seljaka. U isto vrijeme izjavljuje svoju toplu drugarsku solidarnost sa svim borcima za veliki i sveti ideal komunizma u svima zemljama. Živjela proleterska solidarnost! Živjela međunarodna proleterska komunistička revolucija! IA , IV . str. 194—196.

Ujedinjenje pol./itičke/ organizacije i taktika

[Četvrti kongres SocIJal-dem okratske stranke Delm sclje, travanj 1919. godine]

Sa ovakovom taktikom mi smo udarili, mislim, onim jedinim pravim putem, kojim smo kao socijaliste morali da udarimo kraj­ njem radikalizmu i otvorenoj borbi proti buržoazije. Naravno, da 298

naša buržoazija bez razlike uzimlje svaku prigodu, da nas kleve­ će i prikaže kao nečije plaćenike, a u prvom redu talijanske. Nji­ ma nijesu dostatni svi protesti, koje smo učinili proti imperija­ lizmu uopće, a poglavito talijanskom, oni hoće nešta više, hoće da mi budemo njihovo slijepo oruđe za njihove šovinističke svr­ he. Tako, dok s jedne strane jugoslavenska buržoazija podmeće nam talijansko plaćeništvo, s druge strane talijanska buržoazija nam podmeće da smo jugoslavenski plaćenici. Ovo je najbolji dokaz, drugovi, da smo mi na pravome putu. Mi i ovoga časa i s ovoga mjesta moramo protestirati proti svakom imperijalizmu, a poglavito proti talijanskom imperijalizmu, koji hoće da podjar­ mi ove zemlje, u kojima živi čisto jugoslavenski narod i koje su isključivo jugoslavenske. (Odobravanje.) Mi moramo odlučno tra­ žiti da ideja samoodređenja naroda, koju je donijela velika ruska revolucija, bude provedena, te da sami narodi odluče o svojoj sudbini, a ne tamo u Parizu pet še st predstavnika buržoaskih država, da odlučuju o sudbini milijuna naroda. Internacionalni mi­ rovni kongres buržoaskih država nije kadar riješiti nacionalno pi­ tanje, jer je previše pun opreka. Svaka od tih država ima svoje ekspanzivne i eksploatatorske apetite. To pitanje može tek pra­ vilno riješiti internacionalni proletarijat, jer on nema interesa da se međusobno kolje i ubija. Internacionalni proletarijat, riješiti će nacionalno pitanje. Radi toga treba da se ujedinimo. Proti ujedinjene buržoazije, ujedinjeni proletarijat. Ja ne dvojim da će današnja konferencija, koja ima da odluči o tome, sigurno prihvatiti predloženu rezolu­ ciju, koja čisto kaže naše stanovište, te kojim putem treba da krenemo, te da će pozdraviti ujedinjenje jugoslavenskog proleta­ rijata u III. Internacionalu. (Odobravanje.) Drugovi! Odlučni momenti su nam pred vratima. Kapitalizam se utaplja i socijalna demokracija ne sm ije da bude ona, koja će ga spašavati. Danas kada se gradi naša nova država, mi ne smijemo pomagati buržoaziju da zgradi jednu kapitalističku dr­ žavu, koja će biti na ustuk proletarijata. Moramo stoga požaliti i ulazak jednog našeg odličnog druga u vladu, te mu to moramo uzeti kao njegovu političku pogrešku i pozvati ga nek se povrati u naše redove i da radi na opće dobro proletarijata. Moja je živa želja da se u Slavonskom Brodu nađu na okupu sve naše stranke Iz cijele Jugoslavije, te da tako ujedinjeni pripravljamo se za oslobođenje proletarijata cijeloga svijeta, koje se približuje, a koje nam nosi. Da živi III. Internaclonala! IA , IV , s tr. 2 0 2 -2 0 3 .

299

Izborni program Jugoslovenske sodjal-demokratske stranke za pokrajinske Izbore u Istri 1908. godine 1. •.}

2. Rastava seoskih općina od gradskih. Sadanje podređenost seoskih općina gradskim jeste najveća zapreka naravnome i go­ spodarskome razvoju. Najveću štetu od toga trpi hrvatski i slo­ venski narod, jer po sadašnjoj razdiobi, imadu svu vlast u svojim rukama talijanski patrioti. Akoprem moraju gradovima podvržene općine, da plaćaju visoke prinose, to ipak nemaju od toga nikakve koristi, nego su zapuštene u svakom pogledu. U opće imadu gra­ dovi posve druge potrebe i nepravedno je zahtijevati, da ih pla­ ćaju oni, koji kod toga nikakova udjela ne imadu. Osim toga je baš umnogom to stanje krivo neprestanim narodnosnim bojevima. (■

)

IA , II I, str. 222.

Izvještaj sa velikog socijal-demokratskog zbora u Puli 12. decembra 1908. godine (...) Sva pitanja narodnog školstva stoje u najtijesnijoj vezi sa narodnom autonomijom, jer ta pitanja mogu se samo onda po­ voljno riješiti za pojedine narode, ako može svaki narod sam od­ lučivat, neovisno od drugih. U onom trenutku kada bi se izvršila narodna autonomija u državi, ovisilo bi od samih Slovenaca, da li će si osnovati svoje sveučilište ili ne. Čim priznajemo načelo narodne autonomije, koje su također naše građanske stranke, ma­ kar teoretski, više puta naglašavale, moramo također Talijanima priznati pravo do sveučilišta i također pravo da si izaberu mje­ sto, gdje bi se ono osnovalo. Ne možemo se dakle složiti sa protestima narodnjaka protiv osnivanja talijanskog sveučilišta u Trstu, jer bi time oslabili svoje vlastite pozicije i implicite priz­ nali, da mogu također i o našem sveučilištu odlučivati drugi, a ne mi. Ipak je položaj uslijed različitih zahtjeva za visokim škol­ stvom povoljan za Slovence i Hrvate, te bi ga mogli iskoristiti u tom smislu, da bi u Trstu i u Primorju mogli uopće postići po­ trebne pučke, srednje i stručne škole. Da bi talijansko sveučili­ šte u Trstu bilo opasno po razvoj primorskog slavenstva, Je sa­ mo prazan strah, opasno je ali pomanjkanje pučkih i srednjih škola. Sa zajedničkim odricanjem sveučilišta samo se koči osni­ vanje jedne i druge univerze, a takova politika ne može se naz­ vati narodnom. Govornik je na to predložio slijedeću rezoluciju: »Slovenski radnici, sabrani na javnom zboru dne 12. XII. 1908. u dvorani »Arco Romano«, traže sa svom odlučnošću osnivanje slovenskog sveučilišta u Ljubljani i prijeko potrebnih pučkih i srednjih škola u Trstu i u Puli. Zbor priznaje sa stanovišta pra­ vednosti i slobodnog samoodlučivanja također talijanskom na­ 300

rodu pravo do svog sveučilišta i pravo, da si sami izaberu mjesto, gdje će se ono osnovati.« ( . . . ) IA, III, str. 223.

Treći kongres Jugoslovenske socijal-demokratske stranke u Istri [«Slobodna rije č« , g la s ilo S D S

H rvatske I S la v o n ije , svib a n j 1914. g odine]

»Treći kongres istarske političke organizacije, priznavajući po­ trebu dobroga stranačkog glasila i dobrih strukovnih listova u hrvatskom i slovenskom jeziku posebno za Istru, smatra za že­ lju vrijedan cilj, da osnuje svoje radničko socijalističko glasilo. Ali kongres izjavljuje, da takav list može tek onda donijeti ko­ risti radništvu, ako je organizacija dovoljno jaka, da podnosi te­ rete svojega lista, a da kraj toga ne treba zapostaviti druge svo­ je dužnosti. Kod toga je nužno da organizacija bude toliko razgranjena, da uzmogne lako provesti izdašnu agitaciju za list. Po­ što pak prilike u Istri nisu toliko dozrele, da bi izdavanje pokra­ jinskoga glasila bilo moguće bez velikih žrtava, ubivši sve ostalo organizatorno djelo, poziva kongres hrvatske i slovenske drugo­ ve u Istri; da pretplaćaju i šire među radništvo »Slobodnu Riječ« i »Zarju«, te da se zamoli oba uredništva, da se po mogućnosti što više obaziru na prilike u Istri. Glede strukovnih listova preporuča kongres pokrajinskom političkom odboru, da poduzme sporazumno preko strukovnih organizacija potrebne korake kod centrala u Beču, da nabave svojim članovima strukovna glasila i u to ime se posluže postojećim jugoslavenskim strukovnim no­ vinstvom. (. . .) |Af nli str. jag.

Izborni proglas Jugoslovenske socij'al-demokratske stranke za Istru od 1914. godine [»Slobodna rije č« , g la s ilo S D S H rvatske

I S la v o n ije , svib a n j 1914. go d ine ]

. . . Politika klerikalizirane hrvatske sm jese, koja pod krinkom patriotizma svojom opstrukcijom priječi rad sabora prepuštajući zemlju, da stoji bez najprečih potreba kao što su ceste, putevi, škole, bunari, vodovi i slično, mora se najoštrije osuditi biranjem I agitacijom za soc. dem. kandidate. Politici raspirivanja mržnje protvu naroda talijanskoga jezika, s kojim nam je suđeno živjeti u ovoj pokrajini pod Istim krovom, treba da suprotstavimo poli­ tiku bratstva I sporazuma, narodnosnog mira i složenoga rada za zajedničke gospodarske, političke i kulturne probitke puka. Sramotnom zazivanju komesarijata, na što se usudila javno I otvoreno hrvatska sm jesa na usta vođe joj Laginje, moramo da suprotstavimo zahtjeve najširih političkih sloboda, u prvom redu zahtjev za opće, jednako, tajno i proporcijonalno pravo glasa za sabor I općine, kao jedinom lijeku protiv opstrukcija za naciona­ lističke trice I kaprice, te tim skopčanim gospodarskim trzavica­ 301

ma u zemlji, od kojih najteže posljedice ne snose gospoda, već široki slojevi puka, radni narod. Bratskim sporazumom s drugarskom talijanskom soc. dem. strankom u Istri drugovi će talijanske narodnosti, koji imadu pra­ vo glasa u našim kotarevima, glasati za gore spomenute kandi­ date. A svi drugovi jugoslavenski socijalni demokrati, koji imadu pravo glasa u talijanskim srezovima, dužni su da dadu svoj glas za kandidate drugarske talijanske soc. demokratske stranke u Istri. RADNI NARODE ISTRE! Svi dakle, koji ste proti klerikalizma, a za slobodnu misao, protiv šovinizma, a za narodnosni mir, protiv nesposobnosti sabora privilegovanih, a za opće, jednako, tajno i proporcijalno pravo glasa za sabor i op­ ćine. agitirajte i dajte svoje glasove za kandidate socijalno de­ mokratske stranke! IA , II I, Str. 227—228.

Međunarodna socijalna demokracija i nacionalni spor u Austriji [B m skl prijedlog Izv rin o g odbora JS D S 1899. godine]

S obzirom na to što nacionalne raspre sprečavaju svaki napre­ dak i uspešan razvitak naroda; što taj spor proističe iz našeg zao­ stalog državnog uređenja i naročito iz nejednakosti privrednih i kulturnih prilika naroda; što vladajuće klase te raspre svesno ili nesvesno raspiruju radi lakšeg očuvanja svoje vlasti i spreča­ vanja svakog jačeg ispoljavanja istinskih narodnih interesa; s obzirom na to da je opšte shvatanje nacionalnog pitanja u Austriji pogrešno, pošto zamenjuje narod sa pokrajinom i na taj način pretvara čisto kulturno pitanje u pitanje svojine; ali pošto živi narodi ne mogu nikada da budu identični sa mrtvim mapama, strankin kongres izjavljuje: rešenje nacionalnog pitanja u Austriji je uslov kulturnog napret­ ka i privrednog razvitka stanovništva, kao i konačnog privrednog osamostaljenja austrijskog proletarijata; s obzirom na to, dužnost je proletarijata da teži za pravednim i razumnim rešenjem tog pitanja; takvo rešenje za današnje društvo je moguće jedino u takvom državnom uređenju koje jamči svim stanovnicima podjednaka prava i mogućnost za uređenje odnosa po sopstvenoj volji; uslov za to je u parlamentarnoj državi opšte, podjednako i neposredno pravo glasa koje isključuje sve feudalne privilegije u državi i u pokrajinama; potpomaganje i razvijanje nacionalnih osobenosti svakog pojedi­ nog naroda je mogućno samo na osnovu podjednakog prava i slo­ bode; zato treba odbaciti svaki birokratsko-državni centralizam, a takođe i svako pokrajinsko-feudalno načelo i uopšte svako Iz­ jednačavanje naroda s nekom pokrajinom. 302

Na osnovu tih postavki koje jedino garantuju sporazum među na­ rodima, postavlja strankin kongres, s obzirom na načela socija­ lizma, kome je cilj slobodno društvo, sledeće konkretne smernice: 1. Austrija mora da postane demokratska narodnosna savezna država; 2. svaki narod koji živi u A ustriji jeste, bez obzira na pokrajine u kojima žive njegovi članovi, autonomna skupina koja uređuje i obavlja sve svoje narodne (jezične i kulturne] poslove sasvim sa­ mostalno; 3. pokrajinska područja samo su administrativnog karaktera i bez ikakvog uticaja na narodnosne odnose; 4. u državi svi su jezici ravnopravni i prema tome treba isklju­ čiti sve nacionalne privilegije, dakle i svaki državni jezik; nuž­ nost međusobnog opštenja sama će uputiti slobodne narode da nauče i one jezike koji su im pored materinjeg jezika praktično potrebni. Strankin kongres kao organ međunarodne socijalne demokratije u Austriji izražava svoje uverenje da je na osnovu ovih temeljnih načela moguć sporazum među narodima. Strankin kongres svečano naglašava da priznaje svakom narodu neograničeno pravo samostalnog nacionalnog opstanka, a ujed­ no izjavljuje da mogu narodi kulturno napredovati samo u slučaju da su tesno međusobno udruženi, a nikako ako žive u sitničarskim svađama. Radništvo svih naroda istrajaće kako radi koristi celine tako i radi pojedinih delova, sada kao i ranije, na stano­ vištu međunarodnog ujedinjenja i bratstva, i neće opovrgnuti na­ čelo da mora voditi svoju privrednu i političku borbu u jedinstve­ no spojenim redovima. N acionalno p it a n je ___ Zb o rn ik dokum enata, atr. 159— 160.

Referat Etbina Kristana o socijalnoj demokraciji i jugoslavenstvu [Š e s t i kon gres J S D S , 1907. go d ine ]

Jezično pitanje od najveće je važnosti kad se podsetimo da je jezik najeminentnije sredstvo kulture. ( . . . ) U tome leži značaj jugoslavenskog pitanja takođe za socijalnu demokratiju, koja je najtešnje povezana s razvojem kulture. Jugoslovensko pitanje stvarno nije političko, niti znači ustanov­ ljenje jugoslovenske države; nije ni pitanje dinastije Karađorđevića ili Koburške dinastije, nego je prvenstveno pitanje zajedni­ čkog jezika, zajedničke literature svih Jugoslovena koji u sadaš­ njoj rasparčanosti stoje na putu svom sopstvenom razvitku i na­ pretku celokupne kulture, ali koji bi mogli, jezično ujedinjeni, da postanu vrlo važan faktor kulture. Naša je briga da se i socijalna demokratija među Jugoslovenim a tada uspešnije razvija. N acionalno p ita n ja . . . , Zb orn ik dokumenata, str. 160. 303

Ivan Cankar: Slovenci i Jugoslaveni [1913. godine]

. . . za čoveka prirodne seljačke pameti, koji upravo ne bi znao ni šta je diplomatija, šta politika, šta državni pravobranitelj, ju* goslovenski problem ne bi bio tako komplikovan i uopšte ne bi bio problem. Taj čovek bi rekao: »Ako misle ta četiri naroda da su srodni i da bi najlakše i najbolje živeli, ako bi se udružili, neka bude po njihovoj želji, neka u ime božje izgrade saveznu jugoslovensku republiku. Koristan za celokupno čovečanstvo je samo narod koji je zadovoljan i koji ima uslove i prostora da učvrsti svu svoju moć. ( ...) Kao što ste videli, razmatrao sam jugoslovenski problem kao ono što je: naime kao isključivo politički problem, problem ra­ skomadanog plemena, koje se u životu čovečanstva ne može učvr­ stiti dok se ne ujedini u celinu. To je sve. Neko jugoslovensko pitanje u kulturnom ili pak jezičnom smislu za mene uopšte ne postoji. Možda je nekada postojalo, ali je rešeno onda kada se jugoslovensko pleme rascepilo u četiri naroda s četiri čisto sa­ mostalna kulturna života. Po krvi smo braća, po jeziku bratučedi . . . Ako kada dođe do političkog ujedinjenja jugoslovenskih naroda — i nije samo moja vruća želja već je i moje tvrdo ubeđenje da će do toga ujedinjenja zaista doći — tada se to neće moći drukčije izvršiti nego da se ujedine ravnopravni i jednaki narodi. Nacionalno pitanje . . . . Zbornik dokumenata, str. 161.

Proglas lijevog krila

[Jedanaesti zbor JS D S 1919. godine]

Proletarijat Slovenije! Pazi dobro kome povjeravaš svoje inte­ rese! Kapitalizam bije svoju posljednju, odlučujuću bitku. Pri to­ me se služi svim mogućim sredstvima. Osobito želi na lukav na­ čin unijeti razdor u radničke redove. Posebno nastoji podmititi, omekšati i uljuljkati u san radničke vođe novcem, dobrim služ­ bama, ministarskim stolicama. Na taj način naši eksploatatori žele postići da i radnička stranka služi kapitalu i gospodi, kao što ih služe sve druge stare i nove stranke u Jugoslaviji. Radništvu i seoskom proletarijatu u cijelom svijetu rat je otvo­ rio oči. Osjetili su na svojoj koži što je kapitalizam i kako boga­ taši nesmiljeno i krvoločno izrabljuju siromašan narod širom ze­ maljske kugle. Nesloga proletarijata i izdajstvo nekih radničkih vođa omogućilo je kapitalizmu mobilizirati 40 milijuna radnog naroda na međusobno klanje. Zbog toga su se proleteri u svim zemljama počeli udruživati i zabranjivati svojim vođama pomaga­ nje i sudjelovanje u vladama bogataša, jer to rađa samo vojsku, glad, skupoću i velika davanja. 304

Proletarijat Srbije, Hrvatske, Bosne i Dalmacije se je također strukovno udružio u »Centralnom radničkom strukovnom vijeću-, a politički u »Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije (komu­ nista)«. Slovenski proletarijat se još nije pridružio tim organiza­ cijama. Posljedice vidimo: naš radnik, sluga, ima nesrazmjerno manju zaradu nego srpski i hrvatski drugovi. Zato se udružimo s njima, jer u zajedničkoj organizaciji, u združenoj klasnoj borbi poboljšat ćemo svoj život i konačno pobijediti eksploatatore ( . ..) Na sastancim a i u razgovoru s radničkim i seljačkim so cijali­ stičkim masama u raznim krajevima Slovenije uvjerio sam se da su zahtjevi širokih slojeva proletarijata slijedeći: 1. Udruživanje Jugoslovanske socialno-demokratične stranke sa Socijalističkom radničkom partijom Jugoslavije (komunista). 2. Udruživanje svih socijalističkih strukovnih organizacija i sa­ veza u veliki strukovni savez svih radnika Jugoslavije (u »Cen­ tralno strukovno vijeće«), koji voui neprekidnu i nepomirljivu kla­ snu borbu s kapitalizmom. 3. Radnici i seoski proletarijat neka zabiane svojim vođama svako paktiranje s buržoaskim strankama, jer će tako stranka sa­ čuvati čiste ruke, klasnu borbenost i uživati povjerenje svjetskih radničkih saveza i socijalističke Internacionale, za kojima stoje milijuni radničkog i seosKog te intelektualnog proletarijata u Ru­ siji, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, tngleskoj, Am erici, Japanu itd. Naša stranka ne sm ije sa svojim ministrima sudjelovati u bur­ žoaskim vladama, koje hoće natovariti teško breme svjetskog rata i njegovih posljedica na izmučena pleća radničkog i seo­ skog staleža, koje ponovnim naoružavanjem pripremaju novi rat, koje svim silam a i sredstvim a zatiru slobodno izražavanje ljud­ ske volje, koje svojim krvavim rukama guraju prevarene ljudske mase na ratno klanje protiv ustaničkog proletarijata. Ta tri glavna zahtjeva moraju prodrijeti na strankinom kongre­ su u Ljubljani. Bez njih nije moguće udruživanje sa srpskim i hrvatskim su­ drugovima u jedinstvenu, snažnu stranku svih ugnjetenih i ek­ sploatiranih slojeva u Jugoslaviji. Bez njih morat ćemo i dalje samotno životariti, bez prave snage, bez potrebnog oduševljenja i bez pravog uspjeha; bez njih je nemoguća pobjeda u klasnoj borbi. Naši susjedi, talijanski radnički i seoski proletarijat je na svom kongresu ovih dana u Bologni, s ogromnom većinom glasova zauzeo isto stajalište koje zastupa Socijalistička radnička par­ tija Jugoslavije (komunista). Na tom stajalištu stoje naši slovenski sudrugovi u Primorju i u Trstu koji predstavljaju veliki dio naše Jugoslovanske socijalnodemokratične stranke. Proleteri Slovenije, ne budimo posljednji! Oči ugnjebnog sta­ novništva cijelog svijeta su uprte u nas. Srpski i hrvatski rad­ nici I seljaci nas zovu u svoje snažne i čvrsto zbijene redove. Ne odležimo svoju odlukul 305

Proletarijat Slovenije, ria noge! Pobjedit ćemo u znaku jedinstva, u znaku sloge i bratstva, u znaku čistog socijalizma, u znaku nepomirljive klasne borbe. U čvrsto zbijenim redovima s cjelokupnim proletarijatom Ju­ goslavije, ruku pod ruku s balkanskim proletarijatom i s prole­ tarijatom cijelog svijeta spremajmo se za veliki boj. Proleteri Jugoslavije, udružimo se! N acionalno pitanja . . . . Zbornik dokumenata, etr. 161— 163.

Program Socljal-demokratske stranke Bosne I Hercegovine [Prvi kongrea, 28. I 29. lipnja 1909. godine]

Privatna svojina sredstava za proizvodnju, koja je predje bila sredstvo da proizvođaču obezbijedi svojinu nad njegovim proiz­ vodom, postala je danas sredstvo da se seljaci, zanatlije i sitni trgovci izvlašćuju i da se proizvodi radnikovi prenesu u svojinu onih, koji ne rade — kapitalista i veleposjednika. Jedino se pre­ laskom kapitalističke privatne svojine sredstava za proizvodnju — zemljišta, rudnika, sirovina, alata, mašina, saobraćajnih sred­ stava — u društvenu svojinu i preobraćanjem proizvodnje espapa u socijalističku proizvodnju, t. j. takvu, koju vrši društvo samo za sebe (za svoju potrebu) može postići to, da veliko gazdinstvo i prinos od društvenog rada, koji stalno raste, postanu i za one klase, koje su do sad bile eksploatisane, mjesto izvor bijede 1 ugnjetavanja, izvorom najvećeg blagostanja i svestranog harmoničkog usavršavanja. Ovaj društveni preporođaj ne znači oslobođenje samo proleta­ rijata, nego i cijelog ljudskog roda, koji pati pod današnjim sta­ njem. Ali ovo oslobođenje može biti samo djelo radničke klase, jer sve druge klase pored toga, što im se interesi kose, stoje na stanovištu privatne svojine sredstava za proizvodnju I imaju za­ jednički cilj, da održe osnove današnjeg društva. Borba radničke klase protiv kapitalističkog eksploatisanja ne­ minovno je politička borba. Bez političkih prava ne može radnička klasa voditi svoje eko­ nomske borbe niti razvijati svoje ekonomske organizacije. Ova ne može izvojevati prelazak sredstava za proizvodnju u opštu svo­ jinu dok ne zadobije političku silu. Ovu borbu radničke klase razviti u svjesnu i jednostavnu i po­ kazati joj njen od prirode nužan cilj — to je zadatak so cija ld e ­ mokratske stranke. Interesi radničke klase jednaki su u svima zemljama sa kapi­ talističkim načinom proizvodnje. Širenjem svjetskog saobraćaja i proizvodnje za svjetsku pija­ cu postaje položaj radnika u jednoj zemlji sve zavisniji od položaja radnika u drugim zemljama. Oslobođenje radničke klase djelo Je, dakle, na kome podjednako učešće Imaju radnici sviju kulturnih 306

zemalja. U svom saznanju osjeća se i izjavljuje se socijaldem o­ kratska stranka Bosne i Hercegovine solidarna saradnicima svje­ snim svoga klasnog položaja u svima ostalim zemljama. Socijal-demokratska stranka Bosne i Hercegovine ne bori se dakle za nove klasinske povlastice i preimućstva, već za ukida­ nje klasinske vladavine, pa i samih klasa i za jednaka prava i za jednake dužnosti sviju bez razlike pola i porijekla. Polazeći sa ovoga gledišta ona se u današnjem društvu bori ne samo protiv eksploatisanja i ugnjetavanja nadničara, već protiv sviju vrsta eksploatisanja I ugnjetavanja, pa bile one upravljene protiv kla­ se, stranke, pola ili rase.

Izvještaj [T re ć i kon gres S o ci jul-dem okratske stranke Bosne i Hercego vin e, 10. I 11. srp n ja 1911. g od ine ]

Građanske stranke u saboru, ukoliko se uopće mogu nazvati nekakvim strankama, dale su se u potpunu vladinu službu 1 one su nesposobne za ikakvu borbu sa vladom. Te današnje stran­ ke nemaju nikakvog temelja za opstanak osim narodne neupuće­ nosti, a čim se imalo počne narod politički vaspitavati, one će doživiti sigurnu propast. Na mjesto njih moraće se osnovati jed­ na demokratska stranka, koja bi prelazeći preko konfesionalnih razlika vodila demokratsku opozicionalnu politiku na osnovu prin­ cipa narodnog jedinstva Srba i Hrvata. Ta politika bi bez sumnje naišla na velik odziv u narodu, koji je pored sve svoje zaslijep­ ljenosti, ipak opozicionalno i borbeno raspoložen. Ta demokrat­ ska politika u našoj zemlji imala bi uspjeha naročito u ovom vre­ menu kada se ruši reakcija u Austriji i kada kroz čitavu monar­ hiju bruji pitanje demokratizacije kao pitanje skore budućnosti. ( . ..) ( . ..) Interesi domaće buržoazije dolaze u sukob sa interesima strane buržoazije i domaćeg feudalizma. Stranu buržoaziju pretstavlja vlada, domaće feudalce muslimanski poslanici, a mladu domaću buržoaziju poslanici Hrvatske Narodne Zajednice i veći dio srpskih poslanika. Kraj ovakvog stanja mi smo ukazivali na potrebu grupacije srpskih i hrvatskih buržoaskih elemenata za borbu protiv vlade i domaćeg feudalizma, u prvom redu za rje­ šenje agrarnog pitanja. Naročito smo naglašavali da bi se ovaj srpsko-hrvatski zajednički rad morao temeljiti na narodnom Je­ dinstvu Srba i Hrvata sa isključenjem konfesionaalne politike, koju vlada uvlači radi dijeljenja narodnih snaga. A li pošto su se, kako naprijed rekosmo, građanski političari potpuno stavili j vla­ dinu službu oni nisu provodili ovu pravilnu politiku nego suprotnu, jer bi ovakav rad bio protiv interesa vlade i feudalaca, koji stoje nepomično uz vladu. Vlada je udesila sasvim drugi pravac gra­ đanske politike. Ona je razbila onaj sporazumni rad svih konfe­ sionalnih grupa u saboru i uspjela da se stvori hrvatsko-musli307

manski pakt. pa da tako od Muslimana i Hrvata stvori potpunu sigurnu većinu, a da Srbe uzima po potrebi. ( ...) ( . . . ) Kao što se vidi stvorene su potpuno neprirodne političke grupacije, stvorena je vladina muslimansko-hrvatska većina, ko­ ja ima zadaću da održava svaku reakciju. Mjesto srpsko hrvatskog rada protiv vlade i feudalizma, došao je muslimansko-hrvatski rad za vlad i i feudalizam. Ovo očigledno pokazuje da građanske stranke rade potpuno suprotno onome što bi trebale da rade. Ml smo preko našeg organa najoštrije osuđivali muslimansko-hrvatski pakt i pozivali građanske elemente da vode drukčiju politiku. Istorijska zadaća proletarijata jeste da zajedno sa buržoazijom ru­ ši feudalizam. U borbi protiv zajedničkih protivnika: stranog ka­ pitalizma i domaćeg feudalizma naša je stranka bila gotova da pomaže borbu domaće buržoazije, ali pošto ona nije pokazala spo­ sobnosti za borbu, jer i među njenim predstavnicima ima feu­ dalnih i konzervativnih elemenata, naša je stranka vodila sama i borbu protiv predstavnika stranog kapitalizma i protiv domaćih feudalaca. Ova nesposobnost građanskih stranaka za borbu po­ kazuje da te stranke nisu čisto buržoaske stranke, nego da su skup raznolikih elemenata, čiji klasni interesi stoje u međusob­ noj suprotnosti i da će te stranke — Srpska narodna organiza­ cija i Hrvatska narodna zajednica — morati propasti, da na nji­ hovo mjesto dođu stranke sa izrazito klasnim buržoaskim znača­ jem, koje će za današnje prilike morati voditi demokratsku i na­ prednu politiku. I medu Srbima i među Muslimanima već do da­ nas pokazali su se elementi za ovakve stranke, a našlo bi hi se i kod Hrvata. Čitave prošle i ove godine stajalo je na dnevnom redu najveće današnje socijalno i političko pitanje naše zemlje — agrarno pi­ tanja. Na prošlogodišnjem kongresu o ovom pitanju donešena je rezolucija, u kojoj je odlučno naglašen zahtjev za ukinuće kmet­ stva i za riješenje agrarnog pitanja obligatornim otkupom držav­ nim sredstvima bez naknade od seljaka. Vlada je stalno odlagala da ovo pitanje ne dođe na dnevni red u saboru. Prošle go­ dine pojavile su se i seljačke demonstracije, u kojima su seljaci zahtijevali da se što prije ukine kmetstvo. Vlada nije htjela doni­ jeti agrarno pitanje prije na raspravu nego što je osigurala svojoj fakultativnoj osnovi primanje. Kad je bio stvoren musfimansko•hrvatski pakt i pošto je on potpisan, u saboru je svršena raspra­ va o agrarnom pitanju za 6 sati a za fakultativnu osnovu glasali su Muslimani, Hrvati i jedan dio Srba. Time je čitav sabor, 5. aprila 1911. g. izvršio najveće izdajstvo nad našim narodom. Č i­ tav sabor, izuzevši 3— 4 poslanika, odobrio je vladinu fakultativ­ nu osnovu. Ovo izdajstvo građanskih stranaka mi smo na najoš­ triji način žigosali i u narodu im stavili žig izdajstva na čelo. Za čitavo vrijeme, dok je agrarno pitanje bilo na dnevnom redu po­ litičkog života naša je stranka i preko svog organa i putem skup­ štinskih akcija tražila pravilno riješenje pitanja. (...) IA , V I, str. 45—47.

308

Izvještaj [č e tv r ti kon gres S ocIJal-d em okratske stranke Bosne i Hercego vin e, 30. lip n ja I 1. srp n ja 1912. go d ine ]

Na širenju jugoslavenske ideje na suprot nasiljima vlastodrža­ ca naša stranka je radila svim silama. Ona je taj rad obavljala u sporzumu sa ostalim drugarskim jugoslovenskim strankama. Ona je u pojedinim zgodama isticala i svoje državnopravno stanovište u pogledu Austro-Ugarske, ali je uvijek naglašavala da se državopravnih natezanja treba klonuti, nego da treba jačati narodnu otpornu snagu, koja tek može odlučivati o važnijim pitanjima. Na­ ša stranka je uticala koliko je mogla da se nastavi rad jugosla­ venskih i balkanskih konferencija. ( . . . )

izvještaj [Š e s ti I za k lju čn i ko n gres So cIJa l-d em o kratske stranke Bosne I H ercegovin e, 19. tra vnja 1919. go d ine]

( . ..) Pošto su se u to doba počeli sve više navlačiti ratni ob­ laci, naša je stranka, kao i druge stranke u Internacionali, vodila borbu protiv rata, naglašujući uvijek da je ona za revolucionarno rješavanje svih neriješenih pitanja, pa i pitanja nacionalnog uje­ dinjenja i oslobođenja Jugoslavena. Mi smo, u najtješnjoj zajed­ nici sa svima jugoslavenskim i balkanskim socijalističkim stran­ kama, na suprot svima krizama i ratnim opasnostima, isticali zah­ tjev Balkanske Federativne Republike kao jedinog mogućeg rje­ šenja jugoslavensko-balkanskog pitanja u interesu naroda na Ju ­ goistoku Evrope. Međutim, koliko god se u to doba dalo pred­ viđati da se rat priprema i da on nije daleko, ipak nismo ni mi­ slili da nas od početka velikog svjetskog rata dijeli takorekući samo nekoliko dana. ( . . . ) ( . ..) Dogodio se, dakle, jedan veliki preokret, koji je značio znatan napredak u razvitku našega naroda. Izvršeno je njegovo nacionalno oslobođenje i ujedinjenje. Ovaj čin nije izveden revo­ lucionarnom borbom narodnih masa, nego je rezultat ratova u Evropi i na Balkanu. Naša je buržoazija primila vlast iz ruku au­ strijskih generala, koji su vlast njoj predali po nalogu iz Beča. I buržoazija, uzevši vlast u ruke, nije radila ništa što bi morala da radi jedna revolucionarna klasa u svojoj revoluciji. Naprotiv. Buržoazija je sve činila da obuzda neraspoloženje narodnih masa i da konzerviše stare odnose. Jedino su izmijenjeni šefovi vlada, a sav ostali činovnički aparat ostao je potpuno stari. Buržoazija u ovim časovima prevrata . . . nije radikalno riješila agrarno pita­ nje, nije radikalno donijela nikakve zakone o političkim slobodama I socijalne zakone, kao što se uopšte nije starala da izvede konzekvencije svoje revolucije. Naša je stranka i štampa podvrgla oštroj kritici ovo kontrarevolucionarno djelovanje jugoslavenske buržoazije. 309

Jugoslavenska buržoazija nije ništa činila za propagovanje ide­ je jugoslovenskog narodnog jedinstva. Dok je ova ideja jedno pro­ lazno vrijeme bila osvojila građanske mase, i to dok je još Austro-Ugarska bila živa, dotle je odmah iza prevrata u građanskim masama počeo ponovo carevati šovinizam I vjerske razmirice. Naša je stranka morala u ovim danima energično istupiti protiv vjerskih i šovinističkih borba, to je činila naročito preko Glasa Slobode i predavanja srijedom, koja su se otada počela javno držati. Našoj je stranci, koju je buržoaska štampa klevetala kao protivnicu nacionalnog oslobođenja i ujedinjenja, bilo ostalo da jedina brani narodno jedinstvo, i da nasuprot svih separatističkih težnji buržoazije, jako naglasi svoje gledište o nužnosti potpunog nacionalnog i državnog ujedinjenja. (...)

Rezolucija

[Peti kongres Srba s o cija lista u Ugarskoj, velJaEa 1910. godine]

(...) V. kongres Srba socijaldemokrata u Ugarskoj održan 12. i 13. februara 1910. u Budimpešti, izjavljuje: da se čvrsto pridržava 4 tačke partijskog programa koji »za sve narodnosti, koje u ovoj državi žive potpunu ravnopravnost zahteva, jer ne priznaje nikakove razlike između čoveka i čoveka, pripada li on ma kojoj narodnosti i govori li on ma kojim jezi­ kom«. V kongres Srba socijaldemokrata ustanovljava da u Ugarskoj srpski, nemački, slovački, rumunski i ostale jezike govoreći ljudi ne trpe ekonomsku i političku potištenost kao Srbi, Nemci, Slo­ vaci, Rumuni itd. nego uglavnom u prvom redu kao proletarl de­ le ekonomsku i političku potištenost Mađara proletera. Svestan toga, da protivkulturan šovinizam mađarskih građan­ skih stranaka se ne razlikuje ni u čemu od šovinizma srpskih, rumunskih, slovačkih, nemačkih itd. građanskih partija, dalje sve­ stan toga, da su srpske šoviniste gotove ma kada stupiti u spo­ razum s ostalim nesrpskim šovinističkim strankama, da bi sjedi­ njenim silama učinili front protiv naroda i protiv narodne borbe za ekonomsko i političko oslobođenje, dokumentirajući s time to, da u zaštiti svojih klasnih interesa ne poznaju narodnosne razlike, životni interes radnog naroda, da se također bez narod­ nosnih razlika udružuju zarad obrane ekonomskih i političkih pra­ va svojih. Pa pošto se u Ugarskoj za interes radnoga naroda isključivo socijalna demokracija bori pošteno i istinski, to je radnog na­ roda dužnost, da u ovu partiju bez narodnosnih razlika stupa I da se s njome zajednički bori. (...) IA, VI, str. 181.

310

Iz članka »Naš program« [Uvo d n ik prvog broja lis ta »Revolucija«, 1895. go d ina]

. . . »Mi izlazimo sa listom »Revolucija«, koji će biti organ svih mladih revolucionara, nerazdvojno povezanih sa ugnjetenom ma­ som koja strada, i koji će tako najdostojnije moći da usmerava njene buntovničke pokrete. Ove mlade snage, zapojene principi­ ma revolucionarnog socijalizm a, uneće nove elemente u oslobo­ dilačku borbu. Kao što smo i u svom pozivu rekli, naša će deviza biti: oslobođenje Makedonije je stvar samih Makedonaca«. . . . »u svojoj do detalja razrađenoj borbi, mi ćemo propagirati i ideju za stvaranje jedne nezavisne makedonske republike. Neka znaju svi bogataši i derikože, da po samoj svojoj prirodi Make­ donija jeste i treba da bude centar demokratije. Ona će biti žiža oko koje će se ok; stati svi balkanski državnici. Dođavola sa njihovim lažnim idealom o ujedinjenju, kada oni na to gledaju kao na jednu vrlo bogatu pljačku koja mnogo obećava. Kao internaclonalisti mi ćemo udružiti svoje napore sa naporima srpskih, hrvatskih, grčkih i drugih revolucionara i na taj način ćemo paralisatl svaku šovinističku agitaciju i pripremit povoljno tlo za stvaranje jedne nezavsne i slobodne države. Iz narodnog pokreta mi ćemo obrazovati onu revolucionarnu bujicu koja će svojom snažnom brzinom da ponese sve staro i trulo, da bi otvorila put mladom i poštenom«. ( . . . ) ( . . . ) »Dole turska tiranija! Da živi republikanska Makedonija!«

Prvomajski proglas socijalističke grupe Glavinova za 1897. godinu ( . . . ) Rat ratu! Mir i bratstvo među narodima! Sloboda porob­ ljenim narodima! Dole krunisane narodoubice! Živela socijalna republika! I ti, nesrećnl makedonski narode, pridruži se ovom uskliku radosti i nade, i baci se u neravnu i krvavu borbu s pretsmrtnim rečima na usanama: Sloboda ili smrt! Bori se, jer ti imaš pravo i da se boriš i da pobediš! Zar ne vidiš da svi u tebi gledaju mastan zalogaj I da žele da te kasape kao komad mesa! — Bu­ garska, srpska i crnogorska vlada zaključile su sramni savez da bi te u zgodan čas raskomadale. Pljuni na taj njihov sramni akt I podaj bratsku ruku radnom narodu koji danas slavi Prvi maj i koji nema ničeg zajedničkog sa svojim vladama, i visoko manlfestuj svoju solidarnost sa proletarijatom (sirotinjom) celog sveta. Danas sve vlade sklapaju saveze sa sultanom da bi ojačale tiraniju I pljačku i održale divlje tursko ropstvo, čije su žrtve hiljade nesrećnika . . . Danas svi radnici, kao protivteža međunarodnoj zaveri kneževa i careva, pružaju jedni drugima ruke i složno ustaju protiv ovih 311

krunisanih zločinaca, čiji su dani izbrojani. Oni stupaju u svetsku socijalističku armiju, duboko vjerujući u trijumf socijalne repu­ blike. Odazovi se ovom plamenom i bratskom pozivu, dragi Narode! Upni svoje junačke snage, ojačaj svoju vatrenu odanost i ener­ giju za veliko narodno delo i ti ćeš biti slobodan! Živela slobodna Makedonija! Živeo međunarodni socijalizam! Živelo bratstvo i oslobođenje naroda! Živeo Prvi maj! MAKEDONSKA REVOLUCIONARNA SO C IJA LISTIČ KA GRUPA

Iz članka »Program makedonskih revolucionara-socijalista« [1898]

Rukovođeni najhumanijim i progresivnim idejama, makedonski revolucionari-socijalisti postavili su sebi za cilj: potpuno politič­ ko i ekonomsko oslobođenje naroda koji naseljavaju Makedoniju i Jedrenski kraj. Za postizanje jednog takvog cilja mi, makedon­ ski revolucionari-socijalisti, ne priznajemo drugo radikalnije sred­ stvo od revolucije. . . . Iz tih razloga u delokrug naše delatnosti ulazi moralno i intelektualno uzdizanje ćele radničke klase, njeno vaspitavanje u duhu nezavisnosti i civilizacije . . . Za postizanje našeg glavnog cilja — oslobođenje naroda Makedonije i Jedrenskog kraja — mi smo srpemni na sporazum i savez sa svim plemenima u tur­ skoj državi čiji je cilj oslobođenje i sa svima drugim narodnim radnicima, simpatizerima naših ideja. . . . Da bi se borba mogla razvijati, Makedoniju treba osloboditi šovinističke propagande, koja danas zaglušuje to pitanje — po­ litičko oslobođenje. Mi bismo rado prihvatili i podržali saglasnu odluku progresivnih političkih partija u zainteresovanim državama da se Makedoniji dadu autonomna prava, da se one odreknu svo­ jih pretenzija na uticaj na ovu veoma postradalu zemlju. Da se dâ svima nacionalnostima u Makedoniji da imaju uređene male kantone, u kojima bi one, prema većini stanovništva u tim kan­ tonima, uređivale svoje društvene stvari: da sami sebi izaberu svoj zvanični jezik, da otvore škole na svom jeziku i dr. Da uopšte imaju takvo uređenje kao što danas postoji u Švajcarskoj. Mi ne stojimo na bazi nacionalne mržnje — za nas su radnici svih zemalja braća među sobom. I mi smo spremni uvek da im pružimo ruku, kada humanost i ljudski progres to zahtevaju. Mi ne simpatišemo sa šovinističkim strujama u Bugarskoj, Srbiji, Grčkoj i na drugom mestu, jer one nisu u stanju ništa da učine za poboljšanje stanja porobljenih, osim da raspiruju mržnju među 312

nacionalnostima u Makedoniji i da još više komplikuju nepod­ nošljivo stanje pod turskim jarmom. Mi smatramo da narodi treba dobrovoljno da se opredele I sa­ mi odrede svoju narodnost, a ne da se opredeljuju na osnovu nekih istoriskih tradicija ili unutar-partijskih pobuda. Autonomnosti po ubeđenju, mi želimo da Makedonija bude za Makedonce. Po­ lazeći od sopstvenih makedonskih interesa, mi u isto vreme ne­ ćemo ostati gluvi prema progresivnim društvenim strujama u drugim zemljama. Kod nas će naći odziva radnički pokreti, kako Zapadne Evrope, tako i Bugarske, Srbije, Grčke i dr. Najzad, kao socijalisti po ubeđenju, mi nećemo ispuštati iz vida buduću socijalnu revoluciju, zajedno sa političkim oslobođenjem porobljenih naroda u Makedoniji i Jedrenskom kraju. Naš će cilj biti da tamo pripremimo teren za razumevanje stvarnih uslova današnjeg života i prihvatanje socijalističkih ideja. Iz toga se vidi da mi zahtevamo političku autonomiju u Makedoniji kao jedan od uslova za njen dalji razvitak, ekonomski i politički. Mi ćemo širiti među radnicima u Makedoniji socijalističke ideje, oslobodilačku stvar radnika svih zemalja. Takav je naš pro­ gram. Kratko rečeno on se sastoji u ovome: Buđenje svesti kod radnih masa Makedonije, rušenje turskog jarma, davanje autonomne uprave sa najširim pravima.

Manifest štaba Kruševskih ustanika Proklamacija turskom narodu u Kruševskom srezu [«Sloboda ili sm rt«, Stab K ru še v skih ustanika, 1903. g o d .]

Braćo zemljaci i mili susjedi! Mi, vaši večiti susedi I pozna­ nici iz lepog Kruševa i njegovih kitnjastih sela, bez razlike na veru i narodnost, ne mogavši više da trpimo tiraniju razbojnika žednih krvi i gladnih ljudskog mesa, koji gledaju da i nas i vas bace u tamu, i nas i vas da doteraju do prosjačkog štapa a naša mila i bogata zemlja postane pustinja, danas dižemo glave i rešili smo s puškom u ruci da se branimo od naših i vaših dušmana i da izvojujemo slobodu. Vi sasvim dobro znate da mi nismo rđavi i shvatate da smo zbog nevolje stavili svoju glavu u torbu, da bismo živeli kao ljudi ili pak da umremo junački! Budući da od starine živimo kao braća na ovoj zemlji, mi vas smatramo svojima i želimo do kraja da ostanemo svoji. Ml nismo digli puške protiv vas. To bi bilo sramota za nas. Mi nismo digli pušku protiv mirnog trudoljubivog naroda koji se prehranjuje kao i mi krvavim znojem. On je naš brat i sa njime smo živeli i opet hoćemo da živimo. Mi nismo pošli da koljemo i palimo, da krademo i grabimo. Dovoljni su nam zulumi bez­ brojnih strvinara po našoj sirotoj i okrvavljenoj Makedoniji, mi nismo pošli da pokrštavamo vaše majke i sestre, žene i kćeri. 313

Ml nismo razbojnici, već revolucionari zakleti da umremo za pravo i slobodu. Mi se bunimo protiv tiranije i ropstva, protiv razbojnika, protiv zulumćara, protiv onih koji nasrću na našu čast i protiv onih koji šišaju naš znoj i ekspioatišu naš trud. Ne­ mojte se bojati nas i naših sela, nikome nećemo naneti štete. Mi vas žalimo kao svoju braću, jer smo svesni toga da ste i vi robovi kao i mi; robovi cara i carskih begova, efendija i paša, robovi bogatih i silnih, robovi nasilnika i zulumćara, koji su zaharčili carevinu sa četiri strane i koji su nas naterali da dignemo glavu za pravo i slobodu i za život dostojan čoveka; pozivamo i vas da dođete da zajednički vodimo borbu! Dođite, braćo musli­ mani, kod nas, da ustanemo protiv vaših i naših dušmana! Svrs­ tajte se pod zastavu autonomne Makedonije! Makedonija je naša zajednička majka i zove vas u pomoć. Dođite da raskinemo lance ropstva, da se spasemo muka stradanja. Dođite k nama, braćo, da slijemo duše i srca i da se spasemo, da bi i naša čeljad živela mirno i spokojno, da bi radila i napredovala. Ali, naši susedi! Mi razumemo da vi kao Turci, Arnauti i mu­ slimani mislite da je carstvo vaše i da vi niste robovi, jer na carskoj zastavi nije krst, već mesec. Vi ćete brzo osetiti i razumećete da nije tako i da grešite. Mi ćemo se samo boriti i za vas i za nas, i ako je potrebno umrećemo pod zastavom svi do jednog za našu i vašu slobodu. Sloboda ili smrt napisano je na našim čelima i na našoj krvavoj zastavi i nema više povratka nazad. Ako nas i vi smatrate svojom braćom i želite nam dobra, ako hoćete da živite i dalje s nama, i ako ste dostojni sinovi majke Makedonije možete nam pomoći samo s jednom stvari, a i to je od velike pomoći; nemojte se združivati s dušmanima, nemojte ustati s puškom protivu nas i nemojte praviti zulume! Da je blagoslovena sveta borba! Živeli borci za pravo i slobodu i svi pošteni makedonski si­ novi! Ura za autonomiju Makedonije!

Rezolucija konferencije socijalista Jugoslavena u Austro-Ugarskoj monarhiji [Tlvolska rezolucija, Ljubljana- 21— 22. studenog 1909. godine]

Poslije podne predložio je drug Juraj Demetrović na osnovu jednodušnog sporazuma redakcionalne komisije slijedeću rezo­ luciju, sastavljenu u tri dijela, a o JUGOSLAVENSTVU I SOCIJALNO J DEMOKRACIJI

I Aneksija Bosne, postojeći vladavinski sistem u Hrvatskoj, opet ojačani birokratski režim u Austriji, te sveudiljno podržavanje 314

feudalne oligarhije u Ugarskoj, neoporecivo dokazuje da je Austro-Ugarska pokušala da učini snažan korak prema velevlasnom imperijalizmu. Taj pokušaj upire se politički na stari centralistički apsolutizam, socijalno i ekonomski na stari feudalni agrarizam sa svojom carinskom izgladnjujućom politikom prema masama, te na novo kapitalističko izrabljivanje, koje za Jugoslavene, pri­ ključene monarhiji, uzimlje na sebe karakter kolonijalni. Taj si­ stem znači za široke narodne mase Jugoslavena proletarizaciju i pauperizaciju, kao i podjedno sprečavanje industrijalizacije. No koliko je god taj nastajući imperijalizam izraz snage dua­ lističke Austro-Ugarske, to on podjedno postaje i za nju raza­ rajućim i preobražavajućim faktorom. On je nošen apsolutističkim metodom u Austriji i feudalnom klasnom vladavinom u Ugarskoj te je protivan svim zakonima političkog, socijalnog i ekonomskog razvoja, sprječavajući tako razvojne snage sviju naroda Austro­ u g a rske , sileći ih na najluđu nacionalističku politiku međusobnog izigravanja i klanja, mjesto zajedničke borbe za slobodu i kul­ turu. Ali zajedništvo interesa za sve narode i sve to većma napredujuća tendenca nacionalne demokracije kod sviju naroda A us­ tro-Ugarske, iznosi protiv apsolutizma i feudalnog dualizma novu političku ideju nacionalne autonomije naroda, to jest, preobraženje Austro-Ugarske u pravcu da unutar jedinstvenoga gospo­ darskoga područja, a bez obzira na historičke granice, bude svakom narodu garantovano jedinstvo, samostalnost i samovlada u svim narodno-kulturnim pitanjima. Polazeći od toga shvaćanja razvoja ističe jugoslavenska so­ cijalna demokracija kao svoj program: 1. Jugoslaveni Austro-Ugarske smatraju za svoj konačni cilj narodno-političkih svojih težnja: potpuno nacionalno ujedinjenje sviju Jugoslavena bez obzira na različnost imena, vjere, načina pravopisanja i dijalekta, odnosno jezika. 2. Kao dijelovi jednog velikog jedinstvenog naroda težimo da se konstituiramo kao jedinstveni narod bez obzira na sve umjet­ no načinjene državnopravne i političke ograde imajući želju za zajedničkim nacionalno autonomnim životom, kao slobodna cje­ lina unutar potpunoma demokratske konfederacije naroda. 3. Put do toga konačnoga cilja je st neumorni rad i borba na osnovu postojećih realnih političkih odnošaja i uredaba današnje dualističke Austro-Ugarske za njenu potpunu demokratizaciju u svim njenim narodno-političkim i državnim tijelima. Naročito je od životne važnosti borba za opće, jednako, izravno I tajno pravo glasa za ugarski, hrvatski, bosansko-hercegovački i za sve austrijske pokrajinske sabore, te se i stoga sve političko nastojanje i koncentriranje sviju snaga u tom pravcu, a u prirod­ nom objamu djelovanja jugoslavenskih socijalno-demokratskih stranaka, proglašuje njihovim najprečim i najvažnijim zadatkom.

II Južni Slaveni pocijepani ne samo politički na osam državnih, 315

odnosno upravnih teritorija, nego i kulturno u četiri dijela, na­ zivajući se narodima, oslabljeni su tako da žive tek fiktivno sa­ mostalnim narodnim životom, nemajući u sadanjoj situaciji po­ trebitih uslova za stvaranje takovih kulturnih prilika i pozicija, e bi se mogli kao narod ili narodi povoljno razvijati uz ostale kulturne narede. Istina je da su se pojedini dijelovi južnog slavenstva uslijed politički pocijepanosti, uslijed dodira sa raznim tuđim narodima, uslijed utjecaja raznih ekonomskih sfera u mnogome pogledu veoma diferencirali. Ali opet je istina da sve tijekom vremena nastale razlike po svojoj naravi i po svojoj veličini nijesu ta­ kove, e bi opravdavale separatizam pojedinih dijelova i oijepanje u četiri naroda. Pogotovo je štetan taj separatizam, dok nijedan narodni dio nema snage, da usavrši svoj narodni život. Usuprot, mogli bi svi dijelovi kao jedna narodna cjelina stvoriti sebi sve uvjete narodnog života i snažnog kulturnog razvitka u korist sebi i vasionoj kulturi. Jugoslavenska socijalna demokracija smatra sadanje jugosla­ venske narode tek elementima koji imadu da stvore jedinstveni narod, te konstatira da treba u svrhu ostvarenja ovog jedinstva svrsishodnog jedinstvenog kulturnog i političkog rada, bez obzira na današnje političke formacije i granice. Naročito smatra ona potrebitim sporazumak o jednom narodnom jeziku i pravopisu, kao prvim preduvjetima punoga, jedinstvenoga narodnoga ži­ vota Jugoslavena. Ovo se ali dade postići tek sustavnom kultur­ nom politikom kod sviju dijelova ovoga naroda.

Odluka Socijaldemokratske balkanske konferencije održane u Beogradu [sije č a n j, 1910. godine]

I

Pod nametnutim tutorstvom i pretežnim uticajem evropske diplomatije, kao instrumenta ekspanzivne politike evropskog ka­ pitalizma, stvoreni su u istorijskoj prošlosti na jugoistoku Evro­ pe, a naročito na Balkanskom Poluostrvu, teritorijalni i nacional­ ni odnosi koji sprečavaju moderni privredni i kulturni razvitak naroda i stoje u najoštrijoj suprotnosti sa njegovim interesima i potrebama. Iz te suprotnosti potiču sve krize, potresi i doga­ đaji koje evropska diplomatija i njeni monarhističko-reakcionarni agenti na Balkanu upotrebljavaju kao pretekst za održanje te politike mešanja, tutorisanja, osvajanja i reakcije. Nasuprot tome Prva socijaldemokratska balkanska konferen­ cija ističe da su pokreti i borbe naroda na jugoistoku Evrope i Balkanu, koji imaju kulturnih pogodaba za razvijanje, izraz neo­ doljive težnje za privrednim i političkim oslobođenjem. S jedne strane: ukoliko su se brže proređivale oblasti za ko­ 316

lonijalno osvajanje koje nisu ni od koga pritisnute, utoliko je evropski kapitalizam, da bi plasirao suviške eksploatacije prole­ tarijata u zemlji, surevnjivije jurišao na agrarne, industrijski ne­ razvijene i politički bezotporne zemlje. Putem naplate Interesa na date zajmove i ekstraprofita na uložene kapitale u preduzeća neograničeno koncesionirana, putem trgovinskih ugovora i mreže saobraćajnih taksa, evropski kapitalizam je uvukao Balkan I ze­ mlje i narode na jugoistoku Evrope u opseg svoje bezdušne eks­ ploatacije, iscrpljujući njihove privredne snage, sprečavajući nji­ hov razvitak I njihovo napredovanje i ugrožavajući Im I sam op­ stanak. S druge strane: promenama koje je pobedonosnl hod kapita­ lizma izazvao u uslovima privrednog života u ovim zemljama postaje nesnosna teritorijalna i nacionalna razdrobljenost koja danas postoji. Sve napredne sile naroda moraju težiti da se oslobode partikularizma i zatvorenosti koji odgovaraju jedino patrijarhalnosti I ograničenosti života na župu i selo, čestih gra­ nica koje razjedinjuju bilo narode istog jezika, iste narodnosti I kulture, bilo oblasti koje su jedna na drugu privredno i politički upućene i posrednih i neposrednih tuđih režima koji otržu na­ rodu iz ruku njegovu sudbinu. Ali, dokle radnička klasa, svojom klasnom borbom, faktički po­ maže ostvarenja ovih težnja, dotle kapitalistička buržoazija pri postojećim ekonomskim, političkim i nacionalnim uslovima na jugoistoku Evrope, pomognuta monarhizmom, stvara nov nacio­ nalni antagonizam, koji sprečava rešenje balkanskog pitanja pu­ tem ujedinjenja naroda.

II Priznajući nužnost i opravdanost ovih težnji naroda na jugo­ istoku Evrope, Prva socijaldemokratska balkanska konferencija stoji na gledištu da se njihovo ostvarenje može postići jedino zbiranjem privrednih snaga, uklanjanjem veštački postavljenih granica, omogućavanjem pune uzajamnosti i zajednice u životu i odbrani od zajedničke opasnosti. Zbog toga konferencija stavlja u dužnost socijalnoj demokratiji da najenergičnije suzbija svaki antagonizam među narodima na jugoistoku Evrope i radi na nji­ hovom zbliženju, a da svesrdno potpomaže sve težnje za punom demokratskom samoupravom i nezavisnošću naroda, koje su prvi uslov da se pitanje života ovih naroda otme iz ruku njihovih stranih i domaćih reakcionarnih gospodara i uravna put za grupisanje koje moderni privredni razvitak iziskuje kao jedinu garantiju privredne i političke samostalnosti. U prvom redu, to mora želeti socijalna demokratija, ne samo zbog toga što bi takvo rešenje pitanja najbolje odgovaralo interesima opšteg dru­ štvenog napretka, već i zbog toga što je njen rad stalno uslovijen razvitkom naroda u kome delà i što se sile klasne borbe najpunije razvijaju u nezavisnim zemljama i narodima. III Prva socijaldemokratska balkanska konferencija naročito ističe da se ta neodložna promena ne može izvesti u sm islu narodnih 317

interesa n! militarističkom politikom balkanskih monarhija I re­ akcionarnih buržoaskih režima, koja, naprotiv, seje međusobni antagonizam, mržnju i nepoverenje i satire privredne i političke moći naroda, ni oslanjanjem i apelovanjem na kapitalističke evrop­ ske države čije se vladajuće klase, bile one apsolutističke ili re­ publikanske, nacionalne ili nacionalitetne, ne mogu i neće svoje­ voljno odreći svoga povlašćenog položaja i osvajačke politike. Kao politički pretstavnik radničke klase koju ne deli nacionalni antagonizam vladajućih klasa, socijalna demokratija ima tu važnu zadaću da bude najsvesniji, najodlučniji i najdosledniji nosilac ideje solidarnosti naroda na jugoistoku Evrope I da klasnom bor­ bom proletarijata snaži otpornu moć naroda prema zavojevačkoj politici evropskog kapitalizma. U prvom redu to treba da važi prema imperijalističkim težnjama Austro-Ugarske i uticaju rus­ kog carizma koji se predaje svojoj lihvarskoj i krvavoj politici na Balkanu utoliko nestrpljivije ukoliko je jače potisnut sa Dalekog Istoka i u većem neprijateljstvu sa narodom u zemlji. (...) IA, VI, str. 281—283.

Rezolucija socijalno-demokratske konferencije Hrvata i Slovenaca. [Zagreb, 6. oktobra 1918.]

1. Jugoslovenska socijalistička konferencija, obdržavana dne 6. listopada 1918. u Zagrebu izjavljuje, da stoji neograničeno u suglasju sa svojim dosadanjim programatičkim izjavama o nacio­ nalnom pitanju, na stanovištu potpunog samoodređenja naroda, pa zato zahtijeva ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u samo­ stalnu demokratsku jugoslovensku državu, jer smatra nacionalnu državu kao preduvjet za uspješnu klasnu borbu. Glede pograničnih nacionalno izmješanih krajeva smatra konferenca potrebnim, da se njihova pripadnost uredi dogovorno s odnosnim narodima, pa otklanja svako nasilje, kako prema svo­ jem, tako i prema svakom drugom narodu. (...) 2. Konfrencija smatra, da je s obzirom na historički čas, u ko­ jem se nalazimo, u interesu kako jugoslovenskog proletarijata, tako i u interesu nužnog rješenja jugoslovenskog pitanja, da stranka zajedno s ostalim strankama sudjeluje u »Narodnom Svetu*, odnosno u »Narodnom Vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba* u svim onim točkama, koje se ne protive našim socijalističkim načelima. Uslijed toga konferencija izjavljuje, da jugoslavenske socijalno-demokratske stranke stupe u pojedine •Narodne Svete*, odnosno u središnje »Narodno Vijeće*, pa da tamo prbave uvaženja svojim socijalističkim načelima, u koliko se radi o rješa­ vanju nacionalnih, političkih, gospodarskih i kulturnih pitanja, pa da prema potrebi odlučno istupe proti svemu onome, što bi se protivilo našim načelima. S l i l ć Ferdo, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata I Slovenaca 1914— 1919., str. 169.

318

Rezolucija Socijaldem okratske stranke Bosne i Hercegovine na socijalističkoj konferenciji u Zagrebu 6. listopada 1918. godine. Socijalna demokratlja prema aktuelnim pitanjima I.

»Proletarijat je najniža i najmnogobrojnija klasa koja se iz so­ cijalnog i političkog ropstva može osloboditi samo oslobođenjem cjelokupnog čovječanstva. Zato njegova partija, Socijalna Demokratija, ustaje protiv svakog tlačenja i eksploatlsanja, bilo to klasnog ili nacionalnog. Boreći se za oslobođenje proletarijata, i, u Isto vrijeme, za oslobođenje čovječanstva, za svoj krajnji cilj Socijalna Demokratija postavlja socijalizovanje proizvodnje, jer to Je, pod danim ekonomskim i tehničkim uslovima, jedini način da se proletarijat oslobodi. U toj borbi, proletarijat sviju zemalja nalazi se u najoštrijoj opoziciji prema buržoaskoj državi i prema svim imućnim klasama. Iz ove jedinstvene opozicije proletarijata u svim zemljama prema buržoaskom društvu niče proleterski in­ ternacionalizam, koji proletere sviju zemalja ujedinjuje u jedin­ stvenoj borbi za Socijalizam . Polazeći sa ovog gledišta, jugoslavenske socijaldemokratske partije zastupaju principe revolucionarnog m arksističkog Socija­ lizma. Vodeći borbu protiv klasnog i nacionalnog tlačenja, one se služe svojim klasnim metodom, u radnicima svih nacija, a ne u buržoaziji svoje nacije, vide jedine svoje saveznike u borbi. Trenutak u kome one zauzimaju stanovište prema aktuelnim pi­ tanjima — a taj trenutak je u znaku bankrotstva buržoaskog dru­ štva i početka odlučne borbe proletarijata za Socijalizam — na­ ročito ih upućuje da snažno istaknu svoje klasno internacionalno stanovište. Nesposobnost pretstavnika kapitalističkog društva da čovječanstvu stvore trajni mir i posljedice svjetskog rata postav­ ljaju svjetski proletarijat pred grandiozni zadatak: da se bori za mir i Socijalizam i da sudbinu čovječanstva uzme u svoje ruke. Shvatajući značaj istorijskog trenutka i potrebe velike i moćne proleterske Internacionale u njemu, jugoslavenske socijaldem o­ kratske partije izjavljuju se za principe i metode Cim ervaldske Internacionale, u kojoj su danas ujedinjeni svjesni radnici či­ tavoga svijeta. II. Socijalna Demokratija, kao revolucionarna partija, nije pretstavnik samo Interesa proletarijata, već I nosilac napretka. Idući svojim putem do svoga cilja, ona uklanja sve smetnje društvenom razvitku: ostatke feudalizma, nacionalna i kolonijalna tlačenja. Živeći u Im perijalističkoj eri kapitalizma, Socijalna Demokratija, ni za trenutak ne gubeći iz vida svoj krajnji cilj i za vrijem e borbe za njega, vodi najenergičniju borbu protiv imperijalizma, koji je smetnja razvitku proizvođačkih snaga. Bez obzira na to kada će oživotvoriti svoj krajnji cilj, ona vodi borbu za demokratiju 1 319

za samoopredcljcnje nacija, ne obazirući se na to koliko su ti ciljevi oživotvorlvi u kapitalističkom društvu. Usvajajući ovo socijalističko, revolucionarno I demokratsko sta­ novište, jugoslavenske socijalističke partije traže samoopredeljenje nacija svin pet kontinenata, što uključuje i oslobođenje ko­ lonija. Dosljedno ovome, one traže potpuno samoopredeljenje na­ cija na lugolstoku Evrope, koje su dosad, pod vodstvom svojih nacionalističkih buržoazija i dinastija, bile Igračke velikih impe­ rijalističkih sila. Ujedinjenje i samoopredeljenje nacija Socijalna Demokratlja smatra demokratskim zahtjevom, čije ožlvotvorenje stvara preduslove nesmetanog privrednog, kulturnog i političkog razvitka. Stanovište Socijalne Demokratije prema tome kakve državne ob­ like treba da dobije samoopredeljenje nacija u pojedinim sluča­ jevima, zavisi od toga koji su državni oblici najpovoljniji za sveopšti razvitak nacija o kojima se radi. Polazeći sa ovoga gledišta i zauzimajući stanovište prema na­ cionalnim problemima Evropskog Jugoistoka (Balkana I Sloven­ skog Juga), Jugoslavenske Socijaldemokratske................................ Samo ovakvo rješenje nacionalnih problema evropskog Jugoi­ stoka i ovakav državni oblik samoopredeljenja nacija na Balkanu I Slovenskom Jugu stvoriće preduslov privrednog i kulturnog raz­ vitka ovih nacija, ukloniće partikularizam koji sputava proizvođač­ ke snage, onemogućiće međusobne sporove balkanskih nacija i združiti ih za otpor protiv imperijalizma jedne i druge imperija­ lističke koalicije. III. Usvajajući ova stanovišta o Internaclonali i o nacionalnim pro­ blemima Balkana i Slovenskog Juga, Jugoslavenske Socijaldemo­ kratske partije produžuju rad socijalističke Internacionale i I. Balkanske Socijalističke Konferencije. Oživotvorenje svog aktuelnog programa o nacionalnom pitanju — kao i svakog svog ci­ lja — one vide u jačanju revolucionarnih snaga u zemljama u kojima rade i u čitavom svijetu, i podižu najodlučniji protest pro­ tiv tutorstva srednjeevropskih I antantinih sila nad jugoslovenskim I balkanskim narodima. Jugoslavenske socijalističke partije, potpuno svjesne zadata­ ka socijalističkih partija u malim I potlačenim narodima, obve­ zuju se da će u narodu suzbijati opasne iluzije o Jednoj ili drugoj Imperijalističkoj koaliciji, da će voditi najenergičniju borbu protiv šovinističkog sijanja mržnje među nacijama sa strane jugoslovenske buržoazije, da će se zbijati njene namjere koje bi išle na štetu prava drugih nacija ili za partikularizmom i međusobnim trvenjem na Balkanu i Slovenskom Jugu. Vodeći ovako klasnu borbu u svom narodu, jugoslovenske so­ cijaldemokratske partije bore se za interese proletarijata, umno­ žavaju revolucionarne snage i podižu jedan stup proleterske In­ ternacionale od čije snage one očekuju oslobođenje nacija. Bor­ ba proleterske Internacionale, koju ona suprotstavlja i koju će 320

odlučno suprotstaviti im perijalističkim tlačiteljima nacija, biće pr­ vi čin velike drame oslobođenja proletarijata I čovječanstva od poretka tlačenja i ratova. Zato jugoslovenske socijaldemokratske partije, pristupajući izvršavanju ovih zaključaka, pozivaju jugoslovenski proletarijat da se okupi u socijalističkim partijama I da u njima vodi borbu za socijalno i nacionalno oslobođenje.« IA , V I, s fr . 101— 102.

Programska deklaracija Saveza pelagičevaca usvojena na osnivačkoj konferenciji na Stražilovu 2. ožujka 1919. godine. ( . ..) Spasti iz te očevidne propasti, izlečiti od svih tih zala mo­ že samo socijalizam ; drugog izlaza nema. Samo svetska proleter­ ska revolucija može uneti red u taj haos, dati svima rada i hleba, učiniti kraj uzajamnom istrebljivanju naroda, samo svetska proleterska revolucija može doneti napaćenom čovečanstvu mir, slobodu i istinsku kulturu. Dole najamni rad! — to je lozinka da­ našnjeg vremena. Najamni rad i klasna vladavina moraju ustupiti mesto radu na komunističkoj osnovi. Sredstva za proizvodnju ne smeju biti monopol jedne klase, ona moraju postati opšta svojina. Ne može biti više ni izrabljivača ni izrabljenih. I proiz­ vodnja i podela produkata mora biti u interesu celine. Uništenje današnjeg načina proizvodnje, koji nije ništa drugo nego izrab­ ljivanje i grabež, uništenje i trgovina, koja se javlja samo kao ob­ mana — to je zadatak dana. Umesto današnjih gospodara i njihovih najamnih radnika — radnik-komunlsta! Rad neće biti teret ni za koga, jer će postaviti obaveze za sve. I svaki će živeti I uživati ko ispunjava svoje oba­ veze prema društvu. Neka glad bude od sada ne zla sudbina radnog naroda, nego kazna za trutove! Samo u takvom društvu mogu biti iskorenjeni uzajamna mržnja i ropstvo. Samo kad takvo društvo postane stvarnost, zemlja će se osloboditi greha čovekoubistva. Tek će se tada moći kazati: Ovo je bio poslednji rat. ( . . . ) II. Stvaranje socijalističkog društva — to je najveličanstvenije od zadataka koji je ikada u istoriji čovečanstva pao u deo ma kojoj klasi, ma kojoj revoluciji. Taj zadatak zahteva koreniti preo­ bražaj države, uništenje svih ekonomskih i socijalnih oslonaca današnjeg društva. To uništenje i taj preobražaj ne mogu se izvršiti dekretima ne­ ke vlasti, komisije ili parlamenta, oni se mogu ostvariti samo na­ diranjem samih narodnih masa. U svima dosadašnjim revolucijama uvek je jedna neznatna ma­ njina naroda Igrala pretežnu ulogu u revolucionarnoj borbi, uprav­ ljala njome i opredeljivala joj ciljeve, koristeći se masom samo kao oruđem za postizanje pobede u ime sopstvenlh interesa, in­ teresa manjine. Socijalistička revolucija — to je prava revolucija 321

koja se izvodi u interesu ogromne većine i koja može da pobedi samo ako u njoj uzme učešća većina radnika. Proleterske mase su potrebne ne samo zato da sa punim saz­ nanjem revoluciji dadu jedan određen pravac; one moraju svo­ jom sopstvenom aktivnošću korak po korak sprovoditi u život so­ cijalizam. Suština socijalističkog društva sastoji se baš u tome što rad­ ne mase prestaju biti mase kojima se upravlja; one, naprotiv, uzimaju učešća u svem političkom i ekonomskom životu i organizuju ga po svome svesnom i slobodnom nahođenju. Zato proleterske mase moraju uništiti sve zaostale organe kla­ sne vladavine buržoazije, kao što su parlamenti i opštinski od­ bori, i njih od vrha pa do dna zameniti svojim sopstvenim kla­ snim organima: radničkim, vojničkim i seljačkim većima; mora­ ju se zauzeti svi položaji, podvrći kontroli sve državne funkcije i sve državne potrebe razmatrati sa gledišta sopstvenih klasnih interesa i interesa socijalizma. Samo putem postojane, žive veze između narodnih masa i nji­ hovih organa: radničkih, vojničkih i seljačkih veća, može njihov rad ispuniti državu socijalističkim duhom. Ekonomski prevrat može se izvršiti samo kao proces čiji su nosioci proleterske mase. Goli dekreti i najviših reakcionarnih komiteta o socijalizmu — samo su prazne reči, jer samo proletarijat svojom sopstvenom akcijom može pretvoriti reči u delo. U upornoj borbi sa kapita­ lom, grudi u grudi sa svakim preduzećem, putem direktnog pri­ tiska radnih masa. putem direktne akcije, koja se najbolje izra­ žava u generalnom štrajku, samo tako mogu radnici izvojevati najpre pravo kontrole nad proizvodnjom, a zatim i faktičnu upra­ vu nad njom. Proleterske mase moraju se pretvoriti od mrtvih mašina, kako ih danas kapitalist upotrebljava u procesu proizvodnje, u slobod­ ne, samostalne rukovaoce toga procesa. Oni se moraju osetiti kao aktivni članovi jedine celine, koja je jedini gospodar svega društvenog bogatstva. Oni moraju pokazati vrednoću bez preduzimačkog bića, intenzivnost rada bez kapitalističkih podstreka, disciplinu bez jarma i poredak bez gospodstva. Najviši idealizam kad je u pitanju opšti interes, najveća samodisciplina, osećanje istinskog bratstva u masi — tu su moralne osnove socijalistič­ kog društva, dok su gluhi egoizam i pokvarenost moralni osnovi kapitalističkog društva. Sve te socijalističke vrline, zajedno sa znanjem i sposobnošću za rukovanje socijalističkim preduzećima, radnici mogu dobiti sa­ mo sopstvenim radom i naporom i sopstvenim opitom. Socijalizacija društva može se ostvariti u svojoj širini samo putem uporne i neumorne borbe proletarijata na svim tačkama gde dolazi u dodir rad i kapital, narod i klasna vladavina buržoa­ zije. 322

Oslobođenje radnika mora biti delo samih radnika. III. U buržoaskim revolucijama krvoproliće, teror i političko ubistvo javlja se kao neophodna sredstva u rukama ustanika. Me­ đutim, za ostvarenje ciljeva proleterske revolucije ta sredstva nisu neophodna, jer proleterska revolucija ne vodi borbu sa lič­ nostima nego sa ustanovama: ona oseća mržnju i odvratnost pre­ ma čovekoub:stvu. Ona ne stupa na arenu sa naivnim iluzijama, da bi, pošto se u njih razočara, pribegavala krvnoj osveti. Prole­ terska revolucija — to nije očajnički pokušaj manjine da silom saobrazi svet svome idealu; to je pohod svesnih miliona narod­ nih masa pozvanih da ispune jednu istorisku misiju i da preo­ braze neophodnost u realnost. Ali je proleterska revolucija zajedno sa tim — pogrebno zvono svakog ropstva i ugnje+avanja. Zato protiv proleterske revolucije ustaju kao jedan čovek, ne na život, nego na smrt svi kapitali­ sti, sitna buržoazija i sv; paraziti izrabljivanja i klasne vladavine. ( .. . ) ( . . . ) Svaki otpor buržoazije mora se rušiti korak po korak gvoz­ denom rukom i bespoštednom energijom. Nasilju buržoaske kon­ trarevolucije treba suprostaviti revolucionarnu silu proletarijata, jasnost njegovih ciljeva, budućnost i u svako doba gotovost za akciju. Za obezbeđenje od opasnosti kontrarevolucije naoružanje naroda i razoružanje vladajuće klase. Ali će samo živi duhovni kontakt jugoslovenske revolucije sa III komunističkom internacionalom i proširenje jugoslovenske revolucije do razmera opšte proleterske revolucije biti u stanju da stvore solidan temelj na kome se može podići zgrada socijalističkog društva. Borba za socijalizam — to je najveći građanski rat koji je istorija ikada videla i za taj rat proletarijat mora nabaviti neophodno oružje. On mora naučiti da vlada njime u cilju borbe i pobede. Diktatura proletarijata, vladavina radničke klase, javlja se kao neizbežna faza na putu preobražaja kapitalističkog društva u so­ cijalističko. Ne tamo gde najamni rob sedi naporedo sa kapitalistom, i seoski proleter sa buržoazijom, ne u parlamentu čiji se rad sa­ stoji samo u deklamacijama (što najbolje dokazuje »narodno« predstavništvo u Beogradu), nego tamo gde su milioni proleter­ ske mase stegli svu državnu vlast u svoju moćnu pesnicu, da bi njome kao maljem premlatili vladajuću klasu: samo tamo postoji istinska demokratija, koja nije obmana naroda. ( .. . ) II.

U političkoj i socijalističkoj oblasti

1. Uništenje odeljnih država. Jedna jugoslovenska so cijalistič­

ka sovjetska republika; 2. Uništenje svih parlamenata i gradskih, kao i opštinskih od­ bora. Njihove funkcije prelaze na radnička, seljačka i vojnička veća: učestvuju svi odrasli proleteri oba spola u varoši i na selu, izbori se vrše po preduzećima, a u slučaju vojničkih veća po če­ tama. Radnici, vojnici i seljaci imaju pravo da u svako doba opo­ zovu svoje predstavnike; 323

3. Izbori deiegata radničkih, seljačkih i vojničkih veća za cen­ tralni savet radničkih, seljačkih i vojničkih delegata, koji treba da izaberu izvršni odbor u svojstvu svoga najvišeg organa zako­ nodavne i izvršne vlasti; 4. Saziv centralnog saveta mora se vršiti bar svaka tri meseca — a u tome se razmaku mogu uvek novi izbori vršiti — radi stalne kontrole nad radom izvršnog odbora i radi održavanja ži­ vog kontakta između radničkih, seljačkih i vojničkih veća s jed­ ne strane i njihovog vrhovnog organa uprave s druge strane; 5. Pravo je radničkog, seljačkog i vojničkog veća da u svako doba opozove i zameni svoje delegate za centralni savet u slu­ čaju ako oni ne bi radili u interesu svojih birača. Pravo je izvrš­ nog odbora da postavlja i smenjuje narodne poverenike, kao i službenike pri centralnim ustanovama; 6. Ukidani« svih staleških razlika, ordena i titula. Punoprav­ na i socijalna ravnopravnost polova; 7. Radikalno socijalno zakonodavstvo. Skraćenje radnog vre­ mena u cilju onemogućavanja besposlice i imajući u vidu fizičku iznurenost proletarijata u poslednjem svetskom ratu, maksimalni radni dan od 6 sati; 8. Korenita reorganizacija ishrane, stanova, sanitetske i vaspitne službe u duhu proleterske revolucije. III. Prvi ekonomski zahtevl 1. Konfiskovanje svega imanja i prihoda dinastija u korist dru­ štva; 2. Anuliranje svih državnih dugova, svih vojnih zajmova; 3. Eksproprijacija zemlje u svim krupnim i srednjim zemljo­ radničkim preduzećima. Obrazovanje širom ćele zemlje zemljo­ radničkih komuna pod jednom centralnom upravom. Sitna sopstvena imanja ostavljaju se sopstvenicima, dok se oni dobrovolj­ no ne sjedine sa socijalističkim komunama; 4. Eksproprijacija svih banaka, rudnika, kao i svih krupnih in­ dustrijskih i trgovačkih preduzeća; 5. Konfiskovanje svega imanja iznad određene mere, koju će utvrditi centralni savet; 6. Prelaz svih saobraćajnih sredstava u ruke sovjetske repu­ blike; 7. Izbori po svim preduzećima naročitih odbora u čiju će nad­ ležnost doći uređenje, u sporazumu sa radničkim većima, unu­ trašnjih odnosa preduzeća, regulisanje uslova rada, kontrola nad proizvodnjom i najzad — uprava preduzeća. IV. Međunarodni zadaci Valja odmah ispostaviti veze sa svima inostranim bratskim ko­ munističkim partijama u cilju da se socijalna revolucija postavi na internacionalnu osnovu, jer se trajni mir može zaključiti i 324

obezbediti samo putem međunarodnog bratstva revolucionarnih pokreta svetskog proletarijata. ( . ..) Pelagićevci, kao i svaka druga komunistička partija, ne teže za vlašću nad proletarijatom ili pomoću proletarijata. Pelagićevci se javljaju kao najsvesniji deo proletarijata da na svakom koraku ukazuju najširim masama na njihove istorijske zadatke. U svakoj fazi revolucije oni su predstavnici krajnjeg cilja so­ cijalizma i predstavljaju u svima nacionalnim pitanjima interese proleterske svetske revolucije. Pelagićevci se gnušaju svake saradnje sa buržoazijom, jer ona znači izdaju principa socijalizm a, snaženje kontrarevolucije i parallzovanje revolucije Pelagićevci se gnušaju jugoslovenskih socijalpatrlota (Koraća. Bukšega, Kristana i komp.) jer da nisu oni pritekli u pomoć jugoslovenskoj buržoaziji, koja je bila, posle austro-ugarskog ra­ spada, u ropcu, nemoćna da organizuje ma kakav otpor protiv re­ volucije, danas bi, kao i u Rusiji, I u Jugoslaviji Imali diktaturu proletarijata u vidu sovjetske vlade. ( . . . ) Korak po korak idući trnovitim putem sopstvenoga gorkoga opita, i uzdižući se stepen po stepen kroz poraze k pobedi, pro­ leterska revolucija biće u stanju da dostigne punu Javnost I zre­ lost. Pobeda pelagićevaca neće biti na počotku, nego na kraju revo­ lucije: ona je istovetna sa pobedom ogromnih miliona masa so­ cijalističkog proletarijata. Listajte proleteri! U boj! Radi se o tome da u borbi protiv celoga sveta osvojimo svet. Na ovu fazu klasne borbe, poslednje u svetskoj IstorlJI, borbe za najviše ciljeve čovečanstva, odnose se rečl: »Rukom za gušu, kolenom na grudi!* K om u n istička p artija I revolucionarni ra d n ički pokret u V o jvodini 1919— 1941.,

Platforma Komunističke intemacionale [O sn iva čk i kon gres Kom lntem e, M oskva, 2—6 . ožu jka 1919. g o d ine .]

Rodila se nova epoha — ej>oha raspadanja kapitalizma, njego­ vog unutrašnjeg rasula, epoha kom unističke revolucije proletari­ jata. Im perijalistički sistem doživljava slom. Vrenje u kolonijama, vrenje među malim narodima koji ranije nisu bili samostalni, ustanci proletarijata, pobedonosne proleterske revolucije u neko­ liko zemalja, rasulo im perijalističkih armija, potpuna nesposob­ nost vladajućih klasa da dalje rukovode sudbinom naroda — ta­ kva je slika sadašnjeg stanja u ćelom svetu, čovečanstvu, čija se kultura ruši, preti opasnost da bude j>ot325

puno uništeno. Postoji samo jedna sila koja ga može spasiti, a ta sila je proletarijat. Starog kapitalističkog »poretka« nema, on više ne može da opstane. Konačni rezultat kapitalističkog nači­ na proizvodnje jeste haos. Taj haos može savladati samo najveća proizvodna klasa — radnička klasa. Ona treba da uspostavi stvar­ ni poredak — komunistički poredak. Ona treba da sruši vlada­ vinu kapitala, da onemogući ratove, da zbriše granice između dr­ žava, da pretvori ceo svet u zajednicu koja bi radila za sebe, da ostvari slobodu i bratstvo naroda. Međutim, svetski kapital priprema se za poslednji boj. Pod plaštom »Društva naroda« i pacifističkih brbljarija čini poslednje napore da ponovo sastavi delove kapitalističkog sistema koji se stihijski raspada, i dć< upravi svoje snage protiv rastuće prole­ terske revolucije. Na ovu novu grandioznu zaveru kapitalističkih klasa proletari­ jat mora odgovoriti osvajanjem političke vlasti, mora usmeriti tu vlast protiv svojih klasnih neprijatelja i iskoristiti je kao polugu za ekonomsko preuređenje društva. Konačna pobeda svetskog proletarijata značiće početak prave istorije oslobođenja čovečanstva. Osvajanje političke vlasti Osvajanje političke vlasti od strane proletarijata znači unište­ nje političke vlasti buržoazije. Najmoćnije oruđe vlasti u rukama buržoazije jeste buržoaski državni aparat sa njegovom kapitali­ stičkom armijom pod komandom oficira — buržuja ili plemića, njegovom policijom i žandarmerijom, njegovim tamničarima i sudijama, njegovim popovima, činovnicima itd. Osvajanje državne vlasti ne može se svesti samo na promenu ljudi u ministarstvi­ ma, već mora da znači uništenje neprijateljskog državnog apa­ rata. koncentrisanje stvarne snage u rukama proletarijata, razoružavanje buržoazije, kontrarevolucionarnih oficira i bele garde i naoružavanje proletarijata, revolucionarnih vojnika i Crvene rad­ ničke garde; smenjivanje svih buržoaskih sudija i organizovanje proleterskog suda; ukidanje vladavine reakcionarnog državnog činovništva i stvaranje novih proleterskih organa uprave. Pobeda proletarijata obezbeđuje se dezorganizovanjem neprijateljske vla­ sti i organizovanjem proleterske vlasti; ona treba da znači ru­ šenje buržoaskog i izgrađivanje proleterskog državnog aparata. Tek kada proletarijat pobedi, konačno slomivši otpor buržoazije, on će svoje pređašnje protivnike moći da upotrebi na korist no­ vog poretka, uključujući ih postepeno pod svojom kontrolom u rad na komunističkoj izgradnji. Demokratija i diktatura Kao i svaka država, proleterska država predstavlja aparat pri­ nude, ali taj aparat je upravljen protiv neprijatelja radničke kla­ se. Njegova svrha je da slomi i onemogući otpor eksploatatora koji u beznadežnoj borbi upotrebljavaju sva sredstva da bi ugu­ šili revoluciju u potocima krvi. Sa druge strane, diktatura prole­ tarijata, koja zvanično stavlja tu klasu u položaj vladajuće klase u društvu, predstavlja prelazno stanje. Uporedo sa likvidacijom 326

otpora buržoazije, i s njenim eksproprisanjem i postepenim pre­ tvaranjem u radni sloj društva, u toj razmeri će iščeznuti i dik­ tatura roletarijata, odumreće država, a s njom i podela društva na klase. Buržoaska demokratija i parlamentarizam, zahvaljujući razdvo­ jenosti zakonodavne i izvršne vlasti i nepostojanju prava opoziva poslanika, zaoštravaju odvojenost masa od države. Obratno, s i­ stem sovjeta, svojim pravom opoziva, spajanjem zakonodavne i izvršne vlasti, i svojstvom sovjeta kao radnog kolegijuma, po­ vezuje mase s organima upravljanja. Ta veza se olakšava time što se u sistemu sovjeta izbori ne vrše po veštački stvorenim teritorijalnim okruzima, nego se obavljaju u proizvodnim jedini­ cama. Tako sistem sovjeta obcrbeđuje stvarnu proletersku demokratiju za proletarijat i unutar proletarijata, demokratiju koja je upravljena protiv buržoazije. U tom sistemu industrijskom prole­ tarijatu obezbeđuje se preimućstvo u svojstvu rukovodeće, naj­ bolje organizovane i politički najzrelije klase, pod čijom hege­ monijom mogu postepeno da se uzdignu poluproleterski elemen­ ti i sitni seljaci. Ta privremena preimućstva industrijskog prole­ tarijata moraju se iskoristiti da bi se siromašne sitnoburžoaske mase sela otrgle od uticaja seoskih kulaka i buržoazije, i da bi se organizovale i vaspitavale kao saradnici na delu komunističke izgradnje. Eksproprijacija buržoazije i socijalizacija proizvodnje Raspadanje kapitalističkog sistem a i kapitalističke radne di­ scipline u postojećim klasnim odnosima onemogućava obnovu proizvodnje na ranijoj osnovi. Borba radnika za povišenje nadni­ ca, čak i kad ima uspeha, ne dovodi do očekivanog povišenja ži­ votnog standarda zato što skokoviti porast cena svih potrošnih dobara neizostavno svodi na nulu svaki uspeh. Životni uslovi rad­ nika poboljšaće se samo onda kada sam proletarijat, a ne bur­ žoazija, bude upravljao proizvodnjom. Energična borba radnika za povećanje nadnica u zemljama čiji je položaj očito beznadežan, usled stihijskog zaoštravanja i tendencije da postane sveopšta, čini dalju proizvodnju na kapitalistički način nemogućom. Da bi podigla proizvodne snage privrede, da bi što pre slomila otpor buržoazije koja produžava agoniju staroga društva i samim tim stavlja u izgled potpuno razaranje privrednog života, prole­ terska diktatura treba da ostvari eksproprijaciju krupne buržoazi­ je i veleposednika i da sredstva proizvodnje i saobraćaja pre­ nese u društvenu svojinu proleterske države. Komunizam se sada rađa na razvalinama kapitalističkog po­ retka, istorija ne pruža čovečanstvu drugi izlaz. Oportunisti, koji ističu utopistički zahtev da se obnovi kapitalistička privreda i da se odgodi socijalizacija, samo odugovlače rešenje krize i ne­ posredno stvaraju opasnost potpune propasti. Komunistička re­ volucija je jedino sredstvo pomoću koga se najvažnija prolzvod327

na snaga društva — proletarijat, a s njim i samo društvo mogu održati. Što se tiče sitnijih preduzeća, proletarijat je dužan, uzimajući u obzir njihovu veličinu, da ih postepeno ujedinjava. Pri tome valja posebno naglasiti da se sitni posed neće eksproprisati i posednici koji ne eksploatišu tuđi rad neće biti izloženi nikakvim merama prinude. Taj će sloj postepeno biti uključen u sferu socijalističke organizacije, primerom i praksom koja će pokazati preimućstva novog poretka koji oslobađa sitno selja­ štvo i sitnu buržoaziju u gradovima od ekonomskog pritiska zelenaškog kapitala i veleposednika, od bremena poreza (naročito poništenjem državnih dugova) itd. Zadatak proleterske diktature u ekonomskoj oblasti može biti ispunjen samo u onoj ir.eri u kojoj proletarijat bude u stanju da stvori centralizovane organe upravljanja proizvodnjom i da ostva­ ri radničko upravljanje U tome će morati da se osloni na one svoje masovne organizacije koje su najtešnje povezane s pro­ cesom proizvodnje. Put ka pobedi Revolucionarna epoha zahteva od proletarijata da primeni ta­ kva sredstva borbe koja koncentrišu svu njegovu energiju, naime, metode masovne borbe, uključujući i njen logični završetak — direktni sudar u otvorenoj borbi sa buržoaskom državnom ma­ šinom. Tom cilju treba da budu potčinjena sva druga sredstva, kao što je, na primer, revolucionarno korišćenje buržoaskog par­ lamentarizma. Neophodan preduslov takve pobedonosne borbe jeste raskid ne samo sa direktnim lakejima kapitala i krvnicima komunističke re­ volucije, čiji su nosioci desni socijaldemokrati, nego i raskid sa »centrom« (kauckijanci), koji u kritičnom momentu redovno na­ pušta proletarijat i upušta se u igru s njegovim otvorenim ne­ prijateljima. Sa druge strane, potrebno Je ostvariti blok sa elementima re­ volucionarnog radničkog pokreta koji su, bez obzira na to što ra­ nije nisu bili u socijalističkoj partiji, sada stali u celosti na sta­ novište proleterske diktature u obliku vlasti sovjeta, kao što su, na primer, odgovarajući elementi među sindikalistima. Proletarijat se mora braniti, braniti se po svaku cenu! Komuni­ stička internacionala poziva svetski proletarijat u poslednju bor­ bu. Oružje protiv oružja! Sila protiv sile! Dole imperijalistička zavera kapitala! Živela međunarodna republika proleterskih veća! Kom unistička Internacionala, knjiga 1, str. 138—142. knjiga 1, str. 138— 142.

328

Teze o buržoaskoj demokratiji i diktaturi proletarijata [.O snivački kon gres Kom lnterna]

3. Istorija nas ući da nijedna ugnjetena klasa nikada nije po­ stala vladajuća i nije mogla postati vladajuća a da nije prošla kroz period diktature, to je st osvajanja političke vlasti i nasilnog gušenja najžešćeg, najbesomučnijeg otpora što ne preza ni pred kakvim zločinima, koji su uvek pružali eksploatatori. Buržoazija, čiju vladavinu sada brane socijalisti koji govore protiv »diktature uopšte« i vatreno se zauzimaju za »demokratiju uopšte«, izvojevala je vlast u razvijenim zemljama po cenu niza ustanaka, gra­ đanskih ratova, nasilne likvidacije kraljeva, feudalaca i robovlasnika i njihovih pokušaja restauracije. Socijalisti svih zemalja su u svojim knjigama, brošurama, rezolucijama donetim na svojim kongresima, kao i u svojim agitacionim govorima po hiljade i milione puta objašnjavali narcou klasni karakter ovih buržoaskih revolucija, ove buržoaske diktature. Zbog toga sadašnja odbrana buržoaske demokratije pod plastom govora o »demokratiji uop­ šte« i sadašnja kuknjaava i dreka protiv diktature proletarijata pod plastom dreke o »diktaturi uopšte« predstavljaju direktnu izdaju socijalizm a, faktički prelazak na stranu buržoazije, negira­ nje prava proletarijata na njegovu, proletersku revoluciju, odbranu buržoaskog reformizma upravo u takvom istorijskom trenutku ka­ da je burzoaski reformizam u čitavom svetu doživeo slom i ka­ da je rat stvorio revolucionarnu situaciju. 10. Im perijalistički rat 1914— 1918. godine konačno je čak i pred zaostalim radnicima obelodanio ovaj stvarni karakter buržoaske demokratije, čak i u najslobodnijim republikama, kao karakter dik­ tature buržoazije. U cilju bogaćenja nemačke ili engleske grupe milionera ili milijardera bile su pobijene desetine miliona, a u najslobodnijim republikama uspostavljena je vojna diktatura bur­ žoazije. Ova vojna diktatura nastavlja se u zemljama Antante i posle sloma Nemačke. Upravo je rat najbolje otvorio oči radnim ljudima, skinuo lažne boje sa buržoaske demokratije, pokazao narodu svu dubinu špekulisanja i bogaćenja za vreme rata i u vezi s njim. U ime »slobode i jednakosti« buržoazija je vodila ovaj rat, u ime »slobode i jednakosti« nečuveno su se bogatili ratni liferanti. Nikakvi napori »žute« Bernske internacionale ne­ će sakriti od masa eksploatatorski karakter buržoaske slobode, buržoaske jednakosti i buržoaske demokratije, koji je sada pot­ puno raskrinkan. Ono glavno što ne shvataju socijalisti i što čini njihovu teo­ rijsku kratkovidost, njihovo robovanje buržoaskim predrasudama i njihovu političku izdaju proletarijata, jeste činjenica da u kapi­ talističkom društvu pri iole ozbiljnijem zaoštravanju klasne borbe koja Izvire iz njegove osnove, ne postoji ništa srednje, već ili diktatura buržoazije, ili diktatura proletarijata. Bilo kakvi snovi o nečem trećem jesu reakcionarno buncanje sitnog buržuja. 0 tome 329

svedoči iskustvo stotinu i više godina dugog razvitka buržoaske demokratije I radničkog pokreta u svim razvijenim zemljama a naročito iskustvo poslednjih pet godina. O tome govori, takođe, celokupna nauka političke ekonomije, celokupna sadržina mark­ sizma koji objašnjava da je u uslovima svake robne privrede dik­ tatura buržoazije ekonomski neizbežna i da ne može da je srneni niko izuzev klase koju razvija, umnožava, ujedinjuje I učvrš­ ćuje sam razvitak kapitalizma, tj. klase proletera. 13. Druga teorijska i politička greška socijalista jeste u neshvatanju činjenice da su se oblici demokratije neminovno srnenjivall tokom hiljada godina, još od njenog početka u starom veku, prema tome kako je jedna vladajuća klasa smenjivala drugu. U drevnim republikama Grčke, u srednjovekovnim gradovima, u razvijenim kapitalističkim zemljama demokratija ima različite ob­ like i različiti stepen primene. Sila bi najveća besmislica da se najdublja revolucija u istoriji čovečanstva, prvi u svetu prelazak vlasti iz ruku manjine eksploatatora u ruke većine eksploatisanih, može izvršiti u starim okvirima stare, buržoaske, parlamen­ tarne demokratije, da se može proći bez potpunog preloma, bez stvaranja novih oblika demokratije, novih ustanova, koje otelovIjuju nove uslove njene primene itd. 14. Diktatura proletarijata je slična diktaturi drugih klasa po tome što je izazvana potrebom, kao i svaka diktatura, za nasilnim gušenjem otpora klase koja gubi političku vladavinu. Bitna razli­ ka diktature proletarijata od diktature drugih klasa — od dikta­ ture spahija u srednjem veku, od diktature buržoazije u svim civilizovanim kapitalističkim zemljama — sastoji se u tome što je diktatura spahija i buržoazije značila nasilno gušenje otpora og­ romne većine stanovništva, upravo radnih masa. Suprotno tome, diktatura proletarijata jeste nasilno gušenje otpora eksploata­ tora, tj. ništavne manjine stanovništva, spahija i kapitalista. Iz ovog proizlazi da diktatura proletarijata neminovno mora da donese ne samo izmenu oblika i ustanova demokratije uopšte rečeno, već upravo takvu njihovu izmenu, koja omogućuje dosad u svetu neviđeno proširenje stvarnog korišćenja demokratizma od strane onih koje kapitalizam ugnjetava, od strane trudbeničkih klasa. Suština sovjetske vlasti je u tome što stalnu i jedinu osnovu celokupne državne vlasti, čitavog državnog aparata, čini masovna organizacija upravo onih klasa koje je kapitalizam ugnjetavao, tj. radnika i poluproletera (seljaka koji ne eksploatišu tuđi rad i koji stalno pribegavaju prodaji, bar delimično, svoje radne sna­ ge). Upravo ove mase, koje su čak i u najdemokratskijim buržoaskim republikama, iako ravnopravne po zakonu, u stvari na hiljade načina i smicalica odstranjivane od učešća u političkom životu i od korišćenja demokratskih prava i sloboda, sada se pri­ vlače stalnom i neizostavnom, a pri tom odlučujućem učešću u demokratskom upravljanju državom. 15. Tu ravnopravnost građana, bez obzira na pol, religiju, rasu i nacionalnost, koju je buržoaska demokratija uvek i svuda obe330

čavala ali nigde nije sprovela i nije mogla sprovesti zbog vlada­ vine kapitalizma, sovjetska vlast, ili diktatura proletarijata, ostva­ ruje odmah I potpuno, jer je to u stanju da učini samo vlast rad­ nika koji nisu zainteresovani za privatnu svojinu nad sredstvima za proizvodnju niti za njihovu podelu i preraspodelu. 18. Sovjetska organizacija države prilagođena je rukovodećoj ulozi proletarijata kao klase koju je kapitalizam u najvećoj meri koncentrisao i prosvetio. Iskustvo svih revolucija i svih pokreta ugnjetenih klasa, iskustvo svetskog socijalističkog pokreta uči nas da je samo proletarijat u stanju da ujedini i povede za so­ bom razjedinjene i zaostale slojeve radnog i eksploatlsanog sta­ novništva. 19. Samo sovjetska organizacija države u stanju je da stvarno odmah razbije i konačno srusi stari, tj. buržoaski činovnički i sudski aparat, koji je zadržan i neizbežno se morao zadržati u kapitalizmu čak i u najdemokratskijim republikama, a koji je stvar­ no predstavljao najveću prepreku sprovođenju u život demokratije za radnike i radne mase. Pariška komuna je učinila prvi svetskolstorijski korak na tom putu, a sovjetska vlast drugi. 20. Uništenje državne vlasti jeste cilj koji su sebi postavili svi socijalisti, među koje spada i na čijem čelu stoji Marks. Bez ostvarenja ovog cilja ne može se ostvariti stvarna demokratija, tj. jednakost i sloboda. A tom cilju vodi, praktično, samo sovjet­ ska ili proleterska demokratija, jer, angažujući masovne organi­ zacije radnih ljudi da stalno i neizostavno učestvuju u upravlja­ nju državom, ona počinje odmah da priprema potpuno odumira­ nje svake države. K o m u n ističk a In tem a clo n ala , str. 83—84, 86—89.

Teze o međunarodnoj situaciji i politici Antante [O s n iv a čk i kon gres K o m in tem e]

Pobeda Antante i grupisanje država Pobeda sila Antante razdelila je takozvane civilizovane zemlje sveta na nekoliko grupa. Prvu od njih čine gospodari kapitalistič­ kog sveta, trijumfalne im perijalističke velike sile (Engleska, Ame­ rika, Francuska, Japan, Italija). Nasuprot njima stoje zemlje pobeđenog imperijalizma, slom ljene u ratu i nagrižene počecima proleterske revolucije (Nemačka i Austro-Ugarska sa svojim biv­ šim vazalima). Vazalne države sila Antante čine treću grupu. U nju ulaze male kapitalističke zemlje koje su ušle u rat na strani Antante (Belgija, Srbija, Portugalija i druge), a isto tako i novo­ stvorene nacionalne republike i tamponske države (če ho sh vačka Republika, Poljska, ruske belogardejske republike i druge). Neutralne države približavaju se položaju vazalnih, osećaju sna­ žan ekonomski i politički pritisak, što ih često približava polo­ 331

žaju pobeđenlh. Ruska Socijalistička Ropubllka je država radnika i seljaka koja stoji Izvan kapitalističkog sveta I za pobedničkl allzam predstavila ogromnu socijalnu opasnost, opasnost pritiskom svetske revolucije Izgubi sve plodove pobede.

M

Otvoreno se gazi princip samoopredeljenja naroda koji je pro­ glasila Antanta I otvoreno se zamenjuje deobom spornih oblasti među državama-gospodarima I njihovim vazalima. Alzas i Loren pripojeni su Francuskoj, a da se stanovništvo o tome nije pitalo. Irska, Indija i Egipat lišeni su prava na samoopredjeljenje, jugoslovenska država I čehoslovačka Republika stvorene su primenom oružane sile, o deobi evropske i azijske Turske vodi se najbestidnija trgovina, započela je stvarna deoba nemačkih koloni­ ja ltd. itd. Vazalne države Antante U vazalnim državama i državama koje je osnovala Antanta (Če­ ška, jugoslovenska država, pa i Poljska, Finska i druge), politika savezničkog imperijalizma usmerena je, s osloncem na vladajuće klase i socijalnacionaliste, na stvaranje centara naclonalnokontrarevolucionarnog pokreta. Ti pokreti treba da budu upravljeni protiv pobeđenih, treba uzajamnom borbom da uravnoteže snage novoosnovanih država I da ih drže u počinjenosti prema Antanti, treba da služe kao kočnica revolucionarnog pokreta koji se raz­ vija u krilu novih »nacionalnih« republika i, najzad, treba da stvori belogardejske kadrove za borbu protiv međunarodne revolucije, posebno protiv ruske revolucije. Kom unistička Intem aclonala, str. 149, 150, 153.

Manifest Komunističke intemadonale proleterima celog sveta [O sn ivački kongres Kom lntem e]

Epoha krize koju preživljavamo može se skratiti samo merama proleterske diktature, koja se ne osvrće na prošlost, ne oba­ zire se na nasleđene privilegije niti na pravo svojine, već polazi od nužnosti spašavanja izgladnelih masa, mobiliše u tu svrhu sva sredstva I snage, uvodi sveopštu radnu obavezu, ustanovlja­ va radnu disciplinu — da bi se tako za nekoliko godina ne samo zalečile otvorene rane nanete ratom nego I čovečanstvo podi­ glo na novu, Još nedostignutu visinu. Nacionalna država, koja je dala snažan podstrek kapitalističkom razvitku, postala je suviše tesna za razvoj proizvodnih snaga. Po­ ložaj malih država uklještenih među velike države Evrope i dru­ gih delova sveta postao je još teži. Te male države, nastale u razna vremena kao privescl velikih država, kao moneta za potku­ 332

surivanje pri obračunavanju raznih usluga, kao strategijski od­ bojnici, imaju svo;e dinastije, svoje vladajuće klike, svoje Impe­ rijalističke težnje, svoje diplomatske prevare. Njihova prividna nezavisnost imala je pre rata istu osnovu kao i evropska ravno­ teža: neprekidne suprotnosti između dva im perijalistička tabora. Rat je narušio tu ravnotežu. Iz početka, Nemačka Je u ratu ste­ kla ogromnu prednost, što je p risililo male države da traže spas u velikodušnosti nemačkog militarizma. Kada je Nemačka bila slomljena, buržoazija malih država, zajedno sa svojim patriotskim »socijalistima«, okrenula se pobedonosnom imperijalizmu savez­ nika i u licemernim tačkama Vilsonovog programa počela tražiti garantije za opstanak svoje sam ostalnosti. Ujedno se broj malih država povećao: iz Austro-Ugarske Monarhije, iz Nemačkog Car­ stva, izdvojile su se nove države koje, tek što su došle na svet, hvataju jedna drugu za gušu zbog državnih granica. U međuvre­ menu imperijalisti Antante već prave razne kombinacije s malim državama, i starim i novim, da bi ih vezale solidarnim jemstvom uzajamne mržnje i opšte nemoći. Vršeći nasilje nad malim i slabim narodima, gušeći ih, osuđu­ jući ih na gladovanje i ponižavanje, im perijalisti Antante sada, kao im perijalisti centralnih sila nedavno, ne prestaju da govore 0 pravu nacija na samoopredeljenje koje je, u stvari, zgaženo u Evropi i u ostalim delovima sveta. Opstanak u slobodi može malim narodima da obezbedi samo proleterska revolucija, koja će proizvodne snage svih zemalja osloboditi stege nacionalnih država, ujediniti narode u najtešnju ekonomsku saradnju na osnovu opšteg privrednog plana I dati mogućnost i najslabijem i najmalobrojnijem narodu da slobodno 1 nezavisno upravlja svojom nacionalnom kulturom bez štete za ujedinjenu i centralizovanu evropsku i svetsku privredu. Zahtevati od proletarijata da se u poslednjoj borbi na život i smrt protiv kapitalizma pobožno pridržava zahteva političke demokratije isto je što i tražiti od čoveka koji brani svoj život od razbojnika da čuva veštačka i konvencionalna pravila francuskog viteštva, koja je ustanovio njegov neprijatelj a sam ih se ne pri­ država. U carstvu ruševina, gde ne samo sredstva proizvodnje i tran­ sporta nego i ustanove političke demokratije predstavljaju okr­ vavljene razvaline, proletarijat mora da stvori svoj sopstveni apa­ rat koji će služiti, pre svega, za unutrašnje objedinjenje radničke klase i omogućiti joj da revolucionarno interveniše u daljem raz­ vitku čovečanstva. Taj aparat, to su radnička veća. Stare partije, stare organizacije sindikata pokazale su se, u licu svojih ruko­ vodećih vrhova, nesposobne i da shvate a kamoli da reše zadatke koje postavlja nova epoha. Proletarijat je stvorio aparat koji, ne­ zavisno od profesije i političkog nivoa, obuhvata celokupno rad­ ništvo, aparat elastičan, sposoban da se neprestano obnavlja, širi, da uvlači u svoju sferu nove i nove slojeve, da otvara vrata proletarijatu bliskim slojevima trudbenika grada I sela. Ova ne333

zamenljiva organizacija samoupravljanja radničke klase, njene borbe, a u budućnosti i osvajanje državne vlasti, proverena je u praksi mnogih zemalja i predstavlja najveću tekovinu proletarija­ ta u naše vreme, njegovo najmoćnije oruđe. U svim zemljama gde su radne mase postale svesne stvaraju se i stvaraće se veća radničkih, vojničkih i seljačkih predstav­ nika. Uvršćivati veća, podizati njihov autoritet, suprotstavljati ih državnom aparatu buržoazije — to je sada najvažniji zadatak svesnih i poštenih radnika svih zemalja. Posredstvom radničkih veća radnička klasa se može spasiti od rasula koje u njenu sredinu unose paklene muke rata, glad, nasilje imućnih i izdaja bivših vođa. Posredstvom radničkih veća radnička klasa može sigurnije i lakše osvojiti vlast u svim zemljama gde veća okupljaju oko sebe većinu radništva. Posredstvom veća radnička klasa će, osvojivši vlast, upravijati svim oblastima ekonomskog i kultur­ nog života zemlje, kao što je već sada slučaj u Rusiji. Propast imperijalističke države, od carističke pa do »najdemo­ kratskije«, ide ukorak sa propadanjem imperijalističkog vojnog sistema. Milionske armije koje je mobilisao imperijalizam mogle su se održati samo dok je proletarijat bio pod jarmom buržoazi­ je. Raspadanje nacionalnog jedinstva neizbežno znači raspadanje armije. To se dogodilo najpre u Rusiji, zatim u Nemačkoj i Au­ striji, a očekuje se da će se dogoditi i u drugim imperijalistič­ kim zemljama. Ustanak seljaka protiv monarhističke ili »demokrat­ ske« birokratije, neizbežno povlači za sobom ustanak vojnika pro­ tiv starešina, što, zatim, dovodi do oštrog rascepa između pro­ leterskih i buržoaskih elemenata armije. Imperijalistički rat koji je suprotstavio naciju naciji pretvorio se ili se pretvara u gra­ đanski rat koji suprotstavlja klasu klasi. Kom unistička internaclonala, str. 159, 161— 162.

Pismo Srpske socijaldemokratske radničke partije Birou Treće, komunističke internacionale [Beograd, početkom veljače 1919. godine]

Dragi drugovi! Srpska socijaldemokratska radnička partija s velikom radoš­ ću primila vest da se u februaru održava u Moskvi Prvi kongres Komunističke internacionale. Ona veoma žali što ne može da uputi svoje delegate na Kongres pošto je kasno saznala o p o ­ rne. Ali naša Partija je srećna što može da vam pošalje srdačan i iskren pozdrav i poželi vam uspeh u organizovanju Komunisti­ čke internacionale. Dragi drugovi! Vama je već poznato kako se držala naša Par­ tija za vreme balkanskog i svetskog rata. Ona je ostala do kraja verna učenju naših velikih učitelja Marksa i Engelsa. Mi smo pre­ ma izdajnicima socijalizma uvek osećali odvratnost i prezrenje. Ni u najkritičnijim trenucima naša Partija nije zaboravljala svoje svete internacionalne obaveze. I u danima kada je naša buržoa­ 334

zija slavila pobedu nad Turskom i Bugarskom, i u danima velikog poraza kada je naše stanovništvo, zajedno sa vojskom, odstupilo preko visokih planina Albanije, i u danima kada je naš narod stra­ dao pod jarmom varvarske okupacije, mi smo znali samo za jed­ nu obavezu piema našoj buržoaziji — voditi nepomirljivu klasnu borbu. »Građanski mir« kod nas nikada nije dobio pravo građan­ stva. Mi smo znali samo za jedan rat, rat između rada i kapitala. Naša Partija je odbila poslednji poziv socijalpatriota da se po­ šalju delegati u Bern, je r ne želi da ima ičega zajedničkog sa izdajnicima socijalizm a. Gotovo šestogodišnji rat prouzrokovao je u našim redovima ogromne gubitke. Naši najbolji drugovi stradali su u rovovima, na prinudnim radovima, kao internirci, mnogo ih je pomrlo u za­ robljeničkim logorima, mnogi su pomrli kao žrtve epidemije. Iz­ gubili smo gotovo polovinu naših partijskih radnika. A li, bez ob­ zira na ove ogromne žrtve, moral u našim redovima nije opao. Svesni da je Evropa zakoračila u epohu socijalne revolucije, mi smo posle trgodišnjeg prekida s velikim poletom počeli da obnav­ ljamo naš partijski život. Oko naše Partije grupišu se široki slojevi narodnih masa, jer su se mase posle dugih i mučnih eksperimenata uverile da je samo naša Partija u stanju da štiti interese radničkih masa i seo­ ske sirotinje. Samo time se može objasniti ogroman uspeh koji je naša Partija postigla za poslednja tri meseca. Neverovatna skupoća, nedostatak goriva i odeće, bezočna špe­ kulacija i prekid železničkog saobraćaja izazivaju sve veće neza­ dovoljstvo u širokim narodnim masama. Našim nacionalnim uje­ dinjenjem prilike se nisu poboljšale. »Naša« jugoslovenska bur­ žoazija pokazala se nesposobnom da dovrši nacionalnu revolu­ ciju. Dana 25. i 26. januara održana je Konferencija Socijaldemokrat­ ske partije Hrvatske i Slavonije [u Zagrebu) na kojoj je, između ostalih, prihvaćena sledeća rezolucija: »Konferencija pozdravlja Sovjetsku Rusiju, socijalnu revoluciju u Nemačkoj, A ustriji i Ma­ đarskoj i revolucionarni pokret u drugim zemljama«. Na toj kon­ ferenciji pokazalo se koliko je jaka komunistička struja u jugoslovenskom proletarijatu. Kroz osam nedelja održaće se jugoslovenski socijaldemokrat­ ski kongres s ciljem da se osnuje jedinstvena jugoslovenska radnička partija; nema nikakve sumnje da će pobediti komuni­ stička struja. Srpska socijaldemokratska partija i Socijaldemokrat­ ska partija u Bosni i Hercegovini stoje na kom unističkoj platfor­ mi. Radnici Hrvatske i Slavonije, zajedno s nama, uvereni su da put u socijalizam vodi preko diktature proletarijata, a oblik te diktature je sovjetska vlast. Dragi drugovi, uvereni smo da će Prvi kongres Komunističke internacionale stvoriti borbeni instrument koji će odgovarati opštim interesima svetske revolucije. 335

Zato vam još jednom šaljemo naš bratski, srdačni I Iskreni po­ zdrav. Da živi nova, Komunistička Intemacionalal Za Srpsku socijaldemokratsku radničku partiju D. Lapčevlć F. Fillpovlć K o n u m litlčka Intom aclonala, str. 232—233.

336

IL poglavlje

Podloga ujedinjenja [O sn iva čk i kon gres S R P J(k ), B eograd, 20— 23. travnja 1919. godine]

S obzirom na osobita međunarodnu situaciju Kongres izjavljuje: Usled razvića kapitalizma sa svim njegovim suprotnostima, usled razrivenosti evropske kulture svetskim ratom kao neminov­ nom posledicom kapitalizma, ušao je međunarodni kapitalizam u završnu fazu. Klasne borbe proletarijata i buržoazije razvijaju se u velike socijalne revolucije. Time su stvoreni uslovi za ostva­ renje komunističke privrede prenošenjem sviju sredstava za pro­ izvodnju u ruke društvene celine. Druga socijalistička Internacionala nije dorasla ovoj situaciji, ni po formi svoje organizacije ni po duhu koji je u njoj zavladao, unesen od strane velikih socijalističkih partija. Stoga se SRPJ — komunisti — izjašnjava protiv Druge Internacionale, proglašujući jednovremeno i najodlučnije potrebu međunarodne borbe pro­ letarijata. SR P J(k) ne može zajednički raditi s onim socijalističkim partijama koje su u toku rata glasale za ratne kredite, pomagale vlade svoje zemlje i žele da to i danas čine. SRPJ(k) stupa u Treću. Komunističku Internacionalu sa onim radničkim partijama koje stoje na temelju nepomirljive i nekompromisne klasne bor­ be proletarijata s ciljem : da se uništi kapitalizam i ostvari komu­ nističko društvo. Iskustvo velikih socijalnih revolucija uči nas da je sredstvo za ostvarenje ovoga preobražaja: osvajanje političke vlasti od strane proletarijata, razoravanje starih organa vlasti i vaspostavljanje isključivo vlasti radničke klase (diktatura proletarijata) u cilju da se staro društvo socijalnih nejednakosti uništi i organizuje društvo opštega rada, opšte jednakosti i višeg blagostanja. (Kao organi diktature proletarijata u sprovođenju socijalne revolucije pokazala su svoju vrednost radnička, seljačka i vojnička veća.) Zadatak je SR P J(k) da radničku klasu Jugoslavije organizuje u klasne borbene organizacije, da vodi borbu za zaštitu proleta­ rijata u današnjici, da ga zapaja svešću o nužnosti konačnog uni­ štenja kapitalizma i da upravlja njegovu borbu u tom smeru. Unutrašnja politika Jugoslavije stoji u znaku razvića sve punije i sve bezobzirnije klasne vladavine buržoazije. Ujedinjenje 337

Jugoslavena u jednu nacionalnu državu izvršeno je ne revolucio­ narnom borbom siromašnih masa, već je stvoreno kao rezultat velikih ratova u Evropi i na Balkanu. Otuda jugoslovenska bur­ žoazija, u cilju da obezbedi sebe, sklapa savez sa reakcionarnim militarizmom i birokratijom. Politička reakcija će se pojačati stra­ hom od daljeg širenja svetske socijalne revolucije i faktom da su se, po pristanku naše buržoazije, već danas velike imperijalističke sile počele preko naših zemalja opasivati kordonom i napadati zemlje socijalne revolucije, pretvarajući naše oblasti u bazu za borbu protiv revolucije. Radnička klasa Jugoslavije prinuđena je da se čvršće grupiše u jedan ekonomsko-politički pokret, jer se samo tako može odbraniti od punog klasnog porobljavanja, s jedne strane, a s druge strane osposobiti da pođe :• susret velikim svetskim događajima. A radi odbrane i radi razvića klasne svesti i izazivanja klasne energije, radnička klasa mora voditi odlučnu i nepomirljivu bor­ bu protiv vlade i buržoazije svoje zemlje. IA, II, str. 12—13.

Praktični akcioni program [O sn ivački kongres S B P J(k)]

Samo je narod suveren. Sve vlasti imaju nići iz poverenja i iz­ bora narodnog. Republikanski oblik vladavine, izborno sudstvo, iz­ borno činovništvo. Materijalna i krivična odgovornost činovnika za svaku povredu i nevršenje zakona ili ograničavanje prava gra­ đana. Zaštita nacionalnih manjina i potpuna pravna i politička jedna­ kost nedržavljana sa državljanima. Jedna nacionalna država sa najširom samoupravom oblasti, okruga i opštine.

Rezolucija o agrarnom pitanju [O snivački kongres S R P J(k)]

1. Postojanje feudalnih ostataka i zadržavanje njihovo u dru­ štvu zasnovanom na kapitalističkoj proizvodnji je elemenat koji zamršava socijalne odnose i sputava pun ekonomski razvitak. Proletarijat se kao klasa bezmerno teže oseća kad pored kapi­ talističke proizvodnje postoje još i feudalni ostaci; tada on pati ne samo od sadašnjice već i od prošlosti, nosi na svojim ple­ ćima ne samo živoga eksploatatora već i mrtvoga parazita. Feu­ dalni ostaci usporavaju ekonomski razvitak, a proletarijat ima živoga interesa da se tome razvitku sve smetnje uklone s puta, kako bi se produktivne snage što brže razvile do krajnjih gra338

nlca mogućnosti, te se u slobodnoj Igri pobunile protiv okvira sadanje proizvodnje I pripremile objektivne uslove za pobedu no­ ve, socijalističke forme proizvodnje. Zato proletarijat zahteva korenito uklanjanje svih još postojećih feudanih ostataka. 3. Seljaci (kmetovi I kolonisti), raskidanjem feudalnih odnosa I dobijanjem bez ikakve naknade zemlje koju su dosada kao tuđi posed obrađivali, neće biti u stanju zasnovati produkciju ni u njoj postići mogući maksimum rezultata, nego će pasti iz jednog, feudalnog, u drugo, zelenaško ropstvo, ako im se ne izađe u su­ sret da dobiju potrebne uslove za organizaciju i razvitak proiz­ vodnje. Radi toga proletarijat traži da se ovim seljacim a besplat­ no, na račun krupnih kapitalista, kapitalističkih udruženja I ba­ naka, stavi na raspolaganje poljoprivredni inventar i sredstva za podizanje kuća I poljoprivrednih staja. 4. I velikoposedi, koji su feudalnog porekla a nisu postali u procesu kapitalizacije zemljoradnje i grupisanjem sitnih parcela proletarizovanih seljaka, moraju biti podvrgnuti podeli među se­ ljacima onako isto kao i ostala feudalna svojina (čifluci i kolonati), tako Isto bez ikakve naknade. Večiti nasledni zakup, na koji se u Izvesnim krugovima pomišlja kada je u pitanju podela veleposeda, proletarijat odbija kao demagošku i utopijsku parolu I kao meru socijalne i političke reakcije. I predloži za socijaliza­ ciju pojedinih veleposeda su čista utopija; proletarijat je oslobo­ đen zablude da se socijalizam može delimično ostvariti još u okviru kapitalističkog poretka. Samo eksproprijacijom političke I ekonomske moći buržoazije i potpunom likvidacijom kapitali­ stičkog poretka moguće je socijalizam iz ideje pretvoriti u delo. 5. Ceo posao oko podele i organizacije rada na veleposedima poverava se seljačkim većima koja obrazuju svi oni koji na tim Imanjima faktički rade.

II 1. Ujedinjenje proletarijata i seljaka u jednu klasu je nemo­ guće. Ali privredni razvitak sve više deli seljaštvo na dva tabora. U jednom od njih se sve više i više grupišu seljački proleterski elementi koji prilaze varoškom proletarijatu, u drugom taboru na­ stupa ujedinjavanje seoske buržoazije s varoškom. Zadatak je proleterskih organizacija, sindikalnih i političkih, da na one prve, proleterske seljačke elemente, rasprostru svoj uticaj, da Ih oko sebe grupišu i uvedu u borbu protiv kapitalizma i za ostvarenje so cija lizm a . . .

Rezolucija balkanske komunističke federacije [sl|ečan ] 1920. go d ine ]

Balkanski narodi pomoću opšteg rata ne samo da nisu mogli da postignu svoje nacionalno ujedinjenje i oslobođenje, ne samo 339

da nisu mogli da riješe svoje nacionalne probleme i da uklone uzroke za svoja uzajamna neprijateljstva već iz tog rata izađoše ekonomski iznureni i uništeni, financijski bankrotirani, politički zavisni od velikih Imperijalističkih država antante i s novim uz­ rocima za neprijateljstva i ratove. Za sve balkanske narode po­ stalo je očigledno da pomoću ratova mjesto da postignu svoje nacionalno ujedinjenje, kao što su ih obmanjivale njihove buržoa­ zije, koje su nad njima vladale, da bi ih mogli voditi u ratove za osvajanje i pokoravanje tuđih naroda, oni su postigli gubitak svoje samostalnosti i nezavisnosti, političko porobljavanje pod jaromom antantinog imperijalizma, glad i bijedu za radničke mase. Ekonomski uništene, prenatrpane velikim državnim dugovima i financijskim teškoćama, zavisne financijski i politički od antan­ tinog imperijalizma, pretvorene u njegove kolonije, balkanske dr­ žave su nesposobne da u svojim teritorijalnim granicama same obnove svoj ekonomski život, pa prema tome, ne će moći ni da olakšaju težak položaj radničkih I sitnosopstveničkih masa. Og­ romni ratni dugovi, koji će kao vodenični kamen pritiskivati bal­ kanske narode, isisavat će im životne sokove u korist evropskih bankara i smetat će njihovom ekonomskom razvitku. A u koliko oni budu tražili pomoć i sredstva od velikih imperijalističkih dr­ žava, dobit će od njih samo okove i obaveze za svoj ekonomski razvitak, jer će biti prinuđeni da izvoze u iste svoje sirovine a da iz njih uvoze gotove fabrikate. Samo proleterska revolucija može da garantuje malim narodi­ ma njihov slobodan razvitak i opstanak, jer će ona osloboditi sve proizvođačke snage sviju zemalja njihovih državnih granica i dat će im slobodan polet u širokom prostoru ujedinjenih u ekonom­ skom savezu naroda. Spas balkanskih naroda od političkog, financijskog i ekonom­ skog gospodstva antantinog imperijalizma, njihovo nacionalno os­ lobođenje i ujedinjenje kao i stvaranje uslova za razvitak njihovih produktivnih snaga mogu da se postignu samo pomoću proleter­ ske revolucije i pomoću njihovog ujedinjenja u Balkansku Fede­ rativnu Sovjetsku Republiku. Zato konferencija Balkanske komunističke Federacije nalazi, da će samo proleterska revolucija i Diktatura Proletarijata po­ moću svojih organizacija, radničkih, seljačkih i vojničkih vijeća, osloboditi balkanske narode svakog gospodstva, dat će im mo­ gućnosti da se slobodno samoopredjeljuju i ujedinit će ih u Bal­ kansku Sovjetsku Socijalističku Republiku. Zato konferencija poziva Proletarijat i sitnosopstveničke mase iz varoši i sela na Balkanu da se okupe pod crvenu zastavu Ko­ munizma, da se udruže u velike revolucionarne organizacije, da se spremaju i naoružaju snagama, revolucionarnom sviješću i disciplinom za veliku historijsku ulogu, koju im opredjeljuje ob­ jektivni razvitak njihovog života i od koje tako često opustošeni i tako mnogo porobljavani i krvlju poprskani balkanski narodi oče­ kuju konačno spasenje, mir i blagostanje. 340

Konferencija slavlja u dužnost komunističkim i socijalističkim balkanskim partijama
Nacionalno pitanja . . . . Zbornik dokumenata, str. 18&—181.

Proletarijatu balkanskih i podunavskih zemalja, Komunističkim partijama Bugarske, Rumunjske, Srbije i Turske [Proglas IKKI-e od S. ožujka 1920. godine]

Komunisti moraju pobijediti. Ovu misao treba duboko usaditi, ne samo u svijest proletarijatu, već i radnom seljaštvu balkan­ skih naroda. U tu svrhu neka sve komunističke partije I komuni­ stičke organizacije balkanskih i podunavskih zemalja razbiju sve nesporazume, koje protivnici oslobođenja radnika i seljaka na­ stoje širiti o našem programu. U prvom redu neka njihov omiljeli argumenat bude opovrgnut, da je balkanskim zemljama uslijed njihove ekonomske zaostalosti suđeno da ostanu izvan proleter­ ske revolucije. Ovom poznatom argumentu neka komunističke partije i organizacije Balkana suprotstave analizu ekonomsko-političkih prilika, koje su se razvile u balkanskim zemljama za vri­ jeme rata i nakon njega — prilike koje kategoričnom jasnoćom dokazuju da radne mase balkanskih i podunavskih zemalja ne­ maju drugoga izlaza iz nastalog teškog položaja, do proleterske revolucije. Program i metode borbe, koje je ruski proletarijat u toku 3 godine revolucije teškim, krvavim iskustvim a stvorio (iskovao), odgovaraju interesima proleterskih masa u svim zemljama, me­ đu njima i ovima u balkanskim i podunavskim zemljama. Rat se završio vanjskom pobjedom Antante (Entente). Rumunj­ ska, Srbija i Grčka dobile su ogromno teritorijalno povećanje, koje je za 2— 3 puta premašilo njihov teritorij prije rata. Bugar­ ska je djelomično podijeljena od svojih grabežljivih susjeda. Tur­ ska očekuje potpunu diobu, a njezino stanovništvo očekuje sud­ binu židovskog plemena i pretvaranje u narod bez teritorija. Izgledi za budućnost koji očekuju balkanske narode, zahvalju­ jući to razbojničkoj politici, još su gori nego njihov sadašnji po­ ložaj. Nova nacionalna podjela, do koje je došlo nakon poraza Austro-Ugarske i nakon razaranja Bugarske i Turske, još više za­ pliće nacionalni problem na balkanskom poluotoku, nego što je to ranije bio slučaj. Pod vladavinom pobjednika došlo je još da­ leko više elemenata strane nacionalnosti. Politika nacionalnog ugnjetavanja, politika nezasitnog militarizma pobuđuje još veću 341

želju za oslobođenjem. I borba za oslobođenjem zauzima još ve­ ći opseg. Protiv vladavine srpske birokratske veleposjedničke oligarhije podižu se kako makedonski Bugari, tako i Albanci, Crnogorci, Hrvati i Bosanci. Nov period ogorčene nacionalističke agitacije, nacionalističkog huškanja i nacionalističkih ratova ugrožava balkansko-podunavske zemlje. Samo proletarijat može pobjedom odvratiti jednu no­ vu katastrofu i Osloboditi radne mase radnika i seljaka ekonom­ skog i nacionalnog podjarmljivanja. Samo pobjeda proleterske diktature može ujediniti sve narodne mase u Federativnoj Soci­ jalističkoj Balkanskoj (ili Balkansko-podunavskoj) Sovjetskoj Republici, osloboditi ih kako od veleposjedničko-kapitalističkog izrabljivanja njihove vlastite i inostrane buržoazije, tako i od ko­ lonijalne porobljenosti i nacionalnih svađa. Zbog tih prilika ko­ munistička je partija pozvana da na balkanskom poluotoku odi­ gra još veću ulogu nego u kapitalističkim zemljama s istovrsnim stanovništvom, gdje nema nacionalnoga pitanja. Sve težnje bal­ kanskih komunističkih partija neka budu usmjerene na ostvare­ nje ove velike historijske uloge komunizma na balkanskom po­ luotoku. Druga pouka iz iskustva sovjetskih republika, koju komunisti­ čke partije balkanskih i podunavskih zemalja treba dobro da upam­ te, jest potreba da osim radničkih masa treba privući u komu­ nistički pokret široke mase radnog seljaštva, siromašne seljake i srednji stalež. Pobjeda i učvršćivanje sovjetske moći u Rumunj­ skoj, Bugarskoj, Srbiji, Grčkoj i Turskoj i svim balkanskim zem­ ljama ovisit će o sposobnosti komunista, o utjecaju Komunisti­ čke partije da se proširi u seljačkim masama. Žestoka klasna mržnja rumunjskih, besarabijskih seljaka i se­ ljaka iz Bukovine prema veleposjednicima, mržnja bosanskih i hrvatskih seljaka prema turskim veleposjednicima, koji su zadr­ žali istu vlast koju su imali i pod Habsburgovcima, uvlačenje si­ romašnih bugarskih, makedonskih i trakijskih seljaka u komuni­ stičku partiju odlučit će o pobjedi proletarijata na Balkanu. Ima mnogo vijesnika blize revolucije na Balkanu. Nije dosta da proletarijat balkanskih i podunavskih zemalja preuzme vlast. Mora i znati tu moć u svojim rukama održati. On se mora dobro upoznati s iskustvima proleterske komunističke borbe u svim zemljama kojima je ona prethodila. Neka ne zaboravi iskustva ruske proleterske i seljačke revolucije, koja se održala ne samo zahvaljujući osobitim historijskim, geografskim i političkim uslovima u Rusiji, nego i zahvaljujući moćnoj organizaciji Komuni­ stičke partije Rusije, zahvaljujući visokom duhovnom nivou po­ litičkog odgoja organiziranog proletarijata Rusije koji je decenijama vodio neprekidnu revolucionarnu borbu protiv carizma. Ru­ ski je proletarijat tek onda zauzeo vlast, kad je sebi stvorio mak­ simalne preduvjete za pobjedu, da bi tu pobjedu očuvao. To će na Balkanu biti moguće tek tada, kada komunistička partija u sva­ 342

koj balkanskoj zemlji zaista bude zastupala organiziranu volju proletarijata i kad komunističke partije svih balkanskih i podu­ navskih zemalja budu stvorile jedinstvenu revolucionarnu frontu. M anifest. R ich tlln ie n , B csch lO sse d er ersten K o n g re sse s, Aufrufe und offene S ch reib en d es Exekutivkom itees b is zum zw eiten K o n g ress, Ve rlag der K om tnunlstlschen Internationale, Ham burg 1929. Fe ltrin e lli reprint, S S , Str. 229— 235.

Program Komunističke partije Jugoslavije [D ru g i ko n gres S R P J(k ), 20— 25. lip n ja 1920. g odine]

Ma da je svaka buržoazija u toku svetskog rata stalno propovcdala u svojoj zemlji »građanski mir«, ipak su se razvijale i zao­ štravale klasne borbe. Strašne žrtve u ljudima, pustoš u privre­ di, opšta nevolja i glad u celcm svetu, potpuno političko i finansijsko bankrotstvo im perijalističke politike, sve je to dovelo pro­ leterske mase u neizdržljiv položaj, podiglo revolucionarnu svest i energiju proletarijata. Taj »građanski mir«, koji su tako dugo protežirali oportunisti, bankrotirao je. Im perijalistički rat se pre­ tvorio u socijalni rat. Nova epoha je došla, epoha raspadanja kapitalizma, njegovog unutrašnjeg kraha, epoha svetsks proleterske revolucije. Im perijalistički poredak se ruši. Nemiri po kolonijama, vrenje među potištenim narodima, štrajkovi, nesposobnost vladajućih da upravljaju narodnom sudbinom — to je slika današnjega stanja. KPJ kao član III Komunističke Internacionale uzima ove ten­ dencije svetskog kapitala, koje vode ka svetskoj revoluciji, za polaznu tačku svoje borbe. Pošto se svetski kapital pokazuje ne­ sposoban da opet uspostavi kapitalistički poredak, on nije u sta­ nju da izvede sve socijalne reforme koje bi iole mogle da po­ prave položaj proleterskih masa. Stoga je zadatak radničke klase celoga sveta uspostava socijalističkog poretka, a ne učvršćiva­ nje kapitalističkog sveta, ne osvajanje pojedinih koncesija, već slamanje kapitalizma, koji znači samo bedu, samo haos, samo rat. Iskustvo svih buržoaskih revolucija, kao i pouke ruske revo­ lucije, pokazali su nam da se novi društveni poredak može stvo­ riti samo u socijalnom ratu potlačenih masa protivu vladajuće klase koja izumire. Pobedonosni nosioci novog poretka imaju da pomoću svoje diktature osiguraju prelaz od starog društvenog poretka ka novom. Ruska proleterska revolucija pokazala je me­ đunarodnom proletarijatu organ u radničkim sovjetima, koji je neophodno nužan za sprovođenje socijalizm a. Socijalizam se ne može izvesti pomoću buržoaske demokratije, pomoću parlamen­ tarnih ustanova, već samo pomoću radničkih sovjeta, koji uje­ dinjuju fizičke i umne radnike varoši i sela, zainteresovane za novi poredak i koji imaju svu zakonodavnu i izvršnu vlast.

343

Treba ovde naglasiti da sitni posedi neće biti eksproprlsanl I da sitni sopstvenici koji ne eksploatišu tuđi rad i vrše koristan društveni posao neće biti predmet nasilne eksproprijacije. Ova će klasa biti postepeno uvučena u socijalne organizacije, gde će se primerom i praksom uveriti u koristi novog društvenog po­ retka. Zadatak proleterske diktature u pogledu socijalizacije biće samo utoliko ostvarljiv ukoliko proletarijat bude umeo stvoriti organe za upravljanje proizvodnjom i sprovoditi ovo upravljanje pomoću samih radnika. Radi toga biće proletarijat primoran da iskoristi one organizacije masa koje su najtešnje vezane sa pro­ cesom proizvodnje. Sovjetska Republika Jugoslavija treba da stupi u bratski savez sa svima susednim narodima radi vaspostavljanja sovjetske fe­ deracije balkansko-podunavskih zemalia, koja će biti sastavni deo međunarodne federacije sovjetskih republika. Ova među­ narodna federacija sovjetskih republika će stvoriti opšti Savez I trajan mir među narodima.

Politička situacija I zadaci Komunističke partije Jugoslavije [Drugi kongres S R PJ(k)]

Takvo stanje stvari učinilo je da u toku godine mnogobrojne mase namučenog naroda priđu Komunističkoj partiji i da je cela prošla godina obeležena nizom štrajkova radnika sviju kategori­ ja. Nezadovoljstvo masa, štrajkovi radnika, nacionalne i pokra­ jinske raspre, nerešeno agrarno pitanje, postojane političke tr­ zavice u zemlji, propale iluzije o pobedničkom šnjuru koji će joj predati Antantini imperijalisti, strah od narodne kazne, od ishoda pretstojećih izbora i od rašćenja radničkog pokreta — potpuno su izbezumili vladajuću klasu. 9. KPJ će ostati i dalje na braniku ideje nacionalnog jedinstva I ravnopravnosti sviju nacionalnosti u zemlji. Ona će sve sile uložiti da se spreči poništavanje političkih I građanskih prava stranim nacionalnostima koje su sastavni deo jugoslovenske države. 14. KPJ će povesti najenergičniju akciju za otkrivanje svih prevara i zločina buržoazije pri »rešavanju« agrarnog pitanja. C.na će razotkrivati masama te laži i prevare i svom energijom raditi na potpunom rešenju agrarnog pitanja oduzimanjem svih velikih poseda i ustupanjem, sa odgovarajućim inventarom i bez ikakve naknade, seljačkim većima, koja obrazuju oni koji zemlju stvarno obrađuju. ...

IA, II. str. 39. 42—*3. 344

Statut [D ru g i ko n g res S R P J(k )]

Radi organizacije opšte agitacije I akcije Partije celokupna dr­ žavna teritorija biće prema partijskim potrebama podeljena na izvestan broj oblasti. Uprava organizacije onoga mesta jedne takve oblasti, u kome je naš pokret najrazvijeniji, u zajednici s pretstavnicima sviju partijskih organizacija te oblasti i oblasnim sekretarom sačinja­ vaju Oblasno veće, koje će preduzimati potrebne mere za sna­ ženje Partije. Oblasno veće daje direktive za delatnost mesnih partijskih organizacija i povercništava u granicama svoje oblasti, a njegov rad stoji pod kontrolom Centralnog partijskog veća.

Proletarijatu Jugoslavije [D ru g i kon gres S R P J(k )]

U ekonomskom I financijskom haosu, Jugoslavija se nalazi i u političkom haosu. Ona je tobož jedna država, ali u še st njenih pokrajina vladaju šest različitih zakonodavstava. Jugoslavija, pre­ ma tome, ni u kom slučaju nije jedna država nego konglomerat nekoliko državica, koje nemaju zasad ničega zajedničkog osim — vojsko i policije.

O osnovnim zadacima Komunističke internacionale [D ru g i ko n gres K om lntem e, Petrograd-M oskva, 23. srp n ja — 7. kolovoza 1920. go d ine ]

1. Za sadašnji trenutak u razvitku međunarodnog komunistič­ kog pokreta karakteristično je to da su u svim kapitalističkim zemljama najbolji predstavnici revolucionarnog proletarijata pot­ puno shvatili osnovne principe Komunističke internacionale, tj. diktaturu proletarijata i sovjetsku vlast, i sa bezrezervnim intuzijazmom stali na stranu Komunističke internacionale. Jo š važ­ niji i krupniji korak napred jeste to što su se svuda među naj­ širim masama ne samo gradskog proletarijata nego i među na­ prednim seoskim radnicima sasvim jasno ispoljile njihove ne­ sumnjive simpatije prema tim osnovnim principima. Sa druge strane, došle su do izražaja dve greške ili slabosti međunarodnog komunističkog pokreta, koji se razvija neobično brzo. Jedna, koja je veoma ozbiljna i koja predstavlja ogromnu neposrednu opasnost za uspeh stvari oslobođenja proletarijata, sastoji se u tome što deo starih vođa I starih partija Druge In345

ternacionale, delimično polunesvesno popuštajući željama i pri­ tisku masa, delimično svesno ih obmanjujući radi očuvanja svoje ranije uloge agenata i pomoćnika buržoazije u radničkom pokre­ tu, svečano proklamuje svoje uslovno ili čak bezuslovno pripajajanje Trećoj iniernacionali, ostajući na delu, u celoj praksi svog partijskog i političkog rada, na nivou Druge internacionale. Ta­ kvo stanje stvari apsolutno je nedopustivo, jer ono direktno kva­ ri mase, potkopava poštovanje prema Trećoj internacionali pre­ teći da ponovi isto onakve izdaje kao što je izdaja mađarskih so­ cijaldemokrata, koji su se na brzinu pokrstili u komuniste. Dru­ ga, mnogo neznatnija greška, koja je najverovatnije bolest raz­ vitka pokreta, sastoji se u težnji k »levičarstvu«, koje vodi ne­ pravilnoj oceni uloge i zadataka partije u odnosu na klasu i na masu i obaveze revolucionarnih komunista da rade u buržoaskim parlamentima i reakcionarnim sindikatima. Dužnost je komunista da ne prećutkuju slabosti svog pokreta, nego da ih otvoreno kriiikuju da bi ih se brže i radikalnije oslo­ bodili. U tom cilju neophodno je, prvo, konkretnije definisati, naročito na bazi već praktičnog iskustva, sadržaj pojmova »dik­ tatura proletarijata» i »sovjetska vlast«; drugo, ukazati u čemu se upravo može i mora sastojati u svim zemljama hitan i siste­ matski pripremni rad kojim se realizuju te parole; treće, ukazati na puteve i načine za oslobođenje našeg pokreta od njegovih nedostataka. 1. Suština diktature proletarijata i sovjetske vlasti 2. Pobeda socijalizma (kao prvog stupnja komunizma) nad ka­ pitalizmom zahteva da proletarijat, kao jedina zaista revolucionar­ na klasa, ostvari tri sledeća zadatka. Prvi je — svrgnuti eksploa­ tatore i u prvom redu buržoaziju kao njihovog glavnog ekonom­ skog i političkog predstavnika; potući ih do nogu; savladati nji­ hov otpor; onemogućiti bilo kakve pokušaje s njihove strane da obnove jaram kapitala i najamno ropstvo. Drugi je — nadahnuti i provesti za revolucionarnom avangardom proletarijata, za nje­ govom komunističkom partijom, ne samo ceo proletarijat, ili nje­ govu pretežnu, ogromnu većinu, nego i ćelu masu trudbenika i onih koje eksploatiše kapital; prosvetiti, organizovati, vaspitati, disciplinovati ih u samom toku beskrajne smele i nemilosrdno teške borbe protiv eksploatatora; iščupati tu ogromnu većinu stanovništva u svim kapitalističkim zemljama iz zavisnosti od buržoazije; na bazi njenog praktičnog iskustva uliti joj poverenje u rukovodeću ulogu proletarijata i njegove revolucionarne avan­ garde. Treći je — neutralisati ili učiniti bezopasnim neizbežna kolebanja između buržoazije i proletarijata, između buržoaske demokratije i sovjetske vlasti, klase sitnih vlasnika u poljoprivredi, u industriji, trgovini i odgovarajućeg joj sloja inteligencije, ^služ­ benika itd.; iako čini manjinu stanovništva, ova klasa je još do­ sta brojna gotovo u svim naprednim zemljama. 3. U ovoj konkretnoj situaciji, koju su u ćelom svetu i najviše u najnaprednijim, najmoćnijim, najprosvećenijim i najslobodnijim kapitalističkim zemljama stvorili militarizam, imperijalizam, pod346

jarmljlvanje kolonija i slabih zemalja, svetska im perijalistička klanlca, Versajskl »mir« — svaka pomisao na miroljubivo pod­ vrgavanje kapitalista volji većine eksploatisanih, na mirni, reformni prelazak k socijalizm u jeste ne samo krajnja malograđanska ograničenost nego i otvorena obmana radnika, ulepšavanje kapi­ talističkog najamnog ropstva, prikrivanje istine. 4. Za pobedu nad kapitalizmom potreban je pravilan odnos iz­ među rukovodeće, komunističke partije, revolucionarne klase — proletarijata, i mase, tj. svih trudbenika i eksploatisanih. Samo je komunistička partija, ako ona stvarno predstavlja avangardu revolucionarne klase, ako u sebe uključuje sve njene najbolje predstavnike, ako je sačinjavaju potpuno svesni i odani komu­ nisti, uzdignuti i prekaljeni iskustvom istrajne revolucionarne borbe, ako je ta partija umela du se neraskidivo poveže s celokupnim životom svoje klase, a preko nje i s celokupnom masom eksploatisanih i ako je umela da toj klasi i toj masi ulije potpu­ no poverenje — samo takva partija je sposobna da rukovodi pro­ letarijatom u najnemilosrdnijoj, najodlučnijoj, poslednjoj borbi protiv svih snaga kapitalizma. S druge strane, samo pod ruko­ vodstvom takve partije proletarijat je u stanju da razvije svu snagu svog revolucionarnog pritiska, iskorenjujući neizbežnu apa­ tiju i delimičan otpor neznatne manjine kapitalizmom iskvarene radničke aristokratije, starih tredjunionističkih i zadrugarskih vo­ đa i njima sličnih — u stanju je da razvije svu svoju snagu, koja je neuporedivo veća od njegovog udela u broju stanovnika, usled samog ekonomskog ustrojstva kapitalističkog društva. Najzad, sa­ mo već faktički oslobođena od podjarmljenosti buržoaziji i buržoaskom državnom aparatu, samo ako je dobila mogućnost da se zaista slobodno (od eksploatatora) organizuje u svoje sovjete, masa, tj. trudbenici i eksploatisani, uzeti u celini, može prvi put u istoriji razviti svu inicijativu svu energiju desetina miliona lju­ di koje je kapitalizam ugnjetavao. Tek kada sovjeti postanu je­ dini državni aparat biće moguće ostvariti istinsko učešće u uprav­ ljanju ćele mase eksploatisanih, koja je i u najprosvećenijoj i najslobodnijoj buržoaskoj demokratiji uvek bila s devedeset de­ vet procenata elim inisana iz učešća u upravljanju. Tek u sovje­ tima masa eksploatisanih počinje stvarno da uči, ne iz knjiga, nego na sopstvenom praktičnom iskustvu, da izgrađuje socija­ lizam, da stvara novu društvenu disciplinu, slobodan savez slo­ bodnih radnika. II U čemu treba da se sastoji neodložno I opšte pripremanje za diktaturu proletarijata? 5. Za sadašnji trenutak u razvitku međdnarodnog radničkog po­ kreta karakteristično je da u ogromnoj većini kapitalističkih ze­ malja nije završeno — veoma često čak nije još slstem atskije ni početo — pripremanje proletarijata da ostvaruje svoju dikta­ turu. Iz ovoga ne proizlazi da Je proleterska revolucija nemo­ guća u najskorijoj budućnosti; ona je apsolutno moguća, Jer je cela ekonomska i politička situacija neobično bogata zapaljivim materijalom i povodima za njegovo neočekivano rasplamsavanje; 347

.»sim pripremljenosti proletarijata, postoji i drugi uslov za revo­ luciju, ti. opšta kriza u svim vodećim i svim buržoaskim parti­ jama. Ali Iz ovoga 5to Je rečeno proizlazi da se zadatak trenutka za komunističke partije sada ne sastoji u tome da se ubrzava revolucija, već u tome da se pojačava pripremanje proletarijata. S druge strane, gore pomenuti slučajevi u istorlji mnogih so­ cijalističkih partija primoravaju da se obrati pažnja na to da »priz­ nanje« diktature proletarijata ne ostane samo verbalno. Zato je, sa stanovišta međunarodnog proleterskog pokreta, u datom trenutku glavni zadatak komunističkih partija zbijanje rascepkanih komunističkih snaga, formiranje u svakoj zemlji jedin­ stvene komunističke partije (III učvršćenje I obnova partije koja već postoji) radi udesetc?tručavanja rada na pripremanju prole­ tarijata za osvajanje državne vlasti, i pri tom upravo za osvajanje vlasti u obliku diktature proletarijata. Uobičajeni socijalistički rad grupa i partija koje priznaju diktaturu proletarijata još ni Iz­ daleka nije dovoljno podvrgnuta takvom korenitom menjanju, ta­ kvom korenitom obnavljanju koje je neophodno da bi se taj rad priznao za komunistički rad I za rad koji odgovara zadacima pred­ večerja diktature proletarijata. 6. Osvajanjem političke vlasti proletarijat ne prekida svoju kla­ snu borbu protiv buržoazije, već, naprotiv, time ova borba po­ staje vanredno široka, oštra, bespoštedna. Sve grupe, partije, funkcioneri radničkog pokreta, koji u potpunosti ili delomično stoje na stanovištu reformizma, »centra« i tome slično, usled krajnjeg zaoštravanja borbe neizbežno staju ili na stranu buržoa­ zije ili među one koji se kolebaju, ili (što je najopasnije) dospevaju među nepouzdane prijatelje pobedonosnog proletarijata. Zato pripremanje diktature proletarijata zahteva ne samo jačanje borbe protiv reformističkih tendencija i »centrumaša« nego i promenu karaktera te borbe. Borba se ne može ograničavati na rasvetljavanje tih tendencija kao pogrešnih, već mora nepoko­ lebljivo i nemilosrdno razobličavati svakog funkcionera u rad­ ničkom pokretu koji ispoljava te tendencije, jer proletarijat druk­ čije ne može saznati s kim će poći u najodlučniju borbu protiv buržoazije. Ova borba je takva da u svakom trenutku može da zameni — i, kao što je iskustvo pokazalo, zamenjuje oružje kri­ tike kritikom oružja. Svaka nedoslednost ili slabost u demaski­ ranju onih koji se eksponiraju kao reformisti ili »centrumaši« znači neposredno povećavanje opasnosti svrgavanja vlasti prole­ tarijata od strane buržoazije, koja će sutra za kontrarevoluciju koristiti ono što kratkovidim ljudima danas izgleda samo kao »teorijsko neslaganje«. 7. Posebno, ne treba se ograničiti na prostu principijelnu ne­ gaciju svake saradnje proletarijata sa buržoazijom, svakog »,:olaboracionizma«. Prosta odbrana »slobode« i »jednakosti«, uz očuvanje privatne svojine na sredstvima za proizvodnju, pretvara se u uslovima diktature proletarijata, koji nikada neće biti u sta­ nju da odjednom u potpunosti likvidira privatnu svojinu, u »saradnju« s buržoazijom, u »saradnju« koja neposredno potkopava vlast radničke klase. Jer, diktatura proletarijata označava učvrš­ 348

ćenje od strane države i odbranu pomoću celog aparata državne vlasti »neslobode« za eksploatatora da nastavlja svoj posao ugnje­ tavanja i eksploatacije, »nejednakosti« između vlasnika (tj. onoga ko je lično za sebe prigrabio izvesna sredstva za proizvodnju koja su stvorena društvenim radom) i siromaha. Ono što pre pobede proletarijata izgleda samo kao teoretsko neslaganje u pitanju »demokracije«, sutra, posle pobede, neizbežno postaje pitanje koje se rešava snagom oružja. Prema tome, bez korenite pro­ mené celog karaktera borbe protiv »centrumaša« i »zaštitnika demokratije« nije mogućna čak ni prethodna priprema masa za ostvarivanje diktature proletarijata. 8. Diktatura proletarijata je najpresudniji i najrevolucionarniji oblik klasne borbe proletarijata protiv buržoazije. Takva borba može biti uspešna samo onda kada najrevolucionarnija avangarda proletarijata vodi za sobom njegovu pretežnu većinu. Zato pri­ premanje diktature proletarijata iziskuje ne samo da se razjaš­ njava buržoaski karakter svakog reformizma, svake odbrane de­ mokratije uz očuvanje privatne svojine na sredstva za proizvod­ nju; ne samo da se razotkrivaju ispoljavanja takvih tendencija koje na delu znače odbranu buržoazije u samom radničkom po­ kretu — već isto tako iziskuje zamenu starih vođa komunistima u apsolutno svim vrstama proleterskih organizacija, ne samo po­ litičkih već i sindikalnih, zadružnih, prosvetnih itd. Što god je vladavina buržoaske demokratije u datoj zemlji bila duža, pot­ punija i čvršća, utoliko je buržoaziji bilo lakše da na položaje dovede takve vođe koje je ona sama vaspitala, zadojila svojim pogledima i predrasudama, funkcionere koje je u mnogim sluča­ jevima neposredno ili posredno potkupila. Neophodno je, sto puta sm elije nego dosad, potiskivati te predstavnike radničke aristokratije ili poburžoazirane radnike sa svih njihovih položaja i zamenjivati ih makar i najneiskusnijim radnicima samo ako su oni povezani s eksploatisanom masom i ako uživaju njeno poverenje u borbi protiv eksploatatora. Diktatura proletarijata zahteva da se na najodgovornije državne položaje postavljaju takvi, neiskusni radnici, inače će vlast radničke vlade biti nemoćna i masa je ne­ će podržati. Bezuslovnu principijelnu neophodnost kombinovanja ilegalnog i legalnog rada određuju ne samo sve zajedno uzete osobenosti peroioda koji preživljavamo, perioda predvečerja proleterske dik­ tature, nego i neophodnost da se buržoaziji dokaže da nema i da ne može biti oblasti i područja rada koje komunisti ne bi mogli osvojiti, a najviše zbog toga što svuda postoje još i široki slo­ jevi proletarijata, a još više neproleterske radne i eksploatisane mase, koje još imaju poverenja u buržoaskodemokratsku legalnost i čije je buđenje za nas najvažnija stvar. K om u n ističk a In tem aclo n ala, k n jig a 2, str. 365— 369, 372.

349

Rezolucija o nacionalnom I kolonijalnom pitanju

2. U skladu sa svojim osnovnim zadatkom — borbom protiv buržoaske demokratije i raskrinkavanjem njene laži i njenog licemerstva — komunistička partija, kao svestan eksponent borbe proletarijata za zbacivanje jarma buržoazije, ne srne ni u nacional­ nom pitanju polaziti od apstraktnih i formalnih principa, nego mora prvo, taćno proceniti date istorijske i privredne uslove; drugo, treba izričito da izdvoji interese potčinjenih klasa, trud­ benika, eksploatisanih, iz opšteg pojma takozvanih narodnih inte­ resa, koji sadrži i interese vladajućih klasa; treće, mora isto tako tačno odvojiti podjarmljene, zavisne 1 neravnopravne nacije od podjarmljivačkih, eksploatatorskih 1 punopravnih nacija, da bi stvorila protivtežu buržoaskodemokratskoj laži koja, što je svoj­ stveno eposi finansijskog kapitala i imperijalizma, zataškava ko­ lonijalno i finansijsko podjarmljivanje ogromne većine svetskog stanovništva od strane neznatne manjine najbogatijih i najnapred­ nijih kapitalističkih zemalja. 5. Svetska politička situacija postavila je na dnevni red dikta­ turu proletarijata, i svi događaji svetske politike neminovno se koncentrišu oko jedne centralne tačke, naime, oko borbe svetske buržoazije protiv Ruske Sovjetske republike, koja, s jedne strane, treba da okuplja oko sebe sovjetske pokrete naprednih radnika svih zemalja, a sa druge strane, sve nacionalnooslobodilačke po­ krete kolonija i ugnjetenih narodnosti, koje su se na osnovu gor­ kog iskustva uverile da im je ujedinjenje sa revolucionarnim pro­ letarijatom i pobeda sovjetske vlasti nad svetskim imperijaliz­ mom jedini spas. 6. Prema tome, u sadašnjem trenutku ne smemo se ograniča­ vati samo na naglašavanje neophodnosti zbližavanja trudbenika raznih nacija, nego moramo voditi politiku ostvarivanja najtešnjeg saveza nacionalnih i kolonijalnih oslobodilačkih pokreta sa So­ vjetskom Rusijom; forme ovog saveza određuje stepen razvitka komunističkog pokreta među proleterima svake zemlje ili revo­ lucionarnog oslobodilačkog pokreta u zaostalim zemljama ili me­ đu zaostalim narodnostima.

8. Zadatak Komunističke internacionale u tom pogledu ne sa­ stoji se samo u daljem razvijanju federacije, već i u proučavanju i ispitivanju iskustva federacija nastalih na osnovi sovjetskog po­ retka i sovjetskog pokreta. Priznajući federaciju kao prelazni ob­ lik k punom ujedinjenju, mora se težiti sve tešnjoj federativnoj povezanosti, pri čemu treba voditi računa o sledećem: prvo, da ne mogu opstati sovjetske republike okružene vojnički znatno ja­ čim Imperijalističkim državama celog sveta, ako ne budu tesno povezane sa drugim sovjetskim republikama; drugo, da Je neop­ hodan što tešnjl privredni savez sovjetskih republika, bez čega se ne bi mogle ponovo uspostaviti proizvodne snage koje Je 350

imperijalizam uništio niti osigurati blagostanje trudbenika; treće, 0 težnji za stvaranjem jedinstvene svetske privrede prema zajed­ ničkom planu proletarijata svih nacija. Ova tendencija je već pod kapitalizmom sasvim jasno došla do izraza i u socijalizm u će se neminovno dalje razvijati i usavršavati. 9. U oblasti unutardržavnih odnosa nacionalna politika Komu­ nističke internacionale ne može se ograničiti na ono golo for­ malno, čisto deklarativno priznavanje ravnopravnosti nacija, koje praktično ni na šta ne obavezuje, na šta se ograničavaju buržoaski demokrati — bez obzira na to da li se otvoreno izjašnjavaju kao takvi ili se prikrivaju imenom socijalista kao što čine soci­ jalisti Druge internacionale. U sveukupnoj propagandi i agitaciji komunističkih partija — kako sa tribine parlamenta tako i izvan njega — moraju se be­ zobzirno raskrinkavati napadi na ravnopravnost nacija i na zajemčena prava nacionalnih manjina, koji se ponavljaju uprkos »demokratskim« ustavima. Dalje je potrebno, kao prvo, stalno objašnjavati da je samo sovjetski poredak u stanju da narodima obezbedi stvarnu ravnopravnost, jer će se prvo proleteri, a zatim 1 čitava masa trudbenika ujediniti u borbi protiv buržoazije; dru­ go, komunističke partije moraju da pruže direktnu podršku revo­ lucionarnim pokretima zavisnih ili neravnopravnih naroda (na pri­ mer, Ircima, američkim Crncim a itd.) i u kolonijama. Bez ovog posebno važnog uslova, borba protiv ugnjetavanja zavisnih naroda i kolonija i za priznavanje njegovog prava na državno otcepljenje ostaje lažna fraza, kao što smo to videli kod partija Druge internacionale. 11. U odnosu prema zaostalijim državama i nacijama u kojima preovlađuje feudalni ili patrijarhalni i patrijarhalno-seljački ka­ rakter, treba imati na umu naročito sledeće: a) Sve komunističke partije treba da ukazuju pomoć na delu revolucionarnooslobodilačkim pokretima u tim zemljama pri če­ mu oblik podrške treba da se razmotri sa komunističkom parti­ jom dotične zemlje, tamo gde postoji takva partija. Obaveza delotvorne pomoći pada u prvom redu na radnike one zemlje od koje je zaostala nacija zavisna u kolonijalnom i finansijskom po­ gledu. b) Nužno je voditi borbu protiv reakcionarnog i srednjevekovnog uticaja sveštenstva, hrišćanskih m isija i sličnih elemenata. c) Neophodna je borba protiv panislamizma, panazijatskog po­ kreta i sličnih strujanja koja pokušavaju da oslobodilačku borbu protiv evropskog i američkog imperijalizma povežu sa jačanjem moći turskog i japanskog imeprijalizma, plemstva, veleposjed­ nika, sveštenstva itd. d) Neophodno je, naročito u zaostalim zemljama, pomoći se­ ljački pokret protiv velikoposednika i protiv svih oblika i ostata­ ka feudalizma. Treba, pre svega, težiti da se seljačkom pokretu dâ što revolucionarniji karakter, gde je moguće seljake I sve 351

eksploatisane objediniti u sovjete I uspostaviti što tešnju vezu Između zapadnoevropskog komunističkog proletarijata I revolu­ cionarnog pokreta seljaka na Istoku, u kolonijama I zaostalim zemljama. e) Potrebno je odlučno voditi borbu protiv pokušaja da se ne­ komunistički revolucionarni oslobodilački pokreti u zaostalim ze­ mljama odenu u komunističko ruho. Komunistička internacionala Je dužna da podrži revolucionarni pokret u kolonijama i zaosta­ lim zemljama samo zato da bi u zaostalim zemljama okupila delove budućih proleterskih partija, koje će biti stvarno komuni­ stičke, a ne samo po imenu, i da bi kod njih razvijala svest o posebnim zadacima koji ih očekuju, i o zadacima u borbi protiv buržoaskodemokratske struje u sopstvenoj naciji. Komunistička internacionala treba da uspostavi privremenu saradnju, pa čak i savez sa buržoaskom demolcratijom u kolonijama i zaostalim ze­ mljama, ali ne da bi se ujedinila s njim, već mora bezuslovno održavati samostalni karakter proleterskog pokreta, pa I ako je on samo u začetku. 12. Vekovno ugnjetavanje kolonijalnih I slabih narodnosti od strane imperijalističkih sila stvorilo je kod radnih masa ugnjetenih zemalja ne samo ogorčenje nego i nepoverenje prema ugnje­ tačkim nacijama uopšte, pa i prema proletarijatu ovih nacija. Podla izdaja socijalizma od strane većine zvaničnih vođa prole­ tarijata u godinama od 1914. do 1919, kada su socijalpatrioti fra­ zama o »odbrani otadžbine« prikrivali odbranu »prava« »svoje« buržoazije na ugnjetavanje kolonija i pljačkanje finansijski zavis­ nih zemalja — mogla je samo da pojača ovo opravdano nepove­ renje. Pošto se to nepoverenje te nacionalne predrasude mogu Iskoreniti tek kad imperijalizam i kapitalizam u naprednim zemlja­ ma budu uništeni i pošto se radikalno izmene osnove privrednog života zaostalih zemalja, taj proces odumiranja predrasuda može da napreduje veoma sporo. Stoga klasno svesni komunistički pro­ letarijat svih zemalja mora da bude naročito obazriv i naročito pažljiv prema preživelim nacionalnim osećanjima u zemljama I narodnostima koje su bile dugo ugnjetavane. On, takođe, mora da čini izvesne ustupke kako bi ovo nepoverenje i ove predrasude bile što brže uklonjene. Pobeda nad kapitalizmom ne može se izvojevati do kraja ako proletarijat i radne mase svih zemalja I nacija sveta ne budu dobrovoljno težile ka savezu I jedinstvu. Kom unistička Internacionala, knjiga 2, str. 384— 388.

Rezolucij'a o ulozi komunističke partije u proleterskoj revoluciji [Drugi kongres Kom lntem e]

Svetski proletarijat se nalazi uoči odlučujućih bitaka. Preživlja­ vamo epohu neposrednog građanskog rata. Približava se odluču­ jući čas. Gotovo u svim zemljama u kojima postoji značajan rad­ 352

nički pokret, radničkoj klasi predstoji u najbližoj budućnosti niz žestokih okršaja s oružjem u ruci. Sada je radničkoj klasi više nego ikada neophodna čvrsta orga­ nizacija. Radnička klasa mora se sada neumorno pripremati za predstojeću odlučnu borbu, ne gubeći ni časa dragocenog vre­ mena. Da je u vreme Pariške komune (1871) radnička klasa imala čvrs­ tu, pa makar i malu komunističku partiju, taj prvi herojski usta­ nak francuskog proletarijata bio bi mnogo snažniji I izbegle bi se hiljade grešaka i slabosti. Borba koja sada, u izmenjenoj istorijskoj situaciji, predstoji proletarijatu imaće znatno veći uticaj na istorijsku sudbinu rad­ ničke klase nego 1871. godine. Polazeći od toga, Drugi svetski kongres Kom unističke internacionale poziva revolucionarno rad­ ništvo celog sveta da obrate svoju pažnju na sledeće: 1. Kom unistička partija je deo radničke klase, i to najnapred­ niji, klasno najsvesniji i, prema tome, najrevolucionarniji deo. Komunistička partija se stvara odabiranjem najboljih, klasno najsvesnijih, najpožrtvovanijih i najdalekovidnijih radnika. Komuni­ stička partija nema nikakvih posebnih interesa, različitih od in­ teresa ćele radničke klase. Komunistička partija razlikuje se od ćele radničke klase po tome što jasno vidi ceo istorijski put rad­ ničke klase i teži da na svim njegovim zaokretima brani interese ne pojedinih grupa ili pojedinih struka već interese radničke kla­ se kao celine. Komunistička partija je organizaciono-politička po­ luga pomoću koje najnapredniji deo radničke klase usmerava ceo proletarijat i poluproletarijat na pravi put. 2. Sve dok proletarijat ne osvoji državnu vlast, dok je ne osi­ gura od buržoaskih pokušaja restauracije sve dotle će Komuni­ stička partija imati u svojim organizovanim redovima samo ma­ njinu radnika. Dok ne osvoji vlast, i u prelaznom periodu komu­ nistička partija može pod povoljnim okolnostima da vrši idejni i politički uticaj na sve proleterske i poluproleterske slojeve sta­ novništva, ali ih ne može organizaciono ujediniti u svojim re­ dovima. Tek kada proleterska diktatura istrgne buržoaziji iz ruku moćna sredstva uticaja kao što su štampa, školstvo, parlament, crkva, upravni aparat itd., tek kad svima postane jasan konačni poraz buržoaskog poretka, tek tada će svi ili gotovo svi radnici početi da stupaju u redove komunističke partije. 5. Komunistička internacionala najodlučnije odbacuje mišljenje da bi proletarijat mogao ostvariti svoju revoluciju bez samostalne političke partije. Svaka klasna borba je politička borba. C ilj ove borbe, koja se neminovno pretvara u građanski rat, jeste osva­ janje političke vlasti. Politička vlast se može osvojiti, organizovati i voditi samo pomoću ove ili one političke partije. Samo u tom slučaju kada na čelu proletarijata stoji organizovana proverena partija sa strogo određenim ciljevim a i konkretnim progra­ mom neposrednih mera, kako na području unutrašnje tako i spoljne politike, osvajanje političke vlasti neće biti slučajna epizoda, 353

nego će proletarijatu poslužiti kao ishodište za trajnu komuni­ stičku izgradnju. Radnička klasa ne može izvojevati konačnu pobedu nad buržo­ azijom koristeći se samo generalnim štrajkom i taktikom »skrštenih ruku«. Proletarijat mora pribeći oružanom ustanku. Ko je to razumeo, taj mora shvatiti da je za to potrebna organizovana politička partija; neuobličeni radnički savezi nisu dovoljni za taj cilj.

8. Stara, »klasična« podela radničkog pokreta na tri oblika — partija, sindikati i zadruge — očito je prevaziđena. Proleterska revolucija u Rusiji stvorila je osnovni oblik radničke diktature — sovjete. Nova podela kojoj svuda idemo u susret jeste sledeća: 1. partija, 2. sovjet, 3. sinJikati. Ali i radom sovjeta i radom re­ volucionarnih sindikata, stalno i sistematski mora rukovoditi partija proletarijata, tj. komunistička partija. Organizovana pret­ hodnica radničke klase, komunistička partija, treba u podjednakoj meri da rukovodi i ekonomskom, i političkom, i kulturno-prosvetnom borbom ćele radničke klase. Komunistička partija treba da bude snažno prisutna I u proizvodnim savezima, 1 u sovjetima radničkih deputata, i u svim drugim oblicima proleterske orga­ nizacije. U istoriji ruske revolucije imali smo čitavo jedno razdoblje u kome su sovjeti istupali protiv proleterske partije i podržavali politiku agenata buržoazije. Isto se to zapažalo i u Nemačkoj. A isto se može dogoditi i u drugim zemljama. Naprotiv, da bi sovjeti mogli izvršiti svoj istorijski zadatak, potrebno je da postoji toliko snažna komunistička partija, koja se ne bi prosto »prilagođavala« sovjetima, već partija koja je u stanju da odlučno utiče protiv njihovog »prilagođavanja« buržo­ aziji i beloj socijaldemokratiji, partija koja je u stanju da preko komunističkih frakcija u sovjetima povede sovjete za komunistič­ kom partijom. Onaj ko predlaže komunističkoj partiji da se »prilagodi« so­ vjetima, ko u takvom prilagođavanju vidi jačanje »proleterskog karaktera« partije, taj i partiji i sovjetima čini medveđu uslugu, taj ne shvata ni značenje partije ni značenje sovjeta. »Ideja so­ vjeta« pobediće utoliko pre ukoliko komunistička partija koju stvaramo u svakoj zemlji bude jača. Mnogobrojni »nezavisni«, pa čak i desni socijalisti sada samo na recima pri hvataju »ideju sovjeta«. Samo ako budemo imali jaku komunističku partiju koja će biti u stanju da usmerava politiku sovjeta i vodi ih za sobom, moći ćemo da sprečimo ove elemente da izvrću ideju sovjeta. 9. Radničkoj klasi potrebna je komunistička partija ne samo do osvajanja vlasti, ne samo za vreme osvajanja vlasti već i posle prelaska vlasti u ruke radničke klase. Istorija Komunističke par­ tije Rusije, koja skoro tri godine drži vlast u ogromnoj zemlji, pokazuje da se značaj komunističke partije posle osvajanja vlasti 354

od strane radničke klase nc smanjuje, već, narpotiv, još više povećava. 13. Komunistička internacionala smatra da komunistička par­ tija mora biti izgrađena na osnovi gvozdenog proleterskog cen­ tralizma — naročito u epohi diktature proletarijata. Komunistička partija mora u svojim redovima da uspostavi gvozdeni vojni pore­ dak — da bi mogla uspešno voditi radničku klasu u dugotrajnom i teškom građanskom ratu koji je u toku. Iskustvo Komunističke partije Rusije, koja je tokom tri godine uspešno rukovodila gra­ đanskim ratom radničke klase, pokazalo je da pobeda radnika nije moguća bez najstrože discipline, bez savršenog centralizma i bez punog drugarskog poverenja svih partijskih organizacija u rukovodeći partijski centar. 14. Komunistička partija mora biti izgrađena na osnovi demo­ kratskog centralizma. Glavni principi demokratskog centralizma jesu izbornost viših partijskih ćelija — od strane nižih, bezuslovna obaveznost svih direktiva viših organa za niže organe i posto­ janje jakog partijskog centra, čiji autoritet prihvataju svi vodeći drugovi u partiji, u razdoblju od jednog partijskog kongresa do drugog. Komunistička internacionala, knjiga 2, str. 377—382.

Dopunske teze o nacionalnom i kolonijalnom pitanju [Drugi kongres Kominterne]

4. Uništenje kolonijalne vladavine zajedno s proleterskom re­ volucijom u metropolama srušiće kapitalistički poredak u Evropi. To znači da Komunistička internacionala mora da proširi svoje polje rada. Komunistička internacionala mora da bude u tesnoj vezi s revolucionarnim snagama koje u politički i ekonomski ugnjetavanim zemljama učestvuju u obaranju imperijalizma. Za punu pobedu svetske revolucije neophodna je saradnja ovih dveju snaga. 7. U zavisnim zemljama postoje dva pokreta, koji se svakim danom sve više razilaze. Jedan od njih je buržoaskodemokratski nacionalistički pokret, čiji je program politička nezavisnost u uslovima buržoaskog poretka. Drugi je — masovna borba siro­ mašnih i zatucanih seljaka i radnika za oslobođenje od svih vi­ dova eksploatacije. Prvi pokret pokušava, često sa izvesnim uspehom, da rukovodi drugim, ali Komunistička internacionala i odgovarajuće partije treba da se bore protiv takvog rukovođenja i da pomažu razvoj klasne svesti radnih masa u kolonijama. Za svrgavanje stranog kapitalizma, kao prvog koraka revolucije u kolonijama, treba iskoristiti saradnju buržoaskih nacionalnorevolucionarnih elemenata. A li prvi i najvažniji zadatak je stvaranje 355

komunističkih partija koje treba da organizuju seljake I radnike da ih vode ka revoluoijl i uspostavljanju sovjetske republike. Na taj način, narodne mase zaostalih zemalja neće se priključivati komunizmu posredstvom kapitalističkog razvitka, već razvitkom klasne svesti, pod vodstvom svesnog proletarijata naprednih zemalja. Kom unistička Intem aclonala, kn jiga 2, atr. 389— 391.

Rezolucija o agrarnom pitanju

1. Samo gradski i industrijski proletarijat, kojim rukovodi ko­ munistička partija, može izbaviti radne mase od jarma kapitala i krupnog spahijskog zemljoposeda, od propadanja i imperijali­ stičkih ratova, koji moraju nanovo izbijati dokle god se održava kapitalistički sistem. Radnim masama sela nema drugog spasa osim u savezu s komunističkim proletarijatom, u bezrezervnom podržavanju njegove revolucionarne borbe za zbacivanje jarma spahija (krupnih zemljoposednika) i buržoazije. Sa druge strane, industrijski radnici ne mogu da izvrše svoju svetskoistorijsku misiju oslobođenja čovečanstva od ugnjetavanja od strane kapitala i ratova, ako se budu zatvarali u uske esnafske, uske strukovne interese i samozadovoljno ograničavali na brige i staranje o poboljšanju svog katkad podnošljivog građanskog po­ ložaja. U mnogim naprednim zemljama baš tako biva s »radnič­ kom aristokratijom«, koja je osnova tobožnjih socijalističkih par­ tija Druge internacionale, a u stvari predstavlja neprijatelje soci­ jalizma, njegove izdajnike, malograđanske šoviniste, agente bur­ žoazije u radničkom pokretu. Proletarijat je stvarno revolucionar­ na, stvarno socijalistički aktivna klasa smo pod uslovom da istupa i postupa kao avangarda svih trudbenika i eksploatisanih, kao njihov vođ u borbi za svrgavanje eksploatatora, a ovo je ne­ izvodljivo bez unošenja klasne borbe u selo, bez ujedinjavanja radnih masa sela, oko komunističke partije gradskog proletari­ jata, bez vaspitavanja radnih masa sela od strane gradskog pro­ letarijata. 2. Radne i eksploatisane mase u selu, koje gradski proletarijat r ,ora da povede u borbu ili u svakom slučaju privuče na svoju stranu, predstavljaju u svim kapitalističkim zemljama sledeće grupe: Prvo, poljoprivredni proletarijat najamni radnici (sluge, sezonski radnici, nadničari), koji dobijaju sredstva za život najamnim ra­ dom u kapitalističkim poljoprivrednim i srodnim industrijskim preduzećma. Samostalno, od drugih grupa seoskog stanovništva od­ vojeno, organizovanje ove klase, uključujući šumske radnike, za­ natlije na imanjima itd. (i političko i vojno, i sindikalno, i zadruž­ no, i kulturno-prosvetno organizovanje), intenzivna propaganda 1 agitacija među ovim grupama I njihovo privlačenje na stranu so­ 356

vjetske vlasti i diktature proletarijata — predstavlja osnovni za­ datak komunističkih partija u svim zemljama. Drugo, poluproleteri ili parcelni seljaci, tj. oni koji sredstva za život dobijaju delom najamnim radom u poljoprivrednim i Indu­ strijskim i kapitalističkim preduzećima, delom mučeći se na svom ili na zakupljenom parčetu zemlje, koje daje samo izvestan deo namirnica za njihove porodice. Ova grupa seoskog radnog sta­ novništva je veoma brojna u svim kapitalističkim zemljama. Me­ đutim, predstavnici buržoazije i socijalisti koji pripadaju Drugoj internacionali prikrivaju postojanje i posebni položaj ove grupe stanovništva. To se čini delom svesno, kako bi se radnici zaveli, a delom usled običnih ćiftinskih shvatanja koja ovu grupu uglav­ nom ne razlikuje od mase »seljaštva uopšte«. Takav metod buržoaskog obmanjivanja radnika najviše se zapaža u Nemačkoj i Francuskoj, zatim u Am erici i drugim zemljama. Ako komunistička partija, pravilno organizuje rad, ova grupa će biti njen siguran pristalica jer je položaj ovih poluproletera veoma težak, a korist od sovjetske vlasti i od diktature proletarijata za njih, ogromna i neposredna. U nekim zemljama nema stroge granice između prve i druge grupe. Zato je dopuštena pri posebnim uslovima njihova zajed­ nička organizacija. Treće, sitno seljaštvo, tj. sitni zemljoradnici koji poseduju kao vlasnici ili zakupci tako male komade zemlje da, podmirujući po­ trebe porodice i svoga gazdinstva, ne pribegavaju naimanju tuđe radne snage. Ovaj sloj, svakako, dobija od pobede proletarijata, koja mu donosi odmah i potpuno: a) oslobođenje od plaćanja za­ kupnine ili od davanja polovine žetvenog prinosa (na primer, métayers, napoličari u Francuskoj, isto tako u Italiji) krupnim zemljoposednicima; b) oslobođenje od hipotekarnih dugova; c) oslobođenje od raznovrsnih oblika ugnjetavanja i zavisnosti od krupnih zemljoposednika (korišćenje šuma, pašnjaka itd.); d) neodložnu pomoć proleterske vlasti gazdinstvima (mogućnost korišćenja poljoprivrednih alatki i delà zem ljišta koje je proletari­ jat eksproprisao krupnim kapitalističkim gazdinstvima; neodložno pretvaranje pomoću proleterske državne vlasti seoskih kooperativa i poljoprivrednih zadruga, organizacija koje su u kapitalizmu služile u prvom redu bogatim i moćnim seljacim a, u organizacije koje će u prvom redu pomagati siromašne, tj. proletere, poluproletere i sitne seljake itd.). Istovremeno, komunistička partija mora jasno shvatiti da su u prelaznom periodu od kapitalizma ka komunizmu, tj. za vreme trajanja diktature proletarijata, kod tog sloja neizbežna, bar do­ nekle, kolebanja u pravcu potpune slobode trgovine i slobodnog raspolaganja privatnim posedom. Je r ovaj sloj, iako se samo u maloj meri pojavljuje kao prodavač poljoprivrednih proizvoda, vezan je za trgovačke i. sopstveničke navike. Ipak pri čvrstoj proleterskoj politici i odlučnom obračunavanju pobedničkog pro­ letarijata sa krupnim zemljoposednicima i kulacima, kolebanja ovog sloja ipak ne mogu biti velika i ne mogu izmeniti činjenicu da će sitni seljaci uglavnom stajati na strani proleterske borbe. 357

4. Pod »srednjim seljaštvom• u ekonomskom smislu se podrazumevaju sitni zemljoradnici, tj. vlasnici Ili zakupcl malih par­ cela, koje u kapitalizmu po pravilu obezbeđuju ne samo oskudan opstanak porodice i gazdinstva već i izvestan višak, sposoban da se u najpovoljnijim godinama pretvara u kapital; ovi zemljorad­ nici su često u mogućnosti da unajmljuju i tuđu radnu snagu. Kao primer srednjeg seljaštva u razvijenoj kapitalističkoj zemlji može da posluži Nemačka, gde prema popisu od 1907. grupa sa posedom od 5 do 10 hektara — na svakom trećem imanju ima u prošeku po jednog najamnog radnika. U Francuskoj, gde se više gaje specijalne kulture, na primer, vinova loza, koje zahtevaju dodatnu upotrebu radne snage, ova grupa verovatno, još više se koristi tuđom najamnom radnom snagom. Revolucionarni proletarijat ne može da postavi kao svoj zadatak — bar u najbližoj budućnosti i u početku perioda diktature pro­ letarijata — da ovaj sloj privuče na svoju stranu, nego se mora ograničiti na to da ga neutralise, tj. da ga spreči da u borbi između proletarijata i buržoazije pruži aktivnu pomoć buržoaziji. Kolebanja ovog sloja između jedne i druge snage su neizbežna i u početku nove epohe on će u kapitalistički razvijenim zemlja­ ma pretežno naginjati buržoaziji, jer su pogled na svet i raspo­ loženje sopstvenika većinom privatnokapitalistički orijentisani. Kada bude pobedio, proletarijat će odmah poboljšati položaj ovoga sloja ukidanjem zakupnina i hipotekarnih dugova, davanjem ma­ šina, uvođenjem električne energije u poljoprivredi i tako dalje. U većini kapitalističkih zemalja proleterska vlast ne srne neodložno i potpuno da ukine privatnu svojinu. Ali će proleterska dr­ žavna vlast da sprovede ukidanje svih obaveza ovog sloja koje proističu iz privatne svojine. U svakom slučaju, proleterska vlast garantuje malim I srednjim seljacima ne samo zadržavanje nji­ hove zemlje već i povećanje celokupne dotad zakupljene površine (ukidaanjem zakupnine). Povezivanje mera te vrste s nemilosrdnom borbom protiv bur­ žoazije potpuno garantuje uspeh politike neutralizovanja. Prelaz ka kolektivnoj poljoprivrednoj zemljoradnji proleterska dr­ žavna vlast treba da ostvaruje samo veoma oprezno i postepeno, snagom primera, davanjem mašina, uvođenjem tehničkih pobolj­ šanja, elektrifikacijom, bez ikakve prinude. Uspešna borba za socijalizam, naročito na selu, zahteva sledeće: prvo, komunističke partije moraju da izgrade svest industrijskog proletarijata o neophodnosti podnošenja žrtava za obaranje buržo­ azije i za učvršćenje proleterske vlasti, jer diktatura proletarijata znači ne samo sposobnost proletarijata da organlzuje I vodi sve radne i eksploatisane mase, nego i sposobnost avangarde da za ovaj cilj učini krajnje napore i podnese herojske žrtve; drugo, za uspeh je potrebno da radnim najviše eksploatisanim masama na selu bude posle pobede proletarijata odmah i znatno poboljšan položaj na račun eksploatatora jer bez toga Industrijski proleta­ 358

rijat ne može sigurno da računa na podršku sela i na snabdevanje gradova namirnicama. 9. Komunističke partije moraju da učine sve da bi se na selu što je moguće pre prišlo osnivanju sovjeta, sastavljenih u prvom redu od predstavnika najamnih radnika i poluproletera. Isto tako treba sprovoditi propagandu za stvaranje veća sitnog seljaštva. Samo ako budu povezani s masovnom štrajkačkom borbom i s ugnjetenijom klasom, sovjeti će biti u stanju da izvrše svoj za­ datak i da se toiiko učvrste, da će moći potčiniti svom uticaju sitno seljaštvo, a zatim spajanjem sovjeta sitnog seljaštva sa sovjetima poljoprivrednih radnika uključiti ga u svoj sastav. Ali dok štrajkački pokret nije jak i dok je organizacija poljoprivred­ nog proletarijata slabo razvijena, kako usled teškog pritiska zemljoposednika i krupnih seljaka tako i usled nedovoljne podrške industrijskih radnika i njihovih saveza, dotle stvaranje sovjeta na selu zahteva dugotrajnu pripremu. Ova priprema mora da se sprovodi putem stvaranja zasad makar i sasvim malih komuni­ stičkih ćelija, aktivnom propagandom, koja na razumljiv način izlaže zahteve komunizma i na osnovu primera ilustruje razne metode eksploatacije i tlačenja, kao i putem organizovanja siste­ matskih agitacionih odlaženja industrijskih radnika na selo itd. K o m u n istička In tem acio n ala, k n jig a 2, s tr. 411— 414, 416— 417.

Manifest Drugog kongresa Komunističke internacionale Program oslobođenja malih naroda, objavljen tokom rata, do­ veo je do potpunog razbijanja i porobljavanja kako pobedničkih tako i pobeđenih balkanskih naroda i do balkanizovanja znatnog delà Evrope. Im perijalistički interesi naterali su pobednike da iz sastava pobeđenih velikih sila izdvoje pojedine male nacional­ ne države. Ovde ne može biti govora o takozvanom nacionalnom principu: imperijalizam se sastoji u prevazilaženju nacionalnih okvira, čak i kada su u pitanju velike sile. Nove male buržoaske države samo su sporedni proizvodi imperijalizma. Imperijalizam je stvorio kao svoj privremeni oslonac niz manjih nacionalnih dr­ žava, koje su otvoreno potčinjene ili se zvanično podržavaju, a koje su, u stvari, vazali: Austrija, Mađarska, Poljska, Jugoslavija, Češka, Finska, Estonija, Letonija, Litvanija, Jermenija, Gruzija i druge. Imperijalizam vlada nad njima pomoću banaka, železnica, monopola uglja, i osuđuje ih na nepodnošljive privredne i nacio­ nalne teškoće, na beskrajne konflikte i na krvave sukobe. IV.

Sovjetska Rusija

Usred neobuzdanih elemenata šovinizma, lakomosti i uništenja samo princip komunizma pokazuje životnu sposobnost i stvara­ 359

lačku snagu, lako se sovjetska vlast najpre učvrstila u onoj evrop­ skoj zemlji koja je bila najzaostalija i najviše razorena i koju su opkoljavale vojske moćnih neprijatelja, sovjetska vlast se ne sa­ mo održala u borbi protiv ogromnih i još neviđenih prepreka već je i na delu pokazala velike mogućnosti koje se kriju u komu­ nizmu. Razvoj i učvršćenje sovjetske vlasti u Rusiji pojavljuje se kao najvažnija istorijska činjenica od osnivanja Komunističke internacionale. U vreme kada se nacionalni interesi ukrštaju s pretenzijama imperijalizma i u ćelom svetu predstavljaju izvor neprekidnih kon­ flikata, ustanaka i ratova, socijalistička Rusija je dokazala da je radnička država sposobna da poveže nacionalne i privredne po­ trebe čisteći ncionalne od šovinizma, a privredne od imperija­ lizma. Socijalizam želi da ujedini u jedinstveni privredni plan sve oblasti, sve rejone, sve nacionalnosti. Privredni centralizam, os­ lobođen od eksploatacije klase klasom, nacije nacijom, pruža iste prednosti svima uz puku slobodu nacionalnog razvitka. Iz iskustva Sovjetske Rusije narodi centralne Evrope, jugois­ točnog Balkana, engleskih poseda, sve ugnjetene nacije i ple­ mena — Egipćani i Turci, Indijci i Persijanci, Irci i Bugari — dolaze do ubeđenja da se drugarska radna zajednica svih nacija čovečanstva može ostvariti samo kroz savez sovjetskih repu­ blika. Stvar Sovjetske Rusije prihvatila je Komunistička internacionala kao svoju. Međunarodni proletarijat neće odložiti oružje sve dok Sovjetska Rusija ne postane jedan od članova federacije sovjetskih republika celog sveta. V. Proleterska revolucija i Komunistička internacionala Građanski rat je u ćelom svetu na dnevnom redu. Njegova zastava je sovjetska vlast. Kapitalizam je pretvorio u proletere ogromne mase čovečan­ stva. Imperijalizam izvodi ove mase iz ravnoteže i dovodi ih u revolucionarni pokret. Sam pojam mase se promenio poslednjih godina. Ono što se u vreme parlamentarizma i tredjunionizma smatralo masom, pretvorilo se sada u gornji sloj. Milioni i de­ setine miliona, koji su pre stajali izvan političkog života, pretva­ raju se sada u revolucionarnu masu. Rat ih je sve postavio na noge, izazvao je političku pažnju čak i najzaostalijih slojeva, ras­ plamsao im iluzije i nade i prevario ih. Cehovska zatvorenost rada i relativna stabilnost života gornjih slojeva proletarijata, tupa i nezainteresovana beznadežnost nižih slojeva, te socijalne osnove starih formi radničkog pokreta, ne­ opozivo pripadaju prošlosti. Novi milioni su uvučeni u borbu. Žene koje su izgubile muževe i očeve i bile prisiljene da ih zamene u radu, ulivaju se kao široka reka u pokret. Radna omla­ dina, koja je odrasla u grmljavini i munjama svetskog rata, do­ čekuje revoluciju kao svoj element. Borba je u raznim zemljama 360

prošla kroz naznolike etape. A li ovo je poslednja borba. Talasi pokreta izlivaju se često u prežive le organizacione oblike ko­ jima prolazno ulivaju novi život. Stare napola izbrisane parole izbijaju sad ovde, sad onde na površinu. Mnoge zablude, nejasnoće, predrasude i iluzije još su urezane u pamćenje. A li pokret kao celina ima duboko revolucionarni karakter. On je obiman i nezadrživ. Pokret se širi, učvršćuje i odbacuje stare prnje. On neće stati sve dok svetski proletarijat ne dođe na vlast. Rastuća bespomoćnost pojedinca pred navalom istorljskih do­ gađaja gura u redove sindikalnih organizacija ne samo nove slojeve radnika i radnica već i nameštenike, činovnike, sitnoburžoasku inteligenciju. Pre nego što marš proleterske revolucije iznudi stvaranje sovjeta koji su po svojoj prirodi iznad svih sta­ rih radničkih organizaoija, trudbenici se okupljaju u tradicional­ nim sindikatima, trpe za sada njihove stare oblike, njihov zvanični program, njihove rukovodeće vrhove, ali unose u ove or­ ganizacije rastući revolucionarni impuls ranije neviđenih mnogomilionskih masa. Najniži slojevi — seoski proleteri, poljoprivredni najamni rad­ nici — dižu glavu. U Italiji, Nemačkoj i drugim zemljama opaža se veličanstveni porast revolucionarnog pokreta poljoprivrednih radnika i njihovo bratsko približavanje gradskom proletarijatu. Menja se odnos najsiromašnijih slojeva seljaštva prema soci­ jalizmu. Dok je koketiranje parlamentarnih reformista sa sopstveničkim predrasudama seljaka ostalo bez uspeha, dotle stvar­ no revolucionarni pokret proletatrijata, njegova nepomirljiva borba protiv ugnjetača, izaziva blesak nade u duši najzaostalijeg, za zemlju prikovanog, upropašćenog seoskog sopstvenika. More ljudske bede i duhovnog mraka nema dna. Iza svakog sloja koji se podiže pokazuje se jedan novi, takođe spreman da se izdigne. Ali avangarda ne treba da iščekuje poslednji tre­ nutak da bi stupila u borbu. Rad na buđenju, uzdizanju i vaspitavanju najzaostalijih slojeva provešće radnička klasa tek posle osvajanja vlasti. Probudili su se trudbenici kolonijalnih i polukolonijalnih ze­ malja. Na nepreglednim teritorijama Indije, Egipta i Persije, koje je obuhvatio džinovski polip engleskog imperijalizma, u neizmernom ljudskom okeanu, sprovodi se neprekidni unutrašnji rad koji podiže visoke talase i od koga drhte srca i akcije u Sitiju. U pokretu kolonijalnih naroda povezuju se veoma različiti ob­ lici socijalnih i nacionalnih elemenata; ali oba pravca su uperena protiv imperijalizma. Put od prvih koraka do njenih zrelih oblika borbe prelazi se ubrzanim maršem u kolonijalnim i zaostalim zemljama, pod pritiskom modernog imperijalizma i pod rukovod­ stvom revolucionarnog proletarijata. Komunizam s prezirom odbacuje politiku čiji je cilj da održi mase u stanju mirovanja, plašećl ih knutom kontrarevolucije. 361

Raspadanju i haosu kapitalističkog sveta, koji preti da svojim poslednjim trzajima uništi ljudsku kulturu, Komunistička inter­ nacionala suprotstavlja ujedinjenu borbu međunarodnog prole­ tarijata, uništavanje privatne svojine nad sredstvima za proizvod­ nju, obnovu nacionalne I svetske privrede na osnovu jedinstvenog privrednog plana, koji će postaviti i sprovesti solidarna zajednica proizvođača. Pod zastavom diktature proletarijata I sistema so­ vjeta, koja ujedinjuje millone trudbenika svih kontinenata, Ko­ munistička internacionala čisti, proširuje i formira u vatri borbe svoje redove. Komunistička internacionala je partija revolucionarnog ustanka međunarodnog proletarijata. Ona isključuje sve one grupe I or­ ganizacije koje u otvorenom ili skrivenom obliku uspavljuju demorališu ili slabe proletarijat; ona bodri proletarijat da se ne klanja idolima legalnosti, demokratije, nacionalne odbrane i dr„ koji prikrivaju diktaturu buržoazije. Komunistička internacionala, isto tako, ne može da primi u svoje redove one organizacije koje u svom programu, doduše, priznaju diktaturu proletarijata, ali i pored toga vode politiku koja računa s mirnim rešenjem istorijske krize. Priznavanje si­ stema sovjeta samo po sebi ne rešava pitanje. Organizacija so­ vjeta nema nikakvu čudotvornu moć. Revoluoionarna snaga leži u proletarijatu. Neophodno je da se proletarijat digne na ustanak za osvajanje vlasti. Samo tada organizacija sovjeta može da po­ kaže svoje prednosti kao neuporedivo oružje u rukama proleta­ rijata. Komunistička internacionala zahteva proterivanje Iz redova rad­ ničkog pokreta svih onih vođa, koji su direktno ili indirektno po­ litički povezani sa buržoazijom i koji su direktnim ili indirektnim putem pružili buržoaziji neku politčku podršku. Nama su potrebni vođi koji nemaju nikakve druge veze sa buržoazijom, osim smrtne mržnje, koji organizuju proletarijat u ime nepomirljive borbe, koji su spremni da povedu u borbu armiju ustanika, koji ne za­ staju na pola puta i koji, ma šta se desilo, ne propuštaju da nemilosrdno kazne one koji bi pokušali da ih zadrže. Komunistička internacionala je međunarodna partija proleter­ skog ustanka i proleterske diktature. Ona nema druge zadatke I ciljeve osim zadataka i ciljeva radničke klase. Nadobudnost ma­ lih sekti, od kojih svaka želi da po svom kalupu spase radničku klasu, tuđa Je i protivna duhu Komunističke internacionale. Ko­ munistička internacionala ne daje univerzalne recepte ni ča­ robne zakletve, ona se oslanja na svetsko iskustvo radničke klase u prošlosti i sadašnjosti, čisti ovo iskustvo od grešaka I skre­ tanja, uopštava njegove rezultate, priznaje i preuzima samo one formule koje se pojavljuju kao formule masovne akcije. Komunistička Intamaclonala, knjiga 2, str. 427, 437—440, 443—444.

362

Komunizam u Jugoslaviji

[Izvjeita] o općoj situaciji I komunističkom pokretu u Jugoslaviji kongresu Komlnteme. Izvjestilac Ilija Mlklć]

na

Drugom

Preovlađujuće nacionalnosti ne samo što nose tri različita istorijska imena — Srbi, Hrvati i Slovenci — već pripadaju I raz­ ličitim religijama: pravoslavnoj, katoličkoj i muslimanskoj. U Srbiji i Crnoj Gori su gotovo svi stanovnici pravoslavne vere; u Hrvatskoj, Dalmaciji i Sloveniji većinu čine katolici, a manjinu pravoslavni; u Bosni i Hercegovini deo stanovnika su muslimani, drugi deo — katolici, a treći — pravoslavni. Kulturni, politički i privredni razvoj u ovim zemljama nalazi se na različitim stupnjevima. Jugoslavija je pretežno zemljoradnička zemlja; industrija je slabo razvijena, pošto |e tek uoči rata počela da se razvija. Kao što u ovoj zemlji postoje mnoge vere i nacionalnosti, tako nalazimo i mnogobrojne političke frakcije i grupe buržoazije. U Srbiji ih je bilo pet. u Crnoj Gori — nekoliko; Hrvatska, Bosna, Slovenija, i druge oblasti imale su više stranaka čiji nazivi i pro­ grami ne liče ni malo na one iz Srbije ili Crne Gore. Stoga gra­ đanske stranke Jugoslavije predstavljaju mešavinu u kojoj se teško ko može snaći. Do danas ni jedna građanska stranka nije obezbedila uticaj na celoj teritoriji. Da bi sprečile ovaj haos, razne građanske stranke, čiji su nazivi i programi dijametralno suprotni, više puta su pokušavale da obrazuju blok kako bi vla­ dale radnicima i seljacim a. Tako su se obrazovala dva buržoaska bloka. Prvom, koji obuhvata predstavnike krajnje centralizacije, pripadaju srpskohrvatska koalicija, nezavisni radikali, nacionali­ sti i progresivni; sve to se naziva »Demokratsko jedinstvo« uklju­ čujući i šaku socijaldemokrata oko Korača, Bukšega i Kristana. Drugom bloku, koji obuhvata predstavnike plemenskog separa­ tizma, pripadaju srpski radikali, starčevićevoi u Hrvatskoj i klerikalci u Sloveniji. Sve doskora položaj ovog bloka bio Je veoma nesiguran i nepostojan, tako da se za vreme osamnaestomesečnog trajanja nove države smenilo više od 12 vlada. Prema poslednjim vestima, ova dva bloka su se ujedinila I obrazovala koalicionu vladu u kojoj su zastupljene sve građanske stranke. Nije samo unutrašnja situacija nerešiva za našu buržoaziju; i spoljni odnosi su krajnje napeti. Uprkos sedmogodišnjem ubijanju i ogromnim žrtvama, make­ donsko pitanje još nije rešeno. Jedan nedavno primljeni radlo-izveštaj javlja da je srpski m inistar za inostrane poslove, gospo­ din Trumbić izjavio predstavnicima štampe da je približavanje Bugarskoj moguće samo ako se ona konačno odrekne Makedo­ nije. Bugarska buržoazija, razume se, zahteva ćelu Makedoniju i ne napušta Ideju njenog ponovnog osvajanja. A li Jugoslavija nije u lošim odnosima samo sa Bugarskom, već čak i sa svojim 363

jučerašnjim 1 današnjim saveznikom — Grčkom. Jugoslovenska buržoazija zahteva izlaz na Jegejsko more, tj. zaposedanje Solu­ na, da bi tako mogla vladati Balkanom. Sa druge strane, Grčka zahteva, da bi obezbedila privrednu zonu Soluna, Bitolj, Đevđeliju i druge makedonske gradove koji se danas nalaze na jugoslovenskoj teritoriji. Slične razmirice postoje između Jugoslavije i Rumunije zbog Banata. Potpuno je jasno da nekadašnji sukob između Mađarske I Austrije, s jedne strane, i Jugoslavije, sa druge, nije zaborav­ ljen, ni izglađen; mađarska i austrijska buržoazija učiniće sve moguće samo da povrate oblasti koje je Jugoslavija od njih otcepila. Što se tiče odnosa između Italije i Jugoslavije, oni se već više od godinu dana nalaze n stanju prikrivenog rata koji će početi otvoreno da se vodi ako buržoazija i dalje ostane na vlasti. Preostaje još samo Albanija. Srpska buržoazija ni tamo nema prijatelja. Albanci ne mogu nikada zaboraviti krvoproliće u doba prvog balkanskog rata (1912), koje je srpska vojska počinila nad albanskim življem. Jednom rečju, ni jedna zemlja od zemalja koje se graniče s Jugoslavijom nije joj prijateljski nastrojena. Jasno je, dakle, da je danas, posle sedmogodišnjeg rata, bal­ kanski problem, isto toliko zamršen — ako ne i više — kao i pre početka balkanskog raata 1912. Sve dok buržoazija stoji na kormilu, ostaće tako. Odnosi su loši ne samo između Jugoslavije i drugih balkanskih zemalja nego i između Jugoslavije i njenih velikih saveznika: Francuske, Engleske itd. Ovi poslednji smatraju Jugoslaviju svo­ jom malom kolonijom i tako s njom postupaju. Tako su buržoaski ministri protiv svoje volje, prinuđeni da jav­ no pred narodom priznaju da je načelo prava na samoopredeljenje malih naroda za imperijaliste samo prazna fraza, kojom se obmanjuju radnici i seljaci svih zemalja. Ali danas nije reč samo o Srpskoj socijaldemokratskoj partiji; reč je o Komunističkoj partiji ćele Jugoslavije. Pre rata, na sadašnjoj teritoriji Jugoslavije bilo je nekoliko so­ cijalističkih partija: u Srbiji, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj i Slavoniji, u Sloveniji, socijalistička organizacija u Dalmaciji I so­ cijalističke organizacije Banata i Bačke, koje su teritorijalno i organski pripadale Socijaldemokratskoj partiji Mađarske. Danas ove partije i organizacije obrazuju jedinstvenu partiju: Komuni­ stičku partiju Jugoslavije. činjenica formalnog pristupanja Komunističkoj Internacionali ne bi bila od posebnog značaja za stvar proleterske revolucije kad naša Partija ne bi bila zaista revolucionarna i komunistička. Izu­ zetno sam srećan što mogu da vam kažem da je ona to ne samo na rečima već I na delu. 364

Mislim da nije potrebno vide da govorim o nepokolebljivom I Internacionalističkom držanju Srpske socijaldemokratske partije za vreme aneksione krize, za vreme oba balkanska rata, kao I za vreme svetskog rata. Sada. u vreme socijalne revolucije, naš proletarijat se bori isto tako bez odmora za opštu stvar radničke klase. Istorija na­ šeg radničkog pokreta u toku poslednjih 18 meseci jeste nepre­ kidna borba jugoslovenske radničke klase protiv njene buržoa­ zije. Da bi je potkupila, naša buržoazija je pokušala da se s njom sporazume ponudivši nekolicini socijaldemokrata m inistarske fo­ telje. Buržoaziji je, doduše, pošlo za rukom da pridobije neko­ liko vođa iz Hrvatske i Slovenije (Korača, Bukšega, Kristana); pa ipak, time nije uspela da prevari radničku klasu. Kada su radnici napustili socijalističke ministre, buržoazija je odbacila ove svoje lakcje. I pošto je ustanovila da se radnici nisu po njenoj želji dali prevariti, buržoazija prelazi od svojih zaslađenih banalnosti na nasilje. Sve ove strahote i nasilja nisu pokolebala borbenost, revolu­ cionarnu energiju i komunističko ubeđenje našeg proletarijata. Organizacioni rad, revolucionarne propagande radničke klase su nastavljeni bez prekida. U celoj Jugoslaviji su održavani ve­ liki zborovi i m anifestacije protiv poskupljenja prehrambenih ar­ tikala, protiv nasilja, vlade. Osim toga, naša Partija je više puta objavljivala generalni štrajk, pri čemu se sjajno pokazala soli­ darnost ćele radničke klase. Što je borba bila žešća to je sve više jačala moć Partije! jer ne samo proletarijat već i čitav rad­ ni narod sticali su sve čvršće uverenje da će ih samo naša Par­ tija osloboditi pakla u koji ih je uvalila buržoazija. Naša Partija je već godinama vatreni pobornik solidarnosti bal­ kanskog proletarijata. Već 1910. poduzela je prve korake za sazi­ vanje konferencije svih socijalističkih i internacionalističkih par­ tija Balkana. Ova Konferencija je održana u Beogradu; na njoj je doneta rezolucija o korisnosti uspostavljanja Balkanske fede­ racije. Od tada je naša Partija neprekidno branila ovu ideju i da­ nas su trudbenici većinom pristalice ove federacije. Uprkos ne­ premostivim teškoćama, naša Partija je učestvovala na poslednjoj Komunističkoj međubalkanskoj konferenciji, koja je održana 15. januara 1920. u Sofiji. Zaključci ove Konferencije su vam već poznati, pa nije, dakle, potrebno da se na to vraćam. A li, hteo bih da naglasim da će se naša Partija i ubuduće boriti svom sna­ gom, svom energijom, svim sredstvima koja joj stoje na raspo­ laganju za ostvarivanje socijalističke federativne sovjetske repu­ blike Balkana. Isto tako želim da pomenem neumorne akcije naše Partije u korist socijalističkih sovjetskih republika Mađarske i Rusije. Za­ hvaljujući njenoj propagandi I energičnoj akciji, jugoslovenska buržoazija nije mogla da nastupi protiv socijalističke republike Mađarske. Narodni komesar drug Samueli, koji je pao s Mađar­ 365

skom Republikom, govorio je javno da se Srbi ne bore protiv Crvene armije, već bi se, naprotiv, povezali 8 njom. Isto tako, na6a Partija nije nikada prestala da vodi energičnu borbu za Socljallstičku Federativnu Sovjetsku Republiku Rusiju. Komunlatltfca Intam aclonala, knjiga 2, atr. 483— 485, 488— 492.

366

III. poglavlje

Teze o svjetskoj situaciji i zadacima Komunističke internacionale [Treći

kongres K om interne, M oskva, 22.

lipnja

—

12.

srp n ja

1921.

go d ine]

VII. Perspektive i zadaci 37. Rat se nije završio direktno proleterskom revolucijom. Tu činjenicu buržoazija s izvesnim pravom smatra svojom krupnom pobedom. Ali samo sitnoburžoasko nerazumevanje može u či­ njenici što evropski proletarijat nije za vreme rata ili odmah po završetku rata svrgao buržoaziju — videti neuspeh programa Komunističke internacionale. Kurs Komunističke internacionale nije podešen za nastupanje proleterske revolucije nekog dog­ matski unapred određenog datuma ili za nameru da se u nekom određenom roku mehanički izvede revolucija. Revolucija je bila i jeste borba živih snaga na datim istorijskim osnovama. Naru­ šavanje kapitalističke ravnoteže u ćelom svetu, izazvano ratom, stvara povoljne borbene uslove za snage socijalne revolucije. Svi napori Komunističke internacionale bili su i jesu usmereni na to da se ta situacija iskoristi u potpunosti. Suprotnost između Komunističke internacionale i socijaldemo­ k r a t e obeju grupacija ne sastoji se u tome što smo mi, možda, revoluciju fiksirali za određeni termin i što oni odbacuju utopizam i pučizam. Suprotnost se sastoji u tome što socijaldemokrati deluju protiv faktičkog razvoja revolucije podstičući svim snaga­ ma, kako u vladi tako i u opoziciji, obnavljanje ravnoteže kapita­ lističke države, dok komunisti sve puteve, sve metode i sve mo­ gućnosti koriste za to da sruše kapitalističku državu i da je unište putem diktature proletarijata. U toku dve i po godine posle rata proletarijat raznih zemalja ispoljio je više energije, spremnosti za borbu, samopožrtvovanja nego što bi bilo potrebno za pobedonosnu revoluciju da je na čelu radništva stajala snažna, centralizovana, za akciju spremna međunarodna komunistička partija. Ali usled istorijskih uzroka na čelu proletarijata za vreme rata i neposredno nakon rata sta­ jala je organizacija Druge internacionale, koja je bila dragoceni politički instrument u rukama buržoazije, i to je još i sada. 39.

Ne može se poreći da otvorena revolucionarna borba pro-

367

letera za vlast trenutno u nekim zemljama jenjava. Ali ne bi se ni moglo očekivati da će se revolucionarna ofanziva posle rata, ukoliko nije odmah dovela do pobede, neprekidno razvijati uzlaz­ nom linijom. Politički pokret takođe ima svoje cikluse, svoje us­ pone i padove. Neprijatelj ne ostaje pasivan, on se bori. Ako se napad proletarijata ne završi pobedom, buržoazija prvom prilikom prelazi u protivnapa’d. Gubitak nekih lako osvojenih pozicija do­ vodi do privremene depresije u redovima proletarijata. Ostaje, međutim, nesporno da momentano krivulja kapitalističkog razvit­ ka uopšte opada — nakon trenutnih uspona — a da se krivulja revolucije kroz sva kolebanja uspinje. Pošto su pretpostavke za obnovu kapitalizma — snažno po­ jačavanje eksploatacije, uništavanje miliona ljudi, snižavanje ži­ votnog standarda drugih miliona do minimuma egzistenoije, stalna nesigurnost egzistencije proletarijatat, radnici su uvek prisiljeni na pobune, na stalne štrajkove i ustanke. Pod ovim pritiskom i u ovim borbama raste u masama želja za rušenjem kapitalistič­ kog društva. 40. Sadašnje odbrambene borbe proletarijata koje treba voditi, proširiti, produbiti, objediniti i, shodno toku razvoja, podići do konačnih političkih borbi — jesu i ostaju osnovni zadatak komu­ nističke partije u sadašnjoj krizi. Ali ako bi se tempo razvitka usporio i ako bi u većem ili manjem broju zemalja posle sadašnje privredne krize došlo razdoblje poleta, onda to nikako ne bi zna­ čilo početak »organske« epohe. Dokle god postoji kapitalizam, neizbežna su ciklična kolebanja. On će ga pratiti i u agoniji, kao što su ga pratila u mladosti i u zrelom dobu. U slučaju da proletarijat u toku sadašnje krize popusti pred naletom kapitala, nastupanjem konjunkture preći će odmah u napad. Njegova ekonomska ofanzivna borba, koja bi se u takvom slu­ čaju vodila pod parolom revanša za sve prevare ratne epohe, za svu pljačku i sva poniženja krizne epohe, ispoljila bi time isto tako tendenciju pretvaranja u otvoreni građanski rat, kao što je sadašnji odbrambeni rat. 41. Bio tempo revolucionarnog pokreta u sledećem razdoblju brži ili sporiji, u oba slučaja komunistička partija mora da ostane partija akcije. Ona stoji na čelu masa koje se bore, ona jasno formuliše borbene parole, razotkrivajući uvek elastične, na kom­ promise sračunate parole socijaldemokratije. U svim obrtima bor­ be komunistička partija teži da organizaciono učvrsti nove os­ lonce, da navikne mase na aktivno manevrisanje, da ih naoruža novim metodama, usmerenim na otvoreni sukob sa snagama ne­ prijatelja. Koristeći svako zatišje za izvlačenje pouka iz prethodne faze borbe, komunistička partija teži da produbi i proširi klasne konflikte, da ih u nacionalnim i međunarodnim razmerama poveže jedinstvom cilja i akcije i da na taj način na čelu proletarijata suzbije sve otpore na putu ka njegovoj diktaturi i socijalnoj re­ voluciji. Komunistička Intemaclonala. knjiga 3, str. 646—648. 368

Teze o taktici

[Treći kongres Komlnteme]

2.

Pred novim borbama

Svetska revolucija, to je st raspad kapitalizma i prikupljanje revolucionarne energije proletarijata, njegovo organizovanje u ofanzivnu i pobedonosnu silu, zahtevaće duže razdoblje revolu­ cionarnih borbi. Različitost oštrine suprotnosti u pojedinim ze­ mljama, različitost njihove socijalne strukture i prepreke koje treba savladati, visok stepen organizovanosti buržoazije u kapi­ talistički razvijenim zemljama Zapadne Evrope i Severne Amerike — uticali su na to da se svetski rat nije završio trenutnom pobedom svetske revolucije. Komunisti su, dakle, imali pravo kada su još za vreme rata izjavljivali da će razdoblje imperijalizma preći u epohu socijalne revolucije, tj. u dugi niz građanskih ratova unutar pojedinih kapitalističkih država i ratova između kapitali­ stičkih država, s jedne strane, i proleterskih država i eksploatisanih kolonijalnih naroda, sa druge strane. Svetska revolucija nije proces koji napreduje pravolinijski, već se razdoblje hroničnog raspadanja kapitalizma, svakodnevnog revolucionarnog mi­ niranja povremeno zaoštravaju i zgušnjavaju u akutne krize. Raz­ voj svetske revolucije postao je još sporiji zbog činjenice što su se neke jake radničke organizacije i radničke partije, naime so­ cijaldemokratske partije i sindikati, koje je proletarijat osnovao da bi rukovodile njegovom borbom protiv buržoazije, u ratu pre­ tvorile u organe kontrarevolucionarnog uticaja i sputavanja pro­ letarijata i što su tu ulogu zadržale i posle rata. To je svetskoj buržoaziji pomoglo da prevlada krizu u doba demobilizacije, to joj je omogućilo da u doba prividnog prosperiteta 1919— 1920. probudi u radništvu nove nade u mogućnost poboljšanja njegovog položaja u okvirima kapitalizma, što je bio razlog porazu ustanka 1919. i usporenom tempu revolucionarnih kretanja 1919— 1920. godine. 3.

Najvažniji zadatak sadašnjice

Ostvarivanje presudnog uticaja na većinu radničke klase, uvo­ đenje njenih odlučujućih delova u borbu trenutno je najvažnije pitanje Kom unističke internacionale. Je r uprkos objektivno re­ volucionarnoj ekonomskoj i političkoj situaciji, u kojoj sasvim iznenada može nastati zaoštravanje revolucionarne krize (bilo u nekom velikom štrajku, kolonijalnom ustanku, novom ratu ili čak u nekoj velikoj parlamentarnoj krizi itd.), većina radničke klase još nije pod uticajem komunizma, naročito u onim zemljama, u kojima na osnovu velike moći financijskog kapitala postoje značajni slojevi radnika, korumpiranih od strane imperijalizma (na primer, u Engleskoj i Am erici) i u kojima je stvarna revolucio­ narna masovna propaganda tek započeta. Komunistička internacionala je još od prvog dana svog osnivanja postavila sebi 369

jasno i nedvosmisleno kao cilj stvaranje ne malih komunističkih grupa, koje nastoje da samo propagandom i agitacijom izvrše svoj uticaj na radničke mase, nego učešće u borbi radničkih masa, rukovođenje tom borbom u komunističkom smislu i stva­ ranje u borbi oprobanih, velikih, revolucionarnih masovnih par­ tija. Komunistička internacionala je još u prvoj godini svog po­ stojanja odbacila sektaške tendencije, pozvavši priključene par­ tije — ma koliko bile male — da učestvuju u radu sindikata, kako bi iznutra savladali njegovu reakcionarnu birokratiju i pre­ tvorili sindikate u revolucionarne masovne organizacije proleta­ rijata, u organe njegove borbe. Još u prvoj godini svog posto­ janja Komunistička internacionala je apelovala na komunističke partije da se ne zatvaraju u propagandne kružoke, već da koriste sve mogućnosti za agitaciju i organizovanje proletarijata, koje je prinuđen da im da buržoaski državni poredak, i da slobodu štampe, slobodu udruživanju u buržoaske, parlamentarne insti­ tucije — ma koliko bile zakržljale — pretvore u oruđe, u tribinu, u sabiralište komunizma. Komunističke masovne partije Srednje i Zapadne Evrope nalaze se u procesu izgrađivanja odgovarajućih metoda revolucionarne agitacije i propagande, u procesu izgrađivanja organizacionih metoda koji bi odgovarali njihovom borbenom karakteru i u procesu prelaska s komunističke agitacije i propagande na ak­ ciju. Taj proces ometa činjenica što se u nizu zemalja revolucionisanje radnika za prelazak u tabor komunizma odigrao pod ru­ kovodstvom vođa koji nisu prevazišli centrističke tendencije i nisu u stanju da vode stvarno komunističku narodnu agitaciju i propagandu ili je se direktno plaše zato što znaju da bi ta propaganda i agitacija odvela partije u revolucionarne borbe. Partije Komunističke internacionale postajaće revolucionarne masovne partije ako u svojim redovima savladaju oportunizam, njegove ostatke i njegove tradicije na taj način što će nastojati da se tesno povežu s radničkim masama koje se bore. što će crpsti svoje zadatke iz praktičnih borbi proletarijata, u tim bor­ bama takođe odbacivati oportunističku politiku prikrivanja i zabašurivanja nepremostivih suprotnosti i istovremeno odbacivati svaku revolucionarnu frazu, koja zamagljuje uvid u realan odnos snaga, koja dopušta da se previde teškoće borbe. Komunističke partije su nastale rascepom starih socijaldemokratskih partija. Taj rascep je bio rezultat činjenice što su te partije izdale in­ terese proletarijata u ratu i što ga posle rata savezništvom sa buržoazijom ili malodušnom politikom, koja izbegava svaku borbu dalje izdaju. Parole i načela komunističkih partija pred;,tavljaju jedinu podlogu na kojoj se može dalje ujedinjavati radnička masa, jer izražaju nužnost proleterske borbe. Pošto je to tako, sada su socijaldemokratske i centralističke partije i struje te koje predstavljaju atomizaciju i podelu proletarijata, dok komunističke partije čine element njegovog okupljanja. 370

5. Delim ične borbe i delim ičnl zahtevl Komunističke partije mogu se razvijati samo u borbi. Čak ni najmanje komunističke partije ne smeju se ograničiti samo na propagandu i agitaciju. One moraju u svim masovnim organi­ zacijama proletarijata obrazovati avangardu koja zaostalim, koleb­ ljivim masama formulisanjem praktičnih borbenih predloga, podsticanjem na borbu pokazuje kako se treba boriti i na taj način razotkrivati masama izdajnički karakter svih nekomunističkih par­ tija. Samo ako komunisti budu umeli da stanu na čelo praktičnih borbi proletarijata, samo ako budu unapređivali tu borbu, oni ce moći u stvarnosti da pridobiju velike mase proletarijata za borbu za diktaturu. Komunističke partije treba da vode računa ne o egzistentnoj i konkurentnoj sposobnosti kapitalističke industrije, niti o iz­ držljivosti kapitalističkih finansija, već o granicama bede, koju proletarijat ne može da podnese ili ne srne da podnosi. Ako ti zahtevi odgovaraju potrebama širokih proleterskih masa, ako su te mase ispunjene osećanjem da bez ostvarivanja tih zahteva ne mogu opstati, onda borbe za ove zahteve postaju polazne tačke borbe za vlast. Na mesto minimalnog programa reformista i centrista Komunistička internacionala stavlja borbu za konkret­ ne potrebe proletarijata, za sistem zahteva koji u svojoj ukup­ nosti razaraju vlast buržoazije, organizuju proletarijat, predstav­ ljaju etape u borbi za proletersku diktaturu i svaki za sebe iz­ ražavaju potrebu najširih masa i onda kada te mase još ne stoje svesno na stanovištu proleterske diktature. U meri u kojoj se borbe za delimične zahteve, u kojoj se delimične borbe pojedinih grupa radnika razvijaju u opštu borbu radničke klase protiv kapitalizma, u toj meri i komunistička par­ tija mora pojačati svoje parole, mora uopštiti parole o direktnom savlađivanju protivnika. Pri postavljanju svojih delimičnih zah­ teva komunističke partije moraju voditi računa o tome da ovi zahtevi, zasnovani na potrebi najširih masa, ne samo vode mase u borbu nego i da u svojoj suštini budu zahtevi koji će mase organizovati. Sve konkretne parole, koje izviru iz ekonomskih nevolja radničkih masa, moraju se uskladiti sa okvirima borbe za kontrolu proizvodnje ne kao plana birokratske organizacije na­ cionalne privrede pod režimom kapitalizma, već borbe protiv ka­ pitalizma putem veća u preduzećima, kao i revolucionarnih sin­ dikata. Samo izgradnjom takvih organizacija, samo njihovim po­ vezivanjem prema industrijskim granama i industrijskim cen­ trima može se organizaciono objediniti borba radničkih masa, može se pružiti otpor cepanju mase od strane socijaldemokratije i sindikalnih vođa. Veća u preduzećima mogu ispuniti taj zadatak samo ako nastaju u borbi za ekonomske ciljeve koji su zajednički najširim masama radnika, samo ako ostvare po­ vezivanje između svih revolucionarnih delova proletarijata; iz­ među komunističke partije, revolucionarnih radnika i sindikata koji se nalaze u revolucionarnom razvoju. 371

Svaki prigovor protiv postavljanja takvih delimičnih zahteva, svaka optužba za reformizam zbog ovih delimičnih borbi jeste proizvod iste one nesposobnosti da se shvate stvarni uslovi revolucionarne akcije, koja je došla do Izražaja u suprotstavljanju pojedinih komunističkih grupa angažovanju u sindikatima, korišćenju parlamentarizma. Nije najvažnije to da se proletarijatu pre­ doče samo konačni ciljevi, već da se pojača praktična borba, koja je jedina u stanju da dovede proletarijat do borbe za ko­ načne ciljeve. Koliko su prigovori protiv delimičnih zahteva ne­ osnovani I tuđi potrebama revolucionarnog života, najbolje po­ kazuje činjenica da su čak male organizacije, koje su obrazovali takozvani levi komunisti kao utočišta čiste nauke, bile prinuđene da postavljaju delimične zahteve, ako uopšte hoće da pokušaju da u borbu uvuku šire radničke mase, koje se okupljaju oko njih, ili kada hoće da sudeluju u borbi širokih narodnih masa da bi mogle da utiču na njih. Revolucionarna suština sadašnjeg razdoblja sastoji se upravo u tome što su najskromniji životni uslovi radničkih masa nespojivi s postojanjem kapitalističkog društva, što zbog toga borba i za najskromnije zahteve izrasta u borbu za komunizam.

6. Pripremanje borbe Zbog karaktera prelazne epohe, dužnost je svih komunističkih partija da maksimalno pojačaju borbenu spremnost. Svaka po­ jedinačna borba može prerasti u borbu za vlast. Borbena sprem­ nost može se izgraditi samo ako partija svojoj celokupnoj akciji dâ karakter žestokog napada na kapitalističko društvo, ako ume da se u toj agitaciji poveže s najširim masama naroda, da im govori tako da mogu da steknu ubedenje da se nalaze pod vod­ stvom avangarde koja se stvarno bori za vlast. Listovi i proglasi komunističke partije moraju da budu ne organi udruženja, koji teorijski dokazuju ispravnost komunizma, već inicijatori proleter­ ske revolucije. Aktivnost komunista u parlamentima ne srne da služi diskusiji s neprijateljem, njegovom ubeđivanju, već bezob­ zirnom, nemilosrdnom razotkrivanju, razotkrivanju agenata buržo­ azije, buđenju borbene volje radničkih masa i privlačenju poluproleterskih sitnoburžoaskih narodnih slojeva proletarijatu. Naš organizacioni rad u sindikatima, kao i u partijskim organizacija­ ma, ne srne da služi samo mehaničkoj izgradnji, čisto brojnom povećanju naših redova, on mora biti ispunjen svešću o pred­ stojećim borbama. Samo ako partija u svim manifestacijama svoga života i u svim svojim organizacionim oblicima postane otelovljena volja za borbom, biće u stan}u da ispuni svoj zadatak u trenucima kada se ukažu uslovi za krupnije borbene akcije. Tamo gde komunistička partija predstavlja masovnu snagu, gde se njen uticaj preko okvira njene partijske organizacije pro­ teže na šire mase radnika, tamo Je njena dužnost da akcijom budi radničke mase za borbu. Velike masovne partije ne mogu se zadovoljiti time da kritikuju slabosti drugih partija, da njihovim zahtevlma suprotstavljaju komunističke zahteve. One kao ma­ 372

sovne partije samostalno snose odgovornost za razvoj revolucije, lam o gde položaj radničke mase svakim danom postaje nepodnošljiviji, komunističke partije moraju pokušati sve kako bi se radničke mase uključile u borbu za svoje interese. S obzirom na to, u Zapadnoj Evropi i Am erici, gde su radničke mase organizovane uz sindikate i političke partije, gde se, dakle, za sada samo u vrlo retKim slučajevima može računati na spontane po­ krete, komunističke partije imaju obavezu da zalaganjem svog uticaja u sindikatima, pojačavanjem pritiska na ostale partije koje se oslanjaju na radničke mase — pokušaju da teže zajed­ ničkom rasplamsavanju borbe za najbliže interese proletarijata; pri tome je, u slučaju da nekomunističke partije budu prinuđene da uđu u ovu borbu, zadatak komunista da predoče radničkim masama mogućnost izdaje od strane nekomunističkih partija u siedećim stadijumima borbe, da maksimalno zaoštravaju i dalje razvijaju situaciju, kako bi bili osposobljeni da eventualno sa­ mostalno dalje vode borbu (vidi »Otvoreno pismo« UKPN, koje može da posluži za primer kao platforma za akciju). Ako pritisak komunističke partije u sindikatima, u štampi ne bude dovoljan za uvođenje proletarijata u jedinstvenom frontu u borbu, onda je dužnost komunističke partije da pokuša da samostalno povede u borbu velike delove radničkih masa. Ova samostalna politika odbrane životnih interesa proletarijata putem najaktivnijeg, klasno najsvesnijeg delà biće uspešna, od­ nosno dovešce uo buđenja zaostalih masa onda kada ciljevi borbe izrastaju iz konkretnih situacija, kada su razumljivi širo­ kim masama, kada široke mase u njima vide i svoje ciljeve iako još nisu sposoone da se bore za njih. Komunistička partija ne srne, međutim, da se ograniči na odbranu od opasnosti koje prete proletarijatu, na odbranu od udaraca, koji pljušte po radničkim masama. U periodu svetske revolucije komunistička partija po svojoj suštini jeste partija napaaa, oranzive na kapitalističko društvo; ona je obavezna da svaku odbrambenu borbu, kad god ona raste u dubinu i širinu, proširi u napad na kapitalističko društvo. Ona je takođe oba­ vezna da učini sve da radničke mase povede direktno u taj napad gde god uslovi za to postoje. Onaj ko načelno istupa pro­ tiv politike ofanzive na kapitalističko društvo, taj se ogrešio o principe komunizma. Ti uslovi sastoje se, prvo, u zaoštravanju borbi u taboru same buržoazije, u nacionalnom i međunarodnim okvirima. Ako borbe u taboru buržoazije poprime obim koji otvara izglede da će radnička klasa imati posla s podeljenim i razjedinjenim sna­ gama protivnika, onda partija treba da preduzme inicijativu kako bi, nakon brižljive političke i eventualno organizacione pripreme, povela mase u borbu. Drugi uslov za ofanzivne udare, napade u širokom frontu čini veliko previranje u odlučujućim kategorija­ ma radničke klase, koje otvara izglede da će radnička klasa biti spremna da se na ćelom frontu bori protiv kapitalističke vlade. Dok je pri narastanju pokreta u širinu neophodno pojačati bor­ bene parole, isto je tako dužnost komunističkog rukovodstva 373

borbom, u slučaju da pokret krene unazad, da mase koje se bore što sređenije i kompaktnije izvede iz borbe. Da li će se komunistička partija boriti defanzivno ili ofanzivno, to zavisi od konkretnih okolnosti. Najvažnija je da ona bude ispunjena duhom borbene spremnosti i da borbom prevla­ dava centrističku pasivnost, koja nužno čak propagandu partije usmerava u polureluimističku maticu. Ovaj duh stalne spremnosti za borbu mora predstavljati obeležje komunističkih masovnih partija ne samo zbog toga što njima, kao masovnim partijama, pripada dužnost da se bore, nego i zbog celokupne sadašnje si­ tuacije, koja predstavlja raspad kapitalizma i sve veće osiro­ mašenje masa. Treba skratiti razdoblje tog propadanja, kako u njemu ne bi bili uništeni svi materijalni osnovi komunizma i istrošena energija radničkih masa. 9. Odnos prema proleterskim srednjim slojevima U Zapadnoj Evropi ne postoji nijedna druga velika klasa, koja bi, pored proletarijata, mogla postati odlučujući faktor svetske revolucije, kao što je to u Rusiji bio slučaj, gde je seljaštvo zbog rata i gladi za zemljom od samog početka postalo odlu­ čujući revolucionarni borbeni faktor pored radničke klase. Ali u Zapadnoj Evropi delovi seljaštva, veliki delovi gradske sitne buržoazije, širok sloj takozvanog novog srednjeg staleža, nameštenici itd. dospevaju u sve nepodnošljivije životne uslove. Pod pritiskom poskupljenja, nestašice stanova, nesigurnosti njihovog položaja, ove mase zahvata previranje, koje ih pokreće iz nji­ hove političke neaktivnosti i uvlači u borbu revolucije i kontra­ revolucije. Propast imperijalizma u pobeđenim zemljama, propast pacifizma i socijalreformističkih težnji u pobedničkim zemljama, teraju jedan deo ovih srednjih slojeva delom u tabor otvorene kontrarevolucije, delom u tabor revolucije. Komunistička partija je dužna da ovim slojevima poklanja svoju stalnu pažnju. Pridobijanje sitne buržoazije za ideje komunizma zajedno s pridobijanjem i organizovanjem zemljoradnika jedan je od najvažnijih preduslova pobede proleterske diktature, jer ono dozvoljava da se revolucija prenosi iz industrijskih centara na polja i stvara joj najvažnije oslonce za rešavanje pitanja sredstava za život, koje predstavlja životno pitanje revolucije. Osvajanje bilo kojih znatnijih krugova — trgovačkih, tehničkih nameštenika, nižih i srednjih činovnika i intelektualaca — olakšalo bi proleterskoj diktaturi i da u doba prelaza s kapitalizma na komunizam ovlada tehničkim i organizacionim pitanjima privredne i državne uprave. Ono bi dovelo do raspada u redovima neprijatelja i probilo izo­ laciju proletarijata u javnom mnenju. Komunističke partije treba da najstrože vode računa o previranju u sitnoburžoaskim sloje­ vima, da ga iskoriste na najpogodniji način, čak i kada oni nisu oslobođeni sitnoburžoaskih iluzija. One treba da uvrste u pro­ leterski front delove intelektualaca i nameštenika, oslobođene ovih iluzija, i da ih iskoriste za privlačenje sitnoburžoaskih masa u previranju. 374

Privredno rasulo i s njim povezana upropašćenost državnih finansija prisiljavaju buržoaziju da čak osnovu svog sopstvenog državnog aparata, niže i srednje činovništvo, podvrgava sve ve­ ćem siromašenju. Ekonomska kretanja ovih slojeva pogađaju ne­ posredno strukturu buržoaske države, te uprkos stalno ponavljanom privremenom smirivanju, buržoaskoj državi će biti nemogućno da ovu svoju organizacionu osnovu trajno održi uza se, isto kao što kapitalu postaje nemogućno da za sebe obezbedi fizičku egzistenciju najamnog rada sa istovremenim održavanjem svog sistema eksploatacije. Time što se zauzimaju za ekonomske probleme nižeg i srednjeg činovništva svom energijom i bez ob­ zira na stajanje javnih finansija, komunističke partije vrše koris­ tan pripremni rad za rušenje buržoaskih državnih ustanova i pri­ premaju elemente za izgradnju proleterske države. Nemačka radnička klasa može pomoći ruskom proletarijatu u njegovoj teškoj borbi samo onda ako svojom pobedonosnom bor­ bom ubrzava ujedinjavanje poljoprivredne Rusije sa industrijskom Nemačkom. Dužnost je komunističkih partija svih zemalja čije trupe učestvuju u podjarmljivanju i komadanju Turske da svim sredstvima rade na revolucionisanju ovih trupa. Komunističke partije balkanskih zemalja imaju dužnost da, naprežući sve snage svojih masovnih partija izgradnjom Komunističke balkanske fe­ deracije suprotstavljajući se nacionalizmu, ne propuste ništa da bi ubrzale dolazak trenutka svoje pobede. Pobeda komunističkih partija u Bugarskoj i Jugoslaviji, koja bi sama po sebi doprinela slomu sramnog Hortijevog režima i olakšala likvidaciju rumunskog bojarstva, proširila bi poljoprivrednu osnovu revolucije u najviše razvijenim susednim zemljama. Beskompromisna podrška Sovjetskoj Rusiji ostaje kao i do sada najvažnija obaveza komu­ nista svih zemalja. Oni treba ne samo da se na najenergičniji na­ čin suprotstave svakom napadu na Sovjetsku Rusiju nego s pu­ nom energijom treba da se bore za uklanjanje svih prepreka, koje kapitalističke države postavljaju na put saobraćanja So­ vjetske Rusije sa svetskim tržištem i sa svim narodima. Samo ako Sovjetska Rusija uspe da obnovi svoju privredu, da ublaži ogromnu bedu, prouzrokovanu trogodišnjim imperijalističkim I trogodišnjim građanskim ratom, samo ako Sovjetska Rusija uspe da poveća radnu sposobnost svojih narodnih masa. ona će biti u slanju da pobedničkim proleterskim državama Zapada u bu­ dućnosti pomogne sredstvima za život i sirovinama i da ih zaštiti od ugnjetavanja od strane američkog kapitala. Svetskpopolitički zadatak Komunističke internacionale sastoji se ne samo u demonstracijama povodom naročitih događaja već u trajnom jačanju međunarodne povezanosti komunista, u njihovoj neprekidnoj zajedničkoj borbi u jedinstvenom frontu. Ne može se unapred reći na kom će delu ovog fronta uspeti proboj pro­ letarijata, da li u kapitalističkoj Nemačkoj s njenim proletarija­ tom izloženim najjačem pritisku nemačke i Antantine buržoazije, koji stoji pred alternativom umreti ili pobediti, da li na zemljo­ radničkom Jugoistoku ili u Italiji, gde je rasulo buržoazije veoma 375

odmaklo. Zato je dužnost Komunističke internacionale da na ovim delovima svetskog fronta proletarijata do maksimuma po­ jača napore, a dužnost je svih komunističkih partija da učine sve da odlučujuće borbe svake sekcije Komunističke internacionale pomognu svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju. Ovo u prvom redu treba do se izvodi na taj način što će, prilikom po­ četka velikih razračunavanja u jednoj zemlji, komunističke par­ tije u drugim zemljama nastojati da zaoštre sve unutrašnje su­ kobe i da ih iznesu do kraja. Komunistička internacionala treba, kao i do sada, da vodi naj­ odlučniju borbu ne samo protiv Druge internacionale, protiv Amsterdamske sindikalne internacionale, već i protiv Druge i po internacionale. Samo ovom neumoljivom borbom, koja svako­ dnevno pokazuje masama da socijaldemokrati i centristi ne samo da nisu voljni da se bore za savladavanje kapitalizma već ni za najjednostavnije, najneodložnije potrebe radničke klase, Komu­ nistička internacionala može da ove agente buržoazije liši uticaja na radničku klasu. Tu borbu ona može pobedonosno da do­ vede do kraja samo time što će u klici ugušiti sve centrističke tendencije i hirove u svojim sopstvenim redovima, samo time što će u svojoj svakodnevnoj praksi dokazati da je Internacionala komunističkog čina a ne komunističke fraze i teorije. Komunistič­ ka internacionala je jedina organizacija međunarodnog proleta­ rijata, koju njena načela osposobljavaju da rukovodi njegovom borbom protiv kapitalizma. Potrebno je pojačati njenu unutrašnju čvrstinu, njeno međunarodno rukovodstvo, njenu akciju, da ona u stvarnosti postigne ciljeve koje postavlja u svojim statutima: •Organizovanje zajedničkih akcija proletera raznih zemalja, koje teže jednom cilju: rušenju kapitalizma, uspostavljanju diktature proletarijata i međunarodne sovjetske republike.• Kom unistička Internacionala, kn jiga 3, str. 6 4 3 -6 52 , 654, 657 -6 62 , 6 65 -6 68 , 670

Diskusija dr Sime Markovića na Trećem kongresu Kominteme . . . Iza Komunističke partije Jugoslavije stoji dvadesetogodiš­ nje besprekorno revolucionarno držanje Socijalističke partije Sr­ bije, poznato celoj Internacionali. Možda ne postoji ni jedna par­ tija u Internacionali koja je od svog nastanka tako hermetički zatvorena za reformizam kao naša Partija. Svako ko se i pre rata interesovao za socijalizam može to da potvrdi. Komunistička partija Jugoslavije naslednica je Socijalističke partije Srbije. Kada je Srbija, posle sloma Austro-Ugarske ušla u sastav Jugo­ slavije, Srpska socijalistička partija postala je Komunistička par­ tija Jugoslavije. Srpska buržoazija je nasledila od Austrije velika bogatstva. Mi, srpski socijalisti, to možemo reći; nasledili smo od Austrije najgori oportunizam austrijske socijaldemokratije I što je još gore, mađarski reformizam. Zbog toga smo morali da vodimo tešku borbu protiv ostataika austrijske i mađarske socijal376

demokratije. Ovu borbu srno morali voditi od prvog dana i za veoma kratko vreme odneii smo potpunu pobedu nad reformiz­ mom, tako da se sada ne može ozbiljno govoriti o reformizmu u proleterskim redovima Jugoslavije. Jugoslovenska buržoazija se izjasnila za prvi deo ove dileme i prokiamovalu bezobzirnu diktaturu. Time je naša buržoazija do­ kazala da je i ona izgubila sve iluzije o građanskoj demokratiji. Bar da ih je izgubio i zapadnoevropski proletarijat! Čak je i jugo­ slovenska buržoazija napustila sve iluzije o građanskoj demo­ kratiji, o građanskom parlamentarizmu, i kaže otvoreno da zakoni i ustav služe samo da obezbede njenu klasnu vladavinu. Čim de­ mokratska sredstva više nisu dovoljna, moramo prihvatiti nasilne mere. Jugoslovenska buržoazija se prihvatila nasilnih mera da bi obezbèdila svoju klasnu vlasr. I mi verujemo da će buržoazija u svim zemljama, čim oseti da gubi tlo pod nogama, reagovati sli­ čno kao što je reagovala jugoslovenska buržoazija. Ona je izvrši­ la državni udar protiv Komunističke partije, pod izgovorom da je partija tada, pre pet meseci, odlučila da sprovede brutalnu revo­ luciju po ruskom uzoru i da prigrabi državnu vlast. Tako je pisalo u ministarskom proglasu. Na žalost, u tim danima Komunistička partija još nije bila dovoljno snažna da stupi u konačnu borbu za osvajanje vlasti. Ali je bila dovoljno snažna da zastraši buržoa­ ziju revolucijom. I iz straha pred tom predstojećom revolucijom, jugoslovenska buržoazija je morala da pribegne nasilnim sred­ stvima. Ovaj primer sledila je i rumunska buržoazija, a kako iz­ gleda i bugarska. Čini nam se, drugovi i drugarice, da u svakoj zemlji diktatura buržoazije mora da prethodi diktaturi proleta­ rijata. Buržoazija u mnogim zemljama, dokazuje da je više naučila od ruske revolucije nego, na žalost, proletarijat u mnogim zem­ ljama. K o m u n istička in tem acio n ala, k n jig a 3, str. 158— 160.

Teze o političkoj situaciji i zadacima KPJ [D ire ktive d ije la

vo dstva ju go slav en sk o g kom u n ističko g listopada 1921. godine]

pokreta u

Beču, 20.

Glavni uzrok napetosti između 2 građanska tabora je nacional­ ne naravi (plemenske). Kao posljedica hegemonističkog gledanja srpske buržoazije pojavljuje se grupacija hrvatske buržoazije ko­ ja u hrvatskom bloku dolazi do izražaja. Politički posmatrano: hegemonistička tendenca srpske buržoa­ zije dolazi do izražaja u centralističkoj koncepciji državnih ure­ đenja, kao što je sprovedena u nametnutom ustavu, dok se partiulirastičko-nacionalna tendenca hrvatskog bloka održava u federalističkoj koncepciji državnog uređenja. Ekonomski posmatrano: srpski kao i hrvatski blok u osnovi su 377

kapitalistički blokovi sa srpskim odnosno hrvatskim financijskim kapitalom na čelu. Njihov međusobni ekonomski odnos jest pre­ ma tome odnos konkurencije. Ovaj se odnos potkazuje u među­ sobnoj borbi između beogradskih i zagrebačkih banaka, odnosom beogradske i zagrebačke burze. U sličnom odnosu prema snpskom bloku r.alazi se i partija dr Korošca. IV U takvoj situaciji glavna je zadaća KPJ u borbi oko integralne legalizacije partije. Arhiv radničkog pokreta Ju go slavije , fond K l, 1921/12, stara signatura.

Rezolucija o političkoj situaciji i najbližim zadacima partije [Prva konferencija KPJ, Beč, 3— 17. srpnja 1922. godine]

Bitno obeležje današnje političke situacije u Jugoslaviji jeste krajnja zaoštrenost između dve velike buržoaske grupe: vladajućeg bloka srpskih partija i opozicionog bloka hrvatskih partija. Vladajući srpski blok i opozicioni hrvatski blok predstavljaju dve glavne žiže političkog života Jugoslavije: u jednoj se koncentrišu interesi srpske, u drugoj interesi hrvatske buržoazije. Hrvatski blok se javlja kao reakcija na hegemonističku politiku vladajućeg bloka srpske buržoazije. Srpska buržoazija je usled rata i trogo­ dišnje okupacije Srbije pretrpela nesumnjivo velike gubitke, dok je za to vreme hrvatska buržoazija pravila prilično rentabilne gešefte. U želji da se što pre kao klasa restaurira, srpska buržoa­ zija pri tome ne bira sredstva: ona to čini ne samo na račun proletarijata Jugoslavije, nego i na račun buržoazije u ranijim austro-ugarskim pokrajinama. (...) Ekonomski zaostala prema mo­ dernijoj buržoaziji u novoprisajedinjenim oblastima, srpska bur­ žoazija želi da taj nedostatak nadoknadi političkom prevlašću u državi: držeći svu vlast u svojim rukama, srpska buržoazija be­ zobzirno manifestuje svoju hegemonističku politiku ne samo na čisto političkom polju, nego i u oblasti ekonomske, finansijske, poreske, trgovinske, saobraćajne i prosvetne politike. (...) Taj sukob je dakle u osnovi klasnog karaktera iako ga i srpska i hrvatska buržoazija iz sasvim pojmljivih razloga, zaodeva u čisto nacionalistička ruha. I srpska i hrvatska buržoazija svoje klasne interese uzdiže na stupanj opštih nacionalnih interesa, da bi u kola svojih klasnih interesa mogla upregnuti i široke slojeve rad­ nog naroda. I taj manevar je na žalost donekle uspeo naročito u Hrvatskoj, gde nacionalizam u radničkoj klasi još nije iščezao. Dužnost je zato KPJ da energično i odlučno pred najširim ma­ sama radnog naroda u varoši i na selu na mnogobrojnim kon­ kretnim pitanjima otkriva klasni karakter duela, koji se pod ma­ skom nacionalizma vodi između srpskog i hrvatskog bloka (...) Imajući u vidu da je teorija o narodnom jedinstvu SHS onako kako je formuliše vladajući srpski blok samo maska imperijaliz­ 378

ma srpske buržoazije KP ističe za osnovu rešenja svih nacional­ nih i plemenskih sporova princip samoopredeljenja ( . . . ) Ustajući najenergičnije protiv im perijalističke politike srpske buržoazije KPJ treba svim potištenim nacijama i plemenima naj­ odlučnije da kaže, da se oni mogu nacionalnog ropstva i zapostav­ ljenosti osloboditi, samo putem revolucionarne borbe, a ne po­ zivajući se na mrtva »historijska« prava, i koje kakve državno-pravne teorije. KPJ izjavljuje da će potišteni narodi Jugoslavije baš kao i svi balkanski narodi uopšte svoje puno nacionalno i socijalno oslobođenje izvojevati samo putem revolucije u Bal­ kanskoj Socijalističkoj Federativnoj Sovjetskoj Republici ( . . . ) Hrvatski blok je po svom klasnom sastavu vrlo heterogen, u njemu su udruženi na nacionalističkoj bazi u borbi protiv hege­ monije srpske buržoazije i krupni kapitalisti i sitni sopstvenici zajedno sa ogromnom većinom seljaka i jednim delom proleta­ rijata. Hrvatski blok je jedna neobična zajednica: ona obuhvata elemente sa najrazličitijim i najsuprotnijim klasnim interesima i u tome leži klica njegovog nesumnjivog raspada. Kao jedna interklasna nacionalna organizacija, hrvatski blok se mogao pojaviti samo kao rezultat hegemonističke politike srpske buržoazije. On se i održava u celini zahvaljujući Jedino sve bezobzirnijoj 1 bru­ talnijoj politici nasilničke, beogradske vlade. Nacionalizmu Hrvat­ skog bloka daje drečeću boju hrv. Stranka P ra va . . . . koja je od uvek bila tipični nosilac radikalnog nacionalizma. Boreći se protiv im perijalističkih težnja srpske buržoazije KPJ ističe kao osnovu za rešenje svih nacionalnih i plemenskih spo­ rova princip samoopredeljenja. KPJ zahteva najpuniju zaštitu kul­ turno nacionalnih prava nacionalnih manjina, ali pri tome KP mora uložiti svu svoju snagu da u prvom redu proletarijat sačuva od opasne zaraze nacionalizma, koja je naročito preplavila čitavu Hrvatsku, a uzima maha i u drugim pokrajinama. (. . . } KPJ zahteva svom snagom najbržu obnovu normalnih odnosa sa Sovjetskom Rusijom ( . . . ) Nacionalno pitanje . . . , Zbornik dokumenata, str. 184—188.

Izvještaj Izvršnog komiteta

[četvrti kongres komInterne, Moskva, 5. atudenl — 5. prosinac 1922. godine]

Iz ovog opšteg stanja proistekla je parola jedinstvenog fronta, koju je u decembru 1921. naš Izvršni komitet prvi put formulisao. Smatram, drugovi, da je sada, pošto su održane dve proširene sednice Izvršnog komiteta — koje su, zapravo, bile mali svetski kongresi — došlo do tako značajnog razvoja da su čak i u Fran­ cuskoj komunisti, kao i sindikalisti, napustili opoziciju prema tak­ tici jedinstvenog fronta, tako da na ovom Kongresu nećemo mo­ rati toliko da govorimo o toj taktici. Jasno je da je naš Izvršni komitet pravilno postupio kada Je u decembru 1921. proklamovao da parola »u mase« mora voditi taktici jedinstvenog fronta. Upra379

vo, cela naša taktika nije bila ništa drugo do praktična prlmena Jedinstvenog fronta na konkretne odnose u pojedinim zemljama. I da odmah kažem, verujem da će to ostati naš zadatak u nared­ noj godini, a možda i u narednim godinama. Taktika Jedinstvenog fronta bila je, u stvari, prva značajna me­ đunarodna kampanja koju je Izvršni komitet pokušao da sprovede. Znate da smo veoma mnogo govorili o tome kako Komunistička internacionala mora da bude i intemacionala delà, internacionala akoije, centralizovana međunarodna komunistička svetska partija I ništa više. To je načelo apsolutno tačno, i mi moramo da osta­ nemo pri tome. Ali da bismo to stvarno izvršili, potrebne su nam godine i godine. Prilično je lako usvojiti rezoluciju i u toj rezoluciji reći da moramo da sprovodimo međunarodne akcije. Pokušaj koji smo preduzeli odmah posle Trećeg svetskog kongresa — da­ kle, zaista poduhvat koji se načelno ne razlikuje od poduhvata Druge internacionale — taj pokušaj nije uspeo zato što su naše partije još veoma heterogene, ponekad još nisu komunističke i imaju u sebi još veoma mnogo socijaldemokratskog, zato što naše organizacije još imaju vrlo mnogo nedostataka, zato što je organizovanje međunarodne akcije povezano s velikim teš­ koćama. U balkanskim zemljama, naročito u Jugoslaviji, već se vide pojave kakve smo doživeli u Italiji. Moramo sagledati trenutnu situaciju. To je neophodno za izvestan period, koji neće dugo potrajati, ali koji će biti probni period za naše komunističke partije. Možda je neizbežno da nastane takav period manje^iše fašističkih prevrata u celoj Centralnoj i Srednjoj Evropi, i da na taj način nužno započne razdoblje ilegalnosti naših partija. Izvršni komitet je već pre nekoliko meseci većem broju naših najuticajnijih partija, preko specijalno poslatih drugova, skre­ nuo pažnju na to da se moramo pripremiti za ilegalan period kakav sada vidimo u Italiji. Politička situacija kakvu zatičemo u trenutku Četvrtog svetskog kongresa, na žalost, potvrđuje ovo predviđanje. Moramo jasno sagledati ovu opasnost, ali to ne treba da znači da će to predstavljati zastoj svetske revolucije. Obrnuto, to je proces revolucionisanja. Taj proces nije pravolinijski. No, može doći do raznih epizoda. Ono što se dogodilo u Italiji delo je kontrarevolucije. Ali gledano u perspektivi, to je epizoda zaoštravanja situacije, sazrevanja proleterske revolucije u ovoj zemlji. To se može reći i o proleterskom pokretu niza ostalih važnih zemalja. Dakle, uopšteno govoreći, međunarodna politička situacija se u ovom razdoblju, uglavnom, zaoštrila. Treći kongres je bio pot­ puno u pravu kada je rekao da ne postoji stabilna ravnoteža u kapitalističkoj Evropi i kada je napomenuo da događaji od ve­ likog značaja, čak i parlamentarni sukobi, veliki štrajkovi itd. vrlo lako mogu dovesti do revolucionarnih borbi. Ova slika, sas­ vim površno, dokazuje da je dijagnoza bila potpuno tačna. Me­ đunarodna politička situacija u svetu se zaoštrava I ono što amo videli na Balkanu veoma je značajno. Događaji u vezi sa 380

grčko-turskim ratom pokazuju da je avet novog sukoba za tre­ nutak bila veoma opipljiva. Avet novog rata bila Je opipljiva koliko god je to mogućno. To je, u stvari, bio mali preludijum za budući svetski rat. I u trenutku kada vam ovo govorim, ovaj problem je tako zaoštren, da lako može izazvati veće komplika­ cije. Koliko se situacija može sagledati, sada još neće doći do rata. Ali ono što smo doživeli u vezi sa Balkanom, bio je u malom, znak događaja koji će nastati i koji moraju nastati ako prethodno ne dođe socijalna revolucija i ne otme građanskoj državi iz ruku m ogućnost da organizuje nov rat. Dakle, situacija ostaje nesigurna kao i ranije. Raspad kapita­ lističkog režima može se uočiti i na području čiste politike. Istovremeno, vidimo još neviđeno jačanje političke pozicije Ru­ sije, jedine revolucionarne države koja se održala već pet go­ dina. Otuda, drugovi, naša taktika jedinstvenog fronta nije zami­ šljena samo kao strategija protiv naših neprijatelja. Dakako, mi imamo potpuno pravo i dužnost da stvaramo strateške planove protiv svojih neprijatelja; ali jedinstveni front je uslovljen celokupnom istorijskom situacijom, celokupnim položajem kapita­ lizma, celokupnom ekonomskom i svetskopolitičkom situacijom i situacijom u radničkom pokretu. Ako je tačno ono što sam vam rekao o politici Druge i Druge i po internacionale, ako je ta­ čno da one u budućnosti pripremaju taktiku svesnog planskog rascepa sindikata i radničke 'klase, onda neizbežno sledi naša taktika jedinstvenog fronta. Otuda sledi da upravo iz ovih raz­ loga, kao i mnogih drugih, moramo planski preduzeti protivmere protiv tog plana Druge internacionale. A to je upravo taktika jedinstvenog fronta. Mi smo na Trećem kongresu postavili sebi zadatak da pridobijemo većinu radničke klase. Da li je ovaj zadatak ispunjen? Ne, još nije ispunjen. Uticaj naše Partije u nekim zemljama snažno je porastao, pa ipak još ne možemo na svom četvrtom 'kongresu (a, možda, nećemo moći još ni na Petom kogresu) reći da smo pridobili većinu radničke klase. Nama predstoji naporan rad da bismo pridobili većinu radničke klase. Taktika jedinstvenog fronta je u ovoj situaciji, kao što sam rekao, naj­ važnije sredstvo za pridobijanje te većine radničke klase. Mora se jasno reći: taktika jedinstvenog fronta ne znači epizodu u našoj borbi. To je taktika koja će ispuniti jedan period, a možda ćelu epohu. Mi ćemo u raznim okolnostima, možda, morati da menjamo tu taktiku; ali, uglavnom, ćemo morati da se držimo te taktike upravo zato što je Druga internacionala glavni neprijatelj, glavni oslonac buržoazije. Kapitalizam je, ekonomski rečeno, zreo za socijalizam. Svetska politička situacija je takva da se može okarakterisati kao revolucionarna. Druga internacionala je glavni oslonac buržo­ azije. Bez pomoći Druge internacionale I Am sterdamske inter381

nacionale buržoazija se ne može održati. Zato naš odnos prema Drugoj internacionali nije samo pitanje partijske taktike nego upravo pitanje, problem svetske revolucije, celokupne taktike naše klase. I zato što će, kao što sam rekao, ujedinjena Druga internacionala godinama direktno raditi na rascepu, upravo zato ćemo ml pridobiti većinu radničke klase time što ćemo takti­ kom jedinstvenog fronta planski raditi protiv te rabote. Jedinstveni front Je zajednička borba radničkih masa za Is­ punjenje svakodnevnih zahteva koje one postavljaju kapitalizmu. Jedinstveni front treba da znači da smo spremni da se borimo zajedno sa svim radnicima, bili to anarhisti, sindikalisti, hrišćanski socijalisti, socijaldemokrati, ili kako se sve mogu zvati, protiv kapitalizma i kapitalista u svakodnevnoj borbi za komadić hleba, u svakodnevnoj borbi protiv smanjenja nadnica i protiv ukidanja osmočasovnog radnog dana. Zato moramo otrpeti da ponekad sednemo za Isti ste sa izdajničkim vođima. Jedinstveni front znači upravo to i ništa drugo. Parola o radničkoj vladi nije dovoljno razjašnjena. Taktika Je­ dinstvenog fronta je gotovo univerzalno primenljiva. Teško je navesti zemlju u kojoj postoji značajna radnička klasa i gde se sada ne bi mogla sprovesti taktika jedinstvenog fronta. Ta tak­ tika je isto tako umesna u Americi kao i u Bugarskoj, Italiji i NemačkoJ. Ta taktika je u datoj opštoj situaciji gotovo gene­ ralna. Ali to se ni izdaleka ne može reći za parolu o radničkoj vladi. Parola o radničkoj vladi nipošto se ne može shvatiti tako uopšteno. Ona, naprotiv, ima ograničen značaj. Ona se može prihvatiti samo u onim zemljama u kojima je odnos snaga stvar­ no takav, u kojima se problem vlasti, problem vlade nalazi u prvom planu ne samo na parlamentarnom nego i na vanparlamentarnom području. Danas se i u Americi, začelo, parolom o »radničkoj vladi« može postići dobro propagandno dejstvo kada se radnicima objasni: ako hoćete da se oslobodite, morate uzeti vlast u svoje ruke. Ali ne može se reći da uz sadašnje odnose snaga u Americi parola o radničkoj vladi može izazvati takav odjek, kao što je to bio slučaj u čehoslovačkoj, kao što može biti u Nemačkoj i kao što je u Italiji bilo i može biti. Parola o radničkoj vladi nije tako opšta parola kao taktika Jedinstvenog fronta. Parola o radničkoj vladi je određena kon­ kretna primena taktike jedinstvenog fronta u određenim uslovima. U ovoj oblasti lako se potkradu pojedine greške. Smatram, drugovi, da se moramo čuvati toga da ponekad pokušamo tu parolu da shvatimo kao univerzalno sredstvo, kao đa bezuslovno moramo proći kroz fazu radničke vlade. Ukoliko se u ovoj oblasti može proricati, smatram da se pre može reći da će se radnička vlada ostvariti samo izuzetno, samo u sasvim posebnim, kon­ kretnim uslovima u izvesnoj zemlji. Osim toga, to nikako ne znači da ćemo proći kroz polumiroljubiv period i da će nam rad­ nička vlada smanjiti teret borbe. Radnička vlada koja bi se za­ snivala samo na parlamentarnim pozicijama ne bi vredeia ništa. 382

Ona bi bila samo mala epizoda u borbi i ne bi zaustavila gra­ đanski rat. To ne treba da znači da se parola o radničkoj vladi ne može primeniti u datim uslovima. Radničkoj klasi mora biti jasno da radnička vlada može biti samo prelazni stupanj, da radnička vlada ni u kom slučaju neće isključiti borbe, građanski rat. To se mora jasno reći. Samo ako sagledamo opasnosti te parole, možemo se mirno poslužiti tim oružjem. I taktika jedinstvenog fronta ima svoje opasnosti, na koje je Izvršni komitet ukazao u svojim decembarskim tezama. Naročito veliku opasnost ona krije u vidu radničke vlade. To Je u zemlja­ ma s parlamentarnim tradicijama, kao na primer, u Francuskoj, shvaćeno kao da za nas ništa drugo ne postoji osim diktature proletarijata. Mi pod ovom parolom ne podrazumevamo ništa drugo do primenu diktature proletarijata. I ako bi došlo do rad­ ničke vlade, ne bismo mogli da izbegnemo građanski rat. Za­ visno od prilika, ona bi ga još I zaoštrila. K om u n istička Into m aclon ala, kn jig a 4, s tr. 3 2 - 3 3 , 5 0 - 5 1 , 54, 56— 57.

Teze o jedinstvenom frontu radnika i o odnosu prema radnicima koji pripadaju Drugoj, Drugoj i po i AmsterdamskoJ Intemacionall i prema radnicima koji podržavaju anarhosindikalističke organizacije [č e tv r ti kongres K om lntem e, Izv ršn i kom itet K o m u n ističke In tem aclon ale Jedno­ glasn o Je prihvatio s m e m lce 18. (28.) decem bra 1921. go d ine ]

1. Međunarodni radnički pokret preživljava danas jednu po­ sebnu prelaznu etapu, koja stavlja i Komunističku internacionalu uopšte i njene sekcije pred nove važne taktičke probleme. Za ovu etapu karakteristično je uglavnom sledeće: svetska ekonomska kriza se pooštrava, nezaposlenost raste, međunarodni kapital je gotovo u svim zemljama prešao u sistem atsku ofanzivu protiv radnika, koja se pre svega ispoljava u prilično otvo­ renom nastojanju kapitalista da smanje nadnice i snize životni standard radnika. Bankrotstvo Versajskog mira sve je očitije za široke slojeve radnog naroda. Neminovnost novog imperijali­ stičkog rata ili čak nekoliko ovakvih ratova jasna je ako među­ narodni proletarijat ne sruši buržoaske vlade: Vašington je to najjasnije pokazao. 2. Sa druge strane, pod uticajem sve jačih napada kapitala, među radnicima se produbila spontana i nezadrživa težnja k je­ dinstvu, što opet ide ukorak s postepenim povećanjem poverenja širokih radničkih masa u komuniste. Sve širi radnički krugovi počinju tek sada da pravilno procenjuju odlučnost komunističke predstraže, koja se bacila u borbu za interese radničke klase u doba kada je cela ogromna radnička masa ostala ravnodušna, ili, štavlše, bila neprijateljski raspolo­ žena prema komunizmu. Sve širi radnički krugovi uveravaju se da su samo komunisti pod najtežim okolnostima, katkad i uz 383

najveće žrtve branili ekonomske I političke interese radničke klase. Poštovanje i pouzdanje prema nepomirljivoj komunističkoj predstraži radničke klase počinje tek sada ponovo da raste, jer čak I najzaostaliji radnički slojevi uvideli su besmislenost re­ formističkih nada i shvatili da osim borbe nema drugog spasa od razbojništva kapitalista. 3. Komunističke partije mogu i moraju sada da žanju plodove borbe, koju su ranije vodili u vrlo nepovoljnoj sredini ravno­ dušnosti masa. Ali, dok su radničke mase prožete sve većim poverenjem prema borbenim elementima radničke klase, komu­ nistima, dotle one pokazuju i dosad još neviđenu želju za je­ dinstvom. Novi slojevi politički manje iskusnih radnika, koji se bude za aktivni život, sanjaju o ujedinjenju svih radničkih partija, pa čak i svih radničkih organizacija uopšte, i nadaju se da će na ovaj način povećati svoju otpornu snagu protiv kapitalista. Novi radnički slojevi, koji ranije nisu nikada učestvovali u političkoj borbi, prilaze sada. na temelju sopstvenih iskustava, isptivanju praktičnih planova reformizma. Kako ovi novi slojevi tako i znat­ ne mase radnika koje pripadaju starim socijaldemokratskim par­ tijama — neće više da se zadovoljavaju napadima socijalde­ mokrata i centrista na komuniste, nego počinju da zahtevaju sporazum s komunistima. Ali istovremeno oni nisu još prevladali svoju veru u reformizam i znatne mase pomažu još partije Druge i Amsterdamske internacionale. Ove radničke mase ne formulišu dovoljno jasno svoje planove i želje, ali uglavnom novo se ras­ položenje može svesti na želju da se postavi jedinstveni front i da se pokuša delovati na partije Druge i Amsterdamske inter­ nacionale da borbu protiv napada kapitalista vode zajedno s komunistima. U toj meri je ovo raspoloženje progresivno. U suštini je vera u reformizam potkopana. U opštim prilikama, u kojima se danas nalazi radnički pokret, svaka ozbiljna akcija masa, pa makar polazila i od delimičnih zahteva, neminovno mora da stavi na dnevni red temeljnija i opštija pitanja revo­ lucije. Komunistička predstraža može samo da bude na dobitku, ako se nove radničke mase razuvere sopstvenim iskustvom u iluzije reformizma i sporazumaštva. 4. U početnom periodu, kada se svesni i organizovani pro­ test protiv izdaje vođa Druge internacionale tek začinjao, njeno rukovodstvo je držalo čitav aparat radničkih organizacija. Oni su iskoristili princip jedinstva i proleterske discipline, da bi revolucionarnom proleterskom protestu nemilosrdno začepili usta i bez otpora predali čitavu silu radničkih organizacija u službu nacionalnog imperijalizma. U ovim uslovima moralo je revolucionarno krilo po svaku cenu da izvojuje sebi slobodu agitacije i propagande, tj. slobodu da radničkim masama raz­ jasni izdaju u istoriji besprimernu, koju su počinile i još i sada čine partije stvorene od radničkih masa. 5. Pošto su sebi osigurale organizacionu slobodu Idejnog utlcaja na radničke mase, komunističke partije svih zemalja na­ stoje sada da u svakom slučaju postignu što je moguće šire i 384

potpunije jedinstvo praktične akcije ovih masa. Amsterdamci i junaci Druge Internacionale propovedaju ovo jedinstvo, ali deluju sasvim obrnuto. Pošto amsterdamskim reformistima sporazumašima nije uspelo da organizaciono uguše glas protesta i revolucionarnog ustanka, oni sada traže izlaz iz ćorsokaka, u koji su dospeli ovojom sopstvenom krivicom, unoseći dezorganizaciju, organizacioni razdor, sabotažu u borbu radnih masa. Jedan od najvažnijih zadataka komunističkih partija u današnje vreme je da razotkriju in flagranti ove nove oblike starog izdaj­ stva. 6. Duboki unutrašnji procesi prisiljavaju diplomate i vođe Dru­ ge. Druge i po i Am sterdam ske internacionale da i one stave pitanje jedinstva na prvo mesto. Ako je kod novih, svesnom životu probuđenih, malo iskusnih radničkih masa parola jedin­ stvenog fronta zaista najiskrenija želja da se skupe snage pod­ jarmljene klase protiv napada kapitalista, to je za vođe i diplo­ mate Druge. Druge i po i Am sterdam ske internacionale posta­ vljanje parole jedinstvenog fronta novi pokušaj prevare radničkih masa i da ih namame ovim novim načinom na stari put »saradnje« klasa. Rastuća opasnost novog im perijalističkog rata (Vašington), povećanje naoružanja, novi iza kulisa sklopljeni im­ perijalistički tajni ugovori — sve to nije razlog, koji bi važio za vođe Druge, Druge i po i Am sterdam ske internacionale da bi, recimo, pozivali na uzbunu i da ostvare međunarodno jedinstvo radničke klase ne samo na recima nego i na delu; naprotiv, to će sve u okviru Druge i Am sterdam ske internacionale neminovno da dovede do trvenja i cepanja kao što se dogodilo u taboru bur­ žoazije. Ova pojava je neizbežna, jer je solidarnost reformističkih »socijalista« sa buržoazijom »svoje« zemlje upravo kamen teme­ ljac reformizma. To su opšti uslovi, na kojima Komunistička internacionala kao celina i njene pojedine sekcije treba da formulišu svoj odnos prema paroli socijalističkog jedinstvenog fronta. 7. S obzirom na ovaj položaj, Izvršni komitet Komunističke internacionale smatra da parola Trećeg svetskog kongresa Ko­ munističke internacionalne »U mase!« i opšti interesi komuni­ stičkog pokreta zahtevaju od komunističkih partija i Komuni­ stičke internacionale kao celine podržavanje parole jedinstvenog radničkog fronta i preuzimanje inicijative u ovom pitanju. Pri tome, naravno, taktika komunističkih partija mora da bude prila­ gođena uslovima pojedinih zemalja. 17. Izvršni komitet Kom unističke internacionale smatra glav­ nim uslovom — koga se moraju podjednako, bezuslovno i ulti­ mativno pridržavati sve partije svih zemalja koje postignu bilo kakav sporazum pune slobode izlaganja svojih stavova i prava na kritiku protivnika komunizma. Ako se komunisti priključuju principima akcije, oni pri tome moraju bezuslovno sačuvati pravo i mogućnost, ne samo pre i posle akcije nego, ako je potrebno, i za vreme same akcije da izražavaju svoje mišljenje o politici 385

svih organizacija radničke klase bez izuzetka. NapuStanje ovih uslova ne može se dozvoliti ni u kom slučaju. Podržavajući pa­ rolu što je moguće većeg jedinstva svih radničkih organizacija u svakoj praktičnoj akciji protiv kapitalističkog fronta, komunisti se, međutim, ne mogu nikako odreći izlaganja svojih gledišta, koja su jedini pravi izraz odbrane interesa radničke klase kao celine. Kom unistička Intsm ad o n ala, knjloa 5, str. 661 966. 888.

Teze o pitanju Istoka [če tv rti kongres Kom lntem e]

VI. Antiimperijalistički jedinstveni front Ako je na Zapadu u uslovima prelaznog perioda postavljena parola proleterskog jedinstvenog fronta povezana s organizovanim okupljanjem snaga, to se na kolonijalnom Istoku mora po­ staviti danas parola aintiimperijalističkog jedinstvenog fronta. Celishodnost ove parole vidi se iz neprestane, dugotrajne i teške borbe protiv svetskog imperijalizma, koja zahteva mobi­ lizaciju svih revolucionarnih elemenata. Ova je mobilizacija tim potrebnija što su domaće vladajuće klase sklone da sklapaju kompromise sa stranim kapitalom, koji su upravljeni protiv ži­ votnih Interesa narodnih masa. I kao što je parola proleterskog jedinstvenog fronta na Zapadu doprinela i još uvek doprinosi raskrinkavanju socijaldemokratske izdaje proleterskih interesa, tako će i parola antiimperijalističkog jedinstvenog fronta doprineti razotkrivanju kolebanja pojedinih grupa buržoaskog nacio­ nalizma. Ova će parola pomoći i razvoj revolucionarne volje i širenje klasne svesti radnih masa i postaviće ih u prve redove boraca ne samo protiv imperijalizma nego i protiv ostataka feu­ dalizma. Radnički pokret u kolonijalnim i polukolonijalnim zemljama, mora, pre svega, da izvojuje položaj samostalnog revolucionar­ nog faktora u zajedničkom antiimperijalističkom frontu. Tek, kad mu bude priznata ova samostalnost i pri tome sačuva političku nezavisnost, postaće dopustivi i nužni privremeni sporazumi sa buržoaskom demokratijom. Proletarijat podržava i sam postavlja delimične zahteve, kao na primer zahtev za nezavisnu demokrat­ sku republiku, ukidanje obespravljenosti žena itd., ukoliko mu postojeći odnos snaga još ne dozvoljava da postavi svoj so­ vjetski program kao zadatak trenutka. Istovremeno nastoji da postavi parole koje će unaprediti stvaranje političkog saveza seljačkih i poluproleterskih masa s radničkim pokretom. Jedan od najvažnijih zadataka taktike antiimperijalističkog fronta jeste da se širokim radnim masama objasni potreba saveza s među­ narodnim proletarijatom i sa sovjetskim republikama. Koloni­ jalna revolucija može da pobedi i sačuva svoju pobjedu samo zajedno s proleterskom revolucijom u visoko razvijenim zemljama. Kom unistička Intem aclonala, knjiga 5, str. 877—878. 386

Teze o taktici Kominteme [Č e tv rti kon gres Ko m in tem e]

2.

Period opadanja kapitalizma

Na osnovu ccene svetskog ekonomskog položaja, Treći kongres je mogao s potpunom sigurnošću da konstatuje da je kapitalizam, pošto je ispunio svoju istorijsku misiju, pomaganje razvoja pro­ izvodnje, zapao u nepomirljivu protivrečnost ne samo u pogledu potreba sadašnjeg Istorijskog razvoja nego i u pogledu najelementarnljlh potreba ljudske egzistencije. U poslednjem imperija­ lističkom ratu najbolje Je sagledana ova osnovna protivrečnost, koju Je rat još zaoštrio i koja je izložila najvećim potresima od­ nose proizvodnje 1 cirkulacije. Preživeli kapitalizam došao Je u stadijum, u kome razorni rad njegovih neobuzdanih snaga koči i uništava ekonomske tekovine, koje je proletarijat stvorio Još u okovima kapitalističkog ropstva. Obnova Evrope je u sadašnjem položaju nemoguća. Kapitali­ stička Amerika neće ništa da žrtvuje za obnovu evropske kapi­ talističke privrede. Kapitalistička Amerika stoji kao lešinar ka­ pitalističkog raspadanja u Evropi, čiji će biti naslednik. Amerika će podjarmiti kapitalističku Evropu, ako evropska radnička klasa ne preuzme političku vlast, ne ukloni ruševine svetskog rata i ne započne izgradnju federativne sovjetske republike Evrope. 4.

Ofanzlva kapitala

Pošto proletarijat svih zemalja, osim u Rusiji nije iskoristio ratom Izazvanu slabost kapitalizma za zadavanje odlučnih uda­ raca, buržoazija je mogla — zahvaljujući pomoći socijaldemokra­ t e — da pobedi za borbu nespremno revolucionarno radništvo, da opet utvrdi svoju političku i ekonomsku moć i da započne novu ofanzivu protiv proletarijata. Svi pokušaji buržoazije da opet uspostavi međunarodnu robnu proizvodnju i raspodelu do­ bara iza oluja svetskog rata išli su samo na štetu radništva. Ofanziva kapitala, sistem atski organizovana u svetskim razmerama obuhvatila je sve zemlje. Svuda organizovani kapital bez­ obzirno snižava realnu nadnicu radnika, produžava radni dan, uma­ njuje skromna radnička prava u preduzećima, prisiljava radnike zemalja s niskom valutom, koji su do prosjačkog štapa dovedeni, da plaćaju nedaće, koje nastaju u privrednom životu zbog de­ valvacije novca ltd. 5.

Međunarodni fašizam

U najužoj vezi s ofanzivom kapitala na ekonomskom polju stoji politička ofanzlva buržoazije protiv radništva, što se najjasnije ispoljava u međunarodnom fašizmu. Budući da sve veće osiromašavanje sve više revolucloniše mase, a obuhvata i srednji sloj, uključivši i činovnike, I lim e slabi pouzdanje buržoazije u 387

blrokratlju kao apsolutno uslužno I dovoljno oruđe, buržoaziji nisu više dovoljne legalne metode. Stoga ona započinje da stvara naročite bele grade, koje su uperene protiv svih revolucionarnih pokreta proletarijata 1 sve više služe brutalnom ugušivanju svakog radničkog pokušaja. Jedan od najvažnijih zadataka komunističkih partija jeste organizovanje otpora međunarodnom fašizmu. One treba da pred­ vode sveukupno radništvo u borbi protiv fašističkih bandi i da na tom području energično primenjuju taktiku jedinstvenog fron­ ta, pri čemu su ilegalne organizacije bezuslovno potrebne. Ali suluda organizacija fašizma ujedno je i posljednja karta u igri buržoazije. Otvorena vlast belih gardi ujedno je uperena protiv temelja buržoaske demokratije uopšte. Ova činjenica uverava najšire mase radnog naroda da je vlada buržoazije moguća samo pomoću neprikrivene diktature nad proletarijatom. Stapanje partija Druge I Druge I po Internacionale objektiv­ no može da bude samo od koristi za revolucionarni radnički po­ kret. Fikcija neke druge revolucionarne partije, koja se nalazi izvan Komunističke internacionale iščezava. U okviru radničke klase boriće se samo još dve grupe za većinu radnika: Druga internacionala, koja predstavlja uticaj buržoazije unutar radničke klase, i Treća internacionala, koja je podigla zastavu socijalističke revolucije i diktature proletarijata. Ništa ne slabi tako proleterski otpor protiv ofanzlve kapitala kao rascep sindikata. To znaju i reformistički vođi sindikata. No kako osećaju da gube tlo pod nogama i da im je propast neizbežna, oni su se požurili da sindikate, ovo nezamenljivo oruđe proleterske klasne borbe, pocepaju da bi komunisti kao naslednicl mogli preuzeti samo još razvaline i komadiće starih sindi­ kalnih organizacija. Goru izdaju nije doživela radnička klasa od avgusta 1914. godine. 9. Zadaci osvajanja većine Uz ovakve prilike ostaje i nadalje osnovni zahtev Trećeg svetskog kongresa: »ostvariti komunistički uticaj među većinom radničke klase i odlučujući deo ove klase povesti u borbu». Jo š.v iše nego u doba Trećeg kongresa važi shvatanje da pri današnjoj labilnoj ravnoteži buržoaskog društva može sasvim iznenada da nastupi najoštrija kriza usled kakvog velikog štraj­ ka, kolonijalnog ustanka, novog rata, pa i usled parlamentarne krize. A upravo zbog toga je »subjektivni« faktor od ogromnog značenja, tj. stepen samosvesti, borbene volje i organizacije rad­ ničke klase i njene avangarde. Zadobiti većinu radničke klase Amerike i Evrope, to je I sada kao i pre najznačajniji zadatak Kominterne. U kolonijalnim I polukolonijalnim zemljama Kominterna ima dvostruk zadatak: 1. stvoriti jezgro komunističke partije, koja 388

će zastupati opšte interese radničke klase; 2. svim silama po­ magati nacionalnorevolucionarni pokret protiv Imperijalizma, po­ stati avangarda ovoga pokreta i u okviru nacionalnog pokreta po­ dići i ojačati socijalni pokret. 10. Taktika jedinstvenog fronta Iz svega toga proizlazi potreba taktike jedinstvenog fronta. Parola Trećeg kongresa »U m ase!- sada je potrebnija nego ikad. Tek sada započinje borba za obrazovanje proleterskog jedinstve­ nog fronta u velikom broju zemalja. Tek sada počinjemo da svla­ davamo teškoće taktike jedinstvenog fronta. Kao najbolji primer može da nam posluži Francuska, gde je razvoj događaja uverio i one koji su donedavna bili principijelni protivnici ove taktike i nužnosti njene primene. Kominterna zahteva da sve komuni­ stičke partitje i grupe najstrože provode taktiku jedinstvenog fronta, jer ona jedina u današnjem periodu pokazuje komunisti­ ma siguran put za pridobijanjo većine radnog naroda. Danas je rascep potreban reformistima. Komunistima je u in­ teresu ujedinjenje svih snaga radničke klase protiv kapitalizma. Taktika jedinstvenog fronta znači da komunistička avangarda mora da bude u prvim redovima borbe širokih radničkih masa za njihove najneophodnije životne interese. U toj borbi komu­ nisti su čak i pripravni da pregovaraju i sa izdajničkim vođima socijaldemokrata i amsterdamaca. Pokušaji Druge internacionale da jedinstveni front prikaže kao stapanje svih »radničkih partija« moraju se najenergičnije odbiti. Postojanje samostalnih komunističkih partija i njihova puna sloboda akcije prema buržoaziji i kontrarevolucionarnoj socijaldemokratiji najvažnija je istorijska tekovina proletarijata, koje se komunisti ne smeju odreći ni pod kakvim uslovima. Samo komunističke partije bore se za interese celokupnog proleta­ rijata. Taktika jedinstvenog fronta ni u kom slučaju ne znači ni tzv. izborne kombinacije vođa u nameri da se postigne neki parla­ mentarni cilj. Taktika jedinstvenog fronta je ponuda za zajedničku borbu komunista sa svim radnicima koji pripadaju drugim parti­ jama ili grupama i sa svim vanpartijskim radnicima za odbranu najelementarnijih životnih interesa radničke klase od buržoazije. Svaka borba za najmanje dnevne zahteve biće izvor revolucio­ narnog vaspitanja, jer će iskustva stečena u borbi uveriti radnike u neophodnost revolucije i značaj komunizma. Naročito važan zadatak pri sprovođenju jedinstvenog fronta je­ ste postizanje ne samo agitacionih nego i organizacionih rezul­ tata. Nijedna se prilika ne srne propustiti, a da se u samoj rad­ ničkoj klasi ne stvore organizaciona uporišta (fabričko-zavodski komiteti, kontrolne komisije radnika svih partija i vanpartljaca, akcioni komiteti itd.j. Najvažnije u taktici jedinstvenog fronta jeste i ostaje agitaciono i organizaciono okupljanje radničkih masa. Stvarni uspeh 389

taktike jedinstvenog Fronta polazi »odozgo«, iz dubina samih rad­ ničkih masa. No komunisti se ne mogu odreći da pri tome u izvesnim prilikama pregovaraju i s vođima protivničkih radničkih partija. Ali o toku tih pregovora mase moraju da budu stalno i potpuno obaveštavane. Samostalnost agitacije komunističke par­ tije ne srne da bude ograničena ni za vreme ovih pregovora. Samo se po sebi razume da prema konkretnim uslovima i tak­ tika jedinstvenog fronta poprima razne oblike. Ali tamo gde su, kao u najvažnijim kapitalističkim zemljama, objektivni uslovi zreli za socijalistički preokret i gde pod vodstvom kontrarevolucionarnih voda socijaldemokratske partije rade svesno na rascepu među radništvom, tamo će taktika jedinstvenog fronta biti odlučna za ćelu novu epohu. 11. Radnička vlada Kao opštu propagandnu parolu treba gotovo svugde upotrebiti radničku vladu (eventualno, radničku i seljačku vladu). Ali kao aktuelna politička parola radnička vlada ima najveće značenje u onim zemljama u kojima je položaj buržoaskog društva posebno nesiguran, gde odnos snaga između radničkih partija i buržoazije stavlja na dnevni red, kao praktičnu nužnost, odluku o pitanju vlade. U tim zemljama parola o radničkoj vladi sledi kao nemi­ novan rezultat ćele taktike jedinstvenog fronta. Nasuprot otvorenoj ili prikrivenoj buržoasko-socijaldemokratskoj koaliciji, komunisti stavljaju jedinstveni front svih radnika i koaliciju svih radničkih partija na ekonomskom i političkom polju za borbu protiv buržoaske vlasti i njenog konačnog obaranja. U zajedničkoj borbi svih radnika protiv buržoazije ćeli državni apa­ rat treba da dospe u ruke radničke vlade i na taj način treba da ojačaju pozicije vlasti radničke klase. Najelementarniji zadaci radničke vlade moraju se sastojati u tome da se proletarijat naoruža, da se razoružaju buržoaske, kontrarevolucionarne organizacije, da se uvede kontrola nad proiz­ vodnjom, da se glavni teret poreza svali na pleća bogatih i da se slomi otpor kontrarevolucionarne buržoazije. Takva radnička vlada je moguća samo ako je nastala u borbi masa, ako se oslanja na borbene radničke organe koji su stvo­ reni od najnižih slojeva potlačenih radničkih masa. I radnička vlada koja bi proistekla iz parlamentarne konstelacije, dakle koja je čisto parlamentarnog porekla, može da dâ povod za oživljava­ nje revolucionarnog radničkog pokreta. Samo se po sebi razume da nastanak i dalji opstanak jedne prave radničke vlade koja vodi revolucionarnu politiku mora da dovede do najogorčenije borbe, eventualno i do građanskog rata. Sam pokušaj proletari­ jata da obrazuje takvu radničku vladu naići će odmah na naj­ oštriji otpor buržoazije. Parola o radničkoj vladi je stoga veoma pogodna da okupi proletarijat i da pokrene revolucionarne borbe. Komunisti moraju da pokažu spremnost da će u datim okol­ nostima, zajedno s nekomunističkim radničkim partijama I rad­ ničkim organizacijama obrazovati radničku vladu. Ali oni to mogu 390

da učine samo onda ako postoje garantlje da će se radnička vlada zaista boriti protiv buržoazije u navedenom sm islu. Pri tome se podrazumevaju ovi uslovi za učešće komunista u takvoj vladi: 1. Učešće u radničkoj vladi može uslediti samo uz saglasnost Kominterne; 2. Komunisti koji učestvuju u takvoj vladi nalaze se pod naj­ strožom kontrolom svoje partije. 3. Komunisti koji učestvuju u toj vladi najtešnje su povezani s revolucionarnim organizacijama masa; 4. Komunistička partija mora bezuslovno zadržati svoje pravo lice i punu samostalnost svoje agitacije. Uza sva preimućstva, parola o radničkoj vladi ima 1 svoje opasnosti, isto kao što cela taktika jedinstvenog fronta krije u sebi mnoge opasnosti. Da bi izbegle te opasnosti, komunističke partije moraju znati da je svaka buržoaska vlada istovremeno kapitalistička vlada, ali svaka radnička vlada nije istinski pro­ leterska vlada, to je st revolucionarni instrument proleterske vla­ sti. Komunistička internacionala mora uzeti u obzir sledeće mo­ gućnosti: I. Prividne radničke vlade 1. Liberalna radnička vlada. Takva je vlada postojala u A us­ traliji, takva će vlada u dogledno vreme biti moguća u Engleskoj. 2. Socijaldemokratska radnička vlada (Nemačka). II. Stvarne radničke vlade 3. Vlada radnika i siromašnih seljaka. Takva mogućnost po­ stoji na Balkanu, u čehoslovačkoj itd. 4. Radnička vlada uz učešće komunista. 5. Stvarno revolucionarna proleterska radnička vlada, koju u čistom obliku može ostvariti samo komunistička partija. Komunisti su spremni da nastupaju i s onim radnicima koji još nisu shvatili neophodnost diktature proletarijata, sa socijal­ demokratima, hrišćanima, vanpartijcima, sindikalistim a itd. Stoga su komunisti takođe spremni da pod izvesnim uslovima i uz izvesne garantije čak i podrže jednu prividnu radničku vladu, na­ ravno samo ako ona zastupa interese radnika. Ali komunisti isto tako otvoreno izjavljuju radništvu da se bez revolucionarne borbe protiv buržoazije ne može postići niti održati prava rad­ nička vlada. Pravom radničkom vladom se može smatrati samo ona vlada koja je spremna da preduzme ozbiljnu borbu protiv buržoazije bar za ispunjenje najhitnijih svakodnevnih zahteva rad­ nika. Komunisti mogu da učestvuju samo u takvim radničkim vladama. Prva dva tipa prividnih radničkih vlada (liberalne i socijalde­ mokratske) nisu revolucionarne vlade, ali mogu u datim okol­ nostima da ubrzaju proces raspadanja buržoaske vlasti. Druga dva tipa radničkih vlada (radničke i seljačke vlade, socljalde391

mokratsko-komunistioke vlade) još ne znače da je postignuta dik­ tatura proletarijata, one čak i ne predstavljaju istorijski neopho­ dan prelazni stupanj ka diktaturi, ali Ih valja smatrati, ako igde dođe do stvaranja takvih vlada, značajnim ishodištem u borbi za diktaturu proletarijata. Savršena diktatura proletarijata je samo ona prava radnička vlada (tačka 5) koja se sastoji od komunista. 12. Pokret za veća u pred uzećima Nijedna komunistička partija ne može se smatrati ozbiljnom i solidno organizovanom komunističkom partijom masa ako nema čvrstih komunističkih ćelija u preduzećima, fabrikama, rudnici­ ma, železnicama itd. U današnjim prilikama ne možemo nijedan pokret smatrati planski organizovanim komunističkim pokretom masa ako radničkoj klasi i njenim organizacijama nije pošlo za rukom da stvore odbore u preduzećima kao kičmu ovog pokreta. Borba protiv ofanzive kapitala i za kontrolu nad proizvodnjom postaje bezizgledna ako komunisti ne raspolažu čvrstim upori­ štima u svim preduzećima i ako radništvo nije stvorilo sopstvene proleterske borbene organe u preduzećima (fabričko-zavodske od­ bore, radnička veća). Stoga Kongres smatra da je jedan od glavnih zadataka svih komunističkih partija da se više nego do sada učvrste u predu­ zećima i da pomažu pokret za veća u preduzećima ili da daju inicijativu za stvaranje ovog pokreta. 13. Kominterna kao svetska partija Komunistička internacionala se mora u sve većoj meri uporedo sa svojom organizacionom izgradnjom i prerastanjem u komu­ nističku svetsku partiju potvrđivati i politički kao takva; ona mora da posveti glavnu pažnju naročito rukovođenju neophodnim akcijama u čitavim grupama zemalja. 14. Međunarodna disciplina Da bi se taktika jedinstvenog fronta provela na međunarod­ nom planu i u svakoj pojedinoj zemlji, potrebno je sada više nego ikad najstroža međunarodna disciplina u Kominterni i u svakoj od njenih sekcija. Četvrti kongres zahteva kategorički od svih sekcija i od svih članova najstrožu disciplinu u sprovođenju taktike, koja će samo onda dati plodove ako bude jednodušno i planski izvođena u svim zemljama ne samo recima nego i delom. Prihvatanje 21 uslova uključuje provođenje svih taktičkih za­ ključaka svetskih kongresa, Izvršnog komiteta kao organa Kominterne u vremenu između svetskih kongresa. Kongres nalaže Izvršnom komitetu da pomaže i najstrože kontroliše sprovođenje i zaključka o taktici u svim partijama. Samo oštro iscrtana revo­ lucionarna taktika Kominterne obezbeđuje internacionalnoj pro­ leterskoj revoluciji najbržu pobedu. Kom unistička Internacionala, knjiga 5, str. 853, 855 - 863.

392

Izveštaj o radu Komisije za jugoslovensko pitanje [č e tv r ti kon gres K o m in tem e]

I Kom isija je postavila cilj da u prisustvu drugova analizira sva politička pitanja, koja u drugim partijama dovode do nesu­ glasica: pitanje političke situacije, pitanje stava Partije prema sindikatima; pitanje, koje je upravo za jugoslovensku Partiju od najvećeg značaja, naime nacionalno pitanje, pitanje uzajamnih odnosa legalne organizacije i ilegalne, kao i o potčinjavanju le­ galne organizacije rukovodstvu ilegalne — sva ova pitanja po­ stavili smo I pročešljali u Kom isiji, te, drugovi, moramo ovde konstatovati da u svim ovim pitanjima nema nikakve razlike u mišljenjima između dve grupe. Nehotice se postavlja pitanje, zbog čega je, onda, nastao sav taj spektakl. Drugovi, ja sam već ukazao na to zbog čega je nastao. On nastaje uvek posle poraza među emigracijom i prema tom pitanju se na odgovarajući način treba postaviti. Drugovi, za nas je ovaj trenutak krajnje važan. Ako nema nikakvih razmimoilaženja, moraju se postaviti odre­ đeni organizacioni oblici, koji svima koji su sposobni za rad pru­ žaju mogućnost da učestvuju u tom radu, koji pružaju mogućnost da se u zajedničkom radu prevaziđe uzajamno nepoverenje, kao što je to bio slučaj već u nekim partijama. U vezi s tim, izrađen je čitav niz mera organizacione prirode, koje preporučujemo Iz­ vršnom komitetu Kominterne na usvajanje. Pošto ovde imamo posla s Partijom koja uglavnom deluje ilegalno, to će drugovi priznati da se ova pitanja organizacione prirode ne smeju ras­ pravljati ovde u plenumu, nego se moraju predati Izvršnom ko­ mitetu Kominterne. što se tiče političke situacije u kojoj se nalazi Partija, saopštiću vam rezoluciju koju je sastavila Komi­ sija, pri čemu sebi dopuštam da na kraju ne samo izrazim nadu već da izrazim duboko uverenje da će se svi drugovi iz jugoslovenske Partije od ovog trenutka, kada najviša partijska instancija, Četvrti kongres, ovde donese svoju odluku — bezuslovno povi­ novati toj odluci, a ne samo je primiti k znanju, kao što se to do sada događalo s njihove strane, nego je striktno sprovesti — da će zasukati rukave i prionuti na posao u toj zemlji, kakvu radnik očekuje. I ja sam ubeđen da ćemo do sledećeg Kongresa pred sobom videti jedinstvenu, za borbu sposobnu Partiju, koja se osla­ nja na ogromne redove proletera, Komunističku partiju Jugosla­ vije. K om u n ističk a In tem aclo n ala, kn jig a 5, str. 741— 742.

Diskusija Radovanović Ljubomira, delegata KPJ na četvrtom kongresu Kominterne Radić (Jugoslavija): Mnogobrojne konferencije država Antante od 1919. sasvim jasno su pokazale da su Versajski mir i mirovni 393

ugovori povezani s njim, koji su trebalo da obezbede hegemoniju francuskog imperijalizma u Evropi, Engleskoj, na Bliskom Istoku i na moru — nesprovodljivi. Oni se nalaze u procesu potpune li­ kvidacije. Prema gvozdenoj logici ekonomskog razvitka, države Antante rukovodile su se prilikom sastavljanja tih ugovora imperijalisti­ čkim tendencijama. Ratna odšteta koju Je trebalo da plate pobeđene države daleko je prevazilazila njihove finansijske i ekonom­ ske mogućnosti. Obrazovane su nove države, a granice su povu­ čene bez obzira na to da li su nove države sposobne za život, da li granice novih država odgovaraju njihovim ekonomskim po­ trebama i nacionalnim činiocima. Na taj način u celoj Evropi, a naročito u Podunavlju I na Balkanskom poluostrvu stvorena je nemoguća situacija. Balkan i Podunavlje, koji čine ekonomsku celinu i predstavljaju čudan mozaik narodnosti, pocepani su u više država, od kojih svaka obuhvata jake nacionalne manjine. Težak ekonomski položaj pojedinih država, koje su vekovima bile zajed­ no, i pljačkanje teritorije od strane tuđinskih elemenata uslovijava da odnosi među tim državama budu krajnje zategnuti i u sva­ kom trenutku preti opasnost oružanog sukoba. Ponovo se bude nacionalističke bolesti, a buržoazija, naročito svih novostvorenih država, pokušava da svoje imperijalističke i razbojničke interese postavi kao zajedničke nacionalne interese da bi tom parolom pridobila ćelu naciju za odbranu i održavanje stanja stvorenog Versajskim mirom. Istom parolom buržoazija teži da učini bezo­ pasnim mogućne antidržavne elemente i sprovodi najtežu politi­ čku I socijalnu reakciju, čija je oštrica u prvom redu usmerena protiv revolucionarnog proletarijata. Nacionalne borbe koje su ranije bile na dnevnom redu u Podunavlju i na Balkanu, danas su Isto tako akutne. Nove države, koje obuhvataju vrlo jake nacionalne manjine, sprovode bezobzirnu politiku odnarođivanja manjina, koje su de­ gradirane u građane drugog reda. Te manjine su Isključene pri­ likom sporvođenja agrarne reforme, ne uzimaju se u obzir u kul­ turnom pogledu, a prilikom svake bezazlene opozicije prema vla­ di protiv njih se istupa najoštrije. Zbog ove politike koju sprovo­ de sve države Male Antante prema nacionalnim manjinama, ot­ por tih manjina postaje sve veći i ispoljava se na razne načine. U Makedoniji, na primer, Bugari i Albanci se bore protiv Imperi­ jalističke politike srpske buržoazije oružjem, Nemci i Mađari u svim novim zemljama brane se pasivnim otporom toj politici i sistematski je sabotiraju. Zainteresovane države koriste se tim okolnostima da ojačaju svoj iredentizam, te odnosi među susednim državama postaju sve neodrživijl. Svi ti ugovori pogoršavaju ne samo odnose među pojedinim narodnostima nego i među plemenima jedne nacije. Klasičan pri­ mer za to pruža Jugoslavija, u kojoj Je borba među Srbima i Hrva­ tima, koji pripadaju jednom te istom narodu, dobila takve raz394

mere da najjače hrvatske partije istupaju s parolom o potpunoj samostalnosti. Razlog za to nije samo unutrašnjopolitičke nego I spoljnopolitičke prirode Pogled na Balkansko poluostrvo i Podunavlje jasno pokazuje pot­ punu apsurdnost svih mirovnih ugovora od 1913. koji se tiču ovog područja. Tako je, na primer, Rijeku, koja je najbolji i go­ tovo jedini prilaz moru za severozapadnu Jugoslaviju i Mađar­ sku, de facto zauzela Italija, što izuzetno zateže odnose izme­ đu Jugoslavije i Italije. Isti je slučaj sa Solunom, koji je najbolja luka za ćelo Balkansko poluostrvo i koji s veoma malim zaleđem drži Grčka, a da to nema značaja za grčku trgovinu. Uloga Male Antante, uostalom, jasno se ispoljila na svim kon­ ferencijama, kao i u svim merama koje su preduzete protiv So­ vjetske Rusije. Ali uprkos tome što vlade Male Antante vode neprijateljsku politiku prema Sovjetskoj Rusiji, raspoloženje na­ rodnih masa je sasvim drukčije, tj. masa je veoma naklonjena Sovjetskoj Rusiji, pri čemu krupnu ulogu igra nerešeno agrarno pitanje. Razaranje ekonomskih celina, snažne suportnosti među drža­ vama Male Antante i ostalih država na Balkanu i u Podunavlju, međusobne suprotnosti država Male Antante, teške nacionalne borbe unutar svake pojedine države, bezobzirno odnarođivanje i ugnjetavanje nacionalnih manjina, reakcija I vanredni zakoni za radničku klasu u svim tim državama — sve to, oslonjeno na snažan militarizam, koji premašuje ekonomske snage tih država, vodi neizbežnom raskidu i likvidaciji Versajskog ugovora i os­ talih ugovora i stanja koje su oni stvorili. U takvim okolnostima zadatak komunističkih partija mora biti da mobilišu celokupan revolucionarni proletarijat za borbu pro­ tiv im perijalističkog mira i protiv im perijalističkog rata. U toj borbi komunističke partije moraju umeti da iskoriste sve po­ stojeće suprotnosti, naročito nacionalne. Proletarijatu i poluproletarijatu na Balkanu i u Podunavlju mora se reći da se njihovo nacionalno, političko i ekonomsko oslobođenje može postići samo revolucionarnom borbom pod zastavom i vodstvom komunističkih partija i da se jemstvo za mir, za normalan razvitak i rešavanje svih spornih pitanja na Balkanu i u Podunavlju nalazi samo u federativnoj sovjetskoj republici podunavskih i balkanskih zemaa • •••

K om u n ističk a In tem aclo n ala, k n jig a 5, str. 630—«33

395

Program NRPJ

[O anlvatka konfrenclja N RPJ, Beograd, 13— 14. aljefinja 1923. godina]

Ova međunarodna situacija kapitalističkog poretka reflektuje se i na Jugoslaviju koja je, kao kapitalistički uređena, ušla u svetski kapitalistički sistem. Posledice imperijalističkog rata, iz koga je Jugoslavija ponikla, za radničku klasu i ostale radne mase Jugoslavije su preteške: haos i nesigurnost u privrednim odnosima i u financijskom pogledu, skupoća, vratolomni pad vrednosti novca i kupovne moći narodnih masa, najbrutalnije finansijsko pumpanje naroda, ogromni državni dugovi, najneproduktivnije trošenje narodnog novca, sve veće naoružanje itd. Imajući u vidu dosad izložena fakta, sadanju međunarodnu situaciju i situaciju u kojoj se nalazi Jugoslavija, a posebice radnička klasa u njoj, Nezavisna radnička partija Jugoslavije po­ stavlja kao svoj krajnji cilj: klasnom borbom proletarijata zameniti kapitalističko društveno uređenje socijalističkim. Sa prenašanjem sredstava za proizvodnju i materijalnih dobara iz ruku kapitalističke klase u društvenu svojinu, to jest u ruke radnog naroda, koji će organizovati ljudsko društvo na obaveznom radu za svakoga i čija će proizvodnja biti zasnovana ne na špekulaciji u cilju sticanja profita, već na principu proizvodnje dobara za potrebe društva radi srećnog . . . Nezavisna radnička partija Jugoslavije, u cilju suzbijanja šovi­ nističkih mržnji među balkanskim narodima i ratnih izazivanja, održavaće veze sa onim partijama proletarijata balkanskih ze­ malja koje vode klasnu borbu i koje se bore za ostvarenje fede­ racije socijalističkih republika na Balkanu. Nasuprot zakulisne, mračne i agresivne politike jugoslovenskih vlasnika, nasuprot tajne diplomatije i tajnih ugovora, nasuprot velikih i malih antanti, NRPJ će se zalagati za bratimljenje radnog naroda svih zemalja, u prvom redu na Balkanu i na jugu Evrope. NRPJ stoji na stanovištu da je jedan od bitnih razloga plemen­ skih sporova u Jugoslaviji još nerešena ekonomska borba između raznih pokrajinsko-plemenskih centara. U želji za narodnim je­ dinstvom boriće se protiv svakog nasilnog i hegemonističkog centralizma, a za samoopredjeljenje radnog naroda sa punim unutrašnjim slobodama. Stojeći na stanovištu, samoopredjeljenja naroda, NRPJ smatra da se i pitanje granica može rešiti samo preko slobodne volje (plebiscita) naroda. IA , II , d r . 277, 279.

396

Akcioni program NRPJ [O s n iv a čk a ko n feren cija N R P J]

7. Organizovati državu na socijalističkim republikanskim na­ čelima. 8. Narodu priznati pravo da putem neposrednog glasanja rešava o svima pitanjima za koja on smatra da o njima i on nepo­ sredno treba da 'kaže svoje m išljenje i da po njima uzima Ini­ cijativu. 9. O ratu i miru da odlučuje narod opštim tajnim glasanjem.

Politička situacija i neposredni zadaci KPJ [D ru g a ko n fere n cija K P J, B eč, 9— 12. s v ib n ja 1923. go d ine ]

Situacija u Jugoslaviji Jugoslavija jeste jedna od pobedničkih novopostalih država posle rata. Ona spada u one zemlje koje je rat u znatnom delu oblasti privredno opustošio. Već četiri godine bori se ona sa svim teškoćama sa kojima se bore sve kapitalističke države učesnice u ratu. ( . . . ) Uz to Jugoslaviju pritiskuju više nego mnoge druge zemlje dva vrlo važna i teška problema: agrarno pitanje (i) unutrašnja borba nacionalnosti i konkurentskih nacionalnih grupa, koje joj onemo­ gućavaju da se formira i konsoliduje kao država. ( . . . ) Problem nacionalnosti Unutrašnja borba nacionalnosti, ekonomski, politički i nacio­ nalno ugnjetenih od jednog surovog reakcionarnog režima stvo­ rila je nezadovoljstvo i mržnju protiv nove države i vladajućeg reakcionarnog režima, radikalsko-demokratskog, vršenog u znaku hegemonije srpske buržoazije i prevlasti srpske nacije, koje sa­ činjavaju široke narodne m ase svih nacionalnosti (u državi). Š i­ roke narodne mase svih nacionalnosti i plemena, osećaju na svojim leđima sav teret financijski i privredno ratom razrivene zemlje, sve zle posledice najbrutalnijih metoda akumulacije ka­ pitala vršene bezobzirno i brzim tempom posle rata. Usled toga nacionalna potčinjenost i plemenska zapostavljenost padala im je još teže i izazivala u širokim slojevima revolucionarna osećanja. (. . .) Usled neorganizovanosti, usled kratkoće vremena koje je KPJ imala za proširenje svoga uticaja u mase na koje je u borbi protiv reakcionarnog režima imala da se oslanja, usled kraha nekoliko proleterskih revolucija u Evropi (što je ojačalo među­ narodni položaj buržoazije) — vladajuća buržoazija je uspela da KPJ izbaci iz borbe za duže vreme — uz punu pasivnu asisten­ ciju plemenskih i nacionalnih grupa. Time je režim ojačao svoju 397

poziciju za borbu sa konkurentskim plemenskim buržoazijama i nacionalnim pokretima svih vrsta. Plemenski sukobi Politička kriza u državi, koja ju do kraha KPJ imala na sebi dobrim delom socijalno obclezje — blagouareui uticaju KPJ i akutnoj revolucionarnoj međunarodnoj situaciji — dooija glavno obeležje |ilemenskog aukooa i sukoba dvaju plemenskih buržoaskih grupacija, srpsku i hrvatsko siovenaćke, od kojih jedna i druga teze ou iskoriste plemenska osećanja širokih slojeva na­ roda, stvorena dugim nizom godina života u posebnim socijalnim, ekonomskim i državni.n prilikama. Pod lurmom najstrožeg cen­ tralizma, srpska buržear’ja, predstavljena u Hadikainoj i Demo­ kratskoj partiji, teži da osigura hegemoniju srpske buržoazije, a pod formom teaeralizma i autonomija, hrvatsko-slovenačka bur zoazija bori se za ravnopravno učešće hrvatskog i siovenačkog kapitala u eksploataciji naroda ćele države. I iako se u toku dve i po godine ceo politički život kreće u znaku borbe za po­ litičke parole: za centralizam ili za federalizam i autonomiju. (...) Sadašnja politička situacija, stvorena posle martovskih izbora pokazuje plemensko i nacionalno grupisanje i dobila je još izrazitije ODeiežje nacionalnih i plemenskih borbi, protiv hegemonije srpske buržoazije nego šio je pre imala. (...) Reakcionarni krvavi režim srpske buržoazije koja je pošto-poto hteia da sačuva svoju premoć, pomogao je nacionalnim buržoazi­ jama da prikupe oko sebe ne samo sve buržoaske i sitnoburžoasKe elemente vec i masu paupera, varoških i seoskih, svu inte­ ligenciju i veliki deo proletarijata. One su bacale parole neza­ visnosti i autonomije za kojima su se mase povodile očekujući od tin paroia spas. One su vise nego viadajuca reakcija isko­ ristile siaoost komunističke partije, ua privuku uza se sve naj­ aktivnije eiemente i njene giasace, siuzeći se parolama komumstiOKe partije u tim giasackim sredinama. KPJ stoji pred jednom političkom situacijom vrlo važnom za dalji razvitak države i za snaženje komunističkog pokreta. KPJ je dužna oa zauzme jedno komunističko stanovište koje će naj­ bolje odgovarati sadašnjim zadacima Kl, a samoj njoj obezbediti najpumju delatnost u cilju ponovnog širenja svog uticaja i sticanja poverenja kod većine radničke Klase. . J Nacionalno i plemenski grupisane mase predstavljaju nesum­ njivo jednu jaku otpornu snagu protiv režima belog terora. Ali ove su mase pod uticajem svojih buržoazija koje njima upravljaju, potpuno u pravcu svojih interesa i koje će im davati one forme borbe koje odgovaraju tim interesima. (...) Zato je glavni zadatak KPJ, da iskoristi otpornu snagu tih si­ romašnih masa, da ukaže na izdajstvo nacionalnih i plemenskih buržoazija, na laž njihovih parola i na pravi značaj ovakvih buržoaskih plemenskih grupisanja, da punom snagom zađe u mase sa svojom parolom: pravo samoopredeljenja svake nacije do obrazovanja zasebne države, da pokaže da su Jedini nosioci te 398

parole Kl i KPJ i da su one jedino u stanju da izvrše potpuno nacionalno i plemensko oslobođenje svih potčinjenih nacija I plemena revolucionarnim putem, nepoštednom borbom protiv svih buržoazija, pojačanom protiv ugnjetačkih i im perijalističkih . . . do njihovog sloma. KPJ dužna je, baciti se što pre na ovaj posao i pronaći pogodne metode rada naročito u siromašnim seoskim masama. Problem Makedonije Kao nacionalni problem makedonski problem ima i svojih po­ sebnih obeležja. Nacionalno, ekonomski I politički potlačeno sta­ novništvo Makedonije, pod pritiskom najkrvavijih unutrašnjih re­ žima sačuvalo je nesumnjivo najviše otporne snage od svih os­ talih krajeva. ( . ..) Kako Makedonija predstavlja istovremeno najvažniji domen politike BKF, to je KPJ dužna da u sporazumu sa BKF organizuje i vodi sistem atsku akciju u Makedoniji za pridobijanje makedon­ skog stanovništva na komunističkoj paroli prava samoopredeljenja nacija, iskorišćujući sve revolucionarne elemente. Njihov za­ datak mora biti da se u borbi makedonskog stanovništva protiv im perijalističke i ugnjetačke politike jugoslavenske buržoazije stave na čelo i istrgnu maked. stanovništvo ispod uticaja buržoaske i šovinističke propagande — koja bi mogla imati uspeh, ako KPJ i BKF ostave to stanovništvo samo sebi. Crna Gora stoji danas kao energičan borac protiv nasilničkog im perijalističkog režima. (. . .) Zadatak KPJ jeste, da povrati svoj uticaj na siromašno stanov­ ništvo Crne Gore i u pogodnom momentu iskoristi taj borbeni odred protiv belog terora. KPJ ima za dužnost da ukaže na izdaju koju su prema Crnoj Gori učinili buržoaski autonomisti, napu­ štajući autonomističku parolu na kojoj su izabrani i prilazeći de­ mokratskim centralistima. Istinski borci za pravo samoopredeIjenja siromašne Crne Gore jesu i ostaju jedino komunisti. Problem nacionalnih manjina. KPJ je dužna, da Isto tako žigoše lažnu izdajničku ulogu nemačke, mađarske i rumunjske buržoazi­ je, odigranu prema svojim buržoazijama — koji su tražili ravno­ pravnost u državi i poštovanje nacionalnih prava. KPJ ima za zadatak da organizuje u sindikalnim i partijskim organizacijama relativno mnogobrojni nemački i mađarski proletarijat i da ga povede kao avangardu u borbu protiv kapitalističke ofenzive i režima belog terora, protiv nacionalnog ugnjetavanja ističući i zahtev za puno nacionalno pravo i pravo samoopredeljenja tih nacionalnosti. N acionalno pitan|e . . ., Zb orn ik dokumenata, str. 187— 189.

399

Nacionalni I plemenski problem u Jugoslaviji I radnička klasa [P oziv CP V KPJ na d isk u siju , 31. svibnja 1923. godine]

U toku prošloga svetskoga rata buržoazija svake zaraćene strane propovedala je da ratuje »samo« zato da bi se odbranlla od zavojevačkih planova druge strane. Narodi su izvođeni na klanice zato da bi im bila obezbeđena nacionalna samostalnost I da bi »pobedio« princip samoopredeljenja naroda I bila skinuta s dnevnog reda sva tzv. nacionalna pitanja I time otklonjene opasnosti novih ratova i krvoprolića. Rat Je dovršen pobedom one strane koja Je najbučnije Isticala te lozinke — do primirja. Prema tome nacionalna pitanja više ne bi trebala da postoje. Međutim ona postoje i da!je. Postoje u međunarodnim odnosima Između pojedinih država i zaoštravaju se i komplikuju u unu­ trašnjim odnosima u samim tim državama. »Rešenja« koja su doneli mnogobrojni »mirovni« ugovori samo su izmenlla obličje tih problema i odnose između zavojevanih I zavojevača. U srcu I na jugu Evrope, u Aziji i u Africi sukobljavaju se razni nacio­ nalizmi I »nacionalni problemi« dominiraju potpuno međunarod­ nom političkom situacijom preteći novim »poslednjim« ratom »za prava naroda«. Već sama ta opasnost dovoljna je da radničkoj klasi u svima zemljama skrene naročitu pažnju na te probleme. Uzevši u obzir današnji razmer snaga svetskog proletarijata, nije moguće otre­ sti se tih problema ponavljanjem Jedne stereotipne fraze, niti pristupiti njihovom razumevanju i rešavanju odnosa proletarijata prema njima jednim opštim mestom iz partijske frazeologije. Potrebno Je obratiti im naročitu pažnju i u svetskim razmerima I u razmerima u kojima se javljaju u svakoj pojedinoj državi. Tim pre, što je danas posle svetskog rata i slepcu postalo jasno da nacionalni problemi neće nikada biti rešenl od buržoazije. Za­ ključak da su buržoazije istorijski pozvane da definitivno rese i srede sva nacionalna pitanja i daju definitivan oblik podeli sveta po narodnostima, zaključak izveden iz fakta da su buržoazije postale nosioci raznih nacionalističkih pokreta, pokazao se kao sasvim pogrešan. Svaka buržoazija zahteva I priznaje pravo sa­ moopredeljenja naroda jedino za »svoj« narod, dok ga drugima u većini slučajeva odriče. Princip samoodređenja naroda izašao je iz sveta basne I obmane i postao stvarnost jedino u državi proletarijata, u Sovjetskoj Rusiji. Ali ima I Još Jedan drugi, isto tako važan razlog, zbog koga proletarijat mora strogo voditi računa o nacionalnim i plemen­ skim problemima. Nerešenost tih problema naime pruža hranu nacionalističkim i plemenskim ideologijama I tako služi buržo­ aziji da pomoću njih baca u zasenak i najkrupnije socijalne pro­ bleme i zavodi za sobom mase radnog naroda, umanjujući I slabeći njihovu svest, da bi lakše mogla sprovoditi svoju klasnu politiku porobljavanja i prema samim tim masama. Mi u Jugoslaviji najjače osećamo opasnosti koje iz nacionalnih problema proizlaze I u jednom I u drugom obliku i najbolje mo­ žemo razumeti koliko je potrebno da jedanput jasno i precizno 400

bude određen odnos proletarijata prema tim problemima I iza­ brana sredstva I putevi kojima proletarijat mora suzbijati obe te opasnosti. Mi istodobno najjače možemo osetiti — i osećamo zbilja nedovoljnost opštih formula i mesta i potrebu da ona budu zamenjena jednim određenim stavom, da bi se izbegla svaka podvojenost u izvođenju zaključaka iz tih formula u cilju aktivne političke delatnosti. A da smo mi prisiljeni da i na tom polju, u ovoj ili onoj formi i aktivno učestvujemo, to je van svakog spora kao i da ta naša aktivnost mora biti rukovođena samo bližim I daljim interesima proletarijata. U međunarodnoj politici nacionalni problemi se javljaju pred jugoslavenskim proletarijatom u obliku im perijalističkih prohteva jugoslavenske buržoazije, u savezu sa drugim im perijalističkim grabljivcima, u politici naših vlastodržaca, koji zemlju dovode u direktnu zavisnost od stranih im perijalista, dok na drugoj strani dolaze u sukob sa apetitima kojeg drugog imperijalizma. Ti se sukobi u blažem ili u opštijem obliku javljaju na svima granicama jugoslovenske države i prema savezničkoj Rumuniji i prema Grč­ koj i prema Italiji, a pogotovo prema Bugarskoj i Albaniji. Ali u tim međunarodnim odnosima naš stav je potpuno određen i u pogledu akcije. Nikakvo pitanje obrambenog ili ofanzivnog rata ne može uneti pometnju u podvojenost među nama. I o tome nije potrebna opširnija rasprava među nama. Međutim u unutrašnjoj politici stvari stoje malo drukčije. Unu­ tarnji nacionalni i plemenski problemi koji stoje nerešeni u dr­ žavi jugoslovenske buržoazije proučavani su sa naše strane u novinarskim člancima, koji su ponekad predstavljali ozbiljnu stu­ diju bar jednog od tih problema. No što se tiče izvođenja za­ ključka za političku aktivnost u pogledu tih problema mi nismo uvek otišli mnogo dalje od ponavljanja opštih mesta. Međutim ti problemi se tako zaoštravaju u tolikoj meri prevlađuju nad svim ostalim problemima, u kojima je radnička klasa direktno i klasno zainteresovana, da veoma osetno i jako deluju i na sam radnički pokret, na položaj radničke klase u državi i društvu. Poslednji izbori su to najbolje pokazali. Plemenska i nacionali­ stička kampanja buržoazije u velikoj meri umanjila je uticaj rad­ ničke ideologije na radničke klase u političkom životu zemlje. Rešenje plemenskog i nacionalnog pitanja na ovaj ili onaj način, definitivno sređivanje plemenskih odnosa u državi i njeno ure­ đenje u znatnoj meri će uticati na položaj radničke klase u zemlji, kao i na položaj u samoj radničkoj klasi, na odnose među njenim pojedinim delovima. Zato i politička aktivnost radničke klase u pogledu plemenskih i nacionalnih sporova mora biti je­ danput jasno određena. Ti problemi se u Jugoslaviji javljaju u tri oblika. Prvo mesto zauzima plemenski sukob između srpske buržoazije s jedne, i hrvatske i slovenačke buržoazije s druge strane. U našoj štampi je dovoljno jasno određeno naše gledište na osnovu i poreklo toga spora: oni se nalaze u suprotnim ekonomskim interesima plemenskih buržoazija. No plemenske buržoazije su 401

Im dale, kao što Je to uvek slučaj u takvim prilikama, Ideološku formu nacionalizma, a u pravnom pogledu vode borbu oko cen­ tralizma, federalizma i pokrajinskih autonomija. Za radničku klasu ne može biti svejedno kako I kada će ta borba biti rešena, pa ona mora izvršiti I svoj uticaj na njeno rešavanje. Razume se da pri tome ona ne može biti rukovođena metafizički uočenim formulama, nego dobro proučenim i shvaćenim živim interesima proletarijata. Naročita pažnja mora biti obraćena na težnje i namere onih dolova buržoazije koji zastupaju pojedine od tih formula i posledice koje bi njino ostvarenje imalo na položaj rad­ ničke klase. Zatim dolazi problem kompaktnih nacionalnih manjina, koje nisu u sastavu ni u srodstvu tri glavna plemena koja sačinjavaju državu. Težnje tih munjina u suprotnosti su sa težnjama vladaJuće buržoazije. Postojanje tih suprotnosti nije samo opasnost za mirne odnose sa državom kojoj bi po svojoj nacionalnosti imali pripadati, nego takođe i jedna od okolnosti, koje otežavaju položaj i borbu radničke 'klase. Dok s jedne strane jezikovne raz­ like otežavaju buđenje klasne svesti ‘kod radnih masa u tim manjinama, i ostavljaju ih pod uticajem njihove nacionalne bur­ žoazije, dotle na drugoj strani vladajuća buržoazija iskorišćava priliku da pod izgovorom proganjanja »rovarenja« tih manjina u stvari proganja celokupan radnički pokret. Na kraju dolazi i treći, najzamršeniji I najškakljivijl problem: makedonski splet narodnosti i plemena, u kome je teško odre­ diti granice i između plemena i između narodnosti, i čija zaosta­ lost privredna, politička i kulturna još više otežava pravilno I jasno postavljanje samog problema, dok je, međutim, radnička klasa pozvana da igra važnu ulogu u njegovom rešavanju i da njen razvoj istodobno zavisi od tog rešavanja. Sva ta tri oblika nacionalnog i plemenskog problema u Jugo­ slaviji treba ozbiljno i svestrano proučiti, i iz tog proučavanja izvesti praktične zaključke o stavu proletarijata prema njima. Da bi to bilo što bolje postignuto, rešeno je da se u štampi naše partije ta pitanja što temeljitije rasprave, i da u tom ras­ pravljanju uzmu učešća svi oni koji smatraju da imaju nešto da reknu o jednome ili o svima trima. Počevši od ovog broja naš list će ostaviti izvestan deo prostora na raspoloženje onim dru­ govima koji o tome htednu pisati. To isto treba da učine I ostali partijski listovi. U toku tog raspravljanja imao bi se skupiti sav materijal po­ treban za procenu celokupnog problema i da se jasnije odredi naš stav prema njemu. Rezultati tog raspravljanja moći će po­ služiti tako za izradu gledišta naše partije po tom pitanju, koje vrlo verovatno može biti na dnevnom redu prvog idućeg kon­ gresa NRPJ. Uzevši u obzir da naši listovi izlaze samo jedan ili dva puta nedeljno, i to na službenom formatu, kao i to da će u raspravi sudelovati veći broj drugova, zamolili bi ih da budu što kraći, bez 402

dugačkih uvoda i da odmah ulaze u samu stvar. Rukopisi će biti objavljeni po redu kojim budu stigli. Nacionalno pitanja . . Zbornik dokumenata, atr. 190—IM .

[Traćl

pro širen i

Izveštaj Predsedniitva IKKI-e

planum

IK K I-e ,

Moakva, 12—23. lipnja 1923. godina]

VI vrlo dobro znate kako Jugoslavija izgleda nakon rata. Na­ cionalno pitanje tamo je jedan od najvažnijih problema. Buržo­ azija ne može vladati ako ne može riješiti nacionalni problem. Kako se drži naša partija? Ukoliko se radi o jednom od najistak­ nutijih vođa partije, o drugu Markoviču, koji je sada u zatvoru, to znam iz ličnih razgovora s njime, da on, barem teoretski Is­ pravno razumije nacionalno pitanje. S obzirom na druge ruko­ vodioce partije, izgleda da se to ne može reći. Neki među njima kažu: što nas se tiče nacionalno pitanje, pa ml smo internacionallsti, proleter nema domovine, zašto dakle da to pitanje sta­ vimo u središte naše agitacije? Rezultat tog primitivnog shvatanja bio je taj, da su radničke organizacije u čitavim krajevima (pokrajinama) Jugoslavije od nas otpale. Nacionalisti s komuni­ stičkim obojenjem znali su da Ih prolazno osvoje za sebe. S lični nihilizam smo imali ček u redovima naše komunističke partije povodom nacionalnog pitanja. Tek nedavno smo morali na našoj 12. toj partijskoj konferenciji utvrditi smjernice na tom području. Nailazimo vrlo često na dobre komuniste koji kažu: već je Marks rekao da proleter nema domovine, čemu dakle da mi, s naše strane, iznesemo nacionalno pitanje, neka se time bavi buržoazija. Razlika između buržoazije i nas nije u tome što buržoazija ima nacionalno pitanje, a mi ga nemamo, nego u tome, što buržoazija u okviru kapitalističkog društvenog poretka nije u stanju da na zadovoljavajući način riješi nacionalno pitanje, a mi ga u okviru našeg društvenog poretka možemo riješiti. Tako dugo dok živimo unutar građanskog društvenog poretka, mo­ ramo i propagirat ćemo naše rješenje nacionalnog pitanja. Ja stoga vjerujem da sada moramo odlučno postupiti protiv ovog nihilizma pod krinkom internacionalizma J radikalizma u nacio­ nalnom pitanju, koji u stvari sprovodi liniju Druge internacionale. Moramo naše partije u svim državama s više nacionalnosti, u svim onim zemljama u kojima nacionalno pitanje zbog bilo kojeg razloga ima veliku ulogu, pripraviti na to, da je to jedno od naj­ važnijih pitanja sadašnjice. Ako hoćete razumjeti psihološku bit naših partija, u kojima u nacionalnom pitanju prevladava nihilizam, tada morate uzeti u obzir psihologiju onih partija koje se, pošto su zadobile većinu u svojoj zem lji, još uvijek ne osjećaju partijama, koje se bore za vlast I koje treba da preuzme rukovodstvo države. Većina naših partija Još uvijek posjeduje psihologiju Jedne naprosto opo403

zlclonalne radničke partije u okviru građanskoga društva, partije koja 6e ne osjeća vodećom snagom, nosiocem hegemonije koja treba da predobije većinu naroda, da obori buržoaziju I da Je zamijeni u rukovodstvu. Sve je to dosta razumljivo, budući da su naše partije u većini zemalja još vanredno slabe. U stvari, psihologija mnogih naših sekcija podsjeća na psihologiju naj­ boljih socijalno-demokratskih partija iz doba procvata Druge internaclonale; to je uska, »klasna« — Ideologija koja graniči sa cehovskom ideologijom. To još uvijek nisu partije koje se mogu nadati da će u relativno kratko vrijeme buržoaziju uistinu pobi­ jediti i da će preuzeti rukovodstvo zemlje. Time se objašnjuje da u čitavom nizu zemalja naše partije previde važnost nacio­ nalnog pitanja. Da je*na pr. u našoj jugoslavenskoj partiji već živo mišljenje, da će ona, ako ne danas, onda sutra, oboriti bur­ žoaziju i postaviti se na njeno mjesto, to ona ni u kom slučaju ne bi mogla reći da je se nacionalno pitanje ništa ne tiče. Što više, ona bi znala da je u modernoj Jugoslaviji nacionalni problem jedna od najvažnijih poluga u našim rukama da zbacimo vlada­ jući režim. Mi trebamo partije koje, ne samo da razumiju da se bore za osamsatno radno vrijeme, nego J one koje će razumjeti, uz odgovarajuću organizaciju radnika, da se bore da osvoje ve­ ćinu radnih masa. Mislim, da u sadašnjem periodu, gdje su barem neke naše partije već izašle iz dječjih cipela (izgazile dječje cipele), i znatno ojačale, stara psihologija uzmiče pred novom. To neće biti cehovske partije, to će biti partije koje sebi postavljaju za­ datke da stupe na ćelo čitave nacije. Time još uvijek nije rečeno da u redovima naše partije treba da počnemo primati naciona­ liste, i uopće, da dopustimo podrivanje socijalnog sastava naše proleterske organizacije. Naše partije bezuvjetno moraju ostati radničke partije, ali i te radničke partije moraju znati na nacio­ nalno pitanje ispravno odgovoriti u svim onim zemljama gdje je ono jedno od najbolnijih tačaka. To još više pogađa pitanje o seljaštvu. U tom smo pogledu naročito mnogo propustili i zato moramo mnogo toga popraviti. Na tom se području naročito Jasno pokazuje da u Trećoj internacionali imamo ostatak Druge internacionale. Perlcht der Prflsldlum , Protokoli der Konferenz dor orwelterton Exokutlve dor kom m unlstlschen International«, Hamburg 1923. godine, Foltrlnolll reprint, S 8 ,

KP Jugoslavije, IKKI-a I sekcije [Treći pro ilren l plenum IK K I-e ]

Kao što pokazuju posljednji izbori u Jugoslaviji Hrvatska Je seljačka stranka (Radićeva partija) mogla postići najveće us­ pjehe. Ova partija ili bolje reći njezino rukovodstvo odlično razumije iskoristiti revolucionarni osjećaj širokih slojeva seos­ 404

kog proletarijata. U agitaciji ova se partija služi revolucionarnom, antimonarhlstičkom terminologijom. Uostalom slovenska kao i hrvatska buržoazija znale su I nacionalni osjećaj radnih masa spretno Iskoristiti. Egzekutiva posvetila Je Jugoslavenskom pokretu veliku pažnju; došla je do osvedočenja da partija nije bila potpuno u stanju, zbog razloga koji ovdje ne mogu biti pobliže pretresenl, da uspostavi svrsishodnu vezu, prije svega s agrarnim masama, da Industrijskom proletarijatu objasni istinsko značenje proleterskog Jedinstvenog fronta, da zauzme stav prema teškom nacionalnom pitanju i da formulira potrebne lozinke i parole. Izvor Is t i, str. 51.

Diskusije o izvještaju [D e le g a t K P J Duka C v IJIĆ , T re ći pro šire n i plenum IK K I-e ]

Vladetlć (Jugoslavija): Prigovor dr. Sinovjeva da Jug. partija svojim nejasnim držanjem u nacionalnom pitanju odalečuje pro­ leterske mase Slovenije, industrijski najrazvijenije zemlje Ju ­ goslavije, ne stoji. Jugoslavenska se partija odlučno bori, kako protiv srpske hegemonije, tako i protiv šovinizma slovenske I hrvatske buržoazije. Nacionalni Je problem Jugoslavije uslijed mnogih narodnosti i plemena, koji se nalaze pod hegemonijom srpske buržoazije, vanredno kompliciran. Opseg nacionalnih borbi uslijed toga je ogroman. Ne zbog krivog stava prema nacionalnom pitanju, nego zbog ilegalnosti dosad se nismo mogli umiješati. Partija Je do­ sad uvijek bila jedinstvena u tome, usprkos frakcionaških borbi, da naša rješenja u nacionalnom pitanju treba da budu: protiv srpske hegemonije, za reviziju ustava i za samoopredeljenje svih naroda i plemena! Radosno očekujemo sve poticaje Egzekutive, kako da bolje djelujemo u nacionalnom pitanju I uložit ćemo sve snage za njeno izvršenje. Za parolu radničke I seljačke vlade dosad smo se već borili, i polučili smo neke uspjehe u popu­ larizaciji ove lozinke u masama.

Prevrat u Bugarskoj I KP [D is k u s ija Radeka, T re ć i p ro šire n i plenum IK K I-e ]

Partija nije dosta radila među seljaštvom. To sada pokazuju činjenice. Ona nije znala da Stam bolijskog, ako nije htio s njom IĆI, pred masama tako demaskira da bi unijela rascjep u Se­ ljačku partiju. 405

JoS vISe toga. Neću spomenuti vrlo važan politički elemenat u čitavoj toj političkoj situaciji, koji bi pokazao da smo mogli I protiv Stambolljskog operirati. U čitavoj modernoj historiji Bu­ garske veliku ulogu Igra makedonsko pitanje. Makedonija, gdje živi seljaci, kod kojih teško možemo razlučiti da II su Srbi III Bugari, stvara stari sporni objekt između Srbije i Bugarske. Drugovi, razlog porazu je u tome što je naša bugarska partija bila socljalno-demokratsko-markslstlčka partija koja je na područ­ ju propagande I organizacije dala kolosalnih stvari, ali koja nije bila u stanju izvršiti prijelaz od agitacije i opozicije na djelo, nije bila sposobna za akciju u historijskom času. A ova opas­ nost prijeti I mnogim našim drugim partijama. Odnos bugarskih drugova prema seljacima prema nacionalnom pitanju, bio je sa­ mo rezultat činjenice da bugarska partija nije imala hrabrosti, bez koje se ne mogu voditi revolucionarne borbe. Samo zato što se nije usudila boriti, ona Je usprkos tome što su se drugovi, kad smo o njima govorili o makedonskom pitanju izjasnili pot­ puno sporazumnima, a ipak praktički nisu znali da pokrenu Aheron. Držimo da je dužnost komunističkih partija, kad se odigrava borba Između velikih kapitalističkih slojeva koji po svojoj pro­ šlosti predstavljaju Interese kapitala I između malograđanskih seljačkih slojeva, naša partija ne smije imati ulogu promatrača, neutralnog elementa, nego mora nastojati, ako već ne može vlast uzeti za sebe, da stupi u koaliciju s malograđanskim slo­ jevima. Nije marksistički I mudrovanje je, da se tvrdi, da tu stoje dva sloja buržoazije jedan nasuprot drugom, dva sloja koja su nam Jednako neprijateljska, a da u čitavome svijetu do sada seljaštvo Još nije vladalo. Izvući tu treći dio »Kapitala« I utvrditi da Je i seljaštvo dio buržoazije to znači ostaviti na cjedilu revolucionarnu dužnost. Ova Je borba za političku silu na Balkanu lakša, Jer buržoazija u balkanskim zemljama nije tako snažno organizirana kao u Za­ padnoj Evropi. Osvajanje vlasti putem radničke klase i siromaš­ nih seljaka u jednoj balkanskoj državi izazvalo bi snažnu Jeku u svakoj susjednoj državi, Jer svagdje na Balkanu vlade moraju računati s najvećim teškoćama. Revolucija na Balkanu ne znači samo oslobođenje balkanske radničke klase od jarma kapitalizma I oslobođenje balkanskih seljaka Iz pandža zelenaškog kapitala, nego bi ona silno ubrzala pobjedu revolucije u Srednjoj I Zapad­ noj Evropi. Revolucija u agrarnim zemljama Jugoistočne Evrope ublažila bi opasnost da Njemačka I Italija budu odsječene od dovoza kruha Iz Amerike. Oni bi približili revoluciju Azijskim na­ rodima, do kojih je njezin plamen dosad došao samo iz Rusije. Seljaci Makedonljel Makedonski revolucionari! Dali ste se zloupotrebltl od bugarske kontrarevolucije za državni udar. prem­ 406

da vaši interesi kao I vaša prošlost dokazuju da su vaše sud­ bine najuže povezane s interesima radnog naroda, sa Interesima revolucije na Balkanu I na čitavome svijetu. Stambolijska vlada izručila je Makedoniju srpskoj buržoaziji da tako osigura njihovu podršku. Ta vas Je vlada krvavo progonila. Ali nemojte vjerovati da Je kontrarevolucionarna vlada u stanju da oslobodi makedon­ ski narod. Ona će se boriti protiv bugarskih seljaka i radnika, protiv vaše braće, a ne za oslobođenje makedonskih radnika. Da sebi osigura vlast, hiljadu puta će izdati Makedoniju I podJarmit će vas, Jer ne može da trpi nikakav revolucionaran se­ ljački pokret U Makedoniji. Samo radnička I seljačka vlada u Bugarskoj prldobit će simpatije seljaka i radnika u Rumunjskoj, u Jugoslaviji i Grčkoj. Samo će ona osloboditi put za uspostavu Balkanske federacije, radničke i seljačke vladavine, koja Jedina može da vas oslobodi, a da Makedonija ne bude ponovno po­ prište krvavnih borbi, u kojoj će vaše kolibe biti pretvorene u pepeo, a vaša polja razrovana I pogažena. Makedonski seljaci I makedonski revolucionari I Nijedan od vas ma koliko bio vaš bijes protiv bugarske seljačke partije I njenih rukovodilaca, ne smije vladi bijelog terora u Bugarskoj pružati ni najmanju pomoć. Sto više, vi se morate u interesu vašeg nacionalnog oslobođenja sjediniti s bugarskim radnicima I seljacim a koji se bore!

Apel KP Rijeke protiv aneksije grada Italiji upućeno Izvršnom komitetu KPI [20. studenog 1023. go d ine ]

Borba za slobodu i nezavisnost svoje zemlje, koju radnička klasa vodi već punih pet godina, Izgleda da se privodi kraju. No, još uvijek se osporava I trguje s onim što Je najsvetije za Rijeku: s njenim djedovskim 1 neospornim pravom na slobodu i nezavisnost. Sramna rabota onih što s najvećim licemjerjem sebe progla­ šavaju — nepozvani — braniocima riječkog stanovništva, može u zadnji čas, kada se odlučuje o sudbini grada i njegovog prole­ tarijata, kompromitirati 1 uništiti sve što Je mukom kroz pet godina stvarano. Radnici Rijeke, budite na oprezu! Drugovi Iz cijeloga svijeta, pomognite nam! Spor koji postoji između talijanske I jugoslavenske vlade ko­ načno i nedvosmisleno razotkriva njihovu politiku u odnosu na Rijeku. To je pljačkaška politika, koju one vode u interesu svoga kapitala, a protiv proletarijata u Rijeci i u vlastitoj zemlji. Prva na barbarski način gazi prava golorukog I nemoćnog naroda, nastojeći da ga konačno potčinl svojim skrivenim Inte­ resima; druga se obraća jačim vladama, tražeći da Interveniraju I da zatim zajedno pojedu plijen! 407

Italija zahtjeva aneksiju! Jugoslavija se poziva na arbitražu! Rijeka nedvojbeno mora biti žrtva. Aneksija je Izraz želje za nemilosrdnim ugnjetavanjem. Arbitraža je samo lijepa riječ pod kojom se krije težnja za izrabljivanjem. Proletarijat Rijeke je taj koji bi trebao biti i ug­ njetavan I izrabljivan. Italija želi prisvojiti Rijeku, a dio njene luke darovati Jugo­ slaviji. Jugoslavija traži luku Baroš i Deltu i protivi se aneksiji grada koji treba ostati slobodan i nezavisan. Proletarijat Rijeke još jednom poručuje svoju borbenu lozinku: Nikakva aneksija grada! Nikakvo sakaćenje njezine luke! Slo­ boda I nezavisnost gradu i uključujući cjelokupni njegov lučki sistem! Mora se odlučiti o sudbini grada Rijeke, i to s odlučnim aktom ili putem arbitraže, .proletarijat, zna svoj zadatak: pobijediti buržo­ aziju bez obzira da li je talijanska, jugoslavenska ili riječka bur­ žoazija. Radnička klasa Rijeke zna da će ova odlučna bitka biti veoma teška i da ju mora pripremiti i voditi u savezu i rame uz rame s proletarijatom cijeloga svijeta koji uživa podršku sovjetske Rusije. Riječki proletarijat je, međutim, uvijek spreman da se s oružjem u ruci bori za svoje oslobođenje i za potpunu eman­ cipaciju međunarodnog proletarijata. Riječki radnik nije nikada bio izdajica, ni kukavica! Radnička klasa Rijeke je, međutim, u ovom času politički ne­ moćna i u sadašnjim uvjetima ne može sama do kraja voditi borbu za parcijalno oslobođenje i nezavisnost svoje zemlje. Njoj se u toj borbi suprotstavljaju sve kapitalističke zemlje koje su čvrsto međusobno povezane s Društvom naroda na čelu. lako Društvo naroda nije društvo koje se bori za mir, već za sijanje razdora među zemljama, upravo zato treba tu organizaciju onemogućiti da svojim odlukama i kolebanjima ne stvara nova akta nepravdi i nove prilike za ratove, već da djeluje u pravom smislu svete riječi »mir«. Ona mora dobiti opomenu za djelovanje. Ne bi bilo dovoljno ni efikasno ako bi takvu opomenu uputila samo radnička klasa Rijeke. Ovu opomenu trebaju uputiti proletarijati Italije i Jugoslavije; treba intervenirati i sovjetska Rusija: iznad svega treba da se čuje i energičan glas protesta proletarijata cijeloga svijeta. Radnička klasa Rijeke traži pomoć, uvjerena da na nju može računati! Talijanski i jugoslavenski proletarijat, usprkos zlostavljanjima, progonima i hapšenjima kojima je izložen od strane legalnih i nelegalnih fašističkih vlada, naći će način da uputi svoj glas protesta i spriječi da Rijeka vječno ostane jabuka razdora i stalna prijetnja rata. Oba proletarijata moraju otklanjati svaku opasnost izbijanja ratnog požara u kojem bi se oni međusobno 408

klali za interese dvaju kapitala koji jedan drugom zavidi zbog prevlasti na Jadranu. Sovjetska Rusija je na djelu dokazala da je jedina miroljubiva zemlja na svijetu. Ona nema nikakvih im perijalističkih namjera, već se isključivo brine za vlastiti prosperitet. Njezin savjet imat će pozitivan odjek i u takvom skupu država 'koji se održava s podmuklom namjerom da pripremi novi rat. Stvar za koju se bori radnička klasa Rijeke je i stvar proleta­ rijata svih zemalja. Radnici Rijeke se bore za slobodu, neza­ visnost i nepovredivo pravo na samoopredjeljenje. Stoga proleteri u svim zemljama moraju dići svoj energičan glas protesta i zahtijevati da se Rijeci trajno i nepovredivo za­ jamče sloboda i nezavisnost. Pobjeda riječkih radnika i njihovog stava bit će i pobjeda me­ đunarodnog proletarijata, jer će se radnička klasa 'Rijeke nakon izvojevane ipobjede naći u boljem položaju pa će snažnije i spremnije sudjelovati u konačnoj bitki za oslobođenje radnog naroda cijeloga svijeta. Imperijalizam ne smije slaviti pobjedu! Ne smijemo dozvoliti da Rijeka postane sladokusni zalogaj u njegovim proždrljivim ustimal Sveta je dužnost radnika u svim zemljama da stanu uz bok riječkog proletarijata u borbi za slobodu i nezavisnost Rijeke. Međunarodni proletarijat ne smije dozvoliti da radnička klasa Rijeke, koja je pet godina žrtva dviju zavađenih imperijalizama, bude i u buduće mamac u rukama talijanskog i jugoslavenskog imperijalizma. Riječki proletarijat, koji je pet godina politički zlostavljan i izmoren glađu, koji je zapao u krajnju bijedu upućuje svoj po­ sljednji bolni vapaj za pomoć. iNeka se taj glas, čuje, neka ga ne odnese vjetar! Na posao, dakle! Rame uz rame, ruku pod ruku, pa će prole­ terska lavina rušiti sve pred sobom! Moramo pobijediti! Za slobodu i nezavisnost Rijeke! Za svjetsku revoluciju! Za komunizam! Dolje »trobojnice« u Rijeci! Neka u Rijeci zaleprša crvena zastava Komunističke intemacionale! Živjelo oslobođenje radnog naroda! Rijeka, studenog 1923. Komunistička partija Rijeke Sekcija Komunističke Intemacionale II Partlto com un lsta d l Flu m e 1921— 1924. K o m u n istička p artija R ije k e , Document! — G rada, s tr. 189, 191, 193.

409

Odgovor KP Italije na proglas KP Rijeke u vezi predložene aneksije Rijeke Italiji [22. 11. 1923.]

Komunističkoj partiji Rijeke Dragi drugovi! Devetog studenog 1923. godine primili smo vaš proglas kojim se poziva međunarodni proletarijat da stupi u borbu za spas Rijeke od pohlepe dvaju suparnika, Italije I Jugoslavije, te me­ đunarodnog kapitalizma koji ih podupire. Odmah vam moramo kazati da proglas ne smijete uputiti u javnost, a sigurni smo da će se s time složiti i Komunistička internacionala. S obzirom na situaciju koja sada vlada u Njemačkoj I u me­ đunarodnom radničkom pokretu, bilo bi štetno uputiti poziv rad­ nicima svih zemalja da stupe u akciju za oslobođenje Rijeke i za ponovo uspostavljanje njene nezavisnosti, budući da bi ta akcija morala imati karakter oružane borbe I bila unaprijed osu­ đena na neuspjeh. Mislimo da nije uputno razmetati se s paro­ lama koje imaju ustaničko značenje kad znamo da iza njih ne stoji ništa konkretno. Osim toga primjećujemo da se u proglasu govori da je pred­ met trampe »ono što Je najsvetije i djedovsko pravo Rijeke: neosporno pravo na svoju slobodu i nezavisnost«, lako bezrezer­ vno prihvaćamo stavove Komunističke internacionale o »nacio­ nalnom pitanju«, mislimo da se način Izražavanja komunista ne smije brkati sa zastarjelom i preživjelom retorikom nacionalista. Isto tako smatramo da je neumjesno što se u proglasu opominje Društvo naroda »da djeluje ti pravom smislu svete riječi »mir«. Mislimo da svakako morate raditi na tome da se čuje vaš glas »protesta« protiv svih teza raznih imperijalista, pa se u tom smislu slažemo s vašom lozinkom: »Nikakva aneksija grada! Nikakvo sakaćenje njezine luke! Sloboda i nezavisnost gradu I cjelokupnom riječkom lučkom sistem u/« Također vrlo rado pri­ hvaćamo poziv Kominterne da zajedno s vama I Komunističkom partijom Jugoslavije potpišemo i uputimo Jedan takav protest. Komunistički pozdrav II Partlto com unlsta dl Flum a 1921— 1924, Kom unistička partija RIJako, Docu menti — Građa, str. 195.

Cesarec August Nacionalno pitanje i naši zadaci [D isk u sije u K PJ, 30. kolovoza 1923. godino]

III. osnovni naš nacionalni stav: federalizam Rekao sam da srbijanska, ovde kažem srpska buržoazija pro­ življava danas prečansku, ovde kažem hrvatsku 1848. U svemu se dakako ta isporedba ne poklapa — čak i naprotiv! — no u 410

dvojemu pokazuje bitnu sličnost: da srpska buržoazija guši danas nacionalnu revoluciju Hrvata i Slovenaca ko hrvatska nekad ma­ đarsku to je jedno, i drugo da ona ko nekad hrvatska na strani Rusije i Habsburga, internacionalnim svojim odnosima stoji pot­ puno i oficijelno kao vazal na strani glavnih nosioca današnje evropske kontrarevolucije, Engleske i još više Francuske. Spo­ menem li još da ona sama ne proživljava, ko hrvatska 1848. nikakvu nacionalnu revoluciju, jer tu je već davno završila ili ju proživljava samo utoliko ukoliko ju proživljavaju prečanski Srbi, ali da je ona istodobno na vlasti s koje tu završnu nacio­ nalnu revoluciju Srba podupire reakcijom i nasiljem protiv re­ volucije Slovenaca i Hrvata, i uopće svih ostalih naroda u Jugo­ slaviji, to mi iz toga moramo povući zaključak da je i u nacio­ nalnom sm islu ta buržoazija, sve do ujedinjenja — dakako uz prekide — bivši progresivnom, prestala je to biti posle ujedi­ njenja i ona to do danas nije, nego baš naprotiv, reakcionarna je. Kako, zar vi niste odmah na početku rekli — čujem prigovor — da Jugoslavija znači progres, a eto, ko danas čuva taj progres nego !i srpska buržoazija, kako dakle da je ona prestala biti progresivnom? Međutim, dosta se setiti izvoda mojih iz drugoga članka, naime da je taj progres došao odozgo, a ne odozdo, još više, da je on kad je najviše trebalo pitati narod — u čas formiranja države — bio proveden bez pitanja naroda, pa da odmah pred nama iskrsne čvor u koji se zauzlalo naše nacionalno pitanje: Jugo­ slavija kao država znači progres, ali progres ne znači ovakova država kakova ona jest, ujedinjenje naroda znači progres, ali progres ne znači ovakovo ujedinjenje kakovo se ono hoće pro­ vesti danas. Gubeći iz vida ćelu konkretnu situaciju kroz koju je prošao i ušao u Jugoslaviju naš narod, a u kojoj on nikada nije bio formalno ujedinjen a mnogo razjedinjavan idejno, srpska buržoazija nije se pokazala sposobnom da uvidi, da se samo jednom etapnom, nacionalno kompromisnom politikom može naš narod, pogotovo prečanski, izvesti iz stare situacije u novu, u kojoj bi se, posle formalnog ujedinjenja, mogao progresivno raz­ vijati i spram ujedinjenja idejnog. Naprotiv, ona je iz jasnih ob­ jektivnih, a i mnogih subjektivnih razloga, pošla reakcionarnim putem oktroja i diktature, politički izražene u centralizmu, koji tako u stvari ništa drugo ne znači nego pod firmom apstraktnog principa u narodnom jedinstvu tešku povredu principa o samo­ određenju naroda, i nacijonalno potlačivanje. Njenom, pa sve do konca 1920. i krivnjom buržoazije hrvatsko-slovenske, narodno jedinstvo postalo je još samo principom apstraktnim, bez konkretne sadržine. Premda smo mi objektivno jedan narod, mase se danas više nego ikada subjektivno takvim ne osećaju, nego baš naprotiv i to je ono, iz čega mi neizbeživo moramo povući zaključak da Jugoslavija, imajući u svome po­ stanku princip nacijonalne države, danas faktično predstavlja državu nacijonaliteta, državu narodnosnu. Iz takvog zaključka, historijski uslovnog, I potpuno razumljivog samo za one koji na historiju gledaju dijalektički i u njoj vide 411

sigurnost — za proletarijat u ostalom ne apsolutno nužnog — jednog budućeg ispravnijeg I objektivnom jedinstvu prikladnijeg subjektivnog razvoja naše nacije, izlaze i svi ostali zaključci koji već sada postaju našim zadacima obzirom na nacionalno pitanje. Lenjin u svojim tezama o nacionalnom I kolonijalnom pitanju, primljenima po II. kongresu Kominterne, ističe u točki 2 sledeće: » ... Komunistička Partija kao svesna predstavnica borbe proletarijata za oslobođenje iz jarma buržoazije, dužna je da u nacionalnom pitanju ne stavi glavno težište na apstraktne i for­ malne principe, nego, prvo na točnu procenu historijsko-konkretne i pre svega ekonomske situacije«, drugo — skraćujem — na to da tačno odeli interese radničkih klasa od »općih« narod­ nih i interesa buržoazije, i treće, da isto tako tačno razlikuje nacije ugnjetene i nacije gospodujuće. Da kratko zadovoljimo te Lenjinove zahteve za nas. Što se tiče Srba, ja držim, da sam te zahteve već zadovoljio, ukratko ih Još popunjujem ili označujem još jasnije: ad 1., njihova bur­ žoazija, ekonomski niža pred ekonomski višom zaštićuje se he­ gemonijom političkom, politički i nacionalno je nasilna i reak­ cionarna: ad 2., interesi su njihovog seljaštva objektivno spo­ razum s ostalim seljaštvom i radništvom, dakle obratno od in­ teresa buržoazije, no ono ih, ne varajmo se! i radi prolaznih delomičnih objektivnih koristi subjektivno gleda zaštićene u vezi sa svojom buržoazijom; ad 3., Srbi su danas, i ako kao narod klasno pa delimično i politički potlačeni po svojoj buržoaziji ipak spram ostalih naroda gospodujuća nacija. Pogledajmo obratnu stranu, da ne dužimo, barem klasičan i najteži primer, pitanje hrvatsko. Vidimo: ad 1) da je hrvatska buržoazija, premda na ekonomski višem stupnju, i kao takova sposobnija da vodi ekonomsko uje­ dinjenje države, politički potlačena. Usprkos toga se ona eko­ nomski razvija, čak i ujedinjuje već ekonomski zemlju plasira­ njem svog kapitala po celoj toj zemlji, no ipak. radi sputanosti političke, taj ekonomski razvoj je usporen: ad 2) ekonomski in­ teresi njeni i interesi ostalih klasa radništva i seljaštva među­ sobno su radi klasne eksploatacije buržoazije ko svuda suprotni, no ta suprotnost, gledana historijski i politički pokazuje dve na­ ročite pojave koje nema na srpskoj strani, a to je, prvo da ta buržoazija, više od srpske stvara povoljnije uslove za vođenje proleterske revolucije i vođenje industrijalizacije i kapitalističke ere po proletarijatu, i drugo, da ona, lišena političke vlasti, ne nastupa spram ostalih klasa i naroda kao politički i nacionalni tlačilac. Naprotiv, sve klase, u prvom redu seljaci, nju samu tlače na progresivnu političku borbu, proživljujući nacionalnu re­ voluciju u kojoj je gušeno. I tako dolazimo do odgovora ad 3) da se ceo hrvatski narod, bez razlike klasa, i buržoazija i selja­ štvo i radništvo oseća nacionalno potlačenim. Slična analiza pokazala bi to isto i za ostale narode, shvatimo li ih teritorijalno kao Crnogorce, ili nacionalno kao Slovence, 412

Makedonce i nac. manjine. I mi vidimo, da su svi ti narodi pro­ tiv gospodujuće nacije Srba poveli borbu za samoodređenje, programatskl je precizlravšl u razne parole kao što je federacija Ili autonomija. Videli smo da iza srpske parole centralizma leži još — osim stvarne hegemonije i reakcije — samo apstraktni princip na­ rodnog jedinstva, pitanje je dakle šta leži iza parole federalizma, konfederacije i autonomije. Pre svega, ml nikud ne ćemo doći ako te parole nazivamo samo buržoasklma. Svakako da one jesu i to, svakako, i to je naš historijski greh, da ih je buržoazija, odnosno seljaštvo, istaklo pre nas. Razumljivo je, da iza njih buržoazija uvek skriva svoj klasni interes; šta više, ona se radi njih, u zamenu za srpsku pre Vidovdanskoy Ustava, posle tog ustava veže sama za feudalce bosanske. Sve su to njeni historijski gresi koji će joj se jednom osvetiti i koje mi imamo da klasnom kritikom razgolićujemo stalno, no to Još ne znači da se smemo zaustaviti samo na tom negativnom stavu, jer negativan stav ne znači ništa, odnosno sve — za srpsku buržoaziju, nositeljicu nacionalnog ugnjetavanja. ( . . . ) Do pred nedavno mi smo prolili more tinte o tome kako smo mi Jedini provodioci ideje narodnog jedinstva (što u stvari i jesmo), danas videći otpor naroda, mi smo preneli težište na parolu o samoodređenju naroda, čak do odcepljenja. Je li to dosta i nije li to previše — platonski, a premalo konkretno? Ja držim s takovim općim parolama mi ćemo i dalje, težeći da povučemo k sebi mase ostati bez njih, i dalje ćemo omogućavati federalističkoj buržoaziji da nas s uspehom među seljaštvom i radništvom mesa sa socijalpatriotima i proglašava agentima nacionalnog potlačivanja od strane buržoazije srpske. Ne, u te naše suhe parole mi moramo uliti ulje žive konkretnosti pa da se razgore u svetio za mase, a kako li drukčije nego li da ih odredimo spram konkretnih zahteva pojedinih naroda ili po­ krajina, potvrđenih po ovima već u dva maha prigodom izbora? Dakle? Protiv centralizma, današnjeg centralizma državnog, vođenog u znaku nacijonalnog potlačivanja, mi smo, i ako stalno za cen­ tralizam partijski, danas svi. Mi moramo to biti, pa makar za njim stoji srpsko seljaštvo. (»S nacionalizmom velikoruskih se­ ljaka proleterska demokratija dužna je da računa ne u sm islu ustupaka nego borbe ...« Lenjin). No snašavši se konačno da to reknemo jasno mi smo stali na pola puta, ml na bolesnu nogu ozdravivši bojimo se da zakoračimo smelo i dosledno da­ lje, pa da, posle kako smo rekli protiv čega smo reknemo i ono zašto smo. A zašto mi proleterska demokratija možemo da budemo nego li za ono zašto su se već u dva maha potlačeni narodi pojedinih pokrajina izjavili jasno, zašto ako ne za auto­ nomiju tamo gde narodi traže autonomiju, bilo to unutar države kao Slovenci, bosanski Muslimani i Crnogorci, Ili van nje i tek u sklopu jedne šire federacije kao Makedonci, pa možda i 413

Crnogorci, zašto ako ne za federaciju ili konfederaciju kao što to traže Hrvati? »Federacija je prelazna forma k punom jedinstvu radnoga naroda raznih nacija«, rekao je Lenjin u već citiranim tezama — subjektivno smo ml danas razne nacije, srne II nas dakle još išta prečiti i nije li naprotiv naša dužnost i naš osnovni zadatak da podupremo i izjavimo se za tu prelaznu formu, koja će sigurno biti prelaznom formom čak I Još posle proleterske naše revolucije? Iz tog osnovnog zadatka slede i svi ostali, ja Ih Izvoditi ne ću, jer držim da oni zavise od konkretnog položaja »na mestu», u pojedinim pokrajinama i narodima; glavno je to, da ja držim te daljnje zadatke kao i ćelu našu nacionalnu politiku uspešnom samo u slučaju prihvata osnovnog našeg zadatka I stava, naime federalizma; federalizma kažem, i pri tome mislim konkretno sve ono što pojedini narodi Jugoslavije nazivaju i drukčije, auto­ nomijom, konfederacijom i slično. Nacionalno pitanje . . ., Zbornik dokumenata, atr. 193— 196.

Markovlć Slma Nacionalno pitanje u svetlostl marksizma [D isk u sija u K PJ, rujan 1923. godine]

Pre svega, kad je reč o sporu između Srba, Hrvata I Slovenaca, sve više se sa svih strana ističe u prvi red pitanje; jesu II Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod ili tri naroda? Kao što će se vldeti iz docnijeg izlaganja, ovo pitanje, kad se ceo spor o kome je reč posmatra kroz prizmu marksizma, nema u stvari nikakvu praktičnu vrednost. Za naš stav prema spornim pitanjima sasvim je svejedno, jesu li Srbi, Hrvati I Slovenci tri »plemena« jednog naroda ili tri naroda. Ali kako se baš na tom pitanju uporno insistira I sa jedne i sa druge zavađene strane sa očevidnim političkim tendencijama, mi ćemo, u duhu marksističke teorije nacija kako smo je formulisali u prvom odjeljku I primjenjivali u svim ostalim, dati odgovor i na to pitanje, naglašujući još Jednom da ono za nas predstavlja samo izvesan teoriski Inte­ res. ( ...) . . . jedan letimičan pogled na istoriju Srba, Hrvata I Slovenaca u XIX veku pokazuje da su se I Srbi, I Hrvati, I Slovenci, pot­ puno nezavisno jedni od drugih razvili u samostalne modeme nacije. I srpska, i hrvatska, I slovenačka nacija odgovaraju svima uslovima koji se, po definiciji koju smo usvojili u prvom odjeljku, od jedne nacije traže. Tako dolazimo do zaključka da su Srbi, Hrvati I Slovenci tri nacije, ili, ako upotreblmo reč narod kao sinonim nacije, tri naroda. To je neosporna Istorijska činjenica. Srbi, Hrvati i Slovenci nisu nikada do ujedinjenja, krajem 1918. godine, živell zajedno na jednoj teritoriji, lako su bili u susedstvu; među njima nikad nije bilo saobraćajnih I ekonomskih 414

veza koje bi ih spajale u jednu celinu. Naprotiv: vekovna tuđin­ ska vladavina ih je ne samo teritorijalno razdvajala, nego im je na sve moguće načine ometala i otežavala i saobraćajne i eko­ nomske veze. Po našoj definiciji, međutim, bez zajednice terito­ rije i ekonomskog života nema jedne nacije. I već po tome, Srbi, Hrvati i Slovenci ne bi mogli biti jedna nacija, čak kad bi im ostale bitne oznake nacije, jezik i kultura, bile iste, što ni­ kako nije slučaj. ( . ..) Srpska buržoazija je za vreme svetskog rata pretrpela velike materijalne štete. Trogodišnja okupacija bila je kobna za ceo privredni život Srbije: ona je značila najteži udarac za razvitak produktivnih snaga u zemlji Hrvatska buržoazija, međutim, za­ hvaljujući ultra-oportunističkoj politici vladajuće srpsko-hrvatske koalicije, za sve vreme rata ne samo što nije imala nikakve materijalne gubitke, nego sc materijalno u mnogome još i po­ digla. Slično je bilo i sa siovenačkom buržoazijom. I u takvoj situaciji došlo je, krajem 1918. godine, do ujedinjenja Srba, Hr­ vata i Slovenaca u jednu državu. Srbija, kao stara država, imala je da posluži kao temelj za izgradnju nove države. I srpska bur­ žoazija je iskoristila taj povlašćeni položaj, pa je još od prvih dana postala faktički gospodar u celoj zemlji. Držeći svu fak­ tičku vlast u državi u svojim rukama, srpska buržoazija postavlja sebi kao prvi cilj: da se kao klasa što pre ekonomski restaurira i uzdigne bar na visinu svojih hrvatskih i slovenačkih konkurenata. Ali je taj cilj zadirao ne samo u interese srpskog, hrvatskog i slovenačkog proletarijata, nego i u interese hrvatske i slovenačke buržoazije, jer se on ni u kom slučaju nije mogao ostvariti samo na račun proleterskih masa nego i na račun hrvatske i slove­ načke buržoazije. I to je osnovni ekonomski uzrok, koji je doveo srpsku buržoaziju u sukob sa hrvatskom i siovenačkom buržo­ azijom. Ratom i okupacijom upropašćena, vladajuća srpska buržoazija bacila se svom snagom svoga klasnog instinkta na ostvarenje postavljenog cilja. Gladna profita, ona je sa neverovatnom proždrljivošću legla na posao. Ekonomski nerazvijenlja i financijski slabija od hrvatske i slovenačke buržoazije, srpska buržoazija nije htela da primi konkurentsku borbu sa hrvatskom i siovenač­ kom buržoazijom na ravnoj nozi, pod istim uslovima, jer bi u takvoj neravnoj borbi, kao slabija, neminovno podlegla. Zato je ona čvrsto držala svu državnu vlast u svojim rukama, da bi sredstvima političke prevlasti mogla kompenzovati svoju eko­ nomsku zaostalost iza hrvatske i slovenačke buržoazije. Na taj način smo otkrili ekonomsku pozadinu hegem onističke politike srpske buržoazije. Hegemonistička politika srpske buržoazije je­ ste izraz njene ekonomske zaostalosti, uslov njene brže klasne restauracije I neophodna potreba njenog afirmiranja u konkurent­ skoj borbi sa naprednijom hrvatskom I siovenačkom buržoazi­ jom. ( .. . ) Videli smo ranije da je konkurentska borba između buržoazije dva razna naroda glavni pokretač nacionalne borbe. Videli smo da su se i Hrvati i Slovenci razvili kao nacija u borbi protiv 415

nemačkog i mađarskog imperijalizma. U borbu protiv srpskog imperijalizma Hrvati i Slovenci stupili su već kao gotove nacije, pa se u toj borbi mogu samo još više izoštriti i diferencirati. I odista, kao jedna od prvih vidljivih posledica srpske imperija­ lističke politike već se može konstatovatl sve veće otuđivanje Hrvata i Slovenaca prema Srbima. I to je jedan od najočiglednijih dokaza da je politika koja se iz Beograda vodi prema Hrva­ tima i Slovencima u suštini svojoj reakcionarna. Jer se samo ona nacionalna politika može nazvati progresivnom, koja bi tako srodne narode kao što su Srbi, Hrvati i Slovenci sve više pribli­ žavala, spajala, i na taj način delovala uopšte u pravcu društve­ nog progresa. A danas Hrvati i Slovenci stoje u svakom pogledu dalje od Srba no što su stajali ne samo u doba ujedinjenja, nego, izgleda, i dalje no što su ikad ranije bili! Ko u ovim istorijskim pojavama vidi samo rezultat Radićeve žonglerije, Koroščevog jezuitizma i Spahinih marifetluka, taj pokazuje samo to da je politički — kreten. Ogorčena konkurentska borba, koju je vladajuća srpska buržo­ azija izazvala svojim imperijalističkim stavom prema hrvatskoj i slovenačkoj buržoaziji, dobila je, sasvim prirodno, neizbežno, karakter nacionalne borbe, jer je nacionalizam uopšte, kao što smo videli, klasna ideologija buržoazije. Kao i u svim sličnim slučajevima u istoriji, i srpska i hrvatska i slovenačka buržoazija uzdižu svoje klasne interese na visinu nacionalnih interesa, is­ tiču svoje klasne potrebe kao nacionalne.potrebe, predstavljaju svoje klasne ideale kao opšte nacionalne ideale. Slučaj Srba, Hrvata i Slovenaca nije nikakav izuzetak nego istorijom osvešteno pravilo. Ekonomska borba je uvek temelj nacionalne borbe. Ka­ pitalistička konkurencija daje sadržinu i smisao nacionalnoj borbi. Nacionalni zahtevi su ideološke forme, u kojima dolaze do iz­ raza klasni interesi nacionalne buržoazije. I na taj način ekonom­ ska borba postaje politička. ( ...) Iz celokupnog dosadašnjeg izlaganja jasno izlazi, kakav stav u nacionalnom pitanju treba da zauzme marksistički proletarijat Jugoslavije. Marksistički proletarijat priznaje i Hrvatima I Slo­ vencima neograničeno pravo samoopredeljenja, tj. pravo na sa­ mostalnu državnu egzistenciju. Međutim, Hrvati i Slovenci, kao što smo već pomenuli, ne žele, bar za sad, odcepljenje od današ­ nje države. I to je sasvim razumljivo. Hrvatska i slovenačka buržo­ azija, kao kapitalistički razvijenije, žele što prostraniju pijacu za svoje industrijske produkte: one imaju najživljeg interesa da državna teritorija, kao jedna carinska oblast, bude što veća. Svesna i svih ostalih slabih strana jedne male države u današ­ nje vreme, hrvatska i slovenačka buržoazija moraju najiskrenije želeti da se današnja državna zajednica održi. Hrvatski i slovenački proletarijat, takođe, ne samo da nema nikakvog interesa da se odvaja od srpskog proletarijata, nego mu svi Interesi na­ lažu da ostane s njim u najpunijem jedinstvu. Parola odcepljenja mogla bi, zato, i kod Srba, i kod Hrvata i kod Slovenaca, naći, za sad, odjeka samo u izvesnim intelektualnim sitnoburžoaskim krugovima, koji nemaju nikakvog stvarnog uticaja na javni život. 416

Ali nije nemoguće da Hrvati i Slovenci, pri eventualnim kompli­ kacijama u unutarnjoj I spoljnoj situaciji, i drukčije postave pi­ tanje svoga samoopredeljenja. Je r želja Hrvata i Slovenaca da ostanu u zajednici sa Srbima nije apsolutna: sa reakcionarnom srpskom buržoazijom, koja bi bila samo oruđe u rukama fran­ cuskog imperijalizma, koji je svakog časa može gurnuti u kakvu ratnu avanturu, ni Hrvati ni Slovenci, očevidno, nemaju interesa da budu zajedno. Zato se sa njihove strane ističe kao prvi uslov za opstanak zajednice: puna demokratlja unutra i miroljubiva po­ litika spolja. Samo na toj podlozi može se osigurati trajna držav­ na zajednica Srba, Hrvata i Slovenaca. Pod pretpostavkom da se taj uslov ispuni, i Hrvati i Slovenci ostanu pri svojoj želji za održanjem današnje državne celine, po­ stavlja se pitanje: kako treba regulisati unutarnje odnose između Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničkoj državi? Rešenje nacional­ nog pitanja svodi se, u ovom slučaju, na pitanje unutarnjeg ure­ đenja države, na ustavno pitanje. ( . . . ) Ako se zem aljskim ustavom ukinu stvarno sve nacionalne pri­ vilegije, ma u kom obliku one bile, i ako se nacionalnim manji­ nama zagarantuje neograničeno pravo upotrebe materinjeg je­ zika, podizanje škola, sloboda svesti, itd. — onda nema bojazni ni od unutarnjeg nacionalnog trvenja ni od iredente. Zašto u švajcarskoj, na primer, nema ni unutarnjeg nacionalnog trvenja, niti pak nemačke, francuske ili talijanske iredente? Tako dola­ zimo do zaključka da bi, i sa gledišta radničke klase, pokrajin­ ske autonomije, na podlozi najpunije demokratije, bile najbolje rešenje ustavnog pitanja, rešenje koje bi potpuno moglo zado­ voljiti sve nacije i nacionalne manjine koje su Izjavile želju da ostanu u državnoj zajednici. Po sebi se razume da nije reč o uskim administrativnim autonomijama, nego o širim političkim autonomijama, čije bi atribucije imale odrediti u prvom redu sporazum zmeđu Srba, Hrvata i Slovenaca. Za razgraničenje pojedinih autonomnih oblasti mora se istaći kao najviši princip: narodna volja izražena opštim slobodnim glasanjem u svim spor­ nim slučajevima. To je rešenje ustavnog pitanja, za koje se danas klasno svesnl proletarijat Jugoslavije mora svom snagom založiti, jer to rešenje u današnjoj konkretnoj situaciji najbolje odgovara inte­ resima radničke klase ćele zemlje. Radnička klasa je svesna da će nacionalne borbe iščeznuti tek u socijalističkom društvu, ali Je najviši interes radničke klase, da se nacionalne borbe jo š u okviru kapitalističkog društva svedu na minimum, na najmanju moguću meru. Buržoazija je ta, koja svesno, s planom i računom, raspaljuje i veštački pothranjuje nacionalne borbe, da bi razjedinila radnike raznih nacija i one­ mogućila jedinstveni internacionalni klasni front proletarijata. Protiv uticaja buržoaskog nacionalizma u radničkim redovima klasnosvesni proletarijat može se sa uspehom boriti samo na jedan način: Ističu ći otvoreno i zalažući se odlučno za sve one nacionalne zahteve, koje svima nacijama i nacionalnim manjl417

nama osiguravaju najpunijl nacionalni, ekonomski I kulturni raz­ vitak. Takvim rešenjem ustavnog pitanja bili bi stvoreni svi po­ trebni us lovi za nacionalni mir u zemlji; grupisanje po nacijama postalo bi bespredmetno; klasna borba dobila bi slobodno polje Tako bi se ubrzalo klasno diferenciranje u okviru svake nacije i omogućilo bi se brže oslobođenje seljačkih I radničkih masa od uticaja buržoaske Ideologije uopšte, a naročito od naciona­ lizma i klerikalizma (verskog fanatizma). Takvim rešenjem us­ tavnog pitanja ubrzao bi se razvitak proizvodnih snaga u celoj zemlji i stvorili bi se najpovoljniji uslovi za vođenje internacio­ nalne klasne borbe za socijalizam. Takvo rešenje je, sa gledišta marksističkog proletarijata, progresivno, I zato ono predstavlja praktični aktuelni zahtev radničke klase Jugoslavije u ustavnom pitanju. N acionalno pitanje, Zbornik dokumenata, str. 197—200.

Miljuš Simo

Nacionalno pitanje u Jugoslaviji [Diskusija u KPJ, 2. rujna 1923. godine]

Proleterska partija nije uspela da se i organizaciono I duhovno duboko ukoreni u širokim slojevima radnih masa. Ona nije us­ pela da ih privuče sa jasnim, preciznim i konkretnim parolama u nacionalnom pitanju, i usled toga, sve potlačene buržoazije u svojoj borbi protiv srpske buržoazije našle su uporište i kod radnih masa — svojih sunarodnika, i koji iako rukovođeni socijal­ nim momentima, usled svoje zaostalosti i naše slabosti, da do­ premo do njih, vežu svoje socijalno oslobođenje uz nacionalno. Nema ni jedne proleterske partije na svetu, koja bi se rela­ tivno nalazila I prema svojoj organizacionoj i duhovnoj snazi i prema količini prepreka koja ima da svlada u težem položaju. Ali isto tako nema ni jedne proleterske partije na svetu, za koju bi stav o nacionalnom pitanju bio sudbonosniji i za njen razvitak i za njenu pobedu. Radi toga treba preći na razmatranje ovog problema kod nas svom ozbiljnošću i savesnošću. Za nas je od vrlo važnog značenja u prvom redu stav sa kog mi nacionalni problem uopšte promatramo. Mi našu borbu vodimo uopšte samo u toliko, u koliko ona odgovara klasnim interesima proletarijata. Dobro postavljeni klasni interesi proletarijata, odgovaraju interesima ogromne ve­ ćine naroda, i zato u našoj borbi moramo biti nepokolebljivi i neustrašivi. Dakle klasni interesi proletarijata i ono što dovodi njegovoj konačnoj pobedi je osnovno merilo sa kojim mi prilazimo rešenju svih problema pa I nacionalnog. ( ...) Prva dužnost svake proleterske partije Je da razjasni siromaš­ 418

nim masama zašto se vodi ova borba, i da da konkretne parole za našu borbu koja će odgovarati interesima I bugarskih I make­ donskih i srpskih seljaka I radnika. Ako mi to nismo u stanju, onda ne samo da nismo dostojni da se zovemo članovima jedne klasnosvesne proleterske partije, nego smo ili nesvesne budale, koji u partiju uopšte ne spadaju, ili zakukuljeni zlikovci, koje treba prezreti. Opšta parola koju ml moramo baciti među mase Je već po­ znata: pravo svake nacije pa I plemena na samoopredeljenje do odcepljenja. Međutim kako ml sve podređujemo klasnim interesima prole­ tarijata, tako mi I tu parolu podređujemo klasnim Interesima pro­ letarijata. Mi smo npr., za samoopredeljenje Hrvatske i Slovenije, pa i Makedonije. Mi bi njima dali da obrazuju i posebne samostalne države. A li mi bi u našoj propagandi ovako govorili: interesi i srpskih I hrvatskih i slovenačkih I makedonskih i bugarskih i t.d. radnika i seljaka su i radi boljeg našeg zajed­ ničkog života I radi lakšeg organizovanja naše zajedničke rad­ ničke i seljačke države, da živimo i radimo zajedno u jednoj federaciji. Kad mi to i ne bi htell, borba protiv naša dva najveća nepri­ jatelja i to: u prvom redu protiv zapadnih imperijalista, a onda domaćih kapitalista, na to nas nagoni i svaki drugi put je unapred osuđen na neuspeh. To je u osnovi zajednički interes sviju nas, i kod toga stano­ višta mi moramo ostati. I kad bi radne mase učinile drugče i kad proleterske partije ne bi mogle osvestiti svoja gledišta, sam praktični život bi dokazao da smo imali pravo. N acion aln o pita n je, Zb orn ik dokumenata, str. 200—201.

C v ijić Đuro Predlog rezolucije o nacionalnom pitanju [D is k u s ija u K P J, 23. rujna 1923. go d ine ]

IV. . . . NRPJ bori se protiv svakog nasilnog ujedinjavanja naroda u jednu državu. Ona odbacuje i prisilno ujedinjavanje hrvatskog i slovenačkog naroda sa srpskim narodom, pogotovu kad nepo­ sredno istorisko Iskustvo pokazuje da se prisilnim ujedinjava­ njem postizavaju posve suprotni rezultati. Kao jedini način rešavanja nacionalnog pitanja NRPJ ističe pravo samoopredelenja naroda. NRPJ priznaje svakom narodu pravo na suverenost u određivanju svojih odnosa, dakle i pravo na slobodno odcepljenje I obrazovanje svoje posebne države, od­ 419

nosno priključenja svojoj nacionalnoj državi. Priznanje svakom narodu prava na suverenost, nezavisnost I slobodu odcepljenja je dosledan Izraz borbe protiv svakog nacionalnog ugnjetavanja, dok odricanje toga prava znači ugađanje hegemonlstičkoj politici vladajuće srpske buržoazije. Konkretno, priznanje prava samoopredeljenja do odcepljenja znači doslednu i odlučnu borbu protiv reakcije, a za takove politič­ ke slobode, koje će omogućiti potpuno samoodređenje narodnih masa putem plebiscita. Priznanje prava odcepljenja nema prema tome nikakve veze sa tzv. »amputacijom«, nego naprotiv ono znači borbu za takove političke slobode, koje će onemogućiti nasilno rešenje pitanja o odcepljenju od strane vladajuće buržoa­ zije. Priznavajući prava na odcepljenje, NRPJ, time ne tvrdi da je to odcepljenje uvek i svrsishodno. Pitanje svrsishodnosti ili nesvrsishodnosti odcepljenja NRPJ će rešavati u svakoj konkretnoj historijskoj situaciji samostalno s gledišta interesa progresa i klasne borbe proletarijata. Prema tome priznanje prava na odcepljenje po NRPJ ne isklju­ čuje njenu agitaciju protiv odcepljenja. Naprotiv baš odricanje prava na odcepljenje znači s jedne strane jačanje vladajuće bur­ žoazije, a s druge strane separatizam, kao rezultata nacionalnog ugnjetavanja. Odcepljenje može biti svrsishodno samo tada, kad nacionalno ugnjetavanje onemogućuje razvoj ugnjetavane nacije i slobodu borbe proletarijata. Naprotiv, što će punija biti sloboda samoodređenja, to će slabiji biti separatizam, jer će se u većini slučajeva, a naročito kod Hrvata i Slovenaca sve više isticati teškoće odcepljenja, kako usled etnografske isprepletenosti, tako i usled ekonomskih i geografskih veza i preimućstva velikog privrednog područja za ekonomski razvoj. VI. U koliko pojedini ugnjetavani narodi (kao danas Hrvati i Slo­ venci) teže za samoodređenjem unutar državnih granica, NRPJ zastupa pravo svakog naroda u državi, da suveren oj slobodnom narodnom voljom, bez obzira na istorijske pokrajinske granice, odredi svoj nacionalni teritorij. Isto tako zastupa NRPJ pravo svakog naroda da svoj odnos prema državnoj celini odredi dobro­ voljno i na osnovu nacionalne jednakopravnostl. Polazeći od onih osnovnih gledišta, NRPJ borit će se za to, da se putem ovakvog slobodnog opredelenja svakog pojedinog naroda stvori njihovo dobrovoljno federativno državno uređenje kao najpodesnija forma za privredni I kulturni razvoj kako celine tako i pojedinih delova. Pri tom će se NRPJ boriti za najpuniju lokalnu samoupravu unutar ovakovog državnog uređenja. Premda se ovakova provedba prava samoodređenja naroda ne može postići samom revizijom reakcionarnog centralističkog us­ tava, Ipak će se NRPJ u cilju uvođenja Jednog demokratskijeg 420

sistema boriti za reviziju ustava, a za ustav koji će omogućiti doslednu provedbu samoodređenja naroda. V II.

Kako se puno pravo samoodređenja naroda pod kapitalističkim režimom u Jugoslaviji ne može da postigne, nego se nacionalne suprotnosti mogu samo donekle ublažiti sporazumom između vladajuće srpske buržoazije i njene m ilitarističke monarhije s ostalim nacionalnim buržoazijama, N .R .P J. ističe da takav spo­ razum nacionalnih buržoazija ne znači dobivanje prava samoodre­ đenja, nego naprotiv odricanje od tog prava i ponovno stvaranje jedinstvenog fronta buržoazije protiv radnoga naroda svilu na­ cija. Takav ponovni buržoaski sporazum ne može rediti nacionalno pitanje, jer će buržoazije svih triju nacija radi svojih konkurent­ skih kapitalističkih Interesa opet stvarati nove nacionalne su­ protnosti. VIII. Nacionalne suprotnosti mogu se odstraniti samo odstranje­ njem sa vlasti klasa koje su njihovi nosioci. Nacionalne suprot­ nosti su neizbježne dok vlada buržoazija i dok su seljaštvo i srednji slojevi, puni nasleđenih I podjarivanih nacionalističkih predrasuda u savezu sa buržoazijom. Zbog toga NRPJ borit će se sama i spremna je da se bori zajednički sa svakim progre­ sivnim i republikanskim pokretom seljaštva I srednjih slojeva za uspostavu vlada radnika i seljaka na teritoriju svake nacile u Jugoslaviji. Radničko seljačke vlade lako će resiti nacionalna pitanja u Jugoslaviji i tako stvoriti preduslove za dobrovoljni savez, balkansko-podunavsku federaciju radničko-seljačklh repu­ blika. N acionalno pita n ja , Zb orn ik dokum enata, str. 202— 203.

Filipovlć Filip Nacionalno pitanje

[Diskusija u KPJ, 21. rujna 1923. godino]

Dakle jugoslavensko radništvo, a u prvom pogledu srpsko rad­ ništvo, mora se boriti protiv hegemonističkog centralizma srpske buržoazije, jer pri takvom centralističkom režimu ne može ni srpski narod da bude slobodan. Interesi srpskog naroda pre svega zahtevaju borbu protiv ugnjetavanja drugih naroda od strane srpske nacije. Hegemonistički centralizam bremzuje pored ostalog brzi i slobodni razvitak produktivnih snaga; birokratsko-centralistlčko mešanje u čisto lokalna (oblasna i pokrajinska) pitanja sprečava u velikoj meri ekonomski i socijalno-politički razvitak; centralizam širi političku reakciju, ometa klasnu borbu, uvodi Izuzetne zakone protiv radničke klase, raspaljuje I podhranjuje šovinističke strasti, veštački razjedinjuje radni narod varoši i sela ltd. Na suprut svemu tome ml kao najodvažniji neprijatelji svakog ugnjetavanja moramo voditi energičnu borbu protiv hegemonističkog centralizma srpske buržoazije, ml se mo­ 421

ramo zalagati za sve one nacionalne zahteve, koji svima naci­ jama, nacionalnim manjinama i pokrajinama obezbeđuju najpuniji nacionalni, ekonomski i socijalni razvitak. Ml moramo biti na strani potištenih nacija, 1 dok se buržoazija I seljaštvo tih naroda bore protiv ugnjetavajuće nacije, dotle smo mi dužni da ih pomažemo. Ali kada buržoazija potištene nacije otpočinje da zastupa svoj čist buržoaski nacionalizam, onda mi treba da bu­ demo protiv nje. Dakle borba protiv privilegija" i nasilja ugnje­ tavajuće nacije i istodobno nikakovih koncesija privilegijama potištene nacije. Za nas ne može biti svejedno čiji je nacionalizam strasniji, reakcionarniji, koji je više feudalan i koji označava veću pre­ preku za klasnu borbu i političke slobode. Valja uvek imati u vidu, da svaki buržoaski nacionalizam potištene nacije (i pokra­ jine) sadrži u sebi nešto liberalno, demokratsko protiv ugnje­ tavanja, i naša je dužnost da baš tu progresivnu sadržinu potpomažemo po svaku cenu. Prema tome mi smo obavezni kao jedna marksistička partija da nasuprot hegemonizmu srpske buržoazije istaknemo neogra­ ničeno pravo samoopredelenja naroda. Ali s obzirom na okolnost da ni među Hrvatima ni među Slovencima nema ni Jedne poli­ tičke grupe koja bi bila za odcepljenje, a sem toga s obzirom na savremene konkretne prilike mi treba da istaknemo kao naš praktičan aktuelni zahtev, sistem najširih pokrajinskih autono­ mija, čije bi granice i nadležnost odredila narodna volja, izra­ žena slobodnim glasanjem na osnovu ekonomskih, geografskih prilika i nacionalnih odnosa. Koji bi poslovi došli u delokrug pokrajinskih autonomnih sabora, a koji u delokrug centralnog, državnog parlamenta, to bi se također odredilo putem plebiscita. Imajući sve to u vidu mi se moramo boriti i zalagati za revi­ ziju ustava u cilju zavojevanja širokog autonomističkog držav­ nog uređenja, jer smo svesni da će se pri takvom državnom uređenju nacionalne borbe svesti na najmanju meru, da bi kla­ sna borba dobila široko, slobodno polje, da bi se ubrzalo klasno diferenciranje, omogućio intenzivan razvitak produktivnih snaga i stvorili najpovoljniji uslovi za vođenje međunarodne borbe u cilju ostvarenja socijalizma. To bi bila prva etapa na našem putu za ostvarenje bratskog Saveza Balkanskih radničko-seljačkih republika koji bi tek bio u stanju da pruži nacionalni mir bal­ kanskim i podunavskim narodima. N acionalno pitanje, Zbornik dokumenata, str. 203.

422

Novaković Košta Autonomija ili federacija [ D is k u s ija u K P J, 28. listopada 1923. g odine]

Im perijalistički rat položio je temelje u Jugoslaviji I Poljskoj i Čeho-Slovačkoj, ali ih je položio na im perijalistički način. Prin­ cip nacionalnosti — sa kojim je tobož vođen rat, a u stvari pomoću koga su im perijalističke velike sile uvlačile u rat za svoje interese masu ekonomski ili politički zavisnih naroda — postao je pri određivanju granica sporedan momenat. Glavni momenti postali su im perijalistički momenti: ekonomski I stra­ tegijski razlozi, te su ugnjeteni narodi postali ugnjetači. Srpska buržoazija koja je bila u direktnom savezu sa imperijalističkim velikim silama, primila je i nadalje uloge eksponenta imperija­ lističke politike velikih sila — u spoljnoj politici, a u unutrašnjoj politici nove države zavela hegemoniju, blagodareći svojoj do­ minantnoj vojničkoj organizaciji. Prema tome, kada govorimo o nacionalnom pitanju u Jugo­ slaviji, ml imamo posla sa jednom nacionalitetnom državom pod hegemonijom srpske buržoazije. Posmatrajući konkretno-historijski njene delove, Hrvatsku I Sloveniju, mi vidimo da su se hrvatski i slovenački narod za vreme pod Austrijom razvijali u pravcu stvaranja nezavisnih na­ cionalnih država, i da su s obzirom na svoje ekonomske inte­ rese težili među sobom, a po nuždi i sa Austrijom, ka federaciji. Ideja o njihovoj zajednici sa Srbima, tj. ideja o Jugoslaviji, nije nikada uzimala forme jedne unitarne centralističke države, a njihova nacionalna misao bila je hrvatska i slovenačka. Hrvatska i slovenačka buržoazija izvršile su sve pripreme za ostvarenje svojih nacionalnih država, kao formi njihove buržoaske vlada­ vine. Hrvatsko i slovenačko pleme u borbi protiv ugnjetača i razvijajući se pod kapitalističkim načinom privrede, postali su nacije ( . . . ) Kada su te zajednice trebale da se oforme u samostalnim državama posle kraha Austro-Ugarske, došlo je njihovo spa­ janje sa srpskom nacionalnom državom i srpskim krajevima, koji su se oslobodili od tuđinske vlasti i imali srpsku nacionalnu misao. Postala je nezdrava nacionalna zajednica, koja nije mogla zadovoljiti ni Hrvate ni Slovence — a o drugima da ni ne go­ vorimo. Prostor lista ne dozvoljava nam da opširnije ulazimo u analizu razvitka prilika posle rata u novoj državi, stoga ćemo samo naglasiti ono što je bitnije. Hegemonija srpske buržoazije, koja je težila da se ojača na račun svih naroda, pa i na račun hrvatskog i slovenačkog naroda, pojačavala je nezadovoljstvo ovih, učvršćivala kod njih još više nacionalna osećanja i razvi­ jala težnje za samostalnošću i nezavisnošću, ekonomskom I po­ litičkom. Sve više i više se ispoljavalo koliko je nemoguće razviti Jednu zajedničku jugoslovensku nacionalnu misao pod hegemonijom jedne nacije. Sukobi i borbe su bile neizbežne, i oni su se ma423

nlfestovali prilikom ustavnih borbi. Hegemonlstl Srbi sa parolom centralizma težili su da sačuvaju svoj gospodareći položaj, Hrvati I Slovenci sa parolom federalizma tražili su da se oslobode go­ spodarskog položaja srpskog. Sa nasilnom pobedom centralista I sprovođenjem centralističkog Vldovdanskog ustava, neprijatelj­ stva su se Još više zaoštrila, i hrvatska i slovenačka nacionalna misao u masama još više učvrstila. ( ...) Pod izlikom opštlh narodnih interesa, hrvatska i slovenačka buržoazija teže da osiguraju svoje neokrnjene eksploatatorske interese nad hrvatskim i slovenačkim narodom, da ceo profit zadržavaju za sebe. Hrvatska I slovenačka buržoazija su zapo­ stavljene, obespravljene, jer Im srpska buržoazija smanjuje jedan deo profita. I kada bi to mogle izbeći, njihova bi opozicija vrlo brzo prestala. Otuda se da lako razumeti tvrđenje koje mi Izno­ simo da bi hrvatska i slovenačka buržoazija, ako bi stajalo samo do njih, vrlo lako došle do sporazuma sa srpskom buržoazijom, čak na Jednoj blažoj centralističkoj osnovi, da bi lako pristale na jedinstvenu državu i zabacile interese svojih naroda — ako bi im ta država omogućila ravnopravnost u eksploataciji ćele teritorije. Seljačke i varoške mase osećaju pod nacionalnim pritiskom I ugnjetavanjem konkretnu eksploataciju i pritisak koji nad njim vrši vladajuća srpska buržoazija; u vidu poreza, carina, admini­ stracije, militarizma, policije, saobraćajnih puteva, državnih kre­ dita itd. One vide svoje interese u oslobođenju od policijskog pritiska I od militarizma, u smanjenju poreza, u izgradnji puteva i železnica, u dobijanju jeftinijega i svoga činovništva, u slobodi zbora 1 štampe koji im se ugušuju, i dobijanju zemlje i sredstva za njenu obradu, u što punijem učešću svome u upravi zemlje. Usled sve većeg pritiska današnje srpske države, kod njih se učvrstila Ideja o potpunom odvajanju od takve srpske države I stvaranju potpuno nezavisne, slobodne republike hrvatske. Sa tim radnim seljačkim i varoškim masama i sa njihovim raspoloženjem mi imamo računati u našoj akciji u nacionalnom pitanju. Sa tim masama Imamo zajednički da povedemo borbu I za njihove i za naše zadaće. Naši zadaci jesu na prvom mestu unutrašnja borba protiv re­ žima beloga terora, protiv vladajuće reakcije koja davi radničku klasu i izvrgava ju strahovitim udarcima buržoaske ofanzive, protiv militarizma i monarhije. Zatim naši zadaci u međunarodnoj politici jesu onesposobiti vladajuću buržoaziju kao kontrarevolucionarnog eksponenta velikih imperijalističkih sila, sprečiti je da ponovo uvuče jugoslavenske narode u makakve kontrarevoluclonarne pohode za ma čije imperijalističke interese. Treće, I najvažnije u sadašnjem momentu:, mi se nalazimo u jednoj predrevolucionarnoj periodi na Balkanu koja će omogućiti balkanskim narodima da kroče jedan veliki korak ka ujedinjenju balkanskih radnih naroda u Federativnoj Republici. Bugarska revolucija, čija Je prva faza privremeno u krvi ugušena, jeste najznačajniji do­ gađaj poslednjeg vremena ne samo za radničku klasu Balkana, 424

već I za razvitak nacionalnog pitanja na Balkanu — ono što sada raspravljamo. Bugarska je revolucija pokazala puteve i načine borbe protiv reakcije i stavila na dnevni red, kao aktuelno, pitanje Makedonije, koje spada u najvažnija nacionalna pitanja u Jugoslaviji i na Balkanu. Ovim dolazimo na makedonsko pitanje, koje po svemu značaju ništa ne izostaje iza hrvatsko-slovenačkog pitanja. Ma­ kedonsko stanovništvo je nacionalno potčinjeno, ekonomski i politički eksploatisano više nego hrvatsko i slovenačko. Kod njega je nezadovoljstvo protiv srpskog ugnjetačkog režima do­ stiglo najveći stupanj i revolucionarno raspoloženje u punoj meri. ( . . . ) Mi zastupamo federalističko gledište kao jedino revolucionarno gledište u danom momentu. Autonomističko gledište ne mora stoga biti samo po sebi opor­ tunističko i reformističko, međutim onako kako ga je drug Sima izneo i obrazložio, onako kako je on uopšte shvatio nacionalno pitanje u Jugoslaviji, njegovo je gledište skroz reformističko. ( . . . ) Druga Markovića pritiska nacionalno pitanje i muči želja za nacionalnim mirom, te gleda da se ono što pre i po svaku cenu reši, te jedva dočekaju kad pronađe da se sve buržoazije slažu u izmirenju. Ali drug Marković na žalost nije ništa pro­ našao. To je ono što mi svi m arksisti znamo: da će se buržoa­ zija izmiriti kada izmiri međusobne kapitalističke interese. Stvar je pak u tome, da za vreme dok nacionalne buržoazije vode za sobom mase u nacionalnim borbama ukažemo ne buržoazijama nego masama na njihove interese i povedemo ih putem borbe za njihove interese. Drug Marković naročito vodi računa o mi­ šljenju industrijskih krugova i razvitku industrije. Međutim on kao marksista vrlo dobro zna, da industrijski razvitak ne bi za­ stao ni u federativnoj Jugoslaviji, ni na federativnom Balkanu, kao što nije bio zaostao ni u federativnoj švajcarskoj, ni u fe­ derativnoj Am erici ni u federativnoj Nemačkoj. Ali bi doista srpskom industrijalizmu bio onemogućen parazitski napredak. Nema ni malo bojazni, da slobodne i nezavisne države ne bi umele da urede međusobne odnose. Mi samo treba da težimo da što veći udeo imamo, mi i seljački narod, u uređivanju odnosa. Da ukratko rezimiramo naš stav. Mi smo u punoj meri pri­ stalice prava samoopredeljenja. Sa tom parolom izići ćemo pred nacionalno ugnjetene i obespravljene mase. Situacija u zemlji I situacija na Balkanu koja zahteva da svi eksponenti imperijali­ stičke politike velikih sila budu oslabljeni, nalaže nam da u proklamovanju toga prava ostanemo dosledni do kraja i ne bojimo se separatizma koji bi mase jednoga naroda tražile. Isti­ čući princip prava samoopredeljenja mi ćemo ukazati svim na­ cionalnim masama da njihovi zajednički interesi nalažu im da stvore jednu slobodnu federativnu republiku, koja ne će biti garancija i za njihov razvitak i početak balkanske federativne republike, bez koje nema napretka ni jugoslavenskim narodima. 425

Ono što treba naročito imati na umu jeste način I sredstvo borbe protiv nacionalnog ugnjetavanja. Nacionalni pokret u Hrvat­ skoj, Slovenačkoj, Makedoniji, nose na svojim leđima poglavito seljačke mase. Stoga se uspešno učešće u tim borbama i od naše strane ne može zamisliti bez zajedničkog fronta sa seljač­ kim masama. Parola radničko-seljačke vlade nameće se kao ne­ minovna i stoji u tesnoj vezi sa rešenjem nacionalnog problema. Sa pobedom radničko-seljačke vlade jedino će se moći rešiti nacionalno pitanje u korist širokih radnih masa varoških i se­ ljačkih — za šta se mi i borimo. Kao pokretač seljačkih masa treba iskoristiti naročito agrarno pitanje. Nacionalno pitanje za nas nije ustavno pitanje, kako ga shvata drug Marković već pitanje direktnoga sukoba protiv položenih snaga ugnjetačkih i ugnjetenih — koje su probuđene. Pa i kad to ne bi bio, mi bi bili dužni da ga napravimo — samo ako možemo mase probuditi. Mase su međutim probuđene, zato — umejmo se sada udružiti sa njima. Nacionalno pitanje, Zbornik dokumenata, str. 20S—207.

Kaclerović Triša

Politička situacija i neposredni zadaci NRPJ [Projekt reaoluclje. D isku sija u KPJ, 1. 1 4. studenog 1923. godine]

IV. Nacionalno pitanje u Jugoslaviji O nacionalnom pitanju u Jugoslaviji Partija na ovoj konferen­ ciji ima naročitu tačku dnevnog reda, i doneće o tome svoje gledište. Ali se ovde moraju spomenuti glavni momenti u ovom pitanju. Srpska buržoazija koja je od trenutka stvaranja ove države pa do sada uspela da u svojim rukama zadrži sav aparat države i vojne sile, uspela je da sprovede i centralističko državno ure­ đenje, i na taj način da osigura svoju hegemoniju nad hrvatskim i slovenačkim narodom. Oba ova naroda osećaju nacionalni pri­ tisak u toliko jače, u koliko su ekonomski i finansijski jače razvijeni od srpskog naroda. Zato oni teže za potpunom nacio­ nalnom ravnopravnošću sa srpskim narodom. U Makedoniji pak srpska buržoazija sprovodi jednu još brutalniju, terorističku po­ litiku nacionalnog ugnjetavanja, istrebljivanja i pljačkanja. Kao neposredni rezultat ovakve srpske hegemonije došlo je obram­ beno nacionalno grupisanje hrvatskog i slovenačkog naroda i nacionalnih manjina, kao i pokreti za autonomiju Bosne i Herce­ govine, Makedonije pa i Crne Gore. Ali metodi kojima se buržoazija ugnjetenih naroda i nacional­ nih manjina služi radi rešenja nacionalnih sukoba, pokazali su se do sada kao bezuspešni, jer dok mase hrvatskog I slovenač­ kog naroda sve jasnije pokazuju da žele svoje potpuno nacio­ nalno oslobođenje i svoju nacionalnu ravnopravnost, i da taj na426

clonalnl pokret za njih ima i duboku socijalnu sadržlnu: agrarno pitanje, ekonomski, flnansljski, kulturni I socijalni zahtevi da su zato voljni da vode otvorenu borbu, dotle vodstvo Hrvatske seljačke stranke kao I klerikalne, a to će reći buržoazije ovih dvaju naroda, sve se više odvajaju od ovog narodnog raspolo­ ženja I sve više pokazuju gotovost da sa srpskom buržoazijom naprave jedan takav sporazum, kojim u stvari ne će biti rešeno nacionalno pitanje, ali će zato biti osigurani interesi tih buržo­ azija. Kad dosadanjom svom konfuznom I kukavičkom politikom I metodima nije ništa uspeo, Radić Je otišao U Evropu, da diplo­ matskim i pacifističkim metodama traži potporu evropske diplo­ m atie za »najpravednije« rešenje hrvatskog pitanja, a na na­ rodne mase gleda kao na nešto sporedno, I ako mu te mase stoje na raspoloženju da ih povede ne putem dlplomatlzlranja I nadmudrivanja, već putem otvorene borbe da Izvojuje svoju nacionalnu slobodu. NRPJ, boreći se ne samo za oslobođenje radničke klase Ispod kapitalističke eksploatacije, već i za oslobođenje naroda od ugnjetavanja, nalazi da ni hrvatski, ni slovenački narod, kao ni narodi nastanjeni u Makedoniji, ne će doći do svoje slobode metodima kojima se služe njihove buržoazije, niti da se nacio­ nalno pitanje može rešiti revizijom ustava. Nacionalno pitanje se može rešiti samo otvorenom borbom pod parolom prava samoopredeljivanja naroda, a iz koga opet prava, kad se ono iz­ vojuje, stvara se mogućnost svakom narodu, da stvori sebi takvu državu, koja će najbolje odgovarati njegovim interesima. Tek kad svi narodi postanu slobodni, onda će oni, uviđajući svoje interese, stvoriti među sobom federaciju, u kojoj će biti svi ravnopravni i u kojoj će najbolje biti zadovoljeni njihovi interesi. NRPJ se istina mora boriti svim a sredstvim a koja joj stoje na raspoloženju, da se ovaj reakcionarni Ustav izmeni, nebi li se i proletarijatu omogućili što bolji uslovi za vođenje njegove klasne borbe, ali za NRPJ rešenje nacionalnog pitanja, a po sebi se razume i oslobođenje proletarijata nije ustavno pitanje. Partiji se nameće dužnost da u ovoj nacionalnoj borbi uzima najaktivnije učešće, da se stara da pod svoju zastavu prikuplja mase varoši i sela, da potpomaže pokret seljačkih masa ugnjetenih nacija, da ih poziva i ubeđuje da se samo jedinstvenim zajedničkim frontom radnika i seljaka, pod parolom obrazovanja republikanske vlade seljaka i radnika može izvojevati pravo samoopredeljivanja naroda i rešiti nacionalno pitanje. Nasuprot si­ gurne kapitalizacije hrvatske i slovenačke buržoazije, koja je go­ tova da se sporazume sa srpskom buržoazijom i monarhijom od koga sporazuma narodne mase stvarno ne će Imati velike ko­ risti. Partija je dužna da se i u ovom pitanju drži metoda borbe revolucionarnog proletarijata. V. Problem Makedonije Položaj makedonskog stanovništva je najteži i najočajniji u celoj Jugoslaviji. To stanovništvo je više nego I jedno drugo I nacionalno, ekonomski, i politički potlačeno od strane srpske 427

buržoazije. Strahovit je teror koji sprovodi osvajačka politika srp­ ske buržoazije. Proleterske I siromašne mase bugarskog, grčkog I arnautskog naroda Još uvek predstavljaju Jednu živu borbenu snagu punu revolucionarne energije protiv svakog ugnjetavanja, ali su te mase neorganlzovane. One postaju žrtve s jedne strane nasilja režima, a s druge strane makedonstvujušćih bandi, koje se stavljaju u službu kontrarevolucionarne Bugarske i koje su u ugušlvanju radničko-seljačke revolucije upotrebile I makedonske emigrante. Jedino je turska buržoazija uspela da za sebe veže I dobro nacionalno organizuje sve tursko stanovništvo, blagodareći hegemonističkoj politici srpske buržoazije koja je tursku sirotinju bacila u naručje njihovih aga i begova da je pljačkaju. Partija Je dužna da na Makedoniju gleda kao na jednu od naj­ važnijih borbenih pozicija protiv režima belog terora 1 osvajačke politike srpske buržoazije; ona je dužna da kaže ugnjetenom makedonskom narodu, da njegovo nacionalno I ekonomsko oslo­ bođenje može doći ne, kaskajući za politikom svojih današnjih tlačltelja, za politikom turskih spahlja i kontrarevolucionarnih vla­ da i raznih bandi, već ako se za svoju slobodu bori pod voćstvom NRP za pobedu principa samoopredeljivanja naroda. Stvaranjem jedinstvenog fronta radnika i seljaka pod parolom radničko-se­ ljačke vlade može se jedino doći do federativne balkanske re­ publike u kojoj će Makedonija biti ravnopravan član. Svaku borbu koju bi makedonsko stanovništvo poduzelo radi svoga oslobo­ đenja NRPJ je dužna da pomaže, upućujući ga putem koji vodi krajnjem cilju borbe balkanskog proletarijata I ne dajući mu da postane žrtva kontrarevolucionarnih klika. V. Problem nacionalnih manjina Ovaj problem se naročito ističe u Vojvodini. Ovde Srbi u stvari čine manjinu, dok Nemci, Mađari i Rumuni zajednički čine ogromnu većinu stanovništva. Pa ipak ovim nacionalnim manji­ nama nisu ogarantovani svi uslovi za njihov pun razvitak na svim poljima. Srpska buržoazija i ovde vrši nacionalni pritisak. Ali partija mora ovom prilikom da žigoše i svu lažnu ulogu nemačke, mađarske I rumunske buržoazije, koju su one odigrale prema svojim biračima, koji su sastavljeni najvećim delom od proletarijata i siromašnih seljaka. Umesto da te buržoazije kako su obećavale svojim biračima za vreme izbora, nastave ener­ gičnu borbu protiv imperijalističke, reakcionarne i fašističke po­ litike srpske buržoazije, one su, radi zadovoljenja svojih klasnih Interesa sa njom ubrzo sklopile savez, napuštajući opravdane zahteve masa tih nacionalnih manjina, oslabivši na taj način poziciju ostalih obespravljenih nacija u njihovoj borbi za nacio­ nalnu ravnopravnost. Nacionalno pitanja, Zbornik dokumenata, atr. 208—210.

428

Jovanović Rajko

Nacionalno pitanje [ D is k u s ija u K P J, 8. studenog 1923. go d ine ]

Druga je internacionala umesto jasne parole i prava nacija i kolonija na samoopredeljenje do odcepljenja, do obrazovanja nezavisne države, isticala nejasnu i rasplinutu parolu prava na samoopredeljenje, koju je ona u praksi svodila na parolu borbe za autonomije uo.pšte. Zahvaljujući takvom držanju i takvoj pra­ staroj politici i mogao je svetski imperijalizam da mirne duše prihvati takovu parolu »prava na samoopredeljenje« i pod tom zastavom da vodi ugnjetački im perijalistički rat. Revolucionarni m arksisti ističu nasuprot toj paroli, koja se izvrgla u oruđe im­ perijalizma parolu i praktičnu politiku za pravo samoopredeljenja do odcepljenja. Takvom praktičnom politikom revolucionarni mark­ sisti dospevaju i da skinu masku sa lica im perijalista i da u isto doba unište svako nepoverenje radnika jedne nacije, prema radnicima druge nacije, stvarajući time osnovu za njihovo do­ brovoljno ujedinjenje u borbi protiv imperijalizma. Takva poli­ tika je ruskom proletarijatu donela simpatije sviju pojedinih na­ cija. Druga internacionala, a ovo treba naročito podvući posmatrala je nacionalni problem izdvojeno od borbe protiv kapitalizma za njegovo obaranje, a za uspostavu hegemonije proletarijata. Na­ protiv, im perijalistički je rat pokazao, a revolucionarna borba proletarijata to potvrdila, da su nacionalno i kolonijalno pitanje nerazdvojni od pitanja oslobođenja od kapitalizma i da podjar­ mljene nacije mogu biti oslobođene borbom za obaranje i obaranjem 'kapitalizma. ( . . . ) 4. Najvažniji zadatak klasnosvesnog proletarijata Najvažniji je zadatak za nas revolucionarne proletere, kojima ova epoha raspadanja kapitalizma i stanja stvorenog Versajskim ugovorom jasno govori da je problem oslobođenja nacija neraz­ dvojan od problema borbe za obaranje svetskog imperijalizma i vlasti kapitala, DA POVEŽEMO N A CIO NALNE POKRETE RADNIH M A SA UGNJETENIH N A C IJA S A POKRETOM PRO LETARIJATA PROTIV KAPITALIZM A, otržući te radne mase ispod uticaja nji­ hovih nacionalnih buržoazija i ujedinjujući ih u opštoj borbi pro­ tiv zajedničkog neprijatelja imperijalizma i vlasti kapitala, a za njihovo puno socijalno i nacionalno oslobođenje. Borba od strane proletarijata za dovršenje nacionalno-demokratskih revolucija, ko­ je su kapitalističke klase u ovoj eposi raspada nesposobne da dovrše, i za njihovu koordinaciju sa proleterskom borbom za obaranje diktature buržoazije, to je istorijski zadatak proletari­ jata u nacionalnom pitanju u ovoj eposi. Kad tamo postavljamo pitanje, onda se i rešavanje problema ukazuje, ali je to rešavanje u interesu proletarijata, a ne pojedinih autonomističkih ili hegemonističkih buržoazija. ( . . . ) 5. Radničko-seljački blok — radničko-seljačka vlada Pristupajući poslu odvajanja radnih masa ugnjetenih nacija od 429

njihovih buržoazija, Isto kao I odvajanju srpskih radnih masa od njihovih buržoazija, koja Ih upotrebljava za ugnjetavanje drugih nacija, ml moramo prići tim masama sa pozitivnim parolama. Ml moramo Istaći masama nesposobnost buržoazija, da usled svojih konkurentskih Interesa reše nacionalno pitanje u Jugo­ slaviji. Sporazum može biti među pojedinim I to naprednijim buržoazijama, I to na račun zaostalih I na račun radnih masa, što bi ostavilo otvoreno nacionalno pitanje. Isto tako buržoazija Je nesposobna usled Isprepletenih utlcaja svetskog imperijalizma, usled stanja stvorenog Versajskim I drugim ugovorima o miru, da nacionalno pitanje potpuno rešl. Potrebno Je dakle radnim masama ukazati praktično nerazdvojenost nacionalne borbe sa borbom protiv svetskog Imperijalizma I vlasti buržoazije. To rad­ nička klasa može učiniti jedino ističući potrebu saveza radnika I seljaka I srednjih slojeva u borbi protiv vlasti buržoazije I svetskog Imperijalizma, a za puno pravo samoopredeljenja sviju nacija Jugoslavije. Radnici i seljaci mogu jedini, zato što nema konkurentskih interesa I zato što ne će da robuju svetskom Imperijalizmu, da reše nacionalno pitanje. Zato NRPJ treba da istakne parolu jedinstvenog fronta, bloka radnika I seljaka, protiv hegemonije srpske buržoazije i kapitulantske politike nacionalne buržoazije (kao I protiv saveza makedonske buržoazije sa bugar­ skim beloterorlstima) a za dovršenje nacionalnih demokratskih revolucija putem jedinstvenog fronta radnika I seljaka i za obra­ zovanje radničko-seljačkih vlada na teritoriji svakog naroda Ju­ goslavije. To Je stvarno najpunije pravo samoopredeljenja na­ roda. (...) Može II se naći •partijska srednja linija*? Kod mnogih drugova Javit će se pomisao da će Ipak biti mo­ guće da se nađe jedna srednja linija između dva glavna gledišta koja su se manifestovala u Partiji povodom nacionalnog pitanja. Ja mislim da posle ovih izlaganja, može biti svakome jasno koliki ogromni Jaz postoji između ova dva gledišta I koliko bi pokušaj neke beskrvne tobož »pomlrltelne« linije u Partiji bio objektivno štetan. Partija ovaj put mora da ima Jasne I precizne direktive za svoju politiku u nacionalnom pitanju. Svaka dvosmislena »autonomističko-federativna«, »revlzlonističko-radnlčko-seljačka« rezolucija bila bi više nego štetna našoj Partiji. Ta želja da do takvog Jednog antlprincipijelnog I partiji štetnog kompromisa ne dođe I učinila Je da sam onako oštro u prvome a i u ovome članku istakao ogromne razlike Između oba gledišta. Neka nam deviza bude: u pogledu ličnosti u organizaciji najveća pomlrljlvost, najveća tolerancija I najlojalnija zajednička saradnja, u po­ gledu principa I taktike najveća Jasnoća, nikakvih kompromisa! Samo tako naša Partija može postati vođa sviju radnih masa I Izvršiti svoju veliku Istorijsku ulogu. Nacionalno pitanja, Zbornik dokumenata, atr. 210—211.

430

Pijade Moša Malo partijske istorije nacionalnog pitanja [D is k u s ija u K P J, 11. studenog 1923. go d ine]

Narodno jedinstvo, centralistička država — to je bilo ispisano na našem barjaku, baš kao i na barjaku vladajućih buržoaskih državotvornih partija. Nacionalno pitanje smatralo se u Partiji stvaranjem Države S H S skinuto s dnevnog reda, kako u prvim danima nove države, tako i docnije, o Kongresu ujedinjenja 1919, o Vukovarskom kongresu 1920. prilikom izbora za Konstituantu i u celokupnom delovanju Komunističkog poslaničkog kluba do do­ nošenja Ustava i Zakona o zaštiti države. Jedna mrtva točka od koje se nije pomaklo ni koraka. Nećemo ovde ispitivati jesu li pre ratova objektivni uslovi opravdavali težnju i rad jugoslovenskih socijalističkih partija na nacionalnom ujedinjenju Jugoslovena, nećemo ispitivati je li ta­ kva ideologija bila pod onim uslovima progresivna i revolucionar­ na; to bi nas odvelo daleko preko granica jednog članka i našeg zadatka u ovoj diskusiji. To se može ostaviti za drugu priliku. Ovo pozdravljenje nacionalnog ujedinjenja ustupa docnije mesto odbrani ideja narodnog jedinstva od vladajuće buržoazije — Partija uzima na sebe ulogu čuvara i zaloge narodnog jedinstva prema buržoaziji koja ga razorava. Narodno jedinstvo i centra­ lističko uređenje države postaje osnovicom o kojoj se i ne diskutuje, i onda kada se rashladilo prvobitno oduševljenje zbog uje­ dinjenja. Ni Kongres ujedinjenja od 1919. dok je nova država bila još u početku svoga organizovanja, ni Vukovarski kongres držan nekoliko m eseci pred izbore za Konstituantu koja je imala da uredi državu, nisu se zabavljali nacionalnim pitanjem, niti pita­ njem državnog uređenja, jer se prosto smatralo da su narodno jedinstvo i centralizam izvan diskusije i prosto se nije držalo da se i o takvim problemima ima šta govoriti. ( .. . ) Greške od Obznane padaju na teret celog pokreta, greške Po­ slaničkog Kluba međutim padaju isključivo na vodstvo. I ako je u 1922. i 1923. bilo konfuzije u nacionalnom pitanju, ta je kon­ fuzija došla kao najprirodnija posledica konfuzije u kojoj je pokret grcao 1918— 1921. Zašto se onda onako m islilo i grešilo jeste drugo pitanje, ko­ jim bi isto tako bilo vredno zabaviti se, ali bi nas to ovde od­ velo daleko. Ovde bi se ukratko moglo reći samo to, da je na KP suviše teško ležalo socijaldemokratsko nasleđe kojega se nije mogla da otrese. To s ponosom nošeno nasleđe oduzimalo je Par­ tiji karakter prave revolucionarne partije. Osobito rđav stav u nacionalnom pitanju naneo je pokretu veliku štetu, osobito u nekim oblastima. Kako su se sada one onako »proste istine« koje je propovedala pre rata socijalna demokratija, a posle rada i KP, da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod, sada, 1922. i 1923. najed­ nom pretvorile u laž? Zbog čega to centralizam više ništa ne valja i smatra se najkontrarevolucionarnijim, kad je 1919, 1920. 431

I 1921. godine bio umalo ne rekoh revolucionaran?... Kako Je došlo do toga da narodno jedinstvo više nije nikakav cilj, a pre se tako s ponosom stajalo na njegovom braniku? Vreme, događaji, porazi i stradanja, gorka i teška iskustva ko­ ja su učitelj koji je prevrnuo stare vrednosti i stare procene vrednostl. Naučilo se, skupim plaćanjem, da u onom stavu nije bilo ničega, ničega revolucionarnog. Odbacujući stare greške, sačuvajmo se novih opasnosti. Budu­ ći centralisti I branioci narodnog jedinstva nesvesno smo poslu­ žili srpskoj buržoaziji, srpskoj hegemoniji i ugnjetavanju drugih nacija: pričuvajmo se da shvatajući nacionalno pitanje kao pita­ nje revizije Ustava i uzimajući stav autonomista, ne poslužimo i hrvatskoj i slovenačkoj i srpskoj buržoaziji, da ne poslužimo samo Izmirenju svih buržoazija u ovoj zemlji na račun širokih masa i proletarijata i potlačenih naroda, za čije interese treba da se borimo. Nacionalno p itanja, Zbornik doku me nota, str. 212—213.

Cvijić Đuro

O čemu je suština spora? [D is k u s ija u KPJ, 11. studenog 1923. godine.]

Dva su se suprotna gledišta na nacionalno pitanje I zadatke naše partije u njemu iskristalizovale u našoj partiji. Jedno je izneto u mom projektu rezolucije o nacionalnom pitanju i u dru­ ga T. Kaclerovića projektu rezolucije o političkoj situaciji i ne­ posrednim zadacima NRPJ, kao i u člancima drugova A. Cesarca, K. Novakovića, J. Jovanovića i M. Pijade u »Radniku« i »Bor­ bi«. Drugo je gledište izneto u poslednjoj glavi brošure druga S. Markovića, kao i u po jednom članku drugova S. Markovića i F. Filipovića (Drug F. Filipović pokušava donekle i da nađe sred­ nju liniju između ta dva gledišta, ali po mom mišljenju, dosad bez uspeha). Nažalost mi zbog toga što se drug S. Marković na­ lazi u kaznioni, nemamo još ovo drugo gledište precizirano u formi predloga za konferenciju. Ali se ipak već sada može jasno videti, da su ta dva gledišta baš u osnovnim pitanjima dijame­ tralno suprotna, jer po svojim praktičnim konzekvencama pred­ stavljaju dve razne politike. Na konferenciji partija će Imati da odluči, kojim će putem da udari i za sve nas postavlja se osnovno pitanje: u čemu je suš­ tina spora? U čemu je osnovna razlika između ta dva gledišta? Po mom mišljenju može se ona, apstrahirajući sporednije raz­ like na koje sada ne ću da se obazirem, pronaći u ova četiri mo­ menta: 1. Procena objektivne situacije Gledište druga S. M. počiva na predpostavcl Jednog barem pri­ vremenog, procesa konsolidacije buržoaske demokracije u državi SHS, konsolidacije kakovu je otprilike stavio u izgled lanjski kon432

gres pristaša revizije Ustava, t.j. srednje linije u Zagrebu. On vidi pred sobom dolazak jedne demokratske Jugoslavije; on, kao što to i sam naglašuje, pod tom pretpostavkom uopće I diskutuje. On smatra da se za ovo rešenje danas klasnosvesni proletarijat mora svom snagom založiti, jer će ono u režimu pune demokratije stvoriti »nacionalni mir u zemlji« i »ubrzati klasno diferenci­ ranje«. Upravo, drug S. M. izgradio je ćelo svoje gledište na na­ cionalno pitanje i zadatke naše partije na toj predpostavci. Međutim naša partija uopće ne srne izgraditi svoj stav na jed­ noj pretpostavci, pogotovo kad fakta govore protiv te pretpostav­ ke. Je r ćeli politički razvoj u Jugoslaviji, a naročito u poslednjoj godini, dokazuje, da je predpostavka, pod kojom diskutuje drug S. M. doživela slom. Istovremeno u internacionalnom omeru cell period posleratnih ugovora o miru pokazuje razvijanje sve dubljih nacionalnih suprotnosti, bankrotstvo buržoaske demokratije u nacionalnom pitanju, raspadanje buržoaske demokraUje. (...) 2. Teorijski Interes ili praktične konzekvence? Budući da drug S. M. vidi rešenje nacionalnog pitanja u revizi­ ji ustava, to za njega pitanje, jesu li Srbi, Hrvati i Slovenci je­ dan ili tri naroda, »kad se gleda kroz prizmu marksizma, nema u stvari nikakovu vrednost«, ono je za njegov stav »sasvim sve­ jedno«, jer za njega predstavlja »samo izvestan teorijski inte­ res«. Međutim posve drugačije gleda na to pitanje predlog rezolu­ cije. Iz činjenice, da je progresivni proces formiranja jedne naci­ je iz triju srodnih nacija, koji se je vršio paralelno s njihovim razvijanjem u samostalne moderne nacije, bio zaustavljen, a na­ stupio je proces nacionalnog razjedinjavanja, predlog rezolucije dolazi do konstatacije, koja je osnovna po stavu jedne marksi­ stičke partije; on na državu S H S gleda kao na jednu nacionalitetnu (mnogonarodnu) državu. Iz konstatacije, koja za druga S. M. ima samo »teorijski Interes«, predlog rezolucije povlači za sve one praktične konzekvence koje ima da iz nje povuče jedna revolucionarna m arksistička partija, a koje ne povlači drug S. M. 3. Autonomistička revizija ustava ili dosledna provedba samo­ određenja naroda. Za druga S. M., nacionalno se pitanje u Jugo­ slaviji postavlja, za sad, kao ustavno pitanje, zbog toga, što Hr­ vati i Slovenci ne žele, barem zasad odcepljenje od današnje državne celine. Iz te činjenice drug S. M. dolazi do zaključka, da se nacionalno pitanje danas u Jugoslaviji svodi na ustavno pita­ nje, tj. da se naša partija ima založiti za njegovo rešavanje odoz­ go autonomističkom revizijom ustava kroz centralni parlamenat I na osnovu ustanova vidovdanskog ustava o njegovoj reviziji. Tu, u metodu rešavanja nacionalnog pitanja, treća je osnovna razlika između oba gledišta, jer tu predlog rezolucije povlači sve one praktične konzekvence Iz konstatacije koja za druga S . M. Ima samo »teorijski interes«. Predlog rezolucije Istupa za rešavanje nacionalnog pitanja 433

odozdo, doslednom proveHbom prava samoodređenja naroda. Dok drug S. M. priznaje suverenost za rešavanje nacionalnog pitanja svima trima nacijama zajednički i kroz centralni parlamenat, do­ tle predlog rezolucije priznaje svakoj pojedinoj naciji i pravo da se odcepi i pravo da unutar državnih granica suvereno i samo­ stalno, slobodnom voljom nacije, odredi i svoj nacionalni terito­ rij i svoj odnos prema državnoj celini. (...) ( ...) Borba naše partije za reviziju ustava nije ništa drugo ne­ go s jedne strane borba protiv reakcionarnih odredaba tog usta­ va, a s druge strane borba ne za autonomistički ustav nego (suz­ bijajući iluziju da se nacionalno pitanje uopće može rešiti sa­ mom revizijom ustava) za ustav koji će omogućiti doslednu pro­ vedbu samoodređenja naroda, t.j. koji će svakoj pojedinoj naciji priznati suverenost da slobodnom narodnom voljom odredi svoj teritorij i svoj odnos prema državnoj celini. S ovog gledišta, iz konstatacije da Hrvati i Slovenci za sad ne će odcepljenje, iz­ vući zaključak, da je nacionalno pitanje za sad u Jugoslaviji us­ tavno pitanje, značilo bi u praksi se približiti politici »srednje linije« u nacionalnom pitanju. A ta politika ne znači doslednu provedbu samoodređenja, nego odricanje od prava samoodređe­ nja i ublaženja nacionalnih suprotnosti putem sporazuma nacio­ nalnih buržoazija s vladajućom srpskom buržoazijom i njenom mi­ litarističkom monarhijom u cilju stvaranja jedinstvenog fronta jugoslavenske buržoazije radi podele vlasti i pljačke nad radnim narodom. 4. Za najpunijd demokraciju ili za spajanje borbe za nacionalno oslobođenje s borbom za socijalno oslobođenje i federaciju rad­ ničko seljačkih republika? Za druga S. M. je »savršeno izlišno, kad je reč o rešenju nacionalnog pitanja u današnjoj situaciji, izmišljati neke druge »revolucionarne« parole van zahteva za najpunijom demokracijom«. Najpunija demokracija, to ima da bude dakle jedina naša parola u nacionalnom pitanju danas. S druge strane, za druga S. M. usled upiitanja zapadno-evropskog imperi­ jalizma na Balkanu »nema izgleda da će se balkansko pitanje re­ šiti pre definitivne pobede proletarijata«. Jaz između teorijskog tumačenja sovjetskog ustava i praktičnog zauzimanja za narodno jedinstvo i centralističko-autonomističko uređenje države, fatal­ ni jaz između revolucionarne teorije i oportunističke prakse pro­ dužuje drug S. M. u novoj formi: u teorijalnom tumačenju defi­ nitivne pobede proletarijata i praktičnom zauzimanju za politiku srednje linije, za politiku izmirenja srpske, hrvatske i slovenačke opozicione liberalne buržoazije na račun širokih masa radnog naroda. Taj jaz prebrodio je projekat rezolucije. Ne naslon na opozi­ cionu buržoaziju, nego demaskiranje njenog kolebanja između borbe i sporazumevanja s vladajućom buržoazijom, odvajanje se­ ljaštva i srednjih slojeva od uticaja nacionalnih buržoazija putem uspostave jedinstvenog fronta radnika, seljaka i srednjih slojeva radi zajedničke borbe za uspostavu vlada radnika i seljaka na te­ ritoriju svake nacije u Jugoslaviji za njihovu federaciju: spajanje borbe za nacionalno oslobođenje sa borbom za socijalno oslobo­ 434

đenje i radničko-seljačke republike — to je put, koji nam daje predlog rezolucije, put koji spaja danas sa sutra i zatrpava jaz između teorije i prakse. N acionalno pitan je, Zb orn ik dokum enata, str. 213— 215.

Marković Sima Greške druga Cvijića [D is k u s ija u K P J, 6. p ro sin ca 1923. go d ine]

Drug C vijlć nalazi, i s pravom, prvu i osnovnu razliku između naših gledišta u proceni objektivne situacije. Ali drug C vijić u poslednjem članku i ne pokušava da da svoju analizu situacije, ne­ go se zadovoljava samo opštom konstatacijom da se mi nalazi­ mo u periodu raspadanja buržoaske demokratije. Ako drug C vijić misli da je time rekao nešto novo i konkretno, onda se ljuto va­ ra, jer je ta opšta konstatacija jedna banalna istina koja svakome bode oči. Drug C vijić je istakao naročito fakt raspadanja buržo­ aske demokratije, da pokaže kako je pretpostavka pod kojom sam ja diskutovao o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji neosnovana. Ja sam istakao, u punoj saglasnosti sa Lenjinom i svima ostalim m arksistima, da je rešenje nacionalnog pitanja moguće samo u režimu najpunije demokratije: najpunija demokratija je pretpo­ stavka rešenja nacionalnog pitanja. Drug Cvijić, naravno, nema kuraži da ostane direktno protiv tog osnovnog m arksističkog sta­ va u nacionalnom pitanju. Ali on taj stav negira jednim zaobilaz­ nim zaključkom koji, razume se, nema ničeg zajedničkog sa mark­ sističkom logikom. Konstatujući raspadanje buržoaske demokra­ tije drug C vijić misli da je samim tim dokazao da »fakta govore protiv gornje pretpostavke«. Čudna logika! U stvari: i danas, i doklegod se u istoriji budu uopšte postavljala nacionalna pita­ nja, uvek će najpunija demokratija biti i ostati pretpostavka nji­ hovog rešenja. Bez najpunije demokratije nema rešenja nacio­ nalnog pitanja. Zato radnička klasa, kad je reč o nacionalnom pitanju, ističe pre svega zahtev za najpuniju demokratiju, jer sa­ mo taj zahtev, dosledno sproveden, sadrži potpuno rešenje na­ cionalnog pitanja. I mi taj zahtev moramo utoliko doslednije i jače isticati, ukoliko vladajuća buržoazija postaje sve reakcionarnija. To je jedini i najpouzdaniji put za demaskiranje buržoazije i revolucionisanje radnika i seljaka. I tu leži sav sm isao našeg zahteva za najpunijom demokratijom. Drug C vijić se strašno vara ako odista m isli da ja vidim i osećam, ako ne više a ono bar kao i drug Cvijić, sve veću reakcionarnost današnjeg režima i baš zato ističem potrebu da se što pre udruženom borbom radničke klase i potištenih nacija sruši režim srpskog imperijalizma I Izvojuje režim najpunije demokra­ tije. Samo tako će radnička klasa biti u stanju da u pravcu svojih Interesa Iskoristi borbenu energiju potištenih nacija. 435

Ja sam u Nacionalnom pitanju u svetlostl marksizma primenio dosledno marksističku teoriju nacija na slučaj Srba, Hrvata i Slovenaca (i to, koliko je meni poznato, prvi put u našoj litera­ turi) i izvukao sve najvažnije konzekvencije za našu praktičnu politiku. Drug Cvijić misli da ja to nisam uradio. Kako on za to svoje mišljenje ne navodi ni jedan jedini razlog, meni ne ostaje ništa drugo nego da druga Cvijića i sve one, ako bi i takvih bilo, koji se s njim slažu zamolim da još jednom pročitaju moju knji­ gu. Kao i svi ostali naši kritičari, i drug Cvijić ne samo ne zna šta se u proleterskoj socijalističkoj literaturi podrazumeva pod auto­ nomističkim ustavom, nego ne zna ni kako se u proleterskoj par­ tiji shvata ustavno pitanje uopšte. I samo zahvaljujući tome ne­ dopuštenom neznanju drug Cvijić je mogao da napiše ovu bur­ giju: »drug S. M. dolazi do zaključka da se nacionalno pitanje danas u Jugoslaviji svodi na ustavno pitanje, t.j. da se naša par­ tija ima založiti za njegovo rešavanje odozgo autonomističkom revizijom ustava kroz centralni parlamenat i na osnovu ustanova vidovdanskog ustava o njegovoj reviziji«. Po sebi se razume da meni ove besmislice (štampane kurzivom), koje mi podmeće drug Cvijić, nikad na pamet nisu mogle pasti. Rešavanje ustavnog pi­ tanja odozgo i na osnovu ustanova vidovdanskog ustava o njego­ voj reviziji! To su koještarije, kojima u proleterskoj štampi uop­ šte ne može i ne srne biti mesta. Što je trebalo drugu Cvijiću da tako što izmišlja? Isto je tako obična izmišljotina druga Cvijića i to »da drug S. M. priznaje suverenost za rešavanje nacionalnog pitanja svima trima nacijama zajednički i kroz centralni parlamenat.« Ja držim da bi bilo neozbiljno odgovoriti na tako neozbiljne primedbe: zato preko njih prelazim, upozoravajući drugove na moju poslednju brošuru Ustavno pitanje i radnička klasa Jugoslavije, u kojoj će naći i detaljnije obrazloženje stava koji marksistička radnička klasa treba da ima u nacionalnom i ustavnom pitanju u Jugosla­ viji. Na stranu skroz pogrešno gledište druga Cvijića da se nekom federacijom može dovršiti buržoasko-demokratska revolucija ugnjetenih nacija (!): hoćemo da se na kraju zadržimo još samo sa nekoliko reći na zanimljivom stavu koji drug Cvijić zauzima u ustavnom pitanju. Drug Cvijić veli: »Borba naše partije za re­ viziju ustava nije ništa drugo nego s jedne strane borba protiv reakcionarnih odredaba toga ustava, a s druge strane borba ne za autonomistički ustav nego (razbijajući iluziju da se nacionalno pitanje uopće može rešiti samo revizijom ustava) za ustav koji će omogućiti doslednu provedbu samoopredeljenja naroda«. Kao što se vidi. drug Cvijić s jedne strane, smatra da se nacionalno pitanje uopšte ne može rešiti ustavnim putem, a na drugoj stra­ ni predlaže borbu »za ustav koji će omogućiti doslednu proved­ bu samoopredeljenja naroda«, tj. rešiti nacionalno pitanje. Odi­ sta, Idealan primer konfuzije! Drug Cvijić očevidno ne zna da je autonomistički ustav za koji 436

se mi borimo upravo »ustav koji će omogućiti doslednu provedbu samoopredeljenja naroda«: drug C vijić je a priori protiv autono­ mističkog ustava (i ako ne zna o čemu se on sastoji!): on ne misli doduše, kao na primjer drug Novaković ili Mbt, da Je fe­ deracija kao takva »jedino spasavajuća«, ali zato drug C vijić mu­ dro ćuti i izbegava da kaže ma šta iz čega bi se moglo zaključiti kako on zam išlja osnovne linije, svoga ustava. Sem nekoliko praznih reči on o tom značajnom pitanju nije hteo da kaže ništa. Mi smo, međutim, baš s obzirom na neverovatnu neobaveštenost naših kritičara, bili prinuđeni da izložimo i nešto detaljnije svoje gledište u brošuri Ustavno pitanje I radnička klasa Jugoslavije, tako da će posle te brošure, nadamo se, otpasti mnogi nespo­ razumi, na kojima se velikim delom zasniva kritika našeg stava. N acio n aln o p ita n je, Zb orn ik dokumenata, s tr. 215— 217.*I.2 3

C v ijić Đuro Dva odgovora [D lefcualja u K P J, 13. p ro sin ca 1923. godine]

I. Drugu Šim i Markoviću 1. članak druga Sim e Markovića u prošlom broju »B« »Greške druga C vijića • nije od mene mogao napraviti pokajnika. Je r mo­ že da bude reč samo u toliko o greškama, u koliko sam pisao svoj članak na osnovu prve brošure druga S. M. »Nacionalno pi­ tanje«, ne znajući da on piše drugu brošuru »Ustavno pitanje« i u njoj ne samo okajava neke nejasnosti iz prve brošure, nego ipak jednom, posle tri godine ustavne borbe , daje i Iscrpno gle­ dište na ustavno pitanje. A li je drug S. M. u svojoj prvoj brošuri pisao o nacionalnom pitanju kao zasada ustavnom pitanju onako, kako o njemu piše buržoaska revizionistička štampa, pa se i po­ zivao na tu revizionističku štampu. Zbog toga mislim da ga nije­ dan, pa I najrafiniraniji čitatelj nije mogao shvatiti drugačije, ne­ go što sam ga shvato i ja. Sada je drug S. M. uklonio jedan nesporazum, kojega je on sam skrivio. 2. A li je istovremeno s uklanjanjem toga jednog nesporazuma drug S. M. u obrani svoje parole najpunije demokratije stvorio dru­ gi još veći nesporazum. Kad se, naime, ističe osnovni marksi­ stički stav, da je najpunija demokratija uvek predpostavka za rešenje nac. pitanja, onda naravno da ja »nemam kuraže« protiv toga stava ustati, jer se s njime potpuno slažem i ja i moj projekt rezolucije. Borba protiv reakcionarnog režima glavni je zadatak naše partije u nacionalnom kao i u ostalim pitanjima, ima li koga u njoj koji se s tom banalnom istinom ne slaže? A li sam ja ustvr­ dio nešto sasvim drugo, što je drug S. M. u svom odgovoru zao­ bišao. 3. Ja sam ustvrdio da »gledište druga S. M. počiva na predpostavci Jednog, barem privremenog, procesa konsolidacije buržoaske demokracije (koja će zameniti današnji reakcionarni režim), 437

konsolidacije kakovu je otprilike stavio u izgled lanjski kongres pristaša revizije ustava, t.j. srednje linije.« Drug S. M. u svom odgovoru uopće nije porekao, da njegovo gledište počiva na toj predpostavci. 4. Ustvrdio sam dalje, da drug S. M. pod tom predpostavkom uopće i diskutuje, dok fakta govore protiv te predpostavke. Drug S. M. zaobišao je i to pitanje, identificirajući to pitanje procesne objektivne situacije sa predpostavkom za rešenje nac. pitanja. To su, međutim, dve posve različite stvari. 5. Ustvrdio sam dalje, da parola borbe za najpuniju demokratiju u onoj formi, kako Ju drug S. M. preporuća našoj partiji, u praksi svodi politiku naše partije na srednju liniju, tj. na poma­ ganje sporazuma između nacionalnih liberalnih buržoazija. Pa ni na tu tvrdnju drug S. M. nije dao odgovora. 6. Ustvrdio sam dalje, da naša partija nema naročito interesa, da se za takav sporazum zalaže i da on ne može rešiti nacional­ no pitanje u Jugoslaviji. Drug S. M. međutim smatra da mi mora­ mo stalno naglašavati, da se nacionalno pitanje može rešiti i pod kapitalističkim režimom u Jugoslaviji (st. 49 »Ust. pit.«). Za pot­ poru tog stava drug S. M. citira (»Ustav, pit.« str. 17) Lenjina iz god. 1913.: »ima samo jedno rešenje nacionalnog pitanja a to je — dosledni demokratizam«. Ali drug S. M. iz sredine te iste Lenjinove rečenice ispušta ove reći, koje baš njega biju po prsti­ ma: »u koliko je uopće moguće njegovo rešenje u svetu kapita­ lizma, svetu pljačke, sporova i eksploatacije«. U današnjem posleratnom periodu međutim je jasno, da se nacionalna pitanja ne mogu rešiti pod kapitalističkim režimom u Jugoslaviji, pa ni pod onim, kojeg će predstavljati sporazum srpskih, hrvatskih i slovenačkih kapitalista. 7. »Mi taj zahtev za najpuniju demokratiju moramo utoliko doslednije jače isticati, ukoliko viadajuća buržoazija postaje sve reakcionarnija« — veli drug S. M. — Međutim takav je stav mo­ gla imati jedna marksistička partija pre 10 godina, u predratnom periodu mirnog razvoja kapitalizma. Zato drug S. M. i može za potporu tog stava (u »Ustavnom pitanju«) citirati Lenjinove član­ ke, ali samo iz god. 1913. i proljeća 1914. — Ali danas! Danas, u periodu raspadanja buržoaske demokratije i njenog sloma i u nacionalnom pitanju taj zahtev ima smisla samo kao borba protiv reakcije i nacionalnog ugnjetavanja. U tom smislu on je unešen i u projekat rezolucije. Sam pak zahtev za najpunijom demokratijom može danas imati samo demonstrativan karakter u borbi protiv reakcije. Inače, on je jedna opća fraza nerealnog karaktera, jer ne može počivati na naučnoj analizi objektivne situacije. 1 zbog toga on ne može da bude osnovna parola naše partije, ako hoćemo da njena politika počiva na naučnoj osnovi. 8. Drug S. M. veli, da sav smisao našega zahteva za najpuni­ jom demokratijom leži u tome, što je »jedini i najpouzdaniji put za demaskiranje buržoazije i revolucionisanje radnika i seljaka.« Ali se tu drug S. M. vara. Buržoazija će se demaskirati I radnici i seljaci osvešćlvatl mnogo brže i pouzdanije, jer naučno, real­ 438

nije I shvatljivije, s parolama koje spajaju borbu za nacionalno oslobođenje s borbom za socijalno oslobođenje i sa taktikom koju predstavlja parola radničko-seljačke vlade, nego li s parolom najpunije demokratije, na koju se u nacionalnom pitanju danas ograničuje drug S. M. N acionalno p ita n je, Zb orn ik dokum enata, str. 217— 219.

439

IV. poglavlje

Politička situacija i neposredni zadaci [R ezolu cija treće konferencije K P J, Beograd, 1— 4. s iječn ja 1924. godine]

Jedna proleterska partija koja vodi klasnu borbu mora u sebi razviti psihologiju partije koja je svesna da će ona, u jednoj više ili manje bliskoj budućnosti, povesti radne mase u borbu protiv celokupnog buržoaskog poretka. Ograničena esnafska psiholo­ gija, koja se pojačala u vremenu kada je partija prisiljena da se bori za legalnost, mora se zameniti psihologijom jedne partije koja ima volju da otme vlast i koja oličava hegemoniju proleta­ rijata. Jedna proleterska organizacija koja će u budućnosti, bli­ žoj ili daljoj, zameniti na vlasti buržoaziju mora zbog toga već danas da postavi ciljeve koje zahteva ceo narod. Proletarijat je jedna klasa koja istinski revolucionarno radi samo pod uslovom ako je ona avangarda sviju radnih i eksploatisanih masa i ako stupa i radi kao njihov vod u borbi za obaranje eksploatatora. Ovo je pak neizvodljivo bez prenošenja klasne borbe na selo, bez ujedinjenja radnih masa sela oko revolucionarne partije brat­ skog proletarijata, bez vaspitanja ovih seoskih masa od strane proletarijata. Posle prošlog imperijalističkog svetskog rata seljaštvo nije ono što je bilo pre rata: ono je u toku rata zadobilo znatna politička iskustva u većini zemalja. Kao rezultat ovoga došli su poslednjih godina ozbiljni pokušaji za osnivanje seljačkih partija koje teže da igraju samostalnu političku ulogu. Ali već dosada se jasno pokazalo da su svi ti pokušaji seljaštva da vodi politiku sredine između buržoazije i proletarijata bezuspešni. Međutim novija istorija je dala dovoljno primera da široki slojevi radnog seljaštva mogu da brane svoje interese samo u najtešnjem savezu sa revolucionarnim proletarijatom, samo- pod uslovom pomaganja revolucionarnih proleterskih partija. Danas na selu žive: poljo­ privredni najamni radnici, koji se izdržavaju najamnim radom, poluproleteri i siromašni seljaci, koji se izdržavaju delom najamnim radom u privrednim, industrijskim i raznim drugim kapitalističkim preduzećima, a delom time što obrađuju svoj sitan komad zemlje 'koji im daje tek jedan deo životnih namirnica, sitni seljaci, mali posednici, koji kao vlasnici ili zakupci malih komada zemlje ta­ man pokrivaju potrebe svoje porodice i svoga gospodarstva, a 440

da ne iskorišćuju tuđu radnu snagu. Sve ove seoske mase Par­ tija ima da privuče kao potporu proletarijatu, jer one po svome društvenom položaju mogu u odlučnim momentima uspešno i ozbiljno da pomognu proletersku borbu. Parola radničko-seljačke vlade za Partiju ima da bude koliko propagandistička toliko i agitaciona s obzirom na situaciju koja postoji u Jugoslaviji i na Balkanu, i ona ima da se rasprostre na ćelu Jugoslaviju; kao agitaciona ova se parola može sprovoditi u Hrvatskoj, Sloveniji, Dalmaciji, Bosni i Makedoniji, pre svega pri rešavanju agrarnog i nacionalnog pitanja, kao i u borbi protiv celokupne reakcije i pljačkaške politike vladajuće buržoazije. Is­ pravno tumačenje parole radničko-seljačke vlade, kao jednog prelaznog stadijuma ka obaranju kapitalističkog poretka, omogućiće I revolucionarnom proletarijatu Jugoslavije da mobiliše jednovremeno i proleterske mase u gradovima i da stvara važne baze na selu i time priprema teren za likvidaciju kapitalističkog po­ retka. Ali svi članovi Partije moraju znati da Partija po svojim ciljevim a mora ostati partija radničke klase, ali takve radničke klase koja povlači za sobom sve slojeve radnoga naroda i vodi ih u borbu protiv kapitalizma. 3. da se energično bori za rešavanje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji. Boreći se protiv današnjeg reakcionarnog ustava, Par­ tija je dužna da vodi borbu za obezbeđenje prava svakoga naroda da se samoopredeli, sa svima konzekvencama koje to pravo za sobom povlači; ona je dužna da pokaže proletarijatu da nacio­ nalno pitanje u Jugoslaviji nije pitanje obične revizije ustava, već da se mora iz osnova izmeniti sadanje stanje i stvoriti takvo u kome će se suvereno manifestovati volja sviju naroda u Ju ­ goslaviji da udruženo žive u jednoj federaciji radničko-seljačkih republika; ali je Partija dužna da kaže da se ovo može ostvariti jedino zajedničkom revolucionarnom borbom radnika i seljaka za radničko-seljačku vladu. Konferencija nalaže Partiji da o ovom pitanju izradi jasno svoje gledište i da izradi svoj program po nacionalnom pitanju; 4. da što pre izradi agrarni program, da posveti najveću pažnju radu na selu i da radi na oslobođenju seoskog radnog stanov­ ništva od duhovnog i političkog uticaja eksploatatora i svih buržoaskih partija, pridobijajući ih za svoj program i metode svoje borbe; da propagira ideju o jedinstvenom frontu radnika i seljaka i parolu radničko-seljačke vlade. Jedan od najvažnijih uslova za uspešnu primenu parole radničko-seljačke vlade među širokim masama na selu leži u energičnom radu svih revolucionarnih pro­ letera u sindikatima poljoprivrednih radnika, čije stva-anje Par­ tija mora pomagati; savezi poljoprivrednih radnika moraju pored ostalih svojih zadataka imati i taj da raznose parolu radničko-se­ ljačke vlade u šire seljačke mase; propagirajući ideju o jedin­ stvenom frontu radnika i seljaka kao i parolu radničko-seljačke vlade, Partija je, radi postizavanja što većeg uspeha u ovom 441

pogledu, dužna da stupa u vezu i sa svima levičarskim elemen­ tima iz seljačkih organizacija koje postoje u Jugoslaviji;

Rezolucija o nacionalnom pitanju [Treća konferencija K PJ]

1.

iPobedom Antante nad centralnim vlastima razoren je njihov sistem nacionalnog ugnjetavanja, ali je na njegovo mesto uveden nov sistem nacionalnog ugnjetavanja, sankcionisan posleratnim ugovorima o miru. Ugovorima o miru pobedničke imperijalističke velevlasti povukle su granice prema svojim interesima, a ne prema volji i interesima naroda. Imperijalistička politika vele­ vlasti, koja priprema nove ratove, nagnala je male narode u finansijsko i političko vazalstvo prema ovoj ili onoj velevlasti. Sitnoburžoaske nacionalističke i pacifističke iluzije da se nacionalne suprotnosti mogu resiti u epohi raspadanja kapitalizma I buržoaske demokratije pretrpele su slom. Stvaranje države Srba, Hrvata i Slovenaca takođe je jedan od rezultata svetskog rata. Ujedinjenje po prvi put u jednu državu tih triju jugoslavenskih nacija, koje su se ranije nalazile pocepane pod jarmom austro-ugarskog imperijalizma^značilo je^stvaranje objektivnih uslova za proces formiranja jedne nacije'iz triju srodnih nacija. Ali mesto da su se stvaranjem zajedničke države nacionalne suprotnosti Između te tri srodne nacije sve više umanjivale, one se nasuprot tome sve više zaoštravaju. Razlog tome procesu jeste u istorljskoj konkretnoj situaciji u kojoj je ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca izvršeno, odnosno u načinu na koji je ono izvršeno. Ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca nije izvršeno u procesu razvoja nacionalne svesti o potrebi tog ujedinjenja, koji se za­ vršava nacionalnom revolucijom i samoodređenjem odozdo. Na­ protiv, ono je bez pitanja narodnih masa izvršeno pod diktaturom imperijalističke politike Antante i srpske vladajuće klase. Hrvat­ ska i slovenačka buržoazija kapitulirale su pred tim diktatom. U strahu pred nezadovoljnim radnim masama grada i sela one su se stavile pod zaštitu srpske militarističke monarhije, I zajedno sa srpskom buržoazijom kroz dve godine sprovodile diktaturu nad celokupnim radnim narodom Jugoslavije. Tako je, usled klas­ nih Interesa celokupne buržoazije i nametanja monarhije, proces formiranja jedne nacije iz triju srodnih nacija bio zaustavljen već na početku. Na njegovo mesto nastupio je proces razvijanja sve dubljih nacionalnih suprotnosti. 442

Osnovni uzrok zaoštravanja nacionalnih suprotnosti leži na strani srpske buržoazije. Nakon što je srpski narod još u borbama protiv turskog feudalizma za stvaranje svojih država prežlveo svoju nacionalnu revoluciju, srpska je buržoazija još pre svetskog rata vodila zavojevačku kolonijalnu politiku u Makedoniji i protiv Albanije. U državi S H S srpska buržoazija nastoji delom da se ekonomski ojača, delom da parazitski živi od eksploatacije i pljačke naroda u novodobijenim krajevima, pa i na račun hrvat­ ske I slovenačke buržoazije. Srpska buržoazija postizava to na ovaj način: ona drži u svo­ jim rukama ćeli državni i vojni aparat i pomoću bezobzirnog re­ akcionarnog režima, legalizovanog kroz centralistički Vidovdanski ustav, sprovodi svoju nacionalnu hegemoniju protiv hrvatskog i slovenačkog naroda i njihove ekonomski Jače razvijene buržo­ azije. Ona sprovodi zavojevačku privrednu politiku: 1. nesrazmernom raspodelom budžetskih prihoda i rashoda: 2. prenašanjem državnih sredstava putem državnih financijskih institucija u S r­ biju, u cilju jednostranog jačanja srpske privrede; 3. uskraćiva­ njem državnih kredita ostalim pokrajinama; 4. plasiranjem držav­ nih zajmova najvećim delom u srpskim krajevima, a naročito u cilju jačanja militarizma, i 5. monopollzovanjem koncesija i liferacija. Pored toga ona uništava autonomiju Crne Gore i najgrubljim nacionalnim ugnjetavanjem, kolonizacijom i nasilnim istrebljiva­ njem I asimilacijom srblzira Makedoniju i potiskuje nacionalne manjine. Neposredni rezultat uvođenja takve hegemonije srpske buržo­ azije je odbranbeno grupisanje hrvatskoga i slovenačkoga naroda i nacionalnih manjina, kao i pokreti za autonomiju Crne Gore, Bosne i Vojvodine, kao i za nezavisnost Makedonije. Seljačke mase postale su prvim faktorom tog nacionalnog odbranbenog grupisanja, naročito u Hrvatskoj. Hrvatska pak i slovenačka buržoazija potražile su, pod pritiskom sve silovitije he­ gemonije srpske buržoazije, oslonac u tim seljačkim masama. Privredno jače razvijene, one su toliko upućene na celokupno, etnografski isprepletano privredno područje države, da teže za zajedničkom državom ali na bazi jednakopravnosti. A li hegemo­ nija srpske buržoazije pomaže im da s nacionalističkim parolama dovrše nacionalno grupisanje hrvatske i slovenačke nacije, na­ stojeći da pokret širokih m asa iskoriste za svoje interese. Tako se danas ceo hrvatski i slovenački narod kao i narodi u Make­ doniji nalaze u pokretu za svoje narodno samoopredeljenje. Sa svim tim nacionalne suprotnosti Srba prema Hrvatima i Slovencima s Jedne, a prema Makedoncima i Crnogorcima, s druge strane, posle pet godina zajedničkog života u jednoj dr­ žavi, zaoštrenije su nego što su ikad bile. Nakon što je proces njihovog nacionalnog ujedinjavanja bio zaustavljen, proces sve dubljeg nacionalnog razjedlnjavanja je već toliko napredovao da se država Srba, Hrvata i Slovenaca ne može smatrati kao homo­ gena nacionalna država s nešto nacionalnih manjina, nego kao 443

država u kojoj vladajuća klasa jedne (srpske) nacije ugnjetava ostale nacije. 3. 3. da se ujedinjavanjem radnog naroda nacija u zajedničkoj borbi protiv kapitalizma stvore preduslovi za obrazovanje fede­ rativne (savezne) radničko-seljačke republike u Jugoslaviji, na Balkanu i u Podunavlju. 4. Vodena ovim osnovnim interesima istorijskog progresa, NRPJ priznaje svakom narodu pravo na suverenost u određivanju svo­ jih odnosa, dakle / pravo na slobodno otcepljivanje i obrazovanje svoje posebne države, odnosno na priključenje svojoj nacionalnoj državi. Priznavanje prava samoopredeljenja do otcepljenja znači doslednu i odlučnu borbu protiv reakcije, a za stvaranje takve po­ litičke situacije koja će omogućiti puno pravo samoopredeljenja naroda. Priznavanje prava na otcepljenje nema prema tome ni­ kakve veze sa takozvanom »amputacijom«, koja bi značila samo novu formu nacionalnog ugnjetavanja. Priznajući pravo na otcepljenje, NRPJ time ne tvrdi da je to otcepljenje uvek i svrsishodno. Pitanje celishodnosti i necelishodnosti otcepljenja NRPJ će rešavati u svakoj konkretnoj istorijskoj situaciji samostalno s gledišta interesa progresa i klasne borbe proletarijata. Prema tome, priznavanje prava na otcepljenje od strane NRPJ ne isključuje njenu agitaciju protiv otcepljenja. Što će punija biti sloboda samoopredeljenja to će slabiji biti separatizam, jer će u većini slučajeva, a naročito kod Hrvata i Srba i Slovenaca, sve više isticati teškoće otcepljenja, kako usled etnografske isprepletanosti, tako i usled geografskih i ekonomskih veza i preimućstava velikog privrednog područja za ekonomski razvoj. Ujedinjenje srpskog, hrvatskog i slovenačkog naroda u zajed­ ničku državu leži u pravcu istorijskog progresa i interesa klasne borbe proletarijata. Ali da bi to ujedinjenje moglo ispuniti svoju misiju, zajednička država mora se zasnivati na bazi dobrovoljnosti saveza i pune ravnopravnosti sviju svojih delova, što dosada nije bio slučaj. Otuda NRPJ zastupa pravo svakog naroda u državi da suvereno, slobodnom narodnom voljom I na osnovu nacionalne jednakosti, bez obzira na pokrajinske granice, odredi svoj odnos prema ostalim delovima i državnoj celini. Polazeći s ovog osnovnog gledišta, NRPJ će se boriti za to da se putem ovakvog slobodnog opredeljlvanja svakog naroda stvori, s obzirom na njihove nacionalne, geografske I privredne odnose,njihovo dobrovoljno federativno (savezno) državno uje­ dinjenje, kao najpodesnija forma za privredni I kulturni razvoj 444

kako celine tako i pojedinih delova. Pri tom će se NRPJ boriti za najpuniju lokalnu samoupravu unutar ovakvog državnog uređenja. 6 Kako se nacionalne suprotnosti pod kapitalističkim režimom u državi S H S mogu samo donekle ublažiti revizijom Vidovdanskog ustava, na bazi sporazuma između vladajuce srpske buržoazije i njene m ilitarističke monarhije sa ostalim nacionalnim ourzoazijama, NHPJ ističe da takav sporazum nacionalom buržoazija ne znači dobijanje prava samoodređenja nego naprotiv odricanje od toga prava i ponovno stvaranje jedinstvenog tuna a buržoazije pro­ tiv radnog naroda svgu nacija. Otuda će se NRPJ boriti za uki­ danje Vidovdanskog ustava, a za takav republikansko-tederalistićki ustav koji će značiti najpuniju ravnopravnost sviju nacija.

.

7. Puno pravo naroda na samoopredeljenje, kao i interesi širokih narodnih masa, mogu biti obezoeoem samo borbom seljaštva i sreunjin slojeva u najtešnjoj saradnji sa proletarijatom. Utuaa je stvaranje jeanoga moćnoga radmcko-seijacnog DiOKa prvi usiov za uspesnu borbu u interesu širokih masa raunog naroaa protiv nacionalnog ugnjetavanja. A oorazovanje raanicito-seijacuih vlada i njinovo uoorovoiino ujedinjenje u savez radničko seljačkih repuDima jedina je Torma vladavine koja će dermitivno resiti na­ cionalno pitanje i raoni narod sviju nacija zaštititi od mamnacija buržoazija, koje teze da se sporazumeju na račun radnoga na­ roda. 8. Kako ni jedna od narodnosti koje nastanjuju Makedoniju nema većinu, to vladavina ma koje oaiKanske države nad Makedonijom znaci nacionalno porooijavauje većine makeuonskog stanovništva. Usvajanje, teror, progon u masama, nasilno denacionanzovanje, jesu viauavinsKi metoui sviju oantanskin država nad iViaKedomjom. MakedonsKO stanovništvo vodilo je kroz ouge goaine upornu i herojsku borou za svoje osiooooenje. rosie uaiKanskih ratova, kaoa je Makedonija poznaia nacionalističke režime svin suseamh buržoazija, težnja za nezavisnošću samo se pojačala koo make­ donskog stanovništva. »Nezavisna Makedonija« jeste i danas lo­ zinka čitavog njenog stanovništva. Borba za nezavisnost Makedonije treba u prvom redu da bude vodena od makedonskih seljaka, zDog čega om moraju uzeti vo­ đenje ove borbe u svoje ruke, moraju se izjasniti solidarnima sa svojom braćom radnicima i seljacim a ostann zemalja i obezbediti stvaranje radnićko-seljačke vlade u nezavisnoj Makedoniji, koja će dobrovoljno ući u federaciju nezavisnih balkanskih re­ publika. Zato će se NRPJ boriti, kako za klasno oslobođenje ma­ kedonskih radnika i seljaka ispod jarma kapitalizma i krupnih posednika zemlje (begova), tako isto i za njihovo nacionalno i političko oslobođenje, na podlozi jedinstvenog fronta sa organi­ zacijama makedonskih naroda, koje oko sebe grupišu radno sta445

novnlčtvo u ime njegovih nacionalnih i kulturnih interesa, žigošući I onemogućavajući svaki pokušaj da borba makedonskog stanovništva bude iskorlšćena ma od koje buržoazije susednih balkanskih država u njene osvajačke i ugnjetačke ciljeve. Imperijalistički ugovori o miru, koji su s jedne strane Hrvate i Slovence u JulijSKOj Krajini podvrgli nasilju italijanskog impe­ rijalizma, s druge su strane podvrgli ugnjetavanju srpske buržo­ azije kompaktne mase Mađara, Nemaca i Rumuna u Vojvodini, i Turaka, Amauta, Bugara i Kucoviaha u najvećem delu Makedo­ nije. A li mađarska, nemačka i rumunska buržoazija, kao i turski begovi, mesto da se bore protiv hegemonističke i tašističke politike srpske buržoazije, stupile su u savez s vladajućom srp­ skom buržoazijom. Une su izaale sve opravdane zahteve masa, koje su u ogromnoj većini proleterske i seljačke, i one zastupaju samo interese imućnih slojeva. Ovakvim držanjem one siabe poziciju drugih nacija. NRPJ boriće se da se nacionalnim manjinama, pored pune po­ litičke i građanske jednakosti, zagarantuje i neograničeno pravo upotrebe maternjeg jezika u opštenju sa svima vlastima, obavezno školovanje dece na maternjem jeziku u svima državama i školama i najpumja sloboda savesti. Na taj način će radni narod svih nacio­ nalnih manjina jasno uvideti da u NRPJ ima jednog istinskog zaštitnika i branioca. Priznanje prava samoodređenja naroda bez pomaganja borbe za njegovo postignuće bilo bi ucemerno. NRPj odlikuje se i u nacionalnom pitanju od jugoslavenskih socijal-patriota, koji su internacionalisti samo na recima, a ustvari pomažu hegemoniju srpske buržoazije. Kao internacionalna partija NRPJ pomaže bor­ bu za samoodređenje naroda protiv nacionalnog ugnjetavanja. Pri tome NHPJ naročito pomaže pokrete ugnjetavanui nacija, nasto­ jeći da ih odvoji od kobnog uncaja buržoazije, da ih oslobodi od okova tradicionalne ideologije i pacinstićkin iluzija, da tako us­ postavi jedinstveni front raanika i seljaka i borou za nacionalno oslobođenje spoji sa borbom za socijamo oslouodenje i radničko-seijacku repuoiiku. Pomažući borbu protiv nacionalnog ugnjetavanja NRPJ će uvek očuvati svoju potpunu samostalnost, isticati svoj principijelni stav i zastupati poseone interese radničke klase i celoga eksploatisanog radnog naroda. Zadaća je NRPJ da sprovede potpuno jedinstvo radnog naroda ugnjetavajuće i ugnjetavanih nacija. Pri tome je naročita zadaća NRPJ medu srpskim narodom da ističe kako ne može biti slobo­ dan narod koji guši slobodu drugih naroda i da bezobzirno de­ maskira parolu centralizma u ustima hegemonističke buržoazije. Isto tako je zadaća NRPJ među ugnjetavanim narodima da stalno prikazuje karakter parola samoodređenja, federacije i autonomije u ustima opozicione buržoazije, koja pod tim parolama stvarno 446

razume samo monopol nad izrabljivanjem radnog naroda vlastite nacije. NRPJ će demaskirati i stalno kolebanje opozicionih buržoaskih partija između borbe s vladajućom buržoazijom (radi kon­ kurentskih kapitalističkih interesa) i sporazumevanja s vladaju­ ćom buržoazijom (radi podele pljačke). Tako NRPJ uvek povlači jasnu liniju protiv hrvatskog, slovenačkog ili bilo kojeg socijal-patriotizma. 11

.

Interesi jedinstvene borbe radničke klase traže ujedinjenje radnika sviju nacija Jugoslavije u jedinstvene radničke sindikalne organizacije. Samo jedinstvo radničkih organizacija i jedinstvena Nezavisna radnička partija Jugoslavije omogućuju radničkoj klasi uspešnu borbu i garantuju pobedu nad današnjim poretkom, bez koje je nemoguće konačno uništenje nacionalnog ugnjetavanja i nejednakosti. ,A> Hf str 67_ 73 .

Rezolucija o makedonskom I trakijskom pitanju [T re ć a ko n fere n cija K P J]

1. Posedovanje Makedonije obezbeđuje, usled njenog geograf­ skog položaja, gospodstvo nad celim Balkanskim Poluostrvom. Iz ovog razloga ta je zemlja stalno bila predmet osvajačkih težnja, kako zainteresovanih im perijalističkih zemalja, tako i susednih balkanskih država. Povod za tuđinsko mešanje u makedonske prilike pružao je uvek šareni etnografski sastav makedonskog stanovništva. Sve narodnosti koje vladaju susednim zemljama zastupljene su u Makedoniji, ali u takvoj srazmeri da nijedna od njih nema apso­ lutnu većinu. Prema tome, vladavina ma koje balkanske države nad Makedonijom znači nacionalno porobljavanje većine make­ donskog stanovništva i izaziva nacionalnu borbu, koju zainteresovane države podržavaju i za svoje osvajačke ciljeve iskorišćuju. 2. Makedonsko stanovništvo vodilo je kroz duge godine upornu borbu za svoje nacionalno oslobođenje. Mržnja i razdor između pojedinih makedonskih narodnosti, koje su buržoazije susednih država pothranjivale i koji su se često penjali do istrebljujućih ratova, jesu doduše oslabili borbu protiv zajedničkog neprijate­ lja, turskog sultana i begova, ali nisu kod makedonskih Slovena mogli uništiti svest da samo jedna jedinstvena i autonomna Ma­ kedonija može svima svojim narodnostima obezbediti pravo i slobodu. Međutim su radnici i seljaci balkanskih zemalja zainteresovani neposredno za uspeh borbe makedonskih i trakljskih naroda, Jer će se samo stvaranjem autonomne Makedonije I Trakije I 447

njihovim ujedinjenjem sa ostalim balkanskim zemljama u jednu federativnu balkansku republiku vaspostaviti zauvek mir među balkanskim narodima, stvoriti povoljni uslovi za njihov privredni razvitak i biti obezbeđena njihova egzistencija i njihova politička nezavisnost. Izdajući narodu radničko-seljačke vlade, proleterske partije Balkana izjavljuju Istovremeno da će federativna balkanska re­ publika obezbeditl svima balkanskim zemljama mir, nezavisnost i slobodni razvitak, i da će ona biti dobrovoljan savez nezavisnih balkanskih republika, među kojima će biti i makedonska i trak 'i s k a -

IA, II, str. 74—75, 77.

O političkoj situaciji [S jed n ica Ze m aljskog v ijeća N RPJ, Beograd, 13— 14. travnja 1924. godina]

Zemaljsko veće NRPJ ponovo naglašava: 1. da će NRPJ nastaviti borbu protiv političke i socijalne reak­ cije današnjeg režima, zasnovanog na Vidovdanskom ustavu i Zakonu o zaštiti države; 2. da ugnjeteni naroda u Jugoslaviji, a u prvom redu seljaci i siromašne varoške mase Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Make­ donije i Bosne, mogu doći do svoje slobode jedino otvorenom borbom pod parolom radničko-seljačkog saveza, za stvaranje radničko-seljačkih vlada svih ugnjetenih nacija, a koju borbu u Jugoslaviji jedino vodi NRPJ; 3. da će i dalje pomagati borbu hrvatskih, slovenačkih, dalma­ tinskih, makedonskih i bosanskih radnih siromašnih masa sela i varoši za njihovo nacionalno, ekonomsko i socijalno oslobođenje; 4. da će nastaviti politiku jedinstvenog fronta proletarijata i rad na organizacionom jedinstvu sindikalnog pokreta; 5. da će nastaviti borbu za priznavanje Sovjetske Rusije. Ovu svoju borbu NRPJ moći će samo tako uspešno da vodi ako bude neumorno radila na svestranom jačanju svojih organi­ zacija i osposobljavala ih za akcije; ako bude pomagala snaženje sindikalnih radničkih organizacija i povećavala njihovu borbe­ nost; ako bude propagandom i agitacijom, putem štampe i zbo­ rova, pridobijala za svoja shvatanja i borbu radne mase varoši ■ s e la -

IA, II, str. 294-295.

448

Upute C K KP Italije upućene Kvarnerskom savezu o političkoj liniji i novoj metodi rada [24. sv ib n ja , 1924]

Međutim, vi ne sm ijete zaboraviti da je položaj Rijeke, što se tiče problema nacionalnosti, karakterističan. 0 tom njenom položaju uvijek morate voditi računa, te se prilikom rasprave o problemima narodnosti pridržavati teza i stavova o nacionalnom i kolonijalnom pitanju koje su utvrđene na Drugom kongresu Komunističke internacionale. Iz tih teza proizlazi kakve se linije moramo pridržavati posebno što se tiče zahtjeva pripadnika inorodnih nacionalnih manjina, koje žive bilo na talijanskom ili jugo­ slavenskom teritoriju. Mi smo vašoj Federaciji dodijelili i dio zaleđa grada Rijeke, točnije jedno područje u kojem živi stanov­ ništvo koje nije talijansko. Na tom području slavenske nacionalne partije vrše veoma jaku propagandu. Istu propagandu vrše tali­ janske nacionalističke grupacije u gradu Rijeci. Nema sumnje da slavenske (i hrvatske) nacionalne partije, prilikom širenja pro­ pagande u istarskim provincijama, veoma vješto koriste osnovne motive za isticanje ekonomskih i kulturnih uvjeta pod kojima žive stanovnici drugih narodnosti koji se nalaze unutar granica Ita­ lije i da, stoga, stiču simpatiju i podršku velikog dijela stanov­ ništva, uključujući onog koji je radničkog porijekla. Moramo se suprotstaviti tim partijama ne nekom apstraktnom polemikom protiv nacionalizma, već borbom za ostvarenje svih opravdanih zahtjeva inorodnih stanovnika. Koristeći sve momente međusob­ nih sukoba raznih nacionalističkih grupa, mi moramo našom pro­ pagandom dokazati da se prava nacionalnih manjina ne mogu valjano zaštititi bez svrgnuća postojećeg kapitalističkog i nacio­ nalističkog državnog uređenja. Što se tiče propagande među radnicima u gradu Rijeci, izvje­ sno je da je radništvo u Rijeci ona kategorija koja jedina može odmah i neposredno osjetiti kako je nacionalistička politika ne­ sposobna da riješi stvarne probleme najvećeg dijela stanovni­ štva. »Nacionalističko« rješenje problema grada Rijeke i njego­ vog zaleđa sastoji se u onemogućavanju privrednog života i raz­ voja koji bi inače grad prirodno mogao imati. Sve to rezultira bijedom, nezaposlenošću, stalnim nevoljama radnika, poskuplje­ njem najosnovnijih artikala. Sve su to simptomi jedne neprirodne i nelogične situacije, koja će vremenom Rijeku primorati da živi od milostinje talijanske države. Svaki problem posebnog karak­ tera koji ćete u vašoj agitaciji zahvatiti može našoj Partiji pružiti priliku da izvuče neke zaključke općeg karaktera, pa u tim za­ ključcima vi morate naći onu tačku u kojoj će se propaganda i akcija što ju vršite među radnicima u gradu objediniti s propa­ gandom koja će se vršiti među radnicima na selu, pa i među onima koji su drugačije narodnosti od talijanske. Vi morate izići pred radničke mase s općom parolom koja sa­ drži u sebi rješavanje svih njenih problema od posebnog inte­ 449

resa, s parolom o vladi radnika i seljaka, dokazujući radnicima da jedino takva vlada može riješiti pitanje njihovog opstanka i učiniti kraj sukobima nacionalista različitih boja. S takvom pa­ rolom vi ćete se isto tako uspješno suprotstaviti talijanskim par­ tijama koje nisu nacionalističke (Zanella), te slavenskim i hrvat­ skim nacionalističkim partijama. lako svoju najveću pažnju morate usmjeriti na to da vršite presudan utjecaj na radničku klasu i na seljake, ne smijete za­ boraviti agitirati za probleme grada Hijeke i kod srednjeg sta­ leža stanovništva. Morate uvjeriti srednje i malograđanske sta­ leže da postojeće »marksističko« rješenje riječkog pitanja (za­ dire) I u njihove interese jer onemogućava da se grad Rijeka i njena luka, koje predstavljaju osnovu privrednog života, slobodno razvija. Tim srednjim staležima stanovništva treba dokazati da rješenje »nacionalnih« problema koje nude radnici jedino može štititi interese onih što žive od vlastitog rada. II Partlto com unlsta dl Flum e 1921— 1924, Kom unistička partije Rijeke, Documentl — Grada, atr. 231, 233, 235.

Saopćenje Togliattija sekretarijatu Kominterne o načinu fuzije KP Rijeke i KP Italije [24. svib n ja 1924]

Bivša Komunistička partija Rijeke postala je sada Federacija Kvarnera, a povezana je s centrom KP Italije po istom sistemu kao i ostale federacije naše Partije. Područje ove Federacije obuhvaća i naka mjesta koja su ranije pripadala Federaciji Julijske krajine. Izdvojili smo ta mjesta iz Julijske krajine da bi drugovima iz Rijeke povjerili i dio zaleđa jer je upravo u tom zaleđu prisutna borba među nacionalnim manjinama i djeluju sla­ venske nacionalne partije. Potrebno je da se naši drugovi u Ri­ jeci suoče ne samo s problemima grada, nego općenito s pro­ blemima nacionalnih manjina na tom području. To će njihovoj akciji dati daleko veći manevarski prostor nego da se kreću samo u okviru grada i da se sukobljavaju s partijama koje u njemu djeluju. II Partlto com unlsta dl Flumo 1921— 1924, Kom unistička partija Rijeka, Documentl — Grada, str. 227, 229.

450

Košta Novaković Makedonija Makedoncima! Zemlja zemljoradnicima! [lip a n j 1924. g odine]

Srpska, bugarska i grčka buržoazija bore se međusobno — a preko leđa narodnih — o tome čija je Makedonija. One tim svo­ jim trvenjima upropašćuju Makedonce, razoravaju njihovu pri­ vredu i njihove domove. Mi tražimo da makedonsko stanovništvo kaže slobodno, kako hoće da živi i s kim hoće da živi, onako kako su više desetina naroda u Rusiji rekli. U Sovjetskoj Rusiji su svi narodi dobili puno pravo samoopredjeljenja da se odvoje, ako hoće, i žive sami za sebe. Pa ipak, svi su oni ostali da žive zajedno, jer su skinuli sa vrata bogatašku i posedničku klasu koja ih je zavađala. I naša partija se bori za takvo puno pravo samoopredeljenja do otcepljenja — i za Makedonce, kao i za sve ostale narode u Jugoslaviji. ( . ..) U Istom položaju u kome su se nalazili seljaci mnogih potčinjenih nacija u Rusiji, nalaze se danas seljaci svih nacija u Makedoniji. Kao što oslobođenje ruskih seljaka nije došlo sa dolaskom na vlast buržoaske demokratije i socijalista reformi­ sta, sa Kerenskim na čelu, tako ni oslobođenje makedonskih se­ ljaka nije došlo sa osvajanjem Makedonije od strane demokrat­ ske buržoazije srpske — sa tim mnogohvaljenim nacionalnim srpskim »oslobođenjem«. Krvavog iskustva imaju i radnička kla­ sa Jugoslavije i siromašni seljaci svih pokrajina: da nema oslo­ bođenja seljaka bez udružene borbe radnika i seljaka protiv ugnje­ tača, da seljak Makedonije ne može dobiti svoju zemlju dok ne pobedi udružene kapitaliste i feudalce i najzad da se ne može osloboditi feudalnih gospodara, aga i begova, dok se nacionalno ne oslobodi. ( ...) Poslednjih deset godina, a naročito posle balkanskih ratova 1913. g. i evropskog rata 1918. g., srpska buržoaska javnost, srp­ ski državnici i političari stupaju svakog dana sa tvrđenjem da je Makedonija srpska zemlja. Kako čudno zvuče ova tvrđenja kada se pogleda što radi da­ našnji srpski režim, ti srpski državnici sa srpskom Makedonijom. Ako je to srpska zemlja, zašto srpski državnici pune tamnice tim stanovništvom, zašto priređuju mučenja i prebijanja pred tim srpskim stanovništvom! Zašto se puši krv srpskoga stanov­ ništva Makedonije! Mi nećemo ovde da govorimo je li Makedonija srpska ili bu­ garska ili grčka. Mi pominjemo samo zvaničku statistiku od 1921. godine, koja veli da u Makedoniji pod Jugoslavijom ima: 100.000 Srba: 141.453 Turaka: 165.704 muslimana (slovenskog porekla): 461.118 Arnauta i 630.000 Makedonaca. A što su Makedonci — to će oni sami reći kada budu mogli slobodno govoriti i opredeljivati se. Zato se naša partija bori za puno i neograničeno pravo samoopredeljenja Makedonaca. Za­ što im to pravo ne dadu i srpski državnici i srpski vladajući krugovi, kada kažu da žele dobro Makedoniji? Da odgovorimo mi 451

zašto. Zato što bi Makedonci odgovorili: da pod režimom žile I kundaka, pod režimom krvavog terora kakav je zaveden u Ma­ kedoniji neće da žive, da hoće da Makedonija pripada Make­ doncima. Srpska vladajuća buržoazija se ponaša prema Makedoncima kao prema nacionalno potčinjenom, zarobljenom narodu. A svaki potčinjeni narod ima za svoju svetu dužnost da se bori za svoje nacionalno oslobođenje. Makedonsko stanovništvo treba da zna na koga može raču­ nati u borbi za svoju slobodu. Hrvatski narod takođe je obes­ pravljen i takođe vodi borbu protiv srpskih hegemonista, a za pravo samoopredeljenja. To je dakle najprirodniji saveznik Ma­ kedonaca. Ali se poodavno zapaža, da se hrvatski kapitalisti i veleposednici stvarno malo interesuju za Makedoniju, i da su gotovi da se mire sa srpskim kapitalistima na račun Makedonije — ostavljajući Makedoniju srpskim kapitalistima da rade u njoj šta hoće. Hrvatski 'kapitalisti ulaze već i u sporazume sa srp­ skim za razgrabljivanje prirodnih bogatstava Makedonije. Ali hrvatski radnici i seljaci ostaju verni zajedničkoj borbi sa Makedoncima protiv reakcionarnog režima. Makedonski narod može naći svoga iskrenog saveznika samo u radništvu i seljaštvu Hrvatske, kao i u radništvu i seljaštvu ostalih krajeva Jugoslavije. Nacionalno pitanje, Zbornik dokumenata, str. 219—220.

Izveštaj druga Manuiljskog o nacionalnom i kolonijalnom pitanju [Peti kongres Kom lntem e, Moskva, 17. lipnja — 8. srpnja 1924. godine]

Nacionalno pitanje ne nalazi se prvi put na dnevnom redu naših međunarodnih kongresa. Na Drugom svetskom kongresu utvrdili smo osnovne načelne smernice za nacionalno pitanje. Zašto smo sada primorani da ga ponovo stavimo na dnevni red? Svaki učesnik ovog Kongresa će nehotice jx>staviti pitanje da li nas događaji koji su nastupili posle Drugog kongresa primoravaju da revidiramo svoju liniju. Ne, drugovi, sasvim obratno, ispravi ost smernica usvojenih na Drugom međunarodnom kongresu potvrđena je celokupnim razvojem u Evropi i kolonijama. Sa druge strane, vidimo u Evropi, u državama s jakim nacio­ nalnim manjinama, zaoštravanje nacionalnih konflikata. Versajski mir i »mirovni« ugovori koji su usledili balkanizovali su srednju Evropu. Umesto velikih državnih struktura s jedinstvenim pri­ vrednim područjem, oni su doneli nacionalnu zbrku stvaranjem novih tzv. nacionalnih država. Zemlje koje ranije nisu poznavale nacionalni pritisak, moraju ga sada upoznati, kao na primer Nemačka u vezi s okupacijom Rurske oblasti, 1 primorane su da se bave nacionalnim pitanjem. Ova okolnost Je Jedna od karak­ 452

terističnih crta raspadanja kapitalizma. U ovom sistemu parcelisanja i rasparčavanja Evrope mora se tražiti izvor stalnih pri­ vrednih kriza koje svetska privreda sada doživljava. Imperijali­ stičke sile stvorile su na ruševinama Austrije i Nemačke nove državne tvorevine, koje predstavljaju tipične države s više na­ rodnosti, razjedinjene unutrašnjim nacionalnim konfliktima. Posmatrajmo jednu takvu »nacionalnu« državu kao što je Jugoslavija. Pre rata bilo je u Srbiji oko 3 miliona Srba. Sada stanovništvo Jugoslavije broji 11 850 000, od toga Srba oko 5 miliona, tj. 42,2 odsto. U Jugoslaviji živi 2 800 000 Hrvata, tj. 23,7 odsto ukupnog stanovništva, 950 hiljada Slovenaca, tj. 8 odsto, zatim oko 600 hiljada muslimanskih Srbo-Hrvata (6,3 odsto), 650 hiljada Make­ donaca (5 odsto), 500 hiljada Mađara (4 odsto) i 650 hiljada pri­ padnika raznih narodnosti (5,6 odsto). To je tipičan primer »na­ cionalne« države. Zašto je nacionalno pitanje stavljeno na dnevni red Petog kongresa? Mi smo stavili nacionalno pitanje na dnevni red Pe­ tog kongresa iz tri razloga. Prvi je razlog da smo na Drugom kongresu prvi put proklamovali ideju revolucionarnog jedinstve­ nog fronta proletarijata, potlačenih naroda i kolonija, zasnovanu na bogatom iskustvu lenjinsko-staljinske škole u pogledu na­ cionalnog pitanja. Mi, međutim, nismo kon'kretizovali metode za ostvarivanje ovog jedinstvenog revolucionarnog fronta a u nedo­ statku iskustva u međunarodnim razmerama, nismo ni mogli to da učinimo. A li sada, tokom četiri godine naše borbe, sakupilo se dovoljno činjeničnog materijala o primeni jedinstvenog re­ volucionarnog fronta proletarijata i potlačenih narodnosti u po­ jedinim zemljama, tako da sada možemo pristupiti donošenju zaključaka na osnovu ovog iskustva. Drugo, naše mlade komu­ nističke sekcije u nizu zemalja počinile su ne mali broj gre­ šaka u primenjivanju jedinstvenog revolucionarnog fronta s pot­ lačenim narodima ili — tačnije rečeno — u njegovom ignorisanju, pa ću drugi deo svoga izveštaja posvetiti analizi ovih gre­ šaka. Najzad — i treći razlog: u periodu koji nas odvaja od Drugog kongresa odigrao se događaj od najvećeg političkog zna­ čaja. Mislim ovde na činjenicu da je u Sovjetskoj Rusiji stvoren Savez Socijalističkih Sovjetskih Republika, kao eksperiment rešenja nacionalnog pitanja, uz diktaturu proletarijata, u uslovima seljačke zemlje s mnogobrojnim narodnostima. Na Drugom kongresu Kom unističke internacionale razmotrili smo dva pitanja: prvo pitanje — do koje mere može međunarodni proletarijat iskoristiti nacionalne pokrete naroda i kolonija u ko­ jima se budi svest o istorijskom postojanju, za ostvarivanje svoje istorijske m isije oslobođenja celokupnog potlačenog čovečanstva od jarma imperijalizma; drugo pitanje — do koje mere će pod­ jarmljeni kolonijalni narodi, oslanjajući se na aktivnu podršku međunarodnog proletarijata, biti u stanju da izbegnu kapitalis­ tičke faze razvoja, koristeći se najvišim oblicima socijalističke privrede koje je proletarijat osvojio u vodećim kapitalističkim zemljama. Na Drugom kongresu nismo, međutim, mogli da uka453

žemo na konkretna sredstva za ostvarivanje jedinstvenog fronta proletarijata i kolonija. Sada Je došao trenutak kada možemo, na osnovu konkretnih iskustava, postaviti niz novih problema. Ovi novi problemi mogu se podeliti u četiri grupe: a) Prva grupa. U poslednje vreme vidimo u nizu zemalja ten­ denciju stvaranja radničkih i seljačkih partija među širokim rad­ nim masama, s relativno radikalnim programom borbe protiv im­ perijalizma. U ovu vrstu pojava spada, na primer, obrazovanje radničke i seljačke stranke u Holandskoj Indiji, naime na ostrvu Javi, i obrazovanje stranke Kuomintang u Kini. U ovu vrstu po­ java može se konačno ubrojiti i obrazovanje čisto seljačkih stra­ naka, tipa Republikansko-hrvatske stranke Radića na Balkanu, čiji je značaj prerastao granice Hrvatske. Kakav stav moraju komunističke sekcije odgovarajućih zemalja zauzeti prema takvim strankama? Za naše sekcije stvara se time dvostruka opasnost: opasnost nihilističkog ignorisanja novih pojava kojima se Istok revolucioniše ili opasnost vulgarne saradnje s malograđanštinom i gubitak sopstvenog samostalnog klasnog profila. Zatim se za nas javlja ne samo pitanje revolucionarne saradnje sa takvim, već posto­ jećim, strankama već i pitanje da li ne bi morali komunisti u zemljama s niskom privrednom strukturom preuzeti inicijativu za obrazovanje takvih stranaka. U razmatranju ovog pitanja mo­ žemo zapaziti krajnje strahovanje, koje dovodi do toga da ispu­ štamo iz ruku vodstvo pokreta za nacionalno oslobođenje i da ga prepuštamo nacionalističkim elementima. U ovu grupu pita­ nja treba da uključimo i pitanja stava komunista prema raznim vrstama komiteta nacionalnog oslobođenja i ustanka. Imperi­ jalistički pritisak koji je dostigao svoj vrhunac u posleratnom periodu, ubrzava, bez sumnje, porast takvih organizacija i ubrzaće ga ubuduće u još većem stepenu. Kao konkretan primer možemo navesti Makedonski komitet sa Todorom Aleksandrovim na čelu. U ovu grupu spada i pitanje da li je u imperijalističkoj epohi moguće »otcepljenje« u okviru buržoaske države. Drug Lenjin je svojevremeno, kada Je vodio polemiku ruskih protivnika prava na otcepljenje, ukazao na primer Norveške. Ako pažljivo razmot­ rimo stav naših drugova na Balkanu moraćemo utvrditi da drugovi sa Balkana odrečno odgovaraju na ovo pitanje. Van svake je sumnje da buržoazija, u okviru kapitalističke države ne može da reši nacionalno pitanje. Međutim, nikako se ne nameće zaključak da moramo odložiti ostvarenje prava potlačenih naroda na otcep­ ljenje do pobede socijalne revolucije u ćelom svetu. Dovoljno je da pročitamo odluke naših drugova sa Balkana, da bismo se uverili da pravo na otcepljenje kod njih ima upravo takvo obeležje. Oni uslovljavaju pravo na otcepljenje obrazovanjem Bal­ kanske federacije radničko-seljačkih'sovjetskih republika. Šta znači, međutim, takav uslov? Balkan je čvor celokupne im­ 4.54

perijalističke politike evropskih velikih sila. Pobeda radničke i seljačke vlasti na Balkanu znači pobedu međunarodnog proletari­ jata. Takvo shvatanje znači izbegavanje aktuelnih problema sa­ dašnjeg trenutka. d) Četvrta grupa pitanja je povezana s pitanjem iredenta i ima dvostruki vid: reč je o iredenti između radničko-seljačke države i buržoaske države i o pitanju iredente između dve buržoaske države. Ova grupa pitanja je utoliko aktuelnija što je nova impe­ rijalistička podela sveta posle evropskog rata rasparčala narode. Greške komunističkih partija u vezi s nacionalnim pitanjem Koliko god da su greške koje su počinile pojedine sekcije Ko­ munističke internacionale u konkretnim uslovima raznolike, one se ipak svode na nekoliko osnovnih vrsta, karakterističnih za one ostatke socijaldemokratije kojih se veliki broj naših drugova još dosad nije oslobodio. Ove greške se dele u četiri osnovne vrste, koje odražavaju uticaj onih stavova o nacionalnom pitanju koji su ranije imali politički autoritet u Drugoj internacionali. U prvu vrstu takvih grešaka može se svrstati stav nekolicine jugoslovenskih drugova, posebno druga Sime Markovića i druga Milojkovića, koji se sada nalaze u zatvoru. Ja sam naveo neko­ liko podataka o nacionalnom sastavu jugoslovenske države, iz kojih ste mogli zaključiti od kakvog je značaja nacionalno pitanje za jugoslovensku Partiju. Međutim, po mišljenju drugova Marko­ vića i Milojkovića, nacionalno pitanje u Srbiji je jednostavno izm islila buržoazija. Pitanje da li Srbi, Hrvati i Slovenci pred­ stavljaju tri nacije ili samo jednu — prema mišljenju druga Mar­ kovića — samo je teorijski interesantno i ne bi smelo ni naj­ manje da utiče na praktičnu politiku Partije. Drug Milojković ide još dalje. On tvrdi da u Jugoslaviji uopšte nema raznih nacija već postoje samo jezičke razlike. U svojoj brošuri Nacionalno pitanje u svetlosti marksizma i u nizu članaka objavljenih u organu Komunističke partije Jugoslavije — u listu »Radnik« — drug Marković, kao praktičnu parolu za Komunističku partiju, predlaže parolu borbe za reviziju Ustava, tj. ograničava pitanje prava naroda na samoopredeljenje isključivo na ustavni teren. Karakterističan je stav druga Markovića i u vezi s Make­ donijom. Vi znate da Makedonija posle podele između Srba, Grka i Bugara, igra prema balkanskim državama istu ulogu koju Bal­ kan ima u odnosu na Evropu. Zbog Makedonije, naime zbog izlaza na Jegejsko more i luku Solun, vodi se ogorčena borba između malih balkanskih razbojnika. U Makedoniji istovremeno postoji i jak nacionalni pokret za ponovno uspostavljanje nezavisne dr­ žave. Kako se, pak, drug Marković odnosi prema nacionalnom pitanju? U svojim člancima izražava shvatanje da makedonsko pitanje, svakako, nije problem Balkana, već opšti evropski Droblem, koji neće definitivno biti rešen sve dok ne dođe do pobede evropskog proletarijata nad buržoazijom. Kakve su praktične posledice takvog prilaza ovom pitanju? Posledica može da bude 455

samo pasivnost Komunističke partije prema jednom od gorućih problema, koji sada interesuje balkanske narode. Ako temeljno proučimo ovaj stav, moraćemo da utvrdimo da takvi pogledi po­ tiču iz Druge internacionale. Osnovni preduslov za takvo postu­ panje s nacionalnim pitanjem, kao što to čini drug Marković, jeste misao da proletarijat mora da primi buržoasku državu u onim granicama koje su stvorene nizom ratova i nasilja. Na tra­ gove ove teorije nailazimo u prilazu nacionalnom pitanju ozlogla­ šene austrijske škole (Oto Bauer i Rener). Austrijska škola je u rešavanju nacionalnog pitanja pošla od stanovišta karakteristič­ nog za austrijske nacionaliste, tj. da se granice nekadašnje Aus­ trijske Monarhije moraju bezuslovno zadržati. Prema tome, za ovu školu celokupno nacionalno pitanje u državi sa toliko narod­ nosti, kao u nekadašnjoj Austro-Ugarskoj svedeno je, u stvari, na pitanje borbe za reviziju Ustava. Shvatanju revolucionarnog prava naroda na samoopredeljenje socijaldemokrati su suprot­ stavili borbu za nacionalnu reformu. Rešenje nacionalnog pitanja u celosti u Austriji trebalo bi po njihovom mišljenju — da se sastoji iz izmene dva paragrafa austrijskog Ustava. Znamo, drugovi, da je naša ruska škola objavila ovoj austrij­ skoj školi, u pogledu nacionalnog pitanja, rat na život I smrt. Sada, međutim, posle sve te polemike koju smo vodili protiv Ota Bauera, posle petogodišnjeg postojanja Komunističke inter­ nacionale, vidimo ponovno oživljavanje stavova austrijske škole kod naših jugoslavenskih drugova. Pod ovu vrstu grešaka može se svesti i stav naših grčkih drugova u makedonskom pitanju. Pre nekoliko meseci Prezidijum Balkanske komunističke fede­ racije usvojio je, s obzirom na neposrednu opasnost oružanog sukoba na Balkanu, tekst proglas, kojim se proletarijat balkanskih zemalja poziva da se založi za nezavisnost Makedonije. Komu­ nistička partija Grčke ne samo da nije objavila ovaj proglas već je uputila Prezidijumu Balkanske federacije protest protiv usva­ janja dokumenta, dajući i svoje obrazloženje. Gde treba tražiti poreklo takvog stava? Bez svake sumnje — u ostacima onih shvatanja za koja je nekad austrijska škola sprovodila toliku propa­ gandu. Savez Socijalističkih Sovjetskih Republika, kao najznačajniji pokušaj za rešenje nacionalnog pitanja u diktaturi proletarijata Prelazim sada na poslednji deo svoga izveštaja, na pitanje Sa­ veza Socijalističkih Sovjetskih Republika, čije je stvaranje izvr­ šeno u periodu između Četvrtog i Petog kongresa. Vi znate, drugovi, da se Rusija u pogledu nacionalnog sastava svoga sta­ novništva nalazila u daleko težem položaju nego bivša Austro­ u g arska Monarhija. Dok je u Austriji bilo pre rata 11 narodno­ sti, u Rusiji imamo preko 100 velikih naroda i malih grupa na­ rodnosti, raštrkanih po celoj ogromnoj teritoriji bivšeg carstva. Rešavanje nacionalnog pitanja u državi koja se sastoji od toliko nacija predstavlja i jeste, naravno, neobično težak zadatak, te put i način njegovog razrešenja mora da služi kao pouka za sve naše strane drugove. Druga teškoća sastoji se u tome da 456

je proletarijat u Rusiji po narodnosti bio ruski, dok znatan deo seljačke mase pripada drugim narodnostima. U Sovjetskom Sa ­ vezu imamo oko 60 miliona ruskog življa i 75 miliona stanovnika drugih narodnosti. Naš prvi zadatak u revoluciji bio je da os­ tvarimo jedinstvo između 3 miliona velikoruskih proletera i se­ ljačkih masa drugih narodnosti koje broje mnogo miliona. Treća teškoća bila je u tome da se ova cela, mnogonacionalna masa stvarno nalazila na raznim stupnjevima privrednog razvoja. Po­ red radnika visokorazvijenih industrijskih grana, imali smo oko deset miliona stanovnika, koji su još vodili nomadski život. Pro­ glašenje formalne ravnopravnosti naroda bilo je nedovoljno. Ta­ kva formalna ravnopravnost imala bi isto tako malo praktičnih rezultata kao i proglašavanje ravnopravnosti u vreme velike francuske revolucije. Proletarijat naše zemlje morao je sebi sta­ viti u zadatak da ostvari stvarnu privrednu jednakost, jedinu ga­ ranciju za normalan razvoj naroda — pripadnika naše radničke i seljačke republike. Ovaj zadatak moramo sada da rešimo u zemlji sa znatno ograničenim izvorima privredne pomoći, u srazmeri s našom snagom. Lenjin je jednom rekao da Sovjetska Rusija, usled svog geo­ grafskog položaja, predstavlja prirodni most između Azije i Evro­ pe. To je, svakako, tačno. Naša revolucija je imala dvostruki lik. Ona je uticala na evropski proletarijat u sm islu što mu je dala veru u njegovu sopstvenu snagu — veru u mogućnost osvajanja vlasti. U tome leži ogromni značaj ruske revolucije za zapadno­ evropski proletarijat. Ali istovremeno ona je uticala i na istočne narode. Već je Kaućki prorekao posle revolucije 1905/1906. da će ruska revolucija probuditi svest naroda Bliskog istoka i Azije i ukazati im na činjenicu njihovog istorijskog postojanja. Ovo proročanstvo se pokazalo, bez sumnje, kao tačno. Sovjetska država je posle revolucije 1917. postala centralna tačka koja je privlačila istočne narode. S obzirom na ovo stanje, Komunistička partija Rusije i ruski proletarijat treba da smatraju da im je dužnost da opravdaju nade koje su istočni narodi gajili. Mi pot­ puno shvatamo da nikad ne bismo mogli opkoljeni kapitalističkim obručem, sačuvati nezavisnost Sovjetskih Republfka da nismo stvorili jedinstveni front potlačenih naroda i proletarijata od Bal­ tičkog mora do najudaljenijih ravnica Azije. Dakle, uspeli smo stvoriti ovaj Savez pomoću dva metoda: prvo, bezuslovnim priznavanjem prava samoopredeljenja naroda, uključujući otcepljenje i u slučaju vlade sovjeta. Na taj način uspeli smo da sprečimo razvoj šovinističkih raspoloženja među narodima koji su nekada bili pod jarmom carizma. Istovremeno smo time oslabili uticaj malograđanskih nacionalističkih stranaka, koje su iskorišćavale nacionalni pritisak carizma da bi sejali ne­ prijateljstvo i uzajamno nepoverenje među narodima. Želeo bih da skrenem pažnju stranih drugova na Jednu Inte­ resantnu tačku našeg Ustava. U ovoj tačkl priznali smo pravo svakom narodu I svakoj narodnosti 1
uslovljeno nikakvim formalnostima, već predstavlja jednostran čin koji izražava određenu volju određenog člana Saveza. Obrazovanjem Sovjetskog Saveza stvorena je nova teorija dr­ žave, u kojoj pitanje granica Ima podređen značaj. U našem Savezu stanovnici Murmanska Imaju isto pravo na Juke Crnog mora, na Donjecki bazen, kao što ga imaju seljaci Poltave I ru­ dari Donjeckog bazena. Istovremeno stanovnici Odese I Donjeckog bazena imaju ista prava na sibirska nalazišta zlata kao sibir­ ski seljaci i nomadi Turiœstana. Shvatiće, drugovi, da u takvim uslovima pitanje granica između pojedinih država našeg Saveza ima isključivo administrativni značaj i da ne može da dovede ni do kakvih konflikata. Obrazovanje našeg Saveza trebalo bi da bude moćno propagandno sredstvo za naše evropske partije, Jer im daje mogućnost da suprotstave put 1 način sovjetskog rešenja nacionalnog pitanja rešavanju ovog pitanja u okviru buržoaske države. Stoga celokupnl evropski proletarijat mora usvo­ jiti naša Iskustva. S ovom opštom opaskom zaključujem svoj izveštaj I vemjern da će nam u nacionalnoj komisiji, koja će biti obrazovana na Pe­ tom svetskom kongresu, poći za rukom da donesemo praktične odluke koje će nam pomoći da podstaknemo nacionalni pokret u raznim zemljama i da mu damo revolucionarne oblike. Vreme deklaracija opšteg karaktera je prošlo, približava se faza ogrom­ nog stvaralačkog rada u kolonijama i među nacionalnim manji­ nama. Ako uspemo da izvršimo ovaj zadatak, stvorićemo polovinu preduslova za pobedu svetske revolucije čijoj stvari služimo I čiji je čuvar Komunistička internacionala. Kom unistička Internacionala, kn jiga 6. atr. 535 -5 42 , 5 45 -5 47 .

Diskusija delegata KP Italije [Peti kongres Komlntem e]

Moramo istaći da se agitaciono istupanje komunističkih par­ tija u pogledu nacionalnog I kolonijalnog pitanja mora smatrati sredstvom borbe svetskog proletarijata za revoluciju. Tvrdnje da proleterska revolucija predstavlja sredstvo za ubrzanje rešenja nacionalnog i kolonijalnog pitanja jesu oportunističke, jer iza ovog stava prikrivaju želju da se ne bave ovim važnim proble­ mima. Što se tiče parole nacionalnog separatizma, tj. naše parole prava na samoopredeljenje, treba ukazati na to da se zajednička borba proletarijata zemalja, čije otcepljenje podržavamo u cilju borbe protiv kapitalizma ovih zemalja, ne srne gubiti Iz vida. Ne smemo zaboraviti da će separatistički stav, koji suprot­ stavljamo imperijalističkom podjarmljivanju, prevazlći proleterska revolucija, jer je ona skladna sinteza socijalnog života. 458

Svuda gde se javlja pitanje separatizma ili iredentizma komu­ nisti moraju dati Inicijativu za zajedničke akcije proletarijata obeju narodnosti, ča'k I kada bi agitaciona parola komunističke parole predvldela razdvajanje dve nacije. K o m u n istička In tsm aclo n ala, k n jig a 6, s tr. 585— 588.

Diskusija delegata KP Grčke [Peti kongres Komlntsme]

A li drug Manuiljskl se specijalno dotakao makedonskog pita­ nja okrivljujući Komunističku partiju Grčke da vodi politiku aus­ trijske škole Ota Bauera. Stav grčke Partije prema makedonskom pitanju nije, međutim, takav kao što ga predstavlja drug Manu­ iljski. Pročitaću nekoliko stavova iz članka našeg partijskog gla­ sila o makedonskom pitanju. Iz ovog napisa ćete videti da stav Komunističke partije Grčke prema manjinskom, a posebno prema makedonskom pitanju, nije takav kao što ga Je ocrtao drug Ma­ nuiljski. U ovom članku kažemo o makedonskom pitanju: »Ne odbijamo da komunisti Balkana, kao i komunisti svih zemalja, treba da budu najoduševljenlji branioci prava nacional­ nih manjina. Svaka nacionalna manjina imaće u nama branioca svoje nacionalne borbe, Jer je nacionalna borba manjina istovre­ meno borba protiv vladajuće klase koja vlada i u nacionalnom pogledu. Kada je u Bugarskoj vladao šovinlzam, kada su bugarski šovi­ nisti razorili grčku manjinu, bugarski komunisti pod vodstvom druga Blagoeva zauzeli su se za prava grčke manjine«. Dalje izjavljujemo u ovom čla n k u :. »Za nas je pitanje nacionalne manjine i pitanje borbe za njena prava već odlučeno i prirodno Je što se komunisti, a pre svega komunisti Balkana, bore za prava nacionalnih manjina. A li činje­ nica da se Vojni savet u Solunu (tada smo imali Vojni savet u Solunu, u čijem se okviru grčka buržoazija bavila makedonskim pitanjem) bavi pitanjem Makedonije pokazuje da ovo pitanje po­ stoji i da je jedno od najvažnijih na Balkanu«. »Kada govorimo o makedonskom pitanju, ml imamo u vidu ne samo njegovo značenje za Grčku, jer makedonsko pitanje ima isto tako značenje I za Jugoslaviju i za Bugarsku, jer Makedonija nije samo Makedonija koju su okupirali Grci (mi ne kažemo ’grčka Makedonija’, već ’Makedonija koju su okupirali G rci’) već Makedonija čiji Je jedan deo okupirala Grčka, jedan deo Jugo­ slavija I jedan deo Bugarska«. 'Buržoazija Balkana htela je da izmeni nacionalni karakter Ma­ kedonije, ali u tome nije uspela. Razmena stanovništva u Grčkoj Makedoniji nije, na primer, ništa izmenila u pogledu makedonskog pitanja. 459

Za nas je borfta za prava manjina usko povezana sa sadašnjim stanjem u Makedoniji. Za nas makedonsko pitanje postoji ne samo u sadašnjem trenutku — ovo pitanje će postojati sve dok radnici i seljaci Makedonije ne budu postali gospodari zemlje. Uprkos naporima buržoazije Balkana da izmeni nacionalni ka­ rakter Makedonije, ona je ostala jedinstvena. Stoga, drugovi, Komunistička partija Grčke svakako nije bila protiv rezolucije Balkanske federacije. Drug Manuiljski kaže, međutim, da je Komunistička partija Grčke protestovala protiv objavljivanja rezolucija Balkanske federacije. To nije tačno, drugovi. Članak koji sam vam pročitao i doku­ menta koja imam kod sebe, a koja se odnose na rezoluciju koju je usvojio Centralni komitet grčke Partije u vezi sa sazivanjem Konferencije partijskih organizacija u Makedoniji i sprovođenjem rezolucija Balkanske federacije — pokazuju da Komunistička par­ tija Grčke nije bila protiv rezolucija Balkanske federacije. Istina, uputili smo Balkanskoj federaciji pismo u kome smo protestovali što Balkanska federacija prilikom izdavanja parole o autonomiji Makedonije nije vodila računa o uslovima u kojima bi se u Grčkoj primenjivala ova parola. Sa stanovišta praktične primene parole makedonske autono­ mije — a praktična primena je ipak najvažnija — Komunistička partija Grčke morala je uzeti u razmatranje i činjenicu (ml smo zatim zamolili Balkansku federaciju za praktične instrukcije u vezi s ovim pitanjem) da radnička i seljačka klasa Grčke još nije pripremljena da usvoji ovu parolu, jer je Komunistička par­ tija Grčke tek u poslednje vreme nastojala da postavi make­ donsko pitanje, da izloži svoj stav u vezi s njim i da izda parole o autonomiji Makedonije. Ali ovaj protest bio je uperen isklju­ čivo protiv činjenice da Balkanska federacija nije uzela u obzir specifične uslove i praktične teškoće pod kojima je grčka Partija morala da radi. Protest koji je Komunistička partije Grčke uputila Balkanskoj federaciji nije, prema tome, bio protest protiv objavljivanja re­ zolucija, jer možemo dokazati da smo radili za primenu zaklju­ čaka Balkanske konferencije. * • *

Kom unistička Intem aclonala, knjiga 6, str. 597— 599.

460

Teze o taktici Komlnterne [P eti ko n gres K om lnterne]

I.

Međunarodna situacija

1. Demokratsko-pacifistička faza Nova pojava koja pada u oči prilikom posmatranja sadašnje međunarodne političke situacije jeste nastupanje izvesne demokratsko-paciflstičke faze. Nastupanje takve promene u međuna­ rodnoj politici buržoazije predvideo je Svetski kongres Kominterne, koji se sastao u vreme kada je svetska buržoaska reak­ cija dostigla svoj vrhunac. 2. Pravi značaj sadašnje etape međunarodne politike Ono što se sada događa u stvarnosti nije početak stabilizovanja kapitalističkog »poretka« na podlozi »demokratije« i mira, već samo uobličavanje vladavine, koje prikriva dalje zaoštravanje buržoaske svetske reakcije i priprema obmanu naroda. »Demokratsko-pacifistička« era nije donela nikakvo ograničenje naoružanja i čak ga i ne može doneti. Porast naoružanja odvija se naprotiv i dalje besomučnim tempom. Intrige diplomatije cvetaju više nego ikada. Svaka se demokratija naoružava manje ili više otvoreno za nepomirljivi im perijalistički obračun s prijatelj­ skom demokratijom. Duboki antagonizam između američkog i ja­ panskog imperijalizma nipošto nije izglađen. Pokretačka snaga ove suprotnosti, koja neizbežno mora da dovede do izbijanja no­ vog im perijalističkog rata, automatski deluje i dalje. Suprotnost interesa između im perijalističkih klika Engleske i Francuske nije pobedom »demokratije« u obema zemljama ni ublažena ni odstranjena. Promenio se oblik nadmetanja, suština nije. Iskorišćavanje kolonija i polukolonijalnih zemalja i dalje pred­ stavlja samim tim razumljivu pretpostavku »napretka« i »civili­ zacije«. 4. Međunarodni položaj Sovjetskog Saveza Jedina zemlja koja dosledno i do kraja sprovodi politiku mira jeste Sovjetski Savez. Prva zemlja pobedonosne proleterske re­ volucije, koja je oaasvud opkoljena buržoaskim neprijateljima, uporno i junački sledi politiku mira. U proteklom razdoblju Sa­ vezu Sovjetskih Socijalističkih Republika pošlo je u znatnoj meri za rukom da učvrsti svoj međunarodni položaj. Narastanje bla­ gostanja u zem lji, podrška koju je zemlja dobila od svega onog što je pošteno I svesno u međunarodnoj radničkoj klasi — doveli su do priznavanje de lure Sovjetskog Saveza od strane nekih najvećih država. Bez obzira na to, nije nipošto isključeno da upravo nova »demokratsko-paclfistička« era donese nove teš­ koće proleterskoj državi. Nema nikakve sumnje da izdajnički deo «demokratije« sada radi na tome da 'na polju međunarodne 461

politike uspostavi jedinstveni front protiv Sovjetskog Saveza kako bi naterao na kolena pobedonosnu proletersku revoluciju I Iznu­ dio od nje plaćanje starih dugova u obliku analognom IzveStaJu stručnjaka ili drugačije. Ne sme se zaboraviti da »demokratsko-pacifistlčka« faza predstavlja jednu od poslednjih faza kapita­ lizma. Što se više bliži kraj kapitalizma, što teži i protivrečnijl postaje položaj međunarodne buržoazije, utoliko verovatnije po­ staje insceniranje direktne ratne avanture s njene strane protiv Sovjetskog Saveza. Učešće socijaldemokrata u sadašnjim soclJaldemđkratsklm vladama samo povećava opasnost od takve ratne avanture. Kontrarevoluclonarnl vođi socijaldemokratije u svojoj bezgraničnoj mržnji protiv sovjetske vlasti odlučiće se na ratne avanture pre nego čak neki Iskreni buržuj. Radnička klasa celoga sveta mora da bude spremna na to da međunarodnoj reakciji, koja sada plovi pod zastavom »demokratskog pacifizma«, pođe za rukom da stvori takav Jedinstveni front protiv Sovjetskog Sa­ veza. S najvećom predanošću radnici celoga sveta boriće se pro­ tiv takve politike vladajućlh Masa i uložiće svu svoju energiju da bi raskinuli taj lanac pre nego što se spoje njegovi pojedini beočuzl. 5. Međunarodna politika socljaldemokratl/e Kontrarevoluclonarna međunarodna socljaldemokratlja, koju Je avgust 1914. godine prisilio da odbaci masku llcemerja I da otvoreno podrži buržoaziju »svoje« zemlje, nastavlja danas Istu politiku, samo u nešto prlkrlvenljem obliku. U svim zemljama gde socijaldem okrata predstavlja znatnu moć, ona I dalje po­ država »imperijaliste« svoje otadžbine, ali Istovremeno prikriva ovu izdajničku politiku frazama o demokratlji I pacifizmu. Nema nikakve sumnje da upravo vođi socijaldemokratije Ispoljavaju naj­ veću revnost u sprovođenju politike: prvo, Izveštaja stručnjaka i, drugo, pripremanja novog međunarodnog Izolovanja Sovjetskog Saveza, čak direktne ofanzlve međunarodnog kapitala protiv prve proleterske revolucije u svetu. Da bi uspavali budnost masa, vođi kontrarevolucionarnih socijaldemokrata istovremeno na svo­ jim partijskim konferencijama rasipaju llcememe fraze o suzbi­ janju rata putem generalnih štrajkova i tome slično. Između političkih vođa buržoazije I vođa kontrarevoluclonarne socijaldemokratije vrši se podela rada: prvi stvaraju privid »demokratsko-paciflstičkog« doba, drugi ulažu sve da ojačaju »demokratsko-paclflstičke« iluzije među radnim klasama.

1.

Slabilen/e buržoaskog poretka

II. Problem vlasti Uprkos tome što Je prvi Imperijalistički svetskl rat u svojoj završnoj fazi doveo do snažne eksplozije elementarnog nezado­ voljstva masa, buržoaskl poredak Je Ipak uspeo da za Izvesno vreme opstane. Snage međunarodnog proletarijata pokazale su se kao nedovoljno organlzovane, partije međunarodne proleterske 462

revolucije kao nedovoljno jake, a time pobeda proleterske re­ volucije na kraju im perijalističkog rata kao nemogućna. Prvi im­ perijalistički svetski rat izazvao je ipak duboke potrese. Dejstvo posledica ovoga rata osećaće se još tokom čitavog niza godina. Još se nisu u punom opsegu ispoljili njegovi socijalno-politički rezultati. Imperijalistički ugovori o miru bili su, kao što je poka­ zala i okupacija Rurske oblasti, samo nastavljanje rata drugim sredstvima: oni nisu mogli da zaleče rane koje je stvorio rat. Posledice rata nisu savladane i ne mogu biti savladane kapita­ lističkim metodima. Činjenica je da je kapitalistički sistem izašao iz prvog imperi­ jalističkog svetskog rata slomljen i smrvljen ne samo privredno nego i politički. Simptomi nedovoljne stabilnosti kapitalizma ispoIjavaju se na čisto političkom polju pokatkad još jasnije nego na ekonomskom. Stalna i brza promena vlada u nizu zemalja postav­ lja problem vlasti na dnevni red, i to u obliku kakvog nikada nije bilo pre im perijalističkog rata. 2. Dva pravca u politici svetske buržoazije Tokom poslednjih posleratnih godina i delom još pre rata pot­ puno jasno su se oformila dva pravca politike svetske buržoazije: jedan otvoreno reakcionarni i jedan demokratsko-reformistički. U godinama postepenog sazrevanja revolucionarne krize na­ stanak takve dvostruke politike unutar vodstva svetske buržoa­ zije nije nipošto slučajan. Čim počne da se ljulja tlo pod noga­ ma, zapreti opasnost da »normalna« vremena obezbeđene vlada­ vine buržoazije padnu u zaborav, primetno se pomole revolucio­ narne oluje i snage proleterskog prevrata poprime preteći opseg, među vođima vladajuće klase moraju se neizbežno javiti dva sistem a: politika koja hoće da razbije i porazi revolucionarne snage otvorenom i besomučnom borbom još pre nego što su narasle i, druga, dalekovidnija politika, koja teži da sitnim ustup­ cima i potkupljivanjem vrhova radničke klase, ukratko metodama »demokratije«, pacifizma i reformizmom izmeni odnos snaga u korist buržoazije. 3. Između socijaldem okratije i fašizma Buržoazija ne može da vlada starim metodama. U tome se oči­ tuje jedan od simptoma sporog, ali sigurnog narastanja proleter­ ske revolucije. Buržoazija se služi čas fašizmom, čas socijaldemokratijom. U oba slučaja teži da maskira kapitalistički karak­ ter svoje vladavine, da joj prida manje ili više narodnjačke crte. Kako fašisti (prvo razdoblje vladavine Musolinija) tako i socijal­ demokrati (prvo razdoblje vladavine Noskea) stavljaju se buržo­ aziji na raspolaganje u željenom trenutku, kao otvorene borbene organizacije kontrarevolucije, kao oružane bande, kao batinaške garde protiv rastuće proleterske prevratničke armije. Istovreme­ no buržoazija gleda da uz pomoć fašizma i socijaldemokratije os­ tvari pregrupisavanje društvenih snaga stvarajući privid političke pobede sitne buržoazije i učešća »naroda« u vršenju vlasti. 463

Već niz godina socijaldem okrata se nalazi u procesu preobra­ žaja od desnog krila radničkog pokreta u krilo buržoazije, mestimično čak u krilo fašizma. Zato je istorljski pogrešno govoriti o »pobedi fašizma nad socijaldemokratom«. Fašizam i socijal­ dem okrata su (ukoliko je reč o njihovim vodećim slojevima) desna i leva ruka savremenog kapitalizma koji je oslabljen prvim imperijalističkim ratom i prvim borbama trudbenika protiv njega. 5. Socijaldemokratija ponovo na vlasti Mi smo videli na vlasti vođe Druge internacionale još za vreme rata i neposredno posle rata u čitavom nizu zemalja. Pri­ vlačenje socijaldemokrata da učestvuju u vlasti za vreme rata objašnjavalo se grubo praktičnim potrebama imperijalista da vr­ hove radnika »svoje« zemlje suprotstave radničkom pokretu dru­ gih zemalja. Trenutno buržoazija u nizu zemalja po drugi put privlači vođe socijaldemokratije na vlast. To se događa sada u »normalnim« vremenima, u kojima se ne vodi nikakav rat. Upravo to poka­ zuje nesigurnost buržoaske vladavine. To dalje potvrđuje da sa­ dašnja »normalna« vremena u stvarnosti kriju vrlo mnogo nenor­ malnog za buržoaziju i da su bremenita teškim krizama. 6. Između belog terora i »radničkih vlada« Uprkos prividnom učvršćivanju buržoaskog režima, njegova moć u stvarnosti sve se više i više potkopava. Celokupna situa­ cija je krajnje nesigurna. Parlamentarizmu se bliži kraj. Iz dana u dan buržoaziji je sve teže da na ruševinama starog parlamen­ tarizma stvori koliko-toliko čvrstu poziciju. Ishod poslednjih iz­ bora u Francuskoj i Nemačkoj to očigledno potvrđuje. U buržoaskim parlamentima dve najvažnije države Evrope, u Parizu i Ber­ linu, ne postoje trenutno ni koliko-toliko sigurne većine. Buržoa­ zija će nužno uskoro morati da se baca čas na jednu čas na dru­ gu stranu, čas da poseže za otvorenim belim terorom, čas da pokušava da se osloni na takozvanu radničku vladu. Nije isključeno da ćemo u sledećim godinama doživeti da tako­ zvanu radničku vladu imamo ne samo u jednoj ili dvema zemlja­ ma već u čitavom nizu zemalja. Ove »radničke« vlade doprinose borbi revolucionarnog proletarijata za vlast i nestabilnosti unutar buržoazije, koje su neizbežne u sadašnjem razdoblju. Objektivno ove takozvane radničke vlade mogu da predstavljaju napredak utoliko što svedoče o rastućem raspadanju buržoaskog poretka, o nepostojanju sklada u politici vladajućih klasa. Ali zadatak istinskih pristalica proleterske revolucije ne srne se sastojati u tome da veličaju takve »radničke« vlade, već u to­ me da proletersku armiju okupljaju za nepomirljivu revolucionar­ nu borbu i da deluju u tom pravcu da se što pre pređe sa ta­ kozvane radničke vlade, na diktaturu proletarijata. 464

7. Objektivni značaj i verovatne perspektive dem okratsko-pacifističke ere Objektivni sm isao sadašnju osobene demokratsko-pacifističke faze sastoji se u tome što buržoazija već više ne može da vlada starim metodama. Ova era je izraz nesigurnosti kapitalističkog poretka, njegovog propadanja, njegovog razvoja silaznom lini­ jom. Sadašnje demokratsko-pacifističke vlade, kao i analogne vla­ de koje još mogu nastati, ne samo da neće voditi nikakvu stvar­ no demokratsku politiku mira nego će se. naprotiv, vrlo brzo razvijati čak u pravcu fašizm a. Klasna borba ne samo što neće prestati nego će se u okvirima »demokratije« i »pacifizma« još više rasplamsati. Smenjivanje režima (demokratija-fašizam-demokratija) još više će potkopati temelj natrulog kapitalizma. Posle svake promene narodne mase, a u prvom redu proleterske mase, Ispoljiće veće bogatstvo političkog iskustva i očeličenu volju za borbom, dok će buržoazija, kao i vođi socijaldemokratije koji joj služe, iz svake promene režima iziaziti oslabljenija, demoralisanlja i s manjom verom u samu sebe i svoju politiku. Na tom putu doći će do narastanja snaga proleterske revolucije sve do odlučne Dobede. III.

Problem stvaranja komunističkih masovnih partija kao kardinalno pitanje Kominterne

1. Kriza kapitalizma i subjektivni faktor Svetska buržoazija nije na kraju im perijalističkog rata pobeđena pre svega zbog toga što u odlučujućim zemljama još nismo imali nikakve komunističke masovne partije koje bi bile u stanju da organizuju revoluciju i da povedu u borbu mase. koje su se spon­ tano pobunile protiv ratnih zločinaca. Zbog toga je kapitalizam dobio trenutak predaha. U situaciji kada kapitalizam već više ne može da vlada bez podrške socijaldemokratije, kada kriza kapitalizma istina sporo ali sve više postaje beznadežna, »subjektivni faktor«, to znači nivo organizovanosti proleterskih masa i njihove komunističke avan­ garde predstavlja kardinalno pitanje celokupne istorijske epohe. Parola: *U mase!* Parola: »U mase!«, koju je izbacio Treći svetski kongres Komin­ terne ostaje nepromenjena u pogledu snage. Uspesi, koje je Kominterna izvojevala u proteklom razdoblju tek su početne teko­ vine. Uspesi pojedinih sekcija još nisu učvršćeni. Ukoliko ne po­ stignemo napredak u pridobijanju masa, lako može doći do kre­ tanja u suprotnom pravcu. Peti svetski kongres Kominterne u potpunosti potvrđuje formu­ lacije Trećeg i Četvrtog kongresa. Odlučno odbacuje, kao neis­ pravne, s jedne strane, tendencije desničara, koji zahtevaju pret­ hodno pridobijanje statističke većine radničke mase i smatraju da ne može biti govora ni o kakvim ozbiljnim revolucionarnim borbama sve dok komunist! eventualno ne bi osvojili 99 proce­ 465

nata svih trudbenika, a sa druge strane, grešku »ultralevičara«, koji sve do današnjeg dana nisu shvatili odlučujući svetskoistorijski značaj parole »U mase!« i ponekad imaju smelosti da tvr­ de da bi komunističke partije mogle da budu partije »teroristi­ čkih manjina«, dakle, veruju da bi komunističke partije mogle, ne postajući masovne partije, da u svakom trenutku povedu mase u borbu. IV. Osnovne pretpostavke za obrazovanje komunističkih masovnih partija Te pretpostavke su: 1. Organizaciona izgradnja partije na osnovi fabričkih ćelija partije Velika većina evropskih komunističkih partija sve do danas čvrsto se drži principa organizacione izgradnje partije preuzetih od socijaldemokrata. To je ostatak onih vremena kada se na par­ tiju još gledalo kao na pomoćnu mašinu za izbore. O izgradnji ozbiljne, iznutra učvršćene komunističke masovne partije ne mo­ že biti govora sve dok partija ne bude imala svoj osnov u partij­ skim ćelijama u samim preduzećima. To, takođe važi za omla­ dinske organizacije, organizacije žena i tako dalje. To nije samo organizaciono već i ozbiljno političko pitanje. Nijedna komuni­ stička partija neće moći da povede u borbu odlučujuće mase pro­ letarijata i da pobedi buržoaziju sve dok nema solidnu osnovu u preduzećima, sve dok svako veliko preduzeće ne bude tvr­ đava komunističke partije. 2. Ispravan komunistički rad u sindikatima Obrazovanje razgranatih komunističkih frakcija u sindikatima (gde je mogućno — legalnih, gde nije — ilegalnih) ne samo na papiru već u stvarnosti, i sistematska, uporna, dugogodišnja bor­ ba za osvajanje sindikata, borba koja na provokacije socijaldemo­ kratskih vođa, usmerene na rascep i istupanje iz sindikata, od­ govara utoliko intenzivnijom aktivnošću za jedinstvo sindikata — jesu dalje osnovne pretpostavke za obrazovanje učvršćenih komunističkih masovnih partija. 3. Nastajanje pokreta veća u preduzećima Veća u preduzećima su novi organizacioni oblici proletarijata, koji će postepeno stvoriti nove, stvarno revolucionarne sindikate i, pod povoljnim uslovima, jezgro za stvaranje veća radničkih poverenika. Komunistička partija koja još nije uspela da uspo­ stavi u svojoj zemlji ozbiljan pokret veća u preduzećima, ili ko­ ja nije uspela da stvori jači uticaj u postojećem pokretu veća preduzeća — ne može se smatrati ozbiljnom masovnom komu­ nističkom partijom. Pravilno rešavanje zadataka pobrojanih u ovih pet tačaka čini osnovnu i elementarnu pretpostavku za izgradnju komunističkih masovnih partija. Sez pravilnog rešavanja ovih pet zadataka ne može se ozbiljno razgovarati o drugim pitanjima komunističke politike. 466

4. Pravilan odnos partije prema seljaštvu Ne samo u agrarnim i poluagrarnim zemljama već i u tipičnim industrijskim zemljama kriza nastala posle prvog im perijalistič­ kog rata učinila je znatne slojeve seljaštva buno prljemčivljlm za revolucionarne iaeje komunista nego što su bili pre rata. Prole­ tarijat ne može aa pobedi i da uspostavi sovjetsku vlast ako tokom godina ne vodi politiku neutraiizovanja jeanog sloja seljaš­ tva i pridobijanja drugih seljačkih slojeva za svoju stvar. KomunističKe partije, koje žele da budu revolucionarne masovne par­ tije, ne mogu se zadovoljiti smermcama za seljačko pitanje, ne­ go moraju naučiti da uspostave živu vezu između proleterske avangarde i najboljeg deia seljaštva. Ovu vezu (ona ima ogro­ man značaj i za povezanost s armijom, koja se pretežno regrutuje iz redova seljakaj mogu pretežno da uspostave radnici. Mura postati pravilo da revolucionarni radnici onih preduzeća, u kojima komunisti imaju veliki uticaj, sistem atski upućuju veće delegacije na selo, da u tom cilju organizuju pnKupijanje novca i taKo dalje. Nedovoljna pažnja s naše strane prema pitanju se­ ljaštva predstavlja ostatak socijaldemokratizma. Komunističke par­ tije koje nisu naučile da razvijaju revolucionarnu aktivnost medu seljaštvom, ne mogu važiti Kao komunističke masovne partije koje ozbiljno tretiraju pitanje osvajanja vlasti. Razume se da pri tome naše sekcije moraju ostati m arksističke radničke partije, a ne »radničko-seijačke partije«. 5. Ispravna politika u nacionalnom pitanju U nizu država, usled nove podele sveta posle prvog imperija­ lističkog rata, poraslo je ugnjetavanje nacionalnosti i došlo je do nacionalne rascepkanosti. U nizu zemalja Evrope, daleko vise još u kolonijama i polukolonijama, nagomilala se velika količina eksploziva, koja može da eksplodira i digne u vazduh vladavinu buržoazije. Ispravna politika komunista u nacionalnom pitanju, koja je u smernicama Drugog svetskog kongresa dobila temelj­ no oorazloženje, čini jedan od najvažnijih sastavnih delova po­ litike osvajanja masa i pripremanja pobedonosne revolucije. Ni­ hilizam i oportunistička zastranjivanja u nacionalnom pitanju, koji sve do sada vladaju u nizu komunističkih partija — predstavljaju najslabiju stranu partija, koje nikada neće moći da ispune svoj istorijski zadatak, ako ne prevladaju ovu slabost. V. Između dva talasa proleterske revolucije U toku poslednje godine zapažaju se znaci naraštanja novog revolucionarnog talasa. Početak revolucionarnih borbi u Nemačkoj, ustanci u Bugarskoj i Poljskoj, veliki ekonomski štrajkovi u nizu država svedoče o pristizanju novih revolucionarnih događaja. Upravo razdoblje Između dve revolucije ili dva rastuća revo­ lucionarna talasa većinom gura I oportunistička desna zastra­ njivanja 1 »ultraleve« tendencije u pasivnost, prikrivanu radikal­ nih! frazama, u Izvrnuti menjševizam. 467

VI.

Bespoštedna borba protiv oportunističkih desnih tendencija Razdoblje između Četvrtog i Petog kongresa Kominterne po­ kazalo je da su oportunističke tendencije u komunističkom po­ kretu jače nego što se moglo pretpostaviti. Niz sekcija Komin­ terne proizašao je iz krila socijaldemokratskih partija. Pri tome su te sekcije donele sa sobom u Kominternu neke do sada još neprevaziđene ostatke socijaldemokratskih tradicija. U merl u kojoj te partije Kominterne postaju masovne partije mogu de­ sne tendencije da poprime naročito opasan karakter. Na Petom kongresu se potpuno jasno pokazalo da su zastup­ nici desne tendencije u proteklom razdoblju nastojali da potpuno iskrive taktiku Jedinstvenog fronta i radničke i seljačke vlade, i to u pravcu tumačenja ove taktike u smislu tesne političke spre­ ge, organske koalicije »svih radničkih partija«, to znači političke sprege komunista sa socijaldemokratom. Dok se za Kominternu glavni cilj taktike jedinstvenog fronta sastojao u borbi protiv vo­ đa kontrarevolucionarne socijaldemokratije i u oslobađanju soci­ jaldemokratskih radnika od uticaja ovih kontrarevolucionarnih vo­ đa, predstavnici desnih tendencija su pokušavali da ovu taktiku protumače u smislu političke sprege sa socijaldemokratijom. Peti svetski kongres Kominterne odlučno osuđuje ovu sitnoburžoasku tendenciju, kategorički odbacuje iskrivljavanje ideje taktike jedinstvenog fronta, koja se ispoljila u nekim sekcijama Kominterne i izjavljuje da tu politiku, koja u principu protivreči zaključcima Komunističke internacionale, odbacuje i da će se be­ spoštedno boriti protiv nje. VII. Objašnjenje »ultralevih« tendencija Boljševizam, kao pokret revolucionarnog proletarijata, razvio se ne samo u bespoštednoj borbi protiv menjševizma i centriz­ ma nego i u borbi protiv »ultraleve« tendencije. Kominterna, kao međunarodna boljševička organizacija, vodila je od prvog dana svog postojanja bespoštednu borbu ne samo protiv desnog opor­ tunizma već i protiv »ultralevih« tendencija, koje često pred­ stavljaju samo drugu stranu medalje oportunizma. U periodu Iz­ među Četvrtog i Petog kongresa »ultraleve« tendencije dobile su naročito opasan karakter u pitanju rada u reakcionarnim sin­ dikatima. Pokret za istupanja komunista iz sindikata predstavlja za komunizam najveće opasnosti. Ako Kominterna ove tenden­ cije, koje idu na ruku samo kontrarevoluclonarnlm vođima soci­ jaldemokratije, koji bi hteli da se otarase komunista u sindikati­ ma, stalno iznova najodlučnije ne odbacuje, nikada nećemo mo­ ći da stvorimo istinski boljševičke partije. »Ultraleve« tenden­ cije došle su do Izražaja dalje u »principijelnom« odbacivanju taktike manevrlsanja. kao takve, a naročito u odsustvu razumevanja za taktiku jedinstvenog fronta, odbijanju njenog praktičnog sprovođenja ili u pokušajima tumačenja da taktika Jedinstvenog fronta vredi samo za oblast privrede, a ne 1 za političku oblast i slično. Manevrisanje se ne srne koristiti za oportunističke me­ 468

tode. Bespoštedno suzbijajući desne oportunističke tendencije, Kominterna istovremeno mora sistem atski da pokazuje pogrešnost I štetnost »ultraleve« tendencije, koja onemogućava izgrad­ nju komunističkih masovnih partija, sposobnih za manevrisanje. VIII. O taktici jedinstvenog fronta Uprkos krupnim oportunističkim greškama i iskrivljavanjima taktike jedinstvenog fronta od strane desnice — iskrivljavanja koja su ponegde dovela do direktnog propadanja komunističkih partija — primena taktike jedinstvenog fronta u vremenu između Četvrtog i Petog kongresa Kominterne sve u svemu i bez sumnje nam je koristila i ubrzala proces pretvaranja niza sekcija Komin­ terne u masovne partije. U razdoblju kada su komunističke partije u nizu najvažnijih ze­ malja još u- manjini, kada sccijaldem okratija, zahvaljujući odre­ đenim istorijskim okolnostima, još ima za sobom znatne mase proletarijata, otanziva kapitala još traje u raznim oblicima, kada radnička klasa još ne pokazuje čak dovoljno energije za vođenje ozbiljnog otpora, taktika jedinstvenog fronta bila je i ostaje isprav­ na i potrebna. Ostaju čvrsto stečena iskustva u primeni taktike jedinstvenog fronta, na koja je Komunistička internacionala sve češće ukazi­ vala; pokazalo se da se pukom okvirnom formulom više ne stiže daleko i da partije Kominterne u sadašnjem razdoblju često sa taktikom jedinstvenog fronta »po sebi« ne umeju ništa da počnu i da je pri tom ova taktika pretila da se od revolucionarne bolj­ ševičke metode pretvori u oportunističku taktiku i izvorište re­ vizionizma. Taktika jedinstvenog fronta je samo metod agitacije i revolu­ cionarne mobilizacije masa koja se primenjuje u jednom ćelom razdoblju. Svi pokušaji tumačenja ove taktike kao političke koa­ licije s kontrarevolucionarnom socijaldem okratom predstavljaju oportunizam koji Komunistička internacionala odbacuje. Revolucionarna taktika jedinstvenog fronta može se ispravno primenjivati samo kada svaka pojedina sekcija s punom svešću 0 opasnostima ove taktike i bez ikakvog preuzimanja mehaničkih formula konkretno sebi postavi zadatak da za određene dnevne ciljeve i delimične zahteve obuhvati mase u borbu, organizuje ih, okupi oko sebe, stalno s orijentacijom na revoluciju i s ciljem da većinu odlučujućih slojeva proletarijata uvede u borbu, da bi time ostvarila preiaz u napad na buržoaziju. 1. Primena taktike jedinstvenog fronta odozdo neophodna je svuda i uvek, izuzev, možda, u retkim trenucima u vatri odsudnih borbi, u kojima revolucionarni komunistički radnici bivaju prinu­ đeni da se čak s oružjem u ruci bore protiv grupa proletarijata, 1 to protiv takvih proletera koji se zbog nedovoljne klasne svesti nalaze u redovima neprijatelja. Ipak, čak i u ovakvim izuzetnim slučajevim a mora biti učinjeno sve kako bi se ostvarilo jedin­ stvo odozdo s radnicima koji Još ne slede Komlnternu. Isku­ 469

stva ruske revolucije i revolucionarne borbe u NemačkoJ poka­ zala su da je i to mogućno. 2. Jedinstvo odozdo i istovremeno pregovori s rukovodstvom. Taj metod se često mora primenjivati u onim zemljama u kojima socijaldemokratija još ima znatnu moć. Ovi pregovori rukovod­ stava ne smeju da sputaju partijama njihovu komunističku sa­ mostalnost. Osnovicu za sprovođenje taktike jedinstvenog fronta ipak mora i u ovom slučaju predstavljati jedinstvo odozdo. Zahtev zvanićnim organima socijaldemokratije (otvorena pisma i slič­ no) ne srne se srozati na šablon. Najvažnije je pri tom prethod­ no stvoriti medu radničkim masama, takode' među socijaldemo­ kratskim radnicima, raspoloženje za određenu akciju, za ulazak u određenu borbu, da bi se tek potom pristupilo zvaničnim orga­ nima socijaldemokratije, stavljajući ih tako pred svršenu činje­ nicu postojanja određenih raspoloženja u radničkoj klasi, da bi u slučaju odDijanja bili razotkriveni pred masama. Komunističke partije, razume se, moraju umeti da održe svoju punu i apsolutnu samostalnost i da u svakoj fazi pregovora oču­ vaju svoj komunistički karakter. U tu svrhu moraju se svi pre­ govori s vrhovima socijaldemokratije voditi javno. Pri tome mo­ raju komunisti učiniti sve da se održi živo interesovanje rad­ ničkih masa za ove pregovore. 3. Taktika jedinstvenog fronta samo odozgo. Tu metodu Komu­ nistička internacionala odbacuje kategorički i odlučno. Najveći značaj pridaje se taktici jedinstvenog fronta odozdo, to znači jedinstvenog fronta koji se pod rukovodstvom Komu­ nističke partije ostvaruje među komunističkim, socijaldemokrat­ skim i vanpartijskim radnicima u preduzeću, veću u preduzeću i osim toga u industrijskom centru ili čitavoj oblasti, zemlji ili celukupnoj struci i tako dalje Razume se da se način primene taktike jedinstvenog fronta mo­ že i mora menjati u skladu s konkretnom situacijom svake zem­ lje i svakim periodom. Opšte šablonizirano sprovođenje taktike jedinstvenog rronta oduzima ovoj taktici svaki značaj i pretvara je u njemu direktnu suprotnost. Prilikom konkretizovanja taktičkih metoda moraju se uzeti u obzir sve okolnosti pojedine zemlje, njena struktura, stanje do­ tične sekcije, i staviti težište na mobilisanje masa odozdo, stva­ ranje borbenih organa, povezivanje s najvažnijim slojevima trud­ beničkih masa (proletarijata, seljaka, zemljoradničkog proletari­ jata), koje treba uvući u borbu. Taktika jedinstvenog fronta bila je i ostaje metod revolucije, a nikako taktika mirne evolucije. Taktika jedinstvenog fronta bila je i ostaje taktika strategijskog manevrisanja komunističke avan­ garde, okružene neprijateljem, pre svega protiv izdajničkih vođa kontrarevolucije — socijaldemokratije. Ona ni u kom slučaju nije taktika sprege s ovim vođima. Taktika jedinstvenog fronta bi­ la je i ostaje taktika postepenog privlačenja na našu stranu so­ cijaldemokratskih i najboljeg delà vanpartijskih radnika; ali ne 470

sme ni pod kakvim okolnostima da bude degradirana na taktiku srozavanja naših ciljeva na nivo shvatanja socijaldemokrata. IX.

Radnička i seljačka vlada

Parolu radničke i seljačke vlade Kominterna je shvatala I shvata kao rezultat taktike jedinstvenog fronta s njenom već opisa­ nom sadržinom. Oportunistički elementi Kominterne u proteklom razdoblju su pokušali da iskrive parolu radničke i seljačke vlade tumačeći je kao vladu u »okviru buržoaske demokratije« I kao političku spregu sa socijaldemokratijom. Peti svetski kongres Kominterne najodlučnije odbacuje takvo tumačenje. Parola rad­ ničke i seljačke vlade za Kominternu je, prevedena na jezik re­ volucije, na jezik narodnih masa, parola diktature proletarijata. Formula radničke i seljačke vlade, koja potiče iz iskustva ruske revolucije, nije bila ništa drugo niti može biti nešto drugo do metoda agitacije u cilju revolucionarnog svrgavanja buržoazije I uspostavljanja sovjetske vlasti. Za postavljanje stvarne radničke vlade ili radničke i seljačke vlade mora se u prvom redu svrg­ nuti buržoazija, koja je danas još na vlasti svuda izvan Sovjetskog Saveza. Svrgavanje i neutralisanje buržoazije, savladavanje nje­ nog otpora i stvaranje stvarnih pretpostavki za istinsku radničku i seljačku vladu mogu se postići samo oružanim ustankom naj­ boljeg delà seljaštva predvođenog proletarijatom, mogu ostvariti samo trudbenici u građanskom ratu. Parola radničke i seljačke vlade bila je najbolja formula za pri­ stup masama, širokim slojevima trudbenika. U sadašnjem razdoblju, kada se vođi socijaldemokratije sve više upliću u vladine kombinacije sa buržoazijom, dok široki slo­ jevi radnika koji slede socijaldemokratiju sve više padaju u bedu, nastaje situacija koja je često vrlo povoljna za sprovođenje taktike jedinstvenog fronta i primenu parole radničke I seljačke vlade. Ako nam pođe za rukom, baš u ovom razdoblju kada se zvanična socijaldemokratija pretvara u »treću« vladinu partiju bur­ žoazije i vođi socijaldemokratije se sve više upuštaju u vladine kombinacije sa buržoazijom, da veštim operisanjem taktikom jedinstvenog fronta i radničkom i seljačkom vladom privučemo široke mase jednostavnih socijaldemokratskih radnika u ekonom­ ske i čak u političke bitke u zajedničkoj akciji s nama, to će stvoriti vrlo povoljnu situaciju za likvidiranje uticaja kontrarevolucionarnih vođa socijaldemokratije i pridobijanje znatnih slojeva trudbenika za komunizam. Parola radničke i seljačke vlade za komuniste nije nikada tak­ tika parlamentarnih nagodbi i kombinacija sa socijaldemokratima. Naprotiv, i parlamentarna aktivnost komunista mora biti usmerena na razotkrivanje kontrarevolucionarne uloge socijaldemo­ kratije i ići ka cilju razjašnjavanja najširim masama trudbenika izdajničke prirode i surogctskog karaktera takozvanih radničkih 471

vlada, koje za svoj nastanak imaju da zahvale buržoaziji i koje de facto predstavljaju liberalne buržoaske vlade. X. Demokratsko-pacifističke Iluzije U vezi s međunarodnom situacijom povremeno u izvesnim slo­ jevima trudbenika nastaju demokratsko-pacifističke iluzije. Vođi socijaldemokratije neće propustiti ništa da bi te iluzije ponovo oživeli. Borba protiv ovih iluzija, koja će za komuniste u sledećem raz­ doblju biti jedan od najvažnijih zadataka, nipošto ne isključuje primenu taktike jedinstvenog fronta. Naprotiv, upravo vešta primena taktike jedinstvenog fronta (privlačenje širokih slojeva socijal­ demokratskih radnika u ekonomsku borbu, zajedno s komunisti­ ma, i postavljanje elementarnih političkih zahteva, koje sadašnje demokratske »radničke vlade« neće moći da ispune) može posta­ ti najbolje sredstvo za prevazilaženje demokratsko-pacifističkih iluzija. Primena taktike jedinstvenog fronta biće uspešna samo pod uslovom da demokratsko-pacifističke iluzije ne prodru u naše sopstvene redove i da komunisti vode računa o svim opasno­ stima prilikom primene taktike jedinstvenog fronta i parole rad­ ničke i seljačke vlade, na koje je Kominterna ne jednom uka­ zivala. XI. Istok i Zapad Komunistička internacionala je organizacija za svetsku revolu­ ciju. Usled niza naročitih okolnosti, sada je pažnja Kominterne previše zaokupljena Zapadom. Radu na Istoku, u najširem smi­ slu te reci, mora se pokloniti znatno veća pažnja nego do sada. U Indiji, Japanu, Kini i Turskoj pojavile su se u proteklom raz­ doblju prve klice komunističkih pokreta. U svim ovim zemljama započinje široka ekonomska borba radnika. Kominterna mora po­ svetiti najveću pažnju ovom pokretu. Istovremeno ona mora svestrano da podrži protiv imperijalizma usmeren pokret svih ugnjetenih nacionalnosti u duhu rezolucije Trećeg svetskog kon­ gresa, svesna toga da taj pokret čini jedan od najvažnijih sa­ stavnih delova velikog oslobodilačkog pokreta, koji je jedini u stanju da donese pobedu revolucije ne samo u evropskim nego i u svetskim razmerama. XII. Dve perspektive Era međunarodne revolucije je počela. Tempo njenog sveukup­ nog razvoja, kao i naročito razvojni tempo revolucionarnih doga­ đaja na jednom ili drugom kontinentu, u jednoj ili drugoj zemiji ne može se precizno predskazati. Celokupna situacija je takva da su mogućne dve perspektive: 1. mogućnost sporijeg i razvučenijeg razvoja revolucije i 2. usled činjenice da je kapitalizam već ozbiljno potkopan i da se njegove unutrašnje protivrečnosti uopšte vrlo brzo zaoš­ 472

travaju, može u jednoj ili drugoj zemlji u vrlo kratkom roku doći do katastrofe. Taktika Kominterne mora računati na obe mogućnosti. Mane­ varska sposobnost Kominterne mora se ispoljiti i u tome da bude u stanju da se brzo prilagođava promeni tempa. A li u svim okolnostima, čak i pri usporenom tempu razvoja, Kominterna mora, kao nepomirljiva međunarodna komunistička masovna par­ tija proleterske revolucije, da okuplja oko sebe mase i da ih obu­ čava za revolucionarnu borbu za vlast. [Komunistička Intamaclonala, knjiga 7. str. 907—921.]

Teze o privrednoj situaciji u svetu [P eti kon gres Kom interne]

/. Kapitalistička ofanziva, nastavak kriznog perioda 1. Između Trećeg kongresa, koji je usvojio poslednje Teze o svetskoj situaciji, i Petog kongresa buržoaziji je pošlo za rukom da gotovo svuda uspešno sprovede svoju ofanzivu protiv prole­ tarijata. Ustupci, koje je buržoazija odmah posle završetka rata u sporazumu sa socijaldemokratskim vođima dala proletarijatu da bi umirila na pobunu spremne mase, ponovo su poništeni uz otvorenu ili skrivenu potporu socijaldemokratskih sindikata. Ž i­ votni standard proletarijata svuda je snižen; osmočasovno radno vreme stvarno je ukinuto u najvećem broju zemalja; u preduzećima Je ponovo uspostavljena neograničena vladavina kapitali­ sta. 2. Način borbe buržoazije bio je različit u pojedinim zemljama. Tamo gde je ugled oportunističkih radničkih vođa kod velikih ma­ sa proletarijata još čvrst, gde su mase još obuzete zabludom da svoj položaj mogu u okvirima kapitalizma da poprave uobičaje­ nim miroljubivim sredstvim a, štrajkovima, parlamentarnom demokratijom, bila su primenjena uobičajena sredstva buržoaske dik­ tature za dočaravanje privida demokratije: masovna otpuštanja s posla, zakoni, naredbe i tako dalje. 4. Uspesi ofanzive kapitala protiv revolucionarnog proletarija­ ta, visoka konjunktura u Sjedinjenim Državama, opadanje neza­ poslenosti u Engleskoj, privremena stabilizacija nemačke, austrij­ ske i poljske valute pružaju telohraniteljima buržoazije, socijal­ demokratima, mogućnost da oglase kako je kriza kapitalizma prevazlđena i da je počeo novi uspon. Zbog toga, navodno, re­ volucionarne borbene metode, koje zahtevaju komunističke par­ tije, nisu ispravne, pošto se položaj proletarijata može pobolj­ šati miroljubivim sredstvim a. Podrobnije istraživanje privrednog razvoja poslednje tri godine, kao i trenutni položaj svetskog ka­ pitalizma dokazuju, međutim, da se osnovno shvatanje Trećeg kon­ gresa Kl pokazalo ispravnim. Rasulo kapitalističke svetske privre­ de znatno je odmaklo u nekim velikim kapitalističkim zemljama. 473

Kapitalistička ofanziva može, istina, da pojedinim kapitalističkim državama i grupama kapitalista pričini prolazno olakšanje, koje, međutim, istovremeno zaoštrava suprotnosti između pojedinih ka­ pitalističkih država, odnosno grupa kapitalista. Tvrđenje refor­ mista da se kapitalizam nalazi u uzlaznoj liniji, te da se. stoga, položaj proletarijata može u okvirima kapitalizma poboljšati mi­ roljubivim sredstvima — nije ispravno. IV. Agrarna kriza 15. Krizno razdoblje ispoljava se, dakle, u agrarnoj krizi koja se proširila na ceo svet. Cene poljoprivrednih proizvoda u odnosu na cene industrijske robe snažno su opale prema predratnom dobu. (Makaze.) Poljoprivredni proizvođači nisu u stanju da pla­ ćaju visoke zakupnine, kamate na dugove i poreze. Milioni njih prinuđeni su da napuštaju svoju proizvodnju i da svoj hleb za­ rađuju kao najamni radnici. Pad cena najveći je kod žitarica, ma­ nji je kod stočarskih proizvoda, dok su tekstilne sirovine do­ stigle visoku cenu. Agrarna kriza je najoštrija u Sjedinjenim Dr­ žavama i u nekim engleskim kolonijalnim naseobinama. Ali takođe poljoprivreda u Evropi, većinom onih zemalja koje su pre rata imale agrarne zaštitne carine (Nemačka, čehoslovačka, Ita­ lija, Francuska) teško je pogođena krizom. VII. Zaoštravanje klasnih suprotnosti 31. U sadašnjem razdoblju propadanja kapitalizma pooštrenim tempom se nastavlja proces koncentracije i centralizacije, stva­ ranja kartela, trustova i koncerna, lako u nekim zemljama opada realno bogatstvo, povećava se udeo najmoćnijih kapitalista u njemu. Jaz između malih grupa kapitalista, koji upravljaju kon­ cernima, i srednjih kapitalista i sitne buržoazije postaje sve dub­ lji. Sve veći deo prividno samostalne sitne buržoazije dopada eksploatacije od strane kapitalizma. 32. U zemljama s valutom čija vrednost opada, inflacija je eksproprisala imetak sitne buržoazije u korist krupne buržoazije. Ren­ tijeri su iščezli. Kapital uložen u ratne zajmove, gradske ili indu­ strijske obligacije uništen je. Štedni ulozi, osiguranja života, sta­ rosne rente, sve je eksproprisano inflacijom. Eksproprijacija trgovačke i zanatske sitne buržoazije izvršena je na taj način što su ovi slojevi u periodu inflacije stalno prodavali ispod kupovne cene i pri prividnom bogaćenju stvarno propali. Prihod slobodnih profesija, činovnika i nameštenika, opao je daleko ispod predratnog nivoa i približio se prihodu proletera. Čitavi slojevi, koji su ranije živeli na visini, delom i od tuđeg rada, deklasirani su na ovaj način. Deo njih pridružio se fašistič­ kom pokretu; drugi deo pojačao je redove revolucionarnog pro­ letarijata. 33. Agrarna kriza upropašćuje milione farmera i seljaka, tera ih u najteže dužničko ropstvo ili ih survava u proletarijat. Šlepa 474

privrženost seljaštva kapitalističkom društvu počinje da slabi. Borbena sprega proletarijata s radnim seljaštvom protiv kapita­ lizma i veleposedništva, koja dobija svoj politički izraz u paroli »radnička i seljačka vlada«, s agrarnom krizom osvaja simpatije radnog seljaštva. 34. I dalje traje ofanziva kapitala svim sredstvim a protiv radni­ štva. Realna nadnica velikih radničkih masa se snižava I time zaoštrava klasna suprotnost. Sa druge strane, međutim, kapital pokušava istovremeno da proširi skalu nadnica, da favorizuje rad­ ničku aristokratiju na račun neškolovanih i priučenih, muškarce na račun žena i omladine, da bi razbio jedinstveni otpor radničke klase. 35. Osirom ašenje gradske sitne buržoazije, velike štete, koje trpi seljaštvo zbog agrarne krize, čine kolebljivim sve ove klase, koje u normalnim prilikama nedvosmisleno stoje pod vodstvom vladajućih klasa. VIII. Perspektive I zadaci 36. Krizno razdoblje kapitalizma traje i dalje. Visoka konjunk­ tura u Sjedinjenim Državama ostala Je izolovana pojava. Hronlčna industrijska kriza u visokorazvijenim evropskim kapitalističkim zemljama, agrarna kriza u ćelom svetu jesu njeni najvažniji ob­ lici U najbližoj budućnosti mora se računati sa fazom krize u Sjedi­ njenim Državama, koja je već počela s velikom žestinom. Tiha kriza evropskih industrijskih zemalja mogla bi, ukoliko bude uči­ njen ozbiljan pokušaj sprovođenja izveštaja stručnjaka, da se pretvori u novu akutnu fazu krize, koja će se istovremeno proši­ riti na sve evropske zemlje, nasuprot do sada registrovanom neravnomernom smenjivanju uspona i kriza u zemljama Evrope. 37. Najbliža budućnost doneće nove teške borbe između pro­ letarijata, koji hoće ne samo da odbije nove napade kapitala ne­ go da, u najmanju ruku, povrati svoje pređašnje pozicije, i kapi­ tala, koji je objektivno nesposoban da ispuni zahteve proletari­ jata. Ove borbe odvijaju se u situaciji kada široki slojevi sitne buržoazije i seljaštva prolaze kroz tešku krizu i za buržoaziju kao klasu više ne predstavljaju nikakav apsolutno pouzdani oslonac, mada jedan deo u vidu fašista čini udarnu trupu buržoazije u borbi protiv proletarijata. Političko raspadanje srednjih slojeva, njihovo kolebanje između buržoazije i proletarijata pruža borbi proletarijata velike mogućnosti za uspeh, ako komunističkoj par­ tiji uspe da ekonomske borbe širenjem I zaoštravanjem pretvori u političke borbe. 38. Da li će sadašnji trenutak propadanja kapitalizma već do­ vesti do pada buržoazije ili do novog, dugotrajnijeg relativnog učvršćivanja njene klasne vladavine zavisi u velikoj meri od toga da li će komunističke partije biti u stanju da politički I organiza­ ciono iskoriste objektlvno-revolucionarne situacije, koje nastaju 475

u ovoj fazi. Automatski, bez odlučne, žilave, požrtvovane ofanzlvne borbe revolucionarnog proletarijata, ta klasna vladavina neće nikada biti slomljena. Snažni masovni pokreti proletarijata neizbežnl su u najskorije vreme. Ako se uspe definitivno slomiti utlcaj socijaldemokrata i nacionalističko-fašistlčkih partija na pro­ letarijat. mobilisati većinu proletarijata u njegovim odlučujućim slojevima pod vodstvom komunističkih partija u borbi za poli­ tičku vlast, uvući radne seljake, koji teško stradaju usled agrar­ ne krize, u borbeni savez protiv junkera i kapitalista, onda će ove borbe u sadašnjem razdoblju propadanja dovesti do uspešnlh borbi za vlast. [Kom unistička Intam aclonale, kn jiga 7, atr. 926— 927, 930, 934—938]

Program Komunističke internaclonale [kao Nacrt usvojen na Petom svjetskom kongresu Kom unističke Internaclonale]

Uvod U revolucionarnoj borbi protiv vladavine kapitala međunarodni proletarijat mora da udruži napore svojih pojedinih grupa i da sjedini te grupe u jedinstvenu međunarodnu proletersku armiju. Komunistička internacionala je međunarodno radničko udruženje, koje ujedinjuje proletarijat u borbi bez obzira na državne granice, nacionalnu i rasnu pripadnost, religiju, pol ili zanimanje. Komu­ nistička internacionala, koja obuhvata sve komunističke partije, i sama predstavlja svetsku borbenu partiju proletarijata — stavlja sebi u zadatak oslobođenje rada od jarma kapitala; ona propagi­ ra i organizuje nasilno rušenje buržoaskog poretka proleterskom revolucijom; ona pri tom nastavlja revolucionarne tradicije Sa­ veza komunista i Prve internacionale koje je osnovao Marks. Svojom celokupnom teorijom i praksom ona potpuno i bez re­ zerve stoji na stanovištu revolucionarnog marksizma, koji je na­ šao svoju dopunu u lerrjinizmu; jer lenjinizam nije ništa drugo do marksizam epohe neposredne proleterske borbe za osvajanje vlasti. Sa toga stanovišta bori se Komunistička internacionala za širenje klasne svesti masa, suprotstavljajući svoj dijalektički materijalizam učenju buržoaske ideologije i vodeći time doslednu borbu protiv svake vrste buržoaskog uticaja na proletarijat — protiv religije, protiv idealističke i svake nemarksističko-nedijalektičke filozofije, protiv učenja o harmoniji interesa između kapitala I rada, protiv socijalističkog oportunizma — i stojeći na platformi dosledne klasne borbe. Na toj osnovi ona formuliše ukupnost svojih načela i ciljeva i osnovnih metoda svoje borbe u svom programu, koji ujedinjava milione trudbenika, objašnjava im položaj ugnjetenih u kapitalističkom društvu I pokazuje im put do pobede nad buržoazijom i do izgradnje komunističkog društva. * ■■

Komunistička Internacionala, knjiga 7, atr. 937.

476

Rezolucija o fašizmu [P eti kon gres Kom in tem e]

/. Fašizam je jedan od klasičnih oblika kontrarevolucije u doba propadanja kapitalističkog društvenog poretka, u doba proleter­ ske revolucije, naročito tamo gde je proletarijat započeo borbu za vlast, ali nije umeo zato što mu nedostaje revolucionarno isku­ stvo i zato što ne postoji nikakva rukovodeća klasna partija, da organizuje proletersku revoluciju i da pojača ustanak masa do uspostavljanja diktature proletarijata. Fašizam je instrument borbe krupne buržoazije protiv proleta­ rijata, za čije savladavanje nisu više dovoljna legalna državna sredstva vlasti; to je nelegalno sredstvo borbe krupne buržoa­ zije za uspostavljanje i učvršćivanje njene diktature. Međutim, po svojoj društvenoj strukturi fašizam je sitnoburžoaski pokret. Svoje korene ima u srednjim slojevima, osuđenim na propadanje usled kapitalističke krize, kao i u elementima, deklasiranim posledicama rata (bivši oficiri itd.) i delimično čak i u svojim re­ volucionarnim očekivanjima razočaranim i ogorčenim elementi­ ma proletarijata. Pri sve daljem propadanju buržoaskog društva sve buržoaske partije, naročito socijaldemokratija, dobijaju manje ili više faši­ stički karakter, služe se njegovim metodima borbe protiv prole­ tarijata i tako same razaraju društveni poredak radi čijeg održa­ vanja su bile stvorene. Fašizam i socijaldemokratija su dve stra­ ne jednog istog oruđa krupnokapitalističke diktature. Stoga soci­ jaldemokratija nikada u borbi protiv fašizma ne može biti pouzdan saveznik proletarijatu. Usled svojih unutrašnjih protivrečnosti (suprotnosti interesa između krupne buržoazije, s jedne strane, i sitnoburžoaskih i pro­ leterskih elemenata, sa druge strane) fašizam posle svoje pobede doživljava politički poraz, koji dovodi do njegovog unutraš­ njeg raspadanja (Italija). U slično krizno stanje zapada i tamo gde je — ne postigavši formalnu pobedu — prinuđen da otvo­ reno podržava i brani velikoburžoaski režim (Nemačka). II.

U skladu s istorijskom ulogom, suštinom i socijalnom struktu­ rom fašizma, borba komunista protiv njega mora se voditi onim metodima i sredstvima koji omogućavaju i obezbeđuju kako nje­ govo političko savladavanje tako i direktnu odbranu od njegovih oružanih napada protiv revolucionarnog proletarijata. [K o m u n istička Intem aclon ala, k n jig a 7, atr. 994—995]

477

Rezolucija o nacionalnim pitanjima u srednjoj Evropi I na Balkanu [Pati kongres Kom lntam a]

Imperijalistički rat, u kome, Je buržoazija težila da privuče trud­ benike lažnim parolama o zaštiti malih naroda I njihovog prava na samoopredeljenje — doveo je u stvarnosti, zbog pobede jed­ ne grupe kapitalističkih država, do zaoštravanja nacionalnih su­ protnosti i nacionalnog ugnjetavanja u srednjoj Evropi i na Bal­ kanu. Mirovni ugovori Iz Versaja, Sen Žermena I tako dalje, diktirani snagom pobedničke Antante, stvorili su za borbu protiv prole­ terske revolucije nove male imperijalističke države — Poljsku, čehoslovačku, Jugoslaviju, Rumuniju, Grčku, koje su osnovane na aneksiji znatnih područja sa delovima drugih naroda i pred­ stavljaju žarišta nacionalnog ugnjetavanja I socijalne reakcije. Pitanje nacionalnog ugnjetavanja postalo je sada aktuelno za one velikodržavne nacije, koje su pre rata bile ne objekt već subjekt politike ugnjetavanja. Očigledan primer za to jeste Nemačka. U odnosu na nju imperijalizam Antante nije se zadovoljio samo otvorenom aneksijom oblasti naseljenih nemačkim stanovni­ štvom, koja je izvršena na osnovi mirovnih ugovora. On je, takođe. težio da Nemačku raskomada pomoću prikrivenih rafiniranih formi aneksije, u vidu komedije »nacionalnog samoopredeljenja« (okupacija Rajnske oblasti) ili u obliku neprikrivenih pljačkaških akata, koji izlaze izvan okvira mirovnih ugovora, za šta kao pri­ mer može da posluži Rur. Time je nacionalno pitanje u Evropi posle svetskog rata dobilo novi značaj 1 trenutno je postalo jedno od najvažnijih političkih pitanja za srednju Evropu i Balkan. Borba porobljenih naroda pro­ tiv nacionalnog ugnjetavanja time istovremeno postaje i borba protiv vlasti imperijalističke buržoazije, koja je pobedila u ratu, isto onako kao što jačanje novonastalih imperijalističkih država znači Jačanje snaga svetskog imperijalizma. Značaj borbe protiv nacionalnog ugnjetavanja utoliko je veći što su nacionalnosti, koje su porobile Poljska, čehoslovačka, Ju­ goslavija, Rumunija i Grčka, po svom socijalnom sastavu pre­ težno seljačke i što je borba za njihovo nacionalno oslobođenje istovremeno borba seljačkih masa protiv tuđih zemljoposednika i kapitalista. Usled toga komunističke partije srednje Evrope i Balkana stoje pred zadatkom da svim sredstvima podrže nacionalnorevolucionarni pokret ugnjetenih narodnosti. Parola »Pravo na samoopredeljenje svakog naroda, uključujući i pravo na otcepIjenje«, mora u sadašnjem predrevolucionarnom razdoblju u no­ vonastalim imperijalističkim državama da dođe do Izražaja u pa­ roli: »Otcepljenje ugnjetenih naroda u posebne države od Foljske, Rumunije, čehoslovačke, Jugoslavije, Grčke«. Kongres konstatuje da se kod pojedinih partija može ustanoviti skretanje, koje se ispoljava u tome što pojedini drugovi i grupe svoj stav prema nacionalnorevolucionarnom pokretu u svojim zemljama grade na osnovi državnih formacija, stvorenih kao re478

zultat ugovora u Sen Žermenu i tako dalje. Parole ovih drugova i grupa u vezi s nacionalnorevolucionarnim pokretom nisu usmerene protiv ovih država, osnovanih na nacionalnom ugnjetavanju i orijentisanih protiv proleterske revolucije, već na delimičnu reformu tih država, pri čemu se izbacuje parola o autonomiji ugnjetenih naroda u okviru ovih im perijalističkih država. Kongres odlučno osuđuje ovo velikodržavno skretanje u pravcu socijaldemokratije, kao što odbacuje skretanje naclonalboljševizma, koji vodi tome da podrška koju daju komunističke partije nacionalnorevolucionarnom pokretu prelazi u podržavanje rukovo­ đenja posedničkih klasa i njihovih partija ovim pokretom, što bi radne mase dovelo pod uticaj i hegemoniju šovinističke buržoa­ zije. Kongres postavlja svim komunističkim partijama zadatak da, uz punu podršku nacionalnorevolucionarnom pokretu ugnjetenih naroda prđtiv vlasti vladajuće buržoazije, stvaraju komunističke ćelije u nacionalnorevolucionarnim organizacijama i da teže da dođu na čelo nacionalnorevolucionarne borbe ugnjetenih naroda i da ih povedu na jasan i određen put revolucionarne borbe pro­ tiv vlasti buržoazije na osnovi tesne solidarnosti svih trudbenika i njihove zajedničke borbe u svakoj pojedinoj državi za uspostav­ ljanje vlasti radnika i seljaka. Samo takvo okupljanje komuni­ stičkih elemenata unutar nacionalnorevolucionarnih organizacija može da obezbedi vodeću poziciju radnim masama nasuprot buržoasko-veleposedničkim i avanturističkim elementima, koji često koriste ove organizacije za svoje klasne ciljeve ili ih u raznim kapitalističkim državama često pretvaraju u oruđe za postizanje svojih im perijalističkih ciljeva. Kongres stavlja u dužnost svim komunističkim partijama da vo­ de energičnu borbu protiv rasplamsavanja nacionalne mržnje I šovlnizma od strane buržoaskih I socijalizdajničkih partija I da radnim masama, kako ugnjetenih tako I ugnjetačkih naroda, raz­ jašnjavaju socijalni karakter nacionalnog ugnjetavanja I nacional­ norevolucionarne borbe i zavisnost te borbe od borbe svetskog proletarijata za potpuno socijalno i nacionalno oslobođenje trud­ benika. Kongres na isti način osuđuje parti'kularističko skretanje u rešavanju nacionalnog pitanja i smatra da ostvarivanje prava na samoopredeljenje naroda, uključujući i otcepljenje, nema ničeg zajedničkog s razvojem proizvodnih snaga. Kongres ukazuje na kontrarevolucionarno značenje kolonizator­ s k a koje sprovode vladajuće klase malih im perijalističkih država, a koje vodi do krajnjeg zaoštravanja nacionalnih suprotnosti. Kon­ gres stavlja u dužnost komunističkim partijama Poljske, RumuniJe, Jugoslavije, čehoslovačke i Grčke da vode energičnu borbu protiv ovog kolonizatorska. Kongres odobrava parolu koju su izdale komunističke partije balkanskih zemalja o Balkanskoj federaciji ravnopravnih i neza­ visnih republika radnika i seljaka. 479

Konstatujućl Izuzetan porast antisemitizma, takođe, u novona­ stalim imperijalističkim državama, naročito u Poljskoj, Rumuniji I Mađarskoj, te uz konstatovanje težnje vladajućih klasa da anti­ semitizmom odvrate pažnju radnih masa od istinskih krivaca za njihov bedni položaj i od revolucionarne borbe, Kongres stavlja u dužnost svim komunističkim partijama da vode odlučnu, ener­ gičnu borbu protiv antisemitizma i da u svojim parolama zahtevaju bezuslovno ukidanje svakog pravnog ograničenja za jevrejsko stanovništvo I obezbeđenje njihovog slobodnog kulturnog razvoja. U vezi s nacionalnim pitanjem u pojedinim zemljama srednje Evrope i Balkana, Kongres ustanovljava sledeća načela: I. Makedonsko i trakijsko pitanje 1. Makedonsko i trakijsko pitanje već decenijama predstavlja uzrok stalnih krvavih sukoba između Turske, Bugarske, Grčke i Jugoslavije i instrument imperijalističke politike na Balkanu. Ne­ davni imperijalistički rat, 1914— 1918, koji se na Balkanu završio ekonomskom propašću, političkim i ekonomskim porobljavanjem I novom podelom Makedonije i Trakije između Jugoslavije, Turske, Grčke I Bugarske, zaoštrio je u velikoj meri nacionalno pitanje na Balkanu i produbio nacionalne razmirice i mržnju. Podela Makedonije između Jugoslavije, Grčke i Bugarske još više je pojačala težnju makedonskog naroda za ujedinjenjem i stvaranjem jedinstvene, nezavisne Makedonije. Ista težnja za stvaranjem jedinstvene, nezavisne Trakije uje­ dinjava i trakijski narod, rastrgan na tri delà podelom između Turske, Grčke i Ugarske. 2. Ovakva situacija čini makedonsko i trakijsko pitanje jedin­ stvenim i osnovnim nacionalnorevolucionarnim čvorom, čije razrešenje može i treba da usmerava Balkanska federacija komuni­ stičkih partija u pravcu razvoja proleterske revolucije na Bal­ kanu. Kongres sa zadovoljstvom konstatuje da je Šesta konferencija Balkanske komunističke federacije uglavnom ispravno rešila ovo pitanje od najveće važnosti. 3. Kongres smatra da su parole, koje je formulisala Šesta kon­ ferencija Balkanske komunističke federacije: »Nezavisna jedin­ stvena Makedonija« i »Jedinstvena nezavisna Trakija«, potpuno ispravne i stvarno revolucionarne. Parole o autonomiji za pojedine delove Makedonije ili Trakije u granicama jedne ili druge buržoaske države, veštački stvorene ugovorom u Sevru, moraju biti odbačene kao oportunističke pa­ role i kao istovetne sa sporazumom između dobrostojećih i v'adajućih klasa dotičnih država i daljim socijalnim i nacionalnim porobljavanjem makedonskog i trakijskog siromašnog stanovni­ štva. 4. Kongres istovremeno ističe da revolucionarna broba make­ donskog i trakijskog naroda za njihovo nacionalno i socijalno os­ lobođenje može biti uspešna samo ako bude vođena u zajednici 480

s revolucionarnim radnicima i seljacim a svake pojedine države Balkana. 5. Kom unističke partije na Balkanu i Balkanska federacija mo­ raju najenergičnije podržavati nacionalnorevolucionarni pokret ugnjetenih naroda Makedonije i Trakije usmeren na stvaranje ne­ zavisnih republika. 6. Balkanska komunistička federacija ima zadatak da objedi­ njava i rukovodi aktivnošću komunističkih partija pojedinih bal­ kanskih zemalja u vezi s nacionalnim pitanjem, naročito make­ donskim i trakijs'kim pitanjem. III. Jugoslovensko pitanje 1. Jugoslavija je mnogonacionalna država. Srpska buržoazija, koja sprovodi svoju hegemoniju, predstavlja narod koji čini samo 39 odsto celokupnog stanovništva Jugoslavije. Ostali narodi, koji zajedno predstavljaju veliku većinu stanovništva više ili manje potčinjeni su režimu nacionalnog ugnjetavanja i protiv njih se vodi politika denacionalizacije. 2. Srbi, Hrvati i Slovenci su tri različita naroda. Teorija o je­ dinstvenom troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca, jeste samo maska za velikosrpski imperijalizam. 3. Zadatak je KPJ da vodi odlučnu borbu protiv nacionalnog ugnjetavanja u svim njegovim oblicima i za samoopredeijenje naroda, da podstiče narodnooslobodilačke pokrete stalno težeći da te pokrete izvuče ispod uticaja buržoazije i da ih poveže s opštom borbom radnih masa protiv buržoazije i kapitalizma. 4. Nacionalno pitanje u Jugoslaviji nije ustavno pitanje i stoga se ne može poistovećivati s pitanjem revizije Vidovdanskog usta­ va. Ono je, prvo, pitanje borbe nacionalno ugnjetenog stanovni­ štva za njegovo pravo na nacionalno samoopredeijenje i, drugo, pitanje revolucionarne borbe radnih masa u celoj Jugoslaviji. 5. Borba protiv nacionalnog ugnjetavanja, za pravo samoopredeljenja naroda do otcepljenja, i za radničku i seljačku vlast, mo­ ra biti povezana s opštom borbom protiv reakcionarne velikosrp­ ske buržoazije, protiv monarhije i protiv Vidovdanskog ustava. 6. Mada nacionalno pitanje ne može biti rešeno revizijom usta­ va, KPJ, uprkos tome, mora aktivno učestvovati u borbi za revi­ ziju ustava u cilju obaranja sadašnjeg nasilničkog režima veliko­ srpske buržoazije i osvajanja što više garancija, političkih prava i slobode za radne mase ugnjetenih naroda. KPJ mora stalno da teži ujedinjenju radnih masa u borbi za uspostavljanje radničke i seljačke vlasti objašnjavajući masama da samo radničko-seljačka vlast može konačno da reši nacionalno pitanje. 7. Pošto u Jugoslaviji postoji masovni pokret protiv nacional­ nog ugnjetavanja u svim njegovim oblicima, masovni pokret za pravo na samoopredeijenje, nacionalno pitanje ima aktuelno i oštro obeležje i neposredno dotiče interese radnih masa. Zbog toga se opšta parola u vezi s pravom na samoopredeije­ nje, koju ističe KPJ, mora izraziti u obliku izdvajanja Hrvatske, 481

Slovenije I Makedonije Iz sastava Jugoslavije I stvaranja neza­ visnih republika. 8. U vezi s hrvatskim I slovenačkim stanovništvom u oblastima koje je okupirala Italija, Italljanska KP mora u kontaktu s jugoslovenskom bratskom Partijom razvijati propagandu I agitaciju u duhu spomenutih parola. [Kom unlstlBca In to n u d o n ala, kn jiga 7, str. 996—099, 1000—1001]

Rezolucija o pitanju odnosa Kominteme prema Seljačkoj internaclonali [Peti kongres Komintem e]

1. Kongres sa zadovoljstvom konstatuje da Je u oktobru 1923. održana Prva međunarodna konferenoija seljaka i osnovana Seljač­ ka internacionala («Međunarodni savez seljaka«). On podvlači da ka i teza Drugog i Petog kongresa Kominteme o seljačkom pitaizmeđu teza usvojenih na Prvoj međunarodnoj konferenciji seljanju ne postoji nikakva protivrečnost. Zbog toga Kongres upu­ ćuje sve sekcije Kl da podrže Seljačku internacionalu i organiza­ cije koje su joj priključene u pojedinim zemljama u njihovom radu na organizovanju trudbenika u borbi protiv postojećeg dru­ štvenog poretka, koji eksploatiše na isti način i seljake i rad­ nike. Kongres istovremeno izražava svoje ubeđenje da će se bor­ beni savez između klase eksploatisanih najamnih radnika i klase radnih seljaka, koji rade sopstvenim sredstvima i takođe su e'ksploatisani — brzo razviti zahvaljujući agrarnoj krizi, čiji teret nosi seljak, usled povećanih vojnih opterećenja i pretećih novih ratnih opasnosti, što su samo delimične pojave opšte krize kapi­ talizma, i da će kroz ljute bitke uskoro doći do smenjivanja vla­ davine krupnih zemljoposednika i buržoazije vladom radnika i seljaka. 2. Kongres u potpunosti deli shvatanje izrečeno u Tezama Prve međunarodne konferencije seljaka da seljaštvu nije mogućno bez pomoći i vodstva radničke klase da osvoji vlast u državi i da je odbrani od veleposednika i buržoazije; da je, sa druge strane, i radnička klasa u svojoj borbi protiv buržoazije upućena na po­ dršku radnog seljaštva da bi izvojevala pobedu i zadržala vlast. 3. Stoga komunisti moraju svom snagom da podrže sve pokrete radnog seljaštva koji imaju za cilj da poboljšaju njegov položaj i koji, stoga, apsolutno moraju dovesti do borbe protiv vladajućlh klasa. To će u mnogim slučajevima učiniti neophodnim stva­ ranje privremenih ili dugotrajnih radničkih i seljačkih blokova. 4. Borbe radnih seljaka mogu dovesti do uspeha samo ako su oni u stanju da se otrgnu uticaju veleposednika i bogatih seljaka, kao i njihovih agenata — popova, profesionalnih političara I či­ novnika. Većinom organizaciji seljaštva danas u idejnom i orga­ nizacionom pogledu vladaju veleposednici i kulaci. Uspešna bor­ ba Je nemogućna u takvim okolnostima. Komunisti moraju učes482

tvovatl I u radu masovnih organizacija seljaštva gde se pokaže svrsishodnim, da stupaju u njih i da pomognu radnim seljacima da se oslobode vodstva svojih klasnih neprijatelja i da svoje masovne organizacije izgrade kao klasne borbene organizacije. 5. Mora se ostvariti najtešnja saradnja između organizacija radnika i organizacija seljaka. Organizovanje ove saradnje oba­ veza je pre svega onih drugova koji su zaposleni u industrijskim preduzećima lociranim na selu ili u krupnim poljoprivrednim preduzećima. Industrijski i poljoprivredni radnici moraju na svaki na­ čin objediniti borbe seljaštva protiv veleposednika i buržoazije I podsticati ih dalje u revolucionarnom pravcu u skladu s Interesi­ ma radnih seljaka protiv uticaja kulaka. Komunističke partije imaju dužnost da posvete naročitu pažnju organizacijama poljoprivrednih radnika. 6. Tamo gde postoje političke seljačke partije ili druge poli­ tičke organizacije seljaka drugovi moraju pomoći radnim selja­ cima da te partije i organizacije radnih seljaka izgrade kao klasne organizacije, da iz rukovodstava isteraju veleposednike i kulake, čak i ako bi to trebalo da dovede do rascepa u partiji ili organi­ zaciji, pošto partija ili organizacija koju predvode veleposednlci i bogati seljaci može samo da izda interese radnih seljaka. 7. Ukoliko se u nekoj zemlji radno seljaštvo bori se veleposednicima za novu podelu zem ljišta unutar buržoaskog društvenog poretka, onda komunisti ne smeju biti ravnodušni prema toj bor­ bi, već je moraju podržati svim sredstvima (masovni skupovi, de­ monstracije, parlamentarne akcije i tako dalje). Međutim, oni mo­ raju najenergičnije ukazivati na to da buržoaska agrarna reforma ne može ozbiljno popraviti položaj radnih seljaka; oni moraju Iz­ dati parolu o oduzimanju bez naknade celokupnog veleposeda i 0 besplatnom dodeljivanju zemlje radnim seljacim a i na toj os­ novi podsticati m ase seljaka na revolucionarnu borbu. I u borbi radnih seljaka za smanjivanje poreza, hipotekarnih kamata, kamata na zakupnine itd. komunističke partije moraju da Ih podrže, ali 1 da postave revolucionarnu parolu: ukidanje poreza, kamata i za­ kupnina za siromašne seljake. Pri tome komunisti moraju stalno naglašavati da je potpuno zadovoljavanje zahteva seljaštva mo­ gućno samo posle potpunog savladavanja veleposednika i buržo­ azije i uspostavljanja vladavine veća. 8. Komunističke partije ne samo kolonija već pre svega koloni­ jalnih sila obavezne su da podrže borbu seljaštva u kolonijama. Pored zahteva seljaštva, koji su isti u svim zemljama, moramo svim silama podržati I zahteve koji proizlaze iz specijalnog polo­ žaja kolonija — 'kao što su konfiskacija zem ljišta koje su pljač­ kom prisvojili strani kapitalisti, pravno izjednačavanje svih stanov­ nika, povlačenje stranih trupa, sprečavanje slanja trupa domoro­ daca u druge zemlje radi borbe protiv radnika i seljaka, pravo na samoopredeljenje do prekidanja svake veze s lmperijom I tako dalje. 9. Kom unističke partije uopšte moraju održavati stalni kontakt s organizacijama u pojedinim zemljama, koje su priključene se483

Ijačkoj internaciona!!. Komunisti se moraju energično potruditi da seljačke organizacije svoje zemlje pokrenu na priključivanje Seljačkoj intemacionali. Oni moraju težiti da koordiniraju akcije proletarijata i radnog seljaštva putem međusobne podrške u sva­ kodnevnim borbama (štrajkovi, borbe zakupnika itd.), I da u za­ jedničkim borbama stvaranjem radničko-seljačkog bloka učvršćuju uverenje o zajedničkim interesima dve velike eksploatisane klase. Kada već bude rasplamsana revolucionarna borba, za njeno dalje vođenje moraju se formirati seljačka veća, koja će nastupati za­ jedno s radničkim većima. Samo zajednička revolucionarna borba može osloboditi obe klase od jarma buržoazije. [K om unistička intem aclonala, kn jiga 7, str. 1003—1005]

Manifest Komunističke Intemaclonale međunarodnom proletarijatu [Pati kongres Kom lntonw ]

Zahvaljujući ratu, radni ljudi Nemačke i Austro-Ugarske takođe su digli ustanak. Stare dinastije bile su svrgnute. Ali socijaldemokratija je zadržala radničke mase na prvoj etapi revolu­ cije. To što su posle novembra 1918. godine nemački zemljoposednici i kapitalisti sačuvali bogatstvo i vlast, mogu u celosti i pot­ punosti da zahvale Sajdemanu, Ebertu, Kauckom i svim ostalim vođima nemačke socijaldemokratije. Isti ljudi, isti politikanti, isti izdajnici koji su tokom četiri godine pomagali krvavoj hoencolernjskoj bandi u istrebljenju nemaćkog naroda, odvratili su radne ljude krajem 1918. godine od obaranja eksploatatora. To što je u do temelja uzdrmanoj Evropi i posle rata opstala vlast kapitala u celosti je i potpunosti zasluga Druge internacionale, čuvara, psa na lancu pred kapijom buržoazije. Nemačka je ekonomski unazađena. Krhotine imperijske Austro­ u g arske odvojene su jedna od druge bodljikavom žicom. Još je gora situacija na Balkanskom poluostrvu. Francuska je više nego ikada priklještena ratnim dugovima i bremenom militarizma. Ita­ lija je oslabljena i stalno izložena potresima. Engleska može sa­ mo da sanja o svojoj predratnoj ekonomskoj moći. Hronična ne­ zaposlenost kao sarkom nagriza telo Evrope. Brojnost evropskih oružanih snaga i mornarice nije manja od one pre 1. avgusta 1914. godine, dok su vojni rashodi, zbog komplikovanije tehnolo­ gije neuporedivo veći. flat je surovo pogodio seljaštvo u Evropi, Americi i ćelom sve­ tu. Buržoazija svih zemalja obećavala je svom seljaštvu da će rat doneti procvat poljoprivrede. Ubeđivala je seljaštvo da će posle ovog »poslednjeg rata« sa seljačkih leđa pasti nepodno­ šljiv teret militarizma. Čak i u Italiji buržoaziji počinje da smeta Musolinljeva diktatura i ona priprema reformističku smenu. Fašizam privremeno silazi 484

sa scene — čini se da je ispunio svoj zadatak. U najtežim da­ nima, kada je proletarijat uzdrmavao temelje kapitalističkog si­ stema, kada je aparat vlasti ispadao iz ruku zbunjene buržoazije, fašističke bande su spašavale situaciju time što su zamenile državu koja je pala pod stečaj, što su odbacile sve konvencije parlamentarizma i legalnosti. ( . . . ) Konzervativci, fašisti, radikali i menjševici dolaze i odlaze, a militarizam ostaje. On obnavlja i uvećava svoje rezerve, usavr­ šava svoja oruđa, stvara nove planove, iščekuje da se u sećanju naroda izbrišu najbolnije uspomene na poslednji rat, da socijaldemokratiji pođe za rukom da se radničke mase ponovo pomire s mišlju o nepokolebljivosti buržoas'ke države. Tada će moći opet javno krenuti putem svetskog razbojništva. Tada će kucnuti čas novog im perijalističkog rata. Uzroci i povodi za novi rat gvozdenom nužnošću proističu Iz poslednjeg rata i Versajskog mira. Vladajuće klase u Francuskoj sve jače osećaju da režim terora u Evropi, koji su oni stvorili, ne može dugo potrajati. Francuski buržuj, i reakcionarni i radi­ kalni, podjednako se plaši nemačkog revanša, a u isto vreme ga izaziva i priprema. Sa svoje strane, nemačka buržoazija sklapa sporazume na štetu naroda i nestrpljivo iščekuje kada će kuc­ nuti čas odmazde. Neprekidno se zaoštrava evropski i kolonijalni antagonizam između Engleske i Francuske. Diplomatske nagodbe I sporazumi maskiraju ovaj proces, ali ga ne ublažavaju. Male države, 'koje su postojale još pre rata, Izgubile su poslednje ostatke svoje sam ostalnosti, a nove, u ratu stvorene, države rođene su s mengelama zavisnosti na nogama. Po di­ rektivi velikih sila srednje i male države povezuju se u razne grupacije. Države u centru evropskog kontinenta gravitiraju pre­ ma Francuskoj na isti način kao što zatočenik gravitira prema tamničaru. Male države evropskog priobalnog područja metanišu pred Engleskom. Prema tome, čak se ni izbor između dva korbača ne vrši po slobodnoj volji, već prema opštem položaju ma­ lih država. Poslednji rat je dovoljno jasno pokazao krhkost neutraliteta. Nema sumnje da bi nov rat već od prvih dana povukao većinu malih država u svoj krvavi vrtlog. Militarizam zemalja Male Antante, balkanskih ili baltičkih država, predstavlja pomoćnu re­ zervu velikih sila i, u isto vreme, izvor opasnosti po međusobne odnose malih država. Najsnažniji svetski antagonizam sporo, ali dosledno, napipava liniju na kojoj se interesi Britanske Imperije sukobljavaju s inte­ resima Sjedinjenih Am eričkih Država. Tokom poslednje dve go­ dine moglo se učiniti da je između ova dva giganta postignut stabilan sporazum. A li privid stabilnosti trajaće samo dok se ekonomski prosperitet severnoameričke republike temelji uglav­ nom na unutrašnjem tržištu. Očigledno je da se sada tome bliži kraj. Agrarna kriza, izrasla iz bankrotstva Evrope, predstavlja već nagoveštaj skorog dolaska trgovinsko-industrijske krize. Proiz­ vodne snage Amerike moraju tražiti širi izlaz na svetsko tržište. 485

Spoljna trgovina Sjedinjenih Država može se razvijati prvenstve­ no na račun trgovine Velike Britanije; američka trgovačka I ratna mornarica — na račun britanske mornarice. Period angloamerič­ kih sporazuma moraće da ustupi mesto sve jačoj borbi, koja, sa svoje strane, nosi u sebi ratnu opasnost, čije razmere svet Još nije doživeo. Antagonizam između Japana i Sjedinjenih Država sačuvao je sav svoj intenzitet. Japanski zemljotres izmenio je odnos snaga, ali nije ublažio neprijateljstvo. Zabrana žute imigracije u Sjedi­ njene Države pridaje borbi tihookeanskih imperijalista rasnu obo­ jenost. U slučaju okršaja između Sjedinjenih Država i Velike Bri­ tanije uloga japanskog militarizma biće neuporedivo aktivnija nego za vreme prošlog imperijalističkog rata. Neizmerna bogatstva severnoameričke buržoazije predstavljaju danas uopšte najsnažniji eksplozivni materijal svetske situacije. Privremena zatvorenost Sjedinjenih Država, koje pokušavaju da svare opljačkana bogatstva, primiče se kraju. Severnoameričkom kapitalu potrebna je ekspanzija u svim pravcima. Jedan od nje­ govih puteva vodi na jug. Pritisak na Meksiko treba da se pojača uporedo sa daljim prodiranjem u Južnu Ameriku, istiskivanjem iz ovog regiona evropskog kapitala i njenim definitivnim potčinjavanjem. Militarizam će u Sjedinjenim Državama dobiti još aktivniji i još ofanzivniji karakter ne samo na moru već i na američkom kopnu. Rast revolucionarnog pokreta na Istoku, zabeležen tokom čitave protekle decenije, pridaje kolonijalnoj vladavini imperijalističkih sila obeležje otvorenog vojnog nasilja. Ruše se ustavne iluzije, sporazumaška uzdanja porobljenih ma­ sa u Indiji. Partije nacionalnog liberalizma i sitnoburžoaskog utopizma svode se na nulu. Revolucionarni pokret prodire sve dublje obuhvatajući sve šire mase. Potrebna je čvrsta, centralizovana partija koja će moći da dominira ovim pokretom i da zada britan­ skom imperijalizmu smrtonosni udarac. Uz pomoć najamnih domaćih trupa imperijalističke sile su u rasparčanoj Kini uspostavile režim maskiran vojnom okupacijom. Težnja kineskog naroda da postigne ujedinjenje I nezavisnost na svakom se koraku sukobljava s otporom japanskog, američkog i evropskih pljačkaša. Zapitajmo ponovo: šta sprečava do današnjeg dana radnike i seljake da jednodušno ustanu protiv za njih pogubnog militariz­ ma? 'Međunarodna socijaldemokrata, menjševici, Druga internacionala, birokratija amsterdamskog sindikalnog udruženja. Takva je glavna pouka imperijalističkog rata. Takav je osnovni bilans protekle decenije. O tome mi, radnici, organizovani u Komunističku internacionalu, Izjavljujemo otvoreno ćelom svetu. Želimo da nas čuju radni ljudi svih zemalja. Želimo da naš glas dopre do svakog radnog čoveka, do svake radne žene grada i sela. Želimo da u srcima ugnjetenih odzvoni revolucionarna uzbuna: gledajte, buržoazija priprema no­ 486

vi rat, a socijaldem okrata truje vašu misao da bi vas što lakše Izdala. Radni i ugnjeteni ljudi, pažljivo pogledajte, pažljivo poslušajte, pažljivo razmislite. Povodom desetogodišnjice rata socijaldemo­ krati priređuju maskenoul borbe za mir, tarsu protesta protiv ratne opasnosti. Oni žele da oslaoe vašu pažnju, da uspavaju vašu budnost da bi vam sigurnije vezali noge i ruke i izručili vas militarizmu. Ne verujte im, raskrinkajte ih. Pitajte ih na sva­ kom skupu: ako žele da se bore protiv rata, zašto glasaju za vojne budžete, zašto glasaju za buržoasku vladu, zašto podrža­ vaju kapitalističku državu? Borba protiv revolucije i, između ostalog, protiv Crvene armije preostaVija danas glavni deiokrug pacifism . Pacifisti su protiv revolucionarnog nasilja, protiv ustanka, protiv građanskog rata. Međutim, buržoazija je naoružana, a radnik — nenaoružan. Bo­ reći se protiv naoruzavanja radnika, pacifisti podržavaju kapita­ listički militarizam i samim tim krče put budućim ratovima. Uto­ liko su ogavnija njihova pozivanja na humanost i kulturu. Kada se pacifisti optužuju da podržavaju militarizam svoje buržoazije, oni neizostavno odgovaraju pozivanjem na Crvenu armiju. Žele time da kažu: postojanje Crvene armije, koju su ruski radni ljudi stvorili radi odbrane od imperijalizma, opravdava naoružavanje kapitalističkih država radi pljačke celoga sveta i ugušenja revo­ lucije. Pacitisti su ćutali dok su oružane jedinice Francuske, En­ gleske, Sjedinjenih Država i drugih zemalja okupirale Odesu, Mur­ mansk, Arhangelsk, Vladivostok. A li, bili su revoltirani nasiljem kojim se revolucija služila protiv ugnjetača. Pacitisti se pozivaju na to da su danas vojne intervencije prestale i da jedna za dru­ gom buržoaske države uviđaju nužnost priznavanja sovjetske re­ publike. Bila bi, međutim, najveća glupost pomisliti da za državu radnika i seljaka više ne postoji ratna opasnost. Rast komunis­ tičkih partija učvršćuje međunarodni položaj Sovjetskog Saveza, ali sa druge strane, zabrinjava i ostrvljuje imperijaliste. U odre­ đenom trenutku, kada se revolucionarna opasnost ispolji još neposrednije, on ih može gurnuti na put vojne intervencije najvećih razmera. Nedavno sm o videli kako su nemačke vlasti, dovedene do besa zbog komunističke opasnosti, stavile na kocku odnose između Nemačke i Sovjetske Republike. To je predznak celokupnog daljeg toka događaja. Mogući su sporazumi između kapita­ lističkog sveta i Republike Sovjeta, ali ne i primirje. Eto zbog čega su Crvena armija i Crvena mornarica neophodne. One stoje na braniku najvećeg uporišta svetske revolucije. Ako bi Sovjetska Republika pala, buržoazija bi bila u dobitku tokom mnogih decenija. Ne bi postojale prepreke ofanzivi kapitala na proletarijat. A li, to se neće dogoditi, jer su radnici I seljaci So­ vjetskog Saveza naoružani. Crvena armija je štit ugnjetenih i mač ustanika! 487

Sve što se danas događa u ljudskom društvu — na području privrede, politike, nauke i umetnosti — potiskuje se u zadnji plan pred džinovskim zadatkom — po svaku cenu sprečiti novi rat i time spasiti čovečanstvo od izumiranja i propasti. To mogu učiniti jedino radni ljudi pod rukovodstvom revolucionarnog pro­ letarijata. Nikakve represalije, nikakve snage militarizma neće uspeti ako proletarijat jedinstvenim frontom ustane protiv rata. Mašine za ubijanje su mrtve dok ih ne pokrene čovek. U pre­ težnoj većini taj čovek je radnik ili seljak. To ste vi, radni Ijudil Od vas zavisi sudbina rata, a prema tome, i vaša sopstvena sud­ bina. Borba protiv militarizma ne srne se odgađati do trenutka iz­ bijanja rata, jer će tada već biti kasno. Borbu protiv rata treba voditi vec sada, odmah iz dana u dan. Prvi uslov za takvu borbu jeste uskratiti kapitalističkoj državi budžet, poverenje, podršku. Izdajnik je svaki socijalist koji ulazi u budžetski kabinet, svaki po­ slanik koji pomaže buržoaziji da ubira poreze da vrbuje radnike i seljake u vojsku. Njemu nema mesta u redovima radničke kla­ se. treba terati iz sindikata vode koji neposredno ili posredno pomažu militarizam, opravdavaju ga, solidarišu se s njim. Treba očistiti proleterske organizacije od političkih štrajkbrehera. Tre­ ba podsetiti sve radne muškarce i žene kako je bio pripremljen posiednji rat i kako su socijaldemokrati pomagali generalima im­ perijalizma da tokom četiri godine istrebljuju radnike i seljake, l'reba se neumorno obraćati omladini grada i sela. Natčovečanske patnje otaca i starije brace za vreme imperijalističkog rata treba kod radničKe i seljačke omladine pretvoriti u snažnu mržnju prema krivcima za rat. Omladina treba da stupa u kapitalističku vojsku zadojena spremnošću da uperi oružje protiv klasnog ne­ prijatelja — buržoazije, a ne protiv braće proletera. Treba ne­ umorno rušiti veštački zid koji se gradi između armije i radničke klase. Treba održavati vezu s kasarnom. Reći istine treba da dopru do svakog vojnika. Treba objediniti svesne vojnike u oma­ nje grupe. Od najodanijih i najnrabrijih proleterskih boraca treba stvarati revolucionarne organizacije na železnicama. Posebnu pa­ žnju treba pokloniti vojnim zavodima. U svakom od njih treba da postoje snažne borbene ćelije, sposobne da u presudnom trenutku povedu za sobom svu radničku masu. Buržoazija se ne plaši ni pacifističkih propovedi ni socijaldemokratskih pretnji ge­ neralnim štrajkom. Ali, buržoazija cepti od mržnje i straha čim čuje makar i za najmanju ilegalnu ćeliju na železnicama, u vojnim zavodima i, naročito u vojsci i mornarici. Buržoazija zna da nisu samo radnici i seljaci ti koji ne žele rat već da su to i vojnici, i da ih jedino odsustvo povezanosti i samopouzdanja nagoni da pokorno idu na klanicu. Buržoazija zna da manja, ali čvrsta će­ lija u svakom puku može odigrati presudnu ulogu u odlučujućem trenutku. Eto zašto svaka kapitalistička vlada, bez obzira na demokratsku firmu, nemilosrdno progoni istinski revolucionarnu delatnost, 1 to zašto je obaveza svakog revolucionara da udvo­ struči i udeseterostruči svoje napore na tom planu. Jedino se ona partija istinski bori protiv rata koja se Iz dana u dan bes­

kompromisno bori protiv buržoazije, ona partija koja zbija re­ dove radnih ljudi u toj borbi, koja ući kako se mrzi država kapi­ tala, koja prekaljuje m ase ovom mržnjom, koja priprema za bor­ bu neophodne snage i sredstva, koja u kasarni stvara uporišta za revoluciju. Takva rukovodeća snaga jeste komunistička par­ tija u svakoj zem lji. Borbeni skup ovih partija čini Komunističku internacionaiu. Mi, delegati ove Internacionaie, okupljeni po peti put na svom svetskom kongresu u Moskvi, koja je oslobođena naporima radnika i seljaka, obraćamo se vama, radnim ljudima ceiog sveta, ovim našim recima podsećanja, upozorenja i apelal Pobediti se može jedino ako se pobeda želi I ako se u pobedu veruje. Pobediti se može jedino okupljanjem oko partije koja hoće i može da vodi ka pobedi. Radni ljudi! Neka pitanje rata postane probni kamen na kome ćete proveravati vernost partija i voda. Zaista, dosta su radne ljude zavaravali recima, frazama, obećanjima, zvućiom laži de­ magogije. Zahtevajte delà, proveravajte Činjenicama. Dole šarla tam pacifizma koji u vreme mira vode verbalni rat protiv rata, a kod prvog topovsKog plotuna postaju šovinistički šakali. Dole oni socijalisti koji zigosu buržoaziju u štampi i na skupovima, a u svim za buržoaziju teškim danima predstavljaju njen najpouzdaniji oslonac. Doie om žuti sindikalci Amsterdama koji primaju direk­ tive od buržoaskih m inistara i magnata kapitala. Dole izdajnici koji glasaju za buržoaske budžete, Koji pomažu izgradnju kapitalističKe armije, koji brane buržoasku državu, podržavaju koloni­ jalno ropstvo i time pripremaju nove ratove. Dole menjševički vodi političkih i sindikalnih organizacija. Terajte ih napolje, žigošite m, bojkotujte, izbacujte iz redova radničke klase. Pažljivo ih posmatrajte, uporedujte, ne verujte na reć, proveravajte na delu, pa ćete se uveriti da postoji samo jedna partija spremna da vas vodi u boj i sposobna da obezoedi pobeau, to je komunistička partija. Pogledajte Rusiju: u toj zaostaloj zem lji, rasprostrtoj na nepreglednim prostranstvima Lenjinov genije je stvorio revolu­ cionarnu partiju koja je bila kadra ne samo da obori svoju buržo­ aziju već i da odbrani vlast radnih ljudi od bezbrojnih neprijatelja. Pored najvećih teškoća zbog zaostalosti zemlje, niskog kulturnog nivoa i grandioznog razaranja u dva uzastopna rata, radnici i se­ ljaci ciglu po ciglu podižu zgradu socijalističkog društva. Vi, proleteri Evrope i Am erike, mogli biste na tom putu ostva­ riti neuporedivo velićanstvenija delà nego što je to učinio pro­ letarijat Rusije, jer ste mnogobrojniji i vaše zemlje su bogatije. Da biste postali nesalomljiva snaga treba samo da postanete svesni svoje snage i da je umete isKoristiti. Tome vas ući među­ narodna komunistička partija. Sledite jel T vi, osiromašeni i ugnjetavani seljaci, pridružujte se našem velikom savezu. Seljačka internacionala, osnovana prošle godine, bezrezervno će uložiti svoje snage u borbu protiv m ilitjrizm a i nove ratne opasnosti. Seljaci Evrope! Farmeri Amerike! Ratari ceiog svstal Odlučuje se o sudbini vašeg gazdinstva, o glavama vaših sinova. Ustajte, 489

ujedinjujte se, prldružujte se revolucionarnoj radničkoj kiasl* Dru­ gog puta, drugog spasa za vas nema. 2ene, sestre, supruge i majke manje primetno nego muškarci, ali ništa manje tegobno podnose strahovito breme militarizma i rata. Time što Je razrušio radničku porodicu, podlokao seljačko gazdinstvo četvorogodišnji rat je pretvorio radnu ženu u tegleću marvu kapitala. U srcima majki, supruga i sestara klanica je ostavila neizbrisive ožiljke. Posle svega što je radna žena ispatila tokom ratnih godina ona bi trebalo da se nađe u prvim re­ dovima borbe protiv rata i kapitala. Radnice! Seljanke! Vaše je mesto — s nama, mi vas očeku­ jemo i pozivamo. Za proletarijat revolucionarno prosvećivanje kolonijalnih na­ roda postaje pitanje života ili smrti. Ako buržoazija nastoji da putem ugnjetavanja kolonija sačuva i ovekoveči ugnjetavanje pro­ letarijata, onda smo dužni da, sa svoje strane, učinimo da usta­ nak kolonija predstavlja pomoć ustanku proletarijata. Nacionalne i rasne predrasude predstavljaju proizvod ropstva i pothranjuju ropstvo. Šovinističko raspoloženje, javno ili tajno, najbolji je oslonac militarizma i pouzdano sredstvo za priprema­ nje budućih ratova. Treba objaviti bespoštednu borbu nacionalnim predrasudama i rasnoj prepotentnosti. Ne samo direktnu mržnju, podsmevanje, ironičan stav već i pokroviteljski snishodljiv ton belaca prema pripadnicima žute ili crne kože treba surovo kaž­ njavati javnim mnenjem radnih ljudi kao odvratno kršenje soli­ darnosti, kao zlonamerno štrajkbreherstvo. Sovinizam ne srne da zamagljuje i izopačuje klasnu borbu. Treba naučiti radnika u ko­ lonijama da u čelom radniku vidi svog brata. A u tu svrhu beli proletarijat treba da nauči da se bratski odnosi prema obojenom stanovništvu kolonija. Proleteru Evrope! Više pažnje pitanju o kolonijama, više snaga revolucionarnoj aktivnosti u kolonijama. S one strane odakle bur­ žoazija očekuje najpouzdaniji oslonac treba joj naneti jedan od najjačih udaraca. Radni ljudi kolonija! Robovi imperijalizma! Naša braćo! Budite se za borbu i nezavisnost. Komunistička internacionala je s vama! Najakutniji, naredni, neodložni zadatak naše borbe protiv rata u sadašnjem trenutku jeste borba protiv zavere kapitalističkih nasilnika koja nosi bezazlen naziv plan stručnjaka. I ovde, kao i svuda, prvi udarac treba naneti socijaldemokratiji. Ona zastra­ šuje radnike strahovitom snagom Amerike, ona traži od njih potčinjenost i smernost, ona proriče Evropi, a najpre Nemačkoj propast ukoliko se oslobodi potčinjenosti američkom kapitalu. Mi, komunisti, kažemo pak, radnim ljudima Evrope: vaš spas leži u nepomirljivom ratu protiv plana stručnjaka, njegovih realizatora i branilaca. Socijaldemokratiju treba maknuti s puta, treba oboriti buržoaziju, treba preuzeti vlast ti svoje ruke, treba objediniti evropsku privredu, treba Je usmeritl socijalističkim putem. Ako 490

Je Sovjetska Rusija mogla dugi niz godina pobedonosno da se brani od kapitalističke Evrope i Am erike zajedno, onda će pobeda evropskog proletarijata biti utoliko sigurnija, ukoliko će on, osvojivši vlast, ujediniti evropske države u sovjetsku fede­ raciju, u radničko-seljačke sjedinjene države Evrope. Na taj na­ čin biće ne samo spasena evropska kultura od nazadovanja i truljenja, time će se ne samo obezbediti sloboda i samostalnost kolonijalnih i polukolonijalnih zemalja već će se naneti i smrto­ nosan udarac svetskom apsolutizmu američkog kapitala. Revo­ lucionarni pokret u Am erici dobiće džinovski zamah. Evropska so­ cijalistička federacija postaće, prema tome, kamen temeljac svetske socijalističke republike. Jedino će od tog doba čovečanstvo moći da m isli i delà na ljudski način, svetska privreda biće organizovana na načelima solidarnosti i razuma, međunarodne veze pretvoriće se u bratsku razmenu materijalnih i duhovnih dobara između pojedinih kontinenata i naroda. Armije će iščeznuti zaje­ dno s ratovima. Sva ljudska pregnuća biće usmerena ka obogaći­ vanju naše planete, ka poboljšanju i ulepšavanju čovekovog ži­ vota. Takav je zadatak Komunističke internacionale — grandiozan, ali ostvarljiv. Put ka njegovom ostvarenju označili su Marks i Lenjin. To je put bespoštedne borbe u svakoj zemlji protiv do­ maće buržoazije, to je put usklađivanja borbe proletarijata raznih zemalja u ime osvajanja vlasti i uspostavljanja diktature prole­ tarijata. Ko kaže da postoje drugi putevi — taj laže. Komunistička internacionala služi stvari proletarijata na taj način što mu govori istinu. Neka ova istina odjékne svuda kao alarmno zvono revo­ lucionarne borbe. Protiv rata, protiv buržoazije, protiv socijalizdajnika — za svetsku revoluciju, za diktaturu proletarijata, za komunizam! Predsedništvo Petog svetskog kongresa Komunističke internacionale [K o m u n ističk a Internacionala, kn jig a 7, s tr. 1051— 1062]

Politička situacija i zadaci Nezavisne radničke partije Jugoslavije [R e z o lu cije C e n traln o g odbora N R PJ od 18. srp n ja 1924. go d ine ]

b) borbu za stvaranje takvog radničko-seljačkog bloka I takvog režima u kome će biti garantovano pravo samoopredeljenja sviju nacija Jugoslavije, tj. njihovo pravo na nezavisnost I slobodu, a za njihov docniji slobodni sporazum u Federaciji radničko-seIjačklh republika Balkana. Jedan od prvih zadataka u tom pravcu jeste borba protiv srpskog šovinizma, a za savez proletarijata Jugoslavije i seljaštva ugnjetenih nacija sa siromašnim srpskim seljaštvom ; ÎA. II. str. 310. 491

Razlike u nacionalnom pitanju

[Teza C O N RPJ o epom u P artiji, 28. rujna 1924. godina]

4. Iz ovakvih krivih I socijal-demokratskih zabluda u moguć­ nost obnove kapitalizma proizlaze i kriva gledišta partijske opo­ zicije na nacionalno pitanje. Za izvesne drugove u opoziciji Srbi, Hrvati i Slovenci su jedan narod, a Makedonci su po njima Srbi. U tom pitanju oni su na Istom stanovištu na kome je veliko­ srpska hegemonistička buržoazija I njen lakej — socijal demokratija. Za njih, dakle, nacionalno pitanje u Jugoslaviji uopšte ne postoji, već samo postoje konkurentske borbe između plemenskih buržoazija, koje ima da se reše — jednom demokratsko-centralističkom revizijom ustava! Za druge pak članove opozicije na­ cionalno pitanje postoji, ali se zasada postavlja kao ustavno pi­ tanje. pa se prema tome može rešiti autonomističkom revizijom ustava na bazi pune demokratije. 5. Naša Partija, međutim, posle referenduma smatra da Ju­ goslavija nije jedna nacionalna nego jedna nacionalitetna (mnogonarodna) država, u kojoj srpska vladajuća klasa, otvorenije ili prikrivenije, ugnjetava ostale nacije. Zbog toga je naša Partija postavila kao jedan od svojih najvažnijih zadataka borbu za oslo­ bođenje ugnjetenih nacija, nastojeći da bude na čelu te borbe i da time široke radne mase istrgne ispod uticaja njihovih na­ cionalnih buržoazija. Naša Partija smatra da se nacionalno pi­ tanje u Jugoslaviji i na Balkanu ne može rešiti u okviru buržoaske demokratije, revizijom ustava. Mi smatramo da se nacio­ nalno pitanje može rešiti samo borbom za puno pravo samoopredeljenja, za nezavisnost i slobodu ugnjetenih nacija. Ali tu borbu može uspešno voditi jedino proletarijat u savezu sa seljaštvom, nastojeći da je veže za opštu borbu radnih masa protiv buržo­ azije i kapitalizma. Samo izvojevanjem nacionalne slobode, putem obrazovanja radničko-seljačkih vlada, može da se reši nacionalno pitanje u Jugoslaviji i na Balkanu. Razlike u odnosu prema seljaštvu 6. Smatrajući da se kapitalizam na Balkanu konsoliduje I da nacionalno pitanje može rešiti buržoazija, prirodno je da opozicija ignoriše taktiku jedinstvenog fronta prema seljačkim organizaci­ jama. Ona je za taktiku jedinstvenog fronta radnika i seljaka, samo radi odbrane čisto ekonomskih interesa, i to samo za je­ dinstveni front odozdo, ali je protiv njegove primene za rešenje nacionalnog i agrarnog pitanja, za slamanje buržoaske reakcije i stvaranje radničko-seljačkih vlada, kao i protiv primene jedin­ stvenog fronta odozdo i odozgo. Samim tim ofta u praksi hoće da onemogući svaki rad naše Partije na stvaranju saveza radnika i seljaka. Rezultat takvog držanja bio bi onemogućavanje iz­ vlačenja seljaštva ispod uticaja buržoazije i indirektan rad na konsolidovanju kapitalizma. 7. Partija je, međutim, rezolucijama referenduma rad na vaspostavljanju saveza radnika i seljaka i radničko-seljačke vlade, 492

odnosno federacije radničko-seljačkih republika, postavila kao osnovu celokupne svoje politike. Taktika jedinstvenog fronta rad­ nika I seljaka moćno je oružje naše Partije, kojim se ona pribli­ žava širokim radnim masama, revolucioniše ih i priprema stva­ ranje radničko-seljačkog bloka koji će oboriti vlast buržoazije I velikoposednika i ukinuti svako nacionalno i klasno ugnjetavanje. Budući da seljačke partije u Jugoslaviji pretstavljaju pokrete ši­ rokih masa seljaštva za njihovo socijalno, a kod seljačkih par­ tija ugnjetenih nacija i za nacionalno oslobođenje, Partija upo­ trebljava prema njima istovremeno taktiku jedinstvenog fronta, ne samo odozdo, propagandom i agitacijom, nego i odozgo, pu­ tem poziva njihovim vodstvima za zajedničke akcije. IA , I I , str. 312— 313.

O nacionalnom pitanju [T e ze S R O J o sp o n i u P a rtiji, 2S. listopada 1924. god ino ]

U nacionalnom pitanju, kao i u pitanju procene političke situ­ acije i svim ostalim gorućim političko-taktičkim pitanjima, opo­ zicija u svom odgovoru ne izlazi sa jasnim određenjem i pozi­ tivnim gledištem , nego se zadovoljava samo negativnom kritikom stava CO Partije i nebitnim ogradama. Opozicija zaboravlja da danas u pogledu procene političke situacije i rezultirajućih zada­ taka Partije mogu biti samo dva gledišta: ili gledište prihvaćeno referendumom Partije, koje je u sagiasnosti sa opštom politič­ kom linijom levice internacionalnog proletarijata, ili so cija ld e ­ mokratsko gledište Druge internacionale. Opozicija ne pravi razliku između nacionalizma ugnjetenih na­ cija I nacionalizma ugnjetačkih nacija. Zauzimajući »kritički stav« prema buržoaskom nacionalizmu uopšte, opozicija ustvari indi­ rektno potpomaže hegemonističku politiku velikosrpske buržo­ azije. U jednoj državi u kojoj postoji nacionalno ugnjetavanje, duž­ nost je proleterske partije, prema Lenjinu, potpomagati borbu ugnjetenih nacija za njihovo oslobođenje, vezujući tu borbu sa opštom borbom proletarijata protiv kapitalizma, a ne boriti se protiv buržoaskog nacionalizma uopšte. Opozicija u svome odgo­ voru apstraktno priznaje ravnopravnost sviju nacija i nacionalnih manjina u Jugoslaviji, i »pravo samoopredeljenja naroda« i nuž­ nost nacionalne nezavisnosti i slobode, ali praktično odbija da naša Partija potpomaže borbu koju ugnjetene nacije Jugoslavije vode protiv hegemonističke velikosrpske buržoazije i svodi na­ cionalno pitanje na ustavno pitanje, vezujući ga pritom za borbu proletarijata, za uspostavljanje jednog demokratskog republikan­ skog režima i reviziju ustava. b) U pitanju odnosa radništva prema seljaštvu U pitanju odnosa radništva prema seljaštvu opozicija odbacuje taktiku jedinstvenog fronta prema H RSS kao celini, osporavajući svaku revolucionarnost H RSS. Po ovoj logici trebalo bi odbaciti 493

tu taktiku i prema socljal-demokratskim partijama, jer tek za njih valjda opozicija neće tvrditi da su — revolucionarne. Naša Par­ tija mora prema HRSS primenjivati taktiku jedinstvenog fronta zašto je H RSS partija seljačkih masa, zato što u njoj postoje nesumnjivo revolucionarne tendencije i zato što vodstvo postavlja revolucionarne i antikapitalističke zahteve. Parola radmčko-seIjačke vlade, shvaćena kao sinonim hegemonije proletarijata, mo­ ra se vezivati i sa borbom za nacionalno oslobođenje, jer samo ispravnom I realnom taktikom jedinstvenog fronta radnika i se­ ljaka, moći će se revolucionarni elementi seljaštva Istrgnuti Ispod uticaja buržoazije I privući svom prirodnom savezniku pro­ letarijatu. 8. Posle referenduma jedan deo opozicije nije se pokorio par­ tijskoj disciplini, nego je vodio politiku suprotnu odlukama re­ ferenduma. Mesto da kao disciplinovanl članovi rade svugde I na svakom mestu u duhu partijskih odluka, a da se u Partiji na način koji je propisan partijskim statutima bore da za svoje shvatanje zadobiju većinu u Partiji, ti drugovi su zloupotrebi!! svoj položaj u sindikatima i kroz »Organizovanl radnik« sprovodili politiku suprotnu odlukama referenduma I osuđenu I od strane merodavnih foruma pred kojima je opozicija formullsala svoje gledište. Protiv ovoga sitnoburžoaskog nerazumevanja I gažen/a partij­ ske discipline MORA najodlučnije ustati celokupna Partija I omla­ dina. Partijski statut I praksa krajnje levice internacionalnog pro­ letarijata daju dovoljno mogućnosti svakoj opoziciji da se bori protiv nesposobnosti i konfuznosti partijskog vodstva, ali baš ti statuti i ta praksa onemogućavaju pobedu oportunizma u Partiji.

Rezultat diskusije o sporu u NRPJ [Studeni 1924. godine]

U diskusiji o sporu u NRPJ uzelo je u celoj zemlji učešće 88 organizacija Partije i 3 omladinske organizacije. Od 88 partijskih organizacija izjasnilo se za liniju Centralnog odbora 79 organizacija, gotovo svugde jednoglasno. Za liniju opo­ zicije Izjasnila se samo 1 organizacija. Ostalih 8 organizacija u svojim rezolucijama ne daju nikakvo izjašnjenje o partijskoj po­ litici. Za liniju CO izjasnilo se u Srbiji 17 organizacija, u Sloveniji 10 organizacija, u Dalmaciji 17 organizacija, u Hrvatskoj 13 organi­ zacija, u Makedoniji 7, u Bosni 5, u Crnoj Gori 2, u Vojvodini 3 organizacije. Za liniju opozicije Izjasnila se jedna organizacija u Srbiji. Rešenje spora putem kongresa zahtevalo Je svega 16 organl494

zacija od 88, i to: u Srbiji 4, u Hr/atskoj 7, u Makedoniji 1, u Crnoj Gori 1, u Vojvodini 3 organizacije, dakle, svega jedna pe­ tina organizacija. Isključenje opozicije zahtevalo je 57 organizacija od 88, dakle dve trećine, i to: 30 organizacija (u Srbiji 4, u Hrvatskoj 5, u Makedoniji 2, u Bosni 2, u Dalmaciji 17) zahtevalo je isključenje opozicije odmah, a 27 organizacija (u Srbiji 5, u Sloveniji 15, u Hrvatskoj 2, u Makedoniji 3, u Bosni 1 i u Crnoj Gori 1) zahtevalo isključenje opozicije, ako se na još jedan poziv ne pokori odlu­ kama Partije. Omladinske organizacije bile su sve uz liniju Centralnog od­ bora.

Rezolucija o nacionalnom pitanju [Platform a sporazum a C O N R PJ I o p o zic ije , 9. III 14. studenog 1924. godine]

1. Od svog osnivanja Partija je u nacionalnom pitanju pravila greške, iako se pritom partijska linija postepeno i stalno isprav­ ljala. Kako se danas nacionalno pitanje postavlja u sve oštrijoj formi, ukoliko se sve više nacionalno ugnjetavanje zaoštrava od strane svetskog imperijalizma, to je u interesu proletarijata da ovu borbu veže sa svojom borbom protiv imperijalizma i kapi­ talizma. 2. lako je rešenje partijskog referenduma u znatnoj meri ispra­ vilo partijsku liniju u nacionalnom pitanju, manifestovala su se i manifestuju se pogrešna gledišta da se nacionalno pitanje ne može rešiti u okviru kapitalizma. Nesumnjivo je, pak, da će defi­ nitivno nacionalne protivurečnosti iščeznuti konačno tek sa išče­ zavanjem klasnih suprotnosti. 3. Nacionalno pitanje ne može se identifikovati sa ustavnim pitanjem, jer se time zastupa održanje integriteta im perijalističkih država, što je u suprotnosti sa osnovnim m arksističkim stavom u nacionalnom pitanju: pravom samoodređenja naroda do njiho­ vog otcepljenja, konstituisanja u zasebne države ili prisajedinjenja drugim državama. 4. Jugoslavija je produkat svetskog im perijalističkog rata, u kojoj se kao vladajuća nacija javlja srpska, koja ugnjetava sve ostale nacije u Jugoslaviji. Srbi, Hrvati i Slovenci su tri različita naroda. Teorija o jedinstvenom troimenom narodu samo je maska za velikosrpski imperijalizam. Prema tome se javlja kao gruba greška gledište da se Srbi, Hrvati i Slovenci »pod uticajem eko­ nomskog razvitka« nalaze u procesu ujedinjavanja i stapanja u jednu naciju. Je r ta teorija slivanja nacija objektivno podržava obmanu velikosrpske buržoazije, koja pod maskom narodnog je­ dinstva skriva od radnih masa svoju politiku nacionalnog ugnje­ tavanja. 5. Borba ugnjetenih nacija protiv hegemonije velikosrpske bur495

žoazije javlja se s jedne strane kao težnja širokih narodnih masa da revolucionarnim putem slome velikosrpsku hegemoniju, i s druge strane, kao težnja nacionalnih buržoazija da ceo sukob ograniče na parlamentarno-ustavni teren i završe ga jednim kom­ promisom buržoazija na štetu socijalnih i nacionalnih interesa radnih masa sviju nacija. Ta borba ugnjetenih nacija u Jugoslaviji protiv hegemonističke politike velikosrpske buržoazije jasno se prema tome manifestuje i u aktuelnoj ustavnoj borbi. Zato je dužnost Partije da uzme najaktivnijeg učešća u toj borbi i u procesu te borbe izvojuje maksimum garancija za slobodu i prava kako radničke klase, tako i ugnjetenih nacija, protiv nasilničke vladavine velikosrpske buržoazije.. Borbu za obaranje hegemonije velikosrpske buržoazije, a za samoopredeljenje do otcepljenja, Partija može uspešno voditi samo u najtešnjem savezu sa radnim masama svih ugnjetenih nacija, ističući uvek da nacionalno pitanje može definitivno re­ siti u interesu radnih masa tek radničko-seljačka vlada. 6. Vodeći borbu za oslobođenje ugnjetenih nacija, proletarijat se bori protiv nacionalizma i sejanja nacionalne 1 šovinističke mržnje među narodnim masama ugnjetenih nacija, a naročito suzbija šovinizam i nacionalizam vladajuće nacije, otkrivajući nji­ hov klasni i socijalni karakter, i bori se protiv velikodržavnih predrasuda koje se nalaze u srpskom radništvu i seljaštvu. 7. Ravnopravnost nacija je nemoguća bez priznanja prava svake nacije na otcepljenje. Udarajući glasom na tu činjenicu, Partija mora izobličavati kao obmanu sve fraze o nacionalnoj ravnoprav­ nosti i nacionalnom miru pri održanju imperijalističke Jugosla­ vije i pri održanju ekonomske hegemonije buržoazije koje bilo nacije. Jedinstveni front S obzirom na pocepanost i razbijenost proletarijata Jugosla­ vije, nasuprot sve oštrijoj ofanzivi kapitala, pitanje jedinstvenog fronta proletarijata za odbranu životnih interesa i za opštu borbu protivu kapitalizma postavlja se kao jedan od najvažnijih zada­ taka naše Partije. U tom pravcu Partija će posvetiti naročitu pa­ žnju i borbi za ujedinjenje sindikata na bazi proleterske demokratije. Ne odričući se primene taktike jedinstvenog fronta odoz­ go, Partija će prvenstvenu pažnju posvetiti politici jedinstvenog fronta, kroz mase putem zajedničkih MS veća i saveza produbIjavanjem ideje radničkih poverenika i njihovog organizovanja kao i aktivnom revolucionarnom borbom među nezaposlenim radni­ cima. 2. U svima balkanskim državama javljaju se samostalni se­ ljački pokreti, koji imaju objektivno revolucionarni karakter čak i tada kad se nalaze pod najtežim uticajem buržoazije. Partija će prema svim tim pokretima primenjivati taktiku saveza radnika i seljaka, u cilju jačanja revolucionarnih tendencija u tim pokre­ tima i odvajanja siromašnog seljaštva ispod uticaja buržoazija. 496

Prema seljačkim pokretima ugnjetenih nacija Partija će prlmenjivati taktiku saveza radnika i seljaka radi borbe protiv hege­ monije velikosrpske buržoazije za pravo samoodređenja do otcepljenja. Pri tome Partija mora da očuva svoju organizacionu I ideološku samostalnost, služeći se pritom stalno svojim oružjem kritike. 3. Partija smatra da radničko-seljačka vlada ne znači kompro­ mis sa seljačkim partijama na terenu buržoaske demokratije. Na­ protiv, parola radničko-seljačke vlade pretstavlja parolu za mobilizovanje radnih masa u borbu protiv kapitalizma. Takva vlada može biti samo na bazi rušenja kapitalizma. Principijelna i taktička otstupanja u nacionalnom pitanju i pitanju odnosa prema seljaštvu 1. C O nije suzbijao shvatanja koja se manifestuju da se na­ cionalno pitanje ne može rešiti u okviru kapitalizma i da so rešenje nacionalnog pitanja uslovljava dolaskom radničko-seljač­ ke vlade. Tek u poslednje vreme CO počeo je da suzbija, ma da i tu nedovoljno precizno, ta pogrešna shvatanja. Oyaj propus' CO doprineo je mnogo da se linija u nacionalnom pitanju nedo­ voljno ispravljala. C O nije takođe dovoljno konkretizovao ideju prava samoopredeljenja do otcepljenja ugnjetenih nacija I nije u tom pravcu u dovoljnoj meri jasno istakao ideju borbe za pravo na nezavisnu hrvatsku i slovenačku republiku kao i pitanje A l­ banaca. U pogledu Makedonije, tek u poslednje vreme, jasnije je preciziran stav Partije na nezavisnu Makedoniju. Isto tako CO nije dovoljno i naročito u prvim mesecima svoje delatnostl, obra­ tio pažnju na borbu protiv srpskog šovinizma u srpskim seljač­ kim masama i kod srpskih kolonista. Bez obzira na principijelne nejasnosti i taktičke nedostatke os­ novna principijelna linija C O bila je ispravna. Dužnost je CO da sve svoje greške javno konstatuje i da u ovom pravcu definitivno zauzme oštriji i potpuno precizan stav koji je u poslednje vreme još nedovoljno precizno zastupao. 2. Opozicija je učinila grešku u tome što je nedovoljno procenila značaj nacionalnog pitanja, koji se izražava, prvo, u tvrđenju da je zadatak m arksističkog proletarijata u nacionalnom pitanju čisto negativan, i drugo, u bojazni da se takvim pridavanjem ve­ likog značaja nacionalnom pitanju zapostavljaju socijalno-ekonomski i klasni interesi proletarijata. Takav stav međutim značio je nesvesno davanje koncesije velikodržavnim predrasudama srp­ skog proletarijata i srpskog seljaštva. Tvrdnja pojedinih članova opozicije da se Srbi, Hrvati I Slo­ venci pod uticajem ekonomskog razvitka nalaze u procesu uje­ dinjavanja i stapanja u jednu naciju, pretstavlja grešku, jer ne odgovara stvarnosti. Ne samo da se te nacije ne nalaze u tom procesu, već se, naprotiv, proces razdvajanja sve više zaoštrava. Prema buržoaskom nacionalizmu opozicija je zauzela nejasan stav, propuštajući da naporedo sa borbom protiv sejanja nacio­ nalne mržnje i šovinizma u krilu ugnjetene nacije, povede u mno49 7

go jačoj merl borbu protiv veli kod ržavnog šovinlzma vladajuće nacije, a za pravo samoodređenja do otcepijenja sviju ugnjetenih nacija. Listajući protiv toga što je parola radnlčko-seljačke vlade vezi­ vana za nacionalne momente, opozicija je takođe učinila jednu grešku, jer se borba radnika I seljaka mora vezivati i za nacio­ nalni momenat, Iskorišćujući to baš u cilju borbe protiv vlasti kapitala. Opozicija Je grešila u tome što parolu borbe za demokratiju nije vezivala sa borbom radnika i seljaka za radničko-seIjačku vladu, pa je time što nije dovoljno procenila značaj parole borbe za radničko-seljačku vladu, mogla dati povoda oportuni­ stičkom tumačenju borbe za demokratiju. Opozicija je dužna da sve svoje principijelno-taktičke greške javno konstatuje i da, ubuduće, u smislu ove jasno postavljene partijske linije i u duhu odluka internacionalnog revolucionarnog proleterskog pokreta uzme najaktivnijeg učešća u partijskom raclu-

IA. II. sir.

Rezolucija o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji [O dluka Z V N R PJ o sporu u Partiji, 25. studenog 1924. godine]

1. Od svog osnivanja Partija je u nacionalnom pitanju pravila greške, iako se pritom partijska linija postepeno i stalno isprav­ ljala. Kako se danas nacionalno pitanje postavlja u sve oštrijoj formi, ukoliko se nacionalno ugnjetavanje sve više zaoštrava od strane svetskog imperijalizma, to je u interesu proletarijata da ovu borbu veže sa svojom borbom protiv imperijalizma i kapita­ lizma. Rešenje partijskog referenduma u znatnoj meri ispravilo je partijsku liniju u nacionalnom pitanju. Buržoazija je nesposobna da reši nacionalno pitanje. Ona je danas još jedino sposobna da stvori samo međusobni kompromis radi održanja svoje klasne vladavine, a na štetu narodnih masa. Prema tome se nacionalno pitanje u Jugoslaviji može rešiti samo slomom kapitalizma, putem otvorene borbe radnih masa protiv vlasti buržoazije i samo putem borbe za uspostavljanje radničko-seljačke vlasti osnovane na savezu radnika i seljaka. Sporazum buržoazije Jugoslavije na bazi političkih i privrednih koncesija u cilju sprečavanja borbe narodnih masa za nacionalno oslobođenje i radi jačanja kontrarevolucije, nikako ne znači rešenje nacional­ nog pitanja u Jugoslaviji. Obaranje vlasti buržoazije i uspostavlja­ nje vlasti radnika i seljaka svake nacije i njihov dobrovoljni .°avez u Federaciji radničko-seljačkih republika Balkana jedino je rešenje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji i na Balkanu u interesu radnih masa . . . nje treba da se dovede u zavisnost od formi­ ranja Balkanske federacije radničko-seljačkih republika. Balkan je čvor imperijalističke politike velikih evropskih sila. Očekivati vladu radnika i seljaka Balkana, tog zbornog mesta sviju impe498

rijalizama, to bi značilo očekivati pobedu internacionalnog prole­ tarijata, to bi značilo odlagati jedno pitanje od najveće aktuelnosti. Bez svake Je sumnje da je buržoazija nesposobna da rešl nacionalno pitanje. Ali to ne znači da mi treba da odložimo do pobede proletarijata nad kapitalizmom dobijanje od strane ugnjetenih naroda njihovog prava na otcepljenje, — već, naprotiv, da pod vlašću buržoazije vodimo najenergičniju borbu za ostvarenje toga prava. Nesumnjivo je pak da će definitivno nacionalne protivrečnosti Iščeznuti tek j a iščezavanjem RTasnih"suprotnosti. 3. Nacionalno pitanje ne može se identifikovati sa ustavnim pitanjem, jer se time zastupa održanje integriteta Im perijalistič­ kih država, što je u suprotnosti sa osnovnim m arksističkim sta­ vom u nacionalnom pitanju: pravom samoopredeljenja naroda do njihovog otcepljenja, konstituisanja u zasebne države ili prisajedinjenja drugim državama. 4. Jugoslavija je produkat s^etskog im perijalističkog rata, u kojoj se kao vladajuća nacija javlja srpska, koja ugnjetava sve. ostale nacije u Jugoslaviji. Srbi, Hrvati i Slovenci su tri različita^ naroda. Teorija o jedinstvenom troimenom narođu sarhb je maska za velikosrpski imperijalizam. Prema tome se javlja kao gruba greška da se Srbi, Hrvati i Slovenci »pod uticajem ekonomskog razvitka« nalaze u procesu ujedinjavanja i stapanja u jednu naciju, jer ta teorija slivanja nacija objektivno podržava obmanu veliko­ srpske buržoazije, koja, pod maskom narodnog jedinstva, skriva od radnih masa svoju politiku nacionalnog ugnjetavanja. 5. Borba ugnjetenih nacija protiv hegemonije velikosrpske bur­ žoazije javlja se, s jedne strane, kao težnja širokih narodnih masa da revolucionarnim putem slome velikosrpsku hegemoniju i, s druge strane, kao težnja nacionalnih buržoazija da ceo sukob ograniče na parlamentarno-ustavni teren i završe ga Jednim kom­ promisom buržoazija na štetu socijalnih i nacionalnih Interesa radnih masa sviju nacija. lako nacionalno pitanje ne može da se reši revizijom ustava, mora jugoslavenski proletarijat uzeti aktivnog učešća u borbi za reviziju ustava, da bi se u procesu te borbe oborio sadašnji nasilnički režim velikosrpske buržoazije i izvojevale što veće garancije, politička prava i slobode za radne mase podjarmljenih narodnosti, težeći stalno da ih, oslobađajući ih od pacifističko-demokratskih iluzija, okupi u borbu za vaspostavljanje radničko-seljačke vlasti i da bi se masama objasnilo da samo radničko-seIjačka vlast može definitivno rešiti nacionalno pitanje. Zbog svega toga dužnost je Partije da sa organizacijama rad­ nih masa ugnjetenih nacija vodi zajedničke otvorene borbe za pravo na otcepljenje, odnosno da pomaže pokrete ugnjetenih nacija u cilju formiranja nezavisnih država kako Hrvatske, Slo­ venije, Makedonije i Crne Gore, tako i radi oslobođenja Alba­ naca. Vodeći borbu za oslobođenje ugnjetenih nacija I pomažući bor­ bu ugnjetenih nacija za njihovo oslobođenje, proletarijat se bori protiv nacionalističke politike buržoazije, koja izaziva naciona499

lizam I sejanje nacionalne i šovinističke mržnje među narodnim masama ugnjetenih nacija, a naročito suzbija šovinizam i naciona­ lizam vladajuće nacije, otkrivajući njihov klasni i socijalni karak­ ter, i bori se protiv velikosrpskih predrasuda koje se nalaze u srpskom radništvu i seljaštvu. 7. Ravnopravnost nacija je nemoguća bez priznanja prava sva­ ke nacije na otcepljenje. Udarajući glasom na tu činjenicu, Par­ tija mora izobličavati kao obmanu sve fraze o nacionalnoj rav­ nopravnosti inacionalnom miru pri održanju imperijalističke Jugo­ slavije i pri održanju ekonomske hegemonije buržoazije bilo koje nacije. Jedinstveni front 1. S obzirom na pocepanost i razbijenost proletarijata Jugo­ slavije, nasuprot sve oštrijoj ofanzivi kapitala, pitanje jedinstve­ nog fronta proletarijata za odbranu životnih interesa i za opštu borbu protiv kapitalizma, postavlja se kao jedan od najvažnijih zadataka Partije. U tom pravcu Partija će posvetiti naročitu pa­ žnju borbi za ujedinjenje sindikata na bazi proleterske demokratije. Ne odričući se primene taktike jedinstvenog fronta odozgo, Partija će prvenstvenu pažnju posvetiti politici jedinstvenog fron­ ta kroz mase, putem zajedničkih MS veća i saveza, produbljiva­ njem ideje radničkih poverenika i njihovog organizovanja, kao i aktivnom revolucionarnom borbom među nezaposlenim radni­ cima. 2. U svim balkanskim državama javljaju se samostalni seljački pokreti, koji imaju objektivno revolucionaran karakter čak i tada kad se nalaze pod pretežnim uticajem buržoazije. Partija će prema svim tim pokretima primjenjivati taktiku saveza radnika i seljaka, u cilju jačanja revolucionarnih tendencija u tim pokre­ tima i odvajanja siromašnog seljaštva od uticaja buržoazija. Pre­ ma seljačkim pokretima ugnjetenih nacija Partija će primenjivati taktiku saveza radnika i seljaka radi borbe protivu hegemonije velikosrpske buržoazije za pravo samoopredeljenja do otcepljenja. Pri tome Partija mora da očuva svoju organizacionu i ideo­ lošku samostalnost, služeći se pritom stalno svojim oružjem kritike. 3. Partija smatra da radničko-seljačka vlada ne znači kom­ promis sa seljačkim partijama na terenu buržoaske demokratije. Naprotiv, parola radničko-seljačke vlade pretstavlja parolu za mobilisanje radnih masa za borbu protiv kapitalizma. Takva vlada može biti samo na bazi rušenja kapitalizma. Principijelna i taktička otstupanja u nacionalnom pitanju i odnosu prema seljaštvu 1. CO nije dovoljno jasno i dosledno sprovodio principijelnu partijsku liniju da se borba za pravo samoopredeljenja do otcepIjenja ima naročito voditi pod vlašću buržoazije. CO nije takođe dovoljno konkretizovao ideju prava samoopredeljenja do otcepIjenja ugnjetenih nacija i nije u tom pravcu u dovoljnoj meri jasno istakao ideju borbe za pravo na nezavisnu hrvatsku i slovenačku 500

republiku kao i pitanje Albanaca. U pogledu Makedonije tek u poslednje vreme jasnije je preciziran stav Partije prema neza­ visnoj Makedoniji. Isto tako CO nije dovoljno, i naročito u prvim mesecima svoje delatnosti, obratio pažnju na borbu protiv srp­ skog šovinizma u srpskim seljačkim masama i kod srpskih ko­ lonista. Bez obzira na principijelne nejasnosti i taktičke nedostatke os­ novna principijelna linija C O bila je ispravna. Dužnost je C O da sve svoje grešne javno konstatuje i da u ovom pravcu definitivno zauzme oštriji i potpuno precizan stav, koji je u poslednje vreme još nedovoljno precizno zastupao. 2. Opozicija je učinila giešku u tome što je nedovoljno procenila značaj nacionalnog pnanja, koje se izražava prvo, u tvr­ đenju da je zadatak mari-sističKog proletarijata u nacionalnom pitanju ćisio negativan: i drugo, u oojazni da se takvim pridava­ njem velikog značaja nacionalnom pitanju zapostavljaju socijalno-ekonomski klasni interesi proletarijata, takav stav, međutim, zna­ čio je nesvesno davanje koncesija velikodržavnim predrasudama srpskog proletarijata i srpskog seljaštva. Tvrdnja pojedinih članova opozicije da se Srbi, Hrvati i Slo­ venci pod uncajem eKonomskog razvitka nalaze u procesu ujedi­ njavanja i stapanja u jednu naciju pretstavlja grešku, jer ne od­ govara stvarnosti. Ne samo da se nacije ne nalaze u tom procesu, već se, naprotiv, proces razdvajanja sve više zaoštrava. Prema buržoaskom nacionalizmu opozicija je zauzela nejasan stav, propuštajući da naporedo sa borbom protiv sejanja nacio­ nalne mržnje i šovinizma u krilu ugnjetene nacije, povede, u mnogo jaCoj meri, borbu protiv velikosrpskog šovinizma vladajuce nacije a za pravo samoopredeienja do otcepljenja sviju ugnjetenih nacija. Listajući protiv toga što je parola radničko-seljačke vlade ve­ zana za nacionalne momente, opozicija je takode učinila jednu grešku, jer se borba radnika i seljaka mora vezivati i za nacio­ nalni momenat iskorišćujući baš to u cilju borbe protiv vlasti kapitala. Opozicija je učinila nesumnjivu oportunističku grešku što je izbacila parolu »borbe za demokratiju«, tj. za buržoasku demokratiju, vezujući tu parolu za borbu za prava i slobode radnog naroda. Prirodno je da Partija mora da vodi borbu za prava i slo­ bode radnog naroda. A li ni tu svoju borbu Partija ne vezuje za parolu demoKratije nego za demaskiranje buržoaske demokratije i uz borbu za radničko-seljačku vlast. A to je osnovni stav revo­ lucionarnog proletarijata u pitanju buržoaske demokratije i pro­ leterske hegemonije. Opozicija je dužna da sve svoje principijelne i taktičke greške javno konstatuje i da, ubuduće, u sm islu ove jasno postavljene partijske linije i u duhu linije internacionalnog revolucionarnog proleterskog pokreta uzme najaktivnijeg učešća u partijskom radu. IA , I I , s tr. 338— 341.

501

Govor druga Georgi Dimitrova, sekretara predsjedništva Balkan­ ske komunističke federacije. Iz zapisnika komisije petog proširenog plenuma IKKI-e o stanju u K PJ, Peti prošireni plenum IKKI-e, Moskva, 21. ožu|ka - 6. travnja 1925. godine.

Četvrti moment. Pod uticajem socijaldemokratskih predrasuda nasleđa svoje prošlosti - Partija je u nacionalnom pitanju zauzela socijaldemokratsko gledište, ona je istupila za narodno jedinstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, za nacionalni mir u okviru jugoslavenske države, koja na Balkanu prestavlja tvorevinu zapadnoevropskog imperijalizma. Ona se odnosila ne samo ravnodušno nego i nega­ tivno prema seljačkom pokretu u Jugoslaviji, prema Radićevoj partiji i Srpskoj Zemljoradničkoj partiji. Na taj se način K. P. J. ne samo udaljila od širokih radnih masa nego je partisko vodstvo samo radilo u prilog kristalizovanja i formiranja socijaldemokratskih ostataka u partiji u određenu desnu struju. Politička suština krize i spora u K. P. J. svodi se na ovo: hoće li se provoditi socijaldemokratska politika predratnog vremena ili će Par­ tija voditi revolucionarnu komunističku politiku? Prvo sporno pitanje je ocena političke situacije na Balkanu i Jugoslaviji. Šta je ovde kazao drug Simić, - koga smo mi smatrali trećom grupom, a on se međutim pokazao kao vođa i ideolog opozicije - šta je on rekao o oceni situacije na Balkanu? On kaže: položaj se tamo sada u suštini ne razlikuje od položaja u Centralnoj Evropi, to što smo govorili o Nemačkoj, Francuskoj i Engleskoj treba da kažemo u osnovi i o Balkanu. Jugoslavenska buržoazija se učvr­ stila, ona je sada daleko jača nego pre tri-četiri godine. Da li je tako u stvari? Pre svega mi na Balkanu imamo nacionalne pokrete u Makedoniji, Hrvatskoj, Albaniji, Dobrudži, Trakiji, pokrete, koji se razvijaju, koji prestavljaju veoma važan fakat, a ne želju bugarskih emigranata, koji žive u Moskvi ili u Evropi. Zatim na Balkanu imamo jak seljački pokret. Zajedno sa seljačkim partijama masa, bugarskim Zemljoradničkim Savezom, Hrvatskom Republi­ kanskom Seljačkom Strankom, Zaranističkom partijom u Rumuniji vidimo konačno da seljački pokret u Grčkoj počima da se organizuje i da se razvija. Osim toga navala imperijalizma, makedonskom pita­ nju za zaštitu jedinstva i nezavisnosti Makedonije koji sve više ugrožava egzistenciju balkanskih država, postaje svakim danom veća. Iz svega se, dakle, vidi da je na Balkanu situacija revolucionarna. Revolucionarna kriza nije sazrela, ali ona sazreva. Drug Simić govori dalje: buržoazija se učvrstila, ona je danas jača nego ranije. Pre tri godine buržoazija je proživljavala medeni mesec svog nacionalnog ujedinjenja, - tada su se Hrvati, Slovenci i Srbi smatrali jednim narodom. Može li se međutim govoriti da je buržoazija Jugoslavije bila ranije slabija nego danas? Danas, kada postoje duboke suprotnosti između Srba, Hrvata i Slovenaca, kada se među njima vodi borba, kada je ugroženo jedinstvo jugoslavenske države, drug Simić govori: buržo­ azija se učvršćuje, ona je jača nego ranije. To zaista nisu »emigrant502

ska nastrojenja«, nego je to nesvatanje položaja od druga, koji na Balkanu živi i treba da zna ta elementarna fakta. Zbog čega je opoziciji potrebno da dokaže da u Jugoslaviji nema revolucionarne situacije? Njoj je to potrebno radi toga, jer ako mi priznamo da u Jugoslaviji ne postoji revolucionarna situacija, to će i naša taktika biti drugačija; opozicija bi htela mirnodopskog rada na organizaciji partije, na njenom učvršćenju, rada spokojnog i tihog; nećemo da vodimo odlučne borbe, hoćemo stvarno učvršćenje narodnog jedin­ stva u Jugoslaviji i t. d. - to je smisao principa i rada opozicije. U nacionalnom pitanju su isto tako velika razmimoilaženja. Hoću da skrenem naročitu pažnju na makedonsko pitanje. To je goruće pitanje. U brošuri Sim e Markovića, »Nacionalno pitanje u svetlosti marksizma«, čitamo ove retke: »Na taj način je makedonsko pitanje, još jednom više, postavljeno kao jabuka razdora između balkanskih naroda, pa će to i ostati sve dotle, dok balkanski narodi ne uvide, da nacionalni mir na Balkanu može doneti samo Savez Balkanskih Naroda, čiji bi ravnopravni član bila Autonomna Makedonija u grani­ cama, koje bi se odredele plebiscitom. U tome se smislu od uvek kretala pa mora i danas da se kreće balkanska politika marksističke radničke klase u svima državama na Balkanu.« To, što danas postoji nacionalna borba, koju komunistička partija treba da pomaže na delu, za Simu Markovića kao ni za druga Sirnica, koji ovde zastupa njegova gledišta, nema značenja! U pitanju seljaštva gledište opozicije svodi se ka sledećem: Radićeva je partija - buržoaska partija, Srpska zemljoradnička partija je monarhistička. Međutim fakat što se u obe te partije počima da rađa leva struja - opoziciju ne interesuje. Pčelarstvo. Praktične upute o racionalnom ga|anju pčela Zagreb 1925. godine. Ilegalni materllal o radu Ju g o slav e n sk e komisije petog proširenog plenuma IKKI-e. Arhiv Hrvat­ ske, Zagreb, Sign. RK P, S S Z I, 722/1927, str. 4, 6-8.

Govor druga Manuilskog, člana Izvršnog odbora Komunističke internacionale [Izvor Isti.]

Naglašujem pre svega da je pitanje perspektive revolucionarnih pokreta veoma značajno i teško. Radi netačnog ocenjivanja perspek­ tiva revolucije mnogi su otišli od nas, npr.: Paul Levy, Seratti i drugi, a verovatno je, da će se još mnogi iz istih razloga od nas odvojiti. Za opoziciju u K. P. Jugoslavije karakteristično je, da ona prenosi na Balkan sve one momente, koji karakterišu položaj u srednjoj i zapad­ noj Evropi. Osnovna pogreška druga Sim ića sastoji se u tome, da on uopšte karakteristike stabilizacije kapitalizma u Evropi jednostavno prenosi na Balkan. U Evropi zaista opažamo izvesnu stabilizaciju u procesu cirkula­ cije, dok u procesu proizvodnje toga nema. Ali i taj period relativne stabilizacije kapitalizma nije ni iz daleka onako stabilan kao pre imperijalističkog rata. Drug Varga je ovde naglasio da mi stojimo pred novim makazama, pred jednom novom krizom, ako ne svuda, a ono u najmanju ruku u Americi. Netačno je, dakle, kad drugovi iz 503

opozicije govore o stabilizaciji uopšte, mesto da govore o relativnoj stabilizaciji. Još veća je pogreška, kad oni položaj u srednjoj i zapadnoj Evropi mehanički prenose na Balkan. Osnovna razlika između položaja u Evropi i na Balkanu sastoji se u tome, da su u Evropi feudalni odnosi likvidirani, dok na Balkanu ostaci ovih još uvek traju. Radi toga je na Balkanu seljački pokret sasvim drugačiji nego u evropskim zemljama. Na Balkanu se seljačko pitanje javlja kao goruće pitanje, isto onako kao što se ono javljalo u Rusiji. Bez da položaj Rusije od pre revolucije mehanički prenosimo na Balkan, možemo ipak ustanoviti da je perspektiva gotovo ista: ostaci feudalnih odnosa čine položaj na Balkanu revolu­ cionarnim. Još je Marks u svoje vreme ukazivao na mogućnost kombinacije seljačkih pokreta i ratova i proleterske revolucije u zemljama, gde je kapitalizam slabo razvijen, to jest, na kombinaciju klasno i nacionalno-oslobodilačkih seljačkih pokreta sa proleter­ skom revolucijom. U tome smislu postoji analogija između položaja u Rusiji za vreme carizma i sadanjeg stanja na Balkanu. U Rusiji smo videli kombinaciju seljačkog pokreta i proleterske revolucije protiv carizma. Slična analogija je karakteristična i za predstojeću revolu­ ciju na Balkanu. Slična analogija između carističke Rusije i današ­ njeg Balkana postoji i u nerešenom nacionalnom pitanju u pojedinim balkanskim državama. Kombinacija tih triju revolucionarno-oslobodilačkih pokreta: radničkog, seljačkog i nacionalnog stoji u perspek­ tivi revolucije na Balkanu. I ako položaj nije neposredno revoluciona­ ran, on ipak ostaje nesumnjivo revolucionaran u perspektivama budućih borbi. Prva karakteristika je u tome, da je Jugoslavija posle imperijalistič­ kog rata postala mnogo-nacionalitetna država. Života Milojković, pod čijim uticajem stoji opozicija jugoslavenske Kompartije, principielno odbija da je Jugoslavija mnogonacionalitetna (mnogonarodna) država. Kad Života Milojković i opozicija to ne vide, onda je to krajnji oportunizam i zatvaranje očiju pred jasnim i nepobitnim činjenicama. Za položaj ćele Evrope karakteristično je da je posle rata nastao čitav niz malih imperijalističkih država sa mnogo tuđih podjarmljenih naroda: Češka, Poljska, Rumunija, Jugoslavija i t. d. Nacionalni sukobi i mržnja igraju i igraće važnu ulogu u socijalnim borbama tih zemalja. Savršeno nelenjinistički bi bilo kad ne bismo iskoristili te konflikte. Naš zadatak nije u tome da ublažujemo naci­ onalne suprotnosti, da bi na taj način stvorili povoljne uslove za »čisto« klasne borbe. Naprotiv, mi moramo da takav položaj, zao­ štren tako oštrim suprotnostima, iskoristimo za ciljeve proleterske revolucije. Druga karakteristika sastoji se u tome, da se u tim novim nacionalno-podjarmljivačkim državama, naročito u Jugoslaviji, vrše iste metode nacionalnog ugnjetavanja, kojima se nekada služila cari­ stička Rusija. To je nepobitna činjenica imajući u vidu građanski rat, koji danas vode srpski vlastodršci protiv Radićeve partije. Naci­ onalno ugnjetavanje uzima onakve forme kakve je Rusija primenjivala protiv poljskog ustanka, pripremanog osamdesetih godina pro­ šlog veka. Treća karakteristika je specifična uloga Jugoslavije na Balkanu. 504

Jugoslavija je vodeća reakcionarna sila na Balkanu, balkanska Vandeja. Kontrarevolucionarna uloga Jugoslavije na Balkanu nameće Kom unističkoj Partiji Jugoslavije naročite dužnosti, koje ona ne može da ispuni, ako se u nacionalnom pitanju postavi na nihilističko gledište opozicije. Osnovna pogreška druga Sirnica u nacionalnom pitanju sastoji se u tome da on rešenje nacionalnog pitanja ne veže sa revolucionar­ nim perspektivama na Balkanu. Drug Sim ić je doduše proučavao Lenjina, ali nije dovoljno Lenjina studirati već se Lenjinove misli moraju umeti praktično primenjivati na Balkanu. Lenjin, koji se odlučno borio protiv austrisko Bauer-Rennerove škole, vezao je nacionalno pitanje sa*borbama protiv carizma. Drug Simić, naprotiv, veže nacionalno pitanje sa pitanjem ustava. On pitanje postavlja isto onako kao i Bauer. Istina, on čini razliku između nacionalnog i ustavnog pitanja, ali pri tome tvrdi da se nacionalno pitanje može često svesti na ustavno pitanje, i da je upravo takav slučaj u Jugosla­ viji. Tu svoju tezu on objašnjava time da danas nijedna politička grupa u Jugoslaviji ne istupa za oceplenje od Jugoslavije. Nikakva naročita dijalektička mudrost nije potrebna pa da se uvidi, da se tako ne može postaviti pitanje. Osnovno u lenjinističkom tretiranju nacionalnog pitanja je upravo to, da je Lenjin nacionalno pitanje uvek spajao sa pitanjem revolu­ cije, dok su menjševici i »B und« hteli da od nacionalnog pitanja u Rusiji stvore ustavno pitanje. Drug Sim ić razgleda nacionalno pita­ nje upravo na isti način, koji karakteriše austro-marksističku školu. Postavlja se pitanje da li će drug Sim ić nacionalno pitanje i dalje da razgleda reformistički na način Otta Bauera ili će da ga razgleda revolucionarno? Drug Sim ić treba da ispravi svoje gledište i da nacionalno pitanje postavi na revolucionarno zemljište, jer bez toga njegova saradnja u partiji neće biti moguća. Tretirajući nacionalno pitanje u Jugoslaviji drug Sim ić zaboravlja na sve one nacije, koje je Srbija okupirala, ili koje su ranije imale slobodnu državu. On polazi od pretpostavke da sve nacije u Jugosla­ viji »žele« da zajednički žive u jednoj državi. To je pretpostavka svih onih, koji potlačene narodnosti drže silom u državnim okvirima ugnjetača. Drug Sim ić ne dopušta mogućnost revolucionarnog liberalno buržoaskog pokreta u Jugoslaviji; za njega to nije ništa drugo osim halucinacija. Vi ste već jednom proigrali nacionalnu revoluciju u Hrvatskoj i nesumnjivo je da je takva politika jugoslavenske partije u 1920. godini bila jedan od najjačih uzroka njenog poraza. Partija mora prebroditi takvu štetnu ideologiju; na tome terenu ne mogu se partiskoj opoziciji činiti nikakvi ustupci. Neki drugovi iz opozicije jugoslavenske partije istavili su parolu: borba protiv svakog nacionalizma. Isto tako izjavljuje opozicija jugoslavenske partije, da se mora voditi borba protiv svakog nacionalizma. Ako vi kao zastupnici prole­ tarijata zauzmete takav stav prema jednoj potlačenoj narodnosti tada 505

ni pojma nemate o azbuci (A. B. C.) komunizma i o osnovnom principu međunarodne proleterske solidarnosti, koji glasi: najpre uništi neprijatelja, koji se nalazi u tvojoj rođenoj kući! Drug Sim ić ističe da je po svatanju Lenjina moguće relativno rešenje nacionalnog pitanja i u okviru buržoaske demokratije. Lenjin je zaista navodio primer odvajanja Norveške od Švedske kao dokaz jedne takve mogućnosti. Ali to nije nikakvo pravilo nego izuzetak. Lenjin nije nikada precenjivao buržoasku demokratiju. Treba napo­ menuti da je kod Lenjina reč demokratija sinonim proleterske vlasti, dok kod Sirnica možemo konstatovati fetišizam buržoaske demokra­ tije. Toliko o nacionalnom pitanju. Rešenje krize u Kompartiji Jugoslavije moguće je samo putem likvidiranja ideoloških i političkih pogrešaka opozicije, koje prestavIjaju socijaldemokratske stranputice. Sva ostala pitanja mogu biti uređena tek onda kad se složimo na političkoj platformi, u čemu se komunistička Internacionala ne može ni u kome slučaju solidarisati sa opozicijom. Izvor Isti, str. »-14.

Govor druga Skripkina, člana C. K. Ruske Komunističke Partije (boljševika) Izvor Isti

Kada bi drug Marković govorio o tome, da je u našem interesu da se posle pobede proletarijata narodi stanu sjedinjavati, to bi bilo pravilno. Ali drug Marković nije ovo govorio apstraktno, on je govo­ rio konkretno o Jugoslaviji. On je to pisao 1923. godine, kada je tamo velikodržavna srpska buržoazija zaposela svu teritoriju raznih naroda Jugoslavije i zasnovala svoju imperijalističku državu. U toj državi, koja je u stvari oruđe svetskog imperijalizma, drug Marković vidi zadaću proletarijata u tome, da sarađuje u procesu »stapanja srodnih naroda u jedno«. Dragi druže, to je teranje vode na mlin velikosrpske državnosti. Sasvim je ispravna tvrdnja da proletarijat nije zainteresovan u razdrobljavanju svojih snaga. To je pravilna marksistička, lenjinistička misao. Ali nju drug Marković iznakazuje i svodi na to, kao da je klasni interes proletarijata u tome, da hrvatski i slovenački radnici žive pod jednim državnim krovom, u jednim te istim državnim oko­ vima imperijalističke srpske buržoazije. Otkada je to revolucionarni marksista stao govoriti da se ujedinjenje proletarijata postizava ne putem ujedinjenja komunističkih partija u Kominterni i sindikata u međunarodni sindikalni savez, nego se postizava tako, da radnike raznih narodnosti ujedinjava kontrarevolucionarna vlada jedne te iste buržoaske grupe? Zar je to ujedinjenje proletarijata? Država ujedinjuje proletere raznih naroda samo onda kada je to radničkoseljačka država, diktatura proletarijata. 506

Drug Marković piše, dakle, da je to cilj radničke klase. Ali on je zaboravio da su radnici svih naroda već imali pred sobom primer, kako se rešava nacionalno pitanje: - Savez Socijalističkih Sovjetskih Republika. I ja znam da Balkanska Federacija Komunističkih Partija govori: »Federacija balkanskih naroda«, a ne »Autonomija«. Zar je oblasna autonomija - zadaća, za koju treba proletarijat da se bori? To je neispravna i netačna misao. Knjiga druga Markovića »Naci­ onalno pitanje u svetlosti marksizma« je pokušaj da se nađe način, na koji bi se u okviru kapitalističkog uređenja Jugoslavije nacionalna borba „svela na nulu«. Ali takvo rešenje nacionalnog pitanja pod jugoslavenskim uslovima je unapred osuđeno na neuspeh. Predlog druga Markovića ne daje rešenje pitanja, već daje samo fikciju njegovog rešenja. Kako mi možemo da rešimo nacionalno pitanje? Zar se njegovo rešenje može postići ustavnim putem - na Balkanu, u novoj, nedavno stvorenoj imperijalističkoj državi Jugoslaviji? Kojim putevima ćemo doći do toga rešenja? Lenjin je ukazivao na mogućnost rešenja pojedinih nacionalnih pitanja u pojedinim zemljama takođe i nerevolucionarnim putem pokazujući na oceplenje, Norveške od Švedske 1906. godine. No Lenjin je istovremeno pokazao, da za to moraju postojati izuzetni uslovi, koji su tada i bili u Skandinaviji. Takvih iznimnih uslova u Jugoslaviji nema. Mi, dakle, principielno ne odričemo mogućnost pokušaja ustavnog rešenja nacionalnog pita­ nja; treba razvezati taj balkanski čvor, koji je jednom već bio doveo do svetskog rata. Isto tako se mogu i moraju umeti sprovoditi i podržavati i delimični zahtevi u oblasti nacionalnog pitanja. Ali treba dobro shvatiti da je rešenje nacionalnog pitanja na Balkanu, pa i u Jugoslaviji, samo u perspektivi revolucije. Drug Manuilski je u svome govoru kazao, da Centralni Komitet jugoslavenske Kompartije ne bi bio u pravu, kada bi on rešenje nacionalnog pitanja vezao isključivo za pobedu radničko-seljačke vlade. Ako je C. K. principielno vezao ta dva pitanja, ako je on govorio da uopšte drugog puta, osim puta revolucije, nema i ne može biti, to on onda nije u pravu. Meni se čini da je svatanje lenjinističkog gledišta na nacionalno pitanje u jugoslavenskoj Kompartiji uopšte prilično nejasno. Na pr.: pre V. Kongresa Kominterne jugoslavenska je partija istavila parolu „jugoslavenske federacije«. To bi izgledalo tako da Srbija, Hrvatska i Slovenačka izgrade jugoslavensku federaciju, koja bi ušla u Balkan­ sku Federaciju. Ta parola »jugoslavenske federacije« bila je na V. Kongresu odbačena. Nužno je prema tome da u nacionalnom pitanju imamo punu jasnost. Linija Kominterne postoji i potrebno je da se na toj poziciji stoji obema nogama. Dozvolite da upitam, kakve zadaće stoje pred nama u Hrvatskoj. Potrebno je da se radnici i seljaci uvere, da je Komunistička Partija pravi prestavnik njihovih težnja za uništenjem nacionalnog ugnjeta­ vanja od strane srpske buržoazije, i da će oni u licu Komunističke Partije imati zbilja svoga zaštitnika. Ali to samo onda ako govori o borbi protiv nacionalnog ugnjetavanja. Radi toga je bilo potrebno da se istupi sa, parolom borbe protiv nacionalnog ugnjetavanja, i ne da 507

se teoretski pripoveda o autonomijama već praktički podržavaju nacionalni zahtevi. Čime je dolazio drug Marković hrvatskim selja­ cima 1920. godine? Sa propovedanjem da je neophodno stapanje Hrvata sa Srbima u jedno, da je »viši interes svake proleterske partije da potpomaže stapanje srodnih naroda«. Drug Marković je dolazio Hrvatima i govorio im: imajte u vidu da je za Vas najbolje da se sa Srbima stopite u jedan narod. Kako se to odražavalo na hrvatskim radnicima i kako su tada hrvatski seljaci gledali na Komunističku Partiju? Oni su govorili: mi smo ugnjeteni, a Komunistička Partija nam propoveda da smo dužni ne samo da se podčinimo srpskoj buržoaziji, nego da to i sami smatramo višim idealom. Kako su onda Hrvati mogli poverovati u Vašu iskrenost? Pogledajte sada, ovde nas jugoslavenski drugovi izveštavaju da Radićeva partija ujedinjuje ne samo seljake, nego svojim uticajem zahvaća i hrvatske radničke sindikalne organizacije. Drug Stanislav nam priča, da kada naši stanu kritikovati Radića, mnogi hrvatski radnici na to gledaju skeptički i to smatraju vređanjem njihovih nacionalnih osećaja. To znači da treba sprovesti radničko-seljački blok, da bi hrvatski radnici i seljaci verovali Kompartiji, da se ova bori protiv njihovih ugnjetača. Drug Simić će možda reći da propoved stapanja svih naroda Jugoslavije u jedno nije smetala tome da Kompartija u Hrvatskoj radi. Da, tamo postoji i radi Komuni­ stička Partija, naše delo živi i kreće se napred usprkos pogrešaka druga Markovića. Opozicija je ovde istupala i govorila, da »mi moramo ići sa onim seljačkim partijama, koje imaju anti-kapitalistički karakter«. Ona je ovde izjavila: Radićeva partija prima u svoje redove sitnu buržoaziju, nalazi se pod uticajem krupne buržoazije i mi sa njome nećemo sporazuma«. I šta je bilo? Mi nismo uspeli da zadobijemo hrvatske radnike i seljake, a kada su se oni ujedinili oko Radićeve partije, mora da gledamo da ih pridobijemo makar i kroz tu partiju. Radićeva je partija, razume se, šareni konglomerat raznih socijalnih eleme­ nata: siromašnih, srednjih i bogatih seljaka, gradskih radnika i bur­ žoazije. Naš je zadatak da dođemo u vezu sa tom partijom, da nađemo puteve kako ćemo uticati na sitnu buržoaziju, gradske radnike, zanatlije i većinu seljaka. U referatu druga Stanislava zna­ čajno je ono mesto, gde on govori o bloku sa partijom Radića, kako je taj blok omogućio da se približimo hrvatskim seljacima i da zadobijemo njihovo poverenje. Da, dragi drugovi, nama je preko potrebno da se ukrepimo usred hrvatskog seljaštva. Naša je partija u Hrvatskoj bila gradska, ona mora imati uticaja i na seljake. Nemo­ guće je da se u jednoj partiji, u jednom delu Balkanske Federacije, provodi druga linija nego u celoj Komunističkoj Internacionali. Mi moramo osvojiti seljake, inače ne možemo misliti o pobedi radničke klase u Jugoslaviji. Blok sa Radićevom partijom, naravno, ne srne da znači odkaz od naše kritike ideologije te partije i njene političke ideološke i praktične - polovičnosti. Od naše kritike mi nećemo odustati. Da bi oslobodili seljake u Radićevoj partiji od uticaja krupne buržoazije, mi mora da se probijemo u samu srž te partije, da bi seljaci stekli naše poverenje. Tada ćemo moći da našim uticajem suzbijemo uticaj krupne buržoazije. 508

Ja ne kažem da u C. K. jugoslavenske Kompartije sve stoji dobro; naprotiv, daleko od toga da sve ide glatko. Ali ja sam dužan da ovde izjavim u ime svih ovde prisutnih delegata Ruske Komunističke Partije (boljševika), da je Centralni Komitet Komunističke Partije Jugoslavije, i pored svih grešaka, provodnik linije Komunističke Internacionale: on je zdrava jezgra, na koju se u budućnosti može osloniti. Pogreške C. K. nisu na oblasti principielnoj već organizacionoj. C. K. često nije išao pravim lenjinističkim putem idejnog vaspitavanja partije nego zamenjivao taj neophodni partiski rad sa partiskoadministrativnim merama. Hoću da ukažem, na primer, na slučaj stavljanja pod partiski sud grupe drugova iz opozicije. Mesto da principielne pogreške drugova učini polaznom tačkom za njihovo razjašnjenje širokoj masi partiskog članstva. C. K. je tiho preduzeo zatvoreni sud. To je - put jednostavan, ali on ne daje ništa partiji, i zato je štetan. Dobro je, što je uticajem Kominterne ta pogreška bila ispravljena. Ako vi nalazite da ovaj ili onaj radnik narušava partisku liniju, vi postavite pitanje principielno pred ćelom partijom; prosuđ­ ivanjem principielnih pitanja partija jača, razvija mišice. Treba razviti i ukrepiti partiski rad. Kod vas u partiji stoji u mnogome stvar loše: kod vas je na pr. u partiji svega 18 žena - članova partije. Treba udesetostručiti rad; treba privući žene u partiju. Ugnjetenu radnicu i seljanku mi moramo pridobiti. Drugovi iz opozicije, hoćete li vi raditi sa komunističkom Internacionalom i u pitanju o sindikatima, i u radničko-seljačkom savezu, i u jedinstvenom frontu proletarijata i u svima drugim pitanjima? Potrebno je da partija bude jedinstvena. Ne držim da je drug Sim ić u pravu, kad izjavljuje, da je Komunistička Partija nasledila mnogo zdravog od stare socijal-demokratije. Ima i zdravih elemenata, ali tendencije srpske socijal-demokratije bile su tendencije legalne par­ tije, koja nije proživela unutarnje borbe sa oportunizmom. Treba da se pazimo da ta oportunistička bolest ne uđe u partiju i da je ne zarazi. Tu opasnost treba predvideti i protiv nje se boriti. A to znači; što više jasnosti u principielnim pitanjima, pojačani lenjinistički rad među svom masom partiskih članova, uvećanje obima partiskog rada i učvršćenje jedinstva i discipline svih članova partije na osnovi provođenja odluka Komunističke Internacionale i rešenja svih pita­ nja o unutarnjoj partiskoj organizaciji Izvor isti. str. 16-24.

Govor druga Vasila Kolarova, člana Izvršnog Odbora Komunističke internacionale. Izvor isti

Do plenuma raširene Egzekutive Kominterne, kada sam izučavao dokumente, činilo mi se, da u K. P. J. postoje tri struje i ja sam to i izneo na prvoj sednici Komisije. Tri struje: Centralni komitet, opozi­ cija i drug Simić, koga sam ja smatrao centrom. Ovde sam očekivao 509

da će se drug Sim ić ograditi ne samo od leve strane, od C. K. nego što je još važnije - i od desne strane, od opozicije. Istina je, da u Jugoslavenskoj Partiji ima grešaka i kod C. K. i kod opozicije. Ali greške C. K. su samo rezultat još nepotpunog izučenja linije Kominterne, a stranputice opozicije se sve više udaljuju od te linije. Mi tu imamo dva procesa, linija C. K. ide ka Kominterni, linija pak opozicije ide u protivnom smeru a postoji opasnost konačnog prekida sa Kominternom. Drugovi iz centra trebali su se pre svega ograditi od desnice, ali drug Sim ić ne samo nije to učinio nego se potpuno solidarisao sa opozicijom, čak ni jednoga slova kritike prema opozi­ ciji nije komisija od njega ovde čula. On je ovde zauzeo stav u svim spornim pitanjima, kritikovao vrlo oštro C. K. no nijedno slovo kritike on nije našao da upotrebi protiv opozicije. Mi, dakle, ne podupiremo C. K. i nećemo ga podupirati onda kad hoće da rešava politička pitanja u Partiji disciplinarnim merama, kao što je to pokušavao da čini. Njegov pokušaj da iz Partije isključi niz drugova naišao je ovde na odlučan otpor, i Kominterna će tako odgovoriti svakome, ko bude mislio, da političke sporove rešava disciplinarnim putem. Drugovi, prvo što treba da učinite je da priznate - u tome je komisija jednodušna - da u Partiji postoje bitne političke nesugla­ sice. Pre svega treba to konstatovati, a posle treba vi da zauzmete stav prema Kominterni. U koliko prestavnici jedne ili druge grupe zauzmu pravilniji stav po tome pitanju u toliko će biti moguće njihovo daljnje sarađivanje u Partiji. Nikakvih raznoglasica u tome pogledu ne može da bude i komisija zahteva od jugoslavenskih drugova da tačno opredele svoju liniju, to jest, zahteva jasne deklara­ cije. Članovi komisije već su kazali svoja mišljenja, da spor nije personalni nego politički. Onaj, koji ostaje pri tome da u Partiji nema političkog spora, daje dokaz svoje političke bede. Kriza, koja u Partiji postoji, vrlo je opasna. I to ne zbog toga, što se Partija čepa u svome vrhu, koliko zbog toga, što razdvojeni vrhovi u svojoj frakciskoj borbi cepaju faktički radnički pokret. Ni u jednoj partiji nema tako opasne situacije kao u jugoslavenskoj. Opozicija ima u rukama sindikalni aparat. Otuda dolazi ogromna opasnost i radi toga je Kominterna dužna da obrati najveću pažnju položaju u jugoslavenskoj Kompartiji. Po nacionalnom pitanju ja ću se zaustaviti samo na jednoj tačci, koju smatram bitnom. Pogreška druga Markovića u tome pitanju se sastoji u tome što on Saint-Germainskim mirom stvoreni položaj smatra »progresivnim istoriskim faktom«. Stvaranje Jugoslavije, kaže drug Marković, je rezultat raspada Austro-Ugarske Monarhije u svetskom ratu. Oslobođenje Hrvata i Slovenaca iz okova austromađarskog imperijalizma i ujedinjenje u jednu državu sa Srbijom nesumnjivo je bilo »progresivnim istoriskim aktom«. Prvi dio te tvrdnje je tačan. U koliko je raspad austrougarske imperije bio i raspad starog feudalnog poretka, taj je akt imao progresivno značenje. Drugi pak deo sadrži savršeno protivnu istinu. Otkada to nasilno prisajedinjenje Hrvatske i Slovenije Srbiji postaje »progresivnim aktom«? To gledište je novo izdanje austriskog socialdemokrata Rennera, koji je branio tezu očuvanja austriske monar­ hije, jer je partikularizam zapreka ekonomskom razvoju zemlje, jer 510

Austrija treba da bude država sa ogromnom teritorijom, u kojoj treba vaspostaviti oblasne autonomije i t. d. Kao na dlaku to isto piše i govori drug Marković. I pošto je ta tvrdnja po mišljenju Markovića tačna, to je, prirodno, naša zadaća da zaštićujemo taj »progresivni akt« svim silama, jer mi smo - partija progresa. Drug Marković traži dalje srestvo za zaštitu tog »progresivnog istorijskog akta«. On govori: srpska buržoazija hoće da održi svoj položaj putem ustanov­ ljenja svoje hegemonije. Ona je centralistička, njeno sredstvo učvrš­ ćenja tog »progresivnog akta« je državni centralizam. Ali, govori on dalje, velikosrpski buržoaski centralizam izaziva u narodu Hrvatske i Slovenije federalistička nastrojenja i pokrete. Federalizam je reakcija na centralizam srpske buržoazije. Ako bude moguće uništenje cen­ tralizma srpske buržoazije, to će federalizam hrvatske i slovenačke buržoazije iščeznuti sam po sebi, i jedinim pravednim, pravilnim rešenjem nacionalnoga pitanja u Jugoslaviji preostaje - oblasna autonomija. Zatim drug Marković ide dalje i tvrdi da to nije nikakva pusta konstrukcija nego stvarno razvoj vodi ka učvršćenju jedin­ stvene jugoslavenske države. Drug Marković se pita: zašto srpska buržoazija sada podupire centralizam? I odgovara: zato jer je ona u ekonomskom pogledu slabija od hrvatske i slovenačke buržoazije. No onoga dana, kada ona putem svoje hegemonije, svojeg vladajućeg položaja, učvrsti svoje ekonomske pozicije i postane sposob­ nom za konkurenciju danas razvijenijoj hrvatskoj i slovenačkoj bur­ žoaziji, onoga dana će iščeznuti njene centralističke tendencije, a zajedno sa njima isčežnuće i federalističke težnje ugnjetenih naci­ onalnosti. Jedinim, dakle, pravilnim rešenjem pitanja ostaje oblasna autonomija u demokratskoj Jugoslaviji. To je Markovićeva teorija. Sta ona znači? Ona znači, prvo, da objektivni razvitak vodi ka konsolidaciji kapitalizma u učvršćenju buržoaskog gospodstva u Jugoslaviji. Drugo, da sa proleterskog gledišta državno učvršćenje Jugoslavije treba želeti i svim silama ga potpomagati. A šta drugo je to nego stajalište učvršćenja buržoaske vladavine i kakvog ono ima posla sa nazorima Kominterne, koja tvrdi da mi proživljujemo revolucionarnu epohu? To gledište mora se odbaciti ne samo zato, jer objektivni ekonomski razvoj u opšte ne vodi ka konsolidaciji jugoslavenske države, nego i zato jer smo revolucionarna partija, mi podupiremo samo razorne sile u kapitali­ stičkom društvu. Ako mi stanemo na gledište Markovića onda ni smo više komunisti, onda se povraćamo u reformiste, u socijaldemokrate. U nacionalnom pitanju K. P. J., općenito govoreći, je učinila evolu­ ciju, udaljila se od gledišta druga Sime Markovića. Mi to pozdrav­ ljamo. Partija je na delu odbacila zlokobnu 9. tačku vukovarskog programa, što pokazuje da je ona pošla napred, zauzela u tom pitanju pravilniju liniju. U makedonskom pitanju je učinjen isto tako jedan korak napred. Nećemo da ispitujemo grehove prošlosti, ali bilo je momenata, kada je Partija tvrdila da Balkanska Federacija nema prava da širi po Makedoniji komunističku literaturu. Samo ona imala je prava da to radi, a faktički nije ništa radila. Sad vidimo međutim ovaj fakat: K. P. J. zaključila jo blok sa makedonskom nacionalno revolucionar­ nom organizacijom u izborima i time je ispravila partisku liniju. Ta nova pozicija Partije u tom pitanju naišla je na oštru kritiku od strane 511

opozicije. Tako isto stoji sa svima drugim pitanjima. Izlazi tako, da kada Partija stane ispravljati svoju liniju, opozicija nalazi da se partija ruši i da prestaje biti lenjinističkom. Jasno je, dakle, da su ovde dva suprotna gledišta na proces boljševizacije jugoslavenske Kompartije. U pitanju o perspektivama na Balkanu gledište opozicije svodi se k sledećem: Komunistička Internacionala nalazi da nema neposrednih revolucionarnih perspektiva u Evropi. To isto treba primeniti i na balkanske zemlje. Šta znači takvo gledište opozicije? Ono znači: skrivati se pod firmu Kominterne i voditi na Balkanu oportunističku politiku, koja ne odgovara objektivnom razvoju. Pomislite samo, drugovi, šta se događa na Balkanu? U Jugoslaviji je pre tri meseca vlada organizovala pohod na Albaniju i svrgnula revolucionarnu vladu, a sada se tim istim albanskim metodom meša i u bugarske stvari. U samoj Jugoslaviji jača nacionalni i seljački pokret. Može nam se primetiti da je Radić izdao. Izdavaju i druge vođe narodnih masa. Izdaju će činiti još mnogi drugi, mi predviđamo to izdajstvo, i ono će nam olakšati naš posao. Mi nikada nismo verovali Radiću, ali osim Radića ovde je ogromna nacionalna seljačka partija, koja obuhvata skoro sav hrvat­ ski narod, koja je poslala Radića u Moskvu, koja produžava da postoji i deluje. A to je ogromna i važna činjenica. Takvog momenta nema u Nemačkoj i Francuskoj, on je specifična pojava na Balkanu. To opredeljuje položaj u Jugoslaviji. Za žalenje je da drugovi iz opozicije upravo prečutavaju seljačko pitanje. Ni agrarno pitanje nije po seljake povoljno rešeno u Jugosla­ viji. A nacionalno pitanje stvarno je seljačko pitanje. I kada se razrađuje platforma Partije i radi na pokušaju jedinstvenog fronta sa partijom Radića, tada opozicija gromoglasno optužuje C. K., da ovaj silazi sa temelja klasne borbe, jer je tobože Radićeva partija buržoaska partija, jer se nalazi u rukama buržoazije, a jedinstveni front sa buržoazijom ne srne se stvarati. To je potpuno nerazumevanje značenja i uloge seljačkog pokreta u eposi proleterske revolu­ cije, sasvim socijaldemokratsko gledanje na seljaštvo i nije čudo što taj ispad opozicije protiv C. K. Partije pozdravljaju jugoslavenski socijalpatrioti kao znak povrata zdravom, marksističkom svatanju i taktici. Sa lenjinskog gledišta nacionalnog pitanja jugoslavenska opozi­ cija nije uvidela dva momenta: 1, momenat organizacioni i 2, momenatpolitički. Sa gledišta organizacionog Komunistička Partija teži da ujedini proletarijat svih narodnosti - i ugnjetavajućih i ugnjetenih - u jednu partiju, kao što to vidimo na pr. u Savezu Sovjetskih Socijali­ stičkih Republika, gde su u licu boljševičke partije organizaciono ujedinjeni radnici svih sovjetskih republika svih narodnosti. Ali to je uspelo zato što su boljševici gradeći jedistvenu, centralizovanu, Partiju u isto vreme priznavali pravo na samoopredelenje svih nacija i ne samo na rečima nego i na delu podupirali njihove nacionalne pokrete. Jugoslavenska opozicija samo šapćući govori o pravu na samoodrođenje narodnosti, no ni jednog fakta nema, koji bi poka­ zao, da ona to pravo priznaje na delu. Izvor isti, str. 25, 27-31. 512

Govor druga Staljina, sekretara C. K. Ruske Komunističke Partije (boljševika). [Izbor isti]

Bez prisiljavanja može se reći da je tretiranje nacionalnog pitanja u istoriji ruskog marksizma imalo dva stadija: prvi. to jest, do-oktobarski, i drugi, to jest, oktobarski. U prvom se stadiju nacionalno pitanje smatralo kao deo opšteg pitanja buržoasko-demokratske revolucije, to jest, kao deo pitanja diktature proletarijata i seljaštva. U drugom stadiju kada se nacionalno pitanje raširilo i pretvorilo u pitanje o kolonijama, kada se nacionalno pitanje, iz pitanja unutarnje držav­ nog pretvorilo u svetsko pitanje, nacionalno pitanje smatralo se već kao deo opšteg pitanja proleterske revolucije, kao deo pitanja dikta­ ture proletarijata. U oba slučaja metod je bio, kao što vidite, revoluci­ onaran. Ja mislim da sa svim tim drug Sim ić još nije potpuno na čisto. Otuda i njegov pokušaj da svede nacionalno pitanje na ustavni teren, t. j. da ga tretira kao pitanje reforme. Iz te pogreške proističe druga njegova pogreška, koja se sastoji u tome da on neće da razmatra nacionalno pitanje kao pitanje u suštini seljačko. Ne kao agrarno nego kao seljačko, jer to su dve različite stvari. Sasvim je tačno da se nacionalno pitanje ne srne izjednačiti sa seljačkim, jer osim pitanja seljačkog nacionalno pitanje sadrži u sebi još pitanja nacionalne kulture, nacionalne državnosti i t. d. Ali nesumnjivo je to da osnovu nacionalnog pitanja, njegovu unutarnju suštinu, ipak čini pitanje seljačko. Time se upravo i objašnjava da je seljaštvo osnovna armija nacionalnoga pokreta, da bez seljačke armije ne može biti i nema moćnog nacionalnog pokreta. To se upravo i ima pred očima, kad se govori, da je nacionalno pitanje u suštini pitanje seljačko. Ja mislim, da se u odbijanju druga Sirnica da primi tu formulu, krije podcenjivanje unutrašnje moći nacionalnog pokreta i nesvatanje njegova duboko narodnog, duboko revolucionarnog karaktera. To nesvatanje i ta nedovoljna ocena su velika opasnost, jer u praksi to znači nedovoljnu ocenu unutarnje potencijalne sile, koja se krije u nacionalno-oslobodilačkom pokretu, recimo Hrvata, - ocenu, koja je puna veoma teških posledica po ćelu jugoslavensku kompartiju. U tome je druga pogreška druga Sirnica. Nesumnjivo pogrešnim treba smatrati takođe i pokušaj druga Sirnica da nacionalno pitanje u Jugoslaviji tretira izvan veze sa međunarodnom situacijom i sa predstojećim perspektivama u Evropi. Drug Sim ić polazeći od toga što u današnjem momentu kod Hrvata i Slovenaca nema ozbiljnog narodnog pokreta za nezavisnost dolazi do zaključka, da je pitanje o pravu nacija na odcepljenje akademsko, i da ni u kome slučaju nije aktuelno. To, razume se nije tačno. Pretpostavimo čak i to, da to pitanje nije danas aktuelno, ono može postati veoma aktuelnim čim izbije rat ili ako u Evropi bukne revolucija odnosno čim ona bukne. A da će rat neizbežno izbiti i da će se oni tamo međusobno pokrviti u to se ne može sumnjati, ako se ima u vidu priroda i razvitak kapitalizma. U toliko više mora se računati sa takvim mogućnostima u Evropi u 513

opšte i u Jugoslaviji napose, naročito danas posle udubljenja nacionalno-revolucionarnog pokreta u porobljenim zemljama i posle pobede revolucije u Rusiji. Treba uzeti u obzir takođe i tu okolnost, da Jugoslavija nije sasvim nezavisna zemlja, da je ona svezana sa izvesnim kapitalističkim grupacijama i da se ona prema tome ne može izdvojiti iz ogromne igre sila, koja se danas vodi izvan Jugosla­ vije. I kada vi izrađujete nacionalni program jugoslavenske partije - a sada se upravo o tome radi - to onda treba imati na umu, da program treba da polazi ne samo od onoga što je u danom momentu pred nama, nego od onoga što se razvija i što će neizbežno doći, silom međunarodnih odnosa. Eto, zbog čega ja mislim da pitanje o pravu nacija na samoopredelenje treba smatrati pitanjem aktuelnim, goru­ ćim i neodloživim. A sada nekoliko reći o nacionalnom programu. Polaznom tačkom nacionalnog programa treba da bude teza sovjetske revolucije u Jugoslaviji, teza da bez svrgnuća buržoazije i pobede sovjetske revolucije nacionalno pitanje ne može bti povoljno rešeno. Naravno, mogući su izuzeci. Takav izuzetak bio je na pr: pre rata prilikom razdvajanja Norveške od Švedske, o čemu Lenjin u jednome od svojih članaka opširno piše. Ali to je bilo pre rata i pod izuzetno povoljnim okolnostima. Posle rata, osobito posle pobede sovjetske revolucije u Rusiji, teško su mogući takvi slučajevi. U svakom slučaju danas ima tako malo izgleda u prilog takvih mogućnosti da se mogu tako reći sravniti sa nulom. A ako je tako onda je jasno, da mi ne možemo izrađivati program, čije su veličine ravne nuli. Radi toga teza o revoluciji treba da bude polazna taćka nacionalnog programa. Dalje: Bezuslovno je potrebno da u nacionalnom programu bude specijalna tačka o samoopredelenju naroda do državnog oceplenja. Ja sam već govorio zbog čega se ta tačka ne može obići u današnjim unutarnjim i međunarodnim prilikama. Na kraju, u programu treba da bude i specijalna tačka o nacional­ noj i teritorijalnoj autonomiji za one narodnosti u Jugoslaviji, koje ne budu smatrale nužnim da se odele od Jugoslavije. Nemaju prava oni, koji misle da je takva kombinacija isključena. To je netačno. Pod izvesnim okolnostima kao rezultat pobede sovjetske vlasti u Jugosla­ viji sasvim je moguće da se neke nacionalnosti neće hteti da odele, upravo kao što je to bilo kod nas u Rusiji. Razume se, da za takve slučajeve treba da imamo i taćku o autonomijama, imajući u vidu preobražaj jugoslavenske države u federaciju autonomnih nacional­ nih država na osnovi sovjetskog uređenja. Dakle, pravo na ocepljenje svima onim narodima, koji hoće da se ocepe i pravo na autonomiju onim narodima, koji hoće da ostanu u okviru jugoslavenske države. Da bi izbegli svaki nesporazum treba da kažem da pravo na oceplenje ne treba svatiti kao dužnost, kao obavezu na oceplenje. Jedna narodnost može to pravo da iskoristi u smislu oceplenja, ali može i da ga ne iskoristi, i ako neće, to je onda njena stvar i sa time treba računati. Neki drugovi pretvaraju pravo na oceplenje u duž­ nost, zahtevajući na pr: od Hrvata, da se pod svaku cenu trebaju da odcepe. Takav stav nije pravilan i treba da bude odbačen. Ne treba mešati pravo sa dužnošću. Izvor Isti, str. 33-36. 514

Govor druga Zinovjeva, predsjednika Izvršnog odbora Komuni­ stičke Internacionale [Izvor isti]

Sa time, što je drug Sim ić govorio o opštem političkom položaju na Balkanu, mi smo saglasni. Ne mogu se stvari predstavljati tako da, ako u Centralnoj i Zapadnoj Evropi kapitalizam korača ka stabiliza­ ciji, na Balkanu može ostati sve pri starome. U tome postoji tesna veza i uzajamni uticaj. U Jugoslaviji je vlada Pašić-Pribičevića ponovno došla na vlast jednovremeno svršetkom »demokratskopacifističke« ere u Evropi. Niko ne prestavlja stvar tako jednostavno: u Centralnoj i Zapadnoj Evropi stvari su se izmenile, a na Balkanu ostaje sve po starome. Uzajamni uticaj bezuslovno postoji, ali treba shvatiti razliku između takvog jednog ugla Evrope, kao što je Balkan, i njenih ostalih delova. U svome opštem referatu ja sam govorio da se položaj na Balkanu razlikuje od položaja u ostaloj Evropi time, što na Balkanu imamo kombinaciju nacionalnog, radničkog i seljačkog pokreta i stalnu igru imperijalizma. Današnje stanje stvari, koje površno posmatrano izgleda po kapitalizam povoljnim, no izgleda nam, da je stabilno. Ipak se jasno vidi da osustvo neposredno revolucionarne situacije u ostaloj Evropi utiče i na političko stanje na Balkanu. Seljačko pitanje. Ovde drug Sim ić greši. Pred našim se očima sitna buržoazija koleba. Na primeru sa Radićevom partijom vidimo da ona prestaje da igra samostalnu ulogu i postaje igračkom u rukama krupne buržoazije. Pred našim se očima događa nečuvena politička beskarakternost; Radić, koji je još nedavno bio ovde, sada se odriče Seljačke Internacionale. Ali na tome se stvar ne svršava nego istom započinje. Šta će biti sada? Radić je - srednja linija u hrvatskoj seljačkoj partiji, sada se centrum ujedinjuje sa desnicom, a levica će se očevidno u toku vremena odvojiti. Taj proces odvajanja levice ići će verovatno polaganije nego u Bugarskoj, ali on će u svakom slučaju nastupiti. Netačno je tvrđenje druga Sirnica da u Jugoslaviji seljački pokret vodi buržoazija i da zato on nije revolucionaran. Radić se samo malo razlikuje od Stamboliskog, i ako Stamboliskom dodamo nacionalni momenat to imamo jedno te isto. U Bugarskoj je bio Stamboliski, zatim građanski rat, i zatim rascep u seljačkom taboru. Tamo je pokret također stajao pod buržoaskom zastavom kao što i svuda seljački pokreti počimaju buržoaskim vodstvom. U Jugoslaviji taj proces istom počinje. Danas parlamentarnim putem poništavaju 60 mandata Radićeve partije. Dolazi Radić i kaje se »Nikada više neću raditi ono što sam radio«. Ali među seljačkim masama to će ostaviti dubokih tragova. Seljački će se pokret na svojoj spoljnoj površini stišati za neko vreme, ali on će se razvijati iznutra i dići se iznova. Pitanje zemlje, meni se čini, je veoma jako u tom pokretu i to se ni malo ne može opovrgnuti time, što na čelu seljaka za sada stoji buržoazija. U našu černosotenjsku treću državnu dumu ulazili su seljaci, kojima su na čelu stajali velikoposednici, pa ipak, kada je na tapet došlo pitanje zemlje, oni su se oslobađali gazdinskog uticaja i njihovi govori su bili revolucionarni. 515

Drug Sim ić kazao mi je u jednom razgovoru da hrvatska buržoazija nije zainteresovana na odceplenju od današnje državne zajednice, da ona ne stavlja ozbiljno pitanje nezavisnosti i da je ona zaintereso­ vana samo na tome da dođe do većih tržišta, da se oslobodi poreza, carina i t. d. Druže Sirnicu, nije reč samo o buržoaziji već o seljaštvu, koje za njom ide. Pretpostavimo da nastupi takav slučaj kada će hrvatsko seljaštvo moći da kaže sve šta mu leži na duši, dogodi li se recimo revolucija ili novi imperijalistički rat - za što će se tada hrvatski seljak odlučiti? Za oceplenje ili ne? On će se odlučiti za oceplenje. To je osnovni fakt od koga treba polaziti. Drug Simić ne vidi da hrvatski nacionalni pokret ima svoj dubok koren u seljaštvu, i da i pored toga što ga danas predvodi buržoazija, ono će ipak u takvim značajnim momentima zauzeti revolucionaran stav. Sad nastaje pitanje: kako treba da postavimo nacionalno pitanje da bi uskorili revoluciju? Kolonijalni i polukolonijalni nacionalni pokreti nemaju sami po sebi socijalistički karakter, ali ti se pokreti javljaju jednim od rukava, koji se ulivaju u proletersku revoluciju. Vidimo da se to na kraju krajeva odnosi na svaki nacionalni pokret i da se pitanje ne srne doktrinarski postavljati. Zasluga Lenjina bila je u tome, što je on još u početku bitke postavio to pitanje i postepeno ga razvijao na osnovi Ruske Revolucije. Treba, dakle, da postavimo pitanje proveravajući ga na dolasku naše revolucije. Naša je polazna tačka - sveta mržnja prema buržoaziji, mi moramo da nađemo njenu Ahilovu petu. Kako da ne iskoristimo nacionalni moment u takvim državama, kao što je Jugoslavija! Da, kad to ne bi uradili, pokazali bi smo da smo glupani, koji ne znaju da formuliraju nezadovoljstvo narodnih masa. Vi, druže Simiću, treba da se zami­ slite u svu istoriju Ruske Revolucije i da obuhvatite pitanje u celini. Nacionalno pitanje u Jugoslaviji je pitanje revolucionarno, a ne ustavno; to je najvažniji problem, na temelju koga smo dužni da apeliramo na mase. Ima zemalja, u kojima se nacionalnim pitanjem ne može ništa postići, ali ima i takvih, u kojima nezadovoljstvo nacionalnih manjina igra takvu ulogu, kao i pitanje zemlje. Mi treba da razumemo da svako zlo ima svoje dobro. Radić je sebe raskrinkao pred širokim seljačkim masama. Neizbežno je diferenci­ ranje tih masa i daljnje razviće evolucije masa ići će po toj liniji, kao posle Stamboliskog. Ako mi usvojimo tu perspektivu, to pri izvesnim uslovima možemo podupirati zahtev za oblasnom autonomijom. Za koga su glasali radnici na poslednjim izborima. Oni su glasali većim delom za buržoasku opoziciju, za »levi blok«, računajući tu i hrvatsku seljačku partiju. To po mome mišljenju pokazuje kako je seljački pokret u Jugoslaviji zahvatio jak koren. Izašlo je tako, da umesto da su radnici poveli seljake, seljaci su bar privremeno povu­ kli za sobom radnike. Zašto je bio oslabljen radnički pokret? Vi ćete reći radi belog terora. Da, beli teror besni po Jugoslaviji, ali u manjoj meri nego u mnogim drugim zemljama. Terora kao što u Mađarskoj, Bugarskoj ili Poljskoj nema u Jugoslaviji. Dakle, time se ne može objasniti stvar. Socijaldemokrati se takođe nisu pokazali sposobnim da vode rad­ nike; sposobnom se pokazala opozicija, levi blok protiv Pašića, koji 516

se u tri svoje četvrtine sastoji iz seljačkog opozicionog pokreta. Taj je blok za sobom povukao deo proletarijata. Radnici govore: šta da glasamo za komuniste, kad je njihova stvar i onako beznadna. I tako imamo blok radnika i seljaka pod vodstvom buržoazije. To je nedo­ pustiv položaj i stoga, da bi iz njega izašli, treba svatiti da je seljački pokret, potpomognut nacionalnim, tako dubok, da može povući čak i radničku klasu na nepravilan put. Naša politika, treba da ide po liniji opšte boljševizacije koju mi i prema Jugoslaviji utvrđujemo. Izvor Isti, str. 37-42.

Govor druga Simića (Sima Marković) u jug. komisiji proširene Egzekutive [Izvor isti]

Činjenica je, uprkos svih priča, da u celoj zemlji gotovo ni jedna grupa ne stoji iza sadašnjeg CK. Ima samo jedna šaka proletera, koji stoje iza CK, a ti elementi stoje iza C K baš stoga, što su još uvek pod pogrešnim utiskom, kao da Komunistička Internacionala odobrava celokupan rad našeg CK, kako to tvrde drugovi iz C K nemajući drugih argumenata u prilog svoga rada i u prilog svoje pozicije. Autoritet Kl zloupotrebljava se i iskorišćava da bi se pojačalo izgub­ ljeno poverenje proletera prema CK. C K je stavio sporna pitanja na čisto principijelnu bazu. Nije teško dokazati, da u našoj partiji ne postoje nikakve principijelne razlike, koje bi mogle jedinstvo partije dovesti u opasnost. Na pr. što se tiče pitanja opšteg ocenjivanja krize kapitalizma, to je drug Popović dokazao, da je partiska opozicija u tome pitanju stajala i da još stoji potpuno na tlu zaključaka V. Kongresa i odgovarajućih zaključaka III. Kongresa Crvene Sindikalne Internacionale. Ima mnogo članaka, kojima se to lako može dokazati. Ali, drugovi, što se tiče toga opšteg ocenjivanja krize kapitalizma, ne samo u svetskim razmerama, nego naročito u Jugoslaviji, to moramo reći, da je stanovište našeg C K u jednoj tački bilo potpuno pogrešno. Drugovi iz CK su se na poslednjem plenumu potrudili da dokažu, da je situacija u Jugoslaviji i uopšte na Balkanu eminentno revolucionarna, i koštalo me je dva sata govora dft iz toga stava izbacim nesretnu reč »eminentno«. Glupost je govoriti o eminentno revolucionarnoj situaciji u Jugosla­ viji. To velim otvoreno i spreman sam da to dokažem ako je potrebno. Drugovi iz C K su uporno ostajali na tome, da je situacija u Jugoslaviji eminentno revolucionarna, i ne samo onde nego na ćelom Balkanu. To ne odgovara činjenicama. Mi imamo vrlo labilan i komplikovan politički i ekonomski položaj na celome Balkanu, ali nikakvu neposrednu revolucionarnu situaciju. Opšti položaj se nije stabilizovao, a sva približavanja između raznih vlada na Balkanu neće dovesti političkoj stabilizaciji, jer su suprotnosti interesa između građanskih vlada na Balkanu tako velike, da se uopšte ne mogu prebroditi. Perspektiva položaja razvija se dakle u pravcu zaoštravanja opšteg političkog položaja na Balkanu. Marks je rekao da je Balkan barutana. To je zbilja tako. Balkan je vulkan, koji nikada ne prestaje da se dimi. Ali mi moramo računati sa činjenicama. Reakcija je za momenat odnela pobedu na Balkanu. Buržoazija se na 517

Balkanu osnažila. Ona se danas tamo oseća mnogo sigurnije. Razmer snaga pomerio se na Balkanu u korist buržoazije. Egzekutiva mora po mome mišljenju sasvim jasno da zauzme stanovište u pitanju opšteg položaja na Balkanu. Čitamo u poslednjim člancima drugova Zinovjeva, Stalina i Buharina, da u zapadnoj i centralnoj Evropi nemamo nikakve neposredno revolucionarne situacije. A to se mora sasvim otvoreno i nedvosmisleno izgovoriti i za balkansku situaciju. Mi ni ovde ne stojimo pred kakvom neposrednom revoluci­ onarnom situacijom. Ako svoju politiku nećemo da osnivamo na iluzijama, na željama, već na stvarnim činjenicama, onda moramo sasvim jasno reći, da nema niti u Centralnoj i Zapadnoj Evropi, niti na Balkanu kakve neposredno revolucionarne situacije. To je prvo pita­ nje, u kome Egzekutiva jasno i nedvosmisleno mora da zauzme stanovište. »Levi« drugovi se boje od te tvrdnje, jer ceo položaj uopšte ne mogu ni lenjinistički, ni marksistički, ni dijalektički da shvate i da vide, oni se boje od utvrđivanja te činjenice. Oni su mišljenja, da, ako sadašnji revolucionarni talas pređe, da je sa revolucijom uopšte svršeno. To je antilenjinističko shvatanje opšte krize, to je oportunistički stav drugova, koji uopšte nemaju nikakvu marksističku i lenjinističku sposobnost, da situaciju dijalektički analizuju i iz nje izvuku potrebne tačke i političke konsekvence. O pitanju odnosa prema seljaštvu. U tome pitanju ne postoji nikakva principijelna razlika. Osnova naše politike mora biti borbeni savez između radnika i seljaka. To je drug Popović naglasio. Ali postoje diference u taktičkoj oblasti. Postoje diference u tome, kakve konkretne oblike treba da ima taj odnos u Jugoslaviji u ovoj konkret­ noj situaciji. Mislim, da ćemo o tome imati još da govorimo u seljačkoj komisiji. Ovde se moram samo na to ograničiti da naglasim, da u tome pitanju ne postoje principijelne suprotnosti, nego samo razlike u mišljenju, u čemu se sastoji konkretiziranje opšte linije, utvrđene od V. svetskog kongresa. Da je CK u toj oblasti počinio velike taktičke greške (oportunističko shvatanje radničke i seljačke vlade, prema Radićevoj partiji), o tome ćemo još imati da govorimo. U sindikalnom pitanju isto tako ne postoji nikakva principijelna diferenca dokaz, za to prepuštam drugovima, koji su radili u sindika­ tima, pošto ja u tako kratkom vremenu ne mogu da obradim sva pitanja. Mi smo u Jugoslaviji nasledili jednu dobru stvar iz stare srpske social-demokratske partije. Sindikate je u Srbiji osnovala i vodila socijalistička partija. Stoga je postojala u našoj partiji tradi­ cija, da je partija ta koja vodi i mora voditi ceo radnički pokret. Nema nikakvih sindikalističkih i separatističkih tendencija, nikakvih skreta­ nja u pravcu ekonomizma, sindikalizma itd. To kod nas ne postoji. Postoje u nekoliko separatističke tendencije u Hrvatskoj i Sloveniji, usled pogrešnog stava CK u nacionalnom pitanju, ali u Srbiji takve tendencije uopšte ne postoje. Ta je tradicija tako jaka, da nikome ne bi uspelo, da skrene naše radnike sa toga tačnog stanovišta. Dolazim na nacionalno pitanje i žalim, što drug Manuilski nije prisutan, jer protiv njega moram u prvom redu vrlo oštro da nastu­ pim. Drug Manuilski je na V. kongresu držao dug govor o nacional­ nom pitanju, u kome je između ostaloga podvrgao oštroj kritici i stanovište S. Markovića, koje i ja usvajam. Ne će mi teško pasti da 518

dokažem, da su svi ti napadi potpuno neosnovani, da im nedostaje svaki oslonac. Na pr. drug Manuilski je imao hrabrosti da tvrdi, da je drug Marković mišljenja »da je nacionalno pitanje u Jugoslaviji čisto buržoaska izmišljotina.« Ta tvrdnja druga Manuilskoga jeste čisto manuilskovska izmišljotina, koja sa činjenicama nema apsolutno ničeg zajedničkog. Drug Marković je u god. 1922. napisao brošuru »Nacionalno pitanje u svetlosti marksizma«, u kojoj je razvio marksističko-lenjinističku teoriju o nacionalnom pitanju. Veoma žalim, što ta brošura nije prevedena na nemački i ruski, jer tada drug Manuilski ne bi mogao tako da operiše, kao što je to činio na V. kongresu. U toj brošuri postavio je drug Marković, - i to po prvi put u marksističkoj literaturi u Jugoslaviji - nacionalno pitanje na marksističko-lenjinističku bazu. U to vreme drugovi iz CK nisu hteli o nacionalnom pitanju ništa da čuju, ono je za njih bilo jedna fantazija. Utvrđujem, da je drug Marković u toj knjizi prvi put u jugoslovenskoj socijalistič­ koj i marksističkoj literaturi podvrgao oštroj kritici pitanje t. zv. jedinstvene jugoslovenske nacije i dokazao, da je ta teorija ništa drugo do maska srpskog imperijalizma. Drug Manuilski se pojavljuje posle svega toga sa takvom, prosto nečuvenom tvrdnjom, kako je drug Marković mišljenja, da je nacionalno pitanje samo čisto buržoa­ ska izmišljotina! Protiv takvog postupanja druga Manuilskog moram najoštrije da protestujem. Ali on se nije ograničio samo na jednu pogrešnu tvrdnju, već je postavio još tri druge pogrešne tvrdnje. On veli doslovno: »Drug Marković je ćelo pitanje prava samoopredelenja postavio na ustavnu bazu.« To je opet netačno tvrđenje, koje ne samo da nema ničeg zajedničkog sa knjigom druga Markovića, već stoji šta više u direktnoj protivurečnosti sa onim što je on u svojoj knjizi napisao. On je sasvim jasno razlikovao nacionalno pitanje od ustavnoga, povukao je sasvim jasnu i oštru razliku između ta dva pitanja. O tome ne može niko, da bude u sumnji, ko je njegovu knjigu pročitao. Onda treće tvrđenje druga Manuilskoga doslovno: »Drug Marković zastupa mišljenje, da makedonsko pitanje nije balkansko pitanje, nego evropsko pitanje.« A to je iz osnova pogrešno tvrđenje. Nasuprot tome, drug Marković je tvrdio, da makedonsko pitanje, nije jugoslovensko nego balkansko pitanje. Dakle direktnu suprotnost od onoga, što je drug Marković pisao, predstavljao je drug Manuilski na V. kongresu kao njegovo mišljenje. Onda dolazi četvrta tvrdnja doslovno: »Drug Marković je mišljenja, da proletarijat mora da primi buržoasku državu onakvu, kakvom su je serija ratova i nasilja nači­ nile.« To je četvrto pogrešno tvrđenje druga Manuilskoga protiv knjige druga Markovića o nacionalnom pitanju, jer je on jasno i nedvosmisleno zauzeo stanovište protiv neprikosnovenosti današ­ njih državnih granica: on je to pitanje u svojoj knjizi sasvim jasno osvetlio, ćelu knjigu je napisao protiv Bauerove nacionalne teorije i drug Manuilski ipak pripoveda da mu knjiga stoji na stanovištu Bauerove teorije. A cela bi se knjiga međutim mogla nazvati »Antibauer«. Drug Marković je to pitanje stalno ovako postavljao; kako stojimo mi prema tome pitanju sa gledišta interesa proleterske revolucije? To je marksističko postavljanje pitanja, to je lenjinističko obrađivanje nacionalnog pitanja. Lenjin i Staljin su između ostalog tako postupali u ruskoj literaturi. Drug Manuilski je dakle u svome govoru postavio skroz pogrešna tvrđenja, što se tiče stanovišta 519

druga Markovića u nacionalnom pitanju. Vrlo je interesantno da se utvrdi, kako je drug Manuilski uopšte mogao doći do tih netačnih tvrđenja. Radi li se o svesnom ličnom ponižavanju, o falsifikatu, o lažnom predstavljanju? To ne mogu sebi da zamislim. Ja sam druga Manuilskoga tek ovih dana upoznao i on čini utisak poštenog čoveka. Zato ne mogu sebi da zamislim, da je iz kakvih prljavih razloga postavio ta netačna tvrđenja protiv druga Markovića. Je li sad drug Manuilski njegovu knjigu čitao ili nije? Da je on njegovu knjigu čitao, onda kao pošten drug uopšte ne bi mogao tako lažno da predstavlja stvar. On dakle knjigu nije čitao, a ipak je u svome govoru protiv te knjige zauzeo vrlo oštro i odlučno stanovište. U pitanju je, da li je to pošteno ili ne. Ako jedan referent na jednom internacionalnom kongresu nije materijal lično skupljao, onda mora bezuslovno da ispita dali je taj materijal tačan. Na najvišem forumu naših internacionalnih pokreta nije dozvoljeno operisati sa lažnim argumentima, čak ni protiv neprijatelja. Drug Marković se u to vreme nalazio u jednom zatvoru u Jugoslaviji, kada je bio izložen tim oštrim napadima od strane druga Manuilskoga i zato je bio van mogućnosti da na te napade reagira. Je li drug Manuilski pao možda žrtvom frakciskih borbi u našoj partiji? Svakako bi trebalo da drug Manuilski bezuslovno da potrebna objašnjenja i da povuče pogrešne tvrdnje. A sad još sledeće. Drug Vladetić tvrdi, Marković veli u svojoj brošuri o »Ustavnom pitanju«, da će Jugoslavija kao mnogonacionalna država biti ili demokratska ili je uopšte ne će biti. To je drug Marković zaista i rekao. Drug Vladetić izvlači odatle zaključak: dakle, drug Marković veruje u demokratski razvitak u Jugoslaviji! Ta je logika veoma smešna. Drug Marković je u tome pitanju zauzeo sledeći stav: da, što se tiče ustavnog pitanja mi moramo odlučno da istupamo protiv monarhije, a za demokratsko-republikanski državni oblik. To je, kao što je drug Marković stalno naglašavao - samo polazna tačka, ne cilj, samo polazna tačka za naše daljnje borbe. Ja nikakve druge argumente u korist te teze ne ću da navedem, nego ću samo citirati jednu tezu iz projekta o boljševizaciji partija od druga Zinovjeva, koja veli da odlučno ima da istupimo protiv monarhije, a za republikansko-demokratsku agitaciju protiv monarhije. Drug Zinovjev veli od reči do reći: »Boljševizam se ne sastoji u tome da se udaljimo od republikansko-demokratske agitacije protiv monarhije, već u tome, da tu agitaciju vežemo sa socijalističkim zahtevima.« Drug Marković je baš u tome smislu napisao ćelu svoju brošuru o ustavnom pitanju. Što se pitanja delimičnih zahteva uopšte tiče, to su drugovi stalno bili mišljenja, da to smatraju oportunizmom. A drug Zinovjev veli u pomenutim tezama: »Otklanjanje delimičnih zahteva ne slaže se sa boljševizmom.« Mi prema svim tim pitanjima uzimamo takav stav, da u svima tim zahtevima vidimo samo polazne tačke, od kojih moramo polaziti, ako uopšte hoćemo da mase mobilišemo za borbu. Mi se, razume se, ne ćemo ograničiti na te delimične zahteve kao na ciljeve, nego ćemo ih iskoristiti u to, da mase mobilišemo, kako bismo mogli voditi odlučnu borbu za naše revolu­ cionarne socijalističke ciljeve. To je, uopšte uzev, stav prema naci­ onalnom pitanju (pravo samoopredeljenja do otcepljenja) i prema svim ostalim zahtevima političke demokratije, koji se postavljaju i koje mi moramo postaviti. Teoretska linija CK u nacionalnom pitanju 520

bila je netačna. C K stoji na stanovištu, da se nacionalno pitanje u današnjoj imperialističkoj eri ne da rešiti. Luksenburgizam! Pošto je tačna praksa bez tačne teorije nemoguća, to je negativni rezultat partijske politike na tome polju bio neminovan. Poslednji izbori znače katastrofalni poraz za partiju. Poraz u toj izbornoj borbi najbolji je dokaz, da partija u Jugoslaviji nema uopšte nikakvog uticaja više kod masa, da partija kao centralistički organizovana partija ne postoji. Izborni poraz je samo poslednje beočug u lancu poraza naše partije pod vodstvom sadašnje centrale. C K nije uopšte ništa preduzeo, da za vreme t. zv. demokratsko-pacifističke ere izvrši najpotrebniji organizacioni rad; taj najvažniji zadatak je potpuno propustio, nije ništa uradio. Zašto? Zato, jer je imao iluzije o dugom trajanju demokratske ere u Jugoslaviji, dok je ta era međutim jedva 4 meseca potrajala. C K uopšte ništa nije stvorio u organizaci­ onom pogledu. Tako izgleda položaj na organizacionom polju. Naš C K služio se u svim spornim pitanjima naročitom taktikom. Sporna pitanja su od strane C K uvek ovako postavljena: Za Komuni­ stičku internacionalu ili protiv nje! Na to pitanje su svi proleteri i komunisti, razume se odgovarali sa: Za Komunističku Internaci­ onalu! Ali taj se manevar uskoro prozreo od strane najboljih organi­ zacija u Jugoslaviji i one su odgovarale: »Za Komunističku Internaci­ onalu, ali protiv CK, prema kome nemamo i ne možemo imati poverenje!« Izvor isti, str. 65-73.

Drugi govor druga Simića [Početak govora ni|e stenogralisan] [Izvor Isti]

A sad o nacionalnom pitanju. Mi moramo da razjasnimo u čemu se sastoji socialni smisao nacionalnog pokreta u Jugoslaviji. Agrarno je pitanje u Jugoslaviji samo delimično rešeno. Agrarno pitanje ne igra u nacionalnom pokretu, naročito u Dalmaciji i u Sloveniji, nikakvu odlučujuću ulogu (to dokazuje i primer Radića i Korošeca). U Hrvat­ skoj postoji agrarno pitanje u zaoštrenoj formi samo delimično. Znači, da se agrarno pitanje ne javlja kao osnovni momenat u nacionalnom pokretu Jugoslavije. Pa šta onda čini socijalnu sadržinu jugoslovenskog nacionalnog pokreta? Nacionalni pokreti mogu imati raznu socijalnu sadržinu. U Hrvatskoj i Sloveniji imamo tipičan nacionalni pokret, predvođen hrvatskom i slovenačkom buržoazi­ jom. Osnovu toga pokreta čine - seljaci. A to stoga, što su te zemlje seljačke. Taj se nacionalni pokret nalazi pod ideološkim uticajem hrvatskog kapitala. Radić je sprovodio i sprovodi politiku hrvatskog kapitala. Poslednji politički događaji su to sasvim očevidno pokazali. Radićeva Partija je još od svog postanka stalno sprovodila politiku hrvatske buržoazije. Imajući u vidu spomenute činjenice, lako je moguće odgovoriti na pitanje u čemu se sadrži smisao socijalnog pokreta u Jugoslaviji. Ta se socijalna sadržina sastoji u konkurent­ skoj borbi među srpskim kapitalom s jedne strane i hrvatskim i slovenačkim - s druge. U svojim knjigama je drug Marković dao 521

marksističku analizu tog pokreta. On je u svojoj knjizi »Nacionalno pitanje u svetlosti marksizma« razvio Staljinovu teoriju o nacional­ nom pitanju. Tu analizu je političko i ekonomsko razviće poslednjeg vremena potvrdilo. Nacionalni pokret u Jugoslaviji pokazuje se u svetlosti lenjinističke teorije kao dokaz pravilnosti te teorije. Ko je pažljivo proučio knjige druga Markovića po tom pitanju, taj vidi da je njihov cilj dokazati pravilnost te teorije Staljina i Lenjina nasuprot teoriji austriske škole. Radićeva partija potpada sve više pod upliv hrvatske buržoazije, i sada se događa ono što je drug Marković utvrdio pre tri godine, naime da se Radićeva partija odriče parole konfederacije i federacije i sklapa kompromis sa srpskom buržoazijom. U svom je govoru prigovorio drug Manuilski drugu Markoviću kao da on tobože ne priznaje fakat da buržoaska revolucija u Hrvatskoj i Sloveniji i u ostalim bivšim provincijama Austrije nije dovršena. To drug Marković nije nikada niti mislio a niti govorio. Po tom pitanju u jug. partiji nema razmimoilaženja. Ali tu se ne radi o tom, da buržoaske revolucije nisu završene, već o tom koje će pokretne snage nositi taj pokret. Drug Manuilski se poziva na druga Jovanovića. Meni se čini, da bi se drug Manuilski sigurno odrekao njega, kad bi se u tančine upoznao sa onim što je drug Jovanović pisao o tome pitanju. Drug Jovanović a tako isto i Cvijić tvrdili su, da će postojeći naci­ onalni pokret, na čijem se čelu nalazi hrvatska i slovenačka buržo­ azija biti one socijalne snage koje će dovršiti buržoasku revoluciju. Drug Marković je rekao suprotno od toga. Sve donde dokle se nacionalni pokret nalazi pod uplivom buržoazije, on ne može biti nosiocem te revolucije. To stanovište odgovara potpuno stanovištu ruskih boljševika do revolucije. Drug Marković je dovodio i dovodi te snage u vezu s radničkom klasom, dok međutim drug Jovanović tvrdi da će nosiocem te buržoaske revolucije biti upravo sadašnji nacionalni pokret. Radi toga je stanovište druga Markovića - boljševičko, a stanovište drugova Jovanovića i Cvijića potpuno menjševičko. Ja verujem, da drug Manuilski neće biti saglasan s takim menjševičkim postavljanjem pitanja. A sad prelazim na pitanje, može li nacionalno pitanje biti rešeno u okviru kapitalističkog društva. Svi levi drugovi su u diskusiji tvrdili, da u sadašnjoj imperijalističkoj epohi nacionalno pitanje nije moguće rešiti. Meni se čini, da je drugovima iz CK mnogo štošta u nekim tačkama teza o boljševizaciji nejasno. Reč je ne o definitivnom nego samo o relativnom rešenju nacionalnog pitanja. Lenjin je to nekoliko puta naglasio. U okviru kapitalističkog društva nije moguće potpuno rešiti (i zadovoljiti) ne samo nacionalno pitanje, nego ni pitanja demokratije, demokratskih zahteva. Dakle to je - azbuka (osnovno). Isto tako i pravo na samoopredelenje naroda, koje se isto tako javlja kao jedan od zahteva političke demokratije, nije moguće rešiti u kapitalističkom društvu. Teoretska osnova Centralnog komi­ teta bila je sasvim pogrešna i radi toga sav njegov faktički rad nije pokazao nikakvih pozitivnih rezultata. Ni jedno pitanje ne može biti pravilno rešeno, ako je teoretski nepravilno postavljeno. A sad nekoliko reći o odnosu nacionalnog pitanja prema ustav­ nom. Da li je moguće svoditi nacionalno pitanje na ustavno? Pre 522

svega jedna teoretska postavka. Recimo u nekoj državi X žive tri nacije - A, B i C. Te tri nacije izjavljuju želju da žive u jednoj državi. 0 čemu se radi u takvom slučaju? Naravno o regulisanju unutarnjih odnosa u toj državi. Znači dakle pitanje ustavnog poretka. U tome teoretskom slučaju nacionalna se pitanja svode na ustavno. To je sasvim logično. Kako dakle vidimo, takvi su teoretski slučajevi sasvim mogući. Manuilski je pravilno rekao, da nacionalno pitanje za nas može postojati samo na takvoj bazi: samoopredelenje naroda do otcepljenja. To je jedino pravilno rešenje toga pitanja. To drug Marković tvrdi i to je tvrdio u svima svojim člancima i knjigama. Ako mi u takvom teoretskom slučaju svodimo nacionalno pitanje na ustavno, tada je potrebno reći, a to je drug Marković stalno naglaša­ vao, da se samoopredelenje naroda do otcepljenja javlja uslovom rešenja ustavnog pitanja. I samo na toj bazi drug Marković postavlja ustavno pitanje. Postoji ogromna razlika između lenjinističkog shvatanja ustavnog pitanja i teorije Bauera i Springera, koji postojanje dane države kao celine uzimaju kao istoriski fakat. Za nas marksiste, integritet buržoaske države nije ni u kojem slučaju neprikosnoven, nego je samo predmet naše revolucionarne taktike. Bauer pretpo­ stavlja da danu državu ne treba taknuti, za nas međutim ona ne predstavlja nikakvu svetinju. Baš u tom i postoji razlika između našeg marksističkog stanovišta i Bauera i Springera. Hrvatski narod je nekoliko puta izjavljivao želju, da živi u jednoj državi sa Srbima. Mi, naravno, moramo da se prema tim izjavama odnosimo kritički. A radi toga mi i zahtevamo priznanje prava na samoopredelenje svake nacije do odceplenja. Bauer i Springer upravo toga ne priznaju. Pojmljivo je, da se takva prava mogu izvojevati jedino revolucionar­ nom borbom. Ona ne mogu biti izvojevana parlamentarnom borbom nego mogu biti izazvana jedino revolucionarnim akcijama masa. Ali ako se postavi nacionalno i ustavno pitanje kao antiteze, kako to proizilazi kod druga Manuilskog, onda je to nelenjinističko postav­ ljanje pitanja. Staljin računa s tom mogućnošću, da može doći slučaj, da nekoje nacije, pod ovim ili onim okolnostima, predpostave ostati u grani­ cama državne celine. U Jugoslaviji se baš tako i postavlja pitanje. Staljin polemiše protiv Bauera i govori: »Jedino ispravno rešenje toga p itanja... jeste oblasna autonom ija...« Iz toga je jasno za svakoga, da je drug Marković prilazio k nacionalnom pitanju u Jugoslaviji onako kao Staljin - u Rusiji. Lenjin je gore spomenutu knjigu preporučivao kao jednu od najboljih u svetskoj marksističkoj literaturi o nacionalnom pitanju; a stanovište druga Markovića ničim se ne razlikuje od stanovišta Staljinovog, iznetog u toj knjizi. Pitanje oblasnih autonomija drug Marković ne postćvlja principi­ jelno onako, kako je to shvatio drug Skripnjik. Drug f larković je u svojoj brušuri rekao, »da je za radničku klasu principijelno rešenje ustavnog pitanja sovjetsko državno uređenje«. Ali za to vreme, dok živimo u okviru buržoaske države, nama ne srne bi i svejedno, u kakvoj državi živimo, kakvu formu i kakav ustav ima ta fržava. Znači, da stvar nije u principijelnom postavljanju tog pitanja nego u poli­ tičko taktičkom. A sada nekoliko reći o nacionalnoj ravnopravnosti (citira Staljina). U svojoj XIX svesci Lenjin je također govorio o nacionalnom miru: 523

»Politika je proletarijata u nac. pitanju kao i u ostalim pitanjima«... To je lenjinističko postavljanje pitanja. Samo u takom smislu i na takoj bazi je moguće postaviti nacionalno pitanje, a drug Marković ga je samo tako postavio. Drugovi iz CK su nekoliko puta govorili o paroli »protiv naciona­ lizma«. Meni se čini, da drugovi ne shvataju razliku među »naciona­ lizmom« i »nacionalnim pokretom«. Mi kao marksisti moramo se boriti protiv svakog nacionalizma. Nacionalizam je jedno, a naci­ onalni pokret drugo. Mi se moramo boriti protiv nacionalizma, dok međutim nacionalni pokret moramo pomagati. I ta potpora jeste opet samo relativna, jer mi principijelno govoreći, ne možemo potpoma­ gati sve nacionalne pokrete, budući da može biti slučaj, što je još Marks ukazao, da se interesi proleterske revolucije mogu nalaziti u direktnoj suprotnosti s nacionalnim pokretima. Što se tiče odnosa prema buržoaziji to konstatujem, da po tom pitanju između druga Markovića i odluka Kominterna nema nikakvih principijelnih razlika. Za mene je jasno, da su drugovi iz opozicije zauzeli po tom pitanju sasvim nepravilan soc.-demokratski stav. Oni su tokom vremena uvideli tu svoju pogrešku i priznali je u komisiji, koja je izrađivala platformu sporazuma. Što se tiče taktike o odnosu prema Radiću, ona je sve drugove uznemirila. Ta je taktika u svojoj osnovi bila pogrešnom, oportunističkom, budući da se sastojala samo u tom, da jedan drugome šalju pisma težeći, da se postigne izborni kompromis. Za to postoji masa dokaza. Ja navodim samo primer taktike partije za vreme demokratsko-pacifističke ere. Tada Radićeva partija nije kritikovana, ma da je on sam izjavljivao, da on protiv monarhije nema ništa. Na tu izjavu, koja je značila kapitulaciju hrvatskog nacionalnog pokreta pred srpskom hegemonističkom buržoazijom, CK partije ničim nije odgovorio. CK isto tako nije kritikovao njegovo (Radićevo) gledište u čitavom nizu političkih i ekonomskih pitanja. Uzmimo npr. zakon o zaštiti države. Ništa partija nije zahtevala od Radića, da se bori za ukidanje toga zakona i ako je on to mogao učiniti, jer se nalazio na vlasti, i ako se danas njegova vlastita partija progoni na osnovu tog istog zakona. Platforma radničko-seljačkog bloka bila je izrađena tek onda, kada Radić na vlasti već nije bio. A onda kada je vlada bila u direktnoj zavisnosti od njega, kada je on u parlamentu mogao sprovesti svaku rezoluciju, tada se partija nije odnosila kritički prema njegovom pokretu. Radić je rekao, da pitanje zakona o zaštiti države nije aktuelno. Na tom se stvar i završila. Sva kritika CK partije bila je uperena na ostvarenje izbornog kompromisa. Što se tiče stava opozicije po tom pitanju, moram da kažem, da se naša partija do rata sastojala iz krajne opozicije II Internacionale, i da su iz tog vremena preostala u nas kojekakva nasleđa. Ali kako se situacija posle rata sasvim izmenila, to se neke tada dobre osobine javljaju danas već kao njeni nedo­ statci. Tako na pr. slučaj sa starom taktikom »protiv svih kompro­ misa« koja je sa stanovišta dialektičke taktike svakako nepravilna. Takih je ostataka u našoj partiji još mnogo i mnogo i oni se još nisu preživili. CK partije nije ništa uradio, da bi ideološki objasnio nepra­ vilnost tih nasleđa. CK partije nije uopšte sposoban da vodi ma kakvu ideološku borbu. 524

Ovde je bilo ukazano, da u našoj partiji, isto tako kao i u čehoslovačkoj postoje grupacije po nacionalnoj pripadnosti. Ja smatram, da češki slučaj ne treba mehanički prenositi na jugoslovensku partiju. Nekih podudaranja ima, ali razlika se sastoji u tom, da u nas unutar­ nji partijski spor ne bazira na nacionalnoj osnovi. Ja samo navodim primer Hrvatske, gde su se gotovo sve organizacije izjasnile protiv linije C K u nacionalnom pitanju. Hrvatski proletarijat je potpuno protiv C K u pitanju o jedinstvenom frontu. Izvor isti, str. 7S-82.

Simić (Sima Marković): O nacionalnom pitanju Jugoslavije [Povodom govora druga Staljina] Članak [Izvor isti]

1. Drug Staljin govorio je o mome shvatanju nacionalnog pitanja na osnovu nepotpunog prevoda moga govora u jugoslovenskoj komisiji. Stoga čitava polemika druga Staljina protiv moga shvatanja o nacionalnom pitanju počiva na izvesnim nesporazumima, koja želim na ovaj način da otklonim. 2. Nacionalno pitanje uopšte i naročito u konkretnoj istorijskoj situaciji, kako se ono u Jugoslaviji pojavljuje, ja sam posmatrao sasvim u duhu lenjinizma isključivo pod prizmom interesa proleter­ ske revolucije. Ustajući protivu netačnog teorističkog shvatanja Rože Luxenburg, da je rešenje nacionalnog pitanja u okviru kapita­ lizma uopšte »nemoguće«, ja sam podvukao na osnovu dosadašnjih istoriskih iskustava, da će tek proleterska revolucija biti u stanju da dade osnove za potpuno i trajno rešenje nacionalnog pitanja kao što pokazuje živi primer Sovjetske Rusije. Istovremeno istakao sam potrebu, da komunistička partija mora aktivno potpomagati svaki nacionalno revolucionaran pokret, koji je uperen protivu imperializma. Kao što je poznato, u tome se i sastoji suština revolucionarnom arksističkog, lenjinističkog shvatanja nacionalnog pitanja. 3. Što se tiče pitanja prava samoopredelenja do otcepljenja, nisam nikada tvrdio, da je to »akademsko« pitanje, a da nije aktuelno; još manje sam dovodio ovo pitanje u zavisnost od toga, da li postojeći nacionalni pokreti zahtevaju ovo pravo ili ne. Naprotiv. Uvek sam najjače naglašavao, da osnovno gledište naše politike u nacionalnom pitanju mora biti bezuslovno priznanje prava samoo­ predelenja. Tvrdeći, da hrvatski i slovenački nacionalni pokret za momenat ne teže otcepljenju, dodao sam također, da će usled eventualnih komplikacija unutrašnje, ili spoljašne situacije biti vrlo lako moguće, da Hrvati i Slovenci i drukše postave pitanje svoga samoopredelenja. Stoga mora komunistička partija neizostavno i bezuslovno još sada da istupi za prava samoopredelenja do otcep­ ljenja. Zastupajući uvek borbu za pravo samoopredelenja do otcepljenja, bio sam u našoj konkretnoj situaciji protivu parole »otcepljenje pod svaku cenu« Protivu ove parole izjasnio se također i drug Staljin. 525

4. Moje »ustavno« postavljanje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji nema ničeg zajedničkog sa reformističkim shvatanjem ustavnog rešenja nacionalnog pitanja. Pre svega, ja shvatam - kao svi marksi­ sti - ustavnu borbu ne reformistički, kao borbu u parlamentu ili u okviru danog ustava, nego kao deo opšte revolucionarne klasne borbe proletarijata, kao sastavni deo borbe za zauzimanjem vlasti. Ruski marksisti nisu posvećivali ustavnom pitanju za vreme carizma nikakvu naročitu pažnju, pošto ovo pitanje kao aktuelno pitanje u Rusiji nije postojalo. Sasvim drugi slučaj imamo u Jugosla­ viji. Jugoslavija se nalazi već sedam godina u znaku ustavne borbe. U Jugoslaviji stoji ustavno pitanje u centru političkog života. Ustavna borba potresa osnovu države. Ali centralno pitanje, ono koje komplikuje ustavno pitanje i onemogućuje njegovo rešenje, je nacionalno pitanje. Na ovaj način je nacionalno pitanje skopčano sa ustavnim u konkretnoj situaciji u Jugoslaviji. Kakav sam stav ja zauzeo prema ovakovom stanju stvari? Istakao sam: 1. da su nacionalno i ustavno pitanje u osnovi dva različita pitanja, da bih podvukao razliku od reformističkog shvatanja, po kome nacionalno pitanje mora biti rešeno uvek u okviru »neprikos­ novenih« granica dotične države i 2. da je priznavanje i osiguranje prava za samoopredelenje do otcepljenja pretpostavka rešenja ustavnog pitanja u jednoj nacionalitetnoj državi kakva je Jugoslavija. U tome se sastoji moje »ustavno« postavljanje nacionalnog pita­ nja. Kao što se vidi nema niti moje opšte shvatanje nacionalnog pitanja, niti moje »ustavno« postavljane nacionalnog pitanja u Jugo­ slaviji ničeg zajedničkog sa reformizmom. Još jedna važna primedba. Ustavna borba u Srbiji, koja skoro 100 godina živi ustavnim životom, ima revolucionarnu tradiciju. U toku ustavnih borbi, koje su često naročito u drugoj polovinu prošloga stoljeća uzimale oblik otvorenog građanskog rata, bila su svrgnuta tri kralja, uništena je cela dinastija Obrenovića. Stoga pruža i aktuelna ustavna borba povoljnu polaznu tačku za naše buduće revoluci­ onarne borbe. 5. Za samu boljševičku teoriju nacije, koju je najjasnije i najbolje izneo Staljin u poznatom članku »Marksizam i nacionalno pitanje« primenio na konkretnu situaciju u Jugoslaviji. Dosadašnje jugoslovensko iskustvo potpuno je potvrdilo tačnost ove teorije. Fakat je, da su seljačke mase nosioci nacionalnih pokreta u Jugo­ slaviji, da one daju nacionalnim pokretima glavnu borbenu snagu. U ovome smislu je nacionalno pitanje, kao što Staljin kaže, zaista seljačko pitanje. 0 tome ne može biti sumnje. Ja sam samo tvrdio i tvrdim još, da nacionalni pokreti u Jugoslaviji nemaju agrarni karak­ ter. Pokazao sam, da je ekonomska osnova nacionalnih pokreta u Jugoslaviji konkurentska borba između vladajuće srpske buržoazije, čija politika favorizira srpski kapital i hrvatske i slovenačke buržo­ azije, koje se hegemonističkom srpskom državnom politikom osećaju pritešnjene. Ali činjenica, da seljačke mase sačinjavaju glavnu armiju nacional­ nih pokreta pokazuje jasno svu važnost nacionalnog pitanja za komunističku partiju, jer bez pravilnog stava u nacionalnom pitanju nemoguće je izvući seljačke mase ispod ideološkog uticaja nacional­ 526

nih buržoazija, koje stoje na čelu nacionalnih pokreta i koje iskoriščavaju za svoje klasne interese. Naveo sam i sledeći citat iz Staljina. Staljin veli rezimirajući analizu nacionalnih pokreta: Iz rečenoga izlazi jasno da se nacionalna borba pojavljuje kao borba između buržoaskih klasa. Ponekad uspe buržo­ aziji, da uvuče i proletariat u nacionalni pokret; tada dobije naci­ onalna borba spolja »opšte nacionalni .karakter «, ali samo spolja. U suštini ostaje ta borba uvek buržoaska, u glavnom za buržoaziju korisna i udobna.« Razumljivo je, da ova marksistička konstatacija nikako ne znači, da komunističke partije prema borbi ovih raznih nacionalnih buržo­ azija treba da zauzmu stav »neutralnosti«. Naprotiv, komunistička partija mora: 1. da pravi jasnu razliku između ugnjetene i ugnjetačke nacije, 2. ona se mora potpuno staviti na stranu ugnjetene nacije u njenoj borbi protivu svih oblika nacionalnog ugnjetavanja i 3. da nastoji, da sve konflikte na ovome terenu iskoristi za ubrzavanje proleterske revolucije. 6. Sa zadovoljstvom utvrđujem, da je drug Staljin u pozitivnom delu svoga govora izformulirao kao glavne tačke našega programa u nacionalnom pitanju upravo one zahteve koje sam ja još ranije istakao. Kako formulisanje, tako i motivacija druga Staljina odgovara potpuno mome shvatanju. Izvor Isti, str. 84-87.

Još jedanput o nacionalnom pitanju [Odgovor na članak druga Sim ića] Od J. Staljina Članak. [Izvor isti]

U govoru druga Sim ića ukazuje se na jednome mestu na to, da pravo nacionalno samoopredeljenje ne može biti izvojevano bez revoluci­ onarne borbe. Drug Sim ić kaže: »Pojmljivo je, da se jedno takvo pravo može izvojevati samo revolucionarnom borbom.« Šta znače »revolucionarna borba« i »revolucionarna akcija«? Može li se »revo­ lucionarna borba« i »revolucionarna akcija« identifikovati sa zauzi­ manjem vlasti, sa pobedom revolucije kao preduslovom za rešenje nacionalnog pitanja? Naravno ne. Jedna je stvar, ako se govori o pobedi revolucije kao o glavnom uslovu rešenja nacionalnog pitanja, a sasvim je druga stvar, ako se »revolucionarne akcije« i »revoluci­ onarna borba« pomenu kao preduslovi rešenja nacionalnog pitanja. Moramo primetiti, da put reformi, da ustavni put uopšte ne isključuje »revolucionarne akcije« i »revolucionarnu borbu«. Odlučujuće pri određivanju revolucionarnog ili reformističkog karaktera ove ili one partije, nisu revolucionarne akcije po sebi, nego oni politički ciljevi i zadaci u čije ime partija ove akcije vodi i iskorišćava. Ruski menjševici su, kao što je poznato 1906, god. posle rasturanja prve dume predložili organizovanje generalnog štrajka i čak šta više oružanog ustanka. Ali oni usled toga još uvek nisu prestali da budu menjševici, jer u kakvom cilju su oni i o tada predložili? Naravno ne u cilju 527

obaranja carizma i organizovanja potpune pobede revolucije, nego da bi na carističku vladu »izvršili pritisak« u interesu iznuđavanja reforma, u interesu proširenja ustava, u interesu sazivanja jedne »bolje« dume. »Revolucionarne akcije« u cilju reformiranja staroga poretka pri čemu ostaje vlast u rukama vladajuće klase je jedna stvar, to je ustavni put. »Revolucionarne akcije« sa ciljem obaranja staroga poretka i vladajuće klase - jeste drugi put. To je put revolucije, put potpune pobede revolucije. Ovde postoji osnovna razlika. Stoga verujem, da ukazivanje druga Sirnica na »revolucionarnu borbu» pri svođenju nacionalnog pitanja na ustavno ne pobija moju izjavu, da drug Simić »nije potpuno na čisto sa osnovnom suštinom boljševičkog postavljanja nacionalnog pitanja«, nego naprotiv pot­ vrđuje. On nije shvatio, da se nacionalno pitanje ne može posmatrati izolovano, nego samo u nerazdvojnoj vezi sa pitanjem pobede revo­ lucije, kao sastavni deo celokupnog pitanja revolucije. O tome, da konkurentska borba slovenačke i hrvatske buržoazije sa srpskom buržoazijom mora da igra izvesnu ulogu, ne može biti sumnje. Ali je također nesumnjivo i to da jedan ćovek, koji socijalni smisao nacionalnog pokreta vidi u konkurentskoj borbi buržoazija raznih nacionaliteta ne može da posmatra nacionalno pitanje kao pitanje, koje je u suštini svojoj seljačko pitanje. U čemu se sastoji suština nacionalnog pitanja sada? Kada je nacionalno pitanje iz jednog lokalnog unutrašnjeg državnog pitanja postalo svetsko pita­ nje, pitanje borbi kolonija i zavisnih nacionalnosti protivu inperijalizma? Suština nacionalnog pitanja sastoji se danas u borbi narod­ nih masa iz kolonija i zavisnih nacija protivu finansijske eksploata­ cije, protivu političkog porobljavanja i kulturna zapostavljanja ovih kolonija i ovih nacija od strane imperijalističke buržoazije vladajuće nacije. Kakav značaj pri ovakovom postavljanju pitanja u nacional­ nom pitanju može imati međusobna konkurentska borba buržoazije raznih nacionaliteta? Bez sumnje ne odlučujući značaj, a u ponekim slučajima čak i ne bitan. Jasno je, da se ovde u glavnom ne radi o tome dali buržoazija jedne nacije tuče ili može tuči buržoaziju druge nacije u konkurentskoj borbi nego o tome, da imperijalistička grupa vladajuće nacije ugnjetava i eksploatiše široke mase i u prvome redu seljačke mase kolonija i ugnjetenih nacija i da ih ovim ugnjetavanjem i eksploatisanjem nagoni u borbu protiv imperijalizma i načini ih saveznikom proleterske revolucije. Nemoguće je posmatrati naci­ onalno pitanje kao u suštini svojoj seljačko pitanje, ako se socijalni smisao nacionalnog pitanja svede na konkurentsku borbu buržo­ azija raznih nacionaliteta. I obrnuto: nemoguće je videti socijalni smisao nacionalnoga pokreta u konkurentskoj borbi buržoazija raz­ nih nacionaliteta, ako se nacionalno pitanje posmatra kao u suštini svojoj seljačko pitanje. Sasvim je nemoguće obe ove formule vezati znakom jednakosti. Drug Simić poziva se na jednome mestu na brošuru Staljina »Marksizam i nacionalno pitanje«, koja je pisana krajem 1912. Tamo je rečeno, da »nacionalna borba predstavlja borbu buržoaskih klasa među sobom«. Drug Simić hoće očigledno ovim citatom da potvrdi pravilnost svoje formule u pogledu određivanja socijalnog smisla nacionalnog pokreta pod danim istorijskim odnosima. Ali brošura Staljinova napisana je PRE IMPERIJALISTIČKOGA RATA, kada naci­ 528

onalno pitanje za marksistu nije dobilo još svetski značaj, kada glavni zahtevi marksista u pitanju prava samoopredeljenja nisu posmatrani kao deo proleterske revolucije, nego kao deo buržoaskodemokratske revolucije. Bilo bi smešno ne videti, da se od toga vremena internacionalni položaj iz osnova izmenio, da su rat s jedne strane i oktobarska revolucija s druge strane nacionalno pitanje načinili iz jednog parcijalnog pitanja buržoasko-demokratske revolu­ cije parcijalnim pitanjem proletersko-socijalističke revolucije. Jo š u oktobru 1916. rekao je Lenjin u svome članku »O rezultatima disku­ sije«, da je najglavnija tačka nacionalnog pitanja, pravo samoopre­ deljenja naroda prestala da bude jedan deo opšte demokratskog pokreta i da je postala sastavnim delom opšte proleterske socijali­ stičke revolucije. Neću da govorim dalje o drugim delima Lenjina i ostalih ruskih komunista o nacionalnom pitanju. Posle svega ovog, kakav značaj može imati ukazivanje druga Sirnica na poznato mesto iz Staljinove brošure, koja je bila napisana u periodu buržoas/co-demokratske revolucije u Rusiji, kakav značaj može imati ovo ukazivanje danas, kada se mi usled nove istorijske situacije nalazimo u novoj epohi proleterske svetske revolucije. To može samo značiti, da drug Simić citira van prostora i vremena, nezavisno od stvarnog istorijskog položaja i time povređuje elementarne zahteve dialektike i nema pred očima, da ono što je u jednoj istorijskoj situaciji tačno, može se pokazati u drugoj istorijskoj situaciji kao netačno. Ja sam već u svome govoru u jugoslavenskoj komisiji kazao, da se mogu razliko­ vati dva stadija u postavljanju nacionalnog pitanja od strane ruskih boljševika: stadij pre oktobra, kada se radilo o buržoasko-demokratskoj revoluciji i kada je nacionalno pitanje posmatrano kao jedan deo opšte demokratskog pokreta i stadij oktobra, gde se već radilo o proleterskoj revoluciji i kada se nacionalno pitanje pretvorilo u sastavni deo proleterske revolucije. Jedva je nužno dokazivati da je ova razlika od odlučnog značaja. Bojim se da drugu Sirnicu smisao i značaj ove razlike između dva stadijuma u postavljanju nacionalnog pitanja još uvek nisu jasni. U svome govoru, drug Sim ić nije ni iz daleka ukazao na to, da internacionalni položaj u današnjim odnosima, naročito što se tiče Jugoslavije predstavlja najvažniji faktor pri rešenju nacionalnog pita­ nja. Činjenica, da je jugoslovenska država postala prilikom sudara dveju imperialističkih koalicija, da Jugoslavija ne može da iziđe iz kruga one velike igre snaga, koja se sada odigrava u okolnim imperijalističkim državama - sve je to drug Sim ić zapostavio. Ukazi­ vanje druga Sirnica na to, da on sebi vrlo dobro može predstaviti izvesnu promenu u internacionalnom položaju usled čega bi i pitanje prava samoopredeljenja naroda postalo aktuelno praktično pitanjeovo ukazivanje mora se danas u danoj internacionalnoj situaciji posmatrati kao nedovoljno. Ne radi se nimalo o tome priznati u daljnjoj budućnosti moguću aktuelnost pitanja prava samooprede­ ljenja naroda u slučaju izvesnih promena u internacionalnom polo­ žaju, to bi mogli sada u nevolji, čak buržoaski demokrati da priznadu kao perspektivu. Danas se radi o tome, da se sadašnje granice jugoslovenske države stvorene ratom i nasiljima ne uzmu kao polazna tačka ili opravdana osnova za rešenje nacionalnog pitanja. 529

Jedno od dvoga: ili je pitanje prava samoopredeljenja naroda, to je pitanje osnovnih izmena granica Jugoslavije firma nacionalnog pro­ grama, kome se u dalekoj budućnosti vide klasne konture, ili je ono osnova nacionalnog programa. Jasno je da taćka o pravu samoopredelenja ne može istovremeno da bude firma i osnova Komunističke Partije Jugoslavije. Bojim se, da drug Simić još uvek pravo samoopredelenja posmatra iz perspektive kao firmu nacionalnog pro­ grama. Izvor Isti, str. 89-94.

Rezolucija V proširenog plenuma Izvršnog komiteta Komunističke internacionale o jugoslovenskom pitanju

Uzrok i suština unutarnjih kriza balkanskih država, pa i Jugosla­ vije, sastoje se u tome da nacionalno i seljačko pitanje nije rešeno i da ih posedničke klase nisu u stanju da reše. Stoga se za balkanske prilike pruža veoma karakteristična mogućnost kombinacije revolu­ cionarnog radničkog pokreta sa pokretima seljaštva i ugnjetenih nacija. U toj kombinaciji, koja ima ogromno političko značenje, leži tendencija da se kriza balkanskih država - ne samo kriza Jugoslavije - zaoštrava i vodi ka sve dubljoj revolucionarnoj krizi. U nacionalnom pitanju, gde konflikti neposredno prete da nanesu smrtni udarac vladajućoj srpskoj buržoaziji, jedan njen deo nastoji da metodom »sporazuma« sa hrvatskom i slovenačkom buržoazijom osigura hegemoniju velikosrpske buržoazije i njene militarističke monarhije. 4. Najglavniji zadatak, koji za revolucionarni radnički pokret proi­ zlazi iz takve situacije, jeste sakupljanje snaga raznih pokreta proleterskih i seljačkih masa za jedinstvenu revolucionarnu borbu protiv glavnog neprijatelja, protiv vladajuće velikosrpske buržoazije i njene militarističke monarhije. U perspektivi ne pretstoji razvoj političke situacije ka buržoaskoj demokratiji nego razvoj ka revoluciji, Relativna stabilizacija kapita­ lizma, koja je nastala u Srednjoj i Zapadnjoj Evropi, donekle uspo­ rava taj razvoj, ali ona ne menja njegov revolucionarni pravac, čiji uzroci leže u specijalnim suprotnostima na Balkanu. Situacija u Jugoslaviji doduše nije neposredno revolucionarna, ali i spoljašnji i unutrašnji položaj države je miniran sa toliko mnogo nepomirljivih suprotnosti da još uvek postoji mogućnost jednog takvog sukoba koji bi bio početak neposredne revolucionarne situacije. U takvim prilikama dužnost je komunista u Jugoslaviji da, u prvom redu, na svima oblastima svoga rada svesno i nepokolebljivo podese svoj rad u pravcu revolucije. Situacija u Jugoslaviji zahteva od komunista ne odgađanje revolu­ cionarnog pripremnog rada za »povoljnija« vremena već, naprotiv 530

ubrzanje, produbljenje toga rada, proširenje toga rada na široke mase radnog naroda putem obilato inicijativne primene taktike radničko-seljačkog bloka, kao i putem što tešnje veze i koordiniranja toga rada sa komunističkim radom na ćelom Balkanu pod ujedinjavajućim rukovodstvom Komunističke balkanske federacije. II Nacionalna politika K P J 1. Potpuno je jasno da KP J može izvršiti zadaće koje pred njom stoje samo ako bude najodlučnije sprovodila pravilnu nacionalnu politiku. Dosad je aktivnost Partije na tome polju bila nedovoljna. Kod jednog delà jugoslovenskih drugova još uvek se zapaža tradici­ onalno potcenjivanje revolucionarnog značaja nacionalnih pokreta. Činjenica, da tek proleterska revolucija i obrazovanje saveza sov­ jetskih republika može da dâ čvrste temelje za potpuno rešenje nacionalnog pitanja, ne srne da odvede nijednog komunista dotle da izgubi iz vida veoma važno političko značenje koje imaju nacionalni sukobi i borbe za vreme kapitalizma, naročito u jednoj mnogonacionalnoj državi kao što je Jugoslavija. Naprotiv, komunisti moraju umeti da koncentrišu svu revolucionarnu energiju koja se krije u pokretima ugnjetenih nacija, u svrhu rušenja diktature velikosrpske buržoazije i ubrzanja proleterske revolucije. 2. Da bi mogla izvršiti tu zadaću, KP J treba da vodi odlučnu i doslednu borbu za pravo samoopredeljenja do otcepljenja svih ugnjetenih nacija. To znači: dužnost je komunista, prvo, da ugnjeta­ vanje potlačenih nacija od strane srpskih vlastodržaca najodlučnije suzbijaju i drugo, da svaki zahtev tih nacija za ostvarenjem svega onoga što ograničava njihovo pravo samoopredeljenja, stvarno pot­ pomažu, brane i stalno napred upućuju. Tako, na primer, KP J može i mora da potpomaže zahteve raznih ugnjetenih nacija za opštinskim samoupravama, za svojim slobod­ nim školama i nezavisnim sudovima, za pokrajinskim autonomijama itd. Ali Partija treba pri tome da stalno naglašava polovičnost takvih mera i da nastoji da svaki pojedini zahtev proširi; na primer, parola teritorijalne autonomije raznih nacija ili pokrajina treba da se proširi u parolu federativnog ujedinjenja nacionalnih država. Kao osnovnu parolu, koja u pogledu nacionalnog pitanja obuhvata njegovo pot­ puno rešenje K P J postavlja zahtev za Federaciju radničko-seljačkih republika na Balkanu, jer samo dobrovoljno ujedinjenje organizovanih nacija u radničko-seljačke države može dovesti do stvarnog rešenja nacionalnog pitanja. 3. Legendu o narodnom jedinstvu Srba, Hrvata i Slovenaca treba demaskirati kao masku politike nacionalnog ugnjetavanja od strane velikosrpske buržoazije. Nijedan komunist ne srne pomagati održa­ vanje te legende (kao, na primer, pričanjem o prirodnom procesu stapanja, koje tobože i sam privredni razvitak nalaže, i tome slično). Uzrok i jezgro nacionalnog pitanja nije kapitalistička konkurencija nego seljačko pitanje, i glavnu osnovu nacionalnih pokreta, naročito u Jugoslaviji, čine seljački pokreti. A ovi se ne mogu suzbiti nikakvim kompromisima kapitalista u okviru jugoslovenske kapitalističke države. Ti pokreti imaju, naprotiv, neizbežnu unutarnju težnju da 531

raskinu okvir Sen-Žermenskim ugovorom obrazovane države. Hrvat­ ski seljaci su već pre nekoliko godina postavili kao svoj nacionalni zahtev parolu državne nezavisnosti (memorandum sa 200.000 pot­ pisa Hrvatske seljačke stranke iz godine 1919, proglašenje neutralne hrvatske republike 8. decembra 1920. u Zagrebu itd.). Tako isto teže i makedonski seljaci za nacionalnom nezavisnošću, slovenački i crno­ gorski seljaci traže federaciju itd. Komunisti treba svesno i odlučno da provedu borbu radnih narodnih masa za te zahteve, kako protiv državnog terora, tako i protiv varanja sa sporazumom od strane velikosrpske buržoazije. Oni treba da stalno deluju u tom pravcu, da se sitnoburžoaski kolebljivi nacionalni pokreti seljačkih i proleter­ skih masa pretvore u odlučnu revolucionarnu borbu. Samo sobom se razume da KPJ treba aktivno i odlučno da uče­ stvuje u borbama (pa i u parlamentu) za reviziju jugoslovenskog ustava, ali ona ne srne nikada zaboraviti da ustavno rešenje nacional­ nog pitanja nije moguće i da zbog toga nacionalna borba potlačenih nacija ima za cilj i smisao da se od toga ustava oslobodi, a ne da taj ustav ispravlja i poboljšava. Jedino jasnim i doslednim zastupanjem i podržavanjem tog protivustavnog, revolucionarnog smisla svakod­ nevne borbe za pravo samoopredeljenja ugnjetenih nacija, jedino neprekidnim podupiranjem radnih masa od strane KPJ da se na osnovu svojih vlastitih iskustava oslobode iluzija i verovanja u mogućnost parlamentarno-reformističkog rešenja nacionalnog pita­ nja - samo tim, dakle, KPJ biće u stanju da stekne poverenje radnih masa i da ih otrgne od uticaja kompromističkih elemenata kapitali­ stičkih (socijal- -demokratskih) vođa. KP treba da vrši stalno kritiku polovičnosti i kolebanja buržoaskog vodstva nacionalno-oslobodilačkih pokreta. Ali ona ne može da očekuje da ti pokreti u današnjim prilikama zauzmu svagda revoluci­ onarni karakter ili da se oslobode sviju kolebljivih voda. Tako isto ona ne srne ni na koji način pomaganje revolucionarnih pokreta učiniti zavisnim od toga da li će ti pokreti usvojiti ili ne naše revolucionarne parole, kao na primer, parolu radničko-seljačke vlade. Sa pouzdanjem u povoljnu budućnost i revolucionarni razvi­ tak nacionalnih pokreta, nakon izmenjene opšte političke situacije, KPJ treba da strpljivo i sa neumornom energijom radi u seljačkim i proleterskim redovima tih pokreta i da u njihovim levim krilima osigura sebi čvrst oslonac. Usled slabosti radničkog pokreta u Jugoslaviji prošlih su godina u Jugoslaviji seljački nacionalni pokreti povukli za sobom većinu pro­ leterskih masa. Sada je zadatak KPJ da povede samostalnu naci­ onalnu proletersku politiku i da je tako snažno razvije da njome seljačke mase Jugoslavije budu privučene kao saveznici proleterske revolucije. 6. Gledište Živote Milojkovića, da KP treba na isti način i jednako oštro da istupa protiv nacionalizma hrvatske i slovenačke buržoazije kao i protiv svakog nacionalizma uopšte, ne samo da je oportuni­ stičko, nego objektivno koristi nacionalističkoj politici velikosrpske buržoazije. Komunisti treba u svojoj borbi uvek da imaju u vidu razliku između nacije koja ugnjetava i nacije koja je ugnjetena. Pri 532

tome može do izvesne linije biti umesna diferencijacija taktike komu­ nista raznih nacija, dakle, sasvim obratno gledište Živote Milojkovića. Hrvatski i slovenački komunist može i treba da kritikuje buržoaski nacionalizam svoje nacije i da odlučno istupa za zajedničku borbu proletarijata svoje nacije sa srpskim radnicima. A srpski komunist treba da najbezobzirnije istupa protiv politike nacionalnog ugnjetavanja koju sprovodi velikosrpska buržoazija i da istovremeno prosvećivanjem i kritikom suzbija nacionalne predrasude u redovima srpskih radnika i seljaka. Celokupna pak Partija treba do krajnjih mogućnosti da razvije svoju propagandu i agitaciju, da bi uverila radne mase ugnjetenih nacija Jugoslavije da je slom velikosrpske buržoazije jedini put ka rešenju nacionalnog pitanja. Nikakva bojazan od rasplamsavanja nacionalnih strasti ne srne Partiju da zadrži od toga da u tome najvažnijem pitanju svim svojim silama apelira na mase. Bude li se ona plašila plamenih elemenata nacionalnih pokreta, ona onda neće nikada postati pobedonosna vođa velikog revolucionarnog narod­ nog pokreta, koji će u Jugoslaviji nastati iz revolucionarne kombina­ cije radničkog, seljačkog i nacionalno-oslobodilačkih pokreta. III

Politika K P J u seljačkom pitanju

1. Proleterska revolucija u Jugoslaviji ne može pobediti ako KPJ ne bude znala da široke mase seljaštva povuče za sobom u aktivnu borbu protiv monarhije, velikosrpskog imperijalizma i kapitalizma. Borbeni savez proletarijata sa seljačkim masama treba da postane osnova celokupne delatnosti Partije. Pre svega, za saveznike revolu­ cionarnog proletarijata moraju se pridobiti sitni seljaci, a istovre­ meno Partija treba svom silom da nastoji da vrši uticaj i da zadobija srednje seljaštvo. Već dugo vremena praksa KPJ u seljačkom pitanju pokazivala je ne samo nedostatke i greške nego i krivo gledište, koje direktno proizlazi iz socijal-demokratskih tradicija i koje je znatno doprinelo da je Partija izgubila gotovo sasvim svoj uticaj na seljačke mase koji je ranije imala. Umesto da zadobijemo pomoć seljačkih masa za klasnu borbu proletarijata, mi smo u Jugoslaviji pustili, šta više, da velike mase proletarijata pođu za sitnoburžoaskim seljačkim parti­ jama. 2. Tu politiku treba vezati sa bitnim, realnim potrebama seljačkih masa. Pre svega, treba voditi borbu protiv svih ostataka feudalizma koji sputavaju seljake. Agrarno pitanje u većini pokrajina Jugoslavije nalazi se u više ili manje zaoštrenoj fazi svoga razvitka. Sitnoburžoaske seljačke partije plaše se da na svoje barjake zapišu put radikal­ nog rešenja agrarnog pitanja. Ako Komunistička partija Jugoslavije bude odvažno istakla to pitanje, ona će sebi brzo uzmoći da prokrči put i omogući da se približi seljacima bez zemlje ili sa malo zemlje. Jednovremeno sve konkretne slučajeve klasnog ugnjetavanja kome su seljaci izvrgnuti treba iskoristiti u svrhu mobilizacije protiv državne birokratije, protiv vladavine poreske politike, protiv milita­ rizma i opasnosti novih ratova i tim putem postepeno najzad i protiv kapitalističke države i kapitalističke vladavine. 533

3. Pre svega pravilna, dosledna i svakog zastranjivanja oslobođ­ ena politika u nacionalnom pitanju je preduslov za jačanje uticaja KPJ na selu. Kao što seljačko pitanje čini jezgro nacionalnog pitanja, tako i nacionalni pokret nailazi na najdublji odjek u seljačkim masama. U Jugoslaviji se to vidi već iz činjenice da su se te mase najvećim delom postavile pod zastave sitnoburžoaskih nacionalnih partija. Svako zapostavljanje ili potcenjivanje nacionalnog momenta od strane KPJ neizbežno bi se osvetilo - i već se dosada zaista i osvetilo - gubitkom uticaja među seljaštvom. 4. Stav K P J prema seljačkim partijama i organizacijama ne srne nikada biti indiferentan. Skroz je pogrešno gledište da su takve seljačke partije, kao na primer, Hrvatska republikanska seljačka stranka, samo buržoaske partije sa kojima mi nemamo ništa zajed­ ničko osim da se protiv njih borimo. Činjenica da na čelu seljačkih partija većinom stoje buržoaski intelektualci ili čak monarhistički reakcionari, kao što je to slučaj srpskog Saveza zemljoradnika, ne može biti komunistima razlog za indiferentno zauzimanje stava. Za KPJ treba da bude odlučujuće u tom pogledu to da te partije pretstavljaju pokret širokih radnih seljačkih masa, koje objektivni razvoj gura u suprotnost sa veleposednicima i kapitalistima. Indife­ rentnim stavom prema tim partijama komunisti bi samo olakšali posao agentima buržoazije da ovi učvrste svoje tutorstvo nad seljač­ kim pokretima. Zadatak komunista je, naprotiv, da pravilnom takti­ kom pomognu seljačkim masama da svoj pokret oslobode toga tutorstva. 5. Samo se po sebi razume da u sadašnjim prilikama treba da postoji razlika između taktike KP prema srpskom Savezu zemljorad­ nika i njene taktike prema Hrvatskoj republikanskoj seljačkoj stranci. Ta razlika je, pre svega, uslovljena različitom ulogom tih dveju partija u nacionalnoj borbi, sa čime je u najtešnjoj vezi različitost karaktera njihovih političkih platformi u ostalim oblastima. U koliko HRSS zaista radi na sprovođenju svoje ranije platforme, ona u suštini deluje u progresivnom pravcu i KPJ ima razlog da je u tome i dalje pomaže i prisiljava da ide i nadalje napred. Srpski Savez zemljorad­ nika naprotiv ide sa svojom platformom protiv progresivnog pravca i nastoji da seljačke mase iskoristi za gospodstvo srpskih vlastodr­ žaca. Komunisti su dužni da se odlučno bore protiv osnovnog pravca delatnosti te partije koji danas ona ima. Taktiku komunista u tom pogledu može da izmeni samo razvoj jednog levog krila u toj partiji. U tome upravo i jeste zadaća KPJ da svojim radom među masama siromašnih seljaka, koji idu sa srpskim Savezom zemljoradnika, pomaže razvoj levog krila, koje se u toj partiji počinje da obrazuje. Ako u Savezu prevlada levo krilo ili se razvije kao samostalna organizacija, tada može da bude reći o primeni slične taktike prema njemu, kao na primer, prema Hrvatskoj republikanskoj seljačkoj stranci. To je taktika radničko-seljačkog bloka pod parolom radničko-seljačke vlade. 6. Parola radničko-seljačke vlade nije samo propagandistička već je jednovremeno i parola agitaciona, kao i parola političke mobiliza­ cije masa. U tom smislu ona je, pre svega, umesna u balkanskim državama, a naročito u Jugoslaviji. Borba KP pod tom parolom može 534

da pod izvesnim uslovima dovede do obrazovanja radničko-seljačkog bloka. Inicijativa vodstva Nezavisne radničke partije, koja je za vreme poslednjih parlamentarnih izbora preduzeta da bi se obrazovao radničko-seljački blok u svrhu sprovođenja izbornih akcija, nije dala loše rezultate u Makedoniji i Dalmaciji, ali nije tako dobro uspela u Hrvatskoj. Ta inicijativa bila je sama po sebi sasvim pravilna, iako njeno sprovođenje nije bilo bez nedostataka. KP J treba pri pokuša­ jima obrazovanja radničko-seljačkog bloka u budućnosti najpre da ispita sve opasnosti te taktike. Najveće opasnosti i poteškoće dolaze usled brojne slabosti naše Partije. Pod takvim okolnostima Partiji je veoma teško da u bloku sa jednim jakim seljačkim saveznikom održi svoju političku i organizacionu samostalnost. A nesamostalnom prirepaškom politikom ona bi se sigurno upropastila. Zbog toga ona u primeni te taktike treba da nastoji svim svojim silama da sačuva svoju revolucionarnu liniju i da je učini shvatljivom masama. KP treba svaki put da svesno teži za tim da u radničko-seljačkom bloku dobije vodstvo u svoje ruke. Međutim se ne može pretpostav­ ljati da će joj to uvek i bez teškoća uspeti. Ali bilo bi suviše jedno­ stavno iz toga izvući zaključak; dokle god nam se ne prepusti neposredno odlučujuće vodstvo mi nećemo da sudelujemo ni u kakvoj akciji radničko-seljačkog bloka. Često komunisti moraju i mogu upornim revolucionarnim radom uzeti vodstvo u svoje ruke u preduzetoj ili tek u docnijim akcijama. Naravno KP ne srne ni u kakvom bloku da ograniči svoju komuni­ stičku kritiku. U toj kritici leži njena snaga nasuprot njenim sitnoburžoaskim saveznicima. Ona jedina može skrenuti akciju na revoluci­ onarni put i, radi toga, ne treba toliko kritikovati izvesne programatske osobine sitnoburžoaske ideologije dotičnih seljačkih organiza­ cija, već naročito kolebanja i polovičnosti koje se ispoljavaju u njihovoj borbi. Pre svega, treba bezobzirno demaskirati pred radnič­ kim masama svaku eventualnu tendenciju njihovog vodstva, da izvrši izdajstvo akcije putem kompromisa sa krupnom buržoazijom. Primer Radića, koji se odriče osnovnih programskih zahteva svoje partije, potseća komuniste da prema sitnoburžoaskim seljačkim vođama uvek drže u pripravnosti najoštrije kritike. KP treba da sebi osigura političku bazu vezom sa levim krilom sličnih seljačkih organizacija. IA, II. str. 430-439.

Rezolucija o političkoj situaciji i zadacima Partije [Treći kongres K P J, Beč, 17-22. svibnja 1926. godine]

Poraz Crvene armije pred Varšavom i poraz italijanske radničke klase posle zauzeća fabrika, u jesen 1920. godine - dva su događaja koji su značili prvi odlučni obrt u međunarodnim odnosima posle rata. Od toga vremena odnos snaga počeo je da se menja u korist buržoazije: neposredna revolucionarna situacija počela je iščeza­ vati. Revolucionarne epizode u Nemačkoj i Bugarskoj 1923. godine nisu bile u stanju da promene opšti tok događaja, koji su se sve više 535

razvijali u pravcu delimičnog sređivanja haosa u ekonomskom, i jačanja kontrarevolucionarnih snaga u političkom životu. I tako je, malo pomalo, došlo do današnje relativne stabilizacije kapitalizma. Još proširena sednica u martu 1925. godine konstatovala je izvesnu delimičnu stabilizaciju. Prošla godina je potpuno potvrdila analizu Kl i jasno istakla nesumnjivo relativni, labilni karakter ove stabilizacije. Pod »stabiliziranjem« Kominterna nije nikada razumela da je kapitalizam prebrodio period raspadanja i opadanja, niti da su zalečene rane, koje je osobito evropskom kapitalizmu zadao svetski rat, niti da su protivrečnosti, kojima je kapitalizam ispunjen i koje su usled rata vanredno oštro došle do izražaja - otklonjene. Period opadanja kapitalizma traje i dalje, ali su u toku ovog perioda mogućna i prolazna delimična oporavljanja. Zato Kl ističe da je jedini put da se Evropa spase kolonijalnog ropstva: stvaranje udruženih socijalističkih evropskih država; 4. zah­ valjujući kapitulaciji Druge internacionale i Amsterdamske internacionale, čije se vodstvo upreglo u kola održanja kapitalizma protiv proleterske revolucije. Kao jednu od bitnih karakteristika internacionalne situacije valja naglasiti buđenje kolonijalnih naroda, koje je dobilo izraza u nacionalno-oslobodilačkim ratovima u Kini, Maroku, Siriji itd. Kako .. Ino-evropske kapitalističke države crpu svoju glavnu snagu iz kolonijalne eksploatacije, jasno je da borba za otcepljenje kolonija dovodi u pitanje i sam opstanak imperijalističkih metropola. Zato se jedinstveni antiimperijalistički front između internacionalnog prole­ tarijata i kolonijalnih naroda nameće kao moćna poluga za ubrzanje pada kapitalizma i trijumfa svetske proleterske revolucije. lako je na Balkanu, za momenat, odnela pobedu reakcija, koja ne preza ni od najbrutalnijeg terora da se održi i učvrsti, o kaVvoj ozbiljnoj stabilizaciji prilika na Balkanu, ne može biti ni reći. Ali ono što situaciju na Balkanu, pri svemu tom, u osnovi čini labilnom to su ostaci feudalizma: agrarni i nacionalni odnosi tako su isprepleteni da su vladajuće klase potpuno nesposobne da se u njima snađu. I upravo ta činjenica što vladajuće klase nisu u stanju da reše ni agrarno ni nacionalno pitanje - a to su dva goruća pitanja na Balkanu - otvara revolucionarnu perspektivu i upućuje radničku klasu na savez sa pokretima siromašnih seljaka za rešenje agrarnog, i pokretima ugnjetenih nacija za rešenje nacionalnog pitanja. Taj savez olakšaće i ubrzaće pobedu proleterske revolucije na Balkanu i obrazovanje Balkanske federacije radničko-seljačkih republika. Boreći se protiv kolonizacije Balkana radnici i seljaci svih nacija, koordinirajući svoje revolucionarne pokrete pod vodstvom Balkan­ ske komunističke federacije, moraju potražiti naslona na Sovjetsku Rusiju, jedinu veliku silu koja nema nikakvih sebičnih namera na Balkanu, kako bi u borbi protiv inostranog i domaćeg imperijalizma što pre izvojevali sve uslove za slobodni nacionalni, ekonomski, politički i kulturni razvitak u Federaciji radničko-seljačkih republika na Balkanu. 536

Postala kao uzgredan produkat imperijalističkog rata, Jugoslavija je mnogonacionalna država, koja se od svog postanka nalazi u višestrukoj krizi. Osnovu krize čine nerešeno nacionalno i agrarno pitanje: to su dva pola osovine oko koje se okreće ceo politički život Jugoslavije. Delimični pokušaji rešenja agrarnog pitanja vršeni su isključivo u partijsko-špekulativne svrhe. Otuda se dešavalo da jedna vlada oduzima od seljaka zemlju koju su bili dobili od neke ranije vlade. Kapitulacija Radićeve partije pred monarhijom i vladujućom veli­ kosrpskom buržoazijom pretstavlja najkrupniji događaj u političkom životu Jugoslavije od njenog postanka do danas. Ona znači, pre svega, proširenje baze, pojačanje diktature trojnog saveza između monarhije, militarizma i velikosrpske krupne buržoazije koji faktički gospodare Jugoslavijom. Kapitulacija Radićeve partije znači, dalje, pobedu krupnokapitalističkih elemenata u partiji, kojima je pošlo za rukom da partiju stave u službu svojih klasnih interesa. Taj sporazum ne može ni na koji način da dovede do trajne konsolidacije srpskog državnog sistema. On pokazuje samo kristali­ zaciju klasnih linija unutar partija koje su posle rata istupile sa maglovitim »opštenacionalnim« programom i pokušale, iskorišćavajući nacionalno ugnjetavanje sa strane srpskog imperijalizma, da podvrgnu radne mase ugnjetenih naroda hegemoniji buržoazije. Radićev sporazum neizbježno vodi opštem, naglom odvajanju klasa unutar potlačenih nacija, a to odvajanje mora svakako dovesti do pregrupacije klasnih snaga i partija u Jugoslaviji. »Sporazum« između Radića i Pašića ne znači rešenje hrvatskog pitanja, jer njima niukoliko nije uklonjen izvor nacionalnog ugnjeta­ vanja. »Sporazum« će doneti nesumnjivo koristi jednom delu, ali široki slojevi seljaštva koji, pod duhovnim uticajem buržoazije, zbu­ njeni i neobavešteni, zasada odobravaju politiku »sporazuma«, neće od takvog »sporazuma« imati nikakve koristi. Zato će se odnos snaga u krilu hrvatskog naroda nesumnjivo izmeniti na štetu »spora­ zuma« i nacionalno će se pitanje, u prvoj pogodnijoj situaciji, posta-\ viti u još oštrijoj formi nego ranije. Valja naglasiti da je politika nacionalnog ugnjetavanja posle obra­ zovanja radikalsko-radićevske vlade u znatnoj meri pojačana, ne samo u Makedoniji'nego i u Vojvodini i Sloveniji, jer je kapitulacijom H R S S probijen front ugnjetenih nacija, pošto je iz njega za trenutak ispao glavni faktor: hrvatsko seljaštvo. Računajući sa tom perspektivom, radnička klasa mora nastojati da svojom samostalnom nacionalnom politikom, čije se težište sastoji u doslednoj i odlučnoj borbi za pravo samoopredeljenja sviju nacija do otcepljenja, malo pomalo stekne poverenje širokih slojeva radnih masa ugnjetenih nacija i da na taj način proširi i pojača svoj revoluci­ onarni front. Protiv radikalsko-radićevske vlade, koja pretstavlja interese krup­ nog kapitala i veleposeda, radnička klasa mora voditi najodlučniju borbu, kao protiv svog glavnog neprijatelja. 537

Savez radnika i seljaka mora biti osnova na kojoj će se razvijati čitava politika naše Partije. Treba nastojati da se stvori jedinstveni front sa svima seljačkim partijama koje su voljne i gotove da se bore za zaštitu zajedničkih interesa radnika i seljaka. U hrvatskim kraje­ vima KPJ ima za dužnost da preko svojih frakcija jača levicu u seljačkim partijama, i da na platformi borbenog saveza radnika i seljaka radi na obnovi hrvatskog nacionalnog seljačkog fronta u duhu popularnih parola stare HRSS, ali na novoj bazi taktike saveza radnika i seljaka radi borbe protivu srpskog imperijalizma. U cilju stvaranja realne baze za obrazovanje opšteg radničko-seljačkog bloka, treba u seljačkim partijama, putem frakcija, pojačavati i organizovati levicu. koja bi u krilu odgovarajućih partija popularisala ideju borbenog saveza radnika i seljaka. Treba obratiti naročitu pažnju na agrarno pitanje, jer danas nema nijedne partije koja traži rešenje agrarnog pitanja putem konfiskacije veleposeda bez otštete i otkupa i snabdevanja zemljoradnika svim potrebnim inventarom. Vodeći odlučnu borbu protiv svakog nacionalnog ugnjetavanja, KPJ mora aktivno pomagati sve nacionalno-revolucionarne pokrete u cilju ubrzanja pada kapitalizma i pobede pr.oleterske revolucije. Ukazujući na činjenicu da se vodstvo VMRO nalazi u službi aneksi­ onističke politike bugarske buržoazije, iako u poslednje vreme poku­ šava da se približi i srpskoj buržoaziji, KPJ mora aktivno pomagati obnovu nacionalno-revolucionarnih organizacija u Makedoniji na bazi Majskog manifesta (1924. god.). da putem frakcija u kooperativama, zemljoradničkim zadrugama, seljačkim partijama, nacionalno-revolucionarnim organizacijama itd. stvori realnu podlogu za obrazovanje radničko-seljačkog bloka koji bi poveo, na nizu konkretnih pitanja koja podjednako tangiraju interese radnika i seljaka (agrarno pitanje, porez, ratni dugovi, zem­ ljoradnički kredit, ratna opasnost itd.), odlučnu borbu protiv kapita­ lizma za obrazovanje radničko-seljačke vlade; da se u nacionalnom pitanju ne zadržava samo na apstraktnoj propagandi prava samoopredeljenja do otcepljenja, nego da uzme aktivnoga učešća u svakodnevnoj borbi protiv svih konkretnih sluča­ jeva nacionalnog ugnjetavanja (jezik, škole, politička i građanska prava itd.), trudeći se da mase ugnjetenih nacija otrgne ispod uticaja buržoaskih partija, ističući stalno da se trajni nacionalni mir može postići samo u Federaciji radničko-seljačkih republika na Balkanu; da popularise Sovjetsku Rusiju i zahteva njeno priznanje i uspo­ stavljanje normalnih odnosa sa njom; da neguje internacionalnu solidarnost, popularišući Komunističku Internacionalu, Crvenu sindikalnu Internacionalu, Seljačku Internacionalu i Balkansku komunističku federaciju kao jedine pretstavnike interesa radnika i seljaka ne samo Balkana nego celog sveta; da naročito naglašava da se, i u današnjem periodu relativne stabilizacije kapitalizma, naš osnovni zadatak sastoji u pripremi revolucije, koja će jedina biti u stanju da radnike i seljake definitivno oslobodi kapitalističkog ropstva. I A, II. str. 100-104, 106-110. 538

Rezolucija III kongresa KPJ o nacionalnom pitanju 1. Jedna od bitnih osobina epohe imperijalizma jeste nacionalno ugnjetavanje. Zato borba protiv nacionalnog, kolonijalnog i polukolonijalnog porobljavanja pretstavlja nerazdvojni sastavni deo borbe protiv imperijalizma. Druga Internacionala nije pokazala nikakva razumevanja za nacionalno pitanje. Ali zato je Kl jasno istakla sav značaj toga pitanja i stavila je sebi u zadatak da za borbu protiv imperijalizma, a u interesu ubrzanja proleterske revolucije obrazuje sa kolonijalnim i polukolonijalnim narodima zajednički antiimperijaIi stick i front. 2. Kl (Komunistička Internacionala) bori se za pravo samoopredeIjenja svih nacija do otcepljenja od postojećih državnih tvorevina. Ona odlučno ustaje protiv negiranja nacionalnog pitanja pa makar se ono vršilo i pod revolucionarnom maskom (»nacionalni nihili­ zam«, luksemburgianizam), kao i protiv njegovog svođenja na ustavno pitanje (»austromarksizam«). Komunistička partija je dužna da se odlučno bori za pravo samoopredeljenja svih nacija do otcep­ ljenja, da bi stekla poverenje širokih masa ugnjetenih nacija i na taj način proširila svoj revolucionarni front. 3. Jugoslavija je mnogonacionalna država u kojoj se srpska nacija javlja kao vladajuća. Imperijalistički režim vladajuće srpske buržo­ azije zasnovan je na politici nacionalnog ugnjetavanja i ekonomskog iscrpljivanja nesrpskih nacija. Nacionalno ugnjetavanje se manifestuje u raznim oblicima: lišavanje političkih i građanskih prava, parcelisanje pokrajina, privilegisan položaj Srba u vojnom i birokrat­ skom aparatu, zabrana upotrebe materinjeg jezika, zatvaranje i zabranjivanje nacionalnih škola, nasilna kolonizacija, mnogo jače poresko opterećivanje nesrpskih oblasti, kreditna politika državnih financijskih institucija (Narodna banka, Državna hipotekama banka, Poštanska štedionica itd.). 4. Imperijalistička politika vladajuće srpske buržoazije izazvala je sasvim opravdano silno nezadovoljstvo kod svih nesrpskih nacija. I to nezadovoljstvo došlo je do izražaja u formiranju nacionalnih pokreta u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Vojvodini i Crnoj Gori. Na čelu svih tih pokreta stoji još uvek buržoazija, koja se trudi da i nacionalno pitanje iskoristi za jačanje svoga uticaja u narodnim masama. Ali je iskustvo i u Jugoslaviji, baš kao i u drugim zemljama, dokazalo da je buržoazija nesposobna da nacionalnu borbu dovede do kraja: ona izdaje nacionalnu borbu u onom trenutku kad naci­ onalni pokret masa zapreti da postane opasnost za njenu klasnu vladavinu. Kad buržoazija bude stavljena pred dilemu: revoluci­ onarna borba masa za nacionalno oslobođenje ili kapitulacija pred buržoazijom vladajuće nacije, ona uvek bira ovo drugo, gledajući da kakvim kompromisom, sporazumno sa vladajućom buržoazijom, osi­ gura koliko toliko svoje klasne interese, ostavljajući na cedilu. seljačke mase koje čine osnovu nacionalnog pokreta. Međutim, ukoliko se u svim nacionalnim pokretima vrši postepeno iskristalisavanje klasnih linija, jačaju u njima i nacionalno-revolucionarne struje. Dužnost je Partije da te struje podržava i pomaže kako 539

bi se sitnoburžoaski kolebljivi nacionalni pokreti seljačkih i proleter­ skih masa pretvorili u odlučnu revolucionarnu borbu. 5. KPJ je jedina partija u Jugoslaviji koja se najdoslednije bori za neograničeno pravo samoopredeljenja do otcepljenja od današnje države. Taj ispravan stav otvara Partiji put k masama ugnjetenih naroda, koje se danas nalaze pod pretežnim uticajem buržoazije. U cilju odvajanja narodnih masa ispod uticaja buržoazije Partija će na nizu konkretnih primera demaskirati klasno iskorišćavanje nacional­ nih pokreta od strane buržoazije i žigosati izdajničke metode »sporazumaške« politike. Partija se, međutim, nikako ne srne zadovoljiti samo apstraktnom propagandom prava na samoopredeljenje do otcepljenja, nego mora uzeti najaktivnijeg učešća u borbi protiv svakodnevnih konkretnih slučajeva nacionalnog ugnjetavanja. U tome cilju Partija mora voditi sistematsku borbu: 1. za najpuniju političku građansku ravnopravnost, bez obzira na nacionalnu pripadnost: 2. za neograničenu upotrebu maternjeg jezika svuda i na svakom mestu; 3. za obavezno školovanje o državnom trošku na maternjem je­ ziku; 4. protiv kolonizacione politike koja ima za cilj nasilno srbiziranje nesrpskih krajeva; 5. protiv isključivanja pri izvođenju agrarne reforme seljaka nesrp­ skih nacija; 6. protiv politike većeg poreskog opterećivanja nesrpskih oblasti, jer to opterećenje u krajnjoj liniji pada na leđa siromašnih radnih masa u tim oblastima, koje su na taj način izložene dvostrukoj eksploataciji srpske imperijalističke i »svoje domaće buržoazije«; 7. protiv centralističkog Vidovdanskog ustava, koji onemogućava svaki nacionalni, ekonomski, politički i kulturni razvitak nesrpskih nacija. Zalažući se najenergičnije za sve zahteve koje ugnjetene nacije ističu u borbi protiv nacionalnog ugnjetavanja, Partija će nastojati da te zahteve proširi, produbi i organski poveže sa opštom borbom proletarijata protiv kapitalizma. Kao osnovnu parolu, koja u pogledu nacionalnog pitanja obuhvata njegovo potpuno rešenje, KPJ postavlja zahtev za Federaciju radničko-seljačkih republika na Balkanu, jer samo dobrovoljno ujedinje­ nje organizovanih nacija u radničko-seljačke države može dovesti do stvarnog rešenja nacionalnog pitanja. Partija će pri tome stalno naglašavati da je put za rešenje nacionalnog pitanja, put revoluci­ onarne borbe radničkih i seljačkih masa u cilju obaranja kapitalizma i stvaranja radničko-seljačkih republika. I A, II, str. 110-112.

Rezolucija po agrarnom i seljačkom pitanju [Treći kongres KPJ]

Vladajuća srpska buržoazija, uz pomoć HSS, koja je u savezu sa feudalcima i veleposednicima, razvila je najenergičniju akciju da ubije svaki privredni samostalni seljački pokret, da parališe uticaj 540

zemljoradničkih zadruga na emancipaciju sela od varoši i da sav zemljoradnički kredit stavi u ruke državnih, tj. režimskih organa, a ceo seljački privredni i financijski život pod tutorstvo krupne buržo­ azije. Skoro doneseni zakon o zemljoradničkom kreditu jeste sank­ cija te namere buržoazije. Donoseći taj zakon, Radić i njegova partija izvršili su za kratko vreme još jednu strahovitu izdaju prema seljaštvu u celoj zemlji, a osobito prema svome hrvatskom seljačkom narodu, koji je imao jake autonomne seljačke zadruge i druge privredne seljačke organizacije. Dakle, objektivni uslovi za uspešan rad jedne revolucionarne rad­ ničke partije postoje danas u celoj zemlji, kako u oblastima gde je agrarni problem na dnevnom redu, tako i u svima ostalim oblastima te se seljačko pitanje ističe kao jedan od najaktuelnijih političkih i privrednih problema za Partiju. III Nijedna od vladajućih kao ni opozicionih partija u državi SH S za svoje prodiranje na selo nema jednu čvrstu i socijalnu osnovicu, na kojoj bi se mogle prikupiti seljačke mase, a poglavito siromašne i srednje koje sačinjavaju ogromnu većinu. Nijedna od buržoaskih partija nije usretsredila svoj uticaj na selu na agrarno pitanje i ne angažuje se za njegovo rešenje u korist siromašnog seljaka, bez otkupa i sa davanjem besplatnog inventara. Tek u poslednje vreme javljaju se određene levičarske struje u H SS i Savezu zemljoradnika, ali koje su još neformirane i o čijem se uspehu za skretanje ulevo politike njihove partije ne može još ništa određeno’ reći. Ali su ova levičarska nastrojenja u članstvu ovih partija važna za našu Partiju. To je dokaz da ni u državi SH S, kao ni u ostalim »oslobodilačkim« državama, kapitalistički i militaristički režim neće nikada rešiti agrarno pitanje u korist siromašnih seljačkih masa. Nasuprot svima kapitalističkim državama stoji Sovjetska Rusija, država radnika i seljaka, koja je jedina bila u stanju da reši agrarno pitanje, jer ga je resila na način na koji se jedino može rešiti, i van koga načina nema drugoga; predavanje zemlje u ruke onih koji je rade, bez ikakvog otkupa i naknade bivšim nasilnicima, feudalnim gospodarima i veleposednicima, kao i konfiskovanje inventara feudalaca i veleposednika i davanje istog bez naknade uz zemlju. IV Zaključujući iz prednjih činjenica da agrarno i seljačko pitanje u državi S H S igra jednu od prvorazrednih uloga u političkom životu zemlje i da stavlja KP J pred važne praktične zadatke, Kongres mora konstatovati: Da se K P J zadržava u najvećoj meri sve dosad na opredeljivanju svoga teoretskog stava. Da je Partija u osnovnim linijama pravilno odredila svoj teoretski stav prema agrarnom i seljačkom pitanju, ali ona nije uspela da izradi jasnu i određenu liniju za rad u siromašnim seljačkim masama, niti je pravilno shvatila svu važnost i praktično obradila sva ona pitanja keja su dolazila na dnevni red u toku 541

poslednjih godina, i koja neposredno tangiraju pitanja na kojima bi se jedino mogao stvarno zasnovati uticaj Partije na seljačke mase i vezati seljaštvo sa radništvom. KPJ nije uspela da pomogne prikupljanje i organizovanje poljopri­ vrednog proletarijata i time stvori oslonac svoje propagande i akcije na selu, kao jezgro preko koga će se vezati industrijski proletarijat sa širokim potlačenim masama seljaštva u borbi protiv kapitalizma. Iz pravilnog shvatanja važnosti svih tih seljačkih problema rezulti­ rale bi neminovne akcije Partije: propaganda i agitacija, kao i prak­ tična delatnost njena. U potvrdu gornjih konstatacija dovoljno je istaći zakonske naredbe ministra Pavla Radića o fakultativnom otkupu zemlje; novu carinsku tarifu; povećanje neposrednih i posrednih poreza; poljoprivrednu krizu; zakon o zemljoradničkom kreditu; povećanje izdataka na vojsku i naoružanje itd. Svi ti problemi imali su dubokog uticaja na seljačke mase i dejstvovali na njihovo orijentisanje ulevo, a tome orijentisanju Partija nije bila sposobna da se stavi na čelo niti da u seljačkim masama populariše konkretne parole po svim gornjim pitanjima. Početak socijalnog diferenciranja današnjih, takozvanih seljačkih partija, Radićeve i Saveza zemljoradnika, KPJ nije iskoristila za pomaganje i jačanje levičarskih struja u tim seljačkim pokretima ma da je to iskreno želela - niti je uspela da spreči da razočarane mase u znatnijem broju odlaze u seljačke buržoaske partije. Đlagodareći inicijativi partijskih organizacija nekih oblasti, u njima je postignut neki uspeh u tome pravcu. U oblastima u kojima je tako opipljivo vezano agrarno pitanje sa pitanjem ugnjetenih nacija, kao što su Vojvodina, Metohija, Hrvat­ ska, Slovenija, u praktičnom radu KP nije se osetila ta veza, i propaganda i agitacija Partije nije obuhvatila ogromne seljačke mase, nacionalno potlačene, koje su bile spremne da partijsku agitaciju prihvate. Popularisanje radničko-seljačkog bloka u formi popularisanja svih uspeha S S S R na agrarnom i uopšte na privrednom polju nije se osetilo u masama. Na osnovu sledećih konstatacija, Kongres nalaže Partiji sledeće zadatke: da sprovede u delo rezoluciju o agrarnom pitanju iz 1924. godine; da odlučno i postojano širi u seoske mase revolucionarni način rešenja agrarnog pitanja; za konfiskovanje sve zemlje feudalaca, veleposednika i crkava i predavanje u ruke onima koji je obrađuju: seljacima-proleterima, sitnim seljacima i pauperima; za konfiskova­ nje inventara i predavanje u ruke seljacima zajedno sa zemljom. Partija ima nedvosmisleno, jasno i odlučno da naglašava revoluci­ onarni put borbe za rešenje agrarnog pitanja; da posveti mnogo veću pažnju agrarnom problemu u krajevima u kojima su u većini seljačke mase potčinjenih nacija, i da shvati da se neće imati uspeha ako se aktivno ne pomognu nacionalni pokreti tih oblasti, čiji su nosioci široke seljačke mase bez zemlje; da razgoliti pred masama laž buržoaske agrarne reforme i povede ih u borbu protiv udružene buržoazije i veleposednika, te osujeti da donošenje spremljenog agrarnog zakona, kojim će se sankcionisati 542

dosada postojeće upropašćenje i pljačka siromašnih seljaka i rad­ nika bez zemlje; da parolu jedinstvenog fronta radnika i seljaka za radničkoseljački blok ne shvati kao manevar, već kao jedan od najvažnijih zadataka revolucionarnog proletarijata, kako radi obaranja kapita­ lizma sa vlasti, tako i radi stvaranja osnove na kojoj će jedino moći čvrsto počivati vlast radnog naroda varoši i sela pod vodstvom revolucionarnog proletarijata; da najaktivnije pomogne rad na stvaranju sindikata poljoprivred­ nih radnika i da ove dovede u vezu sa sindikatima industrijskog proletarijata; da u mestima, gde usled reakcije ne može stvoriti poljoprivredne sindikate, privremeno stvara pogodna udruženja: kulturna, prosvetna, sportska itd. i da u ovima odgaja komuniste; da partija shvati rad među sitnim i srednjim seljacima kao jedan od svojih važnih zadataka i da u praksi primeni direktive Kominterne za odnose sa ostalim zemljoradničkim partijama, koje pretstavljaju siro­ mašne seljačke mase, i u tom cilju: da pomogne jačanje levičarskih struja u zemljoradničkim pokre­ tima koje tim pokretima hoće da dadu izraziti seljački klasni karakter a s obzirom na blisko socijalno diferenciranje ovih; da nađe i grupiše çlemente koji će u danom momentu povesti razočarane seljačke mase putem jedinstvene borbe sa revolucionarnim radništvom. Radi toga da postojano uzima aktivnog udela u radu Zemljoradničkih (seljačkih) organizacija svih vrsta; u političkim partijama, poljopri­ vrednim zadrugama, kreditnim i potpornim zadrugama itd.; IA, II, str. 123-125.

543

Kratice

BKF - Balkanska komunistička federacija (partija) BKP - Bugarska komunistička partija CK - Centralni komitet CO - Centralni odbor CPV - Centralno partijsko vijeće CRSVJ - Centralno radničko sindikalno vijeće Jugoslavije CSI - Crvena sindikalna internacionala GRS - Glavni radnički savez HPSS - Hrvatska pučka seljačka stranka HRSS - Hrvatska republikanska seljačka stranka HSS - Hrvatska seljačka stranka 1HRPH - Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske IKKI - Izvršni komitet Komunističke internacionale JMO - Jugoslavenska muslimanska organizacija JSDS - Jugoslovanska socijal-demokratična stranka KOI - Komunistička omladinska internacionala KOMINTERNA - Komunistička internacionala KP - Komunistička partija KPA - Komunistička partija Austrije KPG - Komunistička partija Grčke KPI - Komunistička partija Italije KPJ - Komunistička partija Jugoslavije Kraljevina SHS - Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca MK - Mjesni komitet MSV - Mjesno sindikalno vijeće NEP - Nova ekonomska politika NRPJ - Nezavisna radnička partija Jugoslavije PB - Politički biro PK - Pokrajinski komitet RKP(b) - Ruska komunistička partija (boljševika) RSFSR - Ruska sovjetska federativna socijalistička republika 545

SB - Sveučilišna biblioteka, Zagreb SDS - Socijaldemokratska stranka SKJ - Savez komunista Jugoslavije SKOJ - Savez komunističke omladine Jugoslavije SKP(b) - Svesavezna komunistička partija (boljševika) SLS - Slovenska ljudska stranka SPJ - Socijalistička partija Jugoslavije SROJ - Savez radničke omladine Jugoslavije SRPJ - Socijalistička radnička partija Jugoslavije SRPJ(k) - Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) SSDP - Srpska socijaldemokratska partija SSSR - Savez sovjetskih socijalističkih republika VMRO - Vnatrašna makedonska revolucionema organizacija VMRO(Uj.) - Vnatrašna makedonska revolucionema organiza­ cija (Ujedinjena) ZV - Zemaljsko vijeće

546

Selektivni izvori građe i selektivna literatura

I. Izvori građe [1] Arhiv Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb, fond Kominterna, fond CK KPJ [2] Arhiv Predsjedništva CK SKJ, Beograd, fond Kominterna, fond CK KPJ. [3.a] Giuricin Luciano - Sobolevski Mihael, II Partito comunista di Fiume 1921-1924, Komunistička partija Rijeke, Documenti - Građa, Centro di ricerche storiche, Rovigno, Centar za historiju radničkog pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, Rijeka 1982. godine, (II Partito communista di Fiume 1921-1924, Komunistička partija Rijeke, Documenti - Građa). [3] Istorijski arhiv Komunističke partije Jugoslavije, tom III, Socijalistički pokret u Srbiji 1900-1919, Istorijsko odeljenje Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, Beo­ grad, 1950. godine, (IA, III). [4] Istorijski arhiv Komunističke partije Jugoslavije, tom IV, Socijalistički pokret u Hrvatskoj i Slavoniji, Dalmaciji i Istri 1892-1919, Istorijsko odeljenje Centralnog komiteta Komu­ nističke partije Jugoslavije, Beograd 1950. godine, (IA, IV). [5] Istorijski arhiv Komunističke partije Jugoslavije, tom VI, Socijalistički pokret u Bosni, Vojvodini i Makedoniji, Istorij­ sko odeljenje Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, Beograd 1951. godine, (IA, VI). [6] Istorijski arhiv Komunističke partije Jugoslavije, tom II, Kongresi i zemaljske konferencije KPJ 1919-1937, Istorijsko odeljenje Centralnog komiteta Komunističke partije Jugosla­ vije, Beograd 1950. godine, (IA, II). [7] Komunistička internacionala, Stenogrami i dokumenti kon­ gresa, knjiga 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, Institut za međunarodni radnički pokret, Kulturni centar, JUR Privredna knjiga, Gornji Milanovac 1981. godine. Knjige 6 i 7 objavljene su 1982. godine, (Komunistička internacionala). 547

[8] Komunistička partija i revolucionarni radnički pokret u Vojvodini 1919-1941, tom 1 ,1919-1929, Arhiv Vojvodine, Sremski Karlovci, Institut za izučavanje istorije Vojvodine, Novi Sad, Istorijski arhiv PK SK Vojvodine, Novi Sad, Novi Sad- -Sremski Karlovci 1971. godine. [9] Manifest, Richtlinien, Beschliise der ersten Kongresses, Aufrufe und offene Schreiben des Exekutivkomitees bis zum zweiten Kongress, Hamburg 1920, Feltrinelli reprint, SB Zagreb. [10] Nacionalno i seljačko pitanje u dokumentima Komunističke partije Jugoslavije i Komunističke internacionale 1919-1945, Izbor građe, Obrazovni centar Saveza omladine Zagreba »Karl Marks«, Zagreb 1974. godine. [11] Nacionalno pitanje u djelima klasika marksizma i u doku­ mentima i praksi KPJ-SKJ, Centar društvenih djelatnosti Saveza socijalističke omladine Hrvatske, Zagreb 1978. godine (Nacionalno pitanje..., Zbornik dokumenata). [12] Pčelarstvo, Praktične upute o racionalnom gajanju pčela, Zagreb 1925. Arhiv Hrvatske, RKP, SSZ I, 722/1927. [13] Protokoli der Konferenz, Protokoli der Konferenz der enveiterten Exekutive der Kommunistischen Internati­ onale, Hamburg 1923. godine, Feltrinelli reprint, SB Za­ greb. [14] Sišić Ferdo, Dokumenti o postanku Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1914-1919, Matica hrvatska, Zagreb, 1920. go­ dine.

II. Literatura [1] Bakarić Vladimir, Društvene klase, nacija i socijalizam, Školska knjiga, Zagreb, 1976. godine. [l.a] Broz Josip Tito, Borba i razvoj KPJ između dva rata, Predavanje u Političkoj školi »Josip Broz Tito« u Kumrovcu 1977. godine, Centar CK SKH za idejno-teorijski rad, Zagreb 1977. godine. [2] Cvetković Slavoljub, Stjepan Radić i komunistički pokret 1923-1925, Prilog pitanju odnosa HRSS i KPJ, Zbornik radova »Istorija XX veka«, tom XII, Institut za savremenu istoriju, Beograd 1972. godine. [3] Engelsfeld Neda, Rad kluba komunističkih poslanika u ple­ numu Ustavotvorne skupštine (u prosincu 1920. i u siječnju 548

1921), Zbornik radova »Radovi«, tom II, Institut za hrvat­ sku povijest, Zagreb, 1972. godine. [4] Janković Dragosiav, Društveni i politički odnosi u Kraljev­ stvu Srba, Hrvata i Slovenaca uoči stvaranja Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), Zbornik radova »Istorija XX veka«, tom I, Institut društvenih nauka, Beo­ grad, 1959. godine. [5] Katardžijev Ivan, Makedonsko nacionalno pitanje 1919-1930, Globus, Zagreb, 1983. godine. [6] Kacin-Wohinz Milica, Pogledi Komunističke stranke Italije na narodno vprašanje pri Slovencih in Hrvatih v Julijski krajini (1923-1927), Jugoslovenski istorijski časopis, sv. 3-4, Savez društava istoričara Jugoslavije, Beograd, 1976. godine. [7] Kesić Stojan, Odnosi između radničkih pokreta u jugoslovenskim zemljama do 1914. godine, Narodna knjiga, Insti­ tut za savremenu istoriju, Beograd, 1976. godine. [8] Lenjin V. Ilič, Socijalizam i nacionalno pitanje, Školska knjiga, Zagreb, 1977. godine. [9] Lukač Dušan, Radnički pokret u Jugoslaviji i nacionalno pitanje 1918-1941, Institut za savremenu istoriju NIP Export- -press, Beograd, 1972. godine. [10] Milušić Ante, Politički i pravni aspekti općinskih izbora u Hrvatskoj i Slavoniji godine 1920, »Zbornik«, sv. 7-8, Institut za historiju radničkog pokreta Slavonije i Baranje, Slavonski Brod, 1970. godine. [11] Mujbegović Vera, Komunistička partija Njemačke u peri­ odu posleratne krize 1918-1923, Institut za izučavanje rad­ ničkog pokreta, Beograd, 1968. godine. [12] Nedog Alenka, Ljudskofrontno gibanje v Sloveniji od leta 1935. do 1941, Založba »Borec«, Ljubljana, 1978. godine. [12.a] Perović Latinka, Od centralizma do federalizma, Globus, Zagreb 1984. godine. [13] Perović Puniša, Pregled istorije međunarodnog radničkog pokreta, Stoljeća borbe za socijalizam, knjiga I, Narodna knjiga, Beograd, 1978. godine. [13.a] Pešić Desanka, Jugoslovenski komunisti i nacionalno pita­ nje (1919-1935), Rad, Beograd, 1983. godine. [14] Pleterski Janko, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u teoriji i politici KPJ-KPS, Jugoslavenski istorijski časopis, sv. 1-3, Društvo istoričara Jugoslavije, Beograd 1969. godine. [15] Pribićević Branko, Socijalizam svetski proces, Partizanska 549

knjiga, Ljubljana, OOUR »Monos«, Beograd, 1979. go­ dine. [16] Strugar Vlado, Jugoslavenske socijaldemokratske stranke 1914-1918, JAZU, Zagreb, 1963.'godine. [17] Strugar Vlado, Socijaldemokratija o stvaranju Jugoslavije, Rad, Beograd, 1965. godine. [18] Vlajčić Gordana, KPJ i problemi revolucije, Rasprave o idejnom i organizacijskom razvitku KPJ između dva svjet­ ska rata, Centar za kulturnu djelatnost SSO Zagreba, Zagreb 1979. godine. [18.a] Vlajčić Gordana, Osma konferencija zagrebačkih komuni­ sta (25. i 26. veljače 1928. godine), Školska knjiga, IHRPH, Zagreb 1976. godine. [19] Vrčinac Julijana, Rad i zaključci Prve, Druge i Treće konfe­ rencije KPJ, Zbornik radova »Istorija XX veka«, sv. I, Institut društvenih nauka, Kultura, Beograd, 1959. godine.

550

Sadržaj

Predgovor

5

I. poglavlje NEKI PREDUVJETI STRATEŠKO-TAKTIČKIM OPREDJE­ LJENJIMA JUGOSLAVENSKIH KOMUNISTA Ü 1919 GODINI Stvaranje jugoslavenske države 11 SSDP i nacionalno pitanje 14 Socijaldemokratske stranke jugoslavenskih zemalja Austro-Ugarske i nacionalno pitanje 17 Jugoslavenski komunisti u Sovjetskoj Rusiji i nacionalno pita­ nje 23 Osnivački kongres Kominterne i jugoslavensko pitanje 25 II. poglavlje SVJETSKA PROLETERSKA REVOLUCIJA I JUGOSLA­ VENSKO PITANJE (1919-1920) Strateško-taktička opredjeljenja osnivačkog kongresa revoluci­ onarne partije proletarijata jugoslavenske države 33 Proglas IKKI-e balkanskim revolucionarnim radničkim partijama ožujka 1920. godine 40 Drugi kongres SRPJ(k) 44 Drugi kongres Kominterne 48 III.

poglavlje

TAKTIKA JEDINSTVENOG FRONTA RADNIKA I SELJAKA KAO PRELAZNI OBLIK VLASTI U DIKTA­ TURU PROLETARIJATA I NACIONALNO PITANJE (1921-1923) 5 51

Izmjene u sadržajima globalne taktike Kominterne 55 Kominterna i Balkan 76 KPJ o ustavnom reguliranju jugoslavenskog pitanja 80 KPJ i problem sadržaja taktike jedinstvenog fronta radnika i seljaka 88 IV.

poglavlje

TAKTIKA JEDINSTVENOG FRONTA RADNIKA I SELJAKA KAO OBLIK VLASTI U UVJETIMA DIKTA­ TURE PROLETARIJATA I NACIONALNO PITANJE (1924-1927) Peti kongres Kominterne 119 Treća konferencija KPJ 141 Idejna razmimoilaženja u vodstvu jugoslavenskog komunističkog pokreta u pristupu sadržajima taktike jedinstvenog fronta radnika i seljaka 148 Intervencija Kominterne 162 Treći kongres KPJ 216 Slovensko i hrvatsko pitanje u susjednim zemljama i komunističke partije 236 IZBOR GRAĐE Prvo poglavlje 235 Drugo poglavlje 337 Treće poglavlje 367 Četvrto poglavlje 440 Kratice 543 Selektivni izvori građe i selektivna literatura

552

545

B IB L IO T E K A G L O B U S

Gordana Vlajčić JUG O SLAVENSK A REVOLUCIJA I NACIONALNO PITANJE ( 1919-

1927)

Izdavač

ČGP DELO O O U R G L O B U S , Izdavačka djelatnost ZAGREB Z a izdavača T O M IS L A V P U Š E K O prem a B R O N IS L A V F A JO N Tisak Č G P D E L O , Ljubljana 1987. N aklada 2 0 0 0 Y U ISB N 8 6 -3 4 3 -0 0 4 3 -9

G o r d a n a V la jć ić , I '^postxliploiiittk: : Ev Žag^ebu. gdje \ sada i dovm I ; v [ |

1-

kog pok ■• : : . |i svijetu Njezini radovji pèsv* ' t-m te-a 11 >k(pokreta i Konusi te rnj< smedu d

K om ufiisticke p a rtiji Ju goslav ■ i ■ Osma konferenc ;:}..ijista. E m /olucija i naru. . K P J i problem i t < .Osm a kan teren ( \ i ;: I. , k!l\ k om un ista