Mikroekonomija

Dr Kasim Tatić

MIKROEKONOMIJA

-- DDO OD DA ATTN NII M MA ATTE ER RIIJJA ALL ZZA A IIS SP PIITT --

Januar, 2005.

Dr Kasim Tatić

MIKROEKONOMIJA

-- DDO OD DA ATTN NII M MA ATTE ER RIIJJA ALL ZZA A IIS SP PIITT --

Januar 2005

2

Naziv djela:

M MIIKKRRO OE EK KO ON NO OM MIIJJA A

-- DDDO O D A T N M A T E R A Z A S P T OD DA AT TN NIII M MA AT TE ER RIIIJJJA ALLL Z ZA A IIIS SP PIIIT T --

Autor: Dr Kasim Tatić Izdavač: Ekonomski fakultet Sarajevo - Izdavačka djelatnost Fakulteta – Glavni urednik: Dekan Prof.dr. Muris Čičić Urednik: Prof.dr. Hasan Muratović Recenzenti: Prof.dr. Aleksandar Kalmar Godina izdanja i štampanja: 2005. god. Tiraž: 100 primjeraka Štampa: Štamparija „Dom štampe“ Zenica Odgovorno lice štamparije: Rješenjem Federalnog Ministarstva broj od 2005. godine, publikacija je oslobođena plaćanja poreza na promet proizvoda i usluga. 3

SADRŽAJ 1.

VRSTE PROFITA, TROŠAK KAPITALA I RENTABILNOST POSLOVANJA

Str. 7

1.1. PROFITI I UTVRĐIVANJE VRIJEDNOSTI KOMPANIJE NA FINANSIJSKOM TRŽIŠTU 2.

9

EFEKTI PROMJENE CIJENA

15 20 21

2.1. PRILAGOĐAVANJE TROŠKOVA ŽIVOTA (COLA – COST OF LIVING ADJUSTMENTS) 2.2. IZRAČUNAVANJE INDEKSA INFLACIJE. 2.3. VELIČINA POGREŠKE USLJED NEURAČUNAVANJA EFEKTA SUPSTUCIJE KOD CPI

27

PRILAGOĐAVANJA

2.4. UVOĐENJE SPECIFIČNOG POREZA NA PROMET ROBE

29

2.5. POREZ NA PROMET I ELASTIČNOST TRAŽNJE

30

2.6. POREZ NA PROMET I ELASTIČNOST PONUDE

31

2.7. ELASTIČNOST PONUDE I POTRAŽNJE I SMANJENJE (GUBITAK) EFIKASNOSTI USLJED UVOĐENJA SPECIFIČNOG POREZA

32

3.

MINIMIZIRANJE TROŠKOVA U DUGOM ROKU

33

4.

PROCES DUGOROČNOG PRILAGOĐAVANJA PREDUZEĆA NA TPK

36

4.1. RAVNOTEŽA NA TPK U DUGOM VREMENSKOM PERIODU

36

4.2. MONOPOL SA GUBITKOM - PREKID RADA

37

4.3. KOD MONOPOLA KRIVA MC NIJE KRIVA PONUDE

37

4.4. RAVNOTEŽA MONOPOLA U DUGOM ROKU

38

5.

MONOPOLSKA DISKRIMINACIJA CIJENA III STEPENA

39

6.

OLIGOPOL KAO NAJČEŠĆA TRŽIŠNA STRUKTURA

40

6.1. OBLICI OLIGOPOLSKIH TRŽIŠTA

40

6.2. MODEL TEORIJE IGARA

42 45 46 47

6.2.1. OSNOVNI POJMOVI TEORIJE IGARA 6.2.2. IGRA SA SUMOM NULA 6.2.3. VRSTA STRATEGIJA I RAVNOTEŽNA TAČKA 6.3. PRIMJENA MODELA TEORIJE IGARA U SLUČAJU KADA POSTOJI SPORAZUM IZMEĐU

50

UČESNIKA NA OLIGOPOLSKOM TRŽIŠTU

6.4. PRIMJENA TEORIJE IGARA U SLUČAJU

NEPOŠTIVANJA KOLUZIVNOG SPORAZUMA NA

52

OLIGOPOLSKOM TRŽIŠTU

6.5. PRIMJENA TEORIJE IGARA KOD ODREĐIVANJA VISINE ULAGANJA OLIGOPOLSKIH

57

PREDUZEĆA ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ 6.6. IGRE SA PONAVLJANJEM

59 60

6.7. OSVOJIVA TRŽIŠTA

4

7.

KRIVA PONUDE INDUSTRIJSKOG SEKTORA-GRANE NA TRŽIŠTU POTPUNE KONKURENCIJE U KRATKOM VREMENSKOM PERIODU 7.1. KRIVA PONUDE INDUSTRIJSKOG SEKTORA-GRANE NA TRŽIŠTU POTPUNE

63 64

KONKURENCIJE U DUGOM VREMENSKOM PERIODU

8.

MREŽNE EKSTERNALIJE U EKONOMIJI

70

8.1. MREŽNE EKSTERNALIJE

70

8.2. TRŽIŠTA SA MREŽNIM EKSTERNALIJAMA

70

8.3. DINAMIČKO TRŽIŠTE

73

8.4. POSLJEDICE MREŽNIH EKSTERNALIJA

76

9. TRŽIŠTE FAKTORA PROIZVODNJE – TRŽIŠTE RADA

78

9.1. NOMINALNA I REALNA PLATA

79

9.2. POTRAŽNJA ZA RADOM

80

9.3. POTRAŽNJA

ZA RADNOM SNAGOM NA NIVOU CIJELOG TRŽIŠTA, INDUSTRIJE I

81

PREDUZEĆA

9.4. RAVNOTEŽA TRŽIŠTA RADNE SNAGE 9.4.1. SINDIKATI I NJIHOVA ULOGA NA TRŽIŠTU RADA

84

9.5. KRIVA TRAŽNJE ZA CIJELO TRŽIŠTE

90

9.6. PLAĆANJE POREZA NA PLATU

93

9.6.1. ELASTIČNOST TRAŽNJE ZA RADOM USLJED PROMJENE PLATA NA DATOM TRŽIŠTU

94

9.6.2. ZAKONI O MINIMALNIM (ZAGARANTOVANIM) PLATAMA

97

LITERATURA

99

84

5

PREDGOVOR

Predmet Mikroekonomija spada u grupu osnovnih predmeta koji se izučavaju na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Ipak, evidentno je da još uvijek nedostaje jedan sveobuhvatan udžbenik koji bi sadržavao sve savremene i relevantne teme sa ovog područja. Značajan dio materije koji se standardno predaje na vodećim univerzitetima u svijetu nije adekvatno i u potpunosti prezentiran na jeziku kojim govore ljudi u Bosni i Hercegovini. U nedostatku vremena da se pisanje jednog takvog udžbenika privede kraju, smatrao sam da je za potrebe polaganja ispita iz Mikroekonomije korisno pripremiti i jedan dodatni materijal koji prvenstveno sadržava ono što se ne može naći u raspoloživoj literaturi na našem jeziku, kao i određene primjere koji doprinose boljem razumijevanju teorijskih postavki. Zbog zaista vrlo kratkog vremena materijal je pripreman sa prvenstvenim ciljem da bude praktičan i studentima olakša spremanje ispita. Iz tog razloga svjesni smo da se može staviti zamjerka da redakcijski, a ponegdje i tehnički, materijal sadrži određene nedostatke. Jedan od njih je neujednačen pristup pojedinim temama u smislu obima prezentiranog materijala. Smatrali smo da je za određene teme koje dijelom postoje u našoj literaturi bilo dovoljno dati samo grafičke prikaze bez tekstualnog objašnjenja. Zahvalan sam recenzentu, profesoru Aleksandru Kalmaru na korisnim sugestijama koje su doprinijele da materijal u konačnoj verziji bude značajno poboljšan; asistentu Arminu Avdiću, koji je zaslužan da materijal u ovako kratkom roku bude tehnički pripremljen, i svima koji su omogućili da ovaj materijal bude štampan. Vjerujem da će studenti ponuđeni materijal prihvatiti kao koristan dodatak osnovnoj literaturi i da će svoje sugestije i prijedloge dostaviti autoru kako bi ih mogao ugraditi u budući udžbenik.

Doc.dr Kasim Tatić

Sarajevo, 25. 01. 2005

6

1. VRSTE PROFITA, TROŠAK KAPITALA I RENTABILNOST POSLOVANJA Da bi smo objasnili pojmove navedene u naslovu ovog poglavlja koristićemo se hipotetičnim primjerom kompanije Acme Co. koja je osnovana prije godinu dana i bavi se proizvodnjom i prodajom sportske obuće. Osnovu za analizu predstavljaju bilansi stanja i uspjeha ovog preduzeća koje dajemo u nastavku. Tabela 1: Finansijski izvještaj Acme Co. (prva godina poslovanja) Acme Co. Ltd. Izvještaj o prihodu Zaključno sa 31. decembrom Prihod od prodaje Obračun Porez na prodaju Troškovi prodanih dobara Sirovi materijali Rad Ostali varijabilni troškovi preduzeća Režijski troškovi preduzeća Troškovi prodaje Varijabilni Fiksni Administrativni troškovi Neto operativni dohodak Umanjenje za troškove kamate Neto profit za godinu

70.000 pari x 19.69 $

$ 1.378.300 $ 70.000

$ 505.228 252.614 56.000 48.000 $ 56.000 34.000

861.842

90.000 38.958

$1.060.800 $ 317.500 9.600 $ 307.900

1.060.800 + 9.600 = 1.070.400 – Ukupni računovodstveni troškovi proizvodnje i prodaje 307.900 – Računovodstveni profit Pretpostavka: Ukupni iznos profita dijeli se dioničarima kao dividende na dionice Analizu preduzeća provešćemo u dva slučaja: a) poslovanje bez vremenskog ograničenja («going concern») 7

b) poslovanje sa vremenskim ograničenjem – preduzeće u procesu likvidacije Tabela 2. Finasijski izvještaj Acme Ltd. Acme Co.Ltd Bilans stanja na dan. 31.12. 200X Aktiva Gotovina Uplaćeni iznosi Inventar

Pasiva $100.000 Bankovni zajam 250.000 Isplaćeni iznosi 350.000 $700.000

Zemljište i gradnja Troškovi $630.000 Minus Amortizacija 30.000 Mašine i oprema $550.000 Minus: Amortizacija

50.000

Obveznice 600.000 Dionice Zajedničke dionice (na 50.000 dijelova x 20$) 500.000 1.800.000

$500.000 100.000 $600.000 200.000 1.000.000

$1.800.000

1,000.000 – Računovodstvena procjena (aktiva-obveze) 1.800.000 - Računovodstvena procjena a ne tržišna vrijednost A) Poslovanje bez vremenskog ograničenja - dioničari kupuju buduće zarade a ne imovinu i takmiče se za učešće u budućim profitima kompanije. Profit po dionici =

307.900$ = $6,16 50.000

Očekuje se isti iznos i u budućnosti – što naravno ne mora (i najčešće nije) biti slučaj → što dovodi do neizvjesnosti u pogledu prinosa na investiciju u dionice preduzeća. Pretpostavka: kamatna stopa 8%. Dioničari zbog dodatnog rizika očekuju višu stopu povrata od 8% da bi uopšte kupili dionice preduzeća, i recimo da ta kompenzacija iznosi 2% godišnje, što znači da potencijalni dioničari očekuju godišnji povrat od 10%.

8

Na toj osnovi se utvrđuje vrijednost dionice koju su oni spremni platiti na finansijskom tržištu: Apsolutni iznos profita po dionici od $6,16 mora predstavljati prinos od 10%, što znači da cijena dionice mora biti $61,60. ⎛ $6,16 ⎞ ⎜ $61, 60 = 10% ⎟ ⎝ ⎠

• Ako je tržišna cijena dionica ispod ravnotežne cijene i iznosi npr. $55 ⇒ potražnja veća od ponude, jer je pri toj cijeni očekivani prinos po dionici 11,2% a ne 10%. ⎛ $6,16 ⎞ x100 = 11,2% ⎟ ⇒ cijena se povećava na 61,60. ⎜ ⎠ ⎝ 55$

• Ako je tržišna cijena dionica iznad ravnotežne cijene i iznosi npr. $70 ⇒ ponuda veća od potražnje, jer je pri toj cijeni očekivani prinos po dionici 8,8%. ⎛ $6,16 ⎞ x100 = 8,8% ⎟ ⎜ ⎝ 70$ ⎠

• Što je manje nego što se može zaraditi negdje drugo uz približno isti rizik, a nije dovoljno stimulativno u odnosu na kamatnu stopu od 8%. ⇒ cijena se smanjuje na 61,60$. B) Poslovanje sa vremenskim ograničenjem (firma u procesu likvidacije) Prihodi od likvidacije služe najprije za pokriće svih dugova (obaveza) - $800.000 za Acme kompaniju, a ostatak se ravnomjerno dijeli na svaku dionicu koja je izdata. Nema budućih prihoda ⇒ elemenat koji se na finansijskom tržištu sada uzima u obzir jeste neto vrijednost aktive koja se može postići na tržištu ili likvidaciona neto tržišna vrijednost («Realizable net asset value») izražena po jednoj dionici. Očekivanja u tom smislu će odrediti cijenu dionice na finansijskom tržištu. Zbog vođenja aktive po nabavnoj cijeni vrlo često se ne podudaraju tržišna cijena aktive i računovodstvena vrijednost. Kada se preduzeće likvidira, likvidaciona vrijednost aktive umanjena za iznos obaveza može značajno da se razlikuje od računovodstveno iskazanog osnivačkog kapitala. Ako su te dvije vrijednosti slučajno iste, nakon plaćanja $800.000 dugovaobaveza, ostaje $1,000.000 na 50.000 dionica ⇒ cijena dionice 20$. 9

1.1. PROFITI

I UTVRĐIVANJE VRIJEDNOSTI KOMPANIJE NA FINANSIJSKOM

TRŽIŠTU

Računovodstveni profit = ukupan prihod–ukupni eksplicitni troškovi i njegov iznos očitavamo iz bilansa uspjeha ($307.900) Normalni ili zahtijevani profit=minimalni iznos računovodstvenog profita koji se zahtijeva da bi se spriječilo da dioničari kao grupa glasaju da se prekine sa poslovanjem preduzeća i da se sva imovina likvidira – rasproda na tržištu. Ovaj iznos zavisi od dvije stvari: 1. koliko dioničari mogu dobiti novca ako likvidiraju preduzeće, 2. stope povrata koja se može ostvariti – postići ukoliko bi svoj kapital investirali negdje drugo uz približno isti nivo rizika. * Acme Co Likvidaciona vrijednost - $1.000.000 Stopa povrata drugdje – 10% Dioničari kao grupa imaju priliku da zarade $ 100.000 godišnje ($1.000.000 x 10%) likvidiranjem Acme Co., i investiranjem novca u drugi biznis. Za dioničare Acme Co. iznos normalnog godišnjeg profita je prema tome $ 100.000. Bilo koji iznos računovodstvenog profita iznad iznosa normalnog profita predstavlja višak u smislu da je on iznad nivoa koji se zahtijeva da bi se spriječilo da se kompanija likvidira. Takav višak računovodstvenog profita naziva se, čisti ili ekstra profit. Često se radi pojednostavljenja ovaj profit označava i kao ekonomski profit. Striktno gledano to nije ispravno jer ekonomski profit se razlikuje od računovodstvenog profita po tome što se kod izračunavanja računovodstvenog profita od ukupnog prihoda oduzimaju samo eksplicitni (računovodstveno evidentirani) troškovi, dok se kod izračunavanja ekonomskog profita od ukupnpog prihoda oduzimaju i eksplicitni i implicitni (oportunitetni) troškovi. Po definiciji je dakle ekonomski profit različit od računovodstvenog profita i uvijek je od njega manji za iznos implicitnih troškova. Međutim, činjenica je da se u ekonomskoj literaturi često zanemaruju implicitni troškovi te je u velikom broju udžbenika postalo uobičajeno da se ekstra profit označava kao ekonomski profit. Zbog toga se i u našem radu ova dva pojma koriste naizmjenično sa istim značenjem. 10

Ko prisvaja ekstra profit? Informacija o ostvarenom profitu ($307.900 ili $ 6.16 po dionici) dovodi do porasta cijena dionica na 61.60 $. Finansijsko tržište ovom cijenom govori da ono sada smatra da će profit kompanije (i to računovodstveni) biti u prosjeku za $4.16 veći nego što se u trenutku osnivanja preduzeća i izdavanja dionica mislilo. Za pravo da prisvoji ovaj (4.16$) ekstra prihod po dionici godišnje spremno je da plati dodatnih $41.60 ($61.60 umjesto 20$) Pošto je kod izdavanja dionica njihova cijena bila $20, to znači da su učesnici na finansijskom tržištu u prosjeku očekivali da Acme Co. zaradi godišnji računovodstveni profit od samo $2 po dionici – pošto je $2/$20 = 10%) Izvorni vlasnici dionica prisvajaju sav ekstra profit. Budući vlasnici mogu očekivati samo normalan profit ($6.16 na $ 61.60 ili 10 %). Izvorni vlasnici – njihove dionice sada vrijede $61.60 umjesto $20 koliko su ih platili. Razlika od $ 41.60 –«kapitalni dobitak» (capital gain) rezultira time da tokom cijelog života (trajanja) njegove investicije dioničar ostvaruje stopu povrata od 30.8% na svoj izvorno investicioni kapital (tj. $6.16 na $20) u poređenju sa 10% koliko je mogao očekivati da zaradi u drugom poslu uz sličan rizik. Ekonomski profit ne nastaje porastom cijena dionica. To proizilazi iz definicije ekonomskog profita ($307.900 - $100.000 = $207.900 godišnje bez obzira na porast cijena dionica). U dugom roku ekstra profit nestaje ulaskom novih preduzeća, jer veća ponuda obara cijene. Normalna stopa povrata (normalni profit) koji dioničari očekuju i proces poslovnog investiranja Npr. Program proširenja Acme Co.:dodatno postrojenje u vrijednosti od $100.000 - Finansiranje: $60.000 – obveznice, uz 8% kamate, $40.000 – dionice i to 649 komada što daje ukupan broj dionica od 50.649). Projekat generira dodatni prihod od prodaje nakon pokrića dodatnih operativnih nefinansijskih troškova, i to u iznosu od $5.200. Ovaj iznos služi za pokriće kamata na obveznice: $4.800 ($60.000 x 8 %) Ostatak od $400 predstavlja povećanje godišnjeg računovodstvenog profita Acme.Co. 11

Da li je investicija bila mudra ekonomska odluka? $400 predstavlja samo 1% godišnju stopu povrata na dodatno uložena sredstva dioničara ($400/ $40.000 x 100 = 1%) 1% < 10% što je iznos normalnog profita => potražnja za dionicama Acme.Co opada => cijena dionica Acme Co. također opada. Gubitak osjećaju svi dioničari (i stari i novi). Gubitak se može izračunati: Ukupni profit Acme Co. = $308.300 ($307.900 + $400) što predstavlja $6.08 po dionici. Projekat smanjuje prihod po dionici za $ 0.08 pošto se očekuje da to potraje, a investitori i dalje očekuju 10% povrat na uložena sredstva, cijena dionica Acme Co. Pada na $60.80 ($6.08/$60.80 = 10%). Svaki dioničar trpi gubitak od $0.80 po dionici ($61.60 - $60.80). Od tog momenta povrat na njihove investicije će biti 10% svake naredne godine ($6.08 na $60.80 koliko je plaćeno po dionici), ali inicijalni kapitalni gubitak od $0.08 po svakoj dionici praktično smanjuje njihovu prosječnu stopu povrata tokom života njihove investicije ispod 10 %. Dodatni godišnji iznos računovodstvenog profita od $400 nije dovoljan da održi ravnotežu između stope povrata koju dioničari očekuju i one koju misle da bi mogli zaraditi na drugom mjestu, uz isti rizik. Dodatni iznos računovodstvenog profita od $4000 bio bi dovoljan da ne dovede do kapitalnog gubitka dioničara., odnosno da ne dovede do smanjenja cijena dionica. Računovodstveni profit, ekstra profit i trošak kapitala a) Porast godišnjeg računovodstvenog profita od $3.500 => godišnji ekonomski gubitak od $500 na novoj investiciji b) Porast godišnjeg računovodstvenog profita od $4.750 => godišnji ekonomski profit od $750 uslijed nove investicije Pošto je Acme. Co posudilo $60.000 uz kamatu od 8% i izdalo dionica (upis vlasničkog osnivačkog ili ekviti kapitala) u vrijednosti od $40.000 (koje moraju zaraditi 10 %), tada uloženih $100.000 u novi projekat moraju zaraditi ($60.000 x 8%) + ($40.000 x 10% ) ili ukupni dodatni iznos od $8.800 godišnje nakon pokrića ostalih nefinansijskih troškova poslovanja. 12

Na sva uložena dodatna sredstva zahtijevani povrat (nakon pokrića nefinansijskih troškova poslovanja) koji bi održao prinos dioničara nepromijenjenim predstavlja ponderisani prosjek pojedinačnih procentualno izraženih troškova prikupljenih sredstava (posuđenih ili vlastitih). U našem slučaju to je (0.60 x 8%) + (0.40x 10%) = 8.8% Ovaj zahtijevani godišnji procentualni prinos, koji kompanija mora zaraditi (nakon plaćanja nefinansijskih troškova poslovanja) kako bi se dioničarima obezbjedila normalna stopa povrata na uložena sredstva (normalni profit) – naziva se «trošak kapitala». Ukoliko kompanija može ostvariti višu stopu povrta nego što iznosi trošak kapitala tada kompanija zarađuje ekonomski, čisti ili ekstra profit. Normalna stopa povrata na uloženi kapital i efikasnost alokacije resursa Porast tražnje za robom ili uslugom

Povećane cijene, obim proizvodnje i tekući profit

Stimuliranje očekivanja u pogledu profitabilnosti novih investicija do tačke gdje takvi prinosi se očekuju da budu veći od troškova kapitala

Povećane investicije i industrijska ekspanzija (proširenje sektora)

Ekspanzija sektora izazvana porastom tražnje

Porast troškova u odnosu na druge sektore

Povećane cijene u odnosu na druge proizvode i usluge, smanjenje obima prodaje i smanjenje ostvarenih profita

Umanjena očekivanja u pogledu profitabilnosti novih investicija do tačke gdje se očekuje da ti prinosi na uloženi kapital budu manji od troškova kapitala

Smanjeno investiranje i smanjenje sektora

Smanjenje industrijskog sektora izazvano povećanjem troškova

13

Distribucija potražnje na nivou društva kao cjeline i korespondirajuće vrednovanje dobara i usluga na slobodnim tržištima diktira da li će biti ekonomski isplativo za određene sektore da se šire ili smanjuju. Prema tome, alokacija resursa (zemlje, kapitalnih dobara, rada) je također determinirana vrednovanjem proizvoda i usluga koje različite industrijske grane proizvode od strane društve kao cjeline. Dinamički proces alokacije resursa predstavljen je na sl.1. (slična je situacija sa uvođenjem novog proizvoda ili povećanosti troškova proizvodnje u određenom sektoru). U tržišnoj ekonomiji kapitalni fondovi se usmjeravaju na finansiranje onih grana u kojima su dobra i usluge vrednovani u dovoljnoj mjeri da omoguće godišnjih procentualno izraženih troškova investiranih kapitalnih fondova. Takva rezultirajuća alokacija kapitalnih fondova i kapitalnih stokova koje oni finansiraju, obično se smatra ekonomski efikasnom. Problem supsidija – država može vještački da stimulira tražnju na određenom tržištu. Problem carina i poreza – država vještački smanjuje tražnju na određenom tržištu. Pitanje opravdanosti smanjenja ekonomske efikasnosti ravnomjernija distribucija dohotka, preferiranje određenih grupa. S

P

($ po dionici)

–

75

$61,60

50

D 25

0

10

30

50

70

Q Broj dionica u (000)

Slika 1. Tržišna cijena Acme dionica 200x godine.

14

2. EFEKTI PROMJENE CIJENA Porast cijene jednog dobra, dok su cijene ostalih dobara i dohodak konstantni, ima dvostruki uticaj na individualnu tražnju. Jedan je efekat supstitucije: ukoliko se korisnost drži na istom nivou, a cijena dobra poraste, potrošači to dobro zamjenjuju nekom drugom robom sa relativno nižom cijenom. Drugi je efekat dohotka: povećanje cijene smanjuje potrošačevu kupovnu moć, smanjujući realni dohodak kojim potrošač raspolaže što vodi do toga da potrošač kupuje manje barem jednog dobra. Dvostruko povećavanje cijena svih dobara koje potrošač kupuje ravno je padu njegovog realnog dohotka za 50 posto. Čak i povećanje cijene samo jednog dobra smanjuje potrošačevu sposobnost da kupi istu količinu svih dobara kao i ranije. Npr. ako cijena hrane poraste u Kini, efektivna kupovna moć kineskog potrošača značajno opada jer prosječni kineski potrošač troši značajan iznos svog dohotka na hranu (39%). Kada cijena poraste, ukupna promjena kupljene količine je zbir efekta supstitucije i efekta dohotka. Prilikom procjene efekta promjene cijena na količinu koju potražuju pojedinačni potrošači, ekonomisti rastavljaju ovaj efekat na dva sastavna dijela. Rastavljajući promjenu u tražnji na dva efekta - efekat supstitucije i efekat dohotkaekonomisti dobivaju dodatnu informaciju koju mogu iskoristiti da odgovore na pitanja da li je pokazatelj visine inflacije tačan i da li će porast poreske stope podići i budžetski prihod od poreza. Efekti dohotka i supstitucije kod normalnog dobra Efekat dohotka i efekat supstitucije prikazan je na slici slici 2. Slika pokazuje kako potrošač mijenja svoju odluku o raspodjeli dohotka kada cijena piva padne sa 12$ na 4$ po jednom galonu. Pri ovom padu u cijeni, potrošačeva budžetska linija se pomjera prema vani od L1 do L2. Nova budžetska linija L2 ima manji nagib, -pb/pw = -4/35 ili približno -1/9, nego polazna budžetska linija L1, čiji je nagib -12/35 ili približno -1/3, jer u odnosu na vino, pivo je sada relativno jeftinije. Sada potrošaču stoje na raspolaganju više različitih kombinacija vina i piva nego pri višoj cijeni. Područje između dvije budžetske linije predstavlja porast njegovog izbora zbog pada cijene piva. 15

Pri početnoj cijeni piva i sa budžetom od 419$, potrošač bira kombinaciju e1 (26,7 galona piva i 2,8 galona vina godišnje) gdje je kriva indiferencije I1 tangenta budžetskoj liniji L1. Kada cijena piva padne, potrošačeva nova ravnotežna kombinacija je e2 (on tada kupuje 58,9 galona piva), što se dešava kada je njegova kriva indiferencije I2 tangenta na budžetsku liniju L2. Pomak od e1 do e2 je ukupna promjena u potrošnji zbog pada cijene piva. Ukupni efekat na potrošnju piva zbog pada cijene piva iznosi 32,2 više galona piva godišnje (= 58,9 - 26,7). Na slici strelica označena sa «ukupni efekat» pokazuje ovo povećanje potrošnje piva. Ovaj ukupni efekat možemo podijeliti na efekat supstitucije i efekat dohotka. Efekat supstitucije je promjena u količini dobra koju potražuje kupac kada se cijena dobra mijenja, zadržavajući konstantnim ostale cijene dobra i korisnost. Drugim riječima, efekat supstitucije je promjena tražene količine zbog kompenzirane promjene u cijeni piva, što znači da je potrošačev dohodak smanjen u tolikom iznosu koliko iznosi pad cijene piva, tako da potrošačev nivo realnog dohotka odnosno njegov nivo korisnosti ostane nepromijenjen (drugim riječima ostaje na istoj krivoj indiferencije). Da bismo odredili efekat supstitucije, crtamo imaginarnu budžetsku liniju, L*, koja je paralelna sa L2 i tangenta na potrošačevu početnu krivu indiferencije I1. Ova imaginarna budžetska linija L* ima isti nagib, -1/9 kao i L2 jer su obje krive bazirane na nižoj cijeni piva. Da bi L* bila tangenta na I1, moramo smanjiti potrošačev budžet sa 419$ na 194$ da bismo neutralizirali korist-benefit koju potriošač ima zbog niže cijene piva. Kada bi budžetska linija bila L*, potrošač bi izabrao kombinaciju e* pri kojoj on trošio 30,6 galona piva. Prema tome, ako cijena piva pada u odnosu na cijenu vina i potrošačeva korisnost se održava konstantnom smanjivanjem dohotka, potrošačeva optimalna kombinacija pomjera se sa e1 na e*, što predstavlja efekat supstitucije. On kupuje više 3,9 (= 30,6 26,7) galona piva godišnje što pokazuje strelica desno, označena sa ''efekat supstitucije''. Efekat dohotka je promjena količine dobra koju potražuje potrošač zbog promjene njegovog dohotka, dok nivo cijena ostaje konstantnim. Promjena dohotka je posljedica promjene cijene jednog dobra - piva, što dopušta potrošaču da kupuje više dobara sa istim budžetom. Paralelno podizanje budžetske linije sa L* do L2 obuhvata ovaj efektivni porast u dohotku. Pomak od e* do e2 je efekat dohotka, što je prikazano strelicom desno sa natpisom ''efekat dohotka''. Zbog 16

povećanja potrošačevog budžeta sa 194$ na 419$, povećava se i broj galona piva koju potrošač troši svake godine (58,9 - 30,6=28,3 galona piva više svake godine). Ukupni efekat promjene cijene je zbir efekta supstitucije i efekta dohotka. Potrošačev ukupni efekat (u galonima piva godišnje) zbog pada cijene piva je: Ukupni efekat = efekat supstitucije + efekat dohotka 32,2 = 3,9 + 28,3 Pošto su krive indiferencije konveksne prema koordinatnom početku, efekat supstitucije je nedvosmislen-jednoznačan: više se robe troši kada joj cijena pada. Potrošač uvijek supstituira jeftinije za skuplje dobro zadržavajući istu korisnost. Smjer efekta dohotka zavisi od dohodovne elastičnosti. Pošto je pivo normalno dobro za ovog potrošača, njegov efekat dohotka je pozitivan. Dakle, efekat supstitucije i efekat dohotka u prikazanom slučaju idu u istom smjeru. Vino, galona godišnje,

Slika 2.

12,0

L2

L1

e2

5,5 L*

I2 e1 e* I1 0

26,7 30,6 58,9 Efekat supstucije Efekat dohotka

Pivo, galona godišnje

Ukupni efekat

17

Efekat dohotka i supstitucije u slučaju normalnog dobra: Pad cijene piva uzrokuje to da potrošačeva budžetska linija rotira od L1 do L2. Imaginarna budžetska linija L* ima isti nagib kao i L2 i tangenta je krivi indiferencije I1. Pomjeranje optimalne kombinacije od e1 na e2 je ukupni efekat promjene cijena. Ukupni efekat može se razložiti na efekat supstitucije – pomak od e1 do e* - i efekat dohotka – pomak od e* do e2. Primjer U blizini svoje tvornice proizvođač tanjira za jelo je otvorio malu prodavnicu u kojoj prodaje dvije vrste tanjira: prvoklasne (bez greške) i tanjire druge klase (tanjiri koji imaju male mrlje). Prodavnica u krugu tvornice prodaje veliki broj tanjira druge klase. U drugim prodavnicama na drugim mjestima (udaljenim od tvornice) firma prodaje više tanjira prve klase. Zašto? (pretpostavimo da je ukus mušterija po pitanju tanjira isti i da postoji trošak, s, koji predstavlja trošak transporta svakog tanjira do ostalih prodavnica). Odgovor: 1. Odredite kako se relativne cijene tanjira razlikuju u dvije vrste radnji: nagib budžetske linije potrošača u radnji u krugu tvornice iznosi –p1/p2, gdje je p1 cijena tanjira prve klase, a p2 cijena tanjira druge klase. Prevoz tanjira prve klase i tanjira druge klase do udaljenih prodavnica stvara iste troškove, u iznosu s, jer je težina tanjira u obje klase ista, i s njima se rukuje istom pažnjom. U svim drugim radnjama kompanija doda jedinične troškove transporta na cijenu tanjira u radnji kod tvornice, tako da je cijena tanjira prve klase p1+s, a tanjira druge klase p2+s. Rezultat je da je budžetska linija kupaca u udaljenijim radnjama – (p1+s)/(p2+s). Tanjiri druge klase su relativno jeftiniji u radnji kod tvornice nego u udaljenijim radnjama. Npr. Ako je p1=2$, p2=1$ i s=1$ po tanjiru, nagib budžetske linije je – 2 u radnji kod tvornice i –3/2 u drugim radnjama. Znači tanjiri prve klase koštaju dvaput više od tanjira druge klase u radnji kod tvornice ali samo 1,5 puta više u drugim radnjama. 2. Iskoristite relativnu razliku cijena da objasnite zašto je relativno više tanjira druge klase kupljeno u radnji kod tvornice: zadržavajući dohodak kupca i njegov ukus konstantnim, ako cijena tanjira druge klase u odnosu na cijene onih prvih raste (kako idemo od tvornice pa do udaljenih prodavnica), većina potrošača kupiti će više prvoklasnih tanjira. Efekat supstitucije je nedvosmislen: ako bi dobili kompenzaciju tako da njihova korisnost ostane nepromijenjena, potrošači bi nedvojbeno zamijenili prvu klasu sa drugom. Moguće je i da bi efekat dohotka mogao ići i u drugom smjeru; međutim kako 18

većina potrošača troši mali dio svog ukupnog budžeta na tanjire, efekat dohotka je mali u odnosu na efekat supstitucije. Tako očekujemo da se kupi manje tanjira druge klase u udaljenim radnjama nego u radnji kod tvornice. Primjena Zašto bogataši kupuju više kuća Zašto ljudi sa visokim prihodima radije kupuju kuću nego oni sa manjim prihodima? Jedno očito objašnjenje je efekat dohotka: bogatiji ljudi imaju više novca, i stanovanje je normalno dobro. Drugo, manje očit razlog je efekat supstitucije: stanovanje je relativno jeftino za bogate ljude zbog poreskih olakšica. Iako tražnja za stanovanjem raste sa povećanjem dohotka zbog efekta dohotka i efekta supstitucije. Američki poreski obveznici mogu rate za hipoteku odbiti od dohotka koji podliježe oporezivanju. Pošto bogataši moraju platiti velike poreze vladi, ovo odbijanje im štedi više nego onima koji imaju manje poreske stope. Znači da bogatiji ljudi plaćaju manje poreze za stanovanje jer svaki dodatni dolar koji utroše na njih smanjuje porez koji trebaju uplatiti po osnovu dohotka. Tabela 3, bazirana na stopama poreza iz 1999, pokazuje relativnu dobit za osobe sa nižim primanjima za svaki dolar i za osobe koje imaju prihode veće od 200.000 $: Tabela 3. Oporezivani prihod Manje od 10.000 $ 10.000$ do 20.000$ 20.000$ do 30.000$ 30.000$ do 40.000$ 40.000$ do 50.000$ 50.000$ do 75.000$ 75.000$ do 100.000$ 100.000$ do 200.000$ Prosjek za sve grupe sa prihodom ispod 200 000$

Relativna dobit 0,003c 0,1 0,5 2,0 4,0 9,0 23,0 42,0 6,0

Na svaki dolar uštede na porezu osobe koja zarađuje više od 200.000$, prosječna osoba koja ima manje prihode uštedi samo 6 centi. Ili za konkretnu grupu poreskih obveznika to znači sljedeće: za svaki dolar koji uštedi na porezu osoba koja zarađuje manje od 10 000$ (dakle, iz prvog poreskog razreda), prosječni poreski obveznik u grupi koja zarađuje najviši dohodak (200.000$), uštedi 29.200$. Efekti dohotka i supstitucije su veliki. Taube i McDonald (1991) procjenjuju da je dohodovna elastičnost za stanovanje 0,76 a čista 19

elastičnost supstitucije –0,39. Dakle, ako dohodak poraste za 10%, pri nepromijenjenoj cijeni, tražena količina stanova se poveća za 7,6%. Slično tome ako z-adržimo dohodak konstantnim, 10% procentni pad relativne cijene stanovanja (nakon oporezivanja) prouzrokuje da se tražnja za stanovima poveća za nevjerovatnih 4%. 2.1. PRILAGOĐAVANJE TROŠKOVA ŽIVOTA (COLA – COST OF LIVING ADJUSTMENTS) Poznavajući efekat supstitucije i efekat dohotka, možemo odgovoriti na pitanja na koja nismo mogli kada smo poznavali samo ukupni efekat. Na primjer, ako kompanije procjene efekat dohotka onda one mogu predvidjeti kakav će utjecaj na potrošnju njihovih proizvoda imati negativan porez na dohodak (novac dobijen od vlade kao poklon ili pomoć). Slično ako znamo veličinu oba efekta možemo odrediti s kojom preciznošću vlada mjeri inflaciju. Mnogi dugotrajni ugovori i vladini programi uključuju prilagođavanje troškovima života (COLAs – cost of living adjustments) koji povećavaju cijene ili dohotke razmjerno sa veličinom indeksa inflacije. Međutim, ne uključuju samo poslovni ugovori ovakva prilagođavanja već i ugovori o iznajmljivanju, isplate alimentacije, plaće, penzije, plaćanje zdravstvenog i socijalnog osiguranja. Upotrijebit ćemo teoriju ponašanja potrošača da pokažemo kako mjera za ovo prilagođavanje koje vlada primjenjuje prenaglašava ili precjenjuje promjenu stvarnih troškova života tokom vremena. Zbog ovog precjenjivanja, platit ćete više kiriju, ako je renta za vaš stan rasla u skladu sa COLA indeksom odnosno u skladu sa stopom rasta indeksa cijena na malo. Indeks inflacije Cijena većine roba raste tokom vremena. A porast općeg nivoa cijena nazivamo inflacija. Stvarna nasuprot nominalne cijene: Sadašnja cijena dobra se naziva nominalna cijena. Cijena koja je prilagođena inflaciji je stvarna cijena. Pošto opći nivo cijena raste tokom vremena, nominalne cijene obično rastu brže od stvarnih cijena. Na primjer, nominalna cijena hamburgera u McDonaldsu je porasla sa 15 centi u 1955. godini na 75 centi u 2000., što je petostruko povećanje. Međutim stvarna cijena hamburgera je opala jer su cijene ostalih proizvoda brže rasle. 20

Kako se prilagođavamo inflaciji da bismo izračunali stvarne cijene? Vlada izračunava koliko košta potrošačka korpa u određenom periodu. Ova mjera je nazvana indeks potrošačkih cijena (CPIConsumer Price Index). Svaki mjesec vlada izvještava koliko je koštala prosječna potrošačka korpa prosječnog kupca, u odnosu na baznu godinu (bazna godina se mijenja svakih nekoliko godina). Upoređivajući cijene potrošačkih korpi u određenom periodu možemo odrediti koliko je opći nivo cijena porastao. U SAD-u CPI je bio 26,8 1955. godine, a 168,7 u januaru 2000. 1 Cijena potrošačke korpe je porasla za 629% (≈ 168,7/26,8) od 1955. do 2000. Možemo iskoristiti CPI da izračunamo promjenu stvarne cijene hamburgera kroz vrijeme. U uslovima dolara iz 2000., stvarna cijena hamburgera u 1955. godini je bila: CPI za 2000. 168,7 x cijena hamburgera = x15 centi ≈ 94 centa 26,8 CPI za 1955.

Ako biste mogli kupiti hamburger u 1955-oj za dolare iz 2000. koji su tada bili manje vrijedni nego dolari iz 1955. godine - cijena hamburgera bi bila 94 centa. Stvarna cijena hamburgera u dolarima iz 2000. (i nominalna cijena) je bila samo 75 centi. Znači da je stvarna cijena hamburgera opala za četvrtinu. Ako uporedimo stvarne cijene u obje godine koristeći dolare iz 1955. godine, došli bismo do istog zaključka da je stvarna cijena hamburgera opala za petinu. 2.2. IZRAČUNAVANJE INDEKSA INFLACIJE. Vlada sakuplja podatke o količini i cijenama velikog broja pojedinačnih dobara i usluga. Ove cijene rastu u različitim procentima. Ako bi vlada objavila podatke o rastu cijena rastu svih pojedinačnih proizvoda, takva informacija ne bi bila praktično upotrebljiva. Zato je mnogo pogodnije da se koristi jedinstveni sumarni statistički pokazatelj, CPI, koji nam pokazuje prosječan porast cijena. Možemo iskoristiti primjer sa samo dva dobra, odjeća i hrana, da pokažemo kako se računa CPI. U prvoj godini potrošači kupe C1 jedinica odjeće i F1 jedinica hrane po cijeni pC1 i p1F . Koristimo ovu kombinaciju dobara C1 i F1 kao našu osnovnu kombinaciju za 1

Broj 168,7 nije iste vrijednosti kao sadašnji. To je trošak kupovine korpe podijeljene sa konstantom. Konstanta je izabrana tako da su prosječni troškovi u periodu 1982-1984 bili 100.

21

uspoređivanje. U drugoj godini potrošači kupuju C2 i F2 jedinica po cijeni pC2 i p F2 . Vlada, na osnovu istraživanja koje provodi svake godine, zna da će cijena odjeće u drugoj godini biti pC2 / pC1 puta veća od cijene iz prošle godine, a cijene hrane p F2 / p1F puta veće. Ako je cijena odjeće bila 1$ u prvoj i 2$ u drugoj godini, cijena odjeće u drugoj godini je 2/1= 2 puta ili 100% veća nego prošle godine. Jedan od načina na koji možemo odrediti prosjek cijena za svako dobro je da ih jednako ponderišemo. Ali da li to stvarno želimo? Da li želimo dati istu težinu povećanju cijena za skejtbord i automobil? Jedan od alternativnih pristupa je da damo veću težinu promjene cijene onom dobru na koje trošimo više dohotka. CPI koristi ovaj pristup pri mjerenju, koristeći dijelove budžeta (veći dijelovi budžeta – više se troši na tu robu). 2 CPI za prvu godinu je iznos dohotka koja nam je potreban za kupovinu osnovne potrošačke korpe za tu godinu: Y1 = pC1 ⋅ C1 + p 1F ⋅ F1

(1)

Trošak kupovine prošlogodišnje korpe u drugoj godini iznosi Y2 = pC2 ⋅ C1 + p F2 ⋅ F1

(2)

Da bismo izračunali stopu inflacije, trebamo odrediti koliko bi se dohodak u drugoj godini trebao povećati da bismo kupili potrošačku korpu iz prve godine, što je proporcija jednadžbe 1 i jednadžbe 2: Y2 pC2 ⋅ C1 + p F2 ⋅ F1 = 1 Y1 pC ⋅ C1 + p 1F ⋅ F1

Na primjer, od 1996. do 1997. godine, američki CPI je porastao za 1,023 ≈ Y2/Y1 (sa Y1 = 156,9 na Y2 =160,5). Slijedi, ista potrošačka korpa u 1997. godini skuplja je za 2,3% u odnosu na 1996. godinu. Proporcija Y2/Y1 pokazuje prosječan rast cijena. Množeći i dijeleći prvi dio u brojniku sa pC1 i množeći i dijeleći drugi dio sa p1F , dobijamo indeks koji je ekvivalentan sa: 2

Ova rasprava o CPI-u je pojednostavljena na više načina. Sofisticirana prilagođavanja CPI-a su ovdje izostavljena kao i stalna ponavljanja novih osnovnih godina.

22

⎛ pC2 ⎞ 1 ⎛ p2 ⎞ ⎜ 1 ⎟ ⋅ pC ⋅ C1 + ⎜⎜ 1F ⎟⎟ ⋅ p 1F ⋅ F1 ⎛ p2 Y2 ⎜⎝ pC ⎟⎠ ⎝ pF ⎠ = ⎜⎜ C1 = Y1 Y1 ⎝ pC

⎞ ⎛ p2 ⎟ ⋅ θ C + ⎜⎜ 1F ⎟ ⎝ pF ⎠

⎞ ⎟⎟ ⋅ θ F ⎠

gdje su θ C = pC1 ⋅ C1 / Y1 i θ F = p1F ⋅ F1 / Y1 dijelovi budžeta za odjeću i obuću u prvoj, odnosno baznoj godini. CPI je ponderisani prosjek porasta cijena za svaku robu, pC2 / pC1 i p F2 / p 1F . Ponderi su određeni udjelom budžeta svakog dobra u baznoj godini, θ C i θ F . Utjecaji prilagođavanja inflaciji U dugotrajnim ugovorima, prilagođavanje cijena korištenjem CPI indeksa eliminiše uticaj inflacije. Da bismo ilustrirali razliku između korištenja CPI pri prilagođavanju dugotrajnih ugovora i korištenja COLA indeksa (stvarno prilagođavanje troškova života, pri čemu se korisnost zadržava konstantnom), iskoristit ćemo primjer ugovora o radu. Prilagođavanje po CPI Radnik je potpisao dugotrajni ugovor kada se zaposlio. U skladu sa COLA klauzulom u njegovom ugovoru, poslodavac povećava njegovu plaću svake godine za onoliko za koliko se poveća CPI. Ako se CPI ove godine poveća za 5% u odnosu na prošlu godinu, radnikova plata automatski raste za 5% u odnosu na prošlogodišnju. Radnik troši sav svoj novac na hranu i odjeću. Njegova budžetska linija prve godine je Y1 = pC1 ⋅ C + p1F ⋅ F što možemo napisati i kao C=

Y1 p 1F − ⋅F pC1 pC1

Presjek budžetske linije L1, na vertikalnoj osi (odjeća) na slici 3 je Y1 / pC1 i nagib linije je − p 1F / pC1 . Dodirivanje njegove krive indiferencije I1 i budžetske linije L1 određuju njegovu ravnotežu (kombinaciju koju će kupiti) u prvoj godini gdje on kupuje C1 i F1. U drugoj godini, njegova plaća sa CPI-om raste do Y2, tako da njegova budžetska linija L2 u toj godini je: C=

Y2 p F2 − ⋅F pC2 pC2

Nova linija, L2 , ima manji nagib, − p F2 / pC2 nego L1 jer je cijena odjeće porasla više nego cijena hrane. Nova linija prolazi kroz (početnu) 23

originalnu ravnotežu, e1, jer povećavajući njegovu platu koristeći CPI, firma osigurava da radnik može kupiti istu kombinaciju dobara u drugoj godini kao i u prvoj. On može kupiti istu kombinaciju, ali da li će? Odgovor je ne. Njegova optimalna kombinacija u drugoj godini je e2, gdje je kriva indiferencije I2 tangenta na njegovu novu budžetsku liniju L2. Pomak od e1 do e2 je ukupni efekat promjena u stvarnim cijenama odjeće i hrane. Ova prilagođavanja njegovog dohotka ne zadržavaju ga na njegovoj početnoj krivi indiferencije I1. Uistinu, radnik je u boljoj poziciji u drugoj nego u prvoj godini. Prilagođavanje po CPI kompenzira promjene u inflaciji u smislu povećanja njegove korisnosti. Radnik je u boljoj ekonomskoj situaciji jer se cijene hrane i odjeće nisu povećale za isti iznos. Pretpostavimo da se cijena hrane i odjeće povećala tačno za istu sumu. Nakon CPI prilagođavanja, radnikova budžetska linija u drugoj godini L2, bila bi ista kao i u prvoj godini L1, tako da bi mogao izabrati istu kombinaciju u drugoj kao i u prvoj godini. Pošto je cijena hrane porasla manje nego cijena odjeće, L2 nije jednako L1. Hrana je postala jeftinija od odjeće. Tako konzumirajući više hrane nego odjeće, radnik postiže veću korisnost u drugoj godini. Da je odjeća bila relativno jeftinija, radnik bi povećao svoju korisnost u drugoj godini kupujući relativno više odjeće. Znači, nije važno koje će dobro postati relativno jeftinije tokom vremena, samo je potrebno da jedno od njih bude relativno jeftinije da bi radnik profitirao od CPI kompenzacije. Prilagođavanje korištenjem stvarnih troškova života. Sada znamo da potrošač profitira zbog CPI prilagođavanja. Što mi želimo je indeks stvarnih troškova života: indeks inflacije koji zadržava korisnost nepromijenjenom tokom vremena. Koliki tačno porast u plati bi radnika zadržao na istom nivou blagostanja i u drugoj kao i u prvoj godini? Možemo odgovoriti na ovo pitanje primjenjujući istu tehniku koju smo koristili da identifikujemo efekat supstitucije i efekat dohotka. Nacrtaćemo zamišljenu budžetsku liniju L* na slici 3. koja je tangenta na I1 tako da radnikova korisnost ostaje konstantna, ali koja ima isti nagib kao L2. Dohodak Y*, koji odgovara zamišljenoj budžetskoj liniji, je suma koja zadržava radnikovu korisnost konstantnom. Da je radnik dobio Y* u drugoj 24

godini umjesto Y2, izabrao bi kombinaciju e* umjesto e2. Pošto je e* na istoj krivi indiferencije, I1, kao i e1, radnikova korisnost bi bila ista u obje godine. Numerički primjer u tabeli 4. ilustruje kako CPI prekomjerno povećava radnikovu platu na ime kompenzacije zbog ukupnog povećanja cijena. 3 Pretpostavimo da je pC1 = 1$ , pC2 = 2$ , p1F = 4$ i p F2 = 5$ . U prvoj godini radnik troši svoj prihod Y1 od 400$ na C1=200 komada odjeće i F1=50 artikala hrane i ima korisnost od 2.000 što je nivo korisnosti na I1. Da mu dohodak nije porastao u drugoj godini, prešao bi na relativno jeftiniju hranu, reducirajući potrošnju odjeće na pola, ali reducirajući potrošnju hrane samo za petinu. Njegova korisnost bi pala na 1.265. Ako njegov dohodak u drugoj godini poraste proporcionalno CPI, on može kupiti istu kombinaciju e1 u drugoj kao i u prvoj godini. Njegov dohodak u drugoj godini je Y2=650$ ( pC2 C1 + p F2 F1 = 2$ x 200 + 5$ x50 ). Radnik je na dobitku ako njegov dohodak poraste do Y2. On prelazi na relativno jeftiniju hranu, kupujući manje odjeće u drugoj nego u prvoj godini, ali više hrane, e2. Njegova korisnost raste od 2.000 do otprilike 2.055 (nivo korisnosti na I2). Koliko bi njegov dohodak morao rasti da bi u drugoj godini imao isti nivo blagostanja odnosno korisnosti kao i u prvoj? Ako njegov dohodak u drugoj godini iznosi Y*=632,50$ odgovarajućom supstitucijom u smislu povećane potrošnje hrane, e*, može postići isti nivo korisnosti od 2.000 kao i u prvoj godini. Možemo iskoristiti dohodak koji tačno odnosno ispravno kompenzira radniku povećanje troškova života, označen kao Y*, da izvedemo indeks stvarnih troškova života. U našem numeričkom primjeru, indeks stvarnih troškova života je porastao za 58,1% ( ≈[632,50-400] /400), dok je CPI porastao za 62,5% (=[650-400]/400).

3

Pretpostavili smo da radnik ima funkciju korisnosti U=20√CF, koju smo koristili da nacrtamo narednu sliku.

25

Slika 3: Index potrošačkih cijena C, jedinica odjeće godišnje Y1/ p 1

C

Y2 /p 2

C

Y */p 2C C1

e1

e2

C2 e*

I2 I1

L*

L1 F1

F2

Y1/p 1

F

L2 Y 2*/p 2

F

Y2 /p 2

F

F , jedinica hrane godišnje

U prvoj godini kada je radnik imao dohodak Y1, njegova optimalna kombinacija je e1, gdje je kriva indiferencije I1 tangenta na njegovu budžetsku liniju L1. U drugoj godini cijena odjeće raste više nego cijena hrane. Pošto njegova cijena raste u proporcionalnom odnosu sa CPI-om, njegova budžetska linija druge godine L2, prolazi kroz e1, tako da može kupiti istu kombinaciju kao i prve godine. Međutim, njegova nova optimalna kombinacija je e2, gdje je I2 tangenta na L2. CPI prilagođavanje mu nudi više od porasta općeg nivoa cijena. Radnik je u boljoj poziciji u drugoj godini jer je njegova korisnost veća na I2 nego na I1. Sa manjim stvarnim troškovima života, radnikova budžetska linija L* je tangenta I1 u e*. Tabela 4. prilagođavanje stvarnim troškovima života pC pF Dohodak, Odjeća Hrana Korisnost, Y U Prva godina 1$ 4$ Y1=400$ 200 50 2,000 Druga godina 2$ 5$ Nema Y1=400$ 100 40 ≈1,265 prilagođavanja CPI prilagođavanje Y2=650$ 162,5 65 ≈2,055 * Istinski životni Y =632,50$ ≈158,1 ≈63,2 2,000 troškovi 26

2.3. VELIČINA POGREŠKE USLJED KOD CPI PRILAGOĐAVANJA

NEURAČUNAVANJA EFEKTA SUPSTUCIJE

Upravo smo pokazali da korištenje CPI ima efekat pretjerane kompenzacije u smislu da korisnost (ili realni dohodak) pojedinca raste ako povećavamo nominalni dohodak tog pojedinca za onoliko procenata za koliko raste CPI. Ako izvršimo CPI prilagođavanje implicitno smatramo – netačno – da potrošači ne supstituiraju skupa dobra jeftinijim kada se cijene mijenjaju, već nastavljaju da kupuju istu količinu svih dobara tokom vremena. Ovu prekompenzaciju nazivamo supstitucijskom greškom (engl.substitution bias). Ako sve cijene porastu za isti iznos tako da relativne cijene ostaju konstantne, u tom slučaju neće doći do supstitucijske greške. Što brže rastu neke cijene u odnosu na druge, više je naglašena greška izazvana supstitucijom u smislu povećane potrošnje sada jeftinijih proizvoda. Primjena Ukupni CPI efekat Od 1995, članovi obje partije u U.S. Kongresu su predložili mijenjanje CPI-a. Smatrali su da veći efekat supstitucije u CPI je u najvećoj mjeri zbog porasta troškova različitih vladinih programa. Senatski Finansijski Odbor je oformio grupu ekonomista s zadatkom da odrede kolika je greška usljed korištenja CPI-a. Komisija je došla do zaključka (Boskinet al., 1997.) da je CPI inflaciju iskazao većom za oko 1,1 procentna poena godišnje zbog tri faktora: • supstitucijska greška: 0,4% • neuspijeh da se na pravi način u obzir uzmu popusti pri kupovini, tako da su pogrešne cijene korištene u računanju: 0,1% • neuspijeh da se adekvatno u obzir uzmu poboljšanja u kvalitetu ili potpuno novi proizvodi, posebno na polju računara i lijekova, tako da su cijene iskazane višim nego što bi trebale: 0,6% 4 Iako iznos od 1,1 procentni poen supstitucijske greške može zvučati malo, ukupna greška tokom godina može postati jako velika. Štaviše, i mala godišnja greška je važna je za neke kompanije. Na primjer Poštanska služba SAD-a ima troškove prilagođavaja uslovima života (COLA) bazirane na CPI-u u svojim sindikalnim ugovorima. 4

Vidi www.awlonline.com/perloff, Quality Improvements, New Products, and the CPI.

27

Tipični zaposlenik je u 1997.godni zaradio 48,793$ za godinu, uključujući doprinose. Greška od 1,1% godišnje ovoj firmi povećava troškove rada za skoro 537$ po uposleniku. Pošto ova firma ima oko 893.000 uposlenih, supstitucijska greška uzrokuje povećanje troškova preko 479 miliona dolara godišnje - što predstavlja benefit za uposlenike u istom iznosu. Prema konačnom izvještaju Komisije, CPI supstitucijska greška čini četvrti najveći ''državni program'' nakon socijalnog, zdravstvenog osiguranja i odbrane. Komisija je izračunala da bi 634 milijarde dolara nacionalnog duga bilo eliminisano za pet godina ako bi CPI rastao za 1% sporije godišnje. Ostvarena ušteda i dobitak za vladu predstavlja gubitak, za korisnike socijalne pomoći kao i za ostale koji primaju državnu pomoć, koji bi imali manje poraste svojih primanja zbog korištenja stvarnim troškovima prilagođenog CPI-a. U 2000.godini, članovi komisije su procjenili da su ispravke koje je počinila vlada smanjile ukupnu grešku (bias) u CPI-u sa 1,1 na 0,8 procentnih poena godišnje. Slika 4.

Kriva ponude rada Nadnica ($ po satu)

Dohodak ($ sedmično)

$15

Δ c

●

15 $10

● b

10

c

●

450

●

350

b

I2

$5

●

100

a

5

●a

I1 I0

0

100

133 138 148

(a) Odluka o alokaciji

168

Dokolica (sati sedmično)

20

30 35

Rad (sati sedmično)

(b) Kriva ponude rada

Efekat dohotka: viša nadnica ⇒ ↑oportunitetni trošak odmora ⇒ ↓ odmora ↑ rada Efekat supstitucije: viša nadnica ⇒ ↑realnog dohotka ⇒↑ normalna dobra ↑ odmor ↓ rad

28

(Hiljade dolara godišnje)

Potrošnja u periodu penzoinisanja

40

Prosta kamata period složena a) 1,6% 25 god. 50% b) 3% 25 god. 100%

Budžetska linija u zavisnosti od perioda u životu

Tačka B: Ef. Dohotka < Ef. Supst. Tačka C: Ef. Dohotka > Ef. Supst. Tačka A´: Ef. Dohotka = Ef. Supst.

Efekat promjene kamatne stope

30 ●B

●A´ ●C ● A

12

Štednja

Potrošnja

0

12

12

● 20

8

Z 30

Slika 5. Odluka o štednji Efekat supstitucije: viša kamata → ↑oportunitetni trošak tekuće potrošnje → ↑ buduća potrošnja ↓tekuća potrošnja Efekat dohotka: viša kamata → ↑mogućnost potrošnje tekuće i buduće→ ↑ tekuća potrošnja ↑buduća potrošnja (tačka c)

2.4. UVOĐENJE SPECIFIČNOG POREZA NA PROMET ROBE Cijena, dolara po igraču

Potrošačev višak

S + porez S

E2 105 100 95

75

●

Prihodi od poreza

E1

●

Proizvođačev višak

Deadweight loss

D 4

5

Slika 6.

Količina (000) CD playera sedmično

29

Uvođenje specifičnog poreza na promet dovodi do pomjeranja krive ponude ali ne i do pomjeranja krive potražnje. Polaznu ravnotežu, bez poreza na promet, karakterizira cijena 100 $ (E1) i količina 5000. tada je nametnut specifični porez na promet u iznosu od 10 $ po svakom prodanom CD plejeru. Cijena na vertikalnoj osi je cijena koja uključuje porez. Kriva potražnje se ne mijenja, ali se ponuda smanjuje i kriva ponude se pomjera ulijevo. Kriva označena kao S+ porez pokazuje uslove pod kojim će proizvođač pristati da ponudi CD plejere. Vertikalna udaljenost između krive S i nove krive ponude S+porez jedanka je veličini poreza od 10 $ po CD plejeru. Nova ravnoteža E2 ostvaruje se pri cijeni 105 $ i 4000 komada CD plejera koji se kupuju i prodaju sedmično. Porez na promet je povećao cijenu ali za iznos koji je manji od iznosa poreza, smanjio cijenu koju realizira ponuđač i smanjio količinu koja se kupuje i prodaje. Porez na promet obezbjeđuje prihod državi u iznosu koji je označen kao Prihodi od poreza.

2.5. POREZ NA PROMET I ELASTIČNOST TRAŽNJE Cijena S + porez 2,2

Cijeli porez plaća kupac

●

S

●

2,0

D 0

100

Količina

Slika 7. Savršeno neelastična tražnja

30

Porez na promet i elastičnost tražnje Cijena S + porez

S

●

1,0

D

Cijeli porez plaća prodavač

●

0,9

0

Količina

100 Slika 8. Savršeno elastična tražnja

2.6. POREZ NA PROMET I ELASTIČNOST PONUDE Cijena

●

50 Cijeli porez plaća prodavač

●

45

D S

0

100

Količina

Slika 9. Savršeno neelastična ponuda 31

Porez na promet i elastičnost ponude Cijena

●

11

S + porez

Cijeli porez plaća kupac

S

●

10

D

0

3

Količina

5

Slika 10. Savršeno elastična ponuda

2.7. ELASTIČNOST PONUDE I POTRAŽNJE I SMANJENJE (GUBITAK) EFIKASNOSTI USLJED UVOĐENJA SPECIFIČNOG POREZA

Cijena

D S+T S

Pd Pe ΔPs

● A B

●

ΔQ 0

D Qe

Količina

Slika 11.

32

Smanjenje efikasnosti je veće ukoliko su veći koeficijenti elastičnosti «S» i «D». Z = A+B =

1 1 1 1 ΔQ • ΔPd+ ΔQ • ΔPs = ΔQ • (ΔPd+ΔPS) = ΔQ • T. 2 2 2 2

Gubitak efikasnosti «Z» zavisi od «T» u zavisnosti od veličine ΔQ. Treba pokazati da ΔQ zavisi od elastičnosti «S» i «D».

ΔQ ΔQ p p ΔQ Q Ed = = • ⇒ Δp d = • Δp d pd Q Q Ed p

p ΔQ • Q Es

Δp s = Na sličan način

T =

T = Δpd+Δps

→

p p ΔQ ΔQ • + • ⇒ Q Ed Q Es x Es i :Es

x Ed i : Ed da se dobije zajednički nazivnik.

1 2 T Q⎛ E E TQ ⎛ Ed E s ⎞ 1 2 ⎜⎜ ⎟⎟ ⇒ Z = ΔQT = ⎜⎜ d s T= p ⎝ Ed + E s ⎠ p ⎝ Ed + Es 2

⎞ ⎟⎟ ⎠

“Z” raste sa kvadratom “T” Utjecaj elastičnosti na Z:

⎛ Es ∂z 1 = T 2Q⎜⎜ ∂Ed 2 ⎝ Ed + Es

⎞ ⎟⎟ ⎠

2

1 2 ⎛ Ed ⎞ ∂z ⎟⎟ T Q⎜⎜ = i ∂E 2 E E + s s ⎠ ⎝ d

2

oba parcijalna izvoda su pozitivna → veća elastičnost S i D znači veći gubitak (smanjenje) efikasnosti.

33

3. MINIMIZIRANJE TROŠKOVA U DUGOM ROKU U dugom roku preduzeće mora odabrati količinu L i K, koji će minimizirati trošak proizvodnje određenog nivoa outputa q , uz date nadnice w i trošak kapitala r. minC = wL +rK → cilj preduzeća uz ograničenje: f (L,K) = q → jednačina izokvante (C.1) na nivou q Problem ograničenog minimuma transformišemo u problem neograničenog minimuma korištenjem tehnike Lagranža. (iznalaženje min. Langražove funkcije „Φ“ kroz izbor L, K, i λ) Min Φ = wL + rK - λ · (f (L,K)- q ) ∂Φ = w - MPL (L,K) = 0 ∂l

(C.2)

∂Φ = r – λ · MPK (L,K) = 0 ∂K

(C.3)

∂Φ = f (L,K) – q = 0 ∂λ

(C.4)

Jednačine C.2 i C.3 mogu se pisati kao: w = λ · MPL (L,K) i r = λ · MPK (L,K) ⇒ ω r

=

MPl ( L, K ) = MRTS MPk ( L, K )

(C.5)

Trošak je minimiziran kada je stopa po kojoj preduzeće može zamijenjivati kapital radom na tržištu, W/ T izjednačen sa stopom po kojoj se kapital može zamijenitit radom duž izokvante, tj. Linija istoga troška (izotroškovna linija) je tangenta na izokvantu (liniju iste proizvodnje). Jednačina C.5 može se preurediti da se dobije

MPL ( L, K )

ω

=

MPK ( L, K ) r

→ posljednja novčana jedinica potrošena na rad treba da proizvede isto toliko dodatnog outputa kao i posljednja novčana jedinica 34

potrošena na kapital, ako to nije slučaj količina upotrijebljenih faktora K i L trebaju se promijeniti. Jednačine C.2 i C.3 mogu se preurediti da bi se dobio izraz za Langražov multiplikator: λ=

ω MPL ( L, K )

pri čemu je

=

r MPK ( L, K )

1 MPL ( L, K )

(C.6) dodatni input ili količina faktora L potrebna da

bi se proizvela dodatna jedinica outputa. Množenjem

1 sa w dobijamo dodatni trošak proizvodnje dodatne MPL

jedinice ouputa korištenjem veće količine faktora L. Dakle, Langražov multiplikator jednak je graničnom trošku proizvodnje on pokazuje koliko se trošak poveća ukoliko povećamo proizvodnju za jednu jedinicu.

35

4. PROCES DUGOROČNOG PRILAGOĐAVANJA PREDUZEĆA NA TPK S0

Cijena

Cijena

LRMC LRAC

SRMC1 SRAC1

P0

P0

SRMC2 SRAC2

A о Fо

G о оH

Q1

Q2

D0=MR0

D0 0

Q1

Količina

0

Količina

Slika 8.

AF – gubitak po jedinici proizvoda AF x Q1 - ukupni gubitak GH – ekstra profit po jedinici proizvoda GH x Q2 – ukupni ekstra profit «G» → LRMC = MR0 =P0 ali i SRMC2 = MR0 = P0 Ako veći broj preduzeća poveća proizvodnju (sa Q1 na Q2) kriva ponude grane pomjera se udesno, i dovodi do pada cijena za sva preduzeća u grani, što dovodi opet do novog prilagođavanja od strane preduzeća. 4.1. RAVNOTEŽA NA TPK U DUGOM VREMENSKOM PERIODU

Cijena LRMC SRMCE

PE

●° E

LRAC

SRACE

D SRMCE=LRMC=SRACE=LRAC=PE

0

QE Slika 9.

Količina 36

4.2. MONOPOL SA GUBITKOM- PREKID RADA

Slika 10.

Cijena SRAC

MC G

C0 V0 P0

SRAVC

J F

D

MR QE

Količina

4.3. KOD MONOPOLA KRIVA MC NIJE KRIVA PONUDE

Cijena

Slika 11.

MC

P0

P1 D1 MR0 Q0

D0, MR0, Q0, P0

MR1

D0

Količina

Količina ostaje ista za različite cijene

D1, MR1, Q1, P1

⎛ 1 ⎞ ⎟⎟ MR = p • ⎜⎜1 − E d ⎠ ⎝ TPK → Ed= ∞ ⇒ MR = p Monopol → E d ≠ ∞ ⇒ MR ≠ p

37

4.4. RAVNOTEŽA MONOPOLA U DUGOM ROKU

Cijena LRMC

SRMC

LRAC

SRAC0

P0

D MR P0

Qe

Qc

Količina

Slika 12.

Monopolist ostvaruje normalan profit u dugom vremenskom periodu.

Cijena LRMC

SRMC0 SRAC1

P0

LRAC

F

°

SRAC0

C0

°

H

° D MR

Q0

Količina

Slika 13.

Monopolist ostvaruje ekstra profit u dugom vremenskom periodu.

38

5. MONOPOLSKA DISKRIMINACIJA CIJENA III STEPENA Prije diskriminacije: 270 kom x $21 = $ Cijena 5.670 Nakon diskriminacije: Tržište A: 140 kom x $26 = 3.640 $ Tržište B: 130 kom x $18,5 = 2.405 $ ∑ TR = $ 6.045 TC = const.

⇓

$21 – polazna cijena (MRA = $2 i MRB=$17) 12 $ PA = 26 $ ⇒MRA PB = 18,50 $ ⇒MRB

12 $

Max profit ⇒MR = MR = 12$

$ 26

ΔTR = $375 =Δpf

$ 21 $18,50 $ 17

DB

$ 12

DA

MRB $2

Količina prodata na tržištu «A» u određenom vremenu

MRA 190

140

0

80

130

Slika 14.

Količina prodata na tržištu «B» u određenom vremenu

MONOPOLSKA DIKRIMINACIJA CIJENA III STEPENAUTVRĐIVANJE NAJPROFITABILNIJE KOLIČINE PROIZVODA Cijene Kako monopolista utvrđuje količinu proizvoda Q koju će ukupno proizvesti i rasporediti na dva postojeća tržišta ?! $ 26=PA

MC

$ 18,50=PA

DB

DA

$ 12

Max pf ⇒ ∑ MR = MC ⇒ QT = 270 $

Σ MR

MRA MRB 0

QB=130

QA=130

QT=270

Slika 15.

Proizvedena količina u određenom vremenu

∑ MR → pokazuje dodatni prihod koji se može ostvariti prodajom dodatne jedinice outputa, pod pretpostavkom da je ukupna proizvodnja raspoređena na dva tržišta (A i B) na takav način da dovodi do izjednačavanja graničnih prihoda na njima (MRA = MRB) 39

6. OLIGOPOL KAO NAJČEŠĆA TRŽIŠNA STRUKTURA

“Sve do pojave Stackelbergove klasifikacije tržišnih struktura 1934. godine, u ekonomskoj je analizi previše pojednostavljeno tretirana morfologija tržišta. Polazilo se, u pravilu, od ekstremnih tržišnih stanja- modela potpune konkurencije i modela čistog monopola. Razvitkom kapitalističke privrede uočava se sve veće udaljavanje zbilje od ova dva tržišna stanja.” 5 Jedno od tih «novih» tržišta jeste i oligopol, koji je tokom vremena postao najčešći oblik strukture savremenih tržišta. “Kada na tržištu postoji mali broj, svega nekoliko, prodavača nekog proizvoda od kojih svaki ima značajni udio u ukupnoj ponudi, onda takvo tržišno stanje nazivamo oligopol. Na oligopolskom tržištu se pojavljuju dvije vrste proizvoda: a) homogeni (kafa, cement, šećer, čelik, itd.) b) nehemogeni (televizori, kompjuteri, automobili, itd.) Ukoliko se radi o homogenim proizvodima, tada govorimo o čistom ili perfektnom oligopolu, a ako se radi o nehomogenim proizvodima, tada imamo nesavršeni oligopol. 6.1. OBLICI OLIGOPOLSKIH TRŽIŠTA Oligopolsko tržište je specifično, jer na njemu nisu ispunjeni ni uslovi savršene konkurencije (da se i na strani ponude i na strani potražnje nalazi veliki broj učesnika, koji pojedinačno imaju beznačajan uticaj na tržište), niti uslovi monopola (da se na strani ponude nalazi samo jedan ponuđač, a na strani potražnje veliki broj potrošača). Ako na oligopolskom tržištu imamo samo dva ponuđača tada se takvo tržišno stanje naziva duopol. To je najjednostavniji oblik oligopola, i na njemu se nalaze dva samostalna i maksimizacijom dobiti motivirana preduzeća nasuprot mnoštvu kupaca, koji zbog svog velikog broja i malene ekonomske snage nisu u mogućnosti vršiti bilo kakav uticaj na razinu cijene. U zbilji nemamo mnogo primjera duopolskih situacija. 5

Dr. Smiljan Jurin / Dr. Jasminka Šohinger, «Teorija tržišta i cijena», Izdavač Globus, Zagreb, 1990, str.161.

40

Kako u definiciji oligopola nije sasvim jasno precizirano koliki broj prodavača se pojavljuje na tržištu, jer «mali broj» ili «svega nekoliko njih» ne daje dovoljnu preciznost, nužno je definiciju dopuniti i naznakom karaktera njihove međuovisnosti. Naime, treba reći da svako od tih preduzeća ima toliko učešće na tržištu da vlastitim ponašanjem (politikom cijene ili/i politikom obima ponude) može ostvariti primjetan uticaj na samo tržište, na sva druga poduzeća unutar odnosne grane pojedinačno, i povratno na samog sebe, što se u literaturi ponekad naziva “oligopolski bumerang”. Ovisno o tome da li su svi prodavači (oligopolisti) približno jednake ekonomske moći ili ne, pravi se distinkcija između tzv. simetričnih i asimetričnih oligopolskih situacija. Zbog ovog utjecaja sva preduzeća moraju pažljivo da definiraju i primjenjuju svoje poslovne aktivnosti jer reakcije drugih preduzeća mogu umanjiti dio tržišta koji pripada tom preduzeću, te tako ugroziti položaj datog preduzeća. Odatle, svako pojedinačno preduzeće odlučujući o tome kakvu će akciju preduzeti, uzima u obzir i reakcije svih ostalih konkurentskih preduzeća, ali i ta preduzeća nastoje uskladiti svoje akcije sa djelovanjem prvog preduzeća. Takvu situaciju možemo pokazati na jednom primjeru: Recimo da oligopolist «G» odluči sniziti cijenu svoga proizvoda. Njegov udio u tržišnoj potražnji će se povećati na štetu ostalih oligopolista, jer će za njihovim proizvodima potražnja da se smanji. Ovo će voditi i smanjenju njihove dobiti. Da se to ne bi desilo, oni svi reagiraju na potez oligopoliste «G» na jedan od sljedeċih načina: smanjenjem cijene, uvođenjem novog modela, intenzivnijom propagandom itd. Kada svi oni reagiraju njegov će se dobitak umanjiti, pa se može naći u istoj situaciji u kojoj je bio prije sniženja cijene, ili čak u nepovoljnijem položaju. Zbog toga svaki oligopolista prije donošenja bilo kakve strateške odluke sa zadovoljavajućim stepenom pouzdanosti, nastoji predvidjeti reakcije ostalih. Ove reakcije mogu biti različite, te nam model teorije igara omogućava njihovo klasifikovanje i pouzdaniju analizu. Zbog svega prethodno pomenutog možemo reći da funkcija potražnje jednog oligopoliste sadrži nekoliko varijabli kao što su npr. cijena njegovih proizvoda, cijene proizvoda ostalih oligopolista, njegovih izdataka za propagandu, izdataka za propagandu ostalih oligopolista, uvođenja novog proizvoda, itd. Upravo zbog mogućnosti velikog broja različitih reakcija pojedinih oligopolista koje se ne mogu uvijek predvidjeti sa dovoljnim 41

stepenom sigurnosti ne postoji samo jedan model oligopola koji bi u potpunosti objasnio ponašanje i ravnotežni položaj preduzeća. Realno okruženje za donošenje poslovnih odluka je izrazito stohastično, što je, u stvari, osnovni problem. U mikroekonomskoj teoriji je razrađeno dosta modela oligopola. Sve ih možemo podijeliti u dvije skupine: a) modeli nezavisnog djelovanja oligopolista u koje spadaju modeli Cournota i Edgewortha, i b) modeli međuzavisnog djelovanja oligopolista, koji se mogu dalje podijeliti na one kod kojih postoji formalni dogovor između oligopolista, i oni kod kojih ne postoje.” 6 U modele međuzavisnog djelovanja s formalnim dogovorom (to su dogovori koji su poznati javnosti i o kojima postoji ugovor između članova) spadaju karteli. «U zavisnosti od toga koje vrste strategija oligopolisti primjenjuju u svom poslovanju, sve modele možemo podijeliti na:» 7 1) tradicionalne modele 2) model teorije igara U tradicionalnim modelima cijene i količina uzimaju se kao dominantno strategijsko oruđe konkurenata. U tradicionalne modele spadaju: a) Model prelomljene krive tražnje, b) Model dominantnog preduzeća. Ovi modeli detaljnije su objašnjeni u udžbenicima mikroekonomije, te se nećemo posebno zadržavati na njima. Poslovna praksa je pokazala da rat cijenama dovodi do ostvarivanja gubitka oligopoliste koji se odluči na tu strategiju. Poznato je, isto tako, da je tajni sporazum zabranjen antimonopolskom zakonima pojedinih država (npr. SAD). Zbog toga se oligopolisti ne mogu oslanjati isključivo na cjenovnu konkurenciju. Umjesto toga konkurentsku borbu više vode kvalitetom, odnosno diferencijacijom proizvoda, reklamom, uslugom i drugim oblicima necjenovne konkurencije. Na taj način akcije i reakcije oligopolista se prenose na visinu izdataka i visinu prihoda od diferencijacije, reklame i usluga. Međutim, vrijeme reagiranja potrošača je mnogo duže nego na promjene cijena, zbog potrebnog vremena za diferenciranje proizvoda, reklamnu kampanju ili novi program usluga. 6

Dr. Mate Babić, «Mikroekonomska analiza», IV. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Mate, Zagreb, 1997, str. 314. 7 Michael Parkin, «Microeconomics», 3rd edition, Addison-Wesley Publishing Company, Ontario, 1995, str.305.

42

To daje mogućnost oligopolisti da izbjegne štetni rat cijenama, ali da istovremeno u kratkom roku ostvari neke dobitke necjenovnom konkurencijom. Pored cjenovne konkurencije i necjenovna konkurencija na oligopolskim tržištima se može dosta uspješno analizirati pomoću teorije igara. «U analizama oligopola uzima se da je broj firmi u industriji određen kao fiksan (nepromjenjljiv). Ali u mnogim situacijama ulazak je moguć. Naravno u interesu firmi koje su već u industriji je da pokušaju spriječiti takav ulazak. Kako su oni već u industriji, ove firme imaju mogućnost da prve preduzimaju akcije i tako steknu prednost u traženju načina da drže nove firme izvan date industrije.» 8 Barijere koje onemogućavaju ulazak novih kompanija na oligopolska tržišta mogu biti različite prirode. U literaturi se uobičajeno spominje nekoliko takvih barijera: 1. Potreba da se proizvodi u velikim serijama, da bi jedinični troškovi bili dovoljno niski, kao npr. elektroenergija, voda, plin, telefon, itd., 2. Patenti i licence koje određenim proizvođačima daju isključivo pravo proizvodnje i/ili prodaje određenog proizvoda ili usluge, 3. Kontrola temeljnih sirovina, kao npr. urana, boksita i sl., 4. Ugled postojećeg proizvoda; npr. teško je konkurirati britvicama marke «Gilette», 5. Velika finansijska ulaganja mogu biti značajna prepreka za nove prodavaoce, osobito u doba oskudice i/ili visoke cijene na tržištu kapitala, 6. Tajnost recepta, koji proizvođač ne želi patentirati, nego ga drži u tajnosti. Dobar primjer za ovo je Coca Cola. 7. Politika cijena postojećih oligopolista kojom određuju cijene niže od onih koje bi im maksimizirale dobit, u cilju sprječavanja ulaska u posao novih proizvođača, 8. Vlasništvo i kontrola sistema distribucije. 9 Postojanje ovih barijera daje specifičnost oligopolskom tržištu i potencijalni konkurenti moraju da o njima vode računa. Njih također u obzir uzimaju i postojeća preduzeća. Sve ovo značajno je naročito kod primjene teorije igara za objašnjenje tzv. osvojivih tržišta.

8 Hal R.Varian, “Intermediate Microeconomics”, 2nd edition, New York, 1990, izdavač, Northon, International student edition, str.471. 9 Dr. Mate Babić, «Mikroekonomska analiza», IV. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Mate, Zagreb, 1997, str.314.

43

6.2. MODEL TEORIJE IGARA Zbog značaja koji se uz cjenovnu pridaje i necjenovnoj konkurenciji na oligopolskim tržištima, tražen je model koji bi povezao obje ove vrste, i tako što bolje objasnio stanje na koje se nailazilo prilikom njihovog analiziranja. Teorija igara u velikoj mjeri obuhvata strategije i cjenovne i necjenovne konkurencije, tako da se pomoću ove metode dosta uspješno mogu analizirati svi oblici oligopolske konkurencije, odnosno svi oblici ponašanja preduzeća u oligopolskoj strukturi. “Međusobni odnosi preduzeća na oligopolskim tržištima i nerazdvojiva neizvijesnost u pogledu reakcija konkurenata na bilo koji tok akcije preduzeća ne mogu se djelotvorno analizirati klasičnim sredstvima ekonomske teorije. Ekonomisti su razvili modele tajnih sporazuma, modele određivanja cijene zapreke ulasku, biheviorističke modele, ali oni ne daju opću teoriju oligopola u smislu da bi bilo koji od tih modela mogao potpuno objasniti proces odlučivanja oligopolista. Teorija igara omogućava različit pristup proučavanju problema oligopola.” 10 Tvorcem teorije igara smatra se J. Von Neumann, koji je još 1928. godine utemeljio osnovne postavke teorije igara. No, djelo koje joj je osiguralo status posebne discipline objavljeno je tek 1944. godine pod nazivom: “Teorija igara i ekonomsko ponašanje” (Theory of Games and Economic Behaviour). Ovo djelo je iniciralo dalja istraživanja na ovom području, što se može zaključiti iz obimne literature koja je do danas nastala na tom području. Koliko je značaj Neumanovog doprinosa razvoju teorije igara najbolje nam pokazuju riječi Davida Friedmana, koji kaže: “John Von Neumann, neosporivo jedan od najpametnijih ljudi prošloga stoljeće, ustrojio je jednu novu oblast matematike u procesu rješavanja strateških problema.” 11 Da bi ovaj model bio primjenjljiv u ekonomiji, potrebno je da se neki ekonomski problem formuliše u terminima teorije igara, nađe rješenje igre, a zatim se to rješenje ponovo prevede u ekonomske termine, da bi se izvršilo njegovo ekonomsko tumačenje. Ovo zahtjeva da se “u pomoć” pozove matematika i njoj srodne discipline, kako bi bilo moguće ekonomske kategorije preformulisati u matematičke obrazce, koji nam omoguċavaju rješavanje ovakvih vrsta problema.

10 A. Koutsoyiannis, «Moderna mikroekonomika», II izdanje, Mate, Zagreb, 1996. godine, str.404. 11 David d. Friedman, “Price Theory”, 2nd edition, 1990, South-Westwrn Publishing Co., Cincinnati, Ohio, str.485.

44

6.2.1. Osnovni pojmovi teorije igara Da bismo razumjeli ovaj model, potrebno je pojasniti elemente i pojmove koji se u njemu pojavljuju. IGRA (Game) je prvi od njih. To je aktivnost u kojoj učestvuju dva ili više igrača čiji su interesi različiti (suprotni ili konfliktni). IGRAČ (Player) je osoba koja sudjeluje u igri. Njih može biti dva ili više. “Ovi igrači mogu biti individualci (kao igrači pokera), firme (kao na oligopolskim tržištima), ili cijeli narod (npr. tokom vojnih sukoba).”12 STRATEGIJA (Strategy) označava skup planiranih akcija koje preduzima svaki igrač. Na primjer, strategija preduzeća može biti promjena ambalaže proizvoda, određivanje cijene proizvoda na 20 KM, trošenje 5% ukupnog prihoda na propagandu, itd. Svaki od igrača unaprijed postavlja svoj cilj, i u zavisnosti od njega bira određenu strategiju. S obzirom da je svaki igrač u mogućnosti da izabere jednu od nekoliko mogućih strategija, od sposobnosti svakog igrača ovisi i rezultat igre, no konačan ishod će zavisiti od strategija svih igrača. Što je igrač izabrao bolju strategiju i njegov će rezultat biti bolji. “Igre su podijeljene na osnovu dva osnovna kriterija: 1. koliki je broj učesnika u igri, i 2. kakav je konačan ishod igre «Zavisno od broja igrača, razlikujemo igru dvojice, trojice ili općenito igru n-igrača (duopol, oligopol, polipol, potpunu konkurenciju), a s obzirom na to kakav je konačan ishod, postoje igre sa nultom sumom (zero-sum games) i igre čija suma krajnjih rezultata nije ravna nuli (non-zero sum games).” 13 S obzirom na ishod, razlikujemo također, igre sa stalnom i nestalnom sumom. Kod igara sa stalnom sumom, konačni rezultat igre je stalan, bez obzira na raspodjelu rezultata po igračima. Rezultat pojedinog igrača ovisi o izboru njegove strategije. A zbir rezulatata svih sudionika u igri je konstantan.

12 Walter Nicholson, “Microeconomic Theory”, The Dryden Press, 5th edition, Philadelphia, 1992, str. 620. 13 Dr. Zoran Pjanić, “Teorija cena”, Savremena administracija, Beograd, 1984, str. 348.

45

«Npr. ako je elastičnost potražnje za određenim proizvodom 1, tada duopolisti mogu, u kratkom roku, različitim strategijama (politikom cijena i dr.) utjecati ne preraspodjelu ukupnog prihoda (koji ostaje konstantan). Što jedan dobije, drugi će izgubiti. Kod igara sa nestalnom sumom, zbir rezultata pojedinih sudionika nije stalan. Npr. ako je koeficijent elastičnosti potražnje robe koju prodaju duopolisti različit od 1, tada će ukupni prihod biti veći, odnosno manji, zavisno od politike cijena.» 14 6.2.2. Igra sa sumom nula U igri čiji je ulog (suma) konstantan, taj ulog (suma) može biti bilo koji broj. Naravno, moguće je onda i da taj ulog ima vrijednost nula (c=0). U tom slučaju su rezultati igrača jednaki, ali sa suprotnim predznacima. To praktično znači da je dobitak jednog igrača jednak gubitku drugog. Ovakav slučaj pojedini autori često označavaju izrazom duel. Na oligopolskom tržištu, gdje imamo prisutna samo dva ili nekoliko preduzeća, ovakva situacija je dosta česta. Stoga, njihovo ponašanje i nastojimo objasniti primjenom modela teorije igara. Kao i svaki drugi ekonomski model, i ovaj model teorije igara na oligopolu ima određene pretpostavke na kojima počiva: 15 1. 2. 3.

4. 5.

Preduzeće ima zadan, jasno definisan cilj. Obično je to maksimizacija tržišnog udjela. Svako poduzeće zna svoje i strategije svog konkurenta, ali se usredotočuje na najvažnije od tih elemenata. Svako poduzeće pouzdano zna isplativost svih kombinacija razmatranih strategija. To podrazumijeva da poduzeće zna svoj ukupni prihod, ukupne troškove i ukupni profit od svake kombinacije strategija. Akcije koje poduzimaju duopolisti ne utječe na ukupnu veličinu tržišta. Svako poduzeće bira svoju strategiju “očekujući najgoru od svog konkurenta”, to jest, svako poduzeće djeluje na najkonzervativniji način, očekujući da će njegov konkurent izabrati najbolju raspoloživu strategiju. To se ponašanje definira kao “racionalno”.

14 Dr. Mate Babić, «Mikroekonomska analiza», Narodne novine, Zagreb, 1991. godine, str.332. 15 A. Koutsoyiannis, «Moderna mikroekonomika», II izdanje, Mate, Zagreb, 1996. godine, str. 406.

46

6.

U igri sa sumom nula, ukoliko se usvoji pretpostavka 4, ne postoji poticaj za tajno sporazumijevanje, jer su ciljevi poduzeća dijametralno oprečni.

Navest ćemo samo nekoliko primjera situacija u ekonomskoj teoriji, koji se mogu analizirati primjenom modela teorije igara, odnosno posmatrati. “U teoriji javnih finansija povećanje javne potrošnje moguće je odgovarajućim smanjenjem privatne potrošnje, većim oporezivanjem potrošača (uz pretpostavku konstantnog dohotka i cijena). Isto tako, na jednom zasićenom tržištu povećanje broja klijenata jednog od duopolista jednako je smanjenju broja klijenata drugog duopoliste. Pod zasićenim tržištem, u ovom slučaju, podrazumijevamo takvo tržište na kome postoji konstantan broj učesnika na strani tražnje. Primjer ovakve vrste igre imamo i u bilateralnoj trgovini dviju zemalja, gdje je povećanje pozitivnog salda trgovačkog bilansa jedne zemlje jednako povećanju negativnog salda trgovačkog bilansa druge zemlje, itd. Postoje i igre s pozitivnom sumom, tj. sumom većom od nule, gdje svaki igrač ostvaruje dobit. Na primjer, to je u slučaju kada se vodi politika liberalizacije vanjske trgovine. U tom slučaju pretpostavlja se da će sve zemlje imati koristi od međusobne razmjene proizvoda i usluga. Analogno prethodnom, postoje i igre s negativnom sumom u kojoj svi igrači gube. Primjer za to je ograničavanje vanjske trgovine carinskim, trgovinskim ili kursnim ratovima.” 16 6.2.3. Vrste strategija i ravnotežna tačka

“Struktura igre dvojice igrača u slučaju igre sa konstantnom sumom može se vidjeti u matrici rezultata preduzeća “X”, koja je prikazana u prethodnom dijelu. Ovdje ćemo ponovo dati njen prikaz. 30 60 50 X= 50 40 70 16 Dr. Mate Babić, «Mikroekonomska analiza», Narodne novine, Zagreb, 1991. godine, str.334.

47

Međutim, ova nam matrica sama nije dovoljna da saznamo konačan ishod igre. Za to nam je potrebno dopuniti tu matricu pretpostavkama o ponašanju pojedinih sudionika u igri. Npr. jedan igrač može biti jako agresivan (hazarder) i ciljati na najveći mogući dobitak. U slučaju dobre igre njegovog protivnika, igra se može završiti krahom (velikim gubitkom). Sa druge strane, jedan igrač može biti jako oprezan (ziheraš) i izbjegavati riskantnije poteze. U tom slučaju vjerovatno da njegov gubitak neće biti velik, ali on ne može očekivati niti veliki dobitak. U teoriji strategijskih igara pretpostavit ćemo da su oba igrača, duopolista, ziheraši.” 17 Pri razmatranju mogućih strategija preduzeća, najjednostavniji je slučaj DOMINANTNE STRATEGIJE. “Ta situacija nastaje kad najbolja strategija koja je na raspolaganju jednom od igrača, ostaje najboljom bez obzira na to kakvu će strategiju slijediti drugi igrač.” 18 Pokažimo to na jednom primjeru: Pretpostavimo da nam je data matrica rezultata dva preduzeća, preduzeća “X” i preduzeća “Y”. Pretpostavimo još da oni u politici cijena mogu primijeniti dvije strategije: strategiju normalne cijene i strategiju rata cijenama (rat cijenama nastaje kada preduzeća nastoje da snižavanjem cijena međusobno istisnu jedno drugo sa tržišta). 19 Preduzeće Y normalna cijena rat cijenama normalna cijena Preduzeće X rat cijenama

A 10$ 10$ C -10$ 100$

B -10$ D -50$

100$ -50$

Brojevi u redovima i kolonama daju profite koje će preduzeća ostvariti ako primjenjuju neku od dvije moguće strategije. U polju A oba preduzeća vode strategiju normalne cijene i ostvaruju jednake profite od 10$. U polju B strategije se razlikuju, 17 Ibidem, str. 336. 18 P. Samuelson, “Ekonomija”, 14 izdanje, Mate, Zagreb, 1992, str.205. 19 Termin “rat cijenama” biti će detaljnije objašnjen nešto kasnije.

48

preduzeće X vodi politiku normalne cijene i gubi 10$, jer preduzeće Y snižava cijenu i osvaja tržište. Njegovi profiti su 100$. Obratna je situacija u polju C. Sada preduzeće X vodi rat cijenama, dok preduzeće Y nastavlja voditi strategiju normalne cijene. U polju D, oba preduzeća vode strategiju rata cijenama i oba gube. Očigledno je da je normalna cijena dominantna strategija za oba preduzeća. “Ravnoteža ove igre nastaje kada preduzeće X preduzme najbolju moguću akciju (korak, potez) uzimajući u obzir akciju preduzeća Y, i kada preduzeće Y preduzme najbolju akciju uzimajući u obzir akciju preduzeća X. Ovakav koncept ravnoteže se naziva NEŠOVA RAVNOTEŽA, (Nash equilibrium), po profesoru Johnu Nash-u, dobitniku Nobelove nagrade za Ekonomiju 1994.godine koji je prvi puta definirao ravnotežu.” 20 Treba reći da je ravnoteža dominantnih strategija specijalni slučaj Nešove ravnoteže. Na jednom primjeru ćemo pokazati razliku između njih: Dominantne strategije: a) prvi igrač radi najbolje što može, bez obzira na to šta drugi igrač radi, b) drugi igrač radi najbolje što može, bez obzira šta radi prvi igrač. Nash-ova ravnoteža: a) prvi igrač radi najbolje što može, ali u zavisnosti od toga šta radi drugi igrač. b) drugi igrač radi najbolje što može, ali i njegov potez zavisi od strategije prvog igrača. “Nešova ravnoteža se ponekad zove “nesaradničkom ravnotežom”, zbog toga što svaka od strana izabire strategiju bez tajnog dogovaranja, odlučujući se za onu strategiju koja je njoj samoj najbolja bez obzira na dobrobit društva ili bilo koje druge strane.” 21

20 Michael Parkin, «Microeconomics», 3rd edition, Addison-Wesley Publishing Company, Ontario, 1995, str.309. 21 P. Samuelson, “Ekonomija”, 14 izdanje, Mate, Zagreb, 1992, str.208.

49

6.3. PRIMJENA MODELA TEORIJE IGARA U SLUČAJU KADA POSTOJI SPORAZUM IZMEĐU UČESNIKA NA OLIGOPOLSKOM TRŽIŠTU

Kao što je već istaknuto ukoliko na oligopolskom tržištu postoje tri ili više preduzeća, može se desiti da se oni međusobno sporazumiju da na tržištu vode zajedničke(u) strategije(u) kako bi uspjeli ostvariti svoje ciljeve. Ponašanje takvih preduzeća i analizom mogućih ishoda prikazaćemo korištenjem primjera. 22 Pretpostavimo da se na tržištu pojavljuju dvije firme, “x” i “y”. Neka njihova pojedinačna ponuda nekog proizvoda bude u količinama od po 3.000 komada, a prosječni ukupni troškovi (ATC) za svaku firmu su $ 6.000. Ako se samo ta dva preduzeća pojavljuju u industriji, tada će potražnja u industriji biti 6000 komada proizvoda. Cilj može biti predvidjeti cijene koje će zaračunavati svaka firma, kao i količine koje će proizvesti. Cilj će se realizirati konstruiranjem oligopolske igre koju će igrati te firme. Da bi se postavila igra, moraju se specificirati strategije igrača i matrica rezultata. Pretpostavka: dva preduzeća ulaze u međusobni sporazum “koluzivni sporazum” (Collusion), kako bi ograničili output s ciljem da povećaju cijene i profite, (koluzija je nezakonita u SAD-u i poduzima se tajno). Grupa preduzeća koja ulaze u koluzivni sporazum-zovu se KARTEL. Kasnije ćemo dati poseban osvrt na postojanje kartela u svijetu, i ponašanje njihovih članova. Najpoznatiji od svih je sigurno kartel zemalja izvoznica nafte pod nazivom OPEC. Strategije koje firme mogu slijediti u kartelu su: a) pošteno prihvatati pravila (držati se dogovora) b) varati (kršiti dogovor na način koji stvara koristi samo firmi koja vara). Pošto svaka firma ima dvije strategije, postoje četiri moguće kombinacije: 1. obje firme prihvataju 2. obje firme varaju 3. prva (X) firma prihvata, a druga (Y) vara 4. druga firma (Y) prihvata, a prva (X) vara. 22 Primjer koji je prezentiran u ovom dijelu, preuzet iz navedene knjige: Michael Parkin “Microeconimics”, str. 315. Imena firmi su promijenjena.

50

Da bi se sagledali rezultati za svaku firmu, potrebno je analizirati troškove i uslove potražnje u industriji: USLOVI U POGLEDU TROŠKOVA I POTRAŽNJE Troškovi proizvodnje su isti u obje firme. Cijena i troškovi

$

MC

ATC

6.000 Minimalni efikasni obim proizvodnje 3.000i

i 3

Slika 16.

i 6

i

i (000 kom.) Pojedinačne firme

Sljedeċi grafik nam pokazuje kako to izgleda na nivou grane. Napomenut ċu još jednom da u grani postoje samo ove dvije firme koje proizvode identičan proizvod.

Cijena proizvoda u$

D

6000-

D

Slika 17.

i 2

i 4

i 6

i 8

i i 10 12

(000 kom)

Industrija

Sa samo dvije firme u industriji, svaka firma će ostvarivati normalan profit. Ali sa više od dvije firme u industriji, sve firme će imati ekonomski gubitak, tako da će prije ili kasnije jedna (nekoliko) firmi morati da napuste granu.

51

KOLUZIJA U CILJU MAKSIMIZIRANJA PROFITA Granični trošak za industriju ako obje firme proizvode istu količinu outputa

$ MC

ATC

90008000-

$ 9000-

∑MC

Ekonomski profit (2000x1000)

I 2

I 4

I 6

I 8

(000 kom)

Pojedinačna firma Slika 18.

D I 1

MR I I I I I 2 3 4 5 6 (000 kom) Industrija (grana) Slika 19.

Ako firme ravnopravno podijele tržište (i svaka proizvodi po 2.000 proizvoda pri cijeni od 9.000 $), ukupan ekstra profit je 4 miliona $ (dva miliona $ za svako preduzeće - 1.000$ x 2.000) i to je maksimalni profit kojeg dva preduzeća mogu ostvariti. 6.4. PRIMJENA TEORIJE IGARA U SLUČAJU

NEPOŠTIVANJA KOLUZIVNOG

SPORAZUMA NA OLIGOPOLSKOM TRŽIŠTU

U ovom dijelu sagledaćemo efekte nepoštovanja oligopolskog sporazuma od strane jednog preduzeća, odnosno pokazati koliko ekstra profita varanje donosi i šta se događa sa profitom preduzeća koje poštuje sporazum. Postoje različiti načini na koje preduzeće može da vara drugo preduzeće. Pokazaćemo samo jednu od tih mogućnosti: A) Jedno preduzeće vara Preduzeće X ubijedi preduzeće Y da se potražnja smanjila i da ono svoju utvrđenu kvotu ne može prodati po dogovorenoj cijeni. Preduzeće X saopštava preduzeću Y da će svoju cijenu smanjiti sa ciljem da proda dogovorenih 2.000 proizvoda. Pošto oba preduzeća proizvode praktično identičan proizvod preduzeće Y nema alternativu, nego da i ono spusti cijenu. Na tržištu stvarno nije bilo smanjenja potražnje, nego je niža cijena bila tačno sračunata od strane preduzeća X da bi se mogla prodati dodatna količina koju je ono planiralo da proizvede (preko 52

dogovorene kvote od 2.000). Preduzeće Y mada smanjuje cijene, ostaje pri dogovorenoj količini od 2.000 komada. $ 8000-

Ekonomski gubitak 1mil.

Ekonomski profit= 4.5 mil $.

$

7500-

7500ATC

ATC 6000-

I I I I I 1 2 3 4 5 Preduzeće koje poštuje ugovor

I I I 1 2 3 Q Preduzeće koje vara

Q

Slika 20.

Slika 21

Na ovim graficima “Q” nam predstavlja količinu proizvoda u hiljadama koju su prodala pojedinačna preduzeća, dok vrijednost Yose predstavlja cijenu po kojoj se prodaje proizvod. Kako bi to izgledalo na nivou grane (koja ima samo dva proizvođača), možemo vidjeti na sljedećem primjeru: $ Output preduzeća koje vara 7500 Output preduzeća koje poštuje ugovor

Slika 22.

I 2

I 4

I I 6 8 Industrija

D

I 10

Q

Posljedice ovakvog ponašanja preduzeća koje vara su sljedeće: Ako preduzeće koje vara (preduzeće X) odluči povećati proizvedenu količinu proizvoda sa 2.000 na 3.000, to je količina kod koje su prosječni ukupni troškovi minimizirani. To nam dalje pokazuje da ako preduzeće Y poštuje sporazum i nastavi proizvoditi 2.000 komada 53

proizvoda, ukupan output će biti 5.000 komada (Slika 21.), a cijena će biti snižena na $7.500 po komadu. Preduzeće Y nastavlja proizvoditi 2.000 komada proizvoda po troškovima od $8.000 po jedinici, i trpi gubitak od po $500 po proizvedenom komadu ili $1 milion ukupno. Ovaj ekonomski gubitak je osijenčen na slici 21. Preduzeće X proizvodi 3.000 komada proizvoda po prosječnim troškovima od $6.000 po komadu. Sa cijenom proizvoda od $7.500, preduzeće X ostvaruje profit od $1.500 po komadu a ukupan ekonomski profit iznosi $4.5 miliona. Ovaj profit je označen osijenčen na slici 22. Sada ćemo opisati drugo moguće rješenje koje nam teorija igara nudi, kada se jedno preduzeće ne pridržava koluzivnog sporazuma. U ovom slučaju output cijele industrije je veći nego output u slučaju monopola, dok je cijena proizvoda na nivou industrije niža od monopolske cijene. Ukupni ekonomski profit ostvaren od strane svih preduzeća u industriji (samo dva preduzeća u ovom slučaju) je također manji nego monopolski ekonomski profit. Preduzeće (koje vara) ostvaruje ekonomski profit od 4.5 mil., a preduzeće koje se pridržava ugovora (preduzeće Y) podnosi ekonomski gubitak od $1 mil. Cijela industrija, znači, ostvaruje ekonomski profit od $3.5 mil. Ovo pokazuje da je ukupni ekonomski profit cijele grane niži za $0.5 mil. od profita koji bi monopolsko preduzeće ostvarilo. Ali je profit nije raspoređen ravnomjerno. Preduzeće X ostvaruje veći ekonomski profit nego što bi ostvario da se pridržava koluzivnog sporazuma, dok preduzeće Y trpi ekonomski gubitak. Objasnili smo posljedice koje su uslijedile zbog toga što preduzeće X ne poštuje koluzivni sporazum, dok preduzeće Y poštuje koluzivni sporazum. Identična situacija će se desiti kada preduzeće Y vara, dok se preduzeće X pridržava sporazuma. Profit svih preduzeća u industriji, i cijene proizvoda na nivou industrije će biti jednaki onima u prethodnom slučaju, ali sada preduzeće Y vara i ostvaruje ekonomski profit od $4.5 mil. a preduzeće X trpi ekonomski gubitak od $1 milion. No, pored ove mogućnosti, postoji još jedna, a to je da obje firme varaju. B) Oba preduzeća varaju Poticaj za varanje postoji sve dotle dok je cijena veća od graničnog troška (P>MC). Poticaj nestaje kada je cijena jednaka MC. 54

U prethodnom primjeru to je kada je cijena dosegla iznos od $6.000, pri kojoj je P=MC=min ATC. Ako je cijena manja od $6.000 oba preduzeća bi poslovala sa gubitkom. Pri cijeni od $6.000 svako preduzeće pokriva svoje prosječne troškove i ostvaruje samo normalni profit (ni jedno ne ostvaruje ekstra profit). Pri cijeni od $6.000 svako preduzeće želi da proizvodi po 3.000 komada proizvoda, pa je output grane (industrije) 6.000 kom. Pod datim uslovima potražnje, 6.000 komada proizvoda može biti prodano po cijeni od $6.000 po proizvodu. Ovo je prikazano na slikama 23 i 24. Svako preduzeće, prikazano na slici 23. proizvodi po 3.000 proizvoda, i pri ovome nivou outputa prosječni ukupni troškovi su minimalni ($6.000 po proizvodu). Tržište, kao ovo što je prikazano na slici 24., sadrži tačku kod koje kriva tražnje (D) presijeca krivu graničnih troškova na nivou cijele grane. Ova kriva graničnih troškova je dobijena kao horizontalna suma krivih graničnih troškova dva navedena preduzeća. Svako preduzeće je snizilo svoju cijenu i povećalo vlastiti output da pokuša dostići prednost u odnosu na drugo preduzeće. Oba preduzeća će primjenjivati ovakvu strategiju tako dugo dok ne podnose ekonomski gubitak. Upravo smo opisali treću moguću varijantu ove duopolske igre: oba preduzeća varaju. Ako se ni jedno preduzeće ne pridržava koluzivnog sporazuma, ukupna proizvodnja svakog preduzeća će biti 3.000 komada, sa cijenom od $6.000 po jedinici proizvoda. Ni jedno preduzeće ne ostvaruje ekonomski profit. ∑ MC $

MC ATC

6000 -

6000D

I 1

I 2

I 3

I 4

I 5

(000)

a) Pojedinačno preduzeće Slika 23.

I 1

I 2

I 3

I 4

I 5

I 6

7 (000)

b) Industrija Slika 24.

55

Matrica rezultata U prethodnom dijelu smo opisali moguće strategije svakog od preduzeća, a sada prikažimo te strategije i matricu rezultata u formi koju nam nudi teorija igara, i zatim odredimo ravnotežu. STRATEGIJE PREDUZEĆA X Varati Poštovati S T R A T E G I J E Y -a

Varati

$0

+$ 4.5 mil

$0

+$ 4.5 mil

Poštovati

-$ 1.0 mil

Situacija kao na tržištu potpune konkurencije

- $ 1.0 mil.

+$ 2.0 mil +$ 2.0 mil

Situacija kao na monopolu

Nešov ekvilibrijum je situacija u kojoj oba preduzeća varaju. Preduzeća to rade zbog toga što se ne mogu pouzdati u drugo preduzeće da ono neće varati, te su oba prisiljena da varaju. Za oba preduzeća bi bilo bolje da su poštovala ugovor, jer bi ostvarili po $2 mil. ekstra profita. Analiza pokazuje da pretpostavka “nevidljive ruke” Adama Smita, koja pojedinačne interese povezuje u zajednički interes na najbolji mogući način, u ovome slučaju ne funkcioniše. Naime, svako preduzeće pojedinačno je slijedilo svoj vlastiti interes ali ukupan rezultat na kraju nije bio povoljan ni za jedno preduzeće. Analiza ponašanja preduzeća na oligopolu baca novo svjetlo na poznati problem usaglašavanja pojedinačnih interesa i opšteg interesa svih sudionika na tržištu.

56

6.5. PRIMJENA TEORIJE IGARA KOD ODREĐIVANJA VISINE ULAGANJA OLIGOPOLSKIH PREDUZEĆA ZA ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ

Drugi primjer, kod koga nam teorija igara može pomoći pri analiziranju, odnosi se na strateške odluke preduzeća na oligopolskom tržištu u vezi sa istraživanjem i razvojem proizvoda i tehnologije. Istraživanje i razvoj u modernom poslovanju jeste jedan od najvažnijih preduslova za dugoročni opstanak preduzeća i za njegovu profitabilnost odnosno konkurentnost. Na primjeru ćemo pokazati kako preduzeća, ulažući u razvoj proizvoda, mogu povećati svoj profit, i šta će u slučaju značajnijih otkrića jednog preduzeća, druga konkurentska preduzeća poduzeti da bi ostvarila bolji položaj na tržištu. Primjer predstavlja analizu ponašanja dva preduzeća: Procter & Gamble i Kimberly-Clark u situaciji kada su trebala donijeti odluku da li ulagati ili ne u istraživanje i razvoj. “Dječije pelene za jednokratnu upotrebu su se prvi puta pojavile na tržištu 1966. godine. Dva tržišna lidera, koji su utemeljili ovu industriju, bili su “Procter & Gamble” (koji je proizvodio Pampers) i “Kimberly-Clark” (proizvođač Hugija-također jedne vrste pelena). Procter & Gamble su držali oko 60-70% ukupnog tržišta, a KimberlyClark oko 25%. Kada je prvi puta predstavljena ova vrsta dječijih pelena 1966, njihova proizvodnja je bila moguća uz niže troškove proizvodnje od proizvodnje dotadašnjih pelena koje su se morale prati. Skupa istraživanja i razvoj rezultirali su razvojem tehnologije koja je mogla proizvoditi pelene za jednokratnu upotrebu, po troškovima dovoljno niskim da druga preduzeća dostignu konkurentsku prednost lidera. Kako je industrija sazrijevala, veliki broj firmi je pokušao da uđe u ovu granu i preuzme dio tržišnog učešća od navedena dva lidera, a industrijski lideri su pokušavali da povećaju tržišno učešće jedan na račun drugog. Industrija pelena za jednokratnu upotrebu je primjer kako tehnološka unapređenja koja su rezultirala u malom smanjenju prosječnih troškova proizvodnje mogu privući pojedinačne firme sa ogromnim konkurentskim potencijalima. Nova mašina je mogla proizvesti oko 3000 komada pelena na sat, u stepenu koji je deseterostruko veći od onoga koji je bio moguć do tada. Firme koje su razvijale i koristile nisko-troškovnu tehnologiju dostigle su konkurentski nivo, te prodavajući po niskim cijenama na preostalom dijelu tržišta, povećale svoje tržišno učešće i profit. 57

Matrica rezultata ilustrira dilemu (sa hipotetičkim brojevima) za igru istraživanja i razvoja koju su Procter & Gamble i Kimberly-Clark igrali. Svako preduzeće ima dvije strategije: potrošiti $25 mil. za istraživanje i razvoj (R&D) u toku jedne godine, ili ne potrošiti ništa. Ako ni jedno preduzeće ne troši na istraživanje i razvoj, imaju ukupan profit od $100 miliona: $30 miliona Kimberly-Clark, i $70 miliona Procter & Gamble. STRATEGIJE PROCTER & GAMBLE

R&D

bez R&D

+$45 m.

KIMBERLY-CLARKOVE

R&D

+$ 5m.

-$10 m. +$85 m

STRATEGIJE

+$85 m.

+$70 m.

bez R&D -$10 m.

+$30 m.

Ako oba preduzeća vrše istraživanje i razvoj, rezultati njihovih strategija su prikazani u gornjem lijevom uglu, a ukoliko niti jedno od preduzeća ne vrši istraživanje i rezultati su tada u donjem desnom uglu. Dominantna strategija za oba preduzeća jeste da vrše istraživanje i razvoj. Struktura ove igre identična je zatvorenikovoj dilemi. Ukoliko preduzeće Kimberly-Clark vrši istraživanja, preduzeće Procter & Gamble ne, tada je odgovarajući gornji desni ugao. Vidimo da Kimberly-Clark preuzima najveći dio tržišta od Procter & Gamble. Obrnuta je situacija u donjem lijevom uglu. Poređenjem strategija, ova dva preduzeće izabiraju svoju najbolju strategiju. Kimberly-Clark rezonuje na sljedeći način; ako Procter & Gamble ne vrši istraživanje i razvoj, mi ćemo ostvariti $85 mil. ako mi istražujemo, a $30 mil. ako i mi ne vršimo istraživanje. Bolje je da vršimo istraživanje. Ako Procter & Gamble vrše istraživanje mi ćemo izgubiti $10 mil. ako mi ne istražujemo, a zaradit ćemo $5 mil. ako vršimo istraživanje. Ponovo je bolje za nas da vršimo istraživanje. Znači, dominantna strategija za firmu Kimberly-Clark je da ulaže u istraživanje i razvoj. Procter & Gamble rezonuje na isti način. I za njega je dominantna strategija da vrši istraživanje i razvoj. Zbog toga što je istraživanje i razvoj dominantna strategija za oba preduzeća imamo 58

Nashovu ravnotežu. Rezultat ove igre jeste da su oba preduzeća ulagala u istraživanje i razvoj novih proizvoda.” 23 6.6. IGRE SA PONAVLJANJEM Igra «Zatvorenikova dilema» 24 igra se praktično samo jednom. Zatvorenici nisu imali priliku da utvrde ishod igre i da je zatim igraju ponovo. No, stvarno stanje se odlikuje činjenicom da duopolisti imaju priliku da igraju ponovo jedan protiv drugoga. Tokom ponovljene igre, oni mogu da uče, te tako unapređuju svoje poslovanje (strategije). Isto tako mogu da sarađuju i da tajnim sporazumima povećaju svoj ukupan profit. Kada se igra ponovi, jedan igrač uvijek ima priliku da kazni drugog za prethodno «loše» ponašanje. Jedan od njih može varati ovog mjeseca, ali isto tako i drugi može varati narednog. Postavlja se pitanje, gdje se ovdje nalazi ravnoteža, kada se igra ponavlja neograničen broj puta. Jedna od njih je Nashova ravnoteža gdje oba igrača istovremeno varaju «i uvijek imaju profit nula». Ali, moguća je i drugačija ravnoteža-ona u kojoj igrači ostvaruju i dijele monopolski profit (ekstra profit). Kako će se ova ravnoteža odrediti? Svaka firma uvijek pokušava da ostvari profit varanjem. Ključ odgovora na ovo pitanje jeste činjenica da kada se igra ponavlja, igrači imaju moguċnost da mijenjaju strategiju, i tako izabiru onu najbolju. Igrač može “kazniti” (osvetiti se) protivnika za prethodne poteze. Postoje dvije vrste kazne. Najmanja kazna kojom jedan igrač može kazniti drugog je tzv. «milo za drago» strategija ( tit for tat strategy). To je ona strategija u kojoj igrač sarađuje u tekućem periodu, ako je drugi igrač sarađivao u prethodnom, ali i vara u tekućem, ako je protivnik varao u prethodnom. Najteža kazna koju jedan igrač može podmetnuti drugom jeste tzv. strategija obarača (trigger strategy), tj. kada igrač sarađuje ako i drugi igrač sarađuje, ali igra Nash-ovu ravnotežu (vara) uvijek nakon što drugi igrač vara. Kako postoje najteža i najblaža kazna, isto tako postoje i one koje su negdje između te dvije. Npr. ako jedan igrač vara na sporazumu, drugi ga može kazniti odbijanjem saradnje za određene periode.” 25 23 Prilagođeno prema Michael Parkin, «Microeconomics», 3rd edition, Addison-Wesley Publishing Company, Ontario, 1995, str.319-320. 24 Armin Avdić: Vodič za vježbe iz Mikroekonomije, Ekonomski fakultet u Sarajevu, Februar, 2004, str.122 25 Ibidem, str. 316- 317.

59

U primjeru, koji je pokazivao šta se dešava sa profitima kada se firme pridržavaju i kada se ne pridržavaju međusobnog sporazuma, (preduzeċe X i Y) može se zaključiti sljedeće: Kada se svaka firma pridržava sporazuma, obje imaju veći profit, zato što su postigle monopolsku cijenu i količinu (cijena=9.000 $, a količina 2.000 komada). Tada se dešava situacija da obje firme praktično posluju kao monopolisti. “Ova ravnoteža se zove kooperativna ravnoteža” i rezultat je racionalnog dogovora između firmi.” 26 Za obje firme nastaje velika šteta ukoliko raskinu ugovor. Oni tada proizvode veće količine proizvoda ali po nižoj cijeni, tako da im se ekstra profit snižava. Na ovakav način u savremenim tržišnim uslovima funkcioniše većina kartela u svijetu. No pored pomenutih stvari, za kartel je bitno i to koliko učesnika ima u njemu, jer je teže otkriti onoga koji vara i na štetu ostalih ostvaruje ekstra profit. Ovdje je potrebno pomenuti još jednu interesantnu stvar vezanu za ponavljajuću zatvorenikovu dilemu. “Ako se zatvorenikova dilema ponavlja tačno određeni broj puta, strategija kažnjavanja jednog igrača zato što je on varao od strane drugoga, ne vrijedi. Razlog je jednostavan. Obje strane znaju da ċe u posljednjoj igri obojica varati, jer ne postoji mogućnost kažnjavanja (zbog toga što je to sada igra koja se ponavlja samo jedanput).” 27 6.7. OSVOJIVA TRŽIŠTA U sklopu oligopolskih tržišta se može naići na neke od varijanti koje imaju nešto drugačije karakteristike. Takvo je i osvojivo tržište (engl. contestable market). “Na tržištu, u kome jedno preduzeće (ili mali broj preduzeća) posluju, ulazak i izlazak preduzeća sa toga tržišta je slobodan. Tako se ovdje preduzeća suočavaju sa konkurencijom ne od postojećih, nego od potencijalnih ulaznih preduzeća. Ovdje, znači, nema ulaznih barijera koje smo prethodno spominjali, i koje su u velikoj mjeri prisutne na oligopolskim tržištima. Primjeri osvojivih tržišta su avionske linije ili rute brodskih kompanija koje posluju na glavnim pomorskim putevima. Ta tržišta su sporna zbog toga što, čak i ako jedno ili nekoliko preduzeća posluju na posebnim zračnim ili pomorskim linijama, druga 26 Ibidem, str. 317. 27 James P. Quirk “Intermediate Microeconomics”, treċe izdanje, 1986. Izdavač: Science Research Associates,Inc., str.385.

60

preduzeća mogu ući na ova tržišta ako se stvori prilika za ekonomski profit. Isto tako mogu izaċi sa njih, ako prilika za ekonomski profit nestane. Preduzeća, potencijalni konkurenti, onemogućavaju postojećem preduzeću («starosjediocu») da ostvaruje značajniji ekonomski profit, jer će privučeni tim profitom ući u granu, povećati ponufu, oboroti cijene i oboriti nivo profita na nivo normalnog . U slučaju kada teoriju igara primjenjujemo na ovakvu vrstu tržišta onda se takva igra naziva “igra sprečavanja ulaska”. Kako nam teorija igara pomaže prilikom analiziranja mogućnosti ulaska i izlaska sa osvojivih tržišta pokažimo na jednom primjeru: Pretpostavimo da na tržištu imamo dva preduzeća: preduzeće X i preduzeće Y. Oba preduzeća su avionske kompanije. Preduzeće X je jedino preduzeće koje posluje na datoj destinaciji, dok je preduzeće Y potencijalni kandidat za ulazak u granu (i ono želi da obavlja letove na istoj destinaciji). Preduzeće Y ostvaruje normalan profit u tekućem poslovanju. Strategije koje preduzeće X može preduzeti su da svoje cijene formira na nivou monopolskih-ostvarujući monopolski profit, ili da ih snizi na konkurentski stepen (ostvaruje samo normalni ekonomski profit). Moguće strategije za preduzeće Y su da uđe u granu i formira svoje cijene malo ispod nivoa cijena preduzeća X, ili da ne uđe. Naredna matrica rezultata nam prikazuje ovakvu situaciju.

Ući i formirati cijenu na nivou nižem od preduzeća X Strategije preduzeća Y ne ući

Strategije preduzeća X monopolska cijena konkurentska cijena ekonomski ekonomski gubitak gubitak ekonomski ekonomski profit gubitak monopolski profit normalni profit

normalni profit normalni profit

Iz matrici rezultata ova dva preduzeća možemo zaključiti sljedeće: Ako preduzeće Y na uđe u granu, preduzeće X može ostvariti monopolski profit ako formira svoju cijenu na nivou monopolske, ili ostvariti normalan profit ako svoje cijene postavi na konkurentskom nivou. Ukoliko preduzeće Y uđe u granu i prinudi preduzeće X da spusti svoju cijenu, preduzeće X će imati ekonomski gubitak bilo da 61

formira svoje cijene na konkurentskom ili monopolskom nivou. Razlog je taj što preduzeće Y ulazi na tržište sa nižom cijenom od one koju je formiralo preduzeće X, tako da preduzeće X ima troškove, ali mu je prihod jednak nuli. Ako preduzeće X odluči da postavi cijenu na konkurentski nivo, preduzeće Y će ostvariti normalan profit ako ne uđe na dotično tržište, ili će i ono imati ekonomski gubitak ako uđe na njega, zbog toga što će prinuditi preduzeće X da snizi cijene na nivo koji je ispod prosječnih ukupnih troškova. Ako preduzeće X formira cijenu na monopolskom nivou, preduzeće Y će imati ekonomski profit ako uđe na tržišta, ili normalan profit ukoliko ne uđe. Nešova ravnoteža u ovom primjeru je konkurentska cijena kod koje preduzeće X ostvaruje normalan profit a preduzeće Y ne ulazi na tržište. Ako preduzeće X podigne cijenu na monopolski nivo, preduzeće Y će ući u granu i prodavajući po cijeni koja je niža od preduzeća x preuzeti cjelokupan posao, ostavljajući preduzeće X sa ekonomskim gubitkom koji je jednak ukupnim troškovima. Preduzeće X izbjegava ovakvu situaciju ostajući pri cijeni koja je formirana na konkurentskom nivou, i na taj način sprečavajući preduzeće Y da uđe na ovo tržište.

62

7. KRIVA PONUDE INDUSTRIJSKOG SEKTORA - GRANE NA TRŽIŠTU POTPUNE KONKURENCIJE U KRATKOM VREMENSKOM PERIODU Kriva ponude grane na tržištu potpune konkurencije u kratkom vremenskom periodu pokazuje kako količina koju nudi industrijski sektor varira sa promjenama cijena u slučaju kada je veličina svakog preduzeća ista i kada broj preduzeća u grani ostaje nepromijenjen. Količina koju nudi grana po doređenoj cijeni predstavlja zbir količina koje nude sva preduzeća u grani po toj cijeni. Da bi se konstruirala kriva potražnje grane, neophodno je horizontalno sabrati krive ponude svih pojedinačnih preduzeća. Pod pretpostavkom da se grana sastoji od hiljadu identičnih preduezeća kriva ponude grane u kratkom veremnskom periodu izgledaće kao na sljedećoj slici.

Cijena ($ po majici)

Kriva ponude grane u kratkom vremenskom periodu

Količina (hiljada majica dnevno)

Slika 25.

Važno je primijetiti da granska kriva ponude nema prekida. Ovo zbog činjenice da pri cijeni od 17$ u našem primjeru pojedinačnom preduzeću je svejedno da li proizvodi ili ne proizvodi jer mu je visina troškova u oba slučaja identična. Međutim kada imamo hiljadu preduzeća, pri cijeni od 17$ moguće su sve kombinacije u smislu da neka preduzeća obustavljaju proizvodnju, a neka nastavljaju sa proizvodnjom. Ukoliko je ekstremno mali broj preduzeća koja prestaju sa proizvodnjom, to znači da će ostala preduzeća proizvoditi blizu tačke od 7.000 komada. Ukoliko je pak, ekstremno veliki broj 63

preduzeća koja prestaju sa proizvodnjom, ukupna ponuda će u tom slučaju biti bliska nuli. To znači da je pri karakterističnoj cijeni od 17 $ (pri kojoj pojedinačno preduzeće pokriva samo puni iznos varijabilnih troškova ali ne i fiksne troškove) granska kriva ponude horizontalna, što znači da je pri cijeni zatvaranja (17$) kriva ponude grane savršeno elastična. 7.1. KRIVA PONUDE INDUSTRIJSKOG SEKTORA-GRANE

NA TRŽIŠTU POTPUNE KONKURENCIJE U DUGOM VREMENSKOM PERIODU

Eksterne ekonomije i disekonomije obima Promjene u dugoročnoj ravnotežnoj cijeni zavise od eksternih ekonomija i eksternih disekonomija obima. Eksterne ekonomije obima predstavljaju sve faktore izvan kontrole pojedinačnog preduzeća koji dovode do smanjenja troškova poslovanja tog preduzeća u situaciji kada industrijski sektor u kome posluje preduzeće raste, odnosno kada taj industrijski sektor nudi veću količinu proizvoda. Eksterne disekonomije obima predstavljaju sve faktore izvan kontrole pojedinačnog preduzeća koji dovode do povećanja troškova poslovanja tog preduzeća u situaciji kada industrijski sektor u kome posluje preduzeće raste odnosno kada taj industrijski sektor nudi veću količinu proizvoda. U slučaju kada nema ni eksternih ekonomija ni eksternih disekonomija, troškovi preduzeća ostaju nepromienjeni u slučaju promjena količine proizvoda određenog sektora. Naredne slike grafički predstavljaju ove slučajeve i uvode novi koncept ponude: krivu ponude grane u dugom vremenskom periodu. Kriva ponude grane u dugom vremenskom periodu pokazuje kako se količina proizvoda koje nudi industrijska grana mijenja sa promjenom cijena, ali nakon što su izvršena sva moguća prilagođavanja u grani, uključivo promjene u veličini preduzeća i broju preduzeća u tom sektoru. Ukoliko je industrijski sektor takav da ga karakteriše odsustvo i eksterne ekonomija obima i eksterne disekonomije obima, tada je kriva ponude sektora u dugom vremenskom periodu savršeno elastična odnosno horizontalna. Kriva ponude grane u dugom vremenskom periodu je horizontalna (na nivou minimalnog prosječnog ukupnog troška) ukoliko: • preduzeća mogu slobodno da ulaze i izlaze iz grane, 64

• neograničeni broj preduzeća ima identične troškove, i • cijene inputa ostaju nepromijenjene. Industrija raste jednostavno replicirajući ili dodajući nova preduzeća koja posluju u tački minimalnog efikasnog obima (u minimumu krivulje dugoročnih prosječnih troškova). Ulazak i izlazak preduzeća ostavlja nedirnutim krivulje troškova. Zbog toga se ovakve industrije nazivaju industrije sa konstantnim troškovima. U slučaju industrije sa konstantnim troškovima povećanje potražnje dovodi do ulaska novih preduzeća u granu koja povećavaju ponudu, što dovodi do pomjeranja krive ponude u desno i do novog presjeka sa krivom potražnje ali na istom nivou cijene. Ponuđena količina se dakle povećala ali je cijena ostala nepromijenjena. Odsustvo eksternih ekonomija ili disekonomija obima znači da rast određenog industrijskog sektora nije podstakao tehnološka poboljšanja, niti je doveo do promjene cijena inputa koje preduzeća u tom sektoru koriste.

Cijena

Industrijski sektori sa nepromijenjenim troškovima, odnosno horizontalnom krivom ponude grane u dugom vremenskom periodu, prema istraživanjima u američkoj industriji (Shea, 1993) su: proizvodi za vodne instalacije i grijanje, životinjske i morske masti i ulja, materijali za pokrivanje podova.

Količina Slika 26. (a) Industrija sa konstantnim troškovima

65

Ukoliko u određenom industrijskom sektoru djeluju eksterne disekonomije obima onda je kriva ponude u dugom vremenskom periodu nagnuta prema gore. Minimalni prosječni ukupni troškovi u dugom vremenskom periodu kod svih preduzeća rastu u slučaju rasta tržišta. U slučaju industrije sa rastućim troškovima povećanje potražnje dovodi do ulaska novih preduzeća u granu koja povećavaju ponudu, što dovodi do pomjeranja krive ponude u desno i do novog presjeka sa krivom potražnje ali na višem nivou cijene. Ponuđena količina se dakle povećala ali se i cijena povećala. Do ovakve situacije dolazi zbog sljedećih razloga: • Industrijski sektori ili grane postaju «zagušeni» i minimalni prosječni ukupni troškovi u dugom vremenskom periodu se povećavaju. Porast broja avionskih prevoznika dovodi do zagušenja na aerodromima i u zraku. To produžava vrijeme provedeno u zraku prije odobrenja za slijetanje, što povećava toškove. • Cijene inputa rastu sa ekspanzijom ili rastom industrijskog sektora. Kako se konkurentni industrijski sektor razvija istovremeno se povećava i potražnja za određenim specijaliziranim faktorima proizvodnje (npr. specijalisti za informacione sisteme u sektoru pružanja računovodstvenih usluga, oprema za montiranje u mikroprocesorskoj industriji, monteri koji rade na visokim građevinskim objektima). Povećana potražnja za specijaliziranim faktorima znači da će ravnotežna cijena ovih faktora porasti (kretanje uzduž krive ponude faktora proizvodnje – povećana količina i povećana cijena faktora). Dakle, kako industrijski sektor raste (ne preduzeće), cijene ovih specijaliziranih faktora se povećavaju i dovode do porasta minimalnih prosječnih ukupnih troškova u dugom vremenskom periodu. • Broj preduzeća u određenom sektoru je ograničen, bilo intervencijom države, bilo činjenicom da preduzeća u proizvodnji koriste vrlo rijetke resurse, ili je pak ulazak u granu izetno skup (što znači da se zahtijeva pokriće vrlo visokih ulaznih troškova). • Preduzeća u grani značajno se međusobno razlikuju. Preduzeća sa relativno niskim minimalnim troškovima u dugom vremenskom periodu voljna su da uđu na tržište i ponude proizvode po nižim cijenama nego postojeća preduzeća u grani, što dovodi do toga da je dugoročna kriva ponude grane nageta prema gore. Do toga će doći samo ako je količina koju 66

preduzeća sa niskim troškovima mogu da proizvode ograničena i predstavlja relativno manji dio ukupne ponude u industrijskom sektoru. • Kvalificirana i stručna lokalna radna snaga postaje oskudna i preduzeća moraju da nude više nadnice da bi privukla nove radnike. • Građevinsko i industrijsko zemljište postaje oskudno i rente počinju da rastu. • Lokalni putevi postaju zagušeni i transportni troškovi počinju da rastu.

Cijena

Industrijski sektori sa rastućim troškovima prema istraživanjima u američkoj industriji (Shea, 1993) su: lijekovi, boje, gume, cement, elektroničke komponente, kamen, glina i staklo.

Količina Slika 26. (b) Industrija sa rastućim troškovima

Ukoliko, pak u industrijskom sektoru djeluju eksterne ekonomije obima, kriva ponude grane u dugom vremenskom peridu je nagnuta prema dolje (prema X osi). Minimalni prosječni ukupni troškovi u 67

dugom vremenskom periodu kod svih preduzeća opadaju kao posljedica rasta tržišta. U slučaju industrije sa opadajućim troškovima povećanje potražnje dovodi do ulaska novih preduzeća u granu koja povećavaju ponudu, što dovodi do pomjeranja krive ponude u desno i do novog presjeka sa krivom potražnje ali na nižem nivou cijene. Ponuđena količina se dakle povećala ali se cijena smanjila. Do ovakve situacije može doći zbog sljedećih razloga: • Tehnološka poboljšanja smanjuju minimalne prosječne ukupne troškove (pri minimalnom efikasnom obimu proizvodnje) ne dozvoljavajući jednom preduzeću da dominira na tržištu. Često, međutim, eksterne ekonomije obima znače da će jedno preduzeće ili grupa preduzeća doći u poziciju da dominiraju tržištem i pretpostavka o postojanju potpune konkurencije više neće biti ispravna. Kako izvjesne novonastale industrije rastu, rastu i podsticaji da se investira u istraživanje i razvoj da bi se proizvele nove tehnologije. Takve industrije se ponekad nazivaju industrije u nastajanju (engl. emerging induistries). Primjeri tavih industrija su biotehnologija u 1980-tim, mrežni informacioni sistemi u 1990-tim, itd. Kao rezultat ovih povećanih investicija u istraživanje i razvoj pojavljuje se nova vrsta kapitala (ljudski i fizički kapital) koji su specijalizirani za obavljanje poslova u industrijama koje nastaju (npr. uređaj za raspoređivanje gena, korisnički orijentirani informacioni sistemi). Ovaj novoiznađeni kapital zaštićuje se licencama i prodaje velikom broju preduzeća, tako da industrija zadržava svoju strukturu odnosno status grane u kojoj vlada konkurencija. U isto vrijeme, specijalizirani kapital je efikasniji nego onaj koji je ranije postojao. Zbog toga sva preduzeća imaju niže prosječne ukupne troškove poslovanja u dugom vremenskom periodu, i kriva ponude grane u dugom vremenskom periodu, stoga je nagnuta prema X osi. • Preduzeće je locirano na takav način da koristi prednosti lokalno raspoložive visoko stručne i kvalifikovane radne snage. • Raspoloživost velikog broja kvalitetnih partenra i podugovarača za sanbdjevanje poluproizvodima, dijelovima ili uslugama. • Postojanje dobro razvijene transportne mreže. • Područje u kojem je locirano preduzeće ima reputaciju u proizvodnji određenog proizvoda (npr. Gračanica, kraj koji je prepoznatljiv po uzgoju šljive i drugog voća, Čelić – prepoznatljiv po uzgoju jagodičastog voća). 68

Cijena

Karakteristični sektori sa opadjućim troškovima prema istraživanjima u američkoj industriji (Shea, 1993) su: pripremljena hrana, građevinska oprema i proizvodnja aviona.

Količina Slika 26. (c) Industrija sa opadajućim troškovima

Iako cijena opada na nivo P3, količina se povećava na Q3, tako da prosječna profitna stopa u grani ostaje nepromijenjena.

69

8. MREŽNE EKSTERNALIJE U EKONOMIJI

28

8.1. MREŽNE EKSTERNALIJE Podsjetimo da ekonomisti koriste termin «eksternalije» da opišu situacije u kojima potrošnja proizvoda jedne osobe direktno utječe na nivo korisnosti koju ostvaruje druga osoba. Mrežne eksternalije su specijalna vrsta eksternalija u kojoj korisnost dobra za jednu osobu zavisi od broja drugih osoba koje troše ovo dobro. Uzmimo na primjer tražnju potrošača za faks mašinom. Ljudi žele faks mašine da bi mogli da komuniciraju jedni sa drugim. Ako niti jedna osoba nema faks mašine, izvjesno je da vam se ne isplati da kupite jedan faks. Modemi imaju slično svojstvo: modemi su jedino upotrebljivi ako postoji drugi modem negdje sa kojim možete komunicirati. Mrežne eksternalije također mogu doći kroz vid mode. Želja da imate obrijanu glavu ili ofarbanu kosu, može biti djelimično potaknut brojem ljudi koji su se odlučili na ove kozmetičke izmjene. Ovdje mrežni efekat može ići u dva smjera: Prvi, bolje je ako postoji malo ljudi koji prate određenu modu, ali ako postoji previše osoba koje rade isto, moda postaje prolazna i ljudi napuštaju takav način kozmetičkih ili drugih izmjena. Drugi, više indirektni, efekat dolazi sa komplementarnim dobrima. Ne postoji razuman razlog za lociranje videoteke gdje ne žive vlasnici videorekordera; ali sa druge strane, postoji malo razloga da kupite videorekorder dok nemate mogućnost da nabavite snimljene videokasete koje možete gledati na videu. U ovom slučaju tražnja za videokasetama zavisi od broja videorekordera, a tražnja za videorekorderima zavisi od broja dostupnih videokaseta, što rezultira neznatno opštijim oblikom mrežnih eksternalija. 8.2. TRŽIŠTA SA MREŽNIM EKSTERNALIJAMA Pokušajmo formulisati model mrežnih eksternalija koristeći jednostavni model ponude i tražnje. Pretpostavimo da postoji 1.000 ljudi na tržištu koji žele kupiti određeni proizvod i označimo ih sa v = 1,..., 1.000. razmišljajmo o v kao o mjeri rezervacione cijene za 28

Prilagođeno prema: Hal. R. Varian, Intermediate Mikroeconomics, W.W.Norton Company, 1996,

70

proizvod za osobu v. Tada, ako je cijena proizvoda p, broj ljudi koji misle da proizvod vrijedi najmanje p iznosi 1.000-p. Na primjer, ako je cijena proizvoda $200, tada postoji 800 ljudi koji su spremni da plate barem $200 za proizvod, tako da će ukupan broj prodatih jedinica biti 800. Ovaj obrazac generira standardnu opadajuću krivu tražnje. Ali, dodajmo sada jedan dodatak prethodnom modelu. Pretpostavimo da dobro koje smo proučavali pokazuje efekat mrežnih eksternalija, kao što je fax mašina ili telefon. Radi jednostavnosti pretpostavimo da vrijednost proizvoda za osobu v iznosi vn, gdje je n broj potrošača koji kupuju dobro - broj potrošača koji je konektovan na mrežu. Što postoji više osoba koji troše neko dobro, svaki kupac je spreman da plati više da bi kupio taj proizvod. 29 Postavlja se pitanje kako izgleda funkcija tražnje po ovom modelu? Ako je cijena proizvoda p, postoji kupac koji je upravo indiferentan između kupovine i ne kupovine proizvoda. Označimo sa ύ ovog graničnog kupca. Po definiciji, on je upravo indiferentan u pogledu kupovine proizvoda, tako da je njegova spremnost za plaćanje za ovaj proizvod jednaka cijeni tog proizvoda: p = ύn (1.1) Polazeći od toga da je “granični kupac” indiferentan, svi ostali kupci sa višom vrijednošću v od ύ, moraju po definiciji željeti da kupe dobro. Ovo znači da broj kupaca koji žele kupiti dobro jeste: n =1000 - ύ (1.2) Stavljajući jednakosti (1.1) i (1.2) zajedno, imamo uslov koji karakteriše ravnotežu na ovom tržištu: p = n (1000 - n). Ova jednakost nam daje vezu između cijene dobra i broja kupaca. U ovom slučaju, to je vrsta krive potražnje¸ ako postoji n potrošača koji kupuju proizvod, tada je spremnost za plaćanje “graničnog kupca” određena visinom krive potražnje. Ali, ako pogledamo prikaz ove krive tražnje na slici 27., vidjet ćemo da ona ima različit oblik u odnosu na standardnu krivu tražnje, Ako je broj potrošača koji se konektuje na mrežu mali, tada je spremnost na plaćanje “graničnog kupca” mala, zato što ne postoji mnogo drugih potrošača sa kojima bi on mogao komuncirati. Ako postoji mnogo potrošača konektovanih na mrežu, tada je spremnost na plaćanje “graničnog kupca” visoka, zato što je svako drugi ko više 29

Mi ćemo interpretirati n kao broj potrošača za koje se očekuje da kupe proizvod, ali ova razlika neće biti posebno značajna za nastavak izlaganja.

71

vrednuje proizvod već konektovan na mrežu. Ove dvije snage određuju da kriva tražnje ima oblik kao na slici 27. Nakon što smo razumjeli stranu tražnje na tržištu, pogledajmo funkciju ponude. Da bismo pojednostavili, pretpostavimo da proizvod može biti ponuđen u uslovima konstantnih prinosa s obzirom na razmjer. Kao što smo prethodno vidjeli, ovo znači da je funkcija ponude ravna linija na nivou pri kojoj je cijena jednaka prosječnim troškovima.

MREŽNE EKSTERNALIJE Spremnost za plaćanje Tražnja

• •

Kriva ponude

•

Veličina mreže Mrežne eksternalije. Tražnja je data ispupčenom krivom, a ponuda horizontalnom linijom. Slika 27.

Primijetite da postoje tri karakteristične veličine mreže. Ravnoteža pri najnižem obimu je tamo gdje je n* = 0. To je nivo pri kojem niti jedan potrošač ne kupuje proizvod (konektuje se na mrežu), tako da niti jedan potrošač nije spreman da plati bilo šta da bi imao proizvod. Ovo može biti označeno kao ravnoteža pri “pesimističkim očekivanjima”. Srednja ravnoteža sa pozitivnim ali malim brojem potrošača, je ona pri kojoj potrošači ne misle da će mreža biti veoma velika, tako da oni nisu spremni platiti toliko mnogo da bi se konektovali - i zbog toga mreža nije velika. Na kraju, posljednja tačka ravnoteže ima veliki broj korisnika, nH. Ovdje je cijena mala zato što “granični kupac” koji kupuje proizvod ne vrednuje ga veoma visoko, iako je tržište veoma veliko. 72

8.3. DINAMIČKO TRŽIŠTE Koja od ove tri ravnoteže se događa u stvarnosti? Model nam ne daje razloge da izaberemo jednu između njih. U svakoj od ovih ravnoteža, tražnja je jednaka ponudi. No, mi možemo posmatrati dinamički proces prilagođavanja da bismo lakše zaključili koja ravnoteža se češće dešava. Realno je pretpostaviti da kada potrošači plaćaju više od troškova proizvodnje dobra da se tržište širi, i obrnuto, kada su potrošači spremni platiti manje da se tržište smanjuje. Geometrijski posmatrano, ovo znači da kada je funkcija tražnje iznad funkcije ponude, količina raste, a kada je funkcija ponude iznad funkcije tražnje, količina se smanjuje. Slika 28. ilustruje ovaj proces prilagođavanja. TROŠKOVNO PRILAGOĐAVANJE I MREŽNE EKSTERNALIJE Spremnost za plaćanje

Visoki troškovi

•

Tražnja

• •

Niski troškovi

•

Veličina mreže Troškovno prilagođavanje i mrežne eksternalije Kada su troškovi visoki, jedina ravnoteža tržišta ostvaruje se kada je veličina mreže jednaka nuli. Snižavanjem troškova, druge ravnoteže postaju moguće

Slika 28.

Ova dinamika nam daje malo više informacija. Sada je očito da niži nivo ravnoteže, gdje ne postoji niti jedna konekcija, i viši nivo ravnoteže, gdje se mnogi potrošači konektuju, su stabilne ravnoteže, za razliku od srednjeg nivoa ravnoteže koja je nestabilna. Odavde proizilazi da je malo vjerovatno da će konačna tačka sistema biti središnja tačka ravnoteže. 73

Mi sada znamo da postoje dvije stabilne ravnoteže; postavlja se pitanje koja od njih se češće sreće u realnosti. Jedna od ideja jeste razmišljanje kako se troškovi mogu mijenjati kroz određeno vrijeme. Za primjere koje smo prethodno spominjali - faksovi, videorekorderi, kompjuterske mreže, itd. prirodno je pretpostaviti da troškovi proizvodnje počinju na višem nivou, a onda vremenom opadaju zbog tehnološkog progresa. Ovaj proces je prikazan na slici 28. Pri visokim jediničnim troškovima proizvodnje, postoji samo jedna stabilna ravnoteža – gdje je tražnja jednaka nuli. Kada se troškovi dovoljno snize, postoje dvije stabilne ravnoteže. Sada dodajmo malo zbrke sistemu. Razmislimo o tome da mijenjamo broj pojedinaca koji su konektovani na mrežu oko ravnotežne tačke n* = 0. Kako troškovi postaju sve manji, postaje sve vjerovatnije da će jedna od ovih promjena pokrenuti sistem naviše dalje od nestabilne ravnoteže. Kada se ovo dogodi, dinamičko prilagođavanje će pokrenuti i pomjeriti sistem naviše do ravnoteže pri visokom obimu proizvodnje. Moguća krivulja broja potrošača proizvoda je prikazan na slici 29. Broj potrošača polazi od nešto više od nule, sa nekoliko manjih promjena broja potrošača. Troškovi se smanjuju, i u određenoj tački doseže se kritična masa potrošača koji željom za kupovinom razbijaju dotadašnju ravnotežu, i sistem se počinje kretati prema višoj ravnoteži. Veličina mreže

Kritična masa

Vrijeme

Moguće prilagođavanje ravnoteži. Broj inicijalnih korisnika koji su konektovani na mrežu je mali, i povećava se samo postepeno kako se troškovi smanjuju. Kada se stvori kritična masa mreža počinje rasti gotovo eksponencijalno.

Slika 29.

74

Primjer iz stvarnog života ove vrste prilagođavanja jeste tržište fax mašina. Slika 30 ilustruje cijenu i broj fax mašina isporučenih u periodu od 12 godina. 30

Prosječna cijena fax mašine

2500 2000 1500 1000 500 0 1977 1979 1981 1983 1985 1987 1989 1991

Isporučene fax mašine (hiljade)

2500 2000 1500 1000 500 0 1977 1979 1981 1983 1985 1987 1989 1991

Tržište fax mašina. Tražnja za fax mašinama je bila niska dugo godina zbog toga što je postojao samo mali broj ljudi koji ih je koristio. Tokom sredine osamdesetih godina, cijena je mnogostruko opala i tražnja je iznenada eksplodirala. Slika 30.

30

Ovaj dijagram je preuzet iz eseja “Kritična masa i veličina mreže sa primjenom na Američko tržište fax mašina” od prof. Nicholas Economides i Charles Himmelberg (diskusija broj. EC-95-11, Stern School of Business, N.Y.U., 1995).

75

PRIMJER: mrežne eksternalije u kompjuterskom softveru. Mrežne eksternalije prirodno nastaju u isporuci softvera za kompjutere. Veoma je ugodno razmjenjivati podatke i fajlove sa drugim korisnicima koji posjeduju isti softver. Ovo daje značajnu prednost najvećim prodavačima na datom tržištu, i inicira proizvođače softvera da investiraju u povećanje tržišnog učešća. Postoji obilje primjera za ovu tvrdnju. Adobe Systems na primjer, su mnogo investirali u razvoj “Page description language” tzv. PostScript za desktop izdavaštvo. Adobe je jasno uočio da niko nije voljan investirati vrijeme i resurse potrebno da bi naučio PostScript ukoliko on ne postane “industrijski standard.” Zbog toga je firma namjerno dozvolila konkurentima da “kloniraju”(kopiraju) njen jezik sa ciljem da kreira jedno konkurentsko tržište u proizvdnji čitača za PostScript. Adobeova strategija se isplatila: nekoliko konkurenata je pristalo (uključujući jednog koji je napustio svoj proizvod), te je PostScript postao široko korišteni standard za desktop izdavaštvo. Adobe je na nekoliko stvari zadržao pravo svojine - na primjer tehnike za prikazivanje fontova pri niskim rezolucijama – i uspio da dominira značajnim dijelom tržišta. Ironično, Adobeov tržišni uspjeh je bio posljedica upravo njegove sposobnosti da podstakne ulazak svojih konkurenata na tržište. U narednim godinama mnogi proizvođači softvera su slijedili ovaj model. Adobe je dozvolio upotrebu nekoliko softverskih proizvoda, kao što je Adobe Acrobat reader. Jedan od novijih primjera jeste Netscape Communications Corporations, koji je uzeo lavovski dio tržišta na tržištu Web pretraživača, dajući svoj glavni proizvod, što predstavlja izvanredan primjer kompanije koja gubi na svakoj prodaji, ali to nadoknađuje obimom prodatih proizvoda.

8.4. POSLJEDICE MREŽNIH EKSTERNALIJA Prethodno opisani model iako je prilično jednostavan, omogućava niz korisnih uvida. Na primjer, veličina kritične masa je veoma važna: ako potražnja jednog potrošača zavisi od broj drugih potrošača, onda je veoma važno da se stimulira rast prodaje u ranim fazama životnog ciklusa proizvoda. Danas se veoma često može vidjeti da proizvođači softvera nude veoma jeftino pristup dijelu softvera ili komunikacionim uslugama u želji da “kreiraju tržište” gdje ono nije ranije postojalo. Naravno, ključno pitanje je koliko veliko treba biti tržište prije nego se počne razvijati kao samostalno tržište? Teorija je od male koristi u 76

pokušaju da se odgovori na to pitanje; sve zavisi od vrste proizvoda, te troškova i koristi koje korisnik prihvata. Naredna važna posljedica mrežnih eksternalija jeste uloga koju igra državna politika. Internet jeste značajan primjer. Internet je bio prvenstveno korišten od strane nekoliko malih laboratorija radi razmjene podataka. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća Nacionalna naučna fondacija je iskoristila internet tehnologiju da bi povezala nekoliko velikih univerziteta na 12 superkompjutera koji su se nalazili na različitim lokacijama. Početna ideja je bila da istraživači koji rade na ovim univerzitetima razmjenjuju podatke šaljući ih prema superkompjuterima i primajući ih sa superkompjutera. Ali fundamentalna osobina komunikacionih mreža jeste da ako ste svi konektirani na istu stvar, tada ste svi konektovani jedni sa drugim. Ovo je omogućilo istraživačima da šalju direktno jedni drugima poštumailove, što nije imalo nikakve veze sa superkompjuterima. Jednom kada je kritična masa korisnika bila konektovana na mrežu, njena vrijednost za nove korisnike je dramatično porasla. Većina ovih korisnika nema nikakvih interesa za centre sa superkompjuterima, iako je ovo bila početna motivacija za izgradnju mreže.

77

9. TRŽIŠTE FAKTORA PROIZVODNJE – TRŽIŠTE RADA Razlike tržišta rada u odnosu na ostala tržišta: • usluge rada se iznajmljuju, a ne prodaju, • znatno veći značaj nenovčanih faktora - uticaj na produktivnost rada, • veliki broj institucija i zakona koji regulira ovu oblast • briga u vezi sa načinom na koji se rad koristi Nivoi tržišta rada • • • •

Međunarodno tržište rada Tržište rada na nivou države Lokalno tržište Interno tržište (postoji unutar preduzeća ukoliko preduzeće više pozicije u preduzeću popunjavaju prvenstveno promoviranjem unutar preduzeća). Preduzeća se često oslanjaju na interno tžište rada jer ono: ¾ Smanjuje troškove unajmljivanja i treninga radne snage ¾ Poboljšava moral i motivaciju zaposlenih ¾ Smanjuje efekat neizvjesnosti (pošto preduzeće već poznaje produktivnost radnika)

Primarna i sekundarna tržišta Primarno tržište – visoke plate i stabilni odnosi u pogledu zaposlenosti. Sekundarno tržište – niže plate i nestabilni odnosi u pogledu zapošljavanja. Radna snaga i nezaposlenost Radna snaga sastoji se od pojedinaca starijih od 16 godina koji rade ili aktivno traže posao. Pojedinci se smatraju nezaposlenim ako ne rade za novčanu naknadu i aktivno traže posao. Stopa nezaposlenosti – odnos broja zaposlenih snage.

i ukupne radne 78

Radno aktivno stanvništvo – odnos radne snage i ukupnog stanovništva. Sektorski obrazac nezaposlenosti Primarni sektor : - zaposlenost opada - značajan tehnološki napredak ali niska elastičnost tražnje Sekundarni sektor : - zaposlenost stabilna ili neznatno opada - tehnološki napredak visok rast produktivnosti i viši nivo elastičnosti tražnje Tercijarni sektor : - zaposlenost značajno raste - relativno nizak rast produktivnosti elastičnost potražnje.

i

relativno

visoka

9.1. NOMINALNA I REALNA PLATA Nominalna plata iskazana u “tekućim novčanim jedinicama” (npr. tekući dolari) bez korigovanja za iznos inflacije. Realna plata – iskazana u “stalnim novčanim jednicama” (npr. stalni dolari) i korigovana za iznos inflacije. Indeks cijena – pretvaranje nominalne u realnu platu. Računanje: troškovi date korpe proizvoda u tekućoj godini / troškovi iste korpe proizvoda u baznoj godini. Realna cijena : nominalna cijena / indeks cijena. Firme i radnici reagiraju na promjenu realnih a ne nominalnih plata. Definicije: - nadnica (wage) = plaćanje po jedinici vremena - zarada (earnings) = nadnica X broj sati (plaćanje za vremenski interval, obično sedmicu, mjesec ili godinu) - ukupna kompenzacija (total compensation) = zarada + ostale beneficije (fringe benefits) - ostale beneficije = plaćanja u naturi (payment in kind) + odgođena kompenzacija (defered compensation) 79

- (plaćanja u naturi – svako plaćanje u formi dobara ili usluga kao što su prevoz, zdravstveno osiguranje, topli obrok; odgođena kompenzacija – izdvajanja za penziju) dohodak (income) = ukupna kompenzacija + dohodak koji nije zarađen u formi naknade za rad (kamate, dividende, vladina transferna plaćanja). 9.2. POTRAŽNJA ZA RADOM Postoji inverzni odnos između visine plate i potraživane količine rada, što je rezultat dva efekta: - Efekta supstitucije (porast plata dovodi do zamjene skupog rada drugim faktorima proizvodnje ili jeftinijim radom - Efekta obima – Porast plata izaziva sljedeći lanac promjena: - Veća plata – veći troškovi proizvodnje - Veći troškovi – veća ravnotežna cijena proizvoda - Veća cijena proizvoda – ravnotežna potraživana količina se smanjuje (smanjuje se obim proizvodnje) - Smanjenje proizvodnje - smanjenje svih korištenih inputa za proizvodnju tog proizvoda uključivo i tu kategoriju rada). Nadnice

Tražnja rada

Slika 31.

Promjene u potražnji radne snage Na potražnju za radom utiču: - Potražja za finalnim proizvodom (tražnja za radom je stoga izvedena potražnja) - Cijene ostalih faktora proizvodnje. 80

Nadnice

Tražnja rada

Slika 32.

9.3. POTRAŽNJA

ZA RADNOM SNAGOM NA NIVOU CIJELOG TRŽIŠTA, INDUSTRIJE I PREDUZEĆA

Industrija ili sektor – sva preduzeća koja proizvode dati tip proizvoda (građevinarstvo, obrazovanje…) Tržište za datu kategoriju rada – sva preduzeća koja mogu unajmiti određenu vrstu rada, bez obzira na sektor u kojem posluju. Potražnja za radom u kratkom i dugom vremenskom periodu - Kratki rok – kapital fiksan faktor. - Dugi rok – svi faktori varijabini. Sa porastom plata potraživana količina rada će se više mijenjati u dugom roku.

81

Nadnice

Dugoročna tražnja za radom

Kratkoročna tražnja za radom

Tražnja rada

Slika 33.

9.3. POTRAŽNJA

ZA RADNOM SNAGOM NA NIVOU CIJELOG TRŽIŠTA, INDUSTRIJE I PREDUZEĆA

Kriva ponude rada uglavnom je nageta nagore zbog toga što će povećanje plate na određenom tržištu rada: • Stimulirati određeni broj radnika na tom tržitu da rade dodatni broj sati, • Stimulirati određeni broj radnika da sa drugih tržišta rada pređu na tržište koje je sada bolje plaćeno, • Stimulirati neke osobe koje trenutno nisu zaposlene da se pojave na ovom tržištu rada. Promjena plate rezultira promjenama u količini ponuđenog rada, ali ne utiče na ponudu rada. Nadnice

Tražnja rada

Slika 34.

82

Ponuda rada mijenja se samo ako se neki drugi faktori promijene i dovedu do promjene krive ponude radne snage. Porast ponude rada sa S na S´ dat je na sljedećoj slici. Nadnice

Tražnja rada

Slika 35.

Ponuda radne snage za pojedinačna preduzeća na savršeno konkurentnom tržištu rada Na tržištu potpune konkurenciije (TPK) kriva ponude rada za svako preduzeće je horizontalna. Svako preduzeće može unajmiti koliko hoće radnika po istoj cijeni.

Nadnice

Tražnja rada

Slika 36.

83

9.4. RAVNOTEŽA TRŽIŠTA RADNE SNAGE Ravnoteža se javlja pri kombinaciji plata i količine rada pri kojoj se potražnja i ponuda sijeku. Ravnotežna cijena je w* a ravnotežni nivo radne snage je L*. Moguća su pomjeranja ravnotežnog položaja usljed pomjeranja krive ponude ili potražnje. Nadnice

●

Tražnja rada

Slika 37.

9.4.1. Sindikati i njihova uloga na tržištu rada - Granski sindikati – organizirani za pojedine industrijske grane za sve radnike - Strukovni sindikati – organizirani za pojedine struke bez obzira na granu u kojoj rade Kolektivno pregovaranje o platama – rezultat veće plate ali niži nivo zaposlenosti. Na slici je W* ravnotežni nivo plate koji bi se uspostavio djelovanjem tržišta bez sindikata. W ' je nivo plate uspostavljen nakon intervencije sindikata. Porast plate dovodi do smanjenja nivoa zaposlenosti.

84

Nadnice

Tražnja rada

Slika 38.

U nekim slučajevima sindikati mogu ubijediti vladu da donese zakone koji daju sindikatima kontrolu nad ponudom radne snage (licence i dozvole za rad). Efekti restrikcije ponude radne snage dati su na sljedećoj slici. Nadnice

Tražnja rada

Slika 39.

I ovdje se nivo zaposlenosti smanjuje sa povećanjem plate. Razlika je međutim u tome što na ovom tržištu nema nezaposlenih radnika pošto restrikcije ponude sprečavaju ili onemogućavaju ove dodatne radnike da se uopšte i pojave na tržištu.

85

Nedovoljno ili previše plaćeni ? U mikroekonomskoj analizi tržišta rada radnici se smatraju previše plaćeni ako je plata iznad ravnotežnog nivoa, a nedovoljno plaćeni ako je plata ispod ravnotežnog nivoa. U mikroekonomiji se smatra da radna snaga kao faktor proizvodnje nije efikasno alocirana na alternativne vidove upotrebe ukoliko je plata formirana na nivou ispod ili iznad ravnotežnog nivoa. Ekonomska renta Radnici primaju ekonomsku rentu kada primaju novčanu naknadu za rad koja prevazilazi oportunitetni trošak ponude njihovog rada ili tzv.“rezervacione plate”. Oportunitetni trošak ponude rada je vrijednost koji ovo vrijeme ima u svojoj sljedećoj najboljoj upotrebi. Rezervaciona plata je najniža plata koji je radnik sprema n prihvatiti. Ukoliko plata padne ispod nivoa rezervacione plate, radnik neće prihvatiti posao. Pretpostavimo li da profesionalni atletičar prima 100.000 KM godišnje, ali bi u sljedećem najboljem zaposlenju mogao zaraditi samo 25.000 KM godišnje. U ovom slučaju, atletičar prima 75.000 KM kao ekonomsku rentu. Maksimizacija profita u preduzeću Ekonomski profit = ukupni prihodi – ukupni rashodi Granični fizički proizvod rada (Marginal physical product of labor -MP) predstavlja promjenu ukupnog proizvoda nastalu kao posljedica povećanja korištenog faktora rada za jednu jedinicu. Vrijednost graničnog proizvoda rada (Marginal revenue product – MRP) – dodatni prihod koji rezultira iz upotrebe jedne dodatne jedinice rada. Može se izraziti kao MRP = MR x MP, gdje je MR dodatni prihod koji rezultira iz prodaje jedne dodatne jedinice outputa, i MP granični fizilčki proizvod rada. Garnični faktorski trošak rada (Marginal factor cost of labor – MFC) – Porast ukupnih troškova, odnosno dodatni trošak nastao korištenjem dodatne jedinice rada. Preduzeće koje maksimizira profit će: - Povećati broj radnika ako je MRP > MFC - Smanjiti broj radnika ako je MRP < MFC. 86

Zakon opadajućih graničnih prinosa – ukoliko se varijabilni faktor postepeno povećava a ostali inputi drže fiksnim, granični proizvod varijabilnog inputa će nakon izvjesne tačke početi da opada, uz uslov da je nivo tehnologije koja se primjenjuje u proizvodnji nepromjenljiv.

Količina rada

Slika 40.

Preduzeće na TPK ima granični prihod koji je konstan i jednak cijeni proizvoda (koja se ne mijenja jer je ponuđač mali u odnosu na ukupno tržište i svaku količinu koju iznese na tržište može prodati po istoj cijeni), a na tržištima nesavršene konkurencije MR je manji od cijene, jer je kriva potražnje takva da odražava zakon potražnje u smislu da se cijena mora smanjivati ukoliko se želi prodati veća količina. Međutim ne smanjuje se cijena samo dodatne jedinice koja se želi prodati, nego i svih prethodnih jedinica koje su se prodavale po višoj cijeni. Gubitak ostvaren smanjenjem cijena svih prethodnih proizvoda predstavlja iznos za koji je MR manji od cijene. Savršena konkurencija

Nesavršena konkurencija

Količina rada

Količina rada

Slika 41.

87

Grafički prikaz MRP:

Slika 42.

MP opada kako se povećava uporijebljeni broj radnika. Pošto je MRP proizvod MP i MR, možemo sa sigurnošću tvrditi da MRP opada jer MP uvijek opada a MR je ili konstantan (tržište potpune konkurencije) ili opadajući (tržište ograničene konkurencije) u slučaju povećanog korištenja radne snage. Granični trošak tržištima rada

radne

snage

na

savršeno

konkurentnim

Ukoliko je tržište radne snage savršeno konkurentno, svaki kupac i prodavac rada predstavljaju preuzimače cijena (price takers). Preduzeće se susreće sa savršeno elastičnom krivom ponude radne snage. Pošto je nadnica konstantana na ovakvoj tržišnoj strukturi, graični trošak radne snage jednak je tržišno utvrđenoj nadnici. Ukoliko je radnik plaćen 3 KM po satu granični faktorski trošak dodatnog sata rada iznosi 3 KM. Odnos između graničnog faktorskog troška i nivoa korištenja rada prikazan je na sljedećoj slici: Nadnica MFC

Slika 43.

88

Potražnja za radom na savršeno konkurentnim tržištima rada Sljedeći dijagram kombinira MRP i MFC za preduzeće na potpuno konkurenstno tržištu rada. Dijagramski prikaz se može koristiti za utvrđivanje nivoa rada koji maksimizira profit u preduzeću. Profit je maksimiziran ako je nivo zaposlenih radnika L*. Nadnica MFC

Slika 44.

Kriva potražnje za radnom snagom za preduzeće koje posluje na savršeno konkurentnim tržištima rada Različiti nivoi nadnica dovode do različitog broja uposlenih radika u preduzeću. Ukoliko povežemo sve takve kombinacije dobićemo krivu potražnje preduzeća za radnom snagom u kratkom vremnskom periodu. Nadnica MFC

● ● ●

Slika 45.

89

9.5. KRIVA TRAŽNJE ZA CIJELO TRŽIŠTE Kriva tražnje za cijelo tržište predstavlja horizontalnu sumu svih krivulja potražnje za radom za sva pojedinačna preduzeća. Monopson – jedno preduzeće koje potražuje radnu snagu na datom tržištu rada – predstavlja nesavršenu konkurenciju na tržitu rada. Nadnica MFC

Količina rada

Slika 46.

Monopsonsko preduzeće susreće se s cjelokupnom krivom ponude rada. Preduzeće mora platiti 7KM po satu kada je uposleno 7 radnika. Da bi privuklo osmog radnika preduzeće mora platiti 7,5 KM po satu. Kada uposli osmog radnika preduzeće mora i ostalim, ranije uposlenim radnicima mora platiti 7,5 KM. Zbog toga je dodatni trošak zapošljavanja osmog radnika jednak 7,5 KM po satu (iznos plaćen osmom radniku) plus 3,5 KM (povećanje nadnice od 0,5 KM za prethodnih 7 radnika). U ovom slučaju granični trošak zapošljavanja dodatnog, osmog radnika iznosi 11 KM (7,5 KM + 3,5 KM). Pošto je trošak dodatnog radnika uvijek veći od nadnice na monopsonskom tržištu, kriva MFC leži iznad krive ponude rada S. Treba primijetiti da vertikalna udaljenost između MFC i S raste sa povećanjem broja uposlenih radnika, pošto povećanje plate mora biti dato sve većem broju ranije uposlenih radnika. Utvrđivanje nivoa zaposlenosti i plata na monopsonskom tržištu. Kao i u svakom preduzeću koje maksimizira profit, optimalni nivo zaposlenisti pojavljuje se na onom nivou pri kojem je MRP = MFC. Na sljedećem dijagramu, do ovoga dolazi pri nivou zaposlenosti od Lo. Pošto je nivo nadnice određen krivom ponude rada, nadnica za Lo 90

nivo zaposlenosti, utvrđena je presjekom sa krivom ponude radne sange u iznosu wo. Treba primijetiti da presjek MRP i MC determinira nivo zaposlenosti, dok kriva ponude radne snage determinira iznos nadnice koji monopsonsko preduzeće mora platiti radnicima. Nadnica MFC

Količina rada

Slika 47.

Minimalna plata ili plata koju je utvrdio sindikat na tržištu monopsona Moguće je da i na monopsonskom tržištu akcija sindikata dovede do utvrđivanja minimalne plate u iznosu w'. Bez intervencije sindikata preduzeće bi uposlilo Lo i platilo wo. Minimalna nadnica mijenja krivu ponude rada tako da je ona horizontalna na nivou nadnice w' sve do presjeka sa krivom ponude (razloga za ovo leži u činjenici da preduzeće može platiti nadnice iznad nivoa w', ali nikada ne može spustiti nivo nadnice ispod tog nivoa). U ovom dijelu krive koji je horizontalan, granični faktorski trošak rada je upravo jednak ovoj nadnici (pošto preduzeće ne mora da povećava nadnicu ranije uposlenim radnicima kada upošljava dodatnog radnika). Kriva MFC skače na svoju raniju lokaciju na nivo korištenja rada pri kojem kriva ponude rada ponovo zadobiva svoj rastući nagib. Ovo rezultira jednom krivom MFC koja u matematičkom smislu ima prekid.

91

Nadnica MFC

Količina rada

Slika 48.

U ovakvoj situaciji monopsonist će doći do zaključka da je optimalni broj radnika (pri kojemu maksimizira svoj profit) jednak L' uz minimalnu nadnicu (koju je dogovorio i fiksirao sindikat). Profit monopsoonskog preduzeća biće manji bilo da preduzeće uposli manje ili više radnika od L'. U izvjesnom smislu ovakva situacija dovodi do jednog interesantnog zaključka: uvođenje minimalne nadnice (koju ugovara sindikat) na monopsonskom tržištu može rezultirati povećanim nadnicama i povećanom zaposlenošću. Situaciju u kojoj je minimalna plata postavljena na nivou w,, i koja ne dovodi do promjene nivoa zaposlenosti ali dovodi do povećanja nivoa plata možemo prikazati na sljedećem dijagramu: Nadnica MFC

Količina rada

Slika 49.

92

9.6. PLAĆANJE POREZA NA PLATU Osnovno pitanje u vezi sa porezima na platu je ko i u kojoj mjeri snosi troškove vezane za poreska opterećenja u vezi sa platama – zaposleni ili poslodavci. Krive D i S na sljedećem dijagramu predstavljaju potražnju i ponudu radne snage u odsustvu poreza. Ravnotežna nadnica je wo i ravnotežni broj uposlenih radnika je Eo. Realna nadnica

Slika 50. Zaposlenost

Uvođenje poreza dovodi do povećanja cijene radne snage za svako preduzeće. O krivoj potražnje rada obično mislimo kao o krivoj koja pokazuje koliko se rada traži pri različitim nadnicama. U ovom slučaju, međutim, bolje je o krivoj tražnje razmišljati kao o krivoj koja pokazuje maksimalni iznos koji su preduzeća spremna platiti da unajme određeni broj radnika. Kada se uvede porez, preduzeća su još uvijek voljna da plate isti iznos za bilo koji nivo zaposlenosti. Ali dio tog iznosa je oporezovan prije nego li je on postao radnikova nadnica. Na gornjem dijagramu, porez na platu je uveden u iznosu koji je jednak vertikalnoj udaljenosti između krivih D i D'. Originalna kriva D, govori nam ukupni iznos koji će preduzeće platiti da uposli bilo koji broj radnika. Kriva potražnje nakon uvođenja poreza D' govori nam koliko će radnici biti plaćeni na bilo kojem nivou zaposlenosti. Nakon što je porez uveden, nova kriva potražnje za radom i kriva ponude rada S sijeku se i determiniraju nivo zaposlenosti u iznosu E'. Ovo pokazuje da uvođenje poreza smanjuje ravnotežnu količinu rada (odnosno broj uposlenih radnika). Nadnica u iznosu wn je radnikova neto nadnica, nadnica koja je primljena nakon što je porez plaćen. 93

Nadnica wg je bruto nadnica, ukupni trošak po satu za preduzeće na ovom tržištu rada. Vertikalna udaljenost između wn i wg jednaka je iznosu poreza plaćenog po satu rada. Dijagram pokazuje da uposlenik i poslodavac dijele teret poreza. Uposlenici snose dio poreskog opterećenja prihvatajući nižu nadnicu nakon poreza (wo - wn). Poslodavci snose dio poreskog opterećenja plaćajući više troškove rada po satu (wg - wo). Radnici će snositi veći dio poreskog opterećenja kada je kriva potražnje za radom elastičnija i kada je ponuda radne snage manje elastična. Empirijski podaci za nekoliko prethodnih decenija, pokazuju da one zemlje koje imaju veće stope poreza na primanja radnika imaju i veće stope nezaposlenosti.

9.6.1. Elastičnost tražnje za radom usljed promjene plata na datom tržištu Elastičnost tražnje za radom usljed promjene plata na datom tržištu izračunava se kao odnos procentualne promjene zaposlenosti na tržištu rada “i” i procentualne promjene plata na tržištu rada “i”. Elastičnost i nagib krive potražnje za radnom snagom Nadnica

Veliki procenata promjene tražene količine Mali procenat promjene nadnica

Mali procenata promjene tražene količine Veliki procenat promjene nadnica

Količina rada

Slika 51.

Elastičnost konstantno opada sa povećanjem korištenja radne snage ukoliko je kriva potražnje za radnom snagom linearna funkcija. Sljedeći dijagram pokazuje tu relaciju:

94

Nadnica Elastična Jedinično elastična

Neelastična

Količina rada

Slika 52.

Poređenje elastičnosti dvije krive prikazano je na sljedećoj slici. Strmija kriva je manje elastična.

Nadnica

Slika 53. Količina rada

Faktori od kojih zavisi elastičnost tražnje za radnom snagom: 1. Veličina koeficijenta cjenovne elastičnosti za finalnim proizvodom kojeg preduzeće proizvodi 2. Lakoća zamjenjivosti rada (supstitabilnost) sa ostalim faktorima proizvodnje 3. Elastičnost ponude ostalih faktora proizvodnje 4. Procentualno učešće ove kategorije rada u ukupnim troškovima proizvodnje u preduzeću. AD1: Ukoliko dođe do porasta nadnica, inicira se sljedeći lanac promjena: 95

1. Više nadnice dovode do viših prosječnih i graničnih troškova poslovanja, 2. Viši troškovi vode ka višoj ravnotežnoj cijeni finalnog proizvoda preduzeća, 3. Porast cijene finalnog proizvoda rezultira smanjenjem količine proizvoda koja se traži na tržištu, 4. Smanjena prodana količina finalnog proizvoda rezultira u smanjenju proizvodnje i količini inputa potrebnog da se proizvede taj output. Kada je elastičnost potražnje za finalnim proizvodom relativno visoka, porast cijene proizvoda koji se pojavljuje u trećem koraku rezultira u većem smanjenju količine outputa koji se traži. Ukoliko output više padne, to će predzeće više smanjiti broj uposlenih (i svih drugih inputa). Implikacije ovakvog slijeda događanja su sljdeće: • Potražnja za radnom snagom je elastičnija na nivou tržišta rada nego na nivou individualnog preduzeća. • Potražnja za radom je manje elastična u sektorima koje karakterizira nesavršena konkurencija na tržištu finalnih proizvoda. • Potražnja za radom je elastičnija u dugom vremenskom periodu nego u kratkom vremenskom periodu (pošto je potražnja za finalnim proizvodima elastičnija u dugom roku nego u kratkom roku). AD2: Elastičnot potražnje za radom je veća ukoliko je relativno lako zamijeniti rad sa ostalim faktorima proizvodnje. AD 3: Elastičnost ponude ostalih faktora proizvodnje Elastičnost potražnje za radom usljed promjene visine nadnice biće relativno visoka kada je ponuda drugih faktora proizvodnje relativno elastična. Sljedeća slika ilustrira kako elastičnost ponude kapitala može uticati na veličinu supstitucije do koje stvarno dolazi kada se nadnice povećaju. Kada rastu nadnice preduzeća nastoje da rad zamjene sa drugim faktorima. Kako to čine, potražnja za ovim drugim faktorima će sada porasti (što je predstavljeno na slici 54. pomjeranjem krive D na D' ). Kada je ponuda kapital relativno elastična, ovaj porast u potražnji za kapitalom rezultira u relativno velikom povećanju upotrebe kapitala i relativno malom porastu cijene kapital. Kada je ponuda kapitala relativno neelastična, porast potražnje za kapitalom dovodi do značajnog povećanja cijena kapitala ali ima relativno mali efekat na količinu kapitala koju 96

preduzeće koristi. Kada do ovoga dođe, porast cijena kapitala ograničava iznos dodatnog kapitala koji će biti upotrijebljen kao zamjena za skuplji rad. Elastičnija ponuda Cijena kapitala

Manje elastična ponuda Cijena kapitala

Kapital

Kapital Slika 54.

9.6.2. Zakoni o minimalnim (zagarantovanim) platama Zakon može da se odnosi na sve poslodavce ili manji broj poslodavaca u izvjesnim sektorima može da bude izuzet od primjene ovog zakona. Takvu situaciju kada imamo “nepokriveni sektor” koji nema obavezu primjene zakona možemo prikazati grafički na sljedećoj slici: „Pokriveni sektor“

„Nepokriveni sektor“ Nadnica

Nadnica

Zaposlenost

Zaposlenost

Slika 55.

97

U odsustvu zakona o minimalnim nadnicama, ravnotežna plata ili nadnica biće jednaka Wo u oba industrijska sektora na ovom tržištu. Uvođenje minimalne plate u preduzećima koje zakon na to obavezuje (pokrivena preduzeća) rezultira u povećanju plate (na Wm) i u smanjenju nivoa zaposlenosti u pokrivenom sektoru ekonomije. Radnici koji ne mogu naći posao u pokrivenom sektoru imaju mogućnost da posao potraže u sektoru koji nije pokriven zakonom o minimalnoj nadnici. Ovo će naravno rezultirati povećanom ponudom rada u nepokrivenom sektoru. Usljed ovog povećanja ponude rada, zaposlenost u nepokrivenom sektoru će porasti, ali će nivo plata opasti. Generalno teorijski nalazi sugeriraju da će zakon o minimalnim platama ili minimalne plate utvrđene od strane sindikata u kolektivnim pregovorima, kao rezultat imati: • Nezaposlenost i ekonomsku neefikasnost ukoliko je tržište rada savršeno konkurentno i ukoliko se zakon odnosi na sva preduzeća bez izuzetka, • Ekonomsku neefikasnost ukoliko je tržište rada savršeno konkurentno a postoji sektor ili preduzeća koja nisu u obavezi da primjenjuju zakonske ili sindikalne odredbe o minimalnoj plati, • Nejasan efekat u pogledu nivoa zaposlenosti ukoliko preduzeća posjeduju izvjestan stepen monopsonske moći.

98

LITERATURA 1.

Avdić Armin: „Vodič za vježbe iz Mikroekonomije“, Ekonomski fakultetu u Sarajevu, Februar, 2004.

2.

Babić Mate, “Mikroekonomska analiza”, dopunjeno izdanje, Mate, Zagreb, 1997.

3.

Bakalar Jozo, “Mikroekonomija”, HKD Napredak, Sarajevo, 1996.

4.

Blomquist Å. Wonnacott Paul, Wonnacott Ronald, “An Introduction to Microeconomics”, McGraw-Hill Ryerson Limited, 1987.

5.

Friedman D. David, “Price Theory”, 2nd edition, South-Western Publishing Co., Cincinnati, Ohio, 1990.

6.

Jurin Smiljan/Šohinger Jasminka, “Teorija tržišta i cijena”, Globus, Zagreb, 1990.

7.

Koutsoyiannis A., “Moderna mikroekonomika”, drugo izdanje, Mate, Zagreb, 1996.

8.

Nicholson Walter, ”Microeconomic Theory”, The Drayden Press, 5th edition, 1992.

9.

Parkin Michael, «Microeconomics», 3rd edition, Addison-Wesley Publishing Company, Ontario, 1995.

IV.

izmijenjeno

i

10. Pjaniċ Zoran, “Teorija Cena”, Savremena administracija, Beograd, 1984. 11. Pribičević Đorđe, “Teorija tržišta i cijena”, Narodne novine, Zagreb, 1984. 12. Quirk P. James “Intermediate Microeconomics”, 3rd edition, cience Research Associates, Inc, 1986. 13. Samuelson Paul “Ekonomija”, 14. Izdanje, Mate, Zagreb, 1992. 14. Varian R. Hal “Intermediate Microeconomics”, 2nd edition, Northon, International student edition, Michigan, 1990. 15. Varian Hal. R., „Intermediate Microeconomics“, W.W.Norton Company, 1996. 16. www.awlonline.com/perloff 99