Marko Vesovic Rastanak S Arencanom

biblioteka NAŠA ZEMLJA knjiga

Zagreb – Sarajevo 2006.

Marko Vešović

RASTANAK S ARENCANOM

Naklada ZORO, Zagreb – Sarajevo 2006.

Rastanak s Arencanom

DVIJE PREDRATNE STROFE O MOJOJ KĆERKICI



Nešto se promijenilo između mene i ljudi: sada sam jednome roditelj. Pol Klodel

Kad u šakama držim sićušna stopala njena, Do vrška mi je duša svijetom ispunjena, I znam da s bližnjima ću vazdan otvoren biti Jer prepuna se škrinja ne može zatvoriti. Trčkanje njeno Jejtsove stihove u meni prene: Bog stvori zemlju da po njoj trupkaju nožice njene I da mi, dok ih slušam, kroz dušu opet šume Pjesme što na nogama, ikada, držahu me



KRALJ U POZORIŠTU

Rastanak s Arencanom

1. ZA KRST SVEGA OVDAŠNJEGA Otkad okna kućna nisu Od koraka tvojih teških zadrhtala. U njin umor, stogodišnji, ko da leže Sve olovo bijelog svijeta. Otkad nisi, ko na visu Lovćenskome, osjetio tu klonulost što te veže Za sve čega ovdje ima. I čeg nije. Za nadgrobnik nakrivljeni. I za talas. Za veprove i ljubice. Za oblake i dlijeta. Za vodijer, za kosijer, svod premrežen Paucima, i za vjetar. Za jezerce što se mrijeni. Za Poslije i za Prije. Za Uvijek, ali i za Višenikad. Duša ti je zauvijek prikucana, kao Isus, Za krst svega ovdašnjega. Za svlak zmije, Za trulinu panja koja, ko reklama, sja u tmuši Za grab, glog i divokozu što na klisu Stoji poput spomenika, Za ono što blagosilja živom ranom Koja kaže gdje si, kamo i otkuda, I za ono što prijeti osmijehom da ubije, Zagrljajem da uguši. 

MARKO VEŠOVIĆ

I za ono što je bič po oderanom I za ono što ti stvrlo srce mije Kao prva snebivljiva rumen danja. I za ono što budno kao Buda Dok se čini da drijemlje, I za ono što dopola Gospod sazda od gmizanja A otpola od lijeta. I za vlati i za lati rosnog cvijeta Što mirisom ranjava te. Za kopanju, svrdlo dima, Stan tkalački, mač i jemlješ. Za grčine po kojima znamo da nas jošter ima. I za slasti sa kojih se, za tren, gube oba svijeta. I za špilje pune jeke, pune gûda Anđelskih i vražjih struna. Za ped zemlje Sa krdima njenih zala, Njenih čuda, Smrdljevaka i narcisa, I rajskih i adskih zjala. Sa hiljadu mora i sa Hiljadu i jednom sanjom O nebeskom kolovratu čija sveta Plavet vijeta Ribu koje niti ima, nit je ikad postojala, A ima je tek po našoj hlepnji za njom.

10

Rastanak s Arencanom

2. IZ DRUGOGA KROZ OVAJ U NEKI TREĆI Sa rukama ispod glave, Vraćen tmici prije Tebe I Mikene, i poljupca i kandžije, prije slave I sramote, prije runa Zlatnih, prije svakog prije, dugo šuti. Zaslušaj se, do dna sebe, U zelenu vodu Lima, Ponaosob u val svaki, i udiši miris kave iz pržuna Majčinoga dok se puti Do ostroških manastira ne otvore U koprivi, u bljušturu, i u vrištu I dok ti se ne učini da na crnom poigrištu Gdje se jate sjutrašnje i davne more Opet stojiš, ali u pas ušivenu imaš tisu, Iznad glave zelenkasti kliktaj žuna, Pod nogama kamen ljutik da na nj opreš dušu i da Na granama od oblaka tvoja ruka Mušovića kule zida. Da opet, na svakom visu, Čuješ konje, iz svjetova možda inih, Što ržu na mjesečini, Propeti ka nebesima, punim huka Ko glečerskog. I da opet smiješ reći: Zjenicama mojim basta Gledati iz drugog svijeta kroz ovaj u neki treći. I da opet noge tvoje same žure Na poklonstvo prvoj nikloj visibabi, prvoj maci Topolinoj. Da je opet ovaj svijet ko jajasta Sjajna glatkost džepne ure Dječjoj šaci. 11

MARKO VEŠOVIĆ

3. ŠUTI KAO BOGUMILI Šuti, kao bogumili. Šuti, slušaj, Sve dok ti se ne učini: Toliko si onaj prvi da najednom sav si ini. I još dublje slušaj, šutke, dok iz peta Ne osjetiš da si duša. Samo duša, usred zemnog, ko strelica usred mete A zasvagda van svijeta Iako je sa njim jedno. Duša laka ko maslačkov lepuh što ga Nosi lahor ponad kala, Ponad zida kineskoga, Duša što je nadvisila sve čemerno i sve medno, Sve pustinje i oaze, svekoliki red i metež, I gotovo umislila da je Isus koji hoda Po pučini. Da, dižići k nebu ruku, Ušutkava bijelu huku, Ko klak blijel gnjev Gospoda. Onda dođu kružne šetnje Po sobama dok mirisi, u minuti Bistroj kao od prozirca, ne skinu ti Mrene očne: Odsvud gledan Ko kralj usred pozorišta! 12

Rastanak s Arencanom

Od tuđine jošter ledan Dodirnuti nemoj ništa Dok ne počne Ko u Budvi podne ljetnje Da majčina cvrči tava A po zidu plam kanđela Čas Repatog, čas Anđela, Čas anđela repatoga, iscrtava.

13

MARKO VEŠOVIĆ

4. NI OSANA NITI JAO Lim se opet danju plavi kao vena Proširena. A sazvježđa, rastopljena, Opet noću nose vali, koji samim sebi šume, Il mrmore na latinskom ko legije Prohujale. Ovaj svijet, moja dušo i moj ume, Oganj nije. Nit neoganj. Ko mlaz svjetla nezalazna Krik jastreba osamljena Opet limske vrbljake je obasjao Unatraške do rođenja Aleksandra Velikoga. Ni u čem se tu ne krije Ni osana niti jao. Ni nagrada, niti kazna. Ovaj svijet ima reski okus rena. Ovaj svijet očito je uranio prije Boga. Prosto svijet. Pred njim se u čudu stoji. Jer postoji A ne mora. Prosto svijet, kao protest protiv ničeg. Sve je naše: kašalj, smijeh, kucaj bila, Ruka koja po pijesku prstom miče, Sve naše je – protest protiv ništavila. Zato, ako smak pripremaš, Oče Višnji, Nek me stigne na pijesku ovog žala. 14

Rastanak s Arencanom

Pred tvojom se silom, ovdje, tresti neću. Odavde ću da se bacim kletvom na te. Odavde će, iz svih mòra, sviju tišnji, Svakog prha, svakog vala, Svake vlati Duša znati Šta si svojim šaptom ćate Sipljivoga ugasio. Ko svijeću.

15

MARKO VEŠOVIĆ

5. SVE ŠTO ŽIVI U tišini, što izvire Gdje i duše, uz siktaje, I zelene i željezne, Kukuruzi sablje vade Na sjaćena vražja rila Što u mome korijenju muklo rade, I na kera troglavoga što u nježne Naše šake gura lire Uz koje se na zvjezdano nebo laje. Onda slušam ko tuš crni šuštaj krila Gavranovih. I komarca: isto ko da Sirena mi njemačkoga Bombardera oko glave u sve užim Elipsama jetko kruži Da potcrta, moja dušo i moj ume, Vašu vječnu usamljenost ispod svoda Zvjezdanoga. Kada noga U šikarje uđe, namah, Sa svih strana, po očima, po licu me Pruće bije: Teški grešnik što posrće po šibama U špaliru? il treba da obred ovaj Iz djeteta u odraslog prečini me? Svaka stvarca, i kad mi je Nepoznato, i kad nije, njeno ime, 16

Rastanak s Arencanom

Kroz lijevak ušni lije Zebnju u me. Lije otrov što me s nova Vraća posnoj rodnoj grudi. Lije otrov od kog krvca bude čila, Otrov koji, ko udarac, dušu krijepi, Otrov što iz tebe veli: Glibovito žut si Arno, Glibovito žut prijepis Neba nudiš, Ko tuš ti se crni šuštaj ptičjih krila, Odavno se svaki dušin grimiz sivi – Ali je do bola stvarno, Ali je do bola sveto sve što živi.

17

MARKO VEŠOVIĆ

6. DA JE SVIJET KO ČESNICA Iz drveta, iz kamena, iz bivšeg od gline ćupa, Iz sveg bruje Pitanja bez odgovora: Za njih nikad ne bi smio gluh ostati, mada moraš Pustiti ih da prohuje S tobom skupa. Niotkuda i odasvud uho čuje Poj zrikavca što kazuje: Svaka mrva života je usamljena ispod neba. Ali da je tako dobro. Tako treba. Ili da zla nikakvoga u tom nije. To mi veli krikom zvijer, Kliktaj žune, rzaj konja, šušanj ježev, Reski miris povratiča, grmen rujev, Svaki talas na rijeci. Ta samoća do Kumove slame seže, Nedogled nam podaruje Ko božićnu slamu djeci. Ta samoća koja titra Na svačemu, posvud, svakad, Ko sunčani leptir s dječjeg ogledalca Na licu stogodišnjaka. I čini se, u tren zelen poput kalca, Kad samoća, ko Savitra, Sa rukama raširenim u sretanje svemu ide, 18

Rastanak s Arencanom

Sljepački kraj svega mine, Da dubine duše kriju Nešto nalik na divovske ribe one Iz dubine okeana što razgone Električnim bljeskovima pomrčine – Ne zbog sebe. Jer ne vide. Rađaju se bez očiju. I čini se, u taj minut: sve je isto i sve ino, Sve je citra Za svačije jagodice. Za vještičje i vilinje. I da kanda mogao bi srasti s nova Slomljen vitraž Kroz koji, kad bijah malen ko pesnica, Gledale su ove zjene. Zamišljale po zlatniku u plavilu, U ilinjem, Da je svemir hljeb s cekinom U sredini, ko česnica, Da vječiti Božić vlada oko mene. Po svilenom letu sova Iznad ovsa, il po cvilu Sljepimiša, ja i Bog smo svakad znali Tačno gdje je početak a gdje kraj mori. A lokvanji na djetinja pitanja se otvarali Ko bijeli odgovori.

(1977-2003)

19

SVE ZA ME OTVORI SE (bilješke za poemu)

Rastanak s Arencanom

1. NA MJESTU ZLOČINA Opet sam tu. Da zurim u kardiogram Dječjom mokraćom crtan po drumskoj prašini. Ili u sedam Vlašića koji su jedina ogra Dostojna duše povratničke. I da pojedem šinik Majčinih priganica. A potom da u lanjskom Šuškoru osluškujem guštersko šuškanje Il uspavljivo šumljenje raži Dok se ne sklope kanje I odjedamput ništa mi, ni zmija, ne bude vanjsko. A ti mi, ptico, s vrška topole kaži: Kriv, kriv, kriv! Kriv, no šta, budalo, Kriv kao gudalo! Opet sam tu. Gdje glina prva je glina, guje su prve guje. I ogledam se, Kelt iznebuha likom, U bari koja nikome, kojoj niko Ništa ne duguje. U bari, starijoj od svijeta. Koja mi šaplje Da mesta ispod neba ima za obojicu, I Jehovu i Đavla. I dok iz čaplje Duša me dozivlje očina, Prozirem da me ovamo vraća što ubojicu Na mjesto zločina. Opet sam tu. Pod nogama je tvrdo A svaka stvar, kao u kadi Arhimedovoj, laka. 23

MARKO VEŠOVIĆ

S visina lije plavilo, kao iz kabla. Rosa je slična suzama obesinjenog Prijama. I moja duša, u vidu ljetnjeg oblaka Korača nebesima. I moje tijelo Rasipa više kretnji negoli krdo Cijelo: Ko da je netom izišlo iz stabla Gdje je čamilo milenijama. Opet sam tu. Gdje narikače su drevne Pretvorene u tuje. I gdje se ništa, ni sa čime, ne kosma. Ležim nauznak i kao da sam Osman Koji se, juče, vratio s Plevne, U oblak, kao u svoju dušu, zureć. U oblak, pod kojim lake su i smrtne ure. U oblak, boje vina, Što sliči violini. I skoro očekuješ Da oblak sujedni pređe u Menjuhina. A onda, ispod oblaka vjetar Vršike topola slije U kardiogram zelen: Ko da iznova bije Srce djeteta Što je voljelo ždrale kad na jug sele Jer bude u duši sjetu I ogledalo se u bari koja je na svijetu Otprije svijeta.

24

Rastanak s Arencanom

2. KRAJ I POČETAK Kraj-kraj, kraj-kraj vrane su vikale Iz svoje samoće, svježije od vode S Vukanovića Vrela. Ovdje je kraj svijeta. Ovdje su kraj i početak, moj rode Ovdje je vjetar pravi vjetar, Ale su prave ale, Ovdje se misli i snijeva pravo kao strijela. Ovdje se ne boj ničeg sve dok je zemljica pod nogama ti, Sve dok nebesa iznad glave ti ima – Bog ovdje nije otac, već mati. Ovdje čak do Slame Kumove skoči Sa klade iver. Bar ovdje znade se zašta su date nam oči. Bar ovdje sija slavom božijom svaki omar. Ovdje su brđani, što među gromovima, Ko među svojtom, žive. Ovdje svilene košulje šivene su od beza. Ovdje krov svakog doma Dimom je vezan S Gospodnjim prijestoljem. Tu, duši, telegrame podrške šilju čak i aveti. 25

MARKO VEŠOVIĆ

Tu porculanske šolje Opet su bijele toliko da, odjedamput, plave ti, Ko beonjača djetinja, dođu. Ovdje gasnu i povratak i bijeg. Ovdje će da te makija izabere za vođu. Ovdje djetinji kikot riše U zraku, kupole, zlatne, nalik na ruske. Sve ovdje, svemu, itnu knjigu perom grličjim piše. Ovdje je duga jedini stijeg Dostojan duše ljudske. Ovdje, svime, do Ljuboviđe pa do Danice Zvijezde, kao da jedan ravna ustav I sve, od jame bezdanice Do gloga rascvaloga, Lako postaje – usta Što veličaju Boga.

26

Rastanak s Arencanom

3. NI BUBA, NI JAUK Horan da se zakunem u Sunce i u sjenku Sjedim drijenku na korijenku I mrvim na dlanu suhoću brabonjka zečijega Da vidim kako i od čega Golemi Gospod ga pravi. Kašalj starački sličan je ključu u zarđaloj bravi. Ovdje cvijet ni jedan, niti rednja, Ni priviđenje, ni jauk, ni buba, Ni zrnce prašine, ni u ždralovskom jatu prednjak, Ni jedan tuhuk iz dječjih, od kore vrbove truba, Ni pred očima mrena Nijesu bez imena. Sve ovdje: oblutak rječni, vijor, smijeh lude, Trepetljikino lišće i vilin konjic koji Leti dok stoji, Sve savjetuje da se pristane na svoj udes. Ovdje divna iskonska sjeta iz svega piri. I duša jeca Za svime što je izgubila a nikad imala nije. Sve zasebninom rezi A sve je sa svim u vezi: 27

MARKO VEŠOVIĆ

Vez sa ženske košulje i sa zmije, Crvotočina iz grede i iz sveca, Oblačići i djeca Koja se svijetu rukama čude. Tišine i mirisi u kojim sakrivaju se Misiri. Koliko mirisa, toliko tišina bude. Ovdje iz ovčjeg blejanja prvotna bjelina ključa. Ovdje i kašalj starački poneku tajnu otključa. Ovdje čak prašina nije obična prašina Već kao da je prašina sa starih boca vina. Ovdje bumbar, po starom, čati avemarije. Ovdj je sudba laka kao srčika suncokreta I teška ko olovo. Bar tako kaže crv što u drvetu rije. Bar tako ćuti kamen, obrasto zelenim plišem. Tu sve, što gmiže i što leta, Traži velikim početnim slovom Da mu se ime piše. Tu, iz drveta, iz kamena, iz tice Pokoja zaboravljena istina se vine, Iz zečjeg brabonjka, ko iz psaltira, čitam. Tu, na pedlju očeve krčevine, Glog sam rascvali, duga sam na vratu grlice, Rog sam ovnujski, Siktaj sam gujski, I manje no ikad spreman da da išta pitam.

28

Rastanak s Arencanom

4. ZUKVA I LJULJAČKA Zukva koja pod kontrolom držaše šindrano šljeme hiže naše: u pjegavim joj plodovima bilo je toliko i žestine i svjetla i žestokoga svjetla i svijetle žestine što te do peta prostrijele – predokus beskraja. Koliko puta sam, pjan od patoke, grlio to deblo što ga Jehova stvori u času mrzovolje. U njenom hladu pipao napupile rogove janjca na mojim koljenima. I snio nevjeste ozvjezdane oko kojih se vijori svilena mećava velova. za kojim vuku se šlepovi kao repovi kometa. I dok miriše, do kraja svijeta, svježa daska jelova, snio bezdane gdje se kikoću vile. Zukva koja je držala pod kontrolom šindrano šljeme ovo gdje anđeli su slijetali: put im od snježnorumenoga behara jabukovog. 29

MARKO VEŠOVIĆ

I koliko sam grimiznih vriskova puštao u oblake s ljuljaške o njenoj krivoj grani dok mi je jasnoća svijeta oko ušiju fijukala. Svijeta nalik na đordu koju Savaot od sušte jasnoće skova. Jasnoće koja vida onim čime te rani. Jasnoće što se glasala iz vala, providnih poput džama, što rastopljena sazvježđa nose, i iz monaške rize, i iz brusova dok oštre kose, i iz orla kada se vine sa zmijom u kandžama, jasnoća koja nepce ti ošine kad zukvin pjegavi plod zagrizeš. Zukva koja pod kontrolom držaše šindrano šljeme hiže naše. koje odavno nema. Al nad njom dim se, besan, još diže u nebesa.

30

Rastanak s Arencanom

5. POKAŽI SMRČU Sve za me otvori se. Nek se oglasi šum Jehovin Iz vrba, tih tvornica igala od smaragda, Igala za kompase, što kažu da u Papama svagda Duša prema djetinjstvu plovi. Sve za me otvori se. Čudima svojim uzmi mi sapu. Pokaži zvijer što sebi šapu U kljusa uhvaćenu pregrize do zore. Vjetar u kome, nad gumnom, svetluca pljeva, Kao alemi. I Ljuboviđu koja za Crno more Odnosi zvijezde. Pokaži litice Sa zogovićevskim borjem na cirkuskome konopcu. Mrtve uzle I žive rane. Zmiju koja s lijeske pjeva li pjeva. Srce svijeta koje bije u kopcu I pisku zgrabljene ptice. Golubljeg jata uzlet Ko pljesak prepune dvorane. Vtice graha koje bijahu nalik na vitice Iz potpisa učiteljeva. Sve za me otvori se. Pokaži svece i hulje. Jastreba što u lijetu crta crkvene lukove iznad raževa klasja. 31

MARKO VEŠOVIĆ

Pokaži dijete rasciktano od čije košulje Trk je pravio naduto jedro ponad zelenog talasja. Sve za me otvori se. Neka me, Bože, od mlade i žitke Svjetlosti žignu stare rane A zemne stvari neka mi postanu čitke Kao naslovne strane. Sve za me otvori se. Pokaži svaki četinar, vjetrinom iščupan, Čiji se miris mogao propisivati ko lijek Od mržnje spram bližnjega. I jasiku što vrije. I cvijet što se najjače razmiriše, iz ćupa, Kada gost-namjernik za našim stolom sjedi. Pokaži dijete koje je bilo Središe svjetsko nepokretno. A oko njega Pučina, čiji zeleno, poput jedi, Valovlje mu je u susret vječno hrlilo.

32

Rastanak s Arencanom

6. NI JEDNA GALIJA O bičja rika što, slična kistu Silovitome, nad robijaški golom Glavom djeteta, islikava kupolu Poput bebine bjeloočnice čistu. Potom tišina, u kojoj možeš Čuti i pčele kad nektar sišu. U kojoj bumbari kadifeni Lekcije iz geometrije Lobačevskoga, u zraku, rišu. Gdje ste, moji sni, puni klača i kama, I moje besane noći, duge Ko da ste mjerene stoljećima A ne metalnim kazaljkama? I gdje ste, moje Po sniženju kupljene tuge? O rika silovita od koje se u gori Za mojim leđima još jedan Studenac otvori. Gdje ste vi, moja očajanja Bezbrojna, bezbojna, Unjkava ko u crkvenoj tmini klerici, Moje plitke pečali, po kojim još nikad ne zaplovi Ni jedna galija Prema nikakvoj Americi. 33

MARKO VEŠOVIĆ

7. PRVI SVIJET Kad stud polarna vlada, Duša je Eksim, a ovo joj je iglo. Iver sam, frcnuo u dalj, a ovo mi je klada. Ovo je svijet u bakar Upisan graverskom iglom – Van dobitaka i gubitaka. Gdje cigaretu palim na ilindanskoj munji. Gdje se takmiči moje sa djetlićevim uhom. Gdje bronza zvona i miris dunjin Kriju isti nedogled s vječitim majem. Gdje i bjeluci, o ponoći, zasjaje Kao lampe sa divno uslužnim duhom. Gdje se, nedjeljom, iz svega može čuti Đavo što šuti Ko mina što, godinama, čeka da je nagazi noga I cvrčak što, sa rukava svetoga Franje, veliča Boga. I gdje se, za Vaskrs, tugo, U dugu mijenjaš. Gdje vodena zrcala toliko duboka su Da ćeš, ako se u njih zagledaš dovoljno dugo, Čuti krikove koje si pustio u tren rođenja. Čuti avarske, hunske, konjanike u kasu. 34

Rastanak s Arencanom

Ovo je moj prvi svijet. U njemu, sve je dremno I možda slučajno ispalo iz božjeg torbaka. Nije veći od zrnca soli, ali bez kojeg sve zemno Bilo bi bez okusa. Jedina kaplja ulja Koja će iznad sviju potopa plivati, svakad. Tu gdje, nekad, iz usta hulja, Izlaze rječetine S mirisom zdravca, četine, Gdje se, u bolu, rascvjeta duša ko bajam. Gdje golub grudva je snijega koja guče, Gdje bleku runastih oblaka čuješ, I gdje me kuja i njeno kuče Gledaju očima savršenim, kao sa oblaka, Kao iz raja – Tu će meni zemlja biti laka.

35

MARKO VEŠOVIĆ

8. GROB, PEĆINA Ti, pismo arapsko, puno si krivih sabalja i mladih mjeseca. Nema više aždaja u Ropušnjačkoj pećini Ali nema ni blaga na kojem ležale su Ovuda, bogznakad, na konjima, Prođoše osvajači, A i sad, evo, kišemo od prašine Što digoše je Njihova kopita. I kuda li se djenula stouha duša djetinja Što slušala je putanje sniježnih pahulja. Slušala korake prednemanjićkih sjena. Runiš li se, o svijete, narandžin cvijete, Ili sam sve više tljena, Kao što svaki dan biva sve plića, sve nejasnija Ta jazija iz Azije, Te dimiskije, ti mlađaci S nišana iskošena.

36

Rastanak s Arencanom

9. VAGA APOTEKARSKA Ovaj neviđbog veličajni ti kaže: Otvori sve četvore. Dokle ćeš na suhom živjeti U ronilačkoj opremi? Prestani da si bara Koja nikome, kojoj niko Ništa ne duguje. Shvati – i tvoji očaji Dio su svijeta. Ta ti božanska vukorepina veli: Otvori sve četvore. I neka taj miš crveni U tvojim ustima – Prestane gristi srčiku Dušinih sunocokreta Ako si pregršt prašine – zaigraj na vjetru. Steg sebi sazdaj od svoga praha. I nek izmili, u rosno jutro, Iz tvoga srca, pustinjska Kornjača koja se hrani jedino cvjetovima. Otvori sve četvore. Shvati, i tvoji očaji Ovdje te za svijet vežu. Tamo ga tvoji ushiti, Najčešće, promašuju. Shvati, napokon, ako bi vratio Sve što si ponio Iz ove zabiti carske Ne bi te preostalo Ni kolik da se zaljulja Tas vage apotekarske. 37

MARKO VEŠOVIĆ

10. ŠUMSKA TIŠINA I OSAMA To je tišina i osama od kojih možda Bog počima Što se zelene i plave poput polarnog leda I kakvih ima samo u duši što se iz svoga Mesa maločas iščupala i, izbavljena od svjetskoga Zla, kuglu zemnu odozgo gleda Orlinjim očima. To je tišina i osama kad osluškuješ perje ptića Kako raste, kad osluškuješ kako zova, Međ zidinama, iz neprisustva ljudskog niče, A stijene ti, na tren, zaliče, Na orijaške naslage kartona policijskih Sa otiscima miliona iščezlih bića Čiji se mrmor čuje s nova. To je tišina i osama na vilinome atu koji, Dok leti, stoji. U toj tišini i osami ima i vlat Nad dušom vlast. U toj tišini i osami krik jastreba Dušu umije obasjati Kao u noći far auta Zeca kraj puta. Duša, odjednom, u toj tišini i osami Niti šta ima Niti šta treba. Niti uzeti niti dati. 38

Rastanak s Arencanom

Dok sluša lišće kojim drveće šuška u tami Ko gledalište programima. To je tišina i osama u kojim sati Stoje, dok teku. To je tišina što dupljama drveća nekud Kroza te gleda U svijet bolji. Šumska tišina u kojoj si božijoj volji Ko biljka predan.

39

MARKO VEŠOVIĆ

11. SUMMA SUMMARUM Lišće hrašća kraj groblja Šapuće proročanski I dozrijevaju ječmovi Slični glumcima koji U istoj ulozi stoti put Izlaze pred gledalište. Ali zavičaj nemoj dizati u nebesa. Nek digne on tebe. S ovoga oblaka viđene Ove su njive i livade – Album sa markicama A mravu kolobar dima Iz tvoje cigarete Cijeli jedan vidik je. I ne prijeti više Tom pedlju kopna bez istorije Kako ćeš mu se, zauvijek, Vratiti jedino u vidu bronce. I prije nego odeš Zagledaj se u nebo Iza kiše sišlo u svinjski valov. 40

Rastanak s Arencanom

Oslušni još jednom zvonce U čijoj mjedi se krije Nauk drevan i prosti: Pomiluj još jednom koru Drveća što ti je Besplatno davalo Lekcije iz uspravnosti.

(1979, 2000)

41

OSAM PJESAMA

Rastanak s Arencanom

“SAMO JE TIŠINA VELIKA” Kraj grobova ići ko dadilja kraj zipke Usnule. Jedan kamičak ako čorokne tmulo, To bi svevaseljenski muk njihov oskvrnulo, Vidljive postale bi drevnoga kaveza šipke. Ići onim korakom kojim se uđe U bogomolje tuđe. Šutke grobove obilaziti: jedna riječ učini Da novi milion milja doda se pučini Što mrtve i njihov muk bijeli Od živih dijeli. Na groblju, u hladu breze Kojoj sok lije iz rane, Oćutiš da su naše riječi iznutra armirane Šipkama od kojih izrađuju rešetke za kaveze. Štuj tišinu oko grobova, ču li, Ko hram naroda iščezlog. Zaćuti poput bilja: Svaki bi glasak dodao novih milion milja Pučini što nas dijeli od preminulih. Ali ne mislim na zvjerkin glas čisti, Niti na graju koju je dizala Ištar, Već buka ljudskoga porijekla, ona morija Odmila zvana istorija. Mrtvi su ko šahisti: Smeta im žagor gledališta. 45

MARKO VEŠOVIĆ

Na prste idi kraj grobova: jedna riječ krta Otvorila bi sto jama I osvijetlila, u nas sviju, Čela koja, milenijama, po muzici Iz provalije, u rešetke kaveza biju. Jedna riječ obasjala bi nogu što naše zipke Ljulja milenijama Iza hiljadu i jedne šipke U kavezima zoološkog vrta. U kavezima, gdje svak autoportret crta Poštanskom olovkom na uzici.

46

Rastanak s Arencanom

NAKON NOĆNIH BDJENJA Nakon noćnih bdjenja, nad slovkama, U koja ulazi duša ko svećenik u štolu – Lice je moje, pred ogledalom, tavno. Iznutra: kokuz i paša. Tako pun, i tako prazan. Pun kao čaša S hemijskim olovkama Na mom pisaćem stolu. A prazan, jer ne piše, niti jedna, odavno. Duša, od bdjenja ovih, Gubi najjače perje. Jednom će, u zoru, Ostati posve gola Na santi leda koja – ne sa sjevernog Pola Ka toplu moru, Nego iz Neviđenše u Nedođenšu plovi. 2. U šest ujutru, može biti, Udarac tmuli a okomiti U zidovima sobnim žignu. Jedan, al opak, I do temelja. Svečano sporo se njiše Luster, ko kadionica u ruci popa. Vrata ormara, uz cvil se, žaloban, otvoriše. Zemljotres? Sluktim, nalakćen ponad sveske, Koji minut. Uši živinski načuljene. Slušanje vlastite golotinje. I golotinje svjetske. 47

MARKO VEŠOVIĆ

Još čekam. I još. Al ništa da se krene. Ako je trus, vrlo je obziran prema nama. Trus u rukavicama! Škriput. Ko da pirnu promaja iz ormana. Ustajem vrata da pritvorim. Njegova tekstilna nutrina zapahnula me Bračem. Lavande mirluh se ori I kazuje mi kako jednome nema lijeka: Tolikoj našoj vernosti svijetu, svagda, Bublji sićušni razlozi bjehu hrana. Dozla da to bijahu bubice od smaragda U ovom svijetu koji, iznošen, prepun fleka, Na stare kućne podsjeća ogrtače.

48

Rastanak s Arencanom

JEJTS Može te čuti i čovjek iz Vinče I smjesta tvoje razumjeti rane. Znao si kako srca poživinče Kad se prizracima, ne zracima, hrane I da nam svijet u porazu biva Ponajbziljskiji. I u oku Jude. Tada, i tu nam, od starosti siva, Prva istina najčitkija bude. U svakom od nas da po jedno ima Psetance što pred Voždovima šeni. A da je život – furgon s Jevejima Gdje su najslabiji – prvi ugušeni. Tvoj zrak u naše zalutao tmice Poput štapa je sljepačkoga bijel. Zveket štitova i sijev oštrice Od kojih bude sve izistinskije – Snivao si za se, i za malu raju: Nek im je život, barem dok te čate, Više no crven sag na čijem kraju Klitemnestrina sjekira čeka te.

49

MARKO VEŠOVIĆ

BUDIBOKSNAM Buboksnam sa očima kosim. U svakom od ljudi njegova su lena. Njegovi feudi. Njegova se sjena Ne smanjuje i ne biva veća. Je li u tome nesreća il sreća? Nit mre, nit se rodi. Budiboksnam nečujni, jer bosi. Svako ga se sjeća, Iako svi znaju: ne postoji, osim Kada se događa, i kada nas kroz šikaru vodi, Kao jed zelenu, ko zna prema čemu? Svojim očima, mnogi, potomke mu Ugledali su, na raskršu, noću: Na vrat prolaznika skaču sa drveća, A ostavljaju otiske prstiju u prahu na voću. Grafolozi kažu: u potpisu i sveca i hulje Mudraca i lude, iskose se slova Kako (vruć i studen!) Budiboksnam puše. A jedan će prorok: mogu se sve duše Shvatiti ko ulje Što u kandilima I danju i noću gore koso ispod portreta njegova. 50

Rastanak s Arencanom

Najčešće se, kažu, hrani sokom breznim. Udarac njegove šape rastrijezni Zašle u Saharu. Ili u zaumlje. Il u začovječje. Il te obućarskim probudi šilima Sred arktičkoga leda. Sred glečerskog huka. Potom na ubode nevidljiva ruka Stavlja salo zečje. Nekad se dogodi: Pokraj vrela klekneš, i s očiju mrena Spadne ti, i rilo ugledaš u vodi. Brzo ih se sjati Koliko Vlašića. Groktavo se smiju iz svojega raja Kao jed zelena. Potom po zemljici ideš ko obajan. I nema tog pića Na svijetu da te može razbajati Osim zemlje crne. Nema takve lampe, ili svica koji neće da utrne Od njegovih zjena. Ako se zagleda u naše pancire Otvori na njima odjednom se šire I bude ih više. Na transparente ulične ispiše, Pismenima kosim, šta smo draganama U uvo šaptali dok svoj šumor trava, Poput jeda zelen, rasprosipala je visoko nad nama. 51

MARKO VEŠOVIĆ

Al ni stolikoga, niti bezlikoga, Na konju, vepru ili na jelenu, Ne srete niko ga Ni u jednoj od sto naših java, Čak ni dok gorom Neviđenšom luta. Jer on ne postoji, sjem kad nas kažnjava I kad, kroz šikaru, kao jed zelenu, Kosook nas vodi: Nauman da nas ponovo proguta Il ponovo rodi.

52

(1988, 2003)

Rastanak s Arencanom

PALE-OLIT Na Pale, u špilju, zvali su me: u njoj me čeka nebo pravoslavno po kom ćeš, moja dušo i moj ume, orlovski da se našestariš slavno.

(1992.)

53

MARKO VEŠOVIĆ

POMAZANICI 1 Vođe su kao grad po vinogradu. Na čovječiju sveli su nas perut. Vođe koje nas, sve zeru po zeru, Gutlaj po gutljaj, privikoše Adu. Svi brzometni i dalekometni (S imenima poput mašinskoga ulja) Oko njih brže okupi se rulja Negoli oko nesreća prometnih. Vođe, pred kojim plešemo, ka cilju, Ko balerine po poljima minskim, Na izmišljene monblane nas šilju Da usmrte nas usovi istinski. Nježni i brižni kao majke s bradom, Vođe su u našim jetrima bacili. Vođe što svojim božanskim su smradom Čak dok Kumove Slame dobacili. 2 Da skupiš (unutar hektara jednoga Koji opasuje bodljikava žica) Sve Vođe – pod njima struhla bi zemljica Koliko je bio dubok lijevak što ga Vrag iskopa padom s neba devetoga. 54

Rastanak s Arencanom

NA ISKONSKI NAS SVIKOŠE GLIB Na iskonski nas svikoše glib, Gutljaj po gutljaj, gram po gram, Ovi koji se nikad ne libe Da Bogu traže autogram, Da sa njim gucnu koju decu, Da kod Iblisa piju kavice, Da po glavici miluju djecu Ne skidajući rukavice. Sad ovaj svijet je – onaj i ovaj, A sred čipkastog žala Bliješti trokruna đavolova Koju ispljusnu anđelski talas. Navikoše nas na pakao Gutljaj po gutljaj, gram po gram. Ledenice su na strehi kao Obrnut kardiogram Obrnutoga svijeta u kom Puše sjeverac vječiti Gdje se više ni limskom ukom Duša ne može liječiti. Sad i svoj očaj shvataš ko frut. Ko šlager – vrisku adsku. Njihov nam smijeh predačku sofru Pretvara u internatsku. 55

MARKO VEŠOVIĆ

Od sestre sad je bliža mrča. Bog otac je ocat. Vrag je vino. Sad nam je čovjek poput grča Na licu prirodinom. Al dobro je dok, još, u nama Mrda se onaj što, pola neživ, Pobjegao bi od sebe sama Ko što dječak od kuće bježi I dok se u snu zvono ori, S Petrove crkve, poput plama U kojemu će svijet, namah, Kad kucne Sudnji dan, da zgori. I nema razloga da se ropće U trenucima kad bližnji tvoji Gledaju u te i uopće Ne kriju da ne postojiš.

56

U RADUNOVOJ KULI

Rastanak s Arencanom

ONO Prostor je ispod zvjedanoga svoda Pun onog što sliči sad mirisu joda, Bolničkog, a sad vjetru koji luči Od zrnevlja pljevu, Sad kriku roba što odjekne diljem Planete ponad nekrštenih voda Sve slivajući u jedan pakao. Ono što muči, Poput kamena, u cvrčkovu pjevu. Ono što na pjege Sa blaženoga lica porodilje Podsjeća. Ono što miriše kao Bosiljak noću, iza dnevne žege, Što daje mjeru dječijemu strahu Kad iz peštera drevna tmuša piri, Što savjetuje: predačkom se prahu Smij da se, lud ko Lir, ne povampiri.

59

MARKO VEŠOVIĆ

RAM ZA RAJ Sanjao sam raj. Sve bješe kao ovdje. I tamo vrane kažu kraj-kraj. I tamo su uštve i vitezi. Sebri i grafi. I morski konjici, izvijeni ko paragrafi. I tamo zvijezde padalice sliče bačenim božjim pikavcima. A smijeh djevojački podsjeća na lomljenje srče. I tamo tiganji na vatri cvrče Kao budvansko podne sa zrikavcima. I tamo su svile i brokati, bezovi i kamrici. I tamo su zalasci crveni kao cikla. I tamo su porodiljski krici Oštri kao za kravatu igla. I tamo rakija svijet sve do kosova poravni. I tamo ima, ne jedna, duša koja je svisla Od divote sinjajevinskih visoravni Zatravljenih. U oba smisla. I tamo crne provalije zijaju. I tamo ima ura Što jedno pokazuju, a drugo izbijaju. I tamo su i Pape i Ural. I tamo se snatri o Inom. I tamo, dok pjevaš, krtica pod nogama ti ruje. A kad ruka posegne za čašom s vinom, Kucaj se burme o staklo čuje. 60

Rastanak s Arencanom

Ali u raju je svako, uvijek, kod kuće. I sokrati i lude. I Tamerlan i papa. Kad Papljanin na Ural ode, kuća mu široka bude Od Urala do Papa. I ni u čemu nema tuđine niti gram. Sunce po svemu lije kućevan sjaj. A ovo manje je pjesma. A više ram. Ram za raj.

61

MARKO VEŠOVIĆ

U RADUNOVOJ KULI



Vita jelo, uzalud zelena, A družino, uzalud vesela!



Narodna pjesma

1. Gluvo je doba noći u Radunovoj kuli. Na najdaljoj zvijezdi kurjak u jami tuli. Iz Duge ljepotica, gola, sa zida kija, Radio sa zjenicom zelenom ko mačija. Na nesan mi se dalo. Šta li me budnim drži? Misao na grob čiji mrak je od svjetla brži? Grob što će na praporce da svede moje rime. U čaši: kita cvijeća kojemu ne znam ime. Zagušljiv, težak zadah po zvjerinjemu logu? Ili po ambisanju zemljice ispod nogu? Vrijeme koje mi je da ga proživim dano Hoću ga svježeg, a ne dvatriput udisanog. Neću da moje noći, neću da moji dani, Što su mi za taj život jedamputašnji dani, Na zaptivene sobe zaliče meni ikad: Sobe s već udisanim vazduhom. Bez kisika. 62

Rastanak s Arencanom

Miris neznanog cvijeća biva mi sve prazniji. Porazniji. Ja sebi – razniji i razniji. A onda krici. Ko otpor? Svijetu? Smrti? Samoći? I ko mlazevi svjetla. Farovi u mojoj noći. Orao indijanski koji, ko zmiju, nosi U svojim kandžama svijet, kricima dušu mi rosi? Krici su zublje koje vode ravno u pjesan (Što kaže da je svijet božji il vražji nesan), Krik svaki – bliz i dalek. Svaki – sličan drubinu Što sve uveća ali unatrag, u nutrinu Gdje dječji kikot skrije zvijezde, čak Danicu, I gdje odjekne i kad pljuneš u bezdanicu. Ko Goran, progledavam kroz svaku svoju ranu, I svoju dušu na zemlji vidim ko na ekranu: Mada je oduvijek bila nalik na one Mornare kojim vjetrine nikad ne bjehu sklone, A svjetski zagrljaji nježni joj i željezni, Sad nežnije željezni, sad željeznije nježni – Znam: kao stari Alat iz priče Ć. Sijarića Pustiti dušu u trku – to je najveća srića. 2. Svileni nečuj sipca koji rije u štici. Čiji glasove, il glas, čujem u Ibrištici? 63

MARKO VEŠOVIĆ

Ime joj nadjenuše po Jovanovu Ibru: Žeđ nam je za vječnošću prožela svaku fibru. Glavosjekova duša sjedinjena je kraljski Sa vodom čiji huk je osnovni šum zemaljski. Rijeko, kojoj po Ibru ime su nadjenuli, Kolika žeđ za vječnim iz naših duša tuli! I ujedamput graja, kao kad sa mrcine U nebo preplašena vranja četa se vine. Sa druge obale njene toržestveno se glasi Pleme što stoljećima ubija – dušu da spasi! Na drugoj obali se gerga kosmata jati: Bjeckaju jatagani. U propnju njište ati. Sokoli na njihovim rukama da li netom Sletješe ili mašu krilima pred uzletom? Sa druge obale se šarena vrojla smije. Zamišljam: keze se poput idola afričkije. Došli su na orgije, nakon kojih je divlje Sve ispod ovog neba, a u dušama sivlje. Od njinog meteža me na tren obuzme sjeta: Ko da su te prikaze izišle iz drveta Gdje su vijekovima čamile zasužnjene U nepokretu što ti ostavlja samo zjene. Sad, pjane od slobode, i s povodnjem u krvi, Ne sve zajedno, nego svaka za sebe vrvi. 64

Rastanak s Arencanom

A možda, od rakije i rana posrćući, Iz još jedne se slavne pljačke vraćaju kući? Poneka šunkom, nalik na violinu, mane. Il dok je reže, uz vrat je prisloni ko ćemane. Zublje drhtave dižu visoko iznad glava. Je li to na javi sanja, ili je u snu java? 3. Nestaje kule. Zublje naglo prilaze k meni Ne da mi posvijetle, nego da tim rumenim Plamom operem skaplel kojim već milenije I po vlastitim i po tuđim ranama rijem. U mitoklasanju njinih zublji prijetnje ima. Stižu iz vilajeta gdje je vječita zima: Svijet će spaliti da se ugriju, da osuše Obojke, da obasjaju mrak svoj napravljen tušem. Pilje im ko iz špilje sumrtve oči u me. Od mene daleko su koliko ja od šume. U mesu mom i duši strah je od sjena tmulih Koje na moje lice svjetovi iščeznuli Bacaju da ne bude ni moje, niti lice, I da je nerazlična moja od njine tmice. Al ne bih prihvatio niti za jedan trenut Da živim sa leđima sjutrašnjem danu okrenut, 65

MARKO VEŠOVIĆ

I svoj i njihov život za vječno da izgubim Reljefne dok utvare u nadlanicu ljubim, Pa nek je njihov povig svaki, čak najgori, Čist kao svijeća koja pred svetim krstom gori. Neka mudraci njini ne bjehu nikad u krivu, Nek je sve njino bilo rečeno u kurzivu – Neću (kao u pjesmi Jejtsovoj) i u mene Da srce poživinči jer hrana bjehu mu sjene. Pred vašim jurišima, kameni cezari skinu Lovor-vijence s glava, hitnu ih u visinu, Al vaše sve je pljeva. Jer moje oči pamte Kako su epohalno ni Dravu plovile sante I pamtim svaku uru, slavno kucanje njeno U lednoj pomrčini Rajvasa opkoljenog. Vi ste tuđinci. Jer moja duša je čas miljama Od kože daleko, a čas koža je – duša sama. K meni, što gdjekad imam snove kakvi bi dati Bili tek moru kad bi umjelo snijevati, Ko suncokreti, u zlatu, i sa usnama koje Ispucale su od žeđi, ko renesansne boje, Došli ste, s gurabijama u torbi. A u stvari, Meni je, što nudite, lomno ko kolač stari – Mrvi se pod prstima. Prikaze vaše – rašta? Meni na oblacima još se prizire svašta. 66

Rastanak s Arencanom

Napokon, ljekaru koji tumor na mozgu ima, Ja ne bih podmetao tuđi rentgenski snimak! Jer posve nenastanjiv za mene vaš je kosmos, Jer jedni drugijema cirkusko zrcalo smo. Jer jednače se lako svetitelji i hulje U vašoj Istoriji koja je kao ulje Za miropomazanje. Jer ne bih dnevno za drevno Davao. Radije bih do drevnog digo dnevno. Sve je, što snim i imam, u vašem oku nevažno, I, kao u prozi rima, neprirodno i lažno. Djeca ste, a ljepota zemlje i svjetlost danja Ko mače su što krepa od dječjeg milovanja. Vi ste jataganima mislili, vaša je vjera – Mahovina što drvlje obrasta sa sjevera. Vaš svijet! Mene ima i biće koliko ga Odbacivao budem. Do časa umrloga. Pa nek je neisrpan kao šešir iz koga Mađioničar vadi golube, zečeve, Boga – Toliko istinski biću i jesam koliko meni Puti u vaš hapsurdni svijet su zatvoreni, I zato – odjebite! Kažem, dok poput sipa Ispuštam tintu od koje svijet se bistri, ipak, Svijet u kome sunce ne sja no zja sa neba, Guštara gdje lovac plijen s dječjim smiješkom vreba, 67

MARKO VEŠOVIĆ

Taj svijet, pobačaj ili papreno-neslana šala, Taj svijet, u veličanstven bršljan obrasla štala, Taj svijet koji Tvorac, ako do sebe ilijek Drži, ni u kom slučaju, sklepati smio nije. A hladne sjenke liježu na žiške iz upreta, Na crni hljeb sa stola, na lice mog djeteta, Na grki vonj pelima, na bijel blek šilježi Na svesku i na ruku što ovo zabilježi Ko da je pisala perom što ga istrže, kradom, Iz krila Luciferu dok je s nebesa pado.

68

(1987, 2003)

RASTANAK S ARENCANOM

Rastanak s Arencanom

1. U bašti hotela Miramare sjedim sam, ispijam kafu, uz cigaretu koju otresam u pepeljaru, zupčastu ko kule srednjevjekovne. Jutro je. Najtalijanskije. Na nepcu mi je njegov okus, njegova svježina gorčikasta, ko kad se s vrbova lista pije izvorska voda. Svijet je na svom mjestu. I nesvijet je na svom nemjestu. Sve se drži jedno sa drugim, izravnali se božiji nišan i ljudska mušica. Sklapam kapke ususret svjetlu kao ususret mlazu iz tuša. Duša je svečana dvorana u kojoj očekuju Kralj da se pojavi. Ne zaboravi taj trenutak.

71

MARKO VEŠOVIĆ

2. Ne zaboravi ni crnu mačku koja se u suncu mije. To biće koje postoji božanski olako. Čije ti zjene vele: na zemlji ne bi smjelo ničemu, da bude usko. Mije se da njeno krzno bude što dostojnije ovakvog jutra. Mije se u cirkuskoj pozi čovjeka od gume sa nogom prebačenom visoko preko ramena. Za svijet znaš jedino da nije pravljen u mraku. Za dušu – da je izlišno strepila od amena. Drveta, svako u svojoj vječnosti, snenozeleno šume. Pčele akta potpisuju u zraku. A mačka čisti krzno, kao da točkić podmazuje u vaseljenskom stroju. I sva je svoja. Sva sušta usebljenost. Sva slast velika, Slast pripadanja sebi. Koju si izgubio. Za navijek. I koja ima se jednom, i nikad više. Nikad.

72

Rastanak s Arencanom

3. Razumio si se, s tom mačkom, otprve. I do zere. Čim si je dotakao zabrujala je kao na vjetru, u djetinjstvu, telefonske bandere. Kroz dlan koji je klizio niz mačja leđa čuo si daljine, pune vječne pečali. Daljine kao bezdani iz kojih možda piri stovjeka zima, ali ti, uzrojeni, nad njima, netopiri – duše su tvojih pređa. Slušao daljine bez radosti i bola, bez svjetlosti i tmice, ali daljine, u kojim, jednom, nakon tisuća ljeta, iz pučine ćeš da izroniš u vidu crnog atola i jednog, na njemu, drveta gdje počivaju selice. Od toga, stostruno, zabrujale bi, obje crne, i mačka i duša. I u njoj ono najtvojije, ono što poput bijelog medvjeda stoji na santi koja luta, ono što više ne zna kako svom domu da se vrne, i po tom neznanju jedino i postoji. Ne zaboravi taj trenutak.

73

MARKO VEŠOVIĆ

4. Ne zaboravi da je duša počela da poima, Tuđ gradić, sebe u njemu, od ovog brujanja. Od ove mačke koja, pod tvojim dlanom, preko snenosti sladostrasne u ćilibarskim očima navlači zavjese. I ko da tebe predratnog sanja a zaboravlja ovog pod slanom. Zaboravlja ovog zelenka. A tjera stouho dijete u ledu opet da diše. Jer ostala je da čeka po jedna njegova sjenka pred svim vratima koja mu ne otvoriše. Trenuci predavanja hoće li opet moći donekle da iskupe gluvilo u samoći? Predavanja djetinjem plaču, jaku mirisu turskog karamfila, šumu zreloga klasja, drveću čije sjene u smiraj sunca ubavi po vizantijski bile su izdužene, sjaktavim bubicama u koje dugo se blene, kao u pismo etrursko. Onome palidrvcu koje, iza ljubavi, povorke nerođenih u ogledalu, u beskrajnome, obasja. Predavanja onoj tišini – svilenoj postavi vriska – kad u noćnom bdijenju, što nove planete vijeta, od cijeloga svijeta samo šum krvi u uhu ostaje. Tišini u kojoj sipac u šašovcima što griska najdublji drug dušin postaje. 74

Rastanak s Arencanom

I ptičijim zvižucima kakvim se glasi Avar, graviranim u zelenome srebru, zvižduci kojim se služi mrčava da ti o sebi, o tebi ne – kaže, već naslika što nikom nije nikad. ni kralju, ni sebru. Onome cijuku, crnom u laste, smaragdnom u sjenice, i vjetru što je, po raskršćima, pravio svrdlaste, od prašine, ka nebu, stepenice. Pastuvima koji, propeti kao ale, put kola zvjezdanih njište, rasvcalim trešnjama koje su ko Sarajlije u sklonište u dušu utrčavale. Trenuci predavanja Svemu koje na Ničemu je rana. Predavanja sa zaklopljenim kapcima. kad svijet biva, barem na magnovenje, koncertna dvorana. Sada sve moraš isponova. Učiti kako se ispod svoda zvjezdanog diše. Kako se sluša, u ljetnjim noćima, sova iz djetinjeg bezmjerja. Opet učiti šta je nedjeljna zvonjava s crkve, šta mirluh sijena. Dok pred svim vratima koja nikad se ne otvoriše čekati ne prestaje po jedna tvoja sjena.

75

MARKO VEŠOVIĆ

5. Isijava iz njenih ljupkih kretnji Takva prisnost sa suncem Da roniš u sanjarije O pravremenu kad je božanstvo bila. Kleknuvši da je, posljednji put, pomiluješ, Sjetio se zima, iz doba opsade, Kad si ložio knjige, klečeći pred furunom Kao trubadur pred gospom. Nikada nećeš moći te dane da zaboraviš. Ali već sada možeš da ih se ne sjećaš. Posljednji put je miluješ. Tri dana bila je prevodilac. I vodič kroz tuđinu. I vanjsku i nutarnju. Kroz oguglost na sve. U kojoj zgasnu prisnost duše sa sobom. U kojoj najednom prozreš da si Vlastiti život krvnički rasipao, Ko da si upravljao imanjem osobe, Silno ti mrske, koju je pod svaku cijenu Trebalo raskućiti. Posljednji put je miluješ. I čekaš da još jednom Oćutiš njenu ravnodušnost. Smiješanu sa strašću. Bruj ravnodušne strasti. Bruj strasnog ravnodušja. I da ti se još jednom pričini: Jutro je više jutro, sunce je više sunce, Svijet je više svijet, Nesvijet više nesvijet. 76

Rastanak s Arencanom

I tuberoza više je tuberoza. Više no ikad. Igdje. I to se zove Italija. Taj mali višak koji iz svega vrca. Taj svijet u vječitom bijegu od srednjih doza. I život više nije, ili bar upola nije, Dvorana prazna u kojoj, Dok se iz dalekoga bezdna dijete smije, Osluškuju se mukli udarci svoga srca.

77

LAZAREVA ŽEĐ

ZA PAPLJANSKOM ZOROM Ustaću i otići, i otići na Inisfri V. B. Jejts Jer nemam nade da se opet vratim Gvido Kavalkanti

Rastanak s Arencanom

1. DO POTONJE URE Dok glavom bijem, kažu mi zidovi da ono nadublje, najskuplje u meni cijeli se vijek guši ko Židovi zapečaćeni u furgon marveni. Iz uspravnog groba otići u Pape (ime za stvari što još uvijek stoje na mjestu iskonskom), u vilajet što je izmišljen, a poput zrna grožđa napet. Da hodajući slušam, slušam, slušam, i ne promećem se sam sebi u sičan i da mi život nije nasumičan ko u crtanki kap prosutog tuša. I da pogađam, ko nekad, po jeci koraka – koji ljudi jesu pravi. Da bližnje slušam kao u rijeci ono kamenje što bukove pravi. I da zaboravim, dok u gredi crva slušam, vijek u kom osuđeni drži, ko plišanog medu, u naručju drva za lomaču gdje će rulja da ga sprži. Da oluje opet slušati umijem ko Agamemnon što ih je slušao. Prijateljske, kad ih i ne razumijem. Da sam opet onaj koji bi ušao 81

MARKO VEŠOVIĆ

bez kucanja u sve stvari, u sve sjene, da od dobrote u disanju vola u meni se javi nježnost, poput pjene brašnene oko vodeničkog kola. Da bar još jednom opjanim se vinom papljanske zore ledne, da kušam sve što još rezi prvinom i opet budem bez bodlje i jedne. Oblak što je “kao izbjeglica ritav”, drvlje, kamenje, strvinu i cvijet da darujem smiješkom – znakom da do sita naužih se prazne skitnje kroza svijet. Nadostih se svjetskih priviđenja sviju. Smiješkom što svemu zaistinstvo daje. Od svojih slabosti, kojih stotina je, da sebi skujem dimiskiju. Da i kijanjem djelo božje slavim. Da je duša kao žene u mom kraju koje od tereta nošenih na glavi hod veličanstven dobijaju. Da zavidim Ludom što, čuvajuć koze, usput od kijače Zevsov skiptar đelja. Da drvo, zaraslo u vitice loze, bude inicijal iz jevanđelja. I sve što taknem da postane lako kao u travi pjevanje cikada. Do potonje ure da se vraćam, lakom na Pape, a da se ne vratim nikada. 82

Rastanak s Arencanom

2. ODAVDE SI Prije smrti da se, još jednom, nagledam snijega papljanskog, što iz davnina pada. Da gledam, sve dok me, to, ne prečini u prvašnjega, i ne vrati me u vremena kada sve izvan mene bilo je od mene. Kada su vuci urlanjem zvijezde činili bližim. Kada je duši svijet pripsao kao rukavica ruci. Da se, zablenut u lijet pahulja, čudim što na zemlju liježu umorne kao da su se pele i da me sa svim, što izgubih, vežu. Da mi, na magnovenje, bude bijel čak i lelek sa groblja vranštičkog. Da gledam kako se roje sve dok se ne sjetim onih dukata iz sna u koje Gospodnje lice bilo je utisnuto. Da gledam sve dok duša, sa svime prisna, ne bude ratar, tih i blag, ko iza daće, koji marljivo ore i sije iako znade da će barbarske baklje ljetinu da mu sagore. Da Sarajevom, nakon toga, hodam naredan svemu što će da se desi, i, pred čimegod zastanem, da mi ne bude bara već živa voda kraj koje duša, u sebi samoj, odmara i sebi samoj kaže: odavde si!

83

MARKO VEŠOVIĆ

3. SVE DOK NE UMRU ZVIJEZDE Naginjaću se nad bunare. Svaki će da mi jeku moga uzvika iz djetinjstva vrati. A buba, u koljencu vlati, biće mi slična čovjeku, tačnije, hodži sa munare. Porazbijaću sve ikone, pred kojim klekoh ikad da opet mogu osjetiti težinu vlastitoga krika. Djetinjeg plača. Smijeha djevojaka vitih. Slušaću žubore koji ništa ne kazuju, dok žure, al to će biti najljepše ništa na oba svijeta. I duši reći: kroz život je trebalo proći neprimjetan kao kucanje zidne ure. Po sata gledanja u proticanje vode darivaće mi tisuću hiljadugodišnjih sanja bijelih kao Zogovićeve rode. I dok u vodu blenem, oči bikulje crvene gledaće u beskraj, u marveni, kroz mene, ko što je vladika Rade u noć i u vječnost zurio kroz prozor Biljarde. 84

Rastanak s Arencanom

Slušaću vale što k Crnom Moru jezde i kleti se da ću, ko svjedok, ostati na zemlji sve dok ne umru zvijezde.

85

MARKO VEŠOVIĆ

4. SA ISTIM OSMIJEHOM I više neću samome sebi sličiti na svoju posmrtnu masku. Mrlje sunca u hladu će biti slične slovima kineskog pisma. Neću nazvati boga nikom. Ali ko god mi “zdravo” kaže u prolasku, proglasiću ga saradnikom na vaseljenskim poslovima. Gledaću lica ljudi znanih mi do u klicu i (dok sjeverci, ko u dan Postanja ludi, sa Bjelasice pušu) – misliti da svaki od njih liči na Damjana i Kuzmu u mesu istom, ali će život da ti uzmu i da ti daju svoju dušu sa istim osmijehom na licu. Gledaću u oblačak, pažnjom uvećan, nasred vedroga neba dozvan rikanjem junca i misliti da je najveća zemaljska sreća mrijeti zagledan u izlazak sunca. Pred svim ću da se ćutim “i ranom i nožem” i gospodarem i robom. Mjesni će idiot da me, svojim mukanjem i beslovesnim pogledom, izjednači sa sobom: zar jedan talas biti može više more, a drugi manje? 86

Rastanak s Arencanom

TO VIŠE NIJE ONO Još ga, barem pogdjekad, čujem. I sve do smrti Duša će njegovo podzemno brujanje čuti. A, možda, ni kad Zemlja nastavi da se vrti Bez mene, to zvono neće baš sasvim da zaćuti U mrtvom uhu. Kroz suton, koji sliči prozirnom ruhu Crne vile, i danas čujem kad pjeva S daleke Petrove crkve zvono. Dom-dom, dom-dom, dom-dom. Gdje smo, dušo, i šta smo? U doba kad još nisam bio ni Adam niti Eva, Na ledinu smo lijegali Da to daleko zvono osluškujemo tijelom Dok cio svijet, da nam ne bi smetao, šuti. Slušaš podzemno a nadzemaljsko ono. Ne zna se šta je, ali Znaš da je cijelo. Nešto kao smijeh kroz suze, kao pasmo Crne svile koja se, tren potom, poput poja Vuginog zlatnožuti. Ne zna se šta je, ni ima li ga ili ne. Ne zna se otkud, ni kamo, kroz tebe ide, ali Ko voda snježanica za julske žege te gali 87

MARKO VEŠOVIĆ

Podzemna jeka tavne I teške miline. Slušaš i spiljsko i prenebesko ono. Brujanje vileno, Poput svete neđelje svileno. Što vaskrsava bole davne Nalik na crne duge. Bole sestara kroz suze nasmijanih. Bruj od kojega u špiljama se dani. A sve zemaljsko lakše je od kose viline, Sve bi, pod nebom, da duši bude sklono. Da u njoj prene modar ševak. Sve bi da bude – zlatnožuti poj vuge Iz neznani. Priljubljen uz ledinu, one pitome siline Napiješ se. Prestaješ biti pljeva. Zvonjava koja, svagda, naćuli naše uši, Ali, daljinom razblažena, nikad ih ne zasiti. Ostane dužna duši. Pa uz ledinu, zelenkadama osutu, Priljubiš tijelo Kako bi cijelim sobom mogao od Toga piti. Ne zna se šta je, ali cijelo Smije se, dok se cijelo jada. Cijelo šuti kada Cijelo pjeva. Niti odlazi, niti ostaje, a svagda je na putu. Ni vali ni ne-vali. Ali te zalijeva Ko majka, u vrtu, strukove kupusnog rasada. 88

Rastanak s Arencanom

I tu je, i nije Bog. I tu je, i nije Eden. To slušaš uhom, trbuhom, prsima. Pohlepno širiš noge i ruke Kako bi obujmio što više ledine puke Što prenebeskim puni te srsima Dok ispod tebe, ko mače, prede! S Petrove crkve zvono Danas ti pjeva: Džon-Don, Džon-Don, Džon-Don. Slušaš ga očima: ko da jutrenje magle povjesmo Leluja u vazduhu, nebesima se razlijeva Valovlje vilinskih velova. Ali to više nije ono. Ni onaj više nije ovaj. Šta smo, dušo, i gdje smo?

89

DOK PRELAZIM U MUMIJU

Ja kak budto žil-žil, šel-šel i prišel k propasti i jasno uvidal, čto vperedi ničego net, krome pogibeli. I ostanovit’sja nel’zja, i nazad nel’zja, i zakryt’ glaza nel’zja, čtoby ne vidat’, što ničego net vperedi, krome obmana žizni i ščast’ja i nastojašćih stradanij i nastojačćej smerti – polnogo uničtoženija.



Lav Tolstoj



Umiranje je onaj deo života u kojem čovek još ima vremena da nešto postane. Isidora Sekulić

Rastanak s Arencanom

1. TRAG MLAZNJAKA U nebu trag mlaznjaka, sličan zaustavljenom TV snimku olimpijskoga koplja. Sve minulo se prometnulo u sičan A ovo današnje zaudara po zgnječenome kimku. Milion i jedan sipac u glavnoj gredi rovi. “Nebeska ševa postade barska droplja”. Od sebe više ne krijem da mi je život – kuća koju bezdjetni parovi napune mačkama. Ni grijeh ne grije Sve češće, i sve duže, gledam očima čovjeka koji ništa, niotkud, odavno ne čeka. Gola zbilja narasla kao guša. Ni za kafenu žlicu ne osta lažljivih snova. Kad bi mi budućnost bila splav niz Lim, silazio bih s nova niz vrtloge u kojim duša jednom se već davila. Oburdan iznutra ko kula Mekića. Noćni subesjednici sve češće su mi crvi koji u glavnoj gredi rove. Sve češće, dopiru iznutra, iz krvi, jezni udarci čekića u lijes (iz pjesme Bodlerove). 93

MARKO VEŠOVIĆ

Lahor, koji se slijepo potuca svijetom, sve češće nanese sa kruške koja ćeta zadah mrcine. A s lijeskine rese – jedva osjetan, al oštar, čak sirćetan, vonj mrtvice što te zapahne kad se nad netom iskopan grob nadneseš. Sve češće, i sve duže, gledam očima čovjeka koji ništa, niotkud, odavno ne čeka. Duša o kojoj se, sred svjetske tmice, moglo ponešto znati tek po kricima što ih je, ovdje-ondje, u žurbi, ispuštala ko maramice gdje vezeni su ljeljeni, uskoro će – orbi et urbi – tijelo da odbaci, ko balon vreću pijeska, i, od modrica crna – premda nije princeza – da ode s ovog zrna graška u vaseljeni gdje je živjeti zima, gdje je živjeti strašno kao muk između dva treska granate, a ništa ljudsko nije od traga mlažnjaka na nebesima trajnije.

94

Rastanak s Arencanom

2. DOK PRELAZIM U MUMIJU Dok prelazim u mumiju, O, dušo, riblje nijema, Sve više zavidim onijema Koji stariti umiju. Njihove su i more lake. Njihove ruke čas grade, Čas razgrađuju, izvan svake I kazne i nagrade. Jer znaju da Sve Davno Stoput se rodi i minu I zato – ničeg vodoravnog U skončavanju njinu I zato su im duše Ko kist što crnim tušem Riše grad dugine boje A njina starost ko da je Vajarevo dlijeto koje Oduzimljući dodaje.

95

MARKO VEŠOVIĆ

3. U KAVEZU ZLATNOM ZRIČE Djevojke što u smijehu Nose osvit prepun rose Od kog, da sv’jet nije zlehud, Zid bi svaki srušio se; Majke divne ko jagode Šumske kad ti zamirišu, Djeca zlatne što pagode Kikotom u zraku rišu; Smiraj koji ruj lijeva Da obredi sve se vinom. Proljeće što oklijeva Kao seljak s kupovinom; Mače crno i čismeno, Il opali listak rujev (Ko da Narav, na pismenom, Cedulje nam dobacuje); Hrid s koje se srebro ruši, Iskovan od zlata užac, Poljski cvijet koji duši Za pričešće putir pruža, Bruj struna iz kog si čito Šta dušu i svijet spaja I razdvaja navječito – Iz takvog i sličnog sjaja, 96

Rastanak s Arencanom

Znao si da Duh od Boga Dat nam – druge mani priče – Poput cvrčka kineskoga U kavezu zlatnom zriče.

97

MARKO VEŠOVIĆ

4. VIŠE NE ČUJEM Više ne čujem kad se šunja lemur. Niti, kad lista, osluškujem goru. Sad imam sluha za ponor u svemu, Sad imam sluha za sve u ponoru Koji kam puni orljavama jeznim. Sad imam uho za glase što zovu Da se od zemlje najzad otrijeznim I zgusnem svoje odsustvo u zovu.

98

Rastanak s Arencanom

5. ZNAM IZ ZJENA Znam iz zjena pokojnika Da ode u dalj otkuda Vratiti se neće nikad (Baš tolika nije luda), U dalj gdje će mudrac biti: Jer razloga tamo nije Za mrziju, ljubav, niti Za beznađe, gnjev i smijeh. Biće putnik, barem tjedno, Koji ne bi, koji nije Zalutao ni u jednoj Od mećava zemaljskije.

99

MARKO VEŠOVIĆ

6. NA KAMEN BIJEL Na kamen bijel na kraju svijeta kad Sjenka moja sjedne da počine, plaviće se miris sporiševa cvijeta, vidjeće mi oči do duše očine. Opet ću otkriti u jezičku vatre kist što riše svetog Aranđela lice. Prizrijeće mi se, u leptiru, na tren, duša mog ujaka samoubojice. Osjetiću: ljudi više me nit kinje, nit bole – ni smijeh, ni riječi njine. I gonetaću ponovo zvjerinje tragove kao pismena iz Kine. Gledaću kako pahulje se roje slične riječima iz pjesama koje ne mogu se iz sna nikad iznijeti. Znaću da život nije san aveti iz višeg svijeta. Nego besanica. Božja il vražja. Sred kimerskih tmica

100

Rastanak s Arencanom

7. SVUD PUKOTINE

Za Radovana Zogovića

Svud pukotine, u duši, kraške, Gdje nogu lome vrag i srna. A kad pogledaš unatraške: Crn petak do petka crna. Sve razloge da živim loče I loče trikleta njuška adska. A zlatna slova s grobne ploče Liče me na plakatska. Čak i pričešće kad mi daju, Oćutim se u glibu zgažen. Jauci moji ne ukidaju Lakrdiju, nego je snaže. Znam: u maglenu tom povjesmu Gdje suvišne su ljudske oči, Na transparentu kušah pjesmu O ljubavi da sročim. Svijet, što bješe od smaragda, Prometnu šala ili jarost Vražja u nešto što se svagda Nadmetalo sa pomijarom. Kad veslim se ko da oko Jame s mrcima igram oro Il slušam vodu čiji kolokot Zaliva samo korov. 101

MARKO VEŠOVIĆ

Arbanaske na krovu rode U duši su mi pobijene. Sve odniješe mutne vode Što je širilo dječje zjene U kojim maslina bješe kriva Od Laokoonovoga bola. Svijet je volio da se skriva, Sav, u mrvi paloj sa stola; S morskoga žala čipka pjene Koja tren traje na svijetu U duši je mogla da prene Tisućgodišnju sjetu Što vida rane i bezliječne; U zoru rosa bješe kao Da od krasote noći mjesečne Bog se sit isplakao; Djetlić je, za me, preko ljeta Tipkao statute i ustave. Mogli su krici tog djeteta Da svijet zaustave. Sad u onom što reče Isus Čujem vjetar što puše s Oba. Uzdasi moji bezlični su Poput hotelskih soba. Sad na balkonu guk golublji Liči na daljnu grmljavinu. Svijet mi je podoban zublji Što isijava tminu. 102

Rastanak s Arencanom

A možda krivu pjesmu sročih? S najviše pogladine Možda se gleda kad nam oči Izvade, Vujadine?

103

MARKO VEŠOVIĆ

8. ŠTO NAS ODVAJA OD PR(A)VOGA

I evo život prođe ko što su prošla Azorska ostrva Majakovski

Sve zaboravih: ura i jao, Vučiji urlaj, cirike ševine. U vlastit život blenem kao Turist u rimske ruševine. Jest, vonjem humus, mene ješan, Kazuje da se bolje pjeva Kad nebićem se put smiješa Kao sa zrnjem pljeva. Jeste, istinu svakidanju Kličem iz svojih rita mesnih: Pripadanje gasne u pjesni, A pjesan u pripadanju. Jeste, nekad se javne žuna Da barem na tren nije sama Ova duša, sablasti puna Kao engleski zamak! Jeste, još topli pirci s Arna, Poput milosti božje, padnu Na ovu dušu strogu i hladnu Kao pruska kasarna. 104

Rastanak s Arencanom

Jest, nekad kažu čak mušice: Da je ovaj svijet – bez šava! Al ni ćuh, pun majčine dušice, Od jame ne spašava. Moj jauk, moj nauk, moj smijeh, Moj grijeh, čeka zinuto zjalo. Sad sumnjam da je postojalo Što me boljelo nije. Ali mrtvi ćemo, i ja i ti, Da se vraćamo na ona mjesta Gdje si mogao osjetiti Da svijet nije od stakla kresta, Po zidu koji je otprije Boga, Što nas odvaja od Pr(a)voga

105

MARKO VEŠOVIĆ

9. MAGLE VJEČNE U danima si mladim klico: Udes nam nije podnositi! S Udesom nam se valja nositi Ko Dostojevski s padavicom. I sluktio si – dok sja mjesec Iznad grobalja, štala, štavlja – U novom licu ljudskome se S početka svijeta bol ponavlja. Ko pritisnuta pločom vila Duša bijaše u doba rano. Često je svaka stvar joj bila Kao kandžija po oderanom, Il kao drvca šibice mokra Od spiljske vlage. Koja truje. A svijet – starac koji pokraj Hladnog ognjišta kašlje i pljuje. Al beskrajnija bješe, bar zeru, Vonj smole kada nanese vjetar Sa borja što se u jezeru Zrcali od postanja svijeta. I umjela je, sve gnjevnije Trzajući konop sa zvonom Posvud prenuti ono drevnije Negoli špilja sa bizonom. 106

Rastanak s Arencanom

I nije joj se, od žeđi, pilo No da učini počast vrelu. Mladost, kad je na zemlji bilo Lagano ko na akvarelu! Blagoslova su riječi niječne, Inače brzo svaka svene. Nad Gradinom su magle vječne A njene hridi – privremene.

107

MARKO VEŠOVIĆ

10. PROMILKORE, APRIL 1999. Pod talijanskim nebom nasmiješen sam Morlak. Ni od čeg ovozemnog više mi srce ne štreca. Ni kad se duša praoca, prometnuta u orla, Obruši na moju dušu, pretvorenu u zeca. Šta mari ako se množi sve što me ko palidrvce slama, Ako vidjeti neću kamčatke ni adene? Ovdje, svaku noć, bliža biva mi Kumova slama U koju, djetetom, skrivah jabuke ukradene.

108

Rastanak s Arencanom

11. ŠTO SA RANE ZAVOJ SKIDA Ti bi htjela, dušo moja, U prolaznom da vjekuješ! U praznini, ali koja Kao crkva odjekuje. To bi bilo baš rajevski: Iza smrti čuti ždrale, Nad glavom, il s katedrale Zvono, kroz smog sarajevski. Ili da si trojarbolac Sa stotinu stijegova Što, lak ko at vilin, s nova Plovi morem bivšeg bola. Znam da tamo svega ima, Al vidjela nema danjeg: Kao noću na grobljima – Tamo sija razlaganje. Ipak, vatrom, mada dremnom, Međ suncem i grobom mosti Ko u dob kad bjeh u zemno Uključen do nijemosti Da spokojno, gola, sama Pravorijek Njegov slušaš: U plamenu nek je duša Kad u duši ne bje plama. 109

MARKO VEŠOVIĆ

Svijet će ti, otud tekar Gledan, dok za njime ridaš, Biti surov, al ko ljekar Što sa rane zavoj skida.

110

Rastanak s Arencanom

12. JEDINO MOJE DIJETE Da ovo bdjenje bude duši, Mada je skotski nijema, Bijeg od svijeta koji guši A bez kojeg je nema, Gdje baš nikako da prohuje Stoljeća s vonjem na tonju, Gdje besmisao projahuje Na bijelome konju; Gdje u bogobojaznu muku Dželati padaju nice Pred Hristom, i krv peru s ruku U vodi krstionice; Gdje od ološi, u sve jeznijem Maršu njihovu ka raju, Očekivasmo da trijeznije Naš svijet razaraju; Bijeg u svemir lišen grijeha Gdje je dan ustajao Iz djetinjega osmijeha A noć iz dječjeg jao I u svitanje da zapišem: Ja bih u tebi, svijete, Smrzo se da zrak tvoj ne diše Jedino moje dijete. 111

MARKO VEŠOVIĆ

13. BOJIM SE GLEDATI

And my ending is despair.



Šekspir

Bojim se gledati u sunčev izgrevak spori: Ko da će u provaliju, kroza me, da propadne. Jer oči – dva su Vandala, što svijet nište ko Rim. Dok idem gradom, sličim na jame hladne i gladne. Znam da se nečujno hlapi. Da mic po mic se mine. I svakog božjeg dana bližnji su dalje od tebe. Ili im glasovi stižu iz sve veće daljine: Iz zatrpanih Pompeja? Iz razorene Tebe? Još uvijek sam na zemlji. Ali glasove njine Sve teže razabirem. Smrt će doći kad više Ne budem čuo ništa, osim Emilijine Muhe, čiji zuj plavi – sedam nebesa riše!

112

Rastanak s Arencanom

14. NEKAD SAM IMAO UHO Nekad sam imao uho za bezdne, za duplje usred gušte. Iz njih mi planeta šaptala. I kad jest i kad nije. Za topli kam na kome oblomovstvuje gušter. Za krivo drvo u kojem nečiji veliki jad se krije. Zuj gundelja, jek badnja s ljagama zelene buđe, lupa pratljača, vjetrovi što s Bjelasice pušu, šum nesojastog grmlja od kog se i koze tuđe, čak plaše, sve je, nekad, pitalo: imaš li dušu? Sad mi muklina svjetska, pred kojom zalud se molim, Truje zalogaj svaki, čak žiga i u kosti. Al znam da dušu nisam još izgubio. Jer boli. Duša je tu da boli. Po službenoj dužnosti. Boli, tješeć se: ako će svijet do kraja ostati nijem, Valjda je preostala, jošter, kao istrižak raja, Ona livada gdje nikad ništa se zbivalo nije, Gdje se dođe i prosto bude se. Do beskraja. Gdje se Bog javlja s prstom na ustima. Gdje nisi ništa Morao htjeti. Ni misliti. Ni o topuzu, ni o dekli. Gdje mi je sve što od Gilgameša naovamo smo rekli Ličilo na tragove zvjerinje oko pojišta. Ko pjesaž na mjesecu, duša je bez istorije, A Bog posta gelender za koji, u gluhu mraku, Pridržavaš se dok silaziš, stepenicama, u raku. Duša je danas kao Rajvosa iza morije. 113

MARKO VEŠOVIĆ

Ali će, vjerujem, kada kucne joj tren umrli, Osluškujući bleku janjaca i krike zvjerske, Već na onom svijetu, još ovaj svijet da grli Ko poludjeli Niče kljusine fijakerske.

114

Rastanak s Arencanom

15. I MADA NE BIH DA SE VRATIM Kad opanem, ko s grane liska, I nestane me sa zemlje ove Lažljivije nego govori Predizborni – huk će sove U drukčijoj duši da prene Uspomene na svijet ini, U drukčijem od mene njiska Ždrebice vrane da se ori A vitke će se noge njene Čiji zglobovi bjehu fini Kao u trske bambusove Nekome drugom prisnivati. I mada ne bih da se vratim Sve i da mogu, na zemlju ovu, punu jama Gdje kandilo, milenijama, Pred Sotoninom slikom gori, Na ovu zemlju, gdje vuci viju Ko porodilje, i lažljiviju No kralj Petar Vtori – Od mene kada ne ostane Ni vlas kose, ni koska, niti Prah što u pet prstiju stane – Možda neću zaboraviti Djetinje one dane Kad bi se zemlja uzorana 115

MARKO VEŠOVIĆ

Na suncu zadimila Poput kadionika U ruci popa Nika I pod nogama meka bila Ko samljevena kafa, ko samet, Meka odavde do Orana I do Kumove Slame, Niti kako su moje bose Noge, u kasu Ždrebećem, kroz stud jutarnje rose, Kroz nedogled livada – Čiji ti zvonac javlja da su Za koševinu zrele – I kroz gorkobijela mora Sporiša – svijet razumjele, Tabanima, bolje no iko, Bolje i od Vladike Rada: Ravno iz srca Zemlje krenu, Uz svaku nogu, naježenu Od ponjatija živinskoga, I u dušu se prolaznog stvora, Prolaznog boga, Penju pomisli sa prečnikom Ne manjim od ekvatora A mesa svaki trun plovi ti Iznad smijeha, iznad plača. Toliko neću blažen biti Ni kad postanem ilovača.

116

Rastanak s Arencanom

16. SRED PREDISKONSKE POMRČINE Sinoć, kroz Pape, prođoh u snu Što mi, i budnu, gorči usnu: Anđeo koji zemljom hara (Put mu bijaše od behara Jabukovoga!) – u sve na zemlji Unosio je zadah memljiv Od kojeg trune i srč kedra S livanskih gora, a huj vjetra Bješe pun rđe, žučno gorak, Kao da stiže iz zatvora: Od njegovog je crnog kada Venula poljska zelenkada. Unosio je u sve vatru Studenu čije sjanje na trun Prašine svede gorje Ide I egipatske piramide. Njihala se breza na humu Kao pjevaljka na podijumu Čiju pjesmu čuju jedino Legije mrtvih pod ledinom: 117

MARKO VEŠOVIĆ

Što je živima lišća šušanj Ko skitaj zmije do mrtvih duša Dopire da ih razoruža U času kad bi miris ruža Povezao ih, makar na tren, Sa nebesima iz Pančatatre. Svi, od parije pa do kana, U aleji su velikana, Jer se u času mrenja vine Svak do istinske veličine. Ravnopravno se ovdje gnjije, Iz trule klade bog se smije A zmiji sjakte oči bez zla Ko s eskulapskog da je žezla. Tu je ljepota što i šara Bjelouškina, a smrt – bara. Iz bibavice zvonka trsja Kazuje prazan jek poprsja: Naše svetinje, istine, laže – Sve se u barski treset slaže, Sva povijest je poput plama, Onog utvarnog, nad močvarama A orijaški list lopočev – Zdjela iz koje vječnost loče. 118

Rastanak s Arencanom

U svijetu smo samo probnom – Tako mi drvlje kaže grobno Iz zavičaja viđenog u snu Što se na nebu i nepcu zgusnu U nepodnošljiv val grčine Sred prediskonske pomrčine.

119

MARKO VEŠOVIĆ

17. KAD LI NASTAH Kad li, Gospode Bože, nastah, kad li svenuh! I ne opazih kad srce presta s korita da kukuriče Pod koje, u izmišljeno u zlato odjevenu, Zbiljsku kraljevnu sakri maćeha iz priče. Niti opazih, pri munjinome bljesku – (Toliko trajah!) – kad je ispalo perje iz krila Ptice što iznad istine me miljama uznosila. Moja cipela ostavlja sve dublji trag u pijesku. Ali bar mogu reći: neka Bog boguje i rida, Neka tmušuje tmuša, nevina ko dječje trube tuhuk, Nek svaka travka ima zasebno ime i na ćuhu Zasebnom nek se njiše i bol zasebnu neka vida. Svijet je takav: zar zaslužuje ushit ili ježnju? Svijet je takav: na zindane zaudara čak vjetar. Svijet je takav oduvijek: koska u ljudskom gležnju Nije se izmijenila za pet hiljada ljeta.

120

Rastanak s Arencanom

18. ZNAMO ŠTA ĆEMO S KOŠINKASOM Znamo šta ćemo s Košinkasom I sa bitkom za Zublju Ali šta ćemo s crnačkom masom U svome potpalublju? Ovdje – bol što bi od života Mogla da traje duže A ondje – šaren piton smotan Ko na palubi uže. O da ponekad bar nas vine Do svoda onaj vjetar Koji je sazdan od tišine Prije stvaranja svijeta: Njegove nam sad kažu smješe Da samo ono što naše Usputne ljubavi presazdaše Od tuča trajnije bješe I da kasanje, sprva atsko, Postade adsko, a javlje Sve više biva – spis sastavljen Na staroegipatskom I da zbog toga ćuti, dremno, O ratarima i lafima To zadnje hvatanje za zemno Kao u epitafima. 121

MARKO VEŠOVIĆ

19. NAUČI ME VORDSVORT TOME Nauči me Vordsvort tome: Da sjen lovim ptica Anki Iz sna crnih muslimanki U muslinu bijelome Darežljivo što nam daju Preozbiljne osmijehe, Hitlerovske dok lijehe Ulicama marširaju, Osmijehe koji vele: Što je dušu uznosilo Iznad gliba – Bog je bilo, Il Bog, ili za njim lelek, Osmijehe kojim tmica Moja prosja od istine: Čekao sam da mi mine Život kao kijavica.

122

Rastanak s Arencanom

20. PREPJEV IZ PROPERCIJA Kad će umrijeti, i od smrti kojih, jedino pjesnik može znati. Oružja, ni daha bure se ne boji, I, kad u ševaru Lete već se nađe, i podzemne lađe jedrilje njegove ugledaju zjene, ako krik ga zovne kćerkice voljene, vratiće se otud putem nepoznatim.

123

MARKO VEŠOVIĆ

21. NA PEDESET DEVETI ROĐENDAN Iako znam da zaupokojnoj svijeći triput sam bliži nego prošloga marta, Bogu, što prema meni bješe povelik titiz, obavezan sam, kao sin Darinkin, reći: bušio ne bušio, nećeš me poništiti, ja nisam vozna karta.

124

SADRŽAJ Dvije predratne strofe o mojoj kćerkici......................................5



KRALJ U POZORIŠTU........................................................7 1. Za krst svega ovdašnjega.........................................................9 2. Iz drugoga kroz ovaj u neki treći..........................................11 3. Šuti kao bogumili...................................................................12 4. Ni osana niti jao.....................................................................14 5. Sve što živi..............................................................................16 6. Da je svijet ko česnica............................................................18 SVE ZA ME OTVORI SE

(bilješke za poemu)................................................................21 1. Na mjestu zločina..................................................................23 2. Kraj i početak.........................................................................25 3. Ni buba, ni jauk......................................................................27 4. Zukva i ljuljačka ....................................................................29 5. Pokaži smrču..........................................................................31 6. Ni jedna galija.........................................................................33 7. Prvi svijet................................................................................34 8. Grob, pećina...........................................................................36 9. Vaga apotekarska...................................................................37 10. Šumska tišina i osama ...........................................................38 11. Summa summarum................................................................40 OSAM PJESAMA.................................................................43 “Samo je tišina velika”................................................................45 Nakon noćnih bdjenja ...............................................................47 Jejts...............................................................................................49

Budiboksnam . ............................................................................50 Pale-olit........................................................................................53 Pomazanici...................................................................................54 Na iskonski nas svikoše glib .....................................................55 U radunovoj kuli.........................................................................57 Ono..............................................................................................59 Ram za raj....................................................................................60 U radunovoj kuli.........................................................................62 RASTANAK S ARENCANOM.......................................69 1. 71 2. 72 3. 73 4. 74 5. 76 LAZAREVA ŽEĐ ZA PAPLJANSKOM ZOROM........79 1. Do potonje ure.......................................................................81 2. Odavde si................................................................................83 3. Sve dok ne umru zvijezde......................................................84 4. Sa istim osmijehom................................................................86 To više nije ono...........................................................................87 DOK PRELAZIM U MUMIJU.........................................91 1. Trag mlaznjaka.......................................................................93 2. Dok prelazim u mumiju........................................................95 3. U kavezu zlatnom zriče.........................................................96 4. Više ne čujem..........................................................................98 5. Znam iz zjena.........................................................................99 6. Na kamen bijel ....................................................................100 7. Svud pukotine.......................................................................101 8. Što nas odvaja od pr(a)voga ...............................................104 9. Magle vječne.........................................................................106

10. Promilkore, april 1999.......................................................108 11. Što sa rane zavoj skida........................................................109 12. Jedino moje dijete...............................................................111 13. Bojim se gledati...................................................................112 14. Nekad sam imao uho..........................................................113 15. I mada ne bih da se vratim..................................................115 16. Sred prediskonske pomrčine.............................................117 17. Kad li nastah........................................................................120 18. Znamo šta ćemo s košinkasom .........................................121 19. Nauči me Vordsvort tome..................................................122 20. Prepjev iz propercija ..........................................................123 21. Na pedeset deveti rođendan...............................................124

Marko Vešović RASTANAK S ARENCANOM Biblioteka NAŠA ZEMLJA knjiga Nakladnici Zoro, Zagreb, Iblerov trg 9 Naklada Zoro, Sarajevo, Šenoina 14 Za nakladnike Zoran Filipović Samir Fazlić Urednik Enver Kazaz Lektura i korektura Prijelom Mahir Sokolija Oblikovanje Copyright © by Naklada ZORO Sva prava pridržana. Svako korištenje, umnožavanje, kopiranje i reproduciranje u svim medijima dopušteno je samo uz pristanak nakladnika. CIP