Robyn Sisman - Vikend U Parizu

Glorij@

1 Knjigoteka

Glorij@

Robyn Sisman

VIKEND U PARIZU Prevela s engleskoga Sofija Babić

Zagreb, ožujak 2006. prvo izdanje

2 Knjigoteka

Glorij@

Prvo poglavlje

Tridesetak metara niže od Trafalgar Squarea vlak je klopotao prema jugu, nagibljući se kako bi zaronio pod Temzu. Bila je špica u petak jednog za rani listopad neobično toplog poslije-podneva. Prenapučeni vagon ključao je od tjelesne topline i putničke kolonjske vodice - ustajale mješavine ishlapjelog parfema i toplog pazuha. Kotači su cviljeli. Razgovori brujali. Sa svih strana čulo se ritmično pištanje walkmena, poput zbora nevidljivih zrikavaca. Molly Clearwater stajala je na sredini između vrata, u klinču između muških ramena punih prhuti i golemog ruksaka, nikom se pridržavajući za metalni rukohvat. Kraj njezinih nogu nalazio se mali, otrcani kovčeg. Držala je otvorenu knjigu milimetar od nosa. Nije čitala. “Glupa tajnica.” Tako ju je nazvao Malcolm. Mučne riječi ponavljale su se iznova u njezinim mislima pa je nesvjesno podigla bradu i zabacila zapletenu svijetlu kosu kao plivač koji izranja po zrak. Ona nije “tajnica”. I ono što bi htjela znati je kako možeš nazvati glupim nekoga tko ima diplomu iz engleske književnosti. Plus odličan iz diplomske radnje (“Gotički roman: od gospođe Radcliffe do Daphne du Maurier”). Obrazi su joj se zajapurili pri pomisli na Malcolma u njegovu direktorskom odijelu kako se giupo smijulji uvjeren u ispravnost svojih navika koje su uključivale vožnju sportskog auta, čitanje Men’sHealthu, provjeravanje ulaganja, bezvezno brbljanje mobitelom i stavljanje gela na kosu. Pa taj čovjek nije znao ni napisati “korespondencija”. Sva jadna prisjetila se svog uzbuđenja od prije samo šest mjeseei kad je dobila posao. Neće više morati živjeti kod kuće niti će je majka više izluđivati. Neće više morati crnčiti za crkavicu u Voćku i povrćku u Minster Episcopiju, najuspavanijem gradu u cijelom svemiru. Bio je to zov sudbine! Ona i Abigail, njezina najbolja prijateljica iz Osnovne škole St Swithin’s izašle su proslaviti u Horse and Groom u glavnoj ulici i Molly se toliko napila Bacardi Breezera da je jedva vozila bicikl do kuće. Abigail, koja je radila kao kozmetičarka (ali stvarno dobra), dočarala je magičnu viziju Mollyne budućnosti - šik odjeća i otkvačene frizure, restorani u Notting Hillu, barovi u Sohou, sofisticirani muškarci kojima izlazak nije značio McDonald’s i drpanje u njihovu kombiju. Dobit će promaknuće, vlastiti elegantni ured, ići će na poslovna putovanja. (Oh, gorke li ironije!) Naziv posla bio je marketinški službenik i u oglasu se tražio kreativni početnik s diplomom i izvrsnom sposobnošću pisanja - “Baš deine područje”, kako je rekao Malcolm Figg na razgovoru za posao. Molly nije bilo važno što se radi o farmaceutskoj firmi, a ne nečem glamuroznijem. 3

Knjigoteka

Glorij@

Poanta je bila da je dobila posao. U Londonu. Krenula je u život. I to vrhunski.

U početku se sve to činilo kao golema avantura, odlazak na posao u gužvi putnika, obasipanje besplatnim olovkama i šarenim spajalicama, debele hrpe posjetnica na kojima je bilo napisano njezino ime. Odlučna da uspije na svojem prvom pravom poslu, Molly je slušala svaki Malcolmov zahtjev, koliko god nerazumljiv bio. Skakala je kad god bi on povikao “Hej, ti, kako god se zoveš”, trčala u kafić po cappuccino, govorila na telefon da je gospodin Figg izašao kad je bio u uredu i da je u uredu kad je bio vani, tipkala stranice rukom napisanog lupetanja i čak, izgarala je od ljutnje kad bi se samo prisjetila toga, organizirala popravak njegova omiljenog motora, s upravljačem u obliku bikovskih rogova, obješenim kockama i naljepnicom “Ronioci prodiru dublje”. Svima je dosađivala inteligentnim pitanjima i natjerala ih da je pozivaju na Razvojne sastanke jer su imali zvučan naziv, a održavali su se jednom tjedno iza zatvorenih vrata dvorane za sastanke upravnog odbora. Na njezinu žalost, ispostavilo se da sastanci nisu ništa doli beskonačno nabrajanje stvari za koje još nitko nije našao vremena. Bilo je i mučnih trenutaka. Najneugodniji se dogodio prošlog Uskrsa kad je pritisnula pogrešnu tipku na računalu i cijelom uredu poslala majčinu čestitku na kojoj su bile raspjevane ivančice i animirani zečić koji je pjevao I jusi called to say I love you. Dobro, možda je pretjerala s književnim citatom kad je slala u novine reklamu za Trepazamin, iako je osobno i dalje mislila da je rečenica “Usudite li se pojesti breskvu?” osvježavajuće originalna ideja za lijek za probavu. Najvažnije je bilo da je radila naporno, naprezala mozak kako bi riješila svaki trivijalni zadatak i ostajala u uredu tijekom ljeta kad su svi odlazili na godišnji i vraćali se zadovoljni i pocrnjeli od sunca s hrpom fotografija. No znala je da će bili nagrađena, što se napokon i dogodilo. Prije otprilike mjesec dana Malcolm ju je pozvao u svoj ostakljeni ured. Zavrtio se na stolcu okrenuvši leđa kompjutorskom zaslonu sa Simpson ima, promotrio je, nekoliko puta mačistički prožvakao svoju žvaku i rastegnuo: “Ti govoriš francuski, zar ne?” Uhvaćena na prepad, Molly je buljila tupo kao da ju je pitao da mu popravi rasplinjač. “Osim ako nisi lažljiva prasica”, dodao je Malcolm i dobacio joj dokument u kojem je prepoznala svoj uvelike prenapuhan životopis. “Aaaa, francuski.” Pokušala se nasmijati samouvjereno. “Oui. Bien sûr.” 4 Knjigoteka

Glorij@

“Imaš prezentaciju uskoro u Parizu”, rekao je. “Važan medicinski kongres, prvi tjedan u listopadu. Obično uzmem jednu Od cura sa sobom da pazi na sve sitnice. Nema dodatne plaće, naravno, to je bonus. Moraš biti elegantno obučena i ulizivati se onim površnim doktorima. To je posao, frigaj ga, a ne praznici. Odigraj to dobro, i mogli bismo konkretnije porazgovarati o tvom poslu.” Kad je napokon shvatila da on (Malcolm) ozbiljno razmišlja tla povede nju (Molly) u Pariz (Francuska), bila je u stanju pasti tla koljena i poljubiti njegov zlatni pečatnjak. Njezin prvi poslovni put! Svi troškovi plaćeni. En-suite kupaonica. Mekani ručnici. Mini bar. Možda neka od onih stvarčica na daljinsko upravljanje kojom razmičeš zavjese dok ležiš na krevetu poput Kleopatre. I Pariz! Nikad nije bila u Parizu - a ne može se reći da nije čeznula za tim sve otkad je sa četrnaest prvi put pročitala Nancy Mitford. No to je bio luksuz, a u njezinu životu dosad nije bilo luksuza. Otkad pamti, novac, odnosno nedostatak novca, predstavljao je problem. Polovica njezine, odjeće bila je iz Oxfama 1; uvijek je nosila rabljenu školsku uniformu. Bila je jedino dijete koje je nosilo svoj zapakirani (organski) ručak u pletenoj košarici umjesto u propisanoj plastičnoj posudi s Disneyjevim naljepnicama (“Bačen novac”, govorila bi njezina majka). “Putovanje” je uvijek podrazumijevalo autobus ili bicikl. “Praznici” su značili kampiranje ili najam kolibe izvan sezone. Ona je vjerojatno bila jedina dvadesetjednogodišnjakinja u Engleskoj koja nije otputovala dalje od Otoka Wight, a sad će posjetiti najljepši grad na svijetu. Zbog Važnosti cijele priče bila je puna ponosa što je Malcolm izabrao baš nju pa je radila još napornije nego prije, skupljala podatke, tražila ljigave dijapozitive zaraženog tkiva i stavljala ih na diskove. Uspjela se oglušiti na Malcolmovo seljačko ponašanje, bujicu kontradiktornih naredbi i besmislene, pogreške, razmišljajući o Parizu kao o zvijezdi vodilji, koja je svakim danom postajala svjetlija. “Ne kužim kako podnosiš tog kretena”, komentirala je jednog dana Fatima iz umjetničkog odjela, prevrćući očima. Ali bilo je jednostavno. Što je više Malcolm vikao, to je glasnije mrmljala u sebi. Volim Pariz u proljeće, volim Pariz u jesen... Kupila je vodiče, vježbala francuski, potrošila novac koji uopće nije imala na kupnju nove “elegantne” odjeće te glačala staru odjeću i polirala stare cipele da bi ih pretvorila u nešto primjereno pravoj poslovnoj osobi. Zatražila je putovnicu i slikala se osam puta u kabinici u Bootsu sve dok nije bila posve zadovoljna načinom na koji fotografija izražava njezin novi položaj. Oxfam - organizacija koja nuli na suzbijanja siromaštva u izravnoj suradnji sa siromašnima širom svijeta.

1

5

Knjigoteka

Glorij@

Svanuo je i dugo priželjkivani dan. Stigla je u ured istuširana, nalakiranih noktiju, obrijanih nogu, oprane kose, počupanih obrva i besprijekorno spakirana. Na stolu je stajala hrpa mapa za prezentaciju, spremnih za pakiranje, dnevni red svih konferencija, hotelske isprave i disketa koja je sadržavala sva vizualna pomagala, uredno označena, a koju je zbog maksimalne sigurnosti spremila u vlastiti kovčeg, pažljivo je položivši među nabore pašmine kupljene na sniženju. Auto koji će ih odbaciti do aerodroma doći će u pet i trideset. Večeras - večeras! - bit će u Parizu... “Pazite na razmak”, pjevušio je glas iz zvučniku. Molly je osjetila kako se nepoznata tijela guraju pokraj nje; a onda je novi val ljudi nahrupio u vagon. Iznova ju je začudilo kako Londonci ignoriraju jedni druge, čak i kad su međusobno stisnuti kao sada u metrou. Kod kuće jedva da je mogla kročiti na ulicu a da joj već netko ne potrubi, ne pozdravi je ili se pak ne zaustavi kako bi joj ispričao točno zašto je njihov biskvit osvojio prvo mjesto na sajmu cvijeća, pa je često žudjela za sretnom anonimnošću. No to namjerno sljepilo bilo je šokantno. Prisjetila se kad je prvi put bila susrela jednu od onih izbjeglica u ciganskoj suknji i marami, s djetetom u jednoj i srcedrapateljnom porukom u drugoj ruci. (“Ja sam iz Albanije. Muž mi je ubijen. Djeca su mi gladna. Molim vas, pomozite. Hvala.”) Žena je šutke hodala od jednog do drugog prolaznika koji je nisu primjećivali, sve dok Molly to više nije mogla podnijeti pa je nepromišljeno ispraznila novčanik i zamolila majku da smjesta odvede dijele kući. Ostali putnici pogledali su je svisoka, što je razotkrilo njezinu provincijsku glupost. Naravno, sad je bila mnogo iskusnija što se tiče života u gradu. Nije davala više od funte, i to samo ženama s djecom, muškarcima s lijepim psima i onim uličnim zabavljačima koji bi joj popravili dan. No još uvijek je nedostatak kontakta smatrala zastrašujućim. Bilo je teško naći prijatelje kad te ljudi ne žele čak ni pogledati. Sada bi joj baš dobro došao prijateljski smiješak. Stvari su krenule naopako negdje oko ručka. Malcolm je otišao u pub sa svojim kolegom iz financija i ostavio Molly toliko posla da nije imala vremena kupiti sendvič. Jedini miran trenutak bio je kad je kidnula u WC malo meditirati uz nečiji odbačeni Glamour. Upravo je završila test (“Jesi li ‘prava’? Deset načina da saznaš”) i razmišljala bi li izgubila bodove odgovorivši “Ne” na pitanje “Bi li spavala s frajerom na prvom izlasku?” kad je osjetila neugodno uzbuđenje što čuje glasno spominjanje svog imena. Prepoznala je glasove Scile i Haribde, dviju tračara s prijamnog odjela. Razmišljala je da vikne “Eej, ja sam zapravo ovdje” ili da se nakašlje, a onda je uhvalila samu sebe kako podiže noge da se ne vide i kako jedva diše dok se naprezala da čuje o čemu razgovaraju uz zvuk slavine. 6

Knjigoteka

Glorij@

Slušala je crvenih obraza i ruku čvrsto obavljenih oko rebara. Čekala je dok nije čula da se vrata otvaraju praćena šuškanjem i onda opet zatvaraju, a blebetavi glasovi gube. Ruka joj se zatresla dok je otvarala vrata kabine zahoda. Automatski je otišla do niza umivaonika, odložila časopis i okrenula se prema slavini da opere ruke. Nagnula se da se umije, poprskala se vodom po obrazima, kapcima i čelu kao da može izbrisati iz sjećanja ono što je upravo bila čula. Znači Malcolm je mislio da će joj se uvući “u gaćice” prije kraja vikenda, je l’ da? Zapravo se i hvalio time po uredu. Očito mu je uspjelo s drugim “curama” koje je vodio u inozemstvo pa je bio uvjeren da će mu se opet posrećiti. Molly se namrštila i pritisnula sljepoočnice prstima. Cijelo ovo vrijeme radila je svim srcem i bila ponosna što se ponaša profesionalno, nastojeći svim silama cijeniti Malcolma kao šefa koliko god neumjestan on bio - ali njemu nije predstavljala ništa doli ženskog tijela za drpanje. Posegnula je za papirnatim ručnikom i grubo obrisala lice, razmazavši šminku koju je jutros tako pažljivo bila nanijela. Iz zrcala gledalo ju je njezino okruglo ružičasto lice plavih očiju i upadljivih obrva, koje je naslijedila od tko zna koga. Što je to Malcolm vidio zbog čega je pomislio da je laka? Nesvjesno je stavila ruku na izrez košulje. Nije si mogla pomoći što ima oveće grudi. Nitko je nije mogao optužiti da ih ističe. Ipak, odlučila je zakopčati još jedan gumb. No, bila je ljuta što to mora učiniti. Malcolm je bio takav idiot. I bio je tako star - možda čak trideset. Uglavnom, nije joj se mogao svidjeti muškarac kojeg nije smatrala pametnim. Pitala se bi li se mogla suočiti s dugim vikendom u kojem bi ga morala odbijati. Možda bi trebala razgovarati sa savjetnikom za seksualno zlostavljanje? Ali tada bi mogla prokockati Pariz. Ispravila je ramena. Savršeno je moguće da jedna inteligentna poslovna žena riješi ovo sama. Uostalom, nije sramežljiva. Nov prkos potekao je njezinim žilama kad je zgrabila časopis. Ne, ona nije bila “prava”, hvala na pitanju, i ne bi spavala s Malcolmom na prvom izlasku iz jednostavnog razloga što neće biti prvog izlaska. Malcolm može misliti što god hoće. Ona, Molly Clearwater, ide u Pariz i to je to. Pa tako kad joj je kasnije tog poslijepodneva Malcolm mahnuo da dođe u njegov ured, odaslao iz sebe pivski zadah i obavijestio je kako posjeduje dvije ulaznice za Crazy Horse za sutra navečer, Molly je bila pristojna, no odlučna. (Znala je iz svog vodiča da je Crazy Horse pariški noćni klub u kojem prekrasne djevojke plešu gole. U knjizi je pisalo da je mjesto “pristojno”, no Molly je naslućivala da tu ima više od samog plesa i svaka budala može pogoditi kud bi mogla odvesti takva zabava). “Puno hvala na ponudi, Malcolme, ali mislim da se naši pojmovi kulturnih zbivanja ponešto razlikuju.” 7

Knjigoteka

Glorij@

“Ma nemoj.” Mrko ju je gledao neko vrijeme, a zatim se okrenuo na stolici, podigao nešto sa svojeg stola i zatim udarivši šakom ponovno bacio na stol. Molly je vidjela da se radi o jednoj od mapa koje je priredila za konferenciju, a koju je Malcolm vjerojatno uzeo s njezina stola. “Pobrkala si poglavlja tri i četiri”, rekao je bezizražajno. “Što?” Bila je toliko užasnuta idejom da je pogriješila da je zaboravila na sve ostalo. Uzela je mapu, prolistala je na brzinu i na svoje olakšanje vidjela da je sve u redu. “Gledaj,” pokazala mu je stranice, “sve je upravo onako kako si htio. Ti si jučer pregledao posljednji put, sjećaš se?” Nije trepnuo, nije čak niti bacio pogled na izvještaj koji je držala. “Danas”, nejasno je izgovorio kroz nos, “hoću da bude obrnuto.” “Ali nema vremena za to! Sve je numerirano i uvezano. Osim toga, nema smisla. Treće poglavlje mora doći prije jer...” “Sumnjaš li ti to u moje mišljenje?” “Pa...” Molly je osjetila kako bjesni i pokušala se smiriti. Volim Pariz u proljeće... “Mislim, sigurno vidiš da...” “Ono što vidim je da se jedan član mog osoblja ne slaže sa mnom. I to mi se uopće ne sviđa.” Volim Pariz u jesen... “Nemani namjeru proturječili. Samo bih htjela istaknuti da ...” “Ja sam šef, Molly. Onako je kako ja kažem. Iskreno, nemam vremena prepirati se s nekom glupom tajnicom.” “Ja nisam glupa!” Volim Pariz zimi, kad sipi... “Ti si glupa, neiskusna, ukočena mala djevica!” “Ja nisam djevica!” Volim Pariz ljeti... “I ukoliko ne napraviš kako sam ti rekao, ne ideš u Pariz. Jasno?” ... kad kipi. Začuo se glasan prasak kad je Molly zaklopila mapu objema rukama. Gotovo nesvjesno odmarširala je do svojeg stola i bacila se u stolicu pred računalom. U glavi joj zaiskre munje i zagrme gromovi. Čula je kako joj krv udara u ušima. Zar je zato studirala - da bi je svisoka gledao papak poput Malcolma? Zar je ovo najbolje čemu se mogla nadati - posao u marketingu dosadne firme koja zarađuje na ljudskoj patnji? Prsa su joj se nadimala ispod zakopčane košulje. Zgrabila je miša i namjestila ga rakom koja se tresla. Prstima je prešla po tipkovnici. Počela je tipkali... “Molim vas, odmaknite se od vrata.” Čim je vlak stao na Embankmentu, ponovno je počelo guranje i naguravanje. Molly je shvatila 8

Knjigoteka

Glorij@

kako bijesno bulji u karirani uzorak kravate jednog putnika i posramila se kad joj je jadnik uputio nervozan pogled, a zatim provjerio ima li na njegovoj kravati nekih mrlja zbog kojih bi mu trebalo biti neugodno. Još je jednom, posljednji put pogledala Malcolma kad je digla pogled s tipkovnice. Primijetila je kako bulji u nju kroz stakleni zid svog ureda, skupljenih ruku i pobjednički stisnutih usana. Mislio je da ponovno tipka izvješće. Ali nije. Riječi su u bujici izlazile iz nje poput užarene magme. Svaki izraz, svaka nijansa, svaki zarez urezao joj se u sjećanje.

Poštovani gospodine Figg, iako sam svjesna časti što radim za Phipps Lauzer Beigman, došlo je vrijeme da potražim posao gdje će potpuno cijeniti i koristili moje sposobnosti. Prihvatila sam ovaj posao misleći da će njegovi zahtjevi biti u skladu s kvalifikacijama koje sam stekla obrazovanjem. Hvala Vam što ste mi otvorili oči. Ispričavam se što sam Vam tratila dragocjeno vrijeme prijedlozima za poboljšanje učinkovitosti odjela (da i ne spominjem pismenost). Što se mene tiče, ovo nikako nije bilo potpuno neisplativo, jer sam prikupila materijal za svoj prvi roman. Od danas službeno dajem ostavku na mjesto takozvanog marketinškog službenika i odlazim na godišnji koji mi pripada. Stoga neću biti u mogućnosti pohodili konferenciju u Parizu, kako je bilo planirano, ali ne sumnjam da ćete se snaći i bez pomoći nekog tko je samo “glupa tajnica “. Uz srdačne pozdrave, Molly Clearwater, prof. Pismo je veličanstveno, rekla je sama sebi. Čak će se i Malcolm Figg posramiti kad ga pročita. Imala je potpuno pravo zauzeti se za sebe. Dapače. Bilo je to upravo herojski pričekati da Malcolm privremeno napusti ured, pa skupiti svoje stvari, pritisnuti “šalji” i pokupiti se iz ureda zauvijek. U filmu bi bila praćena glazbom u stilu “Bravo, curo” i svi u uredu bi ustali da je isprate. Ali ovo nije film: ovo je život. Molly je sad prvi put osjetila ledene trnce stvarnosti. Ostala je bez posla. Malcolm joj vrlo vjerojatno neće dali nikakve preporuke. Bez plaće si neće moći priuštiti život u Londonu. Bila je opet na početku. Nije pošteno! Zašto bi ona trebala ispaštati zbog nečijih tuđih mana? I nije uspjela - ona koja je imala same odlične ocjene, i koja je znala da može biti sjajna u nečemu, samo kad bi mogla otkriti u čemu. Promatrala je ljude u vagonu, pomno ispitujući zatvorena lica. Svi ovi ljudi imaju posao, znaju kamo idu, imaju prijatelje i dečke, supruge i ljubavnice, osjećaj pripadnosti. Pitala se postoji li netko nalik na nju u 9

Knjigoteka

Glorij@

Londonu pa čak i na cijelom svijetu. Pogled joj se zaustavio na reklamnim panoima uzduž kola, koji su svi redom nudili postsezonske praznike na Mallorci, u Barceloni, Amsterdamu i Veneciji. Bilo je primamljivih fotografija plaža, katedrala, par koji se grli u gondoli. Da, super, pomislila je, samo mi nabijajte to na nos. Najgore od svega bilo je to što neće ići u Pariz. Stisnula je oči kako bi se obranila od bolnog razočaranja. Svi drugi su već bili u Parizu - zašto ne i ona? Znala je kako bi joj bilo. Eiffelov toranj, brodovi na Seini, starice prodaju cvijeće, starci sviraju harmoniku na uglovima popločenih ulica. Ljubavnici se ljube na mostovima. Restorani s art nouveau ogledalima i konobari u dugim bijelim pregačama. Sve žene su tanke poput hrtova i zovu se Chantal ili Severine, govore visokim glasovima nježnim poput skladnih zvonaca i imaju ošišane pudlice. Muškarci se zovu Jean-nešto i zaneseno puće usne kroz dim gauloisa. Svi puše i piju, svađaju se i vode ljubav strastveno i sa stilom. Vrlo su ozbiljni kad se radi o umjetnosti i književnosti. Žele živjeti prekrasnim životom. Želim i ja! pomislila je Molly. Vježbala je francuski tjednima, skupljala i rastezala usta kako bi pogodila pravi izgovor. Arrondissement (a-ron-disman). Tuileries (tü-lö-ri). Pompidou (pom-pi-du). Uzalud. Sve uzalud. Osjetila je suze u očima i progutala knedlu. Osim fakulteta, cijeli je živol provela u kolibi u najzabitnijem Seljobershireu, samo ona i njezina majka, pas Aleluja, pijevac i njegove kokoši, i one jadne biljke koje su pretrpale i šupu i prozorske daske, a dominirale su njihovim životima od Uskrsa do onog praznika u kolovozu, a zauzvrat davale tako bijedan urod. Obješenim košaricama mjerila sam protok vremena... Naravno da ih je sve voljela do besvijesti - ali bilo bi divno pobjeći, bar jednom. Bilo joj je dosta napornog rada, lijepog ponašanja, pomaganja majci, osjećaja zahvalnosti. Bilo joj je dosta nje same, odnosno “odgovorne” osobe kakvom su je svi smatrali. Kao da možeš biti drukčiji kad moraš pomagali doma ili bankrotiraš, kad moraš položili ispit pa makar koliko se htjela zabavljati, kad imaš otplatu strašnog studentskog kredita, kad nemaš krasnog taticu koji će te izvući iz nevolje - kad zapravo uopće nemaš taticu. Ono što nitko ne razumije jesi da ona zapravo nije takva. U sebi je slobodna, pustolovna duha, šaljiva i hirovita, strastvena i umiljata. Izgarala je od želje da napravi nešto veličanstveno. “Sljedeća slanica Waterloo”, objavio je bestjelesni ženski glas. Kako egzotično. Molly je pogledala na sat: dvadeset pet do šest. Sad bi već bila na putu za aerodrom. Imala je sve u torbi: putovnicu, novu odjeću koju je kupila posebno za ovu prigodu, vodiče koje je znala napamet, plasliču omotnicu s eurima. Ali, ne. Vraćala se k debeloj Sal u skučeni stan koji su dijelile u Wandsworth u. Bilo joj je sad žao što je pravila toliku predstavu oko tog 10

Knjigoteka

Glorij@

vikenda. Sal je stalno tulumarila, pa se Molly u usporedbi s njom osjećala dosadnom, što je možda i razlog zbog kojeg je toliko pretjerala. Osjećat će se kao prava guzica kad uđe u stan večeras - ako se Sal uopće sjeti da Molly ne bi trebala biti tamo. Debela Sal, koja zapravo i nije bila debela već samo raskošnih oblina a sklona tiskanju u tijesnu odjeću, od čega samo što joj oči nisu iskakale, bila je naime najneodredenija i najbezbrižnija osoba koju je Molly ikad upoznala. Pronašla ju je preko oglasa za cimere u Evening Standardu i odmah joj se svidjela. Bila je sigurna da s ovom krupnom, lijenom djevojkom neće biti natezanja oko čišćenja i toga tko će nositi smeće. Na papiru, Sal je radila u knjižnici. (Vau! Srodna literarna duša, mislila je Molly.) No uglavnom se rastezala po krevetu u kupusu blještavih časopisa, bočica lakova za nokte, načetih čokoladica i donjeg rublja napadnih boja, te telefonski planirala svoj društveni život, dok je Molly žvakala svoj paket sushija kupljenog u supermarketu, gledala televiziju i čitala u krevetu prije spavanja. Tako će vjerojatno biti i večeras. Objesila je glavu. Nema bulevara punih lišća, kafića, Latinske četvrti, “Bonsoir, mademoiselle”. U njezinom životu nema avanture, niti će je biti. Vlak je usporio. Molly je zatvorila knjigu i spremala se da je gurne u džep kovčega. Pogled joj se zaustavio na koricama - zrnata fotografija tužne djevojke ne mnogo mlade od nje same i naslov: Bonjour Tristesse. Dobar dan, tugo. I evo, isti stari peron, isti stari plakati, ista stara hrpa ljudi koja izlazi iz podzemne kako bi presjela na lokalni vlak, ne, ne do Champs-Élyséesa, nego zapravo do Earlsfielda. Objesila je torbu na rame, zgrabila ručke kovčega i otklipsala do izlaza. Baš kad se približila šalteru s kartama, oglasio se mobitel. Netko ju je izgleda zvao dok je bila duboko pod zemljom. Potražila je mobitel u torbi, stisnula neke tipke i preslušala poruku s izrazom lica koji se kolebao između nježnosti i ogorčenja. “Bok, Mollyce, ja sam. Pretpostavljam da si na aerodromu i da si morala isključiti mobitel. U protivnom se ruše avioni ili tako nešto. Uglavnom. Samo sam ti htjela reći da te volim i da se lijepo provedeš. I da ne šećeš sama kasno, je l’ da nećeš, zlato? I nemoj zaboraviti obući vestu ako bude hladno. Listopad zna biti jako varljiv. Dobro, prestajem. Volim te. Nazovi da mi kažeš kako je. Aleluja kaže: ‘Vau-vau’. Bok, zlato!... Joj, inače, mama ovdje. Bok!” Uzdahnula je i izbrisala poruku. Nije se još mogla suočiti s tim da nazove mamu: sva ta pitanja, opravdani gnjev, izljevi sažaljenja, toplo umirivanje da će već biti prilike za odlazak u Pariz, stvarna zabrinutost što je Molly ostala bez posla. Briga može biti ugodna, ali zna i gušiti. Za boga miloga, ta ima dvadeset jednu godinu. Mora je pustili da odraste. U 11 Knjigoteka

Glorij@

njezinim godinama, većina junakinja iz romana već je proživjela svoj život, pa čak i umrla (i to ne zato što nisu nosile vestu). Bacila je mobitel natrag u torbu, gurnula kartu u aparat i krenula prema pomičnim stepenicama. Došla je do vrha, automatski krenula udesno i odšetala do ekrana, istežući vrat kako bi provjerila kad kreće i gdje stoji sljedeći vlak za Earlsfield. Nije gledala kud ide i odjednom se sudarila s nečim. Utisci su bili usputni, ali precizni - sudar kovčega, oštar miris kolonjske vodice, ljubazna gesta isprike i muški glas koji kaže: “Désole, mademoiselle”. “Ne, ne. Ja sam kriva. Oprostite.” Napravila je još desetak koraka kad joj je sinulo. Govorio je francuski. Nosio je kovčeg. To znači da je upravo došao iz Francuske. Iz Pariza. Slala je kao ukopana i okrenula se. Kad god bi došla na kolodvor, pogledala bi udesno. Ali s lijeve strane bio je znak: tri valovite crte s jarkom žutom zvijezdom i jednom riječju “Euro-star”. Vidjela je ljude kako se guraju u sjajnom staklenom liftu koji je upravo silazio u predvorje gdje su se prodavale karte - dvije djevojke zgrbljene pod naprtnjačama, poslovni čovjek s laptopom, sredovječni par sa skupom prtljagom. Lift je polagano nestajao iz vida, a Molly je još uvijek stajala u vrevi putnika, skamenjena zastrašujućom, predivnom zamisli. Srce joj je počelo lupati, ubrzavati se i rasti, sve dok nije jedva disala. Ima putovnicu. Ima eure i kreditnu karticu. Nitko je ne očekuje do nedjelje navečer. Sloboda. Vikend potpune slobode. Kad bi se samo usudila. Ali nikog ne poznaje. Nema gdje odsjesti. Što ako se izgubi? Ukočila se. Hoće li leći pred tenk sudbine? Hoće li uvijek raditi ono što drugi od nje očekuju a ne ono što sama želi? Je li imala vlastiti mozak ili je stvarno samo “glupa tajnica”? Mo’š mislit! Ako želi postati junakinja romana, krajnje je vrijeme da se počne tako i ponašati. Čvršće je primila ručke kovčega. Krenula je prema liftu. Oblikovala je riječi u glavi i tiho ih ponavljala, postajući sve sigurnija i uvjerenija. Kad je došla do šaltera za karte, samo je odlučnim glasom rekla: “Sljedeći vlak za Pariz, molim.”

12 Knjigoteka

Glorij@

Drugo poglavlje

Miriše drugačije. Bilo je to prvo što je Molly primijetila kad je skočila iz vlaka na Gare du Nord i podigla kovčeg. Nije to bio zagušljiv miris pepela londonskih kolodvora, već neki oštriji, začinjeniji i aromatičniji miris, stran, što ga je istodobno činilo i slasnim i opasnim. Sat na peronu pokazivao je pet minuta do jedanaest. Zaboravila je da je prema francuskom vremenu sat više nego prema engleskom, sve dok službenik nije objavio vrijeme njihova dolaska preko zvučnika - prvo na engleskom, a zatim na francuskom. Na kraju je rekao: “Merci pour voire fidélité”. Molly se nasmijala, ovo je zvučalo puno šarmantnije nego: “Hvala što ste putovali Southwest željeznicom”. Francuska je drugačija. A sad kad je ovdje, i ona će biti drugačija. Okrenula se i pogledala oko sebe, osjetivši težinu kovčega u ruci. Iznad njezine glave blistao je svod od stakla i čelika kroz koji se vidjelo zvjezdano nebo. Njezin vlak stajao je kraj neobično čistog perona, koji je, činilo se, zavijao unedogled prema golemoj stanici koja je odisala malčice otrcanim carskim dostojanstvom. U njezinoj blizini nekoliko je vlakovoda otkopčanih jakni druželjubivo čavrljalo na francuskom i uživalo u dimu cigarete. I oni su izgledali drugačije. Bili su tamnokosi i tamnooki, zadovoljni svojom pojavom. Putnici su krenuli prema stanici i Molly im se priključila u strahu da ne zaostane. Put od Engleske do Francuske činio se strahovito jednostavan. U sumrak je u šumovitom Kentu vlak nježno utonuo U tunel. Pola sata kasnije, bez fanfara, bila je u Francuskoj. Pala je noć. Naslonila je nos uz prozor, prislonila dlanove uz sljepoočnice kako bi zaustavila svjetlo u kupeu i gledala krajolik. Vidjela je prostrana, ravna polja bez živice po kojima su poput ogromnih, crnih robota bili raspoređeni stupovi dalekovoda. Povremeno bi zabljesnuo roj svjetla. Bila su to udaljena sela francuska sela, podsjetila je samu sebe uzbuđeno, puna Francuza koji su jeli hranu poput ragoûta i konjskog mesa. (Jadni konji!) Na tren je ugledala osvijetljeni toranj crkve okružene izblijedjelim drvećem i melankolično uzdahnula. Sjetila se pjesme Wilfreda Owena i njegovih “prolaznih zvona” za vojnike Prvog svjetskog rata koji su “umrli kao stoka” u ovom dijelu Francuske. (Na maturi je polagala ispit iz pjesnika 1. svjetskog rata.) Najveća joj je briga bila pronaći sobu za večeras. Računala je s time da će pronaći nekakav turistički ured gdje će je osoba koja tečno govori engleski uputiti na nešto jeftino i sigurno. Čim je ušla u glavnu zgradu, 13 Knjigoteka

Glorij@

osvrnula se i pogledala znakove. Sigurno mora postojati takav nekakav ured na velikom međunarodnom kolodvoru kao što je ovaj. I postojao je, samo što je bio zatvoren već dva sata. Rolete na prozorima bile su spuštene. Na vratima je bio natpis “Fermé. Molly se polako vratila do sredine kolodvora, spustila kovčeg i stala razmišljati što napraviti. Ostali putnici su se raspršili zastrašujućom brzinom. Neke su već dočekali prijatelji i rođaci. Izbrbljali su si nešto na francuskom i požurili u noć. Ostali su vukli prtljagu prema izlazu i hvatali autobuse i taksije. Svi su znali kamo idu. Odjednom joj se kolodvor učinio velikim i mračnim, a ona se osjetila jako malenom. Uskoro će ostati sama s pijancima i čudacima naslonjenima na stupove i skrivenima pod lukovima, Nije mogla a da ne razmišlja o presretnoj Lindi u ‘The Pursuit of Love, koju je, uplakanu i bez novaca, baš na ovom kolodvoru spasio božanstveni francuski vojvoda. (“Vidim da si žena kojoj se valja itekako posvetiti” - obožavala je tu rečenicu). Sudeći po svemu, tu nije bilo vojvoda, ali ju je sa zanimanjem promatrala sumnjiva, zblajhana, lagano odjevena i prilično našminkana trojka. Iiiii! Podigla je kovčeg i navukla sako svog poslovnog kostima. Bolje da ode odavde dok je nisu zamijenili za prostitutku. Pobjegla je van i, usprkos strahu, osjetila navalu potpune sreće kad su se iz mraka pojavila svjetla Pariza. Stajala je na rubu velike popločene ulice čije se kamenje mreškalo poput valova na jezeru. Gume automobila udarale su poput bubnja prelazivši ovim ulicama - kakav divan zvuk. Vidjela je visoke, ukrašene lampe koje su poput svijeća bacale svjetlo na fasadu zgrade kolodvora, na taj veličanstveni niz stupova, lukova i klasičnih kipova u togama, s elegantnim slovima isklesanom riječju Nord. Zrak je mirisao po slatkom duhanu i prženim krumpirićima. Duž desne strane dvorišta nalazio se širok bulevar napadnih natpisa - Café, Brasserie, Tabac. Jedan ili dva lokala još uvijek su bila osvijetljena, a njihove tende rastvorene. Čak i izdaleka Molly je osjetila vrevu i zabavu. Činilo joj se da joj krv u venama kola brže i da je puna nekog strašnog, gotovo bolnog iščekivanja. Bio je to najčudniji osjećaj koji je dosad imala, poput neke obrnute nostalgije. Kao da je već proživljavala osjećajni odjek nečeg što još nije bila proživjela. Ipak, znala je da je ovdje čeka takvo što. “Taksi? Taksi?” potapšao ju je po ramenu nizak muškarac nalik na Arapina. Njegov laskavi smiješak otkrio je žute zube. “Taksi?” ponovio je, pokazujući nejasno prema mraku i pružajući mršavu ruku prema Mollynu kovčegu. “Non!” Molly je pomakla torbu izvan njegova dosega i koraknula unatrag. “Hmm, merci beaucuop.” Uzdigla je bradu i kročila natrag prema kolodvoru. Pokušala je izgledati kao netko kome ne treba taksi, hvala na 14 Knjigoteka

Glorij@

pitanju, ne zato što si ga ne može priuštiti, već zato što ima bolji plan. Samo koji? Kolodvor je izgledao još napuštenije nego prije. Tri plavuše pretvorile su se u dvije. Netko je pjevušio, pijano bauljajući s tona na ton. Hodala je brzo i pokušavala ne paničariti. Tijekom putovanja pronašla je u svom vodiču dio grada s jeftinim hotelima koji je odavde bio udaljen svega nekoliko stanica metroom. Ipak, bila je nervozna što će se morati sama snalaziti, pogotovo sada, noću. A što ako su hoteli puni? Sad više nije imala izbora. Gledala je s jedne strane na drugu. Daj bože da nađem stanicu metroa negdje - i odjednom, čudom, ugledala je plavo-bijeli znak iznad stepenica koje su se spuštale pod zemlju. Sišla je trkom, lupkajući petama. Nitko je neće opljačkati. Neće ući u krivi vlak. Ima mozga u glavi, zar ne? Sad je vrijeme da ga upotrijebi. Zapravo je sustav pariške podzemne bio jednako logičan i jasan kao u Londonu. Sve što trebaš učiniti jest naći pravu liniju koja ide u tvom smjeru, ubaciti novac u automat koji zauzvrat izbacuje zveckavi sitniš i kartu (mali kupon, veličine četvrtine karte u Londonu), a zatim ubaciti kartu u drugi automat koji otvara pokretnu rampu. Malo ju je živciralo hodanje kroz tunele u kojima je sve odzvanjalo, no činilo joj se da nije ni približno tako duboko pod zemljom kao u Londonu. Istina jest da je prvo što je vidjela kad je došla do perona bio muškarac koji piša uza zid, no jednostavno je odvratila pogled i otišla sjesti pokraj ljudi koji su izgledali prilično normalno, a sjedili su na vrlo čudnoj plastičnoj sjedalici ugrađenoj u pločice. Proučavala je plakale na suprotnoj strani tračnica. Sinulo joj je da gotovo svi, bez obzira na to reklamiraju li sapun, regenerator za kosu ili neki modni detalj, obiluju ženskim tijelima, i to ne provokativno, pomislila je, već sasvim normalno. Kako francuski! Osjetila se ushićenom što je slobodna. Je suis dans Paris... en Paris?... a Paris? Kakogod. Vlak je došao iznenađujuće brzo - i tiho, na gumenim kotačima. Izgledao je čisto i nezastrašujuće. Bio je dvobojan, bijele i mentol zelene boje. Na vratima se nalazilo nešto nalik na zasun, što je trebalo otkvačiti. Srećom, netko je to već učinio pa je sa zahvalnošću ušla u vagon i sjela. Pogledala je oko sebe sa zanimanjem. Osim na kraju vagona, sva su ostala sjedala bila okrenuta naprijed i natrag a ne postrance kao u većini podzemnih. Zbog toga je bila manje upadljiva. Gledala je okolo grupe ljudi, uglavnom mladih, u svim nijansama bijele, smeđe i crne puti, baš kao u Londonu. Smirivši se, otvorila je plan grada i počela smišljati kako će, jednom kad đode na stanicu, naći ulicu koju traži. Ispostavilo se da je Place de la République bio prostran, odbojan trg, oštro osvijetljen semaforima i jurećim farovima, s monumentalnim kipom u sredini i ravnim ulicama jednake širine koje su od sredine išle u svim 15

Knjigoteka

Glorij@

smjerovima. Nije bilo puno ljudi, svega nekoliko besposlenih sjena. Molly se pitala je li pogriješila (“Pronađena ubijena mlađa Engleskinja”), ali sad je bilo prekasno. Krenula je na drugu stranu trga, zirkajući u znakove. A da, Rue du Faubourg du Temple. (Što zapravo znači faubourg)? Sišla je s nogostupa na pješački prijelaz, a zatim zacviljela od straha kad joj je auto zatrubio u uho pojavivši se niotkuda i umalo je pogazivši. Sljedeći je zagrmio vrlo brzo za njim. Vozač je buljio u nju poput manijaka i upirao kažiprstom u svoju sljepoočnicu. Pa, naravno. Vozili su desnom stranom gledala je u suprotnom smjeru. Mora biti opreznija. (“Tragična nesreća Minster Episcopi u žalosti.”) Kovčeg joj je postajao sve teži kao da u njemu nosi kompletnu Enciklopediju Britannicu. Svakih nekoliko minuta zastala bi da premjesti prtljagu u drugu ruku i puhala u nadražene dlanove. Skupina razularenih tinejdžera prošla je kraj nje. “Sprechen Sie Deutsch?” dobacili su podrugljivo. “Govorite li anglezki?” Molly je ubrzala. Napokon je došla do duge, jednolične ulice osvijetljene s nekoliko sjajnih hotelskih znakova koji su visjeli pod čudnim kutovima. “Ne dopustite da vas odbiju oronule fasade”, savjetovao je vodič. Iskreno, u ovom trenutku jedva joj je bilo stalo gdje će završili, samo je željela baciti se na neki krevet i prestati brinuli. Neobičan vonj bijede nije odbio ni Georga Orwella, zar ne? Prvi hotel bio je zaključan. Zvonjavom je napokon dozvala nekog starca u papučama te naučila svoju pivu novu francusku riječ ‘‘complet”. što je značilo puno. Starcu je bilo vrlo žao, no ljubazno joj je zaželio laku noć i odlučno joj zalupio vrata pred nosom. Ista se priča ponovila u sljedeća dva hotela. Četvrti je bio otključan i Molly se ponadala, osobito kad je vidjela veliku riđu mačku kako spava sklupčana na prozorskoj dasci, lica smiješno umotana u čipkastu zavjesu. Svatko tko voli životinje vjerojatno je ljubazan. Duboko je udahnula, stupila u predvorje i otišla do visokog stola recepcije. Ćelavi muškarac u vesti sjedio je tamo i gledao televiziju. Kad je ponovila što traži, namrštio se u znak nesigurnosti i rekao da mora pitati suprugu. Povukao se do vrata na kojima je pisalo ‘‘Privé i ubrzo se pojavio u društvu zdepaste žene, od kojih šezdeset godina, u sandalama koje su lupkale i haljini cvjetnog uzorka. Molly nije mogla a da ne primijeti proširene vene na nogama koje se se vidjele između ruba haljine i djetinjastih sokni. Razgovarali su među sobom tako brzo da ih Molly nije mogla pratiti. Što god da je govorio muškarac, supruga mu se prezrivo suprotstavljala, no to je prije bila navika nego zloća. Ili francuski jednostavno uvijek tako zvuči. Napokon se žena obratila Molly. Na najvišem kalu slobodna je mala soba. Molly će morati dijeliti la salle de bain i les toilettes. Cijena je pedeset eura na noć, plaća se unaprijed, ne uključuje doručak. Kako joj se čini? 16

Knjigoteka

Glorij@

Preplavljena osjećajem olakšanja, Molly sa smiješkom prihvati. Ne, ne treba vidjeti sobu. Uzet će je. Slijedila je prava predstava provjere putovnice i ispunjavanja formulara, plaćanja i izdavanja računa, smješkanja i kimanja glavom što je sve bilo izvedeno s takvom preciznošću i pristojnošću i s toliko izrečenih merci, mademoiselles i je vous en pries da je Molly bila oduševljena. Napokon je imala ključ obješen na zveckavu metalnu pločicu na kojoj je bio ugraviran broj sobe pa se polako odvukla gore u najstarijem, najmanjem i najkrhkijem liftu koji je ikad vidjela. Kad je na vrhu zgrade otvorila harmoniku na vratima lifta, našla se na kraju zagušljiva hodnika s nizom vrata. Koračala je hodnikom, okrećući glavu lijevo-desno i provjeravala brojeve soba. Parketi su škripali i pomicali se ispod toplog poda, tankog i smeđeg poput kartona. Nije bilo drugih zvukova. Vjerojatno su svi drugi spavali. Pronašla je svoju sobu, otključala vrata i upalila svjetlo. Nije bilo tako loše. U sobi se nalazio bračni krevet sa sjajnim pokrivačem cvjetnog uzorka, ormar i police od jeftinog lazuriranog drveta, noćni ormarić na kojem je bila plastična žuta pepeljara s reklamom za Pernod 2. Ispustila je kovčeg, otišla do prozora, razmaknula zavjese i pogledala kroz prozor zadovoljna što joj soba gleda na ulicu i dugi niz strmih krovova ukrašenih zanimljivo oblikovanim uspravnim prozorima - bilo ih je nadsvođenih, sa zabatima, ovalnih poput jajeta. Okrenula je kvaku, otvorila prozor i nagnula se van. Čula je ritmičko udaranje glazbe u daljini i zujanje motora niz ulicu. Zrak je bio svjež. Vidjela je zvijezde. Pariz joj je bio ravno pred nosom. Uspjela je! I to sama samcata. Uzdahnula je od zadovoljstva, okrenula se od prozora, zbacila cipele i bacila se na krevet. Buljila je u strop i kontinente vlage u boji sepije. Bal joj je bilo ugodno odmoriti se nakon sveg tog hodanja i brige. A istodobno se osjećala neopisivo živom. Da je samo malo hrabrija, izašla bi i nešto poduzela. Ali gdje? I što? I s kim? Zamišljala se u jednom od onih kafića s ogledalima kako sjedi sa šalicom kave ispred sebe - ne, s nečim profinjenijim, na primjer koktelom. Marti nijem, možda - pravim, ne onim iz boce. “Vrlo suh”, rekla bi konobaru, smirenim autoritetom, “s maslinom”. (Un olive ili une olive? K vragu. Ma, dobro zaboravi na maslinu.) Čitala bi knjigu, potpuno udubljena u nju. (Ne vodič po Parizu, naravno, već nešto nesumnjivo sjajno, kao Rat i mir.) Nečija sjena pala bi na njezine stranice. “Ah, Tolstoj. Kako je extraordinaire pronaći djevojku tako lijepu, a tako pametnu.” Podigla bi pogled, zbunjena, i ugledala najzgodnijeg mogućeg Francuza. Razgovarali bi do duboko u noć o književnosti i životu, uronjeni jedno drugom u oči, nesvjesni bezveznog žamora beau monda oko sebe, sve dok ne bi bilo vrijeme da sjednu u 2

Pernod, jedan od najvećih svjetskih dostavljača vina i alkoholnih pića.

17

Knjigoteka

Glorij@

njegov sportski kabriolet i projure bulevarima, dok bi njezina kosa vijorila na vjetru... Molly savije leđa, energično skoči s kreveta i ustane. Koja bljezgarija. Hladila je zarumenjene obraze, tjerajući svoju maštariju, podigla kovčeg na krevet i pažljivo ga otvorila. Samo zato što svi smatraju Pariz najromantičnijim gradom na svijetu, ne moraš biti zaljubljen da bi uživao u njemu: to bi stvarno bilo vrlo uskogrudno razmišljanje. Postoji i romantika duha potaknuta ljepotom i, ovaj, poviješću. Iskopala je iz kovčega kozmetičku torbicu i pidžamu. Sutra su na redu Louvre, Notre Dame, Eiffelov toranj i Sacré Coeur. Bilo joj je drago što će sve to sama obići. Neki ljudi se uopće ne zanimaju za kulturu: sve što žele u stranoj zemlji je daviti se u piću i seksu. Bilo je mnogo bolje ne imati pratnju, nego imati nekoga tko ti samo odvlači pozornost. Uostalom, imala je pratnju. Nakon što je povješala na one tri vješalice svu odjeću koja stane na njih i ostatak gurnula hrpimice na drvene police, pronašla je Bertieja zgužvanog među cipelama u kutu kovčega. Izvukla ga je za rep i pogladila njegovo otrcano jazavčevo krzno. Njegove staklene oči namignule su joj svojim uobičajenim drskim izrazom. Dobri stari Berts. Zajedno su od njezine treće godine, kad ga je ugledala kako viri iz njezine božićne čarape. Imao je ogoljenu mrlju lamo gdje se zbila nezgoda s ljepilom i izlizano uho koje je Aleluja izgrizla kad je još bila štene. Molly mu je znala plakati u krzno, učila ga je akrobatskim pokretima, provjeravala njegovo znanje tablice množenja, vodila ga na praznike i kad bi prespavala kod nekoga, pa čak i na fakultet (iako ga je ponekad skrivala u ladicu). On joj je bio kao sva braća i sestre koje nikad nije imala. Znao je sve njezine tajne. Poljubila ga je u otrcani nos i položila na jastuk. Vrijeme za spavanje. Njezina plava pamučna pidžama bila je spremna. Izgledala je nekako grozno engleski - razumno, dosadno, kao tla pripada školarki. Dašak vjetra pomakne mrežaste zastore na otvorenom prozoru. Čula je odjek lupkanja potpetica na ulici i zavodničko hihotanje. “Mais arrête, toi!” Francuskinje vjerojatno nose male svilene gluposti kad idu u krevet ili možda ništa. Molly gotovo neprimjetno položi ruke na grudi, osjećajući njihovu punoću, težinu toplog tkiva. Bum! Srce joj naglo poskoči. Netko je kucao na vrata.

18 Knjigoteka

Glorij@

Treće poglavlje

Molly je buljila u vrata. Tko li je to mogao biti? “Ja sam”, vikao je netko na engleskom. Bio je to ženski glas, glasan i nesputan. Oprezno je otvorila vrata. Visoka djevojka u traper jakni pogledala ju je s čuđenjem. “Tko si ti?” pitala je. “Ja sam Molly. Tko si ti?” “Gdje je Janine?” “Tko je Janine?” “Zar nije ovdje?” “Možda si pogriješila sobu?” “Hoćeš reći da je otišla?” “Hoću reći da sam ja došla.” “Ali kamo je otišla? Gdje joj je roba?” Još dok je govorila, djevojka je gurala vrata sobe da sama sve provjeri. Njezina aura energije i samopouzdanja bila je tako jaka da je Molly ustuknula i pustila je u sobu. nadajući se da nije nekakva prevarantica. Jednu je ruku, za svaki slučaj, držala na kvaki. Djevojka je stala nasred sobe i oslonila ruke na kosti kukova koje su taman virile iznad ruba opasno niskih traperica. Srebrne naušnice u ušima i posve kratko ošišana kosa, tako crna da je sigurno bojena, davali su joj hrabar i razmetljiv izgled. Promotrila je Mollynu oskudnu imovinu, a zatim svu težinu tijela prebacila na jednu čvrstu nogu. “Ah. sranje”, rekla je. “Nešto nije u redu?” “Te smela ako zavirim u tvoj ormar?” “Paaaaa...” Ali već je otvorila vrata ormara i pretraživala njegov sadržaj. Molly je jurnula za njom. “Što tražiš?” Djevojka nešto promrmlja za sebe i krene prekopavati po rezervnoj posteljini. Mollyna mašta je radila sto na sat. Nije li “roba” bila šifra za drogu? Što ako je u njezinoj sobi pohranjeno nešto protuzakonito? Uhvatila bije policija... ispitivali bi je na francuskom... i zatvorili s lezbijkama i ljudima čudnih očiju. Nitko ne bi znao gdje je. “Što točno tražiš?” upitala je ponovo. 19

Knjigoteka

Glorij@

Djevojka je kleknula na pod i spustila glavu kako bi pogledala pod krevet. (O, bože, što ako je Janine ovdje - ubijena? Molly se zamislila na optuženičkoj klupi u sudnici suočena s neumoljivom francuskom porotom. “Mais, jesuis innocenie!” Nikad više ne bi vidjela Aleluju. Njezina majka umrla bi od tuge.) Nakon nekoliko beskrajnih trenutaka djevojka je ustala s poda i uz zveket narukvica otresla prašinu s ruku. Namrštila se s gađenjem. “Pa, ne mogu vjerovati!” “Što?” Molly je sad već gotovo osjetila povjetarac na svojoj goloj šiji dok čeka oštricu giljotine. “Zbrisala je s mojim rolama.” “Ro - rolama?” slabašno je ponovila Molly. “Samo što nisu moje. Ja sam ih kao posudila od te ekipe ga koju radim. Sad moram dati hrpu love za novi par. A i tako sam već švorc.” I to je sve? Osjetila je vrtoglavicu od olakšanja. Sad kad joj se vratio razum, bilo joj je savršeno jasno da se ne radi o nekoj luđakinji ili prevarantici, već običnoj djevojci koja je možda pet ili šest godina starija od nje, koja je neobično otvorena i govori naglaskom koji nikako nije mogla odrediti. “Stvarno mi je žao”, rekla je Molly, razmišljajući jednako o svojim melodramatičnim maštarijama, kao i o nestalim rolama. “Nisi li kriva, draga. Samo, kako je Janine mogla napraviti lako nešto? Trebale smo ići zajedno van danas. Ona je Australka, za boga miloga. Iz Sydneya”, dodala je mrko, kao da to sve objašnjava. “A ti si iz...?” “Melbourna, naravno.” Molly kimne. Maglovita karta Australazije koju je imala u glavi prikazivala je dva grada svega milimetar udaljena jedan od drugog, ali očito je moralni jaz zjapio poput provalije. Australka uzdahne. “Previše vjerujem ljudima, to je moj problem.” Zakolutala je očima i napravila žalosnu grimasu koja je izgledala smiješno. “‘Ajde, reci mi da sam budala.” “Budala si”, nacerila se Molly. Djevojka provali u smijeh. “E, hvala. Inače, ja sam Alicia.” Aa-lii-ša, kako je ona to izgovorila naglaskom koji je bio tako zreo i kremast poput Camemberta koji curi s tanjura. “Ja sam ovdje živjela nekoliko tjedana kad sam prvi put stigla u Pariz. Sad pazim na jedan brod. Pariz je tako guba, ne?” “Ne znam. Upravo sam došla vlakom iz Londona. Nikad prije nisam bila ovdje.” “Šališ se!” “Zapravo, nikad prije nisam putovala izvan Engleske.” 20

Knjigoteka

Glorij@

Alicia je izbečila oči i srušila se na krevet tako da je Bertie napravio salio, pao s jastuka i otkotrljao se do uleknuća iza njezinih leđa. Molly je zagrizla usnicu od srama, nadajući se da ga Alicia nije primijetila. Odjednom je postala svjesna suprotnosti između ove temperamentne Australke, koja je proputovala cijeli svijet i znala rolati, i sebe, djevojke u uredskoj odjeći kojoj društvo pravi plišana igračka. “Dala sam otkaz danas”, rekla je Aliciji prkosno se hvaleći, “pa sam pomislila, ma k vragu! Idem u Pariz za vikend.” “Bravo!” Alicia je pokazala iskreno divljenje. “Sloboda je moj moto. Sloboda da idem kamo hoću, radim što hoću, budem što jesam.” “Da, slažem se”, rekla je Molly gorljivo. “Zato i jesam ovdje. Da se iživim malo. Da se izludiram.” “Onda koji su ti planovi?” “Pa, mislila sam sutra početi s Louvreom...” Alicia frkne prezirno. “Ne, mislim sad. Večeras.” “Večeras?” Molly zamucne. Nesvjesno joj pogled skrene na podnožje kreveta, gdje su joj pidžama i kozmetička torbica jadno stajale na kupu. Alicia je slijedila njezin pogled. “Ma daj, ne budi takva mimoza.” Na trenutak je obzirno promatrala Molly kao da procjenjuje njezinu podobnost za nepoznate zadatke. Tad je lupila dlanovima o bedra i ustala. “‘Ajmo”, rekla je. “Kako to misliš?” “Budući da me je Janine ostavila na cjedilu, povest ću tebe.” “Kamo?” “Obuci cipele.” “Ali-” “Uzmi jaknu.” Mollyne uši zvonile su od uzbuđenja. Kamo idu? Što će se dogoditi? Tko je ta djevojka? Ali nekako su joj cipele već bile na nogama. Činilo se da jakna samovoljno skače s vješalice ravno Molly u ruke. Alicia je već bila na vratima i nestrpljivo lupkala po kvaki. “Imaš dosta novaca?” “Imam!” Molly se nasmiješila bez daha. “Ali-” Alicia se oštro okrene i podigne prst u znak naredbe, “Nema ‘ali’.” Uperi pogled u Molly. “Ovo je tvoja prva večer u Parizu - u životu. Je l’ tako?” “Da.” “Ovdje si samo za vikend. Je l’ tako?” “Da.” “Hoćeš obući pidžamu i otići u krevet?” 21

Knjigoteka

Glorij@

“Ne!” “Onda dobro”, nacerila se Alicia. ‘“Ajmo se zabaviti.” I tad su izašle u blistavu noć. Šetale su između zgrada spuštenih roleta, prolazile kraj grbavih automobila parkiranih tik jedan do drugoga i ispod redova uskih, željeznih balkona. Zrak je bio blag kao ljeti. Molly je osjetila slatkast miris duhanskog dima, kiseo vonj urina, vruću mast iz crêperije. Posvuda je bilo drveća, sjaja i hrpa malih kafića iz kojih su jedan za drugim nicali suncobrani, mreškanja francuskog jezika na povjetarcu. Išle su u stan neke Francuskinje po imenu Zabi. Alicia je honorarno radila u Zabinu dućanu s odjećom i prodavala mješavinu retro odjeće i Zabinih vlastitih kreacija. Bio je to samo jedan u nizu Alicijinih poslova, za koje je sve redom bila plaćena na ruke. Šetala je pse, čuvala djecu, konobarila i radila u baru, te bila vodič za razgled grada na rolama. Radila je bilo što samo da ostane u Parizu, koji je proglasila najsjajnijim gradom u Europi. “To znači da si bila u puno zemalja?” upitala je Molly zavidno. “Isuse, da. Nizozemska, Belgija, Luksemburg, Njemačka, sva ona istočnoeuropska mjesta. Italija, pički otoci, Galipolje - sve živo.” “Stvarno?” Molly se zavrtjelo u glavi od svih tih čuda koje je Alicia vjerojatno vidjela - Sikstinsku kapelu, Rijksmuseum, Prag, Veneciju, Akropolu. “Hmm, što ima u Luksemburgu?” “Ne pitaj. Kad sam prvi put prešla baru, išla sam na neko glupo putovanje autobusom. Sjećam se samo da su me izjele stjenke i da sam većinu vremena provela češući se.” “A Galipolje? Nisam čak ni sigurna da znam gdje je to.” “Bože sveti, Molly, ti ne znaš povijest? To je u Turskoj. Vi Briti ste poslali u smrt tisuće australskih vojnika u Prvom svjetskom ratu. Mel Gibson, sjećaš se?” “Pa on nije tako star.” “Ma nije ratovao, blento. U filmu.” “Joj, da.” Zatresla je glavom. Čini se da joj mozak ne radi baš najbolje u Francuskoj. Ali nije ju briga. Sad kad je imala Aliciju uz sebe, grad joj se više nije činio tako strašan. Svaki nepoznati prizor punio joj je baterije. Zujalo joj je u glavi. Imala je osjećaj da bi mogla šetati zauvijek. Skrenule su na široki bulevar, po kojem su automobili veselo jurili amo-tamo. Bi-biip. Tru-tru. Drveće je ravnomjerno išlo u nizu s obiju strana ulice, a svako je deblo bilo poduprto krugom kovanog željeza maštovita oblika. Ulične lampe izvirivale su iz lišća poput visokih bijelih balona. Srebrne fontane štrcale su u parkićima. Sjajne kavane bile su isturene na pločnik poput veselih 22

Knjigoteka

Glorij@

ostakljenih izletničkih brodova. Molly je ugledala jedan od onih kioska koje je vidjela na brojnim fotografijama: niski minaret boje borika noću, ukrašen lavljim glavama i pokriven krovom koji nalikuje glavici luka. Njegova jedina uloga bila je reklamna: Le Figaro, Pans-Match, Comédie Française. Glasno se nasmijala. “Što je?” upitala je Alicia. “Upravo je čudesno biti ovdje. Osjećam se kao Miranda u Oluji.” “Tko?” “O, vrli novi svijete, što takve ljude imaš.” Mollyn je glas treperio od poezije. “Otuda je Aldous Huxley uzeo naslov za svoj roman, znaš - iako ga je upotrijebio ironično, naravno.” Alicia ju je sumnjičavo pogledala. “Ti nisi valjda jedna od onih sveznalica, ne?” “Pa...” Molly se nije voljela hvaliti. “Svi znaju Shakespearea.” “Ne u Tullamarinu”, rekla je Alicia i dodala veselo. “Ja se baš ne razumijem u kulturu i sve te gluposti.” Mollyne su se oči raširile, iako nije ništa rekla. Tuliamarine: vjerojatno je to bilo mjesto gdje je Alicia odrasla. Imalo je romantičan, banditski prizvuk. Molly je zamislila prašnjav gradić s vodenim tornjem i ponekim zalutalim žućkom kako poput kulise stoji ispred pozadine ravnog plavog neba. Nije bilo čak ni knjižnice! Morat će ispitati Aliciju o Tullamarinu. Ali ne sada. Sad ima previše toga što bi htjela vidjeti. Napustile su bulevar i ušle u labirint sporednih uličica. Ovo je očito bio vrlo pomodan dio grada pun događanja, vrlo zgodnih restorana i bučnih barova iz kojih je treštala latino glazba. Molly se pitala tko će još biti kod Zabi u stanu? Hoće li svi tamo biti strašno pametni i sofisticirani? Hoće li njezin francuski koji je polagala na maturi biti dovoljan da se uključi u pristojan razgovor? Bonsoir. Je m ‘appelle Molly. Je suis officier de marketing. Što ako svi tamo šmrču kokain? Ili raspravljaju o Balzacu? Ili oboje? Krajičkom oka pogledala je Aliciju koja je koračala poput ratničke kraljice, uspravnih ramena i uzdignute glave, i pokušala oponašati njezinu bezbrižnu samouvjerenost. “Pazi na pseći drek.” Alicia je na vrijeme povuče za lakat. Ulice su poslale uže i tamnije, a gomile ljudi su nestale. Molly je opazila skrovita stubišta i kamene arkade ukrašene poput tijesta. Njihovi koraci odjekivali su između zidova prekrivenih penjačicama, što je Molly podsjetilo na špijune u vrijeme Francuske revolucije. Kad bi izbacila iz vida svako toliko parkirane automobile ili sjaj umjetnog svjetla, mogla bi biti hrabra Lady Clearwater koja pomaže Scarlet Pimpernel u prokrijumčariti plemiće u Englesku - ili barem Građanka Clearwater, s 23

Knjigoteka

Glorij@

trobojnom vrpcom oko čela i nožem među zubima, spremna da u jurišu osvoji Bastillu. “Stigle smo.” Alicia je slala u sjeni duboke arkade. Iza njezinih leđa Molly je vidjela romantično ruševno dvorište s biciklima parkiranim na kaldrmi i mačkom koja se šuljala. Svjetlo s prozora nezastrtog zavjesom probijalo se kroz lišće okljaštrenog drveta ispod kojeg su dvojica Afrikanaca sjedila na klimavim kuhinjskim stolicama i pušila. “Popit ćemo nešto i snimiti tko je tu.” rekla je Alicia, “a onda možda odemo dalje. Svidjet će ti se Zabi. Ona je posve luda.” U jednom od zidova prekrivenih lozom nalazio se uzak ulaz u zgradu, iza kojeg je zavijalo mračno stubište. Dok su se penjale na kat, Molly je ohladila dlan na željeznoj ogradi i udahnula miris vlažne žbuke s izrazitom primjesom kanalizacije. Čula je žamor, vriskanje, smijeh i sentiš ritam džeza. Na zadnjem katu došle su do vrata koja su bila prepuna nasprejanih grafita. “Zabina verzija knjige gostiju”, objasnila je Alicia lupajući glasno na vrata. “Vidiš?” Pokazala je na jedan od donjih panela gdje se pojavilo i njezino ime napisano žuto-zelenim kićenim viticama s narančastim zvjezdicama iznad i umjesto točaka. “Zabi kaže da je ovo interaktivno umjetničko djelo koje će jednog dana vrijedili brdo love.” Baš kad se Molly pitala koliko luda mora bili ta luda Zabi, širom otvori vrata prelijepa djevojka u čipkastoj bijeloj luckastoj suknji i crnim mrežastim čarapama. Jedva metar i pedeset, sjajne mangupski ošišane kose sa sićušnim draguljem koji je svijetlio na kosini jedne nosnice, izgledala je kao zločesta vila. “Alicia! Sulut!” Zamahnula je rukama, a zatim privukla Aliciju i poljubila je sa žarom u oba obraza. “A tko je ovo?” Pogledala je Molly. Njezin sjajni pogled nije bio neljubazan; unatoč tome, Molly je osjetila kako je laserskim pogledom pomno proučila svaki milimetar njezina tijela i odjeće. U sljedećem trenutku, prije nego što je uopće uspjela izgovoriti nesigurno “Bonsoir”, djevojka joj čvrsto stisne ruku. Čim su ušle u sobu, Alicia objasni Mollynu prisutnost. Francuski joj je obilovao rastegnutim i nazalnim očito negalskim samoglasnicima, ali je zato bio zapanjujuće tečan. Odgovarajućim pokretima ruku objasnila je nestanak rola i méchante Janine, dok se Zabi zgražala nad horreurom cijele priče. Molly je zbunjena stajala između njih. Mala kockasta soba doimala se prepuna. Svi su pušili i pričali velikom brzinom jezikom koji nije imao nikakve veze s onim što je učila u školi. Iznad kamina je stajala preparirana sova, a sa stropa je visio žičani škorpion. Jedan zid bio je ukrašen golemim posterom za koncert Johnnyja Hallydaya iz 2000. godine - nije li on umro oko 1963.? Glasom koji je bio barem za oktavu viši od Mollyna, Zabi je dozvala nekoga da donese pića. U međuvremenu, dovukla se grupa da sluša 24

Knjigoteka

Glorij@

dramu o rolama. Sad se već više njih upoznalo s Molly - dvije skakutave Francuskinje tanahnih glasića, crnac koji je bio toliko elegantan i puten da Molly nije mogla maknuti pogled s njega, Španjolka po imenu Kiki koja je dizajnirala fenomenalne cipele, stariji muškarac kojeg je Zabi predstavila kao svojeg gurua, obučenog u bijelo od glave do pete, i koji je lako žario kao da je bio na svekolikom duhovnom kvarcanju. “Obožavam plavuše”‘, povjerio se Molly, milujući joj kosu. “Pivo ili vino?” upitao je neki glas. Molly prihvati čašu vina od Francuza s konjskim repom koji joj se predstavio kao Didier i rekao da se bavi prodajom biološkog povrća. “Kako zanimljivo”, odgovorila je. Onda: ona je iz Engleske? Didier ju je prepoznao po naglasku. Nadao se da se njezina jadna zemlja napokon oporavila od grozne krize. Ili još uvijek pati? “Ne previše”, odgovorila je Molly prepredeno, no nije imala pojma o čemu ovaj priča, Malo otpije. Što se njega tiče, on ne može zamisliti užas života u nekoj zemlji prepunoj ludih krava. “Stvarno?” nakostriješi se Molly. Srećom, Francuska je poduzela posebne mjere da spriječi ulazak svake pojedine lude engleske krave u državu. “Pa, ja sam tu”, rekla je Molly drsko, “i ja nisam luda.” “Ma pusti ga na miru”, u uhu joj zagrgolji Alicijin glas. “On priča o kravljem ludilu - vache folle. Ima kiosk s povrćem iz biouzgoja.” Molly poklopi usta rukom da priguši hihot. Srećom, čini se da Didier misli kako je ovo primjer poznatog engleskog smisla za humor pa se i on počeo smijati. Molly osjeti kako joj raste adrenalin. Bila je duhovita - i to na francuskom! Nacerila se Didieru (šašav tip - šašavo ime!) i opet podigla čašu da otpije malo vina. Joj! Čaša je bila prazna. Alicia ju je odvela do stola punog boca. “Dođi upoznati Cilberta. On je isto ostao bez posla - jedan od onih dot com poslova. Francuzi su se prekasno utrpali na vlak tehnološkog razvoja pa su prvi i izvisili.” Prošle su kraj gurua koji je isprobavao svoje tehnike na jednoj od onih skakutavih djevojaka koja je u međuvremenu prestala hopsati i legla na kauč među raskuštrana lažna krzna. Sklopio je ruke i stisnuo ih na njezinu trbuhu. “Diši, diši”, govorio je kao da pjeva, dok je ona cičala i meškoljila se. Gilbert (žil-beer) je bio zgodan mračnjački tip u crnim dizajnerskim trapericama i bijesno je pušio. “Ja sam mučenik novog gospodarstva”, rekao je Molly, gledajući je tragičnim pogledom, “Dvije godine proveo sam 25

Knjigoteka

Glorij@

ispred kompjutora klikajući kao idiot, Radio sam devedeset sati tjedno. Ručao sam baguette za radnim stolom - možeš si zamisliti? I sad - puf!” Stresao je pepeo. “Najbolje čemu se mogu nadati je posao u nekom ministarstvu gdje ću raditi s onim starcima. Morat ću si kupiti odijelo.” “To je stvarno tužno”, složila se Molly diveći se njegovim jagodicama. “Evo, popij još malo vina.” “Znaš, ti si vrlo suosjećajna djevojka.” Je li to bilo zbog cuge ili je stvarno čula neku elektronsku melodiju? Pomislila je kako prepoznaje “Marseljezu”. Gilbert je izvadio mobitel iz džepa svoje košulje i prislonio ga na uho. “Chérie,” namrštio se, “gdje si ti?” Pa, ništa. Molly se okrenula i promatrala dimom zamućenu sobu. Sve je bilo toliko drugačije nego u Minster Episcopiju, pa čak nego i u Earlsfieldu. Putovanje zaista proširuje vidike. Zabi joj je rekla da se potpiše na prednja vrata ljubičastom i srebrnom bojom. Neki čovjek s naočalama, koji ju je zamijenio s Aliciom, održao joj je kratko predavanje o fiziologiji klokana. Francuzi su joj pričali na francuskom, a ona im je odgovarala na francuskom. Ni živu dušu nije zanimalo da radi u marketingu. Nitko je nije ispitivao o Balzacu, iako se našla u strastvenoj raspravi između jedne od skakulavih djevojaka i organski nastrojenog Didiera. Non! djevojka je bila uporna. Samo ljudi smiju imati magarca. Mais écoute, Sylvie, nije li dobri bog stvorio sav život? Zašto onda kukac - ili rajčica - ne bi imali magarca? Što li Molly misli o tome? Napokon joj je sinulo da ne pričaju o magarcima (ânes) već o dušama (âmes). Njezina duša, pak, bila je uzbuđena zbog dubokoumne rasprave. Istina je što se priča da su Francuzi intelektualci. Pomislila je da bi se moglo pokazati kako je Francuska njezina duhovna domovina. U tom trenutku Alicia joj privuče pogled i mahne joj. Zabi je bila s njom. Dok se probijala kroz sobu, opet je osjetila kako je te crne oči pomno proučavaju. “Zabi bi išla u klub”, reče joj Alicia. “Danas je neki novi DJ koji je stvarno komad.” Super!” Oči joj zaiskre. “Ali imamo problem.” Molly ubrzo shvati da je problem ona, točnije njezina odjeća. Taj je, naime, klub zloglasan po svojim izbacivačima - les physios - koji sadistički uživaju u tome da izbace sve one koji ne zadovoljavaju njihove mušičave kriterije o tome što je cool. (“Salauds!”Zabi s gađenjem zabaci glavu.) Molly izgleda jako lijepo, nastavi Alicia, u stvari, dovoljno je zgodna da gotovo u svemu izgleda dobro, ali... Molly spusti pogled na svoje poslovno radno odijelo od poliestera i osmijeh joj nestane s lica. Gotovo da je čula šištanje ushita kako izlazi iz 26

Knjigoteka

Glorij@

nje kao zrak iz probušene gume. Uvijek isto. Uvijek su drugi ljudi nosili super odjeću, imali fantastična zanimanja, izlazili u cool klubove. Ali ne i Molly Clearwater, a ne! Po tko zna koji put osjećala se kao da na sceni započinje veličanstvena predstava - svjetla, boja, drama - dok ona čeka, i čeka, i čeka u tami kraj pozornice da dobije mig koji nikako da stigne. “... ali Zabi će te malo srediti, ne brini”, govorila je Alicia. Molly se zbunjena okrenula prema Zabi koja je vrtjela suknjom poput djevojčice i izgledala uzbuđeno. Srediti je? Kako? Gdje? I zašto? Ali već je osjetila ruku koja ju je gurala kroz sobu na donjem dijelu leđa. “Nećeš vjerovati kad vidiš Zabinu spavaću sobu”, govorili je Alicijin glas. Vrata su bila otvorena, svjetlo upaljeno. Molly je ostala bez daha. U sobi se nalazio krevet veličine galiona 3, staro pozlaćeno ogledalo naslonjeno na zid, krojačka lutka napola obučena u otkvačeni kaput od krpica i nizovi vješalica s raznovrsnom odjećom. Bilo je tu crne kože, bijele svile, baršuna boje šljive, stare čipke i izlizanog trapera, čizama s kopčama, poj asova sa zakovicama, šljokica, krzna, šešira. Ne može to sve biti Zabino. To je očigledno bio višak iz njezina dućana. “Alors.” Zabi usmjeri Molly prema ogledalu i namjesti je ispred njega. “Što mislimo?” Molly je mislila na nekoliko stvari istodobno - da one valjda stvarno ne misle posudili joj odjeću samo za odlazak u klub, da bi prije krepala nego se skinula pred tom zastrašujuće šik Zabi; da koliko god se trudile, ona će ionako na kraju izgledati blesavo. Osjećala se vrtoglavo kao da se njiše nad ponorom i pita se bi li se usudila skočiti. “Baš mi se sviđa ova haljina.” Alicia, koja je prekapala po vješalicama, donijela je nekakvu crvenu, sklisku krpicu. “Iš, iš.” Zabi je odmahnula. Od koncentracije njezino lice poprimi oblik oštrog malog trokuta. Skinula je sako s Molly i uklonila kosu s njezina ramena. “Ili ovo?” Alicia je gurnula vješalicu pred Mollynu bradu. Molly je zgranuto buljila u haljinu zebrastog uzorka dugačku otprilike šezdeset centimetara koja je imala rupu tamo gdje bi trebala biti prednjica. “Ne mogu to obući!” Ipak, dok je to izgovarala, osjetila je Zabine vješte prste na patentnom zatvaraču. Tren kasnije Mollyna suknja ležala je poput lokve oko njezinih gležnjeva. Bespomoćno je iskoračila. Zabi prostrijeli pogledom etiketu na suknji, a zatim je stručno preklopi i položi na krevet. “I košulju”, zapovjedi. 3

Ratni i trgovački brod na jedra.

27 Knjigoteka

Glorij@

Molly još jednom automatski posluša. Iz ogledala buljila je u nju poznata figura odjevena u grudnjak iz robne kuće i utegnuta u hulahupke za oblikovanje trbuha. Nastupila je mrtva tišina. “Gle, Alicia”, napokon je rekla Zabi tonom znanstvenika koji upravo ukazuje na zanimljiv fenomen pod mikroskopom. “Grudi, vrlo su lijepe, non? A noge?” Lepršavo mahne ručicom. “Moglo bi se nešto napraviti.” Alicia i Zabi kružile su oko Molly kao da pregledavaju stoku. To ju je s jedne strane smetalo, ali joj je bilo i neobično uzbudljivo. Najbliže što je ikad došla do toga da je netko “odijeva”, bilo je kad je mlitava prodavačica otegnula: “O, pa to vam stvarno dobro stoji.” (Što se često pokazalo očito netočnim.) No osjetila je da se ovdje nalazi u rukama stručnjaka. Štoviše, sve se odvijalo na stranom jeziku. Francuski je zvučao nekako umirujuće bezlično - grudi, noge, stražnjica (inače, na francuskom ta riječ ima oblik množine - tes fesses) - kao da svi ti dijelovi tijela uopće nemaju veze s njom. Osim toga, u francuskom postoji taj mali trik u govoru kojim se sve izražavalo bezlično - il faut... on doit - tako da nije Molly trebala isprobati odjeću, već je odjeću valjalo isprobati. Zebrasta haljina zapravo uopće nije izgledala tako loše. Molly se razveseli, ali Zabi odbaci haljinu oštrim pogledom. Zatim Molly isproba jednu pripijenu crnu (“Ne crno”, odluči Zabi), onda prugaste trapezice i bluzu od krem šifona (“une catastrophe”). Isprobavajući komad po komad odjeće. Molly osjeti kako se prepušta zavodljivom samoljublju trenutka. Odjednom Zabi pljesne rukama. “Zlatno!” izjavila je. “S tom kosom i tom puti - razumiješ? Brzo, Alicia, onu suknjicu. I sandale od krokodilske kože. Da, sve jasno vidim. Ja sam genij! Vite, vite!” Molly začas obuje sandale s visokom petom i tankim trakama koje su se križale na gležnju. Zatim je navukla minicu od mekane, sjajne zlatne kože i povukla zatvarač. Stajala joj je savršeno. “Opa, vide ti se gaće”, rekla je Alicia i pokazala na vidljive brazde od gume na gaćama. “Morat ćeš imati samo hula-hupke.” “Molim?” “Požuri ili ćemo propustiti DJ-a.” Molly krene s potrebnom mučnom prilagodbom. U međuvremenu je Zabi otišla do vješalica i prebirala po njima mrmljajući nešto u bradu. Vratila se s korzetom od šanžan svile koja se na svjetlu prelijevala iz brončane u zlatnu. “Nadahnuta sam! Naravno, ispod toga se ne nosi grudnjak.” Bez donjeg rublja! Pa ne može tako izaći u javnost! Pa sad, možda i može. Na goloj koži korzet je bio hladan i klizav. Zakopčavao se s prednje strane i stajao joj je upravo čudesno. “Vidiš?” rekla je Zabi. Pogled joj je prštao od zadovoljstva. 28

Knjigoteka

Glorij@

Ipak, prije nego što se Molly pošteno pogledala, Zabi je povuče na običan drveni stolac i uperi joj lampu u lice. “Još malo dramatike oko očiju”, promrmljala je nanoseći olovku za oči. “I nešto oko vrata.” Prekopala je ladicu i izvukla tanku baršunastu traku koju joj je svezala ispod kose. “Sad zatvori oči.” Nešto zašišti, proširi se miris sličan laku za kosu, a zatim silne kapljice poškrope Mollynu golu kožu. Zabi joj na kraju preda jaknu od iznošenog baršuna iste boje kao zrna kave. “Evo,” rekla je opušteno i s osmijehom zadovoljstva na licu, “izgledaš savršeno.” Molly je polako ustala, držeći ravnotežu na nepoznatim potpeticama. “O-o, dečki, drž’ te se.” Alicia je iskočila iza vješalica gdje je kopala tražeći nekakve dodatke uz odjeću. Napravila si je ljubičasti pramen u kosi i oko bokova zakopčala širok remen prepun opasnih zakovica. “Molly, izgledaš fenomenalno.” “Stvarno?” Molly uvuče ruke u svilenkastu podstavu jakne i nesigurno otklipše do ogledala. Sad se Zabi spremala. Mazala je usta grimiznim ružem, raspršila oblak parfema u zrak i pustila da poput rose padne na njezino uzdignuto lice i ruke i napokon se uvukla u usku oficirsku jaknu s mjedenim gumbima. Djevojka u ogledalu buljila je u Molly zagasitim pogledom. Noge su joj bile duge i tanke, a grudi kao dva krem jastuka. Kosa i koža hlistale su joj od zlatnog praha. Molly se približi. Tko je bila ova vatrena sirena, zlatna božica, ova samouvjerena, raskošna, glamurozna, svjetlucava neznanka? Odgovor je stigao iz skrovitog mjesta duboko u njoj. Ja!

29 Knjigoteka

Glorij@

Četvrto poglavlje

Klub je predaleko da bi se išlo pješice, odredila je Zabi, pogotovo u opasnim potpeticama, a i metro je odavno prestao voziti. Na kraju ih je povezao Didier u svojoj krntiji od kombija u kojoj je inače vozio povrće. Molly i Zabi bile su zgnječene na prednjem sjedalu, a Alicia se velikodušno ponudila da će sjediti straga na sanducima organskih gljiva. Didier se hvalio kako prodaje dvanaest različitih vrsta. (Dvanaesti Molly nije znala nabrojiti ni pet). Mirisale su po mošusu od čega se Molly zavrtjelo. Vrtjelo joj se i od vina koje je bila popila, od izmiješanih svjetala i zgrada, stupova i spomenika, fontana i drveća te vrtoglavog uzbuđenja što juri kroz strani grad usred noći, ide na nepoznato mjesto s ljudima koje jedva poznaje, i to još u tuđoj odjeći. Bez gaćica! O čemu bi sad trebala razmišljati? Međutim, nije bilo vremena za razmišljanje. Upalilo se zeleno. Istog trena Didier zatrubi i odjednom se nađu na mostu kako prelaze lamu nalik na crnilo, koje treperi sićušnim odrazom svjetala. “To je Seina!” zacičala je Molly. “Ouais”, nehajno se složi Didier. Molly je buljila kroz prljavi prozor, dok se Pariz prostirao pred njom kao čarobni tepih. Malo dalje vidjela je elegantnu krivulju još jednog mosta ukrašenog dvostrukim redom uličnih svjetiljki poput svijeća na velebnoj rođendanskoj torti. Ako je ovo bila Seina, onda će za koji čas biti na lijevoj obali. Srce joj je zaigralo. Tamo gdje je Hemingway pisao u kavanama jer nije imao novaca za grijanje svoje unajmljene sobe, gdje je Uliks odvažno prvi put objavljen, gdje je živjela Gertrude Stein, a umro Oscar Wilde. Slikovite uličice vrve studentskim kafićima, romantičnim potkrovljima i podrumskim jazz klubovima - tako je barem oduvijek zamišljala. Iskreno, kad su stigli na drugu obalu rijeke i skrenuli na prometnu glavnu cestu, vidjela je samo zgradu željezničkog kolodvora i bujicu nebodera. Što se to sad događa? Kombi je skrenuo s glavne ceste, zaletio se niz mračnu uličicu i krenuo ravno prema rijeci. Molly se čvrsto primila za sjedalo dok se auto tumbao i poskakivao po kaldrmi. Ovdje dolje nije bilo ničega osim brodića i skupine sumnjivih tipova koji su se onuda motali i to se Molly učini strašnim. Pala joj je na pamet grozna pomisao. Što ako kluba uopće nema? Što akt) su Zabi i Alicia članice neke međunarodne zločinačke organizacije pa je sve što se večeras događalo samo dio razrađenog plana da je otmu, stave na brod niz Seinu do - pa, kud već ona ide - i prodaju nekom naftnom šeiku nepojmljive izopačenosti? Čitala je bila jednom takvu knjigu. Potajno je pogledala Zabi koja je pjevušila nešto u sebi i laštila nokte o rukav svoje jakne. Možda blefira. 30

Knjigoteka

Glorij@

Kombi je zahroptao i stao. Motor se ugasio. Molly je čula jako lupanje. Je li to njezino srce? “Uvijek reci nekome kamo ideš i pazi da imaš novaca za povratnu kartu.” Majčine dobro poznate riječi odzvanjale su joj zlokobno u glavi. Krišom je tražila kvaku i polako skidala cipele s nogu, spremna da potrči i spasi si život. Štropot naglo stane. Didier je povukao ručnu kočnicu. Licem u sjeni okrene se prema njoj. Zabi podigne pogled s noktiju i nagne se prema njemu kao da će mu šapnuti daljnje upute. Molly se odmakne od njih. Vrata kombija se širom otvore pod njezinom težinom i ona ispadne iz auta na stranu. Zabi vrisne. Čudom ravnoteže i prilično neprivlačnim majmunskim posrtanjem, Molly izbjegne pad na koljena. U međuvremenu je čula Zabi i Didiera kako zabrinuto pitaju što se događa. Je li se ozlijedila? Taj debilni auto! Mjesto mu je na otpadu. Molly se polako uspravila. Svjež zrak provali u njezina pluća - i mozak. Naravno da je nitko ne želi oteti. Didier nije čak ni izašao iz kombija: on za nekoliko sati postavlja svoj štand, rekao je, pa je odlučio da će malo odspavati. Zabi šapne tek bezazleno, obično “Merci” i poljubi Didiera za laku noć. Sumnjivci koje je Molly vidjela bili su ljudi iz kluba, koji su provjeravali svoje financije ili zastali da zapale koju pljugu. Jako lupanje, koje je maloprije čula, nije bilo njezino srce, već Alicia koja je zahtijevala da je puste iz zagušljive gljivarske atmosfere. I ovo nije bio otrcani dok, već široko i prekrasno šetalište uz rijeku, načičkano drvećem koje je pratilo blagi zavoj Seine. S jedne strane nalazio se visoki zid koji je štitio mirnoću ovog mjesta od užurbane glavne ceste, a s druge strane brodovi ukrašeni svjetlosnim girlandama nježno su se ljuljali na valovima crnog stakla. Klub je bio na jednom od mnogih brodova pretvorenih u restorane ili klubove različitih sadržaja. Prolazeći kraj njih nesigurno nabadajući štiklama, ruku pod ruku s Aliciom i Zabi, Molly je čula kako se džez pretvara u disco, rock preklapa s rapom, a zatim su stigli do starog brodasvjetionika jarkocrvene boje, s niskim ostakljenim tornjem koji je bljeskao poput reflektora. Ovo je bez sumnje bio najsjajniji klub od svih. Na mostiću za ulaz na brod. mala, ali gorljiva skupina ljudi gurala se da ude, mašući novčanicama prema physiosima - čije ime, otkrila je Molly, nije imalo ništa s njihovom gradom ili tjelesnim povredama koje bi mogli nanijeti, već je bila skraćenica od physionomistes, drugim riječima, bili su stručnjaci za čitanje karaktera s lica. Pitala se što će vidjeti na njezinu. Odjednom je silno poželjela ući na ovo mjesto, na kojem je glazba treštala, a obojena su svjetla izvirivala kroz brodske prozore. Htjela je biti dijelom tog uzbuđenja, utopiti se u njemu i zaboraviti na sve zbog čega se osjećala malom, ukočenom i odbačenom. 31

Knjigoteka

Glorij@

Zabi se progurala na početak reda i uperila bradu u izbaci vača, mrzovoljnog Golijata utegnutog u crno odijelo. Zauzela je istodobno bahat i koketan stav te mu se obratila na brzom francuskom zadirkujući ga. Pokazala je na svoje prijateljice u pratnji, pozivajući ih naprijed da se pokažu. Molly je zaboravila da treba ispasti cool pa je nabacila svoj najvedriji osmijeh. “Je suis Australienne”, objavi Alicia, kao da će to prevagnuti. Možda i je. Nakon dugih trenutaka pomnog promatranja, izbacivač se odmakne i trzne glavom. Ušle su. Molly je kročila nestabilnom potpeticom na mostić, osjetivši glazbu kako probija kroz daske. Svježe strujanje zraka s rijeke golicalo joj je neuobičajeno razotkrivena bedra pa je povukla suknju da je pristojno drži na okupu. Stupila je na brod, svjesna blagog njihanja dok je pratila Zabi i Aliciju kroz vratašca do vrha uskih brodskih stepenica. More zvukova hučalo je i udaralo u Mollynim ušima poput valova koji se razbijaju o stijene. Bilo je zagušljivo, a zrak je bio ispunjen mješavinom alkohola, parfema i znoja. Zastale su da pričekaju par koji se penjao po uskim stubama, tamnog mladića koji je držao za ruku krhku djevojku u crnom, vukući je iza sebe poput Orfeja koji odvodi Euridiku iz Hada. Na vrhu stuba okrenuo se prilično nesputano i povukao je u strastven zagrljaj. Tik pred Mollynim nosom njihove su se usne spojile i stopile. Nije bilo hihotanja, pipanja i žvaljenja, već je poljubac bio lako vatren da su Molly prošli trnci u tabanima. Primijetila je da Zabi gleda s poštovanjem i krajnje strpljivo, iako su im stajali na putu. Zar je ljubav, dakle, tako važna? Par se razdvojio. Bez žurbe i zaneseni, prošli su kraj Molly i izašli na zrak puteno priljubljenih bokova. Nije mogla odoljeti da ih ne isprati pogledom. ‘“Ajde, idemo čagati!” Alicijine su potpetice zveckale po metalnim stepenicama dok ju je zvala preko ramena. Zabi je već bila nestala u krcatoj rupi. Molly se trgnula i vratila natrag u stvarnost, primila se čvrsto za ogradu i uronila za njima. Njezin prvi dojam bio je da se čovjek ovdje uopće ne može kretati, ni milimetra. Tijela su bila stisnuta u polutami. Jaki basovi udarali su joj u grudi. Pod je poskakivao pod težinom stopala koja su plesala. Neki čovjek joj se uz cerek unio u lice i viknuo nešto što nije razumjela. Nasmijala se gotovo neprimjetno i krenula dalje, držeći svoju torbu zaštitnički na trbuhu. U vodiču je pročitala upozorenje o džeparima. Na trenutak je panično pomislila da je izgubila prijateljice. Kako će se ikad vratiti u hotel? Je li se uopće sjećala njegova imena? Tad ju je netko povukao za ruku i izvukao iz gužve do ruba svjetlećeg šanka. “Moramo naručili cijelu bocu”, viknula joj je Zabi u uho. “Ako pomisle da imamo novaca, odmah će nam pronaći stol.” 32

Knjigoteka

Glorij@

“Ja ću platiti”, rekla je Molly lakoumno, tražeći svoju kreditnu karticu. Za čudesno kratko vrijeme sjedile su za sićušnim okruglim stolom koji je zajedno s ostalima bio naguran između šanka i plesnog podija. Konobar u trapericama i crnoj majici kratkih rukava donio im je poslužavnik s tri čaše i - jao - bocom šampanjca, čije je ime pokorno pokazao Molly. Kimnula je lupo glavom i pokušavala izbrisati iz glave sliku stanja na svom bankovnom računu koje se vrtoglavo spušta u minus, dok je konobar odmotavao čep, osloboditi ga iz boce elegantnim plop i natočio joj najmanje piće koje je ikad vidjela. Pogledala ga je, zbunjena. Kako to da on stoji tu držeći bocu, a jadne Zabi i Alicia nemaju ni kapi? Zar su Francuzi ludi? Neznatan pokret njegove obrve preusmjerio joj je pogled na čašu koju je držala u ruci i uz osjećaj neugode od kojeg su je prošli vrući trnci po cijelom tijelu, Molly shvati da mora probati sadržaj čaše i dati svoj sud. Žurno zgrabi čašu, otpije gutljaj mjehurića i uspije trznuti glavom u znak odobravanja prije nego se počela daviti. Alicia je lupi po leđima. “Dobro sam”, zakrklja Molly, brišući oči i praveći se da je zaokupljena plesačima. Sati je vidjela gornji dio DJ-eva tijela. Vrtio je ploče i vjerojatno stajao na nekoj pozornici na drugom kraju broda. Bio je obučen u košulju cvjetnog uzorka, imao je slušalice na ušima i mahao glavom naprijednatrag kao idiotski fazan u trku. No, glazba je bila sjajna i ljudi su bili super. Nitko nije skinuo majicu ni povraćao po podu. Žene su bile mršave poput trkaćih konja, savršeno njegovane i odjevene u minimalističke crne haljine, a na licu su imale izraz koji je govorio “Ne diraj me”. Muškarci su bili tamni i ušminkani, imali su oči pune duše, izražajne obrve i markantne nosove. Molly sine da su Francuzi druga rasa, a ne samo drugi narod. U usporedbi s njima Englezi su bili blijedi, plahi i... nekako gnjecavi. Nisu imali ni onaj dašak profinjene bezbrižnosti koja je tako privlačila Molly. Insouciance, to je to. (Od francuskog soucis, što znači ‘brige’, Molly si je objasnila. Eto, Englezi čak nemaju ni vlastitu riječ za to). Opa! Neki ju je muškarac uhvatio kako ga promatra. Snimio ju je od glave do pete, očima tamnih trepavica, a zatim joj dobacio hitar, skriven osmijeh. Ti bokca! Okrenula se prema stolu i rashladila rumene obraze popivši još malo šampanjca. Možda je pomislio da izgleda jeftino. Počela je sumnjati u tu posuđenu odjeću. Iako je tu bilo zagušljivo, nije se usudila skinuti jaknu. Što ako netko primijeti što ima na sebi? (Ili nema?) “Dobro, djevojke”, Alicia se nagne prema njima, vedra pogleda. “Večerašnje mete: koga ćemo noćas odvući doma i smazati za doručak?” “Ja zaista nisam zato došla”, rekla je Molly prekriživši noge. 33

Knjigoteka

Glorij@

“Ti, zezantica jedna. Dođi, idemo im pokazati što imamo.” “Da, idemo plesati”, složi se Zabi. Začas su strgnule jaknu s nje i povukle je na plesni podij. Ubrzo se našla u vrtlogu crnih haljina i bijelih košulja, razmatranih ruku i letećih kosa, poluslijepa od svjetala koja su presijecala blještava tijela i odbijala se od zubi, otkrivenih u prepuštanju ekstazi. “Navali”, vikala je Alicia, pumpajući šakom u zraku. Da bar Alicia nije takva Australka. Da bar Zabi ne vrti lako suknjom cijelo vrijeme. Da bar ona, Molly, nije tako visoka, tako blond i tako... mesnata. Gledano odozgo, njezin je dekolte izgledao raskalašeno obnažen, a njezina je suknja jedva prekrivala gornji dio nogu. Zapravo je na sebi imala abažur. Što misle ti francuski frajeri, tko su oni da tako bulje? Već će ona njima pokazati. Ali njezin poznati prezirni pogled kojim je znala ošinuli ljude ovdje nije palio. Umjesto da naglo skrenu pogled, kao što su to radili dečki u Engleskoj, ovi nastave gledati u nju - ne nepristojno ili pohotno, već procjenjujući je iskreno, gotovo profesionalno, a to je za Molly bilo nešto novo. Uzmimo na primjer onog zgodnog tamo, koji pleše sa svojom djevojkom. Svaki put kad bi ga pogledala, a sigurno to nije napravila više od pet-šest puta, ma zapravo ga je tek okrznula pogledom, podigao je obrvu u znak odobravanja kao da joj daje ocjenu od jedan do deset. Gle ti bezobraznika! Uostalom i nije tako zgodan. Zabacila je kosu, okrenula mu leđa i dodatno zamigoljila u plesu ne bi li mu dala do znanja da joj ne treba odobravanje nijednog muškarca. Svejedno je osjetila kako joj raste samopouzdanje. Ono fantastično stvorenje koje je vidjela u ogledalu u Zabinoj sobi - to je ona. Molly je često primjećivala kako se muškarci lako daju nasamariti pa privlačnom smatraju svaku djevojku koja nosi izazovnu odjeću i nikako nije odobravala taj jeftini trik. Ali to pali! I potpuno ju je oslobađalo što nosi lako malo krpica pa osjeća kako joj se tijelo svija u njihovu klizavu zagrljaju dok se ona prepušta glazbi. Sve je udaralo u istom divljem drum’n’base ritmu - boce na šanku, Alicijine naušnice, rub Mollyne pepeljugaste suknje koji se zlatio uz njezina bedra. Takav bi život trebao biti: boja, glazba, energija, osjet, sloboda. Tras! Molly je gotovo i/gubila ravnotežu kad ju je Alicia u plesu udarila stražnjicom. Alicia se pak ubacila u šestu brzinu, mahala je kukovima, udarala petama. Molly je mogla zamisliti da Alicia nije stigla u Europu uobičajenim avionskim putem, već da ju je puka seizmička snaga njezina značaja katapultirala ravno u Pariz kroz užareno središte Zemlje. Lice joj se sjalo od znoja i iskrenog uživanja. Molly joj je uzvratila osmijeh u naletu simpatija. O, ne, upomoć, stiže još jedan sudar stražnjicama! 34

Knjigoteka

Glorij@

Zabi je imala pravo što se tiče DJ-a: bio je fenomenalan. Svaki put kad je Molly pomislila da će morati sjesti ili će umrijeti, ubrzao je glazbu dok cijeli klub nije bio na vrhuncu. U nekom trenutku pojavila se figura u bijelom: Zabin guru poskakivao je sav znojan pokraj njih nekoliko minuta, a zatim je odveo Zabi za drugi stol. (Vjerojatno je jadničak bio prestar da pleše.) Dva dječačka tipa, koja su se glupirala na plesnom podiju, počela su se upucavati Molly i Aliciji. Jedan je imao kaubojski šešir, a drugi šašavu majicu sa svjetlima koja su treperila “Mi smo ludi dečki”; vikali su, skačući gore-dolje. “Vulim teee.” Molly se toliko hihotala da je morala skočiti natrag do stola i osvježiti se još jednim gutljajem šampanjca. Kad se vratila, nije ih više bilo. Nastavila je plesati s Aliciom, možda još deset minuta, možda četrdeset. U glavi joj je sve prštalo od utisaka. Osjećala se zamamnom i svemogućom, kao zlatna bočica tekuće energije. Kad se glazba napokon malo smirila, a svi nazdravili DJ-u, odlebdjela je do stolca u oblaku euforije. Jedva je sjela kad joj se ispred nosa na stolu pojavi presavinuti komad papira. Otvorila ga je i pročitala. Pisalo je na francuskom: “Ti si prekrasna žena. Nazovi me. Claude,” Slijedio je niz brojeva. Osvrnula se po prostoriji i uhvatila pogledom onog istog muškarca koji je pokušao očijukati s njom na plesnom podiju. Sad je izlazio iz kluba zagrlivši svoju djevojku! Gad podmukli! Molly bez riječi preda poruku Aliciji. “Isus’, Molly, meni se to nikad nije dogodilo.” No u njezinu glasu nije bilo ni najmanje naznake ljubomore. Umjesto toga je ustala i rekla: “‘Ti smeta ako se počnem uvaljivati onom tipu u kaubojskom šeširu? Izgleda mi fora.” “Odi, odi.” Molly joj je mahnula. “Meni je ionako prevruće da se ikamo pomaknem.” I žedna sam - ako je još uopće nešto ostalo. Posegnula je prema posudi za šampanjac i ustanovila da je boca opet gotovo puna. Baš čudno. I baš fino. I get no kick from champagne, pjevušila je sretno u sebi i natočila si još jednu čašu do vrha, a zatim sama sebi nazdravila što je iskapila bez ikakve nezgode. Kakvo je samo predivno i poželjno biće bila! Zgužvala je poruku i bacila je nemarno preko ramena. Njoj ne trebaju varalice, hvala. Zapravo joj se prilično vrtjelo. Odlučila je otići na palubu i malo se rashladiti. Usput su je dvojica muškaraca pitala za ples. “Non, merci!” Kako je na francuskom jednostavno biti prevrtljiva. Nesigurno se popne stubama. Pjevušila je “I feel pretty, oh so pretty...” Svjež joj je zrak godio kao smirujuća ruka na čelu. Trebalo joj je nekoliko nesigurnih trenutaka da se prilagodi na promjenu okoline. Tad je prošetala do vanjske strane broda, naslonila se na ogradu i preko vode gledala svjetla na desnoj obali. Pariz! Kako je samo bilo bajno stajati ovdje 35

Knjigoteka

Glorij@

usred ovog zagonetnog, čarobnog grada ispod golemog, zagasitog neba posutog zvijezdama i daškom zraka na koži, toplim kao londonska noć u kolovozu. Kiseo zeleni vonj rijeke probudio je iznenadna sjećanja: proslava njezina desetog rođendana, odgođena iz nekih razloga do ljetnih praznika, održavala se na njezinu omiljenom mjestu kraj tamošnje rijeke. S debele nagnute vrbe visio je konopac. Mogao si se otisnuti s blatnjave obale i zaljuljati preko smeđe vode, koliko god daleko i visoko si se usudio. Prisjećala se mučnine u želucu i istančana straha koji je osjetila kad bi se pustila i padala sve dublje i dublje u hladne dubine rijeke dok nije osjetila kako joj se blato razilazi pod nožnim prstima. Ostala su djeca rođendan slavila na zabavama kraj bazena ili na trampolinima u obližnjem zabavnom centru, nakon čega su jeli plastičnu pizzu i pili kolu, ili išli u seoski disko gdje su učili plesne pokrete za “YMCA” ili “Barbie Song”. Molly nije uopće bila sigurna da su prljava stara rijeka, igre na obali, vegetarijanski hamburgeri i sljezovi mišeki koje je njezina mama pekla na logorskoj vatri bili dovoljno fora za njezine školske prijatelje. Ipak, zabava je bila totalni uspjeh. To je bilo posljednji put da je osjetila takvu čistu, neopterećenu sreću. Hodala je bočno po širokoj palubi, povlačeći ruku po ogradi. Ono što ju je frustriralo na dolasku ovamo noću bilo je što ništa ne možeš pošteno vidjeti. Gdje je, na primjer, taj Eiffelov toranj, čija je sveprisutnost na fotografijama ostavljala dojam da je vidljiv s bilo kojeg mjesta u gradu? Nastavila je hodati palubom i pratila zavoj do prednje strane broda, zastajkujući svakih nekoliko koraka i kriveći glavu lijevo-desno, ne znajući ni sama kud bi gledala. Ukočila se od nejasnog pokreta u polutami. Osjetila je voćni miris duhana. Zatim neki glas reče: “Vous cherchez quelque chose?” Tražile nešto? Znala je da se smješka i prije nego se okrenula i pogledala ga, baš kao što su joj i trnci među lopaticama govorili da će se dogoditi nešto nevjerojatno. Naslonio se leđima na ogradu nekoliko metara od nje i pušio. Vitak, dvadesetak godina, zgodan da ti pamet stane, crne kose nemarno zabačene unalrag i vatrenih, upalih očiju kojima je promatrao njezine dok je čekao, odgovor na pitanje. “Ne. Zapravo, da”, odgovorila je toliko zbunjena da je istog trena zaboravila govoriti francuski. “Tražila sam Eiffelov toranj.” ‘‘Mais alors, pa ne može se vidjeti odavde.” Njegov glas bio je pun prezira na nekakav očaravajući način. “Ondje je, iza brda Sainte Geneviève.” Dok je pokazivao pravi smjer, Molly ugleda njegov profil nakratko osvijetljen svjetlom iz brodskog svjetionika: koso čelo, ravan 36

Knjigoteka

Glorij@

nos, jučerašnja brada koja je zasjenčala ravninu od uha do brade, dječački snop trepavica. “Nisam znala,” rekla je, približivši mu se. “tek sam večeras stigla u Pariz.” Uklonio je komadić duhana s jezika. “Turistica?” Molly podigne bradu u znak prosvjeda protiv tog naziva. “Ja sam ovdje”, reče ona opreznim francuskim, “kako - kako bih se divila prekrasnim povijesnim i kulturnim ljepotama.” “Ah, out?” Povukao je dim cigarete i stisnuo oči pred naletom dima. “A zgodnim muškarcima?” upitao je. Prošli su je trnci. Taj čovjek je sipao insouciance iz rukava. “Možda. Ako nađem nekog.” Bila je oduševljena vlastitom drskošću. Ali ona je bila prekrasna žena: imala je to napismeno. Podignuo je obrvu. “Ti si Engleskinja?” “Ne, ja sam iz Turske.” Na trenutak se činilo da joj je napola povjerovao. Onda je uhvatio mangupski izraz njezina lica pa su oboje prasnuli u smijeh. Imao je bijele, pravilne zube. Kad se smiješio, kapci su mu se svijali u zamamnom luku. “Djevojke iz Turske, quund même, nemaju tako prekrasnu plavu kosu kao ti.” Na tren ju je promatrao u tišini, zatim je izvadio cigaretu iz usta, držao je između palca i kažiprsta te na kraju bacio u rijeku. Razdvojio je prekrižene noge te se odmakao od ograde. “On danse?” I opet je čula tu podmuklu bezličnu zamjenicu. On je nije izričito pitao za ples, niti je ona pristala. To će se jednostavno dogoditi. Umjesto da je odvede natrag dolje u potpalublje, primio ju je za ruku i počeo plesati s njom tu na palubi. Ovdje vani na otvorenom, glazba je bila prigušena, baš kao i njegov ples. Bila je to neka vrsta laganog jivea. Vidjela je druge kako to plešu, ali ona se nikad nije usudila. “Ne znam kako se to pleše”, ispričala se. “Jednostavno je.” Povukao ju je naprijed, odgurnuo, okrenuo, pustio njezine ruke, ponovno ih uhvatio. Bilo je to kao neka igra - spora, tiha, seksi igra. Molly je promatrala kako se njegovo tijelo miče ispod traperica i majice i osjetila kako pada u hipnozu. Njezino tijelo počelo je odgovarati na ritam. Uskoro je vijugala kraj njega, privlačila se leđima o njegova, okretala se ulazeći mu U zagrljaj i opet van. Dok su plesali, razgovarali su. Znači: došla je u Pariz za vikend. Sama? Da - premda, naravno, ima prijatelje ovdje. Radi u Londonu. Posao joj je jako zanimljiv. Dosta odgovornosti i putovanja u inozemstvo i tako dalje. A on? 37

Knjigoteka

Glorij@

Rođen je u Parizu i živi ovdje već cijeli svoj život iako njegovi, naravno, imaju ladanjsku kuću - ništa posebno, samo gentilhommière 4 kraj Loire. Do prošlog ljeta studirao je umjetnost, no morao je odustati. Novčani problemi. “Quel dommage”, promrmljala je Molly i sjetila se u razgovor ubaciti podatak da je, eto, i ona studirala. Nije željela da misli kako je ona obična kokoš koja samo ide po klubovima. Cijelo vrijeme dok ju je gledao u oči i dok je ona promatrala kretnje njegovih usana i tamnih obrva, osjećala je pritisak uzbuđenja kako joj raste u grudima, u grlu. Na kraju pjesme zastali su i pogledali jedno drugog... “Zovem se Fabrice”‘, rekao je. “A ja sam Molly.” “Bonsoir, Molly.” Ispružio je ruku i rukovao se s njom hineći formalnost. To ju je nasmijalo. Ali nije se time mislio oprostiti, je l’ da? Ne sad, ne još. “Pričaj mi o Parizu”, rekla je brzo. “Kamo bih trebala ići? Što bih trebala vidjeti?” “Misliš na one prekrasne povijesne i kulturne ljepote?” “Da! Nemoj mi se smijati. Može se ići u klub i još uvijek biti inteligentna osoba, znaš.” Nesvjesno je jednu ruku stavila na prsa, skrivajući otvoreni dekolte. “Nikad još nisam bila ovdje. Želim - želim...”‘ Stala je, ne znajući ni sebi objasniti veličinu i hitnost onoga što želi. “Nikad?” Fabrice se doimao iznenađen. “Je li to istina?” Molly kimne. “Alors, viens.” Zgrabio ju je za slobodnu ruku, odjednom pun energije i počeo je vući prema mostiću. “Što radiš?” “Odlazimo.” Okrenuo se, izazovno je pogledao i skočio natraške niz palubu, vukući je sa sobom. “Čekaj!” smijala se Molly, iako ju je obuzelo divlje veselje. “Kamo idemo?” “Vidjeti Pariz!” “Sad?” “Zašto ne?” “Ali noć je. Sve će biti zatvoreno.” 4

Vlastelinski dvorac, zamak.

38 Knjigoteka

Glorij@

Fabrice je zastao. “Enfin, Molly. Ne možeš zatvoriti grad. Grid živi, diše, baš kao ti i ja.” Njegov topli dah osjetila je na licu. “Upravo noću Pariz otkriva svoje tajne. Baš kao i žena.” Molly se zavrtjelo u glavi. Zveckao je nekakvim ključevima, Sigurno ima auto. Bilo bi krajnje šašavo otići u auto s nepoznatim muškarcem u nepoznatom gradu. Oči su mu bile poput rastopljene čokolade. Njegovi prsti na njezinu dlanu odašiljali su iskre užitka na skrivena mjesta. A još je i studirao umjetnost. “Idem po jaknu”, rekla je.

39 Knjigoteka

Glorij@

Peto poglavlje

Vjetar joj je brujio u ušima i podizao suknju. Imala je kose u ustima, grčevito je držala nabore kožne jakne i osjećala uzbuđenje kao da je u lunaparku. Nisu se vozili u autu, radilo se o motoru - o jednom od onih skutera sa širokom papučicom koja zavija skroz do upravljača, a ispod sjedala ima spremište iz kojeg je Fabrice izvadio rezervnu kacigu. Molly pomisli kako on s kacigom na glavi izgleda poput junačkog gladijatora. “Drž’ se čvrsto!” dovikne joj preko ramena i ubrza uz šetalište. Neodlučno, Molly ga primi čvršće oko struka. Ta situacija doimala se prilično intimno: suknja joj se podigla, a koljena su joj dodirivala njegova bedra. Fabrice posegne za njezinim rukama i još ih više privuče, sve dok se nisu spojile, a njezine grudi se pritisnule na njegova leđa. Dao je gas. Umjesto da krenu uličicom kojom je došla, Fabrice se uputi prema rijeci. Ubrzali su uz rub kamene obale, opasno blizu tamnom sjaju vode. Snažna struja mreškala je površinu rijeke, kao mišiće pod kožom. Opasnost je bila opojna. Ispred njih se nalazio most - ispod njega tunel. Fabrice zatrubi i zaleti se u tunel. Motor odjednom poslane glasan poput grmljavine. Žuti sjaj iz prednjeg svjetla skutera osvjetljavao je ogromne kamene potpornje obilježene zelenom plimnom oznakom. “Jeeeeee!” vikne Molly, a glas joj odjekne pod svodom obraslim mahovinom. Nekoliko metara po izlasku iz tunela Fabrice razmetljivo stane uz škripu guma. “Je ti te strah?” “Ne,” izgovorila je bez daha, “sviđa mi se.” “Gentille petite Anglaise”, promrmljao je, gladeći toplim dlanom vanjski dio njezina bedra, kao da smiruje konja. Dao je gas do kraja i krenuo stazom koja je vijugala gore-dolje između pokošenih travnjaka. Uz put bili su poredani nepravilni metalni kipovi, koji su izgledali kao da ih je divovska ruka istrgnula iz metalne ploče. Je li ovo bio park? Muzej na otvorenome? Nije imala vremena odlučili što je to jer je Fabrice usmjerio motor na travu, sjurio se jezivo prema rijeci i zaletio u još jedan tunel. Kad su stigli do druge strane, usporio je pa stao nogama održavajući ravnotežu. Pokazao je naprijed. “Et voilà, Mademoiselle la Touriste.” Molly obriše suze od vjetra i nagne se preko njegova ramena. “Oh...” uzdahne. 40

Knjigoteka

Glorij@

Ravno ispred nje izdizala se iz rijeke u zlatnoj maglici reflektora katedrala Notre Dame. Odmah ju je prepoznala, iako nije znala da se nalazi na otoku. Unatoč zapanjujućoj veličini, doimala se prozračna i krhka, gotovo kao da pluta na vodi. S rebrima koja se sužavaju prema vrhu poput jedara i zvonicima nalik na jarbole koji su se vinuli visoko u zrak, izgledala je poput nekog broda iz snova koji je Coleridge prizvao pod utjecajem opijuma. “Nije loše, hein?” nasmiješi se Fabrice. Odjednom je izgledao mnogo mlađe od tajanstvenog stranca na brodu. On je zapravo drag, reče Molly sama sebi, i istovremeno prekrasan. “Fantastična je”, odgovorila je. Upalio je motor i opet su krenuli, po neravnoj kosini, natrag u sjaj i buku kasnonoćnog prometa glavne ulice uz rijeku. Kamo sad, pitala se Molly. Negdje je odzvanjao sat: pola nečega. Pola petka? Pola Pariza? Pola njezina života? Je li ovo stvarno bila ista ona noć kad je stigla na Gare du Nord? I je li ovo stvarno bila ona, nezaposlena službenica koja nikad prije nije bila u inozemstvu, a sad juri Parizom naslonjena bradom na topla leđa primamljivog Francuza. Da! Ona nije neka bezveznjakuša iz provincije. Ona nije glupa tajnica. Ona je divlja žena puštena s lanca u Parizu. Une femme sauvage. Grrrr. Sišli su s glavne ceste i sad su se penjali po strmini, u smjeru suprotnom od rijeke, pokraj dućana sa spuštenim roletama, visokih zgrada naslonjenih jedne na druge, mračne masivne crkve, tajanstvenog visokog zida koji je podsjetio Molly na tajni vrt gdje su se Cosette i Marius zakleli jedno drugom na ljubav u Jadnicima. (Provela je jedne beskonačno kišovite praznike jecajući nad tom knjigom.) Uske ulice penjale su se vijugajući i postajale sve tamnije i napuštenije. Molly se ne bi iznenadila da vidi sjenu kakvog redovnika koji kradomice bježi niz sporednu uličicu. Umjesto toga našli su se odjednom okupani nezemaljskim svjetlom kao da se spustio svemirski brod, iako nije bila riječ o letjelici već o ogromnoj zlatnoj zgradi, s kupolom poput one na katedrali Svetog Pavla u Londonu, koja je stajala osvijetljena sa svih strana na središtu golemog trga. Crna palisada naglasila je njezinu strogu veličanstvenost. Bila je potpuna tišina. Čulo se jedino klopotanje Fabriceova motora dok su se vozili oko zgrade i na kraju zaustavili ispred ulaza. Molly je nakrivila vrat i pogledala fasadu sa stupovima. Visoko iznad ulaza stajao je neki natpis: bio je to izgleda nekakav spomenik francuskim “grands hommes”. Namrštila se. “A što je sa značajnim ženama?” “Zar ili uopće ima?” zadirkivao je. 41 Knjigoteka

Glorij@

“Naravno”, reče. naprežući mozak. “Simone de Beauvoir... Marie Curie, mmmm...” “U svakom slučaju, nisam te zato doveo ovamo. Pogledaj na drugu stranu.” Molly je okrenula glavu. Cesta se odavde spuštala, široka i ravna kao do nekih vrata u daljini. Iznad horizonta, poznala i srcu draga poput prijatelja, stršila je visoka pojava obložena filigranom od sićušne zlatne čipke. “To je Eiffelov toranj!” vrisnula je. “Zar nije prekrasan? Oh, hvala ti, Fabrice.” Nagonski je stisnula ruke oko njegova struka i zagrlila ga nespretno s leđa. Okrenuo se i nasmiješio iskosa pa je umalo pala s motora. Lica su im bila vrlo blizu. U trenutku napetosti pomislila je da će je poljubiti. “Jesi li umorna?” pitao je. “Ne!” “Dobro. Idemo.”

Oprezno je upravljao motorom niz brijeg. Molly je promatrala Eiffelov toranj kako postaje sve manji, a zatim nestaje iza horizonta. Vjerojatno ju je htio odvesti na neko posebno mjesto. Dobro, loje u redu. Počela je razumijevati Francuze. Gledaju te, ali to ne znači da te odmah žele zgrabili. Francuzi shvaćaju da ljubav ima svoj ritam, a ona je dovoljno sofisticirana da bi to cijenila. Poljubit će se kad za to dođe vrijeme. Osim toga, kacige bi im se mogle sudariti. Mjesto na koje su išli, gdje god ono bilo, bilo je dosta daleko. Vratili su se do rijeke drugim putem, prešli na desnu obalu po mostu koji nije prepoznala i ušli u predio trijumfalnih avenija i jedne place za drugom, svih redom velebnih poput Trafalgar Squarea. Zgrade u ovom dijelu grada bile su monumentalne, kao da pršte od važnosti, sve sjajno ukrašene zabatima i zastavicama. Podsjetile su Molly na viktorijanske uglednike u cilindrima i frakovima kako se naduto promatraju kroz cvikere. Ipak, osjećala se određena razigranost pozlaćenih kupola i ukrašenih stupova, frivolnost metalnih tvorevina, raskoš drveća pa čak i prekomjerna veličina spomenika plemenitim muževima (i njihovim plemenitim konjima), što ju je oduševljavalo. Liberié, égalité, fralemité! (Posebno fraternité.) Ulicu po ulicu prekrasni Pariz otvarao je Molly svoje srce. Najmanje što je Molly mogla učiniti jest da i ona svoje širom otvori. Pokraj njih su prolazile stanice metroa, lijepo nadsvođenih ulaza i egzotičnih imena. Bilo je tu zanimljivih dućana s arkadama, dotjeranih kazališta s izvješenim plakatima, polu-osvijetljenih velikih antikvarnica koje izlažu raskošne pozlaćene stolice i kipove nubijskih robinja u prirodnoj veličini. Postupno se elegancija pretvorila u mrežu bezličnih 42

Knjigoteka

Glorij@

ulica. Prešli su neku aveniju punu benzinskih para i neonskog blještavila, a onda ušli u labirint uskih uličica. Sve vrijeme su se uspinjali. Motor napokon stane. Fabrice ugasi motor i izvadi ključ. Vladala je potpuna tišina. Nalazili su se na malom, nepravilnom trgu s lijepim, bijelim kućama i stablom u sredini. Razbacano lišće žuljelo se ispod staromodne ulične svjetiljke, poput one iz Narnije, i bilo je nečeg u mirnoći i šarmu ovog skromnog mjesta zbog čega se Molly učini kao da ulazi u kakav čarobni svijet. “Gdje smo?” upitala je, silazeći nespretno s motora. Skinula je kacigu i raspustila kosu. “Montmartre.” Fabrice spremi obje kacige i priveže motor debelim lancem. Još je zgodniji nego što se sjećala. Uzdisala je samo promatrajući vješte pokrete njegovih ruku - igru zglobova i zapešća, njegove nježne i gipke prste. “Ali nije li Montmartre jako turistički?” upitala je brzo kako bi zatomila uzdah. “Zato smo i došli po noći. Uostalom, turisti žele vidjeti samo SacréCoeur.” Mahnuo je prema nečemu u daljini. “Ovo je pravi Montmartre, gdje ljudi žive i rade i imaju djecu i popiju coupe rouge s prijateljima. Ovo je kao selo. Dođi. Pokazat ću ti.” Odveo ju je do niza stuba dok je kopao po džepu tražeći cigaretu. Molly ga je gledala kako cigaretu labavo stavlja među razmaknute usnice, a zatim krivi glavu da je zapali jednim škljocajem upaljača. Slabi plamen sjajio je na njegovim jagodicama i spuštenim trepavicama. Napući neznatno usne i ispusti vitice mirisnog dima. Molly se mutno sjeti da ne odobrava pušenje, ali se trenutno nije mogla sjetiti zašto. Šetali su polako zavojitim ulicama, niz strme stepenice, od snopova svjetlosti do dubokih sjena drveća, pokraj vila obraslih bršljanom, vrtova oblikovanih u terase do sitnog vinograda, za koji je Fabrice rekao da proizvodi vino kao lud. Svježina zraka dala joj je na znanje da su visoko iznad gradskog dima. Na trenutke je čula mlaz vode iz male fontane ili skrivenog potoka. No sve ostalo, bilo je tako tiho da su njih dvoje mogli biti i jedini ljudi na svijetu. Fabrice joj je ispričao zašto se Montmartre zove brdo mučenika, i nešto o Napoleonu, i pokazao joj je kuću neke francuske filmske zvijezde za koju nije čula. Bio je jako pametan. Molly je temeljito prekopavala po svojem mozgu ne bi li našla nešto upečatljivo čime bi uzvratila. Htjela je zapravo gledati samo njega. Htjela je samo znati sviđa li mu se. “I, naravno, ovdje su živjeli svi slikari”, reče napokon, “kao Picasso i... i svi... hmm.” O, Bože, jesu li to bili kubisti? Ili nadrealisti? Bilo bi grozno da sad pogriješi. 43

Knjigoteka

Glorij@

Fabrice zakoluta očima i glasno se nasmije. “Molly, ti i tvoja kultura. Preslatka si.” “Jesam li?” Plašljivo uzvrati osmijeh, čeznući za tim da Fabrice govori istinu. Zgrabio ju je za ramena, okrenuo je licem prema nizu kuća sličnih seoskim kućama i cigaretom nasumce pokazao jednu od njih. Njegov ju je dah poškakljao po uhu dok je on zloslutno stišao glas. “Upravo u ovoj kući Cliche i Maladroit osnovali su stupidisme. Obrati pažnju na fino izrezbareni hors d’oeuvre nad vratima.” “Prestani.” Zahihoće Molly. Okrene je na drugu stranu. “A ovdje vidimo Champignonov atelje. On se kasnije povezao sa Školjkašima i 1925. godine priredili su šokantnu izložbu pod nazivom Izložba mahunica.” Vrtjelo joj se u glavi od smijeha i njegova opojnog dodira pa se stisnula u toplom zagrljaju njegove ruke dok je paradirao ulicom poput klauna. Zaustavio se ispred niske ružičaste kuće sa zatvorenim kapcima na prozorima. “Et voilà.’“ objavio je dramatično. “Poznati bar u koji je zalazio eksperimentalni pjesnik Croque Monsieur sa svojom ljubavnicom, ehanteusom Muscadet, sve dok ga ona nije ostavila zbog Rocqueforta. Svi su umrli i pokopani na groblju Bouillabaisse.” “Prestani!” vikne Molly, dolazeći do daha. Čak se i Fabrice smijao i cerekao svojim štosovima. Odjednom se čula škripa prozora i bujica bijesnog francuskog izlije se na ulicu. Žena u spavaćici nagnula se kroz prozor gornjeg kata i vrištala na njih poput poludjele vještice. Molly nije razumjela baš sve riječi, ali je shvatila bit. Zar se jedna pristojna ženu ne smije mirno odmarati u svom krevetu u ovo doba noći? Što je tim mladim ljudima danas? Fabrice mrzovoljno nešto promrmlja. Samo malo šeću. To uostalom nije nikakav zločin. Ludi ljubavnici! vikala je žena. Trebalo bi ih biti sram. Ako smjesta ne odu, zvat će policiju. Prozor se zalupi. Molly i Fabrice su se pogledali i tiho smijuljili u znak krivnje. Primio ju je za ruku i odveo natrag uz ulicu namjerno pretjerujući dok je tiho hodao na prstima, s prstom na ustima, opustivši se čim su ženi nestali s vidika. Na vrhu ulice nalazio se sićušan povišen trg, stisnut na raskrižju dviju ulica. Tako je bio jedva veći od prosječne dnevne sobe, raspored triju stabala, željezne klupe i kipa ljubavnog para u zagrljaju na njemu bio je savršen. “Možemo li malo sjesti?” zapita Molly. “Žuljaju me cipele.” “Naravno.” Otpratio ju je po kamenim stubama i posjeo na klupu. Čim je izvukla stopala iz (premalih) sandala on počne nestrpljivo gestikulirati. 44

Knjigoteka

Glorij@

“Jadna stopala. Dođi. Stavi ih ovdje.” Povukao je njezina stopala u krilo i počeo ih nježno masirati. Isprva joj je bilo neugodno. Nadala se da ne širi previše odeura 5. Ali tada joj djelom prođe najslađa tromost ikad doživljena. Nikad joj nitko nije tako masirao stopala. Nije ni znala da su erogena zona. Ili je to ona nastrana? Kožna suknja... bez donjeg rublja... francuska masaža stopala: je li imala kakav zalutali gen za koji nije znala? Ležala je oslonjena na klupu u senzualnoj omamljenosti i promatrala Fabriceove prekrasne ruke kako gnječe i pritišću njezinu kožu. Ako ne bude oprezna, svakog bi trena mogla naglas zajecati od zadovoljstva. “Tko su oni?” upitala je pokazujući na kip. Fabrice slegne ramenima. “Ne znam.” Podigne pogled i nasmije se vragolasto. “Možda ludi ljubavnici?” Molly baci pogled na njega i opet u stranu. No čim je Fabrice usmjerio pažnju na njezina stopala, ona ga ponovno pogleda. Nije si mogla pomoći. Bila je očarana malom krivuljom u kutku njegovih usana i kosom koja mu je klizila niz čelo. “Bolje?” upitao je. “Molim? A, da. Hvala.” Ošamućena, spustila je stopala na tlo i počela prtljati s remenčićima na sandalama. “Dobro. Moram ti još nešto pokazati.” Uspinjali su se zavojitim ulicama. Prolazili su pokraj još dućana, zatvorenih naravno, ali punih drangulija i uobičajenog turističkog smeća. Osjećala se nadmoćno. Nije obična turistica, već ima vlastitog Francuza Parižanina - koji joj pokazuje grad. Nije Fabrice baš njezin. Ali sviđa mu se, zar ne? Prisjetila se kako ju je pogledao kad je rekao “ludi ljubavnici” te je zadrhtala od iščekivanja. Već je zamišljala što bi se moglo dogoditi sutra, i dan poslije - pa nadolazeće vikende - i čak se pitala što bi Fabrice mislio o debeloj Sal kad dođe u London. Bila je toliko zaokupljena mislima da nije ni primjećivala kuda idu, dok Fabrice nije zastao i pokazao pokretom brade na prizor ispred njih. “Vidiš?” reče. Stajali su na rubu visoke kamene ravnine od koje se strmo spuštala padina. Ispod njih, i svuda oko njih, koliko god im se pružao pogled, prostirala su se svjetla Pariza, s rijekom koja je vijugala između njih kao debela, crna zmija. Vidjeli su kupole i šiljaste krovove crkava, tomjiće j zvonike, stambene zgrade i nebodere - i Eiffelov toranj! Pogled je fantastičan. “Ali nemoj gledati iza sebe”, upozorio ju je Fabrice. 5

Miris, vonj.

45 Knjigoteka

Glorij@

Naravno da se odmah okrenula. Nekoliko stotina metara od nje, crkva Sacré-Coeur blistala je sjajno bijela poput divovske svadbene torte. “To je nakaza”, reče Fabrice, ispruživši donju usnicu. “Ruglo arhitekture. Svaka budala to vidi.” Molly kimne ozbiljno. Njoj je prekrasna, nešto kao Taj Mahal. Okrene se i ponovno pogleda prema gradu. S krajnje lijeve strane nešto je zadimljeno, crveno sjajilo na horizontu - tvornica, možda, ili neka paljevina. “Što je ono tamo?” upita, pokazujući prstom. “Nije vatra, ne?” “To je sunce, budalice.” “Molim?” Pogledala je pariško nebo, od istoka do zapada, od ružičasto-sivog do zvjezdano crnog i natrag. Ima pravo. Bilo je sutra. “I danas će biti prekrasan dan,” rekao joj je, “imaš sreće.” Tajno se nasmiješi. Naravno da ima sreće. I naravno da će vrijeme biti savršeno. Ta zar nije upoznala Fabricea? “Moj prvi pravi dan u Parizu”, promrmljala je sanjivo. “Što ćemo raditi?” Blijedo ju je pogledao. “Mislim ako želiš. Ako nemaš posla.” Udubio joj se u lice tim svojim nemarnim, opuštenim, hirovito mrzovoljnim pogledom. “Možemo raditi što god želiš”, reče ona. “Bilo što”, pocrvenjela je. “Molly.” Uzdahnuo je. Sviđalo joj se kako izgovara njezino ime - Me-lii. “Dobro. Imam ideju. Evo, napisat ću ti je.” Imao je olovku, ali nije imao papira, pa otrgne komadić svoje plavo-bijele kutije cigareta, napisao joj je nešto na praznu stranu i turnuo u džep jakne. “A sad ću te odvesti kući”, rekao je. “Jesi odsjela u hotelu? Hostelu?” Kad se ranije tijekom večeri prepala da je izgubila Zabi i Aliciju, zapamtila je i ime i ulicu gdje je odsjela. Rekao je da mu je to usput. Uskoro su se vratili do mjesta gdje su ostavili skuter. Molly se popela i nasmijala u sebi kad je vidjela Fabricea kako važno turira motor. “Hoćeš li da idemo brzo ili polako?” povikao je. “Brzo!” Znala je da je to jedini odgovor. Drmusali su se po kamenju na pločniku, ubrzali krećući se natrag prema Sacré-Coeuru. Far motora slabo je svijetlio jer je nebo već postajalo sivo. Naglo je zaokrenuo i izravnao motor. Molly je vidjela da se spuštaju ravno prema nizu strmih, kamenih stepenica. “Ne!” vrisnula je. “Da!” 46

Knjigoteka

Glorij@

Motor se nagnuo pod kulom od mučnih četrdeset pet stupnjeva, a zatim su počeli zastrašujućom brzinom odskakivati po stepenicama. Molly je čvrsto zatvorila oči i grčevito se primila za Fabricea. Motor se izravnao, a zatim se opet obrušio - i opet. Čula je kako je netko povikao. Otvorila je oči na vrijeme da nakratko snimi čovjeka s košarom punom kamenica pokraj kojeg su projurili. Nasmijao ju je njegov iznenađeni izraz lica. Pomislila je na Didiera koji postavlja gljive na tezgu. Napokon su došli do širokog, ravnog bulevara i priključili se slabom ranojutarnjem prometu. Nebo je bilo tek bisernosivo, no bilo je nesumnjivo jutro. Počeo se buditi dan. Molly je naslonila obraz na Fabriceova leđa i zažmirila. Cijeli njezin svijet stisnuo se na toplinu njegova tijela u njezinu zagrljaju, rebra koja je osjetila pod prstima, bubnjanje motora, prigušene trube i graju automobila. Kad je sljedeći put otvorila oči, prizor oko nje polako je dobivao boju, a oni su se zaustavili pred semaforom na Place de la République, na kojem je izašla iz metroa prije nepunih osam sati. Trg joj više nije izgledao tako velik, ni pust, ni strašan. Opazila je i mali vrtuljak - kako joj je to samo bilo promaknulo? Konobar u bijeloj pregači i crnom prsluku stavljao je pletene stolice pred kafić, brisao prašinu s njih jednim udarcem krpe i pažljivo ih namještao. Molly je primijetila kako je spazio nekog poznanika. “Salut, Bernard”, viknuo je. “Ej, Martin, salut!” Rukovali su se. Nastavili su vožnju mirnijim ulicama. Otvarali su se novinski kiosci. Stariji čovjek u papučama kupovao je novine. Uz rub pločnika bili su parkirani mali sivi kamioneti. Povišenih stražnjih dijelova i otvorenih vrata pružali su pogled na sanduke grožđa, kovrčave zelene salate i rebraste rajčice, pocinčana korita ljiljana i karanfila, kašete crnih jastoga koji su polako klizili po kockicama razlomljeuog leda. Drugačiji kamionet, zelen i puno veći, klopotao je ulicom, čistio odvode i prao ulicu. Sa strane je, kao iz stripa, bila nacrtana slika čovjeka koji pobjedonosno drži malu vrećicu. Slogan ispod slike glasio je: “Volim svoje naselje. Čistim svog psa!” Molly je prepoznala svoju ulicu, usku i tihu. Mačka je sjedila na ulaznim vratima hotela i kupala se u blijedoj zori. “Ovdje je”, reče posve blizu Fabriceova uha. No, kad je stao nije se mogla natjerati da siđe s motora. Htjela je zauvijek ostati ovako. “Preumorna sam”, zastenjala je, skupila jače prste i gnijezdila se licem u njegovu jaknu. “Airête, toi”, rekao je lagano se nasmijavši, što je osjetila pod rukama. Nasmiješio joj se preko ramena, a zatim ju je uhvatio za lakat i pomogao da siđe s motora. Stajala je pokraj njega i lagano se njihala. “Jadna Molly”, reče. 47

Knjigoteka

Glorij@

Uspravio je motor i sišao. Osjetila je njegove prste na obrazu dok joj je otkopčavao i skidao kacigu. Oprezno joj zagladi kosu dvjema rukama, svakom s jedne strane lica... “Znaš, Molly, ti si jako lijepa.” “Nisam”, prošaputala je. “Sviđa mi se tvoja kosa. I tvoj mali engleski nos.” Prošao joj je prstom po nosu. “To me škaklja.” “I tvoj osmijeh.” Zglobom prsta joj je prošao po usnama. Kapci su joj tonuli. Topila se, pretvarala u putar. A onda se njegove usne spoje s njezinima, tople i prodorne. Povukao ju je bliže i stisnuo, turnuo joj jezik u usta, vrteći ga i omatajući oko njezina dok joj glava nije klonula predajući se, a tijelo savilo uz njegovo. Osjetila je njegova bedra čvrsto uz svoja, njegova prsa ispod tanke košulje kako pritišću njezine grudi. Osjetila je miris i muževnu hrapavost njegove kože. Udisali su dah jedno drugome, kušali jedno drugo, imali isti otkucaj srca. Napokon ju je uspravio. “Do sutra”, rekao je. Ošamućeno je kimnula glavom. “Danas”, podsjetila ga je. ‘“Ajde,” nasmijao se, “idi spavati. Au dodo.” Molly je stajala na rubu pločnika i gledala ga kako okreće motor u smjeru iz kojeg su došli. Jakna mu se napuhnula na leđima. Sviđala joj se krivulja njegovih laktova i koljena, ozbiljnost kojom je držao upravljač. Kako je došao do ugla, prva zraka sunca zasvijetli na svježe opranoj ulici i pretvori kapljice vode u dijamante. Ptica visoko na drvetu pjevala je iz sveg glasa. Odnekud se osjetio slatki miris svježe pečenog kruha. Ovo se doimalo kao stvaranje svijeta.

48 Knjigoteka

Glorij@

Šesto poglavlje

Malcolm Figg je sjedio za kičastim pozlaćenim stolom koji je služio kao radni stol u njegovoj hotelskoj sobi. lupkao nestrpljivo po njegovoj sjajnoj površini i čekao odgovor na telefonski poziv. Iako je u sobi postojao savršeno dobar telefon, on je koristio svoj mobitel što je bilo jako brzo, jednostavno, bez nepotrebne muke s uputama na stranom jeziku i nadasve povjerljivo. Figg je bio vrlo spretan. To ga podsjeti. Nakon što je jednom održao cijelu prezentaciju s boksericama zaglavljenima u zatvaraču hlača, uvijek je najbolje provjeriti. Sad je sve u redu i pod kontrolom. Vježbom do savršenstva. Bitan je detalj. Tako je došao do svog današnjeg položaja. Nije imao namjeru dopustiti da ga neka umišljena ženska s diplomom u guzici izbaci iz takta. Hoće li se ona ikad javiti na telefon? Tek kasno sinoć dok je razvrstavao materijale za konferenciju koje je Molly pripremila prije svog smiješnog demonstrativnog odlaska, otkrio je da nedostaje disk s grafikonima. Ležao je budan u znoju i panici. U nedjelju u podne trebao bi ustati pred četiristo različitih liječnika i započeti prezentaciju novog čudesnog lijeka njegove tvrtke Phipps Lauzer Bergman protiv čira, a zatim prisutnima predstaviti istaknute znanstvenike koji će sudjelovati u diskusiji. Ovo je prvi put da mu je dodijeljena tako važna uloga, što je upućivalo na konačni napredak što se tiče njegove karijere. Poslušao je sve što je pisalo u rubrici “Savjeti za uspjeh” u Men’s Healthu pa je posebno za tu prigodu kupio novo odijelo, otišao na frizuru i na manikuru. Uvježbavao je svaki dio audiovizualne prezentacije, od fanfara koje prate logo tvrtke do laboratorijskih snimaka, i usklađivao s medicinarima kako bi bio siguran da će njihove govorancije biti popraćene pravom slikom virusa, djelića tkiva, snimaka organa i čega već. Bila bi to najdotjeranija prezentacija kojoj je itko ikad nazočio - kad bi imao disk. Bez njega može odmah dati otkaz, prije nego ga najure. Glupača prokleta! Zvao ju je na mobitel tisuću puta, no ili ga je ugasila ili je uključila sekretaricu. Ostavio joj je već tri poruke. Je li već izašla ili je još uvijek, gotovo u podne, u krevetu? Dobro, deset i trideset po engleskom vremenu. U ranim jutarnjim satima, dok se vrpoljio u krevetu, sinula mu je sjajna ideja. Čim je skupio hrabrost, nazvao je mlađeg kolegu u London i praktički mu ispilio mozak da ode u ured i pronađe njezin kućni broj, zgužvan negdje zajedno s njezinom molbom za posao u jednom od Malcolmovih uredskih ormarića. Kako je u Parizu sat vremena više nego u Londonu, imao je osjećaj da cijela stvar traje vječno. Bilo je 49 Knjigoteka

Glorij@

gotovo jedanaest kad je Malcolm dobio broj. Svake nove minute steglo bi mu se nešto u utrobi. Napokon! Čuo je koprcanje slušalice po postolju i pospano stenjanje. Probudio ju je. Baš dobro. “Daaaa?” zagunđao je glas. “Molly, kravetino. Jesi li to ti?” “Sal ovdje. Spavam. Bo-ok.” Linija se prekine. Prokletstvo! Ponovno pritisne gumb za pozivanje. Ako do Molly može doći jedino tako da probudi njezinu cimericu ili kako se ona već nazivala, to će i učiniti. Možda je Molly lezbijka. To bi štošta objasnilo. “Daaaa?” “Mogu li razgovarati s Molly? Hitno je.” “Nije tu. Žao mi je. Bo-ok.” Nevjerojatno! Opet je spustila. Udari telefonom po stolu - ne prejako. Nije htio uništili novu masku koju je kupio preko kataloške prodaje. (“Direktorski” model, zelene boje. skup, ali se isplati. Poštuj se sam pa će te i drugi poštovati.) Ponovo pritisne zeleno dugme, preispitujući strategiju. Iznad stola je bilo ogledalo. Popravio je kravatu, opustio mišiće lica, kako su preporučili na tečaju koji je nedavno pohađao “Odnosi s kupeima: napredne tehnike” (Osmijeh znači uspjeh) i spremio se na razbacivanje šarmom. “Daaaa?” “Sa-a-al. Malcolm ovdje. Baš mi je drago da se opet čujemo.” “Slušajte, ikoje to? Niste valjda jedan od onih perverznjaka, je li?” “Ha, ha, ha. Na telefonu Mollyn šef, Malcolm Figg. Dva g. Nadam se da ne smetam, ali trebao bih razgovarati s Molly jer je stvar jako hitna.” “Već sam rekla, nije ovdje.” Čuo je škripanje opruga na krevetu i dubok uzdah. “Sad ste me probudili.” “Ispričavam se. Mogu li priupitati kad očekujete da će se vratiti?” “Nemam pojma, stvarno. Mmm, koji je danas dan?” Prekrije rukom oči. “Subota.” “Ali Molly ne radi subotom, je l’ da?” “Ne. Odnosno, da. Mislim, radila bi da...” Malcolm stisne vilicu. Djevojke su mu uvijek to radile. Mozak kao špageti koji migolje na sve strane, pa ga zbunjuju, čine nervoznim. Pokušao je vježbu dubokog disanja. (Smirenjem do samopouzdanja.) “Hej,” rekla je, odjednom, živahna, “ti nisi Malcolm kojeg sam prije nekoliko mjeseci upoznala u Šeherezadi?” 50

Knjigoteka

Glorij@

“Ne.” “Ili je to bilo u Viva Tango.” “Ne!” “Ali zvučiš kao on.” “Pa, nisam.” “Naime, otišao mi je po još jedan koktel i izgubila sam ga. Zapravo mi se prilično sviđao. Pomalo surov, prekrasan smeđ-” “Gledaj, dat ću ti broj.” (Preuzmi inicijativu.) “Vrlo je važno da me Molly nazove čim prije.” “Čekaj! Sad sam se sjetila. Otišla je u Pariz ovaj vikend.” “E pa, jesemu, nije!” “Oj, pazi na moj mamurluk.” “O tome se i radi. Ja sam u Parizu, ona nije, a ja trebam nešto što je kod nje. Štoviše, ako to ne dobijem do kraja današnjeg dana, tužit ću je za pronevjeru vlasništva tvrtke.” “Kako molim?” “A da ne spominjem nepoštivanje ugovornih obveza.” “Znate šta, dragi moj, ja nemam ni najmanju predodžbu o čemu vi pričate.” Malcolm zaškripi zubima. Na nesreću, preskočio je dio tečaja o kontroli bijesa i umjesto toga otišao na minigolf. “Recimo samo da bi ovo mogao biti slučaj za policiju.” “Policiju?” Na jedan veličanstveni trenutak zaokupio je njezinu potpunu pažnju. Što je ona brzo pokvarila dodavši. “Ma daj. Ne Molly.” “Rekao sam ‘mogao’. Recite joj da mi se javi pa ćemo vidjeti,” “Dobro. Dajte, molim vas, ponovite svoje ime.” “Malcolm Figg. Dva g. Farmaceutska tvrtka PLB.” “Kakva farma?” “O, Isuse! Ma, zaboravite tvrtku. Samo recite Malcolm. Ona će znati o kome je riječ. Neka me nazove na ovaj broj. Imate li olovku?” “Dušo, u krevetu sam. Ako kažete lijepo i polako, sigurna sam da ću zapamtiti.” Malcolm pogleda u ogledalo i napravi svoju grimasu Hannibala Lectera. “Oho, gle, pa tu mi je ruž. Narančasti. Napisat ću si na Vogue.” Kad je završio razgovor, kosa mu je stršila u zrak, a znoj bockao leđa. Pokušao se smirili igrajući igricu na mobitelu, ali je bio toliko živčan da nije mogao skupiti niti tristo bodova. Pogledao je u mobitelu koji mu je 51

Knjigoteka

Glorij@

bio najbolji rezultat dosad. Šest stotina i pedeset sedam, zar ne? Baš tako. Vraški dobro! On je pametan momak, tu nema sumnje. Jednoga dana njegove će mogućnosti biti prepoznate. Jednoga dana imat će vlastito mjesto za parkiranje i elegantan auto, s kožnim sjedalima i onim japanskim stereom koje je vidio u časopisu For Him. Imat će svoju mansardu s pogledom na rijeku, u kupaonici onakav tuš iz kojeg te voda prska sa svih strana i golem krevet s kojeg će dvadeset i četiri sata gledati sportski program na kućnom kinu. Ili, još bolje, kuću na sunčanom mjestu s bazenom, negdje gdje će se moći opustiti i piti s frendovima, voziti se naokolo u kabrioletu (Ili džipu? Teška odluka.) i pokupiti spremnu, preplanulu plavušu kad god mu se prohtije. Vodit će vlastitu tvrtku i donositi odluke. Nikad više neće morati plaziti pred korporacijskim glavonjama, dopuštati da ga patroniziraju šminkerski idioti s titulama, a i neće mu neka tajnica koja ne zna ni do pet nabrojiti izmicati tepih pod nogama. Molly Clearwater se pokazala kao greška. Na papiru je izgledala dovoljno bistra, u stvari daleko prekvalificirana, a i radila je ko konj, to joj priznaje. No nije imala uredskog dara. Na primjer, primila bi poruku, fino je napisala s vremenom poziva i telefonskim brojem i svim tim sranjem, ali nikad ne bi shvatila njezinu bit i pokrenula potrebne radnje. Pola vremena se ponašala kao preplašena srna, a onda bi se sva uzrujala, kao da bi ona sve mogla radili bolje kad bi samo imala priliku. Izluđivale su ga njezine sitničave ispravke. Koga briga je li “dugmad” zbirna imenica ili nije? Posao se sastoji u tome da se čovjek može našalili, primjereno obaviti svoj zadatak i popeti se na ljestvici uspjeha. Odabrao ju je ionako zbog njezina izgleda. Nema smisla zaposliti krampusa, ne? Muškarcu trebaju zgodne žene pri ruci. To duguje sam sebi. Obično mu se nisu sviđale naivke engleskog tipa s blijedom puti, ali Molly posjeduje neku zrelost koja ga je uzbudila. Ispod te djevičanske vanjštine krije se prava vatra, mislio je. Volio bi je vidjeti kako joj želja za njim viri iz očiju. Da je sama s njim u Parizu, uz njegovo iskustvo i nekoliko pića, ne bi imala nikakvih izgleda. Nikakvih izgleda, ponavljao si je Malcolm, potiskujući sjećanje na to kako ga je kojiput gledala, kao da je mješanac između odbjeglog luđaka i Atile “biča božjeg”. Isuse! Pogledaj mu kosu. Pa nije mogao ovakav natrag na konferenciju. Uzeo je gel, razmazao ga po tjemenu, a zatim začešljao kosu unatrag osim prednjeg dijela koji je stršio kao da ga je krava polizala. Seksii. Naravno da se sviđa Molly. Zašto bi inače obavljala za njega sve one dodatne poslove, trčala mu kupiti najdražu kavu uvijek kad bi je tražio, uglavnom ostajala duže na poslu? Morala je primijetiti znakove koje joj je slao - davao joj je komplimente za odjeću (pogotovo one košulje s 52

Knjigoteka

Glorij@

napetim gumbima), dopuštao da vozi njegov motor u garažu (dao bi se kladiti da joj je turbo motor imponirao do daske), onda ovaj put u Pariz, uz izgled za najboljim provodom u životu u Crazy Horscu i za njim samim nakon toga. Što je tim ženama? Pogriješiš u jednoj sićušnoj stvari - toliko sićušnoj da čak i ne znaš što je - i odu one. Molly Clearwater ga je baš uvalila. Vjerojatno ima menstruaciju, Da stvari idu kako treba, sve bi ove stvari razbacane po njegovu podu trebale biti u njezinoj sobi i ona bi ih trebala razvrstati. Malcolm je mrko gledao brošure, izvještaje i fascikle ukrašene riječima “Trinaesti međunarodni kongres gastroenterologa”, kutije neispisanih značaka za imena, kemijske olovke i besplatne kišobrane s logom firme. Kakav cirkus! Hotel je bio krcat liječnicima iz cijelog svijeta - uglavnom savjetnicima i ‘tvorcima javnog mnijenja’, uz mali broj mladih radi kala, - plus velike zvjerke iz Phipps Lauzer Bergmana i drugih farmaceutskih tvrtki koje su sponzorirale konferenciju. Liječnici su se pretvarali da su došli raspravljati o novim istraživanjima i jedni drugima čitati neshvatljive) dosadne radove o tankom crijevu (u pauzi između raskošnih obroka od šest jela i razuzdane zabave). No, farmaceutske tvrtke, koje su platile cijelu tu prokletu stvar znale su da je ovo prilika da “uvjere” liječnike da prepisuju njihove lijekove, nudeći im financiranje istraživačkih programa i ulizujući se znanstvenjacima nadležnima za klinička ispitivanja - što bi sve moglo rezultirati milijunima funti profita. Zlatno pravilo farmaceutskih tvrtki bilo je prikazati se u što je moguće boljem svjetlu. Bez tog diska Malcolm će izgledati kao potpuni bezveznjak - a i njegova tvrtka. Šefovi neće biti zadovoljni. Ubio bi Molly da je vidi. U najmanju ruku bi se pobrinuo da više nikad ne dobije posao u toj struci. A što se preporuke tiče, jedva čeka da je napiše. U međuvremenu, gdje će si naći žensko društvo? Nije više bilo vremena da angažira neku drugu curu iz ureda. Dvije vrlo skupe karte čekale su ga na blagajni Crazy Horsea, što znači da će se nekoj koki večeras posrećiti. Samo, gdje će je pronaći? Diskretno će se dogovoriti s onim tipom dolje, conciergeom. Gurnut će mu novčanicu, pitati za kakve les girls, kužiš stari i to... Takve se stvari mogu srediti. Potrebno je samo malo saua fera, kako bi to Francuzi rekli. Pogledao je na sat. Vrijeme je za pokret. Stavio je mobitel na vibru i ubacio ga u unutrašnji džep jakne. Zaustavi se pred ogledalom, namjesti svoju značku Mcnse i poprska se još jednom “Tigrom”. Izgledaš dobro, Male, reče sam sebi i požuri se na konferenciju. 53 Knjigoteka

Glorij@

Sedmo poglavlje

O, ne... zaboga. Nije se htjela probudili. Koji je to nasilnik upalio svjetlo? Molly se okrene, zastenje i zabije glavu u jastuk. Učini joj se nepoznat i tvrd kao da je punjen pijeskom. Nešto joj je bilo čudno i s krevetom, napravljenim s plahtama i škakljivom dekom umjesto perine. Otvorila je oči samo malo, žmirnuvši prema svjetlu. No, to nije bilo svjetlo, već sunce koje se probijalo kroz tanke zavjese i prodiralo u njezinu sobu žutim žarom. Ne njezinu sobu... neku drugu sobu... hotelsku sobu. Mollyni kapci se širom otvore i srce joj poskoči. Pariz! Fabrice! Skoči iz kreveta, otrči gola do odškrinuta prozora i širom ga otvori, omotavši se prije toga zavjesom. Jutro je već bilo odmaklo. Topli zrak pomilovao joj je kožu. Nebo je bilo bezbrižno plavo i prošarano nevinim bijelim oblacima. Sunčeva svjetlost igrala se po blijedim zidovima i oguljenim prozorskim kapcima na kućama sa suprotne strane ulice, pretvarajući stakla u kristal i pridajući dašak čarolije svakoj maloj kućnoj predstavi koja se odigravala na majušnim balkonima: žena koja četka prašinu s tepiha koji je prebacila preko željezne ograde balkona, starac koji pažljivo prebire grimiznu kaskadu geranija, bijeli terijer koji trči naprijed-natrag i laje na nešto na ulici. Nagnula se i promatrala sjajne krovove parkiranih automobila: na jednom se sunčala trbušasta mačka. Oko metalnog stolića ispred brasserije na drugoj strani ulice sjedile su i tračale tri djevojke sa sunčanim naočalama nataknutima na glave. Čula je uzlet i cvrkut njihovih glasova. Po uskoj slazi hladovine ponosno je koračala starica odjevena u crno, sijede kose zamotane u nisku punđu, i teglila vrećice krcate voćem i povrćem. Molly je osjetila miris toplog pločnika, svježe kave, đumbira iz susjednog restorančića koji je radio hranu isključivo “za van” (specialties chlnoises ei thaïlandaises). Duboko je udahnula i pogledala prema nebu. Negdje u daljini, iza krovova i preko dimnjaka, bio je Fabrice. Imala je osjećaj da bi se mogla rasprsnuti od sreće. Zaljubljena je! Ludo, strastveno, bespomoćno. Je li ikad itko bio tako zgodan, tako romantičan, tako pametan - i još k tome Francuzi a Fabrice: osjeća li i on tako? Naslanja li se i on možda u ovom trenutku na neki tavanski prozor okićen lozom sanjareći o njoj? Maknula se s prozora, zaslijepljeno trepćući. Kažu da su muškarci drugačiji. Pa kako onda znaš? Kakav je to osjećaj kad te muškarac stvarno, stvarno voli? 54

Knjigoteka

Glorij@

Rekao je da je lijepa. Molly otklipše do ogledala na vratima ormara i promotri svoj mliječnoružičasti odraz, zapletenu svijetlo-smeđu kosu i tamniji busen među bedrima. Prešla je dlanovima preko bokova, zatim ih vratila uz trbuh i svilenu oblinu grudi pa preko već tvrdih bradavica. Neka skrivena iskra zapalila se kad se sjetila mirisa njegove kože, tamne senzualnosti njegovih očiju i dodira njegova jezika na njezinu. Što to radi? Gdje joj je pamet? Maknula je naglo ruke, zgrabila kućnu haljinu i odlučila se istuširati kako bi se obuzdala. Naravno da nije zaljubljena. Pogotovo ne nakon jedne večeri i pogotovo ne u nekoga s kim se jedva sporazumijevala. To je smiješno. S ključem u jednoj ruci i toaletnom torbicom i ručnikom pod drugom rukom odmarširala je hodnikom prema kupaonici. Ali gledaj Romea i Juliju. Oni su se zaljubili na prvi pogled. I počinili samoubojstvo vrlo brzo nakon toga. No, kakogod. Znala je da se nikad prije nije ovako osjećala, naročito ne s Gavinom “ja sam genij” Thorpeom koji je uspio zaokupiti pola njezina vremena provedenog na fakultetu i upropastiti ostalo. Zaključala je vrata kupaonice. Uostalom, tko je mogao suditi o tome što je ljubav i kako se ona brzo rasplamsa? Kako je Shakespeare s pravom rekao: “Recite mi gdje se ljubav javi? Da l’ u srcu il’ u glavi?” Tanta-ranta... i tako dalje. Možda i ne poznaje Fabricea više od nekoliko sati, pa što onda? Mogla je pričali s Gavinom i on je sigurno mogao pričati s njom pa se ispostavilo da to nije bila ljubav. Ni najmanje. Molly je oprezno okrenula slovo “C” na pipi pametno se sjetivši da u Francuskoj “C” označava toplu vodu. Poslije nekoliko bolnih pokušaja, stajala je u kadi punoj žutih mrlja i držala tuš iznad glave. Dok je voda naizmjence kapala i štrcala, njezine su se misli vratile na velik, vjetrovit kampus na brdu sa zagušljivim seminarskim učionicama koje kao da su smrdjele po tvorovima. Prisjetila se i sebe. Bila je revna, nadobudna i pomalo punašna u novim trapericama iz Gapa s izvezenim tratinčicama na rubovima. Kako je samo naivna bila tada. Iako se više nije mogla sjetiti ni kako ni zašto, od svoje jedanaeste godine života Molly je bila odlučna u tome da će ići na fakultet. Pošteni, naravno, ne neku kičasto preimenovanu ustanovu koja samo dijeli diplome iz područja prehrambene industrije i turizma. Sanjala je o svijetu drugačijem od onog u kojem je živjela, svijetu značajnijem od onog u kojem se prepričavaju tračevi i sinoćnji televizijski program, gdje bi raspravljala o knjigama i novim idejama, a ne brinula o tome nosi li pravu marku tenisica. Uložila je puno truda u to da ostvari potrebne ocjene i gotovo isto toliko da se snađe u raznim studijskim programima i prijavnicama. Nije dobila prave upute ni od svojih nastavnika, iako su joj davali nekakvu blijedu podršku, a ni od svoje majke, propale studentice likovne akademije koja je uvijek tvrdila da je bila “očajna” u školi. Još 55

Knjigoteka

Glorij@

jedna prepreka u njezinu školovanju bio je novac, premda je uz studentski kredit i honorarni posao vikendima i praznicima, uspjela skrpati dovoljno da preživi prvu godinu studija. Nije imala smjelosti čak ni pomisliti na Oxford ili Cambridge. Ostala tri mjesta koja su se nudila, a među kojima je bilo i jedno sveučilište na sjeveru poznato po svojoj anglistici, doimala su se kao Obećana Zemlja. U skladu s time, očekivanja su joj bila vrlo visoka. Htjela je umovati - razmjenjivati misli s drugim umovima, osjetiti frcanje intelektualnih iskri. Bila je u šoku kad je otkrila da većina drugih studenata želi samo piti i ljenčariti. U velikom gradu daleko od kuće, preplašena veličinom kampusa i užasnuta pomišlju na neuspjeh, Molly se isprva nije isticala i provodila je vrijeme učeći. Osim malog kruga prijatelja, uglavnom djevojaka u čijem je društvu mogla biti svoju, Molly se osjećala sigurnije ako je nitko ne primjećuje. Što i nije, dok nije upoznala Gavina. Bilo je to jednog savršenog proljetnog dana na početku druge godine. Sjedila je na stepenicama knjižnice, napola uživajući u suncu a napola čitajući 1984. za predavanje Književnost i politika, kadli neki glas iza nje reče: “Izvrsna knjiga, zar ne? Koje li potpuno otvorene osude staljinizma!” Molly se naglo uspravila, okrenula glavu i ugledala nadobudnog muškarca s naočalama koji je čučao nekoliko stepenica iznad nje kraj otrcane, krcate aktovke: predavač, pomislila je, Prestar je za studenta. “Zapravo, mene prilično podsjeća na Blairovu vladu”, odgovorila je. praveći se važna. “Svi ti slogani i nadziranje vijesti i stalno pričanje suprotnog od onog što misliš. Winston Smith je taj koji ‘frizira’ vijesti za javnost.” “Stvarno, u pravu si.” Uzbuđeno je prošao rukom kroz žućkastocrvenkaste kovrče, otkrivši visoko, skladno čelo. “Sjajan uvid. Premda, naravno, povijesni kontekst posjeduje vlastitu kritičku vrijednost.” “Dakako.” Molly nije imala pojma na što on to misli, ali bila je toliko polaskana što ju je nazvao “sjajnom” da nije ni imala namjeru pitati za objašnjenje. Sljedećih četrdeset minuta razgovarali su o Orwellu i diktaturi, logorima smrti i moćnom utjecaju televizije. Bio je to najbolji razgovor dotad. Nije nijednom pogledao njezine grudi. Štoviše, ispostavilo se da je diplomirao na Cambridgeu i da piše doktorsku radnju o D. H. Lawrenceu. Kad ju je pitao bi li išla s njim na premijeru nove drame taj vikend strašno bi ga zanimalo njezino mišljenje - prihvatila je bez oklijevanja. Nakon kazališta slijedila je izložba, zatim koncert barokne glazbe (“stanovite slilističke smjernice u umjetnosti 17. i 18. stoljeća”, kako je pisalo u Mollynu rječniku), zatim večera u njegovu stanu, gdje joj je, uz malu predstavu, poslužio daube provençale (gulaš, zapravo). Gavin nije bio zgodan u konvencionalnom smislu (ili, neki bi rekli, 56

Knjigoteka

Glorij@

nekonvencionalnom). Ono što je Molly nevjerojatno privlačilo bila je činjenica da je stariji muškarac shvaća ozbiljno, Razgovarao je s njom o kritičkoj teoriji, tačerizmu, stanju na Bliskom istoku. Puštao joj je njemačke opere i avangardni džez, često s prstom u zraku kako bi je upozorio na osobito lijepu dionicu. Pričao joj je o svojim putovanjima u Novi Meksiko i južnu Europu, “Lawrenceovim stopama” kako je on to nazvao. Kamo god bi putovao, nosio je Krugerrand zašiven u podstavi svoje safari jakne u slučaju da lokalno gospodarstvo neočekivano propadne. Molly je bila očarana. Njegova doktorska radnja nosila je radni naslov “Perjanica i zmija: teme androginije u djelima D. H. Lawrencea”. Premda još nije bila završena - još je, u stvari, bila u složenoj i beskrajno zanimljivoj fazi istraživanja - Molly je ubrzo počela dijeliti Gavinovo uvjerenje da će samo pretakanje ideja u riječi biti dovoljno da djelo poput bombe odjekne na međunarodnoj akademskoj sceni. Bila je oduševljena što je bila dovoljno sposobna za obavljanje onih prizemnijih vidova njegova rada. za sate i sate raspravljanja o drugačijem psihoseksualnom ustrojstvu muškaraca i žena i, nakon određenog vremena, za aktivno istraživanje istih među tamnocrvenim plahtama njegova kreveta. Do kraja druge godine Molly se manje-više preselila k njemu. (Priču da dijeli stan s nekim djevojkama izmislila je da spriječi majčine prodike.) Osjećala se prekrasno odraslo kad bi navečer razgovarali uz jelo koje je kupila i, sve češće, skuhala, a zatim se povukli svaki za svoj radni stol. Ponekad bi, kad nije imao previše posla, Gavin čitao njezine eseje s takvom pedantnom koncentracijom i olovkom u zraku, dok je ona grizla nokte. Naravno da su išli i na zabave, ali njihova veza nije ovisila o takvim tričarijama. Njihova je veza bila susret umova. Molly istisne šampon na kosu i počne snažno masirati tjeme ne bi li iz sjećanja izbrisala sliku sebe kako korača kampusom, kao Ivana Orleanska među nevjernicima, odvraćajući pogled s plakata koji oglašavaju diskoteke i Tulume piva. Bila je toliko uvjerena da je izabrala viši put, da joj nikad nije ni palo na pamet da bi možda niži put mogao biti zabavniji. Prve trzavice i tračak sumnje pojavili su se nakon katastrofalnog ručka à trois kad ju je jedan vikend posjetila njezina školska prijateljica Abi. “On je sadist.” (Abi nikad nije naročito birala riječi.) “Dosadan, star i sebičan. Ti si milijardu puta pametnija. Stvarno, Molly, pa pretvara te polako u sredovječnu kućanicu. A tek D. H. Lawrence! Koji štreber!” Abi se kući vratila ranije nakon što su se njih dvije grdno posvađale i ostavila Molly u šoku, povrijeđenu i prkosno bijesnu, između ostalog i zbog neugodne samospoznaje o tome kako je djelomično pozvala Abi (koja je učila za kozmetičarku na njihovu lokalnom koledžu) zato da je zadivi svojim profinjenim studentskim životom. 57

Knjigoteka

Glorij@

No, čarolije je nestalo. Gotovo istog trena čim je čula riječi “dosadan” i “Gavin” u istoj rečenici, Molly je shvatila kako joj je dosadno i kako je i sama postala dosadna. Mrzila je njemačku operu. Koga je bilo briga je li ime Gavin morfološki povezano s Gawainom iz priče o Zelenom vitezu? Kako je nekome moglo trebati toliko vremena da zapravo ne napiše doktorat? Što je romantično u obavljanju njegova akademskog istraživanja, a da i ne spominje pranje njegova rublja? Za samo tjedan dana prekinula je vezu. Ubrzo nakon prekida počela ga je viđati u društvu lijepe brucošice - sramežljive, nasmiješene, polaskane - i prepoznala sebe s bolnom jasnoćom. Sa zakašnjenjem se osvijestila, preselila u miješano domaćinstvo studenata svojih godina i pokušala ugrabiti malo zabave. Međutim, već je bila na zadnjoj godini i pritiskali su je ispitni rokovi. Odlučna da spasi barem nešto iz ruševina svojih iluzija, Molly je uložila svu energiju u rad i pukom snagom volje uspjela izvući odlične ocjene. Nažalost, nije imala odlične ocjene kad se radilo o muškarcima. Tu je zaradila jedinicu iz Uspjeha i jedinicu iz Pameti. Molly zatvori slavinu, iscijedi vodu iz kose i stane na ružičasti, čupavi otirač. Kako li je samo mogla napraviti takvu kolosalnu, sramotnu, štetnu grešku? Neki psihijatar bi bez sumnje mlatio praznu slamu o potrazi za zamjenskim ocem (iako je Gavin, ruku na srce, bio svega devet godina stariji od nje), što samo govori o tome kakvi su luđaci ti psihići jer je ona bila savršeno sretna što ju je odgojila majka. Uglavnom, to je bila stara Molly, engleska Molly. Omotala je glavu ručnikom, zavezala ga na vrhu kao turban i zataknuta rubove. Ovo je nova, francuska Molly. Koketna Molly. Uvuče se u kućnu haljinu. Poželjna Molly. Na trenutak ostavi jedno rame golo i zamisli kako je Fabrice gricka po vratu. Zatim se opasno namršti, skupi stvari i otključa vrata. Čvrsto je stisnula ogrtač ispod brade poput usidjelice, provjerila ima li na hodniku kakvih perverznjaka ili voajera, a zatim otrčkarala bosa do sobe. Baš kad se ispružila na krevetu kako bi kremom namazala svježe obrijane noge, ugleda na podu nešto što joj se učini poznatim: kruti krug zlatne kože zgužvan na podu. Kraj njega odbačena sandala šiljaste potpetice. Molly se naglo uspravi na krevetu - djelić nekog sjećanja naglo izroni i divlje se zaljulja u njezinoj glavi. Zabina zabava... posuđivanje odjeće... klub. Sinoć, kad je otišla po jaknu prije nego je odjurila s Fabriceom, bila je dovoljno prisebna da nekome kaže što čini. Sjeti se da je pronašla Aliciju na plesnom podiju (s kaubojskim šeširom na glavi!), zaklela se da će ujutro vratiti Zabinu odjeću i da je - joj, upomoć! - pristala naći se s njom u nekom kafiću u podne. Mogla se okladiti da je sad već gotovo podne. 58 Knjigoteka

Glorij@

Razmazujući žurno ostatke kreme po trbuhu, Molly skoči na noge, skine kućnu haljinu i počne hodati lijevo-desno po sobi, istovremeno pokušavajući počešljati kosu, navući nešto odjeće i naći sat. Navukla je gaće na jednu nogu kad ga spazi u pepeljari. Odskakutala je na jednoj nozi preko tepiha, sa češljem među zubima i kosom koja ju je pljeskala po golim leđima, zgrabila sat, okrenula ga na pravu stranu i panično jauknula. Kasni već pet minuta.

59 Knjigoteka

Glorij@

Osmo poglavlje

Dvadeset minuta kasnije, još uvijek vlažne kose, obraza rumenih od trčanja, s torbom Zabine odjeće pod rukom i boreći se s planom grada koji se nikako nije dao složiti, Molly gurne teška pokretna vrata kavane i u trenutku se nade preplavljena čarobnim mirisima i glasnim brbljanjem kafića u punom sjaju vikenda. Čaše su se sudarale. Pladnjevi zvonili. Čulo se krčkanjc hrane i zveckanje žličica kojima su se kockice šećera miješale u kavi, a povrh svega čulo se kako gomila, dobro odjevena, raznolika što se tiče rasa i moderna, razgovara odlučnim gestama i strastvenim naglaskom uz dim cigareta, i to još na francuskom, pa je Molly ostala gotovo obeshrabrena. Zastala je kraj šanka i pregledala prostoriju s visokim stropovima, naguranim stolovima i separeima od smeđe kože. Sudeći prema neobrađenim drvenim oplatama, kositrenim lusterima i prošaranim ogledalima, ovo je nekad bilo radničko okupljalište, premda je današnja moderna klijentela upravo prštala boemskom elegancijom, kao i konobarice u trapericama koje su zavodnički ljuljale bokovima prolazeći kraj ploča s popisom koktela i onom “Le Brunch”. “Excitsez-moi, madmoiselle .” Konobar, okretan kao plesač, poput zmije šmugne mimo nje, držeći s nevjerojatnom ravnotežom visoko u zraku poslužavnik s bocama i čašama. Molly mu se sklonila s puta i još jednom pregledala stolove u nadi da Aliciji nije puknuo film što je čeka pa da je otišla. Mjesto je izgledalo zabavno. Osim toga, kad je ugledala tanjure pune prženih krumpirića, dagnji posutih peršinom i hamburgera iz kojih je curio ružičasti sok shvatila je da umire od gladi. “Ej, Molly! Ovdje sam.” Sa stolice kraj prozora razmahao se neki lik rukama opisujući velike lukove u zraku, kao da pomaže zrakoplovu pri slijetanju. Prepozna Aliciju, koja se danas reinkarnirala u pomalo muškobanjastu Audrey Hepburn u crnoj dolčeviti i s linijom olovke za oči zavinutom prema gore. Uslijedio je trenutni prekid u razini decibela, a glave prisutnih se prvo okrenu prema Aliciji, a zatim prema Molly, koja usput odmahne, bojažljivo sagne glavu i požuri do Alicije. “Oprosti, oprosti, oprosti!” uzdahnula je i skliznula napokon na stolicu nasuprot Aliciji, gurnuvši torbu pod stol. “Jupi, pa stigla si!” naceri se Alicia osmijehom koji je sjajio poput reflektora. “Mislila sam da si možda još uvijek, znaš, u krevetu.” Znakovito podigne obrve. “Naravno da nisam”, odgovori Molly pomalo ukočeno. “Samo sam zaspala.” 60

Knjigoteka

Glorij@

Molly oštro udahne. Mislim, stvarno! Samo zato što čovjek prihvati nečiji poziv da ide razgledavati Pariz noću ne znači da je tip djevojke koji bi, mislim, ne na prvom izlasku... iako pomisao nije bila potpuno za bacanje - ali nije čak ni razmišljala o tome. (Jedva.) Eto. “Jeste se odlučile?” Visoka i vitka brineta doleti do Molly, držeći blok spreman. Zbunjena, Molly uzme jelovnik sa stola ispred sebe i zabulji se u gomilu nejasnih stranih riječi i cijena izraženih u eurima. “Pa, je ne - je n ‘ai pas-” “Ako si gladna, uzmi le brunch”, prekine je Alicia. “Totalno je mljac. Provela ju je kroz razne kombinacije - kava, čaj ili šampanjac; pecivo, salata ili poširana jaja; sokovi raznih, slasnih okusa - i naruči za obje, zaključivši narudžbu svojim prozračnim “merr-siii”. Čim je konobarica pokupila jelovnike i otišla, Alicia se nagne naprijed laktovima se oslonivši na stol plavih očiju svijetlih od znatiželje. “Onda?” potakne je. “Što?” Molly je odugovlačila. “Pa kako je bilo? Sinoć, sjećaš se? Odvele smo te u klub, a ti si zbrisala s nekim prekrasnim komadom.” Molly se namršti na ovaj grubi opis. Je li Heathcliff “zbrisao” s Cathy preko vrištine? Je li gospodin Darcy bio “komad”? Australci očito nemaju pojma o romantici. “Barem pretpostavljam da je bio prekrasan”, bila je uporna Alicia. Molly se igrala crveno-bijelim kockastim podmetačem na stolu, pokušavajući svladali izdajnički osmijeh u kulu usana. “Bio je - vrlo drag. Vrlo pametan. Student likovne umjetnosti. Vozili smo se Parizom na njegovu motoru. Bilo je izrazito...” tražila je pravu riječ, “... zanimljivo”, zaključila je neuvjerljivo. “Kladim se da je”, nasmije se Alicia glasno i zločesto. “Sve to drmusanje stražnjicom. Joj! Dovoljno da se svakom smoče gaćice. Nije da si ih li imala!” “Pssst!” zacrveni se Molly i provjeri kradomice nadajući se da nitko ne razumije engleski za susjednim stolovima. “Pa, nisi! Ne moraš se meni praviti. Imam ih ovdje, u svojoj torbi. Hoćeš li da ih izvadim i svima pokažem?” “Alicia!” šapne Molly, bolno prosvjedujući. ‘‘Onda siđi s tog svog trona i reci mi što se sinoć dogodilo. Daj, ‘ajde, curo. To je moralo biti nešto posebno. Ili ti uvijek nogiraš svoje prijateljice i nestaneš s čudnim muškarcima?” “Naravno da ne! I Fabrice nije čudan.” 61

Knjigoteka

Glorij@

“Aaaa, Fabrice.” “Et, voilà.” Na Mollyno olakšanje vratila se konobarica. Donijela je kavu i vruće mlijeko u srebrnastim vrčevima, tanjur sićušnih muffina i dvije visoke čaše svježeg, pjenastog soka. Molly je bila odabrala malinu. Otpila je velik gutljaj koji ju je rashladio. “Onda, jesi ga poševila?” Molly se zagrcne, sok joj je krivo otišao pa se počela daviti, loviti zrak i zatim je pola soka iskašljala u salvetu. Osjeti kako joj lice poprima boju kuhane cikle. Suze su joj počele curiti. Svi su je gledali. Alicia obiđe oko stola da je lupne po leđima i da joj čašu vode. “Mrzim te, Alicia”, zakriješti Molly između dva gutljaja. Alicia se vrati do svog stolca, samodopadno se smiješeći. “Ne mrziš me. Zapravo mi želiš ispričati sve o njemu.” Ima pravo. Molly dopusti da joj ona luda sreća koju je osjećala cijelo jutro poruši sve brane i preplavi je. “Joj, Alicia,” uzdahne, “to je bila najljepša večer u cijelom mom životu. Gledali smo kako sviće iznad SacreCoeura. Pokazao mi je Eiffelov toranj. Čak mi je masirao stopala.” “Znači, jeste se?” “Nismo”, lupi ljutito po stolu. “Ne još.” Kad je čula što je upravo rekla, pokrije usta rukom i preneraženo pogleda Aliciju. Alicia zarokće, a zatim zahihoće, da bi na kraju prasnula u veseo gromoglasan smijeh pokazujući bez riječi prstom u Molly dok se i ova nije počela histerično smijati. Obje su se praktički presavile od smijeha, držale su se za trbuhe i ljuljale bespomoćno u svojim stolcima, lupajući nogama o pod. Molly je gotovo došla k sebi kad je Alicia opet uperila prst u nju i guknula “Fabriii-iiice”. Opet su puknule od smijeha. “Mais quand même!” promrmljao je netko sa susjednog stola, svisoka i prezirno. Napokon su obrisale oči i pogledale se kao prave prijateljice. “No, dobro”, reče Alicia. “Smije li se iz toga shvatiti da ste bar malo brijali?” Molly kimne glavom i još jednom dugo, sanjarski uzdahne. “Jezicima?” “Za boga miloga!” “Hoćete se opet naći?” “Danas poslijepodne. U pola četiri.” Osjeti tračak sumnje. Dogovorili su se u pola četiri, je l’ da? “Oooo, pa to je tako uzbudljivo! Znala sam da se nešto događa čim si došla danas sva tako prpošna.” 62

Knjigoteka

Glorij@

Danas poslijepodne. Zastane joj dah u prsima. Što ako mu se ipak nije svidjela? Što ako si neće imati što reći? Što ako se on ne pojavi? Molly je promatrala konobaričinu ruku koja je odnosila tanjur s muffinima i stavljala na stol drugi tanjur na kojem su bila jaja umjetnički ukrašena saucissama i komadićima hrskave slanine. Što ako je samo zgrabi, strgne joj odjeću i...? “Izgleda da ćeš propustiti dobri, stari Louvre.” “Ha?” Molly odsutno zagrize kobasicu. “Znaš, ono mjesto gdje su izložene slike?” Alicia napravi snobovski izraz lica. “Ujutro ću prvo odšetati u Louvre po malo kulture.” “Daj, zašuti!” nasmije se Molly. “Zapravo, mislim da se i trebam naći s njime, ovaj Fabriceom” - porumenjela je kad je naglas izgovorila njegovo ime- “u nekom muzeju.” Potražila je u torbi dragocjenu traku s kutije cigareta koju joj je sinoć dao i pružila je Aliciji. “Možda mi možeš reći gdje je to.” “Prokletstvo!” U tren oka, Alicia pobjesni. Skočila je i naglo ustala, zaljuljavši cijeli stol i srušivši na pod pribor za jelo. Ne obraćajući uopće više pažnju na Molly, projurila je kroz kafić i kroz vrata.

63 Knjigoteka

Glorij@

Deveto poglavlje

Molly je gledala za Aliciom, zaprepaštena. Što je napravila? Što je rekla? Je l’ Aliciji loše? Napola ustane, pitajući se bi li otišla za njom. Međutim, nisu platile. Konobarica bi mogla pomisliti da... Sjela je. Ne znajući što bi drugo napravila, pokupila je pribor s poda i uredno ga posložila na stol. Razmišljala je o Alicijinu čudnom ponašanju i osjećala se zabrinulo i nesretno. A onda je prozebla kad je shvatila da Alicia još uvijek kod sebe ima komadić kutije cigareta. Molly se nije mogla sjetiti što je pisalo na njemu. Ako se sad Alicia ne vrati, ona neće znali kamo treba ići. Zamislila je Fabricea koji je čeka i gleda na sat, dok mu izrazi nade i sreće jenjavaju s lica. Mislit će da neće doći i da joj nije stalo. Nije bilo načina da mu se javi. Ovo je nepodnošljivo! I nikad ga više neće vidjeti. Gotovo je počela naglas jecati kad se toga sjetila pa je sakrila svoju potresenost popivši gutljaj kave. Tada joj padne na pamet puno mračnija mogućnost pa šalicom zvekne o tanjurić. Alicia je odjurila onog trena kad joj je Molly dala adresu: zašto? Jer je prepoznala Fabriceov rukopis! Sve joj je bilo blistavo jasno. AJicia i Fabrice su bili ljubavnici - ne, jesu ljubavnici - ne, ne, Fabrice nikad ne bi bio toliko podmukao da pokupi drugu djevojku, naime nju, da je već u nekoj vezi. Dakle. Bili su ljubavnici. (Sasvim moguće: oboje žive u Parizu, oboje vole obilaziti klubove. Alicia je možda malo vremešna, ali ‘ajde.) Kako god, za njega je to gotovo, ali je njoj još stalo. Nije shvatila da je Mollyn Fabrice zapravo njezin Fabrice dok nije vidjela izdajnički rukopis pa joj se srušio cijeli svijet. Jadna Alicia! Molly utone u stolicu, pod teretom tragične ironije cijele priče. Kako se samo često značajni događaji preokrenu zbog jednog sićušnog detalja. Ovo je baš kao onaj sjajni trenutak u Zlatnoj zdjeli Henryja Jamesa kad žena sazna da muž i njezina najbolja prijateljica imaju“Oprosti zbog ovog”, zacvrkuće joj kraj ramena poznati glas. “Prokleta Janine. Bezobraznica jedna! Prolazi tu pokraj prozora na mojim rolama! Bila je prebrza ovaj put, ali sredit ću ja nju već.” Alicia pomalo zadihano, ali inače mirno kao uvijek sjedne. “Da, gdje smo ono bile? Aha, kod one adrese.” Izvadi komadić kartona iz džepa i prijeđe ga pogledom. “Ti Francuzi imaju smiješan rukopis. Same vitice i kovrče.” Vrati papirić Molly nasmiješivši se. “Imaš pravo. Znam kako ćeš doći tamo.” Molly je promatrala Alicijino čvrsto, prijateljsko lice, njezine sjajne i iskrene oči, njezine šašave vudu naušnice i osjetila kako je prožimaju pokajanje i sram. Kako je samo bedasta! Kako je glupa i sebična i 64

Knjigoteka

Glorij@

nezahvalna! “Razmišljala sam”, počne oklijevajući, “o, znaš već, onome sinoć.” “Opet? Usput, kondom se na francuskom kaže préservatif.” “Ne, ozbiljno. Stvarno sam se sjajno provela, ne samo zbog Fabricea, već i sveg ostalog - Zabina stana, odjeće, kluba. A ništa se od toga ne bi dogodilo da nisi bila tako dobra i povela me sa sobom.” Alicia napravi grimasu. “Pa sam se pitala mogu li ti možda, ovaj, novčano pomoći da si kupiš nove role, tako da me više ne moraš - mislim, ako je stvar u novcu - da me više ne napuštaš u restoranima.” Alicia je primi i stisne za ruku. “Srce si. Ali ne bih mogla uzeti novac od tebe. Ali znam, možeš se prijaviti za moj razgled grada na rolama u nedjelju ujutro. Oni to ovdje zovu balade.” “Ali ja ne znam rolati.” Zamisli sebe kako maše nogama poput prevrnuta kukca na nekom otmjenom pariškom trottoiru. Možda će biti zauzeta s Fabriceom (u ne posve različitom položaju). Kako ju je samo život stavljao na kušnju. “Početnici su dobrodošli. Osim toga dobijem bonus na svakog klijenta kojeg dovedem.” Alicia se naceri puna nade. Molly se na trenutak kolebala između onog što bi htjela - sačuvati svaku minutu za Fabricea - i onog što joj odanost i prijateljstvo nalažu. Savjest joj progovori jasno i glasno. “Onda, to je to”, rekla je vedro, osjetivši bolan grč u sebi. “Doći ću.” “Jupi! Možeš me izvijestiti o sjajnim vodoravnim pothvatima”, Alicia naglo zašuti i naćuli uši. “Kakav je to zvuk? Je li to tvoj mobitel?” “Mislim da nije. Stavila sam pozive na ‘preusmjeri’ da ne moram plaćati dolazne.” No, nagonski posegne za torbom. “E, mogu ti dati Zabine stvari? A ti mi daj moje, prije nego svima pokažeš moje gaće.” Razmijenile su plastične vrećice, a onda Molly pročeprka u potrazi za telefonom. Mogla bi se zakleti da ga je isključila dok se vozila vlakom, ali sad je i ona čula zujanje. “Imam ga!” viknula je pobjedonosno. “Ne, prestao je. Dobila sam poruku. Čudno.” “Nije. Poruke se ne preusmjeravaju jer koštaju jednako svuda u svijetu. Ja uvijek šaljem poruke svojim kompićima u Australiju.” Nagnula se znatiželjno. “Onda, od koga je?” “Čini se da je od Sal, moje cimerice.” Nadvila se nad telefon i buljila smušeno u slova nagurana na zaslonu. Što god Alicia rekla, ipak je čudno sjediti ovdje u kafiću u Parizu, vani sunce, a Fabrice u glavi, a onda se odjednom naglo vratiti starom životu u Londonu. “Nešto s policijom!” vikne. “I svi ti rimski brojevi.” 65

Knjigoteka

Glorij@

“Daj da vidim.” Alicia zgrabi Molly za zglob i okrene mobitel prema sebi. Zajedno su iščitavale poruku koja je glasila: “MLCLM (simbol tužnog lica) KAŽE JAVI SE STO PRIJE ILI MURJA! SI OK? Dl SI? CMOK SAL”. Nakon teksta slijedio je dugi niz brojaka. “Da vidimo...” namršti se Molly. “M je tisuću, L je, mislim, pedeset...” “To nisu rimski brojevi, budalo. Gle, znaš li nekoga tko se zove Malcolm?” Molly napravi grimasu. “Moj bivši šef.” A onda se naglo uspravi jer joj se napokon upalila lampica. “Isuse! Malcolm!” Pročita poruku i treći put. Kako je Sal tvrdila, Malcolm je bio jako ljut i tražio je da se što prije javi ili će zvali policiju! Zašto? “Onda Mol, što si napravila?” upita Alicia. “Zbrisala s lovom iz blagajne?” “Ne! Samo sam dala otkaz.” Molly se prisjeti svog otužnog, mračnog kuta na poslu i svih onih hrpa dosadnih izvještaja i press materijala, Malcolmova umišljenog hoda i držanja. Odjednom joj se učini nevjerojatnim da je uopće prihvatila posao, odnosno da je izdržala tako dugo. “Onda i nije tvoj problem, zar ne?” reče Alicia bezbrižno. “Divota, stižu vafli.” Napokon su stigle do zadnjeg jela svoje veličanstvene užine: dva hrskava vafla preklopljena u dopadljivom geometrijskom uzorku, s jagodom položenom točno posred hrpice tučenog vrhnja. Molly mehanički uzme vilicu, a zatim se tupo zabulji u tanjur, uznemirena porukom koju je dobila od Sal. Ta, zacijelo nije zločin dati otkaz. Jc li možda prvo trebala obavijestiti kadrovsku? Možda je Malcolma uzrujalo njezino pismo. Pa nije valjda kleveta - ili je? - reći nekome da ne zna pravopis. “Ne shvaćam”, reče i nabode jagodu. “Zašto policiju?” “Ne’am pojma”, Alicia obilno nalije javorov sirup iz vrčića. “Nazovi ga i saznaj.” “Ne mogu!” “Zašto ne?” “On je grozan. Nemaš pojma. Viče.” “Svi muškarci viču. Imam petoricu braće, znam. Viči ti na njega.” Molly žestoko odmahne glavom. Od same pomisli na razgovor s Malcolmom želudac joj se stisne od straha. S nelagodom se sjeti da još uvijek ima kod sebe dvije kemijske s logom firme, i možda jednu gumicu. Zamislila se kako silazi sutra navečer s vlaka na stanici Waterloo... 66

Knjigoteka

Glorij@

uniformirana potjera joj prilazi... krupna je ruka prima za rame. “Oprostite, gospođice, možemo li malo pregledati vašu torbu?” “Gdje sam samo pogriješila?” provalila je. Alicia je pogleda, bučno odloži vilicu koja odzvoni po stolu i ravnodušno uzdahne. “Hoćeš da ga ja nazovem u tvoje ime?” Molly zine na ovaj zapanjujuće smion prijedlog. ‘“Ajde, daj mi telefon. Pravit ću se da sam tvoja tajnica ili već nešto.” “Ali ja nemam tajnicu!” “Tvoja odvjetnica, ili osoba za odnose s javnošću. Kao da je to bitno!” Molly se primi za srce s poštovanjem. “Bože, Alicia, ti si taaa-ko hrabra. Ali ne s mojeg telefona”, doda brzo. “Ima ovaj broj. Ako mu se na ekranu pokaže moje ime, znat će da sam to zapravo ja.” “Onda s telefonske. Mislim da ovdje ima jedna, tamo otraga. Pojedi vafle i daj mi još informacija o tom tipu. Onda idemo telefonirati. Možeš prisluškivati.” Pet minuta kasnije, Molly je slijedila Aliciju dok je ova prolazila između stolova. Srce joj je udaralo od iščekivanja. Poletna konobarica, koja je odjednom postala tvrda poput čelika, stala im je na put i sumnjičavo podigla obrvu. Alicia joj je veselo mahnula. “Nous retournez dans une minute. Téléphone.” “Ah, bon.” Spustila je obrvu. Telefonska govornica zapravo je bila jedna od onih cool prcdizajniranih stvarčica, od poliranog čelika, s digitalnim ekranom i prozirnom akustičnom kabinom. Djevojke se zajedno stisnu u nju. Alicia odnekud stvori telefonsku karticu i gurne ju u prorez. “Patientez SVP”, zabljesne na ekranu. Molly je grizla nokat na palcu. Što ako Malcolm bude toliko surov da se Alicia slomi i kaže mu gdje je Molly? Mogao bi krenuti u potjeru za njom. Mogla bi propustili svoj sastanak s Fabriceom! “Probudi se”, gurne je laktom Alicia. Na ekranu se pojavilo “Numérotez”. Molly pročita broj sa zaslona, Alicia ga utipka, a zatim namjesti slušalicu tako da obje mogu slušati. Čekale su. Molly je žalila što nije prvo otišla na zahod. O, Bože, zvoni. “Je, Figg ovdje.” To je on! Glas mu je bio tih i odrješito poslovan, a čula se i buka drugih glasova u pozadini. Vjerojatno je baš na samoj konferenciji. Alicia privuče slušalicu kako bi mogla govoriti. “Dobar dan, gospodine Figg, kako ste? Ovdje gospođa O’Connell. Zovem u ime gospođe 67

Knjigoteka

Glorij@

Clearwater.” Pretjerano namigne Molly i namjesti slušalicu tako da obje opet čuju. “Molly Clearwater?” Izrekao je njezino ime tako bijesno da je Molly ustuknula. “Gdje je ona, jebo ju ja?” “Gospodine Figg, nećemo daleko stići s takvim jezikom, ne mislite li?” “A tko si, jebo te, ti?” Alicia podigne obrvu. “Ako ćemo već tako, tko si jebote ti da prijetiš gospođi Clearwater policijom?” Molly se divila njezinoj čeličnoj smirenosti. Čini se da se je i Malenima dojmila. Nakon kratke stanke, rekao je glasom u kojem se čula nijansa novog poštovanja. “Njezin šef, eto tko.” “Bivši šef, prema mojim informacijama”, reče Alicia nesmeteno. “Ona razmišlja o tome da vas tuži zbog seksualnog uznemiravanja i stvaranja situacije koja ju je natjerala da da otkaz.” Molly širom otvori usta. “Glupost”, ispalio je Malcolm. “Ja ću nju tužiti - zbog krade, k vragu.” “A da? A što je to ona navodno, k vragu, ukrala?” “Zna ona. Prasica je to napravila namjerno.” Alicia se upitno okrene prema Molly koja očajnički raširi ruke i slegne ramenima. “Možete li bili malo određeniji, gospodine Figg?” Nastupi stanka. Zatim začuju njegov glas znatno prigušenije, kao da je okrenuo glavu u drugu stranu i ulizivao se nekome. “Ne. Nema problema, Jerry. Vidimo se kasnije.” Čule su ga kako ispušta dah. Zatim potajno ukočenim glasom reče: “Morat ću preuzeti ovaj razgovor - u drugoj prostoriji.” Žuborenje glasova polako se udaljilo. Čula se škripu pomičnih vrata i lupkanje cipela po pločicama. Malcolmov glas opet se pojavi s druge strane, agresivan, ali s čudnim odjekom: “Slušaj me sad. Mislim da ne shvaćaš s kim imaš posla. Ja sam predstavnik jedne od vodećih britanskih farmaceutskih tvrtki-” “Što, li osobno?” zaguguće Alicia. “Vjerojatno si jako važan.” “Pa, prilično sam odgovoran za strateška razmišljanja, vezana uz tržište unutar globalne ekonomije i imam prilično velik-” Prekinuo je, a one začuju nepogrešiv šum vode. Molly uhvati Alicijin pogled pa razmijene izraz očarana veselja. “Prilično velik...?” Alicia jedva primjetno napravi stanku. “Budžet. I zato”, nastavi on žurno, “trebam te grafikone. Tu mi je krema svjetskih medicinara, šef mi dašće za vratom, a nemam disk.” 68

Knjigoteka

Glorij@

Na posljednju riječ Molly lagano zaciči. Alicia prekasno poklopi slušalicu rukom. “Tko je tamo?” okomi se Malcolm. “Molly je tamo, je li? Molly, dođi na telefon ovog trena ili ću-” Alicia odmakne slušalicu prekinuvši ga u pola njegova brbljanja. “Znaš li o čemu priča?” šapne. Molly potvrdi. Sad se sjetila. Zamotala je disk u odjeću i spakirala ga u kovčeg. “U hotelu je”, šapne, “zaboravila sam.” Alicia prevrne očima i opet prisloni slušalicu na uho. “-nikad više nećeš raditi u toj branši!” vikao je Malcolm. “Začepite načas i slušajte”, prekine ga Alicia. “Možda bih mogla pronaći taj disk.” “Ha!” reče Malcolm pobjedonosno. “Sad to već vodi nekamo. Dobro, onda. Želim da mi se disk dostavi u Pariz, hitnom dostavom, i nemojte mi cmizdriti o troškovima.” “Vidite, gospodine Figg, disk je već u Parizu.” “Šalite se.” Čini se da mu je mozak radio, za promjenu, jer je golovo odmah dodao: “Želite li reći da je Molly tu?” Molly izbezumljeno stane odmahivati glavom. “Bojim se da nemam slobodu otkriti gdje se nalazi. Ali pristojno razgovarajte sa mnom i potrudit ću se da dobijete disk u roku od sat vremena.” Potpuna tišina. Tada zbunjen glas reče: “Da me jebeš.” “Zovete li to ‘pristojnim’ razgovorom, gospodine Figg?” Alicijin je glas bio sladak kao med. “A kako biste vi htjeli da govorim, ha, gospođice Šefice? Milim, pretpostavljam da jeste gospođica?” “Pa možeš me uvijek zvati Alicia... Malcolm.” Alicia dobaci Molly vragolast pogled. Molly zine, prestravljena. “Ma da. Alicia, kažeš? Pa... Alicia... mogu ti reći da si vrlo opasna žena.” Molly se zgrabi za grlo i isplazi jezik. Jedva je čekala da čuje kako će ga Alicia poklopiti. “Jesam li?” reče Alicia slatkasto. Molly nije mogla vjerovati. Alicia je stvarno uživala u ovom. “O, da.” Čula je Malcolmov samodopan hihot. “Čujem ti u glasu. Slučajno sam prilično iskusan u prosuđivanju žena.” “Kakva slučajnost. Ja sam prilično iskusna u prosuđivanju muškaraca... i k tome smo još oboje u Parizu.” “Oh-la-la!” reče Malcolm živahno. 69

Knjigoteka

Glorij@

Odvratno! Molly zgrabi slušalicu. Alicia je uzme natrag i ubode Molly u rebra, zapravo prilično oštro, a zatim pritisne slušalicu uz uho tako da se Malcolmova strana razgovora stišala do nerazumljivog mrmljanja. Molly potegne žicu, ali Alicia ju je čvrsto držala. “Večeras?” reče i tromo prođe rukom po kosi. “Nemam nikakvih posebnih planova. Što si mislio?” Sve gore i gore! Molly je ispružila prst da prekine razgovor, ali se zaprepasti kad je Alicia udari po ruci i pokaže da se stiša. Nevoljko se povukla iz kabine, ali je još uvijek mogla čuti Aliciju. “A gdje je točno tvoj hotel?” Molly se razmetljivo nakašlje. “... Ne, ne, predstava zvuči odlično.” Molly očajnički potegne rub Alicijine veste. “Možda sam plavuša, a možda i nisam. Pričekaj i vidjet ćeš.” Molly je sad skakutala i žustro signalizirala. Povukla je prstom preko vrata, gurnula prst u grlo, počešala pazuha kao majmun, pritisnula usne o plastičnu kabinu i prekrižila oči. Alicia joj jednostavno okrene leđa i nastavi razgovor. Napokon spusti slušalicu, izvadi karticu i okrene se. Molly joj zapriječi put. “Alicia, ne možeš to! On je kreten. Ima pramenove i nosi pečatnjak.” Alicia se naceri. “Zvuči baš zabavno. Osim loga, moj tata nosi pečatnjak.” “Znaš kamo te hoće odvesti, zar ne? Ta je ulaznica trebala biti za mene. To je...” Stiša se i pažljivo pogleda oko sebe. “To je Crazy Horse.” “Pa?” “Ne razumiješ. Tamo plešu gole žene s perjem i zmijama i takve stvari. To je seks-show.” “Stvarno? Znači, da idem.” “Ne s Maleolmom. Pohotno će zuriti i bacati nepristojne primjedbe.” “Molly, ja se znam nositi sa seksistima. Ja sam Australka, sjećaš se.” Molly je buljila u nju, ne baš lako sigurna. “Bar uzmi mobitel da budemo u vezi. Javi mi ako stvari izmaknu kontroli.” “Slatka si.’’ Potapše je po glavi. “Dođi, ‘ajmo samo skoknuti unutra.” Mahne prema vratima na kojima je pisalo Dames. “Upišat ću se.” Molly je odustala i polako krenula za Aliciom. Ujutro se pitala hoće li ikad shvatiti muškarce: sad se ispostavilo da ne shvaća ni žene. Super. No, imala je važnijih stvari na pameti. Čim je izašla iz zahoda, krene ravno prema ogledalima i svuče vestu ispod koje je imala oskudnu crvenu haljinu. Kupila ju je već davno na nagovor Abi koja je tvrdila da je ta boja 70

Knjigoteka

Glorij@

božikovine baš njezina boja - ali se dosad nikad nije usudila obući je. Dubok izrez na vratu (predubok?), kratka suknja (prekralka?) i krojena u trapez, a tkanina rastezljiva i pripijena (je li izgledala debelo? Ti vafli!). Što li će Fabrice misliti? Čulo se škljocanje zasuna. Alicia izađe i krene prema umivaonicima, ali iznenađena stane. “Opa, haljina za oboriti s nogu.” “Stvarno to misliš?” Molly je tako jako uvukla trbuh da joj je glas postao kreštav kao u vrane. “Tako nisam baš sigurna za cipele.” Alicia odvrne slavinu. “A vesticu treba spaliti. Nemaš neku fora jaknu?” Molly je u glavi popisivala ograničeni inventar svoje garderobe, kad Alicia pogleda na sat i prekine je. “Znaš, Malcolmov tunel je na drugoj strani rijeke. Ako hoćeš odnijeti disk na vrijeme i stići na svoj rendevu s Fabriceom, moraš krenuti.” “Ja?” zapanjeno reče Molly. “Ja ne nosim disk.” “Da, da. nosiš. Obećala sam Malcolmu da će dobiti disk u roku od sat vremena - čula si me - a ja sam cura koji voli održati obećanja. Imaj srca, Molly. Jadnik je izbezumljen.” “Ali mislila sam da ćeš ti-” “Nema šanse. Moram se vratili do Zabi i u dućan. Neki od nas moraju i raditi, znaš.” “Ali, Alicia, ne mogu. Mjesto vrvi bivšim kolegama. Previše mi je neugodno. Što ako naletim na Malcolma?” “Pa što ako naletiš na Malcolma? On je samo neki frajer. Kao Što je i Fabrice samo neki frajer.” Molly problijeđi od ove primjedbe. “Uostalom, samo trebaš ostaviti disk na recepciji i zbrisali.” “Ne mogu”, reče Molly tvrdoglavo. “Neću. Netko će me prepoznati.” Alicia nastavi prali ruke. Molly ju je promatrala kako čisti nokte, jedan po jedan, a zatim namješta tanke lukove na obrvama vlažnim prstima. Da bar nešto kaže. No, Alicia je otišla do sušilice za ruke i pustila Molly da promatra svoj neprivlačno uvrijeđeni odraz lica. Pustila je toplu vodu i umila se, pokušavajući utopiti to durenje, svjesna da je djetinjasta. No užasavala ju je sama pomisao da ude u predvorje nekog otmjenog hotela i suoči se sa svim tim ljudima. Alicia to ne razumije. Starija je i hrabrija - i Australka. I ima petoricu braće koji viču. Zašto ona to ne bi mogla napraviti? Onda se posrami. Alicia je bila tako velikodušna, iznad svih očekivanja. Topla je i zabavna i sjajno društvo. Zahvaljujući njoj Molly je upoznala Fabricea. Sad je Alicia htjela upoznati Malcolma (pitaj boga 71

Knjigoteka

Glorij@

zašto). Bilo je jasno da će njihov sastanak proći puno bolje ako on već prije dobije svoj glupi disk. Molly se pridruži Aliciji i gurne ruke pod topli zrak. Prsti su im se dotakli, a zatim Molly podigne pogled i nasmije se. “Imaš pravo”, rekla je. “Nema problema. Naravno da ću otići.” “Bravo.” Alicia je načas zagrli. “I prestani se brinuti. Upravo mi je nešto sinulo.”

72 Knjigoteka

Glorij@

Deseto poglavlje

Izlozi su bili puni čuda. U jednom su se po tamnom baršunu slijevali potoci dijamanata i lavine bisera. U drugom su ženska torza paradirala u svilenkastom donjem rublju svih nijansi od limete do maline. Molly je prošla kraj trgovina u cijelosti posvećenih samo tartufima, kavijaru i mozaiku mini povrća u želatini; ružinim pupoljcima i dalijama s brončanim lišćem na kojemu se još sjajila jutarnja rosa; izrezbarenim stupovima čokolade na kojima su stajali sitni ukrasi od limunove kore i ušećerenih ljubičica. Vidjela je do poda dugačke kapute od kašmira, i kožne torbe, mekane poput bebine kože, postavljene u kamenim i staklenim interijerima, u kojima su prekrasne prodavačice blijedo tratile vrijeme. Oslikana na etiketama ili sramežljivo uokvirena odrezanim šimširovim drvetom nalazila su se imena dizajnera koje je dosad vidjela samo na stranicama starih brojeva Vouga dok je čekala na šišanje i frizuru u Snipzu, najmodernijem frizerskom salonu u Minster Episcopiju. Ovo je bio prirodni okoliš američkih i japanskih turista koji samouvjereno gledaju oznake za plaćanje kreditnim karticama, iako ih Parižanke daleko nadmašuju svojom pojavom, frizirane i njegovane, plemićkog držanja. Lèche-vitrne: tako to zovu u Francuskoj, ne gledanje izloga, već lizanje izloga. Ono što je Molly, pak, najviše hipnotiziralo - a što je zapravo bio i glavni razlog zašto je tako često zastajkivala i promatrala s preneraženim oduševljenjem - bio je njezin vlastiti odraz. Perika Kleopatre bila je Alicijina ideja. Maznule su je iz Zabina dućana. Imala je i sunčane naočale koje su kupile zajedno u blizini kafića od arapskog uličnog trgovca koji je prodavao lažnu dizajnersku robu. Bile su velike kao Zoroova maska, imale su crna stakla i okvire od lažne kornjačevine. Alicia je također ustrajala na tome da joj posudi crne poluvisoke čizme s vezicama koje se križaju i jednu od onih super cool traper jakni koja izgleda kao da ju je netko umočio u morsku vodu, ostavio da se osuši u Sahari, a onda osmudio. Zajedno s crvenom haljinom kombinacija je bila zapanjujuća. Začuje nešto što joj se učini kao podrugljivo smijuljenje i naglo se okrene. No bio je to samo sićušni pas s mašnicom, čija je lajava njuška provirila iz torbe starije gospođe. “Mais qu est-ce que tu as, mon petit bijou?” zakvoca žena i potapše nosić svojeg dragulja u torbi grimiznim vrškom svog kažiprsta. Molly nastavi hodati izbjegavajući poglede. Unatoč toj krinki, osjećala se tako uočljivo kao da je gola. Perika ju je svrbjela. Jedva je čekala da cijela ova muka završi. Raskošne trgovine sada su ustupile mjesto ne tako zastrašujućim robnim kućama i diskontima kuhinjske opreme, s oznakama Prix choc na 73

Knjigoteka

Glorij@

izlozima. Na ulazu jedne od njih Molly zastane, makne naočale, pogleda u plan grada. Još jedna ulica na sjever i onda prva desno. Nije mogla promašiti. Hotel je bio jedna od onih nakaza izgrađenih na prijelazu stoljeća za bogate putnike koji bi doputovali na obližnji željeznički kolodvor, pojeftinio kako bi mogao primiti gomilu konferencija i organiziranih grupa turista, ali i vulgariziran s barom i gift shopovima. Neovisno o tome, vanjski sjaj hotela odražavao se u bogato ukrašenom trijemu, ulaznim stepenicama s crvenim tepihom i uniformiranim lakajima koji su pozivali taksije. Imala je knedlu u grlu. Po stoti put je provjerila je li disk u torbi, sad zatvoren u omotnicu označenu “Na ruke gospodina Malcolma Figga (Phipps Lauzer Bergman).” Samo mora predati omotnicu osobi na recepciji i izaći iz hotela. Još jednom se pogleda u hotelski izlog, a zatim podigne bradu, nabaci otmjen hod i ne gledajući ni lijevo ni desno kroči na tepih i ude. Ti bokca! Predvorje je bilo neizmjerno, veliko poput balske dvorane i visoko bar tri kata s obiljem mramora, pozlate i kristalnih lustera te širokim stepenicama koje su zavijale prema odmorišnim galerijama. Mnoštvo ljudi motalo se okolo stolova označenih s “Informacije”, “Mjenjačnica” i “Vratar”. Liftovi su zvonili. Nosači su gurali mnoštvo kolica s prtljagom. Žene u ravnini cipelama i nabranim svilenim haljinama čavrljale su pokraj palmi posađenih u teglama. Veliki natpis pozdravljao je Congrés International de Gastroentérologie. Ali gdje je recepcija? Molly napravi nekoliko koraka, izgubi živce i odlučno skrene lijevo. Dvaput je pogledala u staklenu vitrinu, a zatim hinila divljenje izloženim Hermèsovim maramama i istraživala teritorij. Nije bilo nikoga poznatog! Huh! Napokon spazi dugu krivulju mahagonija s okruglim staklenim svjetiljkama, redom pretinaca na zidu i muškarcima u crnim odijelima koji odgovaraju na gomile upita i zahtjeva. Plaho se približi samom kraju pulta pa vireći iza vaze s ljiljanima stane čekati svoj red. “Oui?” Muškarac blijedožute puti i zalizane kose zabaci glavu s profesionalnom pristojnošću. Molly se nagne prema njemu i tiho mu objasni svoj zadatak. Govorila je francuski, ali njezin naglasak nije mogao prevarili starog majstora. “Svakako, mademoiselle,’’ odgovorio je na engleskom, “potrudit ću se da on to dobije.” Molly uistinu lakne pa posegne u torbu i izvadi omotnicu. Upravo je pružala ruku da mu je preda, kadli recepcionar pogleda preko njezina ramena i sav sretan iznenađeno povikne. “Ah! Ali gospodin Fiig je tuu!” Izbezumljena od panike. Molly se sagne iza cvijeća i čučne okrenula u suprotnom smjeru, s omotnicom još u ruci. Okretala je glavu lijevo-desno. tražeći kuda bi pobjegla. Kamo da se sakrije? Što da radi? Pogled joj padne 74

Knjigoteka

Glorij@

na nekog muškarca - povisokog, siva jakna, na putu prema izlazu. Požuri se za njim i primi ga pod ruku. “Au clair de la lune, mon ami Pierrot!” zablebetala je bez daha, kao da pozdravlja davno izgubljena prijatelja. Čovjek u čudu zastane. Bio je srednjih godina, običan: vesta i sportska košulja ispod sakoa, nespretno prikopčana značka. Molly osjeti kako je izvukao ruku i primio njezin lakat željeznim stiskom, gurajući ga prema naprijed. “Ma chandelle est morte. Je n ‘ai plus de feu!” Živahno se nasmijala. Njezino suludo ponašanje poslužilo je dovoljno da izvede čovjeka kroz vrata i iz predvorja. Pred njima se prostirao dug, tepihom prekriven hodnik; ako ih Malcolm prati, još uvijek bi mogla biti u zamci. Molly osjeti kako iznenađenje njezina pratioca polako prerasta u smetnju: samo je pitanje trenutka kad će je odati. S lijeve strane nalazila su se nekakva vrata: niski stolovi, prigušena svjetla, crveni pliš. “Le bar!” vikne Molly ushićeno i odvuče stranca unutra. Tu on napokon oslobodi ruku, brzo pretraži gornji džep svog sakoa i pogleda Molly s mješavinom čuđenja i sumnje. Barmen podigne pogled s čaše koju je upravo brisao, sluteći dramu. Molly je cupkala s noge na nogu na mukama - željna skrivanja, voljna da objasni, bijesna što ju je zamijenio za džepara, prestravljena da će je sad javno optužiti. Snizila je glas i iskreno prošaptala: “S’il vous plâit, monsieur, excusezmoi. Je regret te, ovaaj, beaucoup...” Barmen poput jegulje klizne do nje. Ima li monsieur kakvih problema? Vlažan pogled zadrži mu se na Mollynim golim nogama i fetišističkim čizmama. Cijela ju je situacija strašno podsjetila na onaj prizor u Zgodnoj ženi u kojoj hotelski detektiv Juliju Roberts optuži da je prostitutka. Nakon što ju je dobro promotrio, neznanac slegne ramenima kao da želi reći da je sve u redu, a zatim ju je pozvao da sjedne. Postojao je tračak ironije u njegovoj izrazitoj ljubaznosti, što ju je prilično smetalo. Osjećala se kao da je netko vodi na razgovor kod ravnatelja škole pa krene prema najdaljem i najmračnijem kulu i klizne na klupicu separea. Muškarac sjedne prekopala nje i prekriži ruke. “Onda, što je to bilo, za boga miloga?” upita mirno. Molly iznenađeno trzne glavom. On je Englez! Sad ga prvi put dobro pogleda. Plave oči, pomalo upale, ali prilično inteligentnog pogleda; smeđa kosa s prvim naznakama sijedih; koža blijeda od boravka u zatvorenim prostorima; usta koja su odavala da se češće smije, sofisticiran na neki način koji nije baš mogla odrediti, ali ne i tašt, sudeći po odjeći. Pogled joj padne na značku. Kroz svoje supertamne naočale nije mogla pročitati što piše. a ionako je značka, izgleda, bila okrenuta 75

Knjigoteka

Glorij@

naopačke. No, vjerojatno je sudionik konferencije, možda čak i zaposlenik PLB-a. Bolje da bude oprezna. “Vi jeste Engleskinja, zar ne?” bio je uporan. “Unatoč prilično nadahnutoj upotrebi francuskih dječjih pjesmica.” “Ne, nisam. Ja sam... Australka.” Molly u sve samoglasnike ubaci nazalni prizvuk. “Stvarno? Izuzetno dobro govorite francuski. Mislio sam da u današnje vrijeme Australci uče japanski.” “Moja je obitelj porijeklom iz Francuske, odnosno iz France”, improvizirala je Molly. “Ah, to onda bez sumnje objašnjava vašu sjajnu crnu kosu.” Zbunjena, Molly smjesta podigne ruku i napipa na glavi nešto što je podsjećalo na kaput od afganistanskog hrta. Naravno: perika. Nemarno je pogladi, a zatim istog trena zažali jer osjeti da se nešto pomaknulo. “I kako vam se sviđa Pariz?” upitao je. “Oh, pa prilično je fora.” Obrve su mu se neznatno podigle, ali samo je rekao: “I ja lako mislim.” Nastupila je tišina. Molly uskoči: “Čujte, strašno mi je žao što sam vas onako zgrabila. Vjerojatno ste pomislili da sam luda - mislim udarena k’ o štapa.” Pokušala je oponašali Alicijin bučni smijeh. “Stvar je u tome da je tu netko koga ne želim vidjeti. A jesam. Pa sam morala otići što prije da me ne primijeti. Znam da je bilo nevjerojatno nepristojno i glupo, ali...” Promatrao ju je, ne baš s nevjericom, ali s oprezom. “A koga to niste htjeli vidjeti?” “Jednog muškarca.” “Dečka?” “Ni govora.” “Neku više... službenu osobu, možda?” “Ne!” Na što je ciljao? “Samo muškarca.” “Hmm.” Zvučao je skeptično. “Znam što mislite”, reče uzrujano. “Da sam nekakva prevarantica koja se ušulja u hotel i-” “Jeste li možda za piće?’’ prekine je. Molly primijeti da se barmen ponovno pojavio s blokom u ruci. “Ne, hvala.” Glas joj je bio hladan. “Ali inzistiram. Uostalom, vi ste me dovukli ovamo.” “Dobro. Imate li Jabi-kolu?” pitala je barmena. Nosnice su mu se raširile zbog njezina barbarizma. 76

Knjigoteka

Glorij@

“Onda sok od naranče.” Čim je barmen otišao dovoljno daleko da ih više ne čuje, nagnula se preko stola i nastavila, sikćući ogorčeno: “Časna riječ da me ne zanima vaš novac, ni besplatno piće, ni - ni išta drugo. Vi očito mislite da sam ja nekakva opasna odbjegla kriminalka, ali uvjeravam vas da ja jednostavno pokušavam dostaviti pošiljku.” “Pošiljku?” “Da! Pošiljku koju moram dati tom čovjeku.” “Tom čovjeku kojeg ne želite vidjeti?” “Da! Ne.” Molly uzdahne na to cjepidlačenje. “Ja želim da on dobije taj paket, ali ne želim mu ga dostaviti osobno. Gledajte, ako mi ne vjerujete, paket je ovdje.” Izvadi omotnicu i dramatično je baci na stol. Tren potom okrene omotnicu na drugu stranu da sakrije Malcolmovo ime. “To znači da ste vi nekakva dostavljačica?” “Pa...” “Niste valjda špijunka, ili?” Molly je imala osjećaj da joj se ruga. Okrenula je glavu i svisoka gledala u daljinu, ne udostojivši se odgovoriti, Odjednom joj se lice ozari. “Guba! Gle ovo.” Stizao je njezin sok, zajedno s kriškom svježe naranče, trešnjom, jednom od onih slamčica koje možeš saviti u svim smjerovima i malim suncobranom za koktele. Zaprepastila se kad je vidjela da je njezin pratitelj naručio viski, premda je tek prošlo podne. Možda pije. Pijuckali su u tišini. Mollyno je piće bilo ukusno, no išlo joj je na živce što su joj svaki put kad bi sagnula glavu prema slamčici padale sunčane naočale pa ih je stalno morala kažiprstom vraćati na mjesto. “Nadam se da se nećete ljutiti,” rekao je, “ali imate li kakvih problema s očima?” “Ne. Zašto?” “Mislio sam da biste možda rado skinuli te naočale. Blještavilo ovdje stvarno nije preopasno.” Nakon što je trenutak razmislila, Molly učini kako joj je predložio. Lice joj se odmah rashladilo pa se osjeti normalnijom. Soba je odjednom oživjela, od tepiha s ljiljanima do pozlaćenih ogledala načičkanih kerubinima. Pažljivo pogleda okolo po raštrkanim stolovima i nagne se preko klupice separea da provjeri ulaz. “Ako muškarac kojeg ne želite vidjeti ude,” reče, “počešite lijevo uho i ja ću mu odvratiti pažnju.” 77 Knjigoteka

Glorij@

Iako je bio mrtav-hladan, u očima mu prepozna šalu pa si nije mogla pomoći a da se ne nasmije. Sad kad ga dobro vidi, i nije joj se činio tako loš. Njegova blijeda put i zgužvana pojava činile su joj se utješno poznatima među svim ovim tamnim, elegantnim strancima. Bilo je ugodno čuti nekog Engleza. Bio je obrazovan, ali ne i snob. Mogla je odabrati nekog mnogo neugodnijeg. Odjednom pomisli na vrijeme i zavrne rukav jakne da pogleda na sat. Izračunala je da ima još četrdeset minuta do susreta s Fabriceom: trebala bi uskoro krenuti. Ali što će napraviti s tim prokletim diskom? Alicia je obećala Malcolmu da će dobiti disk u roku “od sat vremena”. Rok za isporuku je prošao prije petnaest minuta. Vjerojatno je Malcolm zato i došao u predvorje. Ako je zaista očajan, onda možda još uvijek tamo čeka, spreman da je zaskoči. Molly počne gristi nokat, a žalim shvati da je pratilac promatra. “Oprostite. Ali radi se o tome da se trebam naći s... nekim. Ne smijem zakasniti.” Međutim, umjesto da krene, ispružila je ruku i premetala Malcolmovu omotnicu, Mora nešto uskoro učiniti. Ali što? Promatrao ju je pijuckajući viski. Iz nekog razloga primijeti njegove ruke - široke i naizgled spretne, s čistim zaobljenim noktima. Bez pečatnjaka. “Niste valjda u kakvoj nevolji, ili?” upitao je. “Ne, ne. Dobro sam, osim što moram isporučiti ovaj puket.” Gurkala ga je noktom, a zatim ga sasvim malo gurnula prema njemu. “Vi vjerojatno... vjerojatno ne biste predali paket umjesto mene?” Razmislio je. “Što je unutra?” “Nije droga, niti bomba iz kućne radinosti, ili tako nešto, časna riječ, samo neki dosadni press materijal jedne farmaceutske tvrtke.” Okrene omotnicu i pokaže Malcolmovo ime. “Evo. On je u njihovu marketinškom odjelu. Možete provjeriti ako želite On je, hm, to zaboravio pa sam obećala da ću donijeti.” Molly je vidjela da on zna da mu nije ispričala cijelu priču. Postalo joj je zlo od svih tih laži. On podigne paket, prisloni ga na uho i protrese. Pogleda ga puna nade. “Dobro,” reče, “odnijet ću ga. Osobno, ako želite. Rado bih upoznao tog gospodina Figga.” “Joj, hvala, hvala, hvala!” Molly skupi dlanove kao da zahvaljuje što joj je sam Bog uslišio sve molitve. “Ali morate obećati da ne sadrži tajna skrovišta australskog nuklearnog oružja.” 78 Knjigoteka

Glorij@

Molly se zbunila na trenutak, a zatim se sjeti da je tobože Australka. Malo je porumenjela, a zatim su se oboje počeli smijati. Rio je prilično duhovit za jednog starijeg tipa. “A bi li bio strašan problem da ne kažete da je to od mene?” pitala je. “To je bar jednostavno. Ja ne znam tko ste, zar ne?” “Ne.” Molly je kršila ruke u krilu. Činilo joj se nepristojnim što se nije predstavila, ali Malcolm ne smije znali da je u Parizu. Zamisli samo da se silom nametne dok je ona na romantičnom izlasku s Fabriceom i počne je maltretirati da ide s njim na konferenciju pisati bilješke ili postavljati štand tvrtke. “Ne morate mu ni reći da vam je djevojka dala ovaj paket”, predloži plaho. “Neću. Čak niti ako me bude mučio.” Molly se nasmije. Pitala se što on radi ovdje. Nije izgledao kao jedan od onih iz Phipps Lauzer Bergmana koji su svi bili napadno samouvjereni. “Vi isto radite za neku farmaceutsku tvrtku?” pitala je. “Ne daj, bože. Ja sam liječnik, najniži od najnižih.” Podigla je obrve na ovu izjavu. Na poslu su uvijek svi govorili o liječnicima kao o vrlo mušičavim bogovima kojima treba laskati i udovoljavati. “Ne biste li onda trebali, znate, sastančiti?” Pokaže na njegovu značku. “Pa vjerojatno bib. Ja zapravo obično ne dolazim na ovakve konferencije i prilično mi je dosadno.” Bez obzira na grozna iskustva u Phipps Lauzer Bergman u, Molly osjeti kako ju je, na neki sumanut način, zasmetala njegova primjedba. Sjeti se svih tih užurbanih priprema za konferenciju, svih tih stranica tipkanja i njezine megadrame s diskom, a njemu je to bilo “prilično dosadno”. “Što fali konferenciji?” pitala je. “Previše marketinga, nedovoljno znanosti.” Molly se jako namršti. “Pomislila bih da ćete biti zahvalni što možete saznati za sve te korisne lijekove koje proizvode.” Prasnuo je u smijeh, kao da je rekla nešto krajnje naivno. “Zapravo je upravo obrnuto. Ljudi poput mene smišljaju lijekove na kojima onda oni zgrću novce. Da sam samo bio dovoljno pametan da kupim dionice tih farmaceutskih tvrtki, dosad bih već bio bogataš.” Ovo je zazvučalo prilično uvjerljivo, premda arogantno, ali nju je još uvijek boljelo što se tako smijao njezinoj primjedbi. Nagne se prema slamčici i povuče posljednje kapi soka, sa zadovoljstvom slušajući grgljanje među kockicama leda. Zatim izazovno podigne pogled. “Znam zašto ste došli ovamo. Htjeli ste besplatno ići u Pariz.” 79 Knjigoteka

Glorij@

Namjerno je bila drska, no očekivala je da će se on nasmiješiti. Umjesto toga je uzdahnuo. “U pravu ste valjda”, odgovorio je tupo. Možda je umoran. Novine su pune članaka o tome kako liječnici puno rade. A on ima dosta bora. “Kako je to biti liječnik?” razmišljala je naglas. “Frustrirajuće. Iscrpljujuće. Ponekad zanimljivo. Samo povremeno uzbudljivo. Nikad nisam znao ni za šta drugo.” Otpije posljednji gutljaj viskija. “Čujte, ne biste li trebali poći?” “Joj, imate pravo.” Zgrabila je torbu. “Otpratit ću vas do hodnika.” Uzeo je omotnicu za Malcolma sa stola i ustao. “Ako pomaže, postoji i sporedni ulaz koji vas vodi ravno do metroa.” “Joj, da. hvala. Imam svega pola sata vremena.” Molly je već bila na nogama. Nestrpljivo je cupkala. Nije mogla vjerovati da je sjedila i pričala s nekim starim liječnikom o glupoj konferenciji, dok je Fabrice čeka. Ipak, mora biti ljubazna. Otpratila ga je do šanka i pričekala da plati, slušajući usput upute kako da izađe iz hotela i na koju liniju metroa da sjedne. “To je svega nekoliko stanica odavde”, rekao joj je. “Snaći ćete se.” Izašli su zajedno iz bara i zastali. “Onuda.” Pokazao je niz hodnik. “Desno, lijevo i tamo ste. Ja idem natrag kroz predvorje.” Molly kinine, sretna što je sve uspješno riješila. “Puno hvala što ste pristali uručiti paket”, rekla je, “i na piću, naravno.” “Bilo mi je zadovoljstvo. Drago mi je što smo se upoznali.” Pruži ruku da se rukuju. “Dobro se provedite, kamo god išli.” “Hoću.” Živci su joj već radili. Nešto joj je vjerojatno pisalo na licu jer je on pustio njezinu ruku i naglo dodao: “Nadam se da je i on dobar prema vama.” Morala se ugristi za usnicu da se ne bi preglupo smijuljila. Okrene se i kratko mahne. ‘“Đenja.” Iza prvog ugla počne trčati. Nije bilo nikog u blizini pa je skinula periku, gurnula je u torbu i slobodno raspustila kosu. Osjećala je radost u grudima. Fabrice! Na tapisonu su u pravilnim razmacima bili utkani veliki medaljoni s likom kojeg li već Louisa okruženog lovorovim lišćem. Razigrano ih je preskakivala jednog po jednog. Još jedno skretanje. Napokon je stigla do izlaza, pokretnih vrata sjajnog mjedenog rukohvata. Nije bilo ni duše. Slušajući vlastito lupanje srca, Molly gurne teška vrata od mahagonija i vrtuljak je izbaci na sunce. 80 Knjigoteka

Glorij@

Jedanaesto poglavlje

“Desperatan sam, monsieur Fiiig.” Tip na recepciji raširi ruke i još jednom onako žaharski iritantno slegne ramenima. Malcolm je frustrirano okretao pečatnjak. Ovo je treći put u posljednjih deset minuta da je zbrisao sa svojih dužnosti u izložbenoj dvorani da provjeri je li se pojavila ta neka djevojka s diskom. Njegov šef Jerry je to naravno primijetio. “Gle, pojedeš puževe, i dobiješ trčkulicu?” Jebo te šale. Malcolm se nasrtljivo nasloni na recepciju. “Jeste li sigurni da je niste previdjeli? Morala se dosad vratili. Što radi? Kamo je otišla?” “Rekao sam vam, nestala. Comme ça! Pouf.” Koji peder, pomisli Malcolm u sebi, vidjevši kako Francuz pući usne i maše ručicama. Svi su oni tetkice. Sve da se djevojka i vratila, on bi se vjerojatno previše gegao naokolo da je primijeti. Malcolm uperi u recepcionara hladni pogled u maniri Clinta Eastwooda. “Ovako ćemo. Ja ću čekati tamo još sljedećih pet minuta.” Pokaže palcem iza sebe na garnituru niskih dvosjeda i stolića za kavu. “Stalno ću te gledali, kompa. Čim vidiš djevojku, namigni mi. Zapričaj se s njom, dobro? I potrudi se da ovaj put zgrabiš tu omotnicu. Kapiš?” “Oui, monsieur Fiiig.” Odrješito mačistički, kao kauboj koji vadi pištolje, Malcolm istrese manžete iz rukava sakoa najprije lijevu, zatim desnu - pritom ne odvojivši pogleda s Francuza nadajući se da je shvatio. Ne zezaš se s tipom koji nosi dvadesetčetirikaratnu Guccijevu dugmad za manžete. S monogramom. Naglo se okrene, ukočeno odšeće do kožnatog bež dvosjeda i sjedne, sjetivši se da prvo mora otkopčati sako kako bi izbjegao ružne nabore. Gdje je ona? Odnosno, što je važnije, gdje je njegov disk? Još malo pa će biti u gužvi s vremenom. Na sutrašnjoj prezentaciji bit će Jerry, njegov šef i šef njegova šefa. Ako zezne, napravit će pekmez od smokava 6. Prvo mu je tresla lijeva, a zatim desna noga. Buljio je u strop, provjeravao recepcionara, kopao po ušima za viškom cerumena i bijesno bacao kuglice na tepih. Proučavao je svoj sat s mnogostrukim brojčanicima koji su uključivali sunčev kompas, dubinomjer, digitalni kalendar i trenutno vrijeme u New Yorku i Tokiju. Ništa od toga nije ga smirivalo. Kazaljka je neumoljivo brojila minute. Nitko se nije približavao recepciji. 6

Fig (eng.), smokva.

81 Knjigoteka

Glorij@

Djevojka je zvučala tako uvjerljivo na telefon. Ona, ili neka druga nepoznata ženska, stvarno je došla u hotel da mu dostavi paket. Tražila je upravo gospodina Figga. Recepcionar je i sam vidio omotnicu - veću od pisma, ali ne i glomaznu, taman da u nju stane disk. Gotovo ju je bio preuzeo. Djevojka je tada nestala. Zašto? Gdje? Malcolmu iskoče oči i zabruji mu u ušima od muke što ne može riješiti tu zagonetku. Skočio je na noge, smjesta zakopčao sako i povukao ga preko trbuha. Otkoračao je do najudaljenije lončanice i uporno se zabuljio u nju. Ja sam list. reče u sebi, vježbajući jednu od svojih tehnika kontrole stresa. Lijep, velik, sjajan list, koji mirno stoji u zraku. Otpusti šake. Smokvin list. Ne, ne ide to sad. Žestoko kvrcne prstom jedan od listova, vrati se istim putem do dvosjeda i ponovno sjedne. Otkopčao je sako, Recepcionar je rekao crna kosa, crvena haljina i čizme. Mlada. Jako zgodna. To ne može biti Molly, iako je Malcolm naslućivao da se ona nalazi negdje u Parizu. A što je s onom drugom, Aliciom? “Možda sam plavuša, a možda i nisam.” Drska kuja. Je li ga samo cimala ili je dogovor za večeras stvarno nekamo vodio? Pomisao na te čizme mu se svidjela. Kladio se da je iskusna. To njega ne smeta. Što se kreveta tiče, tu je u vrhunskoj formi, pogotovo nakon što je počeo uzimati one korisne tablete koje reklamiraju na poleđini muškog časopisa. Ušao je čak i u nagradnu igru. Bilo je malo nezgodno fotografirati samog sebe “prije” i “poslije”, no svakako vrijedno utrke do glavne nagrade, crvenog Lamborghinija Diabla. (“Ubrzanje do 100 km/h u samo 3,8 sekundi!”) Malcolm se zamisli kako se uz škripu kotača zaustavlja pred zgradom ureda, kolege pritišću zadivljena lica o staklo, a djevojke mole da“Oprostite, jeste li vi gospodin Figg?” Neki visoki starkelja gledao ga je odozgo i odmjerio od glave do pete: imao je otmjen glas, uzvišeno držanje i laneno odijelo koje je izgledalo kao da se nikad nije susrelo s glačalom. “Tko pita?” Malcolm odbrusi. Muškarac mu je zaklonio pogled na recepciju, a djevojka bi se mogla pojaviti svakog trena. “Zovem se Griffin. Doktor Jonathan Griffin. Ali to nije bitno. Ja-” Liječnik! Malcolm je sa zakašnjenjem primijetio značku. Brzo ustane i nabaci osmijeh na lice. “Poštovanje, doktore Griffin.” Vješto namjesti dugmad na sakou i obriše znojne dlanove, a zatim ispruži ruku. “Malcolm Figg, rukovoditelj marketinga u Phipps Lauzer Bergmanu. Kako vam mogu pomoći?” “Zapravo mislim da ja vama mogu pomoći”, reče liječnik smireno. “Hoćemo li sjesti na trenutak?” Pokaže na kauč. 82 Knjigoteka

Glorij@

“Naravno. Izvolite.” Malcolm pričeka da liječnik sjedne, a zatim potegne hlače prema gore i smjesti se na jastuk do njega. “No, moram vas upozoriti da bi me svakog trena mogli pozvati. Očekujem važnu pošiljku.” “Da to nije možda... ovo?” Liječnik naizgled niotkud izvuče omotnicu i podigne je mameći Maleolma. Malcolmu se usta osušiše poput kore drveta. Pročitao je svoje ime rukom napisano na omotnici. “Otkud vam to?” Žarko ju je želio zgrabiti. Liječnik se krajnje iritantno nasmiješi. “Bojim se da sam samo dostavljač.” “To ste dobili od jedne djevojke, je l’ tako? Crne kose, u crvenoj haljini.” Umjesto odgovora, liječnik gurne omotnicu prema Malcolmu. “Želite li možda pogledati što je unutra?” Naravno, k jarcu, jer je njegova i naslovljena na njega. Procijedio je jedno nešarmantno “Hvala”, zgrabio omotnicu i grubo prčkao po zalijepljenom dijelu, ne pazeći na svoje uredne nokte. Napokon je ugurao jedan prst unutra i poderao je s jednog kraja. Oštro je protrese i disk klizne na njegov dlan, gladak i dragocjen poput zlatne oblatne. To! Okrene ga da provjeri naljepnicu, ali olakšanje ga je već preplavilo valom samopouzdanja. Figg je nezaustavljiv! Figg je pobjednik! Liječnik ga je promatrao. “Sve u redu?” upitao je. Koja je njegova igra, pitao se Malcolm. Zašlo ne želi reći tko je djevojka? Zna li on išta ili je stvarno samo dostavljač kako i tvrdi? Bio on liječnik ili ne, Malcolm bi ga bez daljnjega mogao pritisnuti i izvući istinu. Ipak, bio je previše promućuran za tako nešto. O, da. Koliko god stresna bila cijela ova priča s Molly i diskom, Malcolm nije htio čuti nikakve smiješne glasine za vrijeme konferencije, a niti aluzije na to da je Figg izgubio kontrolu nad sobom. Najbolje da ostane smiren do kraja. Nemarno pljesne omotnicom o dlan. “Tajnice, ha?” Posprdno se nasmije. “Izluđuju vas. Šuplje glave i bla-bla-bla po ženskim zahodima, a nakon samo dvije minute cmizdre da hoće bolji posao. A onda kada bi stvarno i mogle biti od koristi, onda se izvuku i ostave te da doslovno plivaš u govnima.” “A ovo je pojas za spašavanje, zar ne?” Pokaže glavom na omotnicu. “Što? A da, kužim. Glupa cura zaboravila, ne? Nije čak imala muda sama mi to dati. Previše se boji.” “Pitam se zašto.” Malcolm ga oštro pogleda, no na liječnikovu licu nije vidio ništa drugo osim znatiželje. Ponovno se osloni na jastuke iza leđa. “Opasna je to igra, 83 Knjigoteka

Glorij@

marketing”, povjeri se. “Moji šefovi su teški igrači. Ja sam teški igrač. Moram bili.” Stisne oči i povjerljivo kimne glavom. “Vidite, kreativna jedinica jedne firme je kao čopor lavova”, nastavi objašnjavati, napola se sjetivši poticajnog govora nekog ludog Amera s bejzbolskom kapom na jednom od tečajeva. “Glavni lavovi su glavni jer su se izborili da budu glavni. Jaki su i gladni. Ponekad možda izgledaju kao da samo drijemaju, ali oni zapravo razmišljaju, kužite? Trebaju druge lavove i lavice za lov i da im bez pitanja osiguraju sve ono što im treba da njihov čopor bude bolji od suparničkih. Takav je dogovor. Nikad ne čujete lavicu da se žali: “Moram li stvarno ubiti dvije gazele danas? Može li radije zebra, ili, ovaaaj, aaaaa-?” Odjednom je iscrpio svoje znanje o divljem životu savane. “Bradavičasta svinja?” “Pun pogodak! Faca ste! Zato i jeste među glavnim lavovima.” Kimne u znak odobravanja. Ne škodi da se malo ulizuje starom šarlatanu. “A vaša tajnica?” “To je to, ne? Nije se mogla prilagoditi ponašanju čopora. Nije joj se sviđalo kad je glavni lav režao na nju.” Uzdahne. “Molly jednostavno nije imala nagon za ubijanjem.” “Molly? Tako se zove?” nagnuo se bliže Malcolmu. “Molly i kako još?” Prije nego je stigao odgovoriti, prekinula ih je izvedba teme iz Indiana Jonesa. “Moj telefon.” Razmetljivo se naceri i posegne u prednji džep. “Moglo bi biti važno. Samo sekundu.” Ustane, pritisne dugme i prisloni mobitel na uho. “Je? Figg ovdje.” “Oh, gospodine Figg, hvala nebesima da sam vas našla!” Zakriještao je ženski glas s druge strane. “Ovdje Fran Clearwater. Jako sam zabrinuta za svoju kćer Molly. Nije me nazvala kad je stigla u Pariz, a obećala je, a kad sam jutros nazvala hotel rekli su mi da se nije ni prijavila. Nije ni kod kuće. Njezina cimerica mi je prenijela neku zbrkanu priču o...” Nevjerojatno. Malcolm je rukom prigušio kokodakanje i zakolutao očima prema liječniku. “Sad mi je još i njezina usrana mama na telefonu. I sad ja vas pitam!” Ljuljao se na prstima i gledao razdraženo po predvorju te čekao da se žena s druge strane linije napokon zaustavi, “Mogu vam samo reći”, reče on odrješito, “da sam posljednji put Molly vidio jučer poslijepodne. Slijedom toga, nije putovala sa mnom u Pariz, i ne radi više za mene.” “Zašto? Što se dogodilo? Da je niste nečim uzrujali?” “Da je ja nisam-?” Malcolm se zagrcne od ove izvrnute verzije događaja. Primio se za čelo s onim istim glumatanjem kojim nogometaš 84

Knjigoteka

Glorij@

glumi ozljedu uzrokovanu nepostojećim faulom. Provirio je potajno između dva prsta i vidio da liječnik uistinu gleda. “Dovoljno je reći”, naglasio je Malcolm, “da njezin rad kad je riječ o profesionalnosti, nije dosegao onaj visoki standard koji se očekuje u Phipps Lauzer Bergmanu.” “Koje gluposti!” Njezina majka mu je praktički probušila bubnjić. “U Voćku i povrćku su imali sjajno mišljenje o njoj. Nitko nije imao bolji nos za zrelu dinju. Mislim da niste iskreni sa mnom, mladiću.” Malcolm zine, u nevjerici. “Potpuno je luda”, prošapće liječniku, lupkajući prstom po telefonu. Potajno je uživao u ovoj maloj drami pred svojim predanim gledateljem. Šepirio se amo-tamo na svojoj minijaturnoj tapisonskoj pozornici, podizao obrve, razgibavao ramena i lupkao nogom. “Činjenica je, gospodine Figg, da nitko nije Molly vidio otkako je počela raditi u vašem uredu.” “Smijem li upitati na što točno ciljate?” “Tražim vašu pomoć. Radila je za vas. Trebala je ići s vama u Pariz. Odjednom je nestala. Zar nemale nikakav osjećaj odgovornosti?” “Ja sam njezin poslodavac, a ne otac”, uzvratio je kratko. “Zapravo, bivši poslodavac.” To ju je ušutkalo. Malcolm pobjedonosno pogleda u liječnika tražeći njegovo odobravanje, no naišao je na kameni pogled plavih očiju, što ga je prilično zasmetalo. S druge strane telefona, blebetanje je opet počelo. “... se nešto dogodilo. Poznajem svoju kćer. Ona nikad ne bi ovako nekamo otišla a da se ne javi. Nikad!” Tipična majka. Nema pojma čega se djeca sve mogu dosjetili. Ako Molly nije u Parizu, kako je on tako brzo dobio disk? Nije odolio a da se ne nasmije znakovito. “Što bi to trebalo značiti?” skoči majka. “Vi nešto znate, zar ne?” “Znam samo da je vaša kći punoljetna i ako vam poželi reći gdje je, to će i učiniti.” “Želite li mi reći da je ona ipak u Parizu?” “Ne kažem da je i ne kažem da nije.” “Za boga miloga, gospodine Figg, molim vas pomozite mi. Već sam sva luda!” “Nažalost, to se mene ne tiče. Sad, budući da nemam što dodati, a i moje vrijeme je dragocjeno-” “Tamo je negdje s vama, zar ne? O, jadna moja mala.” “Nisam raspoložen za daljnje rječkanje s vama, gospođo Clearwater. Dovidcnja.” 85 Knjigoteka

Glorij@

Jednim stiskom palca Malcolm prekine razgovor. Okrenuo se da ocijeni kako je prihvaćena njegova predstava i bio je zadovoljan što vidi da je potpuno zaokupio liječnikovu pažnju. Čovjek je sjedio na rubu dvosjeda, razjapljenih usta i širom otvorenih očiju, što je jedino moglo predstavljati divljenje. Malcolm se jedva suzdržao da se ne nakloni. Njegova je majka uvijek govorila da je u osnovnoj školi u Wansteadu odlično odglumio Žapca i da je mogao postići slavu u Hollywoodu da se nije upisao na studij marketinga. Zadovoljio se umjerenim smiješkom i tek usputnim razmahivanjem svojim smeđim telefonom prije negoli ga je vratio u džep. Njegov unutarnji lav zariče. Figg je ponovno pobijedio.

86 Knjigoteka

Glorij@

Dvanaesto poglavlje

Ponašaj se normalno, reče sama sebi. Prestani se smiješiti tim idiotskim osmijehom. Ali to je bilo nemoguće. Čula je njegovo ime u štropotu kotača i zavijanju kočnica dok je podzemna jurila kroz tamne tunele. Vidjela je njegovo lice u crnoj dubini prozora i osjećala vrške njegovih prstiju na vratu kad god bi nastao propuh od otvaranja vrata. Sad, kad je izašla iz stanice i popela se na dnevnu svjetlost, činilo joj se da je sjenke javorova lišća na pločniku pozdravljaju, kao da joj mašu. Sunčeva svjetlost izlila je svoju toplinu na njezinu kosu. Zrak je bio pun opojne slatkoće poslijepodneva. Osjećala je da bi se svakim udahom mogla onesvijestiti. Koncentriraj se. Plan grada bio je poput reklamnog plakata pričvršćen za ogradu pred stanicom. Molly izvadi iz torbe dragocjeni komadić kutije cigareta i brzo provjeri adresu koju joj je Fabrice sinoć načrčkao: Muzej Rodin, me de Varenne, 7e. Primakne papirić do plana i kažiprstom prođe put od strelice “Vous êtes ici” do tamo. Razveseli je kad shvati da je blizu, pa nagonski okrene glavu, kao da očekuje da će ga naći kako već stoji iza nje. No, pločnik je bio prazan, izuzev goluba koji je lutao u potrazi za hranom. Pogledala je na sat i shvatila da ima još pet minuta na raspolaganju. Uputila se prema jugu, ispod šuštavog baldahina od drveća i uskladila korak s unutrašnjim otkucajima sretnog iščekivanja. Kako je romantično nalaziti se s nekim u muzeju. To je dokaz da je Fabrice cijeni kao pametnu ženu, a ne samo kao neku žensku koju je pokupio u klubu. Tko je točno Rodin? Molly napregne mozak ne bi li se sjetila nekih činjenica. Prilično je sigurna da je on bio kipar, možda čak i slikar. Francuski, očito. Devetnaesto stoljeće, vjerojatno. Mrtav, u svakom slučaju. Mislilac: to je Rodinovo, zar ne? I one balerine s nosom visoko u zraku - ili je to Degas? Zašto, o zašto nije pogledala u vodič? Fabrice će pomisliti da je neznalica i prostakuša. A nije! Da skine jaknu ili da je ostavi na sebi? Malo je znojna od vožnje podzemnom, ali se još uvijek ne osjeća najugodnije samo u crvenoj haljini. Bi li se činilo prenapadnim ako se pojavi na izložbi polugola? (“Ti se šališ?” gotovo da čuje Aliciju kako joj se dere na uho.) Odluči ostaviti jaknu na sebi, spustivši je malo tako da su joj ramena bila napola otkrivena, što je izgledalo ležerno seksi i istovremeno joj potajno hladilo pazuhe. Molila se da ga nakon sinoćnje čarolije njezin izgled na dnevnom svjetlu ne razočara previše. Već je stigla do rue de Varenne. Želudac joj se stisne od pogleda na mornarskoplavu glaziranu ploču s imenom ulice napisanim bijelim podebljanim slovima. Čim je skrenula lijevo, vidjela je rešetke, ulaz u 87

Knjigoteka

Glorij@

veliku kuću sakrivenu ukrasnom živicom, gužvu sredovječnih turista kod kućice za prodaju karata. Valjda je to ono što traži. Ni traga Fabriceu. Unatoč tome, u grlu joj zastane knedla te osjeti kako joj svi živci rade. Bila je jako svjesna elastičnosti toplog asfalta pod čizmama, obrisa policajca koji je stajao pod udaljenim lukom i na glavi imao kapu koja je izgledala kao naopačke okrenuta tava, slatkastog mirisa ruža koji je dopirao iz nevidljivog vrta. Boljeli su je zglobovi na prstima. Shvatila je da je tako žestoko prekrižila prste obiju ruku, da bi joj se, kad bi ih opustila, na koži i dalje vidjeli beskrvni bijeli tragovi. Ona je ovdje. Gdje je Fabrics? Neodlučno je prošla kraj kućice za prodaju karata, pogledom snimajući skupine koje su se pomicale i gurale prema ulazu, ne znajući bi li kupila kartu ili dvije - ili jednostavno čekala. Točno je pola tri. Ne može se reći da on kasni. Ne još. I tad ga je ugledala kako hoda prema njoj s kamene klupice na suncu na kojoj ju je čekao. Osjetila je trnce kako joj iz dubine želuca kreću duž leđa. Imao je sunčane naočale, majicu s dugim rukavima koja mu je neobavezno visjela oko struka i kožnu jaknu prebačenu preko jednog ramena. Izgledao je prekrasno opasan s tim sunčanim naočalama, no nije mogla pročitali izraz njegova lica. Hoće li mu se i dalje sviđati? Izgleda li dobro? “Salut, Molly.” Nije bila sigurna je li se ona pomakla naprijed ili se on približio, no odjednom je stajao ispred nje, s bradom i dugom krivuljom donje usne u ravnini njezinih očiju. Lagano ju je primio za ramena i poljubio u oba obraza, u francuskom stilu. Mirisao je slabo, ugodno, po znoju. “Salut.” Molly se namiješi i nesvjesno povuče suknju. Stajali su nezgodno u tišini. Sinoćnja bliskost je iščeznula. Izgledao je drukčije - bio je viši, imao je šire jagodice i užu čeljust nego što se Molly sjećala, te dužu kosu. Kad bi mu samo mogla vidjeti oči. “Idemo unutra?” Kad je Fabrice pokazao prema otvorenim vratima, Molly primijeti dvije karte u njegovoj ruci. Htjela mu je zahvaliti ili mu ponuditi da plati. Kad bi samo mogla smisliti neku jednostavnu, duhovitu primjedbu da ga nasmije i ponovno uspostavi sinoćnju bliskost. Ali na trenutak ju je izdala tečnost francuskog. Nijemo je koračala pokraj njega po šljunku i prvi put primijetila prizor oko sebe. Pred njima se nalazila dvokatna palača, jasnih, skladnih proporcija s visokim prozorima, središnjim zabatom i jednakim tornjevima, sagrađena od raskošna kamena kojemu su ukošene sunčeve zrake podarile izgled pahuljastog cvata zrelih marelica. Izgledala je krasno. Molly je gledala kroz otvorena ulazna vrata ravno u prozračno predvorje i stražnji vrt 88

Knjigoteka

Glorij@

zavodljiva izgleda. Ovdje ispred, također se nalazila tratina u besprijekornom stanju, očuvana znakom upozorenja Pelouse interdite. Bočno je bila zaštićena ravno podšišanom živicom i gredicama cvijeća u ravnim, usporednim linijama. Vjerojatno su to ruže koje su tako mirisale. (Hibrid čaja: kako bi se rugala njezina majka.) Fabrice je stao. “Obožavam ovo mjesto”, reče sa strašću od koje Molly proradi mašta. Ona zamisli Fabricea kao velikog slikara - zamisli da žive u ovakvoj kući i posjeduju svu ovu ljepotu i prostranost u samom srcu Pariza. Zamislila ga je kako naporno radi u svom ateljeu dok ona piše velike romane na gornjem katu, kako navečer zajedno šeću vrtom i razgovaraju o svojem radu, možda čak i imaju piknik ispod starog drveta (ne bi se trebala puno truditi da bude dobra kuharica) prije nego što se popnu stepenicama do svježe spavaće sobe gdje“Rodin je strastven i zanimljiv slikar”, nastavio je Fabrice. skrenuvši s glavne staze prema redu podšišane tise gdje je zastalo nešto turista. “Svaki put se primijeti nešto novo, čak i na onim poznatim djelima.” Molly ga je ponizno pratila. Smiješno je očekivati da će obratiti pažnju na nju. Ljudi odlaze u muzeje gledati eksponate, a ne razgovarati i držati se za ruke. Osim toga, ona nema što pametno reći. Jedan turist se odmaknuo i podigao fotoaparat. Molly shvati da bulji ispred sebe u golem brončani kip na visokom postolju. “Mislilac!” poviče bez razmišljanja. “Le Penseur”, reče - je li rekla točno na francuskom? Sa zakašnjenjem na postolju ugleda riječi ugravirane dovoljno velikim slovima da ih odgonetne četverogodišnje dijete. Fabrice se nije zamarao potvrđivanjem njezine izjave o očitome. Šuljao se oko kipa, pažljivo ga ispitujući. Skinuo je čak i sunčane naočale. Osjetivši se malo zanemarenom što se i prema njoj nije ponio na isti način, Molly se šuljala za njim na pristojnom odmaku. Lik sjedi, golem i zamišljen, u pola prirodne veličine, odsutnog pogleda. Bestidno je gol. Molly primijeti mišiće na pognutim leđima, razmaknute nožne prste, izbočinu među nogama i životan način na koji mu zglobovi prstiju pritišću usnice dok se glavom oslanja na jednu ruku. “Pitam se o čemu razmišlja”, začuje svoj glas - glupavo, otrcano, tipično žensko pitanje koje bi odmah povukla da može. Ali Fabrice smjesta odgovori: “Kip predstavlja Dantea kako razmišlja o svojim djelima. Znaš za Dantea?” “Naravno.” Pakao, Beatrice, i tako dalje. “Ali to je simbolika, razumiješ. To može biti svaki muškarac - svaka žena”, dodao je uljudno, premda neuvjerljivo, “u trenutku pokušaja umjetničkog stvaranja.” 89

Knjigoteka

Glorij@

Molly kimne i ponovno pogleda. Postoji zanimljiva napetost između važnosti koja se izražava takvim položajem tijela i fizičke snage lika. Osjeti naglo zanimanje, koje je poraslo čim je osvijestila svoje golemo neznanje. Okrenula se Fabriceu i skromno pitala: “Reci mi nešto o Rodinu. Pokaži mi što vidiš.” Otpuhnuo je, kao da je toliko predavanja previše za njega - ili još gore, za nju. Molly bi bila slomljena tom izjavom da u lom trenutku nije iza njegova ramena pogledom uhvatila nešto čudesno. “Gle!” Pokazala je. Sunce je bacilo sjenu Mislioca na jedan od stožaca podšišanih tisa, savršeno uklopljenih u zelenilo prošarano žutosmeđim. Oblik kipa se zanimljivo izobličio, ali su mu obrisi bili oštri pa se vidio svaki pojedini prst na njegovoj ruci. Fabrice isprva nije shvatio što mu pokazuje. Zatim mu se lice razvedri. Ah, out! Sjajno je. Nikad prije nije vidio ništa takvo. Kako je samo očaravajuće i poučno promatrali trodimenzionalni oblik sveden na dvije dimenzije. “Vidiš,” rekao joj je, zadirkujući je, “imaš dobro oko.” “Ma, joj.” Ali ponovno je živnula od topline njegova osmijeha, popul kipa kojemu je netko podario život. Prvi put danas osjetila je kako se među njima stvara, i zadržava, nit povezanosti. Dok su šetali prema kući, Fabrice joj je pričao o Rodinu: kako nije uspio upisali primijenjenu školu i bio je prisiljen žbukali zidove i raditi kao dekorativni zidar pariških građevina; kako su njegove kipove neprestano odbijali zato što su ih smatrali ružnim, pornografskim pa čak i prerealističnim jer je Rodin, bien sûr, pohađao satove anatomije kako bi shvatio građu ljudskog tijela (optužba da je jedan od svojih kipova oblikovao prema stvarnoj osobi bila je un grand scandale); kako su, čak i kad je bio dovoljno slavan da radi po narudžbi, gotovo uvijek osuđivali njegov stvaralački rad pa su djela često ostajala nedovršena. Tek je potkraj svog života stekao svjetsku slavu, a nakon smrti je, u stvari, prepoznat kao genij. Ali takva je, rekao je Fabrice divno slegnuvši ramenima, vječna sudbina umjetnika. Njegov je francuski dopirao do Molly kao nagla plima uzlaznih i silaznih glasova, pun jasnih suglasnika, tekućih samoglasnika i grlenih glasova koji su zvučali kao da prede, a pričao je prebrzo da bi sve razumjela. Ali shvatila je njegovo oduševljenje. Prepoznala je žar u njegovim očima dok je pričao o svojemu junaku. Sviđala joj se izražajnost njegovih ruku i senzualno pućenje njegove donje usnice kad bi započeo sljedeću misao s “Mais, euh... “ Usprkos njezinoj namjeri savjesnog turista da posjeti Louvre, Molly nije baš često posjećivala muzeje. Imala je osjećaj da nije baš vizualni tip i da su joj dojmovi zbog vlastita neznanja besmisleno subjektivni. Patila je od klaustrofobije u zatvorenim galerijama u kojima su prostorije vodile 90

Knjigoteka

Glorij@

jedna u drugu. Ali spremna je zavoljeti ovaj muzej zato što se sviđa Fabriceu, i čim je ušla u kuću, shvatila je da će to biti jednostavno. Užitak je već predstavljala sama prozračnost soba. Prozori su bili širom otvoreni pa se sa svih strana čuo pjev ptica i vidjelo zelenilo. Na podovima je bio ulašten parket, bilo je tu kamina i karniša umjerenog, ugodnog dizajna. Kipovi su bili tako poslagani da se moglo kružili oko njih i promatrati ih izbliza. Iako ih se nije smjelo dirati, njihova je opipljivost bila vidljiva i intimna. Molly je trebalo neko vrijeme da shvati da je to zbog samih djela. Prevladavala je golotinja: goli muški torzo u poluiskoraku, mramorna žena svijena u snu; kipovi koji lete, kipovi koji mole; tijela isprepletena žudnjom ili nepodnošljivo napeta u borbi. Golotinja je sama po sebi bila snažna. No više od same golotinje bila je strast koja se poput pare osjećala nad kipovima. To nisu bila samo tijela: to su bila ljudska bića prikazana na najvišem stupnju osjećaja. Prvo, Molly je bilo malo neugodno stajati kraj Fabricea dok zure u one izričito erotske eksponate. Nemoguće je gledati tolika puteno izložena tijela i ne uzbuditi se. Fabriceova prisutnost dala je svemu dodatni naboj. Kad joj je rekao da je Rodin, čak i za svoje odjevene kipove, prvo napravio skicu golog tijela da bi bio siguran kako će odjeća na njima padati, nije si mogla pomoći a da ne pogleda Fabricea sasvim novim očima, promatrajući nagibe njegovih lopatica ispod majice i napeto nategnute traperice između kukova i duž bedara. Fabrice ju je vodio iz sobe u sobu. pun priča i srdačnih gesti. U ovoj skupini očigledno različitih muškaraca likovi su u stvari isti; samo su postavljeni pod različitim kutovima. Nije li izvanredno kako promjena položaja tijela budi tako različite osjećaje? I ovaj par ruku, uspravnih i gotovo prekriženih, s prstima koji se baš ne dodiruju; je li primijetila da to zapravo nije par, već dvije desne ruke? Comme ça? Primio je zglob njezine desne ruke i podigao ga dijagonalno do svog kako bi joj pojasnio svoje objašnjenje. “Rodin je smatrao da je puno skladnije vidjeti da isti prsti nisu jedan nasuprot drugome”‘, objasnio je, ozbiljan. Tad mu se izraz lica smekša. “A pogledaj svoje sićušne ruke.” Pritisnuo je svoj dlan o njezin; a vrh njegova srednjeg prsta bio je dobrih dva i pol centimetra duži od njezina. Nasmijao se. a Molly živne kao da ju je netko uključio u struju. Svako toliko odlutao je da nešto pomnije prouči, no Molly se više nije osjećala zanemarenom. Djela su nametala vlastitu emocionalnu snagu; no njoj je Fabrice uljepšao dojam svega što je vidjela. U jednoj od prostorija u prizemlju naišla je na Poljubac, kip nagog para u zagrljaju koji je vidjela na brojnim fotografijama, ali nikad trodimenzionalnog, u pravoj veličini. Primijetila je kako je ženino stopalo oslonjeno o muškarčevo dok je privija k sebi, detalj takve bliskosti i senzualnosti da je osjetila reakciju vlastita tijela. 91

Knjigoteka

Glorij@

Bilo je tamo jedno djelo kojem se stalno vraćala. Žena stisnuta na tlu, pognuta lica, s lagano savijenom kralježnicom i dugom kosom koja pada prema naprijed sa zatiljka njezina nagnutog vrata te otkriva iznimno nježno uho. U opisu kipa pisalo je da on predstavlja mitsku priču o mladoj ženi u paklu, osuđenoj da zauvijek toči vodu u vazu bez dna. Molly nasloni obraz na njezine prste, proradi joj mašta i javi se suosjećanje. Mramor je bio tako blistavo gladak i ulašten da se na njemu vidio svaki zavijutak i nabor prekrasnog mladog tijela protegnutog u očaju. Kad se vratio do nje, Fabrice ju je zatekao s očima punim suza. Pogleda je. “Ti plačeš?” “Ne.” Molly okrene glavu. “Malo. Lijepo je, i tužno.” “A joj, Molly.”“ Obrisao joj je obraze i primio je za ruku. “Dođi. Idemo u vrt.” Kročili su na toplo sunce i šetali stazom natkrivenom lipama. Ispred njih su skakutale dvije djevojčice nevjerojatno sjajne svijetle kose. Molly je u daljini vidjela kafić na otvorenom u dubokom hladu: iz sretnog vriska dviju djevojčica shvatila je da su im obećani sladoledi. Novim očima primijetila je sjaj njihovih glatkih listova i krhkost gležnjeva. Snažno je osjećala Fabriceovu ruku u svojoj i pokušala zamisliti kako je Rodin oblikovao obrise tijela i kostiju da uhvati sve što je ona sad osjetila kod njega. “A tvoja umjetnost, Fabrice?” pitala ga je. “Želiš li i ti biti kipar?” Odmahnuo je glavom. “Nemam talenta. Ono što najviše volim su crtanje i slikanje, pogotovo ljudskog tijela. Ali to više nije moderno. Moji prijatelji misle da sam lud. Govore mi da nisam originalan.” Mollyne su oči planule od bijesa. Sigurna je da je Fabrice izvanredno talentiran. Sjetila se da joj je rekao kako je napustio likovnu akademiju. “Ali to nije razlog zbog kojeg si odustao, je l’ tako?” “Ne.” Namrštt se. “Razlog je moj otac. Ne želi mi plaćati studij.” “Ali zašto?” Fabrice slegne ramenima. “Pao sam neke ispite.” “Ali to nije pošteno! Pa rekao si mi da je i Rodin pao neke ispite, a pogledaj kakav je genij ispao.” “Istina. Ali nema smisla raspravljati s mojim ocem. On je vrlo strog. Ne mogu razgovarati s njim. Ne daje mi pomoć čak ni da platim atelje. Moram dijeliti sobu s nekim dečkima. Negrijana je. Prljava.” Molly suosjećajno uzdahne. No bilo je teško biti previše deprimiran. Stigli su do kraja avenije lipa, pa su skrenuli uzduž zavijene obale velikog jezera na sredini kojeg se nalazio jedan od Rodinovih najmučnijih kipova, te njemu sa svake strane još po jedan. U dnu vrta stajale su drvene klupe, 92

Knjigoteka

Glorij@

okrenute prema kući. U potpunom skladu duše i tijela, Molly i Fabrice sjednu na jednu od njih, zureći u tišini u prizor pred sobom. Kuća, prekrasno simetrična, sjajila je prema njima s druge strane duge, glatke, nenastanjene livade (“Pelouse interdité”), a u mirnoj vodi jezera zrcalio se njezin najviši zabat. Sa zapada ju je iskosa obasjavalo sunce, još uvijek tako toplo da se rastopiš. Molly nesvjesno skine jaknu i opusti se na klupi. Poluotvorenim očima promatrala je turiste, natovarene kamerama i audiovodičima, kako se kreću po stazama uzduž i poprijeko uz škripu šljunka pod nogama, pa se pomiču od jednog do drugog kipa omamljena, krivudava koraka poput kakva divovskog biljojeda na rubu istrebljenja. “Sviđa mi se tvoja haljina”, reče Fabrice. “Ova boja ti božanstveno stoji.” Molly se lijeno nasmije. Trenutak kasnije, Fabrice joj se približi i lagano je zagrli. Prstima joj je doticao rame. “Alors, ti misliš da sam genij.” Rekao je to kao da je šala. “Nikad ne znaš dok ne probaš. Možda si tvoj otac ne može priuštili plaćanje školarine.” Osjetila je kako se Fabriceova prsa nadimlju dok je podrugljivo progunđao. “On se kupa u lovi.” Nije potpuno razumjela što je rekao, ali jasno je odgonetnula o čemu se radi po načinu na koji je odmahnuo prstima i zafućkao kroz stisnute usnice. “Jednostavno je škrt. Misli samo na sebe. Kladim se da tvoj otac nije takav.” Molly nije odgovorila. “Onda, je l’ je?” “Moj otac je umro.” Kao uvijek kad bi to izgovarala, tako je i sad imala osjećaj da joj se nešto steže oko srca. Buljila je u šljunak. “C’est vrai?” Fabrice se nagne naprijed i zagleda joj se u lice. Činio se duboko potresen. “Jadna Molly.” Zagrlio ju je i privukao bliže. Osjetila je njegove usne na svojima. “Moja majka je također umrla. Umrla je kad sam imao četrnaest.” “O, Fabrice, žao mi je.” Savila je ruku i pogladila ga po podlaktici, osjetivši napetost u njegovim mišićima. “Prezirem sprovode, a ti?” provalio je. “Svi su u crnom. Oni licemjerni svećenici. Miris tamjana. Ne volim ni odlazili u crkvu, čak ni gledati slike.” Molly osjeti nepodnošljivu žalost zbog njega - pa čak i krivnju, nedostojnu njegova žaljenja. “Meni je drugačije. Ja - ja nikad nisam poznavala svog oca.” “Umro je kad si bila mala?” Molly neznatno pomakne glavu. Nije zanijekala. “To je potresno.” 93

Knjigoteka

Glorij@

S gorkim izrazom okrenuo se i počeo zuriti u mirnu kuću koja je plutala iznad zelenila. Iz profila je izgledao tako tmurno napet, ali i tako zgodan da se Molly mogla zamisliti kako ga prima za lice i divlje pritišće svoje usne na tu jamicu ispod njegove jagodice. Zarije nokte u dlanove. Što je njoj? Treba se sramiti takvih misli u ovom trenutku. Pa njegova majka je mrtva. “Nedostaje li ti jako?” upita. “Svakog dana patim.” Molly je bila dirnuta tom jednostavnom izjavom. Je souffre. Francuski je tako izravan i besraman. “I ti isto patiš.” Fabrice je uhvati za ruku i čvrsto primi. Pogleda je divnim, melankoličnim očima. “Ti i ja”, reče važno, “mi smo blizanci po tuzi.” Jameaux de la tristesse. Kako to samo pjesnički zvuči. Kako je samo uvjerljiva slika koju je dočarala o sebi i Fabriceu, povezanima zajedničkim iskustvom mrtvog roditelja. Ali to nije istina. Lagala mu je. Uvijek laže. Makne pogled. Borila se protiv bolne zbrke osjećaja. Mrzi to što ga je prevarila kad je on tako otvoren. Osjetila je toplinu njegovih ruku pritisnutih na njezinu tijelu i hladnoću zbog stare, ledene tajne koju je nosila u sebi. Glava joj je vrvjela Rodinovim kipovima tijela uhvaćenima u grčevitim stanjima ushita i tjeskobe - grudi spremne za milovanje, usta stisnuta od boli; mišićave noge, zaobljena bedra, ruke stisnute u očaju. Sve je to izgledalo puno osjećajnije na francuskom. “Ne miči se!” zapovjedi Fabrice. Ali hitnost u njegovu glasu natjerala je Molly da smjesta okrene glavu. “Pomakla si se.” Skupio je guste obrve kao da je optužuje. Bilo je u njemu neke napetosti koja ju je uplašila. “Što nije u redu?” upita. “Tvoje lice malo prije... svjetlo...” Zakrivudao je rukom kroz zrak, kao da crta nevidljive oblike. “Bilo je nevjerojatno. Na trenutak sam pomislio da ti mogu zaviriti u dušu.” Dušu! Molly razrogači oči. “Dođi!’’ Ustane i povuče je da ustane. “Želim te slikati. Sad.” Molly zatetura u čizmama. Želi je slikati! Ali njoj se ne vide kosti! Hoče li morati skinuti odjeću? “Ali kako?” upita. “Gdje?” “Možemo ići do ateljea. Nije daleko.” Nestrpljivo je potezao njezinu ruku. Molly se opirala, povlačeći ga da ostane na mjestu dok ona razmisli. Fabrice se približi, stisne uz nju i snažno je poljubi u usta. Osjetila je njegove zube. Zario je prste u njezinu kralježnicu. Kad je ponovno otvorila oči, svjetlo je zabljesnulo. Zeleni vidokrug se zatresao, i umirio. Fabrice nasloni čelo na njezino. Osjetila je kako im se trepavice dodiruju. “Dopuštaš?” pitao je. 94

Knjigoteka

Glorij@

Molly nije ništa rekla jer je bila potpuno bez daha. Prešla je drhtavim prstom preko oslabljene donje usnice i kimnula.

95 Knjigoteka

Glorij@

Trinaesto poglavlje

U razini ulice bila je mesnica u čijem su se izlogu nalazili oderani zečevi, pernate patke obješene za vrat duginih boja i crne kobasice omotane u zmijolike kolute. Taj smrad divljači pratio je Molly dok se penjala za Fabriceom, kraj tihih stanova kroz čija se poluostakljen a vrata, prekrivena čipkom, probijao na terasu stubišta sivkasti sjaj. Drvene, trošne stube ulcknule su se pod njihovim koracima. Na vrhu je Molly pričekala u tami. dok se Fabrice, još uvijek u groznici umjetničke nestrpljivosti, borio s lokotom. Napokon je uspio. Širom je gurnuo vrata i Molly ude za njim u dugo, usko potkrovlje. Pod je bio gol, prašnjav i zamrljan bojom. Nije bilo prozora, već samo žicom umrežena stakla u obliku kvadrata, umetnuta u krov, po kojima su golubovi ostavljali črčkarije svojim stopalima. U neredu su ležala platna naslonjena na kose zidove; u jednom se kutu šćućurila prepuna kanta za smeće, okružena praznim pivskim bocama. Namještaj su činila četiri štafelaja, dva drvena stolca, željezni kauč s madracem i istrošenim jastučićima, i velik metalni stol prepun umjetničkog nereda: koluti papira, hrpe kartona, stare limenke krcate kistovima, limenke s bojom, štapići ugljena, zgužvane krpe, istisnute tube iz kojih je curila boja, i potamnjela banana za koju je Molly bila sigurna da je jednom predstavljala dio mrtve prirode. Nije moglo biti romantičnije. “Ovdje, gdje je svjetlo dobro.” Fabrice je odlučno vukao kauč pod jedan od onih krovnih prozora. Molly se požurila da mu pomogne. Primijetila je da je već skinuo jaknu i objesio je na čavao pokraj vrata. Tamo su visjeli i ostali odjevni predmeti - kombinezoni uprljani bojom, nečija kabanica, egzotični nabori paunovski plave svile koji su izgledali kao ženski kimono. Naravno da Fabrice mora imati modele: to se i moglo očekivati. Molly osjeti nervozu. Na putu ovamo, njišući se na stražnjem dijelu motora, odlučila je da će hiti spremna - ako bude potrebno - pozirati gola. Treba hrabrosti za takvo što, ali ponekad treba žrtvovali osobne dvojbe za viši cilj. Još joj je bio svjež Rodinov primjer. Putene poze koje su izazivale bijes prije stotinu godina sad su općepriznate. Tako i Fabrice ima vlastitu stvaralačku viziju koju obični ljudi poput nje ne mogu shvatiti. Teško je disala od same pomisli na bludne položaje koje bi trebala zauzeti na Fabriceovu molbu (na svu sreću, u pravi trenutak je zatrubio auto). Ali ne smije bili lažno čedna, pogotovo ne u Francuskoj. Ako se ispostavi da je Fabrice genij, a moglao biti (od same pomisli stisnula je oči i zagrlila ga od 96 Knjigoteka

Glorij@

uzbuđenja) - ona će bili besmrtna. To je velika odgovornost, Uvala bogu da je jutros obrijala noge. “Skini jaknu”, reče Fabrice. Evo ga, kreće, pomisli Molly. Ali samo je objesio jaknu na susjedni čavao, a zatim otkoračao do stola i počeo prekapati po stvarima. Izgledao je drsko i posve zaokupljeno. Osjećajući se suvišnom, Molly je lunjala po sobi. Na samom kraju nalazila su se uska vrata, ugrađena u tanki pregradni zid. Otvorila ih je i zavirila unutra te brzo povukla pogled s mračnog zahoda i umivaonika koji se očito koristio za ispiranje kistova. Nastavila se šuljati kraj niza platna i promatrati s tihim poštovanjem, pitajući se koja su Fabriceova. Jedna je slika još uvijek bila naslonjena na štafelaj. Izgledala je poput vrlo zamršenog rada naslikanog priborom za slikanje po brojevima, s obrisima divovskog ženskog lica grubo ocrtanog crnom bojom i čudnim matematičkim računicama načrčkanim na svakoj bijeloj praznini. “To su kemijske formule za svaki od pigmenata”, objasni Fabrice, opazivši njezino zanimanje. “Moj frend Francois smatra da umjetnost mora po svaku cijenu izbjeći ono očito. Premda, on ima pauka na stropu.” Molly zabrinuto podigne pogled, a zatim se sjeti da se radi o idiomu koji zapravo znači da ima mušice u glavi. Odahnula je što to nije Fabriceovo djelo. Zamislila je sebe nacrtanu poput jednog od onih postera svinjskog trupla u mesnici, s točkastim linijama koje razdvajaju odrezak od buta. “Dođi. Brzo.” Fabrice je namjestio štafelaj i imao ruku punu kistova. Zasukao je rukave i skupio kosu. Molly proguta i krene nelagodno prema kauču, nestrpljivo iščekujući što bi mogao tražiti od nje. “Ovako?”‘ upita, pokazujući jedva na svoju haljinu. “Ili želiš, da se, znaš, svučem?” “Što?” Fabrice nestrpljivo podigne pogled. “Ne, ne. Crveno je dobro za slikanje. Sjedni.” Molly se spustila na rub madraca, skupila koljena, stavila ruke u krilo i promatrala Fabricea kako istiskuje različite boje na komad ploče. Grimizna! Pa što će zaboga raditi s lim? Fabrice podigne pogled i uperi ga u nju tako snažno da nije mogla a da ne uzvrati smiješkom. Bilo ga je krasno gledati kad mu je svjetlo odozgo pretvorilo lice u čudo oštrih linija i kosih ravnina. Ona bi njega trebala slikati - samo što nema dara. Fabrice ogorčeno uzdahne. “Ne tako. Ne fotografiram te, znaš.” 97 Knjigoteka

Glorij@

“Oprosti.” Prekrižila je noge i malo se nagnula prema natrag. “Je li ovako bolje?” Prema izrazu njegova lica shvatila je da nije. A, joj. Već je promašaj: nedovoljno lijepa da se slika gola, ili slika uopće. “Oprosti”, ponovi bespomoćno. “Ne znam što hoćeš,” fabrice odmahne rukom. “Nemoj gledati mene. Usredotoči se na nešto drugo. Izuj čizme. Opusti se. Sanjari. O čemu si bila razmišljala u vrtu? Imala si prekrasan izraz lica, très mélanco-lique.” Molly se poslušno sagne da odveže čizme i pokuša se prisjetiti osunčane klupe. O čemu je bila razmišljala? O Fabriceu, naravno. O njegovoj majci koja je umrla. O čudovištu od njegova oca. O svom ocu... Oslobodila je stopala, podigla bose noge na madrac i ispružila se na bok, namjestivši lakat što udobnije na jedan od jastučića. Pitala se što bi se bilo dogodilo da je bila dovoljno hrabra i rekla Fabriceu istinu o svom ocu. “Usmjeri pogled naviše”, zapovjedio je. “Pogledaj zid... Opusti drugu ruku... Tako je.” Zvučao je udaljeno, povučeno. Nije ga čak smjela ni pogledati. Prekasno je za priču. Duboko u sebi je odahnula. Kad bi podijelila svoju tajnu, ona bi izgubila svoju zagonetnost o kojoj je ona bila ovisna. Naježila se od zadovoljstva nad spoznajom da Fabrice, koliko god mogao biti dobar slikar, nikada neće moći naslikati ono što je u njezinoj glavi. Sanjari, rekao je. Naslonila je obraz na dlan i razmišljala kako mu je lagala i kako mu je trebala reći istinu. Pustila je pogled da se umiri sve dok se površina prljavog zida nije pretvorila u sumaglicu, a zatim su joj navrle slike. Stajala je na pozornici pred velikim auditorijem i primala nagradu. U ušima joj je grmio pljesak. U očima joj je bliještala svjetlost, reflektora. Bila je to krasna svečanost, ali ona je bila smirena jer je i sama izgledala krasno. Od sveg tog napornog rada koji je uložila u osvajanje nagrade njezino se tijelo čudesno oblikovalo i jednostavno se istopila. Njezina je haljina bila savršena. Čim je pobjednički sišla s pozornice, progutao ju je žamor čestitanja njezinih prijatelja i kolega. Netko joj je dodao čašu šampanjca. Kad ju je podigla do usana, nije mogla a da ne primijeti muškarca koji je stajao na rubu skupine i promatrao je s divljenjem i snažnom radoznalošću. Imao je pedesetak godina, bio je visok i zgodan, sjajne prosijede kose, a njegovo držanje je odražavalo obrazovanu eleganciju koja je upućivala na sofisticirano europsko porijeklo. Premda je Molly bila sigurna da ga nikad prije nije vidjela, osjetila je neobjašnjivo snažnu bliskost. Dok je veselo čavrljala, bila je svjesna da je gleda, no on je čekao priliku dok gužva ne splasne da može doći do nje. Imao je pametno lice i nježne oči u kojima je Molly pročitala nagovještaj tuge. Dok su pričali, opet osjeti da ga poznaje. Rekao joj je svoje ime: Jackson Carruthers. Naravno da joj ništa nije 98

Knjigoteka

Glorij@

značilo, no kad ju je pozvao na večeru u obližnji restoran, odbacila je sve ostale pozive i prihvatila. Sad su bili u restoranu, malom i prisnom, s izvrsnom hranom. Bilo je nevjerojatno kako su se dobro slagali. Bio je pametan i šarmantan; ona nikad nije bila tako duhovita, tako britka, tako jasno izražavala svoje mišljenje. Ispostavilo se da je u istom poslu kao i ona, iako je već godinama u Italiji i rijetko navraća u Englesku. Molly ga je pitala o Italiji naravno i ona sama puno putuje - ali je počela primjećivati da se razgovor stalno vraća na nju. Htio je znati sve o njoj - njezinu školovanju, poslovima, djetinjstvu. Bilo joj je čudno da je on sve uznemireniji što mu više priča. Napokon ju je prekinuo u pola rečenice. Koliko ono točno ima godina, ako smije pitati? Dvadeset jednu? To je i mislio. A je li ime njezine majke Frances? Zaprepaštena, Molly je samo tupo kimnula. A tada ju je primio za ruke i rekao da je on njezin otac. Tražio ju je cijeli život, no nikad nije uspio otkriti gdje živi. Čudo je da ju je. pukom slučajnošću, večeras pronašao. Nikad nije ni sanjao da je ovako darovita i lijepa. Molio ju je da se vrati s njim u Italiju, samo na nekoliko mjeseci. Naravno, razumije da joj je posao bitan, no imaju što nadoknaditi, a Toskana je prekrasna u ovo doba godine. “Ovako je dobro.” Promrmlja Fabrice nejasnim glasom. “Ostani tako.” Molly trepne. Pred očima joj se ponovno stvori atelje. Osjetila je kvrgav madrac ispod boka, bol u savijenom zglobu i u sebi tiho uzdahne. Sve su to gluposti. Nikad neće biti mršava, niti će osvojiti nagradu. Njezin otac ne misli da je vrijedna nalaženja, inače bi to već odavno učinio. Vjerojatno nije ni svjestan njezina postojanja. Možda je mrtav. Ne zna. To je ono što ju je izjedalo: što ne zna. Čula je trackanje Fabriceova kista po boji i šuškanje po platnu. Miris lanenog sjemena zagolica joj nosnice. U prvom razredu učiteljica je zadala da izrade čestitke za Očev dan. Molly je upravo učila čitati i pisati. Smatrala je jako uzbudljivim prepisivati kredom ispisane hijeroglife s ploče na svoj list obojenog papira, na kojem je naslikala veliku glavu sa širokim osmijehom od uha do uha i krive noge ravno iz brade. “Joj, medeno!” rekla je njezina majka kad je Molly ponosno donijela čestitku kući te je zataknula bez daljnjih komentara na plutenu ploču u kuhinji. No ponašala se nekako preveselo i neprirodno zbog čega se taj trenutak urezao Molly u sjećanje - trenutak kad joj je prvi put palo na pamet pitati: “A gdje je moj tata?” “Joj, on živi daleko odavde, zlato.” “Zašto?” “Valjda mu se to sviđa.” 99

Knjigoteka

Glorij@

To ju je zadovoljilo do daljnjega. S vremenom je uvidjela da su se mnogi roditelji njezinih prijatelja iz škole razišli, rastali ili su sklapali nove brakove. Nije bilo tako neuobičajeno “taticu” zamijeniti nizom maminih prijatelja. Ali ostala djeca su bar znala tko im je tata. Čak i ako se nisu viđali, djeca su imala blijedu sliku o njegovu poslu i mjestu stanovanja. Znali su kako se zove. Ali Molly je uvijek naišla na isto okolišanje popraćeno smiješkom, lako usputno da se glupo osjećala što uopće pita. “Joj, dušice, zašto je ime uopće važno? On nikad neće biti dio našeg života. Ne trebamo više nikog. Zar nam nije baš dobro ovako?” Da, bilo im je. Često su to govorile jedna drugoj. Mama i Molly. M i M. Imale su svoje posebne igre, svoje smiješne šale, kućne rituale i najdražu hranu. Unutar njihova četiri zida nije se činilo bitnim što Molly nema koga dovesti na Utrku očeva, ili nema ime koje bi napisala na predviđeno mjesto na obiteljskom stablu. Ali vani je svijet bio okrutniji. Molly je već bila svjesna da je drugačija. Njezina je majka pričala “otmjeno”, slušala Treći program radija umjesto da gleda televiziju, nije odobravala hranu iz supermarketa ni paketaranžmane za Tenerife i vozila je dizelski kombi pun posuda za cvijeće i rasute zemlje, s naljepnicom “Spasi kukuviju drijemavicu” na stražnjem prozoru. I, naravno, krasila ju je ljepota bosonoge ciganke, za razliku od drugih majki. Molly se činilo nemogućim javno priznati da ne zna tko joj je otac. Tada je počela izmišljati. Ispočetka su je bili hvatali u glupim, sramotnim lažima: novi bicikl koji joj otac šalje za rođendan, a koji nikad nije stigao: put s njim u Disneyland za ljetnih praznika kad je svima bilo jasno da nije otputovala dalje od Minster Episcopija. Ubrzo je shvatila da je jednostavnije, u stvari, nekako sablasno uzbudljivo govoriti da je mrtav. Molly to ni na tren nije povjerovala. Potajno je noću razgovarala s njim. Susretala ga je u snovima, iako se poslije nikad ne bi mogla sjetiti njegova lica. Zamišljala je kako će se naći i izmišljala mu imena. Jackson Carruthers: smiješno ime, iako se Molly još uvijek sviđa. U različitim trenucima pojavljivali su se još i: grof od Montepulciana, mješavina Maxa de Wintera i D’Artagnana, a to je egzotično ime pročitala na vinskoj etiketi (avaj, on je već bio oženjen i nije mogao ugroziti pravo nasljedstva nad imanjem Montepulciano priznanjem izvanbračne kćeri); Doug Michaels, multimilijarder s Wall Streeta, strahovito sličan Michaelu Douglasu (prezaposlen za djecu, no pokazat će se da u oporuci postoji iznenađujuća klauzula): Ricky Radical, rock-gitarist iz sedamdesetih, zapanjujuće darovit i šarmantan (tragično se predozirao na festivalu u Glastonburyju). Mnogo godina najdraži joj je bio Tex, uzgajivač 100

Knjigoteka

Glorij@

appaloosa 7 na rancu u Americi, gdje je galopirala ravnicama na pastuhu kojeg nitko drugi nije mogao ukrotiti i gledala televiziju koliko god je htjela. (Njezina majka nije se htjela preseliti u mjesto gdje nisu mogli čuti Treći program.) U izbornoj groznici 1997. godine čak se nakratko poigrala mišlju da joj je otac Tony Blair, što je imalo slabašnu osnovu u njegovoj odgovarajućoj dobi, vezi s Edinburgom (gdje je njezina majka provela neko vrijeme kao studentica) i razumljivom opiranju da prizna nezakonitu kćer. S jedne strane, ona je shvaćala da su to maštarije, no s druge strane, strastveno je vjerovala u njih. (Jednom ju je do suza ganuo prizor u kojem je prokrijumčare u Downing Street, gdje ona plemenito oprašta Blairu što je odabrao politiku, a ne očinstvo, i zaklinje se da će ponijeti njihovu tajnu sa sobom u grob.) Svaka nova knjiga ili novinski članak koji je pročitala, svaki film koji je vidjela raspirivao joj je maštu. Je li njezin otac u zatvoru, kao i Robertin tata u Djeci željeznice 8? Živi li u Americi, s njezinom davno izgubljenom sestrom blizankom kao u Blizankama 9! Hoće li se jednog dana u seoskom pubu pojaviti zagonetni pomorac i raspitivati se o gospođici Molly Clearwater? Velika očekivanja 10 postala su joj najdraža knjiga, stalno ju je iznova čitala. Pobjegao bi joj snažan uzdah na kraju prizora u kojem Pip govori umirućem Magwitchu da je njegova davno izgubljena kći živa, da je krasna dama, bogata i lijepa i da je on, Pip, voli. No Molly nije htjela čekati otkriće na samrtnoj postelji. Nije htjela ni osuđenika za oca, premda, što je bila starija, to je imala strasnija nagađanja koja bi izbijala u nasilnim snovima o maskiranim muškarcima koji iskaču iz sjene. “Zašlo mi ne želiš reći?” bjesnjela je kao mlada tinejdžerica. “Moram znati.” Ali nekim čudom njezina bi majka uspjela prikazati sasvim normalnim da zadrži to za sebe i prilično bezosjećajnim od Molly što to uopće pita. Zar se ne osjeća voljenom? Nema li već one najvažnije stvari u životu? Molly je vidjela da majka naporno radi, da junački održava njihovu krhku egzistenciju, kako je ponosna na njihovu žensku samostalnost. Činilo se izdajnički i nezahvalno tražiti više. Jedva primjetno i ona je upala u zavjeru šutnje. Kad je u petnaestoj zatražila svoj izvod iz knjige rođenih, učinila je to u tajnosti. “Otac: nepoznat”, pisalo je u najvažnijem retku. Molly je bila sigurna da njezina baka - mamina mama - nešto zna. Jednom ili dvaput kad su bile same, bilo je najsitnijih naznaka, ništa više od znakovitog izraza lica ili dodatne napetosti u zraku, od kojih je Molly zastao dah. Međutim, prije šest godina baka je oboljela od raka i umrla. Vrsta konja, poznatih po crno-bijeloj dlaci. The Railway Children, roman spisateljice Edith Nesbit (1858.-1924.). 9 Das doppelte Lottchen, roman Ericha Kästnera. 10 The Great Expectations, roman Charlesa Dickensa (1812.-1870.). 7 8

101

Knjigoteka

Glorij@

Čak i tada, Molly je očekivala pismo - pa čak i odvjetnika, poput gospodina Jaggersa - koji bi razotkrio tajnu. Ali njezin osamnaesti rođendan, a zatim i dvadeset prvi, prošli su bez otkrića. Nije bilo djeda kojeg bi mogla pitati: on je bio pobjegao s drugom ženom kad je Molly noj majci bilo deset godina, prouzročivši takvu nesreću i financijsku propast da se njegovo ime rijetko spominjalo, i to uvijek s prezirom. Zahvaljujući njemu, voljena obiteljska kuća je prodana, njezina majka je protjerana iz raja zelenih livada i suncem obasjanih soba sa satovima koji otkucavaju, a njezina je nježna baka morala naći posao dok se djed skrivao od vjerovnika i rasipao obiteljski novac. Tako se ponašaju očevi. Možda se tako ponašaju svi muškarci. Molly ne zna. Ne zna... “Voilà. Gotovo je.” Parket zaškripi. Molly okrene glavu. Fabrice se odmaknuo od štafelaja i mrštio se ocjenjujući svoje djelo. Razbarušene kose i bojom umrljanih ruku, doimao se vrlo romantično i ozbiljno. “Mogu li vidjeti?” Molly se uspravi i protrlja ukočeni vrat. “Ne. Sad želim napraviti neke crteže. Skini se.” “Molim?” Molly je buljila u šoku. “Odjeću. Skini odjeću.” Glas mu je bio na rubu ljutnje. Jedva ju je pogledao. Molly polagano ustane, opuštenih ruku. Bosim prstima ukopala se u prašnjav, hrapav pod. Ne može se tu skidati samo tako, da je on gleda. Fabrice je skupljao svoje kistove. Odnio ih je do stola, ulio nešto tekućine u limenku i uronio kist. Pogledao ju je iskosa, ispod trepavica, mračno i duboko. “To je umjetnost. Molly.” “Naravno.” Pomakla je glavu gore-dolje poput poslušnog psa. “Ljudsko tijelo je prekrasno. Čovjek se ne treba sramiti.” “Ne.” Ali smije li čovjek ostaviti gaće na sebi? “Možeš otići tamo unutra, ako želiš.” Pokazao je na onu prljavu prostoriju u kojoj su bili zahod i umivaonik. “Dobro.” Nasmijala se vedro kao socijalna radnica, otapkala do vrata, otvorila ih i zatvorila za sobom. Čim se našla unutra, stala je i širom otvorenih očiju pogledala popločene zidove. Što ona to radi? U Parizu sam, u groznom zahodu i skidam se. Sjajno. Duboko je udahnula, prekrižila ruke, zgrabila haljinu za rub i svukla je preko glave. S unutranje sirane vrata bila je vješalica. Preokrenula je haljinu na pravu siranu i objesila je. Zatim je otkopčala grudnjak i prebacila ga preko haljine. Pogledala je nadolje. Evo ih, Glorija i Esmeralda. (Daju li i druge djevojke imena svojim grudima?) Glorija je seksi, a Esmeralda malo povučenija. Ako uspravi 102

Knjigoteka

Glorij@

ramena, možda se neće previše njihati. Zatim, gaće od bijele čipke, još neuništene od pranja perilicom, stvorene za divljenje. Ali kako se često vidi crtež lika u gaćama? Svuče ih niz bedra, a zatim lagano zamigolji da padnu na pod. Izvukla je jednu nogu, ostavila gaće smotane oko gležnja druge noge, a zatim zamahnula stopalom i vješto uhvatila gaćice u zraku. Pridružile su se haljini i grudnjaku. Eto. Gola je. Fabrice čeka. Da bar postoj i ogledalo tu negdje. Na brzinu je izmasirala kukove i stražnjicu ne bi li uklonila preostale tragove gume, poravnala je stidne dlake i uvinula vrhove u spiralnu kovrču. Osjećala se izloženom, preosjetljivom na dodir zraka na koži. Ali to je bila umjetnost. L’Art, rekla je sama sebi. Larrrrr. Zabacila je glavu, razbarušila kosu, i prije nego što je uopće mogla promisliti o tome što čini, otvorila je vrata i prkosno iskoračila. Fabrice joj je bio okrenut leđima. Još uvijek je stajao pokraj stola, jednom rukom je mlatarao blokom debelog, prevelikog papira, a drugom iz limenke birao štapiće ugljena. Molly se nakašlje. “Spremna sam”, objavi. “Dobro, dobro. Odmah stižem. Sjedni.” Natrag na kauč. U strahu od previše ljuljanja, Molly se prošulja kraj njega pomičući stopala s prstima okrenutim prema unutra kao da su joj noge slijepljene od koljena do bedara. Jednom rukom prekrila je grudi, a drugu je zaštitnički položila preko prepona. Brzo je legla na trbuh i nalaktila se. Za tren je savila jednu nogu tako da joj je stopalo bilo okrenuto u zrak, zatim i drugu, a onda ih je počela vrtjeti. Fabrice je nije čak niti pogledao! Hvala bogu. Virne preko ramena da provjeri strši li joj stražnjica previše. Opa, stiže! Molly se ispruži na krevetu, prekriži dlanove i nasloni obraz na njih. Virila je u njega kroz kosu. Zastao je oko dva metra od nje, promatrao je u tišini, onda spustio pogled i proveo neko vrijeme petljajući s blokom da ga osloni o bok. “Dobro”, reče. “Možemo početi tako. Ali moram ti ovo reći. Moraš uživati u svojem tijelu. Zelini da se krećeš, radiš ono što osjećaš. Ovo nije formalna poza. Želim napraviti puno crteža, poboljšati svoju tehniku!” Puno! Da se kreće? Uživa? “Hmm”, promrmlja Molly sumnjičavo. “Nemoj me promatrati kao muškarca. Ja tebe ne gledam kao ženu onako kako muškarac gleda ženu. Gledam te kao Umjetnik. Umjetnik uvijek mora biti nevidljiv i nepristran - poput Boga.” “Bok, Bože.” Zamahnula je stopalom. “Spusti noge”, zapovjedio je. “Prekriži gležnjeve. Pravi se da spavaš.” Molly ga posluša. Kako je ovo čudno. Leži gola zatvorenih očiju u francuskom potkrovlju, promatra je čovjek kojeg jedva poznaje, sluša 103

Knjigoteka

Glorij@

nježne zamahe ugljena po papiru. Čudno, ali ne i lako loše... Činilo joj se kao minuta, no vjerojatno je već prošlo pet, kad je čula zvuk kidanja papira koji je Fabrice istrgnuo iz bloka i spustio na pod. “A sad?” upitao je. No krasno, novi položaj. Molly razmisli tren, a zatim se otkotrlja na bok - leđima okrenuta Fabriceu - podupirući jednom rukom vrat, a drugom odmjereno zaklonivši jamu na početku bedara. Opet tišina. Tad je čula iste tihe poteze, na trenutke nježne poput mačje šape, a na trenutke oštre i škripave poput pandže. Molly je imala čudan osjećaj da joj Fabrice vrškom ugljena prelazi kožom, miluje obline kukova i mreška kralješke, jedan po jedan. Krajičkom oka vidjela je svoje grudi, kako se prelijevaju iz prsnog koša poput kupova šlaga s jagodom na vrhu. Što će napraviti kad dođe vrijeme da se okrene? Nije ih bilo lako sakriti. No, Gavin nikad nije obraćao previše pažnje na njih. Možda ih Fabrice ne primijeti. Opel je čula kako trga papir iz slijepljenog bloka. Ovaj put se ispruženim dlanom i prstima druge ruke obuhvatila zglobove. Leda ravno. Ne valjajte se, cure. Jedva se usudila disati. Škrab-škrab. Črč-črč. Tenisice slabašno zacvile po drvu. Tada. tako neočekivano da se trznula, osjeti kako joj njegova ruka namješta nogu. Nestao je u sekundi. Na listu joj je ostala mrlja plave boje. Upitala se je li zavirio naprijed. Kvragu. Zaboravila je uvući trbuh. Ponestajalo joj je ideja kako da mu i dalje okreće leđa. Svakog trena, čim završi ovaj crtež, doći će trenutak da se okrene. Neobično je zapravo bilo da se gotovo navikla na golotinju. Davala joj je slobodu da se rasteže poput mačke i dopušta zraku da se poigrava dijelovima tijela obično prekrivenim odjećom. Kaže sama sebi da sramežljivost u ovoj fazi nema smisla te odluči da će se pokazati u punom sjaju. Evo ga, pucketanje i trganje papira. Stanka. Molly se glatko otkotrlja s jednog boka na drugi, privuče koljena i pomakne ruke te se namjesti kao zrcalni odraz svog prethodnog položaja. Ali bio je to potpuno drugačiji osjećaj! Sad je vidjela Fabricea, spretnog i tamnog i prekrasnog. Vidjela je kako je promatra. Kad su im se pogledi sreli, imala je osjećaj da je okupana morem iskrica. Plesale su i sjajile na njezinoj koži, plamtjele, raspirile se u šumski požar. Fabrice je nadvio glavu nad papir. Pokreti su mu bili odvažni i sigurni - ovdje lepršava crta, ovdje črčkica sjene, polukružni luk. (Bi li to mogla biti Glorija?) Podigao je pogled pa ga naglo spustio izbjegavajući je pogledati u oči. Usne su mu bile stisnute, obrve povučene u izraz duboke koncentracije: nema sumnje, poboljšava svoju tehniku. Molly je bilo teško sjediti mirno. Prolazili su je žmarci, sve je glasnije čula vlastiti dah. Kako se Fabrice mogao ponašati kao da ona nije ništa 104

Knjigoteka

Glorij@

drugo doli zanimljiv raspored željeznih greda? Zar joj se ne želi približiti, dotaknuli je? Bez čekanja na sljedeću uputu, stavila je obje ruke iza sebe i nagnula se unatrag. Zabacila je glavu, isprsila se. Podigao je pogled, oklijevao, zatim istrgnuo prethodni crtež i stao se mrštiti na nju sa svog malenog drvenog otoka, preko bijelih valova savijena papira. Uočila je kako mu pogled pada na njezine grudi i zastaje. Znači, jest primijetio. Ponovno je počeo crtati. “Enfin, Molly, ne možeš se stalno lako micati.” “Zašto ne?” Primijetila je da drži blok niže nego prije, poput štita ispred zatvarača na trapericama. “Koncentracija, razumiješ... Muškarcu je teško.” Počeo je zabacivati glavom nad papirom. “Kad čovjek vidi fantastično tijelo... uh ... bedra, kosu, grudi...” Fantastično tijelo! Njegove riječi su prošle njome poput toplog sirupa, šireći se prema van i izlijevajući se. Protegnula je tromo ruke, prekrižila dlanove navratu, izvinula leđa i nasmiješila mu se. Ugljeni štapić pukne. Molly se nasmijala opijena vlastitom moći. “Nemoj me promatrati kao ženu”, izazivala je. “Molly...” Otme mu se njezino ime. Spustio je blok i prišao korak bliže. Molly se istegne prema naprijed. Onda je zastao, opala mu je pažnja. “Ostani tako - samo još na tren.” Ponovno je podigao blok i zgrabio nov komadić ugljena, “Fabrice...” molila je. “Čekaj!” “Ne mogu.” “Ne mogu ni ja. Ali moramo. Ovaj će biti dobar - najbolji. Osjećam to.” Molly uzdahne i zadrži položaj. Ovo je bilo nepodnošljivo uzbudljivo. Sad je stvarno gledao. Crtao je kao da ima groznicu, šibao po papiru. Iskočile su mu tetive na zglobu, mišići mu se napinjali na podlaktici. Osjetila je njegov pogled kao da joj perom gladi cijelo tijelo. Rrr. Bum! Završio je crtež, odbacio blok i hitrim koracima došao do nje. Molly se nagnula prema njemu, napinjući se da je dotakne. Prošao je palcem po njezinu obrazu, a zatim posegnuo i povukao prstima lagano ispod njezinih bradavica. Molly se zanjiše kao od vrtoglavice. Ispružila je ruke da se uspravi, uhvativši se za rub njegovih traperica. Zglobovima okrzne njegovu kožu. Ispruži prste nadolje, duž glatke, napete kože. Fabrice je zastenjao. “Obuci se”, reče. 105

Knjigoteka

Glorij@

“Molim?” Molly trzne glavom. Kako se samo usuđuje predložiti tako nešto? “Vodit ćemo ljubav”, reče joj, povuče nježno njezinu ruku iz hlača i pritisne je o svoje usne, “Ali ne ovdje. Obuci se. Pokupit ću crteže.” Zadubio se u njezine oči. “Požuri.”

106 Knjigoteka

Glorij@

Četrnaesto poglavlje

Soba je bila mračna, izuzev tankih sunčevih traka koje su sjajile na tepihu poput niza zlatnih šipki. Mirisala je po pčelinjem vosku i izgorenom drvetu. Molly čvršće primi Fabriceove prste, isprepletene s njezinima, dok ju je vodio oko nezgrapnih komada namještaja. “Gdje smo?” upitala je polušapatom. “Je li ovo tvoj stan?” “Čekaj. Vidjet ćeš.” Oslobodio je ruku. Čula ga je kako prčka po nekom zasunu. Omamljena njegovim dodirom, Molly je žudjela da mu se priljubi uz leđa, gricka mu rame, udiše njegov miris, no Fabrice je opet utihnuo i postao zagonetan pa se nije baš usudila. Nema pojma gdje su. Kratka vožnja motorom prošla joj je u vrevi subotnjeg prometa i gužve, pa je zapamtila samo nasumične detalje: fontane kako Štrcaju, zaobljene balkone, obeliske i zvonike uzdignute u nebo, mostove koji se pružaju preko tamnih šupljina i uskovitlane vode. Fabriceove bokove kako se zibaju pod njezinim dodirom svaki put kad skreću. Njegova bedra pritisnuta uz njezina. Okus njegove kose u njezinim ustima. Bila je donekle svjesna da su prešli rijeku i da se nalaze na otoku, a onda su se zaustavili pokraj nadsvođenog kamenog ulaza, dovoljno velikog da kroz njega prođe četveropreg. Bila su tu golema drvena vrata tamnozelene boje, u koja su bila urezana manja vrata. Fabrice je otkucao šifru u skroviti portafon, gurnuo vrata, prebacio motor preko praga i naslonio ga u popločenom dvorištu. Molly smeteno krene za njim. Činilo joj se da je izgubila sposobnost razmišljanja i volju da se pomakne. Fabrice joj je morao otkopčati kacigu dok je ona mlohavo stajala, a zatim ju je za ruku uveo u hladni hodnik. Tipkao je po još nekim gumbima, otvorio neka vrata. Već trenutak kasnije tiho su se uspinjali liftom od crnog stakla i poliranog čelika, a Molly se vrtjelo u želucu. Kad su došli do vrha, Fabrice je izvadio ključ i gurnuo ga u bravu na kasetnim vratima. Unutra je bilo tako tajnovito i tiho da se Molly osjećala kao provalnica. “Gdje smo to?’’ ponovno je pitala, kradomice ga povukavši za stražnji dio majice. Ali, upravo tada, uz klopot i zveket, Fabrice širom otvori velike kapke na vratima uskog balkona i stane u stranu da Molly prođe. “O, waw”, uzdahnula je. Seina - točno ispod nje! - blistava poput rijeke dijamanata. Kroz zlatnozelene krošnje vidjela je ljude kako se sunčaju i pecaju na šetalištima uz rijeku. S njezine desne strane, lako blizu da ju je gotovo mogla dotaknuti, stajala je Notre Dame. Na suprotnoj obali skladno se uzdizao niz starih kuća, balkon za balkonom, do kosih sivih 107

Knjigoteka

Glorij@

krovova s umetnutim okruglim prozorima koji kao da su oponašali začuđeni izraz Mollynih očiju. Osjeti kako ju je Fabrice primio odostraga za struk i prislonio svoja usta uz njezino uho. “Sviđa ti se?” “Prekrasno je!’’ Naslonila je glavu na njegovo rame i omotala svoje ruke oko njegovih. “Ali tko tu stanuje?” “Ovo je stan mojeg oca. Ali on nije kod kuće’’, doda brzo, osjetivši njezinu uznemirenost. “Otišao je na selo za vikend.’’ Molly se okrene u njegovu naručju i pogleda ga. “Ali mislila sam da se ne slažeš dobro s ocem. Zar njemu ne smeta što ti dovodiš ovamo svoje, ovaj, prijatelje?”‘ Fabrice slegne ramenima. “Pa ipak sam ja njegov sin.” Pustio ju je i vratio se u sobu. “Sve ove stvari, odrastao sam s njima.” Zamahnuo je rukom u širokom luku da Molly pogleda. “Moje su koliko i njegove.” Molly ga je slijedila unutra. Ispostavilo se da je nepoznati teritorij koji je u tami prekoračila zapravo elegantna dnevna soba u stanu smještenom tik iznad krošnji drveća. Vodenast sunčev sjaj koji se odbijao od rijeke, prelijevao se po starinskim gredama i štukaturi, raskošno sjajio na antiknim stolovima, blistao na fino kovanom srebru i glaziranom porculanu, pretvorio perzijske sagove u dragulje. Nalazio se tu i velik mramorni kamin s reljefom faunovih glava, izrezbarena polica za knjige pretrpana kvalitetno tiskanim knjigama tvrdog uveza i mekim uvezima čudnog izgleda s broširanim hrbatima. U bilo koje drugo vrijeme Molly bi ih znatiželjno razgledala, ali sad su joj se gomilala pitanja. Što rade ovdje? Zašto nisu otišli u Fabriceov stan, gdje god to bilo? Hoće li je ikad poljubiti? Fabrice se doimao nervoznim. Uzimao je razne predmete i vraćao ih na druga mjesta, utonuo na tren u mekan jastuk, zatim opet ustao, ostavivši udubinu za sobom. Čas bi joj se nasmiješio, a čas zastao kraj prozora, zgrbljen, i zabuljio se van s rukama zataknutim u stražnje džepove traperica. Molly si objasni da joj on daje vremena da upije poruku ovog otmjenog, uglađenog stana. Želio ju je uvjeriti da on nije bilo tko, već netko iz “fine obitelji” - kao da je njoj to bitno! Ali Francuzi su takvi, znala je to iz Prousta. Zapitala se što bi Fabrice mislio o kućici njezine majke, s blatnjavim tenisicama koje se suše nad peći i olinjalim Alelujinim dlakama na kauču od spužvaste gume. “Krasno je”, reče. “Vjerojatno ti je otac uspješan, iako je grozan prema tebi. Čime se bavi?” “On je arhitekt. Prilično poznat, reklo bi se.” Fabriceovo lice poprimi izraz omalovažavanja. “Ali ne može se živjeti na ovakvom mjestu samo s plaćom arhitekta. Znaš, u današnje vrijeme na Île-St-Louisu žive samo 108

Knjigoteka

Glorij@

rock-zvijezde i bogati Arapi. Moj otac njeguje držanje intelektualca, ali uživa u dobrim stvarima u životu. Gauche caviar, ako razumiješ?” Molly je trebalo malo vremena da odgonetne frazu, a zatim kimne glavom. “Salonski komunist. Imamo ih i mi u Engleskoj.” Premda, bar koliko je ona upoznata, ne i u Minster Episcopiju. “Novac pripada mojoj majci. Njezina je obitelj jako bogata. Moj otac je prije nekoliko godina prodao našu kuću iz djetinjstva, a ja sam se odselio i krenuo na fakultet. Neke stvari je donio ovamo, a neke prodao”, namršti se Fabrice. Rekao je našu kuću iz djetinjstva. “Znači imaš braće i sestara?” “Dvije sestre. Ali one su puno starije. Bliža meni po godinama ima gotovo trideset, udana je i ima malu djecu. One se bave svojim kućanstvima i muževima, i žive la vie bourgeoise.” Zabacio je rame u znak neodobravanja i zaigrao se predmetom koji je ležao na kredencu: malom srebrnom gasilicom za svijeće. “Ovo je, na primjer, pripadalo mojoj majci. Iz osamnaestog stoljeća. Vrijedi sigurno tisuću eura. Moj otac je nikad i ne koristi.” “Pusti”, reče Molly nježno, sa željom da ukloni izraz boli s njegova lica. Fabrice digne pogled i podari joj nagli, topli osmijeh. “Hoćemo li popiti nešto?” “Ako hoćeš.” Krenuo je iz sobe, a zatim se naglo okrene i vrati do nje. obuhvati joj vilicu mršavim prstima i hitro je poljubi u usta. Već sljedećeg trenutka je nestao i ostavio je da joj se vrti u glavi. Što on to smjera? Nije htjela piće, htjela je njega. Je li to jako zločesto? Henry James je imao pravo što se tiče Pariza: zaista naglavce okrene nečije poimanje grijeha. Pogledaj samo onog Kako-se-već-zove u Ambasadorima kojeg su poslali iz nekog bogobojaznog, uskogrudnog dijela Amerike da spasi mladića iz pandža strane zavodnice da bi se na kraju uvjerio da su ta “flundra” i društvo u kojem se kreće daleko civiliziraniji i životinji od suhoparnog života koji mladića čeka kod kuće. “Živi punim plućima”, poruka je knjige. “Griješiš ako to ne činiš.” Molly kinine, ohrabrena tim primjerom. Mislila je da, bez obzira na to što rade druge djevojke, ona sama nikad neće ići u krevet s nekim koga zna manje od dvadeset četiri sata. A sad jedva čeka! Sramila se svoje nestrpljivosti. Kako je to samo grubo, kako neprofinjeno, kako engleski. Francuzi su naravno stručnjaci za l’amour. Mora slijediti Fabriceov primjer i odgađati trenutak slatkog iščekivanja. Bilo joj je nemoguće mirovati. Švrljala je po sobi primjećujući nepoznate detalje prave francuske kuće: visoka, uska vrata koja se 109

Knjigoteka

Glorij@

otvaraju kvakom koja se poteže nadolje, zidovi prekriveni tapetom od tkanine, a ne od papira, prozori koji se otvaraju prema unutra i kapci koji se otvaraju prema van, upravo suprotno nego kod kuće. Proučavala je slike, nagnula se da pogleda hrptove knjiga, dotaknula zadivljujuće plave hortenzije, nagurane u vazi, da provjeri jesu li prave. (Jesu. Otpala je jedna latica. Sakrila ju je ispod časopisa.) Ugleda svoj odraz u ogledalu s pozlaćenim okvirom, sva rumena i raščupana kao da ju je zgrabila neka tropska groznica, iako, pomisli, baš zgodna. Ali još uvijek ima jaknu na sebi. Nije ni čudo da se Fabrice ne može usredotočili na nju. Skinula ju je i povukla izrez haljine najviše što se usudila, u slučaju da mu treba podsjetnik. Ne, ne, kako samo može pribjeći takvom vulgarnom štosu? Ipak podigne izrez. Na malom intarziranom stolu pronađe fotografiju žene, vrlo vitke i dotjerane, tamne začešljane kose. Molly podigne srebrni okvir i stane proučavati lice. Žena je bila lijepa, zaobljenih jagodica i tamnih očiju poput Fabriceovih: bila je sigurna da je to njegova majka, premda neće biti tako bezosjećajna i pitati. Sućutno uzdahne. Sve je tako jasno: voljena majka, mrtva; starije sestre, prezauzete da bi se bavile bratom; okrutni, rasipni otac, koji ne mari za sina i tjera ga iz kuće. Jadan Fabrice. Pomogla bi mu da zaboravi, samo da joj dopusti. Čula je brze korake i ritmično zveckanje. Hitro namjesti fotografiju u pravi položaj i kidne na drugi kraj sobe. “Šampanjac!” izjavi Fabrice, dok je ulazio u sobu s dvjema visokim čašama zlatnog ruba, uglavljenim metlu prstima, i bocom koja mu se ljuljala u ruci. Njegova tjelesna prisutnost, sjajne oči i dobro raspoloženje otjerale su joj sve misli iz glave. Spustio je čaše. Molly je stajala kraj njega i promatrala kako dugačkim prstima guli zlatnu foliju s grla boce, okreće žice koje štite čep i brzo skida mali kavez. Naherivši je pod kutom od četrdeset pet stupnjeva, Fabrice je nježno okretao bocu i čvrsto držao čep, sve dok se to dvoje nije rastavilo uz blagi plop! i sablasnu izmaglicu pjene. Natočio je šampanjac. Mjehurići su se pjenili do vrha čaša, a onda splasnuli u kiši finih kapljica i pretvorili se u tekući topaz. Dodao joj je čašu. “Devedeset šesta”, objavi važno. Izgledao je tako smiješno ozbiljan, tako nevjerojatno zgodan da se Molly mogla rasprsnuti od ljubavi. “Dobra godina”, odgovorila je, oponašajući njegov ton. On otpije malo, a zatim je sumnjičavo pogleda. “Zločesta cura. Zafrkavaš me?” “Naravno da ne.” Molly nevino zatrepće i nestašno mu se nasmiješi preko ruba čaše dok je piia. Primijetila je kako mu se kapci izdužuju u 110

Knjigoteka

Glorij@

polagan, tinjajući smiješak. Kutak usana mu se savio. Očijukali su! Molly osjeti vrtoglavicu od te slatke opasnosti, kao da stoji na visokoj litici na tren u iskušenju da skoči radi pukog uzbuđenja padanja kroz jasan, plavi zrak. “Ti misliš da sam ja smiješan, hein?” “Mais non.” Molly pokuša napućiti usne, ali one jednostavno nisu htjele ostati u tom položaju. Približio joj se, pretvarajući se da izgleda prijeteće. Oči su mu poigravale pod trepavicama. Krv joj je zazujala u ušima. Odložio je čašu i primio je razigrano za ruke. “Što ti znaš o šampanjcu, ti mala Engleskinjo?” “Ništa!” zacičala je. “Pazi na moj šampanjac.” Izlio se iz čaše i pokapao joj prednji dio haljine. “Pazi, Fabrice. Moja haljina...” “Koja haljina?” upita Fabrice. Osjetila je kako joj je izvukao čašu iz ruke, i čula kako je čaša zazvonila na tvrdoj površini. Zagrlio ju je i privukao njezine bokove tako čvrsto uz svoje da se zaljuljala, a glava joj je klonula. Osjetila je njegov topli dah na licu. Usnama joj je okrznuo usta i ponovio: “Koja haljina?” Dlanovima joj je obujmio stražnjicu i podigao suknju. Osjetila je kako joj klize pod odjeću i uz tijelo i skidaju haljinu. Molly je bespomoćno podigla ruke dok joj je Fabrice povukao haljinu preko glave. Nekako joj je skinuo i grudnjak. Fabrice baci oboje u stranu i pogleda je žarkim pogledom. “Sviđaš mi se ovakva”, reče. “Samo čizme i la petite cullote. O, gle, imaš šampanjca na grudima. Polizat ću ga.” Pobogu, što se događa? Spustio je glavu mrmljajući. Molly je zaplela prste u njegovu kosu, osjećajući kako je liže, gricka, ljubi. Zgrabila ga je za stražnji dio majice i napokon uhvatila taj napola skriveni pojas tijela koji joj je odvlačio pozornost cijelo poslijepodne. Leđa su mu bila poput toplog pliša. Povlačila mu je majicu sve više i više, prelazeći rukom preko svilenkaste zavodljivosti njegovih rebara, ramena, mišićavog vrata, sve dok Fabrice nije izvukao glavu iz ovratnika i majica ostala u Mollynim rukama. Bacila ju je. Stali su jedno nasuprot drugome i dahtali. Tad ju je Fabrice primio za ramena i okrenuo je prema ogledalu. “Pogledaj kako smo lijepi”, promrmljao je, milujući nosom pregib na njezinu vratu. Molly je vidjela zlaćane ruke omotane oko svoje mramorne kože, njegovu tamnu kosu isprepletenu s njezinom. “Mislila sam da ti se prije nisam svidjela”, reče njegovu odrazu. “Ove mi se sviđaju”, reče te podigne ruke i počne žonglirati. 111

Knjigoteka

Glorij@

“Prestani!” zahihoće Molly. “Dobro. Bit ću nježan. Bok, moja mačkice. Je l’ može to?” Molly se prislonila uz njega i poluzatvorenim očima zurila u ogledalo prateći tragove njegovih prstiju koji su izazivali, isprepletali se i premještali naprijed-natrag, gore-dolje, okolo-naokolo. Tijelo joj prekrije ružičasti žar. Jedva je disala. Jednom rukom kriomice je prošao po njezinim rebrima, niz trbuh prema traci bijele čipke i zaronio na uzbudljiv teren. “Vrijeme je za spavaću sobu”, izjavio je. Zagrlio ju je, a ona je slijepo posrtala po sobi i zateturala kad je on zastao i sagnuo se da nešto dohvati. “Uzet ćemo šampanjac”, reče. “Ima još bolji okus na tvojoj koži.” Ušli su u hodnik, kroz vrata u malu sobu s prostranim krevetom. Fabrice tresne bocu na stol, skine pokrivač, baci se na krevet i povuče Molly na sebe. Ona osjeti njegove hrapave traperice na svojim golim nogama. Odmakao joj je kosu s lica i ljubio joj obraze, oči, nos, usta. Molly je uzvraćala poljupce svim srcem, željna da je voli i ispuni svaki djelić njezina tijela i uma dok ne ostane mjesta ni za što drugo. Bio je tako lijep! Njušila je svilenkaste dlačice njegova pazuha i ljubila ga niz sjajna prsa, obožavajući svako zavojito rebro i napeto udubljenje njegova trbuha. Kad je došla do pupka, uspravila se i sjela obuhvativši ga koljenima. Petice njezinih čizama žarile su joj se u stražnjicu: sad je prekasno da ih izuje. Zabacila je kosu i pogledala ga. Lice mu je bilo napeto, a oči tanine i zagonetne poput bare na vrištini. Gledajući je, posegao je za njezinom rukom i položio je na zakovicu svojih traperica. Molly otkopča napeti gumb. Palcem i prstom pritisnula je vrh patentnog zatvarača, spremna da ga povuče. Zastane. O, ne. Zaboravila je kako se na francuskom kaže kondom.

112 Knjigoteka

Glorij@

Petnaesto poglavlje

Préservatifs: tako ih zovu ovi gutači češnjaka. Ali gdje su samo? Ovo bi trebala biti ljekarna (na žabarskom Pharmacie), iako izgleda više kao mješavina kozmetičkog salona i golemog ormara za lijekove s profinjenom atmosferom zbog koje se osjeća kao da bi trebao skrušeno hodati na prstima. Osoblje se sastoji od žena, zastrašujućih mladih i dotjeranih, u bijelim laboratorijskim kutama, puno drugačijih od onih harpija uskog lica i izrazito glupih djevojaka u njegovu obližnjem Bootsu koje su netom završile srednju školu. Ove ga podsjećaju na one maserke u starim filmovima o Jamesu Bondu, koje ispod uniforme ne nose ništa osim haltera na preplanuloj koži. Stroge, a seksi: baš kako voli. Ali njih ne može pitati za kondome, zar ne? Izbjegavajući njihov ispitivački pogled, Malcolm se šuljao uzduž i poprijeko prolaza i detaljno pregledavao nepoznate proizvode. Jedno je sigurno: Francuzi su gomila pomahnitalih hipohondara. Ne trebaš biti lingvist da razumiješ riječi poput tonique, vitamine, hygiénique, dynamisme koje su mu upadale u oči s polica. Nikad nije vidio toliko različitih vrsta zavoja i nastranih kirurških pomagala koja su uključivala gumene cijevi i pumpe za usisavanje. Slikovito pakiranje bočica, kapsula i pudera odavalo je narod koji se panično boji ukliještenih leđa, sumnjivih bubrega, nepouzdane probave i nečeg zagonetnog zvanog la grippe. Štoviše, imao je odvratan osjećaj da se neki od ovih lijekova ne gutaju, već se guraju ‘zna se već kamo’. Barbari. Sva sreća što je Englez. Stvari su se popravile na ženskom odjelu zahvaljujući plakatima golih djevojaka koje se opuštaju li pjenušavoj kupki, ili trljaju svoja savršena bedra nečim što je nalikovalo divovskoj žicanoj spužvi za ribanje prljavih tava. Bilo je tu štošta toga nastranog o stvarima kao što su regimes i le corps gimnastique. Drska brineta nije na sebi imala ništa osim centimetra strateški omotanog oko tijela: “85, 60, 89!” hvalio se natpis. Čovječe, al’ je debela - ili su to centimetri? A, ovo je već bolje. Malcolm je proučavao paketiće omotane celofanom, razočaran saznanjem da nisu baš puno drugačiji od onih koji se mogu nabaviti u Engleskoj. Na jednom je čak pisalo “razumno”; sumnja da baš puno ljudi kupuje taj. Alicia bi mogla očekivati nešto nerazumno, sudeći po njezinu tonu. Koje bi je neobične boje mogle zadiviti? Ili okusi? Ili oni s nekim “posebnim odlikama” koji se nekad reklamiraju na poleđini časopisa za muškarce? Upravo je posezao za nečim što se zove superglissage kad je shvatio da mu se približavaju neke glasne potpetice. Brzo je izmaknuo ruku, 113

Knjigoteka

Glorij@

trkom pobjegao niz prolaz i pokušat) se sakriti iza kartonskog modela vitke plavuše koja postavlja elektrode na svoju izazovnu stražnjicu. No bilo je prekasno. Čuo je nježno šuškanje hulahupki, a zatim se na njega okomi zastrašujuće privlačna tridesetogodišnjakinja s ružičastim, sjajnim osmijehom. Koža joj je bila orošena savršeno nanesenom šminkom, a tamna kosa podignuta u neku složenu punđu. Besprijekorno bijela kuta ocrtavala joj je figuru od dekoltea do koljena. Stala je tik do njega, a oči su joj zasjale profesionalnom gorljivošću i dobrim zdravljem. Malcolm je buljio staklastim pogledom. (“Sad se okrenite, agente Bond.”) Usne joj se razdvoje. Nagnula se prema njemu, izlučivši dovoljno parfema da mu se zavrti u glavi, a zatim je poput sirenina, nježnim glasom, upitala što monsieur želi. Blijedo se nasmiješivši, Malcolm odglumi pranje zubi. Pola sata kasnije, sav u znoju od živciranja i naprezanja, vratio se u svoju hotelsku sobu s pet četkica za zube i paketom nekakvog Everesta sa slikom planinskog vrha i zataknutom zastavom, što ga je navelo na krivi trag, a za koji se ispostavilo da su mentol bomboni. Srećom, u šestoj pharmaciji u koju je ušao radili su muškarci, tako da je sad posjedovao i paket raznovrsnih kondoma (Sélcition Exotique). Ali bilo je već gotovo šest sati. Za pola sata mora se vratiti dolje na dužnost, na piće i porciju ulizivanja liječnicima koje sponzorira PLB i njihovim suprugama. (“Sjajan rad o slezeni! Čujem da vam treba čestitati”... “Smijem li vam natočiti, gospođo?”) To će trajati do osam, kad je na redu Alicia. Jedva će preostati vremena da se upristoji za vrući spoj. Osim toga, njegova soba izgleda više kao tajništvo nego zavodnički brlog, a još uvijek nije ni uvježbao govor za sutra. Pokušao je potisnuti sve veću paniku, pa se brzo svukao, objesio odijelo, zgrabio peeling kupku na bazi morskih algi i uputio se prema kupaonici en-suite. Voda koja je šikljala iz tušu razbistrila mu je glavu. Samopouzdanja, stari, samopouzdanja. Nakon sveg truda koji je uložio, prezentacija će biti sjajna. Već u prvi mah odlučio je napraviti nešto drugačije od uobičajenog mlakog uvoda (“presretan što mogu predstaviti”, “još jedna sjajna godina za PLB”, “nastaviti suradnju s liječničkom zajednicom”, bla-bla-bla). Kad su već svi li veliki šefovi tamo, bio bi lud da ne iskoristi priliku da ostavi dobar dojam i pokaže da može razmišljati izvan uobičajenih okvira. Zato će napraviti pravu predstavu, bez brljanja, držeći se savjeta koje je pokupio iz priručnika o pisanju govora. Čak i male stvari pomažu, na primjer, pobrinuti se da dobro izgleda (“Uvijek se pogledajte u ogledalo od glave do pete.”) i uspravno držanje. (“Samo pet minuta tjedno s velikom knjigom na glavi pomoći će vam da usvojite držanje zbog kojeg će vas odmah primijetiti.” Vježbao je s novom knjigom Terryja Pratchetta.) Našao je neke sjajne savjete o tome kako unijeti živosti u govor: “Privucite publiku tematskom pričom iz osobnog života”, na primjer. To je bar 114

Knjigoteka

Glorij@

jednostavno. Gastroenterolozi se bave problemima želuca i crijeva, je l’ tako? Ima li išla bolje od one presmiješne priče, dobro izbrušene nakon toliko bučnih prepričavanja u pubu, o njegovu godišnjem u Turskoj prošle godine, kad je imao proljev prvih dvadeset četiri sala vožnje autobusom od Istanbula do obale? Malcolm samodopadno nasapuna dlake na prsima. “Opustite publiku šalom” pokazalo se već težim. Ovo je međunarodna konferencija, s liječnicima iz cijelog svijeta, pa je trebalo ispričati vic koji bi svi razumjeli. Na svu sreću, sjetio se onog vica o Francuzu, Nijemcu i Ircu koji udu u pub i ugledaju kozu iza šanka. Uz pomoć tehnike vizualizacije koju je usvojio, Malcolm se već vidio kako pobjednički stoji na pozornici i sluša gromoglasne ovacije publike koja je skočila na noge, a zatim skromno silazi i prepušta riječ znanstvenicima i njihovim znanstvenim glupostima. Nasmiješio se i posegnuo za tonikom za pospješivanje rasta kose (koji koristi ekipa Dosjea X, pročitao je: trideset sedam funti za bočicu nije malo, ali što je dobro za Muldera i Scully, dobro je i za Figga). Dok se brisao ručnikom i naslonio rukom na ogledalo u kupaonici kako bi si skratio dlake ispod pazuha (savjet za uljepšavanje kojim se tjelesni smrad smanjuje napola!), brinulo ga je samo što još nije provjerio disk s grafikonima. Vjerovao je on doktoru Griffinu, iako je bilo malo čudno što je postavljao toliko pitanja o Molly, no tko kaže da glupača nije pomiješala ovaj s jednim od svojih CD-a pa on na kraju upropasti konferenciju s glazbom iz Bridget Jones. E, tu bi se osramotio. Odluči skoknuti u dvoranu čim se odjene i isprobati disk na jednom od računala prije nego što se pojavi na druženju. I - Isuse! Bolje da nazove mamu. Ona voli znati da mu se ništa nije dogodilo kad ode u inozemstvo, a bio bi i pravi zajeb da ga slučajno poslije nazove, kad bude... zaposlen, premda, već ju je prilično dobro podučio. Pa ipak, htio ju je podsjetiti da mu izglača P. Smithovu košulju za ponedjeljak. Znala se povremeno malo ulijeniti, iako po cijele dane nema što raditi. Neki kompići ga zezaju što još živi kod kuće, no ima to smisla, zar ne? Ne mora brinuti o kućanskim poslovima, nema hipoteku koja mu pojede sav raspoloživi prihod, jede pristojnu tradicionalnu britansku hranu i još ga očekuje lijepo, malo nasljedstvo kad mama rikne, S vremena na vrijeme tutnuo bi joj neku hrpicu para, no veći dio onog što zaradi treba mu za održavanje njegova životnog stila: odjeća, auto, godišnji, mirovina - i djevojke, naravno, koje su lajale o jednakosti i plaćanju svog dijela, ali ga na kraju uvijek koštaju. Vrlo će pažljivo razmisliti prije nego što odabere buduću gospođu Figg. Navukao je hlače preko sretnih gaća, bijelih s ogromnim crvenim križem svetog Georgea sprijeda i straga, i zataknuo košulju. Još samo cipele i spreman je. Pogleda na sat. Je, mogao bi mami 115 Knjigoteka

Glorij@

pokloniti koju minutu, pogotovo ako si istovremeno radi frizuru i stavlja losion poslije brijanja. Ali grozno otkriće rastjeralo je svaku pomisao na mamu. Dočica Tigra bila je prazna! Ne može se suočiti s još jednom pharmacijom; osim toga i ne stigne. A onda mu padne na pamet ideja. Brzo zgrabi aktovku i počne kopati po njoj sve dok nije pronašao časopis koji je bio kupio na aerodromu. Prelista ga. Bingo! Bila je u njemu jedna od onih reklama s koje skineš vrpcu da osjetiš miris nekog novog proizvoda. Malcolm istrgne natopljenu stranicu i prisloni je iza uha, a zatim otkopča drugo i treće dugme na košulji i razmaze je po prsima. Pogleda zgužvanu stranicu. Calvin Klein, najnoviji parfem, vrlo skup. Alicia će biti totalno zadivljena. Osim ako se ne pojavi. Malcolm zamišljeno zakopča košulju. A što ako je gabor? Tip na recepciji je rekao da je ‘zgodna’, ali on je Francuz, jedan iz brigade onih s beretkama kojima je vrhunac glazbenog ukusa “La Mer” i koji misle da je konj hrana. Malcolm ne želi da ga dopadne neka debeljuca koja nosi naočale, kao što mu se već jednom dogodilo na sastanku naslijepo. Još sad se sjeća muka kroz koje je prolazio dok je sjedio prekoputa nje i gledao kako joj se trese podbradak. Na kraju je morao odglumiti “hitan” poziv na mobitelu, a ona je počela plakati i jecajući pričala o svojoj štitnjači. On zadrhti. Najbolje bi bilo da prišapne vrataru i vrzma se predvorjem da je provjeri. Ako mu se ne svidi kako izgleda, zbrisat će. S obzirom na svoj izgled večeras, lagano bi trebao zbariti neku drugu koku. Rile su čak i jedna ili dvije među doktorskim ženama koje su možda poševljive. Ali Alicia bi mogla biti dobra: osjećao je to. Uzeo je disk, i posljednji se put pogledao zadivljeno u ogledalo. Popipao je džepove da ih još jednom provjeri: osvježivać daha, češalj u slučaju nužde, novčanik razmetljivo prepun kreditnih kartica. Istina jest da je malo varao popunivši ga svojom karticom autokluba, članskom iskaznicom videoteke, karticom za skupljanje bodova u trgovinama Sainsburyja i pokazom za vlak, no nije jednom vidio kako djevojke razjape usta kad on krene listati mnogobrojne plastične pretince. Australka ionako neće prepoznati te kartice. Malcolm osjeti uzbuđenje: Australku još nije. Možda je ona tek trebala otkriti koja je to povlastica kad ideš u krevet s Englezom. Oni su dvoje stranaca u stranom gradu: tko zna što se može dogoditi? Ali sigurno je da će im Crazy Horse oboma dati prilično lude zamisli, npr. kako da ona fruli njegovoj kobri.

116 Knjigoteka

Glorij@

Šesnaesto poglavlje

Lebdjela je na oblaku, nezamislivo visoko na nebu od zlatne izmaglice. Ležala je raširenih ruku, nogu opuštenih od ugodne iscrpljenosti. Negdje daleko čula je cvrkut ptica. Kako neobično da mogu letjeti tako visoko. Kad bi ustala i zavirila preko ruba oblaka, vidjela bi koje su vrste. No, bila je prezadovoljna da bi se pomaknula. I bila je gola. Pitala se zašto. Nije bitno. Ništa nije bitno, osim - osim činjenice da nešto nedostaje. Dozivala je slatko, varljivo sjećanje. A što to? Ne smije dopustiti da joj izmakne. Molly zatrepće i otvori kapke. Na stropu se poigravalo žutosmeđe svjetlo. Gledala je kako se presijavaju: blijedo, zatim svijetlo, pa opet blijedo, ispreplećući se u čarobnim uzorcima. Pogled joj lijeno padne na zidove prekrivene tkaninom, prijeđe preko daščica na uskim vratima, zaustavi se na obrisima boce: bilo je nečeg poznatog u njezinu obliku. U blizini bučno zakriješti galeb, i osvijesti je u trenu. Ona okrene glavu na jastuku, smiješeći se već unaprijed onome što će ugledati. Ali, Fabrice je već bio otišao! Molly u krevetu sjedne i bezglavo pogleda po sobi. Osjeti se napuštenom. Nagne se preko ruba kreveta: nije bilo ni njegovih traperica ni cipela. Ali što je ono, napola zataknuto pod praznu bocu? Ispruži se i izvuče komad papira, očito istrgnut iz bloka i blijedo išaran crtama uzduž i poprijeko, poput milimetarskog papira, s riječima i crtežima. Okrene ga na pravu stranu i počne čitati, a osmijeh joj se proširi od uha do uha. Nacrtao joj je strip! Prva kućica prikazuje njegovu glavu na jastuku, kako se budi i zijeva. Zatim se slika proširi i pokaže ga kako leži na krevetu, a pokraj njega Molly, poput sirene, s raspuštenom kosom i lelujavim tijelom (grudi joj nisu tako velike!) i nogama zamotanim u plahtu. Iz Fabriceove glave izlazio je balon ispunjen srcima i upitnicima. Kako dražesno... Zatim krupni plan Fabriceova lica, kako se čeznutljivo smješka dok razmišlja o cigareti: zatim još jedno, ovaj put zabrinutije lice i još jedan balon u kojem su iz goleme kutije “Cigarete” izlazili signali prijeke potrebe. Slijedila je gomila crteža koji su opisivali njegovu potragu za cigaretama pretraživanje džepova traperica, zatim jakne, pronalazak kutije (koja sreća!), otkriće da je prazna (hélas), čupanje kose. Napokon se pojavljuje odjeven, kako na prstima izlazi iz slana. Posljednja kućica prikazuje ga kako ponovno leži u krevetu s Molly i zadovoljno puši. Načrčkana strelica pokazivala je na njegov sat, s kazaljkama na šest i dvadeset. Molly iznova pročita strip smiješeći se i pjevušeči od sreće. Poljubi papir. Kako je divan! Na noćnom ormariću pronađe svoj sat i otkrije da je 117

Knjigoteka

Glorij@

već šest i dvanaest minuta: ne mora više dugo čekali. Vjerojatno ju je probudio kad je zalupio vratima. Skupi jastuke i natraške se baci u pernatu raskoš. Nad glavom joj se uzdizalo pomno izrezbareno uzglavlje s pozlaćenim rozetama, pa se Molly osjećala kao kraljica koja se odmara na prijestolju. Ustanite, viteže Fabrice. Zahihoće se svojoj šali i dobrano se protegne, uživajući u svakoj sitnoj boli, svakom osjetljivom mjestu, kao da se radi o ožiljcima iz bitke koja je urodila veličanstvenom pobjedom. Kroz otvoreni prozor blagi joj je povjetarac prelazio kožom. Svjetlo koje je prolazilo koso kroz kapke bilo je zagasito narančaste boje. Ležala je u čahuri sreće, slušala prigušene korake na ulici, ptice kako se vraćaju u gnijezda, ugodne zvukove grada koji lovi dah prije uzbuđenja noći. No počelo se nametati nešto mnogo bučnije. Zvuk bubnjanja, kao iz golemog hladnjaka, prerastao je u tutnjanje, u riku. Molly iskoči iz kreveta, otapka po ulaštenim daskama i odgurne kapke baš kako bi ugledala turistički brod - bateau-mouche - kako se približava niz rijeku, debeo i širok poput kakva vodenog kukca, sa staklenim oklopom koji štiti mnoštvo turista. I kad je brod doplovio do nje, iz zvučnika preko vode do nje dopluta bestjelesan, monoton glas. “... a s vaše desne strane možete vidjeti Île St-Louis, poznat pod imenom Otok krava sve do sedamnaestog stoljeća, kad je Louis XIII. dopustio da se ovdje grade kuće. Ovdje je poznali skladatelj Chopin...” Molly se nasloni na prozor i živahno mahne, zaboravivši da je gola. Iznenadilo ju je koliku ih je uzvratilo. Kako su ljubazni! Poželi viknuti “Bo-ok! Ja sam Molly Clearwater. Nije li Pariz prekrasan?” Gledala je kako brod prolazi, kako njegova dvostruka brazda crveni na večernjem suncu, a zatim je pogledom pratila mreškanje vode do suprotne obale gdje su se zaljuljali brodići. Jednog dana voljela bi živjeti na takvu brodiću, s pelargonijama gore i ugodnom peći unutra, pa za večeri poput ove sjediti na palubi pod tirkiznim nebom prošaranim ružičasto-sivim oblacima. Ostavila je otvorene kapke na prozoru, vratila se u krevet, legla spojivši ruke iza glave i zurila zadovoljno u svoje tijelo, Ovog popodneva napravila je nekoliko stvari koje nikad prije nije napravila i neke koje jest napravila, ali nikad nije uvidjela njihov smisao. Sad zna kakva je ljubav: neodoljiva, nadmoćna, luda, nesputana. Na tren se zamisli nad riječju “ljubav”. Tada se prisjeti žestokog hrvanja udova, njegova lica u sjeni nad njezinim, njihovih glasova kako se zajedno pojačavaju i stišavaju, i znakovito se nasmiješi. Nikad se više neće sramiti svojeg tijela. Uživat će u tome što prima i pruža takvo snažno zadovoljstvo. Kad se Fabrice vrati, neće se prekriti plahtom. Dapače, ležat će upravo ovako, u najizazovnijem položaju koji joj pada na pamet i iznenadit će ga. Začuje tihi zvuk. Zar je već stigao? Kako je samo brz! Zamislila ga je kako trči natrag kroz ulice sa svojim dragocjenim cigaretama i juri iz lifta, 118

Knjigoteka

Glorij@

nestrpljiv da joj se vrati. Da, zalupila su se teška ulazna vrata. S vragolastim izrazom lica, Molly zgrabi bocu šampanjca i namjesti je točno između vrha bedara foufoune (još jedna riječ koju valja dodati rječniku). Brzo se baci natrag na jastuke i bezglavo se prepusti. “Ju-hu”, zagukala je. “Je suis ici-ii. Dans le lit-ii.” Čula je korake. Kvaka se okrene nadolje. Vrata se otvore i muškarac, kojeg nikad prije nije vidjela, ude u sobu. Vrisnuvši od straha, Molly se popne do uzglavlja, zapletenih udova i kose, i obrambeno čučne, pritisnuvši jastuk na grudi. U žurbi je valjda gurnula bocu, koja je zveknula s kreveta, gromoglasno se otkotrljala po podu i zaustavila se uz muškarčeve besprijekorno čiste cipele. “Tko ste vi?” strogo zapita visokim glasom, očajnički grabeći plahtu. “Što radite ovdje?” Pogledao ju je malodušno, još uvijek držeći kvaku. Bio je prilično star, dobrano prevalio pedesetu, no vrlo zgodan, pomalo bahatog izgleda i sa sijedim zaliscima na zalizanoj crnoj kosi. “Čini se da je moj bezvrijedni sin opet bio ovdje.” Uzdahne. “Kako to mislite?” Molly se tako žestoko uspravi, da joj dojka izviri preko ruba jastuka. Brzo je ulovi i krene potezati plahtu sve dok konačno nije imala dovoljno da tkaninu gurne pod pazuha. Promatrao ju je hladno. “Ja sam Armand Lebrun, Fabriceov otac. Ovo je moj dom. Zamolio bih vas da odete.” Okrenuo se da će otići. “Samo malo!” Molly zatetura na klimavom madracu te nogom zbaci posteljinu zapletenu oko gležnjeva. Znači to je ono čudovište koje upropaštava Fabriceov život! Ovo je čovjek s kojim Fabrice ne može razgovarali, jedini roditelj kojeg ima, onaj koji je odbio obrazovati sina dok sam živi kao podivljali rasipnik. Kako se usuđuje nazvati Fabricea bezvrijednim? “Kako se usuđujete nazvati Fabricea bezvrijednim?” Molly prkosno vikne i povuče plahtu pa je pokuša omotati oko stražnjice. “On nije bezvrijedan! On je divan! Pokazao mi je prekrasne stvari. Pričao mi je o umjetnosti. On je pametan i drag i - i meni se sviđa!” Muškarac ju je promatrao s blagim zanimanjem. “Ah. Engleskinja.” Molly odmahne glavom na ovu nebitnu izjavu. Zacijelo ga zabavlja njezin izgovor. “Fabrice je mislio da ste na selu”, reče. “Ovo je bila pogreška. No, zašto sin ne bi smio posjetiti očev stan?” “Odlučio sam se ranije vratiti. Recite mi, koliko dugo je Fabrice bio ovdje? Pitam se trebam li prebrojiti srebrninu?” Molly zine. Oči joj sijevnu. “Želite li reći da bi Fabrice nešto ukrao? Od rođenog oca?” On slegne ramenima na njezin bijes. “U svakom slučaju, ne čini se vrlo pažljiv. Gdje je on, uostalom?” 119

Knjigoteka

Glorij@

“Baš suprotno, Fabrice je izrazito pažljiv, hvala na pitanju. Otišao je samo kupiti cigarete.” Fabriceov otac zakoluta očima. “Vidite?” reče Molly, optužujući ga. “Ljuti vas čak i to što puši. Nije ni čudo da Fabrice ne može razgovarati s vama. Nije ni čudo da vas zove rigide.” “Stvarno?” Namršti se. “Tako me zove?” Molly primijeti tračak nesigurnosti u njegovu glasu i odluči do kraja iskoristiti svoju prednost. Možda bi mogla ishoditi njihovo pomirenje. Barbi mogla pokušati dočarati pravog Fabricea ovom hladnom čovjeku, koji se očito više brine o svom izgledu nego o svom sinu. Ta tko bi, ako ne neki razmaženi paun, išao na selo u krem natikačama i hlačama s izglačanom crtom? Ta fora sa sakoom od tvida je presmiješna. Miris njegove kolonjske vodice dopirao je sve do nje. U Engleskoj ne bi uspio doći ni do šanka u seoskoj krčmi. Ali on je Fabriceov otac. Njezina je dužnost razjasniti mu koliku bol uzrokuje. Molly povuče plahtu nagore i ozbiljno mu se obrati. “Monsieur Lebrun, vi ste obrazovan čovjek. Vidjela sam knjige na vašim policama. Balzac i Proust, John Updike, Julian Barnes. Kako se takav čovjek, koji voli književnost, može tako okrutno odnositi prema sinu?” On u čudu podigne obrve. Vjerojatno nije navikao čuti istinu. Drugi ljudi su mu se bez sumnje dodvoravali dok je ljenčario sa svojim prijateljima kvazi ljevičarima, jeo kavijar i trošio novac pokojne žene. Ali ona neće. Nije se sramila progovoriti o onome što je istina. “Fabrice je tako nadaren. A vi mu onemogućujete da pokaže koliko je sjajan. Nema čak ni pošteni atelje. Zbog vas je prestao pohađati nastavu.” Podigao je obrve još više. “Je li-?” “Sjetite se Rodina.” Molly mu zaprijeti prstom. “Koga?” “Rodina. Poznatog kipara. Ni on nije imao novaca i bio je prisiljen raditi fizičke poslove. Umro je prije nego što su ljudi prepoznali taj genij. Želite li da se to dogodi i Fabriceu?” “Hoćete li reći da je moj sin genij?” Njegov smijeh pun prijezira je razbjesni. “Kako se možete smijati? To nije smiješno. Očevi bi trebali voljeti svoju djecu, a ne zbijati šale na njihov račun. Zamislite kako je to imati oca koji ne brine o vama, koji vas ostavi bez novaca i ode se zabavljati s - rock-zvijezdama i sličnima.” “Rock-zvijezdama ?”

120 Knjigoteka

Glorij@

“Fabrice je već izgubio majku. Potreban mu je otac, pravi otac koji će ga bodriti i cijeniti, a ne nazivati ga bezvrijednim. Nitko nije bezvrijedan.” Suze strasti zapekle su je u očima. “Nitko”, ponovila je. Nastupi tišina. Molly se čvršće omota plahtom, prekriži ruke i prkosno šmrcne. “Smijem li znati kako se zovete?” upita napokon Fabriceov otac. “Molly”, odgovori ona. “Molly Clearwater.” “Moram priznati, mademoiselle Clearwater, da niste baš onakvi kakvom sam vas smatrao kad sam vas ugledao kako ležite tu s tom bocom.” Sagne se da pokupi bocu s poda i pogleda naljepnicu. “Vidim, jedna od mojih.” “Da. Eto.” Molly pocrveni. “Žao mi je zbog šampanjca. Slažem se, nismo ga trebali popiti. Zapravo, rado bih vam vratila novac za njega.” “Ne, ne. Molim vas.” Doimao se uvrijeđeno. “Ne, obavezno. Uostalom, ne bih htjela da me se optuži za kradu!” Visoko uzdignute glave, Molly zagazi preko kreveta u potrazi za torbom, stane na rub plahte i vjerojatno bi se prevrnula da se baš u pravi tren nije uhvatila za uzglavlje. Ono zloslutno zaškripi pod njezinom težinom: bez sumnje još jedan neprocjenjivo vrijedan predmet iz obiteljske baštine. Sad shvati da joj je torba još uvijek u drugoj sobi. “Pronaći ću novac za tren”, reče dostojanstveno. “Ne budite smiješni. Dopustite mi da vam to ponudim kao poklon, od starog Francuza mladoj, šarmantnoj Engleskinji.” Sad je čak imao obraza nasmiješiti joj se. Molly podigne glavu. Ona je prepametna da bi je prevarilo tako očito francusko laskanje. Ali kad se nasmiješio, podsjetio ju je na Fabricea. Osim toga upravo se sjetila da joj je ostalo vrlo malo gotovine i da je šampanjac vrlo skup, a pogotovo vrsta koju bi pio ovakav čovjek. “Pa, dobro. Hvala.” Kraljevski kimne glavom. “Ako mi sada dopustite, ja bih se odjenula. “Naravno.” On kimne glavom te se povuče. Trenutak kasnije dok je Molly, odbacivši sa sebe plahtu, četveronoške tražila svoje gaćice ispod kreveta, začuje se kucanje na vratima. “Mademoiselle?” “Da?” oštro će ona, uzrujana. “Budući da se odijevate, pomislio sam da bi vam trebalo i ovo.” Vrata se odškrinu nekoliko centimetara pa proviri ruka, a u njoj jakna, haljina, grudnjak i torbica obješena o ručni zglob. Molly oprezno krene uza zid kao da izbjegava snajpersku vatru. Stane sa stražnje strane vrata i pruži ruku da dohvati odjeću. “Merci.” “De rien.” Vrata se zatvore. 121

Knjigoteka

Glorij@

Dok se oblačila, Molly je čula da se Fabrice vratio i nestrpljivo čekala da dođe k njoj. Sad kad je imala vremena razmisliti, shvatila je da je donekle neugodno kad se nadeš u tuđem stanu, gola i nepozvana. Zamislila je da je obrnuto i da se njezina majka neočekivano vrati u kuću, nade odjeću razbacanu po cijeloj dnevnoj sobi i nepoznatog Francuza kako gol leži u spavaćoj sobi. Naravno, to nije opravdavalo grubo i bezosjećajno ponašanje Fabrtceova oca. Ipak, Molly je osjetila grižnju savjesti zbog nametanja i nije se nikako mogla riješiti tog groznog dojma koji su ostavile razbacane plahte na krevetu i pokrivač od starinske čipke nemarno zgužvan na podu. Htjela je da je Fabrice zagrli i uvjeri da je sve u redu. Htjela je da je Fabrice uvjeri u čaroliju njihova zajedničkog poslijepodneva. Ali on nije došao. Čula je grmljavinu iz susjedne sobe: veličanstven, zastrašujući glas njegova oca, Fabriceovu obrambenu provalu riječi, a zatim obojicu kako podižu glas do ljutitog tona. Jadan Fabrice. Otac ga kori. Ona mu mora pomoći. Prvo je, što je brže mogla, pokušala dovesti sobu u red, složivši plahte na hrpu i poravnavši pokrivač preko madraca. Zatim je iz torbe iskopala četku koja se skrivala ispod perike Kleopatre (valjda je nije vidio!) i nemilosrdno rasčešljala zapetljanu kosu, a lice joj je poprimilo ozbiljan izraz dok je slušala sve žešću svađu u susjednoj sobi. Otac ga grubo napada: ona to ne može trpjeti. Ne kani to otrpjeti. Prebacila je torbicu preko ramena i požurila niz hodnik do dnevne sobe. Odmah su zašutjeli, no govor tijela bio je dovoljno jasan. Fabriceov otac je bijesna lica sjedio u fotelji nalik na prijestolje, a Fabrice je zgrbljen stajao kraj prozora i grčevito pušio. Izgledao je potišteno i buntovno. “O, mademoiselle.’’ Fabriceov otac ustane u znak poštovanja. Molly odmaršira mimo njega i ode ravno do Fabricea, primi ga za lice i odlučno poljubi u usta kako bi mu pokazala da joj je stalo do njega, čak i ako njegovu ocu nije. Pomiluje ga po obrazu i nasmiješi se. “Ne brini”, reče. Tada se okrene da se suoči s njegovim ocem. “Pretpostavljam da sad želite razgovarati sa svojim sinom.” Ogorčeno naglasi tu riječ da ga podsjeti na očinsku dužnost koju je tako sebično zanemario. “Joj, Molly-” počne Fabrice. “Ne, Fabrice.” Molly podigne ruku. “Ne brini za mene. Već ću ja pronaći put do hotela. Pričat ćemo kasnije.” “Kasnije?” ponovi on. Molly ga pogleda. Činio se pomalo tupav, ali naravno, bio je uzrujan. “Da, kasnije, Kad ti završiš razgovor s ocem, a ja se, ovaj, istuširam i ostalo.” “Ali-” 122

Knjigoteka

Glorij@

“Zacijelo ćeš izvesti Molly na večeru, Fabrice”, glatko se ubaci njegov otac. “Iza ugla je L’Orangerie. Ili bi joj se možda sviđalo nešto tradicionalnije, poput Bofingeni ili Lu Coupole. Ja ću vam rezervirati. Može, recimo, oko devet? Fabrice može doći po vas pola sata ranije. Hein, Fabrice?” “Oui, oui.” Durio se. “Ha!” Molly se nasmije zajedljivo. La Coupole je u njezinu vodiču uvršten u rubriku “Skupi restorani”. “Ne vjerujem da si Fabrice to može priuštiti.” Okrene se prema njemu i nježno reče: “Meni je svejedno kamo idemo i što radimo. Nisam gladna.” Nažalost, kako je to izgovorila, jako joj glasno zakruli u trbuhu. Umirala je od gladi! Nakašlje se u nadi da nitko nije čuo, a zatim ode do Fabriceova oca i s hladnom ljubaznošću ispruži mu ruku. “Doviđenja, monsieur Lcbrun. Žao mi je ako smo vas, ovaj, deranžirali.” (Je li to prava riječ?) “Nadam se da ćete se sjetiti što sam vam rekla - i ponijeti se u skladu s tim.” Rukovao se s njom uzvrativši joj jednako službeno. “Nisam ni najmanje deranžiran. Dapače, baš suprotno. Očaran sam što sam vas upoznao.” Držao joj je ruku nešto dulje nego što je bilo potrebno i činilo joj se da joj se istinski toplo nasmiješio. Ili je to bio podsmijeh? Tko bi znao s tim Francuzima? Molly uzvrati nesigurnim smiješkom, još jednom sa žarom pogleda Fabricea i ode. Kad je izašla u dvorište, već je bila pala noć. Bilo je mračno i sablasno tiho, a čule su se tek njezine potpetice na kaldrmi. Ukrasni grmičak u loncu koji u dolasku nije primijetila izranjao je iz sjene poput likova u zasjedi. Osjetila je prisutnost duhova iz prošlosti, zamislila zadimljeni plamen baklji, sluge kako tiče, konje kako se muče i topću nakon nekog grčevitog trka. Kad je izašla kroz vanjska vrata koja su se zatvorila za njom, imala je osjećaj da su zazvonila uz jeku stoljeća. Gdje se to nalazi? Tamo naprijed kod mosta je putokaz. Molly krene prema njemu, gurnuvši ruku u torbu u potrazi za planom grada. Pont de la Tournelle: posumnja da ide u pogrešnom pravcu. Orijentirat će se za tren. No prvo se okrene da prouči tu lijepu kuću, nježno osvijetljenu uličnim svjetiljkama. Kako je čudno, pomisli, da su jednom čak i nepismeni znali za ova božanstva uklesana na fasadi, a koje ona, uz sve svoje obrazovanje, ne prepoznaje; da su jednim pogledom znali prepoznati ambleme na štitovima, lišće i čudne zvijeri čije značenje ona ne zna odgonetnuti. U stanu na katu ispod samog vrha zgrade gorjelo je svjetlo. Sjena je prošla ispred prozora i ona podigne ruku da mahne. Ako je to i bio Fabrice, nije ju vidio. 123 Knjigoteka

Glorij@

Sedamnaesto poglavlje

Anguille fumé... pintade au cerfeuil... lotte à la créme de safran... pommes mousselines... salade de fenouil aux girolles. Molly je držala ukoričeni jelovnik pred sobom, skrivajući od Fabricea pogled koji je lutao i prelazio preko stranica ispunjenih nepoznatim riječima. Nikad nije vidjela takvu detaljnu ponudu jela, s jedne strane predstavljenu s takvom pompom, a opet tako zbunjujuće poredanu: “Menu Gastronomique”, “Menu Traditionel”, ‘‘Menu de Jour”. I to bez cijena! Zar stvarno postoje ljudi koji su toliko bogati da ih to ne zanima? Činilo joj se kako restoran, a ni njegova glamurozna klijentela, potpuno prepuštena uživanju u hrani, ni najmanje ne sumnjaju u svoju vrijednost. Prostorija je bila raskošno prostrana poput velebne željezničke postaje, zelenkasto-plavih zidova ukrašenih muralima i s tankim stupovima na čijim je vrhovima nicalo pozlaćeno lišće. Sve je svjetlucalo na jarkom svjetlu: ogledala, posude za hlađenje vina, srebrne zdjele koje su ispuštale mirisnu paru, dugmad za manšete i kopče, ogrlice i naušnice, haljine od lameani svile koje su vlasnice nosile sa zavodničkim samopouzdanjem. Konobari su izgledali veličanstveno u crnim sakoima i bijelim kravatama, patrolirali su prolazima, držali se kruto a kretali glatko, neljudskom brzinom robota na kotačićima. Molly nikad nije bila u tako otmjenom restoranu. “Hrana stvarno nije ništa posebno,”‘ reče Fabrice, “ali ambiance je prilično ugodan.” “O, Fabrice, fantastično je.” Molly spusti jelovnik i nasmiješi mu se, u strahu da je njezinu šutnju pogrešno protumačio kao kritiku. Večeras je bio ljepši nego ikad, ovako oslonjen na stol nasuprot njoj, u ružičastoj svilenoj košulji i s cigaretom koju je labavo držao među elegantnim prstima. Ispričao joj je kako mu je košulju nametnuo otac, inače smiješno staromodan u pogledi) tih stvari pa je tvrdio da Fabrice ne može Molly izvesti U majici umrljanoj bojom. “Kakav tiranin!” uzviknula je Molly, plamena pogleda. “Meni je svejedno što imaš na sebi.” Ili nemaš, prođe joj glavom dok je pomislila na uživancije u krevetu koje su ih čekale. Valjda će napokon vidjeti njegov stan. Sve i da je neka potleušica, toliko je sretna da joj je svejedno. Nada se da joj Fabrice ne zamjera što još uvijek nosi istu crvenu haljinu. Među odjećom koju je bila pripremila za konferenciju nema ničega što bi i približno odgovaralo, ali je bar uspjela oživiti haljinu nekakvom ogrlicom i ne pretjerano službenim crnim potpeticama. No sad kad je vidjela pripijene haljine drugih žena, 124 Knjigoteka

Glorij@

učinak joj se nije činio baš tako uspješnim kao što je mislila dok je još bila u svojoj sobi. Konobar je klizio prema njihovu stolu. Molly opet zabije glavu u jelovnik, nadajući se da je nevidljiva. Nije imala pojma što bi naručila. Osjeti kako joj je zastao kraj ramena. Vidje kako su se njegove svjetlucave crne cipele okrenule za devedeset stupnjeva. Fabrice ga otpusti mahnuvši cigaretom a da ga nije ni pogledao. Molly mu se nasmiješi s olakšanjem, “Tim se ljudima mora pokazati gdje im je mjesto”, reče. “Uostalom, mi plaćamo, non?” “Naravno”, složila se, zadivljena njegovom ležernom nadmoći. Francuzima te stvari tako dobro idu: nije ni čudo da su Englezi morali posuditi izraz savoir-faire. No nju je mučilo pitanje tko to točno plaća. Nije mogla podnijeti pomisao da Fabrice troši novac koji nema na nešto tako beznačajno kao hranu samo zato što ga je otac natjerao na to. Međutim, uzevši u obzir sve troškove koje je imala ovog vikenda, kredit na njezinoj kartici je sigurno već na izmaku pa sumnja da bi mogla platiti i svoje jelo, a kamoli oba. Smrzli su joj se prsti na nogama pri pomisli da bi joj jedan od ovih oholih konobara mogao pred svima vratiti karticu. Fabrice ugasi cigaretu i nagne se k njoj da zajedno prođu kroz jelovnik. Ima neka plata morskih plodova koju bi mogli podijeliti kao predjelo - što misli o tome? Molly se zahvalno složi. Nije osobito voljela morske plodove, ali vjerojatno će ispasti jeftinije ako podijele, zar ne? Zasigurno je i Fabrice zabrinut zbog novaca jer je kao glavno jelo naručito svinjske nogice. Nasmije ga njezino zgroženo lice. Što se nje tiče, nakon što joj je Fabrice objasnio desetak vrlo složenih jela (uključujući mozak, jegulje i kiseli kupus), ona prizna da bi bila sasvim zadovoljna s odreskom i frites. Ah, ali kakvim odreskom? Contrefilet, faux-filet, pavé, tournedos, bavette? I koliko pečen, točno? Bi li radije sauce béarnaise ili sauce au poivre? Molly pomisli kakva je to ludost, a opet kako je sjajno da je nekome toliko stalo, a onda bez okolišanja upita što je najjeftinije. “Ne brini se za to. Uspio sam izvući nešto love od oca.” “Ma da! Kako?” No, Fabrice je samo lukavo pogleda i pucne prstima konobaru koji je upravo prolazio. Napokon su naručili hranu i odabrali vino koje se sad već gnijezdilo u vjedru, odnijeli su im pribor za jelo i zamijenili ga prikladnijim alatkama, pa su sad mogli u miru razgovarati. Neznatno pretjerujući, Molly mu ispriča kako je napustila posao i uskočila u vlak za Pariz. Nekako se dosad 125

Knjigoteka

Glorij@

nije poveo razgovor o tome, a ona je sad bila zapanjena i polaskana njegovom reakcijom. “Sjajna mi je ta priča’’, reče joj i uhvati je objema rukama za njezinu. “Tako i treba živjeti. Naglo. Neplanirano. Čovjek mora slijediti svoj instinkt, a ne se podvrgnuti sitničavim potrebama trgovanja.” Molly kimne, smiješeći se kićenosti francuskog jezika kojim je iz svega moguće napraviti visoku filozofiju. “Ti si junakinja”, reče Fabrice. “Nezaposlena junakinja.” “To nema veze. Slobodna si. Sutra možeš sjesti na neki drugi vlak, za Rim ili Sankt Peterburg.” “Sutra se trebam vratiti kući i naći nov posao.” Uzdahne zapitavši se hoće li je on možda preklinjati da ostane u Parizu, s njim. “Posao.” Namršti se Fabrice. “Ali zašto?” U tom trenutku donijeli su pred njih nevjerojatan predmet i ceremonijalno ga postavili na stol, poput kakva važnog ratnog plijena. Bio je to poslužavnik na tri kata, od kojih je donji u promjeru bio bar četrdeset i pet centimetara, na kojem su se na zdrobljenom ledu valjuškali slatkovodni rakovi, Jakobove kapice, raskomadane rakovice i kamenice, zajedno s raznovrsnim manjim ljuskarima, listovima peršina i polovicama limuna izrezuckanih kao latice. Konobar se vratio s dodatnim škrobljenim ubrusima, sosijerom rastopljenog maslaca i zdjelama tople bezbojne tekućine u kojoj su plutale kriške limuna (za ispiranje prstiju, nije juha: toliko ipak zna). Brzim, uglađenim pokretima iz zgloba izložio je pred njih čitav kirurški pribor s raznolikim čeličnim kukicama i šarkama, napunio im čaše i povukao se. Fabrice skine slatkovodnog raka s najgornjeg kata i otrgne mu rep. “Posao je zatvor”, izjavi. “Stavlja okove oko uma. Posao je za ljude koji nemaju mašte, koji ne znaju zamisliti sjajne životne mogućnosti. Koliko važnih ljudi znaš koji su bili zaposleni?” Molly potpuno izgubi nit dok ga je promatrala kako palcem prelazi po rakovu trbuhu, otvara koraljni oklop i izvlači sočno meso. Drugi rak kao da ju je promatrao malenim crnim očima i pitao usudi li se i ona to učiniti. Ona odabere Jakobovu kapicu. “Slažem se da posao nije uvijek zanimljiv. Moj sigurno nije bio. Ali ga svi trebamo.’’ “Zašto?” “Pa, da bismo živjeli. Da bismo jeli.” “Ah, jeli.” Slegne ramenima u znak neprihvaćanja, umačući slatkovodnog raka u maslac. “I nisu svi poslovi dosadni. Neki su zaista vrijedni truda. Daju ljudima osjećaj da nečemu pridonose.” 126

Knjigoteka

Glorij@

“Čemu?” tražio je odgovor Fabrice, posegnuvši za malim pužem. “Bankovnim računima pohlepnih poduzetnika? Predsjedničkim veličinama? Uništenju Zemlje zagađenjem i pljačkom prirodnih bogatstava? Ovo je divno, samo da ti kažem. Evo, uzmi.” On joj baci neki oklop na tanjur. “Zato je umjetnost uzvišena. Naravno, kad kažem ‘umjetnost’, također mislim na književnost, glazbu, kazalište i ostalo. Umjetnost pridonosi isključivo idejama - idejama koje obogaćuju um i koje se ne mogu vrednovati novcem. Ona je predivno sebična.” Molly je s divljenjem zurila u njega. Kako je samo pametno zborio. Nikad joj prije nije palo na pamet da bi sebičnost mogla biti pozitivna. U usporedbi s njim, osjećala se nezanimljivom i uskogrudnom. Uz malo muke, uspjela je ugurati kuku u ljusku i sad je izvlačila sivo, gnjecavo tijelo. Nije izgledalo baš privlačno, no to je samo dokazivalo kako joj nedostaje smisla za pustolovinu. “Okovi oko uma...” Ona podigne puža do usta, ali zastane jer joj padne na pamet jedna pomisao: “Ali i umjetnici zasigurno moraju zarađivati-” “Ah, non. Oni ne zarađuju, oni daju. Zar ti nije jasno? To je toliko poštenije. Umjetnika se ne može kupiti, on besplatno daje.” Nije gnjecavo, gumasto je. Držala je polusažvakanog puža u ustima, osjećajući kako joj se gadi. Čim je uhvatila priliku, diskretno ga ispljune u salvetu. “Čovjek ne bi trebao raditi za novac, već za slavu samog rada, jer je to njegova vizija. U protivnom, rad je osramoćen i odjednom shvatiš da crnčiš za nekog poput ce type Ljig.” “Figg.” Molly zahihoće. “Njegovo ime nije bitno, on je ništa, nul, obični pozer s hrpom bezvrijednih diploma.” Oduševljavalo ju je što netko tako temeljito omalovažava Malcolma. (Isuse! Kako se jadna Alicia snašla s njim?) Molly je sad bilo drago što se Fabriceu nije hvalila svojom diplomom. Sad uviđa da je i to beznačajno u svekolikom svjetskom zbivanju premda se jako namučila za nju. Je li to loše? Fabrice se već poslužio morskim ježom i nastavio razrađivati svoju teoriju o plemenitosti “pravog” posla: “Uzmi, na primjer, slikarstvo...” Molly se hrvala s rakovim kliještima. Već ju je malčice zamaralo slušati o umjetnosti. Zar je stvarno moguće da su ama baš svi poslovi sramotni? Iscijedila je limunov sok na komadić bijelog mesa, oponašajući Fabricea koji je prvo izbo limun vilicom. On to sve tako otmjeno radi. Kad god hi ga pogledala - tamne zavijutke trepavica, užurbana usta i bijele zube, vrat boje karamele - tijelo bi joj zadrhtalo. Mislili su isto. zapravo: samo što je sve to na francuskom zvučalo pretencioznije. Očito je poželjnije raditi za 127

Knjigoteka

Glorij@

plemenite ciljeve, kao što je umjetnost, nego za onu glupu plaću. I ona sama se bunila na dosadan posao u PLB-u pa čak i dala otkaz nakon što su je nazvali glupom tajnicom. Ali možda Fabrice ne shvaća da nisu svi tako pametni i nadareni kao on. Što ako se ne možeš dosjetiti plemenitog cilja, nego jednostavno guraš dok ti se on sam od sebe ne nametne? “Ne, Molly, jedina bitna procjena je tvoja vlastita”, zaključi Fabrice, brišući maslac s brade. “Novac sam po sebi nije bitan, on će prirodno slijediti.” “Ne znam. Ako ništa drugo, sigurna sam da si u pravu. Ali to zvuči prejednostavno.” “Baš naprotiv, to je mnogo zahtjevnije. Služenje umjetnosti zahtijeva daleko teži i bolniji rad od onoga koji obavlja pravi sluga ribajući podove.” Njegove riječi prizovu sliku u Mollynoj glavi: leđa njezine majke s pletenicom, sagnuta nad pladnjeve sjemenki dok prolazi plastičnim tunelom i proučava sićušne zelene mladice od kojih je živjela - zalijevanje, hranjenje, zaštita, briga, zbrajanje i provjera računa potencijalne vrijednosti svake pojedine biljke koju bi uzgojila do cvata, u trenutku kad ju je mogla prodati. Molly osjeti zbunjenost koju nije znala dobro izrazili. “No u svakom slučaju, ja nisam umjetnica. Ja sam...” Oklijevala je. Što je ona zapravo? Sjedila je između ogledala i virila u svoj odraz, beznačajnu crvenu mrlju koja se beskonačno ponavlja, sve manja i manja. Okus puža joj se zadržao u ustima. Ako pojede još jedno morsko biće, pozlit će joj. Stavila je izgužvani ubrus na stol i ustala. “Oprosti, Fabrice. Idem samo do...” Neodređeno zamahne rukom. Prešla je čitavu salu, osjećajući kako je preplavljuju blještava svjetla, zveket pladnjeva, izmiješani razgovor i buka vlastitih uskomešanih misli. U osami zahoda, oslonila je laktove na koljena, stavila dlanove na lice i zatvorila oči. Fabrice, Fabrice... Da bar prestanu pričati i odu kući u krevet. Umorna je. Jedva da je spavala otkako je stigla u Pariz. Nije ni čudo da ne može razmišljati. Dok je prala ruke, pogled joj padne na sat: skoro je deset. Alicia je s Malcolmom sad već više od dva sata - ili ga je već nogirala. Molly joj odluči poslati poruku da se uvjeri je li sve u redu. Izvadi mobitel i uključi ga, Oho! Već ju je čekala jedna poruka. Nadala se da nije propustila hitan poziv u pomoć. Međutim, poruka uopće nije bila Alicijina. “Molly: valja raspraviti nešto važno. Molim javiti se što prije. Prijatelj.” Molly se namršti. Što znači ovo? Od koga je? Klikne na kraj poruke, no pošiljateljev broj joj ništa nije značio. “Prijatelj”. Molly je sumnjičavo zurila u tu riječ. Pravi prijatelj bi se potpisao. A i stil je nekako ukočen; nitko normalan ne šalje takve poruke. Da to nije neki Francuz? Ili netko tko iz nekog razloga pokušava sakriti 128

Knjigoteka

Glorij@

svoj identitet? Licem joj se proširi izraz gađenja. Mogla bi se kladiti da je to Malcolm, koji je ovakvom smicalicom pokušava navesti da mu odgovori, pa da je može mučiti dosadnim pitanjima o disku ili konferencijskim materijalima. Malcolm: ništica, nul, koji ju je htio dovesti u Pariz da joj se uvuče u gaćice i koji vjerojatno u ovom trenutku pipa jadnu Aliciju! Dakle zbilja, ti muškarci! Odlučno stisnuvši usne, izbriše poruku i pošalje je u smeće kamo i spada. Onda brzo otipka poruku Aliciji. “Si OK? SMSaj kadgod.” Nakon što je malo promislila, doda: “Fabjulozna večera s Fabom! Poslije valjda k njemu. Cmok Molly.” Gledala je kako se poruka sprema u omotnicu i leti u cyberspace, a zatim baci mobitel natrag u torbu. Baterija je bila slaba, ali bolje da ga ostavi uključenog sat-dva u slučaju da je Alicia zatreba. Poravnala je kosu pred ogledalom, osjećajući se bolje. Mozak joj je opet proradio. (T. S. Eliot je bio zaposlen, radio je u izdavaštvu. George Orwell je prao suđe u restoranu. Evo!) A večera je uistinu prekrasna! Fabrice joj već nedostaje. Promijenit će temu, natjerati ga da prestane razglabati o umjetnosti i usredotoči se na nju. Vidjela je u restoranu bar tri para kako se ljube: nisu to bili skrivene male pusice preko stola, već dugi, intenzivni zagrljaji zatvorenih očiju, popraćeni takvim otvorenim milovanjem da joj se činilo da će ili “ići do kraja’“ ili se zapaliti. Kad se vratila do stola, pladnja s morskim plodovima više nije bilo. Ispred nje ležao je okrugli, ružičastosmeđkasti odrezak ravno nasred bijelog tanjura. Molly je zurila u kapljice krvi koje su curile u ukras od potočarke i shvatila da više nije gladna. “Sviđa ti se ovako?” upita Fabrice brižno. “Meni se čini da je malo prepečen. Tražit ću konobara da donese novi.” “Ne, ne, Fabrice, dobro je.” Podigne nož i vilicu i prepili komadić dok je on krenuo detaljno prepričavati kako je jednom morao tri puta vratiti magret de canard prije nego što je bio dobro ispečen. Tri puta! Takvo što se ne da opravdati. Napokon je uspjela razgovor usmjeriti opet na sebe. “Ti si tako pametan, Fabrice. Što misliš, što bih trebala napraviti?” “Hein?” “Da nađem posao. Mislim, da se zaposlim. Mislim, da zarađujem zapravo.” Posramljeno se nasmije. “Znam da to nije baš vrlo plemenito, ali moram plaćati stanarinu. Ne mogu se vratiti kući i žicati majku.” “Ah, novac uvijek možeš nabaviti.” Zapali cigaretu. “Kako?” Znalački je pogleda. “Na uobičajene načine.” “Koje?” 129 Knjigoteka

Glorij@

“Molly, ne budi naivna. Znaš na što mislim. Uvijek možeš nešto prodati, posuditi stan od prijatelja na nekoliko mjeseci, nagovoriti taticu da plati večeru.” Kimne prema njezinu odresku. “Možeš maznuti razne stvari kad nitko ne gleda. Svi to radimo.” “Ja ne.” Ali čak i sad, dok je to izgovarala, pocrveni sjetivši se trenutka kad je pronašla novčanicu od dvadeset funti zgužvanu između jastučića na kauču i odlučila je zadržati. Vjerojatno je imala oko četrnaest, i bila je buntovna i zaokupljena sobom. Očajnički je željela jedne traperice koje joj je majka sebično odbila kupiti, Svi drugi su ih nosili. Mislila je da će umrijeti ako ih ne nabavi. Ako joj netko prigovori, reći će da ih je platila novcem od šetanja pasa i čuvanja djece (koji je potrošila još prije nekoliko tjedana). Već se vidjela kako se šepiri do autobusnog kolodvora na kojem se njezini prijatelji okupljaju nakon škole i trate vrijeme. “Nisi negdje vidjela novčanicu od dvadeset funti, je l’ da zlato?” pitala ju je majka nekoliko dana poslije. Molly je digla pogled s knjige i glumeći sanjivu tinejdžericu najbolje što je mogla, nezainteresirano progunđala i odmahnula glavom. Majka je prihvatila njezin odgovor i vratila se među svoje papire. Molly je osjetila trunku hladnog uspjeha. Kako je to jednostavno! Uostalom, radi se o samo dvadeset funti. Odrasli i ne primijete manjak takvog iznosa. Ali njezina majka je. Molly ju je pronašla kako traži novac u dnevnoj sobi, kuhinji, stakleniku, prebire po prljavom rublju i provjerava džepove. “Što li sam samo učinila s tim novcem?” kukala je. A zatim, mahnitije: “Što ću sad?” Majka je obično pokušavala Molly zaštititi od novčanih problema, ali sada je bila previše zabrinula da bi to skrivala. Ispostavilo se da je novčanica bila namijenjena plaćanju nekog računa za struju koji se morao platiti unaprijed, na rate, ili će ih isključiti. Bio je to kraj mjeseca u kojem rasadnik baš nije dobro poslovao, jedna od redovitih mušterija kasnila je s plaćanjem, a majčino prekoračenje na računu došlo je do krajnje granice. Molly se pridružila potrazi, uznemirena osjećajem krivnje, cijelo vrijeme svjesna novčanice skrivene među stranicama njezina petogodišnjeg dnevnika na zaključavanje. Gledala je kako se majčino lice napreže, slušala kako majka kori samu sebe zbog svoje nepažljivosti pa čak i kako joj se ispričava što joj nije kupila nikakav slatkiš nakon škole. Molly je pokušala potisnuti što je napravila, no koža ju je bockala od samoprezira, a u prsima joj je gorjelo kao da je progutala kiselinu. Više nije željela one traperice. Htjela je da se njezina majka ponovno smiješi, i da ona mirne duše može uzvratiti smiješak. Na kraju je “pronašla” novčanicu, no nije se baš usudila gledati majku u oči dok je ispredala neku zamršenu priču o tome kako je pronašla novčanicu na najnevjerojatnijem mjestu. Kriza je prošla. Sljedećih nekoliko dana Molly se trudila ne 130

Knjigoteka

Glorij@

gunđati i više pomagati, a onda je sve to zaboravila. U školi su svi poludjeli za nekim posebnim tipom cipela s glomaznim petama. “Uzela sam nešto jednom”, priznala je Fabriceu. “Osjećala sam se grozno.” “Jesu te uhvatili?” “Ne...” Na njezino iznenađenje, smiješio joj se - umiljatim smiješkom od kojeg kao da mu je cijelo lice zasjalo od nježnosti. “Ah, ta petite Sainte Molly, s tim nevinim engleskim lišćem.” Nagnuo se i pomilovao joj obraz. “Ti si vrlo pametna djevojka, znaš. Sviđaš se mom ocu.” “Ma da. Kako to misliš? Zašto sam pametna?” No, on stisne usnice i pogleda je nestašno i urotnički, kao da čuva neku slatku tajnu. “Što je?” htjela je znati i sama se smješkala dok je čekala da joj objasni šalu. Povukao je dim cigarete i otpuhnuo ga iz kuta usana. “Zar ga još nisi pronašla?” “Koga?” “Onaj predmet iz stana.” “Koji?” “Stavio sam ga u tvoju torbu dok si spavala. Znam čovjeka koji će mi platiti za to. Savršeno! Otac me ne može optužiti. Ta vidio me i sam kako izlazim iz stana ovakav.” Pokaže na svoju odjeću kako bi dokazao da ništa ne skriva. “Moju torbu?” Molly je već podigla torbu i kopala po njoj. Nije shvaćala što joj on to govori, “U malom džepu. Jasno, neću dobiti punu vrijednost, ali imat ću novaca za život neko vrijeme.” Molly otvori unutrašnji džep i zagleda se u tamnu, svilenkastu dubinu. O, bože! “Gasilica za svijeće!” uzdahnula je. “Savršeno, zar ne? On vjerojatno tjednima neće primijetili da je nema.” Molly zatvori džep - brzo, prije nego što netko vidi. Činilo joj se da se restoran okreće oko nje, poput vrtuljka nacerenih lica, a u sredini stoji Fabriceovo lice, toplog pogleda sukrivca. Molly spusti torbu natrag na pod, a zatim se uspravi da se suoči s njim. Udahne da se smiri. “Ne”, reče. “Kako to misliš ‘ne’?” Primijetila je kako iz njegovih očiju nestaje topline. 131

Knjigoteka

Glorij@

“Ne mogu ti to dopustiti, Fabrice. Ne krivim te, naravno. Jednostavno znam da to nije u redu. Uzet ćemo tu... tu stvar i vratiti je tvom ocu, i to smjesta. Poslije ćeš mi biti zahvalan, časna riječ.” Fabrice ljutito odgurne tanjur. “O čemu ti to pričaš? Vratiti? Zar ne razumiješ? Uspjelo nam je!” “Zasad da, slažem se”, reče Molly. Zadrhtala je od njegove ljutnje. “Ali kasnije ćeš zažaliti. Mrzit ćeš se. Nećeš moći slikati. Ja to ne bih podnijela.” “Naravno da neću moći slikati bez novaca i bez pribora. Kakvu suludu igru ti to igraš? Hoćeš svoj dio, radi li se o tome?” “Fabrice!” Kroz suze zapazi kako se nad nju nadvilo nešto crno. “Slobodno?” upita konobar. “Želite li desert? Sireve?” “Račun.” Fabrice ga mrko pogleda. Molly se nervozno igrala rukama pod stolom. “Znam da se ljutiš, Fabrice, i žao mi je. Ali u pravu sam. Vidjet ćeš. Smislit ćemo kako ćemo objasniti: pogreška... nesporazum... ne znam ni sama. No, bit ću uz tebe. Zauzet ću se za tebe.” Oprezno ispruži ruku da ga dotakne. On bijesno odmahne. “Što je tebi? Častim te lijepom večerom. Sve si pokvarila.” “Nisam. Sve je lijepo.” “Uzeo sam malu stvarčicu. Nebitnu. Koja čak i ne pripada mojem ocu.” “Ne, nego tvojoj majci”, podsjeti ga Molly. Kad je stigao račun, Fabrice baci novčanice na stol i odmaršira ispred nje iz restorana. Molly je gotovo morala potrčati za njim pa se posebno ljubazno smiješila konobarima koji su prekidali svoj posao i ljubazno se klanjali. “Merci”, vikala je Molly veselo. Da, sve je bilo ukusno. “Bonsoir, bansoir!” Vani je Fabrice stajao kraj motora bijesan kao ris. “Otac mi sigurno nije kod kuće. Subota je.” ‘“Ajmo proći i vidjeti. Molim te.” Zagrlila ga je dok su se vozili ulicama i pokušala zračiti nježnošću i ohrabrenjem, no imala je osjećaj da mazi hladnjak. Kad su stigli do kuće, Molly ugleda tračke jarkog svjetla kako sjaje uz rubove zavjesa u stanu monsieura Lebruna. Bez riječi su sišli s motora. Fabrice je utipkao šifru. Brava se otključa. ‘“Ajde onda,” Trzne glavom. Molly shvati da on još ima kacigu na glavi. “Ti ne ideš?” “Ne.” “Fabrice, je t’en prte - preklinjem te! Ne možeš me pustiti da idem sama.” 132

Knjigoteka

Glorij@

“To je tvoj izbor.” On gurne ruke u džepove, okrene se i uvrijeđeno stane zuriti prema rijeci. “Hajde, izdaj me. Ocrni moj ugled.” “Ne, baš suprotno. Ti ne želiš biti lopov, zar ne?” On trzne ramenom. “Mislio sam da ti se sviđam.” “Sviđaš mi se. Znaš to i sam.” “Onda se vrati sa mnom, sad.” Gledao ju je mekim i zavodničkim pogledom, posegnuo za njom i povukao je bliže. “U krevet”, šapnuo je. Molly klone prema njemu, osjećajući njegov dah na vratu. Radi se samo o gasilici za svijeće, samo glupoj, staroj gasilici za svijeće koju nitko ne koristi. Mogla bi sad sjesti natrag na motor i provesti s Fabriceom cijelu noć, probuditi se s njim u suncu i ljubavi. Mogla bi i sutra vratiti tu glupost. Usne su mu se pomicale uz njezino uho. Molly... moja mala cocotte. Dođi. Dođi sa mnom. Čeznula je - žudjela je - za tim da se preda. No spoznaja da je ukradeni predmet u njezinoj torbi razdirala ju je. “Zar me ne možeš pričekati ovdje?” “Ne. Moraš odabrati. Što ti je važnije, moji osjećaji ili tvoja fina, čista savjest?” Njezino oklijevanje otkrilo im je oboma da je već odabrala. Spustio je ruke i krenuo. “Čekaj! Kad ću te opet vidjeti? Zar te ne zanima što će se dogoditi? Ne možeš samo - ne mogu-” Spustila je glavu i osjetila kako je suze bockaju u nosu. “Volim te, Fabrice.” Nastupi tišina u kojoj je Molly čula samo vlastito očajničko šmrcanje. Tada osjeti ruku na kosi. “Budalice.” Uzdahnuo je. “Nedjeljom sam uglavnom u Cafe Balzac oko jedan, dva. Pokraj crkve St. Sulpice. Možeš doći ako hoćeš.” Si te veux. ‘‘Je veux.” Pokušala se nasmiješiti. Motor zariče. Molly je stajala kraj velikih vrata i čekala da vidi hoće li se on vratiti. Crveno kiklopsko oko motora izblijedi, zatreperi dok je ulazio u zavoj i tada nestane. Otišao je.

133 Knjigoteka

Glorij@

Osamnaesto poglavlje

Oborila ga je s nogu. Hodujuća poezija. Visoka, sportski tip, u uskoj haljinici leopardova uzorka pričvršćenom na jednom ramenu golemom zlatnom kopčom, s lijepom velikom guzom i osmijehom koji bi mogao obasjati stadion Wembley. Glave su se okretale za Aliciom dok su se provlačili kraj stolova do mjesta koje je rezervirao, blizu pozornice. Malcolm se zadovoljno smijuljio. Ako su sve Australke takve, emigrirat će. Jedino baš nije siguran za tetovažu. “Što je ovo?” pitao je, koristeći to kao izgovor da joj se približi u toploj polutami i pomiluje joj gornji dio ruke. Tetovaža je izgledala kao buldog krivih nogu u nasrtljivom stavu. “Tvoj pesek čuvar? Nadam se da ne grize. Grrrrr.” Zaigrano škljocne zubima u zrak. Čovječe, danas mu dobro ide. Alicia zaciči od smijeha. “Ne, to je moja ekipa. Australski nogomet, znaš?” Rekla je nogomet. Voli sport! “Ali to nije kao pravi nogomet, je l’ tako?” “Stoput bolje. Ima puno više akcije, a dečki nose stvarno slatke kratke hlačice. Mislim da bi i ti dobro izgledao u njima, Malcolm.” “I ja mislim.” Malcolm se naceri. Bogme mu se nabacivala. “A ti, Malcolm? Imaš li ti kakvih skrivenih tetovaža ispod tog tvog guba odijela?” Naravno da nema. Mama bi ga ubila. Osim toga, tetovaža nikako ne bi pristajala nekome na njegovu položaju. Malcolm se nagne unatrag i dobaci joj svoj pohotni cerek u stilu Jacka Nicholsona. “Što kažeš na to da me poslije pregledaš pa vidiš?” “Juu-huu.” Alicia je uzbuđeno micala obrvama. Malcolm joj natoči još šampanjca. Ne može vjerovati kakvu sreću ima. Vrijedna je svake pare ma koliko cijena ulaznice bila pretjerana - a gole djevojke tek slijede! U jednom bezumnom trenu je čak pomislio da uzme “Dîner Spectacle”, no najniža cijena je iznosila osamdeset funti: nijedna ženska ne vrijedi toliko. Uglavnom, imala je priliku nalupati se besplatnog kikirikija u hotelskom baru, kamo ju je prvo odveo na koje pićence. (Lukavo: trošak će moći iskazati kao “reprezentaciju”.) Ovo ne može biti ona. To mu je bila prva pomisao kad je Alicia ušetala u predvorje hotela, gdje se skrivao iza lišća palme kao što se i dogovorio s tipom na recepciji. Ako je kojim slučajem gabor, on će zbrisati. Ali nije gabor - ona je, mmm... što je ona? Tigrica, odluči. Prekrasna, seksi. Divlja zvijer koja čeka da je netko ukroti. Mirno, Figg! 134

Knjigoteka

Glorij@

Iz nekog razloga je očekivao da ima dužu crnu kosu. a i u opisu djevojke koja je donijela disk nije bilo spomena o narančastom pramenu sprijeda. Nije ju čak prepoznao ni tip na recepciji, sve dok nije tražila Malcolma. A kad je otrčao do nje da joj se javi prije nego nekim čudom ponovno nestane, još uvijek je osjećao nevjericu. “Ti si donijela disk danas poslijepodne, je l’ da?” pitao ju je kad su se smjestili u baru. “Možda.” Nasmiješila se sramežljivo. “Zašto si zbrisala? Nisi me se prepala, valjda?” Lupeški se naceri. “Što?” Treptala je zbunjeno. Vjerojatno nije prepametna. Baš cura kakva mu se sviđa. “Nestala si baš kad sam stigao do recepcije”, podsjeti je. “I zašto si dala disk onom liječniku umjesto meni?” “A to...” Prčkala je po naušnicama. “Nekad sam sramežljiva. Možda ti je to teško povjerovati nakon onog razgovora preko telefona, ali...” Pogleda ga zapanjujuće okruglim i plavim očima uokvirenim crnim trepavicama. “Ne shvaćaš, Malcolm, kako je meni, jednoj priprostoj djevojci iz Australije uzbudljivo što je van zove takav važan direktor iz Londona.” Prekriži noge. Malcolm osjeti vrućinu u ušima i pokuša poravnati kravatu, a zatim se sjeti da je uopće i nema. Ma naravno. Trebao se i sam sjetili kako se sve to zacijelo čini zastrašujuće jednoj priprostoj djevojci s kraja svijeta. Mislio ju je pitati kako se ona uopće dočepala diska i je li Molly u Parizu i zašto, no nekako je skrenuo s teme i stao joj pričati o svojim brojnim obavezama u PLB-u. Činilo se da je Alicia očarana - čak mu je dala i nekoliko korisnih prijedloga za rješavanje problema koji ga je mučio, naime, svake godine odjel ide na zajednički izlet, a on je morao organizirati neke “fore za probijanje leda” koje bi pomogle da se osoblje poveže u pravi lim. Ispostavilo se da je Alicia prošlog ljeta radila u Grčkoj kao turistički animator i da zna neke odlične igre. Na primjer, podijeliš ljude u grupe i poredaš ih u redove tako da stoje jedan iza drugog raširenih nogu. Osoba koja je posljednja u redu mora puzati kroz noge svih u grupi i dotrčati do animatora (ili, u ovom slučaju, Malcolma) koji joj da čašicu nekog pića. Zatim mora optrčati metlu deset puta. i to tako da joj je vrh drška priljubljen uz čelo, a meda pritisnuta uz tlo, prije nego što se vrati do svoje grupe i opet propuzi kroz noge svojih suigrača. U tom trenutku osoba koja je na kraju mora sve to ponoviti. Pobjeđuje ona grupa koja prva završi. “Ali nikad nismo stigli tako daleko”, zahihoće se Alicia. “Većini se toliko vrtjelo u glavi da nisu bili u slanju pronaći svoju grupu, pogotovo u onom oblaku pijeska koji su podigli. Svi su posrtali po plaži. Ludnica!” 135 Knjigoteka

Glorij@

“Naravno, u Basingstokeu baš nema pijeska”, reče Malcolm zamišljeno. Susret će se održati u hotelu uz autocestu. “Ali vjerujem da se može prilagoditi situaciji u dvorani.” “Naravno.” To mu se sviđa: optimizam, energija, aktivni poduzetni pristup. Ovo je lavica - tigrica - koja može doma dovući svježe truplo bizona, istodobno izvaliti šalu i biti bomba u brlogu kad padne noć. Pogledaj je samo, kako mu se koketno smješka. Dobro je da je uspio nabaviti one kondome. Ali prvo, predstava. Bio je malo iznenađen kad je shvatio da Crazy Horse Saloon uopće nije saloon, već šminkerska zgrada u jednom od najpopularnijih dijelova Pariza - nedaleko, kako mu je Alicia rekla, od tunela gdje je poginula princeza Diana. Izvana je izgledao kao ekskluzivni klub s neprimjetnim ulazom koji je čuvao vratar u uniformi. Vrlo ukusno: bez cica i guzica na vidiku. Zapitao se na trenutak nisu li došli na pogrešno mjesto. Postoje li možda dva kluba s istim imenom? Na tren je, užasnut, pomislio da će prosjediti na nekoj dubokoumnoj gluposti dok komadi negdje drugdje skidaju svoju opremu. Ali ne, karte su ga čekale na blagajni. Malcolm kupi blještavi program - deset eura! - i uvede Aliciju kroz unutrašnja vrata potapšavši je po stražnjici. Unutrašnjost je nalikovala na malo kazalište, ali su oko pozornice bili nagurani stolovi, a u pozadini je stajao polukružni šank. Prigušeno osvjetljenje, obilje grimiznog baršuna i temperatura staklenika davala je prostoru nježnu i zavodničku atmosferu. Kao da sjede u toploj crvenoj pećini. Snop svjetla projicirao je riječi “CRAZY HORSE PARIS” na zastor, koji se s vremena na vrijeme pomicao zbog zanimljivih priprema iza pozornice. Malcolm zamisli što se nalazi iza tih zastora i stisne bedra. Život nije mogao biti bolji od ovog. Ruka mu je drhtala dok je čitao program u kojem je pisalo da mu se sprema revija pod imenom Zadirkivanje: “Dvanaest kratkih prizora, neki klasični, a neki suvremeni, najbolji su prikaz umijeća naših dvadeset poput statua oblikovanih plesačica koje će izvesti najslavniji golišavi spektakl na svijetu.” Upravo tad zapišti melodija koju Malcolm napokon prepozna kao “Waltzing Matildu”. Alicia izvadi mobitel iz torbe. On žurno zgrabi svoj mobitel i isključi ga. Podigne pogled prema Aliciji koja se cerila čitajući poruku u polutami. “Netko bitan?” upita je. “Ne u usporedbi s tobom, Malcolm.” Pogleda ga. Ti bokca! Svjetla se počnu gasiti. Prostorija utihne. Malcolma prožme nestrpljivost. Tuš dosegne crescendo. Zastori se razmaknu. Malcolm razjapi usta. Uz zvuke vesele vojne glazbe djevojke su stupale na pozornici u čizmama i s rukama u mufovima od medvjeđeg krzna, a na 136

Knjigoteka

Glorij@

sebi nisu imale ništa, osim onih stvarčica što poput peruški vise oko njihovih zna se. Pogledaj ti ta tijela! Duge noge, gole grudi i beskrajna glatka koža koja se sjaji pod reflektorima. Kako ne bi buljio razjapljenih usta, Malcolm se stane pretvarati da proučava program. Ovo je opisano kao “balet” pod nazivom “Bože, spasi naše mufove”. Ha-ha, jako dobro. Krajičkom oka pogleda Aliciju, pitajući se što ona misli o tome. Uživala je! Mala fufa. U glavi mu se stvori slika Alicije kako se šepiri njegovom hotelskom sobom, a na njoj samo tetovaža. Obriše čelo i vrati pogled opet na pozornicu. Djevojke su stupale u različitim formacijama. Salutirale su, stajale mirno i voljno, okrenule se lijevo tako da im cice pokazuju u istom smjeru, poput ružičastih nosova koji njuše vjetar, žalim desno i onda se okrenule leđima tako da su im se stražnjice poredale poput sočnih šljiva. “Odlična koreografija, je l’ da?” reče Alicia za vrijeme pljeska. “Nije da baš gledam koreografiju.” Malcolm se zasmijulji svom mudrom odgovoru. “O, Malcolm, za krepat si.” Zabacila je glavu od smijeha, a zatim mu se nagne malo bliže i šapne: “Moram priznati, čovjeku ovo zbilja daje ideje, zar ne?” Malcolmovo srce poskoči od uzbuđenja i blagog straha. Nasmiješi se uglađeno i natoči joj još šampanjca.

137 Knjigoteka

Glorij@

Devetnaesto poglavlje

Ipuk mu se sviđam, uvjeravala se Molly dok je lift klizio uvis. Povrijeđen mu je ponos; ništa više. Muškarci imaju golem ego. Ne mogu si pomoći: jednostavno su takvi stvoreni. Kad im je ego ugrožen, ljute se, a ljutnja ili čini okrutnima. Pogledaj samo narednika Trova u Daleko od pomahnitale gomile 11, ostavio je ljubav svog života zato što je zakasnila na vjenčanje, a zatim slomljena srca patio sve do kraja života. Naravno da ona ne želi Fabriceu baš slomiti srce, ali on će se sutra vjerojatno kajati. Oprostit će mu na kraju, naravno. Zamisli se kako sjedi u Caféu Balzac, tugaljiva i kao neka sirota u crnini, a on je opet navodi na smijeh. Ima dovoljno vremena da se pošteno pomire prije nego joj krene vlak. Kako ide ona pjesma? Nešto, nešto, “i tada ti, ljupka i voljna poslijepodne...” Lift se zaustavi. Svjetla se upale sama od sebe u praznom hodniku. Bilo je vrlo tiho. Molly zastane ispred izrezbarenih ulaznih vrata, skupljajući hrabrost. Osjećala se vrlo usamljena, Što će reći? Kako će objasniti a da ne izda Fabricea? Gospodin Lebrun je zlovoljan tiranin. Njezin francuski nije dorastao tom zadatku. Ali to se mora učiniti. Pozvoni. Začuje brze korake, otključavanje zasuna i vrata se otvore. Nestrpljiv izraz lica monsieura Lebruna prijeđe u iznenađenje, a zatim u znatiželju. Odjeven u tamne hlače i košulju zasukanih rukava, izgledao je manje skockano nego poslijepodne. U ruci je držao olovku. “A, mademoiselle Molly, oprostite, ne mogu se prisjetiti vašeg prezimena.” “Nema veze. Mogu li, hmm, ući na trenutak?” “Naravno.” U istom trenu pogleda prema hodniku iza nje, kao da želi provjeriti je li sama, a zatim se povuče, pusti je u stan i zatvori vrata. “Ovuda.” “Žao mi je što je tako kasno. Vidjela sam upaljeno svjetlo. Nadam se da vas ne prekidam u nečemu. “Molly je trabunjala dok je hodala za njim kroz hodnik. Kroz otvorena vrata na tren ugleda osvijetljenu sobu, potpuno drugačiju od ostatka stana, s jedva kojim komadom namještaja od svijetlog diva i kroma: radni stol natrpan papirima, ormarići za spise, ploča za crtanje. “Radio sam”, reče on, vodeći je u dnevnu sobu. “Ne baš uspješno, moram priznati. Sad imam izgovor da popijem konjak. Volite konjak?” “Ne znam. Ali-” “Onda morate probati.” 11

Far from the Madding Crowd, roman Thomasa Hardyja (1840.-1928.).

138

Knjigoteka

Glorij@

“Ne. Mislim, hvala, ali ne mogu ostati.” Molly se zaustavi tik iza praga. Osjeti mučninu. “Monsieur Lebrun-” On se naglo okrene. “Radi li se o Fabriceu? Nešto se dogodilo?” “Ne, ne, Fabrice je dobro. I hvala što ste mu dali novac za večeru. Bilo je vrlo ukusno. Ali-” “Hrana je bila dobra? Stvarno? Drago mi je. Ne možeš više biti siguran jer je restoran preuzela nova vlasnička grupa. Koji put su nepažljivi kad se radi o siru. Meni su jednom ponudili upravo sramotan Reblochon. Čovjek bi pomislio da je kupljen u supermarchéu!” Pristale crte njegova lica zgrče se od prezira. “Nismo jeli sir”, prilično očajnički reče Molly, stišćući torbicu. “Monsieur Lebrun,” nastavi prije negoli ju je mogao dalje ispitivali o tome što su jeli, “moram vam nešto priznati. Nešto veoma loše. Danas poslijepodne, kad sam bila ovdje, ja - ja, ukrala sam nešto.” Pogledao ju je u čudu. Tada mu sine. “Mislite na šampanjac. Rekao sam vam, to je poklon. Nemojte se opterećivali.” “Ne šampanjac. Ovo.” Gurnula je ruku u torbu i izvadila gasilicu za svijeće. Uozbiljio se. Osjećala se kao lopov. “Vidite, ja sam jako siromašna”, naslavi s mukom. “Upravo sam ostala bez posla. Došla sam ovamo i vidjela sve vaše prekrasne stvari i - pa - ne znam što me spopalo. To nije bilo u redu.” “Ali sad to vraćate?” Lice mu je bilo poput maske. “Da. Sramim se. Večera i tako dalje. Uostalom, vi ste i Fabriceov otac. Pa evo.” Nekako je uspjela napraviti korak i pružiti mu gasilicu. “Stvarno mi je jako žao, monsieur Lebrun.” On kratko pogleda gasilicu s obiju strana, a zatim njome pokaže na kauč. “Sjednite, mademoiselle.” Reče to tako strogo da je Molly poslušno utonula u kauč i promatrala ga sve većim očima kako odlazi do kuta sobe. Ugleda telefon. Zar namjerava nazvati policiju? “Monsieur...” moljakala je. On odloži gasilicu i otvori ormarić. Začulo se zveckanje čaša. Ozbiljna izraza lica on natoči prst brončane tekućine u dvije okrugle čaše s nožicom, donese ih do Molly i pruži joj jednu. “Molim te, zovi me Armand. ‘Monsieur’ zvuči tako staro. Naravno, ja jesam star - u svakom slučaju, dovoljno star da znani da to nisi ti ukrala, već moj sin.” “Ne, časna riječ!” Njezine riječi šuplje propadnu u tišinu prepunu nevjerice. On privuče stolac i sjedne nasuprot njoj, naslonivši se podlakticama na koljena. “Fabrice je to učinio, zar ne?” 139 Knjigoteka

Glorij@

Molly spusti pogled. “On - vidite, to je pripadalo njegovoj majci. Htio je imati nešto njezino.” “Ah, non.” Armand tako snažno udari o naslon stolca da Molly poskoči. “Nemoj mi lagati!” Molly je vrtjela ručku svoje torbice kao da želi oderati kožu s nje. “Htio ju je prodati”, prošaptala je. “Znam da ne bi trebao. Zato sam - smo odlučili da je vratim.” “I sad ćeš mi vjerojatno reći da je njega previše sram da mi je sam vrati.” “Je, sram ga je! Barem će ga biti, sigurna sam.” “Čeka li te dolje?” Armand mahne glavom prema prozoru i mraku vani. Molly odmahne glavom. “Previše se ljutio.” Bez upozorenja osjeti kako joj se lice steže pa primi nos i jako stisne oči kako bi zaustavila prolom suza. “Oh,lá lá” , cmokne Armand. “Popij malo konjaka. Neće se svijet srušiti, časna riječ.” “Nije on to mislio ukrasti”, kukala je Molly. “Nije razmišljao. Možda da mu date malo više novaca, da ste malo ljubazniji prema njemu...” Riječi joj presahnu. Neodlučno podigne konjak k usnama. Čaša joj kvrcne o zube. Dok joj je tekućina ulazila u usta, alkoholne pare joj spale nosnice. Uh, kako odvratno! Vatrena kugla joj klizne niz grlo i zapali prsa. Usnice je zapeku. Armand je držao čašu odozdo, obuhvativši je prstima, i odsutno vrtio tekućinu u njoj. “Ponestaje mi strpljenja s Fabriceom”, reče ozbiljno. “Dajem mu, naime, krajnje velikodušan džeparac, vjerojatno više nego što bih trebao. Platio sam godine i godine studija, posebne instrukcije, putovanja u Italiju, muzeje. On to sve odbacuje. Danas ste rekli da mu ja ne dam studirati. To nije istina. Fabrice je izbačen iz école jer nije htio polagati ispite. Rekao je da su profesori zahrđali, uskogrudni - ‘fašisti’ - i odbio se podvrgnuli njihovu bezvrijednom mišljenju.” Uzdahne. “Bojim se da zna hiti bahat. I nije uvijek iskren - u mnogim stvarima. To je nešto što bi trebala znati.” Molly je zurila u njega. Htjela se suprotstaviti. Nije mu htjela vjerovali, ali po bolnom izrazu njegova lica znala je da govori istinu. “Ovo nije prvi put da mi je nešto ukrao”, nastavi Armand. “Sram me je to priznati. Istina je da je on razmažen. Majka ga je razmazila dok je bila živa, sve majke razmaze svoje sinove, a nakon njezine smrti Fabrice je bio toliko nesretan da sam mu htio nadoknaditi taj strašni gubitak. Bilo mi je teško odbiti mu bilo što. Danas si mi rekla da ga zapostavljam-” 140

Knjigoteka

Glorij@

Molly mahne rukama u znak isprike. “To je bilo bezobrazno. Žao mi je. Mislila sam - imala sam osjećaj-” “Bila si iskrena. To je pohvalno. Dala si mi misliti. Istina je da sam jako zauzet poslom. Možda sam Fabriceu dao previše novaca, a premalo vremena. Najgore je što je Fabrice uistinu nadaren: nije genij, bien sûr, poput Corota ili Matissea, ali njegov rad ima posebnu vrijednost, neku energiju-” Armand se zaustavi, frustriran, i odmahne rukama. “‘Ne misliš li da je grozna tragedija odbaciti nadarenost?” “Mislim da on želi napraviti nešto dobro”, reče Molly polako. “Odveo me danas u Rodinov muzej i nije se pravio važan, već je strastveno govorio o tome što se može napraviti ako imaš viziju. Inače se pravi malo važan,” nadoda i pogleda Armanda sa smiješkom, “ali meni to ne smeta.” Iza Armanda stajalo je ogledalo u kojem su se ona i Fabrice promatrali, goli. Čeznula je za tim izgubljenim trenutkom. Nije važno što Fabrice zna biti malo razmažen i egocentričan. On je tako prekrasan. Osim njegova izgleda, sviđa joj se i njegova zaigranost. Prisjeti se kako ju je zgrabio za ruku na palubi broda, kako ju je zafrkavao za “kulturu”, sjeti se njegova dražesnog stripa. “Možda Fabrice ne zna kako raditi”, reče. “Svjesna sam da to zvuči čudno, no ponekad ljudi nešto tako silno žele - vide što bi htjeli biti, ali ne znaju kako to postići.” Dok je to govorila, shvatila je da bi se moglo primijeniti i na nju. “Ljudi se mogu toliko bojati neuspjeha, da ne poduzmu ništa ili jednostavno odaberu nešto toliko dosadno da se nemaju prilike iskazati. A naravno, Fabrice vidi vas - tako uspješnog, zaposlenog - i pita se hoće li ikad postati takav.” Namršti se. “Bilo mi je malo čudno što me doveo u vaš stan. Mislim, zašto ne u svoj? Odmah je bio vrlo nervozan. Činilo se da je ljut na vas, gotovo kao da želi nešto dokazati.” “Naravno da može doći ovamo kad god želi.” Armand elegantno pljesne rukama, ne odgovorivši zapravo na njezino pitanje. “Zato i ima ključ.” “Da, ali ne da hi - da bi-” Molly počne crvenjeti. “Monsieur- Armandželim vam reći da ja inače ne- da nisam takva djevojka-” “Ne, ne!” prekine je podigavši dlan, zaprepašten. “To, naravno, nije moja stvar. U Francuskoj se takve stvari podrazumijevaju. Mi nismo kao vi Englezi koji želite u novinama objaviti priču o svakoj petite amie. Enfin, l’amour, c’est l’amour.” Njegovo mahanje glavom i ljutito frktanje podsjeti Molly na Aleluju dok bijesno otresa kapljice s krzna nakon što je neočekivano uronite u vodu. “Radi se o tome da je Fabrice tako pažljiv prema meni, lako zabavan i... ostalo.” Nasmiješi se sanjivo. 141

Knjigoteka

Glorij@

Armand pode po konjak. Molly u čudu primijeti da joj je čaša prazna. Ispruži je kako bi joj natočio još malo. Iako si nije mogla pomoći da se ne trgne svaki put kad otpije gutljaj, osjećala je kako joj se venama postupno širi toplo zadovoljstvo. Plaho se nasmiješi Armandu. Nije lako loš. Smiješno je kako je bila nervozna u dolasku. Sad je bila gotovo opuštena u društvu ovog starog Francuza uglađena ponašanja koji je tako spretan na riječima. “Merci beaucoup”, reče. “Baš si šarmantna”, reče Armand. “I stvarno, tvoj francuski nije ni loš za nekoga iz Engleske. Reci mi kako si upoznala Fabricea?” Ispričala mu je skraćenu verziju njihova susreta na brodu i svega što su zajedno poduzeli. Vodena njegovim zainteresiranim ispitivanjem, ispričala mu je zašto je uopće došla u Pariz. To ju je, pak, dovelo do Phipps Lauzer Bergmana, njezinih problema s Malcolmom i trenutne nezaposlenosti. “Ali normalno je da si dala otkaz! To je smiješan posao za nekog poput tebe,” Njegovo snažno gnušanje podsjeti je na Fabricea. “Čovjek se pita zašto si uopće prihvatila takav posao. Meni je to neshvatljivo.” Usne mu se stisnu kao da je pojeo sir iz dućana. “Reci mi, u čemu si ti dobra?” Dok je pijuckala konjak, Armand ju je ispitivao o njezinu studiju, entuzijazmu, ambicijama i knjigama koje voli. Molly mu je pokušala objasniti zašto ju je frustrirao život kod kuće i zašto je htjela samostalno poduzeti nešto uzbudljivo. Armand se ispričavao što nije nikad čuo za Minster Episcopi. Bio je u Engleskoj mnogo puta, naravno, tijekom godina, iako uglavnom u gradovima - Londonu, Edinburgu (E-din-buur), Birminghamu. Bilo mu je upravo bizarno kako u zemlji u kojoj živi toliko maštovitih čak i sjajnih arhitekata, postoji takvo mnoštvo ružnih građevina. To je zanimljiv paradoks o kojem mora još malo porazmisliti. Što se njega tiče, nezamislivo mu je da živi u provinciji bilo koje zemlje. Pitao se što rade njezini roditelji? “Moj otac je umro. Umro je kad sam još bila beba. Moja majka je vrtlarica, valjda. U svakom slučaju, uzgaja biljke i prodaje ih, vodi povrtnjak na velikom imanju pokraj nas, a prije nekoliko godina završila je tečaj za arhitekta okoliša. Napokon joj se to i isplati - u stvari, prošle godine je osvojila i neku nagradu - ali joj je trebalo jako dugo. Problem je u tome što tamo gdje mi živimo, svi žele da im živica bude kockasta ili od svijenih grana i da im u vrtu rastu razne začinske biljke.” Mollyn francuski tu prijeđe u znakovni jezik i pretjerano razrađena objašnjenja poput definicija u Enciklopedijskom rječniku (stabla čije su grane isprepletene tako da nalikuju na visoki zid od lišća, pri čemu debla služe kao držači), no činilo se da je Armandu sve jasno. “Nažalost, moja mama se fura na beton i neobične trave i golema polja iste biljke.” 142

Knjigoteka

Glorij@

“No, to je sad vrlo moderno.” “Stvarno? Moja mama nije baš nešto moderna, to je sigurno.” Molly zijevne. Mora se vratiti u hotel prije nego što zaspi. No tako se udobno namjestila u kut kauča da nije mogla skupiti snage da se trgne. “Doima se sjajnom ženom, tvoja majka. Vjerojatno je još prilično mlada kad ima lako mnogo energije.” “A, ne. Ima četrdeset dvije godine.” Mollyni kapci su se sve više zatvarali dok je slušala Armanda kako objašnjava da je povezanost građevina i okoliša sad važnija nego ikad prije, zahvaljujući otkriću novih materijala. Razvija se neko revolucionarno staklo, dovoljno čvrsto da se od njega grade uredske zgrade, koje generira i prerađuje vlastitu toplinu. Naravno, može zamisliti koje su to uštede u potrošnji energije i razini zagađenja. Nažalost, staklo ima sklonost podrhtavanju. “Ali sad dosta priče”, prekine Armand. “Umorna si, Molly.” “Malo.” Ponovo zijevne. “Oprostite. Moram ići.” Ali ostala je sjediti, pospano trepćući. Armand gipko skoči na noge. “Dat ću ti malo kave da te razbudi.” “Ne, stvarno.” “Ni riječi. Čekaj. Nemoj se bojati da nije svježe prepržena. Sam sam je kupio u trgovini dobrog ugleda u sixiéme. Patronne me dobro poznaje.” Udaljio se, no na mahove je do nje dopirao njegov glas: “... stvarno odličnog okusa... miris istodobno prepoznatljiv i čudesno nježan... istočna Afrika, mislim...” Mollyna glava bubne o jastuk na kauču i ona počne tupavo hihotati gledajući u strop. Pariz je divan. Francuzi su divni. Fabrice je divan. Oči su joj se sklopile dok je zamišljala kako će mu reći da nije bilo nikakvih problema s gasilicom za svijeće. On će bili tako sretan. Sve je sad mnogo jasnije, sad kad ga bolje poznaje. Sutra će hiti još jedan blistav dan. Možda sad već jest sutra... Glava joj klizne na stranu na naslon kauča. Disanje joj se ujednači, prsti opuste. Nije osjetila ni kako joj Armand skida cipele i namješta je u udobniji položaj, a ni dodir pokrivača koji je nježno navukao na njezino usnulo tijelo.

143 Knjigoteka

Glorij@

Dvadeseto poglavlje

“Uh, malo sam se nacvrcala”, zahihoće Alicia dok se pomalo nesigurna na nogama, vješala o Maleolmovu ruku u hotelskom hodniku. “Kad se male ruke slože, pit se može, pit se može”, pjevušio je Malcolm sladunjavo, dok je pokušavao izvući magnetsku karticu iz džepa sakoa i provući je kroz elektronsku bravu. Crveno svjetlo se zadržalo na tren, a zatim se pretvorilo u zeleno. Malcolm okrene kvaku i gurne vrata. “En-treez madame!” Mahne rukom u znak dobrodošlice. Ispruži ruku dobrodošlice i lagano se spotakne. Možda se i on malo nacvrcao. Alicia klizne kraj njega, drsko ga pogledavši. O, da. Moglo bi se reć’ da samo što je nije. Njegova igračka. Njegova robinja. Zastane da na kvaku objesi natpis “Ne uznemiravaj”. “Moram se pošorati”, reče, zbunivši ga na tren dok nije shvatio kuda je krivudala. “Tamo.” Nasmiješi joj se obzirno. Imaju dovoljno vremena. Alicia otetura do kupaonice i zatvori vrata. Malcolm otkopča sako i objesi ga na naslon stolca, zatim si natoči viski iz mini bara i utone u dvosjed pokraj prozora. Zbaci mokasinkc s nogu. Bit će ovo duga noć. I postoji značajna mogućnost da ne bude jedina. Prisjeti se njihova razgovora u taksiju. Alicia, naime, namjerava doći u Englesku - ako nađe posao. Treba joj poslodavac koji će jamčiti za nju kako bi mogla produžiti vizu. U protivnom, vraća se u Australiju. Mmmm... Malcolmu padne na pamet sjajna ideja. Glavom su mu se rojile mogućnosti. Čuo se mlaz vode i trenutak kasnije Alicia se pojavi na vratima kupaonice. Nasmiješi mu se zavodnički. “Kakva sjajna predstava”, reče. “Nemamo ništa takvo doma u Zemlji klokana. Tako sam ti zahvalna što si me poveo.” “Koliko zahvalna?” Malcolm se naceri pohotno i lupne na mjesto pokraj sebe na dvosjedu. “Dođi i sjedi.” “Ne mogu. Ne još. Sva sam nekako napaljena. I... nadahnuta onim prekrasnim djevojkama. Ti ne?” Premetala je po kutiji punoj robe s logom Phipps Lauzer Bergmana, izvukla kišobran, otvorila ga i počela, vrlo prihvatljivo, oponašati plesnu točku iz Crazy Horsea u stilu “sad me vidiš sad me ne vidiš”. “I’m singing in the rain, just singing in the rain... Hej, gdje ti je šešir, Malcolm?” Sav uzbuđen, skoči, nađe bejzbolsku kapu s natpisom Crazy Horse koju je kupio poslije predstave i stavi je na glavu. 144 Knjigoteka

Glorij@

“Ne, okreni je”, reče Alicia, i zavrti je naopačke. “Daa, sad izgledaš kao Leyton Hewitt. On je Australac, znaš.” Malcolm skoči na prste i opali zamišljeni servis. “As!” vikne Alicia. “Petnaest-ništa.” Malcolm pokuša izvesti još jedan punokrvni servis, ali ovaj je put izgubio ravnotežu i odleti u Aliciju. Ona se spotakne i ispusti kišobran, no ostane stajati na nogama. Dobro je. Sviđa mu se kad su snažne. Zgrabi je za gola ramena i zanjiše se. pokušavajući razbistriti pogled. “Što bi bilo da skinem ovu zihericu, pitam se?” “Probaj, pa ćeš vidjeti.” Bez daha nespretno je petljao po kopči. Čim ju je povukao, haljina padne s ramena na pod. Nosila je crni grudnjak i odgovarajuće tange. “Isuse, Alicia, ti si-” Riječi mu zamru u grlu. Otkopčavala mu je košulju. “Eci... peci... pec!” Hitrim pokretom skine mu košulju i stade mahati njome kao matadorovim ogrtačem. Malcolm prisloni šake uz glavu, izbaci kažiprste kao male rogove i navali. Kad dođe do nje, ona se izmakne u stranu, a on posrne pokraj nje i strovali se ravno na krevet. “Ole.” Alicia odbaci košulju, okrene ga na leđa, a zatim mu otkopča patentni zatvarač i počne mu svlačiti hlače. Čovječe! Ona ne gubi vrijeme. “Koja guba, Malcolm.” Zurila je s divljenjem u njegove gaće. “Je l’ to crveni križ? Upomoć! Upomoć! Treba mi hitan pregled.” Bježala je glavom bez obzira po sobi, mlatarajući rukama. Malcolm, sav izvan sebe od uzbuđenja, skoči s kreveta i krene se šepiriti za njom u gaćama i čarapama, mašući nevidljivim mačem. “Ja sam Kurcijus Maximus. Sin Gluteusa Maximusa. Vjerni sluga cara Cezara Konjakusa”, grmio je glasom kao iz Gladijatora. “I. Ja. Se. Hoću. Prasnuti...” Spotakne se preko kišobrana. “Ej, super! Dobro oponašaš. Russell Crowe je Australac, znaš.” Sav zasjavši zbog njezina komplimenta, Malcolm odluči ponoviti svoj štos. “Ja sam-” “Ne, Malcolm. Mislim da je vrijeme za novu igru, je l’ tako?” “Vau-vau!” “Dobro onda.” Ozbiljno ga pogleda i pokaže na krevet. “Lezi.” “Da, gospodarice.” Snažno se baci na krevet, sretno poskakujući. “Dođi i sredi me.” “Ne još. Bojim se da si malo preživahan. Možda ću te morati obuzdati.” Malcolm izbeči oči prema stropu. Da ne povjeruješ! “Gle, što to imamo ovdje’?” Alicia je rovala po svojoj torbi. Malcolm je smrznut od straha i užitka gledao kako ona vadi par lisičina i vrti ih oko 145

Knjigoteka

Glorij@

jednog prsta. Pokorno joj je dopustio damu zabaci ruke i priveže ih uz letvice drvenog zaglavlja. Ležao je raskrečen i promatrao je s mješavinom nervoze i iščekivanja. Nitko mu to još nije radio. Sad se popela na krevet, puzala prema njemu i prebacila nogu tako da mu sjedne na trbuh. Krene iscrtavati razne šare po njegovu tijelu, počevši tik ispod vrata, da bi nastavila sve niže... niže.,. Zazvoni telefon. Malcolm se zgrči kao da su ga upravo smaknuli na električnoj stolici. “O, sranje! Brzo! Odveži me!” Ali, na njegov užas, ona se smireno protegne preko njegova tijela, dohvati telefon i javi se. “Halo?... Da, ovdje je. Smijem li pitati tko ga treba?... O, gospođo Figg! Kako ste?” Malcolm se bijesno bacakao, no Alicia je s lakoćom održavala ravnotežu. U Australiji su valjda naviknuti na ritanje konja. Glas joj čak nije ni zadrhtao kad je rekla: “Naravno. Sad ću vam ga dati.” Nagnula se naprijed, naslonivši svoja prsa na njegova i prislonila mu telefon uz uho. “Bok, mama”, reče, nesigurnim glasom. “Što ti to, pobogu, radiš, Malcolme?” upita sumnjičavo. “Tko je ta djevojka?” Točno ju je mogao zamisliti kako puši za kuhinjskim stolom, s nogama zataknutim u mucaste papuče i otvorenim MegaSkan-dijem. “Nadam se da ne radiš ništa što bi te bilo sram ispričati mami”, reče, čujno udahnuvši dim cigarete. “Ne, ne. Ha, ha. To je - to je - moja nova tajnica.” Na te riječi Alicia skoči uvis i baci se natrag na njega, pobjednički pruživši ruke u zrak, čime mu odmakne slušalicu. Malcolm molećivo zabaci glavu. Uz pokajnički smiješak spusti slušalicu natrag uz njegovo uho, “Mi, mmm... imamo dosta posla”, reče, trudeći se zvučati vrlo poslovno. “Rekao sam li, mama, sutra držim vrlo važan govor.” “O, Malki, sva sreća da si još živ uz to kako te ta firma upreže. A reci mi, kako se snalaziš u Parizu? Nemaš problema s crijevima?” “Dobro sam, mama”, promrmlja. “Nikad ne znaš što ti se može naći na tanjuru kad si u stranoj zemlji. Jesi li našao onaj mesni doručak koji sam ti spremila?” “Jesam, mama.” “Samo da te podsjetim da paziš na sebe. Neka ti ta tvoja tajnica naruči topli kakao. Laku noć, onda. Pus-pus.” Malcolm progunđa. “Rekla sam pus-pus.” 146

Knjigoteka

Glorij@

“Da... mmm... pus-pus”, promrmlja, jedva pomaknuvši usnice. “Oooo, nije li to baš slatko?” reče Alicia, spuštajući telefon. “A sad, gdje smo ono stali?” Malcolm okrene glavu. Pričaj mi o gašenju strasti. Osjećao se mlitavo ko ispuhani balon. Alicia ponovo legne na njega i stane mu gladiti kosu. “Ne brini. Bit ću ti krasna tajnica.” Dala mu je sočan poljubac ispod uha, zatim na čeljust, u kut usana. “Tko je mala durilica?” pjevušila je. On polako okrene glavu natrag. Osjeti njezine usnice na svojima. Možda će na kraju ipak sve biti u redu. Opet zazvoni telefon. Malcolm skoči. “Da se nisi usudila javiti, pas mater!” poviče. “Zaboga, baš si zaposlen. Sva sreća da imaš mene”, reče mu Alicia, a zatim se podigne da nanovo dohvati slušalicu. “Halo... da... bojim se da je on trenutno malo sputan.” Namigne mu zloćkasto. “Mogu li ja pomoći?” Lice joj poprimi izraz duboke koncentracije dok je slušala. “Tko?... Ah, shvaćani... Da, zapravo da.” Malcolm se divlje bacakao. Što ako je to Jerry? “Silazim odmah”, reče i poklopi slušalicu. “Tko je to bio? Kamo silaziš? Ne možeš sad otići.” Ali ona je već sišla s njega i počela oblačiti haljinu. “Žao mi je, Malcolm, ali ne mogu ostati. Morat ćemo nastaviti igru nekom drugom prilikom.” Malcolm je s nevjericom zurio u nju, a zatim bijesno povuče lisičine. “Kučko! Oslobodi me!” “No, no, Malcolm, znaš da ne volim prostote. Vjeruj mi, uskoro ćeš biti oslobođen.” Cerila se pobjedonosno. “Ti i ja ćemo biti sjajan tim. Jednostavno znam da ćemo taaako dobro surađivati.” Našla je kemijsku i črčkala nešto po bloku. “Tako: moj broj telefona. Slavit ću ti kraj kreveta. Nazovi me kad budeš malo slobodan.” Malcolm zaurla od bijesa i zazvekeće lisičinama. “A, da.” Ona posegne u torbu i izvadi mali srebrni ključ. “Mmm, gdje da ga ostavim?” Pogled joj padne na njegove gaće. “Evo”, reče, i utakne ga kroz prorez unutra, dok se Malcolm bijesno presavijao. “Tu ćeš ga lako pronaći.” Učvrsti kopču preko ramena, a zatim se okrene da ode. “A, gotovo sam zaboravila! Tvoj kakao!” “Neću kakao!” vikao je. “Pusti me! Ne možeš me ovako ostaviti!” “Potpuno si u pravu.” Alicia podigne telefonsku slušalicu. “Halo, posluga u sobu? Možete li poslati jednu vruću čokoladu? Da, odmah. Tout 147

Knjigoteka

Glorij@

de suite. I da, uzmite ključ od sobe. Gospodin Figg se trenutno ne osjeća dobro i ne može ustali iz kreveta.” Otpuhne mu poljubac i ode iz sobe.

148 Knjigoteka

Glorij@

Dvadeset prvo poglavlje

Brzo! On je čeka. Ne smije zakasniti. Molly je hodala ulicama nepoznatog grada, probijajući se kroz gustu i uzburkanu gužvu. Uza sav napor napredovala je beskrajno sporo. Siva cesta pred njom pretvorila se u stjenovit klanac, a zatim u rijeku koju mora preplivati. Posrćući uz suprotnu obalu, pokušala je iscijediti vodu iz kose. Ima je na litre i lijeva kao iz vodoskoka. Uhvati je panika. Kako će se samo pojaviti s mokrom kosom? Zatim se ispred nje pojavi građevina velebne fasade i s kamenim stubama koje vode do ulaza. No tako su strme! Kako je samo neobazrivo od arhitekta što ih je tako projektirao! Morala se upirati noktima i nogama. Iznutra je to bila šupljikava, nedovršena konstrukcija s porazbacanim daskama i šutom. Visoki brodovi križali su joj se nad glavom. Klimavo stubište kojim se penjala nije imalo ogradu. Nema veze. Brzo! Mora stići na vrijeme. Na kraju dugačkog, bezličnog hodnika ugleda vrata koja je tražila. Čekao ju je službenik kako bi joj provjerio isprave. Ali kamo su nestale? Pretraživala je torbu koja se pretvorila u golem kovčeg pun nevažnih predmeta: školska kuta za kemiju (što li to samo radi ovdje?), Alelujina skvičeća igračka u obliku gumenog medenjaka (znači tu je nestala). “Ja sam Molly”, ustrajala je kroz suze očaja. “Molly Clearwater. On me očekuje.” Odjednom se ponovno našla na ulici gdje je trčala za likom koji je žustro odmicao i napola se već izgubio u gužvi. “Čekaj!” vikala je. “Stižem.” Ali udovi su joj bili nevjerojatno teški, kao da su opterećeni mokrim pijeskom. Nije dobro ni vidjela. Oči su joj bile slijepljene i napola zatvorene. Potezala je kapke, pokušavajući ih otvoriti. Neki signal za upozorenje oglasi se prodorno. Bio je to polazni znak za njegov vlak. On odlazi! Prekasno... Molly se probudi teško dišući. Zbaci s lica nekakav mekani materijal koji joj je bio pritisnut uz nos. Kakva je to buka? Gdje je ona to? Uspravi se u sjedeći položaj dok joj je srce užurbano lupalo. Obrisi oko nje razlučili su se u Armandov namještaj koji je stajao mirno i čvrsto na jutarnjoj svjetlosti koja se tek probijala. Ovo je Armandov kauč, valjda je sinoć zaspala ovdje. Buku je proizvodio njezin mobitel, ali dok je gledala uokolo u potrazi za torbom, pištanje je već prestalo. Molly rukama protrlja lice i gurne natrag kosu vlažnu od znoja. Utone u jastuke, duboko uzdahne od olakšanja i pričeka da joj puls uspori. Bio je to samo san. Onaj san. Sanjala bi ga s vremena na vrijeme, možda svakih nekoliko mjeseci, možda jednom godišnje. I premda su se detalji razlikovali, bila je to uvijek 149

Knjigoteka

Glorij@

mješavina tjeskobe, frustracije i očaja te uvijek ista nepoznata siva polutama koja kao da predviđa beznadnost njezine potrage. Zbaci pokrivač i ustane, željna pobjeći od raspoloženja iz sna. Bosonoga prijeđe sobu, otvori prozore, zatim i kapke na njima te se nagne van. Srce joj poskoči od zanosnog prizora pred njom: stabla i kupole, zaobljeni mostovi, brodići na rijeci. Još jedan blistav dan, obojen zlatom i plavetnilom. Zrak je bio svjež i veselo se čuo zvuk crkvenih zvona. Naravno: nedjelja je. Začulo se kucanje na vratima. “Molly? Jesi li budna?” Bio je to Armand. “Jesam. Uđite”, reče ona i vrati se u sobu. Već je osjetila miris kave koju je donio na poslužavniku. Bile su tu dvije velike šalice iz kojih se pušila para, zdjelica s kockicama šećera i košarica s kroasanima i briošima. Armand je izgledao dotjerano u svijetlosivom odijelu i momarskoplavoj košulji. Molly pokuša izravnati haljinu. Osjećala se nekako neugodno i ljepljivo od spavanja u odjeći, kao da joj se koža upljesnivila. U ustima joj je bilo ljepljivo. “Dobro si spavala?” upitao je, spuštajući poslužavnik. “Jako. Ne mogu vjerovati da sam zaspala. Hvala vam za pokrivač.” Slegne ramenima, a Molly se lecne od mirisa njegove kolonjske vodice. “Kakvi su ti planovi za danas?” upita je. “Treba te nekamo odbacili?” Molly je žvakala hruskavi završetak kroasana. Bio je to najukusniji kroasan koji je ikad probala, sladak i putrast ispod smeđeg preljeva. “Ne znam”, odgovori neodređeno dok je pokušavala sabrali misli. “Joj! Moj mobitel. Dobila sam poruku”, objasnila je. “Smijem li pogledati?” Pronađe torbu, izvuče mobitel i pritisne dugme palcem. “PKPIM TE U HTL 10:30. BDI TĆNA. HRPE ZA BLA CMOK ALICIA.” Molly panično zaskviči. Bože, rolanje! Zaboravila je. Koliko je sati? Laknulo joj je kad je shvatila da je samo devet i petnaest, no trebala hi se još vratiti do hotela, istuširati i presvući. “Moram odmah ići”, reče Armandu, užurbano trpajući još kroasana u usta i ispijajući bijelu kavu. “Odvest ću te.” “Ne, hvala. Nije daleko. Sigurna sam da imate drugog posla.” No bio je uporan. Auto mu je parkiran ispred zgrade. Voli voziti Parizom - to jest, kad ceste nisu zatvorene za bicikliste i one foutu ljude na rolama. Gradonačelnik je idiot. Njegova najnovija ludost je plan da se glavna prometnica uz rijeku svake godine pretvori u plažu - plažu, za boga miloga, tisuće tona pijeska istovarene na pločnik, goleme palme u loncima, ležaljke za sunčanje, suncobrani, djeca koja grade kule od pijeska i njihovi roditelji koji piju, pa čak i plešu u kafićima na otvorenom, a 150

Knjigoteka

Glorij@

ostatak Pariza bi se dimio u prometnim gužvama. Zamisli! Molly cmokne. Pomisli kako to zvuči prekrasno. Armandov auto bio je malen, ali luksuzan, s dubokim kožnatim sjedalima i smiješno glasnim zvukom motora koji muškarci, izgleda, vole. Vozio je luđački brzo, naizgled nesvjestan semafora, štapića i pješaka, a ruku je stalno držao na trubi. Molly je hvatala jeza od pogleda na cestu ispred nje; umjesto toga, gledala je kroz bočni prozor i čudila se koliko ima ljudi na ulici i kako su ozbiljno odjeveni. U Engleskoj je nedjelja dan za opuštanje i raskopčanost, slobodan dan za pranje auta, odlazak u pub ili slaganje nekog paklenog uradi sam projekta u stražnjem dvorištu kuće. Ovdje su parovi žena u staromodnim crnim haljinama hodali smireno ruku pod ruku, vjerojatno do crkve. Djeca su izgledala besprijekorno u bijelim kožnatim cipelama, izglačanim kratkim hlačicama, prekrasnim nabranim haljinama i širokim suknjama. Vidjela je i muškarce i žene, elegantno odjevene, kako klize ulicom radosna koraka, njišući kutije ukrašene vrpcama. Budući da je zastala da gleda izloge pâtisserije, mogla je pogoditi čega ima unutra: savršena voćna torta, razrezana na kriške pedantno složene u koncentrične krugove i sjajne od preljeva, ili možda kolač preliven čokoladom, glatkom i tvrdom poput leda, ukrašen paučinom tučena šećera. Činilo se da su sve manje trgovine otvorene. U zraku se čuo ugodan žamor. Samo su se turisti gegali u tenisicama i nemarnoj odjeći, natovareni pretrpanim torbama. Uz škripu guma Armand je skrenuo iz široke avenije i krenuo uz ulicu u kojoj se nalazio njezin hotel, jureći punom brzinom između dvaju redova parkiranih automobila kao da su plameni zidovi. Kad je Molly pokazala na ulaz, naglim trzajem zaustavi auto, natraške se popne na suprotni pločnik i potegne ručnu kočnicu ispred znaka za zabranjeno parkiranje. Molly je još uvijek pokušavala pronaći kvaku kad je obišao aulo, izveo je i preveo preko ceste, ne obazirući se na njezino prigovaranje. “Si. Si. Ceste su ovdje tako opasne. Znaš, ima ljudi koji voze kao manijaci.” Hotelska mačka je sjedila na recepciji, ohola i mirna. Iza nje madame je na svojem širokom krilu čistila mahune. Vidjevši Molly, ostavila je posao i ustala. “Bonjour, mademoiselle”, reče prodornim cvrkutavim glasom koji se činio tako tipičnim za Francuskinje. “Bonjour, madame. Molila bih vas ključ.” Molly se sviđala formalnost ove razmjene. Okrenula se prema Armandu sa smiješkom, priredivši već govor zahvale i isprike za jučerašnje naprasite riječi, kad shvati da postoji problem. “Soba pedeset i osam, zar ne?” upita madame. “Da, tako je.” 151

Knjigoteka

Glorij@

“Ali ključa nema! Pogledajte sami.” Gunđajući, pomakne svoje zdepasto tijelo i pokaže na praznu kukicu iznad glave. “Možda ste ga ponijeli sinoć sa sobom?” “Nisam.” Molly odmahne glavom, potiskujući uzdah nestrpljenja. Žuri joj se i osjeća se prljavo. “Mais alors. Kamo je samo mogao nestati?” Madame podigne ramena u znak silnog čuđenja. Armand kroči do pulta, isprsivši se. Kako je moguće da ključa nema, odlučno upita. Njegova prijateljica je mlada žena i sama je. Radi se o pitanju sigurnosti. Madame potpuno razumije. Možda njezin suprug nešto zna. Nažalost, on je upravo otišao do tržnice kako bi kupio pile iz Bressea. Pile iz Bressea? Armand se usredotoči. Piletina iz Bressea je uistinu najbolja, zar ne? Okus, sočnost - pogotovo sa žličicom vermuta koji se doda u pola kuhanja. Poljubi vrške prstiju. Madame nikad nije probala vermut, iako je već čula da ljudi i to spominju. Ona više voli limun. Stvarno? Limun je, naravno, tradicionalan, pogotovo na jugu, aliMolly se nemirno pomakne. “Hm, ključ...” Naravno, ključ. Da, da, ključ! Postoji mogućnost da ga je sobarica uzela iz nekog razloga, no to je neuobičajeno jer ona ima svoj set ključeva. Ipak, to je jedino objašnjenje. Vjerojatno je sad u sobi, ima neko petit pospremanje. Kako madame nije sklona ostaviti recepciju bez paske, dogovoreno je da Armand otprati Molly kako bi provjerili o čemu se radi. Zajedno krenu u škripavi lift. Sve je to divno i krasno s limunom, reče on, ali uopće nema sumnje da je vermut bolji. Priznao je da je vrlo iznenađen onime što je rekla madame. Molly je primijetila da sobarice obično vrata sobe koju čiste ostavljaju otvorena pa je klonula duhom ugledavši zatvorena vrata svoje sobe. Kako će samo ući? Još gore, što ako je netko podigao ključ i maznuo sve njezine stvari? Možda je upravo sad provalnik unutra! Stane neodlučno pred vrata. “Vi pokucajte”, reče Armandu. On ispruži ruku i odlučno pokuca. Molly začuje mukli udarac, struganje nogama, petljanje po zasunu. Tada vrata otvori bosonoga žena, plavih i smeđih pramenova pričvršćenih zbrda-zdola na glavi i u dugačkoj suknji etno uzorka koju je Molly, i više nego jasno, prepoznala. “Mama!” krikne. Već sljedećeg trena prekrila ju je kosa i poznati miris organskog sapuna od lavande. “O, Molly, dušice, pa gdje si ti? Tako sam se zabrinula. Hvala nebesima da si živa.” 152

Knjigoteka

Glorij@

“Naravno da sam živa. Što ti radiš ovdje?” Molly se borila da se oslobodi iz majčina zagrljaja. “Ali otkud sam ja to mogla znati? Nisi zvala. Nisi odgovarala na moje pozive. Nitko mi nije htio reći gdje si. Bila sam izvan sebe.” Obuhvati Mollyno lice objema rukama i pomiluje joj obraz. “Moja mala Molly. Moje zlato. Moje djetešce. Otkud li, zaboga, ova haljina?” “Nisam djetešce! Za boga miloga, samo sam došla u Pariz na vikend, k vragu.” “Ali ne poslom. Onaj tip Figg mi je rekao da ti je dao otkaz.” “Pa? Svejedno sam došla.” “Zašto mi nisi rekla?” “Zašto bih li rekla?” “Ja sam ti majka! Volim te. Ležala sam budna cijelu noć, zamišljajući najstrašnije-” Odjednom se prekine, ugledavši pogledom nešto iza Mollyna ramena. Problijedjela je. Lice joj se stisne u ozbiljnu masku. “Tko je”, upita, “ovaj muškarac?” Molly se sa zakašnjenjem sjeti Armanda koji je čekao u hodniku s ljubaznim polusmiješkom na licu, tobože fasciniran detaljima na arhitravu 12 vrata. “Žao mi je, Armand.” Primi ga za ruku i dovuče naprijed. “Ovo je moja majka. Ma mére.” Bože, kojim jezikom bi sad trebala govoriti? “Mama, ovo je Armand. Provela sam noć kod njega, dobro?” “Oho, jesi li?” Ne obazirući se na Armandovu ispružena ruku, Mollyna majka zabaci glavu i stane pred njega poput pijevca koji izaziva pauna. “A zašto ona sinoć nije spavala u svojem krevetu, ako smijem upitati? Jeste li vi to zaveli moju kćer?” Pramen kose joj se izvukao iz kopče i ljutilo se zatresao, “Trebali biste se sramiti. Muškarac vaših godina. Shvaćale li da moja kći ima svega dvadeset i jednu godinu? Dvadeset i jednu!” “Mama!” Molly očajnički potegne majčinu ruku. “Kako ste samo mogli iskoristiti mladu djevojku, daleko od kuće, prvi put u stranoj zemlji? Ne sumnjam da vam je bilo lako zaslijepiti je svojim profinjenim francuskim ponašanjem. Priznajem da se moje vrijednosti nekima čine staromodne, no ja znam što je dobro, a što loše i ne bojim se reći što mislim.” “Za boga miloga, začepi!” poviče Molly, grimizna u licu od neugodnosti. “Nismo bili zajedno u krevetu”, prosikće majci na uho. “On je otac nekog koga sam upoznala. Otac, shvaćaš? Zaspala sam na njegovu kauču. Izrazito je ljubazan prema meni.” 12

Glavna greda iznad vrata, veže dva ili više stupova i počiva na njima.

153

Knjigoteka

Glorij@

“Oh!” Njezina je majka izgledala zbunjeno na tren. Zatim se glupavo nasmijala, što su drugi uvijek smatrali šarmantnim, ali bi se Molly u javnosti uvijek lecnula, pa sad pruži ruku Armandu. “Ispričavam se. Drago mi je.” Armand je bio sjajan. Pravio se kao da se prijašnji trenutak nije niti dogodio. Ljubazno primi ruku Mollyne majke, nasmiješi se svojim najciviliziranijim osmijehom, a zatim na groznom engleskom reče. “Vi ste muma od Molly? Impossible.” Nato se u čudu okrene prema Molly, s obrvama praktički na rubu kose i glasnim šapatom reče: “Ali ona je tako mlada! Sad vidim od kog je Molly naslijedila taj karakter”, nastavio je gadno pretjerujući. “Ona je vrlo, vrlo šarmantna djevojka, madame Clearwater. Čestitam vam.” “Oh, molim vas, zovite me Fran.” Majka se praktički cerila. Ovo je jadno. Molly poželi riješiti ih se oboje. “Naravno da ste zabrinuti za svoju kćer, Fran.” Molly nije zapravo ni shvatila kako, ali ih je Armand sve uveo u sobu i odvukao njezinu majku do prozora. “I ja sam zabrinut za svog sina, Fabricea, s kojim je Molly provela neko vrijeme ovog vikenda. Ima dvadeset i tri godine. Jako nadaren mladić, ali, euh, têtu, znate?” “Tvrdoglav?” “Exactement. Pa vi govorite francuski, Fran!” “Pa, ne zapravo.” “Mladi tako teško slušaju savjete u današnje vrijeme.” “Joj, slažem se...” Bla, bla. I tako krenu uobičajene roditeljske priče: današnji svijet, tako puno iskušenja... mnogo opasniji... razmaženi... materijalizam. Kad su oni bili mladi... Molly ih je mrko gledala, ražalošćena. Majka je sad bila ukliještena između prozora i Armanda koji ju je hipnotizirao svojim slijeganjem ramena, pućenjem usnica i isprepletanjem ruku. Bili su presmiješan par: Armand, svjetski čovjek, upravo smiješno dotjeran, kojem je svaka vlas bila na svom mjestu, i njezina majka u toj groznoj majici koja se previše stisnula, upravo šašavo zdrava izgleda i raščupane kose kao da je upravo dotrčala iz vrta. Molly osjeti naglu dragost. Stvarno voli svoju majku. I sretna je što je vidi. Ali ne sad. Glasnim korakom krene po kozmetičku torbicu i ručnik, izbjegavajući predmet bačen na pod. Majka je donijela svoj ruksak! Kako je to neugodno! “Žao mi je, društvo,” izjavi, “ali moram se presvući, inače ću zakasniti.” 154 Knjigoteka

Glorij@

“Kamo ideš?” uznemirila se majka. “Sad kad sam ovdje, zar ne možemo otići na kavu ili nešto?” “Ne, idem na rolanje...” “Rolanje? Ali, dušice, to je opasno!” “Ah, da, ti zastrašujući patineurs. Uništavaju Pariz. Čovjek riskira život samim time što hoda pločnikom.” “Kao što sam rekla, idem na rolanje. Onda se nalazim s Fabriceom. A onda ću - pa, imat ću posla.” “Što ćeš raditi? Zar ne možeš provesti sa mnom malo vremena?” “Vlak mi kreće u petnaest do sedam, mama. Već sam i ovako u stisci.” “Vidjet ću mogu li zamijeniti svoju kartu. Možemo zajedno putovati kući i lijepo čavrljati.” Na tren, Molly se zapita je li to vrisnula naglas. Zatim shvati da joj je to na mobitelu zapištala poruka. To je vjerojatno Alicia koja je već na putu da je pokupi. Mora se požuriti! Što da obuče? Neće se moći presvući poslije rolanja, a mora biti lijepa za Fabricea. I mora se spakirati! I odjaviti iz hotela! I dok su joj se misli užurbano vrtjele, Molly klikne na poruku. ‘Molly-moram te vidjeti. Važno. Čekam u Lux. vrtu danas od 15-16 kod jezera. Molim dođi. Prijatelj.” Molly ozlojeđeno uzdahne. Tko je taj čudak? Nije ni znala gdje je Luksemburški vrt. Nema vremena ni za koga ovog popodneva osim za Fabricea. Šteta. Ipak, bilo je nečeg iskrenog što ju je dirnulo u tonu poruke. Ne zvuči kao Malcolm. “Tko je to, Mollyce?” upita majka znatiželjno. “Nitko”, ispali Molly, brišući poruku sa zaslona. Sat na njezinu mobitelu pokazivao je 10.19. “Moram krenuti.” “Alors, Fran”, Armand primi majčin lakat. “Molly ima puno loga o čemu treba razmisliti. Što se mene tiče, čeka me vrlo dosadan dan. Bilo bi mi pravo zadovoljstvo pokazati vam Pariz da vas utješi što ste se tako strašno brinuli.” “Oh, pa to je vrlo... Ali je ne...” “Možemo se poslije naći s Molly. Moj auto je ispred. Čekat ću vas dok se ne spremite.” “Ali nemam ništa...” “Sjajna ideja”, reče Molly odlučno. “Samo ti daj, mama.”

155 Knjigoteka

Glorij@

Dvadeset drugo poglavlje

“Uglavnom, ležao je kao oposum na roštilju, kad ponovno zazvoni telefon i tip s recepcije veli da je ovdje dolje gospođa Clearwater te da se raspituje o svojoj kćeri i pita zna li možda gospodin Figg išta o njoj? Ti bokca!” Alicia se odjednom prekine. “Pogledaj samo kako su velike ove bundeve, Mol.” Išle su prema polazištu ture rolama, onim istim bulevarom kojim su u petak navečer išle do Zabina stana, samo što se bulevar sad pretvorio u tržnicu pretrpanu takvim slasnim plodovima da je Molly ostala zadivljena i ushićena. Kod kuće “tržnica” podrazumijeva parkiralište zasuto smećem, okuženo smradom hamburgera i zamornom country glazbom, gdje glasni tikvani prodaju gnjile jabuke i sumnjivo meso zamrznuto u jumbo paketima, gdje se kupuje toaletni papir na veliko, komadi želatinastog “Cheddar” sira u plastičnom pakiranju i majice kratkih rukava koje se raspadnu pri prvom pranju sa šaljivim porukama “Jesam se” ili “Barbie je drolja”. Pariška verzija tržnice bila je raskošna zemlja čudesa savršenih ringlo šljiva i smokava, kamenica i cvijeća; srebrnastih riba koje još dašću kroz grimizne škrge; kozjeg sira, poput krede, koji po sebi ima koru nalik na paučinu. Platane pjegastih kora bacale su sjene na svježe orahe, vlažne i smežurane poput novorođenčadi; grožđe nalik na prozirne pikule, snopove rajčica koji su se poput slapova slijevali s tezge; ružičastu napuklu lubenicu razrezanu popola kako bi se vidjela njezina sočna sredina. Za štandovima su stajale stasite gazdarice u snježnobijelim pregačama ili trgovci ribom, dotjerani u mornarskim odijelima, koji su izvodili čuda s noževima i svima se obraćali s madame ili monseiur. Za razliku od gomile ljudi koji guraju kolica i urlaju: “Ako još jednom to ponoviš, Ryan, ubit ču te”, ovdašnji kupci bili su žustri poput pasa koji traže tartufe, jurili od tezge do tezge i njušili dinje, kušali sir, uživali u crnoj maslini ili palcem nježno pritiskali obline krušaka. Alicia je imala pravo što se tiče bundeva: neke su izgledale gotovo dovoljno velike da Pepeljuga kroči u njih i trkom ode na bal. “Pusti sad bundeve. Nastavi sa sinoćnjom pričom”, natjera je Molly. “Naravno, ja sam naćulila uši kad sam čula prezime Clearwater i odjurila dolje da vidim što se događa. Jadna žena stajala je gotovo u suzama, uvjerena da te Malcolm drži zatočenu u svojoj spavaćoj sobi.” Pogledale su se i prasnule u hihot. Molly još uvijek nije mogla doći k sebi od Alicijine smicalice s lisičinama. “Ne bismo se smjele smijati”, reče Alicia. “Tvoja mama se stvarno uzrujala.” 156

Knjigoteka

Glorij@

“Radi frku oko svega! Nije me bilo jedva jedan dan.” “Ma daj. Voli te. Ti si joj sve u životu. Baš je bila slatka i zgodna u tom golemom predvorju s ruksakom i u smiješnoj staroj suknji.” Molly se trgne. “Nije promijenila garderobu od 1980.” “Ja mislim da je fora. Trenutno je moderno izgledati kao hipi. Pogledaj mene.” Alicia raširi ruke da pokaže jaknu s resama i kitnjaste kaubojske čizme te slučajno rukom tresne muškarca koji je stajao pokraj malog uličnog žeravnika. “Joj. Pardon!” “Gle, peče kestene”, reče Molly. ‘“Ajmo ih kupiti.” Promatrale su ga kako miješa kestene na užarenoj toplini dok ne zadobiju pravu mješavinu blijedozlatne i pougljenjele crne boje pa ih zagrabi rupičastom lopaticom i saspe u papirnati tuljac. “Voilà”, reče nježno, zamahnuvši tuljcem prema Molly. Ona mu pruži novčić i uzme vrući mirisni paketić. “Ali zašto si je poslala u moj hotel?” upita Molly kroz puna usta razmrvljenih kestena. “Mogla sam biti - znaš - s Fabriceom.” “Brinula se zbog novca i nije znala kamo bi išla. Namolila sam monsieura da joj da ključ tvoje sobe. Uostalom, rekla si mi da ideš kod Fabricea na ‘znaš već’. Stvarno, Molly, zašto ne možeš reći ‘ševa’ kao i svi ostali? Uglavnom, kako je bilo? Imaš ljubavne ugrize?” Makne u stranu Mollynu kosu i zabulji joj se u vrat. “Bježi.” Molly zagladi kosu natrag. “Bilo je dobro. Zapravo, prekrasno.” Usne joj se razvuku u smiješak kad se prisjetila jučerašnjeg poslije podneva. Oklijevala je da li da kaže Aliciji istinu o onome što se dogodilo poslije. Previše je složeno da objasni. Alicia ne bi shvatila. Ugodan miris dopirao je s nekakve električne naprave postavljene na ulici, u kojoj su se na mnogostrukim ražnjevima pekli pilići. Podsjete Molly na oposume. “Što je s Malcolmom? Zar nije bio bijesan što si ga ostavila tako vezanog?” “Pa je, bio je prilično ljut. Jutros me zvao i malo vikao, ali, da budem iskrena, mislim da mu se svidjelo. Vjerojatno želi stupiti u vezu sa svojom ženskom stranom.” Alicia se bučno nasmije. “Ne. ozbiljno, već priča o našem sljedećem sastanku - samo što će ovaj put on mene vezati. I pogodi što još?” Zastane dramatično. “Dolazim u Englesku!” “Ma daj! Pa to je sjajno!’’ Molly zagrli Aliciju koja joj oduševljeno uzvrati. Njihale su se u zagrljaju, ispuštajući male vriskove uzbuđenja, dok su kraj njih prolazili Francuzi i gledali ih s neodobravanjem. “Kad?” upita odlučno. “Pa kako to? A što je s problemima s vizom?” “Sređeno”, reče Alicia samodopadno. “Zahvaljujući Malcolmu, imam sponzora i posao.” 157

Knjigoteka

Glorij@

“Sjajno! Uzmi još jedan kesten. Zaslužuješ ga.” Međutim, kad je Molly saznala čiji bi to posao Alicia dobila, nije mogla a da ne osjeti laganu zlovolju. Alicia je sjajna, naravno, ali ona nema ni diplomu, a kamoli odličan prosjek. Zna li uopće pisati? “Misliš li da ćeš to moći?” upita, pokušavajući biti što obazrivija. “Mislim, imaš li kakve, ovaj, kvalifikacije?” “Vođenje knjiga, sastavljanje platnih lista, održavanje traktora, catering”, započne Alicia kao navinuta. “Napredni Word, rad na telefonskoj centrali, prva pomoć, spašavanje i još nekoliko koje sam sad zaboravila. Ali taj tip posla zapravo je samo pitanje zdravog razuma, nije li?” “Paa”, reče Molly slabašno. Prvi put pomisli da možda i nije bila tako sjajna zaposlenica kako je mislila. “Ti se brineš što ja ne znam Shakespearea unatrag, je l’ da?” zafrkavala ju je Alicia. “Ne, ne. Ne brinem se. Nego se pitam kako si ti naučila toliko toga u tom svom zaleđu.” “Kakvom zaleđu?” “U tom svom gradiću, Tullmarino ili kako se već zove.” U tom trenutku Alicia prasne u takav smijeh da se morala uhvatiti za uličnu svjetiljku i prekrižiti noge da se ne upiša od smijeha. Tullamarine je, objasni, predgrađe Melbournea, gdje se nalazi aerodrom; drugim riječima, ruralan kao i Gatwick. I kad je već to spomenula, ne, Australci ne jedu oposume na roštilju iako ne bi odbili mladunče koale pečeno u aluminijskoj foliji. “Ha, ha”, reče Molly mrzovoljno, osjećajući se glupo. Alicia joj srdačno prebaci ruku preko ramena. “Slušaj, Molly. Trebala bi više izlaziti. Prestani toliko čitati. Opusti se. Budi hrabra. Ti si prekrasna, luckasta djevojka s mozgom veličine pola Australije i cijeli je svijet pred tobom. Doma u Tulli sunčala sam se i gledala avione kako odlaze i dolaze, dolaze i odlaze, sve dok nisam shvatila da ću, ako ne odletim u jednom od njih, zaglibiti u Australiji i ostatak života razmišljati na isti način. A pogledaj me sad!” Zastane i zamahne rukom u luku da pokaže prizor koji ih okružuje. Molly također zastane, okrene se i pogleda u smjeru iz kojeg su došle. Prizor tržnice bio je poput prekrasne slike, ozbiljne, a opet tako pune života, naslikane matisseovskini narančastim, zelenim i zagasitoljubičastim tonovima, iskričave od pojave crnkinje bujnih oblina koja je jedrila prema njima, odjevena u jarko žuto od marame na glavi do peta na nogama. U drugom smjeru, linija drveća, tu i tamo isprekidana 158

Knjigoteka

Glorij@

bisernosivom bojom zgrada i grimiznim pelargonijama na prozorima, sužavala se prema stupu na čijem se vrhu pod modrim nebom zlatio kip. “Što je ono?” upita Molly. “Tko je onaj lik na vrhu?” Vidjela je već znak za Trg Bastille i pitala se ima li ovaj spomenik veze s Francuskom revolucijom. “Nemam pojma. Valjda neki kralj i nešto slično. Znam jedino da imaju totalno dobru zabavu ovdje svake godine u srpnju.” Uskoro su pošle, prešle trg i šetale ulicom koja je gledala na pristanište napravljeno na rukavcu Seine. Usidreni brodići njihali su se, a njihovi šareno obojeni trupovi zrcalili su se u zelenoj vodi. “Trenutno ovdje spavam.” Alicia pokaže. “Vidiš onu staru olupinu s biciklom na vrhu? I australskom zastavom?” “Kako je to romantično!” “Ako voliš vlagu, hladnoću i štakore, onda je. Dobro je što dolazim u London prije nego dođe zima.” “Hm, da. Mislila sam te pitati.” Molly je oklijevala. “Sigurna sam da imaš milijun prijatelja u Londonu, a moj stan je jako malen, i nije baš u nekom uzbudljivom dijelu Londona-” “Daj, curo, reci već jednom.” “Pa, ako želiš spavati na mojem podu, ili kauču, bilo bi mi jako drago.” “To! Mis’la sam da nećeš nikad pitati.” “Što misliš kad ćeš doći?” “Možda za mjesec ili dva. Malcolmu će trebati nešto vremena da sredi papirologiju i pošalje mi službenu ponudu za posao. Osim toga, ja moram još obaviti neka putovanja. Umirem od želje da odem u Salzburg u glazbeni obilazak.” “Što - želiš reći da, ovaj, voliš Mozarta?” “Za boga miloga, Molly, naravno da nisam mislila na vražjeg Mozarta. Mislila sam na Moje pjesme, moji snovi. Lederhosen. Julie Andrews. Jodlanje. Neki knedlasti vodič vodi te u obilazak autobusom po svim mjestima gdje je sniman film tako da možeš fotkati. Svi pjevaju pjesme iz filma, a možeš se čak obući u opaticu ako želiš. Ili u nacića - ali to je prilično odvratno. Nakon toga ti daju besplatni paketić sjemenki runolista. Jedva čekam!” Molly ugleda golem znak u obliku role kako visi sa zgrade ispred njih. Vani su vrvjeli ljudi od kojih su neki isprobavali role, neki cijukali dok su se nesigurno koturali pločnikom čvrsto se držeći za zid, a neki pak pravili važni vrteći se ulicom, bezobrazno se ne obazirući na automobile u prolazu. Molly se stisne želudac. Imala je grozan osjećaj da će napraviti budalu od sebe. 159

Knjigoteka

Glorij@

Ušla je za Aliciom u prostor nalik na špilju koji je nekad vjerojatno bio garaža, a sad je opremljen pultom, policama s rolama i dugačkim klupama na kojima su ih ljudi mogli isprobati. Na razglasu je svirao nekakav francuski rap. Alicia je govorila “bok” ili “salut” gomili ljudi, i rekla Molly neka plati lipu za pultom dok ona iskopa neke role i pogleda tko joj je sve danas u grupi. Opremljena popisom polaznika, prštala je od prirodnog autoriteta i učinkovitosti. Napokon je Molly bila opremljena rolama, kacigom i štitnicima za laktove i koljena. Dok je sjedila na klupi i zatvarala posljednju kopču na roli, ugleda Aliciju kako vani sakuplja svoje jato i bez imalo napora klizi ulicom. Ne izgleda tako teško. Molly odvažno ustane. Gotovo istog trena, noge joj se ispruže i ona opet sjedne svom težinom, tresnuvši o rub klupe. Boli kao sam vrag. “Nagni se malo prema naprijed. Savij koljena”, savjetovao je jedan od instruktora. Molly ustane vrlo polako i uspravi se, te izađe napola se gegajući, a napola posrćući. Osjećala se poput divovskog gorile koji je upravo proslavio stoti rođendan. Klela je majku što joj je odbila kupiti role - sva druga djeca su ih imala - pod izgovorom da je to smiješan trošak jer joj stopala tako brzu rastu. Alicia je vodila takozvanu englesku grupu, koja je zapravo uključivala sve one koji ne govore francuski. Osim Molly, bila su tu dva čvrsta zubata mlada Amerikanca nemarne kose; čudan Norvežanin s čelom poput nadgrobne ploče; tri preuzbuđene mlade Japanke koje su mijaukale poput mačkica, s fotoaparatima zavezanim oko struka u podstavljenim torbicama. Bili su tu i Talijanka i njezin dečko, koji su oboje prštali seksepilom odjeveni u pripijenu kožnatu odjeću, ali su ćudljivo stajali odvojeni od ostalih, poput filmskih zvijezda koje je netko neobjašnjivo stavio u običan putnički razred. Alicia im je svima pokazala osnovne lehnike rolanja i održala kratko predavanje o sigurnosti, a zatim su se uputili niz pločnik kao jato patkica koje posrću i teturaju za svojom majkom. Molly je zasigurno bila najgora. Spori joj nikad nije bio jača strana u školi. “Uživaš?” upita je Alicia, kad su dopuzali do pješačkog prijelaza i čekali da se na malom svjetlu upali zeleno. “Sjajno je.” Molly se nasmiješi kroz stisnute zube, dok je grlila uličnu svjetiljku. “Ne brini. Još malo pa ćemo se maknuti od automobila i onda ćeš dati gas do daske. Uskoro ćeš juriti kao profić.” I doista, stigli su do metalne ograde na drugoj strani ulice, iza koje su praznom cestom jurili biciklisti i roleri. Molly je morala priznati da joj se čini sjajnim zatvoriti čitavo jedno gradsko područje zato da bi se ljudi zabavljali. Alicia je rekla da su Francuzi ludi za rolanjem. Svakog petka 160

Knjigoteka

Glorij@

navečer, više od deset tisuća ljudi kreće odnekud na lijevoj obali i kotrlja se poput golema vala kilometrima po Parizu. Molly nije rolala. Ona je stupala, ona je teturala. Ona je mlatarala i posrtala. Najgore od svega, činilo se da je privukla pažnju Norvežanina, koji se zalijepiti za nju dok je ona sve više i više zaostajala. “Bok, zovem se Odmund”, rekao je čudnim, pjevnim naglaskom, promašenih samoglasnika. “Sviđa mi se tvoje tijelo.” “Ooo. Puno hvala.” Imao je vrlo blijedoplave oči kakve imaju luđaci i mistici. Dok je govorio, imao je jezivu naviku da zakoluta očima tako da se pokaže bjeloočnica i da trepće kao da će se onesvijestili. Počne povjeravati Molly teoriju kako je izgubljeni otok Atlanlida smješten negdje kod obale Irske. Njegov tihi, jezivi glas naglo prekine vrisak bijesa. “Ej, ti kučko! Vrati se!” Molly na to ugleda djevojku u crvenoj vesti kako juri kraj nje na rolama i vraća se prema ogradi, Za njom je na kotačima, u žestokoj potjeri, jurila crnokosa vještica stisnutih očiju. “Alicia!” Povikne Molly začuđeno. “Janine! Moje role!” Alicia je glasno objašnjavala dok je prolazila kraj Molly. Njezin je glas dopirao do Molly na mahove. “Drži ih sve na okupu... nemoj izgubiti... oslanjam se na tebe, Moll...” Ostatak grupe se okrene, napeto iščekujući dramu. “Dobro”, reče Molly dok su joj se približavali. “Hmm...” Nitko je ionako nije slušao. Svi su promatrali potjeru. Janine je sad prešla ogradu i uputila se prema nadvožnjaku od cigle ispod kojeg je, kako se činilo, bila željeznička pruga. No umjesto da nastavi ispod luka, naglo se zaustavi kraj potpornja i nespretno krene uz kamene stube. Alicia, koja je bila oko deset metara iza nje, učini isto. “To nije željeznica!” reče jedan od Amerikanaca. “Pogledajte! Vidim ljude i drveće. Hajde, idemo pomoći Aliciji.” “Ne. Molim vas”, preklinjala je Molly. “Ona hoće da ostanemo ovdje, da ostanemo zajedno. Ne možemo se samo... ne, ozbiljno, ne možete...” Glas joj se beznadno raspline jer su se dvojica Amerikanaca odlučno uputila prema stubama, a pratile su ih Japanke koje su izvadile fotoaparate i ushićeno škljocale i slikale sve oko sebe. U međuvremenu, Molly primijeti da su Talijani odmaglili u suprotnom smjeru. “Čekajte, kamo idete?” vikala je očajnički. Djevojka se okrene i mlitavo trzne ramenom, kao da želi reći “Šta te briga”. U kafić, reče. Treba im espresso. Molly je gledala čas u jednom, čas u drugom smjeru. Što da radi? Talijani se mogu brinuti sami za sebe, zaključi ona, pa se uputi u smjeru stuba, a Odmund tik do nje. Kad je stigla onamo, Amerikanci i Japanke već su nestali. Nije se baš htjela penjati po stepenicama na rolama. Osim Loga, primijetila je znak s prekriženom slikom role. Rolanje zabranjeno; a ona 161

Knjigoteka

Glorij@

nije htjela prekršiti zakon. “Čekat ćemo ovdje”, rekla je Odmundu, sretna što će moći pokazati barem jednog člana grupe kad se Alicia vrati. Spustila se pažljivo na najdonju stepenicu. Odmund je sjeo neugodno blizu nje i zabuljio se u nju luđačkim pogledom. Ljudi iz Atlantide, vidiš, imali su crvenu kosu (trep, trep). Čudesno mnogo Iraca također ima crvenu kosu, iako bi trebali biti crnokosi Kelti. Zar Molly nikad nije palo na pamet pitati se jesu li Atlantiđani ikad, pa možda čak i sad, izranjali iz svog morskog prebivališta radi parenja s tamošnjim stanovništvom? Molly ustane. “Ne miči se”, zapovjedi, uperivši prst prema Odmundu kao da naređuje psu da miruje. Držeći se za ručku, dahtala je i vukla se dok se uspinjala stubama, a žalim se našla na širokom asfaltnom šetalištu, omeđenom niskim stablima i gredicama cvijeća prošaranima ružama i grmičcima. Očito je ovo nekad bila nadzemna željeznica, a sad su je pretvorili u put kojim se Parižani mogu mirno šetali iznad prometnih ulica. Vidjela je lukove po kojima raste kasna loza i čokoti, odsjaj plitkog ukrasnog jezerca, klupice zgodno postavljene kako bi se prolaznici mogli diviti pogledu na krovove i udaljene zvonike. Majke su gurale kolica, mala djeca se gegala, ljubavnici se mazili, žene tračale ruku pod ruku, a neki je usamljeni sredovječni muškarac zastao da pomiriše ružu. Sve je to bilo izuzetno dražesno. Problem je bio samo što šetalište vodi u oba smjera, a Molly nije imala pojma kojim je Alicia krenula. Došepesala je do klupe i sjela, osjećajući se poraženom. Od osmero ljudi koje joj je Alicia povjerila, sad nije čuvala više nijednog. Što ako netko od njih slomi nogu i Alicia dobije otkaz zbog nepažnje? Molly zabije glavu u ruke i zatvori oči. Jeste li upoznali Molly Clearwater? Beskorisnu prijateljicu? Glupu tajnicu? Malo dijete čija majka dolazi za njim u Pariz, hihi? Voditeljske sposobnosti, nula. Sposobnosti rolanja, nula. A, da, usput, ima ljubičastu masnicu na stražnjici. Molly uzdahne, otvori oči, žmirkajući zbog sunca. Barem bi mogla vježbali rolanje i istovremeno možda naći nekog iz grupe. Ustane i odluči krenuti lijevo, u smjeru jezerca. Nagni se naprijed, savij koljena, odgurni jednu nogu od druge. Krenula je pažljivo. Nije bilo tako loše. Zapravo, išlo joj je sasvim dobro. Lakše je ako se krećeš brže, a činilo se da je ovdje mala padina. Juhuuu! Pa ipak - ne prebrzo. Gdje su kočnice? Upomoć! Zaboravila je kako se zaustavlja, a išla je ravno prema jezeru! Sve se sad odvijalo vrlo brzo. Molly se pokuša usmjeriti prema jednom kraju jezera, kad ugleda malo dijete kako joj stoji na putu i proučava nešto na tlu. Prenaglo se okrene u drugom smjeru i izgubi ravnotežu. Luđački je mahala rukama poput vjetrenjače. U istom trenutku niotkud se pojavi crvena mrlja. Molly osjeti kako pada. Rušila se u stranu raširenih nogu i očajnički grabila po zraku. Uhvatila je prstima nešto čvrsto, a zatim je udari neko tijelo, zavrti se i nestane. Začuje se vrisak, a 162

Knjigoteka

Glorij@

zatim i glasan pljus! Dok se dizala na sve četiri, na vlastiti užas shvati da je srušila nekog u jezero. “O, Bože, oprostite. Pardon, pardon”, reče osobi koja je mlatarala i prskala rukama. Da poniženje bude potpuno, u tom trenutku na mjesto događaja stigne Alicia koja je izgledala poput Boadiceje 13 na ekstaziju i vikala nešto što je zvučalo kao: “Oderi je!” Budući da su se skupili i Amerikanci i Japanke, Molly se pitala je li ih ona to tjera da joj počupaju noge i ruke. Jedna od Japanki priđe naprijed i podigne ruke. Molly ustukne, no Japanka samo izvadi fotoaparat da je slika. Tad Molly primijeti nešto čudno. Alicia se smiješila. Zapravo se cerila od uha do uha. ‘“Kako si je oderala!” ponovila je, a oči su joj sjajile od trijumfa i divljenja. “Molly, faco! Uhvatila si Janine.”

Boadicea, mitska keltska kraljica, prozvana pivom britanskom heroinom, poznata po borbama protiv Rimljana koji su u to vrijeme vladali Britanijom.

13

163

Knjigoteka

Glorij@

Dvadeset treće poglavlje

Molly je toliku željela vidjeti Fabricea da se spotaknute na izlasku iz podzemne i nedoslojanstveno pala na betonske stube posute iskorištenim voznim kartama. Podigla se i otresla prašinu s koljena: još više masnica. A kosa? Zastala je pod nadstrešnicom na izlazu i snažno je očetkala, iako joj je trud propao čim je izišla na pločnik široke vjetrovite ulice. “Boulevard St-Germain”, pisalo je na znaku. Zar ne bi to mjesto trebalo biti poznato? Mjesto okupljanja intelektualaca? Vidjela je samo automobile i turiste. Orijentirala se i krenula pokrajnjom uličicom, hodajući pretjerano živahno čime je htjela pokazati (ako je netko slučajno bude gledao) da je ona gotovo Francuskinja. Ima dečka Francuza - ne, ljubavnika: to zvuči puno odraslije - koji je predivan, seksi, šarmantan (uglavnom) i povrh svega, umjetnik. Ha! Naravno, možda je još uvijek pomalo ljut na nju; mora se pripremiti na to. Svakome bi bilo neugodno da ga se uhvati kao njega, a možda se ona baš i nije najbolje ponijela. Molly se uznemiri. Je li ispala umišljena? Fabrice možda smatra - no dobro, zbilja smatra - da ga je izdala i tužila ocu. No imala je pravo, je l’ da? Shvatit će da je ona to napravila zbog njega, zato što joj je stalo. Od same pomisli na to kako mu kosa klizi niz sljepoočnicu, na mio pogled njegovih očiju i njegove tanke smeđe prste koji je miluju, obuzme je želja da mu pokaže koliko joj je stalo. Pred njom se pojavi trg na kojem je dominirala bijela kamena crkva s dvostrukom kolonadom stupova i lukova i zvonicima u talijanskom stilu na vrhu na kojima je veselo nicao krov. Valjda je to St Sulpice. U sredini se nalazila velebna fontana kraj koje je sjedio par turista s naprtnjačama i žvakao goleme sendviče umotane u papir. Voda je šikljala iz otvorenih lavljih usta i obrušavala se preko kamenih zavijutaka u blijedozlatne bazene. U mlazu su poskakivale malene duge. Molly iznova dirne raskošna ljepota ovog grada. U svakom kutku upada u zamku koja joj zavodi oči i srce. Ali gdje je Café Balzac? “Blizu” St Sulpicea, rekao joj je. Molly počne kružiti trgom u slučaju da je sakriven iza stabala i zabrinuto pogleda na sat. Skoro je pola dva, Da bar Fabrice nije tako nejasan. Uhvativši svoj odraz u izlogu (Yves Saint Laurent!), shvatila je da je ovo prvi put cijeli taj vikend da je posve odjevena u svoju odjeću: tamne traperice, najdraža blijedoružičasta majica s dugim rukavima, ukrašena šašavim ružama, i jeftine, već pomalo oguljene, crne, baršunaste čizme iz Marks & Spencera. Kontrast između nje i lutaka iz izloga, koje su buljile u nju oholo uvjerene u svoju koščatu eleganciju, bio je nepobitan. No Fabriceu se sviđa takva 164

Knjigoteka

Glorij@

kakva jest, zaobljena i kakva već, Ima “fantastično tijelo”. Motiv ponovi dragocjene riječi, a zatim pretraži torbu i poprska se parfemom, za svaki slučaj. Dok je dizala glavu da ne poprska oči, ugleda bijelu nadstrešnicu u sporednoj uličici, na kojoj se na laganom povjetarcu ljuljala riječ “Balzac”. S uzdahom olakšanja, pojuri prema njemu. Na ulici ispred kafića bile su poredane stolice od trske i okrugli stolići, prepuni ljudi. Dok je prilazila, čula je živahan žagor i vidjela bljesak sunčanih naočala koje se okreću u njezinu smjeru dok ona usporava da pogledom prijeđe po ljudima. Nijedan nije Fabrice. Na ulazu joj put zakrči konobar koji je spremao otvarač za boce u džep svoje duge pregače. On upitno podigne obrvu. “Tražim... Imam prijatelja.” Ona nesigurno pokaže prema unutrašnjosti kafića. On se odmakne, službeno kimnuvši. Unutra se razina buke povećala. Molly primijeti zbrku stolova i ljudi, škripanje stolica po drvenom podu, izmaglicu od duhana i vinskih para. Bilo je teško išta dobro vidjeti u toj priličnoj tami. Napravi nekoliko probnih koraka u jednom smjeru, zureći u zamračene kutove, zatim korakne u drugom smjeru. Prodoran smijeh nagna je da se okrene i odjednom ugleda profil koji prepozna. Nasmiješivši se, korakne prema njemu, a zatim stane, nesigurna. Nije sam. Molly ga uz grč razočaranja ugleda kako sjedi u društvu s još troje drugih, koji su se svi naginjali jedni prema drugima i upadali jedni drugima u riječ kao da su stari prijatelji. Fabrice se naslonio na zid na kraju pravokutnog stolića na kojem su bile razbacane pivske boce, čaše, pepeljare i tanjuri na kojima su se još nalazili ostaci nekakvih grickalica. Slušao je nekog muškarca s repićem, koji je sjedio nasuprot njemu i koji je očito bio usred nekakve priče. Molly je oklijevala ubaciti se među njih, no Fabriceova blizina, svaka pojedinost na njegovu tijelu tako poznata, a opet tako snažno uzbudljiva, pogura je naprijed. “Bok, Fabrice”, reče, nervozno dodirujući prstima rub stola. Jedna po jedna, glave su se okrenule prema njoj - jedna djevojka, dva nepoznata muškarca te napokon Fabrice. “O, Molly. Ça va?” Neobavezno kinine glavom. “Ovo je Molly”, reče ostalima. “Ona je Engleskinja. Tu je na vikendu.” Ispružili su ruku da se rukuju s njom: djevojka kratke kovrčave crne kose koja ju je pogledala procjenjujući je (Sylvie). tip s naočalama žičanih okvira i čupavom kozjom bradicom (Olivier), muškarac s repom (Henri). “Banjour”, pozdravili su, s ljubaznim, prolaznim smiješkom. Molly pričeka hoće li Fabrice predložiti svojim prijateljima da se pomaknu oko stola i time naprave mjesta za nju kraj njega. Ali nije. Ionako više nije bilo slobodnih stolica. Stajala je tako s nelagodom, osjećajući se glupo. Tada Olivier skoči i zakratko se vrati sa stolicom koju postavi za Molly na čelo stola tako da joj je on bio s lijeve, a Sylvie s desne strane. 165

Knjigoteka

Glorij@

“Puno hvala.” Najljubaznije mu se nasmiješi i sjedne pokušavajući se ne obazirati na svoje stegnuto grlo. Fabrice, koji je sjedio nasuprot Sylvie, opet je razgovarao s Henrijem. Možda je još uvijek ljut na nju. No dobar je znak što ju je upoznao s prijateljima. Ako se ponaša normalno i uključi se u razgovor dobre volje, on će se ubrzo smekšati. Moći će normalno razgovarati kad njegovi prijatelji odu. Sylvie se okrene prema njoj. “Znači, ti si Engleskinja?” “Da.” “Iz Londona?” “Da.” “Došla si samo na vikend?” “Da.” Molly pokuša unijeti malo živosti u te jednosložne odgovore. “Već dugo poznaješ Fabricea?” “Upoznali smo se u petak navečer. U klubu.” Djevojka podigne obrve i reče: “Je li to istina, Fabrice? Bio si u klubu?” Ostali prihvate njezine riječi i počnu gomilati pitanja. Činilo se da ga zafrkavaju. Možda inače ne ide u klubove. Fabrice slegne ramenima kao da se brani, promrmlja nešto i nasmiješi se plaho, Molly se također nasmiješi, iako nije shvatila što zapravo govore, i pokuša uhvatiti njegov pogled. Žao mi je zbog sinoć, htjela je reći. Sve je u redu. Volim te. No on spusti pogled i protrese zgnječenu kutiju kako bi izvadio još jednu cigaretu. Sad su svi počeli pričati o klubovima. Sjajni su, n’est-cepas’? Ne, dosadni su: ne možeš uopće pričati. Bolje je otići u bar. A što je s plesanjem? A što je s...? Molly je gubila nit. Govorili su prebrzo da bi ih pratila. Razbacivali su se šatrom. “Mais si, c’est de la balle”... “Quel con.’“ Ostale riječi nisu čak niti zvučale kao francuski. Osjećala se kao netko tko ne razumije pravila tenisa i bez razumijevanja gleda lopticu koja skače s jedne strane na drugu. Stisne usnice u nastojanju da zadrži zainteresiran izraz lica. Olivier je suosjećajno pogleda, “Govore verlan”, reče. “Znaš što je to?” Molly odmahne glavom. To je vrsta slenga, objasnio je, u kojem se slogovi izvrću. Metro postaje trome, ili trome; boca nije bouteille već teillebou; njezino ime bi bilo Liimo. Verlan je nastao u kvartovima koji okružuju Pariz, vjerojatno kao šifra za zbunjivanje stranaca, pogotovo policije. Trava, na primjer, u smislu droge - l’herbe - poznatu je kao ‘beu-her’. No, verlan je sada moderan i ušao je u govor većine mladih u Parizu. “Ili Riz-pa”, Molly pokuša ispasti duhovita, u nadi da će Fabrice primijetiti kako se ona dobro slaže s njegovim prijateljem. Učini joj se da taj verlan samo odražava njezin strašni osjećaj da je sve naopako. Jučer je 166

Knjigoteka

Glorij@

Fabrice vodio ljubav s njom kao da je prekrasna i poželjna. Zašto je danas zanemaruje? Možda mu je neugodno biti ljubazan prema njoj pred prijateljima. Ali zašto? Premda se pokušavala usredotočiti na Oliviera, kojem je počela objašnjavati rime na cockneyju, sva njezina pažnja bila je usmjerena na Fabricea, koji se družio, šalio i raspravljao s ostalima. Čeznula je da mu dotakne ruku i dodiruje topiti kožu njegova vrata, koju je osjećala - gotovo njušila - po sjećanju. Pokušavala je uhvatiti njegov pogled, no on je jedva gledao u njezinu smjeru. “Danas mi se dogodilo nešto jako smiješno”, reče nenadano, pokušavajući se očajnički ubaciti u razgovor. Međutim, njezina priča o Janine i rolama nije uspjela. Teško je oponašati australski naglasak na francuskom. Ispriča im kako je bilo smiješno vidjeti jadnu Janine koju je prvo ona tjerala u jezero, a zatim ju je Alicia okrutno poslala doma u čarapama, no nitko se nije smijao. Molly također shvati, prekasno, kako baš nije obzirno pričati o ukradenim rolama pred Fabriceom. Ona se naglo prekine. “Nastavi mi pričati o engleskoj šatri.” Olivier kavalirski premosti tišinu. U istom trenutku Molly začuje Sylvijin glas: “Ne voli li Gabrielle rolati?” Ubrzo su svi ostali razgovarali o Gabrielli, tko god ona bila - gdje je? kad se vraća? - dok se Molly borila s time da objasni kako se jabuke i breskve rimuju sa stepenice, bar na engleskom. Odjednom shvati da pokraj njezine stolice stoji konobar, nagnute glave kao da čeka odgovor na nešto. Prvi put Fabrice pogleda prema njoj sa suprotne strane stola i reče: “Želiš li popiti još nešto?” “Ne, dobro sam.” Barem je to zapravo htjela reći. No osjetila je takvu zbrku osjećaja - bila je iznenađena, ushićena, očajnički željna odgovoriti točno, povrijeđena što on nije primijetio da ona dosad nije ništa popila da je zapravo izgovorila : “Dobra sam.” Je suis bonne. Svi oko stola zastanu, zbunjeni, a zatim počnu prigušeno hihotati. Čak se i konobar pokušao suzdržati od cerekanja. Olivier se ubaci da riješi konobara, a Molly primijeti kako se Henri Repić nagnuo prema Fabriceu da ga podbode, zafrkavajući. “Je li to istina?” promrmlja prepredeno. “Dobra je?” Molly osjeti kako se počela crvenjeti. Očito se radi o nekoj šali koju ona ne shvaća. Pokušavajući zadržati vedar ton i smiješak na licu, okrene se prema Sylvie i upita: “Što sam rekla? Moj francuski je očajan. Jesam li grozno pogriješila?” Sylvie odmahne rukom kao da nije bitno. “Ne, ne, reci mi”, reče Molly. “Ja volim znati takve stvari. Stvarno.” Sylvie pogleda Oliviera koji je sjedio prekoputa stola. Molly je gledala čas jednog, čas drugog. “Onda?” 167

Knjigoteka

Glorij@

Olivier duboko udahne. “Nekad - ne naravno u ovom slučaju - ali nekad dobra znači, ovaj, kraću verziju od dobra za vođenje ljubavi.” “Aa”, reče Molly, premda još nije potpuno shvatila. Okrene se prema Sylvie, koja ju je prvo na tren pogledala svojim tamnim očima nečitka pogleda, a zatim na engleskom rekla: “To znači jebežljiva.” Molly skoči kao da ju je netko udario. Ruka joj se sudari s konobarovom - on se ponovno pojavio kako bi stavio nešto na stol. “Ponton”, reče, kao da je on kriv. Jebežljiva. Ružna riječ odjekivala joj je u glavi, lomeći se i cvileći poput automobila izmaklog kontroli. Naravno da nitko nije pomislio na nju. Taj glupi Henri samo zbija glupe, šovinističke šale. Fabrice ne bi - zacijelo ne... Ali što se sad događa? Sylvie je posegnula za zgužvanim papirićem na stolu. Kopala je po torbi. Nastala je opća strka i komešanje. Molly shvati da Olivier nije naručivao još jedno piće: tražio je račun. “Idete nekamo?” upita Sylvie, glumeći prijateljsko zanimanje. Hvala bogu! Odlaze. Napokon će Fabrice i ona moći razgovarati u miru. “U kino. Igra jedan poljski film, čista klasika.” No Molly primijeti da je i Fabrice izvadio novčanik. Bacio je novčanice na tanjurič. Odgurnuo je stolicu. Mollyno bilo lupalo je tako brzo da se gotovo gušila. “Fabrice, ti ne ideš, zar ne?” zavapila je. Premda se trudila zvučati opušteno, čula je oštri prizvuk očaja. “Moram - moram razgovarati s tobom. O onome sinoć.” Bila je svjesna toga da ih ostalo troje znatiželjno promatra. Fabrice zavrti sat na ruci kako bi pogledao koliko je sati, a zatim nestrpljivo uzdahne. “Dobro, idite vi naprijed”, reče on drugima. “Naći ćemo se kasnije.” Spusti se na stolicu, lupkajući rukom o stol. Molly ustane kako bi se rukovala sa svima na formalan francuski način, odlučna ostavili dojam da je sve u najboljem redu. “Bilo mi je drago, Olivier... Da, bok. Uživajte u filmu.” Čvrsto se držala za naslon stolice. Pričeka dok nisu oteturali kroz izlaz, a zatim se okrene i sjedne do Fabricea. Zapalio je još jednu cigaretu. “Bok”, reče nježno i prstom, samo na tren, pritisne jedan od njegovih zglobova na prstu. “Jako si tih danas. Ljutiš li se još uvijek zbog sinoć?” Nije ju ni pogledao. “Što hoćeš?” O, Bože, još se ljuti. “Samo - samo bih htjela razgovarati s tobom.” “O čemu?” “Pa... o tebi i meni. Nama.” Povuče dim. “Nama?” Molly se pretvarala da ne primjećuje njegov hladni ton. Njezin ton bio je vedar, uvjerljiv, gotovo živahan kad je rekla: “Mislila sam da bismo 168

Knjigoteka

Glorij@

mogli nešto zajedno poduzeti prije nego što mi ode vlak. Ne moram biti na kolodvoru prije šest i petnaest. A... mogu i ostati ako želiš.” “Zašto?” progunđa razdraženo. Žudjela je za tim da mu udobrovolji poljupcima, da mu pomiluje kosu i zagrli ga, no on je bio tako osjetljiv da se pobojala kako će je odbiti i samo sve pogoršati. “Gle, imam posla.” Igrao se kutijom cigareta. “Moram obaviti neke stvari.” Molly proguta, pokušavajući i dalje govoriti vedro i bezbrižno. “Zar ih ne bismo mogli zajedno obaviti?” “Ne.” “Zašto ne?” Bacio je kutiju ljutilo na stol, zagledao se preko njezina ramena, zatim je pogledao, a onda brzo spuslio pogled. “Gabrielle se večeras vraća.” Nevidljiva ruka pritiskala joj je grlo. “Gabrielle? Tko-? Zašto-?” Ali znala je istinu i prije negoli je rekao. “Moja djevojka.” Molly se tako čvrsto kontrolirala da je jedva disala. “Aaa, shvaćam”, uspjela je reći. Sagne glavu. Fabrice prođe rukom po kosi. “Enfin, Molly, pa što si očekivala? Prirodno je da ja imam život ovdje. Ne sumnjam da i ti imaš nekoga u Engleskoj, n’est-ci’-pas?” Teškom mukom glupavo kimne i dalje buljeći u krilo. “Nemojmo raditi veliku dramu oko toga”, nastavio je. “Uostalom, odrasli smo. Nećeš mi valjda reći da sam te natjerao na nešto?” “Ne, naravno da ne.” Molly se natjera da podigne glavu i da ga pogleda u lice. Što god je on to vidio na njezinu, čini se da ga je razbjesnilo. Sad je režao, gotovo pun prezira. “Znaš, malo sam ljut na tebe, Molly. Pokažem ti Pariz, odvedem te u svoj atelje, dam ti vučeru, a što ti napraviš? Izdaš me mojem ocu.” Sad se već uzrujava. Oči su mu bile pune gnjeva. “Oh, Fabrice, žao mi je. Nisam-” “Jesi!” Udario je po stolu. “Ti pokušavaš meni govoriti kako da se ponašam. Meni, umjetniku! Tko si ti da me podučavaš, hein? Obična engleska glupačica koja je došla za vikend da se poševi s Francuzom.” Molly ustukne, a vilica joj se opusti od šoka. Engleska glupačica: znači, to on misli. To je mislio cijelo vrijeme. Sve je krivo shvatila. Sve. Uz golem napor, podigne ruku pretvarajući se da gleda na sat. “Joj, Fabrice, upravo sam se sjetila. Moram se naći s nekim. Strašno mi je žao.” Ukočeno ustane. 169

Knjigoteka

Glorij@

On također ustane i navuče jaknu. Čvrsto držeći torbu, Molly je nesigurno kao u magli prošla kroz kafić i izašla na ulicu. Osjećala se kao da ima kamenje u prsima. Na ulici se okrene prema Fabriceu. Nekako se uspjela natjerati da se nasmiješi. “Bolje požuri da stigneš svoje prijatelje.” “Da.” Meškoljio se nelagodno. “Alors, ciao” Primio ju je za ramena i brzo poljubio u oba obraza, a zatim otišao, ne osvrćući se.

170 Knjigoteka

Glorij@

Dvadeset četvrto poglavlje

Lišće u Luksemburškom vrlu je umiralo. Mnogo ga je već i palo. Vrljelo se u bakrenim zapusima i šuškalo pod Mollynim nogama kad je kroz otvorena glavna vrata kročila na široku stazu posutu pijeskom i šljunkom. Nije namjeravala doći. Jedva uopće zna kako je stigla ovamo. Činilo joj se da je mehanički, nesvjesno, stavljala nogu pred nogu poput mjesečara i stigla do visokih crnih sipki sa zlatnim šiljcima koje su okruživale park pa ih obilazila sve dok nije našla ulaz. Buka prometa je utihnula. Šetala je širokom avenijom u tihoj sjeni stabala, tako bogato i gusto posađenih da su tvorila visok zid tamnog, pjegastog zelenila. Koračala je kroz snopove sunčeve svjetlosti. Bila je svjesna ljudi koji su trčali kraj nje, živahnog šepirenja visokih potpetica, nejednakog lupkanja dječjih cipela koje su poskakivale pod njihovim gumastim nogama. Ali i dalje je imala pognutu glavu kako bi sakrila suze koje su joj se cijedile iz očiju. Čvrsto je stisnula ruke oko rebara kao da joj je hladno. Glupača, glupača! Kako je samo mogla pomisliti da je Fabriceu stalo do nje, da je voli? U njegovim je očima ona samo laka ženska, usputni seks, dobra. Kad samo pomisli kako je bila zabrinuta je li dovoljno pametna za njega - baš mu se živo fućkalo za njezinu pamet! Kad samo pomisli da se skinula za njega u ime umjetnosti, nasjela na njegovo laskanje o “fantastičnom” tijelu, dobrovoljno vodila ljubav s njim u stanu nepoznate osobe, a zatim mu propovijedala o moralu! Vjerojatno se on smijao do suza cijeli vikend. Vjerojatno upravo uveseljava svog prijatelja Henrija pričajući mu presmiješnu priču o njezinoj lakovjernosti Te Engleskinje: koje naivke. Jedan isprazan kompliment, jedan vatreni pogled i svatko ih može imati. Na svu sreću, sve odu doma u nedjelju navečer, ha, ha. Molly prekopa po torbi ne bi li pronašla nešto u što će ispuhnuti nos, no našla je samo letak iz Rodinova muzeja. Svejedno ispuše nos i baci letak u elegantnu tamnozelenu žardinijeru koja je, čini se, bila kanta za smeće. Zbogom, Fabrice. Kako je samo bio okrutan ostavivši je bez trunke ponosa. Zamišljala se kao lik koji radosno šeće uz rub visoke, suncem obasjane litice, opijena srećom, zanesena maštom i ne obazire se na znakove upozorenja - sve dok se ne pojavi on i neobavezno je gurne s ruba. “Obična engleska glupačica koja je došla za vikend da se poševi s Francuzom.” Valjda je u pravu. Kao i obično, sve je zamišljala previše romantično, uzdizala njihov odnos do ljubavi. Što se njega tiče, oni nikad nisu ni imali 171

Knjigoteka

Glorij@

neki odnos: nema povezanosti umova, iskre užitka, “blizanaca po tuzi”. Ustvari, njihov “odnos” pretvorio se u ono što se njoj oduvijek činilo najodvratnijim: seks bez osjećaja, jednokratni fuk, ‘Ajde, izgovori tu riječ ševa. Molly osjeti slabost i brzo podigne glavu da udahne malo svježeg zraka. Iznenadi se kad kraj nje prokasa poni kojeg je vodio muškarac grube vanjštine sa šarenom svilenom maramom oko vrata. Na poniju je ukočeno sjedila djevojčica i jedva jedvice potiskivala svoj ponos i uzbudenost ljutitom, zatomljenom namrštenošću. Uz nju su hodali njezini roditelji i naizmjence mrmljali upozorenja i odobravanja. Molly sad začuje kako se ponavlja i odzvanja zvuk nalik na onaj kad pucaju čepovi te okrene glavu i ugleda dvije bijele figure kako trče i skaču iza visoke, žičane ograde: igrali su tenis, Na drugoj strani staze skupina muškaraca stajala je oko igrališta za boules, ozbiljni kao suci. Park oko nje postajao je sve življi. Činilo se da je pola Pariza izašlo u nedjeljnu šetnju: bučne obitelji, starije žene još uvijek elegantno odjevene nakon mise i nedjeljnog ručka, mladići s jaknama prebačenim preko ramena, čak i policajac, vrlo dotjeran u mornarskoplavom. s blijedoplavom oznakom čina oko prsa i kapicom u stilu Charlesa de Gaullea. Prošla je kraj žene u gimnastičkom trikou koja je vježbala tai chi, dvojice muškaraca koja su se naginjali nad šahovsku ploču, djevojaka koje su sjedile s knjigama u krilu i bosim nogama ispruženim na drugoj stolici s namjerom da ih sunčaju. No više od svega, Molly je primjećivala parove koji su zagrljeni šetali, ljubili se na klupici, zastajali na tihim mjestima ispod drveća da se prime za ruke ili gledaju jedno drugom u oči. Pogađala ju je njihova sreća. Naprijed, baš kao svjetlo na kraju tunela, nalazio se širok prostor gdje se na sunčevu svjetlu caklio mlaz vode. Molly se sjeti zašto je ovdje. “Prijatelj”. Je li to istina? Ili je to bila šala, prevara? Kročila je na sunce i zastala pokraj žardinijere na vrhu širokih stuba. Gledala je prema dolje na veliko, umjetno jezero po kojem su djeca kratkim štapovima vodila naprijed-natrag svoje dječje brodiće. Oko ruba jezera ljudi su se sunčali, čitali i ogovarali na zelenim metalnim stolicama razbacanim između podrezanog drveća naranče i afričkih palmi. Cijeli prostor bio je okružen podignutom kamenom ogradom, ukrašenom žardinijerama i kipovima. Molly je čula smijeh, prskanje vode, pčele kako sanjivo zuje oko cvijeća. Na suprotnoj strani jezera kamene stube, kao zrcalni odraz njezinih, vodile su do zasjenjenog drvoreda. S njezine desne još je jedan drvored vodio do udaljene zgrade nadsvodene kupolom. Nešto u vezi s ovim krajnje umjetničkim, a opet tako komično živim prizorom, zagolica joj sjećanje. To je podsjeti na nešto. Što to? 172 Knjigoteka

Glorij@

No pogled joj padne na raskošnu zgradu s lijeve strane, na kojoj je na središnjem tornju lepršala francuska zastava. Na visokom postolju ukrašenom letećim nimfama nalazio se sat s kazaljkama koje su pokazivale tri i dvadeset. U Luksemburškom vrtu danas od 15-16... Važno... Prijatelj. Molly rukom dotakne lice. svjesna da su joj oči vjerojatno crvene i da izgleda uplakano. Zar se stvarno želi naći s nekim u ovom stanju? Ogledavala se oko žardinijera i proučavala ljude koje su sjedili pokraj jezera ili se šetali oko palače, no bila je predaleko da bi išta jasno vidjela. Nikog nije prepoznala. Molim te dođi. Počne silaziti stubama. Bila je na pola puta kad se iz nepoznate gomile oko jezera izdvoji lik i žurno krene prema njoj. Kad je Molly shvatila o kome je riječ, osjeti razočaranje i navalu gorčine. To nije nitko tajnovit, već liječnik s konferencije iz hotela, onaj stranac kojeg je zgrabila pod ruku kako bi se sakrila od Malcolma. Što, pobogu, on hoće? Zadnji put kad ga je vidjela nosila je onu smiješnu periku! Već se osjeća dovoljno bedasto za jedan dan. “Molly Clearwater? Jeste li to vi?” Zagledao se pažljivo u nju. “Danas izgledate malo drugačije.” “Bok.” Molly se primakne. “Gledajte, žao mi je ako bude zvučalo grubo, ali ako se radi o onom prokletom disku, ne zanima me.” “Ne, ne. To je sve u redu, časna riječ.” Oklijevao je, gledajući je u lice. Vjerojatno se vidi da je plakala. Zapiljila se u zemlju. “Mislim, napustila sam Phipps Lauzer Bergman. Ni najmanje me ne zanima konferencija - i danas mi je grozan dan.” “Sirotica. Žao mi je.” Na trenutak zatrepće očima prema njemu. Smiješio se, ali ne nepristojno. Zapravo, izgleda prilično ljubazno. Sjeti se da je i prije, u hotelu, bio ljubazan. Ali suosjećanje je zadnje što sad želi, ili će ponovno početi plakati. Prekriži ruke. “Onda, o čemu se radi?” upita. “Sve te poruke - što je to tako važno? Tko ste vi?” “Moje ime je Johnatan - Johnatan Griffin.” Stavio je ruke u džepove, a zatim ih opet izvadio. Padne joj na pamet da je nekako nervozan. “Bi li ti smetalo da malo prošećemo?” pokaže na drvored koji je vodio na drugu stranu od palače. Molly ga mrko pogleda, spremna odgovoriti ne. Tada spazi njegov napeti izraz lica. Čini se da pokušava potisnuti neki jaki osjećaj - iako ne zna što bi to moglo biti. Prihvati njegov prijedlog kimnuvši glavom. Zašto ne? Ionako nema drugog posla. Hodali su u tišini. Molly se pitala što se zaboga događa. Možda je luđak ili perverznjak? Je li moguće da mu se sviđa? Nije osjetila takve 173

Knjigoteka

Glorij@

vibracije u hotelu, a niti sad se ne čini da želi napraviti nešto ljigavo, kao primiti je za ruku. Štoviše, trudi se biti na distanci. I strašno je star: barem četrdeset. U svakom slučaju, ništa joj se ne može dogoditi u ovoj gužvi. “Kakav savršen dan”, reče on, udahne zadivljeno i pogleda oko sebe. O, super. Razgovarat će o vremenu. Molly okrene glavu na drugu stranu i preokrene očima prema jednom od bijelih kipova žena - kraljica, sudeći po njihovim krunama, poredanih uz put koje su buljile prema njima iz tamnih rupa. Slatkoća zraka punila joj je nosnice. Sunce joj je grijalo lice i sve uokolo proželo jakim zlatnim sjajem tako uobičajenim za jesen. Tamo gdje je obasjalo lišće, izgledalo je kao da je drveće oprašeno cimetom. Nemoguće je ostati ravnodušan na przore koji su tako umjetnički oblikovani i namijenjeni ugodi. Polagan, pravilan ritam njihove šetnje djelovao je smirujuče. “Da, lijepo je”, odgovori. On započne priču o parku: kako se Simone de Beauvoir ovdje, kao mala, igrala obručem, kako se ovdje nalazi staromodno kazalište lutaka i minijatura Kipa slobode. “I košnice!” doda, s blistavim pogledom u očima. “Hoćemo li ih pogledati?” Skrenuli su na manje puteljke koji su vijugali kroz zelenu hladovinu, kraj kipova lavova i jelena, pjesnika i mitoloških likova; kraj malih ograđenih zemljišta podrezanih voćaka, gdje je pokazao kako su pojedini plodovi omotani u zaštitno platno. Tu su pčele: ‘Danger d’abeilles!’ nasmiješili su se na znak. Dok su šetali, postavljao je nježna, nezahtjevna pitanja. Je li već prije bila u Parizu? Kako joj se sviđa? Molly je imala čudan osjećaj kako čeka povoljnu priliku. Ali za što? “Gledajte,” reče napokon, zastavši na rubu nekakvog ograđenog zemljišta, “što se događa? Što mi to radimo? Što želite?” Ugleda izraz razočaranja na njegovu licu i zažali zbog oštrine svog giasa. Očito je drag čovjek. “Mislim - nisam baš raspoložena za društvo i...” K vragu! Opet će početi plakati. Odmakne se nekoliko koraka od njega i uhvati za metalnu ogradu. Bila je svjesna dječjeg vriska, jarkih boja penjalica i ljuljački i shvati da gleda dječje igralište. On stane do nje. “Oprosti, naravno da ti je sve ovo vjerojatno čudno. Radi se o tome da...” Napravio je tako dugačku stanku da se ona okrenula prema njemu i pogledala ga. Činio se uzrujan i borio se da nađe prave riječi. “Ne želim te još više oneraspoložiti”, reče. “Samo stvar je u tome da te već dugo želim upoznati.” “Kako? Pa upoznali smo se tek jučer. Kako uopće znate moje ime? Otkud vam moj broj mobitela?” “A-ha, od Malcolma Figga.” 174

Knjigoteka

Glorij@

Malcolm! Znala je! Naznaka ljubaznosti koju je počela osjećati prema ovom čovjeku počela je nestajati. “Dosta mi je ovog”, pukne odjednom. “Ne radim više za Phipps Lauzer Bergman. Kao što mi je moj šef ljubazno naglasio prošli petak, ja sam ionako samo ‘glupa tajnica’.” “Molly!” prigovori. “Sve si krivo shvatila. Ne zanima me ništa vezano uz Phipps Lauzer Bergman, ili onu grozno dosadnu konferenciju. Zanimaš me ti.” Molly se zavrti u glavi. “Ja? Uh - što je zanimljivo u vezi sa mnom?” “Sve, barem što se mene tiče.” Molly odmahne glavom. “Zamijenili ste me s nekim. Ja sam obična Engleskinja koja je došla u Pariz za vikend. Bleasava cura koja je sve upropastila.” Opel joj navrnu suze i ona pokrije lice rukama. Pomisli kako će ga udarili ako se samo usudi zagrliti je. “Siguran sam da nije tako loše.” “Što vi znate? Što vas briga? Ne znate ništa o meni.” Molly se otresla na njega, a iz vlažnih očiju su joj frcale iskre. Znala je da je nepravedna, da se on samo trudi biti ljubazan, no bila je toliko nesretna da si je svejedno data oduška. On ju je gledao izrazito nesretno. “Pa, na neki način to je istina. Ali s druge strane, znam dosta o tebi. Na primjer, znam kad ti je rođendan: dvadeset četvrtog svibnja. Znam gdje si rođena. Znam da ti je krsno ime Catherine.” “Bože, tko ste vi? Detektiv ili nešto?” Odmahne glavom i nasmije se. “Pa kako onda znate kad mi je rođendan? Jeste li nekakav perverznjak koji me pronašao na Internetu, jeste li možda upadali u moje mailove?” “Stvarno to misliš?” Pogledao ju je staloženo u oči. “Dobro, ne. Ali kako onda znate toliko o meni - i zašto biste uopće bili zainteresirani za mene?” “Ne možeš pogoditi?” Molly odmahne glavom. No jedna pomisao joj se motala glavom. Smiješna pomisao. Nemoguća. Pogleda preko igrališta i obujmi se oko struka. On je zašutio na tren. “Daj da ti pokušam objasniti na drugi način.” Duboko udahne. “Hoćeš li mi dopustiti da ti ispričam priču?” Polako kimne glavom i nastavi buljiti u drveće u daljini. “Jednom davno, prije puno vremena, upoznali su se i zaljubili lijepa djevojka i prilično nepromišljen mladić. Proveli su zajedno prekrasno ljeto. Mislio je za nju da je sjajna. No ljetu je došao kraj i njih dvoje su 175

Knjigoteka

Glorij@

otišli svatko svojim putem. On je otišao raditi u inozemstvo. I makar mu se djevojka jako sviđala, nije vjerojatno mislio na nju onoliko koliko je trebao. A nije ni znao, i to zato što mu ona nije rekla, da je trudna i da je osam mjeseci nakon njegova odlaska rodila djevojčicu. Nije saznao sve dok djevojčica nije napunila tri godine, a tada ga njezina majka više nije trebala.” “A djevojčica?” Molly se čvrsto primi za metalne šipke. “Ni ona ga nije trebala?” “To ne znam. Vidiš, taj čovjek je nije smio upoznati. Nije čak ni znao gdje živi.” “Mogao je saznati...” “Ti znaš o čemu ja pričam, zar ne?” “Ne! Možda. Ne znam.” “Molly. Pogledaj me. Molim te. Toliko sam dugo čekao ovaj trenutak. Razmišljao sam o njemu, sanjao ga, bojao se da se nikad neće dogoditi.” Molly se oduprla njegovoj molbi i buljila srdito u zemlju, ne vidjevši više ništa jer su joj se oči zamaglile. Srce joj je lupalo. U glavi joj je rasla divlja nada. Vrtjelo joj se i osjećala se kao da jedino može stajati ako se čvrsto drži za metalne šipke ograde. “Taj mladić. Je li to bio...? Jesi li to...?” Napokon podigne glavu. “Ti?” On kimne glavom. Primijetila je kako mu se oči sjaje od suza, no postojano ju je gledao. “A ta djevojčica”, reče, “bila si ti. Molly, ja sam tvoj otac.”

176 Knjigoteka

Glorij@

Dvadeset peto poglavlje

Molly bolno krikne i odmakne se od njega. Nije ništa vidjela, niti je mogla razmišljati. Noge su joj klecale. Ispruži ruku da uhvati ravnotežu te pod prstima osjeti hrapavu koru drveta. “Žao mi je. Znam da je to šok.” Čula je njegov glas iza ramena. Krajičkom oka vidjela je njegove ruke kako oklijevaju u zraku. “Dobro mi je.” Ali nije joj bilo. Naslonila se na drvo, pokušavajući doći do zraka. “Dođi sjesti.” Uhvatio ju je rukom za lakat, a ona je dopustila da je odvede do prazne klupe pod drvećem. Naslonila je podlaktice na koljena i sagnula glavu prema prašnjavom tlu, teško udišući zrak. “Je l’ ti dobro?” Sjeo je kraj nje, no ne preblizu. Tupo je buljila u njegove crne kožne cipele. Bila je svjesna da se okrenuo prema njoj, podignuvši jedno koljeno na klupu. Možda se gušila, jer je čula kako joj govori: “Donijet ću ti malo vode. Ostani ovdje.” Čula je škripanje njegovih cipela po šljunku. Malo kasnije podigla je glavu i ugledala ga kako grabi prema drvenoj zgradi, a sako leprša oko njega. Na ulazu se okrenuo i podigao ruku, možda da je umiri - ili kako bi sebe uvjerio da je ona još uvijek ovdje - a zatim nestao unutra. Činilo se da je to nekakav kafić ili restoran, smješten u neobičnoj građevini čiji su Sindrom pokriven krov i duboke strehe Molly podsjetili na drvosječinu kolibu iz bajke. Ljudi koji su sjedili kraj prozora, pijuckali iz šalica i elegantno vilicama prinosili tortu do usta, doimali su se jednako nestvarno. Začas je izišao, noseći čašu vode, pokušavao je žuriti i pazio da ne prolije. Molly ga je gledala kako prilazi - tog stranca - svog oca. Može li to biti istina? Od svih muškaraca na svijetu, od svih očeva o kojima je maštala, izbor se odjednom suzio na jednog sredovječnog muškarca u žutosmeđem sakou i plavoj košulji koji je hodao prema njoj. ‘‘Evo. Samo polako.” Sagnuo se da joj doda vode, zatim ponovno sjeo do nje i promatrao joj lice dok je pila. Prinijela je čašu ustima objema rukama te polagano ispijala gutljaje ne bi li smirila svoje uzburkane misli. Napokon je skupila dovoljno snage da spusti čašu i okrene se prema njemu. “Je li to istina?” “Je, istina je.” Oči su mu bile nježne i zabrinute: plave kao i njezine, primijetila je. No to ništa ne znači. “Zašto si lako siguran da sam ja tvoja...” Oklijevala je. Učini joj se preosobnim izgovoriti naglas tu riječ. 177

Knjigoteka

Glorij@

“Moja kći? Moja kći Molly?” Ni najmanje nije oklijevao, glas mu je bio ispunjen radosnom uvjerenošću. Smijao se i rukom površno prošao kroz kosu. Zatim se okrenuo postrance i zabuljio joj se ravno u oči. “Zar to nije očito?” Molly skrene pogled. Ta nenadana bliskost sa strancem bila joj je previše. Kako bi prikrila zbunjenost, ispalila je još nekoliko pitanja. “Zašto mi to sad govoriš? Zašto ovdje, u Parizu? Zašlo me nisi ranije potražio?” Htjela je reći: Gdje si bio cijelog mog života? “Zato što nisam znao kako te pronaći. Te iz još jednog razloga koji ću ti začas objasniti. Vidiš, ja sam ovdje samo zato što sam vidio tvoje ime na papirima za konferenciju. Phipps Lauzer Bergman me odavno bio pozvao. Nisam imao namjeru doći. Ali nisam bas organiziran i nisam odgovorio tako da su mi opet pisali prije nekoliko tjedana, da me pitaju namjeravam li doći, i poslali popis svih sudionika konferencije. Bacio sam pogled na to samo da se malo nasmijem laktašima i parazitima među kolegama, i baš sam kanio baciti papir u smeće, kad se pojavilo tvoje ime: Molly Clearwater. Nisam mogao vjerovati!” “Znači znao si moje ime? Znao si da postojim?” “Znam već devetnaest, godina da postojiš. Nisam znao gdje stanuješ, niti jesi li uopće u Engleskoj. Odjednom mi se ukazala prilika da te vidim, upoznam - ako si to, naravno, ti. Ali Clearwater je neobično prezime. Nisam zapravo sumnjao. A sad kad sam te upoznao, uopće nemam nikakvih sumnji.” Molly osjeti kako se njezine vlastite sumnje otapaju na suncu njegove uvjerenosti. U njoj se počela buditi smiješna nada. Zurila je u njega bez riječi, jedva mogavši povjerovati ti ono što joj govori. “Mogao sam te jednostavno nazvati na posao, ili te dočekati pred uredom,” nastavio je, “ali to je neizmjerno važno za mene, da te napokon upoznam. Bojao sam se da ti ne upadnem u život tako da te zastrašim, pa da me odbiješ. Mislio sam, ako se sretnemo u normalnim okolnostima, na neutralnom terenu da tako kažem, da ćemo imati priliku da se malo upoznamo prije - pa, prije nego te iznenadim tom viješću. Htio sam prvo saznati kakva si osoba, možda čak i naslutili što osjećaš prema svom nepoznatom ocu.” “Znači, li si se, ovaj, zanimao za mene, donekle?” “Naravno da sam se zanimao za tebe! Umalo nisam poludio čekajući ovu konferenciju, pitajući se što ćeš misliti o meni. Posebno sam se ošišao. Kupio sam ovaj sako. Znam”, dodao je na brzinu, ravnajući nabore na rukavu, “da ne izgleda baš nov. Nešto se dogodi s odjećom kad je ja obučem. Osim toga, loše se pakiram. Ali uvjeravam te da je ovo prvi put da sam ga obukao, tebi u čast.” 178

Knjigoteka

Glorij@

Bilo je toliko topline u njegovim očima da Molly nije mogla a da se lagano ne nasmiješi. No, nije ju zanimao sako. “Nastavi”, reče. “Onog trena kad sam stigao u hotel, pitao sam na recepciji jesi li stigla. Ne još, odgovorili su. Pitao sam opet kad sam sišao na večeru i saznao da je tvoja rezervacija otkazana i da uopće ne dolaziš. Bože, to me dotuklo. Gotovo sam sjeo na avion i otišao kući. Nisam mogao ni naslutiti da će me sudbina ipak dovesti do tebe, zagonetno prerušene u crnokosu Australku koja recitira francuske dječje pjesmice!” Molly prisloni ruku uz kosu te porumeni na samu pomisao. Ta odvratna perika! U onim mnogobrojnim, različitim maštarijama u kojima je uprizorila susret s ocem, jedina konstanta bila je njezina odmjerena i dojmljiva pojava. “Vjerojatno sam izgledala jako glupavo.” “Bila si sjajna! Dosjetljiva, hrabra, zabavna. Razveselila si me kad sam se osjećao jadno jer sam mislio da sam uzalud došao na konferenciju. Naravno, tada nisam znao tko si. Ali brinuo sam se da si možda u nevolji. Čim sam upoznao onog preblesavog Figga, savršeno sam shvatio tvoju želju da ga izbjegneš po svaku cijenu. Usput, njegova priča je da te otpustio.” “Dala sam otkaz!” reče Molly uvrijeđeno. “Naravno da jesi. Svaka pametna osoba bi napravila isto. Iako ću mu zauvijek biti zahvalan jer mi je nehotice otkrio da si ti djevojka koju sam cijelo vrijeme tražio. I zahvaljujući njemu uspio sam doći do tvog broja. Moje te poruke nisu zuplašile, nadam se?” “Ne baš. Bile su samo malo, znaš, čudne. Nitko se tako pravilno ne služi interpunkcijom i pravopisom.” Potisne smiješak, nesigurna smije li ga već zadirkivati. “A ne?” Činilo se da ga je to zaprepastilo. Tada mu se lice razbistri. “U svakom slučaju, došla si. To je najvažnije.” “Zamalo nisam.” Izmijenili su pogled. Napetost oko njegovih usana i nježnost u njegovu pogledu jasno su joj govorili koliko se bojao da ona neće doći i koliko je presretan što je došla. Nema sumnje da mu je stalo. Ali ne baš previše, pomislila je ogorčeno, inače ne bi čekao sve ovo vrijeme da joj to kaže. Vjerojatno će se, za koji tren, kad zadovolji svoju znatiželju, sjetiti da ima važan sastanak ili da mora stići na avion. Baš mu je drago da ju je upoznao. Svakako moraju ostati u vezi. Kako se samo usuđuje upadati tako u njezin život, sad kad je prekasno? Molly odvrati pogled. Odjednom osjeti naglu klaustrofobiju u sjeni ovih sumornih stabala, čija su je savršeno poredana debla okruživala kao zatvorske šipke. U blizini je počelo zvoncanje vrtuljka. Zraka sunca osvjetljavala mu je propete konje grimiznih nozdrva i bijelih valovitih griva kako 179

Knjigoteka

Glorij@

poskakuju gore-dolje. Dječica su se čvrsto držala za zlatne ukrašene šipke i oduševljeno se smiješila svojim brižnim roditeljima. Ustala je. “Bolje da vratim čašu”, reče. “Ne, ne, pusti, ja ću.” Skočio je i upravo istrgnuo čašu iz njezinih ruku. Pogleda je zabrinuto, osjetivši promjenu u njezinu raspoloženju. Pročitala je u njegovim očima strah da bi mogla otići i osjeti nagon da ga povrijedi. “Jesi li rekao Griffith ili Griffin? Ne mogu se sjetiti.” “Griffin. Jonathan Peter.” Premda su mu glas i pogled bili mirni, osjeti da ga je uznemirila. Nervozno je okretao čašu. “Molly, ja - ja ne znam što su ti rekli o meni. Shvaćam ako te možda uopće ne zanimam. Posljednje što bih htio je da ti poremetim život. Ako - ako ne želiš imati posla sa mnom, pokušat ću shvatiti. Ali činjenica da postojiš bila mi je jako važna proteklih gotovo dvadeset godina, i sad kad smo se upoznali, si mi postala jako važna.’’ Prekinuo se, mršteći se od siline svojih osjećaja. Osjećaji su mu navrli na lice kao sjene oblaka na osunčanom polju i znala je da on bira, odbacuje i uređuje riječi, trudeći se da ne kaže nešto krivo. Okrene se natrag prema njoj. “Sad si odrasla. Propustio sam tvoje djetinjstvo. To je okrutna činjenica s kojom se oboje moramo suočiti. No, htio bih ti objasniti zašto. Želio bih ti ispričati svoju stranu priče - ako si je voljna poslušati.” “Dobro”, reče Molly i neobavezno prebaci torbicu preko ramena dok joj je srce udaralo o rebra. Možda ga je pogrešno procijenila? Hodala je u tišini pokraj njega do kafića, stružući nogama po lišću i misleći: Ovo je moj otac. Šećem parkom s ocem. Je me proméne dans le purc avec mon pére. “Želiš li nešto jesti? Piti?” upitao je kad su stigli do ulaza, pokazujući na praznu čašu. “Vruću čokoladu? Čaj? Tortu? Možemo ući, ako hoćeš.” Molly odmahne glavom. “Radije bih prošetala po suncu.” Nasmiješi se u znak slaganja. “I ja.” Krenuli su širokom stazom koja vodi prema velikom stakleniku u daljini. Molly osjeti grč uzbuđenja dok je čekala da on počne priču. “Bilo je to ljeto kad se udavala princeza Diana”, započne on. “Lady Di, kako su je tada zvali Bilo mi je dvadeset tri godine, i napokon sam završio petogodišnji studij medicine. Nekolicina nas se iz zabave bavila komedijom pa smo te godine postavili predstavu za Festival u Edinburgu. Mislim da smo bili prilično grozni, ali smo se sjajno zabavljali. Uvijek je bilo zabava na koje smo mogli ići i predstava drugih grupa koje smo mogli gledali, a u gradu je bilo takvo uzbuđenje da su se svi cijelo vrijeme osjećali k’o drogirani. Uz to sam prvi dan upoznao prekrasnu djevojku duge plave kose i najdivnijeg osmijeha, koja je postavljala scenu za neku drugu predstavu u istom kazalištu. Povezao nas je golem kartonski lik 180

Knjigoteka

Glorij@

Gospođe Thatcher koji nikako nije htio uspravno stajati. Frankie je imala pištolj za klamanje. Mislio sam da je sjajna.” “Frankie?” Molly nabere nos. “Tako sam zvao tvoju majku. Frankie i Johnnie.” Uzdahnuo je. “Zlatni dani. Bili smo ludo zaljubljeni puna tri tjedna. Kad je festival završio, potajno smo otišli u Skye na nekoliko dana, a roditeljima smo slagali da moramo ostati pospremati. Moja je majka bila naročito bijesna jer sam se spremao u Ameriku, a ona je organizirala razne oproštajne zabave koje je morala otkazati.” Sretno se nacerio. Molly u tom trenutku uvidi kako je izgledao prije dvadeset dvije godine - gorljivo, dječački, čak i zgodan. “Uglavnom, došao je i dan rastanka. Razgovarali smo o tome kako će me doći posjetiti u Kaliforniju. Čim sam došao tamo, pisao sam joj svaki dan i trčao svako jutro do svog pretinca, tražeći njezina pisma. No, moj novi život bio je vrlo uzbudljiv. Pisao sam sve rjeđe, baš kao i ona. Tada su njezina pisma potpuno prestala stizati.” Pogledao je u Molly i ona primijeti kako mu je ovo teško. “Neću ti glumiti da mi je slomila srce. Nastavio sam dalje sa životom. Upoznavao sam zanimljive ljude, posao mi je bio zanimljiv, čak sam učio daskati - tobože. Tada mi je Frankie poslala to čudno pismo, svega nekoliko tjedana prije Božića, u kojem je napisala kako razmišlja da dođe za praznike u Kaliforniju i koji su moji planovi.” Lice mu poprimi posramljen izraz. Igrao se kosom iznad uha. “Ovo ne zvuči dobro, no istina je da me jedna iznimno privlačna djevojka po imenu Kristal pozvala da provedem Božić s njom u njezinoj obiteljskoj vikendici u skijalištu na jezeru Tahoe. Nije mi uopće palo na pamet da postoji neki hitan razlog zašto me Frankie želi vidjeti. Otpisao sam joj tla imam obaveze za Božić, no ako stvarno želi, zašto ne dođe za Uskrs.” Zastao je i zario ruke u džepove. “Nikad mi se više nije javila.” Sporazumno su skrenuli na stazu koja je vodila duž staklenika. Stabla naranče pratila su ih lebdeći zrakom. Molly vidi da ih neki ljudi malim viljuškarima prenose unutra, zajedno s loncima, da ih spase od zime. “Ostao sam u Americi tri godine,” nastavio je, “zatim sam se vratio i počeo raditi u bolnici u Birminghamu. Nakon Kalifornije to je bio tmuran život. Bio sam dežuran gotovo sve vrijeme i ni kog nisam poznavao. Sjetio sam se da Frankie živi u Shropshireu, što nije bilo daleko. Možda sam se osjećao malo krivim zbog cijele priče oko Božića. Uglavnom, pretražio sam stari adresar kako bih pronašao njezin broj. Njezina mi se majka javila na telefon i rekla kako se Frankie nedavno odselila. Bila je prilično oprezna, nije mi točno htjela reći gdje, niti što Frankie radi, no očito je vrlo brzo povezala tko sam ja pa mi je predložila da je dođem posjetiti. Mislim, kažem ‘predložila’, no nešto u njezinu glasu mi je reklo da je prilično hitno.” 181

Knjigoteka

Glorij@

“I išao si? Misliš, upoznao si baku?” Molly ga napeto pogleda. Njegova je priča polako poticala neki žar u njezinu srcu. Taj trenutak, susret između voljene bake i nepoznatog oca učini joj se neizmjerno važnim. “O, da. U nekim stvarima Catherine sam uistinu dobro upoznao. Bila je divna žena. jako ljubazna prema meni. Ali... oprosti što te to pitam, je li još uvijek živa?” Molly odmahne glavom. “Umrla je kad sam imala petnaest godina.” “A-ha. To štošta objašnjava. Žao mi je.” “Uvijek sam mislila da ona mora znati nešto o tebi. Reci mi. Molim te.” I tako je, gurajući ruke još dublje u džepove i zabacujući glavu na način za koji je sad shvatila da mu je karakterističan, ispričao o svojoj vožnji iz Birminghama jedne hladne, zimske nedjelje i o dolasku na ručak sa sat vremena zakašnjenja jer se izgubio među zavojima smeđih brdovitih vrišti na, koje je početak neke mećave počeo oprašivati bijelom bojom. U kolibi kod Catherine gorjela je ugodna vatra, a neki čupavi pas Brando, podsjeti ga Molly, “zato što je imao napuhnute obraze kao Marlon Brando u Kumu” - dobro, Brando se razvlačio pokraj plamena, a iz kuhinje je dopirao miris pečene janjetine. Gospođa Clearwater - Catherine - ga je posjela u fotelju, dala mu veliku čašu sherryju i zahvalila što kasni jer joj je to dalo vremena da otkrije tko je ubojica u knjizi iz knjižnice. Molly obujmi laktove dok ga je slušala kako s takvom nježnošću i jetkim humorom priziva u sjećanje ženu koju je toliko voljela. Za ručkom su, nastavio je, razgovarali o uobičajenim temama, a zatim su sjeli uz vatru da popiju kavu i popričaju. “Ono što ću reći”, objavila je, “reći ću u povjerenju. Želim da mi date časnu riječ da nećete zloupotrijebiti moje povjerenje.” Zadivljen njezinim svečanim ophođenjem, obećao je. “I tada sam saznao da imam kćer, Molly Catherine, koja ima dvije i pol godine.” Zastane na trenutak na stazi i okrene se prema njoj sa smiješkom. “Tebe.” “Št - što si pomislio?” “Isprva nisam znao što bih mislio. Bio sam zaprepašten, zbunjen, iznenađen. Imao sam sreće da je tvoja baka bila tako mudra i velikodušna žena. Nije me osudila, niti mi rekla što da radim, niti me tjerala da iskrcam neki novac - ništa takvo. Rekla mi je samo da odem i razmislim o svemu, iako sam ja odmah znao što osjećam. Sjećam se kako sam se vozio natrag prema bolnici mračnim, bljuzgavim cestama dok su se brisači na automobilu luđački pomicali, a pahuljice snijega se okretale na svjetlu farova, i razmišljao: ‘Ja sam otac, ja sam otac!’ Catherine mi je dala tvoju fotografiju. Sjećam se da sam je izvukao kad sam stao na benzinskoj pumpi i samo u čuđenju buljio u nju.’’ “Fotografiju? Moju?” 182

Knjigoteka

Glorij@

“Da. Želiš je vidjeti?” ruka mu se već uputila prema džepu na prsima. “Imaš je tu?” “Uvijek je imam kod sebe. Gledaj, sjednimo na klupu tako da možeš dobro vidjeti.” Sjeli su jedno uz drugo na glatko divo, okruženi gredicama prepunim petunija. Otvorio je novčanik i izvukao malu fotografiju s bijelim, tankim rubom i kutovima izlizanim do debljine papira. Dok joj je dodavao fotografiju, prsti su im se dotaknuli. Molly je bila itekako svjesna fizičke bliskosti, muževne čvrstoće njegova ramena taku blizu njezinu. Bilo joj je čudno, ali ne i neugodno. Na fotografiji je bila djevojčica u ružičastim hlačama i majici kratkih rukava na ružičaste i žute pruge, ruku zataknutih u džepove, plave kose i glave samouvjereno okrenule prema kameri i bezobraznog smiješka u stilu “to sam ja i ja sam divna”. Molly prepozna fotografiju iz albuma koji ima kod kuće. No sad kad ju je vidjela u ovim čudnim okolnostima, od spoznaje da ju je godinama uz sebe nosio muškarac kojeg je tek upoznala, prošli su je trnci po leđima. “Vikend nakon mog posjeta Catherine”, nastavio je, “otišao sam kući, ispričao cijelu priču svojoj majci i pitao je što bih trebao napraviti. Naravno, bila je prilično iznenađena, ali je pitala i jesam li siguran da je dijete moje. Pa, naravno, nisam mogao biti siguran, premda nisam mogao zamisliti da bi itko lagao o tako nečemu, pogotovo ne Frankie. Ali pokazao sam majci fotografiju. Bože! Sjećam se toga jako dobro - naslonio sam se na hladnjak dok je tražila naočale i gledao je kako drži fotografiju pod svjetlom satima, činilo se. Napokon me pogledala i rekla: ‘Ne znam što bi trebao napraviti, zlato, ali ovo su zasigurno griffinovske obrve.’“ Molly pogleda njegovo lice. Osjeti udarac prepoznavanja li trbuhu. Pitajući se, prstom je dotakla svoju obrvu i pratila dugu, zakrivljenu liniju koja se uzdizala poput čiopina krila, tako izražajnu da su je ljudi često komentirali - istu liniju koja se još naglašenije ponavljala na njegovu licu, istu liniju koja je slabije, no nepogrešivo ponovljena na licu djeteta na fotografiji. Zurili su jedno u drugo, zaneseni poput ljubavnika, puni strahopoštovanja prema jakosti tog sićušnog dokaza njihova genskog nasljeđa. “Tvoje su bolje njegovane od mojih,” reče napokon, “no bila je u pravu, je l’ da? Bojim se da već posljednjih sat i nešto buljim u tvoje obrve.” Molly polako kimne. Ovo je stvarno njezin otac. Ona je njegova kći. I barem je još dvoje drugih ljudi, njezina baka i njegova majka - još jedna, posve nova baka - to znalo. Njezina mračna tajna se svakog trenutka sve 183

Knjigoteka

Glorij@

više rasvjetljavala. Bilo je to uzbudljivo, zastrašujuće, zbunjujuće. Ponovno nagne glavu nad fotografiju, dirnuta prizorom smiješno kratkih nogu i širokog, nevinog lica djeteta koje je jednom bila, pitajući se kako je mogao zatvoriti srce takvom sićušnom biću. “I što si onda napravio?” pitala je napokon. “Nazvao sam tvoju baku i pitao je mogu li te vidjeti, ili barem doći u nekakvu vezu s tobom - što god Frankie mislila da je prikladno. A, da, poslao sam joj nekakvu igračku i pitao je bi li je mogla prokrijumčariti i darovati ti je za Božić.” “Igračku?” Molly podigne pogled. “Znam, znam.” Tržne se, pogrešno shvativši njezino pojačano zanimanje kao prezir. “Bila je to jadna gesta. Sebična. Sentimentalna. Jednostavno sam morao nešto napraviti da mi to postane stvarno.” “Ali kakva je to bila igračka? Sjećaš li se?” “O, da. Zapravo, Catherine mi je rekla da ti se, izgleda, jako svidio tvoj ‘posebni poklon od Djeda Božićnjaka’. Sad shvaćam da je vrlo čudno odabrati baš tu životinju. Djeca uglavnom više vole one uobičajene stvari medvjediće, zečiće, tigriće. Ali nisam zapravo toliko mislio na tebe, koliko na sebe i odlučio sam naći nešto neobično što bi ti se samo po sebi moglo urezati u sjećanje.” “Kao-” Molly se jedva natjera izgovoriti tu riječ - “Kao... jazavac?” “Da!” Bio je oduševljen. “Znači, sjećaš se toga?” Molly kinine. Nešto joj se tako stisnulo u grudima da nije mogla govoriti. Bertie! Dao joj je Bertieja, njezina pratitelja svih ovih godina, svih onih noći kad je ležala u krevetu i šaptala mu u uho tajne, osjećajući njegovo krzno na usnama, razmišljajući i pitajući se o svom ocu. “On je netko’, a ne ‘to’“, reče. “Zove se Bertie. Još uvijek ga imam, iako znam da sam tobože prestara za...” Okrene glavu. Nisam htjela jazavca, htjela sam tebe. Ali nije mogla naglas izgovoriti te okrutne riječi, “Evo, uzmi ovo natrag.” Gurne mu fotografiju natrag. On je nesretno pogleda. “Oh, Molly. Žao mi je.” “Zašto mi nitko nije rekao?” provalilo je iz nje. On opet posegne u novčanik i izvadi pismo. “Ovo obično ne nosim naokolo, ali sam ga donio na konferenciju u nadi da ću te sresti. To je od tvoje bake. Bolje sama pročitaj.” Molly uzme složene listove papira i rastvori ih. Bio je šok vidjeti blijedosivi papir koji je njezina baka najviše voljela i njezin poznati uredni rukopis ispisan izblijedjelom plavom tintom. Po datumu je vidjela da je pismo napisano prije gotovo devetnaest godina. 184 Knjigoteka

Glorij@

Dragi Jonathane, vidjela sam se s Fran i dugo smo razgovarale. Bila je jako ljuta kud je ada da sam ti rekla za Molly, ali ja se mogu nositi s tim. Sigurna sam da trebaš znati istinu. Međutim, bojim se da je Fran uporna u tome da ne bude nikakvih kontakata između tebe i Molly. Kao što znaš, Fran je jako ponosna, samostalna osoba. Hrabro je odlučila roditi Molly i sjajno se nosi sa svim što odgoj djeteta uključuje. Sumnjam da čak i ti, prezaposleni stažist, možeš dokraja zamisliti kako je to kad sam podižeš dijete, kad si dežuran cijeli dan i budiš se svake noći. Kao rezultat toga, Fran sada misli da je Molly njezino i samo njezino dijete. Nije te tražila za pomoć, niti je sada želi. Molly je sretna i uravnotežena, i Fran ne vidi smisla u tome da joj uvede nepoznatog čovjeka u život, pogotovo nekog tko je jako zaposlen i mogao bi je viđati sumo ponekad. Ništa ti ne zamjera, ali te moli da pustiš nju i Molly da nastave sa svojim životima. Ne slažem se s njezinom odlukom. Smatram da će doći vrijeme kad će Molly morati znati tko joj je otac. Ali Molly je njezino dijete i ja moram poštovati njezine želje. Žao mi je, Jonathane. Osjećam da nisi onaj tip mladića koji bi izbjegavao svoje obveze, ali bar zasad moraš se držati podalje. Budi siguran da ću te ja obavijestiti ako te budu trebale, i. molim te. slobodno mi se javi kad želiš. Bit će mi drago da te izvijestim o Mollynu napretku, pod uvjetom da je ne pokušavaš pronaći. Zadovolji se saznanjem da je ona sretno malo biće, s majkom koja je voli i koja će napraviti sve što može za nju. Sve najbolje, Catherine Clearwater Molly je još uvijek pokušavala shvatili što je upravo pročitala, kadli on opet progovori. “Uvijek sam imao osjećaj da ti baka jednog dana namjerava reći tko sam ja, ili reći meni gdje te mogu pronaći. Prilično sam se uzbudio oko tvog osamnaestog rođendana, a zatim ponovno oko dvadeset prvog. Ali, nisam dobio nikakve vijesti, a sad znam i zašlo. Smatrao sam da kad jednom navršiš dvadeset jednu, imam puno pravo pronaći te. Ne žele sva djeca imati posla sa svojim pravim roditeljima velik broj usvojene djece zasigurno ne želi. Znao sam da moram biti oprezan. Tek sam započeo istragu i odjednom sam te pronašao, na mjestu gdje nikad nisam mislio da bih trebao tražiti.”‘ 185

Knjigoteka

Glorij@

Molly je ponovno čitala pismo, a vilica joj se stiskala od ljutnje, “Sretna i uravnotežena... nema smisla da joj uvede nepoznatog čovjeka u život...” Nema smisla? Kako se samo njezina majka usudila odlučiti u njezino ime? Nije ni znala kako je to gledati ostalu djecu kako sjede na ramenima svojih očeva, kako je to gledati Abina oca koji joj svaki put gurne petaka, namigne i prošapće: “Nemoj reći mami’’, nemali treću osobu koja bi katkad majci odvratila pogled? Sve je moglo biti toliko drugačije. Ona je mogla biti drugačija. Sad je prekasno. Ona ponovno složi pismo, pritisne ga nakratko na obraz, sjetivši se bake s ljubavlju, a zatim mu ga vrati. Naglo ustane. ‘“Ajmo prošetali.” Iznenađen, spremio je svoja blaga i još uvijek je stavljao novčanik u unutrašnji džep na sakou kad ju je stigao. “Ne budi prestroga prema majci”, reče. “Mislila je na ono što je najbolje za tebe, i obavila je sjajan posao. Pogledaj se samo.” “O, da. Pogledaj me samo.” Molly je udarila čizmama po šljunku. “Je li te nešto uzrujalo?” upitao je nježno. ‘‘Mislim prije nego što si se našla sa mnom. Rekla si prije da ti je dan bio grozan. Mogu li ti ja ikako pomoći? Volio bih, ako mogu.” Molly osjeti kako joj se grlo stišće od jada. “Ma samo... Radi se o tome da nisam ni za što. Ništa ne razumijem. Čini se da drugi ljudi s lakoćom klize kroz život, znaju točno što rade i zašto to rade, a ja stalno ponavljam glupe, glupe greške. Zabrljala sam fakultet, zabrljala sam posao. Čak i ovaj vikend, napravila sam totalnu budalu od sebe.” “Nisi, ako se mene pita. Ne mogu zamisliti drugu djevojku za koju bih radije otkrio da mi je kći.” “Što ti znaš?” Molly stane i pogleda ga. “Tebe nije bilo dvadeset jednu godinu. Pa, da ti ja nešto kažem, ja sam čudakinja. Štreberica. Svi to kažu. Mama me odgojila da budem takva i svaki put kad pokušam sama nešto napraviti drugačije, za promjenu...” Frustrirana, trzne glavom i odmaršira do ruba staze, prekriženih ruku, namrgođeno gledajući u nejasno zelenilo. Prošaran suncem, sjajio se još jedan kip, kip mlade djevojke koja se, s ružama, nudi raskalašenom slikaru. Mollyn pogled usredotoči se na njezinu haljinu s dekolteom i nabrekle grudi, okruglo lice i sićušna stopala koja su virila ispod napuhnute suknje iz osamnaestog stoljeća. “Evo ti. To sam ja.” Pokazala je prezrivo. “To je ta kći koju si toliko htio upoznati.” “Svakako je vrlo lijepa”, izjavio je oprezno. “Nisam baš siguran kakav je on. Misliš li da je zaslužuje?” Molly priđe bliže kipu i protrlja lišaj na djevojčinu stopalu. “Ne znam”, promrmlja. 186

Knjigoteka

Glorij@

On se pomakne i stane kraj nje. “Zašto mi ne kažeš što se dogodilo?” reče nježno. “Reci svom starom.” Molly otvori usta da se pobuni što on rabi riječ na koju uopće nema pravo, ali mu umjesto toga počne pričati o Fabriceu. “Nisam ga htjela izdati”, završi. “Mislila sam da pomažem. Ali bio je tako ljut, tako pun prezira. Nekako me natjerao da se istodobno osjećam kao čistunka i drolja. Ne znam koje je gore.” “Pa, što se mene tiče, ja bih ga rado opalio po nosu. Naravno da si dobro postupila! On se samo srami samog sebe, a tako i treba.” “Stvarno to misliš?” upita Molly, pokolebana. “Da, mislim.” Njegova je uvjerenost bila divno osvježavajuća. “A što se tebe tiče, ne doimaš me se ni kao čistunka ni kao drolja.” Korakne naprijed i pokaže na kip. “Pogledaj ovu djevojku, njezino slatko, povjerljivo lice. Možda je pogriješila kad se zaljubila u slikara, ali to je pogreška, a ne mana. Ljudi pokazuju svoj karakter načinom na koji se ponašaju. To što je on ne cijeni je njegova a ne njezina slabost. Kako se taj Fabrice samo usudi odvesti te na svom motoru i ne ponašati se pristojno prema tebi? Usput samo, nadam se da si nosila kacigu.” Molly se morala nasmiješiti. Navjerojatno, ali razvedrio ju je. Njegova ljubaznost, njegovo zanimanje, sama njegova krupna muška pojava dale su joj osjećaj zaštićenosli i cijenjenosti. “Znači ti ne misliš da sam ja totalno beskorisna?” upita. “Nisi previše razočaran?” “Razočaran? Razočaran što imam prekrasnu, hrabru kćer koja pršti od pameti i čestitosti? Tako sam ponosan da bih mogao zaurlali. Kad malo bolje razmislim, zaurlat ću. Grrrrrrr!” Još se i lupao po prsima. Molly je porumenjela, nasmijala se, pa svrnula pogled, napola posramljeno, napola zadovoljno. Dvije nevjerojatno elegantne žene, s pomno usklađenim maramama i ručnim torbicama, prolazile su pokraj njih. Okrenule su se kad su čule tu neuljuđenu buku, podigle obrve ženskom zapanjenošću, a zatim se... nasmiješile. Molly shvati što one to vide oca koji zafrkava kćer. To joj pobudi neobičan osjećaj. “Naravno,” nastavi on ozbiljno, “moje mišljenje nije bitno. Nitko osim tebe same ne može odrediti kakva si osoba: ni tvoja majka, ni ja, ni tvoj šef, ni tvoji prijatelji, a pogotovo ne neki nepromišljeni mladi Francuz na motoru. Tvoja je majka možda u tebe ugradila određena načela. Ja sam ti možda dao svoje gene. Ali tvoj identitet jest samo tvoj. Zapamti to, Molly.” Njegove riječi su se slijevale u njezinu glavu poput hladnog, bistrog potoka. Njezin identitet jest samo njezin. To je oslobađajuća pomisao. Istodobno joj se javi druga, nestašnija spoznaja. Držao joj je bukvicu, pričao s negodovanjem o “mladićima” i upozoravao je na sigurnost u prometu: baš kao neki tata! 187

Knjigoteka

Glorij@

Stajali su u ugodnoj tišini, razmišljajući o kipu i vlastitim mislima. Golub je dolepršao, sletio na glavu slikara i obilno se posrao na njegove neobuzdane uvojke. Molly uhvati očev pogled i oni prasnu u smijeh. “Portret umjetnika kao posranca?” reče on. “Idemo, ostavit ćemo ga pticama.” Nisu im samo obrve bile zajedničke, pomisli Molly dok su krenuli dalje. Sviđa joj se njegov humor. Sviđa joj se iskričavost njegovih misli. Sviđa joj se šetati pokraj njega, upijati šarm prizora i osjećati da pripadaju zajedno. “Da sam te bar prije upoznala”, reče odjednom. “Zar nikad nisi razmišljao o tome da me pronađeš, bez obzira na to što je mama napisala?” “Naravno da jesam. Znao sam maštati o slučajnom susretu jednog dana. Sanjao sam o tome kako ću junački spasiti djevojčicu od utapanja u moru, a zatim otkriti da je to moja izgubljena kći. Sanjario sam o tome da ću jednog dana čuti kucanje na vratima, da ću ih otvoriti i da ćeš ti stajati preda mnom. Ludost!” Ne takve ludosti kao što je vjerovati da si nezakonita kći grofa od Montepulciana, pomisli Molly. Ali bilo je pravo otkriće da je i on maštao o njihovim susretima. Imala je osjećaj da se otvaraju neku dugo zaključana tajna vrata. “I ja sam znala sanjariti o susretu s tobom”, reče jednostavno. “Jesi li?” upita sa sjajem u očima. “Stvarno?” Doimao se kao da razmišlja o tome. “Oh, Molly. Neću reći da sam svaki dan svjesno razmišljao o tebi. Ali uvijek si bila prisutna poput neke daleke čežnje, ili predivne tajne - veliki upitnik koji se začahurio u mom srcu. Makar priznajem da me nije zapravo počeo mučili dok moja supruga i ja nismo dobili djecu.” “Tvoja supruga! Ti si oženjen? Imaš djecu?” Riječi su se otele Molly iz grla. Pokuša se smiriti. Prirodno je, naravno, da muškarac njegove dobi ima obitelj. “Roryju je trinaest, Benu jedanaest, a Charlie će navršiti osam godina sljedeći tjedan.” Molly je to jedva mogla shvatiti. Troje ljudskih bića za koje do maloprije nije ni znala da postoje, a svi dijele s njom gene. Tri dječačića koje ovaj čovjek grli i s kojima se igra, čije rođendane slavi, čije kvrge i masnice ljubi - koje je vjerojatno čak i gledao dok su se rađali! Ljubomora joj se zarije u srce. “Moja žena se zove Georgie - Georgina. Ona je isto liječnica. Osim moje majke, ona je jedina osoba kojoj sam rekao za tebe. Smiješno je, ali to je bila jedna od stvari koja nas je i povezala. Shvatio sam da je vjerojatno stvarno volim kad joj toliko vjerujem da sam joj rekao tako važnu tajnu. Zaprosio sam je tjedan dana nakon toga. U braku smo - uh, da 188

Knjigoteka

Glorij@

vidim... ako Rory ima trinaest...” Škiljio je na suncu, naboranog nosa, nakošenih usta i računao, a Molly se opet zaprepasti od poznate slike. (“Nemoj praviti takvu groznu grimasu, Mollyce. Što ako se promijeni vjetar?”) “Petnaest godina”, zaključi on. “Ti bokca.” Razbarušio je kosu iznad uha i nacerio se u čudu. “Znači tvoja djeca ne znaju za mene?” “Ne još. Ali volio bih da ih upoznaš.” Molly razmisli o tome. “Georgina” zvuči otmjeno, miriše na šminkersku školu. I tri polubrata... Što ako je ne zavole? “Još uvijek živiš u Birminghamu?” upita oprezno. “Isuse, ne. Zar li nisam rekao? Živimo već godinama u Londonu. Trgovac nekretninama to zove ‘rubni dio Claphama’, inače znan kao Tooting.” Molly zine u nevjerici. “Pa ja živim praktički ulicu dalje - ‘rubni dio Wandswortha’, inače znan kao-” “Earlsfield!” rekli su uglas. “Možda smo se mimoišli na ulici”, uzvikne Molly. “Vjerojatno si me vidjela na livadi, kako vježbam udarce za golf.” “Golf!” “O, joj. Je li to jako grozno?” “Prilično.” Sad se smijuljila, prilično sigurna da ga može zafrkavati. “Mama i ja mrzimo golf. Uništava prirodu. Ljudi nose smiješne hlače i migolje stražnjicama.” “Ne budi golfistica! Frankie je oduvijek bila pomalo čistunka. U Skyeu, sjećam se, plivala je u jezeru gdje je voda bila toliko hladna da sam jedva gacao, a ona me prozvala slabićem.” “Da, takva je mama.” Molly je gurala lišće nogama, osjećajući istovremeno stid, ljubav i ljutnju prema majci. Bi li to bilo nelojalno, upita se, povezati se s ovim čovjekom kojeg joj je majka skrivala dvadeset jednu godinu? Kad je bila dijete, postojao je školski puteljak između sela i glavne ceste gdje je bila stanica školskog autobusa, dugačak otprilike kilometar i pol. Ostale su majke uvijek išle autom; njezina je naravno sve radila drugačije. “Nema potrebe za vožnjom”, podsmjehivala se. “Možemo ići prečacem kroz šumu. Svjež zrak i vježba, Aleluja se protrči i nema zagađenja. Bit će zabavno!” Molly je htjela propasti u zemlju. Htjela je biti kao i svi ostali, pričvršćena remenom na stražnjem sjedalu neke rasklimane Honde i jesti pakete čipsa. Umjesto toga, njezina majka je ponijela banane i kolač neprivlačnog izgleda koji je sama napravila od 189

Knjigoteka

Glorij@

organskog brašna. Nosila je gumene čizme i sramotni šešir australskih pastira, i često uzela svoj prastari bicikl kako bi u košaru s prednje strane mogla skupljati razne predmete, a sa stražnje strane voziti manju djecu. Pa ipak, bilo je zabavno, lutati na putu do kuće u blago jesensko poslijepodne poput ovog, tražiti gljive, zastali da se penju na drveće, skupljati kestene. Nekad bi vidjeli jelena. U proljeće su se mogli naći jaglaci i ptičja gnijezda. Na putu kući igrali su igre kojima su vježbali pravopis i tablicu množenja (“Našla sam pet gnijezda, a u svakom tri jaja...”); nikad nije imala osjećaj da je to domaća zadaća. U sive dane čak ih je natjerala da pjevaju pjesmice poput “Ja posijah repu” kako bi im održala raspoloženje. “Tvoja mama je čudna,” jedan je dječak rekao Molly jednog dana, “ali mi se stvarno sviđa.” Molly je uzdahnula: i ona je tako mislila. Sad su skrenuli do kamenog stubišta iznad jezera, gdje je Molly oklijevala hoće li se uopće naći s “Prijateljem” i umalo otišla. Evo opet onaj mlaz vode koji je štrcao kao iz boce šampanjca, divovske kamene žardinijere koje su bacale sjene nalik na pješčani sat, spoj krajnje formalnosti i gotovo poganskog užitka koji golica osjetila. Negdje daleko među drvećem svirala je limena glazba. Molly nazre skup likova u uniformama, čiji su instrumenti treperili na suncu. Još jednom osjeti trzaj neke neodređene uspomene. “Znaš na što me ovo uvijek podsjeća?” upita on. “Raskošni kipovi, palme, palača na kojoj se vijori zastava i gdje se svi dobro zabavljaj u-” “Na knjige o Rabaru!” Napokon je shvatila. “Gledaj, čak se vide i metalni kolutovi koji se preklapaju oko rubova trave. Samo što se ne pojave Babar i Celeste na izlazu iz palače s krunama i onim plaštevima od hermelina.” “I Aleksandar j Pom. u mornarskim uniformama kako se igraju brodićima.” “Da.” Mollyn smiješak na tren zadrhti, pri pomisli mi dječje knjige koje joj nikad neće čitati. Dok su silazili stubama, ona ugleda sat na zabatu palače i zaprepasti se kad shvati da je pet i petnaest. “O, ne! Moram ići.” “Već?” “Vlak mi kreće za sat i pol, a prvo moram pokupiti prtljagu i - i ostalo.” Presloženo je sad objašnjavati o mami i Armandu. “Sjedni minutu sa mnom. Želim ti nešto reći.” Odveo ju je do nekoliko praznih stolica na rubu jezera, no kad su sjeli, nije rekao ništa nekoliko trenutaka, već je samo buljio u njezino lice, zadovoljno i začuđeno, kao da je ona jedan od kipova u parku koji je naglo oživio. “Ne mogu vjerovati, a ti?” 190

Knjigoteka

Glorij@

Molly odmahne glavom, uzvrativši mu na njegov smiješak nevjerice. Opet joj je bilo malo neugodno dok ju je tako pomno promatrao. Lice mu se uozbilji. Nagnuo se prema njoj, naslonivši laktove na koljena. “Molly, znam da je prekasno za mnoge stvari, ali sad kad sam te pronašao, želim te dobro upoznati. Volio bih da budeš dio mog života moje obitelji - koliko god ti to želiš. Ne moraš ništa sada odlučiti. Naravno da moraš razmisliti, razgovarati s majkom - i sve to.” Posegnuo je u sako i izvukao posjetnicu. “Ovdje me možeš pronaći, ako hoćeš razgovarati. Bilo kad. Inače, predlažem da se nađemo na ručku sljedeći vikend, samo ti i ja. Nazvat ću te za nekoliko dana da se dogovorimo gdje i kad. Onda poslije toga, ili nekom drugom prilikom, ovisno o tome kako ćeš se osjećati, odvest ću te kuci i upoznati sa svojom obitelji. Što kažeš?” “Dobro.” Molly uzme posjetnicu. Bila je to najobičnija posjetnica, otisnuta s jedne strane, a na drugoj su bili rukom napisani brojevi, no držala ju je neko vrijeme na dlanu kao da je blago. Ovo je bio prvi čvrsti dokaz postojanja njezina oca koji je ikad imala. Štoviše, predstavljao je obvezu prema budućnosti - zajedničkoj budućnosti. Zatrepće nad njegovim službeno napisanim imenom. “Hram, znam da je ovo smiješno pitanje, ali kako ću te zvali?” On se naceri. “Kako god želiš. Zasad će biti dobro Jonathan. Mogu li te otpratiti tamo kamo ideš, ili bi htjela biti sama?” “Sama, mislim.” “Dobro.” Ustali su, napravili nekoliko koraka, zastali i okrenuli se jedno prema drugom. “Ne znam kako ćemo ovo izvesti.” Nasmije se. “Da se rukujemo?” Ispružio je ruku s nekakvom posramljenom uglađenošću, a Molly je pritisnula dlan uz njegov, osjećajući kako joj se prsti čvrsto stežu oko zglobova. Stajali su lako na nježnom suncu, promatrali jedno drugo sramežljivo, ushićeno - ne znajući što bi rekli, a ne želeći pustiti ruku ovog drugog. Poslije nije znala tko se prvi pomakao, no odjednom su se zagrlili. Bio je krupan i čvrst, i mirisao je po čistoj košulji. Jednim dijelom je pomislila: Zašto ju grlim potpunog neznanca? Ali glasniji, radostan glas govorio je: On nije neznanac. On je moj otac. Ja sam njegova krv i meso. Nije bio nimalo nalik na tisuće očeva koje je zamišljala, već samo običan čovjek: Jonathan Griffin. Ali ljubazan čovjek. I stvaran je, nije plod njezine mašte, nije san koji će kliznuti s prvim znakovima zore. Na trenutak ga je čvršće zagrlila. Osjeti mlohavost njegova struka. Opa. Nedovoljno golfa. Nasmiješi se u rever njegove jakne. Da, ovo je njezin otac, u dobru i zlu. Nije nemoguće da će se još grliti u budućnosti. Bolje da se navikne. 191

Knjigoteka

Glorij@

Dvadeset šesto poglavlje

“Kud sad?” “Tout droit.” “To znači desno, je l’ da?” “Attention, Fran!” “Ili lijevo?” “Non!” “Ne! Za boga miloga, mama, ravno!” Armandov auto je naglo skrenuo, odbacivši Molly preko stražnjeg sjedala i za vlas promašivši par skamenjenih turista koji su se zatekli nasred pješačkog prijelaza. Mollyna majka izravna volan i ubrza prema mostu praćena bijesnom drekom automobilskih truba. “Ti vrapca”, zahihoće. “Vrlo dobro.” Čim je maknuo ruku sa srca, Armand je potapše po ramenu. “Vidiš, Fran? Voziš kao prava Parižanka.” “To je zbog tvog auta, Armand - tako je brz, sluša me, ima sve ove uzbudljive gumbiće! Čemu ovaj služi?” Dvostruki mlaz vode brizne uvis, a brisači se bace na posao, prskajući pritom kapljice kroz otvoren krov ravno u Mollyno lice. “Žao mi je, ljudi.” Molly razmetljivo obriše obraze i mrko se zabulji majci u zatiljak. “Mama, jesi li ti nešto pila?” “Samo malo vina za ručak. Armand me odveo u sjajan mali restaurant de quartier. Daleko od turističkih ruta. Ne možeš ga pronaći ako ne znaš da je tamo. Jela sam puževe!” “Bravo, osjećam dovde miris češnjaka.” To nije bilo istina. Molly je osjećala samo miris parfema, nenametljivi miris nalik na magnoliju koji nije baš bio neugodan... već jednostavno neprikladan. Njezina majka koristi sapun, ne parfem. Jede leću, ne puževe. Zaboga, pa što ju je spopalo da vozi Armandov aulo? Čini se da je to bila njegova ideja. On tvrdi da njoj treba malo više “uzbuđenja” u životu. To jutro u hotelu dogovorili su se da će Armand odvesti Molly na kolodvor, zajedno s majkom i prtljagom, a trebali su je pokupiti kod nekakve zgrade Arapskog instituta za koju se ispostavilo da je golema hrpa čelika i stakla postavljena na vjetrovitoj obali rijeke. Molly je čekala gotovo deset minuta kad je začula trubu, a kraj nje se zaustavila raskošna plavuša. Prošlo je još idućih deset sekundi prije negoli je prepoznala svoju majku, koja je na sebi imala pripijenu jaknu od tamnozelenog baršuna, a 192

Knjigoteka

Glorij@

ispod nje bijelu svilenkastu košulju. “Bili smo malo u kupovini”, objasni majka, pogledom izbjegavajući Mollynu podignutu obrvu. “Malo sam poludjela.” Opel taj luđački smijeh. Molly je bez riječi sjela na stražnje sjedalo i zalupila vratima. Osim kupovine “u Maraisu”, gdje god to bilo, te ručka u sjajnom malom restoranu, išli su i u šetnju botaničkim vrtom. “Za mene je to poslastica.” Mollyna majka se sretno smiješila Armandu. “Pa, kad smo kod toga, i ja sam bila u jednom vrtu”, izjavi pompozno Molly. “Što, zlato? Ne čujem te od buke ovog moćnog motora.” “Mislim da me zafrkavaš, Fran. Ovdje moraš biti pažljiva. Slijedi plavi Peugeot. Non, Peugeot! Voilà! Vidiš novu zgradu opere? Kažu da sliči nilskom konju u kadi, ali neke predstave su veličanstvene. Možda... veliko zadovoljstvo... akustika...” “Nekad sam... Čarobna frula, naravno... tako zaposlena...” Žvržvržvr. Molly je vidjela da oni okreću glave jedno prema drugom, no kako nisu bili dovoljno pristojni da pojačaju glas, a budući da je Molly imala osjećaj kako bi bilo nedostojno da se ona stisne naprijed poput kakva znatiželjnog psića, uhvatila je njihov razgovor samo u dijelovima. Prekrižila je ruke, naslonila se i cupkala stopalom. A kako si ti provela dan, Molly? Ooo, napokon si upoznala oca?... Tako mi je žao što se onaj moj odvratni sin tako ponio prema tebi. Ali ne. Sad joj se učini kako se Armand smilovao nad oskudicom kulture u mjestu koje je zvao Mince d’heure Épice-corps-pis. Da, Minster Episcopi zna biti dosadan, složi se Mollyna majka, ali... Molly je povrijeđeno pogleda u retrovizoru. Kako to misli, dosadan? To je njihov dom. I je li ona to ima maskaru? Molly se ugrize za usnicu. Čekat će. Uskoro će ona i majka imati tri sata samo za sebe. Nije baš planirala da putuju zajedno kući, ali sad je sve što joj je htjela predbaciti grgoljilo u njoj poput kiseline. Nisam bila sretna. Trebala sam ga. Mislio je na mene sve ovo vrijeme. Htio me vidjeti, a ti si ga spriječila! Nije ni čudo da nemam pojma o muškarcima. Nije ni čudo da mi je ljubavni život koma. Smijeh njezine majke žuborio je s prednjeg sjedala. Pramenovi njezine duge kose vijorili su na propuhu. S ovakvim njezinim ponašanjem, svatko bi pomislio da su joj dvadeset dvije, a ne četrdeset dvije godine. Zašto joj uopće treba nova jakna kad ima savršeno dobru iz Barboura? Što ona to, pobogu, priča Armandu - sofisticiranom, uglađenom Francuzu - da on odgovara s takvim pažljivim ushitom? Molly pročisti grlo, teško uzdahne i zabulji se čeznutljivo pred sebe. Pomisli kako joj je pomalo zlo od vožnje automobilom - kao da bi ikog to zanimalo. Na kraju se nagnula naprijed dok nije doslovno klečala na 193

Knjigoteka

Glorij@

tvrdoj metalnoj kvrgi iza ručne kočnice, naslonila laktove na uglove dvaju kožnatih sjedala i gurnula glavu među njih. Oni su odmah zašutjeli, kao da ih u nečemu prekida. “Kako je bilo na rolanju, zlato?” upita majka veselo. “Dobro.” Molly s prezirom odbije ovaj blijedi pokušaj razgovora. “A... Fabrice, zar ne? Jeste se lijepo proveli?” Kako se samo usudi pitati? Koja bezosjećajnost! “Reći ću ti u vlaku”, odgovori Molly, tihim glasom i oborenog pogleda. “A, da. Paa, zapravo...” Mollyna majka pogleda Armanda. “Pozvao sam tvoju majku da ostane u Francuskoj nekoliko dana”, Armand se vješto ubaci. “Za nju bi bilo vrlo zanimljivo posjetiti neke parkove ovdje u Parizu - Pare de la Villetc, krov na Gare Montparnasse i tako dalje. A osim toga, radim na jednom projektu, novi kulturni centar u Biarritzu - na atlantskoj obali, znaš? Nadam se da će Fran ići sa mnom sljedeći tjedan tamo i dati svoje mišljenje.” “Mišljenje o čemu?” Molly je ostala zabezeknuta. “Uređenju okoliša, bien sûr. O odnosu strukture i prostora, arhitekture i prirode, mmm...” “Očuvanju prirode”, ubaci se njezina majka. “Exactement.” “Ali - ali - a što je s tvojim biljkama, mama? A Aleluja? A pilići?” “Ma, neće im ništa biti tih nekoliko dana. Nazvala sam neke ljude, neke dužnike. Mislila sam... ako sam već ovdje... a i vrijeme je divno. Osim, naravno, ako me trebaš, Mollyce.” Njezina sebičnost ostavila je Molly bez daha. “Ako me trebaš?” Upravo sada kad je bez posla, bez novaca, slomljenog srca i još se oporavlja od najpotresnijeg otkrića u svom životu! Ispusti prigušen zvuk i krene smišljati odgovarajuće otrovan odgovor, kadli se Armand umiješa. “Mais quand même, Fran, Molly ima svoj dom, ima svoj život. Zašto ti ne bi ostala i uživala u kratkom predahu? U Biarritzu znam jedan izvanredan restoran gdje se može jesti mlada veprovina kuhana s gljivama, lovorom i samo soupçonom, trunkom korijandra.” “Mama ne jede meso”, usprotivi se Molly. “A imaju i savršenu ribu. Možda je i more još dovoljno toplo za kupanje.” “A, ja mogu plivati bilo gdje”, reče Mollyna majka radosno. “Da, čak i u napola smrznutom škotskom jezeru.” Molly ogorčeno naglasi svoje riječi. “Je l’ tako, mama?” “Je l’ je? Ha, ha. Ne - ne sjećam se.” 194

Knjigoteka

Glorij@

Armand pogleda jednu pa drugu te pročisti grlo. “Kad već govorimo o poslu, Molly, imam ideju. Jedna moja stara prijateljica, vrlo šarmantna i nadarena Engleskinja, pokreće nekakav novi festival književnosti - gdje, ne sjećam se, ali ured joj je u Londonu. U Sohou, mislim. Treba joj assistante - netko tko bi slao pozivnice piscima, organizirao raspored, rezervirao im hotele i slično. Naravno, sjetio sam se tebe.” “Mene?” Molly se iznenađeno trgne. Nitko joj ne bi ponudio takav posao. Što ako bude morala nazvati Martina Amisa? “Zašto ne? Pametna si, šarmantna, iskrena. Zanimaš se za književnost. I siguran sam da marljivo radiš.” “O, da, radi. Sjećam se u Voćku i povrćku-” Molly utiša majku ošinuvši je pogledom u retrovizoru. Armand izvadi komadić papira iz džepa na prsima i preda ga Molly. “Ovdje su svi podaci. Očekuje da joj se javiš sutra.” “Sutra?” “Ponedjeljak, znaš? Kad se počinje s radom.” “A-ha. Dobro.” Molly uzme papirić, pitajući se. Pametna, šarmantna, iskrena... Stvarno? Malcolm tako ne misli. S druge strane, njezin je otac nazvao Malcolma “smiješnim” i bio je gotovo ponosan na njezinu ostavku. Možda na kraju krajeva i nije takav neuspjeh. Nagonski se ispruži prema Armandu i poljubi ga u obraz. “Puno vam hvala, Armand. To je jako ljubazno od vas.” “De rien, ma petite” Pogladi svoju već savršenu frizuru. Molly se odgurne koljenima i utone natrag u sjedalo kako bi pažljivo spremila papirić u novčanik. Kad je to napravila, pogled joj padne na treperava svjetla dok su jurili pokraj drveća, Napušta Pariz. Shvatila je to s gorko-slatkom boli pa se pomakla do prozora kako bi gledala ono što bi mogla biti posljednja avenija puna lišća, posljednji zeleni kiosk i crvena nadstrešnica, posljednji kafić s gostima stisnutim vani na pločniku koji piju, gestikuliraju i pričaju, pričaju, pričaju dok upijaju vatrene zrake večernjeg sunca. Ovdje je opet Place da le République, gdje se pojavila te prve, strašne večeri, a poslijeMolly brzo pokuša zaboraviti trenutak kad se zaustavila upravo ovdje, kraj semafora, pokraj onog kafića, s rukama oko Fabricea, no nije mogla spriječiti val želje i nostalgije koja ju je razdirala. “Attez, Fran! Imaš prednost.” “Imam? Upomoć!” “Vite, vite!... Bravo!” 195 Knjigoteka

Glorij@

Dakle stvarno, ponašaju se kao tinejdžeri. Sad se Armand pravio važan pokazujući grijana prednja sjedala. “O-ho, kakav luksuz!” povikne majka i dobaci mu pogled koji je, pa iskreno, bio upravo zavodnički. Molly je bila zaprepaštena. Odjednom joj niotkud navre sjećanje, nepovezano, ali jasno i cjelovito do detalja. Imala je dvanaest godina i bilo je vrijeme Božića. Jedna od stvari kojom su se Molly i njezina majka ponosile bila je da su ručno izrađivale čestitke i poklone. “Puno su posebniji nego oni kupljeni u dućanu”, mama bi uvijek rekla. Umjesto bacanja novca na “plastično smeće”, zajedno su pekle pite od grožđica i jabuka, Molly je vagala sušeno voće, a mama je baratala oštrim nožem da ga izreže, a poslije su se natjecale koja će napraviti ljepši ukras od tijesta da bi ga stavile na vrh svake pite - božićna drvca, zvončiće, lišće bršljana, snjegoviće. Ili su obložile stare kutije od cipela ukrasnim papirom sačuvanim od prošle godine, i punile ih slojevima domaćih pralina. koje su bile nemarno oblikovane, ali jako ukusne i tako zasitne da je Molly jednom povratila na kuhinjski pod nakon što je polizala sve zdjele, tave, žlice i lopatice. Te večeri sjedile su za kuhinjskim stolom pokraj peći, s božićnim pjesmama koje su dopirale s radija u izvedbi zbora King’s Collegea (ili su to možda bile neke mamine čudne stare ploče, poput Blondic ili Michaela Jaeksona) i potrebnom opremom na stranicama novinskog papira: zdepasta bočica tinte, staklenke šljokica, vata za bradu Djeda Božićnjaka, paleta papira u boji - zelenog, crvenog, zlatnog, srebrnog - mnoštvo flomastera. “Mislila sam da bismo mogle pozvati Jema na Božić ove godine”, reče Mollyna majka neobavezno - premda je Molly, upoznata sa svakom nijansom majčina glasa, znala da je ovaj prijedlog daleko od neobaveznog. “Što misliš?” Jem je bio mjesni stolar, o kojem su kružile glasine da je završio Eton, iako je živio poput hipija u jurti 14 na jednom od polja lorda Spilsburyja sa svojim psom Kipom. Prethodno ljeto bio je dolazio da obavi sitne popravke u kolibi - postavio je police u niši, popravio vrata koja su se natopila vlagom i nisu se mogla zatvoriti. Molly je bio prilično simpatičan - njegova tamna zapuštena neobrijana brada, sigurnost njegovih ruku dok je ugrađivao drvo, način na koji ju je napola zadirkivao, a napola joj laskao pozdravljajući je “Bokić, Mollyé!” svaki put kad bi je sreo. Jedne večeri ostao je raditi dokasno pa su ga pozvale da ostane na večeri. Bila je to prava svečanost, jedna od najboljih večeri te godine. Jem im je pekao palačinke za desert, tresao tavu i razmetljivo bacao palačinke uvis. Kip je izvodio trikove. Nakon toga ih je učio igrati poker, s grožđicama umjesto žetona, a Molly je pobijedila s fulom i otišla u krevet s dvadeset šest grožđica “u kasi”. Legla je pod pokrivač s Bertiejem, divno zagrijana i 14

Drvena koliba.

196 Knjigoteka

Glorij@

umorna, i zaspala slušajući tiho brujanje njihova razgovora i bučan smijeh kroz zidove. Jem je često dolazio nakon toga. Molly je naučila raspoznavali zvuk motora njegova kamioneta. Ponekad bi došla kući iz škole i primijetila da je nešto drugačije - nova polica, popravljena šupa. “Joj, da, Jem je bio ovdje”, rekla bi njezina majka prpošnim tonom, presvijetlog pogleda u očima. Molly je primijetila da joj majka češće izlazi - “samo idem do puba”, “samo piće na zabavi u selu”, “samo s Alelujom na trčanje”. Tog ljeta napustila je Molly na dva cijela dana kako bi otišla na festival u Glastonburyju - s velikom grupom ljudi, ali išli su u Jemovu kamionetu, nagurani odostraga sa šatorima i kuhalima, glupirajući se kao osnovnoškolci. Molly nije to odobravala. Mama je bila poletnija i objesnija, a njoj se to činilo neukusno. Tako je te večeri, kao odgovor na majčino pitanje, Molly uzela ljepilo u sliku i čvrsto ga nanijela na poleđinu izrezanog snjegovića. “Jem?” rekla je i razmislila. “Pa, samo ako ti misliš da bi bilo zabavno, zlato. Samo mi ga je malo žao, to je sve, sam je u toj hladnoj jurti.” Molly okrene snjegovića i postavi ga nad komadić crvenog kartona, dajući si na vremenu. Zatim pritisne snjegovića na mjesto i zagladi ga šakom. “Mislim da ne bi bilo fer prema Aleluji. Ne sviđa joj se Kip. Uvijek se sakrije pod klavir. Uostalom, meni se sviđaju Božići ovakvi kakvi jesu, mamice.” Podigne pogled, očiju razrogačenih i bezizražajnih, i uhvati mamin nervozni pogled, i osjeti oduševljenje i strah zbog snage kojom vlada. “Tebi ne?” “Naravno da mi se sviđaju, dušice.” Gotovo da nije bilo oklijevanja prije nego što je Molly osjetila majčinu toplu ruku na svojoj. Molly se nasmije. “Molly i mama.” Započela je poznati govor. Njezina majka poslušno odgovori: “Mama i Molly.” I tu je bio kraj priči s Jemom. Jednom ili dvaput nakon Božića dok je bila u šetnji s Alelujom, Molly je vidjela njegov kamionet kako prolazi ulicom i očekivala da će viknuti “Bokić, Mollyé”, no nije čak ni usporio. Ubrzo nakon toga se odselio - navodno u Cornwall. Njezina majka ga nikad više nije spomenula. Sada, dok ju je gledala s Armandom, Molly osjeti onu istu pojačanu energiju i isti nagon da je ugasi. Još uvijek može natjerati majku da pode s njom, samo ako pokuša. Nekoliko suza na peronu, izraz napuštenog djeteta na majčinu ramenu i ona će podleći njezinoj volji. “Alors, približavamo se kolodvoru, Fran. Pazi na taksiste - oni su barbari.” Armand se elegantno okrene na sjedalu. “Molly, oprostit ćeš nam 197

Knjigoteka

Glorij@

ako te ne otpratimo unutra. Obećao sam tvojoj majci da ću je odvesti na koncert u Sainte-Chapelle. Moramo požuriti ili ćemo zakasniti.” Prije nego što je Molly uopće mogla sabrati svoje misli, auto stane pred golemom sivom fasadom. Armand iskoči iz auta i otvori Mollyna vrata. “Dođi, izvadit ću ti kovčeg iz prtljažnika.” I majka je izašla. Imala je na sebi kožnate hlače! “Voilà.” Armand stavi Mollyn kovčeg na zemlju i zalupi vratima prtljažnika, no ne prije nego što je uspjela unutra vidjeti hrpu vrećica iz dućana koje su izgledale vrlo skupo. Jedva je stigla prekoriti majku pogledom punim čuđenja, a Armand ju je već ljubio za rastanak - čvrst poljubac u svaki obraz. “Dođi uskoro opet u Pariz, Molly. Odsjest ćeš kod mene, hein?” Zatim je opet ušao u auto i pun takta ostavio Molly nasamo s majkom. Jedino što ona nije izgledala kao njezina majka, a niti se tako ponašala. Molly još uvijek nije mogla vjerovati da će je samo tako izbaciti ovdje i odlepršati na nekakav koncert. “Mama, jesi li ti sigurna u ovo?” reče tihim zabrinutim glasom. “Armand je drag, slažem se, ali on je Francuz. Vjerojatno ima - znaš ljubavnicu”, prošapće. “Na desetke, vjerojatno.’’ Majka prođe rukom kroz dugu kosu te se sanjivo nasmiješi. “Čini mi se da ga prepoznaju sve prodavačice. Zna najbolja mjesta gdje se može kupiti donje rublje.” “Mama! Nisi valjda-” “Naravno da ne.” Započne ona kao da je nešto skrivila. Tada joj se lice smekša i ona pomiluje Molly po obrazu. “Nemoj izgledati tako zabrinuto, dušice. Ovo je samo mala avantura. Znam da je to tako zločesto, ali tako je... lijepo imati nekog tko se brine o tebi, a ne da moram sama misliti na sve i sve sama raditi. Ne smeta ti valjda?” “Vous venez, Fran?” Armand je bio nestrpljiv. “Moramo se požuriti.” “Bok. ljubice.” Majka čvrsto zagrli Molly. Molly je primi, stisne oči i poželi utonuti u poznatu utjehu i sigurnost. No, osjeti kako njezina majka drhti od napetosti i uzbuđenja koje nema veze s njom. Novi parfem punio joj je nosnice. Na kraju ju je Molly pustila i odmaknula se pa tiho primijeti gorljivost kojom je njezina majka ušla u auto. Motor se pokrene. “Sretno s poslom!” Majka se nasmiješi kroz prozor. “Vidimo se uskoro.” Automobil zaklepeće po kaldrmi. Ruka u baršunastoj rukavici veselo je mahala. Molly je vidjela dvije glave, osvijetljene suncem, kako već razgovaraju. Upali se lijevi, ubrzo zatim desni žmigavac. Automobil napokon krene ravno kroz prometnu aveniju, a zatim nestane u sporednoj uličici uz moćnu buku. 198

Knjigoteka

Glorij@

Molly je stajala na širokom trgu pred kolodvorom među otpalim lišćem. Tada podigne kovčeg i otklipše unutra.

199 Knjigoteka

Glorij@

Dvadeset sedmo poglavlje

Red se polagano pomaknuo za nekoliko centimetara. Nečija kolica udare Molly po listovima. “Oprosti, dušo”, viknuo je hrapavi glas s lancashireskim naglaskom. Molly ravnodušno kimne u znak potvrde, a zatim okrene glavu dovoljno da primijeti ženinu vrečastu zelenu trenirku, sijedu kosu i frizuru koja je podsjećala na nakupine stijena nastale poslije pretpovijesne prirodne katastrofe i debeljuškastog mužića koji je nosio šešir s natpisom “Volim Pariz”. Automatski gurne svoja kolica naprijed i nasloni se na ručku. Znači ovo je kraj njezine pustolovine. Reći će zbogom sunčevu sjaju nad Seinom, suncobranima na pločniku, koracima na kaldrmi u dvorištima zgrada, pelargonijama na balkonima. Zbogom psima u kaputićima, ženama s maramama, starcima koji pecaju na obali: pâtisserijana i épicerijama; spomenicima i fontanama koje pršte uvis, i tornju do neba istkanom od željeza. Zbogom veselju, avanturi, blistanju, romansi. Zbogom Parizu. Sve je bilo turobno. Sve je izgledalo sivo. Svuda je osjetila dosadu i zbrku i sitničavu zabrinutost oko karata i redova vožnje. Odlazni peroni Eurostara, smješteni na balkonu ispod krova, nisu imali ni trunčicu one velebnosti ostatka kolodvora. Nije bilo šarma niti stila, već samo uzburkane mase ljudi i torbi koje su se slijevale u uski ulaz, gdje je stjuardesa u plavo-žutoj uniformi provjeravala karte i slala ljude na kontrolu putovnica. U Mollynoj glavi odjekivale su tupe objave s razglasa. Ne ostavljajte prtljagu bez nadzora. Pušenje je zabranjeno. Vlak iz Abbevillea stigao je na peron jedanaest. Eurostar za London polazi za dvadeset minuta. Uskoro će se vratiti svojoj dosadnoj poznatoj Engleskoj, debeloj Sal i njihovu neudobnom stanu. Pariz će izblijedjeli u san, baš kao i Molly Clearwater koja je plesala u zlatnoj suknji bez gaćica i usudila se pokazati grudi. Već je postajala nevidljiva. Nitko je nije došao ispratiti; čak ju je i majka napustila. “Od mene bježe, što nekoć tražiše me”, tužno je počela citirati za sebe. “Vidio sam ih, nježne, krotke i ponizne, te što sad su divlji, i ne sjećaju se...” Nije imala nijednu fotografiju svojeg posjeta: nijedan smiješni suvenir, čak ni razglednicu - ništa osim karte u džepu i pukotine u srcu. U Engleskoj vjerojatno pada kiša. Otvori se prolaz pred njom i ona se poslušno pomakne naprijed, samo još jedna u stadu. Ljudi u redu postajali su nervozni. Na kontroli 200

Knjigoteka

Glorij@

putovnica radio je samo jedan službenik, koji je rješavao putnike s nevjerojatnom ležernošću dok je veliki sat na kolodvoru otkucavao minute. Francuzi su se gurali preko reda s besramnim panachom 15, a Englezi su mrmljali od bijesa. Molly osjeti dodir na ruci i uzrujano se lecne. Ne morate se gurati. Osjeti ga ponovno, i ljutito okrene glavu. “Fabrice!” ‘‘Molly! Hvala Bogu, nisam zakasnio!” Trčao je. Jagodice su mu bile lagano sjajne od znoja. Čuperci kose rasuli su mu se čelom. U jednoj mu je ruci visjela kaciga, sa zgužvanim paketom u njoj. Zavrtjelo joj se u glavi od zanosa U njegovim očima. Molly čvrsto zgrabi ručku kolica. “Što ti radiš ovdje?” “Htio sam te vidjeti - razgovarati s tobom.” “O čemu?” Fabrice strastveno zabaci kosu. “Ljutiš se na mene. C’est normal. Ponio sam se vrlo loše. I sramim se. Istinski.” Sve na njemu bilo je vatreno, žurno, stvarno. Kožnata jakna bila je otkopčana. Molly je vidjela kako mu se prsa nadimaju ispod tanke majice, njegove bokove ispod zategnutih traperica. Odvrati pogled. On se približi i stavi ruku na njezin kovčeg. “Danas popodne bio sam na mukama. U kinu sam vidio samo tvoje lice. Znao sam da moram doći ovamo i pronaći te.” Molly je zurila u njegove prste i gotovo ih je osjetila na svojoj koži, kako je svojataju i ponovno pobuđuju vatru u njezinu tijelu. “Oprosti, dušo, možeš se malo pomaknuti?” reče glas iza nje. Molly se vrati natrag u stvarnost. Red se pomaknuo gotovo za metar, a ona nije niti primijetila. Koncentriraj se. Ide kući. Gotovo je s Parizom. Gotovo je s Fabriceom. Povrijedio ju je, ponizio, natjerao je da se osjeća glupom i bezvrijednom. Ona krene naprijed s kolicima, zbacivši Fabriceovu ruku. “Molly, molim te.” Dirne je njegov ranjeni glas. “Ne mogu ovako razgovarati s tobom. Dođi. Naći ćemo neki kutak, daleko od svih ovih ljudi. Gurat ću ti chariot.” Primi njezina kolica, izgura ih iz reda i uputi se prema suprotnom zidu. “Fabrice, ne! Propustit ću vlak.” Ali pratila ga je kao da on povlači nevidljivu uzicu. Što ona to radi? Ovo je ludost. Bože, on je divan! Sat na kolodvoru pokazivao je da ima još dvanaest minuta do polaska. Molly divlje pogleda natrag. Gospodin s 15

Perjanica; fig. blistav, sjajan nastup, izgled.

201

Knjigoteka

Glorij@

natpisom “Volim Pariz” prijateljski podigne palac i pokaže joj na prostor ispred sebe, kao da joj želi reći da će joj čuvati mjesto u redu. Nasmiješi mu se smeteno. Fabrice je bacio svoje stvari na kolica i odgurnuo ih u stranu. Zgrabio ju je za laktove, okrenuo i pritisnuo svojim tijelom uza zid. “Ovo je bolje, nije li?” “Je li?” reče Molly bez daha. Izdajnički smiješak provukao se kutom njezinih usana. “Slušaj,” izlane Molly, oslobodivši se njegova stiska, “žuri mi se. Što hoćeš?” On nagne glavu i pogleda je kroz crne trepavice. “Hoću ti reći da mi je žao.” Molly spusti pogled na dugme njegove majice. “Écoute...” Svojim je prstima uhvatio njezine i nježno joj zanjihao rukom. “Znam da sam rekao neke glupe stvari, ali nisam tako mislio. Bio sam ljut - zbunjen. Prijatelji su me zafrkavali. Molim te, Molly, reci da mi opraštaš.” Obična engleska glupačica koja je došla za vikend da se poševi s Francuzom. Molly proguta i odmahne glavom. “Znam da sam te povrijedio. Ali kad sam te povrijedio, povrijedio sam i sebe. Ovdje.” Udari šakom o grudi. “Do tada nisam shvatio kako si posebna. Pogledaj me, Molly. Reci da mi opraštaš.” Ona lagano podigne glavu, primijeti putenu krivulju njegove donje usnice, savršene jagodice s tamnim polutkama, te blage oči. Toliko se kaje, tako je strastven, tako neodoljiv. “Dobro”, prošapće. Njegov osmijeh je bio kao vatromet. Podigao je njezinu ruku do svojih usana i ushićeno je poljubio. Bio je smiješan - presladak. “Tu vois? Kako je jednostavno usrećiti me. A sad - sad te ne mogu pustiti da odeš.” Posegnuo je za njezinom drugom rukom, obavio ih obje oko svojih leđa i povukao je čvrsto prema svojem vitkom tijelu. “Ostani sa mnom, Molly”, promrmljao je. “Ostani u Parizu.” “Ne mogu!” “Zašto?” “Vlak...” “Bof.” “Moja karta...” “Ludice.” Nagnuo se da protrlja svoj nos o njezin. “I - i ima jedan posao za koji sam zainteresirana. U Londonu. Važno je, Fabrice.” “Naravno, ali dan ili dva nisu presudna, zar ne?” Ljuljao je bokovima, zafrkavajući je. Činilo joj se da joj se kosti tope. 202 Knjigoteka

Glorij@

Molly zatvori oči i pokuša se sjetiti zašto zapravo mora ići kući, zašto nije moguće da ostane. Ali umjesto toga, čelo joj potone na njegova prsa. Majica mu je bila topla i mirisala je na njega. Mogla bi je strgnuti zubima. “Zar nam nije zabavno kad smo zajedno?” Njegov dah golicao joj je vrat. “Zar ti se ne sviđam, barem malo? Zar se ne sjećaš, u krevetu, kako si...?” Da, sjeća se. Kako bi mogla zaboraviti? Kako se samo usuđuje podsjetiti je? “Preslani, Fabrice!” Oslobodi se. “Kako možeš doći ovamo, mučiti me, praviti budalu od mene, pretvarati se da ti je stalo...” “Ne pretvaram se!” “... kad cijelo ovo vrijeme imaš” - bilo je ponižavajuće što ga baš ona mora podsjetiti - “kad cijelo ovo vrijeme imaš Gabriellu.” “Kunem ti se. Molly - je te jure - gotovo je sa mnom i Gabriellom. Osjećam to u srcu. Otkad sam tebe sreo, ne mogu razmišljati o njoj. Ona je samo djevojka, ništa posebno.” “Ali rekao si-” Zamahne kosom, zaniječe sve što je ili možda nije rekao te ponovno primi njezine ruke. “Ne smiješ biti ljubomorna na Gabriellu. Ona me ne dira kao ti. Nema tvoje prekrasne plave oči - tvoju dugu plavu kosu - tvoje predivne grudi.” (Les seins superbes.) Zurio je u njih otvoreno se diveći. “Ti si žena, Molly. Gabrielle je... enfin, ono što se naziva la carle bleue.” Trzne prstima po vlastitim prsima na način koji je jasno opisivao: ravna poput kreditne kartice. “Fabrice! To je tako zločesto.” Ali zahihoće. “Onda. Hoćeš li ostati?” Oči su mu se sjajile. “Što - samo zato što ti se sviđaju moje grudi? Molly se napola smiješila, a napola ozlojeđeno uzdisala. Okretala se u njegovu zagrljaju i ugledala par koji je stajao iza nje u redu kako prolazi kontrolu putovnica. Izgubila je mjesto! Sat je pokazivao šest i trideset. Vlak joj kreće za osam minuta. “Ne, ne mogu”, reče odlučno, oslobodivši ruke. “Nisi ozbiljan, Fabrice.” “Ali, jesam! Ecoute, Molly. Kad sam te prvi put ugledao na brodu, naravno da sam pomislio da si prekrasna djevojka. Très sympa. Bilo je zabavno voziti te na motoru. Ali u pravu si. Nisam bio sèrieux. Ti si pitala: ‘Što ćemo raditi sutra, Fabrice?’ i bila si tako preslatka da sam bio u iskušenju. U Rodinovu muzeju nisam imao pojma... Ali tada si mi dotakla srce i, enfin, poželio sam te slikati, voditi ljubav s tobom. I sad si me ukrotila, kao lisicu u Le Petit Princeu. Ne možeš me sad napustiti.” 203 Knjigoteka

Glorij@

Molly udahne. Teško je odoljeti molbi u njegovim očima, zbrci riječi s njegovih usana koje bi sad tako ljubila. “Ti si napustio mene”, podsjeti ga. “Natjerao si me da sama odem do tvojeg oca. Danas si se ponašao kao da sam neznanka.” “Ali bio sam u krivu! U pravu si. Slab sam, a ti si jaka. Zato želim da ostaneš - ne za tvoje dobro, nego za moje dobro, Molly.” Za njegovo dobro. Zbunjena njegovom izjavom, Molly jedva primijeti da mu prsti nanovo klize njezinim dlanom. Divi joj se! Treba je. Rekao je da je u pravu. Zapravo je njezina dužnost da ostane; umišljeno bi bilo da odbije. Tko je ona da ga odbije, kako god da se bio ponio? Nesvjesno, njezini prsti se savinu u njegovima. “Bit će drugačije, Molly. Dopusti mi da ti dokažem. Samo jedan dan... Jednu noć. Onda ćemo vidjeti...” “O, Fabrice, ne znam - ne mogu misliti.” Podigne glas od muke. Posljednji putnici su došli do stjuardese koja ih je požurivala i gledala uokolo ima li nekih zaostalih putnika. Molly slabašno mahne rukom da svrati pozornost. Stjuardesa širom otvori oči i žurno pokaže na sat. Fabrice nasloni podlakticu na zid iznad njezine glave i zapriječi joj pogled na sve, osim na svoj vitki, tamni, zavodljivi šarm. Sklonio joj je čuperak kose s čela i nasmiješio joj se u lice. “Zaboravi vlak. Zaboravi London. Moj motor je vani. Možemo ići.” Molly uzvrati pogled, hipnotizirana, dok su je njegovi prsti milovali iza uha, niz vrat i preko grla. Zamislila se kako napušta buku i zbrku kolodvora i odlazi s Fabriceom na svjež večernji zrak. Popela bi se na njegov motor i čvrsto, čvrsto ga obujmila rukama. Zajedno bi jurili kroz Pariz, a nebo iznad visokih krovova blijedjelo bi do svijetloružičaste. Prolazili bi kraj fontana i kafića, života i smijeha. Pričali bi i on bi je slušao. Kasnije bi ležali u nekoj mračnoj sobi zapetljanih udova i putenih glatkih tijela jedno kraj drugog i ona bi napokon zaspala, osluškujući kucanje njegova srca. To! Kad se približio, njezino se tijelo preda. Pa što ako je slab? I malo lijen. I pomalo razmažen. Nitko nije savršen. Gospodin Darcy je bio ponizio Elizabeth. Gospodin Rochester se htio oženiti s Jane Eyre, a već je bio oženjen. Može imati Pariz. Može imati Fabricea - barem još malo. Vrijedilo je barem na jedan dan - jednu noć - jedan sat. Zar ne? “Mole se svi putnici za Eurostar koji kreće u šest i trideset da odu na peron. Vlak polazi za četiri minute.” Ali Jane Eyre je čekala dok Rochester nije bio slobodan. Elizabeth je odbijala Darcyja sve dok nije shvatila kakav je zapravo. Ljudi pokazuju 204

Knjigoteka

Glorij@

svoj karakter načinom na koji se ponašaju. Tko je to rekao? Molly zatvori oči i pokuša se sjetiti. Fabrice je sad bio tako blizu da su im se čela dodirivala. Osjeti njegov dah na usnama. “Viens, Molly”, prošapće. “Ideš sa mnom?” Sekunde su otkucavale. Polako, bolno, kao da dere kožu, Molly podigne glavu i odmakne je od Fabriceove pa otvori oči. “Da si me pitao jučer,” reče, “pristala bih svim srcem.” “Ali što se promijenilo?” Primi je za ruku. “Ja sam ista osoba.” “Da. Ali... ja nisam.” “Ne razumijem. Želiš ostati. Znam da želiš.” Molly odmahne glavom. “Idem kući.” “Ali zašto?” “Zato što...” Molly zastane. Vidjela je oca kako stoji u Luksemburškom vrtu: Tako sam ponosan da bih mogao zaurlati. Sjeti se svoje fotografije dok je bila djevojčica i kako ju je on čuvao kao nešto dragocjeno i važno. “Zato što mi nije dovoljno - dan, noć, ‘vidjet ćemo’“. Podigne glavu i pogleda ga ravno u oči. “Mislim da vrijedim više od toga.” Promatrala je kako mu licem prolaze različiti osjećaji: nerazumijevanje, razočaranje, povrijeđenost, ljutnja - možda čak i tračak odobravanja. Tada nestane topline u njegovim očima. Odmaknuo se od nje i okrenuo. “Eurostar upravo kreće”, vikne stjuardesa i pogleda prema Molly. “Žao mi je, Fabrice, ali moram ići.” Molly uzme kovčeg s kolica. “Je viens - dolazim!” povikne stjuardesi. “Au revoir, Fabrice.” Pomiluje ga po ruci. Čak i sad žudjela je za posljednjim, razornim poljupcem. On je odgurne i zabulji se u tlo. “Barem me pozdravi”, molila je. “Dvije minute do polaska!” S uzdahom očaja Molly se okrene i otrči. Stjuardesa joj provjeri kartu i ozbiljno se namršti. “Vite, vite! Morate trčati.” Molly je tražila putovnicu kad osjeti ruku oko vrata, kratku oštru bradu na obrazu, mahnit poljubac u kut usana. “Evo, ovo je za tebe.” Fabrice joj tutne nešto u ruku. “Doviđenja, Molly. Je t’embrasse.”‘ Tres! Začuje se udarac putovnice o šalter. Molly ubaci paket koji joj je Fabrice dao u torbu na ramenu, baci sve na rendgensko snimanje i protrči kroz metalni okvir. Dok je uzimala svoje stvari, pogleda ga još jednom kako stoji jednog bedra izbačenog naprijed i ruku zarinutih u džepove: buntovni dječak koji bulji natrag bijesno, intenzivno, bez smiješka. Napravila je jedan pa drugi korak unatrag, a zatim se napokon okrenula i nestala kroz okvir. Ubacila je kartu u aparat, gurnula prečku i utrkivala se 205

Knjigoteka

Glorij@

sama sa sobom kroz hodnik, niz stube i van na peron. Isuse! Nema ni žive duše, osim čovjeka u uniformi koji gleda na sat i drži zastavicu u zraku. Svi ostali bili su u vlaku. Lica su je znatiželjno pogledavala kroz prozore dok je nespretno jurila kraj vlaka, spoticala se o kovčeg i tražila svoj vagon. “Vrata će se zatvoriti automatski za nekoliko trenutaka”, objavio je glas s jakim naglaskom preko zvučnika. Stjuard se nagne kroz vrata i zgrabi njezinu kartu. “Uđite ovdje”, reče. “Nećete nikad stići do svog vagona.” Zamahne kovčegom na visoku stepenicu i uhvati se za ručku. Sekundu nakon što se popela u vlak, vrata su se zatvorila. Zazviždi zviždaljka. Vlak je krenuo. Molly krene hodnikom u potrazi za slobodnim mjestom, spotičući se i dašćući od uzbuđenja. “Dobra trka, djevojko.” Molly prepozna gospodina s natpisom “Volim Pariz” koji se udobno smjestio kraj prozora s plastičnom šalicom čaja. Njegova supruga se majčinski nasmiješi. “Znači, ipak si odlučila ići kući?” “Da”, reče Molly i brizne u plač.

206 Knjigoteka

Glorij@

Dvadeset osmo poglavlje

Padao je mrak. Molly je sjedila, podbočila rukom bradu i promatrala kroz prozor vlaka kako ravnice sjeverne Francuske prelijeću u tišini. Horizont se dizao i spuštao u nježnim krivuljama, prekriven topolama. Mrlje oblaka zaprljale su nebo koje je svjetlucalo poput opala. Besposleno, odsutnih misli, Molly je upijala nepoznate detalje: šiljaste crkvene zvonike nalik na vještičje šešire, a ne četverokutne tornjeve na kakve je navikla; zgodne smeđaste krave, umjesto crno-bijelih nezgrapnih bića koja se kreću livadama kod kuće; stupovi dalekovoda koji su su šepirili nad željezničkom prugom na visokim postoljima od žice i čelika. Sa svakim prijeđenim kilometrom, sjene krajolika su postajale sve dublje, Francuska je blijedjela - povlačila se pred Mollynim očima. Pariz je potpuno nestao. Osjećala se izgubljeno, poluživo, neobično mlitavo poslije emocionalne oluje na rastanku. Prvu polovicu puta bila je previše uzrujana da bi sjela pred znatiželjne oči neznanaca. Umjesto toga, prvo se pritajila u prostoru za prtljagu između svog i susjednog vagona te prislonila glavu uz prozor i mučila samu sebe gledajući kako Pariz nestaje. Svaka građevina oljuštene fasade i hrđavog balkona, svaka uska uličica kojom jure motori, letimičan pogled na Sacré-Coeur koji se na zalasku sunca ružičasto sjaji, izmamili su joj novu provalu suza. Trebala je ipak ostati s Fabriceom. Ne, ne, to nikad ne bi uspjelo. Ali bio je tako prekrasan, i tužan. A ona je tako jadna. Jedno je sigurno: više se nikad neće zaljubiti. Tada, baš kad je pod najezdom poslovnih zgrada i poluindustrijske gužve nestao srcedrapateljni šarm vidika, glas škotskog naglaska objavi preko zvučnika na engleskom i francuskom sa stranim naglaskom da je otvoren buffet. Molly shvati da umire od gladi jer ništa nije jela od onog kroasana za doručak s Armandom. Obrisala je obraze o rukave, prošla kroz vagone koji su se ljuljali i pronašla vlasnika glasa, vedrog i pristojno odjevenog u bijeli kaputić kako stoji kod prozorčića za serviranje u malom prostoru sa stolovima do visine struka pričvršćenim za pod. Čudno je opet govoriti engleski. Pljunula je posljednje eure na vruću čokoladu i sendvič od šunke, i odnijela ih do praznog stola kraj prozora. Zatamnjena polja su prošla, prevučena njezinim vlastitim sablasnim odrazom. Što Fabrice uistinu osjeća prema njoj? Mučno pitanje vrtjelo joj se po glavi. Je li sva ta drama na kolodvoru bila samo još jedna igra - još jedan hir, kao i kad ju je vozio na motoru? Molly je zamišljeno žvakala sendvič. 207

Knjigoteka

Glorij@

Ponosna je na sebe što je imala hrabrosti otići. No u dnu trbuha stajao joj je osjećaj hladnoće koji nijedna vruća čokolada ne može zagrijati. Fabrice - fabrikacija? Je li ona to sve umislila - romansu, privlačnost, osjećaj da je među njima postojalo nešto posebno? U Parizu joj se dogodilo toliko prekrasnih stvari. Pronašla je oca. Nevjerojatno je kakva je promjena već samo saznanje tko je on. Sjena sumnje pod kojom je živjela sve te godine napokon je nestala. Nema više mračne zagonetke, sramotne tajne. Dapače, ima cijelu novu obitelj koju treba upoznati - baku i djeda, polubraću, možda cijelu mrežu ujaka i teta i bratića i sestrični. K vragu! Trebala je pitati - Jonathana - tatu - ima li braću ili sestre. I hoće ga pitati, sljedeći vikend kad se nađu. Može ga i sad nazvati i pitati! Naravno da neće, ali od spoznaje da bi mogla, zavrti joj se u glavi i Molly se primi za rub stola. Pojela je sendvič i stajanje ju je umorilo. Namjesti plastični poklopac na ostatak vruće čokolade, vrati se istim putem i pronađe svoje mjesto, jedno od četiriju mjesta oko sivog stola od ultrapasa. Bilo joj je neugodno pojaviti se tako kasno. Molly se potiho ispriča Japanki koja je morala ustati i pomaknuti se u prolaz da bi Molly kliznula na svoje sjedalo kraj prozora. Premda je to učinila što je moguće neprimjetnije, bila je svjesna letimičnih pogleda koje joj je uputilo dvoje ostalih putnika - sredovječna žena koja je tipkala po svojem laptopu na sjedalu nasuprot njezinom i mlađi momak do prolaza koji je čitao knjigu. Oboje su se ubrzo udubili u svoje poslove, a Japanka je nastavila razgovor s prijateljicom koja je sjedila s druge strane prolaza te prepustila Molly njezinim raznovrsnim mislima. Alicia dolazi u London: to je nešto čemu se može veseliti. Zamislila je kako zajedno idu u kafiće i klubove, proživljavaju razne dogodovštine i rade sve ono što je Molly htjela raditi u Londonu, ali je bila presramežljiva da pokuša sama. Ali sad ima frendicu. Jooj! Upravo se sjetila Malcolma. Možda će i njega morati viđati ako Alicia nastavi s tom perverznom simpatijom. To bi moglo biti malo neugodno, premda je, što je smiješno, epitet “glupa tajnica” više neće izjedali. Sad zna da to nije istina. Uostalom, dotad će možda početi i s uzbudljivim novim poslom. Molly ispije zadnji gutljaj vruće čokolade i uzbuđeno se uspravi. Književni festival! Morat će naštrebati sve o modernim piscima i općem ukusu. Pogled joj odluta prema mladiću koji je sjedio dijagonalno od nje - u srednjim dvadesetim, razbarušene smeđe kose, vitak ispod izblijedjele plave majice: evo, na primjer, što on čita? Sigurno nešto o SAS-u ili jedan od onih romana o tome kako su muškarci ranjivi i u osnovi čestiti ispod te svoje neotesane vanjštine. Molly sklizne na svom sjedalu dok nije bila gotovo u vodoravnom položaju i naheri 208

Knjigoteka

Glorij@

glavu da baci potajni pogled na naslov. Opa, Rat i miri Njegovi se kapci odjednom podignu. Sive oči s izrazom zabave pogledaju ravno u nju. Molly skrene pogled. Gdje je stala? A, da, kod novog posla na kojem će raditi kao assisstante Armandovoj staroj prijateljici (o-ho-ho). Molly se zamisli u nekom otmjenom seoskom hotelu kako doručkuje s Willom Selfom (ili je na “oleaginoznoj orgiji”, kako bi on to bez sumnje nazvao), prije nego što trči gore provjeriti je li Zadie Smith zadovoljna jastucima. Zvuči savršeno, ali može li ona to? Što će reći kad dođe na razgovor? Koga će pitati za savjet? Pitat će oca. Ta joj se pomisao učini tako sjajnom i uzbudljivom da se zabulji u svoj odraz na prozoru. “Pitala sam oca”, uvježbavala je u mislima. “Da, moj otac kaže...” Ne, još bolje: “Moj tata...” A njezina majka? Kako će samo biti zaprepaštena kad sazna za veliko otkriće. Ali tako joj i treba kad je godinama bila tako okrutno tajnovita i pretjerivala u zaštiti Molly. Molly pomisli da bi mogla večeras nazvati Armandov stan da vidi je li njezina majka tamo. Bilo bi zabavno uhvatiti je, ubaciti bombu u njezinu “malu avanturu”. Kako će se samo osjećati krivom - kako će biti uzrujana i raskrinkana kad njezina mala tajna izađe na vidjelo. Neće više biti gluposti oko Biarritza: sljedećim će vlakom doći kući. Ne budi prestroga prema majci. Očeve je riječi prekore. Molly zažmiri na tren, pokušavajući zamisliti djevojku koju je opisao - Frankie: prekrasnu, bezbrižnu dvadesetogodišnjakinju - koja je ostala trudna i odlučila sve ostaviti kako bi se posvetila djetetu. Molly. To vjerojatno nije bilo lako. To nije baš nešto što bi ljudi izabrali. Ali jednom kad je tako odlučila, majka se svom svojom hrabrošću i žestinom držala te odluke. Molly osjeti navalu nježnosti, praćenu zapanjujućom novom spoznajom. Obje su uhvaćene u staru “mama i Molly” zamku. Nije samo Molly čeznula za bijegom: i mama je. Otud i cijeli taj izlet s Armandom. Molly ima moć spriječiti je - ali zar ne bi bilo bolje rastvoriti ralje klopke i zauvijek je baciti. Ako može pustiti s ljubavlju majku da slobodno jurca naokolo s Francuzima ili radi koju god glupost želi, ne znači li to da je ona sama sad stvarno odrasla i da je ne treba? Osim toga, kad god nekud ode, pa makar i na jedan dan, majka Molly donese poklon: ovaj iz Francuske bit će zacijelo izvanredan. Čovječe! Kako je samo mogla zaboraviti? Molly se sagne i popipa torbu da nade paket koji joj je Fabrice dao. Izvuče dugi uski tuljac umotan u plastičnu vrećicu pričvršćenu gumicama. Skine prvo njih, povuče plastiku i odmota papir koji je bio zamotan unutra. Bila je to slika nje nage! I više nego nage - putene, sanjarskog pogleda... prekrasne. Molly pogleda u čudu. Zar je ovo stvarno ona, ovo senzualno stvorenje zaobljenog trbuščića i punih grudi, koje leži s rukama skupljenim iznad 209

Knjigoteka

Glorij@

glave? Crtež je erotski, ali bio je tu prikazan i njezin karakter. Fabrice je s finoćom i nježnošću uhvatio njezin sramežljivi prkos i tihu vatru u njezinim očima. Potpisao se i stavio datum: taj potez pravog umjetnika je nasmije. Ali ono što ju je najviše dirnulo bio je natpis u gornjem kutu: “Pour Molly - la plus belle el la plus gentille de toutes les filles.” Za Molly, najljepšu i najnježniju od svih djevojaka. Uzdahne. Mladić u majici podigne pogled. Njegov izraz lica bio je prijateljski, zainteresiran, pa čak i zadivljen - možda se crtež nazire i s druge strane? Molly porumeni i čvrsto ga zamota, namjesti ponovno gumice i spremi. Ali srce joj je pjevalo. Koji god bili njegovi nedostaci, Fabrice nije ciničan: dokaz je ovdje. Štoviše, naučio ju je da sebe promatra na drugačiji način: ne kao debeljuškastu, već poželjnu; ne sramežljivu, već samouvjerenu; ne kao nekog tko ima ograničenja i stalno traži zaštitu, a pogotovo ne kao nekog tko je umišljen. Molly hrabro pogleda gospodina Majicu, kao da želi ispitati novu sebe. On se nasmiješi. Sine joj da možda ima razmrljanu maskaru pod očima - ili brkove od tople čokolade. Ispriča se još jednom Japanki, izvuče sa svog mjesta i ode do zahoda da provjeri. O, bože. Izvadi torbicu sa šminkom. Fabrice vjerojatno upravo sjedi u bučnom kafiću i tepa nekoj mršavoj, savršenoj Francuskinji da odbaci glasine o tajanstvenoj Anglaise koja je viđena s njim ovaj vikend. (“Mais écoute, Gabri-elle...”) Osjeti da joj je nešto stalo u grlu, napola kao jecanje, a napola hihotanje. On jest prekrasan - nepredvidiv, nepouzdan, presmiješan, melodramatičan - ali prekrasan. Nikad ga neće zaboraviti. Kad je vratila sjaj kosi počešljavši je, popravila šminku na očima i utrljala malo rumenila na obraze i usne, zastane pred ogledalom. Nema više prerušavanja - nema više zlatnih suknji, crnih perika, crvenih haljina. Zna tko je. Odsad će biti svoja. Dok je otključavala vrata, oživio je zvučnik i glas je objavio da će vlak ubrzo ući u tunel. Molly se okrene da pogleda kroz prozor, no nije vidjela ništa osim tame. Na trenutak je obuzme osjećaj gubitka, razmišljajući o svemu što je iskusila i pronašla u Parizu i kako joj je to puno značilo: ljepota, radost, oduševljenje, sloboda, osjećaj da postoje razne mogućnosti koje ti uzburkavaju krv. Tada kao da joj se glava ispuni zapanjujućim svjetlom, kao da opet stoji na Armandovu balkonu na Île St-Louisu, a sunce sja nad rijekom. Kako je smiješna! Nitko joj to ne može uzeti. To je u njezinu srcu. Gdje god išla, što god radila, nosit će Pariz sa sobom. Gurne ručku na vratima vagona. Vrata se otvore uz šištanje. Momak u majici podigne pogled. Odložio je knjigu. Smireno pogledavši preko njega, Molly korakne u svoju novu budućnost. 210

Knjigoteka

Glorij@

Zahvale

Prvo moram zahvaliti Amandi Craig na ideji za ovu knjigu: velikodušna gesta svojstvena osobi koja je i sama spisateljica, ali i lojalna i vrijedna prijateljica. Također hvala Caroline, Eveline i Sylvie za nezaboravnu večer na Montmartreu; Robertu Parkeru što mi je dao uvid u “pravi” Pariz; i posebno Dougu i Claudie na njihovoj raskošnoj franko-američkoj gostoljubivosti. Veliki pozdrav sjajnim Australkama koje su uveseljavale domaćinstvo Sismanovih (i obogatile naše rječnike) posljednjih desetak i više godina: Annabelle, Kelly, Jane, Georgie, Jo i Leah. Nijedna od njih nema nikakvih sličnosti s izmišljenim likom Alicije u ovoj priči, osim njihove bezgranične duhovitosti i želje za zabavom. Liz Rigbey mi je dala odličan savjet kad mi je najviše trebao. George Misiewiez mi je objasnio skrivene rituale liječničkih konferencija. Moj agent Jonathan Lloyd je “čvrst kao kamen”, samo mnogo zabavniji. Louise Moore je i nadalje uzor za izdavače. Najviše, kao i uvijek, dugujem suprugu Adamu, bez čijeg bih ohrabrenja, kritike, inspiracije i neumorne praktične podrške, još uvijek grizla olovku nad prvim poglavljem.

211 Knjigoteka