Jan Wolkers - Rahatlokum

daša&annna

~1~ Knjigoteka

daša&annna

Jan Wolkers

S nizozemskog prevela Gioia-Ana Ulrich

~2~ Knjigoteka

daša&annna

RASTAPOPOULOS: Zao, ja? Pa ja sam najveći nitkov na cijelom svijetu! To je gadno, ali istinito! CARREIDAS: A ne, ne, ja sam najveći nitkov na svijetu... Osim toga mnogo sam bogatiji! RASTAPOPOULOS: Vjerojatno, no ja sam uništio svoja tri brata i dvije sestre i opelješio roditelje... I, što kažete na to? CARREIDAS: To nije ništa! Ja sam bio toliko zao prema svojoj prateti da je umrla od tuge! RASTAPOPOULOS: Sad mi je dosta! Hajde, priznajte da sam gori od vas! CARREIDAS: Nikada! Jeste li čuli? Radije bih umro! TINTINOVE PUSTOLOVINE BIJEG 714

~3~ Knjigoteka

daša&annna

Hvalevrijedna zdjela za brijanje

Nakon što me napustila, uvalio sam se u veliko sranje. Više nisam radio

niti jeo. Cijeli sam se dan valjao po prljavim plahtama i na zid blizu svojeg lica lijepio njezine slike i one na kojima je bila naga, pa mi se dok sam drkao stalno pričinjavalo da se pomiču njezine guste, maskarom namazane obrve. Činilo mi se da njezine usne postaju punije, vlažnije i ispućenije, da čujem zvukove koje je znala ispuštati dok je svršavala, snažno, kao na početku, kad još nije bila naučila kako užitak zadržati za sebe i za mene, nego ga je htjela podijeliti s cijelim svijetom zbog čega ju je jedna susjeda jednoć priupitala: „Što on to radi s tobom?” A meni je jedan od susjeda kazao: „Doima se kao da u kući imate cijelo leglo štenaca.” Uvijek sam iznova čitao njezina pisma i iz njih izvlačio rečenice te ih ispisivao po zidu: Nakon što sam te napustila, morala sam uletjeti u ljekarnu i kupiti vatu za zaustavljanje krvarenja kako bi mi srce ostalo u dobroj kondiciji. I: Sinoć se ovdje u gradu mogao osjetiti miris sijena. Toliko čeznem za tobom. Dok ti ovo pišem, moja pička čini pokrete kao da siše, poput djetetovih ustašca. Mučio sam svoj mozak stalnim razmišljanjem o tome što je pošlo ukrivo, zašto me ostavila zbog tog šupka, toga trgovačkog putnika, te prebrzo izrasle budaletine grbavih leđa. Od razmišljanja i proučavanja zaboljela me koža na glavi. Nisam to mogao dokučiti, nisam mogao shvatiti. Kako je mogla dopustiti da je tako zatruje ta odvratna ljiga od njezine matere. Zatim sam ponovno drkao gledajući njezinu fotografiju na kojoj leži gola, slikana s leđa. Malko se pridigla tako da joj guza snažno visi. Vikao sam: ,,Seri, jebote, poseri se za mene,polizat ću ti govno s dupeta.” No nakon četrnaest dana bilo mi je dosta, izašao sam iz kreveta. Mršav i prljav. U kuhinji sam na plinskom štednjaku u tavi našao posljednje što je pripremila. Dva faširanca. Bili su obavijeni dlačicama plijesni, a kad sam ih bacio u zahod i povukao vodu, morao sam se istodobno smijati i plakati jer sam se sjetio faširanca koji je, kad je bila djevojka u internatu, poslala na kontrolu kakvoće. Istuširao sam se te grubo izribao tijelo krpenim trpom koji je poput najlonske niti bio omotan njezinom crvenom kosom. I obukao sam najbolju odjeću i pažljivo sam se promotrio u zrcalu. Smatrao sam da sam sa svojim mršavim licem i ludim uvojcima, uskim hlačama i crnom kožnatom jaknom lijep do boli. I prišapnuo sam si posve ozbiljno jer mi to nije bilo smiješno: „Sreća u nesreći.” Reagirao sam baš kao i židovski čovječuljak iz onog vica, kojega je na dan pogreba njegove žene prijatelj uhvatio kako izlazi iz bordela i kaže: „Od tuge nemam pojma što radim.” Ševio sam jednu curu za drugom.

~4~

Knjigoteka

daša&annna Dovlačio sam ili u svoju špilju, trgao im odjeću s tijela i tucao ih do iznemoglosti. Nakon brzinskog pića izbacivao bih ih iz stana. Katkad sam dovodio i tri na dan. Velike cice koje su visjele kao vreće ispunjene kašom, s dudama za sisanje. Male, izgužvane sise, odveć jadne za milovanje. Samo nek ne skidaju pulover. Grmovi stidnih dlaka, oštrih kao morska trava, mekih kao krzno. Suhe pičke, a u njima bradavice. Neobično za prste, ali ugodno za kurac. Pičke koje nisam mogao vidjeti jer su bile skrivene iza ruke. Pičke, mekane i vlažne kao puding. Snažne cure bokova poput sireva i s roterdamskim akcentom te one agresivne koje ti kurac drže kao ručku od bušilice. Cure koje su odmah nakon jebačine htjele oprati posude, oribati pod i očistiti zahod. Djevojke koje bi ti se mokrog nosića isplakale na dlakavim prsima jer ih je silovao otac kad im je bilo petnaest godina. Indonežanka koja je glumila djevicu i gotovo smušeno povikala neobičnim indonezijskim naglaskom: „Što mi to radiš?” „Raširit ću ti bedra, pa ću strpati kurac u tebe i jebati te sve dok ne prestanem osjećati tvoj slatki dah. Daj mi te tvoje ljepljive usne. Isplazi jezik da ga požderem.” Šugava glavobolja s kojom sam se budio kad bi jedna od njih pod uzglavlje, ispod madraca, strpala higijenski uložak. Krv crveno-smeđa kao jabučni sirup. Picajzle koje su mi prenosile poput sivih kožnih ljusaka, uz pozdrave mnoštva prijatelja iz dalekih zemalja. A ja sam sve te kratkotrajne susrete bilježio u dnevnik. Cesto uz zalijepljenu kovrču kose, a katkad i uz stidne dlačice ako sam ih uspio nagovoriti na tu ludost. Zapisivao sam i kako sam ih zavodio, a katkad su one mene. I što su rekle i što sam rekao ja. Jer ništa ženi nije privlačnije nego muškarac koji pati zbog izgubljene ljubavi. No nakon nekoliko mjeseci već mi se povraćalo od toga. Malo sam se primirio i prednju sobu iznajmio dvjema američkim studenticama koje nisam ni prstom dotaknuo. Studirale su povijest umjetnosti i na zid su između Memlincova Jaganjca Božjeg i neizostavnog autoportreta onog luđaka iz Arlesa nalijepile raznovrsne izreke. THERE’S NOTHING SADDER THAN ASSOCIATIONS HELD TOGETHER BY NOTHING BUT THE GLUE OF POSTAGE STAMPS1.I: ONE WHO PUTS SALT IN THE SUGAR BOWL IS A MISANTHROPE2. Svakog bi petka donosile ljigave novine pune mizernih iveraka, iako nisu bile katolkinje. U namjeri da ih posole, stavljale su ih u sudoper koji je bio klizav od mojih hrakotina i pišaline i koji je smrdio po gnjiloj salati. Bile su preglupe pa nisu shvatile da to trebaju činiti na tanjuru. Stoga im nisam ništa rekao ni kad su jedanput moju hvalevrijednu zdjelu za brijanje stavile na plinsko kuhalo pa sam gledao kako se sapun s crnim dlačicama topi i nestaje u povrću. Ionako ništa ne bi pomoglo. U Americi uostalom sve ima okus po sapunu, tvrdile su. Zato su zasigurno nekoliko puta na dan odlazile pod tuš koji se nalazio točno iznad WC-a pa sam ih čuo kako pišaju i cereću se dok sam na zahodu čitao novine. I zbog dugog sjedenja na odvodnoj cijevi voda je kroz

~5~

Knjigoteka

daša&annna procjepe curila prema dolje. Zidovi su najprije bili vlažni, no nakon nekoliko mjeseci prebrojio sam sedam različitih vrsta plijesni. A nakon toga iz stropa i zidova počeli su rasti klobuci nalik na vapnenac pa se doimalo kao da je njihova vaginalna flora metastazirala kroz pod poput čudovišnoga korala. I o tome im nisam ništa kazao jer sam i ja na kraju krajeva upotrebljavao tuš. Sljedećeg sam dana imao dogovor s njima. Došao sam u njihovu sobu u donjim gaćama. Sjedile su na kauču gurnuvši svoje američke prćaste nosiće u knjige. Naglas slovkajući nizozemski. Od katakombi do Greca ili nešto slično. Zatim sam skinuo hlače i košulju te položio ih na pod, na hrpu. Posumnjao sam da će mi još na brzinu pokušati zaviriti u šupak prije negoli sa svojim dlakavim tijelom nestanem u tušu. I da će tada ubrzano nastaviti čitati o Giottu i Cimabueu ili o nekim drugim starim stvarima. Budući da sam bio dobre volje, gurnuo sam glavu kroz vrata i povikao: „Rembrandt je najveći fušer sedamnaestog stoljeća.” Potom su se ukočile ne usudivši se pogledati u mojem smjeru jer nisu znale što sam gurnuo kroz vrata. Nakon toga sam odvrnuo slavinu dok je pjesma The Stars And Stripes Forever glasno svirala. Pod mlakom sam vodom u ruci držao ukrućeni kurac i zamišljao kako takav trčim u njihovu sobu, legnem između njih i kako mi ga hladnokrvno i žustro drkaju svojim grabežljivim dolarskim ručicama. Zamišljam da mi spremu razmazuju po trbuhu te da na njega lijepe poštanske marke pisama iz Amerike (od Grace Anderson poznatije kao Miss Lonely Hearts ili od Babe Sheridan), sa slikama Kipa slobode iznad kojega u luku stoji IN GOD WE TRUST3, a ispod LIBERTY4. Ili sa slikama jednog od njihovih starih, povijesnih, žilavih starkelja, jedne stare krezube žene u svijetlo zelenom ili svijetlo ljubičastom, ili s onima iz njihove slavne prošlosti u kojoj su ubijali Indijance, bizone, crnce i vlastitu braću. No to se nikada nije dogodilo. Ipak su u početku stalno komentirale to što stalno gol izlazim i ulazim u tuš. Nisam im ništa odgovorio. Spustio sam se kat niže, kurac stavio na rub stola, na komad papira, skicirao ga, iznad toga napisao MY PENIS5 i gurnuo papir pod njihova vrata. Nisam ga pronašao na zidu među njihovim reprodukcijama i izrekama niti u kanti za smeće. Stoga pretpostavljam da ga je jedna od njih strpala na kožu, između steznika i prljave odjeće i da dandanas s njime hoda naokolo kao s komadom nakita. Ali one su mi poslale jednoga američkog mladića kojeg su upoznale u gradu. Punašan dečko kose ošišane na milimetar, vanjštinom nalik na plišanog medu, zlobnih očiju. Došao je kao prezbiter Crkve Isusa Krista Svetaca Posljednjih Dana. Vjerojatno su mu pokazale moj crtež pa je erekciju htio preobratiti u normalno stanje pod motom: Moj Spasitelj visi na križu. U svakom slučaju, najprije mi je dao karticu na kojoj je bila fotografija u boji građevine koja je nad kupolom hrama bdjela kao nad neuspjelim jajetom. Hram Latter-Day Saints pokraj Salt Lake Cityja u

~6~

Knjigoteka

daša&annna državi Utah. Kad mi je htio održati propovijed o Knjizi mormona, kazao sam mu da Amerikanci uopće nisu vjerni. Da samo razmišljaju u čvrstim dolarima. Da valjda zna da je mormon skraćenica od More Money. Odmahnuo je glavom i ostao smiren. Jer ne može čovjek odmah početi s bacanjem napalma. Ali kad je iz džepa izvukao tri male figure, stavio ih na stol poput šahovskih pijuna i počeo govoriti da su to sveti apostoli Petar, Ivan i Jakov, nisam se mogao suzdržati da ne otvorim ciferšlus i ne izvadim svoj kurac uz riječi: „And this is the holy Habakkuk6. Otišao je odmahujući glavom pomalo tužan zbog izgubljenog tržišta. Još je brzo s mojeg stola, kao da je sitniš, zgrabio ona tri sveta apostola. I nikad ga više nisam vidio. Ali zato sam češće viđao njihove druge prijatelje. Blijede američke studente, potucala, sa stipendijom koja je bila premalena za život, a prevelika za smrt. Nemirno su lutali po neistraženom području neizvjesnih djevojačkih soba, a džepovi njihovih otrcanih vojničkih jakni bih su pretrpani kukuruzom, žvakaćama i raženim kruhom. Od Stavangera do Napulja. Jednog jutra, kad sam otišao pod tuš, pobrojio sam ih petnaest. Ležali su na podu zamotani u sive pokrivače za konje ili indijanske krpe i spavali ili lijeno prožvakavali kruh s putrom i džemom od jagode. Prolazio sam pokraj njih kao kroz koloniju tuljana. Oprezno kako im ne bih stao na rep ili peraje. Kad bi kod njih bio netko s gitarom, cijelo bi poslijepodne pjevali narodne pjesme. Nešto tipa Hej, seljanine, hej ili Tamo bješe žena koja je plela. Katkad tako glasno da su susjedi zvali i pitali me mogu li stišati radio. Kad sam djevojke upitao ima li među njima neki dečko s kojim bi htjele početi vezu, jer sam se nadao da će se ostali onda povući, izbirljivo su me pogledale. A zatim se ispostavilo da je jedan too hot to handle7, a drugi chewing his gum too loudly8. Ostali su, dakle, samo spavači na tvrdom podu, žvakaći i tuširači. No stalaktiti na stropu mojeg WC-a zabrinjavajuće su rasli jer su se hranili bakterijama, smegmom i krastama iz svih pedeset američkih država. A kad su još nabavile tuce papigica koje su pustile slobodno letjeti po sobi tako da mi se drek s perjem lijepio za nožne prste kad sam izlazio iz tuša i šepao od boli koju su mi nanosile oštre sjemenke za papige koje su mi žuljale tabane, pukao mi je film. Izbacio sam klošare Uncle Sama9, otvorio prozore i isprašivačem, kao da igram badminton, protjerao papige na cestu. Blijedim djevojkama, koje su plačući pokušavale uloviti papige u grmlju ispred kuće, doviknuo sam da mogu ići kvragu sa svojim prženim kukuruzom i slatkim krumpirom. Da im iz ovih stopa otkazujem najam prije negoli proklete ptičurine sa svojim iskrivljenim kljunovima ne iskljucaju sva četiri zida njihove sobe do vanjskog zida. Istog su poslijepodneva još na ulici napravile gužvu kad su otišle na transportnom biciklu, zajedno sa svojim stvarima i sa svojih desetak dečkića. Svaki od njih nosio je nekoliko papiga u mreži za ribe koju su na brzinu kupili u obližnjoj trgovini opremom za pecanje. Čak su

~7~

Knjigoteka

daša&annna se došli rukovati sa mnom. Prilično jadno, razumljivije bi mi bilo da su me, predbacujući mi, pitali je li to hvala za Maršalov plan. Ili da su mi u glavu bacili izreku koju su u iživljenom neredu cure ostavile na zidu: ONE WHO PUTS SALT IN THE SUGAR BOWL IS A MISANTHROPE.

~8~ Knjigoteka

daša&annna

Hermesova krila

Znao sam da je donja strana fotelje u kojoj sam uvijek sjedio minijaturni

planinski krajolik osušena nosnog sekreta. S malim ga je prstom vadio iz nosa, od njega pravio kuglice koje je nazivao nabijencima i brižljivo ih lijepio na donji dio fotelje. To je bila prva stvar koju mi je ispričala o njemu jer ga je jako voljela. Njezina je majka umirala od srama. Kućna je pomoćnica to primijetila dok je čistila. Najprije je mislila da je to ljepilo za drvo ili smola i s noktima sve pokušala odstraniti. No čak i nožem za kruh otpalo je samo nekoliko komadića. Tako da su ipak odustali od uklanjanja tih žuto-zelenih reljefa, ionako će se nakupiti cijela brda. Nije ga se dalo odučiti od toga. Koliko god dobroćudan bio, kad je bila riječ o njegovu nosnom sekretu, ponašao se kao tvrdoglavo dijete. Za vrijeme jela uvijek bi presavio salatu prije nego bi je stavio u usta tvrdeći da bi inače zbrisale sve uši. A kad bi na radiju zasvirao Radetzkyjev marš, zapjevao bi samo izgovarajući dvije riječi: cice rit, cice rit, cice cice rit. Točno u tom taktu. I naravno, samo ako njegova žena nije bila u sobi. No najviše je volio sastav De Jonge Fliere-fluiters i solista Petera de Boordera. Kad je Olga još bila mala, jednom je za vrijeme jela povratila na stol i briznula u plač. Ljutita majka udaljila se od stola, no on je uzeo njezina medu i neprestano ga držao iznad bljuvotine govoreći: „Medo mora pljuvati. Medo mora pljuvati.” Toliko dugo dok se nije počela smijati. Volio sam tog čovjeka i način na koji je sa svojim crvenim, flekavim licem i tustim tijelom sjedio u fotelji kad bismo došli u posjet. Njegove zapuhane, debele ruke počivale bi na naslonu za ruke, barem kad ne bi radio nabijence. Iako bi svaki put kazao da su Amerikanci neciviliziran narod, uvijek bi pitao: „Znaš li onaj vic o onoj dvojici koji su otišli u Pariz? E, pa nisu otišli.” I svaki bi se put ljuljao od smijeha u svojoj uskoj sjedalici. Ili: „Tko kraljici liže dupe?” A kad bismo ga upitno pogledali, kao da to čujemo prvi put, kazao bi: „Svatko tko na pismo lijepi marku.” I zatim bi ponovno podrhtavao od smijeha kao puding za vrijeme bombardiranja. Bio je predebeo. Već je godinama bio na dijeti o kojoj je govorio: „Dijeta je odveć slasna.” Kad bismo spavali kod njezinih roditelja,njegova se žena rastapala od nježnosti, ljubaznosti i zabrinutosti za njega. Usput bi mu uvalila jedan jedini krumpirić s malo umaka. Zbog njegovih bolesnih jetara. Jer je iz tjedna u tjedan, kakvo prokletstvo, postajao sve žući. No kad smo Olga i ja jedanput malo ranije ustali od stola jer smo išli u kino, još sam se jedanput vratio u sobu po cigarete baš kad mu je tanjur natrpala krumpirima i na brzinu ih namjeravala zaliti umakom. Pogledala me neprijateljski i s

~9~

Knjigoteka

daša&annna krivnjom. Uhvatio sam je u strpljivu ubojstvu. No Olgi nisam ništa ispričao. Uznemirila bi se, a ne bi mogla ništa učiniti. Nitko ženu nije mogao spriječiti da mu daje masnoće. Mrzio sam je. Ne samo zato nego i zato što bi me uvijek majčinski zagrlila jerbo sam hodao s njezinom kćeri pa bih svaki put osjetio da su joj odrezali jednu dojku u kojoj se bio razvio rak. Kruta tkanina praznoga grudnjaka. Htjela je pokazati da i ona ima važnu ulogu pa bi svako toliko na paketu higijenskih uložaka pronašli krvavu gvalju umotanu u novinski papir. I uvijek je ulazila u našu spavaću sobu. Donosila nam je doručak. Gnjecavo sranje od meko kuhanog jaja i slatkog dvopeka. A zatim bi ostala čamiti u sobi, pomalo dvoznačno i nečasno tako da sam zbog toga počeo fantazirati kad sam s Olgom ležao sam u tom smradu sumpornih jetara stručno odrubljena jajeta. O tome da će njezina majka s nas strgnuti deke, gurnuti moj kurac u svoju kći i reći: „Ja ću ti držati muda.” I da će potom iz svojega jutarnjeg ogrtača izbaciti sisu s bradavicom velikom kao glavić i gurnuti je u Olgu. I budući da je ta ženetina već huškala Olgu, iz osvete sam u kupaonici htio uzeti njezino zubalo, staviti si ga na kitu i izdrkati se u sudoper. Muža je upoznala u bolnici. On je bio pacijent, ona medicinska sestra. Već je tada prala i ribala trtice i mjerila temperaturu. Već mu je tada vidjela onu stvar prije negoli ju je uopće poljubio. On izobličen, dobroćudan i imućan. Ona zgodna, siromašna, pohlepna i tada još s dvije dojke. Proračunata žena koja je iz bolnice krišom donosila placente za svojeg psa, maloga engleskog hrta, kojemu je, kad bi ga puštala van, nakon što bi obavio nuždu guzu brisala toaletnim papirom. Pred svojim je kolegama zbijala šale na račun svojega debelog pacijenta, a oni su kazali: „Još ćeš se i udati za tu tvoju sprdačinu.” No to je već davno u sebi bila odlučila. Mazila ga je i razmazila tako da ga je iz bolesničkoga kreveta ugurala izravno u bračnu luku. U kratkom ga je vremenu toliko natovila da više nije imala djece s njim, a on se više gotovo nije mogao kretati pa je samo bio u stanju utonuti u svoj golemi američki auto i odvesti se od kuće do tvrtke, veleprodaje kućanskim artiklima. Nakon smrti svojeg oca tvrtku je krstio imenom „Hermes”. Budući da je ona za vrijeme rata bila u tajnoj vezi s jednim njemačkim oficirom, jeftino je nabavio veliku količinu noževa koje je naravno zadržao jer je podrijetlo masivnog modela s pečatom bilo posve jasno. I deset godina nakon rata on ih je svojim mušterijama davao kao promidžbeni dar. Kad bi došao kući nakon radnog dana, koji je dašćući proveo za radnim stolom, nje najčešće nije bilo. Potom bi besciljno lutao po kući i dozivao je poput debelog, bolesnog djeteta. Olga bi zatim došla kući u atmosferu jadi, očaja i nepovjerenja. Jer on je već odavno znao da je njegova žena kod svojih prijateljica, kod kojih je navodno odlazila na čaj, uglavnom gola. I tako se dogodilo da je Olgi jedan kućni prijatelj, kojega je morala zvati stricem kada je imala trinaest godina, na plaži kazao: „Imamo isti mali prst, gle. Ti

~ 10 ~

Knjigoteka

daša&annna si moje dijete.” Šokirana i potresena nije mogla prestati razmišljati o tome. I godinama nakon toga. Kad se njezin otac konačno naviknuo na ženine avanture i prilagodio se neizbježnom, sve je to počeo smatrati ugodnim. „Ona je lijepa žena”, kazao je. ,,A ja sam samo albino, loše vidim. No ako padne čavao, točno čujem gdje je.” Ali katkad se osvećivao na dobroćudan način. Kad bi se javljao na telefon, a s druge bi strane opet bio neki muzičar ili glumac koji je htio razgovarati s njom. Kad bi ona tada dotrčala u svojim ružičastim papučama s vunastim kovrčama i glavom krcatom viklera za kosu, prije negoli joj je dao slušalicu brzo bi kazao: „Here is cauliflower speaking.”10 Jedanput je Olgu dobroćudno udario po stražnjici rekavši: „Moraš biti oprezna jer sam baš u novinama pročitao da će nestati plavuša zamamnih oblina.” Njezina ju je majka tada ljubomorno pogledala, kao da joj je htjela oteti mladost. A ja sam se uzbudio. Plavuša zamamnih obilna. Odvukao sam je u hodnik, ugurao u WC i stojećke je pojebao. Kad je svršila, morao sam povući vodu jer bi svojom vriskom digla na noge cijelu kuću. No s njezinim je ocem odjedanput sve bilo gotovo. Jednog je jutra kazao kako se fizički osjeća posve iscijeđeno. Ponovno se vratio u krevet i više se iz njega nije digao vlastitom snagom. Kad smo došli u posjet, već je bio jako slab. A ona je s njime završila isto kako je i počela, kao medicinska sestra debelog pacijenta. Navečer bi iz njegove sobe na hodnik iznijela sve cvijeće tako da se stan doista doimao kao bolnica. I neprekidno je termometrom lupkala po bilu kako bi ga vratila na nulu, a ja sam se pitao kamo ga je gurala. On je tada već bio gomila sala, a vlaga je prodirala kroz madrac pa se kuća obilno prskala kolonjskom vodom kako bi se otjerao užasan miris truleži. Olga je cijeli dan nervozno i izgubljeno sjedila i petljala s maramicom, otečenih obraza, a bjeloočnice njezinih velikih smeđih očiju bile su krvave. A navečer bi ležala u krevetu i stenjala u mojem naručju, s mokrim pramenom kose koji joj se zalijepio za lice. No dobro je bilo jebati to bezvoljno, apatično tijelo. Gotovo sam pao u iskušenje da je nagovorim da ne stavi dijafragmu jer nigdje nije pametnije praviti djecu nego iznad umirućeg čovjeka. Noću bi se budila cvileći pa bi me drmala sve dok se i ja nisam probudio. Zatim bih je pokušavao utješiti. Nakon toga bi mi drhteći od plaća ispričala da je opet sanjala konja. To je bila priča iz rata koju joj je ispričao jedan znanac koji je bio na prisilnom radu u Njemačkoj. Između Rusa koji su napredovali i Nijemaca koji su pred njima bježali završio je, zajedno s drugima, u napuštenom berlinskom predgrađu. Stanovnici za sobom nisu ostavili hranu. Stotine su sjedile u klopci, poput štakora, u ulici s ruševinama kroz koje su letjele granate. Odjedanput je niz ulicu dotrčao konj. Čuli su kako šljunak krčka pod njegovim kopitima. Svi su se nagurali pred razbijene prozore i šutke promatrali plahu životinju koja je hodala između kamenja i smeća. Najedanput su se otvorila vrata i dotrčao je čovjek, bacio mu se oko vrata i

~ 11 ~

Knjigoteka

daša&annna pokušao ga odvući za sobom. No konj se uzdignuo i pao zajedno s čovjekom koji je sjedio na njemu. I odmah se iz jedne od kuća pojavio drugi muškarac. Zajedno su izrezali komad mesa s trbuha životinje koja je prodorno urlala nadglasavajući zvuk artiljerije. Ljudi su neprestano dotrčavali iz kuća, bacali se na konja i vraćali s komadom krvavog mesa koje se zibalo. Tek nakon jednog sata urlanje je prestalo. Tada su u golemoj lokvi krvi ležale samo koža, crijeva, kosti i glava toga konja otvorene gubice i žutih zuba. Kad sam je utješio i kad je i meni taj konj bio u mislima, odjedanput je rekla: „Moja majka je vještica.” Zatim je ruku stavila na usta kao da se preplašila vlastitih riječi. Kad sam je nakon godine dana podsjetio na to, jer joj je njezina majka tada kazala da je njezine udane prijateljice drže podalje zato što je atraktivna udovica, zanijekala je da je to ikada rekla. Nekoliko dana poslije umro joj je otac. Svima nam je bilo dopušteno da ga još nakratko posjetimo, ja sam bio zadnji jer sam bio priženjen, a ne njihov. Lice mu je bila bezoblična žuta masa, a u vodenastim, napuhanim, visećim obrazima naslonjenima na jastuk nalazile su se ljubičaste žilice koje su se prelijevale u crvenu boju. Nije me pogledao, no kada sam sjeo pokraj njega, činilo se kao da ipak zna da sam to ja. Barem je neobično visokim glasom kazao: „Uzet ćeš mi moju riđu Olgu, zar ne?” Naćulio sam uši jer sam očekivao sentimentalnu priču. Da dobro pazim na njegovu kći jer je ona zjenica oka njegova. Ali nije to rekao jer je bio odveć fin. Kazao je samo, a učinilo mi se da se pokušava nasmiješiti: „Znaš li onaj vic o dvojici koja su otišla u Pariz?” Napravio je dugu stanku. Potom je uz napor kazao: „Nisu otišli.” Ponovio je to još jedanput, gotovo nečujno. Zatim je izgubio svijest. Dva sata poslije je umro a da nije došao k svijesti. Od tog se trenutka kuća pretvorila u histerični vještičji kotao. Njegova je žena neprestano ulijetala u njegovu sobu i čuli smo je kako urla puna grizodušja i kajanja. Vodila je duge razgovore s njim, pri čemu ga je stalno zapitkivala isto. Potom se vratila k nama i bacila mi se za vrat rekavši da sam ja sad postao glava obitelji. Da moram napustiti kiparstvo jer s time nikada neću zaraditi za kruh te da moram postati direktor „Hermesa”. Od straha me stegnulo oko srca jer sam se već mogao zamisliti kako do kraja života mušterijama dijelim masivne njemačke noževe. Kad je bio kremiran u Velsenu, supermarketu smrti, još se posvađala s ravnateljstvom jer nisu htjeli pustiti Reznicekovu uvertiru La Donna Diana s obrazloženjem kako nije dovoljno svečana. On je više volio Radetzkyjev marš, no ona nije ni pomišljala da ga zatraži jer je dobro znala da nitko u obitelji to nije mogao slušati a da ga ne čuje kako pjeva cice rit, cice rit, cice cice rit. I tako se lijes ipak spustio s podija uz zvuke Bachove fuge. A ja sam razmišljao da je umjesto vijenaca s cvijećem i trakama s lijesom u peć trebala otići i ona fotelja s njegovim šmrkljima. Jer to je bilo ono što je najviše volio. Kad smo nekoliko mjeseci poslije

~ 12 ~

Knjigoteka

daša&annna posjetili njezinu majku, koja je bila silno zaposlena s pripremama za odlazak na skijanje, njegova je fotelja nestala. I nitko nije znao gdje je skončala.

~ 13 ~ Knjigoteka

daša&annna

Blues za bundu

Kako sam je upoznao? Zapravo dva puta. Riđu đavolicu. No tako sam je

počeo zvati tek poslije kad je otišla s onim mlakonjom i kad je, vrativši se po svoje stvari - mašinu za šivanje, usisivač i neke druge sitnice odjedanput, poput svoje majke, počela sijevati tim velikim vještičjim očima. No djelomično i stoga što sam je, dok je njezin ljubavnik čekao pred vratima od straha da ću je zlostavljati, pred zrcalom stojećke htio pojebati, zabacila je suknju i udarala nogama kao učiteljica. Oboje smo se morali nasmijati, malčice tužno. Ja zato što nešto što je bilo tako uobičajeno među nama iznenada više nije bilo moguće. Ne znam zašto se ona smijala. Još je htjela pozvati ljubavnika u sobu kako bi mi ga predstavila. Ali ja sam kazao da ću mu, ako samo zakorakne ovamo, sa šipkom razbiti mozak. A ona je znala da bih to i bio učinio. Prvi sam je put vidio kad sam autostopirao. Negdje u blizini Roermonda. Padala je ledena kiša pa je vjetrobran njezina auta bio gotovo zaleđen. Inače ne bih ni dignuo palac u zrak. Takav dobar komad u takvu velikom američkom autu. Ja sam u Amsterdamu studirao kiparstvo. Na Akademiji. S kolegama s viših godina u zimskim smo mjesecima, na poziv zajednice Valkenburg, odlazili klesati reljefe u špiljama Sint Pietersberga. Vjerske prikaze u prirodnoj veličini, a gradonačelnici i zakonodavci očekivali su da će to potaknuti turizam. Ja sam radio na Lazarovu uskrsnuću. No baš mi se i nije dalo raditi jer sam bio uništio Isusovu glavu. U njoj se nalazio okamenjeni ježinac, a kako bih ga netaknutog izvadio, odvalio sam previše lapora. Nekoliko dana poslije fosil, koji sam spasio iz glave Božjeg sina, pao je u predvorju hotela i pretvorio se u prah poput kuglice od smeđeg šećera. Iste sam se večeri posvađao s voditeljem restorana jer sam kritizirao hranu i uprljao strop. Doista je bio gnjusan napoj koji su nam donosili. Lovački gulaš. Gromade mesa u smeđem talogu. Kao da su nam servirali srneće govno. Umjetnici su gramzljivi i nekritični. Kad su svi počeli puniti tanjure, odgurnuo sam zdjelu od sebe i udario šakom po stolu. „Ovo je kitovo meso!” viknuo sam. Svi su počeli oprezno srkati kao da su kosti u hrani. Proučavali su je, kušali, mirisali. Pozvan je konobar. Nije mogao ništa zanijekati, ali je naziv „lovački gulaš” ipak smatrao posve opravdanim. Kitove je prije mnogo godina ulovio Willem Barendsz i stavio u konzerve za konzumaciju. No narod nije glup, baš i ne ždere sve što mu se nudi, pa su tako te konzerve po dampinškim cijenama završile u hotelima jer su smatrali da će se turisti prejedati najvećim leševima na svijetu. Nitko se više nije usudio jesti, a neki su otišli u zahod kako bi

~ 14 ~

Knjigoteka

daša&annna isprali usta ili povraćali. Stolovi su raspremljeni i više ništa nismo dobili za jelo. Za desert smo dobili male ružičaste pudinge koji su bih toliko tvrdi da nisu ostavljah trag na gletu kad smo njima iz obijesti gađali strop. Sljedećeg dana pozvao me ravnatelj hotela, čovjek blijeda, podbuhla lica i male brade koja je gotovo nestala u njegovu mlitavu vratu, čovjek koji je zapravo trebao imati zečju usnu. Na neobičnom limburškom narječju zbog kojega su Nijemci u svibnju 1940. shvatili da su prodrli u neprijateljski teritorij, kad su došli do pokrajine Brabant - kazao je da sam svojim kolegama studentima posve pokvario apetit. Da je ukusno jelo koje su vrlo cijenili otmjeni njemački i belgijski posjetitelji i koje se na jelovniku isticalo pod nazivom Ragout de Viande et de Legumes11 mojom krivnjom završilo u kanti za smeće. Da će podignuti tužbu pri gradskoj upravi kako bi me vratili u Amsterdam. Odvratio sam da to uopće nije potrebno, da ću ionako otići za nekoliko dana, nakon karnevala. Pa sam tako doživio i to da su svi stanovnici toga gradića, koji cijele godine nisu smjeh pogledati drugog muškarca ili ženu, dane provodili u horizontalnom položaju. Kad biste nenajavljeno ušli u svoju hotelsku sobu, zabili biste se izravno u pičku neke nepoznate žene, dok bi se neki polupijani tip pokraj kreveta navlačio za kurac koji mu je visio iz hlača. Vidio sam kako se pivo pretvaralo u spermu i kako se razlijevalo po hodnicima i stepenicama, uštrcavalo u gospođe. Između plesa i glasnog pjevanja zapamtio sam nešto poput: Da, da, tu macu, nju bih rado hranio. Da, da, tu macu, nju bih rado obradio. Zbog nje gorim ja, zbog nje drhtim ja, ha-ha. Otputovao sam prije nego su se na Pepelnicu oporavili muški stanovnici gradića, s osušenom bijelom tekućinom oko ciferšlusa, no s licem punim oprosta. Osim vlastitih stvari u vojnički sam ruksak utrpao i kratku bundu veličanstvena plavog sjaja koja je poput krpe ležala na hodniku i koja je na jednome mjestu bila ljepljiva, što je bio dokaz da je sperma završila na dobrom krznu. I tako sam se našao u blizini Roermonda. Stajao sam uz cestu, bila je poledica, a moj je dah bio vidljiv poput balona s tekstom nekog lika iz stripa. Cipele su mi se od hladnoće zalijepile za cestu, a hlače su mi bile prekrivene tankim slojem leda i škripale su kad sam se micao. No sav je jad bio brzo zaboravljen kad sam svoju prtijagu strpao u prtijažnik i smjestio se pokraj nje u tim velikim kolicima. Auto se iznutra sav zamaglio jer se led topio pa mi je bilo neugodno hladno u međunožju. S vremena na vrijeme morala je smanjiti brzinu jer su na cesti ležale velike grane koje su pod naslagama leda postale preteške i slomile se poput šibica. Gledao sam kako se njezine noge elegantno pomiču kao da pokreće pedale Hammondovih orgulja. Doimalo se kao da je netko s obje strane auta prirodu pomicao pokraj nas. Prljave kuće seljaka usred nenjegovanih šumaraka vrba i trstike oker boje. Zapravo bi bilo prokleto dosadno da nisam sjedio pokraj takve lijepe cure

~ 15 ~

Knjigoteka

daša&annna s takvom sjajnom upravljačkom pločom iz koje je Cliff Richard pjevao Living doll. Got the one and only walking talking living doll12. I da sam ovuda morao prolaziti kao, primjerice, seljak na biciklu sa šalom na glavi. Kad je sunce sramežljivo provirivalo kroz oblake, drveće se sjajilo kao da se nalazi u rastopljenu staklu. Na trenutke se doimalo kao da se i mi stapamo s njima. U oštrim zavojima. Stalno sam gledao u stranu, u njezino lice. U njezine mekane obraze s pjegama. Tu predivnu kosu crvene boje za koju sam je već bio pitao je li prirodna, a kad mi je to potvrdila, kazao sam nešto tipa: to je venecijansko plava. Nasmiješio sam se kad sam je malo poslije pogledao pjevušeći zajedno s Cliffom Richardom - Look at her hair,it’s real13 - U međuvremenu sam razmišljao o tome jesu li joj dlačice ispod pazuha i stidne dlačice isto tako crvene. Malo sam se udaljio od nje kako bih joj, kad bi pogledala ustranu, mogao vidjeti oči a da me odmah ne začaraju. Predivne oči. Najljepše koje sam dotad vidio. Bile su smeđe. Zlataste. Sjetio sam se kako je jedan moj prijatelj koji je studirao biologiju jedanput kazao držeći u ruci žabu: „Ako ikada sretnem ženu s takvim očima, odmah ću je zaprositi.” Nakon toga ipak je rekao „jebem ti” te bradavičastu beštiju vratio u terarij jer mu se popisala na ruku. Ali takvo što mene ne bi zaustavilo. Kao kad bi vam se anđelčić popisao na jezik. I dok sam tako gledao u to pjegavo lice, razmišljao sam da sam s tom cigaretom, nemarno u usnama, vjerojatno izgledao kao pravi dripac. A budući da se uopće nije iznenadila što sam umjetnik, ispričao sam joj neke dogodovštine iz amsterdamskoga boemskog života. Naravno, ne predrastične. Jer nisam je htio isprepadati lupajući se o prsa sa strastvenim glasom ofenzivnog mužjaka, pričajući joj o govnima i ispljuvcima realističnog života umjetnika. Ispripovijedao sam joj kako sam jednu golu plavušu, koja nam je pozirala kao model na Akademiji, gurnuo u vedro s glinom i cijelu je namazao tom masnom, sivom tvari. Ona je gugutala i grizla i cijeli se sat u izazovnim pozama iznad umivaonika čistila starim kutama. Nisam joj rekao da mi se plavuša osvetila. Bila je to slatka osveta. Jer, kad su svi otišli, gurnula me uza zid i ondje mi počela drkati. A kad je sperma izašla, labavom snagom ruke otresla ju je na tlo i kazala: „Tako!” Potom je izašla iz predavaonice mašući torbom koja joj je visjela o ramenu. Ispričao sam joj i kako smo u dvorani za anatomiju stavili dva kostura jedan na drugi u pozu vođenja ljubavi. Kad je predavač ušao - zvali smo ga Lula Mira, jer je pušio malu lulu i s kosturima je postupao s ljubavlju, kao s djevojkama - ponašao se kao da je on sam složio tu jebačku instalaciju. Počeo je predavati o svim mišićima koji sudjeluju u takvoj radnji a da mu se na licu nije pomaknuo nijedan mišić. Djevojke su se crvenjele i sve je na kraju zaboljela glava. Jer je pripovijedao tri sata. A kad je kosture razdvojio i podigao s poda, pakosno je kroz jedan prsni koš otpuhnuo dim iz lule i kazao: „Ako još želite doznati kako je kad se žena

~ 16 ~

Knjigoteka

daša&annna nalazi gore, morate se pobrinuti da sljedeći tjedan kosturi opet budu ovdje.” Dok se glasno smijala, trbuh joj se pomicao gore-dolje. Kad smo prošli pokraj jednoga kamiona i kad je obje ruke morala imati na upravljaču jer je put bio klizav, na koljena sam joj stavio ruku koja je iznenada završila ispod njezine suknje. A ta koljena nisu bila koščata s onim jezovitim patelama koje strše niti su nalikovala na deformirane, blijede pudinge. Bih su to veličanstveni primjerci iz likovne umjetnosti, govorio bi naš profesor povijesti umjetnosti kad je blebetao o grčkom kiparstvu. Na kraju krajeva, pa nisam uzalud godinama slušao anatomiju. Nije mi odgurnula ruku nakon što smo prošli pokraj kamiona, a nije ni stisnula butine kad sam je gurnuo malo dublje. Stoga sam joj predložio da stane na stranu kako bismo se mogli baciti na posao. Vidio sam kako su joj se oči zamaglile. Stoga sam je s drugom rukom uhvatio za vrat, lagano je grebao na mjestu gdje joj prestaje kosa i oprezno je uhvatio za ušnu resicu poput čavke. Skrenula je na parkiralište i, prije negoli se auto posve zaustavio, bacili smo se jedno drugome u naručje. Spustila se naniže raširenih bedara pa sam joj uspio pomaknuti gaćice, a prsti su mi se mogli slobodno igrati u tom njezinom vlažnom rascjepu. Provukao sam ruku uz njezin vrat i u njezin džemper te je milovao po leđima. Kad se od užitka malo nagnula prema naprijed, mogao sam vidjeti sjenovitu dolinu njezinih leđa između lopatica koja su bila prekrivena točkicama, kao stražnja strana sjedala u kinu Royal na Nieuwendijku. A ona je lijevom rukom milovala - sva sreća da ga nosim na lijevoj strani - najprije gotovo slučajno, ali poslije ipak ciljano, moj komad ebonita uz ciferšlus, u još mokrim trapericama. Noktima je grebala po tkanini kao da ju je namjeravala rastrgati na komadiće. Noktima druge ruke radila mi je brazde po leđima. Izvukla mi je košulju iz hlača odostraga i gurnula ruku unutra. No kako li sam je uspio maknuti s upravljača i prebaciti na svoje sjedalo? I je li uopće htjela da joj ga zabijem među noge? Oprezno sam je počeo gurkati, a ona se, mazeći se cijelo vrijeme, savitijivo spustila pod mene. Gaćice sam joj samo malčice pomaknuo u stranu kako zbog kompliciranog manevra ne bi došla k sebi. Jer bila je posve slaba i omamljena od požude. Kad sam joj ga zabio, rekla je u transu: „Nemoj mi napraviti dijete, čuješ li, nemoj mi napraviti dijete.” I to je ponavljala svaki put kad je svršavala i kad je zbog mog dahtanja pomislila da ću i ja svršiti. No ja sam to stalno odgađao jer sam, kad bih bio vrlo blizu, posve sabrano promatrao kutiju koja se nalazila na stražnjem sjedištu i na kojoj je bezobrazno crvenim slovima stajalo HERMES D.O.O. - VELEPRODAJA KUĆNIH POTREPŠTINA. Kad sam ipak došao do vrhunca, bacio sam se prema nazad, a leđa su me zaboljela jer sam udario u cijelu gomilu sjajnih komandi; upaljač, radio, komande brisača i raznovrsne druge bliješteće gumbe. Ona se odmaknula od mene jednako savitijivo kao što je i došla, popravila je nešto među nogama i na

~ 17 ~

Knjigoteka

daša&annna kraju povukla suknju do koljena. Samo me upitala, dok je razvlačila usne ispred retrovizora i mokrim prstom brisala mrlje od ruža: „Je li išta ušlo, najdraži?” Najdraži, razmišljao sam, kakav jebeni najdraži. Rekla je to tako uvjerljivo. Dakle, nije me samo smatrala pastuhom kojeg može zajahati. Ili možda ipak jest? I to je u redu. No... najdraži? Pokazao sam joj što se cijedilo niz sjedište. Oči su joj se iznova zamaglile. A ja sam kazao, onako u stilu Mekija Noža: „Ni kapi, najdraža.” Na to smo se oboje nasmijali. Dok sam maramicom brisao prljavštinu, upitao sam je voli li me barem malo. Odvratila je: „Malo mnogo. Inače se nikada ne bih zaustavila. Nikada nikog nisam povezla. Samo tebe.” A ona mi se toliko sviđala da sam, kad sam htio zatvoriti ciferšlus na trapericama, zaboravio da kurac nisam vratio u gaće. Bolno sam kriknuo i više se nisam mogao pomaknuti. Koža pimpeka zapela mi je među bakrenim zupcima. Najprije smo se tomu smijali jer sam mislio da ću ga ipak uspjeti izvući kao što sam kožu s vrata znao izvući iz ciferšlusa na puloveru. Rekao sam da bi mi sad dobro došao izumitelj ciferšlusa iz one Tucholskyjeve priče. Ali ona o tome nije ništa znala. I koliko god prčkao, nisam uspijevao otvoriti tu očajnu, proldetu stvar. Izgledalo je poput pravoga ljudskog mesa koje je završio pod tračnicama tramvaja. Zbog boli mi je kurac i dalje stršao uvis, ukrućen i smiješan, s crvenim vrhom, dok je koža zakvačena među bakrenim zupcima poprimala ljubičastu boju. Pri najmanjem pokretu mogao sam vrištati od boli. Nije bilo druge nego uzeti kliješta i oprezno iskidati ciferšlus. Ali u tom velikom autu nije bilo nijednih jebenih kliješta, pa čak ni malih. Kazao sam Olgi da ih negdje moramo posuditi. Odmah se sjetila automehaničara. No kako da im, kad otvore haubu od motora, kažemo da je problem u unutarnjem vodu. Obrisala je zamagljena stakla i oprezno se odvezla jer sam pri najmanjem udarcu jaukao poput žene koja se porađa. Skrenula je u prvu sporednu cestu i zaustavila se pokraj seoske kućice. Gledao sam je kako sa svojom divnom guzicom prilazi ulaznim vratima. Kako zvoni. Otvorila je debela žena s keceljom. Olga je razgovarala s njom. Predugo. Kakvu U joj sad jebenu priču pokušava prodati? Gdje li su prokleta kliješta? Gledao sam kroz prozor, bilo mi je mučno od bola. Žena se odvukla natrag u kuću. Zatim se na vratima pojavio smežurani čovječuljak u izblijedjeloj, plavoj mehaničarskoj jakni. Sve mi je izgledalo kao kućica koja prognozira vrijeme. Predugo razgovaraju. Nije ni čudo da Marx nije imao povjerenja u ravničarski proletarijat. Dobri su, ali sporo kopčaju. A kad je konačno došao s kliještama, htio ju je još i otpratiti do auta. Uspjela ga je, uz velik trud, na pola puta odvratiti od tog nauma. Zatim sam, malo pomalo, morao iskidati ciferšlus dok su oni preko fuksija ili nekoga sličnog grmlja virili iz seoske kućice. Konačno sam bakrene zupce, koji su mi se poput udice zabile u meso, uspio izvaditi iz izmučenog uda. Pravi pravcati ribarski posao pri kojemu mi je voda već došla do grla.

~ 18 ~

Knjigoteka

daša&annna Olga je sve promatrala uplašena lica, a uglavnom nije ni gledala. Zatim mi je oprezno stavila ruku na bedro i kazala nešto kao: „Bog odmah kažnjava.” Kad sam bio gotov i kurac oprezno spremio u gaće poput ranjenoga Gala, Olga je otišla vratiti kliješta. Vrata su se otvorila prije nego je pozvonila. I više nas nisu gledali. Sigurno su to radili zbog kliješta. Bojali su se da ćemo zbrisati s njima. Prije nego se Olga vratila, sa svojim sam bolnim dijelom tijela oprezno izašao i izvadio bundu iz prtljažnika. Jer smatrao sam da je ona, kad sam se već ja osjećao tako oderano, zaslužila bundu. Kazala je da je to polarna lisica. Vrlo skupo krzno. Kad me upitala odakle mi, kazao sam da je zamijenio za neobičan fosil koji sam pronašao u stijenama kopajući po glavi Isusovoj. Više nije zapitkivala, okrenula je auto i odvezla se natrag na cestu. Malo smo šutjeli, što je još mogla reći. Teško mi je palo što je tako suosjećala s mojim kurcem. I, kako tvoj pimpek? Poznavali smo se jedva nekoliko sati. Ali odjedanput smo se počeli smijati. Istodobno. Sve glasnije. Udario sam se po butinama toliko jako da sam se od boli nagnuo prema naprijed i ostao sjediti tako. I mislim da se upravo zbog smijeha dogodila nezgoda. Jer ona se odjedanput našla na lijevoj strani ceste, a ususret joj je dolazio auto iz suprotna smjera. Morala je naglo okrenuti volan kako bi ga izbjegnula tako da se auto počeo zanašati. Kriknula je kao da smo iznenada poletjeli. Auto se okretao oko svoje osi. Vidio sam drveće uz cestu kako se njiše kao da se otkvačilo od tla. Zatim je preletio preko ceste i zabio se u drvo. Odletio sam prema naprijed. Doimalo se kao da sam u groznoj vožnji uletio u tunel od leda. Glasno udaranje bubnja. Usta su mi bila puna oštrih, tvrdih okršaka. Ispljunuo sam ih. Moji zubi, proletjelo mi je kroz glavu. Lice mi je bilo mlačno. Ruka mi je bila crvena i ljepljiva kad sam njome prošao po licu. Nisam se usudio pipnuti glavu jer sam mislio da ću kopati po mozgu. Zatim sam pogledao u stranu, u Olgu. Protrnuo sam od straha. Izgledala je kao da je mrtva. Ležala je nagnuta prema naprijed, rebra su j oj počivala na volanu, a jezik joj je visio iz usta. Imala je otvorene oči. Imao sam dojam da sam ležao i gledao u nju jedan sat prije negoli sam otvorio vrata od auta. Potom sam je izvukao van. Poderana bunda savila se oko njezina tijela. Tako napeto da sam se uplašio da više neće moći disati. Skinuo sam bundu s nje i bacio je. Zatim sam je uzeo u ruke i odveo do ceste i odšepesao do ceste. Krv mi je kapala s glave na njezino lice i curila joj po vratu u odjeću. Tako sam ondje stajao s njom. Plakao sam jer sam mislio da je mrtva. Pokraj nas su prošla tri auta. Nisam mogao mahati. Držao sam je u zraku i vikao. Jedan od dvojice vozača zagledao se izravno u moju krvavu gubicu. Ali nastavili su dalje. Nećemo taj nered u autu. Zatim se pojavio mali, stari, engleski auto. Mini Morris iz rata. Zaustavio se. Izašao je nježan Englez koji je raširenih ruku dotrčao k meni i sasvim smireno upitao: »Can I help you, Sir?”14 Kad sam mu predao Olgu, izgubio je

~ 19 ~

Knjigoteka

daša&annna uporište u koljenima pa su se zajedno srušili na tlo pred mojim nogama. Ona sa svojom krvavom glavom na njegovu svijetlom kišnom ogrtaču. Nikad nisam uspio shvatiti kako mu je pošlo za rukom strpati nas na stražnje sjedište svojega malog auta. Mislio sam da je Olga sama ustala, no ni ona to poslije više nije znala. Niti da je vikala: „Auto, o taj lijepi, novi auto!” Ja se sjećam da sam rukom obujmio njezino dršćuće tijelo kad smo sjedili na stražnjem sjedištu od zelene kože, a jezikom sam opipavao stražnje zube. Potom sam pogledao van, u njezin auto. Odjedanput se pretvorio u olupinu. Prednje je vjetrobransko staklo bilo bijelo kao snijeg, a mjesto u koje sam udario glavom bilo je ispupčeno, s točkicom u sredini. Tada sam shvatio da su odade komadići stakla koji su mi završili u ustima. Olupina i tlo oko nje bilo je zasuto komadićima leda koji su zbog snažnog udarca pali sa stabla. I među tim bliještećim neredom ležala je krpa od bunde nalik na pregaženu životinju.

~ 20 ~ Knjigoteka

daša&annna

Someday Sweetheart15

Vidjeli smo Bizarnu Mušićavost Prirode. Cjevanicu sraslu s drvetom. Tele

sa zečjom usnom. Mongoloidno tele sa „Psećom glavom” oteljeno 3. travnja 1952. u seljaka Hermsa u Winschotenu. Bičeve iz koncentracijskih logora. Natopljene krvlju nalik na katran. Tele s dvije glave. Izblijedjelu gomilu nečega u mutnoj tekućini. Mogla je to također biti napola pokvarena hladetina pod staklenom zdjelom, nabavljena u bankrotiranog mesara. Ali odjedanput bismo u njoj primijetili nekakvo blijedo oko. Kao otvor za gumb u prljavom donjem rublju. Smrtni neprijatelj br. 1: RAK. Morate To Vidjeti! Mi jesmo, a nju su cijelim putem prolazili trnci. Možda zato što je mislila na svoju majku. Ali tada još nisam znao da ona ima amputiranu dojku. Olgu sam drugi put vidio na terasi palačinkarnice, u hladovini stabala na Nieuwmarktu. Ni dva mjeseca nakon nesreće. Stoga smo se držali podalje od autića u zabavnom parku a da to nismo ni spomenuli niti se našalili. No u Kuću strave ušli smo u dotrajalom vozilu. Sada je sjedila desno od mene i iznova smo, kao u nekom snu, proživljavali automobilsku nesreću. Mirno je sjedila pokraj mene, priljubljeno, i nije vikala kad su nam po licu klizile žice, kada se tik pred nama pojavio pauk od vapnenca plavkasta sjaja, u mreži od kabela s tijelom veličine kokosova oraha, niti kada se iznenada upalilo svjetlo u jednom kosturu. U mrklom mraku jezovit je bio put koji su osvjetljivali s vremena na vrijeme, kao i svijedi rubovi po kojima se vidjelo da je konstrukcija napravljena od labavih pregradnih zidova koji su se sigurno mogli pomicati kako bi vas potjerali u jezovitu jamu, ruku pod ruku uz smrt i propast, kao u priči E. A. Poea. No kad smo iz tame izašli kroz preklopna vrata na kraju golemih rebara koja su nas natkrilila poput luka, ona kriknula je. Glasno i prodorno. Lice je gurnula u moj pulover. Pomogao sam joj da izađe iz vozila pa smo žmireći krenuli, ona pomalo sramežljivo, prema žarkom svjetlu, kroz mnoštvo ljudi koji su lizali šećerne štapiće i vatu te onih koji su za sobom vukli velike plišane medvjediće i natjecali se u gađanju. Napustili smo sajam uz pratnju bučeće glazbe te škripanja i tutnjanja vrtuljaka. Kad sam je vidio kako sjedi ondje na terasi, iznova sam osjetio vjetrobransko staklo u gubici. Bio sam toliko sretan što ponovno vidim tu riđokosu neuhvadjivu zvijer. I ona je bila sretna što me vidi jer mi je maknula kosu s čela kako bi mogla vidjeti ožiljke. Imao sam ja još ožiljaka, ali za njih me nije pitala. U svakom slučaju, nisam mogao izvući pimpek iz hlača kako bih joj pokazao da ljubičasti otisci nisu nestali ni nakon šest

~ 21 ~

Knjigoteka

daša&annna tjedana. Kao da me po duljini ugrizao netko s kvadratnim zubalom. Dva mjeseca nisam bio na Akademiji. Prvih nekoliko tjedana zato što sam od nesreće imao takve bolove u mišićima da sam mogao hodati samo sa štapom, vrlo oprezno, i nosio sam sunčane naočale jer su me boljele oči i sve sam vidio dvostruko. A ipak su u bolnici u Eindhovenu, u kojoj su mi napravili rendgenske snimke i toliko me jako stiskali po glavi da sam pomislio kako mi žele slomiti vrat, rekli da nemam potres mozga. Nakon toga sam nekoliko puta bio u Alkmaaru u nadi da ću je sresti. Satima sam stajao pod voltom preko puta njihove tvrtke. Na okrugloj emajliranoj ploči nalazio se zlatni Hermes, kompletan, sa šljemom, štapom i krilcima na gležnjevima, na koji bih najradije napisao: VOLIM TE! ČEKAM TE, DOĐI K MENI. NIKADA TE NEĆU ZABORAVITI! Iznad tvrtke, gdje su stanovali, nikada nisam primijetio da se nešto pomiče iza prozora. A kada sam nazvao, javio se pakostan glas tajnice koji je kazao: „Dobili ste dioničko društvo Hermes.” Brzo sam spustio slušalicu a da nisam ništa kazao. Jer bi, da sam predugo čekao, isti glas kazao: „Ne morate više zvati, to znate. Ionako nećete stupiti u kontakt s gospođicom Olgom.” Da sam tada znao priču o noževima iz rata, bio bih se, da duže budem u kontaktu s kućom u kojoj je stanovala, predstavio kao predsjednik udruge za kampiranje koja je u potrazi za čvrstim priborom za jelo, i kazao: „Noževi slobodno mogu biti iz rata. Nećemo imati prigovora, čak i da je na metalu otisnuto GOTT MIT UNS16 ih HEIL HITLER ili WIR HABEN ES NICHT GEWUSST17. Ali da, u to vrijeme još nisam bio upućen u tajne svijeta biznisa. Kada sam prvi put telefonirao tražeći Olgu, povezali su me s njezinom majkom. Ona nije imala namjeru dozvati Olgu da mi se javi. A i to što smo zajedno jedva izbjegli smrt također joj nije ništa značilo. Dovoljno je strašno bilo to što je uništen nov novcati auto. Još mi je rekla da će, ako budem dosađivao Olgi, poduzeti mjere koje mi se baš i neće svidjeti. Kazala je to pretjerano ljubazno.” Moj muž i ja ne želimo da se naša kći druži s takvim ljudima.” Što li je htjela reći? Da kao budući umjetnik ne mogu zaraditi ni za koru kruha? Ih je pod time mislila: tip koji s otvorenim šlicom sjedi u autu s mojom kćeri. Zasigurno je to čula od policije. Jer oni uopće nisu povjeravali da joj je pukla guma i da je zatim izgubila kontrolu nad upravljačem. Polako su počeli raspredati o tome kako smo vrlo mladi i kako mogu razumjeti da smo bili zagrljeni ili se malo mazili. I završili su insinuirajući da je jedno od nas dvoje, ili oboje, držalo ruke na krivome mjestu. Zasigurno je policijski pas, u olupini koja je visjela na vučnim kolima u unutarnjem dvorištu policijske postaje, pronašao kap prave sperme. I stalno su sumnjičavo gledali u moj otvoreni šlic koji mi je poput bijelog trokuta provirivao ispod jakne. No isto tako im je moglo pasti na pamet da mi se šlic poderao zbog nesreće jer su mi nogavice traperica bile pune malih poderotina poput kore drveta u rastu. „Kažete, dakle, da vam

~ 22 ~

Knjigoteka

daša&annna je pukla guma? I oboje ste sigurni u to?” Nespretno napisano policijsko izvješće, pročitano uz zamuckivanje. Ja, policijski službenik taj i taj, sastavio sam ovo izvješće itd. No bilo kako bilo, glavno da sam je ponovno pronašao. Na putu prema atelijeru ispričala mi je da su njezini roditelji na odmoru u Austriji. Tri tjedna. Onda možeš tri tjedna biti kod mene, pomislio sam, ali joj se to nisam usudio predložiti jer sam se plašio da će odbiti. Sama je to predložila dok je sjedila iza mene na biciklu obujmivši me oko struka. Razmišljao sam o tom dragulju koji pogrbljenih leđa sjedi iza mene na nosaču za prtljagu, s tim svojim mesnatim dupetom, pa sam biciklirao s velikim oprezom. Ne smijem je previše drmati. I odlučio sam ne ponašati se poput životinje, kao tada u njezinu autu. Jer to samo može dovesti do nezgode i jada. Tako je i bilo. Satima smo razgovarali u mojem atelijeru dok se neprimjetno spustio mrak. I neprekidno smo slušali jedine dvije ploče koje sam imao. Drugi džez-koncert Bennija Goodmana: Hello, this is Benny Goodman and it seems to me that I have heard that thing before. You may have heard it too as well as the other numbers18... Naravno da jesmo. Barem deset puta slušali smo Someday sweetheart, Stardust, My gal Sal, Josephine, Everybody loves my baby, You turned the tables on me. Ona je u međuvremenu govorila o svemu i svačemu. Najprije o svojem ocu jer je njega najviše voljela, I o njegovoj maniji nosnog sekreta. O parku nabijenaca ispod fotelje. I o tome kako je njegovo debelo tijelo umiralo od smijeha kad se vratila kući nakon nesreće i kad nije mogla sjediti od boli te da se uopće nije ljutio zbog auta. Neprekidno je reagirao na majčine jadikovke. „Ah, čovječe, što se nerviraš zbog komada lima.” Pripovijedala je i o tome kako bi za kiše i oluje otišao do prozora i ljubazno kazao. „Vrijeme je loše, kao i ljudi.” Jedanput se s prijateljicom dogovorila da zajedno s njim uglas izgovore tu rečenicu jer se znao točan trenutak. I povikale su to u istom trenutku, ona i njezina prijateljica. Ali on je šutio i ljuljao se od smijeha. Jer neke bi stvari prokužio s prasećom lukavošću. Uvijek je po kući staromodno hodao i kašljao. Čula je to čak u svojoj sobi dok je čitala Male žene ili Tvrdoglavim. Kada bi držala palac u ustima, on bi ga oprezno izvukao, kao čep iz boce, te kazao: „Ti tvoji prstići nisu lizalice, draga lutkice.” Kad je bila desetogodišnja djevojčica, jedanput je ušla u kupaonicu i vidjela majku i ostrugano meso gdje joj je odstranjena dojka, a majka joj je kazala: „To mi je od tvojeg sisanja.” I otada je mislila da ženama kada dobiju dijete nestanu dojke, da ih pojedu bebe. Tijekom cijele osnovne škole. Osjetila je i okrutne ruke prvih dječaka. Grubijani vikaše: „Svezat ću te!” Uhvatili bi joj ruke, prekrižili ih i stisnuli o dojke, jednom bi ih rukom držali, a drugom pipali. Ona i njezina prijateljica jedanput su jednog prijatelja zavezale plavim kariranim ručnikom. Prijateljica mu je kazala: ,,Winnetou je slobodan ako pojede crva.” Morao

~ 23 ~

Knjigoteka

daša&annna je to ponoviti.,,Winnetou je slobodan ako pojede crva”, rekao je hedonistički poslušno sa zamišljenim pogledom kao da upravo kenja. Na školskom su dvorištu ispod jednoga kamena izvadile crva i stavile mu ga na jezik koji je isplazio kao da prima hostiju. Usne je potegnuo prema natrag kako bi mogle vidjeti da je crva izgrizao i progutao. Zatim je kazao: „Sad sam slobodan.” Oslobodile su ga, a on je potom iz slavine popio gudjaj vode. Ozbiljno me pogledala i rekla: „Čovjek je slobodan ako pojede crva. Doista vjerujem u to. Ali nikad to ne bih mogla.” Uhvatio sam je za ruku, pomogao joj da ustane i zaplesao s njom. I hadn’t anyone till you, I never gave my love till you, And through my heart19.... Zapalio sam nekoliko svijeća jer to je bilo vrijeme kad su umjetnici slavili uz kiselo, domaće vino i svijeće. A na prazne bi boce stavljah svijeće. Razmišljao sam o onome što je na jednom slavlju netko rekao: „Debeljkaste žene najbolje se vrte.” Dok smo plesali, pridignuo sam joj suknju i spustio joj gaćice do ispod guze. Kada se leđima okrenula prema zrcalu, jedno sam vrijeme ostao plesati na mjestu kako bih mogao gledati njezinu veličanstvenu guzicu koja se ljuljala lijevo-desno. Besramno obasjana svijetlom svijeće. A ja sam se osjećao tako prokleto bogato. No odjedanput se okrenula i kazala ljutito i iznenađeno: „Pa ti me gledaš.” Htjela se istrgnuti iz mojih ruku kako bi mogla navući gaćice i spustiti suknju. No odustala je kada sam je brzo okrenuo kako bi mogla vidjeti da se pomičem prema njezinu golom tijelu. Kroz hlače sam osjećao toplinu njezina tijela, kleknuo sam i ljubio je po trbuhu, bedrima. Odjedanput sam u usnicama imao njezinu sočnu pičku. A to nije bila jedna od onih stvari s neurednim grmom dlaka što se doima kao da ljubiš muškarca s bradom, niti je bila sprava kojoj su stidne usnice, nekakve smeđe klapne, stršile prema van nalik na pomična vrata u salunu, koja vise spremna da te mlatnu po jajima. Ne, ne, iako sam samo površno bacio pogled na njezin svojeglavi čuperak, vidio sam dovoljno. Njezin se trbuh, s pokojom pjegom poput smeđeg zrna graha među sjajnom pšenicom iz Pjesme nad pjesmama, smanjivao i nadimao poput malih, napetih djevojačkih gudi. Zreli, crvenokosi, ružičasti plod s rascjepom, koji se rastvorio pun mliječnog soka. Ruke sam joj stavio na guzu, povukao je prema sebi i gurnuo jezik u njezin vlažni rascjep. Uzdisala je i stenjala, a njezine su potpetice lupkale po podu dok je drhtala od napetosti. Iznenada se pomaknula malo prema naprijed, stavila obje ruke na moju glavu i gurnula mi je lice u taj mekani mesni raj. Potom se pičkom vrtjela oko mojeg jezika. Nakon toga me odgurnula od sebe, ali brada mi je zapela u elastiku njezinih donjih gaćica koje su se napele između njezinih bedara tako da sam je još jedanput mogao liznuti. Razmišljao sam o onome što sam pročitao u francuskom prijevodu Kama Sutre: Exitées directement par la succion, l’aspiration et le léchement de tous leurs organes, les femmes, parvenues au paroxysme, lancent dans la bouche de l’homme, par leur

~ 24 ~ Knjigoteka

daša&annna conduit afférent, le mucus glaireux sécrété par les glandes vulvo-vaginales20. Uvijek sam smatrao da je to pretjerano i kako je Henrik IV. - kraljevstvo za pičku - koji je bio toliko lud za tim, postao žrtva svoje napaljene mašte. To mu je bilo slađe od kamenica. Ja ne volim kamenice, ali kada mi je to već bilo na jeziku, dok sam gledao Olgu kako se poluzatvorenih očiju vrti od užitka, morao sam priznati da je bilo ukusno. Olga je iznenada pičku stisnula rukama i rekla da joj je sila. Kazao sam kako bi bilo najbolje da mi se popisa u usta. Odvratila je da sam svinja i otrčala do mjesta koje sam joj pokazao, do malog umivaonika u drugom kutu mojeg atelijera. I dok je pomalo sramežljivo, ali ipak udobno, smjestila svoje dupe i pišala, djelomično skrivena iza velikog fikusa, bio sam sretan što nije prihvatila moj prijedlog. Jer pljuštalo je ondje kao da koza piša po pocinčanoj ploči. A ja sam bio toliko napaljen da sam, prije nego se ispisala, otrčao do nje i gurnuo ruku u njezino međunožje i držao je pod mlazom divno tople mokraće. Zatim sam si njome natrljao lice. Ona je napravila izraz gađenja, ali ja sam kazao da ništa ne miriše tako čarobno kao pišalina zdrave, mlade djevojke. (Pod pretpostavkom da nije pivopija.) I liječi. Posebice opekline od koprive. Potom sam podigao nju i njezinu mokru pičku i odnio je na svoj krevet, ljubeći je i ližući cijelo vrijeme. Po očima i nosnicama. Gorko i slatko. Kad sam je razodjenuo, što mi je spremno dopustila tromo se rastežući, stavio sam sve boce sa svijećama na klupe i kutije oko kreveta. Potom sam sjeo na stolicu i mirno je promatrao. Njezine grudi koje se nisu raskvasile poput mekog pudinga, nego su ostale stajati uspravno s bradavicama koje su stršile prema stropu. A te bradavice nisu bile one smeđe pikule koje djeluju kao da se mogu kažiprstom napucati, bile su to doista ružičasti špicevi savršeno izbočenih pročelja. Bile su osute stotinama malih sunčanih pjega, kao da su posipane smeđim šećerom. A njezina je koža, među svim tim smeđim mrljama, bila toliko bijela da se činilo kao da se oduvijek pere sapunom od mlaćenice. S tom okruglom, milom glavom i kestenjasto-crvenom kosom svijala se na jastuku, a velikim, tamnim očima tiho je promatrala sve oko sebe. Po cijelom atelijeru. Biljke, studije aktova, krevet okružen svijećama koji se odražavao u zrcalu. Otišao sam u WC, a kad sam se vratio, bila je zaspala držeći jednu ruku na stidnim dlačicama, a drugu pod obrazom. Ponovno sam sjeo na stolicu i promatrao je. Iznenada sam primijetio da su joj usne bile ljepljive i rastvorene, da je gurnula palac u njih i lagano ga dudala. Ne znam koliko sam dugo sjedio tako, fasciniran tim milim stvorenjem. Vidio sam kako se gase svijeće, jedna po jedna. Neke su se gasile uz lagano pištanje kada bi posljednji komadić voska s plamenom kliznuo kroz vrat boce i pao u talog. I čuo sam ptice kako pjevaju kao lude i golubove kako guguću i mrmljaju puno prije negoli se razdanilo. A kada je svanulo,

~ 25 ~

Knjigoteka

daša&annna probudila ju je jutarnja hladnoća. Zavukao sam se k njoj, lagano nas prekrio plahtom i tada je za nas počela noć.

~ 26 ~ Knjigoteka

daša&annna

Jabuka osvete

Kad su one američke pičke sa svojim papigama, knjigama o umjetnosti

(onaj mlakonja Dürer sa svojom kovrčavom kosom) i nepouzdanim mladićima dobile nogu - iznenada sam se sjetio da su imali donje gaće od nekoga elastičnog materijala koji im je stisnuo cijelu aparaturu - ponovno sam se vratio dobrim, starim navikama. No sada je ipak sve bilo drukčije. Moglo bi se reći da sam bio pročišćen zbog samoće i patnje. I čežnje za riđokosom. U svakom slučaju, više nisam agresivno hodao naokolo s kurcem kao harpunom u namjeri da ga uvalim u prvu moguću naslagu špeka koja se pojavila na valovima gradskoga noćnog života. Ne, tražio sam, kako se ono kaže, srodnu dušu. Pokupio bih cure na kojima se vidjelo da imaju problema. Djevojke s kojima se, prije nego bi se izvukla lizalica, moglo razgovarati satima. O smrti, bijedi, bolesti, o uvučenim bradavicama - kojima nema pomoći, jer koliko god da ih strastveno sisao, dok ne iskoče nalikujući na vatrene gumbe, bilo da ti je slina hladna, mlaka, odjedanput iznova nestanu u poroznom tkivu tih mlohavih mljekara - o kući, roditeljima, mlađim sestrama, starijem bratu, incestu, analnom jebanju i mladenačkim prištićima. No to je uglavnom bilo osuđeno na propast jer, kako se ono kaže, tko s malom djecom liježe, popisan se budi. To vrijedi i za fušere. Primjerice Elly, koju sam pokupio u jednoj telefonskoj govornici i prekasno skužio da je pobjegla iz umobolnice. Mislio sam da je samo debela, luda i patološka lažljivica, sanjarka, sve dok mi navečer u krevetu nije ispričala da je izrezala materijal na dječjoj sjedalici jer se njezina mala sestra posrala na nju, kao i da je izbušila sve oči ljudi na slikama koje su kod kuće visjele na zidu. Ali kad sam se ujutro probudio, sjedila je uspravno pokraj mene u krevetu s neobičnim očima koje su zurile u mene, i sa žarkocrvenim, krvavim rukama. Kad sam je upitao što li je za milog Boga radila, odvratila je: „Ah, imala sam želju za kožom.” Ujedno se ispisala u krevet i na mene. Evelien, jedna ortodoksna kavinistkinja, crna, dugokosa, mršava glupača sa sisicama mlitavim kao vrećica za crkvene milodare i uskom pičkom nalik na inćun. Cijelu sam joj noć, znojeći se i urlajući, pokušavao pomoći da zaboravi kako se nizozemska reformirana crkva podijelila 1886., sljedeće mi je jutro, jebote, stisnutih usana rekla: „Nedostajao mi je Bog među nama.” Za što li sve ne bismo bili dobar trio. Ali onda čovjek nikako ne bi smio zbijati šale i reći kako jebe bolje nego Bog ili je razljutiti sličnim opaskama. Tek tada bi počeli problemi. Čitanjem citata iz članaka o vjeri uništila bi vam jutarnju erekciju punog mjehura. Katolkinja Truus debela

~ 27 ~

Knjigoteka

daša&annna je jer petkom ždere ribu, a kad se ljubi jezikom, ima sline kao blagoslovljene vode u škropionici. Kad sam je, nakon što sam se naslušao svih mogućih jadikovki, htio povaliti, ispostavilo se da ima stvari. Rekla mi je, kad je išla u toalet, da ima bolest jake boli, ali kako sam uopće mogao znati o čemu je riječ? Mislio sam da ima proljev. Nisam ništa primijetio kad smo se mazili jer je koristila „nevidljivu zaštitu”, odnosno tampone, pa mi je kurac odjedanput ostao na suhom. Kad sam joj ga htio gurnuti u gornji otvor, rekla je: „Usta nisu za to.” A nisam joj mogao reći da joj želim dati hostiju jer bi bila u stanju svezati mi pimpek u čvor. No i to bi bilo bolje nego da me ženske zovu Stari Prdonja, Lutkica, Dlakavi Sup ili tako nekako, nazivima kojima si tepaju roditelji koji su dvadeset i pet godina u dosadnome i monotonom braku. A kad bi djevojke uhvatila Histerija Strastvenoga Sredozemnog Ljubavnika, kao onu drsku, peroksidom izblajhanu Bertie, koja me, kad sam se na trenutak skinuo s nje da odem u zahod, pohotno pogledala i kazala: „Hodaš kao talijanski ribar.” Tek tada sam morao dobro pripaziti. O, mamma mia. Nakon nekoliko dana pismo mi je poslao njezin skrbnik kojeg je potaknula da bude provodadžija: „Budući da imate kontakt s Bertie, čiji sam skrbnik, bio bih vam vrlo zahvalan kad biste me posjetili.” Bilo mi je kao da sam ušao u Cameru Obscuru. Sedam mjeseci poslije moglo se vidjeti kako se vuče po Ulici Kalver s dječjim kolicima i djetetom velikih, smeđih očiju i tamne kose očigledno potomkom talijanskog ribara s prhutima i krvlju tunjevine na stidnim dlačicama - koje je začeto negdje u sumrak, na plaži između Genove i Napulja. Vjerojatno ju je pijesak grebao po mokroj guzici, a buka glasova i arija odzvanjala je preko vode, kao da je more operna galerija za vrijeme pauze. Surinamska mulatkinja, koja je bila statistica u afričkoj baletnoj skupini, bila je opterećena mišljenjem tih skakača crnih kao ugljen, koji je nisu ozbiljno shvaćali: „Ti si nitko i ništa. Kao bijela kava. Du café et du lait21” Na sve što sam ja kazao ona bi rekla: „Sereš, trk u zahod.” Radila je mile face sa svojim pokretljivim nosićem, zvala me Zeko Peko i grlila me kad bih za nju navukao čudan izraz lica te rekla: „Čudovište malo, dođi da ti dam pusicu.” Blijeda Willi koja je predugo buljila u talog od kave i koja se kod mene u atelijeru pojavila s dječjim kolicima, a u njima milo, mirno crnačko djetešce koje je ležalo među namirnicama, pod bijelim suncobranom cvjetna uzorka. Točno je izračunala koliko joj dugujem i donijela mi račun nakon što joj je moja mačka, kad smo jedanput vodili ljubav, ukrala i spretno otpakirala komad mljevenog mesa te ga pojela sjedeći među mlatarajućim nožicama njezina tamnoputog djeteta. Annie, koja je rekla da mrzi sve muškarce i to zato što ju je otac, kad je bio neobrijan, dizao u zrak i govorio da će je škakljati te ju je svojim neobrijanim licem grebao po obrazu. Prasnula je u smijeh i pobjegla suznih očiju. Nije se htjela jebati sa mnom, okrenula mi je svoju koščatu

~ 28 ~

Knjigoteka

daša&annna guzicu i kazala da za nju „prokletstvo” ima prusko plavu boju. (Bila je na tečaju slikarstva.) Kad sam je usred noći ipak uzeo, u polusnu, nakon hrvanja s nogama, nije mogla svršiti. Iako sam bio vrlo mio s njom, doimalo se kao da pokušavam napumpati praznu gumu koliko god se trudio. Djevojka s bokserom koja se toliko beznadno zaljubila u mene da mi se htjela podati u prvoj bračnoj noći. A budući da joj to nije uspjelo, svakog je dana čeznutijivo prolazila pokraj moje kuće i okretala glavu na drugu stranu. Jedino kad bi njezin pas podignuo nogu uz stablo ispred moje kuće, nakratko bi pogledala u moj prozor. No kada bi s dršćućim stražnjim nogama istisnuo govance, što je trajalo dugo kao da je htio pustiti korijenje, nestrpljivo ga je vukla za sobom. Zatim sam primijetio kako joj sram klizi niz potiljak, kao da je ona ondje čučala i kenjala. Kad sam imao rođendan, pred vratima atelijera mi je ostavila slatkovodnu školjku, a njezinu je sedefastu unutarnjost napunila mahovinom na koju je stavila ribizle, umjetne bisere i slične ukrase. Pokraj školjke je ležala karta s Picassovom reprodukcijom na kojoj je bila djevojčica vragolasta lica, nalik na njezino, s velikim sjetnim očima. Nažalost, ona takve oči nije imala. Na poleđini je napisala: Sigurno si vrlo usamljen kad više ne osjećaš. Sigurno si vrlo tih kad za te čežnja više nema nikakvo značenje. Prestao sam s tim. Više me nije bila volja. Povraćalo mi se kad bih ugledao suknju. Najprije sam mislio da sam postao impotentan nakon djevojke koja je na dojkama imala toliko dlaka da se doimalo kao da mi glava leži među kokosovim orasima. Ali nije bila stvar u tome. Jednostavno nisam mogao pronaći ono što sam tražio. Nju. Olgu. Kod svih tih komada, sa svih mogućih strana svijeta, koji su igrom slučaja doletjeli u moj krevet, pronašao sam samo djelić onoga za čime sam toliko snažno čeznuo, toliko luđački žudio. Jedna je imala njezine oči (ali ne posve, jer i to bi već bilo dovoljno), druga je imala njezinu guzu, njezin glas, njezin pupak, njezine bokove, jedna je bila obasuta pjegama kao asfalt na Petoj aveniji nakon parade s konfetima, poput mojega riđokosog zlata. Čak i kad bih napravio harem od svih tih djelića Olge, iz te slagalice ne bih mogao složiti cijeli njezin lik. A potom se dogodilo ono najgore. Počeo sam raspredati o tome. O svojoj nevolji. O njezinu izgledu. Njezinoj kosi, njezinim očima, a kad bih s nekom bio prisniji, i o njezinoj pički, njezinoj guzici, njezinim dojkama. O tome kakva je bila. I kako je jedanput, dok je prala prozore, rekla: „Jesi li primijetio da prozorske klupčice imaju poseban miris?” Kad sam je upitao kakav, kazala je: „Po mokrom prozoru.” Kako sam je, tek što se doselila k meni, upitao želi li sa mnom poći na Višnjik, na što je pohlepno i lakomo rekla: „Da, gdje je to?” Kad sam joj rekao da je to Čehovljeva drama, malo se postidjela i kazala da ona to zna, da je samo htjela znati u kojem se kazalištu prikazuje. A ja sam siguran da je mislila kako je riječ o voćnjaku u kojemu se za nekoliko guldena može najesti višanja do mile volje. Pričao

~ 29 ~

Knjigoteka

daša&annna sam i kako sam joj nekoliko dana poslije donio vreću punu višanja te kako je pocrvenjela, ali i kako je jedući ih kazala: „Čini mi se da bi to bilo najgore kad bi čovjek umro. Kad više ne bi mogao jesti višnje.” I kako je jednog jutra, dok smo dugo ležali u krevetu i čuli kako ispod našeg prozora jedan stari, kreštavi ženski glas viče: „Hej, hej, hej, Mirko?” rekla je. „Grozno je biti Mirko.” Često sam pričao i o bumbaru. „Bilo bi divno biti bumbar. Visjeti na krilcima od gaze s tim debelim tijelom u prugastom vunenom puloveru.” Kad bih to prepričavao, oči bi mi se napunile suzama (imala je takav prugasti vuneni pulover, ali sam ga spalio kad je otišla) pa sam morao paziti da ne počnem treptati jer bi mi suze tada potekle niz obraze. Ali prije negoli se to dogodilo, već bi mi neka ocvala, neugledna djevojka s razumijevanjem bacila mršave ručice oko ramena. Jer one kuže kolika je razina vlage u vašim očima. A zatim se obruše na vas kao leptir na čašku punu nektara. Kad bih barem mogao napisati: u stadiju mentalne krize vidimo kako se junak ove priče, kojeg je samoća i introspekcija dovela u bespomoćno stanje, žestoko odupire utješnim ženskim dojkama. Kad bih o tome mogao pisati tako ironično. O sebi kao junaku. Onda više ne bih bio žrtva ove priče i držao bih sve konce u rukama. Ali ja ovdje ne vidim nikakva prokletog junaka. Vidim samo sebe u svoj svojoj tuzi. S krokodilskim suzama. Vidim sebe na nekom slavlju kako stojim u kutu stisnut uz neku stariju ženu. Ali ne tako da bi čovjek pomislio kako se mazimo. Bilo je to više nalik na scenu: ponovno pronađeni sin. Utješno me zagrlila dok se iza nas, među opušcima, razbijenim čašama i prolivenim pićem luda ekipa ljuljala u ritmu Rock Around Tonight i Yes Tonight Josephine. Kvragu, moram priznati da sad već ozbiljno jecam. Može se vidjeti po mojim ramenima. I da se pokušavam suzdržati. Jecati u naručju potpuno nepoznate mi žene! Uza sve to i odvratne. Jer inače bi plesala ili bi bosih nogu cupkala na izlizane melodije narodnih pjesama. S velikim prednjim zubima koji joj se zabijaju u donju usnicu dok priča. I tako sam na feštama postao slavan. Miran mladić s neizbježno mramorno-bijelim, odveć rano upalim obrazima. Pravi sentimentalni depresivac. Katkad bih čuo kako netko u blizini u razgovoru kaže: „Bila je to ona riđa, zar ne?” Ili: „Danas se takvo što rijetko događa. Uglavnom su sretni kad ih se otpili.” A oni grublje prirode kazali bi: „Da ga to tako pogađa. Pa ionako su sve iste kad ih se uzjaši. Pička je pička, rekao je seljak kad je povalio vlastitu svinju.” No nešto su me naučile te majčinske žene koje su me tješile. Jer neke su imale kćeri Olgina uzrasta. A jedna vlastoljubiva olupina jedanput mi je, kad sam govorio o svojoj bivšoj punici - onoj s jednom sisom - i upitao je kako majka vlastitu kći svjesno može gurnuti u nevolju, kazala: „Svaka je majka svojoj kćeri maćeha,” Tada mi je iznenada sinulo da mi je Olga rekla kako je početak Snjeguljice na nju ostavio nevjerojatan dojam. I da joj majka nikada nije htjela čitati tu bajku jer ju je smatrala odveć

~ 30 ~

Knjigoteka

daša&annna jezivom za razliku od njezina oca. Pričala mi je o kraljici koja je kroz prozor u okviru od ebanovine promatrala kako sniježi. I kako se iglom ubola u prst te da je, dok je gledala u krv, rekla: „Kad bih barem imala djetešce bijelo poput snijega, crveno poput krvi i crno poput ove ebanovine.” Crno, bijelo i crveno. Boje su joj se utisnule u sjećanje kao i jezovitost bajke. I odjedanput sam shvatio kako njezina majka nije htjela čitati bajku, iako toga nije bila svjesna, jer je bajka bila zrcalo ne samo one koja je najljepša na svijetu, nego i otrovane jabuke koju je već bila pripremila za svoju pastorku. Vidim tu odvratnu ženetinu prerušenu u staricu i u svojem osvetničkom raspoloženju gotovo sam napisao da se zbog toga ne treba ni prerušavati. Vidim je kako iz prsišta vadi jabuku. Zatim primjećujem da su to one rakom uništene dojke pune otrova koje mojoj najdražoj gura u usnice. I shvaćam da je oduvijek bilo prekasno. Sada znam da više nije moguće izvući otrovani komadić iz njezina grkljana i da se ona neće uspraviti i upitati: „Gdje sam?” I da ja nikada neću biti princ koji će reći: „Sa mnom si. Volim te, volim te najviše na svijetu.”

~ 31 ~ Knjigoteka

daša&annna

Rekvijem za mrtvog vrapca

U atelijeru u kojemu sam tada radio za vrijeme rata stanovao je član

pokreta otpora kojega su ubili Nijemci. Nakon rata na fasadu je postavljena brončana ploča na kojoj je stajalo PAO ZA DOMOVINU. Svake bi godine ispod nje, na hrđavom čavlu, bio obješen cvjetni aranžman koji je cijele godine mamio da se objesiš na njega. Svežanj vlažne tresetne mahovine u koju su bili zabodeni bijeli karanfili i plavi irisi. Ne znam zašto, ali mrzio sam to cvijeće. Svake godine prije nego bi uvenulo, skinuo bih ga sa zida i bacio u smeće. Kad je puhao vjetar, traka s natpisom OTPOR UMJETNIKA 1941. - 1945. pred prozorom bi lepršala kao luda. Svaki bi me put preplašila otkako je Olga otišla s onim mlakonjom. Pogotovo kad bih ušao u kuhinju ne razmišljajući te krajičkom oka iznenada spazio kako se svilena ešarpa pomiče na suncu. Zatim bih, u strahu i veselju, pomislio da se vratila jer doimala se kao haljina s puno mašni i nabora, kao ona koju je imala na sebi kad me napustila. Mislio sam da stoji pred vratima i ne usuđuje se pozvoniti. Nedugo nakon što se doselila k meni - poslije svih problema kod kuće, njezina oca kojemu je jako nedostajala, njezine majke koja je duboko u srcu zapravo bila sretna da se pokupila, ali to iz hladnog bijesa nije mogla podnijeti pa ju je auto iz tvrtke doveo pred našu kuću pred kojom je pola sata neprekidno ludovala - djeca iz kvarta su 4. svibnja pronašla mrtvog vrapca. Pokopala su ga u vrtu točno ispod našeg prozora. Na leđima, s glavicom iznad zemlje, jer bi mu inače pijesak ušao u oči. Nešto poslije pojavila se žena koje je prije službene zadušnice na pijesak položila stručak narcisa. Točno ispod vrapčeva groba. Ja sam se tomu jako smijao, ali Olga je bila tvrdoglava. Izašla je van i čučnula kako bi mogla vidjeti glavicu koja viri iz pijeska jer se plašila da je još živ. Zvao sam je da se vrati u kuću jer sam imao osjećaj da će nešto krenuti po zlu. I da, počela je govoriti o svojim pokojnim članovima obitelji. Svojoj tetki Sofiji, koja je na njihovim stepenicama doživjela infarkt srca i na trbuhu klizila niz stepenice kao vreća pijeska. O jednoj drugoj tetki koju je izjeo rak i kojoj su se, kad su je prali, na rukavicu za tuširanje hvatali komadići pokvarena mesa. O njezinu djedu koji je umro kod njih kod kuće kad joj je bilo dvanaest godina. Nisu mu mogli zaklopiti oči. Nastavio je škiljiti. Zasigurno od straha da će HERMES D.O.O. pod vodstvom njegova debela, dobroćudna sina otići kvragu. Olga je zatim počela plakati jer su i tupe vrapčeve okice bile poluotvorene. I zato što je bila djedova miljenica koju je uvijek darivao. Nastavila je histerično tuliti, a ja sam joj kazao da prekine. No sama se nije mogla smiriti. Podigla

~ 32 ~

Knjigoteka

daša&annna je glavu i pogledala me kazavši da je moram udariti. Da će je onda proći. Dodala je da je to nešto od prije. Da ja to ionako neću razumjeti. Odmah sam je snažno pljusnuo po mokrom obrazu. Budući da ni tada nije prestala plakati, bacio sam je na krevet, podignuo joj suknju, spustio gaćice i počeo je dlanom snažno lupati po guzici dok joj koža nije pocrvenjela i otekla te dok ta njezina stražnjica nije izgledala užasno privlačno. Kao da je dupetom sjela u koprive. Zatim sam je povalio držeći ruke ispod njezine užarene stražnjice. Njezino mokro lice na koje su se zalijepili pramenovi riđe kose tik uz moj obraz. Njezin uspuhani, plačljivi dah u mojemu uhu. Vikala je poput životinje dok je svršavala pa sam pomislio da se čuje i vani, da se pomiješalo s glasom koji je vrapcu odavao počast. Kad smo ustali i s pičkom i kurcem slinavima od sperme otišli do prozora pogledati skupinu ljudi koja je ostala razgovarati, rekla mi je da je cijelo vrijeme mislila na svoje klizaljke s crnim čizmicama koje joj je darovao za rođendan, neposredno prije smrti, te da je čak na dan pogreba s njima otišla na klizanje. Zbog toga je imala osjećaj da poletno jedri u krug kroz hladni zimski dan u kojem je starac pokopan. Da je posve zaboravila na pogreb. I kazala je da vrapca moram strpati pod zemlju jer će inače stalno razmišljati o njemu. No mačka ga je dovukla u predsoblje prije nego sam to uspio učiniti. Pronašao sam ga u kuhinji, pokupio ga komadom novinskog papira i umotao ga u njega te bacio u kantu za smeće. Olgi nisam ništa rekao, a ona više nije pitala što je s njim. Nakon što sam joj dva dana poslije naredio da makne cvijeće i baci ga u smeće, sve je vjerojatno bilo zaboravljeno. Pohranjeno u sjećanju, zajedno s klizaljkama koje su imale crne čizmice koje je, kad su joj postale tijesne, bila objesila na zid u svojoj sobi okruživši ih starim slikama Sonje Hernie jer ih je htjela zauvijek zadržati. Kad se preselila k meni, njezina je majka nazvala Vojsku spasa i dala joj sve njezine igračke i knjige za djevojčice. Lutaka se sama riješila dok je još bila u dobi kad se djevojčice igraju s lutkama. Plačući i preko volje jer ju boljelo. Ali drukčije nije išlo. Više ih nije mogla gledati. Jedanput je dobila golemu lutku. Veliku gotovo poput prave bebe. Znala je reći „mama” i imala je oči s velikim trepavicama koje je mogla zatvarati i otvarati. Svakog joj je dana skidala odjeću i stavljala u pranje. A ujutro, prije odlaska u školu, trpala joj je komadiće kruha u otvorena ustašca. Nakon nekog vremena pomislila je da je lutka bolesna jer više nije govorila „mama”, iako ju je okretala na sve strane. Jedanput se nagnula nad kolijevku i vidjela da je lice lutke prekriveno crvima koji su svojim mekim ticalima navirali iz njezinih ustašca. Htjela je viknuti, ali nije mogla. Vrhove svojih prstića strpala je u usta i zagrizla ih. Tako je stajala i gledala sve dok joj majka nije došla reći da će zakasniti u školu. Plakala je dok ju je majka odvlačila od kolijevke. Kad se vratila kući, njezin je otac u lutku nalio bjelilo. Od toga su ustašca lutke izgubila boju, a niz obraze curila joj

~ 33 ~

Knjigoteka

daša&annna je izgrižena tekućina. Zakrivljenom kopčom za kosu pokušao je izvaditi tu gnusnu kašu, no ubrzo mu je dojadilo pa je iz lutke dopirao ljepljivi zvuk kad bi je se okretalo. Olga je više nije htjela, kao ni druge lutke. Nije ih htjela dati ni svojim prijateljicama. Sve su morale nestati, pod zemlju. Budući da ih je njezina majka htjela baciti u kantu za smeće, njezin je otac sa svojim dobroćudnim, tustim tijelom i zavrnutim rukavima u vrtu iskopao rupu i strpao ih u nju. Olga mi je sve to ispričala puno kasnije, pa sam se stoga i pitao misli li na tu priču s lutkom kad mi je kazala: „To je nešto od prije. Ti to ionako nećeš razumjeti.” Jer ona je imala neke svoje tajne koje je polako otkrivala. Tek nakon što je dvije godine stanovala kod mene, otkrio sam da joj prednji zubi nisu pravi. Imala je divno, snažno zubalo. Bijelo i bestijalno. Njegovala ga je s bolesnom točnošću. Odmah nakon jela ostatke hrane pomno bi čistila čačkalicom napravljenom od naoštrena guščjeg pera. Zatim bi ih temeljito oprala s puno pjene. Dok ih je jedanput temeljito čistila pred zrcalom, kriknula je. Iskrivljena lica i otvorenih usta otrčala je do svoje torbe, izvadila džepno zrcalo i namjestila ga na usta ispred velikog zrcala. Razrogačenih očiju od straha proučavala je stražnju stranu svojeg zubala. Kad sam je pitao što se događa, samo je s gađenjem pokazala na čačkalicu koja je pala na pod. Podignuo sam je i kazao da se na njoj nalazi crv. Rekao sam joj da se u procjepu pera nalaze ostatci hrane i da je muha u njega položila jajašca. Ali nisam je mogao umiriti. I dalje je bila uvjerena da ga je izvadila iz svojih zubi. A zatim je počela s pričom o umjetnim zubima na štift. Te kako je stalno imala osjećaj da će joj iznenada poispadati. Jer ako su korijeni gnjili, ionako neće ništa osjetiti, a i živci su joj mrtvi. Kazala je da je kao trinaestogodišnja djevojčica pala sa željezne konstrukcije. Ravno na usta. Slomila je dva prednja zuba i tako je nekoliko godina hodala okolo. Jedan dječak iz njezina razreda kazao je da izgleda poput utičnice, a kako joj je kosa tada bila svjetlija, zvali su je Abažurka. Tome sam se morao nasmijati i nježno sam je povukao k sebi. Ali ona me odgurnula i ozbiljna lica otrčala do telefona te dogovorila sastanak kod zubara.

~ 34 ~ Knjigoteka

daša&annna

Poklon-automat

Kad vidim divlje patke kako lete, uvijek se sjetim kako je govorila da

izgledaju baš kao leteće boce Chiantja. Nije htjela guliti kikirikije jer su je podsjećali na nožne prste ostarjelih muškaraca. Kad smo jedanput otišli u IJmuiden upitao sam je li već bila tamo, a ona je odvratila: „Jedanput. S bocom sladićeva sirupa protiv kašlja.” Hodali smo zagrljeni i promatrali kako remorker Titan u luku dovlači divovski putnički brod. Ona je kod nekog ribara dugo promatrala krvavu jegulju koja se meškoljila u mreži, a ja sam brzo otišao dalje jer me od toga zabolio pimpek. Dugo smo sjedili na jednoj terasi na suncu i gledali kako se muhe ševe. Nismo uspjeli vidjeti kako im to uspijeva. Ona je kazala da kad bismo dobro promotrili kako se peru, nikada više ne bismo ubili nijednu muhu. U trgovačkom pasažu koji vodi prema plaži, s drvenim trgovinama, kioscima i restorančićima, nalik na scenografiju seoske ulice u vesternu nakon snimanja, gdje su, uz miris pomfrita, voća i ribe mladići kad smo prolazili pokraj njih fućkali ili dobacivali:„Kakav komad” i smijuljili se uz opsceno došaptavanje, dopustio sam joj da ubaci novčić u poklon-automat. Iz njega je ispala prljavo-bijela kugla nalik na vrstu reptilova jajeta. U njoj se nalazio drhtavi daždevnjak u boji ljudske kože s velikom glavom koja se klimala i s crnim, tužnim očima. U njoj je pobuđivao jezu, a ja sam kazao da bi bilo najbolje kad bismo ga neprimjerno pričvrstili za ribarevu udicu. No ona ga se htjela smjesta riješiti pa je petom napravila rupu u pijesku i bacila ga u nju. Zatim ju je prekrila pijeskom i utabala nogom. A ona zgoda u Amsterdamskoj šumi, među jelama, iz kojih je curila smola nalik na mlijeko, koja se u hladu doimala jednako tako plavom kao dobričica na kojoj smo ležali. Prišao nam je jahač na crveno-smeđem konju i smiješeći se upitao nas: „Biste li vašu lisicu mijenjah s mojom?” A ona mi je ondje ispričala da ju je jedanput, dok se s prijateljicom šetala po zabranjenim dinama pokraj mjesta Egmond aan Zee, zaustavio policajac na konju. Izvukao je bilježnicu kako bi zapisao njihova imena, no njegov je konj iznenada počeo pišati kao lud, iz golemoga, dugog, blijedog i mlohavog uda. Policajac je brzo spremio bilježnicu i kazao da mora nestati u vidu magle. Sigurno je imao osjećaj da je njemu ispao pimpek iz hlača i da se ispišao pred dvjema djevojčicama. Prvih mjeseci naše veze proputovali smo cijelu Nizozemsku. Od Amelanda do Limburga - izbjegavajući Pietersberg i turiste koji mljackaju uz kitovo meso - od svjetionika u Westkapelleu do Denekampa To su ujedno bih i moji posljednji mjeseci studija i više nisam imao volje odlaziti na akademiju. Umjetnost nije bila

~ 35 ~

Knjigoteka

daša&annna dorasla Olgi. Morao bih joj se ponovno posvetiti, ali morao sam se najprije prepustiti svojoj zaljubljenosti. Kad su se njezini roditelji vratili s godišnjeg odmora, našli su Olgino pismo u kojemu nije napisala laži. Vezu s roditeljima, nevidljivu pupčanu vrpcu, nije razrezala, nego je dopustila da ta veza eksplodira. S placentom i svime što ide uz to. (Moram biti iskren i priznati da je to bilo po mojem diktatu.) No poslije smo uspjeli razabrati djeliće posljedica koji su nas zapljusnuli u obliku sitnog huškanja i licemjernih spletki. Ali njezin si otac to nije uzimao srcu. Čak joj je na neko vrijeme posudio auto kako bismo mogli proslaviti prijevremeni medeni mjesec. Budući da su stanovali u stanu iznad njihove tvrtke, auto mu iz ekonomičnih razloga nije trebao. Samo za pokazivanje. A nije bilo bolje reklame od njegove lijepe kćeri koja se vozila u autu na kojemu je na vratima zlatnim slovima pisalo HERMES D.O.O. - VELEPRODAJA KUČNIH POTREPŠTINA. Neposredno nakon nesreće, kad se plašila voziti, gurnuo ju je u unajmljeni Fiat i kazao da inače nikada neće naučiti voziti. Ni za ženu mu auto nije trebao. On je bio ženin instruktor na prvom satu vožnje kad je ona kao kokoš bez glave kroz ogradu proletjela u nečiji vrt. Osim što je oštetila auto, uništila je i tri čaše oranžade i dvije čaše grenadine koje su se nalazile na vrtnom stolu, s pomoću kojeg se zaustavila udarivši ga prednjim branikom. I tako smo završili u Coevordenu - kamo je silno željela otići jer je to ime zapamtila sa satova zemljopisa. Ondje se nije imalo što doživjeti. Seoska ulica s nekoliko kuća. Nije bilo vrijedno truda zapamtiti ime tog mjesta zajedno s ostalima koje je valjalo naučiti napamet. I tako smo se našli na pustomu, smeđem močvarnom području uz njemačku granicu gdje se nismo mogli ni pošteno pojebati a da ne propadnemo u tu močvarastu baru od blata, uz dahtanje i ritanje. U zapadnom Flevolandu gnjavio nas je sivi tornado muha, a postojala je i šansa da jastreb škanjac, koji je kružio nad ritom, moj ljubavnički ud zamijeni za bjeloušku, ih da mi crnorepa muljača iskljuca oči ako prekinem snošaj i štrcnem spermu u njezino gnijezdo, među jaja kamuflažne boje. Ne, vođenje ljubavi u prirodi nije bilo ništa. Doimalo se kao da su se sve životinje udružile kako bi nas spriječile u razmnožavanju. Baš kad sam ugodno ležao s hlačama spuštenima do koljena i ritmički se pomicao na pohotno stenjanje iz njezinih debelih usana, neki bi gmizavac ili kukac pokušavao ući u moj šupak ili bi Olga iznenada skočila, baš prije vrhunca, jer je vodeni kukac obrubljen žutom bojom pokušavao kliznuti u nju. Ili joj je skakavac sjeo na vrh nosa pa bih ja zbog njezina silovitog otpuhivanja ispao iz ritma. Ne, nigdje se nismo tako dobro jebali kao kod kuće u krevetu ih na madracu koji bismo dovukli do zrcala kad smo se htjeli gledati. Promatrao sam kako moja jaja pri svakom pokretu udaraju u njezino dupe, gledao sam ljubičaste podljeve među pjegicama na njezinim lijepim, ugodno popunjenim leđima, ih nju kako gleda u zrcalo, u svoj

~ 36 ~

Knjigoteka

daša&annna profil i moje dlakavo tijelo koje napada njezino mekano meso. Taj njezin mutan pogled i te putene, dršćuće usne preveo bih u riječi koje su mi bubnjale u sljepoočnicama, ali koje ona nikad neće izgovoriti: „Ispišaj se u mene, majmune. Hajde, svrši već jednom!” U tom beskrajnom polderu, među žutim poljima uljane repice, na asfaltiranom putu koji se od vrućine sjajio kao voda i koji se protezao od besmislenoga zelenog horizonta do drugog, ipak smo pojeli dimljene jegulje koje smo kupili od nekog ribara na brodu u Kampenu. Nije ih mogla očistiti pa sam joj u usta morao stavljati komadiće mekanog mesa, kao da hranim ptića. Nismo sreli živo biće, čak ni kada smo prozujali pokraj table DOBRODOŠLI U LELYSTAD, I U CRKVU, na ljepljivoj, smrdljivoj cesti od katrana. Doimalo se kao da su svi stanovnici tih malih, novih kuća i baraka krepali od sredstva za uništavanje kukaca. Vladao je mršavi i prašnjavi DDT spokoj, nisam ugledao čak ni čuveni tamnosmeđi papirić od čokoladice Mars zgužvan u kuglicu, koj i uvijek izgleda poput životinjice. Nor a breath of wild air22. Kad smo se iz Knardijka vraćali u Hardewijk, obasjani narančastim večernjim suncem, sjedila je pokraj mene suncem opaljena i ružičasta, s buketom kamilica i makova koji su se na njezinu tijelu topili od vrućine. Kod kuće smo zajedno otišli pod tuš, a ja sam joj iz stidnih dlaka oprao sjemena trave. Hodali smo goli po atelijeru pa sam kleknuo pokraj nje i ljubio joj guzu, lizao joj šupak koji je imao okus sapuna. U njega sam joj gurnuo mak, a ona je počela trčati po atelijeru jer ju je škakljao, a guzica joj se pritom ljuljala. Ipak joj se svidjelo jer nije izvadila cvijet i stalno se pogledavala u zrcalu kad bi prolazila pokraj njega. Ja sam hodao za njom s ravnalom u ruci sve dok se nije predala i dupetom utonula u krevet, a ja sam cvijet pretvorio u crveni sok udarivši je po guzici te zaspao na njoj s prstima u njezinoj pičkici jer je opet bila u fazi kad je bilo opasno voditi ljubav. Probudio sam se usred noći od hladnoće, a kurac mi je počivao u njezinu dupetu. Stisnula se uz mene i grozničavo pokušavala doći do vrhunca gurnuvši prste, koji su se isprepleli s mojima, u svoju pičku i s guštom masturbirala. Takav je bio život na početku. Barem kad je bilo toplo i kad smo imali makove u kući. Ali ima jedna zgoda iz tog vremena koje se jako stidim. Nakon nekog vremena dobio sam osip na glaviću. Bjesnio sam jer sam mislio da mi je lijepo prenijela triper. U suzama mi se klela da dugo vremena prije nego me upoznala nije otišla ni s kime u krevet. Ali nisam joj vjerovao i odvukao sam je dermatologu koji je kazao mi da je glavica penisa upaljena zbog pretjeranih seksualnih odnosa. Bila je bijesna kad smo se vratili kući. Već je ljutitim koracima hodala pokraj mene kad smo se vraćali kući i nisam znao što da kažem. Stoga sam brzo stavio jednu od ploča koje je jako voljela. Phil Woods Jazz Quintet s Jonom Eardleyjem. Pot Pie i Mad About The Boy. U tom trenutku stvarno nije bila luda za mnom jer je zaustavila iglu, uzela ploču i hitnula je kroz otvoreni

~ 37 ~

Knjigoteka

daša&annna prozor. Potom se smirila jer je iznenada prasnula u glasan, pretjeran smijeh. Oženili smo se nedugo nakon toga. Besplatno. Samo nas je vjenčani list stajao pedeset centi. Išli smo istim putem kojim sam je prvi put sa sajma doveo u svoj atelijer. Na biciklu. Sjedila je na prtljažnom nosaču na koji sam za tu priliku stavio mekanu krpu. Konačno, najljepšeg dana u njezinu životu nije trebala nažuljati dupe. Odjenula je ljubičastu haljinu i slamnati polucilindar koji je napravila sama odrezavši širok obod meksičkog sombrera. Ljubičastu haljinu kupio sam joj od predujma prve narudžbe. Od prvog novca koji sam zaradio. Još sam morao izraditi skulpturu koja je trebala izražavati Majčinsku sreću i koja će stajati u nekom parku, ali o tome je valjalo razmišljati poslije. U gradskoj vijećnici prošli smo kroz činovnički mlin zajedno sa šest drugih parova, među kojima su mnoge mladenke bile u visokom stupnju trudnoće. Jedno se vjenčanje moralo odgoditi jer je mladenka u čekaonici dobila trudove. Službenik matičnog ureda ipak si je uzeo vremena i truda kako bi održao kratak, osobni govor. Pričao nam je o zanimljivoj ljubavi mladih ljudi dok je, oblizujući se, promatrao moje presretno zlato kako kleči sa svojim opscenim tijelom odjevenim u baršunastu, ljubičasto haljinu, poput jegulje u vlastitoj koži. (Poslije, kad me napustila i kad je sklapala kratki brak za drugim, matičar bi se znao nakašljati dok bi čitao imena bivših supruga, a kad bi završio s nabrajanjem, znao bi dometnuti: „Tako, tako.) Taj smo dan namjeravali fino provesti zagrljeni, s bocom šampanjca pokraj kreveta, a kad se smrači, otići u grad na večeru. Ali svakih jebenih pet minuta iz kreveta su nas dizali znanci, njezini i njezinih roditelja, koji su nas zivkali telefonom. Tada se ispostavilo da je njezina mater ipak dala tiskati dopisnice koje je velikodušno odaslala po cijelom području Sjeverne Holandije. Satenski papir s reljefom od ružica i naša imena napisana zlatnim slovima. Naumio sam svojoj novopečenoj punici jedanput zauvijek razjasniti da se ne mora baviti našim stvarima jer ćemo nekoliko dana poslije kod njih proslaviti vjenčanje. Kad je njezin otac došao po nas, morao sam sjediti pokraj njega umjesto Olge. On je to sjedalo nazivao dead man’s place23 jer ga je liječnik savjetovao da više nikad ne sjedne za volan, rekao mi je onako usput dok je nesmotreno jurio cestom vozeći sto četrdeset. I tada mi je prvi put ispričao vic. Ali ne onaj o dvojici mladića koji su otišli u Pariz, nego onaj o drugoj dvojici mladića koji su upoznali lijepu djevojku koju su pozvali na večeru. Dogovorili su se da ako jedan od njih za vrijeme jela skupi hrabrost i izgovori tri prostote, drugi će otići i ostaviti mu slobodan put. I naravno, dok se posluživala juha, jedan se obratio djevojci žlicom miješajući krem juhu od nečega: „Mogu li kod vas smjestiti svoja jaja?” Kad su jeli pečenje od divljači, dok je kosti stavljala na za to predviđen tanjur, kazao je: „Mogu li svoje nogice staviti pokraj vaših?” Točno sam znao da će, kad navale na plodove mora, kazati:

~ 38 ~

Knjigoteka

daša&annna „Smijem li vas oploditi?” Ali pustio sam ga da vic u miru ispriča do kraja i srdačno sam se nasmijao. I ja sam ispričao jedan, koji baš i nije bio odveć prikladan za upravo oženjena čovjeka koji ga namjerava ispričati puncu, ali taj mi je čovjek bio toliko šarmantan i drag da sam se jednostavno razglagoljao, kao da sam sa svojim dečkima. Vic o skiperu, njegovoj kćeri i sluzi koji zajedno spavaju u istoj kabini. Skiper u sredini. Kad skiper počne glasno hrkati, sluga se uspravi, gurne kći i kaže: „Hoćemo li?” Ona mu kaže da najprije iz očeve vreće izvuče jednu dlaku. To mu se učini kao vrlo neobičan zadatak, ali on je uvijek spreman udovoljiti drugima, ruka ruku mije. I tako nekoliko noći zaredom, sve dok jednog jutra kći i sluga nisu stajali na prednjoj palubi, a kći je pjevala: „Noćas lijepo je bilo baš! Hura! I sluga je zapjevao: „Ali sutra još ljepše će bit! Hura!” Onda se iznenada začuo dubok skiperov bas iz upravljačke kabine: „I ako se tako... o tako... nastavi da, da, ostat ću bez dlaka na mudima ja! Hura, hura, tralala!” Starog je uhvatio takav napadaj smijeha da je dobrano prešao na suprotnu stranu ceste, kao nedavno njegova kći. Nesreću je spriječilo blendanje dugih svjetala auta iz suprotnog smjera i snažno kočenje. I dok se vozilo iz suprotnog smjera udaljavalo bijesno trubeći, rekao je nimalo uznemireno: „Tako je to u prometu, sve se slaže. A ako ne, onda se može čuti udarac.” No iščupali smo se iz zagrljaja smrti i malo poslije stajali u vrtu među uglednicima i poslovnim partnerima. Njezina bi mater radije bila organizirala prijam u restoranu s hladnom zakuskom za kraj, ali on je sve restorane koje je spomenula otpilio riječima: „Već znam kakav će okus hrana imati 17. travnja 1991.” Potom se iz pukog snobizma bacila na novost koja je odnedavno stigla iz Amerike jer je pošto-pošto morala imati zabavu. Roštiljanje. A k tomu i cijeli komplet zdjela s raznovrsnim umacima u najljepšim bojama bljuvotine. Zato su svi po vrtu hodali suznih očiju od dima i smrada - jer ona nije znala baratati drvenim ugljenom pa ga je obilno zalila petrolejem - držeći u rukama komad mesa koji je izgledao kao izlizani potplat, ili kao da se krv pomiješala s ljubičastom tintom. Njezin je otac to promatrao iz svoje fotelje na terasi, ali ovaj put nije kopao po nosu niti je radio nabijence. Obratio mi se dobroćudnim tonom, uz lagano izrugivanje: „Pusti ih nek brljaju sad, roštiljanje uvijek utaži glad.” Ali oni tvrdi komadi od kojih ti usta pocrne kao u dimnjačara brzo su krišom i uz hitri zamah završavah u lijehi s petunijama i lavandom gdje ih je njemački ptičar nekog uzvanika tamanio uz režanje. I kad nam je po tko zna koji put neka pratetka iz Haarlema - u haljini boje oraha, krpi koja se lelujala na vjetru i koja je četrdeset godina ležala u ormaru s moljcima i potom jedan sat na vjetru smrdjela po kamforu - nazdravljala uz najbolje želje za budući sretan život, glasom koji je pucao, popraćen pomicanjem zubala, pojavila se ona nažderana zvijer. Kroz noge posramljene gomile koja je slušala njezin govor iz obveze pas je otišao u

~ 39 ~

Knjigoteka

daša&annna travu i počeo povraćati trzajući glavom. I najednom se, naočigled svih prisutnih, što se nikako nije moglo zanijekati, u umaku od sivoga crijevnog pirea, na travi pojavilo sedam ih osam crnih potplata. Njezin je otac bio vrlo drag; ustao je iz svoje fotelje, skinuo salvetu koju mu je ona autoritativno zamotala oko vrata kad mu je u ruke gurnula jedan od tih zagorjelih potplata, i nespretno njome prekrio tu hrpu rigotine i kaše. Začuo se oklijevajući aplauz zbog kojeg se stidljivo vratio u svoju sjedalicu. Moja bojazan da će uskoro netko, tko je došao poslije, pokupiti salvetu u uvjerenju da je nekome ispala, srećom je bio neutemeljen. I tako je prošao prijam koji se nije htio pretvoriti u srdačno slavlje, sa slikom pratetke iz Haarlema kako trči kroz grmlje dok je progoni osa, te zdepastog strica koji je s cipelama broj četrdeset osam zdrobio čašu serija u travi koju je neki gost upravo ondje bio odložio. Kad su svi gosti otišli i kad se roštilj još sramežljivo dimio, Olga me odvela iz vrta. Kazala je da njezin otac želi razgovarati s nama o novcu, ali da se, naravno, iza te ideje skriva njezina majka. Ta smrdljiva kučka. Došlo mi je da nju i njezinu stražnjicu umotanu u sivu plisiranu suknju bacim na roštilj. Olga mi je pružila ruku pa smo mirno pošli sjesti u sobu i čekali na razvoj događaja. Iznenada su se otvorila vrata i ona ga je ispred sebe gurala u sobu. „Naprijed”, govorila je i navodila ga da sjedne u svoju malu fotelju. Sjeo je i lijeno se raširio, pogledao u strop i prema van te lagano lupkao po vanjskoj strani sjedalice. Radetzkyjev marš, razmišljao sam. A ona je pokušavala natjerati da joj uputi pogled. Damski se nakašljala te razdraženo i nestrpljivo rekla: „Hajde, tatice.” Ali on je i dalje šutio i na sve strane, samo ne na našu, okretao glavu koja je postajala sve crvenija. Počela je lupati nogama o pod i pri posljednjem ubojitom pogledu koji mu je uputila odjedanput je iz nje krenula bujica riječi. Kazala je kako je uložila mnogo truda da nam ovaj dan učini nezaboravnim. Kako smo ih prisilili da pristanu na vjenčanje jer smo im prijetili sudom, ali da ne mislimo da ćemo ikada dobiti ni centa. I da ona, Olga, ne misli da će se nakon nekoliko mjeseci moći vratiti kući podvijena repa. Da ju je dovoljno često upozoravala na život umjetnika koji je bio siromaštvo na siromaštvu, pogotovo za nekog tko dolazi iz dobrostojećega građanskog sloja. I još niz takvih fanatičnih, besmislenih klišeja. I kad je nakratko zastala kako bi duboko udahnula i s većom snagom nastavila pljuvati otrov, on je poput glupog, debelog dječaka koji ništa nije razumio, ali koji misli da je sve sređeno te da je spor stišan, kazao: „Dakle, to je dogovoreno.” Ona je poskočila kao da je doista sjela na roštilj i sva sreća da je mogla ugasiti bijes na gusjenici od pepela koja je pala na tepih između mojih nogu. Otrčala je u kuhinju i odmah se vratila s čistačem tepiha koji je bijesno pomicala amo-tamo udarajući u moje cipele. On je trljajući ruke otišao do sobnog bara i odlučno si natočio čašicu Beerenburgera, vrstu biljne rakije, jer to je bilo piće koje je najviše

~ 40 ~

Knjigoteka

daša&annna volio. Potom se s prenapunjenom čašom, ne prolivši ni kapi, vratio u svoju sjedalicu. I dok je otpijao višak tekućine, vragolasto promatrajući vrt u kojemu se na travnjaku još samo nalazila salveta, kazao je glasom u kojemu se naziralo lagano izrugivanje koje je njegovu nevinost od maloprije činilo nevjerodostojnom: „Ipak je danas bio svečani dan.”

~ 41 ~ Knjigoteka

daša&annna

Marksistički vrtni patuljci

Od majke je za vjenčani dar dobila dječja kolica. Ona visoka, engleska,

koja su godinama kod nje stajala na tavanu pod navlakom. Kupila ih je za sebe kad je vjerovala da je trudna, u zadnji čas, prije nego prođe zadnji vlak. Je li bila riječ o umišljenoj trudnoći ili je rodila mrtvoga kunića - u to vrijeme šarmirao ju je jedan sijedi, putujući mađioničar - više se ne sjećam. U svakom slučaju, kolica nikad nisu korištena. Olga ih je odmah spremila u spremište nakon što ih je donio dostavljač, a njezina majka nije ni pitala želi li ih uopće. Stvari su se gomilale i visjele na sve strane kako je prolazilo vrijeme tako da su se kolica trajno skrila u toj gomili. Kad ih je strpala onamo, iziritirano je rekla da njezina majka sigurno želi da i ona što je moguće prije ostane bez dojki i da dobije onakav mlohavi trbuh. Tada sam je mogao uvjeravati koliko god sam mogao i reći da joj je taj strah od rađanja rezultat onoga što joj je kazala ta glupa, besramna kokoš od njezine matere kad je kao dijete vidjela mjesto na kojemu se nalazila od raka izjedena dojka, a majka joj je kazala da ju je pojela dok je bila dijete. Ili zato što joj je mater stalno bila nevjerna te njezina oca i nju prepustila sudbini. Ali to nije pomoglo. Strah se nije mogao odagnati riječima. Potom je počela govoriti o svojim prijateljicama koje su bile ljepotice, ali koje su se nakon prvog djeteta vukle iza kolica kao stare, mlitave dobričine. Ili koje su dobile upalu zbog dojenja te ranama i ožiljcima platile danak majčinstva. Stoga me odmah odvukla u savjetovalište Nizozemskog društva za seksualnu reformu po prezervative i kontracepcijski prsten. I s tom je stvari pretjerano koristila spermicidnu kremu pa sam imao osjećaj da kurac guram u ljepilo. Bez zaštite je dopuštala samo nekoliko dana nakon ciklusa. Ono što se naziva slobodno lansiranje. (Dopuštati i nije najprikladnija riječ. Sva se ukočila od straha kad bi pomislila da je imalo opasno. Jednostavno nije išlo. Nije mogla raširiti noge.) Tri dana prije menstruacije i nekoliko dana nakon nje. Nije joj pretjerano odgovaralo za vrijeme menstruacije. Zvala je to krvavom svadbom i uvijek se brinula kad bih se trudio da sa stidnih dlaka i jaja isperem krv. Nakon toga si je stavila umjetni, gumeni klitoris koji je trebao zaustaviti sljedeću generaciju punoglavaca. A kad je imala plodne dane, što je s toplomjerom točno mogla utvrditi gotovo u sat, uopće nije bilo dopušteno. Čak i da sam na kitu navukao deset kondoma i sve moguće plastične vrećice i francuske kape koje su bile u kući. Ali moram priznati da bi mi tada ponudila zamjenu za picu. Njezinu divnu, okruglu guzu. (Imala je kratku vezu s jednim Talijanom.) Nakon igranja i maženja legla bi na trbuh, rukama

~ 42 ~

Knjigoteka

daša&annna raširila guzove pokazujući božanstveni ružičasto-smeđi šupak te milo kazala: „Stavi ga ovamo, dušo.” Odjurio bih u kuhinju i uvalio kurac u ulje za salatu da lakše klizi. Malo poslije ležao bih na njoj i kad bih prolazio pogledom preko njezinih pjegastih leđa i prekrasnih okruglih bokova vidio bih svoju batinu kako neprestano nestaje između onih divovskih, popunjenih, bijelih brežuljaka (na guzi je imala jednu jedinu pjegu). I svršavala je kao i uvijek. S glazbom i svim ostalim. Uvijek je govorila: „Osjećam to iznutra. Gotovo da i nema razlike.” Morao sam paziti da odmah operem govna s prevlake, inače bi mi sljedećeg jutra glavić otekao kao stražnje svjetlo na biciklu. Kad smo tako uživali, uvijek smo igrali igru u kojoj sam ja bio svećenik Inka koji žrtvuje djevicu. Pustio sam je da zabaci glavu unatrag pa bi joj se napeo vrat, i zamišljali bismo da joj jedna svećenica, dok svršavam u nju, oštrim zamahom noža reže zategnuti grkljan. Kad bi je te igrice jako uzbudile, okrenula bi glavu ustranu, otvorila usta i rekla mi da štrcnem u njih. Kad budem svršavao. Jer moja je sprema otrovna poput cijanovodične kiseline i usmrtit će je na mjestu. Kad je dobila obje porcije spreme u isti mah, gotovo se rasprsnula od uzbuđenja. I tako smo, unatoč njezinu paničnom strahu od trudnoće, vodili vrlo sretan i uzbudljiv život. Osim toga ja još nisam u kući htio imati cuclača cica koji se dere. Zasad sam imao pune ruke posla s vlastitim kreacijama jer kiparu nije bilo lako početi raditi u gradu koji je prošla generacija nakrcala marksističkim vrtnim patuljcima. Moglo ih se vidjeti posvuda. Na mostovima. Uz fasade. Na pisoarima. Redom čovječuljci. Patuljci ćelavih glava i uglavnom golih prsa. Morali su zastupati radnike u državi u kojoj rad oplemenjuje. Ali jedan moj kolega jednoć mi je prišapnuo: „To nije ljudski socijalizam. To je socijalizam za majmune.” Pa dobro, ionako nisam imao ništa s tim primijenjenim neandertalcima. Dobio sam narudžbu da za jedan park napravim Majčinsku sreću u bronci. To je, naravno, morala biti majka s djetetom. Tako je nagovijestila Komisija za uređenje grada. „Sada se znaju raditi apstrakcije žena koje izgledaju kao napumpani baloni i nazivaju ili Pramajkama, ih tako nekako. Ali mi smo protiv toga”, kazao je član komisije onako usput. Razmišljao sam da napravim trudnu ženu, ali to su smatrali preranom majčinskom srećom. Osim toga teško da sam Olgi, dok mi je pozirala, pod odjeću na trbuh mogao zavezati jastučić. Krepala bi od muke, kako je sama rekla. Bilo joj je dovoljno teško s velikom lutkom na rukama koju sam vrlo jeftino nabavio u trgovini igračaka u blizini jer je to bila Roba s Greškom. Tako mi je pozirala mjesecima, katkad i po šest sati na dan. Kad je mogla, odnosno kad sam radio na stražnjem djelu skulpture, uvijek bi je brzo spustila kraj nogu. S udubljenom facom prema dolje. A kad je skulptura bila gotova i kad ju je došla vidjeti komisija, svi su bili oduševljeni osim jedne osijedjele dužnosnice koja je izgovorila proročke riječi: Doima se

~ 43 ~

Knjigoteka

daša&annna kao da se majka plaši svojeg djeteta” Tako je i bilo. Bila je sretna kad je skulptura otišla na lijevanje u broncu i nikada nije htjela otići sa mnom vidjeti mjesto na kojemu stoji, u taj park na kanalu među svim tim majkama s dječjim kolicima i klincima. Među pravu, nepatvorenu majčinsku sreću. Također je htjela da se riješim svih oštećenih i nedovršenih studija. Nisam ih htio odložiti pokraj kante za smeće jer bih ih gledao kroz prozor i tražio na okvirima kamina svojih susjeda. Tada su dječja kolica poslužila svrsi. Izvadili smo sve stvari koje su bile u njima i nakrcali ih minijaturnim majkama s djecom pa su federi skoro popustili. I tako smo ih jedne večeri odvezli na most preko Amstela. Možda smo čak, kao da je to nešto smiješno, otpjevali nešto tipa Nakrcao sam svoja kolica. Nasred mosta sam htio pričekati da ne bude prometa jer su ljudi mogli pomisliti da želimo utopiti dijete. No ona ih je odmah bacila u vodu. Jednu za drugom i što je moguće dalje. Ja se nisam dočepao nijedne. Iznenada sam vidio i lutku kako se diže i spušta u dubini. Nju je sačuvala za kraj. Potom je kolica rasterećeno gurala kući i pogurivala ih niz most te trčala za njima. Kakav sretan prizor. Mlada majka koja je izvan sebe od sreće. Ali kod kuće ih je odmah strpala u spremište i skrila ih ispod svih stvari što su se prije nalazile na njima. Sad kad smo sve lijepo pospremili, mogao sam se početi baviti s njom. Novcem koji mi je ostao od naručene skulpture mogao sam godinu dana raditi za sebe, ako budemo štedjeli. Cijelu je godinu ona gotovo neprekidno hodala gola po mojem atelijeru. Volio sam je sjedećke, stojećke, ležećke, u plesnom stavu. Jednu je ruku držala horizontalno, a jednu je nogu podigla uvis. Za to su u baletnom svijetu imali lijep naziv, arabeska, kazala je. Ali tako sam mogao izravno gledati u njezinu pičku. Naslikao sam je s jabukama kao Pomonu (koje bi tijekom poziranja uvijek pojela. Scrapple from the Apple24.). S buketima poljskog cvijeća koje je sama ubrala, kao Perzefonu. Iz njih su izlazile male gusjenice i cvrčci koji su plazili po njezinu božanstvenu tijelu. U granitu sam isklesao njezin torzo koji je nestao u vrtu jednoga bogatog napaljenog prdonje, jer ako ne možeš imati ženu, onda se moraš zadovoljiti kamenom. Napravio sam i stotine njezinih crteža. Mogao sam stalno sanjati njezino tijela, što sam i činio. Svaku izbočinu, svako udubljenje, svaku boru sam dodirnuo očima. Rukama sam ih pratio u glini. Bio sam poput onih životinjica iz buketa s poljskim cvijećem koje su plazile po njoj, kojima su njezine dojke bile brda do kojih treba hodati satima i koje su se mogle sakriti u sjenu u udubini između njezinih lopatica. A u pauzi, kad bi otišla na WC, risao sam crteže koji su nas prikazivali kako vodimo ljubav na različite načine. Ispod njih sam napisao: BRZO SVRŠI! TO ĆU RADITI S TOBOM. Ili: ŽRTVOVAT ĆU TE. A kad je bila nevjerojatno neodoljiva posebice kad je imala plodne dane, na njoj se vidjelo da je kao cvijet u punom cvatu - napisao sam: VOLIM TE TOLIKO PUNO, NEMOJ OBRISATI

~ 44 ~

Knjigoteka

daša&annna GUZICU, OČISTIT ĆU TE LIZANJEM. To nije nikad učinila. Uvijek je smatrala da samo blebećem. Pjesničko pretjerivanje. Uza sve to fantastično se brinula i za kućanstvo. Nismo imali puno novca za hranu, ali filete od dimljene skuše znala je krasno pripremiti s umakom te garnirati svime i svačime pa je čovjek došao u napast da potraži konobara i upita ga koje vino najbolje ide uz to. A atelijer je ispunila zdjelama s voćem. Pomiješano s pljesnivim mirisom gline bilo je kao da živimo u voćnjaku. Kad je kuhala poriluk, najprije bi ga isprala, jedan dan prije nego smo ga namjeravali pojesti, a potom posložila na kamenje. To je činila sa svim povrćem. Smatrala je da je šteta jednostavno uzeti lijepu, bijelu cvjetaču, razrezati je na komade te progutati. Ili bi donijela veliku vreću kapulica za kiseljenje i cijeli dan sjedila na balkonu i gulila ih, na vjetru, crvenih očiju od suza. Zatim bi cijela ulica bila puna srebrnastog trunja, a u kući se zadržavao opojni vinski miris sušenih lovorovih listova. Nakon nekoliko dana ormar u atelijeru bio bi pun teglica ukiseljenih kapulica s lovorovim listovima, te crvenog papra i klinčića. Među njezinim portretima i skulpturicama. Vrlo zadovoljna i još znojna čela od napora, osvrnula se oko sebe i kazala: „Zalihe za zimu.” Potom je u atelijeru zavladala topla atmosfera skupljanja drva. Kao da smo živjeli u kolibi na rubu dina (kako h smo se samo radosno budili), u šumi sa stablima iskrivljenim od morskog vjetra, punoj muhara i gljiva zvjezdača. Kao da smo, da smo bih neoprezni, mogli postati žrtve četiriju elemenata. Susjedi su primijetili da je mila i da se uvijek trudila kako bi nam bilo ugodno i fino jer sam jedanput na jednoj fešti iza leđa čuo susjeda kako kaže: „Kakva lijepa žena i toliko se trudi da mu ugodi. Ne znam što sve radi s njom, ali mora da taj tip ima zlatni kurac.” Nakon što sam godinu dana radio tako, opsjednut njome i njezinim tijelom, ponovno sam imao narudžbu. Za zgradu Crvenoga križa. Ali činilo se kao da je vrag umiješao prste u to jer sam opet morao napraviti majku s djetetom. Ona je odmah kazala da ne želi. Nije mi htjela pozirati, nije htjela imati ništa s tim. Rekla je da će se razboljeti, umrijeti, da će joj pozliti, da će me ostaviti. Ali da nikada više neće biti luda da opet stoji s onakvom odvratnom lutkom u naručju. Morao sam to napraviti bez modela. To sam i učinio. Iz toga se jasno može vidjeti da situacija u kući može igrati važnu ulogu u razvoju umjetnosti (Lardpour l’art25). Jer napravio sam svijenu figuru veću od ljudske veličine, posve otvorenu, koja s tla podiže rudimentarno dijete, nekakvu kreaturu. Skulptura je više izražavala majčinsku gestu, a manje nalikovala na majku s djetetom. Bez dojki. Tijelo je bilo rupa kroz koju se izravno morala vidjeti trava na kojoj će stajati i lice bez ljudske ekspresije. Stisnuta pesnica okrenuta prema zemlji. Olga je rekla da je prelijepa. Bila je oduševljena. Odveć oduševljena. Jer nije imalo veze s njom. Možda stoga što je smatrala da nema veze ni s jednom majkom, ni s jednim djetetom.

~ 45 ~

Knjigoteka

daša&annna Zato se izmučila kao pas kad smo je lijevali u gips. Hodala je naokolo s maramom zavezanom oko glave, u trapericama, u kuti, a lice i ruke bile su joj prekrivene bijelim mrljama pa je izgledala kao zidar, ličilac i građevinska radnica iz Rusije. Pomagala mi je oblikovati, vaditi glinu iz kalupa, puniti kante s gipsom. Moje zlato! Svi šavovi i nabori na njezinu tijelu bili su bijeli. A kosa joj je bila siva od prašine. Nakon što je skulptura izlivena u bronci i postavljena na mjesto, dobio sam poziv da sudjelujem na otvorenju građevine koju će otvoriti Kraljica. Ideja je zapravo bila da se umjetnika predstavi Njezinu Veličanstvu, na mjestu njegova umjetničkog dostignuća. Olgi i meni to je bilo vrlo smiješno jer smo se u atelijeru mnogo puta pojebali, u sjeni skulpture, i neprekidno smo nizali dostignuća. Odmah se bacila na šivanje nove haljine. Napravila je tako dubok izrez da je stalno dolazila k meni, malčice se nagnuvši prema naprijed i upitala me vidi li se što. - „Samo bradavice”, odvratio sam. Jer to je bila istina. Na dan otvorenja stajali smo na toplome jesenskom suncu i čuvali stražu. A ona je izgledala toliko lijepo da me uopće nije bilo briga za skulpturu. Iza prozora smo vidjeli Kraljicu koja je prolazila različitim odjelima u zgradi, okružena cijelom svitom tapkajućih, u frakove odjevenih marabua, koji su stalno činili korake unatrag kako bi je pustili da hoda ispred njih. Kao da su morali isprobati je li pod dovoljno čvrst. Malo poslije vidjeli smo je kako prolazi zemljištem, kako se odmara pokraj ribnjaka i doimalo se da maše pelikanima na otočiću. Ja doista vjerujem da su joj odvratili kimajući tim svojim vrećicama za usisavač. Možda zato što je Njezino Veličanstvo na glavi opet imalo nekakvu divljač s perjem. Moguće je da su mislili da je to njihov srodnik. A zatim su došli na našu stranu. Olga je stajala pokraj mene kao pulena s tri četvrtine dojki na pladnju njezina korzeta. Ali kad je cijela svita crnih mrava s njihovom kraljicom došla blizu nas, zaobišla nas je u velikom luku. Poslije, na terasi, nakon što je kraljevski gost već odavna bio otišao u sjajnom, crnom dvorskom automobilu, kad su se svi lakomo mogli nalijevati šerijima do mile volje i kad je Olga otišla u toalet, ostao sam sam u jednom kutu. Prišao mi je mali, živahni, inkvizitorski meštar od ceremonije. Pogledao me s neodobravanjem i kazao: „Shvaćate da vas u ovim okolnostima nismo mogli predstaviti Njezinu Veličanstvu.” Kad sam začuđeno podigao obrve, šapćući je dodao: „To kako se dama u vašem društvu odjenula, prevršilo je svaku mjeru.” Kad sam, nekoliko godina nakon što me napustila, slučajno prošao pokraj te skulpture, zaustavio sam se i sjeo preko puta, na stranu jarka, jer su dvorišna vrata zgrade bila zatvorena. Opet mi se vratila slika cijeloga tog rujanskog dana. Kako je stajala ondje u onoj uskoj haljinici, sa sisama koje su se uzdizale kao plutajuće dalije u zdjeli. Kako je zasjenila moju skulpturu. Beživotni komad apstrakcije koji od nje nije sačuvao ništa. I iznenada mi je sinulo da sam s tom skulpturom

~ 46 ~

Knjigoteka

daša&annna njezinu strahu podario oblik. Njezinu strahu od majčinstva. Da to nije žena koja podiže dijete, nego ga gura od sebe prema zemlji. Da dijete svojim volumenom točno može ispuniti rupu u ženinu tijelu. I da skulptura sada ima veze s njom jer sam je nedavno susreo. Ima veze s onim u što se sad pretvorila. Uništena, nakon dva abortusa koje je obavila nekakva prljava aborterica, nakon izvađena jajnika i smrtnog umora od bježanja pred samom sobom. A ja sam se uplašio skulptore koju sam tada napravio i koju mi je ona tako bezbrižna i sretna pomogla dovršiti. Mora da sam grozno jasno gledao u budućnost. Ali prekasno sam shvatio ono što su moje ruke već znale. Prekasno da bih joj bio mogao pomoći.

~ 47 ~ Knjigoteka

daša&annna

Peel me a grape26

Naravno da je bila tašta. Nije ni čudo kad su ljudi gotovo padali pod

tramvaj dok su se okretali za njom, kad ju je dok je kupovala pratio cijeli koncert automobilskih truba, a žene iz kvarta najradije bi je bile proglasile vješticom i spalile jer su njihovi muževi s rukama u džepovima hlača stajali pokraj prozora sve dok se ne bi vratila od mesara. Kad je kupovala cipele kod Bate International u Ulici Kalver, najčešće bi kupila premali broj. Tada bi kazala da su joj noge otečene od kupovanja. Ali već sam po mesnim jastučićima na nožnim zglobovima (donjim cicama) znao da nije dobro. Kad je poslije hodala s bolovima, kazala je da sam ipak imao pravo. Da je kao Pepeljugina sestra. Zatim sam odvrnuo škripac i kazao da bih joj mogao odrezati komad pete ili palca pilom za metal. Ih sam je slijedio oštrim kliještama za žicu. A jedne nedjelje u četiri ujutro kad smo vraćajući se s jednoga koncerta - Jay Jay Johnson i Lee Konlitz - hodali prema kući, cipele su joj bile krvave. I golubovi su gugutali kao ludi u stablima Ulice Van Baerle, ali to nije značilo da ona nije prava princeza. Najprije je kratko vrijeme hodala bosih nogu pogrbljena od boli, ali ni to nije dugo izdržala. Osim toga plašila se da će sa svojim napuklim plikovima nagaziti u zelenkasto-žutu sluz nekog starkelje. Rekao sam da ću je nositi kući. Najprije je htjela visjeti na mojim rukama s tim svojim punašnim tijelom. Ali to je bilo nemoguće. Ja nisam bio Johnny Weissmuller niti je ona bila Jane. Zatim je podigla svoju usku suknju i skočila mi na leđa. I sve polupijane noćne skitnice koje su pokraj nas prolazile u autu zaustavljale su se i puštale nas da još jedanput prođemo pokraj njih. Jer njezine svilene gaćice potpuno su nestale između njezina velikoga kanjona pa se doimalo kao da ima golu guzicu, a to je čak i za one koji su bili bolesni od umora i kojima se povraćalo od pića bio neodoljiv prizor u prvoj ružičastoj zori nove nedjelje. Da očima ne povjeruješ. U to smo vrijeme odlazili na sve džez-koncerte, čak i ako zbog toga cijeli tjedan nismo jeli meso. Art Blakey and the Jazz Messengers s Leejom Morganom na trubi. Kvintet Milesa Davisa. Džez iz Carnegie Halla: Dizzy Gillespie, Roy Eldridge, Stan Getz. Sonny Rollins Trio. Max Roach and his All-Stars. Desetci obroka samo od povrća s krumpirom. Kad smo se vraćali kući u doba kad su samo ribari odlazili na ribarenje, a ona nije imala preuske cipele pa je mogla stajati na vlastitim nogama, u dugoj Ulici Churchillaan igrali bismo se Koji Auto Ću Ti Kupiti Kad Se Obogatim, samo kako bi se dosadne kamene ploče nogostupa brže pomicale pod našim nogama. Kad je, primjerice, ugledala dotrajali Volkswagen, rekla je: „Kad budeš slavan i

~ 48 ~

Knjigoteka

daša&annna bogat, kupit ćeš mi deseti auto nakon ovog.” (Jer ona je bila sigurna da ću to za nekoliko godina postati.) A kad bi bila riječ o Citroënu DC-u ili o Jaguaru, bila je razuzdana poput djeteta. Poljubila bi me u oba obraza, kao da sam ga ondje parkirao samo za nju. A kad bi to bio nečiji siromaški, limeni ljubimac, nekakva hrđava olupina, rekla bi da smo se zabunili i da moramo početi brojiti iz početka. Jer da ona sa svojim cipelama Charlesa Jourdana, ručni rad, od sto dvadeset pet guldena, ne može ući u auto za koji ni na otpadu ne bismo dobili ni pedeset guldena. Tu smo igru igrali u različitim četvrtima Amsterdama jer smo često odlazili na fešte. I na filmove koji su se prikazivali u noćnom terminu u savezu filmaša u Kriterionu. Ona je u alkmaarskom provincijskom kinu gledala samo filmove kao što su Sissi, mlada carica i Visoko društvo s Louisom Armstrongom. (Često bi pjevušila te melodije dok bi prala endiviju ili gulila krumpire: „Bi li volio da imamo milijune? Ja ne. S kojima bismo mogli kupiti sve? Ja ne.”) Čudio ju je taj cijeli svijet filma. Nije shvaćala kako takvo što može postojati. A ja sam bio mađioničar koji joj je sve to omogućio. Neizmjerna scena u Griffithovu filmu Intolerance27. Glave Asiraca tako su se uvjerljivo kotrljale prema dvorani da bi ih čovjek nakon završetka filma poželio potražiti među sjedalima, Stiskala se uz mene kad smo drhtali zbog Conrada Veidta ili Borisa Karloffa. Ili kad je britva gotovo dotaknula ono buljavo oko u filmu Un Chien Andalou28, i kad se kamera okrenula prema Mjesecu pokraj kojega je jedrio tanak oblak. Da krepaš od jeze. Ćelavi Mongol koji puše u predivno krzno lisice u Oluji nad Azijom podsjetio ju je na bundu koju sam joj dao na početku. Kad sam autostopirao i ona me povezla. Smatrala je da sam i tada imao lakom pogled pun požude. Ne zbog bunde, nego zbog nje. Mjesecima smo u određenim situacijama tražili Žlicu Juhe nakon što smo vidjeli Krstaricu Potemkin. Ali najviše joj se sviđao Citizen Kane29 Orsona Wellesa. Pogotovo ona scena kad starac leži na samrtnoj postelji, iz umirućih ruku mu ispada staklena kugla sa snježnom olujom, a on promumlja: ROSEBUD30.I svaki put kad sam kod kuće ležao na kauču, iz ruku bih ispustio tenisku loptu te uvjerljivo promucao „rosebud”, ona bi bila na rubu suza. (Sigurno stoga što ju je to podsjećalo na oca dok je bio na umoru. Nikada joj nisam kazao da je posljednje što je rekao bio onaj vic o dečkima koji su otišli u Pariz. Možda da je kazao nešto lijepo kao što je „rosebud” ili recimo „žabnjak”, možda bih joj bio rekao. Ali život nipošto nije film. A ni oni dečki nisu otišli.) Najviše se smijala filmu s Mae West, koja najprije pred ulaznim vratima kuće razgovara s oholom, bogatom ženom koja joj kaže da njezina muža ostavi na miru, ali se potom bijesna vratila u svoju sobu te zapovjedničkim tonom služavki kazala: „Peel me a grape.” I kad sam postao siromašan i bijedan kao crkveni miš, umjesto bogat i slavan, našao sam se u

~ 49 ~

Knjigoteka

daša&annna beskorisnoj situaciji jer su one ništarije u Den Haagu napravile zbrku pa je došlo do curenja sredstava zbog histerije naoružanja, i zbog toga su ograničili daljnja financiranja. Ona je, kad bih joj gurnuo nekoliko novčanica za kućanstvo koje sam dobio od novčane pomoći, uglavnom uz elegantnu kretnju odvratila: „Peel me a grape.” Oduševljeno je zarađivala novac. Za jedan gulden na sat zavarivala je plastične gaćice za bebe u tvrtki koja se nalazila u blizini. Nakon što je radila od osam do dvanaest, došla bi kući s prašinom od plastike u kosi i ukočenim prstima od posla i bila ponosna što je sama zaradila novac za naš ručak. A kad nekoliko dana ne bi trošila te dodatno radila subotom ujutro, često bi se znala vratiti kući s četvrt boce rakije, velikom bocom kole i dvadeset pet dekagrama slanih kikirikija. Tada bismo poslijepodne uživali pred otvorenim vratima atelijera, pili i grickali slušajući ploče Parkera, Milesa Davisa i Sonnija Rollinsa, kupljene novcem koji jedanput u tri mjeseca dobijem za materijal. Slow boat to China, How are things in Glocca Morra, Sipping at Bells, Chasing the Bird. Kad je počela raditi na Zavodu za socijalno osiguranje i mnogo bolje zarađivala, na kraju tjedna uvijek bi donijela nekoliko lončanica. Posebice kaktuse. Smjestila ih je na prozorsku klupčicu. Kao na malu tribinu. Kao da su te debele, vodnjikave biljke trebale vidjeti što se događa na ulici. Uspravni, bodljikavi krastavci, ležeći kukumari prekriveni srebrnkasto-sivim dlačicama. I živo kamenje. Komadi nečeg (prljavog) s korijenjem. Bila je luda za tim i mogla je satima gledati u to kao da za nju izvode baletnu predstavu. Za mene su to bile gnjile bradavice ili pička stare kuje. (Nakon što je otišla, tjednima se nisam brinuo za tu vojsku kaktusa, a kad sam ih ponovno htio zaliti, već je bilo prekasno. Osušili su se i smežurali i izgledali kao kroketi koji su mjesec dana ležali u Sahari.) S Olgom su u uredu na početku bili oduševljeni, ali je nisu mogli zadržati. Svojim marljivim uredskim poslom nije mogla nadoknaditi izgubljenu zaradu koju je izazvao njezin vanjski izgled. Šef njezina odjela neprestano ju je s tzv. dosjeima slao šefovima drugih odjela po cijeloj zgradi. A kad je jedanput na hodniku otvorila jednu od tih mapa, u njoj je pronašla samo jedan list papira na kojemu je kemijskom stajalo: „Dragi Arie, Ovdje je sve u redu. Dobro je pogledaj. Kakav komad! Obrati pozornost na hod. Hop, hop, hop. Znaš na što mislim, Willem.” Potom bi uglavnom odlazili na WC na petnaestak minuta. I stoga je bilo nužno da ona nestane ako nije htjela uništiti cijelu mašineriju beneficija za psihički poremećene i druge invalide u zakonskom smislu, kako se ono kaže. Na neko smo vrijeme završili s rakijom i džezom. Ali odgovaralo mi je da je cijeli dan sa mnom i jako dobro se nosila sa siromaštvom. Bilo joj je ugodno i zabavno jer mi je opet mogla pokazati što zna napraviti s dimljenim haringama i nekoliko rajčica, peršinom te tvrdo kuhanim jajetom. Ali kad katkad ne bi mogla izdržati, jer je željela pojesti nešto

~ 50 ~

Knjigoteka

daša&annna slasno, upitala bi me poput djevojčice: „Mogu li napraviti kolače?” Tada bi kupila svjež kruh i pola paketa maslaca. Potom bi sjela za stol s pohlepnim izrazom lica, na kruh lakomo namazala debeli sloj maslaca pa na njega stavila centimetar čokoladnih mrvica i na kraju sve posula šećernim mrvicama u boji. Zvala je to zimom u zemlji dembelji. Ili bi na dva komada kruha iskrenula pola staklenke džema od jagode, sve posipala ribanom čokoladom pa poklopila ružičastom kriškom slatkoga kruha s kokosom. Imala bi vragolast, urotnički pogled u očima dok bi sjedila i uživala s punim, velikim ustima džema i čokolade. Prije joj je tata uvijek dopuštao da radi kolače kad bi za ručak došla kući, a njezina je majka bila kod svojih prijateljica. Tada bi on počeo s pripremom svoje porcije koja se sastojala od dvije tanke kriške kruha i dvije ploške sira koje mu je pripremila i stavila na radnu ploču. Ali kad bi vidio kako se Olga raskošno gosti, nije mogao izdržati pa joj rekao šapćući, kao da se iza vrata krije kakav zli duh: „Napravi i meni jedan kolač.” Kad bi lakomo smazao tri ili četiri komada, pokupio bi mrvice sa svojeg tanjura i stavio ih na Olgin te kazao: „Nemoj reći mami.” Kod mene je smjela jesti kolača koliko god je htjela, a umjesto da smo išli na džez-koncerte i u kino, odlazili smo u prirodu koja nije naplaćivala ulaz. Na mjesta koja su poslije gotovo nestala istodobno s njom. Zasipana su pijeskom i na njima su izgrađeni stanovi. Južna Šetnica s narančastim teniskim igralištima iza visokih bazgi, dotrajalih daščara i napuštenih hangara. Mali školski vrtovi s djecom koja čeprkaju po ono malo crne zemlje između nasada s povrćem. Staklenici oličeni u bijelo, neuredno, kao da je u krošnjama sjedila cijela kolonija čaplji. Cvijeće koje za pedeset centi smijemo sami ubrati. Koliko god možemo ponijeti. (Ovdje mi je sinula ideja da je napravim kao veliku Pezerfonu). Ravnica na kojoj je zlatna trstika u jesen rasla među šašem gdje su dječaci brali velike bukete za svoje majke kad bi se vraćali kući s mokrim, blatnim cipelama. I gdje bi uvijek, dok smo prolazili, nekoliko dječaka dovikivalo iz kolibe koju su sami napravili: „Hajde, daj joj pusicu!” Jednom su bih nasmijani, pa smo mislili da se šale: „Gospodine, gospođo, ovdje nam jedan čovjek želi dirati pišu. Zar to nije gnjusno?” Zatim smo vidjeli mršava tipa kako se kroz šaš šulja prema svojem biciklu i kako bježi koliko god ga noge nose. A tek Buitenveldertska šetnica nizinskim, močvarnim livadama s jarcima bistre vode; i u mislima je usred ljeta bilo moguće predočiti si tamne, pognute likove iz grada kako se kližu po polderima. Zavoj koji je bio pun šiblja, na kojemu su se nalazile klupe na kojima bi se ona tako često, odbacivši cipele, ispružila na suncu stavivši glavu u moje krilo i slušajući prigušene zvukove koji su kroz grmlje dopirali iz vrtova. Samo ako ne bi bilo čovječuljka koji je čekao na njegovateljicu koja je sama prolazila na biciklu s namjerom da joj pokaže svojeg pišu. A onda i nasip na kojemu je uvijek bilo više voajera nego parova koji vode ljubav pa se katkad doimalo kao da

~ 51 ~

Knjigoteka

daša&annna filmska ekipa snima ljubavnu scenu. Vijuga koju čini rijeka gledana odozgo, po kojoj su plovili tegljači, a palube su im bile krcate crvenim kutijama ili narančastim bačvama za ulje. A čaplje su, daleko dolje, poprimivši boju vode, jedrile nad zavojitom rijekom, uz odjekivanje glasova veslača koji su se doimali kao da su sasvim blizu. Drveće ljetne rezidencije Amstelrust u daljini, iz kojeg su polijetale cijele kolonije vrana, a krošnje kao da su se odjedanput raširile i prodisale. Ondje, na onom mjestu uz rijeku, ona je jedanput pojela svih osam sladoleda na štapiću koje sam joj kupio kod sladoledara ispred hrđavog parkirališta za bicikle, pokraj bazenskoga kompleksa Miranda. Naravno, od toga ju je zabolio trbuh pa se kući vratila pogrbljena stišćući želudac rukama. I nakon mnogo godina, kad je između nje i mene već sve bilo prošlo i izgubljeno u nepovrat, sjećala se svih tih svakidašnjih malih stvari kad bi se slučajno zaletjela k meni. Natjerao sam je da po mraku prošećemo po nasipu. Ni ja godinama nisam bio ondje. Nasipana zemlja već je gotovo dosegla visinu nasipa. Nestala je visoka živica kaline, a zemlja je bila izbrazdana dubokim tragovima buldožera. Gorjela je vatra od starih kovčega i razbijenih fotelja i svega onoga što nakon nekog vremena završi na otpadu. Toliko se približila da joj se koža napela od vrućine te kazala: „Vatra je nešto najljepše što postoji.” Potom smo promatrali otvorene tende osvijetljenih prozora i pokušavao sam joj pokazati gdje se sve odigravalo, ali to više ni ja nisam znao. Na povratku je kazala da smo 1. siječnja prije šest godina jeli janjetinu s mahunama. I marelice. A ja sam se sjetio rečenice iz prijateljeva pisma koje sam dobio netom nakon što je otišla: „Živjeli ste nadljudski sretno i tomu je jednostavno došao kraj.”

~ 52 ~ Knjigoteka

daša&annna

Traumatizirani miš

Ona se nije bojala miševa ili paukova. Kad se jedne ljetne večeri mačka

vratila s mišem u gubici - samo se vidio njegov rep koji se elegantno svijao, pa je izgledala kao Salvador Dali - odmah joj ga je uzela. Sigurno se samo htjela poigrati jer mu ništa nije falilo. Samo je bio mokar od mačje sline i jedno mu je uho posve smežurano stajalo uz glavu. Stavili smo ga u kabao na novinske izreske i pustih ga da se oporavi. Kad smo se nakon nekoliko sati vratili da vidimo kako je, sjedio je na stražnjim nožicama i prao njuškicu, a krzno mu je bilo prekrasno - najradije bismo bili puhali njega, kao onaj Mongol u Oluji nad Azijom, toliko je bilo lijepo. Uho mu se također potpuno ispravilo i odmah mi je iz ruke jeo komadiće kruha. Htjeli smo da se još oporavi od šoka i pustiti ga tek sljedeći dan. Kad smo iduće jutro posljednji put pošli pogledati Johnatana, kako ga je Olga nazvala, prije nego ćemo ga pustiti na slobodnu, iznenada se između nas pojavila znatiželjna mačka, prednjim šapama je stala na rub kabla i vrebala. I odjedanput, kao gromom ošinuto, uho mu se opet smežuralo. Kad smo odgurnuli mačku, nestalo je kao magijom odneseno. Olga ga je htjela zadržati jer je bilo zanimljivo imati traumatiziranog miša kao kućnog ljubimca. No nakon nekoliko dana uspio sam je nagovoriti da životinjicu, koja je u kablu stalno skakala uvis i padala natrag, gurne u mišju rupu ispod sudopera. Poslije sam saznao da je najvjerojatnije grozno skončao. Da miševi uklanjaju s puta sve nepoznate srodnike koji dođu na njihov teritorij. Ne pregrizu mu samo grkljan, nego ga i pojedu pa krenu s bilo koje strane jer strani element mora nestati što je moguće brže. (Miš jede što ne poznaje.) Kaže se da ljudi koji ne mogu imati djece, ili ih nemaju iz nekoga drugog razloga, tu prazninu kompenziraju životinjama. Olga nije stanovala kod mene ni mjesec dana, a već je željela mačku. Kad sam jedanput na tržnicu Albert Cuyp otišao kupiti povrće, spazio sam macu kako stoji uz prozor trgovine kućnim ljubimcima. Naslonio sam bicikl i pomno promotrio tu vlaknastu životinjicu. Imala je crno-crvene mrlje, u crvenoj boji Olgine kose. Imala je svijetlu točkicu na repu i svijetlu šaru od čela do nosa. Zbog toga je izgledala kao kurvica. No njezina je glavica u profilu izgledala otmjeno kao u tigra. Kad je već bila riječ o traumatiziranim miševima, mogu mirno reći da sam zbog njezina podvojena karaktera, koji se manifestirao njezinim vanjskim izgledom, Olgi odlučio kupiti životinjicu. Jer joj sliči, razmišljao sam. I, naravno, zato što je tako tužno mijaukala kad sam kuckao po prozoru i zato što su pokraj nje, odijeljene samo metalnom mrežom, bile tri pseće kuglice koje

~ 53 ~

Knjigoteka

daša&annna su divlje hrvale i plašile je. Bila je moja za nekoliko guldena. Strpao sam je pod jaknu na prsa jer je padala kiša. Po putu mi se preko ramena popela na ruku. A kad sam došao kući s njom i Olgi kazao da sjedne jer imam iznenađenje za nju, samo sam je istresao iz rukava u njezino krilo. Maca je bila između nas dok me Olga grlila, a zatim je otišla kupiti četku za sjajnu dlaku i zdjelice za meso, ribu i mačju hranu. Nakon nekog vremena mačka se toliko vezala za nju da je čak prije mene čula da Olga dolazi, po zvuku njezinih potpetica i užurbanu hodu. A kad bi odlazila u kupnju i ostavila otvorena vrata, maca bi pošla za njom te na uglu sjedila i čekala dok se ne vrati. (I godinu dana nakon što je otišla, mačka je još trčala prema vratima kad bi čula približavanje visokih potpetica i užurban ritam hoda, a to me u početku često zbunjivalo. Drhtao bih od uzbuđenja jer sam mislio da se vratila. Ali ti bi koraci uvijek prošli dalje. Odjedanput je mačka prestala trčati za tim zvukom, odustala je. Vjerujem da je zbog Olgina neočekivana odlaska patila više od mene.) Riđokosa Olga. Olga od životinja. Potnia Theron, gospodarica životinja, kako nam je objasnio profesor povijesti umjetnosti tumačeći sliku Artemisa koji u svakoj ruci podiže mačkoliko biće držeći ga za šiju. Njezin bi se život doista mogao prijeći čizmama od sedam milja na temelju dogodovština sa životinjama. Počevši s mačkama. Jer od mačke smo ubrzo došli do mačaka. Kad je mačka narasla, bila je skotna dva puta na godinu. Košare krcate mladuncima. Mali crveni mačori, crne mace, a između sve moguće nijanse. Lijena mačka koja leži na boku, s crvenim bradavicama, a cijela gomila se opija do iznemoglosti. Jednoga teškog kolovoskog dana, kad se doimalo da nam vrućina sjedi na glavi, mačka se ponovno kotila, a Olga je sama izvukla posljednjeg mačića koji se zaglavio. No mačka je samo ležala i dahtala, sve brže i brže, i uopće se nije zanimala za svoje mladunče. Usred noći otišli smo veterinaru. Ispostavilo se da nosi još jedno mladunče, mrtvo, koje se zbog vrućine počelo raspadati. Odmah je morala na operaciju. Zagrlio sam Olgino vlažno tijelo u sparnoj čekaonici u koju je iznenada s hodnika počeo dopirati miris etera. Sva se snuždila kad ga je osjetila jer smo znah da je počelo. Odjedanput se začuo snažan grom, a topole su se, otraga u mračnom vrtu, počele ljuljati iako se nije primjećivalo da puše vjetar. Potom se iznenada spustila kiša. Ona je bila sigurna da je sve krenulo po zlu, da doktor mačku više neće moći spasiti. A sve to zbog prijeteće oluje i munje koja je neprekidno osvjetljavala vrtove koji su bili okupani bijelim odsjajem pa je u djeliću sekunde bilo moguće vidjeti sva stabla koje nikad prije nismo vidjeli. Kao specijalni efekti dramatičnom filmu B-produkcije. Ali iznenada se na vratima pojavio nasmiješeni veterinar s krvavom keceljom preko prugaste pidžame. Smjeli smo nakratko vidjeti mačku. Ležala je u kavezu na operacijskom stolu, mokra i izgužvana, bez svijesti. Na trbuhu je imala ćelavu, svijetio-ružičastu mrlju i ondje je meso bilo spojeno pa je izgledalo

~ 54 ~

Knjigoteka

daša&annna kao punjena teleća rolada. Veterinar je kazao da možemo doći po nju za tjedan dana i prije nego smo otišli zagrlila ga je i u oba mu obraza utisnula zvučni poljubac jer je zbog mačke žrtvovao svoj noćni san. Sigurno mu je sad bio posve uništen. To je bila mačka. A sad golubovi. S njima se jednog dana pojavila kad se vratila sa sajma peradi na Amstelveldu. To su bile dvije grlice boje pijeska, s crnom trakom na vratu. Odmah sam im napravio kućicu s plavim prečkama i na dno stavio pijesak sa školjkama. U početku mi se sviđalo to gugutanje, osim toga bili su napaljen par jer su se jebali češće od nas. A nakon toga su se smijale i pohotno hihotale pa je i čovjeka opet došla volja. No bilo je tu i nečega poetičnog. Mladi, zaljubljeni bračni par na krevetu. Njihova nagost napola prekrivena plahtama i gugutanje golubova. Ali ljubavna rabota ovih dvaju galamdžija imala je normalan tijek jer je nakon nekoliko mjeseci ženka već ležala na dva bijela jaja. Olga se nije mogla odvojiti od njih. Stalno je osluškivala što se u njima događa, a jedan je dan čak i čula tiho kuckanje, kazala je. Mislila je da će se izleći predivni, mali pernati ptići. Jedna vrst punašnih palčića ili pilića. Ali jednog su jutra u gnijezdu ležala dvije odvratne, ćelave crijevne vreće s prethistorijskim glavama. Bila je vrlo razočarana. I bilo joj je mučno kad su ih roditelji hranili napola provarenom hranom, uz zvukove povraćanja. Što su bili veći, to su bili ružniji. Svakim su danom bih sve više plavi i stariji pa smo mogli vidjeti kako u njima bujaju crijeva i žile, kao bolest. Odlučila ih se riješiti. Znao sam zašto. Nikada je nisam pitao, ali sam siguran da je to bilo zbog majčine sise zahvaćene rakom. Jer i ja sam neprestano mislio na to kad sam vidio te crijevne smotuljke spojene samo zahvaljujući naboranoj membrani. Kad nam je jedanput u posjet došla njezina prijateljica koja je bila oduševljena s njima, Olga ih se odmah riješila uz financijski gubitak. I nikada više nije spomenula te napaljene hihotavce. Nakon golubova došle su na red gatalinke. Bile su zelene kao mahovina i gubicu su držale zatvorenu. Katkad bi jedna od njih napela prljavo-bijeli mjehur na guši, ali nikada nisam čuo da su zakreketale. Držala ih je u staklenoj posudi u koju je nekoliko puta na tjedan stavljala grane s lišćem i hranila ih crvima brašnarima i tubifeks crvima koje je držala u staklenki pod tekućom vodom iz slavine pokušavajući ih održati na životu. Katkad je znala sjediti dugo i promatrati tu nemirnu ružičastu grudu sa svim svojim vibrirajućim završetcima, a jedanput je rekla da bi duša, kad bi postojala, izgledala otprilike tako. Kad mi je zvuk te vode počeo ići na živce, kao da kiša curi niz oluk, zatvorio sam slavinu pa se ta gruda nalik na moruzgvu u jednoj noći pretvorila u blato boje mesa. Najvjerojatnije vjerodostojnija slika duše. Katkad bi u ruku uzela gatalinku i pustila je da skoči na neku biljku. Ili bismo organizirah natjecanje u skoku u dalj, kao da su igračke. No uglavnom su živjele zaboravljenim životom pokraj prozora ropotarnice jer smo se morali provući pokraj

~ 55 ~

Knjigoteka

daša&annna dječjih kolica kako bismo ih dohvatili, što je bilo dosta teško. Kad je otišla od mene, i kad sam ošamućen od jada tjedne provodio u krevetu, mačka je pomaknula žičani poklopac staklene posude. Pobjegle su, a ja sam ih nakon nekog vremena pronašao na različitim mjestima, osušene među starudijom. Još su izgledale kao žabice, ali su bile tvrde kao celuloid. Zatim smo imali jednodnevnoga gosta. Lasicu. Vido sam je kako trči kad sam glavu gurnuo kroz vrata svojeg atelijera. Odmah sam je počeo loviti. Tu smeđu crtu koja je nestala kroz odškrinuta vrata. Kad sam oprezno malo više otvorio vrata i pogledao unutra, jedna je glavica s dvjema tamnim očima zirkala u mene, iza metle i lopatice. Zazvao sam Olgu, dohvatio praznu kantu za smeće s ceste i rekao joj da je drži ispred odškrinutih vrata kad odem van. Kad sam povikao, morala ju je brzo ispraviti i zatvoriti poklopac. Zatim sam ušao unutra. Opet me pogledala ta pametna glavica, ali ubrzo je nestala. Odšuljao sam se do kuta i kucnuo na metlu i lopaticu. Izletjela je smeđa strelica i pojurila prema vratima. Doviknuo sam Olgi i odmah čuo udarac poklopca kante za smeće. Zbog brzine kojom se sve odvijalo ona nije ništa vidjela. Nismo znali je li unutra. Ponijeli smo kantu za smeće u atelijer i kad sam je otvorio, iz njega je iskočila lasica, jedan metar uvis. Srećom, skočila je toliko visoko da je odmah pala natrag u kantu. Munjevitom brzino smo je poklopili i u nju ubacili malo vate natopljene eterom pa sam nekoliko minuta poslije u rukama držao životinjicu bijela trbuha koji je izgledao poput kravate koja se proteže do njezine šije. Stavili smo je u staru kućicu za golube, brzo je došla k svijesti pa je odmah navalila na mljeveno meso koje sam nabio na dršku kista i gurnuo kroz rešetke. Mora da je bila izgladnjela jer je pojela hrpu mesa. Olga ju je htjela zadržati i gotovo je bila otvorila vratašca kako bi je pomilovala, no ja sam joj kazao da se toga okani. Jer je trebala svih deset prstiju za zavarivanje plastičnih gaćica za bebe. Takva grabežljiva beštijica ne može se držati u kavezu jer to je mučenje za nju. Otišao sam susjedima po staklenu posudu u kojoj sam je jednostavno mogao prevesti i pustiti ga na slobodu negdje izvan grada. Olga je u međuvremenu pazila na lasicu. Kad sam se vratio, bila je očajna. Otišla je uzeti poštu iz poštanskog sandučića i dok se vratila u atelijer, životinja je pobjegla. Nisam mogao vjerovati. Razmak među rešetkama iznosi samo jedan centimetar i one nigdje nisu bile iskrivljene niti sam primijetio da su negdje ostale zalijepljene dlačice s njezina krzna. Odmah smo pretražili cijeli atelijer, ali nigdje joj nije bilo ni traga. Mislio sam da je možda zbrisala kroz neku malu rupu u podu, možda i kroz mišju, ali svaki put kad sam poslije u atelijeru pomicao komade kamenja, očekivao sam da će se nalaziti među njima, posve isušena i zgnječena te da će se prevrnuti poput komada kartona. Kad sam dvije godine poslije maknuo radijator od centralnoga grijanja zbog ličenja pa je Olga konačno mogla pospremiti svu starudiju

~ 56 ~

Knjigoteka

daša&annna koja se nakupila tijekom godina - komade vapnenca još od prije rata, hrđavu žicu, slomljeni gips, mali komad platna s parom ptičica nespretno naslikanih u ulju. Dotrčala je k meni svečano i dramatično s nečim crvenosmeđe boje, sklupčanim u njezinim rukama. Umro sam od straha jer sam pomislio da joj je kosa ispala. Ali to je bilo sve što je ostalo od lasice. Koža kao pergament s koje ispada dlaka kad je dodirneš. Pogreb se nije isplatio. Bacili smo je bez pozdrava u kantu za smeće, zajedno s hrđavom žicom koja ju je ugušila i ostalim otpadom. Zatim smo dobili milog, maloga kućnog prijatelja kojemu smo, kad je stradao u groznoj nesreći, priredili pravi pogreb. S cvijećem, suzama i svime što ide uz to. Odvezao sam ga na biciklu, u kutiji za cigare. U Amsterdamskoj šumi, ispod velikog, prozračnog jasena, golim sam rukama iskopao rupu i u nju položio kutijicu, a Olga je šmrcajući na nju stavila orhideju koju je kupila vlastitim novcem (koštala je pet guldena, dakle, za to je pet sati morala zavarivati donje gaćice). Boljelo me kad sam grob zatrpavao pijeskom, ali ne zato što je u kutijici od cigara sklupčana ležala mila, crno-bijela patka utva, nego zato što je orhideja živa zakopana. Olgu sam morao pridržati jer bi pala na šumsko tlo među koprive. Na odmor smo uvijek odlazili na otok Ameland (u restoranu vlaka prema Leeuwardenu već bismo počeli ispijati bočice serija, a u Holwerdu, gdje smo se ukrcavali na brod, već smo bih polupijani). Ondje smo u kampingu, iza dina, iznajmili šator-kućicu koja je bila napravljena od drva oličenog u bijelo, sve do visine ramena, a ostatak je bio od šatorskog platna, pa je unutra imala neobičnu rasvjetu. Kad je sjalo sunce, prevladavala je boja čaja, a kad je bilo oblačno, kao svijetla menta. Na kilometarski duge plaže nije dolazio nitko osim nas, pa smo cijeli dan bili goli, a ona je sa svojom lijepom guzicom mogla sjediti na mojim ramenima u plitkoj vodi. Ili mi dati da je povalim na pješčanom sprudu, na suncu, među smeđim algama i plavim meduzama koje su imale ljubičasti rub nalik na podsuknju. Ondje sam napravio one fotografije na kojima ona leži na leđima, u sipkom pijesku s divljim ružicama koje sam joj zataknuo u kosu, s dojkama koje joj stoje uspravno i za koje me jedanput netko upitao: „Postoji li takvo što?” (Nisam odgovorio na to jer je već davno bila otišla, i njezine dojke, te božanstveno tvrde, a istodobno meke stvari, već su bile ocvale zbog njezina glupog, neurednog života, opijanja i lumpanja.) I Olga je ondje, u dinama, pronašla malu patku. Odmah je počela trčati za njom, kao da je izgubila majku, negdje sam pročitao. Prvo živo biće na koje naiđu smatraju svojom majkom, bez obzira na to je li to lijepa žena kao Olga ih ribar s krivim, dlakavim nogama i blatnim noktima od morskih algi. Ta je mila, vlasasta beštijica s crnobijelim mrljama imala sreće. U pošti u Nesu odmah sam nazvao biologa koji mi je rekao da ju je moguće održati na životu komadićima svježe ribe i kozicama. Ali da joj je noću potrebna majčinska toplina. A to je bio

~ 57 ~

Knjigoteka

daša&annna problem jer čovjek ju je mogao pustiti da noću spava na grudima, ali tad bi se probudio posran. Inače, sva mladunčad spava ispod majke, sa stražnjicama prema van. Kad jedno od njih mora kakati, ono cijukne, i prije nego što talog štrcne iz njih, majka ustane kako njezina pera ne bi poslužila kao toaletni papir. Cijelu priču sam ispričao Olgi koja je sjedila za stolom raširenih ruku između kojih je patkica trčala amo-tamo. Rekla je da se to isplati. I tako je svake noći spavala na leđima s beštijicom među dojkama. (Katkad, kad bih se ranije probudio i vidio je kako tako leži, imao sam dojam da ima tri dojke. Dvije normalne, od lijepa ružičasta ljudskog mesa i jednu za zimu u sredini, prekrivenu vlasastim perjem. Prije spavanja zamotala bi joj krpu oko repa i najčešće je to dobro funkcioniralo, no katkad bi se uspjela riješiti krpe pa bi se Olga probudila s dojkama kao kozjim vimenima koja su bila u blatu. S tim bi uprljanim dojkama rano ujutro kroz cijeli kamp trčala u more i prala ih u slanoj vodi, a ondje bih već bio i ja jer sam s mrežom za kozice lovio listove, iverke i kozice za patku. A kad je nekoliko pataka dostojanstveno i snažno letjelo iznad nas, kazao sam joj da će i ona biti takva. Potom se rastužila jer je znala da će je jednog dana morati pustiti na slobodu. A i patka se snažno trudila oko toga jer je rasla tako brzo da samo trebali sanduk kako bismo je odvezli u Amsterdam kad završe praznici. Dobila je malena krila s kojima je, ispružena tijela, samouvjereno mogla lepršati kao da već iskušava život na krilima slobode. I svugdje je slijedila Olgu. Trčala je za njom čak i kad je išla pekaru te izazvala zastoj u prometu. A kad bih smočio glinu u atelijeru, u kojemu sam radio na Olginoj skulpturi s mačkom u naručju, ona bi gazila po lokvama na hodniku kao da će iz betona izaći crvi pjeskulje. I ondje se dogodila nesretna kob. Kad sam hodao natraške, kako bih s određene razdaljine pogledao skulpturu i Olgu, stao sam na nju. Začulo se takvo krckanje, kao da se u njoj nalazi drveni okvir. Ležala je pokraj mojih nogu trzajući se, a Olga se vrišteći previjala. Cijeli je dan sjedila naslonjena na zid držeći mrtvu životinjicu između svojeg tijela i podignutih nogu. Katkad sam znao sjesti pokraj nje, zagrliti je i cmizdriti zajedno s njom. Ali bila je neutješna. Vjerujem da je stoga ta skulptura žene s mačkom postala tako iskrena. Jer tako mi je tužno pozirala, i to je nije napuštalo mjesecima. Za razliku od njezine skulpture koja prikazuje ženu s djetetom, koju sam prije napravio i za koju je jedan član komisije kazao da se čini kao da se žena plaši djeteta, kad sam skulpturu žene s mačkom prodavao gradu Groningenu, jedan je član komisije za nabavu kazao: „Ta žena stoji s mačkom kao da u naručju drži milo djetešce.” Kad me Olga napustila, gipsani model te skulpture izlagan je na svim izložbama na otvorenom u cijeloj državi. Kad mi je došla u posjet, nakon drugoga ili trećega neuspjelog braka, kazala je ponosno: „Opet sam se vidjela S onom mačkom. U Rotterdamu, u Ulici Lijnbaan.”

~ 58 ~

Knjigoteka

daša&annna Jedne sam se noći kasno vratio kući, nakon što je skulptura bila izlivena u bronci i nakon što sam je prodao, i zatekao Olgu kako stoji pred vratima mojeg atelijera, kao bijela sjena. Toliko sam se preplašio da je potrajalo dok sam shvatio kako je to gipsani model koji mi je vratio ljevač bronce i stavio ga pred vrata jer nikog nije bilo kod kuće. Nekoliko trenutaka sam krčkao naslonjen morao promatrati skulpturu dok mi se nisu smirile emocije i dok nisam skupio snagu da je uguram u kuću i postavim na mjesto određeno za nju. Ondje gdje je uvijek stajala. Sve do današnjeg dana.

~ 59 ~ Knjigoteka

daša&annna

Gospođica vitka struka

Što se dogodilo? S njom, s Olgom? Što se promijenilo tijekom godina? Ili

sam ja bio slijep pa nisam vidio ono što je oduvijek postojalo. Zar nisam vidio da se mila, riđa beštija, najprije oklijevajući i gotovo neprimjetno, poslije sve žešće, htjela osloboditi iz mojeg zagrljaja? To sam se uvijek iznova pitao kad je otišla, u svojoj žudnji i očaju. Jer, naravno, nije bila istina ono što sam poslije kazao; da ne bi bila otišla da nisam uveo telefon. Sve sam je češće nalazio kako telefonira s majkom. Pogotovo nakon očeve smrti, što nije bilo neobično. Čim bih bio nazočan, nije više imala što reći i odmah bi spuštala slušalicu, a to me dovodilo u trajnu sumnju. Također sam primijetio promjenu na njoj. Atmosferu nezadovoljstva. Sjedila bi s knjigom u krilu, ali ne bi čitala. Kad sam je pitao o čemu razmišlja, rekla bi: „Ni o čemu posebno.” I brzo bi nastavila čitati. No kad bih malo poslije podignuo pogled od posla, opet je sjedila onako. Za vrijeme jela često bi izašlo na vidjelo o čemu je riječ. Jedna njezina prijateljica bila je u posjetu kod Olgine majke vlastitim autom koji je od muža dobila za rođendan. Oduševljeno je njezinoj majci govorila o putovanjima po cijeloj Europi na kojima je bila. I o ormarima s odjećom iz kojih je samo mogla birati kad bi s prijateljicama poslijepodne išla u grad. Mogao sam točno predočiti kako joj je majka to ispričala. Ta smrdljiva, prepredena kučka. S tim milim, neiskrenim glasom, bez ikakve svrhe. Jer znala je da otrov tako najbolje djeluje. Na početku sam samo u vezi s tim zbijao šale. Da je ta Nancy nakon manje od godine dana braka već izgledala blijedo i nezadovoljeno, s trećerazrednim visećim sisicama i proširenim venama na mlohavim listovima jer joj je muž bio impotentan zbog menedžerske bolesti. I da to bijedo strašilo zasigurno nema takvu lijepu haljinu kao što je ona koju si je sama sašila od tkanine koju sam joj kupio. I da joj se ne bi sviđalo kad bih bio zamjenik direktora tvornice margarina koja svojim bezvrijednim proizvodima u ljudi izaziva kožni osip. Da su oni na račun drugih ljudi putovali Europom i punili garderobu prslucima i stolarna od šarena krzna kunića dok se nije prepunila. Da sam tkaninu za onu haljinu barem zaradio vlastitim rukama te da zbog nje nisam isplatio manju plaću za dvjesto zaposlenih radnika. A to je bila istina jer kad je Olga otišla na posao, jedan je sjedokosi, krhki, profinjeni poznavatelj umjetnosti od mene kupio crtež. (Ali ne prije negoli je, kao što je običaj, spustio cijenu za pedeset guldena). Odmah sam sjeo na bicikl i otišao u robnu kuću de Bijenkorf po tkaninu koju sam davno vidio u izlogu. Imala je ružičaste, crvene, smeđe i tamnožute pruge. U atelijeru sam od čvrste vlaknatice

~ 60 ~

Knjigoteka

daša&annna napravio šablonu siluete njezina tijela i ojačao je drvom pa je mogla samostalno stajati. Potom sam tkaninu čvrsto drapirao oko šablone i na njezin vrat zalijepio komad papira na koji sam napisao GOSPOĐICA VITKA STRUKA jer sam često morao stavljati svoje koljeno na njezin trbuh pokušavajući svom snagom zatvoriti remen za jednu rupicu više. Kad se vratila kući, porumenjela je od sreće. Sve je podigla, otrčala do zrcala i stavila pred sebe. Prekrilo ju je cijelu, skrila se iza same sebe, doimalo se kao da je već odjenula haljinu. I primijetila je iznenađeno: „Ti točno znaš kakva sam.” Kad je završila haljinu, s jezikom među zubima i tijelom izbodenim od pribadača, kad je stala pred mene, odmaknuvši ruke od tijela, kazao sam: „Olga, ti si najljepša u čitavoj zemlji. Lijepa si poput polirane jabuke.” (Kad sam poslije, u potrazi za prokletim gatalinkama, među starudijom naletio na siluetu njezina tijela u vlaknatici, uzeo sam je sa sobom i stavio pred zrcalo, pokraj sebe. Zatim sam ruke stavio na njezine bokove i promatrao naš odraz u zrcalu. Opet sam osjećao i vidio onu tkaninu i pokušavao sam si Olgu predočiti kakva je tada bila. Ali neprestano sam vidio samo u što se pretvorila, a kad sam sliku pokušao odagnati iz misli, ostao sam s konturom. Šablona, njezina sjena. Koncept naše sreće koji je valjalo znati pročitati jer inače je to bio samo smeđi komad kartona.) Ali nisu je samo otrovni telefonski pozivi njezine majke udaljili od mene. Sjeme za korov,koje će cijeloga njezina života bujati, već je prije posijano. I vjerujem da je za Olgu bilo posebno fatalno što je vidjela oca onako kako ga je vidjela, onako kako ga je morala vidjeti. Jer njezina ga je majka izažela do te mjere da je od njega preostalo samo debeli, vrećasti dečko koji voli slatkiše. Kad bi Olgina majka po hodniku nailazila s jušnicima, on bi najprije provirio, a zatim uz napor vragolasto skakutao pred njom i skandirao visokim glasom: „Juha-juha-juha-ha s okruglicamaokruglicama-okruglicama-ma jupi-jupi-jupi!” Jer je između nevjere i poniženja samo mogao izigravati klauna. Jedanput je Olga čula kako, pokunjeno ležeći na kauču, otac stricu o majci kaže: „Svaki put se pretvaram da je još nikad nisam vidio. Ponašam se kao da mi je došla u posjet neka ljubazna žena koju još nikad nisam vidio. Stoga je ne trebam pitati gdje je bila. Jer me se to onda i ne tiče. „Olga se sjećala da je na proslavi desetog rođendana jednog tzv. strica čula kako na hodniku nekome govori, nečasno se smijući: „Da, ali gospodine, ta ženskica ima nježne ruke. Pa to svi znamo.” Kad se tek doselila k meni, spavala je podignutih koljena uz dojke i s cijelim palcem u ustima. U snu me svojom lijepom stražnjicom gurala u mali dio ničije zemlje na kojemu sam uspijevao ostati samo ako su deke bile dobro zavučene pod madrac. Na početku sam to pokušao promijeniti pa bih nakon jebačine lijepo ostao ležati među njezinim bedrima. Tada bismo zaspali posve priljubljeni. No usred noći bi me probudio neoprezni, lijeni, ali postojani udarac laktom.

~ 61 ~

Knjigoteka

daša&annna Malo poslije bi me odgurala nogama i rukama od sebe istodobno ispuštajući zvukove nalik na plač, poput cvilećeg djeteta koje nije dobilo što želi. Mogao si je gurati, tući, vikati, ali ništa nije pomagalo. Spavala je kao top. Smirila se tek kad je opet zauzela tri četvrtine kreveta i guzicu smjestila na moj trbuh pa je počela spokojno hrkati, s palcem u ustima. Olga, sa svojim čudnim, ludim, napornim, milim i divljim načinom. I dalje sam je ludo volio. Opet nas vidim kako stojimo na vratima i čekamo kišu tjeskobnoga, dušećeg, vrućega kolovoškog dana kad se i muhe od muke lijepe za ljudsku kožu. I tada je počelo kišiti, velike kapi smočile su ulicu za nekoliko sekunda. Samo se oko stabala zadržao sivi krug, kao da je prašina pala s njih. Potom su odjedanput prijeteće plavo-sive krpe od oblaka počele jedriti nebom, a malo poslije spustio se prolom oblaka uz grmljavinu koja je nalikovala na lupanje letvama. Izula je cipele i raširenih ruku potrčala u opći potop. Vratila se kad je bila posve mokra i kad joj se kroz haljinu vidjela koža. Ušla je u kuću, skinula odjeću i obukla bikini. Legla je u odvodni jarak između parkiranih automobila, u trideset centimetara visoku, sivu kišnicu koja je bila puna mjehurića i puštala da je šamara pljusak. (Ali nije vikala kao inače ispod tuša kad bi otvorila hladnu vodu da joj dojke ostanu čvrste: „Kako hladno... kako hladno... kako hladno!”) Natočio sam dvije čaše vina - sigurno sam tada imao nekakvu narudžbu - stavio ih na pladanj, ponio sve van i sjeo na rub pločnika, u bazenčić pokraj nje. Vino smo popili prije nego ga je kiša razrijedila i pladanj s praznim čašama pustili plutati, sve dok ga nije potopila kiša koja je i dalje lijevala kao iz kabla. Ona je mislila da vozači u autima prolaze sporo kako je ne bi poprskali. Srce moje malo. A kad je kiša prošla i kad sam u atelijeru teškom mukom skinuo mokru odjeću sa sebe, iznenada je kazala: „Sad me jebi žestoko, koliko god možeš.” Dok je vani bujica uz klokot otjecala niz jarke, bacio sam se na to njezino mokro tijelo poput životinje. I tako smo usred ljetnog dana zaspali priljubljeni, vlažni od znoja i kiše. (To me zatražila još jedanput. Bili smo na predstavi POGLED S MOSTA i najviše joj se svidjela scena neposredno prije stanke u kojoj je Marco pred Eddiejem uzeo stolicu, uhvatio jeza nogu te je podigao i prebacio trijumfirajući i prijeteći. Kad smo se vratiti kući, pitala me mogu li to i ja. Pokušao sam, ali sam se, poput Eddieja, na pola puta zablokirao. Krišom sam ujutro vježbao nekoliko tjedana, za vrijeme jutarnje gimnastike. Tada mi je uspjelo. Za vrijeme doručka sam rekao: „Olga, gle! I s poda sam uhvatio nogu od stolice i prebacio je na stol preko njezina tanjura. Pogledala me s divljenjem, kao da sam inferiorno biće, majmun snagator ili nešto tomu slično, i zapljeskala. Odgurnula je stolicu, ustala, podignula svoj lijepu spavaćicu cvjetna uzorka iznad dojki i legla na krevet. I tada je svojim debelim, putenim usnama ponovno kazala: „Sad

~ 62 ~

Knjigoteka

daša&annna me jebi žestoko, koliko god možeš.” (Rečeno, učinjeno.) Jedanput smo šetali po šumi i našli mrtvoga kunića kojeg je posve iskljucala vrana ili svraka. Nagnula se nad njega i odjedanput zavrištala i nije mi dopustila da po njemu prčkam sa štapom. Kad smo nastavili dalje, kazala je da se toliko preplašila jer mu je iz glave visjela crvena nit, ista onakva kakvu je jedanput vidjela u svojem dreku, u nužniku. Bila je strašno uplašena jer je mislila da ima rak. Da je meso iznutra jednostavno počelo gnjiljeti. Sa svijenim komadom toaletnog papira krenula je čeprkati po govnu i tada je primijetila da je to nit od rostbifa. Ali strah je ostao. Prvi put kad je, nakon što me napustila, bila kod mene, rekla je: „Vjerujem da imam velike komplekse. Samo ne znam gdje su. Stoga ih potiskujem. Kako bih ih se riješila.” Nekoliko dana prije zadnjeg Božića koji smo slavili zajedno, kupio sam kutiju pirotehničkih sredstava za doček Nove godine. Petarde, rimske svjećice, rakete i fontane. Glave nagnute nad kutiju odjedanput je počela cmizdriti. Jer je godina prošla, jer stari. I nije htjela sudjelovati u galami koja je čini bolesnom. Stoga smo kutiju stavili na nosač za prtljagu na biciklu i kroz snijeg otišli u šumu, jednog dana između Božića i Nove godine. Stajala je na razdaljini smrzavajući se i gledajući kako se fontane dime i iskre te uz pištanje gase u snijegu. I nisam je mogao nagovoriti da sama zapali petardu koji sam pričvrstio za deblo. Na Slivestrovo smo u jedanaest sati otišli u krevet, i kad je vani nastupilo ludilo, ona se pokraj mene nemirno vrtjela i pričala u snu. I tako nam je počela nova godina. Godina u kojoj ću je izgubiti zauvijek. Olgu, gospođicu vitka struka.

~ 63 ~ Knjigoteka

daša&annna

Anatomski položaj

Sve što mi je preostalo od cijele te situacije je kopija pisma mojega

odvjetnika za Olgu u kojemu stoji da ona izjavljuje kako je primila na znanje da će molbu za pokretanje postupka razvoda braka na temelju suprugina preljuba podnijeti njezin suprug kod predsjednika Okružnog suda u Amsterdamu. Ona izjavljuje da je upoznata sa sadržajem molbe te da se neće odupirati toj molbi te da će se odazvati na postupak mirenja. Sve je počelo na sajmu kućanstva u amsterdamskom RAI-u. Tada su htjeli da za njihov štand napravim Hermesa u ljudskoj veličini. Besplatno. Zato i nije došlo do toga. Njezina je mati zbog toga s novim direktorom poduzeća došla u moj atelijere - trećim od smrti njezina oca. Krivonogi, tamni, dlakavi pavijan, koji je sličio na jednog od trojice iz grupe The Stooges. (Na najgoreg.) Neprestano je vodio glavnu riječ s tom svojom velikom gubicom, ali ja ga nisam ništa razumio. Doimalo se kao da govori samo uau... uau... uau.... i ne bi me bilo začudilo da se pritom lupao po prsima. Ona je morala sve ponoviti. Da mi ne bi trebao biti problem napraviti skulpturu. Da će ona platiti gips, pozlatu i druge troškove. Potom je onaj majmun nastavio s neartikuliranim govorom. Onda je ona, s tim svojim strpljivim, prijetvornim osmijehom, opet tumačila što je kazao. Da nikako ne smijem zaboraviti štap i krilca na gležnjevima. Također je bilo jako važno da bude u ljudskoj veličini. Jer će oni onda biti na konju. Onda će njihov štand u cijelom izložbenom prostoru dominirati s tim pozlaćenim, blještavim kipom. Kad sam im ispričao da Hermes nije samo bog trgovaca, nego i lopova, počeo je urlati od smijeha, usana nategnutim nad gromadama od zubi u toj golemoj čeljusti. Plesao je na stolici mašući rukama. Poslije sam primijetio da je vrlo djetinjast čovjek surove mašte. Ne odveć bezopasan jer je radio kod različitih tvrtki koje su propale. U Sjevernoj Holandiji je isposlovao da se kravlja štala pretvori u nekakvu vrstu visećeg, istočnjačkog restorana vrta s gomilom kriještećih papiga i s egzotičnim komadima boje bijele kave u ulozi konobarica - nalik na igračke s vojnicima preostale iz kolonijalnog rata. I to je propalo jer su seljaci žderali samo bifteke s graškom. Kao i pozlaćeni Hermes u ljudskoj veličini. (Mislim da je moje odbijanje imalo više veze s onom odvratnom individuom za koju sam pretpostavljao da je u vezi s Olginom majkom - poslije sam doznao da sam bio u pravu - nego s tim da sam ga trebao napraviti besplatno. Jer Olginu bih ocu za svaki kutak njihova štanda napravio jednog Hermesa, ako ništa drugo, onda zato što se izrugivao s njemačkim noževima koje je svojim mušterijama

~ 64 ~

Knjigoteka

daša&annna uvaljivao kao promidžbeni dar). No dobro, hladno su se pokupili. Ona i njezin pavijan koji ju je slijedio; ruke su mu dosezale gotovo do koljena, a palčeve je okrenuo prema van. Držanje je to koje smo na akademiji naučili zvati anatomski položaj, a njegov vanjski izgled sugerirao je da bi svakoga časa mogao zarežati i zgrabiti nekoga. Na dan otvorenja sajma nazvala me njezina majka glumeći ljubaznost. Htjela je razgovarati sa svojom kćeri. Kad je Olga poklopila slušalicu, bila je crvena od uzrujavanja. (Poslije sam mislio da je ta smrdljiva kučka od njezine matere već tada s njom razgovarala o susretu koji je dogovorila s njihovim najboljim poslovnim partnerom.) Majka ju je pozvala da dođe na štand popiti piće s nekim ljudima prigodom otvorenja sajma. Odmah je pošla odjenuti onu lijepu prugastu haljinu, a ja sam ostao sa svojom skulpturom, s rukama punim gline, pa je nisam mogao zagrliti kad je odlazila. Nazvala me oko šest sati. Glas joj je zvučao uzrujano kao i nakon prijašnjega telefonskog razgovora. Tada sam mislio da je to zbog pića. Oni su išli nekamo na večeru. Pitala me želim li poći s njima i kazala da ću uskoro vidjeti tko su „oni”. I tako sam završio u indonezijskom restoranu za stolom punim ljudi koje nisam poznavao, no čini se da se Olga osjećala kao kod kuće. Takav je dojam ostavljala dok je sudjelovala u površnim, smiješnim razgovorima. S vremena na vrijeme pogledavao sam u stranu kako bih vidio sjedi li ona doista pokraj mene jer sam osjećao golemu otuđenost. U međuvremenu se ljubazna indonezijska posluga s maramama od batika naginjala između nas kako bi na stol pokraj tanjura nečujno postavila zdjele i zdjelice. Pavijan je podignuo čašu i promumljao nekoliko rečenica u stilu uao, uao. Svi su počeli prerano pljeskati tako da je pakosno iskapio čašu do dna i odložio je na stol. Iznenada se prolomio pakleno glasni koncert ljudi i vilica. Više nije izgovorena ni riječ. Svi su trpali hranu u sebe i lakomo gutali. Preko stola sam izravno gledao u gubicu onog pavijana koji je svoj sate31 žvakao toliko neukusno da je izgledao kao reptil koji pokušava doći do zraka dok mu iz gubice neukusno visi prevelik plijen. A na tanjuru je ispremiješao razne specijalitete s rižom pa je sve izgledalo kao neodređena majmunska bljuvotina. Promatrao sam ljude uz stol i iznenada mi je sinulo da onaj visoki, slabašni dugonja, koji je sjedio pokraj njezine majke, jer je njihov najbolji poslovni partner, preko svih napola požderanih tanjura, zdjelica i čaša, s osmijehom iza kojeg se skriva žvakaća guma, očijuka s mojoj Olgom. I ona s njim. Prokletstvo! Osjećao sam to, vidjelo se po njima. Imao sam osjećaj da se ispod stola grle nogama. Ruke su mi počele drhtati i više nisam mogao progutati ni zalogaj. Osjećao sam kako u meni raste želja da jednim potezom povučem stolnjak i opustošim svečanu večeru. Doimalo se kao da je Olga osjećala što se zbiva u mojem tijelu. Ustala je bez riječi ne usudivši se pogledati me te otišla u toalet. Malo poslije on je pošao za njom. Znao sam da će je u

~ 65 ~

Knjigoteka

daša&annna malom, mračnom hodniku pokraj garderobe čekati. Da će je ondje uhvatiti. Već sam vidio kako njegove prljave, znojave ruke hvataju tkaninu njezine haljine. Nisam znao što da učinim. Nisam mu mogao skočiti za vrat zato što ide u toalet. Neprijateljsko ozračje za stolom koje sam osjećao pretvorilo se u došaptavanje i smijeh. Odjedanput sam osjetio suučesništvo svih prisutnih. Imao sam snažan poriv da vrlo glasno zapjevam Radetzkyjev marš, kao što je to činio njezin otac: cice rit, cice rit, cice cice rit. Ili da u optjecaj pustim njegovu sliku koju je naručila ona pokvarena kučka, na kojoj mrtav leži na odru, i da kažem: „Lijepa slika. Kako spokojno leži. Samo šteta što se pomaknuo.” Ali ostao sam ukočeno sjediti, s rukama pokraj tanjura, skupljenima u pesnice. Vidio sam ih kako se vraćaju prolazeći između stolova i kad ju je pustio da prođe ispred njega, pokraj jedne palme, dodirnuo ju je po leđima, kao da je već njegova, ne skidajući taj neukusni osmijeh s gubice. Prišao je stolu zajedno s njom, pomaknuo stolicu unatrag, napravio elegantni pokret rukom i gurnuo njezinu stolicu natrag kad je pošla sjesti. Bio sam siguran da požudno gleda kako se njezina guzica spušta na stolicu. Za stolom se namigivalo i kriomice smijalo, a plješivi, mah knjigovođa, koji je u fraku izgledao kao odjeveni žohar i koji je njezinoj majci neprestano govorio da takva djevojka iz svijeta biznisa nije za svijet siromašnih umjetnika, čak se naglašeno zakašljao kako bi pokazao da je njegov mah proračunati mozak sve prokužio. Imao sam osjećaj kao da je sva krv nestala iz mojeg tijela. Glava mi je bila ledena i morao sam pesnicama stisnuti želudac koji se grčio. Odjedanput sam u očima pavijana preko puta mene vidio što će se dogoditi prije negoli sam to sâm primijetio. Njegove četkaste obrve prestrašeno su poskočile i pogurale smežuranu kožu čela prema masnoj kosi. Tada je šiknulo iz mene. Vidio sam poškropljene tanjure i čaše. I odjeću ljudi preko puta mene. Gorila je na njušci čak imao komade veličine novčića. Nekoliko žena je kriknulo i svi su odložili pribor za jelo i prestali žvakati jer im je hrana iza zuba zapela kao rigotina. Dotrčali su konobari u batiku koji isto nisu znali kako da očiste tog odojka. Zatim je iz mojih usta izletjela lavina kaše crvene kao juha od rajčice, koja je pljusnula na stolnjak u obliku divovske palačinke s jasno raspoznatljivim nakupinama komadića mesa, sojinih klica i od želučanih sokova poluprobavljenih ostataka pečene haringe od ručka. Odvratni, kiseli smrad proširio se restoranom. Za svim stolovima ljudi su prestali jesti i s užasom su promatrali bljuzgu na stolu. Oči su mi bile suzne od pokvarenog okusa u nosu. Pogurah su moju stolicu, a voditelj restorana me, napola odvrativši glavu, pitao nije li vrijeme da pođem u toalet. Ustao sam ne obrisavši lice u salvetu i prošavši između stolova otišao u zahod. Znao sam da se glave okreću za mnom. Čuo sam ih kako Šapuću, ali nisam ništa vidio. Čim sam nestao iz vidokruga, iznenada sam zateturao u hodniku koji vodi prema

~ 66 ~

Knjigoteka

daša&annna zahodu. Morao sam se pridržati za zid jer su mi koljena klecala. U zahodu sam otišao do jednog od umivaonika, ispruženih ruku sam se naslonio na njega i pogledao se u zrcalo. Preplašio sam se samog sebe. Lice mi je bilo prozirno i blijedo, a očne duplje bile su mi kao u Bustera Keatona. Iz kuta usana curio mi je užasan trag prema bradi. Pogledao sam se. Mislio da ću umrijeti od ozbiljnosti. Tada sam ponovno osjetio kako pristiže novi val. Glavu nisam stavio iznad umivaonika, nego sam sve ispljunuo na zrcalo. Nisam čekao da ponovno vidim svoje lice u zrcalu čim talog otkliže prema dolje. Uzeo sam gutljaj vode i isprao kisele komade i usta. Zatim sam otišao u kut, otrgnuo komad papira i obrisao lice i odjeću. Odjedanput je ušao pavijan. Nije me vidio. Odmah je otišao do umivaonika pred kojim sam maloprije stajao. I tada sam prvi put razumio što govori. Vrlo glasno je rekao: „Prokletstvo!” i otišao do drugog umivaonika. Kratko nakon toga došao je onaj plješivi računovođa u svojemu zaprljanom fraku. Iza leđa sam ga čuo kako se obraća pavijanu: „I ovdje je prljavo. Odvratno!” Izašao sam iz zahoda i u hodniku se gotovo sudario s Olgom koja je hodala ispred svoje matere. Nije me pogledala i samo je htjela proći pokraj mene na putu za ženski toalet. Iznenada mi je šaka poletjela prema naprijed. Točno u njezino oko. Uzmaknula je unatrag prema zidu i ostala stajati tako pognute glave, kao da bijesom nije htjela prikriti da je ona kriva za sve. Ali njezina je majka počela mahati torbicom oko sebe i htjela me zaustaviti. Rukom sam je odgurnuo ustranu i iznenada mi je ruka kliznula pod grubu tkaninu, u ono ništa gdje su joj odrezali dojku. A zatim sam puknuo. Pojurio sam kroz restoran prema izlazu. Čuo sam njezin kriješteći glas među glasovima drugih ljudi: „Kakva hulja!” U djeliću sekunde vidio sam kako svi gosti stoje iza svojih stolica, dok su u batik umotane glave raspremale stol. Kroz dvoranu sam otrčao van, no neočekivano sam se zaustavio i pristojno ušao u taksi iz kojeg se upravo iskrcao indonezijski par. Kod kuće sam omamljen od jada pao na krevet i ne znam jesam li spavao ili sam samo ležao u polusvijesti kad me nazvala usred noći. Kazala je kako sigurno shvaćam da se više neće vratiti kući. Kako grozno izgleda s tom šljivom na oku te da je to već druga u nekoliko mjeseci. (To je doista bilo tako. Kad smo se vraćali s jedne fešte kroz četvrt crvenih svjetiljki, svojim se pijanim tijelom htjela objesiti na jednog svodnika koji je odmah u njoj prepoznao zlatnu koku. Teškom sam je mukom odvukao od njega. A budući da je bio prevelika kukavica da se bori, udarac u oko dobila je ona. Ali slabiji od onoga drugog.) Osjećao sam da iznenada postajem hladan kao led. Rekao sam joj da slobodno može ostati spavati s onim govnarom u hotelu iz kojeg me zvala. Da ondje to oko ne treba upotrebljavati kao izliku za slobodu. Da joj želim puno sreće s tim oženjenim tipom te da sam vidio otisak na prstu na mjestu gdje je ta kukavica imala vjenčani prsten. Neka sutra ujutro samo pretraži džepove njegova sakoa, da će ga sigurno

~ 67 ~

Knjigoteka

daša&annna ondje naći. To je bio pun pogodak. Odmah je spustila slušalicu. A potom se moj bijes i dubok jad pretvorio u samoagresiju. Uzimao sam njezine portrete i studije, jednu za drugom, i bacao ih na pod. Komadi gipsa letjeli su prema staklu i sve do stropa. Njezine crteže trgao sam sa zida i kidao na komade pa gazio po njima. A kad bih vidio komad gipsa na kojemu se mogao raspoznati dio nje, ponovno bih ga zgrabio i bacio na pod ispred svojih nogu i pretvorio ga u prah. Kad je sve bilo uništeno, tu sam gomilu krša pregledao mrtav umoran i uz soptanje. Iznenada sam osjetio veliku mirnoću. Bilo je kao da sam sve ostavio iza sebe. Kao da sam bio potpuno prazan. Tada sam spazio mačku koja se zavukla u kut ispod stolice i promatrala me velikim, uplašenim očima. Izvukao sam je odande, legao na krevet i stavio je na prsa. Tako sam utonuo u san.

~ 68 ~ Knjigoteka

daša&annna

Vještičja središnjica

Prve tjedne koji su uslijedili proveo sam u krevetu i želju za osvetom

pustio mašti na volju. Udarao sam ih sa željeznom šipkom pa im se lubanja rasprsnula i mozak im je štrcao naokolo poput šmrklji, pucao im s teškom zračnom puškom u sljepoočnice, napravio sabotažu na njihovu autu koji je potonuo na dno kanala Amsterdam - Rajna, dok su očajno šakama lupali po prozoru, a brodovi su ostavljajući brazdu za sobom brisali svaki trag zločina. Njihova sam beživotna tijela vukao po plaži kako bih ih odnio na mjesto na kojem ih nitko neće pronaći. Pustio sam da ih na nečuvanoj pruzi zgazi vlak i pretvori u kašu. Linčovao sam ih, gnjavio na kotaču za lomljenje, mučio u podrumima. Jednostavno sam ih utabao u zemlju dok nije ostalo ništa osim dubokih otisaka mojih potpetica. Jedino što su mi ta demonska sanjarenja razjasnila bilo je to da sam je zauvijek izgubio. Da sam gubitnik. Da još samo mogu drkati uz njezine slike kad se želja za osvetom, mržnja i bijes povuku i ustupe mjesto bijednoj žudnji koja me čini bolesnim. Sve dok se s posljednjim dašćućim urlikom ne sruši kula od karata i ostavi me samog s uprljanim plahtama. Kad više nisam mogao izdržati i kad sam pobjegao iz te smrdljive rupčage, otišao sam u Rotterdam nakon što sam najprije u smeće bacio mačja govna i krhotine gipsa, smrdljivu vazu s cvijećem koje je klonulo uz rub vaze dodirujući stol, gotovo pola metra narasli luk koji je bujao na kuhinjskoj radnoj ploči i uvele lončanice. Doznao sam njegovu adresu i vjerujem da nisam onamo išao kako bih se tukao ili razgovarao. Samo sam htio vidjeti kuću u kojoj stanuje. Zaviriti unutra. Pokušati otkriti što ju je privuklo tom čovjeku. Možda i da uberem tračak njihove sreće i zaljubljenosti. U jednom kvartovskom kafiću čekao sam do sumraka. Potom sam ušao u ulicu, potražio broj kuće i pogledao piše li njegovo ime na vratima. Okrenute sam glave nakon toga prošao pokraj osvijetljena prozora, prešao ulicu, vratio se natrag i promatrao kuću preko ceste. Najprije sam pomislio da sam pogriješio kad sam vidio ženu i dijete koji sjede za stolom. Prešao sam ulicu i zaustavio se tik do prozora. Žena je imala više od trideset godina. Izgledala je izrađeno. Odjedanput sam ostao u šoku. Dječak koji je sjedio pokraj nje bio je invalid. Nekakav mongoloid s gestama koje se znaju vidjeti u lječilištima. Osjećao sam da mi postaje grozno mučno. Nisam bio u stanju na stajalištu počekati tramvaj. Zaustavio sam taksi i odvezao se na kolodvor, ušao sam što sam brže mogao u vlak ježeći od cijele te žalosne situacije. Malo poslije, između mojih erotskih raspojasanosti (ne znam što radim u svojoj boli) - nekakve Belle koja je htjela da joj ližem pičku uz

~ 69 ~

Knjigoteka

daša&annna mljackajuće zvukove prije nego će mi se podati i Irena bez prezimena koja me je htjela ugristi za muda prije nego joj ga zabijem - nazvao sam Olgu, a srce mi je lupalo kao ludo. Javila mi se njezina majka koja mi je rekla kako ne razumije odakle mi drskost da zovem nakon svega što sam njezinoj kćeri napravio. Odvratio sam da je njezina kći i dalje moja žena i da, ako je tomu došao kraj, još moramo riješiti neke stvari prije eventualnog razvoda. Zatim mi je dala Olgu. Glas joj je zvučao muklo. Oprezno sam je upitao kako je. Odgovorila je da gotovo ne može otvoriti oko. Kazao sam da je to i zaslužila. Nakon toga zavladao je muk i bojao sam se da će mi poklopiti slušalicu. Ali upitala me zašto zapravo zovem. Da je između nas sve svršeno, rekao sam da je upravo to ludost nakon svih godina. Da ne može tako. Da u svakom slučaju još želim razgovarati s njom. Da imam pravo na to, da mi to ne može odbiti. Nakon gomile besmislenog navlačenja i predbacivanja s obje strane pristala je naći se sa mnom. I tako sam jednoga trulog kišnog dana u svibnju završio u vlaku za Alkmaar putujući kroz mokar, zeleni krajolik. Razmišljao sam kako bi bilo najbolje da je povedem natrag k sebi ili da je zadavim. I, doista, izgledao sam kao davitelj kad sam došao u njihovu ulicu. Mokar od kiše, kose podijeljene u pramenove po čelu i obrvama. Prije nego sam skrenuo iza ugla unatoč kiši zapalio sam cigaretu pod ulaznim trijemom tako da sam opet izgledao kao pravi nitkov. Jer samilost je najgori neprijatelj ljubavi. Stajale su ispred prozora. Olga i njezina mater. Sigurno ju je dobro uputila, ta kučka. Vidio sam to na njoj. I odjedanput sam primijetio da me jednako gledaju. Kao da sam plijen. Šljiva na oku više se nije vidjela. Dok sam tako gledao prema gore i pokušavao se naceriti s mokrom cigaretom, razmišljao sam: „Vještičja središnjica.” (To je govorio Olgin otac. Kad joj je prvi put pokazivao Amsterdam i kad su prolazni pokraj nebodera iznad kojih je visio debeo, tamni dim koji je izlazio iz dimnjaka od centralnoga grijanja, kazao je da je to vještičja centrala. Isto kao što je rekao da je paraliziranog čovjeka iz trgovine cigarama žena držala zatočenog u kartonskoj kutiji ispod tezge.) Kad sam u sobi sjedio preko puta nje - njezina se majka nije pokazala, ali sam osjećao da se negdje skrila i naćulila svoje zmijske uši kako bi pri najmanjemu problemu mogla uletjeti u sobu - zapravo nismo znali što bismo rekli. Na sebi je imala odjeću koja se mogla kupiti u svakoj trgovini i koja joj nije dobro pristajala. Na njoj se i dalje vidjela vješalica. Pitao sam se gdje je ostala ona prugasta haljina. Možda ju je od srama bacila u kantu za smeće. Jer se više u njoj nije osjećala kao polirana jabuka. Vjerojatno joj više i nije pasala. Smršavjela je i to sam joj rekao. Gotovo nespretno, kao prvi kompliment. Kazala je da onaj tko stoji na istome mjestu ne može napredovati. I opet smo šutjeli. Ja sam ustao, otišao do prozorske klupčice i promatrao anturijume u cvatu, koje je njezin otac uvijek nazivao „pimpekom na tanjuru”. I gledao sam boltu ispod koje sam

~ 70 ~

Knjigoteka

daša&annna prije mnogo godina stajao samo kako bih je na trenutak vidio. I razmišljao sam o tome da sam nakon svih tih godina još jednako lud za njom, i da ću to zauvijek ostati. Da to nikad neće proći. Stisnuo sam ruke u pesnice jer je sad sve bilo uništeno i zatrovano. I tako, dok sam stajao okrenuvši joj leđa, počela su predbacivanja, a glas mi je drhtao. S vremena na vrijeme zavikala je i ona. Snažnim i zajedljivim glasom koji još nikad nisam čuo. To se pretvorilo u cjelovitu svađu koje mi je iznenada bilo dosta jer smo time ubijali posljednju šansu da se pomirimo. Okrenuo sam se i prišao joj. Uplašeno se povlačila unatrag i na licu joj se vidjelo da želi povikati „majko” ili „mama”. U nekoliko velikih koraka bio sam pokraj nje i zgrabio je za nadlakticu. Nije se usudila vikati, samo je uplašeno gledala prema vratima. Osjećao sam se očajno i suze su mi navrle na oči, stoga što joj je jedna očna duplja još bila žuta i jer je izgledala tako uplašeno. Kao uplašena životinja koja je shvatila da više ne može pobjeći. Više je nisam držao tako snažno i pognuo sam glavu prema njoj. Toliko se udaljila od mene da je glavom udarila u ormarska vrata. Kad sam je htio poljubiti, počela je histerično šaputati: „Ova usta su ljubila drugog. Ova usta ljubio je netko drugi.” Kad sam njezina usta uzeo među svoja, ostala su meka i nježna, a i tijelo joj je bilo mlohavo. Kao da će se srušiti na pod ako je pustim. Ali zube je čvrsto stisnula. Nisam mogao doprijeti do njezina jezika. Odjedanput je njezina mati zakašljala pred vratima. ,Je li tko za čaj? upitala je prijetvornim glasom. Da, čaj. I tako smo opet sjeli i razgovarali satima. O svim stvarima o kojima se ne razgovara. Ako se o njima razgovara, znači da se više ne mogu popraviti. Onda je prekasno. Onda razgovor više nema smisla. I nakon mnogo sati, kad mi se gubica ukočila, a jezik osušio i bio kao nestvaran, njezina je majka ne pokazavši se u sobu gurnula kolica sa sendvičima. Ja sam žvakao pomalo lijeno jer su mi se gadili sendviči koje je pripremila ta kurvetina. Nakon toga smo nastavili razgovarati. Zapravo sam ja cijelo vrijeme govorio. A kad sam govorio o njezinoj majci, kako je ona kriva za sve, kako je punila Olgi glavu jer je vidjela korist za firmu kad bi se Olga udala za onog čovjeka, šaptao sam i optužujući pokazivao prema vratima, kao da se iza njih nalazi sve zlo koje vreba nad nama. Katkad bi mi proturječila, blijedo i tvrdoglavo. Ali uglavnom je slušala i samo odmahivala glavom kad se s nečim nije slagala. I nekoliko sam je puta udario ispod pojasa govoreći o njezinu ocu. Kako me volio i kako ga uopće ne bi bilo briga za cijelu tu situaciju s novcem jer je vidio da je sretna. I da se sad okreće u grobu. Već sam to bio rekao kad sam se sjetio da se njegov pepeo nalazi u urni. Ali morao sam to učiniti. Morao sam je smekšati. Morao sam prodrijeti kroz taj tvrdi sloj koji je njezina mater stvorila sa svojim smrdljivim intrigama. Zatim sam pogledao u prozor i nakratko zašutio, ali sam nakon toga kazao da još vidim kako njezin otac sjedi ispred prozora i gleda u zrak govoreći: „Volio

~ 71 ~

Knjigoteka

daša&annna bih da se sunce probije. Samo da obje polovice ostanu zajedno.” Spomenuo sam i to kako se jedanput vratio kući iz Den Heldera pa ga je pljusak uhvatio na Sjevernoholandskom kanalu: „Tako je lijevalo da ni ribe nisu primijetile da su uhvaćene.” Iznenada su joj suze potekne niz obraze. I činilo se kao da je njezina majka nanjušila opasnost koja je prijetila njezinoj kćeri jer kad je dobila još jedan takav napadaj, odnosno kad je Olga crvenih očiju od plača gotovo popustila i kad joj je bilo navrh jezika da kaže kako će se vratiti sa mnom, ta je guja pokucala na vrata i doviknula da moram otići kući. Da je dovoljno dugo trajalo i da moraju poći na spavanje. Kad sam pogledao na sat, već je bilo prekasno da se vlakom vratim kući. Ta me rospija htjela baciti na ulicu samo tako, ali nakon došaptavanja s Olgom na hodniku, što ni ja ne bih razumio da sam uho naslonio na vrata, mogao sam prespavati ondje. Gore u sobi za goste. Nekadašnjoj Olginoj sobi. Ostala je ista. Doimalo se kao da je njezina mati računala s tim da će se jednog dana vratiti Pod Majčine Skute. (To je još stajalo na njezinoj polici za knjige.) Odjeću sam stavio na stolicu s otkvačenim nogama, koju je nekada nazivala Uplašenom Jelenjom stolicom i na kojoj je napeto čitala o Tvrdoglavki koja si je u internatu odrezala pletenice. I krenuo sam u potragu za mjestom u zastoru koje je jedanput izrezala škarama kad je debelu djevojčicu iz susjedstva uz pomoć prijateljice bacila na krevet i skinula joj hlače. Upravo je u tom trenutku u sobu je ušla njezina majka sa zdjelicom čokolade. Iz nelagode ili srama zbog toga polugolog debelog djeteta uzela je škare i zarezala zastor. Otvoreno tako da i njezina majka to vidi. Dobila je groznu jezikovu juhu. Nisam mogao pronaći to mjesto. Zastori su sigurno bili novi ili je to bilo u prijašnjoj kući na kanalu, o kojoj mi je pričala da se voda zrcali na stropu i da je to bilo vrlo umirujuće. Da je to mogla ležeći na krevetu promatrati satima. Usred sam noći otišao do Olgine spavaće sobe, ali bila je zaključana kako sam i očekivao. Najprije sam tiho pokucao, a kad sam počeo glasnije kucati, čuo sam kako njezina majka u sobi pali svjetlo. Brzo sam otišao u zahod u kojemu je još na vratima bio zalijepljen papir na koji je njezin otac napisao velikim, nezgrapnim štampanim slovima: DO YOU WANT A COLD SURPRISE? PULL THE CHAIN BEFORE YOU RISE32! Sigurno ga nisu mogli odlijepiti jer bi sigurno bio nestao isto kad i njegova šmrkljava fotelja. I budući da sam bio siguran da nitko nije poslušao njegov vragolasti prijedlog, ostao sam sjediti dok sam povlačio vodu pa sam se s hladnom i mokrom stražnjicom vratio u krevet. Ionako nisam mogao spavati. Cijela se njezina mladost sručila na mene u toj sobici sa svim njezinim stvarima od prije, njezinim knjigama na polici i iznad mene na pregratku sklopiva kreveta. Njezine plišane životinje, sitne stvarčice, lončići i ostala krama. Ali nije bilo ni jedne lutke. Jadna crvena beštija. Vidio sam je pred sobom kao djevojčicu koju sam vidio na fotografijama sa

~ 72 ~

Knjigoteka

daša&annna slomljenim prednjim zubima koje nije mogla skriti jer se uvijek smiješila fotografu. Opet sam mogao čuti dječake iz njezina razreda kako provokativno viču: „Abažurka!” Čuo sam i Pietjea Golhofa, dok pokušava progurati svoj prst kroz njezina stisnuta bedra, kako kaže: „Ivičin jedanaesti prstić u Maričina druga ustašca.” Vidio sam nju i njezine prijateljice kako se na ovome istom krevetu igraju Slomljenog pimpeka i čim bi ga zbog naguravanja slomile, odmah bi od mase za modeliranje izradile novi. Ovdje je s njima pjevala: „Jedan, dva, tri // U školi o seksu učimo mi, u gimnastičkoj dvoranici // Učitelj ga gura svakoj curici // A dječaci sa svojim velikim batinama // Nutkaju ga da ponovi sve // Jer tako fino klizi, zar ne?” Mogao sam čuti Nancy, koja je za uskrsnih praznika stanovala kod tete u Amsterdamu u četvrti crvenih svjetiljki, kako šapuće: „Oni odlaze crvena lica. Zatim se malo ljuljaju na pločniku. Ali doznat ću ja o čemu je riječ.” Vidio sam i njezina oca koji uspuhan od stepenica i šetnje po parku razuzdano poput djeteta upada u njezinu sobu govoreći: „Crni labud mi je jeo iz ruke.” Ona je to zauvijek zapamtila jer je toga dana prvi put dobila menstruaciju i uplašeno sjedila u svojoj sobici zato što joj majka nije bila kod kuće pa nije znala što da radi. S vremena na vrijeme pao bih u nekakav polusan iz kojeg sam se budio potpuno napaljen. Činilo mi se da poput psa mogu nanjušiti njezinu čuču. Ali nisam se više usudio grepsti po njezinim vratima. Jer sam bio siguran da taj kerber od matere leži naćuljenih ušiju. Katkad sam u svojoj pospanoj glavi imao strašne vizije koje sam smišljao sam. Čuo sam povlačenje vode u zahodu, odšuljao sam se dolje i zgrabio je kad sam vršcima prstiju napipao mekanu tkaninu njezine spavaćice. I tek kad sam spavaćicu nakon hrvanja poderao i ušao u nju, osjetio sam da je to ona odvratna kučka. Također sam nju prvu ugledao kad sam tog jutra, bolestan od neprospavane noći, pogledao van. Hodala je po travi s glavom punom papilotnih viklera kao Meduza i na uzici za sobom vodila onoga nažderanog psa i branila ga s drškom od metle jer se pseto tjeralo. Brzo sam otrčao dolje i probao otvoriti vrata Olgine spavaće sobe. Bila su otključana. Opet je spavala kao nekad, s palcem u ustima i guzicom prema natrag, po cijeloj širini kreveta. Munjevitom sam brzinom skinuo donje rublje i zavukao se k njoj. Oprezno sam joj namještao tijelo dok nisam našao odgovarajuću poziciju. Spavaćica joj je već bila podignuta od silnog okretanja. Smotala se oko njezina trupa kao draperija božice s Partenona. Zatim sam se popeo na nju, koljenima lagano raširio njezina bedra i ugurao se u nju. Najprije je ležala mlitavo i lijeno, samo su njezine ljepljive usne iz kojih je iskliznuo palac puteno ispupčile. No iznenada se ukočila prije negoli je otvorila oči. Odmah sam je obavio rukama i stisnuo usta na njezine usne, ali ne samo kako bih je poljubio, nego kako bih je spriječio da počne vikati. I dok sam se hrvao s tom životinjom s dvostrukim leđima koja najvjerojatnije nije znala na koju

~ 73 ~

Knjigoteka

daša&annna stranu bi se okrenula, i dalje sam bio u njoj nabijajući je divlje i snažno. Kad se uspjela osloboditi mojih usta, pomislio sam da će početi vikati. Ali samo je kazala da će pozvati majku ako se ne skinem s nje i ne nestanem. To je zazvučalo toliko idiotski da sam se počeo smijati i gotovo iskliznuo iz nje. Kad sam joj rekao da joj to neće puno pomoći jer je dotična vani sa psom, odjedanput se opustila i pustila me da nastavim. No počela je histerično šaptati kao sinoć naglašavajući da ju je imao netko drugi. I ja sam gotovo počeo vikati i ridati da me to nije briga. Da je volim toliko luđački i očajnički mnogo da bih bio u stanju iz njezine pičke polizati sjeme njezinih ljubavnika. Gotovo je svršila na te moje riječi, tako se dobro provodila. A ja sam se suzdržavao jer sam joj htio priuštiti nešto što neće tako brzo zaboraviti. Zatim je počela vikati da moram paziti. Pogotovo sad. Ako zatrudni, neće znati čije je. No ja sam nastavio prodirati u nju pa se i ona opustila i potpuno prepustila. Baš kad smo trebali svršiti, iznenada se na vratima začulo grozno lupanje. Cijelo se Olgino tijelo skamenilo. Sve se stegnulo i kurac mi je ostao zaglavljen u njoj. Tada je njezina mater urlajući uletjela u sobu. Počela je luđački udarati po dekama, kao da obavlja istočnjački ritual naricanja i vikati da sam hulja i silovatelj te da će pozvati policiju ako ne nestanem iz ovih stopa. Potom je strgnula deke s nas. U istom sam trenutku osjetio kako moja tvrda, pričepljena batina, u ritmu kucanja mojeg srca, izbacuje spremu u njezino ukočeno tijelo. I unatoč svojem strahu i ukočenosti čuo sam Olgu kako mi stenje na uho: „Aaah.” Čini se da je njezina mater po mojoj stisnutoj guzici shvatila da svršavam u njezinu kći jer me uhvatila za gležnjeve i počela gurati i povlačiti. Odmah se i Olga počela boriti i udarati me u prsa. Oslobodio sam se, pokupio donje rublje ispod kreveta i otrčao iz sobe, dok mi je sperma još kapala iz kurca. Prije nego sam zalupio vrata za sobom, uspio sam vidjeti Olgu kako u krevetu sjedi s podignutim koljenima i glavom u rukama kao da se plašila batina. Čak i u kupaonici, uz zvuk curenja velike slavine, mogao sam čuti prodorno, bijesno urlanje te piljarice. Ali osjećao sam se pobjedonosno i veličanstveno. Jer je stenjala od užitka pred majčinim očima. I kad sam se božanstveno okupao u oblacima pjene te novorođen i odjeven izašao iz kupaonice, njezina me mater blijeda od bijesa već čekala na hodniku. Rekao sam joj da želim pozdraviti Olgu i krenuo prema spavaćoj sobi. Najprije me htjela zaustaviti, stisnutih blijedih usana. Odgurnuo sam je ustranu, ali to nije pomoglo jer je Olgina soba opet bila zaključana. Kucao sam, lupao, zvao je i vikao jer nije odgovarala. I ta je babetina svojoj kćeri dovikivala da takvoj hulji ne treba odgovoriti. Zatim je otišla u sobu i vratila se s telefonskom slušalicom, zaustavila na dovratku i zaprijetila mi da će pozvati policiju ako ne odem. Još sam Olgi doviknuo da ću je nazvati, da mi se mora vratiti. Da ne dopusti da je truje ta zvijer. Da ću je uvijek voljeti i čekati. Nakon toga sam,

~ 74 ~

Knjigoteka

daša&annna ne rekavši blijedoj, boležljivoj vještici da od kćeri želi napraviti kurvu, napustio kuću u koju se nikad više nisam vratio.

~ 75 ~ Knjigoteka

daša&annna

Cezar i Brigitte Bardot

Čovjek je prevrtljiv. A ja sam se jako trudio. Očajni pokušaji kad ljubav

više ne postoji kod obiju strana. Jer kad sam kroz prozor kafića u kojem sam je čekao vidio da dolazi, brzo sam otrčao do džuboksa i stavio ploču s pjesmom Oh, Suzanna koju je po kući stalno pjevušio njezin otac. Već sam je jedanput bio pustio jer sam došao jedan sat prerano, s predbračnim sporazumom, vjenčanim listom i šesto guldena u sivoj omotnici. Telefonski smo dogovorili da ćemo oboje sa sobom ponijeti tristo guldena za odvjetnika, ali bio sam siguran da će se njezina majka pobrinuti da ne ponese ni centa. Predbračni sam sporazum pročitao sigurno dvadeset puta. Žalosne retke vlasništva koje je u brak donijela buduća supruga. Električna šivaća mašina (prodana prijateljici za siću), sofa s prekrivačem i drugim priborom (samom sobom), različite vilice, žlice i noževi (marke Adolf H. ili Gott mit uns). Supruga će upravljati svojom pokretnom i nepokretnom imovinom i imati pravo potpunog uživanja u plodovima... Baš je to lijepo bila počela primjenjivati, razmišljao sam, dok sam je gledao kako ulazi u kafić popraćena šištanjem pokretnih vrata. Imala je spuštenu kosu. Počešljana i široka na njezinim ramenima doimala se kao crveni abažur. Bila je odjevena u crveni kostimić podstavljen bijelim krznom. Nešto sa zimskog sniženja. Sigurno ju je dobro grijao. Kad me ugledala, pohitala je k meni kao mačka koja je u lovu i ništa drugo ne vidi. Muškarci su podigli pogled s novina. Već su to primijetili po njezinoj odjeći. Doživljavah su je kao ženu s kojom bi se nešto moglo početi. Cura iz provincije koja se provodi. Zaustavila se pred mojim stolom. Nije htjela kavu. Morali smo odmah otići. I da, nije mogla nabaviti tristo guldena. Dakle, mogu li ja platiti, zasad. Odmah me odvela do pokretnih vrata, a ja sam poželio staviti nogu između njih i pustiti je da preklinje, lupa i viče u tom staklenom kavezu sve dok je ne oslobode konobari i gospoda koja čitaju novine. Tako je blesavo izgledala u tom kostimu. Kad smo hodah po ulici, rekao sam joj da je prvi put vidim u crvenom. Kazala je da svi u Alkmaaru govore o tome: „Jeste li već vidjeli Olgu?” I da je neko vrijeme nosila smeđu boju. Kad sam je podsjetio da je tek prije nekoliko mjeseci otišla od mene, počela se smijati te dodala da je imala faze poput Picassa. A kad sam je upitao što je napravila s onom prugastom haljinom, odvratila je da ju je dala služavki koja je bila presretna s njom. Samo ju je morala malo suziti. Toliko je užurbano hodala da sam tek na stepenicama kod odvjetnika dobio priliku da je dobro promotrim i tada sam shvatio zašto je imala boju kreča i zašto je bila čudna kao da je izgubila svoj identitet. Nije

~ 76 ~

Knjigoteka

daša&annna samo bila stvar u njezinoj odjeći. Nešto je bilo na njezinu licu. Nedostajale su mi njezine pjege. I tek sam tada primijetio da je njezina lijepa, ružičasta koža sa svim onim malim, smeđim točkicama bila prekrivena debelim slojem smećkastoga tekućeg pudera koji je bio nemarno nanesen sve do vrata, na kojemu joj je koža izgledala plavkasto i bolesno. Htio sam joj nešto reći jer mi je došlo da zaplačem. Ali suzdržao sam se jer kakve je to veze imalo sa mnom. Sad je sama upravljala svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, stoga je glavu slobodno mogla umočiti u tekući puder ili po ulici hodati u sivim plisiranim suknjama svoje majke. Pogledala me i vidjela suze u mojim očima. Ali, naravno, nije znala da su posljedica bespomoćna bijesa. Zbog tekućeg pudera, bijeloga krzna kunića, svih tih jadnih stvari. Stoga je kazala, prije nego su se otvorila vrata: „Tako mora biti, stari moj. Mora.” Gad nas je osobno odveo do svojeg ureda. Mlitavi, masni kolos s trbuhom nalik na pivsku bačvu, a duge mu je pridržavao pojas za hlače. Napadno ružičasta usta vlažna od sline nalazila su se u njegovoj velikoj bradi u kojoj su se mogle vidjeti ljuskice nalik na svrab, Poznavao sam ga iz grada. Bio je čest gost u kafićima u kojima se okupljaju umjetni ci. Prvo sam mu morao predati onih šesto guldena, a zatim mi je u ruke gurnuo saskog pastira i pastiricu, sigurno zato što sam kipar, i upitao me koliko bi mogao tražiti za njih jer ih je htio prodati. Odsutno sam gledao u taj ušljivi komad porculana i vratio ga na okvir kamina govoreći da je moj honorar za savjete mnogo veći od njegova. Progutao je uvredu smijući se srdačno dok mu se trbuh zanosio, ovlažio je golemi palac pritisnuvši ga na usne te počeo listati po papirima u kojima bi s vremena na vrijeme nešto pronašao i brzo i jednolično progovorio o tome. Nisam ga pozorno slušao, promatrao sam zid na kojemu je bilo puno knjiga o zakonima, jedan prastari studentski godišnjak i luksuzno izdanje Decameron. Samo sam nakratko pogledao Olgu kad sam čuo kako napuhano prase gunđa. „Zahtjev za razvod braka na temelju nevjere koju je počinila supruga.” Ona je gledala u strop kao da je se sve to uopće ne tiče. Kao da je u čekaonici liječnika prisiljena slušati intimne ispovijesti pacijenata. Iščupala je nekoliko dlačica iz krzna svoje crvene suknje i tek tada sam primijetio da su joj ružičasto lakirani nokti dugi kao školjke, I uhvatio sam se kako razmišljam: „Te bi pandže baš bile ugodne na kurcu.” Ali pritom uopće nisam razmišljao o njoj. Onaj je mesni puding bio gotov, sjeo je raširivši noge među kojima se širio njegov trbuh pa je izgledao poput japanskog redovnika dok je naizmjence gledao mene i nju: „Cezar i Brigitte Bardot. Kakva šteta! Pitam se postoji li način da ponovno spojim ta dva goluba?” Znao je da je to nemoguće. Da svojih šesto kinti slobodno može izvući iz novčanika. Ali iz osvete zbog onoga seljačkog porculana uvalio je Olgi, prije nego smo otišli, komad papira u ruke koji bih trebao potpisati za razvod ako me uspije nagovoriti na takvu

~ 77 ~

Knjigoteka

daša&annna ludost. Na njemu je stajalo nešto u stilu da ja izjavljujem kako ona zapravo nije počinila preljub te da je ta tvrdnja upotrijebljena samo u svrhu dobivanja razvoda. On je također napomenuo da razvedena žena bez tog papira ne može ući u neke zemlje. Primjerice, u Južnu Afriku. A ja sam kazao što je zemlja kriminalnija i ubilačkija, to je licemjernija u vezi sa seksualnošću te da valjda ne misli da ćemo otputovati u zemlju u kojoj devedeset posto stanovništva tretiraju kao životinje. On je lukavo primijetio da će gospođa o tome u budućnosti odlučivati sama i s time se završio razgovor pa smo opet bili na ulici. Htjela je odmah otići, ali se sjetila papira koji još moram potpisati pa je prihvatila moj poziv da negdje odemo na piće. Pozvao sam taksi i odvezli smo se u Vondelpark. Dok smo hodali širokim avenijama u smjeru rotonde, prolazeći pokraj grmova koji su cvali kao ludi, otvoreno je očijukala sa svakim prolaznikom koji je šetao psa ili samoga sebe. Sigurno je to činila kako bi mi prkosila i pokazala da je posve slobodna te da može činiti što želi. A vjerojatno i zato što se prije često suzdržavala pa je sad sve to morala nadoknaditi. Nije me bilo briga. Bolje da me pokušavala povrijediti nego da me žalila. Čini se da ju je tekući puder činio privlačnijom nego pjege. Sve je drugo izgledalo kao u stripu u kojemu djevojka stojeći na dovratku ordinacije, dok čekaonica vrvi muškarcima, liječniku kaže: „Doktore, nešto mi je u oku!” No dobro, očijukanje je prestalo kad smo se smjestili na terasi, skriveni iza živice. Ali odmah je bijesno ustala i kazala da mora telefonirati. Kad se vratila, rekla je da ne može dugo ostati jer će je netko pokupiti na glavnom ulazu u park. Upitao sam je li zato na lice stavila tu žbuku, a ona je ljutito odvratila da je to učinila zato što je izgledala izbljuvano. Brzo je naručila campari, a ja kolu s klekovačom, kao i uvijek. Dok je pijuckala svoj biter, izvukla je papir, stavila ga na stol pred mene i nonšalantno me pitala mogu li ga potpisati. Nagnuo sam se nad njega i pretvarao da pažljivo čitam. Tako sam sjedio nekih pet minuta sve dok me nije pitala jesam li ga konačno pročitao. Kad sam joj odgovorio da ne vidim nikakav razlog da ga potpišem jer je počinila jebeni preljub, kazala je da to nema nikakve veze. Da nije riječ o tome. Htio sam je zadaviti. Htio sam tu njezinu pjegavu glavu nabiti u čašu i povikati da je upravo riječ o njezinu prokletom preljubu. Ali ostao sam mirno sjediti i promatrao šljunak pod nogama. Uzela je papir i kazala: „Onda ne.” Odjedanput mi se cijela ta situacija učinila blesavom i sve mi je bilo svejedno. Zgrabio sam papir iz njezinih ruku, posudio njezinu kemijsku i napisao: ŠTO GOD SI UČINILA, ŠTO GOD ČINIŠ ILI ĆEŠ UČINITI, KAMO GOD ODEŠ, JA ĆU TE UVIJEK VOLJETI! Ispod toga sam se potpisao. Iščupala mi je papir iz ruku i pročitala tekst. Zgužvala ga je u kuglu, strpala u svoju torbu i kazala: „Sad više ne vrijedi.” Potom je ustala ne oprostivši se od mene i kroz stolove pohitala prema izlazu.

~ 78 ~

Knjigoteka

daša&annna

Sigurnosne žigice

Nakon svog tog jada i velikih sranja potrajalo je dok sam se konačno

polako osovio na noge. Ali više nisam radio majke s djecom niti Perzefone. Uz Amstel, među odbačenom kramom, tražio sam hrđave žičane mreže vrtnih ograda i kokošinjaca, potrgane igračke, trošan kućanski pribor, kamenje i komade pluta, nosio ih u svoj atelijere razvrstavajući ih na drvene daske i sve lijepio jedno na drugo, prelijevao katranom i zlatnim lakom ili posipao trunjem umjetne smole. Zatim sam na sve to stavio plamenik za autogeno zavarivanje sve dok masa koja je ključala i kuhala ispod debelog, crnog sloja nije otvrdnula i pretvorila se u komad izgorjele zemlje. I tako sam opet završio novu sliku. Tako sam napravio dvije do tri na dan sve dok mi atelijer nije bio dupkom pun i dok nije počeo nalikovati na špilju za šišmiše. To su bile slike koje su plašile ljubitelje umjetnosti, posebice zbog njihove težine. A kad mi se sve to prestalo sviđati, kad mi se počelo povraćati od smrada te krame, natrpao bih jednu cijelu seriju na svoj stari Riley (dok je Olga još bila kod mene, federi dječjih kolica popustili su pod težinom djece čiji sam bio duhovni otac) i potopio je kao nekad, ali sada usred noći na Amstelu, sam. (Olga je kazala kad su jedanput na tome mjestu kružile patke: „One idu na izložbu.”) Fanatično sam se bacio na posao, sa zapuštenim, dimnjačarskim izgledom i pogledom smetlara s kojim sam skupljao smeće, izgledao sam kao inozemni klošar jer je za vrijeme Tjedna borbe protiv raka neka zajedljiva ženica koja je zveckala sa škrabicom hodajući Ulicom Damrak, promijenila ton kad me vidjela da nailazim te počela govoriti na engleskom: „Rak... rak... the cancer... the cancer...” A jedna je stara dama prosiktala kad sam izašao iz kafića u kojemu sam popio samo kavu: „Alkohol je otrov.” Djevojke više nisam dovodio kući. Posljednje dvije bile su daveži. Tada sam odlučio konačno prestati s tim. Više nisam htio probleme u kući. Bolje je ići kurvama. I jeftinije. Ne moraš ih nuditi pićem i satima slušati raznovrsne bedastoće. Nakon pola sata opet si na ulici i možeš nastaviti s poslom. Iako je sve lijepo počelo sa Šveđankom Astrid. Na početku sam bio nepovjerljiv jer je u pepeljari ostavila dva energično ugašena opuška. Ali izgledala je veličanstveno, oličenje nježnosti iz Švedske, kao savršeni pinup poster, pa sam zanemario to upozorenje. Prve se večeri sve činilo predivnim. Čak sam mislio da bi mogla poslati nova Olga. Rekao sam da ću joj na trbuh napisati ljubavnu izjavu na švedskom. S njezinim ružem boje višnje na tu sam veličanstvenu blond-ploču, koja se doimala kao da se može podignuti ako se gurne prst u nju, napisao: SÄKERHETS

~ 79 ~

Knjigoteka

daša&annna TÄNDSTICKOR33! Nije joj bilo smiješno, ali otkud sam ja mogao znati kako se na švedskom kaže „volim te”. U početku je bila draga. Vrlo draga i nježna. Ali s vremenom me počela sve više kritizirati. Namjeravala je negdje saviti gnijezdo. Nije joj bilo dovoljno što se tuširam samo ujutro, htjela me i navečer prije odlaska u krevet natjerati pod tuš. Kupila mi je specijalnu četkicu za zube s nekakvim dlakavim gumbom sprijeda pa sam gotovo povratio jer su mi usta bila puna dlaka. Jedanput plahte nisu bile čiste, Htjela ih je odmah promijeniti. Kad sam joj rekao da ne može, ležala je na krevetu ukočeno i hladno kao ledena siga, pokraj plahti skupljenih na hrpu. Nekoliko dana poslije kad je ustala iz kreveta s namjerom da ode na zahod, na njezine je potkoljenice skočio toliki broj mačkinih buha pa je izgledala kao da ima dokoljenke. Na tom njezinu uddevallskom engleskom počela je vikati na mene i grditi me dok sam se na plahtama valjao od smijeha. Izribala je i očistila noge, odjenula svoju ukusnu odjeću i nestala iz mojeg života. A s Teom, jednom od posljednjih cvjetova koji su procvali u mojoj posteljini, išlo je još brže. Nakon jedne jebačine sjedila je na rubu kreveta s bananom, koju bi uvijek prerezala napola i vadila žlicom kao da jede jaje i ispričala mi je da je jedan sat sjedila i plakala kad je na radiju čula vijest da je umrla Marilyn Monroe. Uspravio sam se u krevetu i iznenađen ostao sjediti jer ta je vijest na mene djelovala kao da Olge više nema. Ili kao da je s tom viješću nestala zauvijek. Kako bih prikrio zbunjenost, kazao sam da Merlinku vjerojatno ne bih mogao odbiti bez erekcije. (But stiff back or stiff knees, You stand straight at Tiffany’s34 .) Skočila je kao da sjedi na škorpionu i počela me rukama tući posvuda gdje god me uspjela dohvatiti. Najprije sam je pustio da se ispuše, ali kad me mlatnula po nosnoj kosti tako da sam se skoro srušio na pod, iznenada sam postao vrlo otrovan i izvukao je iz svojega kreveta te je mokru, a potom i njezinu odjeću izbacio van u vjetrovitu noć. I tada se to zauvijek završilo. Više ih nisam dovodio. Istog dana u kantu za smeće sam bacio kutijicu s kopčama za kosu, naušnicama i broševima koje sam tijekom vremena pronašao ispod kreveta i iza njega. Zadržao sam jedino naušnicu u obliku morskoga konjica koju je Ans ili Wies ili Rieki običavala zakvačiti za moj kurac kad smo se valjali po krevetu. Kad sam nakon toga imao potrebu za ženom, otišao bih u grad i tražio dok ne bih pronašao jednu koja je bila dovoljno zgodna i koja je imala vlastitu kuću ili sobu. I tako sam u Ulici Apollolaan, u kući nakrcanoj sjajnim, skupim kičem, u kojoj si od tavana do podruma mogao kliziti gol po podu prekrivenom krznom i velurom i nijednom se ne udariti, završio u krevetu s otmjenom ženskom, jedrilicom s više jarbola nego krme. Čuo sam samog sebe kako govorim nakon što sam je povalio: „Jeste li svršili?” I s vremenom sam svuda po gradu upoznao najnepristupačnije djevojačke sobe u koje se dolazilo po strmim, kružnim stepenicama, za što je trebalo imati spretnost divokoze i

~ 80 ~

Knjigoteka

daša&annna biti napaljen poput divljeg ovna. Uglavnom su to bili prednji ili stražnji dijelovi tavana nemarno odvojeni daskama u kojima je trebalo naći put po mrklome mraku, pokraj rublja susjeda od ispod, uz svjetlo koje je prodiralo kroz procjepe. Gotovo uvijek su na zidu visjele reprodukcije crteža u sepiji Delacroixove marokanske plesačice, scene iz kazališta Toulousea-Lautreca ili nekoliko Degasovih balerina. Ponovno čujem glasove tih djevojaka kako mi govore stvari koje sam zapamtio: „Daj se okreni”, „Hoćemo li si ugurati male predmete?”,„Ta stvar koju imaju katkad izgleda deset godina starije nego oni”. Gertie, luda kao šiba, koja je jedan zid svoje tavanske sobice oblijepila školjkama i svojim se prednjim dijelom tijela naslonila na te oštre špiceve kad sam je nekoliko puta morao snažno udariti po guzici s konjskim bičem, dok je vikala: „Bičuj me, gospodaru! Bičuj!” Prvo je radila u ustanovi u kojoj je njegovala bića koja nisu govorila, koja su samo ležala i izbacivala sekret i govna i koje su zvali „biljkama”. Ali poslije je bila na tečaju za podučavanje mongoloida. Iznad njezina radnog stola visio je papir na kojemu je poput poslovice štampanim slovima stajalo: MONGOLIZAM JE JEDAN KROMOSOM VIŠE. A ispod toga gotovo nečitijivim rukopisom: Mongolizam nije uzrokovan alkoholizmom ili spolnim bolestima ili starijom dobi roditelja. To je greška mejoze. Kazala je da s tim debeljuškastim urlatorima katkad valja nastupiti sadistički jer su uglavnom bili odveć lijeni čak i da skinu jaknu, roditelji su ih razmazili iz osjećaja krivnje. Zatim bi podignula i stavila na vrh ormar gdje bi ostali cijelo jutro. No nakon nekog vremena toliko su se vezali za nju pa su bili vrlo uzbuđeni kad bi ona ujutro dolazila na posao te bi joj u hodniku svi doletjeli ususret i svi bi od sreće radili kolute preko glave. I odande se moja dijaspora ponovno vratila u tužnu dvorišnu sobicu u četvrti West, s pogledom na verande pune rublja, pocinčane dijelove i u plastiku zamotane mopede. K razvedenoj ženskici s tri slinava klinca. Kad bih došao k njoj sa slatkišima za djecu, koja su me zvala striko, odmah bi me posjela u klimavu, pletenu stolicu kao da moram prikupiti snagu prije nego završimo u spavaćoj sobi. Dok je palila radio, rekla je: „Lijepo se smjesti u ugodnoj stolici uz glazbu, Ina će ti donijeti krepku juhicu.” I onda bih satima sjedio i pripovijedao dječici koja su mi sjedila u krilu, sve dok kroz nogavice ne bih osjetio njihove mokre guze. I dok sam joj pomagao oko suda, kad je otišla po suhu kuhinjsku krpu, rekla je: „Pričekaj malo, komadu, pa će ti Ina opet dati žednu kuhinjsku krpu.” Žalostan osjećaj da sve to neće dugo trajati. Da će sa sjevernim suncem otići i njihov drugi otac. Katkad me nije bilo tako dugo da je curila hrđava voda kad bih povukao ručkicu od zahoda, kao nakon godišnjeg odmora, a mačka bi, nakon što sam je doveo od susjeda, njuškala po cijeloj kući kao da se nalazi kod nepoznatih ljudi. I tako se uvijek događalo nešto novo. Drugi susreti, druga djeca, druge sobice. I prvi Božić nakon što je Olga otišla. Bio

~ 81 ~

Knjigoteka

daša&annna bih umro od melankolije da sam ga morao provesti sam. Stajao sam u dvorištu siromašnoga prizemnog stana u četvrti de Pijp i hrvao se s mrtvim kunićem kod jedne ženice iz Surinama koja je imala prelijepu šestogodišnju kćerkicu - njezin ju je crni vitez ostavio na cjedilu. U neobuzdanu trenutku kazao sam da i ja, poput njezina muža, životinju mogu pripremiti na surinamski način pa sam i sâm morao vjerovati u to. Nije ga trebalo oderati, samo obrijati (a da ne pukne koža), a nakon toga između kože i mesa pumpom za bicikle napumpati zrak. Tako je morao u pećnicu, sa svime na njemu i u njemu. A ja nikako nisam mogao vjerovati da prije ne treba izvaditi crijeva. Ona me uvjeravala da se to stvarno tako radi. Jer inače nikako ne bi bilo moguće zadržati zrak unutra. No do toga nije ni došlo. Jer dok sam s britvom njezina muža smrznutih stopala stajao u krznu, više nisam mogao nastaviti. (Uopće me ne bi čudilo da je netko od susjeda, koji su stajali iza svojih osvijetljenih, perforiranih božićnih zvijezdi i vrebah me, nazvao Društvo za zaštitu životinja.) Kad sam razmišljao o tome da tu napola ćelavu, plavo-sivu rugobu koja je zapravo najviše sličila deformiranom novorođenčetu, još moram i napumpati, digao mi se želudac. Odjedanput mi je bilo dosta. Iz kuhinje sam uzeo velik nož, skinuo mu kožu, rasporio ga, izvadio iznutrice i nemarno ga razrezao na komade. Bila je jako razočarana, moja crna princeza. Bila je šutljiva kad smo kasno navečer kitili božićno drvce za njezinu kćerkicu. Ali kad je ležala pokraj mene u krevetu, rekla je da to i nije tako strašno, da će sutra kunić pripremljen na nizozemski način biti jednako ukusan. Preko njezinih ramena kroz umrljane zastore promatrao sam ulicu i u svjetlu ulične svjetiljke vidio prvi ovogodišnji snijeg. Kazao sam joj da na božićno jutro imam iznenađenje za nju. Kad me upitala što, najprije joj nisam htio reći, ali onda sam ipak kazao: „Bijeli Božić.” Okrenula se pa smo zajedno gledali kako sniježi. A ona je počela pjevušiti I’m dreaming of a white Christmas35. I kvragu, zapjevao sam s njom. Jer ako taj nezdravi, ljigavi, bezvrijedni treš Binga Crosbyja ne možeš prevaliti preko usana, u ovoj siromašnoj, prljavoj četvrti, nakon što si proživio godinu punu sranja i jada, onda ne vrijediš ni pišljiva boba.

~ 82 ~ Knjigoteka

daša&annna

Prokleti čavli

U novoj sam se godini prestao igrati mame i tate. Noću nisam mogao

izbivati. Jer sam i sâm postao otac. Zbog jedne nezgode. Iako sam samo postao otac crnoglava galeba. Radio sam u atelijeru zavrnutih rukava i bio u blatu do laktova kad sam čuo naglo kočenje automobila. Kad sam izašao van, pred mojim je vratima bio kombi. Ispred njega je stajao vozač, a pokraj njegovih nogu ležao je galeb. Rekao je da ništa ne shvaća, da ga nije ni dotaknuo. Galeb je na cesti kljucao pregaženu krišku kruga, a vozač je zakočio jer se galeb nije maknuo na vrijeme. Proletio je ispred njegova vjetrobrana i pao. Pažljivo je nogom gurkao bijelo galebovo tijelo i kazao kako misli da je najvjerojatnije mrtav. Da je sigurno umro od šoka. Kazao sam da ću ga odnijeti u kuću kako bih ga pregledao pa sam brzo pošao oprati ruke i vratio se s kutijom u koju sam stavio galeba i ponio je u kuću. To je bio crnoglavi galeb. Njegov kljun i nožice imali su predivnu svijetlocrvenu boju, a kod oka je imao nekoliko čokoladnih mrlja. No nisam imao mnogo vremena da se bavim s njim jer sam morao završiti oblikovanje smjese na drvenoj dasci zato što je počela naglo tvrdnuti. Dok sam bio zaposlen time, iznenada mi se učinilo da me netko gleda. Kad sam podignuo pogled, galeb je provirio iz kutije i promatrao me. Znatiželjno, jer je prvi put u životu svjedočio nastajanju slike. Otišao sam do kutije kad sam završio s poslom. Zavukao se natrag. Oprezno sam mu opipao krila, ali sam imao dojam da ništa nije slomljeno. Zato sam ga lagano bacio u zrak. No iako je lepršao krilima, srušio se na pod ispred mojih nogu i raširenih krila ostao ležati na boku. Dok sam ga podizao, ostavio mi je prvu mrlju na podu. Kutiju sam stavio u auto i odvezao se veterinaru, istom onom koji je onomad operirao moju mačku usred noći. Kazao je da se toga još sjeća dok je pipao galeba, no nije mogao naći uzrok zbog kojeg ne može letjeti. Sjećao se i da je tada bilo strašno nevrijeme. Pitao me jesmo li mačiće uspjeli održati na životu. Odvratio sam da smo ih njegovali s ljubavlju. Da ih je ona hranila mlakim lijekom koje je stavila u bočicu Maggija. Smatrao je da će galeb za nekoliko dana ponovno moći letjeti, da je trenutačno potpuno zbunjen. Kad sam odlazio s kutijom, kazao mi je da svakako pozdravim suprugu. Kimnuo sam i pomislio da je to sigurno zato što mu je Olga iz zahvalnosti dala onaj strastveni poljubac. Jer takvo što se nikad ne zaboravlja. Kod kuće sam galeba smjestio u prednju sobicu. Bila je prazna, a izreku onih američkih kokoši ONE WHO PUTS SALT IN THE SUGAR BOWL IS A MISANTHROPE, koja je visjela na zidu gotovo nečitljiva zbog požutjela papira, galeb zasigurno neće shvatiti kao poticaj. Još sam

~ 83 ~

Knjigoteka

daša&annna htio dopisati one who puts a seagull in the sugar howl is the misanthrope36, ali ionako mi više nitko neće doći, a meni je onaj natpis bio sasvim dovoljan. Nasred sobe stavio sam lavor pun vode i nekoliko puta na dan dolazio sam ga hraniti sitno narezanom ribom. U početku mi nije htio jesti iz ruke, ali kad je dovoljno ogladnio, iščupao bi je iz mojih potpuno ispruženih prstiju. I stalno sam ga lovio kako bih vidio hoće li bježeći od mene poletjeti. Ali ne, stalno je trčao ispred mene lupkajući nožicama, najprije po linoleumu koji se ubrzo pretvorio u zapečenu, smrdljivu, smeđe-bijelu površinu. (Čak sam na pod stavljao lesonitne ploče kako bih s pomoću prirodne prljavštine i otiska njegovih nožica stvorio novu vrstu slika. Ali nisam ih nikako mogao prodati. Ljubitelji životinja rijetko su ljubitelji umjetnosti. Ujedno je trebalo imati loše razvijen njuh jer te su slike smrdjele kao kokošinjac u ribarnici.) Kad bih navečer dolazio kući i otvorio svjetlo dok sam ulazio u sobu, našao bih ga kako u lavoru s vodom stoji na jednoj crvenoj nozi. I tada sam znao koliko će mi biti teško pustiti ga na slobodu ako opet uspije poletjeti. Početkom te godine (slobodno mogu reći godine galeba jer ta je mila životinja, za koju sam se počeo vezivati i na koju se s vremenom navikla čak i moja mačka, kod mene stanovala gotovo osam mjeseci) do mene su o Olgi stizale samo neodređene vijesti. Da se nekoliko mjeseci nakon razvoda navrat-nanos htjela udati u Škotskoj. Ali da je odustala u posljednjem trenutku i mirovala dogovorenih devet mjeseci. Ali njezina se majka u zadnjem trenu još htjela jasno iskazati. U svoj svojoj otrovnosti. Poslala mi je račun. Po njezinu odvjetniku. Htjela je da platim onaj jebeni linoleum koji je Olgi kupila za rođendan prije dvije godine. Umjesto istrošena poda u boji govna Olga je u kuhinjici imala novi, sjajni mediteranski plavi linoleum. No nakon vrlo kratkog vremena bio je pun rupica od njezinih potpetica, a na nekim je mjestima bio čak potpuno perforiran. Pa da to još i platim. Odmah sam se obratio odvjetniku, ali ne onoj prljavoj, korumpiranoj žabi od razvoda. Ovaj sam put našao poštenog čovjeka koji je njezinu odvjetniku poslao ljubazno, ali razorno pismo: Moj me klijent obavještava da je vaša klijentica nabavila materijal i organizirala radove, na što se odnose računi koje spominjete, iz velikodušnosti spram klijenta i njezine kćeri te da nema ni govora o tome da su ti računi plaćeni u svojstvu pozajmice za mojega klijenta. Stoga moj klijent ne pronalazi nikakav razlog za uplatu na ime vaše klijentice. Eto joj ga pa neka s tim čini što god ju je volja. A tako je i bilo jer o tome više ništa nisam čuo. Ujesen te godine galeba (čak mi je skakao u krilo kad sam u ruci imao ribu) vidio sam Olgu u robnoj kući de Bijenkorf. Pod rukom sam, poput fakira, vukao skulpturu od čavala iz Konga koju sam od jednog prijatelja zamijenio za sliku iste težine. Nisam se usudio ostaviti je u autu jer se nijedna vrata tog vozila više nisu mogla zaključati. Trup joj je bio pun hrđavih čavala, a u trbuhu je

~ 84 ~

Knjigoteka

daša&annna imala zrcalo nalik na ugradbeni televizor. Iznenada sam spazio Olgu kako kopa po košari s rukavicama. Muškim rukavicama, odmah mi je sinulo, prije nego sam se sjetio da to ne može biti Olga jer ona nema plavu kosu. Neko sam vrijeme gledao u nju, a zatim sam stao iza nje i rekao: „Kod kuće još imam omotnicu s tvojom crvenom kosom.” Okrenula se kao da sam je uštipnuo za guzicu. Zatim je pocrvenjela od neugodnosti. Nakon toga joj se lice opet uozbiljilo i gledala me bezizražajno kao da sam netko iz gomile. A ja sam se sjetio onog što mi je rekao netko tko ju je nedavno susreo: „Nestalo je topline iz njezinih očiju.” Vidio sam da je to istina, ali jednostavno nisam htio vjerovati. Uspio sam je dobiti u lift i odvesti u kafić. Odlučio sam da joj neću ništa više govoriti o crvenoj kosi. Sjedili smo ondje, s pogledom na grad i skulpturom ispred nas, između šalica. Preplavila me neizmjerna tuga jer na početku nije bilo ni sjene onoga što je bilo među nama. Bilo je kao da sam počeo jednu od svojih nebrojenih avantura. Kao da će mi nakon jednog sata opet ostati okus kratkotrajnog valjanja po krevetu. A o tome nisam mogao razmišljati kad je bila riječ o Olgi. O Olgi od nekad. Pitao sam je za koga je htjela kupiti rukavice, a ona je rekla: „Samo sam malo gledala.” Zatim me pitala kakva je to stvar dok je s neugašenim čikom palila novu cigaretu. Odvratio sam da je skulptura sa zrcalom sjedište jednog duha te da su ovo čavli prokletstva. Da ih se zabijalo u nju kad se htjelo nauditi neprijatelju. Ona je, ne nasmiješivši se, kazala da sam ih zbog nje zasigurno zabio mnogo. Nasmijao sam se i rekao da je skulptura bila gotovo prazna kad sam došao u Bijenkorf, ali da sam je, čim sam je ugledao kako stoji ondje, na brzinu nakrcao čavlima. Nije me gledala kad sam gledao u nju. Zbog kose. Jedva sam uspijevao gledati u nju. Kako je to samo mogla učiniti? Kokoš bez glave. Izgledala je slomljeno. Jadno. Ali i umjetno. Kao obojena fotografija. Kad sam joj govorio o galebu koji je pod u sobici prekrivao sve većim slojem prljavštine, počela je govoriti o svojoj majci. Sigurno zato što se stidjela zbog onog računa za linoleum. Rekla je i da je njezina mater draga. Da se uvijek može vratiti kući. No uzimala je previše novca iz tvrtke, iako tvrtka baš nije stajala najbolje. I obvezno je svake godine, u punoj opremi kao vesela udovica, s prijateljicom odlazila na skijanje u Austriju. S personalom je također uvijek imala problema. Kad je jedanput iz toaleta nestao ručnik, na njegovo mjesto nije htjela objesiti novi dok se ne pronađe stari. Ispod kukice je zalijepila papirić na koji je napisala: PRIJAŠNJI JE UKRADEN 26. SVIBNJA! Kad sam je pitao kako je ona i je li i dalje onako mila, kazala je pogledavši me zajedljivo: „Zar ne vidiš? Strast mi sjaji iz očiju.” Ali malo poslije mi je pomalo utučeno ispričala priču o prvoj avanturi. Da je trajala kratko jer je tip bio slabić. Bio je u braku s Engleskinjom. To mu je u početku bilo vrlo zanimljivo i pokušavao je govoriti nizozemski kao netko

~ 85 ~

Knjigoteka

daša&annna tko je emigrirao prije dvije godine. No nije se usudio razvesti se jer mu je otac zaprijetio da će ga razbaštiniti. Bio je jednostavno nesposoban zbog straha od tog čovjeka. Stalno joj je plakao na ramenu zbog njegova sinčića koji je bio nesretan i kojeg nije mogao ostaviti na cjedilu. Kazala je da je toliko žalio samog sebe da je jedanput kad su bili u hotelu u Kijkduinu pokušao počiniti samoubojstvo dok je ona bila s njim. S tabletama za spavanje. Dok si je proučavao lice u zrcalu iznad umivaonika. To je sve bila predstava. Budući da je bio toliko očaran vlastitim licem, slučajno je uzeo previše tableta. Morala je pozvati hitnu pomoć da ga odveze. U bolnici su mu ispumpali želudac. A kad ju je nazvao njegov otac i rekao joj da bi bilo dosta, da moraju prekinuti, da njegov sin ima tri do četiri avanture godišnje, pukao joj je film. Više ga nije ni posjetila u bolnici. Ali njezina je mater bila bijesna. Osim što je izgubila sve klijente u Rotterdamu, opet je na grbači morala nositi kćer. Kad sam je upitao zašto mi se nije vratila, rekla je: „Nisam mogla. Samo sam htjela živjeti mirno, ugodno se osjećati. Ništa drugo. Izlaziti i sjediti po barovima. Jednostavno biti među nepoznatim ljudima.” Kazao sam kako sam, kad sam čuo da se preudala, mislio da se udala za njega. Odmahnula je glavom i dodala da nakon svega tog jada više ne bi mogla podnijeti njegov dah na njezinu vratu. Sad je bila u braku s poslovnim partnerom iz Alkmaara. Tog čovjeka zanimah su samo nogomet i Churchill. O njima je znao sve. Kad sam je upitao krije li se iza toga opet njezina majka, oštro me napala: „Ti stvarno misliš da je moja majka kriva za sve. Taj je čovjek godinama zalazio u našu kuću. Kratko smo šutjeli, a ona je prstima lagano čeprkala po čavlima skulpture i kazala da bi se to malo zrcalo dalo iskoristiti za šminkanje. Iznenada sam je upitao je li sretna. Kimnula je i tada sam prepoznao djelić Olge od nekad. Naime, pričala mi je da ima malu zelenu vodenu kornjaču u akvariju s komadom kore od drveta te da je jako htjela imati kornjaču koja se može potpuno sakriti, kao što smo jedanput vidjeli u amsterdamskom zoološkom vrtu. Mini kornjaču. Rekla je kako bi na proljeće htjela nabaviti kozlića. Kroz smijeh sam je upitao je li uspjela vidjeti prazan bazen jer to mi je jedanput rekla kad smo prolazili pokraj bazenskoga kompleksa Miranda: „Imam veliku potrebu vidjeti bazen bez vode.” Rekao sam joj da sam lani ušao unutra jer su vrata bila otvorena. Bio je neobičan i deprimantan osjećaj vidjeti sve te velike spremnike plavo-zelenih pločica i nakupine uvelog lišća u uglovima i svlačionice koje zjape prazne. Samo je napušteno igralište izgledalo susretljivije podsjećajući na ljeto. Kao da su još naokolo kružile sjene debelih tuljana iz četvrti, koji su onamo odlazili u sedam sati ujutro kako bi se „na brzinu okupah” i napravili nekoliko nezgrapnih vježbi za mršavljenje. Olga se sjećala da ju je usred zime ubola osa. Na snijegu, u amsterdamskoj šumi. Bila je zaboravila rukavice pa je zbog toga odvrnula rukave u kojima je osa namjeravala prezimiti.

~ 86 ~

Knjigoteka

daša&annna Najedanput je postala hladna. Samoj sebi nije htjela dopustiti preveliku prisnost i razgovarati o zbivanjima od prije dvije godine, koja su se doimala tako dalekima. Nije joj pristajalo kakva je bila sad, kako je izgledala. Ali ipak nisam mogao potisnuti trijumfirajući osjećaj pa sam razmišljao: „Vratiti ćeš se ti.” Samo joj je život još trebao zadati poneki udarac. Otpratila me do auta i odmah se zaljubila u njega. Upitala me sjećam li se da smo jedanput, kad sam dobio predujam za jedan posao, otišli pogledati stari Jaguar, proizveden neposredno nakon rata. Ja sam kazao da je vlasnik mehaničarske radionice bio uvrijeđen jer smo za sedamsto guldena još zahtijevali da auto bude u voznom stanju. Smijala se i sjela na moje mjesto vozača. Stiskala je gas, kočnicu i kvačilo. Promatrao sam njezine noge koje su se pomicale i sjetio se našega prvog susreta. Onog dana kad me povezla dok sam autostopirao. Izašla je iz auta i kazala da nije odjevena za takav auto. Da bi trebala biti u hlačama i puloveru. Ali da ona to više ne može. Sad mora biti gospođa. Dok sam skulpturu od čavli stavljao na drugu stranu auta, ona se nagnula i promatrala moju sliku naslonjenu na stražnje sjedište. Pitala me slikam li sada takve slike i uspijevam li ih prodati. Odvratio sam da ih prodajem mnogo. Mladim, novopečenim supružnicima, intelektualcima koji žive u novim stanovima u predgrađu. Jer prigušuju zvukove. Ali da katkad u Amstel bacam cijele gomile tih slika. Kao nekada s dječjim kolicima. Slegnula je ramenima i kazala da mora poći. Dala mi je ruku. I ja sam svoju ispružio posve prirodno i slobodno jer ni u jednom trenutku nisam očekivao da ćemo se na rastanku poljubiti. Kazala je da ćemo već negdje naletjeti jedno na drugo. Potom je nestala u gužvi. Prvih tjedana nakon našeg susreta osjećao sam se grozno. Nakon što sam čuo priču o njezinoj prvoj avanturi, imao sam dojam da je moj jad bio neutemeljen. Cijela se stvar činila banalnom poput melodrame. I naravno da sam utjehu pronašao u svojem galebu. Ali ne kao prijatelji životinja koji svu svoju mržnju prema ljudima šapuću u te dlakave uši ih papigu nauče psovati. Pružio mi je spokoj. Bilo mi je kao da se nalazim u zoološkom vrtu kad sam iz stare stolice od morske trave promatrao goluba koji je potpuno miran stajao na ptičjem izmetu kao na pješčanom sprudu. Ili kad je svojim crvenim nožicama žustro plivao u velikoj kadi i pljuskao krilima močeći se velikim kapima vode. Kad sam jednog jutra ušao u sobu, poletio je i kružio oko mene velikim, snažnim zamasima krila. Doimalo se kao da se prostorija razbila na komade. Kao da je s vrhovima krila rušio zidove sobice. Nastavio je letjeti oko mene, a ja sam počeo plakati. Izridao sam cijeli jad od posljednje dvije godine. Lica napeta od plača, u kutiji sam ga odvezao na nasip na Amstelu. Otvorio sam kutiju ondje, na nasipanoj pješčanoj ravnici, s galebovima u daljini, iznad jezera. Odmah je odletio u nebo. I kako priliči ptičjem rastanku, nekoliko je puta kružio oko moje glave.

~ 87 ~

Knjigoteka

daša&annna Zatim se iznenada priključio cijelom jam kriještećih i kričućih srodnika. Htio sam ga dozvati, vikati, ali nisam mogao ispustiti ni glasa. Činilo se kao da mi je netko odostraga stavio ruke oko vrata i prstima svom snagom stisnuo ždrijelo.

~ 88 ~ Knjigoteka

daša&annna

Nice dolls37 & Judine lutke

Danima

sam u sobici na koljenima pokušavao oribati skoreni ptičji izmet. Nakon nekog vremena to mi je i uspjelo, ali sobica je bila neuseljiva. Smrad je doslovce štipao za nos, oštra mješavina ptičjega govna i sušene ribe. Činilo se da je u zidovima smrad ishlapio, ali širio se od omekšanog taloga koji je iscurio kroz rubnu letvu. Sve sam pokušao. Posipao sapunskim prahom, prskao kolonjskom vodom, u sobi ostavio posudu s terpentinom. Ništa nije pomagalo. Nakon nekoliko dana osjećao se neugodan zadah, a istodobno je iz drugih uglova i šavova prodirao penetrantni smrad. Više je nisam mogao iznajmiti. Mogla je još samo poslužiti kao spremište, kao u Olgino vrijeme. I tako je moja samoća opet bila potpuna. Bez galeba i djevojke. Oko nikoga se nisam se trudio. Radio sam i spavao. Nakon posljednjeg susreta s Olgom nešto je puklo u meni. Nestale su sve iluzije i nada s kojom sam mjesecima živio u jadu. Omamljivao sam se poslom, kao što se ljudi odaju piću ih drogama. Od ranog jutra do noći. Tako je prošla godina dana i tek sam tada opet čuo nešto o njoj. Od jedne naše nekadašnje prijateljice koju je redovito posjećivala. Mjesec dana nakon što sam je sreo u robnoj kući, potražila je tu prijateljicu kako bi joj dala adresu liječnika koji bi joj mogao pomoći. Zatrudnjela je i s tim se završio njezin drugi brak. Rekla je da tog čovjeka više ne može podnijeti pokraj sebe. Navečer bi zaključavala vrata spavaće sobe, a on bi bračni debakl gušio za šankom. Svake bi večeri dolazio kući pijan i kao klada pao na kauč u sobi i zaspao. No kad je postao agresivan i jedne noći raskomadao sav namještaj, razvalio vrata spavaće sobe i pokušao je silovati, smrdljiva zadaha od piva, ponovno je pobjegla majci s kovčegom odjeće. A budući da je liječnik njezine prijateljice obavljajući abortuse završio u rukama pravde, dijete joj je s otopinom sapuna izvadila aborterica. Od toga je dobila upalu jajnika i nakon nekog vremena morala je izvaditi jedan jajnik jer joj je smrdio kroz pičku. Sad se spremala udati za američkog inženjera koji je radio za jednu naftnu kompaniju. Budući da mi je ta prijateljica rekla kako odmah nakon vjenčanja planiraju otići u Ameriku i da je vjerojatno više neću vidjeti, napisao sam joj pismo. Nakon nekoliko dana me nazvala iz Beverwijka u kojem je iznajmila kuću s budućim mužem i nekoliko drugih američkih bračnih parova koji su radili za istu kompaniju. Dogovorili smo se sljedeći dan. Satima prije negoli je došla hodao sam po atelijeru kao tigar prije hranjenja. Pokušavao sam sve vidjeti njezinim očima. Je li ovo ili ono već bilo ovako dok je još bila kod

~ 89 ~

Knjigoteka

daša&annna mene. Iznenada se pojavila sama. I ona je sve proučavala očima, kao i ja maloprije. Pitao sam se što se zbiva u njoj. Nedostaju li joj kaktusi i svi njezini portreti u gipsu za koje je satima pozirala dok je slušala ploče Sonnyja Rollinsa ili Milesa Davisa. Dugo se zaustavila pokraj skulpture s mačkom. Zatim me upitala gdje je mačka. Ona je spavala na jednoj stolici. Nije reagirala na njezin glas. Prošlo je previše vremena. Olga joj nije prišla, samo je pomalo stidljivo gledala u njezinu smjeru. Možda je bila sretna što tako mirno spava. A bilo bi doista čudno da ju je uzela u ruke. Sjela je, a ja sam na stol stavio bocu konjaka i čaše. Iznenadio sam se kad je došla. Tako je smršavjela, loše je izgledala i bila je nervozna. Opet je imala crvenu kosu, kratku kao Jean Seberg. Rekla je da je to bilo potrebno kako bi se riješila plave kose. U početku je izgledala kao izblajhana pudlica. Ali tako je moralo biti, učinila je to za bivšeg muža. Ošišavši kosu, i njega je htjela izbaciti iz života. Natočila si je čašu konjaka i rekla da je sve isto kao prije. Osim slika. Kaktusi joj nisu nedostajali. Ni njezini portreti. Možda je već sve bila zaboravila. Sjedio sam i promatrao je. To ju je činilo živčanom i nesigurnom pa me upitala mislim li da je ostarjela. Srdačno sam joj se nasmiješio i kazao da je starija, ali nikako stara. A zapravo sam mogao ridati za onim mojim lijepim zlatom od nekad. I dok smo pili konjak, počela je priču o svojemu drugom braku. Da je svih onih mjeseci živjela u strahu da ne zatrudni jer on uopće nije pazio. Da je bio grub i glup i da među njima nije bilo ničega vrijednog. Da je imala osjećaj da kod njega živi u velikom zečjem kavezu. Samo sa sijenom i vlastitim govnima. Da više ne zna ni kako je izgledao. Da ga je potpuno zaboravila. Pitao sam misli li to i o meni, a ona mi je odgovorila da ne bi bila ovdje da tako misli. Zatim je otišla do stabla koje se još nalazilo nasred atelijera i upitala me sjećam li se da je ono iz njihova vrta. Kazao sam da ga je njezina majka dala podrezati samo mjesec dana nakon smrti njezina oca jer je kuću činio mračnom. Da to njezin otac nije htio. Sjećala se da su mu, nakon što je došao k nama, iz debla počele rasti male grane nježnih zelenih listića. Kao da je iz sobe htjelo iscijediti ono malo života što je ostalo u njemu. Ali nakon nekoliko dana sve je uvenulo jer iz zemlje više nije mogao crpiti hranu i vlagu. Sjećala se i da su iz stabla, kad smo ga postavili ovamo, izlazile čete crvenih mrava koje su hodale po cijelom atelijeru i nestajale u jednoj pukotini. Trajalo je cijeli dan dok nisu otišli svi mravi, a ja joj nisam dopuštao da ih poprska otrovom. Kazao sam da su mravi imali boju njezine kose i da je to zbog toga. No ja sam tada imao osjećaj da oni kroz zemlju odlaze k njezinu ocu. U vrt u koji su pripadali i u kojemu su oduvijek živjeli. Olga je ponovno sjela. Pitala me da joj pokažem fotografije od nekad jer ju je zanimalo kako je onda izgledala pa sam pred nju stavio cijelu kutiju. Najprije ih je nepomično gledala s čašom u ruci. Zatim je počela vaditi jednu po jednu, kao protiv svoje volje, i promatrala ih dugo i

~ 90 ~

Knjigoteka

daša&annna pozorno. Fotografije s početka kad je još izgledala vragolasto. S crvenim šeširićem, prekrasnim punim usnama i golim ramenima koja su virila iz crno-bijeloga prugastog pulovera koji sam poslije spalio. Ili kao Ciganka u noćnoj košulji cvjetna uzorka ispred umrljana siva šatorskog platna kućice koju smo iznajmili u dinama, s onim elanom u kukovima i facom otečenom od sna. Pitao sam se je li razmišljala o tomu da je iza toga prljavog platna spavala s patkom između svojih lijepih grudi, i o tome koliko smo bili sretni u onom u bijelo oličenom, drvenom krevetu. Zatim su tu bile slike nje u radnom odijelu s maramom na glavi i bijelim mrljama na licu kad mi je pomagala pri lijevanju gipsa. Pa one dok plešu u moru, onako punašnih oblina, dok je nemirnim morem prolazio ribarski brod. S macom na rukama koja se od mačića pretvorila u mačku. Na balkonu dok čisti kapulice za kiseljenje. Pa poslije, ponosna pred policama s punim staklenkama octa, crvenog papra i lovorovih listića, jasno raspoznatljivih među bijelim lukovicama. Intenzivno sam je promatrao dok je brzinski prolazila kroz slagalicu naših života. Primijetio sam da njezino lice želi potisnuti emocije. S vremena na vrijeme kazala bi samoj sebi: „Tada sam na sebi imala onu ljubičastu haljinu. Ovo je bilo ispred trnjine. Na uglu. Plodove smo brali po mraku s džepnom lampicom. To sam zaboravila.” Stidjela se dok je gledala slike na kojima je gola. A nije joj se ni sanjalo koliko sam samo puta drkao gledajući u njih, dok sam poput luđaka pokušavao zamisliti njezino bijelo meso izvan te sive slike. Rekao sam da je jedna od tih fotografija slikanih pred zrcalom nastala nakon što je stojećke masturbirala za mene. Da se to još može vidjeti po njezinim zaokruženim usnicama. Ponašala se kao da me ne čuje i nastavila gledati slike. Iznenada je kazala da je dobila kompleks manje vrijednosti glede svoje figure. Da njezine dojke više nisu kao nekad, kad su svi govorili: „Olga ima najljepše.” I da je na plaži stavljala palačinke na butine kako bi pokrila proširene vene. Više se nije svlačila pri danjem svjetlu i uvijek je nosila duge rukave jer joj se pjege na rukama više nisu sviđale. Kad sam joj rekao da bi ih volio izljubiti, jednu po jednu, kazala je da je i dalje vidim onakvu kakva je bila nekad. Da je idealiziram, no da ona već odavno nije idealna žena. Da je muškarac za kojeg će se udati voli onakvu kakva je sad. Bez obzira na to je li pijana, pa uništi partiju kad u bridžu pogrešno licitira jer misli da je prava faca ili kad ima drukčiju frizuru. Kad sam je pitao kakav je on čovjek, kazala je kako bih ja za njega rekao da ima strašno zanimljivo lice. Da je vrlo ružan. Ne njegove crte lica, nego da ima kozičavo lice. Indijansko. Rekla je da sliči Humphreyu Bogartu. I nosio ju je na rukama, tako se izrazila. Kad sam kazao da sam to i ja činio, odvratila je da to dobro zna, ali odmah me sasula prigovorima. Da se osjećala zatvoreno te da tijekom svih tih godina nijednom nije sama bila u gradu. Da sam prečesto spavao s njom. Da bi to već počelo ujutro dok je kuhala kavu pa

~ 91 ~

Knjigoteka

daša&annna bi pomislila: evo ga opet. Izračunala je, katkad sedam puta u jednom danu. To više nije bilo normalno. Da sam imao satirijazu. Kad me pitala imam li je još, kazao sam da bih je imao da je ostala sa mnom. A kad sam je pitao može li se smijati svim tim stvarima iz prošlosti, odgovorila je: „Ne, više se ne smijem. Kad sam počela živjeti, mislila sam da je život bajka. Udat ću se, bit ću sretna. Ali mnogo sam manje sretna nego što sam to očekivala.” Šutke je sjedila neko vrijeme gledajući slike koje je imala u ruci, na kojima je bila s patkom koju je stisnula uz obraz. Na njima je izgledala tako milo i sretno. Poput ruže iz doline dina. Vidio sam kako je progutala slinu, pa sam kazao neka odvoji sve slike koje bi htjela imati. Da ću joj napraviti kopije. Ali odmahnula je glavom i vratila fotografiju u kutiju s licem prema dolje. Zatim ju je odgurnula od sebe prema sredini stola i ustajući od stola rekla da će to učiniti neki drugi put, da sad mora poći kako bi kupila bocu konjaka za večeras, za kartanje. Bilo je gotovo šest sati. Obećala mi je da će navratiti prije nego otputuje u Ameriku. Na vratima sam je uhvatio i poljubio je u oba obraza. Jer sam mislio da je više nikad neću vidjeti. Skoro su mi suze počele curiti niz facu. Ipak je došla. Tjedan dana poslije. S mužem za kojeg se udala dva dana prije. Doista je sličio Humphreyu Bogartu i vidio sam da je istina ono što mi je ispričala o njemu. Da je nosi na rukama. Gledao ju je isto kao što sam je i ja gledao svih onih godina. Konačno je opet bila nečije zlato, a ja sam gotovo bio sretan zbog toga. Ali i on se plašio da bi je mogao izgubiti. Kao i ja nekad. Jer kad je ustala s niskoga kauča na kojemu je sjedila pokraj njega i pošla u zahod, on ju je obujmio objema rukama oko nogu. Bila je to instinktivna reakcija i sramežljivo se nasmiješio. Kad se vratila, pitao sam je je li sretna što se udala treći put. Kazala je da je luda za njim, ali ne onako kako bi htjela. Da još ima puno pitanja na koja nema odgovor. Jedino kad bi stvari krenule u krivom smjeru, imala bi odgovor na njih. Ali on je divan čovjek. Gledala ga je nježno dok je ispred ormara s knjigama proučavao plastike crnaca i rekao: „Moj je otac uvijek govorio da su Amerikanci neciviliziran narod. Ali oni znaju sve o povijesti Amerike, sve.” Osjećao je da ga ona gleda i da pričamo o njemu. Okrenuo se i nasmiješio joj se. Zatim je pokazao na plastike crnaca rekavši: „Nice dolls.” Primijetio sam da se Olga malčice stidi jer to baš i nije bio točan opis tih stvari. Ali kad sam s njim počeo razgovarati o njima i također ih nazvao lutkama, milo me pogledala. Rekla je da joj je dosta teško s jezikom. Ona je dobro govorila engleski, ali kad bi htjela reći nešto zamršeno ili objasniti nešto o sebi, često bi pomislila: „Ma, nema veze.” To joj je bilo odveć naporno. Prije nekog vremena, kad bi netko napravio glupi potez u kartanju, rekla bi: „That mouse will have a tail38.” Svi su prasnuli u smijeh. A ona ne zna jesu li se smijali zbog izraza koji u engleskom uopće ne postoji ili zbog situacije. On se tome ponovno nasmijao i zagrlio je kad je došao sjesti pokraj nje. Rekla je da joj se sviđa

~ 92 ~

Knjigoteka

daša&annna što s njim nigdje neće stalno boraviti. Da će stalno seliti s jednog mjesta na drugo. Da će uvijek imati unajmljenu namještenu kuću. I samo nekoliko kovčega. Uvijek će živjeti s namještajem koji ne pripada nikome ili pak pripada svima. I uzbuđeno je pripovijedala kako će joj, prije nego što odu u Arapski zaljev, pokazati Ameriku. Od Nebraske do Texasa. I kako će na proljeće otići u Meksiko na medeni mjesec. Odgođeni honeymoon39. Kad sam se pojavio s kutijom s fotografija, brzo je ustala i jednostavno me odgurala natrag. On bi ih rado bio vidio, ali ona to nije dopustila. Kazala je da više nema vremena, da moraju otići jer imaju još jako puno posla prije odlaska. Obećala mi je da će još jedanput doći ako budu imali vremena. Ali ja sam bio siguran da neće doći zbog fotografija. Da on neće vidjeti kakva je bila. Da je može voljeti samo onakvu kakva je danas. Tako je i bilo jer nekoliko se mjeseci više nije javljala. Onda sam primio njezinu razglednicu iz Amerike, s fotografijom kuće u New Orleansu s onim poznatim balkonom koji ima ogradu od lijevanog željeza. Na poleđini je napisala, teško čitijivim rukopisom, kao što je nekad pisala ljubavna pisma: This is a very big country40. Amerika je golema zemlja. Na Floridi nas je uhvatio pljusak u nekoj vrsti prašume. Na putu su ležale grane koje su se slomile jer je mahovina koja je visjela na njima postala preteška od kiše. (Dok sam to čitao, sjetio sam se našega prvog susreta kad me autom povela po onoj cesti punoj grana koje je slomila ledena kiša.) S vremena na vrijeme morali smo stati da ih maknemo s ceste. Čak je i kornjača prešla cestu. U divljini, samo tako! Best regards41! Olga. Tog sam proljeća dobio još jednu razglednicu s fotografijom jesenskoga krajolika u stilu The trouble with Harry42. AUTUMN IN THE FEATHER RIVER COUNTRY OF CALIFORNIA43. Bez teksta, samo s pozdravima. Ali iz Meksika mi je poslala pisamce. Četrnaest dana nakon Uskrsa. Napisala je da se među mulama i kaktusima, visokima poput kuća, iznenada sjetila mene. Vidjela je bumbara i leptira kako zajedno sjede na nekakvu stričku i iznenada se sjetila mojeg albuma Cvijeće i njegovi prijatelji. Pisala je da ljudi ondje imaju grozne navike. Da na Veliku subotu posvuda spaljuju lutke koje izgledaju kao Juda, koje su izradili puno prije. Prošli su kroz jedno selo u kojemu su gorjele lutke u prirodnoj veličini, a njezin je muž rekao da se ponašaju kao Ku Klux Klan. I da joj katkad na toj vrućini nedostaje Alkmaar. I zeleni pašnjaci i kanali. Nakon toga povremeno bi mi stizale razglednice. Iz Manzanilla. (Šarena tržnica ribe s divovskim morskim kornjačama.) Vera Cruz, Yucatan. (Hram posvećen nekakvu ljudožderu, kako je napisala.) Svaki put kad sam u poštanskom pretincu pronašao njezinu razglednicu, više nisam mogao raditi jer me preplavila melankolija i osjećaj uzaludnosti. Možda bi bilo bolje da onomad nije došla k meni i da više nisam ništa o njoj čuo. Jer sve je nekako nalikovalo na trećerazrednu poslovicu koju su one američke kokoši bile zalijepile na zid prednje sobice: THERE’S NOTHING SADDER

~ 93 ~

Knjigoteka

daša&annna THAN ASSOCIATIONS HELD TOGETHER BY NOTHING BUT THE GLUE OF POSTAGE STAMPS. I kao da je moje zlato osjećalo kako mi je jer mi se pola godine nije javila. Sve do Božića te godine. Tada mi je stigla sljedeća razglednica, gotovo s druge strane zemaljske kugle. Na njoj je bila karta Arapskog zaljeva. Iznad intenzivno plavog mora bila je traka na kojoj je pisalo: GREETINGS FROM TRUCIAL STATES44. Dolje na lijevoj strani bio je Arapin na devi, a na desnoj oaza s palmama. Između tih slika, niz crvenih točkica uz obalu: tornjevi za bušenje nafte, koji su sisali zemlju poput komaraca. Na poleđini je, nacrtavši strelicu prema ljubičastoj poštanskoj marki na kojoj se u zelenom ovalu šepurio nekakav šeik, napisala: Ovo ti je pravi ‘Sheik of Araby’45, onaj po kojemu se zove pjesma Bennyja Goodmana na ploči koju si imao kad sam te upoznala. Pisala je i da se u početku plašila žena s velom. Da deve ujutro i navečer trče oko kuće poput štakora te da su bili na području koje su napustili čak i skakavci. Sve je bilo golo, jadno, ljepljivo i imalo je gorak miris. A muškarci su je toliko gledali da je njezin muž postalo ljubomoran. Drljanje je završila obećanjem da će mi uskoro napisati pismo, čim istraži sve novo što je okružuje. To pismo doista mi je stiglo. Početkom nove godine. Tri stanice: Zime su ovdje pješčane oluje i prehlađeni ljudi. Jučer je palo oko deset kapi kiše. Stanujemo u centru grada, preko puta džamije, u novoj zgradi s više stanova, među arapskim kolibama. Trenutačno je Ramadan, muslimanski post. Od izlaska do zalaza sunca ništa se ne jede niti ne pije i pušenje je zabranjeno. Čak je i nama zabranjeno jesti ili pušiti na ulici ili u autu. Kad bi nas uhvatili, završili bismo u zatvoru. U pola šest, kad zalazi sunce, ispaljuju se dva topa umjesto aperitiva, a zatim se hrana pojavi niotkuda i počinje pjesma u džamiji (za mene je to kuknjava). Molitva traje satima i zvuči strašno nemuzikalno. U početku sam je teško razlikovala od zavijanja napaljenih mačaka koje mi kruže oko kuće. U tri sata u noći sjedim u krevetu ukočena od straha. Nakon toga upozoravaju sve da se još jedanput, posljednji put mogu nažderati. To čine s dva bubnja na kojima sviraju tako da bi čak i Hitler poskočio od straha. Hodaju po svim ulicama i svakog trenutka očekuješ svojeg ubojicu. Post ovdje traje četiri tjedna. Pisala mi je i da su bili u lovu na grlice. Iste onakve kakve smo imali. U početku je bila bijesna zbog toga, ali poslije ih jela s puno češnjaka i limuna. Činilo se kao da me želi mučiti jer je mi je napisala da je jela i ovčji mozak, pa čak i, ne znajući, ovčje oči. Teško joj je bilo priznati da je okus bio odličan. S time je zaključila pismo. Najslađe je ostavila za kraj. Za sami kraj. Jer više nisam dobivao ni njezina pisma ni razglednice s pozdravima FROM TRUCIAL STATES.

~ 94 ~ Knjigoteka

daša&annna

Fuck me I’m desperate46

Osam mjeseci nakon ovčjih očiju i mozga iznenada je došla k meni. Već je

bila ušla u predsoblje i pokucala mi na vrata. Kad sam ih otvorio, mislio sam da će mi pasti u naručje, tako je klimavo stajala na nogama. Kosu je podignula sunčanim naočalama pa je izgledala kao glavoč. Bila je blijeda kao leš i imala je svjež ožiljak na desnoj čeljusti. Kad sam je htio uvesti u kuću kao nekakva poluinvalida, što je bilo odveć očito, oštro me odgurnula i kazala da joj nije ništa. Da se samo ne može priviknuti na ovu usranu klimu. Najprije sam mislio da je u Nizozemsku došla na godišnji odmor, ali uz kavu mi je ispričala da je njezina majka zrakoplovom otišla po nju. Poslala joj je brzojav, a kučka je odmah dojurila kako bi svoje mladunče vratila u gnijezdo. Promatrao sam njezin ožiljak od ružičastoga svježeg mesa i smeđih mrlja. Ali ništa je nisam pitao. Znao sam da će mi sama ispričati. To je i učinila. Već je na putu po Americi imala poteškoća. Drugi joj je jajnik bio stalno upaljen i sve joj je unutra bilo poremećeno. Svakih četrnaest dana imala je stvari. A kad je spavao s njom, užasno ju je boljelo. U početku je bio pun razumijevanja. Ali to se promijenilo kad su počeli živjeti u stanu u Arapskom zaljevu, među svim onim kolibama Arapa. Zbog dosade i klime svi su oboljeli od psihičke bolesti. Kad se vratio s inspekcijske ture po naftnim bušotinama i opet nisu mogli voditi ljubav, odlazio se opijati u Američki klub. Ondje bi za samo jedan sat u sebe nalio cijelu bocu burbona. Kad bi zatim mrtav pijan došao kući, katkad bi satima sjedio na rubu kreveta i lupkao svojim pokretljivim ravnim tabanima. To ju je izluđivalo. Nakon nekog vremena izluđivalo ju je i sve drugo. Vrućina, grozne navike tog naroda koji ih je okruživao. Koji uopće nisu razumjeli. Ondje je imala jednu stariju prijateljicu. Ženu muževljeva kolege. Ona je u početku bila posve normalna. Čitala je teozofske knjige, ali o tome nije nikad pričala. No odjedanput je, kad muževa nije bilo, ženama u zgradi pod vrata počela gurati papiriće na kojima je stajalo: Suzbij Žudnju! Tezi za svjesnim jedinstvom sa Svemirom! Strast uništava Harmoniju sa Svemirom! Ljubav je ujedinjena Snaga Velikoga Svemirskog Magneta! I druge slične besmislice. Završilo je tako da je jedne noći po svim zidovima na stubištu i hodnicima, čak i u otvoru dizala, sa žarkocrvenim ružem za usne i slovima od pola metra napisala: FUCK ME I’M DESPERATE. Nakon toga je otrčala u grad odjevena samo u gaćice i grudnjak. Sljedećeg su je jutra pronašli kako u slamu spava u jednom jarku. Potpuno izjebena. Unutarnji dio butina bio joj je oderan. Mora da su preko nje prešla cijela plemena. Umjesto da su je poslali u bolnicu, svi su strugali zidove i ličili ih u bijelo kako bi uklonili

~ 95 ~

Knjigoteka

daša&annna ona žarkocrvena slova prije nego se muževi vrate kući. Zatim je nastavila priču o svojemu Humphreyu Bogartu. Postajao je sve ljubomorniji jer ševe gotovo da i nije bilo, a zgodni crni Arapi stalno su je gledali da se čovjeku ukrute bradavice. I ona ih je gledala, jer to je bilo još jedino što je imala. Morala je sve iskaliti pogledima i očijukanjem. Jer ondje se nije moglo raditi ništa drugo doli malčice jesti i piti. A život je tako kratak. Stoga bi katkad izlazila s jednim prijateljem Arapinom kad bi njezin muž opet nekoliko tjedana bio u inspekciji. Samo su se vozili u autu i malo mazili. Zapravo nije bila nevjerna u pravom smislu te riječi. Ne bi mogla, čak i da je htjela. I tako je jedanput s njim sjedila u birtiji, netko ju je sigurno otkucao, pa se iznenada pojavio njezin muž, iako se trebao nalaziti kilometrima daleko. Prišao je njihovu stolu posve mirno i suzdržano, no iznenada ju je povukao odostraga i zalijepio joj pljusku nasred lica. To njezin prijatelj nije mogao podnijeti. Skočio je uz prijetnje i divlje mahao rukama s namjerom da se potuče. No stalno se prigibao i zaletavao prema njezinu mužu. Ali sve je to bila glupost. Tašto lepršanje pijetla za borbe. Jer njezin je muž Arapina srušio na pod trima udarcima. Kad se uspio pridignuti, ponovno ga je udario i nokautirao udarcem u bradu. Arapin je u svojoj prekrasnoj odjeći ležao na podu kao krpa. A njezin se muž iznenada pojavio pred njom držeći revolver u ruci. Poslije nije znala je li htio pucati u nju ili ju je htio prisiliti da pode s njim. Ali ljudi su ga počeli vući sa svih strana. Tada se začuo pucanj. Nije ništa osjetila. Samo nešto toplo i peckavo. Ondje više ništa ne osjeća, kazala je dok se dirala po ožiljku. Mogla bi na njemu ugasiti cigaretu. Smatrala je da si je njezin muž navukao oštećenje mozga. Stalno je bio na žarkom suncu i mnogo je pio. Da stvari budu još gore, kupio je i kameleona. Nabavio ga je kod jednog trgovca koji ga je donio s Madagaskara. Gadila joj se ta beštija u staklenoj zdjeli, s kojom je cijeli dan bila sama u sobi. A te oči su je stalno pratile. Kao da je netko stalno gleda kroz ključanicu. Hranili su ga žoharima. Kad bi po zidu hodao žohar, dok je njezin muž kartao i pio s prijateljima, bio bi odveć lijen da ustane i ulovi ga. Stoga je ona morala odrezati komadić ljepljive trake i zalijepiti žohara za zid jer se ni za što na svijetu nije usuđivala primiti ga u ruke. Muž bi samo pokazivao i vikao: „Cock-roach, cockroach47!” Kad bi ona potom navečer budna ležala u postelji, jer od vrućine nije mogla spavati, činilo joj se da čuje nogice tih zalijepljenih beštija kako grebu po zidu. Sljedećeg jutra on bi ga skinuo i bacio kameleonu. Njoj nije smetalo da ta beštija jede žohare. Ali zato nije podnosila zvuk koji je pritom proizvodila. Odvratno! Kad sam je pitao kako se završila priča s njezinim mužem, odgovorila je da je on sad vjerojatno u zatvoru ili u umobolnici. Posljednje što joj je doviknuo kad ga je odvodila policija nakon istrage bilo je da će je pronaći gdje god bila. Pogledao ju je ukočena lica i bijesno rekao; „Olga, you’d better look over

~ 96 ~

Knjigoteka

daša&annna your shoulder48.” Umrla je od straha i odmah majci poslala brzojav da dođe po nju. I tako je sad opet u Alkmaaru. Među tim mokrim, močvarnim pašnjacima. Dobila je jaku glavobolju od magle, kao što je ondje bila dobivala glavobolju od vrućine koja prži. Kazao sam da je sad barem slobodna. Iznenada je planula: „Ali ja uopće ne želim biti slobodna. Zbog toga sam smrtno nezadovoljna.” Zatim je glavu stavila u ruke i neuredno i prozračno podignula kosu. Ostala je sjediti. Promatrao sam njezine sedefasto obojene nokte na tim bijelim rukama kao u starice, u crvenoj kosi koja je također bila blijeda i bez sjaja. Morao sam se suzdržati da ne sjednem pokraj nje i zagrlim je pa da se zajedno isplačemo od jada. Odjedanput je kazala neveselim glasom kao da se obraća samoj sebi: „Ah, tad sam opet srljala u nešto, kao i obično. Mislila sam da ću s njim vidjeti pola svijeta, a sad sam već sve zaboravila. Osim jezivih stvari. Vrućine i kukaca. I svojeg tijela koje nije prestajalo ludovati, a moraš ga posvuda vući sa sobom. I mogu ti reći da uopće nisam zadovoljna sa životom koji sam dosad vodila. Uopće ne. Katkad mi se čini da bih morala poći psihijatru. S time ne mogu sama izaći na kraj. Ako zatomiš osjećaje, ne možeš znati kako će se završiti. Sve sam potisnula. I našu prošlost. Sve dok mi nisi pokazao fotografije. Sve je isplivalo na površinu.” Ustala je i počela hodati naokolo. Najedanput se zaustavila, pokazala na pod i kazala kako je po onoj arapskoj vrućini odjedanput posve jasno vidjela ovo mjesto. Sjedili smo tu i slušali one dvije ploče Bennija Goodmana kad je prvi put došla k meni. Da sam joj kazao dok smo se mazili: ,,A sad konačno želim istresti svoju dragocjenu spermu.” I da je tada protrnula od straha. Počela se promuklo smijati, istegnula se, rukama stisnula želudac i pitala ne mislim li da su njezine dojke opet počele rasti. Rekla je da ih njeguje mašću za dojke. Iz Abu Dhabija je donijela pune bočice. Imala je dovoljno zaliha do svoje šezdesete godine, pričala je smijući se. Nakon što bi je namazala, imala je topli, bockajući osjećaj, kao da leži pod električnom dekom. Zatim bi joj koža pocrvenjela. Kad bi se crvenilo povuklo, moglo se vidjeti da su otekle. Muž joj se izrugivao. Tvrdio je da to uopće ne pomaže i da mu je to posve svejedno. Da je to najobičnija hormonska krema iz Amerike koju Arapi pakiraju u vlastite bočice s tajanstvenim etiketama. Pitao sam se što ona zapravo želi. Da je zamolim da mi ih pokaže kako bi od mene čula da su iste kao i prije. Ili je brbljala bez veze, kao kokoš bez glave. Bez ikakvih skrivenih namjera. Bilo kako bilo, na temelju masti za dojke među nama nije moglo doći do pomirenja. A i ona je u međuvremenu već prešla na drugu temu. Bila je u Americi gdje joj je unatoč svemu bilo lijepo. Katkad bi znala pet puta na dan jesti jastoga. Jedanput je uz put, koji se protezao miljama dugom prerijom, vidjela dva kauboja koji su klali kravu. Izašli su iz auta i cijelu večer gledali kako životinju režu na komade i prže. Kao na filmu. River of no return49 s

~ 97 ~

Knjigoteka

daša&annna Marilyn Monroe, koji je u nekoj dalekoj prošlosti gledala sa mnom. Sljedećeg je jutra na obrazima još osjećala vrućinu vatre jer je sjedila toliko blizu nje. Bila je to luda zemlja. S jedne su strane bradavice konobarica gotovo visjele u tanjurima gostiju, a s druge strane su ljudi krom na automobilima bojili u crno i skrivali mrlje od nikotina na prstima jer inače ne bi bih dobrodošli. Jedne večeri je njezin muž vozio sto osamdeset na sat jer su bih iscrpljeni, a najbliži motel bio je udaljen dvjesto kilometara. Iznenada se pokraj njih pojavilo plavo rotacijsko svjetlo. Netko je urlao: „Zar niste vidjeli naš radar?” Neka gromada od policajca u crnoj koži. Ali kad mu je dala par drvenih klompa, postao je mekan kao dijete. Njegovi su preci bili Nizozemci. Više nije bilo govora o kazni. Olga je potom počela govoriti o Šou strave i užasa koji je gledala sa mnom kad me susrela drugi put, na sajmu na Nieuwmarktu. Jedna je žena bila svezana o stup za mučenje, a oko struka je imala utege i gledala ravno pred sebe. Niz potkoljenice joj je curilo nešto crveno, a iz usta krv. Tako se ona osjećala kad joj je njezin drugi muž rekao: „Ti si ponosna kao Ivana Orkanska, samo nisi toliko jaka.” Potom ju je uzeo na silu. To joj je bilo odvratno. Također joj je bilo gnusno kad sam sve one meduze na amelandskoj plaži raskomadao lopatom, iako je znala da su već bile mrtve. Ali tako su drhtale na vjetru da se doimalo kao da su još žive. Najedanput joj je bilo dosta prisjećanja svih tih zgoda iz prošlosti. Zapravo je u Amsterdam došla jer je morala na kontrolu ginekologu. Jer se osjećala tako usrano, bolio ju je trbuh, a i glava joj je pucala od bola. Prije nego je otišla kazala je da je ona čista opreka onoj prijateljici u Arapskom zaljevu, koja je na zidove napisala Fuck me I’m desperate. Da je i ona očajna, ali da je samo htjela povikati: „Pustite me na miru, za Boga miloga!”

~ 98 ~ Knjigoteka

daša&annna

Rosa Turbinata

Kad me nedugo zatim nazvala njezina majka, odmah mi je proletjelo

kroz glavu da s Olgom nešto nije u redu. Glas joj je zvučao neprirodno suosjećajno; htjela mi je pokazati da je snažna i hrabra žena koja se zna suzdržati. Rekla je da Olga u posljednje vrijeme imala sve snažnije glavobolje. Da ju je jedanput po noći našla na podu u zahodu. Ondje je ležala jedan sat. Budući da obiteljski liječnik nije mogao pronaći uzrok, morala je slikati glavu u bolnici u Amsterdamu. Prije nego je otišla po nalaze, nazvali su je telefonom. Morala je odmah na operaciju. Ispilili su joj rupu na glavi i izvadili tumor veličine sapuna. Ali korijenje su morali ostaviti jer je sraslo s mozgom. Inače bi ostala paralizirana. Svaki su je dan zračili i u bolnici su polagali nade u njezino ozdravljenje. Olga je nekoliko puta pitala za mene pa me sad zove kako bi me pitala mogu li Olgu posjećivati s vremena na vrijeme. Jer ona je bila jedina koja ju je posjećivala, a nije mogla baš svaki dan putovati u Amsterdam. Dok mi je to pričala, imao sam osjećaj nalik na vrtoglavicu. Kao da nisam dobro shvaćao ozbiljnost situacije. Jer vidio sam Olgu kako lebdi u staklastu svjetlu, duge kose poput Botticellijeve Venere. Lijepa kao nekad. Kao da je vratila negdašnji sjaj. Tek kad sam poklopio slušalicu - nakon što sam dogovorio vrijeme posjeta jer nikako nisam htio sresti tu ljigavku i to sam joj rekao - osjetio sam da su mi oči nekako ukočene i čudne. Sve što je posljednjih godina napravila, od iznenadnog bijega iz mojega života do žohara u Arapskom zaljevu, možda je zapravo posljedica bezbojnoga gomolja u njezinoj glavi, koji joj je sa svojim bujajućim korijenima zahvatio mozak. Prije nego me zauvijek napustila, primijetio sam kako neobično pilji. Sad mi se čini kao da je slušala što se tamo unutra događa pa je u panici pobjegla od nečega što ni sama nije shvaćala, a nosila je to u sebi. Posvuda. Neizbježno kao sjenu. Nakon onoga telefonskog razgovora, odmah sam nazvao prijatelja koji je bio internist. „Ona crvenokosa ženskica od nekad? Kakva šteta.” Kazao je da se ništa ne može učiniti. Mogao mi je to reći jer više nisam imao veze s njom. Rekao je i da proces pokušavaju zaustaviti zračenjem, ali da je to zapravo samo odgađanje egzekucije. Korijenje se nije dalo zauvijek ukloniti. Kod nekoga bi iznova počelo rasti za pet godina, kod nekoga za nekoliko mjeseci. Od njega sam čuo sve što sam već znao. Da će od toga otići. Da je sve izgubljeno. Ponavljao sam sâm sebi dok su mi suze curile niz facu: „Umrijet ćeš, Olga. Umrijet ćeš.” Sljedećeg jutra otišao sam k njoj. Ležala je u maloj sobi. Prvo što sam vidio kad sam ušao, bio je velik prozor, a iza njega drveće kao u

~ 99 ~

Knjigoteka

daša&annna parku. Izgledalo je poput goblena zbog teksture zaštitne mreže i zlatastog svjetla koje se u njemu zaustavljalo. A ona je ležala u plavkastoj sjeni sobice, dok je vani sjalo sunce. Ruže sam joj stavio na noge, na dnu kreveta, i prišao joj. Ispružila mi je ruku koja se doimala slabašnom i vodenastom, a i lice joj je bilo otečeno. Zbog toga su joj se oči činile manjima. Na lijevoj strani glave bila je obrijana. Ožiljci se gotovo nisu vidjeli. Samo neke crvenkaste crte. Jedino se po drhtavoj koži vidjelo da iza toga nema kostiju. Kosa koju je još imala bila je kratka i puna ćelavih mjesta. Prstima je nervozno prošla kroz kosu i kazala dok se promatrala u malom zrcalu da će vjerojatno posve oćelavjeti. Da je to rekao liječnik. Od zračenja. Ali i da će poslije opet narasti i da se ožiljak više neće vidjeti. Pokušala se smijati i kazala je da sad ima glavu s vratima. Da će joj poslije vratiti onaj komad kosti. Da ga čuvaju dolje, u ledu. To je smatrala ludom idejom. Da se nešto njezino nalazi negdje drugdje. U početku ju je to podsjećalo na sliku Antona Piecka na naslovnici knjige Vjetar s planine Trygvea Gulbranssena, koja je kod njezine majke stajala na polici s knjigama. Zid od leda nalik na glečer u koju je ucrtana lubanja. U glavi je osjećala tu hladnoću. Na mjestu gdje su je otvorili. Kad sam na sjeo rub njezina kreveta, rekla mi je da dobro izgledam, a ja sam se osjećao kao ništarija koja puca od zdravlja. Jer bio sam zdrav i nisam ništa mogao učiniti za nju. Rekla je da je u početku razmišljala, kad bi pogledala van, kakvo predivno svijetlozeleno cvijeće na tom drveću. I neprekidno je ležala i razmišljala što bi to moglo biti; svijetlozeleno cvijeće. To joj se činilo vrlo tajnovitim. Sve dok joj medicinska sestra nije rekla da su to kesteni. Ipak nešto nije bilo u redu s njezinim očima. A jasno je mogla pročitati što piše na reprodukciji ruže preko puta na zidu. Rosa turbinata. Ali sad je vidjela još samo sive mrlje. Nije smjela čitati, to zamara oči, rekli su. Prošli joj je tjedan majka donijela ženski časopis. Skrivala ga je ispod deke. Kad je poslije pokušala čitati, morala je stalno kretati iz početka jer bi svaki put zaboravila što je pročitala. Katkad ne bi razumjela ni što piše. Zatim bi sricala riječi poput školarke. Iznenada me pitala kako je mačka. Ispričao sam joj ne samo kako je mačka, nego i što se sve s njom zbivalo otkad je otišla. Da je u početku stalno trčala prema vratima kad bi čula zvuk visokih potpetica. Da ju je tražila po cijeloj kući. Počela je plakati i kazala da je ono jedno mladunče koje je sama izvadila jedino koje je stvarno bilo njezino. Da joj je bilo jako teško kad smo ga dali. Privukao sam stolicu bliže, zagrlio je i kazao da ćemo ga obići kad joj bude bolje. Kimnula je i nastavila plakati. Stavio sam joj ruku na obraz i stisnuo joj glavu uz sebe. Tako smo ostali sjediti dok sestra nije ušla, veselo, i kazala da je završilo vrijeme posjeta, kao da smo bili u rađaonici. I tako sam posljednjih pola godine njezina života nekoliko puta na tjedan nekoliko sati provodio uz nju. Kroz onaj prozor, na kojemu je i zimi stajala zaštitna

~ 100 ~

Knjigoteka

daša&annna mreža, zajedno smo gledali kako žuti drveće, kako pada snijeg. A kad je sve opet pozelenjelo, morao sam joj to reći. Tada je već bila gotovo slijepa. U početku je bila posve mirna i lucidna. Znala se posve jasno sjećati svakojakih stvari iz prošlosti. Da smo u Vondelparku sisali med iz cvijeta vajgele te da su pokraj nas, u kanti za smeće, bila velike grude crne pseće dlake. Da je asfalt uvijek bio mokar kad bismo se noću vraćali s koncerta te da smo jedanput na terasi restorana u zoološkom vrtu vidjeli kako je srebrni galeb progutao cijelog vrapca koji mu se previše približio. Još je mogla vidjeti kako mu ta beštijica klizi niz grkljan. Odvratno. Rekla je da je u Meksiku za mene kupila skulpturicu iz nekakvih iskopina. Od terakote. Par koji se mazi, s ostatcima zemlje na njoj. Zaboravila ju je u nekom hotelu u San Diegu, Ali poslije je postala kao cmizdreće dijete. Tad sam nekoliko puta na dan morao pipati njezine prednje zube jer je mislila da su olabavjeli. Baš u vrijeme posjeta znala me slati po vrećicu rahatlokuma jer je to bio jedini slatkiš koji se usudila jesti s tim labavim zubima. Ili je htjela da joj cijeli dan pomažem slagati slagalicu sa slikom jesenskog pejzaža, isto tako raskošnim kao što je bio i onaj koji mi je poslala na razglednici iz Kalifornije. Kad god bih pronašao odgovarajuće djeliće i složio ih na slagalicu, ona bi ih skinula i kazala da nisu dobri, da ne odgovaraju. Tad bi djelovala pakosno. S puno takta morao sam joj davati odgovarajuće dijelove kako bi imala osjećaj da ih je sama pronašla. Inače bi postajala sve svojeglavija pa bi rastavljala pejzaž, komadić po komadić. Prije kraja godine bile je potpuno ćelava. Dobro joj je pristajao taj izgled. S tim okruglim, otečenim licem. Poludebilna majka svemira koja kao da se smije jer je poluslijepa. Ali njoj je to bilo grozno. Nije znala što da napravi sa sobom. Svaki put kad sam došao htjela se pokriti preko glave jastukom na kojemu je ležala. Stoga sam joj, nakon razgovora s liječnikom, kupio periku. Posudio sam šesto guldena za to, koje sam uspio vratiti godinu dana nakon njezine smrti. Bila je malo vatrenije crvena nego njezina nekadašnja kosa. Olga je bila presretna. Prvog poslijepodneva, kad ju je stavila, neprekidno se lagano dirkala po glavi. Ali grozno joj je pristajala. Bilo je zastrašujuće. Jer više se nije vidjelo da je bolesna. Činilo se kao da je oduvijek izgledala tako. Kao napuhana, zla princeza iz bajke. Zastrašujuća, nestvarna Pepeljugina polusestra. A kad joj je stajala ukrivo, izgledala je tako blesavo da sam se istodobno mogao smijati i plakati. Sve mi je češće pričala priče za koje sam smatrao da ih je izmislila. Da je od svojeg muža, Amerikanca, redovito dobivala šljive na oku. Svaki put kad su bili vani, a on je mislio da je očijukala s drugim, dobila bi udarac u glavu, kod kuće u predsoblju. Da se zato i razboljela. Kazala je i da bi on uvijek očitavao kilometražu u autu ako bi morao otputovati na neko vrijeme. Ona bi mu onda morala polagati račune. Navodno joj je jedanput, kad su bili pijani, u pizdu ugurao kockice leda. Htjela je skočiti kroz prozor, na one straćare

~ 101 ~

Knjigoteka

daša&annna Arapa, toliko ju je svrbjelo. Katkad bi pričala svari o meni kao da je posve zaboravila da sjedim pokraj nje. Primjerice, da sam je tjerao da satima sa mnom vozi bicikl, sve dok se nije tako umorila da je pala na rub puta, u travu. Da sam joj uvijek dopuštao da krade ruže u parkovima pa su joj vršci prstiju bili krvavi od bodlji. Uvijek je umirala od straha da će je netko uhvatiti. No nakon nekog vremena prestala je lagati i fantazirati. Samo sam joj čitao jer ništa drugo nisam mogao učiniti za nju. Raznovrsne gluposti iz ženskog časopisa. Nije bilo važno gdje sam počeo. Kad bih nakratko prestao čitati, ona bi znala nešto reći. Sve češće su to bile nepovezane stvari, ali katkad bih uspio shvatiti da je htjela reći neke stvari koje su se ticale prošlosti. Kad bi shvatila tko sam. Jedanput je kazala iz čistog mira: „Kad usred kolovoza zahladi, sve postane kaotično.” Nedugo zatim sve je prestalo. Više nije govorila. Gotovo nije mogla govoriti. Oči su joj se izbuljile, kao da ih netko iznutra gura prema van. Postala je još deblja i vodenastija. Ipak sam joj i dalje donosio cvijeće. Zapravo više za medicinsku sestru nego za nju. Bilo bi besramno prestati donositi cvijeće zato što ga više nije mogla vidjeti. Kad sam dolazio k njoj, obuzela bi me takva neutješna tuga da sam joj htio ući u sobu, kao Oliver Hardy, stidljivo, nespretno i poletno, i povikati: „Aloha babe!” I htio sam skočiti kroz onaj prozor i kroz onu zaštitnu mrežu na njemu te sa svojim ružama kao padobranom zajedno s njom odletjeti preko onih kestena u cvatu. S njom, koja se kao čarolijom ponovno pretvorila u djevojku iz mojih snova. Kad sam jednog poslijepodneva početkom proljeća došao u bolnicu, bila je mrtva. Umrla je prethodnog dana, navečer. Liječnik mi je rekao da si ništa ne predbacujem. Da sam učinio što sam mogao. Divili su mi se što sam uvijek dolazio na vrijeme i što nikad nisam odlazio ranije. Čak i kad ona vjerojatno više nije osjećala moju prisutnost. Kazao je da je njoj to mnogo značilo. Da sam je s perikom jako usrećio jer ju je, kad je umirala, rukama čvrsto stisnula na glavu. Kad sam je vidio posljednji put - nije izgledala odbojnije, nego kad sam je zadnji put vidio živu - i nakon toga s liječnikom hodao po hodniku, upitao me želim li da mi sačuva periku jer će Olgu odmah staviti u lijes i odvesti u krematorij u Velsenu. Kazao sam da je ne skidaju. Da bi to bila njezina želja.

~ 102 ~ Knjigoteka

daša&annna

Prijevod stranih rijeci i rečenica (engl.) Ne postoji ništa tužnije od asocijacija povezanih jedino ljepilom poštanskih maraka. 2 (engl.) Čovjekomrzac je onaj tko stavlja sol u šećernicu. 3 (engl.) Mi u Boga vjerujemo. 4 (engl.) Sloboda. 5 (engl.) Moj penis. 6 (engl.) A ovo je sveti Habakuk. 7 (engl.) preopasan ih pretežak da bi se njime bavilo 8 (engl.) preglasno žvače žvakaću gumu 9 (engl.) Uncle Sam - U. S. kao SAD; uobičajena nacionalna personifikacija vlade Sjedinjenih Američkih Država koja se prema legendi počela upotrebljavati tijekom Anglo-američkog rata (1812. - 1815.) 10 (engl.) Cvjetača pri telefonu 11 (fr.) Ragu od mesa i povrća 12 (eng.) Živa lutka. Dobio sam jedinu živu lutku koja hoda i govori. 13 (engl.) Pogledaj njezinu kosu, prava je! 14 (engl.) Mogu h vam pomoći, gospodine? 13 (engl.) Jednoga dana, dušo (popularni džez-standard američkih skladatelja Johna i Reba Spikesa) 16 (njem.) Bog s nama 17 (njem.) Mi to nismo znali. 18 (engl.) Pozdrav, ja sam Benny Goodman, a čini mi se da sam tu pjesmu već čuo. Možda ste je čuli i vi, kao i ostale brojeve. 19 (engl.) Nisam imao nikoga, dok nisi došla ti, nikad nisam dao ljubav svoju, sve dok nisi došla ti, i kroz moje srce... 20 (fr.) Izravno podražene cuclanjem, sisanjem i lizanjem svih organa žene dovedene do vrhunca odgovarajućim kanalima u usta muškarca izbacuju viskoznu sluz koju izlučuju vaginalne žlijezde. 21 (fr.) kava i mlijeko 22 (engl.) Ni daška divljeg vjetra 23 (engl.) Mjesto za mrtvog čovjeka 24 (engl.) Ostatci jabuke (džez-standard skladatelja Charlieja Parkera) 1

~ 103 ~

Knjigoteka

daša&annna (fr.) Mast radi umjetnosti (igra riječima od Part pour l’art umjetnost radi umjetnosti, larpurlartizam) 26 (engl.) Oguli mi bobicu grožđa (Poznata rečenica koju je Mae West rekla svojoj sobarici u filmu Ja nisam anđeo, 1933., i koja označuje potpunu superiornost i samouvjerenost) 27 (engl.) Netrpeljivost 28 (fr.) Andaluzijski pas 29 (engl.) Građanin Kane 30 (engl.) ružin pupoljak 31 indonezijsko (saté) i malezijsko jelo (satay) od tri ili više komada mesa na tankome drvenom ražnjiću, obično od bambusa, i ljutog umaka od kikirikija 32 (engl.) Želite li hladno iznenađenje? Povucite lanac prije nego ustanete. 33 (šved.) Sigurnosne žigice 34 (eng.) bez obzira na ukočena leđa ili ukočena koljena uvijek stojiš točno ispred Tiffanyja (citat iz pjesme Dijamanti su ženini najbolji prijatelji, koju je Marilyn Monroe pjevala u filmu Muškarci više vole plavuše) 35 (engl.) Ja sanjam jedan bijeli Božić 36 (engl.) Čovjekomrzac je onaj tko stavlja galeba u šećernicu 37 (engl.) Lijepe lutke 38 (engl.)Taj će miš imati rep. 39 (engl.) medeni mjesec 40 (engl.) Ovo je vrlo velika zemlja. 41 (engl.) Srdačni pozdravi 42 (engl.) Nevolje s Harryjem (Hitchcockova crna komedija iz 1955.) 43 (engl.) Jesen u oblasti rijeke Feather u Kaliforniji 44 (engl.) Pozdravi iz trucijalnih država (engl. truce = mir, primirje, a„trucial states” bila je skupina šeikata u Perzijskom zaljevu pod britanskim protektoratom od 1820. do 1971. kada postaju Ujedinjeni Arapski Emirati) 45 (engl.) Šeik od Arabije 46 (engl.) Jebi me, očajna sam 47 (engl.) žohar 48 (engl.) Olga, bilo bi dobro da si čuvaš leđa. 49 (engl.) Rijeka bez povratka 25

~ 104 ~

Knjigoteka

daša&annna

Bilješke je sastavila Gioia-Ana Ulrich, osim onih pod brojem 20. i 25. koje je prevela Ivana Barišić Oharek

~ 105 ~ Knjigoteka