Anna Gall - Dva Svijeta

Čitateljski raj

Sken i obrada: Čitateljski raj

2

Čitateljski raj

Lokva

- Jesam li lijepa? - Upitala se Rebeka dok je pomalo nespretno naginjala svoju glavu nad poveliku lokvu. To pitanje upućeno samoj sebi sada je bilo nešto poput obične šale, podsjetnika na neko davnije vrijeme u kojem je kao malena djevojčica uporno naginjala svoju glavu nad lokvu koja joj je zatim pružala odraz neba i nje same, i u kojoj je nepogrešivo mogla zaključiti kako bi mogla biti i ljepša. Sada kada je to vrijeme bilo već davna prošlost, i kada niti je više bila slatka djevojčica niti nesigurna dvadesetogodišnja djevojka, postala je poprilično samouvjerena kako prema svom izgledu, tako i prema svojim sposobnostima. Nisi loša, pomislila je dok je čučala nad lokvom i pogledavala svoj odraz u njoj ispremiješan s plavetnilom neba i sitnih punoglavaca što su išli lijevo-desno. Njezina svijetlosmeđa duga kosa s nekoliko nijansi plavoga, lice blijedo poput snijega i oči boje vedroga neba činile su sasvim zanimljiv prizor, nešto poput neobične, moderne i nadasve ležerne princeze iz bajke koja među svojim žapcima traži onoga pravog - samo svog princa. U stvarnosti Rebeka je bila biolog čiji je trenutačni posao podrazumijevao promatranje vodozemaca iz lokve koju je itekako dobro poznavala iz svog djetinjstva. - Nisi... Nisi lijepa... - začula je odjednom riječi za svojim leđima. Iznenadila im se. Naglo se okrenula želeći vjerovati kako se s njom šale njezini studenti, ali kada je potvrdila svoje slutnje kako nije riječ o studentima, već o jednom tek malko poznatom joj liku, ostala je zatečena... ali i - uvrijeđena.

3

Čitateljski raj Zurio je u nju svojim prodornim plavim očima jasno joj dajući do znanja kako više od bilo čega želi vidjeti njezinu nadolazeću reakciju. Hoće li joj biti neugodno, hoće li pocrvenjeti, zbunjeno mu štogod odgovoriti... Rebeka nije mislila pasti na njegovu igru. Tek je hladno slegnula ramenima i oholo okrenula glavu dopustivši iznenađenom strancu da u miru nastavi svoj put. Željela mu je odmah pokazati kako netko poput njega nju ne treba ni pogledavati, a još i manje promišljati kako je osvojiti. Nije joj padalo na pamet reći kako se samo šalila, kako njoj kao doktoru znanosti uistinu nije važno kako izgleda, kako ona cijeni svoju pamet, a ne svoju ljepotu, kako se ne igra sa žabama i punoglavcima, već ih lovi radi važnog projekta. U prvom redu jer nije smatrala da dotični zaslužuje bilo kakva njezina opravdanja. Znala je kako je ispala beskrajno umišljena i kako je možda bila i prva .koja je odbila mogućnost da razgovara s njim, ali nije je bilo briga. Još je samo jednom, ni sama ne shvaćajući zašto, okrenula glavu u njegovom smjeru i zaključila kako ipak odlazi. Bio joj je već okrenut leđima i samo je zamijetila kako kima glavom lijevo-desno kao da se čudi, a u isto vrijeme i smije sceni koju je upravo doživio. Bio je podosta visok i nadasve atletski građen taj gospodin koji se usudio remetiti njezin mir, pa iako ga nikada nije smatrala nešto posebno privlačnim, nije mogla, a još jednom ne baciti pogled na zgodnog znanca u crnoj odjeći koji je polako, ali sigurno nestajao iz njezinog vidokruga. Odmah ga je prepoznala. Bio je to Vinsent Kačić, jedina osoba u povijesti koja je potekla iz njihovog malenog mjesta, a koja je postala poznata u domaćim i europskim okvirima i to ni više ni manje no po nogometnom umijeću. Rebeka nije svjesno držala kako netko takav teško da može zaokupiti njezinu pažnju, a opet svojim mu je ponašanjem zacijelo poprilično jasno dala do znanja kako se ne misli ni na koji način družiti s nekime poput njega.

4

Čitateljski raj Vinsenta nije odveć dobro poznavala iz osnovne škole. Pamtila je tek godinu dana starijeg visokog dječaka kako s neobično ozbiljnim izrazom lica hoda školskim hodnicima. Jednom se čak bila i zapitala zašto je tako ozbiljan. Znala je da mu je njezina majka predavala biologiju i kemiju te da je kasnije redovito izrezivala sve isječke iz novina s njegovim likom. Rebeki ta zaluđenost njegovim likom i djelom nikada nije bila jasna, nije razumjela zašto njezine prijateljice uporno žele razgovarati o njemu, govoriti koliko je zgodan, kako su ga vidjele neki dan, kako je upravo posjetio baku, majku, oca, prošao pokraj njih, rekao im bok, nasmiješio se i slično. A opet, sada kad joj je podrugljivo dobacio „nisi lijepa“, nije mogla, a ne prisjetiti se svega što je ikada o njemu čula i iznad svega osjetiti nekakvu nelagodnu hladnoću koja joj je snažno prostrujala kroz tijelo. I zato što joj je rekao da nije lijepa, i zato što je možda pomislio kako je baš tašta... i glupa zapravo. Ako je Rebeka bilo što o sebi znala, onda je pouzdano znala da je gotovo svi koje sretne smatraju poprilično atraktivnom, ali nakon ovog neobičnog susreta kao da je stala na tren i osjetila se neobično malenom i neuglednom. U ljutnji je tada ulovila, a zatim i pustila žabu krastaču te još jednom bacila pogled na svoj odraz u lokvi. Poprskana od žabe, razlivene šminke i od vjetra raščupane kose, sada se mogla u potpunosti složiti s gospodinom Račićem. - Nisi, nisi lijepa Rebeka! Ubrzo je nastavila svoj put spretno se verući povećim kamenjarom prema sjevera. Unatoč popriličnoj opremi na leđima u trenu se našla na prostranoj livadi te je samouvjereno krenula prema sljedećoj lokvi na svojoj ruti. Došavši do lokve spustila je svoju opremu, čučnula i ponovno se zagledala u površinu vode. Ovaj joj put ni na kraj pameti nije palo proučavati svoj odraz već je promatrala kretanje vretenaca nad lokvom.

5

Čitateljski raj - Još nisi lijepa... - začula je tada nanovo poznati si glas za svojim leđima. Srce u trenu gotovo da joj je prestalo kucati. Zakolutala je očima potpuno sigurna o kome se radi te se u ljutnji, ali i strahu od nadolazećeg, okrenula. Tek je tada spazila Vinsenta Kačića kako sjedi ispod staroga hrasta i odmara se u njegovoj sjeni. - Dobar dan - samouvjereno je pozdravila. - Zapravo promatram vretenca - svisoka je pojasnila. On joj je dobacio neki neobičan izraz lica koji kao da je govorio kako joj ne vjeruje previše i samo mirno upitao: - Zašto? Ta oni kao da se stalno vrte u krug. - Da, ali mene zanima koje su vrste ovi vretenci. - Vrste? Kimnula je glavom. - Zasad smo ih otkrili trideset na ovom području, ali nikad se ne zna, ovo bi mogla biti trideset i prva vrsta. Vinsent je tada malo bolje pogledao nepoznatu mu došljakinju i zaključio kako ova nije jedna u nizu onih neobičnih turistica avanturistica što lunjaju kajem, ova je očigledno radila... Premda mu je odmah bilo i više no jasno kako uobičajena nije svakako. Nekoliko trenutaka ju je samo promatrao, a zatim kao da je odlučio da je vrijedna njegove pažnje, prišao joj je bliže i čučnuo do nje. Dok joj je prilazio, Rebeka je osjetila neobičan nalet topline koja joj je u trenu prostrujila tijelom. Njegov pogled izazivao joj je jasnu nelagodu. Ni njegova blizina nije joj se previše svidjela. Oči su joj počele bježati po njegovim rukama išaranima mnogobrojnim tetovažama, ali trudila se da on to ne zamijeti i da ni slučajno ne pomisli kako je možda impresionirana onim što vidi. U tom je trenu bila uvjerena kako se on njoj misli pomalo upucavati te je naumila činiti sve da odbije njegova nastojanja. 6

Čitateljski raj Jest, bila je lijepa i znala je to, ali bila je i doktor znanosti i nešto joj se činilo da joj nogometaš ne može biti par. Ipak, osjećala je kako joj srce udara u grudima i kako diše sve brže i brže. - Kad sam bio mali, sjećam se da sam ih znao viđati i u jednoj uvali gdje smo se ljeti kupali. Tamo je bilo vrulja, valjda su zato boravili na tom području. Rebeka se u trenu iznenadila njegovom glasu. Bio je miran, gotovo pa drag i simpatičan. Pogledala ga je na tren ravno u oči, a zatim u nelagodi skrenula svoj pogled. - I ja sam ih kao dijete znala viđati u Vali. Druga djeca su ih zvali... - Helikopteri - nadodao je. Kimnula je glavom, ali u glasu je jasno odala nepovjerenje prema svom sugovorniku. - Točno - gotovo strogo je izgovorila. - Kao dijete ste ljetovali ovdje? - Ne. Ja sam odavde. Ja sam Rebeka Dunižarić. Ime kao da mu ništa nije značilo. Još je jednom pomislila na onog ozbiljnog dječaka kojeg je tek podsvjesno zamjećivala na osnovnoškolskim hodnicima i shvatila kako taj dječak nikada nije zamijetio onu godinu dana mlađu, tihu, neprimjetnu, neprilagođenu djevojčicu koja je u obliku odrasle žene sada stajala pred njim. I baš se osjetila povrijeđenom zbog toga. - Vjerujem da ti je moja mama predavala biologiju i kemiju u osnovnoj školi - pojasnila je hladno. - Ah, Ružica Dunižarić, da - iznenadio se. - A što ti zapravo radiš? - Doktorirala sam biologiju. Radim kao znanstveni suradnik na PMF-u u Zagrebu. - Ali što točno radiš ovdje? Rebeki je na trenutak bilo neugodno što nije u potpunosti shvatila njegovo prvo pitanje i što je ispalo kao da samo čeka pogodan tren da mu se pohvali i ispriča svoju životnu priču. Osim 7

Čitateljski raj toga ostao je veoma hladna na činjenicu o njezinom akademskom uspjehu. Drugi ljudi bi takve njezine riječi u pravilu popratili s čuđenjem, bacili pogled na njezinu solidnu pojavu i bili iskreno iznenađeni i impresionirani. Ali ne i Vinsent Kačić. Njega se očigledno nije moglo tek tako impresionirati. - Proučavamo bioraznolikost kroz lokve na ovom području. Riječ je o projektu proučavanja migracijskih sustava i ekologije ornitofaune - izrekla je u očiglednom nastojanju da ga barem riječima impresionira ako to već nije uspjela svojom pojavom. On se na to nasmijao, ali Rebeki se osmijeh učinio namjernim, gotovo hladnim. Jasno je odavao njegovu samouvjerenost i činjenicu da je u trenu pročitao njezinu igru. - Previše velikih riječi. Sorry, ne pratim te. - Zasad smo proučavajući lokve otkrili velik broj različitih vrsta kukaca, vodozemaca, gmazova ptica i sisavaca. To radim, bilježim ih. - Cool posao. Mislim da sam kao dječak točno to želio postati, samo nisam znao da takav posao uistinu i postoji. Loviti zmije i gmazove po cijeli dan san je svakog dječaka. Rebeka se pomalo iznenadila izljevu njegove iskrenosti. Učinilo joj se kako je činjenicom da je njezin sugovornik spoznao čija je kći, odlučio ponašati se kao da su stari prijatelji. - I samo pokoje veoma posebne djevojčice, rekao bih nadodao je, a Rebeka je ponovno pomislila kako nije pogrešno pročitala njegove namjere. U prvi je mah poželjela zakolutati očima, možda i iskazati kakvu mješavinu prezira i čuđenja, ali umjesto toga osjetila je samo toplinu koja joj je navirala u obraze i usne. Možda je ipak impresioniran, zaključila je, ali nije ništa rekla ni komentirala već je na njegove riječi svojim ponašanjem nastojala ostati hladna. - I što ste dosad otkrili? - Dvadesetak vrsta gmazova, sedam vodozemaca, četrdesetak vrsta sisavaca, pogotovo šišmiša od kojih je velika 8

Čitateljski raj većina na Crvenom popisu Hrvatske. Osim toga, ima gotovo devedeset vrsta danjih leptira od kojih jednu vrstu štiti Bernska konvencija. - U trenu je nabrojala i pojasnila, ali ne u potpuno očiglednoj namjeri da ga odvrati od daljnjeg razgovora. - Što je Crveni popis? Popis ugroženih vrsta? Rebeka je držala kako ne odaje baš ništa osim hladnoće naspram stranca, ali u sebi je bila veoma nemirna što muškarac pred njom ne misli odustati i otići. Nije bila sigurna zašto, ali kao da je baš to željela, da nestane i vrati joj njezin mir koji joj je oduzimao i samom svojom pojavom. - Crveni popis Hrvatske sadrži sve podatke o ugroženim divljim svojtama pojedine taksonomske skupine životinja i biljaka. Svojte su svrstane u određene kategorije ugroženosti i uz svaku se nalazi opis, fotografija, nalaz, karta rasprostranjenosti, ekološke značajke, zakonska zaštita, uzroci ugroženosti i prijedlog mjera očuvanja. Govorila je mirno i jasno kao da djetetu objašnjava pojmove s kojima se ono prvi put susreće, ali gospodin Kačić je jasno odbijao priznati njezin očigledan stav kako oni nemaju zajedničkih tema za razgovor i kako se općenito ne bi trebali zadržati u daljnjem druženju. - Pravit ću se da sam shvatio što si mi rekla - izrekao je mirno praveći pritom neobične grimase svoga lica koje kao da su jasno odavale kako još pokušava poloviti sve njezine riječi i dati ima smisao. Pogledavao ju je u tim trenutcima ravno u oči te Rebeka više nije bila sigurna što čini... što zapravo želi činiti. - A Bernska konvencija? U čudu ga je pogledala. Nije se više sjećala razgovora od samo prije nekoliko trenutaka i nije joj bilo jasno kako mu je palo na pamet da je to upita. Nakon što je došla k sebi, malčice je stala i promotrila ga kao da želi dokučiti šali li se on to s njom ili doista želi voditi neki smislen razgovor. Na kraju mu je, ne odveć oduševljeno, ipak pojasnila: 9

Čitateljski raj - To je obavezujući međunarodni pravni instrument u području zaštite prirode. Cilj mu je očuvati divlje životinje i biljke njihova prirodna staništa, a pogotovo je važna zaštita ugroženih staništa i osjetljivih vrsta, na primjer, migracijskih vrsta. Rebeka je željela nastaviti govoriti o temama koje su joj bile bliske ne bi li na neki način uplašila Vinsenta, ali on kao da se uplašiti nije dao, kao da je odlučio pokazati joj koliko je samouvjeren i kako ne postoji osoba kojoj on ne može parirati. Na trenutak joj se učinilo da možda i cijeni tu njegovu osobinu. Ne prvi put u njihovom razgovoru u svojevrsnoj se nelagodi povukla i oborila svoj pogled. Vinsent joj je i dalje stajao neobično blizu jasno uzurpirajući njezin privatan prostor, ali sada joj to i nije bilo tako mrsko. To ju je, doduše, činilo nadasve nemirnom, ali nije taj osjećaj sada interpretirala kao nešto veoma loše. Ponovno je na trenutak pogledala u njegove oči, a zatim se panično bježeći njegovom prodornom pogledu spustila nešto niže i stala promatrati njegove ruke. U šumi neobičnih tetovaža zamijetila je tetovažu zmije. - Tako si nevjerojatna... - izrekao je tada gotovo fasciniran te je baš zbog te pretjeranosti Rebeka bila uvjerena kako je sve obična gluma. Pogledala ga je na trenutak, ali nakon tih njegovih za nju tako razočaravajućih riječi i tona, u potpunosti se spustila na zemlju i umirila. - Jednostavno volim to što radim - mirno je odgovorila i slegnula ramenima želeći mu pojasniti kako nije potrebno naglašavati očigledno. Ta Rebeka nije bila jedna od mnogih, slabije ili bolje obrazovanih djevojaka, koje su ga snivale i koje bi nakon takvih riječi gotovo pale u trans. Rebeka je točno znala tko je, što je i koliko vrijedi. Bila je sama sebi naprosto super i nije trebala potvrdu nekog markantnog stranca za to. Ipak, ni Vinsent se nije dao:

10

Čitateljski raj - Da, vidim strast. Zavidim ti zapravo. Da je Rebeka bila drugačija, vjerojatno bi ovaj razgovor primila kao samo to - običan, najobičniji, smiješan, malen razgovor dvoje odraslih ljudi koji su potekli iz istog mjesta i sasvim logično imaju neke zajedničke znance i određene spoznaje jedno o drugome. Ali Rebeka nije bila obična, Rebeka je bila osoba koja se odlično snalazila u društvu zmija i žaba, ali u društvu ljudi, pogotovo muškaraca, nije imala živaca ponašati se kako bi oni to zapravo željeli ili kako je ona mislila da se ponašati treba. Možda je sada bilo pravo vrijeme da ga priupita o njegovom poslu, o njegovoj strasti, ali ona kao da nije ni željela voditi razgovore o takvim stvarima. Nju su zanimale biljke i životinje i o njima je mogla beskrajno mnogo pričati, ali voditi razgovore o nekim, drugim ljudima tako svakodnevnim stvarima, njoj je djelovalo jednostavno nepotrebno. Okrenula je na trenutak glavu i gotovo u čežnji pogledala hrast pod kojim je Vinsent maločas sjedio. Pitala se što li je prošlo po krivu da je baš morala uplesti se u razgovor s gospodinom Kačićem. Bacivši ponovno pogled na Vinsenta shvatila je kako mu je time jasno iskazala svoju slabost i kako sada oboje mogu zaključiti kako ju je misteriozni gospodin Kačić jasno svladao i pokazao kako on gospodari njihovim razgovorom, a nikako ona kolikogod se to trudila. - Hrast - rekao je mirno, gotovo značajno bez ikakve naznake da se šali. Način na koji je to rekao, nju je nasmijao, ali nije to dovoljno jasno pokazala, već je samo u odobravanju kimnula glavom. Gotovo da je djelovalo kako je Vinsent kakav pučkoškolac koji je točno odgovorio na profesoričino pitanje te je ova kimnula glavom u znak potvrde. - Ja mora da tebi izgledam kao idiot - rekao je ponovno bez da se nasmiješio. Ona je na to raširila svoje oči i malko rastvorila usne.

11

Čitateljski raj - Ne, ni u kojem slučaju - odveć ozbiljno je odvratila nastojeći sakriti svaki trag svojih prijašnjih misli i stavova. On se počeo smijati. - Jesi li uvijek tako ozbiljna? - Ne bih rekla da sam uopće takva - zbunjeno je odvratila. On ju je neko vrijeme samo gledao, doslovno zurio u njezine oči bez riječi i bez ikakve geste lica te Rebeka više nije znala što učiniti, kako mu izbjeći pogled, a ne otkriti pregolemu nelagodu. Laknulo joj je kad joj je u jednom nenadanom trenu pružio slamku spasa u obliku pitanja o njezinom poslu. - Osim što popisuješ životinje, popisuješ li i biljke? - Naravno - odvratila je u trenu. - Ovdje ih uistinu ima mnogo, više od tisuću dvjesto. Ima jako puno vrsta orhideja i mlječika, dosta vrsta kadulja, ljubica i divljih ruža... i šest vrsta hrastova. - Koja ti je najdraža? - Misliš koji hrast? - Ne općenito, koja biljka? - Pa ne znam. Nemam nekog posebnog favorita. Možda nešto ugroženo. - Na primjer? - Ah, ne znam. Recimo neka sapunika. - Sapunika? - Da, tako se zove jer je biljka bogata saponima koji prave pjenu kad se biljka stavi u vodu. - Nikad čuo za takvo što - iskreno je priznao. - I što, ti samo hodaš naokolo od lokve do lokve i skupljaš informacije? Rebeka ga je tada ponovno pogledala. U nekom neobičnom, nedokučivom trenu kao da se iznenadila njihovom razgovoru i zapitala uživa li možda ona u njemu i više no što si to želi priznati. - Da. Inače idemo u skupinama, ali danas je nedjelja i studentima sam rekla da se slobodno odmore. Danas ovo radim više iz hobija nego li zbog posla. I inače se volim vraćati na ova 12

Čitateljski raj mjesta koja su mi toliko značila u djetinjstvu, ali kad sam sa skupinom ljudi, kao da nisam u dovoljnom miru da budem u potpunom doticaju s ovim krajem. Mislim da sam zato danas odlučila malo prošetati i usput obaviti nešto da se prisjetim. Vinsent ju je i dalje pogledavao ne mičući svoj pogled s njezinoga lica i njezinih očiju. Bio je fasciniran njome, njezinom pojavom i njezinim prkosnim ponašanjem. Rebeki je, pak, bilo neuobičajeno neugodno, nije znala kako se ponašati i samo je nastojala svojim pogledom bježati njegovom. Pravila se, doduše, kao je sve u najboljem redu, ali u sebi je osjećala povelik nemir. - Moram nastaviti sa svojim poslom - rekla je jasno, u nadi kako će mu to biti znak da ode. - Cool. Smijem li gledati? Rebeka se iznenadila molbi. Nešto ju je stezalo oko srca i samo je željela da stranac ode. - Ne vjerujem da će ti biti zanimljivo. - Vidjet ćemo. - Pa, u redu... - veoma tiho je izrekla malo pognuvši svoju glavu. Nakon što je podignula pogled i ponovno mu se zagledala u oči, jasno mu je pokazala svoju nelagodu i činjenicu kako ona uistinu ne zna o čemu bi više razgovarala s njim. On je to primijetio i u trenu je upitao: - A što točno radiš, kako ih loviš? Bila mu je beskrajno zahvalna na tom pitanju. - Rukom, mrežicom, omčicom, klopkom... - odmah je odgovorila. - Danas samo promatram i bilježim. Dobrih nekoliko sati ću proučavati ovu lokvu. Nakon što se ohrabrila, izrekla je: - Mislim da nikome izvan ovog posla to ne bi bilo zanimljivo. Shvaćala je kako je to njezin pucanj u prazno, očajnički pokušaj da vrati svoj mir jer bilo je i više no očigledno kako on neće otići. Bila je neobično nemirna zbog toga, ali više se nije 13

Čitateljski raj mogla zakleti kako zapravo nije riječ o običnom naletu uzbuđenja zbog te činjenice. - A ono „jesam li lijepa“? Je lʼ i to dio istraživanja? Niti jednom riječju i niti jednom gestom Rebeka nije reagirala na njegovu jasnu provokaciju, ali srce joj se jasno zatreslo. U samo jednom trenu Vinsent je srušio sve mostove koje je dotad izgradio prema njoj. Nije ga pogledala hladno, nije ga pogledala čak ni oholo, ali unatoč tome on je i prejasno mogao zaključiti kako ju je u potpunosti razočarao. Želio se povući, izbrisati pitanje, ali bilo je prekasno. - Postoji dijete u svima nama - samo je mirno odgovorila. On se još neko vrijeme meškoljio, jasno odajući kako shvaća da je otišao pogrešnim smjerom. - Da... - gotovo nepovezano je izrekao - u pravu si. Rebeka ga je tada malo bolje promotrila. Uživala je tom njegovom neobičnom nesnalaženju. Bilo joj je zapravo neobično gledati kako se gospodin Kačić pokušava iskoprcati iz mreže koju je za nju postavio. Još se sjećajući kako joj je u dva navrata u njihovom kratkom poznanstvu pružio izlaz u obliku pitanja o njezinoj struci, Rebeka mu se odlučila odužiti i ne nastaviti s temom koju je on mislio započeti. - Kornjače, zmije, daždevnjake, vodenjake lovimo rukama. Naprosto okrećemo kamenje, granje i tražimo ih. Mrežicu koristimo za vodozemce i njihove ličinke u vodi. Omčicom lovimo guštere. Lovimo ih i klopkama. Tu je jako važno da ih redovito praznimo jer bi u suprotnom životinja ostala zatočena i uginula bi. Imamo i vrše za vodozemce i vodenjake, kao i vrše za zmije. Bio joj je zahvalan na pruženom spasu iako ga tema nije pretjerano zanimala. Ipak, nije želio da njihovom razgovoru dođe kraj: - Ideš li i noću na teren?

14

Čitateljski raj - Naravno. Ako danju ne pada kiša, daždevnjaka ćeš uloviti samo noću. Dakle moram. - Sama? Odmahnula je glavom. - Nije preporučljivo. Rebeka je pogledavala u Vinsenta. Osjećala se veoma neobično u njegovoj nazočnosti pa iako nije mogla točno odrediti u čemu je stvar, svakako je pouzdano znala kako se u prisutnosti drugih muškarca nikada nije tako osjećala. Nemir i nelagoda, zaintrigiranost i žudnja ispremiješali su se u njezinoj utrobi zbog ovog muškarca kojeg nije poznavala, ali koji je, unatoč tome, u njoj budio osjećaje koje nije mogla objasniti logikom. - Loviš li i otrovne životinje? - Da. Jako je malo bolesti koje se s gmazova i vodozemaca mogu prenijeti na ljude. - Jesi li lovila i zmije otrovnice? - Nisam, ali gledala sam kolege kako to čine i da moram, učinila bih to. Rebeka je morala priznati kako se Vinsent činio iskreno udubljen u njihov razgovor, kao da ga tema uistinu i zanima, a ne kao da mu je bilo dosadno pa je odlučio skratiti vrijeme šaleći se s neobičnom znanstvenicom. Ona je, pak, ostala malčice bez daha i prepala se da je i on to primijetio jer ta činjenica da ju je dah napustio, nije imala toliko veze s brzom izmjenom njegovih pitanja i njezinih odgovora, koliko je imala veze sa samom njegovom nazočnošću. Nije ga previše puta vidjela u životu, jer njihovi životi kao da su od samih početaka tekli nekim drugim putevima te bi svako malo bacila pogled na njega da dokuči sviđa li se njoj uopće kako on uživo izgleda... ili ipak ne. Kosa mu je bila svijetla, gotovo plavkasta, ali Rebeka kao da nije mogla dokučiti je li on uistinu prirodno plav ili je bio toliko izložen suncu da mu je kosa poplavila kao što i njoj često znala ljeti dok je bila dijete. Sa svojim prodornim plavim očima i nemarnom 15

Čitateljski raj nekoliko dana starom bradicom djelovao je veoma privlačno. I da... Rebeki se sviđalo kako on uživo izgleda. Ali bila je premudra i preoprezna da bi mu i ti najmanje vjerovala. - Ti si baš jako strastvena glede toga što radiš. Njegove su joj se riječi ponovno učinile pretjeranima za nekoga koga je tek danas istinski upoznao. Ponovno je pomislila kako je možda zainteresiran za nju. Učinilo joj se kako joj to laska, ali zatim se naglo upozorila „ta on je samo nogometaš“. - Uživam u svome poslu - rekla je tada iskreno. - Odmalena sam voljela živi svijet oko sebe. Pa... ne toliko ljude, koliko životinje i biljke. Oduvijek sam bila fascinirana prirodom, kao da sam duboko u sebi uvijek osjećala da sam istinski povlaštena što živim u takvom kraju. Osjećala sam da je ovaj prostor važan i da zaslužuje da se kao takav predstavi stručnoj javnosti i posjetiteljima. Kasnije, nakon što mi je to uistinu i postala struka, shvatila sam kako sam čitavo vrijeme bila u pravu, kako je ovo uistinu neobično raznolik prostor, rijedak i u svjetskim okvirima. Vinsent nije govorio ništa, samo je gledao, gotovo sneno zurio u nju te je Rebeka osjetila popriličnu nesigurnost. Učinilo joj se kako bi se mogla zakleti da je gospodin Kačić iskreno i ugodno iznenađen, gotovo impresioniran svojom sugovornicom, ali nije se imala namjere time zanositi. - Predstaviti svijetu? Ne bi li povećan dolazak turista označio kraj tome? - upitao ju je shvativši kako sama neće nastaviti svoju priču. Veoma se iznenadila što ju je tako pažljivo slušao da je mogao iščitati i njezinu turističku ideju. - Posjetitelji koji tragaju za takvim stvarima u pravilu razumiju da ne smiju narušavati ravnotežu ovog prostora. Plan mi je osnovati neku vrstu informativnog ekocentra sa stručnom službom, mjesto gdje bi održavali predavanja, radionice i okrugle stolove. To bi bilo ishodište pješačke staze koju bi isto tako trebalo urediti. Mislim da bi se mogao osnovati i volonterski centar u 16

Čitateljski raj kojem bi boravili volonteri iz svijeta, znači istraživačko - edukacijski centar koji bi imao svoj edukacijski volonterski program koji bi istraživao ovo područje i njegove bioraznolikosti. Eto to je moj san. Nakon tih njezinih riječi, iz nekog Rebeki nedokučivog razloga, Vinsent kao da se na tren povukao, gotovo uplašio njezinih odveć velikih riječi i odveć velikih snova. Iznenadilo ju je to. Čitavo vrijeme njihovog razgovora cilj joj je bio uvjeriti ga kako oni nisu primjereni sugovornici, a sada kad je naslutila kako je točno to i postigla, nije bila sretna. Sasvim suprotno, osjećala se kako je sve učinila pogrešno. Na tren se poželjela vratiti na početak njihovog druženja i odglumiti jednu od onih djevojaka koje su uzdisale za njim. One bi znale što učiniti, kako se ponašati... kako ostvariti svoje najskrovitije snove. - Nadam se da će ti se sve to ubrzo i ostvariti - dodao je, te se Rebeka nakon što je još jednom čula njegov glas, trgnula i vratila u stvarnost. Smetenost ju je napustila, izgnala je nedopuštene misli i ponovno sjetila tko je i što je. Kimnula je sigurno glavom i malo se ležernije naslonila na svoje ruke koje su joj stajale za leđima dok su oboje sjedili na suhom tlu pokraj lokve. Vinsent ju je u tim trenutcima samo promatrao i nije govorio ništa. Rebeka je tada prvi put osjetila kako bi joj zapravo bilo neopisivo lako vjerovati njemu i njegovim namjerama, dapače, kako se možda i prevarila kad je odmah odlučila odbiti sva njegova možebitna nastojanja i biti što hladnija prema njemu. Učinilo joj se, naime, sada da on možda i iskreno uživa u njezinom društvu, da ga veoma zanima ono što mu ima za reći... Vrijeme je polako prolazilo. Oboje su promatrali lokvu. Rebeka je svako malo nešto zapisivala i u jednom trenu je pogledala oko sebe, a zatim u nebo i zaključila kako se iz nekog razloga osjeća baš sretnom. Gotovo da je zaboravila na svoje vodozemce i bacila je pogled na dva ljudska odraza u lokvi.

17

Čitateljski raj Na trenutak joj se učinilo kako je malena djevojčica koja je nekada bila još davno zamislila sreću točno u ovakvom obliku. Nije joj više bilo važno ni tko je, niti što bilo kome ime Vinsenta Kačića predstavlja... Ipak, iznenada, tako neočekivano i nadasve grubo, njezin je mir bio nepovratno uništen. Prvo je začula smijeh, a zatim se i okrenula iz smjera iz kojeg je dopirao. Ugledala je dvoje ljudi, muškarca i ženu, neobično vedre i dotjerane. Nije odmah shvatila o kome je riječ, u prvom redu zato što se šokirala što je gospodin bacio kamen u lokvu i otjerao sve žabe koje je satima promatrala. Bačeni je kamen stvorio valove na površini lokve i jedva da je više mogla prepoznati svoj i Vinsentov lik. Osjetila je tada kako je i njezina slika sreće uništena. Kad je gospođa dobacila - Vini, Vini, mi te tražimo i brinemo se za tebe, a ti bariš djevojku! - Rebeka je u gotovo u trenutku prezrela oboje došljaka. Oni su je podsjetili zašto ljudima poput Vinsenta Kačića ona ne treba vjerovati. Naglo se ustala i demonstrativno pokupila svoje stvari jasno davši do znanja kako će veoma skoro napustiti njihovo društvo. S došljacima nije imala nikakve namjere razgovarati premda je u međuvremenu spoznala o kome je riječ. Vinsentov brat Albert i supruga mu Marta nisu joj bili među omiljenim ljudima u ovom trenu. Nakratko je pogledala Vinsenta želeći se oprostiti i pritom je silom odlučila ne vidjeti žaljenje zbog njihovih djela i riječi u njegovim očima. - Dobar dan - strogo je pozdravila došljake i prošla pokraj njih bez iti najmanje namjere da se zaustavi. - A, Rebeka, to si ti! - uskliknula je Marta. Rebeka je samo kimnula glavom u znak potvrde i bez ijedne riječi prošla pokraj njih. Bilo je i više no jasno kako su Marta i Albert nadasve iznenađeni njezinom hladnoćom.

18

Čitateljski raj U jednom trenu pogledavali su Vinsenta, u drugom Rebeku i bili su uvjereni kako su prekinuli nešto veoma važno. Možda im je bilo i žao, ali Rebeka ih više nije gledala da može takvo što dokučiti na njihovim licima.

19

Čitateljski raj

Salamandra

Rebeka je žustro koračala prema roditeljskom domu. Stigavši do omalene kućice na samom rubu mjesta s koje je pucao jasan pogled na čitavu dolinu i obližnju šumu, ostavila je svoju naprtnjaču pod natkrivenom dvorišnom terasom. Skinula je prljave čizme, a zatim je naglo odustala od svake namjere da uđe. Činilo joj se mudrijim da se malo umiri i tek tada uđe u kuću. Sjedila je na drvenoj klupici i promatrala u daljinu. Iznenadila se kad je shvatila kako sa sjevera dolaze oblaci i kako će vrlo vjerojatno donijeti kišu ove noći. Pomislila je kako je kiša baš ono što njoj trenutačno treba da ispere sjećanje na sunčan dan i jasno iskaže ono što osjeća u sebi. Kad je u konačnici ušla u svoj nekadašnji dom, shvatila je kako joj majke nema i kako se neće tako skoro vratiti. U poruci je stajalo kako je otišla do obližnjeg grada u kupnju namirnica. Vođena nekim nesvjesnim motivima, gotovo je u trenu stala otvarati majčine ladice u potrazi za njezinim novinskim isječcima. Iako je oni prije nisu zanimali, sada je baš željela pročitati što li je to sve u životu propustila o gospodinu Vinsentu Kačiću. Stavila je kuhati vodu za čaj i odnijela bilježnicu s nalijepljenim isječcima na terasu. Čitala je isječke o Vinsentovim počecima kad je začula kako joj se voda za čaj počela ključati. Nije se predugo zadržala u kuhinji, ali kad se vratila na terasu, zatekla je prizor zbog kojeg joj je srce u trenu završilo u petama. Nad njezinim isječcima iz novina stajao je njihov glavni lik - Vinsent Kačić.

20

Čitateljski raj Treperila je od srama i nelagode i u prvi mah nije znala što mu reći. On nije govorio ništa, samo ju je pogledavao uz osmijeh. Rebeki se taj njegov osmijeh nije ni najmanje svidio jer učinilo joj se kako joj govori da je on upravo spoznao kako se maločas prevario i kako je unatoč svim njezinim doktoratima i projektima, Rebeka Dunižarić djevojka kao i svaka druga, zapravo jedna od onih djevojka koje je on sretao na svakom koraku. - Moja majka je tvoj veliki obožavatelj - hladno mu je dobacila. - Dapače, uvjerena sam da ima više isječaka s tvojim likom iz novina no što ima mojih stručnih članaka iz najuglednijih hrvatskih i svjetskih znanstvenih časopisa. - A... - nasmijao se prvi put u njihovom razgovoru otkrivši iznenađenje i nesnalaženje. Rebeka još nije znala kako da se ponaša pred njim, ali svakako nije poželjela ponovno pobjeći. Uz to oni osjećaji ljutnje na njega u potpunosti su iščezli kad se njegov lik pojavio pred njom. Uostalom, trebala mu je biti zahvalna što joj nije pod nos bacio činjenicu da majčin album pregledava ona, a ne njezina majka. - Žao mi je zbog... pa zbog Alberta i Marte, zbog njihovog ponašanja. Nisu bili svjesni da si radila. Veoma im je žao što su te prekinuli. Odjednom su joj se njegov ton i ponašanje učinili tako drugačijima, učinilo joj se kako Vinsent više ne glumi lovca i kako se ne treba brinuti da će završiti kao njegov ulov. Koliko joj je god trebalo laknuti zbog toga, u isto joj je vrijeme u nekom djeliću tijela bilo i malčice krivo. - Nema veze - iskreno je i zbunjeno rekla. - Nedjelja nije dobar dan za posao. Vinsent je stojeći stao listati mapu s isječcima. Nije razumjela zašto sada to čini i što zapravo time želi postići. - Mislim da čak ni moja mama nema toliko članaka o meni. Tko bi rekao da me i bivša učiteljica tako vjerno prati. - Ne bi te trebalo čuditi. Ona te veoma cijenila. Sjećam se da je o tebi lijepo govorila i kad si joj bio učenik kao i svaki drugi - rekla 21

Čitateljski raj je još nesigurna smije li si dopustiti takvu bliskost s potpunim strancem. Nasmijao se na to. Nije mu smetalo. Uistinu je imao veoma topao i iskren osmijeh, to je Rebeka morala priznati. Nakon toga je napravio nekoliko koraka, na tren pogledao u daljinu, a zatim ponovno u Rebeku koja je stajala na pragu svoga doma. Kad bi se inače našla u sličnim situacijama, jedino što je željela, bilo je pobjeći glavom bez obzira i iznad svega odmah i sada prekinuti sva njihova možebitna nastojanja. Naravno, poslije bi malo u mira promislila, veoma često zažalila, ali u pravilu se nije mogla oduprijeti tom prvom impulsu koji joj je uvijek govorio bježi, bježi odmah i sada, nemaš ti vremena za takve stvari, kasnije ćeš. Ipak sada je stajala na mjestu i gotovo da se trudila ne ponašati se na svoj uobičajeni način. Vinsent Kačić na prvu svakako nije bio njoj primjeren par, ali unatoč tome, nije željela otići. - Hoćeš li čaj? - upitala ga je tada veoma tiho. - Ne - odgovorio je i odmahnuo glavom. Rebeka se osjetila gotovo povrijeđenom odbijanjem. Nije ga razumjela, ali u trenu joj se učinilo kako se Vinsent ponaša točno onako kako se uglavnom ponašala ona. - Ostavila si kemijsku. Zato sam došao - izrekao je mirno i izvadio tamnozelenu olovku iz svoga džepa. - Vidim da ima nekakvu životinju na sebi. Činila mi se veoma simpatičnom i pretpostavio sam da bi je mogla tražiti. Rebeka se iznenadila, prišla mu i uzela kemijsku iz ruke, nenamjerno ga pritom dodirnuvši. - Da. Veoma mi je draga. Hvala. Dobila sam je kad sam bila na jednoj konferenciji u Francuskoj. Otada mijenjam uložak u njoj, ali nju samu ne. - Koja je to životinja?

22

Čitateljski raj - To nije ništa stvarno. Izmišljeno biće. Djeluje kao nekakav vodozemac, najviše nalikuje pjegavom daždevnjaku zbog boja na tijelu. - Piše Salamandra X. - Da. Salamandra salamandra je latinski naziv za pjegavog daždevnjaka. Ovdje zapravo piše Salamandra incognita što znači nepoznata salamandra, nepoznati daždevnjak. Kad su stari moreplovci crtali karte, onda bi prostor nepoznate zemlje označili oznakom X, to je bila terra X, terra incognita. Profesor na čijem sam predavanju bila, sam je osmislio te kemijske i počeo ih dijeliti svojim studentima u nastojanju da ih potakne na daljnja istraživanja, da im poruči kako još nije sve otkriveno i kako sasvim suprotno postoji pregršt nepoznatih životinja koje čekaju da ih se otkrije. Ta kemijska im je zapravo trebala reći kako samo njihov daždevnjak čeka na njih. Zato valjda ima crven rep i uši - nasmijala se na koncu. - Simpatična priča. Kimnula je glavom. - Veoma. Jesi li ikada vidio daždevnjaka? Njih se lovi noću ili eventualno u kišne dane - nastojala ga je zainteresirati. Odmahnuo joj je glavom ne davši jasan odgovor. - Moram ići - rekao je iznenada. Rebeka se začudila. Nije stigla ni reagirati, a on je podigao svoju ruku u znak pozdrava i u trenu nestao. Nakon što je otišao, osjetila se silno osamljenom, gotovo napuštenom.

*** Desetak dana nakon susreta pokraj lokve Rebeka je šetala psa svoje sestre Silvane kad ga je ugledala da izlazi iz automobila. - Bok - rekla mu je, a zatim u sebi, u ljutnji, zaključila kako nije smogla snage sakriti svoja skrovita nadanja.

23

Čitateljski raj - Dobar dan - odzdravio je on, učinilo joj se hladno i distancirano. Ponadala se da će joj uputiti još koju riječ, ali nije. Samo je uz osmijeh prošao pokraj nje. Rebeka je nastavila koračati, ali bila je veoma iznenađena njegovom hladnoćom. Naravno, oni nisu bili prijatelji, ali činilo joj se da onih sat, dva provedenih zajedno ipak su dovoljni da dobije više od „dobar dan“ kad prođe pokraj njega. Već u sljedećem trenu gotovo da se prijekorno upozorila kako nema ona što pomišljati na Kačića i druženje s njim. U konačnici je sitnom nemiru zaključila kako je silno pogriješila kad je pomislila kako je Vinsent Kačić zainteresiran za nju. A opet, možda je mogla biti riječ i o nekakvom lovu koji ona ne razumije i samo naivno i nevino upada u njegovu vješto istkanu mrežu. Nastavila je svoj put kad je u jednom trenu Chip, sestrin pas, spazio mačku i odlučio je ganjati. Rebeka je nemarom ispustila uzicu i Chip je stao trčati za mačkom vukući pritom svoju uzicu. Rebeka se nije ni snašla, a Chip je već uletio u dvorište muškarca kojeg ona više nije željela susresti. Okrenula se u čudu, gotovo u panici. U njegovo dvorište nije imala namjeru ulaziti. - Chip! Chip! - viknula je nekoliko puta, ali gas se nije odazivao. Čula je mijaukanje i lajanje iza kuće, ali kroz zelenu ogradu mirte jedva da je išta vidjela. Već je naumila kako će se vratiti sestri uz ispriku kako joj je Chip pobjegao ni sama ne zna gdje i već je zamišljala kako će ova biti i više no ljuta na nju, kad je spazila kako se stubama spušta Vinsent. Nije znala što mu reći. Bilo joj je veoma neugodno jer je pomislila kako će pretpostaviti da je takvo što učinila namjerno. - Oprosti - rekla mu je. - Moj pas je ganjao mačku koja je pobjegla u tvoj vrt.

24

Čitateljski raj Pogledao ju je ne govoreći ništa, zatim se malčice nasmijao kao da joj želi poručiti da je shvatio njezinu igru te se Rebeka u trenu osjetila posramljenom. Nije znala kako se braniti, ali još i važnije, nije znala treba li se uopće braniti I, uostalom, je li Vinsent zapravo u pravu. Nakon što se spustio stubama, krenuo je prema stražnjoj strani kuće u kojoj se nalazio vrt. U čudu je tada pogledao Rebeku. Bilo je i više no jasno kako ne razumije zašto ga ne slijedi. Na to je Rebeka u strahu odškrinula dvorišna vrata i krenula za njim. Vinsentova okućnica bila je uistinu krasna. Sve je bilo zeleno i uređeno, a na stražnjoj strani dočekala ih je i lijepo uređena livadica na čijim je rubovima stajao bazen. Rebeka nikada nije vidjela takvo raskošno dvorište i nastojala je ne gledati lijevo-desno da ne otkrije njegovom vlasniku koliko je samo impresionirana. Na grani visokog badema zatekli su žućkastu mačku na koju je Chip režao. U trenu je Rebeka ulovila njegovu uzicu i ponovno preuzela kontrolu nad njime. Pogledala je u Vinsenta i nasmijala mu se u nelagodi. - Oprosti još jednom - samo je rekla i okrenula se prema izlazu. Mirno je koračala prema dvorišnim vratima kad je shvatila da je Vinsent odmah iza nje. Nije željela započeti razgovor iz nekih svojih smiješnih nadanja, već samo zato što joj se činilo pristojnim još jednom opravdati. - Chip je zapravo sestrin pas i ja nemam kontrolu nad njim. Oprosti - rekla je kad se kratko okrenula prema njemu. Ni u jednom trenu nije usporavala te je već dodirnula metalnu ogradu dvorišnih vrata kad joj je.on rekao. - A tko je tvoja sestra? Iznenadila se pitanju. - Silvana - mirno je odgovorila. On kao da je razmišljao o kome je riječ.

25

Čitateljski raj - Silvana je zapravo moja polusestra s očeve strane. Ima dužu plavu kosu. Uvijek šeće ovog psa. Udana je i ima dvoje djece, dva dečka - opisivala mu je ona. - A da, točno Silvana. Znam o kome je riječ. Ali nisam znao da ste vi sestre. Rebeka se iskreno iznenadila tome. Ta nije bila riječ ni o kakvoj tajni i bila je uvjerena da svi u mjestu znaju tu priču. - Dvije je godine starija od mene i dijelimo istog oca. Njoj je mama umrla kad je bila beba i nakon što su se moji vjenčali, živjeli smo svi zajedno. Vinsent ni na koji način nije reagirao na njezine riječi te Rebeka nije bila sigurna što joj je činiti. Unatoč svemu, pobliže mu je pojasnila svoju priču ni sama pritom ne shvaćajući zašto se usuđuje upuštati u takve razgovore s nepoznatim i neznanim joj čovjekom. - Doduše, veoma brzo nakon mog rođenja moji su se roditelji rastali. Tata je otišao u Njemačku, a Silvana svome djedu i baki, majčinim roditeljima. Zato vjerojatno nisi znao da smo mi u rodu. Rebeka je shvaćala kako je izrekla previše informacija u prekratkom vremenu i to još čovjeku koji je njoj zapravo bio potpun stranac i prava enigma. Bila mu je u tim trenutcima nadasve zahvalna što ni u jednom trenu nije iskazao kako ga njezine priče ne zanimaju. Gledao je sada u nju kao da joj više ne zna što reći, a Rebeki se učinilo kao da upravo smišlja način koji joj želi reći zbogom. Iznenadila se tom njegovom nesnalaženju, očekivala je da će mu biti lako odglumiti nekog neosvojivog i neodoljivog sebe. Već se okrenula kad je on iznenada značajno nadodao: - Silvana i ja smo zajedno išli u osmi razred. Ona ga je ponavljala. Rebeka se iznenadila što je voljan i dalje razgovarati s njom. - Ah, da točno - tiho je prozborila. - Silvani to baš i nisu bile dobre godine...

26

Čitateljski raj - Sada razumijem. Rebeka ga je u čudu pogledala. U prvom trenu kao da se nećkao treba li joj ili ne ponuditi pojašnjenje, ali u konačnici kao da se odlučio prepustiti priči: - Silvana i tvoja mama. Silvana je bila užasna prema njoj na nastavi. Ali tvoja mama nije nikada reagirala. Rebeka je na trenutak stala, ali unatoč nekim unutarnjim kočnicama koje su je uvjeravale da šuti, odlučila je nastaviti razgovor. - Pa.. - kada su se mama i tata rastali, i kad je tata otišao u Njemačku, mama je željela da Silvana ostane s nama. Mislim da je i Silvana to željela, ali njezini djed i baka to nisu dopustili. Željeli su da jedina uspomena koju su imali na kćer ostane živjeti s njima. Vinsent je na to kimnuo glavom, jasno joj davši do znanja kako ima njegovu pažnju te je Rebeka nastavila: - Tata je to odobrio tako da se moju mamu kao maćehu nije ništa pitalo, nije imala pravo glasa. Nažalost, pravo glasa nije imala ni Silvana. Vinsent Kačić njoj je bio potpuni stranac, a upravo je podijelila veoma intimne obiteljske situacije s njim. Iznenadila je samu sebe i jasno prekorila na takvom ponašanju. Nije joj bilo jasno što joj je, ta inače nikada nikome nije govorila o tome. Pomislila je na trenutak kako mora da joj je veoma ugodno razgovarati s njim kad ne želi da ti trenutci prestanu. Kad je ponovno pogledala prema Vinsentu. odlučila je postati opreznija. Zaključila je kako je bilo dovoljno razgovora i kako uistinu nema smisla dodatno mu remetiti mir. Ni njemu, a ni sebi. Mahnula mu je u znak pozdrava, ali je on iznenada rekao. - Ne znam jesi li primijetila, ali desno od mog vrta, nekih tridesetak metara dalje, nalazi se jedna bara. Ima šaš, trsku i uvijek čujem žabe tamo. Možda je možeš uvrstiti u svoja istraživanja.

27

Čitateljski raj Rebeka se nesvjesno, ali veoma očigledno nasmijala, a i oči gotovo da su joj bljesnule iskazavši neko neobično, gotovo nedopušteno si nadanje. Sada Vinsent Kačić nije želio da njihov razgovor prestane, to je jasno pročitala. - Znam gdje je, ali to je zapravo lokva. Sada se ovdje sve promijenilo zbog silnih kuća koje su izgrađene, ali to je u biti prva lokva koju sam u životu upoznala. Sjećam se žaba tamo. - Mi smo to uvijek zvali bara kad smo brali trsku. Ne znam sada više ni sam zašto smo to činili. - Lokva je plitko i efemerno vlažno stanište koja nastaje akumulacijom padalina na zemljištu koje je vodonepropusno. Manja ja od bare i za razliku od bare, presušuje u sušno doba godine. Bara je prirodno udubljenje plitke vodene mase gdje živi pregršt životinja i biljaka. - Ne. Želio sam reći kako ne znam zašto smo lomili trsku nasmijao se. - Ah, to... - povukla se Rebeka i neobično rastužila pomislivši u trenu kako oni ipak nisu i ne mogu biti jedno za drugo. - Jučer sam u vrtu našao jednu malu zelenu žabu. I odmah sam se sjetio tebe. Baš je bila lijepa, kao iz slikovnice. A tako mala i baš slatka. Rebeki je srce zatreperilo na te riječi. - Bit će da je riječ o vrsti Hyla arborea, obična gatalinka. One su male, do svega tri centimetra i nekako su svima privlačn izrekla je dok ju je dah jasno napuštao. - Odnio sam je do lokve jučer po mrklom mraku. - Lijepo od tebe. - Da. Nisam želio da strada. Ali nisu mi sve žabe lijepe, ali ova baš jest. - Da. Nikome se ne sviđa Bufo bufo iliti smeđa krastača, ali gatalinka, na nju se svi rastope. Smiješno zapravo. - To je valjda tako u ljudskoj prirodi.

28

Čitateljski raj - Valjda... - samo je slegnula ramenima i polako nastavila svoj put. - Bok. - Pozdravili su se, oboje nekako uvjereni kako im je ovo bila posljednja prilika za miran razgovor. Rebeka je zažalila što je ponovno razgovarala s njim dulje no što je to htjela jer bojala se što li će samo pomisliti o njoj ili njezinim namjerama. Vinsent se, pak, krivio zato što je nije otpratio do te lokve i pokazao gdje je ostavio žabu ili barem ponudio nečime ne bi li ostala kod njega koji trenutak dulje. - Rebeka? - Viknuo je tada za njom. - Da? - Nasmijala mu se kad je okrenuvši se ponovno zamijetila njegov lik. - Kad bih te, recimo, pozvao na spoj, bi li to smatrala krajnje neprimjerenim, u prvom redu uzmemo li u obzir tvoj svijet i moj svijet? - Izrekao je nadasve mirno i samouvjereno. Nesvjesno se, ali vidljivo nasmijala riječima koje je izrekao. Svidio joj se poziv i to je jasno iskazala. Činjenica da netko poput Vinsenta Kačića očigledno smatra da je dovoljno zanimljiva da je pozove van u prvi joj je mah nadasve laskala. Ali tada je uvidjela kako nije ostao čak ni bez daha kad ju je pozvao na izlazak, već je to izrekao mirno kao da neprestano, gotovo svakodnevno to čini. I zato, samo malo nakon prvobitne sreće, u trenu je i u potpunosti promijenila izraz svoga lica. Postala je ozbiljna i oprezna. Ponovno ga je pogledala, osjećala je kako želi reći „da“ pozivu na spoj, svaki djelić tijela, svaka koščica u njoj vrištala joj je da to učini, da se prepusti bez razmišljanja. Srce ju je jasno vodilo k pozitivnom odgovoru na njegovu molbu, ali unatoč tome, samo je mirno rekla: - Nije to zbog dva svijeta. Uistinu nije... Hrabro se osmjehnuo i mirno kimnuo glavom jasno dajući do znanja kako je shvatio njezin negativan odgovor. 29

Čitateljski raj Učinilo joj se u trenu kako je bolje od nje prihvatio njezino odbijanje i kako u sebi uopće ne osjeća ono što ona trenutačno osjeća. A osjećala je kako joj tijelo vri, a noge klecaju, zapravo je osjećala kako na svijetu ne postoji blesavija osoba od one koja se odaziva na ime Rebeke Dunižarić.

30

Čitateljski raj

Pogrešni koraci

Rebeka je održavala predstavljanje budućeg projekta Ekocentra kad ga je ponovno vidjela. Nije mogla reći kako ju je u potpunosti iznenadilo da je i Vinsent Kačić bio nazočan predavanju, ali svakako ju je značajno dekoncentrirala ta činjenica. Svako joj je malo pogled bježao u njegovom smjeru. Pogledavala je njega i svaku lijepu djevojku u njegovoj relativnoj blizini pitajući se je li ona možda njegova. U pravilu se nije bojala držati govore. Djelovala je veoma prirodno, jedino je imala problema odrediti brzinu kojom će izlagati. Dok je izlagala o projektu, nije mislila o Vinsentu, nije ga ni pogledavala, ali dok su o projektu govorili predstavnici udruga, grada i znanstvene zajednice, nije mogla, a da svako malo ne baci pogled na nj. Plavkaste kose, u zelenoj majici kratkih rukava i s osmijehom koji kao da ga nikada nije napuštao, Rebeka je u trenu zaključila kako bi ga zacijelo bila zamijetila i da nikada u životu nije čula za njega, da nikada nije vidjela njegov lik u novinama ili na televiziji. U prostoriji punoj ljudi pogled joj je svjesno odlazio k njemu. Ali on nije gledao u nju, ni u jednom je trenutku nije pogledao, zaključila je. Bila je u tolikoj mjeri zaokupljena mislima o Vinsentu Kačiću da nije čak ni slušala druge govornike, naprosto kao da ih nije mogla pratiti. Njoj su misli letjele i odlazile u neki sretniji prostor, odlazile su u snove o sreći i ljubavi, snove koje je osjetila mogućima od samo jednog pogleda na markantnog stranca koji je mirno stajao u podnožju omalene dvorane.

31

Čitateljski raj Stresla se u trenu i gotovo silom izgnala svoje neprimjerene misli. Maštanje je jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo, zaključila je tada, pritom jasno odlučivši kako u stvarnosti s dotičnim ne želi imati baš nikakvu budućnost. Nakon predstavljanja uslijedilo je kratko neformalno druženje. U grupi je ljudi sada stalno pogledavala lijevo-desno tražeći poznati si lik, a kada je u jednom trenu zaključila kako ga ne može naći i kako je on zacijelo već otišao, osjetila je nemir. Ipak, za leđima je tada začula poznati si glas: - Dobar dan, Rebeka! Okrenula se u potpunom oduševljenju i iskreno mu se nasmijala. Učinilo joj se kako se iz njezinog osmijeha previše toga može iščitati te se umirila i izbrisala ga sa svoga lica. - Bok, Vinsente! - Hvala što si me pozvala na ovo predstavljanje. Bilo mi je veoma zanimljivo doznati više o temi. Rebeka se samo na tren zbunila. Nije ga ona pozvala, ali znala je kako su neki poznatiji članovi zajednice pozvani u nadi da bi mogli pridonijeti projektu pa je nije odveć ni iznenadilo što je Vinsent primio pozivnicu. - Zapravo je organizator slao pozivnice - rekla je u prvi mah, a čim je zaključila kako je to bilo odveć hladno, odmah je nastavila ali uistinu mi je veoma drago da si ovdje. U tom trenu prišla im je nekolicina novinara. - Vinsente, može slika s vama i doktoricom Dunižarić? - Naravno. - U trenu je spremno kimnuo glavom i približio joj se. - Ne! - Već je u sljedećoj sekundi odrješito izrekla Rebeka i jasno se odmakla. I fotoreporter i Vinsent pogledali su je u čudu. U prvom trenu Vinsent kao da joj je iskreno zamjerio, u drugom već joj se gotovo posprdno nasmijao i gotovo odmahnuo rukom na njezino ponašanje.

32

Čitateljski raj Rebeka je bila potpuno svjesna kako je ispala nekulturna, ali i još i gore, odveć ranjiva jer nije li upravo Vinsentu iskazala kako se boji što li bi svijet mogao pomisliti vidi li njihovu zajedničku fotografiju. Sada ju je zapravo gospodin Kačić imao na pladnju i teško da je od toga mogla pobjeći. Pokazala mu je što misli i nije joj bilo odveć ugodno zbog toga. - Slobodno fotografirajte, ali mislim da nema potrebe za poziranjem - izrekla je nakon podosta vremena, ali nitko je više nije ni slušao. - Vinsente, hoćete li poduprijeti projekt? - Upitao ga je netko od okupljenih predstavnika sedme sile, a on je kratko odgovorio: - Naravno. - Kako? - Kako god mogu! - Novcem? - Vidjet ćemo. - U konačnici je samo zaključio i ponašanjem dao do znanja kako je razgovor gotov. Ta pomisao kako bi Vinsent mogao pomisliti da ona želi njegov novac, njegovu potporu za project, Rebeku je ostavila u popriličnoj nelagodi. Iako je još samo malo prije bila voljna prepustiti mu se, sada je zaključila kako bi bilo mudrije biti oprezniji. Pogledavala ga je izdaleka dok se trudila voditi razgovore s mnogobrojnim uzvanicima, pogotovo ga značajno promatrajući kad bi mu se približila kakva zgodna djevojka, zamolila za autogram, fotografiranje... Kad bi ona barem mogla biti jedna od njih, pomislila je na tren. Ali ne, Rebeka Dunižarić je u sebi imala prejake kočnice da se ponaša onako kako joj srce diktira... a uostalom, ona zaslužuje više od običnog nogometaša, zar ne?

33

Čitateljski raj Ali morala je priznati, izgledao je dobro. I više no dobro i od samog pogleda na njegovu pojavu, nije mogla ne osjetiti kako joj se doslovno čitav svijet trese pod nogama. Nakon što je bio završio s novinarima, nije joj se približio te je odlučila pretpostaviti kako se ljuti na nju, kako joj zamjera što je veoma grubo odbila fotografirati se s njime. Prišla je zato ona njemu. - Ti si tako dobar s medijima, Vinsente. Točno znaš što se treba činiti, a što ne. Kako im odgovoriti na pitanje, biti ljubazan, a opet ne reći previše. Oprosti zbog onoga prije. Ja sam apsolutno užasavajuća u takvim stvarima. Uopće se ne znam ponašati. Ulovila me panika. Pomislila sam kako se nisam dovoljno dobro našminkala i kako mi je frizura očajna i kako ne znam pozirati i što već ne i kako ću uglavnom ispasti baš loše. Rebeka nije bila sigurna je li mu slagala ili izrekla potpunu istinu. U svakom joj se slučaju činilo kako su njezine riječi bar dio šire slike njezine trenutačne istine. Nasmijao joj se, gotovo odmahnuo rukom, ali nije rekao ni riječi. Nije je gledao s nepovjerenjem, ali učinilo joj se sada da ga ne bi mogla dobiti čak i da to silno, silno želi. - Kako ti mogu pomoći s projektom? Doista bih to želio. Koliko bih vam trebalo da se takvo što pokrene? Rebeka se pitanju veoma iznenadila. Nikada joj ni na kraj pametni nije palo moliti Vinsenta za novac. Nije znala što da mu kaže. - Ne trebamo takvu potporu. - Zbunila se na tren. - Sama činjenica da si došao, već nam mnogo znači - nastavila je hladno. Nije znala kako su njezine riječi zazvučale u Vinsentovim ušima, ali učinilo joj se kako bi mogao zaključiti i kako netko poput njega nije adekvatan partner u njezinom projektu. Nije vidjela iznenađenje na njegovom licu. Učinilo joj se samo kako je u potpunosti napustio svaku primisao o njoj i baš joj je na takvo njegovo ponašanje srce stalo izbezumljeno lupati.

34

Čitateljski raj Kako li se samo usuđuje, ta ja nisam bilo tko, u sebi kao da je nesvjesno pomišljala, ja nisam jedna od onih balavica koje su ga zaljubljeno tražile autogram, trebalo bi mu laskati što sam se uopće udostojila pogledati ga. Kako više nije znala što mu reći, kako se objasniti i ispričati, samo se pozdravila i nastavila dalje. On je ostao hladan... i neodoljiv. Još se neko vrijeme zadržala u razgovoru sa sudionicima skupa, ali nije više iskazivala ni najmanju euforiju zbog činjenice da je počela ostvarivati svoje snove. Riječi svih ljudi s kojima je razgovarala nakon Vinsenta dopirali su do nje kao iz kakve velike daljine, gubile su se u prostoriji, stapale sa šumom tuđih razgovora. Nije više bila koncentrirana i nije više umjela smiješiti se svojim sugovornicima, pa čak ni izreći dvije-tri smislene o projektu. - Rebeka, Rebeka, Rebeka... - čula je tada poprilično si poznat glas za svojim leđima. Okrenula se i u trenu uvidjela kako je riječ o mlađem kolegi s fakulteta koji joj se dosta dugo i nadasve bezuspješno udvarao. - Pa zar i ti, Rebeka? - Bocnuo ju je. Bila je iskreno zbunjena i nije u prvi tren shvatila što govori. - On to vidi, znaš. Ti ga doslovno proždireš svojim pogledom, a on uživa. Zamisli samo, Vinsent Kačić zaveo dr.sci. Rebeku Dunižarić! - Molim? Uistinu ne znam što to pričaš... - izrekla je što je ležernija mogla, ali činilo joj se da ju je njezina nervoza odala. Uostalom, nije joj bilo pravo što je upravo bila čitana poput otvorene knjige jer ako ju je Martin mogao pročitati tako lako, onda to samo znači da je podjednako lako, ako ne i lakše može pročitati Vinsent. - Poznajem Vinsenta još iz osnovne škole. Martin se na to nasmijao: - Je li to jedina škola koju ima? Željela ga je pogledati u ljutnji, ali nije mogla. Možda je njezin kolega imao i pravo. Rebeki je 35

Čitateljski raj njezino obrazovanje uvijek bilo na prvom mjestu i nije razumjela da bi ga itko iz kojih god razloga mogao zanemariti. - Odjeća, ponašanje, auto, novac, a potpuno prazan. Uopće ne razumije da mu ovdje nije mjesto. Rebeka ga je u čudu pogledala. Ni u jednom trenutku nije pomislila da Vinsentu ovdje nije mjesto ili da se ponaša na način koji bi se u bilo kojem trenutku i bilo kojem društvu mogao smatrati neprimjerenim. Željela je braniti Vinsenta, ali nije bila sigurna kako. I, uostalom, pomislila je, je li se ona možda zavarala njime, je li joj činjenica da joj se nekako svidio pomutila um i uništila svaki tračak razuma? - Meni je Vinsent veoma drag. Elokventan je i miran. Ni na koji način mi ne odgovara tvojim riječima - ipak se usudila izreći. Martin ju je na te riječi u čudu pogledao i značajno mirnije i ozbiljnije rekao: - Rebeka, ne mora biti da je on glup, to nikako, ali ponaša se na određeni način. Slušajući njegove riječi, Rebeki je srce lupalo u ljutnji i jedva je dolazila do daha. Što se stereotipa tiče, bila je posljednja koja je imala pravo bilo što izreći ili pomišljati, ta nije li i ona bila.ista, nije li iskazala i prejasan prijezir prema Vinsentu čim ga je prvi put ugledala. - Ne vidim to... - rekla je, a glas joj je doslovno pukao. Martin ju je u čudu pogledao i nadasve podrugljivo pokazao kako sada ima potvrdu za svoju prvobitnu konstataciju. - O moj Bože! Ti si u potpunosti poludjela, Rebeka! Odmahnula je glavom kao da mu želi dati do znanja da je u potpunosti u krivu, ali Martinov smijeh odzvanjao je u Rebekinim ušima još dugo i izazvao je jasan bijes u njezinom tijelu. Dok je obavljala posljednje razgovore, bila je iznimno nervozna, osjećala je strašan nemir u sebi i pouzdano je znala kako ga zacijelo i njezini sugovornici primjećuju.

36

Čitateljski raj Spuštajući se, pak, stubama na odlasku bila je potpuno svjesna kako je ona u biti poput svoga kolege. Jedan čovjek po imenu Vinsent Kačić njoj se baš svidio nakon što je provela nekoliko sati s njim, a eto odbila je zajednički izlazak baš zato što je on bio samo nogometaš, a samim time i njoj ne baš primjeren par. Iako su joj misli bile okupirane njime, u prvi mah nije zamijetila kako pred ulaznim vratima stoji Vinsent. Kad je spoznala njegov lik, veoma mu se iznenadila i na tren gotovo pomislila i kako ju je on možda i namjerno čekao. Stajao je u polutami i njezino je srca u trenu stalo ubrzano kucati. Poželjela mu se ispričati, ali riječi nisu navirale. Nije mu imala što reći. Samo se nadala kako on neće ponoviti ono svoje pitanje otprije nekoliko tjedana jer joj se nešto činilo kako bi sada bila sposobna u miru i sreći izreći kako bi veoma voljela izaći s njime i bolje ga upoznati. - Ideš kući? Ona je samo prešutno kimnula glavom te je on počeo koračati do nje. - Bilo mi je veoma lijepo slušati te dok si govorila o projektu izrekao je neobično tiho i nesigurno. Ta pomisao kako ju je pozorno slušao učinila je da Rebeki srce joj jednom brže zakuca. - Vidi se da si strastvena glede toga. - Da, valjda jesam - tiho je rekla. - A ti? Glede čega si ti strastven? - usudila ga se upitati nakon kraće stanke. Nasmiješio joj se. Na trenutak je pomislila kako je konačno pogodila pravo pitanje. - Hmmm. Teško pitanje. Kako neko vrijeme nije govorio ništa, Rebeka je upitala: - Zašto je to teško pitanje?

37

Čitateljski raj - Pa zato što bi jedini iskren i točan odgovor glasio glede nogometa, ali to vjerojatno nije odgovor koji bi tebe zadovoljio. Rebeka je na to uz značajnu dozu nelagode pogledala u nj. Čak je nesvjesno i stala na trenutak. Činjenica da tako uspješan i privlačan muškarac brine kako bi mogao ispasti u njezinim očima, u potpunosti je zaljuljala njezin svijet i zapalila pravu vatru u njezinom tijelu. - Ne budi smiješan, Vinsente - samo je nehajno dodala, ali znala je da ju je gospodin Kačić u ovih nekoliko neobičnih susreta predobro pročitao i bilo joj je poprilično neugodno zbog toga. Nakon nekoliko trenutaka u kojima se Rebeka nije snašla, on je samo nastavio: - A da ti kažem da, recimo, pišem, bi li to bilo bolje? Rebeka je u čudu odmahnula glavom. Bila je uvjerena da je samo želi impresionirati. - Pjesme? Nešto kao svoj dnevnik ili... - Dječji detektivski roman. Nasmijala se u trenu uvjerena kako se šali. Tada je pogledala njegov nekako ozbiljan izraz lica i u čudu stala. Sada joj se činilo kako joj uopće ne laže. - Nije trebao biti dječji, ali shvatio sam vremenom da je poprilično glup i zapravo prenaivan da bude za odrasle pa mi se čini pametnijim reći da je dječji. - Pa... to je lijepo, u svakom slučaju - jedva je prozborila i dalje nesigurna u to što da misli. Ipak, nije željela sada odustati od razgovora s njim. Previše je uživala u njegovom društvu i njegovoj pojavi da bi ih se tek tako odrekla. - Hoćeš li ga objaviti? - Ne... - Zašto ne? - Uvijek bi netko znao... Rebeka se na njegove riječi željela ponovno nasmijati, ali ostala je u potpunom čudu. Na trenutak je bila prosto uvjerena 38

Čitateljski raj kako joj on ne laže i kako se ne igra s njom u svom nekom čudnom nastojanju da baš nju impresionira. Na njezinu jasnu zbunjenost, Vinsent se nasmijao. Rebeka se iznenadila tom osmijehu. U njemu više nije vidjela ni trunka glume i poziranja. Dok su koračali ulicom prema svojim domovima, nisu previše razgovarali. Rebeki je činjenica da korača pokraj njega bila dovoljna. - Kako to da nisi udana? - upitao ju je tada, a zatim se u trenu povukao. - Ili je to nepristojno pitanje? Rebeku je pitanje gotovo prestravilo. Ne pitanje kao pitanje već ono što bi mu moglo uslijediti. - Nije - zbunjeno je odgovorila, ali ipak nastavila: - Svi oko mene tvrde da sam se previše posvetila svom obrazovanju i zanemarila ljubav, djecu, obiteljski život i što već ne. Ja tako ne gledam na to. Ne vjerujem da bih mogla biti istinski sretna i zapravo usrećiti bilo koga drugoga da nisam prethodno ostvarila sve svoje snove. Mislim da tek kad čovjek ostvari sebe kao osobu, da tek onda treba tražiti drugu osobu da s njom podijeli život. Ne volim kad mi okolina ili društvo općenito nameću neka svoja mjerila o tome što je važno za ženu, što se mora, a što ne. - Veoma feministički - konstatirao je na to. Rebeka se nije mogla načuditi svom ponašanju i činjenici da je u trenu izgubila sve svoje kočnice. - Ali, naravno, što si stariji, zapravo si oprezniji i više biraš i zato se uglavnom događa da ostaneš sam - veoma mirno je nastavila osjećajući pritom kako možda uopće ne bi trebala to mu govoriti. - Iskusniji si i lakše procjenjuješ mane one druge osobe, a na takav je način zapravo jako teško prepustiti se nekome u potpunosti. Kada si mlad i vežeš se za nekoga, tada zacijelo i zajedno rastete, opijeni ste jedno drugim i sve je ružičasto. Naravno, onda dođu tridesete i shvatiš da si nadrastao osobu s kojom si se odlučio vezati kad ti je bilo osamnaest ili dvadeset. I 39

Čitateljski raj što tada? Pa uglavnom napraviš glupost tipa rastaneš se, na misliš na djecu već na sebe jer ipak još si mlad i život je pred tobom i uvjeravaš se da će ti donijeti još mnogo, mnogo prilika jer, eto, ti to zaslužuješ. Rebeka je tada stala. Ponovno je pogledala u Vinsenta i osjetila se tada tako ogoljelom, kao da je dala previše djelića sebe tom čovjeku i kao da on sada ima pravo s tim djelićima činiti što ga je volja. Suditi o njoj kako god želi, interpretirati njezine riječi i stavove po svom vlastitom nahođenju. Ali on joj se sada učinio tako nježnim i pažljivim kao da je nikada, niti za milijun godina ne bi namjerno povrijedio. - A onda uslijedi i vrijeme - mirno je nastavio njezinu igru - u kojem odjednom shvatiš kako prilika uopće više nema i kako su oni koji su se vezali u dvadesetoj, zapravo najsretniji oko tebe. A ti ostaješ sam, čak ti i prijatelji više ne namještaju djevojke jer su u jednom trenu spoznali kako za tebe više nema nade i kako ti eto baš uživaš u svom statusu samca, kako si, možda, pronašao neke neobične hobije poput, recimo, pisanja koje oni ni najmanje ne razumiju. Rebeka se na to stala smijati. Prvi put u svim njihovim susretima Vinsent je čuo iskren Rebekin smijeh i veoma mu se svidio. - Ne postoji dječji roman, Rebeka... - rekao je gotovo u nekom čudnom nastojanju da joj izbriše osmijeh s lica. - Pa možda u mojim mislima. Rebeka je postala ozbiljnija, ali kimnula je glavom jasno davši do znanja kako je to čitavo vrijeme i shvaćala. - Volio bih te ponovno vidjeti - u trenu je izrekao bez ikakvoga razmišljanja. Rebeka se osmjehnula što je ponovno čula te slatke riječi s njegovih usana i unatoč svemu, svim svojim kočnicama i dubokim promišljanjima već je željela pristati na druženje s njim kad je Vinsent po njezinom sudu nadasve nenadano i nepotrebno

40

Čitateljski raj nastavio - glede projekta, naravno. O tome bih želio razgovarati. Mislim da ti mogu pomoći. Rebekino je lice osmijeh napustio u trenu. Ostala je u potpunom čudu. U trenu joj se učinilo kako je on nju mislio pozvati na spoj, običan, najobičniji spoj, ali kako se zatim predomislio, možda zbog neugodnog sjećanja na činjenicu kako ga je jednom već odbila pa je eto pronašao izgovor za njihovo novo druženje - on će poduprijeti njezin projekt. Nju je izbezumila pomisao kako Vinsent vjeruje da se ona želi s njim družiti samo zbog činjenice da može financirati njezin projekt te je u trenu odlučila pobjeći od nje glavom bez obzira. U tim trenutcima Rebeki se čak i nije činilo da bježi od Vinsenta već samo od njegove pomisli o njoj samoj. - Vinsente - krenula je hladno i oštro - već sam ti prije rekla kako takvo što ne dolazi u obzir! - Doista... - nije se još dao, ali svakim je pokretom, svakom riječju i gestom iz njegovog ponašanja i govora izvirala prava gluma u kojoj je imao poprilično iskustva i to se jasno vidjela. Dakle, ne postoji nikakva, ni teorijska mogućnost da gospodična Dunižarić izađe sa mnom. Blago njoj, mora da joj je život prepun udvarača i da se uopće ne boji da će, nastavi li ovako, ostati sama i nevoljena. Rebeku su Vinsentove riječi razljutile i podjednako povrijedile. - Kad bi gospodin Kačić bio vrijedan gospodične Dunižarić, tada bi ova i pristala na izlazak, ali nije je vrijedan tako da pristati neće - nikada! Sada je i ona mogla jasno pročitati u njegovom pogledu kako ga je uvrijedila, ali nije imala namjere zaustaviti se već je odlučila zadati mu završni udarac: - Hej, čekaj! Objavi svoj imaginarni dječji roman i onda ćemo popričati! Vinsent ju je tada pogledao u jasnoj ljutnji i dok se Rebeka nije još ni snašla, uhvatio ju je za lakat. 41

Čitateljski raj Nije je boljelo i nije se prepala, osjetila je samo pregolemo uzbuđenje. Pogledala ga je ravno u oči. Na trenutak nije bila uopće svjesna njegovih namjera, ali već je u tom trenu pouzdano znala kako ne postoji ništa na ovome svijetu što želi više od toga do li da je zagrli svojim snažnim rukama, privuče sebi i strastveno je poljubi. U tom je trenutku Rebeka naprosto znala kako je Vinsent Kačić jedini muškarac kojeg je u životu željela, on je sve ono što je njezina podsvijest čitav život sanjala. Ali u jednom nenadanom času svi su se njezini snovi rasplinuli poput balona od sapunice. U trenu joj je pustio ruku, uputio jasan pogled zbogom i okrenuo leđa. Dok se polako odmicao od nje, Rebeka je u tihoj, mračnoj noći jasno osjetila svoje slomljeno srce.

*** Dan je bio kišan, ali Rebeka nikada nije kiši pridavala preveliku pozornost. Ona nije bila jedna od onih što gunđaju na kišu, što gunđaju na vjetar, pa onda opet, ali samo u drugo doba godine, na toplinu, na sunce, na sparinu. Mirno je u životu prihvaćala svaku kap kiše i svaki osmijeh sunca i ne obazirući se pritom previše na vrijeme i nedaće koje bi nju u nekom trenu snašle. Ipak jednoga uznemirenom. Srce tijelo, udovi kao da držale, a ruke bile olovku.

se kasnoga popodneva osjećala veoma joj je treperilo, strah joj je prožimao čitavo su joj bili oslabjeli, noge kao da su je jedva potpuno nesposobne uloviti čak i običnu

- To je od kiše. Mora da je zbog ovog groznog vremena uvjeravala se iako je u dubini duše osjećala kako nije i ne može biti to. Doduše, možda joj je tlak pao, učinilo joj se na tren sasvim dobrom argumentacijom, ali veoma je skoro napustila i tu pomisao. Pogledala se u ogledalo i iskreno si i jasno prizna kako

42

Čitateljski raj nju muče samo njezine misli i ono što je učinila, odnosno nije učinila. Odbila je sva Vinsentova nastojanja, pobjegla glavom bez obzira, ali zatim je stala i jasno zažalila. Da je bila jedna od onih što razumiju vlastite osjećaje, u trenu bi bila otišla do njega i pojasnila mu koliko se samo prevarila, kako joj se sviđa, kako ga cijeni, možda čak i voli. Ali nije bila jedna od onih što razumiju sebe, onih koji su u doticaju s vlastitim osjećajima. Ona je sebe vidjela samo kao znanstvenicu uspješne karijere i činilo joj se uvijek nekako logičnim da svoje mjesto pokraj nje može zauzeti samo netko sličan. Otkako je upoznala Vinsenta, sve kao da se veoma naglo promijenilo u njezinom srcu, ali zato je tvrdoglavo i bezrazložno u svojim mislima nastojala zadržati tu istu sliku. Uostalom, Rebeki su u njegovoj nazočnosti koljena klecala, srce udaralo i što je drugo mogla, do li pobjeći od tog osjećaja glavom bez obzira, da se umiri, bar malo sredi svoje misli, razmisli što učiniti i kako krenuti dalje. Ali dok je u popodnevnim satima jedne neradne kišne subote pogledavala kroz prozor onoga što je već neko vrijeme nazivala svojim domom, shvatila je kako dalje ne postoji i kako je sam kriva za to. Nije mogla reći kako osjeća da ju je Vinsent prezreo, samo je bila uvjerena kako on drži da joj se naprosto ne sviđa, kako misli kako su sva njegova nastojanja ispod njezine razine. Gotovo prešutno odlučila je ignorirati, zanemariti i pokopati sve što je ikada osjetila ili pomislila da osjeća o Vinsentu Račiću. Uostalom, bilo je to tako smiješno od nje, u samo jedno jedino popodne ona je eto sebi umislila kako se zaljubila. To, naravno, nije moguće uvjeravala se sada, ona je eto samo zaluđena tim nogometašem, nešto poput čudnog efekta na njegovu slavu i moć. A, opet, svako malo vlastitom bi joj nepažnjom iskliznula neka nedopuštena pomisao na njegov osmijeh, njegov lik, samouvjeren pogled upućen njoj. Od onog je popodneva pokraj lokve u sjeni

43

Čitateljski raj stoljetnoga hrasta u svačijim plavim očima vidjela njegove, u svačijem izrazu nježnosti njega. Pitala se često koji to ona problem ima da bježi od ljubavi, da osjeća takav strah i nelagodu. Da kojim slučajem razgovara s nekim, zacijelo bi joj rekao kako je to zbog rastave roditelja, bolnih uspomena na sestru, otuđenosti od oca, ali osobno nije smatrala da je tako. Očigledno je popriličan snob, zaključila je, jer doktorica Dunižarić, eto, smatrala je kako netko neakademski obrazovan premda zgodan, pametan, solidno pristojan i ljubazan nije i ne treba biti njezin par. Stajala je sada pred prozorom i gledala kišu kad je odjednom shvatila kako sada, nakon svih ovih godina zna što je to prava ljubav. Nije bila sigurna griješi li možda, ali iz dubine je duše osjećala kako bi onu pravu ljubav mogla doživjeti s Vinsentom. Naravno, nije to bila sposobna priznati, kako njemu, tako ni sebi.

44

Čitateljski raj

Veliko iznenađenje

Prošla je puna godina dana i ljeto se polako vraćalo u grad. Rebeka je osjećala da na fakultetu može izgraditi zavidnu karijeru, ali prvi put u životu čeznula je za nečim drugačijim. Čeznula je za ljubavlju i iznad svega čudila se što se toliko promijenila u tako kratko vrijeme. Vinsent Kačić joj nije u potpunosti izašao iz misli i s velikom bi pažnjom pročitala i poslušala svaku novu informaciju koja bi slučajno došla do nje. Nije si svjesno moglo objasniti zašto to čini, zašto joj se toliko često pomisao na njega mota po glavi, ali veoma se pribojavala nekog njihovog budućeg susreta. Onoliko koliko se pribojavala toga da će ga samo još jednom odbiti, toliko, a možda i više, pribojavala se pomisli da on ni na koji način neće iskazati svoj interes za nju. To bi kako njezin ponos, tako i njezino srce uistinu teško podnijeli. - Rebeka, gdje ste kupili tu lijepu slikovnicu? - prekinula ju je jednoga dana kolegica. - Željela bih je kupiti unuci. Valjda moji neće pomisliti da je već u tim godinama silim na izbor karijere. Ali slikovnica je doista predivna, baš simpatična i poučna. U potpunosti naš stil! Rebeka je u prvi mah u čudu pogledala svoju kolegicu. Nije razumjela što joj ova govori. Prateći geste njezinoga lica pogled joj je pao nasred vlastitoga stola na kojem je stajala šarena slikovnica. - Nadam se da mi ne zamjerate što sam je pročitala - pravdala se kolegica pogrešno protumačivši iznenađenost na njezinom licu. Umjesto da kaže kako slikovnica nije njezina i kako je nikada u životu nije vidjela, samo je odmahnula glavom i mirno je uzela u ruke.

45

Čitateljski raj - Pustolovine Hyle X. - pročitala je mirno. - Ne znam tko mi je tu slikovnicu stavio na stol. Nikada je prije nisam vidjela. Profesorica Franka prepričavala joj je radnju, ali Rebeki su sve njezine riječi postale daleke i nerazumljive, kao nošene jekom. Pogledavala je naslovnu stranicu i čudila se liku djevojčice svijetlosmeđe duge kose s nekoliko nijansi plavoga, lica blijedog poput snijega i oči boje vedroga neba koja je u ruci držala stvora sličnom pjegavom daždevnjaku, ali malenih crvenih ušiju i repa iste boje. Nesvjesno je pogledala svoju omiljenu kemijsku koja je stajala na stolu i uzela je u ruke. Usporedila ju je s crtežom na naslovnici i gotovo prestala disati. Kolegicu nije više ni čula, u tim je trenutcima čula samo lupanje svoga srca. Bolje je promotrila lik djevojčice i otkrila poznati prizor lokve, žaba i vretenaca u njezinoj pozadini. Pomislila je kako zacijelo griješi, kako se možda njezine želje igraju s njom i zavaravaju je. Ipak, kad joj se kolegica približila, brzim je potezom ruke prekrila svoju kemijsku. Imala je neki neobičan osjećaj u tijelu, neku mješavinu straha i ushićenja koji su je i više no jasno upozoravali kako joj slijedi prava mala oluja, i kako u svakom slučaju ne bi bilo mudro da bilo tko usporedi njezinu kemijsku olovku s naslovnom stranicom neobične slikovnice. Nakon što se kasnije toga dana našla u miru svoga doma, stala je pozornije proučavati slikovnicu. Jedva da je i disala dok ju je pregledavala. Kao ime autora bilo je navedeno samo Profesor Salamandra, ali Rebeki to ime nije dokazivalo ništa. Ruke su joj bile ledene i gotovo da se tresla dok je pogledavala ime izdavača. Shvativši kako je knjiga domaća, kako je riječ o originalnom hrvatskom izdanju, srce joj je stalo kucati na isti način kao što joj je kucalo u svakoj prigodi u kojoj bi joj lik Vinsenta Kačića bio pred očima. U dahu je pročitala slikovnicu i ostala zapanjena. Skromnost na stranu i njezinu maštu na stranu, ali Rebeka je odjednom 46

Čitateljski raj osjetila kako je glavni lik slikovnice nitko drugi do li ona sama. Neobične fizičke reakcije u potpunosti su tada preuzele njezino tijelo, nije bila sigurna je li joj hladno ili toplo, je li sretna ili ljuta, treba li biti uvrijeđena ili oduševljena. Znala je samo da ne može disati, da joj srce treperi i da više od bilo čega na ovome svijetu želi da je taj njezin čudan osjećaj istinit. Djevojčica u slikovnici zvala se Hyla i otkrila je potpuno novog i svijetu još nepoznatog daždevnjaka. Hyla je imala posebne moći. Noću se mogla pretvoriti u žabu gatalinku, ne dužu od tri centimetara, a tu je svoju moć otkrila kad se jednom prilikom nagnula nad lokvu da provjeri je li lijepa i kad je u čudu vidjela kako odraz u lokvi nije njezin, već onaj žabe gatalinke. Rebeka je jedva dolazila do daha. Srce joj je snažno treperilo, ali jasno je mogla pročitati kako nije riječ o ljutnji ili bijesu, sasvim suprotno, njezino je srce bilo nadasve uzbuđeno novom spoznajom. Nitko na ovom svijetu ne bi joj dao za pravo i potvrdio njezine slutnje, ali unatoč tome, ona je pouzdano znala da je tako. Kratka pomisao da joj se vjerojatni autor priče samo želio osvetiti što je bila tako bezobrazna prema njemu i što je s jasnim prijezirom, možda i omalovažavanjem odbila sva njegova nastojanja, tek joj je na trenutak prošla mislima, ali nije istinski povjerovala u nju. Nije to mogla, nije to ni željela. Pročitala je sve na što je naišla o knjizi i u povelikom iznenađenju otkrila kako ima nekoliko pohvala na roditeljskim forumima, nešto dobrih stručnih recenzija te jedan članak koji se ticao činjenice da nitko ne zna tko je autor i tko se to zapravo krije iza pseudonima Profesor Salamandra. Pročitala je i anonimni intervju s autorom koji se nalazio na web stranici izdavača u kojem je autor kratko govorio o svojoj priči priznavši pritom kako se pri odabiru pseudonima inspirirao pseudonimom Doktor Seuss po kojem je američki dječji književnik Theodor Seuss Geisel bio poznat diljem svijeta. O tome što ga je točno inspiriralo da napiše priču o čudnovatoj djevojčici znanstvenici, nije bilo ni riječi.

47

Čitateljski raj I bolje, pomislila je. Mirno je tada otišla do svoje torbice i izvadila kemijsku na Salamandru X. S jasnim osmijehom na licu spremila je u ladicu osjećajući da bi bolje bilo ne pisati njome neko vrijeme.

48

Čitateljski raj

Ponovni susret

Jednoga je ljetnog popodneva bez previše razmišljanja uzela slikovnicu u ruke i krenula u šetnju. Nije trebalo dugo i došla je do prve lokve koju je u životu vidjela. Nije vidjela ni jednu gatalinku, no unatoč tome znala je kako se skrivaju u blizini. Pogled je zatim bacila na kuću nekih tridesetak metara lijevo od lokve i kad je vidjela otvoren prozor i zavjese što lelujaju na vjetru, znala je kojim putem treba krenuti. Došavši do metalnih vrata dvorišta pogledala je zvonce i odlučila kako ona neće pozvoniti. Prije godinu dana nije mogla ni zamisliti tek tako remetiti mir Vinsentu Kačiću, ali otkrivši kako je on i više no remetio njezin mir u posljednjih godinu dana, samo je odlučila krenuti naprijed. U trenu se našla u stražnjem dvorištu i zamijetila kako u povelikom bazenu žustro pliva poznati joj lik. Nije željela nasilno prekinuti njegov ritam i objaviti mu svoju nazočnost. Samo je u miru stajala pokraj njegovog bazena i promatrala kretnje njegovoga gotovo potpuno golog tijela. U jednom se trenu približio rubu bazena, jasno davši Rebeki do znanja kako planira izići. Ona je tada došla do ruba i stala točno na mjesto gdje je ležao njegov ručnik prema kojem je posegnuo. Prišla mu je tiho, gotovo nečujno. Nije je zamijetio sve dok nije ugledao žensku ruku u svom vidokrugu što pokraj njegovog ručnika stavlja poznatu mu slikovnicu. U čudu ju je pogledao. - Profesore Salamandra, čast mi je upoznati vas. Ja sam Hyla X. 49

Čitateljski raj Vinsent je zbunjeno pogledao došljakinju. U prvi mah nije prepoznao Rebeku jer joj je frizura bila nešto drugačija, kosa duža, a imala je i crne sunčane naočale na očima. Odjevena u bijelu haljinu s crvenim cvjetićima i s velikim šeširom, pomislio je na tren kako se njegova mašta poigrala s njime i kako lik žene pred njim ne može biti stvaran. - Pišete li, možda, o nekim mojim novim pustolovinama? Ili ste ostali bez inspiracije jer se već podosta dugo nismo sreli? - Upitala je, a zatim demonstrativno i nadasve samouvjereno sjela na prazan drveni stolac nasuprot njemu. Vinsent je tek tada shvatio kako se njegova mašta ne igra s njime, kako nije dobio sunčanicu od plivanja u bazenu pod ne odveć bujnom bademovom krošnjom. Izašao je tada, omotao se ručnikom spreman da se suoči s Rebekom. Ali nije znao što joj reći. Ona je samo mirno sjedila i promatrala ga, bar je pretpostavio da ga promatra jer s obzirom na njezine crne sunčane naočale, nije to mogao i pouzdano znati. Činilo mu se da s obzirom na njezino držanje, očekuje ispriku. - Kad si došla? - Bilo je prvo što ju je upitao. - Jučer - mirno je odgovorila. Na trenutak se okrenuo od nje ne bi navukao majicu i hlače na sebe što je veoma spretno uskoro i učinio. - Ljutiš li se? Rebeka je pomalo uživala u njegovoj nelagodi i jasnom meškoljenju. - Trebam li se ljutiti? Očekivala je kako će Vinsent i nadalje glumiti nekog neodoljivog i neosvojivog sebe, ali umjesto toga kao da je odustao od svake pomisli na glumu i ponašao se iskreno, najiskrenije što je mogao. To ju je veoma zateklo, učinilo joj se da bi ovaj njihov neobičan odnos u trenu mogao završiti u raljama prijateljstva, a 50

Čitateljski raj teško da je Vinsentu Kačiću željela biti prijateljica. Samo prijateljica. - Ne znam - slegao je ramenima. - Vjerojatno bi trebala, Rebeka... Rebeka se nije mogla načuditi Vinsentovom tonu. Njihov odnos odjednom je prestao biti odnos prepun napetosti. - Šteta - jasno zavodnički je izrekla. - Gotovo da sam se nadala kako me želiš kazniti što sam bila tako opaka prema tebi pa si me eto pretvorio u maleni, bezopasan lik iz dječje priče. Podigao je svoj pogled davši joj jasno do znanja kako razumije što čini. Unatoč tome, nije nastavljao njezinu igricu. - Kako si zapravo shvatila? Gotovo uvrijeđena njegovim jasnim odbijanjem pružene mu prilike, Rebeka nije imala drugog izlaza do li promijeniti ton glasa i pokopati svoja očigledna nastojanja. - Po crtežu Salamandre X u djevojčičinoj ruci - uzdahnula je iskreno. - U prvi sam mah, doduše, pomislila kako je francuski profesor u međuvremenu izdao i knjigu za djecu, ali onda sam je pročitala. Nakon toga ni na trenutak više nisam sporila kako sam ja poslužila kao inspiracija za dotičnu djevojčicu. Činjenica da si iskazao neki afinitet u kontekstu stvaralaštva za djecu, svakako mi je olakšala spoznaju. Blago joj se nasmiješio i konačno joj uputio pogled koji je čitavo vrijeme željela uloviti. Vinsent ju je pogledao jasno joj dajući do znanja kako mu se sviđa ono što vidi... i više no sviđa, ali i kako je dovoljno samouvjeren da misli kako je potrebno samo malo truda s njegove strane da je i osvoji. U trenu je Rebeka osjetila jasnu strast i još jednom pomislila kako se dotični u prvom redu zavarava i kako teško da je tek tako može osvojiti. Ipak, svidjela joj se njegova sigurnost i jasne naznake kako ipak nije odustao od svega. Kimnula je glavom i zatim maknula crne naočale s lica te je Vinsent ugledao njezine plave oči boje neba.

51

Čitateljski raj - S obzirom na činjenicu da baš nitko osim pretpostavljam tvog izdavača ne zna o kojem je autoru riječ, mislim da se ni ja ne bih trebala uzrujavati da će netko doznati o kojem je liku iz stvarnosti uistinu riječ - konstatirala je. On nije govorio ništa, samo ju je pogledavao ni na trenutak ne maknuvši pogled s njezinih očiju. Rebeku to nije plašilo, pa nije ni u jednom trenu spustila svoj pogled. - Čega se bojiš, Vinsente? On pitanje nije shvatio. Iznenadio mu se, malčice, otvorio usta i uputio pogled pun nerazumijevanja. - Zašto ne pišeš pod svojim imenom? - Ah, to... Ne znam - rekao je znatno tiše no inače i time jasno razotkrio svoju nesigurnost. Rebeka se tome iznenadila. Više nije bila sigurna zašto je Vinsent Kačić uopće napisao i objavio slikovnicu - zato što voli pisati ili zato što želi nju impresionirati. Iako je do ovog trenutka njihovog susreta bila uvjerena kako je riječ o potonjem, više i nije bila toliko sigurna u to. Ako je uistinu volio pisati, možda mu je trebala pružiti utjehu, reći mu kako zapravo razumije, kako shvaća da ne želi da javnost sudi o njemu i njegovoj knjizi i tako mu uništava mir. Ipak, nije rekla ni riječi jer činilo joj se da bi svaka njezina topla riječ, otkrila ono što uistinu osjeća od samo jednog pogleda na privlačnog joj muškarca koji je upravo sjedio nasuprot njoj. Ali Vinsent danas uistinu nije bio raspoložen za bilo kakve igrice te joj se iskreno povjerio. Njegov glas nije bio glas uvrijeđene ili povrijeđene ličnosti, bio je to sasvim logičan glas razuma koji je u trenu mogao spoznati širu sliku i šire okolnosti svega što bi ga moglo zadesiti odluči li se otisnuti na pustolovinu. - Bojim se, valjda. Doduše, ne bi mene pogodila kritika. Bar ne previše - odlučio joj se opravdati, ali ona je bez ustezanja zaključila: - Teško mi je u to povjerovati. Svakog stvaraoca kritika duboko povrijedi.

52

Čitateljski raj Pogledao ju je u oči, zatim duboko udahnuo kao da razmišlja kako o izrečenim, tako i o budućim riječima, a zatim nastavio: - U redu. Kritika nije ono što bi me povrijedilo najviše. Osjećao bih se kao da zadirem u posao o kojem ne znam i ne mogu ništa znati, u posao o kojem znam da je stanje veoma loše i da mi moja nazočnost samo razbjesnila druge. Uostalom... ja sam platio da mi se slikovnica objavi. Nije da ju je netko smatrao odličnom i samo čekao da je objavi. - Ako ti išta znači, ja je smatram odličnom - mirno je i iskreno rekla. U Vinsentovim je očima vidjela nelagodu i zahvalnost zbog tih riječi. Rebeka je na to samo kimnula glavom. Još je jednom spoznala kako u gospodinu Kačiću postoji čitav svijet vrijedan istraživanja i dok je u miru sjedila u njegovom stražnjem dvorištu, činilo joj se kako ne postoji ništa na ovom svijetu što bi voljela više no istražiti svaki djelić njega. - Kako velika nesigurnost od inače tako samouvjerenog čovjeka - izrekla je u trenu i ne razmišljajući što čini i zašto zapravo misli da bi ga baš sada trebala provocirati. Shvatila je kako glavom bez obzira zapravo bježi od svojih osjećaja, ali znala je i kako je to u potpunosti uzaludno. Otpor više nije imao nikakvog smisla. Vinsentov pogled na njezine posljednje riječi odao je ljutnju. Bio je mračan i prepun bijesa te se Rebeka u trenu povukla. - Šalu na stranu... i moje osjećaje na stranu, ali trebao bi se zapravo veoma ponositi ovim svojim djelom. Koliko sam shvatila, postigao je solidan uspjeh. Kako Vinsent i dalje nije ništa govorio, Rebeka je držala mudrijim nastaviti s razgovorom i na taj ga način pokušati odobrovoljiti. - Jednu stvar ne razumijem... Podigao je glavu jasno pokazujući da ga veoma zanima što je to što ne razumije.

53

Čitateljski raj - Kada si mi prije godinu dana pričao da pišeš dječji detektivski roman, je li to bila šala ili istina? Nasmijao se. - Što misliš? Pa donedavno sam bila uvjerena da je šala, da me možda želiš impresionirati. Sada više baš i nisam toliko sigurna. - Polušala valjda - mirno je rekao ne odgovorivši joj zapravo na njezinu nedoumicu. - Hoćeš li se ikada razotkriti javnosti kao autor priče o Hyli X? - Nikada! I dalje je buljio u nju i sada kao da je on odlučio voditi igru: - A čega se ti bojiš, Rebeka? Podigla je pogled jasno odavši kako sada ona ne razumije isto upućeno joj pitanje. - Teško da si nadasve indiferentna prema činjenici da bi javnost mogla doznati kako sam ja autor dogodovština Hyle X i kako se lik temelji na stvarnoj osobi. Zamisli samo, svojedobno si pobjegla glavom bez obzira od mogućnosti da nam zajednička slika završi u novinama, a sada, razotkrije li se sve, svi bi se stali pitati... U Rebekinu se pogledu u prvi tren vidjela jasna ljutnja, ali na Vinsentovo iznenađenje ona kao da je veoma brzo prošla i time gotovo jasno iskazala kako je takvo što ne plaši previše. - Nisam u strahu zbog toga, niti mislim da bi se to moglo negativno odraziti na moju karijeru. Ja sam zvijezda u svom društvu, među svojim kolegama. Svagdje gdje se pojavim, zapravo privlačim pažnju. To je poprilično očigledno. Nije li? Sama činjenica da je jedan književnik bio inspiriran mojim likom i djelom, neće nikoga iznenaditi. Dapače, uzmemo li u obzir da je dotični najpoznatiji po svojem loptačkom umijeću, mislim da samo isti može očekivati sažaljenje javnosti što se zagledao u nekog izvan svoje lige.

54

Čitateljski raj Vinsent je malko raširio oči u znaku čuđenja. Bio je iznenađen tolikoj Rebekinoj otvorenosti. Ipak, Rebeka se veoma brzo povukla i pojasnila: - To je ono u što ću ja uvjeriti javnost, padne li ti samo na trenutak na pamet da mene prokažeš kao glavni lik i inspiraciju za tvoje djelo. Razumiješ? Vinsent se na to nasmijao. Razumio je prijetnju i više no jasno. - Ne živim u tom svijetu, ali veoma jasno vidim da do istine nikome nije stalo. Mogla bih proći s tom pričom, uopće ne sporim u to i ti to znaš. - Znači, umišljaš si da si nekakva Beatrice ili Laura? Podignula je pogled iznenađena što su mu dotične poznate. - Završio sam dva razreda gimnazije prije no što sam u potpunosti odustao od škole - mirno joj je rekao. Činjenica kako nije imao čak ni završenu srednju školu, nije joj najbolje sjela, ali odlučila ju je zanemariti i praviti se kako joj je to nevažno. - Gospodine Kačiću, pa zar vi sebe uspoređujete s Danteom i Petrarkom? Na to se samo nasmijao i odustao od svega. Rebeka nije više bila sigurna s kojom je namjerom došla Vinsentu, da mu zamjeri što je to učinio, da se možda izdere na njega i traži zadovoljštinu, da mu se iskaže dostupnom za spoj koji mu je nesvjesno obećala objavi li svoju knjigu, ali svakako je znala da ju je ovaj razgovor učinio značajno bližom Vinsentu Kačiću. - Hoćeš li ubrzo izdati novi nastavak? Upitala je veoma nježno i sama se iznenadivši tonu svoga glasa jer učinio joj se primjerenijim kakvoj malenoj uplašenoj djevojčici no ženi od preko trideset. U njegovom je pogledu jasno vidjela kako on ne misli više pisati, ali unatoč tome rekao joj je: - Možda ako provedem još koje popodne sa svojom muzom... Rebeku je veoma iznenadilo što ju je otvoreno nazvao tim imenom. Srce joj je stalo ubrzanije kucati, a dah je napuštati. Tek je 55

Čitateljski raj tada shvatila kako je konačno, nakon godine dana, čula riječi koje je željela čuti i kako su one zapravo razlog bujici osjećaja koja ju je naglo okupirala. Rebeki uopće nije bilo stalo misli li on pisati, jedino što je čula, bilo je kako želi provesti još vremena s njom. Pouzdano je sada znala kako više od bilo čega drugoga želi ponovno ga sresti, možda još jednom doživjeti ono blistavo nedjeljno popodne od prije više od godine dana, popodne koje joj se iz nekog razloga urezalo u pamćenje. Ponovno ga je pogledavala. U njegovom osmijehu, u svakoj crti njegovoga lica prepoznavala je nešto što želi, te nije mogla, a ne odoljeti mu, nije mogla odbiti ponudu za ponovnim druženjem. Ne opet. - Trenutačno radim najednom projektu istraživanja vrijednosti i značenja lokvi kroz istraživanje faune odonata... iliti vretenaca to jest vilin konjica. - Ok... I što mi možeš reći o vretencima? - Upitao ju je nakon nekoliko trenutaka nećkanja. Rebeka je u trenu pojasnila iako je osjećala kako ga tema u biti ni najmanje ne zanima: - Pa i sam znaš da su lijepih boja, ali neka te ne zavaraju, oni su pravi i veoma uspješni grabežljivci i zapravo siju strah na svom području. Svi ih se dugi kukci boje. Veliki car ili Anax imperator može narasti i do osam i pol centimetara. Na zemlji su već stotinama milijuna godina, stariji su čak i od dinosaura. - Anax imperator - samo je ponovio ime. - To svakako mora biti neki važan lik, već vidim. Pomalo opasan i mističan, ali veoma moćan... - izrekao je kao u nekoj šali, a zatim značajnije ozbiljno upitao: - To ponovno provodiš sa studentima, u sklopu fakulteta? Bilo joj je i više no jasno kako Vinsent sada samo nastoji održati njihov razgovor živim. Nije on više imao namjera pisati, niti mu je Rebeka bila potrebna kao muza.

56

Čitateljski raj - Ne. Angažirana me jedna županijska organizacija. Zapravo moram napisati elaborat o toj temi. Klasika, malo o vretencima općenito, o postojećem stanju i važnosti njihove zaštite, zatim o rezultatima istraživanja, moram, naravno, dati i procjenu i razloge ugroženosti svojti i staništa, kao i prijedlog zaštitnih mjera i aktivnosti. I to je uglavnom to. - Ali ići ćeš i na teren? - Naravno. Nekako moram prikupiti informacije - rekla je, a zatim naprosto ne mogavši odoljeti, nastavila: - Materijale ću prikupljati entomološkim lovnim mrežama i mrežama stragalicama polukružnog oblika. Korist ću dalekozor da ih bolje vidim, naravno i fotografirat ću ih. Prilikom statističke obrade podataka koristit ću MDS metodu tj. izradu Cluster analize računanjem Bray-Curtisovog indeksa. Grafički prikaz će se, pak, obraditi metodom najmanjih kvadrata pomoću Mathematica programa. Prikupljene materijale ću preparirati i determinirati pomoću binokularne lupe pod različitim povećanjima, prema važećoj literaturi i ključevima. Sada se Vinsent nasmijao. Bilo mu je jasno kako Rebeka savršeno dobro zna kako jedva da je shvatio nekoliko riječi iz njezinog prethodnog izlaganja. - Znači, uz ostalo, gledat ćeš ih dalekozorom i fotografirati zaključio je. - Uz ostalo, da. - Možda bih ti u tome mogao pomoći. Bacila je pogled na njega ne mogavši suspregnuti jasan osmijeh potpune sreće. - Pa, zapravo, sutra planiram malo otići do onog močvarnog područja pokraj Luga da vidim što se tamo događa. Ako imaš vremena i želje, možeš sa mnom. - Drage volje. Nasmijala se. Bilo joj je drago što je prihvatio njezin prijedlog. Ali Rebeka nije bila jedna od onih koje znaju čitati ljude bez prevelikih poteškoća. Sasvim suprotno. Njoj su ljudi i njihovi osjećaji počesto bili prava pravcata enigma. 57

Čitateljski raj Željela se uvjeriti kako se i ona u posljednju godinu dana krila u njegovom srcu kao što se i on krio u njezinom, ali unatoč priči koju je inspirirala, nije se umjela uvjeriti u to. Ona se njemu svidjela, tek tako i na prvu, i zacijelo mu pruža određeni užitak osvajati je, ta za ni jednu drugu nije morao napisati književno djelo, bila je uvjerena u to, ali unatoč tome, nije joj se činilo da Vinsent i osjeća nešto snažno prema njoj kao što se često njoj samoj činilo da ona osjeća prema njemu. - Jedno ne uspijevam shvatiti koliko se god trudila... Podigao je svoj pogled u trenutku ne shvaćajući što mu želi reći. - Kako si mi dostavio slikovnicu? Samo se našla na mom stolu... Nasmijao se na to. - Tajna... - prvo je rekao, a zatim ipak odlučio priznati joj: - Jedan moj prijatelj ima susjeda koji studira na tvom fakultetu. - A tako - nasmijala se. - Ne brini se. Taj dečko ne zna o čemu je riječ. Samo ti je trebao dati slikovnicu. Kimnula je glavom. - Hoćeš li mi napisati posvetu na slikovnicu? Iznenadio se molbi. - Nikada još nisam napisao niti jednu posvetu. - Onda lijepo napiši datum i označi je kao prvu posvetu u životu. Možda mi u budućnosti to bude nešto vrijedilo. Nasmijao se. Stao je pogledavati oko stola kad je shvatio da nema kemijsku olovku. Rebeka je na to u trenu posegnula u svoju torbu i pružila mu olovku s poznatim likom. - Salamandra X. - samo je rekao i stao zapisivati u Rebekinu slikovnicu. Kada je završio, prvo joj je pružio slikovnicu, a zatim i kemijsku. 58

Čitateljski raj Rebeka je slikovnicu otvorila i pogledala što piše. Uz datum i napomenu posveta broj jedan stajalo je:

„Rebeki, mojoj dragoj muzi, čije me oduševljenje lokvama i odrazima u njima, vretencima, daždevnjacima i gatalinkama inspiriralo na ovu priču. Hvala ti. Tvoj Vinsent Kačić alias Profesor Salamandra.“ Podigla je svoj pogled i nasmijala mu se. Bilo je i više no očigledno kako joj se posveta sviđa.

59

Čitateljski raj

Bajka i stvarnost

Sljedeće jutro Rebeka nije bila nešto posebno uzbuđena zbog činjenice da će čitav dan provesti s Vinsentom. Pomisao na njega ispunjavala ju je mirom i sigurnošću pa iako bi joj tu i tamo srce zatreperilo dok je spremala potrebne si stvari u naprtnjaču, nije se zavaravala i bila uvjerena kako će joj ovaj dan biti jedan od pamtljivijih u životu. Nakon što ga je pokupila automobilom pred njegovom kućom, uslijedilo je dvadesetak minuta vožnje do cilja. - Oduvijek si volio pisati ili je to neka ljubav koja se kasnije razvila? - Upitala ga je iznenada kao da se nadovezuje na neke svoje misli, a ne na bilo kakav njihov razgovor. Vinsent ju je pogledao u čudu. Rebeka mu je postavila sasvim obično pitanje bez trunke skrivenih namjera i prepucavanja, te u prvi mah nije znao kako se postaviti, ali u konačnici joj je ipak odgovorio: - Definitivno kasnije. Kad sam išao u školu, bez problema sam rješavao sve svoje obveze, čak i one povezane sa sastavcima i lektirom, ali nikada mi ni na kraj pameti nije palo da samoinicijativno štogod napišem. Nisam bio tip koji sjedio u kući. Ja sam u dvorištu, na ulici ili igralištu uvijek natjerivao loptu, to je bila moja strast. Puno kasnije, kad sam se sa svega sedamnaest preselio u Veliku Britaniju, postao sam osamljen i odjednom su mi knjige postale odlično društvo. Mislim da sam dobro desetljeće svaki, ali baš svaki dan čitao, a onda mi je iz nekog sasvim nepoznatog razloga došlo da bih možda mogao nešto i napisati. I mene je zapravo to zateklo...

60

Čitateljski raj Zatim je stao, kao da nije siguran treba li nastaviti, ali nakon što je pogledao lijepu Rebeku koja je vozila automobil, odlučio je priznati joj: - Mislim da osjećam kako je moje djetinjstvo veoma grubo prekinuto. Već s četrnaest se nekako počelo slutiti da meni naguravanje lopte ide sasvim solidno, a sa šesnaest sam već pokupio sve svoje kovčege i sam samcat živio u Zagrebu. Mislim da to nikome nije lako, a nekome u to vrijeme pomalo introvertiranom poput mene, bilo je još i teže. Puno se očekivalo od mene, a ja sam bio osoba koje je itekako bilo spremna na red, žrtvovanje i sve što je uz to išlo. Dječji roman koji sam ti spominjao... on ipak postoji, ali neću ga nikada objaviti. Baš nikada! Glavni se lik zove Andronik. Andronik je na neki način dječak koji sam ja trebao i želio postati, ali nisam jer sam, eto, imao druge obveze, Rebeka je uputila nježan pogled Vinsentu, ali on u isto vrijeme kao da je namjerno izbjegavao njezin. Znala je kako je prvi put od njihovih nekoliko neobičnih susreta, uistinu nešto i doznala o Vinsentu, ono nešto važno, duboko i skriveno većini i shvaćala je zašto je sada ne želi niti može pogledati u oči. Vinsentove riječi iskreno su je dirnule i shvatila je kako je imala potpuno pravo kad je još davno gotovo nesvjesno zaključila kako on nije kao i svi drugi, kako u njemu postoji čitav jedan svijet i više no vrijedan upoznavanja. - Ali sigurno ne žališ. Postigao si mnogo u životu. - Jesam, naravno. I bilo je odlično dok sam još bio nov u tome. Ne bih nizašto to mijenjao. Ali u jednom trenu kad sam dosta dugo bio ozlijeđen, našao sam se u potpunoj praznini. Tada sam se počeo pitati što bi bilo sa mnom da kojim slučajem nisam postao nogometaš. Koju bih školu, koji fakultet završio, koje bih hobije imao, kojim bi smjerom općenito moj život išao? Nažalost, nisam mogao naći odgovor. Moj uobičajen život kao da je prestao sa šesnaest, a u to vrijeme uopće nisam znao što želim od života.

61

Čitateljski raj Više od petnaest godina kasnije ja kao da sam se ponovno vratio točno na tu točku i nisam znao kako naprijed. Nisam znao imam li ja uopće koju dragu strast osim nogometa. Znao sam oduvijek da ne želim biti trener. Znao sam da ne želim biti ni. nekakav poduzetnik, građevinar ili što već ne. Jednostavno nije to za mene. - Pa si počeo pisati. - Valjda... - rekao je, a zatim je nakon nekog vremena potpuno drugačijim i nesigurni) im tonom glasa upitao: - A ti? Pretpostavljam da si ti već s pet godina znala što ćeš biti u životu? - Moglo bi se i tako reći, da. Mama je to voljela pa je valjda i nesvjesno to prenijela na mene. Mislim da nikada nisam ni pomislila bilo što drugo studirati osim biologije. Doduše, uvijek sam mislila da ću ostati ovdje i biti učiteljica. I mene samu je iznenadilo kad sam shvatila da mi to ide i da bi bolje bilo ostati na PMF-u. Prije nisam bila ambiciozna, ali odlaskom na studij sve se promijenilo, baš sam se u potpunosti posvetila učenju i istraživanju. To me bezgranično ispunjavalo. I još me ispunjava. Ta me spoznaja o meni zapravo poprilično iznenadila. U svakom slučaju, mislim da nisam u djetinjstvu očekivala da ću toliki dio svog vremena provoditi na terenu, mislila sam da ću biti u učionici, ali ovo mi se zapravo mnogo više sviđa. Kratko je tada bacila pogled na svoga suputnika. On je to primijetio i u nekakvoj nelagodi, učinilo joj se, odmakao svoj pogled s njezinoga. Razumjela je to, i sama je zapravo to doživljavala - uglavnom je osjećala kako je jedino što ona želi pogledavati ga, a opet kad bi im se u tom jednom trenu pogledi suočili, osjećala je takvu toplinu i nelagodu oko srca da je željela pobjeći glavom bez obzira. - Vjerujem. Djeluje kao uistinu zanimljiv posao - rekao je, a zatim se nasmijao. - Nakon što sam tebe upoznao, kreirao sam lik Hyle. Gotovo da bi se moglo pomisliti kako se još tražim, ali ne uspijevam se naći pa svačije zanimanje i svačije zanimacije

62

Čitateljski raj odlučujem prisvojiti. Kao da postajem uvjeren da sam možda to ja trebao biti u životu, ali svjestan sam da imam već koju godinu i da za mene nema novog početka. - Pa tvoje želje počinju živjeti u tvojim knjigama. To mi zapravo ima smisla. Rebeka se više nije usuđivala pogledati Vinsenta jer činilo joj se sada da bi njezin pogled otkrio previše. Otkrio bi što je upravo spoznala - kako se pokraj nje nalazi uistinu iznimna osoba, ali iznad svega bojala se da bi otkrio pregolemu želju za njim koja ju je trenutačno svladala. Činjenica da će i ovaj dan proći, da se možda već sutra više neće sresti, da se možda neće sretati i sljedeću godinu dana, stezala je njezino srce i učinila da ostane bez daha. Jedino što je sada željela, bilo je produžiti ove trenutke i učiniti ih vječnošću. Iako je znala kako ne posjeduje klasičnu patničku i umjetničku dušu, u trenu je shvatila Vinsentove muke. Ona u životu nije doživjela ništa slično njemu, nikada nije bila otrgnuta iz jednog okoliša i gotovo nasilno ubačena u drugi. Nikada nije doživjela bilo koju veću traumu, osim možda činjenice da ju je otac napustio, ali u to je vrijeme bila toliko malena da se i nije sjećala života s njim. - Ja ne znam kako je to kad se od tebe baš toliko očekuje i kad se odjednom nađeš u nekom stranom svijetu daleko od doma, a tako si mlad. Odlazak na fakultet ne bih mogla s time usporediti jer je podosta cura i dečki iz moje generacije studiralo u Zagrebu pa i nisam previše osjetila taj prijelaz - izrekla je što je mirnije mogla premda joj se učinilo kako joj i glas poput tijela, jasno treperi. - Čovjek se na sve navikne zapravo. Ali u početku su mi roditelji, pa čak i Albert, veoma nedostajali. Oni nisu bili jedni od onih što su voljeli putovati i što bi u tren oka mogli doći do Zagreba. Uostalom, u to vrijeme nisu ni imali automobil. A i kad bi kojim slučajem došli, vidio sam silnu izgubljenost, nelagodu i strah koju je grad poput Zagreba u njima stvarao. Oni su bili i još su jednostavni ljudi. Svi drugi očevi su svoje sinove usmjeravali i govorili im da čine to i to, ali moji mene nikada. Sve sam odluke u 63

Čitateljski raj životu donio sam, bile one prave ili krive, samo ja sam bio zaslužan za njih - zaključio je, a zatim dodao: - Ponekad je to malo previše ako ti je šesnaest ili osamnaest, ali ipak... Rebeka je u tom trenu samo kimnula glavom želeći mu dati do znanja kako ga razumije i iskreno suosjeća s njim, kada ju je on po njezinom sudu krajnje iznenađujuće upitao: - Jesi li bliska s ocem? Pitanje mu nije zamjerila koliko bi ga zacijelo zamjerila bilo kome drugome. Nikom nije pričala o toj svojoj boli, ali sada kad je dobila priliku dati mu djelić sebe, odlučila je kako je vrijeme da se i ona njemu povjeri: - Nažalost nisam. Ne zamjeram mu ništa, ali prava je istina da prema njemu i ne osjećam ništa. On je otišao u Njemačku kad sam ja bila jako mala i ne sjećam se vremena u kojem je živio s nama. On je za mene uglavnom bio netko tko je za rođendan i blagdane slao darove i to je sve. Nismo u lošim odnosim. Nikada se nismo čak ni posvađali. Mislim da baš ta činjenica govori kdliko smo daleki. Nakon što je to izrekla, osjetila je neobičnu hladnoću u svojim riječima te nije mogla, a ne objasniti mu i drugu stranu priče. - Znam da me on voli. Dok smo živjeli zajedno, o njemu pamtim samo jednu jedinu stvar, tako malu i tako beznačajnu, a opet meni tako veliku. Sjedila sam u kolicima i u jednom trenu pao mi je medvjedić. Počela sam neutješno plakati, a on se odmah pojavio, podigao medvjedića i pokazao mi da nemam zašto plakati. Razumijem da tebi sad ta priča ne djeluje kao nešto posebno, ja zapravo ne mogu točno ni opisati je, a još manje izreći ono što sam osjetila, ali u tom sam trenu ja osjetila nešto pregolemo, osjetila sam ljubav. Odnosno, pogrešno je reći da sam je osjetila, ja sam u tom trenu zapravo shvatila što je to ljubav. To mi je bilo prvi put u životu da sam osjetila koliko sam sigurna, koliko sam

64

Čitateljski raj zaštićena i sretna. Od tog trena sam znala da što god se dogodi, da ću ja uvijek biti voljena i sigurna. Vinsent se na to toplo nasmijao i kimnuo glavom. Nije rekao ni riječi, ali nije ni morao jer Rebeka je prvi put ostala uvjerenom kako je netko konačno shvatio njoj beskrajno važnu priču koju je već nekoliko puta u životu ispričala. Svako je malo pogledavala privlačnog muškarca u crnoj majici kratkih rukava. Bio joj je sada tako blizak, činio joj se tako mirnim i iskrenim i u njemu više nije vidjela ni traga one glume koju je doživjela pri njihovom prvom susretu kad je bilo i više no očigledno kako mu je samo osvajanje na umu. Čovjek pokraj nje u isto je vrijeme u njoj izazivao poveliki nemir ali i jasnu sigurnost. Svaki udisaj zraka sada je jasno osjećala i gotovo da joj se u jednom čudnom trenu pričinilo kako sve to čin radi njega, kako je naglo i bez ikakvoga smisla i logike on postao jedini razlog njezinog života. Koliko su joj se ti osjećaji svidjeli, toliko su je i uplašili. Nije znala kako se nositi s njima, što činiti i kako se ponašati. Otkriti mu svoju slabost ili naprosto nastaviti s glumom u kojoj su očigledno oboje bili veoma dobri?

*** Nakon izlaza i auta trebalo im je svega desetak minuta da stignu do željenoga mjesta. Močvarno područje koje je predstavljalo njihov cilj nije bilo veliko, ali bilo je drugačije od svega što su u okolici poznavali tako da je uvijek zaokupljalo maštu, u prvom redu djece, a u novije vrijeme i pokojeg znanstvenika i znanstvenice koji su proučavali područje. Na trenutak se Rebeki učinilo kako to područje predstavlja i same njezine osjećaje - potpuno je drugačije od svega što je dosad doživjela, nejasno je i neistraženo, s jedne strane divlje i privlačno, s druge začudno lijepo i kao da naprosto ne možeš, a ne prepustiti se i istražiti svaki kutak. Osjetila se na tren istinski sretnom,

65

Čitateljski raj gotovo povlaštenom, što je bila na tako posebnom mjestu s tako posebnim muškarcem. - Kad sam bila mala, ovo je mjesto bilo nešto poput moje opsesije. Mislim da sam ga prvi put sanjala kad mi je bilo svega nekoliko godina. Malo prije toga mama me povela sa sobom kad je išla na izlet s djecom iz škole i ja sam se na prvu zaljubila. Čudno je to zapravo, ali do dana današnjeg meni se to mjesto pojavljuje u snovima. Ne svaki dan, naravno, možda dva ili tri puta na godinu ili samo jednom u dvije ili tri godine, ali ponavlja se, neprestano se ponavlja. Mjesta koje su čovjeka oduševljavala kao dijete veoma često u odrasloj dobi ne doživljavamo više na isti način, ali u mom slučaju to nije tako. Uvijek kad dođem ovamo, iznova se najiskrenije oduševim. Vinsent je pažljivo pogledavao Rebeku. Bila mu je tako lijepa, i inače je volio kad je s nesmiljenom strašću govorila o onome što voli, ali nakon što je izrekla tih nekoliko rečenica o mjestu koje ju je oduševljavalo, nije mogao, a da je ne počne gledati na neki potpuno drugačiji način. - Ja nisam baš prečesto bio ovdje. Kao što ti kažeš sa školom, vjerojatno baš s tvojom mamom i još nekoliko puta s prijateljima. Doista je drugačije, odudara od svega drugoga u okolici - mirno je samo zaključio ne odavši pritom ni trunke onoga što je u sebi uistinu osjećao. Neko su vrijeme hodali puteljkom između visoke trske, a zatim su došli do vode prepune blatom. Iako je Rebeka bila donekle svjesna da je njezina možda i lažna, ali ipak dogovorena uloga animirati Vinsenta i govoriti mu o području, njegovim biljkama i životinjama na trenutak kao da se zaboravila. Osjećala je samo prirodu i njega, činjenicu da je na sebi najdražem mjestu, s trenutačno sebi najdražom osobom. Napravila je nekoliko koraka naprijed i samo se u miru ogledavala lijevo, desno. - Dakle... što vidimo ovdje? - Podsjetio ju je na njezinu ulogu u ovaj priči gotovo uz smijeh.

66

Čitateljski raj - Ah, pa kao što i sam vidiš, imamo tršćace. Tu se u pravilu gnijezde ptice. Na onom sjevernom dijelu vidim ima i nešto hrasta crnike. Ostalo su uglavnom šikare i dračici. - Vidim i živo blato. - Da. Tako nešto - nasmijala se. - Nije opasno kao što filmovi to vole prikazivati. Ako ikada upadneš, samo treba raširiti tijelo po blatu tako da zauzima što veću površinu. U svakom slučaju, bez naglih pokreta i izvući ćeš se. Živo blato je nenjutnovska tekućina što znači da joj otpor raste s primjenom sile. Životinje u njemu ponekad zaglave jer počnu paničariti i bacakaju se. Zbog toga se ukopaju i uguše, odnosno umru od žeđi. Vinsent se blago nasmijao na njezinu konstataciju, a Rebeka je jasno uočila kako je ostao nesiguran nakon njezinih riječi. Rebeka se tada još malo ogledala oko sebe i stala nabrajati samo očigledno: - Vidim lopoče Nymphaea alba, biljku mesožderku mješinku Utriculariu vulgaris. - Gdje? - Vidi, ova žuta ovdje - pokazala mu je Rebeka prstom. - Zamišljao sam biljku mesožderku kao nešto opasniju. U crtićima su uvijek nekako opako djelovale - nasmijao se. - U svakom slučaju nisam imao pojma da ih se i kod nas može naći. Bio sam uvjeren da žive u ne znam, možda tropskim predjelima. - Ma ne. Ima ih i kod nas, ali u pravu si, rijetke su. Kod nas imaš običnu, malu i južnjačku mješinku. To su vodene biljke, stabljika im je ispod površine vode, a cvjetovi iznad. Ona listovima hvata sitne vodene životinje. Ima otvore sa zaklopcem uz koji se nalaze čekinje, a taj se zaklopac otvara samo prema unutra i onda kad neka životinjica dodirne čekinju, zaklopac se otvori i usiše životinjicu u mješinicu. - Znači, nije onako dramatično kao u crtićima? Kao lav što grize. Nasmijala se. - Pa... za pojedenu životinju vjerujem da jest dramatično. 67

Čitateljski raj Umjesto da se nasmije na njezinu šalu, Vinsentu je tada jedna trska zapela za oko. - Jesi li čitala Sretnog kraljevića? - upitao ju je iznenada. Rebeka se pitanju u potpunosti iznenadila. Gotovo da ga nije ni razumjela. - Oscar Wilde, zar ne? Jesam. O ptici i bogato okićenom, a tužnom kipu kraljevića. - Da, tako je. Ne znam sjećaš li se, ali prije no što je lastavić upoznao Sretnog kraljevića, zaljubio se u ovakvu trsku - rekao je i rukom svinuo jednu trsku na svome putu. Rebeka je odmahnula glavom. Nije se toga sjećala. - Lastavić se zaljubio u trsku i zaostao za svojim jatom koje je otišlo na jug. Bila je to prava ljubav koja je počela u proljeće i trajala cijelo ljeto. Druge su ga lastavice upozoravala kako je njegova trska siromašna, ima veliku obitelj i da ne vrijedi truda, ali on ih nije slušao. Bio je zaljubljen u svoju trsku te je odbio otputovati s njima na jug. - Priča o nemogućem... - samo je tiho i nesigurno zaključila Rebeka i kimnula glavom. Možda joj je želio reći kako je i njihova ljubav nemoguća, pomislila je. Možda je ona bila trska, a on lastavić. Svakim je trenom doznavala sve više o Vinsentu Kačiću i morala je priznati kako je zbog toga svakim trenom i sve više očarana njime. On je sada zacijelo očekivao od nje da nastave razgovarati o priči koju je spomenuo, ali Rebeka o tome nije umjela govoriti. Shvatila je poantu, ili joj se bar tako učinilo, ali nije mislila da ima bilo što važno ili zanimljivo nadodati. Možda i da pobjegne od misli o nemogućoj ljubavi, nastavila mu je govoriti o životinjama koje su ovdje obitavale: - Od faune koja bi tebe mogla zanimati, ovdje imaš veliku zelenu žabu, Rana ridi-bunda, zatim tvoje omiljene gatalinke, Hyla arborea i šumske smeđe žabe, Rana dalmatina. Otkrili smo da ima i daždevnjaka - Salamandra salamandra te malih vodenjaka, Lissotriton vulgaris. 68

Čitateljski raj - Što je mali vodenjak? - Isto vrsta daždevnjaka. Izgleda kao nekakav gušterčić. Leđa su mu maslinasta, a na trbuhu ima točke, s time da je trbuh po sredini narančast. Nakon toga kao da su oboje stali i više nisu znali o čemu razgovarati. Nisu se više čak ni pogledavali. Samo su gledali u daljinu i Rebeka je pomislila kako je ovaj dan možda ipak izgubljen. Dapače, kako nije imalo baš nikakvoga smisla doći s njime na ovo njoj tako posebno mjesto. U svakom slučaju nije joj se više dalo pričati o biljkama i životinjama, činilo joj se to nekako uzaludnim poslom. Uostalom, bilo joj je i više no jasno kako Vinsent o tome neće pisati. - Stvarno mi se jako svidjela priča o lastavicu i trski - odlučila je tada reći. Naravno, Rebeka nije riječima mogla izraziti zašto joj se priča svidjela, ali jest iskreno joj se svidjela i željela je da on to zna. Nasmijao se na to. - I meni se svidjela. Svidjela mi se čim sam je prvi put pročitao. - Ali ja nisam baš sigurna što znači - veoma tiho i nježno mu je priznala. Vinsenta je ton njezinoga glasa, neki njezin jasno izraženi strah, ali i nježnost i povrijeđenost, nadasve iznenadio. - Kako to misliš, nisi sigurna što znači? - Pa... možda i razumijem što znači, ali mislim da ne razumijem zašto si mi je ispričao. - Pa zbog trske! - nasmijao se kao da se podrazumijeva. - Shvaćam. Mislila sam da si mi je ispričao zbog nemoguće ljubavi. Ljubavi dvaju svjetova - usudila se Rebeka izreći. U tom ju je trenu Vinsent pogledao u čudu i gotovo se jasno na trenutak odmaknuo od nje. Bila je to nadasve neobična situacija i Rebeka nije znala kako da je protumači do li kao činjenicu da ona Vinsenta ipak ni

69

Čitateljski raj najmanje ne zanima. Nije se mogla sjetiti da je itko ikada pobjegao od nje na takav način. - Rebeka... - nesigurno je počeo - nisam te želio... Prekinula ga je. - Hoćeš li da ti pokažem jednu kamenu ruševinu u blizini? U svom projektu o ekocentru bila sam zamislila da se ona uredi i pretvori u jednu od stanica na ekostazi - upitala ga je sada tek glumeći značajno veću dozu entuzijazma. - Ne. Ne da mi se - mirno je odgovorio. - U redu. Njezino mjesto utjehe i sreće u tim je nenadanim trenutcima prestalo postojati, a mreža koju je podsvjesno naumila isplesti ne bi li ulovila Vinsenta u nju, pokazala se potpuno beskorisnom. - Uistinu ne znam što bih ti više rekla o ovom području. Imam dalekozor ako želiš promatrati vretenca. - Zapravo mi se ne da ni to - izrekao je u istom trenu i označio kraj svih njezinih nastojanja. Malo nakon toga Rebekinu pažnju oduzela je sasvim mala žaba gatalinka koja je polako, ali sigurno tonula u živo blato pred njima. Osjetila je kako je baš ona ta gatalinka. I Vinsent ju je primijetio. - Vidi! Ugušit će se, zar ne? Previše se miče, paničari. Rebeka ju je u početku samo mirno promatrala i nije ni pomislila reagirati. Ali tada je pogledala mjesto koje je toliko voljela, a zatim i osobu zbog koje se u posljednje vrijeme toliko zavaravala i u nenadanom je trenu naprosto odlučila kako ovo ne može i ne smije biti kraj. Došla je do samoga ruba živoga blata i malo bolje pogledala situaciju. Gatalinka je bila dobra dva, tri metra pred njom i nije je mogla spasiti ni na koji drugi način do li da ode do nje kroz živo blato. Bez da je iti jednu jedinu riječ podijelila s Vinsentom, u trenu je zagazila u blato i krenula naprijed. 70

Čitateljski raj Nije bila u potpunosti svjesna što čini, nije čak mogla ni dokučiti spašava li ona gatalinku, svoju imaginarnu vezu ili naprosto želi da Vinsent spasi nju. - Što radiš? - Upitao ju je Vinsent u potpunom šoku. - Spašavam Hylu! Napravila je korak, dva, veoma teško kroz blato, a zatim došla do gatalinke, ulovila je rukama te je ova u trenu skočila na sigurno i veoma brzo nestala iz njezinog vidokruga. Gatalinka je bila spašena, ali Rebeka nije i polako je to postajalo sve očitije. Osjetila je kako polako, ali sigurno tone i kako joj više neće biti toliko jednostavno izaći iz blata koliko joj je jednostavno bilo ući u njega. Vinsent ju je pogledavao u čudu. Još nije mogao u potpunosti pojmiti zašto je napravila takvu glupost, a s druge je strane baš od nje očekivao upute što bi on sad trebao učiniti. Tek kada je Rebeka shvatila kako joj je blato bliže bokovima no koljenima, uputila mu je uplašen pogled. On ga je vidio i u trenu joj rekao: - Nisi li rekla da treba što već površina? Legni na leđa. - Ne! Ne želim! - Odbrusila mu je ljutito ni na trenutak ne iskazujući strah premda je bio i više no jasno kako je on polako, ali sigurno počinje svladavati. Ogledavala se oko sebe pokušavajući pronaći nešto za što bi se mogla primiti. Sada nije ni razmišljala gdje joj je pamet bila da uradi takvu glupost, sada je samo mislila kako da se iz nje izvuče. Jako je bila veoma mirna i više nije tonula, ubrzo se počela nekontrolirano tresti. Vinsent se tada pojavio u njezinom vidokrugu s nekakvim velikim, plosnatim komadom drveta. Bacio ga je prema Rebeki, a zatim se malčice naslonio na njega i približio joj se dovoljno da joj pruži svoje ruke. U prvi mah nije bila sigurna je li uopće pametno to što on čini, ali kada joj je pružio svoje ruke i naredio „ulovi me“, samo je bespogovorao slušala.

71

Čitateljski raj Nije bila u potpunosti svjesna toga što se događa, ali ubrzo je osjetila kako ju je Vinsent povukao, a zatim i obgrlio svojim rukama i povukao na sigurno. Jedva je dolazila do daha. Činjenica da je već bila na tvrdome tlu, na sigurnome, nije umanjivala njezin strah. Vinsent joj je pomogao da sjedne, a zatim je i sam sjeo do nje. Rebeki je srce ludo kucalo te je na svoje vlastito, a još i više Vinsentovo iznenađenje, počela plakati pa se i smijati u isto vrijeme. - Oprosti mi, oprosti mi molim te! Ne znam što me spopalo. Ne znam zašto sam to učinila. Ne mogu ni naslutiti - ispričavala mu se. - U redu je, u redu je, Rebeka. Samo se smiri - govorio joj je mirno i nadasve veoma utješno. - Spašavala si Hylu. Rukom joj je tada dodirnuo leđa ne bi li je umirio. Prošlo je nekoliko minuta dok nije došla k sebi. Vinsent je i dalje mirno držao svoju ruku na njezinim leđima te se Rebeka osjetila tako sigurnom. Tako joj se sada sviđao njegov siguran i topao zagrljaj da se u prvom trenu približila njegovim ramenima i pomalo pognula glavu na njih, a kada je u jednom trenu zaključila kako je već veoma sigurna u tom položaju, pogledala ga je ravno u oči. Nasmijao joj se nježno i Rebeka ga je, i ne misleći na to što čini, poljubila. Vinsent se nije u potpunosti ili naglo odmakao od nje, ali poljubac joj nije uzvratio. Nekoliko je trenutaka samo stajao na mjestu, a zatim se ustao i rekao: - Ne znam što reći na ovo. Rebeka je stajala kao ukipljena, potpuno drvena i mirna. Vinsent je, pak, iskazivao značajno veću nervozu no što je to bilo uobičajeno kod njega. Trebalo mu je neko vrijeme, ali ipak je to izrekao: 72

Čitateljski raj - Žao mi je, Rebeka. Ja uistinu mislim da si ti sjajna osoba. Predivna si, prelijepa i bez ikakve sumnje najpametnija si osoba koju znam... Rebekine su se oči na to napunile suzama. - Ali ti i ja jednostavno nismo jedno za drugo. I ti to znaš, odmah si to shvatila za razliku od mene. U čudu ga je pogledala. - Griješiš... - samo je tiho rekla i odlučila biti potpuno iskrena s njim. - Odmah sam shvatila da ti jesi odličan za mene, ali sam se samo zavaravala i pronalazila tisuću izlika zašto da ti kažem „ne.“ Prošla je godina dana, mislim da sam u njoj imala prilike i više no dobro razmisliti i sada bih željela preobličiti ono svoje „ne“, u „da“. - Stvari su se promijenile - mirno je rekao. Ona ga je u čudu pogledala zaključivši kako je zacijelo riječ o drugoj ženi. Vinsentu se učinilo kako nikada u životu nitko nije bio toliko iskren s njime te je i on odlučio uzvratiti na isti način. - Rebeka, stvari su se sada promijenile jer osjećam da sam te bolje upoznao. Sada znam da tebi treba netko potpuno drugačiji... Kao što, zacijelo, i meni treba netko tko nije poput tebe. Mi smo dva svijeta kako si rekla. Među nama nema dodirnih točaka i osjećam da tako treba i ostati. Rebeka, nisam završio ni tri razreda srednje škole i samo da znaš nemam se nikakvu namjeru vraćati školovanju. Jednostavno mi se ne da. Objektivno gledajući jedino o čemu ja gotovo čitavo vrijeme želim pričati, jest nogomet i moji uspjesi u tom kontekstu. Ovo pisanje neka te ne zavara. Ja nikada, ali baš nikada nikome javno neću priznati da sam autor slikovnice niti ću ikada objaviti dječji ili bilo koji drugi roman pod svojim imenom. A ako ikada ikome kažeš da sam to ja, najdublje ću ti zamjeriti i mislim iskreno te prezreti. Rebeka, ja nikada neću biti ono što ti želiš da budem i to ti treba biti jasno! Ne možeš me promijeniti! 73

Čitateljski raj Rebeka ga je pozorno slušala, ali zatim je samo odmahnula glavom. - Vinsente, ne budi smiješan! Čovjek ne može promijeniti drugu osobu. Čovjek se može samo sam promijeniti. Ja sam se promijenila. Uistinu jesam. Nisu mi više važne stvari koje ti misliš da su mi važne. Meni je zapravo u posljednju godinu dana važna postala samo ljubav - rekla je, a zatim u nekom strahu stala pa brže-bolje objasnila svoje riječi. - Zapravo mi se i sviđa ovo što si mi rekao jer rekao si mi veoma jasno kako ti mene zapravo ne voliš. Vinsente, želim ti od srca da nađeš nekoga koga ćeš voljeti jer kad se to desi, znat ćeš da je to to i neće biti potrebne ovakve sumnje, nesigurnosti, izlike i isprike. Za takvo što kod prave ljubavi, nema mjesta. Meni nije dvadeset, ja ne mislim da je ljubav ono kad dvadeset i četiri sata na dan misliš o jednoj osobi i pitaš se kako bi tvoje ime pasalo uz njegovo prezime. To nije ljubav. Ljubav je sigurna i mirna. A što se dva svijeta tiče, takvo što u ljubavi ne postoji, ljubav briše razlike i pomiče granice. Ako postoji naravno... a ako ne, pa što je tu je. Idemo naprijed. Hrabro je izreklani u jednom trenu ne pokazavši iskreno koliko je samo povrijeđena njegovim riječima i postupcima. Vinsent nije znao što joj reći na te riječi. Želio je samo odmahnuti glavom i pojasniti joj kako ga nije shvatila. Ta on nju voli, nije li joj to trebalo postati i više no očigledno kad je shvatila kako je napisao knjigu o njoj. On se samo bojao. Ponovno je pogledao u Rebeku, ali ona ga više nije gledala. Do ovog je trena bio uvjeren kako ona prema njemu osjeća mnogo manje no on prema njoj, ali sada kada je izrekla riječi o pravoj ljubavi, nije mogao, a ne zaključiti kako je zapravo veoma pogriješio. Rebeka ga je fascinirala od trenutka kad ju je prvi put ugledao, a onda i spoznao što radi i čime se bavi. Postala je dio njegovih misli kad je pisao slikovnicu, ali nije ga napustila ni kasnije već bi svako malo pomislio hoće li je ponovno susresti. 74

Čitateljski raj Bojao se, doduše, tog susreta, bojao se hoće li prejasno iskazati koliko mu se sviđa, ali bojao se još i više postoji li mogućnost i da se on njoj svidi jer u to vrijeme kao da je bio uvjeren kako oni nisu i ne mogu biti jedno za drugo. Bojao se da će je i nesvjesno povrijediti, razočarati. A opet, sada je u trenu, nakon svega nekoliko izrečenih riječi, spoznao širu sliku i shvatio Rebekine riječi. One su sada odzvanjale u njemu poput apsolutne i jedine istine te je osjetio kako mu je netko konačno nakon dugo, dugo vremena otvorio oči i natjerao ga da se hrabro suoči s jedinom istinom u životu - ljubavlju. Pogledao je tada prema djevojci doslovno okupanoj u blatu. Kosa joj je bila pomalo blatnjava, a hlače i ruke gotovo u cijelosti. Unatoč tome, zaključio je kako mu nitko nikada neće biti privlačan kao što mu je ona privlačna. Prišao joj je i uhvatio ju za ruke. Ona se tome iznenadila jer su joj bile užasno blatnjave pa su njegovim dodirom i njegove postale takve. Podigla je svoj pogled prema njemu. Bio je u prvi mah ispunjen čuđenjem, ali od samo jednog pogled na njegove oči, sve je shvatila. Srce joj je zatreperilo, a oči su joj se gotovo ispunile suzama. Više nije kontrolirala svoje osjećaje, ali nije to ni željela. U trenu su im se usne spojile i riječi više nisu bile potrebne. Oboje su odjednom istinski spoznali kako kad je riječ o ljubavi, uistinu ne postoje dva, već samo jedan svijet. kraj

75