Seminar- Prokleta Avlija

Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti Katedra za srpsku i crnogorsku književnost

ANALIZA ROMANA PROKLETA AVLIJA IVE ANDRIĆA - seminarski rad

Studentica: Anita Kisić

Mentor: dr. sc. Dušan Marinković, prof. Zagreb, lipanj 2013.

1. UVOD U ovom seminaru pokušat ćemo prezentirati neke zanimljive probleme prilikom iščitavanja romana Prokleta avlija te ćemo se pritom i osvrnuti na samu odrednicu, odnosno probleme određivanja ovog romana romanom. Naime, poznati književni teoretičari razilazili su se po pitanju žanrovske određenosti ovoga djela, a mi ćemo prikazati neke od zanimljivijih te ih pokušati objasniti. Osim problema žanra, bavit ćemo se i svojevrsnim problemom nastanka djela, odnosno tematikom i motivima koji se u njoj primjećuju. Proučavanjem Andrićeva opusa, intervjua te kroz razno razne kritičke osvrte na ovo djelo, saznajemo da je Prokleta avlija, djelo manjeg broja stranica, dugo nastajao te da ga mi danas ne čitamo u prvom, dužem obliku, nego više u sažetoj verziji, a tu prvenstveno mislimo na V. poglavlje romana. Proučavat ćemo i probleme arhetipa koje možemo povezati i s problemom povijesti. Naime, kaže se za Andrića kako je pišući, stvarajući volio posezati za tzv. jednostavnijim oblicima tradicionalnog stvaralaštva, a čije ishodište predstavlja mit. Mitsko kod Andrića dolazi iz legendi, predaja, priča, poslovica, odnosno iz narodnih umotvorina. Kod Andrića uočavamo i ustaljene obrasce ponašanja koji se kod njega pojavljuju kako na individualnom planu, tako i u povijesti. Takve Andrićeve obrasce povezujemo s Jungovim obrascima ponašanja, odnosno arhetipovima. Dakle, mitovi nisu prisutni samo u prošlosti, oni su i u našim snovima, odnosno po Jungu, dio kolektivnog nesvjesnog. Zapravo, pokušat ćemo predočiti problem arhetipa i povijesti kao međusobno ovisne komponente u djelu. Odnosno, svaki lik je ponavljač sudbina, vlasnik iste životne tragedije, a vrijeme je ponavljanje. Zapravo, sve je začarani životni krug ponavljanja, bilo sudbina, bilo tipova likova.

2. RAZRADA 2.1.

PROKLETA AVLIJA – DJELO SA DUGOM GENEZOM

Prokleta avlija objavljena je 1954. godine u izdanju Matice srpske u Novom Sadu, no bitno je istaknuti da je djelo pisano više godina, iako ne sadrži velik broj stranica kao ostali Andrićevi romani, tako da ćemo se prvo osvrnuti na genezu ovog romana. Branko Lazarević sam početak rada na romanu povezuje s madridskim razdobljem 1928., odnosno 1929. godine, a pretpostavlja se i da je Andrićeva prvobitna namjera bila napisati studiju o jednoj legendi ili roman-kroniku. Možemo pretpostaviti da je Ivu Andrića privukla sudbina turskog princa Džema, koja se ocrtala u sukobu Istoka i Zapada, odnosno u sukobu njihovih interesa. Autor u bilješkama smatra da je ta legenda o princu Džemu odavno izgubila svoju vjerodostojnost odvojivši se od svog pravog izvora. Nije utvrđeno gdje se točno pisac i na kojem izvoru sreo sa poviješću Džemova života i njegovom sudbinom, međutim ista ta povijest „odgovorna“ je za nastanak ovog romana. Iz razgovora Ive Andrića s Ljubom Jandrićem (1968. godine) saznajemo da je piščevo istraživanje o Džemovom životu rezultiralo rukopisom koji je iznosio više od 250 stranica. Pitamo se kako to da roman na kraju ima jedva 90 stranica? Naime, saznajemo da je Andrić izbacio sve ljubavne scene između Džema i neke Francuskinje, a koje je imao namjeru unijeti u djelo. Bitno je istaknuti i da se u toj prvobitnoj verziji kao glavni lik ističe Džemo, a ne Ćamil, dok je u konačnoj redakciji Džemov život opisan u jednom (V.) poglavlju romana i to na 10ak stranica. Pripovjedač nam samo napominje da je fra- Petar od Ćamila čuo podužu povijest Džemova života koju je danima slušao, a sam Ćamil, Džemov biograf, počinje se tako poistovjećivati s princem, njegovim tragičnim životom i sudbinom. Sam istražni zatvor u Stambolu, odnosno prokleta avlija, također se pojavljuje nešto kasnije u Andrićevom pokušaju pisanja, odnosno njegovim bilješkama. Zatvor mu zapravo odlično služi kao mjesto susreta fra-Petra i Ćamila – prenositelja priče o Džemovom životu. Iako stari istražni zatvor Deposito u Carigradu više ne postoji, Andrić se služi Vučkovićevim djelom Crno putovanje za Carigrad, gdje ovaj koristi riječ avlija. S druge strane, tema zatvora/tamnice nije novina u Andrićevom opusu, prisjetimo se lirskih zapisa Ex ponto, Nemiri ili pripovijetki U ćeliji broj 115, Iskušenja u ćeliji broj 38, Zanosi i stradanja Tome Galusa, Poručnik Murat i sl. Od nedvojbene je važnosti i vlastito

autorsko iskustvo boravka u zatvoru u Mariboru.1

2.2.

PROBLEM ŽANRA

Nakon objavljivanja Prokleta avlija najčešće je žanrovski određivana kao pripovijetka, a tek kasnije se ustaljuje odrednica – roman kao njezino žanrovsko određenje. Prisjetimo se prvo kako je ta razlika u značenju prikazana u Rječniku hrvatskog jezika2, naime pripovijetka je pismena i usmena vrsta u lijepoj književnosti srednje dužine, ob. prikazuje više likova, kraća od romana; pripovijest, novela3, dok je roman veće pripovjedno djelo u kojem se prikazuju složeni procesi života [ljubavni ~, pustolovni ~, kriminalistički ~, povijesni ~]4. Možda je upravo ta navedena složenost određenog životnog procesa ono što u konačnici čini ovo djelo romanom. No, moramo istaknuti mišljenja književnih kritičara koji će se služiti različitim žanrovskim odrednicama za žanrovsko određivanje Proklete avlije: Velibor Gligorić i Dragiša Živković Prokletu avliju određuju kao pripovijetku, dok Reinhard Lauer dodaje pridjev duža (pripovijetka). Borislav Mihajlović – Mihiz prvo je naziva pripovijetkom, dok će u kasnijim prikazima posegnuti za terminom roman, točnije kratki roman, slično će se i Risto Tošić „troumiti“ je li Prokleta avlija priča, roman ili kronika, a kasnije se opredjeljuje za roman. Skender Kulenović i Petar Džadžić smatraju da se ovdje radi o pripovijesti, koja je u Rječniku hrvatskog jezika istoznačna pripovijetki5. Naime, Džadžić oznaku pripovijest preuzima iz Teorije književnosti Borisa Tomaševskog te naglašava kako sam Andrić ni za jedno svoje veliko djelo ne govori da se radi o romanu, a budući da se radi o djelu nevelikog broja stranica, odgovarajućim smatra termin pripovijest, odnosno vrstu književnog teksta između romana i pripovijetke. Zapravo, možemo opravdati tu teoriju zbog razlike pripovijetke i pripovijesti u pogledu tema, budući da potonja najčešće obrađuje neku povijesnu temu, dok je pripovijetka otvorenija svakodnevnim temama. Nadalje, Ivo Vidan avliju opisuje kao novelu-priču6, a slično i Radovan Vučković, s razlikom da je za njega to roman-novela te je uspoređuje sa Strancem Alberta Camusa te dodaje pojam romana-sudbine. Ivo Frangeš smatra da se radi o posebnoj vrsti romana zbog punoće značenja, motiva, galerije likova te arhetipske strukture i alegoričnosti djela u cjelini. Naime, Andrić opisuje ljudsku tragediju i izgubljenost prenesenu u veća geografska prostranstva, gdje vrijeme ne poznaje ni prošlost, ni sadašnjost, 1

usp. Džadžić, P. (1975), O Prokletoj avliji, Beograd: Prosveta, str. 11-21. Anić, V. (2003), Rječnik hrvatskog jezika, Zagreb: Novi liber. 3 Ibid, str. 1 201. 4 Ibid, str. 1 348. 5 usp. Anić, V. (2003), Rječnik hrvatskog jezika, Zagreb: Novi liber, str. 1 201. 6 Vidan, I. (1970), Nepouzdani pripovjedač, Zagreb: Matica hrvatska, str. 52. 2

ni budućnost. Zapravo, vrijeme ovog romana je univerzalno vrijeme.

2.3. PROBLEM ARHETIPA Andrićeva Prokleta avlija je umjetničko djelo koje, pod prividnom jednostavnošću, dopire do iskonskog najdubljeg sloja, do jedne psihe u nama koja je starija od nas7. Ona to uspijeva zahvaljujući mitskim slikama koje sadrži u sebi, a sam Andrić ističe da su te mitske slike sadržane u legendama i mitovima. Naše biće ih prepoznaje u dodiru s određenim književnim djelima i na njih reagira velikim intenzitetom emocija. Mit nam pokazuje kako je nastao svet iz kaosa. Njegovi su događaji neponovljivi, dalekosežni i rezultiraju nastankom svijeta i čovjeka. Tokom vremena, mit postaje ritual i izvodi se na različitim razinama ljudskog postojanja i ima manje-više simbolično značenje. Slično kao što Thomas Mann vidi mit kao zasnivanje života, odnosno pojedinac u mitu nalazi obrazac svog ponašanja. Tako možemo uočiti veliku sličnost Ćamilovog poistovjećivanja kroz riječi Ja sam to sa shvaćanjem mita po Thomasu Mannu. Međutim, Ivo Andrić mit ne koristi u njegovoj cijelosti, već poseže za tzv. jednostavnim oblicima tradicionalnog stvaralaštva, a čije je ishodište bio mit. Mitsko kod Andrića dolazi iz legendi, predaja, priča, poslovica, odnosno iz narodnih umotvorina. Također Andrićev Goja8 napominje kako se treba obratiti pažnja na legende, na ono kolektivno ljudsko, kako bi se došlo do nekog smisla u sadašnjosti, budući da se sve ponavlja, sve ono što je bilo nekada, i sada je, i bit će u budućnosti. Zato smo ranije spomenuli da vrijeme kod Andrića postaje jedna univerzalna kategorija koja ne poznaje vremenske odrednice poput jučer, danas ili sutra. Andrić će 1961. godine, prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost, govoriti o priči i pričanju9, prvenstveno misleći na narodne predaje, priče i legende. U toj priči, koja traje koliko traju i narodi, prisutna je cijela ljudska povijest, u njoj su sve nesreće naroda, patnje, boli, ali i radosti i sretnija razdoblja. Ivo Andrić je vjerovao u tu priču, u narodne predaje i legende, koje predstavljaju izvor od kuda je i ubirao mitsko i ugrađivao ga u svoje djelo. Govorio je kao čovjek koji svoj posao ne brani, nego u njega vjeruje. Probijajući se kroz povijest, čovječanstvo – čitavo i odvajkada – priča i pričanje sluša. Okrenuto prošlosti, 7

Džadžić, P. (1975), O Prokletoj avliji, Beograd: Prosveta, str. 52. Andrić, I. (1961), Zapisi s Gojom, Beograd: Matica srpska. 9 usp. Korićanac, T. (2001), Ivo Andrić o priči i pričanju : povodom 40 godina od dodele Nobelove nagrade, Beograd: Muzej grada Beograda, Narodna biblioteka Srbije, Zadužbina Ive Andrića. 8

ljudsko pričanje smjera zapravo budućnosti: jer, inače, kakva bi smisla imalo? Povijest bi odmah, s potpunim pravom, upozorila da je poezija, odnosno pričanje, čin prazan, suvišan, možda čak i opasan. Primajući nagradu, Andrić je kratko ali odlučno ukazao na činjenicu da pričanje znači potpunu vlast čovjekovu nad zbivanjima, nad proteklim zbivanjima, da je ono trijumf poezije nad historijom i da bi čovjekov hod kroz povijest bio nemoguć bez te čudesne sposobnosti da zbivanja oko sebe svodi na vlastitu mjeru.10 Kod Andrića su uočljivi i ustaljeni obrasci ponašanja11 koji se kod njega pojavljuju i na individualnom planu, i u povijesti kroz vrijeme, ali i u prirodi. Takvi Andrićevi obrasci su bliski Jungovim obrascima ponašanja, koje on naziva arhetipovima. Dakle, mitovi nisu prisutni samo u prošlosti, oni su i u našim snovima, odnosno po Jungu, dio kolektivnog nesvjesnog12. Ivo Andrić uvijek vidi pojedinačno ispred općeg, svijet ne sadrži ograničen broj kombinacija, zato se i javljaju u različitim vremenskim epohama isti obrasci ponašanja. Tako se i događa da ljudi različitih vremena žive isti život, kao što to vidimo kod Džema i Ćamila – posjedovanje iste životne tragedije. Upravo zato se i u različitim razdobljima pojavljuju tzv. braća-neprijatelji od Kaina do Abela ili od Bajazita do Džema, a javljat će se i u budućnosti. Dakle, za Andrića vrijeme je vječno i univerzalno, zapravo vremena kao da i nema, već postoji samo trajanje i životno ponavljanje. U sadašnjosti je prošlost jer ona nikada ni ne završava te će biti dio budućnosti. Sve je, na kraju krajeva, začarani životni krug. Ranije spomenuti ustaljeni obrasci ponašanja ili arhetipovi, postoje u svim dijelovima svijeta, nije ih potrebno prenositi jer postoje u ljudskoj psihi te su na neki način stariji od ljudi. Mogu se javljati kroz snove te su slični motivima iz bajki, predaja, legendi i mitova. Ovdje svakako valja spomenuti arhetipove o braći neprijateljima, o žrtvenom jarcu, mitskom pripovjedaču i slično, odnosno slike ponavljanja iskustva cjelokupnog čovječanstva. Dakle, po Jungu, arhetipovi su ishodište mitskim slikama, ali i mitske slike su ishodište arhetipova.13 Kada bismo to pokušali primijeniti na samo djelo, prvo nam se ističe Ćamil koji „dopušta“ arhetipu da ga „proguta“, on mu se predaje te tako gubi sebe, a ujedno i život; on počinje živjeti Džemov život. S druge strane, Karađoz je bio suviše ohol da bi dopustio nekoj arhetipskoj sili da vlada njime, dok fra–Petar uspijeva pronaći neku ravnotežu te je njegov primarni arhetip – arhetip mitskog pripovjedača. Andrić kao da vidi uzor u liku fra– Petru, mitskom pripovjedaču, arhetipu zrelog čovjeka, dostojnog uhvatiti se u koštac sa svim 10 11 12 13

usp. Frangeš, I. (2005), Riječ što traje, Zagreb: Školska knjiga, str. 315. usp. Džadžić, P. (1975), O Prokletoj avliji, Beograd: Prosveta. usp. Jung, K.G., (2003), Arhetipovi i kolektivno nesvesno, Beograd: Atos. Ibid.

nevoljama i svim problemima, čovjekom koji vidi svjetlost i van tamnice, van zidina Avlije. Dakle, svi su oni vodili na različit način borbu s arhetipom. Ćamil ne da je bio nedorastao, već nekako nejak i bez želje oduprijeti se te iz toga proizlazi ljubav prema ostalima, neka nevina, dječja nježnost i dobrota. Kod Karađoza je sve to drugačije, tjeskoba iskrivljava njegovu psihu te on postaje tiranin. Zapravo, Ćamil i Karađoz dijele zajednički crtu, a to je ljubav prema uspostavljanju nekakvog reda. Ćamil to radi kroz prizmu Džema, a Karađoz kroz sve druge. Karađoza možemo povezati i s Haimom, zbog te potrebe biti svugdje i znati sve. Haimova primarna karakteristika je nesigurnost koju možemo povezati s arhetipom vječito progonjenog Židova koji sumnja u sve i svašta, opsjednutog manijom gonjenja. Možemo zaključiti da svi likovi tragaju za smislom, za istinom, za sudbinom te da je nad svima njima prokleta avlija, arhetip tamnice, zatočeništva, neslobode. Nitko od njih nije slobodan. Kroz ovu priču o arhetipu, kao o djelu samih svojih bića, upoznajemo sebe, svoje misli, želje, težnje, bliži smo potrazi za istinom, za smislom i sudbinom.

2.4.

PROBLEM POVIJESTI

Kada govorimo o Ivi Andriću svakako je važno osvijestiti kako je on u svojim najvećim proznim ostvarajima razvio poseban način gledanja na povijest. On vidi, pre svega, kružnu putanju, ciklički proces, dakle ponavljanje, i to stoga što je arhetipska struktura životnog potencijala obuhvaćenog Andrićevom vizijom predodređena za ponavljanje istog.14 Uzimajući građu iz povijesti Andrić želi prikazati ponovno aktualiziranje proživljenog iskustva te tako progovoriti o problemima sadašnjosti. Jedno od mogućih tumačenja bilo bi da Andrić inzistira na povijesnoj ponovljivosti zbog osjećaja da je sve već rečeno, dakle treba samo prekopati prošlost i ponovno je aktualizirati iz drugačije perspektive. Za primjer možemo uzeti početak priče o Džem sultanu: To je u novom i svečanom obliku priča o dva brata. Otkako je sveta i veka postoje i neprestano se ponovno rađaju i obnavljaju u svetu – dva brata- suparnika.15 Vidljivo je kako pripovjedačka svijest inzistira na cikličkom sagledavanju povijesti, povijesti koja se neprestano ponavlja i nadopunjava kako bi se sačuvala od zaborava. Vjerodostojnost povijesti je propitana na više razina, prvo svaka stvarnost da bi se sačuvala od zaborava mora biti pohranjena u jezik, a to nameće pitanje može li jezik kao medij prenijeti objektivnu stvarnost?! Nadalje, povijest je nužno priča, a 14 15

Džadžić, P. (1993), Ivo Andrić: Čovek, delo, Niš: Prosveta, str. 125. Andrić, I. (2008), Prokleta avlija, Zagreb: Biblioteka Jutarnjeg lista, str. 57.

svaka priča je prelomljena iz nečije perspektive, povijest dakle uvijek priča pojedinac koji intervenira u sam događaj, htio on to ili ne. Kada je priča jednom ispričana ona ne miruje već se prosljeđuje dalje, a svaki novi posrednik ima mogućnosti nadopuniti je svojom individualnošću. Usprkos svim problemima postoji manja ili veća suglasnost oko poimanja opće povijesti. U Prokletoj avliji dolazi do ispreplitanja opće i osobne povijesti, a to se najbolje očituje kroz tragični lik Ćamila. Pripovijedanje služi kao oruđe kojim se uspostavlja veza između te dvije dimenzije povijesti. Naime jedan nesmotreni mladić o Ćamilu kaže: Ćamil se posle svoje nesrećne ljubavi prem lepoj Grkinji isto tako nesrećno zaljubio u istoriju koju proučava. On je potajni Džem. Tako se drži i ponaša prema svemu i prima sve oko sebe. I već ga bivši drugovi, u razgovorima, sa podsmehom i žaljenjem, i ne nazivaju drukčije od Džemsultan.16 Upravo to je jedan od ključnih trenutaka djela jer da mladić nije izjednačio Ćamila i Džema, priča ne bi došla do izmirskog valije, a sam Ćamil vrlo vjerojatno ne bi bio poslan u Stambol na ispitivanje. Iz valijinog iskaza: Reč je pala, a kad reč dođe jednom ona se više ne zaustavlja, nego ide dalje i usput raste i menja se17 vidljivo je kako je upravo pripovijedanje bilo ono što je Ćamila učinilo sumnjivcem te tako preusmjerilo njegov životni put od vještog mladog povjesničara prema robijašu i mentalno problematičnom čovjeku. Nesretna okolnost bila je i ta što je tadašnji sultan također dao zatvoriti brata baš kao što je zatvoren bio i Džem, a Džemov brat Bajazit je činio sve da tako i ostane. Valjda je zato i valija pomislio kako Ćamil proučava povijest zato da bi naudio tadašnjem sultanu. Da bi nesreća bila veća, biografije Džema i Ćamila imale su dodirnih točaka, obojica su pretrpjela stanovitu nepravdu jer Džem nije postao sultanom, dok Ćamil iz ideoloških razloga nije mogao ostvariti ljubavnu vezu s Grkinjom,a da stvar bude gora Ćamil je, kako bi što bolje protumačio Džemovu povijest, svojevoljno posjećivao toponime na kojima je boravio Džem (Egipat, Rodos) što je onima koji traže krivca bio jasan signal poistovjećivanja s njim. Ključan trenutak u djelu javlja se i kada Ćamil o Džem-sultanu progovara u 1. licu jednine, dakle kao o samom sebi: Fra Petar se nije pravo ni sećao kada je počela ta priča bez reda i kraja. Isto tako nije odmah ni primetio . Isto tako nije odmah ni primetio trenutak, teški i odlučni trenutak, u kom je Ćamil jasno i prvi put sa posrednog pričanja tuđe sudbine prešao na ton lične ispovesti i stao da govori u prvom licu.18 Iz ovog fra Petrovog svjedočenja vidljivo je kako se unutar Ćamila dogodio rascjep identiteta, on se poistovjećuje s povijesnom 16

Ibid, str.46. Ibid, str. 55. 18 Ibid, str. 68. 17

ličnošću Džem-sultana. Sam taj čin možemo sagledati kao svojevrsnu dekonstrukciju povijesti. Naime, Ćamil uzima činjenicu iz opće povijesti koja je inaugurirana pomoću induktivne metode (osobna/pojedinačna biografija Džem-sultana postala je dio opće povijesti), te deduktivnom metodom opću povijest pretvara u individualnu vlastitu stvarnost. Nakon toga čina postalo je jasno kako Ćamil neće dobro skončati, jer onog trena kad je počeo govoriti o Džemu kao o sebi on više nije bio Ćamil, pa čak ni Džem jer je isti mrtav već stoljećima, on je rascjepljujući identitet na dvoje, pred očima drugih, postao nitko. Odnos Ćamila i Džema možemo okarakterizirati kao uzajamno produktivan , naime vidljivo je kako Džemova povijest djeluje i ispisuje Ćamilovu, ali i Ćamil nadopunjava Džemovu dobivajući uvid u njegove misli, paradoksalno - upravo zahvaljujući vlastitom ludilu. Ćamilova daljnja sudbina ostaje nam enigma, pretpostavlja se da je ubijen ili je završio u ludnici. Ljudska istina, istina o čovjeku, to je temeljna ambicija svake umjetnosti pa i ove. Pitanje je samo kojim postupkom pojedina umjetnost ostvaruje tu svoju težnju. Andrić obično uzima iste konvencije; a te konvencije uvijek i predstavljaju ono što zovemo poetikom pojedinog pripovjedača. Ponajprije, to je povijesna dimenzija; ne samo zato što su Andrićevi tekstovi pretežno povijesni, nego i zato što Andrić i u okviru tih povijesnih romana ili pripovijetki događaje uvijek iznosi u distanci. (...) zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim problemima?19 Ovaj citat nam zorno predočuje kako je za Andrića povijest u svojoj cikličkoj realizaciji ponavljanje istoga te nam ona kao „učiteljica“ može pomoći da se suočimo s prošlošću, da uspješno proživimo sadašnjost i da se pripremimo na moguća buduća zbivanja.

3. ZAKLJUČAK Roman Prokleta avlija nazivamo romanom iako sadrži manji broj stranica radi punoće značenja, motiva, galerije likova te arhetipske strukture i alegoričnosti djela u cjelini.20 Junaci 19

20

Frangeš, I. (2005), Riječ što traje, Zagreb: Školska knjiga, str. 326. usp. Frangeš, I. (2005), Riječ što traje, Zagreb: Školska knjiga, str. 313-328.

romana predstavljaju likove podložne arhetipu, a različiti su samo po jačini utjecaja istog. Ističe se tu prije svega, lik fra-Petra, odnosno mitskog pripovjedača u kojem Andrić kao da vidi uzor, čovjeka koji se zna nositi s problemom. Zapravo, likovi su nositelji određenih sudbina, a svi smo mi u prokletoj avliji, svatko od nas vuče sa sobom, na sebi, svoju prokletu avliju, prema vlastitim mogućnostima i željama; svačija je avlija sazdana po njegovoj mjeri i svakome je (…) podjednako teška.21 Odnosno, sudbine i povijest se ponavljaju. Štoviše, u tmini proklete avlije, u labirintu povijesti, kao da je Džemova sudbina ona općenita, ljudska, a smisao čovjekova života ili šetnje avlijom kao da predstavlja hodanje ili šetnju kroz povijest. Svjesni toga, likovi, stanovnici avlije, kao i čitatelji, kao da postaju očajni tim krugom života i sudbina, gdje je sve već viđeno i poznato, gdje život sam po sebi kao da gubi smisao, jer pretpostavlja tragičan završetak, već viđen stotinu puta u prošlosti, i koji će biti viđen još više puta u budućnosti. Takvim, univerzalnim, „andrićevskim“ shvaćanjem vremena, možemo još jasnije predočiti zašto se za ovo djelo kaže da ima dugu genezu. Naime, zar nije teško napisati povijest, sudbinu likova, junaka, pojedinaca kada se sve one ponavljaju i nije li teško stvoriti nešto „novo“ i originalno. To se naziva problemom povijesti, a Andrić nas je ovim djelom na to i podsjetio, prisjetimo se: (...) zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim problemima?22

4. POPIS LITERATURE 1. 2. 3. 4. 5. 6. 21 22

Andrić, I. (2008), Prokleta avlija, Zagreb: Biblioteka Jutarnjeg lista Anić, V. (2003), Rječnik hrvatskog jezika, Zagreb: Novi liber Džadžić, P. (1993), Ivo Andrić: Čovek, delo, Niš: Prosveta. Džadžić, P. (1975), O Prokletoj avliji, Beograd: Prosveta Jung, K.G., (2003), Arhetipovi i kolektivno nesvesno, Beograd: Atos. Frangeš, I. (2005), Riječ što traje, Zagreb: Školska knjiga

Ibid, str. 320. Ibid, str. 126.

7. Korićanac, T. (2001), Ivo Andrić o priči i pričanju : povodom 40 godina od dodele Nobelove nagrade, Beograd: Muzej grada Beograda, Narodna biblioteka Srbije, Zadužbina Ive Andrića 8. Vidan, I. (1970), Nepouzdani pripovjedač, Zagreb: Matica hrvatska