Medjunarodni Odnosi

- Međunarodni odnosi: obuhvataju sve oblasti kao što su ekonomija, trgovina, razmjena proizvodnje, dobara, novca, kao i oblasti politike i kulture; na koje djeluju razne države, međunarodne organizacije, preduzeća, politički i religijski pokreti, koji međusobno izrazavaju sukob interesa i veze između njih. - Međunarodni ekonomski odnosi se bave istraživanjem ekonomije u međunarodnim odnosima i istražuju uticaj ekonomskih faktora na nastajanje spoljnje politike država i ukupne međunarodne politike. Međunarodni ekonomski odnosi imaju dvije glavne oblasti: o međunarodni trgovinski odnosi, i o međunarodni finansijski odnosi. - Svjetsko tržište: o Tržište je mjesto razmjene različitih roba, međutim danas tržišna razmjena nije vezana za određeni prostor. o Tržište podrazumijeva oblik razmjene roba i usluga posredstvom novca, gdje važi istovjetnost cijena proizvoda iste vrste. o Veličina tržišta obuhvata njegove granice u geografskom smislu i smislu vrste koji se proizvode i prodaju na tom tržištu. - Klasifikacija i veličina tržišta  Tržište može da se definiše prema: 1. broju učesnika u ponudi i tražnji, 2. raspoloživim supstitutima za određeni proizvod, 3. reakcijama jednih ponuđača na promjene cijena, 4. outputu ili kvalitetu drugih proizvođača istovjetnog proizvoda, 5. mogućnosti ulaska na dato tržište, 6. intervenciji države, 7. prema materijalno tehničkim kriterijumima po vrstama i količinama roba, sistemu prodaje, 8. prema geografskom rasporedu i sl. - Najvažnije klasifikacije tržišta su: 1. Prema broju učesnika na tržištu i njihove tržišne moći obrazuju se različite tržišne strukture ili tržišna stanja: a. potpuna ili savršena konkurencija (sa velikim brojem učesnika i na strani tražnje i na strani ponude); b. monopol (jedan učesnik na strani ponude) i monopson (jedan učesnik c. na strani tražnje); d. oligopol (mali broj učesnika strani ponude, koji su moćni) i oligopson (mali broj učesnika na strani tražnje, koji su moćni); e. ograničena konkurencija (mješavina potpune konkurencije i monopola, gdje veliki broj proizvođača nudi diferencirani proizvod). 2. Sa gledišta intervencije države razlikujemo: a. tržište bez intervencije države - slobodno tržište, u kome država ne određuje bitne odrednice poslovnih transakcija, npr. cijene i kamate, i b. vezano ili regulisano tržište, ako država interveniše na tržištu administrativnim mjerama i propisima. 3. Razvrstavanje tržišta prema materijalno-tehničkim kriterijumima se vrši na slijedeći način:

a. globalna podjela tržišta obuhvata: tržište roba i usluga, tržište faktora proizvodnje (rada, kapitala i zemljišta), tržište novca i hartija od vrijednosti. b. prema teritorijalnom obuhvatu, tržište može biti: lokalno, regionalno, nacionalno i svjetsko tržište. c. prema obimu prometa, dijelimo trgovinu na veliko (grosističko tržište) i trgovinu na malo (detaljističko tržište). d. sa gledišta vrste robe, koje se na njemu razmjenjuju, razlikujemo, npr., tržište čelika, tržište nafte, tržište pšenice, tržište uglja, itd. - Nelegalna tržišta su: 1. Crno tržište (black market) su sva nelegalna tržišta koja nastaju kada su cijene fiksirane u smislu minimalnog ili maksimalnog nivoa, te se na crnom tržištu obavljaju trgovinske transakcije po cijenama iznad tog nivoa. 2. Kvazi tržišta postoje uvijek kad cijene nisu u ravnoteži. - Mehanizam i funkcije tržišta 1. Šta će se proizvoditi određuje se novčanim glasovima potrošača i to prema njihovim dnevnim odlukama šta će se kupiti. 2. Kako će se proizvoditi određuje se konkurencijom među različitim proizvođačima 3. Za koga se proizvode dobra odlučuje se pomoću ponude i tražnje na tržištima faktora proizvodnje (rad, kapital, prirodni resursi) - Funkcije tržišta su: 1. Informativna funkcija tržišta: pružanje opštih informacija o stanjima ponude i tražnje za određenom robom ili uslugom. 2. Alokativna funkcija: pokazuje uticaj tržišta na racionalnu ekonomsku raspodjelu faktora proizvodnje (rada, prirodnih resursa i kapitala). 3. Selektivna funkcija tržišta: selekcija samih privrednih subjekata, kroz odabir njihovih proizvoda i usluga na tržištu, na osnovu tržišne. 4. Distributivna funkcija tržišta: primarna raspodjela nacionalnog dohotka, koja kroz proces formiranja cijena faktora proizvodnje određuje dohotke njihovim vlasnicima. - Demokratija tržišta: o Privatno vlasništvo o Profit o Sloboda izbora o Konkurencija - Efikasnost tržišta: Pod potpunom konkurencijom tržište na najjednostavniji i najefikasniji način određuje gdje će se i kako upotrebljavati faktori proizvodnje, gdje samo potpuna tržišna konkurencija iskazuje alokativnu efikasnost. Tada je ekonomija kao cjelina efikasna i niko ne može doći u bolji položaj, a da nekog drugog ne dovede u slabiji položaj. - Potpuna konkurencija je pretpostavljeno tržišno stanje kada postoji dovoljan broj preduzeća (koja nude isti, homogeni proizvod) ili stepen suparništva da niti jedno od njih ne može uticati na cijenu tog dobra. To je stanje u kojem nema drugog izbora osim prilagođavanja prilikama koje diktira tržište. Potpunu konkurenciju karakterišu: 1. veliki broj prodavaca i kupaca; 2. homogenost proizvoda/usluga, 3. potpuna obavještenost kupaca i

prodavaca; 4. slobodan ulazak i izlazak sa tržišta; 5. svi prodavci i kupci su price taker; 6. ne postoji državno uplitanje u formiranje cijena. - Nepotpuna (nesavršena) konkurencija, nedostatci tržišta: 1. Nepotpuna (nesavršena) konkurencija je znatno odstupanje od savršene konkurencije i dolazi sa pojavom nesavršenog konkurenta (monopola i oligopola), čija tržišna moć rezultira cijenama većim od onih koje bi se formirale u uslovima savršene konkurencije. To je ustvari slika prave privredne stvarnosti u kojoj su većina preduzeća. Izvore nesavršene konkurencije, koje možemo razvrstati u dvije grupe: 1. postojanje ekonomije obima i opadajućih troškova, 2. «prepreke ulasku» novih konkurenata 2. Eksternalije su ekonomske aktivnosti jednog pojedinca ili preduzeća koje imaju uticaj na drugog pojedinca ili preduzeće, a da za to ne plaćaju ili nisu plaćeni. One se sastoje od troškova i koristi koji se nagomilavaju, ne onome ko ih proizvodi, već drugim pojedincima ili društvu kao cjelini i predstavljaju primjer sukoba pojedinačnog i javnog interesa. Eksternalije se pojavljuju kao: a. negativne, pa se zovu eksterne disekonomije (negativan uticaj na druge, tj. povećavanje njihovih troškova) i b. pozitivne, i tada se nazivaju eksternim ekonomijama (koristi drugima bez naknade). 3. Javna dobra su dobra ili usluge koje tržište ne može ili neće obezbijediti, a koriste svim građanima su javna dobra. Oni predstavljaju dobra/usluge čije su koristi dostupne cijeloj zajednici bez obzira žele li pojedinci to dobro ili uslugu koristiti ili ne. Tri temeljna obilježja (čistih) javnih dobara, koja ih razlikuju od tržišnih dobara, su: a. istovremena i besplatna raspoloživost za više korisnika, b. nemogućnost isključenja pojedinaca iz upotrebe javnog dobra, i c. jednakost potrošnje za sve korisnike. - Globalizacija podrazumijeva relativizacija nacionalnih tržišnih granica i svih barijera.  Uzroke globalizacije možemo podijeliti na: o političko-institucionalne (obuhvataju trgovinske politike, kontrolu kapitala, imigracijska ograničenja), i o ekonomsko-tehnološko (inovacije u transportu i komunikacijama). - Ekonomska globalizacija je proces pretvaranja yasebnih nacionalnih privreda u integriranu svjetsku privredu, a ispoljava se kao proces rasta međunarodnih tokova roba, usluga kapitala, ljudi i tehnologije. Cilj ekonomske globalizacije je jedinstveno tržište bez barijera, a osnovne karakteristike procesa globalizacije su: o otvorenost; o konkurentnost; o homogenizacija (unifikacija).  Prednosti globalizacije su: 1. Mogućnosti za zemlje u razvoju za brži, efikasniji i širi ekonomski razvoj; 2. Izjednačavanje uslova regulisanja inostranih i domaćih ulaganja; 3. Standardizacija proizvodnje i pružanja usluga; 4. Slobodan i nesmetan protok roba, usluga, kapitala i ljudi; 5. Povećan nivo ulaganja u infrastrukturni razvoj; 6. Društveni, naučno-tehnološki i kulturni razvoj; 7. Brža difuzija novih produktivnih ideja.  Nedostaci globalizacije su:

1. Povećanje stepena zavisnosti manje razvijenih zemalja od razvijenih zamalja i njihovih ekonomija; 2. Gubljenje ekonomskog i političkog suvereniteta; 3. Značajan uticaj multinacionalnih kompanija; 4. Smanjenje obima investicionog kapitala u zemlje u razvoju; 5. Prijetnja kulturnom identitetu i nezavisnosti; 6. Osjećaj manje vrijednosti, zavisnosti i podređenosti ekonomski jačim i snažnijim; 7. Izloženost ekonomskim i političkim sankcijama za “neposlušne zemlje” od strane ekonomskih moćnika. - Na globalizaciju svjetske privrede uticalo je niz faktora, i to: 1. Stvaranje međunarodnih finansijskih i trgovinskih institucija kao što su GATT, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, Svjetska trgovinska organizacija, koji su bitno uticali na razvoj svjetske trgovine i finansiranje zemalja u razvoju. 2. Razvoj svjetske trgovine u cijelom XX vijeku, naročito poslije 1950-ih. 3. Stvaranje multinacionalnih korporacija koje su po svojoj ekonomskoj snazi snažnije i bogatije od privreda mnogih zemalja u svijetu; 4. Razvoj svjetskih tržišta kapitala, naročito tržišta finansijskog kapitala. 5. Stvaranje regionalnih trgovačkih blokova u svijetu

- Korporativno udruživanje Najčešći oblici korporativne saradnje, povezivanja i udruživanja u savremenoj tržišnoj privredi su: karteli, koncerni, trustovi, konglomerati i multinacionalne kompanije. 1. Kartel je formalni sporazum između tržišnih rivala čija je svrha ograničavanje ili potpuno isključivanje tržišnog natjecanja između učesnika sporazuma s ciljem da povećavanjem cijena ostvare dodatni, znatno povećani profit. Oni nastaju na tržištu na kojem postoji oligopol. Javni karteli su oni u kojima države utvrđuju pravila koja se odnose na cijene, obim proizvodnje i sl. Privatni karteli su rezultat tajnog sporazuma preduzetnika na temelju kojega samo njegovi članovi ostvaruju određene uzajamne koristi. 2. Koncern je najviši stepen monopolističkog udruživanja. To je udruženje pravno samostalnih preduzeća koja su finansijski podložna određenom zajedničkom vodstvu po kojem dobivaju i ime. Nastaje kupovanjem akcija raznih preduzeća, organizovanjem posebnih društava za učestvovanja i finansiranje, sporazumima o zajednici interesa. Nerijetko koncerni obuhvataju preduzeća najrazličitijih grana industrije, banke, transportne organizacije te govorimo o vertikalnim koncernima. 3. Trust je oblik monopolističke udruženja u kojoj firme ulaze u fiducijarni odnos, tj. dogovorno prihvaćaju odnos povjerenja i čvrste povezanosti ostvarujući monopolistički položaj na tržištu. Ovaj oblik monopola javlja se kao: a. horizontalni trust – udruženje firmi povezanih proizvodnjom istih proizvoda, i b. vertikalni trust – udruženje firmi povezanih komplementarnom proizvodnjom. 4. Konglomerat je organizacijski oblik koncentracije raznovrsne proizvodnje i kapitala. Riječ je o preduzetniku ili koncentraciji preduzetnika koji se bave relativno velikim brojem različitih, najčešće posve nepovezanim djelatnostima u različitim industrijama (sektorima), odnosno na različitim tržištima. Svrha stvaranja konglomerata je smanjivanje rizika, lakši pristup izvorima finansiranja i učinkovitija alokacija resursa.

- Multinacionalne kompanije  Multinacionalna kompanija predstavlja matično preduzeće koje: o ostvaruje proizvodnju i druge aktivnosti u inostranstvu preko sopstvenih ogranaka lociranih u više različitih zemalja; o ostvaruje direktnu kontrolu nad poslovanjem svojih ogranaka u inostranstvu preko sopstvenih ogranaka smjeđtenih u više različitih zemalja; o nastoji da ostvari takvu politiku koja će prevazići granice između zemalja i doprinijeti ostvarenju geocentrične orijentacije preduzeća.  Klasifikacija multinacionalnih kompanija: 1. Etnocentrične kompanije, gdje je sva moć koncentrisana u matičnoj zemlji, a aktivnost i odluke upravljača su orijentisane ka centru kompanije. 2. Poličentrične kompanije, gdje se svaki dio, do određene granice poistovjećuje sa nacionalnim interesima zemlje kojoj pripada, odlučivanje je decentralizovano, alokalni kadrovi imaju relativnu autonomiju. 3. Geocentrične kompanije karakteriše globalna svjetska orijentacija, i priznaje se izvijesna autonomija afilijacijama, ali preovlađuju interesi razvoja cijele kompanije. - Nastanak multinacionalnih kompanija 1. Počeci transnacionalizacije- ovo je period druge polovine 19.stoljeća kada je kretanje kapitala bilo prije svega praćeno emigracijom stanovništva iz Europe. Engleska je tada bila najveći izvoznik kapitala. Ova faza još ne uključuje osnivanje podružnica u inozemstvu; 2. Period razvoja transnacionalizacije u obliku izvoza kapitala tj. ulaganja u inozemstvu. U ovoj fazi još prevladava izvoz robe i usluga. 3. Faza dominacije direktnih ulaganja u inzemstvu ili faza transnacionalizacije, 4. Faza postepenog opadanja potpune dominacije direktnih ulaganja i jačanje ulogezajedničkih ulaganja ili zrela faza transnacionalizacije, 5. Faza cjelovite transnacionalne proizvodnje koja se sve više zasniva na tehnološkim determinantama - Rangiranje multinacionalnih kompanija, se vrši po kriterijumima: 1. Vrijednost imovine jedne kompanije u inostranstvu 2. Vrijednost prodaje podsredstvom inostranih filijala 3. Broj zaposlenih radnika u inostranstvu  Index transnacionalizacije se izračunava na osnovu:  % vrijednosti imovine u filijalama u inostranstvu u odnosu na ukupnu imovinu  % prodaje u inostranstvu u ukupnim prodajama  % zaposlenih u filijalama u inostranstvu u ukupnom broju zaposlenih - Transnacionalne kompanije o obavlju proizvodnju i druge aktivnosti u svojim sopstvenim filijalama lociranim u nekoliko različitih zemalja, o imaju direktnukontrolu nad poslovnim politikama svojih filijala, o donose i primjenjuju poslovne strategije u proizvodnji, marketingu, finansijama i drugim funkcijama koje prevazilaze nacionalne granice, postajući globalne, tj. orijentisane na cijeli svijet. - Intrafirmska trgovina je trgovina koja se obavlja u okviru jedne transnacionalne kompanije, odnosno između njenih dijelova. Međufirmska razmjena se odvija između matične kompanije i njenih filijala u inostranstvu.

- Transnacionalne kompanije u svjetskoj trgovini, takve kompanije utiču na pravce, strukturu i obim odvijanja međunarodne trgovine. One predstavljaju najznačajniji faktor podsticanja procesa globalizacije. Djelovanje transnacionalnih kompanija u svjetskoj trgovini može se pratiti kroz njihovo prisustvo: o u spoljnoj trgovini matičnih zemalja o u spoljnoj trgovini zemalja domaćina stranih filijala o u međunarodnom prometu pojedinim proizvodima o na internim, zatvorenim, međufirmskim tržištima - Transferne cijene se pojavljuju u odnosima robne razmjene između organizacionih dijelova unutar transnacionalne kompanije ili u razmjeni između transnacionalne kompanije i njenih ugovornih poslovnih partnera. Transferne cijene su tržišne cijene oslobođenje ekstremnih uticaja konjukturnih tržišnih oscilacija. Transferne cijene su u funkciji obezbjeđivanja dugoročno stabilnih ekonomskih relacija između dijelova transnacionalne kompanije i maksimizacije njenog ukupnog profita. - Međunarodno kretanje kapitala predstavlja transfer finansijskih i realnih sredstava između subjekata različitih zemalja uz realizaciju interesa svih učesnika u tom procesu.  Tri glavna oblika međunarodnog kretanja kapitala su: 1. Međunarodno kretanje zajmovnog kapitala: U ukupnim međunarodnim kretanjima dugoročnog kapitala, zajmovni kapital je pretežno imao udio u prvim decenijama poslije Drugog svjetskog rata. Međutim, njegov udio u ukupnim tokovima kapitala na svjetskom nivou se vremenom smanjivao, dok je udio portfolio investicija i stranih direktnih investicija rastao 2. Portfolio investiranje: portofolio investicije su oblik dugoročnog investiranja sa ciljem stvaranja što većeg i sigurnog dohotka. Portfolio investicije pretpostavljaju ulaganja sa fiksnom kamatom i bez izraženog rizika ulaganja. Osnovni cilj investitora je da maksimizira dobit uz unaprijed poznati rizik, odnosno da uz određenu dobit ima najmanji rizik. Portfolio investicije su najčešće u obliku kupovine hartija od vrijednosti sa fiksnom kamatom izdatih od strane države ili pojedinih preduzeća. 3. Strane direktne investicije: Posmatrano sa vremenskog aspekta strane direktne investicije spadaju u dugoročno međunarodno kretanje kapitala. Ako sagledavamo prema ekonomskom kriterijumu, dugoročno kretanje kapitala se ostvaruje u okviru zajmovnog i investicionog kapitala. Ciljevi međunarodnog kretanja dugoročnog kapitala su određeni mogućnostima i potrebama investiranja u međunarodnim razmjerama i ekonomsko-političkim odnosima u svijetu. Međunarodno kretanje investicionog kapitala se odnosi na finansiranje: direktnih i portfolio investicija. - Ekonomska diplomatija predstavlja stub razvoja svjetske saradnje, mira i bezbjednosti. Ona se zasniva na konceptu međunarodne poslovne saradnje i razvija se kroz proces transformacije klasične diplomatije novim izazovima i zadacima interesa aktera međunarodne scene. Novi odlik aktivnosti i ekonomske borbe na globalnoj sceni je ekonomska diplomatija i primjena njenih mehanizama koja predstavlja ubrzan razvoj svjetske privrede i globalne konkurencije i borbe na usložnjenoj i konkuretnoj globalnoj sceni. Ekonomska diplomatija se još može definisati kao upotreba diplomatskih mehanizama i metoda sa strateškim, spoljnoekonomskim ciljevima države u međunarodnom poslovanju.

- Liberalizacija svjetske trgovine je povezana sam idejama slobodnog tržišta, koju je prva započela Velika Britanija, pod pojmom liberizacije u tom vremenu se podrazumjevalo ukidanje kontrole nad nadnicama, podrške siromašnima i subvencionisanja izvoza poljoprivrednih proizvoda. Poznata su dva koncepta liberalizacije: 1. „Laissez-faire“- znači „pustiti da se uradi, pustiti da prođe ” ili tačnije „ostaviti stvari na miru, pustiti ih da prođu“. Osnovna ideja je bila što manje uplitanje vlade u private ekonomske odluke. Mišljenja po pitanju ove teorije su podijeljena, pa tako na primjer imamo teoretičare koji smatraju da je to bila samo obična politika podrške biznisu. Mnogima su teorije laissez-faire izgubile na vrijednosti zbog njihovog neuspjeha da omoguće vladama upravljanje ekonomijom nakon. Moderne industrijalizirane države danas nisu tipični predstavnici principa laissez-faire, jer u tim zemljama vlade obično značajno interveniraju u oblasti ekonomije. 2. Teorija komparativnih prednosti- Princip komparativnih prednosti tvrdi da neka zemlja može imati koristi od trgovinske razmjene čak iako je apsolutno efikasnija od drugih zemalja. Tačnije, princip tvrdi da će svaka zemlja imati koristi ukoliko je specijalizirala proizvodnju i izvoz robe koja se može proizvoditi sa relativno manje troškove. Osnovnu ideju najbolje ilustrira primjer „dvije zemlje – dvije vrste robe“, o kojem smo slusali i u ranijim predmetima.. Zemlja A je bolja u proizvodnji hrane od zemlje B, a zemlja B je bolja u proizvodnji odjeće nego zemlja A. Objema zemljama je bolje specijalizirati proizvodnju ovih roba zatim međusobno trgovati. To je poznato kao „apsolutna prednost“. Ukoliko je, ipak, zemlja A znatno superiornija u proizvodnji hrane te nešto superiornija u proizvodnji odjeće nego zemlja B, može se očekivati da će zemlja B „izgubiti“. Međutim, teorija komparativnih prednosti kaže da zemlja A treba uložiti u specijaliziranje robe u čijoj je proizvodnji komparativno superiorna (u ovom slučaju, hrane). Zemlja B ipak treba specijalizirati proizvodnju robe (odjeće) te ostvariti trgovinu sa zemljom A. To je korisno po obje zemlje jer, kao to teorija navodi, ostvaruje se veća ekonomska efikasnost. - Pojam trgovine- Trgovina podraumjeva razmjenu između pojedinaca, grupa ili privrednih subjekata direktnim putem nekog sredstva razmjene, u kojoj je najčešće sredstvo novac. Funkcije trgovine su: o Interpersnalna- trgovina povezuje ljude koji učestvuju u fazama prozvodnje i potrošnje o Interlokalna- trgovina geografski povezuje subjekte i učesnike na različitim tržištima o Intertemporalna- trgovina vrši vremensko posredovanje Danas se najčešće pozivamo na sistematizaciju marketing mixa funkcija trgovine, a one su: 1. Kontaktna funkcija 2. Robna funkcija 3. Cjenovna funkcija 4. Propagadna funkcija 5. Fizičko- distributivna funkcija 6. Završna funkcija - Trgovinska politika je skup pravila, normi i aktivnosti jedne države koja se odnose na vođenje i upravljaanje tokovima trgovine i plaćanjem. Trgovinska politika određuje bilateralne odnose države s drugim državama i u multilateralnim organizacijama. Ciljevi trgovinske politike definirani su ugovorom, a uključuju razvoj svjetske trgovine, postupno ukidanje ograničenja međunarodnoj trgovini i smanjivanje carinskih barijera. Osnovni instrumenti provođenja trgovinske politike su: zajednička vanjska carina, mehanizmi zaštite trgovine, tj. antidamping, politika protiv subvencija ili zaštitne mjere. U okviru trgovinske

politike, organizacija razvija instrumente pristupa tržištima trećih zemalja prvenstveno putem utvrđivanja trgovinskih barijera i načina njihovog uklanjanja te razvojem posebnih odnosa. - Trgovina na veliko- Trgovina na veliko je kupnja robe radi daljnje prodaje trgovcima na malo, industrijskim, trgovačkim i profesionalnim korisnicima i ustanovama te drugim trgovcima na veliko kao i posredovanje u kupnji, odnosno prodaji robe za treće osobe. Trgovina na veliko, u smislu Zakona o trgovini je i kupnja i prodaja robe na inozemnom tržištu. U tradicionalne funkcije veleprodaje spadaju: – grupisanje i raščlanjavanje robe, – asortiman i izbor robe, – skladištenje, – povezivanje i trgovinsko posredovanje, – finansiranje i kreditiranje U nove funkcije veleprodaje spadaju: – asistencija i davanje saveta, – informisanje, – promocija prodaje, – razne vrste komercijalnih garancija. - Spoljna trgovina predstavlja promet roba, usluga i prava u kome se razmena obavlja između subjekata raznih zemalja tako što predmet kupoprodaje prelazi carinsku liniju i teritoriju zemljeprodavca (izvoz) ili zemlje kupca (uvoz), a na osnovu zaključenih spoljnotrgovinskih ugovora. Spoljna trgovina je svaki oblik trgovine, ekonomske aktivnosti, ugovora, transakcije i druge aktivnosti koja podrazumjeva kretanje robe, drugih materijalnih i nematerijalnih stvari i svojinskih prava, kao i usluga, koji se obavlja između država,odnosno teritorija izvan teritorije jedne države. Spoljna trgovina je nastala kao posljedica različitih interesa, država želi da se obogati tako što će pribavljati novčana sredstva posredstvom izvoza svojih proizvoda i usluga. S druge strane država također treba određene robe i uslugekoje ne može proizvesti ili ima prevelike troškove proizvodnje određene robe. - Spoljnotrgovinsko poslovanje predstavlja, komunikaciju sa spoljašnjim svetom, odnosno prekogranični promet roba i usluga. Za svaku zemlju je jako bitan momenat odnosa sa inostranstvom, kao vrlo značajan deo ekonomske aktivnosti svake zemlje.U savremenom svetu nijedna zemlja bez obzira na svoje razvojne potencijale i uslove nije sama sebi dovoljna, poseno ne u ekonomiji i ekonomskom razvoju. Zbog toga kažemo da su sve zemlje ekonomski upućene jedna na drugu, odnosno u stanju su međusobne uslovljenosti i zavisnosti.Priroda ekonomskog života i ekonomske aktivnosti ruši sve prepreke-pa čak i međudržavne granice i to i onda kada su one razdvijene političkim ili nekom drugim činiocima.