Stefan Zweig_graditelji Svijeta

fa

Stefan Cvajg Preveo sa njem a čkog d-·1 I s a k S a m o ko v 1 i j n »I ako u na.·t,11! u vrenwnskom rnznrnku od dcd ina, ovi ogledi o Dikensu i Dostojc

.ie težn.i t rojiru

I

n

m.išljenJu j devetna

do nektc utnjctnika Svnlq vo 1lh likostvor10 va nc·k i životno stveno dn 11 svijeta. A pol 11.ali ovaj najdublji zakon, ovo uobličava­ ?lj~ ka rakteru u njihovom skrivenom jedinstvu i jeste uglavnom pokušaj ove moje knjige čiji bi nena;;. načeni podnaslov mogao da glasi: Psihologija romansijera ... « Stefan Cvajg .

STEF AN CV AJG

GRADITELJI SVIJETA BALZAK-DI KE NS-DOSTOJE VSKI

Izdavačka preduzeće

.,VESEL!N MASLEŠA" Sarajevo / 7955

V

Naslov originala: Stefan Zweig DREI MEISTER Balzac - Dickens - Dostojewski

Preveli: lsak Samokovlija: BALZAK, DIKENS Miodrag Petrović: DOSTOJEVSKI

ROMENU ROLANU u z:nak zahvalnosti za nje• go'Vo nepolcolebljivo prija. teljsi'Vo u svijetlim i tamnim godinama.

AKO su nastali u vremenskom razmaku od deset godina, ovi ogledi o Balzaku, Dikensu i Dostojevskom nisu pukim slučajem sjedinjeni u jednu knji~u. Jedinstvena im je težnja u pokušaju da ovu trojic,µ velikih i po mom mišljenju jedin,ih romansijera devetnaestog vijeka prikažu ka;o tipove koji se međusobno dopunjuju svojim kontrastima i motda pojam o epskom stvaraocu, romansijeru izdižu do neke jasnije forme . .Ako pominjem Balzaka„ Diikensa i Dostojevskog kao jedine velike romanopisce devetnaestoga vijeka to nipošto ne znači da, ističući njih na prvo mjesto, poltcjenjujem veličinu pojedinih djela Getea, Gotfrida Kelera, Stendala, Flobera, Tolstoja, Viktora Igoa i drugih, čiji poneki roman, pojedinačno uzet, , često mnogo natkrilju}e neko izdvojeno djelo, naročito Balzalkovo i Dikensovo. Pa stoga držim da je potrebno da jasno kažem u čeID1u je ta razlika koju tako uvjereno i nepokolebljiv~postavljam između autora jednog romana i romansijera. omanopi,sac je u krajnjem, u najvišem smislu enciklopedis i genije, univerzalni umjetnik kojii - širina djela i obilje likova ovdje po.staje argumentom - izgrađuje cijeli jedan kosmos, koji, pored zemaljskog svijeta, postavlja svoj svijet sa posebnim tipovima, sa svojim zalkonom teže i svojim sopstvenim zvjezdanim nebom; koji svaki lik, svako zbivanje u tolikoj mjeri prožima svojim bi:ćem te ne samo da sve to postaje tipič­ :10 za njega nego i za nas same, toliko stvaralački snažno 1 uvjerljivo, da nas zatim često navodi pa događaje i osobe nazivamo po njima, i o ljudima u zbiljskom životu kažemo_: ovo je balzakovska figura, ovo je dikensovski lik, ovo J_e ~riroda Dostojevskoga. / svaki od ovih umjetnika .s~vorio Je obiljem svojih likova neki životni zakon, neko 21 ~?tno gledanje tako jedinstvena da nastaje novi oblik .SV!Jeta. A pokazati ovaj najdublji zakon, ovo uobičavanj e

I

karaktera u njihovom skrivenom jedinstvu i jeste uglavnom pokušaj ove moje knjige čiji bi nenaznačeni podnaslov mogao da glasi: psihologija mmarisijera. Svaki ovaj .r omanopisac ima svoju sopstvenu sferu. Balzak svijet društva, Dikens svijet porodice, Dostojevski svijet pojedinca i vasionu. Upoređenje ovih sfera ukazuje na njihove razlike, ali nije nikad niko preduzeo da ove razlike preobrati u ocjenu o vrijednostima ili da nacionalne elemente jednog umjetnika naglasi u pozitivnom ili negativnom odnosu prema njima. Svaki veliki stvaralac je jedno jedinstvo koje svoje granice ii svoju težu u sopstvenim razmjerama zatvara u sebi i postoji samo specifična težina unutar jednog djela, apsolutne nema na terazijama pravde. Sva tri napisa pretpostavljaju poznavanje djela. Oni nisu nikakav uv-od nego sublimiranje, kondenziranje, ekstrakt. Stoga ovi napisi, baš zato što sažimaju, mogu jedino ono lično što se osjeća kao bitno da pretoče u saznanje, a najviše mi je žao što je taj neizbježni nedostatak u napisu o Dostojevskom, čija se beskrajna mjera kao ni Geteova neće moći nikada da obuhvati ni najširom formulom. Rado bih pored ovih velikih :vigura jednog Francuza, jednog Engleza, jednog Rusa postavio ta.kode i ldk jednog reprezentativnog njemačlkog romansijera, jednog epskog slikara svijeta u ovom višem smislu kakav ja tražim. za izraz romansijera. Međutim, ne nalazim ni jednog jedinog od najvišeg ranga ni u sadašnjosti ni u prošloslfli. Možda je smisao ove knjige da ga tražim u budućnosti i da ga još negdje dalekog pozdravim. Salcburg 1919'

BALZAK

ALZAK je rođen 1799 u Turenu, bogatoj provinciji u Rableovoj vedroj otadžbini. U jl\.lnu 1799, datum je vrijedan da se ponovi. Te se godine Napoleona je svijet, iako već tada uznemiren njegovim djelima. %vao Bonapartom - vratio iz Egipta, pola kao pobjedpola kao bjegunac. Tamo pod Jtuđim zvjezdanim ne' ispred- piramida, tih kamenih svjedoka, vodio je bitpa se zatim, premoren a da ovo grandiozne započeto eLo uporno dovede do kraja, provukao na majušnom u između vrebajućih Nelzonovih korveta i već nekoo dana po svom povratku skupio je šaku svojih privržea, očistio konvent i prigra,bio jednim zamahom svu vlast d Francuskom u svoje ruke. 1799 godina, godina Balzava rođenja, početak je carstva. Novo stoljeće ne poznaje e ni le petit general-a, ni korzikansko,g pustolova nego o još Napoleona, cara Francuske. A još deset, petnaest · a - to su Balzakove dječačke godine - i sve moćniruke zahvataju pola Evrope, dolk se nje~ovi ambiciozni vi poput orlovskih krila šire ~~f;ad cij_elog sv}jet~ od ka prima zapadu. Za onoga koJ1 mtenz1vno doz1vl1ava, Balzak:a ne može da bude svejedno ako se šesnaest godina prvog gledanja oko sebe sasvim poklapa sa šesnaest giodina carstva, epohe, koja je možda najfantastičnija u avjetskoj d:sioriji. Jer rano doživljavanje i opredjeljivanje, nisu li to upravo samo lice i naličje nečega što je jedno? To da je neko došao, sa nekog otoka negdje u plavom Sredozemnom Moru, došao u Pariz bez prijatelja i bez ikakva posla, bez ikakve .slave i časti i tu grubo prihvatio nezauzdanu \llast, trgnuo je i svladao; to da se našao neiko i da je taj neko sam samcat, stranac, sa par golih rukiU osvojio Pariz a onda Francusku, zatim cijeli svijet - ta pustolovna igra .svjetske istorije nije mu prenesena neuvjerljive iz crnih a legendi i priča nego je u jarkim bojama na sva nje-

-~..

li

gova žedna čula prodirala u njegov lični život i stanila se sa hiljadu šarolikih, stvarno doživljenih sjećanja u još slobodni svijet njegove duše. Takav doživljaj morao .ie neizbježno da postane primjerom za ugledanje. Balzak, dječak, možda se opiismenio čitajući proklamacije koje su ponosno, odrešito, gotovo s rimskim patosom pričale o dalekim pobjedama; možda se njegov dječijd. prstić, sigurno još nevješt, kretao po zemljopisnoj karti gdje se Francuska kcJJo· nabujala rijeka polagano izlijevala po cijeloj Evropi, možda se taj prstić Vllllkao za marševima Napoleonovih vojnika, danas preko Mon Seni-a, sutra poprijeko kroz Sijeru Nevadu, prelazeći preko rijeka u Njemačkoj, preko snijega u Rusiji, preko moo:a pred Gibraltarom gdje su Englez,i usijan.im topovskim kuglama zapalili flotirju. Danju su se vo•j nici s njim igrali po cesti, v,o jnici kojima su kozaci išaral1i obraze sV1ojim sabljama, noću ga je sigurno često budio srditi štropot topova koji su kretali u Austriju da ispod ruske konjice kod Austerlica :krše led. Sve težnje njegove mladosti mora da su se povezale sa potstrekač­ kim imenom, sa m~sUma, sa pretstavama: Napoleoin. Ispred velike bašte koja vodi iz Pariza u svijet izdiže se Kapija pobjede u koju su urezana imena pobijeđenih gradova pola svijeta, a to ,osjećanje snage, kako je moralo da se izokrene u ogr,omno razočarenje kad su zatim tuđe trupe s muzik,o m i pod lepršavim zastavama prošle ispod njenog luka. Sve što se napolju, 1\1 uzburkanom svijetu događalo, izrastala je uduši kao doživljaj. Vrlo rano doživio je ogromno obaranje vrijednosti, duševnih kao i materijalnih. Vidio je a:signate na kojima je bilo zajamčeno 100 i 1000 franaka pod pečatom Republike, kako lepršaju na vjetru ka,o bezvrijedni papiri. Na zlatniku koji mu je pmlazio kr,oz ruku čas je bio ugojen profil ubijeno.g kralja, čas jakobi.nska kapa slobode, čas konzulovo rimsko lice, čas N apoleon u carskom ornatu. U jedTuOm vremenu tako ogromnih ,preokreta kad moral, novac, zemlja, zakoni, rangovi, kad je sve to što je vijekovima bilo čvrstim međama zajažooo počelo da se pot!lropava i plavi, u jednoj epohi nikad tako doživljenih promjena, mora već rano da je shvatio relativnost svih vrijednosti. Svijet oko njega bio je kao neki kovitlac ii, ako je vrtoglav pogled tražio da negdje naiđe na kaikvu tačku, na kakav simrbol, na zvijezdu iznad ovog uzburkanog talasanja, onda se u tim do12

jima punim padova i uspona nalazio uvijek onaj je, onaj djelotvorni, onaj od koga su dolazili svi ti potresi, ,ti zamasi. A, i njega samoga, Napoleona, bio je doživio. ga je kako jaše na paradama sa »stvorenjima« svoje , sa Rustanom Mamelu~om, sa Jo.s iiom kome je po·o Španiju, sa Miraom :kome je dao Siciliju, sa Berotom, ttim izdajnikom, sa svima kojima je iskovao kruj za ikoje je osv,ojio kraljevstva, k,oje je pod1gao iz vila njihove prošlosti u sjaj svoje sadašnjosti. U jedsekundi prodrla je do rnjegove mrežnjače simbolično i slika koja je bila snažnija od svih drugih primjera u iji: on je vidio velikog osvajača svijeta. A nije li za a.ka to što je vid'Io osvajača svijeta isto što i želja da i postane nešto slično. Još su se na dv:a, mjesta u to ba nalazila dva osvajača svijeta, u Kenigsbergu gdje je an od njih zapletenost svijeta r-aščlanjivao sebi u jedan gleđ, i u Vajmaru gdje je taj svijet posjedovao jedan ik nimalo manje nego što ga je posjedovao Napoleon vojim aimijama. Ali ovo je za Balzaka ostalo još dugo ipljiva daljina. Nagon da želi uvijek sve a nikada poosti, da požudno žeđa: za cijelim obiljem svijeta, tu ničavu ambiciju izazvao je u njemu najprije Napoov primjer. ' Ov:a ogromna sivjetska volja ne pozna,j e još tada svoputa. Balzak se najprije ne odlučuje ni za kakvo zanije. Da je rođen dvije godine ranije bio bi, kao osam,....,.....,.,godišnjak, ušao u Naipoleonove redove, jurišao bi a na visove kod Belle Aliance gdje su pustošile enke karteče; ali svjet.aj{a i.storija ne voli 1>9navljanja. lije Napoleonove epohe sa olujnim nebom nasf~l! su ·, mld'tavi, tromi ljetnji dani. Pod Lujom XVIII postaje sablja kitnjastim mačem, vojnik udvoricom, političar .,...,...,...._.orječivim govornikom; visoke državne položaje ne jeljuje više čvrgit;a, djelotvorna pesnica niti sretni slu' nego mekane ženske ruke dar'ivaju naklonost i milost, i živo,t se talo~i, zaravnava, uzburkanih događaja nee, na sve pada jezerska tišina. Oružjem se sada više može da osvaja svijet. Napoleon, k,o ji je pojedincima lkao primjer za 1Uigled, za većinu je posta.o strašilo. ala je talw jedino umjetnost. Balza:k počinje da piše. ne kao drugi da zaradi, da zabavlja, da napuni policu i.liJ!iga.ma, da postane predmetom razgovora na bulevaru; 13

njega ne vuče srce za maršalskom palicom u litteraturi, on traži carsku krunu. Započeo je na nekoj mansardi. Pod tuđim imenom, kao da je htio da okuša svoju snagu, piše svoje prve romane. Još to nije rat, samo igra rata, manevar, još to ni,je bitka. Nezadovoljan sa uspjehom, nezadovoljan s dostignućem odbacuje svoj zanat, posluje tri, če­ tiri godine u drugim pozivima, sjedi kao pisar u kancelariji nekog notara, posmatra, gleda, uživa, prodire svojim pogledom u svijet, pa onda počinje još jednom. Ali ovaj pult s onom ogromnom voljom ustremljuje se da osvoji sve, s onom gigantskom fanatičnom požudom koja prezire pojedinosti, pojavu, fenomen, sve što je otrgnuto da bi obuhvatio samo ono što !kruži u velikim zamasima, da osluhne ,tajanstveni mehanizam praiskonskih nagona. Iz uzavrelog ilmtla zbivanja da izvuče najčišće elemente, iz zbrke brojaka oomu, iz buke harmoniju, iz obi ja života da dobije esenciju, da sa'V svijet ugura u svoju retortu da bi ga još jednom stvorio, »en raccourci«, u tačnom skraćenom postupku i ukrotivši ga tako da mu udahne svo j dah, da ga upravlja svojim rukama: to je njegov cilj. Ništa ne treba da se izgubi od raznolikosti, a da se zbije to beskonačno u konačno, nedostižno u ono što čovjek može da dokuči, postoji samo jedan proces: komprimiranje. Svom svojom snagom on se baca na to da fenomene zgusne, da ih zbije, da ih protjera kroz sito gdje će gore preostati sve što je nebitno a kroz koje će se samo čiste vrijedne forme p:riovući, pa 0111da da ih !kali, te razasute pojedinačne forme, u va,t ri svojih ruku, da svede njihovu ogromnu raznolikost u jedan jasan pregledan sistem kao Line što je milijarde biljaka sveo pod jedan kratki pregled, kao što kemičar nebrojena jediinjenja rastače u pregršt elemenata - to je njegova ambicija. On uproštava svijet da bi zatim njime ovladao, on trpa upokorene u veličanstvenu tamnicu »Ljudske komedije«. Tim posrtupkom destilacije njegovi ljudi postaju uvijek tipovi, uvijek značajna sažimanja većine sa koje je jedna silna umjetnička volja otstranila sve što je suvišno i što nije bitno. Te pravolinijske strasti jesu rudarne snage, ti čisti tipovi to su glumci, a ta,j deikorativni uprošteni olkolni svijet, to su kulise »Ljudske komedije«. On koncentriše uvodeći u literaturru administra.tivni sistem centralizacije. Kao Napoleon, on od FrancU.1Ske pravi središte svijeta, a Pariz cen-

granicama: ove kružinice, u samom PaTizu, ucrta-

više krugov:a, plemstvo, sveštenstvo, radnike, pje'IJll];jetnike, naučnike. Od pedeset aristokraitskih saJtVara jedan jedini, salon vojvotkinje od Kadinjana. e bankara barona od Nisanžena, od svih zelenaša a od svih ljekara Horasa Bianšona. On udešava ljudi stanuju u što većoj blizini, da se što tješnje ju što žešće međusobom bore. Gdje život stvara h ira;nih odlika, on ima samo jednu. On ine poznaje mitipove. Njegov je svijet siromašniji od stvarnog, intenzivniji. Jer njegovi su ljudi ekstrakti, njegove · su čisti elem.entL, njegove tragedije kondenzacije. i Napoleon, i on počinje sa osrvajanjem Pariza. Onda i provinciju za provincijom -svaki departman šalj e · svoga govornika u Balzakov parlamenat - onda kao i pobjedonosni konzul Bonaparta svoje trupe u zemlje. On se razmahuje, šalje svoje ljude u Norvefjordove, u sparušene pješčane ravnice Španije, pod o nebo Egipta, na zaleđeni mos.t na Berezini, na sve e, pa i još dalje posiže njegova svjetska volja kao ona vog velikog uzora. I kao što je Napoleon, odmarajuć i edu dva rata, stvorio Code civil, Balzak daje, odmase poslije osvajanja svijeta u »LjudskO'j komediji «, Code moral, o ljubavi, braku, jednu principijelnu :vu i, izvan linije svojih djela, linije ikoja opasui e ·u, daje osmjehujući se raslkalašnu arabesku »Golipriča«. Iz najdublje bijede, iz selja-čkih koliba prelau Senžerrnenske palate, prodire u Napoleonove sobe, .ruši četvrti zid i s njime sve tajne zaključanih proa, on se sa vojnicima odmara pod šatorima u Bretag~a na berzi, zaviruje iza pozorišnih kulisa, l>'I'ati rad a; nijednog kutića nema na svijetu koji njegov i plamen ne o.svjetljava. NjegoiVU. armiju čine dvij e hiljade ljudi i zaista: počev od teme1ja on ju je , sa njegova dlana ona je izrasla. Goli, izbili su oni n i on ih je obukao, on-im je dao titule, bogaitstva kao ~n svojim maršalima, on im opet sve i uzima, igra J_1ma gonja ih amo-
leon jedinstven u modernoj istoriji. A to je bio Balzakov san još iz dječa'čkog doba, san da osvoji svijet i ništa nije silnije nego rano stvorena odluka koja postaje stvarnost. Nije on badava zapisao ispod Napoleonove slike: »Ce qu' il n'a pu achever par l'epee je l'accomplirai par la plume.« (»Ono što on nije stigao da izvojuje mačem ja ću•to da osvojim perom.«) I takav kakav je on, takvi su njegovi junaci. Svi oni hoće da osvoje svijet. Neka centripetalna sila poteže ih iz provincije, iz njihove domovine i baca ih u Pariz. Tamo je njihovo poprište borbe. Pedesetak hiljada mladih ljudi, cijela armija, struji, kreće ovamo. To je još neprokušana mlada snaga, još nejasna energija koja jedva čelka· akciju, i ovdje, na uskom prostoru, sudaraju se jedni s drugima kao meci, uništavaju se, izdižu se uvis, survavaju u ambis. Nikome nije pripremljeno mjesto. Svako mora da osvoji tribinu i svoj čelično ,tvrdi savitljivi metal ikoji se zove mladost da iskuje u oružje i da svoje energije zgusne u eksploziv. Da ova borba ovdje, u granicama civilizacije, nije imanje ogorčena od one na bojnom polju, da je on to prvi dokazao, Balzakov je ponos: »Moji građanski romani tragičniji su od vaših tragedija,« doviikuie on romantiča­ rima. Jer prvo što ovi mJadi ljudi uče u Balzakovim knjigama jeste zakon neumoljivosti. Oni znaju da ih ima mnogo i moraju se -poređenje pripada Votrenu, Balzakovom miljeniku - da požderu kao pauci u jednom Loncu. Oni t:r1eba da svoje o-ružje Ikoje su iskovali iz svoje mladosti da umoče još u vreli otrov iskustva. Samo onaj koji se na kraju održi, samo taj ima pravo. Iz trideset i dva vjetrometna pravca stižu oni ovamo kao sanlkiloti »Velike armije«, deru obuću na putu u· Pariz, drumsika prašina popadala je po njihovom odijelu, a njihova grla izP'araju od ogromne žeđi za uživanjem. I čim se obazru u toj novoj čarobnoj sferi elegancije, bogatstva i moći, osjećaju da im ako hoće da se dolkopaju ovih palafa, ovih žena, ove moći ono malo što su ponijeli gotovo ništa ne vrijedi. Svoje sposobnosti, da bi ih mogli iskoristitf, treba da pretope: mladost u istrajnost, mudrost u lukavstvo, iskrenost u licemjerstvo, ljepotu u porok, smjelost u prepredenost. Jer Balzakovi su junaci silno ambiciozni, oni hoće da osvoje sve. Svi oni doživljavaju istu avanturu: tilbiri protutnja pokraj njih, točkovi ih poprskaju blatom, kočijaš vitla bi-

ali u kolima sjedi neka mlada, dama, u njenoj kosi ~~šti nakit. Prohujao je s njom jedan bTz pogled. Ona je vo,dljivo lijepa, simbol uživanja. I svi Balzakovi junaci tom času imaju istu želj1U: Hoću tu ženu, ta kola, tog to bogatstvo, hoću Pariz, svijet! Napoleonov prir da do svake vlas,ti može doći i najmanji, taj ih je Fffl:jer_ ~ve P°!kvario. Ne bo_re se oni kao njihovi _očevi u ~ClJl za vmograd, za mJesto prefekta, za naslJedstvo, za simbol, za moć, iza uspon u onaj svijetao krug gdje janstko sUJn.ce kraljevstva sija i gdje novac teče kao voprste. Tako oni i posta•ju ti velik.i častoljupci kojiBalzak daje jače mišiće, bumiju rječitoslt, energičnije gone i jedan, iako brzi, ali zaito poput topovskog zrna da udari u sve redove onih koji je izmeđiu njega i cilja, ili da se došulja do njih, pa da otruje kao kulga. Tako savje,t uje Vatren, anarhista, diozna Balzakova miljenik-figura. U Kvartir Latenu je je Balzak i sam započeo u tijesnoj sobi skupljali su e .takođe i njegovi junaci, praforme socijalnog života, ~len, student medicine, Rastinjak, štreber, Lui Lamber, 'ffiozof, Brido, slikar, Ribampre, žurnalista - senalkl mlai!ih ljudi koji su još neoblikovani elementi, čisti rudimen:tarni karalkteri, ali ipak: cijeli život poredan je oko stola U basnoslovnom panzionu Voker. A zatim svi su strpani 11 veliku retortu života, zakuvani u vrelinu strasti, pa onda ad su se ohladili, ukočili orl razočarenja, izloženi su daljjim. uticajima društvene prirode, mehaničkim trenjima, ~etskim privlačenjima, kemijskom raspadanju, molelaularnom razdvajanju, pa se tako ovi ljudi preobražavaju i ;111:be svoje pravo biće. Strašna !kiselina koja se zove Pariz utače jedne, nagriza ih, izbacuje, uništava ih, a opet ge kristališe, ukrućuje, okamenjuje. Sva dejstva ovih jena, ovog bojenja i ~druživanja sručuju se na njih, 'iz udruženih elemenata stvaraju se novi komplelksi, i deet godina kasnije oni preostali, preobraženi pozdravljaju e sa osmjehom augura na visovima života. Tu je Deplen,

znameniti ljekar, Rastinjak, ministar, Brido, veliki slikar. dok je Luj Lambera i Ribamprea zaletni točak zahvatio i smrskao. Nije Balzak uzalud volio kemiju, nije uzalud proučavao Kivijeova i Lavoazjeova djela. U tom mnogostrukom procesu akcija i reakcija, afiniiteta, odbijanja i privlačenja, razdvajanja i spajanja, raspadanja i 'kristalisanja u atomskoj uproštenosti složenoga izgledalo mu je da se jasnije nego i u čemu drugome odražava slika socijalne sinteze. Njegovo mišljenje da je svaka množina isto tolilko djelovala na jedinku kao što je sama jedinka imala uticaja na množinu, mišljenje koje je on naziva.o Lamarkizmom- a koje je Ten ukrotio do pojmova - da je svaka individua produkt koji se oblikuje pod uticajem klime. miljea, običaja, slučaja, da je ona produlkt svega onoga što ju je sudbonosno dodirnulo, da svaka individua svoju suštastvenost usisava u jedinoj atmosferi da bi opet sama stvorila novu atmosferu - ova univerzalna uslovljenost unutarnjim i vanjslkim svijetom bila mu je aksiomom. A opisa.t i ovaj otisak 01rganskoga u anorganskom i tragove zahvafanja živoga u misaono, ova sumiranja trenutnog duševnog posjeda u socijalnom biću, zabilježiti produkte cijelih epoha, to mu se činilo da je najviši zada,tak umjetnika. Sve se isprepliće jedno s drugim, sve su snage u treperenju, i nijedne nema slobodne. Ovakav bezgranični relativizam osporavao je svaki kontinu'.tet, čak i kontinuitet karaktera. Balzak je pušitao svoje ljude da se razvijaju pod uticajem događaja, da se valjaju kao komad ilovače u ruci sudbine. Čak i imena njegovih ljudi pretežu više u svom označavanju ka mijeni nego ka jedins,tvu. Kroz dvadeset Balzakovih kniiga provlači se ime barona Rastinjaka, pera Francuske. Čini se da ga poznajemo sa ulice, iz salona ili iz novina, toga beskrupuloznoga skorojevića, prototipa, jednog od brutalnih pariskih nemilosrdnih štrebera koji se kao jegulje umiju da provuku kroz sve one skri'Vene pukotine i majstorski ovaploćuju moral jednog propalog društva. Ali ovdj.e je jedna knjiga u kojoj živi takođe Rastinjalk, mladi jadni plemić koga njegovi roditelji šalju u Pariz sa mnogim nadama a s malo para, mekan, nježan, skroman, sentimentalan karakter. I knjiga priča kalko dospijeva ru panzion Voiker, u onaj vještičin kazan napunjen likovima, u jednu od onih genijalnih naprava za koncentrisanje gdje Balzak između

tapetirana zida zatvara cijelu životnu mnogostrutemperame.nata i karalktera i ovdje vidi on tragediju og kralja Lira, Ciča Gorioa, vidi kaiko sjajne priniz Fobura, San Zermena požudno potkradaju svoga g oca, vidi svu niskost društva kako se rasplela u iju. I tu, idući najzad za lijesom toga suviše dobrog eka, sam sa jednim kućnim poslužiiteljem i služavkom, u času punom srdžbe pred sobo.rn: sa visova Per eza ugleda Pariz onako prljavo žut i mutan kao kakav prišt, on spoznaje sve mudrosti života. U tom času on e kaiko mu u uhu odzvanja Votrenov glas, glas ovoga jenika, čuje njegovu poulku: da sa ljudima treba popati kao sa poštanskim konjima, da ih treba goniti red svojih kola i pustiti da lipšu na cilju, u ovoj sei postaje on baron Rastinjak iz drugih knjiga, bez. ni i neumoljivi laktaš, pariški per. A ovaj sekund ~egdje na raskrsnici života doživljavaju svi Balzakovi )'maci. Svi oni postaju vojnici u ratu svih protiv sviju,. svaki juriša naprijed, preko leša jednog vodi put drugoga. svaiki ima svoj Rubikon, svoj Vaterlo, da se iste bi1Jkeju u palatama, kolibama i travernama, sve ,to pokazuje ak, i da ispod strgnutih odijela iste nagone otkrivaju štenici, ljekari, vojnici, advokati, to zna njegov Votren, arhis,ta koji igra ulogu svih i koji se desetak puta po;vljuje u Balzakovim knjigama u ~aznim preobukama. · uvijek isti i svjesno isti. Ispod nivelirane površine mo~ernog života bujaju borbe podzemno dalje. Jer vanjskom la!ednačenju suprotstavlja se unutarnje častoljublje. Ka'ČIQ ni za Ikoga nije rezervisano mjesto kao nekad kralju, plemstvu, sveštenstvu, kako svako ima pravo na svakC> jesto, to se udesetostručuje njihova napetost. Smanjiva~~ mogućnosti dovodi u životu do udvostručavanja ener-

.je. · Upravo ova

ubilačka

i

samoubilačka

energija jesteenergiju uamjerenu ka jednom cilju kao izraz svjesne životne volje, alt ne u pogledu njenih posljedica nego njene biti, to je njegova strast. Da li je dobra ili zla, da li je trajno djeloW'oma ili se rasipa, njemu je svejedno, glavno je da biva lntGzivna. Intenzitet, volja je sve, jer to pripada čovjelku eh i slava su ništa, jer o tome odlučuje slučaj. Mali zaplašeni lopov koji sa pekarske tezge uzima krađoOl'io što draži Balzaka. Opisati upotrebljenu

m.ice hljeb i ubacuje ga u rukav, dosadan je. Veliki lopov, profesi001alni koji ne samo iz koristoljublja, nego iz strastvenih pobuda otima, čija se cijela egzistencija razrješava u pojmu grabljenja, jeste grandiozan. Efekte, činjenice odmjeravati, ,t o je zadatak istoriografije, otkrivati uzroke i intenzitete, to je, čini se, za Balzaka zadatak pjesnika. Jer ,tragična je samo snaga koja ne stiže na metu. Balzak opisuje zabora~ene heroje, heros oublies, po njemu u svakoj epohi postoji ne samo jedan Napoleon, ne samo onaj ikoga istoričari poznaju, koji je ,osvoJio svijet od 1796 do 1815, već ih on poznaje četvoricu ili petoricu. Jedan je možda pao kod Marenga a zvao se Dese, drugi bi mogao biti onaj koga je zbiljski N apoleon poslao u Egipa-t, daleko od velilkih događaja, treći je možda doživio najstrašniju tragediju: bio je Napo,l eon a nije nikad stiga,0 ni na kakvo bojno polje, morao je da sahne u nekom provincijskom gnijezdu mjesto da je od njega postala silna bujica, a utrošio je isto toliko energije iako samo na sitne stvari. Tako spominje on žene, koje bi zbog svoje podatnosti i . svoje ljepote postale slavne pod kraljicama sunca, njihova bi imena zvučala kao što zvuči ime Pompadur i Dian de Poatie, pa dalje govori o pjesnicima koji su propali naišavši u n~voljnom trenutku, pored čijih imena je slava prošla i kojima je tek pjesnik morao slavu opet da vrati. On zna da svaki sekund života razbacuje ogromno obilje energije bez ikakvog naročitog dejstva. On je svjestan da je Eženi Grande, ta sentimentalna provincijska dieviojka, u času kad ona strepeći od same pomisli na škrtog oca, poklania svom rođaku novčanik, da je u tom času iste toliko hrabra kao Zan d'Ark, čiji mramOTni spomenik blista na svakom trgu Francuske. Uspjesi ne mogu da zaslijepe biografa nebrojenih karijera, ne mogu da prevare onoga koji je sve šminke i miksture socijalnog uspona kemijski rastočio. Balzalkovo nepodmiitljivo oko, jedino usmjereno da ugleda energiju, vidi iz cijele gomile či­ njenica uvijek samo živu napetost, on iz one stiske na Berezini kad razbijena Napoleonova vojska hoće preko mosta. kad su se očajanje i podlost i hrabrost stostruko opisanih scena zbili u jednu sekundu, on zahvata prave, najveće junake: četrdes~ pionira, kojima niko ne zna imena, koji su tri dana s.tajali do prsiju u smrzloj vodi punoj ledenih santi da bi izitradili taj tanki most preko !koga se spaslo

20

'je. On zna da se iza zastrtih paTiskih prozora sekunde događaju tragedije koje nisu manje od Jusmrti, od Valenštrajnovog stradanja i Liwvog oča­ i uvijek nanovo izgovara on ponosno jednu te istu . ioMoji građanski romani tragičniji su nego vaše tradrame«. Jer njegova romantika zahvata u dubinu. rv Votren, koji nosi gTađansko odijelo, nije ništa magrandiozan od zvončićima okićenog N otrdamskog zvo~, od Kvazimoda Viktora Igoa, oni ledeni pećinski pre. duše, one šikare strasti i požuda u grudima njegovih ltih štrebera nisu nimalo manje stTahovite od jezo.vipećina Han d'Islanda. Balzak ne traži veličanstvenost raperiji, ni1ti u dalekom sagledavanju istori,&koga i egčnoga, nego u naddimenziona1nom, u pojačanom intentu jednog osjećanja :koje se zatvoreno u sebe jedin.._.lWl.-no tazvija. On zna da svako osjećanje postaje istom važno ako u svojoj snazi ostane neokrnjeno, da svalki jek postaje samo velik ako se ustremi ka jednom cilju, se ne troši, ako ga ne rasplinjuju razne požude, ako ove strasti ispiju sve sokove koji su bili namijei drugim osjećanjima, ako otimajući i na protivprin način postaje jak, onako kao što glavna grana sa· rukom snagom procvjeta kad joj baš.tavan otsiječe p,ttkreše sporedne. Ovaikve je monomane strasti on opi1 koji po jednom jedinom simbolu shvataju svijet, ujući jedan smisao za se u tom nerazrešiV'om spletu. a vrsta mehanike s1trasti osnovni je aksiom njegove getike: vjerovao je da svaki život ,troši jednaku kou snaga, svejedno u koje iluzije on Tasipa te težnje je volje, svejedno da li ih polagano tro6i u h'hljadu uzbula ili ih štedljivo čuya za silovito žestoke ekstaze, da ivotna vatra izgara u požaru ili u eksploziji. Ko brže , ne živi kraće, ko živi jedinstvenim životom, živi isto kao onaj čiji je život mno.gostruk. Za djelo, koje hoće daje samo tipove, da razvije čiste elemente važini su ' 'B,l!llll'1.ln.n ovaQ{vi monomani. Mlitavi ljudi ne interesuju Balinteresuju ga· samo oni koji su jedna cjelina, koji su _ _._.,...nn nervima, svim mišićima, svim mislima prihvatili. životne iluzije, pa bilo to kode mu drago, ljubavi, osti, tvrdičluka, podatnosti, hrabros,ti, lijenosti, po' prijateljstva. Bilo kakvog mu dragog simbola, samo su ga se prihvatili potpuno. Ti, les hommes a passion, 21

ti fanatici jedne religije koju su sami sebi stvorili, ne gledaju ni desno ni lijevo. Oni međusobno go,vore različite jezike i oni se međusobom ne razumiju. Ponudi nekom sabiraču ženu, najljepšu na svijetu - neće je ni primijetiti; ponudi ljubavniku karijeru - on će je prezreti; škrcu nešto drugo osim novca - neće ni glave podići iza svoga „ banka. Ako .se pak pusti da ga !llamamiš, ako napus,t i jednu voljenu strast zbog druge, onda je propao. Jer mišići kojima se ne služimo propadaju, tetive ko'.ie godinama ne rastežemo, pretvaraju se u kosti, a ko je cijelog SV'Og ži'vota bio vir,tuoz jedne jedine strasti, atleita jednog jedinog osjećanja, taj je Š'eprtlja i slabić na- svakom drugom području. Svako do monomanije razvijeno osjećanje svladava Zašto da se ne piše tra,gediia gluposti?« !kaže Balzalk, »tragedija stidljivosti, bojažljivosti, dosade?« I one s,u snage koje pokreću i tjeraju naprijed, i one su :značajne ukoliko su samo dosta iptenzivne, pa i sama naj.sirOtinašnija linija života ima poleta i snagu ljepote, samo ako stremi nesalomljivo, hrabro naprijed, ili sasvim okružuje svoju sudbi!llu. I ove prasnage - ili bolje, ove hiljade Protejevske forme zbiljske prasnage - istrgnuti iz ljud.skih grudi, zagrijati pritiskom atmosfere, bičevati osjećanjem, opiii eliksirima mržnje i ljubavi, pustiii da se izbjesne u pijanstvu, jedne razbiti o kamen branik sluča­ ja, sabiti ih sve zajedno pa ih otrgnuti jedne od drugrh,

22

podići mostov:e između snova, između škrca pljača, častoljupca i erotiča,ra, neprestano pomicati

viti veze,

elogram snaga, u svaikoj sudbini stvarati provaliju u talasnog grebena i talasne udubine, vitlati odozdo i odozgo, dolje i pri tome u ovu treperavu igru zuriti grenih očiju kao Gopsek, zelenaš, u dijamante grofice , utrnutu vatru mijehom raspirivati i opet razbuktaljude kao robove goniti, ne puštati ih nikad da miruju, ati ih kao Napoleon svoje vojnike kroz sve zemlje Au-·e, pa opet u Vandeju, preko mora opet u Egipat i u , kroz Brandenburška vrata i opet pred padine Albre, i na kraju do iMoskve kroz pobjede i izgubljene e - ostavljajući polovicu na putu raunrskanu granaili pod snijegom u stepama - cijeli svijet najprije zuckati kao figure, naslikati ga kao predio a onda podariti svojim uzbuđenim prstima tom igračkom je bila njegova, Balzakova monomanija. Jer on, Balzak, bi,o je sam jedan od tih velikih monoa koje je ovjekovječio u svom djelu. Razočaran, adut u svim svojim snovima od bezobzm-nog svijeta koji voli ni poč~tnika ni siromaška, ukopao se u neku tišinu twrio sebi simbol svijeta. Svijet koji je njemu pripao, kojim je on vladao i koji je s njim propao. Stvarnost prolazila pored njega, on nije mario za nju. On je živio tvoren u svojoj sobi, priko,v an za pisaći sto, živi,o je r~ šume svojih likova kao Elije Magus, skupljač, eđu svojih slika. Od njegove dvadeset i pete godine edva ga je stvarnost - samo u izuzetnim slučajevima koji zatim uvijek postajali tragedija - drukčije interesoosim kao ma terijal, kao pogonsko sredstvo da pokreće -1etni točak njegovog sopstvooog svijeta. Gotovo svjesno -jrrolazio je on tako pOTed živoga živo,t a, kao da ga je morio strah da bi do·ticaj dvaju svjetova, njegovog i ovog drugog, morao uvijek biti bolan. Uveče oko osam sati lijegao je -umoran u krevet, spavao četiri sata, a budili su ga po njegovom naređenju oko ponoći' ; kad je Pariz, kad je glasni 'Cllk.olni svijeit zatvarao užareno oko, !kad bi mrak pao po )umnim ulicama, svijet nestajao, tada je počinjao njegov da 'USkrsava. I on ga je izgrađivao pored ovog drugog, iz -njegovih rođenih raskomadanih elemenata, živio je satima 'U nekoj grozničavoj · ekstazi, neprestano potstičući svoja rna čula crnom kavom. Tako je radio deset, dvanaest, 1

1

23

nekada čak i osamnaest sati sve dok ga iz tog svijeta ne bi nešto trgnulo natrag u sopstvenu stvarnost. U ovim sekundama buđenja sigurno je imao onaj izraz koji mu je Roden dao u svom spomeniku, izraz zaprepaštenja kao da se odnekud sručio sa hiljadu nebesa, kao da se najedanput opet našao u već zaboravljenoj stvarnosti, onaj stravično grandiozan izraz koji go1tovo viče, onu ru!ku Ikoja podiže odijelo na rame što zebe, taj pokret čovjeka koga su iza sna probudili, mjesečara koga su zovnuli rođenim imenom. Niukoga drugoga pjesnika nije kao u njega bio toliko jak intenzitet kojim se, zaboravivši na sebe samoga, unosto u svoje djelo; niko nije imao veće vjere u svoje rođene snove od njega, ničija halucinacija nije bila tako blizu granice samoobmane kao što je bila njegova. On ne umije da u svako doba kao mašina zakači svoja osjećanja, da nag1o zaustavi s,trahovito olkrefanje zaletnog točka, on ne umije da razlikuje sliku u ogledalu od one u &tvarnosti, da povuče oštru liniju između ovog i onoga svijeta. Postoji cijela knjiga anegdota koja kazuje koliko je on puta u zanosu svoga rada vjerovao u postojanje svojih likova, knjiga koja sadrži dosta šaljivih, ali većitn dijelom prilično stravičnih anegdota. U sobu ulazi prijatelj, Balzak ga dočekuje sav ustravljen: »Zamisli, nesretnica se ubila! « pa tek se po prijateljevom zaprepaštenju sjeti da je osoba o kojoj je govorio, Eženi Grande, živjela samo u njegovom zvjezdanom kraju. A što čini razliku između ove tako trajne, tako intenzivne, talko potpune halucinacije i patološke zablude jednog umobolnika·, možda je samo identitet zakona koji postoje i u vanjskom živo tu i u ovoj novoj stvarnosti, isti kauzalni uslovi bivstvovanja, ne toliko forma života koliko mogućnosti života njegovih ljudi, koji su, kao da su samo prekoračili prag njegove radne sobe, spolja ušli u njegovo djelo. Ali po istrajnosti, po žilavosti, po pc>tpunosti zablude, ovo poniranje je bilo poniranje jednog perfektnog monomana, njegov rad nije više neka trudoljubivost, to je groznica, pijanstvo, san, ekstaza. Ona je palijativno sredstvo za omađijavanje, sredstvo za uspavljivanje koj~ mu je omo,guća,valo da zaboravi svoju glad za životom. On sam, sposoban za uživanje, za rasipništvo ikao malo lko drugi, priznao je da mu je ovaj grozničav rad bio samo sredstvo za uživanje. I samo ovakav čovjek, ovako neobuzdane žudnje, mogao je da se kao 1

24

onomani iz njegovih knjiga odrekne svih drugih stra..ti,

jer ih je umio da nadoknadi. Nikakav životni stimulans: ?li ljubav, ni častoljublje, ni kocka, ni bogatstvo, ni puiQvanja, IIli slava, IIli pobjeda nisu mu bili potrebni, niti ,u mu nedostajali, jer im je nalazio sedmerostruku naknaj\1:1 u svom stvaranju. Čula su naivna kao djeca. Ona ne ,amiju da razlikuju šta je istinito a šta lažno, šta je varka ,alta zbilja. Ona žele da se zasite, svejedno da li doživljat ilJIUILa ili snovima. A Balzalk: je čitavog svog živo,t a varao ja čula, mjesto da im daje, on im je samo dočaravao ·vanja, on je njihovu glad za poslasticama Ikoje nije gao nabaviti utaživao samo mirisima. Njegov doživljaj ja,o se u tome što je strastveno učestvovao u uživaima svojih junaka. Jer on je bio taj koji je sad bacio k-OCkarski sto deset luja pa je sav drhteći s,t1:1jao dok s·e eta olkretala, njegova je to bila ruka, koja je sada vreprstima zgrtala zvečeći talas dobivenog novca, on je taj što je u teatru odnio tako veliku pobjedu, što je 'šao sa brigadama na visove, što je bombardovao berzu rmao je iz temelja; sve požude njegovih junaka izviu njemu, one su njegove ekstaze, u njima je njegov, e tako naizgled siromašan život izgarao. On se s tim · a igrao kao Gopsek, taj zelenaš što se igrao sa icima ikoji su bez ikal_
koga su povjerioci ganjali, osjećao je posigurno svu čulnu razdraženost kad je napisao: stohiljada franaka rente. On je bio taj, koji je preturao po slikama Elija Magusa, koji je volio obje grofice ikao što ih je volio njihov otac Gorio, on je bio taj koji se penjao sa Serafitom visoko po nikad neviđenim fjordovima u Norveškoj, koji je sa Ribampreom uživao u divnim pogledima žena, on, on je bio taj za koga je tražio da iz svih tih ljudi poteče radost kao lava, kojima je on od slatkih i! gorikih zemaljskih trava spravljao sreću i bol. Nijedan pjesnik nije toliko učestvovao u životu svojih likova kao on. Baš na onim mjestima kad spominje čar toliko priželjlkivanog bogatstva osjeća se jače nego u erotskim avanturama sva njegova opojenost čovjeka koji je i sam njima začaran, koji o njima sanja kao hašišom opijeni osamljenik. To je njegova najdublja strast, to nizanje brojaka sad gore sad dolje, to požudno dobivanje i gubljenje ,o gromnih suma, bujanje bilanci, to prebacivanje kapHala iz ruke u ruiku, iznenadni padovi kurseva i vrijednosti, to bezgranično propadanje i izdizanje. Milione daje on da pripadnu prosjaćima a kapitale, opet, da se poput žive izmigolje iz m~kanih ruku, s uživanjem opisuje palate u Foburu, magiju novca. Riječi milioni, milijarde izgovaraju se glasom koji od uzbuđenja jedva izlazi iz grla, grcanje izazvano krajnjom čulnom požudom. Voluptuozno, kao žene u kakV1om haremu, poredani su raskošni komadi namještaja u sobama, kao skupocjeni krunidbeni naki
je bio jedno silno uživanje pa i još nešto više od toga:

_fedin:a životna volja jednog

čovjeka, jednog asketa, koji moći, jednog stras
e odrekao svih drugih obli'ka

~'11ome je umjetnost bila ;.,leđnom

ili dva puta ovlaš je sanjao u drugom materijalu. kušao je sreću u praktičnom životu, prvi put kad je, ~javajući u stvaralačikom radu, htio zbilja da se doikopa I\TCa i moći, pa je postao spekulant, osnovao štampariju novine; ali s onom ironijom koju sudbina drži u pripreza jeretike, on, koji je u svojim knjigama sve znao, udarce berzijanaca, rafinmane malih i velikih poslo' poteze zelenaša, koji je poznavao vrijednost svake vari, koji je stotinama ljudi u svojim djelima osnovao zistenciju, zaradio im cijeli imetak pravilnim logičnim tup'kom, on sam, koji je obogatio Grandea, Popinoa, evela, Gori,oa, Bridoa, Nisanžena, Verbrusta i Gopseka, je sam izgubio kapital, sramna j,e propao i nije mu lo ništa osim onih strašnih, olovno teških dugova, koje zatim na svojim nosačikim plećima vuikao pola vijeka, ot nečuveno,g rada, pod kojim se jednog dana bez glasa srušio sa naprslim žilama. Ljubomora napuštene strasti, ine kojoj se bio ,o,q_ao, umjetnosti, užasno mu su osvea. I sama ljubav, koja je za druge čudesan san nečega je doživljeno, što se zaista zbilo, z,a njega je postala 'vljajem tek iz jednoga sna. Gospođu Hansiku, svoju ..,.~!l""!lll''uiju ženu, strankinju, kojoj su bila namijenjena ona vna pi.sma, volio je strastveno još prije nego što ju je "tklio svojim očima. volio ju ie dok ie ioš bila nestvarna, o fille aux yeux d'or, kao Deffinu i Eženiju G:rande. Za tlnskog pisca je svaka druga· strast osim stras'1:i stvaraja i oblikovanja skretanje s puta. »L'homme des lettres 't s'abstenir des femmes , elles font perdre son ·t emps, lb doit se borner a leur ecrire, cela forme le style«, kaže Teofilu Gotjeu. U dubini svoje duše on nije voUo gospođu Hansku, već samo ljubav prema njoj, nije volio ni si11iacije s 1k ojima se sretao, već one koje je on sebi stvarao. On je toliko iluzijama kljukao glad za stvarnošću, vježbao tako dugo u ,tuđim likovima i kostimima, dok nije sam, ~Ut glumaca, u najuzbudljivijim momentima vjerovao svoju strast. Neumorno 1bi robovao toj strasti stvaranja, :toliko ubrzavao proces sagorijevanja, dok najposlije ne 8Ulknuli i provalili plamenovi, dok ne bi propao. Sa sva-

21

kom novom knjigom smežuravao se njegov život kao magična irvasova koža d.z njegove mistične novele, taiko je bilo i sa svakom željom Ikoju je imcl!o, i on je svojoj monomaniji podlijegao kao kockar kartama, kao piijanica vinu, kao hašiški sanjar sudbonosnoj luli a razvratnik ženama. On je propadao, jer su mu se prebogato ispunjavale želje. I sasvim je razumljivo da ovctko kolosalna volja, koja je snove prožimala u tolikoj mjeri krvlju i životom, koja ih je sve dotle napinjala dok njihovo uzbuđenje ne bi postalo isto tako jaiko kao i fenomen zbilje, da je tako ogromna čarobnjačka volja u, svojoj rođenoj magiji vidjela tajnu života i sebe samu izdizala do stvaraoca svjetskog zakona. Neku svoju filozofiju nije mogao imati čovjek koji o sebi nije ništa otkrivao, možda nije više ništa ni bio nego neka mijena, koji nije imao lika kao ni Protej, jer je sve sadržavao u· sebi, čovjek koji se kao kakav derviš, kakav bestjelesan duh uvlači u hiljade likova, koga nestaje u labirintima njihovih života, koji je sad s jednim optimista,, sad altruista, sad pesimista, sad relativista, čovjek koji sva mišljenja i sve vrijednosti može da uključi u sebe, isključi iz sebe kao kakvu električnu struju. Nikome on ne daje da ima pravo, nilwme da ima krivo. Balzak je uvijek $amo epouse les opinions des autres - mi nemamo njemačtke riječi za ovako spontano preuzimanje mišljenja bez trajnog identif.iciranja -on je bio vezan za trenutak, živio je u grudima svojih ljudi, jurio sa bujicom njihovih s'l:rasti i poroka. I samo je istinski i neizmjenljiva morala biti ta njegova ogromna volja, taj čarobni Sezam. koji je njemu, tuđinu, razbijala hridi ispred nepoznatih ljudskih grudi, koji ga je vodio u tamne ponore njihovih osjećanja a odatle krcatog najdragocjenijim blagom, njihovim doživljajima vraćao opet gore. I mora da je više nego 'iko drug(težio da u toj volji nađe snagu koja putem duševno~a utiče na materijalno, da tu volju osjeti kao princip života i kao zakon svijeta. On je bio svjestan da volja, taj fluid, koji je zračeći od Napoleona, uzdrmao svijet, rušio carstvo, podigao kneževe, pomjerio milione sudbina, da je to nematerijalno treperenje, rtaj čisto atmosferični pritisak jednog duha morao da se takođe i spolja manifestuje u materijalnom, da modulira fizionomiju, da uđe u prirodu cijelog tijela. Jer kao što trenutno uzbude28

nje u svakom čovjeku mijenja izraz lica, uljepšava i !karakteriše brutalne, čak i tupe crte, koliko više mora jedna trajna volja, jedna kronična strast da ist~še crte materijala. Jedno lice za Balzaka je okamenjena živ;otna volja, jedna u bronzi izlivena !karakteristika, i kao što arheolog iz !kamenih ostataka treba da raspozna cijelu neku lmlturu, tako je i njemu i:zgledalo, da pjesnilk treba iz jednog lica i iz jedne atmosfere oko nekog čovjeka da raspozna njegovu unutarnju kulturu. Zbog ove fiziognomike, zavolio je Galsovu naulku, njegovu topografiju sposobnosti smj,e štooih u mozgu, proučavao je La,v atera, koji u licu takođe nije vidio ništa, drugo nego· životnu volju oja je postala kost i meso, ispoljen karakter. 'Sve što je -0va magija naglašavala, ovaj tajanstveni međusobni uticaj unutarnjeg i vanjslwg, za, njega je bilo poželjno. On j e vjerovao u Mesmerovu nauku o magnetskom prenošeju volje sa jednog na drugi medij , vjerovao je da su rsti ,o na vatrena mreža !kroz ikoju volja zrači, spojio je vo gledanje sa mitskim Sv,edenborg,o vim produhovljejem i sve ove sklonosti koje :nisu sasvim ·uklopljene u eoriju zahvatio je u nauku svoga ljubimca Luja Lambera , voga kemičara volje, des chemiste de la vo1onte, ovoga wudnoga lika, jednog rano preminulog čovjeka, koji ču­ esno združuje autoportre i čežnju za unutarnjim savrenstvom, zahvata češće nego ijedna druga Balzakova fiura duboko u njeg,o,v rođeni žhnot. Za njega je .svako lice ilo neka šar-ada koju je trebalo rješavati. On je tvrdio a u svakom licu raspoznaje neku životinjsku fiztonomiju, jerovao je da po nelkim tajnim znacima može da raspozna li Ikome pretstoji smrt, ,p onosio se da može na ulici, na vakom prolazniku da raspozna profesiju po izgledu, po jegov;om kretanju i njeg,o vom odijelu. Ali ni ova intuitiva spoznaja nije mu se još činila da je najviša magija gleda•. Jer sve je to samo obuhvatalo ono što jeste, što prisutno, a on je duboko čeznuo da dostigne one koji su ncentrišući snage mogli da dokuče ne samo ono što u om trenutku postoji, nego i da otkriju tragove prosti, · pa, iz razgranatog lwrijenja, i same budućnosti . tio je da postane sabrat hiromanata, vračeva, sastavljahoroskopa, »voyants«, i svih onih koji su nadareni du. pogledom »secoode vue«, onih koji tvirde da, mogu raspoznaju najdublji sadržaj po spoljašnostt, da shvate 29

bezgranično po izvjesnim linijama, koji po uskim brazdama na dlanu mogu da nađu kratku putanju pređenog života i tamni trag u budućnost. A takav magičan pogled po Balzaku ima samo onaj koji svoju inteligenciju nije rastočio na hiljade strana, nego je - ideja koncentracije se kod Balzaka stalno ponavlja ušteđenu upotrebljava stremeći ka jednom jedinom cilju. »Seoonde vue« nije samo dar kojim su jedino obdareni mađioničari i vidovnjaci; »seconde vue«, spontanu vizionarsku spoznaju, taj nesumnjivi znak genija, imaju majke prema svojoj djeci, ima ga Deplen, ljekar, koji iz zamršene bolesnikove patnje odmah može da ustanovi uzrok njegove muke i vjerotratno granicu njegova života, genijalni vojskovođa Napoleon, koji odmah uočava gdje treba da ubaci svoje brigade da bi odlučio o sudbini bitke; ima ga Marsaj, zavodniik, koji iskorištava kratki trenutak kad može ženu da zavede, Nisanžer.i, berzijanac, koji u pravom času veliki berzijaski »coup « dovodi do eksplozije; svi ovi astrolozi ljudske duše to svoje znanje posjeduju zahvaljujući svom pogledu koj,i je okrenut u dubinu, koji kao kroz kakav perspektiv vidi horizonte tamo gdje obično oko jedva još raspoznaje sivi haos. Ovdje drijema afinitet između pjesničke vizije i naučničke dedukcije, između brzog soontanog razumijevanja d polaganog logičnog spoznavanja. Balzalk, kome je njegov intuitivni obuhvatni pogled morao da izgleda kao nešto neshvatljivo i koji mora da je često ustravljen posma'trao svoje djelo gotovo luđačkim pogledom, taj Balzak bio je prisiljen da prihvati filozofiju inkomenzurabilnog, jedne mistike, koju obični katolicizam jednog de Mestrea nije više zadov~javao. I ovo zrnce magije, koje je doprlo duboko u njegovo biće to neshvatanje koje njegovoj umjetnosti nije dalo da postane samo kemija žiyota, već alkemija, jeste njegova najveća vrijednost u odnosu prema drugima koji su došli kasnije, prema njegovim podražavaocima, prema Zoli naročito, koji je slagao kamen na kamen, gdje bi Balzak samo okrenuo čarobni prsten i već stvorio palatu sa hiljadu prozora. Koliko god da je ogromna energija njegovog djela, prvi utisak je uvijek utisak čarolije, a ne rada; nije ovdje ~vot posuđen, nego je darovan, obogaćen. Jer Balzak, - a ovo se obavija oko njegova lika kao kakav gust oblak, kao tajna - u godinama svoga stvara-

30

•

"j.e više ni studirao ni eksperimentisao, nije više poo život kao što je to recimo činio Zolia, koji je, prije

što je počinjao da piše novi roman, imao spremljene bne sveske za svalku pojedinu lično.st, ili kao Flober, je za knjigu, jedva prst debelu, prekopavao cijele oteke. Balzak je rijetko svraćao u ovaj svijet koji se ·o izvan njegovog, Oil1 se zaključavao u svoje haluciije kao u kakav zatvor, prikrivao se za mučeničku stolimda, i što bi ponio kad je preduzimao kakav kra,1Jki .izlet u stva,r nost, kad je išao da se bori s izdavačem a odnese korekturne arke u štampariju, da ruča kod a od svojih prijatelja ili da pročeprka u pariškim a-brac radnjama, bila je to prije neka potvrda nego acija. Jer, onda kada je počeo pisati, već je on tada 11eki tajanstveni nači.n bio upoznao sav život, u njemu ć sve bilo sabrano d sku_pljeno, pa je on, pored gotomitske pojav,e velikog Seks.pira, najveća zagonetka tske lHerature, kako, kad i odakle su se u njemu nalale sve ove ogromne zalihe znanja crpljene iz pozna. svih poziva, klasa, materija, temperamenata i feno. Tri, četini ,g odine proveo je u svojoj mladosti u razpozivima, kao pisar kod nekog advokata, zatim kao č, kao student, pa je u ovo nekoliko godina morao ito u sebe da pokupi, ovo čudesno, beskrajno obilje po' ,ovo poznavanje svih karaktera i fenomena. Mora ,u tim godinama imao nevjerovatnu snagu zapažanja. v pogled mora da je bio silan, da je mogao u sebe da ;va sve, da je bio tako strastven, da je sve na šta je · kao vampir povlačio u dubinu, u neke skrivene da je -imao pamćenje u kojem ništa nije moglo da e, u kojem se ništa nije gubilo niti miješalo, niti 'IIIIIJl)ĐGalo; sve je tu bilo sređeno, štedljivo spremljene i lano, uvijek spremno i uvijek sve okrenuto na đu pravu stranu, spremno da se pokrene i uskoči čim rm. to htjedne iLi zaželi. Sve je Balzak znao: sudske proceae. bitke, berzanske manevre, spekulacije sa netkretninaina, kemijske tajne, poznavao je marifetluke u parfimeriji, lllajBtorije umjetnika, diskusije teologa, pogon u novinarobmanu u pozorištu i na drugim pozornicama, u pol. Poznavao je provinciju, Pariz d svijet, on, le connaiea flAnerie, umio je da kao iz knjige čita u čudnim fletovima ulica, znao kad je koja !kuća sagrađena, ko ju

31

je gradio i za koga, odgonetao je heraldiku g.rba iznad kapija, iz stila otkrivao čitavu epohu i znao je istovremeno pošto su !kirije, useljavao je u svaki kat ljude, postavljao namještaj po sobama, punio ih atmosferom sreće i nesreće i puštao da se između prvog i drugog, drugog i trećeg kata tka nevidljiva mreža sudbine. Imao je enciklopedisko znanje, znao je .koliko vrijedi jedna slika Palma Vekija, kolilko stoji hektar pašnjaka, mašina za izradu čipaka, koHko tilburi i sluga, poznavao je život onih koji žive elegantno, koji, vegetirajući između dugova , u jednoj godini potroše dvadesetak hiljada franaka; a okrenemo li dvije stranice dalje, nailazi.mo na egzistenciju jednog siromašnog rentijera u čij em pomnjivo izmudrovanom životu razderan kišobran, ili razbijeno okno pretstavlja cijelu katastrofu. A još n ekoliko stranica dalje i već je među onim najsiromašnijim, ide za rijima i posmatra kako ti jadnici zarađuju svoje sue, prati sad jadnoga Overnjaka, vodonošu, koji jedino želi da sam ne vuče bure, već da nabavi malog, malog konja, sad studenta i švelju, sve gotovo vegetabilne egzistencije velegrada. Hiljadu se predjela ukazuje i svaki je od njih spreman da prihvati njegove sudbine, da ih formira , i svi su ti predjeli jasniji poslije oiglog trenutka gledanja nego što su drugima poslije godina provedenih u njima. Sve je on znao, sve što je god makar površno dotakao svojim pogledom, i - značajan je umjetnikov paradoks - on je čak i to poznavao, što ni sam nije nikad vidio, on je norveške fjordove i-saragoške nasipe iz svojih snova vaskrsao, i bili su kao stvarnost. Ogromna je brzina ove vizije. I kao da je on sve razgolićeno i jasno mogao da vidi, što su drugi mogli samo zamagljena i uvijeno u hiljadu krpa. Za sve je imao nek: znak, neki ključ , pa je sa svega mogao da skine vanjsku ljusku i da pogleda u dušu. Fizionomije su mu se p<>kazivale onakve kalkve su, sve se lako predavalo njego,~im čulima, otkidalo za njega kao jezgro iz zrelog ploda. Iz nagomilane gomile nebitnih stvari on jednim pokretom grabi ono što je ,e sencijalna, a pri tome on ne prekopava. ne prebire polako sloj po sloj, već kao d'a eksplozivom otkriva zlatnu žicu života. I u isti čas on sa ovim zbiljskim oblicima zahvata .takođe i ono što je neuhvatljiva, atmosferu s.reće i kobi koja nad njima lebdi kao plin, potrese koji lebde između neba i zemlje, bliske eksplozije, provale J2

. Sve što drugi vide samo kao ocrt, sve što posmahladno i mimo kao u Ikakvoj staklenoj vitrini, on magičnom senzibilnošću osjeća kao atmosfersko je poput termometra. Ovo ogromno, neuporedivo intuitivno znanje, to je ov genij. A onoga koga još nazivamo umjetnikom, eđivačem snaga, sređivačem i oblikovaocem, onoga ve sjedinjuje, koji sve irazvezuje, ,toga kod Balzaka jećamo jasno. Gotovo smo skloni .da kažemo, da on bio ono što nazivamo umjetnikom, tolilko je bio genij. telle force n'a pas besoin d'art«. Ova riječ vrijedi i jega. Jer zaista, tu je eto nelka snaga, tako grandiozna o :velika, da se ona opire poput najslobodnijih životi'.11 prašumi svakom pripitomljavanju, ona je lijepa kao je, kao brzac-potok, kao oluja, kao sve ono čija se a vrijednost jedino izražava u inten7Jitetu. Njenoj i nije potrebna ni simetrija, ni dekoracija, ni prina ni brižna raspodjela, ona djeluje neograničeno li.košću svojih snaga. Balzak nije svoje romane nitačno komponovao, on se u IIljdma gubio kao u kaetrasti u opisima, ru riječi, rio je kao po materiji iE om rascvjetalom mesu. On zahvaća likove, uzima IVih kl:asa, familija, iz svih francuskih provmcija kao leon vojnike, svrstava ih u brigade, jednog određuje janika, drugog postavlja uz topove, trećeg baca u , zasipa barutom lule na njihovii.m puškama i preth zatim njihovoj unutarnjoj neOlbuzdanoj snazi. a ikomedrija« i uprkos llljenom lijepom predgovoru o kasnije napisanom - nema nekog unutarnjeg . Ona je bez plana, ~ao što mu je i sam život izgledao plana, ona ne teži ka nekom. moralu, niti da nam da preglednost, ona hoće sama kao tok da pokaže vječite ; ,u svemu tome što nazivamo plimama i_ osekama neke trajne snage. već postoji samo časovito vlače­ <Jbako poput mjesečeve privlačne snage, ooa bestjeho iz oblaka i svjetla satkana atmosfera, koju zoltpohom; I jedini bi zakon ovog novog kosmosa bio što istovremeno utiče jedno na drugo, takođe i sa-mijenja, da ništa ne dejstvuje slobodno kao bog, samo spolja čin;io pritisak, već da sve ljude čije povezivanje čini 1:ek ~hu, jednako stvara eposu njihov moral, njihovo osjećanje takođe produkti

33

r -. '·

kao što je i ,ona sama. Da su sve same rela.tivnosti, da bi ono što u Parizu nazivamo vrlinom moglo na Azorima da bude porok, da ni za šta ine postoje stalne vrijednosti i da strastveni ljudi onako moraju da ocjenjuju svijet kako im Balzak daje da iocjenjuju ženu: da uvijek vrijedi onoliko koliko ih stoji. Zadafak pjesnika, kome je -već stoga što je i on produkt, stvorenje svoga vremena- uskraćeno da uhvati ono što ostaje iz ovog toka može stoga samo da bude da opisuje atmosferski pritisak, duševno stanje svoje epohe, naizmjeničnost zajedničkih snaga, koje su milione molekula oduhovile, združile i opet ["astavile. Da bude meteorolog socijalnih atmosferskih strujanja, matematičar volje, kemičar strasti, geolog nacionalnih praiskonskih formi - da bude mnogostruki naučnik, koji svim instrumentima prodire u organizam svoga vremena i os1uškuje ga, a ujedno da bude sakupljač svih činjenica, slikarnjihovih pejsaža, borac njihove ideje, to sve da bude, to je Balzakovo častdljublje, stoga je on bio tako neumoran u bilježenju kako grandioznih tako i infinitezimalnih stvari. I tako je njegovo djelo prema Tenovim riječima od Šekspira ovamo postala najvećim magazinom ljudskih dokumenata. Za svoje savremenike, a i za mnoge danas, Balzak je dabome samo pisac iiomana. Posmaitran ovako, na estetsko staklo, ne izgleda tako nad prirodno velik. Jer on zapravo •ima malo standardnih Jjela. Balzaka ne smijemo ocjenjivati po pojedinačnom, nego po cijelom njegovom djelu, njega treba posmafrati kao predio sa bregovima i dolinama, bezgiraničnim daljinama, pun izdajničkih provalija i silnih bujica. S njim pooinje-moglo bi se zapravo reći i da takođe prestaje, da nije došao Dostojevski ideja romana kao enciklopedije unutarnjeg svijeta. Pj,esnici prije njega poznavali su, da bi pospani motor radnje potjern1i naprijed, samo dvoje: oni S'll statuirali slučaj koji. djeluje spolja, koji se kao vjetar nagoni na jedra pa brod pokreće naprijed, ili su odabrali ikao jedinu snagu koja djeluje iz unutrašnjosti erotski nag:on, peripetije ljubavi. Tada je Balzak preduzeo transponovanje erotskog. Za njega su postojali pohotljivci od dvije ruke (a kako je rečeno, samo pohotljivci, samo ambiciozni ljudi su ga interesovali): erotičari u pravom smislu, dakle nekoliko muškaraca i gotovo sve žene, čija je zvijezda ljubav, koji se pod njom rađaju i umiru. Ali da sve ove u erotici probu-

34 •l

11

!

snage nisu jedine, da peripetije strasti ta.kode kod ljudi nisu ni za jedan gran umanjene, i da su, a da rasnlinjuju ni umanjuju iskonske pokretačke snage. e u drugim formama, u drugim simbolima, ovim omim saznanjem dobio je Balzakov roman ogromogostrukost. Ali još ga je Balzak napajao .stvarnošću iz jednog dru~rela: on je uveo novac u roman. On koji nije priznanikakve apsolutne vrijednosti, tačno je kao sekretar ih savremenika, kao statističar relativnog posmatrao jašnje, moralne, političke i estetske vrijednosti stvari, rije svega onu opštu važeću vrijednost objekata, koja u našim danima kod svake stvari gotovo približava Iutnome: vrijednost novca. Otkad su propala pretva aristokracije, otkad su se izravnale razlike, novac tao krvlju, postao je pokretačkom snagom socijalnog . Sve je određeno, svaka stvar prema svojoj vriied' svaka strast prema svojoj materijalnoj žrtvi, svaki ek prema svom spoljašnjem dohotku. Brojke su mjere .izvjesna atmosferska stanja savjesti koja je Balzak uzeo da ispita. I novac kruži u njegovim romanima. je on samo opisao kako dolazi do propadanja ve1ikih taka. niti samo burne spekulacije na berzi, ni jedino velike bitke koje su isto onoliko energije utrošile kao e kod Lajpciga i Vaterloa, ni samo ono dvadeset tipooji su grabili novac bilo iz tvrdičluka, iz mržnje, iz za rasipništvom ili iz ambicije, ni jedino one ljude su novac voljeli radri. novca, ni samo one koji su ga 'eli kao simbol, ni samo one koji su se s njime s1užili sredstvom za kojekakve svrhe; ne, Balzak nije samo adio, već je on taj koji ;e bio prvi i najhrabriji, koii je hiljadu primjera pokazao kako je novac prodro u naienitija, najfinija i najnematerijalnija osjećanja. Svi ovi ljudi računaju kao što to i mi nesvjesno činimo otu. Njegovi početnici koji stižu u Pariz, saznaju brzo stoji jedna posjeta u dobrom društvu, koliko eletno odijelo, sjajna obuća, nova kola, stan, poslužitelj. u tih sitnica i trica, koje se sve moraju platiti i nau• Njima su poznate katastrofe do kojih može doći ako bude prezren zbog kakvog nemodernog prsluka, i oro saznaju da samo novac ili makar njegov otsjaj a vrata, pa iz ovih sitnih neizbježnih poniženja iz35

rastaju onda velilke strasti li žilava ambicija. I Balza:k ide s njima. Rasipnicima izra1ČU!nava njihove izdatke, zelenaši:ma njihove ,procente, ,trgovcima njihove zarade, dendijtma njihove dugove, političarima njihQva mita. Sume su cifre ikoje označuju stepen nemirnog osjećanja, barometarski pritisak katastrofa koje se približuju. Kako je novac bio materijalni talog opšte 1811llbicije, kako, je prodirao u sva osjećanja, morao je Balzak, taj patolog socijailnog života, da bi upoznao krize bolesnog organizma, da preduzima mi:kroskopiranje krvi., da bi u neku ruku ustanovio kolilko u njoj dma nov,ca. Jel'I je život sviju njih njime zasićen, on je kisik za dahtava pluća, ruko ne može bez njega, treba ga ~aki, často'ljubac za svoje častoljublje, Jju,bav:n.tk za svoju sreću, a najmanje može da bude bez njega umjetnik; to je on sam najbol'je znao, jer se na njegova le~a navalio dug od stotinu hiljadaJranaka, taj strašni teret koji bi nekada povremeno - u ekstazi rađa odJgumuo sa svojih ramena, ali koji se najzad sav sručio na njega d. smoždio ga. Nepregledno je njegovo djelo. Tu u osam.deset svezaka uhvaćeno je jedno vrijeme, j,e dan svijet, jedna generacija. Nikada prije nije niko svjesno pokušao da uradi ovako nešto silno, i nikada nije ovakva luda smjelost jedne ogromne volje bolje nagrađena. Ljudima koji uživaju, koji se odmaraju, koji uveče, bježeći iz svoga uskog svijeta, traž,e 111ovE-'slike, nov,e ljude, naći će ovdje uzbuđenje i igru u vječitim tokovima, dramati_čairima data je građa za stotinu tragedija, naučniku - nemarno do.bačeno kao mrve sa stola nekoga prezasićenog čovjeka - obilje problema i potsticaja, a O!Ilima koji se vole dao je jedno 'l.llpravo primjerno izgaranje u ekstazi. Ali je najsilnije nasljedstvo ostalo pjesnicima. U nacrtu »Ljudslke 'komedije« nafaze se pored dovršenih još četrdeset nedovršenih, nenapisanih romana, »Moskva« zove se jedan, drugi »Ravnice kod Vagrama«, a jedan je opet posvećen borbi oko ·Beča. Gotovo je· sreća da ih nije sve do kraja ,završio. Balzak je jednom rekao~ »Genije je ,o naj koji u svako doba može svoje misli da pretvori u djelo. Ali onaj najveći genij Ae obavlja nepr~tano tu djelatnost, inače bi suviše Učio 1na. boga.« Jer da ih je sve završio, da je krug strasti i zbivanja, vrati-o sasvim u sebe, njegoivo bi djelo izraslo do neshvatljivosti, on bi postao nešto strašno, nešto što

36

bi svojom nedostiživosti plašilo sve one koji dolaze poslije njega, dok je ovako - besprimjeran torzo - ogroman potsticaj, grandiozan primjer za svaku stvaralačku volju koja stremi ka nedostiživom.

,,

DIKENS

E, ne rtreba da pitate ni \knjige ni biografe koliko su savremenici voljeli Carlsa Dikensa. Ljubav živi pravim svojim dahom samo ukazanoj riječi. Neka vam neko o njemu priča, najbolje kakav Englez, čija daleka sjećanja dopiru u ono doba prvih njegorvih uspjeha, neka vam o njemu priča neko ,od ovih koji se još uvijek, ni poslije pedeset godina, ne mogu da od1ruče da pjesnika »Pikvikova kluba« zovu Cairlsom Dikensom, nego stalno sam.o starim prisnim njegovim nadimlkom »Boz«. Po tome, koliko ih još sada gane i potrese Ikad se sjete tog vr:c:mena, možemo da ocijenimo ikoliko je bilo oduševljenje tih hiljada ljudi i s kakvim su silnim zanosom dočekivali ooe plave mjesečne sveske, koje danas, rar.issimum za bibliofile, blijede po policama i rafovima. Kad je bio poštanski dan -ovaiko mi je pričao neki od ovih »old Dickensians«-prosto niste mogli da ostanete kod kuće i tu da čelkate poštara koji je najzad, da najzad, nosio ;u svome svežnju i novu plavu Boz.ov;u svesku. Cijeli ste mjesec upravo ludili za njom, iščekivalli ste je, radovali joj se, raspravljali da li će se Koperfild oženi ti Dorom ili Agne-z om, radovali ste se da je Miikober doživio opet nepriliku- jer ste znali, da će je herojski prebroditi uz vrući punš i u dobrom raspoloženju! - i zar je sad još trebalo da čekate, čekate dok poštar stigne na svojim gegavim kolicima, pa da vam tek odgonetne sv,e ove vesele šarade.~to,-niste mogli, to niste bili u stanju. I rSvi, i stari ~ mladi, izlazili su godinama i godinama toga dana poštaru ususret čitave dv.ije milje, samo da bi što prije došli do svoje knjige. I već u.sput, vraćajući se 1 kući, počinjah su da čitaju. Preko ramena su jedni drugima zavirivali u stranice, a bilo ih je Ikoji su fitali naglas, samo su se oni 111ajobzirniji vraćali brzo natrag i žul"ili da što prije ovaj plijen donesu svojoj ženi i ,____,_,~vojoj djeci. I kao što su u ovom ~r~diću, tako su tada 1:1 ,t I

,,

.,

svakom selu, u svakom gradu, u cijeloj zemlji, svuda, u svim dijelovima svijeta gdje je živio engleski svijet voljeli Carlsa Dikensa; zavo1lio ga je svako od prvog časa kad se sreo s njim i volio ga sve do posljednjeg časa svoga života. Nikad u devetnaestom vijeku nije nigdje postojao sličan tako nepokoleblji.Jv srdačan odnos između jednog pjesnika i njegovog naroda. Kao ikakav vatromet šiknula je ta slava, ali se nije gasila nikad, bila je kao sunce koje stalno obasjava svijet. Prva sveska »Pi!kvikovog .kluba« štampana je u četiri stotine primjeraka, a petnaesta već u četrdeset hiljada: snagom prave lavine sručila se njegova slava u njegovo vrijeme. I po Njemačkoj on je sebi brzo prokrčio put, stotine i hiljade malih svezaka sijale su smijeh i radost, i u brazdama čak i najtV'rdeg srca: i po Americi, Australiji i Kanadi putovali su mali Nikola.s Niklbi, siroti Oliver Tvist i hiljade ostalih likova toga neiscrpnog stvara(){!a. Danas su već milioni Dikensovih knjiga u prometu, velike, male, debele i tanke sveske, jed'ttna izdanja za siromašniji svijet, i ona najskuplja tamo preko u Americi, kakva još nikad nisu iz
se plamen ugasio, ikad je Dikens umro, sav se en. ~vijet potresao. Sasvim nepoznati ljudi zastajali su :u]ici i jedn1 drugima pričali o tome, cijeli je London preneražen ikao poslije kakve izgubljene bitke. Poloje u grob između Šekspira i Fildinga, u V estminster. crkvi, u engleskom Panteonu. Hiljade i hiljade ljudi ., ,.,o:nr:,.....e su na sprovod, danima je skroman spomenik zasicvijećem i vijencima. I danas, poslije četrdeset godi.rijetko ćete kada proći po,r ed groba a da ga nije nečija hvalna ruka okitila: .slava i ljubav nije uvenula ni u vim dugim godinama. I danas je Carls Dikens najvoijeniji, najdraži i najviše slavljeni !Pripovjedač cijelog eskog naroda, isto onako ka.o što je bio i onog trenutka mu je Engleska tek bila stisla u ruke neočekivani dar ·etske slave. Do ovako ogromnog dejstva jednog pjesničkog djela, . oje je išlo u širinu kao i u dubinu, moglo je doći jedino ga što su se, a to se rijetlko događa, zaj-edno našla dva ementa koja su inače oprečna: što se identifikovao gejalan čovjek sa tradicijom svoga doba. Obično se tradicio i genijalno odnose jedno prema drugome kao voda vatra. Gotovo je osobenost geni·ja da, !kao ovaploćenje one tradicije koja se rađa, nasrće na dotadanju, da, stvaralac jednog novog roda, objavljuje !krvavu borbu u što umire. Genij i njegovo vrijeme su dva svijeta, a doduše izmjenjuju zajednički svjetlo i sjenu, ali lebu drugim sferama, :u sferama koje se u svojim kružnim utanjama susreću, ali se nikad ne združuju. Ovdje je ona 'jetka sekunda na zvjezdanom nebu kad sjenka jedne lanete svijetleći kolut druge tako upotpunjava da se one entifikuju: Dikens je jedini veliki pjesnik stoljeća, čija e najdublja smjeranja sasvim poklapaju sa duševnim potrebama njegova vremena. Njegov roman je aip1Solutno dentičan sa ukusom tadanje Eng1eske, njegovo je djelo aterijalizacija engleske tradicije: Dikens je humor, pažanje, moral, estetika, duševni i umjetnički sadržaj, beno đ. nama često tuđe, .često čežnjivo-simpatično žitno osjećanje sedamdeset miliona ljudi s one strane anala. Nije on taj svijet stvorio već engleska tradicija, ajjača·, najbogatija, najosobenija a stoga i najopasnija od odernih kultura. Njenu vitalnu snagu ne smijemo potjenjivati. Svaki je Englez više Englez nego što je Nije43

mac Nijemac. Engleš:tina nije isto ~o i firnis, nije isto što, i boja, koja samo polkr'iva duševni organizam ljudski, ona prodire u krv, utiče na njegov ritam, sređuje ga, prožima ono najdublje, ono najoonovnije u pojedinom čovjelku; ono umjetničko. Pa i kao umjetnik Englez je više rasno obavezan nego Nijemac ili Francuz. Zato je svaki umjetnik u Engleskoj, svaki pravi pjesnik morao da se bori sa tom engleštinom; ali ča:k ni najvatrenija, najočajnija mržnja nije bila 1U stanju da svlada tradiciju. Ona se svojim finim žilicama preduboko zarila u tlo duše: i ko želi da iz sebe iskorijeni en-gleštinu, razdire cijeli organizam, i istače svu krv na tu ranu. Nekol1iko aristokrata, poneseni osjećanji­ ma slobodnog građanina svijeta, odvaži.Ili. su se na t:1: Bajron, Seli, Oskar Vajld htjeli su da u sebi unište Engleza, jer su mTZili ono vječno buržoasko što živi u Englezu. Ali :su oni samo rastrgali svoj sopstveni život. Engleska je tradicija najjača, najpobjedonosn'ija na svijetu, ali zat.o i po umjetnost najopasnija. NajopaSll'lija, jer je podrrtukh: nije studena pustoš, nije negostoljubiva ili negostoprimljiva; primamljiva je sa swjom vatrom na ognjištu i prijatnoim udobnošću, ali ona nameće moralna ograničenja, ona sužava i redi, i ne slaže se sa slobodnim umjetničkim nagonom. Ona je skroman stan sa ustajalim vazduhom, zaklonjen od opasnih životnih bura, veseo, prijatan i gostoljubiv, pravi »home« sa svoj·om vatrom u kaminu i građanskim zadoV'Oljstvom, a.li ipak tamnica za onoga čija jC? domovina svijet, čije 1je naidublje už'ivanie 01110 nomadsko blaženo -lutanje puno doživljaja po lbeskraju. Dikens se udobno smjestio u engleskoj tradiciji, smjestio se domaćinski -između njena četiri zida. Osjećao se zaista ugodno u ,t oj domaćoj sferi i nije nikad za cijelog života prekoračio umjetni.oku, moralnu i estetsku granicu Engleske. On nije bio revolµcionar. Umjetnik se u njemu slagao sa Englezom, i malo pomalo pretvorio se sasvim u njega. Sve što je Dikens stvorio, stoji čvrsto i sigurno na stoljećima starim temeljima engleske tradicije, ne izvija se nikad, ili vrlo rijetko, ni za dlaku izvan nje, ali izvodi građevinu do neslućenih visina u jednoj diVIIlOj arhitektonici. Njegovo djelo je ne5vje:sna, u umjetlnost pretvorena volja njegove nacije: i kad utvrđujemo intenzitet, rijetke odlike i promašene moguć.no.sti njegove poezije, onda se istodobno uvijek parničimo s Engleskom.

44

Diikens je najveći poetski izraz engleske tradicije doba između herojsko,g Napoleonovog vijeka, ove slavprošlosti, i imperijalizma, sna njegove budućnosti. Ako \Za nas ol'ltvario samo nešto izvanredno a nije uspio da nam da .ništa silno, nije ni Engleska, nije ni sama rasa ta Ikoja ga je u tome ometala, nego: Viktorijanska a Engleske. I Šekspir je bio samo ono što je jedna leska epoha mogla da da, bio je njeno poetsko ostvaenje: ali je to bila Elizabetinska epoha, epoha jake, akti. ti(!ke, mladalačke Engleske, svježih čula, koja je prvi :t posegla da prigrabi imperium mundi, koja je bila sva vrela i koja je sva drhtala od silno nabujale snage. eJkspir je bio pjesnik jednog vijeka punog akcije, volje, ergije. Novi su se hori,zonti ukazali, u Americi s;u dovene čitave avanturističke države, zakleti nepnjatelj bio e pobijeđen, otud iz Italije obasjavao je sjaj renesanse i ve sjeverne magle ovdje, bilo je svršeno s jednim bogom, jednom religijom, svijet je sad trebalo napuniti ponovo vim živim vrijednostima. Šekspir je bio inkarnacija hejske Engleske, a Dikens samo simbol buržoazije. On e bi,o lojalni podanik druge kraljice, blage, domaćice­ ajke, beznačajne, old queen Victoria, građanin jednog mjerno,g, udobnog, sređenog državnog života bez poleta bez strasti. Njegov uspon kočila je težina tog doba koje 'je znalo šta je glad i koje je htjelo samo da uživa u .svojoj sitosti: samo se slab vjetar poigravao jedrima njeove lađe, nije je tjerao dć!lje o
roja je prošlo. Doduše, nekoliko ljudi u Engleskoj neće da se pomiri s tim, oni, puni oduševljenja, hoće nasilnoda tx,gnu točak vremena k sebi, hoće svijetu da vrate stari hučni polet, ali Engleska hoće mir i odbija ih. Oni bježe u romantiku, u svoje tajne kutiće, htjeli bi da tim slabim iskrama razbuktaju silnu vatru, al'i se sudbina ne da svladati. Seli se davi u Tirenskom Moru, Bajron iz:gara u gr
46

teži ni za čim drugim. I ova težnja, ova volja za ugodnom, prijatnom i digestivnom umjetnošću nalazi svioga genija kao što je nekad elizabetinska Engleska našla svoga Šekspira. A Dikensa je stvorila umjetnička potreba tadašnje Engleske. Sto je došao u pravii čas to mu je donijelo slavu~ a što se pokorio potrebama vremena, to je postalo njegovom tragedijom. Njegova je umjetnost sva nadojena hij>okritičlkim morarom, u njoj se osjeća udobnost site Engleske i da u njegovom djelu nema one vanredne pjesnič!ke snage, da ,nas ne prenosi njegov zlatni blistavi bumor kroz svu tu unutrašnju bezbojnost osjećanja, njegova vrijednost važila b'i samo u engleskom svijetu, za nas ibi njegovo dj,elo bil'O indiferentna, kao što su i hiljade romana koje s onu stranu Kanala pišu vješti ljudi. Tek ako iz sve du:še mrzimo hipoikritičnu bomiranost viktorijanske kulture, tek tada možemo s puno divljenja da dokučimo genij čovjeka koji je umi'o da nas prisili da taj odvratni svijet sitog zadovoljstva osjetimo !kao nešto interesantna i drago, koji je najbanalniju prozu umio da pretvori u poeziju. Sam se Dikens nije nikada borio protiv ove Engleske. Ali u dubini - u potsvijesti - odigravala se u njemu borba umjetnika sa Englezom. On je spočetka snažno i sigurno bi.o zakoračio, ali se malo pomalo zamarao u mekanom, na;pola otpornom, napola pjeskovitom putu svoga vremena i najzad je sve češće i češće sikretao na stare široko utabane staze engleske tradicije. Dikensa je pregazilo njegovo vrijeme, i ja, ikad god razmišljam o njegovoj sudbini, moram da se uvijek sjetim Guliverova doživljaja među Liliputancima. Dok div spava, patuljci ga vežu sa hiljadu tankih konaca za zemlju, pa ga i budna drže tako čvrsto svezanog i ne oslobađaj ~ ga prije nego što kapitulira, prije nego što se ne zakune da neće nikada prekršiti nijednog zaUwna koji vlada u zemlji. Tako je 1i Engleska tradicija Dikensa, takoreći na spavanju, jo'.Š dok nije bio slavan, splela i zarobila, 0'11a ga je, priznavajući mu uspjehe, priikivala za englesku zemlju, a uspjesi su ga uvlačili sve više u slavu vezivali mu ruke. Nakon dosta dugog i mutnog djetinjstva bio je postao stenograf u Parlamentu i tada je jednom pokušao da piše male skice, i to za.pravo više iz želje da poveća svoje prihode, nego iz nekih impulzivnih poetskih 47

potreba. Prvi pokušaj uspijeva, novine ga angažuju. Zatim je došao neki izdavač i zatražio satirične glose o jednom klubu .koje bi u neku ru:ku poslužile kao tekst za karikature o životu engleskog džentrija. Dikens je prihvatio. I stvar je uspjela. Uspjela je preko svakog očekivanja. Prvi svesci »Pikvikova kluba« imali su uspjeh kakav se ne pamti. Već poslije dva mjeseca »Boz« je bio nacionalni pisac. Slava ga je gurala naprijed, Pikvik je postao roman. I to je uspjelo. Sve se gušće spliću mreže oko njega, tajanstveni okovi nacionalne slave sve ga više stežu. Od jednog djela do drugog gura ga pljesak, i sve ga više gura u pravcu savremenog ukusa. I ovo sto hiljada omči ispletenih na najzapetljaniji način od pljeska, od pravog uspjeha, od ponosne svijesti o umjetničkom htijenju držalo ga je čvrsto na engleskom tlu sve do,k nije sasvim kapitulirao, sve dok nije zadao riječ da estetske i moralne granice svoje otadžbine neće prekoračiti. On je ostao pod uticajem, pod vlašću engleske tradicije, građanslko,g ukusa, moderni Guliver među Liliputancima. Njegova čud€sna fantazija koja je mogla da kruži kao orao iznad uskog svijeta, zaplela se u zamke uspjeha. Neko nrisno duboko zadovoljstvo teretilo je njegov umjetnički uspon. Dikens je bio zadovoljan. Zadovoljan sa svijetom, s:1 Enp:leskom, sa svojim savremenicima, a i oni s njim. I jedni i drugi htjeli · su da budu takvi kakvi su. U njemu nije živjela srdita ljubav koja hoće da kažnjava, da potresa, da podbada i pobunjuje. praiskonska volja velikog umjetnika, da se s bogom bori, da mu ruši svijet. da bi ga zatim po svom nahođenju nanovo stvorio. Dikens je bio skroman, bojažljiv; svemu što je postojalo dobronamjerno se divio i svime se zanosio uvijek djetiniski kao igrom. Bio je zadovoljan. On nije htio mnogo. Nekad je bio vrlo siromašan dječak koga je sudbina bila sasvim zaboravila, koga je svijet bio zaplašio, kome su bijedna zanimanja upropastila mladost. Imao je on tada divne šarene snove, ali ko mu ih sve nije razgonio i vraćao ga zaplašenog u dug i mukotrpan život. I to ga je peklo. Njegovo djetinjstvo je upravo bio taj tragični pjesnički doživljaj - ovdje ie njegov prigušeni bol usadio sjemenku njegove stvaralačke volje u rodnu zemlju, i njegova najdublja težnja bila je, kad je došao do moći i mogućnosti da djeluje u velikim razmjerama, da to ~jetinjstvo osveti. Htio je svojim roma-

48

da pomogne svoj sirotoj, ostavljenoj, zaboravljenoj i ,koja su, kao i on nekada, trpjela nepravde od svojih vih učitelja, zapuštenih škola, ravnodušnih roditelja, -ljudi koji su se prema njima odnosili hladno, bez ljubasamoživo. Htio je da im očuva nekoliko šarenih cvjea dječije radosti, koji su u njegovim grudima uvenuli rošeni dobrotom. Kasnije, život mu je dao sve, pa nije imao za šta da ga osuđuje: ali djetinjstvo je u njemu :žilo osvetu. I jedina moralna težnja, ta unutarnja žitna volja njegovog umjetnič'kog stvaralaštva bila je da slabašnim pomogne: i tu je htio da savremeno životo uređenje popravi. On nije obarao, on se nije dizao rotiv · državnih normi, on nije prijetio, on nije podizao oju zgrčenu pesnicu protiv cijelog roda, protiv zakonovaca, protiv građana, protiv laži svih konvencija, već je amo tu i tamo oprezno prstom ukazivao na otvorene rane. gleska je jedina zemlja u Evropi koja tada, oko 1848 :odine, nije revolucionisana, pa je ni on nije htio da revrće i da je nanovo stvara, samo je htio da je popravi i oboljša, samo je htio fenomene socijalne nepravde, gdje :e trnje odviše oštro i bolno zadiralo u meso, da otupi, da blaži, ali ne da i korijenje, unutarnje uzroke iščupa i išti. Kao pravi Englez ne usuđuje se da udari u temelje orala, oni su konzervativcu sakrosantni, kao gospe! -evanđelje. I ovo zadovoljstvo, ove splačine mlakog temperamenta njegove epohe, upravo su karakteristične za l)tkensa. On nije tražio mnogo od života: a tako ni njegovi unaci. Balzakov junak je pun požude i pomame, razdire a ambicija, težnja za vlašću. Nikada mu ništa nije dosta. :Svi su oni nezasitni. Svaki je o.svaiač svijeta, revolucionar . ..anarhista i tiranin~ isti mah. Njihov je temperament napoleonski. I junaci Dostojevskoga su vatreni, žive u ekstazi, njihova volja odbacuje svijet i u svom divnom nezadovoljstvu sa zbiljskim životom posižu za onim pravim; oni neće da budu građani i ljudi, nego u svakom od njih blista, i pored sve skromnosti, opasni ponor, svaki traži da po;siane spasitelj. Balzakov junak hoće da podjarmi svijet, junak Dostojevsikoga da ga svlada. Jedan i drugi napeli su e:;ve svoje snage van običnih granica. Strijele su uperene :u vječnost. Dikensovi su ljudi čedni. Bože moj, šh ni hoće? Sto funti godišnje, dobru ženu, duzinu djece, ijepo spremljen sto za dobre prijatelje, seosku kuću u 49

blizini Londona sa prozorima ikoji gledaju u zelenilo, sa' malom bašticom i sa malo sreće. Njihov je ideal ćiftinski, malograđanski: s tim se kod Dikensa moramo pomiriti. Nijedan od njegovih ljudi neće nikakvu dublju promjenu u svjetskom uređenju, neće niti bogatstva niti siromaštva, hoće jedino ugodnu umjerenost, ono što je kao životni ideal za trgovčića, bakalina tako mudro, a za umjetnika tako opasno. Dikensovi ideali primali su boju od svoje bijedne okolice. Iza djela ne stoji kao stvaralac, kao ukrotitelj ikaosa neki ljuti bog, gigantski i nadčovječan.ski, nego zadovolja.n posmatrač, lojalan građanin. Građanština je atmosfera sv;i h Dikensovih romana. Stoga je njegov veliki i nezaboravni podvig bio zapravo samo u tome što je otkrio građansku romantiku, poeziju prozaičnog. A bio je prvi koji je svakidašnjicu najnepoetičnije nacije pretvorio u poeziju. On je uspio da ovu tupu sivinu obasja sun<:em, a ko je jednom vidio koliko je u Engleskoj blistav zlatni sjaj koji ojačalo sunce ispreda iz mutne gomile magle, taj zna koliko je morao da oduševi svoju naciju pjesnik, koji joj je svojom umjetnošću pribavio . sekundu oslobođenja iz olovnog sumraka. Dikens je taj zlatni obruč oko engleske svakidašnjice, taj svetački oreol oko običnih stvari i jednostavnih ljudi, on je ta idila Engleske. Svoje junake, svoje sudbine tražio jeu uskim ulicama predgrađa, tamo gdje su drugi pjesnici prolazili a da se nisu ni osvrtali. Jer oni su tražili svoje junake ispod granatih svijećnjaka, u aristokratskim salonima, po puteljcima koji vode u čarobnu šumu fairy tales, oni su išli za udaljenim, z~ običnim, za izvanrednim. Za njih je građanin bio supstanca zemaljske teže, a oni su tražili samo vatrene, izvanredne duše koje su stremile u ekstazu, lirskog, heroičnog čovjeka. Dikens se nije stidio da sasvim jednostavnog radnika napravi junakom. On je bio self-made-man; on je došao otuda sa dna i saču­ vao je dirljivi pijetet prema ovoj sredini. Začudo je kako se nekako naročito zanosio banalnostima, ikako su ga oduševljavale sasvim bezvrijedne staromodne stvari, sitnice u životu. Njel!ove knjige su takođe neiki curiosity shop pun starudija, koji bi svako smatrao bezvrijednim, gomi-' lom neobičnih i smiješnih stvarčica, koje su decenijama uzalud čekale na ljubitelja. Ali je on uzeo sve te stare, ništavne, uprašene stvarčice, očisti.o ih, poredao pa ih. 50

ožio suncu svoje radosti. I tu stadoše one odjednom da · taju svojim, dotad još neviđenim sjajem. Tako je on imao ona mnoga sitna, prezrena osjećanja iz grudi Olbič­ ljudi pa ih je osluškivao, namiještao im točkove, sve k ne bi opet živo zakucali. I odjednom su ona stala kao akvi mali časovnici da udaraju, da zvone i da pjevaju eke sta.r e melodije koje su bile draže od tužnih balada riterima iz legendarnih krajeva li. kancona Gospođe s. oira. Sav građanski svijet iščeprkao je D.ikens iz epela zaborava, očistio ga i sredio: tek u njegovom djelu stao je pravim živim svijetom. On nam je svojom do1,rotom .pomogao da shvatimo ludorije i gluposti toga svijeta, da zavolimo njegove ljepote, i umio je njegovo pranovjerje da preobrazi u novu, veoma pjesničku mitologij u. Pjevanje cvrčka na ognjištu pretvara se u njegovoj oveli u muziku, silvestarska zvona govore ljµdskim jezik.om, čar Božića izmiruje pjesništvo sa religioznim osjeanjem. Iz najmanjih svetkovina izvukao je on neki dublj i misao, on je svim ovim jednostavnim ljudima pomogao a otkriju poeziju svoga svakodnevnog života, da im drae bude sve ono što su oni voljeli; njihov »hame«, tu malu bu u kojoj vatra na ognjištu plamti crvenim plamenom a suva drva pucketaju, gdje čaj na stolu vrije i pjeva, gdje se egzistencije bez želja sklanjaju od divljih bura smjelih. 1)>0thvata u svijetu. Poeziju svakidašnjice htio je da pokae svakom onome ko je bio bačen u taj svakidaš~ji život.. iljadama i milionima je polkazao gdje to u njihov jedan ·vot dopire vječno, gdje je iskra mirne radosti ležala zaana pod nepelom svakidašnjice, on ih je naučio da je azbuktaju i da zaplamti u radosnom divljem žaru. Htio da pomogne sirotinji i djeci. Sve što je prevazilazilo, to je bilo iznad osrednjeg života, bilo to materijalno ili uševno, ,b ilo mu je antipatično; on je volio samo obično, rednje, a to je volio od sveg srca. A 1bio je kivan na boptaše i na aristokrate, na svakog onoga ko je bio ma čime 'vilegisan u životu. To su gotovo uvijek u njegovim jigama lu,peži i tvrdice i rijetko su to portreti, većinom rik'ature. Nije ih trpio. Suviše je često kao dječaik nosi.o OCU u zatvor za dužnike u Ma,r šalsiju pisma, viđao .sudske ~ise, suviše je dobro poznavao nestašicu novca. Godia i godinama sjedio je u Hungerford Stairs, sasvim re, u maloj prljavoj sobici, bez sunca, sipao boju za ci51

pele- u kutije i stotine i stotine ih zavezivao koncem dok ga male nejake ruke ne bi zaboljele i dok mu u osjećanju da je zapostavljen ne bi pošle suze na oči. Mnogo je gladovao, mnogo se patio u studenim jutarnjim. maglama londonskih ulica. Niko mu nije tada pomogao, fijakeri su prolazili pored ozeblog dječaika, prolazili konjanici, kapiie se nisu otvarale. Samo je od sitnih ljudi vidio dobra: zato je i njima htio da vrati dobro dobrim. Njegova je poezija demokratska - ona nije socijalistička, nedostajao mu je smisao za radikalno - samo ljubav i samilost daju vatru njegovoj patetici. Zadržavao se najradije u građanskom svijetu- u srednjoj sferi između sirotinjskog svijeta i. rente - samo se kod ovih jednostavnih ljudi osjećao dobro. On uživa da naširoko opisuje njihove sobe, kao da je htio sam da stanuje u njima, tka im šarene i uvijek sunčanom vatrom prelivene sudbine, sniva njihove skromne snove, on je njihov advokat, njihov propovjednik, njihov miljenik, njihovo svjetlo i uvijek toplo sunce njihovog jednostavnog sivog svijeta. Ali kako je· on obogatio ovu skromnu stvarnost tih ma- , lih egzistencija! Cijelo .građansko živovanje sa njegovim domaćinstvom, sa šarenilom poziva, sa veli.kim spletom ispremiješanih osjećanja, još jednom je u njegovim knjigama .p ostao kosmos, jedna vasiona sa zvijezdama i bogovima. Sa niske, ravne jedva zatalasane površine tih malih egzistencija ovdje je oštar pogled uvrebao velika blaga i finom gustom mrežom izvukao ih na vidjelo. Iz vreve izvukao je ljude, i još koliko njih, na stotine likova, dosta da njim.a nastani čitav jedan mali grad. Ima među njima nezaboravnih. To su likovi koji će u literaturi vječno živjeti, čija je egzistenciia postala .živim iezičnim poimom naroda, Pikvik i Sam Veler, Peksnif i Betsi Trotvud, svi , ti što u nama kao nekom čarolijom izazivaju radosna sjećanja. Kako su bogati ti romani! Epizode Davida Koper.Iilda dovoljne su same za se da ~injenicama isoune životno .pjesnička djelo jednoga drugoga pisca. Dikensove knjige su upravo romani po njihovoj punoći i neprestanim akcijama, ne kao naši njemački, koji prije liče na du~e razvučene psihološke novele. Nema u njima mrtvih tača­ ka, golih pjeskovitih mjesta, u njima se izmjeniu'ju plime i osjeke, događaji; zaista, one su kao more neizmjerliive i nepregledne. Jedva se može obuhvatiti veseli i divlji

:mar koji vrvi od ljudi; kuljaju oni gore na pozornicu , sukobljavaju se, okreću se tamo-amo i vrteći se neju. Poput talasnih krijesta izbijaju iz velegradske vrei ponovo se ruše u zapjenušene događaje, izbijaju opet · e, dižu se i padaju, obavijaju se jedan oko drugoga ili an drugoga potiskuju: pa ipak nisu to slučajni pokreti; te čudne zamršenosti vlada red, konci se spliću i tka šareni ćilim. Nijedan od tih likova, ni onaj koji izgleda o da samo onako šetajući nailazi, ne nestaje bez traga, svi oni dopunjavaju, pokreću, bore jedan protiv drugoga, :većavaju svjetlo ili sjenu. Č:udni, veseli, ozbiljni zapleti trljaju, kao da se mačke igraju, klupko radnje amo-tao, sva moguća osjećanja izmjenjuju se brzo u svim svom čas niskim, čas visokim stepenima, svega tu ima: razraganog veselja, jeze i obijesti; sad blistaju suze izazvane anućem, sad opet vrcaju suze od velike radosti. Navlače oblaci, komadaju se, pa se ponovno gomilA.iu, ali na r:aju, kao poslije oluje, sve zablista u divnom suncu. nogi cd tih romana su Ilijade o hil tad u pojedinačnih ep.dana, Ilijade jednog zemaljskog svijeta s koga je neo bogova; neki su samo mirna ljupka idila, ali svi roani, i naibolji i oni lošiji, odlikuju se rasipničkim obi·em. I u svima niima, čak i u onim najdivljijim i najmeoličnijim, stijene tragičnog pejsaža posute su malim 'upkostima kao nekim cvjetovima. I svuda se osiećaju ove nezaboravne dragosti: poput malih ljubičica, čednih i .akrivenih, razasute su po prostranim livadama njegovih jiga, svuda u njima žubore bistra vrela bezbrižne veaelosti odzvaniajući ispred sivo!!a stijenja prijekih događaja. Ima u Dikensa pofflavlja koja možemo da uporedimo, po utisku koii čine na nas, sa predjelima, tako su čista, tako su božanski netaknuta, daleko od zemaJjske buke, tako su nuna sunca i sva u cvatu svoje vedre blage čovječnosti. Već zbog njih trebalo bi voljeti Dikensa, jer se upravo tako obilato nalaze ove male umjetnine razasute u njegovom djelu, da njihovo obilje stvara veliči­ nu. Ko bi samo mogao da nabroji njegove ljude, sve ove ~novate, žovijalne, dobroćudne, pomalo smiješne, uvijek tako zgodne ljude? Dati su sa svim svojim buhama i dividualnim osobinama, onako učaureni u svoja čudna imanja, upleteni u najčudesnije događaje. I svejedno to ih je toliko mnogo, svi se razlikuju, svi su minuciozno

53

do najmanjih detalja izvajani, ništa nije na njima ni otisak ni šema, svi su oni puni života, ni.su izmišljeni nego doživljeni, viđeni. A viđeni su onim nenadmašivim okom ovoga pjesnika. , A vid je ovoga oka tako precizan, čudesan i siguran; to je instrumenat koji se ničim ne da zbuniti. Dikens je bio vizuelan genij. Posmatramo li koju god sliku njegovu, iz njegove mladosti, i još bolje, iz njegovog muževnog doba: u svakoj se ističu ove osobite oči. Nisu to oči pjesnika, oči koje !kolutaju u lijepom, ludom zanosu, nisu to elegično oSjenčene oči, nisu to ni meke, ni popustljive ni vatreno vizionarske. To je englesko oko: hladno, sivo, oštra pogleda kao čelik. I ,bilo je čelično kao kakav trezor, gdje je :;;ve sigurno od vatre, gdje se ništa ne može izgu... biti, gdje je, takoreći, hermetički zatvoreno ležalo sve što mu je god jednom, juče ili prije mnogo godina, spoljni ~vijet dao: i ono najveličanstvenije i ono najobičnije, ili kakva obojena tabla iznad neke baikalnice u Londonu koju je petogodišnji dječak prije mnogo godina vidio, ili kakvo drvo sa svojim ras<:vjetalim cvjetovima ispred prozora. Ništa nije ovim očima umaklo; te su oči bile jače od vremena; štedljivo je slagao u hambaru svoga pamćenja doživljaje na doživljaje, i tu su oni ostajali sve dok ih pjesnik nije opet trebao. Ništa se nije gubilo u . zaboravu, ništa nije blijedilo ni sivjelo, sve je tu ležalo i čekalo, i bilo mirišljavo, sočno u svojoj l:>oji, bistro, ništa nije umiralo ni venulo. Pamće­ nje Dikensova oka ničim se ne da uporediti. S njegovom čeličnom oštric9,n siječe on maglu djetinjstva; u njegovom »Davidu Koperfildu «, toj prikrivenoj autobiografiji, sjećanja dvogodišnjeg djeteta na majku i služavku izrezii).a kao oštre siluete sa dna nesvjesnoga. Kod Dikensa n~ma .n,.ejijSl'lih kontura, on ne ostavlja raznolike mogućnosti našoj viziji, već prisiljava na jasnost. Njegova snaga oblikovanja ne dopušta čitaočevoj fantaziji nikakvu slobodu, on vrši na čitaoca nasilje, (zato je on postao idealnim pjesnikom jedne nacije koja nema fantazije). Po.stavite dvadeset slikara pred njegove knjige i zatražite od njih Koperfildove i Pikvikove slike: slike će biti među­ .sobno slične, one će do nevjerovatne sličnosti prikaza-ti debeloga .gospodina u bijelom prsluiku i s prijatnim očima iza njegovih naočara , ili lijepog plavog, bojažljivog dje-

-su

S4

a kalko sjedi na poštanskim kolima na putu u Jarmouh. pikens opisuje talko oštro, tako minuciozno, da morada slijedimo njegovom pogledu ikoji nas hipnotiše; nje,,._vo oko nije bilo magično kao Balzakovo koje je ljude talo da se izbavljaju, formirajući se tek haotično, iz jenog oblaka svoje strasti, nego jedno sasvim ovozeljsko oko, oko jednog mornara, jednog lovca, jedno kolovo oko, koje je moglo da vidi i najmanje sitnice u &kom životu. Ali sitnice su, rekao je jednom, ono što e smisao života. Njegovo oko vreba te sitne osobenosti, o vidi mrlje na odijelu, male, nevoljne pokrete koje čini vjek kad je u neprilici, ono hvata čuperak crvene ikose ji je provirio ispod crne perike kad se njen sopstvenilk ljutip. Ono osjeća nijanse, opipava pokret svakog pojeinog prsta pri rukovanju, svaku sjenku u jednom osmjeu. Godinama prije nego se počeo da bavi književnim raom bio je stenograf u parlamentu i tu se izvježbao da pširnosti zbija, da ih kra1ti koliko je moguće, da jednom om ispiše jednu .riječ, s nekoliko poteza cijelu rečenicu. ako se kasnije ikao pjesnik bavio nekom vrstom skraće­ g ,pisma ikoiim je bilježio stvarnost, stavljao je mali ak mjesto dugog opisa, iz raznih činjenica destilovao enciju viđenog. Za takve ;male vanj1ij{e sitnice imao je rahovito oštro opažanje, njegovom pogledu nije moglo · ta da se skrije, hvatao je kao najbolji fotografski apat stoti dio jedne sekunde jednog po!kreta, jedne geste. išta mu nije izmicalo. I ovaj oštar vid bio je pojačan dnim lomljenjem sLike, koje stvari nije prikazivalo kao' ~ično ogledalo u njegovim prirodnim prop6rcHa.ma, nego konkavno koje uveličava karaktertl;tično. Dikens )odvlači uvijek osobenosti svojih ljudi. on . ih ne daje objektivno, on ih uvećava i prenosi u kariikaturlstfčrl6: On 11h intenzivira, podiže ih do simbola. Debeljko Pikvik i dulevno postaje okrugao, suhonjavi Jingle prava suša, zao iovjek satana, a do1bri pravo savršenstvo. Dikens kao svaki istinski pravi umjetnik uveličava, ali ne ide u gran-đi.ozno, nego ostaje u humorističnom. I ta tako neizrecivo divna osobina njegovog stvaranja nije baš izraz ni njegove ćudi, ni njegove obijesti, nego se ona već nalazila u onom m.idnom uglastom položaju oka, koje je svojim preoštrim 'dom sve pojave odražavalo, potencirajući ih nekako do desnog i karikaturističnog.

*80

56

Zaista: u ovoj optici svoje vrste - a ne u njegovoj pomalo građanskoj duši - nalazi se Dikensov genije., Dikens nije nikad za.pravo bio psiholog, pisac koji tragično zahvata ljudsku dušu, koji pušta da se iz njenog svijetlog ili tamnog sjemena u tajanstvenom rastu razvijaju stvari u svojim bojama i oblicima. Njegova ps1hologija počinje u vidljivom, on karakteriše vanjskim osobinama, dabome onim najosnovnijim i najfinijim koje možtt da zapazi samo pjesnikova oko. Kao ni engleslki filozofi ne počinje ni on sa pretpostavkama nego sa oznak'ama. Onenaizgled sasvim beznačajne, materijalne izraze duševnoga života umije da uhvati, i da nam njima prikaže, pomoću svoje čudnovate karikaturistične optike, cijeli karakter. To ,postiže jer nam omogućava da po znacima raspoznamo vrstu. Učitelju K:riiklu dao je tihi glas i još k tome da s mukom izgovara riječi. I mi već možemo da naslutimo, svu dječiju stravu pred tim čovjekom kome se zbog napornog govora napinju žile na čelu. U njegovog Urije Hipa uvijek su ruke studene, vlažne: već je to dosta da sa ovoga lika zastruji nešto nevoljno, neka odvratnost kao pri dodiru zmije. Sve su to sitnice, vanjski znaci, ali uvijek takvi koji se prenose na duševnu sferu. Nekada je to zapravo samo neko čydovište koje on opisuje, čudovište kojepretstavlja čovjeka i koga kao lutku mehanič:'ki pokreće. · Nekada zna da okarakteriše čovjeka opisujući njegovogpratioca, - šta bi bio Pikvik bez Sama Velera, Dora bez Džipa, Barnebi bez gavrana, Kit bez iponia! - i ne crta on osobine figura samo na modelu, nego i na njegovoj grotesknoj sjenci. Njegovi karakteri su zapravo sume osobina. ali one su tako oštro date da sve odgovaraju jedne drugima i daju odličnu sliku u tom mozaiku. I zato ti karakteri •dfel1nju uvijek samo svojom spoljašnooću, smišljeno, stvaraju već1nom intezivnu sliku za oko, a inače ostaju magloviti. Pomenen:10 li koji Balzakov lik ili koji lik Dostoievskog po imenu, Ciča Gorioa ili Raskoljnikova, odmah imamo jedno osjećanje, mi se sjećamo jednog samoodrica-nja, jednog očajanja, jedne kaotične strasti. Kad kažemo Pikvtk, onda pred nas izlazi slika, mi vidimo jednog jovialnog gospodina, dobro ugojenog, sa zlatnim dugmetima na prsima. Ovdje nam je jasno: Dikensove likove posrnatramo_ kao namaljane slike, a Balzakove i Dostoj_evskoga pr~mamo kao muziku. Jer ovi stvaraju intu-

56

o,

Dikens

reproduktivno,

oni svojim duševnim.

ns svojim tjelesnim okom. On ne zahvata dušu tamo

ona, jedva svladana od sedmostruko užarene svjetlo'zionarskog prizivanja izlazi kao duh iz tame nesvjea, on pazi na nematerijalni fluid i poomatra ga tamo u stvarnosti može da ostavi kakav trag, napreže se vidi sva razna i mnoga dejstva kojima duševni život na tjelesni, a tu mu ništa ne može da promakne. Sva ova fantazija nalazi se zapravo u njegovom oku, -i zato je ona dovoljna samo za ona osjećanja i za one likove srednjih sfera koji borave na zemlji; njegovi. su ljudi o plastični u umjerenim temperaturama normalnih ećanja. U višim stepenima strasti istope se poput voštafigura u sentimentalnost ili se stvrdnu u mržnju pa taju krhlki. Dikensu polaze za rukom samo pravo'jski likovi, a ne oni neuporedivo interesantniji, u kojia ima stotinu prelaza od dobra ka zlu, od boga ka životii. Njegovi su ljudi uvijek jednoli'ki, ili su vanrednivi junaci, ili su podli - pravi zlikovci; svi su oni već :edestinirane prirode, ili sa svetačkim oreolom oko glave kakvim žigom. Između good i wicked, između nježne jećajnosti i teške okorjelosti oscilira njegov svijet. Izvan ga, u svijet tajanstvenih odnosa, mističnih veza, ne ije njegov metod da nađe seibi nikakvog puta. Grandio se ne da uhvatiti, herojsko se ne da naučiti. To je i va i tragika Dikensova, uvijek je ostao u sredini eđu genija i tradicije, između nedokučivq,ga i banalna: na uređenim stazama zemall jskog svijeta, u svemu onoe što je drago i dirljivo, što je udobno i građansko. Ali mu ta slava nije bila dovoljna: iđilični liričareznuo je za tragi'kom, uvijek je težio ka tragediji i uvijek stizao do melodrame. Ovdje je bila njegova granica. 'I'i kušaji nisu doniieli radosti: neka u Engleskoj »!storija ijva grada«, »Bleak House« važe kao veHke kreacije, mi ,>sjećamo da su promašene, jer je njihov veliki gest dat iljeno. Zaista, napor za tragičnim u njima .ie divan: u vim romanima gomila Di'kens konspiracije. Dovaljao je P,'ored glava svojih junaka velike katastrofe kao ka..\wo ogromno stijenje, prizvao je užase olujnih noći, na~nog ustanka i revolucije; pušta da se raspojase sve ll)Oguće strahote i užasi. Ali ipak ne postizava da u nama probudi onaj nenadmašivi užas, uvijeik samo osjećamo ne57

ko ježenje i to čisto kao tjelesni refleks zaprepaštenja, a ne onaj užas duše. Tako duboki potresi, koji djeluju kao oluje kad se srce grči iščekujući da udari munja, takvi potresi ne izbijaju više iz njegovih knjiga. Dikens gomila opasnost na opasnost, ali se mi njih ne plašimo. Kod Dostojevskog razjape se katkada odjednom provalije pa nam zastaje dah kad osjetimo tu tamu, taj nepoznati bezdan otkriven ·u irođenim grudima osjećamo kalko nam pod nogama izmiče tlo, hvata nas neka silna vrtoglavica, neki topli, slatki zanos, rado bismo se spustili, sručili, a u isti čas hvata nas jeza od tog osjećanja kad· su radost i bof ovako do bjeline usijani cfa se jedno od drugoga ne mogu odijeliti. I kod Dikensa: ima takvih iprnvalija. On ih otkriva, ispunjava ih crnilom, ukazuje na ·njihove opa.•mosti, ali mi ne osjećamo jeze, nemamo one slatke vrtoglavice od duševnog štropoštavanja, što je možda najveća draž koju pruža umjetničko uživanje. Kod njega se nekako osjećamo uvijek sigurni, !kao da se hvatamo i držimo kakve ograde, jer znamo da on neće dozvoliti da se stro-. poštamo, znamo da junak neće stradati; oba anđela koja na svojim bijelim krilima Jebde nad svijetom ovoga englesiko,g pjesnika, samilost i pravda, . prevešće ga preko svih klisura J svih bezdana. Di kensu nedostaje brutalnost, hrabrost za pravu tragiku. On nije heroičan, on je sentimentalan. Tragika je volja za prkosom, sentimentalnost čežnja za suzom. Do posljednje snage očajničJwg bola, do bola koji je bez suza i bez riieči, Dikens nije stigao: nježna tronutost-=- možda smrt Dorina u »Koperfildu« - io je najozbiljnije osjećanje koje je umio savršeno da š.z:nt:>.'le.. 1 kad se god .spremio da učini zaista kakav silniji zamah, uvijek mu se umiješala na ikraju samifost. Uvijek on .samilošću~ česta r 1rulom- sti'šava d.zazvanu buru elemenata; sentimentalria tradicija engleskog romana svladava njegovu volju koja teži ka silnom. Jer u Engleskoj događaji u romanu treba da budu zapravo samo ilustracija opštih moralnih maksima; melodijom sudbine vlada uvijek osnovni ton: »Budi uvijek vjeran i pošten«. Kraj treba uvijek da bude apo!kalipsa ka·o strašni sud, dobri idu gore, zli bivaj.u kažnjeni. I Carls Dikens je, nažalost, ovu vrstu praivednosti preuzeo u najveći broj svojih romana, njegovi zilikovci se dave u vodi, ubijaju jedni druge; oholi i bogati propadaju, a junaci dobivaju 1

58

svoje ugodno mjestašce. Ni danas Englez ne podnosi dramu koja ga na kraju ne otpušta smirenog; da je sve u

najboljem redu. I ova prava engleska hipertrofija moralnog smisla nekako je otrijeznila ·Dikensa od grandioznih inspiracija za tragični roman. Jer pogled na svijet u tim djelima, taj ugrađeni zvrlk koji je održavao njihovu stabilnost, nije pravičnost slobodnog umjetnika, nego jednog anglikanskog građanina. Dikens cenzuriše osjeća­ nja mjesto da ih pušta da slobodno djeluju: on im ne dozvoljava kao Balzak da elementarno zapjenušaju, nego ih vodi preko bentova u jame i kanale, gdje okreću mlinove građ'1nskog morala. Propovjednik, reverend, common-sence filozof, učitelj, svi oni, nevidljivi, sjede zajedno s njim, u umjetnikovoj radionici i miješaju mu se u posao: oni ga zavode da ozbiljni roman mjesto skromne slike slobodne stvarnosti, radije bude primjer za ugled i neka opomena za mlade ljude. Dabome, nagrađeno mu je "to dobro: kad je Čarls Dikens umro, vinčenterski biskurp mogao je da pohvali njegovo djelo zato što se mirne duše može dati u ruke svakom djetetu; a upravo to, što to djelo ne kazuje život u njegovim istinama, nego onako kako ga hoćemo da prikažemo djeci, umanjuje snagu njegove uvjerljivosti. Za nas koji nismo Englezi nabijen je moralon kao šip. Da se postane junak u Dikensovom djelu treba biti uzorno krepostan, puritanski pravi ideal. Kod Fildinga i Smoleta, koji su takođe bili Englezi, doduše 'djeca jednoga radosnijeg stoljeća, ne smeta apsolutno ništa junaku ako jednom u kakvoj tučnjavi protivniku raz"bije nos ili ako i pored svoje tople ljubavi prema plemenitoj dami kojiput legne u krevet sa njeno~služavkom. "Kod Dikensa ne dozvoljavaju sebi ni razvratnici takve odvratnosti. Čak njegovi najrazvratniji ljudi zapravo su sasvim bezazleni, njihove su zabave uwjek takve da ih jedna spinster može mirno da ,prati a da ne crveni. Tu je Dik Svajveler, libertinac. U čemu je njegovo libertinstvo? Bože moj, on pije četiri 'čaše engleskog piva umjesto dvije, plaća svoje račune vrlo neredovito, RQmalo se skita, to je sve. I na1kraju u pravi čas dobiva nasljedstvo - dakako skromno - i oženi se najpoštenije djevojtkom koja mu je pomogla da krene putem kreposti. Zapravo 'kod Dikensa nisu ni nitlkovi nemoralni, i njihova je :krv, i pored svih tih instikata, mlaka. Ova engleska laž o 59

neču.lnosti djeluje kao gnjilenje u njegovom djelu; razro-ka hipokrizija, ona ne vidi šta neće da vidi, ona odvraća Dikensov pogled od stvarnosti. Engleska kraljica Viktorija spriječila je Dikensa da napiše savršeno tragičan roman, a on je za tim toliko čeznuo. I bila bi ga odvukla sasvim u svoj mediokritet, i, prihvativši ga kao svoga miljenika. napravila bi ga advokatom svoje seksualne lažljivosti, da umjetniku nije 1bio slobodan jedan svijet u koji je njegova stvaralačka čežnja mogla da nađe pribježište, da nije imao ona srebrna krila koja su ga ponovo izdizala iznad natmurenih područja te svrsishodnosti: blaženi i gotovo nezemaljski humor. Ovaj blaženi, halkionski slobodni svijet, nad kojim nl' visi magla Engleske, jeste carstvo djetinjstva. Engleska Jaž hoće da izjalovi čulnost i odraslu čeljad goni pod svojt. vlast; djeca, međutim, bezbrižno kao u raju iživljavaju se u svojim osjećanjima, ona još nisu Englezi, već samo mah svijetli ljudski cvjetovi, na njihov šaren svijet ne pada još ~J-~na ove hipokrizije, ove engleske magle i dima. I tu, gdje je Dikens, neometan svojom engleskom buržujskom savjesti, mogao slobodno da djeluje, tu je on stvorio besmrtno djelo. Godine djetinjstva u njegovim romanima izvanredno su lijepe; nikada neće, držim, iz svjetske literature pestati ovi likovi, ove veare i ozbiljne epizode iz ranog djetinjstva. Ko će moći da zaboravi odisejadu male Neli kako sa svojim starim djedom kreće iz dima i tame velikog grada i odlazi u mlado zelenilo polja, bezazleno i tiho, spasavajući blažena taj anđeo­ ski sm'ješaik sve do završetka. Dtrljivo je to toliko da, prevazilazeći svaku sentimentalnost, dopire do najčistijeg, najživljeg ljudskog osjećanja. Tu je Tradles debeli mladić sa svojim naduvanim čakširama, koji na svoje bolove od dlQbivenih batina zaboravlja crtajući skelete, Kit, najvjerniji od svih viernih, mali Niklbi, pa ona; s kojim se uvijek ponovo susrećemo onaj lijepi »sasvim mali diečak s kojim se ne postupa baš mnogo prijazno«, koji nije niko drugi već Carls Dikens, pjesnik, koji je svoje rođeno djetinistvo, svoje radosti, svoje boli ovjekovječio kao ni'ko drugi. Stalno on priča o tom ponižavanom, napuštenom, zaplašenom i sanjalačlrom dječaku koga su roditelji pustili da postane pravi sirotan; i ovdje se njegov patos zaista približio suzama, njegov je zvonak glas ovdje pun i razliježe se kao

60

~vonjenje. Nezaboravan je ovaj dječiji krug u Carls Diovim romanima. Ovdje se prožimaju smijeh i plač , višeno i smiješno u jedinstvenom sjaju duge; sentimenno i sublimno, tragično i komično, istina i pjesništvc, ·ruju se ovdje u nešto novo, u nešto što još ntje nikad tojalo. Ovdje on pobjeđuje ono englesko, zemaljsko, dje je Di'kens bezgranično velik i neuporediv. Kaj ismo htjeli da mu podignemo spomenik, trebalo bi da se o dječije kolo, izvajano u mramoru, vije oko njegovog onzanog lika kao oko svoga zaštitnika, oca i brata. Jer jih je on zaista volio kao najčistiji oblik lj_udskog bića. o je htio da prikaže ljude simpatičnim, onda ih je U$tao da budu kao djeca. A iz ljubavi prema djeci volio Je čak i one koji nisu bili djetinjski, već djetinjasti, maoumni i duševno bolesni. U svim njegovim romanima ima okoji cd ovakvih pitomih luđaka, čija jadna izgubljena .čula visoko gore lijeću kao bijele ptice iznad svijeta, briga muka, za koje život nije problem, nije tegoba ni muka, već samo blažena sasvim nerazumljiva ali lijepa igra. Upravo je dirljivo kako on opisuje ove ljude. Prihvata ih brižno kao bolesnike i ozaruje ih svojom dobrotom kao .svetačkim sjajem. Za njega su oni puni blaženstva, već stoga što su zauvijek ostali u dječijem raju. Djetinjstvo je raj u Dikensovim djelima. Kad čitam koji Dikensov roman, uvijek me obuzima neka tuga, neki strah kad vidim da djeca rastu, jer znam: sad će se izgubiti ono najslađe, ono što se ne da ničim nadoknaditi, sad će se uskoro pomiješati poetsko sa konvencionalnim, čista istina sa engleskom laži. I izgleda da je i on tako osjećao duboko u sebi. Nerado je on puštao svoje miljenike i junake u život. On ih nikada ne prati do u starost kad postaju banalni, - bakali i kiridžije života; on se oprašta od njih, pošto ih je proveo kroz sve opasnosti i doveo do crkvenih vrata braka, u tu •k ao ogledalo mirnu luku udobnog života. A ono dijete, koje mu je bilo najdraže, iz tog divnog kola, malu Neli, u kojoj je ovjekovječio uspomenu na jedno rano umrlo stvorenje koje mu je bilo toliko drago, nju nije pustio da uđe u surov svijet razočaranja, u svijet laži. Nju je zadržao zauvijek u raju djetinjstva, zatvorio joj je rano plave, blage očice, pustio je da ne sluteći ništa pređe iz svjetlosti svoga djetinjstva u tamu smrti. Ona mu je bila odviše draga za ovaj stvarni svijet. 61

Jer ovo je kod Dikensa, kako sam već rekao, graskroman svijet, umorna, sita Engleska, uzak isječl.tk iz ogromnih mogućnosti koje pruža život. Tako siromaša(n svijet mogao je da se obogati samo velikim osjećanjem. · Balzak je buržuja učinio silnim time što mu je dao njegovu mržnju, Dostojevski, opet, što mu je dao njegoVlJ. ljubav prema spasiocu. I Dikens, pjesnik, oslobađa o ljude pritiska njihove zemaljske teže: svojim hum rom. On ne posmatra svoj malograđanski svijet objekti nom važnosti, ne prihvata himnu o čestitim ljudima, ojedino blaženočiniteljnoj umješnosti i trezvenosti, koj sada čini najveći dio naših, njemačkih Heimatskunst ro mana tako odvratnim. Ne čini on to nego on namiguje svetjim ljudima dobrodušno ali ipak šaljivo, pa ih prikazuje kao Gotfrid Keler i Vilhem Rabe, maličak smiješnim njihovim liliputanskim brigama. Ali smiješnim u jednom prijateljskom, u dobronamjernom smislu, tako da nam postaju još draži zbog tih svojih šala i lakrdija. Poptit .sunčanog blijeska pršti humor iz njegovih knjiga, obimu predjeli u njima odjednom se vedre i bivaju beskrajnodragi, puni hiljadu divnih čuda; pored tog ugodnog toplog plamena sve biva življe i istinitije, čak se i lažne suzezasjaje kao dijamanti a male strasti razbukte kao ognjevi. Dikensov humor izdiže njegovo djelo izvan svakog vremena i čuva ga za sva vremena. On ga oslobađa od dosade svega onoga što je englesko, on svladava laž svojim. osmijehom. Kao Ariel lijeta ovai humor avetinjski vazdu.hom njegovih knjiga, ispunja ih tajanstvenom muzikom nosi ih u vrtlog. plesa, u veliku radost života. On se svu nalazi, on je svuda prisutan. Cak iz rova najtmurnijiW zapleta blista on odatle kao rudarsko svjetlo; on je tat što razrješava prenapete napone, što pretjeranu sentimentalnost ublažava blagom ironijom, a pretjeranost njihovom sjenkom, njihovom groteskom, on je taj što izmiruje, ,što izjednačava; taj humor je ono što je neprolazno u njegovom djelu. I - kao sve kod Dikensa - on je naravno engleski, pravi engleski humor. I njemu nedostaje čulno­ sti, on se ne zaboravlja, ne opija svojim rođenim raspoloženjem i nikad nije frivolan. On je umjeren ,i onda kad pretjeran, ne brunda, niti riga kao Rableov, ne pretmia se od ludoga zanosa kao kod Servantesa, niti skače glavačke u nemoguće kao anieri:čki. On se uvijek dril đanski

62

uspravno i hladno. Dikens se kao i svi Englezi smješka samo ustima, ne cijelim tijelom. Njegovo raspoloženje ne izgara i samo ono jedino sja i rasprštava svjetlost po ljudima, paluca sa hiljadu malih plamenova, pojavljuje se kao utvara, kao neka lutajuća i izazivačk:a svjetloot, kao divan šaljivdžija usred ove stvarnosti. Njegov humor je takođe - jer sudbina je Dikensova da uvijek pretstavlja sredinu - neko izmirenje između zanosnog osjećanja, divljeg raspoloženja i hladne potsmješljive ironije. Njegov se humor ne može uporediti sa humorom drugih velikih Engleza. On nimalo ne liči na onu Sternovu ironiju koja sve raščijava, koja sve nagriza, on nema ničega zajedničkoga ni sa širokostopim, čudljivim raspoloženjem seoskc,g plemenitaša Fildinga, on ne ujeda ljude onako bolno kao Tekeri, on im je uvijek prijatan i nikad im ne zadaje boli, on im poigrava oko glave i ruku kao sunčani kolut. On neće da bude ni moralan ni satiričan, neće nikakvu svečanu zbilju da sakrije ispod luđačke kape. On uopšte neće, ništa neće. On postoji. Njegova egzistencija nema nikakve namjere, sama je sebi dovoljna; šaljivđija stoji već u onom značajnom položaju Dikensovih oči­ ju, izmjenjuje i preuveličava tamo likove, daje im one prijatne proporcije i komična iščašenja kojima se onda miltioni dive. Sve stupa u taj krug svjetla, ,p a kao da svi svijetle iz seobe; čak i lopovi i varalice imaju svoje gloriole humora; izgleda nam kao da se cijeli svijet smješka kad ·ga Dikens 'posmatra. Sve se sjaji i sve vri čežnja jedne maglovite zemlje za suncem izgleda da je zauvijek oslobođena. Jezik se prekoprcava, rečenice u viru jedne u druge, skakuću, igraju se žmure sa svojim smislom, dobacuju jedna drugoj pitanj,a, zadirkuju, zavode jedne druge, kao da ih je olbuzela želja za plesom. Silan je ovaj humor. I nije bez ukusa, mađa nije zasoljen seksualnošću koju niu je engleska kuhinja uskratila; on se nije dao omesti ni kad je pjesnika gonio štampar, jer čak ni u groznici, ni u drugoj kakvoj muci i neprilici, Dikens nije mogao drukčije da piše nego vedro. Njegov humor je nepodmitljiv, on je čvrsto bio ukopčan u tim divnim. oštrim očima i ugasio se tek sa njihovim svjetlom. Ništa zemaljsko nije mu moglo da naškodi, pa ni vremenu neće to poći za rukom. Ne mogu sebi da zamislim ljude koji novelu kao što je »Cvrčak na ognjištu« ne bi V'Oljeli, Iju-

03

de koji bi mogli da se odupru radostima što zrače iz nmogih epizoda ovih knjiga. Duševne potrebe se mijenjaju :kao i literarne. Pa ipak kad god budemo osjećali čežnju za tadošću, u trenucima onih raspoloženja, kad životna v a miruje i samo osjećanje života nježno pokreće svoje va. love u čovjeku, kad nizačim ne čeznemo toliko Ikoliko -ca kakvim bezazlenim melodičnim uzbuđenjem srca, priJI., ćemo ru'ke za ovim jedinstvenim knjigama, u Engl~J i svuda u svijetu. To je ono veliko, ono neprolazno u ovim zemalj suviše zemaljskim djelima: ima u njima sunca, ono z i grije. Ne treba velika umjetnička djela samo pitati intenzitet, samo za čovjeka koji je stajao iza njih, ne takođe i za njihov ckstenzitet, za dejstvo na mase. A Dikensu ćemo kao o rijetko kome drugome u šem vijeku moći da kažemo da je povećao radosti u svfjetu. Milioni očiju zasjali su suzama kraj njegovih knjiga, hiljadama ljudi u kojima je bio usahnuo smijeh ili bio zaptetan, usadio ga je ponovo u grudi: daleko izvan literamQg područja dopirao je njegov uticaj. Kad su čuli za bl'Hl.t Kerohi bogati ljudi počeli su da premišljaju, počeli da osnivaju zadužbine, ljudi tvrda srca omekšali su, djeca su - to je utvrđeno - poslije izdanja »Olivera Tvista« dobivala na ulici mnogo više milostinje, vlada je popravila prilike u sirotinjskim domovima i počela da kontroliše privatne škole. Samilost i dobročinstvo pojavili su u Engleskoj, ublažila se sudbina mnogih i mnogih sirotlna i nesrećnika. Znam: ovakva izvanredna dejstva nemaju ništa sa estetskom ocjenom umjetničkog.diela. Ali su i"1c ona važna ier kazuju da svako zaista veliko djelo maka1· što dolazi iŽ svijeta fantazije gdje sva-ka stvaralačka volja može tako ča.robna i sldbodno da lu-ta, ta'kođe u realnom svijetu vrši izmjene i to izmjene u onom bitnom, u onom vidljivom a naročito u temperaturi osjećanja. Dikens je - za razliku od drugih pjesnika koji za sebe traže· milost i utjehu - povećao radosti i zadovol 1stva svoga vremena, pojačao njegov krvotok. Svijet je postao svjetliji počev od onog dana kada je mladi stenograf iz parlamenta prihvatio pero da piše o ljudima i o sudbinama. On je svome vremenu spasio radost a za kasnije generacije zadovoljstvo one »merry old England«, one Engleske.Jzmeđu Napoleonovih ratova i imperijalizma. Još ćemo se poslije

se

64

ogo g-0dina vraćati da bacimo pogled u ovaj već djedovski ostario svijet sa njegovim rijetkim, već nestalim pozivima, koji su davno u avanu industrijalizma pretvoreni u prah, pogledaćemo u taj život koji je bio tako be:zazlen i• pun sitnih, tihih radosti. Dikens je pjesnički .stvorio idilu Engleske - to je njegovo djelo. U svojoj .sklonosti prema silnom nemojmo da odviše malo poštujemo ovu tišinu, ovo .zadovoljstvo: i idila je nešto vječito, jedno prastaro obnavljanje. Ovdje su obnovljene georgike i bu:kolike, te pjesme čovjeka koji se uklanja, koji hoće -da se odmori od užasa svojih pohlepa, obnovljene su kao što će se u zamahu generacija i opet obnoviti. Doći će i -0pet će proteći taj predah kad se odmaramo između dva uzJbuđenja, kad prikupljamo snage prije ili poslije učinje­ nog napora, ta sekunda zadovoljstva u srcu koje neumorno udara. Jedni stvaraju silinu, drugi opet tišinu. Carls Dikens opjevao je jedan trenutak tišine u svijetu. Danas je -život opet bučan, mašine tutnje, vrijeme šišti u svom brzom toku. Ali je idila 1b esmrtna, jer je ona životna radost, <>na nam se vraća kao plavo nebo poslije oluje, kao vječna radost života poslije svih kriza i duševillih potresa. Tako -će se takođe i Dikens opet vraćati iz zaborava kad god ljudima bude trebalo radosti, kad umorni od tragič­ nih napora svojih strasti htjednu da čuju iz tih tiših stvari tajanstvenu muziku pjesništva.

·.

..

,..

,-

DOSTOJEVSKI ,,Zato ito ne možeš tla savrlii~ to t11 čini flelikim ...

PRVI AKORD

T

EŠKO je i puno odgovornosti dostojno govoriti v Fedoru Mihailoviču Dostojevskom i o njegovom značaju za naš unutrašnji svijet, jer njegova jedin. stvena širina i snaga traže novo mjerilo. Djelo od obima, pri prvom približavanju mislimo d~ smo naišh na pjesnika, a otkrivamo beskonačnost, kozmos sa so,pstvenim kružećim sazvježđem i drugom muzi.kom. sfera. Pamet se zastraši da će u ovaj svijet ikad do kraja prodrijeti: i suviše je tuđa pri prvom spoznanju njegova moć, i suviše je udaljena, do u beskraj natmurena njegova misao, i suviše strani njegovi glasi, da ibi d'UŠa mogla neposredno sagledati ovo novo nebo kao nebo svoga kraja_ Dostojevski nije ništa, ako nije iznutra proživljen. Mi moramo najprije mjeriti u dubinu svoju sopstvenu snagu saosjećanja i sažaljenja i prekaliti je za povišenu prijemljivost: mo,ramo koparti do najdubljih, najtajnijih žila našeg bića da bismo otkrili vezu sa njegovom najprije fantastičnom pa zatim čudesno istinitom čovječnosću. Sam()I tamo, u najdubljem kutu, u vječnom i nepromjenljivom dijelu našeg bića, u njegovom početnom korijenu, možemo se nadati da ćemo doći u dodir sa Dostojevskim. Kako čudno izgleda tuđem oku ruski predio bez puta kao i ruska stepa, koliko malo svijerta od našeg svijeta! Ničega prijatnog što bi ljupko uspokojilo pogled-, rijetko naiđe po kojitihi čas radi odmora. Mističan sumrak osjećanja, pun munja, smjenjuje hladna, često ledena jasnost duha, mjesto toplog sunca, sa neba sija tajanstvena krvava polarna svjetlost. U sferama Dostojevskog nailazimo na praiskonske pr-edjele, mističan svijert, prastari i čedan u isti mah, i sladak strah obuzima nas pred njittl. kao pred svakom bliskošću vječitih elemenata. Već ubrzo žudi naše divlje{J9

nje s puno vjere da se zaustavi, dok međutim neka slutnja opominje ganuto srce da se tu ne smije kao kod ikuće za uvijek ostati, da se mora ipak natrag u naš topliji, m.iliji, ali i uži svijet. Preveliki je, to osjećamo postiđeni, ovaj prastari kraj za svakidašnji pogled, prejak i suviše zagušljiv ovaj, čas ledeni, čas vatreni, vazduh za drhtavi dah. I duša bi htjela pobjeći od veličanstvenosti ovakvih .strahota kad ne bi nadvisivalo ovaj neumoljivo tragičiµ, užasno zemaljski k,raj, beskonačno uzvišeno, nebo dobro-te, nebo takode našeg svijeta, ali ne u našim umjereni?Jl. zonama, već daleko više u beskonačnosti zasvođeno, u jednoj oštroj duševnoj ciči. Iz ovoga kraja samo beskrajna utjeha ove beskrajne zemaljske tuge baca pogled koji umiruje i naslućuje u strahotama veličinu, u tami boga.. Samo takav pogled na njegov krajnji smisao mole promijeniti naše P'OŠtovanje prema djelu Dostojevskog u žarku ljubav, samo pogled unutra, u njegovu osobenost može nam 1,tčiniti jasnim ono što je duboko braitsko, sve,.. čovječans.kć kod ruskog čovjeka. Ali kako je daleko, kako je lavirintsko ovo spuštanje do u sred srca snažnoga; moćno po širini, strašno po daljini, ovo jedinstveno djelo postaje u istoj mjeri i tajanstveno, kada pokušamo da sa njegove beskrajne širine prodremo u beskrajnu dubinu Jer ono je svuda tajanstvenim zapojeno. Od svakog.nj&-govog lica ide prokop dolje, u demonski bezdan ovozemaljskog, svaki uzlet ika duševnom dodiruje svojim krilima i sami gospodnji lik. Iza svakog zida njegovog djel jza svakog lica njegovih ljudi, iza svakog nabora njegovi zastora počiva vječita tama i sija vječita svjetlost: jer Do:stoj~vski se zbratimio do kraja sa svima misterijama bića \Svojim načinom života i oblikom sudbine. Njegov svijet 'Stoji između smrti i ludila, između sna ,i blistavo jasne stvarnosti. Svuda se graniči njegov lični problem sa jednim neriješenim problemom čovječanstva. U svakoj pojedinoj osvijetljenoj površini ogleda se beskrajnost. Kao čovjek, kao pjesnik, kao Rus, kao političar, kao prorok: svuda zrači .njegovo ,biće vječitim smislom. Nema puta !koji vodi do njegovog kraja, nC'ma pitanja za najdublji ponor nje-.govog srca. Samo mu se zanos smije približiti, pa i on samo ponizno i kroz stid, da bude manji od J}jegove sopstve-} ne, drage mu pošte ,pred misterijom čovjeka.

70

Jedino ,on, Dost.ojevski, nije nikad prstom maknuo da nas .svojom pomoću k sebi privuče. Drugi zidari snažnoga u naše doiba pokazivali su svoju vdlju. Vagner ostavi potkraj svog djela programsko tumačenje, polemičnu odbranu, Tolstoj razvali sva vrata svoga svakidašnjeg života da bi svakoj radoznalosti dao pristupa, svakom pitdnju odgovor. Ali on, Dostojevski, otkrivao je svoju namjeru jedino u završenom djelu, planove je spaljivao u ognju stvaranja. Cijeloga života bio je ćutljiv i plašljiv, jedva je na silu utvrđen spoljašnji, tjelesni dio njegove egzistencije. Prijaitelja je imao samo kao mladić, čovjek je bio usamljen: izgledalo mu je kao da bi umanjio svoju ljubav prema cijelom čovječanstvu, kada bi je pojedincu poklonio. Njegova pisma otkrivaju takode samo numost egzistencije, patnju izmučenog tijela, sva su stisnutih usana, mada su često tužba ili jauk. Mnoge godin,e, njegovo cijelo djetinjstvo, su tamom obavijene, i već danas je on, čiji pogled neki iz našeg doba vidješe kako plamti, kao čovjek postao nešto sasvim daleko i bestjelesna, legenda, heroj i svetac. Ona polutama istine i slutnje. koia okružuie uzvišene slike života Homera. Dantea i Šekspira, odvaja od zemlje i njegov lik. Ne iz dokumenata već jedino iz svjesne ljubavi da se njegova sudba opisati. Sami, dakle, i bez vođe moramo pokušati da pipamo dnlie, u sreu liivirinta, i da odmotavamo niti Arijadne, dušu sa klupka sopstvenih životnih strasti. Jer što dubl'je u nj prodiremo, sve dublje se osjećamo sami. Samo ako se domašimo našeg istinskog svečovj ečanskog bića, onda smo i njemu blizu. Ko mnogo o samom sebi zna, zna i o njemu mnogo, a on je ili niko bio posljednja mjera sveukupne čovječnosti. Ovaj put u njegovo djelo vodi ·kroz sva čistilišta strasti, kroz pakao poroka, vodi preko svih · stupnjeva zemaljske patnje: patnje ljudi, patnje čovje:­ čanstva, patnje umjetnika i posljednje najstrašnije patnje bcžije. Mračan je put, mora se dznutra gorjeti u strasti i volji za istinom da se ne bi zabludjela: moramo najprije proputovati svoju sopstvenu dubinu ,prije nego što se usudimo da u njegovo uđemo. On ne šalje nikakva vjesnik:1, jedino doživljaj privodi Dostojevskom. On nema svje
0

Njegov lik izgleda najprije kao lik seljaka. Zuti kao ilovača, skoro prljavi, boraju se upali obrazi, izbrazdani dugogodišnjim bolom; suva i opaljena zateže se sa mnogo pukotina ispucala koža, koju je vampir lišio dvadesetogodišnjom bolešću i krvi i boje. Lijevo i desno izbijaju, dvije moćne stijene, slovenske jabučice, opora usta, zasječena brada zarasli su u divljem džbunu od vlasi. Zemlja, sti.i ena i šuma, jedan tragično elementarni predio, to su dubine Dostojevskog lica. Sve je tamno, zemaljsko i bez ljepote u ovom seljačkom i skoro prosjačkom liku; pljosnato i bezbojno tamni se ono tamo bez sjaja, komad ruske stepe ispucao do kamena. Same oči, duboko upale, ne mogu da osvijetle iz svojih duplji ovu meku ilovaču, jer ne izbija napolje jasno zasjenjujući njihov upravni plamen, već kao da unutra, u krvi onamo, pale, trošeći svoje oštre zrake. Kada se one sklope, navali odmah smrt preko ovog lica, i nervoznu zategnutost, koia inače meke crte skupa održava, sruši u letargično mrtvilo. Kao njegovo djelo, ovaj lik izaziva iz niza osjećanja prvo strah kome se kolebljivo pridružuje strahopoštovanje, a onda strasno, u zanosu koji raste, divljenje. Jer samo se ono što je nisko zemaljsko, od mesa, na njegovom licu tamni u jednoj tmurnoj, uzvišenoj prirodnoj tuzi. Ali kao kakva kupola, svijetleći bjelinom i zasvođeno, diže se nadvisujući usko seljačko lice, istaknuti svod čela. Iz sjene i tame izbija bijeli isklesani hram duha: čvrsti mramor nad mekom ilovačom mesa i pustim korovom od vlasi. Sva svjetlost struj1 u ovom liku na više, i ako se pogleda na pj_egovu sliku, osjeća se uvijek samo ono, široko i moćno, 'kraljevsko čelo, ono koje uvijek svjetlije sija i izgleda kao da se udaljuje ukoliko više stareći lik u bolesti nestaje i postaje tužniji. Kao nebo stoji ono visoko i nepokolebljivo iznad slabosti izmučena tijela, oreola duha nad zemaljskim bolom. I ni na jednoj slki ne svijetli u većoj oreoli ovaj sveti sasud pobjedonosnog duha, kao na slici gdje leži na samrtnoj postelji, tu gdje su opušteni kapci pali preko usahlih očiju, poblijedjele ruke, žute a ipak čvrste, obuhvataju žudno krst (ono malo, ubogo drveno raspeće koje je jedna seljanka poklonila robijašu). Tamo; obasjava ono zamrli lik kao jutarnje sunce mračnu zemlju

73

i izriče sa svojim sjajem iste poruke kao i sva njegova djela: da su ga duh i misao iskupili od potmulog, niskog i tjelesnog života. U 'krajnjoj dubini uvijek je krajnja veličina Dostojevskog: i nikada nije govorio njegov 1ik tako silno kao onda kada je bio mrtav.

TRAGEDIJA NJEGOVA 2IVOTA ,,Non vi si pensa quanto sangue co,ta" Dante

Uvijek kod Dostojevskog strahota je prvi utisak, a onda drugi veličina. I njegova sudbina izgleda u početku letimičnom pogledu tako svirepa i prosta kao što je njegovo lice seljačko i obično . .Najprije je osjećamo ikao jedno besmislena mučenje, jer ovih šezdeset godina raspinju trošno tijelo svim oruđem patJnje. Turpija bijede utire sladak put njegovoj mladosti i njegovoj starosti, testera tjelesnih bolova struže 1preko njegovih !kostiju, zavrtnji nemaštine riju čvrsto do u nerv života, užarene žice .nerava nečuveno sijevaju i tržu kroz njegove udove, fine žaoke pohotljivosti draže nenasito njegovu strast. Nijedna patnja nije u,.5kraće!la, nijedno mučenje zaboravljena. Ova sudbina liči prije svega na jedan besmislen užas, na slijepo razjarenog neprijatelja spokojstva. Osv·rćući se samo unatrag shvatamo da je ona tako čvrstu sebe za malj sakovala, jC'r je htjela ono što je vječno iz njega iskovati, da je moćna bila, da ibi jednom moćnom bila u srazmjeri. Jer ona ništa ovlaš ne odmjerava neumjerenom, nigdje ne liči njegova životna staza na dobro popločani, široki buržoaski put sviju drugih pjesnika devetnaestog stoljeća, 'l\vijek se ovdje osjeća neko mračno zadovoljstvo sudbe božje da se silno ogleda nad najsilnijim. Starozavjetna je, herojska i ni u čemu novovremska i buržoaska sudbina Dostojevskog. Vječito mora on da :se bori sa anđelom kao Jakov, vječito da se buni protiv boga, i vječita da se povija kao Jov. Nikada ga ,ona ne pušta da bude siguran, nikada trom, uvi_iek mora, za tragom boga, koji ga kažnjava, jer ga voli. Ni jedan trenutak ne smije se u sreći odmoriti, jer mu treba svojim putem ići do u beskraj. Ponekad izgleda da demon njegove sudbe uzdržava svoj gnjev i da mu dopušta, kao svima drugima, da ide opštom stazom života, ali

73

uvijek nanovo se podiže moćna iruka i gurne ga natrag u čestu, u trnje koje žeže. Ako ga izbaci visoko, to je samo zato da bi ga u du!blje provalije strmoglavila, da bi mu pokazala svu širinu ekstaze i očajanja; ona ga podigne u visine nadanja gdje se drugi nemoćno rasplinu u slasti, i i baci ga u ždrijelo stradanja, gdje se svako drugi zdrobi u bolu: i isto kao Java razmrska ga uvijek u trenucima najviše sigurnosti, uzme mu ženu i dijete, optereti ga bolešću i osramoti prezrenjem, da ne bi prestao da se prepire sa bogom i da bi mu kroz svoju nečuvenu bunu i kroz svoje nečuveno nenadanje, samo još više pripadao. Cini se kao da je ovo vrijeme slabih ljudi upravo ovog jednog prištedjelo da pokaže kakve su titanske razmjere veselja i patnje i u našem svijetu još moguće, a on, Dostojevski, izgleda kao da potmulo osjeća na sebi tu snažnu volju. Jer nikada se nije on branio protiv svoje sudbine, nikada nije podigao pesnicu. Tijelo, izranjavljeno, grčevito se u trzajima propinje, iz njegovih pisama prodre po katkad, kao krvav mlaz, vreli krili:, ali duh, misao prigušuju revolte. Mistični znalac u Dostojevskom osjeća svetost ove ruke, tragično plodni smisao svoje sudbe. Iz njegove bijede stvara se ljubav prema jadu, i sa svjesnim žarom svoje patnje raspaljuje on svoje doba, svoj svijet. Tri puta ga je život uzdizao, tri puta ga je survavao. Rano već hrani ga slatkim jelom slave: njegova prva knjiga poklanja mu ime; ali ubrzo ga hvaitaju čvrste kandže i bacaju opet natrag u bezimeno: u tamnicu, u Katorgu, u Sibir. Opet je izronio još jači i t0dvažniji: njegovi »Zapisi iz mrtvog doma« bacaju Rusiju u vrtoglavicu. Sam car kvasi svojim suzama knjigu; ruska omladina plame( nom gori za njega. On osniva časopis, njegov glas grmi I ci jelom narodu, prvi romani se1 pojavljuju. Tada se njegov,k . va materijalna egzistencii.a skrha u olujini, dugovi i brige (J ··rl(šibaju ga napolje iz zemlje, bolest mu nagriza tijelo, kao 1/ skitnica luta po cijeloj Evropi, zaboravljen od svoga naroda. Ali po treći put, poslije mno,g ih godina rada i oskudice, i~ronjava on iz mutnih voda bezgfasne bijede: govor u spomen Puškina potvrđuie ga kao prvog p;esnika, prorcka svoie zemlje. Ne može se sad više ugasiti niegov':l slava. Ali upravo sada obara ga gvozdena ruka i ushićeno oduševljenje njegova cijela naroda nemo-ćno pjenuša put jednog kovčega. Sudbina ga nije više iskala, svirepa mudra

74

-volja sve je postigla, dobila je iz njegove egzistencije ono što je najuzvišenije u duhovnom plodu: bez pošte baca ad praznu ljusku tijela. • Kroz ovu svire.post punu značenja postaje Dostojev..skog život umjetničko djelo, njegova biografija tragedija. I u čudnom simbolizmu uzima njegovo umjetničko djelo tipičan oblik sopstvene sudbine. Ima tu tajanstvenih identičnosti, mističnih veza, ,c;,običnih ogledanja, koja nisu za twnačenja i razlaganja! 'Y_eć poč,eta:k njegova života je simbol. Fedor Mihailovic Dostojevski rođen je u sirotištu. Sa prvim časom njemu je već određeno mjesto egzistencije, ma gdje u prikrajku, u prezrenju, blizu taloga života, a ipak usred ljudske sudbine u susjedstvu sa paitnjom, bolom i smrću. Nikada, sve do posljednjeg dana (on je umro u radničkom kvartu, u jednom zakutku na četvrtom spratu) nije on ovoj sredini umakao, za svih pedeset i šes teških godina svoga života ostao je sa bijedom, sirotinjom, bolešću i nemaštinom u sirotištu života. Njegov je otac vojni ljekar, kao i Šilerov, plemićskog porijekla, njegova mati je seljačke krvi: oba izvora ruskog naroda zajedno struje oplođavajući njegovu egzistenciju. strogo vjersko vaspitanje skreće još zarana njegovu čulnost ka ekstazi. Tamo, u moskovskom sirotištu, u jednom tijesnom pregratku, koji on dijeli sa svojim bratom, probavio je prve godine svoga života. Prve godine; čovjek se ne usuđuje reći: svoje djetinjstvo, jer ovaj pojam se nekuda iz njegova života izgubio. Nikada nije on o djetinjstvu govorio. a ćutanje Dostojevskog bilo je uvijek stid ili ponosni strah pred tuđim sažaljenjem. Tamo je jedno sivo, prazno mjesto u njegovoj biogra.fiji, gdje se inače kod pjesnika redaju šarene i vesele slike, nježne uspomene i jedno slatko sažaljenje. Pa ipak čovjek misli da njega upoznaje, kad zagleda dublje u vatrene oči dječjih lica koje je on stvorio. Morao je b}ti kao Kolja, zreo prije vremena, pun ma3te koja se graniči s halucinacijom, pun onog plamtećeg. neizvjesnog žara da se postane nešto veliko, pun onog snažnog i djetinjastog fanatizma prevazići samoga sebe ~ »zia cijelo čovječanstvo trpjeti«. Kao mala Njetoša Nezvanova morao je i on biti prepun ljubavi, i u isti mah histeričnog straha, gcitov da ovu oda. I kao onaj Iljuška, sin pijanog kapetana, pun stida zbog domaće bijede i jada 75

; I

zbog oskudice, ali ipak uvijek gotov da svoje bližnje pred svijetom brani. Kada je kao mladić iz ovoga mračnog svijeta izišao, djetinjstvo je bilo već ugaslo. Pobjegao je u vječiti slobodni grad sviju nezadovoljnika, sklonište sviju zapostav.:. ljenih, u opasni svijet !knjiga. On je tada beskrajno mnogo sa svojim hra tom čitao, iz dana u dan, iz noći u no(r-- već tada je ovaj gladnik gurao naprijed svaku sklonost do u porok - i ovaj fantastični svijet udaljuje ga još više od stvarnosti. Pun najjačeg oduševljenja za čovječanstvo on je prema ljudima skoro bolesno plašljiv i zakopčan, žar i led u isti mah, fanarti:k .vrlo opasne usamljenosti. Njegova strast tapka zbrkano uinaokolo, on ide u ovim »podrumskim godinama« svima mra,čnim putevima razuzdanosti, ali uvijek usamljen sa gnušanjem pri svakom veselju, sa osjećanjem krivice u svakoj sreći, i uvijek stisnutih usana. Zbog novčane oskudice, samo radi pa,r rubalja, on odlazi u vojsku: i tamo ne nalazi prijaiel'a Dolazi par nesnosnih ladićskih godma. n , ao junaci sviju njegovih njiga, u jednom prikrajku trog1oditski život, u snu ; remišljanju, sa svima potajnim porocima mišljenja i ~a. Njegovo slavoljublje ne zna još puta, on osluškuje sama sebe i pothranjuje svoju snagu. On je osjeća sa slašću i jezom kako duboko unutra previre, voli je i plaši je se, ne smije da se pokrene da ne bi ovo potmulo ra2viće razrušio. Nekoliko godfua je istrajao u ovom crnom, bezoblicnom stanju čaure od samoće u ćutanja, hipohondrija ga napada, neka mistična bojazan od smrti, često strah od svijeta, često i od samog sebe, jedna elementarno moćna groza od haosa u rođenim g,r udima. U noćima on prevodi, da 'bi svoje neuredne novčane prilike popravio, (njegov se novac rasplinu, dovoljno tipično, u suprotnim naklonostima, u dijeljenju milostinje i u razvratu), Balzakovu »Evgeniju Grande« i Šilerova »Don Karlosa «. Iz mutne pare ovih dana kolutaju se polako sopstveni oblici i konačno sazrijeva, iz ovog zamagljenog, sanjalačkog stanja straha i ekstaze, njegovo prvo pjesničko djelo, mali, roman »Bijedni 1.iudi«. 1844, u dvadeset četvrtoj godini, napisao je ovu majstorsku studiju čovjeka, on najv~i usamljenik, »sa strasnim žarom, skoro ikroz suze~Ono je posvjedočilo njegovo najdublje uniženje, siromaštvo, i blagoslovilo

[

I

76

pjegovu najvišu moć, ljubav prema bijedi, beskrajno sažaljenje. On posmatra nepovjerljivo ispisane listove. U njima naslućuje pitanje upućeno sudbini, i presudu, s mukom se najzad odlučuje da povjeri svoj rukopis pjesniku Nekrasovu na ocj~Dva dana prolaze bez odgovora. PJ<•~-........: u ~ j u , sjedi noću kod kuće i .radi sve dok lampa ne zadimi. Najednom, u četiri sata ujutru, trže ga naglo zvono, i Dostojevskom, dok je zaiprepašćen otvarao ,vrata, pada u naručje Nekrasov, grli ga i ljubi i kliče mu radosno. On i jedan njegov prijatelj zajedno su pročitali rukopis, cijelu noć slušali, veselili se i plakali, i na kraju is¼ mogli izdržati, morali su doći da ga zagrle. Ovo zvoo noću, to je u životu Dostojevskog iprvi trenutak koji a zo.ve k slavi. Sve do 'bijela dana izmjenjuju prijatelji aitrene riječi u sr e ći i ekstazi. Tada žuri Nekrasov Bjeinskom, svemoćnom kritičaru Rusije. »Jedan nov Gogolj vaskrsao « viče već s vrata mašući rukopisom kao zastavom. »Kod vas rastu Gogolji kao pečurke « gunđa ova.i nepovjerljivo, razdražen zbog tako velikog oduševljenja. Ali kada ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio, bio se izmijenio. »Ma, da li i sami shvatate šta ste ovdje stvorili« uzvikuje pun uzbuđenja zbunjenom mladiću/Dosto­ Jevs og o uzima Jeza, sladaikstrali pred novom;fznenadnom slavom. Kao u snu silazi stepenicama i posrćući zaustavlja se na uglu uHce. Prvi put on osjeća, a ne usuc;iuje se da povjeruje da je sve ovo mračno i opasno što mu srce nadima, nešto snažno, a možda i »veliko«, ono o čemu je u djetinjstvu zbrkano sanjao, besmrtnost, stradanje za cio svijet. U njegovim grudima kolebaju se zbrkano uzdizanje i skrušenost, oholost i smjemost, on ne zna kome glasu treba da povjeruje. Opijen posrće ulicom i u njegovim suzama miješaju se sreća i bol. Tako melodramatično dogodilo se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. I ovdje tajanstveno podražava oblik njegova života oblik njego,v a djela. Ovdje, kao tamo, grube konture imaju nečega od banalne romantike jednog romana užasa, udarci sudbine nečeg djetinjski primitivnog, i samo unutar . '"' . . . a do grandioznc;ig. životu Do lodrama ali kra· ,os Njegov život je sav u napetosti: presude su sažete u jednoj sekundi, bez prelaza, sa deset ili dvadeset ovakvih sekunada ekstaze

I

•v

77

....

ili potištenosti njegova cijela sudbina je opredijeljena. Ep1leptičnim izlivima života jedne sekunde ekstaze i nesvjesnog pada - mogli bismo ih nazvati. Iza svake ekstaze stoji već grozeći sivi sumrak malaksalog osjećanja i iz teška o1blaka oprezno se skuplja novi ubilački grom za život. Svaki uzlet plaćen je padom, i ova jedna jedina sekunda milosti mnogim beznadežnim časovima tamnice i. očajanja. Slava, ovaj blistavi obruč koji mu Bjelinski u onom času natura na glavu istovremeno je već prvi beoču.g jednog lanca na nogama, na kome Dostojevski u z zveket vuče kroz cio život teško đule rada. »Bijele noći (( njegova prva knjiga ostaje i posljednja koju on stvori ka e> slobodan čovjek jedino radi stvarala,čke radosti. Pisati za njega znači otsad takođe i: zarađivati , vraćati, otplaćivat i. jer svako djelo koje otada počinj,e, već, je od prvog retk&. založeno izuzimanjem una,p rijed novca, još nedoneseno dijete prodato u ,ropstvo posla. On je sad zauvijek zazidanu tamnici literature, kroz cio život vapi_iu za slobodom očajni rici zatvorenika, ali tek smrt raskida njegove _lance. Početnik, još i ne sluti jad u prvoj radosti. Neko/ liko novela je brzo završio i već smišlja nov roman. ·- - Tadp se diže sudbina prijeteći prstom. Njegov budni. demon neće da dopusti da život ovome bude i suviše mek. I da bi se učio upoznati život u svima njegovim dubinama. šalje mu bog, keji ga voli, iskušenje. Opet kao neka.da razliježe se u noći zvono, Dostojevski otvara začuđen, ali ov,o ga puta to nije glas života, prijatelj koji kliče, vjesnik slave, već krik smrti. Oficiri i kozaci prodiru u njegovu sOlbu, hapse ga usplahirenog, njegove hartije popečate. Cetiri mjeseca čami u jednoj ćeliji. tvrđave Svetoga Pavla, a da o prestupu e:a koji ga optužuju i ne sluti: učestvovanje u diskusijama nekolićme razdraženih prijatelja, koje su u pretjerivanju nazvane zavjerom Petroševskog, njegov je cio prestup, njegovo hapšenje nesumnjivo neki nesporazum. Pa ipak sijevnu iznenada osuda najoštrijom kaznom: u smrt kroz barut i olovo. · Opet se sažima njegova sudba u jednu novu sekundu, najtjeskobniju i najbogatiju u njegovoj egzistenciji, u jednu beskrajnu sekundu, u kojoj smrt i život daju jedno drugom usne u poljupcu koji sažiže. U osvit zore izvode ga iz tamnice sa još devetoricom drugova, namiču mu

78

mrtvačku

košulju, udove mu za kolac pritežu, oči povezuju. On sluša kako mu čitaju smrtnu presudu, ka.ko udaraju doboši - njegova cijela sudbina je zgnječena u čašicu očekivanja, beskrajno osjećanje i beskrajna žudnja za životom u jednoj jedinoj čestici vremena. Tada oficir podigne ruku, mahne bijelim rupcem i pročita pomilovanje, smrtna kazna je promijenjena u sibirski zatvor. U provaliju bez imena survava se sad sa svoje prve lađe slave. Za vrijeme ,o d četiri godine njegov cio hoizont graniči hiljadu pet stotina hrastovih kočeva. Na njia on odbrojava zarezima i suzama, iz dana u dan, četiri uta tri stotine šezdeset i pet dana. Njegovi drugovi su zločinci, lopovi i ubice. Njegov rad se sastoji u vučenju ~tera, nošenju cigalja, razgrtanju snijega. Biblija je Jedini dopuštena knjiga, jedno šugavo pseto i jedan orao alomljenih krila, jedini prijatelji. Cetiri godine on proavlja u mrtvom domu u donjem svijetu, među sjenima. bezimen i zaboravljen. Kada su mu najzad raskovali lance a ranjavih nogu, i kada su iza njega ležali kočevi, mrki ruli zid, on je drugi čovjek: njegovo zdravlje je razrive~ no, slava pretvorena u prah, egzistencija uništena. Samo životna radost ostaje nepovrijeđena i nepovredljiva, jasnije nego prije plamti iz topećeg · e voska njegova izgnječena tijela vreli plarnen ekstaze Još par godina mora da an · · , us o o 1 bez dopuštenja da jedan ak dbjavi. Tamo u izgnanstvu, u najgorem očajanju i mljenosti dolazi! do onog neobičnog braka sa njegovom om ženom, bolesnom i čudnovatom, koja njegovu ljubav iz sažalje:Q.ja s negodovanjem odbija. Neka mračna tragedija požrtvovanja u ovoj njegovoj odluci skrivena je z:i uvijek od radoznalosti i poštovanja, samo iz nekoliko nagovještaja u »Poniženim u uvrijeđenim« može se ćutljivi h oizam ovog fantastičnog samoodricanja naslućivati. Sasvim zaboravljen vraća se u Petrog.rad. Njegovi literarni pokrovitelji pustili su ga da padne, njegovi prijatelji su se pogubili. Ali srčano i s puno snage on izbija, iz ,t alasa koji ga ie oborio, opet na svjetlost, Njegovi »Zapisi iz mrtvog doma« ovaj neprolazni opis jednog doba kažnjenika, istržu Rusiju iz letargije ravnodušnog prosječnog života. Sa užasom otkriva cijela nacija da sasvim blizu, pod ravnim slojem njihova mirna svijeta, vlada jedan drugi, čistilište svih patnji. Sve do Kremlja gore, liže

79

lamen optužbe, car jeca ad knjigom, sa hiljadu usana zvoni ime Dostojevsk a jednu jedinu godinu dana nje, se va ope uzdigla, više i trajnije nego ikad. Po( novo vaskrsli osniva zajedno sa svojim bratom časopis, koji on skoro sam piše, niesniku se pridružuje prop«>vjednik, poHtičar, »praeceptor Russiae«. Zestoko grmi odjek, časopis ima najširu rasprostranjenost, on jedan roman završuje, podmuklo ga sreća mami mnogim vragolastim pogledima. Sudbina Dostojevskog izgleda za uvijek osigurana. Ali još jednom veli mračna volja koja gospodari nad njegovim životom: prerano je. Jer jedna zemaljska patnjs još mu je nepoznata, muka izgnanstva i proždirući strah u svakidašnjoj bijednoj brizi za nasušnim hljebom. Sibir i Katorga, najgroznije grimase Rusije, bili su još uvijek otadžbina. sad treba još da upozna čežnju nomada za šatorom radi iskonski snažne ljubavi prema rođenom narodu. Još jednom mora natrag u bezimeno, još dublje na niže u tamu, da bi smio biti pjesnik, herold svoga naroda. Opet je odozgo munja ·sijevnula, sekunda uništenja: ča­ sopis je zabranjen. Opet je i ovo jedan nesporazum pqdjednako -ubilački kao i prvi. Sad udara, kao n ogoda za ne o odom, strahota posred n ·e ova živ mite mu zena, u rzo za njom ra 1 Je novremeno njegov najbolji prijatelj i pomagač. Dugovi dviju porodica tovare se teško na njega i pod neizdržljivim teretom povijaju mu kičmu. Još se brani očajno, radi i danju i noću, kao u groznici, piše, rediguje, štampa sam, samo da bi uštedio novca, spasao čast i opstanak, ali sudba je od njega jača. Kao kakav prestupnik on bježi jedne noći od svojih povjerilaca napolje u svijet. Sada nastaje ono besciljno potucanje godinama u evropskom izgnanstvu, ono svirepo otcjepljenje od Rusije, izvora krvi njegova života, 'koje stješnjuje njegovu dµšu jače nego kočevi u Katorgi. Strašno je to zamisliti, kako • najveći ruski pjesnik, genije svoga pokoljenja, vjesnik jedne beskonačnosti, bez sredstava, bez domovine, bez cilja luta od zemlje do zemlje. S mukom nalazi skloništa u malim niskim sQlbama koje zaudaraju isparenjem sirorpaštva, demon epilepsije kači se svojim kandžama za njegove nerve, dugovi, mjenice, obaveze gone ga bičem iz posla u posao, zbunjenost i stid tjeraju ga iz grada u grad.

l

80

Zatrepti li zrak sreće u njegovom životu, tad.a u isti mah sudbina natura nove mračne oblake. Jedna mlada dje\'Ojka, njego•va stenog,rafkinja, bila je ,postala njegovom drugom ženom, ali prvo dijete, koje mu ona daje, ubija iznurenost, bijedu iz,gnan:stva, poslije nekoliko dana. Ako je Sibir bio čistilište, predvorje njegova stradanja, Francuska, Njemačka, Italija sigurno su njegov pakao. Jedva se čovjek usuđuje da predstavi sebi ovu tragičnu egzistenciju. Ali uvijek u Drezdenu, kada prolazim ulicama pored neke niske i prljave kuće, mene nešto dirne, da nije tv negdje on stanovao, među malim saksonskim dućanima i radnjicama, gore, na četvrtom spratu, usamljen, beskrajno usamljen ;u ovoj tuđoj poslenosti. Niko ga nije poznavao u ovim godinama. Jedan sat daleko, u Naumburgu prebi.va Fridrih Niče, jedini koji bi ga mogao razumjeti. Rihard Vagner, Hebel, Flober, Gotfrid Keler, savremenici su tu, ali on ne zna za njih, niti oni za njega. Kao kakva velika. opasna životinja, ,r azbarušen i 11: iznošenom odijelu on se izvlači plašljivo iz svoje jaztbine na ulicu, uvijek istim putem, u Drezdenu, u Zenevi, u Parizu: u kafanu, u neki klub da bi samo ruske listove čitao. On tu traži Rusiju, domovinu, sam pogled ćirilice, skriveni dah maternje riječi. Katkada sjedi u nekoj ,galeriji, ne iz ljubavi prema umjetnosti (vječito je ostao vizantijski varva:rin, ikonoborac) već da se ogrije. On ne zna ništa o ljudima koji su oko njega, on ih samo mrzi, jer nisu Rusi, mrzi Nijem<:e u Njemač­ koj, Francuze u Francuskoj. Njegovo srce osluškuje Rusi-ju, samo tijelo vegetira bez učešća u ,ovom tuđem svijetu. Ni ma koji njemački, francuski ili italijanski pjesnik nije potvrdio neki razgovor ili susret. Znaju ga samo u banci, gdje blijed svakodnevno dolazi na šalter i pita glasom drhtavim od uzbuđenja da nije najzad došla mjenica iz Rusije, sto rubalja zbog kojih je ,o n na hiljadu načina u pismima padao na koljena pred niskim i tuđim ljudima. Već se i činovnici smiju sirotoj ludi i njegovom vječitom iščekivanju. I u zalagaonici je stalan gost: sve je tamo založio, jednom i svoje posljednje čakšire, samo da bi mogao poslati telegram za Petrograd, jedan duboko potresni vapaj, kakvim uvijek nanovo odjekuju njegova pisma. Covjeku se srce steže kad čita podlačka, pseći ponizna nisma ovog gorostasa, u kojima radi deset isprošenih rubalja pet puta boga priziva, ova užasna pisma koja dahću, 8/

'

_urlaju i zavijaju za bijednu pregršt novca. On radi i piše c Je e noći, dok mu pokraj njega žena stenje u bolovima~ dok epilepsija već zabada kandže da bi mu život iz grln istisla, dok mu gazdarica zbog kirije prijeti policijom, a babica psuje tražeći isplatu, - on piše »Zločin i kaznu«, »Zle duhove«, »Idiota«, »Kockara«, - ova monumentalna djela devetnaestoga vijeka ove univerzalne oblike našeg cijelog duševnog svijeta. Rad je njegovo spasenje i njegova patnja. U njemu on živi u Rusiji, u domovini. U miru on čami u Evropi, u Katorgi. Zato on uvijek sve <:Iublje ponire u svoja djela. Ona su eliksir koji ga opija, igra koja. njegove izmučene nerve napinje do najvišeg veselja. r kroz sve to ,on broji žudno dane, kao nekada kočeve u tamnici: moći se vratiti kući kao prosjak, ali samo vratiti se kući. Rusija, Rusija, Rusija je vječiti vapaj njegove bijede. Ali još ne smije natrag, još mora da ostane bezimen radi djela, mučenik sviju ovih tuđinskih ulica, usamljeni stradalnik bez jauka i tužbe. On mora još da stanuje k,,d vi života, da bi se uspeo do velikog sjaja vječite slav1::. Os udica je već isušila njegovo tijelo, uvije
{

82

Turgenjev, zapadnjak, pjesnik koji mu je cijeloga života uzurpirao slavu, u prvom je redu i govori uz tiho i prijateljsko odobravanje. Sl'jedećeg dana data je riječ Dostojevskom, on je uzima u demonskom pijanstvu kao strijele groma. Sa plamenom ekstaze, koja se iz njegova tiha topla glasa najednom kao bura prolama, on objavljuje svetu misiju ruskog sveopšteg izmirenja: kao pokošeni padaju slušaoci. - Sala podrhtava od eksplozije klicanja, žene mu ljube ruike, jedan student se ruši pred njim onesviješćen, svi drugi govornici otkazuju govore. Oduševljenje raste do u beskraj i oreola slave živo se raspaljuje nad glavom sa trnovim vijencem. , Još ovo je htjela njegova sudbina: pokazati u jednom s ·a ·nom trenutku ispunjenje njegove misije, triumf djela. Ta a ona baca - zreli plod je sačuvan - sasušenu ljusku njegova tijela. 10 februara 1881 Dostojevski umire. Strah i.!:::::W,W~ima Rusiju. Jedan trenutak bezglasne žalosti. Ali tada sve struji ovamo, iz najudaljenijih mjesta putuju deputacije istovremeno, a ~pak bez dogovora, da mu odadu posljednju poštu. Iz svakog kuta grada s hiljadama kuća kipi sad - dockan! dockan! - u zanosu ljubav mase, svako hoće da vidi umrlog, na koga je za života zaboravljao. Kovačeva ulica, u kojoj je pokojnik opremljen, kipti zacrnjela svijetom, mračne mase u jezivom ćutanju penju se uz stepenice radničke kuće i pune tijesne prostorije sve do samog kovčega. Poslije nekoliko časova iščeznuo je ukras o,d cvijeća ispod koga se molilo za dušu pokojnika, jer stotine ruku odnesoše pojedine cvjetove kao dragocje-nu relikviju. Vazduh postade tako zagušljiv u tjeskobnoj sobi da se svijeće zbog oskudice kiseonika gase. Uz sve veće tiskanje struje mase naviše, talas na talas, prema umrlom. Od njihove navale kovčeg poljuljan hoće da se stropošta: udova i uplašena djeca mo,raju da ga rukama pridržavaju da ne padne. Sef policije hoće da zabrani javni sprovod, pri kome studenti namjeravaju da iza kovčega nose osuđenikove lance, ali se konačno ne usuđuje pred jednim uzbuđenjem koje bi uostalom sa o,ružjem izvojevala sebi učestvovanje. I pri sprovodu sveti san Dostojev- · skog postaje najednom, za jedan čas, java: jedinstvena Rusija. Kao što su sve klase i staleži Rusije u njegovom djelu sa bratskim osjećanjem jedno, tako su stotine hiljada iza kovčega u svome bolu jedna jedina masa;. mladi

prinčevi,

raskošno odjeveni duhovnici, radni:ci, studenti, oficiri, sluge i prosjaci svi oni, u jednoj šumi od zastava i barjaka ikoji lepršaju, tuže u jedan glas za dragim umrJim. Crkva u kojoj je opojan izgleda jedan jedinstveni cvjetni gaj, i pred otvOTenim grobom združuju se sve stranke da polože zakletvu ljubavi i divljenja. I tako on pruža svome narodu u posljednjem času jedan trenutak izmirenja i demonskom snagom drži još jednom zajedno do bjesnila napete suprotnosti njegova vremena. I kao kakav groodiozni pozdrav umrlom rasprskava se iza njegovog posljednjeg puta strahovita mina: revolucija. Tri nedjelje docnije car je ubijen, grmljavina ustanka tutnji. nje kažnjavanja potresaju zemlju. Dostojevski umi1'e o Betoven u svetoj uzbuni elemenata, u buri.

~~ SMISAO NJEGOVE SUDBINE Maj,tor sam po•tao Da snosim radost i palnjw, 1 moja radost u pafftji Po•tade mi bloiendt10, Golfrid Keler Između Dostojevskog i njegove sudbine vodi se neprekidna borba, neka vrsta neprijateljstva punog ljubavi. Ona mu sve sukobe bolno zaoštrava, sve suprotnosti rasteže do bolnog međusobnog kidanja; život mu pričinjava bole, jer ga voli, a on voli život što ga tako čvrsto drži, jer. dobar znalac, on razalbira u patnji najveću mogućnost osjećanja. Nikada ga sudbina ne ostavlja slobodnog, uvijek ga nanovo podjarmljuje, da bi od jednog čovjeka istrajnog u vjeri stvorila vječi'tog krvavog svjedoka svoje moči i slave. Ona se bori s njim kao s Jaikovom, beskrajna moć njegova života sve do jutarnjeg rumenila smrti, i ne pušta ga iz grčevi:tog zagrljaja, dok je nije blagoslovio. I Dostojevski, »sluga božji«, shvata veličinu ovog poslanstva i nalazi najveću sreću u tome da bude vječito nadvladan od beskrajnih sila. Strasno žudnim usnama ljubi svoj krst: :»Nema za čovjeka potrebnijeg osjećanja od onoga moći se pred beskrajnim pokloniti«. Slomljenih koljena pod teretom svoje sudbine, on podiže pobožno ruke i potvrđuJe svetu veličinu života. Dostojevski je postao u ovom ropstvu sudbine, kroL

84

smjernost i samanje veliki pobjedilac svake patnje, najmoćniji majstor i preo'bražavalac, počev od biblijskih dana. I samo pod nasiljima svoje sudbine postade i sam silan, i udair-ci čekića koji su padali na nakovanj njegove egzistencije, kovali su mu upravo unutarnju snagu. što dublj~ propada njegovo tijelo, sve više uzlijeće njegova vjera , ukoli.Jw više pati 1ka,o čovjek, utoliko s više blaženstva razabira smisao i neophodnost svjetske patnje. Amor fati. predana ljubav prema sudbini, koju Niče cijeni kao najplodniji zakon života, daje mu da osjeća u svakom neprijateljstvu samo izobilje, svako snalaženje kao haos. Preobraća, kao Bileam, svome izabraniku svaku kletvu u blagoslov, svako poniženje u uzvišenje. U Sibiru, sa lancim:i na nogama, sastavlja himnu caru koji ga j.e nevinog n~l smrt osudio, sa smjernošću za nas neshvatljivom cjeliva uvijek nanovo ruku koja ga kažnjava; kao Lazar još blijed vaskrsnuv iz groba, uvijek je gotov da posvje:ioči ljepotu života; iz svakidanjeg umiranja, iz grčeva i epileptič­ nih trzaja, s pjenom još na ustima, ohma se da hvali boga koji mu posla ovo iskušenje. Svaka patnja stvara u n_jegovoj raširenoj duši novu lju'oav prema patnji, nenasitu neugasivu, flagelantsku ljubav za novim mučeničkim vijencima . .Pogodi li ga sudbina nemilostivo, on u krvi, rušeći se, stenje i već trnži nove udarce. Svaku munju koja ga pogo.di, on dočekuje i preobraća ono što ga je htjelo spaliti, u duševnu vatru i stvaralački zanos. Pred jednom ovakvom demonskom snagom preobražavanja doživljaja spoljašnja sudbina potpuno gubi svoje gospodarstvo. što izgleda iskušenje i kazna, postaje znalcu pomoć, što čovjeka treba na koljena da obori, pjesnika istom u stvari podiže. Što bi jednog slabijeg smoždila, ovom ekstatičaru samo čeliči snagu. Stoljeće, koje se rado igra sa slikama, daje jednu pr\lbu ovakvog dvostrukog dejstva istih dož·i vljaja. Jednog drugog pjesnika našeg svijeta, Oskara Vajlda, pogađa ista munja. Obojica, pisci od glasa, iz plemićskog reda, propadaju jednoga dana iz buržoaske sfere niihove egzistencije u tamnicu. Ali je pjesnik Vajld u ovom iskušenju smrvljen kao u avanu, pjesnik DostojevE:ki je upravo dobio oblik, kao ruda u zažarenu , kazanu. Jer Vajld, koji osjeća još socijalno, sa spoljašnjim instinktom čovjeka iz društva, osjeća se posramljen pod

85

buržoaskim žigom, i jedno od najstrašnijih poniženja za njega je ono kupanje u tamnici u Ridingu, gdje njegovo plemićsko tijelo mora u vodu koju su već deset drugih kažnjenika prije njega zagadili. Jedna sasvim privilegova1 na klasa, kultura džentlmena, ježi se od užasa pred fizič­ kim miješanjem sa prostacima. Dostojevski, novi čovjek 1Znad sviju staleža, sa dušom opijenom sudbinom plamti ususret zajednici, za čistilište njegove gordosti svejedno mu je što je kupatilo prljavo. I u poniznoj pomoći jednog umazanog Tatarina on preživljuje u ekstazi hrišćansku tajnu pranja nogu. Vajld, u kome lord nadživljuje čovjeka trpi u strahu da ga kažnjenici ne smatraju ravnim sebi, Dostojevski trpi dotle dok mu lopovi i ubice još odbijaju bratimstvo, jer on svako ustručavanje, svako protivljenje pobratimstvu osjeća kao ljagu, kao nedovoljnost njegove čovječnosti. Kao što su ugalj i dijamant isti element tako je i ova dvostruka sudbina jedna, a iipak drukčija za svakoga od ova dva pjesnika. Sa Vajldom je svršeno, čim je iz zatvora izišao, Dostojevski tek počinje, Vajld je sagorio u bezvrijednosnu šljaku u istom žaru koji je Dostojevsko<J
virno da je Dostojevski bio bolesnik, da je ovo neprolazno, od tuča djelo dobiveno iz načetih malaksalih udova, iz nerava koji zažarena sijevaju i plamte. Usred njegova tijela zarila se najopasnija muka, vječita prisutna jeziva slika smrti: padavica. Dostojevski je bio epileptičar kroz svih trideset godina svoje umjetničke djelatnosti. Usred .rada, na ulici, u razgovoru, čak i u snu dočepa ga najednom za gušu ruka »ubilačkog demona« i tresne, s pjenom na ustima, tako žestoko na pod da se iznenađeno tijelo u padu krvavo izubija. Kao nervozan dječak on već opaža u čudno­ vatim halucinacijama, u strahovitim duševnim naprezanjima munjevito sijevanje opasnosti, ali »sveta bolest« sakovana je u strijelu groma tek u tamnici. Tamo je snažno istisnu napolje strašna prezategnutost nerava, i kao svaka nesreća, kao siromaštvo i oskudica, ostaje ova tjelesna bijeda vjerna Dostojevskom sve do posljednjeg časa. Ali što je čudnovato: nikada ni jednom riječi ne ustaje ovaj mučenik protiv iskušenja. Nikad se ne žali na svoju slabost kao Betoven na gluvoću, Bajron na skraćenu nogu, Ruso na bolove u bešici, čak nigdje nije utvrđeno da je ikad ozbiljno tražio lijeka. Mirno smijemo uzeti nevjerovatno kao izvjesno da je volio onom beskrajnom ljubavlju prema sudbini i ,o vu svoju bolest, volio iu je kao .',iudbinu i sve svoje ,poroke i opasnosti. Posmatračka strast pjesnika umiruje patnju čovjeka: Dostojevski je gospodar svog života dok ga osluškuje. On preobražava spoljašnju opasnost po život, epilepsiju, u najuzvišeniju tajn1:1 svoje umjetnosti: on crpe iz ovih stanja jednu dotada nepoznatu, tajanstvenu ljepotu, čudesnu ekstazu svoga ja, skupljenu u trenucima predosjećanja koje se zanosi. U najstrašnijem skraćenju ovdje se preživi smrt usred života, i u onoj jednoj sekundi pred svakim umiranjem najsilnija, naj-· opojnija esencija bića, patološki uvećane naprezanje »osjećati samoga sebe«. Sudbina mu donosi, kao čarobni simbol, uvijek nanovo najintenzivniji životni trenutak u krvi, minutu na Semcnovskom trgu, da ne bi nikad iz svoga osjećanja izbrisao užasni kontrast između svega i ničega. I ovdje tama zak,r iva uvijek pogled, i ovdje se duša izliva iz tijela ,k ao voda iz prepuna, nagnuta suda, duša već podrhtava raširenih krila da se digne bogu, već opaža nadzemaljsku svjetlost na bestjelesnim krilima, zrak i milost drugog svijeta, već tone zemlja, već se ore sfere - tada

87

ga obara grom buđenja opet slorrtljena u običan život. Kad god Dostojevski opisuje ovaj minut, z,a nosno osjećanje sreće, koje njegova nečuvena oštrovidost posmatrajući oživi, njegov glas postaje strasniji pri ovom osjećanju i onaj trenutak smrkavanja izaziva himnu: »Vi zdravi ljudi ne slutite«, ,propovijeda oduševljen, »kakvo osjećanje blaženstva prožima epileptičara jednu sekundu pred napadom. Muhamed pripovijeda u Koranu da je bio u raju u kratkom međuvremenu dok je njegov ikrčag pao i voda istekla, i sve mudre budale tvrde da je lažov i varalica. Ali to nije istina, on ne laže. On je sigurno bio u raju za jednog epileptičnog napada, bolesti od koje je patio kao i ja. Ja nikad ne znam da 'li ova sekunda blaženstva sate traje, ali vjerujte mi, ne bih s e m'ijenjao pa da mi sve radosti života za nju daju «. U ovoj užarenoj sekundi pogled Dostojevskog uzdiže se iznad pojedinosti u svijetu i obuhvata beskonačnost usplamtjelim osjećanjem vasione. Ali ono što prećutkuie to je gorku kaznu kojom pla~a svako ovo grčevito približavanj e bogu. Strahovito rušenje krha kristalne sekunde u izrazbijane crepove, on pada, drugi Ikarus, natra~ slomljenih udova, zatupjelih čula, u ovozemaljsku noć. Osjećanje, još zaslijepljeno beskrajnom svjetlošću, mučno se snalazi u zatvoru tijela kako treba, čula, koja maločas blaženim krilima božji lik obgrliše, kao crvi slijepo gmižu po tlu bića. Stanje Dostojevskog poslije svakog napada je skoro jedno idiotsko pomračenje, čiju je svu strahotu prikazao, jasnošću koja bičuje, slikajući sama sebe u knezu Miškinu. On leži u postelji izubijanih, često razmrskanih udova, jezik se ne pokorava glasu, ni ruka peru, mrgodan i utučen brani se od svakog društva. Smrvljena je svetost mozga, koji · maločas u harmoničnoj skraćenosti obuhvati hiljadu pojedinosti, on ne umije više da se sjeti najbližih stvari, prekinula se nit života ikoja ga je vezivala za okolni svijet, za njegovo djelo. Jedared, poslije jednog napada, dok je pisao »Zle duhove«, osjeti sa užasom da mu od sViju događaja koje je sam izmislio nije više niš'ta poznato, zaboravio je čak imena junaka. Tek s mukom uživljuje se opet u stvaranje, s čvrstom voljom nagoni opet oslabjele vizije do punog žara, sve - sve dok ga upravo ne obori novi napad. Tako su njegovi posljednji, najsnažniji romani postajali, dok je on bio gonjen bijedom i oskudicom, 1

88

užasom padavice u leđima, gorkim ukusom smrti na usnama. Na ivici <J>ropasti, između smrti i ludila, sasvim mjesečarski, uzdiže se još snažno njegovo stvaranje, i iz ovog stalnog umiranja potiče njemu, koji vječita vaskrsava, ona demonska snaga požudnog obuhvatanja života da bi se iz njega istislo ono što je u sile i strasti najjače. Genije Dostojevskog ima da zahvali ovoj bolesti, ovoj demonskoj kobi, isto toliko (Mereškovski je ovu antitezu sjajno izveo) koliko :J'olstoj svome zdravlju. Ona ga je uznijela do skoncentrisanih osjećajnih stanja kakva nisu data normalnom osjećanju, ona mu je pozajmila tajanstveni pogled u donji svijet osjećanja i nedokučive krajeve duše. Grandiozno drugo ja njegove prirode - ono bdijenje u najužarenijem snu, zavlačenje intelekta do u krajnje la'Virinte osjećanja - osposobilo ga je da prvi put patoloskim događajima da njihovu metafiziku i potpuno opiše ono što inače analittčka lanceta nauke samo nepotpuno dodiruje na izumrlom kliničkom slučaju. On donosi - kao Odisej, lutalica, vijesti iz ada - jedini koji se živ vraća, najmučnije opise iz zemlje sjeni i plamenova, i potvrđuje svojom krvlju i studenom jezom usana postojanje nenaslućenih stanja između života i smrti. Blagodareć'i svojoj bolesti uspijeva u ,o nome što je najviše u umjetnosti, što je Stendal jednom formulisao, »d'inventer des sensations inedites«, da osjećanja, koja kod nais sva u zametku postoje, ali nisu samo zbog hladnih klimatskih prilika naše ikrvi do pune zrelosti došle, - pretstavi u punom tropskom razviću. Bolesnička finoća sluha dopušta mu d<.t prisluškivanjem sazna posljednje riječi duše prije no što u delirijum utone, ,pojačana finoća osjećanja mjeri najjačim udarima najnježnije vibracije čula, i jedna mistična oštrovidost u sekundama predosjećanja doka.2:uje proročanski udio drugog lica, mađije veze. O čudnovate promiene, kako su čudne u svima krizama srca! Umjetnik Dostojevski prisiljava sebe da primi svaku opasnost, a i čovjek
kama dopušten posjed. Kod Dostojevskog su tačke ključanja osjećanja već u nei'Zdržljivom, u smrtonosnom. Njegova sreća je spazma, zapjenu,šeni grč, njegova patnja pad, razbijanje, rušenje, ali su uvijek kao munja sažeta, esencijalna stanja koja na zemlji ne mogu da traju, jer takve stupnjeve toplote dostižu da ih jedva jedna sekunda može na svojim rukama održati pa ih od bola mora da ispusti. Ko u životu stalno smrt doživljuje, taj poznaje jednu praosnovnu moćnu strahotu kao redovnu, ko je osjetio bestjelesne lebđenje taj zna jednu uzvišeniju radost od tijela koje nikada čvrstu zemlju nije ostavilo. Njegov pojam sreće znači ushićenje, njegov pojam patnje sa~rvenost. Zato sreća njegovih ljudi i nema ničega od iedne pojačane veselosti, već ona treperi i gori kao vatra, ona se trese od uzdržavanih suza i postaje zapa,r nom od opasnosti, ona je jedno neizdržljivo, kratko'trajno stanje, više patnja nego zadovoljstvo. Njegova patnja ima opet nečega što je već premost'ilo obično stanje potmulog straha koji davi, ,osjećanja tereta i groze, ona ima neku ledenu skoro nasmijanu jasnost, neku đavolsku požudu za gorčinom koja ne zna za suze, jedno suho smijanje od koga bi se čovjek valjao ~ jedno demonsko cerenje, kome je opet već blisko veselje. Nikada prije njega nije slično suprotnost osjećanja tako daleko bila razderana, nikada svijet tako bolno na daleko razapet između ova dva nova pola ekstaze i sat,rvenosti, koje je on postavio izvan sviju u~bičajenih mjerila sreće i patnje. U ovom polaritetu, koji mu je sudbina utisnula, i jedino iz njega može se Dostojevski razumjeti. On je žrtva jednog razdornog života strasno povlađujući svojoj sudbini - zato fanatik njenog kontrasta. Ognjeni žar njegovog umwničkog temperamenta postaje jedino iz neprestanog Trenja ovih suprotnosti i, mjesto da ih sjedini, rastrže neumjerenjak u sebi urođenu podvojenost do neba i pakla: nikada ne zarasta otvorena rana u vatrenoj duševnoj groznici stvaranja. Dostoj evski umjetnik, najpotpuniji je proizvod suprotnosti, veliki dualist umjetnosti, možda čovječanstva. Jedan od njegovih poroka simbolično prika- · zuje u vidljivoj formi onu praosnovnu volju njegove egzistencije: bolesna naklonost za kockom. Kao dječak već je strastan igrač karata, ali tek u Evropi upoznaje on đa­ volju stranu svojih nerava : crveno i crno, rulet, ovu u 90

svome primitivnom dualizmu tako svirepo opasnu igru. U Evropi on pada u najjaču ekstazu pred zelenim stolom u Baden~Badenu, ~ockarnicom u Monte Karlu: oni više hipnotišu njegove nerve nego Si'kstinska Madona, Mikelanđelovo vajarstvo, južni predjeli, više nego umjetnost i kultura cijeloga svijeta. Jer ovdje je napetost, odluka crno ili crveno, par m nepar, sreća ili propast, dobitak ili gubitak - sažeta u jednoj jedinoj sekundi točka koji se okreće, skoncentrisana napetost z~ onaj, čas bolni, čas blaženi, munjeviti oblik istaknute suprotnosti, koja izvanredno odgovara njegovom karakteru. Blagi prelazi, izravnanja, slabi lboljici nei"Zdržljivi su za njegovo grozničavo nestrpljenje, on ne može da zarađuje novac na njemački, sitnič.ars,ki način, obazriv,ošću, štednjom, proračunavanjem, njega draži slučaj, žrtvovanje svega. Svjesno ili nesvjesno "Sipoljašnji oblik sudbine podmžava volju za zelenim stolom u stalnom izazivanju na, dvoboj; skraćenje odluke u ( jednoj jedinoj sekundi, do vrhunca zaoš,t rena sel'lzacija, koja svojom usijanom iglom buši duboko u nerv, tajanstveno je slična sekundi u predosjećanju i udaru epileptičnog groma i onoj nezaboravnoj se'kundt, na Semenovskom trgu. Kako se sudbina s njima igrala, ta,Jw se i on igra s~ sudbinom: on draži slučaj do 'umjetničke napetosti, i upravo kad se ,osigurao, uvijek baca drhtavom rukom svpju ci.jelu egzistenciju na zeleni sto. Dostojevski ne igra iz žudnje za novcem, već iz neprekidne, »bezobzirne«, iz karamazovske žeđi za životom koja sve hoće u najjačim esencijama, iz bolesne čežnje za vrtoglavicom, iz onog »osjećanja s kule«. radosti da se nagne nad provalijom. Jer on voli ponor, bezdan života, demonsku stranu sluča­ ja, voli u fanatičnoj poniznosti sile jače od njegove lične moći, i mami vječitim dražanj,e m uvijek nanovo njihove ub'ilačke munje na svoiu glavu. Dostojevski izaziva sudbinu u igri: ono što Dostojevski stavlja na kocku nije novac, i uviie
perament nije za to znao: »Svuda i u svemu cijelog života prelazio sam granicu«. I ovo, preći granice, za umjetnika je njegova veličina, za čovjeka velika opasnost: on se ne zaustavlja pred ogradama buržoaskog morala, i niko ne zna tačno reći dokle je njegov život pravne granice prelazio, koliko je od zločinačkih instikata njeg,ovih junaka_ u njemu samom postala djelom. Ponešto je dokazana, ali samo skoro neznatnije. Kao dječak varao je u kartama, i kao što krarde njegova tragična luda, Marmeladov, u »Zločinu i kazni«, iz pohotljivosti za v,otkom, čarape svojoj ženi, tako i Dostojevski krade svojoj novac i haljinu iz ormana da na ruletu sve pro.igra. Dokle su dospijevali u perverznosti njegovi puteni razvrati iz doba »podrumskih godina«, koliko se od »paukova pohotljivosti«, Svidrigajlova, Stavrogina i Fedora Karamazova iživljavalo i kod njega u seksualnim rastrojenjima, biiografi se ne usuđuju da pretresaju. Njegove sklonosti i perverznosti imaju svakako korijena u tajanstvenoj požudi punoj suprotnosti od pokvarenosti ii naivnosti, ali nije od bitnosti pretresati ove legende i nagađanja (ma koliko da su za raspravljanje). Važno je samo da se ne smetne s uma da je spasitelj, svetac, Aljoša u Dostojevskom - Karamazovu bio u krvnom srodstvu sa suprotnim junakom, pretstavnikom pohotljivca, seksualno prenadraženog čovjeka, s gadnim Fedorom. Ovo je samo izvjesno: Dostojevski je i u svojoj čul­ nosti prekoračio buržoasku mjeru, i to ne samo u blagom smislu Getea koji je jednom rekao čuvene riječi, da on živo u sebi osjeća sklonosti za svaku sramotu i prestup. Jer Geteovo sveukupno snažno razvijanje ne znači ništa drugo do jedno jedino strahovito naprezanje da istrijebi u sebi ove klice koje se opasno šire. Covjek Olimpa teži za harmonijom, za čim najviše žudi to je da poruši sve suprotnosti, da rashladi krv, da da snagama poleta u punom spokojstvu. On sasijeca u sebi čulnost, tamani postepeno s najjačim gubicima krvi za svoju umjetnost sve opasne klice radi moralnosti, uništavajući doduše sa ostalim i mnogo od svoje snage. Dostojevski ipak, strastan ll sv,ome dualizmu ka•o u svemu išto mu je od života u dio palo, ne teži naviše za harmonijom, koja je za nj~a ukočenost, ne povezuje svoje protivnosti u božansko-harmonično, već ih rastura do boga i đavola i među njima ima 92

1

,

svijet. I život je za njega samo električno pražnjenje između polova suprotnosti. Što je u njemu bilo zametak mora naviše, dobro i rđavo, opasno i ono što je od pomoći, sve postaje u njegovoj tropskoj strasti cvijeće i plod. On pušta da mu porok kao podivljao izđika, njegovi instinkti, čak i zločinački, nespriječeno jure kroz život. On voli svoje poroke, svoju bolest, kocku, svoju pakost, čak i pohotljivost, jer je ona metafizika mesa, želja za nasladom do u beskraj. Gete teži za antičko-aipolonskim, Dostojevski za bahantskim. On ne želi da bude čovjek Olimpa sličan bogovima, već samo silan čovjek. Njegov moral se ne kreće , u klasifikovanju niti u izvjesnoj normi, već jedino u fatenzitetu. Zivjeti kako treba za njega znači: silno živjeti i sve proživjeti, olboje u isti mah dobro i rđavo, i oboje u najjačim, najopojnijim formama. Zato Dostojevski nije nikad tražio neku normu, već uvijek samo izobilje. Pokraj njega pojavljuje se Tols'toj uznemiren usred svoga djela, čuva, napušta umjetnost i muči se cijeloga života s pitanjem šta je dobro, šta zlo, da li živi ispravno ili pogrešno. Zato je Tolstojev život didaktičan, jedna čitanka, pamflet, život Dostojevsk,og umjetničko djelo, tragedija, sudbina. On ne postupa shodno, se'bi, niti svjesno, on sebe ne ispituje, samo se jača. Tolstoj se optužuje za sve smrtne grijehe na glas i pred cijelim nairodom. Dostojevski ćuti, ali njegovo ćutanje govori više o Sodomi nego sve Tolstojeve optužbe. Dostojevski neće da se optužuje, niti da se mijenja, niti da se popravlja, već uvijek samo jedno: da postane jači. Protiv rđavog, protiv opasnog u svojoj prirodi on se ne opire, on voli d,onekle svoju opasnost kao potstrek, obožava krivicu radi kajanja, svoiu oholost z'bog poniznosti. Bilo bi stoga djetinjasfo prećutati demonsku stranu njegova bića (koja ie božanskoi tako blisko srodna), moralno ga »izvinjavati« i spasavati, zbog sićušne harmonije buržoaskog mjerila, radi onog što ima elementarnu ljepotu prekomjernog. Ko ie stvorio Karamazove, figuru studenta iz »Mladića«, Stavrogina iz »Zlih duhova«, Svidrigajlova iz »Zločina i kazne«, ove fanati1ke mesa, ove ljude ·pobješnjele od pohotljivosti, ove znalačke majstore bluda, - tome su u životu bile lično poznate najniže forme čulnosti, jer treba imati duševne naklonosti za razvratom da bi se ovim licima mogla dati njihova grozna stvarnost. Njegova ne-

93

uporediva razdražljivost poznavala je erotiku u dvojakom smislu, erotiku putenog pijanstva, počev od one koja tetura po blatu i postaje razvrat pa sve do njenih najfinijih duševnih spuštanja gdje se koči u pakosti i zločinu, pozna-vao ju je pod svima maskama i sa krajnje znalačkim pogledom smijao se njenom bjesnilu. I poznaje ju u njenim najplemenitijim oblicima, gdje ljubav postaje bestjelesna u sažaljenju, u blaženom milosrđu, svjetskom bratimljenju i suzama koje se prolijevaju. Sve ove tajanstvene esencije bijahu u njemu, i ne samo u lako isparljivim hemijskim nalascima, kao kod svakog istiniiog pjesnika, već u najčistijim, najsilnijim ekstraktima. Sa seksualnim uzbuđenjem i jednom osjetljivom vibracijom čula opisana je kod njega svaka .razuzdanost i mnogo štošta čak s radošću preživljena. Ali ovim ja ne mislim (njemu tuđi mogli bi tako ;azumjeti) da je Dostojevski bio .razvratnik, čovjek koji je samo uživao i radovao se u putenom. On je samo tražio radosti kao što je tražio ,p atnje, rob nagona, rob jedne despotske duhovne i tjelesne radoznalosti koja ga šibom bičuje u opasnosti, u trnovito šipražje stranputica. Ni njegovo veselje nije banalno uživanje, već igra i uče­ stvovanje cijele čulne životne snage koja uvijek nanovo i nanovo ho-će da osjeća, tajanstvena, pred burom omorina epilepsije, koncentracija osjećanja u par zategnutih sekunada opasnog početnog veselja i tada težak pad u kajanje. On voli u veselju samo svjetlucs.nje opasnosti, igru nerava, ,ono što je od prirode u sopstvenom tijelu, on tra..., ,rži u jednoj čudnoj mješavini od svjesnosti i potajnog stida I u svakoj radosti suprotno, talog 'kajanja, u sramoćenju nevinost, u prestupu opasnost. Culnost Dostojevskog je lavirint u kome se svi putevi prepliću, bog i životinja u susjedstvu su u jednom tijelu, i u tom smislu razumljiv je simbol Karamazova gdje je Aljoša, anđeo, svetac, upravo sin Fedora, groznoga »pauka pohotljivosti«. Pohotljivost stvara čistotu, prestuip veličinu, radost natnju .i patnja opet radost. Suprotnosti se vječita dodiruju: između neba i ,p akla, boga i đavola, širi se njegov svijet. Bezgranična, svjesno, bez odbrane, potpuna predanosr njegovoj disparatnoj sudbini, amor fati Dostojevskog zato je posljednja i jedina tajna, stvaralački ognjeni izvor nje_gove ekstaze. Baš zato što mu je život bio tako snažno odmjeren, što mu je on neizmjernosti osjećanja u patnji

94

otkrio, volio je Dostojevski svirepo-blagi, božansko-nerazumljivi, koji se nikada ne da naučiti, vječito mistični život. Jer njegova mjera je izobilje, beskonačnost. Nikada u svom životu nije htio slabije talase, jer je i sam želio da postane usretsređeniji, intenzivniji, i zato se nikacta nije uklanjao unutarnjim i spoljnim opasnostima, ako su samo bile mogućnosti uzbuđenja, raspaljivanja nerava. Sto je bilo iklica u njemu, klica dobra i zla, svaki porok, svaku strast, on je razvio oduševljenjem i ličnom ekstazom, ništa nije iščistio od onog što je opasno u njegovoj krvi koju je poznavao. Igrač u njemu potpuno se daje kao ulog u strasnoj igri sila, jer samo u okretanju crnog i crvenog, smrti i života osieća opojno slatko svu slast svoje egzistencije. »Ti si me unutra uvela, ti ćeš me napolje opet izvesti«, to je sa Geteom njegov odgovor prirodi. »Corriger la fortune «, popravljati sudbinu, uklanjati joj se, slabiti je, ne pada mu na pamet. Nikada ne traži savršenstvo, završetJlk.,...-k~at u miru, već samo uvećavanje života u patnji. 'Uvijek sve više nagoni svoje osjećanje u nove napetosti. _ier ne traži sebe da dobiie nego krajniu sumu osjećanja. On ne želi, kao Gete, da se ukoči u kristalu, obasjavajući hladno sa stotinu površina živi haos, već da ostane plamen kojL.sama sebe svakodnevno satire i uništava i svakodnevno se nov podiže i vječito ponavlja, ali uvijek s pojača­ nom snagom i iz zategnutijih suprotnosti. On ne želi savlađiva>ti život, već osjećati život. Ne gospodar, već fanatični rob svoje sudbine. I samo tako kao »sluga božji«, naiodanije od sviju, mogao bi biti najveći znalac svega što je čovječansko.

Dostojevski je vladu nad svojom sudbinom povratio sudbiI1i: time se njegov život postavlja snažno iznad slučajnog vremena. On je demonski čovjek, potčinjen vječi­ tim silama. U njegovoj poiavi vaskrsava usred jasne dokumentovane svjetlosti našeg doba ioš jednom, već minuli, onaj u koga se vjeruje, piesnik mističnih doba, vidovnjak, veliki goropadnik, sudbonosni čovjek. Nešto praiskonska i herojsko leži u ovoj titanskoj figuri. Dižu li se druga literarna diela kao cvijećem posuta brda i planine, svjedoci jedne stvaralačke iskonske snage, još doduše, ali već upitoml iena vremenom i pristupačna čak i u njihovim visinama, gdje bijelim sniježnim krunama dopiru do u beskonačno, onda kupa njegovog stvaranja izgleda fanta95

stična

i siva, jedno vulkansko neplodno stijenje. Ali u krateru njegovih razderanih grudi dopire žar do najdonj•eg, usijano-tečnog jezgra našeg svijeta: ovdje su veze sa početkom svih početaka, sa onim što je elementarno u prvobitnoj snazi, i s grozom osjećamo u njegovoj sudbini i djelu tajanstvenu dubinu svekolike čovječnosti.

LJUDI DOSTOJEVSKOG "O' ne vjerujte u jedin•tvo ljudi", Do;tojfltl1ki

I sam vulkanski, vulkanski su zato i njegovi junaci, jer svaki čovjek dokazuje na kraju samo boga koji ga je stvorio. Oni nisu spokojno smješteni u našem svijetu, no svuda dopiru svojim osjećanjima do u prapočetne probleme. Moderni čovjek nerava spojen je u njima sa početnim bićem koje ništa od ,života ne zna osim za njegovu strast. i sa posljednjim saznanjima natucaju oni istovremeno o prvim pitanjima svijeta. Njihovi oblici nisu još rashlađeni, njihovo stanje nije u slojevima, njihova fizionomija nij€ uglađena. Vječito su nezavršeni i za.to dvostruko živi. Jer savršen čovjek u isto vrijeme je zatvoren, a kod Do-stojevskog sve nadire naviše u beskrajno. Njemu izgledaju ljudi samo dotle kao junaci i umjetnički vrijedni kao pojave, dok su sa sobom u neslozi, problematične prirode: savršene, sazrele otresa sa sebe kao drvo svoje piodove. Dootojevski voli svoje ljude samo dok pate, dok imaju pojačanu, podvojenu formu svoga sopstvenog života, dok su haos koji hoće da se pretvori u sudbinu. Postavimo njegove junake pred jednu drugu sliku da bismo ih bolje razumjeli u njihovoj čudnovatoj osobitosti. Upoređujmo. Izazovem.o li u sebi jednog Balzakovog junaka kao tipa francuskog romana, i nehotice nam se pojavljuje pretstava nečeg pravolinijskog, og.raničenog, iznutra zatvorenog. Jedan pojam jasan kao kakva geometrijska figura i kao ova sav od pravila i zakona. Syi Balzakovi ljudi sa,činjeni su iz jedne jedine supstancije tačno određene pomoću duševne hemije. Oni su elementi i imaju sve bitne osobine, kao takvi, dakle i tipične forme reakcije u moralnom i fizičkom smislu. Oni su jedva još ljudi, izgle/

96

daju kao osobine pretvorene u ljudska bića, precizne mašine jedne strasti. Za svako ime može se kod Balzaka postaviti kao korelait jedna osobina: Rastinjak je častoljublje, Gorio ž.rtvovanje, Votren je anarhija. U svakom od ovih ljudi jedna dominantna nagonska sila prigrabila je sve ostale unutarnje sile i nagnala ih u pravcu centralne životne volje. Ovi junaci dadu se karakterološki klasifikovati, pošto je za njihovu dušu pričvr~ćena jedna jedina nagonska opruga, koja ih gura određenom količinom energije kroz ljudsko društvo: ona kao tane izbacuje svakog od ovih mladića u svijet. U kra,j njem smislu morao bi ih čovjek nazvati automatima zbog preciznosti sa kojom reaguju na svaki pojedini životni nadražaj, i doista kao kod mašine, jedan tehnički znalac može izračunati njihovu snagu i njihov otpor. Odmaknemo li donekle u čitanju Balzaka, onda možemo sračunati odgovor karaktera na stvarnost, kao što bi sračunali parabolu jednog ba,čenog kamena iz jačine zamaha i njegov~ težine. Grande, ovaj Harpagon, postaće u istoj razmjeri lakomiji ukoliko njegova kći bude požrtvovainija i junačnija. Za čiča Gorija znamo u vremenima, kada je još u priličnom blagostanju živio i dok mu je perika bila brižljivo pudrovana, da će jednom svoj naprsnik prodati za svoje kćeri i polomiti srebrno posuđe , svoj posljednji imetak. On mora neminovno ovako da postupa iz jedinstvenosti podloge svoga karaktera, iz nagona koji je samo nepotpuno zaodjenut ljudskom formom od njegovog zemaljskog tijela. Balzakovi karakteri (a takođe Viktora Iga, Skota, Dikensa) svi su primitivni, jednobojni, svi teže jednom cilju. Oni su jedinke i zato se dadu mjeriti na terazijama morala. Samo je slučaj, na koji oni nailaze u duhovnom kozmosu, raznobojan i u hiljadu oblika. Kod ovih epskih pjesnika doživljaj je mnogostruk, čovjek jedinka, a sam roman ,b orba oko sile protiv zemaljskih sila. Junaci Balzaka i sveukupnog francuskog romana su ili jači ili slabiji od otpora društva. Oni pobjeđuju život, ili padaju pod točak. Junak njemačkog romana, pod čijim tipom podrazumijeva se Vilhelm Majster ili Zeleni Hajnrih, nije u tolikoj mjeri svjestan svog osnovnog pravca. On ima u sebi mnogo glasova, fiziološki diferanciran, duševno je poliIon. Dobro i zlo, silno i sla bo protiču zbrkana jedno kroz drugo u njegovoj duši: njegov početak je zabuna, i jutarnja 1

97

magla zastire mu čist vidik. On osJeca u sebi i:;nage, ali još neprikupljene, još u am.tagonizmu, on je bez harmonije, ali ipak oduševljen voljom za j<edinstvom. Njemački genije teži ipak u krajnjem smislu uvij ek :i:;0retku. I svi romani s razvitkom ne razvijaju ništa drugo u ovim nj e-, mačkim junacima do ličnost. Snage se prikupljaju, čovjek se uzdiže do njemačkog ideala, valjanosti, »u svjetskoj rijeci stvara se karakter«, kako je Gete rekao. Element: koje je život u zbrci rastresao, bistre se u zadobivenom miru u kTistal, iz godina učenja izišao je majstor, i sa posljednjeg lista sviju ovih knjiga, iz »Zel:enog Hajnriha «, »Hiperiona«, »Vilhelma Majstera«, »Ofterdinga«, baca odlučno pogled bistro ,oko u jedan jasan svijet. 2ivot se izravniava s idealom; sada sređene sile ne djeluju više rasipnički u neredu, već štedljivo ka najvišem cilju. Junaci Geteovi i sviju Nijemaca ostvaruju sebe u najvišoj formi , oni postaju rađeni i valjani: oni se poučavaju iskustvim'.3. života. Ali junaci Dosto jevskog ne traže i ne nalaze nikaka v odnos sa stvarnim životom: to je njihova oso,bitost. Oni uopšte neće u realnost, već od prvog početka preko n ,ie napolje, u beskonafoo. Njihova sudbina ne postoji u spo1iašnjem, već samo u unutrašnjem smislu. Njihovo carstvo nije od ov,og svijeta. Sve što izgleda oblikom vrijednos,t. · zvanie, moć i novac, sva vidna imovina za njih nema cijenu niti kao svrha, kao kod Balzaka, niti kao sredstvo, kao kod Nij'emaca. On~~!;e neće tovom svij.e.tu-Điii da ttspi-jevaju, niti da·se o . . aJU, m i da ureduju. Oni sebe ne -štede, već se :rasipaju, ne računaju i ostaju vj2čito ne~roračunati. Ono što je nepodobna u njihovom biću čini d 'l nam na iprije oni izgledaju kao izlišni i fantastični snovi,' ali njihov pogled izgleda prazan samo zato što nije upravljen napolje, on stremi sa žarom i ognjem uvij~ samo natrag u sebe sama, u sopstvenu egzistenciju. Ruski čovjek prilazi cjelokupnosti. Oni _h9ć_e da osjećaju sebe sama i život, ali ne njegove sjeiike i slike u ogledalu, spoljašnju stvarnost, već veliku mističnu elementarno~t,. kozmičnu moć, osjećanje _p9~_t9janja. Gdje god dublje zađemo u djelo-Dostojevskog, svuda žubori kao na,jdonje vrelo onn sasvim primitivna, skoro vegetalna, fanatična navala života, osjećanje postojanja, Ollla praosnovna požuda koja ne že'li sreću ili patnju, pojedinačne forme života, ocjenjiva98

nja, razlikovanja, već sasvim jedinstvenu radost kao što je pri disanju osjeća.mo. Oni hoće da piju sa praizvora, a ne sa varoških i uličnih česmi, da osjećaju u sebi vječnost, beskonačnost i da vremensko ukinu. Oni znaju samo za jedan vječiti svijet, ni za kakav socijalni. Oni ne žele niti da izuče život, niti da ga nadvladaju, u neku ruku, hoće da ga osjećaju naga, bez ičega, i da ga osjećaju kao ekstazu egzistencije. Svijetu tuđi iz ljubavi prema svijetu, nestvarni iz strasti prema stvarnosti, ljudi Dostojevskog izgledaju najprije malo kao pripmsti. Oni upravo nemaju pravca, nemaju vidne svrhe: kao slijepi ili pijani teturaju i posrću po svijetu ovi već ,o drasli ljudi. Zaustavljaju se, obziru se, postavljaju sva moguća pitanja i jure bez odgovora dalje u nepoznato: izgleda kao da su sasvim skoro stupili u naš svijet i da se još nisu svikli. I jedva bismo razumjeli ove ljude Dostojevskog, da ne pomislimo da su Rusi, djeca naroda koji je iz jedne hiljadugodišnje varvarske :nesvj~snosti stupio usred naše evropske kulture. Od stare, patrijarhalne kulture otrgnuti, prema novoj još nepovjerljivi. oni stoje u sredini, svi na jednoj raskrsnici, i nesigurnost svakog pojedinca je nesigurnost cijelog naroda. Mi Evropljani živimo u našoj staroj tradiciji kao u toploj kući. Rus devetnaestog viieka iz doba Dostojevskog spalio je za sobom drvene kolibe varvarske prošlosti, ali još nije sebi novu kuću sazida,o. Oni imaju snagu svoje :mladosti, snagu varvarina još u šakama, ali je instinkt zbunjen od hiljadostrukosti problema: ruke pune krepko.sti ne znaju čega p'rije da se late. Svega se prihvataju i nikada im nije dosta. Iz sudbine cijeloga naroda ovdje se osjeća tragičnost svakog pojedinog čovjeka Dostojevskog, svakog pojedinograzdora i prepreke. Ova Rusija iz sredine devetnaestoga stoljeća ne zna kuda će: na istok ili na zapad, u Evropu ili u Aziju, u Petrograd, »vještački grad«, u kulturu ili natrag na poljsko dobro, u stepu. Turgenjiev je gura na. prijed, Tolstoj je gura natrag. Sve je nemir. Carizam stoji neposredno naspram komunističke anarhije, -pravoslavlje„ iz starina naslijeđeno, srlja pravo u fanatični, bjesomučni. ateizam. Ništa ne stoji čvrsto, ništa nema svoju vrijednost. svoju mjeru u ovom vremenu: zvijezde vjere ne sjaje više nad njihovim glavama, niti već odavna zakon u njihovim grudima. Iskorijenjeni iz jedne velike tradicije_ Iiudi Do9!1

stojevskog su pravi Rusi, prelazni ljudi, s haosom početka u srcu, opterećeni preprekama i neizvjesnostima. Uvijek su zastrašeni i poplašeni, uvijek se osjećaju ponižmi i uvrijeđeni, i sve ovo proizlazi iz jednog jedinog praosnovnog osjećanja u narodu: da ne znaju ko su. Da ne znaju da li su mnogo ili malo. Oni vječito stoje na krajnjoj ivici oholosti ili skrušenosti, precjenjivanja ili preziranja .sama sebe, vječito se osvrću za drugima, i svi su proždirani jednim ludim strahom, da to postaje skoro smiješno. Neprestano se stide, čas jedne iznošene krznene jake, čas svog cijelog nar.oda, ali se uvijek stide i stide, uznemireni .su, pometeni. Njihovo nadmoćno osjećanje nema potpore, nema vođe, ni jedan jedini nema mjere, zakona, potpore u tradiciji, oslonca u jednom naslijeđenom pogledu na svijet. Nijedno pitanje nema za njih odgovor, nijedan put nij~ utrven. Oni su svi ljudi prelaznog, ljudi početnD'g doba. Svaki od njih je Kortes: za sobom spaljene mostove, pred sobom nepoznato. Ali ono što je čudno/toje: da, zato što su ljudi jednog početka, u svakom pojedincu svijet počinje još jedanput. D? sva pitanja, i ona koja su se kod nas ukočila u hladne pojmove, kod njih plamte u krvi. Da njima nisu poznati naši ugodni utrveni putevi sa moralnim ogradama i etičkim putovođama: oni idu uvijek i svuda kroz čestu u bezgranično, u beskonačno. Nigdje crkvenih tornjeva izvjesnosti, mostova pouzdanja: sve je sveti prvobitni svijet. Svaki pojedinac osjeća kao većina Rusije: da mora da il'igradi nov cjelokupan srvjetski poredak, i tru. je neopisana vrijiednost ruskog čovjeka za Evropu, koja se bila okorj,e'la u svojoj !kulturi, što ovdje jedna neistrošena radoznalost postavlja još jednom beskonačnosti sva životna pitanja. Da su drugi još usplamtjeli gdje smo mi u našem obrazovanju postali lijeni. Svaki pojedinac kod Dostojevskog revidira još jednom sve probleme, pomijera sam •krvavih ruku granično kamenje dobra i zla, svaki pojedinac stvara sebi svoj haos opet radi svijeta. Svaki pojedinac kod njega je sluga, vjesnik novog Hrista, mučenik i vjesnik trećeg carstva. U njima je još haos početka, ali takođe i svitanje prvoga dana koji na zemlji stvori svjet-· lost, i već naslućivanje š e ~ dana koji stvara novog čovjeka. Nj,egovi junaci su graditelji puteva jednog novog svijeta, roman Dostojevskog je mit o novom čovjeku i njegovom rođenju u naručju ruske duše. 100

Mit, a naročito nacionalni mit, traži da se u njega vjeruje. Zato čovjek ne pokušava da shvati ove ljude kroz krista1nu prizmu razuma. Samo ih može razumjeti ,osjeća­ nje, jedino k_2j ~ j~ bratsko. Cormmcm sense-u, Englezu Amerikancu, praktičnom čovjeku mo1raju izgledati četiri Karamazova kao četiri različite Uude, svekoli:ki
zarudjeli žar osjećanja, u kome se rastapaju obične legure lučajnoga i gdje ništa ne ostaje osim užareno-tečno, plameno osjećanje svijeta; kao Amokovi trkači jure unutn u život, iz požude u kajanje, iz kajanja opet na djelo, iz prestupa u priznanje, iz priznanja u ekstazu, kroz sve š!be .svoje sudbine, svuda, sve do kraja, dok se ne sruše s pje·· nom na ustima, ili dok ih neko drugi ne ubije. O, ta žeđ za životom svakog pojedinca - jedan mlad narod, novo čovječanstvo žeđa za svijetom, za saznanjem, za ist.norn'. Ta nađite mi, pokažite mi jednog čovjeka u djelu Dostojevskog koji mirno diše koji se odmara, koji je postigao svoj cilj! Nema nijednog, ni jednog jedinog! Svi su u onom pomamnom utrkivanju u visinu i u dubinu - jer prema Aljošinom pravilu onaj koji je prvi stepen prekoračio mora da dostigne do posljednjeg - na sve strane, u vatru j u vodu, duže, hvataju se ovih n.ezasiti, neumjereni ljudi, koji traže i nalaze sebi mjeru samo u beskonačnosti. l{ao .strijele otskaču od vječita zategnute tetive njihove snage gore u nebo, uvijek u pravcu nedostižnog, uvijek težeći zvijezdama, svaki je jedan plamen, oganj nemira. A nemir j patnja. Stoga su junaci Dostojevskog svi veliki patnici. §vi imaju iskrivljena lica, svi žive u groznici, grču, spazmi. Bolnicom nervno oboljelih nazvao je, uplašen, svijet Dostojevskog jedan veliki Francuz, i doista, na prvi, površni pogled, kakva mutna, kakva fantastična sfera! Krčme koje zaudaraju na votku, ćelije u zatvoru, ćumezi u predgra
)

102

Ali kao što lice Dostojevskog izgleda na prvi pogled tamno, od ilovače, utučeno, seljačko, pogruženo, i kao što poslije sjaj čela vjerom obasjava njegovu dubinu sijajući iznad utonulih i zemaljskih crta lica, tako i u djelu duhovna svjetlost 2.rodire zrakom nejasnu materiju. Svijet Dostojevskog izgleda sačinjen jedino od patnje. Pa ipak samo je prividno suma sveukupne patnje u njegovim ljudima veća nego u ma kom drugom djelu. Jer, djeca Dostojevskog, ovi ljudi svi su preobražavaoci svojih osjećanja. Oni ih gone i 'Pregone iz suprotnosti u suprotnost. I patnja, njihova sopstvena patnja. često je za njih najdublje blaženstvo. U njima nešto djeluje što slasti, veselju u sreći stavlja oštroumno nasuprot bolnu radost, radost u patnji: njihova patnja je u istimah i njihova sreća, oni je čvrsto zubima đrze, griju je na svojim grudima, glade je rukama, vole :fe cijelom vojom dušom. I bili bi samo onda najnesrećniji, kada je ne bi voljeli. Ova promjena, ova bijesna frenetična promjena osjećanja u unutrašnjosti, ovo vječito mijenjanje ljudi Dostojevskog može nam postati sasvim jasno možda samo pomoc:u primjera, i ja uziman jedan koji se u hiljadu oblika povraća: bol koji obuzima jednog čovjeka povodom nekog uniženja, stvarnog ili uobraženog. Ma ko, jedno prirodno senzitivno stvorenje, svejedno da li je neki mali činovnik ili generalska kći, postaje uvrijeđeno. Njegov ponos ie kosnut zbog jedne riječi, možda ni zbog čega. Ovo prvo vrijeđanje je primarni afekt koji dovodi do uzbuđenja cio organizam. Covjek trpi. Uvrijeđen leži u zasjedi, napreže se i čeka na novo vrijeđanje. U ovoj »stalnoj svjesnosti svoje sramote nalazi se jedno prirodno, skriveno uživanje«. Za uvrijeđeni ponos on ima jedan nov: ponos mučenika. I sada se rnđa u nj•emu žeđ za novim vrijeđanjem, sve više i više. On počinje da izaziva, da pretjeruje, da pozi,va na dvoboj: patnja postaje sad njegovom čežnjom, žudnjom, radošću: unizili su ga, zato hoće (čovjek bez mjere) da bude sasvim nizak. I tako on ne pušta više voju patnju, drži je čvrsto stisnutih zuba: sada mu je njegov neprijatelj postao pomagač, ljubimac. Tako mala Neli tri put baca doktoru prah u lice, tako odbija Raskoljnikov Senju, tako Iljučka ujede za prst mirnog Aljošu - iz ljubavi, iz fanatične ljubavi prema -nJ1hovoJ _patnji T svi. svi vole patnju je..r_u :nJC>i ošjeCaju život, za njih tako drag, jer znaj~-.se-na ovaJ zeml11 može1šnn/03

ski voljeti samo u patnji«, a to oni žele, nju prije svegat Ona je za njih najjači dokaz egzistencije: umjesto »cogito, ergo sum«, mislim, dakle postojim, stavljaju oni »trpim, dakle postojim«. I ovo »postojim« je kod Dostojevskog i sviju njegovih ljudi najviši triumf života. Superlativ osjećanja svijeta. U tamnici pjeva Dimitrije veliku himnu ovome »postojim«, slasti života, i baš radi ove ljubavi za životom potrebna im je svima patnja. "'Samo je prividno, rekao sam, stoga suma patnja veća ~od Dosiojevskog nego kod ma koga drugog pjesnika. Jer ako ima svijeta gdje ništa nije neumoljivo, gdje iz svakog bezdna još jedan put vodi napolje, iz svake nesreće dolazi još ekstaza, iz svakog očajanja j,oš nada, onda je to njegov svijet. Ovo djelo šta je drugo do jedan niz modernih aposto:lskih priča, legendi, izbavljenja od patnji pomoću duha? Obraćanja vjeri života, penjanja na golgotu radi saznanja? Puteva u Damask ~ z naš svijet? U djelu..Dostojevskog fovjek se bori za svoju posljednju istinu, za svoje opštečovječansko ja. Da li se desilo neko ubistvo, ili neka žena gori od ljubavi, sve je to spoljašnja, sporedna stvar, kulisa. Njegov roman se odigrava u unutrašnj,o sti čovjeka, u duševnom prostoru, u duhovnom svijetu: slučajevi, događaji, udesi spoljašnjeg života samo su posljednje riječi njegove uloge, mašinerije, scenski okvir. Tragedija je uvijek unutra. I ona se uvijek zove: savlađivanje prepreka, borba za istinu. Svaki od njegovih junaka pita se kao i Rusija: ko sam? šta vrijedim? On traži sebe, ili, mnogo češće, superlativ svoga bića u nestalnom, u vanprostornom u vanvremensi-om. On želi da se pozna kao čovjek, kakav je pred bogom, i da sama sebe potvrdi. Jer za svakog čovjeka Dostojevskog istina je više nego potreba, ona je eksces, slast, a priznanje najsvetija radost, grč. Kod Dostoj<evskog lomi se unutarnji čovjek, svečovjek0 božii čovjek ,o zemaljsko, o istinu - a to je bog - o svoju tjelesnu egzistenciju. O, s kakvom slašću igraju se zato priznanjem, kako ga prikrivaju - Raskoljnikov pred Porfirijem Petrovičem - i uvijek potajno pokazuju i opet skrivaju, i tada opet, koliko se nadvikuju, priznaju više istine nego što je ima, kako u bjesomučnom ekshibicionizmu otkrivaju svoje mane, kako porok i vrlinu po- · miješaju - ovdje, samo ovdje u borbi za istinsko ja nalaze se pravi sukobi Dostojevskog. Ovdje, sasvim unutra

vodi se velika bitka njegovih ljudi, moćna epo_pej.a. srca: ono što je rusko, neobično, ovdje tek i njihova tr-aged.ij_a postaje sasvim naša, svečovječan.ska. Ovdje tipična sudbina njegovih ljudi postaje značajna i potresna, i mi potpuno doživljujemo u ntlsteriji sopstvenog rađanja mit Dostojevskog o novom čovjeku, o svečovjeku u svakom zemaljskom stvoru. Misterija sopstvenog rađanja: nazivam u kozmogoniji, u stvaranju svijeta Dostojevskog, sazdanje novog čovjeka. I mogao bih pokušati da događaje svih priroda Dostojevskog u jednom jedinom događaju ispričam kao njihov mit; jer svi ovi različiti, stostruko varirani ljudi imaju na kraju samo jednu zajedničku sudbinu. Svi proživljuju varijante jednog jedinog doživljaja: čovječijeg razvića. Ne zaboravimo: umjetnost Dostojevskog cilja u centar u psihološkom smislu, što znači na čovjeka u čovjeku na aipSOlutnog, apstraktnog čovjeka koji leži daleko iza svih slojeva kulture. Za većinu umjetnika svi slojevi su od važnosti, događaji prosječnih romana odigravaju se u socijalnoj, društvenoj, erotičnoj i konvencionalnoj sferi i zadržavaju se u ovim slojevima. Dostojevski uvijek prodire kroz njih, ;J.l.ako je upravljen centralno, ka svečovjeku u čovjeku, ka onome ja koje je sveopšte. Uvijek stvara ove posljednje ljude i uvijek u srodnoj formi njihovu ntlsiju. Početak sviju njegovih junaka je isti. Kao prave Ruse njih uznemiruje njihova- --sopstvena životna snaga. U godinama puberteta, čulnog i duševnog buđenja, njima se muti njihov vedri i slobodni duh. Potmulo osjećaju u sebi previranje neke snage, neko tajanstveno nadiranje; nešto zatvoreno što raste i nabubrava, hoće napolje iz njihovog još dječačkog odijela. Jedna tajanstvena bremenitost (to novi čovjek u njima začinje, ali oni to ne znaju) čini ih sanjalicama. Oni sjede »usamljeni da skoro podivljaju« u mračnim izbama, usamljenim kutovima i misle o sebi i dan i noć. Godinama premišljaju često u jednoj čudnoj ataraksiji, ostaju pri jednom skoro budističkom stanju duševne uko_čenosti, duboko se--naginju nad sopstvenim tijelom da osluškuju, kao žene poslije prvih mjeseci, kucanje onog drugog srca. Snalaze ih sva tajanstvena stanja oplođenih: histerični strah od smrti, groza od života, bolesne, svirepe strasti, čulne perverzne požude. Najzad doznaju da su oplođeni nekom novom idejom:

o~dje...__~-tl'Đii

JO~

i sada traže da otkriju tajnu. Oni izoštravaju svoje misli dok ne postanu oštre i šiljate kao hirurški instrumenti, sekciraju svoje stanje, oni razbijaju svoje potištenosti u fanatičnim razgovorima, razglabaju svoj mozak dok ne zaprijeti d~ se raspali u ludilo, kuju sve svoje misli u jednu jedinu fiksnu ideju, koje se opominju sve do posljednjeg trenutka, u jedan opasan šiljak koji se u njihovim rukama okreće protiv njih samih. Kirilov, šatov, Raskoljnikov, Ivan Karamazov, svi ovi usamljenici imaju »svoju« ideju, ideju nihilizma, altruizma, napoleonske uobraženosti, i sve su ih izlegli u onoj bolesnoj usamljenosti. Oni traže oružje protiv novog čovjeka koji treba iz njih da postane, jer njihova oholost hoće da se od njega brani, da ga suzbije. Drugi opet traže da nadmaše išibanim čulima ovu tajanstvenu klicu, ovaj navirući, uskiptali životni bol. Da ostanem pri slici: oni traže da pobace plod kao što žene gledaju da se oslobode neželjenog skakanjem sa stepenica ili pomoću igre i otrova. Oni grme da bi glasom nadjačali tihi izvor u sebi, razomvaju katkad sebe same da bi samo ovu kHcu razorili. Namjerno propadaju u ovim godinama. Piju, kockaju se, razvratno žive i sve to (inače ne bi bili ljudi Dostojevskog) fanatično do krajnje pomame. Bol ih goni u poroke, a ne neka nemarna želja. Ne pije se radi zadovoljstva i sna, ne na njemački način, da bi se poslije svalilo u postelju, već radi pijanstva, da bi se zaboravilo na vjerovanja; kockanje nije radi novca, već da bi se ubilo vrijeme, razvrat nije radi veselja, već da bi se u pretjerivanju prava mjera izgubila. Oni hoće da znaju ko su, stoga traže granicu. Hoće da upoznaju u pregrijavanju i prehlađivanju spoljašnji okvir svoga ja i prije svega sops_tvenu dubinu. Oni plamte u ovim radostima naviše sve do boga i padaju naniže sve do životinj,e, ali uvijek da bi fiksirali u sebi čovjeka. Ili pokusavaju, kad se već ne znaju, da bar sebe dokažu. Kolja se baca pod voz da bi sebi »dokazao« da je hrabar. Raskoljnikov ubija staricu da bi dokazao svoju napoleonsku teoriju. Svi čine više nego što u stvari žele, samo da bi doprli do spoljašnjih granica -osjećanja. Da bi svoju sopstvenu dubinu poznali, mjeru svoga čovječanstva, bacaju se u svaki bezdan: iz čulnosti padaju u razvrat, iz razvrata u svirepost i naniže do najdonjeg kraja, hladne, bezdušne, sračunate pakosti, ali sve ovo iz jedne izmijenjene ljuba-

vi, žudnje za saznanjem sopstvenog bića, izmijenjene vrste religioznog vjerovanja. Iz mudrog bdijenja padaju u vrtlog ludila, njihova duhovna radoznalost postaje perverzijom čula, njihovi zločini raspaljuju se do obeščašćenja djeteta, do ubistva, ali za sve njih je tipično pojačano neraspoloženje u pojačanom raspoloženju: do najdonje provale njihova bjesnila sijevia plamen svjesnog fanatičnog kajanja. Ali ukoliko više bjesne u pretjerivanju čulnosti i mišljenja, utoliko su već bliži sami sebi, i čim više hoće ctase15e unište, tim prije su sebe ponovo dobili. Njihove žalosne oahanalije su samo trzanja, njihovi zločini grčevi · sopstvenog rađanja. Oni razoravanjem samih sebe razoravaju koru radi unutarnjeg čovjeka i spasavaju sebe u najvišem smislu. Ukoliko se više upinju, ukoHko se više povijaju i ponižavaju, utoliko više nesvjesno potpomažu ra·aanje. J""er samo u žestokim bolovima može novo biće doći -na svijet. Nešto ogromno, nešto strašno mora pristupi_ti, mora ih osloboditi, neka sila mora postati majkom bola u najtežem času, dobrota im mora pomoći, svečovječansika lj 1bav. Potrebno je neko spoljašnje djelo, neki zločin, koji sva njihova čula baca u očajanje, da bi se rodila čistota, i ovdje kao u životu svako rađanje okruženo je najstrašnijom opasnošću. Obje spoljašnje snage čovječije moćJ, smrt i život prisno su vezane u ovoj sekundi. To je, dakle, čovječansl'-J. mit Dostojevskog, da je mješovito, nejasno. mnogostruka ja svakog pojedinca oplođeno klicom istinskog čovjeka (onog pračovjeka -koji je po srednjevjekovnim nazorima slobodan od prvog grijeha) elementarnog, čisto božanskog bića. Ovog od iskona vječ­ nog čovjeka treba iz prolaznog tijela kulturnog čovjeka dovesti do izražaja, to je najviši zadatak, najistinitija zemaljska dužnost. Svako je oplođen, jer život nikoga ne otura, svaki zemaljski čovjek primio je klicu u jednom blaženom trenutku sa ljuba.v lju, ipak svaki ne donosi plod. Kod nekih on truli u duševnoj učmalosti, umire i otruje i čovjeka. Drugi opet umiru u bolovima, a samo dijete, ideja, ugleda svijeta. Kirilov je jedan od tih, on mora da se ubi1e da bi mogao ostati sasvim istinit. šatov takođe biće ubijen da bi svoju istinitost dokazao. Ali drugi herojs•ki junaci Dostojevskog, starac Zos1ma, Raskoljnikov, Stjepanovič, Rogožin, Dmitrij Karamazov uništavaju svoje socijalno ja, mračno stanje larve njiho-

7

I<"••,

li

vog unutarnjeg bića, da bi se kao leptiri vinuli: iz uginule forme dobivši krila pošto su bili gmizavci, uzdignuvši se pošto su bili prikovani za zemlju. Kada je kora dušeynih prepreka razbijena, duša, svečovječanska duša, ističe i struji natrag u beskonačno. Sve lično, sve individualno u njima je ukinuto, otud i ona apsolutna sličnost sviju ovih figura u trenutku njihova završetka. Aljoša se jedva razlikuje od starca Zosima, Kairamazov od Raskoljnikova, čim iz njihovih zločina sa licem okupanim u suzama stupe na svjetlost novog života. Na kraju svih romana Dostojevskog imamo ikatarzis grčke tragedije, veliko pokajanje: nad istutnjalom burom i očišćenom atmosferom sija uzvišena oreola duge, najviši ruski simbol izmirenja. Tek kada junaci Dostojevskog dadu iz sebe čistog čovjeka, stupaju u pravu zajednicu. Kod Balzaka junak triumfuje kada on pobijedi društvo, kod Dikensa, kada se spokojno sredi u socijalnom sloju, u građanskom životu, u porodici, u pozivu. Društvo za kojim teži junak Dostojevskog nije više socijalno nego jedno skoro religiozno, on ne traži društvo nego sveopšte bratstvo. I ovo dopiranje do sopstvene unutrašnjosti i s njim do mistične zajednice čini jedinu hijerarhiju u njegovom djelu. Jedino o ovom posljednjem čovjeku govore svi njegovi romani: nadvladana je socijalno, prelazna stania društva sa njegovom upola skrivenom ohološću i poprijekom mržnjom, čovjek egoista postao je svečovjek, svaki je razvalio svoju samoću, svoje odvajanje, koje bješe samo gordost, i u beskrajnoj smjernosti i žarkoj ljubavi pozdravlja njihovo srce brata, čistog čovjeka u svakom drugom. Ovaj posljednji, prečišćeni čovjek ne zna više za razlike, nema socijalne, staleške svijesti: naga ka-o u raju, njegova duša nema ni stida, ni oholosti, ni mržnje, ni preziranja. Zločinci i bludnice, ubice i sveci, kneževi i pijanice vode razgovor u onom najdonjem, najosobitijem ja njihova života, tu se svi slojevi slivaju jedan u drugi, srce u srce, duša u dušu. Samo jedno odlučuje kod Dostojevskog: dokle je ko istinit, i dokle dopire u stvarnu čovječnost. Sasvim je svejedno kako je došlo do ovog izmirenja, ovog dobijanja samog sebe. Nijedan razvrat ne kalja nijedan zločin ne upropašćuje, pred bogom nema drugog suda osim savjesti. Pravda i krivda, dobro i zlo, ove riječi rastapaju se u ~ u patnje. Ko je istinit u namjeri taj je otkajao svoje: 1

"l_@)

er ko je istinit, taj je i smjeran. Ko je poznao taj razumije sve i zna »da su zakoni čovječjeg duha još tako neispitani i tajanstveni da niti ima potpunih ljek&'ra niti savršenih sudija,<, zna da nije niko kriv ili su svi, niko ne smije ničiji sudija biti, sva!ko je samo brat bratu. U k~osu Dostojevskog nema stoga ni odbačenih, ni »zlikovaca« , ni pakla ni najdonjeg kruga kao u Dantea, iz kojeg ni sam Hristos ne može uzdići osuđene. On poznaje samo purgatorijum i zna da je i zabludjeli čovjek još uvijek duševno u većem plamenu i bliži pravom čovjeku nego oni oholi, hladni i korektni, u čijim se grudima ovaj smrznuo u buržoasku zakonitost. Njegovi pravi ljudi patili su, zato imaju duboko poštovanje prema patnji i s tim posljednju zemljinu tajnu. Ko pati kroz sažaljenje postaje brat, i svima njegovim ljudima zgrešenje je nepoznato, jer oni gledaju samo na unutrašnjeg čovjeka, na brata. Oni imaju uzvišenu sposobnost, koju on jednom prilikom naziva tipično ruskom, da ne mogu dugo da mrze, i zato jednu neograničenu podobnost da razumiju sve što je zemaljsko. Još se svađaju često među sobom, jošte se grizu, jer se svoje sopstvene ljubavi sti
REALIZAM I FANTASTICNOST ,.Šta moie sa mene biti fan• od atvarnosti?" Do,tojev.rt:i

tastičnije

čovjek kod Dostojevskog traži istinu, neposrednu stvarnost svoga organičenog bića: samo umjetnik Dostojevski traži neposredno suštastvo svega. On je realist i to tako dosljedan - uvijek ide do krajnje granice, gdje jedni oblici postaju tajanstveno slični drugim suprotnim, pro-

tivnim - da ova stvarnost izgleda fantastična svakome k0je navikao na svakodnevnu prosječnost. »Ja volim realizam sV'e dok ne pređe u fantas~ičnost«, kaže i sam, »jer šta može za mene biti fantastičnije i neočekivanije, pa i nevjerovatnije od stvarnosti?« Istina - ovo se ni kod jednog drugog umjetnika ne otkriva tako silno kao kod Dostojevskog - ne stoji iza vjerovatnosti, već gotovo naspram nje. Ona je izvan vidne oštr~ne običnog psihološki neopremljenog pogleda: kao što u kapljici vode nenaoružana oko vidi samo jedno bistro blistava tijelo, a mikroskop vrevu od raznolikosti, mirijadni haos od infuzorija, jedan svijet, gdje drugi samo jedan jedini oblik primijetišeL tako raspoznaje umjetnik višim realizmom istine koje izgledaju besmislene prema očiglednim. Za Dostojevskog je strast raspoznati ovu višu ili ovu dublju istinu koja u neku ruku leži duboko ispod kore stvari i već blizu srca svake eP:zistencije. On hoće u isto vrijeme da upozna podjednako istinski čovjeka, kao jednostavnog i mnogostrukog, golim okom i pooštrenim vidom, i zato je njegov vizionarski i znalački realizam, koji združujc snagu mikroskopa i svjetlosnu jačinu slobodna vida, kao zidom odvojen od onoga što su Francuzi nazvali prvom umjetnošću stv arnos'ti i naturalizmom. Jer Dostojevski je u svojim analizama tačniji i ide dalje od ma kojeg od onih koji se nazvaše »dosljednim naturalistima« (čime su mislili da su išli do kraja, dok je međutim Dostojevski svaki kraj još prekoračio). Njegova psihologija je gotovo iz druge sfere stvaralačkog duha. Egzaktni n::.turalizam Zclinog doha dolazi upravo iz nauke. Vezan je nekako s naopakom eksperimentalnom psihologijom pomoću truda i muke, studija i iskustva: Flober destiliše u retorti svoga mozga dvije hiljade knjiga iz pariske Nacionalne bibHoteke da bi iznašao prirodni kolorit za »Iskušenja« ili »Salambo«, Zola juri tri mjeseca prije nego što počne da piše svoje romane, kao kakav reporter sa bilježnicom na berzu, po dućanin.a i radionicama da bi precrtao modele, nalovio realnih činje­ nica. Stvarnost je za precrtače jedna hladna, proračunlji­ va, slobodna supstanca. Oni vide sve stvari pog1'edom fotografa koji pazi, mjeri, odbija na daru. Ovi hladni nauč­ nici umjetnosti skupljaju, uređuju, miješaju i destilišu pojedine elemente života, i vrše neku vrstu hemijskog spajanja i rastvaranja. 1

110

Nasupnot
jih ljudi, raspituje se za njihovu krv, nasljedstvo i opterećenje, prelistava u banci njihov tekući račun da bi doznao prihode. Pa ipak tek što stupe u pokret iščezne jedinstvo vizije, raspršti se vještački mozaik u hiljadu komadića. Ostane neka duševna s lučajnost, ali ne živi čovjek. Ovdje leži nedostatak ove umjetnosti: francuski naturalisti tačno opisuju ljude na početku romana, dok su u miru, skoro u duševnom snu: stoga imaju njihove slike .samo beskorisnu vjernost mrtvačke maske. Vidi se mrtvac, lice, ali ne život u njemu. No upravo gdje ovaj naturalizam završava tu tek počinje strahovito veliki naturalizam Dostojevskog. Njegovi ljudi postaju plastički tek u uzbuđenosti, u strasti, u izvanrednom stanju. Dok oni pokušaju da pretstave dušu pomoću tijela, on stvara tijelo pomoću duše: tek kada strast zategne i napregne crte njegovih ljudi, oko ovlaži u osjećanju; kad- maska buržoaskog spokojstva, duševna ukočenost sa njih spadne, tek tada je njegova slika živopisna. Tek kada njegovi ljudi plamte, pristupa Dostojevski, vizionar, djelu da ih formira. , - , Hotimične su, dakle, i ne slučajne u početku tamne i L-ma10 u sjenci konture prvog opisivanja kod Dostojevskog. U njegove romane stupa se kao u tamnu sobu. Vide se samo siluete, čuju se nerazgovjetni glasovi, a da čovjek i ne razlikuje kome pripadaju. Tek postepeno čovjek se navikava, oko se zaoštri: kao na Rembrantovim slikama počinje iz jedne duboke po.lutame da zrači u ljudima fini duhovni fluid. Tek kada zapadnu u strast, stupaju na .svjetlost. Kod Dostojevskog čovjek mora najprije da plamti da bi postao vidljiv, njegovi nerv.i moraju biti zategnuti do kidanja, da bi zvonili: »Radi duše samo stvara se kod njega tijelo, radi strasti samo slika«. Tek kada su, u neku ruku, zagrijani, kad u njima počin;e čudno grozničavo stanje - svi ljudi Dostojevskog su živa grozničava stanja - · nastupa njegov demonski realizam, počinje onaj čarobn i lov na pojedinosti, tek sada se prikrada za najmanjim pokretom, iskopava osmijeh, puzi po krivudavim lisičjim jazbinama zbrkanih osjećanja, prati svaku stopu njihovih misli sve do u donji svijet nesvjesnog. Svaki pokret ocrtava se plastično, svaka misao postaje kristalno jasna, i ukoliko se više gonjene duše dramatično zapliću utoliko više sijaju iznutra, utoliko više je njihovo biće providno. Uipravo neshvatljiva onostrana stanja, ibolesna, hipnotična, J12

ekstatična, epileptična, imaju kod Dostojevskog preciznost kliničke dijagnoze, jasan nacrt jedne geometrijske figure.

Ni najfinija nijansa nije tada nejasna, ni najmanji titra.i ne izmiče tada njegovim pooštrenim čulima: upravo tamo gdje drugi umjetnici odustaju i gotovo zaslijepljeni od vanprirodne svjetlosti odvraćaju pogled, tamo realizam Dostojevskog postaje najvidniji. I ovi trenuci, u kojima čovjek dopre do krajnjih granica svojih mogućnosti, gdje znanje postaje-skoro bezumnost a strast zločin, - oni su upravo i najnezaboravnije vizije njegova djela. Izazovemo li u duši sliku Raskoljnikova, '1e vidimo ga kao priliku koja vrlja po ulicama, ili u sobi, kao mladog medicinara od dvadeset i pet godina, kao čovjeka s ovim ili onim spoljašnjim osobinama, već u nama vaskrsava dramatična vizija njegove zabludjele strasti kako se, če1a oblivenog hladnim znojem, gotovo sklopljenih očiju šunja stepenicama kuće gdje je ubio, i u tajanstvenoj transi, da bi još jednom okusio čulno svoje patnje, drhtavim rukama vuče za zvonce na vratima ubijene. Mi vidimo Dimitrija Karf]J mazova u purgatoriju ispitivanja zapjenušenog od strasti, . {:: kako krši sto svojim goropadnim pesnicama. Mi uvijek vi, dimo čovjeka kod Dostojevskog tek onda slikovito kada je u stanju najviše razdraženosti, na krajnjoj tački osjećanja. Kao što Leonardo crta u svojim grandioznim figurama karikature, groteske tijela, fizičke anormalnosti, tamo gdje one izbijaju napolje iznad obične forme, tako Dostojevski obuhvata dušu čovjeka u trenutku pretjeranosti, gotovo ll sekundi kada se čovjek naginje preko krajnjih granica svojih mogućnosti. Srednje stanje mu je mrsko kao svako izjednačenje, kao svaka harmonija: samo ono što je izvanredno, nevidljivo, demonsko potsti'če njegovu umjetničku strast na krajnji realizam. On je jedan od nesravnjivih vajara neobičnog, najveći anatom razdražljive i bolesne duše, koga je umjetnost ikada poznala. Riječ je to tajanstveno oruđe kojim Dostojevski ~1 ovu dubinu svojih ljudi prodire. Gete opisuje sve pogledom. On je - Vagner je ovu razliku najsrećnije izrekao - vizuelan, Dostojevski audititivan. On mora prvo da čuje svoje ljude kako govore i da ih pusti da govore, kako bismo ih osjetili kao vidljive, i Mereškovski se izrazio sasvim jasno u svojoj genijalnoj analizi ove dvojice ruskih epičara: kod Tolstoja čujemo, jer vidimo, kod Dostojev//3

skog vidimo, jer čujemo. Njegovi ljudi su sjenke i utvaresve dok ne pI'ogovore. Tek je riječ vlažna rosa koja njihovu dušu oplodi: oni čine u razgovoru kao fantastično cvijeće, otvamjući svoju unutrašnjost pokazuju svoje boje, polen svoje plodnosti. Oni se u diskusiji zagrijevaju, bude se iz sv,o ga duševnog sna, i tek prema budnim, prema strasnim ljudima, to sam već rekao, okreće se i umjetnička strast Dostoj evskog. Ona demonska psihološka oštrovidost do detalja kod Dostojevskog nije :na kraju ništa drugo do jedna nečuvena finoća sluha. Svjetska literatura ne zna za savršenije plastične tvorevine od rečenice ljudi Dostojevskog. Mjesto riječi je simbolično, obrazovanje govora karakteristično, ničeg slučajnog, svaki prekinuti slog, svaki podignuti ton, sve je samo nužnost. Svaka pauza, svako ponavljanje, svaki predah, svako zamuckivanje je važno, jer se uvijek čuje ispod svake izgovorene riječi potiskivani priliv: u razgovoru se izliva cijefo potpuno uzbuđenje duše. Iz govora kod Dostojevskog zna se ne samo šta svaki pojedini čovjek kaže i šta hoće da kaže, već se zna i ono što prećuti. I ovaj genijalni realizam duševnog čuvenja ide do kraja i u na jtajanstvenija stanja riječi, u glibovitu, gnjilu površinu pijanog, besmislenog govora, u krilatu, zadihanu ekstazu epileptičnog napada, u čestu lažovskog haosa. Iz pare zagrijanog govora diže se duša, iz duše kristalizuje se postepeno tijelo. Covjek i sam ne primijeti kod Dostojevskog kada već počinje da se rađa u tjelesnoj slici kroz paru riječi, kroz govor, kao kroz dim od hašiša, vizija onog koji govori. što drugi postižu marljivim mozaikom, bojom, crtežem i ograničenjem, - kod njega se ova slika stvara vizionarskil Mi kod Dostojevskog preitstavimo vidovita u mašti njego+e ljude, čim ih čujemo kako govore. Dostojevski može sebe poštedjeti od toga da nam ih grafički ocrta, jer mi sami !Postajemo vidov:~ti u hipnozi njihova govora. Hoću samo jedan primjer da uzmem. U »Idiotu« ide stari general, patološki lažov, pored kneza Miškina i priča mu uspomene. On počinje da laže, klizi sve dublje naniže u svojim lažima i potpuno se u njima zapliće. On govori, govori, govori. Njegova laž se presipa na sve strane. Nijednim retkom ne opisuje Dostojevski njegovo držanje, ali iz njegove riječi, iz njegova spoticanja, zastajkivanja, nervoznog žurenja ja opažam ikako on ide pored /14

Miškina, kako se zapleo, vidim kako gleda naviše, kako obazrivo baca pogled iprema knezu da li mu ovaj ne vjeruje, kako se za1,1StaVlja u nadi da će ga knez prekinuti. Vidim kako mu se po čelu o.sipaju graške znoja, vidim njegovo lice najprije oduševljeno pa poslije kako se sve više grči u strahu, vidim kako u sebi puzi kao pas koji se boji da će dobiti batine, i vidim kneza, koji sve napore ovog laže osjeća i od sebe odbija. Gdje je Dostojevski ovo opisao? Nigdje, ni u jednom jedinom retku, pa ipak ja vidim sa strasnom jasnoćom svaku boricu na njegovom licu. Svuda je prisutna tajna majstorija vizionareva, u govoru, u . modulaciji, u položaju slogova, i tako je čarobna ova vještina ponavljanja da čak i pored neizbježnog slabljenja koje donosi sa sobom svaki nrevod na strani jezik, još uvijek cijeila duša njegovih ljudi treperi. Cio karakter čovjekov kod Dostojevskog je u ritmu njegova govora. I ovo ikomprimiranje polazi za rukom njegovoj genijalnoj intuiciji često u nekoj sićušnoj pojedinosti, skoro pomoću jednog sloga. Kad ~ r Kal'ftfflai!!a. --dopisuje na omotu / od pisma Grušenkinog pokraj njenog imena: »pilence mo-~ je!« onda čovjek vidi lice senilnog razvratnika, vidi kvarn~e , zube kroz koje mu pljuvačka prska usne razvučene od ~ zadovoljstva. I kada u »Z·ap.isima iz :mrtvog doma« sadi~ stički major uzvikuje pri batinanju »hi-;be, hi-be«, tu j u ovom kratkom uzviku cio njegov karakter, plamena slika, dahtanje od požude, zamorene oči, pocrvenjele lice, dahtanje zločestog veselja. Ovi mali realistički detalji kod Dostojevskog, koji se kao šiljate kuke od udice zabadaju u osjećanja i bez otpora grabe sa njim u nepoznate doživljaje, oni su njegovo najodabranije umjetničko sredstvo i jednoVTemeno najveći trium:f in'tuitivnog realizma nad programskim naturalizmom. Dostojevski uprkos svemu ne rasipa ove svoje detalj.e. On stavlja jedan jedini tamo gdje drugi st.otine gomilaju, jer štedi ove male strahovite pojedinosti krajnje istine sa jednom pohotljivom prefinjenošću i njima iznenađuje upravo u trenutku najviše ekstaze, kada ih čovjek najmanje očekuje. Sa neumoljivom rukom uvijek sipa kapi žuča zemaljskog u čašu e:\cstaze, jer za njega stvaran i istinit 'biti znači: djelovati antiromantično i antisentimentalno. Dostojevski je, nikad se to ne smije ni jedan trenutak zaboraviti, ne samo rob kontrastčly nego i njegov propovjednik. To je njegova strast da spaja

ta'kođe i u umjetnosti oba kraja života, najsvfoepiju, najgoliju, najhladniju, najprljaviju stvarnost sa najplemenitijim, najuzvišenijim snovima. On hoće da u svemu zemaljskom osjetimo božanskio, u irea,1nom fantastično, u uzvišenom nisko, u najčistijem duhu grku so zemlje, i uvijek sve ovo, istovremeno. Hoće dase dvojako napajamo kao što on dvojako osjeća, i ovdje neće harmoniju, izjednačenje. Uvijek u svima njegovim djelima nalaze se ove oštre pocijepanosti, gdje on najviše trenutke prolama satanskim detaljem i onom što je najsvetije u životu stavlja nasuprot njegovu banalnost da se ceri. Potsjećam samo n a tragediju »Idiota« da bi učinio vidnim jedan takav trenutak kontrasta. Rogožin je ubio Nastasju Filipo'vnu, sada traži Miškfoa, bra·t a. Nala·zi ga na ulici, dotiče ga rukom. Nije im potrebno da govore jedan drugom, strahovita .slutnja zna sve unaprijed. Odlaze preko ulice u kuću gdi e ubijena leži: nelm ogromno predosjećanje veličine i sve·· čanosti uzdigne se najednom, sve sfere zabruje. Oba neprijatelja jednog života, braća po osjećanju, stupaju u .sobu ubijene. Nastasja Filipovna leži mrtva. Covjek osje- , fa da će sad ovi ljudi reći jedan drugom ono što je krajnje, kako stoje jedan prema drugom nored leša žene koja ih je razdvajala. I tada dolazi razgovor - i sva nebesa su porušena golom, brutalnom, plamteći zemaljskom, đavolskog duha stvarnošću. Oni govore o tome kao o prvoj, jedinoj stvari - da li će leš 12audaraiti. Rogožin pr1č,a sa rijetkom stvarnošću da je »kupio jedno dobro amerikansko voštano platno« i prosuo po njemu »četiri flašice jedne dezinfekci.one tečnosti«. ~ -O vakvi~ detalji, - koje ja kod Dostojevskog nazivam sadističkim, satanskim, jer je ovdje realizam nešto više nego obična umjetnička dosjetka tehnike, jer je on metafizička osveta, izliv
I/li

r

,,

'

J

iz najprljavijih kutova stvarnosti. Sjetimo se svijeta Dostojevskog. On je, čisto socijalno uzevši, rupa crvi baš na oluku života, uvijek u najnesnosnijim sferama siromaštva i mizerije. Sa hotimLčnom svjesnošću (on je antiromantičar, kao što je antisentimentaUst) postavlja svoje scenerije usred banalnosti. Tu su prljavi podrumi zasmrađeni od piva i votke, tamni, itjeskobni »kovčezi<< od soba, ispregrađivani samo drvenim zidovima, nigdje salona, hotela, palata, kancelarija. I namjerno su njegovi ljudi spolja »nezanimljivi«, sušičave žene, propali studenti, neradnici, raspikuće, lju'di ikoji kradu bogu dane, nikada društvene ličnosti. Ali upravo u ovu pljesnivu svakidašnjicu on postavlja najveće tragedije vremena. Iz jadnog fantastično se diže uzvišeno. Ništa kod njega ne djeluje tako demonski kao ovaj kontrast između spoljašnje trezvenosti i duševnog pijanstva, prostornog siromaštva i raskoši srca. U rakidžinicama pijani ljudi oibjavljuju povratak trećeg carstva, njegov svetac Aljoša priča najdublju legendu, dok mu jedna bludnica sjedi na krilu, u bordelima i k,o ckarnicama procvjetavaju proklamacije i apostolati valjanosti, i najuzvišenija scena Raskoljnikova, gdje ubica pada na ko,l jena i pokJ.anja se pred patnjom cijelog _čovječanstva, odigrava se u ćumezu jedne bludnice kod mutavog krojača Kapernaumova. Kao jedna neprekidna promjenljiva struja, hladna ili v,rela, vrela ili hladna, ali nikad mlaka, sasvim tt duhu apokalipse, protiče njegova strast kroz život. U jednoj frenetičnosti od ·k ontrasta postavlja ovdje pjesnik uzvišeno s banalnim upravo lice u lice, iz nemira u nemir baca nadražena osjećanja. Nikada ne dospijevamo zato u romanima Dostojev.skog do počinka, nikada do blage muzikalne ritmike čitanja, nikad on ne dopušta da ispustimo mirno dah, uvijek se tržemo kao pod elekkičnim udarima uznemireni, sve vreliji, sve v,i še zapa,l jeni, nemirniji, radoznaliji pri svakoj novoj strani. Dokle god smo u njegovoj pjesničkoj moći, dotle smo mu i sami slični. Kao u samom sebi, vječitom dualisti, čovjeku na drvenom krstu podvojednosti, kao u svojim licima, razbija Dostojevski takođe i čitaocu jedinstvo osjećanja. To je vječita osobitost njegova prikazivanja, i bilo bi poniženje nazvati Je zanatlijskom riječi »tehnika«, jer ova umjetnost dolazi pravo iz ličnosti Dostojevskog, iz vatrene 117

l

=

- ·- .....

~

- -

prapočetne podvojenosti njegova osjećanja. Njegov svijet je očigledna istina i tajna, u isto vrijeme vidovito spoznanje stvarnosti, znanja i mađije. Najneshvatljjvije izgleda

razumljivo, i najnerazumljivije neshvatljivo: i ako se nagnu problemi već preko krajnje granice mogućnosti, ipak ne propadnu nikad u bezoblično. Nečuvenom snagom pripijaju se čvrsto vizionarski realne jedinke, njegove figure, za zemaljsko, nikada se ne okliznu naniže u tamu. Koga Dostojevski opisuje, njegovo biće mu je pmnato vizionarski iznutra sve do krajnjeg haosa njegovog nervnog spleta, on ga dodiruje do u morsko dno njegovih nova, grozničavo saosjeća njegovu strast, prožima njegovo pijanstvo, nikada ni jedan dah duševne supstance nije mu umakao, ni jednu misao nije preskočio. Beočug po beočug lanca kuje se za zarobljene u umjetnosti. Nema kod njega psiholoških zabuna ili zamršenosti koje ne bi prosvijetlio njegov vizionarski intelekt, njegova vidovita logika. Nigdje ni na jednom mjestu :nije bio nevjeran, nigdie se nije ogriješio o unutarnju istinu. Kakve su tu podignute umjetničke građevine duha i vizije, nepregledne i nerazorive! Dijalektička borba Porfiriia Petrovića sa Raskoljnikovom, arhitektura zločina. logički lavirint Karamazovih, to je duhovna arhitektura kojoj nema ravne, nepogrešna kao matematika, a ip2k opojna kao muzika. Ove tvorevine sje-· dinjuju najviše snage duha sa vidovitim u duši u jednu novu istinu dublju od one koju je čovječanstvo prije nje poznavalo. Pa ipak - na pitanje se mora odgovoriti - zašto djeluje na nas uprkos ovakve demonske savršenosti istine djelo Dostojevskog, ,ovo od svih djela najvećma zemaljsko, opet vanzemaljski. kao svijet doduše, ali ipa'k kao svijet pokraj ili iznad našeg, samo ne kao naš svijet? Zašto stojimo unutra s najdubljim osjećanjem, a ipak nam je nekako čudno? Zašto gori u svima njegovim romanima kao neka vještačka svjetlost i zašto je prositor u njima kao iz halucinacija i snova? Zašto osjećamo ovog krajnjeg re-::alistu uviiek više kao mjesečara nego kao prikazivača stvarnosti? Zašto uprkos sve vatrenosti nije ipak u njima plodna toplota sunca. već nekakva bolna, krvava, polarna svjetlost koja zasjenjuje, zašto ne osjećamo ovo najistaknutije pretstavljanje života, koje je ikada bilo dato, ipak nekako kao sami život? Kao naš sopstveni život? I 18

,.

-

Pokušaću da odgovorim. Najviša mjera poređenja za Dostojevskog nije mala, sa najuzvišenijim, najneprolaznijim u svjetskoj literaturi on se može mjeriti. Za mene tragedija Karamazovih nije manja od zapleta »Orestija«, Omirove epike, uzvišene konture Geteovog djela. Sva ova )Mladić«. Da li u ljeto, proljeće, jesen? Možda je negdje kazano. Ali čovjek to ne osjeća. Ne udiše, ne kuša, ne opaža, ne doživljuje. Ona se sva odigravaju samo negdje

•

/19

u tami srca, ko;u munje spoznanja strahovito obasjavaju. u bezvazdušnom praznom prostoru mozga, bez zvijezda i cvijeća, bez tišine i ćutanja. Velikovaroški dim zamračuje nebo njihove duše. Nedostaju im tačke odmora, oslobođa­ vanja od čovječanskog, ona naspokojnija odmaranja koja su ono što je najbolje u čovjeku, kada okrene pogled od sebe sama i svojih patnji prema svijetu bez osjećanja i bez strasti. To su tamne strane njegovih knjiga: kao ispred nekog sivog zida od bijede i tame podižu se njegove ličnosti, one ne stoje slobodne i jasne u jednom stvarnom svijetu, nego u goloj beskonačnosti 1 osjećanja. Njegova sfera je duševni svijet a ne priroda, njegov svijet je samo čovje­ čanstvo.

Ali i samo njegovo čovječanstvo, ma koliko da je istinit svaki pojedinac, ma koliko da je nepogrešan njihov logični ,o rganizam, i ono je u svojoj ukupnosti \l izvjesnom smislu nestvarna: nešto od lica iz snova njih ~e drži, i njihov korak kreće se u besprostornom kao korak sjenki. Time se ne bi reklo da su ona negdje istinita. Naprotiv: ona su i suviše istinita. Jer psihologija Dostojevskog je bez mane, ali njegovi ljudi nisu plastični već uzvišeno gledani i skroz ,osjećani, jer su stvoreni jedino iz duš a ne iz tjelesnosti. Mi znamo ljude Dostojevskog samo kao pretvoreno i preobraženo osjećanje, bića od nerava i duše, kod kojih se skoro zaboravlja da im krv teče kroz tijelo. kad ih ne možemo u neku ruku fizički dodirnuti. Od dvadeset hiljada strana njegova djela ni na jednoj nije opisana da neko od njegovih ljudi sjedi, da jede, da p'je, uvijek samo osjećaju, govore ili se bore. Oni ne spa aju (to je izgleda zbog toga što vidovita sanjaju) ne odmjeravaju se,.,IDdjek sn 11 gro,mi,gi, 1 iwijek. ra.zwWjaju. Nikada nisu vegetalni, biljni, životinjski tupi, uvijek budni. I}udn;, i čak previše budni. Uvijek u superlativu svoga bića. Svi imaju duševnu preglednost Dostojevskog, svi su vidovnjaci, telepate, !lalucinanti, svi pitijski ljudi, i svi natopljeni do krajnje dubine svoga bića psihološkim znanjem. U običnom, u banalnom živo,tu - sjetimo se samo većina ljudi stoje u sukobu između sebe ili sa sudbinom jedino stoga što se ne razumiju, što imaju samo jedan zemaljski razum. Šekspir, drugi veliki psiholog čovječanstva, i~građuje polovinu vojih tragedija na ovom urođenom neznanju, na ovom temelju od tame koji leži između čovjeka i čudno

120

1

čovjeka kao kob, kao kamen spoticanja. Kralj Lir ne vjeruje svojoj kćeri, jer i ne naslućuje njenu plemenitost, veličinu ljubavi koja se ovdje skriva iza stidljivosti. Otelo opet uzima Jaga za došaptača, Cezar voli Bruta, svoga ubicu, svi su podlegli pravoj suštini zemaljskog svijeta, obmani. Kod Šekspira je kao u realnom životu nesporazum, zemaljska nedovoljn9st, osvjedočena tragična snaga, izvor sviju konflikata. Ali Dostojevskog ljudi, ovi sveznalci, ne znaju za krivo razumijevanje. Svalki proročki unaprijed prozire drugog, oni se razumiju potpuno do krajnjih dubina, otimaju jedan drugom riječ iz usta prije no što je izgovorena, a misli isisavaju još iz maternjeg tijela osjećaja. Oni naslućuju, predosjećaju sve unaprijed, nikad se ne razgovaraju, svaka pojedina duša obuhvata u tajanstvenom naslućivanju smisao one druge. Nesvijesno, potsvjesno kod njih je i suviše razvijeno, svi su proroci, svi vidovnjaci i vizionari, preopterećeni od Dostojevskog njegovim . sopstvenim mističnim prodiranjem bića i znanja. Izabraću {J,edan primjer da Mh bio jasniji. Nastasju Filipovnu ubio Je Rogožin. Ona zna od prvog dana da će je on ubiti, čim ga je ugledala, zna to i u onom času kada mu je pripala, zato bježi ispred njega jer t:o zna, i natrag se vraća, jer to od nje zahtijeva njena rođena sudbina. Ona zna šta više mjesecima unaprijed nož koji će joj grudi probosti. I Rogožin to zna, i on takođe zna nož, Miškin isto tako. Njegove usne drhte kad jednom u razgovoru vidi da se Rogožin slučajno igra ovim nožem. I ~ js+i n,aGieĐ: p'f'lil.ilrnm ubistva Fedora Karamazova svim · e oznato ono što · e ' sazna 1. arac pada na koljena jer naslućuje z:tocrrr; 1})01srriijevalo Raki.itgu.uniie...J>ve znake da protu;•fitači. AlJosa CJehva svoga oca u rame kada se s n11m ·~dra_vi?.t~a rastanku, _1 nčgovoyos~ećanje z~a ?a g ~ · -nece VldJeh. Ivan odlazi u ermasn e da ne b1 b10 sv edol< z , v o mer a ov kaže mu to smJeseći se una• ptij ed. Svi, svi to zna' u i dan i čas i m ·esto omob.T ·e-an-epreop erećenosti proročkim saznanjem, koje je ne. VJerova no u svojoj mnogos ranosti. v1 su proroci, poznavaoci, sveznalci. -4 I i'.Naj~ up-et'1.lpoznajemo u psihologiji onu dvostruku formu svake istine za umjetnika. Mada Dostojevski poznaje čovjeka dublje nego iko prije njega ipak je prema njemu Šekspir nadmoćniji kao poznavalac čovječanstva. On

121

I,

je poznao ono što je pomiješano u životu, i postavljao je obično i ravnodušno pored grandioznog, gdje je Dostojevski svakog pojedinca uzdigao u beskrajnost. šekspir je poznao svijet u tijelu, Dostojevski u duhu. Njegov svijet je možda savršenija halucinacija svijeta, dublji proročan­ ski san duše, san koji još stvarnost natkriljuJe: ali realizam koji doseže preko sebe sama gore u fantastično. Dostojevski iznad realizma, prekoračivši sve granice, nije opisivao stvarnost: on je nju uzdigao napolje iznad sebe sama. Iznutra dakle, samo iz duše podignut je u umjetnosti ovde svijet, iznutra povezan, iznutra spojen. Ova vrsta umjetnosti, najdublja i najčovječnija, nema primjera u literaturi, niti u Rusiji, niti ma gdje u svijetu. Ovo djelo ima samo daljnu braću. Na grčke tragičare opominje ponekad grč i bijeda, ova prekomjernost patnje u ljudima, koji se savijaju pod nadmoćnom šakom sudbine, na Mikelanđela ponekad po mističnoj kamenoj, beznadnoj tuzi duše. Ali kroz vremena pravi brat Dostojevskog je Rembrant. Obojica su iz jednog života tegobe, oskudice, prezrenja izbačeni iz zemaljskog svijeta, nagnani bičem od pandura novca dole u najdublji ponor čovječijeg bića. Oba znaju za stvaralački smi'sao kontrasta, za vječitu borbu tame i svjetla, i znaju da ni jedna ljepota nije dublja od svijetle Jjepote duše koja se
ARHITEKTURA I STRAST ,.Que celui aime pPu, q1Ji oime la me& ,rel"

La Bnetie

»Sve goniš do u strast«. Riječi Nastasje Filipovne poposred duše sve ljude Dostojevskog i pogađaju prije svega i samog Dostojevskog. Samo strasno može ovaj silni duh da pristupi fenomenima života i zato najstrasnije svojoj najstrasnijoj ljubavi: umjetnosti. Razumije se da stvaralački proces, umjetnička težnja, ~od njega ne umiruie, ne sređuie pri izgrađivanju, nije hladno, računski arhitektonska. Dostojevski 'Piše u gr9znici, kao što misli u groznici, živi u groznici. Pod rukom koja pušta riječi da jure po hartiji u malim tečnim bisernim niskama (on ima nervozan, užurban rukopis sviju zagrijanih ljudi) bije puls udvostručenim udarima, njegovi nervi tržu se u grču. Stvaran ie je za njep-a ekstaza, patnja, ushićenje i zdrobliavanie, jedna do bola pojačana pohotljivost, jedan do pohotljivosti pojačani bol, vječiti grč, uvijek obnovljeni vulkanski izliv njegove premoćne prirode. l,,Kroz suze« piše dvadesetpetogodišnji mladić svoje prvo djelo »Bijedne ljude«. i od toga doba svaki rad ;e kriza, bolest. ), Radim nervozan. u patnji i brigama. Kad s naprezanjem radim, postajem fizički bolesnik«. I stvarno, epilepsija. njegova mistična bolest, prodire svojim grozničavim, zapaljivim ritmom. svojim tamnim, potmulim preprekama do u najfinije vibracije njegova diela. Ali uvijek stvara Dostojevski cjelokupnim svojim bićem u histeričnom bijesu. Čak i najmanje, naizgled najravnodušnije partije njegova djela, kao novinarski članci, topljPni su i liveni na užarenom ognjištu njegove strasti. On nikad ne stvara čisto odvojenim, sfobodno aktivnim djelom svoje stvaralačke snage, u neku ruku iz samog pera, iz savršene lakoće tehnike. već uvijek stisne u događaj svu svoju fizičku razdražljivost, trpeći u svojim licima i sam i zajedno s njima do posljednjeg nerva života. Sva njegova djela su izbila pod jednim strahovitim atmosferskim pritiskom, gotovo u eksploziji razbješnjelih gromova. Dostojevski ne može da stvara bez unutarnjeg sudjelovanja, i za njega važe poznate riječi o Stendalu: »Lorsqu'il n'avait pas gađaju

123

d'emotion, il etait sans esprit.« Kada Dostojevski nije bio strastan, nije bio pjesnik. Ali strast u umjetnosti je isto tako razoran element, kao što je stvarala,čki. Strast stvara samo haos snaga kojim tek jasan duh daje vječite forme. Svalkoj umjetnosti potreban je nemir kao potstrek na stvaranje, ili ne manje i apsolutni, promišJljeni mir odmjeravanja radi potpunog savršenstva. Moćni duh Dostojevskog, dijamantski prodoran prema stvarnosti, vrlo do·b ro zna za mramornu, tučanu hladnoću koja veliko umjetničko djelo zahvata. On voli, •obožava veliku arhitekfuru, crta sliku svijeta divnih razmjera, uzvišena reda. Ali uvijek nanovo plavi temelje strastveni osjećaj. Podvojenost koja vječite postoji između srca i duha, djeluje takođe i u djelu i zove se ovdje kontrast od arhitek.ture i strasti. Uzalud traži Dostojevski kao umjetnik da stvara objektivno da ostane izvan svega, samo da priča i uređuje, da bude epičar, izvjestilac o događajima, analitičar osjećanja. Neodoljive ga grabi njegova strast i gura u patnju i sapatnju uvijek natrag u sopstveni svijet. Uvijek ima nečeg od haosa početka čak i u savršenim djelima Dostojevskog, nikada nije postignuta harmonija (»Ja mrzim harmoniju «, tako uzvikuje !van Karamazov, odajući svoje najtajnije misli). Takođe između forme i volje nema mira, nema poravnanja već o vječita podvojenosti njegova bića, koja kroz sve forme prodire od hladne kore do ncljusijanijeg jezgra! - jedna neprekidna borba između spolja•š nosti i unutrašnjosti. Vječiti dualizam njegova bića pretstavlja u epskom dijelu borbu između arhitekture i strasti. Nikada Dostojevski ne postiže u svojim romanima ono što se stručnjački naziva »epsko izlaganje«, ne dospijeva do one velike tajne da žive događaje savlada u mirnom opisivanju, što od Omira do Gotfrida Kelera i Tolstoja prelazi u nasljedstvo u jednom beskonačnom nizu od majstora do majstora. On strasno formira svoj svijet, i samo strasno, samo uzbuđeno, može se u njemu uživati. Nigdje se ne pojavljuje u ntegovim knjigama ono tiho, ritmičko uspavljujuće osjećanje ugodnosti, nikad se čovjek ne osjeća siguran i izvan događaja, u neku ruku na sigurnoj obali gledajući kao posmatrač komešanje i udaranje o obalu ustalasanog mora. Uvijek smo kod njega unutra zariveni, zapleteni u tragediju. Kao bolest preživ124

ljujemo u krvi krizu njegovih ljudi, kao upala gore problemi u izbičevanom osjećanju. Sa svima našim čulim;i potapa nas u vatrenu atmosferu, gura nas na ivicu propasti duše, gdje .stojimo zadihani, sa osjećanjem nesvjestice, isprekidana daha. I tek kada naši otkucaji srca jure kao njegovi, kada smo i sami podlegli demonskoj strasti, tek tada pripada njegovo djelo sasvim nama, i mi pripadamo sasvim njemu. Dostojevski upravo traži samo ljude napregnute u naponu, koji bi saosjećali u njegovoj epici, isto kao što bira svoje junake. Mušterije knjiga na pozajmicu, komotna tumarala čitanja, šetači po buržoaskim stazama utrvenih problema moraju se njega odreći i on njih. Samo vatren čovjek, strasno zapaljen, koji gori u osjećanju, spada u njegovu pravu sferu. Ništa se ne da poreći, sakriti ,ili uljepšati: odnos Dostojevskog prema čitaocu nije ni prijateljski ni prijatan, već jedan. razdor pun opasnih, svirepih, pohotljivih instikata. To je strasna veza kao između čovjeka i žene, ne kao kod drugih pjesnika odnos prijateljstva i povjerenja. Dikens i!i Gotfrid Keler, njegovi savremenici, vode čita­ oca u svoj svijet sa umiljatim nepovjerenjem, muzikalnim primamljivanjem, oni ćaskaju s njim prijateljski ulazeći u događaj, draže samo radoznalost, maštu, ali ne kao Dostojevski cijelo uskiptalo srce. On, strasnik, hoće da na,; ima cijele, ne samo našu radoznalost, naše interesovanje. on ište cijelu našu dušu, čak i našu tjelesnost. Najprije puni elektricitetom unutrašniu atmosferu, prefinjeno pojačava našu razdražljivost. Nastupa neka vrsta hipnoze. gubljenja volje u njegovoj strasnoj volji: kao nejasnim mrmljanjem onog što priziva duhove on beskrajno i besmislena okružuje um dugim razgovorima, draži na saučesništvo tajnom i nagovještajima duboko unutra. On ne dopušta da se prerano žrtvujemo. nego rasteže pohotljivim znanjem muku pripremanja, nemir počinje da se kuva najednom. ali on uvijek odgađa pogled u događaJ isturajući nove figure, razvijajući nove slike. Znalački, pohotljivi erotičar zadržava svoju, zadržava našu predanost đavolskom snagom volje i ,t ime povećava unutarnji pritisak, razdraženost atmosfere do u beskraj. Sudbonosno osjećamo nad sobom oblake tragičnosti (koliko vremena prođe u »Zločinu i kazni« dok se ne dozna da su sva ona besmislena duševna stanja pripreme za ubistvo koje ima

125

• da izvrši Raskoljnikov, a ipak osjeti se daleko ranije ova strahota u nervima!) na nebu duše sijeva jezovita slutnja. Ali čulna pohotljivost Dostojevskog opija se u prefinjenosti odlaganja, ona zabada iglom male nagovještaje u kožu osjećaja. Satanskim usporavanjem stavlja pred velike scene još mnoge strane mistične i demonske dosadnosti, sve dok u razdražljivom čovjeku (neko drugi ne osjeć a ništa od ovih stvari) ne izazove duhovnu groznicu, fizičku patnju. Takođe i osjećanje radosti u naponu goni ovaj fanatičar kontras,ta do u bol, i tek tada, kad u pregrijanom kotlu grudi osjećanje već kipi i zidovi hoće da popucaju , tada tek udari odjednom ma1jem po srcu, tada sijevne jedna od onih sekunada u kojoj kao munja sađe izbavljenje s neba njegova djela u dubinu našeg srca. Tek kad je napregnutost postala neizdržljiva, razdire Dostojevsk i. epsku tajnu i oslobađa rastrzano osjećanje u meki, nabujali, vlažni od suza osjećaj. ;- Tako neprijateljski, tako pohotljivo, tatko rafinirano strasno okružuje, obuhvata Dostojevski svoje čitaoce. On ih ne obara u dvoboju, već kao ubica koji satima i satima obigrava oko svoje žrtve, svakog onda probode iznenada oštrom sekundom u srce. Tako je strasitan u sopstvenom uzbuđenju da se čovjek dvoumi da li ga još smije nazvati epičarem. Njegova tehnika je eksplozivna: on ne dube put u svoje djelo malo po malo, lopatu po lopatu, već iznutra u polje sa snagom zbijenom u najmanju formu prolama svijet i grudi koje se izbavljaju. Sasvim podzemno je nje,.,. govo pripremanj , to _ie gotovo zavjera, munjevito iznenaaenje za čitao . Nikad se ne zna, premda se osjeća, da se i e u susret jednoj katastrofi, ne zna se u kojim ljudima je prokopao hodnike s minama, s koje strane, u koji čas nailazi strahovita eksplozija . . Od svakog pojedinca vodi okno u središte događaja, svaki pojedinac je napunjen zapaljivom ma,terijom strasti. AH ko pali fitilj (naprimjer ko od mnogih, koji su svi iznutra zatrovani mišlju, ubija Fedora Karamazova) to je s jednom nečuvenom vještinom skriveno sve do posljednjeg trenutka, jer Dostojevski, koji daje da se nasluti sve, ne odaje ništa ,od svoje tajne. Samo se uvijek osjeća sudbina kako kao krtica rije pod površinom života, osjeća se kako se podmeće mina baš pod naše srce, tkako se gubi i troši u beskonačnoj napregnutosti sve-

l

126

do malih sekunada koje kao munja paraju tešku atmosferu. I ,za ove male sekunde, za nečuvenu koncentraciju stanja, potrebna je epičaru Dostojevskom do sada neznana silina i širina izlaganja. Samo jedna monumentalna umjetnost može dostići jedan takav intenzitet, jednu takvu koncentraciju, samo umjetnost praiskonske veličine i mitskog zamaha. Ovdje širina nije nagvaždanje nego arhitektura : kao što su za, vrhove piramida potrebni džinovski temelji, tako su nužne za šiljate vrhunce kod Dostojevskog silne dimenzije njegovih romana. I zbilja ovi romani teku kao Volga, Dnjepar, velike rijeke njegove domovine. Nešto slično rijeci svojstveno je njima svima, talasajući se tiho valjaju ogromne količine života. Na njihovim hiljadama i hiljadama strana odnose katkad, prelazeći obalu umjetničkog stvaranja, mnogo političkog šljunka i polemičkog kamenja. Ponekad, gdje inspiracija popusti, imaju. širokih pjeskovitih mjesta. Već se čini da presušuju. Usporenim tokom krivudaju s mukom dalje kroz okuke i vijuge događaji, satima bujica zapinje za pješčane sprudove razgovora, sve dok opet ne nađe sopstvenu dubinu i zamah svoje strasti. Ali tada u blizini mora, beskonačnosti, dolaze najednom ona besprimjerna mjesta brzaka gdje se široko pričanje sužava u maticu, strane gotovo lete, tempo čovje­ ka zastrašuje, dograbljena duša juri kao strijela u ponor osjećanja. Već se osjeća blisko dubina, već grmi vodopad nedaleko, cijela širdka teška masa na jedan mah je promijenjena u zapjenušanu brzinu, i kao što struja pričanja, gotovo magnetski od vodopada privlačena, u katarzis uskipti, tako i sami hujimo nehotice brže kroz ove strane i padamo naglo u ponor događaja, gotovo razdruzganih osjećanja.

I ovo osjećanje, u kome je ogromna suma života u jednoj jedinoj cifri izražena, ovo ,osjećanje najjače koncentracije, prepuno pažnje i vrtoglavice u isti mah, koje on sam jednom naziva »osjećanje koje čovjek ima s vrha kule« - božanstvena bezumnost, da se čovjek nagne nad sopstvenom dubinom i da uživa u predosjećanju blaženstvo smrtnoga pada - ovo· krajnje osjećanje, u kome se pored cijelog života još i smrt osjeća, to je ta:kođe uvijek i nedogledni vrh velike stjenovite piramide Dostojev kog.

117

Svi romani su napisani možda samo radi ovih trenutaka bijelo-usijanog osjećanja. Dvadeset ili trideset ovakvih grandioznih mjesta stvorio je Dostojevski, i sva su od takve neuporedive žestine strasne sažetosti, da ne samo pri prvom čitanju, kad prepadnu čovjeka gotovo nenaoružana, nego još pri četvrtom ili petom ponavljanju prolaze kroz srce kao plamenovi. Uvijek su u tome trenutku nenadano sakupljeni svi ljudi cijele knjige u jednoj sobi, uvijek u krajnjem intenzitetu sopstvene volje. Sve ulice, sve rijeke, sve snage čarobno se stiču i rasturaju u jednom jedinom gestu, jednom jedinom pokretu , jednoj jedinoj riječi. Potsjećam samo na scenu u »Zlim dusima « gdje šamar Satova sa svojim »suhim praskom« razdire paučinu tajne, kako u »Idiotu « Nastasja Filipovna baca u vatru sto hiljada rubalja, ili na scene priznanja u » Zločinu i kazm « i »Braći Karamazov «. U ovim najuzvišenijim, već ne više materijalnim, u ovim .sasvim elementarnim momentima njegove umjetnosti potpuno se sjedinjuju arhitektura i strast. Samo u ekstazi Dostojevski je jedinstveni ·čovjek. samo u ovim kratkim trenucima .savršeni umjetnik. AH ove scene su čisto umjetnički uzev jedan triumf umjetnosti nad čovjekom, triumf kome nema ravna, jer tek ponovo čitajući opažamo s kakvim genijalnim proračunom su izyedena sva uzdizanja do ovog vrhunca, s kakvim se znalačkim rasporedom ovdje čarobno dopunjuju ljudi i prilike, ka-ko se ogromna jednačina, zamršena i s hiljad11 članova, najednom rješava i svodi na najmanji broj, posljednju. potpunu jedinicu ,osjećanja: ekstazu. To je velika umjetnička tajna Dostojevskog, da sve svoje romane izgradi do takvih vrhova u kojima se sabira cijela električn'Sl atmosfera osjećanja i koji s nepogrešnom sigurnošću dočekuju gromove sudbine. Mora li se još naročito ukazati na izvor ove jedinstvene umjetničke forme koju prije Dostojevskog niko nije imao i neće je možda imati ni jedan umjetnik u isto; mjeri? Mora li se reći da ovo pribiran;e sveukupne životne ~nage u jedinstvenu sekundu nije ništa drugo do u umjetr:ost promijenjene, padavičarske forme njegovog sopstvenog života. njegove demonske bolesti? Nikada patnja jednog umjetnika nije bila plodnija od ovog umjetničkog preobražaja epilepsije, jer nikada se nije prije Dostojevskog u umjetnosti slična koncentracija životnog osjećanja 128

.sabila u manju mjeru od prostora i vremena. On, koji je stajao na Semenovskom trgu i, sklopljenih očiju, za dva minuta još jednom proživio sav svoj raniji život, koji pri svakom epileptičkom napadu, u sekundi između teturave vrtoglavice i teškog pada sa stolice na pod, Luta svjetovima, samo je on mogao doprijeti do ove umjetnosti, da smjesti u orahovu ljusku od vremena čitav kozmos od događaja. Samo on može tako demonski da nagna u stvarnost ono što je nevjerovatno u takvih eksplozivnih sekundi, da mi jedva uočimo ovu sposobnost savlađivanja prostora i vremena. Njegova djela su pravo čudo koncentracije. Potsjećam samo na jedan primjer: pročitamo prvu knjigu »Idiota« koja obuhvata preko pet stotina strana. Podigla se vreva od sudbine, proletio haos duše, oživjeli iznutra mnogobrojni ljudi. S njima smo ulice prokrstarili, po kućama sjedjeli, i najednom, slučajnim prisjećanjem, otkrivamo da se cijelo ogromno mnoštvo događaja dogodilo u toku od jedva dvanaest časova, od jutra do ponoći. Isto tako je zbijen fantastični svijet Karamazovih samo u nekoliko dana, svijet Raskoljnikova u nedjelju dana - remek-djela zbijenosti, kakva još nikad nije postigao jedan epičar, a jedva i život samo u najrjeđim trenucima. Jedino možda antička tragedija »Edipa«, koja u kratkom razmaku od podne do u veče zbija jedan cio život i živo~ r~ijih generadja, zna za ovaj bijesni pad s visine u dubinu, i polet iz dubine u visinu, ove nemilosrdne muke sudbine, ali i onu snagu duševne bure koja prečišćuje: Ova umjetnost ne da se porediti ni sa jednim epskim djelom, i zato Dostojevski djeluje uvijek u svojim velikim trenucima kao tragičar, njegovi romani gotovo kao uvijene, pretvorene drame; najzad »Braća Karamazovi« imaju sušti duh grčkih tragedija, sušto tijelo Šekspira. Nag stoji u njima, malen i bez odbrane, džinovski čovjek pod tragičnim nebom sudbine. I čudnovato, u ovim strasnim trenucima survavanja gubi najednom roman Dostojevskog takođe svoj pripovjedni karakter. Tanka, epska kora stopi se i ispari od jare osjećanja; ne ostane ništa osim preblijedjeli bijelousijani dijalog. Yelike_sceae-- u --romafflffla· Dostojcvskog su čisti dramatični dijalozi. Mogu se na binu presaditi, a đrsenijedna riječ niti doda niti izostavi, tako je svaka pojedina figura čvrsto istesana, tako se u dramatičnoj se129

kundi zbija u njima široka, nabujala sadržina velikih romana. Tragični osjećaj u Dostojevskom, koji uvijek prodire u presudnom trenutku, u najsnažnijoj napregnutosti, pri munjevitom pražnjenju, pretvara u ovim vrhuncima vo epsko umjetničko djelo potpuno u dramatično. oliko ove scene sadrže dramatične, čak teatralne snage primijetili su najprije, razumije se, brzopletni liferanti pozorišnih komada i bulevarski dramatičari, mnogo rani.je prije filologa, i brzo izdjeljali nekoliko nespretnih pozorišnih komada iz »Zločina i kazne«, »Idiota«, »Brtaće Karamazov«. Ali ovdje se pokazalo kako žalosno propadaju ovakvi pokušaji, kada se obuhvate figure Dos~-eg-spolja pomQĆ.u....njihove tjelesnosti i sudbine, fada se izvuku iz njihove sfere duševnog svijeta i rastave pd burne atmosfere ritmične razdražljivosti. Ove figure ljeluju dramski kao oguljena stabla, go.Ja i bez žiV'ota, .1 ~oređenju s njihovim životnim, govorljivim, šumski goostasnim izgledom, koji nebo dodiruje, a ipak svaka ima ~orijen sa hiljadu tajnih živčanih niti u epskoj zemlji. ~jihov splet žila prostran i razgranat na stotine strana rpe svoju najJaču stvaralačku snagu iz tame, nagovještaja, slutnje. i Psihologija Dostojevskog nije za oštru električnu svjetlost, ona se potsmijeva onima koji je »preudešavaju« i uprošćuju. ~er u ovom epskom doniern svijetu ima tajanstvenih psihičkih kontakta, donjih strujanja. i niansiranja. Ne iz vidnih gestova, već iz hiljada i. hiljada pojedinih nagovještaja stvara se i fo:rmira kod njega jedno lice, ništa paučinastije ne zna literatura od ove duševne mreže. Da bismo jednom osjetili prodornost ovih donjih struja pričanja koja teku kroz tkivo, gotovo ispod kože, pokušajmo radi probe da čitamo neki roman Dostojevskog u jednom skraćenom francuskom izdanju. Ne fali naizgled ništa u njemu: film događaja odmotava se brže, figure izgledaju čak okretnije, dovršenije, strasnije. Ali su ipak nekako osiromašile. Njihovoj duši nedostaje onaj divotni sjaj duge, njihovoj atmosferi onaj elektricitet pun varnica, koju tek pražnjenje stvara tako plodnom i tako blagotvornom. Nešto je negdje razrušeno, što se ne da opet zamijeniti, čarobni krug je skrhan. I upravo iz ovih pokušaja za skraćivanjem i dramatisanjem saznajemo smisao širine kod Dostojevskog, nužnost njegove prividne opširnosti. Jer manji, površni, prigodni nagovještaji, koji 130

izgledaju sasvim slučajni i suvišni, nalaze odgovor stotine i stotine strana docnije. Ispod površine pričanja izukrštani su sprovodnici skrivenih kontakta koji nose dalje vijesti, izmjenjuju tajanstvene reflekse. Ima kod njega duševnog šifrovanja, sasvim sićušnih fizičkih i psihičkih znakova čiji smisao postaje jasan tek pri drugom, pri trećem čitanju. Nijedan epičar nema jedan, u neku ruku, toliko nervima prožet sistem pripovijedanja, jedan tako podzemni metež zbivanja pod kosturom događaja, pod kožom razgovora. Pa ipak jedva se to može nazvati sistem~ jedino se da porediti ovaj psihološki proces sa prividnom samovoljom, a ipak tajanstvenim poretkom čovjekovim. Dok drugi epski umjetnici, naročito Gete, čini se više podražavaju prirodu nego čovjeka i pružaju nam događaj organski kao biljku, slikovito kao predio, dotle jedan roman Dostojevskog preživljujemo kao susret sa nekim neobično dubokim i strasnim čovjekom. Umjetničko djelo Dostojevskog je prazemaljsko pri svoj vječitosti, jedno podvojena, znalačka, razdraženo, strasno, nervno biće, uvijek uzavrela tijelo i mozak, nikada tučani metal, čisti. uglačani element. Ono se ne da proračunati ni izmjeriti, kao, ni duša, u granicama svoje tjelesnosti, neuporedivo je· po obJiku umjetnosti. Neuporedivo: divlje11je njegovoj umjetnosti, njegovoj duševnoj maestriji je izvan svake mjere, i ukoliko se dublje ponire u njegovo djelo utoliko nam izgleda nevjerovatnija i silnija njegova veličina. Tim se ne želi nikako, reći, da su svi ovi romani savršena umjetnička djela, onL su to čak mnogo manje nego poneka sirotija djela koja povlače uže krugove i zadovoljavaju se onim što je prostije i prirodnije. Ovaj čovjek bez mjere može da dopre do onog što je vječno, ali ne i da ga, kopira. Mnogo njihove nečuvene arhitekture ,poplavila je strast, neke herojske zamisili porušilo nestrpljenje. Ali ovo nestrpljenje vodi nas natrag .iz tragedije njegove umj'etnosti u tragediju njegova života. Jer zbog spoljašne sudbine, a ne iz unutrašnje brzopletosti, kao li Ba-lzak, b1o je od života gonjen na žurbu i suviše salijetan da bi mogao savršeno stvarati djela. Ne treba zaboraviti kako su ova djela ponikla. Uvijek je bio prodat već cio roman dok je Dostojevski pisao još „rvo poglavlje, svaki rad hajka iz predujma u novi predujam. »Kao staro poštansko kljuse« ra131

deći, u bjekstvu kroz svijet, nedostaje mu ponekad vremena i mira da prođe posljednjom turpijom, i on to i sam zna, najveći znalac, i osjeća to kao krivicu! »Kad biste mogli samo vidJeti u kakvom stanju radim. Zahtijevate od mene čista remek djela, a natjeran sam na žurbu u najljućoj, najbjednijoj oskudici«, piše na to ogorčen. On proklinje Tolstoja i Turgenjeva, kojima inače ni na čemu ne zavidi-, što mogu, sjedeći ugodno na svojim dobrima, da zaokružuju i dotjeruju svoje radove. On lično ne boji se siromaštva, ali umjetnik, unižen do proletera rada, bjesni protiv »plemićske literature« iz neobuzdane čežnje umjetnika da stvara jednom u miru, u usavršavanju. On zna za svaki nedostatak u svojim djelima, njemu je poznato da napetost popušta poslije svakog epileptičnog napada. da se zategnuti omot umjetničkog djela gotovo istanji i propušta i ono što je ravnodušno. Cesto kad čita rukopise moraju prijatelji ili žena da mu skreću pažnju na grube zaboravnosti koje počini u onom pomračenju čula poslije napada. Ovaj proleter, ovaj nadničar posla, ovaj rob akontacija, koji je u najvećoj bijedi napisao tri gigantska romana jedan za drugim, u suštini je nqJprisebniji umjetnik. On fanatično voli zlatarski posao, filigran savršenstva. Još pod bičem oskudice reže i turpija satima na pojedinim stranama, dva puta uništava »Idiota«, mada mu žena gladuje i babica čeka da naplati dug. Beskrajna je njegova želja za savršenstvom, ali je takode i nevolja beskrajna. Opet se bore dvije najsilnije snage u njegovoj duši, spoljna i unutarnja sila. Kao što čovjek u njemu vječita žeđa za harmonijom i mirom, tako i umjetnik u njemu vječita žudi za savršenstvom. Ovdje kao i tamo on visi izderanih ruku na krstu svoje sudbine. Ni umjetnost, dakle, ni ona jedna jedina, nije izbavljenje raspetom na krst podvojenosti, ni ona koja je patnja, nemir, žurba i bjekstvo, nije domovina ovom čovje­ ku bez domovine. I strast, koja ga goni u stvaranje, protjeruje ga iz savršenstva napolje. I ovdje je tjeran iz savr„ šenstva u ono što nema završetka; sa svojim zalomljenim kulama, koje nisu do kraja sazidane (jer »Braća Karamazov« kao i »Zločin i 1lq1zna« obećavaju nam drugi, nikada nenapisani dio), strče njegove građevine od romana u nebu religije, u oblacima vječitih pitanja. Ne nazivajmo ih više romanima i ne mjerimo ih epskim mjerilom: oni

li

132

r davno nisu više literatura, već kao neki tajanstveni počeci, proročka pretskazivanja, preludija i proračanstvc1. jednog mita o novom čovjeku. Ma koliko silno da voli Dostojevski umjetnost, ona za njega nije krajnja svrha, i kao sve svoje uzvišene ruske slutnje i nju osjeća samo kao most vjeroispovjesti od ljudi k bogu. Sjetimo se samo: Gogolj odbacuje poslije »Mrtvih duša« literaturu i postaje mističar, tajanstveni vjesnik nove Rusije, Tolstoj proklinje, u šezdesetim godinama, svoju sopstvenu i tuđu i postaje evanđelist dobrote i pravičnosti, Gorki se odriče slave i postaje g,lasnik revolucije. Dostojevski nije napustio pero do posljednjeg časa, ali ono što stvara nije više· davno umjetničko djelo u zemaljsJcom, užem smislu, već evanđelje trećeg carstva, neki mit o novom ruskom svijetu, neko apokaliptičko pretskazivanje tamno i zagonetno. Umjetnost je bila ovom vječitom nezadovoljniku samo početak, a njeg_ov kraj bio je u beskraju. Ona mu je služila samo kao stepenice, a ne kao hram. U savršenstvu njegovih djela ima još nešto veće, što se ne izražava više u riječima, i baš zato što se ovo posljednje u njima samo naslućuje, što nije saliveno u prolaznu formu, ova djela su putevi u savršenstvo čovjeka i čovječanstva.

Cov JEK KOJI PRELAZI GRANICE ,.Zato što ne moieš da aa,•rii i, to te tini uliktm" Gete

I

I

Tragedija je kamena granica prošlosti oko sadašnjosti: ko u budućnost hoće, mora je prekoračiti. Jer priroda ne želi da se išta čuva u spoznavanju. Mada izgleda da potpomaže red, ipak ona voli samo onog koji ga ruši, radi novog reda. Ona uvijek sebi stvara u pojedinim ljudima pomoću prekomjernosti njihove sopstvene snage one konvikstadore koji iz poznatih zemalja duše odlaze na tamne okeane nepoznatog u nove zone srca, pove sfere duha. Bez ovih odvažnih ljudi koji pr~laze granice čovječanstvo bi bilo zarobljeno samo u sebi, i njegov razvoj bio bi jedno kruženje. Bez ovih velikih vjesnika, u kojima se ona gotovo sama unaprijed žuri, nijedna generacija ne bi bila vična svome putu. Bez ovih velikih sanjalica čovječanstvo /33

ne bi znalo za svoj najdublji smisao. Nisu spokojni istraživači, geografi domovine svijet prostranim načinili, već desperadosi, koji su odlazili preko nepoznatih okeana u novu Indij u: nisu psiholozi, naučnj aci ispitali modernu dušu u njenoj dubini, već ljudi bez mjere u pjesnicima, ljudi koji prelaze granice. Od ovih velikih ljudi koji su prešli granice u litera1uri Dostojevski je bio za naših dana najveći, i niko nije otkrio toliko novih zemalja duše koliko ovaj plahoviti, neumjereni čovjek, kome je prema njegovim sopstvenim riječima »bezmjerno i beskonačno bilo isto tako potrebno kao i sama zemlja«. Nigdje se nije zadržao, »svuda sam prekoračio granice«, tiše ponosito i optužujući se u jednom pismu, »svuda«. Nemoguće je skoro nabrojati sva njegova djela, lutanja po ledenom bilu misli, silaženja do najskrivenijih izvora nesvjesnog, penjanja, gotovo mjesečarska penjanja do vrtoglavih vrhova spoznanja sama sebe. Gdje put nije bio običan, pošao je njime, gdje je bio lavirint i haos, živio je najradije. Nikada ranije nije čovječanstvo poznalo tako duboko mehanizam i mistiku svoje duševne prirode; ono je postalo budnije i svjesnije u njegovom pogledu i u isto vrijem_e tajanstvenije i božanstvenije u njegovom osjećaju. Bez njega, čovjeka koji prelazi moćno .svaku mjeru, znalo bi čovječanstvo manje o svojoj rođe­ noj tajni, dalje nego ranije gledamo sa visine njegova djela u budućnost. Prva granica koju je Dostojevski probio, prva daljina koju nam je ukazao, bila je Rusija- On je otkrio svijetu .svoj narod, proširio naše evropsko saznanje, kao prvi dao nam da upoznamo dušu Rusa kao fragment, i kao skupocjeni fragment, duše svijeta. Prije njega znacila je Rusija za Evropu granica: prelaz u Aziju, mrlja na zemljopisnoj karti, komad prošlosti našeg sopstvenog varvarskog, preboljelog kulturnog djetinjstva. On prvi ukaza nam buduću .snagu u ovoj pustinji, počev od njega mi osjećamo Rusiju kao jednu mogućnost nove religioznosti, kao jednu riječ koja ima da padne u velikoj istoriji čovječanstva. On je tako obogatio srce svijeta sa jednim saznanjem sa jednim Dčekivanjem. Puškin (koji nam je teško pristupačan, jer njegov poetički medium gubi električnu snagu u svakom l)revodu) pokazao nam je samo rusku aristokratiju, Tolstoj opet prostog patrijarhalnog seljačkog čovjeka, prirodu sta-

134

1,'

ii li

rog odijeljenog, preživjelog svijeta. Tek nam on potpaljuje dušu objavljivanjem novih mogućnosti, tek on raspaljuje genija ovog novog naroda i čini da skoro zažudimo da ove blistave kapljice svjetskog djetinjstva i duševnog početka njegovo
fenomene duše, i zato prevalio beskrajne daljine nove zemlje duše. Jedna stara nauka završuje s njim posljednji list svoje 'knjige, Dostojevski počinj~ u 'Umjetnosti jednu novu psihailogiju. Nova psihologija: jer kao što nauka duše ima svoje metode, tako i umjetnost, koja najprije izgleda kroz vremena beskrajno jedinstvena, ima vječita nove zakone. I ovdje ima preokreta znanja, napredaka saznanja pomoću uvijek novih rješenja i determinisanja, i kao što otprilike hemija pomoću eksperimenata sve više smanjuje broj prvobitnih elemenata koji su izgledali nedjeljivi, i u prividno prostim još otkriva jedinjenja, tako rastavlja psihologija pomoću uvijek novih diferenciranja jedinicu osjećanja u jedan beskraj ,od nagona i protivnagona. Pored sve vidovite genijanosti nekolicine rijetkih ljudi ne smije se predvidjeti jedna granična linija između stare i nove psihologije. Od Omira pa nadalje do šeksnira postoji u stvari samo u jedno,j liniji psihologija. Covjek ;e formula, jedna osobina od kostiju i mesa; Odisej je lukav, Ahil hra1bar, Ajaks srdit, Nestor mudar ... Svaka odluka, svako djelo ovih liudi leži jasno i otvoreno u domašaju njihove· volje-. Ali još i Šekspir, pjesnik na granici stare i nove umjetnosti, crta svoje ljude tako da uviiek sve obuhvata jedna dominantna, otporna melodija njihova bića. Ali on je upravo i taj koji unaprijed ispošilje prvog čovjeka iz duševnog srednjeg vijeka u naš svijet novoga doba. U svome Hamletu stvara prvu problematičnu prirodu, praoca modernog heterogenog čovjeka. Oydje su prvi put u smislu nove psihologije prepreke slomile volju, prvi put je stavljena u samu dušu ogledalo samoposmat:i:anja, koje je izgradio radi sebe sama svjesni čovjek živeći dvostrukim životom, spolja i unutra u isti mah, misleći u djelanju i ostvarujući se u misli. Ovdje čovjek prvi put živi svojim životom kak,o ga mi osjećamo, osjeća kao što mi dana~nji ljudi osjećamo, doduše još u praskozorju svijesti: još je danski princ okružen rekvizitom sujevjernog svijeta, još djeluju čarobni napici i duhovi na njegov uznemireni razum, mjesto samo vjerovanje i slutnja. Pa ipak ovdje je već potpun ovaj ogromni događaj udvostručavanja osjećanja. OtJkriven je nov kontinent duše, budući istraživači imaju otvoren put. Romantični čovjek Bajronov, Geteov, Šelijev, Cajld Harold i Verter, osjećajući u vječitoj protiv136

\

•,. I,

nosti strasnu protivrječnost svoga života prema svakidašnjem svijetu, potpomažu svojim nemirom hemijsko rastvaranje osjećanja. Egzaktna nauka daje u međuvre­ menu još poneka dragocjena posebna saznanja. Tada dolazi Stendal. On zna već više od sviju ranijih o kristalnoj formaciji osjećanja, o mnogostranom značenju i preobražajnoj sposobnosti osjećaja. On naslućuje tajanstvenu borbu u grudima oko svake pojedine odluke. Ali duševna tromost njegova genija, olaka nemarnost njegova kairaktera nisu bile u stanju da osvijetle cijelu dinamiku nesvjesnog. Tek Dostojevski, veliki rušilac jedinstva, vječiti dualist, prodire u tajnu. On ili niko stvara savršenu analizu osjećanja. Kod Dostojevskog jedinstvo osjećanja je iskidano na gomilu, kao da je njegovim ljudima neka druga duša p.ačinjena nego svima ranijim. Najsmjelije duševne analize svih pjesnika prije njega izgledaju nekako površne pored njegovih diferenciranja, one· djeluju kao što bi mogao otprilike djel,o vati udžbenik elektrotehnike od prije trideset godina, u kome su naznačene upravo samo početne osnove, a ono što je danas od bitne stvarnosti nije čak ni naslućivano. Ništa u njegovoj duševnoj sferi nije prosto osjećanje, nedjeljiv ellement - sve je konglome-. rat, prelazna, prolazna, privremena forma . U beskonačnom izmjenjivanju i metežu osjećanje tetura i posrće na djelu, pomahnitalo mijenjanje volje i istine trese osjećaje bez reda. Uvijek miSilimo· da smo već prispjeli do krajnje pod-loge jedne odluke, jedne želje i ona uvijek ponovo znači opet dalje natrag u jednu drugu. Mržnja, ljubav, pohotljivost, sliabost, sujeta, oholost, vlastoljubivost, smjernost, častoljublje, svi nagoni su zamotani jedan u drugi u vječitom pretvaranju. Duša je jedna zbrka, sveti haQs u djelu Dostojevskog. Kod njega ima pijanica iz čežnje za čisto­ tom, zloičinaca iz žudnje za kajanjem, defloratora iz pol;to-vanja nevinosti, bogohulnika iz religi,ozne potrebe. Kad njegovi ljudi nešto traže, oni to čine isto tako u nadi da će biti odbijeni kao i da će im se ispuniti zahtjev. Njihov prkos, ako ga sasvim razgrnemo, nije ništa drugo do skriven stid, njihova ljubav zakržljala mržnja, njihova mržnja skrivena ljubav. Suprotnost oplođava suprotnost. Ima kod njega pohotljivaca iz žudnje za patnjom, i opet mučitelja sama sebe iz žudnje za radošću, u pomahnitalom kruženju 1

r,

137

:

'

okreće

se vrtlog njihovog htijenja. Oni u požudi okuse već slast, u slasti v,eć gađenje, u djeau okuse kajanje i u kajanju opeit, osjećaju unazad, djelo. Ima kod njih u neku ruku gornjih i donjih, mnogostrukih osjećanja. Djela njihovih ruku nisu i njihova srca, govor njihova srca nije opet njihovih usana, svako pojedino osjećanje je na taj način pocijepano, raznoliko, s mnogo značenja. Nikada se nije uspjelo kod Dostojevskog da se obuhvati jedno jedino osjećanje, da se u mrežu jezičnih po,j mova uhvati jedan jedini čovjek. Nazivaju Fedora Karamazov razvratnik: izgleda da je ovaj pojam za njega iscrpan, pa ipak, zar nije i Svidrigajlov jedan od tih i onaj bezimeni student u »Budućim « , a ipak: kakav svijet između njih i njihovih osjeć a nja! Kod Svidrigajlova pohotljivost je hladni, bezdušni razvrat; on je računski taktičar svoga bludničenja. Pohotljivost Karamazova je opet životna radost, razvrat natjeran do kaljanja sama sebe, dublji nagon za miješanjem s onim što je najniže u životu, samo zato što je i to život, za uživanjem u njegovom uvarku, u onom što je najdonje, iz ekstaze vitalnosti. Jedan je razvratnik iz nedostatka drugi iz suvišnosti osjećanja, što je kod jednog bolesno razdraženje duha, kod drugog hronično zapaljenje. Svidrigajloy je opet osrednji čovjek pohotljivosti, on ima » poročiće« mjesto. poroka, to je mala prljava životinjica, insekt čula, a onaj opet bezimeni student iz »Budućih« je perverznost pakosti u seksualnom odnosu. Vidimo da čitavi svjetovi osjećanja stoje između ovih ljudi, koje inače jedan jedini pojam obuhvata, i kao što je pohotljivost defirenciTana i razl'ožena na svoje vriježe i komponente, talw se kod Dostojevskog svako osjećanje, svak~ nagon uvijek povraća u krajnju dubinu, u praizvor svih struja snage, u onu posljednju suprotnost između svoga ja i svijeta, održanja i žrtvovanja, oholosti i smjernosti, rasipnosti i štedljivosti, izdvajanja i za.i ednice, centripetalne i centrifugalne sile, uzdizanja i uništenja sama sebe, svoga ja i boga. Mogu se imenovati parovi suprotnosti kako to trenutak uziskuje, to su uvijek krajnja, to su praosjećanja onog svijeta između duha i tijela. Nikada nismo prije njega toliko znali o ovoj obilnoj mnogostrukosti. osjećanja, o našoj duševnoj pomiješanosti. Ali naj više iznenađuje ovo rastvaranje osjećanja kod Dostojevskog u ljubavi. Jedno je apsolutno nepobitna či138

njenica, di:l je on još dublje naniže, još dalje navise, u posljednja saznanja doveo roman pa i cijelu literaturu, koja se već stotinama godina, već od antičkog doba, uvijek samo u ovo središno osjećanje između čovjeka i žene uliva.la kao u praizvor sveg bića. Ljubav, drugim pjesnicima krajnja svrha života, pripovjedni cilj umjetničkog djela, njemu nije praelement, već samo stepen u životu. Za dru-ge bruji svečana sekunda pomirenja, izravnanje svih suparništva u trenutku kada se duša i čula, pol i pol potpune rastvaraju u nebesna osjećanja. U osnovi kod njih, drugih pjesnika, životni sukob je smiješno primitivan u poređenju sa Dostojevskim. Ljubav dodiruje čovjeka kao ča­ robna palica iz božanskog oblaka, ona je tajna, velike ma~ đije, neobjašnjiva, nerasvjetljiva, posljednja misterija života. I zaljubljeni voli: on je srećan zadobije li željenu, nesrećan ako je ne zadobije. Biti iznova ljubljen to je nebo čovječan s tva kod sviju pjesnika. Ali nebesa Dostojev-. skog su viša. Grljenje kod njega još nije sjedinjavanje, harmonija još ne jedinstvo. Za njega ljubav nije jedno stanje sreće, sklada, već uzvišenija bo rba, intenzivniji bolovi vječite rane, i zat o moment patnje, jedna jača životna patnja nego u običnim trenucima. Kad ljudi Dostojevskog vole, oni tada ne miruju. Naprotiv, nikada njegovi ljudi nisu više protresani od svekolikog antagonizma n.i ihova bića kao u trenutku kad ljubav osjeća da joj se odvraća ljubavlju, jer oni ne potonu u svoiu pretjeranu osjećaj­ nost, već traže da je još i uvećaju. Oni se ne zaustavliaju , prava djeca niegovog unutarnjeg razdora, u ovoj posljednjoj sekundi. Preziru blagu harmoniju trenutka (za kojim žude svi drugi kao za na;ljepšim) kada se dragi i dragana čvrsto vole i osjećaju voljenim, jer bi ova harmonija bila kraj, granica, a oni žive samo za ono što ie bezgranično . {,judi Uastajevskag neće da vole ista taka kao što su vojeni: oni hoće uviiek samo da vale i hoće da budu žrtva - ~ kaj i više claje, taj manje prima i oni se w.!ilđ1,rnsbno UpOf'eđuj . . . ne pređe u uzdisanje, zadihanost, borbu, patnju ono što e aga ipr a I ta snom reobraža · · srećni, kad ih ođb JaJ , ismijavaju, pn~:dru, tada postaju ,:§D.i š o da1u, beskrajno daju a ništa za ta ne traže, i stoga · n · ega, majstora suprotnosti, mržn · . 1

139

đe i u kratkim intervalima, kada se međusobno gotovCY koncentrisano vole, jedinstvo osjećanja je još jednom razbijeno, jer nikada se ljudi Dosto,j evskog ne mogu voljeti među sobom sljubljeni.rn snagama čula i duše. Oni vole jednim ili drugim, nikada duh i'"tije10 nisu kod njih u harmoniji. Pogledajmo samo njegove žene: sve su Kundrise, živeći istovremeno u dva svijeta osjećanja, služeći svojom dušom svetom Gralu i u isto vrijeme požudno sagorijevajući svoje tijelo u cvjetnim dubravama Titurela. Fenomen dvostruke liu12zvi, najzamršeniji kod drugih pjesnika, kod Dost6Jevs1rng je svakodnevan, razumljiv sam po sebi. Nastasja Filipovna voli u svom spiritualnom biću Miškina, blagog anđela, i voli istovremeno polnom strašću Rogožina, njegovog neprijatelja. Pred crkvenim vratima otrže se od kneza i odlazi u postelju drugog, s terevenke ,p ijanice pada natrag pred svoga spasitelja. Njen duh stoji iznad svega gore i motri uplaš~ šra- sve dole •· · · no tijelor .njeno tijelo spava gotovo u hipnotičnom snu, dok se niena duša u ekstazu okreće drugom. Isto tako · Grušenka, ona voli i mrzi u isti mah svog prvog zavodnia, voli sa strašću svog Dimitrija i s poštom, već sasvim , Josu. a i »_ a 1ca« voli iz zahvalnosti svog prvog muža i u isti mah voli kao rob, iz pretjerane poniznosti, Verzi,lova. Beskrajni, neizmjerni su preobražaji pojma koji drugi psiholozi olako obuhvataju pod imenom »ljubav«, kao što su lj,ekari iz prošlih vremena sabijali u jedan naziv čitave grupe bolesti za koje mi danas imamo, stotine imena i stotine metoda. Ljubav kod Dostojevskog mo,ž e biti preobražena mržnja (Aleksandra), sažaljenje (Dunja), prkos (Rogožin), čulnost (Fedor Karamazov), lično nasilje, ali uvijek iza ljubavi stoji još jedno drugo, jedno praosnovho osjećanje. Nikada ljubav nije kod njega elementarna, nedjeljiva, neobjašnjiva praosnovna prirodna pojava, čudo: on uvijek rasvjetljuje, razlaže najstrasnije osjećanje. O, koliko beskrajnih, koliko beskrajnih ovih preobražaja, i svaki pojedini opet se u svima bojama prel:iva, iz hladno,će u ledenu stud se mrzne Qi iznova usijava, beskrajni su i neprobojni kao mnogostru~ kost života. Potsjetiću samo na Katarinu Ivanovnu. Ona „tJ u .1 · 1tn a na jednom balu, upoznaJu ga s n·om on ~f-' ~ - · · · mrzi. e 1 omzava je, - . ~ 1 ona ga voli, ili ustvari ne -.oli njega, v~ć poniženje kQ.j.1,;_._ 1

---·-140

joj' je_nan.io.--Ona -mu--se predaje i misli. da ga voli, ali ona - voli samo svoje sopstveno žrtvovanje, voli svoju sopstvenu pozu ljubavi, i -ukoliko više izgleda da ga tako voli utoliko ga više opet mrzi. I ova mržnja navaljuje na njegov , ~ r - a - ga, i u trenutktrkadcr Je vanovna razo~ila.., ka4a -se-njeno prividno žrtvovanje pokazuje kao laž, nJeno poniženje osvećeno, - ona ga opet -voli! Tako jeJ složen kod Dos-tojevs~og ljubavni odnos. Kako se ovo _-moze -porediti sa knjigama koje ~u_yeć pri posljednjoj strani, kada su se, prošavši kroz sve opasnosti života, :t:1.jih (dvoJe zavolJefi i našli? Gdje se druge završuju, tu tek po) činju tragedije Dostojevskog, jer on ne smatra ljubav, ... ) hladno izmirenje polova, kao smisao i triumf svijeta. On ~tavlja opet veliku tragediju antike gdje smisao i veličina sudbine nije ležala u tome da se neka žena zadobije, već da se odoli svijetu i svima bogovima. Kod njega se čovjek nanovo uzdiže ne s pogledom prema ženama, već otvorena čela prema svome bogu. Njegova tragedija je veća od tragedije između pola i pola, čovjeka i žene. Ako smo dakle poznali Dostojevskog u ovoj dubini saznanja, u ovom potpunom razlaganju osjećanja, onda znamo: da nema puta koji vodi od njega natrag u prošlost ... Ako jedna umjetnost želi da bude istinita, onda nam n~ smije od sada postavljati ikone osjećanja, koje je on porazbijao, ne smije nikad više zatva•r ati roman u uske krugove društva i osjećanja, nikad više ne smije htjeti da baci u sjenku tajanstveni donji svijet duše koji je on prosvije,tlio. Prvi nam je on dao predosjećanje čovjeka koji je, nasuprot prošlosti, dublje diferinciran u osjećanju, jer je opterećeniji s više saznanja od sviju ranijih ljudi. Niko ne može izmjeriti za koliko smo već postali sličniji ljudima Dostojevskog u toku ovih pedeset godina od pojave njegovih knjiga, ko,l iko se proročanstava njegovih slutnji već ispunilo u našoj krvi, u našem duhu. Nova zemlja na koju je on prvi stupio nogom, možda je već naša zemlja, granice, koje je porušio, naša sigurna domovina. Ono što je beskrajno u našoj posljednjoj istini, koju sad doživljujemo, on nam je proročki razotkrio. On je čovjekovoj dubini dao novu mjeru; nikada nije smrtnik prije njega toliko znao o besmrtnoj tajni duše. Ali čudno­ vato: ma koliko da je proširio naše znanje radi nas samih, ma koliko da smo od njega naučili, nikada nećemo zabo141

•

•

raviti visoko osJecanje njegova saznanja, da čovjek ima da bude smjeran i osjeća život kao nešto demonska. Što smo postali svjesniji pomoću njega, on nas zato nije nači­ nio slobodnijim, već samo još više vezanim. Jer kao što današnji .ljudi ne osjećaju grom slabije od ranijih ljudi, otkako su ga kao električni fenomen, napon i priižnjenje atmosfere poznali i imenovali, tako ne može ni naše povećana saznanje duševnog mehanizma u čovjeku umanjiti naše strahopoštovanje pred fovječanstvom. Upravo Dostojevski, koji nam je znalački pokazao sve pojedino„ti duše, ovaj veliki analitičar, ovaj anatom osjećanja, daje istovremeno dublje, univerzalnije osjećanje svijeta nego svi pjesnici našeg vremena. I onaj koji je tako duboko poznao ljude kao niko prije njega, taj ima kao niko duboko strahopoštovanje pred nepo,jamnim, pred onim što ga je stvorilo: pred božanskim, pred bogom.

PATNJA ZA SAZNANJEM BOGA .,Bog me je

•

t

•

j'

mučio

cijelo11a života" Dostojevski

»Ima li boga, ili nema?« izdire se Ivan Karamazov u onom strahovitom razg,orvoru na svoju sjenku, na đavola. Ovaj se kušan smiješi. Njemu se ne žuri da odgovori, da oduzme izmučenom čovjeku najteže pitanje. »Sa srditom upornošću« u 1 bjesnilu za sazna:njem boga navaljuje Ivan na satanu, on treba, on mora da mu da odgo~or na ovo najznačajnije pitanje opstanka. Ali đavo samo raspaljuje ložište nestrpljenja. »Ja to ne znam«, odgovara očajniku­ Samo da bi mučio čovjeka ostavlja mu ovo pitanje o bogu ·• bez odg:ovora, ostavlja mu patnju za saznanjem boga. Svi ljudi Dastojevskog, i an ~am Be lias flO:!!ljednji, imaju o,v og satanu u sebi ko ·1 os.t_aylja„pitanje boga, i..ne. · ovora. vima je dato ono_»\Tiše..s.t:e.e.(L.sp.o.sQ):;>no d.a__. se pati s ovim mučnim BitanFm. »Vj_erujete .1L11-.hogili_ -otresa se Stavrogin,jedan drugi čovjek koji je postao đavo, na smjerno,g Satova. šatov se uzmičući zatetura. On drhti, blijedi, j,er upravo najiskreniji kod Dostojevskog drhte pred ovim posljednjim priznanjem (i on sam kako se tresao pred njim u svetom strahu). I tek Ikad ga Stavrogin 142

,

,,

~

..

sve više i više pritješnjuje, promuca izgovor s pomodrelih usana »Ja vjerujem u Rusiju«. I samo radi Rusije priznaje boga. Ovaj skriveni bog je problem svih djela Dostojevskog, bog u nama, bog izvan nas i njegovo buđenje. Kao pravom Rusu, najvećem i najsuštastvenijem, koji je ovaj milionski narod formirao, njemu je, prema njegovoj sopstvenoj definiciji, ov,o pitanje boga i besmrtnosti »najznačajni­ Je životno pitanje «. Nijedan od njihovih ljudi ne može umaći pitanju: ono je za njih priraslo kao sjenka njihova djela, idući čas ispred njih, čas iza leđa kao pokajanje. Oni ne mogu od njega uteći, i jedini koji pokušava da ga poriče, ovaj strahoviti mučenik misli, Kirilov, u »Zlim dusima«, mora i sam da se ubije, da bi ubio boga - i time dokazuje, strasnije od drugih, svoju egzistenciju i neizbježnost. Vidi se i u njegovim razgovorima kako ljudi hoće da izbjegnu da govore o njemu, kako ga se klone i kako ga zaobilaze: oni bi ostaH uvijek rado dolje u nižem razgovoru u »small talk « engleskog romana, oni govore o tjelesnim osobinama, o ženama, o sikstinskoj Madoni, o Evropi, ali beskrajna teža pitanja boga objesi se o svaku temu, odvuče je najposlije u svoju nepostižnost. Svaka diskusija završuje kod Dostojevskog ruskom misli, ili misli o bogu, i mi vidimo da su ove obje ideje za njega jedna istovjetnost. Ruski ljudi, njegovi ljudi ne mogu da se zaustave u svojim mislima kao ni u svojim osjećanjima, oni moraju neizbježno iz praktičnog i stvarnog u apstraktno, iz konačnog u beskonačno, do kraja. A kraj svih pitanja je pitanje boga. Ono je unutrašnji vrtlog koji grabi u se njihove ideje nepovratno, zagnojena cepJjika u njihovom mesu koja im ispunjava dušu grroznicom. Groznicom. Jer je bog - Dostojevskog bog - princip svih nemira, budući da je on, praotac kontrasta, u isto vrijeme »da« i »ne«. Nije kao na slikama starih majstora, u spisima mističara, tiho lebđenje nad oblacima, blaženo promišljeno uzvišeno biće - bog Dostojevskog je varnica lmja skače između električnih ,polova prapočetnih kontrasta, on nije biće, već stanje, jedno napregnuto stanje, proces sagorijevanja osjećanja, vatra, plamen koji sve ljude čini zagrijanim i prekuvanim u ekstazi. On je bič koji ih goni iz njih samih, iz njihovog toplog, mirnog tijela, u beskonačnost, koji ih premamljuje u sve ekcese riječi '

143

djela, i gura ih u bodljikavi trnjak njihovih poroka. On je kao, i njegovi ljudi, kao i čovjek koji ga je stvorio, neumjereni bog, koga nikakva predanost ne- zadovoljava. On je vj.ečito, nedostižni, patnja nad patnjama, i zato se iz dna grudi Dostojevskog prolama krik Kirilova: »bog me je mučio cijelog života«. To je tajna Dostojevskog: bog mu je potreban, ali ga ne nalazi. Nekada pomisli da mu već pripada, i već ga obuhvata u svojoj ekstazi, kad ga njegova potreba za odricanjem uz zveket baca opet na zemlju. Niko nije jače priznavao potrebu za bogom. Jednom prilikom kaže: »Bog mi je stoga neophodan što je on jedino biće koje se može uvijek voljeti«, a drugi put: »Nema stalnijeg i mučnijeg nemira za čovjeka od tražnj.e nečega pred čim bi se mogao pokloniti«. Šezdeset godina podnosi ovu patnju za saznanjem boga, koga voli kao svaku svoju patnju, voli od svega više, jer je on najvječnija patnja i znači za najdublje pomisli njegova bića ljubav prema patnji. Šezdeset godina bori se za njega i drhti od žeđi »kao suva trava« za· vjerom. čovjek koji je vječita razbijan hoće jedinstvo, vječito gonjen traži odmor, vječito tjeran kroz sve brzake strasti i izlive hoće izlaz, pokoj, more. Tako ga sanja kao umirenje, a iilalazi ga ipak samo kao vatru. On bi htio da postane i sam sasvim mali, sasvim kao nišči duhom, samo da bi mogao u njega ući, htio bi da može da ispovijeda slijepu vjeru, kao od »deset pudi debela trgovčeva žena« , htio bi da odustane od toga da bude nasvjesniji čovjek i najveći znalac, da bi postao vjernik, kao Verlen preklinje: »Donnez-moi de la simpJiicite«. Mozak sagorjeti u osjeća­ nju, otploviti u mir božji, životinjski neosjetljivo, to je njegov san. O, kako se prostire njemu ususret, dovikuje. viče, izbacuje harpune logike da ga ulovi, postavlja mu najodvažnije lisičje zamke dokaza; kao strijela ustremi se njegova strast da ga pogodi, njegova ljubav je čežnjiv :l žeđ za bogom, jedna »skoro nepristojna strast«, paroksizam, pretjeranost. Da li je zato već vjemik, što tako fanatično hoće da vjeruje? Da li je Dostojevski, najrječitiji zastupnik pravovjernosti, pravoslavlja, bio i sam pristalica, pjesnik hrišćanstva? Sigurno, u sekundama: tada ga za trenut njegova spazma odvuče u beskonačno, tada se grčevito hvata za boga, tada drži u rnkama harmoniju, na zemlji

144

iznevjerenu, tada je raspeti na krstu svoje podvojenosti vaskrsao u usamljenim nebesima. Pa ipak: negdje nešto ostaje još i tada budno u njemu i ne rastopi se u duševnom požaru. I dok izgleda da se ovaj sasvim rasplinuo u nadzemaljskom pijanstvu, ostaje onaj nemilosrdni duh analize nepovjerljivo na straži i promjerava dupinu mora u koje ovaj hoće da potone. Neumoljivo drugo ia brani se protiv predaje ličnosti. Takođe i u problemu boga zjapi neizlječivi rascjep, koji ,je u svakom od nas urođen, ali koji nijedan smrtni dotada nije provalio do takvog raspO!na ponora kao Dostojevski. On je najveći vjernik i krajnji ateist u jednoj duši, pretstavio je u svojim ljudima najpolarnije mogućnosti i jedne i druge forme podjednako ubjedljivo (a da ni sebe sama nije ubijedio, a da se ni sam nije za jednu odlručio), smjernost, raspasti se ,u trun praha i pre-dati se bogu, i s druge strane najgrandiozniji ekstrem, postati sam bog: »Saznati d]._UU:.i boga, i u i.itg vrijeme ·saznati da aj.smo pašta 11 bog, bilo bi bezm:nlj.e..kaje....hLna.s nagn~Q..J:!a_Sll_moii_bistvo«. I nj~ovo srce pripada obojici, boT]em sluzi i bezhnz~si i hranu Kararoazovu. U neprekidnom koncilu svojih djela on se ne odlučuje, ostaje i pri ortodoksnim i pri jereticima. Njegova vjera je vatrena promjenljiva struja između »da« i »ne«, između oba pola svijeta. I pred bogom ostaje Dostojevski veliki prognanik iz jedinstva. Tamo on ostaje Sizif, vječita valjajući ka vrhuncu saznanja stijenu ko!a mu se uvijek nanovo otiskuje. Covjek koji vječito teži bogu, do koga nikada ne dopire. Ali da ja ne griješim: zar nije Dostojevski ljudima veliki propovjednik vjere? Zar ne prolazi kroz njegova djela, kao s orgulja velika himna bogu? Zar ne potvrđuju svi njegovi politički, njegovi literarni spisi jednoglasno, diktatorski, nesumnjivo njegovu neophodnost, njegovu egzistenciju. zar ne naređuju pravoslavlje, zar ne odbacuju ateizam kao krajnji prestup? Ali samo ne treba zamijeniti ovdje volju sa istinom, vjeru sa zahtjevom da se vjeruje. Dostojevski, pjesnik vječitog preobračanja, ovaj otjelovljeni kontrast, propovijeda vjeru kao ,p otrebu, propovijeda je utoliko usrdnije d·r ugima što-on sam ne vjeruje (u smislu jedm~ stalne, sigurne, spokojne, pune povjerenja vjere, koju on kao najveću dužnost, »razbistreno ushićenje« formuliše). Iz Sibira piše jednoj ženi: » hoću da Vam reknem o seb: 145

da sam dijete ovog vremena, dijete nevjerovanja i sumnje, i vjerovatno je čak, znam to sigurno, da ću to ostati do kraja svoga života. Kako me je užasno mučila, i muči me još i sad, žudnja za vjerom, žudnja koja je utoliko jača, ukoliko više imam protivdokaza«. Nikad nije ovo jasnije rekao: obuzima ga žudnja za vjerom u bezvjerju- I ovdje se nalazi jedno od onih uzvišenih preobraćanja Dostojevskog: upravo zato što on ne vjeruje i što poznaje patnju ovog nevjerovanja, zato, prema njegovim sopstvenim riječima, što patnju voli samo za sebe, a prema drugima ima sažaljenja - zato propovijeda drugima vjeru u jednog boga , u koga on sam ne vjeruje. čovjek mučen pitanjem boga želi jedno čovječanstvo blaženo s bogom, bolni nevjernik srećne vjernike. Razapet na krst svog nevjerovanja propovijeda narodu pravoslavlje, on čini nasilje nad svojim saznanjem, jer zna da ono razdire i sagorijeva, i propovljeda laž, koja daje sreću, striktnu, doslovnu seljačku vjeru. On, koji »nema vjere ni za makovo zrno«, l_{oji se bunio protiv boga i, kao što je sam ponosito rekao, »da je ateizam sa takvom snagom izrazio, kao niko u Evropi <,. on zahtijeva pokornost popovima. Da bi ljude zaštitio od patnje za saznanjem boga, koju on više nego iko u rođe­ nom tijelu preživljuje, objavljuje ljubav prema bogu. Jer zna: »Kolebanje, nemir vjere - to je za savjesnog čovjeka jedna takva patnja da je bolje objesiti se«. On sam je nije izbjegao, kao mučenik primio je na sebe sumnju. Ali čovječanstvo, koje beskrajno voli, hQće da poštedi, kao njegov vt"hovni inkvizitor, od patnje slobodne savjesti i da ga uljuška u mrtvi ritam autoriteta. I tako stvara, umjesto da gordo objavi istinu svoga saznanja, poniznu laž jedne vjere. On pomjera religiozni problem u nacionalnu stvar, kojoj daje fanatizam prvobitnog problema. I kao njegov najvjerniji sluga odgovara na pitanje: »Vjerujete li u boga?« u najiskrenijoj ispovijesti svoga života: »Ja vjerujem u Rusiju«. · Jer to je njegovo bjekstvo, okolišanje, spasenje: Rusija. Ovdje njegova riječ nije više nesklad, ovdje ona postaje dogma. Bog mu nije ništa rekao: zato sam stvan kao posrednika između sebe i savjesti jednog Hrista, novog vjesnika jednog novog čovječanstva, ruskog Hrist3. Iz stvarnosti, iz vremena baca svoju strahovitu potrebu za vjerom pred jednog neodređenog - jer samo neodređe146

.

nom, bezgraničnom može ovaj bezmjerni da se potpuno preda - u ogromnu ideju Rusije, u ovu riječ koju ispunjava svom bezmjernošću svoje vjere. Drugi Jovan objavljuje ovog novog Hrista, a da ga nije ni vidio. Ali on govori svijetu u n3egovo ime, u ime RusijeOvi njegovi proročki spisi - to su politički članci 1 · 1 neki izlivi » Braće Karamazov« - su mračni. Cudan iz njih izronjava ovaj novi lik Hrista, nova misao spasenja i sveopšteg izmirenja, jedan vizantijski lik tvrdih crta, strogih bora. Kao sa starih, počađalih ikona ukočeno nas gledaju tuđe, oštre oči, s usrdnošću, beskrajnom usrdnošću u sebi. ali i s mrfojom i okrutnošću. I Dostojevski sam je strahovit kada objavljuje ovu rusku vijest spasenja nama Evropljanima kao izgubljenim nevjernicima. Kao zli, fanatični, srednjevjekovni kaluđer, s vizantijskim krstom kao s bičem u ruci, tako stoji prema nama ovaj politibr, ovaj religiozni zanesenjak . .Kao čovjek u deliriumu, obuzet misticnim grčevima, a ne u blagoj propovijedi, objavljuje svoje učenje, u demonskim izlivima srdžbe nalazL oduške njegova bezmjerna strast. Topuzom obara svaki prigovor, grozničav, obavijen gordošću kao varnica sijevajući mržnjom, raspaljuje govornicu vremena. Pjena mu stoji na ustima, i sa drhtavim rukama baca egzorcizam na. naš svijet. Ikonoborac, bijesni ikonoklast, napada na svetinje· evropske kulture. ~jarosno pomahnitali čovjek gazi. sve naše ideale, da f>i pripremio put svome novom, ruskom Hristu. Do zaslijepljenosti pjeni njegova moskovska netrpeljivost. šta je Evropa? Groblje sa skupim grobnicama možda, ali sad smrdljiva od truleži, nije više ni za jedno, đubrenje za novi usjev. On uspijeva jedino u ruskoj zemlji Francuzi - prosti zvekani, Nijemci, - niži kobasičarsk:. rod, Englezi - trgovčići mudričenja, Jevreji - smrdljiva naduvenost. Katoličanstvo đavolsko učenje, ruganje Hristu, protestantizam - mudrijaška državna vjera, sverugla jedine prave božje vjere: ruske crkve. Papa - satana pod tijarom, naše varoši - Vavilon, velika bludnica iz apOlkalipise, naša nauka - prazna opsjena, demokratija - tanka čorba omekšalog mozga, revolucija - obična djetinjarija luđaka i za1ludjelih, pacifizam - nagvaždanje starih žena. Sve ideje Evrope su jedna precvjetala, uve::r kita cvijeća, vrijedna još samo zato da se. baci. na: đubre-

UT

Samo je ruska ideja jedina istinita, jedina velika, jedina ispravna. U Amokovom trku juriša ovaj bijesni neumjerenjak dalje obarajući svaki prigovor mačem: »Mi vas razumijemo, ali vi ne razumijete nas« - već svaka diskusija ruši se krvaveći. »Mi Rusi razumijemo sve, vi ste ograničeni« otsijeca. Jedina Rusija je kako valja i sve u Rusiji, car i knuta, pop i seljak, trojka i ikona, i utoliko je sve bolje uko1iko je više antievropsko, azijatsko, mongolsko, tatarsko, i utoliko je bolje, kada je konzervativno, zaostalo, nazadno, neduhovno, vizantijsko. O, kako se ovdje izdire veliki neumjerenjak! »Budimo Azijati, budimo Sarmati uzvikuje. »Dalje od evropskog Petrograda, natrag u Moskvu, tamo u Sibir, nova Rusija je tr,eće carstvo.« Diskusiju o ovome ne trpi ovaj opijeni bogom, srednjevjekovni kaluđer. Dolje razum! Rusija je dogma koju treba bez pogovora priznavati. »Rusija se ne da shvatiti razumom, v,eć vjerom.« Ko predi njom ne pada na IJto~jena, taj je neprijatelj, antihrist: krstaški rat protiv njega! Gromko se ori nj,egova fanfara rata, Austrija mora biti pregažena, polumjesec s Aja Sofije u Carigradu smaknut, Njemačka unižena, Engleska pobijeđena - jedan bezuman imperijalizam ogrće njegovu oholost monaškom mantijom i uzvikuje: »Dieu le veut«. Radi božjeg carstva cio svijet za Rusiju. Rusija je dakle Hristos, novi spasitelj, a mi smo nevjernici. Ništa nas ne može izbaviti, nas izgubljene ljude, iz čistilišta naše krivice: mi smo učinili Tlasljedni grijeh što nismo Rusi. Našem svijetu nema mjesta u ovom novom trećPm carstvu: najprije mora naš evropski svijet utonuti u rusko carstvo svijeta, u novo carstvo božje, tada će tek moći biti izbavljen. Doslovno kaže: »Svaki čovjek mora prije svega postati Rus«. Tek tada počinje novi svijet. Rusija je narod bogonosac: najprije mora još s mačem da osvoji zemlju, i tada tek 'izreći će svoju »posljednju riječ« čovječanstvu. A ova posljednja ,riječ zove se za Dostojevskog: izmirenje. Za njega ruski genije ima tu sposobnost sve da razumije, sve suprotnosti da pomiri. Rus sve razumije i s toga je blag u krajnjem smislu. I njegova država, država budućnosti, biće crkva, vrsta bratske zajednice, prožimanje mjesto potč'injavanja. Sve to zvuči kao prolog događajima ovog rata (koji je u svom početku toliko bio pothranjivan njeg,o vim idejama, kao pri svom kraju 148

idejama Tolstoja) kada kaže: »Mi ćemo biti prvi koji ćemo objaviti svijetu da mi ne žel'imo ugnjetavanjem ličnosti i tuđih narodnosti da postignemo sopstveno napredovanje, već naprotiv da hoćemo da tražimo ovo posljednje samo u najslobodnijem i najsamostalnijem razvitku svih naroda i u bratskom ujedinjenju.« Lenjin i Trocki se nalaze u ovom obećanju, ali istovremeno i rat, koji je on, veliki branilac uprezan ja svih suprotnosti, slavio tako stras,10. Sveopšte izmirenje kao svrha, ali Rusija kao jedini put »sa istoka će zemlja biti stvorena.« Nad visovima Urala dići će se vječita svjetlost i prost narod, a ne znalački duh, ne evropska kultura, izbaviće naš svijet združenim snagama s mračnim tajnama zemlje. Umjesto sile biće radina ljubav, umjesto antagonizma ličnosti svefovječansko osjeć· anje, novi, ruski Hristos donijeće sveopšte izmirenje, ukidanje suprotnosti. I vuk će pasti pokraj jagnjeta, srna pokraj lava - kako drhti Dosto;evs~og gla kad o trećem carstvu govori, ,o sveopštoj Rusiji na zemlji, kako se trese i sam u ekstazi vjerovanja, kako je čudan , najveći znalac svih stvarnosti, u s vom proročkom snu. J c>r u rije či Rusija, u ideji Rusije sanja Dostojevski Hristovo carstvo, ideju izmirenja suprotnosti, koju je on u svom životu, umjetnosti i u samom bogu uzalud šezdeset godina tražio. Ali kakva je ova Rusija, realna ili mistična, politička ili proročka? Kao i uvijek kod Dostojevskog: i jedno i drugo u isti mah. Uzaludno je tražiti njene> obrazloženje od jedne strasne logike, od jedne dogme. U proročkim spisimc1 Dostojevskog u političkim, literarnim djelima. pojmovi se sudaraju kao pomahnitali jedan o drugi. Cas je Rusi ja Hristos , čas bog, čas carstvo Petra Velikog, čas novi Rim. združenje duha i moći, tijare i carske krune, njegova pr e tonica čas Moskva, čas Carigrad, čas novi Jerusalim. Najsmjerniji, krajnje svečovje­ čanski ideali smjenjuju se naglo sa moćno žudnim, slovenofiJsk,im, osvajačkim prohtjevima, politički hrnroskopi konfuzne tačnosti u pogađanju s fantastičnim apokaliptič­ nim obećanjima. Cas nagoni pojam Rusiie i tjesnac političkog časa, čas ga baca u bezgraničnost otkrivajući i ovdje kao i u umjetničkom djelu istu pišteću mješavinu od vode i vatre. realizma i fontastičnosti. Sa onim što je demomko u njemu, bijesni neumjer njak natjeran na drugu mjeru od one u njegovim romanima troši se ovdie u pitijskim /49

•

grčevima: sa krajnjom usrdnošću svoje užar-ene strasti _propovijeda da je Rusija spas svijetu, da sama stvara blaženstvo. Nikada jedna nacionalna ideja nije objavljivana Evropi kao svjetska gordije, genijalnije, zanesenije, .s više vrbovanja, zav0đenja, ekstaze, nego ruska ideja u knjigama Dostojevskog. Kao jedna neorganska izraslina velika rasta izgleda najprije ovaj fanatik svoje rase, ovaj nemilosrdni zaneseni ru 'ki kaluđer, ovaj bijesni pamfletist, ovaj neistiniti pobornik vjere. Ali on je upravo nužan za cjelinu ličnost'. Dostojevskog. Gdje god kod Dostojevskog neki fenomen ne razumijemo, moramo njegovu nužnost tražiti u kontrastu. Ne zaboravimo: Dostojevski je uvijek »da« i »ne«. uništenje i preuzdizanje sama sebe, do vrhunca dotjeran i kontrast. I ova pretjerana oholost samo je suprotni izražaj pretjerane smjernosti, njegova pojačana narodna svijest samo polarni osjećaj njegovog prenadraženog ličnog osjećaja ništavila. On se cijepa gotovo sam na dvije polovine: u oholost i smjernos.t. On ponižava svoju ličnost; treba potražiti kroz dvadeset knjiga njegova djela jednu jedinu riječ sujete, oholosti, uzdizanja! Samo lično umanjivanje nalazimo u njima, odvratnost, optuživanje, unižavanje. I sve što je u · njemu od oholosti on izliva u rasu, u ideju svoga naroda. Uništava sve što ima vrijednosti za njegovu izdvojenu ličnost, a uzdiže do obožavanja sve što se odnosi na bezlično u njemu, na Rusa , na svečovjeka. Iz nevjerovanja u boga postaje božji propovjednik, iz nevjerovanja u sebe vjesnik svoga narod:1 i čovječanstva. U oblasti ideala takođe on je mučenik koji .se sam penje na krst da bi spasao ideje. To je njegova velika tajna: biti plodan pomoću suprotnosti. Raširiti je do u beskraj, obuhvatiti njome cio život, i tada snagu, koja iz nje izbija, upraviti u budućnost. Drugi pjesnici stvar,aju obično iz pojačavanja svoje lično· .sti svoj ideal u kome se o"li sami prepočinju, očišćeni, preobraženi, poboljšani, uzvišeni, u kome oni posmatraju /"'ffl!ldućeg čovjeka donekle kao prefinjen tip sebe sama. { Dostojevski, čovjek suprotnosti, stvaralački dualist, izgra,đuje svoj ideal, svoga boga pomoću antiteze prema sebi samom: on CTonižava sebe živog dp negativa On hoće da bude samo fovača, blato, iz koga će se izliti nova forma. njemu lijevo stoji prema desnom, koje ima sliku u bu-

l

150

.

dućnosti, njegovoj dubini odgovaria jedno uzdizanje, njegovoj sumnji jedna vjera, njegovoj podvojenosti jed,nstvo. »Neka sam i propadnem samo da drugi_ b:udu s..r.ećni«__ ~srarci-CZosfrne on pret.vara shvatanje. On se uništava da bi budućim ljudima vaskrsao. Ideal Dostojevskog je stoga: da bude kakav nije, da osjeća kao što ne osjeća. Da misli kao što ne misli. Da živi kao što ne živi. Do najmanjih sitnica, crtu p6 crtu nova čovjeka stvorio je suprotno svom individualnom obliku, iz svake sjenke svog rođenog bića stvorio je svjetlost, iz svake tamnije sjaj. Iz »ne« za sebe samog stvara stra·mo »da« za novo čovječanstvo. Do tjelesnih osobina nastavlja se ova besprimjerna moralna osuda sebe sama radi budućeg bića, uništavanje egocentričnog čovjeka radi svečovje­ ka. :p:eba samo uzeti njegovu sliku, njegovu fotografiju, njegovu mrtvačku masku i postaviti pored slika onih ljudi u kojima je on formirao svoj ideaJ: pored Aljoše Karamazov, pored starca Zosime, kneza Miškina, ove tri slike koje je nacrtao za ruskog Hrista, spasitelja. I do najmanjih sitnica svaka će linija izražavati suprotnost i kontrast prema njemu samom. Lice Dostojevskog je mračno, ispunjena tajnama i tamom, njihov lik je jasan i spokojne otv nosti, njegov glas je hrapav i oštar, ovih ljudi blag"i lagan. Njegova kosa je razbarušena i tamna, oči duboke i nemirne - njihovo lice je svijetlo i okruženo pitomim pramenima kose, njihovo oko blista bez nemira i plašnje. On izrično kaže za njih da oni gledaju pravo i da njihov pogled ima slatki dječiji osmijeh. Njegove usne su tanke i okružene oštrim brazdama potsmjeha i strasti, one ne znaju da se smiju - Aljoša, Zosima imaju slobodan smijeh samopouzdana čovjeka kroz koji prosijavaju bijeli zubi. Svaku crtu svoje sopstvene slike stavio je kao negativ prema novoj formi. Njegov lik je lik vezana čovje­ ka, roba svih strasti, opterećen mislima - njihov izražava unutrašnju slobodu, bez prepreka, lebdeći u visinama. On je egocentrični čovjek koji se uvijek u sebe vraća, svaki je od njih svečovjek koji sa svih strana svoga bića stremi bogu. Ovo stvaranje jednog moralnog ideala uništavanjem samog sebe - nikada nije bilo potpunije u svima sferama duha i morala. U osuđivanju sebe, gotovo dok presijeca vene svome biću, sa sopstvenom krvlju slika lik budućeg

u

151

čovjeka.

•

On je bio još čovjek strasti, grča, čovjek kratkih tigrovskih skokova, njegovo ushićenje bilo je plamen koji za trenut izbije iz eksplozije čula ili nerava - oni su tihi , ali stalno živi, čedni žar. Oni su obdareni mirnom istrajno·šću, koja dalje dopire od divljih skokova ekstaze, oni imaju pravu smjernost koja se ne boji potsmjeha, nisu kao on vječito poniženi i uvrijeđeni, ometani i otstranjivani. Sa svakim mogu da govore, svako osjeća umirenj e u njihovom prisustvu, oni nemaju vječite histerije plašnje da će l!1ekog uvrijediti ili biti uvrijeđeni, ne gledaju upitno pri svakom koraku oko sebe. Za sve znaju. ali upravo zato što sve znaju, razumiju sve, oni sude i n e osuduju, ne mudruju o stvaTima, već zahvalno vjeruju . Čudnovato: on , vječito uznemireni čovjek, gleda u spokoj nim, vedrim ljudima najvišu formu života, čovjek unutarnje podvojenosti, zahtijeva kao posljednji ideal j edinstvo, buntovnik potčinjenost. Njegova patnja za bogom u njima je postala radost bogom dana, njegova sumnja izvjesnost, njegova histerija ozdravljenje, bol jedna s,reć a koja sve obuhvata. Posljednje i najljepše što može biti u egzistenciji za njega je ono što on sam, svjesni i nadsvjesni čovjek, nikada nije poznao i što zato žudno želi ljudima kao nešto najuzvišenije: naivnost, djetinjsko srce, pitomu, prirodnu vedrinuGledajte kako njegovi najmiliji ljudi koračaju: blag osmijeh je na njiho'Vim usnama, znaju za sve a ipak nemaju oholosti, oni žive u tajni života ne kao u vatrenom ždrijelu, već tledaju oko sebe jasno kao u plavo nebo. Praiskonske neprijatelje -e gzistencije, »bol i strah su pobijedili« i zato su postali blaženi u beskrajnom bratstvu stvari. Oni su spaseni svoga ja. Najveća sreća djece ove zemlje je bezličnost - tako pretvara najveći individ 1alist mudrost Geteovu u jednu novu vjeru. !storija duha ne zna ni za jedan sličan primjer m oralnog uništavanja sarr.og sebe u unutrašnjosti čovjeka. slično plodnije stvaranje ideala iz kontrasta. Svoj soipstveni mučenik, Dostojevski se sam na krstu razapeo: svoje znanje, da bi dokazao vjeru, svoje tijelo, da bi pomo ć u umjetnosti po-k azao novog čovjeka, svoju osobitost radi sveopšte osobitosti. On hoće da njegov rođeni tip ugine, da bi vaskrslo jedno srećnije bolje čovječanstvo: sve patnje uzima na sebe, radi sreće drugih. I čovjek koji se šezdeset godina raspinjao između najbolnijih daljina svo-

152

',

jih suprotnosti, koji je raskopavao sve dubine svoga bitada bi našao boga i smisao života - odbacuje nagomilana saznanja radi jednog novog čovječanstva kome on saopštava svoju najdublju tajnu, posljednju, nezaboravnu formulu: »život više voljeti nego smisao života«.

VITA TRIUMPHATRIX ,,l ovakav kakav je bio, iit-ot je lijep" Gete

Kako je mračan put kroz dubinu Dostojevskog, kako je sumoran njegov predio, kako pritiskuje njegov beskraj, tajanstveno sličan njegovom tragičnom liku u kome se urezao sav bol života! Tu su strmi do u bezdan, pakleni krugovi srca, purpurna čistilišta duše, najdublje okno koje je zemaljska ruka ikad zabila u donji svijet osjećanja. Koliko tame u ovom ljudskom svijetu, koliko patnje u ovoj tami! O kakva žalost na njegovoj zemlji, ovoj zemlji »koja je suzama napojena do najdonje kore«, kakvi krugovi pakla 1,1 njenoj dubini, mračniji nego što ih je Dante, vidovnjak, sagledao prije skoro hiljadu godina. Neizbavne žrtve zemaljskih osobina, mučenici sopstvenog osjećanja , obavijeni zmijama svojih strasti, udarani svima bičevima duha, pjeneći od nabuja1osti r:n.emoćne bune, - o Ikakav svijet, ovaj svijet Dostojevskog! Uziđuje svaku radost, izgoni svaku nadu, bez spasa pred patnjom, beskrajno se diže zid oko svih njegovih žrtava! - Zar njegove ljude ne može spasti nikakva samilost iz njihove sopstvene dubine, zar ne ruši nijedan aipokaliptični čas ovaj pakao, koji jedan božji čovjek stvori u patnji? Vika i jadanje naviru iz ove dubine kakve nikada nije čulo čovječanstvo. Nikada nije bilo više tmine nad jednim djelom. Cak i Mikelanđelove figure su blaže u svojoj tuzi , i preko Danteovog ponora sija blažena svjetlost raja. Da li je zaista život samo vječita noć u djelu Dostojevskog a patnja smisao sveg života? Drhteći naginje se duša nad ponorom i jeza je podilazi kad čuje samo jad i vapaj svoje braće .

Ali tada se uzdiže riječ iz dubine, tiha u vrevi, a ipak visoko iznad ponora uzlijećući , kao golub kad leti nad 153

\.

burnim morem. Kratko je iskazana, a dubok je njen smisao, blažena riječ: »Prijatelji, ne bojte se života«. I od ove riječi nastaje ćutanje, ponor jezivo osluškuje, a glas lebdi visoko nad svim patnjama i govori: »Samo pomoću patnje možemo naučiti da volimo život«. Ko govori utješne riječi za stradanje? Onaj koji najviše strada od sviju, sam Dostojevski. Još su raširene ruke razapete na krst njegove podvojenosti, još stoje ekser~ patnje u njegovom lomnom tijelu, ali on ponizno ljubi mučenički krst egzistencije, i usne su krotke kad izgovaraju sa 1 btaći veliku tajnu: »Ja vjerujem, mi svi moramo najprije naučiti da volimo život«. I sviće dan iz njegovih riječi, apokaliptični čas. Otvaraju se grobovi i tamnice: iz dubina ustaju mrtvaci i zatvorenici, svi, svi stupaju ovamo da budu apostoli njegove riječi, uzdižu se iz svojih žalosti. Iz tamnice amo navaljuju i iz sibirske Katorge, zvečeći lancima, iz ćumeza, javnih kuća i manastira, svi veliki patnici strasti; još se lijepi krv na njihovim rukama, još pale iskamdžijana leđa, još su dolje u gnjevu i povraćanju, a već je skršena tužba u njihovim ustima, i suze blistaju od uzdanja. O vječito čudo Bileamovo, kletva postaje blagoslov, na njihovim vrelim usnama, jer čuju »osana« majstorovo, »osana« koje »je prošlo krnz sva čistilišta sumnje«. Najmračniji sti prvi, najžalosniji su najvjerniji, svi se- tiskaju naprijed da po. svjedoče ovu riječ. I sa njihovih kosmatih usana koje ginu od žeđi, pjenuša kao horal ,himna patnje, himna života, sa praiskonskom silinom ekstaze. Svi, svi su došli, muče nici, da sla~i h_yal~ život. ]).imitnJ~aramazov, nevino &.tttđent: s Iancima na rukama, klice svom sna om: »Svaki cu sa mo a 1 mogao se bi reći: posto· im,,. se na klupi za mučen;e sav1Jam, znam 1pa • a »postojim«, okovan na galiji vi.dim još sunce, i ako ga i ne vidim, ipak živim i znam -da ono po taji«. I Ivan, brat, prilazi mu i objavljuje: »Nema nepovratnije nesreće od ove: biti mrtav«. I kao zrak prodire ekstaza egzistencije u njegove grudi, i kliče, bezbožnik: »Volim te bože. jer ie život _veliki«. a samrtnog uzglavlja diže se vječiti skeptik Stean Trofimović i sklopljenih ruku muca: »O kako bih rad'l htio opet živjeti. Svaka minuta, svaki trenutak mora biti čovjeku jedno blaženstvo«. Glasi postaju sve jasniji, i;ve čistiji, sve uzvišeniji. Zbrkani knez Miškin nošen na ko-

Jebljivim krilima svojih čula koja lutaju, širi ruke i zaneseno govori: »Ne razumijem kako čovjek može proći pokraj jednog drveta, a da ne bude srećan što pO'stoji i što ga on voli . . . ta koliko divnih stvari ima na svakom kornku u životu, stvari koje čak i najniži čovjek osjeća još kao divne«. Starac Zosiroa prapov.i;i.ec@: »Boga i ži~ proklinjati, zrtacf" proklinjati sama s e b ~ stvar budeš ljubio, otkriće ti se u svima stvarima tajna boga, i najzad okružićeš cio svijet sa ljubavl ·u ko· e obgrljava«. Cak i »čovjek iz ćorsokaka«, mali, poplašeni, bezimeni čovječuljak sa svojim izlizanim kaputićem tiska se ovamo i širi ruke: »Zivot j,e divota, samo u patnji je smisao, ,o kako je lijep život!« »Smiješni čovjek« otresa se sna »da objavi .život, veliki život«, svi, svi gmižu kao crv1 iz kutova njihova bića da zajedno govore u velikom horalu. Niko neće da umre, niko da ostavi život kao svetinja voljeni, ni jedna patnja nije tako duboka, da bi je zamijenio sa smrću, vječibm protivnikom. I u ovom paklu. tmini sumnje, odjekuje najednom između njegovih tvrdih zidova hvala sudbini, iz čistilišta sago,r jeva fanatični žar zahvalnosti. Svjetlost, beskrajna svjetlost prosipa se, nebo Dostojevskog otvara se nad zemljom i šumeći iznad svega bruji posljednja riječ koju je Dostojevski napisao, riječ djece ,p rilikom govora kod velike stijene, sveti varvarski uzvik: » Ura život«! O čudni živote što, stvaraš svjesnom voljom mučeni­ ke, da bi te hvalili, o živote, mudrosvirepi, što velikane činiš svojim pripadnicima pomoću patnje, da bi tvoj triumf objavljivali! Vječiti krik Jova, koji hiljadama godina odjekuje, kada je i mučenju priznavao boga, hoćeš uvijek opet da čuješ, i pjesmu klicanja Danilovih ljudi dok je njihovo tijelo gorjelo u zažarenoj peći. Vječita raspaljuješ zvonki ugalj na jezik pjesntka koje stvaraš patnicima, da bi postali tvoji pripadnici i da bi te zvali u ljubavi! Betovenu oduzimaš čulo za muziku, da bi, ogluvio, čuo šumljenje boga, dotaknut smrću, pjeva ti himnu radosti, Rembranta goniš u tamu siromaštva, da bi tražio u bojama svjetlost. tvoju prvobitnu svjetlost, Dantea progoniš iz domovine, da bi pakao i nebo ugledao u snu, sve si tjerao svojim bičevima u beskonačnost. I ovog koga si kao nikoga bičevao, i njega si natjerao da ti bude sluga, i gledaj, zapjenušenih usana, padajući u grčevima kliče ti 155

»osana«, sveto »osana«, koje je ptl,slo sva čistilišta· sumnje«. O kako pobjeđuješ u ljudima, koje puštaš d~ stradaju, iz noći stvaraš dan iz patnje ljubav, iz pakla donosiš sebi svetu pohvalnu pjesmu. Jer najveći paitnik je i najveći znalac, ko za tebe zna, mora te blagosloviti: i ovaj koji te je najdublje poznao, gledaj, on te je više nego iko potvrdio, on te je više nego iko volio!

-

156

SADRZAJ

Str. Balzak

9

Dikens

39

Dostojevski

67

-

r~

,f

·,~ - · ,

"T~. '"

li

Stefan Cvajg Graditelji svijeta Balz&k - Dikens - Dostojevski

Urednik: Jela Tehnički

ćehić

urednik: Milica

Ristić

Omot izradio: Veselin Badrov Korektor: Milica

Ristić

štampano u štamparskom preduzeću »Grafičar«, Tuzla. štampanje završeno februara 1955 godine. li

li

I

P . . Ko h n !STORIJA ZAPADNOEVROP KE KNJIZEVN TI I knjiga Preveo: Dragutin Marković Cijena 600 dinara PITANJA KNJIZEVNOSTI 1 JEZIKA I knjiga Izdaje Katedra za jugoslovenske književno ti i srpskohrv:itski jezik Filozofskog fakultet a u Sarajevu Cijen:~ 200 dinara DJEVOJKA SA JEZERA TUNG-TING (Izbo kineskih nove! ) Preveo sa njcmnčkog d-r V 1 a d i s l 1 v Ko. t i ć· Oijcna 350 dinara

' R'RT•tl P. S. Ko h an !STORIJA ZAPADNOEVROPSKE KNJIZEVNOSTI li i III knjiga

G.

Lukač

GETE I NJEGOVO DOBA

Izdav čko preduzećc »Ve clin Ma"·!