Sarajevske Uspomene - Alija Nametak

Saralevske usp

•

Portretl I InV:1TSK.'1 SVEUČ iLiŠNA NA.KIADA

Biblioteka PORTRETI

Alija Nametak

Urednica ANITA ŠIKIĆ

Grafićka urednica SANJA BABIĆ

Korektorica BISERKA RAK 0

SARAJEVSKE USPOMENE

Likovna oprema LUIć.A GUSIĆ

Hrvatska svedilišna naklada, Zagreb, 1997.

Tekstove odabrao i za tisak priredio dr. Fehim Nametak

CIP-Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK 929 (497.6) NAMETAK, Alija Sarajevske uspomene / Alija Nametak. - Zagreb : Hrvatska sveu ćilišna naklada, 1997. - 180 str. ; 21 cm. (Biblioteka Portreti) Bibliografija: str. 165.

ISBN 953-169-001-4 970307076 HRVATSKA

SVEU Č ILIŠNA NAKIADA

Knjiga je tiskana uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Zagreb, 1997.

5

MARGINALIJE 0 ŽIVOTU I RADU MUFTIJE ALI-FEHME-EFENDIJE D

KNJIŽNICA »Tf P4f,

pp

SIGNATUNA ss9(52_

if//9--/y

s

Iz mnogo razloga na:s'u pažnju privla či lićnost i djelovanje Ali-Fehmi-efendije Džabi ća, hercegovačkog muftije, vođe bosansko-hercegovačkih muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju i jednog od naših istaknutih pisaca na arapskom jeziku. Porodica mostarskih Džabi ća je veoma stara, oko trista godina, u Mostaru, pa su iz te loze bila i četvorica hercegovačkih muftija. Kako se vidi po prezimenu, članovi ove porodice bili su džabije, tj. pobirači prihoda pojedinih vakufa, konkretno u ovom slučaju najbogatijeg hercegovačkog vakufa, Karađozbegova. Porodica je i po bogatstvu i po u čenosti njenih muških članova bila među prvima u Mostaru, a u dosad sačuvanim dokumentima, spominje se prvi Džabić, Ahmed-čelebija, sin Husejnov, godine 1683. No najznamenitiji je Ali-Fehmi-efendija (drugi), a posljednji muftija u Hercegovini bio je Hafiz Omer-ef. Džabić. I nekoliko naših enciklopedija i enciklopedijskih rje ćnika osvrnulo se na Ali-Fehmi-efendiju Džhbi ća, dok ga ni Turska enciklopedija ni Islam ansildopedisi ne spominje. Tako je u Stanojevi ćevoj Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj, IV. knjiga, Zagreb 1929., str. 972. Osman Nuri Hadži ć pisao: Džabić Ali-Fehmi, muftzja i politi čar (1853. Mostar - 5/8 1918, Carigrad). Osnovne i teološke nauke svršio je u Mostaru, gdje je 1884. imenovan za muftiju za Hercegovinu. Pošto se stavio na čelo pokreta za muslimansku versko-prosvetnu autozvanja. 1902. otišao je nomiju Bosne i Hercegovine, austrijska vlada ga je 1900. u Carigraci, a zemaljska vlada u Sarajevu proglasila ga je neovlaš ćenim iseljenikom i postao član Velikog zabranila mu povratak u domovinu. U Carigradu je Džabić imenovan je za profesora arapskog jezika i literature na prosvetnog saveta, a 1903. štampao je 1908. carigradskoj Velikoj Dar-el-funun, i za inspektora viših škola. na turskom jeziku brošuru protiv aneksije Bosne od strane Austro-Ugarske. Zbog toga je morao napustiti Veliku školu. Pored manjih literarnih radova u raznim carigradskim listovima, glavno delo Džabića je Zbirka pesanza Muhamedovih savremenika i drugova, koju je stručna kritika proglasiz remek-delom u čenoš ti i poznavanja arapskog jezika i arapske prošlosti. To je uopšte prvo i jedino delo ove vrste u islamskoj književnosti. Hrvatska enciklopedija, sv. V, Zagreb 1945. str. 515, donijela je o Džabiću iz pera hadži-Mehmed-efendije Handži ća slijedeće:

6

7

Džabić, Ali Fehmi efendija, Mostar 1853, umro Carigrad 5. VIII 1918. Od 1884. mostarski muftija. Kad se stavio na čelo borbi bosansko-hercegova čkih muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju, bio je 1900. godine svrgnut. Godine 1902. odselio se u Carigrad, gdje je bio član akademije i profesor na sveu či lištu, predavao vjerske nauke, arapski jezik i književnost. U Carigradu piše arapskim jezikom djela, koja su zapažena i medu Arapima. Godine 1909. izdaje komentar poznate Ebu Talibove pjesme Lamijje, 1908. je izašao prvi svezak njegova opširnog djela Husnussahabe, u kojem je sabrao pjesrne Muhamedovih (a.s.) ashaba (drugova), koje je poredao abecednim redom prema rirni, a onda ih popratio iscrpnim tumačem i biograf skirn podacima o svakom pjesniku. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine izdao je 1908. brošuricu na arapskom jeziku, u kojoj je prosvjedovao protiv aneksije i iznio različne podatke o Bosni i Hercegovini. Lit.: H. M. Handži ć , Književni rad bosansko-hercegova čkih muslimana, Sarajevo 1933/34.

M(ehmed) H(andžić) I Enciklopedija Jugoslavije, 3. svezak, Zagreb 1958., str. 193, uvrstila je Džabićevo ime, objavivši tekst Ilije Kecmanovi ća koji glasi: Džabić, Ali Fehmi, vod autonomnog pokreta bosansko-hercegova čkih muslimana (Mostar, 1853 - Carigrad, 5. VIII 1918). Od 1884. muftija u Mostaru, gde c'e stati na čelo pokreta hercegovačkih muslimana za versko-prosvetnu autonorniju. Na konferenciji u Sarajevu 1893. Džabi ć je insistirao na maksimalnim zahtevima i ostao, sa svojonz hercegova čkom grupom, u manjini. Ovu su grupu tada progonile okupacione vlasti, a bić je srnenjen sa položaja mostarskog muftije (1900). Kad je dve godine docnije (1902), sa petoricom drugova, pošao u Carigrad radi konsultovanja, proglašen je neovkištenim iseljenikom i zabranjen mu je povratak u dornovinu. U Carigradu, gde ostaje do smrti, Džabić je bio prokor arapskog jezika i književnosti i saradnik više carigradskih listova. Povodom aneksije (1908), u jednoj brošuri na arapskom jeziku, napao je austro-ugarsku upravu u Bosni i Hercegovini. 04'avio je jedan izbor pesama Muhamedovih savremenika. Lit.: Srpski narod u XIX veku, u delu Bosna i Hercegovina pod austro-ugarskom upravom, Beograd 1938, str. 56-101. I(lija) K(ecmanovi) ć Enciklopedijski leksikon SVEZNANJE u jednoj knjizi, Beograd (bez oznake godine) stupac 2649, registriralo je Džabi ća ovim riječima: Džabić Ali-Fehmi (1853-1918), nau čnik i političar, vođ pokreta za bosanško-hercegovaćku muslimansko versko-prosvetnu autonomiju; bio u Carigradu prof. arapskog jezika; objavio zbirku pesama Muhamedovih savremenika, remek delo učenosti i poznavanja arapskog jezika.

0 Džabi ćevu javnom djelovanju izsprvog perioda kada je naslijedio na položaju hercegova čkog muftije svoga oca Sacir-efendiju izašla je jedna notica u »Sarajevskom listu« god. VII, br. 142, od petka, 12. decembra 1884, na 3. strani, gdje stoji: - Iz Mostara. »Bos. Herc.« piše: Ušljed imenovanja vis(oke) zemaljske vlade Ali ef Džabi ća muftijom mostarskim, u prošlu subotu (6. VII) stupio je isti na taj stepen dostojanstva i u prisustvu mnogobrojnih prvaka i dostojanstvenika grada Mostara, pristupio je na ovomjestnu okružnu oblast Ali ef: Dža" bić, te je pred okružnim predstojnikom s kratkom ali jezgrovitom besjedom izrazio svoja čuvstva prema državi, zahvaljuju ći vladi, koja je znala procijeniti zasluge njegovog rahmetli babe, te polak tih njemu je isto dostojanstvo povjereno (u ćirilskom tekstu: povjerila). Ali revno ef Džabi ć istom je navršio svoju 27-28. godinu starosti, zpak nada je da će u, a tim više, što je dosta iskustva iscrpio kroz šest godina uz ć izvršavati svoju zada svojega oca, koji je obavljao istu vlast. Iza smrtu Ša ćira ef Džabića bilo je više Mostarana, koji c'e znati uzclrža ti njeke duhove u svojem mejašu i odstraniti svaku zlu posljedicu. Ali ef Dža bi ća kao muftije mostarskoga vlast dostiže toliko koliko se rasprostire politička okružna oblast hercegova čka. Po ovoj vijesti bi se moglo re ći da su Mostarci (mostarska ulema) u izmeđ sebe i odabrali Ali-Fehmiju Džabi ća za muftiju, a Zemaljska vlada da je potvrdila izbor. Nejasno je šta se htjelo re ći riječima da će muftija znati »uzdržati neke duhove u svojem mejašu i odstraniti svaku zlu posljedicu«. »Sarajevski list« donosio je svaku vijest i latinicom i ćirilicom. U vijesti štampanoj latinicom u rije či dubove slovo b je »ledirano« pa bi se moglo čitati duhove, ali u vijesti štampanoj ćirilicom ova rije ć je štampana jasno dubove (što bi značilo hrastove), kako se u jednom dijelu Hercegovine i govori). Zna či to: ograditi se od nekoga ne čega? Također ni riječ mejaš nije jasna, jer to može biti turcizam meaš - (plać a, dohodak), a može biti i mejnik medaš. Od ove bilješke u »Sarajevskom listu« do maja mjeseca 1899. nema ništa znač ajnije u životu i radu muftije Ali-Fehmi-efendije Džabi ća. Nema barem ništa zabilježeno u onda:s'njim sarajevskim novinama, a kako muftije u Bosni i Hercegovini nisu imale svojih kancelarija, tajnika, djelovodnih protokola ni arhive, to se i ne zna šta su radili. Obi čno je muftija bio muderis u jednoj mjesnoj medresi i muderiska soba mu je bila i »kancelarija«, tj. tu se mogao na ći ako je nekome trebala fetva. Na Bajrame je do čekivao goste u svojoj ku ći, a interesantno je da nisu imali rezidencije kao što su imali biskupi i episkopi. Po usmenom kazivanju znam da je Zemaljska vlada, pod austrijskom okupacijom, nudila da se muftijama podignu dostojne rezidencije u okružnim mjestima, ali da su odbili. Konkretno, u Mostaru su podignute reprezentativne (za ono vrijeme) za katoli čku biskupiju i srpsko-pravoslavnu episkopiju, a muftija (da Džabi ć Riđanović?) odbio je ponudu jer da ima svoju ku ću. Do godine 1914. nisu postojali Muftijski uredi u Bosni i Hercegovini.

8

Bez ureda i uredovnog vremena Džabi ć je sjedio u svome ćošku i dočekivao goste, a ljeto provodio u kuli u zaseoku Suhom Dolu kod Vrap čića, nadomak Mostara. Starinsku prostranu kulu s ćoškom i avlijom opasivao je visok kameni zid, koji se nije završavao zamalterisanim »povorom«, mjesto koga su na ravnoj površini zida, visokog i preko četiri metra, bili poredani obuljci kao suhozid; ako bi se tko htio s izvana popeti na zid da čuje tko i šta govori u kući i ćošku, da se kamenje po čne obarati i da bude otkriven potencijalni prisluškivač . Ovo je osobito vrijedilo u vrijeme kad je Ali-Fehmi-efendija poveo opoziciju protiv režima na prijelazu XIX u XX stolje će. Iz ranijeg vremena se mogla na ći u »Sarajevskom listu« bilješka kako su članovi Ulema-Medžlisa u Sarajevu, s Mehmedbegom Kapetanovi ćem-Ljubušakom i još nekim sarajevskim prvacima dolazili mostarskom ešrafu i muftiji u »petrovače«. Nema nikakva traga ni u usmenoj tradiciji da je muftija obilazio barem kotarska mjesta u Hercegovini. Osman Nuri HacOi ć u knjizi Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini, opisuje prilike u Hercegovini i prije Okupacije 1878. i nakon toga, sve do po četka XX stoljeća, najcrnjim bojama. Ako je i deseti dio toga istina, onda je pravo čudo što se islam ikako održao u tom vremenu i na tom prostoru. Muftije je od vremena turskog sultana Sulejmana Kanunije postavljao Mešihat (šejh-ul-islam) na kojega je sultan prenio svoja halifska ovlaštenja. Kako su postavljani muftije u onim zemljama koje su potpale pod vlast krkanskih vladara? Kako je to bilo u zemljama Sjeverne Afrike (Maroko, Tunis, Libija i Egipat), Azije (Indija, Indonezija, Hiva, Buhara, Turkmenski i Tatarski hanati)? Kako je, napokon, bilo i u nas, u Bosni i Hercegovini, kad je pala pod austro-ugarsku okupaciju? Kako je postavljen prvi muftija u Mostaru, nakon što je ubijen posljednji muftija turskog perioda, Mustafa Sidki Karabeg? Malo ima vjerojatnoće da se austrijska okupaciona vlast obra ćala Mešihatu radi postavljanja hadži Ahmed-šaćir-efendije Džabi ća, koji je umro 28. IX 1884. a koga je naslijedio sin mu Ali-Fehmi-efendija? Je za nj tražena saglasnost Mešihata? Sve su ovo pitanja na koja bi se mogao dati odgovor tek nakon studioznog proučavanja vjerske politike koju su vodili okupatori u zemljama pod ranijom islamskom vlaš ću. Inače, kao što je op ćenito poznato, glavna funkcija muftije je izdavanje fetava (decizija) u šeriatsko-pravnim pitanjima. Ali se svijet obra ćao muftiji za fetvu i kad se radilo o nedužnim stvarima. Tako su se obra ćali i Ali-efendiji Džabiću, kad su mostarski Srbi priredivali 11. maja 1898. društvenu zabavu, na koju su pozvali i velik broj Muslimana. Ovi su našli za shOdno da se upita muftija, je im džaiz (dozvoljeno) nije da odu na zabavu. Izmedu sebe izaberu jednog omladinca koji ode pitati muftiju. Muftija odgovori: »To je kao oti ći

9

Ćišiji u smokve«, što je značilo da nema zapreke s vjerske strane da se ta zabava posjeti. Eto, i za takve stvari se pitao muftija. Džabićevo ime pročulo se nakon jednog naoko neznatnog doga đaja, a to je bio nestanak Fate Omanović iz sela Kuti-Livač u Bijelom Polju kraj Mostara. Dana 3. maja 1899. proširio se u Mostaru glas kako je te no ći nestalo kćeri seljaka Osmana Omanovi ća.1 Opisujući taj događaj Anonimus, iza koga se krije Osman Nuri Hadži ć, u brošuri pod naslovom »Muslimansko pitanje u B. i H...«, objavljenoj godine 1900. u »Obzoru« zagrebačkom, godine 1902. posebno, navodi se da je isti dan, tj. »na 3. maja godine 1899. prosuo se glas u Mostaru, da je te no ći Fata, kćer seljaka Osmana Omanovi ća iz Kuti pobjegla sa nekakvim inovjercem u Dalmaciju. To je, priznati se mora, sviet usupnulo i malko uzrujalo, a mnogi su nehajno reldi: »ta vazda je takva i bila, nek je vrag nosi«. A ovi su kasnije postali najžeki i najgorljiviji potraživaoci! Isti dan je sišao i Fatin otac, te stvar prijavio vlasti. Prošla su dva dana, nitko se u gradu i ne mi če, kao da se nije ništa ni dogodilo, a Fata, ako je putovala, mogla je doći i u Rim. 5. maja. se sastala masa svijeta u mostat-skoj Kiraethani, na koju je pozvat i muftija sa svojim istomišlienicima. Skupština je zaklju čila da hoće braniti islam i izabere odbor od dvanaest lica koji će kod vlasti posredovati da se na đe i dobavi Fata.' Tko su bila dvanaestorica, koju su protivnici nazvali »havarijjunima«. Nisarn nigdje naišao na zabilježena njihova imena, a mora da su zabilježena na nekim aktima koji se nalaze u nekom arhivu, a možda i u ne čijem sjećanju. Ja ih znam, po kazivanju, osam: Ali Fehmi ef. Džabi ć, Hamza ef. Puzi ć, Hasanbeg Lakišić Veliki, Salih ef. Alajbegović , hadži Hafiz Muhamed ef. Kurt, haciži Abdullah ef. i hadži Hafiz Muhamed ef. Riclanovi ć, Ahmed ef. Karabeg i hadži Ahmed ef. Džabić. Tko su ostala trojica, zasad mi nije poznato.' Prigodom Fatina bijega poginuo je jedan mostarski policajac musliman, koji je pokušao da zaustavi Fatu s njezinom pratnjom. 0 tome je ostavio zabilješku u svojoj bilježnici

Hasan ef. Nametak, u kojoj stoji: »Kad je Fata Omanovi ć iz Bijelog polja preko Musale i ćuprije kod hotela Neretve naišla nestalo je straža'ra Karamedovca sa rajona koji mu je bio od hotela do (željezničke) stanice i nikad od njega ni strvi ni krvi...« Anonimus, 0. c. s. 75-77. . gradonačelnika, narodnog poslanika i senatora u vrePrema saopćenju Husage menu od 1936. do 1941 godine (koje je dao Muhamedu Hadž'ijahi ću godine 1952) Odbor dvanaestorice sastojao se od šest članova, delegiranih u Džabićevu ćošku, i kst članova iz čitaonice »Džemijjeti-hajrijjei-islamijjei-kiraethanesi.«. Mostarski gra đani muslimani okupljali su se nairne u to doba, jedni sastaju6 se u Džabića ć ošku na Musah, a drugi u muslimanskoj čitaonici, osnovanoj poćetkom 1898. godine. lz grupe onih koji su se okupljah oko Džabića delegirani su u Odbor dvanaestorica: Hamza ef. Puzi ć, hadži Ahmed-ef. Džabić , Salih-ef. Alajbegović, Hasanbeg Lakišić , hadži Husaga Kajtaz i Muhamed ef. Će-

10

Zanimljivo je da se podsjetimo kako je u ovo doba, neposredno poslije afere s Fatom Omanović gledao na Džabića sam zajednički ministar finansija Austro-Ugarske i glavar Zemlje, Benjamin Kallay: U knjizi koja je tako đer anonimna' Kallay piše:

Ova gospoda u Hercegovini su velikim dzjelom muhamedanci i oni simpatiziraju s nastojanjima vlade (austro-ugarske uprave u okupiranoj BiH). Svi ostali šute. Na čelu ovih koji šute stajao je Ali-ef. Džabi ć, od početka osamdesetih godina zemaljski (hercegovački) muftija. On je glava porodice Džabi ć. On je u srodstvu sa svim videnijim porodicama u Hercegovini. S Husejnom i Muhamed-efendijom posjeduje 40 do 50 kmetskih selišta. On je vrlo zgodan. Može se re ći lijep čovjek, tipi čni mufiija. Izigrava kao da je podreden, ispod koje maske se krije njegovo pravo lice koje je u suprotnosti sa stavom podre đenosti. Ima teološko obrazovanje, ali nije značajno, tako da njegova kompetencija na tom sektoru nije spomena vrijedna. On se uvijek prikazivao kao korektan musliman i uvijek je vrlo spretno sa Stambolom koketirao. Zato je i dobio titulu »mulla od Izmira«. Njegove simpatije u tom pogledu su poznate ali, kao korektan musliman, nije mogao biti pozvan na odgovornost. Kad su ga npr. pozivali u svojstvu poglavice muslimana na banket u čast imendana Njegova veli čanstva, on bi se uvijek ispričao, s izgovorom da njegova vjera ne dopušta sudjelovanje na imendanu, što ne znači da ne bi bio uvrzjeden da ga nisu pozvali. Dobar je poznavalac ljudi i tačno zna kako im treba pristupiti. Tim svojim mudrim stavom on je postao stup vjere. Niko ga nije napadao i postao je branilac muhamedanske vjere, koju nije nitko dirao. Oštrim okom uo čio je one crte evropskih ideja koje se čine smiješnim Orijentu. Znao je odlično karakterizirati ovog ili onog »ŠvabuK. Postao je vremenom »crkveni« (čitaj: vjerski) i politički gospodar u Mostaru. Nažalost, jedinstvo Hercegovaca nije dugo trajalo. Dio njegovih partijskih vjernika nije podnosilo njegovu nadmoć. Ali-efendija je osjetio da je njegov autoritet u opadanju, jer su se mnogi elementi ujedinili protiv njega i nastojao je muslimane koji su bili odani vladi pridobiti za sebe. Tu mu je pomogao jedan slu čaj. (Dalje govori Kalaj o otmici šesnaestogodišnje djevojke Fate Omanovi ć, k ćeri seljaka Osmana, iz sela Kuti-Liva č. U cijeloj toj aferi on je iskoristio priliku i uspio je da jedan dio svojih bivših protivnika pridobije za sebe). Poslije četirimjesečnog rada i prikupljanja materijala, odbor (dvanaestorica) je izradio dvije predstavke: jednu na ministra Kalaja, koju mu je predao 14. oktobra 1899. u Beču, a drugu na cara Franju Josipa 19. oktobra u dvoru u Budimpešti, u kojima su ocrtali sve nepravde i progonstva koje muslimani malović, dok su od strane Kiraethane ušli u Odbor: Mujaga Komadina, hadži Ahmed-ef. Karabeg, Hafiz-aga Drače, Muhamed-aga Arpadži ć, Alaga Pekušić i šerif Arnautović-Zuban (otac mu je iz okoline Bitolja). Die Lage der Mohammedaner..., str. 98-105.

11

podnose sa strane okupacione vlade... Odbor je tražio da se hercegova čki vakufi odvoje od bosanskih na taj nač in »da cjelokupni pokretni i nepokretni imetak svakovrsnih islamskih vakufa sa činjava zajednički jednu vakufsko-mearifsku zakladu, kojom u smislu odnosnih vakufnama i po ustanovama nacrta Statuta upravlja Vakufsko-mearifski sabor. Pored Vakufsko-mearifskog sabora Statut je predvi đaa i Islamski duhovni odbor za ure đenje i nadziranje predavanja nauke u medresama, mektebima i onim vakufsko-mearifskim zavodima, koji se izdržavaju iz vakufskih sredstava, te vjeronauka u svim državnim školama, kao i nadziranje sveop će islamske religiozne stvari u Hercegovini«. 5 Prije nego ih je car primio poučeni su da će car, kad uniđe u dvoranu, skinuti s glave klobuk i spustiti ga na sto. Za čitavo vrijeme svi će stajati na nogama. Kad car uzme sa stola klobuk i stavi ga na glavu, znak je da je audijencija dovršena. Car je već ranije primio njihovu predstavku o sadržaju koje ga je Kalaj obavijestio, davši mu instrukcije šta će reći. Povod čitavoj akciji muslimana u Mostaru i Hercegovini bio je nestanak malodobne Fate Omanovi ć, pa je car rekao deputaciji, u kojoj je bio i hadži Ahmed ef. Karabeg, otprilike ovako: (po kazivanju rahmetli Karabega) »Uze ću stvar u razmatranje, ali sam i ja vezan zakonima zemlje koji štite slobodnu volju gradana. Ta je djevojka svojom slobodnom voljom prišla kršćanskoj zajednici, što se mora uzeti u obzir«. Čim su careve riječi bile prevedene delegaciji, odmah istupi hadži Ahmed efendija Karabeg: »Vaše veličanstvo. U ovom slučaju ne može biti govora o slobodnoj volji osobe, jer je dotična osoba malodobna«. Na to car uze klobuk sa stola i stavi ga na glavu jer je shvatio da je to direktni napad na njegove rije či, čime je bila završena audijencija. 6 Pored malo zabilježenih podataka o muftiji Ali-Fehmi-efendiji Džabi ću iz vremena njegova djelovanja do nestanka Fate Omanovi ć, možda se moglo nešto zabilježiti od onih ljudi koji su ga zapamtili, odnosno od onih koji su od prvih muftijinih drugova nešto čuli i zabilježili. Tako sam i ja čuo od Muhamedage Ćemalovića, trgovca manufakturom u Mostaru, da je slušao muftiju Ali-Fehmi-efendiju, koji je vazio pred Bajram-na maz u džamiji (valjda Karađozbegovoj) da »nam je osvanuo crni Bajram. I ći će ljudi jedan drugome na zijaret, ali ako gost i ne zate če domaćina u kući, unići će u kuću, makar mu domaćinova ne bila nikakav rod«. Pitao sam Hafiz-Omer efendiju Džabi ća pred kim je učio hafiz, a on mi reče: »Pred amidžom Alefendijom«. »Pa zar je on bio Hafiz«? »Nije, a i jest« (tj. nije formalno polagao hafiski ispit, ali je znao cio Kur'an napamet). Fehim Spaho: 50 godina vakufske uprave u Bosni i Hercegovini, s. 78. Ovako je Karabeg kazivao Kasim ef. Dobra či g. 1936, a nešto malo druk čije ispričao je dopisniku »Jugoslavenskog lista« 18. VIII. 1940. 5 6

12

Neke pojedinosti o prvom periodu rada mostarske dvanaestorice isprićao mi je'Hamza efendija Puzi ć , mostarski alim, muderis Koski Mehmed-pašine medrese, pjesnik, stalno birani č lan Hodžinske kurije za Hercegovinu od po čet. ka do prestanka njezina djelovanja i drugi kandidat za reis-ul-ulemu Bosne i Hercegovine, kad je kao prvi izabran hadži Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević g. 1913 (umro u Mostaru 1941), ina če sudionik u Pokretu. Govorio mi je kako je došlo do sastanka mostarskoj Kiraethani i šta je rekao Ali-Fehmi-efendija Džabić . Rekao je, otprilike, ovako: da će biti od strane vlasti progona, otpuštanja iz službe, ali da se nitko od njih ne smije prihvatiti službe i stupiti na upražnjeno mjesto onoga koji bude otpušten. Tu se mislilo, u prvom redu, na muftiju Džabić a i direktora Ruždije hadži-Salih-efendiju Alajbegovi ća. A buduć i da su među dvanaestoricom bili najelitniji alimi Mostara i da su bili uvjereni da austrijska vlast neće bilo koga postaviti za muftiju, slobodno su zaplivali protiv struje. Oč ekivanja su se ispunila. Svrgnut je s položaja muftije Ali-Fehmi-ef. Džabić i hadži Salih ef. Alajbegovi ć s položaja direktora Ruždije. Nije bilo dugo upražnjeno mjesto muftije, na koje je postavljen hadži Abdullah efendija Riđanović , a njegov brat hadži.-Hafiz Muhamed ef. je zamijenio h. Salih-ef. Alajbegovi ć a. Iako su i oni bili zavjerenici u grupi dvanaestorice, oni su tvrdili da su se zavjerili da će se do kraja boriti za pronalaženje i povratak roditeljima Fate Omanovi ć a, a ne za kakav protivdržavni politi čki pokret. Glavnu ulogu u tom aranžmanu odigrao je Mehmed-ef. Diki ć kod okružnog predstojnika u Mostaru barona Pittnera. Kako mi je kazivao Omer ef. Kalajdži ć, Dikić je bio vrlo bogato nagra đen. Džabić je, kao što je poznato, proglašen »neovlaštenim politi čkim iseljenikom« pa je sve do smrti ostao u Istanbulu.' Nije bez interesa da ovdje zabilježim neke uspomene na muftiju Džabi ć a, koje mi je u pismu, datiranom 6. VI 1966. saopćio Riza Ilova (Č engić). On je pisao doslovce: Sada malo o (muftiji Ali-Fehmi efendiji) Džabi ću: Mufizja je dajdža moje majke, pa sam tako kao dzjete proveo mnogo dana kod njega. Ne znam o njegovim politi čkim nazorima ništa, ali, meni se čini, da on i nije bio nikakav politi čar. Podigao se protiv Švabe, što krade Fatu Omanovi ć(a) i kliznuo se niz klizavu politi čku strminu i nzje se mogao zaustaviti sve do progonstva i ništa više. Inače je bio jako duhovit i zabavan u društvu, dobar poznavalac arapskog jezika i literature. Nekoliko kra ćih primjedaba o tome: ' »Policajni list« od 5. marta 1902. donio je pod brojem 10 slijede ći »Oglas«: »Džabi ć Ali-efendija iz Mostara koji je koncem januara 1902. u inozemstvo otputovao proglašen je neovlaštenim iselienikom presudom Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 4. marta 1902. na temelju naredbe od 30. oktobra 1901. broj 96, Zbornik zakona i naredbi. Sve oblasti pozivaju se ako se spomenuti Ali ef. Džabi ć neovlašt'eno povratio i zatečen bio, da se proti njemu po paragrafu 9 navedene naredbe postupa«.

13

On bi dolazio u Inegol u banje (Oylat) i u posjeti svojoj sestri, a mojoj nani ulsi, udatoj za Muhamedbega Lakiši ća. Tu mu je stanovao i bliži rodak i politi čki Đ ' ik hadži Ahmed-ef: Džabi ć, otac Mustafin. Svi bi se Bosanci okupili oko pomocn njega i pričali su mi poslije svoje utiske. Pisao je dvije knjige na arapskorn jeziku, pa u jednoj ima i predgovor nekog velikog u čenjaka iz Tunisa. Kažu, d4 bi ovaj u čenjak govorio o Mufizji ovako: »Kad govorim s Ali Fehmi-efendzjom i vidim njegovo poznavanje mog jezika, stidim se pred njim kao Arap«. Mernišaga Ćemalović iz Inegola mi ispriča ovo: »Sjedimo jednom na sijelu kod hadži ef: Džabi ć.a. Otvori se rzječ o imenu deve (kamite). Hadži Ahmed efendija broji imena, a Ali Fehmija potvrduje. Muško i žensko dev če ima posebno ime. Onda godišnjak muški i ženski, pa dvogodišnji muškarac i ženka. Stara deva, steona deva itd. Onda Ali Fehmija zapita imena zglobova. Ahmec tef: priznade da sve ne zna, a Ali Fehmzja ih po če brojati. Na palcu dva, na šehadet-prstu tri, na srednjem tri, i na ostala dva prsta po tri su imali posebna imena«... Sjećam se da bi se moj otac kao i ostali gosti grohotom smzjali njegovim nekim pri čama, primjedbama i vicevima, što ina če ne bi činili, jer je u ono doba i previši smzjeh smatran sramotnirn. Ja ga se sjećam kako mene i Ekrema Semiza četveronoške goni oko kahvene mangale sa hav-hav, a mi se topimo od miline... I brat mu, rahmedi Sulejman ef: iz Mostara, bio je u svojim najstarzjim godinama veliki šaljivdžija; to se je moglo vidjeti i kod Hft. Omera u užem intimmjem društvu. 0 njemu sam čuo od Dervišbega Miralema ovo: »Kada bi nešto zatrebalo da se objavi poduzme u našem pokretu, sastali bi se ja i Mufizja, zdogovorili se, zaklju čili ja bih napisao potrebnu deklaraczju, ali kad je rzječ o objavljivanju, onda je trebalo to još odnzjeti Mahmudbegu Fadilpaši ću i uzeti njegovu privolu i potpis. Bez njega nzje moglo Mahmudbeg nikad bio protiv niti se ikad opro ni na jednu riječ, a mislim on mje nikad u životu, ni u drugim prilikama, rekao nekom Ne. Ovdje moram objasniti stvar, jer smo mi s Dervišbegom govorili o Mah- Muftiju. Dakle, muclbegu, pa je ovaj razgovor ispao 'kao neka uspomena na Dervišbeg priča i dalje: »Svaka stvar u pokretu se svršavala ovako. Bosna i Hercegovina pita: »Šta veli Sarajevo«? a Sarajevo pita: »Šta veli Mahmudbeg«? a Mahmudbeg ništa ne veli nego se osmjehne i potpiše. Jednom se sastadosmo s Muftijom i bilo je opet nešta da se pita Mahmudbeg. Mufizja me pita: »Boga ti, Dervišbeg, šta ti misliš o našem Mahmudbegu«? Ja mu kažem: »On je kao ebdžecl u arapskom jeziku. Dolazi na prvom mjestu, a manasuz (bez zna čenja)«. Muftija se, veli Dervišbeg, z.akocenu od smzjeha i kaže: »E baš si potrefio«, Džabić je ukopan u Carigraclu u groblju Edirnekapi. Bio je oženjen Fatom Dizdar iz Mostara. Nije imao djece, a stanovao je na zajedničkom posjedu sa svojim šurom Salih-ef: Dizdarom u Adapazaru, u selu Ak-jazi kao i u Carigradu na Fatihu

14

15

u svojoj ku ći pa je sinove svoga šuljaka školovao i podu čavao. ena rnu je umrla prije dvije-tri godine u devedesetoj godini. Zasad ovoliko. Svima selam. Dolazi! Tvoi Riza Ilova, v. r.8 U »Memorandumu islamskog naroda Bosne i Hercegovine gospodi članovima delegaca i austrijskog i ugarskog parlamenta, izdan 28. maja 1902. godine u Budimpešti
Broj od 136.000 muslimana koji su opunomo ćili Ali-Fehmi-efendiju Džabića i njegove drugove iznosi ta čno jednu četvrtinu tadašnjeg cjelokupnog islamskog Lteljstva u Bosni i Hercegovini. Kako su oni opunomo ćivali svoje vođe? Sigumo svi se nisu izjasnili svojim potpisima, jer školske 1900/1901 godine bilo je muslimanskih daka: 1. u sve 3 gimnazije u Bosni i Hercegovini 2. u Nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku 3. u Realci u Banjoj Luci 4. u Srednjoj tehni čkoj školi u Sarajevu 5. u Darul-mualliminu 6. u Učiteljskoj školi u Sarajevu 7. u svih 9 trgovačkih škola u Bosni i Hercegovini 8. u svim osnovnim školama u Bosni i Hercegovini Ukupno:

133 4 18 5 35 38 61 3965 4259

Treba uzeti u obzir da su uglavnom svi ovi đaci bili maloljetni i bez prava učestvovanja u javnim poslovima, jer je granica punoljetnosti bila mnogo viša nego danas, ali da je u svim godinama od 1878. do 1900. bilo trostruko više punoljetnih pismenjaka u evropskom arapskom pismu, opet bi zna čilo da je na jedan potpis na peticiji dolazilo devet otisaka kažiprstom (ili palcem). čengić (Ilova) Rizabeg rođen je u Bursi u Turskoj kao praunuk Smailage čengića (junaka našenarodne epske pjesme) gdje je i umro 25. XII 1966. u 63 oj godini života. Od godine 1920. do 1935. živio je u Sarajevu, gdje sam se s njitn upoznao. Obnovili smo poznanstvo u VIII mjesecu 1965, kada sam ga pohodio u Bursi, i otada pa do pred njegovu smrt dobio sam od njega 21 pismo, pisano na stroju, a jedno od njih ima 20 strana. Pisma se odnose najviše na folklor, etnografiju, »bosanski« jezik i uop će na život naših iseljenika u Turskoj. Sva su pisma vrlo interesantna i vrijedno bi ih bilo objaviti. 9 Memorandum islamskog naroda Bosne i Hercegovine, Novi Sad 1902., str. 4. -

Ako gledamo iz sadašnje perspektive na slu čaj »Ali-Fehmi-ef. Džabi ća, nikako se ne može opravdati odlazak Džabi ćev u Tursku. On je naivno mislio da će zatala.sati sve Turke, parlamenat, vladu i samog sultana da dignu glas protiv krkanske otmice (ukoliko je to bila otmica) jedne muslimanske djevojke i da će austro-ugarska vlast pasti na koljena pred sultanom, turskim narodom i Ali-Fehmi-efendijom Džabi ćem i dovesti mu Fatu Omanovića. Da je Turska iole bila neka snažna država, da nije bila stalno napadana s izvana i podrivana iznutra, ne bi pristala na Berlinskom kongresu godine 1878. da prepusti Bosnu i Hercegovinu Austro-Ugarskoj monarhiji. Muftiji kao vrhovnom vjerskom poglavaru jednog regiona (sandžaka?) mjesto je i dužnost da ostane sa svojim narodom i u zlu kao i u dobru, i po cijenu života. Ako je Ali-Fehmi-efendija bio i otpušten iz služ'be, a stolicu hercegova čkog muftije preuzeo hadži Abdullah-efendija Ridanović , i u tom sluč aju mu je bilo mjesto u domovini, da se tu bori za svoju makar i bivšu pastvu. Razmatrajući ove događaje danas, može se konstatirati da su bile naivne isprike austrijskih vlasti da nisu znale gdje se nalazila Fata Omanovi ć poslije bijega iz roditeljske kuće, pa da je nisu mogle vratiti ocu i ma ćehi. Da se angažirala policija, žandarmerija, kotarsiti i okružni predstojnici i polu-ajine koje su graničile s Bosnom i Hercegovinom, našla bi se Fata Omanovi ć. Iz njezina kazivanja, kad se pojavila u ljeto 1940. kao Dara Prijatelj iz Ljubljane, bilo je evidentno da policija nije bila poduzela energi čne mjere da je pronađe." Borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju bosansko-hercegova čkih muslimana nije bila cijelo vrijeme jednakog intenziteta. Bilo je zastoja i padova, pogotovu kad je Egzekutivni odbor povremeno ostavljao po strani borbu za vjersko-prosvjetnu autonomiju, a intenzivirao se u politi čkoj borbi muslimana za rješenje agrarnog pitanja u BiH, kako bi veleposjednicima najbolje odgovaralo. Iza toga vremena imamo jedan članak u provladinom muslimanskom tjedniku »Bošnjaku«, listu za politiku, pouku i zabavu, u 8. broju 16. godišta od 22. II 1906, o putu delegacije muslimana Bosne i Hercegovine u Carigrad Ali-Fehmi efendiji Džabi ću radi nastavka rada za vjersko-prosvjetnu autonomiju; koji u izvodima glasi: Fata Omanović kao Darinka Prijatelj umrla je u Ljubljani 2. I 1967. 0 tome me je izvijestio pismom od 3. vm 1972. Adil Begović , predsjednik Odbora Islamske zajednice

u Ljubljani. On je posjetio Fatina sina dra Niku Prijatelja, koji mu je saop ćio dattun majćine smrti. Fatin brat Halil umro je mjesec dana prije Fate, dok je polubrat Ramo tada još živio u Vrapčićima. Ispričao je da je Fata poslije Mostara bila u Splitu i Trstu, a onda je, izaša.vši iz samostana, došla u Ho če Itraj Maribora. Potkraj Svjetskog rata bila je aktivna u Koroščevu pokretu, saltupljajući potpise za ujedinjenje jugoslavenskih zemalja. Zbog toga je itnala neprilika, pa je zato otišla u Ljubljanu, gdje se zaposlila u nekog privatnika. Tu se upoznala sa svojim kasnijim mužem.

16

17

Beogradska »Politika« donijela je vijest da su ovih dana na putu za Cari. grad prošli kroz Biograd Derviš beg Miralem, Mahmud beg Šerif Arna.. utović i Šemsi beg Zaimović... Biće jamačno poznato, da se vođa i začetnik pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju g. Ali-Fehmi-ef. Džabi ć nalazi sada u Carigradu, gdje se je stalno nastanio. Njemu je sa strane islamskog naroda podijeljen u svoje vrijerne mandat, da uredi sa Zemaljskom vladom vjerskb-prosvjetne stvari, nu radi nekih uzroka bi mu povratak u domovinu onemogu ćen, a naravno i njegovo djelovanje u tom smislu prestade. Džabi ću uz bok stajalo je još pet opunomoćenika narodnih... Kako smo s pouzdane strane obaviješteni, otišli su oni muslimani u Carigrad, da se sa glavom ovog pokreta - sa g. Džabićem - posavjetuju. Jedan nas prijatelj uvjerava, da će oni zatražiti od Ali-Fehmi-efendije da im dade razjašnjenje, da je voljan povratiti se u domovinu naravno uz dozvolu zemaljske vlade i zapo četi rad nastaviti. Ako muftija ne htjedne dalje raditi, zatraži će da im dade svoju pismenu izjavu o tom. Da će sad Džabić ovim ljudima - koji također nisu nai-odni izaslanici ako je istina što se o njihovu putu govori, odgovoriti, i ho će se odvažiti opet na posao - to ćemo čuti... To jedino možemo tvrditi, da je Ali-Fehmi-efendija čovjek vrlo ambiciozan. On je imao prilike da položi mandat kroz ovo dugo vrijeme svog boravka u Carigradu, nu on to nije u činio. Ali-Fehmi-efendija Džabi ć je i tragična ličnost i po se i po muslimanski narod Herceg-Bosne. Uza svu u čenost i počasti koje su mu odavarie, on je iz nostalgije za domovinom i mentalno obolio pa je morao biti umirovljen, a i njegovo i njegovih drugova neodmjereno agitiranje (da ne reknemo - huškanje) protiv Austrije negativno je utjecalo na neuki svijet koji je po čeo masovno seliti u Tursku. Po službenim statistikama, u Bosni i Hercegovini je pri prvom popisu stanovništva za vrijeme Austro-ugarske monarhije, 1879. godine bilo 448.113 Muslimana, odnosno 38,73°/o cjelokupnog stanovništva, 1885. godine 492.710, odnosno 36,88°/o, 1895. godine 548.632, odnosno 34,99°/o, a 1910. godine 612.137 Muslimana, odnosno 32,25°/o. Ovo opadanje postotka Muslimana u Bosni i Hercegovini posljedica je iseljavanja (i bježanja) bosanskohercegova čkih Muslimana u Tursku. Ne smije se zanemariti činjenica da je i slučaj nestanka Fate Omanović i borba Muslimana za vjersko-prosvjetnu autonomiju pod vodstvom Ali-Fehnii-efendije Džabi ća, odnosno kasnije pod vodstvom tzv. Egzekutivnog odbora, osiromašila Herceg-Bosna za nekoliko desetina hiljada Muslimana. Već u prve tri godine ovog iseljeni čkog vala, dok je još muftija Džabić bio u Mostaru, godine 1899. iselilo se u Tursku 1112 muslimana, pobjeglo 0 " "

1900. 1901.

" "

" "

" "

7684 4059

"

Godine 1909. iselilo se u Tursku 2740 muslimana, pobjeglo 68 It

1910. " 1911. "

" "

" "

16907 10815

" "

"

149 _

Borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju bosansko-hercegova čkih Muslimana vodila se punih deset godina. Statut za vjersko-prosvjetnu autonomiju bosansko-hercegova čkih muslimana dobio je carevu sankciju 15. aprila 1909. godine, a stupio je na snagu 1. maja iste godine. Hodžinska kurija, najviše izborno tijelo koju je sa činjavalo 30 ćlanova ega 24 birana ćlana: iz šest okružja po četiri člana i šest virilnih: šest muftija (od ć iz šest okružnih mjesta) sastala se 28. XI 1909. u Sarajevu. Za izbor reis-ul-uleme bila je jedna lista. Tri kandidata s najve ćim brojem glasova su bili: Hafiz Sulejman ef. Šarac (28 glasova), Ali-Fehmi-ef. Džabi ć (15 glasova) i Ali-Rušdi-ef. Kapić (23 glasa). Na drugom glasanju je bio poredak malo izmijenjen. Kandidati s najvećim brojem glasova bili su isti: Kapić Ali-Rušdi (27 glasova), Džabi ć Ali-Fehmi (26 glasova) i Sarac Hafiz Sulejman (25 glasova). Iako je Hodžinska kurija vjerojatno znala da ovi kandidati (pogotovo Dzabić i Kapić) neće proći, tj. neće ih car prihvatiti i jednoga od njih imenovati reis-ul-ulemom, služi joj na ćast što su gotovo svi njezini članovi imali toliko građanskih hrabrosti da predlože za to najviše vjersko dostojanstvo muslimana u Bosni i Hercegovini, trojicu opozicionalaca, a dvojicu od njih: Džabi ća i Kapića, političkih emigranata u Turskoj, koji su se i pisanim djelima borili protiv okupatorske Austro-Ugarske. Na kraju da napomenemo da bi bila dužnost naših orijentalista prevesti brošure i Džabića i Kapića, koje su napisali na arapskom, odnosno turskom jeziku, povodom aneksije Bosne i Hercegovine.

Literatura EIN UNGARN (Benjamin Kallay): Die Lage der Mohammedaner in Bosnien. Von EINEM UNGARN. Wien, 1900. ANONIMUS (Osman Nuri Hadžić): Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini, I. (Preštampano iz »Obzora«) Zagreb, 1902. WIEMORANDU/vI ISLAMSKOG NARODA BOSNE I HERCEGOVINE gospodi ćlanovima delegacija i austrijskog i ugarskog parlamenta, izclan 28. maja 1902. godine u Budirnpešti. U Novom Sadu. Srpska štamparija dra. Sv. Mileti ča, 1902.

279 755,

a slijedećih godina opada broj iseljenika i bjegunaca, da bi aneksija Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj monarhiji još i pojačala iseljeni čki val.

Izvještaj o upravi Bosne i Hercegovine . Izdalo c. i kr. zajedni čko ministarstvo finansija. (Od godine 1878. do 1916.) Vidi i »Napredali«, časopis (Sarajevo, god. dujak–travanj 1933. str. 41-42). Ovdje su u pitanju služ'beni podaci dok se broj stvarno iseljenih danas cijeni na 160 do 180.000 duša.

18

19

HADŽIĆ OSMAN NURI: Muslimanska versko-prosvetna autonomija u Bosni i I-Ie, govini i pitanje Carigradskog Halifata. (Povodom 25-godišnjice Džabi ćevog kreta). Gajret, Sarajevo, IX/1925, br. 7, str. 97-99; br. 8, str. 115-118; br. 9 i ^ ^ Dr. SAFVET BEG BASAGIC str. 145-147; br. 11, str. 173-174; br. 12, str. 186-188, br. 15, str. 230-231 16' str. 244. 6. V. 1870. - 6. V. 1930. ISTI: pod istim naslovom. BRATSTVO, XIX, 32 knjiga DRUŠTVA SV. SAVE, g grad, štamparija »Sv. Sava«,1925, str. 217-248. SPAHO FEHIM: Pedeset godina vakufske uprave u Bosni i Hercegovini. Narodna ua nica, kalendar za godinu 1933, Sarajevo, 1932, str. 72-89. JUGOSLAVENSKI LIST, Sarajevo, XHIII, br. 194, 17. VIII 1940, br. 195, 18. VIII, I hrvatskog moga jezika šum 196, 20. VIII (Dopisi iz Mostara, koje je slao dopisnik »J. L.« Omer H. Se6 Može c^a spoji Istok i Zapaci R(ešad) Kadić: Fata Omanović – djevojče, čiji je slučaj zatalasao Herceg-Bos; Može da goji pjesmu i itm. otkriva svoju dramatsku tajnu. »J. L.« br. 197, 21. VIII i br. 199 od 25. VIII 19 Gotovo sve jugoslavenske novine donosile su tih dana vijesti o pojavi u javnc Fate Omanović (Darinke Prijatelj) četrdeset i jednu godinu nakon njezina nest ka iz rodnog sela, kao prvorazrednu senzaciju ne samo te godine. Ne ću pretjerati ako ustvrdim da je dr. Safvet beg Bašagi ć najveći Bošnjak HAFIZ IBRAHIM MEHINAGI Ć: U spomen velikom merhumu Ali -Fehmi efen poslije Gazi Husrev bega, n ajveć i Hrvat iz ovih krajeva nakon turske ere i zadnji Džabiću. Glasnik VIS, VII/1956, br. 1 3, str. 22 30. nakon ri ešen aagrarnog rarno pitanja. p 1 Kad usporedimo rad svakogbe naše pretka HAFIZ 1BRt1^IIM MEHINAGI Ć: Osvrt na život i pisana djela Ali Fehmi efendi je D g 1 1 g gBošnja p ansrvenih djela Gazi Husrev bega,p koje zovemo znamenitim nakon velič bića. Anali Gazi Husrev begove biblioteke, knjiga II III, s. 81 95. koji sjedi u čovjeka, HIVZIJA HASANDEDIĆ : Mostarske muftije. Glasnik VIS, XXXVIII/1975, br. 9— cima i Hercegovcima, s gigantskim radom ovog skromnog noj sobi ne trazeci da se slavi i javno hvali, vidimo da nema nistr. 4.46. jednoj polumrač jednog koji je pridonio toliko našoj kulturi. Podizali su oni javne zgrade od džamija i medresa do mostova i česama i stvorili djela zaista lijepe vrijednosti, ali ni jedan ne stvori toliko na književnom polju ni kvalitativno ni kvantitativno koliko doktor Safvet beg Bašagi ć. Njemu smo u opće zahvalni što nam je skinuo Summary gusti veo s naše povijesti iz turskog doba, koju po njemu i samo po njemu danas poznajemo. Otkrio nam je čitavu plejadu svijetlih likova naše krvi i našeg jezika, za koje smo malo ili nimalo do njega znali. Napisao je djelo »Znameniti Hrvati SOMEMARGINALIA ABOUTLIFEAND CAREER OFMUFTI Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini«, a on je najve ći Hrvat nakon Turske ALI FEHMI EFFEIIDI DŽABIC carevine u ovim krajevima. Begovski se imetak rasplinuo, ali je ostala u njemu ič i neokaljana begovska, gransenjerska krv i džentlmenske geste, koje Analysing some written evidences as well as spoken tradition the writer i plebejca ca začuđ u. Način ' kojim ti ovaj zadnji beg ponudi začuduju u^u i zadivljuj veals a few details from the life and career of Ali Fehmi effendi Džabić the mufti >^ sve u ti Mostar (1884 1900), stressing especially the case of kidnapping a Muslim girl nam^cig^etu, kojim te ponudi da sjedneš i zahvali ti se na pohodu, pokazuju Fata Omanović from a village Kulti Livač near Mostar. This event, which took pladivne odlike nepatvorenog plemstva, kojemu je naše demokratsko ili pravije, in 1899. was the signal for creating of Herzegovinian (and later also Bosnian) MuslinPlutokratsko vrijeme nesklono. movement, which at first sought religious and educational autonomy and ended as 1697. godine je Evgen Savojski provalio u Bosnu i dolinom Bosne došao political organization. do Sarajeva, koje je tada imalo osamdeset hiljada stanovnika, spalio privatne stanove i 90 džamija, poklao nemo ćne starce i djecu, a žene i djevojke odveo u ropstvo (iz samog Sarajeva 700). Pri naglom povla čenju povuče katoličko hrvatsko stanovništvo i opustje dolinu Bosne. Preostalo muslimansko stanovništvo po če naseljavati puste domove Srbima, Crnogorcima, Vlasima i Cincarima. Naglom propaš ću•Turske vlasti u Ugarskoj i ovom provalom u Bosnu propade staro bosansko plemstvo, koje je vuklo lozu od bosanskih kraljevskih pokrajnjih -

-

-

-

-

—

-

-

:

-

-

-

.

20

grana i starih velmoža, a me đu novim plemićima spominje se Redžeb paša, sin Derviš begov a unuk Abdullah begov, kao hercegova čki valija, odmah iza rata pod Bečom. U tri navrata yrši tu čast: 1105 (1693), 1109 (1697) i 1112 (1700). Redžeb paša je prvi odli čnik ove porodice, koja dade nekoliko znamenitih paša, a svi se do jednog žrtvoyaše za Bosnu. Po djedu dra Safvet bega, Ba:šagi Redžepašiću, pivsko-nevesinjskom muselinu, prozvala se porodica Bašagia. Po tankoj krvi je dr. Safvet beg Bašagi ć unuk Dedage Cengića, zadnjeg hercegovačkog viteza, koji podijeli rnegdan s Dragom Kova čevićem među dvije vojske: hercegovačkom i cmogorskom, a praunuk epskog junaka Smail age, ćovjeka ljubazna i narodnog oca, kojemu narodna pjesma i Maž'urani ć nalton sairti navezaše epitetone, što mu ih je sin Rustem beg zaslužio. »Kud prolazi Smail agin Rusto, Sve ostaje po Drobnjaku pusto«. Činilo bi se ovaj uvod preopšimim za ovakav kratak esej, ali ga napisah zato da istaknem kako je Safvet beg još od ranog djetinjstva imao prilike da se upoznaje u svojoj kući s poviješću svoje porodice, svoga plemena i svoga naroda, a zahvaljujući svojem neobičnom intelektu on je sve nevjerojatno oštro uo čavao i pamtio, da mnoge povijesne podatke iz naše povijesti prošloga vijeka zahvaljujemo samo njegovim zapam ćenjima. Rodio se Safvet beg 6. svibnja 1870. u Nevesinju kao prvi sin Ibrahim bega Ba:šagi ća, pjesnika (pjesničko mu je ime na turskom Parnasu Edhem)i upravnog činovnika. Živio je prve dane u Nevesinju, Foči (1875) a zatim u Sarajevu (dok mu je otac bio kajmekam u Ljubuškom). Kad je Hercegovina uspostavljena valilukom 1876. otac mu je imenovan u temjizi-hukuk (pokrajinski vrhovni sud). 1876 sastao se prvi turski sabor, u koji je bio izabran s muftijom Karabegom, a 1877 u drugi s Mulagom Tanović em. Radi svoje iskrenosti i velikog rodoljublja umalo nije platio glavom. Održao je naime zadnji govor u saboru protiv predaje Nikšića Cmogorcima, jer se, rekao je, ne ć e Crna Gora zadovoljiti s tim. Traži će skoro Nevesinje i Gacko, pa se ne će zadovoljiti ni sa samim Mostarom. Ahmed Vefik paša, veliki vezir, koji ga je volio radi njegove čestitosti i muškog govora spasio mu živu glavu. 1878. pred ulazak Austrije u Bosnu Mostar ga izabra s Hadži Arif efendijom Kajtazom i Stojanom Kablarom da odu u Sarajevo, da vide šta Hadži Lojo radi i šta namjerava. Reakcionarno ga Sarajevo zamalo ne ubi, jer je bio u la franca odijelu. Već je od ranog djetinjstva Safvet beg vidio kako je teško raditi protiv reakcionarstva u narodu, ali je od oca naslijedio i takti čnost i izdržijivost, da je poslije, u zreloj dobi života, osvajao ljude, koji su mu docnije bili vjeme pristaše u političkom životu. Poslije mekteba i ruždije, gdje se onda u čilo među ostalim: arapski, turski i perzijski jezik, upisao se u sarajevsku gimnaziju, koju je svršio 1895 nakon dva

21

čkom sveučilišpre kida. Od 1895-1899 slušao je orijentalne jezike i povijest na be tn. Tu u ogromnoj Dvorskoj biblioteci se upoznaje sa neobi ćno velikim radom predaka na polju islamske kulture, upoznaje se sa njihovim ogromnim naporima za uveli čanje sjaja i mo ći njihove domovine Herceg-Bosne, upoznaje se i marljivo bilježi sve što se odnosi na povijest našu i književnost Bošnjaka u orij jezicima. entaljonšimkao đak razreda gimnazije 1886. pokušava pisati stihove hrvatski i taj čedni početak pokazuje kakav će njegov daljnji rad biti. 0 pradjedovima, o njihovoj čestitosti, o juna:štvu. (Prije njega je jedini Mehmed beg Kapetanovi ć, Ljubušak štampao jednu pjesmu o dolasku carevi ća Rudolfa u Sarajevo 1888. ) On je dalde nestor na:ših bosansko-hercegova čkih muslimanskih pisaca uop će (jer o onom neznatnom radu na narodnom jeziku, o kojem su referirali Kemura i Ćorovi ć u »Serbokroatische Dichtungen bos. Moslims« ne treba ni trošiti riječi.) Po pjesničkom radu je Bašagić najpoznatiji među širim muslimanskim slojevima i među današnjom omladinom, dok on s'in vrlo malo drži do svojih pjesama nazivajući ih prigodnicama. Kad je Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu ispitivala pred svjetski rat šta široki narodni slojevi najviše čitaju (u koliko su pismeni) dobila je ovaj režultat za muslimane: muški najradije čitaju Hrmannove »Narodne pjesme« a ženske »Trofandu« dra Safvet bega Bašagi ća. Narod najvoli taj njegov rad, jer je bliz narodnoj duši. Od Drine do Une, od Save do Trebišnjice i Neretve ne možeš na ć i jednog inteligenta, koji ne zna za njegovu »Trofandu iz hercegova čke dubrave«, ne možeš pro ći kroz mahalu grada kasabe, da te ne zapljusne pjesma iz mekana djevoja čkog grla: Pjevaj, Azra, poljubim ti grlo Divne pjesme vrelo neumrlo. Pjevaj, pjevaj, a ne oldijevaj, Već je vila raširila krila, Da nas nosi u blaž'enstvo sre ć.e, Gdje se golub s golubicom šeće... Njegova pjesma, jecinostavna formom, duši bliska sadržinom, opijeva boli i stradanja, život i užitke oyoga naroda, razapeta na velikoj raskrsnici Istoka i Zapada. U njoj je povijest ovoga plemena i onih njegovih predstavnika, »po kojima Zapad-Istok nas poznaje«. U njoj je život Mirze, njegova beskrajna ljubav za imaginarnu ljepoticu Azru, njegov ponos, zanos za dobro i ljepotu, prezir kukavica i nekaraktera, kakovima obiluje njegovo vrijeme. U njoj je ljubav za ro đenu grudu, natopljenu krvlju sinova njenih, što se rodiše u njenu krilu i što bjehu uvijek spremni žrtvovati se za nju, za ponos ro đene zemlje. Napokon, njegova je pjesma veli čanje Boga, koji je konačna Istina, Spas i Pomirenje.

22

Njegov posljednji rad u epsko-lirskoj poeziji je Mevlud, pjesma u slavu rodenja Muhammeda, zadnjeg božjeg Poslanika, njegova najpro ćućenija pjesma vremena teška tjelesnog bola, kad se duh izdigao u visoke nebeske sfere služe ći se samo riječi zemlje. U nekoliko zbirki pjesama ima ih zaista lijep broj, koje 13; resile antologije naše lirike. Nekoliko balada je toliko popularno, da su od menog kompozitora, naroda, uglazbljene. Pored lirike i epiko-lirike u ostali Bašagi ćev beletristički rad treba ubrojiti i dvije drame: »Abdullah pašu« i »Boj pod Ozijom«. Prva je slavospjev Abdullah paši Deftedariji, koji radije ispi č a:s'u otrova nego da bi dao mimim putem Pounje Austriji. Radnja je premještena radi austrijske cenzure iz Pounja u Klis i Krku, dva najzapadnija turska sandžaka, a Austrija zamijenjena mleta čkom republikom. Takoder bi se i »Boj pod Ozijom« trebao zapravo zvati »Boj pod Kanižom« boj Hrvata protiv Ma đara. U triumfu su ove samo formom drame, dijalogizirani eposi, prešle preko svih mjesnih pozomica u Bosni i Hercegovini, pa bilo u diletantskoj glumačkoj izvedbi. (Kad bi neka putujuća glumačka družina u kojem bosanskom gradi ću zapada u materijalne neprilike, da ne bi mogla dalje, trebalo je iznijeti Bašagi ć eva »Abdullah pašu« i situacija je bila spašena.) Bašagićeve knjige: »Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463.-1850.«, Sarajevo 1900., »Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj knliževnosti«, Sarajevo 1912., te rukopisno djelo »Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini«, koje je primila Matica Hrvatska u Zagrebu, su nau čna baza za poznavanje na:s'eg kultumog i politi čkog života pod turskom vladom. Makar da je prvo dielo donelde zastarjelo nać inom obrade, ponegdje neto čno, jer nisu bili poznati mnogi dokumenti, koji su u zadnjih trideset godina, opet Bašagi ćevom zaslugom u većini sluč ajeva, otkriveni, ono je danas i dugo će biti polazna tačka za proučavanje toga predmeta. 0 radu naših predaka na polju duhovnog života upoznaje nas drugo Bašagićevo djelo. Ono je jedinstveno u našoj literarnoj historiografiji i vjerojatno mu se ne će nikada nać i zamjena. Jednostavno zato, što mi ne podgajamo podmladak, koji bi poznavao i prou č avao orijentalne jezike, na kojima je napisana golema literatura, a starih je poznavalaca sve manje, a i u koliko ih ima, s rijetkim iznimkama, neaktivni su. Treće je djelo biografslći leksikon i zapravo »notitiae praeliminares« djela, koje će jednom doći jer treba podić i vidljiv spomenik kulturnim trudbenicima svoga naroda. Divan je njihov karakter! Oni su plemi ći, često ne rodom nego djelom, rodoljubi, zaštitnici slabih i potištenih, mecene umnih radnika, oni su inkarnacija pozitivnih ljudskih svojstava. Osim ovih kapitalnih djela Bašagić je napisao bezbroj članaka iz toga područja u našim časopisima. Ba:s'agićev rad u kulturnim društvima je upravo ogroman, jer je osnivanje novotarija kao što su kulturna društva, plod kolektiva, bilo nešto sasvim opre č-

2.3

no od naših sijela, koja su se u poznatim porodicama održavala tradiciortalno svakog dana. Na besplodnim se sijelima samo tra čalo o svemu i svačemu, pa se na njima organizovao otpor protiv napretka, što ga je novo doba zapadne kulture unosilo u na:s' život. Nije bilo kulturnog društva, kojemu Bašagi ć nije kumovao, niti je bilo priredbe, na kojoj se nije koja Safvet begova pjesma deldamovala.

Rad na narodnoj prosvjeti osim originalnog i prevodnog beletristi čkog stvaranja naro č ito se istakao budenjem narodne svijesti i ljubavi za svoj jezik. Još godine 1900. Bašagić pokreće s Edhemom Mulabdićem i Osmanom Hadži čem »Behar«, list za pouku i zabavu. Mi smo uvijek u ovoj zemlji vodili prvu rije č, pa ne smijemo dozvoliti da neznanje i nemar ovlada nama. Moramo se neodgodivo latiti modernih sredstava napretka. Ove racionalisti čke ideje su protkane kroza sva njihova djela. U »Beharu« Bašagi ć pored ostalih radova piše i vjerske rasprave, jer kako u Islamu nema klera, slobodno je tuma čenje vjerskih istina. Poznavajući arapski, kako ga kod nas niko tako dobro ne poznaje, on obra đuje izabrane hadise i tuma ći ih suvremeno. Pa šta se događa? Mjesto da mu ljudi za taj posao budu zahvalni, reakcionarna ulema traži da se njegov rad »Sto i jedan hadisi-šerif« daje najprije reis-ul-ulemi na cenzuru, što njega naro čito revoltira i odustaje od daljnjeg štampanja djela, od kojeg je jedna tre ćina štampana, a jedan ' miji, da prokunu »jednog hodža javno poziva čaršiju na vazu u Merhemića dža crnomanjastog, dežmekastog č ovjeka, što radi i piše protiv Islama«. Politički rad Bašagićev pada početkom ovoga vijeka. Herceg-Bosna je bila tada u sidopu Austro-Ugarske monarhije, s kojom se činjenicom moralo računati, Herceg-Bosna je kroz vijekove sa čuvala samostalnost. Sačuvala je i iskristalizirala svoj rasni život. S tim naro čitim životom, svojom originalnom psihom, Bosna znači pozitivnost. Treba muslimanskom dijelu bosanskog stanovništva osigurati život. Ne smije se dopustiti da ga nestane. Mora mu se osigurati ne gospodovanje nego ravnopravnost s pripadnicima drugih vjera. Treba tome ljudstvu osigurati egzistenciju, kad se riješi zadnji ostatak feudalnog života u Bosni. Treba ga pripremiti za novo vrijeme, koje bosanskom muslimanu ne će biti sklono, treba ga podići materijalno, jer samo materlialno neovisan sposoban je za životnu borbu. U protivnom će se izgubiti vjekovni ponos i moral, izgubiće se sve pozitivnosti i to ljudstvo će postati bezbojna i bezna čajna masa. To su bill politički nazori Ba.šagićevi. Oni su izneseni u nekoliko njegovih odli čnih članaka u »Ogledalu«, listu što ga je Bašagi ć 1907. pokrenuo, kad je iz službe otpušten. Narod mu pokloni svoje povjerenje i izabra ga u prvi bosanski sabor 1910. Gradovi su se između se jagmili, koji će ga izabrati. Mostarci mu brzojavljaju u Beč , gdje se nalazio na polaganju rigoroza: »Vaša li čnost, Vaš karakter, Va:s'e domoljublje su naš program.« Banjalu čki ga kotar izabra i u prvoj i zadnjoj sesiji sabora Bašagić je predsjednik (1910. i 1914.), u kojem ga svojstvu zate će svjetslći rat i konac njegov. Kad se pogleda šta je donio Bosanski sabor u nepune

24

ć'etiri godine, vidi se, da glavni rad i najveći uspjeh saborskoga djelovanja spada u razdoblje Bašagi ćeva predsjednikovanja.. Iza rata je Bašagi č imenovan kustosom Zemaljskog muzeja u Sarajevu, kojemu je svojstvu i penzionisan. U isto vrijeme dok ga je narod birao za svoga poslanika u sabor, predlaže ga pok. Vjekoslav Klaić za profesora orijentalistike na sveu čilištu u Zagrebu, Kacl pogledamo koliko je na nau čnom polju stvorio en passant, izme đu predavanja u školi i rada u kulturnim društvima, dvostruko više požalimo što mu je rad na političkom polju onemogućavao naučni rad, koji bi tek pravo razvio kao sveučilišni profesor. Veliki narodi imaju svoje genije nauke, umjetnosti, književnosti i politike. U malenu narodu, kakav je naš, često jedan čovjek mora raditi u više pravaca, jer nema ljudi, koji bi mogli i znali raditi. Stoga se često u Bašagićevu radu opaža brzina stvaranja, jer je morao mnogo raditi, kad je skoro bio stri na poslu, a i neizgrađ enost, koje ne bi bilo u njegovim djelima, da je u jednom smjeru javno djelovao. Dobro veli Ahmet,Muradbegovi č u kratkom pregledu Bašagićeva ra.da (»Gajret« 1926, u broju od 1. svibnja): »On, koji.je imao sve mogućnosti da sebe uzdigne do evropske vrijednosti, on je to žrtvovao u radu za svoju sredinu i bacio se u svoje vrijeme čak i na političko polje, premda se osjećao potištenim na njemu, samo da omogu ći progres i napredak svoje sredine«. Glavni knjiž'evni rad Bašagićev pada u zadnji decenij prošloga i prvi ovoga vijeka. Kao mladić od 20 godina javlja se u hrvatskim ćasopisima »Prosvjeti« i »Viencu« i Hbrmannovoj »Nadi« najprije pjesmama, a onda povijesnim radom. 1900.-e godine pada osnutak »Behara« i tada u prvom godištu najviše radi u njemu pod potpisom raznim pseudonimima, jer je znao on sim ispuniti čitav broj. (Pri čao mi je jednom, da je u ovakovoj jednoj prilici uzeo metar i izmjerio slog jednog broja »Behara«. Bilo ga je osam metara). Danas ja znam uređujući »Novi Behar«, koji ima lijep broj suradnika, kolika je to bila žrtva urectivati list, gdje osim Mulabdića, Hadžića, Fehima Spahe i možda još po kojega nije imao pismena suradnika, nego je svaki prilog morao iz temelja preraditi. Muslimansko zanatlijsko udruženje »Ittihad« u Mostaru izdalo je 1926. »Spomenicu na proslavu 55-godišnjice ro đenja Dra. Safvet bega Bašagi ća (Mirza Safveta) i 30-godišnjice njegova pjesni čkog i naućnog rada...« Skromna je ovo spomenica s prilozima pjesnikovog uskog kruga prijatelja.

25

Dr. Safvet beg Ba:s'agi ć nije ni danas neaktivan na književnom polju, pa se esto javi u »Novom Beharu« bilo pjesmom bilo kojom nau čnom radnjom. č Da nam ga Bog poživi mnogo ljeta u boljem zdravlju i rahatluku!

3. Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od g. 1463.-1850.). Sarajevo 1900. Vlastita naldada. Tiskara »Bosanske Pošte«. Str. 215. 4. Abdullah paša. Dramatski spjev u 4 ćina iz 18. vijeka. Preštampano iz »Behara«. Sarajevo 1900. Vlastita naklada. Štamparija R. J. Savi ća i druga. Str. 57. 5. Pod Ozijom krvava nagrada. Dramski spjev iz XVI. vjeka u 3 čina (5 slika) (Prestavljan na prvoj islamskoj zabavi u Sarajevu 17. aprila 1905.). Sarajevo. Vlastita nals.lada 1905. Tiskara Daniela A Kajona. Sarajevo. Str. 54. 6. Misli i čuvstva (Nove pjesme). Vlastita naldada. U Sarajevu. Islamska dioni čka štamparija 1906. Str. 196. 7. Gazi Husref beg (u spomen čedristogodišnjice dolaska u Bosnu). Sarajevo 1907. Nakladnom knjižare brače Ba:s'agića. Islamska dionička štamparija. Str. 104. 8. Uzgredne bilješke I. Prićice i dosjetke. Sarajevo 1907. str. 2. (ostalo kao pod brojem 7.).

9. Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Separatni otisak iz Glasnika zemaljskog muzeja. Sarajevo 1912. Zemaljska štamparija. Str. 188. 10.Izabrane pjesme. Sarajevo 1913. Vlastita naklada. Zadružna tiskara. Str. 229. 11.Popis orijentalnih rukopisa moje biblioteke. Separatni otisak iz Gl. z. m. Sarajevo 1916. Zemaljska štamparija. Str. 84. 12.Nizam ul alem Napisao Hasan Ćafi Pruščak. Preveo Dr. S. B. Separatni otisak iz Gl. z. m. Sarajevo 1919. Zemaljska štamparija. Str. 15. 13.Omer Chajjam: Rubaije. Preveo s perzijskog Mirza Safvet. Sarajevo 1920. Islamska dionićka štamparija. Str. 43., II. dio. Sarajevo 1928. 14.Najstarija turska vijest o kosovskom boju. Sep. otisak iz Gl. z. m. Sarajevo 1924. Str. 5.

Iz ove spomenice donosimo (popunjenu) bibliografiju, što ju je sastavio Hamdija Kreševljalsović. 1. Trofanda iz hercegova čke dubrave. 1890-1894. Zagreb 1896. Vlastitom nakladom pisca. Tiskara C. Albrechta, Gos. Wittasek). Str. 196. II. izdanje, Sarajevo 1928. 2. Najstariji ferman begova Cengića. Sa jednom tablom Sarajeva. Zemaljska štamparija 1897. Separatin otisak iz Glasnika zemaljskog miwpja, str. 10. - Isto i njema čki. 12

15.Mevlud. Po muteber ć itabima spjevao Mirza Safvet. Sarajevo 1924. II. popunjeno izdanje Sarajevo 1924. Isl. dion. štamp. Str. 25. VII.; izdanje u pripremi. Uređivao je: 16.»Behar« od 1. V. 19C0.-15. V. 1901. 17.»Oglecialo« od 31. V. - 23. VIII. 1907. (svega 13 brojeva)

26

27

SAFVETBEG BAŠAGI Ć (Povodom tridesetogodišnjice smrti 9. N 1934.)

9. aprila ove godine navršava se 30 godina od smrti našeg mnogostrukog književnika i učenjaka, javnog radnika i jednog od prvih modernih prosvjetitelja bosansko-hercegova č kih muslimana, Safvet-bega Bašagi ć a (Mirze Safveta). Tim povodom želimo da ga kao književnika približimo mla đim muslimanskim generacijama u našoj domovini koje znaju za nj samo po »Mevludu«, koji se djelomično ili u cijelosti recitirao do naših dana, dok o ostalom njegovu književnom i znanstvenom radu znaju ili vrlo malo ili ništa. A on nije zaslužio da za ovako kratko vrijeme bude zaboravljen. Mi smo najviše krivci što ga mla đe generacije ne poznaju koliko bi trebalo, jer njegovih književnih i nau čnih djela nema na književnom tržištu. Prva njegova zbirka pjesama, »Trofanda iz hercegova čke dubrave« (Zagreb, 1896) prava je rijetkost, pa ni drugo njezino izdanje (Sarajevo, 1928) ne može se dobiti ni za koje pare. Tako je isto i sa zbirkama pjesama »Misli i čuvstva« (Sarajevo, 1905) i » Izabrane pjesme« (Sarajevo, 1913). Povodom desetogodišnjice njegove smrti štampane su u Sarajevu njegove »Odabrane pjesme«, izvađene iz svih spomenutih zbirki i »Mevluda«, ali su i one rasprodane. U doba kad je naš muslimanski svijet u Bosni i Hercegovini ostavljao dobre a grčevito se držao rđavih tradicija, Bašagi ć je s jednom grupom evropski obrazovanih intelektualaca muslimana radio na našem kulturnom uzdizanju, pjesmom je vršio propagandu za (naše) poha đanje škola i modernih zanata, dramama otkrivao našu vitešku prošlost i budio vjeru u budu ćnost, naučnim radovima dokazivao da je u prošlosti u našim krajevima živio jedan ponosan narod, odan svojoj vjeri i svojoj zemlji, da je imao pjesnika i u čenjaka, cijenjenih u islamskom svijetu - jer su pisali jezicima islamskih naroda: Arapa, Turaka i Perzijanaca - što su do njegovih znanstvenih otkri ća znali samo rijetki pojedinci koji su poznavali orijentalne jezike. Ni tih njegovih radova: »Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463-1850)« (Sarajevo, 1900), »Gazi Husrevbeg« (Sarajevo, 1907), »Znameniti Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti« (Sarajevo, 1912), »Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini« (Zagreb, 1931) i drugih danas nema na tržištu, a kod nas ni prije nije bio obi čaj naučna djela štampati u više izdanja. Tako, ako neko želi pro čitati koje od spomenutih djela, mora ga potražiti u kojoj bogatijoj javnoj biblioteci ili kod rijetkih pojedinaca bibliofila.

U doba kad naši teološki u čenjaci, jednostrano obrazovani, nisu bili u stanju moderno napisati članak ili studiju vjerskog sadržaja, da bi islamsko u čenje približili shvatanju svoje generacije, Bašagi ć se latio posla i zapo čeo obradivati i objašnjavati hadise u studiji »Sto i jedan hadisi-šerif« (»Behar«, godište IV, broj 1-20; 1903/1904), ali ga ometoše u tom poslu upravo oni koji su, mjesto njega, trebali raditi na tim temama. Safvet-beg Bašagić je rođen 6. maja 1870. u Nevesinju. Mekteb je u čio u Mostaru, ruždiju i gimnaziju u Sarajevu, a Filozofski fakultet (grupu orijentalnih jezika: arapski, turski i perzijski) u Be ču, gdje je godine 1910. i doktorirao. Bio je jedno vrijeme profesor gimnazije u Sarajevu, a onda se kao književnik (i posjednik) bavio pjesništvom, naukom i javnim društvenim radom. Bio je me đu pokretačima prvog muslimanskog č asopisa »Behara« (1900) kojemu je uredio prvo godište, pa prvog muslimanskog društva za pomaganje siromašnih đaka »Gajret« (1903), kojemu je bio i predsjednikom do ljeta godine 1907, zatim narodnim zastupnikom u Bosanskom saboru od 1910. do 1914. kojemu je bio i predsjednikom u dvije sesije , - i na svakom od tih mjesta se maksimalno zalagao i opravdao povjerenje svojih izbornika. Njegove pjesme su oduševljavale njegove suvremenike. Nije bilo muslimanske zabave u Bosni i Hercegovini do prvog svjetskog rata, da na njoj nije bila izvedena njegova drama »Abdullah-paša« ili »Boj pod Ozijom«, ili da nije deklamirana koja njegova pjesma, a osobito »Savjet o čevima« ili »Divane Husrev-paša«, a i izmedu prvog i drugog rata su se njegove drame davale ili u izvedbi amatera ili profesionalnih pozorišta, kao što su mu se i pjesme deklamirale. Njegov »Mevlud«, spjevan i objavljen 1924, postepeno je probijao sebi put u muslimanske domove u Bosni i Hercegovini do najnovijeg vremena. Taj »Mevlud« je doživio mnogo izdanja, te im je teško i ustanoviti broj, a svojevremeno »Mevlud« je iza"sao i u našem »Glasniku«. Prošle godine je objavljena na istom mjestu i njegova pjesma »Na Kurban-bajram«.

29

28

HAMZA ef. PUZIĆ

U utorak, 19. kolovoza 1941., umro je u Mostaru u dubokoj starosti, a u srijedu uoč i Lejlei-Mi'radža pokopan je, Sulejman Hamza efendija Puzi ć, zadnji muderis Koski Mehmed pašine medrese, alim, pjesnik i politički borac. Hamza ef. Puzić rođen je oko 1850. godine u Pljevljima, gdje mu je otac Ahmed ef. bio musellim, kojega je postavio na taj položaj Rizvanbegović. Mati mu Derviša bila je kći Osman-bega Kuljuha iz Goražda. Kad je Omer-pa:s'a Latas došao u Bosnu i razriješio Ali-pašu vezirske časti, Ahmed ef., bojeći se političkih progona kao Ali-pašin čovjek, napusti službu i pre đe u selo Kopače kod Goražda, gdje je ostao oko 15 godina. Odatle se vratio u Mostar, gdje je Hamza ef. zapo čeo teološke nauke najprije u ruždiji i potom pred Hadži Arif ef. Kajtazom, suvremenikom i školskim drugom prvog Reis-ul-uleme Mustafa Hilmi ef. Omerovića, pred kim je uzeo idžazet. Iako nije išao nikud izvan Mostara da traži nauke, postigao je visok stepen znanja u ulumi-dinijji. Uz muftiju H. Abdullah ef. Ridanovi ća, koji je bio muderris Koski Mehmed pašine medrese u Mostaru do 1914., predavao je i on u spomenutoj medresi i kasnije sve do 1925. godine, kada je i ova medresa kao posljednja od starinskih zatvorena. Bio je vješt stilist, pa iako je u njegovoj mladosti bilo u Mostaru dosta uleme, vješte turskom jeziku, on je iza okupacije bio sastavlja č narodnih arzuhala i memoranduma koje su hercegova čki muslimani slali Visokoj Porti i carevoj kancelariji u Beč. Bivao je u deputacijama koje su išle caru u Be č zbog pokrštenja malodobne Fate Omanovića i jedan je od prvaka u borbi za vjersko-prosvjetnu autonomiju. Od donošenja Autonomnog štatuta 1909. bio je stalno biran u Hodžinsku kuriju i kandidiran je 1913. za Reis-ul-ulemu u onom zasjedanju Kurije, kada je izabran merhum Haffii Mehmed Džemaluddin Ćaušević. U povodu opetovnog izbora i imenovanja čauševića Reis-ul-ulemom spjevao mu je pjesmu na turskom jeziku, kojoj su se divili svi poznavaoci turske poezije. U ćlanku »Mostarska ulema zadnjih sto godina«, tiskanom u kalendaru »Narodna Uzdanica« za godinu 1941., na str. 81. piše moj otac o Hamza efendiji slijedeće: »Znam dobro da je bio često puta kod muftije kao kakav priru čnik kad je trebala da se skuje kakva fetva. Znao je dobro sastaviti na turskom jeziku mnoge kronograme, Ožele i rubaije.« Na hrvatskom jeziku spjevao je kao u ćenik četvrtog razreda ruždije didaktičnu kasidu od 265 stihova »Ibrahim terzija«, po uzoru »Avdije« od Jusuf bega čengić a, godine 1287. po Rumiji-tarihu (1871./2.), koju sam ja priredio za

a izdala je Prva muslimanska nakladna knjižara u Mostaru godine 1927. Po orn'književnom radu Hamza ef. Puzi ć spada u one naše predokupacijske toivsak muslimanske knjiž'evnike, koji su svoje radove pisali hrvatskim jezikom a arapskim pismom i čiji su radovi tek iza okupacije tiskani latinicom. Smrću Hadži Hafiz Muhamed ef. Kurta prošle godine (18. I. 1940.) i Harnza ef. Puzi ća ovih dana, Mostar je izgubio dvije markantne li čnosti, dva učenjaka koji su još prije okupacije, prije više od 60 godina, uzeli idžazet i cijelog svog vijeka predavali vjerske znanosti islamskoj mladeži u mostarskim medresama. Haniza ef. je uz to još i zadnji muderis starinskih medresa u Mostaru, koje su davale, istina, jednostranu naobrazbu, ali kojih su svršenici bili poletni vjerski odgojitelji i u zabačenim selima, svjetlonoše uzvišenog islama u svakom kraju gdje su i gdje služe.

1111111111

30

HADŽI AHMED ef. KARABEG

U noći između 4. i 5. studenoga umro je u Mostaru u dubokoj starosti Hadži Ahmed ef. Karabeg, muderis i alim, kakvih je malo ostalo. Hadži Ahmed ef. bio je sin šehidi-muhterema, muftije Mustafa ef. Karabega, koji je bio i član prvog turskog sabora u Carigradu, a nedužan poginu u mutno vrijeme okupacije 2. kolovoza 1878. Iza merhum Mustafa efendije ostala su dva sina: Ahmed od 10 i Ali Riza od 8 godina. Na:s' H. Ahmed ef. je u čio mektebsku nauku pred Salih ef. Šemi ćem, a dalje je učio u Koski Mehmed pašinoj i Karadozbegovoj medresi. Uzeo je idžazet pred čuvenim učenjakom i nastavnikom H. Salih ef. Alajbegović em. Pored vjerskih znanosti H. Ahmed ef. se bavio i drugim naučnim disciplinama, pa je bio svestrano obrazovana li čnost. Kako je bio dobra materijalnog stanja, nije se nikad otimao ni za vakufskim ni za državnim službama. Volio je slobodan i samostalan život, da bi mogao bez bojazni za svoj nasušni kruh javno isticati svoja politi čka i društvena naziranja, što je bila jedna od glavnih karakteristika ve ćine mostarske ilmije Upravo zadnju godinu-dvije izg-ubio je Mostar trojicu ovakvih alima, koji nisu nikako su vrlo kratko vrijeme obavljali pla ćene vjerske, vakufske državne, službe: HafW hafiz Muhamed ef. Kurt, Hamza ef. Puzi ć i sada H. Ahmed ef. Karabeg. Njegova naobrazba, odlu čnost i odrešitost su ga vrlo mlada dovele u prve redove boraca za vjersko-prosvjetnu autonomiju bosansko-hercegova čkih muslimana. Kad je godine 1898. mostarski muftija Ali Fehmi ef. Džabi ć poveo borbu za vjersko-prosvjetnu autonomiju, jedan od najistaknutijih islamskih predstavnika je mladi H. Ahmed ef. Karabeg. S 30 godina života on ulazi u anketu, koja radi o nacrtu štatuta za vjersko-prosvjetnu autonomiju b.-h. muslimana uz poznate alime Džabi ća i Alajbegovića. Karakterističan je stav onda:s'nje narodne uleme, koja je imala oslonca u narodu, pa je i tražila, da vakufsko-mearifski sabor, sastavljen i od sve ćenika i svjetovnjaka, a biran povjerenjem cijelog naroda, odnosno b.-h. muslimana, bira članove Ulema-medžlisa i Reis-ul-ulemu, što austrijska uprava nije nikako htjela dopustiti. Karaktristi čan je govor merhum H. Ahmed ef. Karabega, koji je održao u XlI. sjednici spomenute ankete od 26. veljače 1901.: »U islamskoj vjeri t. j. u šeriatu sve su mogu će potrebe predviđene. Muslomani, koji bi došli pod jednu inovjersku državu te ne bi bilo mogu će da vjerski najstariji starješina indirektno vjerske upravnike namješta, nama je duž-

31

nost po vjeri da uzmemo ovakav na čin, kakav je mogućan i kakav je uzet od koga imadu priznavati za vjerskog stazješinu, početka islama t. j. da glede onog, Pošto je to u islamskoj vjeri pravo svakog musliu i u njegovo namještenje. utič e u tako širokom krugu tu stvar proizvesti, o tom smo a nije moguć mana uvjereni, za to je shodno da u što užem krugu to upravilište vjere bude birano. Pošto sabor (misli se Vakufsko-mearifski sabor, op. p.) zastupa czjeli narod te je on

i izražaj cijelog naroda, držim da je shodno da to vjersko tzjelo bude birano po saboru«. Poslije ovog govora razvila se dulja debata izme đu narodnih i vladinih predstavnika, pa Karabeg opet na drugom mjestu kaže: »Kako sam ve ć reko, to su pače prava cijelog islama birati sebi duhovne stazješine. Za to kažem ne imade drugo koje tjelo, koje bi se moglo uzeti bude izražaj narocla, osim sabora; jer taj je akoprem u užem krugu biran, ipak biran od naroda. U širokom krugu kao u cjelokupnom narodu ne može se to proizvesti, a uži knig, iz kojeg se sabor bira, može biti također izražaj naroda, jer ga narod šalje. I u drugim vjerama biraju se ljucli u užim krugovima.« Merhum H. Ahmed ef. Karabeg je kazivao dugi niz godina za zimskih večeri tafsir u Karađozbegovoj medresi iza jacije-namaza mladeži i starijima. Njegovom smrću nastala je jedna velika praznina, prorijedio se i još više suzio i onako malen krug časne mostarske uleme.

32

33

MUHAMED-BEKIR KALAJDŽI Ć

U utorak, 10. septembra (1963), umro je u Sarajevu Muhamed Bekir Kalajdžić , bivši knjižar, štampar i izdava ć brojnih djela iz islamistike, a 11. IX iza ikindije namaza klanjana mu je dženaza pred Begovom džamijom, odalde je prenesen i pokopan na groblju na Hambinoj carini. Muhamed-Bekir je rođen u hanedanskoj porodici u Mostaru godine 1892. Mekteb i ruždiju svršio je u rodnom mjestu, a obrazovanje u Trgova čkoj školi je morao prekinuti jer se kao u čenik vehementno založio za prava muslimanskih učenika u ovoj školi. Kad je Đ uro Džamonja, urednik »Osvita«, političar i član Bosanskog sabora, morao zbog dugova prodati štampariju, Kalajdži ć ju je kupio i istovremeno otvorio Prvu muslimansku nakladnu knjižani i štampariju (Muhamed-Bekira Kalajdži ća) u Mostaru 1910., od koje je otvorio i filijalu u Trebinju. Sretna je okolnost bila da je tada u Mostaru živjela jedna grupa muslimanskih književnika: Abdurezak Hifzi Bjelevac, Husejn Đogo (Dubravić), Salih beg Bakamović, Mirhab Šukri Karišikovi ć, Omer A. Balić i Muhamed ef. Behlilovi ć, pa Kalajdžić pokrenu godine 1912. časopis »Biser« najprije kao mjesečnik, a 1913. kao polumjese čnik u formatu ranijeg »Behara«, koji od 1911. nije izlazio. Ubrzo dođe na sjajnu ideju da pozove za urednika »Bisera« pjesnika Musu Ćazima Ćatića, koji u to vrijeme nije imao nikakva stalna zaposlenja i koji se odazove pozivu Kalajdži ća. Period Ćatićeva boravka u Mostaru u 1913. i 1914. do početka prvog svjetskog rata bio je najintenzivniji u njegovu književnom, osobito prevodilač kom radu, a u tome, je velika zasluga merhum Kalajdžić eva. Velik broj studija beletristike koje s-u pisali prevodili suradnici »Biserovi« objavljen je najprije u »Biseru« i potom u posebnim knjigama »Muslimanske biblioteke«, koja je izdala u razdoblju od 1912. do 1915. godine 36 knjiga redovnih i izvanrednih izdanja. To je bio zaista impozantan broj, koji ni poslije toga vremena, a pogotovo prije, nije dostigao nijedan islamski izdava č u našoj zemlji. Kalajdžić je ustvari obavljao dobrim dijelom onaj posao, koji su u ono vrijeme imali da vrše Ulema-medžlis i Vakufska direkcija, jer je najve ći dio tih izdanja bio odgojno-vjerskog karaktera. Rat je prekinuo tu izdavač ku djelatnost, a da godine 1918. ne bi morao ići u vojsku, Kalajdžić ponovo pokrenu izdavanje »Bisera«, koji je izlazio tu godinu s prilozima Hazima Mufti ća, Muhamed-$eida Serdarevi ća, Sakiba Korkuta, Abdurahman-Adila Ćokića, Fejzulaha čavkića, Šemsudina Sarajli ća i drugih, a donosio je i zapisnike sa sjednica Vakufskog sabora.

Poslije prvog svjetskog rata Kalajdži ćeva je knjižara jedno vrijeme vegetiraia, ali je izdava čka djelatnost gotovo sasvim prestala, budu ći da je Kalajdžić rnorao prodati štampariju za vrijeme rata. Aktivna ga je politika toliko apsorbirala, da je gotovo sasvim zapustio svaki drugi posao. Zbog preokreta u op ćem gospodarstvenom stanju bosansko-hercegova čkih muslimana, nastalog rješeniern agrarnog pitanja, muslimani su strašno ekonomski nazadovali, a tude ći se još uvijek od škole bili su gotovo na rubu materijalne propasti. To se odrazilo i na Kalajdži ć evom izdavač kom radu, jer do godine 1925. nije više izdao ni najsitniju stvarčicu, a i brojna mu je porodica dosta bijedno živjela. Jedno vrijeme, godinu-dvije, čak je u ortalduku s Džemalom Hadžiosmanovi ćem držao malu kafanicu u prostorijama gdje mu je prije bila knjižara, a knjige je bio smjestio u prostoriju od desetak kvadratnih metara. Pred sam drugi svjetski rat doselio se Kalajdži ć u Sarajevo, gdje je otvorio knjižaru i po čeo opet nešto radukati, ali je uglavnom prodavao zalihe svojih prijašnjih izdanja. I u Sarajevu, kao prije u Mostaru, njegova soba za du ćanom u Varoši bila je stjecište onih muslimanskih javnih radnika koji su se bavili pisanjem im je barem bilo drago pisanje muslimanskih književnika. Izme đu ratova i u vrijeme drugog svjetskog rata nije vge izdavao opsežnije knjige, ali je ipak ponešto izdavao: male brošurice, popularno pisane, vjersko-pou ćnog sadržaja autor: Muhameda Dizdarevi ća (Ruždije), Hazima Mufti ća, h. Mehmeda Hadžića, Fuada Slipćevića, Husejna Đoze, Hazima Šabanovi ća, Murata Šuvali ća i drugih. Nakon likvidacije privatnog sektora u trgovini Kalajdži ćeva Prva muslimanska naldadna knjižara je prestala egzistirati, a on je knjige prenio u stan, odakle ih je dijelom prodavao, a dijelom poklanjao On je, gdje god je to smatrao za potrebno, obilato dijelio naro čito među naš seoski mlađi svijet. Bio je široke ruke, pravi džomet, iako nije imao odre đ enih redovnih prihoda ni mirovine. Gorio je od želje da pomogne svojim bližnjima, a smatrao je najpre ćom pomoći našoj islamskoj zajednici kroz čitav svoj život izdavanje dobrih nau čnih i književnih djela. Ako nije mogao ni ćim drugim pomo6 on je davao savjete za koje je bio uvjeren da su od koristi islamskom svijetu ovih krajeva. Osobito je volio one koji se bave pisanjem i ulemu i najradije se njima družio. Bio je od najranije mladosti od onih ljudi koji savjesno i u potpunosti vrše vjerske dužnosti i to ne samo one koje se vrše jezikom i tijelom nego i vlastitom kesom. Svoj obilni rad nije nikad dizao na veliko zvono, a ako bi se u njegovoj prisutnosti neko odsutan kritikovao da bi to prešlo u ogovaranje, on bi taj razgovor Prekinuo riječima: »Kusursuz bir Allah!« Za merhum Bekir-efendiju vežu me davna:s'nje prijateljske veze. Još dok sarn bio u osnovnoj školi, kad sam jedne ramazanske ve ćeri za vrijeme prvog svjetskog rata došao s ocem u njegovu knjižaru, gdje su odrasli iza teravije sjedili kao u kakvoj kiraethani poklonio mi je nekolike knjige. Kao u ćenik gimnazije

34 zabilježio sam 1918. od matere jednu narodnu pripovijest i htio je objaviti u godištu »Bisera«, ali je tad »Biser« ve ć završavao svoj kratkotrajan ali rezultatima bogati vijek. Godine 1925. me zamolio da mu saberem nekoliko juna čkih na. rodnih pjesama od guslar na RotimIji, koje bi on izdao u malim sveš čićima, a najprije da kontroliram kako je Fridrik Kraus zabilježio u istom selu narodnu pjesmu »Smailagić Meho«, od koje je želio objaviti drugo izdanje. Taj sam posao obavio, pa je to donelde utjecalo i na moje kasnije folidoristi čke preokupacije. Te pjesme nije mogao izdati, jer je u ono vrijeme bio u dezolatnim materijalnim prilikama, pa sam ih ja mnogo kasnije objavio u »Novom Beharu« i u posebnoj knjizi koja je doživjela tri izclanja. Priredio sam mu za štampu Ruž,dijine pobožne spjevove. Sulejman-Hamza-efendije Puzi ća »Ibrahima terziju«, Hazima Muftića »Pet velikih poldonstava«, Murata Šuvali ća »Izabrane pripovijesti«, drugo izdanje »Smailagić Mehe«, »Nasrudin hodžu« i druge sitnije knjižice, kojima je mislio popraviti i svoje materijalno stanje, na koje se nije nikad tužio koliko se jadao na insinuacije neupu ćenih koji su ga smatrali politikantom i zagovarateljem ideja koje onda nisu mogle uhvatiti korijena me đu bosansko-hercegovačkim muslimanima. Sve što je kao knjižar izciavao nije bilo ujedna čene književne vrijednosti: uz djela visoke nau čne vrijednosti i beletristike koja je bila na pristojnom nivou, izdavao je popularno pisane Imjižice, na kojima bi ponešto i zaradio, ali s krajnjim ciljem da može dalje izdavati nau čna djela koja su slabije išla u narod. Kood kojih je dvadesetak prelazilo opsegom liko znam, on je izdao oko 70 uređivao preko 100 do 200, pa i više štampanih strana. A ko je izdavao časopise kakav je bio njegov »Biser«, taj tek moze ocijeniti koliki je bio njegov trud i kolike su bile materijalne žrtve izdati tri godišta onakva lista (osobito kao što je godište Bisera, koje je izlazilo 1913.-1915.) Da je bio materijalist, on bi izdavao šund-literaturu i pornografiju, s kojima bi se mogao i obogatiti, ali on je imao plemenitu dušu i gorio je od želje da pomogne svome svijetu i izdigne ga iz džehaleta (u po četku njegova rada nije u BiH bilo ni 20% pismenih muslimana, a muslimanke su bile u promilima pismene), pa je izdavao ono za što je mislio da je najbolje i davao prevodiocima da nau prevode djela najboljih islamskih teologa i sociologa s po ćetka ovoga stoljeća, koja su mu u čeni prijatelji preporu čivali da budu prevedena. Za sve ono što je uč inio za bosansko-hercegova čke muslimane ostaće mu trajan spomen među nama. Naša kultura bi bila siromašnija za onoliko vrijednih djela koliko ih je on izdao, da nije bilo njegove inicijative i samoprijegora. Većinu tih djela ne bi niko cirugi ni tada ni kasnije izdao da nije bilo njega. On će dugo nedostajati svojim poznanicima i prijateljima širom Bosne i Hercegovine, osobito Sarajeva i Mostara, a kao izdavač ostao je bez nasljednika.

35

HADŽI MUJAGA MERHEMI Ć U ponedjeljalć , 14 ramazana 1378 (23 marta 1959) pronijela se Sarajevom odrnah iza podne munjevitom brzinom vijest, da je preselio na ahiret Hadži mujaga Merhemić. Iako se ova vijest očekivala, jer je po četkom ramazana Hadz'i Mujagu udarila kap na njegovu imanju u Halilovi ćima, nakon čega je uslijedila upala plu ća, iako je on bio u 83-oj godini života, ipak je njegova smrt zadala težak bol svima onima koji su ga poznavali, jer svi oni koji su ga poznavali i voljeli su ga. Sutradan pred ikindiju preneseno je mrtvo tijelo Hadži Mujagino pred Begovu džamiju, gdje mu je klanjana dženaza iza ikindije-namaza, a onda je nepregledna povorka krenula od džamije preko Bistrika, Balibegovice i Široka če na Hambinu Carinu, gdje je kratko vrijeme pred ramazan merhum odabrao mjesto, uz očev i ženin kabur, gdje da bude zakopan. Ne ćemo re6 da Sarajevo ne pamti onako brojne dženaze, jer u posljednjih 25 godina smo zapamtili dženaze merhum Safvet bega Ba:s'agi ća, Hadž'i Mehmed Džemaludin ef. Caušević a, Dra Mehmeda i Fehim ef. Spahe, Hadži Mehmed ef. Handži ća, ali ove dženaze su bile prethodno organizirane, prisustvovale su im brojne škole i pretstavnici javnog života, dok je ova dženaza nastala spontano, kao što su spontano ućesnici ove dž'enaze prihvatili odmah od ku će tabut s mrtvim tijelom Hadži Mujaginim, visoko ga dignuvši na ruke. Bili smo svjedoci kako su se ljudi tiskali da dohvate tabut kao kakvu svetu relikviju. A kad je tabut s mrtvim tijelom iznesen izvan naseljenog grada, me đu groblja, odjeknuli su tekbiri iz stotina i hiljada grla, što je vanredno impresivno djelovalo, da nije ostalo gotovo nikoga kojemu suze nisu zalile oči. Na kaburu, nakon što je održao lijep govor o vrlinama merhumovim Mustafa ef. Mehić, učili su a:s'ereta sarajevski hafizi, a uz njih trojica iz Visokoga i iedan iz Travnika. Da je vijest o Hadž,i Mujaginoj smrti na vrijeme doprla i u ostale krajeve Bosne i Hercegovine, nema sumnje da ne bi bio na dženazi bar pproiniaetkeloiaizi psvoaktoovgainaaš cae.g gradskog naselja, jer je merhum imao svugdje velik broj Porodica Merhemi ća je starinom iz sela Merhemije kod Nevesinja, odakle se doselio Hadži Mujagin djed Mula Mustafa oko godine 1821. On je bio trgovac, a ostavio je iza sebe tri sina: Mehmeda, Osmana (Mulagu) i Saliha. G . odine 1870 Osman i Salih osnuju o svom trošku medresu u Sarajevu (Mehmed le umro u Plovdivu 1867).

36

Hadi Mujaga, sin Osmanagin (Mulagin) rodio se 4. I. 1877. Svršio je Carev mekteb i ruždiju u Sarajevu, a poha đao je i medresu koju su osnovali njegov otac i amidža. Otac mu je umro 1890, a stric 1878. Kao mladi ć u 17 godini obavio je had (1893). Bavio se trgovinom, ali je posje ćivao redovno dersove (predavanja) svoga daidže Nezir ef. Zildži ća i Mustafa ef. Hadžihalilovi ća. Od potonjeg je slušao arapski edebijjat (lijepu književnost i perzijski jezik Trgovačkirn poslom je išao u Tursku, gdje se bavio 11 mjeseci, pa je bio neko vrijeme i u Konji, gdje je posje ćivao jednog zemljaka Cigića, koji je bio pripadnik mevlevijskog tarika. Cini se da je Hadži Mujaga bio osobito impresioniran zikrom Mevlevija, koji se obavlja u tekiji Dželaluddin-Rumije, pa je postao veliki poštovalac Mevlanatov, iako, po svoj prilici, nije i formalno stupio u red Mevlevija. Godine 1905 oženio se i otada se prestao baviti trgovinom. Bio je zemljoposjednik i rentijer. Njegova kuća u Sarajevu i ljetnikovac u Halilovi ćima kod Alipašina mosta bili su otvoreni onima koji su voljeli vjersku nauku. Pretstavnici ulemanskog staleža su dolazili u njegovu ku ču, gdje su dočekivani i gošćeni. Naročito je karakteristi čno da je otada pa do u najnovije vrijeme Hadi Mujaga davao svaki put gozbu kada bi bio proizveden koji hafiz u Sarajevu. Svakog ramazana je davao svima sarajevsl ćim hafizima iftar, a tako đer i Arapima koji bi dolazili u naš grad radi bedelluka. Njih bi još, svakog posebno, darivao i boščalukom. Hadži Mujaga je učio dug niz godina i usavršavao se. Odli čno je znao perzijski, arapski i turski. Dosta mlad je nau čio i njemački. On nije imao formalno završenu nijednu medresu niti je od kojeg alima uzeo idžazet, ali je bio upućen u vjerske znanosti kao rijetko koji hodža. Bio je pristaša ortodoksnog islamskog pravca. U Sarajevu je od davnina bio običaj da pojedine hodže kazuju ders (drže predavanja) u više ku ća u jednom užem širem . krugu slušalaca. Tako se i u Hadži Mujaginoj kući decenijama predavale razne grane islamske teološke znanosti lijepe književnosti. U njegovoj je ku ći dug niz godina tumačio »Mesneviju« Dželaluddina Rumije merhum Hadži Mehmed Džemaluddin Čaušević, ed 1915 (?) do 1928, kad je zbog razilaženja u načinu tretiranja emancipacije naše muslimanke nastao spor između sarajevskog Džematskog medfiisa i reis-ul-uleme Čauševića, pa je Hariži Mujaga kao potpisnik (i duša) Džematskog medžlisa otkazao gostoprimstvo reis-ul-ulemi. Istovremeno je u Harlži Mujaginoj ku ći Hafiz Mehmed ef. Oki ć, član Ulema Medžlisa, kazivao Nesefijin tefsir Kur'ana, svake subote iza jacije, a iza njegove smrti nastavio je tefsir kazivati merhum Ahmed ef. Burek. Na nagovor Numan ef. Bajraktarevi ća, svoga starijeg druga na dersovima iz perzijskog jezika i književnosti kod Mustafa ef. Harlžihalilovi ća, odlučio se Hargi Mujaga kazivati dersove jednom krugu ljubitelja perzijske didakti čne

37

poezije. Tako je od 1934 do 1941 (dok mu nije bomba oštetila ku ću, pa se morao iz nje iseliti) tuma čio ova perzijska djela: »Pendi Attar«, Šejh-Sadijin »Gjulistan« i »Bositan« i »Divani-Hafiz« Sirazijin, koji je dovršio u taba čkom mesdžidu u 1942. Nakon kra ć e pauze prešao je na kazivanje »Mesnevije«, koju je zapo čeo tumač iti 6. VII. 1942, a posljednji ders je održ'ao 13. Ti. 1958, završivši ovo remek djelo i po čevši ga nedavno opet s po četka tumačiti, ali eto smrt ga u tom hajirli poslu prete če. Pored Mevluda koji se svake godine u čio u njegovoj ku& on je po Prvom svjetskom ratu uveo i u čenje »Miradžijje« Sabita Uži čanina, koju je sprva učio redovno Hafiz Mustafa Fatin ef. Kulenovi ć, a poslije Hadži Mujagin sin Hafiz Osman i u novije vrijeme, nakon što je merhum Handži ć objavio štampom ovo klasično djelo našeg zemljaka i sarajevskog kadije, Hafiz Esaci ef. Sabrihafizovi ć. Osim toga u Hadfi Mujaginoj ku ći se svakog ramazana u Lejlei-,Bedru ila »Bedrijja«, dova u kojoj se spominju svi Alejhisselamovi drugovi koji su uć estvovali u boju na Bedru, kako šehiti tako i pobjednici. »Becirijju« je u čio uč Mustafa ef. Varešanovi ć . Uz to, ali ne po lunarnoj godini nego po gra đanskom gregorijanskom kalendaru, svake godine na dan 17 decembra održavana je akademija o godišnjici smrti Mevlana Dželaluddini-Rumije. Koliko je Harti Mujaga bio poznat i cijenjen ne samo u domovini nego i u islamskom svijetu najbolji je dokaz što je 1931 pozvan u Jerusalem, gdje se odriavao I sveislamski kongres za obranu islamskih i arapskih prava na Kudsi-šerif i Palestinu. On se i odazvao ovom pozivu i bio je zapaž,en u tom me đunarodnom hej-etu. Kad je prošle godine dolazio u Sarajevo iranski ambasador u Beogradu Abdul-Husejn Mejkede, zadivio se kad se upoznao s Hadži Mujagom i saznao da je upravo dovršio kazivanje »Mesnevije«. Nemalo je bilo iznena đenje g. Mejkedeta da i u ovom kutu Evrope ima ljudi koji poznaju ovo čuveno djelo perzijske književnosti i koji ga mogu tuma čiti. Iza Hariži Mujage je ostalo šestoro djece (troje od njih su hafizi!): k ći hafiz-Mulla, sinovi hafiz Husejn i Hafiz Osman, te Fatima udata Maši ć, Hiba udata Hasanbegovi ć i Selma udata Osmanbegovi ć. Hargi Mujaga je i skn bio pjesnik, pa mi je poznato nekoliko tariha koje je spjevao povodom smrti nekih javnih radnika i prijatelja! Uzornog islamskog fivota, koji je bez zakašnjavanja vršio islamske dužnosti, muttekija i musallija, koji je uz to ve ć dug niz godina postio saymi-Davud, Hadži Mujaga je postao već odavno lik onog pravog, istinskog muslimana.

38

39

ŠEMSUDIN SARAJLIĆ

30. IX. 1960. umro je u Sarajevu književnik Šemsudin Sarajli ć, a sutradan je zakopan u groblju na Hambinoj carini. Velik broj gra đana učestvovao je u đenazi koja mu je klanjana pred Begovom džamijom 1. X. iza ikindije namaza. Sarajlić je rođen 26. V. 1887. u Knežini kod Vlasenica. Sve školovanje (Rudžiju, Gazi Husrevbegovu medresu i Darul-muallimin) završio je u Sarajevu do 1904. Otišao je u Carigrad radi sticanja dalje naobrazbe, ali ga je nakon godine boravka protjerao reakcionarni Abdul-Hamidov režim. Otada je Sarajli ć stalno živio i službovao u Sarajevu, najprije kao činovnik Vakufske direkcije, a potom kao financijski službenik gradske op ćine do godine 1941., kada je umirovljen. Za vrijeme prvog svijetskog rata bio je vojni imam i služio je uglavnom u garnizonu u Madarskoj. Vis"e autodidakt nego čovjek opsežna redovnog gra đanskog obrazovanja Sarajlić se prvi put javio u sarajevskom muslimanskom polurnjese čniku »Beharu« prije 59 godina folklornim prilozima. (Bilježenju muslimanskih lirskih narodnih pjesama ostao je vjeran do smrti, ostavivši omašnu knjigu od 1628 pjesama). Pored objavljivanja narodnih pjesama i pripovijedaka Sarajli ć je i sam pjevao lirske pjesme pod vidnim utjecajem nešto od njega starijeg Muse Cazima Catića, s kojim je bio velik prijatelj, i drugih modernista u prvoj dekadi ovog stoljeća, osobito A. G. Matoša i V. Vidri ća. Sarajlić je bio vješt verzifikator, djetinjski čista srca, koji, poput njegovih junaka u kasnijim novelama (»Iz bosanske romantike«), nižu u verzificiranom govoru treptaje zaljubljenih srca u životu bez problema. Kada je 1906. vlasnik »Behara« oduzeo od Edhem ef. Mulabdi ća redakciju, postao je urednikom mladi muderis i kasniji reis-ul-ulema h. Mehmed Džemaluddin ef. Ćaušević. Tada je »Behar« (VII. godište) izlazio dvaput mjese čno na 16 strana kvart-formata, od kojih su četiri bile štampane turskim jezikom. Ostalom dijelu bio je suurednik Sarajli ć, pa je njegovom smrću nestalo i posljednjeg člana redakcije »Behara«, koji je bio prvi muslimanski porodi čni časopis u Bosni. Slijedeće godište VIII.(1907/1908), kada »Beharov« fakti čni urednik bio Musa Cazim Ćauć (nominalni urednik je bio Semsi-beg Salihbegović), Sarajlić je također glavni suradnik originalnim pjesmama i pripovijetkama. Njegova pripovijest »Razija«, objavljena i u »Beharu« i u posebnoj knjizi (1908), imala je vanredan uspjeh agitiraju ći protiv iseljavanja bosanskohercegova čkih muslimana u Tursku u vrijeme aneksione krize.

Nakon što je prestao izlaziti »Behar« Sarajli ć surađuje u »Gajretu«, osobito prijevodima s turskog jezika, i od 1912.-1914. (i 1918.) u mostarskom „Biseru«. Rat prekida Sarajli ćev beletristički rad, a godine 1919. ulazi kratko vrijeme u ondašnju političku arenu kao narodni poslanik Jugoslavenske muslim anske organizacije u Ustavotvornoj skupštini. Pri rascjepu stranke opredjeljuje se za frakciju muftije Maglajli ća, koja na idućim izborima (1923.) ne dobi nijednog mandata, i Sarajli ć se vrati svom mirnom činovničkom životu i književnom radu. U poratnim godinama Sarajli ć piše ekonomske studije, ukazuju ći muslimanima, posebno razvlaštenim bivšim posjednicima, puteve preorijentacije u novi, produktivni način života: »Samo dva broda« (1920.), »Naša ekonomska organizacija« (1921.), »Nova Turska« (1926.), »Šta da činimo dok kriza traje?« (1933.) i » Mi i Bližnji Istok« (1935.). U »Glasniku Vrhovnog starješinstva IVZ« god. 1933. objavio je Sarajli ć u nastavcima pedagošku raspravu »Uputa za po četni rad u mektebima (Metodi čko obrađivanje »Elif-ba« sufare i uzgojni postupak«) koju je štampao i u posebnoj knjizi. Ovo je bio vrlo koristan priru čnik za mlade mualime koji istom počinju predavati u mektebima, prije nego steknu potrebnu praksu. S vremena na vrijeme Sarajli ć se opet vraća beletristici objavljujući u »Novom Beharu« poneku pripovijest, ponajviše iz sarajevskog muslimanskog ambijenta. Opisivao je svagdašnje ljude, sitne egzistencije, onako kako ih je on gledao, ljude koji nisu nimalo revolucionarni, koji su u bitnosti dobri i koji mrze zlo, a da nemaju snage i mogu ćnosti da se bore protiv njega. Dvije zbirke pripovijedaka štampala mu je Matica Hrvatska: »Iz bosanske romantike« (1931.) i »Zarasli putovi« (1944.). Pored navedenih objavljenih stvari ostavio je u rukopisu dvije zbirke pripovijedaka, tri romana (»Proljeće«, »Srodne duše« i »Kreposna žena«), knjigu putopisa po Bosni i Bliskom Istoku, epski spjev »Afri čko roblje«, 16 aktovki, kulturno-historijske rasprave »Muslimani u Spaniji kroz 900 godina (od 711. do 1611.)«, »Turska u brojkama«, »Bogumilska zagonetka« i »Stranputice u islamskom vjerovanju«. Ostavio je u rukopisu bogat »Hrvatsko-srpsko-turski rje čnik« (sa 27.000 riječi), a među posljednjim napisanim stvarima je pobožni spjev »Mevlud«. Dobro su mi poznati svi naši »Mevludi« (neke bi trebalo zabraniti da se u če) počam od Gaševićeva i Dizdarevieva (Muhameda Ruždije), , preko Ć atićeva, Bašagićeva, Zenunovićeva i Džaferagi ćeva pa mislim da je Cati ćev pjesnički najbolji, a poslije njega po vrsno ći dolazi Sarajlićev. Možda u njemu nema topline i zanosa kao u Bašagi ćevu, ali ima nešto pozitivno što ina če nedostaje svim našim »Mevludima«, a to je što u njima nema uop će govora o islamu kao vjeri, o Muhamed-alejhisselamu kao u čitelju vjere, o glavnim principima islama (o imanskim i islamskim šartovima), a to je sve Sarajli ć opjevao vješto građenim stihovima, koji su možda bili malo neobi čni jer su deseterci, a

40

mi smo nau č ili na jedanaesterce Sulejman- čelebijina turskog Mevluda i prepjeva i prerada ovoga Mevluda. Ali, sjetimo se da je i Bašagi ćev »Mevlud« spjevan djelomi čno u desetercima a djelomi ćno i u stihovima s manjim brojem slogova, čak i u petercima (Bože milosni / i mi u Bosni / dan radosni / Mevlud slavimo) - pa je sedam godina nakon što je spjevan i objavljen (1924.) na prvom javnom izvo đ enju u internatu Šeriatske gimnazije u Sarajevu (29. V. 1930.) doživio vanredan uspjeh i danas se u cijelosti samo neki njegovi dijelovi recituju prilikom proslave Mevluda. Ja sam uvjeren da će Sarajlićev »Mevlud« imati uspjeha više nego ijedan dosadašnji na:s' Mevlud, ialto, opet naglašavam, pjesni čki nije na najvišoj visini. Sarajlić se, dok je objavljivao svoje književno stvaranje, pored svoga imena služio i pseudonimima: Muhamed Dugumlija (ustvari pravo prezime njegove porodice prije nego mu se djed preselio iz Sarajeva u Knežinu, gdje su ih prozvali Sarajli ćima), Karanfilaga, Š-in, Muhsin, Halid i Ferezdek. Tko bude pisao o kultumom preporodu bosansko-hercegova čkih muslimana u prvoj poli ovoga vijeka ne će moći mimoić i Šemsuddina Sarajli ća kao jednog od najaktivnijih i najmnogostranijih pisaca prije drugog svjetskog rata.

41

MEHMEDBEG KAPETANOVI Ć - LJUBUŠAK

jedna markantna li čnost prošle naše generacije koja je proživljavala burne dane zadnje turske vladavine u našim krajevima i doba prvih decenija iza okupacije, to je Mehmedbeg Kapetanovi ć. Poput svojih pređa velikana hercegovaatih kao Ali-paše Rizvanbegovi ća i dr. i on je bio uvijek u politici umjeren, ali zato velik prista:s'a rada i napretka i težnja, koje su od Sultan Mahmutovih reforarna prožimale sve generacije, kojima bijaše sav ideal mearif pod svaltu cijenu. Zato se i on dao toj struji od rane svoje mladosti i cijeloga života služio toj ideji progresu, kalto je umio i mogao. Merhum Mehmedbeg rodio se 1839. god. u Vitini kod Ljubuškog. Početne nauke učio je u ruždiji u Mostaru, a za tim u medresi u Ljubuškom. Iza toga dao se na izu čavanje orijentalnih jezika i na op& obrazovanje kao potrebnu onda spremu za činovničku struku i javnog radenika. U dvadesetoj svojoj godini bude izabran za člana vijeća kod kajmekama, a iza tog ode kao član komisije za neke reforme, što je rukovodio poznati Dževdet pa:s'a u Mostaru. Od 1863. pa sve do 1876. služio je kao kajmekam u Stocu, Ljubuškom, Fo či i Trebinju. God. 1876. istupi iz državne službe i preseli se u Sarajevo, gdje se oženi od glasovitog Musta-paše Babića i tada bude izabran za na čelnika grada Sarajeva, a doskora i za člana turskoga parlamenta u Carigradu. Iza okupacije svraća Mehmedbeg na se pažnju okupacijskih vlasti kao jedna od najuglednijih li ćnosti muslimanskog svijeta u B. i H. i ubrzo postaje vladinim savjetnikom. U tom svojstvu ostaje sve do 1893., koje godine bude po drugi put izabran nač elnikom grada Sarajeva. U tom ga je zvanju zatelda god. 1902. teška bolest, kojoj je te godine i podlegao. Za vrijeme svog dugogodišnjeg službovanja bio je 4-5 puta odlikovan. Pored tih službi, koje je vršio merhum Mehmedbeg se bavio i knjigom. Koliko god je vladao orijentalnim jezicima toliko je poznavao i imao smisla i volje i za čistoću i ljepotu svog materinskog jezika makar da ga nije u čio sistematski. Kalto je o svemu imao svoj zdrav sud, tako je od prirode bio sposoban, i što god bi govorio pisao, sve je bilo jasno i odre đeno. Merhum Mehmedbeg na godine je sabirao gradivo za svoje »Narodno blago« (poslovice, popijevke, duhovite re čenice, pjesmice, uzrećice i priče). Zatim je isto tako na godine prevodio i sabirao građu za »Istočno blago« sa cirugih (isto čnih) jezika, sačuvao je od zaboravi narodne pjesme »Boj pod Banjom Lukom«, zatim čuvenu pjesmu punu savjeta »Avdiju« i poznati »Duvanjski arzuhal«, te ih sve izdao u svojim

42

izdanjima. Pisao je još 2-3 brošure politi čko-polemičke prirode i u svoje vrijeme 1891. pokrenuo politi čki list »Bošnjak«. Ovaj je list u prvo vrijeme imao karakter jednog poticaja za muslimane B. i H. koji su onih godina iza okupacije biposve izgubili orientaciju, ulaskom Austrije u B. i H. posve deprimirani, pa su dijelom selili u Tursku se odali apatiji. Pošto su druge skupine stanovništva B. i H. imale svoje organe, osje ćala se potreba, da se pojavi neko, ko će se i za muslimane zauzimati. Tako je »Bošnjak« i primljen i taku je ulogu imao prvih dviju godina, dok ga je merhum Mehmedbeg izdavao. Ta dva decenija proveo je Mehmedbeg u Sarajevu kao vladin savjetnik, kao gradski načelnik, bio je istodobno član vakufskog ravnateljstva, član mearifskog meclžlisa i konačno kao radnik na književnom polju makar i u užem smislu. Njegov konak nije bio stjecište obi ćnih slieldžija, nego če:s'će sastanak radnika od pera i nauke i njegova istraživanja i raš čikavanja pojedinih finesa narodnog jezika i obićaja bila su često originalna i interesantna. Merhum Mehmedbeg iako je bio naoko čovjek optimista, imao je i te kako osjećaja za svoju zajednicu i imao smisla da osjeti svaki i najmanji udarac na sve ono što je svoje. Jedne zime a za vrijeme ramazana negdje godine 1894-5. ili 96. došao neki novi viši vojni funkcioner austrijski i nastanio se negdje u gornjem dijelu Sarajeva u blizini grada. Iznenadili ga prve no6 u neko doba topovi, koji o sehuru pucaju, pa se sjutri dan nervirao još više, kad je ćuo razlog ovom njemu nepoznatom običaju i pucnjavi topova u to neobi ćno doba. To se čulo i o tom se dosta govorilo po sijelima, ali pri tom i ostalo. Ali na bajram, kad je na uobičajene čestitke, koje bi se u Sarajevskoj kiraethani udešavale uz sviranje vojne glazbe, po obi čaju došao i vrhovni vojni komandant u čijoj je pratnji bio i lično dotični viši oficir, merhum Mehmedbeg u svom oduljem odgovoru i zahvali raspleo na dugo i široko, da muslimani rado primaju čestitke ovog najvećeg svog blagdana, da su sretni i zadovoljni pod mudrom upravom i t. d., jer mogu da slobodno ispovijedaju svoje vjerske osjećaje i vrše svoje vjerske dužnosti uz lijepi ramazani šerif, topovi slobodno pucaju i objavljuju doba molitve, a nikome to ne smeta i ne zapinje za oko i t. d. nabrajao Mehmedbeg, da je svatko na obe strane razumio, kud su uperene strelice begove. I o tom se poslije dugo govorilo u društvima sarajevskim. U životu merhum Mehmedbega ima puno lijepih doživljaja i njegovih duhovitih šala. Jedan put on došao iz harema u konak gdje zate če nekoliko strane gospode, ali se i ne osvrću na njegovu pojavu, neki sio na minder, neki gledaju slike i levhe a neki gleda kroz prozor. Ni na njegov pozdrav ni da se gane koji, nego samo jedan izusti »gutntag«. Beg se odmah sna đe: to su o čito stranci, koji su pošli na Bembašu u »tursku« kafanu pa tu zalutali. Pritisnu na dugme, a kad se na vratima pojavi stari Bajro, malo i ljut, što ga zvono podiže iz njegova kahvedžaka, beg mu zapovjedi: »Donesi im po jednu kahvu, ama gledaj kako ćeš naplatiti!«

43

SERVER ef. SVRZO

Veliki legator »Narodne Uzdanice« Server ef. Svrzo rodio se u mjesecu januaru godine 1878. Njegova majka Ata ro đena Hrasnica poginula je za vrijeme okupacije 19. kolovoza 1878. u Sarajevu u Hrasni činoj kući s desnu stranu Miljacke, koja je bila na onom prostoru, gdje je kasnije izgra đena kuća (odmah do kazališta). 0 njegovoj majci je poznata jedna lijepa narodna pjesma: Čemalušo, šira od Misira, Svrzo Meho ljepši od vezira! Almas grana Hrasni čina Ata Almas grana na telale data. Kupuje je Svrzo efendija Nadmeće se Sokolović Salko, Svrzo daje paru carevicu, Salko daje hiljadu dukata. Govorila Hrasnićina Ata: »U mog babe dosta blaga ima, Samo nema pare carevice Jer je para na srda's/ce pala, Na srcu je ranu ostavila.« Server ef. Svrzo je u čio ruždiju u Sarajevu, a nije dalje nastavljao nauke, no uvijek je bio prijatelj svih onih koji su tražili nauke i znanja. Tako je pred smrt za vrijeme rata oporu čno ostavio jednu tre ćinu svoga imetka za prosvjetne svrhe i pobijanje nemorala. Izvršilac oporuke g. dr. Halidbeg Hrasnica je iz njegova sulus-vasijeta dijelio štipendije i potpore osobito u čenicama sarajevskih škola, a pred dvije godine je dodijelio »Narodnoj Uzdanici« i »Merhametu« po 75.000 dinara, da se od kamata te svote dijele svake godine dvije štipendije u čenicama koje sarajevske srednje škole. Server ef. je umro 15. septembra 1918.

44

45

RIZA BEG KAPETANOVI Ć

Ona stara muslimanska generacija, koja je u zadnjem deceniju prošloga vijeka stupila u javni život, dobrano se prorijedila. 24. decembra 1931. umro je Riza beg Kapetanovi ć, jedan od vrijednih radnika muslimanskog preporoda u Bosni. Ono što je bio u Hrvatskoj Ilirski preporod po četkom četvrtog decenija prošloga vijeka, to je za Bosnu pokret muslimanske inteligencije u zadnjem deceniju prošloga i prvom ovoga vijeka. Kao što ni od Ilirskog pokreta nije u književnosti mnogo ostalo, tako ni od cijelog ovoga rada prvih mushmanskih književnika nemamo skoro ništa osim Bašagi ćeve lirike, odlomaka Mulabdi ćeve proze i Vamikovih »Papirnatih križara«, koje bi naša omladina često trebala uzeti u ruke, da iz njih u či i nauči ljubiti svoje i braniti se od drugoga. čitav ovaj pokret muslimanske inteligencije na vlas je skoro jednak Ilirskom preporodu u Hrvatskim zemljama s jedinom razlikom, što muslimansko bosansko plemstvo ni u iznimkama nije nikad bilo anacionalno, nego je kao najsvetiji amanet čuvalo materinsku riječ i gajilo neobičnu ljubav za svoju zemlju, a i prvi radnici narodnog preporoda, prvi ora či narodne njive, su gotovo sami i to izdanci onih najstarijih porodica. Od prvih narodnih trudbenika u životu su Edhem Mulabdi ć, dr. Safvet beg Baš'agić, Ademaga Mešić i Osman Hadžić, a Riza beg Kapetanović umrije nam eto pred godinu dana. Rođen u Vitini 1868. (a možda i ranije; nerado je o godinama govorio) u staroj begovskoj i kapetanskoj porodici, Riza beg je od malih nogu odgajan gransenjerski, a kako mu je otac Mehmed beg bio vrlo razborit čovjek, znao ga je odgojiti u duhu novoga vremena. Nakon okupacije Bosne 1878. Riza beg je prvi musliman, koji pohađa Knabenpensionat u Sarajevu, a nakon svršetka penzionata pohađao je neko vrijeme ruždiju. Begovski je živio. živio je, reklo bi se, kako je sam htio. Pa i pored toga što je bio begovski komotan, radio je. Iako nije bio jedan od glavnih radnika Narodnog preporoda, ali je dosta doprinosio narodnoj stvari. 1893. godine je zbirku pjesama. Od čitava toga pjevanja jedva ostaje nekoliko dobrih stihova, nastalih uglavnom po ugledu na narodnu poeziju. Kad je 1900. pokrenut prvi mushmanski časopis »Behar«, kojemu je bio urednikom Safvet beg Bašagi ć, a glavnim suradnikom Edhem Mulabdi ć, počinje u njemu surađivati i Riza beg pjesmama i kraćim pričama, a naro čito folkloris-

tičkim ra.dom. Znatnija mu je radnja iz folidora »Šta ne valja raditi«. Prije polu-etanja »Behara« suradivao je u »Nadi« pjesmama i tako đer folklorom: »Iz nanina halvata«. U to je vrijeme sakupljao povijesnu gra đu za dramu »Harižun«, koja je izišla 1905. u »Beharu« i posebno tiskana. Ta drama prikazuje život zadnjeg »srednjevjekovnog« viteza Hadži Mehmed bega Rizvanbegovi ća, zvanog HarOun, koji je zaglavio u borbi s bratom Alijagom (kasnijim Alipašom). Sva tadašnja dramska književnost nastala je radi toga, da diletanti imadu šta iznijeti pred zahvalnu publiku, koja je rado gledala junake odjevene u zlato i srmu, sa sabljama i puškama i sa rije čima punim borbe i prijetnje dušmanima. Taj komad su davali diletanti po svoj Bosni i Hercegovini, a doživio je mjeseca velja če godine 1930. premijeru u izvedbi glumaca sarajevskog kazališta. Otkako je osnovana »Narodna Uzdanica« pokazivao se na svakoj njenoj priredbi i pratio je njezin rad i razvoj s oduševljenjem. Otkako je izumljen momentaparat u fotografiji, Riza beg se bavio u obilnoj dokolici fotografiranjem raznih tipova i scena. To mu je bila najdraža razonoda, pa je ostavio iza sebe lijep album odli čnih fotografija. Riza beg Kapetanović bio je vanredno društven i pristupa čan čovjek, pun dosjetaka duhovito poantiranih, bogat raspoloženjem i uvijek optimist. »Narodna Uzdanica« gubi u njemu velikog prijatelja i dobra radnika. Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiaten!

46

47

HADŽI MEHMED DŽEMALUDDIN ĆAUŠEVI Ć U ponedjeljak, 28. marta 1938. umro je u Sarajevu prvi Reis-ul-ulem a ć. Na 30. KraljevinJugosHdžMehmDaluinfdjCšev marta obavljena mu je impozantna dženaza. Nakon klanjanja podne namaza zakopan je na počasnom mjestu u haremu Gazi Husrev begove džamije, izme đu mezara Mehmed beka Muteveli ća i Mustaj bega Fadilpaši ća. Muhamed" Caušević rođen je 28. decembra 1870. u selu Arapuši kod Bosanske Krupe. Mektebsku nauku u čio je pred svojim ocem Ali hodžom, a zatim je otišao u Bihać u medresu, gdje je sticao naobrazbu pred muftijom i muderrisom Ahmed Sabit ef. Ribi ćem, zvanim Širazijom. Odatle je otišao godine 1887. u Carigrad, gdje je slušao predavanja više muderrisa: Salih ef. Tokatlije, H. Hasan Husni ef., H. Ali ef. Nevšeherlije, H. Halid efendije, a posebno je učio perzijski jezik pred Esad dedetom, koji je bio i derviš Mevlevijskog tarika. Kako su u ta vremena medrese u Carisradu bile po starom uzoru i sa starim preživjelim načinom predavanja, odlu či Caušević da se upiše u modernu, organizovanu, školu, Mektebi-Nuvvab, ali po nagovoru svoga u čitelja Ismail Haki ef. Monastirlije, pređe odmah na pravni fakultet (Mektebi Hukuk) carigrar lskog sveučilišta koji je s odli čnim uspjehom svršio i godine 1903. položio zadnje rigoroze. Ali i prije toga, u tre ć oj godini studija, uzeo je idžazet. U Turskoj, gdje je stekao glavnu naobrazbu i gdje se osje ćala potreba za školovanim ljudima, č ekala ga je velika karijera, ali osje ćaj dužnosti prema svome narodu i želja da mu svojim znanjem i naobrazbom pomogne prevagnu i on se, na nagovor nekolicine prijatelja, vrati 1903. u domovinu, gdje zapo če svoj blagotvorni rad u narodu, najprije kao profesor arapskog jezika u gimnaziji u Sarajevu, a onda od 1905. do 1909. kao član Ulema medžlisa. Kada je godine 1909. izvojevana vjersko-prosvjetna autonomija stavljen je kao član Ulema medžlisa na raspoloženje i imenovan profesorom Šeriatske suda čke škole u Sarajevu. No kako je tu dobio nižu klasu nego mu je pripadala kao članu Ulema medžlisa smatrao se uniženim, pa je predao ostavku na službu, koja je uvažena istom godine 1912. Slijede ć e je godine izabran pretsjednikom Džemijjeti-limijje.

" Školujući se u Turskoj pisao je i izgovarao svoje ime na turski na čin, tj. Mehmed. Kako onda Turci nisu imali prezimena, pri upisu u školu uzimali bi drugo ime (nekad o čevo, a nekad koje drugo, poetičnije ime), pa je tako i Ćaušević uzeo ime Džemaluddin - ljepota vjere. Potpisivao se obično: Efkarul muvehhidin Mehmed Džemaluddin - Najsiromašniji monoteist M. Dž.

U to vrijeme je imao namjeru da se povrati u Tursku i ve ć je bio započeo prodavati knjige i namještaj. Ali kako tada dade ostavku na položaju prvi narodnom voljom izabrani Reis-ul-ulema Hafiz Sulejman ef. Sarac postade aktualno pitanje novog Reis-ul-uleme. Inteligencija i široki narodni slojevi smatrali su da je za taj položaj najpozvaniji Cauševi ć, dok ga neki članovi Egzekutivnog odbora nisu trpjeli. Hodžinska kurija ga izabra ipak za prvog od trojice kandidata. Kada vlada poništi izbor do đ e do ponovnog biranja. Egzekutivni je odbor imao svoga kandidata Džafer Ilhami bega Kulenovi ća iz Carigrada a rodom Bošnjaka. No Hodžinska kurija ponovo ga izabra za prvog kandidata uz Hamza ef. Puzića i Salim ef. Muftića, iako je šef pravosu đa Abdalbert Šek pravio pritisak na kadije, kao državne činovnike, kojih je bilo 11 u Kuriji, da na prvom mjestu izaberu Kulenovi ća. Vlada nemade kud, nego potvrdi Cauševi ćev izbor, i on položi 7. marta 1914. zakletvu pred carem i kraljem Franjom Josipom I. u Beču. Na tom položaju je ostao do godine 1930., kada je donesen Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici, po kojem su svi muslimani u Jugoslaviji dobili jedinstvenu vjersku upravu. Cauševi ć je postavljen prvim Reis-ul-ulemom Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije. Iz neopreza, koji katkada imaju i najve ći ljudi, a u naj čistijoj namjeri i s nadom da će tako najbolje pomo ći svojoj zajednici, pomogao je ondašnjoj autoritativnoj vladi Petra Živkovića, u kojoj je imao resor pravde Dr Milan Srški ć, da sruši muslimanski vjersko-prosvjetni Autonomni statut, izvojevan godine 1909. nakon velikih moralnih i materijalnih narodnih žrtava. U doga đajima koji su iza toga neposredno slijedili bile su mu ruke vezane, pa je odmah vidio da je prevaren. Najbolje što je u toj prilici mogao u činiti i što je uč inio jest predaja ostavke na č asti Reis-ul-uleme, 11. aprila 1930. nakon čega je i penzionisan. Njegov rad je bio mnogostran i upu ćen na opće dobro muslimana. Po dolasku u domovinu, opazivši našu zaostalost i traže ći joj uzroke, vidio je da je naša najveća mana neprosvijećenost iz koje su onda izvirala druga narodna zla. Muslimanska omladina je u nedovoljnom broju poha đala osnovne, a pogotovu srednje, škole. U mektebima se obuka vršila na turskom jeziku. Evropsko pismo latinica smatralo se protuislamskim, i po mišljenju natražne uleme, grijeh je bio njime se služiti. Za po č etak rada na narodnoj prosvjeti preudesio je arapsko pismo, kojim su se Turci služili, za naš jezik iskombiniravši slova i znakove za glasove koje ima hrvatski jezik, a nema ih arapski. Tim pismom, arebicom, po če štampati knjige vjerskog sadržaja koje je ili sam pisao i prevodio ili njegovi mla đi i vredniji saradnici iz redova niže ilmijje, muallima. Takvim arapskim pismom su štampane u glavnom sve naše vjeronau čne knjige za mektebe i osnovne škole, a do najnovijeg vremena i za gimnazije. Tim slovima su štampani ili u cijelosti ili djelomi č no listovi »Tarik«, »Muallim«, »Misbah« i »Behar« (VII godina u kojemu je bilo i č lanaka na turskom jeziku) kada ga je Ćauševi ć potpisivao kao urednik.

49

48

Zadnje, a i najveće, njegovo književno djelo je prevod i tuma č Kur-ana koji je izradio u zajednici sa svojim šurom, sadanjim članom Ulema-Medžlisa g, Muhamed ef. Pandžom. Ovo djelo je radio na bolesni čkoj postelji. Njegovi učenici i iz gimnazije i iz Šeriatske suda čke škole sjećaju ga se kao izvrsna nastavnika. Ne manje su važni i njegovi vazovi koje je kazivao godinama u Gazi Husrevbegovoj džamiji u Sarajevu i u drugim mjestima Bosne i Hercegovine obilazeći često i najzabitnije krajeve. Njegovi vazovi nisu bili »ahiretski«, nije bilo u njima fantasti č nog opisivanja dženneta i džehennema, hurija i zebanija, kao u drugih vaiza. Njegovi vazovi su bili otvoren i smion poziv zaostalom islamskom svijetu da se prene iz u čmalosti i mrtvila, da prione za napredne i korisne tekovine modernog vremena, jer će ga drukčije vrijeme pregaziti. U najteže vrijeme obnašaju ći čast Reis-ul-uleme za Bosnu i Hercegovinu, u samom ratu i poratnoj pometenosti, nije mogao da razvije sve svoje duhovne sposobnosti na korist nas muslimana. Bivalo je i takvih vremena kad je morao iznalaziti svagda:s'nju zaradu neukim ženama boraca koji su krvavili na svim evropskim bojištima. Ali, kad je trebalo, čula se i nadaleko njegova muška krajišnićka riječ u obranu ugroženih muslimana, kao što je to bilo odmah po svršetku rata. »Narodna Uzdanica« je izgubila u Reis-ul-ulemi čauševiću svoga iskrenog prijatelja i suradnika. U prvoj godini na:s'ega kalendara (za 1933.) štampan je njegov članak »Nekoliko riječi o ibadetu i ahlaku«, u 11. (1934.) »Božje svijetlo ne može nitko ugasiti«, u (1935.) »Jedno l ćratko obja:s'njenje o Hutbama«, u IV. (1936.) »Džamija« i u V. (1937.) »Objava (Vahjun)«. Vakufsko-mearifski sabor u Sarajevu na komemorativnoj sjednici od 28. marta 1938. upisao je rahmetli H. M. Džemaluddin ef. čauševića dobrotvorom »Narodne Uzdanice«. Slijedećih dana je cjelokupna jugoslavenska štampa pisala o velikom rahmetliji opširne članke ističući važnost njegova rada za kulturni napredak bosanskohercegovač kih muslimana. »Novi Behar« u Sarajevu posvetio je čitav jedan proširen broj (20, god. XI. od 15. aprila 1938.) merhum Cauševi ću. Ovdje donosim jedno karakteristi čno pismo merhum Ćauševića koje mi je pisao u Podgoricu kamo sam bio premješten i gdje sam me đu muslimanima, prema skromnim sposobnostima, po ćeo raditi na vjersko-prosvjetnom pridizanju. Obavijestivši ga jednim opširnim pismom o svojim zapažanjima i po čecima rada, dobih slijede će njegovo pismo:

Ali efendi Narnetak, profesor Podgorica Tvoju kartu od 27/XI 1933 ju će primio. Drago mi je da si zdravo i da si položio profesorski ispit. Ja Ti to čestitam i želim Ti lijepo zciravlje i dobar

apredak. Vrlo me veseli da si po čeo »V'azu nasihat« činiti. Tvo) c'e v'az mnogo ndavati povoda da tamošnji svijet razmišlja o potrebi nauke. Zensko, muško, svaki musliman dužan je učiti, pa ako neć e toga vršiti kao musliman, vrijeme će ga prisiliti da to vrši kao obi čni građanin. Zna:s' Ti koliko sam ja imao truda dok sarn rastuma čio potrebu učenja svjetskog pisma, latinice, po našim medresama, a i to da mi je trebalo dugo i široko tuma čiti potrebu naobrazbe našeg ženskinja. Trebalo mi je dokazivati, da će islamski svijet propasti, ako ne osposobi svoje sve članove za borbu u životu. Usprkos svega toga znaš da smo dosta izostali i zaostali, pa se ne možemo čuditi zaostalosti muslimanki u Crnoj Gori. Ružni obi ćaji najveću štetu nanose islamskom svijetu. Turska, da se je držala loši(h) obi čaja, morala bi propasti. Turkinje i Turci, žensko - muško, stupilo je u borbu, pa su za četiri godine isposlovali da su danas gospodari u svojoj slobodnoj domovini. Turska, u zdravlju svojih u čenih Turkinja, može sutra sve muškarce opremiti na rat, jer može sve činovnike nadomjestiti sa sposobnim ženskinjem. Sve islamske države mora će da se ugledaju u Tursku i da svoje ženskinje osposobe za borbu u budu ćnosti. I ovo će biti povratak Kur-anskim propisima, a ne - kako neki misle - gaženje vjerskih propisa. Kur-an traži da i muško i žensko u jednakoj mjeri budu čista srca, čiste duše, a ne traži od njih da se zastiru da u tmini i mraku neznanja žive. Ako je neko nemoralan on će nevaljala djela činiti kada ga zastreš i ponjavom. Selam primi i selam kaži svakom ko želi. Ja se još osje ćam slabim i ne izlazim iz ku će, ali čovjek je dužan da u pogledu slabosti gleda u one koji su slabiji, pa tako i ja sabur i šukur činim. Seher Saraj 30/XI 1933 14 š'aban 1352

Efkarul-muvehhidin Mehmed Džemaluddin (P. s.) č estitam Tebi i svima muslimanima tamo mubarek ve ćer »Lejlei Berat«, koja se slavi kod nas sutra nave č er. Bože, daj, da islamski svijet u boljem raspoloženju, u boljem veselju do č eka i doživi mnogo mubarek ve čeri! M. Džemal

50

51

Dr. SAFVETBEG BAŠAGI Ć-REDŽEPAŠI Ć (MIRZA SAFVET)

6. svibnja 1870. rodio se u domu begova Recižepaši ća u Nevesinju u Ibrahimbega, sina Bašagina, prvi sin, kojemu nadjenuše ime Safvet. Majka mu, Almas hanuma, kći je Dedage, a unuka Smail-age čengića, pa je Safvetbeg i s očinu i s materinu stranu potomak starih begovskih porodica isto čne Hercegovine. Otac mu Ibrahimbeg bio je činovnik, pa je i Safvetbeg kao dijete promijenio nekoliko mjesta boravka, a od 1882. nastanio se stalno u Sarajevu. U Mostaru i Konjicu polazio je mekteb, a u Sarajevu Ruždiju. Ova škola je bila naročiti tip osnovne po nekim predmetima koji su se u njoj u čili, srednje škole, pa je Safvetbeg tu nau čio u dobroj mjeri orijentalne jezike: turski, arapski i perzijski. U ovim ga je jezicima pou čavao i otac mu, pjesnik, pa je Safvetbeg imao prilike da i izvan škole steče znanje jezika, bez kojih se ne može zamisliti dobar poznavalac na:še povijesti turskoga razdoblja, kakav je Safvetbeg ve ć u ranoj mladosti postao. Begovski potomak upoznao se još u djetinjstvu s porodičnim tradicijama, koje su se prenosile s koljena na koljeno, zapamtio ih, a po njima je stekao volju da se upozna s tradicijama i historijskom istinom čitave Bosne i Hercegovine. Iz djetinjskih naldonosti i mladi ćkih želja razvila se u zrelo doba njegova života volja za takvim radom, a ta volja udružena sa shodnom kasnijom naobrazbom i nau čenjačkom erudicijom dala nam je Safvetbega historika, kakva ga najviše cijene ućeni ljudi. Nakon ruždije Safvetbeg se upisao u sarajevsku gimnaziju, koju je pohađao od 1885. do 1895. sa dva vremenska prekida, radi - matematike.Tada su u gimnaziji, pored ostalih predmeta u čili muslimanski đaci arapski jezik, po volji, mjesto grčkog, pa se Safvetbeg i tu usavršavao u jeziku Antare, Imru-ul Kajsa, u jeziku svete Knjige, Kur'ana, i hadisa. U to vrijeme sazrijeva u njemu u čenjak, ali još ne daje književna povijesna djela. Javlja se u njemu treperenje čuvstava, budi se mladić ka ljubav, koja traži izraz u stihu, i ovo razdoblje nam daje pjesnika, Mirzu Safveta. Takav je imao mnogo više utjecaja na nas, takva smo ga bolje osjetili i upoznali i u pjesničkom radu je veći njegov značaj za šire slojeve našeg svijeta. Siroka duša na.šega naroda, izražena u sevdalinki, pjesmi kojoj nema premca u narodnoj lirici evropskih naroda, snažno je izbila u Mirzi Safvetu, sevdaliji, koji je punom čašom pio slasti zemaljskoga života i o tom pjevao bez laž'nog, farizejskog, srama kao i njegov suvremenik Lacko Vidri ć.

Nakon studija orijentalnih jezika i povijesti na Univerzitetu u Be ču imenovan je nastavnikom arapskoga jezika u gimnaziji u Sarajevu godine 1900., a ve ie tada poznat i kao dobar pjesnik po »Trofandi iz hercegova čke dubrave« i kao dobar u čenjak-povjesnik po »Kratkoj uputi u prošlost Bosne i Hercegovine«, pored drugih radova tiskanih u hrvatskim časopisima i u sarajevskoj »Nadi«. Iste godine kad je imenovan nastavnikom gimnazije, pokrenuo je s Edhemom Mulabdićem i Osman Nuri Hadži ćem, list za pouku i zabavu »Behar«, uz koji se okupilo sve što je bilo pismeno i što je vrijedilo me đu muslimanskom duhovnom elitom - knjiž'evnicima. Zasluga njegova i njegovih suradnika je neprocjenjiva za ondašnje a i kasnije muslimansko društvo, u kojem je nastao bio opasan drijemež' i još opasniji pokret za seobu u Tursku. Safvetbeg je uređivao »Behar« samo jednu godinu, ali list je nastavio izlaženjem još punih devet godina evoluiraju ći od muslimanskog porodi čnig lista u panislamsko književno-politički list (V-11. godište), a zatim u hrvatski porodi čni list, prihvativši suradnju, pa zadnjih dvaju godišta (IX. i X.) i urednika Hrvata katolika Prvi decenij dvaciesetoga vijeka je najplodonosniji u Bašagi ćevu životu. Kao pjesnik, inspirišući se erotičkim doživljavanjem, pjeva ljubavne pjesme, protkane istočnjačkom filozofijom o bezgrješnosti čiste prirodne ljubavi. Zanoseći se slavom predaka, junaka Bosne Hercegovine, pjeva rodoljubne pjesme, pune borbenosti i životne snage, a te se pjesme deldamiraju na svima muslimanskim zabavama, na kojima se odigravaju tako đer njegove drame »Abdullah paša« i »Boj pod Ozijom«, nastale ne toliko pravom njegovom inspiracijom koliko iz potreba muslimana, koji su po čeli priređivati zabave, da bi omladinu navikavali na novi put društvenosti, izvla čeći je iz opskumih kavana i krčma. (Pri ovom ne mislim reći da drame nemaju književne vrijednosti.) Promatrajući naš život, svoju suvremenost, pjeva didakti čne pjesme, nagoni nas da mislimo o svome materijalnom stanju, koje se ve ć onda počelo ruinirati: ,

Zato su naši računi loši, Grošem se teče - krunom se troši. Videći nas malo na naukama, bez kojih nam nema opstanka, ako ne ćemo da ostanemo samo sitne kahvedžije i podvornici po uredima, pjeva muslimanskim roditeljima: Djeca bez škola - siro ćad gola, A narod bez djece obrazovane Je narod koji budu ćnosti nema, Narod je kom su odbrojeni dani Narod je kom se kobni udes sprema Da ga utarnani.

52

Ali u ovom pravcu ne pjeva samo, jer pjesma teško pokre će i obrazovaniji svijet, nego radi i opipljivije. Sa suradnicima, koje je bio uza se okupio uređujući »Behar«, pokre će nakon dugih i savjesnih priprema, 20. velja če 1903, »Gajret«, društvo za pomaganje siromašnih claka. Po tom se osnivaju društva: »Elkamer« i »Muslimanski klub«. (Po četkom 1907. otpušten je Safvetbeg iz državne službe, a mjeseca srpnja iste godine bezrazložno mu je otkazano povjerenje članova »Gajreta«, koje je Eksekutivni odbor Narodne organizacije na brzu ruku en masse upisao.) Poznat u narodu kao njegov ozbiljni i iskreni učitelj postao je i politi čarom, ali ne narodnim demagogom. U prolje će 1907. pokreće politički tjednik »Ogledalo«, koji skoro sam ispunja od uvodnika do podlistka, ali u tom poduzeću nema uspjeha, jer ne piše onako kako je tadašnja čitalačka publika tražila: razdražliivo, polemi ćki - žuč no. On piše razborito sabrano, a mnogi su njegovi članci čitave studije, pisane s puno ozbiljnosti. Naročito se tu ističu č lanci o agrarnom pitanju u Bosni. Radi ozbiljna tona njegova pisanja, list nije mogao napredovati, pa se nakon tri mjeseca (13 brojeva) razbilo njegovo bistro »Ogledalo«. Napokon kao u čenjak piše u ovo vrijeme studije o pojedinim istaknutim Bošnjacima i Hercegovcima za turske uprave i sprema se za donošenje svoga najve ćeg knjiž'evnog djela »Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti«, na osnovu kojega je promoviran 20. s-vibnja 1910. na čast doktora »ex linguis islamiticis«. Godine 1910. Safvetbeg je izabran za narodnog zastupnika za grad Banja Luku u bosanski sabor. Nakon smrti Alibega Firdusa, odmah u po četku zasijedanja sabora, imenovan je Bašagi ć predsjednikom sabora, a vršio je tu funkciju i godine 1914, dok je u međuvremenu, za dva saborska zasijedanja, bio podpredsjednik sabora. Njegov politi čki rad se ogleda u saborskim zapisnicima i nije malen, ali iskreno priznajem da žalim što ga je politika otrgla od nauke i beletristike, pa nije mogao u književnosti dati onoliko, koliko bi dao da nije bio zauzet politikom, tim više što se, u isto vrijeme kad je bio izabran za narodnog zastupnika, radilo o tome da bude imenovan profesorom orijentalistike na zagrebačkom sveučilištu. Iza rata se tako đer bavio kratko vrijeme politikom i izdavao list »Obranu«, ali nije imao spreme za vo đenje balkanske politike, pa ju je napustio. Od kraja 1919. do prolje ća 1927. služio je kao kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu i to je opet jedan period intenzivnijega nau čnoga njegova rada, koji mu je ometala bolest, pa je 18. svibnja 1927. penzionisan. U to vrijeme spjevao je Mevlud, prevodio rubaije Omer Hajjana i izdao ih s predgovorom u dvije zbirčice, sabrao i tuma čio turcizme u hrvatskom jeziku i obra đ ivao biografije znamenitih Hrvata, Bošnjaka i Hercegovaca u Turskoj carevini. Opsegom sitnije, ali književnom vrijednoš ću velike priloge objelodanjivao je za rata i po ratu u »Glasniku Zemaljskog muzeja«, »Obrani«, »Gajretu«, »Novom Beharu« i kalendarima »Narodna Uzdanica« i »Napredak«

53

9. travnja 1934. godine nestalo ga je izme đu nas i on je postao »svjetla stranica na.še prošlosti, za koju se dugi niz godina zanosio svojim umom kao i plemenitim srcem«. Sutradan je uz ogromno u čestvovanje naroda sahranjen uz Begovu džamiju. Kad je dženaza snesena od njegove ku će pred Begovu džamiju, oprostio se od njega dirljivim govorom ispred »Narodne Uzdanice«, koju je Safvetbeg neizmjerno volio, njezin predsjednik i merhum Safvetbegov prijatelj i suradnik čkih Edhem ef. Mulabdi ć (njihova suradnja na napretku bosansko-hercegova čaj je istakao zna muslimana datira od nazad 40 godina). U govoru g. Mulabdi ć Safvetbegov na kultumom podizanju muslimana, njegov književni i društveni rad i njegovo nacionalno osvjekivanje muslimana. Prvih dana po smrti Safvetbegovoj donijele su sve doma& novine nekrologe o Safvetbegu, me đu kojima se isti ču oni u »Obzoru« i »Hrvatskom listu« (Osijek) od Dragutina Hofbauera. Mnogobrojne ustanove i pojedinci izrazili su porodici Safvetbegovoj sau češće u žalosti, a u mnogim mjestima Bosne i Hercegovine održane su komemorativne sjednice i prou čene hatme za dušu neumrlog pjesnika. Č asopisi »Hrvatska revija« (Zagreb) i »Napredak« (Sarajevo) donijeli su čitav trobroj članke o radu i zna čaju Safvetbegovu, a »Novi Behar« posvetio je (60 strana) Safvetbegu. U ovom trobroju su dali priloge o svim granama Safvetbegova rada: Hamdija Kre,:ševliakovi ć (najbolja Bašagi ćeva biografija), Ivan A. ćevoj), Salih Milićević (jedan članak o javnom životu a jedan o poeziji Bašagi (o č Mevludu), Baljić (o karakteristici Bašagi ćeve poezije), Muhamed Hadžijahi Antun Šim čik (o Bašagi ćevoj zbirci narodnih pjesama, koju je merhum davno ustupio Matici Hrvatskoj, a ova je neke objavila u V., VI. i knjizi narodnih pjesama), Edhem Mulabdi ć (o dvostrukoj cenzuri radi Safvetbega), Rudolf Zaplata (Silvije S. Kranj čević o Safvetbegu Bašagi ću - kao pjesniku, dok je u jednom kasnijem broju »N. B.« objavljen članak u kojem je iznešen Kranj čevićeva rar6) ćev sud o Bašagiću kao historiku), Abdurahman Meši ć (početak Bašagi i Hamdija Kreševljakovi ć (bibliografija). U pjesni ćkom raspoloženju napisali su Rikard Katalinić Jeretov (»Pjesnik«), Uredništvo (Nad kaburom velikog rah-u) svoje osje ćaje nad metlije) i Ćamil Avdić Jusufov (Merhum Safvetbegu Bašagi ć prevelikim narodnim gubitkom. Svoje uspomene na velikog merhuma iznijeli u spomenutom trobroju »Novoga Behara«: H. Mehmed Džemaluddin Caušević , Ademaga Meši ć , Fehim Spaho, Dragutin Hofbauer, Ahmed Muradi ja. Naro ćito se tu begović , Andrija Kulier, Edhem Mulabdi ć , Hfz. A. Bušatlić ća, Fehima ističu prilozi njegovih suradnika iz mladih dana: Edhema Mulabdi a. Lijepe pjesme u spomen Mirzi spjevali su i objelodaSpahe i Ademage Meši ć ), a u »Hrvatskoj ć jem »Novom Beharu« Džem-bu-ni (Nikola Buconji nili u dječ reviji« Jakov Cari ć . Ova je pjesma kasnije prenešena u »Novi Behar«. Iz svih tih priloga, od kojih neki nisu iz vanredakcijslćih razloga mogli biti u cjelosti doneseni, vidi se da je Safvetbeg Ba:s'agi ć (Mirza Safvet) bio velik

55

54

č ovjek, dobar i iskren prijatelj, osje ćajan pjesnik i značajan uč enjak i da je svojim nauč nim", beletristi čkim" i društvenim radom me đ u nama bosansko-hercegovačkim muslimanima »sagradio sebi spomenik trajniji od tu ča«.

MUSA ĆAZIM ĆATIĆ

6. travnja o. g. navršilo se 20 godina od smrti ovog našeg velikog pjesniovjek rijetkih duševnih sposobnosti, obrazovan isto čnjački i evropski kao ka. Č malo ko od njegovih suvremenika, gonjen zlim udesom patio se čitava svoga vijeka. Za natpis na njegovu nadgrobnom kamenu spjevao je rahm. Bašagi ć ovu jednostavnu rubaiju: Tu počiva pjesnik velikoga dara Koji nije traž'io časti ni šićara, Već bohemski živio i čuvstveno pjev'o Dok ga udes ne doprati do ovog mez,ara. Donoseć i njegovu sliku u na:s'em kalendaru ne ćemo da o njemu opširnije pišemo, nego upozoravamo čitaoce na »Novi Behar«, god. br . 20-23, posvećen uspomeni dvadesetgodišnjice njegove smrti, a u kojemu su izneseni ća o pjesničlanci: Hamdije Kreševljakovi ća, Ivana Milićevića, Hazima Šabanovi jezika. čnih ito o prijevodima s isto kovu životu i književnom radu, naro č Rahmetullahi alejhi!

" Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine od god. 1463-1850. (Sarajevo 1900.), Gazi Husrevbeg (Sarajevo 1907.), Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (Sarajevo 1912.), Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini (Zagreb, 1931.) i drugi članci po časopisima. Zna čajan mu je neobjelodanjeni, a s velikim tn.idom obra đeni, rad »Turcizmi, arabizmi i parsizmi u hrvatskom jeziku«. " Trofanda iz hercegova čke dubrave (Zagreb, 1896., II. izdanje Sarajevo, 1928.), Abdullah pa:s'a, dramatski spjev (Sarajevo, 1900.), Boj pod Ozijom, dramski spjev (Sarajevo, 1905.), Misli i čuvstva (Sarajevo, 1905.), Uzgredne bilješke (Sarajevo, 1907.), Izabrane pjesme (Sarajevo, 1.913.), Melvud (Sarajevo, I. i 11. izd. 1924., DI. izd. 1931.) i druge originalne i prevedene pjesme po časopisima.

56

57

NADGROBNI SPOMENIK DRA. SAFVETBEGA BAŠAGI ĆA

Konzonanti zadnjega stiha u turskom jeziku po ebcižed-he-sabu daju broj a 1352, to je godina Bašagićeve smrti po Hidžri. S druge strane istoga nišana ispisano je ta đer turskim jezikom: »Od uglednih i prvih ljudi zemlje dr. Bašagi ć Mirza Safvet ovdje je pokopan. Bog nek mu se smiluje. Godina 1352«. Prvi natpis je pisan arapskim pismom su/us, a drugi hatti divanijom. Oba natpisa je napisao Hadži Ahmed Džemal ef. Derviševi ć, nastavnik arapske kaligrafije u Kairu. Na nadgrobnom kamenu niže nogu napisano je latinicom i našim narodnim jezikom samo ovo: »Dr. Safvetbeg Bašagi ć Redžepaši ć (Mirza Safvet) 6. V. -

U haremu Gazi Husrevbegove džamije u Sarajevu ima 11 grobova: prvi je osnivaća najveće zadužbine bosanskohercegovačkih muslimana, Gazi Husrevbega, a zadnji Dr. Safvetbega Bašagi ća. Nadgrobni spomenik Dra. Safvetbega Bašagi ća, dovršen i postavljen 5. listopada 1935, je od sarajevskog kamena, vapnenca, a izradio ga je klesar Antun Godec. Sastavljen je iz dva dijela: stepenastog sarkofaga (kubure) i nišana. To je tradicionalan oblik odlićnijih muslimanskih nadgrobnih spomenika, pa je morao biti odabran i za Safvetbegov grob, tim više što su i susjedna četiri nadgrobna kamena tako postavljena. Susjedna četiri nadgrobna spomenika su kitnjastija, s mnogo šara i vijuga na sarkofazima, pa odu đaraju od veličanstveno jednostavnih linija džamijskih. Zato baš jedini Ba:šagić ev nadgrobni spomenik ne disharmonizira s džamijom. Na nišanu više glave ispisan je arapskim slovima a turskim jezikom epitaf, koji je spjevao poznati naš orijentalist i profesor turskoga jezika na Šeriatskoj sudačkoj školi u Sarajevu, Salih Safvet ef. lićni poznanik i prijatelj Bašagićev. Na prednjoj strani nišana isidesana je pjesma od 14 istočnjački njastih stihova, u kojima se opisuje zna čaj Safvetbega Bašagi ća za bosanskohercegovačke muslimane. Ti stihovi u slobodnijem prijevodu glase: Da bi probudio narod znameniti pjesnik visokog poleta Mirza Safvet borio se kao lav. Da bi sačuvao odlike svoga naroda ovaj veliki plemi ć Trudio se s perom u ruci oštrim kao ma č. U naučnom krugu sjedio je uvrh pročelja. Svoju naklonost poidanjao je svima. Život je potrošio u širenju lijepe knjige: I od toliko njegovih djela upotpunila se jedna svježa baš ča. Izvrsna djela i pjesme kojima u mudrosti para nema Ostavio je na dar svakom hrabri Safvet. I staro i mlado s uživanjem čita njegove pjesme. U duši naroda zauvijek će živjeti lijepa uspomena na nj. Za njegovu smrt ispao je ovaj polustih, koji nas raduje kao potpun kronogram: »Slavuj lijepoga glasa odletio je u visoki raj«.

1870. - 9. IV. 1934.«.

Ovo je prvi spomenik uz Begovu dzamiju, na kojemu ima pored arapskog pisma i latinica, a trebala je da do đe upravo na Bašagi ćev nadgrobni spomenik, jer on pjeva:

I moga hrvatskog jezika šum Može da goji može da spoji Istok i Zapad, pjesmu i um. Tako su se na njegovu nadgrobnom spomeniku sastala dva pisma, tursko i evropsko, isto ć no i zapadno; s prvoga je prevodio stare dokumente i tako skidao veo s narodne prošlosti, a drugim je pisao i tako davao svome narodu vrijedne književne priloge. Glavni nadzor nad izradom ovoga spomenika vodio je prijatelj Bašagi ćev g. Hamdija Kreševljakovi ć.

58

59

Dr. ABDURRAHMAN MIRZA MALI Ć

12. listopada o. g. umro je na Sušaku u 38 godini života dr. Abdurrahman Mirza Mali ć. Rođen je u Imotskom u Dalmaciji u krš ćanskoj porodici Malić , dobivši ime Milivoj. U mladosti gonjen dubokim razmišljanjima o jedrxoj vjeri koja bi morala biti savršena do đe do knjige rahm. Muhameda Seida Serdarevića »Istinitost božjeg bivstva i Muhamedova »poslanstva«. Nakon što je pročitao to djelo, ideja da još bolje upozna istinu, nagna ga da je nabavio sva djela Muslimanske biblioteke i prijevod Kurana na talijanskom. Upoznavši islam i osvjedočivši se o istinitosti božje objave pristupi godine 1920. u Zagrebu velikom islamskom bratstvu promijenivši ime Milivoj u Abdurrahman Mirza. Želja za što boljim i savršenijim poznavanjem islama navela ga je da študira orijentalne jezike. Upisao se na univerzu u Parizu. Napisao je disertaciju »Bulbulistan Šejh Fevzije Blagajca«, koja je nedavno na francuskom jeziku u Parizu objelodanjena. Malo je njegova književnog rada objelodanjeno, a književna mu je ostavština u rukopisu golema. I »Narodna Uzdanica« je jednom rahmetliju pomogla jednokratnom potporom. Rahmetullahi alejhi!

EDHEM-AGA BIČAKČ IĆ U srijedu 31. prosinca 1941. izneneda je umro Edhem-aga Bi čakčić, zadnji birani gradona č elnik grada Sarajeva, bivši ravnatelj Gradske štedionice, dugogodišnji odbornik Glavnog odbora »Narodne Uzdanice« u Sarajevu, poznati privrednik, kulturni i karitativni radnik. Edhem-aga Bičakčić je rođ en godine 1884. u Sarajevu u poznatoj trgovačkoj porodici, iz koje se istakao kao predstavnik Sarajeva Hadži Salihaga Bičakčić - Mišoprež u pregovorima koje je vodila narodna -stranka, odnosno njen egzekutivni odbor, s vladom u pitanjima vjersko-prosvjetne autonomije bosansko-hercegovačkih muslimana od godine 1901. do izvojevanja autonomije. Edhem-aga je svršio u Sarajevu mekteb i ruždiju, a onda je poha đao predavanja Hadži hafiz Sakir ef. Pandže u Atmejdanskoj medresi. Interesantno je zabilježiti, da je velik dio poznatih sarajevskih privrednika svršio čitavo svoje obrazovanje u medresi, dakle u vjerskoj stručnoj školi, pa su ipak ti takvi trgovci ili industrijalci imali u privredi više uspjeha od onih koji su svršili trgova čke akademije ili čak i visoke komercijalne škole, pored jednakih nov čanih prilika. I naš se Edhem aga posvetio trgovini, u kojoj je po četno imao velika uspjeha, ali budu ći da se intenzivno bavio komunalnom politikom Sarajeva, da je držao prvorazrednu i skupu robu za naš osiromašeni svijet i da je zbog prisnog prijateljevanja i političke istomišljenosti s m e rhum drom Mehmedom Spahom iza 6. sije čnja 1929. navukao na se gnjev beogradskih silnika koji ga nisu mogli rii nagnuti, akamoli saviti ili prelomiti, to je bio prije 7-8 godina prisiljen zatvoriti du ćan. Već od prvih dana osnutka JMO Edhemaga je jedan od prvih njenih radnika. Na općinskim izborima godine 1928. izabran je za gradona čelnika Sara jeva, pa je on ujedno jedini birani gradona čelnik od svršetka prvog svjetskog rata dosad. Po ulasku merh. Dra M. Spahe u Stojadinovi ća vladu 1935. Edhem-aga je imenovan za sarajevskog gradona čelnika, na kojem se položaju zahvalio godine 1938., kada je izabran za glavnog ravnatelja gradske štedionice u Sarajevu. Koncem travnja 1941. maknut je s toga položaja. I upravo kad se radilo, da se ispravi pogreška koja mu je u činjena u prvim danima života Nezavisne Države Hrvatske, iznenadna smrt ga ote iz naše sredine ostavivši jednu prazninu za čovjekom, kakvih više ne ostaje. Mehrum Edhem-aga je bio biran i u prvo Narodno vije će u Sarajevu, pa je sa svojim drugovima muslimanima iz toga vije ća, merhum Fehim ef. Spahom i merhum Hifzi ef. Mufti ćem glasao, da se Bosna ujedini s Hrvatskom. Bila je

60 61

hrabrost to i tajno pomisliti, akamoli javno glasati u Sarajevu da se Bosna Hrvatska ujedine u jednu državu. U vrijeme 6-sije č anjske diktature i nakon propasti živkovi ć-Srški nović-Jevtić ć evskih režima, kad je dr. M. Spaho ušao sa svojom grupom u -UzuStojadinovi ć a vladu, rahmetli Edhem-aga je bio jedan od najintimnijih i suradnika rahmetli dra M. Spahe. Isto tako bio je kasnije suradnik i politi prijatelj Dra Džafera Kulenovi ća. čki 1. siječnja 1942. obavljena mu je impozantna dženaza, a poslije klanjanja dženaze namaza održao je govor u haremu Begove džamije Hamid-beg Kurbegović istakavši politi čke i privredni čke vrline sposobnosti merhumove. Merhum Edhem-aga je bio osvjedo ć eni prijatelj i radnik »Narodne Uzdanice«. Od društvene godine 1929./30. do 1933./34., dakle za 5 dmštvenih godina, bio je stalno biran u glavni odbor »Narodne Uzdanice«, a isto tako bio je biran i u Odbor za gradnju Doma-internata »Narodne Uzdanice« u Sarajevu. Svojom otmjenoku, finom pristupa čnošč u prema siromašnijim i nižim po ch-uštvenom položaju, svojom neustrašivoku u politi ćkoj borbi, svojom brigom za probitke povjerenog mu grada, njegova rodnog grada Sarajeva i njegovih privrednih poduze ć a, svojim kulturnim i karitativnim radom u »Narodnoj Uzdanici«, »Hurijetu« i »Merhametu« Edhem-aga Bi čakčić je zadužio sve hrvatske muslimane, a posebno sve gra đ ane gracla Sarajeva. Rahmetullahi alejhi!

Dr. MUSTAFA DENIŠLIĆ

8. rujna 1941. umro je u Sarajevu Dr. Mustafa Denišli ć, šef gradskog zdravstvenog odjela u Sarajevu, potomak stare ugledne porodice Denišli ća. Denišlije Dmišlije su starinom iz Drniša u Dalmaciji, pa su vjerojatno padom toga mjesta pod mletaćku vlast, kad se turska granica pomakla na istok, ako ne i ranije, preselili u Sarajevo, gdje su dobili velik ugled, jer im je povjeren tevlijet jednog od najvećih vakufa u Sarajevu, Skenderpašina, kojim su upravljali do pred 7-8 godina. Mustafa Denišli ć rođen je, kako mu to piše u osobniku u Gradskom poglavarstvu, 1. svibnja 1978., a vjerovatno koju godinu ranije u Sarajevu, gdje je svršio ruždiju i gimnaziju, pa se upisao na sveu čilište u Beču, gdje je svršio 1905. medicinu kao prvi musliman iz Bosne. Koliki je bio ugled Mustafe Denišlić a u krugu muslimana študenata u Be ču vidi se i po tome, što je bio prvi predsjednik novo osnovanog študentskog društva »Zvijezde« 1903./04., u kojoj su bili članovi, među ostalim, Mehmed Spaho, Abdullah beg Bukvica, Hamdija Karamehmedović, Hamid Šahinović (Ekrem), Emin Brka i Mehmed beg Fidahić. 1908. ' vne bolnice, a od 1. Od godine 1905. do 1908. bio je liječnik drža. nik, graciSki fizik i od 26. III. 1938. do smrti šef graddo smrti bio je općinski liječ skog zdravstvenog odjela, sve u Sarajevu. Kao prvi musliman lijeć nik u Sarajevu imao je veliku privatnu praksu, a pored toga je bio dugo godina internatski lije ćnik u Šeriatskoj sudačkoj školi, Vakufskom sirotištu i šeriatskoj gimnaziji. Iako je bio lije čnik sveukupne medicine rano se specijalizirao u lije čenju ženskih bolesti i poro đajima, pa je na hiljade Sarajlija i Sarajki doč ekao na svoje ruke, spasio im život kao i njihovim majkama. U ona vremena prije prvog svjetskog rata, kad su se muslimanke krile i kad su do toga drz'ale, on je u činio neocjenjivih zasluga zdravstvu sarajevskih muslimanki, koje su izlazile slobodno preda nj i tražile od njega pomo ći. I kao gradski fizik zalagao se mnogo za poboljšanje zdravlja Sarajlija. Pri čao mi je jednom, kako su se negdje mahaljani na jednog komšiju barutovca, koji nije htio uvesti kanalizaciju u kuću, nego je imao zahod po starinskom adetu na činjen, pa je rasprostirao smrad po cijeloj mahali. On ga opomene, da uvede kanalizaciju, a ovaj odbije. On ga kao gradski fizik kazni globom, a ovaj je plati i izazovno rekne, da je ne će uvesti. Nakon kraćeg vremena on ga kazni još osjetljivijom globom, a ovaj opet u prkos mu rekne: »Kažnjavaj koliko ho ćeš, samo me ne ć eš prisiliti da uvedem tu švapsku besposlicu!« No kad ga je i tre ći put

62

mahala tužila i kad mu je zaprije ćeno da će ponovo biti kažnjen teškom globom, ode naš barutovac, raspita se, pošto bi bilo uvo đenje kanalizacije kako je bilo jeftino, uvede je u ku ću. Do nekoliko vremena, - pri čaše mi rahmetli doktor, - susrete me onaj čovjek na čaršiji, pa mi veli: »Oprosti mi, doktor-efendija, ako sam ti šta ružno rekao i pomislio, a saci ti velika hvala, što si me globio, jer da nije toga bilo, ja bih i sad bio u onom smradu i ugursuzluku, a ne bih znao za ovaj rahatluk.« Dr. Mustafa Denišlić je odmah po povratku sa studija bio biran u odbor »Gajreta«, a pored toga je uzimao vidna u češća u drugim sarajevskim kultumim društvima. Bio je član utemeljitelj »Narodne Uzdanice«. Rahmetli Dra Mustafu Denišli ć a zadesio je težak udarac 13. travnja 1941. Bomba mu je porušila ku ću i ubila ženu Zulejha-hanumu, k ćerku Ismetage Merhemić a, i dvije kćeri, Hajriju i Adilu, u č enice gimnazije. Najstarija mu k ći Emira završava skoro medicinski fakultet na sveu čilištu u Beču. Ova porodićna tragedija je potresno djelovala na njega, pa, ialco je bio tjelesno vrlo svjež i snažan, 8. rujna 1941. rano ujutro umro je naglo od angine pectoris. - Rahmetullahi alejhi!

63

UZEIR-AGA HADŽIHASANOVI Ć

Među najmarkantnije ličnosti naše najnovije prošlosti spada i merhum Uzeir-aga Hadžihasanović , trgovac antikadžija, politi čar, borac i čovjek širokog političkog horizonta. Uzeir-aga se podigao do zavidna položaja u našem družtvu zahvaljuju ći svojoj bistrini i riedkoj urođenoj inteligenciji, pa je visoko odskakao iznad svoje okoline, iznacl svoga svalcidašnjeg družtva, u kojemu je bilo intelektualaca i alcademske spreme i visoka službenog položaja pored sitnih ljudi iz čaršije. Roclen u siromašnoj porodici Uzeir-aga nije prezao ni od kakva posla, u kojem je mogao na pošten način zaraditi kruh. Bio je i porezki dostavlja č, dakle omražena funkcija u družtvu, ali on nije ni to prezirao niti je kada došlo do prodaje nečijeg imetka zbog neplaćenog poreza Uzeir-aginom krivicom. On je dolazio toč no u onaj dan, kad bi ga porezovnik zamolio da mu do đe radi naplate poreza, da ne bi bio ovršnim putem namiren porez. On je bio i pobira č Icirija i pomoćnik u poslu kod Avdage Šahinagi ć a, ali mu to nije nirnalo smetalo, da se trgovačkom spretnošću digne u red prvih sarajevskih bogataša. Vrlo rano se poč eo baviti aktivnom politikom. Bio je pred prvi svjetski rat u stranci merhum Esad ef. Kulovi ća, a od 1919. on je jedan od prvih radnika u organiziranju Jugoslavenske muslimanske organizacije, koje je ostao član sve dok je obstojala, odnosno dok se nije fuzionirala s Narodnom radikalskom strankom u Jugoslavensku radikalnu zajednicu, kojoj je talco đer bio jedan od stupova, pa je talco bio biran u senat u bivšoj državi. Bio je jedan od najintimnijih suradnika merhum dra Mehmeda Spahe sve do njegove smrti, a kasnije je također prva politička ličnost uz ministra dra Džaferbega Kulenovi ća. Može se moglo se slagati i ne slagati s radom i osobom merhum Uzeir-age Hacfflhasanovića, ali svak je morao priznati da je bio čovjek široka duha, privlačan, družtven, duhovit, spreman uviek odgovoriti i ubaciti pravu rie č u pravo vrieme. Nije ga mogla situacija izbaciti iz koncepta; bio je u svako doba i na svakom mjestu schlagfertig. Njegov dućan je bio stjecište njegovih sumišljenika iz čaršije i političke partije, ali su mu i protivnici dolazili i on je svakom umio re ći što ga spada. su mu strani novinari, diplomati, pa i krunjene glave, ali ga nikad nitko nije mogao, ako je došao radi toga, pokolebati iz njegova stava i politi čke privrženosti merhum dru Mehmedu Spahi.

64

65 •

Oko sebe je okupljao i na manje položaje vezane s kakvom sinekuricom dovodio ljude, koji su, kako mi on jednom zgodom re će, uspjeli na vodi vatru naložiti, t. j. koji su se svojom spretnoku probili u životu i zaradili svoje samostalno izciržavanje. Držao ih je na takvim položajima, dok su ga slušali, a nije im dopuštao nimalo samostalnog odlu č ivanja. Odatle onda posljedica, da su ga izbjegavali oni intelektualci, koji su imali svoje mišljenje, a nije se ni on za njima otimao, jer je uviek nalazio i takvih, koliko mu ih je bilo potrebno, koji su mu se sliepo pokoravali. Godine 1931. bio je sazvan sveislamski kongres u Jerusalimu, na koji su u prvo vrieme pozvati sada sve sami merhumi: Dr. Mehmed Spaho, Dr. Halidbeg Hrasnica, Uzeir-aga Hadž'ihasanovi ć i H. Hasanaga Nezirhodži ć Nakon što su došli ovi pozivi, jugoslavenska vlada je diplomatskim putem tražila da se pozovu službeni predstavnici, jer su ovi bili sve sami opozicionalci, pa su onda i neki drugi pozvani. Uzeir-aga je bio na kongresu biran u odbor za širenje islama. Jednom mu netko po povratku s kongresa uz ramazan na sielu kod Dra M. Spahe stavi pitanje je koga preveo na islam, a on kao s nokta do čeka: »Rabbum, glavne!« Kad je godine 1938. bio u Kairu kongres za održanje arapskih i islamskih prava na Palestinu, dakle protujevrejski i protuenglezki kongres, vlada Dra Stojadinovića poslala je na taj kongres u ime senata merhum Uzeir-agu, a u ime Narodne skupštine Huseina Ćumavića i Nuriju Pozderca. Beograrlski dnevnik njemačke orijentacije »Vreme« poslao je mene kao dopisnika na taj kongres. Tu sam bio stalno u družtvu s merhum Uzeir-agom, pa sam imao prilike iz bliza vidjeti njegovu pronicavost i duhovitost, kojoj je nedostajalo samo poznavanje kako svjetskih jezika tako i svog materinskog, hrvatskog. Donosim ovdje facsimile njegova govora, što ga je s'am sastavio na la đi »Princesa Olga«, na kojoj smo putovali od 1. do 5. listopada iz Splita preko Pireja do Aleksandrije. Iz njega se vidi, šta je htio re ć i i napisati, pa mu je onda Čumavić sastavio govor, koji je dobio od mene kona čnu redakciju, a koji je i održao prvi dan kongresa u Kairu 7. listopada u dvorani Al-Lutfullah: »Mi muslimani Kraljevine Jugoslavije, koji smo u Europi najudaljeniji od kolievke uzvišenog islama, pratimo sve doga đ aje u islamskom svietu, a naro čito one, koji se u zadnje vrieme dogadaju u Palestini. Radi toga smo i došli ovamo, prevalivši golem put, da bismo svi zajedno potražili na čina, da se olakša stanje naše braće muslimana u islamskoj Palestini. Nama je poznato šta se obe ćalo Arapima za vrieme svjetskog rata, a eto kako im se pla ća za njihove ogromne usluge, koje su č inili Ententi. Danas oni koji se najviše razme ću demokracijom, na sramotu cielog svieta i pred njegovim licem, ubijaju u Palestini goloruku djecu, žene i ljude, razaraju ći im domove i uništavaju6 im imetke. Gospodo i braćo! Mi jugoslavenski muslimani, koji smo došli na ovaj kongres izpred svih jugoslavenskih muslimana, saosje ć amo s vama. Naša se srdca stežu od užasa nad

!

nedjehma, koja čine ljudi na odgovornim mjestima jedne od najve ćih zemalja zapadne demokracije. Mi osu đujemo taj postupak i priklju čujemo se bolu palese anzaz_ u tinskihimakuosliim aga govorio 12. na listi, njegov je govor, kad je prevo đen enicu, nakon što bi je on izgovorio na hrvatskom jeziku, pobuć rečenicu po re dio živo odobravanje me đu ućestnicima kongresa, jer je bio najrealniji od svih govornika i učestnika na kongresu. Šetajuć i se jednom nekim pokrajnim ulicama Kaira, uhvatio Uzeir-aga jednog starog Arapa, pa ga polu hrvatski polu turski pita, koliko ima djece. Arap se jedva uaviza, pa kaže: dvoje. A Uzeir-aga se udara u prsa, pa kaže, da je on izrodio desetero. Pita Arapa, šta je radio i šta radi protiv Engleza, a Arap odgovara samo uz potrebnu gestikulaciju: »Du1, du'a« (t. j. moli se Bogu za propast Engleza.) Uzeir-aga mu opsova dovu, pa mu išt-eti i govori: »Puška, puška, tufenk!« Arap ne razumije i snebiva se, a Uzeir-aga prolazi mimo nj. Napisali mi dosta pisarna i karata poznanicima iz Sarajeva i drugih mjesta, pa ih nosimo u poštu u Kairu, da ih predamo. I u Uzeir-age i u mene slučajno englezke funte, jer nismo mogli u Sarajevu razmieniti dinare u misirske fiinte. Daje on činovniku na šalteru englezku funtu, da naplati poštarinu, a ovaj je vrać a i traži egipatsku. Uzeir-aga planu na poštara: »Što ih ne iztjerate, kad im ne ćete para?« i uzput drmnu nešto krupno i Misircima i Englezima. Sre ća da činovnik nije razumio ni rie či hrvatski. U slobodno vrieme, kad nismo bili na sastancima ili banketima, obilazili smo antikadžijske du ćane. Njegov je pogled padao na najvrednije stvari. Tako u jednoj trgovini u kairskoj »baš čaršiji« zvanoj Han-harill, probra stvari, koje su mu se najviše svidjele, pa kad trgovac vidje, da se Uzeir-aga razumije u svoj posao, dade mu ih za 35 egipatskih funti, iako ih je bio cienio 80. Re če mi poslije francuzki, da mu ih zato po to daje, jer je vidio čovjeka, koji se razumije u ovakvu trgovinu, a da ih nikom živu ne bi prodao izpod ciene, koju je odmah zacienio. Tom prilikom mi je Uzeir-aga pri č ao, kako su ga bili zapazili trgovci u Carigradu, kad bi tarno poslom dolazio, jer je vješta čki probirao najvrednije sedžade, poprativši svaku, koja mu se svidjela, kad bi je odyojio na stranu, riečima: »Ova je dobra!« Poslije kad god je došao u Carigrad i ušao u prvi antikadžijski duć an, iztrč ao bi trgovac i po čeo dozivati druge trgovce svoga esnafa: »Mehme4 Dobra geldi!« (Mehmedaga, došao je onaj što govori: dobra!) Kad su u proljeće 1938. dolazili u Sarajevo ondašnji ministar predsjednik, a sada predsjednik Turske republike, Ismet In.5nil ministar vanjskih poslova Tevfik Ršt Aras i glavar glavnog stožera Fevzi Cakmak, došli su i u du ćan Uzeir-agi. On im je tom zgodom rekao o svom poslu, kakav mora biti antikadžija: mora imati umri-Nuh, sabri-Eijub, mali-Karfin, t. j. mora imati život Nuh-pejgamberov (mora dugo živjeti kao sv. Noe), mora biti strpljiv kao Ejjub-pejgamber (sv. Job), a mora imati blago kao egipatski vladar Krtin, da bi

1'.

66

67

mogao u vrieme kupovati skupocjene stvari, biti strpljiv dok do đe prava mušterija, a za takvo strpljenje treba i dug život. S kraja zime 1933. (mislim: u velja ći i ožujku) bio je osuđen na 20 dana redarstvenog zatvora zbog bajramskih punktacija, koji je izdržao zajedno s merhum Edhemagom Bičakčićem, a kad su već izdržali polovicu kazne, nastupili su po istoj presudi i u istoj stvari izdržavanje kazne merhum Dr. M. Spaho i Dr. Halidbeg Hrasnica. Tih je dana zatvorska zgrada kod Gradskog poglavarstva bila mjesto hodočašća sarajevske čaršije, pa i inteligencije, koja je smjela riskirati svoju službu. Iz tog vremena ima dosta duhovitih anegdota, koje je Uzeir-aga skovao. Kad je nastupio 20. dan zatvora, pa su trebali da izi đu on i Edhemaga, razgovarali su se s merhum Spahom i Hrasnicom, ho će li ih Musa (t. j. Fehim Musakadić , upravnik policije) pustiti toga dana, ili će morati prenoćiti i 20. noć. »A ne brinite se vi,« rekao je Uzeir-aga, »nema nama na izvan, dok ne bude tek mili išrin!« (t. j. dok se ne napuni 20.) Ovakav izraz može biti duhovit samo našem čovjeku, koji zna, kako na pr. kod nas mjesec posta ramazan bude skoro uviek 30 dana, po tekmili-selasinu, kako ga kadije proglase, kad nije mogu će vidjeti mlađak i napraviti ramazan s 29 dana. Kao njegova nošnja bio je i on u nekom pogledu starinski. Kad su se upisivali prilozi za Dom-internat »Narodne Uzdanice« u Sarajevu, upisao je i on nešto već u svotu, ali nije htio odmah dati novca. »Kad vam klepne krampa, onda ću dati.« I zbilja, onoga dana, kad su radnici udarili prvi put krampom na onom mjestu, gdje je danas Uzdani ć in dom, došao je Uzeir-aga i položio upisani iznos. Uzeir-aga Hadžihasanovi ć bolovao je dulje vremena. Boljki je tražio lieka i u Zagrebu, gdje je ležao u poznatom sanatoriju Dra Mile Budaka, sveu čilištnog profesora. Tu ga je pohodio i Poglavnik, a svakodnevno su ga posje ćivali mnogi prijatelji iz Zagreba i provincije, kad bi dolazili u Zagreb. Umro je u Sarajevu 25. rujna 1943. Mrtvo tielo preneseno je sutradan na rukama pred Begovu džamiju, a odatle na veliko groblje na Hridu na po častni naćin, kakav se izkazuje riedkim pojedincima duha. - Rahmetullahi alejhi! -

EDHEM MULABDIĆ

roslavlja osamdesetgodišnjica života Edhema Muproslavlja Kad se u ovoj g labdić a, književnika i kulturnog radnika, to je najmanje čime se hrvatski narod, a posebno muslimanski dio hrvatskog naroda, može odužiti ovom uzornom ćovjeku, koji javno djeluje dulje nego prosje čan viek današnjeg čovjeka, a koji je i u osamdesetoj godini života jednako svjež i radin. Moj susret s književnim radom Mulabdi ćevim datira od prvih razreda gimnazije, kada me nije zadovoljavalo samo štivo čitanaka, koje sam učio u nižim razredima, pa sam se domogao i Petra čić-Zagodine Hrvatske čitanke, u kojoj je bio Mulabdićev »Bajram«. U domaćoj ne suviše skromnoj knjižnici bila su uvezana dva prva godišta »Behara«, a osim toga i neuvezani brojevi ostalih godišta. Tu sam 'onda plakao s malim Hasom iz »Sehita«, igrao se s djecom iz »Biele medžidije«, pobožno hodao po Gazi-Husrevbegovoj džamiji i njezinu haremu s »Ihtijarom Sejfom«, a zatim dobih »Zeleno busenje« i »Na obali Bosne«. Zavolio sam toga književnika, jer je opisivao ljude, kakvi su bili i u mome Mostaru, imali sve vrline i mane mojih sugra đ ana, mahaljana i komšija, pa nije ćudo, da i »junaci« mojih prvih književnih pokušaja prije dvadeset i pet godina počeše romantički uzdisati i sevdisati poput Mulabdi ćevih. U vrieme, dok sam bio u višim razredima gimnazije (1921-1925.), Mulabdić i nije gotovo ništa književno radio, a kako ga nije bilo u u čbenicima hrvatske književnosti, meni je bio nekako nejasan pojam o njegovu životu. Ćak sam držao, da je nekad davno umro. Uvode ći se pomalo u javni život i prate ći pisanje sarajevske »Pravde« saznadoh, da je izabran za narodnog zastupnika, ali ga je i taj posao odvajao od književnosti, pa i dok sam bio na naukama, Mulabdićevo ime nisam susretao u književnim listovima, a hrvatskih književnih listova nije zapravo ni bilo u Sarajevu do pojave »Novoga Behara«. Tu po češe ponekad izlaziti članci i bilježke iz Mulabdi ćeva pera, a po svršetku nauka u Zagrebu i osobno se upoznah s Mulabdi ćem, kad dođoh god. 1930. u Sarajevo da ure đujem »Novi Behar«. Pod vodstvom Mulabdi ćevim, koji je već bio predsjednik glavnog odbora »Narodne Uzdanice«, uredio sam ostatak III. godišta »Novoga Behara« nakon premještaja dotadašnjeg njegova urednika Husejna Gjoge Dubravića u Srbiju, a od ćetvrtoga godišta po čeo sam samostalno voditi ovaj porodićni list. Osoba Edhema Mulabdića sve me više osvajala, pogotovu jer je bio nastavnik mome otcu u Darul-mualiminu u Sarajevu, a kako se i moj otac pomalo

68

bavio književnošću, to sam ja u neku ruku bio Mulabdi ćev književni unuk. Saznavši odkad datira po četak njegova javnog rada - a sam on smatra prvi ulazak u razred u svojstvu u čitelja u pučkoj školi u Brčkom svojim prvim javnim radom, iza čega je uskoro poć eo objavijivati i prve književne priloge - pokrenuh nekolicinu hrvatskih književnika i javnih radnika, nastanjenih uglavnom u Sarajevu, posvetismo mu jedan (14.-15.) dvobroj »Novoga Behara« (1. XII. 1930.) u povodu četrdesetgodišnjice Mulabdi ćeva književnog i javnog rada. Nakon »Novog Behara« zabilježili su gotovo svi hrvatski listovi ovu zna ćajnu godišnjicu, a sam Mulabdić u istom listu, u brojevima 21. do 23. istoga godišta, donese niz svojih sje ćanja pod naslovom »Iz autobiografije«. Iz ovih sje ćanja i ustmenoga kazivanja Mulabdi ć eva u raznim zgodama od našeg prvog osobnog poznanstva do sada sastavljena je ova biografija. Edhem Mulabdić rodio se u Maglaju. Godina njegova ro đenja nije točno poznata. U glavnom katalogu U čiteljske škole u Sarajevu zabilježeno je, da je rođen 1862., a po njegovu mišljenju, kako zakiju čuje po raznim događ ajima iz svoje mladosti, rodio se godine 1864. ili 1865. Knjižica, u koju su upisivani datumi rođenja ili smrti njegove bra će i sestara, izgubila se uz okupaciju 1878., kad je porodica Mulabdi ćeva bježala iz grada u obližnja sela, da se skloni od ratnih okršaja. Porodica Mulabdi ća zvala se Kuršumlići po džamiji Kuršumliji, gdje su mu i pradjed i djed, poznati Mustafa efendija, bili imami (sve ćenici). Brat ili bratić njegova djeda bio je Mula Abdija; i po njemu se ova porodica prozvala Mulavdići Mulabdi6. Ciela ova porodica od četiri koljena unatrag imala je karakter neke pribrane duhovne i otmjene inteligencije. Iza djeda imama otac Edhemov bio je poznat u cielom maglajskom kotaru kao sabran i pametan ćovjek, a vršio je službu poreznika u kotarskoj oblasti. Oba njegova brata (Edhemovi stri čevi) Mula Ibrahim i Mustafa bili su tako đer činovnici, Edhemov stariji brat Mehmed (u romanu »Zeleno busenje« Mehmed-efendija) bio je pisar kod kadije (sudca), a drugi, mlađi, od Edhema stariji Dulaga (u romanu Ahmet) bio je pisar u gru.ntovnici. U njihovoj porodici rodilo se i troje ženske djece, ali je sve troje pomrlo ranoj mladosti. Mati Edhema Mulabdića Nura-hanuma, u romanu žrtva razbojnika, bila je najstarije od dvanaestero djece ćuvenog Arif-age Bektaša, čiji je bio han s kućom i posjedom u zaleđu na lievoj strani Bosne prema Maglaju, gdje je početak sadašnjeg mosta, a cesta tu na lakat zaokre će uz Bosnu. Tu je Edhem u ranoj svojoj mladosti proveo dosta vremena dolaze ći tamo često s majkom Mida, Midla Miuda je počastni naslov ugledna vjerskog u čenjaka, ali u novije vrieme ovaj naslov neslužbeno daje narod mnogom starijem ćovjeku, vjerski nešto bolje obrazovanu.

69

djedu i daidž'ama (ujacima), gdje mu je iza maglajske kaldrme bila ugodna promjena. Tu je imao prilike vidjeti puno prolaznika, stranih lica, raznih odiela, pa govora, koji su prolazili iz Hrvatske, Slavonije, Madžarske i Austrije preko Broda i Maglaja dalje u Sarajevo. Te svoje doživljaje ćesto opisuje u svojim pripoviedkama. I Edhem Mulabdić je u ranoj svojoj mladosti pošao u mekteb, jer se poćetnici nisu primali u ruždiju. U ono doba učilo se u mektebima staroga tipa i posve primitivnim na ćinom. Jedna jedina soba, puna krcata djece, jedno uz drugo kao žigice u kutiji. Svi uče naglas, vrije kao u loncu. Uz zidove su peštahte (Idupe) i uz njih do zida sjede kalfe (korepetitori), a prema njima djeca, pa svako pred pojedinim kalfom prođe u sufari (početnici) svoj »sabah« (zada ću) i onda se pomiće i odlazi pred hodžu. A hodža je u uglu, diagonalno prema vratima, do kojih mu dopire prut, pravije motka, da njome mlatne nepokome, i kad bi koji htio na vrata U takav je mekteb i on išao jedn period, t. j. jednu zimu ili jednu školsku godinu, a onda se išlo u ruždiju. Ruždije, koje su se tih godina podizale po bosansko-hercegova čkirn gradovima i koje su imale učiniti znatan korak napried, imale su spo četka u muslimanskom građanstvu protivnika gotovo kao kasnije prve moderne škole, što ih je podizala austrijska uprava. Ovo opiranje i protivljenje ruždiji, kao nešto kasnije u modernoj europskoj, austrijskoj školi, karakterna je crta na.šega svieta. Kao što se opiralo reformama, u upravi i socialnom životu, tako i u prosvjeti novim zavodima - ruždijama. Bogatiji gra đani su poprieko gledali i ono uredno odlaženje djece iz ruždije, dva i dva u redu. Oni su voljeli onaj razsap djece iz mekteba, ako uz glasnu ciku i viku prhnu kao jato ptica roj p ćela iz košnice. Ali u ruždiji je bila gotovo vojni čka stega, i tu se učilo i radilo temeljito, a uspjeh se vidio ubrzo. Prvi svršenici tih škola bili su gotovi novi pisari ili kakvi drugi službenici u upravi, i sviet je brzo uo ćio korak, koji je ruždija u ćinila u narodu. Za Mulabdića nisu postojale ove potežko će, jer mu otac bijaše činovnik, a isto tako i dvojica strićeva, a i starija braća sa svršenom ruždijom dobila su odmah mjesta u »konaku«. Naravno da je i njemu gotovo bilo su đeno poći tim putem. Cinovnička služba nije onda značila kruh kao danas, jer se onda živjelo jeftino; život gotovo nije imao potežko ća. Biti činovnik značilo je onda biti napredan, značilo je, da si Europljanin, da si razkrstio s reakcionar. stvom, da nisi protiv reforama, a inteligencija i ste čena naobrazba nije imala druge i bolje ciene, nego što je bio činovnički vojnički poziv. Mulabdić je ućio u ruždiji svom voljom, a i drug čije je imao prilike usavršavati se u turskom jeziku, u čitanju Kurana, a brzo je prisvojio izto čnjačku skladnost, okretnost i ugla đenost. Nastavnik mu je bio u čitelj u pravom smislu te rieči, ma da se osposobljavao na istom vrelu i u istoj medresi u Carigradu s onim mektebskim, što mu djeca nisu znala ništa osim vjeronauka, i to površno i

70

posve bez usvojenja islamskog ćudoređa. Tu je naučio sve što mladež osposobljava za praktičan život: brzo i razgovietno č'itanje teksta, brzo i okretno pisanje diktata, pored slovnice i prakti čna govora, brzo sra čunavanje, orientaciju u prostoru po zemljopisnim pojmovima, a nada sve liepo vladanje, vršenje svih sve ćedužnosti u džamiji i t. d. U godini on dobiva nalog, da u izvanškolsko vrieme prepiše u nekoliko primjeraka neke naredbe i pravilnike. Da se u o čima javnosti pokaže prakti č nost i korist ruždije, neke đake uzimaju da vrše pisarski posao uz popisivače desetine, inač e vrlo ugledne ljude. I Mulabdi ć je one godine pred okupaciju vršio taj posao, iako nije mogao sam ni uzjahati na konja. Na svečanom Svršetku godišnjeg izpita daje mu hodža da izgovori na turskom jeziku pred izpitnim povjerenstvom i svim posjetiocima nelsi oprostni govor, što je pobudilo ob će odobravanje. I tako se on izticao liepim duševnim darovima i pokazivao velik izgled u kasnijem svom obrazovanju. U svom razvoju u godinama mladi ć a, a na stupnju obrazovanja, kad se već stekao pojam o svietu kao cjelini, o kontinentima i drž'avama, kad se krasnoslove perzijski stihovi iz Šejh-Sadijina » Đulistana«, kad se u če silni gradovi, a u fantaziji gleda u njima vreva i metež. svieta, sluša o žestokim bojevima i velikim junacima, kad se o č ima ma:s'te prate pukovnije sa svom opremom, s vojnim glasbama, kako se modre i zagasite odore sa sjajnim tokama ko će na divnim bielcima, kad se slušaju čitave bajke o Osman-pa:s'i na Plevni - i Mulabdi ć bijaše tada posve zaplovio strujom, koju je donosila suvremena turska reforma putem narodne (u pravom smislu turske) prosvjete, on se ve ć tada ne samo snalazio u turskom jeziku, ve ć počeo osjeć ati i njegove nianse. U to doba dolazi naglo jedan preokret u životu Mulabdi ća. Nebo se zamrači, život zastade kao probijen brod, kad usred najbujnijeg veselja na njemu počne tonuti, puče glas: Dolazi Svabo. A osje ćala se i prije neka mora u zraku, svako odraslo razborito čeljade bilo je zabrinuto, naslu ćivao se neki krupan događ aj. Švabo je pošao zauzeti Bosnu, i taj dogadaj prekide mnogo ja če niti, pa i nit snova i nauke onda:s'nje mladeži. Još malo zanosa, dok su junački potomci starih Bošnjaka zadržavali nekoliko mjeseci Švabu tamo-amo po klancima i planinama, još malo nade u povratak starog života i gospodstva, a onda nastupi kruta nova zbilja, do đe nov život, koji poteče kao bujica svojim smjerom, a naš sviet baci u neku potištenost. Kad u prva dva mjeseca novog stanja doživi Mulabdi ć u vlastitoj kući groznu nesreću i tragediju (opisanu kasnije u »Zelenom busenju«), tada se u njemu, momčiću, iza nekog vremena i oporavka od one nesre će, budi neka tugaljiva spoznaja kao u kakva brodolomca. Dugo se nije mogao pribrati i sna ći. Težalć je to bio udarac za njihovu porodicu. Stariji brat Đulaga (Ahmet) odlazi s ustašama protiv Švaba i ne vra ć a se, ostavi svoje kosti negdje u ljutom boju, a majka mu, č estita i uljudna žena, koja ga je osobito voljela, pade tal ćođer od neprijateljskog zrna, ni kriva ni duž'na. U svoj toj nesre ći stariji brat Mehmed

71

zadobivenom one tragi ćne noći u Trninama bori se i muči s ranom na u, dok mu se žena s dvoje sitne djece razboli, a malo ka(rrnovu), i odaje se pić snije i umre. Edhem sam u ku ći odolieva, poslužuje, brine se i bori se s nepfilikama. Sve je snosio, ali je uzdisao nad svojom sudbinom, mladi ć u najbujnijim godinama osje ćao se krilat u poletu mašte, ali satrven doga đajima i bez ikakva izgleda u kakav bolji život. U prvim danima javna uprava bijaše u rukama vojske. Ali brzo se u Maglaju uzpostavi neka građanska uprava, i na ob će čudo svieta u tu se upravu postaviše sve isti stari činovnici iz prijašnje turske uprave: kajmekam (kotarski predstojnik), kadija (sudac), rnal-mudir (poreznik) i t. d., a pošto je nekoliko činovnika otišlo s Turcima, popuniše se njihova mjesta novim. Tako i Mulabdi ća zapade neka služba, i on bude pridieljen poreznoj upravi. Od svega svog djelovanja sjec'.2 se on jedino toga, što mu se onih dana stavilo u dužnost, da popi:s'e u gradu sve javne radnje: trgovine, kavane, gostionice i t. d. Kad do đe jednog dana u pratnji jednog zaptije (straža" ra) u novi naseljeni kraj grada preko Bosne, gdje uz cestu na golim ledinama bijahu podignute zdvora jednostavne daš čare, a unutra sve pravi saloni s ogledalima, stolovima i svim priborom pravih restorana, pa po če izn7ivati vlastnike i na njihove o či pisati - naravno turskim pismom - njihova imena, sve neke Ulriche, Venclove i Steinere, ljudi se po češe snebivati od čuda, što su bez svoga znanja dospjeli pod tursku vladavinu. Ali ipak ljudi odrasli u urednosti i stezi pokoriše se brzo sudbini i carskom zakonu, dadoše potrebne obaviesti na sva pitanja i za nekoliko dana polagahu i odmjereni irn porez na zaradu, što im Mulabdić po nekoj šabloni i uputi starijih i osobno naplati. Za koji mjesec-dva taj period uprave prestade, jer do đe stalna nova građanska uprava, koja primi od stare sve poslove i imovnik i nastavi poslovanje u novom smjeru, uglavnom po starom na činu, samo što se poče pisati s lieva na desno. Naravno da i Mulabdi ćeva služba prestade tom prilikom, i on opet dobi vremena da razmišlja o sebi: šta će i kako će. U životu u gradu Maglaju (a i u ostaloj Bosni i Hercegovini) vlaMe prvih godina neka neizvjestnost. Sviet se la ćao posla preko volje. Mla đi naraštaj je s voljom prihvać ao loše strane života, što ga je donosio novi sviet. Oni pseudosaloni u daščarama preko Bosne, nasuprot starom Maglaju, bili su po cielu noć puni. Č inovnici i inženjeri, koji sklapahu konstrukcije novih mostova prosiecahu put željeznici, dolazili su u te salone radi svakidanjih potreba, da se večera i provede malo vremena do spavanja, a naš mla đi sviet naprotiv mišljaše, da su te zgrade podignute, da se u njima provode ciele no6. Tako se život ovdje razvijao u dva smjera: jedan bujan i aktivan u razsipanju, a drugi tih, miran i ravnodušan prema suvremenim potrebama. Jedan od prvih upravitelja grada, koji još bijaše vojnik, izvede jedne no ći obhodnju po javnim lokalima Maglaja i izruži sutradan ćitavu ćetu mladeži, što bijaše pohvatana te no ći. A snebivao se taj gospodin osobito kad je me đu tom mladeži opazio zrelih ljudi.

72

Kad se Mulabdić osjeti opet vezan samo za ku ću, opet je njime ovladala neka tuga i tegoba. Osjećao se, kao da je došao na neku razkrstnicu i zapeo nasred puta. Već stečenom duševnom zalihom nije se mogao poslužiti ni kao podlogom za dalji svoj razvoj i usavršavanje, ni kao glavnicom, s kojom bi udario temelj svom toku života. Za novi život bio je podpuno nedorastao. I po čeo je uzclisati za onim, što je prošlo, i za onim, što bi imao tek nastaviti sa spremom stečenom u ruždiji. Obuzimale su misli, da onaj život, koji je kod nas prekinut, negdje još postoji. Ako je Svabo pritisnuo Bosnu, Turska je još ostala ciela i u njoj Carigrad, gdje se zgrće sviet njegovih misli i želja sa sviju strana svieta. Prolazi vrieme, a on nosi te misli kao tajnu u sebi. Nema ni sredstava ni odvažnosti, da se uhvati u koštac sa sudbinom, da krene u sviet. Nakon pune borbe sa samim sobom on se odlu čuje, ali samo odlu čuje, da pođe nekud, pa povjerava svoju odluku jednom susjedu, prvom prijatelju ot čev-u, da ga pomogne i uputi, da zapo čete nauke nastavi u Turskoj. Ali tu udara na nešto, čemu se nije nadao. Dobri na:s'i stari i do djetinjstva naivni pametari ne bijahu još Idonuli. Još je živjela u njih nada u povratalć našeg starog života. Švabo će ostati u Bosni, vjerovali su, samo godinu dana, dok pobere stare topove s gradova, i onda odlazi, a nama se opet vra ć a stari naš život i gospodstvo. Dobri naši stari i kasnije su još dugo produljivali rokove Švabina obstanka u Bosni, od godine na tri, tri na sedam, pa na deset i tako redom. Zašto dalde da se on mu či i vrluda po svietu. Susjed ga još i izruži, što je kratkovid, pa ne vidi, kud njega i njegove drugove u kahvi (Ić avani) nada vodi. I Edhem se pokloni starijem i pametnijem, zastiđ en, što se drznuo, da tako daleko misli. Poldonio se i ušutio, ali se nije mogao otresti svoje želje. Prolazi i dalje vrieme u neizvjestnosti, a kad mu stariji brat i pravi skrbnik saznade od starog prijatelja i susjeda, što je Edhem zasnivao, on, po savjetu toga starca, jednostavno prisili Edhema, da se oženi. »Da se diete tako za kuću priveže«, motivirao je starac ovu odluku, kako je na:s' Mulabdi ć kasnije saznao, »i da ga luda glava ne bi zaniela kud u sviet.« Uzprkos vremenu, događ ajima i shvaćanjima mladenačka radoznalost i prirodna težnja za znanjem čine svoje, te Mulabdić tokom prve godine iza okupacije postade pismen i u smislu novoga vremena, a da se i ne obra ća svom dobrom susjedu savjetniku za dopuštenje da u ći »natrag« pismo. Ovaj svoj prvi korak u novom duhu izvodi Mulabdić na vrlo zanimliiv način. Ugledni ondašnji trgovac suhom šliivom i yrekomorskom robom Atif Arapčić uzeo je gradskog biljež'nika, pok. Jovana Cokića, za instruktora svome bratiću Eminu, koji je bio kod njega neki knjigovo đa (naravno, turskim pismom), da ga nau či novo pismo i drugo što treba. Emin je bio Edhemov vršnjak i drug iz ruždije. Za Emina je nabavljena po četnica, i on bi svaki dan od svog instruktora nau ć io po jednci slovo. To bi poslije Edhem od Emina prepisao i tako je preko svog druga nau ćio i za mjesec-dva postao pismen.

73

U to se doba doselio u Maglaj Rifatbeg Sulejmanpaši ć iz Bugojna (kasnije ian bosanskog sabora), koji je proveo nekoliko godina u Carigradu na naukač rna, a tad se oženio u Maglaju i tu se nastanio. Njih trojica, vršnjaci, bijahu nerazdruživi Kad se u Maglaju otvori škola, uze to malo družtvance kod učitelja, pok. Huge Jesenka, zasebne satove iza ve čere, da u će njemačlći. Još se pridružiše Rafo Danon i Stjepan Božanovi ć. Učitelj Jesenko, dobar ovjek, gospodin, liepog načina, saobći im, da ne mogu ovako učiti njemački, ć kako oni zamišljaju, jer nisu sustavno u čili svoga materinskog jezika. Zato će on s njima raditi tako, da će učiti uporedo i svoju i njemačku slovnicu. Dobaviše za tu svrhu neke knjige i na materinskom jeziku, a za njema čki dođe svakom Kobenclova Palestra. Neuke a odrasle u čenike ova je knjiga zadivila svojom ozbiljnoku i svojim obsegom. Učilo se i zimskih i ljetnih noći, a uč ilo se i danju, gdje god se prilika pružila: i od poštara i od konduktera u vlaku, i od vojnika i kakva stranca. Koncem 1886. ode Jesenko u Sarajevo na Šeriatsku suda ćku školu. Mulabdi ć je u to vrieme tražio kakvo pisarsko mjesto, ali je bio odbijen. U neko doba dadoše mu mjesto ovrhovoditelja u poreznom uredu. Početkom 1887. posje ćivao je češće novog učitelja Miloša Lintu, da mu što pokaže u knjigama za osnovnu školu, jer je htio znati barem gradivo osnovne škole. Pošto se učitelj uvjerio, da Mulabdić zna mnogo toga iz ruždije, uze ga savjetovati, da ide u učiteljsku školu u Sarajevu. Svršit će je za tri godine, pa će biti gospodin i svoj čovjek. Susret s ovim u čiteljem bijaše puld slučaj, koji odlući Mulabdićevom sudbinom. Mulabdić sam kaže, da možda zadugo ne bi sam došao na tu slićnu misao, kad mu nisu bile poznate ni te škole, kad nije znao sam odluč iti: kuda i u kakvu školu. Kad se, veli Mulabdi ć, još nađoše ljudi, kao što bijaše spomenuti Rifatbeg Sulejmanpa:s'i ć i Mustajbeg Hadžiuzeirbegović , koji mu još kao gradski načelnik dade iz obćine deset forinti mjese čne stipendije, Mulabdić se brzo odlu či da ide u učiteljsku školu. Po uputi učitelja ode on odmah 17. svibnja 1887. u Sarajevo, da se obaviesti, šta mu treba, da bude primljen u tu školu. Pok. Ljuboje Dlustuš, tadanji vladin tajnik i glavar školstva za Bosnu i Hercegovinu, odvede ga na Bentba:s'u u preparandiju, da ga tamo izpitaju i vide, šta zna, pa da ga upute u dalji rad. Zanimljiv je ovaj pokus izpita s Mulabdi ćem. Iz hrvatskog jezika znao je čitati i nešto slovnice, a .tako i ra čunati, ali kad uze ućitelj izpitivati zemljopis, bija:s'e iznena đenja. Uč itelj mu pokaže na karti Indijski ocean i pita ga, što je to, a on - sa svježim znanjem iz ruždije, gdje se zemljopis najradije učio - kaže: »Bahri muhiti Hindi.« U ćitelj, u čudu, vidi, da nešto nruč i po Indiji, ali zamršeno, pokaže mu Tihi ocean, a on: »To je Bahri muhiti kebir.« Pokaže mu granice Peržije, a on: »Adžemistan.« Upre mu štapi ćem u Kretu, a Mulabdić : »Girit adasi.« Odpustiše ga, davši mu neke knjige, da u či, pa da se prijavi 1. rujna. On se opet uvrati u vladu Dlustušu, koji ga osokoli i

74

preporuči mu, da ide kući, pa neka ova 3-4 mjeseca u či, a 1. rujna neka do đe, da polaže izpit za prvo godište. »Ti ć eš«, rekao mu je, »dobiti 20 forinti stipendije i svršit ć eš školu za dvie godine. Eto, hajde sad!« Mulabdi ć ode sav sretan. Taj ljetni odmor proveo je s datim mu knjigama, koje su mu zadavale velikih potežko ća. Nije znao, treba li ih u čiti napamet ili kako drugčije. Dosta je toga već i savladao, ali nije znao, da li baš zna. Da mu je tko, da ga izpita, da mu pomogne, da ga osokoli - ali nema nikoga. Njegova okolina ve ć je šaputala, kako je smalaksao, nema ga, ne vi đa se, prepao se, okanio se svega. Ali uzprkos svim potežkoć ama, on se odlučio, kako sam kaže, poduprt jakim svojstvom, koje je poslije i po imenu spoznao, a to je ambicija, a s druge strane zadovoljstvom, što je upravo njega zapalo, da prvi iz svog rodnog mjesta probije led. Na koncu osvanu i taj dan. On ode 31. kolovoza u Sarajevo, iza đe na izpit, ali o II. godištu nije bilo ni govora, morao je u I. razred, pa sve dalje redom. Spočetka je učio s potežko ć ama, ali njegova marljivost savladavala je sve neprilike. Drugovi mu, između ostalih Stipo Milićević, sada školski na(lzornik u m. u Travniku, i pok. Dragutin Hofbauer, pomagali mu češće, da nauči, što ne bi razumievao. Učio je, kaže on, i na sebi izkusio poznatu mudru rie č, da je svaki početak težak. Zaista i bijaše za njega težka rabota, ali bi, kaže, još teža bila zdravu i sposobnu momku vratiti se u svoj rodni kraj praznih ruku. Svršio je prvo pa i drugo godište, a u tre ćem godištu na svršetku ve ć je odlikovan jednom častnom zadać om. Održao je na izpitnoj svečanosti oprostno predavanje »Učitelj u narodu«, koje je tiskano u zbirci »Književni pupoljci u čiteljskih pripravnika u Sarajevu«. Po uputi ravnatelja pok. Đure Bujhera, koji ga je jako volio, spremio se on i obradio zadanu mu temu, a izgovorio ju je na svečanosti na obće zadovoljstvo, da mu je i poglavar zemlje barun Appel čestitao. Zanimljive su tri godine školovanja Mulabdi ćeva u preparandiji, kako je on shvaćao školu i kako se snalazio u težkoj borbi s mnogim predmetima, gdje nije imao nikakve podloge. Izmedu ostaloga težko se snalazio na pr. u ra čunanju običnim razlomcima, po č elima kemije i t. d., dok su njegovi drugovi, došavši sa svršenim četvrtim razredom gimnazije ili sa tri razreda trgova čke škole, igraju ći se radili zadaće. Za prostoručno crtanje također nije imao priprave, dok se na pr. u crtanju zemljopisnih karata brzo snašao, jer se ta grana gradiva za mlade učitelje na tom stupnju radila sustavno od najnižih elemenata. Na koncu III. godine njegove su vlastitom rukom ra đene topografske karte na izpitu pokazivane kao primjer dobre obrade. Zanimljivo je Mulabdićevo shvaćanje iz prvih gbdina pohađanja učiteljske škole o domaćem štivu. Dok su se njegovi drugovi otimali o razne knjige, navlastito o djela iz liepe književnosti u školskoj knjižnici, gdje su se dielile i izmjenjivale jednog dana svakog t1edna, on nije uzimao ništa za čitanje. Mislio je, da su školske knjige najpreče, a bojao se, ako uzme koju pripoviedku na čita-

75

nje, da će mu se prigovoriti, što čita zabavne knjige mjesto onih, koje treba najprije da u či. Ali kad se u II. godištu po če tražiti, da se kaže štogod više o piscu koga pro čitanog članka• šta je još napisao, šta je od toga koji od đaka čitao i t. d., onda je došao do uvjerenja, da treba čitati knjige i izvan školskih u čbenika. Zato se tada prihvatio doma ćeg štiva, kad je god za to imao vremena. Osobito je školske praznike provodio u čitanju. Ćitao je po cieli dan kod ku će, a napose je za to upotriebio duga četiri mjeseca godine 1890., kad je svršio i čekao imenovanje, sve od po četka srpnja do konca listopada. August Šenoa, Josip Eugen Tomić, Kumičić, Đalski i Jurković bijahu Mulabdiću onda najmilije štivo. Šenoina klasična djela iz hrvatske prošlosti i plasti čno prikazivanje osoba i događaja zanosili su Mulabdić a. Ona mala razlika naših narje čja njega nije smetala, nego ga je naprotiv pobu đ ivala na misao, kako bi to tek divno zvu čilo u našem lokalnom govoru. Zato treba i naš život i našu prošlost i naš sviet onako slikati, da to isto reknu oni naši, koji to budu čitali. Samo, razumije se, treba i ovdje snage Šenoe pisca i pripovjeda ča. Ono je zaista divna istina, kaže Mulabdić, što je rekao neki kriti č ar, da je onaj književni sastav najbolji, koji se čitatelju č ini, da bi ga i on mogao napisati. Senoina i Tomi ćeva romantika, Kumičićeva snažna dikcija i jedrina, plastika narodnoga govora Stjepana Ljubiše, osvojili su i zanieli Mulabdića, i njemu se sve činilo, kaže on sam, da će i on jednostavno jednog dana sjesti i pisati. Kad je dobio mjesto i 7. studenoga 1890. prvi put ušao u svoj razred, III. i IV. razred osnovne škole u Br čkom, on se osjetio neizmjerno sretan. Dje čica, skupljena u desetak klupa, što bijahu upiljila o či u njega, bijahu njegov novi sviet, njegov brod, u kome je on sretno zaplovio svojim oceanom. Godine 1891. pokrenut je u Sarajevu politi čki list »Bošnjak«. Pokrenuo ga je Mehmed Kapetanovi ć Ljubušak, ugledan i utjecajan čovjek još iz turskoga doba, a tada vladin savjetnik. Urednik je bio Hilmi-efendija Muhibi ć, tajnik vakufskog ravnateljstva. Tada se nije znalo, kakva je svrha tome listu, ali pošto je bio u rukama muslimana, vidjelo se, da je namienjen muslimanskim pitanjima, pa se i Mulabdi ć odmah javio svojim dopisima (pseudonim: Ašik Garib) iz Posavine, prikazuju ći mahom zaostalost muslimanskog poljodjelca. Ti su dopisi svratili pažnju svojim jedrim razlaganjem i potrebnim uputama za seljaka. Međutim pisao je Mulabdić u tom listu i po koji podlistak, zgodan i pristupa čan za neukije čitatelje. U školi je Mulabdić radio najsavjestnije. Pokraj redovne nastave radio je češće sa svojom djecom u školskom vrtu, oplemenjivao s njima vo ćke i ružice, vodio ih u okolicu u prirodu, a vra ćali su se u grad oboružani zelenilom i cviećem. Išlo se u grad korakom pjevaju ći pjesme, podesne za školsku djecu. Do njega se u toj školi nije uob ć e pjevalo, jer su nastavnici mahom bili bez sluha. Mulabdić i tu probija led, po činje djecu u školi učiti pjevati uz violinu, što onda

76

pobuđuje senzaciju i negodovanje, ali samo kod jednog dušobrižnika. Mulabdi ć biva prisiljen da prestane s tim predmetom, ali na đe se zgodan izlaz; muslimani su bili odstranjeni s pjevanja, dok su u čenici drugih vjera i dalje pjevali. Naskoro se učenici muslimani počeše kriti pod klupe, kad bi došao sat pjevanja. Neko je vrieme to tako potrajalo, i stvar je malo po malo prešla u zaborav. Na godišnjem izpitu odpjeva njegov razred nekoliko pjesama i završi s carevkom, što pobudi kod nazočnih posjetilaca vrlo ugodan dojam. U mjesecu prosincu godine 1891. osnovana je u Sarajevu pobudom i troškom vakufske uprave nova škola, zvana Darul-mualimin (u ćiteljska škola), zavod za svišenike medrese, koji će poslije medrese dobiti u novom zavodu pouku iz najpotrebnijih svjetovnih predmeta, a navlastito iz pedagogije kao najpotrebnijeg predmeta za te budu će nastavnike u po č etnim vjerskim školama. Na taj je zavod na molbu vakufske uprave vlada pridielila Mulabdi ća, i on dođe u Sarajevo na Dankmualimin to čno 1. siečnja 1892. Mulabdić se je i u tom novom zavodu svoje vrste snašao vrlo lako. On je na kraju prve godine Darul-mualimina - nakon samih sedam mjeseci - izveo na izpit liepo osposobljene clake, koji su ubrzo iza najnuždnijih elemenata prisvojili dosta solidnog znanja. U i 1:11. godištu, kad se broj predmeta pove ćao i broj sati narastao za više nastavnika, pridieljeni su zavodu još neki nastavnici s u čiteljske škole, i za tri godine svršilo je prvo kolo tih mladih budu ćih nastavnika, njih sedam na broju, koji su namješteni u po četnim vjerskim školama (mektebi-ibtidaijjama). Ti prvi nastavnici, svršenici Darul-mualimina, postigli su goleme uspjehe. Sto bi se prije nauč ilo u mektebima godinama, oni su svladavali za nekoliko mjeseci. Mulabdić ostade u Darul-mualiminu cielih osam godina (do 30. IX. 1899.). Kad je prve godine udario temelj toj novoj školi i dao joj potrebni pravac, onda se pomalo javlja i na drugim poljima rada. U listu »Bošnjak« surađivao je i dalje. U toj prvoj godini rada u novom zavodu - drugoj godini svoje ućiteljske prakse - pripremio se za »definitivu« (izpit za u ćiteljsko osposobljenje) i položio ga u mjesecu rujnu 1892. s odlikom. Sliede će godine izdaje Mulabdić svoju prvu knjigu, zbirku šaljivih pripoviedaka pod naslovom »Rukoviet šale«. Zatim ure đuje »Bajraktar«, kalendar za muslimanski sviet za godinu 1894. Kroz sliede će dvie godine uređuje kalendar »Mearif« (prosvjeta). Pokraj svega toga javlja se tih godina književnim prilozima u listovima »Školski Vjesnik«, »Nada«, »Sarajevski List« (službeni organ) i u (službenom) kalendaru »Bošnjak«. Godine 1897. sura đivao je u »Bosanskoj Pošti«, koja je izlazila samo jednu godinu, dok je s ure đivanjem »Bošnjaka« prestao god. 1894. Povrh svega napisao je te godine roman »Zeleno busenje«, koji je Matica Hrvatska izdala u svojim izdanjima za godinu 1898. Pored tolikoga književnog i školskog rada Mulabdić se spremio i za ispit za gra đanske (u banskoj Hrvatskoj više pu čke)

77

skole i položio ga u Zagrebu godine 1898. Tih je godina bio u više perioda član odbora i tajnik družtva sarajevske Kiraethane ( ćitaonice). Kako se vidi, Mulabdi ćev rad u prvih deset godina njegove djelatnosti bio je obilan. U tom periodu, osim romana »Zeleno busenje«, napisao je i objavio u raznim listovima i kalendarima velik broj pripoviesti i znanstveno-pou čnih članaka. U rujnu 1899. Mulabdi ć je premješten u U ćiteljsku školu za prefekta u konviktu i za nastavnika hrvatskog jezika, zemljopisa i t. d., i tu ostao dvie i po godine. Iza dotadašnje jednostavne nastavni ćke službe nova njegova služba bila je dosta složena. Rad u internatu oduzimao mu je dosta vremena, a isto tako i nastava, premda je predavao manje sati nego redovni nastavnici. Ali se je i tu brzo sna.šao. Osobito ga je veselilo, što je došao pod upravu tadanjeg ravnatelja Đ ure Bujhera, koji mu je u svoje vrieme, prije desetak godina, bio i nastavnik i ravnatelj zavoda, u kojemu je pod njegovom upravom svršio svoje nauke. I ravnatelj Bujher bio je zadovoljan, što je Mulabdi ć došao pod njegovu upravu, da tako složno i skladno upravljaju zavodom, na zadovoljstvo prosvjetnih vlasti. Godine 1899. dovršio je Mulabdi ć drugo veće književno djelo pod naslovom »Na obali Bosne«. Objavila ga je Matica u svojim izdanjima za god. 1899., a sadrži dvadeset manjih pripoviedaka i crtica. U drugom desetlje ću svoga rada (1900-1910.) Mulabdi ć ne obiluje raznolikim prilozima u onolikoj mjeri i u onoliko listova kao dotada, ali ga u to vrijeme zaokuplja jedan novi podhvat, koji je od velikog zamašaja po Mulabdie on s drugovima ćevo suvremeno družtvo. Na po četku ovoga desetlje ća pokreć em književni list »Behar«, koji Osmanom Nuri Hadži ćem i Safvetbegom Bašagi ć će izlaziti dvaput mjese ć no na 16 strana četvrtine. Utvrđeno je, da je ovaj list osnovan prema zamisli i na priedlog samog Mulabdića i da je on tu zamisao povjerio dvojici drugova i pozvao ih, da je zajedno izvedu, što su oni i u činili. No ipak prije svega su odlu čili sazvati na sastanak 20-25 intelektualaca radi populariziranja novog lista. Ali za čudo, na tom sastanku nisu naišli na oduševlienje. O čitovale se neke bojazni i sumnje, ho će list uspjeti, da nije prerano, imamo dosta čitatelja i t. d., a padale su i primjetbe i pitanja za pojedine sitnice, koje nisu smjele odlu čivati o stvari, t. j. o samom pokretu i životu lista. Temperamenat Osmana Hadži ća nije mogao dalje izdriati, pa je odsjekao kao sabljom, da će list izlaziti, a što mu se primje ćuje, prije nego je po čeo i izlaziti, da će se izbjegavati i da će se izpravljati, kad ga budemo čitali i vidjeli kakav je. Toga je č asa i formalno odlu čeno, da list izlazi. Točno 1. svibnja 1900. po ćeo je »Behar« izlaziti i za kratko vrieme naišao svuda na vrlo dobar odziv. Zanimljiva je bila tajna namjera Mulabdi ćeva s ovim listom. On je odluio, da »Beharom« izvede ujedno jedan pokušaj, što su ga i njegovi sudrugovi ć prihvatili. On je taj svoj pokušaj ovako obrazlagao:

78

List »Behar« bit će književni list, ali više porodi čni nego strogo književni, a kako je namienjen muslimanskom dielu hrvatskog naroda, to treba da u njemu surađuju samo muslimani, da se tako izkaže i sadržajem, doti čno suradnicima, kao i čitaonica, da je to list namienjen izklju čivo muslimanima. Ovako zasnovan list, zamišliao je pokreta č, doniet će dvie koristi: suradnici će mu biti muslimani, a u tom je slu čaju izključena moguć nost, da se koji suradnik u svom književnom prilogu ogrieši o osjećaje muslimana, koji su, kako je poznato, i te kako osjetljivi, kad im se dirne makar u kakav bezzna čajan narodni običaj, a kamoli u koji vjerski propis. U drugu ruku ovo ograni čenje suradnika »Beharovih« imalo je pokazati, ima tada, godine 1900., dalde poslije 22 godine novog života, dovoljno radnika, pismenih muslimana, koji su u stanju pisati za svoju zajednicu. Kritič ara je bilo dosta i na obične pojave u životu, a osobito na one, koje su dolazile sa strane, kad bi neupu ć eni posegnuli da pišu o na:s'oj sredini, pa bi im najedanput udarila sjelćira o kamen. Mulabdić je htio, da se muslimani i moralno prisile na suradnju, kad im se dade prilika, da pišu za svoju zajednicu. Zato im treba stvoriti mog-u ćnost i pokrenuti organ, gdje će moći i morati surađivati. S te strane je list osiguran, mislio je Mulabdi ć. Har&'",ić i Bašagić su obećali popunjavati list, kad im nitko drugi ne bi ni pristupio, a mogla se o čekivati pomoć i drugih suradnika, jer je već dosta mlađeg svieta bilo vje:s'to peru u raznim granama suvremenoga života. S druge strane Mulabdi ć je bio iz svog izkustva dovoljno uvjeren, da će list naći i dosta č itatelja. Bio je spreman uvesti jednu novost, da list naime ćita samo onaj, tko ga unapried plati, da se sviet i u tom pravcu odgaja, da plaća svoju duševnu hranu, da se uči redu i namirivanju svojih obveza. Da listu pribavi sredstva, Mulabdi ć dolazi na osobitu ideju. Trebalo je u gradovima Bosne i Hercegovine obvezati oko petdeset prijatelja, koji su u stanju davati listu redovnu mjese čnu pomoć od 3 do 5 forinti kroz jednu godinu dana, tako da bi se listu zajam čio obstanak za jednu godinu, sve kad ne bi imao ni jednog predplatnika. A za tu jednu godinu steklo bi se uvjerenje o mogu ćnosti života toga lista i u pitanju suradnje i u pitanju broja čitatelja i u pitanju namirivanja troškova. Ova je osnova Mulabdi ć eva u družtvu trojice smjesta usvojena, i Mulabdić se obratio vi đenijim intelektualcima i rodoljubima po manjim mjestima. Ve ć nakon nekoliko dana stigli su Mulabdi ću povoljni odgovori od Šehovi ća iz Trebinja, od Hamdibega DžMi ća iz Banje Luke, od Ibrahimbega Defterdarevi ća, kotarskog predstojnika iz Doboja i t. d., kad se javi Ademaga Meši ć iz Tešnja s izjavom, da ne treba te pomo ć i list od pojedinaca: on se obvezuje izdržavati list godinu dana, kad ne bi bilo nikakve predplate. Senzacija! List odmah izlazi i prima se objeru čke na sve strane. Jedan naš student iz tOga vremena pri čao je Mulabdiću, da su se muslimani studenti u Be ču više radovali, kad bi im listonoša donosio novi broj »Behara«, nego kad bi im donio nov čani list.

79

»Behar« je izlazio toćno svakog 1. i 15. u mjesecu, čitao se sladko i plaćao no. Tri pokretača bez ikakva posebnog dogovora razdieliše sadržaj u tri ruto č brike: Haffii ć je pisao poviestne razprave iz podru čja islama, Ba:s'agić je davao pjesme, zabavu i pouku, dok je Mulabdi ć davao i uređivao beletristiku i feljton, a uz to je vodio i upravu. Na kraju prve godine Bašagić izstupa kao urednik, pa Mulabdi ć preuzirria uredničtvo, a kao treći mjesto Safvetbega dolazi Fehim Spaho. Punih šest godina izlazi »Behar« s jednakim elanom pod Mulabdi ćevim uredni čtvom, do kraja VI. godišta, a onda silom prilika dolazi do njegova odstupa. List preuzima H. M. Džemaluddin Ćaušević , kasniji Reis-ul-ulema, i drugovi. Reformiraju ga tako, da izlazi dielom hrvatski, a jednom četvrtinom obsega turski; nakon godinu dana mienjaju ga u čisto vjersko-pou čni list, pa opet nakon godinu dana vra ćaju ga na prija:sinji način uređivanja uz suradnju Hrvata katolika, i kona čno list zbog mnogih nepotrebnih injekcija posve prestaje. Onda se istom osjetila praznina, na koju se svatko tužio. Palo je opet na Mulabdića, da ga spasava. On pozva god. 1912. nekoliko istomišljenika na jedan sastanak, da se nastavi izdavanje »Behara«, ali nisu došli do povoljna rezultata, pogotovu, jer je počeo izlaziti sličan list u Mostaru pod imenom »Biser«. Iza toga god. 1914. buknu svjetski rat i sprie či ovaj pokušaj. U mjesecu svibnju 1902. vodi Mulabdi ća služba iz Učiteljske škole u Šeriatsku sudačku školu kao dotada izkušana ekonoma, administratora i dobra nastavnika hrvatskog jezika, zemljopisa i poviesti. Na toj školi ostaje Mulabdi ć do svibnja 1910. U toj školi nailazi Mulabdi ć na ra.zgranate poslove u svojoj službi: predaje 10 16 sati tjedno, upravlja obskrbom zavoda i nadzire pitomce, nabavlja i održava imovnik, razrednik je u svim razredima i perovo đa u svim sjednicama. I pokraj tih razgranatih poslova u školi njegov rad na književnom polju, dalje u družtvenom i uob će kultumom pravcu, nastavlja se bez smetnje. Njepa gov rad i u drugom desetlie ću (1900.-1910.) ništa ne zaostaje za onim plodnim djelovanjem iz prvog desedječa (1890.-1900.). U »Nadi« godine 1901 izlazi njegov roman »Nova vremena«, slika iz suvremenog života, koji je idejno sli ćan Kozarćevim »Mrtvim kapitalima«, pa ga zbog njegove popularnosti Kalajdži ćeva knjižara u Mostaru izdaje u nizu knjiga Muslimanske Biblioteke (1914.). U ovom romanu pokušava autor unieti u suvremeno družtvo preporod na gospodarskom polju. Dok je u to vrieme - do svibnja 1906. - ure đivao »Behar«, osnovan je - u veljači 1903. - i » Gajret«, podporno školsko družtvo za muslimane, pokraj slić nih već prije osnovanih družtava u Bosni na konfesionalnoj osnovi (»Prosvjeta« kod pravoslavnih i »Na?recrak« kod katolika). Za osnivanje »Gajreta« ima i Mulabdić velikih zasluga. Zivo je sudjelovao na svim sastancima pri osni-

80

vanju druztva, a kad se na glavnoj osnivaju ćoj skupštini 20. veljače 1903. pojavi reakcionaran odpor protiv osnivanja družtva, Mulabdi ć i ostali polu-eta či (Safvetbeg Bašagi ć, Hasan Hodži ć, Ademaga Meši ć i sam tadanji Reis-ul-ulema Harg'i-Mehmed Tevfik-ef. Azabagi ć) pobjeđuju, i »Gajret« se osniva s velikim oduševlienjem. Tok te osniva č ke skupštine »Gajreta« Mulabdi ć je gotovo stenografski uhvatio i iznio u jednom broju »Behara«, koji je sav posve ćen osnivanju »Gajreta«. Naravno u prvi odbor novog družtva ulazi i Mulabdi ć i radi svom snagom na širenju »Gajreta«. Od toga č asa u svakom broju »Behara« pune su stranice njegovih članaka i biljezaka o »Gajretu«, a radi svestrano i u samom odboru na organiziranju družtva. Pokretanje »Behara« 1900. i osnivanje »Gajreta« 1903. dva su epohalna djela, dva velika koraka napried u životu muslimanske zajednice u Bosni i Hercegovini. A u njima je Mulabdić imao snaž'na udjela u savladavanju zapreka i potežkoća, u krčenju tmovita puta i napredka svoje muslimanske zajednice. Kad se novo družtvo osovilo na svoje noge, Mulabdi ć se daje na važan posao: okupljanje omladine u svrhu osnivanja pjeva čkog zbora. Kad je i ta akcija krenula napried, la ć a se on priprema za jednu veliku zabavu, gdje će se družtvo afirmirati kod građ anstva i predstavnika vlasti i t. d. Pjeva čki je zbor brzo sastavljen, zborovo đa je uvježbao mlade pjeva če, a Bašagić napisao kazalištni komad »Boj pod Ozijom«, koji su izveli mladi diletanti, č lanovi druztva. I druge to čke programa, tipič nog za ondašnje zabave u Bosni i Hercegovini, brzo su pripravljene. Samo njegovim poticajem i njegovim rukovoclenjem ove akcije doživio je 17. travnja 1904. »Gajret« golem uspjeh svoje prve zabave u Sarajevu. Mulabdićeva je ideja i pokretanje kalendara »Gajret« u godini 1906., koji tada bijaše slika rada samoga družtva. Naskoro se pokre ć e i list »Gajret« kao organ druž'tva, a ure đuje ga spočetka sam Mulabdi ć. Suvremena jaka skupina muslimanske inteligencije u Sarajevu nije imala svog družtvenog kluba čitaonice. U dotadanjoj Kiraethani ( čitaonici) na Bentbaši nije se moglo ništa raditi u novom duhu, pa jednog dana jedna jaka skupina ovog agilnog mladog svieta izstupi iz Kiraethane i osniva svoje druztvo pod imenom »Družtvo muslimanske omladine«, u kojemu je naravno i Mulabdić s Bašagićem vodio glavnu rieć . Kad je otvorena željezni čka pruga Sarajevo Višegrad - Uvac, njih preko stotinu napraviše izlet u te krajeve, što ga je Mulabdić opisao u jednom broju »Ogledala«, koji je list pokrenuo i kratko vrieme izdavao Safbetbeg Bašagi ć. Godine 1910. premješten je Mulabdi ć na jednu godinu zemaljskoj vladi, a zatim je postavljen za okružnog školskog nadzornika u sarajevskom okružju, u kojoj je službi ostao sve do 1917. češć e putovanje pregleda škola, kojih je bilo 52 u okružju, smetalo je o čevidno Mulabdi ća, pa se u književnosti riedko javlja. Uz to zabavlja ga dosta pripremanje novog izdanja u ćbenika za pučke

81

škole, a zatim jedna anketa za reviziju i izpravak naziva sela u popisu pu čanstva, koje je obavljeno godine 1910. To razdoblje zauzimaju dobrim dielom i ratne prilike, koje i drug ćije nepovoljno djeluju na knjizevnost. Na jednu godinu pred svršetak rata, t. j. 1917., Mulabdi ć odlazi po svojoj službi na upravu »Muslimanske ženske osnovne i više djevoja č ke škole« sa ženskom preparandijom, koji je zavod i prije svoga premještaja nadzirao, kao i Darul-mualimin, u kome je nekad sluzio. Ratne godine bile su sve teže, kad se rat primicao svršetku, a i raznoliki rad u školi, pravo u tri škole, oduzimao mu je vrieme, da se gotovo ništa drugo nije moglo ni raditi. Tek pod jesen 1918., kad se rat završio, nastupiše malo mirnije prilike, te se tada udara temelj stranaćkoj skupini, koja i Mulabdića povlači, a započinje i izdavanje strana čkog lista i kasnije kalendara, koji Mulabdi ć uređuje više godina. U to vrieme pada i osnivanje jednog, zapravo prvog, muslimanskog ženskog družtva, nazvanog »Osvitanje«, koje je osnovano u samoj školi, gdje je Mulabdi ć služio, a iniciatori i osnivači druztva bile su muslimanske u čiteljice, koje su pod Mulabdi ćevom upravom. I to se sve radilo i izvodilo pod nadzorom Mulabdi ćevim, gdje je on i formalno bio vezan izborom u nadzomi odbor novog družtva s još dvojicom prijatelja. Mulabdić je u tim godinama bio zauzet i u č iteljskim izpitima, koji su se polagali u Učiteljskoj školi. Kako se Mulabdi ć dosta zalozio u politi čkoj borbi prvih godina Jugoslavije, to ga prilike prisiliše, te se u izborima u ozujku 1923. dade birati za narodnog zastupnika za kotar Maglaj i Kladanj, koji izbor on i primi. U skupštini na:s'ao je posve novo polje, koje s knjizevnoš ću nije imalo gotovo ništa zajedni čko. Najviše ozlovoljuje Mulabdi ća, naučena na posve druge elemente rada, ono obi čno stranačko čarkanje, a gdjekada i žu čno izazivanje. Ukoliko u samoj skupštini nema sre đena rada, izuzevši rad oko državnog proračuna, zastupniku zadaje posla nesposobna uprava hr đavom administracijom, pa je zastupnik bio vje čno osuđ en na tumaranje po uredima raznih ministarstava radi posredovanja, da se narodu pomogne makar ocildanjanjem nepravedno mu nametnutih kazna i globa. Period Mulabdi ćeva rada u narodnoj skupštini potrajao je do kraja god. 1928., kad je poznatim šestosie čanjskim proglasom dokon čan period kakvog takvog utjecaja naroda na upravljanje zemljom. U to doba osniva se nova ustanova pod imenom »Narodna Uzdanica« u Sarajevu, za koju ima Mulabdi ć velikih zasluga. Godine 1908. oduzeto je od skupine oko Safvetbega Bašagi ća Muslimansko podporno družtvo »Gajret« i zaplovilo posve srbskim vodama, a borba izme đu ove dvie skupine za ovo družtvo vodila se još nekoliko godina, pa su istom ratne prilike 1914.-1918. prekinule tu borbu. Zato se na ovoj strani sve više osje ćala potreba za osnivanjem novoga ovakova družtva, a to se izvelo tek godine 1923., kad se na jednoj skupštini Ju-

82

goslavenske Muslimanske Organizacije osniva družtvo »Narodna Uzdanica«. A kako je ovo novo družtvo gledano, vidi se najbolje po tome, što je odmah po osnutku zabranjeno, a zabrana je potrajala gotovo cielu godinu. Kad je politi čka skupina muslimana pod predsjedanjem dra Mehmeda Spahe došla god. 1924. u vladu, onda je tek uspjelo s »Narodne Uzdanice« skinuti zabranu. U tom periodu 1923.-1928. Mulabdi ć je radio ponešto u listu »Pravda«, a zatim je pokrenuo pored stranačkog lista »Pravde« još i kalendar istoga imena, koji je uređivao pet godina. Godine 1927. konačno je sazrela potreba, da se obnovi »Behar«, pa na Mulabdićev poticaj bi odluč eno na sastanku, gdje je bio i Reis-ul-ulema Ćaušević , da se list pokrene pod imenom »Novi Behar«. U tom se listu Mulabdi ć javlja pogdjekad kojim književnim prilogom, a pod konac tre ćega godišta podpisivao ga je kao glavni urednik. List izlazi i danas, a od po četka 1944. vlastnik mu je »Narodna Uzdanica« Godine 1828. pojavio se Mulabdić s književnim prilogom u jednoj monografiji pod naslovom »Naše selo«, koja je izašla s književnim prilozima pisaca iz raznih krajeva bivše države. U toj je knjizi izišao Mulabdi ćev obširan članak o muslimanskom selu. Prestankom beogradske narodne skupštine i Mulabdi ć se povlači u Sarajevo, gdje mu i porodica boravi. Kako je tada imao djelatne službe nepunih 38 godina, nije se više vrać ao u službu, nego je umirovljen. U mjesecu srpnju 1929. Mulabdić je na godišnjoj skupštini Muslimanskog kulturnog društva »Narodna Uzdanica« izabran u glavni odbor, pa je na prvoj sjednici 27. srpnja 1929. jednoglasno izabran za predsjednika. Taj izbor pada na njega i sliede ćih godina, pa je ove družtvene godine nedavno navršio 15 godina kao predsjednik glavnog odbora »Narodne Uzdanice«. Nesmetan ni školom ni radom u skupštini Mulabdi ć se svom svojom voljom i snagom posvećuje »Narodnoj Uzdanici«. Kad se pregledaju uspjesi njegova rada u »Narodnoj Uzdanici«, može se mirne duše re ći, da je kruna njegova kulturnog rada njegovo 15-godišnje djelo u »Narodnoj Uzdanici«. Odmah od prvog dana daje se Mulabdić na prikupljanje članova. Broj im raste iz dana u dan, a prema tome i prihodi. Ve ć u trećem mjesecu družtvene godine 1929./30. odbor je odlučio otvoriti svoj konvikt, i kad je naišao na povoljnu priliku, kupljena je zgrada za konvikt i družtvene prostorije. Mulabdi ć radi u tim danima na prikupljanju mladeži za pjeva čki zbor. Istodobno se poč inju pripreme za veliku družtvenu zabavu. Taj rad svra ća pozornost vlasti, koje lebde nad mirom i redom u državi, i jednog jutra u mjesecu listopadu osviću redarstveni organi pred privatnim stanovima svih jedanaest članova glavnog odbora. Obavlja se u stanovima premetačina, a zatim i u uredskim prostorijama i arhivu glavnog odbora. Cielo prijepodne pretresaju se i najmanje stvari kod svakog pojedinog člana glavnog odbora »Narodne Uzdanice«, a da on i ne zna,

83

šta se traži, niti zna, da se to istodobno čini i kod ostalih čanova. Tek iza podne, kad je sve bilo gotovo, svi su članovi glavnog odbora dovedeni na redarstvo, gdje je sa svima obavljeno preslušavanje. Tom se prilikom saznalo, da se tražio izvornik nekog agitacionog letka, koji je nepoznata ruka poštom uputila svima mjestnim odborima »N. U.« u pokrajini, a kojim se poziva na osnivanje politi čke organizacije, pošto su šestim sie čnja zabranjene sve politi čke stranke i obustavljen svaki politi čki rad. Redarstveni organi imali su dosta muke sa sarkasti čnim odgovorima i zajedljivim primjetbama uzrujanih članova glavnog odbora, koji su u žestokom tonu reagirali na ovaj postupak redarstva. Na tome se sve svršilo, samo što su se još nekoliko dana poslije toga doga đaja izpitivali po pisarnama raznih ureda i zavoda pisa ći strojevi, da se tobože pronađu tipovi slova, kojima je izvornik letka pisan. U glavnom odboru nekoliko se dana razpravljalo, kako da se reagira na ovaj postupak vlasti, koje su očevidno same organizirale ovu podvalu, samo da tako dobiju formalan povod za obustavu »Narodne Uzdanice«. Kona čno je na priedlog predsjednika odlu čeno, da se pro forma podnese tužba na najvišu instanciju u mjestu, ali u stvari da će biti najbolji odgovor na ovaj postupak rad u družtvu s većim zamahom. I zaista se radilo od to doba više i intenzivnije. Nije prošao ni pun mjesec dana iza toga događaja, a »Narodna Uzdanica« je otvorila svoj makar i skromni konvikt, dok su se svaku ve čer izvodile vježbe pjevačkog zbora, tamburaške i diletantske sekcije. Ubrzo na dan 3. ožujka 1930. »Narodna Uzdanica« izlazi pred obćinstvo s elitnom zabavom, kakva se ne pamti u Sarajevu. Uskoro i mjestni odbori po Bosni i Hercegovini prire đuju ovakve zabave, te je Mulabdić u tu svrhu išao osobno po raznim mjestima Tako je »Narodna Uzdanica« razvijala svoju kulturnu misiju, što je često svraćalo pozornost vlasti, koje su joj pravile neprilike. Dok su kojekakvi kriomčari i problemati čni tipovi dobivali pojedince ili u skupinama popuste i poklone na vožnji željeznicom, »Narodnoj Uzdanici« se taj popust uzkraćivao, pa je predsjednik za takve i druge sli čne nepravde morao češće putovati u Beograd, da se bori za družtvo. »Narodna Uzdanica« je za predsjednikovanja Mulabdi ćeva otvorila osim onoga u Sarajevu još četiri konvikta: za srednjoškolce u Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci, i za visokoškolce u Zagrebu, a uz to je svake godine davala velik broj stipendija onim učenicima i učenicama, koji su pohartali škole u mjestima, gdje »Narodna Uzdanica« nije imala svoga konvikta. Nije ovdje mjesto iznositi brojke, iz kojih bi se vidio broj pitomara Uzdani činih prije i poslije dolazka Mulabdi ća na mjesto predsjednika glavnog odbora, ali nema ni najmanje sumnje, da su kako broj članstva i količina družtvenih prihoda tako i broj koristnika narasli najviše zaslugom predsjednika Mulabdića, koji je cielo vrieme bio uzor uztrajnosti i marljivosti, ma kar da je za 12 godina njegova predsjednikovanja postojalo drugo sli čno musliman-

84 sko, od vlasti povlašteno i milovano družtvo (»Gajret«). Isto tako je glavna zasluga Mulabdića, da »Narodna Uzdarlica« od god. 1933 izdaje svoj družtveni godišnjak, kalendar, u kojemu je svake godine izlazio i po koji knjiž'evni prilog Mulabdi&v. »Narodna Uzdanica« izvela je zaista zamašno kulturno djelo. Zasluge Mulabdića za to djelo neocjenjive su. On nije samo onaj, koji u družtvu narectuje i družtvo vodi, nego onaj, koji najviše i radi. Mulabdi ć kroz čitavih ovih petnaest godina nije samo predsjednik, nego i poslovo đa. On gotovo neprestano boravi u družtvu, rješava spise, rukovodi sjednicama i godišnjim skupštinama, pa ćesto, osobito za nedavne vladavine, obavlja i vanjske poslove, posreduje i brani, a u potrebi i putuje u poslovima družtva. Uredovnica »Narodne Uzdanice« ne može se zamisliti bez Mulabdića, ni obratno, Mulabdi ć bez »Narodne Uzdanice«. Mulabdić još uzto smaže vremena, da se češće javi u »NovOm Beharu« kojim književnim prilogom. Karakteristično je kod Mulabdi ća, što on i kod svojih godina nimalo ne popušta u zanosu kultumog radnika. Vazda svjež i vazda razpoložen, uviek je spreman na svaku koristnu družtvenu akciju. Njegov rad i njegov na čin zadivljuju. On ne radi samo, da posao svrši, nego i da pokaž'e, kako treba da se radi. Mulabdić je ćovjek idealna značaja, neobično obilan i plodan kulturni radnik. Iako je Mulabdić najviše književno stvarao u doba realizma i modeme, u doba književne borbe Mladih i Starih, on je bio daleko izvan svih borba i sukoba. Književni izraz Bosne, posebno muslimanske Bosne, jest tipi čno romantičarski, a u biti je Mulabdić ostao romantik i do danas. Istina, nije to izklju ćivi romantizam, jer je on i realisti čki gledao na život i ljude, pa su mu opisi ljudi i situacija najčeke vjeran odraz ondašnjega života, koji se i takav nama sada prićinja romantičan. Uz to Mulabdić nije nikada bio lartpurlartist, jer nije smatrao književnost samu sebi svrhom niti je stvarao samo djela radi djela, nego je htio uviek poučavati i oplemenjivati. On je i u književnom stvaranju ostao učitelj, koji svoja duboka humana osje ćanja i svoj družtveni poziv prepora đanja svoga elementa, u kome djeluje, iznosi u umjetničkom obliku, i tako dovodi do kompromisa svoje umjetnićko nadahnuće s idejama preporoda, na kojemu je uviek radio. Time, naravno, nije ni izdaleka izkoristio svoje duhovne mogu ćnosti, dok je »književnoš ću služio družtvenim i kulturnim idejama i sve više primao ulogu socialnog i narodnog vocle«, jer je zaista takav bio narodu potreban. Didaktićna nota izbija osobito u njegovim dramama, koje su nastale više za potrebu diletantskih družina, nego iz duševne potrebe autora da stvori književna djela. I kao što su sa slaku ćitane Mulabdićeve pripoviesti i crtice, tako su sa zadovoljstvom gledane njegove živahne aktovke: »Svak na posao«, »Mirazka« i »Težka vremena«. U nacionalnom radu Mulabdić uviek Hrvat, ali nije hrvatsko ime forsirao ru u »Beharu« u »Gairetu«. On je uvie smatrao, ars a smatra t o n-

85

m slimani Hrvati i r dnim, upravo a nornim da su bosansko-herc to ne treba nr&je_ napose rzticati, jer se u tom slucaju cmilo, ao da to istom rv ' ati ' • kao se I-f treba dokazrvati, kao da nam to net o đ o mushmane, to est sarm o sebe. 451.14. unajplemenitijem družtvenom radu Mula ' ć 'e bio uvie značenju te rieći. Ali to je imalo u njegovu životu i javnom radu zlih posljedica, koje su dovodile do zastoja u našem napredku. Makar da je stvorio »Behar« i šest mu godina - uz sve ostalo, što je za njega u činio - bio i administrator, a list se sam od predplata izdržavao, da mu nije trebalo ni čije podpore, on bez ikakva protivljenja predaje list njegovu nominalnom vlastniku, ina če hrvatskom nacionalistu, a ovaj ga predaje drugom uredniku, u tom poslu novajliji, koji ga mjesto u hrvatskom uređuje u anacionalnom i panislamskom duhu. Kad jedna srbski orientirana muslimanska stranka protupravilno osvaja »Gajret« i obara predsjednika Bašagi ća, Mulabdić kratko vrieme nastoji sura đivati s novim odborom, a onda se povlači i bez borbe napušta postave, koje je s mnogo truda izgrađivao i izgradio za ob ću narodnu korist. Ako bismo u najkraćim potezima htjeli izre ći sud o Mulabdiću, književniku i ć ovjeku borcu, onda bi trebalo ustanoviti, da on spada najve ćim dielom svojih književnih radova romantizmu, da u pisanju ima realisti čkih primjesa, da je didaktič an, a u družtvenom radu živi duševni stroj, perpetuum mobile, bez umora i odmora, ukratko, da je radnik, radnik književnog odkrivanja ljepote i dobrote, radnik družtvenog preporoda i nacionalnog osvješ ćivanja hrvatskih muslimana.

86

87

krajini, prva nastojanja bosanskohercegova ćkih mushmana u književnosti na narodnom jeziku, prvu muslimansku bosansku publicistiku, periode književnog rada Ćazimova od prvih po četaka do njegova kompletnog razvoja i uspona. Svim onima koji nisu poznavali Cati ća kao književnika i kultume - pedesetogodišnjica smrti prilike u nas, bosanskohercegova čkih muslimana, na početku ovoga stoljeća, ova dizertacija će biti otkriće. A to je potrebno novim generacijama, da vide da ne postojimo tek od ju čer, nego da smo imali svojih pjesnika i u prvom deceniju ovoga stoljeća koji su bili istog literarnog nivoa kao i drugi naši najbolji Prošle godine pisano je na ovom mjestu o pjesniku Musi Ćazimu Ćatiću.pjesnici. povodom pedesetogodišnjice njegove smrti. -Prhe osam i po godina je profesor Oživjeti jednu z,aboravljenu hteratumu vrijednost i približiti je suvreAbdurahman Nametak obranio doktorsku dizertaciju na Zagreba čkom sveuč i.menoj generaciji, gotovo je isto kao i sam stvarati onakva djela kakva je taj htelištu o ovom na:s'em pjesniku, o kojem nisu znale mlađe generacije ni u Bosni irat stvarao. Hercegovini ni u drugim jugoslavenskim kraievima ni da je postojao, a kamol da je bio u svoje vrijeme priznat pjesnik. Za Cati ća su znali njegovi suvremenici, a tih je bivalo svaki ćas manje, i oni rijetki ljubitelji književnosti koji listaju stare knjige i časopise. Na žalost, nijedno bosansko-hercegova čko izdavačko poduze. će nije htjelo izciati ni izbor Ćatićevih pjesama ni Nametkovu doktorsku dizertaciju o Ćazimu Ćatiću. Tešanj, grad u kojem je Ćatić proveo najveći dio svog života, dostojno s( odužio svome pjesniku, niz sve ćanosti kojima je obilježio 50-godg njicu njegove smrti - 10. aprila 1965. Narodni univerzitet u Tešnju odrz'ao je proslavu na kojoj je dr. Abdurahman Nametak održao predavanje o životu radu Ćatićevu, istakavši njegov značaj u na:s'oj cjelokupnoj književnosti, koji nij( bio malen, a i danas je neosporna vrijednost njegova imhževnog opusa. 1\h svečanosti su bili prisutni predstavnici Udruženja književnika Hrvatske izdavačkog poduzeća »Zore« iz Zagreba, koje je štampalo »Odabrane pjesme‹ Muse Ćazima Ćatića, u izboru i s predgovorom dra Abdurahmana Nametka (Ta zbirka, štampana u 5.000 primjeraka, ve ć je rasprodana, uglavnom u Bosni Hercegovini, iako joj je bila cijena 1000 starih dinara po komadu, što je doka2 da na:s' svijet ho će knjigu, da je voli i kupuje kad je razumije!) Tom prilikom je gimnazija u Te:s'nju prozvana imenom Muse Ćazirm Ćatiča, a i glavna ulica u Tešnju dobila je Ćatićevo ime. Ni rodno mjesto Ćatićevo, Odžak, nije htjelo zaostati za Tešnjom, pa j( i ono priredilo dana 21. XI 1965. spomen-sve ćanost, na kojoj je takoder govoric o znaćaju Ćazimovu u književnosti dr. Abdurahman Nametak, a uz brojn( prisustvo gostiju iz Odžaka, Modriče, Gradačca i drugih bliž'ih mjesta. Bili st opet prisutni i predstavnici Udruženja književnika Herceg-Bosne i Hrvatske. Konačno je nedavno štampana i doktorska dizertacija Nametkova ( Ćatiču, koju je u mjesecu martu 1966. pustio u prodaju Narodni univerzitet Tešnju, kao izdavač djela. Pisac je prikazao kultume i politi čke prilike u Bosni Hercegovini potkraj turske vladavine i za austro-ugarske okupacije u ovoj po

MUSA ĆAZIM ĆATIĆ

iz

g`l

:

1;)

ra vc ra

88

89

OSMAN DIKIĆ (7. 1879. — 30. III 1912.) Sedmoga januara ove godine navršilo se 85 godina od ro đenja Osmana Dikića, pjesnika i publiciste, javnog društvenog radnika i nacionalnog borca pod austro-ugarskom okupacijom. Osvježuju6 uspomenu na naše književnike i javne radnike starije generacije, mi ih želimo po izvjesnim njihovim djelima približiti našoj suvremenoj mlađoj generaciji koja za njih gotovo i ne zna. Osman Dikić, rođen u Mostaru u građanskoj porodici, u rodnom mjestu započeto školovanje (ruždija i nekoliko razreda gimnazije, iz koje je isklju ćen zbog nacionalističkog djelovanja) nastavio je u Carigradu i Beogradu, a u Be ču je završio trgovačku akademiju. Na početku ovoga stoljeća, kad se povela borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju muslimana u Bosni i Hercegovini, koja je imala oštru protivaustrijsku notu i koja je prerasla u politi čki pokret bosansko-hercegovačkih muslimana, Osman Diki ć se sav predao toj borbi, a kao pismen publicist, kakvih gotovo i nije imao Egzekutivni odbor, pisao je u »Bosansko-hercegovačkom glasniku« i »Musavatu«. Egzekutivni odbor Muslimanske narodne stranke preuzeo je u svoje ruke i jedino ondašnje muslimansko društvo za pomaganje siromašnih đaka, »Gairet«, kojemu je Diki ć postao organizacionim sekretarom i urednikom njegova istoimenog glasila. Nakon što je izvojevana . vjersko-prosvjetna autonomija, Egzekutivni odbor je kao politi čka stranka ušao u Bosanski sabor, gdje je malo pomalo od ljutih opozicionara prema austrijskoj okupaciji postao lojalan suradnik, jer je na taj način odgodio, na kratko vrijeme, do propasti Habsburške monarhije, rješenje agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini. Osman Diki ć, kao izrazit i odlučan pristaša političke suradnje bosansko-hercegovačkih muslimana i pravoslavnih, a srn kao osvjedočeni nacionalist Srbin, pokrene tada opozicioni politi čki list »Samoupravu«. Osman Dikić je zapoćeo objavljivati svoje pjesme u »Bosanskoj vili«, mostarskoj »Zori« i »Beharu«, a izdao je samostalno dvije zbirke: »Muslimanskoj mladeži« (Dubrovnik 1902) i » Ašiklije« (Mostar 1903), dok je u Beogradu godine 1900. izdao u zajednici s Omerbegom Sulejmanpaši ćem i Avdom Karabegovićem zbirku rodoljubnih i nacionalisti čkih pjesama »Pobratimstvo«. Ovu zbirku je oštro napao Osman Nuri Hadži ć u »Beharu« (godina I, br. 17, str. 271-273), nakon ćega je »Behar« zatvorio svoje stranice Diki ćevim književnim radovima, što on spominje i u predgovoru svoje zbirke »Muslimanskoj mlade-

ži«. Dikić je napisao i jednu lirski nastrojenu dramu »Zlatija«, koja se izvodila na »Gairetovim« zabavama, ali književno nije dostigla velik domet. Uop će Dikić kao pjesnik nije bio velikog formata, ali nekoliko njegovih religioznih pjesama doba kad je imao tek 20 godina su veoma dobre, pa je velika šteta što ih i dalje nije njegovao. Doskora nije bilo poznato da je Osman Diki ć bio i folklorist. Koncem prošloga stoljeća on je sabrao lijepu zbirku narodnih pjesama u Mostaru i Stocu i pod naslovom »Hercegovački biser« poklonio je Srpskoj kraljevskoj akademiji u Beogradu. Zbirka ima blizu 5.000 stihova, a prava je šteta da nije štampana. Neke pjesme u ovoj zbirci su zaista pravi biser narodne poezije (mahom su to balade i romance). Začudno je da nije kasnije nastavio s ovim poslom, kad je uređivao »Gajret«, koji je od godine 1910. do 1912. podigao na dosta visok književno-umjetnički nivo i u kojemu ih je mogao objavljivati jer bi onakvim pjesmama kakve je poldonio Akademiji zaista stupio u red najboljih folklorista naših. Pa ni njegovi nasljednici u uredni čkom poslu u »Gairetu« nisu se potrudili da pronađu ovaj njegov rad u Akademiji, a ne može se razumjeti ni postupal ć. same Akademije koja je pokppala Diki ćev rukopis u svome arhivu, mjesto da ga štampana vrati narodu iz kojega je ubran. Ako se neko sjeti jednoga dana da sabere Diki ćev književni rad i štampom ga objavi, neminovno će morati objaviti i sve narodne pjesme koje je Diki ć sabrao, čime će mu književna vrijednost apsolutno posko čiti.

90

91

HAMDIJA KREŠEVLJAKOVI Ć

U nedjelju 4. safera 1379 (9. VIII. 1959) umro je u Sarajevu Hamdija Kreševljaković, profesor, historičar, učenjak, naučni saradnik Zemaljskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rijetkosti i član Naučnog društva Narodne republike Bosne i Hercegovine. Sutradan iza ikindije namaza klanjana mu je dženaza pred Begovom džamijom, a pokopan je na groblju zvanom Hendek. I od kuće do džamije i od džamije do groblja rahmetlija je prenesen na po časni naćin, na rukama, onako kako se daje najve ća počast umrlim učenjacima i javnim radnicima. Pred džamijom se od rahmetlije oprostio prof. Dr. Hamdija Kapidžić, a na groblju Šefik Bešlagić u ime zavoda u kojemu je merhum neumorno radio od njegova osnutka i prof. Dr. Vaso Butozan, predsjednik Nau čnog društva NRBiH. Svi su govornici istakli karakterne crte velikog merhuma i njegovu odanost služenju istini i otkrivanju nau čnih istina s podru čja povijesti. Hamdija Kreševljaković je rođen u Sarajevu 10. muharema 1306 (16. IX. 1888). Otac mu je Mehaga, trgovac najprije gvozdenom robom a kasnije sahtijanom, a majka Džemila (Džema) ro đ. Ceribašić-Prašić, rodom iz Užica, koja je kao dijete došla u Sarajevo s onim doseljenicima koji su posljednji ostavili Srbiju, kada je knez Mihajlo dobio od Turske šest gradova, u kojima se još zadržavala turska posada. Djedu mu je bilo ime Mula Ibrahim. Ina će je porodica Kreševljakovića starinom iz Kreševa, gdje se prezivala Še ćinovac. U Sarajevu su se prezivali Kreševljak, a njegov stri čević Mehmed, koji je kad je došao u penziju nau čio Kuran i postao hafiz, kao jedan od prvih muslimana u čitelja za vrijeme austrijske okupacije, promijenio je prezime u Kreševljakovi ć pa je u zajednici s upraviteljem osnovne škole Salih-efendijom Ali čehićem mijenjao prezimena ućenika dodajući im na kraju -ić ili -vić. (Tako^ je od vprezimena Traljo postao Traljić, od Spaho - Spahić, Turak - Turković, Cato - Catić, pa i od Kreševljak Kreševljaković). U Sarajevu je Hamdija svršio mekteb i osnovnu školu (ruždiju), a onda trgovačku i zatim učiteljsku školu, koju je završio godine 1912. Te iste godine 31. VIII. započeo je služiti u Sarajevu kao učitelj osnovne škole, a od 8. I. 1918 do 17. VII. 1919 dodijeljen je na rad u Vinkovce, gdje je radio u osnovnoj školi s internatom, u koju su bila smještena muslimanska djeca iz Bosne i Hercegovine, u kojoj je u to vrijeme vladala nezapam ćena glad, pa su djeca skupljana i slata u Hrvatsku da se prehrane. Poslije rata vratio se u Sarajevo, a kako je u to vrijeme položio stručni ispit za nastavnika tzv. trgovačkih škola (zemljopis, povijest, ,

srpskohrvatski jezik i op ća pedagogija), to je od 1. IX. 1920 do po četka školske godine 1926/27 radio u Trgova ćkoj školi, a iza toga u Učiteljskoj školi u Sarajevu, do 11. XI. 1929., kada je premješten u Surdulicu u bivšoj Moravskoj banovini. Kako je ovaj premještaj nastao kao progon za Kreševljakovi ća zbog njegova nacionalnog osjećanja i politićkog opredjeljenja, to i zbog toga što je u to vrijeme bio i bolestan od slabosti srca i tromboze, a usto je od djetinjstva bio slaba vida, nije htio ostaviti Sarajevo, pa je više od dvije godine bio bez stalnih prihoda, dok ga nisu ipak penzionirali 2.11 1932. Još od godine 1916. Kreševljaković je predavao i u našim vjerskim školama, najprije u Darul-mualliminu, Qd 1920 do 1924 u Okružnoj medresi i od šk. g. 1920/21 u Gazi Husrevbegovoj medresi sve do godine 1945. I kad je bio u penziji, on je aktivno radio i predavao u medresi historiju, zemljopis, njema čki jezik i pedagošku grupu predmeta. Redovno je vodio svoju talebu na hospitovanja u metebe. Sje ćam se kako bi nam u zbornici medrese pri čao kako nijedan mualim u Sarajevu ne postiže više uspjeha u metodici vjerske nastave i kiraeta Kurana kao Abdulah ef. Foćak. »Da vidite samo kako on objašnjava tenvin! Kucne prutom po sjenilu od elektri čne lampe i onim zvukom objasni tenvin«. Kreševljakovi ć nije formalno stekao veliku školsku naobrazbu, ali je naročito važno istaknuti, da se on cijeloga života u čio, da je tražio znanja, da je mnogo putovao po svijetu, imao velik broj poznanstava s naju čenijim ljudima i kod nas i u svijetu, osobito histori čarima i slavistima, pa onda i orijentalistima kao rijetko tko. U prijašnja vremena kada nauka nije bila osobito favorizirana, kada ućenjaci nisu dobivali subvencija, Kreševljaković je obišao dobar dio Evrope u svrhu studija historije. Nije on bio iz bogate porodice, iako mu je otac bio trgovac, ali je on najve ći dio svoje plaće trošio na nabavku knjiga i na putovanja. Pričao mi je kako je jedne godine u svrhu prou čavanja Reformacije obišao one gradove Njema čke u kojima su djelovali Luter i njegove najistaknutije pristaše, da bi onda do godine, proučavajući Protureformaciju obišao druge gradove Njemačke, svaki put posje ćujući univerzitete u tim mjestima i slušaju ći predavanja ćuvenih historičara. Tako je obišaoptovo ćitavu bivšu Austro-Ugarsku, Njemačku, Nizozemsku, Poljsku, Italiju, Svicarsku, Dansku i Švedsku. Velik utjecaj na Kreševljakovića izvršili su njegovi nastavnici koji su imali znaćajna i određena mjesta u hrvatskoj književnosti: Silvije Strahimir Kranjčević, Ljudevit Dvorniković i Josip Milaković, pa se kao srednjoškolac poćeo zanimati našom literarnom historijom. U isto se vrijeme upoznao i s drom. Karlom Patschom, koji je osnivao Balkanski institut u Sarajevu i povjerio mladom Kreševljakovi ću da mu prikuplja publikacije o Bosni i Hercegovini, odnosno spise koji potječu od Bošnjaka i Hercegovaca. Oduševljen za taj posao Hamdija je polovio svoje prihode i nabavljao i za sebe rijetke stvari, tako da je uspio formirati jednu biblioteku, kakvu je mogao rijetko tko sastaviti, biblioteku u kojoj su se na okupu našla mnoga djela i na našem i na stranim jezicima

92

koja govore o Bosni. Vjerojatno je to i najkompletnija biblioteka s takvim djelima kod nas. U stranom svijetu, pored univerziteta i katedra historije, najviše je posjećivao antikvarnice i nabavljao knjige o Bosni. Pri čao mi je kako je mogao dan provesti s jednom zemi ćkom da bi mogao kupiti koju knjigu više. Iz istih razloga je bio i skroman u nošnji, ali ne samo radi nabavljanja knjiga, nego i da bi mogao materijalno pomagati đake i sve one koje su u životu pratile neda će. Koliko je bio skroman u odijevanju najbolje svjedo či ova anegdota. Došavši jednoga dana jutarnjim vlakom u Zagreb u svome skromnom hubertusu, s fesom na glavi, šetao se malo Jela čića trgom dok se ne otvori Jugoslavenska akademija, gdje je on bio rado vi đen i srdačno dočekan učenjak iz Sarajeva. U to mu pristupi jedan čovjek koji je nakupovao namimica na trgu dade mu da ih ponese za njim. Hamdija je nosio i pratio profesora do njegove ku će. Profesor je pozvonio ženu da prihvati stvari od »nosa ča«, prihvatio za nov čanik da plati Hamdiji uslugu i upita ga šta je dužan. »Ništa«. »Kako ništa?« »Tako, ništa!« »Pa šta ste vi?« »Nastavnik«. Uto je žena, koja je ve ć otvorila vrata i prepoznala Kreševljakovi ća, upala u razgovor grde6 muža: »Joj, bedak, pa zar ne znaš gospodina Hamdiju?!« Profesor se ispri čavao koliko je mogao, uveo Hamdiju u kuću i kasnije su bili veliki prijatelji. (Nikada mi nije htio re ć1 koji je to bio profesor, ali znam da je bio akademik; po svoj prilici Dr. Gavro Manojlovi ć možda Dr. Đuro K.5rbler). Nedavno mi je pričao kako je bivao u materijalnoj stisci da ne bi mogao odjednom skrojiti odijelo, nego bi jedne godine nabavio štof, druge postavu, a treće tek mogao sašiti odijelo. Naravno, on je u posljednje vrijeme po prihodima mogao veoma dobro živjeti, ali je on volio druge pomagati. Jednom književniku je tako redovno isplaćivao mjesečno velik postotak svoje plaće do njegove smrti. Ovaj se otimao, jer je smatrao da je to milostinja i unekoliko poniženje za odrasla čovjeka da prima od drugoga pomoć. »Bi ti mene pomagao, da sam ja u nevolji kao što si ti sada, a da ti ima.š kao što ja imam?« »Bih«. »E, onda ništa ne govori, nego evo ti pare!« Pri čao mi je jednom za nj: »Ostao sam mu dužan za posljednji mjesec ajluk, jer smo obojica istovremeno bili bolesni da nismo jedan drugoga mogli posjetiti«. U ljeto 1941 Kreševljaković je reaktiviran kao profesor U čiteljske škole u Sarajevu, a iza oslobođenja 1945 Kreševljaković predaje u Prvoj gimnaziji, Srednjoj ekonomskoj školi i raznim kursevima, da bi se nakon osnutka Zemaljskog zavoda za za:s'titu spomenika kulture sasvim predao nau čnom stvaranju, koje je i dotada bilo intenzivno. Ovaj period Kreševljakovi ćeva rada je i najplodniji velikim djelima, kojima je vanredno obogaćena na:s'a historijska nauka. Kreševljaković je umro dok se tako rekuć1 nije ni osušila tinta na njegovu posljednjem djelu o esnafima i obrtima u manjim centrima u Bosni i Hercegovini. kada mi je predao rukopis o Zenici i predgovor ovome djelu da mu Još 6. ga pretipkam na stroju, rekao mi je da će se nekoliko dana odmoriti, a onda će

93

opisati željezni obrt u Bosni i Hercegovini, ćime će »naša zemlja biti jedina u svijetu koja će imati u cjelini opisanu povijest obrta i esnafskih uredaba«. (Ve ć mnogo prije je objavio dvije monografije s toga podru čja: I. Sarajevo, Mostar, a o Banjoj Luci, pripremljena je za štampu). Da bi što bolje upoznao Bosnu i Hercegovinu i njenu povijest Kreševljaković ju je obišao i po više puta uzduž i poprijeko. Vrlo je malo mjesta i kasabica bilo a da se u njih nije navratio. Svugdje je dolazio u dodir s narodom, osobito sa starijim svijetom, od kojega je slušao narodnu tradiciju i bilježio. Vrlo rijetko je on odmah pri razgovoru i zabilježio ono što je čuo i što mu je pristaja10 u posao. Obi čno bi to zabilježio kad bi došao u ku ću gdje bi konačio. Dovoljno mu je bilo zabilježiti samo s 2 3 riječi potrebni mu podatak, da ga poslije rekonstruira po potrebi u ćitav članak, iako on nije bio nima10 opširan. Naprotiv, moglo bi se reć1 da je pisao vrlo koncizno, upravo škrto, ondje gdje bi drugi razvezao nadugo i na:s'iroko. Bio sam dva puta svjedok (u Tešnju i u Mostaru) kad je čitave sate slušao historijske podatke od starijih ljudi i ništa nije zabilježio. Kasnije, kad smo došli ku ći, zabilježio je samo ime Smajo Gološ i »mala vrata«. Više od 15 godina iza toga pisao je o taba čkom obrtu u Mostaru, pa sam se čitajuć1 odlomak o mostarskom »kajsaru« i radu taphane sjetio da sam to sve tako zajedno s njim čuo od devedesetogodiš'njeg Mujage Guzina i da nije ni najmanje sitnice izostavio. Zaista je imao fenomenalno pam ćenje, a tako je bilo i sa svim onim što je pročitao. On je bio od onih rijetkih ljudi koji su znali ne samo gdje su šta pro čitali, nego su znali mjestimice i stranu i na kojem dijelu pojedine strane se nalazi koji podatak. Za čitavo vrijeme stare jugoslavije nije nika čla dobio ni od koga materijalne naknade za ova putovanja koja je vršio u nau čne svrhe. Sve je on to pla ćao iz svojih osobnih srecistava. Na tim putovanjima on je upozoravao svijet kako treba kultume spomenike čuvati i spašavati. Ponegdje je davao i novac za takve stvari. Sjećam se dobro, da je prou čavajući javne banje (hamame) u Bosni i Hercegovini obilazio mjesta u kojima su hamami nekacla postojali, pronalazio tehni č are da mu crtaju tlocrte i nacrte da mu prave fotosnimke takvih objekata i sve im usluge plaćao. U Počitelju zgrada banje je bila dobro sa čuvana, ali kako nije možda čitavo stoljeće bila u upotrebi, ruinirala se i po ćela se rušiti unutra. Svijet ju je po čeo upotrebljavati i za zahod. On je našao besposlena čovjeka u mjestu i obilno ga nov ćano nagradio da o čisti hamam iznutra i prokrči prolaz do njega s polja. Danas je ova banja pod zaštitom države kao prvoklasni spomenik kulture. Da je nije Kreševljakovi ć onda spasio od propadanja, danas bi sasvim sigurno bila samo ruševina. Isto tako je svojim sredstvima osposobio banju na izvoru rijeke Bune, koja je u sastavu blagajske tekije. Kad je u povodu stogodišnjice pokreta Husejn-kapetana Gradaš čevića htio napisati o njemu studiju, pored proćitane sve dostupne literature o njemu, htio se nadahnuti i na mjestu djelovanja Zmaja od Bosne. »Sjede ći tako jednoga -

94 dana na Zmajevoj kuli, odluč io sam da napišem historiju ne samo Husejn-kapetana, nego uop ć e svih kapetana i kapetanija u Bosni i Hercegovini«. Tako mi je rekao po povratku iz Grada čca. Kad je o tome govorio s Bašagi ćem, ovaj ga je odvrać ao od namjere, jer da je to tvrd orah u koji ni on nije smio nikaci zagristi. Hamdija je s njemu svojstvenom upornošću pristupio poslu i nakon 20 godina objavio kapitalno djelo o kapetanijama. Hamdiju su uvažavali i dok je bio mnogo mla đi i oni koji nisu bili s njim na istoj liniji. Jednom je Vakufski sabor htio porušiti izvjesne džamije u Sarajevu koje nisu imale svojih koristonosnih objekata, odnosno prihoda za popravke i izdržavanje službenika. Trebalo je samo da pretsjednik Ulema-medžlisa, Salim ef. Muftić , dadne svoj pristanak. On ga je na čelno bio i dao, pa su bile uzaludne molbe i Salim-efendijinih prijatelja Hafiz-Mehmed ef. Oki ća, člana Ulema mei Hadži Mujage Merhemića, člana Vakufskog povjerenstva i Vakufskog sabora. Tih dana su đaci Gazi Husrevbegove medrese izašh na izlet sa svojim nastavnicima na Trebevi ć . Tu ih je pohodio i ef. koji se dovezao s nekoliko prijatelja. Uzeo je pod ruku Hamdiju, otišao podaleko od društva i pitao ga šta misli o rušenju tih dž'amija (me đu njima je bila i džamija Nedžar haMi-Ibrahim-agina, kraj Kreševljakovi ćeve kuć e). »Vi možete porušiti i Begovu cižamiju ako hoćete. Niko vas ne moze u tome sprije čiti. Ali dobro znaj da će povijest zabiljeziti da su te i te džamije u Sarajevu porušene kad je bio Salim ef. Mufti ć ciz'umletul-mulk u Sarajevu«. Kad je sutradan izriesen formuliran prijedlog u Saboru da se odre đene džamije ruše, ustao je Salim ef. i rekao »Ne će se džamije rušiti!« Nastala je konsternacija među onima koji su bili za rušenje, jer su drzali da je i sam Mufti ć za to. »Pa i ti si, Salim efendija, bio za to«. »Jesam, ali ne da Kreševljakovi ć«. I diskusija je bila svršena. (Sutradan su Oki ć i Merhemić našh Kreševljakovića i pitali ga kako je on to uspio sIdoniti Mufti ća da ne da pristanak, na nišenje džarnija. Hamdija im je isprič ao sav razgovor s Mufti ćem. »Eto bolan, što ti je pamet!« reče Okić . »A mi se ubismo dokazuju ći mu s ćitabima u ruci besmislenost i grijeh toga namjeravanog č ina, pa nije ništa pomoglo«). Osobito je cijenio svoj nastavni čki poziv, a i njegovi učenici su Kreševljaković a veoma cijenili, voljeli i poštovali, te ga posje ćivali pri dolasku u Sarajevo, ako su gdje drugdje službovali. Kad je 1955 operisan, pri ćao mi je kasnije, da je bio sasvim miran kad su ga ponijeli u operacionu dvoranu. »Bilo mi je pri duši kao da sam u zbornici uzeo katalog pod pazuho i pošao u razred«. Poštovao je hodže i prijateljevao s njima. Prisan je bio prijatelj s hadži-Hafiz-Dzemaludin-ef. Hadžijahi ćem, školskim drugom iz Gazijina mekteba. On je mnogo pomagao Hamdiji u radu. Po Hamdijinim uputstvima pro čitao je cijelu Kadićevu »Kroniku«, a onda čitao Hamdiji ono što ga je zanimalo i iz čega je Hamdija pravio sebi ekscerpte. Zato ćemo često naći u Kreševljakovićevim

95

djelima iza 1933 citate ove kronike. Nekrolog o njemu objavio je u »Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva« za g. 1955). Bio je velik prijatelj i s h-Mehmed-ef. Handži ćem, s kojim je jednoga ljeta obišao Bosansku Krajinu. Kako je nakon štrajka u Gazijinoj medresi bio suspendovan Handžić od nastavničke službe, Hamdijina je uglavnom zasluga da je Hancižić došao za bibliotekara Gazi Husrevbegove biblioteke, gdje je po čeo izrađ ivati veliki katalog. 0 njemu je napisao velik nekrolog u »El-Hidaji« (VM godište, 1944) pod naslovom »Na:s'e prijateljevanje« i u kalendaru »Narodne uzdanice« za godinu 1945. Tako je o Šejh Sejfudin Fehmi ef. Kemuri pisao u četiri navrata (»Sarajevski list«, XL, 1917, br. 227, »Narodno jedinstvo«, V, 1922, br. 30, »Islamski svijet«, 1934 i kalendar »Narodna uzdanica«, 'VI, 1938), o Muhamed Seid ef. Serdareviču (»Sarajevski list« XLI, br. 118), o hadži-Hafiz-Asim-efendiji Džafi ću (sarajevska »Pravda), 1921, br. 25-26), o muftiji Hafiz-Abdullah-ef. Kurbegoviću (»Novi Behar«, VI, 1932-33), o Hadži-Hafiz-Mustafa-ef. čadordžiji (»Novi Behar«, 1933-34), o Hafiz-Hamdi-ef. Berberovi ču (»Novi Behar«, VIII, 1934-35), o Igrahim-begu Repovcu (kalendar »Narodna uzdanica«, 1935), o Seih-Muhamed-ef. HarNamakovi ću (»Muslimanska svijest«, I, 1936, br. 4), o Hadži-Hafiz-Abdulah-ef. Kauk čiji (»Muslimanska svijest«, I, 1936, br. 5 i 6), o reis-ul-ulemi Hafiz-Sulejman-ef. Šarcu (kalendar »Narodna uzcianica«, V, 1937), o Muhamed-ef. Tufi (»Novi Behar«, XII, 1938 39), o Muhamed ef. Dizdaru (Izvještaj Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu za šk.g. 1939-40), o Hadzi-Hasan-ef. Muhamedagi ću-Bišć aku u »Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva« (1956), a o mnogim hodžama, službenicima Gazi Husrevbegova vakufa, u određenim poglavljima »Spomenice Gazi Husrevbegove 400-godišnjice« (1932). Prije nego bi pristupio poslu on bi uvijek temeljito prikupio gradu, pobiljezio narodnu predaju, a pri pisanju nekrologa potsjetio se i li čnih uspomena na merhuma koga je obrađivao i tek onda pristupio pisanju. Pišuć i nekrolog merhum hadži-Hasan-age Nezirhodži ća (kalendar »Narodna uzdanica« za 1944), Kreševljakovi ć daje i historijat sarajevskih bazr đana, ulice i trgovaca koji su u njoj imali dućane, vrste robe koju su prodavali, a onda istiće ono što mu je bilo osobito drago da moze ista ći: »Njegovom inicijativom i dobrim doprinosom pokrivene su Baš čaršijska i čekrekčhina džamija bakrom, jer je s njih za vrijeme rata bilo sl ćinuto olovo 0 svom trošku je temeljito popravio Većilharčovu dzamiju, u čijoj je mahali stanovao zadnjih godina svoga života. U nekim džamijama je pla ćao i doplaćivao službenike. I u Meki je ostavio jedan vakuf«. Nije Hamdija samo kao u čenjak dokazivao starost i ljepotu izvjesne džamije, da bi bila stavljena pod za:s'titu driave. On je i sam spa:s'avao neke džamije i novč ano pomagao da se održe. Tako je bila sasvim oronula džamija u njegovu susjedstvu, Nedžar hadži Ibrahim-agina, i on ju je temeljito o svom trošku ,

-

96

popravio godine 1937 i, kako džamija nije imala nikakva vakufa, on je do 1942 plaćao iz svojih sredstava imama i muezina, da se džamija otvara barem uz ramazan. Njegova je zasluga da je spasena i džamija Magribija, koja je po četkom 3. decenija ovoga stolje ća bila osuđena na propast i rušenje. Hamdija nije nikada pisao suhoparno. U njegovim djelima ima uvijek neke topline i prisnosti. Cesto su ona puna uzgojnih crta, da bi se mogao ahlak (moralka) iz njih ućiti, a sve je to pisano nenametljivo, srda čno, razumljivo i srcu blisko. Kreševljakovi ć nije bio samo nominalni musliman. On je uredno vršio vjerske dužnosti. Kad je bio toliko bolestan da nije mogao stoje ći obavljati namaz i da-je uz ramazan morao mrsiti, on se osje ćao nesretnim. Kad sam ga jednom posjetio uz ramazan, re če mi kako mu je upravo strašno što po lije čničkoj preporuci mora mrsiti. »Bože, kako mogu oni koji su zdravi da ne poste!?« I sav se stresao na takvu pomisao. Kad nije mogao stoje ći sjedeći ldanjati, on je obavljao namaz u ležećem stavu. Za svaki propušteni dan posta on je davao »iskati-savm« u obilatoj mjeri ondje gdje je rnjesto da se dadne. Svoje đake je pomagao i materijalno bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. To znaju mnogi bivši đaci trgovac'ke (gra đanske) i učiteljske škole u Sarajevu, a njegovu pomoć su osjetili i mnogi ućenici Gazijine medrese. Nema valjda danas živog hodže u Bosni i Hercegovini, koji je svršio Gazi Husrev-begovu medresu izme đu 1920 i 1945 da mu Hamdija nije predavao koji bilo predmet i da se ne sjeća svoga nastavnika s najtoplijom zahvalnoku. Osobito se sretnim osjećao kad bi naišao na kojega đaka koji je pokazivao smisla, mimo druge đake, za neki naučni rad, posebno za historiju, pa im je u po četničkim radovima bio dobar savjetnik i pomagać. Mislim da je u ovom poslu osobito zadužio sadašnje naše u čenjake i publiciste. Hazima Šabanovi ća, Muhameda Haffiijahića, Seida i Hafiz-Mahmuda Traljića, Aliju Bejti ća, Adema Handžića, Mehmeda Mujezinovića i merhum Ahmeda Ali čića. I ja ga u ovom poslu smatram svojim poštovanim ustazom. Prigodom osnutka Nau čnog društva NRBiH (1. VII. 1952) Kreševljaković je odmah izabran za pravoga člana i na osnivaćkoj skupštini 15. IX. iste godine za prvog potpretsjednika. U ovome društvu on je razvio najja ču aktivnost i uz kvantitet objavio i kvalitativno najzrelije radove. Ovaj period od sedam godina je najplodniji u Kreševljakovi ćevu životu. Sve ono što je sabirao cijeloga života, u ovom periodu je užurbano obra đivao i objavljivao. Ovdje su mu objavljene opsegom zamašne i sadržajem zna čajne knjige o kapetanijama u Bosni i Hercegovini, o hanovima i karavansarajima, o muteselimima, o čizmedžijama i saračima itd. U istom periodu je objavio znaćajne radnje o Dženetićima i Čengićima. Kada pogledamo bilješke u ovim djelima, onda tek vidimo koliko je opsežnu literaturu morao prethodno pro čitati i iscrpiti. Za ovaj svoj rad dobio je i najviše priznanje godine 1957 - orden rada reda. On je u to vrijeme ve ć samo diktirao, a literatura mu se ćitala. Ionako slabi

97

vid mu je bio skoro sasvim popustio, ali mu se zato duh uzvisio i superiomo vladao materijom koju je Obra đivao. Pored mnoštva napisanih knjiga i studija, Kreševljakovi ć je bio i član raznih redakcija. Od po četka izlaž'enja kalendara »Narodne uzdanice« od godine 1932 do 1944 bio je član redakcionog odbora i u svakom godištu objavio poneku studiju barem manji člančić nekrolog. Bio je član Konzorcija »Novoga Behara« (V. godišta). Sura đivao je u Hrvatskoj enciklopediji, a isto tako je surađivao i u Enciklopediji Jugoslavije, u Enciklopediji Leksikografskog zavoda u Zagrebu i u Vojnoj enciklopediji u Beogradu. Bio je aktivan suradnik na velikoj »Historiji naroda Jugoslavije« koja je dijelom iz štampe. I nakon njegove smrti izi ći će još dosta djela koja nisu dosad objavljena (monografija »Kamengrad«, »Travnik«, napisan u zajednici s Dervišom A. Korkutom, »Banja Luka« i »Manji obrtni centri«, koje će izdati Naučno društvo NR BiH u Sarajevu). Potpuna bibliografija Kreševljakovi ćevih naučnih radova, studija, članaka i bilježaka, prelazi preko 300 brojeva. Za jednu radnju su mi bili potrebni podaci o životu, radu i opsegu školovanja na'sđih intelektualaca s po četka ovoga stoljeća, pa sam tako pregledao i upisnice i kataloge Učiteljske škole u Sarajevu iz prvoga decenija ovoga stolje ća. Naiđoh i na list na kojemu su bili podaci o Kreševljakovi ću i gdje su se uz ocjenu predmeta unosile i izvjesne karakterne crte. Tako je uz vladanje bila ocijenjena i marljivost ocjenom »ustrajna«. Da, zbilja, to čna karakteristika ve ć iz najranije mladosti i potvrda onoga što naš narod rekne: »Po jutru se dan poznajse«. Hamdija nije bio samouvjeren da su njegove stvari bez pogreške. Cim je neku pogrešku u svome pisanju uo ćio, on ju je prvom zgodom i ispravljao. Tako mi jednom reče, kako se je grdno prevario s rije čju »tahmis« (pržionica kahve) drže ći da je ona izvedenica od arapskog broja »hams« i prema tome da bi bila »nešto na petero razdijeliti«. I prvo moje poznanstvo s njegovim radom, kad sam došao u Sarajevo za urednika »Novoga Behara« u februaru 1930, bilo je ovakve naravi. List smo morali zadržati da se ne štampa, dok on ne ispravi jednu grešku koju je primijetio prigodom prijeloma lista u svome ćlanku »Rogatica«. Njegov naučni rad je objektivan do krajnih granica, ali i s plemenitom tendencijom: dokazivao je i dokazao da u Bosni i Hercegovini u turskom periodu muslimani nisu bili samo vojnici i vlasnici, kako su nas drugi prikazivali, nego da je tu živio i jedan sloj produktivnog stanovništva, vrlo brojan, koji je uvijek radio i svojim se radom izdržavao, a uz to pomagao i kulturu i mjesto osobnog luksuznijeg života podizao javne zadužbine.

98

99 Godine 1932. postao je direktor Ujedinjenih medresa, a 1939. direktor Niže okružne medrese i ostao joj na ćelu dok je radila, a od 1947. bio je naslovni šejh Skenderije tekije. U medresi je predavao akaid i ahlak. Svojom blagošću i pristupaćnošću osvajao je srca omladine koja je sticala vjersku naobrazbu u medresama u kojima je on predavao. Treba naro čito istaknuti skrb za povjerenu mu mladež. Iako medrese u kojima je predavao i bio direktor nisu bile favorizirane kao napr. Gazijina medresa, on je uspijevao sabrati od dobrih ljudi toliko viktualija, da nije nikad u njegovoj medresi bilo oskudice u hrani. I još je jednu stvar potrebno spomenuti, da je taleba medresa koje su bile pod njegovom upravom rado išla u sela vršiti dužnost imama i mualima. Uopće, merhum Tajjib ef. se isticao mnogo u karitativnom radu. Je li došao u Sarajevo kakav siromašan stranac koji je ostao bez sredstava ili Arap koji je ostao bez bedelluka, Tajjif ef. se pobrinuo za njih i u sarajevskoj čaršiji im namakao sredstva za povratak ku ći. Jedan čovjek za nj reče na dženazi: »Kad bi se na jedno mjesto sabralo sve ono što je Tajjib ef. sabrao i od sebe dao za one kojima je potrebna pomo ć, bilo bi to golemo brdo novca i drugih materijalnih dobara«.

TAJJIB ef. SARAĆEVIĆ

5-III-1960. umro je u Sarajevu muderis Tajjib ef. Saračević. Sutradan, u nedjelju, obavljena mu je impozantna dženaza, pa je i od ku će do Begove džamije, gdje mu je iza podne-namaza klanjana dženaza, i od džamije do Grli ćića brda prenesen na počasni način na rukama. Dženazu-namaz mu je klanjao sestrić mu Hafiz Muhamed ef. Pandža. Na groblju na Grličića brdu su mu brojni hafizi, od kojih su neki njegova taleba iz medrese, u čili ašareta. Tajjib ef. je potomak aginske i hodžinske porodice Sara čevića, pa su mu i djed i otac bili muderisi u Sarajevu i doživjeli duboku starost. Djed mu je imao 102 godine, a otac 100 godina kad je umro. I merhum Tajjib ef. se približio stotoj godini, a duhovno svjež je bio do posljednjeg daha. I nikad u životu nije bio bolestan. Do na 2-3 mjeseca pred smrt je izlazio iz ku će, posjećivao Vekil-harćovu džamijuy u čijoj mahali je stanovao. Umro je od stara čke iscrpljenosti, a na 5 dana pred smrt je još svojom rukom premotao ahmediju za bašluk na tabutu. Tajjib ef. Saračević je roden u Sarajevu godine 1863. Otac mu hacUi Abdullah ef. bio je muderis Drvenije medrese, a kad su Mulaga i Salihaga Merhemi ć napravili medresu uz Isabegovu banju godine 1870, prešao je h. Abdullah ef. u Merhemića medresu za muderisa. Do godine 1879. učio je Tajjib ef. pred ocem, a onda ode u Carigrad, gdje je u Ćifte-ba-kuršunli medresi na Fatihu u čio šesnaest godina. Osam godina je ućio zajedno s hadži Šakir ef. Pandžom, koji je kasnije bio muderis Atmejdanske medrese, pa ćlan Ulema-medžlisa i vaiz Husrevbegove džamije. Godine 1894. vratio se Tajjib ef. u Sarajevo i po ćeo besplatno predavati u Merhemića medresi. Kako je bio bogat ćovjek (imao je lijepe posjede u Hrasnu i na Palima), nije ni tražio dekret o postavljenju. Tek je godine 1916. dobio dekret od Ulema medžlisa. Kao materijalno nezavisan čovjek stavio se u borbu za vjersko-prosvjetnu autonomiju bosansko-hercegova čkih muslimana na stranu mostarskog muftije Ali Fehmi ef. Džabića, s kojim je bio intiman prijatelj, i Egzekutivnog odbora. Po izvojevanju autonomije ubrzo se razo čarao u izabrano predstavništvo zbog nerada i nesnalažljivosti, pa je otišao prijašnjem reis-ul-ulemi Mehmed-Tevfik ef. Azapagiću i zamolio ga za oproštenje što ga nije prije ni pozdravljao, rekavši mu: »Barekellahu nebbašel-ewe14< Bio je biran i za vijećnika općinskog vijeća u Sarajevu godine 1913-1914.

i

101

100

HADŽI MEHMED DŽEMALUDDIN ČAUŠEVI Ć 7. marta 1964. godine se navršilo 50 godina kako je obavljena instalacija Reis-ul-uleme Bosne i Hercegovine, hadži Mehmed Džemaluddin-efendije Čaušević a, jednog svijetlog imena me đu bosanskohercegovačkom ulemom, smiona reformatora na:s'eg muslimanskog života, naprednog književnika i javnog radnika. U ovoj jubilarnoj godini koja zna či prekretnicu u našem životu želimo da obnovimo uspomenu na vellicog merhuma, koji je u domovini djelovao među svojim narodom preko 35 godina, nastojeći da mu život usmjeri u duhu vremena u kojem živi i u kojemu treba da živi. Njegov rad na tom polju je besprekidna borba protiv zastarjelih nazora u kojima se naš svijet bio za čahurio, smatrajući, po tumačenju konzervativne uleme, da je sve ćufur što se i za dlaku razlikuje od našeg starog na čina života, kakav nam je omogu ćavao naš društveni položaj koji smo imali u Turskoj Carevini, a koji je vrijeme, dolaskom austro-ugarske okupacije, izmijenilo. Mehmed Caušević je rođen 28. Xil 1870. u selu Arapuši kod Bosanske Krupe. Mektepsku nauku je u čio pred svojim ocem Ali-hocižom, a zatim je otišao u Bihać u medresu, gdje je sticao naobrazbu pred muftijom i muderrisom Ahmed Sabit-efendijom Ribićem, zvanim Širazijom. Odatle je otišao 1887. u Stambol, gdje je slušao predavanja više muderrisa: Salih-efendije Tokatlije, h. Hasan-Husni-efendije, h. Ali-efendije Nevšeherlije, h. Halid-efendije, a posebno je perzliski jezik u ćio pred Esad-dedetom, koji je bio i derviš Mevlevijskog tarika. Kalco su u ta vremena medrese u Carivadu bile po starom uzoru i sa starim prež'ivjelim naćinom predavanja, odluči Caušević upisati se u modemo organiziranu školu, Mektebi-Nuvvab, ali po nagovoru svoga u čitelja Ismail-Haki-efendije Manastirlije prije đe odmah na Pravni fakultet (Mektebi-hukuk) Carigradskog univerziteta, koji je s odli čnim uspjehom i godine 1903. položio posljecinje rigoroze. Ali i prije toga, u tre ćoj godini studija, uzeo je idžazet. U Turskoj, gdje je stekao glavnu naobrazbu i gdje se osje ćala potreba za modemo školovanim ljudima, ćekala ga je velika karijera, ali osje ćaj dužnosti prema svome narodu i želja da mu svojim znanjem i naobrazbom pomogne prevagnuše on se, na nagovor nekolicine mla đih prijatelja koji su se kupili oko novopokrenutog porodičnog časopisa »Behara«, vrati godine 1903. u domovinu, gdje započe svoj blagotvomi rad u narodu, najprije kao profesor arapskog jezika u gimnaziji u Sarajevu, a onda od 1905. do 1909. kao ćlan Ulema-medžlisa. Kada

je godine 1909. izvojevana muslimanska vjersko-prosvjetna autonomija i svi od vlade imenovani visoki vjerski funkcioneri (muftije i članovi Ulema-medžlisa) stavljeni na raspoloženje, i Čaušević je razriješen dužnosti člana Ulema-medžlisa i imenovan profesorom Šeriatske suda čke škole u Sarajevu, gdje je ostao do godine 1912. Slijedeće je godine izabran za predsjednika Džemijjeti-ilmijje za Bosnu i Hercegovinu. Iako je imao namjeru da se vrati u Tursku, osje ćajući se zapostavljenim, ostavka na položaju Reis-ul-uleme Hafiz Sulejman-efendije Šarca zacirža ga u Sarajevu, jer je po želji intelektualaca i širokih narodnih slojeva bio predestiniran za položaj Reis-ul-uleme. Bosanskoj vladi nije bio poželjan kao kandidat, a ni neki ga članovi Egzekutivnog odbora Muslimanske narodne stranke nisu trpjeli, pa ipalc je godine 1913. izabran za jednog od trojice kandidata za Reis-ul-ulemu s najvećim brojem glasova izbomog tijela, takozvane Hocižinske kurije, koji izbor nije predložila vlada na odobrenje caru, pa se moralo pri ći i drugom izboru, kada je tako đer dobio najve6 broj glasova, koji izbor morade priznati i vlada i potvrditi car. Cauševićev je rad bio mnogostran i upu ćen na opće dobro muslimana. Po dolasku u domovinu, opazivši našu zaostalost i traže ći joj uzroke, vidio je da je na:s'a najveća mana neprosvijećenost, iz koje su onda izvirala druga narodna zla. Muslimanska omladina, i to samo muška - jer ženske uop će nisu pohađale ni osnovne akamoli srednje škole - u nedovoljnom se broju školovala. U mektebima se obuka vršila na turskom jeziku, koji djeca nisu razumjela, izuzevši mali broj mektebi-iptidaijja, u kojima su predavali abiturienti Darul-muallimina. Evropsko pismo latinica smatralo se protivislamskim. (Sjetimo se da je biha ćki muftija, još kad je otvorena gimnazija u Biha ću, u drugom deceniju ovoga stoljeć a, agitirao protiv upisa muslimanske djece u nju, jer se u matematici upotrebljava »krst«, tj. znak »plus«!) Za poćetak rada na narodnoj prosvjeti Čauševič je preudesio arapsko pismo, kojim su se Turci služili, naš jezik, iskombiniravši slova u znakove za glasove koje ima naš jezik, a nema ih arapski. Tim pismom, arebicom, po če štampati knjige vjerskog sadržaja koje je sam pisao i prevodio su to radili mlađi i vredniji njegovi suradnici iz redova ilmijje koja po naobrazbi nije bila vrhunskog karaktera. Takvim arapskim pismom a srpskohrvatskim jezikom su bile štampane uglavnom sve naše vjeronau čne knjige za mektebe i osnovne, a dobrim dijelom i za srednje škole. Tim pismom su štampani u cijelosti djelomićno listovi »Tarik«, »Muallim«, »Misbah« i kalendari »Mekteb«. Ra čuna se da je ovim pismom štampano oko 400.000 primjeraka raznih publikacija. On je svoj rad cijenio reformatorskim u onoj mjeri koliko je bio rad Vuka Karadžić a u srpskoj književnosti. Iako je smatrao arapsko pismo zajedni čkim islamskim pismom svih naroda od Kine do Magreba, premda ti narodi govore raznim jezicima, kad se naš svijet nešto više opismenio u evropskom

102

pismu, on nije insistirao da se i dalje štampaju djela njegovom arebicom, koju su njegovi protivnici nazivali pogrdnim imenom »matufa ča«. Obnašajući č ast Reis-ul-uleme u najteže vrijeme, u samom ratu i poratnoj pometenosti, nije mogao razviti sve svoje duhovne sposobnosti na korist nas muslimana. Bivalo je i takvih vremena kad je morao iznalaziti posla i svagdašnju zaradu našim neukim ženama ć iji su muževi krvarili na svim evropskim bojištima, a one bile prisiljene, po prvi put u istoriji, ostaviti ku ćno ognjište i na ulicu i u radionicu radi zarade. A kad je trebalo, čula se i nadaleko njegova muška krajišnička rijeć u obranu ugroženih muslimana, kao što je to bilo odmah po svršetku prvog svjetskog rata, kada su komite po ćele haračiti po selima istoćne Bosne i Hercegovine;plja čkati i ubijati nedužne muslimane. On je tada dao izjavu francuskom novinaru Charlesu Rivetu za pariški list »Temps«, u kojoj je, među ostalim, rekao: »Kažite svojoj domovini, da smo joj mi svi odani i da mi svi gledamo danas u njoj zadnje uto čište, ako bi događaji što se zbivaju kod nas postali sistemom. I kakvi doga đaji! Hiljadu ubijenih ljudi, 76 spaljenih žena, 270 razorenih i oplja čkanih sela: to je bilansa koju mi muslimani imamo zapisati na blagdan poro đenja ove Jugoslavije, kojoj bismo htjeli služiti svom dušom ...« Govore6 dalje da muslimani nisu zastupljeni u narodnom predstavništvu, Čaušević veli: »... Mi ćemo nepravdu podnositi, državni se poslovi mogu bez nas voditi, ali nek se poštuje barem naš život, naša čast i imetak! Zar je previše ako to tražimo)« Ta je izjava objavljena u mjesecu aprilu 1919. gOdine, a objavile su je i neke jugoslavenske novine, nakon što je Cauševi ć pokušao sve kod Narodnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu. Njegov glas je prekinuo naša najteža stradanja, iako ne i sva stradanja, ali mu donio i neugodnosti. Njegove se izjave nisu sviđale nekim bosanskim politi ć arima, koji su traž'ili da se Cauševi ć smijeni sa svoga položaja, a da se na stolicu Reis-ul-uleme ponovo postavi Hafiz Sulejman-efendija Sarac. No, tadašnja beogradska vlada, znaju ći kakvu popularnost uživa čaušević u redovima bosanskohercegova čkih muslimana, nije se usudila ni pokušati da ga smijeni s njegova položaja. U posljeratnim godinama, kada je rješenjem agramog pitanja u Jugoslaviji muslimansko stanovništvo dobrim dijelom osiromašilo, a bez školskog obrazovanja i osposobljavanja u modernom zanatstvu, kada je još uvijek bilo uleme koja je nastupala protiv škole i protiv u češća žene u privređivanju, čaušević se slobodno založio za što intenzivnije naše poha đanje svih vrsta škola i zanata, za emancipaciju muslimanke, ali i za ćisti i svijetli islamski život, koji je omogućen i u novom vremenu. Njegovi vazovi iz toga vremena u Gazi Husrevbegovoj džamiji su bili uzor retori čke vještine. »On se u svojim vazovima držao prirodne metode, metode postepenosti. On spo četka više savjetuje, a manje udara; on ne ruši nego popravlja, sve više govori o radu i nastojanju, isti če utakmicu u borbi života, svijest da se u borbi ne može održati, ako se nema istog oružja, i jakim svojim organom pita: može se sa starom puškom

103

kremenjačom proti otraguši, koja u minuti izbacuje po više metaka? A tako ti je i u životu. Valja imati i znanja i vještine i u trgovini i u zanatu, u poljoprivredi ako nećemo da padnemo na stepen hamala. I u mektebu i u školi nau čićeš da budeš i dobar musliman, ali i vrijedan domaLin, radin, štedljiv, moralan«. (Edhem Mulabdić u članku o Čauševiću kao vaizu). Za njegova se vremena uvode svjetovni predmeti. u naše vjerske škole (u Gazi Husrevbegovoj i Okružnoj medresi u Sarajevu, a zatim i u nekim drugim medresama u okružnim mjestima), da njihova taleba ne bi bila jednostrano obrazovana. Godine 1927., kada se radilo o pripremama za proslavu 25-godišnjice muslimanskog kultumog društva »Gajret« u Sarajevu, na sastanku od 16. XEl govorio je Reis-ul-ulema Cauševi ć da svaki musliman obrati što više pažnje na pitanje na:s'ih vakufa, koji su velik imetak, ali slabo iskorišteni, da je toj velikoj islamskoj šteti kriva konzervativnost našeg muslimanskog svijeta i na koncu je pozvao sve intelektualce da svim silama porade na dobru i srea našeg islamskog milleta. U izjavi datoj novinarima nekoliko dana poslije toga on je rekao da se musliman time što obuče šešir i muslimanka koja, zara đujući svoj svagda:s'nji hljeb, otkrije lice - ne udaljuju od Islama. Ovu izjavu su novinari, po obi čaju, senzacionalistički napuhali, tako da je Vakufsko-mearifski džr'ematski medžlis u Sarajevu uputio Reis-ul-ulemi pismo kojim je traženo da se javno odre će svojih postavki koje je on na sastanku u »Gajretu« iznio. Čauševićev je odgovor pun dubokog poznavanja predmeta, ali i odlu ćnosti da brani svoje suvremeno stanovište. I pismo Džematskog medžlisa i reisov odgovor je donijela sarajevska »Večernja pošta« od 31. XII 1927. Polemika se nastavila uglavnom oko toga, da smije muslimanska žena otkriti lice i osposobiti se za privre đivanje. U Čauševićevu odgovoru nalazimo ovaj interesantan pasus: »Vi mi spo čitavate da ne vodim računa o fesadi-zemanu, iz ćega proizlazi da me nijeste razumjeli. Kroz 24 godine nijeste me mogli razumjeti, pa mi izgleda da me ne ćete ni razumjeti. Ja ovo što tvrdim i na što odgovaram, zastupao sam vazda. Za vrijeme rata, kad se je uspostavila (u Sarajevu) radionica za šivenje i krpljenje vojni čkih haljina, preporuč ivao sam mnoge muslimanke da tamo rade i da zarade. Kad bih god otišao u lager, gdje je bila smještena radionica, vazda bih muslimankama govorio: »Lijepo se i uljudno vladajte, nemojte bacati ljage na Islam, a bolje vam je svijetla obraza zaraditi, nego drugom na teretu biti. - Tom prilikom, a na njihov upit, kazao sam im da mogu biti otvorena lica i ruku. Kada mi je došla jedna deputacija i tražila da dignem te muslimanke iz te radionice, ja sam ih obavijestio o svemu i rekao: »Svaka koja stupi u radionicu ima 6 kruna dnevno, a ima ih koje zarađuju dnevno 12, pa i 18 kruna. Vi meni osigurajte za svaku (a ima ih sada 140) po sto kruna mjesečno, ja ću ih odmah izvaditi, ali će njihova mjesta biti popunjena drugima koje jedva čekaju«.

104

Govoreći o propustima muslimanskih intelektualaca, posebno onih koji su se zato što su nosili evropsku nošnju i šešire smatrali naprednim, u istom odgovoru piše: »Prigovarao sam i šeširlijama, kako u Gajretu tako i izvan Gajreta, i kazao da nije lijepo što ne više svoju vjersku dužnost, što ne dolaze u džamiju da klanjaju i poslušaju moja predavanja, što ne dolaze u dodir s muslimanima i što im ne pomognu svojim znanjem. Tražio sam da održavaju predavanja svaki iz svoje struke, donose ći kao primjer inteligenciju naših sugrađana drugih vjera; naglasio sam da bi trebali i oni da punom voljom porade za dobro islamske zajednice«. U istom pismu Džemaluddin na jednom mjestu kaže: Džematski medžlis može da smatra moj odgovor kako god ho će. Do& će vrijeme iza nas, pa će se bolje razumjeti šta je Džemaluddin govorio i šta je želio. U pismu jednom intelektualcu krajem godine 1933. piše: »Tvoj će vaz mnogo davati povoda da tamošnji svijet razmišlja o potrebi nauke. Muško, žensko, svaki musliman dužan je učiti, pa ako neće toga vršiti kao musliman, vrijeme će ga da to vrši kao obični gradanin. Znaš ti koliko sam ja imao truda dok sam rastumačio potrebu učenja svjetskog pisma, latinice, po našim medresama, a znaš i to da mi je trebalo dugo i široko tuma čiti potrebu naobrazbe našeg ženskinja. Trebalo mi je dokazivati da će islamski svijet propasti ako ne osposobi svoje sve članove za borbu u životu. Usprkos svega toga znaš da smo dosta izostali, pa se ne možemo čuditi zaostalosti muslimanki u Crnoj Gori. Ružni običaji najveću štetu nanose islamskom svijetu. Turska, da se je držala loših obič aja, morala bi propasti. Turkinje i Turci, žensko - muško, stupilo je u borbu, pa su za četiri godine isposlovali, da su danas gospodari u svojoj slobodnoj domovini. Turska, u zdravlju svojih u čenih Turkinja, može sutra sve muškarce opremiti na rat, jer može sve činovnike nadomjestiti sposobnim ženskinjem. Sve islamske države mora će da se ugledaju u Tursku i da svoje ženskinje osposobe za borbu u budućnosti. I ovo če biti povratak kur'anskim propisima, a ne - kako neki misle - gaženje vjerskih propisa. Kur'an traži da i muško i žensko u jednakoj mjeri budu čista srca, čiste duše, a ne traži od njih da se zastiru i da u tmini i mraku neznanja žive. Ako je neko nemoralan, on će nevaljala djela činiti kada ga zastreš i ponjavom ...« Kako vidimo, u pismu ima upravo proročanskih riječi. (Pismo je objavljeno u kalendaru »Narodna uzdanica« za godinu 1939). U vrijeme šestojanuarske diktature Ćaušević je pokušao i pošteno mislio surađivati i s tadanjim režimom i biti lojalan gra đanin i lojalan vrhovni vjerski predstavnik muslimana Jugoslavije, ali su eksponenti režima mislili upregnuti njega u svoje protivnarodne ciljeve. Novi Ustav i Uredba o Islamskoj vjerskoj zajednici u Kraljevini Jugoslaviji sputavali su slobodu rada te zajednice i njezinih funkcionera, a Ministarstvo pravde u Beogradu postalo je ustvari izvršni organ u toj zajednici. Traže ć i da se stanje popravi, jednom je u audijenciji kod ministra

105

pravde, u čiji su resor spadali i vjerski poslovi u Jugoslaviji, merhum čaušević kao Reis-ul-ulema kraljevine Jugoslavije otvoreno rekao da se ti novi propisi o ustrojstvu IVZ moraju mijenjati. Kad mu je ministar Milan Srški ć rekao da on to neće učiniti, Ćaušević je skinuo s glave ahmediju i natakao je Srškiću na glavu, s rijećima: »Onda, Milane, ti budi Reis-ul-ulema, a ja ne ću!« Ovo se vidi i iz sačuvane njegove prepiske sa Srškićem, pa u pismu od 11. aprila 1930, nakon što mu se prijetilo da če ostati bez penzije, ako ba:s' ne će da ostane pokorni Reis-ul-ulema, piše: »... Ja čvrsto vjerujem, da imam pravo na penziju, jer mi ne može leći u glavu da ma kakvo imenovanje može uništiti mojih 27 godina službe i moje pravo na penziju. Nu i pored svega toga, gospodine ministre, ako Vi kao ministar pravde držite da ja nemam pravo na penziju, onda Vas molim da mi ishodite ukaz o mome razrješenju, pa makar i bez penzije, jer neću snosim odgovornost koja nije spojena s pravom«. Povukavši se u penziju nije prestajao raditi. Petkom je redovno vazio u Gazi Husrevbegovoj džamiji, a pisao je i članke i studije u muslimanskim listovima, novinama i kalendarima o vjerskim problemima bosanskohercegova čkih muslimana. Stil mu je bio jednostavan, jezik narodan, pa su njegove članke mogli razumjeti i oni koji su imali najmanju naobrazbu. Napominjemo ih samo nekoliko koje bi bilo vrijedno preštampati u posebnoj knjizi. Suvremenici njegovi su ćitali njegove ćlanke, slagali se s njima ih odbacivali, ali naši današnji suvremenici, koji nemaju starih godišta kalendarta »Narodna uzdanica« i »Gajret«, časopisa »Novi Behar« i »Gajret«, novin. »Islamski svijet«, »Muslimanska svijest« i drugih, koji ih nisu čitali, i ne znaju za jedno jako pero koje se trudilo da objasni istine Islama svojim suvremenicima, a koje bi bilo vrijedno da znaju i kasnije generacije. Nezahvalna je sudbina onih književnika koji objavljuju stvari u suvremenoj publicistici, bez posebnih knjiga. Knjiga, makar bila štampana i u manjem broju primjeraka, dulje živi jer se bolje čuva od novina i časopisa, koje rijetki pojedinci uvezuju i ćuvaju. Spominjemo samo mali broj njegovih članaka. Nekoliko rije či o ibadetu i ahlaku, Božije svjetlo ne može nitko ugasiti, Jedno kratko objašnjenje o hutbama, Džamija, Objava (Vahjun), Skovani i patvoreni hadisi. - Ove članke bi trebalo preštampati, kao i izbor mnogih drugih članaka. Kad bismo radili kako rade drugi narodi, mi bismo trebali preštampati i sav njegov književni opus, kao i one članke koje su povodom njegove smrti (umro je u Sarajevu 28. III 1938) objavili muslimanski listovi u Sarajevu, a posebno »Novi Behar«, koji mu je posvetio cijeli jedan povećani broj (godina XI, broj 20, od 15. aprila), s prilozima mnogih istaknutih književnika i javnih muslimanskih radnika. Kao opsegom najveće i najznačajnije književno djelo Ćauševićevo, izradeno u zajednici s rahmetli Hafiz Muhamed ef. Pandžom, jest »Kur'an časni. Prevod i tumač«. (štampano u Sarajevu 1937). Iako je bilo prigovora ovom prijevodu i komentaru od strane ondašnjeg Glavnog odbora »El-Hidaje«, udruže-

106

nja ilmijje u Jugoslaviji, ono je dosad najbolji prijevod Kur'ana na našem jeziku, a odavno je i rasprodana cijela naklada, pa se osje ća nasušna potreba za ponovnim njegovim štampanjem. Kao čovjek rahmetli Caušević je bio oličenje susretljivosti, odanosti i prijateljstva s ljudima i pri prvom susretu, a ni neprijatelje nije mrzio, pa je i najgrublje uvrede, nanesene njemu osobno, velikodušno praštao, i u kancelariji i u svome domu otvoreno je i jednako primao i najve ćeg odlićnika i najskromnijeg omladinca ili čak i prosjaka, ne dozvoljavaju ći da dotični ćeka da bude primljen nakon nekog protokola. U živom mi je sjeć anju momenat, kad su ga pri njegovu posljednjem službenom pohodu Mostaru zamolili neki omladinci muslimani da održi vaz u Karađozbegovoj džamiji iza jacije. Obe ćao je da će doći i došao je u džamiju kad je već bila puna, tako da je ostao u prostoru kod vrata da klanja. Pravili su mu put do prvoga safa i nutkali ga da pro đe, a on nije htio. Svijet se gurao, pa i preko njega prejahivao, kad je bio na sedži, da pro đe bliže ćursu. Poslije je rekao: »Ja sam najsretniji kad je džamija ovako puna i mene zapane mjesto kod vrata, pa makar svijet i preko mene gazio«. Njegov izbor za Reis-ul-ulemu pozdravio je naš najbolji pjesnik starije generacije, Musa Cazim Cati ć, sonetom »Našem novom reisu« (»Biser«, godina broj 11, od 1. XII 1913), a njegovu smrt su opjevali pjesnici: Nazif Resulovi ć I, »Neumrlom ^Reis-ul-ulemi Ćauševiću«, Nikola Buconjić »Hadži Džemaluddin-efendiji Cauševiću, Reis-ul-ulemi, u spomen«, Ismet Zuni ć »Sa zemlje u zemlju« (u spomenutom broju »Novoga Behara«) i Husejn Šehi ć »Velikom Krajišniku merhum Džemaluddinu« (u kalendaru »Narodna uzdanica« za godinu 1939).

107

USPOMENE IZ ZATVORA

Opisaću dogadaj od 27. aprila 1951. da ne bi bio zaboravljen. 6. aprila sam pozvat iz ćelije, gdje sam bio sa Kasim-ef. Dobra čom, u kancelariju, gdje je sjedio jedan mlad čovjek (kapetan Dronjak). Pitao me koliko sam suđen, koliko »ležim«, koje jezike govorim i jesam li verziran u uređivanju periodike. Rekao sam mu da sam upravo toga dana završio šest godina zatvorskog staža, a da imam još ćetiri da izdržim. Od jezika sam nekad ponešto znao francuski i njemački. Uređivao sam polumjese čnik »Novi Behar«, mjese čnik »Glasnik islamske vjerske zajednice« i kalendar godišnjak »Narodnu uzdanicu«. Otpustio me je i vratio sam se u ćeliju. Poslije je odazvan i Dobrača. I njemu su postavljena ista pitanja. Tek tad sam se dosjetio da se cijelo jutro otvaraju vrata na ćelijama i da se čuje hod po betonskom hodniku »staklare« u nevrijeme, kad nema šetnje ni kiblovanja. U ćeliji do nas, u broju 32 bili su mostarski biskup Petar Ćule i sarajevski episkop Varnava Nastić. Prema našim dvjema ćelijama bio je poseban režim. Na prolazu sam nekad vidio u susjednoj ćeliji kako je Ćule napravio oltar od Unrinih kutija i vrši službu. Dobivali smo radnu hranu, a nismo radili, mogli smo nabavljati i č itati novine, iz zatvorske biblioteke smo mogli posu đivati knjige, imali smo jednom sedmično kupanje, brijanje i mjese čno jednom posjetu ćlanova uže porodice, a dva puta po paket hrane i vo ća. Ćak smo imali i krevete. Kupali smo se zajedno, nas četiri pod četiri tuša, ali nismo mogli razgovarati jer je i stražar svaki ćas povirivao, pa smo tek saznali da su i oni zvati na razgovor o poznavanju jezika. Mogli smo samo nagađati zašto su nas zvali, ali kako smo bili izolirani, nismo mogli ništa pobliže saznati. Kuhari, ustvari raznosa či hrane, samo bi nam čorbu u porcije, pod nadzorom stražara, a pod nadzorom stražara smo se i izl brijali i šišali, pa od brijača nismo mogli čuti ni komordžijske vijesti. 25. aprila su nas uznemirile starješine: »Kupite stvari!« Pokupili smo svoje stvari, svoju posteljinu, rezervnu hranu, knjige, novine. Po čeli su nas sastavljati po 3-4 ili pet u jednu ćeliju. Bili smo uglavnom školovani ljudi, većinom s fakultetom, i saznali smo da se svi pozivani, kao i mi, onome mladi ću koji je uzimao podatke o poznavanju jezika , o godinama koje nam preostaju da životarimo ili, kako su neki govorili, životinjarimo. Neki su nešto naslu ćivali; a Šotra je u povjerenju meni govorio da idemo u Beograd u neki poseban zatvor,

108

gde ćemo prevoditi neki materijal s pojedinih stranih jezika, tko koji zna... »Organizirat ć emo da nam od Marice dolazi svaki dan domaća hrana.« Marica je bila moja školska kolegica od prvog razreda gimnazije do diplomskog ispita na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i njegova svast. 27. aprila su nas i obrijali. Onima koji su radili u prosvjetnoj ekipi i kao amateri nastupali u dramskoj sekciji pa su imali pravo nositi kosu do 5 cm, ukoliko nisu bili ćelavi, naroćito je teško palo ovo šišanje kose. Neki su dovedeni i iz najteže izolacije gdje su jeli potpuno posnu hranu, bez i kapi masnoće, sa 20 dekagrama kruha, bilo od mješavine, bilo od kukuruzna brašna, dnevno. Zagladnjeli jeli su sad onu hranu iz vlastitih paketa kojom se nisu mmogli koristiti kad su pali u izolaciju i koja im je č'uvana u podrumu staldare. Sjećam se inžinjera Metoda Ličena, koji je stalno žvakao i metodički tamanio čokolade koje su ga toliko vremena čekale u podrumu. Pred večer smo dobili več eru, a onda smo morali spakovati porcije, kašike i domaću hranu u kutije i povezati ih špagom. Onda smo po komandi morali ić i u zahod i isprazniti se. Iskoristio sam priliku i uzeo abdest. U hodniku staklare smo sad bili slobodni i na brzinu razgovarali, kuda se ide i kakva je sprema. Neki su govorili da idemo u rudnik uglja u Brezu, drugi u Kakanj, treći da idemo na obnovu procesa jer da smo su đeni u ono vrijeme kad je suđenje trajalo po deset minuta, a ljudi osu đivani po 20 godina. Došao je službenik iz Republić kog sekretarijata za unutra:s'nje poslove. Mislim da se zvao Vignjević . Starješina staklare je iznio lance i katance. Bilo je pet lanaca i moglo se tvrdo uvezati deset lopova. Posebno je bilo žice i kanafe. To je za one kad nestane lanaca. Nas je bilo četrdeset i četiri. Ne znam tko je bio prvi par po redu. Čini mi se da je to bio biskup Čule i Omer Behmen. S Dobra ćom je bio vezan Alija Džemal Konjhodži ć. Tko je bio vezan s vladikom, ne znam. Prozvan je Ličen i stavljen mu je lanac na lijevu ruku. Vignjevi ć je pitao starješinu staklare: »Koga ćemo s njim?« »Nametka«. Pristupio sam. Pružio sam desnu ruku. StražIr mi je stavio lanac, ali ga nije zategao do kraja. Zaldopio je katanae. »Kako je profesore? Je previše stegnuto?« pitao je Vignjevi ć. »Kad bi se popustila jedna karika, bilo bi lakše!« Naredio je stražaru da popusti jednu kariku. Sad mi je ruka zaista bila komotna i da mi nije bila šaka seljačka, mogao sam je za nevolju izvu ći. Neki su se strašno osje ćali vezani. U profesora Omera Džudže stalno su tekle suze, a nije se čuo glas. Ne junačim se, ali sam se tako osjećao slobodnim, da mi se sažahlo na ljude u uniformama. Deset je ljudi povezano u lance, a ostale su po čeli vezati žicom kanafom. Vezane su im ruke na leđima. Čovjek nikad ne zna kad dolazi najgore. Bilo ih je koji su računali da je za njih najgore prošlo kad nisu vezani u lance, a sad je svakom drugom vezanom gore nego nama u lancima. Mi smo imali barem po jednu ruku slobodnu. Ako nas je zasvrbilo, mogli smo se po ćešati. Ipak sve nisu povezali.

109

Začuo se kamion pred staklarom i nas su potjerali u nj. Bio je stražnjim dijelom dotjeran do stepenica pred staldarom. Tko je imao slobodnu ruku rake nosio je svoj tu đi prtljag na kamion i sam se s ćućurio u njemu. Okolo su stajali naoružani stražari. Kucalo je osam sati i svjetla su se gasila kad je kamion krenuo. Izišli smo kroz zgradu uprave. Troja vrata su se otvorila dok smo izišli pred zgradu. Kamion je stao pa sam mogao pro čitati veliki pozorišni plakat, nallieplien kraj ulaza u zatvor. Davala se Krležina drama »U agoniji«. Misli su mi odlutale u Zagreb, u zgradu kazališta. Bio sam na premijeri. Tko da se ne sjeti onog izvođenja prije dvadeset i četiri godine. Tko da zaboravi Lauru Vike Podgorske, Badali ćeva Lenbacha, Križovca Mate Grkovi ća. Sjetio sam se i one epizodne uloge grofice neprispodobive Mihi čićke. I ja nisam bio u Zenici nego u Zagrebu. Nisam bio u pitoma čkoj uniformi s gumenjacima na nogama nego na samtanoj fotelji i pratio duhom zbivanja od prije gotovo četvrt vijeka. Kamion je vozio gradom, a onda smo prošli ispred pozorišta. Preko cijele ceste je bio razapet ogroman transparent s velikim osvijetljenim slovima »U agoniji«. Provezli smo se ispod njega, a ne znam da ga je još tkogod primijetio. Za minulih gotovo šest godina vrlo rijetko sam izlazio u grad. Samo kad bi bile kakve dobrovoljne radne akcije, na koje sam se zaista dobrovoljno javljao. Jednom smo se prevezli u čamcima preko Bosne i na domskom imanju smo plijevili zob od trave. Jednom smo istovarali eksplodirane topovske granate u željezari, a jednom smo brali i kupili šljive za raldju. I mogli smo ih jesti koliko smo htjeli. A sael sam prvi put došao na željezni čku stanicu. Nitko nam nije pomogao da siđemo, pa je bilo i padanja s kamiona. Osobito onih kojima su bile ruke vezane na leđima. Pratilac je bio kapetan. Ne znam kako se zvao. Možda Čulić, mi je to ime ostalo u sje ćanju po asocijaciji na)edno njegovo uho koje je bilo ćulasto. (Kasnije sam saznao da je to bio Dor đe Caić s Vučje Luke). Mnogi su se tužili na njega. Ja ga se sje ćam samo po jednom razgovoru od mjesec-dva prije toga. Uvijek je bilo kukavelja koji su htjeli oblakšati svoju nezavidnu situaciju »loženjem drugih na vatru«, pa bilo krivih bilo nevinih Bilo je dovoljno na nekoga pokazati prstom »Eto, onaj govori to i to, onaj napada ovaj poredak, onaj je zaldeti neprijatelj dana:s'njice« i odmah se vjerovalo da dokaziva č ima pravo, jer onaj na koga se ukazuje i jest klasni neprijatelj (pa makar nikad i ne bio!). Tako je jednom zvao nas nekoliko koji nismo bili čak ni istomišlienici sve jednog po jednog izgrdio, da se samo pazimo, jer »mi ne ćemo dozvoliti ni jedan pedalj zemlje neprijatelju. Svaki potok bi ć e prepreka, svaka bukva bi će naš zaldon!« Mi smo to nekoliko dana prije čitali u novinama od izjava s vrha do Čulića (Čaić a). Sjetio sam se »Zlatnog teleta« Ilifa i Petrova, kad onaj predsjednik općine u provinciji pušta u promet gradski tramvaj, pa zaboravlja gotovo i spo-

110

menuti tramvaj, nego odmah po ćne napadati engleskog premijera Chamberlaina, kojega je malo vremena prije toga napao sovjetski ministar vanjskih poslova. Na peronu je bilo malo svijeta, a on je sve otjerao na drugi kraj perona. Mi smo se morali leđima okrenuti kolosijecima i gledati prema gradu. Stalno je nešto prijetio kao da će ubiti svakoga tko mrdne glavu okrene. Nisam prije bio na stanici ni znao koji je pravac prema Sarajevu koji prema Šamcu. Nismo dugo čekali. Vlak je došao, a krajnji vagon tre ćeg razreda bio je neosvjetljen. Počeli smo ulaziti kako je tko mogao. Ja i Li čen smo ušli među prvima. Htjeli smo sjesti na prvu idupu do vrata, ali nam nije bio dao kapetan. Otišli smo onda na č etvrtu klupu i sjeli. ja. sam bio do prozora, Li čen do mene. Nasuprot mene je sjedio fratar Klaji ć, suđen na doživotnu robiju, a do njega Kuzmanović , predratni urednik Batina »Izbora« i šef nekog ra čunovodstva. Za leđima mi je sjedio Rešad Kadi ć , do njega Nikola Šotra. Oni su bili vezani žicom na leđima. Bile su to klupe sa tri sjedišta, pa onda prolaz i s druge strane klupe s dva sjedišta. Vagon je bio pregra đen na dva dijela. Nakon što su zatvorenici smjestili prtljag na police više sjedišta stražari su i njima svezali ruke na le đima. Kapetan je samo osvjetljavao baterijom i prijetio da nitko ne smije govoriti, čak ni šaptati. Nitko se ne smije s mjesta ma ći. Vladika Nastić se nešto vrpoljio, a kapetan ga je povišenim glasom ušutkivao: »Gospodine vladiko, sjedite, ina če ću učiniti da ćete pod drugim okolnostima sjesti!« 4a nisam gospodin vladika, ja sam robijaš vladika«, odgovorio je tako đer povišenim glasom Nasti ć. Voz je krenuo. Ja još uvijek ne znam u kojem se pravcu vozimo. Pomr čina je i vani i u vagonu, samo pokatkad bljesne kapetanova baterija. Nadolazi totalna pomrčina, koja traje oko pet minuta. Sad znam da je to tunel ispod Vranduka. Tako smo barem č itali u novinama o izgradnji pruge Šamac - Sarajevo i doživljavali je iz štampe. Napokon, evo se ipak vozim kroz Bosnu širokotra čnom prugom, vozim se besplatno pa makar i u tre ćem razredu i makar vezan. Još malo me svijest drži da motrim kroz prozor. Vidim blijesak u jednoj hali. To radi treća smjena. Pretpostavljam da bi to mogao biti Begov han, a onda već ništa ne znam. To mi se uvijek dešavalo da sam ubrzo zaspao čim sam sjeo na klupu u vlaku. č ak i ujutro, iza spavanja. Sad je to bilo ipak izvjesno da se vozimo nekamo na sjever, a što da vodim brigu kamo se vozim. Ja šest godina uglavnom nemam svoje volje, ja sam mati ć ni broj 27. I taj broj se eto podudara s datumom polaska na put u neznani kraj. Kad sam progledao, stajali smo u stanici. Šapatom sam pitao, gdje smo, a netko mi je pokazao blok na kojemu je pisalo: Vinkovci. Daide, dobrih šest sati spavanja kao u krevetu! Nisam osjetio lanac na ruci. Još uvijek je bljeskala baterija da se vidi ne potencijalni bjegunac nego mu čenik koji se nije mogao ni počešati i kojemu su ruke utrnule od neprirodnog položaja na le đima. Cibalae! Sjećam se studentskog vremena i lduba cibalijaša, kojemu je bio duša naš Joža

111

Bogner, vrlo inteligentan student, koji je vrlo mlad i umro. Ne znam da je imao i 30 godina. I dobar književnik, esejist. Vlak je krenuo, a ja sam gledao ravan, još u mraku. Bilo je rano praskozorje, kad se na istoku u daljini, pojavila bljedi časta crta, gdje se priljubilo nebo na zetnlju, ali oko vlaka se nije ništa vidjelo. Još smo se vozili neko vrijeme koje nisam mogao odrediti satom jer ga nisam ni imao, iako bih ga mogao slobodnom rukom izvaditi iz džepa. Zatvorenicima ne treba sat da ne bi znali kako vrijeme sporo protječe, a po želucu znaju kad je vrijeme ru čka i večere. Sat kojim se određuju godine poznaju po lišću na drveć-u oko Doma ili na brijegu iznad grari Baterijska lampa je opet pokatkad bljesnula po gromadi zatvoreni čkih tjelesa u sivim odjeć ama. Opet je vlak stao. Sad je bila mala stanica Slakovci izvan koje je vlak tek izišao. Stajali smo neko vrijeme. Trojica stražara su izišli iz vlaka, a nespavanje je svladalo i neumornog kapetana koji se pružio po prvoj klupi do izlaza i zahoda. Sad je zora došla i do nas. One koji su se svu no ć mučili u stegama svladao je umor, pa su izmrcvareni ipak zaspali, bili ulan čeni samo žicom vezani. Vani se čuo žamor. Jedan željezni čar je crvenom lampom pravio signalne znakove za blisku opasnost i kraj našeg vagona projurio vi čući »Spasavaj se tko može! Spasavaj se ...!« Mislio sam da dolazi vlak iz drugog pravca, a svijet u polumraku stoji na drugom kolosjeku na koji vlak pridolazi. Onda sam odjednom osjetio da se tresu željezni č ke šine upravo pod nama, da vlak dolazi nama iza le đa i da je nemoguće izbjeći nesreću. Naspavan i odmoran sjetio sam se kako sam nekad u djetinjstvu pročitao da u sudarima vlakova najviše stradaju noge putnika, koje upravo pokose klupe u vagonima. Podigao sam jednu nogu do iznad stolice, dok se desna zapetljala s nogama suputnika s iste i nasuprotne klupe. Osje ćao sam da je već lokomotiva neposredno do nas, da još treba samo jedan tren. A u tom trenu mi je bilo savršeno jasno da smo svi na granici života i smrti, s kojom se moramo

pomiriti kao što smo se mirili i s ovim nazovi-životom koji trajemo, netko više netko manje, a ja punih šest godina. Meni je samo na um palo da je ovo zadnji čas života, da ulazimo u vje čnost, pa neka to bude sa šehadet-kelimom. Izgovorio sam pribrano »Ešhedu en la ilahe ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu«, ali to je bio jedan konvulzivan vrisak ne radi mene nego radi onih sa mnom da se razbude časak prije vjeć nog sna i da se i oni pomire sa sudbinom, da saznaju šta se s njima zbiva i kamo treba i ći i kome se preporu ćiti. Sve je drugo zaboravljeno. Ni djeca, ni žena, ni otac, ni sestre, ni brat, ni sloboda koja bi trebala iza jedne vremenske granice do ći - ništa mi nije na um padalo. Istovremeno je i lokomotiva silovito najahala na na:s' vagon i bacila ga naprijed. Bio je to štropot i škripa i škrgut gvož đa, prasak stakla i drveta, jauci i vrisak, stenjanje i hropci. A onda ga je dalje sustizala i udarala i svom silom se navalila na nj i drobila ga zajedno sa sadržajem.

112

Tko da to opiše, tko da to osjeti osim onih koji su to doživjeli i preživjeli? Prašina koja se decenijama slagala izme đu drvenih pregrada vagona uzdigla se pa guši preživjele. Desni zid vagona se jednostavno odlijepio i klupe s putnicima poispadale izvan pruge niz nasip i na livadu. Ostatak vagona se zbio kao harmonika, a neke klupe se izdigle na tri- četiri metra iznad preostalih sjedišta. Na nas su popadali zavežljaji koje smo nosili kao spuž ku ću, iz ćelije u ćeliju, i evo sada iz grada u grad. U koji grad, još ne znamo, ali izvjesno je da smo u neki grad trebali ić i. Prozora nije bilo. Ja sam se najednom osjetio gornjim dijelom tijela vani, jer je ostatak stijene vagonske bio ukošen. Vanjski zrak je raznio prašinu. Osjećao sam da me boli desna noga ispod koljena, ali sam znao da nije bilo loma. Podigao sam glavu, a gore, na vrhu najgornje klupe, sjedio je Omer Džudža, krvava č ela, i plakao. Sokolio sam ga da je glavno da je ostao živ, a on je jecao i hvatao se za slomljenu nogu koja je visila kao mrtva. Iza leđa sam čuo šapat »Profesore, odriješite mi ruke!« Bio je to Rešad. U mene je desna ruka još u lancu, a lijeva je slobodna, ali i bez naro čite snage, još od djetinjstva. Njegove su ruke bile vezane žicom na le đima i on ih je izdigao koliko je mogao do iznad naslona između klupa. Ja sam vratio zasukanu žicu, ne bih li je otpetljao, ali mi se ruka brzo umorila. »Bogme, ne mogu, Rešade«. Spustio sam malo ruku, a onda opet zapo čeo otpetljavati. »Ja ništa ne vidim, ja sam potpuno oslijepio,« vapio je Rešad. Nekakvu snagu sam dobio u lijevu ruku i raspetljao mu žicu. Ćinilo mi se da je to trajalo nekoliko minuta, a njemu sigurno čitavu vječnost. Moj ulančeni parnjak bio je sav savijen. Jadio je i vapio za pomo ć, ali nisam mogao ni sebi pomo ći. »Sav sam zdrobljen. Sva mi je unutrica zdrobljena.« »Ne boj se!« tješio sam ga, »glavno je da je glava ostala živa.« nema od mene.« Oko našeg vagona se najednom našlo na okupu nekoliko civila i vojnika. Civili su otklonjeni u stranu, a vojnici su nas vadili iz zdrobljenog vagona. Jedan kapetan s jednim vojnikom pokušao je da još više razvali vagon da bi nas lakše izvukli, ali jedna željezna traverza se svila kao »dal«, ćiji se jedan krak našao meni na leđ ima. Kad god bi potegli onaj vanjski krak, meni se činilo da će me onaj drugi krak prerezati. Zavikao sam da ostave to, a da traže stražara kod koga su ključevi od katanaca. Stražari koji su bili izišli iz vagona da vide gdje se nalazimo, kad su vidjeli da na naš vlak juri iza nas drugi vlak, pobjegli su kao bez glave. Jedva za jedno dvadesetak minuta da su se usudili vratiti do krhotina našeg vagona. Sre ćom među njima je bio i onaj kod koga su bili klju čevi od katanaca, jer su ćetiri stražara ostala s nama u vagonu i svi su bili ranjeni.

Izvukli su me, a ve ć se oko vagona vrzalo 5-6 mlađih osuđenika koji su prošli bez ozljede. Mene je izvukao nepoznati kapetan i odmah me ponudio cigaretom. Ja sam se zahvalio, da ne pušim, a on je mislio da je ne pušim kao z atvorenik, pa me je ponovo nutkao, da slobodno zapalim. Ja sam ve ć prije pola godine bacio svojevoljno duhan, pa zbog toga nisam želio prekinuti apstinenciju. Znao sam da ću, ako danas zapalim, nastaviti i dalje pušiti. Zahvalio sam se jer sam nepušač. Vidio sam kraj nasipa čovjeka pokrivenog kožnatim kaputom. »To je Šotra«, reče mi netko. »Nije ni dahnuo!« »Jadni Nikola«, mislio sam. »A koliko se veselio da će u Beograd, da će mu Marica donositi hranu... Eto, on je svoje pojeo. Ovo šest godina je na silu živio. Osu đen na smrt i s potvrđenom smrtnom presudom, na jedvene jade je uspjela Marica da mu Prezidijum promijeni smrtnu kaznu u dobnu. Ali se mrtua glava nositi ne može. Ja sam nahramljivao, a bila mi je desna noga i bosa. U onoj gužvi spao mi je gumenjak s nje. Išao sam u ć arapi. Odnekle se stvorio kraj mene Islamovi ć i pozvao me. »Znaš da je i kapetan mrtav! Nije ni dahnuo. Zahod ga poklopio,« govorio je telegramskim stilom. »Siromah«, mislio sam kako je sino ć prijetio. »Ko se podigne s mjesta, ja ću ga prisiliti da pod drugim okolnostima sjedne.« I pritom je pokazivao revolver. A sad je i bez revolvera i mrtav. I nije se ni napa tio. Umro je odjednom kao što umiru pravednici. Svitalo je i nas su jednog po jednog donosili i polagali na zemlju. Odnekle se našlo i ćebadi i prostrlo po zemlji. Netko je donio klupu iz vagona i tako sjedio. Tako sam i ja sjedio i čudio se da sam živ. Mogao sam ustati i hodati, pa sam obilazio pojedince i grupe. Don Mitar Papac, župnik iz Hrasna, teško je ranjen. Oko njega su na okupu hercegovač ki fratri koji su prošli bez ozljeda: fra Mrgud i fra Didak Burić , bivši provincijal. Fra Mrgud ga je ispovijedio, a onda su mu ponudili i cigaretu. Sa slašću ju je pušio, iako se bio okanio duhana prije 3-4 godine. Kasim-efendija Dobrač a je malo podalje ležao, slomljene noge. Malo je zasuzio kad me je ugledao. »Vidi, moj Alefendija, šta s nas bi!« Tješio sam ga da će sve proći i na bolje okrenuti, a on je u to čvrsto i vjerovao. Oko vlaka, podalje po livadama, odjednom se našla masa naroda, čini se najviše seljaka i seljanki, koji su nekamo ponijeli poljoprivredne proizvode na trg. Nudili su nas rakijom i mlijekom. Salihbeg Kulenovi ć Mičurin, zamotane glave, potegao je dobro iz ponu đ ene šiše i zadržao je za uspomenu, a Abdullah ef. Spahić iz Pojska vapio je za ženama koje su pored njega prolazile: »Baba, mlika!« (On je zabunom poveden mjesto svoga brata Derviš-efendije, muderisa, poznavaoca arapskog jezika). On je i prije lomio nogu i bio malo šanjtav, a sad je ponovo slomio istu nogu. Razdanjivalo se, a onda su se oko nas najednom našli neki nogometaši iz Sarajeva, koji su pošli da odigraju utakmicu u Bijeljini. Imali su priru ćnu apote-

114

ku, pa su priskoćili u pomoć i premotavali najhitnije slu čajeve. Bilo je medu njima i djevojaka koje su nam, u nedostatku ćistog alkohola, zalijevale ogrebotine i rane kolonjskom vodom. Malo podalje je ležao biskup Petar čule. U njega su bile iš čašene obje noge iz kukova, a kako je bio zajedno vezan s Behmenom, ovaj je trznuo ruku i isčupao je iz lanca, koji je ostao visiti Čuli na ruci. Od koga su seljaci saznali da je to biskup, ne znam, ali su izclaleka vikali »Blagoslovi, presvitli!« On je podignutom rukom, niz koju je visio lanac s katancem, pravio u zraku znakove križa, u raznim smjerovima. I u čeme su bile obje noge slomljene, ali se hrabro držao, bez ijedne suze! To je neprispodobiv čovjek, s vjerom u Boga, čini mi se bez premca. U Rešada su oči zaljevene krvlju da se bijelo uop će ne vidi. Ne vidi i tuži se na užasne bolove u glavi. Hvatamo veze s civilima i dobacujemo im adrese svojih porodica, da im jave da smo ostali živi. I stražari su slomljeni, a ona tri što su ostala zdrava, jer su bila izašla iz vagona, sad pomalo po činju uredovati i razgoniti publiku. Onaj visoki ljepotan, što se volio iživljavati nagone6 i starce i mladi će da u što kraćem vremenu istresu pune kible i zahvate vode za pi će, podstičući ih povikom »Trrrk!« sad je ležao slomljene noge i jaukao je na glas. Došlo mi je da mu viknem »Trk«, ali sam se suzdržao. Ja sam opet sjeo na klupu, jer sarn se umorio hodaju ći između ranjenika, a onda mi je došao Gala i predao mi slomljen šmajser: »Evo, pa ga dobro čuvaj!« Došao je i posebni vlak iz Vinkovaca, a po čeli su dolaziti i kamioni. Neke su ranjenike i mrtvace tovarili na kamione, a neki su ušli su bili uneseni u vagone trećeg razreda. Kraj mene je bio i moj zavežljaj i u njemu kora kruha. Glad se probudila u meni, dohvatio sam koru i žvrnjao je u slast. Na podu je ležao inžinjer Li čen, kojemu je ranije data tetanus injekcija. S nama je u vagonu bio i lije čnik iz Vinkovaca, ćovjek izvanrednih dimenzija. Džemal je predloLo da se Li čenu dadne neka injekcija, a on je vidio da je sav trud uzaludan. Dao je injekciju, a Džemal je zagrnuo košulju Li čenu, ćiji je trbuh bio modar i žut i zelen. Još je dva-tri puta zijevnuo i smirio se. Još neki koji su mjesecima bili u izolaciji i dnevno dobivali »sledovanje« od 200 grama kruha i litar vodnjikave ćorbe uz 2 decilitra simboli ćno zaslađene jećmene kafe jeli su sada šta se u koga desilo u kutiji, ali to nije bilo jedenje koje bi donosilo sitost ili brisalo glad. To se kao da se radi samo o tome da se ustanovi da je ćovjek zaista živ, da žva če, da proždire hranu, da je ovo ovdje vlak koji nas vodi nazad, da ve ć lijepo vidimo oko sebe ovu uzoranu Slavoniju, na kojoj se zeleni ozima pšenica i da po njivama ve ć posluju zemljoradnici.

115

Uskoro smo došli u Vinkovce Izišli smo iz vagona i posjedali po travi. Naroda se okupilo i sa su ćuti gleda u nas. Svi su oni nekoga izgubili u ratu poslije rata ili su imali nekoga koji se broji da je živ, ali nije svojima na o čima. Stražari su branili pristup nama, ali se ipak mogla napisati adresa svojih ku ćnih i dobaciti nekome izme đu onih koji su nas sažaljivo gledali. Bilo je nekih prastarih vozila u koje su posjedali oni koni nisu nikako mogli i ći pješke. Mi ostali smo šljapkali prema bolnici kroz špalir šutnje i suza zabra đenih žena. Na ulazu u bolničko dvorište izdahnuo je u katnionu don Mitar. U bolnici smo dobili i mi neozlijeđeni tetanus-injekcije. U mene je samo na tre ćem članku kažiprsta desne ruke bila ogrebotina od jedva 3 4 kvadratna milimetra, vjerojatno kad se staklo sasulo, ali nije krv potekla. Nekako me stid da meni nije ništa, a ovi ljudi s kojima sam i među kojima sam da su polomljeni, da su im slomljene ruke i noge, zdrobljene karli čne kosti, da imaju frakturu lubanje ili da su mrtvi, a kao ljudi su bolji od mene. I od njih nelsi imaju djecu. Neki imaju ženu, a neki su pod zavjetom celibata. Tko zna kakvo sam ja možcia nekad učinio dobro djelo, kakvu sam udijelio sadalću, pa me sadaka sa čuvala. Znam, vjerujem, siguran sam da me prati o čeva hair-dova. I bolničko osoblje nam je naklono. Po tre ći put dajem adresu, sada bolnič arki koje je muž ubijen, a ona pla če i obećaje odmah poslati pismo. Samo je direktorica bolnice šutljiva i mrka. Nije lije č nica, a te:s'ko i da je homo humanus. Svi ne možemo ostati u bolnici, pa nas deset najzdravijih idemo u kotarski (a možda je i općinski) zatvor. Oficir koji je došao po nas razgovara s našim pratiocima. Oni ga obavještavaju koliko ima poginulih. »Da su svi!« - I procijedi psovku kroz zube. A zubi su mu bili čisti i bijeli. Mogli su služiti za reklamu kakve zubne paste. Još jedno hodanje po gradu, a onda opet zatvor. Ovaj put najgori u mojoj zatvoreni čkoj praksi. Vinkovačko željezničko raskrke je bilo od davnina poznato po džeparošima, pa je i zatvor bivao vazda naseljen. Kamo su natrpani oni koji su ispraznili jednu prostoriju, ne znamo. Bila je to izba s podom od poredanih cigla, s drvenom kiblom u jednom kraju izbe i s da:s' čanim »palačama« uz jedan zid. Desetorica zdravih smo se smjestili kako smo znali na daske. Kako nas nije bilo na broju jutros kad se uzimala dnevna opskrba za zatvorenike, to smo taj dan i prepostili. Bio je to svakako veliki petak i za katolike i za pravoslavne. Ako je netko imao u svojoj kutiji hrane, to je bilo zajedni ćko, ali bilo je skromno. Dok smo bili u dvorištu, sunce je grijalo, ali je u izbi bilo hladno i gnusno. Moglo se i leći, ali je bilo i tvrdo i kosti su boljele. Iako smo bili bez lomova, brzo bi zaboljelo tijelo od ležanja, makar da smo svi mi ponekad u Zenici imali samo go drven pod. Imali smo praksu tvrdih ležaja, ali sad se svakom , smrdIjiva i činilo kao da zaista ima nešto slomljeno. Bila je to duga i teška no ć prljava, bez pravog sna koji bi krnepio č ovjeka. Miješali su se i mijesili san i java, sklopljene oć i i gledanje u prazno, a mašta je ostavljena bez uzda, pa je jurila i -

116

117

srljala u ono što je željela čega se bojala. Vratiti se opet u Zenicu, kakva je da je, među poznate cinkere, na upoznati posao poznati nerad, na mati ćni broj, na gladovanje i stjenice, na strelovito ćišćenje i bojenje prostorija i u pola no ći, ako se iznenada sazna da će doć i neka kontrola, baraka pet Be, na mrtve šetnje pod paskom mitraljeza sa kula, a nekad se šetalo izme đu rnitraljeza za kojima su stražari potrbuške ležali, s prstom na obara ču, na amaterske priredbe gdje su muškarci igrali i uloge žena, i to vješto igrali, jer im je ta igra dolazila iz seksualne zagladnjelosti, na zborska pjevanja i kino-predstave, gdje se mogao doživjeti i život izvan zatvorskoga. MoUla će se oni gore i smilovati pa nas pustiti ku ćama, barem one polomljene, a i drugima dati kalcvog popusta. Netko je nepopravljiv optimist. Dan je došao skanjujuć i se, a obradovali smo mu se jer smo se mogli umiti u dvorištu i protegnuti se kad ve ć nismo imali doni čak. Posjedali smo opet po prićnama i nastavili obnavljati ju čerašnje doživljaje. Za lovce se obi čno priča da pretjeruju u opisivanju događaja. A i sada je kod pojedinaca fantazija radila, a mokar jezik pričao nedoživljeno. Jedan je propao kroz vagon me đu šine, i kad je lokomotiva došla do njega - zaustavio ju je. Jedan usta:s'a je u času za koji je mislio da mu je posljednji, povikao: » Čuvajte mi Jugoslaviju!« Čitavo prijepodne je prošlo u nagađ anjima, šta će sada biti, kuda će se krenuti, hoćemo se vratiti nastaviti onamo kamo se krenulo, a mi još ne znamo za marš-rutu. Pred ru čalc smo opet pušteni malo na zrak, a dan je bio sunčan i topao.

Napomena

Tekst koji se ovdje objavljuje pod naslovom »Uspomene iz zatvora« dao mi je ratunetli otac, Alija Nametak, kao rukom pisan teltst da ga negdje sklonim i ćuvam za sebe. Ne našavši pogodnijeg mjesta, čuvao sam ga u svome stolu u Orijentalnom institutu. Nakon očeve smrti (1987) i nakon promjena koje su nastupile kod nas, odlu ćio sam objaviti taj tekst i 1991. dao sam ga listu »Preporod« da ga objave u nastavcima. Promjene u redakciji lista i početak rata onemogućile su da tekst iznete do kraja, a originalni rukopis je zajedno sa još mnogim mojim vlastitim izgorio u Institutu 17. 05. 1992. U preostalom dijelu teksta koji nije objavljen (radi se o stranici i pol kucanog teksta) govori se o daljem putovanju u Srijemsku Mitrovicu, gdje je Alija Nametak, zajedno sa preživjelim zatvorenicima, proveo nešto više od godinu dana, a onda su ponovno vraćeni u Zenicu na izdržavanje kazne. A. Nametak je pušt' en na slobodu 06. 05. 1954. Dr. Fehirn Nametak

SARAJEVSKI NEKROLOGIJ Edhem efendija Mulabdić je uređ ivao Behar pet godina, a bio i njegov administrator (1901-1906). Nominalni vlasnik je bio Adem-aga Meši ć, ali on nije dao ni pare za list. Kad su se tražili ljudi koji bi osigurali izvjesnu svotu za list, da bi mogao izlaziti jednu godinu bez ijecinog pretplatnika, po čeli su se javljati pojedinci koji su nudili manje ve će svote, a uto se javi Adem-aga Meši ć iz Tešnja koji sim obeća dati potrebni iznos za cijelo jedno godište Behara. Me đutim stiglo je toliko pretplata, da nije trebala ni čija pomoć , i tako je bilo punih šest godina, a da Adem-aga nije trebao nadoplatiti ni helera za list. List se uhodao i izlazio tačno kao sat, 1. i 15. u mjesecu. Međutim, neki nisu bili zadovoljni na činom uređivanja. Takav je bio rahmetli Šemsudin efendija Sarajli ć . On je bio mlad, za ono vrijeme ponešto revoluciOnaran, i nije se mogao pomiriti s ustaljenom formom Behara i često neaktuelnom problematikom koju je Edhem efendija uvrštavao. Sarajli ć mu je htio dati umjetničku sadržinu. Zato napiše pismo Adem-agi, da Edhem efendija zarađuje na Beharu i kupuje dukate, pa kćerima niže ogre, a ne pla ća suradnju piscima. - Ovo mi je kazivao Mustafa efendija Mujagi ć-Zmijski, kojemu je u Te:s'nju Adem-aga pokazao ovo Šemsudinovo pismo. Adem-aga, koji je imao želju ista ći se u političkom životu, u zajednici s Osmanom Hadžićem i Čauševićem, preuzme redakciju od Edhem efendije. Adem-aga napiše pismo Mulabdi ću da je on odlučio da se Behar drukćije uređuje i zamoli ga da administraciju preda Fehim efendiji Spahi. Tako se dogodilo da je godištu izlazio na četiri strane na turskom, a dvanaest strana na onda Behar u hrvatskom jeziku, pa onda još dva puta za tri godine mijenjao smjer ure đivanja, dok nije pod Elcremom prestao izlaziti. Allahu alemu, da nije Mulabdi ć ometen 1906. u svom uredni čkom poslu, da bi Behar izlazio kao uredan mjese ćnik do 1945. Eto zbog ovoga nisam nikad volio rahmetli Šemsudina, koji je ina če bio dobar ćovjek, pravo »stambolsko terbije«, prefin za na:s'u dosta grubu sredinu i moj seljački temperament. Za ono što je lijepo i plemenito napisao odužio sam mu se nekrologom koji sam objavio u Glasniku VIS-a.

118

119

7. III 1961. U subotu, četvrtog, bio sam pozvan na hatmu rahmetli Tajib efendije Saračevića. Godišnjica smrti. Pozvali su me sinovi mu, jer sam povodom njegove smrti napisao nešto malo nekrologa u Glasniku V1S a. Sjedeći u prepunu njegovu halvatu, dok se učio tevhid i poldanjala hatma, često su mi se o či otimale u dušelduk. Pričalo se, da se nekad davno, prije trideset i više godina, Tajib efendija sakrio u musandaru, jer je znao da će mu žene doći u posjetu njegovoj ženi. Ovo je razumljivo za ono vrijeme kad su žene strogo pokrivale lice i ltrile se od muškaraca. Halvat je bio pun žena, koje su Bog zna svašta govorile, kad se naglo otvore vrata musandre, a Tajib efendija sleti s dušecima i jorganima zajedno na halvat. Među ženama nasta vriska. - Možda je to i iftira, ali se pri ćalo u Sarajevu kad sam ja prije 31. godinu došao u nj. Rahmetli reis-ul-ulema Čaušević, ćijoj ženi, Hatidža-hanumi, Tajib efendija bijaše daidža, zvao ga je »Sri Hkun« - što se u Sarajevu obi čno zOve »žuta Hanka« ili kodoš - provodadž'ija. Zbilja, duša mu je bilo ženiti i udavati i uvijek je pronalazio parove i nastojao da se ostvari izme đu njih brak. Nedavno su mi o njemu isprićali: Njegov sin Teufik otišao je tokom rata u partizane, gdje je poginuo. Kad je 1945. Sarajevo oslobo đeno, došao je u nj Fićo Čengić i postavljen za gradonačelnika. Jednog dana je susreo Tajib efendiju kao da ga utješi i izjavi mu saž'aljenje, zapodjene razgovor o Teufiku. - Sigurno ti ga je žao? - Vala nije, - odgovori Tajib efendija. - A što? - začudeno upita Fićo. - Bezbeli bi bio kao i ti. Pa kaltva je mahana meni? - Ne govori svijet dobro o tebi. -

Na tevhid je došao i reis-ul-ulema Hadži Sulejman efendija Kemura. Sigumo mu se mnogi posjetioci nisu nadali, jer su ih bile dobre dvije tre ćine koje mu nisu prihvatile selama ni odazvali se s Merhaba. Bila je vrlo mu čna situacija. Ja sam se s njim pozdravio, a vidio sam druge kako okre ću glave ili gledaju preda se, kao da ga ne vide. To su bili oni koji o njemu govore: HaMi Suljo, Rezil Čehaja.

10. III 1961. Kad smo se vozili u Egipat 1938, Uzeir-aga Hacgihasanovi ć, Nurija Pozderac, Husein Čumavić i ja, svaku većer smo sijelili do neke doba no ći, jer je

u kabini bilo toplo, i kad bi otišli Nurija i Čumava na spavanje, Uzeir-aga bi mi pričao o svome usponu. Nije se nimalo stidio što je nekad bio inkasant u Avdage Šahinagića i u Poreznom uredu. Po deset bi puta otišao poreskom obvezniku koji nije mogao odjednom platiti dužni porez, pa bi uzimao na sitne rate, dok se obveznik ne bi razdužio. U Prvom svjetskom ratu bio je jedno vrijeme odselio u Tursku s porodicom. Da pronese zlato neopaženo preko granice, sasuo ga je u bakreni ibrik, u koji bi na usputnim stanicama toćio vodu, da ne udara u oći. U Stambolu, pričao mi je, kućevlasnici nerado iznajmljuju stanove Bošnjacima, jer mnogo peru podove, pa se Turci, koji nemaju dosta drva, i grada im je zato skupa, boje da im ne istruhnu podovi. Jednom Čumavić , koji je volio da se pravi pametan, sasvim ozbiljno reče: - Znate, gospodo, mi sada idemo na Istok. Treba dobro čuvati obraz. Uzeir-aga zapeta puška, dočeka: - Čuvaj ti dobro guzicu! Šta ti je stalo za obraz?

Upravo u vrijeme kad smo bili u Kairu čusmo jednog dana preko radija da je u Jugoslaviji raspuštena Narodna skupština i da su raspisani novi izbori. Čumava i Nurija se osjetiše kao da su na iglama. Nisu imali kada i ći ni na prijem kod kralja Faruka, nego krenuše dan prije Uzeir-age i mene. Mi smo krenuli avionom sutradan i prije njih bili u Ateni. Mogli su i oni s nama, ali su štedjeli funte da dođu kući s više novaca. Išli smo jednog dana u Han Halili i kupovali stvari za ku ću, a Uzeir-aga je kupovao brokate za du ćan. Trgovac mu ih je iznio možda i sto komada, a Uzeir-aga je odabirao komad po komad i ostavljao na stranu. Ja sam pri tome terdžumanio francuski. Kad je odabrao nekih pedesetak komada, re če mi da pitam, šta traži trgovac. Tražio je osamdeset funti. Uzeir-aga ponudi trideset pet. Trgovac nije htio ni čuti, a ni Uzeir-aga primaknuti ni pare. Najednom će trgovac meni: »Recite mu da mu ih dajem pošto on ho će, jer nisam nikad u životu vidio boljeg poznavaoca antikviteta.« Molili smo ga da nas odvede u prodavaonicu perzijskih ćilima i serdžada. Probrao je po jednu skuplju Nuriji i Cumavi. Ja sam tražio jednu s mihrabom, ali nikako da se pronađe u skladištu, gdje je bilo na hiljade komada. Jedva ispade jedna beludžistanska, za koju trgovac zatraži dvije i po funte. Uzeir-aga re če da je dobra i upita me, hoće se Ja rekoh da nemam obraza tražiti jeftinije i isplatih je. U svaštarnicama smo kupovali sitniie stvari od slonove kosti, kože i smole. Nurija je kupio deset tespiha. Pita ga Cumava, što će mu toliki tespihi?

120

121

Ee, moj brate, kad ja ovih deset tespiha dadnem u deset džamija u cazinskom srezu i kad budu oni visili u mihrabima, koliko će oni za me agitirati! Međutim, slabo su izagitirali. Jedan mjesec dana poslije izbora, kad je dr. Spaho došao ku ći iz Beograda, pohodio sam ga jedno popodne, pa mi re č e, iako mi nismo nikad pravo politi čki razgovarali, da je Bosanska Krajina strašno podbacila: »40% je naših prijatelja glasalo protiv nas«. -

Kad smo se Uzeir-aga i ja vra ć ali avionom, gledali smo ispod sebe la đe koje su plovile, kako se činilo, sve u pravcu kojim smo se mi vozili. Najednom će Uzeir-aga: »Da znam da je na onoj la đi Ćundava (tako je on zvao Ćumavi ća), sad bi ga popišao«.

Avdibeg Salihbegovi ć, badžanak dra Spahe, kandidirao se za narodnog poslanika u Kladanjskom kotaru i bio je izabran. (I on je pred izbore poslao u Kladanjsku džamiju povelik ćilim.) Jednog dana se kao tužio Uzeir-aga u njegovoj magazi kako je Stari (dr. Spaho) šutljiv, kako ne će ni njemu da otkriva svoje politi čke planove, a Uzeir-aga će mu na to: »Ja sam dvadeset godina njegov politi čki ker, pa ni meni ne će sve da rekne«. (Jednom sam Uzeir-agu zatekao kod dra Spahe pred skupštinske izbore 1938, kako sluša, a Spaho mu č ita govor koji je mislio održati - i kasnije održao - u Jevrejskoj op ćini. Ja mislim da je Doktor driao do Uzeir-age koliko i do Fehim efendije, ako ne i više.)

14. III 1961. Sinoć je bilo uoči Lejlei-Kadra. Kao i obi čno, bilo je seljaka iz bliže i dalje okoline. I meni je došao Mušan Ć ilaš s Hadži-Bešlijine ćuprije, moj stari poznanik i majstor, koji mi je 1938. pravio ku ću na Kiseljaku. Prohodao je poslije teravije s Fehimom kroz Sara če, pa jutros na sehuru veli: »Ne valja ono ništa. Ondje se pomiješa i vlaha«! Sjetih se, kad sam prije 31 godinu došao u Sarajevo da ure đujem Novi Behar, nagovori me rahmetli Edhem efendija Mulabdi ć da napišem bilješku o Lejlei-Kadru u Sarajevu. Napisao sam je, ali to nije u stvari ništa. Pričaše mi jednom poslije toga Bašagi ć , kako u islamskom svijetu postoji kult Pejgamberove dlake, osobito u Indiji, gdje nema muslimanskog sela a da se u njemu ne čuva dlaka, koja je tobože pripadala Pejgamberu. Tim dlakama su trgovali najviše, ako se dobro sje ć am, solunski Zidovi. Negdje je Safvet-beg čitao

(u nekom djelu gdje se kriti čnije govorilo o ovakvim stvarima koje mirišu idola trijom): »Da je Muhamed-alejhisselam bio dlakav kao majmun, ne bi imao onoliko dlaka koliko ih se po svijetu prikazuje da su iz njegove brade ili glave. I kakvih su sve boja!« Ja sam jednom prisustvovao toj proslavi u Begovoj džamiji. Ima od tada vjerojatno 25 godina, ako ne i više. Pred mihrabom su postavili klupu (sto), a na njoj je bila čoha i kutija s komadom pokrovca s Revdai-muhahhere i u posebnoj bočici dlaka. Za stolom su se izmjenjivali Dizdar Muhamed efendija, Hafiz Hamdi efendija Berberovi ć , Hafiz Džemaludin efendija Hadžijahi ć, a čini mi se da je bilo i još hodža. Svijet je prilazio redom bo čici i ljubio je, a onda bi hodža, koji ju je držao, potrao pamukom mjesto gdje je posjetilac i poštovalac spustio usne na poljubac. I ja sam poljubio bo čicu, ali ni onda kao ni sada nisam oduševljen takvim izražavanjem poštovanja prema Resulullahu. Dlaka je dlaka, pa makar bila i njegova, a i on je za se rekao: » Ć ovjek sam kao što su i drugi ljudi«. Time je sasvim sigurno htio sprije čiti kod suvremenika, a i kod kasnijih muslimana, razvijanje kulta li čnosti. U svemu je pozitivno to što se na hiljade tekbira i salavata prou či, i što se ovjek osjeti nekako snažniji kad se nade u ovako velikom skupu istovjernika, č koji ne žale troška ni truda da dodu i na svoj na čin, prema svom osvjedo čenju da čine Bogu ugodno djelo, posvjedo če da pripadaju islamu, da se ne stide što su muslimani. Islam u Bosni, čini mi se, poč iva još samo na seljacima i starijim ženama. >;.

Danas je trideset godina kako sam se vjen č ao. Treba jednom opisati kako se i to dogodilo. Mnogo sam puta pri č ao tu zgodu da uveselim društvo.

28. IX 1961. Pričao mi je jednom Hamdija o bra ći Muradbegovićima: Husejnu i Ahmedu. Hamdija je tada bio nastavnik U čiteljske škole. Jednog dana kad je ve ć nastava zapo čela i bila se zahuktala, do đe mu u razred Husejn Muradbegovi ć, koji je valjda bio pokušao u čiti u nekoj drugoj u čiteljskoj školi, pa se ispisao da bi se upisao u Sarajevu. Hamdija otvori tefter i zapiše Husu na kraju lista u kojem je bio upisan taj razred. Huso ni pet ni šest nego: »Eto, ja posljednji k6 Stojanov alat!« Tog istog dana susretne Hamdija Ahmeda Muradbegovi ća, koji je živio u Zagrebu, a u Sarajevu je bio na prolazu.

122

123

Pozdrave se i ispitaju za zdravlje, a onda ga Hamdija upita: A gdje si to sada bio? - Išao u Islamsku štampariju tražiti Đogata, radi nekog rukopisa što sarn ga dao za Novi Behar. - E baš ste pravi begovi - nasmija se Hamdija. Brat ti posljednji u razredu ko Stojanov alat, ti tražiš Đogata, nikud ne možete bez konja. Ahmed je, naime, traž'io Husejna Đogu. Đogo je promijenio prezime u Dubravi ć negdje oko 1932, kad je služio u Blacu u Srbiji. Pitao sam ga jednom, zašto je to uradio, pa mi re če da je radi djece. Kad je prebacio porodicu iz Konjica u Blace, srbijanska su se djeca rugala njegovim sinovima i pjevala im: »Podajte mi đogi jednu kilu zobi«, pa bi se djeca između se pobila. Da otkloni svađu, promijenio je prezime.

5. V 1962. Prekjučer je umrla, a danas je pokopana na Grli čića brdu Hasiba, udova Hafiz-Mehmed-efendije Oki ća i majka Tajjib-efendije. Bio sam joj na dženazi. Bilo je dosta hafiza iz kolegijalnih obzira prema mužu joj. Hafiz Mehmed efendija je z.aslužio da se spomene i više nego je dosad spominjan. Učio je u Stambolu, a kao softa u medresi priredio je za štampu i o svom trošku štampao djela dvojice bosanskih pisaca na turskom jeziku. Sad ne znam ko su bili pisci i kakva su im bila djela (bit će da je negdje o tome pisano povodom njegove smrti, u septembru 1931), ali svakako je stvar vrijedna da se istakne, kad siromašni softa u tu đem kraju otlćida od svoga fukarskog zalogaja za štampanje knjiga svojih zemljaka. Bio je muderis u medresi u Gračanici. Pričao mi je jednom Saćir efendija kako je došlo do toga da bude biran za člana Ulema-medžlisa, kad je izvojevana vjersko-prosvjetna autonomija 1909. Kad se Bakir-beg Tuzli ć kao ćlan Egzekutivnog odbora vra ćao u Tuzlu, ne znam da iz Be ća Sarajeva, kad je sankcioniran Statut vakufsko-mearifiskih poslova, Oki ć je doveo talebu medresansku do stanice u Karanovcu i pozdravio Bakir-bega na stanici. To ga je dovelo u Ulema-medžlis. (Nešto je sli čno dovelo i muderisa Abdurrezzaka iz Fojnice u Ulema-medžlis u Sarajevu!) Zanimao se za rad naših ljudi na orijentalnim jezicima pa je dolazio merhum Fehim efendiji u Orijentalni institut da vidi je šta vrijedno otl ćriveno među rukopisima. Bio je pristalica u čenja vjeronauke na turskom jeziku, čak i u mektebima. Govorio je kako mi svi znamo turski: Iste legen, iste ibrik (evo leđena, evo ibrika), iste peškir (evo peškira).

S njegovim sinom Tajjibom sam studirao istovremeno u Zagrebu, jedno kraće vrijeme. Ne znam, je on svršio šerijatsku gimnaziju šeriatsku suda čku školu, s koje se moglo upisati na pravni fakultet. Brzo iza tog je otišao u Pariz, gdje je završio studije. Predavao je nekoliko godina na šeriatskoj gimnaziji. Otac mu nije trpio Srba, a on je bio velik Srbin nacionalist Otac mu nije drukčije spominjao »ćirilicu« nego »krmača« (nešto štampano krmačom napisano krmačom), a Tajjib mu je podigao nišane na grobu i uz turski tarih stavio još natpis - ćirilicom. Vjerujem da su to, kronološki, prvi nišani s ćirilicom u Sarajevu. Iako ga nije nitko gonio s položaja godine 1941, on je odmah u ljeto otišao u Tursku, gdje je sad profesor Teološkog fakulteta. Predaje Hadis na Univerzitetu u Ankari I dosad su Bošnjaci i Hercegovci bivali i u čenjaci i profesori u Turskoj i drugim naučnim centrima Istoka, ali ih je bilo i u domovini. A sad u Bosni gotovo da i nema nikakva teologa od ve ćeg naučnog značaja, a eto ima jedan koji predaje Turcima na najvišoj nau čnoj ustanovi.

26. V 1962. Prekjučer je umro, a ju čer je pokopan na Grličića brdu dr. Vejsil Bičakčić . Poznavao sam ga od prvih dana dolaska u Sarajevo. Bio je godine 1930/31, č ini mi se, predsjednik Mjesnog odbora »Narodne uzdanice« (ili možda samo odbomik), a i ja sam bio kooptiran u odbor. Tu smo zajedno radili, a bio je vrlo društven i privlačan. Veseljak. Jedne večeri na nekoj sjednici Mjesnog odbora sagnu se meni na uho - sjedili smo jedan do drugog - pa mi re če: »Viđen si s jednom curom da ašikuješ«. Bilo mi je za ć'udo, jer sam znao da ni s kim ne ašikujem, a on mi također odšapta: »Jesi, jesi! Ali dobro je ono mjesto! Drži ga se!« Postao sam nestrpljiv pa ga upitah (dok je sjednica trajala, a ja ve ć nisam znao o čemu se raspravlja): »Kakva je to djevojka s kojom sam ja govorio i tko me je vidio?« »Reći ću ti poslije sjednice!« No ja nisam mogao dalje pratiti rad sjednice, pa ga, opet šap ćući, upitah da mi rekne tko me je s kim vidio. »Vidio te Salih efendija Bašić sa Salihom Fehim-efendijinom«. Meni tada sinu pred oć'ima. Bio je to slučajan susret, koji je odlu ćio mojom sudbinom. Na ženidbu dotacl nisam pravo ni pomišljao. Jedne nedjelje krajem veljače 1931. bio sam na Carevoj Ćupriji, kad me opazi Esma, žena.Hasana Hadžiosmanovića. Bila je sa svojom sestri čnom i s jednom djevojkom, koju pravo nisam ni pogledao. Esma me zovnu i re če mi da me upozna sa Salihom. Tako se upoznasmo i pođ osmo sve troje prema Baš čaršiji. Ja sam razvezao prič ati kao da smo stari poznanici. Esmu sam poznavao jednu godinu, jer bi se ponekad uvratio Hasanu ku ći, gdje bi bio lijepo poč aken. Kad smo došli na Baš-

124

125

čaršiju, kod Čekrčijine džamije, Esma re č e: »Haj nam kupi po jednu narandu!« Kupih im i pojedosmo zajedno uz Kova če pa kroz Očaktanovu ulicu. Kod česme blizu Tabak-Hadži Sulejmanove džamije zastali smo sve četvero i pričali, Možda i četvrt, možda i pola sata. Znam samo da je tuda prošao Salih efendija Bašić i da smo se pozdravili. On je bio velik ahbab sa drom Vejsilom i rekao mu je da nas je vidio da razgovaramo. Eto, to me je ponukalo da se oženim, ali ne sa Salihom. Naime, u Mostaru sam kao student neko vrijeme ašikovao s Aišom Novinom, ali njezina polusestra, udata za Alagu Spahu, nije joj dala sa mnom govoriti. Kako smo ipak jedno vrijeme razgovarali, osje ć ao sam se moralno obavezan ponuditi joj brak. Za to se dogodila prilika 7. III 1931. Te ve čeri je bila zabava Mjesnog odbora »Narodne uzdanice« u Mostaru. Otišao sam na zabavu i poslije programa, kad je nastao ples, pošao sam Aiši. Pokušao sam dva-tri puta približiti joj se i zaprositi je, ali se ona svaki put okrenula kad bi me ugledala da joj se približujem i pobjegla bi među svijet. Bila mi je savjest mirna. Ujutro sam rekao materi da ću se oženiti. »Da hoćeš Bog do! Samo čuvaj se kerova dugih repova!« rekla mi je. U ponedeljak sam otišao popodne u Muzej, gdje je honorarno u Balkanskom institutu radio Fehim efendija. Ja sam tu radio rukopisne tursko-bosanske rječ nike, a gdje bih zapeo, Fehim efendija bi mi pomogao da odapnem. Ne znam kako se to dogodilo, ali me je silno privla čio taj čovjek. Tekao sam mu da će, po svoj prilici, Novi Behar prestati izlaziti krajem toga, IV godišta, pa sam ga zamolio da mi dadne jednu fotografiju i biografiju za posljednji broj. Bilo mu je žao ako list prestane izlaziti, a obe ćao mi je što sam tražio. Popili smo i po kahvu, ali ja nisam mogao izustiti zašto sam došao. Vjerojatno sam i dva sata bio kod njega i već pošao kući i oprostio se s njim, a onda se s vrata vratih, pa mu rekoh: - Znate vi, zašto sam ja vama došao? - Pa eto, radi te slike i biografije. - Nisam zato. Ja sam došao da od vas zaprosim Salihu. Č ovjek se iznenadi, ali, kao politi čar, odmah se snađe: - Meni bi bila dika i č ast da mi vi budete zetom. Alija, ja sam udao tri kćeri i svaki put sam pitao Mehmeda, valja curu pitati, pa ako ona htjedne. Uostalom pa šta i on rekne. - Kad mogu doći po odgovor? - Dođite sutra! Ujutro sam imao tri sata nastave u Drvarskom odsjeku tehni ćke škole, pa telefonom upitah, mogu do ći. - Dođite, reče mi. Ušao sam u njegovu kancelariju kao ljubuški duž'nik i sjeo na ono svoje mjesto gdje sam inače radio i prihvatio za posao, kao da ništa ju čer nismo go.

vorili. Bilo je to blesavo, kad pogledarn iz ove perspektive. On prvi po če pre:s'avši na ti: - E, što ništa ne pita:s'? - Šta ima? - Pristala je. A kad sam Mehmedu rekao da si zaprosio Salihu, re če mi: Da ju je od mene zaprosio, ja bih mu je dao, a ne bih ni tebe pitao, svejedno što si joj otac. Ne poljubih ga ni u ruku. Tek tad je došla do izražaja smetenost, gora nego dan prije. Dogovorismo se da pišem ocu i zaištem hair-dovu, a on predloži da svadbu provedemo u Mostaru, a dok se vratimo da će se stan naći i namjestiti. Tako je i bilo. Ali da se vratimo Vejsilu. Vejsil je bio neženja. Nekad je on ašikovao sa Šerifom Hrasnice Abduselam-bega, ali je otac nije dao. Gdje bi begovska k ć er za aginskog, esnafskog sina, pa makar on bio i doktor. Ona se udala za Hasan-bega Ceri ća i - Vejsil se nikacl nije oženio. Drugovao je sa Salih efendijom Baši ćem i s Hamdijom Kreševljakovićem. Salih efendija je za njih govorio da su tri musibeta. Kad je Hamdija 1930. otpušten iz službe jer nije htio i ći u Surdulicu, kamo je iz Sarajeva premje:s'ten, ostao je dobru godinu bez pla će, ako nije i više. U ljeto 1931. pozvan je na komisijski pregled u Beograd i tamo ga je neki specijalist za očne bolesti pregledao (a, kako mi je Hamdija kazivao, bio je i taj lije čnik opozicija i psovao je ministra koji je Hamdiju premjestio) i dao mu svjedodžbu da je nesposoban za nastavni ćku službu. Hamdija je tu svjedocižbu odnio u Ministarstvo, a Vejsilu je javio: »Ispit položio, Musibet.« Vejsil je bio dugo godina predsjednik »El-Kamera«. Azab olmasun, redovno je akšamlučio, ali je ramazan postio, hatme u ć io i svakog iftara kadaif jeo. Trideset iftara - trideset kadaifa i još jedan prvi dan Bajrama ru čku. Gdje je bilo mjesto naplatio je vizitu, a gdje su bile okolnosti takve da je trebalo bolesniku i pomoći, on je pored besplatne vizite davao bolesniku novac za lijek. Meni, Salihi i djeci nije nikad htio naplatiti vizite. Bog zna, sigurno je preko stotinu puta od njega zatražena lije čnička pomoć u mojoj kući, i dok sam bio u Sarajevu i za moga odsustva, ali nikada nije htio dozvoliti da mu platim. Doduše, bio je i rođak sa Spahama. Mati Fehim efendijina bila je od Bi čakčića. U njegovoj se kući ućila uz ramazan mukabela. Kad je ramazan padao u zimu, a u ono vrijeme bilo je zabranjeno ženama i ći u džamiju na teraviju i mukabelu, u njega se klanjala ikindija džematile, a poslije su hafizi u čili mukabelu. Kad je Mahmut Traljić svršio hifz, prve godine je u njega u čio mukabelu. I Hafiz Džafer Ibrahim Fakih, sada direktor haremi-Šerifa u Medini, u čio je nekoliko ramazana mukabelu u Vejsila, gdje bi se iskupio po jedan saf muškaraca i po pedesetak žena, djevojaka i djece. Poslije mukabele ženama i djeci bi se dijelile naranče.

126

/27

U njegovoj kući je održan i historijski sastanak Jugoslavenske muslimanske organizacije uz ramazan 1932. i sastavljene su takozvane punktacije, nazvane bajramskim, jer su na Bajram dijeljene po provinciji. • Kad su ih sastavili i potpisali Sarajlije i delegati iz provincije, onda se i Vejsil na kraju potpisao. Ne znam pravo tko je bio na tom sastanku. Prva četvorica potpisnika su bili: dr. Mehmed Spaho, dr. Halid-beg Hrasnica, Uzeir-aga Had;ihasanovi ć i Edhem-aga Bi čakčić, pa su osuđeni po dvadeset dana policijskog zatvora, koji su nastupili u febniaru 1933.

Istog dana je umro i Hamdija Spaho, sin Hadži Mehagin. Ovo je tre6 Spaho u roku od nepunih deset mjeseci koji je umro u prili čnoj starosti: polovicom septembra prošle godine Akif-aga u 82. godini, pa zimus Mustafa efendija u 74, a sada Hamdija u 78. godini. Nije bio obljubljen. Bivao je i nesolidan trgovac (firma Spaho i Kašmo, trgovci ljekovitim biljem), držao je i gostionicu, kafanu, bio i činovnik »Jugočelika« u Zenici i u posljednje vrijeme trafikant na Hridu. Ležao je dosta dugo, uzet. Kako se njegova dženaza spojila s Vejsilovom, bilo je dosta svijeta i od kuće do Begove džamije i poslije ićindije od Begove džamije do novog groblja. Bože, oprosti grijehe, a primi i obilato ih nagradi za dobra djela koja su počinili za života!

28. VI 1962. Od prekjučer hodže ne nose ahmedije. Doduše i prije uredbe što ju je napravilo Vrhovno islamsko starješinstvo, hodže, one prave, koji imaju iluma u glavi, nosili su fesove francuske kapice. Nekima je vrlo teško palo što su morali odmotati ahmedije Hafiz Ibrahim efendija Proho preksino ć samo što ne plače u džamiji. Gledajući nekada velike ahmedije, čovjek se podsjećao studije dra fra Emanuela Krajinovića Velik turban, pod njim hodže nerna, kad je polemizirao s Miljenkom Vidovićem. Govore6 jučer kako je to teško palo nekim hodžama što su skinuli ahmedije, kaže Esma-hanuma: »E bogme, nek i oni vide, kako je nama teško palo kad smo skinuli zarove.« Na um pade mi, kako su jednom u Faletićima u punca na sofi aks'amlučile Sarajlije, medu kojima je bio i rahmetli Salih efendija Baši ć. Bio je tu i stari muhtar Hasan iz Faletića, koji je nosio fes i oko fesa zamotan debe ć. Kako ga je osvojila vrućina od rakije, skinuo je kapu s glave i stavio je naizvrat pored sebe. U neka doba uzme Salih efendija Hasanov saruk pa ga nata če sebi na glavu. Saruk bio

potežak, pa će Salih efendija Hasanu: »Uh kako je ovo te:ško! Bolan, Hasaga, kako mokš ovo ovoliko nositi?!« »E neka zna:š i ti efendija šta turska vjera podnosi!«

Moj nekrolog o dru Vejsilu Bičakčiću nije štampan u Glasniku VIS-a, kome sam ga predao prije četiri-pet mjeseci. Kako sam razumio, reis ga je odbio, jer je navodno Vejsil akšamlučio, i šlagiran do pred smrt. Tko bi rekao da je reis takav ćistunac i halis musliman bez ikakva grijeha! Jednom, prije jedno četiri godine, došao sam Vejsilu na Bajram ujutro. Sjedeći s njim, a bili smo sami, reće mi kako je bio iza bajram-namaza roditeljima na kaburu i vraćajući susreo se s Kemurom. »Ne mogoh baš mimo nj pro6, a i on pođe prema meni i mubarećleisa mi bajram. Rukovali smo se, što sam mogao drugo! Jesam izgubio abdest što sam mu pružio ruku?«

7. X_I 1962. Na um pade mi jedan dogadaj iz godine 1926. ili 27. iz Mostara. Došao sam bio na ferije (božićne) iz Zagreba, pa jednoga dana odem u Muftijski ured, gdje je moj rahmetli otac bio tajnik, a Hafiz Omer efendija Džabić muftija. Reče mi muftija da je dobio nekakav dopis od Mjesnog odbora Gajreta u Mostaru, u kojem ga mole da se angažira za predavanja koja će održ'ati Gajret u toku mjeseca ramazana. Zamoli me da im napišem dopis, da se on ne može u tom poslu angažirati Otkucao sam dopis i na dopis stavio datum, u kojemu je naziv mjeseca bio narodni — čini mi se veljača. Oko toga se onda stvorila velika afera i napadi na muftiju, a i na mene, jer su pretpostavljali da su umiješani moji prsti. Tuhaf je stvar kako neki ljudi mrze sve što je hrvatsko, a ovi narodni nazivi mjeseci nisu zapravo ni bili hrvatski nego bosanski. Naše stare žene i ljudi su u posljednja dva-tri stolje ća govorili: veljača mačija derača, ožujak lažak, svibanj (drugi svibanj), prosinac (baš ko vuci prosinca miseca).

Za vrijeme prvog svjetskog rata, osobito godine 1918, bila je velika glad u Hercegovini, osobito po selima, a i mi smo se u Mostaru patili. Nismo ba:s' kod kuće nijednog dana ostali bez hljeba, ali su kriške bile tanke, a i ostalo je bilo mršavo i nedostatno. Jednog dana umrije neka mlada žena, mislim da joj je bilo ime Hatidža, a po mužu se zvala Puzić. Djevojačko joj je prezime bilo Humo. Bila je sestra moje dainice, dakle tetka moga imenjaka čatrnje. Bilo je onda malo ljudi na

128

129

dženazama, jer su muškarci bili u vojsci. Zato i nas dvojica odosmo na dženazu, a ne sjećam se da li smo je nosili: meni je bilo dvanaest, a njemu četrnaest godina. Kad smo se vraćali s groblja, naišli smo opet ispred Puzi ća kuća, gdje nas dvojicu svratiše na ru čak. Ne sjećam se je li još kogod bio za sofrom, ali smo se nas dvojica trudila svojski da nadomjestimo ve će društvo. Bila je pe čena kokoš s pogačom, a sjeć am se da je bila i halva. Najeli smo se kao kiridžije i pošli ku ći. Putem Alija, koji je imao još četiri-pet tetaka, re če: »Dao bih ja još jednu tetku za onaku kokoš«.

20. XI 1962. Prekjučer je u podne umro Hafiz Muhamed efendija Pandža, bivši član Ulema-medžlisa i šura reis-ul-uleme merhum Džemaludin efendije Ćauševića. Već gotov hodža došao je u Nuvab na nauke, a u čio je i u Turskoj, u Carigradu. Kao bogat čovjek nije služio u državnoj ni u vakufskoj službi od tridesetih odina ovog stoljeća. Jedno vrijeme je izdavao list Islamski svijet s Munirom Sahinović em, a jedno vrijeme sam. Kad je došla u vakuf nova uprava u 1936. godini, uspostavljanjem Nijabeta, re če mi jednoga dana rahmetli reis: »Reci Fehimu, neka mu nade kakvu službu!« Prenio sam ovu poruku puncu, i merhum Pandža je bio postavljen za vjerou čitelja u gimnaziji, a po Tevdžizidžihet nizamnami postavljen je i za vaiza u Begovoj džamiji. Godine 1938. bio je izabran u Ulema-medžlis, s potpunim brojem glasova bira ča izbornog tijela (devet) i povjeren mu referat baš-vaiza. Porodica Pandža je bila u tri generacije borbena. Djed mu je bio hodža i zbog svojih vazova bio je protjeran u tursko vrijeme u Travnik, gdje je i umro. Ime mu je bilo Isamuddin. Stare Sarajlije bi pri čale da je nakon njegova izgona iz Sarajeva tri dana bio mrak u Sarajevu. Otac Hafiz-Muhamed-efendijin, Šakir efendija, bio je muderis u Atmejdanskoj medresi, član Ulema-medžlisa i vaiz u Begovoj džamiji. Na vazovima bi opominjao i proklinjao one koji ne bi htjeli ostaviti ono za što je on smatrao da se kosi sa šeriatom. Narod je vjerovao da se njegove bedove ukabule i da bi onaj koga bi on u džamiji s narodom prokleo ubrzo nastradao. Tako je prokleo i Safvet-bega Bašagi ća što mu je pisao u Beharu studiju Sto i jedan hadisi-šerif u kojemu je, tumačeći hadis El-ulema veresetulenbzjai, napadao tadašnje hodže zbog zaostalosti, nesuvremenog odgoja ili reakcionarnih shvatanja. Safvet-beg mu je na to spjevao pjesmu Hodži P. Safvet-beg je dobio tabes, i svijet je vjerovao da je to posljedica Pandžine bedove, a on je znao da je to posljedica sifilisa, stečenog u ćerhani u Tekiji ulici, kako mi je i sam rekao. Merhum Hafiz Muhamed efendija, koji je ju čer pokopan na Grličića brdu, bio je vrlo žilav i energičan čovjek. Imao je elana kao rijetko tko, pre-

davao je u školi, pisao u novinama, prevodio s arapskoga,ya Te tako preveo u zajednici s merhum reis-ul-ulemom Cauševi ćem Kur'an Casni, ogroman rad, čenja koji je ondašnja ulema oko »El-Hidaje« napala zbog slobodnoumnih tuma ^ izvjesnih ajeta. To je u činjeno više da udare kopitama izdišu ćeg lava, Cauševića, nego što su uspjeli obeskrijepiti prijevod - koji, istina, ni sje bio bez nedostataka ali koji je ljudski posao savršen?! Napad je bio više na Cauševi ća, dalekovidnog reformatora odmah po prvom svjetskom ratu, nego na Pandžu, koji je ustvari preveo prvih 29 džuzova, a Ćaušević samo trideseti, iako je sigurno imao udjela i u Pandžinu prijevodu. Silnim elanom je radio Pandža u Ulema-medžlisu: sastavljao hutbe, vazio u Begovoj džamiji, išao na teren, ali, iako povjerenjem Spahinim izabran u proljeće 1938. za člana Ulema-medžlisa, nije glasao za Spahu na izborima u novembru iste godine, što su mu Spahe zamjerile. Kad je odmah s početka NDH, čini mi se 10. maja 1941, prošla prva manifestaciona povorka kroz Sarajevo, jedini od hodža u povorci bio je Pandža. Po dolasku u Sarajevo, u proljeće 1942, palestinskog muftije E1-Husejnija, otvoreno je agitirao među muslimanima oficirima u domobranstvu da se upisuju (dobrovoljno javljaju) u Handžar diviziju, a ve ć u ljeto sljedeće godine odlazi u šumu s grupom muslimana omladinaca kao borac i vo đa neke muslimanske oslobodilačke trupe, koja nije bila protiv partizana, ali su oni bili protiv nje. Zarobljen od esesovaca kod Tuzle, predat je, na jedvene jade, hrvatskim političkim vlastima, koje su ga zatvorile na Savskoj cesti, a onda je, na intervencije mnogobrojnih muslimana, pušten s stim da živi u Zagrebu. Svako jutro je išao zajedno s Adem-agom Meši ćem u džamiju, a onda mu je za nekoliko jutara, u prolje će 1945, nekakav pratilac šaptao da ide na oslobođeni teritorij, jer će inače biti likvidiran. Otišao je, obišao Liku i Hercegovinu, došao u Sarajevo krajem aprila 1945, počeo vaziti u Begovoj džamiji kao da se u me đuvremenu nije ništa dogodilo, i onda, negdje, č ini mi se, 3. maja pao u zatvor. Osu đen je od Suda časti na deset godina. U zatvoru je bio vrlo dobar drug, čestit, dosljedan i od svakog voljen!

18. XII 1962. U subotu navečer sam sjedio kod kćeri i zeta familijarno i, medu ostalim, im prič ao kako sam u Mostaru, negdje 16. ili 17. septembra ove godine vidio reis-ul-ulemu u penziji, Hadži Ibrahim efendiju Feji ća. Pitao sam ga, je li preselio u Mostar (sjedio je u baš či hotela »Bristol«, sam), a on mi re če u čistom mostarskom dijalektu: »Svake godine ja do đem po dvaput u Mostar: uz trešnje i uz trgane. Vlasti me dobro paze. Dadnu mi i sad auto kad po đem u Mostar.« Bilo

130

mi je vrlo drago što sam progovorio s njim, jer je kao osu đenik sjedio sarn. Viđ ao sam jedno vrijeme s njim FazIu Kurta. Sutradan sam bio popodne kod Omera Kalajdži ća, pa mu dođe žena i reče: »Hajde, obuci se! Oti đi malo Fejiču, dolazila je Zehra, pa veli da mu se reis tuži što mu te nema nikako.« I onda sažaliivo dodade, mostarski: »Grihu, ne vaja šta od nega rade. Ne će niko s nim da sjedi.« Omerova kć i Zehra je udata za Fejićevim sinom. Omer se spremi i ode, a vidio sam da je išao preko volje. Pitao sam jednom Hamdiju zašto Feji ć ode u penziju, a on mi re če da pitam Mesihovića Seć ir efendiju, da on zna, jer mu je Feji ć kazivao. Iza toga sam bio kod Mesihovića i u toku razgovora ga pitao, ali mi osta dužan odgovor. Prije dvije godine mi ispri ča Omer Kalajdžić , da je Fejić trebao ići u islamske zemlje - Irak, Siriju i ciruge - posebnom misijom, ali je rekao da ne može iz zdravstvenih razloga (angina pectoris), nakon č ega je penzioniran i imenovan Kemura. Fejić nije nikako trpio Kemuru i u ovo šest godina nisu se nikako susreli, osim kad je dolazio sirijski muftija, kad su se susreli na službenoj ve ćeri i jednom slučajno u Mostaru u Vakufskom povjerenstvu. Došao Feji ć u Mostar minulog prolječ a, uz »trešnje«, pa bi se svaki dan svratio u Povjerenstvo da posjedi sa Zuferom Bešlićem, kadijom Serdarevi ć em, Alijom Kurtom ako još koga bude. U isto vrijeme je došao u Mostar i Kemura, punici na zijaret, pa je i on pošao u Povjerenstvo. On na vrata, a Feji ć sjedi unutra s društvom. Kemura uni đe, nazove selam, a Feji ć ustane i iziđ e. Susretne ga netko od poznatih, pa ga valjda upita, kud če ranije, jer se znalo da on dulje odsjedi u Povjerenstvu, a on odgovori: »Dva nač elnika.« - To je bila aluzija na komediju dra Hamida Šahinovića-Ekrema: Dva načelnika. I eto, dok sam o njemu pri čao, on je upravo bio izclahnuo. Čudnovate koincidencije! Htio sam sto puta da ga posjetim, jer je zbilja bio vrlo u čen, ali mi žena nije nikad dala. Sutradan me iznenadiše novine, da je umro, a ju ćer u ponedjeljak, k.lanjana mu je dženaza iza ikindije namaza. Sarajlije ga nisu voljele, gotovo ga nitko nije posjećivao u rijasetu. (Sjećam se da sam ga posjetio na Bajram, kad je prvi dan Bajrama pao na 1. maja pa se nije radilo u kancelarijama. Zatekao sam dvojicu posjetilaca i njegova sekretara. Sjedili smo više od sata, a da n4e nitko došao. Kad smo pošli, susreli smo na vratima Hadži Muhamed efendiju Mujagića. Smeo se kao da je zate čen na nemjestu, pa mi se kao u ispri čavanju, obrati: »Ja, eto, nau ćio ovom mjestu nač initi posjetu.«) Dženaza je bila dosta velika. Kad mu je klanjana dženaza-namaz, pokušali su ga ponijeti na rukama, kao što se visoka ulema nosi, ali svijet nije prihvatio to odlikovanje, i nošen je obi čno kao i svaki drugi građ anin. Po ilumu ga je pripadalo da ga nose iznad glava.

131

Uvijek je pripadao manjinskim strankama. Nije bio ni uz Balji ća ni uz Spahu, a po padu onog kakvoktakvog parlamentarizma, proglašenjem šestojanuarske diktature, odmah ga je Zivkovi ć postavio za gradonačelnika. Bio je impozantan i nije skidao hodžinske ahmedije. I Jefti ć ga je zadržao na položaju i č ak ga imenovao u Upravni odbor Narodne banke u Beogradu. Po dolasku na vlast Stojadinović eve vlade smjenio ga je Husaga Čišić na načelničkoj stolici. Godine 1917. bio je kandidat za mostarskog muftiju, ali je imenovan Mesihović . On se bavio trgovinom tekstila i saraflukom. Čudnog slučaja, da je Kemura na nekoliko dana pred njegovu smrt otišao u Vrnja čku banju i nije mu bio ni na dženazi. Za vrijeme rata, negdje po četkom 1942, otišao je u Italiju zajedno s muftijom Džabić em i Hadži Ahmed efendijom Karabegom, da nagovore palestinskog muftiju El-Husejnija da do đe u Bosnu. Govorilo se onda, da su išli i Musoliniju i tražili da se Hercegovina iskliu č i iz NDH i podvrgne direktnoj talijanskoj okupaciji. Ne znam koliko u tome ima istine, ali mu se li čno nije ništa dogodilo za vrijeme NDH, a iza rata je bio podignut na najviši položaj u islamskoj hijerarhiji u Jugoslaviji. Ne znam kako je bio drugdje cijenjen i do čekivan, ali ga Sarajlije nisu nikako trpjele. Oni i ina če ne trpe Hercegovce, a njega druk čije nisu ni zvali nego Mostarac rezil-ul-ulema. Stariji mu nisu mogli oprostiti što su za njegova vremena otkrivene žene a zatvoreni mektebi i što su mnoge džamije porušene.

28. II 1963. 10. januara je umro Avdaga Nani ć , preko osamdeset godina star, a 11. januara Muharemaga Uži č anin. Za dva dana je nestalo dvojice čaršinlija, čakširaša i feslija, što je velik gubitak za turizam. Avdaga je bio industrijalac drveta. Imao je s bra ćom Muhamedagom i Hadži-Salihom pilanu u Sjeme ću i Hadžić ima. Dobro smo se poznavali još prije rata i često bih se svraćao bratu mu Muhamedagi - više nego njemu - u »mila ć« im kod Careve džamije. Pri čao mi je Muhamedaga kako su po čeli na sitno raditi, pa kad ne bi ništa do podne pazarili, toga dana Avdaga ne bi htio ru čati. Bio je od onih koji ne vole Hercegovce, a mene je, č ini mi se, trpio. S nekolicinom prijatelja bi, dok je mogao hodati, svaki dan išao na novu želiezni čku stanicu i sjedili bi na terasi za stolom, ne skidaju ć i fesa s glave. U dvorištu su bili Akif-aga Spaho (umro u septembru 1961), Bekir Kalajdž'i ć (on je jedini nosio francusku kapicu), Vejsil-aga Ploska i Mujaga Hadžisulejmanovi ć. Muhamedaga Užičanin mi je nedavno pri čao kako je poćeo raditi od 1906. i dobro se sje čao prvog bosanskog štrajka, koji nije nikako razumio. »Kako je mogao svijet štrajkati, a č itava brda suha mesa, sira, kajmaka i masla od vrha Kovaća do tabač ke džamije. A hljeba koliko ti duša ho će«.

132

133

Bio je akšamlučar do valjda godinu-dvije prije smrti, a kažu da je pio i na heftu prije smrti. Pitao ga doktor, kad je dobio udar kapi u mozak: je pio i koliko je pio, a on provaljao kroz zube: »Oka na momka«. Posfiednjih godina života se dosta brinuo za dž'amiju u Arapovoj mahali.

Dženaza mu je bila 2. aprila, a bilo je mnogo svijeta, naro čito iz čaršije, sve do na groblje. Bog mu se smilovao! Još jedan fes manje.

12. IX 1963. 4. IV 1963. Prvoga aprila osvanuo je mrtav Ahmed Kurto u svom ljetnikovcu u Mrakovu. Bio mi je komšija preko baš če, a njegov otac Avdaga bio je sestri ć Hadi Hasan efendije, pa smo nekako bili i rodbinski vezani. Bio je jedan od posljednjih ljudi koji je nosio isidju čivo fes, iako mu je ostala nošnja bila a la franka. Na cedulji mu je bilo nazna ćeno da je umro u 67. godini života, a sam je govorio da ima i sedamdesetak. Bio je momak, alcšamlu čar, a posljednjih godina patenik od srca. Bio je zarastao u salo i vjerojatno težak sto oka. Upoznao sam se s njim kad sam se oženio, pa sam od njega kupovao godinama zelen i vo će. U ono je vrijeme prijateljevao s Haindijom Keškom (Hadžisulejmanović em), pa su zajedno akšamlu čili u »El-Kameru« ili gdjegod u ba:s'či. Kad bi bio pazarni dan kakav veliki godet, zašli bi po mejhanama i hanovima i slušali kako pravoslavni seljaci pjevaju, pa nekad u »El-Kameru«, nakon što bi Lopardija svirao na harmonici i pjevao sevdalinke, progulili se kao ubodenik i zapjevali »trebevi ćku kajdu«. Jednom je u ruždiji (osnovnoj školi na Bendbaši) bila neka đačka priredba, kojoj su prisustvovati i cla čki roditelji, a predsjednik zajednice doma i škole za tu školu bio je rahmetli dr. Vejsil Bi čakčić . I neki oficir stare jugoslavenske vojske, koji je imao u toj školi dijete, prisustvovao je toj priredbi. Kao šarža sjedio je do Vejsila nakon programa, navalio da mu kogod zapjeva koju »nacionalnu pjesmu«, a mislio je na sevdalinku. Vejsil, koji je doveo prijatelje iz »El-Kamera«, ugleda Ahmeta i Hamdiju, pa rekne oficiru, da ona dvojica najbolje znaju nacionalne pjesme. Oficir ode pa ih zamoli, a zamoli ih i Vejsil i naglasi da oficir želi čuti »nacionalne« pjesme. Ahmet i Hamdija se smjeste i zapjevaju onu ariju kakvu su čuli u Karkeljinu hanu, a oficir nemadne kad do čekati kraj pjesme, nego se ispri ča i ode. Kad sam se oženio nosio sam konzum od Hamde Keške. Jednom u Hamde u dućanu kaže mi Ahmed, kad mu je valjda Keško govorio da ja kupujem i skupljih stvari, kao badema, fiešnika, reza ćija i slično: »Pdpazi se ti efendija, da ti se ne popne guzica za vrat!« Stari poštenjaci! Nije im bilo glavno robu prodati, nego i mušteriju nau čiti štednji, a pri starinskim primanjima se moglo i biti solventan samo uz štednju. Kako se nije ženio, brinuo se naro čito za djecu svoga nešto mla đeg brata Muhameda (Hamdije), dovodio im hodžu ku ći, kad su zatvoreni mektebi, a i djeca su njega poštovala i voljela.

Prekjučer je umro, a ju ćer zakopan moj dobar prijatelj Muhamed Bekir efendija Kalajdžić . (Ljutio se žestoko kad bi ga ko zovnuo: Be ćire Be6r-efendija). Umro je naglo. Još 10. IX sjedio je s nekim vršnjacima u kafani Ugostiteljske škole kod Careve dž'amije, a oko tri sata kod ku će umro. Napisao sam za glasnik VIS-a, jučer, još dok nije bio ni zakopan, nekrolog, a ovdje da zapišem što se ondje ne bi moglo štampati. Bio je hrvatski nacionalist, u politici pristas'a Radi ćeve stranke, a Spahu nije nikako trpio. Nije nikako podnosio Paveli ća, a ni Maček mu nije bio drag. Politički mu je bio najdraži Nikola Precca. Kad je jedno vrijeme bio ministar građevina u Stojadinovi ćevoj vladi, davao je neke gra đ evinske koncesije Bekir-efendiji, kao izgra đivanja čatrnja u selima oko Mostarskog blata, pri čemu je neku mrku zaradio, jer je bio dibiduz propao kao izdava č knjiga. Bio je politikant, onaj najopasniji tip provincijskog politikanta, koji zanemari sav svoj život i porodicu bistre ći svjetsku politiku. On je godinama, po najgorem ć nevremenu, ćekao svaku ve čer na željezni čkoj stanici u Mostaru sarajevski vlai i nosio ernju poštu, Politiku i Več koji je dolazio u 23,30 sati i donosio beogradsku ih kući, da bi ih u dušeku čitao do dva sata ujutro. Iako je postojala u Bosni i Hercegovini privredna depresija iza Prvog svjetskog rata, on je mogao i od knjižare i papirnice dobro živjeti. Ali on je volio bistriti politiku, pa bi školska djeca čekala po toliko vremena da budu poslužena, a on ih nije ni primje ćivao govoreći s kojim subesjednikom, lokalnim politič arom, o svemu i sva čemu. Tako je ve ć oko 1920. prestao raditi kao knjižar, a ako se tko sjetio da naru či koju knjigu od prija:s'njih izdanja Kalajdžićevih, mogao je č ekati i po mjesec—dva dok bi mu narudžba bila perfektuirana. Ja sam ga kao mom čuljak gonio da bude ekspeditivniji u otpremi naru čenih knjiga. Nije dao pro ći mimo radnju, da ne svrati poznanika i prijatelja, kojemu bi odmah naručivao kahvu rahat-lokum. Tako je i mene častio sam Bog zna koliko puta, a ne znam da je ikad htio dozvoliti da njega netko drugi časti. On je bio u talćo teškoj situaciji da bi clijete došlo od ku će njemu na dućan i tražilo dva dinara da kupi kukuruzna braš'na za pure, a on bi jedva sabrao po

džepovima dva dinara. Za novine je uvijek imao. U takvim sam se situacijama vrlo neugodno osječao kad bi se on s djetetom došaptavao da ja ne bih čuo šta govore. Mogao je govoriti koliko drugih petorica, da bi ga pjena po ustima obijelila. Nekad bi to bilo vrlo amiz,antno kad bi on hvatao subesjednika za kaput i dokazivao mu ispravnost svoje teze koju je momentalno zastupao. Onda

135

134

subesjednika, koji bi nekad i protiv svoga uvjerenja branio neku misao koju je Bekir napadao, obratno, - po č eo psovati: »Jebem ti suret« »Jebem ti glavu mahnitu«. Mene je volio kao malo koga izvan svoje porodice, a ja sam se griješio o njega, jer sam ga vrlo rijetko posje čivao. Uglavnom bismo se petkom iza džume vidjeli, ali je nekad prošlo i po više petaka da se ne vidimo. Kad je mogao, dijelio je neopisivo mnogo. Bio je džomet kao rijetko tko. Kad nije imao sredstava, bio je strpljiv i nije nikom dosadivao. Iako se rahmetli Musa Ćazim Ćatić tužio u pismima svojim prijateljima na Bekir-efendiju, ja vjerujem da je to bilo samo zato što ga je Bekir htio malo obuzclati. Kad ga je doveo u Mostar 1913, dao mu je stan u svojoj ku ći, a pretplaćivao ga je na hranu u a:s' činici, pored redovne plać e koju mu je davao. Ali Cazim nije nikad mogao dugo bez pi ća, pa bi se provalio i plaću potrošio s društvom, a onda bi prodao abonman u aš činici i njega zapio. Be ćir ga je ružio naravno, i dalje za nj plaćao. Pričao mi je, kalto je Ćazim osobito poštovao hadžinicu, Bekirovu mater, i stidio se pred nju pijan do ći, ali kad bi već došao, molio bi je za oproštenje, uzimao abdest i po ćeo Jasin učiti za dušu harNi, Beldrovu ocu. Godine 1945, kad sam bio u Zenici, poruč io sam mu da mi pošalje Šuruti-salata i drugih knjižica. Odmah mi je poslao jedan obilat paket brošura vjerskog sadržaja, koje sam razdijelio supatnicima, koji su ćnda marljivo čitali njegove knjižice, a koje su se povla čile među pitomcima još nekoliko godina. Radovao se iskreno svaltom napretku muslimana, posebno uspjehu svaltog mlađ eg književnika koji bi štampao makar kalto tanku knjižicu. Bog mu se duši smilovao!

kad sam se oženio, stanovao sam najprije kod njega u Adžemovi ća ulici Fungirao je i kao zastupnik moje žene i svjedok na vjen čanju. Bio je nekad bogat i bogato oženjen polusestrom moje punice. U mladim danima bio je pravi sportsman. Kad je osnovano muslimansko kotura čko društvo u Sarajevu »El-Kamer« bio je izvršujući član i renomirani bicildist. Agrarna reforma je i njega prili čno ogolila, ali je imao još i nešto najamnih kuća, pa je od Itirija dobro živio, a imao je i ljetnikovac u Koševi više Državne bolnice. Tu je i umro, jer su mu kirajdžije zaposjele ku ću u Sarajevu, koja se nešto prije njegove smrti potpuno srušila, jer je bila od ćerpiča, a pričinjala se dosta lijepom i prostranom. Pomalo je bio hvalisav svojim vo ćkama koje je sam kalemio, a koje su mu sarajevski momci pljačkali na očigled. Imao je sreću s djecom, pa su mu sin Dževad, a prije njega kći Šemsa završili medicinski fakultet u Zagrebu. Nije mogao kćeri oprostiti što se udala kratko vrijeme prije diplomiranja, pa nije diplomirala pod prezimenom Ćurčić, nego Ramović . Sa Dževadom se osobito ponosio, jer taltvog lije čnika nema na daleko. A zaista je dobar mladi ć! Jedna žena ga je na tevhidu prvi dan ovako okarakterizirala: »Nije ništa radio, a dobro je živio.« No on je radio kao ekonom, a imao je i nekaltve zemlje, koja se vadila za rudarske (topioni čarske) potrebe iz njegove baš če u Koševi. Nekad je držao i rasplodnog jarca. Uvijek se gostima radovao i do čekivao ih usrdno. Ialto je iza rata stanovao daleko od džamije, čini mi se da mu nije prošla nijedna džuma, a i uz ramazan je išao u cižamiju na Bjelavama. Ponekad bi se i kod njega u Koševi kurisao džemat za teravih-nam4z. Allah rahmet ejle!

13. IX 1963. Za vrijeme rata bio je veoma strašiv od bombardiranja. Jedno vrijeme, u ljetu 1943, stanovao je u Haniću, pa smo se svaltodnevno viđali, jer sam ja ljetovao u Faletićima i išao na posao u Sarajevo. A kad su bombardiranja u 1944. učestala, i kad je izgrađ eno sklonište u pećini pod Babića baščom u Topliku, on se kao pe&nski prač ovjek zavukao u najdublju dubinu pe ćine i slabo je izlazio i do pred samo sklonište. Bio je ve ć postao smiješan jer je u pe ćini i noćivao i hranio se. Hadži Hafiz Smail efendija Fazli ć, imam Cekrčijine džamije, prozvao ga je tada »Preduzbuna« i taj mu je nadimak ostao i poslije rata.

I. XI 1963. U srijedu 23. oktobra umro je nakon dvodnevnog bolovanja od gripe Muhamed-Hamdi efendija Ćurčić u 75. godini života. Bio je tetak moje žene, a

Danas vidjeh oldjaštren svoj članalt o Kadićevu Mevludu u Glasniku VIS-a. Počeli su mi zapišavati kojekakvi cuclti koji su u dupku mijesili ćerpič dok sam ja štampao pjesme i pripovijesti u prvoklasnim revijama, a ure đivao sam časopis prije nego su oni u mekteb pošli. Vakat slamu prodaje.

I. II 1964. Prekjučer je umro, a ju čer mu je klanjana dženaza i zakopan je na a Grličić brdu Abdullah efendija Fo č ak, muallim, imam i hatib na Vratniku. Bio je vrlo ćestit starina, a dženaza mu je, uza svu poledicu i snijeg, bila ogromna. Rijedak je sada slu čaj da dženaza polazi od ku će pred Begovu džamiju i odatle na groblje, a njemu je u činjena i ta poćast, da je kroz čaršiju nošen na rukama, visoko iznad naroda, kakva se po ć ast daje samo uvaženim ljudima. Kad smo bili

136

137

kod sebilja na Baščaršiji, rekoh Salki Sokoliji: »Hajdemo ga di ći na ruke!« Pristade i ponesosmo ga mi, a onda prihvati i drugi svijet, sve tako do džamije. Glavno je povesti nešto i onda svijet prihvati, pa tebi i ne treba dalje u čestvovati. Bezbeli će o njemu biti pisano u Glasniku VIS-a, a ja da spomenem ono što se obično ne spominje. Bio je politički pristaša Spahin, pa na petomajskim izborima 1935, kad se čkoj listi s Mačekom, a nije bila opoziciji dozvoljena Spahokndirzje nikakva agitacija, na sam dan izbora Abdullah-efendija je izišao na Vratnik, gdje je u mektebu bilo biralište, pa ispred mekteba šetao tamo-amo, s ma čkom u naramku, gladeći ga i na taj način demonstrirajući za Mačeka i Spahu. 13. III 1%4. U subotu 29. februara umro je Ejub Arnautovi ć, a u nedjelju je zakopan na Hambinoj carini. Poznavo sam se s njim otkako sam došao u Sarajevo. Bio je podvornik u Islamskoj štampariji. Kako je i stanovao na Hambinoj carini, a bio je brz kao vjetar, uspio je brzo pokvariti srce, pa mu je otkažalo godinu i po nakon što je penzioniran. Proučio sam mu na kaburu Amenerresulu i Elif lam mim - teberruken. Bio je dobar čovjek, a volio je i maznuti rakiju - »u šerbe mu se na ni svit stvorila« - što bi rekli Podgor čani. Kao i svaki rođeni Sarajlija nije znao re ći Ejjub, nego Ejub.

U utorak 10. marta umro je Hadži Muhamedaga Handži ć, otac rahmetli Had^i Mehmed-efendije (koji je umro u ljeto 1944), vrlo poštovan starac. Begova džamija u srijedu na i ćindiji bila je puna do za vrata, što se rijetko doga đa posljednjih godina, osim na Bajram. Sad je poluprazna i petkom na džuma-nama zu: onakva džena7a, nešto malo ve ća, bila je kad je umro Harlži Mujaga Merhemi ć. Bio je poznat kao narodni liječnik i ljekar. Pravio je razne »mehleme« protiv čireva, upale sise, protiv »divlje kosti« itd. Ni službena ga medicina nije progonila. Navodno da su i neki liječnici od njega zapisivali izvjesne lijekove. Bio je velik sabir. Kad mu je umro sin Had*.i Mehmed efendija, kažu da ni suze nije pustio, a tješio je had^ijine drugove iz »El-Hidaje«, koji su kao djeca plakali. Allah rahmet ejlesin! >^

Jučer je iznenada umro moj komšija Adil Džipa, a danas, 13. marta, je zakopan. Dok ga nisam poznavao, kažu, da je bio veliki pijanac, a imao je ženu i

dosta djece. Žena mu Hola, k ći je bivšeg ministra pravde u Turskoj carevini, za posljednjeg halife, Ali-Ruždi efendije Kapi ća, starinom iz Počitelja. Kao ministar potpisao je ukaz kojim se Mustafa Kemal-paša Ataturk osu đuje na smrt, pa je morao bježati iz Turske. Došao je u Sarajevo i bio je profesor u Šeriatskoj sudačkoj školi. Međutim, bio je zaboravio hrvatski govoriti, pa i misliti - toliko se uživio u turski jezik -, da je kao nastavnik bio vrlo slab. A bio je i kandidat za prvog reis-ul-ulemu. Kći mu Hola, žena Adilova, bila je strpljiva žena, koja je pokrivala mahane muževe. A onda se prije sedam-osam godina naglo okanio alkohola, povukao se u kuću, a jedno vrijeme je bio čak i kao poludio. Onda su ga animirale komšije, da se malo otrese te povu čenosti, pa je počeo dolaziti u džamiju. Bio je vrlo redovit posjetilac naše mahalske džamije na jaciji, a i u drugim džamijama je klanjao često druge vaktove. No raniji neumjeren život mu je ruinirao i srce i jetru, a imao je i še ćernu bolest, pa je iza ru čka jučer naglo umro. Kad sam došao nad nj bio je još topao, ali puls nije udarao. I da tragedija bude još veća, njegova Hola, koja se nije nikud iz ku će odmicala, otišla je prije desetak dana s najstarijom k ćerkom, nakon više od trideset godina, u Tursku, gdje joj živi brat Rebi i jedna sestra. Jedan džematlija manje, a ho će li itko ustupiti u prvi saf (i jedini) na njegovo mjesto? Allah rahmet ejle. 1. IV 1964. Sinoć su otišle hadžije iz Sarajeva u Beograd, a danas će avionom u Kairo. Među njima je i Hadži Mujaga Strik, koji kao bedel ide za Alagu Stupca iz Mostara. U ovom tefteru ima negdje naprijed i njegovo ime spominjano - bezbeli negativno, ali ja mislim da sam griješio. Ve ć sam jedan podatak, da je bio bibliofil, da je kupovao i kompletirao preko četrdeset godina knjige, novine i časopise muslimanske, dovoljan je da ga prekvalifikuje za kulturna čovjeka. Išao sam u pretprošlu nedjelju u Mostar, gdje mu je obavljen ikrar i u čena hadžijska dova, pa sam navukao tešku gripu, kakve nisam odbolovao od »španjolke« 1918.

Jutros vidjeh da je umro Hasaga Tabakovi ć (Duboković), moj komšija iz Hrvatina, u 94. godini života. Bio je čestiti zanatlija (abadžija), a sje ćao se ulaska Svabe u Sarajevo, kad mu je otac poginuo u blizini Alipašine džamije. Veoma je volio moju porodicu, osobito Fehima, a ja sam ga obilazio svakog Bajrama,

138

139

makar s nogu. Nosio je starinsku nošnju, a silazio je ponekad posljednjih godina i u čaršiju. Vazda bi se srdačno upitao za zdravlje i porodicu. Allah rahmet ejle!

17. VII 1964. Bio sam na godišnjem odmoru, kad je u Sarajevu u srijedu 7. jula izvršio samoubojstvo Ibrahim Muzcledžija, posljednji potomak stare sarajevske porodice, u 69. godini života, bacivši se sa stijene na Jekovcu. Ne zna se šta ga je natjeralo na ovaj korak. Od njegove poluteti čne Sidike hanume Spaho sam čuo da je bio namaš čija, beš vakat, a znao sam se s njim odavno. Dolazio je u »El-Kamer«, a ne znam da je pio. Ja ga se sje ćam da je dolazio uz ramazan u »El-Kamer«, gdje se poslije teravsije do prvog topa igralo na karte »domina« i »Hamzikona« (1'm Hause Kohn). Cini mi se da nije nikad igrao, nego da je kibicirao. Pogotovo nije u sobi gdje se igrao Harrizikon i gdje se karta prodavala (u ono vrijeme prije tridesetak godina), po 50, 100 i do 200 dinara. Sje ćam se jednom da je rahmetli Edhem-aga Bi čakčić igrao kartu za 400 dinara, a za istim stolom je sje'dio i igrao i njegov šofer. Bilo je ljudi koji su za no ć gubili i do dvije-tri hiljade dinara - dalde jednu dobru mjese čnu plaću srednjeg državnog činovnika. Rahmetli Nudžeim Muhibi ć je kupio »pinku« od svake »ture« za »El-Kamer«. Ibrahim je imao starijeg brata Mehagu, koji je svršio trgovačku akademiju, ali je također bio neženja kao i Ibrahim. Umro je prije tri- četiri godine, pa se tako Ibrahimovom smr ću ugasila loza Muzdedžija u muškoj lozi, dok su im ostale dvije sestre udovice. Muzdedžije su bile veoma bogate. Imale su ku ću nasuprot novog Jevrejskog hrama u ulici koja se sada zove ulica Jugoslovenske narodne armije. Ku ća je imala veliku avliju i baš ču, s mnogim cvijećem i povrćem. Ne znam da su gdje imali kmetova begluka, a imali su ogromnu površinu livade na Marindvoru, niže sadašnje katoličke crkve. Sada:s'nji put i tramvajska linija prema novoj željezničkoj stanici idu preko nekada:s'njeg njihova zemliišta. Na jednom dijelu toga zemllišta, uz samu staru željezni čku prugu, gdje su stajali i odalde su polazili ilidžanski vlakovi, bila je sagrađena jednokatna kućica, koja je služila kao kafana, a pred njom je bila ljetna kafana, gdje je svijet sjedio i čekao polazak vlalća. Kafana je bila veoma frekventna ljeti. Sje ćam se da je zemliište bilo nekad zasijano žitom, a ponekad se kosila livada i plastilo sijeno. Svijet ih je osu đivao što na tom zemliištu ne zidaju najamne ku će što ne isparceliraju zernljište i prodaju ga, jer je pred drugi svjetski rat ovo zemljište bilo na velikoj cijeni, a oni ga nisu htjeli prodati. Tako im je otišlo džabe. Za staru kuću u ulici JNA koja je porušena i na mjestu koje su izgrađene modeme najamne ku će, dobili su i oni lijepu novogradnju u Toromanovoj ulici,

sigurno s mnogo većim konforom nego što je bila njihova stara ku ća. Za »Livadu« (tako se i zvala njihova »Kafana Livada« na Marijindvoru) i onih tridesetak dunuma zemlje mogli su sigumo dobiti desetak milijuna predratnih dinara, ali nisu htjeli prodati. 'Takav je bio i njihov tetak Hilmaga Saha čić, otac Sedike hanume Spaho. Kad su sarajevski Sefardi htjeli praviti novi veliki hram, htjeli su kupiti od njega kuću, koja je imala golemo dvorište i ba:š ču sve do obale. On im zatražio milijun dinara. Oni su imali jedno zemljište koje je grani čilo s Hilmaginom kućom, ali im nije mogao izići hram onih dimenzija ako ne kupe i Hilmaginu ku ću Makar da kuća nije vrijedila ni 300.000 starih dinara, davali su mu pola milijuna i dalje primicali do 700.000 dinara, ali on zaustio milijun i ni pare manje. Nisu mu kuću kupili, nego su plan hrama modificirali, tako da je kube na zgradi, zbog toga što je hram bio dulji nego širi, dobilo elipti čnu osnovicu. Za milijun dinara je Hilmaga mogao napraviti, mjesto svoje stare ku će, dobru trokatnicu, sa šest do osam modemih stanova, ali bi mu i to propalo, kao što su i za staru ku ću njegove kćeri dobile nedavno manje novih dinara nego su Hilmagi nudili Sefardi kad su htjeli graditi hram. Mogao se jedino tješiti time, ako je to neka utjeha, da nije htio dozvoliti Jehudijama da grade kako su oni naumili i željeli.

19. IV 1966. U subotu je umro, a u nedjelju 17. o. mj. je zakopan Husejn efendija Kadić, rodom iz Vlasenice. Bio sam javio da ću u subotu navećer u Mostar, pa se ne mogoh od »Bakija« vratiti ku ći u 16 sati, kad pročitah partu Husejn-efendijinu. Umro je u 82. godini života. Upoznao sam se s njim u jesen godine 1929. Ja bijah izdao kalendar Musa Cazint Catić za 190. godinu, za koji sam sabrao nešto oglasa, a i rahmetli otac, koji se strašno bojao kamata i nikad nije htio dizati zajma ni potpisivati mjenice, potpisao je iznimno meni mjenicu na dvije hiljade dinara, kojom sam platio štampu. Kalendarij sam preuzeo iz kalendara »Napretka«, s tim što sam neke kršćanske datume i godišnjice (rođendan dan smrti nadbiskupa Stadlera i sl.) izbacio. Kvalitetno kalendar nije značio gotovo ništa, a uvodnik je imao ćetiri retka, od kojih dva protiv sv. Save. Cenzura ga je zaplijenila, a štamparija je meni prethodno poslala deset primjeraka, od kojih se jedan nalazi u Sveu čilišnoj knjižnici u Zagrebu, a jedan sam prodao poslije izlaska iz zatvora Arhivu grada Sarajeva. Kud se ostalih osam komada djelo, ne znam. Kako su zaplijenjeni stavci bili u dva tabaka, a svega je kalendar imao četiri tabaka, predložio mi je štampar Krvari ć, da preko nekog urgiram kod šefa

140

policije Fehima Musakadića, da mi se vrate dva tabaka bez zaplijenjeni.h mjesta, da bi se onda ona druga dva tabaka nanovo štampala. Zaplijenjena je bila u njima pjesma Cazimova Onim kojih se ti če, uz naprijed spomenuti moj »uvodnik«. Ne znam tko me je uputio na Fehim efendiju Spahu, koji je onda kao penzioner radio u Vakufskoj direkciji kao vakufski mufettiš. Odem mu i izložim stvar, a on me odvede Husejn-efendiji Kadi ću, koji je onda bio direktor vakufa, i izloži mu stvar. Ne sje ćam se šta mi je Kadić obećao, ali nije bilo nikakve fajde, i tako moja »izdava čka djelatnost« bi u zametku uništena. (Jedna digresija: Dug sam ja dugo nosio i mjenicu prolongirao svaka tri mjeseca, pa ni kad sam se zaposlio kao urednik Novog Behara ni kasnije kad sam postao profesor Srednje tehni čke škole - prva plaća 1.940 dinara mjese ćno, a od Novog Behara hiljada - ne umjedoh se riješiti duga. Tek negdje 1932. ili 1933. dade mi Hamdija pare da se razdužim, a da njemu vratim kad mognem. Vra ćao sam mu tek kad sam se oženio po 200 dinara mjese ćno, a to je trajalo i nakon mog povratka iz Podgorice u Sarajevo, 1. aprila 1935.) S Husejn-efendijom se nisam druflo, a on je bio velik ahbab s Fehim efendijom, koji ga je, kako sam kasnije saznao od Edhem efendije Mulabdi ća, doveo iz Grač anice, gdje je bio sreski načelnik, za vakufskog direktora. Doktor ga nije trpio, jer je bio politič ki opredijeljen kao Maglajlićevac, za koga je i agitirao pred izbore, ali je valjda nakon potpune propasti JMNO ipak bio za Spahe, dok je kao njihov kandidat izabran za direktora vakufa. Ne znam ni od koga sam ni kad sam ćuo, da je bio mušterija mojoj svasti, rahmetli Seniji, a vjerojatno bi mu je Fehim efendija i dao, iako je on bio stariji od Senije i dvadesetak godina, da ona nije bila poklonila ljubav drugome. Kadić je bio izabran i za narodnog poslanika na izborima koje je sproveo Pera Živkovi ć godine 1931. i vještim makinacijama uspio je u agrarni zakon unijeti član po kojemu se zemljište koje pada pod udar agrarne reforme pla ćalo daleko skuplje ako se nalazilo u radiusu od jedan kilometar, od kojeg lje čilišta, banje... i čardaka. I kako se njegovo zemljište, koje je na taj na čin unovčio za nešto oko četiri milijuna ondašnjih dinara, nalazilo u odre đenom radiusu njegova čardaka, time su bili unaprijed za:s'ti ćeni njegovi interesi. Po tom zakonu su naplatili neki zemljoposjednici velike pare (Rizabeg Čengić , pa dijelom i moj punac i brat mu Mustafa za zemlje u Kiseljaku) u agrarnim obveznicama, koje su bile, za razliku od onih krnetskih i beglu čkili iz 1922, bolje od nominalne. Kad je izbila agrarna afera - ja sam u to vrijeme bio u Podgorici - odležao je i Husejn efendija u istraž'nom zatvoru, a i dosta drugih, pa i advokat dr. Safvet Zečević . Ovaj potonji je zaradio advokatišu ći za nepismene i polupismene age i begove, više nego ijedan od njih, jer su mu, pri čalo se, kao honorar davali po 2 5 °/o obveznica samo da im ubrza i izgonja naplatu. Za nadgrobni spomenik Safvet-begu Ba:s'agi ću dao je hiljadu dinara.

141

Nismo se družili, samo se pri susretu pozdravljali. Ali kad smo se našli u zatvoru u Zenici, kaino je on došao na izvršavanje kazne od četiri godine, sprijateljili smo se. On je bio težak astmati ćar, kojemu je nekad trebalo u činiti i hizmeta, pa bih niU i ja pomogao istresti posteljinu, ili bi mu kadgod donio iz parnog kazana vrele vode, a on bi prethodno u konzervu nasuo sira, suha l ćruha i bijelog luka s maslom, pa bi to onda zapario vrelom vodom i podržao pod pokrivačem dok se umekša. Tako bismo č esto pojeli poparu od njega, a od mene popili kahvu. Izišao je iz zatvora 34 dana prije isteka kazne, a jedan je od bivših zatvorenika koji je dobio obnovu procesa, na kojemu je ustanovljeno da je bio bigajri hak suđ en, i to na osnovu krivog podatka u knjizi prvoj Zapisa iz NOB Rodoljuba Čolakovića, u kojima je pisano da je s bra ćom Ragibom, Galibom i Šefkijom i Božidarom Bralom održao sastanak koga od Srba u Vlasenicama i vlasenič kom kotaru treba likvidirati. Dokazao je da od 1940. nije nikad otišao u Vlasenice, a kao Srbin-musliman je u NDH bio omražen i gledalo mu se skinuti glavu, da nije imao zaštitnika me đu muslimanima Hrvatima, a osobito ga je štitio brat mu Šefkija, koji je bio veliki župan u Slavonskom Brodu. Braću su mu ubili eartizani u Han-pijesku, ali on ne bi dao re ći da su ih ubili partizani, nego neki Zidov iz Vlasenice koji je bio u partizanima. Šefi ćija je bio suđen kao zamjenik velikog župana na su đenju u Tuzli valjda 1945. i oslobođen je nakon istražnog zatvora, a spasio ga je i Husejn-efendija. Me đutim, kad se Šefkija spremao pobje ći iz Jugoslavije u Tursku negdje oko 1947, uhvate ga i nađu mu u džepu dva pisma s kompromitiraju ćim podacima, pa bude osuđen na smrt i kazna bi izvršena. Husejn efendija je bio Srbin, kakva bi ćovjek mogao rijetko naći i među Srbima pravoslavcima. Po njegovu naziranju ni četnici koljači nisu bili neki naročiti griješnici i uvijek bi za njih nalazio neke olal ćotne okolnosti, da su na pr. muslimani bili ustaše, da su za okupatore i sl. jednom rekao da su četnici u Šahovi ćima i Pavinu Polju u Kad sam Sandžaku poldali oko petsto muslimana 1924, a da se onda nije ni znalo da će nekada biti ustaša (bilo je to u vrijeme Davidovi ć-Korošec-Spahine vlacie u sto dana), on je branio pravoslavne Crnogorce, jer su tobože oni muslimani, šaka prestrašenog jada, htjeli di ći ustanak u onom kraju. Uz ramazan je postio i pohodio džamije, ali je bez ramazana redovito akšamlučio i to po najgorim pajzlima. Jednom sam ga prije tri četiri godine vidio uoči ramazana, gotovo pred ikindiju, dobro vesela, pa kad mu prigovorih, on reče da će do akšama sve izvjetriti. Sretali smo se č esto u Miloša Obili ć a ulici i ja bih ga sustizao kacl se iz posla vraća nekad uvečer kad se vraćao s akšamluka. Ponekad bih požurio da me ne opazi, jer je ina če valjalo ostaviti po dvadeset minuta umjesto tri- četiri, jer

142

143

je on svaki čas zbog astme zastajkivao. A nekad bismo se razgovarali putem, zbog čega sam zakašnjavao na ru čak večeru. Posljednji put sam ga posjetio pred ramazam 1965. Ve ć nije izlazio, a bio je zakosatio i posijedio. Re če mi da mu je prešlo osamdeset godina i da je rahat putovati. Provodio je vrijeme u ležanju, spavanju, čitanju novina i učenju u Kur'anu. Često bi mi rekao nakon što me je upoznao: »Ja te nisam volio, ali sam te zavolio kad sam te upoznao i uvjerio sam se da sam o tebi krivo mislio. A nisam te mrzio zato jer si bio Fehim efendijin zet. Ono je bio jedan izuzetan čovjek nek znaš, pametniji je bio od Doktora.« Imao je običaj reći, kad bi prošlo malo više vremena da se ne bismo sreli: »Gdje si, Allahun kuli? Što mi ne do đeš?« Jednom mi je govorio da mu dolazim da mu pišem nekakve memoare, odnosno da mu ih ispravljam. Možda sam i pogriješio što se nisam prihvatio toga posla. On je jedno vrijeme bivao na takvim položajima u na's'em društvu da je imao šta i vidjeti i čuti. Neka ga Allah afv i magfiret učini!

25. VII 1967. 17. jula umro je u Sarajevu Hamid Dizdar, književnik a sutra je pokopan. Posljednji put sam ga vidio 1. jula nave ćer u njega doma. Bolovao" je oko pola godine od ciroze jetre, a čini se da je imao i rak. Poznavao sam se s njim blizu pedeset godina. Bio je u mostarskoj gimnaziji neko vrijeme, ne sa mnom u istom razredu, nego, čini mi se, s Abdurahmanom, a kasnije je bio u internatu u Tuzli. Gimnaziju nije završio, a jedno vrijeme je bio u kancelariji Jalde Milovi ća u Stocu. U Sarajevo je došao, mislim, godine 1929. i zaposlio se u Jugoslovenskoj pošti. Radio je kao reporter, a kako je imao i književnih ambicija i sposobnosti, ure đivao je i književnu rubriku. Odatle je dolazio do knjiga koje su dolazile u redakciju na prikaz, pa ih je prodavao antikvarijatu, odnosno antikvar Bu čuk mu je davao u zamjenu antikvitete, a od Hamida dobivao nove knjige koje su se bolje prodavale. Hamid je tako stvorio jednu vrlo vrijednu biblioteku, tako reku ći bez ikakvih žrtava. Jedan jedini put sam u životu imao privatnog tužioca, a to je bio Hamid. Tužio me je za jedan članak o Gazi Husrevbegovoj biblioteci, koji sam napisao i štampao u Novom Beharu. Materijalna je istina bila u mome članku, kojim sam opovrgavao navode njegova članka, ali sam preletio i uvrijedio ga, zbog ćega se i sad stidim. Obojica smo osuđeni na zajedničko snošenje sudskih troškova, a to je onda bilo otprilike 200 dinara. Njega je branio advokat Jokanovi ć, mene Avdo Salihbegović , i tako je ispao remi. Ustvari Jugoslovenska pošta, velikosrpski

list Metodija Kujića i Radmila Grđića, uvijek je pomalo zabadala u muslimanske probleme, donosila ponekad zlonamjerne vijesti, a Hamid je tamo radio. Više list nego Hamida htio sam opatrnuti, ali ispalo je da sam u članku napisao neukusnost, da »Dizdaru fali oko koje gleda i vidi istinu«. Brzo smo se iza toga pomirili, jer se nismo zapravo ni svađali. Kad sam g. 1929. htio izdati kalendar Musa Ćazim Ćatić za godinu 1930. pozvao sam i Hamida na suradnju i pitao ga da je Hrvat, jer sam samo od Hrvata muslimana primao suradnju. On mi je odgovorio da je Hrvat i obe ćao mi suradnju, ali nije ništa poslao, i tako sam ja kalendar štampao bez njegova priloga, ali je zaplijenjen. Nekad kasnije sam pisao o ovom kalendaru. Čini mi se da je to bilo 1940, a članak je stajao u redakciji Hrvatske revije u Zagrebu čitavih deset mjeseci, što se u ono vrijeme nije nikad dogodilo s mojim rukopisima. Tek kad je došao Ante Martinović za komesara u Maticu Hrvatsku i za urednika Hrvatske revzje, iza:s'ao je taj članak, a onda je Hrvatski dnevnik u Osijeku donio članak (bilješku) pod naslovom Hamid Dizdar - Hrvat. Iza toga je došla NDH i Hamid mi jednom reče kako mu je dobro došao onaj moj članak.* Ahmed Muradbegović ga je uzeo za šaptač a u sarajevsko kazalište i suradnika u Hrvatskoj pozornici, ali se povezao u Kazalištu s komunistima, pa je bio i zatvaran, ali ga je turski merhamet izvadio iz zatvora. Kad je Kazalište gostovalo u Mostaru i Hamid išao u Mostar kao šapta č, nije mogao odoljeti da se ne vidi sa svojim bivšim šefom Radmilom Grdi ćem, koji je u to vrijeme u okviru jedne četnič ke jedinice bio u Mostaru, gdje su ga jedne ve čeri pretuldi neki ljudi (ustaše komunisti, tko bi to sad znao!). Hamid ga je posjetio u nekoj kući u Luci kasnije mi kazivao kako ga je Radmilo lijepo primio, ali je krvavo prijetio svim Hrvatima i muslimanima, a posebno muslimanima Hrvatima. U zatvoru u Zenici 1945 kazivao mi je tipograf Marko Slijep čević kako je Hamid donosio njemu za četničku komandu »100« ('Borota) četkovni otisak svakog broja Osvita. Kad sam izišao iz zatvora i bio bez sredstava, prodavao sam Arhivu grada Sarajeva, kojemu je Hamid bio direktor, nešto ostataka od svoje bivše biblioteke i korespondencije. Plaćao mi je dosta dobro, ali sam bio uvjeren da je bolje stvari sebi otkupljivao. * U vrijeme kada je A. Nametak poslao taj svoj prilog postavljen je u Maticu hrvatsku komesar Ante Martinović , koji je udaljio s položaja predsjecinika F. Lultasa, raspustio Matičin odbor, a uredniku Hrvatske revije onemogućio da dalje uređuje taj časopis. Gocline 1941. (br. 2) uredio je Hrvatsku reviju još urechnk Blaž Jurišić , ali je neke tekstove komesar rnijenjao i izdao list anonimno; 1941., br. 3 i 4 uredio ju je »redakcioni odbor« (pod komesarijatom); 1941., br. 5-12 i dalje do 1943. urednik je bio Marko Covi ć. Dakle, Ante Martinović nije nikada bio urednilć. Hrvatske revije (Zbornik radova sa znanstv,enoga skupa Zivot i djelo Blaža Juriši ća, Zadar 1992, str. 129). – Primjedba B. Rako

145

144

Saznao sam da je i on iskusio zatvor, kazivao mi je da ga je neka žena otkucala kao pristalicu Informbiroa, a da on to ustvari nije bio i da je bio na Golom otoku. O tome nije htio govoriti. Kad sam radio honorarno za Leksikografski zavod u Zagrebu, ispisuju ći članke i beletristiku iz sarajevskih listova iz austrijske okupacije, davao mi je listove da ih nosim ku ći. Dogodilo se da sam povodom izbora Ive Andri ća napisao članak Naš prvi Nobelovac, koji sam predao redakciji Glasnika VIS-a u SFRJ, koji ga nije donio. Taj ćlanak je otišao u inozemstvo, časopisu Bosanski pogledi, koji ga je objavio. U njemu je bila jedna uporedba iz Andri ćeva opisa nabijanja na kolac na višegradskoj ć upriji onog seljaka koji je rušio skele, sa sličnim opisom nabijanja na kolac jednog arapskog felaha koga je ubio Napoleonov opunomoćeni general za Egipat, Kleber. Htio sam da dokažem da nabijanje na kolac nije samo »privilegija« Turaka, primitivaca, nego da su i »kulturni« Francuzi to isto radili, pa č ak su i romanijski četnici nabili na kolac Mustafu Dovadžiju, partizanskog kurira iz Sarajeva. Kad je ovaj članak bio objavljen u Bosanskim pogledima zvat sam na odgovornost, pa mi je re čeno da im je Hamid rekao da sam ja autor članka, jer sam ga upozorio na članak u Sarajevskom listu, gdje je izišao onaj opis ubojstva generala Klebera. U Bosanskim pogledima nije štampano moje ime, nego pseudonim M. H. Stupac. Jednu godinu iza toga Hamid se gotovo skrivao od mene, ali kako smo u blizini stanovali i bilo je prilike da se susretnemo na izlasku s posla, kad bi me vidio, uvijek mu je plamen udario u obraz, ali ja sam preko toga prešao i oprostio mu, iako mu nisam nikad rekao da sam zbog toga bio pozvan na istintak. Obilazio sam ga ć esto i u bolnici i kod kuće i žao mi ga je bilo, naro čito zato jer je mogao biti i bolji kao č ovjek. Bio je on od tijesta od kojega se može stvoriti i najbolja pogač a. Izgleda da mu je žena bila veliki akrep i da mu je svojom ljubomorom krv pila, a uzroka za ljubomoru je i bilo. Pokopan je bez vjerskih obreda. A tko zna, možda je ipak posljednja iskra njegove svijesti bila monoteisti čka i islamska. Da ga Bog afv i magfiret u čini!

29. VII 1967. Prekjuč er saznah da je Hamid bio »ukraden« iz ateisti čke kapele na centralnom groblju, da je okupan u muslimanskoj kapeli i tajno mu klanjana dženaza, a negdje (valjda u džamiji na Brdu) u čen mu i tevhid. Reče mi Avdaga Skaka da mu je on sunetio djecu, kad je bilo najstrožije vrijeme. Allah rahmet ejle.

30. VIII 1969. U srijedu 27. augusta umro je Derviš efendija Korkut, a pokopan je er. Dženaza mu je bila velika, ali nije toliko impozantna kako je zaslužio. juć Odavno sam se s njime poznavao. Bio je visoko obrazovan ćovjek. Služio je dugo vremena kao vjerou čitelj učiteljske škole u Derventi, na ćelnik ministarstva prosvjete i vjera u Beogradu, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Muzeja u Cetinju, travni č ki muftija, urednik Glasnika Vrhovnog starješinstva IVZ u Kraljevini Jugoslaviji, viši kustos Muzeja grada Sarajeva, na kojoj dužnosti je i umro u 81. godini života. Perfektno je poznavao stari turski jezik, njema čki i francuski, a znao je i arapski, albanski, engleski. Naslijedio sam ga kao urednika Glamika (izmedu njega i mene bio je provizorij od tri mjeseca), a moram priznati, bio je daleko obrazovaniji od mene i dobro je uređivao Glasnik koji je kasnije imao još gore urednike od mene. Koliko je mnogo znao, malo je pisao, a valjda to tako i biva u životu. Zato je mnogo govorio. Bio je neumoran pripovjeda č . Mnogobrojna poznanstva, više od šezdeset godina jednog čovjeka jednog života, dobra inteligencija sve je to činilo da je imao tema na pretek. Volio je pri čati i lascinovati, a bio je dobro upućen u predratni život Beograda, i privatni i javni. Bio je organizirani trezvenjak, a nekad je bio i predsjednik Muslimanskog trezvenjačkog društva u Sarajevu. Nekad je bio pomalo i naivan, osobito kad bi rekao da ima »travni čki nos«, koji namiriše svaku situaciju. U mnogo čemu je naslućivao slobodno zidarstvo i za neke ljude mislio da su slobodni zidari (Hafiz Abduselam Džumhur, dr. Mehmed Spaho), a ja mislim da se u tome i varao. Imao je neograni čenu ljubav prema Arnautima, koje je veli ćao i kad treba i ne treba. Iz tih simpatija je nastala i ženidbena veza sa k ćerkom Asim ef. Ljuše iz Đ akovice. Kad se oženio 1941. imao je valjda 53 godine - a za ženu su govorili da joj je tek 14-15 godina i da je stariji od punca. Kako je bio u Cetinjskom arhivu, imao je prilike da vidi i prou či stare akte iz vremena Knjaza Nikole, pa je nešto te gra đe objavio i u Novom Beharu. Pomagao je savjetom tko god mu se obratio. I meni je pomagao prevesti jedan dokumenat za moju radnju o Atlagi ćima. Lijen je bio na pisanju, a na pričanju! Ako je došao da ti šta prevede, trebao si ga slušati na sate, pa da tek preuzme posao. Nešto je i za Muzi ćku akademiju preveo na francuski, a i meni je preveo neke rezimee za Radove Saveza udruženja folklorista BiH. Bili smo jedno vrijeme i u zatvoru u Zenici zajedno, i to baš u izolaciji. Bio je jedno vrijeme smršao kao Gandi, ali mu je jezik radio kao vjetrenja ča. Za

146

147

njega nije bilo ljudi pred kojima bi se ustru čavao reći svoje mišljenje. Od toga je u životu i dosta propatio. Bio je jedno vrijeme i po ćasni francuski konzul u Sarajevu pred svjetski rat. Nevjerojatno je bio velik prijatelj Albanaca i Cmogoraca muslimana. Dirali smo ga da je albanski konzul u Sarajevu. Zaista, nije bilo dana da ga koji Šiptar nije pohodio u kancelariji. Godišnji odmor bi obi čno provodio. na Kosovu u Makedoniji, gdje je bio veoma cijenjen i gdje su ga smatrali pravim prijateljem što im je i bio. Zao mi je što nisam od njega zabilježio mnoge stvari koje nitko drugi nije tako znao. A imao sam i magnetofon da snimim njegovo pri ćanje. Što se jednom propusti, nikad se više ne nadoknadi. Bio je strastveni duhandžija. čak je i ulicom pušio. Ponekad bih mu i prigovorio zbog toga, a on bi odmah kazao: Tako bi mi rekao i Asim-aga Hadžišabanović. Da mu Allah dadne dženetsko naselje! Amin!

8. X 1969. Danas pročitah u »Oslobođenju« da je prekju čer umro u Brčkom dr. Abdullah-beg Bukvica, u 90. godini života. Mislim da je bio po godinama najstariji akademski građanin-musliman iz Bosne. Gimnaziju je završio u Sarajevu, a Medicinski fakultet u Be ču. Rodom je bio iz Rogatice. Otac mu je bio Ahmed-beg, dugogodišnji gradonačelnik Rogatice i odan austrijskoj vladi. Prič ao mi je jednom rahmetli Fehim efendija kako se nekad upraznilo mjesto gradonać'elnika u Rogatici, a kotarski predstojnik napiše referat, u kojemu predloži vladi u Sarajevu da se na taj položaj imenuje Ahmed beg. Akt je pisan njemačkim jezikom. Opisivao je kandidata kao zgodna čovjeka za taj položaj. Htijući napisati da Ahmed-beg nije neki lumen »allme«, za što u njemačkom jeziku postoji izraz »Kirchenlicht«, pa je napisao »Moscherlicht« ist nicht, aber... da se musliman ne bi uvrijedio. Rahmetli Ahmed-beg je imao pet sinova i svi su završili visoke škole, ali, interesantno, ni od jednog nije ostalo muškog potomka. Abdullah-beg je stažirao u sarajevskoj bolnici do 1910, a onda se prijavio na raspisani natje ćaj brćanske op6ne za gradskog fizika, gdje je i izabran. Djelovao je prosvjetiteljski u svom kraju, gdje je bio neobi čno poštovan i obljubljen. Iako je svjetovne inteligencije, on se nije ustru ćavao popeti se i na ćurs i održati vaz u džamiji ili pred dž'amijom. Bio je jedan od osnivač a lokalnog muslimanskog kultumog društva »Islahijjet« u Brčkom, koje je u vremenu između dva svjetska rata pozitivno djelovalo u Brčkom. Bio je osobito ponosan na taj svoj rad.

Isto tako je radio i u »Narodnoj uzdanici« i u Brčkom, a bivao je i član iz provincije glavnog odbora »Narodne uzdanice« u Sarajevu. Negdje krajem 1916. prebolio je pjegavi tifus, pa je od velike temperature ogluhnuo. Sprva je još nešto čuo i po usnama je mogao naslutiti šta mu se govori, a kasnije mu se moralo napisati ako ga se htjelo upitati. On je onda glasno odgovarao, kao što to gluhi uvijek rade. Pričao mi je rahmetli dr. Spaho, kako bi Bukvici reldi šta ima da govori u Narodnoj skupštini, osobito kad je JMO bila u opoziciji, pa bi vladina ve ćina dizala nesnosnu buku kad bi se koji opozicioni poslanik digao da govori jer Bukvicu nije mogla nikakva buka omesti u govoru. Bukvica je bio narodni poslanik Jugoslavenske muslimanske organizacije do 1929, a bio je i ćlan Valćufskog sabora za BiH od 1938, pa sve dok je Sabor postojao. Mene je veoma volio i bajrame smo uvijek jedan drugom čestitali, a bivao sam i gost u njegovoj ku ći kad sam boravio u Brčkom. Sad otpada još jedna bajramska čestitka. Na jednoj godišnjoj skupštini »Narodne uzclanice«, kao delegat Br čkog, bio je izabran u kandidacioni odbor na samoj skupštini, sa još četvoricom članova odbora ovog lista. U kandidacionom odboru bili su Mustafa Softi ć, dr. Šefkija Balić , Hamdija Kreševljaković i Abdulah-beg. Tko je bio peti, ne sje ć.am se. Softić i Balić bili su jaka opozicija da bih ja i dalje bio član glavnog odbora, a Hamdija i Bukvica bili su za me. No Bukvica nije bio upu ćen u sarajevske prilike, pa nije znao šta je na stvari, za:s'to me ne će Balić i Softić da predlože u glavni odbor. Pozadina je bila u tome, što je glavni odbor meni davao mjese čni honorar od 500 dinara, jer sam svako popodne radio u »Uzdanici« kao kancelarijska sila, što se čulo u Mostaru, pa se naro čito pobunili neki članovi mostarskog mjesnog odbora. Ja, ustvari, niti sam taj honorar tražio niti sam i čim reflektirao da mi se dadne, a kad su mi ga ve ć odredili na jednoj sjednici, na kojoj nisam bio prisutan, primao sam ga deset mjeseci. Kao student prve godine, bio sam stipendist »Narodne uzdanice«, a kad sam druge godine dobio državnu stipendiju (500 dinara), zahvalio sam se na Uzdani činoj stipendiji i molio Glavni odbor da je mjesto meni daju Šeflćiji Baliću. On je dobivao tu stipendiju do diplomiranja. Stipendija je bila 400 dinara mjese čno i redovno je isplaćivana, dok je »državna« zakašnjavala po tri- četiri mjeseca. Softi ć , zet Uzeir-age Harižihasanovi ća, koji je bio protiv Fehim efendije, moga punca, bio je pod utjecajem svoga punca, pa je zato bio protiv mene - kao da bi mi naškodio što bih imao manje posla i više se posvetio svom književnom usavršavanju i uzdizanju. Poslije je Hamdija govorio o tome kako se teško sporazumio s Bukvicom, mimo ostale članove kandidacionog odbora: »Niti sam ja mogao njemu

148

149

šapnuti niti on meni namignuti.« - Ipak sam predložen u Glavni odbor i jednodušno izabran. Bukvica je pisao i popularne članke iz higijene u Novom Ikharu, kalendarima »Narodne uzdanice«, Glasniku IVZ i prije svjetskog rata i poslije rata. Bilo je nekad u njega i neke sitne malogra đ anštine. Proslavio je 50. godišnjicu braka sa svojom Avnije-hanumom kažu, da je bilo i glazbe, i mladinske nošnje, i pjevala se pjesma Kahvu mi, draga ispeci. Hanuma mu je bila pravi andeo čuvar. A kad je umrla prije pet-šest godina, i ja sam mu iskazan sućut. Zahvalio mi se, ali je malogra đanski pisao, kako je dobio čini mi se 137 telegrama, a pisama još i više. Kad č ovjek omatuši, onda u dokolici broji i ovakvu korespondenciju. No ovo je sitnica. On je bio dobar čovjek, plemenit narodni u čitelj i siromašna majka. Kako nije imao svoje djece, uzeo je troje ratne siro čadi i odgojio ih. Pazila su ga ta djeca, i njega i Avnije-hanumu, i nazivali ih babom i majkom. Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiaten!

31. III 1970. U vremenu od 24. I do 19. bio sam na harOu. Nekoliko dana prije toga bio sam u pripremama za ha&", a usto i ina će psihički prenapregnut, pa nisam zabilježio smrti prijatelja i poznanika.

1. IV 1970. Dr. Behaudin Salihagi ć iz Fojnice, šeriatlija i pravnik, pedagog (VIŠT), član Vakufskog sabora, člana Savjeta Gazi Husrevbegove biblioteke, bibliotekar na Pravnom fakultetu. Iznenada umro od perforacije čira na želucu, i pokopan u Fojnici. Imao je ispravan i uspravan stav. Bio je neženja, a ćinilo se da je zdrav kao čelik. Umro je u 70. godini života.

U istom periodu umrla je Nafija hanuma Sarajli ć rođena Hadžikari ć. Spadala je u grupu prvih bosanskohercegova čkih muslimanki koje su završile učiteljsku školu. Bila je udata za književnika Šemsudina Sarajli ća, a sama je pisala još pred Prvi svjetski rat kratke crtice pod naslovom Teme i objavljivala ih u Biseru. Trebalo je da budu štampane i u knjizi, pa je odštampan jedan tabak u Kalajdžićevoj štampariji u Mostaru, ali nikad nije dovršena knjiga, čini mi se zbog nastalog rata.

U tom vremenu umro je i Hamza Humo, s kojim sam se poznavao više od č etrdeset godina. Uvijek me je lijepo susretao, iako smo jedno vrijeme uredivali č asopise koji se nisu nacionalno slagali: on Gajret, ja Novi Behar. Nekad je on prelijetao u svom književnom radu:

udno je to čudo da u ovoj zemlji kraj Evrope mene Hamzom zovu. U jednoj pripovijetci jedan njegov junak, u nedostatku cigar-papira i uopće ikakva drugog papira, zamotava cigaretu u list Kur'ana. U pjesmi Neretva, čini mi se da se tako zove, negira Boga i sl. Godine 1941, kad sam se nakon kapitulacije jugoslavenske vojske vratio s fronte u Crnoj Gori, susretoh ga nad Kova čima, a na glavi mu fes kao na Seburinoj reldami: Po če mi predlagati da pokrenemo jedan muslimanski književni list. Bio sam umoran od povla čenja, pa mu rekoh da bi trebalo o tome razmišliati, ali ga više nisam vidio za vrijeme rata, koji je proveo u Mostaru. Sre ćom, nije mu se ništa dogodilo. Uop će, ja mislim, a to sam slušao i od Hamida Kukića, da je Hamza vazda dobro živio, a da nije ništa radio da je vrlo malo radio. Mnogo je vremena provodio u aškamlucima, pa je više bio zabavlja č u društvu nego što je iskorištavao svoje izrazite sposobnosti za lirsko izra.žavanje. Svidjelo mi se od njega što je imao hrabrosti da 1954. godine napiše člančić o Edhem efendiji Mulabdi ću povodom njegove smrti. Č ini mi se da ga je objavio u Pregledu. Posliednjih godina njegova života, kad je po čeo odumirati, pri susretima sa mnom navra ćao se na muslimanske teme. Ja mislim da se intimno došao tObe i vratio u islam. Sprovod mu je bio ateisti čki, a vidio sam ga, na evropsl ći način odjevenog, u mrtva čkom sanduku. Fizički je kroz čitav život ruž,an »šehresuz«, što bi se reldo u Mostaru ali je na odru bio lijep i nekako umiljatih crta lica.

Dok sam bio na hadž'u umro je u Sarajevu dr. Salko Naze čić, redovni profesor Univerziteta i član Akademije nauka BiH. Bili smo drugovi od prvog razreda mekteba do 6. razreda gimnazije i često, goclinama, sjedjeli u jednoj Idupi. Bio je vrlo inteligentan i kao srednjoškolac obe ćavao. 7. i 8. razred kontrahirao je u Velesu, gdje je bio tajnik Muftijastva, a onda se upisao na Filozofski fakultet u Beogradu, 1924. godine, godinu dana prije mene. Preko ferija smo se družili, a kad nas je služba razdvojila, susreti su bivali rje đi. Znam da sam jednom, mislim 1938. o uskršnjim ferijama, bio kod njega u Dubrovniku, gdje je bio gimnazijski profesor, na ru čku. Slijedeć i susret je bio godine 1941, u ljeto,

151

150

kad sarn ja bio zamjenik direktora u U č iteljskoj školi u Sarajevu. Došao mi je u direkciju i otvoreno rekao da mu je dotužilo više služiti u »šoka čkom« Dubrovniku i da bi volio živjeti u Sarajevu. Kako je znao da sam dobar poznanik s Mijom Vučakom, koji je onda bio povjerenik za prosvjetu u tzv. Poglavnikovu povjereništvu, zamolio me da interveniram kod njega da bi ga postavio negdje u Sarajevu, prvenstveno u Zemaljski muzej, gdje bi se osnovala neka katedra za historiju književnosti. Zdogovorili smo se da odemo popodne u ćetiri sata kod Vučaka, a da on prethodno do đe u Uč iteljsku školu. smo zajedno i Hamdiji Kreševljakoviću, da bi on razgovarao s Jozom Petrovi ćem da ga namjesti u Zemaljskom muzeju. Me đutim, on nije došao popodne u školu, a ja ga više nikad nisam vidio do kakva slu č ajna susreta u Sarajevu, po mome povratku iz Zenice. Negdje u ljeto 1955. susreo sam se na Baš čaršiji s drom Krešom Georgijevićem i njegovom ženom, pa mi je Krešo pri č ao kako se jednom susreo u Beogradu sa Salkom koji je valjda polagao doktorat. Pitao ga je: »Šta vi radite u Sarajevu?, što više držite Nametka u zatvoru?« (Krešo je znao da je Salko politički utjecajna lićnost.) Salko mu je rekao: »Kad sam ja došao u Sarajevo da ga zamolim za premještaj, sjedio je s Kreševijakovi ćem i pio kahvu, a mene nije ni ponudio.« Pa sve kad bi tako i bilo, ne bi to trebao biti razlog progonjenja jednog čovjeka — školskog druga. Još goru stvar o njernu čuo sam odmah 1945. dok sam bio u zatvoru u Zenici. Moja sestra Šefika došla je iz Mostara u Sarajevo i pri čala Salihi da je Nazečić govorio u Mostaru, čim je oslobođeno Sarajevo: »Valja mi pohititi u Sarajevo da skinem Nametku glavu.« Iako je, kako sam čuo, bio veliki ters i strah i trepet kao pomo ćnik ministra prosvjete u Sarajevu, i kao upravnik pozorišta i kao profesor na fal ćultetu, meni je bilo žao što se nismo pri susretu pozdravljali, što sam okretao glavu od njega. A šta druk ć ije i da radim kad je pomogao mome stradanju da se toliko odulji, jer da nije bilo njegova pritiska na odlu čujuće faktore, vjerojatno ne bih bio suđ en bih bio simboli čno suđen, a on mi je oduzeo najljepše godine života i izvrgao me mnogim stradanjima i poniženjima, a porodicu i čestom gladovanju i svakovrsnim lišavanjima. Često sam ga sanjao i u zatvoru i na slobodi i u snu žalio što nismo prijatelji kao u vrijeme mekteba, ruždije i gimnazije, pa i kasnije. Žao mi ga je i šteta da je umro, da nije nauci dao koliko je mogao dati. Ostalo je iza njega ipak dosta znanstvenih radova. Bio je i čvrst na katedri, kako sam čuo, i nije dao da se pr čka po našim narodnim pjesmama i da se smatraju feudalnim reliktima, nego stvarnim narodnim tvorevinama. U posljednjim pdinama je obarao mitove, zbog ćega se zamjerio mnogima (referat o Aleksi Santiću povodom 100-godišnjice ro đenja, o Kraljevi ću Marku kao turskom vazalu ...).

9. III 1972. 25. februara umro je u Zagrebu Abdurrezzak Hifzi Bjelavec, u 86. godini života.

0 njemu sam napisao 1966. članak, prigodom 80-godišnjice njegova života, i štampao ga u Glasniku VIS-a. Ovdje ne bih imao šta o njemu dodati, osim da je bio gotovo sasvim zaboravljen. Iz Sarajeva je davno odselio, a morao je seliti, jer je plivao uz struju, da ne reknem »pišao uz vjetar«. U Beogradu je bio u Presbirou, ali se nije aldimatizirao, pa je 1941. otišao u Zagreb. Kao stamani se da nije nikad bolski đak bio je više internacionalist nego Hrvat ili Srbin, a č bio Bošnjak. Zamalo da nije postao Tur čin. Beogradu je bio Tur čin, Zagrebu Srbin, Sarajevu Hrvat, tako da ga nije nitko htio štampati, zapravo preštampavati, jer odavna nije radio nove stvari. Druga mu je žena stambolska Grkinja, a u njegovoj se ku ći u Zagrebu govorilo loše francuski. Pohodio sam ga prošlih godina dva-tri puta, a napisao mi je i nekoliko pisama i karata u tom periodu. Ponekad ga je materijalno pomagao moj brat Abdurahman. Na nj smo upozorili javnost ja i moj imenjak Isakovi ć, no bez uspjeha. Nije se uspjelo ništa njegovo ponova štampati. Po svom odnosu prema vjeri bio je framason, ali ne vjerujem da je kao takav bio organiziran, jer su oni u svoje društvo primali samo bogate. Bog da mu oprosti!

17.111 1972. , književnik. Prekjuč er je umro u Dubrovniku Ahmed Muradbegovi ć S njim sam se upoznao kao student II:[ godine u Zagrebu. On je bio oko osarn-devet godina stariji od mene. Ja u književnosti po četnik, on već priznat dvije književnik, koji je dobio Demetrovu nagrau za dramu Bzjesno pseto i s knjige novela, knjigom pjesama i romanom Begovski ponos, koji nije nikad štampan u knjizi. Bio je progresivan i nije se ustru čavao da zabode svoje književno pero u gnojne rane poratnog muslimanskog društva u Bosni, iako je iza Prvog svjetskog rata živio do 1941. stalno u Zagrebu. Tada je mojom zaslugom došao u Sarajevo za intendanta ka7Ališta, a ja sam stavio na repertoar njegovu dramu Na božzjem puiu. Postavio me lektorom u sarajevskom kazalištu. Davao je mnogo svojih drama u kazalištu, od čega je, makar da je bio rat, relativno dobro živio. je asti u Sarajevu, Bio je osu đen na pet godina zatvora od Suda ć izdržao svega godinu. Otišao je iz zatvora u Grada čac, gdje je bio činovnik nekakve zadruge, a .onda su ga kao stru ćnjaka uzeli u tuzlansko pozorište.

152

Odatle je gostovao u Sarajevu, Banjoj Luci i Dubrovniku, kamo je odselio i gdje je umirovljen. U posljednje vrijeme je vrlo malo radio. Ponešto bi objavio u dubrova ćkom ćasopisu Matice hrvatske, a zastupljen je i u omnibus knjizi sa mnom, Jakšom Kušanom i Antom Deanom u ediciji Matice hrvatske i Zore: Pet stoljeća

hrvatske književnosti. Dobar je bio književnik. Izme đu dva svjetska rata neosporno je bio naš najbolji književnik. U svemu je bio Bošnjak, ali je u nacionalizmu bio povremeno lutalica. U Zagrebu je bio Hrvat (nikad naro čito izrazit), ali mu ništa nije smetalo da napiše članak o kralju Aleksandru u listu Mladost, koji je, kako kažu (ja ga inače nisam nikad pročitao), tako intenzivno jugoslavenski bio orijentiran da je preštampan i u nekakav almanah o Aleksandru. To mu je donekle škodilo 1941, kad sam ja, da se kutarišem povjereni čke dužnosti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Sarajevu (bivše i kasnije Narodno pozorište) predložio njega za intendanta upravitelja. Hakija Ha4i ć ga, zbog inkriminiranog eseja o kralju Aleksandru, nije begenisao, pa ga je nazvao Jugota tarom. Tako je on nazivao sve integralne ili druge Jugoslavene. Me đutim, Budak ga je, na moju preporuku, postavio za intendanta, a on mene izabrao za honorarnog lektora, s honorarom od 2.000 kuna, što se do kraja NDH popelo čak na 3.600 kuna, za što sam mogao 1945. kupiti ćetiri kutije cigareta. Kad je prispio u zatvor priznao je da je uvrijedio čast muslimanskog naroda, pa je tako, na zauzimanje brata mu Midhata, predat Sudu ćasti, gdje je najveća kazna bila deset godina prisilnog rada. (Prema njegovih pet godina zatvora, ja nisam trebao biti su đen ni pola godine, ali, eto, nisam imao nikog moćna koji bi se za mene zauzeo, a imao sam ljudi na položajima koji su se takmičili koliko da budem više osuden.) Na slobodi je tako bio strašiv da mi nije smio ni usmeno poslati pozdrav dok sam bio u ćuzi, a i tamo sam mu prema svojim mogu ćnostima ponekad ćinio usluge. No, ne valja da ga ovako i pred samim sobom ogovaram, jer se nije tako reći ni ohladio u grobu. Bio je vjernik i uz ramazan je postio, a da li je kad kla njao, to ne znam. Njegova novela Post je izvanredna književna stvar, pa bi se mogla štampati i u vjerskom ćasopisu, jer umjetnički ističe privrženost vjernika muslimana postu, makar bio i naporan, i prirodnoj pobjedi vjerskog principa, kad zalazak sunca rješava problem da li da se umoran i iscrpljen manualni radnik omrsi prije vremena ili istraje dokle treba. Čudnovato je da su tri brata: najstariji Hasib (sudac u Zagrebu), Ahmed i Husejn (učitelj i književnik) bili oženjeni krš ćankama. Ahmedova je primila prije vjenčanja islam i zvala se potom Nedima, ali su joj se dvije k ćeri udale za

153

inovjerce, a ne znam šta je s najmla đom, treć om. On mi je hvalio zetove, a uživao je izvanredno u unu čadi. Neka mu Allah dž. š. oprosti grijehe, a nagradi ga za sve ono dobro što je uradio!

12. IV 1972. Prekjućer, 10. aprila, umro je Hafiz Omer efendija Muši ć u 68. godini života. Poznavao sam ga slabo i prije rata, dok je bio suplent i profesor Šeriatske gimnazije, ali sam se bolje upoznao s njim kad sam se vratio iz Zenice ku ći, pogotovu kad sam po čeo raditi u Institutu za prou ć avanje folklora (1954), dok je on bio u Orijentalnom institutu. Oba instituta su bili podstanari u Zemaljskom muzeju, pa smo se tako često viđ ali. Jednom me je zamolio da mu neku studiju lektoriram, što sam i uradio, a on mi lijepo platio. Sad mi se čini da mi je taj posao bio potreban samo zato što sam u to vrijeme životario na vrlo mizernom honoraru na redovnom radnom vremenu, a i on je imao brojnu porodicu č etvoro djece se školovalo - a, uglavnom, s malo nuz-zarade. Završio je Nuvab i odmah išao u službu, a poslije rata, kad je zatvorena Šeriatska gimnazija, bivao je i ekonom u nekakvim dje čjim domovima, dok nije došao u Orijentalni institut i kao honorarni predava č na Filozofski fakultet. Naime, kad je otvoren Filozofski fakultet u Sarajevu i na njemu katedra orijentalistike, upisao se na nj i završio arapski jezik pod A, pa je kao ve ć gotov stručnjak pozvan i da predaje u nižim godinama studija. Kad je zagrebaćko izdavačko poduzeće poduzelo da štampa Ćaušević-Pandžin prijevod Kur'ana, 1968, dr. Cauševi ć je tražio od izdavača da ja budem lektor, a ja sam onda angažirao Muši ća, da raniji prijevod uskladi s primjedbama odbora »El-Hidaje«, štampane odmah nakon pojave prijevoda 1937. Ja sam mislio da će taj posao biti jednostavniji, ali sam uvidio po Muši ćevu radu da je to sasvim nov prijevod. Ne samo da je on uvažio primjedbe »El-Hidajine« - on je ćak 1937, kao najmla đi član redakcionog odbora koji je uzeo u pretres Pandža- Ćauševićev prijevod, sam pregledao više od tre ćine prijevoda - nego je uzimao u obzir i komentare kasnijih mufessira, pa i najnovijeg mufessira Seid-Kutba, a gdje je smatrao da još treba vidjeti, ja sam doti čno mjesto gledao u francuskom prijevodu Kur'ana dra Muhammeda Hamidullaha. Radili smo neumorno punih devet mjeseci. Teret posla je bio na njemu, a nije ni meni bilo lahko. Oduševljavao bi se kad bih ja upotrijebio neki narodni izraz koji on nije ćuo, na pr. »okat« mjesto deskriptivnog »onaj koji vidi«, i to je odmah prihvatio, a u nekim slu čajevima sam ja morao popustiti i vratiti se na one rijeći koje je on upotrijebio u prijevodu, pri čemu sam ja morao ispasti kao

154

hrđav lektor. To sam lahka srca činio, jer je njegov dio posla bio tež'i i pred Bc. gom odgovorniji. Kad je početkom jula 1969. štampan taj prijevod Kur'ana, napali su ga Besim Korkut i Husejn Đ ozo. I jedan i drugi su bili neodmjereni, a i Muši ć je napisao odgovor i otkucao ga u nekoliko kopija na pisa ćem stroju. Nažalost nije štampan u Glasniku, gdje su prikazi Korkuta i Doze. Nije trpio službenu islamsku hijerarhiju. Kemuru nije nikad nazivao titulom, nego »affii-Suljo«, Ha4iabdi ć a Naima je zvao Nim (spava č), mjesto Nalm, a mjesto Đ ozo govorio je Jozo, Še ćeragića Hadži-Murata nazivao je Hadži-Dorat, Sokolović a Hadži-Hafiz Sinana zvao je Hafiz-Slinan. Nije imao dlake na jeziku, pa je zbog toga koncem 1969. i početkom 1970. nazvan najcrnjom reakcijom. Bio je spomenut i u raspisu CK KP BiH, uz Dobra ču i mene - kako sam čno od onih koji su to - kao nekakav proturežimski ćovjek, a ustvari on je bio samo protiv nedostojnih ljudi na odgovornim i najodgovornijim funkcijama u Islamskoj vjerskoj zajednici. čak je »onaj klipan« kad je govorio o s Hiseta Cirkusplaca - na sastancima IVZ po Bosni, i u pratnji »Latife-hanume« (Muji ća iz Tuzle) Nanna Doze govorio o njemu i nama kao din-dušmanima - što smo preveli Kur'an, a on ga nije htio dati da se prevede, jer nije mislio da se na tom poslu može zaraditi, kao što je zaradila »Stvarnost«. Bio je u januaru-februaru ove godine na hadžu sa ženom. smo se ćesto, a govorio je te ć no arapskim književnim jezikom. Posjetili smo upravu jedne Ženske medrese u Meki. Interesirao se o trajanju nastave u medresi, nastavnom planu i programu, o finansiranju medrese, upravo o onom o čemu se valjda niko nije interesirao od naših koji su pohodili medresu. Dao je lijep novčani prilog za medresu. Nije bio škrt, iako su hodže obi čno škrte. U Meki smo pohodili i direktora Haremi-šerifa Šejha Saliha Kazaza. Dugo smo ćekali, a kad je došao u svoj kabinet, najprije je otpremio druge stranke, a onda se obratio nama dvojici. Kad je Omer kazao da je hafizul-Kur'an, zamolio ga je da na mikrofon prou ći nešto iz Kur'ana. Malo se je opirao jer da nije imao muzičkog sluha. Međutim, odabrao je jedno vrlo zna ć'ajno ašere i proučio ga vrlo lijepo, da je iznenadio Arape, koji su mu odobravali i hvalili mu u ćenje. Mislim, kad bi bio obič aj da se aplaudira na u čenje Kur'ana, da bi pobrao i aplauz. Bio je jako osjećajan. Od velikog islamskog aška bi ćesto pustio suzu, osobito u Meki kod Bejtullaha i u Medini kod Revdai-mutahhere. Kratko vremena je bio haffiija, ali je zaista hadž obavio kako treba. Kad bi nešto primijetio na tom putu što ne valja što se nije slagalo s njegovim poimanjem ponašanja naših hadžija, zaustio bi da opsuje, a onda bi rekao: »Ne mogu na ovom mjestu, ali da sam u Bosni, što bih ga izgrdio i ispsovao ...« (a ne bi jer je i ovdje prešu ćivao zaušćenu psovku).

155

Može se reći da je sretan umro. Svu je djecu izveo na put, k ćeri mu se lijepo poudale, nevjeste i sva rodbina i tazbina muslimani i muslimanke, bez ubacivanja sa strane, ženi ostavio penziju, a prijateljima lijepu uspomenu, umro bez patnje (infarkt). Dušmani če odahnuti, jer ih je neštedimice zafrkavao i nije bilo autoriteta o kojem on ne bi rekao što mu je došlo na jezik. 0 bivšem reis-ul-ulemi (Fejiću) bi ipak rekao da je ulema, a za rahmetli Fehim efendiju mi je rekao: »Ono je bio pametan čovjek i politič ar. Ja ga psovao na sva usta i on je to znao, pa me uza sve to uz ramazan zovnuo na iftar. Zanimalo ga je sve, a naro čito nauka i odgoj đ aka. Svojim postupkom je od neprijatelja stvarao prijatelja.« Dženaza mu je bila impozantna. Interesantno je bilo da je ju ćer u Sarajevu bila samo jedna dženaza, njegova. Ni jedan mrtvac nije ju čer pokopan u Barama osim njega. A svijeta je bilo kako se rijetko događa i u džamiji. Begova džamija bila je do vrata puna džematkoji su mu Idanjali dženazu, a nošen je na rukama i ono kratko vrijeme l ćroz dvorište i kroz groblje, od mrtva čnice do kabura, a pokopan je uz komšiju Hafiz Esad-efendiju Sabrihafizovi ća. Bili su mu na dženazi i Kemura (kaž'u i Naim), Đozo, Hukić (od onih koje je napadao), ali nije bilo Hafiz Sinana i Sahačića. Kad je prije tri hefte umro kadija (bivši) Zaimovi ć , pohitio sam od ku će da mu Idanjam dženazu pred Begovom džamijom. Me đutim, učinilo mi se da sam zakasnio klanjati ikindiju, kad ugledam Hafiz Omera i još jednog čovjeka kako klanja za njim. Stupim i ja u dž'emat, jer sam mislio da je u džamiji već Idanjana ićindija, kad kroz prozor vidjeh da ljudi padaju na sedždu. Na um mi odmah pade da on to ne će da klanja za Sahačićem, pa posebno idanja. (Tako rade, otkako je Saha čić postavljen za prvog imama i hatiba Begove džamije, još Hadži Muhamed efendija Paši ć , Muhamed Serdarevi ć, Nasih Cerić , a kažu da ima i drugih. Ne znam šta bih rekao na ovo. Isus je reko onima koji su htjeli kamenovati Mariju iz Magdale: »Ko je od vas bez grijeha neka se prvi baci na nju kamenom.«) Neka ga Allah džele šanuhu obraduje dženetom i u ćini ga komšijom resullulahovim, koji je rekao: »Ešrafu ummeti hameletul Kur'ani.« Mevla rahmet ejleje!

24. VII 1973. AhmePrekjućer je u Brćkom umro, u 63. godini života, Husein Šehi ć en je u Bosanskom Petrovcu. Otac mu je bio kadija. Jedno dov, književnik. Ro đ u dva svjetska rata živjeli su kratko u Turskoj, u Eski Šeheru, gdje vrijeme izme đ io na turskom jeziku, ali su se brzo vratili. je Husein u školi u ć

156

157

Surađivao je u Novom Beharu, kalendarima »Narodne uzdanice«, Islamskom svijetu, Hikmetu, a možda i u kojem drugom listu. Bio je željezniati službenik, a služio je u Bosanskoj Krupi, Bosanskoj Otoki, gdje se uslijed bombardiranja mjesta rasku ćio za vrijeme rata. Iza rata je služio na novoj pruzi Brato--Banovići u Srnici, a završio je činovničku karijeru u Gradaćcu, gdje smo se 1956. upoznali i sprijateljili. Nekoliko godina (do 1956) dolazio sam po jednom u Gradačac u lov i kod njega odsjedao. U Bosanskoj Otoci mu je propala sva biblioteka, pa sam mu ja ponešto poldanjao, najviše svojih duplikata. U Gradačcu je razvio akciju za osnivanje gradskog muzeja. Kulu Husejn-kapetana Gradašćevića je uspio, uz pomoć općine, adaptirati za kona čište i model kuć e muslimanskih mogućnika prošlog vijeka. Nagovarao sam ga da sabere svoje štampane stvari, prvenstveno pjesme, koje satn mu ja htio tj. snositi troškove štampanja jedne zbirke, ali nije nikad dovršio to prepisivanje, a ja nisam imao vremena da to istražujem i prepisujem. Eto tako, umro je a da nije izdao zbirku pjesama, a imao je šta štampati. Nije bilo mnogo toga, ali je imao nekoliko vrlo dobrih pjesama, koje su me pomalo podsjećale na naćin izražavanja Tadijanovića - ialto ga, vjerojatno, nije nikad čitao. U mjestu gdje se proizvodi šljivovica, gdje su bezi uz nju propadali, propao je i naš pučanin Husein Šehić . Prije nekoliko godina cirmnula ga je kap, od koje se dobro oporavio, a prije dva mieseca se ponovila, pa je morao biti odnesen u bolnicu u Brćko, gdje je umro. Steta za nj, a šteta i za na:s'u muslimansku književnost. Objavio je jednu-dvije stvari u Glasniku IVZ SFRJ, ali mu proza nije bila Bog zna šta. Da mu Bog da Firdevsi ala džened

30. VIII 1976. U srijedu 18. augusta umro je u Zagrebu Enver Ćolaković, književnik. U Odobodenju od 19. V-111 objavljen je člančić o njemu, koji je napisao D. Zadravec. Nekoliko puta me je primao u goste, kacl bih dolazio u Zagreb na dva-tri dana, dok su mu djeca bila manja. Imao sam za sebe sobu, koju je on nazivao Hamidovom (Dizdarevom). Vi đali smo se na plenumima i godišnjim skupštinama Društva književnika Hrvatske u Zagrebu. Pokazivao mi je na desetine svezaka pjesama otkucanih na stroju, koje je uvezivao. Nešto mi je iz njih čitao, a jednu od tih pjesama poslao je za Pobožne pjesme bh. muslimana, koje smo izdali ja i Rešad. Za vrijeme rata, 1944. štampala mu je Matica hrvatska roman Legenda o koji sam prikazao u Novom Beharu. Pričao je da irna napisan roman Melun, ali nisam ćuo da je ikad štampan. U Zadrav čevu neltro-

logu se spominje i taj roman kao i Jedinac, roman u stihovima, ali talto je napisano da se ne zna je tiskan je u rukopisu. Prevodio je s njemačkog i madžarskog (ovaj mu je jezik bio materinski). Nikalto mi nije jasno što je tako malo štampan. Mislim da mu je smetalo iza rata to što je za vrijeme rata bio službenik hrvatske ambasade u Budimpešti. Naime, ambasador Hakija Hadz'i ć nije znao maMarski, pa je talto Enver uzet za tuma ća. Osim toga, imao je neke nezgode, jer se u Zagrebu zaposlio poslije rata kao profesor matematike u nekoj gimnaziji, tvrde ći da je diplomirao taj predmet u Beogradu, ali kad se stvar pro čačkala u Beogradu, ustanovilo se da rUje tamo studirao (ili nije diplomirao). Uglavnom se izdrž'avao podu čavanjem učenika iz matematike i drugih neltih predmeta u svom stanu. Tvrdio mi je da je studirao povijest na zagreba ćkom sveučilištu i diplomirao je, ali ja nisam ni u to bio siguran. Nije mu to ni trebalo: bio je dobar knjizevnik i mogao je više dati nego što je dao. Pričao mi je ovog ljeta da je u minuloj godini imao dva infarkta, ali se nije čuvao. Pušio je kao tur čin - što se rekne, a, azab olmasun, volio je omaknuti i koje žestoko pi će. Kusursuz bir Allah. Allah rahmet ejleje!

9. XI 1976. U četvrtak 12. oktobra 1976. umro je u Sarajevu Mustafa Ševa. (U Bosni misle da to treba naglasiti kao ševa - ptica.) U nekrologu koji mu je napisao Husein Đozo u Preporodu od prvog novembra na desetoj strani ne zna se ni kad je rođen, ni kad je syršio Nuvab, gdje je službovao i s kakvim uspjehom, a obrađeno je samo vrijeme kad je bio č lan Ulema-medžlisa, bibliotekar Gazi Husrevbegove biblioteke (Edžhelu ma jekunu), direktor Gazi Husrevbegove medrese (talebi je mogao biti uzor kakav ne smije biti hodža!), odbornik Glavnog odbora Udruženja ilmije BiH i šta još sve nije bio. Pričao mi je rahmetli Osman Asaf Sokolovi ć da ga je omeo da ne profurtimaši iz Gazi Husrevbegove biblioteke jedan skupocjen arapski rukopis, koji je trebalo poldoniti ministru-predsjedniku engleske vlade Anthony Edenu, ne znam za kaltve zasluge za bosanskohercegova ćke muslimane. Đacima u medresi je govorio da idu uz džumu u džamiju, a đaci bi njega slijedili u petak pred početak džume da vide u kojoj će dž'amiji on klanjati, a on je išao ku ći. S. S. mi je pričao da ga je vidto jednom uz ramazan u aleji od do Vrela Bosne, kalto sam šeta i puši. Ja sam ga spomenuo u pri či Hacižzje u knjizi Trava zaboravka, pod imenom Dabbetul-erd (termit). Kad sam napisao Otvoreno pismo prije deset

158

159

godina, išao je, valjda u ime svog zeta, javnom tužiocu da podigne optužnicu protiv mene. Da je Bog dao kozi dug rep, pobila bi cio svijet.

pjesmu o glasačkoj kuglici - gumenoj-rumenoj-crvenoj. Sjećam se kako je Ahmed Muradbegović, također u Zenici, sjevao parodiju na ovu pjesmu. Ostalo mi je u pamćenju samo nekoliko »stihova«:

A efendi Skeruier

27. I 1978. Iako je u međuvremenu od prethodnog zapisa do danas umrlo nekoliko ljudi koje je trebalo zabilježiti, nešto sam bio ošvanjio, a i neka neraspoloženost me je gnjavila - vjerojatno zbog Salihine bolesti pa ih nisam zabilježio. Prekjučer je u Beogradu umro Skender Kulenovi ć, proslavljeni pjesnik i politički radnik, koji je od prvog dana rata stupio na stranu partizana protiv tzv. NDH i Njemačke. Pismeno smo kontaktirali negdje od, čini mi se, godine 1933. jer je u to vrijeme počeo pisati u Novom Beharu. Polemizirao je s Munirom Šahinovi ćem i Abasbegom Firdusom. Meni se sviđao način njegova pisanja, pa sam mu jednom i pisao, da samo tako nastavi. Osobno smo se upoznali, negdje pred sami rat u Zagrebu. »Narodna uzdanica« je imala u to vrijeme u Zagrebu Dom-internat »Narodne uzdanie« za studente srednjoškolce. Skender je bio prekaljeni komunist i nastojao je utjecati posebno na mla đe đake. Bila je i druga skupina omladinaca, proustaški raspolož.'enih, a i političara pristalica Maćekove stranke, a vjerojatno i ustaša: Muhamed HaMibaš čaušević-Linga, Dervo Hadžioman i još neki kojih se ne sjećam. Dolazilo je do fizičkog razračunavanja među njima, pa i potezanja revolvera. Ovi potonji su gonili iz Doma-intemata Skendera i njegove najbliže suradnike. Tražili su i jedni i drugi podršku glavnog odbora u Sarajevu, koji je poslao mene da pokupim podatke o njihovu radu i da zabiliežim njihove iskaze. Tada sam se upoznao sa Skenderom, koji je bio vješt govornik, ali i demagog. Izvadio je dva dinara i poslao jednog srednjoškolca da mu kupi cigareta. Saslušao sam njihova izlaganja, ali u stvari je govorio sam Skender, a druga grupa je sama sastavila gravamina. Odnio sam to u Sarajevo, referirao na prvoj sjednici Glavnog odbora, ali dalje ne znam šta je bilo. Ne sje ćam se tačno, ali, čini mi se, da je grupa Skenderova ostala u domu. Poslije rata sam čitao njegovu Stojanku. Utisak je bio velik, ali što sam je koji put više ćitao, sve mi je bila manje pjesma, a više propaganda. Mnogi muslimani su prigovarali što nije autor pjevao o krvološtvima četnika u Istočnoj Bosni. Međutim, čini mi se, Skender se tada nacionalno opredijelio kao Srbin, kao što je i decenij-dva ranije i Ivo Andri ć evoluirao od Hrvata preko jugoslavenstva u Srbina. Mož.cla se i varam. Dok sam bio na izdržavanju kazne u KPD Zenica, Skender je bio angažirani pjesnik u preizbomoj kampanji za Ustavotvomu skupštinu. Pjevao je

Bertder Uzjahao na gelender pa otišo u SkenderVakuf da glasa. Kako ga je Bog stvorio strašiva, uništio je papir s pjesmom, a od dvadesetak stihova ostalo ih je pet u mom pam ćenju. čitao sam njegove sonete, koje mi je poldonio s posvetom, ali to je toliko zgusnuto, toliko cizelirano i brušeno, da su ostale samo rije či bez duše i krvi. Mnoge stvari njegove nisam ni čitao, ni drame gledao, ali vjerujem cia e mnogo preživjeti autora. Napokon, parole se ispucaju, a ako nema u njima neć poezije, brzo panu u zaborav. Meni nije nikad govorio, a kazivao je Abdurahmanu, da je napisao esej stucliju o mome knjiž'evnom radu, ali ga nije nikad objavio. Govorio je da svoj književni rad duguje dvojici bra će Nametaka, od kojih sam mu ja dao prvu podršku u Novom Beharu i pismu, a da je Abdurahman ukazao na estetičku stranu njegove poezije. Štampano mu je sve što je ponudio izdavačima, ali se dogadalo, barem u Sarajevu, da su se njegova djela u pet svezaka, luksuzno uvezana, prodavala za sto dinara, prodavala se, a nisu rasprodana. Pokopan je u Beogradu danas, na Savin-dan, sa svim po častima borcu, političaru i proslavljenom pjesniku.

12. IV 1978. 10. aprila 1978. umro je u 16 sati Hamid-beg Kurbegovi ć, u 85. godini života. Otac mu Osman efendija (nije nikad dozvoljavao da ga zovu Osman-beg) bio je muderis po obrazovanju (Travnik, muftija Korkut), a posjednik zemliišnih posjeda u Donjem Valcufu i Kupresu. Bio je hodža, ali bi često rekao: »Ništa ne može biti ogavnije od hodžinskih trbuha.« Hamid-beg je imao samo dva razreda osnovne škole, ali prirodna inteligencija, frapantno govorništvo, na čitanost na polju stru ćne i beletrističke literature i političko-historijske znanosti izbacila ga je kao vrlo mlada samostaina čovjeka u prve redove političara Jugoslovenske muslimanske organizacije. Pričao mi je kako je odmah po osnutku JMO po čeo slati političke članke u jeme i Pravdu, glasila JMO u Sarajevu, da mu je, kad se radilo o kandidiranju pojedinaca za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine SHS, vodstvo JMO pred-

160

ložilo da bude kandidat u Travni čkom okružju. U tu svrhu mu je dolazio dr. Hamdija Karamehmedović i nagovarao ga. Tako je on na prvim izborima izabran za narodnog poslanika i bio je poslanik do šestojanuarske diktature. U Ustavotvornoj i Narodnoj skupštini u Beogradu zadivljavao je slušaoce i protivničkih stranaka. Pri čao mi je da bi mu dr. Mehmed Spaho dao u zadatak da govori o izvjesnoj temi za dan-dva u Skupštini. On bi se odmah spremio i tražio podatke o prijašnjim stenografskim zapisnicima sa skupštinske sjednice i drugih štampanih stvari do kojih je mogao do ći, a bio je majstor za pronalaženje podataka kojim je tukao vladaju ći radikalsko-samostalni režim, koji je i najviše bio na vladi kad je JMO bila u opoziciji. Poslanici, pa i ministri, srbijanski, obraćali bi se dru Spahi pitaju ći, gdje je Kurbegovi ć završio pravo: u Zagrebu, Beč u ili Parizu, i nisu mogli nikako shvatiti da je završio samo dva razreda osnovne škole. Č ini mi se da je bio izabran na petomajskim izborima g. 1935. u Zenici, ali godine 1938. bila su u Zenici na listi JRZ dva muslimanska kandidata, pa je izabran Nezir Spahi ć , koji je imao oko hiljadu glasova više. Mislim da je u to vrijeme bio gradonačelnik Donjeg Vakufa i član upravnog odbora »Jugo čelika« u Zenici, gdje je imao dobar honorar, a bio je i član Vakufsko-mearifiskog sabora u Sarajevu i njegov podpredsjednik. Jednom je istupio u Saboru protiv širenja komunizma među muslimanskom omladinom, što mu je zamjerio predsjednik Husaga Čišić, čija su dva sina bili organizirani komunisti, a jedan je odležao neko vrijeme u kaznionici u Sremskoj Mitrovici. (I Nezir Spahi ć i Hamid-beg su se g. 1945. našli u kaznionici u Zenici, samo što je Hamid-beg dulje ostao). Po smrti dra Mehmeda Spahe, 29. VI 1939. osjećale su se napukline u prijašnjoj monolitnosti JMO, odnosno, u to vrijeme, u muslimanskom dijelu JRZ, pa je na sastanku narodnih zastupnika JMO u Sarajevu, po dženazi dra Mehmeda Spahe, izabran dr. Džafer-beg Kulenovi ć za novog vođu, dok je dr. Šefkija Behmen ostao u manjini. Nedavno mi je pri čao rahmetli Hamid-beg da je to bio velik propust i njegov osobni i ve ćine poslanika, što su izabrali Kulenovića. Kad je počela, iza ulaska Spahe u Stojadinovi ćevu vladu, ponovo izlaziti Pravda, koja je bila glasilo JMO, uređ ivao ju je i Hamid-beg, a kad je po smrti Spahinoj preoteo Pravdu Behmen, odnosno Maksim Svara, grupa oko Džafera osnovala je tjednik Našu Pravdu, kojoj je bio glavni urednik Kurbeg. On je pisao uvodnike, a potpisivao se Vuk (Kurbegovi ć: kurt = turski Vuk). Jednom su napravili šegu na njegov ra čun. Jedan novinarčić , redakcijska potrkušica, ne znam ni kako se zvao, otišao je u štampariju da donese nekoliko prvih primjeraka novoga broja u redakciju. Nagovorio je slagara da umjesto Vuk odštampa u dva-tri komada lista ispod uvodnika Ovca. Sva ostala naklada je bila štampana s potpisom Vuk. Kurbeg uze list i pred članovima redakcije poče čitati svoj uvodnik. Uživao je u dobro sro čenom tekstu, a kad na kraju vidje Ovcu um-

161

jesto Vuka kao autora, iznenadi se i po če galamiti. Jedva ga uvjeri taj službenik, koga su zvali »živčani«, da je to samo vic. Za vrijeme rata neki poslanici JMO, kao i drugih stranaka, koji su se osjeć ali nacionalno Hrvatima i po ocjeni vodstva NDH nisu se ogriješili o interese Hrvatske, priznati su za narodne zastupnike Hrvatskog sabora. Tako je i Hamid-beg postao narodni zastupnik Sabora, koji se - koliko znam - samo jednom sastao na zasjedanje. Za to je Hamid-beg osu đen na dvadeset godina robije. Bio je, čini mi se, jedno vrijeme sprva rata i na čelnik Donjeg Vakufa, a onda i funkcioner (glavni povjerenik?) neke ustanove (»Obnove«?) koja je davala namještaj i druge pokretnine Jevreja u Sarajevu prvenstveno onima koji su bili opljačkani i oštećeni u provinciji, posebno od četnika. Jedan Jevrej ga je zamolio da se useli u njegov stan dok god on ne do đe. Pobjegao je negdje izvan Hrvatske i poslije rata došao i uselio u svoj stan. Za to je Hamid-beg dobio godinu zatvora, a ostalih devetnaest za u čestvovanje u radu Sabora. Slu čaj je htio da smo jedan dan suđeni u Vojnom sudu Komande grada Sarajeva, 18. juna 1945, a da smo 21. juna odvedeni u Zenicu. Kurbeg i ja smo bili vezani jednom žicom moja desna, a njegova lijeva ruka - u zimskim kaputima, a tada nam je pro čitana presuda u dvorištu Suda. Hamid-beg je pitao može li se žaliti višem sudu, a predsjednik suda Peki ć je rekao: »Može, ali može biti još teža presuda«. Tako vezani prošli smo kroz čitav vojni krug i došli do teretnog vagona. Bilo nas je šesnaest: šest osu đenih na robiju, a deset na prisilni rad. U vagonu smo bili odriješeni i tako smo došli do u kaznionicu u Zenici, gdje smo raspore đeni u samice u Staklari. Bili smo sprva po jedan u ćeliji, a kako se sve više omasovljavalo suđenje, kažnjavanje i punjene kaznionica, ja i Kurbeg smo bili u ćeliji 63. Tu sam zapravo uočio intelektualne i ljudske kvalitete Hamid-bega. Budu ći da je bio pametan, razborit, radio je u tzv. čitalačkim grupama, čitao zatvorenicima novine i objašnjavao im sadržaj, pušten je na slobodu nakon pet izdržanih godina zatvora. Tu je bilo više pozitivnih poena (jedan mu je zet ubijen od ustaških vlasti kao ilegalac u Donjem Vakufu), i onda su odgovorni u Prezidijumu rekli, kad se interveniralo za njega, da je star i da nije opasan za savremeni državni poredak tako je za nj rekao Moša Pijade - i Kurbeg je oslobo đen. Nekoliko godina je živio u Donjem Vakufu, a onda su ga prijatelji iz zatvora Rešad Kadić i Abdurahman Hukić preporučili upravi »Veletrgovine« u Sarajevu, gdje je primljen i gdje se pokazao kao spreman stru čnjak za drvo. Tu je dočekao i penziju - s nepunim brojem godina u aktivnoj službi: nisu mu priznali gradonačelničku službu. Bio je bistra uma gotovo do pred samu smrt. Tek je na nekoliko mjeseci pred smrt počeo pomalo seniliti. Prije dva-tri mjeseca pitao me je vi đam li Edhem-efendiju Mulabdića i kako je. Kako je Hasan Miljkovi ć? Inače je, i kad sam posljednji put bio u njega, govorio kao najpametniji. Samo se svađao s televizi-

162

163

jom. Kad bi gledao emisije i slušao spikere, ćesto bi rekao: »Laže, majku mu njegovu«, a onda bi naredio čeljadi da zatvore televizor. Posljednju godinu-dvije nije mogao izlaziti iz ku će, a ja sam ga prili ćno često posjećivao, možda ne onoliko koliko je zasluživao. Uvijek bi mi rekao da sam mu najdraž'i prijatelj, iako ga je Re:s'ad znao bolje raspoložiti. Dženaza mu je bila jučer iza ikindije. Bile su četiri dženaze, pa je vjerojatno oko dvjesta osoba klanjalo dženazu. Na grobu nije bilo posjetilaca koliko je zaslužio, vjerojatno jedno pedesetak prijatelja. Na početku karijere pjevao je i ljubavne pjesme, a pseudonim je bio Makajev (u Beharu). Da ga Allah di. nagradi Firdevsi-ala-dženetom!

16. XII 1981.

Novom Beharu drainu iz bosanskog života »Talco je sucleno« (januar 1930). Imao je smisla za dramu. Kalco je direktor Islamske dioničke štamparije plaćao slabo, Rasim me zamoli da mu naclem kalcav bolji posao, jer je bio i oženjen. Poznavao sam se s direktorom Tkaonice ćilima Seidom Husedžinovićem, a on ga zaposli za administratora. U kancelariji je više pisao svoju književnost nego fabri čku administraciju. Cak je tražio i pove ćanje plaće i dobio opet preko mene - od Husedžinovića. Bio je jednom, negdje pri kraju stare Jugoslavije, u policijskom zatvoru ni tjedan dana. Sta je tada radio ne znam, a za vrijeme NDH me je molio da mu na đem gdjegod prostraniji stan. Mislim da je to bilo krajem 1942. ili početkom 1943. Pronašao sam mu dvosoban stan u najstrožijem centru prema Vakufskoj direkciji. Taj stan bio je vakufski i mutevelija nije nikad smio od njega naplatiti kiriju. Suvlasnik stana bio je moj rahmetli badžanak. Rasima je nestalo iz Sarajeva 1943. Djeca i žena su mu ostali u Sarajevu, a da nikad nisu platili kiriju. Rasim je u to vrijeme bio u Jajcu i nešto je surađivao u Oslobodenju (god. br. 12 str. 6), gdje je napisao člančić Kulturni ž'ivot Sarajeva nekad i sad - Kakve kulturrze perspektive o čekuju Sarajevo sutra. U tom člančiću stoji: »Nekoliko propalih karijerista, većinom ljudi sa sumnjivom prošloš ću, a la Kadić, Jurčić, Muradbegović, Nametak i drugi piskaraju za raćun svojih fašističkih gospodara. Ovi i ovakvi propali tipovi i ranije su služili svim nacionalnim klikama ...« Kad je godine 1954. u ljeto dolazio Rasim u Sarajevo, a ja sam u to vrijeme nešto štampao u zgradi Muzeja (bivša Šerijatsko-suda čka škola), kroz otvorena vrata vidjeh Rasima kako ide koridorom muzeja, a ja izadoh i uvedoh ga u kancelariju, gdje sam radio. Za svaki slu čaj uvedoh i jednog službenika da bude prisutan. Nisam nimalo duljio, nego odmah pre đoh: »Kako si, bolan Rasime, mogao onako pisati o meni? Pa jesmo bili poznati od moga dolaska u Sarajevo, a ako ti nisam ništa uradio dobro, nisam ti ngta zlo u činio. Čak i zaposlenje u Tkaonici ćilima i stan (besplatan) pomagao sam ti, a ti da mene onako ocrng!« Kleo se da to on nije nego Avdo Humo, ali ne vjerujem. Ponekad bismo se susreli u Zagrebu, jer je i on bio ćlan Društva književnika Hrvatske, pa bismo se i za zdravlje upitali u sali HDK. Trojica dušmana Avdo Humo, Safet Kafedzi ć i Rasim Filipović umrli su u roku od manje od četiri mjeseca. Halaliti im ne mogu, a dosta su mi zla učinili. Tko vjeruje, zna da će raditi mizan terezija, a i tko ne vjeruje, radit će.

Rasim Filipović. Kad sam 9. D‹ 1930. došao u Sarajevo za urednika Novog Behara, upoznao sam isti dan Rasima. Bio je administrator Novog Behara, a ponešto bi i napisao za list. Pratio je sarajevsko kazalište, alias pozorište, i štampao prikaze u Sarajevskom listu. Kad sam došao u Sarajevo, Rasim je štampao u

9. aprila 1983. umro je u Sarajevu dr. Muhamed Ri đanović, sin Hadi Hafiz-Ibrahim efendije, u 65. godini života.

U kalendaru »Narodne uzdanice« za godinu 1939. odštampana je jedna pjesma čiji je akrostih glasio: »Jebo Spaho Radi ća i Mačeka u dupe.« Ovo sam negdje u drugom dijelu zabilježio, ali sam ovih dana pro ćitao 5. broj sarajevskog Zivota za 1977, posvećen zagrebačkom Putokazu (1937-1939). Kurbeg mi je govorio i tada, a i dok smo bili u Zenici, da je to djelo Skendera Kulenovi ća. Ja to nisam vjerovao, ali sad kad sam pročitao Skenderovu Noc' u vezirskom gradu uvjerio sam se da je Skenderu moglo svašta stati pod kapu. Njemu je glavno bilo razbiti stari poredak, a sredstva se nisu birala. Uza sve to, Kulenovići svih kategorija i formata štitili su Skendera i nije mu za stare Jugoslavije pala dlaka s glave. Ni Spahe ga nisu nikad progonile, makar da je o njima govorio i pisao ordinarne laži. Da je bio i trunak jedan dosljedan, imao je šta napisati i iz suvremenog života. Ono što je pisao u Noc'i u vezirskom gradu je opereta prema devijacijama prilično visolsih funlccionera, koji su iskoriš6vali svoj položaj dočekujući učenice pred ženskom gimnazijom, vozilsali ih službenim limuzinama i deflorisali ih (Buđoni i kompanija). Kurvaluka je bilo i u Kurbegovo vrijeme, nije ni on bio melek, ali ga i danas ima i bilo ga je u svim režimima, ali »slobodne ljubavi« nikad kao u naše vrijeme, i to ne samo kod nas nego u cijelom svijetu. Tu je i on imao šta re ći, odnosno napisati.

-

-

164

Veliki je bio stru čnjak tehnike, filozofije i drugih predmeta koje ja ne poznajem, ali znam da je uz najve će stremene doktor nauka i akademik. Bio je pobožan i svakog petka išao je u džumu, gdje je klanjao džuma-namaz. Nije se ustru čavao od drugih starješina. Bio je korpulentan sladokusac, pa je, Allahu alemu, i to pripomoglo ranoj smrti. Bio je kao stru čnjak u Khartumu najmanje dvije godine. Mevla rahmet ejleje!

165

Literatura o Altji Nametku

- Anorzim, Novi Dalski iz bosansko-hercegova čkih planina. Jutarrzji list, 1930, XlX, 6725,

23.

26. maja 1983. uoči Lejlei-berata, umro je u Sarajevu dr. Muhamed Kadi ć, učenjak, arhitekt, akademik. Ro đen je u Mostaru marta 1906. Svršio je srednje školovanje u Sarajevu, a studirao je arhitekturu u Čehoslova čkoj i Francuskoj, gdje je postigao najviše obrazovanje. Bio je doktor nauka i član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Imao je vanredno obrazovanje i bio je pisac mnogih stru čnih i znanstvenih djela. Nije ba:s' bio vidno pobožan, ali se nije ni ustru čavao da se javno dokaže muslimanom. Mevla rahmet ejleje!

- Anonim, Lspovijest jednog našeg pisca. Alija Nametak o sebi i svojim knjigama. Jutarnji list, 1931, XX, 7152, 7. - M. Kulenovi šemsudin Sarajlić : lz bosanske romantike; Alija Nametak, »Bajram žrtava«. Redovno izdanje Matice hrvatske, Obzor, 1931, LXXII, 295, 5. - Arumim, Umjetnost Alije Nametka. Povodom knjige novela: »Bajram žrtava«. (lzdanje Matice hrvatske), Evolucija, 1932, I, sv. 7, 589-590. Alija Nametalt: Bajram žrtava. Novele. Danica, 1932, II, 28, 8. - R. Altsčić-Rujev, ' - 0. Delorko, Alija Nametalt: Bajram žrtava. lzdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1931, Književni život, 1/1932, 3, 44. - H Dizdar, Odgovor Aliji Nametku i Mtutiru šahinovi ću Eltremovu. Povodom zabadanja u »Slobodnoj rije či« i »Novom Beharu«. Jugoslovenska pošta, 1932, IV,

907, 7.

Nametku. Povodom knjige novela »Bajram žrtava«, Vihor, 1932, III 3, 14-15. - A. Glavaš, Bajram žrtava. Hrvatska prosvjeta, 1932, XIX, 6, 138-139. - B. Mašić, Naši bosanski muslimani i Turci. Hrvatska obrana, 1932, XXVIII, 6, 3. - B. Mašič, Alija Natnetak: Bajram žrtava, novele, redovno izdanje Matice hrvatske za 1931. Novosti, 1932, XXVI, 31, 11. Svi su bezi na Hercegovini. Napredak, 1932, VII, 3, 39-40. - A. - M. Ujević, Nove edicije Matice hrvatske. Bajram žrtava g. Nametka, Hrvatska straža, 1932, N , 12, 4. - Anonim, Spor Hamid Dizdar - Alija Nametalt pred sudom. Jugoslovenska pošta. 1933, V, 1133, 4. - L Esih, Alija Nametak: Karadozbeg i njegovo doba. Obzor, 1933, LXXIV, 237, 3. - R. Medenica, Alija Nametalt: Jedna narodna pjesma o po četku bune na dahije godine Slavena, XXIX, 1934, 2, 201-206), 1804. (Zbornik za nar. život i obi čaje Juir' proučavanju narodne poezije, 1934, I, sv.2, 281-282. Muslimani u našoj poratnoj književnosti. Islamski svzjet, 1935, IV, 133, - R. 10-11. - A. M., 0 jedinstvenoj hrvatskoj književnosti. Obzor, 1936, LXXVI, 197. - M Meštrović, Da ćemo odbaciti hrvatske dijalekte? Obzor, 1936, LXXVI, 198. - M. šahinović Ekrernov, G. prof. Alija Nametalt i »Muslimanska svijest« povodom pravopisznh zamjeraka. Muslimanska svijest, 1936, I, 22, 4. - Moj drugi odgovor g. prof. Aliji Nametku. Muslimanska svijest, 1936, I, 25, 4. - Anonim, »Dobri Bošnjani«. Nova zbirka pripovijesti Alije Nametka. Muslimanska svijest, 1937, II, 40, 7. - Anonim, Najnovija ovogodišnja izdanja »Matice hrvatske«, Hrvatski list, 1937, XVIII, 306, 11. - A. Glava,š, Dobri Bošnjani. Hrvatska prosvjeta, 1937, XXIV, 9/10, 441-443. - V. Jurčić, Knjiga Narnetkovih novela. Obzor, 1937, LXXXVII, 264,2. - etc., 0

167

166

- B. Murgić, Tri o hrvatskoj zemlji. Lički Hrvat, 1937, I, 7/8, 7-8. - Z kfajtin, Alija Nametak: Dobri Bošnjani (Redovno izdanje Matice hrvatske). On2/a. dina, 1937-38, XXI, 5/6, 217-218. - M. Pokrajinski, Alija Nametak, Dobri Bošnjani. Cvijet, 1937-38, xix, 3-4, 95. - Žunič, Alija Nametak: Dobri Bošnjani, novele, pri će i crtice. Redovno izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1937. Novi Behar, 1937-38, XI, 13-16, 253-254. - A. Kristić, Narodne junač ke musliinanske pjesme. Sarajevo, 1938; sabrao i izdao Alija

- d., Kako treba pisati dje č je luijige? (U povodu nove knjige prof. Alije Nametka). Osvit,

-

- A. Glavaš, Nove knjige Nametkovih pripoviedaka. Ahja Nametak: »Za obraz«. Redovno izdanje o stotoj godišnjici Matice Hrvatske 1842-1942. Hrvatska revija,

Nametak.Jugos/avenski /ist, 1938, XXI, 296, 7.

Mežnarić, Jecina knjiga bosanskih novela. (Alija Nametak: Dobri Bošnjani. Crtice, pripovijesti, novele. Redovno izdanje Matice hrvatske, Zagreb, 1937). Hrvatska revija, 1938, XI, 7, 378-379. - V. Nikoli ć, Tri knjige proze redovitih izdanja Matice hrvatske. Alija Nametak, Dobri Bošnjani. Jadranski dnevnik, 1938, V, 230, 9. - MO., Dobri Bošnjani od A. Nametka. Putokaz, 1938, II, 6, 167-168. - V. Beroš, Alija Nametak, Redovno izdanje Matice hrvatske. Zagreb, 1937. Dobri Bošnjani. Hriatska straža, 1938, X, 60, 4-5. - R. Sirneon, Književni prikazi. Savremenik, 1938, XXVII, 5, 482-486. - D. žanko, Ahja Nametak, Dobri Bošnjani. (Redovno izdanje Matice hrvatske za 1937). Hrvatska smotra, 1938, VI, 7-8, 410-411. - L. žimbrek, Tri Matič ine knjige o životu na selu i jedna Hasana Kiki ća. Književni horizonti, 1938, V, 3-4, 60-61. - Anonim, Dvije knjige Ahje Narnetka. Muslimanska svijest, 1939, IV, 57, 2. - K Gujić, Islamski spomenici turskog perioda u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 1939. Hrvatska revija, 1939, XII, 4, 214-215. - A. Hrvatska narodna muslimanska poezija. Narodne juna ćke muslUnanske pjesme. Sabrao i izdao Alija Nametak. Sarajevo, 1938. Hrvatska revija, 1939, XII,

2, 94--95.

- R. Ramic', Muslimanski knj&vnici u novom vremenu. Hrvatski dnevnik, 1940, 1369. - dp, »Ramazanske pri če« Alije Nametka. Hrvatski narod, 1941, III, 247, 14. - I Raos, Bosansko-hercegova č ka muslimanska književnost bila je uvijek samo hrvatska. Hrvatski narod, 1941, III, 311, 15. - A. Muslimanske narodne pjesme. 2. izdanje. Kujundži ć. Sarajevo, 1941. Sarajevski novi list, 1941, I, 45, 5. - V. Jurčić, Portreti sarajevskih književnika. Uz matineju u Hrvatskom državnom ka7alištu 18. X. 1942. Novi list, 1942, II, 41, 5; 442, 6. - V. Jurčić, Prvi igrokaz Alije Nametka. »Omer za na ćvama« - Puč ki igrokaz iz seoskog života u Bosni s pjevanjem u tri ćina. Novi list, 1942, II, 469, 4. - Anonim, Razgovor s prof. Alijom Nametkom prigodom premijere njegova igrokaza »Omer za naćvama« (s portretom). Sarajevska hrvatska pozornica, 1942-43,

9-10, 133-135.

- Anonim, Alija Nametak, »Omer za na ćvama« - pučki igrokaz iz seoskog života u Bosni s pjevanjem u tri ćina. Novo doba, 1943, II, 45, 3. - Anonim, Pred sutrašnju praizvedbu. Prof. Alija Nametak o svojoj pu čkoj glumi »Omer za naćvama«. Novi list, 1943, III, 517. 5. - S. A., Alija Nametak, Muslimanske juna čke pjesme, Nova Hrvatska, 1943, 191, 7. - Bobek, Bosnische Volksstticke. Zum Agramer Gastspiel des Sarajevoer Staatstheaters. Deutsche Zeitung in Kroatien. 1943, 132, 4.

1943, II, 70, 6.

- N. Fedorov, Knjiga životne pravde. Alija Nametak: Za obraz. Hrvatski narod, 1943, V,

687, 2.

- Fulgur, Gostovanje sarajevskog kazališta u Zagrebu. Obite/j, 1943, XV, 12. - S. Gašparović, Alija Nametak: Za obraz. Novele i legende. Redovno izdanje o stotoj godišnjici Matice Hrvatske 1842-1942. Zagreb, 1942. Prosvjetni život, 1943,

14-15, 352-353. 1943, XVI, 3, 177-178.

- Mato Hanžekovi ć, Muslimanske junačke pjesme. Gospodarstvo, 1943, III, 180, 6-7. - M. Hanžekovi ć, »Omer za načvama«. Pučki igrokaz iz seoskog života u Bosni s 124, 6-7. pjevanjem u 3 čina. Napisao Alija Nametak. Gospodarstvo, 1943,

- V. Jurčić, Ahja Narnetak kao omladinsl ći pripovjedać. Osvit, 1943, II, 82-83, 15. Dramski prvijenac književnika Alije Nametka »Omer za na ćvama«. Topao - V. Ju 523, 6. prijem. - Uspjela režija Vase Kosi ća. Novi list, 1943, - V. Jur& Pripovjedač Alija Nametak. (Prikaziva č Hercegovaca i pjesnik zavi čajnog Narodna uzdanica (kal.), 1943, XI, 83-90. Gostovanje Hrvatskog državnog kazališta iz Sarajeva. »Omer za na ćvama«. - V. Kov Nova Hrvatska, 1943, III, 135, 15. - T Pavić, Alija Nametak: »Za obraz«, Novo doba, 1943, III, VI, 6. - H Wolf, »Omer za načvama«. Hrvatski narod, 1943, V, 753, 4. ća - I žunić, Dječja književnost kod Hrvata muslimana. Povodom Nametkovog »Mladi 1943, V, 819, 4; 823,4. u prirodi«. Hrvatski narod, - I žunić, Dva književna pokoljenja u »Izboru hrvatske mushinanske pripoviedke«. Hrvatski narod, 1943, V, 853, 5. Novi - Anonim, Alija Nametak: Dan i sunce. Novele. Vlastita naklacia. Sarajevo, 1944, Behar, 1944, XVI, 12-13, 210-211. 1944, IV, - Anonim, Dvadesetpet godišnjica književnog rada Alije Nametka, Novi list, 935, 8. 843, 6. - Anonim, »Zabavni odbor«. Nova komedija Alije Nametka. Novi list, 1944, I , »Muslimanske pripoviesti iz Bosne«. Priredio Alija Nametak. Tisak Hrvatske - A. Bcjti ć, državne tiskare Zagreb, podružn'ica Sarajevo, 1944. Izdanje i naklada knjižare H. Aiuned Kujundžić, Sarajevo, Novi Behar, 1944, XVI, 12-13, 210. Novi - A. Bejti ć, »Muslimanske ženske pjesme«. Priredio Alija Nametak. Sarajevo, 1944. Behar, 1944, XVI, 16, 259. - E. Čolakovic', Ka7alište. Hrvatska misao, 1944, II, 5, 137-142. - M. D. Muharemov, Vraćanje mladosti. (Opaža'nja uz novele »Dan i sunce«). Hrvatska misao, 1944, II, 9, 270-271. ć, Alija Nametak: »Ramazanske pri če«. Gospodarstvo, 1944, IV, 146, 7. M. Hanžekovi 1944, IV, - (iko), Muslimanske ženske pjesme. Priredio Alija Nametak. Novi list, 1019, 4. Jedna nova domaća lakrdija »Zabavni odbor« od Ahje Nametka. - Tradicijom - V. Ju komediografa Ekrema - Zabavlja ć - teatar - Pokušaj satire. Novi list, 1944, IV, 856, 3.

168

169

- I. Kljajo, Nove knjige Alije Nametka. »Dan i sunce«. Novele. »Ramazanske pri če« i »Muslimanske pripoviesti iz Bosne«. Novi list, 1944, IV, 981, 2. - Korko, Dvije praizvedbe u Hrvatskom državnom kazalištu. Osvit, 1944, III, 106, 7. - Lj. Maraković, Hrvati muslimani pripoviedaju. Pripoviesti Alije Nametka, šemsudina Sarajlića i Huseina Muradbegovića. Spremnost, 1944, III, 138, 9. - E. Mulabdić, Mladić u prirodi, lovačke i druge omladinske priče od Alije Nametka. Izdanje knjižaze H. Ahmeda Kujundži ća, Sarajevo. Novi Behar, 1944, XVI, 3, 46. - Abdurahman Nametak, Izražaji duha i osjećanja. Bosansko-hercegova čki muslimani u hrvatskom književnom stvaranju. Spremnost, 1944, III, 122, 9. - J. Skračić, Među sarajevskim književnicima. Hrvatski narod, 1944, VI, 1197, 8. - Lj. Maraković, Razvoj hrvatske književnosti u godini 1944. Hrvatski krugoval, 1945, V,

1,15-16. - F. Bajraktarevu, Bibliografija folklorne građe u deset godišta »Behara« (s indeksom motiva). Sarajevo, 1957, str. 1-136 u 4. Prilozi za književnost, jezik, istoriju ifolklor,

1962, knj. XXV1II, sv. 1-2,112-114. - D. Jelčić, Stvarnost i legenda, u knjizi: Alija Nametak, Trava zaboravka, Zagreb, 1966. - I. Mandić, Mali pisci. Alija Nametak: Trava zaboravka, »Znanje«, Zagrpb, Vjesnik od

24. IX. 1966, str. 6. - A. Nazor, Izmedu stvarnosti i bajke (Alija Nametak: Trava zaboravka, »Znanje«, Zagreb, 1966). Školske novine (Zagreb), od 2. XII. 1966. - M. Grgrčević, Alija Nametak: Trava zaboravka, Svijet (Zagreb), br. 24, od 15. XII. 1966. - I. Balentović, Dileme i raskršća. Susreti (Umag), 1967, 1, 1-5. - H. B., Gluha čaršija. Lica, 1967, I, 1, 2. - O. Salkovi ć, Svijet Nametkove proze. Alija Nametak: Trava zaboravka, Znanje, Zagreb, 1966. Zivot, 1967, XVI, 11-12,127-129. - N. Frndu, Ziva slika muslimanskog svijeta. Alija Nametak: »Trava zaboravka«, Znanje, Zagreb, 1966. Republika, 1967, XXIII, 6-7, 366. - O. Delorko, Jedna uspjela zbirka tradicionalne poezije (Narodne juna čke pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana). Kolo, 1967, 9, 203-207. - O. Delorko, Junačke narodne pjesme bosansko-hercegovačkih muslimana. Sabrao Alija Nametak. Sarajevo, 1967, 254 str. Narodna umjetnost, 1967-68, knj. 5-6, 583-585. - D. Jelčić, Alija Nametak, u knjizi: Muradbegović, Kušan, Dean, Nametak, Zagreb,

1969, 315-329. - Z Kumer, Alija Nametak, Od bešike do motike. Narodne lirske i pripovijedne pjesme bosansko-hercegovačkih Muslimana. Sarajevo, 1970, 232. - O. Delorko, Alija Nametak, Od bešike do motike, narodne lirske i pripovijedne pjesme bosansko-hercegovačkih Muslimana, vlastita naklada, Sarajevo, 1970, 232 str. Narodna umjetnost, 1972, knj. 9, 218-225. - O. F. Babler, At je sladky ješte sladi medu. Lidova demokracie (Brno) od 13. I. 1971. - D. Jelčić, Tragom narodne poezije. Od bešike do motike. Arena, 1971, XIII, 531, 26. - O. F. Babler, Lidove pisne bosenskych moslimu. Pro pratele (Brno), 1971, II, 2, 3. - S., Jahrbuch fiir Volksliedforschung,1971, XVI, 255-256. - S. Tutnjevi ć, Tekst o još petorici pripovjeda ča, u knjizi: Radi svoga razgovora, Sarajevo, 1972, 254-259. - H. Omerović, Knjiga dragih sadržaja. Alija Nametak, Narodne pripovijesti bosansko-hercegovačkih muslimana, izdanje prirediva ča. Sarajevo, Kozaračka 56, Sarajevo, 1975. Preporod, 1975, VI, 32 (126), od 1. XII. 1975. - I. Balentovi ć, Zapisi o Aliji Nametku, Susreti, 1975, 18, 5-7.

- I. Balentović, Alija Nametak: Tuturuza i šeh Meco (NZMH, Zagreb, 1978, str. 290), Susreti, 1979, 22-23. - E. Todorovac, Nove pripovjetke Alije Nametka. Alija Nametak »Tuturuza i Šeh Meco«, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1978. Republika, 1980,

XXXVI, 7-8, 796-799. - S. Tutnjevi ć, Socijalna proza između dva rata. Sarajevo, 1984 (O A. Nametku na str. 49-57). - I. T. B., U spomen Aliji Nametku. Dobri Bošnjanin. Glas Koncila, XXVI, br. 50(705), 13. prosinca 1987, str. 9. - S. Balić, Umro Alija Nametak. Islam und der Western, VII, 1987, 4, 30. - F. Karihman, Merhum Alija Nametak, znameniti i zaslužni hrvatski književnik, kulturni radnik i rodoljub. Hrvatska revija (Buenos Aires), XXXVIII , sv. 2 (150), 1988, 203-232. - I. Balentović, Alija Nametak. In memoriam. Marulić, XXI, 2, Zagreb, 1988, 163-165. - M. Blažekovi ć, Dragi uredniče! Hruatska revija, XXXIX, 1989, 196-197. - S. Buconjić, Dragi profesore! Hrvatska revija, XXX1X, 1989, 198. - M. Tralju, In memoriam. Prof. Hadži Ali-ef. Nametak. Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, XV-XVI, Sarajevo, 1990, 293-299. - M. Rizvi ć, Novele Alije Nametka ili poetika podnošenja sudbine. Predgovor knjizi Alija Nametak, Trava zaboravka, Svjetlost, Sarajevo, 1991. - [F Nametak], Alija Nametak, 1906-1987. Preporod, 1991. - Z Posavac, Aktualnost i modernost umjetnosti rije či Bosne ponosne (u povodu 50-godišnjice izlaska zbirke kratkih priča Alije Nametka »Za obraz« posvećeno svim bosanskim prijateljima, stradalnicima i braniteljima. Glasnik, (Zagreb) od 6. srpnja, str. 40-41 i 13. srpnja 1992., str. 44-45. - [U. Bavcic], Predgovor uz knjigu A. N. Sarajevski nekrologij, Z iirich, 1994. - M. Jergović, Zivot je ipak važniji od smrti. Nedjeljnja Dalmacija od 24. N. 1995, str. 36-37. - R. Kadrić, Zaboravljeni pisac Alija Nametak, Sarajevo Times, januar-sije čanj, 1995, str. 32. - H. Suljki ć, Alija Nametak - bošnjački suveren rije či i djela. Hikmet (Tuzla), VIII/1995, br. 5 (89), 220-224.

170

171 Bušatlić, Hafiz Ajni, 53 Butozan, dr. Vaso, 90

Kazalo irnena

Abdul-Hamid, 38 Abdullah-beg, 20 Abdullah-paša, 22, 25, 27, 54 Abdurrezak, muderis, 122 Alajbegović, hadž'i Salih-ef., 9, 12, 30 Albrecht, Carl, 24 Aličić, Ahmecl, 96 Alićehić, Salih-ef., 90 Alučić-Rujev, R., 165 Andrić, Ivo, 144, 158 Arapčić, Atif, 72 Arapčić, Emin, 72 Aras, Tevfik Rčištil, 65 Arnautović, Ejub, 136 Arnautović-Zuban, šerif, 10, 16 Arpadžić, Muhamed-aga, 10 Ašik Garib, v. Mulabdić, Edhem Atathrk, Mustafa Kemal-paša, 165 Atlagić, 145 Avdić, Ćamil Jusufov, 53 Azabagić, Hadži Mehmed Tevfilt-ef., 80, 98 Babić, Mustafa-paša, 41 Babler, Otto F., 168 Badalić, Ivo, 109 Bajraktarević, Fehim, 168 Bajraktarević, Nurnan-ef., 36 Bajro, 42 Bakamović, Salih-beg, 32 Balentović, Ivo, 168, 169 Balić, Omer, A., 32 Bahć, Smail, 169 Balić, dr. šefkija, 147 Baljić, Salih, 53, 131 Bašagić, Almas-hantuna, 50 BaZagić, Ibrahim-beg, 20, 50 Bašagić, dr. Safvet-beg, 19, 20, 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 35, 39, 40, 44, 50, 51, 52,

53, 54, 55, 56, 57, 77, 78, 79, 80, 81, 85, 94, 120, 128, 140 Bašić, Salih Safvet-ef., 56, 123, 124, 125, 126, 127 Bavčić, Uzir, 169 Begović, Adil, 15 Behlilović, Muhamed-beg, 32 Behmen, Omer, 108, 114 Belunen, dr. šefkija, 160 Bejtić, Alija, 96, 167 Bektaš, Arif-aga, 68 Berberović, Hafiz Hamdi-ef., 95, 121 Beroš, V.,166 Bešlagić, sefik, 90 Bešlić, Zufer, 130 Bičakčić, Edhem-aga, 59, 60, 126, 138 Bičakčić, Haki Salih-aga, 59 Bičakčić, dr. Vejsil, 123, 124, 125, 126, 127, 132 Bičakčići, 125 Bjelevac, Abdurezak Hifzi, 32, 151 Blagajac, šejh Fevzija, 58 Blažeković, M., 169 Bobek, Josef, 166 Bolanović, Stjepan, 73 Bral, Božidar, 141 Brka, Etnin, 61 Buconjić, Nikola, 53, 106 Buconjić, S., 169 Bučuk, 142 Budak, dr. Mile, književnik, 152 Budalt, dr. Mile, liječnik, 66 Bujker, Duro, 74, 77 Bukvica, Abdullah-beg, 61, 146, 147, 148 Bukvica, Ahmed-beg, 146 Bukvica, Avnija-hanuma, 148 Burek, Ahmed-ef., 36 113 Burić, Fra Burić, Fra Mrgud, 113

Carić, Jakov, 53 Ceriba:s'ić, Prašić, v. Krešenđjaković Cerić, Hasan-beg, 125 Cerić, Nasih, 155 Chajjam, Omer,.25 Chamberlain, 110 Cigić, 36 čadordžija, Hafiz IMustafa-ef., 95 čaić, Đorđe, 109, 110 čaltmalt, Fevzi, 65 čatrnja, Alija, 127, 128 čavkić, Fejzulah, 32 čaušević, , 46, 100 čaušević, Hatidža- hanurna, 118 čaušević, Hadži Mehmed Džemaluddin, 12, 28, 35, 36, 38, 46, 47, 48, 49, 53, 79, 82, 100, 101, 102, 103, 104, 105, 106, 117, 118, 128, 129, 153 čelebija, Sulejman, 40 Ćengić-beg, 24 Cengić, Derviš Dedaga, 20, 50 čengić, Fićo (Filtret), 118 čengić, Jusuf-beg, 28 čengić Lakišić, Dulsa, 13 čengić (Ilova), Riza, 12, 14, 140 čengić, Smail-aga, 14, 50 čengići, 96 Mns'an (Muharem), 120 čokić, Abdurahman 32 čoltić, Jovan, 72 Ćolaković, Enver, 156, 157, 167 čolaković, Rodoljub, 141 čule, Petar, 107, 108, 114 čumavić, Husein, 64, 118, 119, 120 Ćatić, Musa Ćazim, 32, 38, 39, 55, 86, 87, 106, 134, 140, 143 Ć,emalović, Memišaga, 13 Ćemalović, Muhamed-ef., 9, 11' Ćišić, Husaga, 9, 131, 160 Ćorović, Vladimir, 21 Ćović, Marko, 143

Ćurčić, Dževad, 135 Ćurčić, Muhamed Hamdi-ef., 134, 135 Ćurčić, šemsa, 135 Dabbetul-erd, v. ševa, Mustafa Danon, Rafo, 73 Davidović, Ljubomir, 141 Dean, Anto, 152, 168 Defterdarević, Ibrahim-beg, 78 Defterdarija, Abdullah-paša, 22 Delorko, Olinko, 165, 168 Denišlić, Adila, 62 Denišlić, Emira, 62 Hajrija, 62 Denišlić, dr. Mustafa, 61, 62 Zulejha-hanuma, 62 Derviš beg, 20 Dervišević, Hadži Ahmed Džemal ef., 57 DizriAr, Fatma, 13 Dizdar, Hamid, 142, 143, 144, 156, 165 Dizdar, Muhamed ef., 95, 121 Dizdar, Salih ef., 13 Dizdarević, Muharem (Ružd ' ija), 33, 39 Dlustuš, Ljuboje, 73 Dobrač'a, Kasim-ef., 11, 107, 108, 113, 154 Dovadžija, Mustafa, 144 Drače, Hafiz-aga, 10 Dronja, kapetan, 107 Dubravić, Đogo, Husein, 32, 67, 122 Dvorniković, Ljudevit, 91 Džabić, Ahmed-ef., 9, 13 Džabić, Aluned čelebija, 5 Džabić, Ahmed šaćir-ef., 8 Džabić, Ali Fehmi-ef., 5-18, 30, 98, 131 Džabić, Husein, 10 Džabić, Hafiz Omer-ef., 5, 11, 127 Džabić, Muhamed-ef., 10 Džabić, šaćir-ef., 7 Džaferagić, 39 Džafić, Hadži Hafiz Asim-ef., 95 Džamonja, Duro, 32 Dželaluddin, Rumi, 36 Dženetići, 96 Dlevdet-paša, 41 Džinić, Hamdibeg, 78 Džinić, Mahmud-beg, 16 Džipa, Adil, 136, 137

172

173

Džipa, Hola, 137 Džw1h, Orner, 108, 112 Džumhur, Hafiz Abduselam, 145

Grković, Mate, 109 Gujić, Kasim, 166 Guzina, Mujaga, 93

Dalski, Ksaver šandor, 75 Dikić, Meluned-ef., 12 Dikić, Osman, 88, 89 Dogo, Husein, v. Dubravić , Dogo Dozo, Husein, 33, 154, 155, 157 Dugumlija, Muhamed, 40

H. Halid ef., 46, 100 Hadžiabdić, Naim, 154 Hadžibaščaušević , Muhamed Linga, 158 Hadžić, Hakija, 152, 157 Hadžić, h. Mehmed, 33 Hadžić , Osman Nuri, 8, 9, 17, 18, 23, 24, 44, 51, 77, 78, 79, 88, 117 Hadž'i Mustafa-ef., 36 Hadžihasanović, Uzeir-aga, 63, 64, 65, 118, 119, 120, 126, 147 Hadžijahić , Hadži Hafiz Džemaludin-ef., 94,121 Hadžijamaković , šejh Muhamed-ef., 95 Hadžikarić, Sarajbć, Nafija, 148 Hadžioman, Dervo, 158 Hadžiosmanović , Dlemal, 33 Hadžiosmanović , Esma, 123, 124 Hadžiostnanović , Hasan, 123 Hacižisulejmanović , v. Kento Hadžisulejmanović , Mujaga, 131 Hadžišabanović , Asim-aga, 146 Hadžiuzeirbegović , Mustafa-beg, 73 Flajjam, Omer, 52 Halid, v. Sarajlić Hamidullah, dr. Muhammed, 153 Handžić, Adem, 96 Handžić , H. Mehmed, 5, 6, 35, 37, 98, 136 Handžić , Hadž't Muhamedaga, 136 Hanže'ković, Mato, 167 Hasandedić, Hifzija, 18 Hofbauer, Dragutin, 53, 74 Hrmann, Konstantin - Kosta, 21 Hrasnica, Abduselam-beg, 125 Hrasnica, dr. Halid-beg, 43, 64, 126 Hrasnica-Syrzo, Ata, 43 Hrasnica, šerifa, 125 Hukić , Abdurahman, 155, 161 Humo, Avdo, 163 Flumo, Hamza, 149 Seid, 163 Husedžu Husni, Hadži Hasan-ef., 46, 100 Husrev-beg, Gazi, 19, 25, 54, 56, 67, 91, 94, 95, 98, 99, 103, 105, 142, 148, 157 Husrev-paša, 27

Ebu Talib, 6 Eden, Anthony, 157 Ejubović , Mustafa, šejh Jujo, 20 El-Husein, 129, 131 Esad-dede, 46, 100 Esih, Ivan, 165 Malunud-beg, 13 Fadilpašič, Mustaj-beg, 46 Fakih, Hafiz Džafer Ibrahim, 125 Faruk, egipatski kralj, 119 Fazlić , Hadži Hafiz Smail-ef., 134 Fedorov, N., 167 Fejić , Hadži Hafiz Ibrahim-ef., 129, 130, 155 Ferezdek, v. Sarajlić Fidahić, Mehmed-beg, 61 Filipović , Rasim, 162, 163, 165 Firdus, Abasbeg, 158 Firdus, Alibeg, 52 Fočak, Abdullah-ef., 91, 135, 136 Franjo Josip, austrijski car, 10, 47 Frndić, Nasko, 168 Fulgur, 167 vić, Hafiz Salih, 39 Ga:s'parović, S., 167 Georgijević, Krešimir, 150 Glavaš, A., 165, 167 Godec, Antun, 56 Gološ, Smajo, 93 Gradaščević , Husein-kapetan, 93, 94, 156 Grdić, Radmila, 143 Grgičević, Marija, 168

Iljf i Petrov, 110 Ismet, 65 Isaković, Alija, 151 Jeftič Geftić), Bogoljub, v. Jevtić Jelčić, Dubravko, 168 Jergović, Miljenko, 169 Jesenko, Hugo, 73 Jevtić, Bogoljub, 60, 131 Jokanović, 142 Jurčić, V., 163, 165, 166, 167 Jurišić, dr. Blaž, 143 Jurković, Janko, 75 Kablar, Stojan, 20 Kadić, Galib, 141 Kadić , Husejn ef., 139, 140, 141 Kadić, dr. Muhamed, 164 Kadić , Muhamed Enverija, 94 Kadić, Ragib, 141 Kadić , Rešad, 18, 110, 112, 114, 135, 161, 162, 163 Kadić, Sefkija, 141 Kadrić, Rašida, 169 Kafedžić, Safet, 163 Kajon, A. Danijel, 25 Kajtaz, Hadži Arif-ef., 20, 28 Kajtaz, Hadži Husaga, 9 Kalajdžić , Muhamed Beltir, 32, 33, 79, 131, 133, 134, 148 Kalajdžić, Omer, 12, 130 Kalajdžić-Fejić, Zehra, 130 Kallay, Benjamin, 10, 17 Kapetanović Ljubušals, Meluned-beg, 8, 21, 41, 42, 44, 75 Kapetanović, Riza-beg, 44, 45 Kapić, Ali-R ef., 23, 137 Kapić, Rebi, 137 Kapidžić, dr. Hamdija, 90 Karabeg, Hadi Ahmed ef., 9, 10, 11, 30, 31, 131 Karabeg, Ali Riza, 30 Karabeg, Mustafa Sidki, 8, 20, 30 K.arabegović, Avdo, 88 Karadžić, Vuk, 101 Karadordević, Aleksandar, 152 Karamedovac, 9

Karamelunedović , dr. Hamdija, 61, 160, 161, 162 Karanfilaga, v. Sarajli ć Karilunan, F., 169 Karišiković, Mirhab šukri, 32 Karkelja, 132 Katalinić, Rikard Jeretov, 53 Kaukčita, Hadž't Hafiz Abdulah ef., 95 Kaža7, Šejh Salih, 154 Kecmanović, Ilija, 6 Kemura, šejh Sejfudin Fehmi-ef., 21, 95 Kemura, Hadži Sulejman-ef., 118, 127, 130, 131, 154, 155 Keško, Hamdija, 132 Kikić, Hasan, 166 Klaić, Vjekoslav, 24, 110 Kleber, franc. general, 144 Kljajo, I., 167 Komadina, Mujaga, 10 Konjhodžić , Alija Džemal, 108, 114 Krbler, dr. Duro, 92 Korko, 167 Korkut, Besim, 154 Korkut, Derviš A., 97, 145 Korkut, Saltib, 32, 159 Korošec, 141 Kosić, Vaso, 167 Kovačević, Drago, 20 Kovačić, V., 167 Kozarac, Josip, 79 Krajinović, fra Emanuel, 126 Kraljević, Marko, 150 Kranjčević, Silvije S., 53, 91 Kraus, Fridrich, 34 Kreševljaković , Džemila (Džema), 90 Kreševljaković, Hamdija, 24, 53, 55, 57, 90, 91, 92, 93, 94, 95, 96, 97, 121, 122, 125, 130, 140, 147, 150 Kreševljaković, Mehmed-Mehaga, 90 K.reševljaković, Mula Ibrahim, 90 Kristić, A., 166 Krleža, Miroslav, 109 Krvarić, 139 Kujić, Metodije, 142 Kujundžić, H. Ahmed, 167, 168 Kukić, Hamid, 149 Kulenović, Džafer Ilhami-beg, 47 Kulenović, M., 165 Kulenović Hafiz Mustafa Fatin ef., 37

174

Kulenović, Salih-beg, 113 Kulenović, Skender, 158, 159, 162 KuLier, Andrija, 53 Kulović, Esad-ef., 63 Kuljuh, Osman-beg, 28 Kumer, Zmaga, 168 Kumičić, Eugen, 75 Kurbegović, Hafiz Abdullah-ef., 95 Kurbegović, Hatnid-beg, 60, 159 Kurbegović, Osman-ef., 159, 160, 161 Kuršimlić, v. Mulabdić Kurt, Alija, 130 Kurt, Fazlo, 130 Kurt, Hadži Hafiz Muhamed, 9, 29, 30 Kurto, Aluned, 132 Kurto, Avdaga, 132 Kušan, Jakša, 152 Kuzmanović, 110 Lakišić, Hasan-beg, 9 Lakišić, Muhamed-beg, 13 Latas, Omer-pa:s'a, 28 Latifa hanuma, v. Muji ć Husein Ličen, Metod, 108, 110, 114 Linta, 73 Lopardija, 132 Lulsas, Filip, 143 Ljubiša, Stjepan, 75 Ljuša, Asim-beg, 145 Maček, dr. Vladko, 133, 136, 162 Maglajlić, Ibrahim, muftija, 39, 140 Majtin, Z., 166 Makajev, v. Karamehmedović Malić, dr. Abduralunan Mirza, 58 Manastirlija, Ismail Haki-ef., 100 Manclić, Igor, 168 Manojlović, dr. Gavro, 92 Maralsović, dr. Ljubomir, 168 Martinović, Ante, 143 Mašić, B., 165 Matoš, Anton Gustav, 38 Mažuranić, Ivan, 20 Medenica, R., 165 Mehić, Mustafa-ef., 35

175 Mehinagić, Hafiz Ibrahitn, 18 Mejkecie, Abdul-Husein, 37 Merhemić, 23, 98 Merhemić, Hafiz Husejn, 37 Merhemić, Ismetaga, 62 Merhemić, Meluned, 35 Merhemić, Hadži Mujaga, 35, 36, 37, 94, 98, 136 Merhemić, Mula Mustafa, 35 Merhemić, Hafiz Mulla, 37 Merhemić, Hafiz Osman, 35, 37 Merhemić, Salih, 35, 98 Merhemić-Hasanbegović, Hiba, 37 Merhemić-Mašić Fatima, 37 Merhemić-Osmanbegović Selma, 37 Mesihović, 131 Mesihović, šaćir-ef., 130 Mešić, Abdurahman, 53 Mešić, Ademaga, 44, 53, 78, 80, 117, 129 Meštrović, M., 165 Mežnarić, I., 166 Mičurin, v. Kulenović, Salihbeg Milalsović, Josip, 91 Milićević, Ivan, A., 53, 55 Milićević, Stipo, 74 Milović, Jakša, 142 Miljković, Hasan, 161 Miralem, Derviš-beg, 13, 16 Monastirlija, Ismail Haki-beg, 46 Muftić, Hazim, 32, 33, 34 Muftić, Hifzi-ef., 59 Muftić, Salitn-ef., 47, 94 Muhamedagić Bikak, Hadži Hasan-ef., 95 Muharemov, M. D., 167 Muhibić, Hilmi-ef., 75 Muhibić, Nurgpim, 138 Muhsin, v. Sarajlić Mujagić, Hadži Muhamed-ef., 130 Mujagić, Mustafa-ef. (ZmijsIsi), 117 Mujezinović, Mehmed, 96 Mulabdić, Dulaga, 68, 70 Mulabdić, Edhem, 23, 24, 38, 44, 51, 53, 67, 68, 69, 70, 71, 72, 73, 74, 75, 76, 77, 78, 79, 80, 81, 82, 83, 84, 85, 103, 117, 120, 140, 149, 161, 168 Mulabdić, Mehmed, 68, 70 Mulabdić, Mula Abdija, 68 Mulabdić, Mula Ibrahim, 68 Mulabdić, Mustafa-ef., 68

Mulalxlić, Nura-hanuma, 68 Muradbegović, Ahmed, 24, 53, 121, 143, 151, 152, 159, 163, 168 Muradbegović, Hasib, 152 Muradbegović, Husejn, 121, 152, 168 Muradbegović, Midhat, 152 Muradbegović, Nedima, 152 Murgić, dr. Božidar, 165 Musakadić, Fehim, 140 Musolini (Mussolini), Benito, 131 Mušić, Hafiz, Omer-ef., 153, 154, 155 Mutevelić, Mehmed-beg, 46 Muzdedfija, Ibrahim, 138 Muzdeclfija, Mehaga, 138 Nametak, Abdurrahman, 86, 142, 151, 159, 168 Nametak, dr. Fehim, 116, 120, 13, 169 Nametak, Hasan-ef., 9 Nametak, šefika, 150 Nametak-Spaho, Saliha, 123, 124, 125, 150, 158 Nanić, Avdaga, 131 Nanić, Muhamedaga, 131 Nanić, Hadži Salih, 131 Napoleon, 144 Nasrudin hodža, 34 Nastić, Varnava, 107, 110 Nazečić, dr. Sallso, 149, 150 Nazor, Anto, 168 Nergar, Hadži Ibrahim-aga, 94, 95 Nesefi, 36 Nevšeherlija, H. Ali-ef., 46, 100 Nezirhodžić, Hadži Hasanaga, 64, 95 Nikola, Knjaz, 145 Nikolić, Vinlso, 166 Novo, Ai:sa ' , 124 Okić, Hasiba, 122 Okić, Hafiz Meluned-ef., 36, 94, 122 Okić, Tajjib-ef., 122, 123 Olovčić, Hasan (muhtar), 126, 127 Omanović, Fata, 9, 10, 11, 12, 15, 16, 18, 28 Omanović, Halil, 15 Omanović, Osman, 9, 10 Omanović, Ramo, 15 Omerović, H., 168

Omerović, Mustafa Hilmi-ef., 28 Osman-paša, 70 Pandža, Isamuddin, 128 Panciž'a, Hafiz Muhamed-ef., 48, 98, 105, 128, 129, 153 Pandža, Hadž'i Haftz šakir-ef., 59, 98, 128 Papac, don Mitar, 113, 115 Pašić, Muhamed-ef., 155 Patsch, dr. Karlo, 91 Pavelić, dr. Ante, 133 Pavić, T., 167 Pekušić, Alaga, 10 Petrović, Jozo, 150 Ploska, Vejsil-aga, 131 Podgorsisa, Vika, 109 Polsrajinski, M., 166 Posavac, Z., 169 Pozderac, Nurija, 64, 118, 119 Precca, Nikola, 133 Prijatelj, Dara (Omanović, Fata), 15, 18 Prijatelj, dr. Niko, 15 Proho, Hafiz Ibrahitn-ef., 126 Pruščals., Hasan Ćafi, 25 Puzić, Ahmed-ef., 28 Puzić, Dervi:s'a, 28 Puzić, Hamza-ef., 9, 12, 28, 29, 30, 34, 47 Puzić, Humo, Hatidža, 127 Radić, Stjepan, 133, 162 Ramić, Rizo, 166 Ramović, v. Ćurčić Raos, Ivan, 166 Redžep-paša, 20 Redžepašić, Bašaga, 20 Repovac, Ibrahitn-beg, 95 Resulović, Nazif, 106 Ribić, Ahmed Sabit-ef. (širazija), 46, 100 Ridanović, Abdullah, 7, 9, 12, 15, 28 Ridanović, Hadži Hafiz Ibrahim-ef., 163 Ridanović, Hadži Hafiz Muhamed, 9, 12, 163 Rivet, Charles, 102 Rizvanbegović, Alijaga (Alipaša), 28, 41, 45 Rizvanbegović, Hadži Mehmed-beg, 45 Rizvić, Mulisin, 169 Rudolf Habzburški, 21

177

176

Rumi, Mevlana DWucidin, 37 Rustem-beg, 20 Ruždija, 34 Sabrihafizović, Hafiz Esad ef., 37, 155 Sadi, Šejh, 70 Sahačić, Hihnaga, 139 Sahačić, Hafiz Mustafa, 155 Salihagić, dr. Behaudin, 148 Sahhbegović, Avdo Avdibeg, 120, 142 Salihbegović, Šemsi-beg, 38 Salković, Omer, 168 Saračević, Abdulah-ef., 98 Saračević, Tajjib-ef., 98, 99, 118 Saračević, Teufik, 118 Sarajlić, Semsudin, 32, 38, 39, 40, 117, 148, 165, 168 Savić, R.J., 25 Savojski, Eugen, 19 Seid, Kutb, 153 Semiz, Ekrem, 13 Serdarević, Muhamed Seid (kadija), 32, 58, 95, 130, 155 Sikirić, Šaćir-ef., 122 Simeon, Rikard, 166 Skaka, Avdaga, 144 Skračić, Jerko, 168 Slijepčević, Faud, 33 Slijepčević, Marko, 143 Smail-aga, 20 Smailagić, Meho, 34 Softić, Mustafa, 147 Sokolović, Osman Asaf, 157 Sokolović, Hadži Hafiz Sinan, 154, 155 Sokolović Sokolija), Salko, 136 Spahić, Abdullah-beg, 113 Spahić, Akif-aga, 126, 131 Spahić, Derviš-ef., 113 Spahić, Nezir, 160 Spaho, Alaga, 124 Spaho, Esma-hanuma, 126 Spaho, Fehim-efendija, 11, 18, 24, 35, 53, 59, 79, 117, 120, 122, 123, 124, 125, 128, 140, 142, 146, 147, 155 Spaho, Hamdija, 126 Spaho, Hadži Hasan-ef., 132 Spaho, Hadži Mehaga, 126 Spaho, Meluned, 35, 59, 60, 61, 63, 64, 82,

120, 124, 125, 126, 129, 131, 133, 136, 141, 142, 145, 147, 160, 162 Spaho, Mustafa-ef., 126, 140 Spaho, Senija, 140 Spaho, Sidika-hanuma, 138, 139 Siškić, dr. Milan, 47, 60, 105 Stojadinović, Milan, 59, 64, 131, 160 Suik, Hadži Mujaga, 137 Stupac, Alaga, 137 Sulejman Kanuni (sultan), 8 Sulejmanpašić, Omerbeg, 88 Sulejmanpašić, Rifatbeg, 73 Suljkić, Hifzija, 169 Svara, Maksim, 160 Svrzo, Server-ef., 43 Šabanović, Hazim, 33, 55, 96 Šahinagić, Avdaga, 63, 119 Šahinović, dr. Hamid, 61, 130 Šahinović, dr. Munir, 117, 128, 158, 166 Šantić, Aleksa, 150 Šarac, Hafiz Sulejman-ef., 17, 47, 95, 101, 102 Šećeragić, Hadži Murat, 154 Šehić, Husein Ahmedov, 106, 155, 156 Šehović, 78 Šek, Adalbert, 47 Šemić, Salih-ef., 30 Šenoa, August, 75 Šešinovac, v. Kreševljaković Ševa, Mustafa, 157 Antun, 165, 166 Š-in, v. Sarajlić Širazija, 37 Širazija, v čaušević Šotra, Nilćola, 108, 110, 113 Šuvalić, Murat, 33, 34 Tabak, Hadži Sulejman, 124 Tabaković (Duboković), Hasaga, 137 Tadijanović, Dragutin, 156 Tanović, Mulaga, 20 Todorovac, Ejub, 169 Tokatlija, Salih-ef., 46, 100 Tomić, Josip Eugen, 75 Traljić, Hafiz Mahmud, 96, 125, 169 Traljić, Seid, 96 Tufo, Muhamed, 95

Tutnjević, Staniša, 168, 169 Bakir-beg, 122

Wittasek, Jos. 24 Wolf, H., 167

Ujević, dr. Mate, 165 Uzunović, Nikola, 60 Užičanin, Muharemaga, 131 Užičanin, Sabit, 37

Zadravec, D., 156 Zaimović, kadija, 155 Zaimović, šemsi-beg, 16 Zaplata, Rudolf, 53 Zečević, dr. Safvet, 140 Zenunović, 39 Nezir-ef., 36

Vamik, 44 Varešanović, Mustafa, 37 Vefik, Ahmed-paša, 20 Vidović, Miljenko, 126 Vidrić, Vladimir (Lacko), 38, 50 Vignjević, 108 Vučak, Mijo, 150 Vuk, v. Kurbegović

Žanko, Dušan, 166 Žimbrek, Ladislav, 166 Živković, Petar, 47, 60, 131, 140 Žunić, Ismet, 106, 166, 167

178 179

Tekstovi objavljeni u ovoj knjizi su iz:

Kazalo 1.str. 5-18, Anali Gazi Husrevbegove biblioteke, knj. IV/1976, Sarajevo, 1976, str, 187-199, 2. str. 19-25, Novi Behar, IV/1930-31, 22-23, str. 321-324, 3. str. 26-27, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva (VIS), XXV1I/1964, 3-4, 152-153, 4. str. 28-29, Glasnl VIS, IX/1941, 9, 279-281, 5. str. 30-31, Novi Behar, XIII/1940, 10, 327, 6. str. 32-34, Glasnik VIS, XXVI/1963, 9-10, 461-463, 7. str. 35-37, Glasnik VIS, X(XXII)1959, 4-6, 266-269, 8. str. 38-40, Glasnik VIS, XII(XXIV)1961, 10-12, 440-445, 9. str. 41-42, Narodna uzdanica, kalendar. G. Sarajevo, 1934, 182-185, 10.str. 43, Narodna uzdanica, kal. G. II, Sar. 1934, str. 185, 11.str. 44-45, Narodna uzdanica, kal. G. I, Sar. 1933, str. 133-135, 12.str. 46-49, Narodna uzdanica, kal. G. Sar. 1939, str. 99-106, 13.str. 50-54, Narodna uzdanica, kal. G. Sar. 1935, str. 56-62, 14.str. 55, Narodna uzdanica, kal. G. IV, Sar. 1936, str. 149, 15.str. 56-57, Narodna uzdanica, kal. G. IV, Sar. 1936, str. 149-151, 16.str. 58, Narodna uzelanica, kal. G. IV, Sar. 1936, str. 154, 17.str. 59-60, Narodna uzdanica, kal. G. XI, Sar. 1943, str. 147-148, 18.str. 61-62, Narodna uzdanica, kal. G. XI, Sar. 1943, str. 148-149, 19.str. 63-66, Narodna uzdanica, kal. G. XII, Sar. 1944, str. 71-76, 20.str. 67-85, Edhem Mulabdič, Zeleno busenje, Matica hrvatska, Zagreb, 1944, Predgovor A. N., str. I-XXII, 21.str. 86-87, Glasnik VIS, XXIX/1966, 9-10, 116 117, 22.str. 88-89, Glasnik VIS, XXVII/1964, 7-9, 358-359, 23.str. 90-97, Glasnik VIS, X(XXII)1959, 10-12, 497-503, 24.str. 98-99, Glasnik VIS, XI(XXIII)1960, 7-9, 252-255, 25.str. 100-106, Glasnik VIS, XXVII/1964, 10-12, str. 470-475, 26.str. 107-116, Fragmentarno objavljeno u listu Preporod (Sarajevo) tijekom g. 1991. 27.str. 117-164, Fragmenti iz Sarajevskog nelu-ologija, objavljenog u izdanju Bošnja čkog instituta - ZUrich, 1994. g.

Krignice Pre čito

1. MARGNALIJE 0 žIVOTU I RADU MUFTIJE ALLFEHME-EFENDIJE DŽABIćA Literatura Summary 2. Dr. SAFVET BEG BAŠAGIć 6. V. 1870. - 6. V. 1930 3. SAFVETBEG BAšAGl ć (Povodom tridesetogodišnjice smrti 9. IV. 1934.) 4. HAMZA ef. PUZIć 5. HADŽI AHMED ef. KARABEG 6. MUHAMED-BEKIR KALAJDŽIć 7. HADŽI MUJAGA MERHEMIć 8. ŠEMSUDIN SARAJLIć 9. MEHMEDBEG KAPETANOVIć - LJUBUšAK. 10: SERVER ef. SVRZO 11. RIZA BEG KAPETANOVI Ć 12._ HADŽI MEHMED DŽEMALUDDN ČAUŠEVIĆ 13. DR. SAFVETBEG BAŠAGIć-REDžEPAšIć (MIRZA SAFVET) 14. MUSA ćAZIN,4 ćATIć 15. NADGROBNI SPONIENIK DRA. SAFVETBEGA BAŠAGI ĆA MALIć 16. Dr. ABDURRAHMAN 17. EDHEM-AGA BIČAKČIć 18. Dr. MUSTAFA DENIŠLI Ć 19. UZEIR-AGA HADŽIHASANOVI ć 20. EDHEM MULABDIć 21. MUSA ćAZIM ćATIĆ - pedesetogodišnjica sntrti 22. OSMAN DIKIĆ (7. I 1879. - 30. 1912.) 23. HAMDIJA KREŠEVLJAKOVIć 24. TAJJIB ef. SARAČEVIĆ 25. HADŽI MEHMED DŽEMALUDDLN ČAUšEVIĆ 26. USPOMENE IZ ZATVORA 27. SARAJEVSKI NEKROLOGIJ 7. III 1961 10. 1961 14. III 1961 28. IX 1961. 5. V 1962

5 17 18 19 26 28 30 32 35 38 41 43 44 46 50 55 56 58 59 61 63 67 86 88 90 98 100 107 117 118 118 120 121 122

180

26.V 1962 28.VI 1962. 7. XI 1962. 20. XI 1962. 18K111962 28. 11 1963 4. IV 1963. 12.IX 1963. 13.IX 1963. 1. XI 1963. 1. 11 1964 13. 111 1964 1. IV 1964. 17. VII 1964 19. IV 1966. 25. VI1 1967 29. VII 1967 30. VITI 1969. 8. X 1969. 31. 1970 1. IV 1970. 9.1111972 17. I rff 1972 12. IV 1972. 24. VII 1973 30. VIII 1976. 9. XI 1976. 27.I 1978. 12. IV 1978. 16. XII 1981 Literatura o Aliji Nametku Kazalo imena Tekstovi objavljeni u ovoj knjizi su iz:

123 126 127 128 129 131 132 133 134 134 135 136 137 138 139 142 144 145 146 148 148 151 151 153 155 156 157 158 159 162 165 170 178