Vegecije - Sažetak Vojne Vještine

Publije Flavije Vegecije Renat

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

Prevela s latinskoga

Teodora Shek Brnardić Uvod

Vladimir Brnardić Stručna redakcija

Bruna Kuntić-Makvić Latinski tekst priredila

Margareta Gašparović

Golden marketing Zagreb, 2002.

Copyright © hrvatskoga izdanja, 2002, Golden marketing, Zagreb Sva prava pridržana

Naslov izvornika P. Flavii Vegeti Renati Epitoma rei militaris © B. G. Teubner Stuttgart und Leipzig 1995

Nakladnik Golden marketing Šenoina 28, Zagreb Za nakladnika Ana Maletić

Recenzenti prof. dr. sc. Bruna Kuntić-Makvić prof. dr. sc. Marin Zaninović

Na naslovnici: Tropej u čast rimske pobjede nad ilirskim ustanicima (Gardun, sjeverno od Sinja, početak 1. st.)

ISBN 953-6168-59-6

Sadržaj

Napomena Nakladnika.......................................................................................8 PUBLIJE FLAVIJE VEGECIJE RENAT - TEORETIČAR RIMSKE VOJNE VJEŠTINE (Vladimir B r n a r d ić )............................9 Bilješka p rev o d iteljice....................................................................................37 Popis k r a t i c a ................................................................................................... 41 EPITOMA REI MILITARIS....................................................................... 43 LIBER PR IM U S:............................................................................................. 45 LIBER SECUNDUS:....................................................................................... 58 LIBER T E R T IU S :.......................................................................................... 71 LIBER QUARTUS: ....................................................................................... 96 SAŽETAK VOJNE V J E Š T IN E .................................................. PRVA KNJIGA: Predgovor prvoj knjizi - 1. Rimljani su sve narode pobijedili samo izvježbanošću u oružju - 2. Iz kojih bi krajeva trebalo pozivati novake - 3. Jesu li korisniji novaci s polja ili iz gradova - 4. Koja je dob prihvatljiva za primanje novaka - 5. Kakav je stas prihvatljiv za novake - 6. Tijekom odabira prepoznaju se po izrazu lica i držanju tijela oni koji bi mogli biti bolji novaci - 7. Kakvih bi umijeća novake trebalo primati ili odbijati - 8. Kad novake treba označiti - 9. Novake treba uvježbati vojničkome kora­ ku, trku i skoku -10. Novaci se moraju uvježbati plivanju -11. Kako su stari vježbali novake na štitovima od vrbova pruća i na kolcima - 12. Novake valja poučiti da ne udaraju sječimice, već ubodom - 13. Novake treba naučiti armaturi - 14. Novake treba uvježbati u bacanju sulica 15. Novake treba brižno naučiti da odapinju strijele -16. Novake treba uvježbati u bacanju kamena iz praćaka - 1 7 .0 vježbanju plumbatama 18. Kako novake treba uvježbati da uzjahuju konje - 19. Novake treba vježbati da nose teret - 20. Kojom su se vrstom zaštitnog oružja koristili stari - 21. 0 utvrđivanju tabora - 22. Na kakvim mjestima treba posta­ viti tabor - 23. Oblik u kojemu treba iscrtati tabor - 24. Na koji se način mora utvrditi tabor - 25. Kako treba utvrditi tabor kad prijeti neprija­ telj - 26. Kako se novaci vježbaju da sačuvaju vrste i razmake u bojnom redu - 27. Koliku bi udaljenost vojnici morali prijeći i vratiti se, te koliko bi puta mjesečno morali vježbati kad se izvode na hodnju - 28.0 potica­ nju na vojnu vještinu i rimsku borbenost

113 115

5

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

DRUGA KNJIGA: Predgovor drugoj knjizi -1 . Na koliko se rodova dijeli vojništvo - 2. Po čemu se razlikuju legije i pomoćne čete - 3. Sto je bilo uzrokom da se legije iscrpu - 4. Koliko su legija stari vodili u rat - 5. Kako se ustrojava legija-6. Koliko ima kohorti u jednoj legiji; nadalje, koliko je vojnika u jednoj kohorti - 7. Naslovi i činovi legijskoga zapovjedništva - 8. Naslovi onih koji su vodili starinske vrste - 9. Dužnost prefekta legije 10. Dužnost prefekta tabora - 11. Dužnost prefekta graditelja - 12. Dužnost vojničkoga tribuna - 13. Pješačke centurije i zastave - 14. Turme legijskih konjanika. - 15. Kako se postrojavaju bojni redovi legija - 16. Kako se naoružavaju trijariji i centurioni - 17. Na početku borbe teško pješaštvo stoji poput zida. - 18. Imena i činove vojnika valja ispisati na prednjoj strani njihovih štitova - 19. Osim tjelesne snage, od novaka treba zahtijevati umijeće pisanja i računanja - 20. Vojnici moraju odvojiti polovinu novčanog dara da im se čuva kod bojnih znakova - 21. Promaknuća se u legiji obavljaju tako da pro­ maknuti prođu kroza sve kohorte - 22. U čemu se razlikuje ogla­ šavanje tube, oglašavanje roga i klasik - 23. O uvježbavanju vojnika 24. Primjeri poticanja na vojnu vježbu koji su preuzeti iz drugih umijeća - 25. Popis legijskog oruđa i sprava

133

TREĆA K N JIG A :.......................................................................................... 149 Predgovor trećoj knjizi -1 . Koliko vojska mora biti velika - 2. Kako se nadgledalo zdravlje vojske - 3. Koliku pažnju treba posvetiti nabavi i čuvanju krme i žita - 4. Mjere osiguranja da vojnici ne dignu bunu - 5. Vrste vojnih signala - 6. Kolikoga se opreza valja držati kad se vojska kreće u blizini neprijatelja - 7. Kako prelaziti veće rijeke - 8. Kako se mora urediti tabor - 9. Sto i koliko toga treba razmotriti da bi se razabralo treba li se sukobiti u prepadima, zasjedi ili otvorenim bojem - 10. Što treba napraviti ako netko ima vojsku koja se odvikla od borbe ili novačku vojsku -11. Za što se valja pobrinuti na sam dan kad se zame­ će otvorena bitka - 12. Treba istražiti osjećaje vojnika uoči borbe -13. Kako se odabire položaj pogodan za borbu -14. Kako se mora svrstati bojni red da u okršaju postane nepobjediv -15. Načelo koliko se u sto­ pama mjesta u bojnome redu mora čuvati između pojedinih ljudi u du­ žinu ili između pojedinih redova u dubinu -16. Svrstavanje konjanika - 17. Pričuve koje se smještaju iza bojnoga reda -1 8 . Na kojemu polo­ žaju mora stajati vrhovni vojskovođa, na kojemu drugi vojskovođa, a na kojemu treći -19. Lijekovi pomoću kojih se u bojnome redu odolije­ va neprijateljskoj borbenosti i varkama - 20. Na koliko se načina zapo­ činje otvorena bitka i kako može pobijediti strana koja je brojčano i po snazi slabija - 21. Neprijateljima treba otvoriti put za uzmak da bi ih se u bijegu što lakše uništilo - 22. Kako odstupiti od neprijatelja ako se odustane od plana borbe - 23. O devama i oklopljenim konjanicima 24. Kako se u bojnome redu može oduprijeti srpastim četveroprezima i slonovima - 25. Što treba učiniti kad nagne u bijeg dio vojske ili čitava vojska - 26. Opća pravila ratovanja

6

Sadržaj

ČETVRTA K N JIG A :....................................................................................180 Predgovor četvrtoj knjizi -1 . Gradovi moraju biti utvrđeni prirodno ili umjetno - 2. Bedemi se ne smiju graditi ravno, već s uglovima - 3. Ka­ ko se bedemi pojačavaju zemljanim nasipom - 4. Rešetke i kako da vat­ ra ne ošteti vrata - 5. Izrada opkopa - 6. Kako da neprijateljske strelice ne ranjavaju ljude na bedemu - 7. Kako se skrbi da opsjedani ne trpe glad - 8. Potrepštine koje treba pripremiti za obranu bedema - 9. Sto činiti ako se iscrpi zaliha tetiva - 10. Sto činiti da opsjedanima ne po­ nestane vode - 11. Ako je ponestalo soli -12. Sto treba činiti kada se u prvome naletu dopre do bedema - 13. Popis sprava kojima se osvajaju bedemi - 14. Ovan, srp i kornjača - 15. Bojne kolibe, zaštitni krovovi i opsadni nasip - 16. Rovke - 17. Pokretni tornjevi - 18. Kako se može zapaliti pokretni toranj -19. Kako bedemima dodati visinu - 20. Kako potkopati zemlju da sprava ne može nanijeti štetu - 21. Ljestve, pok­ retni most, opsadni most i opsadna dizalica - 22. Bacačke sprave koji­ ma se brani bedem: baliste, onagri, škorpioni, arkubaliste, fustibali i praćke - 23. Protiv ovnova su korisne perine, laso, vukovi i teški stu­ povi - 24. Lagumi kojima se potkopava bedem ili prodire u grad - 25. Sto je stanovnicima grada činiti ako neprijatelji upadnu u grad - 26. Kako se valja čuvati da neprijatelji kradomice ne zauzmu bedem - 27. Kada se stanovnicima grada priprema prepad - 28. Što je činiti opsjedateljima da ne bi pretrpjeli prepad stanovnika grada - 29. Vrste bacačkih sprava kojima se brani grad - 30. Kako se dobiva mjera za izradu ljestava i sprava - 31. Pravila pomorske bitke - 32. Naslovi prefekta flote - 33. Po čemu se zovu liburne - 34. Kolikom se brižnošću grade liburne - 35. Čega se valja pridržavati kad se siječe drvo - 36. Mjeseci ti­ jekom kojih treba sjeći debla - 37. Razmjeri liburna - 38. Imena i broj vjetrova - 39. Mjeseci kad se sigurnije plovi - 40. Kako treba promatra­ ti predznake oluje - 41. Vremenska prognoza - 42. Plimna podneblja, tj. plima - 43. Poznavanje navigacije i veslači - 44. Brodsko oružje i ratne sprave - 45. Kako se u pomorskoj bitki postavljaju zasjede - 46. Što se zbiva kada se pomorska bitka zameće otvorenim bojem G lo s a r .............................................................................................................199 Bibliografija................................................................................................... 219 Kazalo p o jm o v a............................................................................................. 227 Kazalo i m e n a ................................................................................................ 231

7

Napomena Nakladnika

Prvi hrvatski prijevod Vegecijeva spisa Epitoma rei militaris (Sažetak vojne vještine) priređen je prema znanom trećem (najnovijem) izdanju Teubnerova kritičkog izdanja iz 1995. u redakciji Alfa Onnerforsa. Prema istom izdanju, uz neznatne korekcije koje čitanje latinskog izvor­ nika još više približuju današnjem čitatelju, priređen je latinski izvornik s pripadajućom ortografijom. Uvodni tekst uz ovo izdanje napisao je Vladimir Brnardić, dipl. povj., koji je pripremio i kazala, latinski je tekst priredila Margareta Gašparović, prof., a glosar i bibliografiju prevoditeljica mr. sc.Teodora Shek Brnardić. Bilješke su napisali T. Shek Brnardić i Vladimir Brnardić. Predajući ovu knjigu na uvid javnosti, Nakladnik zahvaljuje svim suradnicima, a napose prof. dr. sc. Bruni Kuntić-Makvić, koja je stručnom redakcijom u znatnoj mjeri pri­ donijela ostvarenju ovoga važnog i zahtjevnog projekta.

8

PUBLIJE FLAVIJE VEGECIJE RENAT - TEORETIČAR RIMSKE VOJNE VJEŠTINE

I. O autoru i djelu Djelo Publija Flavija Vegecija Renata Sažetak vojne vještine (Epitoma rei militaris), napisano na prijelazu 4. i 5. stoljeća, vojna je rasprava koja je imala golem utjecaj u zapadnome svijetu. Prepisivan i proučavan tijekom srednjega vijeka, Vegecije se ubrajao među najpopularnije antičke pisce s velikim brojem sačuvanih prijepisa datiranih do godine 1300.,1a i u novom vijeku njegovo je djelo znatno utjecalo na europsku taktiku. Slobodno se može ustvrditi daje Vegecijevo djelo stoljećima vrijedilo kao »vojna Biblija« Europe.2 0 samom Vegeciju poznato je malo. Veći dio podataka o njegovu životu pretpostavljen je posredno iz njegovih djela. Osim Sažetka vojne vještine, s velikom sigurnošću pripisuje mu se i autorstvo jedinoga sačuvanoga rimskog djela s područja veterine, Zbirke pravila veterinarskog umijeća (Digesta artis mulomedicinae).3U djelu o veterini dodano mu je ime Publije, kao i u najsta­ rijemu prijepisu Sažetka vojne vještine iz 7. stoljeća u zbirci Excerpta Vatica­ na. U svim ostalim izdanjima naziva se samo Flavije Vegecije Renat. Iz djela 0 veterini saznajemo o Vegeciju da je bio istaknuti uzgajivač konja i da je mnogo putovao Carstvom.4 Prema Vegecijevu imenu drži se da je bio podrijetlom iz Hispanije. Naime, ime izvedeno iz nadimka Vegetus najoubičajenije je u Hispaniji i u Narbonskoj Galiji. Njegovo živo zanimanje za Kvinta Sertorija,5 rimskoga 1 2 3

4 5

Milner, 1993, XIII. EB XII, 1995, 294, s.v. »Vegetius, Renatus Flavius«. A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965, 993; Von Albrecht, 1994, 1172-1173; Conte, 1994, 637; P. Harvey »Vegetius (Flavius Vegetius Rena­ tus)«, Companion, 1984, 444; LAA, 1996, 600-601, s.v. »Vegecije Renat, Flavije«. Milner, 1993, XXII. Kvint Sertorije (Quintus Sertorius), 123-72. pr. Krista, rimski državnik i vojskovođa. Kao kvestor 90. pr. Krista rano se istaknuo novačeći jedinice i naoružavajući ih za italski ili sa­ veznički rat (90.-89. pr. Krista). U građanskom ratu (88.-82. pr. Krista.) između Sule i Ma­ rija stao je na Marijevu stranu i bio zaslužan za zauzimanje Rima. Imenovan je pretorom i poslan u Hispaniju. Kada je Sula na njega poslao vojsku, povukao se u Mauretaniju. Ponov­ no se vratio oko 80. pr. Krista i zavladao Hispanijom. Organizirao je hispanska plemena te ih opremio i uvježbao na rimski način zajedno s rimskim izbjeglicama i dezerterima. Rim­ skim vojskovođama koje je imenovao Senat (uključujući i Gneja Pompeja), pružao je uspje­ šan otpor osam godina, sve dok ga 72. pr. Krista izdajnički nije ubio jedan njegov zapovjed­ nik. RE II 2, 1923, 1746-1753, s.v. »Sertorius, Quintus«; P. Harvey, »Sertorius, Quintus«, Companion, 1984, 391; EB X, 1995, 653, s.v. »Sertorius, Quintus«.

9

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

plemića koji je podigao ustanak u Hispaniji 80. pr. Krista, u okviru rimskih političkih borbi,6također donekle govori u prilog tezi o hispanskom podrijet­ lu.78Iz naslova na početku djela o vojnoj vještini saznajemo daje Vegecije vir illustris i comes? To znači d aje bio pripadnik visokorangiranoga senatorskog plemstva u kasnomu Rimskom Carstvu, koje je činilo najviši sloj carske birokracije i stožernih zapovjednika. Može se izvući zaključak da Vegecije ni­ je sudjelovao u ratnim operacijama jer nigdje ne daje primjere iz vlastitog is­ kustva. Ističe kako samo kompilira podatke iz knjiga najboljih autora s pod­ ručja vojne vještine.9 Pretpostavlja se daje bio državni službenik,10 a s obzi­ rom na njegovo dobro poznavanje konja, neki navode da je možda bio pred­ stojnik carskih staja (comes sacri stabuli).1112Drugi misle daje bio predstojnik državne blagajne (comes sacrarum largitionum).12, Vegecije u predgovorima djela iskazuje kršćanska uvjerenja i svjedoči o teokratskom karakteru kasnoga Rimskog Carstva gotovo izjednačujući cara s Bogom. Uz kršćanstvo, on je ujedno bio i tradicionalistički obožavatelj Vergilija13 i Salustijevih povijesnih djela.14 Usprkos sličnosti materijala nije do­ kazano d a je čitao Livija.15 Drži se da kod njega djela grčkih vojnih pisaca imaju vrlo malu važnost jer Vegecije piše da se mora ispitati vojno umijeće rimskoga naroda.16 Jedino se u IV. knjizi, u cjelini o pomorstvu, nazire jači

6 7 8

9 10 11 12 13

14

15

16

10

Veg. Mil. I. 7, 9. Milner, 1993, XXII. Dosl. svijetli muž i pratilac.Veg. Mil. naslov. Od doba cara Konstantina Velikog (306.-337.) comes je bio naslov dvorskih i državnih službenika koji su se po činu i hijerarhiji dijelili u tri skupine: viri illustres ili comites primi ordinis, viri spectabiles ili comites secundi ordinis i viri clarissimi ili comites tertii ordinis. Veg. Mil. I. predgovor, 8, 28; II. predgovor, 3, 4, 18; III. 6, 10, 20. Milner, 1993, XXIII. Milner, 1993, XXIII, bilj. 3. A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965, 993. Publije Vergilije Maron (Publius Vergilius Maro), 70.-19. pr. Krista, rimski pjesnik Eneide (Aeneis), Georgikđ (Georgica) i Bukolika (Bucolica). RE I I 8 i I I 16,1958,1021-1264 i 12641439, s.v. »Vergilius, Publius Maro«; Von Albrecht, 1994,1, 531-564; Conte, 1994,262-290; Povijest svjetske književnosti II, 1977, 253-256; P. Harvey, »Virgil (Publius Vergilius Ma­ ro)«, Companion, 1986, 446-448; LAA, 1996,602, s.v. »Vergilije Maron, Publije«. Gaj Salustije Krisp (Gaius Sallustius Crispus), 86.-35. pr. Krista, rimski političar i povjes­ ničar. Napisao je djela O Katilininoj uroti (De Catilinae coniuratione) i Rat s Jugurtom (Bellum lugurthinum), a u djelu Povijesti (Historiae) opisao je razdoblje od 78. do 67. pr. Krista. RE II 2, 1920, 1913-1955, s.v. »Salustius, Gaius Crispus«; Von Albrecht, 1994, I, 347-370; Conte, 1994,234-244; Povijest svjetske književnosti, II, 1977,240-241; P. Harvey, »Sallust (Gaius Sallustius Crispus)«, Companion, 1986, 380-381; LAA, 1996, 519, s.v. »Sa­ lustije Krispo, Gaj«. Tit Livije (Titus Livius) 59. pr. Krista -17. p. Krista. Rimski povjesničar poznat po monu­ mentalnoj povijesti Rima od 753. do 9. pr. Krista pod naslovom Od osnutka Grada (Ab Urbe condita). RE 25 Halbband., 1926, 816-853, s.v. »Livius, Titus«; Von Albrecht, 1994, 659689; Conte, 1994, 367-376; Povijest svjetske književnosti II, 1977, 259; P. Harvey, »Livy, (Titus Livius)« Companion, 1986, 243-245; LAA, 1996, 391, s.v. »Livije, Tit«. Milner, 1993, XXII; Schanz, 1881, 139.

Publije Flavije Vegecije Renat

grčki utjecaj.17 Svakako treba istaknuti i njegovo zanimanje za medicinu i zdravlje u djelu o vojnoj vještini. To i nije iznenađujuće s obzirom na njegov interes na sličnom polju i autorstvo djela o veterini. Ipak ostaje otvorenim pi­ tanje je li Vegecije imao neki stupanj zdravstvene naobrazbe ili je bio sa­ mouk.

Sažetak vojne vještine Vegecijevo vojno djelo nije povjesničarsko, kao što bi se moglo očekivati. On, naime, ne piše o povijesti rimske vojske ili o njezinu izgledu i ustroju u prošlosti i ne opisuje vojsku svojega vremena. U Vegecijevu djelu miješaju se elementi prošlosti i suvremenosti. On je teoretičar vojnog umijeća, a primjere kojima će se koristiti u izlaganju uzima anakrono iz svih razdoblja. Vegecije nije bio praktičan vojnik i nije pisao s polazišta vlastita vojničkog ili zapovjed­ ničkog iskustva. Oslanjao se na djela starijih rimskih pisaca i na vojno zakono­ davstvo, odnosno na propise pojedinih rimskih careva koji su prvorazredan iz­ vor. Na dva mjesta18navodi izvore - Marka Porcija Katona Starijeg Cenzora,19 Aula Kornelija Celza,20 Seksta Julija Frontina21 i Tarutenija Paterna,22 te od17 Lammert, 1940, 18. 18 Veg. Mil. I. 8; II. 3. 19 Marko Porcije Katon Cenzor Stariji (Marcus Porcius Cato Censorius Maior), 234.-149. pr. Krista, rimski državnik, vojskovođa, vojni pisac, povjesničar, pisac o gospodarstvu i govor­ nik. Sin seljaka, kao običan vojnik i tribun borio se u Drugom punskom ratu, te uspješnim ratovanjem u Hispaniji priskrbio trijumf. Poslije je obnašao mnoge upravne dužnosti. Sre­ dinom 2. st. pr. Krista napisao je djelo O vojnoj vještini (De re militari) od kojegje danas os­ talo sačuvano tek nekoliko fragmenata. RE 22, 1954, 108-165, s.v. »Cato, Marcus Porcius Censorius«; Von Albrecht, 1994,314-326; Conte, 1994,85-90; Povijest svjetske književnosti II, 1977,230-231; P. Harvey, »Cato, Marcus Porcius« Companion, 1984,94; LAA, 1996,336, s.v. »Katon Cenzor, Marko Porcije«. 20 Aulo Kornelije Celzo (Aulus Cornelius Celsus), 1. st. pr. Krista. Rimski enciklopedijski pi­ sac. Napisao je enciklopediju koja se bavila poljoprivredom, vojnom znanošću, retorikom, fi­ lozofijom, pravom i medicinom. Do danas se sačuvao samo dio O medicini (De medicina). KP 1,1964,1102, s.v. »Celsus, Aulus Cornelius«; Von Albrecht, 1994, 982-983; Conte, 1994, 388-389; P. Harvey, »Celsus, Aulus Cornelius«, Companion, 1984, 96; LAA, 1996, 355, s.v. »Kornelije Celzo, Aulo.» 21 Sekst Julije Frontin (Sextus Iulius Frontinus), 40.-103. p. Krista, rimski vojskvođa, politi­ čar i vojni pisac. Knjige o vojništvu pod naslovom O vojnoj vještini (De re militari) i Taktika po Homeru (rupi ifj? k <x0' 'Ophpov tatcxucrji;) nisu sačuvane. U djelu Ratne varke (Stratege­ mata) u prve tri knjige, na temelju primjera iz povijesti Grčke i Rima, opisuje ratne varke primjenjivane u različitim prilikama: prije bitke, tijekom bitke i za vrijeme opsada. Četvrta knjiga pod nazivom Ratna djela (Strategetica), koja sadrži anegdote o vođenju i upravljanju vojskom, a do nas je dospjela pod njegovim imenom, vjerojatno je rad njegova imitatora. NP IV, 1998,678, s.v. »Frontinus Sextus Julius«; Von Albrecht, 1994,986; Conte, 1994,503; P. Harvey, »Frontinus, Sextus Julius«, Companion, 1986,181; LAA, 1996,226, s.v. »Frontin, Sekst Julije«. 22 Tarutenije Paterno (Tarrutenius Paternus), 2. st. p. Krista, rimski pravnik i visoki dvorski činovnik cara Marka Aurelija. Sastavio je djelo o vojničkom pravu u četiri knjige, O vojnoj vještini (De re militari), od kojeg su sačuvani samo fragmenti. RE II. 4,1932,2405-2407, s.v. »Paternus Tarrutenius«; LAA, 1996, 558, s.v. »Tarutenije Paterno«.1

11

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

redbe careva Augusta,23 Trajana24 i Hadrijana.25 Vegecije ne opisuje stvarnu vojsku određenog razdoblja. Izvacima iz starijih djela potkrepljuje vlastitu predodžbu o tome kakva je bila slavna i učinkovita vojska predaka. Nakana mu je vrlo pragmatična: iz njegova bi djela suvremenici, prvenstveno car i voj­ skovođe, trebali doznati kako im valja postupati da rimskom oružju povrate staru slavu i sjaj. Podatke starih pisaca preuzima i slaže anakrono, ne obaziru­ ći se na kronološki redoslijed i vremenske razmake između autora, na stupanj razvijenosti vojne vještine i na različite epohe. Kroz djelo Vegecije dosljedno zadržava stavove.26 U nekim se stvarima čak i ponavlja, ali ponekad ih ipak drukčije opisuje.27Vjerojatno je to učinio nesvjesno, ekscerptirajući i kompili­ rajući izvatke iz različitih starijih djela. Ostalo je još uvijek djelomice otvorenim pitanje kako se Vegecije koristio djelima navedenih autora i kako je strukturirao tekst Sažetka vojne vještine. O tome postoje dvije temeljne teorije. Po prvoj se smatra daje svaka od četiri Vegecijeve knjige zasnovana na sažetku jednoga starijeg djela, iz kojega je preuzet i izvorni raspored. U svim se knjigama, doduše, razaznaju podaci iz različitih vremenskih razdoblja, kao i izvaci više autora i izvora, ah to ne pobi23 Gaj Julije Cezar Oktavijan August (Gaius Julius Caesar Octavianus Augustus), 63. pr. Krista -14. p. Krista, prvi rimski car od 27. pr. Krista. Prvo vojno iskustvo stekao je u Iliri­ ku, a nakon ubojstva Gaja Julija Cezara borio se za prevlast u građanskom ratu i pobijedio je suparnika Marka Antonjja i egipatsku kraljicu Kleopatru. Skršio je otpore unutar Carstva, završio osvajanje Hispanjje i osigurao granice južnog Egipta i prostor južno od Dunava. Po­ kušao je granicu s rijeke Rajne pomaknuti na Elbu, ali zbog poraza u Teutoburškoj šumi (9. p. Krista) nije uspio. Preustrojio je vojsku na stajaćim i profesionalnim temeljima. Ustrojio je stajaću ratnu mornaricu i carsku pretorijansku gardu. Pokrenuo je, a možda čak i bio nji­ hov autor, jednoobrazna Pravila službe (Augusti constitutiones) kojima je regulirana unu­ tarnja služba u rimskoj vojsci. NP, II, 1997, 302-314, s.v. »Augustus, Gaius Julius Caesar Octavianus«; VE VI, 1973, 347, s.v. »Oktavijan August«. 24 Marko Ulpije Trajan (Marcus Ulpius Traianus), 53.-117., rimski car od 98. p. Krista. Vojnu karijeru započeo je kao legijski legat u Siriji, sudjelovao je u vojnim pohodima na Eufratu i na Rajni. Tijekom 19 godina vladavine vodio je tri velika rata. Osigurao je limes na Rajni, a kako bi učinio isto i na Dunavu, pokrenuo je dva đačka rata (101.-102. i 105.-106.), koji su rezultirali osvajanjem Daklje i stvaranjem rimske provincije. Trajan je zatim krenuo u is­ točni pohod protiv Parta u Armeniji i Mezopotamiji i pokrenuo je IV. partski rat (114.-117.). Zauzeo je Armeniju i sjevernu Mezopotamiju, te Babilon i ostale dijelove Perz ije, ali zbog us­ tanka u Carstvu 116. morao je prekinuti osvajanja. U Trajanovo doba Rimsko Carstvo je do­ segnulo najveći teritorijalni opseg. KP V, 1975, 919-920, s.v. »Traianus, Marcus Ulpius«. 25 Publije Elije Hadrijan (Publius Aelius Hadrianus), 76.-138., rimski car od 117. p. Krista. Sudjelovao je u Trajanovim đačkim i partskim ratovima. Vodio je defenzivnu politiku Car­ stva, povukao se i utvrdio granicu na Eufratu (napustivši Asiriju, Mezopotamiju i Armeni­ ju) i u Britaniji (Hadrjjanov zid). Nije vodio ratove, osim što je ugušio pobunu Židova (132135.). Iako nije bio vojnik poput Trajana, učvrstio je disciplinu u vojsci i ojačao granicu. Radi lakše popune legija, njihovu novačku osnovu, odnosno područje, dotad ograničeno samo na Italiju, proširio je i na provincije. Time je promijenio njihov etnički sastav, jače ih vezao za mjesto boravka, ali tako ograničio manevarsku sposobnost rimske vojske. Tijekom njegove vladavine u legiji (Hadrijanova legija) povećanje broj vojnika prve kohorte na 1000 (cohors miliaria). RE VII, 1912, 2177, s.v. »Hadrianus, Publius Aelius«; NP V, 1998, 59-63, s.v. »Hadrianus, Publius Aelius«; VE III, 1972, 380, s.v. »Hadrijan«. RE Suppi. X, 1965, 1005; Veg. MU. I. 8; II. 3. 26 Delbriick, 1990, II 203. 27 Veg. MU. npr. opisi signala trube za opoziv noćne straže i način utvrđivanja tabora u II. 22 i III. 8. 12

Publije Plavije Vegecije Renat

ja navedenu teoriju. I mnogi su pisci prije Vegecija također svoja djela sastav­ ljali antičkom tehnikom ekscerptiranja, te kompiliranjem starijih autora. Ta­ ko se predloškom prve Vegecijeve knjige smatra Celzo, koji se služio Kato nom.28Pretpostavlja se daje u drugoj knjizi kao podloga u potpunosti uporabljeno Patemovo djelo koje je kao izvor koristilo Augustove, Trajanove i Hadrijanove propise.29 Treća i četvrta knjiga temelje se na Frontinu,30 a on se opet mjestimično služio Katonom. Po jednome tumačenju31 u četvrtoj se knjizi ra­ zaznaje i znatan utjecaj Marka Terencija Varona32 i Gaja Julija Higina.33 Ta­ kođer se u dijelu četvrte knjige posvećenom ratnim spravama pomišlja na pri­ sutnost i utjecaj Vitruvija Poliona.34U odjeljcima o pomorstvu i o pomorskom ratovanju nazire se, zbog češće upotrebe grčkih riječi, utjecaj grčkih autora, te Varona i propisa careva Augusta i Hadrijana. Frontin je Vegeciju mogao pos­ redovati ove izvatke, ah se on Varonom možda služio i izravno.35 Po drugoj teoriji čitavo je djelo uređeno slaganjem izvadaka iz starijih iz­ vora i literature u sadržajne cjeline uz opsežnu Vegecijevu argumentaciju i interpretaciju.36 Nažalost, Vegecije izvatke povezuje tako da nikada nije pot­ puno jasno iz kojeg razdoblja ih navodi, što uzima iz prošlosti, a što iz vlasti­ ta iskustva. Ova okolnost otežava korištenje Vegecijeva djela za povjesničarsko istraživanje.37 Ne zna se pouzdano kada je Vegecije napisao Sažetak vojne vještine, ali se mogu odrediti granice nastanka. Tekst je uređen nakon Gracijanove sm rti 383., jer se taj car u prvoj knjizi naziva Božanskim.38Flavije Eutropi28 29 30 31 32

33

34

35 36 37 38

A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965,1008. Ibid., 1006. Schenk, 1930, 3. Wisman, 1979, 16. Marko Terencije Varon (Marcus Terentius Varro) 116.-27. pr. Krista. Rimski pisac i polihis­ tor, autor 75 djela s područja književnosti, filologije, povijesti i prirodnih znanosti. RE Sup­ pi. VI, 1935,1172-1276, s.v. »Varro, Marcus Terentius«; Von Albrecht, 1994, 472-490; Con­ te, 1994, 210-220; Povijest svjetske književnosti II, 1977, 238; P. Harvey, »Varro, Marcus Terentius«, Companion, 1986, 443; LAA, 1996, 598, s.v. »Varon, Marko Terencije«. Gaj Julije Higin (Gaius Iulius Hyginus) 1. st. pr. Krista/1. st. Rimski filolog i antikvar, pred­ stojnik jedne od triju javnih knjižnica u Rimu. Po uzoru na Varona sastavljao je spise s pod­ ručja filologije, geografije, povijesti i poljoprivrede. RE 19 Halbband., 1917, 628-651, s.v. »Hyginus, Gaius Julius«; Von Albrecht, 1994, 693; Conte, 1994, 386; Povijest svjetske knji­ ževnosti II, 1977, 265; P. Harvey, »Hyginus, Gaius Julius«, Companion, 1986, 218; LAA, 1996, 276, s.v. »Higin, Gaj Julije«. Vitruvije Polion (Vitruvius Pollio) 1. st. pr. Krista. Rimski arhitekt i graditelj, autor jedinog iz antike sačuvanog djela o graditeljstvu (De architectura). Vitruvije je u posljednjoj, 10. kpjizi opisao strojeve, a među njima i ratne sprave. KP V, 1975, 1309-1313, s.v. »Vitruvius, Pollio«; Von Albrecht, 1994, 695-701; Conte, 1994, 387-388; Povijest svjetske književnosti II, 1977, 265; P. Harvey, »Vitruvius Pollio«, Companion, 1986, 448; LAA, 1996, 605, s.v. »Vitruvije, Polion«; Vitruvije, 1999, predgovor. Capitani, 1980, 179-185. Lammert, 1940, 19. Milner, 1993, XVII; A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965, 1013-1014. Jahns, 1889, 113. Veg. MU. I. 20. Gracijan (Flavius Gratianus Augustus), rimski car 375.-383. Bio je naklo­ njen pojedinim postrojbama Alana, radi čega gaje vojska napustila i priklonila se Petroniju

13

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

je39je u Konstantinopolu priredio izdanje koje je datirano konzulima za go­ dinu 450. Datum nastanka djela treba tražiti un u tar tih 67 godina. Osim toga, ne zna se pouzdano u kojoj je polovini Rimskoga Carstva djelo napisa­ no. Na osnovi mjesta Eutropijeva izdanja drži se da je Vegecije pisao u is­ točnom dijelu Carstva. Po novim tumačenjima, zbog spominjanja cara Gracijana,40 pretpostavlja se da je djelo nastalo u zapadnom dijelu Carstva. Ovoj tezi ide u prilog i prije iznesena pretpostavka o Vegecijevu hispanskom podrijetlu. Vezano uz datiranje djela javlja se i problem posvete. Naime, Vegecije u predgovorima pojedinih knjiga spominje cara kojemu ujedno posvećuje i upućuje djelo, ali nigdje ne navodi njegovo ime. Mišljenja o tome podijeljena su između četiri kandidata: Valentinijana II. (375.-392.), Teodozija I. (379395.), Honorija (393.^23.) i Valentinijana III. (425.-455.).41 Dugo se vjero­ valo i navodilo u mnogim izdanjima da je djelo posvećeno Valentinijanu II. zbog toga što su ime Valentinijan dodali kasniji prepisivači, te je ono ušlo u rukopisnu predaju. Na tu su temu napisane mnoge rasprave i izneseni razli­ čiti argumenti.42Ipak, najjači dokazi govore u prilog Teodozija I.43 Odgovara vrijeme njegova vladanja, tj. od 379. do 395., jer Vegecije u djelu aludira na bitku kod Hadrijdnopola 378.,44 ali još nigdje ne spominje gotsko osvajanje i pljačkanje Rima godine 410. Dapače, na tri mjesta spominje Rim kao uzor neosvojena grada.45 Ovime se ujedno i sužava vremenski okvir nastanka dje­ la. Također se nigdje ne spominju Vandali, jedna od najopasnijih skupina barbara koja je započela invaziju na Carstvo upadom u Galiju 406., dok se Goti, Huni i Alani spominju.46 Štoviše, Vegecije naziva Hune i Alane jednim narodom.47 Tako se mogao izraziti do 406. kada su se Alani odvojili i priklju­ čili Vandalima, a Huni su se naselili u Panoniji.48 U poglavlju o pomorskom ratovanju Vegecije ne spominje sukobe s barbarima na moru jer ih vjerojat­ no još nije bilo kad gaje pisao. Vandali su svladali pomorsku vještinu i stekli

39

40 41 42 43

44 45

46 47 48

Maksimu, vrhovnom zapovjedniku legija u Britaniji. Po njegovoj zapovijedi Gracijana je u Lugdunu (današnji Lyon) ubio jedan od njegovih zapovjednika. RE VII, 1912,1831-1839, s.v. »Gratianus, Flavius Augustus«. Epitet »božanski« (divus) carevi su dobivali nakon smrti. Flavije Eutropije (Flavius Eutropius), 5. st., pojavljuje se kao korektor izdanja Vegecijeva rukopisa datiranog u Konstantinopolu 450. godine. RE VI, 1909,1521, s.v. »Eutropius, Fla­ vius«. Milner, 1993, XXV. Sablayrolles, 1984, 141. Wisman, 1979, 15, bilj. 6. A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965,993. Dobar preg­ led ove problematike iznosi Milner u predgovoru svoga prijevoda. Milner, 1993, XXVXXVIII. V e g .M il.III.il. Misli se na obranu Rima od raznih neprijatelja tijekom povijesti, a posebice od opsade Gala 390. pr. Krista kad su prema legendi kapitolijske guske spasile Rim. Veg. Mil. IV. pred­ govor, 9, 26. Veg. Mil. I. 20; III. 26. Veg. Mil. III. 26. Milner, 1993, XXVIII.

Publije Flavije Vegecije Renat

pomorsku moć tek oko godine 419. Vegecije spominje postavke o načinu ra­ čunanja Uskrsa,49 što se može povezati s jednom od Teodozijevih teoloških reformi 387.-388., kada je aleksandrijski biskup Teofil izradio kalendar za 100 godina temeljen na godini Teodozijeva konzulata 380.50Temeljem svega toga nastanak se Vegecijeva djela može smjestiti u kraće razdoblje između godina 388. i 395. Vegecije također spominje osnivanje novih gradova,51 što je bilo dio politi­ ke Istočnoga Rimskog Carstva. Samom Teodoziju se pripisuje impresivan broj novoosnovanih gradova, a car kojemu se Vegecije obraća, po piščevim je riječima utemeljio mnoge gradove.52 Posljednji prilog pretpostavci d aje Vegecijevo djelo bilo posvećeno Teodoziju, jest činjenica daje od mogućih kan­ didata jedino kod Teodozija zabilježen amaterski interes za povijest rimske Republike. Stoga je vjerojatno sa zanimanjem pročitao prvu knjigu koju mu je Vegecije posvetio, a zatim, kako i sam Vegecije navodi, naručio pisanje slje­ deće tri.53 Uzimajući u obzir pretpostavku daje Vegecije živio u zapadnome dijelu Carstvu, a Teodozije I. pretežito boravio u istočnom dijelu, neki autori postavljaju pitanje kako su njih dvojica došla u vezu.54 Teodozije je bio hispanskog podrijetla, a postao je vladarem 379. nakon bitke kod Hadrijanopola. Tada mu je ostavljen na brigu čitav Ilirik i dio zapadnog dijela Carstva. Sa svojim protivnicima borio se na prostoru sve do Alpa, a nakon pobjede nad Maksimom 388., ostao je tri godine u Milanu. Bio je ujedno i posljednji car koji je vladao čitavim Rimskim Carstvom, koje je nakon njegove smrti 395. podijeljeno na istočni i zapadni dio.551 sam je Vegecije s obzirom na zanima­ nje i dobro poznavanje raznih vrsta konja vjerojatno mnogo putovao, a s ob­ zirom na titulu vjerojatno je bio vezan uz carski dvor. Sažetak vojne vještine najčešće se dijeli na četiri knjige. U nekim rukopisi­ ma i izdanjima cjelina o pomorskom ratovanju56odvojena je kao zasebna, pe­ ta knjiga. Prva knjiga govori o odabiru novaka, područjima odakle treba bi­ rati novake i načinu obuke, te kako graditi i utvrđivati tabor. Druga knjiga potpuno je posvećena ustroju vojske, posebice »stare legije«, zapovijedanju, bojnom poretku i ratnim spravama. Treća knjiga obrađuje pitanja vezana uz vojsku i razm atra strategiju i taktiku rimske vojske (preporučuje sedam boj­ nih poredaka); dalje raspravlja o snazi, moralu, izboru bojišta, upotrebi ko­ njice i organiziranju opskrbe. U posljednjem, 26. poglavlju treće knjige sažimlje se sva ratna vještina u tridesetak općih pravila ratovanja. Posljednja, četvrta knjiga sastoji se od dvije cjeline: prva navodi ratne sprave i borbene postupke kojima se gradovi i utvrde osvajaju ili brane tijekom opsade, a u 49 50 51 52 53 54 55 56

Veg. Mil. IV. 35. Milner, 1993, XVIII. Veg. Mil. IV. predgovor. Veg. Mil. IV. predgovor. Veg. Mil. II. predgovor; III. predgovor; IV. predgovor. Milner, 1993, XVIII-XIX. Dictionnaire de la civilisation romaine, J. C. Fredouille, 1972, s.v. »Theodosie«, 233. Veg. Mil. IV. 31-46.

15

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

drugoj je kratak pregled o plovidbi, ratnim brodovima, morskim strujama i vjetrovima, klimi i vještini ratovanja na moru. Vegecije sustavno opisuje i iznosi kako se vojnici novače i obučavaju, tu ­ mači ustroj i strategiju te opisuje naoružanje i vojnu opremu. On je pritom i vrlo selektivan. Riječne ratne brodove ne opisuje, uz obrazloženje daje u nje­ govo doba napredak na tom području zadovoljavajući.57 Konjica je slabo zas­ tupljena jer Rimljanima za dugo vrijeme nije bila prioritetan rod vojske; osim toga, on o konjici piše u svom drugom djelu Mulomedicina, i u samom djelu o vojnoj vještini navodi da je taj rod vojske uznapredovao i da je sa­ dašnje znanje dostatno, te da ne treba ništa sakupljati iz djela starijih auto­ ra.58 Malo piše i o upotrebi miješanih jedinica sastavljenih od konjice i lakog pješaštva. O opsjeđanju gradova piše manje nego o načinu obrane od opsade. To možemo pripisati suvremenim okolnostima: Carstvo se moralo braniti od barbarskih nasrtaja, a tadašnji rimski neprijatelji Goti, Huni i Alani nisu živjeli u gradovima. Vegecije zanemaruje upotrebu različitih barbarskih po­ moćnih trupa u carskoj vojsci i uglavnom je posredno kritizira jer drži da bi se na čitavu vojsku trebao primjenjivati legijski model. Također se iz djela ne razbire daje rimska vojska u Vegecijevo doba podijeljena na pokretne odjele koji su smješteni u unutrašnjosti (comitatenses i palatini) i na stacionirane pogranične odjele (limitanei).59 Razlog tome je Vegecijev pretežiti interes za pokretnu vojsku.60 Kroz čitavo Vegecijevo djelo provlači se kritika tadašnjega kasnorimskoga vojnog ustroja. Po njegovu mišljenju mnogo različitih vrsta jedinica oslab­ ljuje vojsku, a ponajprije kritizira postojanje posebnih barbarskih lakih pje­ šačkih jedinica i elitnih odreda konjice. Kritizirajući nekadašnje pomoćne če­ te (auxilia) koje su podupirale legiju u mnogo podređenijoj ulozi, Vegecije se izjašnjava protiv suvremenih barbarskih pomoćnih četa (auxilia palatina).61 Apelira da se obnovi stara hijerarhija zapovjednika, administrativni i borbe­ ni ustroj »stare legije«. Legiju uzima kao model samodostatnosti, te kroz nje­ zin primjer provlači glavnu postavku da je kvaliteta nadmoćna kvantiteti. Vegecije ujedno priznaje učinkovitost gerilskoga ratovanja. Uzima naime u obzir suvremenu stvarnost, kad barbari brojnošću ljudstva nadilaze Rimlja­ ne, a lojalnost njihovih jedinica nije pouzdana. Kad tako piše i zagovara legij­ ski ustroj, Vegecije zapada u duboko proturječje jer je stara legija koju zazi­ va, bila namijenjena sukobljavanju na otvorenom bojnom polju, općenito frontalnim napadima koji su Vegeciju zazorni. Kad Vegecije raspravlja o legiji, pojavljuje se problem njezina predočava­ nja, odnosno njezine vizualizacije. Naime, nije potpuno jasno koji model legi­ je Vegecije preferira. Legija se tijekom rimske povijesti razvijala i mijenjala pa su je u različitim oblicima opisivali i pisci kojima se Vegecije služio. Osim 57 58 59 60 61 16

Veg. Mil. IV. 46. Veg. Mil. III. 26. V. »Kratak pregled razvoja i ustroja rimske vojske«, str. 27 sqq. Milner, 1993, XVI. Milner, 1993, 31, bilj. 3.

Publije Flavije Vegecije Renat

toga, on želi prikazati idealnu, izvanvremensku legiju. Ipak, prema nekim pokazateljima moglo bi se konstatirati vrijeme, a time i model legije na koji se Vegecije najčešće referira. Kad piše o legiji, u njegovu se tekstu pojavljuju elementi uobičajeni za 2. i 3. st. pr. Krista, ponajprije tehnički termini i kate­ gorije vojnika - hastati, principes, triarii, velites, ferentarii i accensi koje je preuzeo od Katona. S druge strane, prepoznaju se termini za civilne i vojne službe iz kasnoga Carstva, poput supernumerarii, decani, centenarii. Prev­ ladava procjena daje temelj Vegecijeva pisanja legija carskoga doba, a ističe se nekoliko ključnih razdoblja čije se okolnosti mogu raspoznati u Vegecijevoj drugoj knjizi: doba reformi cara Galijena, te Dioklecijanovo i Konstantinovo doba.62 Vegeciju su često predbacivah što miješa pojmove iz različitih razdoblja i što ne uzima u obzir raznolikost uvjeta u različitim epohama. No, kao što smo istaknuli, Vegecije nije pisao povijest rimske vojske. On je iz različitih razdoblja uzimao što je držao najboljim kako bi prikazao model legije kakvu bi po njegovu mišljenju trebalo ustrojiti. Zbog toga kod njega opravdano na istom mjestu stoje drevne institucije i pojmovi zajedno sa suvremenim ter­ minima i praksom.63Vegecije također nije pisao Sažetak vojne vještine kako bi prikazao sve što se u njegovo doba moglo reći o vještini ratovanja. Reagi­ rao je na trenutne neuspjehe kojima je bio svjedokom, te je iznio kritiku na ustroj i strategiju koje je smatrao lošima. Formulirao je i ponudio rješenja do kojih je došao sam, vlastitim znanjem i sposobnošću. Mješavina razdoblja i pojmova u Sažetku vojne vještine pričinja, doduše, poteškoće današnjim ko­ risnicima koji bi željeli odvojene i vremenski sređene, a po mogućnosti i iscr­ pnije podatke o rimskoj vojsci i rimskom vojnom umijeću. Međutim, Vegeci­ jeva mješavina i odabir podataka nisu rezultat piščeva nemara, već rezultat njegova načina rada i svrhe koju je odredio djelu. Njime se treba koristiti op­ rezno i promišljeno, no ono je još uvijek neprocjenjiv izvor za antičku vojnu i ratnu povijest.

Vegecijevo djelo kroz povijest U doba. kada je djelo nastalo, ono nije imalo gotovo nikakva praktičnog u t­ jecaja. Tek su se u bizantsko vrijeme počela proučavati Opća pravila ratova­ nja (Regulae bellorum generales) iz 26. poglavlja treće knjige, koja su i poslije bila vrlo popularna. Još potkraj 6. i početkom 7. st. dio Vegecijeva teksta, me­ đu kojim i Opća pravila ratovanja, preveden je na grčki i uvršten u djelo 62 Sablayrolles, 1984, 143-144. Galijen 218.-268., rimski car od 253., pokušao je reformirati vojsku, ali nije uspio učvrstiti disciplinu. Reforma vojske bila je također jedna od najvažnijih djelatnosti cara Dioklecijana, 225.-305., car od 284. Odvijala se niz godina, a završena je u doba Konstantina, 274.-337., car od 306., i njegovih nasljednika. Bit reforme bila je podjela vojske na dva dijela: pogranične snage (limitanei) i pokretnu vojsku (comitatenses). Maškin, 1987, 489-490. 63 Milner, 1993, XVII-XVIII.

17

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

Strategija (Strategicon) koje se pripisuje caru Mauriciju64 zajedno s više dru­ gih odlomaka iz djela grčkoga vojnog pisca Onasandra i drugih izvora.65 Zanimanje za Vegecijevo djelo raslo je tijekom srednjega vijeka, a vrhu­ nac je doseglo u razdoblju od 9. do 13. stoljeća. Iz toga razdoblja sačuvao se najveći broj prijepisa. Drži se daje Vegecijevo djelo bilo jedno od najviše pre­ pisivanih, prevođenih i prepričavanih u čitavoj Europi do 1300. godine.66 Sa­ čuvan je velik broj prijevoda na različite jezike. Djelo se dopunjavalo i prilagođavalo kako bi se bolje uklopilo u viteško razdoblje. Nasuprot tome, pojedi­ ni dijelovi Sažetka vojne vještine izdvajali su se i pridodavali novim djelima o ratovanju. Posebice su se Opća pravila ratovanja mogla uvijek ponavljati jer se sastoje od osnovnih načela koja su bila definirana u općoj formi, te se mo­ gu prilagoditi velikom rasponu različitih ratnih situacija i povijesnih razdob­ lja.67 Njihova dogmatska forma posebno je odgovarala senzibilitetu srednje­ ga vijeka. Za povijest vojne znanosti Opća pravila ratovanja imaju iznimno značenje. Kao što piše sam Vegecije, u njima su spojene temeljne postavke koje su izvrsni pisci zapisivali tijekom mnogih stoljeća.68 Ova trideset i tri pravila, koja bi se zbog ponavljanja i variranja nekih mogla svesti na dvade­ set i jedno kao suština antičke vojne teorije, imala su vrlo velik ugled ne sa­ mo tijekom srednjega vijeka nego sve do 19. stoljeća.69 Tijekom srednjega vijeka osim Općih pravila ratovanja, posebice s razvo­ jem opsadnoga ratovanja, sve više u središte interesa dolazi četvrta knjiga. Ona u trideset poglavlja govori o opsadnom ratovanju.70 Taj dio Vegecijeva djela bio je u srednjemu vijeku jedini pristupačan izvor za opsadno ratovanje i kao takav se proučavao. Osim toga, ta knjiga pokazuje da su u Vegecijevo doba nastale velike promjene u bacačkom oružju.71 Najstariji danas poznati rukopis potječe iz 7. stoljeća.72 Iako nema nijed­ noga sačuvanog rukopisa datiranog u 8. stoljeću, pretpostavlja se da Vegecije nije pao u zaborav jer se već u 9. stoljeću pojavljuje nekoliko rukopisa. U ka­ rolinško doba prepisan je za potrebe franačke vojske, a ime mu se spominje u 64 Mauricije (Mauricius Flavius Tiberius), 539.-602., bizantski vojskovođa i car od 582. Uspio je preustrojiti raspadajuće kasno Rimsko Carstvo u novo i dobro organizirano srednjovje­ kovno Bizantsko Carstvo. RE XIV, 1930,2387-2393, s.v. »Mauricius, Flavius Tiberius«; EB VII, 1995,955, s.v. »Maurice«. U djelu Strategikon čije mu se autorstvo pripisuje, u 12 knji­ ga opisuje ratnu vještinu i poput Vegecija zastupa defenzivan pristup. U VII. knjizi iznio je opće principe ratovanja sasvim slično kao što ih je iznio Vegecije. VE IX, 1975, s.v. »Strategi­ kon«, 208. 65 Onasandar, grčki vojni pisac iz 1. stoljeća. Autor je nekoliko vojnih djela: »Taktika«, »O vještini vojskovođe« i »O ratnim lukavstvima«. RE 35 Halbband., 1939,403-405, s.v. »Ona­ sandar«; LAA, 1996, 447, s.v. »Onasandar«; Milner, 1993, 108, bilj. 5. 66 Wisman, 1979, 13. 67 Milner, 1993, XIII. 68 Jahns, 1889, 114. 69 Jahns, 1889, 115. 70 Veg. Mil. IV. 1-30. 71 Jahns, 1889, 118. 72 Springer, 1979,1, 85.

18

Publije Flavije Vegecije Renat

oporuci stanovitoga grofa Everarda od Frejusa iz godine 837.73Dvadeset i če­ tiri rukopisa datiraju se u 9. i 10. stoljeće, devedeset i devet u razdoblje od 11. do 15. stoljeća. S početka 16. stoljeća identificirano je dvadeset i sedam ruko­ pisa i inkunabula.74Mnoge kopije posvećene su vladarima ili su ih oni naru­ čili: karolinški kralj Lotar II. (855./56.),75 njemački car Henrik III. (1017,1056.), francuski kralj Filip IV. (1285.-1314.), kralj Alfons X. od Kastilje (1252.-1284.) ili aragonski kralj Alfons V. (1416.-1458.). Omiljenost Vegecijeva bila je tolika da je djelo prije godine 1500. više puta bilo prevođeno na francuski, talijanski, engleski i njemački jezik.76 Iz godine 1271. potječe najstariji poznati prijevod na anglo-normanskom dijalektu francuskog jezika, a rukopis je nastao u bliskoistočnoj luci Akri po nalogu princeze Eleonore Kastiljske, kao poklon za njezina muža princa Edwarda od Engleske.77On je boravio u Akri od svibnja 1271. do rujna 1272., tijekom Osmoga križarskog rata. Prevoditelj, magistar Richards, namjerno je izostavio znatne dijelove originala misleći da su nevažni za Edwarda, ali je držao shodnim ostaviti navedene Vegecijeve izvore.78 U prijevodu je rabio terminologiju svoga vremena umjesto rimskih naziva. Postoji mišljenje da prijevod treba datirati ranije, u razdoblje između 1254. i 1256. ili pak kasni­ je, godinom 1306. kada je mogao biti izrađen za Edwarda II.79Francuski pri­ jevod napravio je 1284. Jean deMeung80na zahtjev Jeana de Briennea, grofa d'Eu. Prevoditelj je osuvremenio izvorni tekst upotrebom feudalne termino­ logije, te je spis o antičkom ratovanju preobrazio u priručnik viteštva.81 Naj­ stariji talijanski prijevodi nastali su u 14. i 15. stoljeću, a iz 15. stoljeća potje­ ču još i kastiljski i portugalski prijevod. Prvi prijevod na neromanski jezik bio je godine 1408. na engleski, a do kraja istoga stoljeća Vegecije je preveden i na njemački jezik.82Nakon izuma tiskarskoga stroja, Vegecijevo djelo bilo je jedno od prvih tiskanih djela,83 a tijekom renesanse tiskano je u više navra73 74 75 76 77

78 79 80 81 82 83

Delbriick, 1990, II, 203. Wisman, 1979, 17. Delbriick, 1990, III, 636. Springer, 1979, 86. Edward I. (1239.-1307.), od 1272. engleski kralj. Najznačajniji vladar dinastije Plantagenta. Uspješno je ratovao protiv Walesa, Škotske i Francuske. Sudjelovao je u Osmom križar­ skom ratu s francuskim kraljem Lujem IX., provevši kraće vrijeme u Akri. LM, N. Angermann, III, 1986, 1584-1587, s.v. »Eduard I«; EBIV, 1995, 374, s.v. »Edward I«. Thorpe, 1952,1, 39, 46. Legge, 1953, II, 262-265. Jean de Meung ili Mehun (c. 1250.-1322.), učeni francuski pjesnik. Prijevod Vegecijeva dje­ la ubraja se u njegova značajna djela. BU XXXVII, 1827, 379-382, s.v. »Meung, Jean de«. Wisman, 1979,18. Wisman, 1979, 20-22. Prvi tiskani tekst na latinskom datiranje godinom 1474. u Utrechtu, a ostali godinom 1475. u Parizu i Kolnu i godinama 1487., 1494. i 1496. u Rimu. Wisman, 1979,17. Prema drugim tumačenjima prvi tekst je tiskan 1471. u Veneciji, a zatim 1473. u Utrechtu, 1476. u Kolnu i 1478. u Parizu. A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965, 997.

19

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

ta.84 Istodobno je i sekundarna literatura koja se oslanjala na prijevode Sa­ žetka vojne vještine prema kraju srednjega vijeka postajala sve bogatija.85 Iako je Vegecijevo djelo pretežito teorijski priručnik, imalo je i praktičnu vrijednost. Mnogi su prinčevi i vojskođe studirali Vegecija, poput Karla Ćela­ vog86 u bitki kod Nancyja 1477. ili Geoffroia Plantageneta87 koji je tijekom opsade utvrde Gaillard, u namjeri da pronađe najbolje načine napada, pažlji­ vo proučavao to djelo.88 Iako su Vegecijevi opisi rimske discipline i uvježbanosti dugo izazivali iskreno divljenje srednjovjekovnih čitalaca i pisaca, ipak nisu znatno promijenili njihovu nedisciplinu i pomanjkanje uvježbanosti.89 Vegecije je uz grčkoga povjesničara Polibija90 imao velik utjecaj i na jed­ nog od najznačajnijih teoretičara vlasti, vojnog pisca i teoretičara u doba re­ nesanse, Niccoloa Machiavellija.91 Machiavelli se u vojno-teorijskoj raspravi 0 vojnoj vještini (De re militari) uvelike služi s ta dva izvora, glorificirajući rimski vojni poredak, tehniku i taktiku, sve do najsitnijih tehničkih detalja pohoda, taborovanja, opskrbe, itd.92Iako je Machiavelli previše naglasio ulo­ gu pješaštva i nije ispravno procijenio ulogu i budućnost topništva, povezao je vojne čimbenike s političkima i time je utjecao na kasnije vojne teoretičare. Vojna vještina ima posebnu ulogu u njegovoj političkoj teoriji, i nitko prije njega nije tome pitanju posvetio toliku pažnju.93Za razliku od Vegecija, Mac­ hiavelli ne opisuje samo kako najbolje riješiti vojna pitanja, nego izravno po­ vezuje ratovanje s umijećem vladanja, što njegovo djelo čini značajnim.94 Naime, on je na temelju antičke literature prepoznao i formulirao tu među84 Delbriick, 1990, III, 203. 85 Elits, 1998, 142. Na str. 158, bilj. 4, navedena su neka takva djela. 86 Karlo ćelavi (1433.-1477.) posljednji veliki vojvoda Burgundije. Poginuo je u bitki kod Nan­ cyja 1477. LM, N. Angermann, V, 1991, 989-991, s.v. »Karl der Kiihne«; EB III, 1995,104, s.v. »Charles the Bold«. 87 Geoffroi (Gottfried) Plantagenet (1113.-1151.), grof od Anjoua. Začetnik dinastije Plantagenet koja je vladala Engleskom od 1154. do 1485. Oženio se princezom Matildom, kćeri en­ gleskoga kralja Henrika I. Nakon njegove smrti, zahtijevao je Normandiju koju je i osvojio 1144. LM, N. Angermann, VI, 1993, 2206, s.v. »Plantagenet«; Grand Larousse Encyclopedique, VIII, 1963, 542, s.v. »Plantagenet«. 88 Wisman, 1979, 13. 89 Elits, 1998, 60. 90 Polibije, 2. st. pr. Krista. Grčki povjesničar, autor Povijesti (Historia) u 40 knjiga o prerasta­ nju Rima u svjetsku silu. Još u antici bio je na visokoj cijeni zbog dokumentarne pouzdanos­ ti. RE 21,1952,1440-1596, s.v. »Polibius«; Von Albrecht, 1994,659; Povijest svjetske knji­ ževnosti II, 1977,170-171; P. Harvey, »Polybius (Polubios)«, Companion, 1986, 339; LAA, 1996, 485, s.v. »Polibije«. 91 Niccolo Machiavelli (1469.-1527.), firentinski pisac, državnik, politički i vojni teoretičar. Njegovo najpoznatije djelo je Vladar (II Principe), u kojemu opisuje idealnog vladara. Ideje o vojništvu iznosi u vojno-teorijskoj raspravi O vojnoj vještini (De re militari). Machiavelli, 1985,1, predgovor. 92 Machiavelli se uvelike oslanja na Vegecijevo djelo, preuzimajući strukturu i redoslijed izla­ ganja. Iako rabi brojne njegove teme, od Vegecija uzima samo one dijelove koji odgovaraju renesansnom načinu ratovanja, kombinirajući ih s izlaganjima drugih pisaca, prvenstveno s Polibijem. 93 Machiavelli, 1985,1, 43; Vladar, 1985,1, 97-375. 94 Keegan, 1994, 353.

20

Publije Flavije Vegecije Renat

zavisnost u skladu sa svojim vremenom. Još je jedna razlika između Vegecija i Machiavellija. Vegecije je naklonjen strategiji iscrpljivanja, dok je Machiavelli bliži teoriji uništenja.95 Tijekom 16. stoljeća Vegecijevo djelo je i dalje popularno; rade se i prilago­ đuju novi prijevodi i tiskaju novi primjerci. Jedem takav prijevod, izdan u ob­ liku četiri knjige o viteštvu, poklonjenje caru Maksimilijanu I. Habsburgu.96 U Italiji su Vegecija čitali Federigo Gonzaga97 i Francesco dei Medici.98 Naj­ veći interes toga vremena bio je opet usmjeren na treću knjigu Sažetka vojne vještine, posebice na »Opća pravila ratovanja«. Kratko i jasno iznesena u dogmatskoj formi, i dalje su bila sm atrana temeljem vojne teorije. Prven­ stveno zahvaljujući njima, Vegecijevo je djelo bilo tako omiljeno i tijekom re­ nesanse.99Upotreba baruta Vegeciju nije oduzela popularnost. Poradi razvo­ ja efikasnosti vatrenog oružja, tijekom 16. stoljeća vojskovođe - kondotijeri, kojima su vojnici bili temeljni ulog, nastojali su izbjegavati bitke. Za to su pronalazili uporišta u Vegeciju i njegovim tvrdnjama: Bolje je neprijatelja svladati oskudicom, prepadima i strahom nego u bitki u kojoj obično više mo­ že sreća negoli borbenost.100Mnogi novovjekovni pisci bili su pod ovakvim u t­ jecajem.101 Vojna revolucija 16. stoljeća ipak je tražila i drugačije postavke, koje je također mogla naći kod Vegecija. Red i disciplina bili su ključni poj­ movi u vojnoj literaturi koja je pratila tu revoluciju. Za Vegecija su oni činili bit rimske vojne doktrine. Stoga nije ni čudo d aje mladi vojvoda od Albe102 strasno izučavao Vegecija u dobi od trinaest godina, nastojeći ovladati svo­ jom budućom profesijom. Modernizatorima 16. stoljeća Vegecije je postao uzor jer je pokazivao da su Rimljani inzistirali na intenzivnom vježbanju i strogom, gotovo opsesivnom održavanju reda i discipline.103 95 Delbriick, 1990, IV, 295. 96 Maksimilijan I. Habsburg (1459.-1519.), austrijski nadvojvoda i car Svetoga Rimskog Carstva. Bio je talentiran vojskovođa i vojni reformator, a nazivali su ga i »posljednjim vi­ tezom«. Who’s Who inMilitaryHistory, J. Keegan & A. Wheatcroft, 1996,192, s.v. »Maximilan I«. 97 Federigo Gonzaga (1500.-1540.), vojskovođa, papin general i od 1530. vojvoda od Mantove. U njegovo doba dvor obitelji Gonzaga u Mantovi uzdigao se do najvećeg sjaja. EI XVII, 1933-39, 542, s.v. »Gonzaga«; EB V, 1995, 360, s.v. »Gonzaga dynasty«. 98 Francesco dei Medici (1541.-1587.), drugi veliki vojvoda Toskane. BU, XXXVII, 1827, s.v. »Medici«, 9-11. A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965, 997; EB VII, 1995, 1002, s.v. »Medici, Francis (I)«. 99 A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965, 998. 100 Veg. Mil. III. 26, pravilo 4. 101 Elits, 1998, 16. 102 Femando Alvarez de Toledo y Pimentel, treći vojvoda od Albe (1507.-1582.) španjolski vojskovođa i državnik poznat po surovoj i tiranskoj vladavini u Nizozemskoj (1567.-1573.) i osvajanju Portugala (1580.). Jedan od naznačajnijih vojskovođa svoga vremena. Inzistirao je na rigoroznom vježbanju i disciplini svojih jedinica, te razvio taktičku upotrebu vat­ renog oružja i logistiku. EB 1 ,1995, 205, s.v. »Alba, Ferdando Alvarez de Toledo y Pimen­ tel, 3er duque de«; VE 1,1970,81, s.v. »Alba«; Who’s Who inMilitaryHistory, J. Keegan & A. Wheatcroft, 1996, 6-8, s.v. »Alva, Femando Alvarez de Toledo«. 103 Elits, 1998, 60.

21

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

U 17. stoljeću austrijski vojskovođa, maršal Raimondo grof Montecuccoli,104 uzeo je Vegecija kao početnu osnovu za pisanje djela o ratnoj vještini. Opaska iz njegova dnevnika o tome kako se danas svatko tko upravlja ko­ njem i maše kopljem smatra velikim vojskovođom nakon što pročita nekoliko Vegecijevihpoglavlja, svjedoči o popularnosti starog autora.105Njemački voj­ ni pisac Johann Jakob von Wallhausen106uključio je u djelo izdano 1616. nje­ mački prijevod Vegecija, kao dodatak poglavlju o rimskomu ratnom umije­ ću.107 U doba prosvjetiteljstva Vegecijevo djelo proučavalo se tako opsežno daje on bio sm atran u punom smislu autorom 18. stoljeća.108Djelo je bilo izuzetno omiljeno i izazivalo svekoliko oduševljenje. Austrijski maršal princ Karl Joseph de Ligne109je ustvrdio kako je Vegecijev rad zlatna knjiga (Tranc. Uvre dor).110Uz to je još zapisao: Vegecijeje rekao kako je Bog nadahnjivao legiju, ali po m enije Bog nadahnuo Vegecija.111 Osim princa de Lignea, i francuski se maršal J acques-Frangois Pyusegur112služio Vegecijem pišući vojno-teorijsku raspravu Umijeće ratovanja (L'art de la guerre).113 Engleski racionalistički povjesničar Edward Gibbon (1737.-1794.) služio se Vegecijevim djelom pišući znamenitu Povijest opadanja i propasti Rimskoga Carstva (History o f the Decline and Fali ofthe Roman Empire) koja je izašla godine 1787. Vegeci­ je mu je bio oslonac kad je opisivao vojnu snagu Carstva u doba Antonina.114 104 Raimondo grof Montecuccoli (1609.-1680.), carski maršal, vojni reformator i pisac, te za­ povjednik carskih snaga i predsjednik Dvorskoga ratnog vijeća u Beču. Zapovijedao je car­ skom vojskom prilikom pobjede nad Turcima u bitki kod St. Gotharda 1664. Bio je protiv­ nik hrvatskoga bana Nikole Zrinskog i sudjelovao je u gušenju zrinsko-frankopanske uro­ te 1670. Njegovo najvažnije djelo je O vojnoj vještini (Dell’arte militare), VE V, 1973,574, s.v. »Montekukoli«; BL, C. Wurzbach, XIX, 1868,46-50, s.v. »Montecuculi«; Who’s Who in Military History, J. Keegan & A. Wheatcroft, 1996, 210-202, s.v. »Montecuccoli, Raimundo«. 105 Aigner, 1998, 31. 106 Johann Jakob von Wallhausen (7-1623.), njemački vojni pisac s početka 17. stoljeća. Želio je u šest knjiga obraditi ratnu taktiku svoga vremena. Objavio je samo tri: Pješačko ratno umijeće (Kriegskunst zu Fuss) 1615., Konjaničko ratno umijeće (Kriegskunst zu Pferd) 1616. i Artiljerijsko ratno umijeće (Archiley Kriegskunst) 1617. VEX, 1975,286, s.v. »Valhauzen«; ADB XL, 1896, 747-749, s.v. »Wallhausen«. 107 A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965, 998; VE X, 1975, 286, s.v. »Valhauzen«. 108 Duffy, 1998, 53. 109 Karl Joseph von Ligne, knez od Amblisea (1735.-1814.), austrijski carski maršal i vojni pi­ sac belgijskog podrijetla. Sudjelovaojeuratu za bavarsko nasljeđe (1778.-9.) i austro-turskom ratu (1788.-91.). Djela s područja vojne vještine Melanges militaires, litteraires et sentimentaires u 34 toma objavio je 1813. VE V, 1973, 90, s.v. »Linj«; ADB XVIII, 1883, 642-644, s.v. »Ligne«. 110 Aigner, 1998, 32. 111 Delbruck, 1990, II, 203. 112 Jacques-Fran$ois Pyusegur (1656.-1743.) francuski maršal i vojni pisac. Autor djela o rat­ noj vještini Umijeće ratovanja (L’art de la guerre) izdanog 1784. u Parizu, u kojemu izme­ đu ostalog zastupa strategiju iscrpljivanja u kojoj dominira manevar bez bitke. VE, VI, 1973, 674, s.v. »Pijizegir«. 113 VE X, 1975, 394, s.v. »Vegecije«. 114 Gibbon, 1952,4-7.

22

Publije Flavije Vegecije Renat

Zbog sustavnosti i jasnoće, Vegecijevo je djelo bilo privlačno i austrijskom prijestolonasljedniku i budućem caru Josipu II. (1765.-1790.). On je, vjero­ jatno za potrebe vojske, 1759. naručio njemački prijevod od topničkog satni­ ka Johanna Theobalda Biona koji je Vegecijevo djelo preveo s francuskog.115 Tijekom 18. i 19. stoljeća pojavilo se još nekoliko prijevoda. U istom raz­ doblju napreduje kritička obrada Vegecijeva izvornika. Traga se za vjerodos­ tojnijim izvornicima, tekstovi se uspoređuju, i provjerava se Vegecijeva gra­ đa. Prednjače izdanja Karla Langa leipziške izdavačke kuće Teubner iz godi­ ne 1869. i 1885.116U 19. stoljeću proširuje se znanstveni interes za Vegecije­ vo djelo, koje je predmetom velikog broja rasprava.117 Tijekom 20. stoljeća pojavljuju se nova kritička izdanja izvornika i prijevodi, te izuzetno velik broj rasprava i studija vezanih uz Sažetak vojne vještine, ili potpuno posveće­ nih djelu i piscu.118 Konačno, valja reći da se Vegecije spominje i kao autor jedne do danas vr­ lo često citirane izreke koja glasi: Onaj tko želi mir, neka se priprema za rat (Qui desiderat pacem, preparet bellum).119 Ova izreka je najranije spominja­ nje klasičnoga paradoksa, si vis pacem, para bellum - ako želiš mir, pripre­ maj se za rat. Cesto se citira,120 posebno kao opravdanje za naoružavanje ili posjedovanje oružja.121

Vegecijevo djelo u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (NSK) u Zagrebu nalazi se osam različitih izdanja122Vegecija iz razdoblja od 17. do 19. stoljeća. Pri kraju austro-ugarskog razdoblja ažurno su se nabavljala tada vodeća Teubnerova iz­ danja antičkih pisaca, a među njima je bio i Vegecije. Od navedenih osam iz­ danja četiri su izvornika,123a četiri su prijevodi. Od četiri prijevoda dva su na francuskom, jedan na njemačkom ijedan na srpskom jeziku.124 Izuzevši iz115 Aigner, 1998, 32. Primjerak ovoga prijevoda Vegecija nalazi se i u Nacionalnoj i sveuči­ lišnoj knjižnici u Zagrebu, (v. niže bilj. 124) 116 A. R. Neumann, »Publius (Flavius) Vegetius Renatus«, RE Suppi. X, 1965, 999. C. Lang, Flavii Vegeti Renati Epitoma rei militaris, B. G. Teubner, Lipsiae 1869. i 1885. Oba izda­ nja također se nalaze u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, (v. niže bilj. 122) 117 Milner, 1993, XV. 118 Vidi bibliografiju: Sablayrolles, 1984, 139-145; Milner, 1993, 143-147; Miiller, 1997, 323326. 119 Veg. MU. III, predgovor. 120 http://www.alumni.umbc.edu/--efreem2/quotes.html [26. 11. 1999.], http://www.saf.org/ pub/rkba/wais/data files/shell/research/rkba.quotes.l [26. 11. 1999.] 121 The United States Armed Forces: Peace Through Strength http://www.rjgeib.com/ thoughts/war/war.html [26. 11. 1999.] 122 Veg. 1592, Veg. (1607) 1632, Veg. 1744, Veg. 1759, Veg. 1851, Veg. 1869, Veg. 1885, Veg. 1954. 123 Veg. 1592, Veg. (1607) 1632, Veg. 1869, Veg. 1885. 124 Francuski Veg. 1744 i 1851; njemački Veg. 1759; srpski Veg. 1954.

23

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

danja s kraja 19. stoljeća koja su nabavljena redovitim putem nabave, samo je za dva primjerka moguće utvrditi kako su dospjeli u Knjižnicu, odnosno tko su im bili nekadašnji vlasnici. Sa sigurnošću možemo ustanoviti da jedno od tih izdanja potječe iz knjižnice Nikole Zrinskoga (1620.-1665.). Nalazi se u sklopu zbirke Bibliot­ heca Zriniana koja se čuva u Zbirci rijetkosti Nacionalne i sveučilišne knjižnice.125 Knjiga se navodi i u katalogu knjižnice Nikole Zrinskog, sastav­ ljenom 10. listopada 1662.126Zavedena je pod rednim brojem 26. unutar sek­ cije knjiga o vojništvu (Militares), zajedno s poznatim djelima poput Wallhausenova. U sekciji prevladavaju djela o fortifikacijama i topništvu. Nikola Zrinski imao je skupocjeno pariško izdanje Vegecijeva izvornika iz 1607. Pri­ redio gaje Godescalcus Stewechius i popratio opširnim komentarima, goto­ vo dvostruko duljima od teksta Sažetka vojne vještine. Priređivač i izdavač Franciscus Modus na kraju je knjige dodao brojne ilustracije koje danas iz­ gledaju gotovo fantastično. Na prednjim listovima je i velika posveta iz koje se saznaje daje knjigu Nikoli Zrinskom poklonio svećenik Daniel Kleschius, župnik iz mjesta Sv. Juraj, godine 1664.127 Osim navedenog, u knjižnici se nalaze i mnoga klasična djela rimske starine koja se također bave vojnom vještinom, kao i djela Niccoloa Machiavellija. Tragove Vegecijeva štiva nalazimo i u djelima Nikole Zrinskog. Homo universalis Nikola Zrinski poznat je kao epski pjesnik, patriotski publicist, izuzetan politički teoretičar svoga vremena, ratnik i vojskovođa, a ujedno je bio i začetnik vojne znanosti u Hrvatskoj i Ugarskoj.128Poznata su četiri nje­ gova djela s tog područja,129 a tri su izravno ili posredno u svezi s Vegecijem. Prvo kratko vojno-teorijsko djelo Mali taborski traktat (Tabori Kis Tracta), napisano između 1646. i 1651. godine, teoretska je rasprava o optimalnom izgledu i veličini vojske za pohod i ratovanje. U djelu Hrabri vojskovođa (Vi­ tez Hadnagy), napisanom u razdoblju od 1650. do 1653., Nikola Zrinski raz­ vija ideje o vojnoj reformi, o kvalitetama potrebnim vojskovođi i o dobroj na­ suprot lošoj strategiji. Lik dobroga vojskovođe gradi pod utjecajem Machiavellijeva pisanja.130 Također zagovara ideju da modema vojska treba pje­ šaštvo jednako kao i plavokrvnu konjicu.131 Posljednje djelo, Lijek protiv turskog afiuma ili antidot protiv mira Tura­ ka s Mađarima (Az torok đfiam ellen valo orvossag), nudi projekt stvaranja 125 NSK, Zbirka rijetkosti, BZ 221. 126 A Bibliotheca Zriniana tortenete es allomanya, Tibor Klaniczay (ur.), 1991,242 i 528 (dalje BZ, 1991). 127 Izgleda daje prilikom pisanja posvete došlo do pogreške u navođenju godine kada je knjiga poklonjena Nikoli Zrinskom (1664.), jer se već 1662. ta ista knjiga nalazi u katalogu njego­ ve knjižnice. BZ, 1991, 241-244. 128 Barker, 1972, 218. 129 Zrlnyi Miklds hadtudomanyi munkai, Zoltan Horvath (ur.), 1957. (Vojna djela Nikole Zrinskog, dalje ZM, 1957). 130 Prema Machiavelliju dobar vojskovođa morao bi biti mudar, te nagrađivati i kažnjavati vojnike. Machiavelli, 1985,1, 462, 476-477. 131 Barker, 1972, 219-220.

24

Publije Flavije Vegecije R enat

nacionalne vojske, popunjene pretežito seljacima i plaćene dobrovoljnim po­ rezima prema volji aristokracije. Zrinski, poput Vegecija kojega i citira, ne­ dvojbeno drži d aje za vojnu službu najprikladniji seljak odrastao u prirod­ nim uvjetima, jednostavna načina razmišljanja, bez prohtjeva, sposoban za rat i koji se u borbi ponajmanje boji smrti. On je djelo pisao nakon pada Varada 1660. i propasti Sedmogradske u ratu s Turcima, kada se postavilo pitanje odakle crpsti vojsku za rat protiv Turaka. Zrinski predlaže da izvorom voj­ ske bude cijeli narod, ali ne samo politički narod - plemstvo, nego i niži sloje­ vi, a ponajprije seljaštvo. Za običaje onoga vremena i grčeviti feudalni svjeto­ nazor ovo je bilo neuobičajeno, ali napredno promišljanje ratne znanosti.1321 druge tvrdnje Zrinski podupire i potvrđuje djelima starih autora, prvenstve­ no Vegecijem. Poziva se i na ocjene povjesničara, s kojima se očito slaže daje Vegecije najbolji majstor u pisanju vojnih djela.133U svoje djelo umeće i veliki izvod iz Vegecijeva djela koji je sklopio od citata s raznih mjesta.134Još jedna postavka u tom spisu izravno je vezana uz Vegecija. Naime, Zrinski tvrdi da se ugarski narod135mora uzdati sam u sebe jer ga nedostatak samopouzdanja sprečava da se usavrši u vojnoj vještini kao što su to činili stari Rimljani o ko­ jima piše Vegecije.136 Ovo posljednje djelo imalo je najveći utjecaj od svih njegovih djela, posebi­ ce u vrijeme ustanka mađarskih kuruca na prijelazu 17. i 18. stoljeća.137 U vojno-teorijskim djelima Zrinski je izložio načela vojnog ustroja i taktike za koje se zalagao: dobro opremljena i dobro uvježbana vojska veličine oko 48 000 vojnika, omjer pješaštva i konjice 2:1, opskrba, odnosno uređenje i pu­ njenje skladišta prije pohoda, izbjegavanje izravne bitke koja bi mogla odlu­ čiti sukob, ako je moguće poraziti protivnika glađu.138Gotovo sve ove tvrdnje mogu se naći i kod Vegecija. Slične nazore imao je i carski vojskovođa grof Raimondo Montecuccoli. Zbog unutarnjepolitičkih okolnosti u državi i razli­ čite pozicije u odnosu prema vladaru, njih su dvojica bila u sukobu. Zrinski je u početnoj fazi turskoga rata (1663.-1664.) napisao nekoliko anonimnih pamfleta, napadajući Montecuccolija i njegove dotadašnje zapovjedničke od­ luke. Zamjerao mu je sporu, opreznu strategiju i taktiku. Sukob je izbio i oko utvrde Novi Zrin koju je 1661. dao sagraditi Zrinski. Montecuccoli je želio os­ labiti Zrinske i dopustio je da njihov grad zauzmu Turci. 132 ZM, 1957, 36 i 368. 133 ZM, 1957,387. Nikola Zrinski, Lijek protiv turskog afiuma ili Antidot protiv mira Turaka s Mađarima, Zrinski i Europa, Jadranka Damjanov (ur.), 2000,213 (dalje Zrinski, 2000). 134 ZM, 1957,388-392. Zrinski, 2000, 213-220 i 220-221. Nikola Zrinski od Vegecija preuzima veće ili manje dijelove sljedećih knjiga i poglavlja: 1.1, II. 18, II. 2 3,1.3 ,1.4 ,1.6 ,1. 7, III. 1, III. predgovor, II. 23 i 1.28. To su dijelovi koji opisuju način odabiranja novaka, uvježbava­ nje vojnika i disciplinu. 135 Termin »ugarski narod« upotrijebljen je u značenju kakvo ima u doba Nikole Zrinskoga odnosno kada je označavao samo hrvatsko i ugarsko plemstvo kao nosioce političkih prava. 136 ZM, 1957, 393. 137 Barker, 1972, 220. 138 Barker, 1972, 221.

25

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

Uzevši u obzir sve izložene činjenice, možemo pretpostaviti da bi se već prije spomenuti zapis u Montecuccolijevu dnevniku (vidi str. 22) mogao od­ nositi na Nikolu Zrinskog. Očito da je i protivnicima Nikole Zrinskog bilo poznato njegovo veliko zanimanje za Vegecijevo djelo. Jednako tako, osim što je Vegecije imao znatna udjela u djelovanju Nikole Zrinskoga, vjerojatno je utjecao i na njegova sina Adama. On se vojno obrazovao na tragu očevih načela i najvjerojatnije služio djelima iz njegove knjižnice. Drugi stari primjerak Vegecijeva djela iz NSK139140pripadao je jednako tako poznatoj hrvatskoj velikaškoj obitelji Drašković. Mnogi su njezini pripadnici bili nosioci visokih činova u carskoj vojsci. Izdanje na unutarnjoj strani kori­ ca nosi rukom pisanu oznaku Ex libris J/osephi/ C/asimiri/ Draskovich. In bib/liotheca/ Zagr/abiensi/ anno 1826.140 Knjige iz ostavštine obitelji Draško­ vić knjižnici je 1822. poklonio grof M. Drašković,141 a opravdano se može pretpostaviti da je knjiga pripadala Josipu Kazimiru Draškoviću (1716,1765.). Knjiga je objavljena u Amsterdamu 1744. godine u prijevodu na fran­ cuski jezik. Josip Kazimir Drašković bio je vojnik i carski časnik, a napredo­ vao je sve do čina generala topništva (Feldzeugmeister). Uspješno je ratovao u Italiji, te posebice u Češkoj i Sleziji tijekom sedmogodišnjeg rata (17561763.) za što je bio i dva puta odlikovan redom Marije Terezije, tada najvišim odlikovanjem.142 Na kraju možemo kao zanimljivost spomenuti daje Vegecijevo djelo 1916. godine zavedeno u katalogu knjiga koje su se najviše upotrebljavale u ta ­ dašnjoj Kraljevskoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.143 139 Veg. 1744. 140 Kako je knjižnica Draškovićevih poklonjena 1822., pretpostavljamo da godina 1826. ozna­ čava doba kada je knjiga registrirana i zavedena u inventar nekadašnje Knjižnice kraljev­ ske akademije znanosti, a današnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice. 141 Rojnić, 1974, 18. Nismo uspjeli otkriti tko se krije iza imena M. Drašković. 142 Hrvatski biografski leksikon III, 1996, 590, s.v. »Drašković, Josip Kazimir«. Vegecijevu popularnost među časničkim zborom u Hrvatskoj u 2. pol. XVIII. st. potvrđuje i činjenica da se u Novoselskoj knjižari u Zagrebu, koju je nadgledao biskup Maksimilijan Vrhovac, 1796. prodavalo tri izdanja Vegecijeva djela na francuskom, latinskom i njemačkom jezi­ ku, a 1801. samo dva, na francuskom i njemačkom. U popisu Novoselske knjižare Vegecije je bio svrstan u tematsku podgrupu Militarbiicher (vojne knjige), koja je sadržavala mno­ go knjiga o odgoju i obrazovanju časnika. Vidi VerzeichniB, 1796, 113, 114 i 116, i VerzeichniB, 1801, 17 i 73. 143 Katalog Kraljevske sveučilišne knjižnice u Zagrebu, 1916. Ipak, samo detaljnije istraživa­ nje Vegecijevih izdanja u javnim i privatnim knjižnicama diljem Hrvatske moglo bi dati pouzdanu sliku o čitanosti i recepciji Sažetka vojne vještine. Mi smo na njegova izdanja nailazili samo sporadično, pa smo tako ustanovili da se još jedan primjerak starijega pa­ riškog izdanja (Veg. 1535.) nalazi pod signaturom S1969 u čuvenoj biblioteci Stancoviciani, istarskoga bibliofila i svećenika don P etra Stankovića (1771.-1852.). Danas se knjiga kao i čitava biblioteka nalaze u Zavičajnom muzeju u Rovinju - opširnije o knjižnici vidi M. Bertoša, »Petar Stanković«, Stancoviciana, 1995,1. Vegecijevim djelom, iako to nigdje iz­ ričito ne navodi, služio se i šibenski humanist Ivan Polikarp Severitan pri pisanju IV. knji­ ge, »O pripravi za rat«, svojega djela »Monoregija«. T aje knjiga objavljena 1522. i bila je posvećena urbinskom vojvodi Francesku Mariji della Rovere da Montefeltro. U IV. knjizi u devet kraćih poglavlja Polikarp tumači kako izabrati ratnike, koje vještine moraju imati, kako ih uvježbavati u ratnim vještinama, na što treba paziti u vojsci, kako postaviti bojni

26

Publije Flavije Vegecije Renat

II. Kratak pregled razvoja i ustroja rimske vojske144145 Organizacija i ustroj rimske vojske evoluirali su i stalno se mijenjali u razdoblju od gotovo trinaest stoljeća postojanja rimske države, od osnutka grada Rima i razdoblja kraljeva u 8. stoljeću pr. Krista pa sve do pada Zapad­ noga Carstva u 5. stoljeću. Pokušat ćemo naznačiti osnovne i najznačajnije karakteristike toga razvoja u pojedinim periodima.146Težište je na onim seg­ mentima rimske vojske koji su istaknuti kod Vegecija, poput legije, odabra­ noga vojnog nazivlja i terminologije, te posebice ratnih bacačkih sprava. Ti­ jekom rada na Vegecijevu tekstu tu se pojavilo mnogo nedoumica i nejasnoća. Značajne segmente poput opisa tabora, taktike ili mornarice Vegecije je opisao jednostavnije i s manje specifičnih termina, te smo ocijenili da o njima nisu potrebna dodatna pojašnjenja. U najstarije, kraljevsko doba za vladavine prvoga kralja Romula, Rimlja­ ni su se borili kao pješaci naoružani kopljem, sulicom, mačem, nožem i sjeki­ rom, a bogatiji su nosili kacigu i oklop. U 6. stoljeću borili su se u sastavu etrursko-rimske vojske koja se u doba kralja Tarkvinija Starijeg dijeli u tri di­ jela: na Etruščane koji se bore u falangi,146 te Rimljane i Latine. Rimska se vojska okupljala u legiju koja je postala temelj rimske vojne organizacije. Ia­ ko je njezino izvorno podrijetlo nepoznato, drži se da se razvila od falange, odnosno kao zbroj malih, dobro integriranih i koordiniranih falangi. Dobro razrađen i jasan zapovijedni lanac, te upotreba bojnih znakova za komunika­ ciju učinili su je mnogo fleksibilnijom od falange. Ove odlike uz neke kasnije promjene učinile su legiju dugo vremena osnovnom formacijom rimske voj­ ske. Sm atra se daje u najranijem razdoblju (8.-7. st.) legija brojila 3.000 pješa­ ka, kojima je bilo pridruženo 300 konjanika. Legija je bila ustrojena po ple­ menskom principu i svaka od 30 kurija davala je 100 pješaka i 10 konjanika. red i urediti tabor, o obliku bojnih redova, o strojevima za bacanje kamenja, o tomjevima za osvajanje utvrda, te o načinu osvajanja i obrane utvrda. Vidi Polikarp, 1998. Osim toga, Vegecijeve podatke o rimskoj floti, navigaciji i pomorskoj taktici obilno je crpio Bare Popa­ rio pišući prvo poglavlja knjige »O pomorskoj sili Hrvata« objavljenoj u Zagrebu 1889. go­ d ine-vidi Visković, 1999,59. Zadarski arheolog Julijan Medini u jednom svom radu tako­ đer je iskoristio Vegecijev navod iz IV. 33 (Liburnia namque Dalmatiae pars est ladertinae subiacens civitati= »Liburnija je, naime, dio Dalmacije podložen gradu Jaderu«) pokuša­ vajući dokazati da provincija Liburnija u Vegecijevo doba više nije postojala kao administrativno-teritorijalnajedinica Carstva i daje iznova postala dio provincije Dalmacije. Usp. Medini, 1980, 389-390. 144 V. bibhografiju o rimskoj vojsci. 145 Ne pokušavamo dati cjeloviti i potpun pregled razvoja i ustroja rimske vojske nego želimo omogućiti čitatelju da usporedi Vegecijeve opise i terminologiju s općenito prihvaćenim činjenicama u modernoj literaturi. 146 Falanga je vrsta taktičke formacije sastavljene od bloka teško naoružanih pješaka koji su stajali rame uz rame u liniji dubokoj nekoliko redova. Falangu su razvili Grci, a usavršili Makedonci. Rimljani su je preuzeli i koristili sve do 2. st. pr. Krista. EBIX, 1995, 352, s.v. »Phalanx«.

27

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

U vrijeme kralja Servija Tulija (578.-534. pr. Krista) provedena je, oko 550. pr. Krista, po predaji politička i vojna reforma uvođenjem imovinskoga cenzusa i podjelom rimskih građana u centurije. Konjicu je davalo osam­ naest najbogatijih centurija vitezova. Pješaštvo su činili vojnici raspoređeni prema imetku u pet razreda, odnosno prema oružju i bojnoj opremi koju su mogli pribaviti. Vojnici iz prva tri imovinska razreda činili su teško, a vojnici iz posljednja dva razreda lako pješaštvo. Tako su u prvom redu stajali najbo­ lje opremljeni vojnici, tj. četrdeset centurija prvoga imovinskog razreda. Bili su opremljeni kao teško pješaštvo poput grčkih hoplita: kacigom, oklopom i nazuvcima, te štitom, kopljem i mačem. Sljedeći redovi bili su sve slabije op­ remljeni, a opremani su na italski način. Deset centurija drugoga imovin­ skog razreda činili su teški kopljanici opremljeni kacigom, štitom, nazuvci­ ma, mačem i kopljem. Treći imovinski razred davao je također deset centuri­ ja, i to lakih kopljanika opremljenih kacigom, štitom, mačem i kopljem. Čet­ vrti imovinski razred davao je deset centurija čarkara opremljenih štitom, kopljem i sulicama. Posljednji, peti razred činilo je petnaest centurija lako naoružanih suličara i praćkara bez ikakve zaštitne opreme. Najsiromašniji su ulazili u sastav inženjerije i vojne glazbe, svaka veličine dvije centurije, ili su pak bili potpuno oslobođeni vojne službe. Obveza služenja u vojsci protezala se od 17. do 60. godine života. S obzi­ rom na starosnu dob vojnici su se dijelili na.mlađe ljudstvo (iuniores) (od 17 do 45 godina)147 koji su imali aktivnu službu u ratu, i starije ljudstvo (senio­ res) (od 46 do 60 godina) koji su bili pričuva stacionirana u Rimu. Legija je od druge polovine 6. stoljeća pr. Krista brojila 4.000 vojnika. Nje­ zin prvi red sastavljen od 40 centurija prvoga razreda borio se u bojnom redu falange. Centurije drugoga, trećeg i četvrog razreda tvorile su drugu, treću i četvrtu liniju iza falange ili su se borile na krilima. Centurije petoga razreda otpočinjale su bitku boreći se ispred ili s krila bojnog poretka. Prem a opisima ratova rimskog povjesničara Tita Livija148pretpostavlja se d aje legija do 4. stoljeća pr. Krista dosegla 5.000 vojnika i bila postavlje­ na u tri bojna reda od kojih se svaki sastojao od 15 odjela - začetaka manipula. Prvi i drugi bojni red sastojali su se od teškog pješaštva (principes i hastati). Ti prvobitni »manipuli« principa i hastata brojili su po 60 vojnika i bili su opremljeni: teškom sulicom (pilum), mačem, kacigom i štitom. Sva­ kom manipulu hastata pridodano je 20 čarkara (leves). Zadnji bojni red bio je podijeljen u tri banderija (vexilla) po 60 vojnika. Na čelu su bili trijariji (triarii) opremljeni poput principa i hastata, osim što su umjesto sulice imali koplje (hasta). Iza njih su bili mlađi i manje istaknuti vojnici rorariji (rorarii), a na začelju su posljednji stajali najslabije opremljeni vojnici akcenzi (accensi).149 Rorariji i akcenzi tvorili su lako pješaštvo. Osim toga, le­ giji su bili pridruženi i brojni tehničari, građevinari, obrtnici i konačari. 147 Kod Vegecija se termin iuniores koristi kao sinonim za tirones, pa smo ga u skladu s time prevodili »novaci«, dok smo izraz iuvenes mjestimično prevodili s »mlađe ljudstvo«. 148 V. gore bilj. 15. 149 Connolly, 1988, 127.

28

Publije Fiavije Vegecije Renat

Iako se mnogi učenjaci ne slažu s ovom interpretacijom Livijevih podataka, ona u osnovi nije netočna jer čini logičan korak od petodijelne prem a poslije poznatijemu trodijelnom ustroju legije. U sklopu rimske vojske nalazile su se i savezničke formacije italskih naroda, a legija se još uvijek borila u for­ maciji falange. Dvije rimske legije bile su u središtu bojnog poretka, a na svakom krilu nalazila se po jedna jedinica savezničkoga pješaštva. Do njih je bila postavljena konjica. Tijekom 4. stoljeća pr. Krista provedene su brojne reforme koje se pripi­ suju Furiju Kamilu.150 Među najvažnije se ubraja uvođenje vojničke plaće, odnosno svojevrsne nadoknade vojnicima, što je omogućavalo produljenje pohoda. Druga, mnogo važnija reforma bila je ustrojavanje taktičkih jedinica - manipula (manipuli). Ovom reformom stvorena je manipularna legija koja je bila mnogo pokretljivija. Legija je bila postavljena u tri bojna reda. Svaki se sastojao od 10 manipula. Manipul se dijelio n a dvije centurije (centuriae) radi lakšeg upravljanja i kontroliranja. Prvi bojni red činili su najmlađi voj­ nici hastati (hastati), srednji bojni red vojnici u zreloj dobi principi (princi­ pes), a posljednji je bojni red bio sastavljen od veterana trijarija (triarii). Ma­ nipuli su se kod trijarija nazivali pili. Nekadašnji term in rorarii izašao je iz uporabe, a lako naoružani pješaci (accensi i leves) sada su se nazivali »veliti« (velites) i bili su raspoređeni po svim manipulima, po 40 u svakom. Manipuli principa i hastata brojili su po 120, a manipuli trijarija po 60 vojnika. Legija je sveukupno brojila 4.200 vojnika (1.200 hastata, 1.200 principa, 600 trijari­ ja i 1.200 velita). U odnosu prema nekadašnjoj legiji manipuli principa i has­ tata bili su podvostručeni na 120 vojnika, dok su manipuli trijarija još uvijek brojili 60 vojnika. Osim toga, legiji je bilo priključeno i 300 konjanika raspo­ ređenih u 10 turm i (turmae) po 30 konjanika. Ovim promjenama legija je do­ bila napadačkiji karakter nego što je imala dotad. Zauzimala je bojni poredak u tri linije s međusobno razdvojenim manipulima u obliku šahovskoga polja. Na krilima se nalazila konjica, a bitku su obično započinjali veliti postavljeni ispred prve linije. Ovakva organizacija i ustroj legije zadržao se tijekom 3. i 2. stoljeća pr. Krista, a detaljno ju je, kao i čitavu rimsku vojsku svoga vreme­ na, opisao Polibije. Tijekom Drugoga punskog rata (218.-201. pr. Krista) započela je reorga­ nizacija vojske, a u potpunosti ju je oko 100. pr. Krista proveo Gaj Marije (157.-86. pr. Krista).151 On je stvorio profesionalnu vojsku i svima je omogu150 Marko Furije Kamilo (Marcus Furius Camillus) 5./4. st. pr. Krista, rimski državnik i vojskovođa. Pet puta je bio imenovan diktatorom, a pripisuje mu se i reforma rimske vojne organizacije. P. Harvey, »Camilius, Marcus Furius«, Companion, 1986, 89. RE VII, 1912, 324-348, s.v. »Camillius, Marcus Furius«. 151 Gaj Marije (Gaius Marius), 157.-86. pr. Krista, rimski vojskovođa. Nakon uspješno prove­ dene vojne reforme 101. pr. Krista, poraziojeCimbrekod Vercele, grada u gornjoj Italiji, a Teutone i Ambrone kod Akve Sekscije (današnji Aix-en-Provence u Francuskoj) 102. pr. Krista. Time se osvetio za poraz rimske vojske konzula Kvinta Servilija Cepiona 106. pr. Krista i Malija Maksima 105. pr. Krista. RE XIV, 1930, »C. Marius«, 1814-1815; KP III, 1969,1031-1032, s.v. »C. Marius«. Usp. Uvod, bilj. 5 o Sertoriju i Prijevod, bilj. 51 o »Marijevim mulama«.

29

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

ćio stupanje u vojnu službu, bez obzira na imetak i podrijetlo. Nakon savez­ ničkoga rata (90.-88. pr. Krista),152nestalo je razlike između rimskih i savez­ ničkih italskih legija jer su svi stanovnici Apeninskoga poluotoka južno od ri­ jeke Po dobili rimsko građansko pravo. To je omogućilo još veće popunjava­ nje legija. Služba u vojsci trajala je 16 (poslije 25-26) godina, a nakon toga su isluženi veterani dobivali zemlju. Plaću, oružje i opremu osiguravala je drža­ va. Sve je to omogućilo znatno povećanje brojnosti legija i vojske. U skladu s time slijedio je i preustroj legije. Povećanje broj vojnika u centuriji na 80100, a trijariji su po brojnosti izjednačeni s hastatim a i principima. Nestala je razlika i u naoružanju između hastata, principa i trijarija, a ukinuti su i lako naoružani pješaci - veliti. Legija je tipizirana i sastavljena je samo od teškoga pješaštva. Marije je kao osnovnu taktičku jedinicu ustrojio kohortu (cohors). Kohorta je obuhvaćala tri nekadašnja manipula: po jedan hastata, principa i trijarija, a brojila je 600 vojnika. Kohortska legija je imala 10 kohorti, odnos­ no brojila je 6.000 vojnika. Sistem manipula i manipularna taktika izgubili su taktičko značenje, ali je zadržano nazivlje radi označavanja činova. U svr­ hu veće pokretljivosti Marije je ukinuo golemu komoru s prtljagom koja je dotad pratila legiju, pa je od tada svaki vojnik sam nosio svoju odjeću, opre­ mu i naoružanje, te određenu zalihu hrane. Zbog tereta koji su nosili, vojnici su dobili pogrdni naziv »Marijeve mule«.153 Kako je legija postala tipizirana, ulogu lakog pješaštva i konjice preuzele su pomoćne čete (auxilia). Tako je, primjerice, u Cezarovo doba u njih novačena galska i germanska konjica, germanska i numidska konjica kombinirane s lakim pješaštvom, te hispansko teško i lako pješaštvo i konjica. U Cezarovo doba razvoj je legije bio u ze­ nitu. Cezar je uveo redne brojeve legija. U građanskim ratovima unovačeno je mnogo legija, a nakon završetka ostalo ih je 30 koje su bile krema vojske. Poslije, u doba cara Augusta, broj legija je smanjen na 25. Legijom su zapovijedala šestorica tribuna (tribuni militum), zapovijeda­ jući po dvojica svaka dva mjeseca, izmjenjujući se svaki dan. U Cezarovo do­ ba na mjesta tribuna dolazili su mladi plemići kako bi stekli titule prijeko potrebne za političku karijeru. Zbog njihova neznanja i neiskustva, na čelo legija vojskovođe su imenovali legate (legati). Nakon pojave legata, tribuni su postali samo počasni sudionici vojnih pohoda. Na čelu manipula stajala su dva centuriona (centuriones), koje su imenovali vojnički tribuni između naj­ sposobnijih vojnika. Jedan se zvao centurio prior (prvi centurion), a drugi centurio posterior (drugi centurion). O stupnju pojedinih centuriona u legiji odlučivalo je njihovo pripadanje hastatima, principima ili trijarijima. Najviši su bili centurioni trijarija, zatim principa, pa hastata. Najviši čin imao je cen­ turion prvog manipula trijarija, a nazivao se centurio prim i pili ili prim us p i­ lus. On se pozivao u ratno vijeće. Najniži čin imao je drugi centurion desete manipule hastata (decimus hastatus posterior). Kako bi došao do najvišeg či­ na, centurion je sasvim ili djelomice morao proći red centurionskih mjesta. 152 V. Prijevod, bilj. 72. 153 V. Prijevoji, bilj. 51.

30

Publije Flavije Vegecije Renat

Dozapovjednike (principales) su činili zamjenici centuriona (optiones), teserariji-nositelji lozinki (tesserarii), znakonoše (signiferi - draconarii, vexilla­ rii, imaginiferi i aquiliferi), uhode i teklići (speculatores), svirači (cornicines, tubicines i bucinatores), poljski učitelji (campigeni, campidoctores), izvidnici koji su odabirali mjesto za tabor (metatores), mjernici, tj. poljomjerci (menso­ res, agrimensores), pobočnici (cornicularii), te razni drugi povlaštenici (benificiarii) i službenici po uredima, liječnici, kao i veterinari. Vojska pod vodstvom konzula imala je dvije, a ponekad i četiri legije. Osim legija, konzularnu vojsku su činile savezničke i pomoćne jedinice koje su brojnošću bile jednake ili čak i brojnije od legija. U slučaju velike opasnos­ ti vojskom je zapovijedao diktator (dictator) s vrlo velikim ovlastima, kojega je imenovao Senat. Savezničke jedinice (socii) davala su italska plemena pre­ ma odredbama ugovora o savezništvu, a borile su se na krilima vojske pa su se zato zvale »saveznička krila« (alae sociorum) ili »kohorte na krilima« (co­ hortes alares). Savezničke jedinice imale su sličnu organizaciju kao i rimske legije, a zapovijedali su im saveznički prefekti (praefecti sociorum) koje je imenovao konzul. Pomoćne čete (auxilia) bile su sastavljene od peregrina, podanika rimske države bez rimskoga građanskog prava, poput: kretskih strijelaca, galskih pješaka, numidskih konjanika ili balearskih praćkara. U doba ranoga Principata i Carstva nije bilo značajnijih promjena što se tiče ustroja legije. Uz brojeve, svih 25 legija dobiva i imena. Kako bi zaštitio granice, car Oktavijan August šalje legije u parovima u utvrđene granične lo­ gore, a u Rimu formira gradske kohorte (vigiles i urbani) i ostavlja pretorijansku gardu (praetoriani). Kohorte su brojile oko 500 vojnika (cohors quin­ gentaria), a svaka je bila podijeljena na šest centurija s 80 vojnika. Negdje u drugoj polovini 1. stoljeća prva je legijska kohorta narasla na 800 vojnika, a u doba cara Hadrijana (117.-138.) na 1.000 (cohors miliaria). Umjesto na šest kao ostale kohorte, prva kohorta dijelila se na pet centurija. Legija je brojila 5.500, a još joj je bilo pridodano 120 konjanika raspoređenih u 4 turm e za izvidničku i glasničku službu. U isto doba transformirane su pomoćne čete (auxilia) iz skupina koje se bore na vlastiti način, često pod za­ povjedništvom vlastitih vođa, u uređene, jednoobrazne jedinice. Te su se tru ­ pe podizale u provincijama i ustrojavale u kohorte od 500 vojnika (cohors quingentaria) podijeljenih u šest centurija. Standardizirala se oprema i nao­ ružanje, a služba u njima trajala je 25 godina. Nakon završetka vojne službe vojnici su dobivali rimsko građansko pravo koje se potvrđivalo zapisom na metalnim pločama (diploma).154U Hadrijanovo doba započela je provincijali­ zacija i barbarizacija rimske vojske te opadanje vojne discipline. Konjica je oduvijek bila slaba točka rimske vojske pa je njezina slabost i malobrojnost bila uzrokom mnogih poraza. U drugoj polovini 2. stoljeća uki­ nuta je legijska konjica, a konjanici su se kao pomoćne trupe novačili na prostoru vojnih operacija. Osim lake konjice, u doba cara Hadrijana u službu se uvodi teška konjica unovačena na Istoku, tzv. cataphracti. Jedinice konja154 O diplomama u Panoniji kao povijesnom izvoru vidi Bašić, 2001.

31

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

nika nazivaju se »ale« (ala, dosl. »krilo«j, a broje po 500 vojnika (ala quin­ gentaria) podijeljenih u 16 turm a po 32 konjanika. Turma se dijelila u tri dekurije sa po 10-14 konjanika; njome je zapovijedao dekurion (decurio), prvi od trojice dekuriona, a zamjenjivao gaje i pomagao mu opcion (optio). Kra­ jem 1. stoljeća broj konjanika povećava se na 1.000 vojnika (ala miliaria) koji su bili razvrstani u 24 turm e po 42 konjanika. U doba Carstva ustrojene su i kombinirane jedinice sastavljene od konjanika i pješaka. One su bile poznate već otprije jer su ih imali Germani, Numiđani i Hispanci. Ove konjaničke ko­ horte (cohortes equitatae) dijelile su se na 6 ili 10 centurija po 80 pješaka koji­ ma je bilo pridodano 4 turm e sa po 120 konjanika ili 8 turm i sa po 240 konja­ nika, ovisno o tome je li se radilo o kohorti od 500 (cohors equitata quingenta­ ria) ili od 1.000 vojnika (cohors equitata miliaria). Znatan broj ovih jedinica upućen je na granicu, jer su bile posebno pogodne za pograničnu ophodničku službu. Začeci prije spomenute pretorijanske garde nalaze se u tjelesnoj straži konzula koju je činilo dvanaest liktora, a poslije odabrani extraordinarii. P ri­ likom opsade Numancije 133. pr. Krista, Scipion Emilijan povećao je tjeles­ nu stražu ustrojivši pretorijansku kohortu (cohors praetoriana) od 500 voj­ nika. Uskoro je svaki vojskovođa imao pretorijansku gardu koja je dobila ime po tome što je bila smještena uz vojskovođin šator (praetorium). Car Oktavijan August ustrojio je carsku gardu od devet pretorijanskih kohorti. Ta car­ ska pretorijanska garda brojila je 4.500 vojnika, a bila je pod zapovjed­ ništvom pretorijanskoga prefekta (praefectus praetorii). Tijekom 2. i 3. st. broj pretorijanskih kohorti varira (9-10), kao i broj vojnika u njima (5001.500). Služba u pretorijanskoj gardi trajala je 16 godina, pretežito u Rimu, a plaća pretorijanaca bila je tri puta veća od plaće legionara. Služba u grad­ skim kohortama (cohortes urbanae) koje je osnovao car Oktavijan August trajala je 20 godina, a plaća je bila između legionarske i gardijske. Gradske kohorte brojile su 500 do 1.500 vojnika, a zapovijedao im je gradski prefekt (praefectus Urbi). Car Oktavijan August također je osnovao i sedam kohorti noćnih redara (cohortes vigiles) zaduženih za borbu protiv požara i noćnu re­ darsku službu u Rimu. Brojile su jednako ljudi kao i gradske kohorte, a na čelu im je bio prefekt redara (praefectus vigilum). Tijekom 3. st. je carska pretorijanska garda bila raspuštena i preustroje­ na te je činila novu pokretnu pričuvu. Odjeli vojske (numeri) sastojali su se od legija, ala, te pretorijanskih i pomoćnih kohorti. Zapovjednici nose titulu dux ili magister militum. Izdvojene od odjela numeri, ali izjednačene s njima bile su elitne konjaničke jedinice scholae pod zapovjedništvom magistra (magister officiorum). U doba cara Galijena (253.-268.) centralizirala se glavna vojska ustroje­ na od pješačkih odreda-veksilacija (vexillationes) koje su bile izuzete od legi­ ja i ostalih jedinica na granici. Legije su oslabljene i raščlanjene na manje specijalizirane odrede (nekadašnje vexillationes) koji su brojili od 300 do 500 vojnika. Jačina same legije znatno se smanjila i ona je od 4. st. nadalje brojila oko 1.000 vojnika. I druge su formacije bilo slabo popunjene. Ustrojavaju se i 32

Publije Flavije Vegecije Renat

nove konjaničke jedinice: kopljanici lanciarii i equites promoti. Glavna voj­ ska podređena je vrhovnom pješačkom (magister peditum) i konjaničkom za­ povjedniku (magister equitum) s podređenim nižim zapovjednicima duces. Car Dioklecijan (284.-305.), a nakon njega i Konstantin (306.-337.) podi­ jelili su redovitu vojsku na graničnu vojsku (limitanei) i na pokretnu vojsku (comitatenses). Od Dioklecijanova vremena počinje razvoj carske garde (palatini) u pok­ retnu vojsku, a jedinice granične vojske postaju drugorazredne. Jedinice granične vojske obuhvaćale su različite odrede pješaka - legio, cohors i auxi­ lia, konjanika - equites cunei, equites i alae, te riječne ophodnje - ripenses. Konjaničke jedinice equites cunei i equites činili su neromanski, germanski konjanici, a one su bile nadomjestak za nekadašnju legijsku konjicu (vexilla­ tiones). Jedinice granične vojske bile su smještene u malim utvrdama, garni­ zonima i utvrđenim gradovima uzduž granica pod zapovjedništvom vojsko­ vođa (duces). Pokretnu vojsku (comitatenses) činile su elitne jedinice konjice (vexillationes), teškoga pješaštva (legiones) i lakoga pješaštva (auxilia palatina). Te su snage bile koncentrirane u većim gradovima i glavnim gradovima oba dijela Carstva. One su se podizale u slučaju kad se granična vojska ne bi mogla oduprijeti većemu prodoru neprijatelja. Zajedno s pokretnom vojskom borile su se i elitne konjaničke jedinice carske garde (scholae palatinae), te jurišne konjaničke jedinice equites promoti i equites comites. Carska se garda u to doba u najvećoj mjeri sastojala od barbara, jednako kao i vexillationes, auxilia palatina, te granične konjaničke jedinice equites. Jedino su još legije, jedinice teškoga pješaštva, bile u većoj mjeri popunjene rimskim građanima. U razdoblju između 3. i 5. stoljeća pokretne pješačke jedinice brojile su 500-1.000 vojnika, a konjaničke znatno manje od 500, osim možda elitnih trupa scholae koje su imale 500 konjanika. Iako je još car Dioklecijan učinio obveznom nasljednu vojnu službu, uvijek je nedostajalo novaka. I usprkos tome što su u vojsku sve više ulazili barbari koje je privlačio mnogo veći stan­ dard života, nedostatak vojnika postao je kroničan problem koji će mučiti Carstvo sve do njegove propasti. U vrijeme vladavine Konstantinovih sinova od 330. do 350. stvarale su se neovisne regionalne vojske kojima su zapovijedali magistri m ilitum kao na­ dopuna glavnoj vojsci. Iz granične vojske (limitanei) izdvojene su konjaničke jedinice koje su postale dio pokretne vojske (comitatenses) kao pseudocomitatenses. Vojska iz razdoblja kasnoga 4. stoljeća dijelila se na redovitu i plaćeničku. Poraz kod Hadrijanopola 378. bio je prijeloman događaj za vojni ustroj kasnorimske vojske. Najveći dio uvježbanih vojnika redovite vojske, tj. rimskih građana i romaniziranih barbara uvježbanih na rimski način, bio je ubijen, i to je bio gotovo nenadoknadiv gubitak. Dio legija iz granične vojske je tije­ kom 5. stoljeća prešao u pokretnu vojsku kao legiopseudocomitatensis. Zbog slabljenja centralne vlasti, stvorile su se nove regionalne i lokalne vojske ko­ jima zapovijedaju comites rei militaris. Tijekom vladavine Teodozija I. Car­ stvo se sve više oslanjalo na neredovite vojne formacije. Sve brojnije odrede 33

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

davali su barbarski saveznici, foederati, nastanjeni s odobrenjem unutar Carstva ili neposredno uz njegove granice. Njihova je ugovorna obveza bila da kao nadoknadu za dodijeljenu im zemlju, ratuju za Carstvo. Rimski su ca­ revi bili prisiljeni uzimati u vojnu službu čitave narode pod zapovjedništvom njihovih vladara. Drugi izvor novačenja ovakvih neredovitih snaga bile su skupine koje su se bezuvjetno predale Rimljanima (dediticii), a oni su im od­ redili status i razrezali razne obveze, uključujući i vojnu službu. Slabljenjem centralne vlasti i zbog opće nesigurnosti i provala barbara, dolazi do općeg utvrđivanja Carstva (obnova gradskih utvrda, građenje utvr­ đenih villae rusticae), a s time i do pojave neregularnih jedinica, odnosno pri­ vatnih vojski sastavljenih od vojnika najamnika (buccellarii). Ime ovih unaj­ mljenih neregularnih vojnika dolazi od latinskoga naziva za vojničku pogaču buccella i pokazuje da su to bili pravi najamnici koji su ratovali za privatne poslodavce. Bili su zaštita od barbarskih provala u suradnji s ostalom voj­ skom, ali su se njihovi gospodari njima koristili i za međusobne obračune. Prema kraju Carstva sve je više rasla ovisnost rimskih careva o barbar­ skim vojskama kojima više nisu zapovijedali Rimljani. Vojna služba barbara pojedinaca, bez obzira na njihovu brojnost, bitno se razlikovala od vojne službe čitavih naroda, koji zadržavaju socijalnu strukturu i političku organi­ zaciju. Tu razliku će Carstvo vrlo brzo osjetiti.

Ratne sprave Osim po ustroju i disciplini, rimska je vojska bila poznata i po upotrebi tehničkih dostignuća u ratovanju, točnije po korištenju ratnih sprava koje su Rimljani uglavnom preuzeli od Grka. One su ponajprije korištene u opsjeđanju gradova. Za prilaženje zidinama koristili su različite vrste zaklona: vi­ nea, porticus, pluteus, musculus i testudo; kao i pokretne tornjeve (turres am­ bulatoriae) na više katova s pokretnim mostom (sambuca) koji se mogao pre­ baciti preko zidina. U donjem dijelu tornja ili u posebnom zaklonu (testudo arietaria) nalazio se ovan (aries) namijenjen rušenju zida. Istoj namjeni slu­ žili su bušilo (terebra) i srp (falx muralis). Osim toga, za napad na gradove, ali i za obranu, koristile su se bacačke sprave, hitala (tormenta). Antičke ratne bacačke sprave155dijele se prema principu rada u dvije gru­ pe, ovisno o tome dobiva li se energija kojom su izbacivale projektile napinja­ njem tetive i luka - tenzijom, ili uvijanjem snopa vlakana - torzijom. Grci su sve svoje bacačke sprave nazivali katapultima (grč. KaraTtak-tT]«; i KaiarteAirn;) iako je svaka od njih imala i svoje zasebno ime. Nomenklaturu su preuzeli i Rimljani, ali se kod njih tijekom 1. stoljeća pr. Krista nazire ten­ dencija da po nazivima razluče bacače za kamenje, odnosno sprave koje izba155 P. Connoly, 1988, 281-282 i 302-303; Vitruvije, 1999, 207-212; EB VII, 1995, s.v. »Mechanical Artillery«; Roman catapults, http://home.t-online.de/home/cl.baatz/catapult.htin [ 20 . 1. 2002 . ] .

34

Publije Flavije Vegecije Renat

čuju projektile u luku - ballistae od bacača za strijele, odnosno sprave koje iz­ bacuju projektile pravocrtno - catapultae. Značajna promjena dogodila se u 3. st. kad se pojavio novi, učinkovitiji bacač za kamenje, »onager« (grč. ovaypoq, lat. onagrus ili onager, divlji magarac). To je uzrokovalo promjenu u nazivlju i term in ballistae prenesen je na bacače strijela. Jednako tako, ovisno o povijesnom razdoblju, izraz »škorpion« (scorpio) upotrebljavao se ili za jednu vrst katapulta ili za mali onager. Balista kao određen tip bacača za strelice radila je na principu torzije s dvije poluge koje su se zbog napetosti uvijenih tetiva rotirale u vodoravnoj razini. Između vanjskih krajeva poluga bila je napeta tetiva koja je posredo­ vanjem vlastite napetosti i rotiranja poluga izbacivala strijelu ili koplje. Ona­ ger je tako nazvan jer je trzaj njegova zadnjeg kraja kad bi izbacivao projektil podsjećao na ritanje divljeg magarca. Radio je također na principu torzije jedne poluge koja se zbog napetosti uvijenih tetiva rotirala u okomitoj razini. Na kraju poluge bio je žličasti završetak ili na užad obješena vreća u koju bi se stavljao kamen ili zapaljiva kugla smole. Najmanji tip onagera dobio je na­ ziv »škorpion« (scorpio) zbog toga što je svojom uzdignutom polugom s ležajem za kamen podsjećao na škorpiona koji se upravo sprema napasti otrov­ nom bodljom na vrhu repa. Obje sprave i dalje su se općenito nazivale »kata­ pultima«. Rimljani su efikasno upotrebljavali velike baliste i onagre tijekom opsa­ da. Postojale su i manje baliste koje su zamijenile nekadašnju vrst katapulta »škorpion« (scorpio) i nazivale se manuballistae. Njima komplementarne bi­ le su kolne baliste (carroballistae), male sprave za izbacivanje strijela na principu torzije, smještene na kola s kotačima. Zbog pokretljivosti, bile su sastavni dio legije koja je imala u svom sastavu pedesetak manjih bacačkih sprava koje su osim kolnih balista uključivale i arcuballistae. To je bila naj­ manja bacačka sprava koja je radila na principu tenzije, odnosno napetosti luka. Antičke promjene u upotrebi term ina za bacačke sprave i njihovo miješa­ nje prenijele su se u kasniju literaturu i stvorile veliku zbrku i među stručnjacima i među zainteresiranom širom publikom. Kad Vegecije piše o bacačkim spravama,156 termine upotrebljava sa značenjima koja su imali u njegovo doba. Prem a tome balista i njezine podvrste izbacuju sulice i streli­ ce, a onager kamenje. Tijekom srednjega vijeka bacačko se oružje rabilo i razvijalo na rimskim polazištima sve dok ga primjenom baruta nije istisnulo vatreno oružje. Vladimir Brnardić

156 Usp. II. 25; III. 3, 24; IV. 18,21, 22.

35

Bilješka prevoditeljice

Prevođenje Vegecijeva djela na hrvatski nije bilo nimalo jednostavna za­ daća. Bez obzira na to što »hrvatski« Vegecije kasni za sličnim prijevodima na nacionalne jezike u prosjeku tri do pet stoljeća i što današnja informa­ tička revolucija omogućuje skupljanje i dobavljanje relevantne literature u vrlo kratkom roku, Sažetak vojne vještine bio je pravi prevodilački izazov. Da se prihvatim Vegecijeva djela koje je tijekom stoljeća postalo pravi vojni kla­ sik potakao me vlastiti interes za kulturnu povijest vojske i recepciju rim ­ skih autora u razdoblju ranoga novog vijeka, pa je zanimanje prevladalo neiskustvo. Utjehu m ije pružala činjenica što se smatra daje i sam Vegecije bio laik u vojnim pitanjima, tj. da nije bio aktivni pripadnik vojske već samo promatrač koji je s njom dolazio u dodir zahvaljujući svojoj veterinarskoj profesiji, te daje materijal za svoje djelo prvenstveno crpio iz književnih za­ pisa. Premda nevelika opsega, to djelce zahtijevalo je dakle, osim prevodi­ lačkog umijeća, i široko znanje iz povijesti oružja i ratovanja, antičke opće i vojne povijesti, arheologije, a pogotovo razumijevanje mnogih vojnih teh­ ničkih term ina koji, nažalost, nisu standardizirani u hrvatskoj terminologiji. Trebalo je postupno i strpljivo stvarati priručni latinsko-hrvatski rječnik raznih izraza vezanih za rimske vojne starine, vojnu nauku, tj. taktiku, mo­ ralno i fizičko stanje vojnika, te razne činove i dostojanstva u rimskoj vojsci i državi, tako daje njihovo fiksiranje postalo jedno od glavnih načela prevodi­ lačkoga rada. Glosar na kraju knjige proizašao je iz djelomične sistemati­ zacije tog priručnog rječnika. Bogata izražajnost latinskoga jezika na pod­ ručju semantike imenica i glagola koji se odnose na borbu i ratovanje zahtije­ vala je mukotrpnu tekstualnu analizu, a nerijetko i čitanje raznoraznih rječnika i leksikona, te hrvatskih i stranih prijevoda rimskih pisaca kako bi se pronašli odgovarajući hrvatski ekvivalenti. Zbog toga je trebalo više puta ući u suvremenu vojnu terminologiju, pri čemu je često vrebala opasnost od uporabe anakronizama. Tako sam npr. izbjegavala anakrone pojmove »čas­ nik« i »general« za označavanje rimskih zapovjednika, a koji su se pojavljiva­ li u pojedinim stranim prijevodima. Rimski zapovjednici, naime, nisu morali imati formalno vojno obrazovanje, a činove su mogli dobivati i ljudi iz redova civila. S druge strane, novovjekovni oblik »časnika« uključivao je u najvećem broju slučajeva i vojnu izobrazbu, što nije bio slučaj u rimsko doba. Za prije­ vod latinskoga pojma centurio ostavili smo kroatizirani i jako obilježeni oblik 37

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

»centurion« ne posežući za hrvatskim prijevodnim, ali opet anakronim no­ vovjekovnim ekvivalentom »stotnik«, tj. »satnik«. Kako bismo barem djelo­ mice prikazali heuristički put pri odgonetavanju pravoga značenja pojedinih termina, navest ćemo još dva primjera. Za konačni prijevod izraza depugnatio, za koji u svim rječnicima stoji pri­ jevod »borba«, trebalo je analizirati njegovu uporabnu čestotu i hermeneutičkom metodom izvući značenje »borbenoga, bojevog ib bojnog poretka«, pri čemu smo se odlučili za ovo posljednje. Pojam virtus kao tradicionalno etički koncept bio je posebno zanimljiv. Za njega smo ustanovili čitav niz ni­ jansi u značenju tako daje prijevod, sukladno kontekstu, varirao od uzvišene »ratničke vrline«, preko »borbenosti« sve do do konkretne fizičke »snage«. Nit vodilja bila je pritom činjenica da se virtus etimološki izvodi od imenice vir u značenju »muškarac« pa su time njezina izvorna značenja usko vezana za »muškost«, tj. tradicionalno »muške« vrline ili kreposti poput »hra­ brosti«, »junaštva«, »rodoljublja«, »ratobomosti« i, poshje, srednjovjekovno­ ga »viteštva«. Upravo je rimska virtus bila jedna od najpoželjnijih vojničkih karakteristika tijekom mnogih stoljeća, pa je stoga trebalo osobito paziti pri prenošenju njezina sadržaja na hrvatski jezik. Početna konstatacija daje Vegecije bio laik u vojnim pitanjima bila je ta ­ kođer uzrokom nekih problema jer je on kao čovjek od pera i civilna osoba, pojedine vojne termine više izvodio etimološki negoli poznavanjem njihova stvarnog značenja. Dodatnu zbrku stvaralo je i njegovo vlastito anakrono korištenje mnogih termina: razmaci od nekoliko stoljeća nisu u Vegeciju bu­ dili ni najmanju sumnju u značenjske promjene pojedinih koncepata. Npr. dux kao opći naziv za vojskovođu u republikansko doba nije isto što i dux u njegovo vrijeme, kad se tako naziva konkretna državna služba. Comes kao obični pratilac u Cezarovim pohodima nije isto što i comes militum, visoki vojni čin u doba kasnoga Carstva. Stoga je katkad bilo teško odgonetnuti o kojem razdoblju rimske povijesti Vegecije zapravo pripovijeda, je li spome­ nuta legija ona iz doba Republike ili se on referira na postrojbe iz suvreme­ noga razdoblja. Kako smo već vidjeli na primjeru »centuriona«, mnogi latinski termini morali su biti kroatizirani, pri čemu je znatnog udjela imala i tradicija hrvat­ skoga arheološkog nazivlja (npr. spata, arkubalista, monoksil, beneficijariji, metatori, itd.). Neki su izrazi u nedostatku odgovarajućega hrvatskog ekvi­ valenta morali biti i opisno prevođeni (npr. bojna koliba, zaštitni krov, leteći konjanički odred, itd.), za što je također dijelom postojala prethodna prevo­ dilačka tradicija (npr. u Racovim i Smerdelovim prijevodima Cezarovih dje­ la, te u Musićevim i Srepelovim priređenim izdanjima »Rimskih starina«). No kako se njih tijekom vremena nije konzistentno pridržavalo, iznova je trebalo napraviti odabir najsretnijih rješenja. Jednostavan i sažet Vegecijev stil, prepun aksiomatskih izreka, zahtije­ vao je isto takav hrvatski pa su rečenice većinom kratke i jasne. Međutim, mjestimičnoj nejasnoći pridonosilo je i Vegecijevo korištenje raznih reto­ ričkih figura, te je pojedine misli valjalo i nekobko puta prerađivati da bi se 38

Bilješka prevoditeljice

dobilo prihvatljivo rješenje. Utoliko se slažem s dobrom konstatacijom Bourdona de Sigraisa, francuskog prevoditelja Vegecija iz polovine 18. stoljeća: »Učeni ljudi otkrili su eleganciju u Vegeciju, odnosno da on katkada poseže za retoričkim izrazima, te je njegov način govora iznad barbarstva njegova stoljeća: no pobližim motrenjem [uviđa se da] on nastoji biti elegantan ondje gdje bi trebao biti precizan.« (Veg. 1744, XXI). To se posebno odnosilo na predgovore pojedinih knjiga kad se autor obraćao neimenovanom caru, i kad je iz Vegecijeva uzvišenog izraza trebalo iščitati stvarni kontekst političkih zbivanja u Carstvu i motivaciju pisanja pojedinih poglavlja. Ipak, nakon završenog prijevoda i detaljne analize, postaje upitnom teza prijašnjih tumača i prevoditelja daje Vegecije samo kompilator koji »lijepi« i slaže odlomke iz starijih vojnih pisaca, a pritom ne pokazuje nikakvu origi­ nalnost u razmišljanju. S obzirom na unutarnje reference i konzistentnost u upotrebi pojedinih fraza, te neprestano ponavljanje pojedinih ključnih misli poput potrebe uvježbavanja vojske i u mirnodopsko vrijeme, razabire se daje Vegecije logičniji nego što se to naizgled čini. Predstojnik kraljevskih staja poznavao je prilike u Carstvu i ponudio je svoj Sažetak kao najbolji lijek koji je znao kako bi pomogao rimskom obrambenom sustavu. Stoga se činjenica što je bio izabran za sažimatelja rimske vojne vještine nipošto ne može sma­ trati pukom slučajnošću. Treba istaknuti da je ovo izdanje Sažetka vojne vještine rađeno prema najnovijemu (trećem) Teubnerovu kritičkom izdanju Vegecija iz 1995. u re­ dakciji švedskoga filologa Alfa Onnerforsa, a povremeno sam konzultirala i recentni engleski prijevod N. P. Milnera iz 1993., te njemački Friedhelma L. Miillera iz 1997. Latinski je tekst zajedno s pripadajućom ortografijom u cijelosti preuzet iz Onnerforsova izdanja. Ipak, učinjene su neznatne ko­ rekcije kritičkog izdanja pa je prof. M argareta Gašparović provela jednače­ nje konsonanata po zvučnosti u prefiksima složenih riječi (npr. *adp-> *app-, *inl->*ill-, *ads-»*ass-, itd.) kako bi čitanje latinskog izvornika bilo još više prilagođeno klasično obrazovanom čitatelju. Osim toga, i za glasove [u] i [v] umetnula je dva različita slova, a ne samo -u- kao što je to slučaj kod Onnerforsa, što dodatno olakšava praćenje latinskoga teksta. U svladavanju vojne terminologije veliku mi je stvarnu i moralnu potpo­ ru pružio moj suprug Vladimir Brnardić, koji je izradio uvod te bilješke uz ovo izdanje Vegecija. Kao što je već napomenuto, prosječno obrazovanoj pre­ voditeljici filologinji odgonetavanje pravog značenja pojedinih term ina neri­ jetko je bilo moguće jedino putem hermeneutičkog postupka, dok su Vladi­ miru, čiju kompetenciju za vojnu povijest dokazuju mnogobrojni stručni članci u časopisu »Hrvatski vojnik«, a koji je uz to služio i vojni rok u doba prevođenja, izrazi iz vojne prakse i njihovo značenje bili uobičajena pojava. Uzevši u obzir (ne)iskustvo pri interpretiranju pojedinih mjesta, držim da posljednji priređivač Teubnerova izdanja, spomenuti Alf Onnerfors, ima do­ nekle pravo kad u uvodu kritičkog izdanja iz 1995. navodi da najbolji prije­ vod po njegovu mišljenju potječe iz pera engleskog narednika J. Clarkea iz 39

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

1767. (dva puta reprintiran, i to u 20. st.!), jer da Vegecija ipak najbolje mogu razumjeti i protumačiti vojni profesionalci. Čitav prijevod s komentarima te uvod i glosar dvaput je pomno pregleda­ la prof. dr. Bruna Kuntić-Makvić, izv. prof. na Katedri za staru povijest Od­ sjeka za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njoj sam iz­ nimno zahvalna na bezbrojnim prevodilačko-stilskim, a napose termino­ loškim i kontekstualnim upozorenjima i ispravkama koji su proistekli iz po­ vezanoga znanja profesionalnoga povjesničara, klasičnoga filologa i arheolo­ ga, a bez kojih bi »hrvatski« Vegecije ostao mnogo nedotjeraniji. Za prof. dr. Kuntić-Makvić vrijedi isto što i spomenuti Bourdon de Sigrais kaže za Godescalca Stewechiusa, nizozemskoga priređivača Vegecija iz 16. st., čijim se komentarima najviše okoristio: »Imao je glavu kako za gramatička, tako i za vojna pitanja.« {Veg. 1744, XXIIII). Jednako tako, iskreno zahvaljujem dipl. jur. Tomislavu Aralici, strastvenom sakupljaču starog oružja i autoru broj­ nih vojnopovijesnih rasprava, koji je našao vremena pročitati prvu, mjesti­ mično nesuvislu verziju radnog prijevoda i protumačiti nejasna mjesta, po­ gotovo što se tiče raznih tipova rimskog oružja i opreme. Osoblju u Nacional­ noj i sveučilišnoj knjižnici, napose prof. Šonji Martinović i bivšem djelatniku dipl. soc. Josipu Prgometu, dugujem neizmjernu zahvalnost na bezbrojnim uslugama koje su mi pružili tijekom prevodilačkog rada. Također, zahva­ ljujem na razumijevanju i pomoći Vladimirovim i mojim roditeljima. Napo­ sljetku, treba reći da za sve preostale pogreške u prijevodu odgovaram samo i isključivo ja. Zagreb, listopad 2001. mr. Teodora Shek Brnardić

40

Popis kratica

ADB BL BU EB EI KP LAA LM NP RE VE

Allgemeine Deutsche Biographie Biographisches Lexikon Biografia Universale Encyclopaedia Britannica Enciclopedia Italiana Der kleine Pauly Leksikon antičkih autora Lexikon des Mittelalters Der neue Pauly Realencyclopadie Vojna enciklopedija

41

EPITOMA REI MILITARIS

PUBLII FLAVII VEGETI RENATI VIRI ILLUSTRIS COMITIS

EPITOMA REI MILITARIS LIBRI NUMERO IV

Primus liber electionem edocet iuniorum, ex quibus locis vel quales milites probandi sint aut quibus armorum exercitiis imbuendi. Secundus liber vete­ ris militiae continet morem, ad quem pedestris institui possit exercitus. Ter­ tius liber omnia artium genera, quae terrestri proelio necessaria videntur, exponit. Q uartus liber universas machinas, quibus vel oppugnantur civita­ tes vel defenduntur, enumerat; navalis quoque belli praecepta subnectit. Incipiunt capitula libri primi I. II. III. IIII. V. VI.

Romanos omnes gentes sola armorum exercitatione vicisse Ex quibus regionibus tirones legendi sint Utrum ex agris an ex urbibus utiliores sint tirones Cuius aetatis tirones probandi sint Qua statura iuniores probandi sint Ex vultu et positione corporis agnosci in eligendo qui meliores possint esse tirones VII. Cuius artis tirones vel eligendi sint vel respuendi VIII. Quando tirones signandi sint VIIII. Ad gradum militarem et cursum et saltum exercendos tirones X. Ad usum natandi exercendos tirones XI. Quemadmodum ad scuta viminea vel ad palos antiqui exercebant tirones XII. Non caesim sed punctim ferire docendos tirones XIII. Armaturam docendos tirones XIIII. Tirones exercendos ad missilia iacienda XV. Sagittis diligenter tirones imbuendos XVI. Ad iactandos lapides fundis exercendos tirones XVII. De exercitio plumbatarum XVIII. Quemadmodum ad ascendendos equos tirones exercendi sint XVIIII. Ad portandum pondus exercendos tirones XX. Quo armorum genere usi sint antiqui XXI. De munitione castrorum 45

Liber I. prologus-1

XXII. XXIII. XXIIII. XXV. XXVI.

In qualibus locis constituenda sint castra Quali specie castra delinianda sint Quo genere munienda sint castra Quemadmodum munienda sint castra, cum hostis immineat Quemadmodum exerceantur tirones, ut in acie ordines et inter­ valla custodiant XXVII. Quantum spatium ire vel redire debeant vel quotiens in mense exerceri, cum educuntur milites ambulatum XXVIII. De adhortatione rei militaris Romanaeque virtutis Libri primi prologus Antiquis temporibus mos fuit bonarum artium studia mandare litteris atque in libris redacta offerre principibus, quia neque recte aliquid inchoa­ tur, nisi post Deum faverit imperator, neque quemquam magis decet vel me­ liora scire vel plura quam principem, cuius doctrina omnibus potest prodes­ se subiectis. Quod Octavianum Augustum ac bonos dehinc principes liben­ ter habuisse frequentibus declaratur exemplis. Sic regnantium testimoniis crebuit eloquentia, dum non culpatur audacia. Hac ego imitatione compul­ sus dum considero clementiam vestram ausibus litterarum magis ignoscere posse quam ceteros, tanto inferiorem me antiquis scriptoribus esse vix sensi, licet in hoc opusculo nec verborum concinnitas sit necessaria nec acumen in­ genii, sed labor diligens ac fidelis, ut, quae apud diversos historicos vel armo­ rum disciplinam docentes dispersa et involuta celantur, pro utilitate Roma­ na proferantur in medium. De dilectu igitur atque exercitatione tironum per quosdam gradus et titulos antiquam consuetudinem conamur ostendere, non quo tibi, imperator invicte, ista videantur incognita, sed ut, quae sponte pro rei publicae salute disponis, agnoscas olim custodisse Romani imperii conditores et in hoc parvo libello, quicquid de maximis rebus semperque ne­ cessariis requirendum credis, invenias. I. Romanos omnes gentes sola armorum exercitatione vicisse In omni autem proelio non tam multitudo et virtus indocta quam ars et exer­ citium solent praestare victoriam. Nulla enim alia re videmus populum Ro­ manum orbem subegisse terrarum nisi armorum exercitio, disciplina castro­ rum usuque militiae. Quid enim adversus Gallorum multitudinem paucitas Romana valuisset? Quid adversus Germanorum proceritatem brevitas po­ tuisset audere? Hispanos quidem non tantum numero sed et viribus corpo­ rum nostris praestitisse manifestum est; Afrorum dolis atque divitiis semper impares fuimus; Graecorum artibus prudentiaque nos vinci nemo dubi­ tavit. Sed adversus omnia profuit tironem sollerter eligere, ius, ut ita dixe­ rim, armorum docere, cottidiano exercitio roborare, quaecumque evenire in acie atque proeliis possunt, omnia in campestri meditatione praenoscere, se­ vere in desides vindicare. Scientia enim rei bellicae dimicandi n utrit auda­ ciam: nemo facere metuit quod se bene didicisse confidit. Etenim in certami46

Liber I. 2-4

ne bellorum exercitata paucitas ad victoriam promptior est, rudis et indocta multitudo exposita semper ad caedem. II. Ex quibus regionibus tirones legendi sint Rerum ordo deposcit, ut, ex quibus provinciis vel nationibus tirones legendi sint, prima parte tractetur. Constat quidem in omnibus locis et ignavos et strenuos nasci. Sed tamen et gens gentem praecedit in bello et plaga caeli ad robur non tantum corporum sed etiam animorum plurimum valet; quo loco ea, quae a doctissimis hominibus comprobata sunt, non omittamus. Omnes nationes, quae vicinae sunt soli, nimio calore siccitas, amplius quidem sapere, sed minus habere sanguinis dicunt ac propterea constantiam ac fiduciam comminus non habere pugnandi, quia m etuunt vulnera qui exiguum sangui­ nem se habere noverunt. Contra septentrionales populi, remoti a solis ardo­ ribus, inconsultiores quidem, sed tamen largo sanguine redundantes, sunt ad bella promptissimi. Tirones igitur de temperatioribus legendi sunt plagis, quibus et copia sanguinis suppetat ad vulnerum mortisque contemptum et non possit deesse prudentia, quae et modestiam servat in castris et non pa­ rum prodest in dimicatione consiliis. III. Utrum ex agris an ex urbibus utiliores sint tirones Sequitur, ut, utrum de agris an de urbibus utilior sit tiro, requiramus. De qua parte numquam credo potuisse dubitari aptiorem armis rusticam ple­ bem, quae sub divo et in labore nutritur, solis patiens, umbrae neglegens, balnearum nescia, deliciarum ignara, simplicis animi, parvo contenta, dura­ tis ad omnem laborum tolerantiam membris, cui gestare ferrum, fossam du­ cere, onus ferre consuetudo de rure est. Interdum tamen necessitas exigit etiam urbanos ad arma compelli, qui ubi nomen dedere militiae, primum la­ borare, decurrere, portare pondus et solem pulveremque ferre condiscant, parvo victu utantur et rustico, interdum sub divo interdum sub papilionibus commorentur. Tunc demum ad usum erudiantur armorum, et, si longior expeditio emergit, in agrariis plurimum detinendi sunt proculque habendi a civitatis illecebris, u t eo modo et corporibus eorum robur accedat et animis. Nec infitiandum est post urbem conditam Romanos ex civitate profectos semper ad bellum; sed tunc nullis voluptatibus, nullis deliciis frangebantur, sudorem cursu et campestri exercitio collectum natans iuventus abluebat in Tiberi; idem bellator, idem agricola, genera tantum mutabat armorum; quod usque adeo verum est, ut aranti Quinctio Cincinnato dictaturam constet obla­ tam. Ex agris ergo supplendum robur praecipue videtur exercitus; nescio quo­ modo enim minus mortem timet qui minus deliciarum novit in vita. IIII. Cuius aetatis tirones probandi sint Nunc, qua aetate milites legi conveniat, exploremus. Et quidem, si antiqua consuetudo servanda est, incipientem pubertatem ad dilectum cogendam nullus ignorat; non enim tantum celerius sed etiam perfectius imbuuntur quae discuntur a pueris. Deinde militaris alacritas, saltus et cursus ante 47

Liber I. 5-7

temptandus est, quam corpus aetate pigrescat. Velocitas enim est quae per­ cepto exercitio strenuum efficit bellatorem. Adulescentes legendi sunt, sicut ait Sallustius, nam 'simul ac iuventus belli patiens erat, in castris per labo­ rem usum militiae discebant.' Melius enim est, u t exercitatus iuvenis causetu r aetatem nondum advenisse pugnandi, quam doleat praeterisse. Habeat etiam spatium universa discendi. Neque enim parva aut levis ars videtur ar­ morum, sive equitem sive peditem sagittarium velis imbuere sive scutatum, arm aturae numeros omnes omnesque gestus docere, ne locum deserat, ne ordines turbet, u t missile et destinato ictu et magnis viribus iaciat, u t fossam ducere, sudes scienter figere noverit, tractare scutum et obliquis ictibus ve­ nientia tela deflectere, plagam prudenter vitare, audacter inferre. Huic tali­ ter instituto tironi pugnare adversum quoslibet hostes in acie formido non erit sed voluptas. V. Qua statura iuniores probandi sint Proceritatem tironum ad incomam scio semper exactam, ita u t VI pedum vel certe V et X unciarum inter alares equites vel in primis legionum cohortibus probarentur. Sed tunc erat amplior multitudo, et plures militiam sequeban­ tu r armatam; necdum enim civilis pars florentiorem abduxerat iuventutem. Ergo necessitas exigit, non tam staturae rationem habere quam virium. Et ipso Homero teste non fallimur, qui Tydeum minorem quidem corpore sed fortiorem armis fuisse significat. VI. Ex vultu et positione corporis agnosci in eligendo qui meliores possint esse tirones Sed qui dilectum acturus est vehementer intendat, ut ex vultu, ex oculis, ex omni conformatione membrorum eos eligat, qui implere valeant bellatores. Namque non tantum in hominibus sed etiam in equis et canibus virtus mul­ tis declaratur indiciis, sicut doctissimorum hominum disciplina comprehen­ dit; quod etiam in apibus M antuanus auctor dicit esse servandum: Nam duo sunt genera, hic melior, insignis et ore E t rutilis clarus squamis, ille horridus alter Desidia latamque trahens inglorius alvum. Sit ergo adulescens Martio operi deputandus vigilantibus oculis, erecta cer­ vice, lato pectore, umeris musculosis, valentibus brachiis, digitis longiori­ bus, ventre modicus, exilior clunibus, suris et pedibus non superflua carne distentis sed nervorum duritia collectis. Cum haec in tirone signa deprehen­ deris, proceritatem non magnopere desideres. Utilius est enim fortes milites esse quam grandes. VII. Cuius artis tirones vel eligendi sint vel respuendi Sequitur, ut, cuius artis vel eligendi vel penitus repudiandi sint milites, in­ dagemus. Piscatores aucupes dulciarios linteones omnesque, qui aliquid tractasse videbuntur ad gynaecea pertinens, longe arbitror pellendos a cas­ tris; fabros ferrarios carpentarios macellarios et cervorum aprorumque ve48

Liber I. 7-8

natores convenit sociare militiae. Et hoc est in quo totius rei publicae salus vertitur, u t tirones non tantum corporibus sed etiam animis praestantissimi deligantur; vires regni et Romani nominis fundamentum in prima dilectus examinatione consistunt. Nec leve hoc putetur officium aut passim quibus­ cumque mandandum; quod apud veteres inter tam varia genera virtutum in Sertorio praecipue constat esse laudatum. Iuventus enim, cui defensio pro­ vinciarum, cui bellorum est committenda fortuna, et genere, si copia suppe­ tat, et moribus debet excellere. Honestas enim idoneum militem reddit, ve­ recundia, dum prohibet fugere, facit esse victorem. Quid enim prodest, si exerceatur ignavus, si pluribus stipendiis moretur in castris? Numquam exercitus profecit tempore, cuius in probandis tironibus claudicarit electio. Et quantum usu experimentisque cognovimus, hinc tot ubique ab hostibus illatae sunt clades, dum longa pax militem incuriosius legit, dum honestio­ res quique civilia sectantur officia, dum indicti possessoribus tirones per gratiam aut dissimulationem probantium tales sociantur armis, quales do­ mini habere fastidiunt. A magnis ergo viris magnaque diligentia idoneos eli­ gi convenit iuniores. VIII. Quando tirones signandi sint Sed non statim punctis signorum inscribendus est tiro delectus, verum ante exercitio praetemptandus, ut, utrum vere tanto operi aptus sit, possit agnos­ ci. Et velocitas in illo requirenda videtur et robur, et utrum armorum discip­ linam ediscere valeat, utrum habeat confidentiam militarem. Plerique enim, quamvis non improbabiles videantur in specie, tamen experimentis compro­ bantur indigni. Repudiandi ergo minus utiles et in locum eorum strenuissimi subrogandi sunt. In omni enim conflictu non tam prodest multitudo quam virtus. Signatis itaque tironibus per cottidiana exercitia armorum est demonstranda doctrina. Sed huius rei usum dissimulatio longae securitatis abolevit. Quem invenias, qui docere possit quod ipse non didicit? De historiis ergo vel libris nobis antiqua consuetudo repetenda est. Sed illi res gestas et eventus tantum scripsere bellorum, ista, quae nunc quaerimus, tamquam nota linquentes. Lacedaemonii quidem et Athenienses aliique Graecorum in libros rettulere complura quae tactica vocant; sed nos disciplinam militarem populi Romani debemus inquirere, qui ex parvissimis finibus imperium suum paene solis regionibus et mundi ipsius fine distendit. Haec necessitas compulit evolutis auctoribus ea me in hoc opusculo fidelissime dicere, quae Cato ille Censorius de disciplina militari scripsit, quae Cornelius Celsus, quae Frontinus perstringenda duxerunt, quae Paternus diligentissimus iuris militaris assertor in libros redegit, quae Augusti et Traiani Hadrianique constitutionibus cauta sunt. Nihil enim mihi auctoritatis assumo sed ho­ rum, quos supra rettuli, quae dispersa sunt, velut in ordinem epitomata con­ scribo.

49

Liber I. 9-11

IX. Ad gradum militarem et cursum et saltum exercendos tirones Primis ergo meditationum auspiciis tirones militarem edocendi sunt gra­ dum. Nihil enim magis in itinere vel in acie custodiendum est, quam ut om­ nes milites incedendi ordinem servent. Quod aliter non potest fieri, nisi assi­ duo exercitio ambulare celeriter et aequaliter discant. Periculum enim ab hostibus semper gravissimum sustinet divisus et inordinatus exercitus. Mi­ litari ergo gradu viginti milia passuum horis quinque dumtaxat aestivis con­ ficienda sunt. Pleno autem gradu, qui citatior est, totidem horis viginti quat­ tuor milia peragenda sunt. Quicquid addideris, iam cursus est, cuius spa­ tium non potest definiri. Sed et cursu praecipue assuefaciendi sunt iuniores, ut maiore impetu in hostem procurrant, ut loca oportuna celeriter, cum usus advenerit, occupent vel adversariis idem facere volentibus praeoccupent, ut ad explorandum alacriter pergant, alacrius redeant, u t fugientium facilius terga comprehendant. Ad saltum etiam, quo vel fossae transiliuntur vel im­ pediens aliqua altitudo superatur, exercendus est miles, ut, cum eiusmodi difficultates evenerint, possint sine labore transire. Praeterea in ipso con­ flictu ac dimicatione telorum bellator cum cursu saltuque veniens adversarii praestringit oculos mentemque deterret priusque plagam infligit, quam ille ad cavendum vel ad resistendum certe se praeparet. De exercitio Gnaei Pom­ pei Magni Sallustius memorat 'cum alacribus saltu, cum velocibus cursu, cum validis vecte certabat'. Neque enim ille aliter potuisset par esse Serto­ rio, nisi seque et milites frequentibus exercitiis praeparasset ad proelia. X. Ad usum natandi exercendos tirones Natandi usum aestivis mensibus omnis aequaliter debet tiro condiscere. Non enim semper pontibus flumina transeuntur, sed et cedens et insequens natare cogitur frequenter exercitus. Saepe repentinis imbribus vel nivibus solent exundare torrentes, et ignorantia non solum ab hoste, sed etiam ab ip­ sis aquis discrimen incurrit. Ideoque Romani veteres, quos tot bella et conti­ nuata pericula ad omnem rei militaris erudiverant artem, campum Martium vicinum Tiberi delegerunt, in quo iuventus post exercitium armorum sudo­ rem pulveremque dilueret ac lassitudinem cursus natandi labore deponeret. Non solum autem pedites sed et equites ipsosque equos vel lixas, quos galea­ rios vocant, ad natandum exercere percommodum est, ne quid imperitis, cum necessitas incumbit, eveniat. XI. Quemadmodum ad scuta viminea vel ad palos antiqui exercebant tirones Antiqui, sicut invenitur in libris, hoc genere exercuere tirones. Scuta de vi­ mine in modum cratium corrotundata texebant, ita ut duplum pondus cratis haberet, quam scutum publicum habere consuevit. Idemque clavas ligneas duplicis aeque ponderis pro gladiis tironibus dabant. Eoque modo non tan ­ tum mane sed etiam post meridiem exercebantur ad palos. Palorum enim usus non solum militibus sed etiam gladiatoribus plurimum prodest. Nec umquam aut harena aut campus invictum armis virum probavit, nisi qui di50

Liberi. 11-13

ligenter exercitatus docebatur ad palum. A singulis autem tironibus singuli pali defigebantur in terram, ita ut nutare non possent et sex pedibus emine­ rent. Contra illum palum tamquam contra adversarium tiro cum crate illa et clava velut cum gladio se exercebat et scuto, u t nunc quasi caput aut faciem peteret, nunc a lateribus minaretur, interdum contenderet poplites et crura succidere, recederet assultaret insiliret, quasi praesentem adversarium, sic palum omni impetu, omni bellandi arte temptaret. In qua meditatione ser­ vabatur illa cautela, u t ita tiro ad inferendum vulnus insurgeret, ne qua par­ te ipse pateret ad plagam. XII. Non caesim sed punctim ferire docendos tirones Praeterea non caesim sed punctim ferire discebant. Nam caesim pugnantes non solum facile vicere sed etiam derisere Romani. Caesa enim, quovis impe­ tu veniat, non frequenter interficit, cum et armis vitalia defendantur et ossi­ bus; at contra puncta duas uncias adacta mortalis est; necesse est enim, ut vitalia penetret quicquid immergitur. Deinde, dum caesa infertur, brachium dextrum latusque nudatur; puncta autem tecto corpore infertur et adversa­ rium sauciat, antequam videat. Ideoque ad dimicandum hoc praecipue gene­ re usos constat esse Romanos. Dupli autem ponderis illa cratis et clava ideo dabantur, ut, cum vera et leviora tiro arma sumpsisset, velut graviore pon­ dere liberatus securior alacriorque pugnaret. XIII. Armaturam docendos tirones Praeterea illo exercitii genere, quod arm aturam vocant et campidoctoribus traditur, imbuendus est tiro; qui usus vel ex parte servatur. Constat enim etiam nunc in omnibus proeliis armaturis melius pugnare quam ceteris. Ex quo intellegi debet, quantum exercitatus miles inexercitato sit melior, cum arm atura utcumque eruditi reliquos contubernales suos bellandi arte prae­ cedant. Ita autem severe apud maiores exercitii disciplina servata est, u t et doctores armorum duplicibus rem unerarentur annonis et milites, qui pa­ rum in illa prolusione profecerant, pro frumento hordeum cogerentur acci­ pere, nec ante eis in tritico redderetur annona, quam sub praesentia praefec­ ti legionis, tribunorum vel principiorum experimentis datis ostendissent se omnia, quae erant in militari arte, complere. Nihil enim neque firmius neque felicius neque laudabilius est republica, in qua abundant milites eru­ diti. Non enim vestium nitor vel auri argenti gemmarumque copiae hostes aut ad reverentiam nostram aut ad gratiam inclinant, sed solo terrore subi­ guntur armorum. Deinde in aliis rebus, sicut ait Cato, si quid erratum est, potest postmodum corrigi; proeliorum delicta emendationem non recipiunt, cum poena statim sequatur errorem; nam aut confestim pereunt qui ignave imperiteque pugnaverint aut in fugam versi victoribus ultra pares esse non audent.

51

Liberi. 14-17

X n il. Tirones exercendos ad missibilia iacienda

Sed ad inceptum revertor. Tiro, qui cum clava exercetur ad palum, hastilia quoque ponderis gravioris, quam vera futura sunt iacula adversum illum pa­ lum tamquam adversus hominem iactare compellitur. In qua re armorum doctor attendit, u t magnis viribus hastile contorqueat, u t destinato ictu vel in palum vel iuxta dirigat missile. Eo enim exercitio et lacertis robur accres­ cit et iaculandi peritia atque usus acquiritur. XV. Sagittis diligenter tirones imbuendos

Sed prope tertia vel quarta pars iuniorum, quae aptior potuerit reperiri, ar­ cubus ligneis sagittisque lusoriis illos ipsos exercenda est semper ad palos. Et doctores ad hanc rem artifices eligendi, et maior adhibenda sollertia, ut arcum scienter teneant, u t fortiter impleant, u t sinistra fixa sit, u t dextra cum ratione ducatur, u t ad illud, quod feriundum est, oculus pariter animu­ sque consentiat, ut, sive in equo sive in terra, rectum sagittare doceantur. Quam artem et disci opus est diligenter et cottidiano usu exercitioque serva­ ri. Quantum autem utilitatis boni sagittarii in proeliis habeant, et Cato in libris de disciplina militari evidenter ostendit, et Claudius pluribus iaculatoribus institutis atque perdoctis hostem, cui prius impar fuerat, superavit. Africanus quidem Scipio, cum adversus Numantinos, qui duos exercitus po­ puli Romani sub iugum miserant, esset acie certaturus, aliter se superiorem futurum esse non credidit, nisi in omnibus centuriis lectos sagittarios mis­ cuisset. XVI. Ad iactandos lapides fundis exercendos tirones

Ad lapides vero vel manibus vel fundis iaciendos exerceri diligenter convenit iuniores. Fundarum usum primi Balearium insularum habitatores et inve­ nisse et ita perite exercuisse dicuntur, u t matres parvos filios nullum cibum contingere sinerent, nisi quem ex funda destinato lapide percussissent. Sae­ pe enim adversum bellatores cassidibus catafractis loricisque munitos tere­ tes lapides de funda vel fustibalo destinati sagittis sunt omnibus graviores, cum membris integris letale tam en vulnus importent et sine invidia sangui­ nis hostis lapide ictus intereat. In omnibus autem veterum proeliis fundito­ res militasse nullus ignorat. Quae res ideo ab universis tironibus frequenti exercitio discenda est, quia fundam portare nullus est labor. E t interdum evenit, u t in lapidosis locis conflictus habeatur, u t aut mons sit aliquis defen­ dendus aut collis, u t ab oppugnatione castellorum sive civitatum lapidibus barbari fundisque pellendi sint.

XVn. De exercitio plumbatarum Plumbatarum quoque exercitatio, quos mattiobarbulos vocant, est tradenda iunioribus. Nam in Illyrico dudum duae legiones fuerunt, quae sena milia militum habuerunt, quae, quod his telis scienter utebantur et fortiter, Mat­ tiobarbuli vocabantur. Per hos longo tempore strenuissime constat omnia bella confecta, usque eo, u t Diocletianus et Maximianus, cum ad imperium 52

Liber I. 17-20

pervenissent, pro merito virtutis hos Mattiobarbulos Iovianos atque Herculianos censuerint appellandos eosque cunctis legionibus praetulisse docean­ tur. Quinos autem mattiobarbulos insertos scutis portare consuerunt, quos si oportune milites iactent, prope sagittariorum scutati imitari videntur offi­ cium. Nam hostes equosque consauciant, priusquam non modo ad manum sed ad ictum missibilium potuerit perveniri. X V ni. Quemadmodum ad ascendendos equos tirones exercendi sint Non tantum autem a tironibus, sed etiam ab stipendiosis militibus sahtio equorum districte est semper exacta. Quem usum usque ad hanc aetatem, li­ cet iam cum dissimulatione, pervenisse manifestum est. Equi hgnei hieme sub tecto, aestate ponebantur in campo; supra hos iuniores primo inermes, dum consuetudo proficeret, deinde armati cogebantur ascendere. Tantaque cura erat, u t non solum a dextris sed etiam a sinistris partibus et insihre et desilire condiscerent, evaginatos etiam gladios vel contos tenentes. Hoc idem assidua meditatione faciebant, scilicet u t in tum ultu proelii sine mora ascenderent qui tam studiose exercebantur in pace. XVIIII. Ad portandum pondus exercendos tirones Pondus quoque baiulare usque ad LX libras et iter facere gradu mihtari frequentissime cogendi sunt iuniores, quibus in arduis expeditionibus ne­ cessitas imminet annonam pariter et arma portandi. Nec hoc credatur essedifficile, si usus accesserit; nihil enim est, quod non assidua meditatio facilli­ mum reddat. Quam rem antiquos milites factitavisse Vergilio ipso teste cog­ novimus, qui ait Non secus ac patriis acer Romanus in armis Iniusto sub fasce viam cum carpit, et hosti Ante expectatum positis stat in agmine castris. XX. Quo armorum genere usi sint antiqui Locus exigit, ut, quo armorum genere vel instruendi vel muniendi sint tiro­ nes, referre temptemus. Sed in hac parte antiqua penitus consuetudo deleta est; nam licet exemplo Gothorum et Alanorum Hunnorumque equitum ar­ ma profecerint, pedites constat esse nudatos. Ab urbe enim condita usque ad tempus divi Gratiani et catafractis et galeis muniebatur pedestris exercitus. Sed cum campestris exercitatio interveniente neglegentia desidiaque cessa­ ret, gravia videri arma coeperunt, quae raro milites induebant; itaque ab im­ peratore postulant primo catafractas, deinde cassides se deponere. Sic detec­ tis pectoribus et capitibus congressi contra Gothos milites nostri multitudi­ ne sagittariorum saepe deleti sunt; nec post tot clades, quae usque ad tan ta­ rum urbium excidia pervenerunt, cuiquam curae fuit vel catafractas vel ga­ leas pedestribus reddere. Ita fit, u t non de pugna sed de fuga cogitent qui in acie nudi exponuntur ad vulnera. Quid enim pedes sagittarius sine catafracta, sine galea, qui cum arcu scutum tenere non potest, faciat? Quid ipsi dra­ conarii atque signiferi, qui sinistra manu hastas gubernant, in proelio fa53

Liber 1. 20-21

cient, quorum et capita nuda constant et pectora? Sed gravis pediti lorica vi­ detur et galea fortasse raro meditanti, fortasse arm a raro tractanti; ceterum cottidianus usus non laborat, etiam si onerosa gestaverit. Sed illi, qui labo­ rem in portandis veteribus munimentis armorum ferre non possunt, detec­ tis corporibus et vulnera sustinere coguntur et mortes et, quod est gravius, aut capi aut certe fuga rempublicam prodere. Sic dum exercitia laboremque declinant, cum maximo dedecore trucidantur u t pecudes. Unde enim apud antiquos murus dicebatur pedestris exercitus, nisi quod pilatae legiones praeter scuta etiam catafractis galeisque fulgebant? usque eo, u t sagittarii sinistra brachia manicis munirentur, pedites autem scutati praeter catafractas et galeas etiam ferreas ocreas in dextris cruribus cogerentur accipere. Sic erant muniti illi, qui in prima acie pugnantes principes, in secunda has­ tati, in tertia triarii vocabantur. Sed triarii genibus positis solebant intra scuta subsidere, ne stantes vulnerarentur venientibus telis et, cum necessi­ tas postulasset, tamquam requieti vehementius invaderent hostes. A quibus constat saepe factam esse victoriam, cum hastati illi et qui priores steterant interissent. E rant tamen apud veteres inter pedites qui dicebantur levis ar­ maturae, funditores et ferentarii, qui praecipue in cornibus locabantur et a quibus pugnandi sumebatur exordium; sed hi et velocissimi et exercitatissi­ mi legebantur; nec erant admodum multi, qui cedentes, si proelii necessitas compulisset, inter principia legionum recipi solebant, ita u t acies immota consisteret. Usque ad praesentem prope aetatem consuetudo permansit, ut omnes milites pilleis, quos Pannonicos vocant, ex pellibus uterentur; quod propterea servabatur, ne gravis galea videretur in proelio homini, qui gesta­ bat aliquid semper in capite. Missilibus autem quibus utebatur pedestris exercitus pila vocabantur, ferro subtili trigono praefixa unciarum novem si­ ve pedali, quod in scuto fixum non potest abscidi et loricam scienter ac forti­ ter directum facile perrumpit, cuius generis apud nos iam rara sunt tela. Barbari autem scutati pedites his praecipue utuntur, quas bebras vocant, et binas etiam ac ternas in proeliis portant. Sciendum praeterea, cum missili­ bus agitur, sinistros pedes in ante milites habere debere; ita enim vibrandis spiculis vehementior ictus est. Sed cum ad pila, u t apellant, venitur et manu ad manum gladiis pugnatur, tunc dextros pedes in ante milites habere de­ bent, ut et latera eorum subducantur ab hostibus, ne possint vulnus accipere et proximior dextra sit, quae plagam possit inferre. Instruendos igitur ac protegendos omni arte pugnandi, quocumque armorum antiquorum genere constat esse tirones. Necesse est enim, u t dimicandi acriorem sumat auda­ ciam qui munito capite vel pectore non timet vulnus. XXI. De munitione castrorum Castrorum quoque munitionem debet tiro condiscere; nihil enim neque tam salutare neque tam necessarium invenitur in bello; quippe, si recte constitu­ ta sunt castra, ita intra vallum securi milites dies noctesque peragunt, etiam si hostis obsideat, quasi muratam civitatem videantur secum ubique porta­ re. Sed huius rei scientia prorsus intercidit; nemo enim iam diu ductis fossis 54

Liber I. 21-25

praefixisque sudibus castra constituit. Sic diurno vel nocturno superventu equitum barbarorum multos exercitus scimus frequenter afflictos. Non so­ lum autem considentes sine castris ista patiuntur, sed cum in acie casu aliquo coeperint cedere, munimenta castrorum, quo se recipiant, non ha­ bent et more animalium inulti cadunt, nec prius moriundi finis fit, quam hostibus voluntas defuerit persequendi. XXII. In qualibus locis constituenda sint castra Castra autem, praesertim hoste vicino, tuto semper facienda sunt loco, u t lignorum et pabuli et aquae suppetat copia, et, si diutius commorandum sit, loci salubritas eligatur. Cavendum etiam, ne mons sit vicinus aut altior lo­ cus, qui ab adversariis captus possit officere. Considerandum, ne torrenti­ bus inundari consueverit campus et hoc casu vim patiatur exercitus. Pro nu­ mero autem militum vel impedimentorum munienda sunt castra, ne maior multitudo constipetur in parvis neve paucitas in latioribus u ltra quam opor­ tet cogatur extendi. XXIII. Quali specie castra delinianda sint Interdum autem quadrata, interdum trigona, interdum semirotunda prout loci qualitas aut necessitas postulaverit, castra facienda sunt. Porta autem, quae appellatur praetoria, aut orientem spectare debet aut illum locum, qui ad hostes respicit, aut, si iter agitur, illam partem debet attendere, ad quam est profecturus exercitus, intra quam primae centuriae, hoc est cohortes, pa­ piliones tendunt et dracones et signa constituunt. Decumana autem porta, quae apellatur, post praetorium est, per quam delinquentes milites educun­ tur ad poenam. XXIIII. Quo genere munienda sint castra Castrorum autem diversa triplexque munitio est. Nam si nimia necessitas non premit, caespites circumciduntur e terra et ex his velut murus instrui­ tur, altus tribus pedibus supra terram, ita u t in ante sit fossa, de qua levati sunt caespites; deinde tum ultuaria fossa fit lata pedes novem et alta pedes VII. Sed ubi vis acrior imminet hostium, tunc legitima fossa ambitum conve­ nit munire castrorum, ita u t XII pedes lata sit et alta sub linea, sicut appel­ lant, pedes novem. Supra autem saepibus hinc inde factis, quae de fossa le­ vata fuerit terra congeritur et crescit in altum IIII pedes. Sic fit, u t sit XIII alta et XII lata; supra quam sudes de lignis fortissimis, quas milites portare consueverant, praefiguntur. Ad quod opus ligones rastra qualos aliaque utensilium genera habere convenit semper in promptu. XXV. Quemadmodum munienda sint castra cum hostis immineat Sed facile est absentibus adversariis castra munire, verum, si hostis incum­ bat, tunc omnes equites et media pars peditum ad propulsandum impetum ordinantur in acie, reliqui post ipsos ductis fossis m uniunt castra, et per praeconem indicatur, quae centuria prima, quae secunda, quae tertia opus 55

Liber I. 25-28

omne compleverit. Post hoc a centurionibus fossa inspicitur ac m ensuratur et vindicatur in eos, qui neglegentius fuerint operati. Ad hunc ergo usum in­ stituendus est tiro, ut, cum necessitas postulaverit, sine perturbatione et ce­ leriter et caute castra possit munire. XXVI.

Quemadmodum exerceantur tirones u t in acie ordines et intervalla custodiant Nihil magis prodesse constat in pugna, quam ut assiduo exercitio milites in acie dispositos ordines servent necubi contra quam expedit aut conglobent agmen aut laxent. Nam ut constipati perdunt spatia pugnandi et sibi invi­ cem impedimento sunt, ita rariores atque interlucentes aditum perrumpen­ di hostibus dabunt. Necesse est autem statim metu universa confundi, si in­ tercisa acie ad dimicantium terga hostis accesserit. Producendi ergo tirones sunt semper ad campum et secundum matriculae ordinem in aciem dirigen­ di, ita u t primo simplex et extensa sit acies, ne quos sinus, ne quas habeat curvaturas, ut aequali legitimoque spatio miles distet a milite. Tunc praeci­ piendum, u t subito duplicent aciem, ita u t in ipso impetu is, ad quem respon­ dere solent, ordo servetur, Tertio praecipiendum, ut quadratam aciem re­ pente constituant, quo facto in trigonum, quem cuneum vocant, acies ipsa mutanda est. Quae ordinatio plurimum prodesse consuevit in bello. Iubetur etiam, u t instruant orbes, quo genere, cum vis hostium interruperit aciem, resisti ab exercitatis militibus consuevit, ne omnis multitudo fundatur in fu­ gam et grave discrimen immineat. Haec si iuniores assidua meditatione per­ ceperint, facilius in ipsa dimicatione servabunt.

XXVII. Quantum spatium ire vel redire debeant vel quotiens in mense exerceri cum educuntur milites ambulatum Praeterea et vetus consuetudo permansit et divi Augusti atque Hadriani constitutionibus praecavetur, u t ter in mense tam equites quam pedites edu­ cantur ambulatum; hoc enim verbo hoc exercitii genus nominant. Decem milia passuum armati instructique omnibus telis pedites militari gradu ire ac redire iubebantur in castra, ita u t aliquam itineris partem cursu alacriore conficerent. Equites quoque divisi per turm as armatique similiter tantum itineris peragebant, ita u t ad equestrem meditationem interdum sequantur interdum cedant et recursu quodam impetus reparent. Non solum autem in campis, sed etiam in clivosis et arduis locis et descendere et ascendere u t­ raque acies cogebatur, u t nulla res vel casus prorsus pugnantibus posset ac­ cidere, quam non ante boni milites assidua exercitatione didicissent. XXVIII. De adhortatione rei militaris Romanaeque virtutis Haec fidei ac devotionis intuitu, imperator invicte, de universis auctoribus, qui rei militaris disciplinam litteris mandaverunt, in hunc libellum enuclea­ ta congessi, u t in dilectu atque exercitatione tironum si quis diligens velit existere, ad antiquae virtutis imitationem facile corroborare possit exerci­ tum. Neque enim degeneravit in hominibus Martius calor nec effetae sunt 56

Liber I. 28

terrae, quae Lacedaemonios, quae Athenienses, quae Marsos, quae Samni­ tes, quae Paelignos, quae ipsos progenuere Romanos. Nonne Epirotae armis plurimum aliquando valuerunt? Nonne Macedones ac Thessali superatis Persis usque ad Indiam bellando penetrarunt? Dacos autem et Moesos et Thracas in tantum bellicosos semper fuisse manifestum est, u t ipsum Mar­ tem fabulae apud eos natum esse confirment. Longum est, si universarum provinciarum vires enumerare contendam, cum omnes in Romani imperii dicione consistant. Sed longae securitas pacis homines partim ad delectatio­ nem otii partim ad civilia transduxit officia. Ita cura exercitii militaris primo neglegentius agi, postea dissimulari, ad postremum olim in oblivionem per­ ducta cognoscitur, nec aliquis hoc superiore aetate accidisse miretur, cum post primum Punicum bellum viginti et quod excurrit annorum pax ita Ro­ manos illos ubique victores otio et armorum desuetudine enervaverit, u t se­ cundo Punico bello Hannibali pares esse non possent. Tot itaque consulibus, tot ducibus, tot exercitibus amissis, tunc demum ad victoriam pervenerunt, cum usum exercitiumque militare condiscere potuerunt. Semper ergo legen­ di et exercendi sunt iuniores. Vilius enim constat erudire armis suos quam alienos mercede conducere.

57

Liber II. Incipiunt capitula libri secundi I. In quot genera dividatur res militaris II. Quid inter legiones et auxilia intersit III. Quae causa exhauriri fecerit legiones IUI. Quotenas legiones antiqui ad bellum duxerunt V. Quemadmodum legio constituatur VI. Quot cohortes in una sint legione, item quot milites in una cohor­ te sint VII. Nomina et gradus principiorum legionis VIII. Nomina eorum, qui antiquos ordines ducebant VIIII. De officio praefecti legionis X. De officio praefecti castrorum XI. De officio praefecti fabrorum XII. De officio tribuni militum XIII. De centuriis atque vexillis peditum XIIII. De turm is equitum legionariorum XV. Quemadmodum legionum acies instruantur XVI. Quemadmodum triarii vel centuriones arm entur XVII. Commissa pugna gravem armaturam stare pro muro XVIII. Nomina militum et gradus in scutis eorum aversis scribenda XIX. Praeter corporis robur notarum vel computandi artem in tironi­ bus eligendam XX. Donativi partem dimidiam debent apud signa milites sequestrare servandum ipsis XXI. In legione ita fieri promotiones, u t per omnes cohortes transeant qui promoventur XXII. Quid inter tubicines et cornicines et classicum intersit XXIII. De exercitatione militum XXIIII. Exempla adhortationum exercitii militaris de aliis artibus tracta XXV. Enumeratio ferramentorum vel machinarum legionis Libri secundi prologus Instituta maiorum partis armatae plenissime clementiam vestram peritissimeque retinere continuis declaratur victoribus ac triumphis, siquidem indu­ bitata approbatio artis sit rerum semper effectus. Verum tranquillitas tua, imperator invicte, altiori consilio, quam mens poterat terrena concipere ex libris antiqua desiderat, cum ipsam antiquitatem factis recentibus antece­ dat. Igitur cum haec litteris breviter comprehendere maiestati vestrae non tam discenda quam recognoscenda praeciperer, certavit saepius devotio cum pudore. Quid enim audacius, quam domino ac principi generis humani, do58

Liber II. prologus-2

mitori omnium gentium barbararum, aliquid de usu ac disciplina insinuare bellorum, nisi forte iussisset fieri, quod ipse gessisset? Et rursus tanti impe­ ratoris non oboedire mandatis plenum sacrilegii videbatur atque periculi. Miro itaque timore in parendo audax factus sum, dum metuo videri audacior, si negassem. Ad quam temeritatem praecedens me indulgentiae vestrae perennitatis animavit. Nam libellum de dilectu atque exercitatione tironum dudum tamquam famulus obtuli; nec tamen culpatus abscessi nec formido iussum aggredi opus, quod spontaneum cessit impune. I. In quot genera dividatur res militaris Res igitur militaris, sicut Latinorum egregius auctor carminis sui testatur exordio, armis constat et viris. Haec in tres dividitur partes, equites pedites classem. Equitum alae dicuntur ab eo, quod ad similitudinem alarum ab u t­ raque parte protegant acies; quae nunc vexillationes vocantur a velo, quia velis, hoc est flammulis, utuntur. Est et aliud genus equitum, qui legionarii vocantur propterea, quod connexi sunt legioni; ad quorum exemplum ocrea­ ti sunt equites instituti. Classis item duo genera sunt, unum liburnarum, aliud lusoriarum. Equitibus campi, classibus maria vel flumina, peditibus colles urbes plana et abrupta servantur. Ex quo intellegitur magis reipublicae necessarios pedites, qui possunt ubique prodesse; et maior numerus mi­ litum sumptu expensa minore nutritur. Exercitus ex re ipsa atque opere exercitii nomen accepit, u t ei numquam liceret oblivisci quod vocabatur. Ve­ rum ipsi pedites in duas divisi sunt partes, hoc est in auxilia et legiones. Sed auxilia a sociis vel foederatis gentibus m ittebantur; Romana autem virtus praecipue in legionum ordinatione praepollet. Legio autem ab eligendo ap­ pellata est, quod vocabulum eorum desiderat fidem atque diligentiam, qui milites probant. In auxiliis minor, in legionibus longe amplior consuevit mi­ litum numerus ascribi. II. Quid inter legiones et auxilia intersit Denique Macedones Graeci Dardani phalangas habuerunt, ut in una pha­ lange armatorum VIII milia censerentur. Galli atque Celtiberi pluresque barbarae nationes catervis utebantur in proelio, in quibus erant sena milia armatorum. Romani legiones habent, in quibus singulis sena milia, inter­ dum amplius militare consuerunt. Quid autem inter legiones et auxilia interesse videatur, expediam. Auxiliares cum ducuntur ad proelium, ex diversis locis, ex diversis numeris venientes nec disciplina inter se nec notitia nec af­ fectione consentiunt. Alia instituta, alius inter eos est usus armorum. Necesse est autem tardius ad victoriam pervenire qui discrepant, antequam di­ micent. Denique cum in expeditionibus plurimum prosit omnes milites unius praecepti significatione converti, non possunt aequaliter iussa com­ plere qui ante pariter non fuerunt. Tamen haec ipsa si sollemnibus diversisque exercitiis prope cottidie roborentur, non mediocriter iuvant. Nam le­ gionibus semper auxilia tamquam levis arm atura in acie iungebantur, u t in his proeliandi magis adminiculum esset quam principale subsidium. Legio 59

Liber II. 2-4

autem propriis cohortibus plena cum gravem armaturam, hoc est principes hastatos triarios antesignanos, item levem armaturam, hoc est ferrentarios sagittarios funditores ballistarios, cum proprios et sibi insitos equites legio­ narios isdem matriculis teneat, cum uno animo parique consensu castra mu­ niat, aciem instruat, proelium gerat, ex omni parte perfecta, nullo extrinse­ cus indigens adiumento, quantamlibet hostium multitudinem superare con­ suevit. Documentum est magnitudo Romana, quae semper cum legionibus dimicans tantum hostium vicit, quantum vel ipsa voluit vel rerum natura permisit. III. Quae causa exhauriri fecerit legiones Legionum nomen in exercitu permanet hodieque, sed per neglegentiam su­ periorum temporum robur infractum est, cum virtutis praemia occuparet ambitio et per gratiam promoverentur milites, qui promoveri consueverunt per laborem. Deinde contubernalibus completis stipendiis per testimoniales ex more dimissis non sunt alii substituti. Praeterea necesse est aliquantos morbo debilitari atque dimitti, aliquantos deserere vel diversis casibus inte­ rire, ut, nisi annis singulis, immo singulis paene mensibus in recedentium locum iuniorum turba succedat, quamvis copiosus exhauriatur exercitus. Est et alia causa, cur attenuatae sint legiones: magnus in illis labor est mili­ tandi, graviora arma, plura munera, severior disciplina. Quod vitantes plerique in auxiliis festinant militiae sacramenta percipere, ubi et minor sudor et maturiora sunt praemia. Cato ille Maior, cum et armis invictus esset et consul exercitus saepe duxisset, plus se reipublicae credidit profuturum, si disciplinam militarem conferret in litteras. Nam unius aetatis sunt quae for­ titer fiunt; quae vero pro utilitate reipublicae scribuntur, aeterna sunt. Idem fecerunt alii complures, sed praecipue Frontinus, divo Traiano ab eiusmodi comprobatus industria. Horum instituta, horum praecepta, in quan­ tum valeo, strictim fideliterque signabo. Nam cum easdem expensas faciat et diligenter et neglegenter exercitus ordinatus, non solum praesentibus, sed etiam futuris saeculis proficiet, si provisione maiestatis tuae, imperator Auguste, et fortissima dispositio reparetur armorum et emendetur dissimu­ latio praecedentium. IIH . Quotenas legiones antiqui ad bellum duxerunt In omnibus auctoribus invenitur singulos consules adversum hostes copio­ sissimos non amplius quam binas duxisse legiones additis auxiliis socio­ rum. T anta in illis erat exercitatio, ta n ta fiducia, u t cuivis bello duae legio­ nes crederentur posse sufficere. Quapropter ordinationem legionis an­ tiquae secundum normam militaris iuris exponam. Quae descriptio si ob­ scurior aut impolitior videbitur, non mihi sed difficultati ipsius rei conve­ nit imputari. Attento itaque animo saepius relegenda sunt, u t memoria in­ tellegentiaque valeant comprehendi. Necesse est enim invictam esse rempublicam, cuius im perator m ilitari arte percepta quantos voluerit faciat exercitus bellicosos. 60

Liber II. 5-7

V. Quemadmodum legio constituatur

Diligenter igitur lectis iunioribus animis corporibusque praestantibus, addi­ tis etiam exercitiis cottidianis quattuor vel eo amplius mensuum, iussu aus­ piciisque invictissimi principis legio formatur. Nam victuris in cute punctis milites scripti, cum matriculis inseruntur, iurare solent; et ideo militiae sac­ ram enta dicuntur. Iurant autem per Deum et per Christum et per sanctum Spiritum et per maiestatem imperatoris, quae secundum Deum generi hu­ mano diligenda est et colenda. Nam imperator cum Augusti nomen accepit, tamquam praesenti et corporali Deo fidelis est et praestanda devotio et im­ pendendus pervigil famulatus. Deo enim vel privatus vel militans servit, cum fideliter eum diligit qui Deo regnat auctore. Iurant autem milites omnia se strenue facturos, quae praeceperit imperator, numquam deserturos mili­ tiam nec mortem recusaturos pro Romana republica. VI. Quot cohortes in una sint legione item quot milites in una cohorte sint Sciendum autem est in una legione decem cohortes esse debere. Sed prima cohors reliquas et numero militum et dignitate praecedit. Nam genere atque institutione litterarum viros electissimos quaerit. Haec enim suscipit aqui­ lam, quod praecipuum signum in Romano est semper exercitu et totius le­ gionis insigne; haec imagines imperatorum, hoc est divina et praesentia sig­ na, veneratur; habet pedites MCV, equites loricatos CXXXII, et appellatur cohors miliaria; haec caput est legionis, ab hac, cum pugnandum est, prima acies incipit ordinari. Secunda cohors habet pedites DLV, equites LXVI, et appellatur cohors quingentaria. Tertia cohors similiter habet pedites DLV, equites LXVI, sed in hac cohorte tertia validiores probari moris est, quia in media acie consistit. Cohors quarta habet pedites DLV, equites LXVI. Co­ hors quinta habet pedites DLV, equites LXVI; sed et quinta cohors strenuos desiderat milites, quia, sicut prima in dextro, ita quinta in sinistro ponitur cornu. Hae quinque cohortes in prima acie ordinantur. Sexta cohors habet pedites DLV, equites LXVI; in ipsa quoque enucleati ascribendi sunt iuniores, quia in secunda acie post aquilam et imagines cohors sexta consistit. Co­ hors septima habet pedites DLV, equites LXVI. Cohors octava habet pedites DLV, equites LXVI; sed et ipsa animosos desiderat viros, quia in secunda acie consistit in medio. Cohors nona habet pedites DLV, equites LXVI. Coho­ rs decima, habet pedites DLV, equites LXVI; et ipsa bonos consuevit accipe­ re bellatores, quia in secunda acie sinistrum possidet cornu. His decem co­ hortibus legio plena fundatur, quae habet pedites sex milia centum, equites DCCXXX. Minor itaque numerus armatorum in una legione esse non debet; maior autem interdum esse consuevit, si non tantum unam cohortem sed etiam alias miliarias fuerit iussa suscipere. VII. Nomina et gradus principiorum legionis

Antiqua ordinatione legionis exposita, principalium militum et, u t proprio verbo utar, principiorum nomina ac dignitates secundum praesentes m atri­ culas indicabo. Tribunus maior per epistolam sacram imperatoris iudicio 61

Liber II. 7-8

destinatur. Minor tribunus pervenit ex labore. Tribunus autem vocatur ex tribu, quia praeest militibus, quos ex tribu primus Romulus legit. Ordinarii dicuntur qui in proelio primos ordines ducunt. Augustales appellantur qui ab Augusto ordinariis iuncti sunt. Flaviales item, tamquam secundi Augus­ tales, a divo Vespasiano sunt legionibus additi. Aquiliferi qui aquilam por­ tant. Imaginarii vel imaginiferi qui imperatoris imagines ferunt. Optiones ab adoptando appellati, quod antecedentibus aegritudine praepeditis hi tamquam adoptati eorum atque vicarii solent universa curare. Signiferi qui signa portant, quos nunc draconarios vocant. Tesserarii qui tesseram per contubernia militum nuntiant; tessera autem dicitur praeceptum ducis, quo vel ad aliquod opus vel ad bellum movetur exercitus. Campigeni, hoc est an­ tesignani, ideo sic nominati, quia eorum opera atque virtute exercitui genius crescit in campo. Metatores qui praecedentes locum eligunt castris. Benefi­ ciarii ab eo appellati, quod promoventur beneficio tribunorum. Librarii ab eo, quod in libros referant rationes ad milites pertinentes. Tubicines, corni­ cines et bucinatores qui tuba vel aere curvo vel bucina committere proelium solent. Armaturae duplares qui binas consequuntur annonas, simplares qui singulas. Mensores qui in castris ad podismum demetiuntur loca, in quibus tentoria milites figant, vel hospitia in civitatibus praestant. Torquati dupla­ res, torquati simplares, quibus torques aureus solidus virtutis praemium fuit, quem qui meruisset praeter laudem interdum duplas consequebatur annonas. Duplares, sesquiplares: duplares duas, sesquiplares unam semis consequebantur annonam. Candidati duplares, candidati simplares. Hi sunt milites principales, qui privilegiis muniuntur. Reliqui munifices appellan­ tur, quia munera facere coguntur. VIII. Nomina eorum qui antiquos ordines ducebant Vetus tam en consuetudo tenuit, ut ex primo principe legionis promoveretur centurio primi pili, qui non solum aquilae praeerat, verum etiam quattuor centurias, hoc est CCCC milites, in prima acie gubernabat. Hic tamquam ca­ put totius legionis merita consequebatur et commoda. Item primus hastatus duas centurias, id est CC homines, ducebat in acie secunda, quem nunc du­ cenarium vocant. Princeps autem primae cohortis centuriam semis, hoc est CL homines, gubernabat. Ad quem in legione prope omnia, quae ordinanda sunt, pertinent. Item secundus hastatus centuriam semis, id est CL homi­ nes, regebat. Triarius prior centum homines gubernabat. Sic decem centu­ riae cohortis primae a quinque ordinariis regebantur. Quibus magnae utili­ tates et magnus honor est a veteribus constitutus, ut ceteri milites ex tota le­ gione omni labore ac devotione contenderent ad tanta praemia pervenire. Erant etiam centuriones, qui singulas centurias curabant; qui nunc cente­ narii nominantur. E rant decani, denis militibus praepositi, qui nunc caput contubernii vocantur. Secunda cohors habebat centuriones quinque; simili­ ter tertia, quarta usque ad decimam cohortem. In tota autem legione erant centuriones quinquaginta quinque.

62

Liber II. 9-11

V im . De officio praefecti legionis Sed legati imperatoris ex consulibus ad exercitus mittebantur, quibus legio­ nes et auxilia universa obtemperabant in ordinatione pacis vel necessitate bellorum, in quorum locum nunc illustres viros constat magistros militum substitutos, a quibus non tantum binae legiones sed etiam plures numeri gu­ bernantur. Proprius autem iudex erat praefectus legionis, habens comitivae primi ordinis dignitatem, qui absente legato tamquam vicarius ipsius potes­ tatem maximam retinebat. Tribuni vel centuriones ceterique milites eius praecepta servabant. Vigiliarum sive profectionis tessera ab eodem peteba­ tur. Si miles crimen aliquod admisisset, auctoritate praefecti legionis a tri­ buno deputabatur ad poenam. Arma omnium militum, item equi vestes an­ nona ad curam ipsius pertinebant. Disciplinae vis et severitas, exercitatio non solum peditum sed etiam equitum legionariorum praecepto eius cottidie curabatur. Ipse autem iustus diligens sobrius legionem sibi creditam assi­ duis operibus ad omnem devotionem, ad omnem formabat industriam, scie­ ns ad praefecti laudem subiectorum redundare virtutem. X. De officio praefecti castrorum Erat etiam castrorum praefectus, licet inferior dignitate, occupatus tamen non mediocribus causis, ad quem castrorum positio, valli et fossae aestima­ tio pertinebat. Tabernacula vel casae militum cum impedimentis omnibus nutu ipsius curabantur. Praeterea aegri contubernales et medici, a quibus curabantur, expensae etiam ad eius industriam pertinebant. Vehicula, sag­ marii necnon etiam ferramenta, quibus materies secatur vel caeditur quibu­ sque aperiuntur fossae, contexitur vallum aquaeductus, item ligna vel stra­ mina arietes onagri ballistae ceteraque genera tormentorum ne deessent aliquando, procurabat. Is post longam probatamque militiam peritissimus omnium legebatur, ut recte doceret alios quod ipse cum laude fecisset. XI. De officio praefecti fabrorum Habet praeterea legio fabros tignarios structores carpentarios ferrarios pic­ tores reliquosque artifices ad hibernorum aedificia fabricanda, ad machinas turres ligneas ceteraque, quibus vel expugnantur adversariorum civitates vel defenduntur propriae, praeparatos, qui arma, qui vehicula ceteraque ge­ nera tormentorum vel nova facerent vel quassata repararent. Habebant etiam fabricas scutarias loricarias arcuarias, in quibus sagittae missibilia cassides omniaque armorum genera formabantur. Haec enim erat cura praecipua, u t quicquid exercitui necessarium videbatur numquam deesset in castris, usque eo, u t etiam cunicularios haberent, qui ad morem Bessorum ducto sub terris cuniculo murisque intra fundamenta perfossis improvisi emergerent ad urbes hostium capiendas. Horum iudex proprius erat prae­ fectus fabrorum.

63

Liber II. 12-14

XII. De officio tribuni militum Decem cohortes habere diximus legionem. Sed prima erat miliaria, in qua censu genere litteris forma virtute pollentes milites m ittebantur. Huic tri­ bunus praeerat armorum scientia, virtute corporis, morum honestate prae­ cipuus. Reliquae cohortes, prout principi placuisset, a tribunis vel a praepo­ sitis regebantur. Tanta autem servabatur exercendi militis cura, u t non so­ lum tribuni vel praepositi contubernales sibi creditos sub oculis suis iuberent cottidie meditari, sed etiam ipsi armorum arte perfecti ceteros ad imita­ tionem proprio hortarentur exemplo. Tribuni autem sollicitudo, tribuni lau­ datur industria, cum miles veste nitidus, armis bene m unitus ac fulgens, exercitii usu et disciplina eruditus incedit. XIII. De centuriis atque vexillis peditum Primum signum totius legionis est aquila, quam aquilifer portat. Dracones etiam per singulas cohortes a draconariis feruntur ad proelium. Sed antiqui, quia sciebant in acie commisso bello celeriter ordines aciesque turbari atque confundi, ne hoc posset accidere, cohortes in centurias diviserunt et singulis centuriis singula vexilla constituerunt, ita ut, ex qua cohorte vel quota esset centuria, in illo vexillo litteris esset ascriptum, quod intuentes vel legentes milites in quantovis tum ultu a contubernalibus suis aberrare non possent. Centuriones insuper, qui nunc centenarii vocantur, nimium bellicosus lori­ catos transversis cassidum cristis, quo facilius noscerentur, singulas iusserunt gubernare centurias, quatenus nullus error exsisteret, cum centeni mi­ lites sequerentur non solum vexillum suum sed etiam centurionem, qui sig­ num habebat in galea. Rursus ipsae centuriae in contubernia divisae sunt, u t decem militibus sub uno papilione degentibus unus quasi praeesset deca­ nus, qui caput contubernii nominatur. Contubernium autem manipulus vo­ cabatur ab eo, quod coniunctis manibus pariter dimicabant. X IIII. De turm is equitum legionariorum Quemadmodum inter pedites centuria vel manipulus appellatur, ita inter equites turm a dicitur; et habet una turm a equites XXXII. Huic qui praeest decurio nominatur. Centum enim decem pedites ab uno centurione sub uno vexillo gubernantur; similiter XXXII equites ab uno decurione sub uno vexillo reguntur. Praeterea sicut centurio eligendus est magnis viribus, pro­ cera statura, qui hastas vel missibilia perite iaculetur et fortiter, qui dimica­ re gladio et scutum rotare doctissime noverit, qui omnem artem didicerit ar­ maturae, vigilans sobrius agilis, magis ad facienda quae ei im perantur quam ad loquendum paratus, contubernales suos ad disciplinam retineat, ad ar­ morum exercitium cogat, ut bene vestiti et calciati sint, u t arm a omnium defricentur ac splendeant, similiter eligendus est decurio, qui turm ae equi­ tum praeponatur, imprimis habili corpore, u t loricatus et armis circumdatus omnibus cum summa admiratione equum possit ascendere, equitare fortis­ sime, conto scienter uti, sagittas doctissime mittere, turmales suos, id est sub cura sua equites positos, erudire ad omnia quae equestris pugna depos64

Liber II. 14-16

cit, eosdem cogere loricas suas vel catafractas, contos et cassides frequenter tergere et curare. Plurimum enim terroris hostibus armorum splendor importat. Quis credat militem bellicosum, cuius dissimulatione situ ac robi­ gine arm a foedantur? Non solum autem equites sed etiam ipsos equos assi­ duo labore convenit edomari. Itaque ad decurionem et sanitatis et exercita­ tionis tam hominum quam equorum pertinet cura. XV. Quemadmodum legionum acies instruantur Nunc, qualiter instruenda sit acies, si pugna immineat, declaretur unius le­ gionis exemplo; quod, si usus exegerit, transferri possit ad plures. Equites lo­ cantur in cornibus. Acies peditum a prima cohorte incipit ordinari in cornu dextro. Huic cohors secunda coniungitur. Tertia cohors in media acie collo­ catur. Huic adnectitur quarta. Quinta vero cohors sinistrum suscipit cornu. Sed ante signa et circa signa nec non etiam in prima acie dimicantes princi­ pes vocabantur, hoc est ordinarii ceterique principales. Haec erat gravis ar­ matura, quia habebant cassides catafractas ocreas scuta gladios maiores, quos spathas vocant, et alios minores, quos semispathia nominant, plumba­ tas quinas positas in scutis, quas primo impetu iaciunt, item bina missibilia, unum maius ferro triangulo unciarum novem, hastili pedum quinque semis, quod pilum vocabant, nunc spiculum dicitur, ad cuius ictum exercebantur praecipue milites, quod arte et virtute directum et scutatos pedites et lorica­ tos equites saepe transverberat, aliud minus ferro unciarum quinque, hastili pedum trium semis, quod tunc vericulum, nunc verutum dicitur. Prima acies principum, secunda hastatorum armis talibus docetur instructa. Post hos erant ferentarii et levis armatura, quos nunc exculcatores et arm aturas dicimus, scutati qui plumbatis gladiis et missibilibus accincti sunt, sicut nu­ nc prope omnes milites videntur armati. E rant item sagittarii cum cassidi­ bus catafractis et gladiis, sagittis et arcubus, erant funditores, qui ad fundas vel fustibalos lapides iaciebant, erant tragularii, qui ad manuballistas vel arcuballistas dirigebant sagittas. Secunda acies similiter armabatur, in qua consistentes milites hastati vocabantur. Sed in secunda acie dextro cornu co­ hors sexta ponebatur, cui iungebatur septima. Octava cohors mediam aciem tenebat nona comitante. Decima cohors in secunda acie sinistrum semper obtinet cornu. XVI. Quemadmodum triarii vel centuriones arm entur Post omnes autem acies triarii cum scutis, catafractis et galeis ocreati cum gladiis semispathiis plumbatis binis missibilibus locabantur, qui genu po­ sito subsidebant, ut, si primae acies vincerentur, ab his quasi de integro re­ parata pugna posset sperari victoria. Omnes antesignani vel signiferi, quamvis pedites, loricas minores accipiebant et galeas ad terrorem hos­ tium ursinis pellibus tectas. Centuriones vero habebant catafractas et scu­ ta et galeas ferreas, sed transversis et argentatis cristis, u t celerius agnos­ cerentur a suis.

65

Liber II. 17-19

XVII. Commissa pugna gravem armaturam stare pro muro Illud autem sciendum est et modis omnibus retinendum: commisso bello pri­ ma ac secunda acies stabat immota, triarii quoque residebant. Ferentarii au­ tem arm aturae exculcatores sagittarii funditores, hoc est levis armatura, ad­ versarios provocabant ante aciem praecedentes. Si hostes fugare potuerant, sequebantur; si eorum virtute aut multitudine premebantur, revertebantur ad suos et post eos stabant. Excipiebant autem proelium gravis armatura, quae tamquam murus, u t ita dicam, ferreus stabat et non solum missibilibus sed etiam gladiis comminus dimicabat. Et si hostes fugassent, non sequeba­ tu r gravis arm atura, ne aciem suam ordinationemque turbaret et ad disper­ sos recurrentes hostes incompositos opprimerent, sed levis arm atura cum funditoribus, sagittariis et equitibus fugientes sequebatur inimicos. Hac dis­ positione atque cautela sine periculo legio vincebat aut superata servabatur incolumis, quia legionis ius est facile nec fugere nec sequi. XVIII. Nomina militum et gradus in scutis eorum aversis scribenda Sed ne milites aliquando in tum ultu proelii a suis contubernalibus aberra­ rent, diversis cohortibus diversa in scutis signa pingebant, u t ipsi nominant, digmata, sicut etiam nunc moris est fieri. Praeterea in averso scuto unius­ cuiusque militis litteris erat nomen ascriptum, addito et ex qua esset cohorte quave centuria. Ex his igitur apparet legionem bene institutam quasi muni­ tissimam esse civitatem, quae omnia proelio necessaria secum ubique porta­ ret nec metueret repentinum hostium superventum, quae etiam in mediis campis subito fossa se valloque muniret, quae omne genus militum, omne genus contineret armorum. Si quis igitur pugna publica superari barbaros cupit, ut divinitas nutu, dispositione imperatoris invicti reparentur ex tiro­ nibus legiones votis omnibus petat. Intra breve autem spatium temporis iuniores diligenter electi et exercitati cottidie non solum mane sed etiam post meridiem omni armorum disciplina vel arte bellandi veteres illos milites, qui orbem terrarum integrum subegerunt, facile coaequabunt. Nec moveat, quod olim est consuetudo m utata quae viguit; sed huius felicitatis ac provi­ sionis est perennitas tua, u t pro salute reipublicae et nova excogitet et an­ tiqua restituat. Omne opus difficile videtur, antequam temptes; ceterum si exercitati et prudentes viri dilectui praeponantur, celeriter manus bellis ap­ ta poterit aggregari et diligenter institui. Quidvis enim efficit sollertia, si competentes non denegentur expensae. XIX. Praeter corporis robur notarum vel computandi artem in tironibus eligendam Sed quoniam in legionibus plures scholae sunt, quae litteratos milites quae­ runt, ab his, qui tirones probant, in omnibus quidem staturae magnitudi­ nem, corporis robur, alacritatem animi convenit explorari, sed in quibusdam notarum peritia, calculandi computandique usus eligitur. Totius enim legio­ nis ratio, sive obsequiorum sive militarium munerum sive pecuniae, cottidie ascribitur actis maiore prope diligentia quam res annonaria vel civilis po66

Liber II. 19-21

lyptychis adnotatur. Cottidianas etiam in pace vigilias, item excubitum sive agrarias de omnibus centuriis et contuberniis vicissim milites faciunt: u t ne quis contra iustitiam praegravetur aut alicui praestetur immunitas, nomina eorum, qui vices suas fecerunt, brevibus inseruntur. Quando quis commea­ tum acceperit vel quot dierum, adnotatur in brevibus. Tunc enim difficile commeatus dabatur nisi causis iustissimis approbatis. Nec aliquibus milites instituti deputabantur obsequiis nec privata eisdem negotia mandabantur, siquidem incongruum videretur imperatoris militem, qui veste et annona publica pascebatur, utilitatibus vacare privatis. Ad obsequia tamen iudicium vel tribunorum nec non etiam principalium deputabantur milites, qui voca­ bantur accensi, hoc est postea additi quam fuisset legio completa, quos nunc supernumerarios vocant; fascicularia tamen, id est lignum foenum aquam stramen, etiam legitimi milites in castra portabant. Munifices enim ab eo appellantur, quod haec munera faciunt. XX. Donativi partem dimidiam debent apud signa milites sequestrare servandum ipsis Illud vero ab antiquis divinitus institutum est, u t ex donativo, quod milites consequuntur, dimidia pars sequestraretur apud signa et ibidem ipsis militi­ bus servaretur, ne per luxum aut inanium rerum comparationem ab ipsis contubernalibus posset absumi. Plerique enim homines et praecipue paupe­ res tantum erogant, quantum habere potuerint. Sepositio autem ista pecu­ niae primum ipsis contubernalibus docetur accommoda; nam cum publica sustententur annona, ex omnibus donativis augetur eorum pro medietate castrense peculium. Miles deinde, qui sumptus suos scit apud signa deposi­ tos, de deserendo nihil cogitat, magis diligit signa, pro illis in acie fortius di­ micat, more humani ingenii, u t pro illis habeat maximam curam, in quibus suam videt positam esse substantiam. Denique decem folles, hoc est decem sacci, per cohortes singulas ponebantur, in quibus haec ratio condebatur. Addebatur etiam saccus undecimus, in quem tota legio particulam aliquam conferebat, sepulturae scilicet causa, ut, si quis ex contubernalibus defecis­ set, de illo undecimo sacco ad sepulturam ipsius promeretur expensa. Haec ratio apud signiferos, u t nunc dicunt, in cophino servabatur. Et ideo signife­ ri non solum fideles sed etiam litterati homines eligebantur, qui et servare deposita scirent et singulis reddere rationem. XXI. In legione ita fieri promotiones u t per omnes cohortes transeant qui promoventur Non tantum humano consilio sed etiam divinitatis instinctu legiones a Ro­ manis arbitror constitutas. In quibus decem cohortes ita sunt ordinatae, ut omnium unum corpus, una videatur esse coniunctio. Nam quasi in orbem quendam per diversas cohortes et diversas scholas milites promoventur, ita ut ex prima cohorte ad gradum quempiam promotus vadat ad decimam co­ hortem et rursus ab ea crescentibus stipendiis cum maiore gradu per alias recurrat ad primam. Ideo primi pili centurio, postquam in orbem omnes co67

Liber II. 21-23

hortes per diversas administraverit scholas, in prima cohorte ad hanc perve­ nit palmam, in qua ex omni legione infinita commoda consequatur; sicut pri­ miscrinius in officio praefectorum praetorio ad honestum quaestuosumque militiae pervenit finem. Ita legionarii equites cohortes suas contubernii af­ fectione venerantur, cum naturaliter equites a peditibus soleant discrepare. Per hanc ergo contextionem in legionibus et omnium cohortium et equitum peditumque servabatur una concordia. XXII. Quid inter tubicines et cornicines et classicum intersit Habet praeterea legio tubicines cornicines bucinatores. Tubicen ad bellum vocat mihtes et rursum receptui canit. Cornicines quotiens canunt, non mi­ lites sed signa ad eorum obtemperant nutum. Ergo quotiens ad aliquod opus exituri sunt soli mihtes, tubicines canunt, quotiens movenda sunt signa, cor­ nicines canunt; quotiens autem pugnatur, et tubicines et cornicines pariter canunt. Classicum item appellatur quod bucinatores per cornu dicunt. Hoc insigne videtur imperii, quia classicum canitur imperatore praesente vel cum in militem capitaliter animadvertitur, quia hoc ex imperatoris legibus fieri necesse est. Sive ergo ad vigilias vel ad agrarias faciendas sive ad opus aliquod vel ad decursionem campi exeunt milites, tubicine vocante operan­ tu r et rursus tubicine admonente cessant. Cum autem moventur signa aut iam mota figenda sunt, cornicines canunt. Quod ideo in omnibus exercitiis et processionibus custoditur, u t in ipsa pugna facilius obtemperent milites, si­ ve eos pugnare sive stare sive sequi vel redire praeceperint duces; siquidem ratio manifesta sit semper in otio debere fieri quod necessario faciendum vi­ detur in proelio. XXIII. De exercitatione militum Legionis ordinatione digesta ad exercitium revertimur, unde, sicut iam dic­ tum est, exercitus nomen accepit. Iuniores quidem et novi milites mane ac post meridiem ad omne genus exercebantur armorum. Veteres autem et eruditi sine intermissione semel in die exercebantur armis. Neque enim lon­ gitudo aetatis aut annorum numerus artem bellicam tradit, sed post quanta volueris stipendia, inexercitatus miles semper est tiro. Armaturam, quae festis diebus exhibetur in circo, non tantum armaturae, qui sub campidocto­ re sunt, sed omnes aequaliter contubernales cottidiana meditatione disce­ bant. Nam et velocitas usu ipso acquiritur corporis et scientia feriendi hos­ tem seque protegendi, praesertim si gladiis comminus dimicetur; illud vero maius est, quod servare ordines discunt et vexillum suum in tantis per­ mixtionibus in ipsa prolusione comitantur nec inter doctos aliquis error exsistit, cum multitudinis sit tan ta confusio. Ad palum quoque vel sudibus exerceri percommodum est, cum latera vel pedes aut caput petere punctim caesimque condiscant. Saltus quoque et ictus facere pariter assuescant, in­ surgere tripudiantes in clipeum rursusque subsidere, nunc gestiendo provo­ lare cum saltu, nunc cedentes in terga resilire. Missibilibus etiam palos ipsos procul ferire meditentur, u t et ars dirigendi et dexterae virtus possit accres68

Liber II. 23-25

cere. Sagittarii vero vel funditores scopas, hoc est fruticum vel straminum fasces, pro signo ponebant, ita u t sexcentis pedibus removerentur a signo, ut sagittis vel certe lapidibus ex fustibalo destinatis signum saepius tangerent. Propterea sine trepidatione in acie faciebant quod ludentes in campo fece­ rant semper. Assuescendum est etiam, u t semel tantum funda circa caput rotetur, cum ex ea em ittitur saxum. Sed et manu sola omnes milites medita­ bantur libralia saxa iactare, qui usus paratior creditur, quia non desiderat fundam. Missibilia quoque vel plumbatas iugi perpetuoque exercitio dirigere cogebantur usque adeo, u t tempore hiemis de tegulis vel scindubs, quae si deessent, certe de cannis, ulva vel culmo et porticus tegerentur ad equites et quaedam velut basilicae ad pedites, in quibus tempestate vel ventis aere tu r­ bato sub tecto armis erudiebatur exercitus. Ceteris autem etiam hibernis diebus, si nives tantum pluviaeque cessarent, exerceri cogebantur in campo, ne intermissa consuetudo et animos militum debilitaret et corpora. Silvam caedere, portare onera, transsilire fossas, natare in mari sive fluminibus, gradu pleno ambulare vel currere etiam armatos cum sarcinis suis frequentissime convenit, u t cottidiani laboris usus in pace difficilis non videatur in bello. Sive ergo legio sive auxiha fuerint, exercean­ tu r assidue. Nam quemadmodum bene exercitatus miles proelium cupit, ita formidat indoctus. Postremo sciendum est in pugna usum amplius prodesse quam vires; nam si doctrina cesset armorum, nihil paganus distat a milite. XXIIII. Exempla adhortationum exercitii militaris de aliis artibus tracta Athleta venator auriga propter exiguam mercedem vel certe plebis favorem cottidiana meditatione artes suas aut servare aut augere consuevit; militem, cuius est manibus servanda respublica, studiosius oportet scientiam dimi­ candi usumque rei bellicae iugibus exercitiis custodire, cui contingit non tantum gloriosa victoria sed etiam amplior praeda, quem ad opes ac dignita­ tes ordo mibtiae et imperatoris iudicium consuevit evehere. Artifices scaeni­ ci ab exercitus non recedunt pro laude vulgi; miles sacramento lectus ab exercitio armorum vel novellus vel iam vetustus cessare non debet, cui pug­ nandum est pro salute propria et libertate communi, praesertim cum an­ tiqua sit prudensque sententia omnes artes in meditatione consistere. XXV. Enumeratio ferramentorum vel machinarum legionis Legio autem non tantum militum numero sed etiam genere ferramentorum vincere consuevit. Primum omnium instruitur iaculis, quae nullae loricae, nulla possunt scuta sufferre. Nam per singulas centurias singulas carrobal­ listas habere consuevit, quibus muli ad trahendum et singula contubernia ad armandum vel dirigendum, hoc est undecim homines, deputantur. Nam hae quanto maiores fuerint, tanto longius ac fortius tela iaculantur. Non so­ lum autem castra defendunt, verum etiam in campo post aciem gravis arm a­ turae ponuntur; ante quarum impetum nec equites loricati nec pedites scu­ tati possunt hostium stare. In una autem legione quinquaginta quinque car­ roballistae esse solent. Item decem onagri, hoc est singuli per singulas co69

Liber II. 25

hortes, in carpentis bubus portantur armati, ut, si forte hostes ad oppugnan­ dum venerint vallum, sagittis et saxis possint castra defendi. Scaphas quo­ que de singulis trabibus excavatas cum longissimis funibus et interdum etiam ferreis catenis secum legio portat, quatenus contextis isdem, sicut di­ cunt, monoxylis, superiectis etiam tabulatis, flumina sine pontibus, quae va­ dari nequeunt, tam a peditibus quam ab equitatu sine periculo transeantur. Habet ferreos harpagonas, quos lupos vocant, et falces ferreas confixas lon­ gissimis contis, item ad fossarum opera facienda bidentes ligones palas ras­ tra alveos cophinos, quibus terra portetur. Habet quoque dolabras secures ascias serras, quibus materies ac pali dedolantur atque serrantur. Habet praeterea artifices cum omnibus ferramentis, qui ad expugnandas hostium civitates testudines musculos arietes vineas, u t appellant, turres etiam am­ bulatorias faciunt. Verum ne singula enumerando plura dicantur, universa, quae in quocumque belli genere necessaria esse creduntur, secum legio de­ bet ubique portare, ut, in quovis loco fixerit castra, armatam faciat civita­ tem.

70

Liber III. Incipiunt capitula libri tertii I. Qui modus esse debeat exercitus II. Quemadmodum sanitas gubernetur exercitus III. Quanta cura providenda sint atque servanda pabula vel frumenta IIII. Quemadmodum oporteat providere, ne seditionem milites faciant V. Signorum militarium quanta sint genera VI. Quanta sit servanda cautela, cum vicinis hostibus movetur exerci­ tus VII. Quemadmodum flumina, quae maiora sunt, transeantur VIII. Quemadmodum castra debeant ordinari VIIII. Quae et quanta consideranda sint, u t intellegatur, utrum super­ ventibus et insidiis an publico debeat Marte confligi X. Quid oporteat fieri, si quis desuetum a pugna exercitum habeat vel tironem XI. Quae ipso die procuranda sint, quo publica committitur pugna XII. Investigandum, quid sentiant milites pugnaturi XIII. Quemadmodum idoneus locus eligatur ad pugnam XIIII. Quemadmodum acies debeat ordinari, u t in conflictu reddatur in­ victa XV. Ratio podismi, quantum spatium in acie inter singulos homines in longum vel inter singulos ordines in latum debeat custodiri XVI. De equitibus ordinandis XVII. De subsidiis, quae post aciem collocantur XVIII. In quo loco primus dux stare debeat, in quo secundus, in quo ter­ tius XVIIII. Quibus remediis virtuti vel dolis hostium resistatur in acie XX. Quot generibus pugna publica committatur et quomodo etiam qui inferior numero et viribus est valeat obtinere XXI. Viam abscedendi hostibus dandam, ut deleantur facilius fugientes XXII. Quemadmodum ab hostibus recedatur, si consilium displicet pug­ nae XXIII. De camelis et catafractis equitibus XXIIII. Quomodo quadrigis falcatis vel elephantis in acie possit obsisti XXV. Quid fieri debeat, si vel pars fugerit vel totus exercitus XXVI. Regulae bellorum generales

71

Liber III. prologus-l

Libri tertii prologus Athenienses et Lacedaemonios ante Macedonas rerum potitos prisci loquun­ tu r annales. Verum apud Athenienses non solum rei bellicae sed etiam di­ versarum artium viguit industria, Lacedaemoniis autem praecipua fuit cura bellorum. Primi denique experimenta pugnarum de eventibus colligentes artem proeliorum scripsisse firm antur usque eo, u t rem militarem, quae vir­ tute sola vel certe felicitate creditur contineri, ad disciplinam peritiaeque studia revocarent ac magistros armorum, quos tacticos appellaverunt, iuventutem suam usum varietatemque pugnandi praeceperint edocere. O vi­ ros summa admiratione laudandos, qui eam praecipue artem ediscere volue­ runt, sine qua aliae artes esse non possunt! Horum sequentes instituta Ro­ mani Martii operis praecepta et usu retinuerunt et litteris prodiderunt. Quae per diversos auctores librosque dispersa, imperator invicte, mediocri­ tatem meam abbreviare iussisti, ne vel fastidium nasceretur ex plurimis vel plenitudo fidei deesset in parvis. Quantum autem in proeliis Lacedaemonio­ rum disciplina profuerit, u t omittam cetera, Xanthippi declaratur exemplo, qui Atilium Regulum Romanumque exercitum saepe victorem, cum Cartha­ giniensibus non virtute sed arte solus ferret auxilium, prostratis exercitibus cepit ac domuit unoque congressu triumphans bellum omne confecit. Nec minus Hannibal petiturus Italiam Lacedaemonium doctorem quaesivit ar­ morum, cuius monitis tot consules tantasque legiones inferior numero ac vi­ ribus interemit. Igitur qui desiderat pacem, praeparet bellum; qui victoriam cupit, milites imbuat diligenter; qui secundos optat eventus, dimicet arte, non casu. Nemo provocare, nemo audet offendere quem intellegit superio­ rem esse, si pugnet. I. Qui modus esse debeat exercitus Primus liber tironum dilectum exercitiumque deprompsit, sequens legionis institutionem disciplinamque edocuit militarem, hic tertius classicum sonat. Ideo enim illa praemissa sunt, u t haec, in quibus peritia certaminum et victo­ riae summa consistit, disciplinae ordine custodito et intellegerentur celerius et amplius adiuvarent. Exercitus dicitur tam legionum quam etiam auxilio­ rum nec non etiam equitum ad gerendum bellum multitudo collecta. Huius modus a magistris quaeritur armorum. Nam cum Xerxis et Darii et Mithrida­ tis ceterorumque regum, qui innumerabiles armaverant populos, exempla re­ leguntur, evidenter apparet nimium copiosos exercitus magis propria multi­ tudine quam hostium virtute depressos. Nam pluribus casibus subiacet am­ plior multitudo; in itineribus pro mole sua semper est tardior, in longiore au­ tem agmine etiam a paucis superventum assolet pati; in locis autem asperis vel fluminibus transeundis propter impedimentorum moras saepe decipitur; praeterea ingenti labore numerosis animalibus equisque pabula colliguntur. Rei quoque frumentariae difficultas, quae in omni expeditione vitanda est, ci­ to maiores fatigat exercitus. Nam quantolibet studio praeparetur annona, tanto maturius deficit, quanto pluribus erogatur. Aqua denique ipsa nimiae 72

Liber III. 1-2

multitudini aliquando vix sufficit. Quod si casu acies verterint tergum, necesse est multos cadere de multis et illos, qui effugerint, ut semel territos postea formidare conflictum. Veteres autem, qui remedia difficultatum experimentis didicerant, non tam numerosos quam eruditos armis exercitus habere volue­ runt. Itaque in levioribus bellis unam legionem mixtis auxiliis, hoc est decem milia peditum et duo milia equitum, crediderunt posse sufficere, quam ma­ num praetores velut minores duces ad expeditionem saepe ducebant. Quod si magnae hostium copiae dicerentur, consularis potestas cum viginti milibus peditum et quattuor milibus equitum tamquam comes maior mittebatur. Quod si infinita multitudo ex gentibus ferocissimis rebellasset, tunc nimia ne­ cessitate cogente duo duces et duo mittebantur exercitus cum eiusmodi prae­ cepto, ut: 'provideant, ne quid respublica detrimenti capiat, consules ambo alterve,’ alter ambove. Denique cum diversis regionibus, contra diversos hostes a populo Romano annis prope omnibus pugnaretur, ideo sufficiebant militum copiae, quia utilius iudicabant non tam grandes exercitus habere quam plures, illa tamen ratione servata, ne umquam amplior multitudo socialium auxi­ liarium esset in castris quam civium Romanorum. II. Quemadmodum sanitas gubernetur exercitus Nunc, quod vel maxime providendum est, quemadmodum semitas custodia­ tu r exercitus, admonebo, hoc est locis aquis tempore medicina exercitio. Lo­ cis, ne in pestilenti regione iuxta morbosas paludes, ne aridis et sine opacita­ te arborum campis aut collibus, ne sine tentoriis aestate milites commoren­ tur; ne egressi tardius et calore solis et fatigatione itineris contrahant mor­ bum, sed potius in aestu ante lucem coepto itinere ad destinata perveniant; ne saeva hieme iter per nives ac pruinas noctibus faciant aut lignorum pa­ tiantur inopiam aut minor illis vestium suppetat copia; nec sanitati enim nec expeditioni idoneus miles est, qui algere compellitur. Nec perniciosis vel palustribus aquis u tatu r exercitus; nam malae aquae potus veneno similis pestilentiam bibentibus generat. Iam vero u t hoc casu aegri contubernales oportunis cibis reficiantur ac medicorum arte curentur, principiorum tribu­ norumque et ipsius comitis, qui maiorem sustinet potestatem, iugis quaeri­ tu r diligentia; male enim cum his agitur, quibus necessitas et belb incumbit et morbi. Sed rei militaris periti plus cottidiana armorum exercitia ad sani­ tatem militum putaverunt prodesse quam medicos. Itaque pedites sine in­ termissione imbribus vel nivibus sub tecto, reliquis diebus exerceri in campo voluerunt. Similiter equites non solum in planis sed etiam in abruptis et fos­ sarum hiatu difficillimis semitis seque et equos suos assidue exercere iusserunt, u t nihil his in necessitate proelii accidere posset incognitum. Ex quo intellegitur, quanto studiosius armorum arte docendus sit semper exercitus, cum ei laboris consuetudo et in castris sanitatem et in conflictu possit praes­ tare victoriam. Si autumnali aestivoque tempore diutius in isdem locis mili­ tum multitudo consistat, ex contagione aquarum et odoris ipsius foeditate vitiatis haustibus et aere corrupto perniciosissimus nascitur morbus, qui prohiberi non potest nisi frequenti mutatione castrorum. 73

Liber III. 3-4

III. Quanta cura providenda sint atque servanda pabula vel frumenta Ordo postulat, u t de commeatu pabuli frumentique dicatur. Saepius enim penuria quam pugna consumit exercitum, et ferro saevior fames est. Deinde reliquis casibus potest in tempore subveniri, pabulatio et annona in necessi­ tate remedium non habent, nisi ante condantur. In omni expeditione unum est et maximum telum, u t tibi sufficiat victus, hostes frangat inopia. Ante igitur quam inchoetur bellum, de copiis expensisque sollers debet esse trac­ tatus, u t pabula, frumentum ceteraeque annonariae species, quas a provin­ cialibus consuetudo deposcit, maturius exigantur et in oportunis ad rem ge­ rendam ac munitissimis locis amplior semper modus quam sufficit aggrege­ tur. Quod si tributa deficiunt, prorogato auro comparanda sunt omnia. Neque enim divitiarum secura possessio est, nisi armorum defensione serve­ tur. Frequenter autem necessitas geminatur et obsidio saepe fit longior quam putaris, cum adversarii etiam ipsi esurientes circumsidere non desi­ nant quos fame sperant esse vincendos. Praeterea quicquid in pecore vel quacumque fruge vinoque hostis inferens bellum ad victum suum poterit oc­ cupare, non solum admonitis per edicta possessoribus sed etiam coactis per electos exsecutores ad castella idonea et armatorum firmata praesidiis vel ad tutissimas conferendum est civitates urgendique proviciales, u t ante irrup­ tionem seque et sua moenibus condant. Reparatio etiam murorum torm en­ torumque omnium ante curanda est. Nam si semel hostes praevenerint oc­ cupatos, metu universa turbantur, et quae ex aliis urbibus petenda sunt in­ terclusis itineribus denegantur. Sed fidelis horreorum custodia et erogatio moderata consuevit sufficere pro copia, maxime si ab initio procuretur. Ce­ terum sera parsimonia est tunc servare, cum deficit. In expeditionibus ar­ duis per capita magis militum quam per dignitates ab antiquis praebebantur annonae, ita u t post necessitatem eisdem a republica redderentur. Hieme lignorum et pabuli, aestate aquarum vitanda est difficultas. Frumenti vero et aceti vel vini nec non etiam salis omni tempore necessitas declinanda, ita u t urbes atque castella ab his militibus, qui minus prompti inveniuntur in acie, armis sagittis fustibalis, fundis etiam et saxis, onagris ballistisque de­ fendantur. Praecipueque vitetur, ne adversariorum dolo atque periuriis de­ cipiatur provincialium incauta simplicitas. Frequentius enim commercio­ rum pacisque simulatio credulis quam arma nocuerunt. Qua ratione famem collecti patiuntur hostes, dispersi vero crebris superventibus facile vincun­ tur. IIII. Quemadmodum oporteat provideri ne seditionem milites faciant Interdum movet tum ultum ex diversis locis collectus exercitus et, cum pug­ nare nolit, irasci se simulat, cur non ducatur ad bellum; quod hi praecipue faciunt, qui in sedibus otiose delicateque vixerunt. Nam asperitate insoliti laboris offensi, quem in expeditione necesse est sustinere, praeterea me­ tuentes proelium qui armorum exercitia declinarant ad eiusmodi praecipi­ tan tu r audaciam. Cui vulneri multiplex medicina consuevit opponi, u t dum adhuc separati sunt et in sedibus suis, tribunorum vel vicariorum nec non 74

Liber III. 4-5

etiam principiorum ad omnem disciplinam artissima severitate teneantur nihilque aliud nisi devotionem moderationemque custodiant, campicursio­ nem, ut ipsi appellant, inspectionemque armorum, assidue faciant, nullis commeatibus vacent, ad nomen, ad signa observare non desinant. Ad sagit­ tas iaciendas, ad missibilia dirigenda, ad iactandos lapides vel funda vel ma­ nu, ad arm aturae gestum, ad vectes pro similitudine gladiorum punctim caesimque feriendos multo die usque ad sudorem sunt frequentissime detinen­ di, cursu etiam et saltu ad transm ittendas fossas nihilominus imbuendi. Seu mare sive fluvius vicinus est sedibus, aestivo tempore ad natandum cogendi sunt omnes, praeterea silvam caedere, iter per dumos et abrupta facere, ma­ teriem dedolare, aperire fossam, occupare aliquem locum et, ne a contuber­ nalibus detrudantur scutis, invicem obviantibus niti. Ita exercitati et eruditi in sedibus milites, sive illi legionarii sive auxiliares sive equites fuerint, cum ad expeditionem ex diversis convenerint numeris, aemulatione virtutis proelium magis necesse habeant optare quam otium: nemo cogitat de tum ul­ tu, qui fiduciam de arte vel viribus gerit. Dux autem esse debet attentus, ut in omnibus legionibus sive auxiliis vel vexillationibus a tribunis, vicariis principiisque, si qui turbulenti vel seditiosi sunt milites, non pro invidia suggerentum sed pro rerum veritate cognoscat eosque prudentiori consilio seg­ regatos a castris ad agendum aliquid, quod ipsis prope videatur optabile, aut ad castella urbesque deputet muniendas atque servandas, tan ta subtilitate, ut, cum abiciuntur, videantur electi. Numquam enim ad contumaciam pari consensu multitudo prorumpit, sed incitatur a paucis, qui vitiorum sceleru­ mque impunitatem sperant peccare cum plurimis. Quod si ferri medicinam necessitas extrema persuaserit, rectius est more maiorum in auctores crimi­ num vindicari, u t ad omnes metus, ad paucos poena perveniat. Laudabilio­ res tamen duces sunt, quorum exercitum ad modestiam labor et usus insti­ tuit, quam illi, quorum milites ad oboedientiam suppliciorum formido com­ pellit. V. Signorum militarium quanta sint genera Multa quidem sunt ediscenda atque observanda pugnantibus, siquidem nul­ la sit neglegentiae venia, ubi de salute certatur. Sed inter reliqua nihil magis ad victoriam proficit quam monitis obtemperare signorum. Nam cum voce sola inter proeliorum tum ultus regi multitudo non possit et cum pro necessi­ tate rerum plura ex tempore iubenda atque facienda sint, antiquus omnium gentium usus invenit, quomodo quod solus dux utile iudicasset per signa to­ tus agnosceret et sequeretur exercitus. Tria itaque genera constat esse sig­ norum, vocalia semivocalia muta. Quorum vocalia et semivocalia percipiun­ tu r auribus, m uta vero referuntur ad oculos. Vocalia dicuntur quae voce hu­ mana pronuntiantur, sicut in vigiliis vel in proelio pro signo dicitur, u t puta 'victoria' 'palma' 'virtus' 'Deus nobiscum' 'triumphus imperatoris' et alia, quaecumque voluerit dare is, qui in exercitu habet maximam potestatem. Sciendum tam en est ista vocabula cottidie debere variari, ne ex usu signum hostes agnoscant et explorantes inter nostros versentur impune. Semivoca75

Liber III. 5-6

lia sunt quae per tubam aut cornu aut bucinam dantur. Tuba quae directa est appellatur; bucina quae in semet aereo circulo flectitur; cornu quod ex uris agrestibus, argento nexum, temperatum arte spirituque canentis flatus emittit auditum. Nam indubitatis per haec sonis agnoscit exercitus, utrum stare vel progredi an certe regredi oporteat, utrum longe persequi fugientes an receptui canere. Muta signa sunt aquilae dracones vexilla flammulae tu ­ fae pinnae; quocumque enim haec ferri iusserit ductor, eo necesse est signum suum comitantes milites pergant. Sunt et alia m uta signa, quae dux belli in equis aut indumentis et in ipsis armis, u t dinoscatur hostis, praecipit custodiri; praeterea manu aliquid vel flagello more barbarico vel certe mota, qua utitur, veste significat. Quae omnia in sedibus itineribus, in omni exer­ citatione castrensi universi milites et sequi et intellegere consuescant. Con­ tinuus enim usus necessarius videtur in pace eius rei, quae in proelii confu­ sione servanda sit. Item mutum et commune signum est, quotiens proficis­ cente turba excitatus pulvis ad similitudinem nubium surgit hostiumque prodit adventum; similiter si divisae sint copiae, per noctem flammis, per diem fumo significant sociis quod aliter non potest nuntiari. Aliquanti in castellorum aut urbium turribus appendunt trabes, quibus aliquando erec­ tis aliquando depositis indicant quae geruntur. VI. Quanta sit servanda cautela cum vicinis hostibus movetur exercitus Qui rem militarem studiosius didicerunt, asserunt plura in itineribus quam in ipsa acie pericula solere contingere. Nam in conflictu arm ati sunt omnes et hostem comminus vident et ad pugnandum animo veniunt praeparati; in itinere minus armatus minusque attentus est miles et superventus impetu vel fraude subsessae repente turbatur. Ideo omni cura omnique diligentia providere dux debet, ne proficiscens patiatur incursum vel facile ac sine damno repellat illatum. Primum itineraria omnium regionum, in quibus bellum geritur, plenissime debet habere perscripta, ita u t locorum intervalla non solum passuum numero sed etiam viarum qualitate perdiscat, compen­ dia deverticula montes flumina ad fidem descripta consideret, usque eo, ut sollertiores duces itineraria provinciarum, in quibus necessitas gerebatur, non tantum adnotata sed etiam picta habuisse firmentur, u t non solum con­ silio mentis verum aspectu oculorum viam profecturus eligeret. Ad hoc a prudentioribus et honoratis ac locorum gnaris separatim debet universa pe­ rquirere et veritatem colligere de pluribus, praeterea sub periculo eligenda­ rum viarum duces idoneos scientesque praecipere eosque custodiae manci­ pare addita poenae ostentatione vel praemii. E runt enim utiles, cum intelle­ gant nec fugiendi sibi copiam superesse et fidei praemium ac perfidiae para­ ta supplicia. Providendum quoque, u t sapientes exercitatique quaerantur, ne duorum aut trium error discrimen pariat universis; interdum autem im­ perita rusticitas plura promittit et credit se scire quae nescit. Sed cautelae caput est, ut, ad quae loca vel quibus itineribus sit profecturus exercitus, ig­ noretur; tutissimum namque in expeditionibus creditur facienda nesciri. Ob hoc veteres Minotauri signum in legionibus habuerunt, ut, quemadmodum 76

Liber III. 6

ille in intimo et secretissimo labyrintho abditus perhibetur, ita ducis consi­ lium semper esset occultum. Securum iter agitur quod agendum hostes mi­ nime suspicantur. Verum, quia exploratores altrinsecus missi profectionem suspicionibus vel oculis deprehendunt et interdum transfugae proditore­ sque non desunt, quemadmodum occurri ingruentibus debeat, intimetur. Dux cum agmine exercitus profecturus fidelissimos argutissimosque cum equis probatissimis m ittat, qui loca, per quae iter faciendum est, in progres­ su et a tergo, dextra laevaque perlustrent, ne aliquas adversarii moliantur insidias. Tutius autem operantur exploratores noctibus quam diebus. Nam quodammodo ipse sui proditor invenitur cuius speculator fuerit ab adversa­ riis comprehensus. Primi ergo equites iter arripiant, deinde pedites, impedi­ m enta sagmarii calones vehiculaque in medio collocentur, ita u t expedita pars peditum et equitum subsequatur. Nam ambulantibus interdum qui­ dem a fronte, sed frequentius a tergo superventus infertur. A lateribus quoque pari armatorum manu impedimenta claudenda sunt; nam insidiato­ res alii in alio loco impulsant, transversos frequenter incursant. Illud tamen praecipue servandum est, u t ea pars, ad quam hostis venturus creditur, op­ positis lectissimis equitibus et levi arm atura nec non etiam peditibus sagit­ tariis muniatur. Quod si undique circumfunduntur inimici, undique debent praeparata esse subsidia. Ne vero repentinus tum ultus amplius noceat, ante commonendi sunt milites, u t parati sint animo, u t arma in manibus ha­ beant: in necessitate subita conterrent, provisa non solent esse formidini. Antiqui diligentissime praecavebant, ne a calonibus interdum vulneratis in­ terdum timentibus et sagmariis clamore pavefactis pugnantes milites turba­ rentur, ne dispersi longius aut conglobati amplius quam expedit impedirent suos hostibusque prodessent. Et ideo ad exemplum militum etiam impedi­ menta sub quibusdam signis ordinanda duxerunt. Denique ex ipsis caloni­ bus, quos galearios vocant, idoneos ac peritos usu legebant, quos non am­ plius quam ducentis sagmariis puerisque praeficerent. Hisque vexilla da­ bant, u t scirent, ad quae signa deberent impedimenta colligere. Sed propug­ natores ab impedimentis laxamento aliquo dividuntur, ne constipati laedan­ tu r in proelio. Ambulante exercitu, u t locorum varietas evenerit, ita defen­ sionis ratio variatur. Nam in campis patentibus equites magis solent impug­ nare quam pedites; at vero in locis silvestribus vel montuosis sive palustri­ bus pedestres magis formidandae sunt copiae. Illudque vitandum, ne per neglegentiam aliis festinantibus aliis tardius incedentibus interrum patur acies aut certe tenuetur; continuo enim hostes interpellata pervadunt. Prae­ ponendi ergo sunt exercitatissimi campidoctores vicarii vel tribuni, qui alac­ riores retardent et pigrius incedentes accelerare compellant. Nam qui mul­ tum praecesserint, superventu facto non tam redire quam effugere cupiunt. Qui vero extremi sunt, deserti a suis vi hostium et propria desperatione su­ perantur. Sciendum etiam, quod adversarii in his locis, quae sibi oportuna intellegunt, subsessas occultius collocant vel aperto Marte impetum faciunt. Sed ne secreta noceant, ducis praestat industria, quem omnia prius convenit explorare; deprehensa vero subsessa, si circumveniatur utiliter, plus pericu77

Liber III. 6-7

li sustinet quam parabat inferre. Aperta autem vis si praeparetur in monti­ bus, altiora loca praemissis sunt praesidiis occupanda, u t hostis, cum adve­ nerit, reperiatur inferior nec audeat obviare, cum tam a fronte quam supra caput suum cernat armatos. Quod si angustae sunt viae, sed tamen tutae, melius est praecedere cum securibus ac dolatoriis milites et cum labore vias aperire quam in optimo itinere periculum sustinere. Praeterea nosse debe­ mus hostium consuetudinem, utrum nocte an incipiente die an hora refi­ ciendi lassis supervenire consueverint, et id vitare, quod illos facturos puta­ mus ex more. Iam vero utrum peditibus an equitibus, utrum contatis an sa­ gittariis amplius valeant, utrum numero hominum an armorum munitione praecellant, scire nos convenit et ordinare quod nobis utile, illis docetur ad­ versum, tractare quoque, per diem an per noctem iter expediat inchoari, quanta locorum intervalla sint, ad quae cupimus properare, ne aestate aquae penuria obsit euntibus, ne hieme difficiles aut inviae occurrant palu­ des maioresque torrentes et impedito itinere circumveniatur exercitus, priu­ squam ad destinata perveniat. Ut nostra commoditas est sapienter ista vita­ re, ita, si adversariorum imperitia vel dissimulatio occasionem nobis dederit, non oportet omitti, sed explorare sollicite verum, proditores ac transfugas invitare, ut, quid hostis moliatur in praesenti vel in futurum, possimus ag­ noscere, paratisque equitibus ac levi arm atura ambulantes eosdem vel pabu­ la victumque quaerentes improviso terrore decipere. VII. Quemadmodum flumina quae maiora sunt transeantur In transitu fluviorum gravis molestia neglegentibus frequenter emergit. Nam si aqua violentior fuerit aut alveus latior, impedimenta pueros et ipsos interdum ignaviores solet mergere bellatores. Ergo explorato vado duae acies equitum electis animalibus ordinantur intervallis competentibus sepa­ ratae, u t per medium pedites et impedimenta transeant. Nam acies superior aquarum impetum frangit, inferior qui rapti subversique fuerint colligit atque transponit. At cum altior fluctus nec peditem nec equitem patitur, si per plana decurrat, ductis multifariam spargitur fossis divisusque facile transitur. Navigeri vero amnes stilis fixis ac superpositis tabulatis pervii fiunt vel certe tumultuario opere colligatis inanibus cupis additisque trabi­ bus transitum praebent. Expediti vero equites fasces de cannis aridis vel ul­ va facere consuerunt, super quos loricas et arma, ne udentur, imponunt; ipsi equique natando transeunt colligatosque secum fasces pertrahunt loris. Sed commodius repertum est, ut monoxylos, hoc est paulo latiores scafulas ex singulis trabibus excavatas, pro genere ligni et subtilitate levissimas, car­ pentis secum portet exercitus, tabulatis pariter et clavis ferreis praeparatis. Ita absque mora constructus pons et funibus, qui propterea habendi sunt, vinctus lapidei arcus soliditatem praestat in tempore. Sed instantes adversa­ rii ad transitus fluminum insidias vel superventus facere consuerunt. Ob quam necessitatem in utraque ripa collocantur arm ata praesidia, ne alveo interveniente divisi opprimantur ab hostibus. Cautius tamen est sudes ex utraque parte praefigere ac sine detrimento, si qua vis illata fuerit, sustine78

Liber III. 7-8

re. Quod si pons non tantum ad transitum sed etiam ad recursum et com­ meatus necessarius fuerit, tunc in utroque capite percussis latioribus fossis aggereque constructo defensores milites debet accipere, a quibus tamdiu te­ neatur, quamdiu locorum necessitas postulat. VIII. Quemadmodum castra debeant ordinari Consequens videtur, itineris observatione descripta ad castrorum, in quibus manendum est, venire rationem. Non enim belli tempore ad stativa vel man­ sionem civitas m urata semper occurrit, et incautum est plenumque discri­ minis exercitum passim sine aliqua munitione considere, cum militibus ad capiendum cibum occupatis, ad munera facienda dispersis facile nectantur insidiae; postremo noctis obscuritas, necessitas somni, pascentium equorum dispersio occasionem superventibus praestat. In metandis castris non suffi­ cit locum bonum legere, nisi talis sit, ut alter eo non possit melior inveniri, ne utilior praetermissus a nobis et ab adversariis occupatus apportet incom­ modum. Cavendum quoque, ne per aestatem aut morbosa in proximo aut sa­ lubris aqua sit longius, hieme, ne pabulatio desit aut lignum, ne subitis tem­ pestatibus campus, in quo manendum est, soleat inundari, ne sit in abruptis ac deviis et circumsedentibus adversariis difficilis praestetur egressus, ne ex superioribus locis missa ab hostibus in eum tela perveniant. Quibus caute studioseque provisis, pro necessitate loci vel quadrata vel rotunda vel trigo­ na vel oblonga castra constitues, nec utilitati praeiudicat forma, tamen pul­ chriora creduntur quibus ultra latitudinis spatium tertia pars longitudinis additur. Ita autem ab agrimensoribus podismum mensurae colligi oportet, u t ad quantitatem concludatur exercitus. Nam propugnatores angusta con­ stipant et ultra quam convenit latiora diffundunt. Tribus autem modis defi­ niunt castra muniri posse. Primum in unius noctis transitum et itineris oc­ cupationem leviorem, cum sublati caespites ordinantur et aggerem faciunt, supra quem valli, hoc est sudes vel tribuli lignei, per ordinem digeruntur. Caespes autem circumciditur ferramentis, qui herbarum radicibus continet terram; fit altus semissem pedem, latus pedem, longus pedem semis. Quod si terra solutior fuerit, u t ad similitudinem lateris caespes non possit abscidi, tunc opere tum ultuario fossa percutitur, lata pedes quinque, alta tres, cui intrinsecus agger excrescit, u t sine metu securus requiescat exercitus. Stati­ va autem castra aestate vel hieme, hoste vicino, maiore cura ac labore fir­ mantur. Nam singulae centuriae, dividentibus campidoctoribus et princi­ piis, accipiunt pedaturas et scutis vel sarcinis suis in orbem circa propria sig­ na dispositis cincti gladio fossam aperiunt latam aut novem aut undecim aut tredecim pedibus vel, si maior adversariorum vis metuitur, pedibus decem et septem - imparem enim numerum observari moris est -; tum saepibus ductis vel interpositis stipitibus ramisque arborum, ne terra facile dilabatur, agger erigitur; supra quem ad similitudinem muri et pinnae et propugnacula com­ ponuntur. Opus vero centuriones decempedis metiuntur, ne minus foderit aut erraverit alicuius ignavia, et tribuni circumeunt nec ante discedunt qui strenui sunt quam fuerint universa perfecta. Ne tamen aliquis superventus 79

Liber III. 8-9

laborantibus fiat, omnes equites et pars peditum, quae non operatur privile­ gio dignitatis, ante fossam in procinctu arm ata consistit et ingruentes repel­ lit inimicos. Prima igitur signa locis suis intra castra ponuntur, quia nihil est venerabilius eorum maiestate militibus, duci praetorium eiusque comitibus praeparatur, tribunis tabernacula collocantur, quibus per contubernales de­ putatos ad munera aqua, lignum et pabula ministrantur. Tunc pro gradu le­ gionibus et auxiliis, equitibus et peditibus loca, in quibus papiliones tendant, deputantur in castris, ac de singulis centuriis quaterni equites et quaterni pedites excubitum noctibus faciunt. Et quia impossibile videbatur in specu­ lis vigilantes singulos permanere, ideo in quattuor partes ad clepsydram sunt divisae vigiliae, ut non amplius quam tribus horis nocturnis necesse sit vigilare. A tubicine omnes vigiliae committuntur et finitis horis a cornicine revocantur. Idoneos tam en tribuni et probatissimos eligunt, qui circumeant vigilias et renuntient, si qua emerserit culpa, quos circumitores appellabant; nunc militiae factus est gradus et circitores vocantur. Sciendum tamen est equites extra vallum nocturnas excubias facere debere. Per diem autem cas­ tris positis alii mane alii post meridiem propter fatigationem hominum equorumque agrarias faciunt. Inter praecipua convenit ducem providere, si­ ve in castris sive in civitate consistat, ut animalium pascua, subvectio fru­ menti ceterarumque specierum, aquatio lignatio pabulatio secura ab hos­ tium reddatur incursu. Quod aliter non potest evenire nisi per loca idonea, qua nostrorum ambulat commeatus, praesidia disponantur, sive illae civita­ tes sint sive castella murata. Quod si non reperitur antiqua munitio, oportunis locis circumdata maioribus fossis tum ultuaria castella firmantur. Nam a castris diminutivo vocabulo sunt nuncupata castella. Intra quae in agrariis aliquanti pedites equitesque degentes tutum iter commeantibus praestant. Difficile enim hostis ad ea loca audet accedere, in quibus a fronte et a tergo novit adversarios commorari. IX. Quae et quanta consideranda sint u t intellegatur utrum superventibus et insidiis an publico debeat Marte confligi Quisquis hos artis bellicae commentarios ex probatissimis auctoribus bre­ viatos legere dignabitur, quam primum rationem proelii depugnandique cu­ pit audire praecepta. Sed conflictus publicus duarum aut trium horarum certamine definitur, post quem partis eius, quae superata fuerit, spes omnes intercidunt. Ideo omnia ante cogitanda sunt, ante temptanda, ante facienda sunt quam ad ultimum veniatur abruptum. Boni enim duces non aperto Marte proelium, in quo est commune periculum, sed ex occulto semper at­ tem ptant, u t integris suis, quantum possunt, hostes interim ant vel certe ter­ reant, in qua parte quae necessaria admodum sunt ab antiquis reperta per­ scribam. Praecipua ars et utilitas ducis est, u t adhibitis ex universo exercitu scientibus belli et sapientibus viris de suis et hostium copiis saepius tractet, omni, quae plurimam nocet, adulatione summota, utrum maiorem nume­ rum pugnatorum ipse an hostes habeant, utrum ipsius an adversariorum homines magis arm ati sint et muniti, qui magis exercitati, qui sint in neces80

Liber III. 9

sitatibus fortiores. Quaerendum etiam, u tra pars equites, u tra pedites ha­ beat meliores, sciendumque in peditibus vel maxime consistere robur exerci­ tus; et inter ipsos equites, qui contatis, qui sagittariis antecedat, quis plures loricas induat, quis utiliores equos adduxerit; postremo loca ipsa, in quibus pugnandum est, utrum inimicis an nobis videantur accommoda; - nam si equitatu gaudemus, campos debemus optare, si pedite, loca eligere angusta, fossis paludibus vel arboribus impedita, et aliquotiens montuosa -; cui magis victus abundet aut desit; nam fames, u t dicitur, intrinsecus pugnat et vincit saepius sine ferro. Vel maxime autem tractandum est, utrum expediat ne­ cessitatem protrahi an celerius dimicari; interdum enim sperat adversarius expeditionem cito posse finiri et, si dilatus fuerit in longum, aut penuria ma­ ceratur aut desiderio suorum revocatur ad propria aut nihil magnum faciens per desperationem abire compellitur. Tum fracti labore et taedio plurimi de­ serunt, aliquanti produnt, aliquanti se tradunt, quia adversis rebus rarior fi­ des est et nudari incipit qui copiosus advenerat. Ad rem pertinet, qualis ipse adversarius vel eius comites optimatesque sint, nosse, utrum temerarii an cauti, audaces an timidi, scientes artem bellicam vel ex usu an temere pug­ nantes; quae gentes cum his fortes, quae ignavae sint; nostra auxilia cuius fi­ dei quarumque sint virium; quos animos illius copiae, quos habeat noster exercitus; quae pars sibi magis victoriam repromittat. Eiusmodi enim cogi­ tationibus virtus augetur aut frangitur. Desperantibus autem crescit auda­ cia adhortatione ducis et, si nihil ipse timere videatur, crescit animus, si ex insidiis vel occasione aliquid fortiter feceris, si hostibus adversae res coepe­ rint evenire, si vel infirmiores aut minus armatos ex inimicis potueris supe­ rare. Cavendum enim est, ne dubitantem formidantemque exercitum ad pugnam publicam aliquando producas. Interest, utrum tirones an veteres milites habeas, et utrum ante breve tempus in expeditionibus fuerint an an­ nos aliquos in pace durarint; nam pro tironibus accipiendi sunt qui pugnare longo tempore desierunt. Sed cum legiones auxilia vel equites ex diversis ad­ venerint locis, dux optimus et separatim singulos numeros per tribunos elec­ tos, quorum scitur industria, ad omnia genera exercere debet armorum et post in unum collectos quasi depugnaturos conflictu publico exercebit ipse saepius temptabitque, quid artis possint habere, quid virium, quemadmo­ dum sibi ipsi consentiant, utrum ad tubarum monita, ad signorum indicia, ad praecepta vel nutum suum diligenter obtemperent. Si errant in aliquibus, exerceantur atque doceantur, quamdiu possint esse perfecti. Si vero in cam­ picursione, in sagittando, in iaculando, in ordinanda acie ad plenum fuerint eruditi, ne sic quidem temere sed occasione capta ad publicam ducendi sunt pugnam; sed ante minoribus proeliis imbuendi. Dux itaque vigilans sobrius prudens, tamquam de civili causa inter partes iudicaturus, adhibito consilio de suis et adversarii copiis iudicet. Et si multis rebus superior invenitur, oportunum sibi non differat inire conflictum. Si vero adversarium intellegit fortiorem, certamen publicum vitet; nam pauciores numero et inferiores vi­ ribus superventus et insidias facientes sub bonis ducibus reportaverunt sae­ pe victoriam. 81

Liber III. 10

X. Quid oporteat fieri si quis desuetum a pugna exercitum habeat vel tironem Omnes artes omniaque opera cottidiano usu et iugi exercitatione proficiunt. Quod si in parvis verum est, quanto magis decet in maximis custodiri. Quis autem dubitet artem bellicam rebus omnibus esse potiorem, per quam liber­ tas retinetur et dignitas, propagantur provinciae, conservatur imperium? Hanc quondam relictis doctrinis omnibus Lacedaemonii et postea coluere Romani; hanc solam hodieque barbari putant esse servandam; cetera omnia aut in hac arte consistere aut per hanc assequi se posse confidunt; haec dimi­ caturis est necessaria, per quam vitam retineant et victoriam consequantur. Dux ergo, cui tantae potestatis insignia tribuuntur, cuius fidei atque virtuti possessorum fortunae, tutelae urbium, salus militum, reipublicae creditur gloria, non tantum pro universo exercitu sed etiam pro singulis contuberna­ libus debet esse sollicitus. Si quid enim illis eveniat in bello, et ipsius culpa et publica videatur iniuria. Ergo si tironem vel diu armis desuetum exercitum ducit, singularum legionum sive auxiliorum nec non etiam vexillationum vi­ res animos consuetudinem diligenter exploret. Sciat etiam, si potest fieri, nominatim, quis comes, quis tribunus, quis domesticus, quis contubernalis quantum possit in bello; auctoritatem severitatemque maximam sumat, om­ nes culpas militares legibus vindicet, nulli errantium credatur ignoscere, in diversis locis, in diversis occasionibus omnium experimenta praecipiat. His, ut oportet, curatis, cum dispersi ad praedandum securi oberrant hostes, tu ­ nc probatos equites sive pedites cum tironibus aut inferioribus mittat, u t ex occasione fusis inimicis et illis peritia et reliquis crescat audacia. Ad transi­ tus fluviorum, ad praecipitia montium, ad silvarum angustias, ad paludum aut viarum difficultatem superventus nullo sciente disponat atque ita iter suum temperet, u t cibum capientes aut dormientes aut vacantes certe, secu­ ros inermes discalciatos, destratis equis, nihil suspicantes ipse paratus inva­ dat, quatenus in huiusmodi certaminibus sui fiduciam colligant. Nam qui ante longum tempus aut omnino numquam viderunt homines vulnerari vel occidi, cum primum aspexerint, perhorrescunt et pavore confusi de fuga ma­ gis quam de conflictu incipiunt cogitare. Praeterea si excurrant adversarii, longo itinere fatigatos aggrediatur et ultimos vel certe insperatos superve­ niat; eos etiam, qui longe a suis aut pabuli aut praedae gratia commorantur, subito occupet cum delectis. Illa enim ante temptanda sunt, quae si male cesserint, minus noceant, si bene, plurimum prosint. Inter hostes discordia­ rum serere causas sapientis est ducis. Nulla enim quamvis minima natio po­ test ab adversariis perdeleri, nisi propriis simulatibus se ipsa consumpserit. Nam civile odium ad inimicorum perniciem praeceps est, ad utilitatem suae defensionis incautum. Unum illud est in hoc opere praedicendum, u t nemo desperet fieri posse quae facta sunt. Dicat aliquis: Multi anni sunt, quibus nullus fossa aggere valloque mansurum circumdat exercitum. Respondebi­ tur: Si fuisset ista cautela, nihil nocturni aut diurni superventus hostium nocere potuissent. Persae imitantes Romanos ductis fossis castra consti­ tuunt, et, quia harenosa sunt prope omnia, saccos, quos inanes portaverant, 82

Liber III. 10-11

ex pulverulenta, quae effoditur, terra complent eorumque cumulo aggerem faciunt. Omnes barbari carris suis in orbem conexis ad similitudinem castro­ rum securas a superventibus exigunt noctes. Veremur, ne discere nequea­ mus quae a nobis alii didicerunt? Haec ex usu librisque antea servabantur, sed omissa diu nemo quaesivit, quia vigentibus pacis officiis procul aberat necessitas belli. Sed ne impossibile videatur reparari disciplinam, cuius usus intercidit, doceamur exemplis. Apud veteres ars militaris in oblivionem sae­ pius venit, sed prius a libris repetita est, postea ducum auctoritate formata. Scipio Africanus sub aliis imperatoribus Hispanienses exercitus frequenter victos accepit; hos disciplinae regula custodita omni opere fossisque facien­ dis ita diligenter exercuit, ut diceret fodientes luto inquinari debere qui ma­ dere hostium sanguine noluissent. Cum ipsis denique Numantinos capta ci­ vitate sic concremavit, u t nullus evaderet. Metellus in Africa Albino impe­ rante subiugatum accepit exercitum, quem ita emendavit veteribus institu­ tis, ut postea eos, a quibus sub iugum missi fuerant, superarent. Cimbri Cae­ pionis et Mallii legiones intra Gallias debellarunt; quarum reliquias cum Gaius Marius suscepisset, ita erudivit scientia et arte pugnandi, u t innume­ rabilem multitudinem non solum Cimbrorum sed etiam Teutonum et Ambronum publico Marte deleret. Facilius autem est ad virtutem novos imbue­ re quam revocare perterritos. XI. Quae ipso die procuranda sint quo publica committitur pugna Praemissis levioribus artibus belli ad publici conflictus incertum et ad fata­ lem diem nationibus ac populis ratio disciplinae militaris invitat. Nam in eventu aperti Martis victoriae plenitudo consistit. Hoc ergo tempus est, quo tanto magis duces debent esse solliciti, quanto maior speratur diligentibus gloria et maius periculum comitatur ignavos, in quo momento peritiae usus, pugnandi doctrina consiliumque dominatur. Veteribus saeculis mos fuit parco cibo curatos milites ad certamen educere, u t audaciores sumpta esca redderet et longiore conflictu non fatigarentur inedia. Praeterea observan­ dum est praesentibus hostibus, sive ex castris sive ex civitate producas ad proelium, ne, dum per angusta portarum particulatim procedit exercitus, a collectis et paratis debilitetur inimicis. Ideoque providendum est, u t ante omnes milites egrediantur portas et aciem construant quam hostis adveniat. Quod si intra civitatem manentibus paratus advenerit, aut differatur egres­ sus aut certe dissimuletur, ut, cum adversarii insultare coeperint his, quos non putant exituros, cum ad praedam aut ad redeundum converterint ani­ mum, cum ordines solverint, tunc illis stupentibus lectissimi quique pro­ rum pant et conferti aggrediantur ignaros. Observatur autem, ne longo spa­ tio fatigatum militem neve lassos post cursum equos ad publicum proelium cogas; multum virium labore itineris pugnaturus amittit. Quid faciet, qui ad aciem marcidus adventat? Hoc et veteres declinarunt et superiore vel nostra aetate, cum Romani duces per imperitiam non cavissent, ne quid amplius di­ cam, exercitus perdiderunt. Impar enim condicio est lassum cum requieto, sudantem cum alacri, currentem cum eo, qui steterit, subire conflictum. 83

Liber III. 12-14

XII. Investigandum quid sentiant milites pugnaturi Ipsa die, qua certaturi sunt milites, quid sentiant, diligenter explora. Nam fiducia vel formido ex vultu verbis incessu motibus cernitur. Ne confidas sa­ tis, si tiro proelium cupit; inexpertis enim dulcis est pugna; et noveris te oportere differre, si exercitati bellatores m etuunt dimicare. Monitis tamen et adhortatione ducis exercitui virtus accrescit et animus, praecipue si futuri certaminis talem acceperint rationem, qua sperent se facile ad victoriam perventuros. Tunc inimicorum ignavia vel error ostendendus est, vel, si ante a nobis superati sunt, commemorandum. Dicenda etiam quibus militum mentes in odium adversariorum ira et indignatione moveantur. Animis pae­ ne omnium hominum hoc naturaliter evenit, u t trepident, cum ad conflic­ tum hostium venerint. Sine dubio autem infirmiores sunt quorum mentes ipse confundit aspectus; sed hoc remedio formido lenitur, si, antequam dimi­ ces, frequenter exercitum tuum locis tutioribus ordines, unde et videre hos­ tem et agnoscere consuescant. Interdum audeant aliquid ex occasione: aut fugent aut interim ant inimicos; mores adversariorum, arma, equos recog­ noscant. Nam quae ex usu sunt non timentur. XIII. Quemadmodum idoneus locus eligatur ad pugnam Bonum ducem convenit nosse magnam partem victoriae ipsum locum, in quo dimicandum est, possidere. Elabora ergo, u t conserturus manum pri­ mum auxilium captes ex loco, qui tanto utilior iudicatur, quanto superior fuerit occupatus. In subiectos enim vehementius tela descendunt, et maiore impetu obnitentes pars altior pellit. Qui adverso nititur clivo, duplex subit cum loco et hoste certamen. Sed illa distantia est, quod, si de peditibus tuis victoriam speras contra equites hostium, loca aspera inaequalia montuosa debes eligere, si vero de equitibus tuis contra adversarii pedites victoriam quaeris, sequi debes paulo quidem editiora loca, sed plana atque patentia, neque silvis neque paludibus impedita. X IIII. Quemadmodum acies debeat ordinari u t in conflictu reddatur invicta Ordinaturus aciem tria debet ante prospicere, solem pulverem ventum. Nam sol ante faciem eripit visum, ventus contrarius tu a inflectit ac depri­ mit, hostium adiuvat tela, pulvis a fronte congestus oculos implet et claudit. Haec momento eo, quo acies ordinantur, etiam imperiti vitare solent, sed du­ ci provido cavendum est in futurum, ne post paululum accedente die noceat solis m utata conversio, ne ventus adversus hora solita eo pugnante nasca­ tur. Ita ergo constituantur ordines, u t haec post occipitium nostrum sint et, si potest fieri, adversariorum impetant faciem. - Acies dicitur exercitus in­ structi frons quae adversum hostem spectat. Haec in pugna publica, si sa­ pienter disponitur, plurimum iuvat, si imperite, quamvis optimi bellatores sint mala ordinatione franguntur. Instructionis lex est, u t in primo exercita­ ti et veteres milites collocentur, quos antea principes vocabant, in secundo ordine circumdati catafractis sagittarii et optimi milites cum spiculis vel lan84

Liber III. 14-15

ceis ordinentur, quos prius hastatos vocabant. Singuli autem arm ati in di­ rectum ternos pedes inter se occupare consuerunt, hoc est, in mille passibus mille sescenti sexaginta sex pedites ordinantur in longum, u t nec acies inter­ luceat et spatium sit arm a tractandi; inter ordinem autem et ordinem a ter­ go in latum sex pedes distare voluerunt, u t haberent pugnantes spatium ac­ cedendi atque recedendi; vehementius enim cum saltu cursuque tela mit­ tuntur. In his duobus ordinibus et aetate maturi et usu confidentes et muni­ ti etiam gravioribus armis collocantur. Hi enim ad vicem muri nec cedere nec sequi aliquando cogendi sunt, ne ordines turbent, sed venientes adversa­ rios excipere et stando pugnandoque repellere vel fugare. Tertius ordo dis­ ponitur de arm aturis velocissimis, de sagittariis iuvenibus, de bonis iaculatoribus, quos antea ferentarios nominabant. Quartus item ordo construitur de scutatis expeditissimis, de sagittariis iunioribus, de his, qui alacriter ve­ rutis vel mattiobarbulis, quas plumbatas nominant, dimicant, qui diceban­ tu r levis arm atura. Sciendum ergo est stantibus duobus primis ordinibus tertium et quartum ordinem ad provocandum cum missilibus et sagittis pri­ mo loco semper exire. Qui si hostes in fugam vertere potuerint, ipsi cum equitibus persequuntur; sin vero ab hostibus pulsi fuerint, redeunt ad pri­ mam ac secundam aciem et inter ipsos recipiunt se ad loca sua. Prim a autem et secunda acies, cum ad spathas et ad pila, u t dicitur, ventum fuerit, totum sustinet bellum. In quinta acie ponebantur interdum carroballistae et ma­ nuballistarii fundibulatores funditores. Fundibulatores sunt qui fustibalis lapides iaciunt. Fustibalus fustis est longus pedibus quattuor, cui per me­ dium ligatur funda de corio et utraque manu impulsus prope ad instar onag­ ri dirigit saxa. Funditores sunt qui fundis lino vel saetis factis - has enim di­ cunt esse meliores - contorto circa caput brachio dirigunt saxa. Quibus scuta deerant, sive lapidibus manu iactis sive missibilibus in hoc ordine dimica­ bant, quos accensos tamquam iuniores et postea additos nominabant. Sextus ordo post omnes a firmissimis et scutatis et omni genere armorum munitis bellatoribus tenebatur; quos antiqui triarios appellabant. Hi, ut requieti et integri acrius invaderent hostes, post ultimas acies sedere con­ sueverant. Si quid enim primis ordinibus accidisset, de horum viribus repa­ rationis spes tota pendebat. XV. Ratio podismi quantum spatium in acie inter singulos homines in longum vel inter singulos ordines in latum debeat custodiri Explanato, qualiter debeant acies instrui, nunc podismum mensuramque ip­ sius ordinationis exponam. In mille passibus campi una acies mille sescentos sexaginta sex suscipiet pedites, propterea quia singuli pugnatores ternos oc­ cupant pedes. Quod si sex acies in mille passibus campi volueris ordinare, novem milia nongenti nonaginta sex pedites sunt necessarii. Si autem in te r­ no hunc numerum volueris tendere, duo milia passuum comprehendit; sed melius est plures acies facere quam militem exspargere. Senos pedes a tergo inter singulas acies in latum diximus interpatere debere, et ipsi bellatores stantes singulos obtinent pedes. Ideoque si sex acies ordinaveris, quadragin85

Liber III. 15-17

ta duo pedes in latum et mille passus in longum decem milium hominum te­ nebit exercitus. Si autem in terno ordinare volueris, viginti unum pedes in latum et duo milia passuum in longum decem milium tenebit exercitus. Ad hanc rationem, sive viginti milia sive triginta milia peditum fuerint, iuxta mensurae podismum sine aliqua dubitatione difficultatis poterunt ordinari, nec dux fallitur, cum sciat, qui locus quantos capere possit armatos. Dicunt, si angustior locus sit vel multitudo sufficiat, etiam in deno vel amplius acies ordinari. Magis enim expedit, u t conferti pugnent quam longius separati; nam si nimium fuerit acies tenuata, cito ab adversariis facta impressione perrum pitur et nullum postea potest esse remedium . Qui autem numeri in dextro cornu, qui in sinistro, qui in medio debeant ordinari, vel iuxta digni­ tates eorum servatur ex more, vel certe pro qualitate hostium commutatur. XVI. De equitibus ordinandis Constructa acie peditum equites ponuntur in comibus, ita u t loricati omnes et contati iuncti sint peditibus, sagittarii autem vel qui loricas non habent longius evagentur. A fortioribus namque equitibus peditum protegenda sunt latera et a velocioribus atque expeditis hostium cornua superfundenda atque turbanda. Scire dux debet, contra quos drungos, hoc est globos, hos­ tium quos equites oporteat poni. Nam nescio qua occulta ratione, immo pae­ ne divina, alii contra alios dimicant melius, et qui fortiores vicerant ab infe­ rioribus saepe vincuntur. Quod si equites impares fuerint, more veterum ve­ locissimi cum scutis levibus pedites ad hoc ipsum exercitati isdem miscendi sunt, quos expeditos velites nominabant. Quo facto quamvis fortissimi equi­ tes hostium evenerint, tamen adversum mixtum agmen pares esse non pos­ sunt. Unum hoc remedium omnes duces veteres invenerunt, u t assueface­ rent iuvenes currentes egregie et inter binos equites singulos ex his pedites collocarent cum levioribus scutis gladiis atque missibilibus. XVII. De subsidiis quae post aciem collocantur Sed optima ratio est et ad victoriam plurimum confert, u t lectissimos de pe­ ditibus equitibus cum vicariis, comitibus tribunisque vacantibus habeat dux post aciem praeparatos, alios circa cornua alios circa medium, ut, sicubi hos­ tis vehementer insistit, ne rum patur acies, provolent subito et suppleant lo­ ca additaque virtute inimicorum audaciam frangant. Hoc primi Lacones in­ venerunt, imitati sunt Carthaginienses, Romani postea ubique servarunt. Hac dispositione nulla melior invenitur. Nam directa acies hoc solum agere debet et potest, u t hostem repellat aut fundat. Si cuneus sit agendus aut for­ fex, superfluos habere debebis post aciem, de quibus cuneum vel forficem fa­ cias. Si ducenda sit serra, item ex abundantibus ducitur; nam si de loco suo ordinatum militem transferre coeperis, universa turbabis. Si globus hos­ tium separatus aut alam tuam aut partem aliquam urgere coeperit, nisi su­ perfluos habeas, quos contra globum possis opponere, sive pedites sive equi­ tes de acie tuleris, dum aha vis defendere, aha periculosius denudabis. Quod si bellatorum tibi copia non abundat, melius est aciem habere breviorem, 86

Liber III. 17-19

dummodo in subsidiis colloces plurimos. Nam circa medias partes campi ex peditibus bene armatis debes habere lectissimos, de quibus cuneum facias et statim aciem hostium rumpas; circa cornua autem de contatis loricatisque equitibus ad hoc reservatis et levi arm atura peditum alas hostium circumve­ nire te convenit. XVIII. In quo loco primus dux stare debeat in quo secundus in quo tertius Dux, qui praecipuam sustinet potestatem, inter equites et pedites in parte dextra stare consuevit. Hic enim locus est, in quo tota acies gubernatur, ex quo rectus est liberque procursus. Ideo autem inter utrosque consistit, ut et consilio regere et auctoritate tam equites quam pedites ad pugnam possit hortari. Hic de equitibus supernumerariis mixtis peditibus expeditis adver­ sariorum sinistrum cornu, quod contra ipsum stat, circumire debet et a te r­ go semper urgere. Secundus dux in media acie ponitur peditum, qui eam sus­ tentet et firmet. Hic fortissimos pedites et bene armatos de illis superfluis secum habere debet, ex quibus aut ipse cuneum faciat et hostium aciem rumpat aut, si adversarii cuneum fecerint, ipse forficem faciat, ut cuneo illi possit occurrere. In sinistra parte exercitus tertius esse dux debet, satis bel­ licosus et providus, quia sinistra pars difficilior est et velut manca in acie consistit. Hic circa se bonos equites supernumerarios et velocissimos pedites habere debet, de quibus sinistrum cornu semper extendat, ne circumvenia­ tu r ab hostibus. Clamor autem, quem barritum vocant, prius non debet at­ tolli, quam acies utraque se iunxerit. Imperitorum enim vel ignavorum est vociferari de longe, cum hostes magis terreantur, si cum telorum ictu clamo­ ris horror accesserit. Semper autem studere debes, u t prior instruas aciem, quia ex arbitrio tuo potes facere quod tibi utile iudicas, cum nullus obsistit; deinde et tuis auges confidentiam et adversariis fiduciam minuis, quia for­ tiores videntur qui provocare non dubitant. Inimici autem incipiunt formi­ dare, qui vident contra se acies ordinari. Hinc additur maximum commo­ dum, quia tu instructus paratusque ordinantem et trepidum adversarium praeoccupas. Pars enim victoriae est inimicum turbare, antequam dimices, exceptis superventibus vel incursionibus repentinis ex occasione, quam numquam dux exercitatus amittit: nam in itineribus iam fatigatis, in flumi­ num transgressione divisis, in paludibus occupatis, in iugis montium labo­ rantibus, in campis exsparsis atque securis, in mansione dormientibus oportunum proelium semper infertur, cum aliis negotiis occupatus hostis prius interim atur quam praeparare se possit. Quod si cauti sint adversarii et insi­ diarum nulla sit copia, tunc adversus praesentes scientes videntes aequa condicione pugnatur. x v n n . Quibus remediis virtuti vel dolis hostium resistatur in acie

Tamen ars belli non minus in hoc aperto conflictu quam in occultis fraudi­ bus adiuvat eruditos. Cavendum vel maxime, ne ab ala cornuque sinistro, quod saepius evenit, aut certe dextro, quod licet raro contingit, circumve­ niantur tui a multitudine hostium aut a vagantibus globis, quos dicunt 87

Liber III. 19-20

drungos. Quod si acciderit, unum remedium est, u t alam cornuque replices et rotundes, quatenus conversi tui sociorum terga defendant; sed in angulo ipsius extremitatis fortissimi collocentur, quia ibi impetus amplior fieri con­ suevit. Item adversus cuneum hostium certis resistitur modis. Cuneus dici­ tu r multitudo peditum, quae iuncta cum acie primo angustior deinde latior procedit et adversariorum ordines rumpit, quia a pluribus in unum locum tela m ittuntur. Quam rem milites nominant caput porcinum. Contra quod ordinatio ponitur, quam forficem vocant. Nam ex lectissimis militibus in V litteram ordo componitur et illum cuneum excipit atque ex utraque parte concludit, quo facto aciem non potest rumpere. Item serra dicitur quae ab strenuis directa ante frontem opponitur hostibus, u t turbata acies repare­ tur. Globus autem dicitur qui a sua acie separatus vago superventu incursat inimicos, contra quem alter populosior vel fortior im m ittitur globus. Obser­ vandum quoque, ne sub tempore, quo iam committitur pugna, velis ordines commutare aut de locis suis aliquos numeros ad alia transferre. Statim enim nascitur tum ultus atque confusio, et in imparatos conturbatosque facilius hostis incumbit. XX. Quot generibus pugna publica committatur et quomodo etiam qui inferior numero et viribus est valeat obtinere Depugnationum septem sunt genera vel modi, cum infesta ex utraque parte signa confligunt. Una depugnatio est fronte longa quadro exercitu, sicut etiam nunc et prope semper solet proelium fleri. Sed hoc genus depugnatio­ nis periti armorum non optimum iudicant, quia, in prolixo spatio cum tendi­ tu r acies, non aequalis semper campus occurrit, et si hiatus aliqui in medio vel sinus aut curvatura fit, in eo loco acies frequenter irrum pitur. Praeterea, si multitudine adversarius antecedit, a lateribus aut dextram aut sinistram alam circumvenit. In quo periculum magnum est, nisi supernumerarios ha­ beas, qui procurrant hostemque sustineant. Hoc genere solus debet conflige­ re qui et plures et fortes habuerit bellatores, ut ex utroque cornu hostem cir­ cumveniat et quasi in sinum sui concludat exercitus. Secunda depugnatio est obliqua, plurimis melior. In qua si paucos strenuos loco idoneo ordinave­ ris, etiam si multitudine hostium et virtute turberis, tamen poteris reporta­ re victoriam. Huius talis est modus. Cum instructae acies ad congressum ve­ niunt, tunc tu sinistram alam tuam a dextra adversarii longius separabis, ne vel missibilia ad eam vel sagittae perveniant ; dextram autem alam tuam si­ nistrae alae illius iunges et ibi primum inchoa proelium, ita u t cum equitibus optimis et probatissimis peditibus sinistram partem illius, ad quam te iunxeris, aggrediaris atque circumeas et detrudendo atque supercurrendo ad hos­ tium terga pervenias. Quod si semel adversarios exinde pellere coeperis, ac­ cedentibus tuis indubitatam victoriam consequeris et pars exercitus tui, quam ab hoste submoveris, secura durabit. Ad similitudinem autem A litte­ rae vel libellae fabrilis acies in hoc dimicandi genere componuntur. Quod si tibi prior adversarius fecerit, illos, quos post aciem supernumerarios dixi­ mus debere poni, tam equites quam pedites, ad sinistrum tuum colliges cor88

Liber III. 20

nu, et sic adversario resistes magnis viribus, ne arte pellaris. Tertia depug­ natio est similis secundae, sed in hoc deterior, quod a sinistro cornu tuo cum illius incipies dextro confligere. Nam quasi mancus impetus est eorum et aperte cum difficultate aggrediuntur hostes qui in sinistro dimicant cornu. Quod apertius explanabo. Si quando alam sinistram longe habueris melio­ rem, tunc ei fortissimos equites peditesque coniunge et in congressu ipsam primam applica ad alam hostium dextram, et quantum potes adversarii dextram partem pellere et circumire festina. Tuam autem aliam exercitus partem, in qua deteriores bellatores habere te nosti, a sinistra illius longissi­ me separa, ne vel gladiis invadatur vel ad eam tela perveniant. In hoc genere cavendum est, ne inimicorum cuneis transversa tu a acies elidatur. Hoc au­ tem modo uno casu utiliter pugnabitur, si adversarius inferiorem dextrum cornum habuerit et tu longe fortiorem sinistram. Q uarta depugnatio talis est. Cum ordinaveris aciem, ante quadringentos vel quingentos passus quam ad hostem pervenias non sperante eo subito ambas alas tuas incitare te convenit, u t ex utroque cornu improvisos hostes vertas in fugam et cele­ rius victoriam consequaris. Sed hoc genus certaminis, licet cito superet, si exercitatos fortissimosque produxerit, tamen periculosum est, quia mediam aciem suam qui sic dimicat nudare compellitur et in duas partes exercitum separare. Et si primo impetu victus non fuerit inimicus, habet occasionem, qua invadat et divisa cornua et mediam aciem destitutam. Quinta depugna­ tio est quartae similis, sed hoc unum amplius habet, quod levem arm aturam et sagittarios ante primam aciem ponit, u t illis resistentibus non possit ir­ rumpi. Nam sic de dextro cornu suo illius sinistram et de sinistro cornu suo illius dextrum aggreditur. Quod si fugare potuerit, statim vincit; sin minus, media acies ipsius non laborat, quia a levi arm atura sagittariisque defendi­ tur. Sexta depugnatio optima est, prope similis secundae, qua u tu n tu r qui de numero suorum et de virtute desperant. Et si bene ordinaverint, quamvis cum paucioribus semper victoriam consequuntur. Nam cum instructa acies ad hostes accedit, dextram alam tuam sinistrae alae hostium iunge et ibi per equites probatissimos et velocissimos pedites incipe proelium. Reliquam au­ tem partem exercitus tui longissime ab adversariorum acie remove et in di­ rectum porrige quasi veru; nam, cum sinistram partem illius et a lateribus et a tergo coeperis caedere, sine dubio vertis in fugam. Adversarius autem nec de dextra parte sua nec de media acie potest suis laborantibus subvenire, quia acies tua extenditur et tota se porrigit ad similitudinem I litterae longissimeque recedit ab hostibus. Quo genere in itineribus saepe confligitur. Septima depugnatio est quae loci beneficio adiuvat dimicantem. In hac quoque et cum paucioribus et cum minus fortibus poteris adversarium susti­ nere, hoc est, si montem aut mare aut flumen aut lacum aut civitatem aut paludes aut abrupta in una parte habeas, ex qua hostis non possit accedere, reliquum exercitum tuum directa acie ordines, sed in illa, quae munitionem non habet, omnes equites et ferentarios ponas. Tunc securas pro tuo arbitrio cum hoste confligis, quia ab una parte loci natura te munit, ab alia duplex prope ponitur equitatus. Illud tam en observandum est, quo nihil melius in89

Liber III. 20-22

venitur, ut, sive dextro cornu solo pugnare volueris, ibi fortissimos ponas, si­ ve de sinistro, ibi strenuissimos colloces, sive in medio facere cuneos volue­ ris, per quos acies hostium rumpas, in cuneo exercitatissimos ordines bella­ tores. Victoria enim per paucos fieri consuevit. Tantum est, u t electi a duce sapientissimo in his locis, in quibus ratio et utilitas postulat, ordinentur. XXI. Viam abscedendi hostibus dandam u t deleantur facilius fugientes Plerique rei militaris ignari pleniorem victoriam credunt, si adversarios aut locorum angustiis aut armatorum multitudine circumdederint, u t aditum non inveniant abscedendi. Sed clausis ex desperatione crescit audacia, et cum spei nihil est, sumit arma formido. Libenter cupit commori qui sine du­ bio scit se esse moriturum. Ideoque Scipionis laudata sententia est, qui dixit viam hostibus, qua fugerent, muniendam. Nam cum abscedendi aditu pate­ facto mentes omnium ad praebenda terga consenserint, inulti more pecu­ dum trucidantur. Nec insequentium ullum periculum est, cum victi quibus defendi potuerant arm a converterint. Hoc genere, quanto maior fuerit, tan­ to facilius multitudo prosternitur. Neque enim ibi requirendus est numerus, ubi animus semel territus non tam tela hostium cupit declinare quam vul­ tum. Ceterum clausi, licet exigui numero et infirmi viribus, hoc ipso tamen sunt hostibus pares, quia desperantes sciunt aliud sibi licere non posse. Sed una salus victis nullam sperare salutem. XXII. Quemadmodum ab hostibus recedatur si consilium displicet pugnae Digestis omnibus, quae ratio militaris experimentis et arte servavit, unum superest edocere, quemadmodum recedatur ab hostibus. Nam disciplinae bellicae et exemplorum periti nusquam maius periculum imminere testan­ tur. Qui enim ante congressum recedit ex acie, et suis fiduciam minuit et ini­ micis addit audaciam. Verum quia hoc saepius necesse est evenire, quibus modis tuto possit fieri, declarandum est, primum u t tui nesciant, ideo te re­ cedere, quia declinas inire conflictum, sed credant arte aliqua se ideo revoca­ ri, u t ad oportuniorem locum invitetur hostis ac facilius superetur aut certe insequentibus adversariis secretiores collocentur insidiae. Nam necesse est ad fugam parati sint qui ducem suum sentiunt desperare. Illud quoque vi­ tandum est, ne hostes te recedere sentiant et statim irruant. Propterea ple­ rique ante pedites suos equites posuerunt, u t discurrentes adversarios vide­ re non sinerent, quem ad modum pedites abscedebant. Item particulatim in­ cipientes a primis singulas acies subducebant retroque revocabant, in gradu suo manentibus reliquis, quos sensim postea cessimque ad illos iungebat, quos subduxerant primum. Aliquanti exploratis itineribus noctu cum exer­ citu recedebant, u t hostes, die orta cum intellexissent, non possent compre­ hendere praecedentes. Praeterea levis arm atura praem ittebatur ad colles, ad quos subito totus revocaretur exercitus, et si hostes insequi voluissent, a levi arm atura, quae ante occupaverat locum, additis equitibus fundebantur. Nihil enim periculosius existimant, quam si inconsulte insequentibus ab his, qui in subsessa fuerint vel qui ante se paraverint, obvietur. Hoc tempus est, 90

Liber III. 22-24

quo opportune collocantur insidiae, quia adversus fugientes maior audacia et minor cura est. Necessario autem amplior securitas gravius solet habere discrimen. Imparatis, cibum capientibus, in itinere lassis, equos suos pas­ centibus ac nihil tale suspicantibus superventus assolent fieri. Quod et nobis vitandum est et hosti in eiusmodi occasionibus pernicies inferenda. Hoc enim casu oppressis nec virtus potest nec multitudo prodesse. Qui in acie publica vincitur pugna, beet et ibi ars plurimum prosit, tamen ad defensio­ nem suam potest accusare fortunam; qui vero superventum insidias subses­ sas passus est, culpam suam non potest excusare, quia haec evitare potuit et per speculatores idoneos ante cognoscere. Cum receditur, talis fraus fieri consuevit. Recto itinere pauci equites insequuntur, valida manus occulte per aha m ittitur loca; ubi ad agmen inimicorum pervenerint equites, tem ptant leviter atque discedunt; ille credit quicquid insidiarum fuerat praeterisse et sine cura resolvitur ad neglegentiam; tunc illa manus, quae secreto itinere destinata fuerat, superveniens opprimit ignorantes. Multi, cum ab hoste dis­ cedunt, si per silvas ituri sunt, praem ittunt qui angusta vel abrupta occu­ pent loca, ne ibidem patiantur insidias; et rursus post se praecisis arboribus vias claudunt, quas concaedes vocant, u t adversariis facultatem adimant persequendi. Et paene utrique parti in itinere ad subsessas communis occa­ sio est: nam qui praecedit, oportunis vallibus vel silvosis montibus post se re­ linquit insidias, in quas cum inciderit inimicus, recurrit ipse et adiuvat suos; qui vero sequitur, aversis semitis longe ante destinat expeditos et praece­ dentem adversarium arcet a transitu deceptumque a fronte et a tergo con­ cludit. Dormientibus noctu adversariis et qui praecessit potest regredi et qui sequitur, quantumvis intersit, potest supervenire per fraudem. In transfre­ tatione fluviorum qui praecedit illam partem tem ptat opprimere, quae pri­ ma transierit, dum reliqui alveo separantur; qui autem sequitur festinato itinere, illos, qui nondum potuerunt transire, conturbat. XXIII. De camelis et catafractis equitibus Camelos aliquantae nationes apud veteres in acie produxerunt et Urcilliani intra Africam vel ceteri Mazices hodieque producunt. Sed hoc genus anima­ lium, harenis et tolerandae siti aptum, confusas etiam in pulvere vento vias absque errore dirigere memoratur. Ceterum praeter novitatem, si ab insoli­ tis videatur, inefficax bello est. Catafracti equites propter munimina, quae gerunt, a vulneribus tuti, sed propter impedimentum et pondus armorum capi faciles et laqueis frequenter obnoxii, contra dispersos pedites quam con­ tra equites in certamine meliores, tamen aut ante legiones positi aut cum le­ gionariis mixti, quando comminus, hoc est manu ad manum, pugnatur, acies hostium saepe rumpunt. XXIIII. Quomodo quadrigis falcatis vel elephantis in acie possit obsisti Quadrigas falcatas in bello rex Antiochus et Mithridates habuerunt. Quae ut primo magnum intulere terrorem, itapostmodum fuere derisui. Nam diffici­ le currus falcatus planum semper invenit campum et levi impedimento reti91

Liber III. 24-25

netur unoque afflicto aut vulnerato equo decipitur. Sed maxime hac Roma­ norum militum arte perierunt: ubi ad pugnam ventum est, repente toto campo Romani tribulos abiecerunt, in quos currentes quadrigae cum incidis­ sent, deletae sunt. Tribulus autem est ex quattuor palis confixum propugna­ culum, quod, quoquomodo abieceris, tribus radiis stat et erecto quarto infes­ tum est. Elephanti in proeliis magnitudine corporum, barritus horrore, for­ mae ipsius novitate homines equosque conturbant. Hos contra Romanum exercitum primus in Lucania rex Pyrrhus eduxit, postea Hannibal in Africa, rex Antiochus in Oriente, Iugurtha in Numidia copiosos habuerunt. Adver­ sus quos diversa resistendi excogitata sunt genera. Nam et centurio in Luca­ nia gladio manum, quam promuscidem vocant, uni abscidit, et bini catafracti equi iungebantur ad currum, quibus insidentes clibanarii sarisas, hoc est longissimos contos, in elephantos dirigebant. Nam muniti ferro nec a sagit­ tariis, quos vehebant beluae, laedebantur et earum impetum equorum cele­ ritate vitabant. Alii contra elephantos catafractos milites immiserunt, ita u t in brachiis eorum et in cassidibus vel umeris aculei ingentes ponerentur e ferro, ne manu sua elefas bellatorem contra se venientem posset apprehen­ dere. Praecipue tamen velites antiqui adversum elephantos ordinaverunt. Velites autem erant iuvenes levi arm atura corpore alacri, qui ex equis opti­ me missibilia dirigebant. Hi equis praetercurrentibus ad latiores lanceas vel maiora spicula beluas occidebant, sed crescente audacia postea collecti plures milites pariter pila, hoc est missibilia, in elephantos congerebant eosque vulneribus elidebant. Illud additum est, u t funditores cum fustibalis et fun­ dis rotundis lapidibus destinatis Indos, per quos regebantur elephanti, cum ipsis turribus affligerent atque mactarent, quo nihil tutius invenitur. Prae­ terea venientibus beluis, quasi irrupissent aciem, spatium milites dabant. Quae cum in agmen medium pervenissent, circumfusis undique armatorum globis cum magistris absque vulneribus capiebantur illaesae. Carroballistas aliquanto maiores - hae enim longius et vehementius spicula dirigunt - su­ perpositas curriculis cum binis equis vel mulis post aciem convenit ordinari, et, cum sub ictu teli accesserint, bestiae sagittis ballistariis transfiguntur. Latius tam en contra eas et firmius praefigitur ferrum, u t in magnis corpori­ bus maiora sint vulnera. Adversum elephantos plura exempla et machina­ menta rettulimus, ut, si quando necessitas postulaverit, sciatur, quae sint tam immanibus beluis opponenda. XXV. Quid fieri debeat si vel pars fugerit vel totus exercitus Sciendum vero est, si pars exercitus vicerit et pars fugerit, minime desperan­ dum, cum in eiusmodi necessitate ducis constantia totam sibi possit vindica­ re victoriam. Innumerabilibus hoc accidit bellis, et pro superioribus sunt ha­ biti qui minime desperarunt. Nam in simili condicione fortior creditur quem adversa non frangunt. Prior ergo de caesis hostibus spolia capiat, quod ipsi dicunt, colligat campum, prior clamore ac bucinis exsultare videatur. Hac fi­ ducia ita perterrebit inimicos, ita suis fiduciam geminabit, quasi victor ex omni parte discesserit. Quod si aliquo casu omnis in acie fundatur exercitus, 92

Liber III. 25-26

perniciosa clades; tamen reparationis multis fortuna non defuit, et medicina quaerenda est. Dux ergo providus sub ea cautela publico debet Marte confli­ gere, ut, si quid pro varietate bellorum vel condicionis humanae secus acci­ derit, absque gravi detrimento liberet victos. Nam si vicini colles fuerint, si post terga munitio, si ceteris abscedentibus fortissimi quique restiterint, se suosque servabunt. Frequenter iam fusa acies dispersos ac passim sequentes reparatis viribus interemit. Numquam exsultantibus maius solet evenire discrimen, quam cum ex subita ferocia in formidinem commutantur. Sed quocumque eventu colligendi sunt superstites, bello erigendi adhortationi­ bus congruis et armorum instauratione refovendi. Tunc novi dilectus, nova quaeruntur auxilia et, quod amplius prodest, captatis occasionibus in ipsos victores per occultas insidias impetus faciendus ac sic audacia reparanda. Nec oportunitas defit, cum pro felicitate superbius et incautius mentes effe­ rantur humanae. Si quis hunc casum ultimum putat, cogitet eventus om­ nium proeliorum inter initia contra illos magis fuisse, quibus victoria debe­ batur. XXVI. Regulae bellorum generales (1) In omnibus proeliis expeditionis condicio talis est, u t quod tibi prodest adversarium noceat, quod illum adiuvat tibi semper officiat. Numquam ergo ad illius arbitrium aliquid facere aut dissimulare debemus, sed id solum age­ re, quod nobis utile iudicamus. Contra te enim esse incipis, si imiteris quod fecit ille pro se, et rursum quicquid pro tu a parte temptaveris contra illum erit, si voluerit imitari. (2) In bello qui plus in agrariis vigilaverit, plus in exercendo milite laborave­ rit, minus periculum sustinebit. (3) Numquam miles in acie producendus est, cuius antea experimenta non ceperis. (4) Aut inopia aut superventibus aut terrore melius est hostem domare quam proelio, in quo amplius solet fortuna potestatis habere quam virtus. (5) Nulla consilia meliora sunt nisi illa, quae ignoraverit adversarius, an­ tequam facias. (6) Occasio in bello amplius solet iuvare quam virtus. (7) In sollicitandis suscipiendisque hostibus, si cum fide veniant, magna fi­ ducia est, quia adversarium amplius frangunt transfugae quam perempti. (8) Melius est post aciem plura servare praesidia quam latius militem exspargere. (9) Difficile vincitur qui vere potest de suis et de adversarii copiis iudicare. (10) Amplius iuvat virtus quam multitudo. (11) Amplius prodest locus saepe quam virtus. (12) Paucos viros fortes natura procreat, bona institutione plures reddit in­ dustria. (13) Exercitus labore proficit, otio consenescit. (14) Numquam ad certamen publicum produxeris militem, nisi cum eum vi­ deris sperare victoriam. 93

Liber III. 26

(15) Subita conterrent hostes, usitata vilescunt. (16) Qui dispersis suis inconsulte sequitur, quam ipse acceperat adversario vult dare victoriam. (17) Qui frumentum necessariaque non praeparat, vincitur sine ferro. (18) Qui multitudine et virtute praecedit, quadrata dimicet fronte, qui pri­ mus est modus. (19) Qui imparem se iudicat, dextro cornu suo sinistrum cornu pellat inimi­ ci, qui secundus est modus. (20) Qui sinistram alam fortissimam habere se novit, dextram alam hostis invadat, qui est tertius modus. (21) Qui habet exercitatissimos milites, in utroque cornu pariter proelium debet incipere, qui quartus est modus. (22) Qui levem armaturam optimam regit, utram que alam hostis invadat fe­ rentariis ante aciem constitutis, qui quintus est modus. (23) Qui nec numero militum nec virtute confidit, si depugnaturus est, de dextra sua sinistram alam hostium pulset reliquis suis porrectis in similitu­ dinem veri, qui sextus est modus. (24) Qui pauciores infirmioresque habere se novit, septimo modo ex uno la­ tere aut montem aut civitatem aut mare aut fluvium aut aliquod debet habe­ re subsidium. (25) Qui confidit equitatu, aptiora loca quaerat equitibus et rem magis per equites gerat. (26) Qui confidit pedestribus copiis, aptiora loca peditibus quaerat et rem magis per pedites gerat. (27) Cum explorator hostium latenter oberrat in castris, omnes ad tentoria sua per diem redire iubeantur, et statim deprehenditur explorator. (28) Cum consilium tuum cognoveris adversariis proditum, dispositionem mutare te convenit. (29) Quid fieri debeat, tractato cum multis, quid vero facturus sis, cum pau­ cissimis ac fidelissimis vel potius ipse tecum. (30) Milites timor et poena in sedibus corrigit, in expeditione spes ac prae­ mia faciunt meliores. (31) Boni duces publico certamine numquam nisi ex occasione aut nimia ne­ cessitate confligunt. (32) Magna dispositio est hostem fame magis urgere quam ferro. (33) Quo genere depugnaturus sis, nesciant hostes, ne aliquibus remediis ob­ sistere moliantur. De equitatu sunt m ulta praecepta; sed cum haec pars militiae usu exercitii, armorum genere, equorum nobilitate profecerit, ex libris nihil arbitror colli­ gendum, cum praesens doctrina sufficiat. Digesta sunt, imperator invicte, quae nobilissimi auctores diversis probata temporibus per experimentorum fidem memoriae prodiderunt, u t ad peri­ tiam sagittandi, quam in serenitate tua Persa miratur, ad equitandi scien­ tiam vel decorem, quae Hunnorum Alanorumque natio velit imitari, si pos­ sit, ad currendi velocitatem, quam Saracenus Indusque non aequat, ad ar94

Liber III. 26

maturae exercitationem, cuius campidoctores vel pro parte exempla intel­ lexisse gaudent, regula proeliandi, immo vincendi artificium iungeretur, quatenus virtute pariter ac dispositione mirabilis reipublicae tuae et impe­ ratoris officium exhiberes et militis.

95

Liber IV. Incipiunt capitula libri quarti I. Civitates aut natura aut opere debere muniri II. Non directos sed angulosos muros faciendos III. Quemadmodum muris e terra iungatur aggestus IIII. De cataractis et portis, ne noceantur ab ignibus V. De fossis faciendis VI. Ne sagittis hostium homines laedantur in muro VII. Quibus modis providendum sit, ne famem patiantur obsessi VIII. Quae species praeparandae sint pro defensione murorum VIIII. Quid faciendum sit, si nervorum defuerit copia X. Quid faciendum, ne aquae inopiam patiantur obsessi XI. Si sales defuerint XII. Quid faciendum, cum primo impetu venitur ad muros XIII. Enumeratio machinarum, quibus muri oppugnantur XIIII. De ariete falce testudine XV. De vineis, de pluteis, de aggere XVI. De musculis XVII. De turribus ambulatoriis XVIII. Quemadmodum ambulatoria turris possit incendi XVIIII. Quemadmodum altitudo muris addatur XX. Quo pacto suffodiatur terra, ut machina nocere nihil possit XXI. De scalis sambuca exostra et tollennone XXII. De ballistis onagris scorpionibus arcuballistis fustibalis fundis, per quae torm enta defenditur murus XXIII. Adversum arietes prosunt culcitae laquei lupi columnae gravio­ res XXIIII. De cuniculis, per quos aut murus defoditur aut civitas penetratur XXV. Quid facere debeant oppidani, si hostes irruperint civitatem XXVI. Quae sit adhibenda cautela, ne hostes furtim occupent murum XXVII. Quando oppidanis inferantur insidiae XXVIII. Quid faciant obsidentes, ne ab oppidanis patiantur insidias XXVIIII.Quo genere tormentorum civitas defendatur XXX. Quemadmodum mensura colligatur ad scalas vel machinas facien­ das XXXI. Praecepta belli navalis XXXII. Nomina iudicum, qui praeerant classi XXXIII. Unde appellentur liburnae XXXIIII. Qua diligentia fabricentur liburnae XXXV. Qua observatione sit caedenda materies XXXVI. Quo mense caedendae sint trabes XXXVII. De modo liburnarum 96

Liber IV. prologus-2

XXXVIII. XXXVIIII. XL. XLI. XLII. XLIII. XLIIII. XLV. XLVI.

Nomina ventorum et numerus Quibus mensibus tutius navigetur Quemadmodum tempestatum observanda sint signa De prognosticis De aestuariis, hoc est de rheumate De locorum notitia sive remigibus De telis tormentisque navalibus Quemadmodum navali bello collocentur insidiae Quid flat, cum aperto Marte bellum navale committitur Libri quarti prologus

Agrestem incultamque hominum in initio saeculi vitam a communione mu­ torum animalium vel ferarum urbium consitutio prima discrevit. In his no­ men reipublicae repperit communis utilitas. Ideo potentissimae nationes ac principes consecrati nullam maiorem gloriam putaverunt quam aut fundare novas civitates aut ab aliis conditas in nomen suum sub quadam amplifica­ tione transferre. In quo opere clementia serenitatis tuae obtinet palmam. Ab illis enim vel paucae vel singulae, a pietate tu a innumerabiles urbes ita iugi labore perfectae sunt, u t non tam humana manu conditae quam divino nutu videantur natae. Cunctos imperatores felicitate moderatione castimonia, exemplis indulgentiae, studiorum amore praecedis. Regni animique tui bona cernimus et tenemus quae anticipare et superior optavit aetas et extendi in perpetuum ventura desiderat. Quibus rebus tantum universo orbi praesti­ tum gratulamur, quantum vel humana mens petere vel gratia potuit divina conferre. Sed dispositionibus vestrae clementiae quantum profecerit muro­ rum elaborata constructio, Roma documentum est, quae salutem civium Ca­ pitolinae arcis defensione servavit, u t gloriosius postea totius orbis posside­ ret imperium. Ad complementum igitur operis maiestatis vestrae praecep­ tione suscepti rationes, quibus vel nostrae civitates defendendae sint vel hostium subruendae, ex diversis auctoribus in ordine digeram, nec laboris pigebit, cum omnibus profutura condantur. I. Civitates aut natura aut opere debere muniri Urbes atque castella aut natura m uniuntur aut manu aut utroque, quod fir­ mius ducitur; natura aut locorum edito vel abrupto aut circumfuso mari sive paludibus vel fluminibus; manu fossis ac muro. In illo naturah beneficio tu ­ tissimum eligentis consilium, in plano quaeritur fundantis industria. Vide­ mus antiquissimas civitates ita in campis patentibus constitutas, u t defi­ ciente auxilio locorum arte tamen et opere redderentur invictae. II. Non directos sed angulosos muros faciendos Ambitum m uri directum veteres ducere noluerunt, ne ad ictus arietum esset expositus, sed sinuosis anfractibus, iactis fundamentis, clausere urbes, crebrioresque turres in ipsis angulis ediderunt propterea, quia, si quis ad murum 97

Liber IV. 2-7

tali ordinatione constructum vel scalas vel machinas voluerit admovere, non solum a fronte sed etiam a lateribus et prope a tergo velut in sinu circumclu­ sus opprimitur. III. Quemadmodum muris e terra iungatur aggestus Murus autem u t numquam possit elidi, hac ratione perficitur. Intervallo vi­ cenum pedum interposito duo intrinsecus parietes fabricantur. Deinde ter­ ra, quae de fossis fuerit egesta, inter illos m ittitur vectibusque densatur, ita u t a muro primus paries pro rata inferior, secundus longe minor ducatur, ut de plano civitatis ad similitudinem graduum quasi clivo molli usque ad pro­ pugnacula possit ascendi, quia nec murus ullis potest arietibus rumpi, quem terra confirmat, et quovis casu destructis lapidibus ea, quae inter parietes densata fuerat, ad muri vicem ingruentibus moles obsistit. IH I. De cataractis et portis ne noceantur ab ignibus Cavetur praeterea, ne portae subiectis ignibus exurantur. Propter quod sunt coriis ac ferro tegendae; sed amplius prodest, quod invenit antiquitas, u t ante portam addatur propugnaculum, in cuius ingressu ponitur catarac­ ta, quae anulis ferreis ac funibus pendet, ut, si hostes intraverint, demissa eadem extinguantur inclusi. Ita tamen supra portam murus est ordinandus, ut accipiat foramina, per quae de superiore parte effusa aqua subiectum res­ tinguat incendium. V. De fossis faciendis Fossae autem ante urbes latissimae altissimaeque faciendae sunt, u t nec fa­ cile possint coaequari replerique ab obsidentibus et, cum aquis coeperint re­ dundare, ab adversario cuniculum continuari minime patiantur. Nam dupli­ ci modo opus subterraneum peragi, earum altitudine qj; inundatione, prohi­ betur. VI. Ne sagittis hostium homines laedantur in muro Formidatur, ne multitudo sagittariorum de propugnaculis exterritis defen­ soribus appositisque scalis occupet murum. Adversum quod catafractas vel scuta in civitatibus debent habere quam plurimi. Deinde per propugnacula duplicia saga ciliciaque tenduntur impetumque excipiunt sagittarum. Neque enim facile transeunt spicula quod cedit ac fluctuat. Inventum quoque remedium est, u t de ligno crates facerent, quas metallas vocaverunt, lapidibusque complerent, ea arte inter bina propugnacula constitutas, ut, si super scalas ascendisset hostis et partem aliquam ipsius contigisset, supra caput suum vergeret saxa. VII. Quibus modis providendum sit ne famem patiantur obsessi Multa defensionum oppugnationumque sunt genera, quae locis competenti­ bus inseremus. Nunc sciendum est obsidendi duas esse species, unam, cum adversarius oportunis locis praesidiis ordinatis continuis insultibus oppug98

Liber IV. 7-9

nat obsessos, alteram, cum vel aqua prohibet inclusos vel deditionem sperat a fame, quando omnes prohibuerit commeatus. Hoc enim consilio ipse otio­ sus ac tutus fatigat inimicum. Ad quos casus possessores quamvis levi suspi­ cione pulsati omnem alimoniam victus intra muros debent studiosissime collocare, u t ipsis exuberet substantia, adversarios inopia cogat abscedere. Non solum autem porcinum sed et omne animalium genus, quod inclusum servari non potest, deputari oportet ad laridum, u t adminiculo camis fru­ m enta sufficiant. Aves autem cohortales et sine impensa in civitatibus n u t­ riuntur et propter aegrotantes sunt necessariae. Pabula equis praecipue congerenda et quae apportari nequiverint exurenda, vini, aceti ceterarumque frugum vel pomorum congerendae sunt copiae nihilque, quod usui proficiat, hostibus relinquendum. Nam, u t hortorum cura in viridiariis domorum vel areis exerceatur, utilitatis ac voluptatis ratio persuadet. Parum autem proficit plurimum collegisse, nisi ab exordio dimensione salubri per idoneos erogatio temperetur: numquam periclitati sunt fame qui frugalita­ tem inter copias servare coeperunt. Imbellis quoque aetas ac sexus propter necessitatem victus portis frequenter exclusa est, ne penuria opprimeret ar­ matos, a quibus moenia servabantur. VIII. Quae species praeparandae sint pro defensione murorum Bitumen sulphur picem liquidam oleum, quod incendiarium vocant, ad exu­ rendas hostium machinas convenit praeparari; ad arma facienda ferrum utriusque temperaturae et carbones servantur in conditis; ligna quoque hasti­ libus sagittisque necessaria reponuntur. Saxa rotunda de fluviis, quia pro soliditate graviora sunt et aptiora mittentibus, diligentissime colliguntur; ex quibus muri replentur et turres; minima ad fundas sive fustibalos vel mani­ bus iacienda; maiora per onagros diriguntur, maxima vero pondere for­ maque volubili in propugnaculis digeruntur, u t demissa per praeceps non solum hostes obruant subeuntes sed etiam machinamenta confringant. Ro­ tae quoque de lignis viridibus ingentissimae fabricantur, vel intercisi ex vali­ dissimis arboribus cylindri, quas taleas vocant, u t sint volubiles, levigantur, quae per pronum labentia subito impetu bellatores solent quosque deterre­ re. Trabes quoque et tabulata vel diversae magnitudinis clavos ferreos esse oportet in promptu. Nam oppugnantium machinis per alias machinas con­ suevit obsisti, praecipue cum subitis operibus addenda sit muris vel propug­ naculis altitudo, ne adversariorum mobiles turres superemineant et capiant civitatem. V IIII. Quid faciendum sit si nervorum defuerit copia Nervorum quoque copiam summo studio expedit colligi, quia onagri vel bal­ listae ceteraque torm enta nisi funibus nervinis intenta nihil prosunt. Equo­ rum tamen saetae de caudis ac iubis ad ballistas utiles asseruntur. Indubita­ tum vero est crines feminarum in eiusmodi tormentis non minorem habere virtutem Romanae necessitatis experimento. Nam in obsidione Capitolii corruptis iugi ac longa fatigatione tormentis, cum nervorum copia defecis99

Liber IV. 9-13

set, matronae abscisos crines viris suis obtulere pugnantibus, reparatisque machinis adversariorum impetum reppulerunt. M aluerunt enim pudicissimae feminae deformato ad tempus capite libere vivere cum maritis quam hostibus integro decore servire. Cornua quoque vel cruda coria proficit colli­ gi ad catafractas texendas aliaque machinamenta sive munimina. X. Quid faciendum ne aquae inopiam patiantur obsessi Magna urbis utilitas est, cum perennes fontes murus includit. Quod si natu­ ra non praestat, cuiuslibet altitudinis effodiendi sunt putei aquarumque haustus funibus extrahendi. Sed interdum sicciora sunt loca quae montibus sunt saxisque munita; in quibus superposita castella extra murum inferio­ res reperiunt fontium venas ac de propugnaculis vel turribus destinatis pro­ tegunt telis, u t aquatoribus liber praestetur accessus. Quod si u ltra ictum te­ li, in clivo tam en civitatis subiecta sit vena, castellum parvulum, quem bur­ gum vocant, inter civitatem et fontem convenit fabricari ibique b a ll is t a s sa­ gittariosque constitui, u t aqua defendatur ab hostibus. Praeterea in omni­ bus publicis aedificiis multisque privatis cisternae sunt diligentissime sub­ struendae, u t receptacula aquis pluvialibus, quae de tectis effluunt, praes­ tent. Difficile sitis vicit, qui quamvis exigua aqua ad potum tam en tantum in obsidione sunt usi. XI. Si sales defuerint Si m aritima sit civitas et sales defuerint, liquor ex mari sumptus per alveos aliaque patula vasa diffunditur, qui a calore solis duratur in salem. Quod si hostis ab unda prohibeat, nam hoc accidit, harenas, quas excitatum vento mare superfuderat, aliquando colligunt et dulci aqua eluunt, quae sole sicca­ ta nihilominus m utatur in sales. XII. Quid faciendum cum primo impetu venitur ad muros Violenta autem impugnatio quando castellis vel civitatibus praeparatur, mutuo utrimque periculo sed maiore oppugnantium sanguine exercentur luctuosa certamina. Illi enim, qui muros invadere cupiunt, terrifico appara­ tu expositis copiis in spem deditionis formidinem geminant tubarum strepi­ tu hominumque permixto; tunc - quia timor magis frangit insuetos - primo impetu stupentibus oppidanis, si discriminum experimenta non norunt, ad­ motis scalis invaditur civitas. Quod si a fidentibus sive militaribus viris re­ pellatur prim a congressio, statim clausis crescit audacia, et iam non terrore, sed viribus et arte confligitur. X III. Enumeratio machinarum quibus muri oppugnantur Admoventur enim testudines arietes falces vineae plutei musculi turres; de quibus singulis, qualiter fabricentur, quo etiam pacto proelientur vel repel­ lantur, edisseram.

100

Liber IV. 14-17

X llll. De ariete falce testudine De materia ac tabulatis testudo contexitur, quae, ne exuratur incendio, co­ riis vel ciliciis centonibusque vestitur. Haec intrinsecus accipit trabem, quae aut adunco praefigitur ferro et falx vocatur ab eo, quod incurva est, u t de muro extrahat lapides, aut certe caput ipsius vestitur ferro et appellatur aries, vel quod habet durissimam frontem, quae subruit muros, vel quod mo­ re arietum retrocedit, u t cum impetu vehementius feriat. Testudo autem a similitudine verae testudinis vocabulum sumpsit, quia, sicut illa modo redu­ cit modo profert caput, ita machinamentum interdum reducit trabem inter­ dum exerit, u t fortius caedat. XV. De vineis de pluteis de aggere Vineas dixerunt veteres quas nunc militari barbaricoque usu causias vocant. E lignis levioribus machina colligatur, lata pedibus octo, alta pedibus sep­ tem, longa pedibus sedecim. Huius tectum munitione duplici tabulatis crati­ busque contexitur. Latera quoque vimine saepiuntur, ne saxorum teloru­ mque impetu penetrentur. Extrinsecus autem, ne immisso concremetur in­ cendio, crudis ac recentibus coriis vel centonibus operitur. Istae, cum plures factae fuerint, iunguntur in ordinem, sub quibus obsidentes tu ti ad sub­ ruenda murorum penetrant fundamenta. Plutei dicuntur qui ad similitudi­ nem absidis contexuntur e vimine et ciliciis vel coriis proteguntur ternisque rotulis, quarum una in medio, duae in capitibus apponuntur, in quacumque parte volueris admoventur more carpenti; quos obsidentes applicant muris, eorumque munitione protecti sagittis sive fundis vel missibilibus defensores omnes de propugnaculis civitatis exturbant, u t scalis ascendendi facilior praestetur occasio. Agger autem ex terra lignisque extollitur contra murum, de quo tela iactantur. XVI. De musculis Musculos dicunt minores machinas, quibus protecti bellatores superfoedatum auferunt civitatis; fossatum etiam apportatis lapidibus, lignis ac terra non solum complent sed etiam solidant, u t turres ambulatoriae sine impedi­ mento iungantur ad muros. Vocantur autem a marinis beluis musculi; nam quemadmodum illi, cum minores sint, tamen ballenis auxilium adminiculu­ mque iugiter exhibent, ita istae machinae breviores vel deputatae turribus magnis adventui illarum parant viam itineraque praemuniunt. X V n. De turribus ambulatoriis

Turres autem dicuntur machinamenta ad aedificiorum speciem ex trabibus tabulatisque compacta et, ne tantum opus hostili concremetur incendio, dili­ gentissime ex crudis coriis vel centonibus communita, quibus pro modo alti­ tudinis additur latitudo. Nam interdum tricenos pedes per quadrum inter­ dum quadragenos vel quinquagenos latae sunt. Proceritas autem ipsarum tan ta fit, u t non solum muros sed etiam turres lapideas altitudine superent. His plures rotae mechanica arte subduntur, quarum lapsu volubili magnitu101

Liber IV. 17-20

do tam ampla moveatur. Praesens autem periculum civitatis est, si ad mu­ rum fuerit turris admota. Plures enim accipit scalas et diverso genere cona­ tu r irrumpere. Nam in inferioribus habet arietem, cuius impetu destruit muros, circa mediam vero partem accipit pontem, factum de duabus trabi­ bus saeptumque de vimine, quem subito prolatum inter turrem murumque constituunt et per eum egredientes de machina bellatores in civitatem tran ­ seunt et occupant muros. In superioribus autem turris illius partibus contati et sagittarii collocantur, qui defensores urbis ex alto contis missibilibus saxisque prosternant. Quo facto civitas capitur sine mora. Quid enim auxilii superest, cum hi, qui de murorum altitudine sperabant, repente supra se as­ piciunt altiorem hostium murum? XVIII. Quemadmodum ambulatoria turris possit incendi Huic tam manifesto discrimini multis occurritur modis. Primum, si confi­ dentia vel virtus est militaris, eruptione facta globus egreditur armatorum et vi hostibus pulsis machinamentum illud ingens direptis coriis de lignis exurit. Quod si oppidani exire non audeant, ad maiores ballistas malleolos vel falaricas cum incendio destinant, u t perruptis coriis vel centonibus in­ trinsecus flamma condatur. Malleoli velut sagittae sunt, et, ubi adhaeserint, quia ardentes veniunt, universa conflagrant. Falarica autem ad modum has­ tae valido praefigitur ferro; inter tubum etiam et hastile sulphure resina bi­ tumine stuppisque convolvitur infusa oleo, quod incendiarium vocant; quae ballistae impetu destinata perrupto munimine ardens figitur ligno turritamque machinam frequenter incendit. Depositi quoque homines funibus, cum hostes dormiunt, in lanternis portant lucernas et incensis machinis rursum levantur in murum. XVIIII. Quemadmodum altitudo muris addatur Praeterea partem muri, ad quam machina conatur accedere, caemento atque lapidibus vel luto sive lateribus, postremo tabulatis exstruendo fa­ ciunt altiorem, ne defensores moenium desuper urbi ventura possit oppri­ mere. Constat autem inefficax machinamentum reddi, si inveniatur infe­ rius. Verum obsidentes eiusmodi dolum adhibere consueverunt. Primo ta ­ lem exstruunt turrem , quae propugnaculis civitatis videatur inferior; deinde secreto aliam de tabulatis intrinsecus turriculam faciunt et, cum muris fue­ rit machina sociata, subito funibus trochleisque de medio turricula illa pro­ ducitur, de qua egredientes armati, quia altior invenitur, statim capiunt ci­ vitatem. XX. Quo pacto suffodiatur terra u t machina nocere nihil possit Interdum longissimas ferratasque trabes opponunt machinae venienti eamque a m uri vicinitate propellunt. Sed cum Rhodiorum civitas oppugnare­ tu r ab hostibus et turris ambulatoria supra murorum altitudinem ac tu r­ rium omnium pararetur, mechanici ingenio inventum est tale remedium. Per noctem sub fundamenta muri cuniculum fodit et illum locum, ad quem 102

Liber IV. 20-23

die postero turris fuerat promovenda, nullo hostium sentiente egesta terra cavavit intrinsecus, et, cum rotis suis moles fuisset impulsa atque ad locum, qui supter cavatus fuerat, pervenisset, tanto ponderi solo cedente subsedit nec iungi muris aut moveri ulterius potuit. Ita civitas liberata est et machina derelicta. XXI. De scalis sambuca exostra et tollennone Admotis turribus funditores lapidibus, sagittarii iaculis, manuballistarii vel arcuballistarii sagittis, iaculatores plumbatis ac missibilibus e muris submo­ vent homines. Hoc facto scalis appositis occupant civitatem. Sed qui scalis nituntur frequenter periculum sustinent, exemplo Capanei, a quo primum scalarum oppugnatio perhibetur inventa, qui tanta vi occisus est a Theba­ nis, u t extinctus fulmine diceretur. Et ideo sambuca, exostra et tollennone obsidentes in murum hostium penetrant. Sambuca dicitur ad similitudinem citharae; nam quemadmodum in cithara chordae sunt, ita in trabe, quae iuxta turrem ponitur, funes sunt, qui pontem de superiore parte trochleis laxant, u t descendat ad murum, statimque de tu rri exeunt bellatores et per eum transeuntes moenia urbis invadunt. Exostra dicitur pons, quem supe­ rius exposuimus, quia de tu rri in murum repente protruditur. Tollenno dici­ tur, quotiens una trabes in terram praealta defigitur, cui in summo vertice alia transversa trabes longior dimensa medietate conectitur eo libramento, ut, si unum caput depresseris, aliud erigatur. In uno ergo capite cratibus si­ ve tabulatis contexitur machina, in qua pauci collocantur armati; tunc per funes attracto depressoque alio capite elevati imponuntur in murum. XXII. De ballistis onagris scorpionibus arcuballistis fustibalis fundis per quae torm enta defenditur murus Adversum haec obsessos defendere consueverunt ballistae onagri scorpiones arcuballistae fustibali sagittarii fundae. Ballista funibus nervinis tenditur, quae, quanto prolixiora brachiola habuerit, hoc est quanto maior fuerit, tan­ to spicula longius mittit; quae si iuxta artem mechanicam temperetur et ab exercitatis hominibus, qui mensuram eius ante collegerint, dirigatur, penet­ rat quodcumque percusserit. Onager autem dirigit lapides, sed pro nervo­ rum crassitudine et magnitudine saxorum pondera iaculatur; nam quanto amplior fuerit, tanto maiora saxa fulminis more contorquet. His duobus ge­ neribus nulla torm entorum species vehementior invenitur. Scorpiones dice­ bant, quas nunc manuballistas vocant, ideo sic nuncupati, quod parvis subtilibusque spiculis inferant mortem. Fustibalos, arcuballistas et fundas des­ cribere superfluum puto, quae praesens usus agnoscit. Saxis tam en graviori­ bus per onagrum destinatis non solum equi eliduntur et homines sed etiam hostium machinamenta franguntur. XXIII. Adversum arietes prosunt culcitae laquei lupi columnae graviores Adversum arietes etiam vel falces sunt plura remedia. Aliquanti centones et culcitas funibus chalant et illis opponunt locis, qua caedit aries, u t impetus 103

Liber IV. 23-26

machinae m ateria molliore fractus non destruat murum. Alii laqueis captos arietes per multitudinem hominum de muro in obliquum trah u n t et cum ip­ sis testudinibus evertunt. Plures in modum forficis dentatum funibus illi­ gant ferrum, quem lupum vocant, apprehensumque arietem aut evertunt aut ita suspendunt, u t impetum non habeat feriendi. Interdum bases colum­ naeque marmoreae vibrato impetu iaciuntur e muris arietesque confrin­ gunt. Quod si tanta vis fuerit, u t murus arietibus perforetur et, quod saepe accidit, decidat, salutis una spes superest, u t destructis domibus alius intrin­ secus murus addatur hostesque intra binos parietes, si penetrare temptave­ rint, perimantur. XXIIII. De cuniculis per quos aut murus defoditur aut civitas penetratur Aliud genus oppugnationum est subterraneum atque secretum, quod cuni­ culum vocant a leporibus, qui cavernas sub terris fodiunt ibique conduntur. Adhibita ergo multitudine ad speciem metallorum, in quibus auri argen­ tique venas Bessorum rim atur industria, magno labore terra defoditur cavatoque specu in exitium civitatis inferna quaeritur via. Quae fraus duplicibus operatur insidiis. Aut enim penetrant urbem et noctu non sentientibus oppi­ danis egrediuntur per cuniculum reseratisque portis suorum agmen indu­ cunt hostesque in ipsis domibus perimunt ignorantes aut certe, cum ad mu­ rorum fundamenta pervenerint, suffodiunt eorum maximam partem appo­ sitis siccioribus lignis ruinamque muri tum ultuario opere suspendunt; sar­ menta insuper iungunt aliaque fomenta flammarum; tunc praeparatis bella­ toribus operi ignis im m ittitur combustisque columnis ligneis atque tabula­ tis muro subito corruente irruptioni aditus reseratur. XXV. Quid facere debeant oppidani si hostes irruperint civitatem Innumerabilibus declaratur exemplis saepe caesos ad internicionem hostes, qui pervaserant civitatem. Quod sine dubio evenit, si oppidani muros ac tu r­ res retinuerint vel altiora occupaverint loca. Tunc enim de fenestris ac tectis omnis aetas ac sexus irrumpentes obruit saxis aliisque generibus telorum; quod ne sustineant, obsidentes portas civitatis aperire consuerunt, u t resis­ tere desinant fugiendi potestate concessa. Necessitas enim quaedam virtutis est desperatio. In hoc casu unum oppidanis auxilium est, sive per diem sive per noctem hostis intraverit, u t muros turresque teneant ac loca superiora conscendant hostesque per vicos et plateas undique obruant dimicantes. XXVT. Quae sit adhibenda cautela ne hostes furtim occupent murum Frequenter dolum excogitant obsidentes ac simulata desperatione longius abeunt. Sed ubi post metum murorum vigiliis derelictis requieverit incauta securitas, tenebrarum ac noctis occasione captata cum scalis clanculo ve­ niunt murosque conscendunt. Propter quod maior est adhibenda custodia, cum hostis abscesserit, et in ipsis muris ac turribus tuguriola collocanda, in quibus vigiles hibernis mensibus ab imbribus vel frigore, aestivis defendan­ tu r a sole. Illud quoque usus invenit, ut acerrimos ac sagacissimos canes in 104

Liber IV. 2&-30

turribus nutriant, qui adventum hostium odore praesentiant latratuque testentur. Anseres quoque non minore sollertia nocturnos superventus clamo­ ribus indicant. Nam ingressi Capitolinam arcem Galli Romanum nomen eruerant, nisi clamore anserum excitatus Manlius restitisset. Mira diligen­ tia sive fortuna viros, qui universum orbem erant missuri sub iugum, avis una servavit. XXVn. Quando oppidanis inferantur insidiae Non solum in obsidionibus sed in universo genere bellorum supra omnia du­ citur hostium consuetudinem explorare diligenter ac nosse. Oportunitas enim insidiarum aliter non potest inveniri, nisi scias, quibus horis adversa­ rius a laboris intentione discedat, quibus reddatur incautior, interdum me­ dio die, interdum ad vesperum, saepe nocte, aliquando eo tempore, quo su­ m itur cibus, cum utriusque partis milites ad requiem aut ad curanda corpo­ ra disperguntur. Quod in civitate cum coeperit fieri, obsidentes astu se a proelio subtrahunt, u t adversariorum neglegentiae licentiam tribuant. Quae ipsa im punitate cum creverit, repente admotis machinis vel appositis scalis occupant civitatem. Et ideo in muris saxa ceteraque torm enta ponun­ tu r in promptu, u t cognitis insidiis accurrentes ad manum habeant quod supra caput hostium evolvant atque iaculentur. XXVIII. Quid faciant obsidentes ne ab oppidanis patiantur insidias Cum neglegentia intervenerit, paribus insidiis subiacent obsidentes. Nam sive cibo sive somno fuerint occupati sive otio aut aliqua necessitate dispersi, tunc oppidani repente prorumpunt, ignorantes perimunt, arietes machinas ipsosque aggeres ignibus concremant omniaque in perniciem suam fabricata opera subvertunt. Propter quod obsidentes ultra ictum teli fossam faciunt eamque non solum vallo et sudibus sed etiam turriculis instruunt, u t erum­ pentibus ex civitate possint obsistere, quod opus loriculam vocant. Saepe, cum obsidio describitur, invenitur in historiis loricula urbem esse circumda­ tam. XXVIIII. Quo genere tormentorum civitas defendatur Sed ex alto destinata missibilia sive plumbatae vel lanceae, veruta vel spicu­ la in subiectos vehementius cadunt. Sagittae quoque arcubus missae et saxa manibus, fundis sive fustibalis directa, quanto de excelsiore loco exeunt, tanto longius penetrant. Ballistae vero et onagri, si a peritis diligentissime temperentur, universa praecedunt, a quibus nec virtus ulla nec munimina possunt defendere bellatores. Nam more fulminis quicquid percusserint aut dissolvere aut irrumpere consuerunt. XXX. Quemadmodum mensura colligatur ad scalas vel machinas faciendas Ad capiendos muros scalae vel machinae plurimum valent, si ea magnitudi­ ne compactae fuerint, u t altitudinem exsuperent civitatis. Mensura autem colligitur duplici modo; aut enim linum tenue et expeditum uno capite necti105

Liber IV. 30-33

tu r in sagitta, quae cum ad muri fastigia directa pervenerit, ex mensura lini murorum altitudo deprehenditur, aut certe, cum sol obliquus umbram tu r­ rium murorumque iaculatur in terram, tunc ignorantibus adversariis um­ brae illius spatium m ensuratur itemque decempeda figitur et umbra ipsius similiter mensuratur. Quo collecto nemo dubitat ex umbra decempedae in­ veniri altitudinem civitatis, cum sciatur, quanta altitudo quantum umbrae m ittat in longum. Quae ad oppugnandas vel defendendas urbes auctores bellicarum artium prodiderunt vel quae recentior necessitatum usus invenit, pro publica, u t ar­ bitror, utilitate digessi, illud iterum iterumque commonens, u t sollertissime caveatur, ne quando aut potus inopia emergat aut cibi, quibus malis nulla arte succurritur; ideoque intra muros tanto plura condenda sunt, quanto scitur clausurae tempus in obsidentum potestate consistere. XXXI. Praecepta belli navalis Praecepto maiestatis tuae, imperator invicte, terrestris proelii rationibus absolutis navalis belli residua, ut opinor, est portio; de cuius artibus ideo pauciora dicenda sunt, quia iam dudum pacato mari cum barbaris nationi­ bus agitur terrestre certamen. Romanus autem populus pro decore et utili­ tate magnitudinis suae non propter necessitatem tum ultus alicuius classem parabat ex tempore, sed, ne quando necessitatem sustineret, semper habuit praeparatam. Nemo enim bello lacessere aut facere audet iniuriam ei regno vel populo, quem expeditum et promptum ad resistendum vindicandumque cognoscit. Apud Misenum igitur et Ravennam singulae legiones cum classi­ bus stabant, ne longius a tutela urbis abscederent et, cum ratio postulasset, sine mora, sine circuitu ad omnes mundi partes navigio pervenirent. Nam Misenatium classis Galliam Hispanias Mauritaniam Africam Aegyptum Sardiniam atque Siciliam habebat in proximo. Classis autem Ravennatium Epirum Macedoniam Achaiam Propontidem Pontum Orientem Cretam Cyprum petere directa navigatione consueverat, quia in rebus bellicis celeri­ tas amplius solet prodesse quam virtus. XXXn. Nomina iudicum qui praeerant classi

Liburnis autem, quae in Campania stabant, praefectus classis Misenatium praeerat, eas vero, quae Ionio mari locatae fuerant, praefectus classis Ra­ vennatium retinebat; sub quibus erant deni tribuni per cohortes singulas constituti. Singulae autem liburnae singulos nauarchos, id est quasi navicu­ larios, habebant, qui exceptis ceteris nautarum officiis gubernatoribus atque remigibus et militibus exercendis cottidianam curam et iugem exhibe­ bant industriam. XXXIIL Unde appellentur liburnae Diversae autem provinciae quibusdam temporibus mari plurimum potue­ runt, et ideo diversa genera navium fuerunt. Sed Augusto dimicante Actiaco proelio, cum Liburnorum auxiliis praecipue victus fuisset Antonius, experi106

Liber IV. 33-37

mento tanti certaminis patuit Liburnorum naves ceteris aptiores. Ergo simi­ litudine et nomine usurpato ad earundem instar classem Romani principes texuerunt. Liburnia namque Dalmatiae pars est Iadertinae subiacens civita­ ti, cuius exemplo nunc naves bellicae fabricantur et appellantur liburnae. XXXIIII. Qua diligentia fabricentur liburnae Sed cum in domibus substruendis harenae vel lapidum qualitas requiratur, tanto magis in fabricandis navibus diligenter cuncta quaerenda sunt, quia maius periculum est navem vitiosam esse quam domum. Ex cupresso igitur et pino domestica sive silvestri, larice et abiete praecipue liburna contexitur, utilius aereis clavis quam ferreis configenda; quamlibet enim gravior aliquanto videatur expensa, tamen, quia amplius durat, lucrum probatur af­ ferre; nam ferreos clavos tempore et umore celeriter robigo consumit, aerei autem etiam in fluctibus propriam substantiam servant. XXXV- Qua observatione sit cadenda materies Observandum praecipue, u t a quinta decima luna usque ad vicesimam se­ cundam arbores praecidantur, ex quibus liburnae contexendae sunt. His enim tantum octo diebus caesa materies immunis servatur a carie, reliquis autem diebus praecisa etiam eodem anno interna vermium labe exesa in pul­ verem vertitur, quod ars ipsa et omnium architectorum cottidianus usus edocuit et contemplatione ipsius religionis agnoscimus, quam pro aeternita­ te his tantum diebus placuit celebrari. XXXVI. Quo mense caedendae sint trabes Caeduntur autem trabes utiliter post solstitium aestivum, id est per men­ sem Iulium et Augustum et per autumnale aequinoctium, id est usque in Kalendas Ianuarias. His namque mensibus arescente umore sicciora et ideo fortiora sunt ligna. Illud etiam cavendum, ne continuo, u t deiectae fuerint trabes, secentur vel statim, u t sectae fuerint, m ittantur in navem, siquidem et adhuc solidae arbores et iam divisae per tabulas duplices ad maiorem sic­ citatem m ereantur indutias. Nam quae virides compinguntur, cum nativum umorem exsudaverint, contrahuntur et rimas faciunt latiores, quo nihil est periculosius navigantibus quam hiare tabulata. XXXVII. De modo liburnarum Quod ad magnitudinem pertinet, minimae liburnae remorum habent singu­ los ordines, paulo maiores binos, idoneae mensurae ternos vel quaternos in­ terdum quinos sortiuntur remigio gradus. Nec hoc cuiquam enorme videa­ tur, cum in Actiaco proelio longe maiora referantur concurrisse navigia, u t senorum etiam vel u ltra ordinum fuerint. Scaphae tam en maioribus liburnis exploratoriae sociantur, quae vicenos prope remiges in singulis partibus ha­ beant, quas Britanni picatos vocant. Per has et superventus fieri et commea­ tus adversariorum navium aliquando intercipi assolet et speculandi studio adventus earum vel consilium deprehendi. Ne tamen exploratoriae naves 107

Liber IV. 37-38

candore prodantur, colore veneto, qui marinis est fluctibus similis, vela tin­ guntur et funes, cera etiam, qua ungere solent naves, inficitur. Nautaeque vel milites venetam vestem induunt, u t non solum per noctem sed etiam per diem facilius lateant explorantes. XXXVIII. Nomina ventorum et numerus Qui cum exercitu armatis classibus vehitur, turbinum signa debet ante praenoscere. Procellis namque et fluctibus liburnae gravius quam vi hos­ tium saepe perierunt, in qua parte naturalis philosophiae tota est adhibenda sollertia, quia ventorum tempestatumque caelesti ratione natura colligitur. Et pro acerbitate pelagi, sicut providos cautela tutatur, ita neglegentes extinguit incuria. Igitur ventorum numerum atque vocabula ars navigandi primum debet inspicere. Veteres autem iuxta positionem cardinum tantum quattuor ventos principales a singulis caeli partibus flare credebant, sed experimentum posterioris aetatis XII comprehendit; horum vocabula ad summovendam dubitationem non solum Graeca sed etiam Latina protuli­ mus, ita u t ventis principalibus declaratis eos, qui ipsis dextra laevaque coniuncti sunt, indicemus. A verno itaque solstitio, id est ab orientali cardine, sumemus exordium, ex quo ventus oritur apheliotes, id est subsolanus; huic a dextra iungitur caecias sive euroborus, a sinistra eurus sive vulturnus. Me­ ridianum autem cardinem possidet notus, id est auster; huic a dextra iungi­ tu r leuconotus, hoc est albus notus, a sinistra libonotus, id est corus. Occi­ dentalem vero cardinem tenet zephyrus id est subvespertinus; huic a dextra iungitur lips sive africus, a sinistra iapyx sive favonius. Septentrionalem ve­ ro cardinem sortitus est aparctias sive septentrio; cui adhaeret a dextra thrascias sive circius, a sinistra boreas, id est aquilo. Hi saepe singuli, inter­ dum duo, magnis autem tempestatibus et tres pariter flare consuerunt; ho­ rum impetu maria, quae sua sponte tranquilla sunt et quieta, undis exaes­ tuantibus saeviunt; horum flatu pro natura temporum vel locorum ex pro­ cellis serenitas redditur et rursum in procellas serena m utantur. Nam se­ cundo spiramine optatos classis invenit portus, adverso stare vel regredi aut discrimen sustinere compellitur. Et ideo difficile naufragium pertulit qui ventorum rationem diligenter inspexit. XXXVIIII. Quibus mensibus tutius navigetur Sequitur mensuum dierumque tractatus. Neque enim integro anno vis atque acerbitas maris patitur navigantes, sed quidam menses aptissimi, qui­ dam dubii, reliqui classibus intractabiles sunt lege naturae. Pachone decur­ so, id est post ortum Pleiadum, a die sexto Kalendarum Iuniarum usque in Arcturi ortum, id est in diem octavum decimum Kalendarum Octobrium, se­ cura navigatio creditur, quia aestatis beneficio ventorum acerbitas mitiga­ tur; post hoc tempus usque in tertium Idus Novembres incerta navigatio est et discrimini propior propterea, quia post Idus Septembres oritur Arcturus, vehementissimum sidus, et octavo Kalendarum Octobrium aequinoctialis evenit acerba tempestas, circa Nonas vero Octobres Haedi pluviales, quin108

Liber IV. 49-51

tum Idus easdem Taurus. A Novembri autem mense crebris tempestatibus navigia conturbat Vergiliarum hiemalis occasus. Ex die igitur tertio Iduum Novembrium usque in diem sextum Iduum M artiarum maria clauduntur. Nam lux minima noxque prolixa, nubium densitas, aeris obscuritas, vento­ rum imbri vel nivibus geminata saevitia non solum classes a pelago sed etiam commeantes a terrestri itinere deturbat. Post natalem vero, u t ita di­ cam, navigationis, qui sollemni certamine publicoque spectaculo multarum gentium celebratur, plurimorum siderum ipsiusque temporis ratione usque in Idus Maias periculose maria tem ptantur, non quo negotiatorum cesset in­ dustria, sed quia maior adhibenda cautela est, quando exercitus navigat cum liburnis quam cum privatorum mercium festinat audacia. XL. Quemadmodum tempestatum observanda sint signa Praeterea aliorum ortus occasusque siderum tempestates vehementissimas commovent; in quibus licet certi dies auctorum attestatione signentur, ta­ men, quia diversis casibus aliquanta m utantur et, quod confitendum est, caelestes causas humana condicio ad plenum nosse prohibetur, ideo nauti­ cae observationis curam trifariam dividunt. Aut enim circa diem statutum aut ante vel postea tempestates fieri compertum est. Unde praecedentes rcpo^Eipd^siv, nascentes die sollemni x£ipa^£iv, subsequentes psTaxeipa^ew Graeco vocabulo nuncuparunt. Sed omnia enumerare nominatim aut inep­ tum videatur aut longum, cum auctores plurimi non solum mensuum sed etiam dierum rationem diligenter expresserint. Transitus quoque siderum, quos planetas vocant, cum praescripto cursu Dei arbitrio creatoris susci­ piunt signa vel deserunt, frequenter assolent serena turbare. Interluniorum autem dies tempestatibus plenos et navigantibus quam maxime metuendos non solum peritiae ratio sed etiam vulgi usus intellegit. XLI. De prognosticis Multis quoque signis et de tranquillo procellae et de tempestatibus tranquil­ la produntur, quae velut in speculo lunae orbis ostendit. Rubicundus color ventos, caeruleus indicat pluvias, ex utroque commixtus nimbos et furentes procellas. Laetus orbis ac lucidus serenitatem navigiis repromittit, quam gestat in vultu, praecipue si quarto ortu neque obtunsis cornibus rutila neque infuso fuerit umore fuscata. Sol quoque exoriens vel diem condens interest utrum aequalibus gaudeat radiis an obiecta nube varietur, utrum soli­ to splendore fulgidus an ventis urgentibus igneus neque pallidus vel pluvia sit impendente maculosus. Aer vero et mare ipsum nubiumque magnitudo vel species sollicitos instruit nautas. Aliquanta ab avibus, aliquanta signifi­ cantur a piscibus, quae Vergilius in Georgicis divino paene comprehendit in­ genio et Varro in libris navalibus diligenter excoluit. Haec gubernatores sese scire profitentur, sed eatenus, quatenus eos peritiae usus instituit, non altior doctrina firmavit.

109

Liber IV. 52-54

X Ln. De aestuariis hoc est de rheumate Elementum pelagi tertia pars mundi est, quae praeter ventorum flatum suo quoque spiramine motuque vegetatur. Nam certis horis, diebus pariter ac noctibus, aestu quodam, quod rheuma vocant, ultro citroque percurrit et more torrentium fluminum nunc exundat in terras nunc refluit in altitudi­ nem suam. Haec reciprocantis meatus ambiguitas cursum navium secunda adiuvat, retardat adversa. Quae dimicaturo magna sunt cautione vitanda. Neque enim auxilio remorum rheumatis impetus vincitur, cui interdum ce­ dit et ventus; et quoniam in diversis regionibus, diverso lunae crescentis minuentisque statu certis horis ista variantur, ideo proelium navale gesturus consuetudinem pelagi vel loci ante congressum debet agnoscere. XLHI. De locorum notitia sive remigibus Nauticorum gubernatorumque sollertia est loca, in quibus navigatur, portu­ sque cognoscere, u t infesta prominentibus vel latentibus scopulis, vadosa ac sicca vitentur; tantum enim securitas maior est, quanto mare altius fuerit. In nauarchis dibgentia, in gubernatoribus peritia, in remigibus virtus ehgitu r propterea, quia navahs pugna tranquillo committitur mari libumarumque moles non ventorum flatibus sed remorum pulsu adversarios percutit rostris eorumque rursum impetus vitat, in quo opere lacerti remigum et ars clavum regentis magistri victoriam praestat. XLIIII. De telis tormentisque navalibus Multa quidem armorum genera proelium terrestre desiderat; sed navale cer­ tamen non solum plures armorum species verum etiam machinas et tormen­ ta flagitat, tamquam in muris dimicetur et turribus. Quid enim crudelius congressione navali, ubi aquis homines perim untur et flammis? Praecipua ergo esse debet tegminum cura, ut catafracti vel loricati galeati etiam et oc­ reis muniti sint milites. De onere namque armorum nemo potest conqueri, qui stans pugnat in navibus; scuta quoque validiora propter ictus lapidum et ampliora sumuntur. Praeter falces et harpagones ahaque navalia genera te­ lorum sagittis missibilibus fundis fustibalis plumbatis onagris ballistis scor­ pionibus iacula invicem diriguntur et saxa et, quod est gravius, qui de virtu­ te praesumunt, admotis liburnis iniectis pontibus in adversariorum tran ­ seunt naves ibique gladiis manu ad manum, u t dicitur, comminus dimicant. In maioribus etiam liburnis propugnacula turresque constituunt, u t ta­ mquam de muro ita de excelsioribus tabulatis facilius vulnerent vel peri­ mant inimicos. Oleo incendiario stuppa sulphure bitumine obvolutae et ar­ dentes sagittae per ballistas in hosticarum navium alveos infiguntur unctasque cera et pice et resina tabulas tot fomentis ignium repente succendunt. Alii ferro interim untur et saxo, alii ardere coguntur in fluctibus; inter tanta tamen mortium genera qui acerrimus casus est: absumenda piscibus inse­ pulta sunt corpora.

110

Liber IV. 55-56

XLV. Quemadmodum navali bello collocentur insidiae Ad instar autem terrestris proelii superventus fiunt ignorantibus nauticis vel circa oportunas insularum angustias collocantur insidiae. Idque agitur, u t imparati facilius deleantur; si longo remigio fatigati sunt hostium nautae, si vento urgentur adverso, si pro rostris est rheuma, nihil suspicantes dor­ m iunt inimici, statio, qu.am tenent, exitum non habet, si dimicandi optata evenit occasio, fortunae beneficiis iungendae sunt manus et ex oportunitate proelium conserendum. Quod si cautela hostium evitatis insidiis publico Marte confligat, tunc liburnarum instruendae sunt acies, non directae u t in campis, sed incurvae ad similitudinem lunae, ita u t productis comibus acies media sinuetur, ut, si adversarii perrumpere temptaverint, ipsa ordinatione circumdati deprimantur. In comibus autem praecipuum robur et liburna­ rum collocatur et militum. XLVL Quid fiat cum aperto Marte bellum navale committitur Praeterea utile est, u t alto et libero mari tu a semper classis utatur, inimico­ rum vero pellatur ad litus, quia pugnandi impetum perdunt qui detruduntur in terras. In eiusmodi certamine tria armamentorum genera plurimum ad victoriam prodesse compertum est, asseres falces bipennes. Asser dicitur, cum trabes subtilis ac longa ad similitudinem antemnae pendet in malo u t­ roque capite ferrato. Hunc, sive a dextra sive a sinistra parte adversariorum se iunxerint naves, pro vice arietis vi impellunt; qui bellatores hostium sive nautas sine dubio prosternit ac perimit ipsamque navem saepius perforat. Falx autem dicitur acutissimum ferrum curvatum ad similitudinem falcis, quod contis longioribus inditum chalatorios - sunt funes, quibus antemna suspenditur, repente praecidit collapsisque velis liburnam pigriorem et inu­ tilem reddit. Bipennis est securis habens ex utraque parte latissimum et acutissimum ferrum. Per has in medio ardore pugnandi peritissimi nautae vel milites cum minoribus scafulis secreto incidunt funes, quibus adversa­ riorum ligata sunt gubernacula. Quo facto statim capitur tamquam inermis et debilis navis; quid enim salutis superest ei, qui amiserit clavum? De lusoriis, quae in Danubio agrarias cottidianis tu tan tu r excubiis, reticen­ dum puto, quia artis amplius in his frequentior usus invenit quam vetus doc­ trina monstraverat.

111

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

Svijetli muž i komes Publije Flavije Vegecije Renat:

Sažetak vojne vještine u četiri knjige Prva knjiga podučava o odabiru novaka, s kojih mjesta i kakvi su vojnici prihvatljivi, te kakvim ih vježbama u rukovanju oružjem treba obučavati. Druga knjiga obuhvaća drevni način vojevanja prema kojemu se može ustro­ jiti pješačka vojska. Treća knjiga izlaže sve vrste umijeća koje se smatraju neophodnima u kopnenoj bitki. Četvrta knjiga nabraja sve sprave kojima se gradovi osvajaju ili brane; dodaje i pravila pomorske bitke. Prva kniiga Počinju glave prve knjige 1. Rimljani su sve narode pobijedili samo izvježbanošću u oružju 2. Iz kojih bi krajeva trebalo pozivati novake 3. Jesu li korisniji novaci s polja ili iz gradova 4. Koja je dob prihvatljiva za primanje novaka 5. Kakav je stas prihvatljiv za novake 6. Tijekom odabira prepoznaju se po izrazu lica i držanju tijela oni koji bi mogli biti bolji novaci 7. Kakvih bi umijeća novake trebalo primati ili odbijati 8. Kad novake treba označiti 9. Novake treba uvježbati vojničkome koraku, trku i skoku 10. Novaci se moraju uvježbati plivanju 11. Kako su stari vježbali novake na štitovima od vrbova pruća i na kolcima 12. Novake valja poučiti da ne udaraju sječimice, već ubodom 13. Novake treba naučiti arm aturi 14. Novake treba uvježbati u bacanju sulica 15. Novake treba brižno naučiti da odapinju strijele. 16. Novake treba uvježbati u bacanju kamena iz praćaka 17. O vježbanju plumbatama 18. Kako novake treba uvježbati da uzjahuju konje 19. Novake treba vježbati da nose teret 20. Kojom su se vrstom zaštitnog oružja koristili stari 21. O utvrđivanju tabora 115

Prva knjiga, predgovor-1

22. 23. 24. 25. 26. 27.

Na kakvim mjestima treba postaviti tabor Oblik u kojemu treba iscrtati tabor Na koji se način mora utvrditi tabor Kako treba utvrditi tabor kad prijeti neprijatelj Kako se novaci vježbaju da sačuvaju vrste i razmake u bojnom redu Koliku bi udaljenost vojnici morali prijeći i vratiti se, te koliko bi puta mjesečno morali vježbati kad se izvode na hodnju 28. O poticanju na vojnu vještinu i rimsku borbenost

Predgovor prvoj knjizi U staro doba je vladao običaj da se plodovi dobrih umijeća povjere pismu i da se u obliku knjiga prinesu vladarima. Ništa, naime, nema dobar početak ako tome nakon Boga nije sklon car, niti ikome dolikuje znati bolje ili više negoli vladaru, čija učenost može koristiti svim podanicima. Brojni nam primjeri svjedoče da su Oktavijan August1i dobri vladari nakon njega to rado prihva­ ćali. Tako je svjedočenjem vladalaca napredovala rječitost, dok se smionost nije osuđivala. Nadahnut željom da to oponašam, smatrajući da Vaša Bla­ gost može praštati književnim pokušajima više nego drugi, jedva sam osjetio da sam toliko slabiji od starih pisaca. Za ovo djelce ipak nisu bile nužne ni skladnost izraza ni vrhunska nadarenost, već marljiv i vjerodostojan rad da se za rimski probitak iznese na vidjelo ono što se u raspršenu i zakukuljenom obliku krije kod različitih povjesničara i onih koji poučavaju znanost o oružju. Nastojim, dakle, postupno i u nekoliko naslova o novačenju i uv­ ježbavanju novaka prikazati starinski običaj, ne zato što bi se činilo daje to Tebi, Nepobjedivi Care, nepoznato, već da raspoznaš kako su se utemeljitelji Rimskoga Carstva nekoć pridržavali onoga što Ti sam po sebi poduzimaš za očuvanje države, te da u ovoj neznatnoj knjižici pronađeš što god smatraš vrijednim istraživanja kad se radi o bitnim i uvijek potrebnim stvarima. 1. Rimljani su sve narode pobijedili samo izvježbanošću u oružju U svakoj bitki pobjedu obično ne pruža toliko mnoštvo i neobučena borbenost koliko umijeće i uvježbanost. Vidimo, naime, da rimski narod nije pokorio svi­ jet ničim drugim doli uvježbanošću u oružju, znanjem podizanja tabora i vičnošću vojevanja. Sto bi inače vrijedili malobrojni Rimljani protiv mnoštva Gala? Što bi se mogli usuditi niski Rimljani protiv visokih Germana? Poznato je da Hispanci nisu naše nadvisivali samo brojnošću, već i tjelesnom snagom. Afrikancima nikad nismo bili ravni u lukavštinama i bogatstvu.2 Nitko nije 1 2

V. Uvod, bilj. 23. Vjerojatno aludira na bogatstvo Kartage i lukavost numidijskog kralja Jugurte (160.-104. pr. Krista) koji je nezakonito prigrabio vlast i vješto vladao Numidijom potplaćujući rimske vojskovođe i senatore. Poznata je njegova izreka o korumpiranosti Rima: Urbem venalem et mature perituram, si emptorem invenerit! (Potkupljiva li grada, koji će brzo propasti ako nađe kupca!). Sali. lug. XXXV. 10.

116

Prva knjiga, 1-3

dvojio da smo svladani grčkom umjetnošću i razboritošću.3 No protiv svega je koristilo umješno odabrati novake, podučiti ih - da tako reknem - zakonitosti­ ma oružja, ojačati ih svakodnevnim vježbanjem, poljskom ih obukom unapri­ jed upoznati sa svime što se može desiti u bojnom redu i u bitkama, te strogo kažnjavati zabušante. Poznavanje bojne vještine, naime, pothranjuje borbenu odvažnost. Nitko se ne boji činiti ono za što se uzda daje dobro naučio. U bor­ benom nadmetanju spremnije su za pobjedu uvježbane male snage: sirovo i neobučeno mnoštvo uvijek je izloženo pokolju. 2. Iz kojih bi krajeva trebalo pozivati novake Redoslijed gradiva zahtijeva da se u prvome dijelu raspravi iz kojih bi provin­ cija i naroda valjalo pozivati novake. Poznato je da se svagdje rađaju i mlitavci i okretni ljudi. Pa ipak, u boju i narod nadvisuje narod, i podneblje snažno utječe ne samo na snagu tijela već i duha. Stoga ovdje nemojmo propustiti ono što odobravaju veleučeni ljudi. Oni kažu da su svi narodi blizu Sunca isu­ šeni vrlo velikom vrućinom pa su, istina, razboritiji, ali imaju manje krvi, te da zbog toga nemaju postojanosti i samopouzdanja u borbi prsa o prsa. Oni, naime, koji znaju da imaju malo krvi, boje se rana. Suprotno tome, sjeverni narodi, udaljeni od sunčanih žega, doduše su nepromišljeni, ali su ipak na­ dasve spremni za bojeve jer obiluju izdašnom krvi. Novake zato treba uzima­ ti iz umjerenijih podneblja, tako da im i dostaje obilje krvi kako bi prezirali rane i smrt, i da im ne može uzmanjkati razboritosti koja pazi na smjemost u taboru i nemalo pomaže domišljatosti tijekom borbe. 3. Jesu li korisniji novaci s polja ili iz gradova Slijedi da istražimo je li korisniji novak s polja ili iz gradova. Vjerujem da u tom pogledu nikada nije moglo biti dvojbe da je seoski puk prikladniji za oružje. On odrasta pod vedrim nebom i u znoju lica svoga, podnosi sunce, ne mari za hladovinu, ne poznaje kupališta, nije iskusio naslade, priprosta je duha, zadovoljan malim, udovi su mu očvrsnuli, te potpuno podnosi napore i on je sa sela vičan rukovati željezom, kopati opkop i nositi teret. Ponekad ipak nužda iziskuje da se i gradski ljudi stjeraju k oružju. Kad oni stupe u vojnu službu, neka najprije nauče podnositi napore, trčati, nositi teret i tr ­ pjeti sunce i prašinu, neka se hrane oskudno i priprosto, neka borave sad pod vedrim nebom, a sad pod šatorima. Tek tada neka prolaze obuku u korište­ nju oružja. Iskrsne li pak duži pohod, neka ih se što više zadržava na polj­ skim postajama i drži podalje od zamamnosti grada, kako bi im se tako osna­ žila i tijela i duhovi. Neporecivo je da su Rimljani, otkako je osnovan Rim, uvijek u rat kretali iz grada. Međutim, tada ih nisu slamale nikakve naslade i nikakvi užici. Plivajući u Tiberu, mladež je ispirala znoj koji je sakupila pri trčanju i vježbanju na polju. Isti je čovjek bio i ratnik i seljak, samo je mije­ njao vrstu oruđa To je istina sve do te mjere daje, zna se, Kvinkciju Cincina3

Usp. Horacijevu izreku: Graecia capta ferum victorem cepit et artes intulit agresti Latio (Po­ korena je Grčka zarobila divljeg pobjednika i unijela umjetnosti u priprosti Lacij). Horat. Ep. II. 1, 156.

117

Prva knjiga, 3-5

tu 4 diktatura ponuđena dok je orao. Čini se, dakle, da glavninu vojske valja pribavljati s polja. Nekako se, naime, manje boji smrti onaj koji je u životu upoznao manje užitaka. 4. Koja je dob prihvatljiva za primanje novaka5 Istražimo sada u kojoj je dobi prikladno novačiti vojnike. Stvarno, ako treba sačuvati starinski običaj, svatko dobro zna da na novačenje valja pozivati po­ četkom mladenaštva.67Ono, naime, što se uči od dječačke dobi ne upija se sa­ mo brže, već i potpunije. Drugo, u vojničkoj žustrosti, skoku i trku treba se okušati prije negoli tijelo otromi od starosti. Brzina je ono što po završetku uvježbavanja čini okretnog ratnika. Treba novačiti mladiće, upravo kako kaže Salustije: Čim je mladež postala sposobnom da izdrži rat, u taboru je kroz rad stjecala vičnost vojevanju.1 Bolje je, naime, da se uvježban mladić žali da još nije dosegao dob zajborbu, negoli da ju je propustio. I neka ima vre­ mena da nauči sve. Oružano umijeće ne čini se malenom ili laganom stvari, bilo da želiš obučiti konjanika, pješaka strijelca ili skutata, bilo da ga želiš naučiti svim pojedinostima i svim pokretima armature, da ne napusti mjes­ to, da ne poremeti vrste, da hiće bacačko oružje točno naciljavši i velikom snagom, da umije iskopati opkop i znalački učvrstiti kolce, rukovati štitom i kosim pokretima odbiti oružje koje dolazi, smišljeno izbjeći udarac, a smjelo ga zadati. Ovako obučenom novaku borba protiv bilo kakva neprijatelja u bojnom redu neće biti na strah, već na zadovoljstvo. 5. Kakav je stas prihvatljiv za novake Znam da se uvijek zahtijevalo da rast novaka dostigne standardnu visinu,8 tako da se za konjanike u alama odnosno za prve kohorte u legiji prihvaćalo 6, odnosno barem 5 stopa i 10 palaca.9Ali tada je broj stanovnika bio veći i vi­ še ih je stupalo u službu pod oružjem. Civilna služba, naime, još nije bila od­ vukla mladež u punijoj snazi. Zato nužda traži da se o stasu ne vodi toliko ra4

5

6 7 8 9

Lucije Kvinkcije Cincinat (Lucius Quinctius Cincinnatus), 519.-? pr. Krista, rimski vojsko­ vođa. Prema tradiciji 458. pr. Krista Cincinat je dobio diktatorske ovlasti da bi spasio kon­ zulsku vojsku koju su opkolili Ekvi na brdu Algid u Laciju. Izaslanici Senata zatekli su Cincinata kako ore. Cincinat je saslušao izaslanike, preuzeo zapovjedništvo nad vojskom i pora­ zio neprijatelja u jednom danu, te proslavio trijum f u Rimu. Nakon toga se odrekao dikta­ torskih ovlasti i vratio na svoje gospodarstvo. U kasnijoj rimskoj tradiciji Cincinat se spomi­ nje kao oličenje starih rimskih vrlina. RE XXIV, 1963,1020-1023, s.v. »Cincinnatus, Lucius Quinctius«. Pregled novaka, poznat pod nazivom probatio ili »prihvat«, provodili su u doba Republike vojni tribuni ili vojskovođe. U doba Carstva pregled su obavljale civilne vlasti, obično upra­ vitelji provincija osobno. Provjeravah su identitet, visinu, starost i kvalifikacije kandidata za vojnu službu prije nego što bi ih uputili u jedinice. »Mladenaštvo« (pubertas) je u antici bio termin za označavanje početka zrelosti, a odnosi se na dob između 15 i 17 godina. Sali. Cat. VII. 4. grč. e-pcopna - urez, oznaka; odatle se izvodi naziv za standardnu visinu vojnika 1,77 ili 1,78 odnosno barem 1,67 m.

118

Prva knjiga, 5-7

čuna koliko o snazi. I ne vara nas svjedočanstvo samog Homera,10koji bilježi daje Tidej11 bio manji tijelom, ali snažniji s oružjem. 6. Tijekom odabira prepoznaju se po izrazu lica i držanju tijela oni koji bi mogli biti bolji novaci No, onaj koji namjerava provoditi novačenje neka silno pazi da po izrazu lica, po očima, po cjelokupnom oblikovanju udova odabere one koji bi bili sposob­ ni ispuniti ulogu ratnika. Jer se borbenost iskazuje mnogim pokazateljima ne samo kod ljudi već i kod konja i pasa, kao što su to svojim znanjem obuh­ vatili veleučeni ljudi. Treba paziti čak i kod pčela, kaže pisac iz M antue:12 Naime, postoje dvije vrste: ova bolja krasna je lica i sjajna s crvenim ljuskama: ona druga je dlakava, troma i neslavno vuče golemi trbuh. Zato bi mladić, kojeg treba odrediti za Marsov posao,13trebao biti budnih oči­ ju, uspravne šije, širokih prsa, mišićavih ramena, jakih ruku, duljih prstiju, plosnata trbuha, omanje stražnjice, listova i stopala koji nisu nabijeni su­ višnim mesom, već su zategnuti od čvrstih mišića. Kada na novaku opaziš te znakove, ne traži visinu pod svaku cijenu; korisnije je, naime, da su vojnici snažni nego golemi. 7. Kakvih bi umijeća novake trebalo primati ih odbijati Slijedi da ispitamo kakvih umijeća vojnike treba odabrati ili potpuno odbi­ ti.14Ribare, lovce na ptice, slastičare, tkalce i sve one za koje se bude činilo da su se bavili nečime što je povezano sa ženskim poslovima,15 mislim da valja tjerati daleko od tabora. U vojnu je službu prikladno uključiti graditelje, ko­ vače, kolare, mesare te lovce na jelene i veprove. Ono o čemu ovisi očuvanje čitave države jest da se odaberu novaci najvrsniji ne samo tijelom već i du­ hom. Snaga vladanja i temelj rimskog imena počivaju na prvom pregledu pri­ godom novačenja. I neka se ne misli daje ovo lagana dužnost ili da se može povjeriti bilo kome i bilo gdje. Poznato je da su stari kod Sertorija među toli10 »Malen je Tidej bio po stasu, al’ bijaše ratnik!« II. V. 801 (prijevod Tome Maretića i Stjepana Ivšića, Homer, 1987, 111). Homer - grčki pjesnik kojemu se pripisuju najstariji poznati eu­ ropski spjevovi Ilijada i Odiseja. U njima se opisuju Trojanski rat i pustolovine Odiseja, jed­ nog od grčkih junaka pod Trojom, na povratku kući nakon rata. 11 Tidej (Tydeus) je prema grčkoj mitologiji bio sin kalidonskoga kralja Eneja i kraljice Peribeje, a Diomedov otac. Kao jedan od vođa sudjelovao je u pohodu sedmorice protiv Tebe g4je je i poginuo. RE II 7, 1948, 1702-1708, s.v. »Tydeus«. 12 Verg. Georg. IV. 92-94. 13 Misli se na rat, jer je Mars bio rimski bog rata. Ratovanje i bojne vještine bile su kod Rimlja­ na pod njegovom zaštitom. 14 U legiju je bilo zabranjeno uzimati gostioničare, zaposlenike u javnim kućama, kuhare, pe­ kare, kao i sve one koji su se bavili »nečasnim« zanimanjima poput glumaca, gladijatora, kočijaša i vlasnika javnih kuća. Rimljani su također gajili duboku sumnju u moralnost različi­ tih vrsta trgovaca. Pristup u legije bio je zabranjen i tkalcima i radnicima u državnim tek­ stilnim radionicama. 15 Gynecaea - dosl. ženske odaje. U 4. stoljeću ovaj izraz označava neku vrstu tekstilnih tvor­ nica u državnom vlasništvu koje su između ostalog izrađivale i vojne odore.

119

Prva knjiga, 7-8

kim nizom vrlina upravo to osobito hvalili.16Mladež, kojoj valja povjeriti ob­ ranu provincija i ratnu sreću, ako je ima dovoljno, mora se odlikovati i vrsnošću, i vladanjem. Časnost, naime, tvori prikladnog vojnika, stid ga čini pobjednikom jer mu priječi da bježi. Kakva je korist uvježbavati mlitavca, i da taj u taboru proboravi nekoliko godina službe? Od vojske nikada nije bilo pravodobne koristi ako je šepao izbor kad su se u nju primali novaci. I kako znamo iz prakse i iskustva, neprijatelji su nam svagdje nanijeli toliko poraza zbog toga što se tijekom dugog razdoblja mira vojnici manje savjesno nova če,17što svatko časniji teži za civilnom službom, što se kao novaci koje je pos­ jednicima naređeno predati, podmićivanjem ili svjesnim previdom izborni­ ka, pod oružje stavljaju oni koje je gospodarima muka imati.18Veliki muževi trebaju, dakle, s velikom pomnošću odabirati pogodne novake. 8. Kad novake treba označiti Odabranoga novaka ne smije se odmah upisati istočkanim znakovima,19već ga prije valja iskušati u vježbi da se može uvidjeti je li uistinu pogodan za ta ­ ko naporan posao. Čini se da od njega treba zahtijevati brzinu i snagu, te je li sposoban svladati rukovanje oružjem i ima li vojničkoga samopouzdanja. Vr­ lo ih se mnogo, naime, na probama pokaže neprikladnima, premda se naiz­ gled čine vrlo prihvatljivi. Zato treba odbiti one koji su manje korisni i na­ domjestiti ih onim najokretnijima. Naime, u svakom okršaju ne koristi toli­ ko mnoštvo koliko borbenost. Kad su novaci tako označeni, valja im svakod­ nevnim vježbama pokazivati znanje rukovanja oružjem. Provedbu je toga ukinuo nemar dugotrajne sigurnosti. Bi li našao ikoga tko bi mogao poduča­ vati ono što sam nije naučio? Zato moramo oživjeti starinski običaj iz povijes­ nih i drugih knjiga. No stari su pisci pisali samo o ratnim pothvatima i isho­ dima, ispuštajući kao poznato ono što mi sada istražujemo. Lakedemonjani, 16 O samom Sertoriju v. Uvod, bilj. 5. Tu njegovu sposobnost opisao je i Plutarh: »... čim se vra­ tio u Rim, imenovan bi kvestorom Cisalpinske Galije, i to u kritičnom trenutku. Je r kako sa­ mo što nije izbio marsički rat (ili tzv. saveznički rat, 90.-88. pr. Krista), primivši zapovijed da unovačuje vojnike i izrađuje oružje, obavi on taj posao sa žarom i brzinom tako da pored sporosti i mlitavosti drugih mladih ljudi steče glas čovjeka koji će radino provesti svoj život«. Plut. Sert. 4 (prijevod Zdeslava Dukata, Plutarh II, 1988, 285). 17 Kod Rimljana se često pojavljuje misao kako mir škodi borbenoj spremnosti. O tome nam svjedoči Polibije kada govori o rimskoj najavi rata protiv Dalmata oko 156. pr. Krista: »Što je najvažnije, došli su do zaključka [tj. rimski Senat] daje iz više razloga došao zgodan tre­ nutak da se sada povede rat protiv njih [tj. protiv Dalmata]. Naime, u ove dijelove Ilirije ok­ renute prema Jadranskom moru Rimljani nisu kročili otkako su izbacili Demetra Farskog, a nikako nisu željeli da Italike raznježi dugogodišnji mir jer je ovo bila već dvanaesta godina od rata s Perzejem i borbi u Makedoniji. Tako ih je u otpočinjanju rata protiv spomenutog naroda vodila težnja da obnove ratnički duh i spremnost vlastitih trupa, i da istodobno zaplaše Ilire, te ih prisile da se pokore njihovim zapovijedima«. Polyb. XXXII. 19. 18 Ovdje se misli na prvobitno slobodne seljake-zakupnike (coloni) koji su u doba Carstva obra­ đivali zemlju zakupljenu od rimskih veleposjednika. Oni su postupno bili sve više vezani za zemlju na kojoj su živjeli. 19 U Vegecijevo doba novacima su u kožu tetovirali znakove po kojima se vidjelo kojoj vojnoj je­ dinici su pripadali. Taj postupak je značio konačni, a donekle i neopozivi prijam novih vojni­ ka u jedinicu. Tetoviranje novaka služilo je da bi se spriječilo dezertiranje.

120

Prva knjiga, 8-9

Atenjani i drugi Grci su, istina, u knjigama objavili više toga što oni naziva­ ju tactica;20 no na nam a je da ispitamo vojnu vještinu rimskoga naroda koji je svoju vlast proširio iz vrlo uskih granica gotovo svim područjima pod suncem i do kraja samoga svijeta. Ova me nužda natjerala da odvijem svitke pisaca i da u ovom djelcu najvjerodostojnije kažem ono što je onaj slavni Katon Cenzor21 napisao o vojnoj znanosti, što su Kornelije Celzo22 i Frontin23 držali da treba dotaknuti, što je u knjige uobličio Paterno,24 nadasve revan zastupnik vojnog prava, što određuju Augustove, Trajanove25 i Hadrijanove26 konstitucije. Ne prisvajam si, naime, nikakvo autorstvo, već sa­ mo zapisujem kao po redu sažetak onoga što se raspršeno nalazi kod onih koje sam gore naveo. 9. Novake treba uvježbati vojničkome koraku, trku i skoku Novake, dakle, valja naučiti vojničkome koraku na samom početku obuke. Na maršu ili u bojnom redu najviše, naime, treba paziti na to da svi vojnici čuvaju red stupanja To se može postići samo tako da neprestanim vježba­ njem nauče brzo i jednolično koračati. Podijeljena i nesvrstana vojska uvijek je, naime, izložena vrlo ozbiljnoj opasnosti od neprijatelja. Vojničkim kora­ kom treba, dakle, prijeći 20.000 koraka za samo pet ljetnih sati.27Punim pak korakom, koji je brži, valja prevaliti 24.000 koraka za isto toliko sati.28 Sto god bi na to dodao, već je trk za koji se razdaljina ne može ograničiti. No no­ vake valja i trkom privići da što jačim naletom istrčavaju na neprijatelja, kad steknu praksu, da brzo zauzmu povoljne položaje i preotmu ih protivnicima koji hoće učiniti isto, da hitro kreću u izviđanje i još hitrije se vrate, te da što lakše s leđa sustižu neprijatelje u bijegu. Vojnika treba vježbati i skoku kojim se preskakuju opkopi i svladava nekakva visoka prepreka, tako da bez napo­ ra može prijeći preko takvih teškoća kada se pojave. Osim toga, u samom okršaju i borbi oružjem ratnik koji nadolazi trkom i skokom, zaokuplja pro­ tivnikov pogled i odvraća mu pamet, te zadaje udarac prije negoli se onaj pra­ vo pripremi da se zaštiti ili da se odupre. O vježbanju Gneja Pompeja Velikog pripovijeda Salustije: Nadmetao se sa žustrima skokom, s brzima trkom, sja20 Grč. TCocTiKĆt - vještina svrstavanja vojske u bojni red i vođenja bitke; odatle dolazi današnji internacionalizam »taktika« 21 V. Uvod, bilj. 19. 22 V. Uvod, bilj. 20. 23 V. Uvod, bilj. 21. 24 V. Uvod, bilj. 22. 25 V. Uvod, bilj. 24. 26 V. Uvod, bilj. 25. 27 29,6 km. To znači da su se kretali brzinom od otprilike 5 km/h. »Vojnički korak« je stručni termin kojim se koristi samo Vegecije. Vjerojatno odgovara brzini »standardne hodnje« ili iustum iter koji se spominje u Cezarovu spisu O građanskom ratu (usp. Caes. Bell. Civ. III. 76). On
121

Prva knjiga, 9-11

kima štapom. Niti bi drugačije mogao biti ravan Sertoriju, da nije i sebe i svo­ je vojnike učestalim vježbama bio pripremio za bitke.29 10 . Novaci se moraju uvježbati plivanju Svaki novak bez razlike mora za ljetnih mjeseci naučiti plivati jer se rijeke ne prelaze uvijek po mostovima,30 već je vojska mnogo puta prisiljena plivati i kad odstupa i kad progoni. Bujice se često preliju od iznenadnih pljuskova ili snijega, pa onaj koji to ne zna, ne zapada u opasnost samo od neprijatelja već i od puke vode. Zato su stari Rimljani, koje su toliki ratovi i neprestane opas­ nosti poučili svakom umijeću vojne vještine, odabrali da Marsovo polje bude u blizini Tibera, kako bi u njemu mladež nakon vježbi u oružju spirala znoj i prašinu, te kako bi umor od trčanja otklanjala plivačkim naporom. Vrlo je pak zgodno da se plivanju uvježbaju ne samo pješaci već i konjanici i sami ko­ nji, kao i dobavljači,31 koje nazivaju galeariji, da im se ne bi što dogodilo nevičnima kada pritisne nužda. 11. Kako su stari vježbali novake na štitovima od vrbova pruća i na kolcima32 Prema onome što piše u knjigama, stari su novake vježbali na sljedeći način. Zaobljene štitove izrađivali su od vrbova pruća u obliku pletera koji je bio dvostruko teži nego što je obično bio propisani štit. Novacima su i umjesto mačeva davali drvene batine jednako tako dvostruke težine. Na ovaj način vježbali su se na kolcima ne samo ujutro već i popodne.33 Kolci, naime, nisu nadasve korisni samo za vojnike već i gladijatore. Nikada se nijedan muž nije pokazao nepobjedivim na oružju niti u areni, niti na bojnom polju, ako se on, revno uvježban, nije podučavao na kolcu. Svaki je novak učvršćivao po jedan kolac u zemlju tako da se ne može klimati i da strši šest stopa.34 Protiv toga se kolca kao protiv neprijatelja novak vježbao onim pleterom i batinom kao mačem i štitom, tako daje čas tobože gađao glavu ili lice, čas je prijetio s bo29 Gnej Pompej Veliki (Gnaeus Pompeius Magnus), 106.-48. pr. Krista, rimski vojskovođa i dr­ žavnik iz vremena kasne Republike. Trijumvir (61.-54. pr. Krista), sudrug i zet, poslije pro­ tivnik Gaja Julija Cezara. Imenovanje zapovjednikom vojske u Hispaniji koja se borila pro­ tiv Sertorija (v. Uvod, bilj. 5). Isprva je trpio poraze, ali je s dolaskom svježih snaga postupno prešao u ofenzivu. RE XXI, 1952, 2062-2211, s.v. »Pompeius, Gnaeus Magnus«. Sali. Hist. frag. II. 19. 30 Sarkastična Vegecijeva aluzija na vojnike njegova vremena koji su bili smješteni u garnizo­ nima carskih gradova (urbani milites), te bili razmaženi tekovinama civilizacije i nespremni gaziti preko rijeka. 31 Latinskim izrazom lixae nazivali su se vojni dobavljači, no to je bio naziv i za one koji su u vojsci prodavali pečenu hranu. 32 Vegecije piše o gladijatorskim metodama vježbanja, ali izostavlja posljednji stupanj - mače­ vanje sa živim protivnikom. 33 Vegecije dosljedno ističe popodnevno vježbanje kao nešto osobito. To navodi na pomisao da je vojska u njegovo vrijeme napustila praksu da vježba i poslijepodne, što je prije vjerojatno činila. Popodnevni odmor (meridiatio) bio je inače karakterističan za mediteransko podneb­ lje jer je u to doba dana sunce bilo najjače, no držalo se da vojska mora biti vična djelovati u svim vremenskim uvjetima. 34 1,78 m.

122

Prva knjiga, 11-13

kova, i ponekad je nastojao podsjeći potkoljenice i noge; uzmicao je, priskakivao, nasrtao, i kolac je kao stvarna protivnika iskušavao svakim napadom i cjelokupnim umijećem bojevanja. U toj se vježbi vodila briga da se pazi na to kako bi se novak izdigao i zadao ranu tako da se sam ni s koje strane ne otvo­ ri udarcu. 12. Novake valja poučiti da ne udaraju sječimice, već ubodom Novaci su osim toga učili da ne udaraju sječimice, već ubodom. Rimljani, nai­ me, nisu samo lako pobjeđivali one koji su se borili sječimice nego su ih i is­ mijavali. Što se god zasiječe, kakvim god zamahom stiglo, ne ubija često jer zaštitno oružje i kosti štite životne organe. Nasuprot tome, ubod zarinut dva palca35 postaje smrtonosan: što god se zabada, nužno prodre do životnih or­ gana. Naposljetku, dok se nanosi zasjek, ogoljuju se desna ruka i bok. Ubod se pak zadaje zaštićena tijela i ranjava protivnika prije negoli on to vidi. Poz­ nato je da su se Rimljani zbog toga borili prvenstveno na taj način.36 Davali su pleter i batine dvostruke težine kako bi se novak bezbrižnije i žustrije bo­ rio kad uzme pravo i lakše oružje, jer je oslobođen težega tereta. 13. Novake treba naučiti arm aturi Osim toga, novaka valja obučavati onom vrstom vježbe koju zovu armatura, a povjerava se poljskim učiteljima. Ta praksa čak je djelomice sačuvana. Zna se da se i sada arm ature u svim bitkama bore bolje negoli ostali.37 Iz toga se mora razabrati koliko je uvježbani vojnik bolji od neuvježbanoga, jer oni koji su ma i najmanje obučeni u armaturi, nadvisuju ostatak svojih drugova u umijeću bojevanja. Kod starih se vježbena stega tako strogo čuvala da su i učitelji oružja bili nagrađivani dvostrukim sljedovanjem, a oni koji se u ovom pokusu nisu iskazivali, bili su prisiljeni umjesto pšenice primati ječam. Slje­ dovanje u pšeničnom zrnu ne bi im bilo vraćeno prije no što bi pružili dokaze u nazočnosti prefekta legije, tribuna i prvaka i pokazali da ispunjavaju sve što je obuhvaćalo vojničko umijeće. Ništa, naime, nije ni jače, ni sretnije ni pohvalnije od države u kojoj ima obilje obučenih vojnika. Naše neprijatelje ne navodi sjaj odijela ili obilje zlata, srebra i dragulja da nas poštuju i da nas vole, već ih poniznim čini jedino strah od oružja. Ako se u ostalome zatim štogod i pogriješilo, kako kaže Katon, to se može i poslije ispraviti. Propusti u bitkama ne daju se popraviti jer kazna slijedi odmah za pogreškom: oni koji 35 3,7 cm. 36 Osim ovog, razlog za udaranje bodom bio je i rimski način borbe unutar zatvorenih formaci­ ja i pod zaštitom velikih štitova. Tada su vojnici, pružajući ruke kroz prostore između štito­ va, mačevima nastojali ubosti protivnika. Stoga je za ovu svrhu, prema uvriježenu mišljenju temeljenom na Polibijevim izvještajima, tijekom Drugoga punskog rata (218.-202. pr. Kris­ ta) u naoružanje rimske vojske uveden kratki hispanski mač (gladius Hispaniensis). Ovaj je mač bio namijenjen prvenstveno za bod. To se dogodilo vjerojatno za vrijeme reformi Publija Kornelija Scipiona Emilijana Afričkog Numancijskog tijekom opsade Nove Kartage 209. pr. Krista. Vegecijevo medicinsko objašnjenje zasigurno je dio razloga koji govori u prilog uvođenja mača koji je omogućio zbijeni borbeni poredak. 37 V.Glosar.

123

Prva knjiga, 13-15

se mlitavo i nevjesto bore ili smjesta poginu ili nagnu u bijeg i više se ne usu­ đuju biti pobjednicima. 14. Novake treba uvježbati u bacanju sulica No vraćam se na započeto. Novak koji se batinom vježba na kolcu, tjera se da na taj kolac, kao na čovjeka, baca drške također veće težine nego što će biti prave sulice. Pritom učitelj oružja pazi da dršku zavitla velikom snagom ka­ ko bi ju, točno naciljavši, upravio ili u kolac ili tik do njega. Tom vježbom, naime, raste i snaga mišica, i stječe se iskustvo i vičnost u izmetanju. 15. Novake treba brižno naučiti da odapinju strijele Međutim, otprilike trećinu ili četvrtinu novaka koji se budu mogli naći po­ godnijima, valja vježbati drvenim lukovima i vježbovnim strijelama, uvijek na istim onim kolcima. I još treba izabrati učitelje, majstore za to, i pokloniti što veću pozornost da znalački drže luk, da ga jako napnu, d aje lijeva ruka nepokretna, da se desna proračunato povlači, da se oko i duh složno usmjere na ono što treba pogoditi i da budu poučeni ravno odapinjati strijelu bilo s konja, bilo s tla. To se umijeće mora i brižno naučiti, i održavati time što će se svakoga dana primjenjivati i vježbati. Od kolike su pak koristi dobri strijelci u bitkama, očito pokazuje i Katon u knjigama o vojnoj znanosti,38 a Klaudije39je nadvladao neprijatelja, kojemu prije nije bio dorastao, kad je pripremio i obučio veći broj strijelaca. Kad se Scipion Afrički40kanio sukobiti u bojnom redu s Numantincima, koji dvije vojske rimskoga naroda bijahu poslali pod 38 Djelo O vojnoj vještini (De re militari) napisao je Marko Porcije Katon Stariji Cenzor (v. Uvod, bilj. 19) sredinom 2. stoljeća pr. Krista. Danas je izgubljeno osim nekoliko fragmena­ ta, ali gaje Vegecije zasigurno imao cijelo. 39 Apije Klaudije Pulher (Appius Claudius Pulcher), 4.-3. st. pr. Krista, rimski vojskovođa. Ti­ jekom opsade kampanijskog grada Kapue 211. pr. Krista ustrojio je lako naoružane jedinice - velite (velites), ali ta se zasluga u tradiciji često pripisuje njegovu kolegi Kvintu Flaviju Flaku. RE III, 1899, 2846-2847, s.v. »Pulcher, Appius Claudius«. 40 Publije Kornelije Scipion Emilijan Afrički Numancijski (Publius Cornelius Scipio Aemilianus Africanus Minor Numantinus), 185./4.-129. pr. Krista, rimski vojskovođa. Pod zapov­ jedništvom oca Lucija Emilija Paula (Lucius Aemilius Paullus) sudjelovao je u Trećem ma­ kedonskom ratu i u bitki kod makedonskoga grada Pidne 168. pr. Krista. U ovoj bitki fleksi­ bilne rimske legije porazile su dotad gotovo nepobjedivu monolitnu makedonsku falangu, a Rim je zadobio vlast nad Grčkom. Istaknuo se kao vojni tribun u hispanskom pohodu. U Trećem punskom ratu zbog nezadovoljstva dotadašnjim voderyem rata, izabran je za kon­ zula 148. pr. Krista iako nije bio dovoljno star. Nakon uspješne opsade 146. pr. Krista zau­ zeo je i razorio Kartagu. Zbog rimskih poraza u keltiberskim ratovima ponovno je izabran za konzula 134. pr. Krista i preuzeo je zapovjedništvo nad demoraliziranom i rastrojenom vojskom u Hispaniji. Otpočeo je reforme te uveo red i disciplinu. Istjerao je iz tabora bludni­ ce, gatare i trgovce, uklonio svu nepotrebnu raskoš i natjerao vojsku da vježba hodnjom, ko­ panjem rovova, oskudicom i kaznama. Nakon opsade 133. pr. Krista zauzeo je i razorio hispanski grad Numanciju, glavno keltibersko uporište. Scipion Emilijan je kod Numancije uv­ rstio strijelce i praćkare ne samo u sve kohorte već i u centurije (Scipio Aemilianus ad N u­ mantiam omnibus non cohortibus tantum, sed centuriis sagittarios et funditores interpo­ suit, Front. Strat. 4.7.27). RE IV, 1901,1439-1462, s.v. »Publius, Cornelius Scipion Aemilia­ nus Africanus Numantinus«.

124

Prva knjiga, 15-17

jaram,41vjerovao je da će ih nadvladati jedino ako u sve centurije uvrsti odab­ rane strijelce. 16. Novake treba uvježbati u bacanju kamena iz praćaka Novake valja pomno vježbati u bacanju kamena ili iz ruku ili iz praćaka. P ri­ ča se da su stanovnici Balearskih otoka prvi izmislili praćku, te da su se njo­ me tako vješto služili da majke svojim malim sinovima nisu dopuštale da do­ taknu ijednu hranu osim one koju bi pogodili kamenom naciljanim iz praćke. Naime, oblo kamenje koje se odapinje iz praćke ili fustibala mnogo je puta za ratnike zaštićene kacigama, katafraktima i lorikama pogubnije od bilo kak­ vih strelica, jer bez obzira na neozlijeđene udove ipak zadaje smrtonosnu povredu, pa neprijatelj od udarca kamena pogiba ne gubeći krv.42 Svatko dobro zna da su praćkari vojevali u svim bitkama starih. Svi novaci moraju to naučiti kroz učestalo vježbanje zato što nositi praćku nije nikakav napor.43 Ponekad se dogodi da se okršaj odvija na kamenitim mjestima, da treba bra­ niti neko brdo ili brežuljak, te da barbare valja od opsjedanja utvrđenja ili gradova odbiti kamenjem i praćkama. 17. O vježbanju plumbatama Novacima valja prenijeti vježbu plumbatama, koje nazivaju matiobarbuli. U Iliriku su dugo vremena bile dvije legije4445sa po 6.000 vojnika koje su nazivali matiobarbuli jer su se znalački i hrabro služili tim bacačkim oružjem. Zna se da su oni dugo vremena sve ratove dovršavali vrlo okretno, do te mjere da su Dioklecijan46 i Maksimijan,46 došavši na vlast, smatrali da te matiobarbule treba zbog zasluga borbenosti nazvati jupiterovci i herkulovci,47te se čini da 41 Jaram je u rimskoj vojnoj tradiciji označavao simbol poraza i poniženja. Sastojao se od dva uspravljena koplja i trećeg koje je bilo položeno poprečno preko njih, a ispod su sagibajući se morali proći poraženi protivnici. Rimska vojska prvi je put doživjela takvo poniženje nakon bitke sa Samnićanima kod Kaudijskog klanca 321. pr. Krista. Kaudijski klanac postao je »crna točka« rimske povijesti. Numantinci su rimsku vojsku poslali pod jaram 137. pr. Kris­ ta prilikom rimske opsade grada Numancije. Usprkos brojčanoj nadmoći, rimska je vojska bila opkoljena i prisiljena na predaju. 42 Vegecije je promatrao borbu i s psihološkog stajališta jer se vojnici boje rana i pogled na pre­ više krvi mogao ih je demoralizirati, (usp. I. 2) 43 Vegecije ironizira nesposobnost njemu suvremenih »urbanih« vojnika da nose teško oružje i opremu. 44 Misli se na legiju VI. Herculia, koja je služila na području današnjeg Srijema i Bačke i na le­ giju V. Iovia koja je služila na području današnje istočne Slavonije i Srijema. 45 Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan (Gaius Aurelius Valerius Diocletianus), 225.-305., rimski car od 284. RE II 14 Halbband, 1948, 2419-2495, s.v. »Diocletianus, Gaius Aurelius Vale­ rius«^. Uvod, bilj. 62. 46 Marko Aurelije Valerije Maksimijan (Marcus Aurelius Valerius Maximianus), Dioklecija­ nov suvladar, 286.-305. p. Krista. RE XIV, 1930, 2486-2516, s.v. »Maximianus, Marcus Au­ relius Valerius«. 47 Nakon stoje Dioklecijan odabrao Maksimijana za svog suvladara, sebi je nadjenuo naslov Jovije (Iovius), a Maksimijanu naslov Herkulije (Herculius), kao štićenicima Jupitera i Herkula. Zbog toga su matiobarbule nazvali jupiterovcima (Ioviani) i herkulovcima (Herculii).

125

Prva knjiga, 17-19

su ih pretpostavili svim legijama.48 Obično su nosili po pet matiobarbula za­ taknutih za štitove. Ako ih vojnici prikladno izbace, gotovo se čini da skutati oponašaju dužnost strijelaca. Ranjavaju, naime, neprijatelje i konje prije no što je moglo doći ne samo do borbe prsa o prsa, nego i prije no što je palo bacačko oružje. 18. Kako novake treba uvježbati da uzjahuju konje I novaci i vojnici s više godina službe uvijek su strogo vježbali uzjahivanje ko­ nja. Zna se daje ta praksa doprla sve do današnjega doba, premda se već pro­ vodi nemarno.49 Drveni konji postavljali su se zimi pod krovom, a ljeti u po­ lju. Novake su najprije tjerali da ih uzjahuju bez oružja, dok se ne bi navikli, a onda i pod oružjem. Tome se poklanjala tolika briga da su učili uzjašiti i sja­ šiti ne samo s desne, već i s lijeve strane, čak i držeći isukane mačeve ili duga koplja. Uporno su činili isto to vježbajući, kako bi u vrevi bitke uzjahivali ne zastajkujući jer su u miru bili tako pomno vježbani. 19. Novake treba vježbati da nose teret Novake se također mora vrlo često tjerati da na leđima nose teret do 60 lib­ ri50 i da marširaju vojničkim korakom jer njih na teškim pohodima nužno očekuje da nose i sljedovanje i oružje.511 neka se ne misli daje to teško, ako se 48 Vegecije je jedini izvor koji svjedoči o upotrebi plumbata kod jupiterovaca i herkulovaca, po časti najvišega para palatinskih legija (legiones palatinae) u 4. stoljeću (v. Uvod). 49 Vjerojatno kao dio konjaničkih vježbi (armatura equestris). Drži se daje ova vježba uzjahivanja drvenog, a zatim pravog konja s oružjem izvorno bila izmišljena za velite (velites) u 3. stoljeću pr. Krista. 50 Oko 20 kg. Obično se vjeruje da su legionari nosili oko 36 kg prtljage (VE VI, 1973,419, s.v. »Oprema, vojna«). Nažalost, Vegecije ne opisuje točno stoje on sve uračunao u navedenih 20 kg. Pretpostavljamo da misli na osobne stvari, odjeću, zalihu hrane i vode za tri do pet­ naest dana, pribor za spravljanje jela (kablić i vojnička porcija), pletenu košaru (cophinus, qualus), lanac, kožni remen, oruđe; pilu (serra), pijuk (dolabra, dolatorium), lopatu (rut­ rum) i tmokop (bidens, raster), te dva do četiri kolca (sudes, vectes) za pravljenje nasipa oko tabora (vallum). Prtljagu (sarcinae) bi legionari objesili na štap koji bi nosili na ramenu. Osim prtljage, legionari su nosili zaštitnu opremu (kaciga i oklop) i naoružanje. Prema ar­ heološkim nalazima i rekonstrukcijama prstenasti oklop (lorica hamata) težio je 12-15 kg, a obručasti oklop (lorica segmentata) oko 9 kg. Kaciga (cassis) je težila oko 2-3 kg, a štit (scu­ tum) 5,5-7,5 kg. Laka sulica (pilum) težila je oko 2 kg, mač (gladius Hispaniensis) oko kilo­ gram i korice mača oko pola kilograma. Naoružanju je još pripadao i bodež. Prema ovome ukupna težina naoružanja i zaštitne opreme iznosila 20-29 kg. Ako zbrojimo težinu prtljage (20 kg), težinu naoružanja i zaštitne opreme (20-29 kg), izlazi da su legionari morali tijekom pohoda nositi 40-49 kg tereta. Kad već spominjemo pojedine vrijednosti, zgodno je napome­ nuti da su vojničke sandale (caligae), koje su legionari također nosili, težile nešto manje od kilograma. Connoly, 1988., 230-234. Prema drugom proračunu težina prtljage koja se nosila na štapu iznosila je 18,4 kg, a težina oružja, štita, kacige i oklopa 29,4 kg. To bi ukupno izno­ silo 47,9 kg. Usporedbe radi, pruski pješak 1839. godine nosio je 34 kg, njemački i ruski pje­ šak 1914. godine 28,25 kg, odnosno 38 kg, a panzer grenadier njemačke vojske 1986. godine 39,10 kg opreme ljeti i 41,50 kg zimi. Junkelmann, 1991., 197-199. 51 Ovo je započelo Marijevom reformom, kad su vojnici morali sami nositi opremu i oružje da bi se smanjila prateća prtljaga koja je opterećivala i usporavala kretanje vojske na pohodu. Otad potječe i podrugljiv naziv za vojnike - »Marijeve mule«. O Gaju Mariju v. Uvod, bilj. 151.

126

Prva knjiga, 19-20

stekne vičnost. Ne postoji, naime, ništa što ustrajno vježbanje ne bi učinilo posve lakim. Znamo da su stari vojnici tako postupali, a svjedok je sam Vergilije koji kaže: Kao kad Rimljanin ljuti u očinskome oružju prijeđe put pod nemilim teretom, podigne tabor, i u stroju stane pred neprijatelja prije no što ovaj to očekuje.52 20 . Kojom su se vrstom zaštitnog oružja koristili stari Mjesto iziskuje da pokušamo iznijeti kojom vrstom oružja novake treba op­ remiti, odnosno zaštititi. Što se toga tiče, starinski je običaj potpuno zbrisan. Premda je naoružanje konjanika unaprijeđeno po uzoru na Gote, Alane i Hu­ ne, poznato je da su pješaci nepokriveni. Od osnutka Rima sve do vremena božanskoga Gracijana53 i pješačka se vojska štitila oklopima i kacigama. No kako je poljsko vježbanje sustajalo, dok su nastupali nemar i zabušavanje, oružje se počelo činiti teškim jer su ga vojnici rijetko navlačili; zato traže od imperatora najprije da odlože oklope, a zatim i kacige. Tako je naše vojnike protiv Gota često satiralo mnoštvo njihovih strijelaca, jer su se s njima suko­ bili otkrivenih prsa i glava. Ni nakon toliko poraza, koji su doveli do propasti tolikih gradova, nitko se nije pobrinuo da pješacima vrati niti oklope, niti ka­ cige. Tako dolazi do toga da oni koji se u bojnom redu nepokriveni izlažu ra­ njavanju, ne misle na borbu nego na bijeg. Ta što da bez oklopa i kacige radi pješak strijelac koji ne može uz luk držati još i štit? Što da u bitki rade zmajonoše i znakonoše koji lijevom rukom rukuju stjegovima, a zna se da su im glave i prsa goli? Oklop54 i kaciga čine se teškim onome pješaku koji po svoj prilici rijetko vježba i koji vjerojatno rijetko nosi oružje. Inače, danomice vježbati znači ne osjećati napor niti ako se nosilo nešto teškoga. Oni pak koji ne mogu podnijeti napor da nose starinske zaštitne opreme, prisiljeni su ot­ krivenih tijela podnijeti rane i sm rt i, što je još gore, ili biti uhvaćeni ili, daka­ ko bijegom, izdati državu. Tako ih uz golemu sramotu kolju poput ovaca, jer otklanjaju vježbe i napore. Zbog čega se, naime, kod starih pješačka vojska nazivala zid, ako ne zbog toga što su legije naoružane sulicama blještale osim štitovima, još i oklopima i kacigama? To je išlo tako daleko da su se lijeve ru ­ ke strijelaca branile štitnicima, a pješaci skutati su osim oklopa i kaciga bili obvezani prihvatiti još i željezne nazuvke na desnim potkoljenicama. Tako su bili zaštićeni oni koji su se zvali principi kad su se borili u prvom bojnom redu, hastati u drugom, a triariji u trećem. Trijariji su obično ostajali klečati iza štitova kako stojeći ne bi zadobivali rane od doletjela oružja, i kako bi od­ morni, kad je to nužda zatražila, što silovitije navalili na neprijatelja. Pozna­ to je da su oni često odnijeli pobjedu iako su već bili izginuli i hastati i oni koji 52 Verg. Georg. III. 346-348. 53 Rimski car Gracijan (375.-383.) je, za razliku od prethodnika, izgubio dodir s vojskom zbog strasti za lovom. Izgleda d aje u vrijeme njegove vladavine prestalo redovito uvježbavanje vojske i nošenje oklopa i kaciga. V. Uvod, bilj. 38. 54 Vegecije ovdje sinonimno upotrebljava dva izraza za dvije različite vrste oklopa (cataphrac­ tes i lonca), kako bi istaknuo opću važnost oklopa kao zaštite tijela.

127

Prva knjiga, 20-22

su stajali prvi. Ipak su kod starih među pješacima koje su zvali lako naoruža­ nima, bili praćkari i ferentariji. Oni su se uglavnom smještali na krilima, te započinjali borbu. Za njih su se odabirali oni najbrži i najuvježbaniji i nije ih bilo jako mnogo jer su oni, ako bi ih nužda bitke prisilila da se povlače, obično bili primljeni među prve redove legije kako bi bojni red ostao postojan. Goto­ vo do današnjega doba zadržao se običaj da svi vojnici nose kožnate kape koje zovu panonskima. Toga se pridržavalo zato da se kaciga ne bi u bitki činila teškom čovjeku koji je na glavi uvijek nešto nosio. Među bacačkim oružjem kojim se koristila pješačka vojska pilum se nazivala ona sulica na koju se stavljao fini trokutasti željezni šiljak od devet palaca ili od stope.55Kad se za­ bije u štit, ne može se otrgnuti, a kad je naciljan znalački i snažno, lako pro­ bija oklop. Ovakvo bacačko oružje u nas je već rijetko. Njime se osobito služe barbarski pješaci s dugim štitovima, nazivaju ga bebre i u bitkama ih nose čak po dva i po tri. Valja osim toga znati da vojnici, kad se djeluje bacačkim oružjem, moraju iskoračiti lijevom nogom. Sulice koje se tako zavitlaju ima­ ju, naime, silovitiji udarac. Nakon što prođe takozvano adpila,56borba se vo­ di mačevima prsa o prsa, vojnici moraju iskoračiti desnom nogom da bi im se bok odmaknuo od neprijatelja kako ne bi mogao primiti ranu, a da bi se des­ nica približila kako bi mogla zadati udarac. Jasno je stoga da novake valja opremiti i zaštititi svakim borbenim umijećem i svim tipovima starinskoga zaštitnog oružja. Onaj, naime, tko zaštićene glave i prsa ne strepi od rane, nužno stječe veću odvažnost za borbu. 21. O utvrđivanju tabora Novak također mora naučiti kako se utvrđuje tabor. U ratu, naime, ništa ni­ je ni tako spasonosno ni tako nužno; ako je tabor valjano sagrađen, vojnici unutar nasipa bez brige provode dane i noći, čak i ako ih opsjeda neprijatelj, te se čini kao da sa sobom posvuda nose obzidani grad. Međutim, to je znanje potpuno nestalo; nitko već dugo nije postavio tabor davši prokopati opkope i pozabijati kolce. Znamo da su tako mnoge vojske često uništene dnevnim ili noćnim prepadom barbarskih konjanika. No oni ne trpe od toga samo kad logoruju bez tabora, već i kad su u bojnom redu nekim slučajem započeli od­ stupati, a nemaju taborsko utvrđenje da bi se u nj povukli, pa padaju bez od­ mazde poput životinja, a umiranje ne prestaje prije negoli neprijateljima uzmanjka volje da ih progone. 22. Na kakvim mjestima treba postaviti tabor Tabor uvijek, a osobito kad je neprijatelj blizu, treba načiniti na sigurnom mjestu gdje ima dovoljno drva, krme i vode, a ako se mora duže zadržati, ne­ ka se odabere zdravo mjesto. Valja još paziti da u blizini ne bude brdo ili povi­ šeni položaj koji bi mogao biti na smetnju ako ga zauzmu protivnici. Treba 55 26,67 ili 29,63 cm. 56 »Do sulica«: u bitki je nakon bacanja sulica slijedila borba izbliza. Bojni bi se redovi primaknuli, i vojnici bi se bacali na neprijatelja isukanim mačevima. V. Glosar.

128

Prva knjiga, 22-25

razmotriti ne plave li bujice obično ravan, da vojska u takvoj prilici ne bi pretrpjela udar.57 Tabor se pak mora utvrditi u skladu s brojem vojnika i s količinom prtljage, kako se preveliko mnoštvo ne bi zbijalo u malome taboru, ili malen broj opet bio prisiljen da se po previše prostranome razvlači više ne­ go što je potrebno. 23. Oblik u kojemu treba iscrtati tabor Tabore katkad valja podizati u obliku kvadrata, katkad trokuta, katkad po­ lukruga, kako već iziskuje kakvoća položaja ili nužda. Vrata koja se nazivaju pretorijskima58 moraju gledati na istok ili m otriti na ono mjesto s kojega se vide neprijatelji ili - ako traje marš - na onu stranu na koju će krenuti voj­ ska. Iza njih razapinju šatore i postavljaju zmajeve i bojne znakove prve cen­ turije, tj. kohorte.59V rata koja se nazivaju dekumanskima i kroz koja se voj­ nici prijestupnici izvode na kažnjavanje, nalaze se iza pretorija. 24. Na koji se način mora utvrditi tabor Tabori se utvrđuju različito i trostruko. Ako ne pritišće prevelika nužda, sa zemlje se izrezuju buseni i slažu se poput zida, tri stope visoko iznad tla,60ta ­ ko da sprijeda bude jarak iz kojeg je busenje izvađeno. Potom se kopa privre­ meni opkop širok devet, a dubok sedam stopa.61 Kad zaprijeti žešći neprija­ teljski udar, onda valja utvrditi obod tabora propisnim opkopom, širokim dvanaest, a dubokim devet stopa62 ispod crte,63 kako to zovu. Iznad toga se na pregrade načinjene prema van i prema unutra nagomilava zemlja koja je bila izbačena iz opkopa, i raste u vis četiri stope.64Tako je naposljetku visoka 13, a široka 12 stopa.65Na nju se zabijaju kolci od vrlo čvrsta drva koje su voj­ nici obično nosili sa sobom. Za ovu gradnju prikladno je uvijek imati u prip­ remi motike, trnokope, košare i druge vrste oruđa. 25. Kako treba utvrditi tabor kad prijeti neprijatelj Lako je utvrditi tabor kad je protivnik odsutan. Međutim, ako neprijatelj pri­ tisne, onda se svi konjanici i polovina pješaka svrstaju u bojni red da odbiju 57 Primjer neopreza u tom pogledu jest utvrđeni tabor što ga je kou hispanskoga grada Ilerde 49. pr. Krista dao sagraditi Gaj Julije Cezar. Tabor je bio smješten između dviju rijeka, Slikor i Cinga i kada je pala jaka kiša, rijeke su nabujale i razlile se. Riječne bujice porušile su oba mosta tako daje bila onemogućena opskrba i uskoro se Cezarova vojska našla u teškom položaju. Tek nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, zbog dubine vode i neprijateljske pri­ sutnosti na suprotnoj obali, Cezar je uspostavio mostobran i u dva dana izgradio novi most. Caes. Bell.Civ. I. 48-55. 58 Glavna vrata. Dobila su ime prema nazivu za glavni stan vojskovođe »pretorij«. 59 Vegecije obično izjednačuje centurije s kohortama, dajući im znak zmaja, očito pod utjeca­ jem kasnorimske upotrebe. 60 Otprilike 0,9 m. 61 Širok 2,7 m, a dubok 2,1 m. 62 Širokim 3,6 m, a dubokim 2,7 m. 63 Tj. razine tla. 64 1, 2m . 65 Visoka 3,9 m, a široka 3,6 m.

129

Prva knjiga, 25-27

nalet, dok preostali iza njih kopaju opkope i utvrđuju tabor. Glasnik objav­ ljuje koja je centurija čitav rad završila prva, koja druga, a koja treća. Nakon toga centurioni pregledavaju i mjere opkop te kažnjavaju one koji su previše nemarno obavili zadaću. Novaka stoga valja pripremiti i za ovakav postu­ pak, kako bi bez pomutnje, brzo i brižno mogao utvrditi tabor kada to nužda zatraži. 26. Kako se novaci vježbaju da sačuvaju vrste i razmake u bojnom redu Zna se da u borbi ništa ne koristi više nego da vojnici ustrajnim vježbanjem u bojnom redu sačuvaju sređene vrste kako stroj ne bi negdje ili sabili ili rastegnuli više negoli je korisno. Naime, jednako kao što zbijeni gube prostor za borbu ijedan drugome smetaju, isto će tako prorijeđeni i kad se između njih pomalja svjetlo, pružiti neprijateljima pristup za prodor. Sve se odmah nužno od panike pretvori u zbrku, ako neprijatelj probije bojni red i priđe borcima s leđa. Novake, dakle, treba neprestano izvoditi na polje, te ih svr­ stavati u bojni red slijedom popisa tako da bojni red najprije bude jednosta­ van i rastegnut, da ne vijuga i ne krivuda, tako da vojnik od vojnika bude udaljen na jednakom i propisnom razmaku. Tada im treba narediti neka b r­ zo podvostruče bojni red tako da se pri tome pokretu sačuva onaj red kojim se obično odazivaju. Kao treće treba zapovijediti da odjednom oblikuju četve­ rokutni bojni red,66 a nakon toga bojni red valja promijeniti u trokut koji zo­ vu klin.67 Taj je poredak u boju obično najviše koristio. Još se zapovijeda da oblikuju krugove, čime su uvježbani vojnici obično pružali otpor kad bi nep­ rijateljski udar probio bojni red, kako cijelo mnoštvo ne bi nagrnulo u bijeg i kako ne bi zaprijetila ozbiljna opasnost.68Ako su to novaci svladali upornim vježbanjem, lakše će to očuvati u pravoj borbi. 27. Koliku bi udaljenost vojnici morali prijeći i vratiti se, te koliko bi puta mjesečno morali vježbati kad se izvode na hodnju Ostao je, osim toga, i stari običaj, što ga čuvaju konstitucije božanskog Au­ gusta i Hadrijana, da se i konjanici i pješaci triput mjesečno izvode u hod66 Četverokutni bojni red (quadrata acies) bio je i pohodna formacija u obliku četverokuta sa šupljom sredinom u koju se smještala komora i prtljaga. U kasnijoj se vojnoj terminologiji bojni poredak u obliku četverokuta nazivao »kara«, odnosno u ovom slučaju »šuplja kara«. 67 Formacija sastavljena od dvije kose borbene linije koje se sijeku pod kutom usmjerenim pre­ ma neprijatelju. Ponekad je toj formaciji bila dodana i stražnja linija koja je činila treću stra­ nicu trokuta. 68 Prema rimskim pravilima napuštanje stražarskog mjesta ili mjesta u bojnom redu bio je najveći prekršaj vojne discipline i kažnjavao se smrću. Usp. Polyb. 1 .17. Smrtna presuda iz­ vršavala se batinanjem ili kamenovanjem (fustuarium), a izvršavali su je vojnici čiji je život bio doveden u opasnost nepažnjom osuđenika. Ako bi čitava jedinica tijekom bitke napustila bojni poredak i povukla se bez zapovijedi ili se pobunila, njezini bi vojnici bili kažnjeni desetkovanjem (decimiranjem). Okrivljena bi jedinica bila izdvojena i izvedena pred legiju. Voj­ skovođa b ije ukorio, a zatim bi ždrijebom izdvojio po jednoga od svake desetorice vojnika. Izdvojeni vojnici bili su ubijeni batinanjem. Ostali su umjesto obroka žita dobivali obrok ra­ ži, a morali su taborovati izvan opkopa dok se ne bi iskupili kakvim junačkim djelom. Polyb. VI. 38.

130

Prva knjiga, 27-28

nju.69 Tom riječi, naime, nazivaju ovu vrstu vježbe: pješacima u potpunoj odori i opremljenim svim oružjem, zapovijeda se neka vojničkim korakom otiđu i vrate se u tabor prevalivši 10.000 koraka,70no tako da stanovit dio pu­ ta prijeđu što bržim trkom. I konjanici su, razdijeljeni po turm am a i pod pu­ nom ratnom spremom, slično prevaljivali isti put tako da za konjaničku vježbu čas progone, čas se povlače i kao iz nekog uzmaka obnavljaju napad.71 Oba bojna reda bila su prisiljena ne kretati se samo poljima, već se i spuštati i penjati po brežuljkastim i strmim terenim a kako ih u borbi ne bi moglo zade­ siti ništa, čak ni sasvim slučajno, što nisu već prije, kao dobri vojnici, naučili ustrajnim vježbanjem. 28. O poticanju na vojnu vještinu i rimsku borbenost Ovo sam, Nepobjedivi Care, vjerodostojno i odano izdvojio u ovu knjižicu od različitih autora koji su pismu povjerili znanost vojne vještine, da bi po uzo­ ru starinske borbenosti vojsku lako mogao ojačati onaj koji bi htio postati revnim u novačenju i uvježbavanju novaka. Niti je, naime, nestalo ratničke vatrenosti u ljudima, niti su se iscrple zemlje koju su rodile Lakedemonjane, Atenjane, Marse, Samnićane, Peligne,72pa ni zemlje koje su rodile Rimljane same. Zar nisu Epirani nekoć bili vrlo moćni oružjem?73Zar nisu Makedonci i Tesalci, svladavši Perzijance, ratujući prodrli sve do Indije?74 Očito je da su 69 Svakih sedam do deset dana. Ovo je jedino mjesto gdje se Vegecije izričito poziva na uredbe careva Augusta i Hađrijana koje je načelno prije označio kao izvor (usp. I. 8). 70 14,8 km. 71 Jedan od oblika vježbanja bile su i konjičke igre (hippica gymnasia) u kojima su se dvije eki­ pe konjanika borile s vježbovnim sulicama. Te su igre bile popularne u čitavom carstvu, po­ sebice tijekom 3. stoljeća. 72 Kao dokaz da su Rimljani uvijek imali dobre resurse za vojsku Vegecije nabraja nekoć najo­ pasnije protivnike Rima koji su postali žitelji rimske države. Spartanci i Atenjani već su iz ranije povijesti bili poznati kao vrsni ratnici, a Grčka je pod rimskom vlasti od 146. pr. Kris­ ta. Rim je od 343. do 290. pr. Krista vodio tri rata sa Samnićanima, moćnim italskim ple­ menskim savezom južnoga dijela Apeninskog poluotoka, radi prevlasti u Italiji. Jedna od epizoda ovih ratova bio je strahoviti rimski poraz kod Kaudijskog klanca 321. pr. Krista (v. bilj. 41). Marsi i Peligni, italski narodi u središnjem dijelu Apeninskog poluotoka, tvorili su jezgru posljednjega neuspješnog izazova rimskoj moći u Italiji. Zajedno s drugim narodima, uključujući i Samnićane, pobunili su se protiv Rimljana i poveli italski ili saveznički rat (90.-88. pr. Krista). Zahtijevali su izjednačavanje s Rimljanima priznavanjem rimskoga građanskog prava. 73 Epir je bio planinska država u obalnoj regiji današnje sjeverozapadne Grčke i Albanije. Pos­ tao je moćna helenistička vojna sila u doba kralja Pira (318.-272., vladar od 297. pr. Krista). On je potisnuo Makedonsko kraljevstvo i zauzeo najveći dio sjeverne Grčke. Na poziv grada Tarenta uključio se u rat protiv Rimljana. U neprekidnim pohodima borio se s Rimljanima u Italiji i Kartažanima na Siciliji od 280. do 275. pr. Krista. U nekoliko je navrata pobijedio Rimljane. Nakon bitke kod Auskula 279. pr. Krista, u kojoj je Pir porazio Rimljane uz vrlo velike vlastite gubitke, nekome tko mu je čestitao na uspjehu odgovorio je: »Ako Rimljane pobijedimo još u jednoj bitki, bit ćemo potpuno upropašteni«. Plut. Pyr. 21. (prijevod Zdeslava Dukata, Plutarh, II. 1988,53). Izraz »Pirova pobjeda« zadržao se u uporabi sve do danas. U sukobima s vojskom kralja Pira Rimljani su se prvi put morali boriti protiv slonova. Bu­ dući da su se borbe pretežito odvijale u Lukaniji, Rimljani su slonovima dali nadimak »Lukanijske krave«. Connoly, 1988, 74-75. 74 Aleksandar III. Makedonski (356.-323., vladar od 336. pr. Krista, Aleksandar Veliki) pora­ zio je i pokorio Perzijsko Carstvo nakon bitke kod Gaugamele 331. pr. Krista. Nakon toga je

131

Prva knjiga, 28

Dačani, Mezijci i Tračani uvijek bili ratoborni toliko da pripovijesti tvrde ka­ ko se kod njih rodio Mars osobno. Predugo je, a da bih uznastojao nabrojati snage svih provincija, iako su sve one u posjedu Rimskoga Carstva. Bezbrižnost dugotrajnog mira odvukla je ljude dijelom na uživanje dokolice, a dijelom na civilne službe. Tako se raspoznaje da se briga za vojničko vježba­ nje najprije provodi nemarnije, potom se hini, i naposljetku je već odavna gurnuta u zaborav. I neka se nitko ne čudi što se to dogodilo u ranije doba, kad je nakon Prvoga punskog rata7576 onih dvadeset i nešto godina mira doko­ licom i odviknutošću od oružja toliko oslabilo ondašnje Rimljane, svuda pob­ jednike, da u Drugom punskom ratu76 nisu mogli biti dorasli Hanibalu.77 Stoga su se pobjede domogli, izgubivši tolike konzule, vojskovođe i vojske, tek onda kad su postali kadri ovladati vojničkom vičnošću i vježbanjem. No­ vake stoga treba uvijek pozivati i vježbati. Jasno je, naime, da je jeftinije obu­ čiti u oružju svoje vlastite ljude nego unajmiti strane plaćenike.78

75 76

77

78

god. 327.-325. pr. Krista vodio pohod na istok sve do današnjeg Pakistana i rijeke Ind. RE I, 1894, 1412-1434, s.v. »Alexander III«. Tri punska rata vođena su između Kartažana i Rimljana. Prvi punski rat trajao je od 264. do 241. pr. Krista. Drugi punski rat trajao je od 218. do 201. pr. Krista. Nakon što je zauzeo grad Sagunt u Hispaniji, Hanibal je poveo kartašku vojsku preko Pireneja i Alpa u Italiju. Rimljani su ga u ne­ koliko navrata pokušali zaustaviti, ali su poraženi kod Ticina i na rijeci Trebiji. Nakon toga Rimljani su doživjeli najteže poraze, kad su u zasjedi kod Trazimenskogjezera 217. pr. Kris­ ta i u bitki kod Kane 216. pr. Krista uništene čitave rimske vojske. Hanibal i kartaška voj­ ska ostali su u Italiji sve do 203. pr. Krista, a do tada su već Rimljani polako preuzeli inicija­ tivu. Pobjedom kod Ilipe 206. pr. Krista izbacili su Kartažane iz Hispanije, a nakon pobjede u Africi kod Zame 202. pr. Krista Kartaga je morala prihvatiti mir. Hanibal, 247.-183./1. pr. Krista, kartaški vojskovođa, sin kartaškoga vojskovođe Hamilkara Barke. Nakon smrti oca, od 221. pr. Krista na čelu je kartaške vojske u Hispaniji, gdje je slo­ mio otpor nekoliko iberskih plemena. Zauzeo je 219. pr. Krista grad Sagunt, koji je bio u sa­ vezu s Rimom, što je bio povod Drugom punskom ratu. Uz velike teškoće i gubitke 218. pr. Krista prešao je Alpe i upao u Italiju. Nanio je Rimljanima poraze kod Ticina i na rijeci Tre­ biji, a kod Trazimenskogjezera 217. pr. Krista uhvatio je u zasjedu i uništio čitavu rimsku vojsku. Briljirao je u bitki kod Kane 216. pr. Krista. Ipak, unatoč pobjedama, zbog nedostat­ ne logistike i rimskog iskrcavanja nedaleko Kartage prisiljen je povući se u Afriku, gdje je 202. pr. Krista doživio težak poraz u bitki kod Zame. Nakon sklapanja mira napustio je Kartagu i borio se protiv Rimljana u službi sirijskog kralja Antioha III. Rimski saveznici Rođani porazili su ga u pomorskoj bitki kod rta Side 190. pr. Krista, a posljednju pobjedu postigao je nad pergamskom flotom u službi kralja Bitinije. RE VII, 1912,2323-2351, s.v. »Hannibal«. Jedno od mjesta gdje Vegecije posredno kritizira preveliko oslanjanje careva na barbare kao konjicu, pomoćne (auxilia) i neregularne jedinice.

132

Druga knjiga Počinju glave druge knjige 1. Na koliko se rodova dijeli vojništvo 2. Po čemu se razlikuju legije i pomoćne čete 3. Sto je bilo uzrokom da se legije iscrpu 4. Koliko su legija stari vodili u rat 5. Kako se ustrojava legija 6. Koliko ima kohorti u jednoj legiji; nadalje, koliko je vojnika u jednoj kohorti 7. Naslovi i činovi legijskoga zapovjedništva 8. Naslovi onih koji su vodili starinske vrste 9. Dužnost prefekta legije 10. Dužnost prefekta tabora 11. Dužnost prefekta graditelja 12. Dužnost vojničkoga tribuna 13. Pješačke centurije i zastave 14. Turme legijskih konjanika 15. Kako se postrojavaju bojni redovi legija 16. Kako se naoružavaju trijariji i centurioni 17. Na početku borbe teško pješaštvo stoji poput zida 18. Imena i činove vojnika valja ispisati na prednjoj strani njihovih štitova 19. Osim tjelesne snage, od novaka treba zahtijevati umijeće pisanja i računanja 20. Vojnici moraju odvojiti polovinu novčanog dara da im se čuva kod bojnih znakova 21. Promaknuća se u legiji obavljaju tako da promaknuti prođu kroza sve kohorte 22. U čemu se razlikuje oglašavanje tube, oglašavanje roga i klasik 23. O uvježbavanju vojnika 24. Primjeri poticanja na vojnu vježbu koji su preuzeti iz drugih umijeća 25. Popis legijskog oruđa i sprava

Predgovor drugoj knjizi Neprestane pobjede i trijumfi pokazuju da se Vaša Blagost u potpunosti i vr­ lo vično pridržava uredbi predaka o vojnoj službi, jer je ishod događaja uvijek nedvojbeni dokaz nečijega umijeća. Tvoja Spokojnost, međutim, Nepobjedivi Imperatore, s namjerom dubljom nego što je to mogao pojmiti zemaljski um, traži drevne upute iz knjiga premda samu starinu nadvisuje nedavnim čini-13 133

Druga knjiga, predgovor-1

ma. Stoga, kad mi je bilo naređeno da Vašem Veličanstvu to ukratko prikažem u pismenom obliku, ne da biste učili, već da biste osvježili, često se moja odanost sukobljavala sa sramom. Bi li, naime, bilo ičega drskijeg nego natu­ cati nešto o ratnoj praksi i znanosti Gospodaru i Vladaru ljudskog roda, Kro­ titelju svih barbarskih naroda,79 osim ako, možda, nije naredio da se opiše ono što je sam izvršio? A opet, ne pokoriti se naređenjima velikoga cara činilo se punim svetogrđa i opasnosti. Tako sam od silna straha postao drskim u poslušnosti, bojeći se da bih izgledao još drskijim da sam to odbio. Na tu me nepromišljenost nadahnula prethodna popustljivost Vaše Vječitosti. Naime, nema tomu dugo da sam kao sluga podastro knjižicu o novačenju i uvježba­ vanju novaka; odstupio sam, a da me nisu pogodili prigovori, i ne bojim se prihvatiti djela koje m ije zapovijeđeno, jer je bez kazne prošlo ono koje sam bio načinio sam od sebe. 1. Na koliko se rodova dijeli vojništvo Vojništvo se sastoji od oružja i muževa, kako svjedoči vrsni latinski pisac na početku svojega spjeva.80 Ono se dijeli na tri roda: konjanike, pješake i flotu. Odredi konjanika zovu se ale po tome što poput krila s obje strane štite bojni red. Sada se nazivaju vexillationes po zastavi81jer nose zastave, to jest plamence. Postoji još jedna vrsta konjanika koji se zovu legijskima jer su bili spojeni s legijom. Po uzoru na njih ustrojeni su konjanici nazuvčari.82 Tako­ đer postoje i dvije vrste flote: prvo su liburne, a drugo riječni patrolni čamci. Konjanici čuvaju polja, brodovi mora i rijeke, a pješaci brežuljke, gradove, ravnice i strm a mjesta. Iz ovoga se razabire da su državi nužniji pješaci jer oni mogu svagdje biti od koristi; i veći se broj vojnika hrani uz manje troško­ ve i izdatke.83Vojska84je dobila ime po činu i poslu vježbe kako nikada ne bi mogla zaboraviti ono po čemu je nazvana. Pješaci su podijeljeni na dva dijela, to jest na pomoćne čete i legije. Pomoćne čete slali su saveznički narodi, tj. oni vezani ugovorom,85no rimska se borbenost osobito ističe u ustroju legija. Legija je pak nazvana po »izabiranju«.86 Ta riječ zahtijeva pouzdanost i 79 Domitor omnium gentium barbararum (Krotitelj svih barbarskih naroda) - titula nekoliko rimskih careva u 4. i 5. stoljeću. 80 Radi se o epu Eneida Publija Vergilija Marona. Dio stiha, na koji se Vegecije poziva, glasi: »Pjevam o oružju i mužu ...« (Arma virumque cano...). Verg. Aen. I. 1. 81 V. Glosar. 82 Lat. ocreati izvedeno je prema ocrea - nazuvak. 83 Često se daju primjedbe da se Vegecije protivi većoj uporabi konjice tijekom kasnog Carstva. Međutim, kada on ističe potrebu za pješaštvom, misli na rimsko legijsko pješaštvo, nasuprot barbarskim pješačkim jedinicama auxilia ili vexillationes. Njih je držao samo malo boljima od barbarskih najamnika koji su i više koštali. 84 Lat. exercitus u konkretnom značenju »vojska« Vegecije ispravno etimološki povezuje s nje­ zinim prvobitnim apstraktnim značenjem »vježba«. Konkretno značenje izvedeno je od »vojnika skupljenih za vježbu ili smotru«, što je počelo označavati cjelokupnu vojsku. Ap­ straktni smisao vježbe prešao je na druge riječi, npr. exercitium, a posebno na exercitatio. Ova značenja mogu se dosljedno pratiti i kod Vegecija, passim. Ernout-Meillet, 1959, 205, s.v. »exercitus«. 85 V. Glosar.

134

Druga knjiga, 1-2

brižnost onih koji primaju vojnike. U pomoćne čete obično se upisivao manji, a u legije kudikamo veći broj vojnika. 2. Po čemu se razlikuju legije i pomoćne čete8687 Makedonci, Grci i Dardanci88 imali su takve falange da je jedna brojila 8.000 oružanika. Gali, Keltiberi89 i više barbarskih naroda koristili su se u bitki družinama u kojima je bilo 6.000 oružanika. Rimljani imaju legije, a u svakoj je od njih obično služilo po 6.000 ljudi, a katkad i više. Objasnit ću kakvom se čini razlika između legija i pomoćnih četa. Kad se u bitku vode vojnici po­ moćnih četa, koji dolaze s različitih mjesta i iz različitih odreda, oni nisu me­ đusobno povezani ni stegom, ni poznanstvom, niti čuvstvima. Razlikuju se po uredbama i drukčije se služe oružjem. Nužno pak sporije dolaze do pobje­ de oni koji odudaraju jedni od drugih prije no što su pošli u borbu. Naposljet­ ku, iako na pohodima najviše koristi da se svi vojnici okrenu na znak jedne jedine naredbe, oni koji prije nisu bili zajedno ne mogu jednako izvršavati za­ povijedi. One ipak znatno pomažu ako se gotovo danomice utvrđuju uobiča­ jenim i raznolikim vježbama. Pomoćne su se čete, naime, legijama u bojnom redu oduvijek pridruživale kao lako pješaštvo da bi im više bile potpora pri vođenju bitke negoli glavna pričuva.90 Kad je legija popunjena vlastitim ko­ hortama, kad ima teško pješaštvo, odnosno principe, hastate, trijarije i ante­ signane,91 a uz to i lako pješaštvo, to jest ferentarije, strijelce, praćkare te samostrelce, kad u svom sastavu ima vlastite legijske konjanike s istih vojnih popisa, kada jednodušno i složno utvrđuje tabor, postrojava se u bojni red, vodi bitku - potpuna u svakom pogledu i nemajući potrebe ni za kakvim vanjskim dodacima - ona je obično porazila svako mnoštvo neprijatelja.92 Dokaz je tomu rimska veličina koja je, boreći se uvijek legijama, porazila toli­ ko neprijatelja koliko je sama htjela ili koliko joj je dopuštala priroda stvari. 86 Lat. eligere (izabrati) zapravo je izvedenica glagola legere (birati), od čijeg se korijena uvrije­ ženo izvodi riječ legio u značenju »izbor«, tj. »mogućnost izbora«. Ernout i Meillet povezuju ovo značenje s odjelom rimske vojske jer da su legionari bili regrutirani prema izboru, kako sugerira i sam Vegecije. Druga se pretpostavka odnosi na mogućnost izbora samih legionara da izaberu suborca po vlastitoj volji. Usp. Ernout-Meillet, 1959, 348, s.v. »legio«. 87 Termin auxilia je u Vegecijevo doba označavao elitne barbarske lake jedinice (auxilia palatina) (v. Uvod i Glosar). Pišući o pomoćnim jedinicama, Vegecije se koristi izvorima koji opi­ suju pomoćne čete u vrijeme kad su pomagale legijama u mnogo podređenijoj ulozi. Kritizi­ rajući stare pomoćne čete, on ustvari kritizira pomoćne čete svoga doba. 88 Dardanci su bili ratoboran narod s prostora srednjeg Balkana, odnosno s prostora današnje­ ga Kosova. Pokorili su ih prvo Makedonci 335. pr. Krista, a potom i Rimljani u 1. stoljeću pr. Krista. Bilo ih je teško kontrolirati, ali su poslije bili bogat izvor novaka za vojske Zapadno­ ga i Istočnoga Rimskog Carstva. KP I, 1964,1386-1387, s.v. »Dardani«. 89 Keltiberija je bila pokrajina u Hispaniji. 90 Pričuva o kojoj piše Vegecije su trijariji. Riječ subsidium (pričuva) ima isti korijen kao i subsidere (sjesti dolje). Naime, treći bojni red legije, koji su činili trijariji, kleknuo bi ili sjeo zak­ lanjajući se i čekajući iza štitova. 91 Antesignanima Vegecije još naziva poljske učitelje (campigeni) (v. niže II. 7). 92 Vegecije sugerira kako je vojska njegova vremena slaba zbog toga što je sastavljena od razli­ čitih vrsta i tipova zasebnih jedinica. Također kritizira zasebno postojanje (pretežito bar­ barskih) jedinica konjice i lakog pješaštva.

135

Druga knjiga, 3-4

3. Što je bilo uzrokom da se legije iscrpu Naziv legija zadržao se u vojsci i danas: međutim, snagu iz prijašnjih vreme­ na slomio je nem ar jer je častohleplje prigrabilo nagrade za borbenost, pa su se iz usluge promicali vojnici koji su obično bili promicani zbog svojega tru ­ da. Zatim, kad su suborci ispunili godine službe i bili po običaju otpušteni sa svjedodžbom, nisu ih nadomještali drugima. Osim toga, neizbježno je da ne­ ke oslabi bolest, pa da budu otpušteni, a da neki dezertiraju ili propadnu u različitim nesrećama tako da se čak i brojnija vojska iscrpljuje ako svake go­ dine, štoviše gotovo svakoga mjeseca, grupa novaka ne dođe na mjesto onih koji odstupaju.93 Postoji i drugi razlog zašto su se legije osule: u njima je vrlo naporno služiti, oružje je teže, zadataka ima više, a stega je stroža. U namjeri da to izbjegne, većina hita položiti prisege vojne službe u pomoćne čete jer je tamo i manje znoja, i nagrade su brže. Iako je Katon Stariji u oružju bio ne­ pobjediv, a kao konzul je često vodio vojske, vjerovao je da će državi više ko­ ristiti ako opiše vojnu znanost. Junačka djela, naime, pripadaju samo jedno­ me dobu, a ono što se piše za državni probitak jest vječno. Isto je učinilo i više drugih, posebno Frontin kojega je božanski Trajan hvalio zbog takve djelat­ nosti.94 Njihove uredbe i pravila naznačit ću kratko i vjerno koliko mogu. Naime, budući da i brižno i nemarno uređena vojska stvara iste troškove, ko­ ristit će ne samo sadašnjim već i budućim naraštajim a da se skrblju Tvoga Veličanstva, Uzvišeni Care, istodobno obnovi najjači raspored oružja i ispra­ vi nem ar Tvojih prethodnika. 4. Koliko su legija stari vodili u rat Kod svih se pisaca nalazi da po jedan konzul protiv vrlo brojnog neprijatelja nije vodio više od dvije legije uz dodatak savezničkih pomoćnih četa. Tolika je u njih bila uvježbanost i toliko samopouzdanje da se vjerovalo kako za bilo koji rat mogu biti dostatne dvije legije.95 Zbog toga ću objasniti ustroj starin­ ske legije prema propisu vojnoga prava.96 Bude li se ovaj opis činio odveć ne­ jasnim ili nedotjeranim, za to ne treba kriviti mene već težinu samoga pred­ meta. Stoga to valja više puta iznova pažljivo čitati da bi se moglo zapamtiti i razumjeti. Država, naime, nužno postaje nepobjedivom ako njezin impera93 Tri su načina na koji su vojnici mogli biti otpušteni: častan otpust, otpust s razlogom i sra­ motan otpust. Častan otpust dobivao se nakon određenog broja godina provedenih u vojnoj službi. Po Konstantinovu zakonu, vojnik je dobivao častan otpust nakon najmanje 20 godi­ na vojne službe, ali ne sa svim privilegijama veterana. Za dobivanje svih privilegija veterana uz časni otpust bilo je potrebno najmanje 24 godine vojne službe. Otpust s razlogom uslije­ dio bi pošto bi vojnika proglasili nesposobnim za vojnu službu zbog duševnog ili tjelesnog nedostatka. Sramotan, odnosno nečastan otpust dobivao bi se zbog počinjena kriminalnog djela. 94 Sekst Julije Frontin bio je consul ter ordinarius (tri puta redoviti konzul) za vladavine Trajana, ali je njegovo djelo napisano za cara Domicijana. V. Uvod, bilj. 21. 95 Rimljani su prvi put podigli više od četiri (osam) legija prije bitke kod Kane 216. pr. Krista. 96 Ius militare Izidor u Etimologijama definira kao pravila vođenja rata u najširem smislu, uk­ ljučujući međunarodne odnose, vojničku disciplinu, razlike u plaćama, činovima i nagrada­ ma, te kaznama (Isid. Etym. 5.7.1-2).

136

Druga knjiga, 4-6

tor, koji je svladao vojno umijeće, učini spremnim za rat onoliko vojski koliko želi. 5 . Kako se ustrojava legija Legija se, prema tome, oblikuje po zapovijedi i pod auspicijima nepobjediva vladara pošto su brižno odabrani novaci izvrsne ćudi i tijela, uz dodatak sva­ kodnevnih vježbi od četiri ili više mjeseci. Naime, pošto su vojnici obilježeni trajnim točkama na koži, obično prisežu kada ih unose u popise. Zbog toga se govori o »vojnim prisegama«.97 Prisežu Bogom, Kristom i Duhom Svetim te Carevim Veličanstvom koje po volji Božjoj ljudski rod mora voljeti i štovati. Otkako je imperator dobio naslov »Uzvišeni«, mora mu se iskazivati i vjerna odanost i budna služba kao nazočnom i utjelovljenom Bogu. I privatnik i voj­ nik, naime, služe Bogu kada vjerno ljube onog koji vlada po volji Božjoj. Voj­ nici pak prisežu da će spremno obavljati sve što imperator zapovijedi, da ni­ kada neće dezertirati iz vojne službe i da neće odbiti sm rt za rimsku državu. 6. Koliko ima kohorti u jednoj legiji; nadalje, koliko je vojnika u jednoj kohorti Valja znati da u jednoj legiji mora biti 10 kohorti. Međutim, prva kohorta nadmašuje ostale i brojem vojnika i ugledom jer traži muževe najbiranije i po vrsnosti i po pismenom obrazovanju. Ona, naime, preuzima orla koji je uvi­ jek glavni bojni znak u rimskoj vojsci i biljeg čitave legije. Ona štuje likove ca­ reva, to jest znakove božanske nazočnosti. Ima 1.105 pješaka, 132 oklopljena konjanika i naziva se tisućnička kohorta. To je glava legije i od nje se uoči borbe počinje svrstavati prvi bojni red. Druga kohorta ima 555 pješaka, 66 konjanika i naziva se petstotinska kohorta. Treća kohorta slično ima 555 pješaka i 66 konjanika, no za tu treću kohortu obično se primaju oni snažniji jer stoji u središtu bojnoga reda. Četvrta kohorta ima 555 pješaka i 66 konja­ nika. Peta kohorta ima 555 pješaka i 66 konjanika, no i peta kohorta zahtije­ va okretne vojnike jer je peta na lijevom krilu smještena tako kao što je prva na desnom. Tih pet kohorti svrstava se u prvi bojni red. Šesta kohorta ima 555 pješaka i 66 konjanika; u nju treba upisati novake koji su se oprobali, jer šesta kohorta stoji u drugom bojnom redu odmah iza orla i likova. Sedma ko­ horta ima 555 pješaka i 66 konjanika. Osma kohorta ima 555 pješaka i 66 ko­ njanika, ali i ona traži srčane muževe jer stoji u sredini drugoga bojnog reda. Deveta kohorta ima 555 pješaka i 66 konjanika. Deseta kohorta ima 555 pje­ šaka i 66 konjanika; i ona obično prima dobre ratnike jer drži lijevo krilo u drugom bojnom redu. S ovih deset kohorti potpuno je ustrojena legija koja ima 6.100 pješaka i 73098 konjanika. U jednoj legiji, dakle, broj oružanika ne 97 Cijeli postupak prisege, tetoviranja i upisivanja bio je dio religijskog posvećenja. Vegecije to poistovjećuje s kršćanskim ritualom krštenja kada se krštenici također označuju zna­ kom križa. Suvremeni glagol koji je označavao obred krštenja bio je signare, odnosno con­ signare. 98 Vegecije je pogrešno zbrajao jer po iskazanim brojevima konjanika za svaku kohortu u legiji ima ukupno 726, a ne 730 konjanika.

137

Druga knjiga, 6-7

smije biti manji; no uobičajilo se da katkad bude veći ako se legiji naredilo da ne primi samo jednu već i druge tisućničke kohorte. 7. Naslovi i činovi legijskoga zapovjedništva Izloživši starinski ustroj legije, uputit ću prema sadašnjim popisima na nas­ love i činove istaknutih vojnika, ili - da se poslužim pravom riječi - legijskoga zapovjedništva." Višeg tribuna postavlja posvećenim pismom car prema svojoj prosudbi. Nižim tribunom postaje se vlastitim naporom.99100 Tribun potječe od riječi tribus jer se nalazi na čelu vojnika koje je Romul prvotno odabrao iz tribusa.101Kaže se da su ordinariji102oni koji prvi vode vrste u bit­ ku. Augustalima se nazivaju oni koje je August pridružio ordinarijima Bo­ žanski Vespazijan dodao je legijama flavijale kao druge augustale. Orlonoše su oni koji nose orla. Slikonoše ili slikonosci su oni koji nose careve likove. Optiones su nazvani prema »usvajanju«103jer obično vode brigu o svemu kad pretpostavljene spriječi bolest, kao njihovi posinci i zamjenici. Znakonoše su oni koji nose bojne znakove, a sada ih zovu zmajonoše. Teserariji dojavljuju lozinke desetinama vojnika Tessera je lozinka, vojskovođina naredba kojom se vojska pokreće ili na neki posao ili u boj. Kampigeni,104 to jest antesigna­ ni,105 nazvani su tako jer se njihovim trudom i vrlinom povećava sposobnost vojske106 na bojnom polju. Metatori su prethodnici koji odabiru mjesto za ta ­ bor. Beneficijariji107 se nazivaju po tome što se promiču tribunovim dobro­ činstvom, a knjigovođe108po tome što u knjige unose račune koji se tiču vojni­ ka. Tubicines, cornicines i bucinatores nazivaju se tako zato što obično zapo­ činju bitku oglašavanjem tube, mjedenoga roga i bucine.109Dvostruke arma99 Vegecije miješa principia (općeniti naziv za zapovjednike, zapovjedništvo) s principales milites (istaknuti vojnici koji su obavljali dužnost nižih zapovjednika). 100 Na terenu, tj. u samoj jedinici, što bi značilo bez ikakvih intervencija odozgo. 101 Po rimskoj tradiciji u doba kraljeva tribuse su činila tri plemena (Ramnes, Tities i Luce­ res), a poslije su to bili okruži u gradu Rimu kojih je broj dosegao 24. Izraz tribunus (sc. mi­ litum) doista se izvodi od riječi tribus, a ovim su se naslovom označavale ne samo vojne već i civilne službe, kao npr. tribunus plebis i tribunus aerarii. Ernout-Meillet, 1959, 702, s.v. »tribunus«. 102 Usp. lat. ordo - vrsta. To su centurioni prve kohorte. V. Glosar. 103 Vegecije izvodi etimologiju tog naslova od izraza iz pravnog jezika adoptare (usvojiti). P ri­ tom se poziva na rimski koncept adopcije, gdje posinak nasljeđuje poziciju »oca obitelji« (pater familias) u obitelji u koju je ušao. Međutim, adoptare je zapravo izvedenica od optio, koja izvorno znači »mogućnost ili sloboda izbora«, tj. »slobodan izbor«, dok u vojničkom žargonu dobiva konkretno značenje »pomoćnik kojega je izabrao centurion«. ErnoutMeillet, 1959, 464, s.v. »optio«. 104 Latinski termin campigeni Vegecijev je sinonim za uviježeniji izraz campidoctores, a obje riječi imaju isto značenje - poljski učitelji, tj. instruktori obuke. 105 Dosl. oni ispred bojnih znakova. 106 Vegecije etimološki izvodi riječ campigeni od imenica campus (polje) i genius (duh, dušev­ na snaga, sposobnost, nadarenost). 107 Dosl. nadarenici ili povlaštenici. Lat. beneficium - dobročinstvo. 108 Lat. librarii ima isti korijen kao i liber - knjiga. 109 Spomenuti nazivi profesionalnih vojnih trubača i puhača složenice su riječi tuba - tuba (ravna truba), cornu - rog i budna - bucina (zavinuta truba) + canere = svirati. Usp. III. 5 i Glosar. 138

Druga knjiga, 7-8

ture su oni koji dobivaju dva sljedovanja, a jednostruke jedno. Mjernici su oni koji u taboru na stopu premjeravaju prostor gdje vojnici razapinju šato­ re, a u naseljima pribavljaju konak. Postoje dvostruki i jednostruki ogrlicari,110oni koji su kao nagradu za hrabrost primili ogrlicu od punoga zlata. Tko je nju zavrijedio, osim pohvale je katkad dobio i dvostruko sljedovanje. Dup­ lari i seskviplari: duplari dobivaju dva, a seskviplari jedno i po sljedovanje. Kandidati duplari i simplari111 su istaknuti vojnici koji se odlikuju povlasti­ cama. Ostali koji su prisiljeni obavljati službe nazivaju se službujućim vojni­ cima. 8. Naslovi onih koji su vodili starinske vrste Stari je običaj ipak tražio da se prvi princip legije promiče u centuriona primipila. On nije samo bdio nad orlom već je u prvome bojnom redu ravnao i četirima centurijama, tj. s 400 vojnika. Kao glava čitave legije stjecao je zas­ luge i pogodnosti. Jednako je tako prvi h astat112u drugome bojnom redu vo­ dio dvije centurije, to jest 200 ljudi, a njega sada zovu ducenarij.113 Princip prve kohorte ravnao je centurijom i pol, tj. sa 150 ljudi. Na njemu u legiji leži gotovo sve što treba uređivati. Jednako je tako drugi hastat114upravljao cen­ turijom i pol, tj. sa 150 ljudi. Prvi trijarij115 ravnao je stotinom ljudi. Tako je pet ordinarija upravljalo s deset centurija prve kohorte.116Za njih su stari od­ redili velike probitke i veliku čast kako bi i ostali vojnici iz čitave legije nasto­ jali svakim naporom i odanim službovanjem doći do tolikih nagrada. Bilo je i centuriona koji su se brinuli za jednu centuriju; njih sada nazivaju centenariji. Postojali su i desetnici117 nadređeni desetorici vojnika i njih sada zovu glava desetine. Druga kohorta imala je pet centuriona, slično treća, četvrta i sve do desete kohorte. U čitavoj pak legiji bilo je 55 centuriona.118

110 Vojnici odlikovani dvjema, odnosno jednom ogrlicom. 111 Ovu vrstu vojnika Vegecije spominje bez objašnjenja ili jer su najniži ili jer su oni doslovce kandidati da postanu duplari i seskviplari (po slijedu teksta epitet simplares bi mogao biti pogrešno umetnut). 112 Tj. prvi centurion hastata. 113 Vegecije je krivom etimologijom povezao termin ducenarius i broj ducenti. Ducenarius i centenarius bili su samo srednje rangirani dočasnički činovi u rimskoj vojsci kasnog Car­ stva, ali nam njihove dužnosti i funkcije nisu točno poznate. Zasigurno se zna da nisu up­ ravljali s dvije stotine ljudi, kako pretpostavlja Vegecije. 114 Tj. drugi centurion hastata. 115 Tj. prvi centurion trijarija. 116 V.Glosar. 117 V.Glosar. 118 U legiji je bilo 55 centurija. Vegecije zbraja centurione po broju centurija (kojih je bilo 10 u sastavu prve kohorte i po pet u sastavu ostalih devet, znači ukupno 55). Zaboravio je daje deset centurija prve kohorte bilo pod zapovjedništvom pet centuriona ordinarija tako daje ukupno bilo 50, a ne 55 centuriona. Inače, u vrijeme Carstva legija je imala 59 centuriona: prva kohorta imala ih je pet, a ostalih devet imalo je šest centuriona u sklopu svake od njih. Ukupno je u legiji bilo i 59 centurija: prva kohorta imala ih je pet, a ostale kohorte po šest.

139

Druga knjiga, 9-11

9. Dužnost prefekta legije K vojskama su se slali carski legati, bivši konzuli. Njima su se pokoravale legije i sve pomoćne čete u redu i miru, kao i u stisci i ratu. Zna se da su ih sada zamijenili svijetli muževi magistri m ilitum 119 koji ne ravnaju samo po dvjema legijama već i s više odreda. Pravi pak naredbodavac bio je prefekt legije koji je imao dostojanstvo komesa prvoga reda120 i koji je u legatovoj odsutnosti kao njegov zamjenik zadržavao najvišu vlast. Tribuni, centurio­ ni i ostali vojnici izvršavali su njegove naredbe. Od njega se tražila lozinka za noćne straže ili za pokret. Ako bi vojnik počinio neki zločin, ovlašću pre­ fekta legije tribun bi vojnika osuđivao na kaznu. Na njegovoj brizi bilo je oružje svih vojnika, jednako tako konji, odore i sljedovanje. Prem a njegovoj zapovijedi svakodnevno se vodila briga o snazi i strogosti stege i o vježbanju ne samo pješaka već i legijskih konjanika. On je pak sam, pravedan i brižan, sebi povjerenu legiju upornim radom oblikovao do potpune odanosti i radi­ nosti tim trjeznije što je znao da se vrlina podčinjenih pretapa u prefektovu pohvalu. 10. Dužnost prefekta tabora Postojao je i prefekt tabora121koji je, doduše, bio nižega dostojanstva no ipak zadužen za važne stvari. Pod njegovom su nadležnosti bili smještaj tabora i procjena nasipa i opkopa. Po njegovu se migu vodila briga o šatorima i bara­ kama vojnika, zajedno s čitavom prtljagom. Njegovoj su djelatnosti pripadali osim toga bolesni suborci, liječnici koji su ih liječili i troškovi. Još se brinuo da nikad ne ponestane kola, tovamih konja, željeznog oruđa kojim se reže i siječe drvo, otvaraju opkopi, gradi nasip i vodovod, a jednako tako drva i ste­ lje, ovnova, onagra, balista i drugih vrsta ratnih sprava. Njega su izabirali nakon duge i dokazane vojne službe kao najiskusnijeg od sviju kako bi druge pravilno poučio onome što je sam uz pohvalu obavljao. 11. Dužnost prefekta graditelja Legija uz to ima graditelje, drvodjelje, zidare, kolare, kovače, ličioce i druge majstore koji su dobro pripremljeni za gradnju zgrada u zimskim taborima, sprava, drvenih tornjeva i ostalog čime se osvajaju neprijateljski gradovi ili brane vlastiti. Oni izrađuju novo oružje, kola i ostale vrste ratnih sprava ili ih popravljaju kad su oštećeni. Imali su i radionice za štitove, oklope i lukove u kojima su se izrađivale strijele, kacige, bacačko i sve vrste oružja.122Glavna je briga bila da u taboru nikada ne uzmanjka nešto što se činilo nužnim voj­ sci, sve do te mjere da su imali i lagumaše koji bi poput Besa123iskopali lagum 119 V. Glosar. 120 Vegecije ovdje uspoređuje rang i važnost titule prefekta legije sa suvremenim činom comi­ tiva (sc. dignitas) prim i ordinis, (v. Uvod, bilj. 8) 121 Praefectus castrorum je dužnost, odnosno čin koji je uveo car August. 122 U vrijeme Dioklecijanovih reformi ove službe bile su centralizirane u stalne radionice oružja i opreme. 123 Narod u Trakiji koji se bavio rudarstvom. 140

Druga knjiga, 11-13

pod zemljom i prokopali temelje zidina, te iznenada izronili da bi zauzeli neprijateljske gradove. Prefekt graditelja bio je njihov pravi naredboda­ vac.124 12. Dužnost vojničkoga tribuna Rekli smo da legija ima deset kohorti. No prva je bila tisućnička kohorta, u koju su se slali vojnici koji su se isticali imetkom, vrsnošću, obrazovanošću, izgledom i vrlinom. Njoj je bio na čelu tribun koji se odlikovao poznavanjem oružja, snagom tijela i časnim ponašanjem. Ostalim kohortama ravnali su tribuni odnosno nadređeni, kako je već odlučio princip.125A na vježbanje voj­ nika polagala se tolika briga da nisu samo tribuni, odnosno nadređeni zapo­ vijedali da njima povjereni suborci danomice vježbaju pred njihovim očima, već su i sami, savršeni u oružanom umijeću, vlastitim primjerom ostale so­ kolili da ih oponašaju. Tribunovo se, naime, nastojanje i tribunova radinost hvali kad vojnik stupa u sjajnoj odori, dobro zaštićen i blistava oružja, te obu­ čen u postupku vježbanja i stezi. 13. Pješačke centurije i zastave Prvi bojni znak čitave legije je orao kojeg nosi orlonoša. Zmajeve u bitku nose zmajonoše, i to po jedan za svaku kohortu. No stari su znali da se u bitki, kad se boj zametne, brzo miješaju i remete vrste i bojni redovi. Da se to ne bi moglo događati, kohorte su stoga podijelili na centurije, i svakoj odredili po zastavu tako da na toj zastavi slovima bude zapisano iz koje je kohorte cen­ turija i koja je po broju. Gledajući i čitajući ovo, vojnici nisu mogli odlutati od svojih suboraca, kakva god bila ratna vreva.126 Povrh toga naredili su da po­ jedinim centurijama ravnaju centurioni, koje sada zovu centenariji, iznimno raspoloženi za borbu, oklopljeni i perjanica stavljenih poprijeko na kacige kako bi ih se lakše raspoznalo, da ne bi bilo nikakve zabune, jer po stotinu vojnika nije slijedilo samo svoju zastavu već i centuriona koji je na kacigi imao znak. Same su centurije opet podijeljene na desetine, tako da desetorici vojnika koji borave pod jednim šatorom bude pretpostavljen jedan kao deset­ nik, koji se zove glava desetine. Desetinu su pak zvali manipulom zbog toga što su se zajedno borili združenim rukama.127 124 Ovaj je zapovjednik bio pobočnik koji je u vrijeme kasne Republike i ranoga Carstva tu službu obično obnašao kao počasnu. Ipak se može raspravljati i o njegovim dužnostima oko tehničkih stvari i opremljenosti legije. 125 Lat. princeps izjednačen je sa starim prvim centurionom principa. (Usp. II. 8). 126 Opis zastave (vexillum) vjerojatno je Vegecijeva vlastita rekonstrukcija, povezana s infor­ macijom u njegovim izvorima o amblemima na štitovima i oznakama na štitu s vlasniko­ vim imenom i centurijom (radi izbjegavanja zabune ili krađe), što je Vegecije krivo pove­ zao s amblemima. Postojanje znakova centurije u doba Principata je nesigurno, a gotovo je sigurno da nisu postojali u vrijeme Republike. 127 Ovo je jedinstvena Vegecijeva etimologija koju on izvodi prvenstveno iz imenice manus (ruka). Riječ manipulus (*mani-plos) inače se prema Waldeu i Hoffmannu etimološki iz­ vodi od manus (ruka) i pleo (punim), a u hrvatskom bi doslovni prijevod glasio »rukohvat». Walde i Hoffmann pretpostavljaju da se značenje vojnog odjela može objasniti time što su

141

Druga knjiga, 14-15

14. Turme legijskih konjanika Ono što se među pješacima naziva centurija ili manipul, to je među konjani­ cima turm a; jedna turm a ima 32 konjanika. Njihov pretpostavljeni naziva se dekurionom. Jedan centurion, naime, ravna pod jednom zastavom sa 110 pješaka, a slično jedan dekurion pod jednom zastavom upravlja s 32 konjani­ ka.128 Osim toga, kao što je centuriona valjalo odabirati tako da bude vrlo snažan i visoka stasa, takvog da vješto i snažno izmeće koplja i bacačko oružje, da se vrlo umješno zna boriti mačem i okretati štitom, daje potpuno svladao umijeće armature, budnog, trijeznog i pokretljivog, spremnijeg činiti što mu se zapovijeda negoli govoriti, da svoje suborce drži u stezi i prisiljava ih da vježbaju oružjem, da budu dobro obučeni i obuveni, da svačije oružje bude ulašteno i blistavo - slično tome valja odabrati dekuriona koji će se pos­ taviti na čelo konjaničke turme, ponajprije gipka tijela, kako bi pod oklopom i opasan svim oružjem na golemo divljenje mogao uzjahati konja, oštrim tr ­ kom jahati, znalački se koristiti dugim kopljem, vrlo vješto odapinjati strije­ le, svoje turmale, tj. konjanike stavljene pod njegovu skrb, obučiti u svemu što zahtijeva konjanička bitka i prisiljavati ih da često čiste svoje lorike i katafrakte, duga koplja i kacige i da se brinu za njih. Blistavo oružje, naime, neprijateljima ulijeva vebk strah. Tko bi povjerovao daje vojnik raspoložen za boj ako mu je oružje iz nemara nagrđeno prljavštinom i hrđom? Međutim, ustrajnim naporom ne treba samo osposobljavati konjanike već i krotiti ko­ nje. U dekurionovoj je, dakle, nadležnosti briga i za zdravlje i za vježbu ljudi jednako kao i konja. 15. Kako se postrojavaju bojni redovi legija Sada neka se primjerom jedne legije objasni kako valja ustrojavati bojni red ako prijeti borba, a to se - zatraži li praksa - može primijeniti na više njih. Konjanici se smještaju na krilima. Pješački bojni red počinje se svrstavati od prve kohorte na desnom krilu. Za njom se nastavlja druga kohorta. Treća ko­ horta smješta se u sredini bojnoga reda. Na nju se nadovezuje četvrta. Peta pak kohorta preuzima lijevo krilo. Oni koji se bore ispred i oko bojnih znako­ va i također u prvome bojnom redu, nazivali su se principi, tj. ordinariji i os­ tali istaknuti vojnici. Ovo je bilo teško pješaštvo jer su imali kacige, katafrakte, nazuvke, štitove, veće mačeve koje nazivaju spatama i druge manje, pod imenom poluspate,129pet plumbata zataknutih unutar štitova koje se bacaju u prvom naletu, zatim po dvije sulice, jednu veću, s trokutastom oštricom od devet palaca i drškom od pet i pol stopa,130 koju su nazivali pilum , a sada se zove spiculum. Nju su vojnici osobito uvježbavali bacati jer je umješno i razni vezani svežnjevi slame, koji su se držali u ruci (vjerojatno nešto poput fasces), služili kao vojne oznake manipula. Usp. Walde-Hoffmann, 1938, II, 29, s.v. »manipulus«. V. Glosar. 128 V. Glosar. 129 Spata (spatha) i poluspata (semispathium ili semispatha) jesu kasnorimski mačevi koji su se koristili kao zamjena za raniji tip gladius. 130 Oštrica 16,65 cm i drška 163 cm. 142

Druga knjiga, 15-17

snažno naciljana, često probadala i pješake skutate i oklopljene konjanike. Druga, manja, s oštricom od pet palaca i s drškom od tri i pol stope131tada se zvala vericulum, a sada verutum. Za takvo se oružje uči da su njime oprem­ ljeni principi u prvom i hastati u drugome bojnom redu. Iza njih su bili ferentariji i lako pješaštvo koje sada zovemo ekskulkatori i armature, kao i skutati koji su bili opasani plumbatama, mačevima i bacačkim oružjem, kako se sa­ da gleda da su naoružani gotovo svi vojnici. Zatim su tu bili strijelci s kaciga­ ma, katafraktim a i mačevima, strijelama i lukovima, praćkari koji su bacali kamenje iz praćaka i fustibala, i tragulariji koji su odapinjali strijele iz manubalista i arkubalista.132Slično se naoružavao drugi red, u kojemu su stajali vojnici koje su zvali hastati. No u drugome bojnom redu na desno se krilo postavljala šesta kohorta, na koju se nastavljala sedma. Osma kohorta drža­ la je sredinu reda, a deveta ju je pratila. Deseta kohorta u drugome bojnom redu uvijek zaprema lijevo krilo. 16. Kako se naoružavaju trijariji i centurioni Iza svih bojnih redova smještali su se trijariji sa štitovima, katafraktima, ka­ cigama, nazuvcima, mačevima i semispatama, plumbatama i parom sulica. Oni su klečeći čekali u pričuvi da bi ipak moglo biti nade u pobjedu ako prvi bojni redovi budu pobijeđeni, a oni gotovo u potpunosti obnove bitku. Svi an­ tesignani i znakonoše, premda pješaci, dobivali su manje lorike i kacige prek­ rivene medvjeđim kožama da zastraše neprijatelja. Centurioni su imali katafrakte, štitove i željezne kacige, no s poprečnim srebrnim perjanicama da ih njihovi ljudi brže raspoznaju. 17. Na početku borbe teško pješaštvo stoji poput zida Ovo treba znati i obdržavati na svaki način: kad bi se zametnuo boj, prvi i drugi bojni red stajali bi nepokretno, a i trijariji su mirovali straga. Ferentariji su pak, arm ature,133 ekskulkatori, strijelci i praćkari, tj. lako pješaštvo, nastupali ispred bojnoga reda i izazivali protivnike. Ako bi neprijatelje mogli natjerati u bijeg, progonili bi ih. Ako bi ih suzbila njihova sposobnost ili broj­ nost, vraćali bi se k svojima i stajali iza njih. Bitku je preuzimalo teško pje­ šaštvo koje je stajalo takoreći poput željezna zida i borilo se ne samo ba­ cačkim oružjem već i mačevima prsa o prsa. Ako bi neprijatelje nagnalo u bi­ jeg, teško pješaštvo nije ih progonilo da ne poremeti svoj bojni red i ustroj te da se neprijatelji ne povrate i ne pritisnu ga raspršeno i neporedano, već je protivnike u bijegu gonilo lako pješaštvo s praćkarima, strijelcima i konjani­ cima. Uz ovaj raspored i mjere opreza legija je bez pogibelji pobjeđivala ili je, 131 Oštrica 9,25 cm i drška 104 cm. 132 Manubaliste i arkubaliste, dvije vrste samostrela, bili su karakteristična kasnorimska oružja, a Vegecije je gotovo jedini izvor koji spominje specijalne vojnike-tragularije koji su ih opsluživali. Vegecije jednostavno osuvremenjuje manipulski legionarski bojni red što ga je opisao Katon u djelu O vojnoj vještini, (v. Uvod, bilj. 19 i Glosar) 133 Lako pješaštvo. Usp. III. 15.

143

Druga knjiga, 17-19

nadvladana, ostajala cijelom, jer je legijsko pravilo ni olako bježati, ni lako goniti. 18. Imena i činove vojnika valja ispisati na prednjoj strani njihovih štitova Da vojnici u vrevi bitke ponekad ne odlutaju od svojih suboraca, za različite kohorte slikali su na štitovima različite znakove, digmata, kako to sami zo­ vu, a tako se obično radi i danas.134 Osim toga, na prednjoj se strani štita slo­ vima upisivalo ime svakoga vojnika, uz dodatak iz koje je kohorte ili centuri­ je.135 Iz prethodnoga je stoga jasno daje dobro pripremljena legija poput va­ ljano utvrđena grada jer posvuda nosi sa sobom sve što je nužno za bitku i jer se ne boji iznenadnoga prepada neprijatelja, jer se ona brzo utvrđuje opko­ pom i nasipom čak i usred ravnice, i jer obuhvaća svaku vrstu vojnika i sve ti­ pove oružja. Ako netko, dakle, poželi poraziti barbare u otvorenoj bitki, neka svim svojim molitvama traži da se božanskom voljom i po nahođenju Nepob­ jediva Cara legije obnove novacima. Za kratko će se vrijeme novaci, brižno odabrani i danomice uvježbavani ujutro i poslijepodne u svakoj tehnici ruko­ vanja oružjem i bojnom umijeću, lako izjednačiti s onim starim vojnicima ko­ ji su podjarmili čitav svijet. I neka ne uznemiruje što se običaj, koji je valjao, odavno promijenio; Tvoja Vječitost je takve sreće i brižnosti da za spas drža­ ve i izmisli novo i obnovi drevno. Svako se djelo čini teškim prije negoli se po­ kuša. Uostalom, ako uvježbani i razboriti muževi budu predvodili novačenje, brzo će se moći sakupiti i pomno pripremiti jedinica prikladna za boj. Um­ ješnost, naime, postiže sve ako se ne uskraćuju primjereni izdaci. 19. Osim tjelesne snage od novaka treba zahtijevati umijeće pisanja i računanja Budući da u legijama postoji više odjela za koje su potrebni pismeni vojnici, prikladno je dakako da oni koji primaju novake kod svih ispitaju veličinu sta­ sa, tjelesnu snagu i žustrost duha, no kod nekih se odabire vještina pisanja i iskustvo računanja i obračunavanja. Računovodstvo čitave legije, bilo posil­ nih službi i ono običnih vojnika, bilo novčanog poslovanja, svakodnevno se upisuje u zapisnike gotovo brižnije nego što se opskrba i civilne službe bilježe na pločice. Danomice, čak i u miru, vojnici iz svih centurija i desetina u smje­ nam a drže straže, noćne i poljske. Da ne bi netko bio nepravedno preoptere­ ćen ili izuzet, u bilješke se unose imena onih koji su obavili svoju smjenu. U bilješke se naznačuje kad netko dobije dopust i koliko dana. Tada se, naime, dopust vrlo teško davao osim ako razlozi nisu bili prihvaćeni kao vrlo oprav­ dani. Osposobljeni vojnici nisu se raspoređivali za posilne niti su im se povje134 Dokaz da su veliki motivi oslikani na štitovima bili simboli prepoznavanja pojedinih jedi­ nica pruža nam Tacit. Opisujući drugu bitku kod Cremone 69. godine između Vitelijevih i Vespazijanovih legija, on navodi kako su jedne noći uz mjesečinu dvojica vojnika uzela šti­ tove poginulih neprijatelja i skrivajući se iza njih uspjela prodrijeti među neprijatelje i onesposobiti jednu bacačku spravu. Tac. Hist. III. 23. 135 Vegecije obično ne pravi razliku između kohorte i centurije vjerojatno stoga što se u malim legijama njegova doba ta razlika nije uočavala.

144

Druga knjiga, 19-21

ravali privatni poslovi. Činilo se neprimjerenim da bi se carev vojnik, koji je uživao državnu odoru i sljedovanje, bavio privatnim poslovima.136Ipak su za posilne naredbodavaca, tribuna, pa čak i istaknutih vojnika raspoređivali vojnike koji su se zvali »pribrojeni«, tj. dodani poslije, pošto je legija bila po­ punjena, i koje sada zovu »prekobrojni«. Redoviti vojnici svejedno su u tabor nosili svežnjeve odnosno drvo, sijeno, vodu i stelju. Njih zovu »službujućima« po tome što obavljaju ove službe. 20. Vojnici moraju odvojiti polovinu svoga novčanog dara da im se čuva kod bojnih znakova Božjom voljom stari su donijeli uredbu da se polovina novčanog dara137što ga vojnici postižu odvoji kod bojnih znakova, i da ga se ondje za vojnike čuva ka­ ko ga sami suborci ne bi mogli spiskati na raskoš i kupnju nekorisnih stvari. Naime, većina ljudi, pogotovo siromašnih, troši onoliko koliko može dobiti. Ovo pohranjivanje novca ponajprije smatraju korisnim sami suborci: kako se izdržavaju državnim sljedovanjem,138 njihova taborska zarada od svih se novčanih darova povećava za polovinu. Drugo, vojnik koji zna da je njegov novac za trošenje odložen kod bojnih znakova, uopće ne razmišlja o tome da dezertira, miliji su mu bojni znakovi, za njih se u bojnom redu žešće bori - u skladu s ljudskom naravi koja se najviše brine za ono u čemu gleda svoj op­ stanak. Naposljetku se postavljalo deset kesa, tj. deset vreća, po jedna za sva­ ku kohortu, i u njima se čuvao taj udio. Dodavala se i jedanaesta vreća u koju je čitava legija prilagala neki djelić za sprovod, da bi se, ako bi koji od subora­ ca poginuo, iz te jedanaeste vreće pokrio trošak za njegov pokop. Taj se iznos čuvao kod znakonoša, u košari, kako sada kažu. Zbog toga se za znakonoše nisu odabirali samo pouzdani, već i pismeni ljudi koji će znati čuvati pologe i svakom pojednicu vratiti udio. 21. Promaknuća se u legiji obavljaju tako da promaknuti prođu kroza sve kohorte Mislim da Rimljani nisu ustrojili legije samo ljudskom odlukom, već i božan­ skim poticajem. U njima je deset kohorti svrstano tako da izgleda kako svi či­ ne jedno tijelo, jednu svezu. Vojnici se, naime, promiču kroz razne kohorte i razne odjele kao u nekom krugu, tako da čovjek koji se iz prve kohorte pro­ miče bilo za koji čin, ide do desete kohorte i od nje se s višim činom, kako ras­ tu godine službe, kroz druge kohorte opet vraća k prvoj. Tako centurion primipil u prvoj centuriji, nakon što je u krugu u različitim odjelima bio up­ ravljao svim kohortama, u prvoj kohorti dolazi do ove nagrade, kojom stječe bezbrojne pogodnosti iz čitave legije, te poput prvog tajnika u stanu prefekta pretorija dočeka častan i unosan kraj vojne službe. Tako legijski konjanici poštuju svoje kohorte kao drage suborce, iako se po prirodi konjanici obično 136 Zloupotrebe koje je zabranio August, ali koje su gotovo uvijek bile prakticirane. 137 V. Glosar. 138 V. Glosar.

145

Druga knjiga, 21-23

ne slažu s pješacima.139 U legijama se ovom povezanošću čuva jedinstvena sloga i svih kohorti, i konjanika i pješaka. 22. U čemu se razlikuje oglašavanje tube, oglašavanje roga i klasik Legija ima osim toga trubače na tubi, puhače na rogu i trubače na bucini. Trubač na tubi zove vojnike u boj i opet svira na povlačenje. Kad zasviraju puhači na rogu, njihovu signalu ne pokoravaju se vojnici, već bojni znakovi. Stoga, kad god samo vojnici izlaze na neki posao, sviraju trubači na tubi, a kada treba pomaknuti bojne znakove, sviraju puhači na rogu. No kada se bije boj, podjednako sviraju i trubači na tubi i puhači na rogu. Klasik se pak zove ono što trubači na bucini oglašavaju rogom.140 To se čini znakom zapovjed­ ničke vlasti jer se klasik trubi u imperatorovoj nazočnosti ili kad se provodi sm rtna kazna nad vojnikom - što se nužno čini prema odluci imperatora. Bi­ lo da vojnici odlaze na noćnu stražu ili na poljske postaje, bilo da idu na neki posao ili na manevre na vježbalištu, na znak tube počinju, i opet na trubačevu opomenu prestaju. Kad bojni znakovi kreću ili kad ih valja zaustaviti u kretanju, sviraju puhači na rogu. Toga se pridržavaju na svim vježbama i napredovanjima, tako da bi u samoj borbi vojnici lakše poslušali - bilo da im vojskovođe narede neka se bore, neka stanu, neka gone ili neka se vrate; oči­ to je razborito da se u miru uvijek provodi ono za što se čini da će se nužno morati raditi tijekom bitke. 23. O uvježbavanju vojnika Obradivši ustroj legije, vraćamo se na vježbanje po kojemu je, kako je već re­ čeno, vojska dobila ime. Novaci i vojnici početnici bili su vježbani ujutro i poslijepodne za sve vrste oružja, dok su veterani i obučeni vojnici neizostav­ no vježbali oružjem jedanput na dan. Naime, ni duljina dobi ni broj godina službe ne daju bojno umijeće, već neuvježban vojnik ostaje novakom čak i na­ kon koliko god hoćeš godina službe. Armaturu koja se za blagdana prikazuje u cirku nisu učile samo arm ature pod poljskim učiteljem, već jednako svi su­ borci svakodnevnim vježbanjem. Brzina se, naime, stječe jedino tjelovje­ žbom, kao i znanje kako probadati neprijatelja i sebe zaštititi u borbi, osobito ako se mačevima bori prsa o prsa. No još je važnije to što tijekom pokusa oni uče kako sačuvati vrste i prate svoj bojni znak u brojnim komešanjima, te među obučenim vojnicima nema nikakve zabune, pa makar među mnoštvom nastao velik metež. Također je vrlo korisno da vježbaju na kolcu i štapovima jer nauče kako navaliti bodom i sječimice na bokove, noge i glavu.141Neka se naviknu istodobno poskočiti i udariti, uzdići se u skokovima na štit i opet 139 Na ovom mjestu čini se da Vegecije naglo skreće s primarne teme ovog poglavlja, tj. raspra­ ve o legijskim promaknućima. Budući da redaktor izvornika Alf Onnerfors ne spominje ni­ kakav interpolirani tekst, možda Vegecije želi naglasiti da nije bilo stroge podjele između ljudstva pješačkih i konjaničkih jedinica jer kaže da su vojnici bili promicani kroz sve ko­ horte i odjele. 140 Vegecije je ovdje izjednačio zavinutu trubu (budna) s rogom (cornu). 141 Unatoč prethodnim tvrdnjama (usp. 1.11) Vegecije svjedoči da su Rimljani rabili mačeve i za sječu, a ne samo za bod.

146

Druga knjiga, 23-25

čučnuti, sad se razmahati i izletjeti u skoku, a sad ustuknuti i odskočiti n at­ rag.142Neka također vježbaju izdaleka gađati te kolce sulicama da bi im mog­ lo porasti umijeće ciljanja i sposobnost desne ruke. Strijelci i praćkari pos­ tavljali su kao metu scopae, tj. svežnjeve šiblja ili slame i odmicali se 600 sto­ pa143 od mete da bi cilj češće pogađali strijelom i barem kamenjem iz fustibala. Zbog toga su u bojnom redu bez straha radili sve ono što su oduvijek činili igrajući se na vježbalištu. Valja se još priviknuti da se praćka samo jedanput zavrti oko glave kad se iz nje izbacuje kamen. Međutim, svi su vojnici vježba­ li bacati kamene od libre144 golom rukom, što se drži jednostavnijom prak­ som jer ne zahtijeva praćku. Još su ih tjerali da uzastopnim i neprestanim vježbanjem hicu bacačko oružje i plumbate, i to dotle da su u zimsko doba crjepovima i šindrom, a u nedostaku njih barem trskom, rogozom i slamom, natkrivali trijemove za konjanike, a za pješake nešto poput dvorane. U njima se pod krovom vojska obučavala u rukovanju oružjem za oluja ili vjetrovita vremena. No i za preostalih zimskih dana, samo ako bi prestali snijeg i kiše, morali su vježbati na vježbalištu kako prekidanje navike ne bi oslabilo duho­ ve i tijela vojnika. Preporučljivo je da što češće sijeku šumu, nose terete, preskaču grabe, plivaju u moru ili rijekama, stupaju punim145 korakom ili čak naoružani trče sa svojom prtljagom, da se prakticiranje svakodnevnoga napora u miru ne čini preteškim u ratu. Stoga, bilo da se radi o legiji, bilo o pomoćnim četama, neka neprestano vježbaju. Kako dobro uvježban vojnik žudi za bitkom, tako je se neobučen boji. Konačno, valja znati da u bitki više koristi vičnost nego snaga. Ako, naime, izostane obučenost u oružju, seljači­ na se ne razlikuje od vojnika. 24. Primjeri poticanja na vojnu vježbu koji su preuzeti iz drugih umijeća Atlet, lovac na predstavama i vozač trkaćih kola obično za bijedna plaću, a si­ gurno za naklonost puka, svakodnevnim vježbanjem ili čuvaju ili povećavaju svoja umijeća. Vojnik, čije ruke moraju štititi državu, mora neprestano vježbajući gorljivije čuvati svoje znanje o borbi i vičnost bojnoj vještini. Njega ne zapada samo slavna pobjeda već i obilniji plijen jer su ga red vojne službe i imperatorova prosudba obično uzdizale do imetka i dostojanstava. Scenski umjetnici ne odustaju od vježbi zbog pohvale svjetine. Vojnik, odabran prise­ gom, ne smije prestati vježbati s oružjem bilo daje početnik ili već stari ra t­ nik. Mora se boriti za vlastiti spas i za opću slobodu, posebno jer stara i mud­ ra izreka kaže da se sva umijeća sastoje u vježbanju. 25. Popis legijskog oruđa i sprava Legija obično nije pobjeđivala samo brojnošću vojnika već i vrstom svoga oruđa.146147Prije svega, oprema se sulicama kojima se ne mogu oprijeti nikakve 142 143 144 145 146

Ove borbene kretnje opisane su već u I. 11. Oko 178 m. Oko 327,36 g. Tj. brzim. Tj. ratnim spravama i graditeljskom opremom.

147

Druga knjiga, 25

lorike i nikakvi štitovi. Jedna centurija obično je imala jednu kolnu balistu kojoj su bile dodijeljene mazge za vuču i po jedna desetina, tj. jedanaest ljudi, da bije punili oružjem i odapinjali. Sto su one, naime, bile veće, to se oružje dalje i silovitije izbacivalo. One ne samo što brane tabor već se postavljaju i na polje iza bojnog reda teškoga pješaštva. Pod njihovim udarom ne mogu os­ tati na mjestu niti neprijateljski oklopljeni konjanici niti pješaci skutati. U jednoj legiji obično ima 55 kolnih balista. Zatim, na kolima s volovskom zap­ regom vozi se deset naoružanih onagara, tj. po jedan za svaku kohortu, da bi se tabor mogao braniti strijelama i kamenima, u slučaju ako bi neprijatelj možda došao osvajati nasip. Legija nosi sa sobom i čamce, izdubljene iz jed­ nog debla i opremljene vrlo dugom užadi, a katkad i željeznim lancima, da bi, povezavši, kako kažu, monoksile147i položivši na njih daske, i pješaštvo i ko­ njica preko njih bez pogibelji prelazili nepremošćene rijeke koje se ne mogu pregaziti. Legija ima željezne čakije koje zovu vukovi i željezne srpove pričvršćene na vrlo dugačke drške. Zatim, za kopanje opkopa ima trnokope, motike, štihače, lopate, korita i košare kojima se nosi zemlja. Ima i pijuke, sjekire, bradve i pile kojima se siječe i pili građa i kolci. Uz to uključuje i maj­ store koji su opremljeni svakojakim oruđem i koji za osvajanje neprijatelj­ skih gradova izrađuju kornjače, rovke, ovnove, bojne kolibe, kako ih zovu, i pokretne tornjeve. I da se ne bi, nabrajajući svaku pojedinu spravu, spome­ nulo previše toga, legija mora sa sobom posvuda nositi sve što se smatra nužnim za bilo koju vrstu rata, tako da tvori naoružan grad gdje se god uta­ borila.147

147 grč. (jo v 6 ^ u /.o v - jedno deblo ili klada

148

Treća knjiga Počinju glave treće knjige 1. Koliko vojska mora biti velika 2. Kako se nadgledalo zdravlje vojske 3. Koliku pažnju treba posvetiti nabavi i čuvanju krme i žita 4. Mjere osiguranja da vojnici ne dignu bunu 5. Vrste vojnih signala 6. Kolikoga se opreza valja držati kad se vojska kreće u blizini neprijatelja 7. Kako prelaziti veće rijeke 8. Kako se mora urediti tabor 9. Sto i koliko toga treba razmotriti da bi se razabralo treba li se sukobiti u prepadima, zasjedi ili otvorenim bojem 10. Sto treba napraviti ako netko ima vojsku koja se odvikla od borbe ili novačku vojsku 11. Za što se valja pobrinuti na sam dan kad se zameće otvorena bitka 12. Treba istražiti osjećaje vojnika uoči borbe 13. Kako se odabire položaj pogodan za borbu 14. Kako se mora svrstati bojni red da u okršaju postane nepobjediv 15. Načelo koliko se u stopama mjesta u bojnome redu mora čuvati između pojedinih ljudi u dužinu ili između pojedinih redova u dubinu 16. Svrstavanje konjanika 17. Pričuve koje se smještaju iza bojnoga reda 18. Na kojemu položaju mora stajati vrhovni vojskovođa, na kojemu drugi vojskovođa, a na kojemu treći 19. Lijekovi pomoću kojih se u bojnome redu odolijeva neprijateljskoj borbenosti i varkama 20. Na koliko se načina započinje otvorena bitka i kako može pobijediti strana koja je brojčano i po snazi slabija 21. Neprijateljima treba otvoriti put za uzmak da bi ih se u bijegu što lakše uništilo 22. Kako odstupiti od neprijatelja ako se odustane od plana borbe 23. O devama i oklopljenim konjanicima 24. Kako se u bojnome redu može oduprijeti srpastim četveroprezima i slonovima. 25. Sto treba učiniti kada nagne u bijeg dio vojske ili čitava vojska 26. Opća pravila ratovanja 149

149

Treća knjiga, predgovor-1

Predgovor trećoj knjizi Stari anali izvješćuju da su Atenjani i Lakedemonjani osvojili svijet prije Ma­ kedonaca. No dok se Atenjani nisu revno bavili samo ratnim umijećem već i različitim umjetnostima, Lakedemonjanima su ratovi bili glavna briga. Tvr­ di se da su oni, skupljajući iskustvo iz ishoda borbi, prvi pisali o umijeću vo­ đenja bitaka, i to dotle da su vojno umijeće, za koje se vjeruje da se zasniva na pukoj borbenosti ili barem na sreći, uzdigli do stručne znanosti i vještine ko­ ja se proučava i odredili su da učitelji oružja, koje su zvali taktičarima, pou­ čavaju njihovo mlado ljudstvo vičnoj i raznovrsnoj borbi. O, muževa li koje valja hvaliti najvećim divljenjem jer su željeli proučiti upravo tu vještinu bez koje druga umijeća ne mogu ni opstati! Slijedeći njihove uredbe, Rimljani su pravila za Marsov posao primjenjivali u djelu i književno opisali. Pa si Ti, Ne­ pobjedivi Care, zapovjedio da moja osrednjost sažme to što je bilo raspršeno kod raznih pisaca i po knjigama, tako da se ne pojavi dosada zbog previše po­ tankosti, a da ne nestane potpune vjerodostojnosti ako bi one bile oskudne. Koliko je pak u bitkama znanost koristila Lakedemonjanima, razjašnjava se, da ostalo izostavim, Ksantipovim148primjerom. On je sravnio vojske, zarobio i ukrotio Atilija Regula i rimsku vojsku koja je često pobjeđivala, te je u jed­ nom jedinom okršaju slavio pobjedu i zaključio čitav rat iako je Kartažanima pružao pomoć sam samcat, ne ratničkom vrlinom već umijećem. Hanibal je isto tako tražio lakedemonskoga taktičara kad je namjeravao krenuti na Ita­ liju,149 i po njegovim savjetima uništio je toliko konzula i toliko legija, prem­ da je bio slabiji i brojnošću i snagom. Stoga neka se priprema za ra t onaj koji želi mir.150 Onaj koji žudi za pobjedom, neka pomno obučava vojnike. Onaj koji želi sretan ishod, neka borbu vodi u skladu s umijećem, a ne sretnim slu­ čajem. Nitko se ne usuđuje izazvati ili uvrijediti onoga za kojega razabire da je nadmoćniji dođe li do borbe. 1. Koliko vojska mora biti velika Prva knjiga iznijela je kako se biraju i vježbaju novaci; iduća je objasnila us­ troj legije i vojničku stegu; ova treća zove u borbe.151 Ono je, naime, bilo stav­ ljeno sprijeda da bi se ovo u čemu se sastoji vičnost borbama i bit pobjeđiva148 Ksantip, 3. st. pr. Krista, spartanski vojskovođa. Njega su Kartažani pozvali u pomoć na­ kon što ih je u Prvom punskom ratu 256. pr. Krista na afričkom tlu porazio Marko Atilije Regul. Ksantip je reformirao kartašku vojsku i porazio Rimljane, te zarobio Regula iduće godine u bitki kod današnjeg Tunisa, nakon čega je napustio službu Kartage. Usprkos ovom porazu, rat su dobili Rimljani. RE II 9,1967,1348-1351, s.v. »Xanthippos«. 149 Ovaj je taktičar identificiran kao Sosil, 3-/2. st. pr. Krista, grčki povjesničar. Kao Hanibalov učitelj grčkog i pratilac, opisao je njegov ratni pohod u sedam knjiga po kojima ga neki povjesničari identificiraju i kao Hanibalova učitelja taktike. RE I I 5,1927,1204-1206, s.v. »Sosylos«. 150 Ova Vegecijeva izreka najranije je spominjanje klasičnoga paradoksa, si vis pacem, para bellum - »Ako želiš mir, pripremaj se za rat!« (v. Uvod, str. 23) 151 Dosl. oglašava klasik. Usp. I. 22.

150

Treća knjiga, 1

nja i brže razumjelo i da bi bilo od veće koristi jer se poštivao redoslijed vojne znanosti. Vojska je naziv za mnoštvo legija, pomoćnih četa i konjanika koji su sakupljeni da bi se vodio rat.152O njezinoj veličini istražuju vojni stručnja­ ci. Kad se opetovano razm atraju primjeri Kserksa,153Darija,154M itridata155i ostalih kraljeva koji su naoružali nebrojene narode, postaje očiglednim da su odveć brojne vojske bile poražavane više vlastitim mnoštvom negoli borbenošću neprijatelja. Veće je mnoštvo izloženo brojnijim nesrećama: nam arševima je u skladu s golemošću uvijek presporo, a preduga povorka obično trpi od prepada čak i šačice ljudi. Pri prelasku strm ina ili rijeka često bude uhva­ ćena u zamku jer ju usporava prtljaga. Uza sve to, krma za brojne životinje i konje skuplja se s velikim naporom. Teškoće u nabavi žita, koje treba izbje­ gavati na svakom pohodu, brzo iscrpljuju prevelike vojske. Je r s kolikom se god pomnjom pripremila opskrba žitom, presuši utoliko brže što je više ljudi troši. I na kraju, sama voda ponekad je jedva dostatna za preveliko mnoštvo. Ako slučajno bojni redovi nagnu u bijeg, nužno je da od mnogih poginu mno­ gi, a da se oni koji su pobjegli, kako su jednom prestrašeni, poslije užasavaju okršaja. Stari, koji su lijek za poteškoće naučili iz iskustva, nisu htjeli imati vojske toliko brojne koliko obučene u oružju. Stoga su vjerovah da za manje ratove može dostajati jedna legija s primiješanim pomoćnim četama, tj. 10.000 pješaka i 2.000 konjanika; takvu su postrojbu na pohod često vodili pretori kao niži vojskovođe.156Ako bi bilo govora o velikim neprijateljskim je­ dinicama, slao se nositelj konzularskih ovlasti kao viši vojskovođa157 s 20.000 pješaka i 4.000 konjanika. Ako bi pak ustalo bezgranično mnoštvo iz najsurovijih plemena, tada su pod pritiskom krajnje nužde slali dvojicu vojskovo­ đa i dvije vojske s ovakvom naredbom: »Neka konzuli paze da republika ne 152 Misli se na trodijelnu vojsku iz 4. stoljeća p. Krista (v. Uvod). O etimologiji izraza exercitus v. bilj. 84. 153 Kserkso, 486.-465. pr. Krista, perzijski kralj. Napao je Grčku 480. pr. Krista, premaHerodotovu opisu s golemom vojskom od 1.700.000 pješaka, 80.000 konjanika, 1.207 ratnih i 3.000 malih brodova, kao i s dodatnim pomoćnim jedinicama. Ipak, današnji povjesničari drže da se radi o znatno manjoj vojsci od otprilike 180.000 vojnika i 800 trirema. Kserksova vojska poražena je na moru u bitki kod Salamine 480. pr. Krista, a na kopnu kod Plateje 479. pr. Krista. RE II 9, 1967, 2096-2102, s.v. »Xerxes«. 154 Darije I , 521.-486. pr. Krista, perzijski kralj, Kserksov otac. God. 490. pr. Krista Darije je poslao vojnu ekspediciju u Grčku. Iste godine Darijevu vojsku je porazio atenski vojskovo­ đa Miltijad u bitki kod Maratona. Dvije godine prije, tj. 492. pr. Krista, također prigodom pokušaja osvajanja Grčke, nevrijeme je Dariju uništilo flotu. RE IV, 1901, 2184-2199, s.v. »Dareios«. 155 Mitridat VI. Eupator, 115.-63. pr. Krista, kralj Ponta. Neumoran neprijatelj Rima, 73. pr. Krista skupio je veliku vojsku protiv konzula Lucija Licinija Lukula, ali je poražen kod Kizika, grada na Propontidi. Uzrok porazu bio je problem s opskrbom, stoje iskoristio njegov protivnik. RE XV, 1932, 2163-2205, s.v. »Mithridates VI Eupator Dionysus«. 156 Latinski termin duces često je označavao i zapovjednike ograničena područja, no ovdje Vegecije rabi izraz minores duces kao nestručni naziv (usp. velut - kao) da bi označio vojsko­ vođe nižega ranga. Njih nije mogao nazvati minores comites jer je taj izraz stručno označa­ vao »vojskovođe« koji su u doba kasnog Carstva imali visoki čin »pratilaca drugog reda« (comites secundi ordinis). 157 Pod izrazom comes maior misli se na magister militum.

151

Treća knjiga, 1-2

pretrpi neku štetu«, obojica ili jedan od njih.158 Naposljetku, budući da se rimski narod gotovo svake godine borio u različitim krajevima protiv različi­ tih neprijatelja, broj vojnika u jedinicama bio je dovoljan upravo zbog toga što su Rimljani sudili daje korisnije imati više vojski negoli golemu vojsku, ipak poštujući načelo da u taboru nikada ne bude veće mnoštvo savezničkih vojnika negoli rimskih građana. 2. Kako se nadgledalo zdravlje vojske Sad ću dati naputak o onome o čemu treba najviše skrbiti - kako se čuva zdravlje vojske, tj. položajima, vodom, vremenom, liječenjem i vježbom. Polo­ žajima, da se vojnici ne zadržavaju u kužnim predjelima pored močvara punih svakojakih boleština, na sušnim ravnicama i brežuljcima bez sjenovitog drve­ ća i ljeti bez šatora; da ne navuku bolest od vrućine sunca i iscrpljenosti maršem jer su izašli prekasno, već da za ljetnih žega radije započnu marš i stignu na odredište prije zore; da za oštre zime ne marširaju noću po snijegu i ledu ih da ne oskudijevaju drvom ih da im ne manjka odjeće. Vojnik koji je prisiljen zepsti niti je potpuno zdrav niti je sposoban za pohod. Neka vojska ne upotreb­ ljava škodljivu ih močvarnu vodu, jer piti lošu vodu shčno je trovanju i izaziva zarazu kod onih koji je piju. Sad se traži živa budnost istaknutih vojnika i tri­ buna i samog vojskovođe159koji drži više zapovjedništvo, da se pri takvom ude­ su bolesni suborci krijepe prikladnom hranom160 i ozdravljuju liječničkim umijećem. Ne postiže se, naime, uspjeh s onima koji su opterećeni i ratom i bo­ lešću. No vojni su stručnjaci držali da zdravlju vojnika više koriste svakodnev­ ne vježbe oružjem negoli liječnici. Zato su odlučili da pješaci neprekidno vježbaju po kišnom i snježnom vremenu pod krovom, a u ostale dane na vježbalištu. Shčno su zapovijedah da konjanici neprestano vježbaju ne samo na ravnicama nego i na strminama i stazama vrlo teškim zbog razjapljenih prokopa, tako da ih u stisci bitke ne može zadesiti ništa nepoznato. Iz ovog se razabire kolikim marom uvijek treba obučavati vojsku u oružanom umijeću, jer naviknutost na napor može donijeti i zdravlje u taboru i pobjedu u okršaju. Ako se velik broj vojnika dulje zadržava na istim položajima u jesensko ih ljet­ no vrijeme, zaražuje se pitka voda, a crpilišta se kvare odurnim smradom i za­ gađenim zrakom, pa se rađa vrlo smrtonosna bolest161koja se ne može spriječi­ ti nikako drugačije osim tako da se tabor često premješta. 158 To je tzv. senatus consultum ultimum (konačna senatska odluka), kojom je Senat u doba Rimske Republike u slučaju krajnje opasnosti konzulima davao ovlast da po izboru Senata ustoliče jednoga diktatora koji će imati neograničenu vlast na određeno vrijeme. Takvom je senatorskom odlukom nastupalo izvanredno stanje i prestajalo autonomno djelovanje svih redovitih dužnosnika. 159 Vegecije u daljnjem tekstu ne upotrebljava naziv dux (vojskovođa) u titularnom smislu za označavanje visoke vojne službe kakva je postojala u njegovo doba. Tim terminom označa­ va redovitog ili izvanrednoga vrhovnog vojnog zapovjednika, što je bilo uobičajeno u stari­ je doba. 160 Primjerice, piletinom. Usp. IV. 7 gdje Vegecije izrijekom savjetuje meso peradi kao hranu bolesnicima. 161 Na primjer, kolera ili tifus.

152

Treća knjiga, 3

3. Koliku pažnju treba posvetiti nabavi i čuvanju krme i žita Redoslijed traži da se govori o nabavi krme i žita. Oskudica vrlo često iscr­ pljuje vojsku više nego borba, a glad je surovija od mača. Drugo, ostalim ne­ voljama može se pravodobno doskočiti: za nužnu potrebu krme i žita nema lijeka osim ako ih se unaprijed ne uskladišti. Na svakom pohodu jedino je i najučinkovitije oružje da ti imaš dosta živeža, a da neprijatelja slomi nestaši­ ca. Stoga, prije nego se započne rat, mora se pažljivo razmotriti ljudstvo i potrošnja da se što ranije utjeraju krma, žito i ostale vrste opskrbe koje se obično traže od stanovnika provincije i da se količina uvijek veća nego što je dovoljno skupi na mjestima koja su prikladna za pothvat i vrlo sigurna.162 Ponestane li obveznih podavanja, sve treba kupiti novčanim rezervama. Bo­ gatstvo se, naime, ne posjeduje sigurno ako ga ne čuva i ne brani oružje. Cesto se pak nužda udvostruči i opsada često postane dužom no što si mislio kad protivnici, i sami gladujući, ne prestaju opsjedati one za koje se nadaju da će biti svladani glađu. Osim toga, valja skloniti u prikladna utvrđenja, oja­ čana naoružanim posadama, ili u posve sigurne gradove, sve što bi od stoke, bilo kakva uroda ili vina neprijateljski napadač mogao prisvojiti za svoje uz­ državanje, i to ne opomenuvši samo posjednike ukazima, već i primoravši ih odabranim utjerivačima, te prisiliti žitelje provincija da prije provale zaklo­ ne sebe i svoja dobra iza zidina.163 Unaprijed se treba pobrinuti za popravak bedema i svih ratnih sprava jer ako neprijatelji jednom preteknu one koji su time zauzeti, od panike se sve poremeti, i ono što valja zatražiti iz drugih gradova, ne može se dobiti jer su putovi presječeni. Jak nadzor nad žitnicama i umjerena potrošnja obično su odgovarali broju ljudi, pogotovo ako bi se o tome od početka vodilo računa. No zakašnjela je štedljivost čuvati onda kad već ponestaje. Na teškim pohodima stari su dijelili sljedovanja po glavi vojnika više nego po dostojanstvima, tako da to država nadoknadi kad prođe stiska.164165Zimi treba izbjegavati poteškoće s drvima i krmom, a ljeti s pitkom vodom. Stiska sa ži­ tom, vinskim octom, vinom i solju mora se otkloniti uvijek, i to tako da oni voj­ nici koji se pokažu manje spremnim u bojnome redu, brane gradove i utvrđe­ nja oružjem, strijelama, fustibalima, praćkama, kamenjem, onagrima i balistama. Osobito neka se pazi da lukavi i krivokletnički protivnik ne prevari neoprezne i priproste žitelje provincija. Lakovjernicima su tobožnji mir i trgo­ vanje mnogo češće naštetili negoli oružje. Po ovome načelu neprijatelji na oku­ pu trpe glad, a rasprše li se, lako ih je pobjeđivati učestalim prepadima.166 162 Stanovnici provincija imali su na brizi da za opskrbu vojske dopreme u državna skladišta kao vrst poreza razne vrste hrane. Taj je sustav bio poznat pod nazivom annona militaris (vojno žito). 163 Vegecije predviđa da će idući ratovi za Carstvo biti obrambeni, te da će pohodi ići preko te­ ritorija Carstva. Opisane mjere su bile poduzete 359. p. Krista kad je perzijski kralj Sapor napao Mezopotamiju i 37677. p. Krista kad su Goti provalili u Trakiju. Svi stanovnici su zajedno sa stokom smješteni u utvrđene gradove, a čitava okolina je napuštena i spaljena. 164 To se dogodilo u vojsci cara Julijana tijekom perzijskog pohoda 363. p. Krista. 165 Strategija koja je primijenjena protiv Gota pod vodstvom Fritigerna kad su oni opsjedali Hadrijanopol 377. p. Krista.

153

Treća knjiga, 4-5

4. Mjere osiguranja da vojnici ne dignu bunu Vojska sakupljena iz raznih mjesta ponekad diže bunu, i premda se ne želi boriti, pretvara se daje ljuta što ju se ne vodi u boj. To rade osobito oni koji su na svojim položajima živjeli dokoličarski i lagodno. Povrijeđeni su težinom neuobičajena napora koji se na pohodu nužno mora podnositi, a uz to se boje bitke jer su bili otklonili vježbanje u oružju, pa srljaju u takvu drskost. Toj se rani obično suprotstavljao višestruki lijek, i to tako da ih tribuni, njihovi zamjenici, te istaknuti vojnici najvećom strogošću drže u potpunoj stezi dok su još razdvojeni na svojim položajima, tako da budu odani i smjerni, da stal­ no provode campicursio kako to oni zovu166i pregled oružja, da ih ne mimoi­ đe dopremanje opskrbe, i da stalno budu pokorni naslovu i znakovima. Valja ih za bijela dana što češće držati da odapinju strijele dok ih znoj ne oblije, up­ ravljaju sulice, bacaju kamene iz praćke ili iz ruke, izvode arm aturu, da šta­ povima umjesto mačevima udaraju sječimice i ubodom. Jednako ih tako tre­ ba obučavati da u trku i skoku preskaču opkope. Ako se u blizini njihovih po­ ložaja nalazi more ili rijeka, ljeti sve treba tjerati da plivaju, a osim toga neka krče šumu, neka marširaju kroz guštare i po strminama, tešu drvo, otvaraju opkop, neka zauzimaju neki položaj i neka se naizmjence sa suborcima trude da oni koji se odupiru ne odgurnu štitovima. Kad se vojnici koji su tako uv­ ježbani i obučeni na svojim položajima okupe iz različitih odreda za pohod, bili oni legionari, pripadnici pomoćnih četa ili konjanici, neizbježno više žu­ de za borbom negoli za dokolicom, jer se nadmeću u borbenosti. Na pobunu ne misli nitko tko se pouzdaje u svoje umijeće i snagu. Vojskovođa mora paziti da dozna od tribuna, njihovih zamjenika i istaknutih vojnika ima li u svim legijama, pomoćnim četama i veksilacijama kakvih ne­ mirnih i buntovnih vojnika, ne po zlonamjernosti dojavljivača već prema is­ tinitim činjenicama, te da ih što promišljenijom zapovijedi rasporedi neka iz­ dvojeni iz tabora rade nešto što se njima čini gotovo poželjno, ili neka utvr­ đuju i čuvaju utvrde i gradove. Vojskovođa mora paziti da to učini na tako fin način da se njima učini kako su odabrani, dok su zapravo udaljeni. Jer kod mnoštva prkos nikad ne izbija jednoglasno, već ga potiču malobrojni pojedin­ ci koji se nadaju da će izbjeći kaznu za opačine i zlodjela ako zgriješi velik broj ljudi. Stvori li krajnja nužda uvjerenje daje lijek u maču, po običaju pre­ daka ispravnije je da se kazne tvorci zločina, tako da strah pogodi sve, a kaz­ na nekolicinu. Ipak su hvale vijedniji vojskovođe čija je vojska postala smjer­ nom zbog rada i vičnosti, nego oni čije vojnike na poslušnost tjera strah od smrtne kazne. 5. Vrste vojnih signala Oni koji se bore moraju doista naučiti i držati se mnogo toga, jer nema oprosta za nemar kad je na kocki spas. Između svega ostaloga, pobjedi najviše pri­ donosi kad se poštuju znakovi upozorenja. Budući da se u vrevi bitke mnoštvom ne može upravljati samo glasom, i budući da prema potrebi situa166 Manevre.

154

Treća knjiga, 5-6

čije više toga treba u jedan mah zapovjediti i izvršiti, starinska praksa svih naroda je pronašla kako da čitava vojska po znakovima dozna i slijedi ono što je jedan vojskovođa procijenio korisnim. Zna se da zato postoje tri vrste sig­ nala: glasni, poluglasni i nijemi. Glasni i poluglasni signal opažaju se ušima, dok se nijemi signali tiču očiju. Glasnim se nazivaju oni koji se izgovaraju ljudskim glasom, kao lozinke u noćnoj straži ili u bitki, npr. »pobjeda«, »pal­ ma«, »vrlina«, »Bog s nama«, »imperatorov trijumf« i ostalo što poželi zadati onaj koji drži najviše zapovjedništvo u vojsci. Ipak treba znati da se te riječi moraju svakodnevno mijenjati kako neprijatelji ne bi iz uporabe prepoznali lozinku i kretali se nekažnjeno, špijunirajući među našima. Poluglasni signali daju se ravnom trubom, rogom ili zavinutom trubom. Tu­ ba se naziva ravna truba, budna, ona koja se mjedenim krugom svija u sebe, a cornu je instrum ent od roga divljih turova optočen srebrom, koji ispušta zvuk ako je ugođen umješnim puhanjem sviračeva daha. Naime, njihovi to­ novi ne mogu se pomiješati, i vojska iz njih doznaje treba li stati, napredovati ili odstupati, slijediti bjegunce nadaleko ili svirati na povlačenje. Nijemi signali su orlovi, zmajevi, zastave, plamenci, kreste, perjanice. Kamo god da je vođa njih zapovjedio nositi, onamo nužno kreću i vojnici koji prate svoj znak. Postoje i drugi nijemi znakovi za koje ratni vojskovođa naređuje neka se drže na konjima, odjeći ili na samom oružju da bi se raspoznavao neprijatelj. Osim toga, on može pokazati nešto rukom ili bičem, na barbarski način, ili nekim pokretom odjeće koju nosi. Sve su to svi vojnici navikli slije­ diti i razumjeti na položajima, na marševima i u cjelokupnome taborskom uvježbavanju. Čini se, naime, d aje u miru neophodno stalno primjenjivati ono čega se treba pridržavati u metežu bitke.167 Zatim postoji opći nijemi znak kad se prašina koju podigne kretanje gomile diže poput oblaka i oda dolazak neprijatelja. Slično tome razdvojene čete sig­ naliziraju saveznicima noću vatrom, a danju dimom ono što se drukčije ne može dojaviti. Neki na kulama utvrđenja i gradova vješaju grede koje pone­ kad uspravljaju, a ponekad spuštaju dojavljujući ono što se događa.168 6. Kolikoga se opreza valja držati kad se vojska kreće u blizini neprijatelja Oni koji su pomnije proučili vojnu vještinu navode da na marševima obično nastaje više pogibelji negoli u samom bojnom redu, jer u okršaju su svi nao­ ružani i vide neprijatelja pred sobom, a u borbu dolaze spremna srca. Na maršu je vojnik manje naoružan i manje pažljiv, pa ga trenutno smete nasr­ taj prepada ili varka zasjeda. Zato se vojskovođa mora svom brižnošću i svom marljivošću pobrinuti da vojska u kretanju ne pretrpi navalu ili d aju lako i bez gubitka suzbije, ako se ona ipak dogodi.

167 Usp. II. 22, etpassim. Valja primijetiti da Vegecije ovu misao varira nebrojeno puta u svom djelu. Čini se da time naglašeno ističe svoje mišljenje daje nedostatak uvježbanosti ključni problem neuspjeha rimskih postrojbi u ratnim situacijama. 168 Jednostavni signali koji još nisu činili sustav signalnih znakova.

155

Treća knjiga, 6

Najprije, on mora imati posve potpune popise putova svih onih krajeva u ko­ jima se vodi rat kako bi razdaljine mjesta znao i po broju koraka, i po kakvoći putova, i kako bi razmotrio vjerodostojno opisane prečace, sporedne putove, brda i rijeke. Tvrdi se da su savjesniji vojskovođe imali popise putova u pro­ vincijama u kojima je izbila opasnost, ne samo s opaskama već i naslikane, tako da onaj koji misli krenuti može odabrati put ne samo prema razumskoj procjeni već i prema očinjem vidu. K tomu on mora sve pojedinačno ispitati kod razboritijih ljudi na položaju i poznavatelja mjesta, te prema više njih sastaviti pravu sliku. Dalje, kad je pred pogibeljnim odabirom puta, mora uzeti sposobne i upućene vodiče te ih staviti pod nadzor pokazavši im i kaznu i nagradu. Bit će, naime, korisni kad shvate da nemaju mogućnosti za bijeg i da im je za vjernost spremljena nagrada, a za nevjeru smrtne kazne. Također se treba pobrinuti da se pronađu pametni i uvježbani ljudi, da ne zapadnu u opasnost svi pogreškom dvojice-trojice. Ponekad neiskusni seljaci obećaju i vjeruju da znaju mnogo toga što zapravo ne znaju. No vrhunac opreza je da ostane tajna kamo će i kojim putovima vojska poći. Na pohodima se smatra najsigurnijim da se ne zna što se ima učiniti. Zbog toga su stari u legijama imali Minotaurov169 znak da vojskovođina odluka uvijek bude tajna, poput M inotaura za kojeg se pripovijeda da se skrivao u dubini posve nepristu­ pačnog labirinta. Bezbrižno se maršira kad neprijatelj i ne sluti da se to čini. Usprkos tome treba priopćiti kako se valja suprotstaviti napadačima, jer iz­ vidnici poslani s druge strane otkrivaju prolazak prema naznakama ili svo­ jim očima, a nikad ne uzmanjka ni prebjega i izdajica. Vojskovođa koji nam­ jerava krenuti s postrojem vojske, neka pošalje vrlo pouzdane i snalažljive ljude na najprokušanijim konjima da sprijeda i straga, zdesna i sbjeva preg­ ledaju mjesta kroz koja na maršu treba proći, da protivnici ne snuju kakvu zasjedu. Izvidnici sigurnije rade noću negoli danju. Na neki je, naime, način sam svoj izdajica onaj čijeg su uhodu uhvatili protivnici. Prvi, dakle, neka započnu marš konjanici, onda neka se pješaci, prtljaga, tovam i konji, sluge i vozila smjeste u sredinu tako da za njima slijedi lako nao­ ružani dio pješaka i konjanika. Jer na vojnike u hodnji katkad se, doduše, iz­ vršava prepad sprijeda, no kudikamo češće straga. Prtljagu također treba zatvoriti s bokova sličnom četom oružanika jer jedni napadači iz zasjede uda­ re na jedno, drugi na drugo mjesto i često navaljuju s boka. Ipak, posebno se treba pridržavati toga da se onaj dio za koji se vjeruje da će neprijatelj poći na nj, osigura štitom najprobranijih konjanika, lakih pješaka i pješaka strijela­ ca. Ako se neprijatelj raširi u okruženje, pričuve moraju biti spremne na svim stranama. Kako iznenadni metež ne bi nanio previše štete, vojnike tre­ ba prije upozoriti da budu duhom spremni i da oružje drže u rukama: sve što se u stisci dogodi nenadano, izaziva strah, a ono što se predvidi, obično ne stvara paniku. Stari su vrlo zdušno pazili da vojnike u borbi ne ometu što ra­ njeni, a što samo prestrašeni sluge i vikom poplašeni tovarni konji, da se ne rasprše predaleko ili ne sabiju više od potrebnog, te tako onemoguće svoje i 169 Minotaur, mitska neman s otoka Krete, čovjek s glavom bika.

156

Treća knjiga, 6

pomognu neprijatelju. Zato su procijenili da i prtljagu treba svrstati pod ne­ ke znakove poput vojnika. Naposljetku, između samih slugu koje zovu galeariji odabirali su prikladne i vične ljude kako bi ih stavili na čelo dvjestotinjak tovarnih konja i momaka. I ovima su davali zastave da znaju uz koje bojne znakove moraju okupiti prtljagu. Branitelji su bili odvojeni od prtljage odre­ đenim razmakom da se u bitki stiješnjeni ne bi ranjavali. Kad je vojska na hodnji, načelo obrane mijenja se onako kako se mijenja te­ ren. Na otvorenim poljima obično konjanici napadaju više nego pješaci, dok se u šumovitim, brdovitim i močvarnim krajevima više treba bojati pješačkih jedinica. Treba izbjegavati da se bojni red zbog nem ara prekida ili stanjuje zato što se jedni žure, a drugi stupaju presporo jer neprijatelji odmah probi­ jaju prekinuta mjesta. Stoga zapovjedništvo treba dati najiskusnijim polj­ skim učiteljima, zamjenicima tribuna i tribunim a kako bi žustrije vojnike usporavali, a one koji tromije stupaju natjerali da ubrzaju. Pri iznenadnom, naime, prepadu oni koji su jako odmakli naprijed žele umaći više negoli se vratiti, dok one koji su zadnji i napušteni od svojih svladava i neprijateljski udar i vlastiti očaj. Treba imati na umu da protivnici postavljaju skrivene zasjede i započinju ot­ voreni napad samo na onim mjestima koja smatraju pogodnima. Da skrovita mjesta ne bi naškodila, odgovorna je revnost vojskovođe čiji je posao da sve unaprijed istraži; ako se otkrivena zasjeda dobro opkoli, u većoj je pogibelji no što se spremala nanijeti. Ako se pak otvoreni udar priprema u brdima, va­ lja naprijed poslati posade koje će zauzeti povišena mjesta, tako da se nepri­ jatelj nađe na nižim položajima kad stigne i da se ne usudi suprotstaviti, jer vidi oružanike i pred sobom i iznad svoje glave. Ako su putovi uski, no ipak sigurni, još je uvijek bolje da vojnici odu naprijed sa sjekirama i pijucima i da naporno krče put nego da na najboljoj cesti zapadnu u pogibelj. Osim toga, moramo znati navike neprijatelja - čine li prepad obično noću, zorom ili u sate odmora kad su ljudi umorni - i izbjegavati ono za što prema njihovu običaju mislimo da će učiniti. Štoviše, naš je posao da znamo jesu li im jači pješaci ili konjanici, kopljanici ili strijelci, jesu li nadmoćniji u broju ljudi ili u oružanoj opremi, te da odredimo ono za što se drži daje nam a ko­ risno, a njima nepovoljno. Naše je i da razmotrimo isplati li se marš započe­ ti po danu ili po noći, kolika je udaljenost između mjesta do kojih želimo b r­ zo napredovati da ljude na ljetnoj hodnji ne pogodi nestašica vode, a da se zimi ne ispriječe teške ili neprohodne močvare i veće bujice te da vojska ne bude opkoljena uz prekid m arša prije negoli stigne do odredišta. Upravo kao što je naša prednost mudro izbjegavanje ovih stvari, tako ne treba pro­ puštati priliku koju nam pruža protivničko neiskustvo ili nemar. Naprotiv, treba pažljivo ispitati, pozvati izdajnike i prebjege da bismo mogli saznati što neprijatelj snuje sada ili u budućnosti, te da ga sa spremnim konjanici­ ma i lakim pješacima nenadano preplašimo i uhvatimo dok je u hodnji ili traži krm u i živež.

157

Treća knjiga, 7-8

7. Kako prelaziti veće rijeke Pri prelasku rijeka za nemarne vojske često iskrsavaju ozbiljne teškoće. Jer ako je vodena struja prejaka ili riječno korito preširoko, zna potonuti prtlja­ ga, momci, a ponekad i slabiji ratnici. Stoga, pošto se ispita gaz, usporedno se na prikladnim razmacima svrstaju dva reda konjanika na izabranim životi­ njama, kako bi po sredini prešli pješaci i prtljaga. Gornji red razbija pritisak struje, a donji skuplja i prebacuje one koji bi bili povučeni ili prevrnuti.170 Ondje gdje je tok predubok i za pješaka i za konjanika, ako teče ravnicom, is­ kopaju se mnogostruki kanali, on se razvede i podijeljen se lako prelazi. Plov­ ne rijeke postaju prohodne ako se zabiju kolci i na njih postave daske, ili se barem na brzu ruku mogu zajedno svezati prazne bačve i na njih dodati trup­ ci da se omogući prelazak.171Laki konjanici obično svlače svoju opremu i pra­ ve svežnjeve od suhe trske i rogoza na koje stavljaju oklope i oružje kako se ne bi smočili. Oni sami sa svojim konjima prelaze plivajući i sa sobom vuku svežnjeve koje su zavezali na uzde. No ispostavilo se daje pogodnije da voj­ ska sa sobom na dvokolicama nosi monoksile, tj. nešto šire čunove, izdublje­ ne u pojedinačnim trupcima, vrlo lagane u skladu s vrstom drva i tankoćom, uz koje su pripravljene daske i željezni klinovi. Takav most sagrađen bez zadržavanja i povezan konopcima, koje treba u tu svrhu imati, pravodobno pruža čvrstoću kamena luka. Prijeteći protivnici obično pripremaju zasjedu ili prepad kod riječnih prijela­ za. Zbog te se opasnosti na obje obale smještaju naoružane posade da nepri­ jatelji ne pritijesne one koje razdvaja korito. Ipak je još opreznije podići palisade na obje strane i bez gubitaka izdržati udar, dođe Ii do njega. Ako most ne bi trebao samo za prelazak već i za povratak i za opskrbu, onda se na sva­ kom kraju moraju iskopati poširoki opkopi i podići nasip, a most mora dobiti vojnike branitelje da ga drže tako dugo koliko to iziskuje potreba za tim polo­ žajima. 8. Kako se mora urediti tabor172 Nakon što je napisano razmatranje o marširanju, čini se prikladnim da dođe na red tabor u kojemu treba boraviti. U ratno doba ne nailazi se uvijek na ob­ zidani grad da bude stalan tabor ili postaja. Neoprezno je i vrlo rizično da voj­ ska logoruje posvuda bez neke zaštite, jer se vojnicima koji su zabavljeni uzi­ manjem obroka ili raspršeni na obavljanju zadataka Iako postavlja zasjeda; naposljetku, noćna tmina, potreba za snom, konji raspršeni na paši, sve to pruža priliku za prepade. Pri premjeravanju tabora nije dovoljno odabrati dobar položaj, osim ako nije toliko dobar da se bolji ne može naći. Ako nam pogodniji položaj promakne, mogu ga zauzeti protivnici i učiniti opasnim. Također treba paziti da se ljeti ne bude dulje u blizini nezdrave, a predaleko od čiste vode, zimi da ne pones170 Ovo je bila ijedna od Cezarovih metoda. Usp. Caes. Bell. Civ. I. 64. 171 Neku vrst pontonskoga mosta. Vegecije ne spominje plutače od napuhanih životinjskih mješina koje su također mogle poslužiti za konstrukciju pontonskoga mosta. 172 Kraća verzija onoga što je već izloženo u I. 21-25.

158

Treća knjiga, 8

tane krme ili drva, da polje na kojemu se boravi obično ne plave nenadane oluje, da nije na strmom i zabačenomu mjestu koje protivnici mogu opkoliti i odakle je teško izaći, te dabacačko oružje koje neprijatelj odapinje s viših po­ ložaja ne dopire do njega. Kad se to pažljivo i pomno osiguralo, podići ćeš pra­ vokutan, okrugao, trokutast ili duguljast tabor kako traži položaj.173 Oblik nije presudan za svrhovitost, no ipak se vjeruje da su ljepši oni tabori koji su za trećinu duži nego što su široki. Poljomjerci moraju mjeru u stopama izra­ čunati tako da se podudara s veličinom vojske. Tijesan tabor zbija branitelje, dok ih preširok raspršuje više no što je dobro. Tabor se, kako navode, može utvrditi na tri načina: ponajprije zajedno noće­ nje ili za kraće zadržavanje tijekom marša. Tada se izvađeno busenje reda ta­ ko da tvori nasip. Na njega se u nizu postavljaju valli, tj. palisade ili drveni zašiljeni kolci. Busen se obrezuje željeznim oruđem tako da korijenje biljaka zadrži zemlju; visok je pola stope, širok stopu, a dug stopu i pol.174 Ako je zemlja prerahla, tako da se busen ne bi mogao izrezati u obliku cigle, onda se kopa privremen opkop, širok pet stopa i dubok tri stope,175 kojemu s un u t­ rašnje strane izrasta nasip tako da vojska bezbrižno može otpočinuti bez straha. Stalni tabor utvrđuje se s većom brižnošću i naporom, bilo ljeti, bilo zimi, kad je neprijatelj blizu. Svaka centurija dobiva dužinu u stopama koju im po­ dijele poljski učitelji i zapovjednici. Odloživši svoje štitove i naprtnjače u krug oko vlastitih bojnih znakova, opasani mačem, vojnici otvaraju opkop ši­ rok 9,11 ili 13 stopa ili, ako postoji bojazan od većega protivničkog udara, 17 stopa176 - običaj je da se poštuju neparni brojevi. Onda se postave potporne ograde ili se umeću debla i granje drveća da se zemlja ne bi lako odronila, i podiže se nasip. Na njega se kao na bedem postavljaju kruništa i grudobrani. Centurioni mjere rad motkama od 10 stopa da neki mlitavac ne iskopa manje ili ne pogriješi. Tribuni također obilaze, te i oni koji su brzi ne odlaze prije negoli je sve završeno. Da se ipak ne bi desio kakav prepad na radnike, svi konjanici i dio pješaka koji ne radi zbog povlastice čina, stoji naoružan pod punom spremom ispred opkopa i odbija neprijateljski napad. U nutar tabora se, dakle, prvi na svoja mjesta postavljaju bojni znakovi jer vojnici ništa ne štuju više od njihova veličanstva, vojskovođi i njegovoj prat­ nji177priprema se pretorij, a za tribune se postavljaju veliki šatori za koje su­ borci raspoređeni na tu dužnost pribavljaju vođu, drvo i krmu. Tada se pre­ ma činu legijama i pomoćnim četama, konjanicima i pješacima u taboru od­ ređuju mjesta gdje će razapeti šatore. Iz svake centurije noću stražare po če173 Tabor slobodnog, a ne pravokutnog oblika javlja se u posljednjem razdoblju Carstva. 174 Visina oko 15 cm, širina oko 30 cm, a dužina oko 45 cm. 175 Širina oko 1,5 m i dubina 0,8 m. U poglavlju II. 24 opisan je privremeno iskopani jarak ši­ rok 9, a dubok 7 stopa. 176 2,7 m ili 3,3 m ili 3,9 m ili 5 m. 177 Lat. comites (dosl. pratioci). Pod ovim izrazom Vegecije ne podrazumijeva neki poseban čin već pretorijance, tj. zapovjednikovu tjelesnu stražu na pohodu, ađutante i priručne dužnosnike (blagajnici i si.).

159

Treća knjiga, 8-9

tiri konjanika i četiri pješaka. I budući da se činilo nemogućim da pojedini straćari ostanu stalno budni na svojim povišenim stražarnicama, noćno stražarenje je vodenim satom bilo podijeljeno na četiri dijela tako da se noću ne mora bdjeti više od tri sata. Sve noćne straže šalje na mjesto trubač tube, a po isteku njihova vremena opoziva ih puhač roga.178 Tribuni izabiru sposob­ ne i vrlo iskušane ljude da obilaze noćne straže i da dojave ako iskrsne neka pogreška. Njih su zvali circumitores.179 Sada je to postalo vojnim činom i na­ ziva se circitores. Treba ipak znati da konjanici moraju po noći stražariti iz­ van nasipa. Pošto je tabor postavljen, zbog umora ljudi i konja, jedni po danu straćare na poljskim postajama ujutro, a drugi popodne. Bilo da se zaustavlja u taboru ili u gradu, vojskovođa se osobito mora pobri­ nuti da stočna ispaša, dovoz žita i drugih zaliha, nabava vode, drva i krme budu osigurani od neprijateljskog naleta. Jedini način da se to postigne jest da se posade rasporede na prikladnim položajima kuda se kreće naša opskr­ ba, bili to gradovi ili obzidana utvrđenja. Ako nema stare utvrde, neka se na pogodnim položajima podignu privremena utvrđenja, okružena povećim op­ kopima. Castella180 su, naime, dobila naziv kao umanjenica od castra. Neko­ licina pješaka i konjanika koji u njima borave na stražarskoj dužnosti, jamče da će opskrba sigurno proći. Neprijatelj se teško usuđuje prići onomu mjestu za koje zna da se ondje i sprijeda i straga nalaze protivnici. 9.

Što i koliko toga treba razmotriti da bi se razabralo treba li se sukobiti u prepadima, zasjedi ili otvorenim bojem Tko se god bude udostojao čitati ove zapise o ratnome umijeću, sažete iz najprovjerenijih autora, želi što prije čuti kako se vodi bitka i pravila bojnog po­ retka. Otvoreni okršaj završava za dva-tri sata, a nakon toga nestaje svaka nada za poraženu stranu. Zato sve treba unaprijed promisliti, iskušati i uči­ niti prije nego što se dođe do ruba ponora. Dobri se naime vojskovođe ne oku­ šavaju u bitki otvorenog tipa, gdje vlada opća opasnost, već uvijek iz potaje, kako bi bez vlastitih gubitaka pobili koliko je god moguće neprijatelja ili ih barem zastrašili. Opisat ću što su stari našli daje u tom pogledu bitno.181 Vojskovođino je glavno umijeće i odlika da iz čitave vojske sazove ratne znal­ ce i mudre ljude, te da s njima bez ikakva dodvoravanja (koje najviše šteti) što češće raspravlja o svojim i o neprijateljskim snagama, ima li veći broj bo­ raca on sam ili ga imaju neprijatelji, jesu li bolje naoružani i zaštićeni njegovi ljudi ili protivnički, tko je bolje uvježban i tko je u stisci hrabriji. Trebajoš is­ pitati koja strana ima bolje konjanike, a koja pješake - znajući d aje glavna 178 Ovo se kosi s opisom u poglavlju II. 22 gdje se navodi da sve vojničke dužnosti, pa tako i noćna straža, otpočinju i završavaju zvučnim signalom tube, tj. ravne trube. 179 Ophodnici. 180 Utvrđenja. Manje utvrđenje nazivalo se poslije burg. Rimski vojnici preuzeli su taj naziv od Germana tijekom 1. i 2 stoljeća p. Krista. Usp. IV. 10. 181 Vegecije je pisao neposredno nakon poraza u bitki kod Hadrijanopola 378., te se zbog toga zalaže za gerilski način ratovanja. Osim toga, smatrao je Rimljane brojčano slabijima od barbara te nije vjerovao u lojalnost barbarskih pomoćnih jedinica u rimskoj vojsci. 160

Treća knjiga, 9

snaga vojske u pješacima. Što se konjanika pak tiče: tko ima više kopljanika, tko strijelaca, tko nosi više oklopa, tko je doveo bolje konje. Naposljetku: tre­ ba ispitati čine li se položaji gdje se treba boriti pogodnijima za neprijatelje ili za nas; jer ako imamo jaku konjicu, moramo se odlučiti za ravnicu, a ako je jako pješaštvo, moramo izabrati tijesne položaje, prepriječene jarcima, mo­ čvarama ili drvećem, a ponekad i brdovite. Jednako tako treba ispitati koja strana obiluje ili oskudijeva živežem jer glad se, kako kažu, bori iznutra i češće pobjeđuje bez mača. Ponajviše pak treba raspraviti isplati li se zavlačiti opasnu situaciju ili se što brže pobiti. Protivnik se ponekad nada da se pohod može brzo završiti, i ako se on dugo otegne, ili ga tišti oskudica ili ga želja njegovih opoziva natrag u vlastitu zemlju, ili ga razočaranje što nije učinio ništa vrijedno natjera da otiđe. Tada mnogi dezertiraju, slomljeni naporom i premorenošću, neki izdaju, a neki se predaju jer je vjernost u nesreći rjeđa i počinje ostajati sam onaj koji je došao s velikim snagama.182 Dio je posla i da se sazna kakav je sam protivnik, njegovi pratioci i odličnici, jesu li nepromišljeni ili oprezni, odvažni ili plašljivi, poznaju li ratno umijeće ili se bore po iskustvu i nasumice. Koji su narodi s njima hrabri, a koji kuka­ vički? Koliko su vjerne i snažne naše pomoćne čete? Kakav je moral njihovih jedinica, a kakav naše vlastite vojske? Koja strana sebi više obećava pobjedu? Takvim se naime razmišljanjima povećava ili skršuje ratnička vrlina. Kad su ljudi malodušni, njihova smionost raste kad ih vojskovođa sokoli, raste i nji­ hov moral ako se čini da se on sam ne boji, ako iz zasjede ili u nekoj prilici uči­ niš nešto junačkoga, ako se neprijateljima počnu događati neprilike ili ako uspiješ svladati čak i slabije ili manje naoružane iz neprijateljskog sastava. Treba paziti da u otvorenu bitku nikad ne izvodiš vojsku koja oklijeva i upla­ šena je. Važna je stvar imaš li novake ili veterane i jesu li nedugo prije bili na pohodu ili su nekoliko godina proboravili u miru. Novacima, naime, treba sm atrati i one koji su se prestali boriti prije dugo vremena. Međutim, kad le­ gije, pomoćne čete i konjanici dođu s različitih mjesta, izvrstan vojskovođa mora ih odvojeno, kao pojedinačne jedinice, uvježbati u svim tipovima oružja preko odabranih tribuna poznate savjesnosti, a nakon toga će ih sabrane u jedno što češće osobno vježbati kao da će se boriti u otvorenom okršaju i iskušat će kakvu bi vještinu i snagu mogli imati, kako se među sobom slažu, po­ koravaju li se pažljivo opomenama tuba, porukama znakova, njegovim na­ redbama i njegovome migu. Ako u nečemu pogriješe, neka vježbaju i budu poučavani dok ne uzmognu biti savršeni. No i kad ih se potpuno osposobi u poljskim manevrima, odapinjanju strijela, izmetanju i svrstavanju u bojni red, ni onda ih ne treba u otvorenu borbu voditi nepromišljeno, već jedino u odabranoj prilici; a i tada ih prije treba obučavati na manjim bitkama. Budan, trijezan i promišljen vojskovođa neka se posavjetuje i neka o svojim i protivničkim četama prosudi kao da će presuditi među strankam a u građan182 Alarika, vođu zapadnih Gota, napustio je veliki dio vojske nakon neodlučne bitke kod ligurskoga grada Polencije 402. i poraza kod Verone 403., što mu gaje nanio rimski vojsko­ vođa Flavije Stilihon.

161

Treća knjiga, 9-10

skoj parnici. Pa ako nalazi daje umnogome nadmoćniji, neka ne odgađa da uđe u okršaj kad je za nj zgodno. Ako je pak razabrao daje neprijatelj jači, ne­ ka izbjegava otvoreno nadmetanje. Vojske i manje po brojnosti i slabije po snazi pod dobrim vojskovođama često su izvojevale pobjedu izvodeći prepade i zasjede. 10. Sto treba napraviti ako netko ima vojsku koja se odvikla od borbe ili novačku vojsku Svakodnevna primjena i neprestano vježbanje unapređuju sva umijeća i pos­ love. Pa ako je to istina u sitnicama, koliko više dolikuje pridržavati se toga u bitnim stvarima! Tko bi dvojio daje ratno umijeće od svega vrjednije kad se njime održava sloboda i dostojanstvo, šire provincije i čuva vlast? To su umi­ jeće nekoć, napustivši sve ostale znanosti, njegovali Lakedemonjani, a nakon toga i Rimljani; barbari i danas drže da jedino njega treba čuvati; da se sve ostalo ili od njega sastoji ili njime može postići; neophodno je onima koji se spremaju u borbu jer njime čuvaju život i stječu pobjedu. Vojskovođa, dakle, kojemu se dodjeljuju oznake goleme moći, čijoj se vjernosti i ratničkoj vrlini povjerava imetak posjednika, zaštita gradova, spas vojnika i slava države, ne mora se brinuti samo za cjelokupnu vojsku već i za suborce pojedinačno. Kad bi se njima nešto dogodilo u ratu, to bi izgledalo kao njegova krivnja i držav­ na šteta. Stoga, ako vodi novake ili vojsku koja se odavna odvikla nositi oružje, neka pomno ispita snagu, moral i navike pojedinih legija, pomoćnih četa i veksilacija. I neka sazna, ako je to moguće, poimenice bojnu sposobnost svakog pra­ tioca, tribuna, pomoćnog zapovjednika i suborca. Neka se lati pune ovlasti i strogosti, neka po zakonu kažnjava svaki vojnički prijestup, neka bude na glasu da nikome ne oprašta pogrešku, neka određuje da se svi okušaju na različitim mjestima i u različitim situacijama. Pobrinuvši se za sve to kako treba, kad raspršeni neprijatelji bezbrižno tumaraju naokolo u potrazi za plijenom, neka pošalje iskušane konjanike ili pješake zajedno s novacima ili sa slabijim vojnicima kako bi, zahvaljujući zgodnoj prilici, razbili neprijate­ lja, od čega će prvima porasti vičnost, a drugima odvažnost. Neka u potpunoj tajnosti priređuje prepade na riječnim prijelazima, u pla­ ninskim klancima, šumskim tjesnacima, pri teško prohodnim močvarama i cestama. Neka uredi svoje marširanje tako da sam potpuno spreman napada neprijatelje kada ništa ne slute, kad uzimaju obroke, spavaju ili barem dokoličare, bezbrižni, dakako, nenaoružani, izuti, neosedlanih konja, sve dotle dok u nadmetanjima ovakve vrste njegovi ljudi ne zadobiju samopouzdanje. Jer oni koji dugo vremena ili uopće nikad nisu vidjeli kako se ljudi ranjavaju ili ubijaju, zgroze se kad to prvi put ugledaju, strah ih smete i počinju misliti na bijeg više negoli na okršaj. Osim toga, ako bi protivnici krenuli u prodor, neka ih napadne kad su umorni od dugoga marša; neka izvrši prepad na za­ čelje, a u svakom slučaju nenadano. I one koji se zadržavaju daleko od svojih zbog krme ili plijena, neka iznenada prepadne s odabranim ljudima. Najpri­ je, naime, treba pokušati ono što manje škodi ako pođe po zlu, a donosi vrlo 162

Treća knjiga, 10

veliku korist ako uspije.183 Stvar je mudrog vojskovođe da među neprijatelje posije sjeme razdora. Je r protivnici ne mogu potpuno uništiti nijedan narod, ma kako malen bio, ako se ovaj sam ne poždere svojim vlastitim razmirica­ ma. Građanska mržnja brzo uništava neprijatelje i ne pazi na korist vlastite obrane. U ovome djelu valja obznaniti jedno: neka se svatko uzda da se može učiniti ono što je već napravljeno. Reći će tkogod: »Mnogo je godina prošlo otkako nitko ne opasuje opkopom, nasipom i palisađom vojsku koja se sprema od­ sjesti«. Odgovor će biti: »Daje bilo toga opreza, neprijateljski prepadi ne bi nam bili mogli nanijeti štetu ni noću ni danju«.184 Perzijanci oponašaju Rim­ ljane i postavljaju tabore prokopavši opkope, a kako je kod njih gotovo sve pješčara, donose prazne vreće, pune ih iskopanom prašinom i njihovim go­ milanjem slažu nasip. Svi barbari povezuju svoja kola u krug poput tabora i provode noći sigurni od napada.185Bojimo li se da ne bismo mogli naučiti ono što su drugi naučili od nas? Te su se vještine prije čuvale i primjenom i u knjigama, no napuštene su i du­ go nitko nije razmišljao o njima jer su mirnodopske dužnosti bile "u punom zamahu, a ratna stiska daleko. No primjeri nam pokazuju kako ne smije iz­ gledati nemogućim da se obnovi znanost čija se primjena izgubila. Kod sta­ rih je vojno umijeće često padalo u zaborav, no najprije se obnavljalo iz knji­ ga, a nakon toga se oblikovalo zapovjednom vlašću vojskovođa. Scipion Af­ rički preuzeo je hispanske vojske koje su pod drugim zapovjednicima često bile pobijeđene. Pridržavajući se pravila stege, pomno ih je vježbao svakim poslom, uključujući i kopanje opkopa, te govorio da moraju kopati i kaljati se blatom oni koji se nisu htjeli umrljati neprijateljskom krvlju. S njima je na­ posljetku osvojio grad Numanciju i spalio ga tako da nitko od njegovih sta­ novnika nije umakao.186Metel je u Africi preuzeo vojsku koja je bila poslana pod jaram kad je Albin bio njezin zapovjednik. Prema starim uredbama opo­ ravio ju je tako da su poslije nadvladali iste one koji su ih bili poslali pod ja ­ ram .187 Cimbri su potukli Cepionove i Malijeve legije u Galiji. Njihove ostat­ ke preuzeo je Gaj Marije i obučio ih u znanju i umijeću borbe tako da su u ot­ vorenom boju uništili bezbrojno mnoštvo ne samo Cimbra, već i Teutona i 183 Tu je strategiju uspješno primjenjivao Sebastijan kao magister militum (vrhovni vojni za­ povjednik) u borbi protiv pljačkaških pohoda Gota uoči bitke kod Hadrijanopola 378. p. Krista za razliku od cara Valenta koji se upustio u otvorenu bitku i bio poražen. Kasnije je Modares kao magister militum, 380.-382. u Trakiji ponovio sličnu strategiju i nanio neko­ liko poraza Gotima, uhvativši ih nespremne kada su uživali u plijenu. 184 Ovo je posredno bila i Vegecijeva primjedba da ni vojska Teodozija I. nije uvijek gradila u t­ vrđene tabore iako je bilo očito da to treba učiniti. 185 Kolski gradovi Gota, Huna i Alana. 186 V.bilj. 40. 187 Kvint Cecilije Metel Numidski (Quintus Caecilius Metellus Numidicus), ?-oko 91. pr. Krista, rimski vojskovođa. Kao konzul 109. pr. Krista preuzeo je zapovjedništvo nad voj­ skom u ratu protiv Jugurte (111.-105. pr. Krista) nakon njezina poraza 110. pr. Krista. Također je preobučio vojsku te iste godine porazio Numiđane kod rijeke Mutul u sjevernoj Africi. RE III, 1899,1218-1221, s.v. »Quintus, Caecilius Metellus Numidicus«.

163

Treća knjiga, 10-12

Ambrona.188 No ratničkom vrlinom je lakše zadojiti nove ljude nego opet k njoj prizvati one koje je prožeo strah. 11. Za što se valja pobrinuti na sam dan kad se zameće otvorena bitka Nakon rasprave o lakšim bojnim umijećima, načelo vojne znanosti poziva k neizvjesnom otvorenom okršaju i danu sudbonosnome za narode i pukove. Jer o ishodu otvorenoga boja ovisi čitava pobjeda. To je dakle vrijeme kad vojskovođe moraju biti to pozorniji što je veća slava kojoj se mogu nadati rev­ ni ljudi i što je veća pogibelj koja snalazi mlitavce. U tom trenutku nadmoć donosi primijenjeno iskustvo, poznavanje i plan borbe. U davno vrijeme vojnici su se obično izvodili u nadmetanje okrijepljeni skromnim obrokom da ih hrana koju su blagovali učini odvažnijima i da ih u okršaju koji se oduljio ne mori glad. Uz to u nazočnosti protivnika valja pazi­ ti, izvodiš li vojsku u bitku iz tabora ili iz grada, d aje okupljeni i pripravni neprijatelji ne oslabe dok u dijelovima nastupa kroz uska vrata. Zato se treba pobrinuti da svi vojnici prođu kroz vrata i postroje se u bojni red prije negoli neprijatelj dođe. Ako li neprijatelj stigne spreman na one koji su još u gradu, neka se izlazak odgodi ili se barem prikriva. Kad protivnici počnu izazivati one za koje misle da neće izaći, kad skrenu misli na plijen ili na povratak, kad raspuste redove, tada neka svi najbiraniji provale na zapanjene protivnike i neka ih nespremne zbijeno napadnu. Pazi da vojnike umorne zbog velike razdaljine i konje iznemogle od galopiranja ne siliš na otvorenu bitku. Borac napornim maršem gubi mnogo snage. Kakav će biti učinak onoga koji u bojni red dotetura izmožden? I stari su to otklanjali, a kad se rimski vojskovođe u ranije ili naše doba zbog neiskustva nisu toga čuvali - da ne reknem više - upropaštavali su vojske.189 U nerav­ nopravan, naime, okršaj ulazi umoran čovjek s odmornim, znojem obliven sa žustrim, onaj koji je trčao s onim koji je mirovao. 12. Treba istražiti osjećaje vojnika uoči borbe Na sam dan kad će se vojnici sukobiti, pažljivo istraži što osjećaju jer se iz nji­ hovih lica, riječi, hoda i kretnji razabira samopouzdanje ili panika. Ako no­ vak želi bitku, ne uzdaj se u to jer je borba slatka neiskusnima. A znat ćeš da ju moraš odgoditi, ako se iskusni ratnici boje boriti. Borbenost i moral vojske ipak rastu vojskovođinim opomenama i sokoljenjem osobito ako su primili takav plan budućega sukoba da se prema njemu nadaju kako će lako postići pobjedu. Tad treba pokazati da su neprijatelji mlitavi ili da griješe, ili spome­ nuti ako smo ih već svladali. Valja također kazati nešto što će u duhovima vojnika pobuditi gnjev i gnušanje, te ih potaknuti da mrze protivnike.190 188 V. Uvod, bilj. 151. 189 Vegecije možda ima na umu bitku kod Hadrijanopola 378. p. Krista u kojoj su Goti, Huni i Alani ubili cara Valenta zajedno s dvije trećine vojske istočnog dijela Rimskog Carstva. 190 Drži se d aje grčki vojni pisac Eneja Taktik iz 4. st. pr. Krista napisao čitavu knjigu pod naslovom Čuveni događaji ('AKonapaxa) o tome što treba reči jedinicama. LAA, 1996, 170, s.v. »Eneja Taktik«.

164

Treća knjiga, 12-14

Dušama gotovo svih ljudi prirodno se događa da strepe kad dođe do okršaja s neprijateljima. No bez sumnje su slabiji oni kojima pamet smućuje već i sam pogled na neprijatelja. Panika se ublažava tim lijekom da prije no što se bo­ riš, često svoju vojsku poredaš na sigurnim položajima odakle se privikavaju gledati i prepoznavati neprijatelja. Neka se katkad osmjele iskoristiti priliku - neka neprijatelje ib tjeraju u bijeg ib ubijaju; neka prepoznaju običaje, oružje i konje protivnika, jer ono što se pozna iz prakse, ne izaziva strah. 13. Kako se odabire položaj pogodan za borbu Dobar vojskovođa mora znati da velik dio pobjede ovisi o samome položaju na kojemu se valja boriti. Potrudi se, dakle, da uoči izravna sukoba najprije dobiješ pomoć od položaja, koji se ocjenjuje to korisnijim što si povišeniji za­ posjeo. Bacačko oružje silovitije se spušta na one koji su niže, i strana koja je više većim naletom potiskuje one koji joj se suprotstavljaju. Onaj tko se penje uz obronak ulazi u dvostruku borbu: i s položajem i s neprijateljem. Među­ tim, postoji razlika: ako se nadaš svojim pješacima pobijediti neprijateljske konjanike, moraš odabrati strm, neravan i brdovit položaj, a ako težiš pobje­ di svojih konjanika nad protivničkim pješacima, moraš dakako ići na malo povišenije, ali ravne i otvorene položaje koje ne zaprečuju niti šume niti močvare. 14. Kako se mora svrstati bojni red da u okršaju postane nepobjediv Kad se vojskovođa sprema svrstati bojni red, mora prije toga obratiti pažnju na tri stvari: sunce, prašinu i vjetar. Sunce ispred hca oduzima vid, suprotan vjetar skreće i potiskuje tvoje bacačko oružje, a neprijateljskome pomaže. Prašina koja puše u lice puni i zatvara oči. Čak i neiskusni to obično izbjegnu u trenutku kad svrstavaju bojne redove, no brižan vojskovođa mora paziti da i ubuduće, nakon što dan malo odmakne, ne naškodi promijenjen položaj sunca ili da tijekom borbe u uobičajeno vrijeme ne zapuše suprotan vjetar. Vrste dakle treba postrojavati tako da ovo našim vojnicima bude iza zatiljka, te da po mogućnosti protivnika tuče u lice.191 Bojni red se naziva čelo postrojene vojske koje gleda prema neprijatelju. Ako se ono mudro rasporedi, to izuzetno mnogo pomaže u otvorenoj bitki, a ako se rasporedi nevješto, čak i najbolji ratnici budu zbog toga razbijeni. Zakon postrojavanja glasi da se u prvi red postave izvježbani i iskusni vojnici koje su prije nazivali principima, a da se u drugi red poredaju strijelci zaštićeni oklopima i najbolji vojnici sa sulicama s remenom, koje su prije zvali hastatima. Pojedinačni oružanici u ravnoj liniji obično su među sobom imali po tri stope,192 što znači da se na 1.000 koraka u dužinu svrstava 1.666 vojnika193 191 Ovo su iznad svega problemi kojima su Rimljani pripisivali poraz koji su im 216. pr. Krista nanijeli Kartažani u bitki kod Kane, grada u Apuliji. U drugom pak slučaju navodi se »ču­ desni vjetar« koji je pomogao caru Teodoziju I. da 394. p. Krista pobijedi rimskog uzurpa­ tora Flavija Eugenija u bitki na rijeci Frigidu u podnožju Julijskih Alpa. 192 0,9 m. 193 1.000 koraka u dužinu ili 1 milja (od mille - tisuću), tj. 1.480 m.

165

Treća knjiga, 14-15

tako da kroz bojni red ne probija svjetlo i da bude prostora za baratanje oružjem. Odredili su da između dvaju redova s leđa u dubinu bude razmak od šest stopa,194kako bi borci imali prostora stupati naprijed-nazad; bacačko oružje silovitije se hice iz skoka i trka. U ova dva reda postavljaju se vojnici zrelije dobi, samopouzdani zbog iskustva i opremljeni čak i težim oružjem. Njih, naime, treba prisiliti da poput zida nikada niti odstupaju, niti kreću u potjeru, kako ne bi poremetili redove, već da prime nadolazak protivnika i da ih stojeći na mjestu i boreći se odbiju i natjeraju u bijeg. U trećemu redu raspoređuju se vrlo brze armature, mladi strijelci i dobri suličari koji su se prije zvali ferentariji. Četvrti red slično tvore vrlo laki skutati, mlađi strijelci i oni koji se žustro bore sulicama ili matiobarbulima koje zovu plumbate. Njih su zvali lako pješaštvo. Treba znati da prva dva reda stoje, dok treći i četvrti red uvijek izlaze na prvi položaj da izazivaju bacačkim oružjem i strijelama. Ako oni uzmognu neprijatelja natjerati u bijeg, u potjeru kreću zajedno s konjicom. A ako ih neprijatelj uspije odbiti, vraćaju se do prvoga i drugog reda i kroz njih se povlače na svoja mjesta. Prvi i drugi red podnose čitav teret boja kad se došlo ad spathas et ad pila,195 kako se kaže. U peti red ponekad su stavljali kolne baliste i samostrelce, fundibulato­ re i praćkare. Fundibulatori196su oni koji bacaju kamenje iz fustibala. Fustibal je motka dugačka četiri stope na koju je po sredini pričvršćena kožnata praćka197 kojom se upravlja s obje ruke, a kamenje upravlja gotovo poput onagra. Praćkari su oni koji izbacuju kamenje iz praćaka od lana ili strune za njih kažu da su bolje - zavitlavši ih rukom iznad glave. Oni koji nisu imali štitove borili su se u tome redu hićući kamenje ili bacačko oružje iz ruku. Njih su nazvali »pribrojeni«, kao novake i kao naknadno dodane. Šesti red iza svih ostalih držali su vrlo čvrsti ratnici, opremljeni i štitom i svim tipovi­ ma oružja. Njih su stari zvali trijarijima. Oni su obično sjedili198iza zadnjega bojnog reda kako bi odmorni i čili što žešće napali neprijatelja. Ako se, nai­ me, nešto desilo prvim redovima, sva je nada da se to popravi ovisila o njiho­ voj snazi. 15. Načelo koliko se u stopama mjesta u bojnome redu mora čuvati između pojedinih ljudi u dužinu ili između pojedinih redova u dubinu Objasnivši kako se moraju postrojavati bojni redovi, sada ću izložiti o mjeri u stopama i razmjere postroja. Na 1.000 koraka polja jedan će bojni red primiti 1.666 pješaka, zato što svaki borac zauzima po tri stope.199 Pa ako odlučiš svrstati šest bojnih redova na 1.000 koraka polja, potrebno je 9.996 pješaka. 194 1,8 m. 195 Dosl. do mačeva i sulica, tj. do borbe prsa o prsa. Usp. I. 20 gdje se taj dio bitke naziva ad pila i v. Glosar. 196 Praćkari s praćkom na motki. 197 Praćka na motki bila je izrađena od kožne praćke koja je bila pričvršćena na kraju, a ne na sredini štapa. 198 Usp. I. 20. 199 V. bilj. 192 i 193.

166

Treća knjiga, 15-16

Ako pak odlučiš taj broj razviti u tri reda, on zaprema 2.000 koraka. No bolje je načiniti više bojnih redova negoli raspršivati vojnike. Rekli smo da između pojedinih redova treba s leđa u dubinu biti po šest stopa,200a sami ratnici sto­ jeći zauzimaju po stopu. Zbog toga će vojska od 10.000 ljudi zauzeti 42 stope u dubinu i 1.000 koraka u dužinu ako svrstaš šest bojnih redova.201Ako odlu­ čiš poredati tri bojna reda, vojska od 10.000 ljudi zauzet će 21 stopu u dubinu i 2.000 koraka u dužinu.202 Prema tome načelu, bilo pješaka 20.000 ili 30.000, moći će se prema mjeri u stopama svrstati bez ikakve primisli o teškoći, i vojskovođa se ne može prevariti kada zna koji položaj može primiti koliko oružanika. Kažu da se može svrstati po deset i više bojnih redova ako je položaj preuzak ili ako je brojnost dovoljna. Više koristi da se vojnici bore zbijeno nego da su razmaknuti predaleko. Ako bojni red bude previše stanjen, brzo se prekine kada protivnici pritisnu i poslije toga nema nikakva lijeka. Koji se pak odredi moraju svrstati na desnome krilu, koji na lijevome, a koji na sredini, na to se u pravilu pazi u skladu s njihovim dostojanstvima ili se, dakako, mijenja pre­ ma sposobnosti neprijatelja. 16. Svrstavanje konjanika203 Kad se postavi pješački bojni red, konjanici se postavljaju na krila tako da svi oklopnici i kopljanici na konju stoje tik do pješaka, dok konjanici strijelci i vojnici bez oklopa izjahuju podalje. Snažniji, naime, konjanici moraju štititi bokove pješaka, a brži i lako naoružani moraju se prosuti na neprijateljska krila i poremetiti ih. Vojskovođa mora znati koje konjanike treba staviti pro­ tiv kojih neprijateljskih drunga, tj. letećih konjaničkih odreda.204 Iz ne znam kojega tajnovitog razloga, no svakako gotovo natprirodnog, jedni se bore bo­ lje protiv drugih, i oni koji su bili pobijedili jače od sebe često dožive poraz od slabijih. Ako pak konjanika ne bi bilo dovoljno, njima po starom običaju valja primiješati najbrže pješake s lakim štitovima, posebno za to uvježbane, koje su zvali lakim velitima. Kad se to učini, neprijateljski konjanici ne mogu biti ravnopravni s mješovitom formacijom, pa makar izjahali i najjači. Svi stari vojskovođe našli su da je jedinstveni lijek uvježbati mladiće koji izvrsno trče 200 V. bilj. 194. 201 12,4 m u dubinu i 1.480 m u dužinu. Vegecije krivo zbraja dubinu bojnoga reda jer je izme­ đu šest redova pet, a ne šest razmaka po 6 stopa, što iznosi 30 stopa. Ako tome pribrojimo šest redova od kojih je svaki dubine jednu stopu, dobivamo zbroj od 36 stopa, odnosno du­ binu bojnog reda od 10,6 m. 202 6,2 m u dubinu i 2.960 m u dužinu. Vegecije ponovno krivo zbraja jer su između tri bojna reda dva razmaka od po 6 stopa pa ukupna dubina bojnog reda, kada još pribrojimo širinu tri reda od po 1 stopu, iznosi 15 stopa, odnosno 4,6 m. 203 Vegecije relativno malo piše o konjici ili miješanim formacijama konjice i lakog pje­ šaštva zato što je u njegovo doba ta taktika bila već dovoljno razvijena i uspješna. Usp. III. 26. 204 V.Glosar.

167

Treća knjiga, 16-18

te da po jednoga od tih pješaka, naoružanih lakim štitovima, mačevima i su­ licama, smjeste između po dva konjanika.205 17. Pričuve koje se smještaju iza bojnoga reda Najbolje načelo, koje najviše pridonosi pobjedi, jest to da vojskovođa iza boj­ noga reda ima pripravne najbiranije pješake i konjanike, zajedno s neraspo­ ređenim zamjenicima tribuna, pratiocima i tribunima, jedne oko krila, a druge oko sredine, da bi oni mogli odmah izletjeti gdjegod neprijatelj silovitije pritisne, popuniti položaje i slomiti neprijateljevu smjelost pridodavši svo­ ju borbenost, kako vojni red ne bi bio probijen. To su prvi otkrili Lakonci, oponašali Kartažani, a Rimljani svagdje poštivah.206 Nema boljeg rasporeda od ovog. Ravni bojni red mora i može izvesti jedino to da odbije ili razbije neprijatelja. Ako valja oblikovati klin ili kliješta, morat ćeš iza bojnog reda imati viškove od kojih ćeš ih načiniti. Ako treba povesti pilu, i ona se izvodi iz viškova. Ako, naime, počneš svrstanoga vojnika premještati s njegova polo­ žaja, sve ćeš poremetiti. Ako izdvojeni leteći konjanički odred neprijatelja počne pritiskati tvoju alu ili neki njezin dio, ako nemaš viškova koje bi mogao suprotstaviti tome odredu, opasno ćeš ogoljeti jednu stranu dok želiš obrani­ ti drugu, bilo da iz bojnog reda izvučeš pješake ili konjanike. Ako nemaš dovoljno ratnika, bolje je imati kraći bojni red, samo da u pričuvu smjestiš vrlo veliki broj. Pri sredini polja moraš imati najbiranije dobro nao­ ružane pješake od kojih ćeš napraviti klin i odmah probiti neprijateljski bojni red. Na krilima ti valja kopljaničkim i oklopljenim konjanicima rezerviranim za to i lako naoružanim pješaštvom opkoliti neprijateljske ale.207 18. Na kojemu položaju mora stajati vrhovni vojskovođa, na kojemu drugi vojskovođa, a na kojemu treći208 Vojskovođa koji ima najviše zapovjedništvo obično je stajao na desnoj strani između konjanika i pješaka. To je, naime, položaj s kojeg se ravna čitavim bojnim redom i s kojega se napreduje ravno i slobodno. On stoji između jed­ nih i drugih zbog toga da bi mogao po planu upravljati, a ugledom sokoliti na borbu i konjanike i pješake. On mora prekobrojnim konjanicima pomiješa­ nim s lakim pješacima opkoliti protivničko lijevo krilo, koje stoji nasuprot njemu, i neprestano ga pritiskati s leđa. 205 Postojali su suvremeni oblici ovakvih miješanih formacija kojima je Vegecije vjerojatno pretpostavio velite iz srednjega razdoblja Republike. Originalni veliti vjerojatno su ukinu­ ti u doba Marijevih reformi ili nedugo nakon njih. 206 Spartansku taktiku usvojili su Kartažani posredovanjem Ksantipa (v. bilj. 148) i Sosila (v. bilj. 149) u Prvom i Drugom punskom ratu. Pošto je Hanibal primijenio taktiku napa­ dačke pričuve u bitki kod Kane 216. pr. Krista, preuzeli su je i Rimljani, a razvio ju je i pri­ mijenio Scipion Afrički (v. bilj. 40). 207 Ovo je djelomično suprotno onome što je Vegecije napisao u III. 16 gdje piše daje ovo zada­ tak lake konjice. 208 Drugi vojskovođa - prvi zamjenik vrhovnog vojskovođe; treći vojskovođa - drugi zamjenik vrhovnog vojskovođe.

168

Treća knjiga, 18-19

Drugi vojskovođa se postavlja na sredinu pješačkoga bojnog reda da ga podr­ žava i učvršćuje. On mora sa sobom imati vrlo jake i dobro naoružane pješa­ ke iz onih prekobrojnih od kojih će ili sam napraviti klin i probiti neprijatelj­ ski bojni red, ili ako protivnici naprave klin, oblikovati kliješta da doskoči njihovu klinu. Na lijevoj strani vojske mora biti treći vojskovođa, dovoljno ratoboran i snalažljiv jer je lijeva strana nespretnija i stoji u bojnom redu po­ put bogalja.209 On oko sebe mora imati dobre prekobrojne konjanike i vrlo b r­ ze pješake kojima uvijek može proširiti lijevo krilo kako ga neprijatelji ne bi opkolili. Vika pak, koju zovu barritus, ne smije se podizati prije no što se oba bojna reda sastanu.210 Običaj je neiskusnih i kukavičkih ljudi da podvikuju izdaleka jer se neprijatelji više boje ako užas od ratnog poklika nastupi zajed­ no s udarcima oružja. Uvijek pak moraš nastojati da prvi postrojiš bojni red jer možeš po vlastitoj prosudbi učiniti ono što smatraš za sebe korisnim dok ti nitko ne smeta. Drugo, time svojima povećavaš samouvjerenost, a protivnicima umanjuješ samopouzdanje jer se čini da su jači oni koji se ne sustežu izazivati. Neprija­ telje koji vide da se protiv njih svrstava bojni red, počinje hvatati panika. Odatle proizlazi golema prednost jer ti, već postrojen i pripravan, zaokupljaš drhćućega neprijatelja koji se tek svrstava. Dio je pobjede smutiti neprijate­ lja prije no što se pobiješ, uz iznimku prepada i iznenadnih navala kad se pruži prilika koju izvježban vojskovođa nikad ne propušta: protiv već umor­ nih na marševima, razdvojenih koji prelaze rijeke, zaglibljenih u močvara­ ma, zadihanih na planinskim grebenima, raštrkanih i bezbrižnih na poljima, usnulih na postaji, uvijek je zgodno započeti bitku jer neprijatelj zabavljen drugim poslovima bude uništen prije nego što se može spremiti. Ako su pro­ tivnici oprezni i nema nikakve prilike za zasjedu, onda se borba vodi podjed­ nakim uvjetima protiv nazočnog neprijatelja koji zna i vidi. 19. Lijekovi pomoću kojih se u bojnome redu odolijeva neprijateljskoj borbenosti i varkama Pa ipak, ratno umijeće pomaže onima koji su obučeni u takvom otvorenom okršaju jednako kao u skrivenim varkama. Iznad svega valja paziti da tvoje ljudstvo s lijeve ale, tj. krila - što se događa češće, ili s desne - što se doduše rjeđe dogodi, ne opkoli mnoštvo neprijatelja ili pokretljivi konjanički odredi, koje zovu drungima.211Ako se to desi, jedini je lijek da alu, tj. krilo svijaš una­ zad i zaobljuješ, dok tvoji, zaokrenuti, ne budu branili leđa vlastitih drugova. 209 Do ovog dolazi zbog toga što vojnici drže štit u lijevoj, a mač u desnoj ruci, te im je stoga desna strana s kojom moraju napadati manje zaštićena i ranjivija. 210 Naziv barritus prema rimskom piscu Amijanu Marcelinu (4. st.) izvorno potječe od ratnog poklika K omuta (Comuti). Oni su bili neko pleme ili je to bio opći naziv za Germane u car­ skoj službi. Taj poklik brzo se proširio na čitavu vojsku, no u rimskoj su se vojsci već prije upotrebljavali različiti ratni poklici. Usp. Amm. Hist. XXXI. 7.11. 211 V. Glosar.

169

Treća knjiga, 19-20

Na krajnjem uglu moraju biti smješteni oni najsnažniji, jer je ondje obično veća navala.212 I neprijateljskome se klinu odolijeva točno određenim načinima. Klinom se naziva mnoštvo pješaka koje nastupa u zbijenome bojnom redu, sprijeda uže, zatim sve šire i probija protivničke redove, jer mnogo njih odašilje bacačko oružje na jedan položaj. Vojnici to zovu svinjska glava. Protiv nje se slaže postroj koji zovu kliješta. Naime, od najbiranijih vojnika sastavlja se red u obliku slova V i prima onaj klin, te ga zatvara s obje strane tako da on ne može probiti bojni red. Pilom se naziva onaj ravni postroj koji okretni voj­ nici ispred čela suprotstavljaju neprijatelju kako bi se popravio poremećeni bojni red. Globus213 se naziva odred koji je odvojen od svoga bojnog reda i nes­ talnim prepadima navaljuje na neprijatelja. Protiv njega se šalje drugi broj­ niji i jači leteći konjanički odred. Valja poštivati i to da u trenutku kada bitka već započinje, ne odlučuješ zamijeniti redove ili premjestiti neke odrede s nji­ hovih položaja na druge. Odmah, naime, nastaje nered i pomutnja, a neprija­ telj lakše pritisne one koji su nespremni i smeteni. 20. Na koliko se načina započinje otvorena bitka i kako može pobijediti strana koja je brojčano i po snazi slabija Postoji sedam vrsta ili načina bojnog poretka kad se s obje strane sukobljava­ ju suprotni bojni znakovi. Prvi je bojni poredak dugim čelom i vojskom pos­ trojenom u pravokutnik kako se i sada, i to gotovo uvijek, odvija bitka. No stručnjaci za oružje ne smatraju tu vrstu bojnog poretka najboljom, jer se ne nailazi uvijek na jednako tlo kad se bojni red razvije na širokom prostoru. Ako u sredini nastanu neke praznine, ili izbočina i zakrivljenje, na tom se mjestu bojni red često kida. Osim toga, ako je protivnik brojčano nadmoćniji, on s boka opkoljava tvoju desnu ili lijevu alu. U tome je velika opasnost ako nemaš prekobrojne vojnike da istrče i zadrže neprijatelja. Na ovaj se način može sukobiti samo onaj koji raspolaže s više snažnih ratnika, kako bi opko­ lio neprijatelja na oba krila i stisnuo ga kao u zagrljaj svoje vojske. Drugi bojni poredak je kos i u mnogočemu bolji. Po njemu ćeš ipak pobijediti, čak i ako te smeta mnoštvo i borbenost neprijatelja, samo ako malo žustrih ljudi svrstaš na prikladan položaj. Postupak je ovakav: kad se postrojeni boj­ ni redovi sraze, tada ćeš ti svoje lijevo krilo držati podalje od protivnikova desnog krila tako da do njega ne dopiru bacačko oružje i strijele. Svoju desnu alu priljubit ćeš uz njegovu lijevu i ondje najprije započni bitku tako da svo­ jim najboljim konjanicima i najprokušanijim pješacima napadneš i opkoliš njegovu lijevu stranu uz koju si prionuo, pa ćeš, odgurujući ga i pretičući, dospjeti iza neprijateljevih leđa. Kad jednom uspiješ protivnike otjerati s te strane, nastupanjem svojih postići ćeš sigurnu pobjedu, dok će onaj dio tvoje vojske koji si udaljio od neprijatelja, trajno biti izvan opasnosti. Pri ovoj vrsti 212 Takozvani bojni poredak »uglate linije« koji je bio često primjenjivan u grčkoj taktici. 213 V. Glosar, s. v. »odred, leteći konjanički«.

170

Treća knjiga, 20

borbe slažu se bojni redovi poput slova A ili zidarske razulje.214Ako to nepri­ jatelj prvi tebi napravi, skupi na svojemu lijevom krilu one konjanike i pješa­ ke za koje smo rekli da se moraju postaviti iza bojnog reda kao prekobrojni, i tako ćeš se protivniku oduprijeti velikom snagom da ne bi bio natjeran na uz­ mak njegovim umijećem. Treći je bojni poredak sličan drugome, no utoliko lošiji jer ćeš svojim lijevim krilom započeti okršaj s njegovim desnim. Naime, navala onih koji se bore na lijevom krilu kao daje osakaćena i oni napadaju neprijatelje uz očite teškoće. To ću bolje pojasniti. Ako ikad budeš imao znatno bolju lijevu alu, tada joj pribroji najsnažnije konjanike i pješake i pri srazu ju prvo prisloni na desnu neprijateljsku alu i požuri se, koliko god možeš, rastjerati i opkoliti desnu stranu protivnika. Svoj drugi dio vojske, za koji znaš da su u njemu lošiji ra t­ nici, odvoji što dalje od neprijateljeva lijevog krila da ne bi bio napadnut ma­ čevima i da do njega ne doseže bacačko oružje. U ovoj vrsti borbe treba paziti da neprijateljski klinovi ne probiju tvoj poprečni bojni red. Takav način bor­ be bit će koristan jedino u slučaju da protivnik ima slabije desno, a ti znatno snažnije lijevo krilo. Četvrti bojni poredak je ovakav: kada svrstaš svoj bojni red, na 400 ili 500 ko­ raka215prije nego stigneš do neprijatelja, trebaš iznenada podbosti obje svoje ale dok on to ne očekuje, kako bi na oba krila neprijatelja natjerao u bijeg iz­ nenadivši ga, i tako što brže postigao pobjedu. Ta vrsta borbe, doduše, brzo nadvlada ako su izvedeni uvježbani i vrlo snažni borci, ali je ipak pogibeljna jer je onaj koji se tako bori prisiljen ogoljeti sredinu svoga bojnog reda i razdi­ jeliti vojsku na dvoje. Ako se neprijatelj ne pobijedi prvim naletom, on ima priliku napasti i podijeljena krila i napuštenu sredinu bojnoga reda.216 Peti bojni poredak nalik je četvrtom, jedino uz poboljšanje što stavlja lako pješaštvo i strijelce ispred prvoga bojnog reda tako da se on zbog njihova ot­ pora ne bi mogao probiti. Tako naime vojskovođa svojim desnim krilom na­ pada neprijateljsko lijevo i svojim lijevim neprijateljsko desno. Ako ga uz­ mogne natjerati u bijeg, odmah pobjeđuje; ako li ne, sredina njegova bojnog reda ne trpi, jer ju brane lako pješaštvo i strijelci. Šesti bojni poredak je najbolji i vrlo sličan drugome, a njime se služe oni voj­ skovođe koji se ne pouzdaju u brojnost i borbenost svojih. Ako ih dobro svr­ staju, uvijek postižu pobjedu čak i manjim snagama. Kad postrojeni bojni red dođe do neprijatelja, prioni svojom desnom alom uz neprijateljevu lijevu i on­ dje započni bitku najprokušanijim konjanicima i najbržim pješacima. Preos­ tali pak dio svoje vojske odmakni što dalje od protivničkoga bojnog reda i pruži ga poput ražnja. Kad, naime, počneš sjeći njegovo lijevo krilo i s bokova i s leđa, bez sumnje ćeš ga natjerati u bijeg. Protivnik ne može priteći svojima 214 Bojni redovi se susreću najednom od krajeva pod oštrim kutem. Vodoravnu crticu u slovu A treba zanemariti. 215 590 ili 740 m. 216 Ovu taktiku primijenio je Scipion Afrički Stariji protiv Hazdrubala u bitki kod hispanskoga grada Ilipe 206. pr. Krista.

171

Treća knjiga, 20-21

u nevolji ni svojim desnim krilom niti sredinom bojnoga reda, jer je tvoj bojni red rastegnut i čitav se proteže poput slova I, te je vrlo daleko od neprijatelja. Tako se često sukobljuje na marševima. Sedmi bojni poredak je onaj koji prednošću položaja potpomaže onoga tko se bori. I po njemu ćeš moći zadržati neprijatelja i s malobrojnijim i sa slabijim vojnicima. To jest, ako s jedne strane imaš planinu, more, rijeku, jezero, grad, močvare ili ponor odakle neprijatelj ne može pristupiti, svoju preostalu vojsku svrstaj u ravni bojni red, ali na onu stranu koja nema osiguranje, pos­ tavi sve konjanike i ferentarije. Tada se bezbrižno sukobljuješ s neprijate­ ljem po vlastitu nahođenju, jer te sjedne strane štiti prirodni položaj, a s dru­ ge se postavlja gotovo udvostručena konjica. Ipak treba poštovati ono od čega se ništa boljega ne nalazi: ako se namjera­ vaš boriti samo desnim krilom, ondje postavi najsnažnije, ako lijevim, ondje smjesti one najžustrije. Ako odlučiš u sredini napraviti klinove kojima ćeš probiti neprijateljske bojne redove, u klin svrstaj najuvježbanije ratnike. Pobjedu, naime, obično odnosi nekolicina. Potrebno je samo da vrlo mudar vojskovođa postroji odabrane ljude na one položaje gdje to traži procjena i probitak. 21. Neprijateljima treba otvoriti put za uzmak da bi ih se u bijegu što lakše uništilo Većina neupućenih u vojnu vještinu vjeruje daje pobjeda potpunija ako pro­ tivnike opkole ili u tjesnacu ili velikim brojem oružanika tako da oni ne nađu prolaza za odstup. Međutim, zatvorenima u beznađu raste odvažnost, i kad nema nikakve nade, oružje uzima panika. Rado žudi za zajedničkom smrću onaj koji zna da će nedvojbeno umrijeti.217 Zbog toga je hvale vrijedna ona Scipionova misao da neprijateljima treba sagraditi put kojim će bježati.218 Kad se otvori prolaz za uzmak i svačije se misli usredotoče na okretanje leđa, onda ih se bez otpora kolje poput stoke.219 Nema nikakve opasnosti za gonitelje jer su pobijeđeni okrenuli oružje kojim su se mogli braniti. Na taj se način mnoštvo uništava to lakše što je veće. Ne 217 »Oni bačeni u provaliju ne vuku za sobom krvnika zato što ih je gurnuo, nego zato što se našao blizu, a nekim prirodnim čuvstvom ucviljene duše umirućima je najdraže umrijeti zajedno s još nekim«. (Praecipitati non quod impulit lenium trahunt, sed quod occurrit, et naturali quodam deploratae mentis affectu monentibus gratissimum est commori). Sen. Contr. IX. 6.2. (Zahvaljujem kolegi mr. Nevenu Jovanoviću na ljubaznoj pomoći oko pro­ nalaženja različitih lekcija ovoga citata, što se i te kako odrazilo na razumijevanje citira­ nog sadržaja, op. prev.). 218 »Scipion Afrički obično je govorio da neprijatelju ne treba samo dopustiti da pobjegne već mu za to treba i sagraditi put«. (Scipio Africanus dicere solitus est hosti non solum dan­ dam esse viam ad fugiendum, sed etiam muniendam). Front. Strat. IV. 7.16. U kasnijoj tradiciji »put« je zamijenjen sa »zlatni most«. 219 «... pazite da ne izgubite svoje živote neosvećeni, i da se zarobljeni poput stoke ne dadete poklati radije negoli da boreći se poput muškaraca ostavite neprijateljima krvavu i žalos­ nu pobjedu« (..., cavete inulti animam amittatis, neu capti potius sicuti pecora trucidemi­ ni, quam virorum more pugnantes cruentam atque luctuosam victoriam hostibus relinqua­ tis). Sali. Cat. 58.21. 172

Treća knjiga, 21-22

smije se, naime, pitati za brojnost kad jednom preplašen duh ne želi toliko otkloniti neprijateljevo oružje koliko neprijateljevo lice.220 Inače, ljudi u klopci, premda malobrojni i slabijih snaga, ravnopravni su neprijateljima sa­ mim time što bez nade znaju da im nema drugoga izlaza. »Naime, jedini je spas poraženima ne nadati se nikakvu spasu«.221 22. Kako odstupiti od neprijatelja ako se odustane od plana borbe Pošto sam proradio sve što je vojna nauka sačuvala iskustvom i umijećem, preostaje jedino poučiti kako odstupati od neprijatelja. Oni koji se razumiju u ratnu znanost i poznaju primjere, tvrde da nigdje ne prijeti veća opasnost. Tko odstupa iz bojnoga reda prije sraza, svojima umanjuje samopouzdanje, a neprijateljima daje odvažnost. No kako do toga često dolazi, valja nam objas­ niti na koje se načine to može sigurno izvesti. Najprije, neka tvoji ne znaju da odstupaš zato što odbijaš ući u okršaj, već neka vjeruju da ih se opoziva po nekoj smicalici da bi se neprijatelj privukao na prikladnije mjesto i bio lakše nadvladan, ili barem da se protivnicima koji gone namjesti što skrovitija zasjeda. Nužno su, naime, spremni na bijeg oni koji osjećaju da njihov vojskovođa gubi nadu. Također treba izbjegavati da neprijatelji osjete da odstupaš i onda odmah nahrupe. U tu svrhu mnogi su postavljali konjanike ispred svojih pješaka da raštrkavajući se ne dopuste protivnicima vidjeti kako je pješaštvo odstupalo. Zatim su u dijelovima odvo­ dili i opozivali po jedan bojni red počinjući od prvoga, dok su na svojemu mjestu stajali preostali, koje su poslije postupno priključivali k onima koje su prve bili odveli.222 Nekolicina je istražila putove i odstupala s vojskom noću tako da ih neprija­ telji uznapredovale ne bi mogli dostići kad to u zoru opaze. Osim toga, lako pješaštvo slalo se naprijed na brežuljke na koje će se naglo povući čitava voj­ ska. Ako je neprijatelj odlučio progoniti, razbijalo gaje lako pješaštvo koje je prethodno zauzelo položaj i kojemu su se dodavali konjanici. Smatra se da nema ničega opasnijeg nego kad se nepromišljenim goniteljima ispriječe oni koji su bili u zasjedi ili koji su se unaprijed pripremili. Ovo je trenutak kad je zgodno postaviti zasjedu jer je odvažnost veća, a oprez manji kad se nekoga goni. Nužno, naime, opuštenija bezbrižnost obično do­ nosi i veću pogibelj. Prepad se obično izvršava na one koji su nespremni, dok jedu obrok, dok su umorni na maršu, dok pasu svoje konje i ništa takvo ne slute. Mi to moramo izbjegavati, a neprijatelju u takvim okolnostima donije­ ti propast. Onima koje je zatekao takav udes, ne može koristiti niti borbe­ nost niti brojnost. Onaj koji je pobijeđen u bojnome redu u otvorenoj bitki, premda i ondje umijeće silno koristi, ipak može u svoju obranu optužiti sud­ binu; onaj pak koga je snašao prepad, zasjeda ili zamka, ne može ispričati 220 Caes. Bell. Gali. I. 39.1 221 Verg. Aen. II. 354. 222 Ovo je ratna varka Lucija Emilija Paula, primijenjena 168. pr. Krista u bitki kod Pidne.

173

Treća knjiga, 22-23

svoju pogrešku jer je to mogao izbjeći i o tome unaprijed saznati preko pouz­ danih izvidnika. Pri odstupanju se obično primjenjivala ovakva varka: manji broj konjanika izravno progoni dok se jaka četa potajno šalje drugim putovima. Kada konja­ nici stignu do neprijateljske čete, malo čarkaju i odlaze. Neprijatelj vjeruje daje svaka zasjeda gotova i bezbrižno se prepušta nepažnji. Tada poduzima prepad ona četa koja je bila poslana odvojenim putem i neočekivano ih pritješnjuje. Mnogi vojskovođe, kad odstupaju od neprijatelja i ako kane ići kroz šumu, šalju prethodnicu da zauzme tjesnace i strmine kako se ondje ne bi upalo u zasjedu. Jednako tako iza sebe zatvaraju putove posječenim stabli­ ma, koja zovu concaedes, kako bi protivniku oduzeli mogućnost da ih goni. Prigode za zasjedu tijekom marša gotovo su jednake za obje strane: onaj koji ide naprijed ostavlja iza sebe klopke u prikladnim dolinama ili na šumovitim brdima i kad neprijatelj u njih upadne, vraća se pomagati svojima. Gonitelj pak daleko ispred sebe upućuje po sporednim stazama lake jedinice da nepri­ jatelja koji je naprijed, spriječi proći i da ga nadigranog zatvori i sprijeda i straga. Na protivnike koji noću spavaju može se vratiti i onaj koji je naprijed, i varkom izvršiti prepad onaj koji goni, ma koliko god bio udaljen. Pri prela­ ženju rijeka onaj koji je naprijed neka pokušava pritisnuti onaj dio neprijate­ lja koji je prvi prešao dok ga od ostalih još razdvaja riječno korito, a onaj koji goni ubrzanim maršem ometa one koji još nisu mogli prijeći. 23. 0 devama i oklopljenim konjanicima223 Nekoliko je naroda kod starih u bojnome redu izvodilo deve, a Urcilijani u Africi i ostali Mazici izvode ih i danas. Za tu vrstu životinje, prikladnu za pi­ jesak i trpljenje žeđi, kažu da se bez pogreške drži putova, čak i ako su zame­ teni u pješčanoj oluji. Inače u boju nije učinkovita - izuzevši novinu kad je ugledaju oni koji tome nisu vični.224 Oklopljeni konjanici sigurni su od rana zbog zaštite koju nose na sebi, no zbog smetnje i težine oružja lako ih zarobljuju i često su plijen lasa.225 Oni su u nadmetanju bolji protiv raštrkanih pje­ šaka nego protiv konjanika, no kad ih se postavi ispred legija ili ih se pomije­ ša s legionarima, često probijaju neprijateljski bojni red u borbi izbliza, tj. pr­ sa o prsa.226

223 Sirijski kralj Antioh III., 223.-187. pr. Krista, bio je izgleda prvi koji je upotrijebio oklopljenu konjicu i deve protiv Rimljana 190. pr. Krista u bitki kod Magnezije, grada u Lidiji. 224 Tvrdi se da su Rimljani djelomice upotrebljavali deve u bitkama (zvali su ih dromedarii sc. cameli), kao i za transport, te za ophodarsku službu u pustinjama. 225 Parti su imali konjanike koji su se borili vješto rabeći laso, a jednako su bili ćuveni i po svo­ joj oklopljenoj konjici. Poslije je taj način borbe postao poznat kao hunska taktika. 226 Dosl. rukom o ruku (manu ad manum).

174

Treća knjiga, 24

24. Kako se u bojnome redu može oduprijeti srpastim četveroprezima i slonovima Kraljevi Antioh227i M itridat228upotrebljavali su u ratu četveroprege sa srpo­ vima.229Premda su isprva ulijevali veliki strah, poslije su im se podsmjehiva­ li. Jer srponosna kola uvijek teško nalaze tlo koje je ravno, zadrži ih i laka zapreka, a gotova su ako im je jedan konj udaren ili ranjen. No nestala su po­ najviše ovim pronalaskom rimskih vojnika: kad bi došlo do borbe, Rimljani su naglo po cijelom polju pobacali tribule. Kad bi četveroprezi u trk u naletje­ li na njih, bili su uništeni. Tribul je obrambeno oružje napravljeno od četiri štapa. Kakogod da ga baciš, na tri šiljka stoji, a opasno je zbog četvrtog koji je uspravan. Slonovi u bitkama smućuju ljude i konje golemim tijelom, jezovitim trubljenjem i neviđenim izgledom. Kralj Pir ih je u Lukaniji prvi izveo protiv rimske vojske,230 a poslije su ih u velikom broju posjedovali Hanibal u Africi,231 kralj Antioh na Istoku232i Jugurta u Numidiji.233 Protiv njih su bili izmišljeni raz­ ličiti načini otpora. Centurion u Lukaniji odrezao je svojim mačem jednome od njih »ruku«, koju zovu surla.234 Par oklopljenih konja prezao se u kola na kojima su sjedili oklopnici235 koji su slonove gađali sarisama, tj. vrlo dugim kopljima. Kako su bili zaštićeni željezom, nisu ih mogli ozlijediti strijelci koje su nosile grdosije, a njihov su nalet izbjegavali hitrošću svojih konja. Drugi su na slonove slali oklopljene vojnike236 na čije su se ruke, kacige i ramena stavljali golemi željezni šiljci da slon ne može surlom uhvatiti ratnika koji ide na njega. Stari su protiv slonova posebno svrstavali velite. Veliti su bili mla­ đe ljudstvo, lako naoružano i žustra tijela, koji su s konja izvrsno gađali suli­ cama. Oni su projahivali i s bokova ubijali grdosije širim sulicama s reme­ nom i većim spikulima. Kad je nakon toga porasla odvažnost, više je sakup­ ljenih vojnika na slonove zajednički izmetalopila, tj. bacačko oružje, i obara­ lo ih ranama. 227 V. bilj. 223. 228 Mitridat VI. Eupator, kralj Ponta, 2./1. st. pr. Krista. Njegov vojskovođa Arhelaj rabio je srpasta bojna kola u bitki kod grčkoga grada Heroneje 86. pr. Krista. Sam Mitridat upot­ rebljavao ih je na sjeveru Male Azije protiv konzula Lucija Licinija Lukula 73. pr. Krista. V. bilj. 155. Mitridatov sin Farnak upotrebljavao ih je 47. pr. Krista protiv Julija Cezara kod Žele, grada u Maloj Aziji. 229 Prema tradiciji izumio ih je perzijski kralj Kir Veliki u 6. st. pr. Krista. 230 U bitki na rijeci Siris u Lukaniji, pokrajini u Južnoj Italiji, i kod Herakleje u Grčkoj 280. pr. Krista. V. bilj. 73. 231 Upotrijebio ih je protiv Rimljana u bitki kod numidskoga grada Zame 202. pr. Krista. 232 Upotrijebio ih je protiv Rimljana u bitki kod Magnezije 190. pr. Krista. V. bilj. 223. 233 Upotrijebio ih je protiv Rimljana u bitki na rijeci Mutul u Numidiji 109. pr. Krista. 234 U originalu stojipromuscis umjesto ispravnog oblika proboscis, no vjerojatno se radi o kri­ vom čitanju. Aluzija na incident u bitki kod Auskula u Apuliji, a ne u Lukaniji, 279. pr. Krista. 235 Vegecije za njih upotrebljava starorimski termin clibanarii, podrijetlom iz perzijskoga je­ zika. 236 Pješake.

175

Treća knjiga, 24-25

Dodano je i to da praćkari okruglim kamenjem iz fustibala i praćaka gađaju Indijce koji su upravljali slonovima te da ih obaraju s tomjića i ubijaju.237 Od toga nije bilo pronađeno ništa sigurnije. Osim toga, vojnici bi grdosijama u na­ letu davali prostora kao da su prodrle u bojni red. Kad bi stigle usred postroja, opkolili bi ih sa svih strana odredi oružanika koji bi ih neozlijeđene i bez ranja­ vanja zarobljavali zajedno s njihovim goničima. Preporučljivo je da se iza boj­ noga reda svrstaju nešto veće kolne baliste - jer one izbacuju koplja dalje i snažnije - postavljene na kola s parom konja ih mula. Kad grdosije dospiju u domet bacačkog oružja, probadaju ih strijele iz balista. Protiv njih se na strije­ le natiče širi i čvršći željezni šiljak da na velikim tijelima budu što veće rane. Naveli smo više primjera i sredstava protiv slonova da bi se znalo što valja sup­ rotstaviti tako užasnim grdosijama zatraži li to ikada nužda.238 25. Sto treba učiniti kad nagne u bijeg dio vojske ih čitava vojska Uistinu valja znati da se uopće ne smije gubiti nada ako dio vojske pobijedi, a dio se da u bijeg, jer u takvoj stisci postojan vojskovođa može za se zadobiti potpunu pobjedu. To se desilo u nebrojenim ratovima i nadmoćnijima su se smatrali oni koji uopće nisu gubili nadu. Vjeruje se, naime, da je u sličnim uvjetima jači onaj koga nesreća ne slama. Neka zato vojskovođa prvi skine plijen s ubijenih neprijatelja, neka - kako sami kažu - obere polje,239 neka se vidi da se on prvi raduje poklicima i bucinama. Takvim samopouzdanjem će tako prestrašiti neprijatelje i tako uvišestručiti samopouzdanje svojih kao da je izašao potpunim pobjednikom. Ako se nekim slučajem raspe čitava vojska u bojnome redu, to je ubitačan po­ raz. Ipak su mnogi imali sreću da to poprave i lijek se mora tražiti. Stoga bri­ žan vojskovođa u otvoreni boj mora ući s tim oprezom da poražene izvuče bez teške štete ako se štogod dogodi zbog prevrtljivosti ratova ih u skladu s ljud­ skim stanjem. Budu li u blizini brežuljci, bude li iza leđa utvrda, ih budu li se svi najsnažniji odupirali dok se ostali povlače, sačuvat će sebe i svoje. Cesto je već rasuti bojni red povratio snage i šatro posvuda raštrkane gonitelje. Nika­ da opijene pobjedom ne snalazi veća nesreća nego kad iskažu krvoločnost, a ona se pretvori u paniku. Pri svakom ishodu valja sakupiti preživjele, podići ih za bojevanje, iznova ojačati prikladnim hrabrenjem i popravljenim oružjem. Tada su potrebna nova novačenja, nove pomoćne čete, i što je od još veće koristi, treba napadati pobjednike iz skrivenih zasjeda kad se za to uhvati prilika i tako obnavljati odvažnost. Prilika neće nedostajati jer ljudske duhove uspjeh ponese da bu­ du objesniji i neoprezniji. Ako netko misli da mu je to posljednji udes, neka razmisli o tome da su ishodi svih bitaka u početku više bih protiv onih kojima je pobjeda bila zajamčena. 237 Rimljani su sve goniče slonova, odakle god bili, nazivali Indijcima (Indi). 238 Perzijanci su još u 4. stoljeću redovito upotrebljavali slonove na bojnom polju. 239 Ovaj izraz podsjeća na zemljoradnički slang primijenjen na bojno polje koji nije ostao nig­ dje drugdje zabilježen.

176

Treća knjiga, 26

26. Opća pravila ratovanja240 (1) U svim bitkama na pohodu uvjet je takav da ono što koristi tebi, škodi neprijatelju, dok ono što pomaže njemu, uvijek smeta tebi. Zato nikad ne smijemo napraviti ili propustiti ništa po protivnikovoj volji, već raditi samo ono što smatramo korisnim za sebe. Jer poči­ nješ biti protiv sebe samoga budeš li oponašao ono što je protivnik učinio za sebe i opet, što god ti pokušaš za svoju stranu, bit će protiv njega bude li on to odlučio oponašati. (2) Onaj koji bude više bdio na poljskim postajama i više se trudio oko uvježbavanja vojnika, u boju će se izvrgavati manjoj pogibelji.241 (3) U bojni se red nikad ne smije izvesti vojnik kojeg prije nisi isku­ šao.242 (4) Bolje je neprijatelja svladati oskudicom, prepadima i strahom nego u bitki u kojoj obično više može sreća negoli borbenost.243 (5) Nema boljeg plana od onoga o kojemu protivnik nije imao pojma dok ga nisi izvršio.244 (6) Prilika u ratu obično više pomaže negoli borbenost.245 (7) Vrlo pouzdana metoda je pobuniti i prihvatiti neprijateljske vojnike ako dođu s povjerenjem, jer protivnika više slamaju prebjezi negoli pali vojnici.246 (8) Bolje je iza bojnoga reda imati više zaštitnih četa nego preširoko ras­ pršiti vojnike.247 (9) Teško je pobijediti onoga koji može istinski ocijeniti svoje i protiv­ ničke snage.248 (10) Borbenost više pomaže negoli mnoštvo.249 (11) Od položaja je često više koristi negoli od borbenosti.250 (12) Priroda rađa malo snažnih ljudi: više ih stvara radinost dobrom obu­ kom.251 (13) Vojska naporom postaje učinkovita, dokolicom malaksava.252 (14) Da nisi vojnika izveo u otvorenu borbu, osim ako vidiš da se nada pobjedi.253 240 Vegecijeva »Opća pravila ratovanja« bila su najpopularniji dio njegova djela, posebice tije­ kom srednjega vijeka. 241 Usp. I 3; II. 19, 23; III. 10,11. 242 Usp. III. 9, 10. 243 Usp. III. 3, 9, 22. 244 Usp. II. 6,18. 245 Usp. III. 9,18. 246 Usp. III. 6. 247 Usp. III. 17. 248 Usp. III. 9. 249 Usp. I. 8; III. 13, 16, 20. 250 Usp. III. 13. 251 Usp. I. 1, 2; II. 23, etpassim. 252 Usp. I. 28; II. 23; HI. 4. 253 Usp. III. 9, 12.

177

Treća knjiga, 26

(15) Iznenađenja plaše neprijatelje, a uobičajene stvari su bez učinka.254 (16) Tko nepromišljeno goni raspršenim snagama, neprijatelju želi dati pobjedu koju je sam bio zadobio.255 (17) Tko ne priprema žito i potrepštine, biva pobijeđen bez oružja.256 (18) Tko je nadmoćniji brojnošću i borbenošću, neka se bori četverokutnim čelom. To je prvi način.257 (19) Tko ocjenjuje da nije ravnopravan, neka svojim desnim krilom nava­ li na neprijateljevo lijevo. To je drugi način.258 (20) Tko zna da ima vrlo jaku lijevu alu, neka napadne neprijateljsku desnu. To je treći način.259 (21) Tko ima vrlo uvježbane vojnike, mora započeti bitku istodobno na oba krila. To je četvrti način.260 (22) Tko upravlja izvrsnim lakim pješaštvom, neka napadne oba neprija­ teljska krila ferentarijima postrojenim ispred bojnoga reda. To je pe­ ti način.261 (23) Tko se ne pouzdaje niti u brojnost vojnika niti u njihovu borbenost, a namjerava se boriti, svojom desnom neka suzbije lijevu neprijatelj­ sku alu, pošto je ostale svoje vojnike pružio poput ražnja. To je šesti način.262 (24) Tko zna da ima manje slabijih vojnika, mora prema sedmom načinu s jednoga boka imati brdo, grad, more, rijeku ili neku potporu.263 (25) Tko se pouzdaje u svoju konjicu, neka potraži položaj pogodniji za konjanike i neka bitku vodi više konjanicima.264 (26) Tko se pouzdaje u pješačke čete, neka potraži položaj pogodniji za pješake i neka bitku vodi više pješacima.265 (27) Kad neprijateljski uhoda kradom njuška po taboru, neka zapovijedi da se svi za dana vrate u svoje šatore, pa je uhoda odmah uhvaćen.266 (28) Kada saznaš daje tvoj plan izdan protivnicima, preporučljivo je da promijeniš raspored.267 254 255 256 257 258 259 260 261 262 263 264 265 266 267

178

Usp. III. 6, 12. Usp. III. 22, 25. Usp. III. 1, 3, 8, 9. Usp. III. 20. Usp. III. 20. Usp. III. 20. Usp. III. 20. Usp. III. 20. Usp. III. 20. Usp. III. 20. Usp. III. 9. Usp. III. 9. Ovo pravilo nije izrijekom spomenuto u tekstu. Ovo pravilo nije izrijekom spomenuto u tekstu.

Treća knjiga, 26

(29)

Nakon što si s mnogima raspravio što bi se moralo napraviti, ono što ćeš doista učiniti raspravi s posve malo vrlo pouzdanih ili radije sam sa sobom.268 (30) Vojnike na bivacima popravlja strah i kazna, dok ih na pohodu čine boljim nada i nagrade.269 (31) Dobri vojskovođe nikada se ne sukobljavaju u otvorenoj borbi, osim zbog dobre prilike ili u velikoj stisci.270 (32) Velika je prednost pritijesniti neprijatelja više glađu negoli ma­ čem.271 (33) Neka neprijatelji ne znaju na koji ćeš se način boriti, kako ne bi smislili kojim će se protumjerama oduprijeti.272 Za konjicu postoji mnogo uputa, no kako je ovaj rod vojske uznapredovao primjenom vježbanja, tipom oružja i plemenitošću konja, mislim da ne treba ništa sakupljati iz knjiga, jer dostaje sadašnje znanje. Proradio sam, Nepobjedivi Care, ono što su najvrsniji autori predali sjećanju pošto je potvrđeno u različitim razdobljima pouzdanim iskustvom, da bi se pravilo vođenja bitaka, štoviše umješnost pobjeđivanja, nadovezalo na stre­ ljačku vještinu Tvoje Prejasnosti, kojoj se divi Perzijanac, na Tvoje jahačko znanje ili bolje diku što bije želio oponašati narod Huna i Alana - kad bi mo­ gao, na brzi trk kojemu nije ravan Saracen niti Indijac, na Tvoju uvježbanost u armaturi, kojoj bi se poljski učitelji radovali kad bi bar dijelom vidjeli prim­ jere - kako bi Ti divljenja vrijedan zbog ratničke vrline jednako koliko i zbog upućenosti, obavljao za svoju državu i dužnost imperatora i dužnost vojnika.

268 269 270 271 272

Usp. III. Usp. III. Usp. III. Usp. III. Usp. III.

6, 9. 4. 9. 3, 9. 19, 20.

179

Četvrta kniiea Počinju glave četvrte knjige 1. Gradovi moraju biti utvrđeni prirodno ili umjetno 2. Bedemi se ne smiju graditi ravno, već s uglovima 3. Kako se bedemi pojačavaju zemljanim nasipom 4. Rešetke i kako da vatra ne ošteti vrata 5. Izrada opkopa 6. Kako da neprijateljske strelice ne ranjavaju ljude na bedemu 7. Kako se skrbi da opsjedani ne trpe glad 8. Potrepštine koje treba pripremiti za obranu bedema 9. Što činiti ako se iscrpi zaliha tetiva 10. Što činiti da opsjedanima ne ponestane vode 11. Ako je ponestalo soli 12. Što treba činiti kada se u prvome naletu dopre do bedema 13. Popis sprava kojima se osvajaju bedemi 14. Ovan, srp i kornjača 15. Bojne kolibe, zaštitni krovovi i opsadni nasip 16. Rovke 17. Pokretni tornjevi 18. Kako se može zapaliti pokretni toranj 19. Kako bedemima dodati visinu 20. Kako potkopati zemlju da sprava ne može nanijeti štetu 21. Ljestve, pokretni most, opsadni most i opsadna dizalica 22. Bacačke sprave kojima se brani bedem: baliste, onagri, škorpioni, arkubaliste, fustibali i praćke 23. Protiv ovnova su korisne perine, laso, vukovi i teški stupovi 24. Lagumi kojima se potkopava bedem ili prodire u grad 25. Što je stanovnicima grada činiti ako neprijatelji upadnu u grad 26. Kako se valja čuvati da neprijatelji kradomice ne zauzmu bedem 27. Kada se stanovnicima grada priprema prepad 28. Što je činiti opsjedateljima da ne bi pretrpjeli prepad stanovnika grada 29. Vrste bacačkih sprava kojima se brani grad 30. Kako se dobiva mjera za izradu ljestava i sprava 31. Pravila pomorske bitke 32. Naslovi prefekta flote 33. Po čemu se zovu libume 34. Kolikom se brižnošću grade liburne 35. Čega se valja pridržavati kad se siječe drvo 36. Mjeseci tijekom kojih treba sjeći debla 37. Razmjeri libum a 38. Imena i broj vjetrova 180

Četvrta knjiga, predgovor-1

39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46.

Mjeseci kad se sigurnije plovi Kako treba promatrati predznake oluje Vremenska prognoza Plimna podneblja, tj. plima Poznavanje navigacije i veslači Brodsko oružje i ratne sprave Kako se u pomorskoj bitki postavljaju zasjede Što se zbiva kada se pomorska bitka zameće otvorenim bojem

Predgovor četvrtoj knjizi Na početku povijesti priprost i neuljuđen život ljudi najprije se od zajednice s nijemim životinjama ili zvijerima razdvojio osnutkom gradova. U njima je zajednička korist otkrila naziv »opća stvar«. Stoga su najmoćniji narodi i posvećeni vladari držali da nema veće slave nego osnivati nove gradove ili uz stanovito proširenje prenijeti pod svoje ime one koje su osnovali drugi. U ovom djelovanju Milost Tvoje Prejasnosti drži pobjedničku palmu. Oni su, naime, dovršili po nekoliko ili po jedan grad, a Tvoja je Pobožnost neprekid­ nim radom nebrojene gradove dovršila tako da se ne čini da ih je sagradila ljudska ruka već da su niknuli Božjim migom. Ti sve careve nadilaziš sre­ ćom, suzdržanošću, ćudoređem, primjerima naklonosti i ljubavlju prema nauci. Razabiremo i uživamo dobra Tvoje vladavine i Tvoga duha, koja su prijašnja pokoljenja željela da urane, dok buduća žele da se protegnu dovije­ ka. Zahvaljujemo što se time čitavome svijetu podarilo toliko koliko je ljudski um mogao tražiti ili božanska milost udijeliti. No za uporabu Vašoj Blagosti, dokazom koliko je korisna razrađena gradnja bedema jest Rim, koji je obra­ nom kapitolijske tvrđe očuvao spas građana, da bi poslije tim slavnije držao vlast nad čitavim svijetom.273 Stoga ću za dopunu djela kojeg sam se prihva­ tio po zapovijedi Vašeg Veličanstva, iz raznih autora redom proraditi načela po kojima valja braniti naše gradove ili razarati neprijateljske, i neću žaliti truda jer se sastavlja nešto što će koristiti svima. 1. Gradovi moraju biti utvrđeni prirodno ili umjetno Gradovi i utvrde utvrđuju se ili prirodno ili ljudskom rukom ili i jednim i drugim, što se ocijeni pouzdanijim. Prirodno je: položajem na uzvisini, str­ mini ili opkoljenome morem, močvarama ili rijekama, a ljudskom rukom je opkopima i bedemom. Za prirodno zaštićen položaj potrebno je da odabiratelj vrlo sigurno procjenjuje, a za otvoren položaj potrebno je daje utemelji­ telj radin. Vidimo vrlo drevne gradove koji su na otvorenim ravnicama pos­ tavljeni tako da su bez pomoći položaja umijećem i radom ipak učinjeni neos­ vojivima. 273 Jedno od mjesta koje se odnosi na tradiciju o galskoj opsadi Rima 390. pr. Krista.

181

Četvrta knjiga, 2-6

2. Bedemi se ne smiju graditi ravno, već s uglovima Opseg bedema stari nisu htjeli zacrtavati ravno kako ne bi bio izložen udar­ cima ovnova, već su gradove zatvarali položivši temelje sa zavojitim lomovi­ ma, a na samim su uglovima izbočivali što brojnije kule. Činili su to zato što, odluči li tko tako građenome zidu primaknuti ljestve ili ratne sprave, biva pritiješnjen i s čela i s bokova, pa gotovo i s leđa, kao daje opkoljen u zaljevu. 3. Kako se bedemi pojačavaju zemljanim nasipom Na sljedeći se način postiže da se bedem nikada ne može srušiti. N a razmaku od 20 stopa274grade se iznutra dva zida. Onda se među njih baca zemlja koja je bila iskopana iz opkopa i čvrsto se nabija kolcima tako da se prvi zid povu­ če razmjerno niže od bedema, a drugi znatno niže, kako bi se s razine grada kao stubama moglo po blagoj kosini uspeti sve do grudobrana. Ovnovi, nai­ me, ne mogu probiti nijedan zid učvršćen zemljom, a ako se kamenje nekim slučajem razruši, masa koja je bila nabijena između zidova ispriječuje se ulje­ zima umjesto bedema. 4. Rešetke i kako da vatra ne ošteti vrata Također treba paziti da vrata ne izgore od podmetnute vatre. Zbog toga ih treba obložiti kožama i željezom. Još je korisnije ono što je pronađeno u sta­ rini, da se pred vrata doda kula na čiji se ulaz postavlja rešetka koja visi na željeznim lancima i užadi. Ako neprijatelji uđu, ona se spušta, a oni se zatvo­ re i pogubljuju. Zid iznad vrata ipak treba urediti tako da ima otvore kroz ko­ je će odozgo izlivena voda ugasiti podmetnuti požar. 5. Izrada opkopa Opkope pred gradovima treba raditi što šire i dublje, da ih opsjedatelji ne mogu lako zaravnati i zatrpati i da potpuno spriječe protivnika da nastavi lagum kad se jednom ispune vodom. Naime, dovršetak podzemnih radova spr­ ječava se na dva načina: dubinom i plavljenjem otkopa. 6. Kako da neprijateljske strelice ne ranjavaju ljude na bedemu Postoji bojazan da će mnoštvo strijelaca odagnati branitelje s grudobrana, te da će neprijatelj prisloniti ljestve i zauzeti bedem. Kao protulijek tome, što veći broj ljudi u gradovima mora imati oklope i štitove. Drugo, preko grudob­ rana se razapinju dvostruke kabanice i pokrivači, te primaju nalet strijela: niti sulice ne prolaze lako kroz ono što popušta i povija se. Pronađen je i ta ­ kav lijek da se naprave drveni sanduci koje su zvali metallae,275 napune se kamenjem i postave između dva grudobrana tako da neprijatelj, uspne li se ljestvama i dotakne neki dio sanduka, svali kamenje na svoju glavu. 274 5,9 m. 275 Vjerojatno je trebalo stajati matellae (umanjenica od matula - lonac) jer se izraz metallae u ovom značenju ne spominje ni kod jednoga drugog pisca. Usp. Lewis-Shortov i Georgesov latinski lječnik, s.v. »metalla«, i »matella«. 182

četvrta knjiga, 7-8

7. Kako se skrbi da opsjedani ne trpe glad Mnogo je vrsta obrane i osvajanja koje ćemo uvrstiti na prikladnim mjesti­ ma. Za sada valja znati da postoje dva oblika opsade - jedan, kad je protivnik svrstao posade na prikladne položaje i napada opsjedane neprekidnim nava­ lama, i drugi, kad je opsjedane lišio vode ili se nada predaji zbog gladi, jer je spriječio bilo kakvu opskrbu. Po tome planu on je dokon i siguran, a neprija­ telja iscrpljuje. Za ovakve slučajeve zemljoposjednici, potaknuti makar i najmanjom sum­ njom, moraju nadasve brižno smjestiti unutar zidina svaku vrstu živeži da njima samima bude dosta hrane, a da protivnike nestašica prisili da odstupe. Ne samo prasad, već i svaku drugu vrstu životinja koje se ne mogu držati zat­ vorene, valja odrediti za sušenje, kako bi se žito dopunilo mesom. Dvorišne se ptice u gradovima hrane bez troška i potrebne su zbog bolesnika.276 Treba skupiti krm u posebno za konje, a što se ne bude moglo odnijeti, treba spaliti; treba stvoriti zalihe vina, octa te drugih plodova i voća i ništa se uporabljivoga ne smije ostaviti neprijateljima. Načelo koristi i užitka savjetuje da se u parkovima kuća ili na otvorenim javnim površinama njeguju povrtnjaci. Međutim, malo koristi ono čega se i najviše skupilo, ako prikladni službenici od početka ne obuzdaju potrošnju spasonosnom mjerom: oni koji su se u obi­ lju počeli držati štedljivosti, nikada nisu bili ugroženi glađu. Zbog oskudice živeža vrata su se također često zatvarala pred onima koji nisu bili za borbu zbog dobi ili spola, da nestašica ne bi pritisnula oružanike koji su čuvali be­ deme. 8. Potrepštine koje treba pripremiti za obranu bedema Potrebno je pripremiti bitumen, sumpor, tekuću smolu277 i ulje što ga nazi­ vaju napalnim278 da bi se spalile neprijateljske ratne sprave. Željezo oba tališta279i ugljen čuvaju se u skladištima radi izrade oružje, a skladišti se i drvo potrebno za drške i strijele. Iz rijeka se vrlo marljivo sakuplja oblo kamenje jer je u skladu sa svojom gustoćom teže i zgodnije za one koji ga bacaju. Nji­ me se pune bedemi i kule. Najmanje se izbacuje praćkama, fustibalima ili ru ­ kama, veće se upravlja iz onagra, a najveće koje se i po težini i po obliku može valjati, skuplja se na grudobranima da bi se strmoglavilo i da ne bi samo zatr­ palo neprijatelje koji su dolje prišli već i zdrobilo njihove sprave. Izrađuju se i golemi kotači od sirova drva i valjci što ih zovu taleae, usječeni od golemih debala, tešu se da bi se mogli valjati, i obično odbiju sve ratnike kad se naglim naletom skotrljaju niz kosinu. Također je potrebno imati pri ruci grede i das­ ke te željezne klince raznih veličina. Spravama osvajača obično se suprot­ stavljalo drugim spravama, osobito kad se hitnim radovima moraju povisiti 276 V. bilj. 160. 277 Perzijanci su prigodom opsade Bezabde, mezopotamskoga grada na zapadnoj obali Tigrisa, 360. p. Krista izlili kipuću smolu na rimskoga opsadnog ovna. 278 Perzijski proizvod, vjerojatno vrsta nafte. 279 Tj. željezo i čelik koji se skladište da bi se od njih poslije izrađivalo oružje. U tom procesu bio je također potreban i ugljen.

183

Četvrta knjiga, 8-11

bedemi i grudobrani kako ih neprijateljski pokretni tornjevi ne bi nadvisili i zauzeli grad. 9. Sto činiti ako se iscrpi zaliha tetiva Korisno je sa što većom brižnošću stvoriti zalihu tetiva jer onager, balista i ostale bacačke sprave nisu ni za što ako nisu zapeti konopcima od tetiva, premda spominju da su za baliste od koristi i strune konjskih repova i griva. Prema iskustvu iz pogibelji u koju je bio zapao Rim nema nikakve sumnje da je ženska kosa jednako učinkovita na takvim bacačkim spravama. Tijekom opsade Kapitolija te sprave su se pokvarile od neprestana i dugotrajna iscr­ pljivanja i kad je ponestalo zalihe tetiva, matrone su odsjekle svoju kosu i predale je svojim muževima borcima: popravljenim spravama odbile su pro­ tivničku navalu. Ove su, naime, nadasve čedne žene više voljele slobodno živjeti sa svojim muževima privremeno nagrđene glave negoli služiti neprija­ teljima netaknuta uresa.280 Korisno je sakupiti rogove i sirove kože za krpa­ nje oklopa i drugih sprava i zaštita. 10. Sto činiti da opsjedanima ne ponestane vode Velika je prednost za grad kad bedem obuhvaća nepresušne izvore. Ako to ne osigurava priroda, treba iskopati zdence bilo koje dubine i vodu crpiti užetom. Katkad su za to odviše suhi brdski ili stjenoviti utvrđeni položaji. Utvr­ đenja na njima pronalaze žile izvora niže, izvan bedema i štite ih bacačkim oružjem koje se odapinje s grudobrana i kula kako bi se vodonošama pružio slobodan pristup. Ako se pak žila nalazi izvan dometa bacačkog oružja, ali ipak na padini pod gradom, između grada i izvora valja sagraditi maleno u t­ vrđenje koje zovu burg281 i ondje postaviti baliste i strijelce da vodu brane od neprijatelja. Osim toga, treba ispod svih javnih i mnogih privatnih zgrada vr­ lo brižno sagraditi cisterne da primaju oborinske vode koje otječu s krovova. Žeđ je teško pobjeđivala one koji su tijekom opsade uživali vodu, pa makar malo nje i samo za piće. 11. Ako je ponestalo soli Ako se grad nalazi na moru, a ponestalo je soli, iz mora se uzme tekućina i rastoči se u korita i druge plitke posude gdje ju toplina sunca skrutne u sol. Ako neprijatelj priječi pristup do mora - jer se i to dešava - katkad skupljaju pijesak što gaje more natopilo kad gaje bio uzburkao vjetar. Ispiru ga slat­ kom vodom koja se suši na suncu i jednako_se pretvara u sol.

280 Za žene u Rimu bilo je sramotno ostati bez kose. Kosa je, slično kao i brada kod muškaraca, simbol plodnosti. Žena koja je prva dala primjer koji Vegecije visoko cijeni bila je Domicija. Ženska kosa rabila se još za izradu tetiva za baliste u vrijeme rimske opsade Kartage 146. pr. Krista i prilikom opsade Salone 49./8. pr. Krista u građanskom ratu između Cezara i Pompeja. Caes. Bell.Ciu. III. 9. 281 V. bilj. 180.

184

četvrta knjiga, 12-15

12. Što treba činiti kada se u prvom naletu dopre do bedema Kad se pak priprema siloviti napad na utvrđenja i gradove, vode se bolne bor­ be uz obostranu opasnost, ali se više prolijeva krv osvajača.282 Oni, naime, koji žele osvojiti bedeme, izlože čete u strahovitoj spremi i udvostručuju pa­ niku miješajući buku tuba i ljudi u ime nade u predaju. Dok su tada građani zapanjeni prvim naletom - jer strah više slama nenavikle - ako nemaju is­ kustva s pogibelji, ljestve se primaknu i provali se u grad. Ako li pak samo­ pouzdani muževi ili vojnici odbiju prvi napad, opsjedanima odmah raste od­ važnost i okršaj se više ne vodi strahom, već snagama i umijećem. 13. Popis sprava kojima se osvajaju bedemi Sprave za primicanje su kornjače, ovnovi, srpovi, bojne kolibe, zaštitni kro­ vovi, rovke i pokretni tornjevi. Prikazat ću kako se svaka od njih gradi, kako se rabi u bitki i kako se odbija. 14. Ovan, srp i kornjača Kornjača se gradi od drvenih dasaka, a prekriva se kožama, pokrivačima i krpama da ju ne bi uništila vatra. U nju se stavlja balvan na koji je sprijeda pričvršćena željezna kuka i po tome se zove srp jer je svinuta da bi iz zida iz­ vlačila kamenje, ih je njegov vrh obložen željezom pa se naziva ovan,283 ili za­ to što ima iznimno tvrdo čelo koje podriva bedeme, ili zato što se poput ovna povlači da bi što silovitije udario iz zaleta. Kornjača je dobila ime jer je slična pravoj kornjači: kako ona sad uvlači, a sad izvlači glavu, tako sprava u jed­ nom trenutku uvlači balvan, a u drugom ga pruža da bi snažnije udarila. 15. Bojne kolibe, zaštitni krovovi i opsadni nasip Bojnim kolibama su stari nazivali sprave koje sada u vojničkom i barbar­ skom žargonu zovu causiae.284 Sprava se sklapa od lakšega drva, široka je osam, visoka sedam, a dugačka 17 stopa.285 Njezin se krov izrađuje dvostru­ kom zaštitom dasaka i pletera. Bokovi se zagrađuju vrbovim prućem da kroz njih ne prodru udari kamena ili bacačkog oružja. Izvana se prekriva sirovim i svježim kožama i krpama da ju ne spali podmetnuti požar. Kad ih se više napravilo, povezuju se u niz286 i pod njima opsjedatelji sigurno prodiru da bi potkopavali temelje bedema. Zaštitnim krovovima se nazivaju one građevine koje se u obliku apsida pletu od vrbova pruća, i pokrivaju pokrivačima i kožama, pa se postavljaju na tri kotača, od kojih je jedan u sredini, a dva na krajevima tako da se poput kola 282 Kao primjer se mogu navesti veliki perzijski gubici kad su opsjedani mezopotamski grado­ vi Amida, Nisibis i Singar 359. p. Krista. 283 U hrvatskoj prevodilačkoj tradiciji ta se sprava naziva i »zidoder«. (usp. Žepić, 2000, s.v. »aries«) 284 Grč. Kaucta - šešir široka oboda. 285 Široka je oko 2,4 m, visoka 2 m i dugačka 5 m. 286 Neravna linija postavljena okomito na zid. Takve linije su također upotrebljavane uspo­ redno s ovnovima, pokretnim tornjevima i opsadnim opkopima.

185

Četvrta knjiga, 15-17

mogu micati s bilo koje strane. Njih opsjedatelji prislanjaju uza zidine i pod njihovom zaštitom strijelama, praćkama i sulicama tjeraju s gradskih gru­ dobrana sve branitelje da se stvori lakša prilika za uspinjanje ljestvama. Op­ sadni nasip podiže se od zemlje i drva nasuprot bedema i s njega se izmeće bacačko oružje. 16. Rovke Musculi se nazivaju manje sprave koje štite ratnike dok uklanjaju gradsku ogradu; i ne samo što pune opkop donesenim kamenjem, drvom i zemljom, već ga i učvršćuju kako bi se pokretni tornjevi mogli bez zapreke prisloniti uza zidine. Musculi287 se zovu prema morskim životinjama; kao što one, premda su malene, stalno pružaju pomoć i potporu kitovima, tako se i ove znatno manje sprave dodjeljuju velikim tornjevima te pripremaju put za nji­ hov dolazak i unaprijed im grade prolaze. 17. Pokretni tornjevi Tornjevima se nazivaju sprave sklopljene od greda i dasaka nalik zgrada­ ma. One se vrlo brižno zaštićuju sirovim kožama i krpama da veliku grad­ nju ne spali neprijateljski požar. Njihova širina povećava se razmjerno visi­ ni jer su njihove dimenzije katkad 30, a katkad 40 i 50 četvornih stopa.288 Visina im pak biva tolika da ne nadvisuju samo bedeme, već i kamene kule. Pod njih se mehaničkim umijećem stavlja mnogo kotača čijim će se lakim kotrljanjem pokretati tako golema veličina. Opasnost za grad je izravna ako se toranj primakne bedemu, jer prim a više ljestava, a s njega se pokuša­ va prodrijeti na različite načine. U donjem dijelu ima ovna čijim udarom ru ­ ši bedeme, a u visini srednjeg dijela nosi most napravljen od dvije grede i og­ rađen vrbovim prućem. Njega naglo ispruže i postave između kule i bede­ ma, a preko njega ratnici izađu iz sprave, prijeđu u grad i zaposjednu bede­ me. Naviše dijelove tornja smještaju se kopljanici i strijelci koji dugim kop­ ljima, bacačkim oružjem i kamenjem odozgo obaraju branitelje grada.289 Kad je to učinjeno, grad se smjesta osvaja. Kakva pomoć preostaje kada oni 287 Dosl. mišići. Ova živopisna usporedba nije nigdje drugdje zabilježena, stoga je vjerojatno Vegecijeva. U djelu Historia Naturalis Plinija Starijeg (XI. 165) spominje se samo muscu­ lus marinus kao riba pratilac kitova (...qui balneam antecedit..), no nigdje se ne izvodi us­ poredba s ratnim spravama. Stoga je ipak vjerojatnije daje naziv za tu spravu potekao od umanjenice za mus (miš) na kojeg podsjeća oblikom i kretanjem, no ne i djelatnošću. Bez obzira na izvorno značenje ovog termina, mi smo se u prijevodu odlučili za rješenje »rovka« (usp. prijevode Cezarovih djela Kolomana Raca i Tona Smerdela). Naime, ova životi­ njica, koja izgledom podsjeća na mješavinu krtice i miša, posjeduje sposobnost rovanja, dok miš to ne radi, pa je tako tom sposobnošću sličnija radnjama dotične ratne sprave. 288 Oko 2,6 m2, 3,5 m2i 4,3 m2. Vitruvije piše daje čuveni pokretni toranj Demetrija Poliorketa bio širok 60 (17,8 m), a visok 135 stopa (40 m). Usp. Vitr. X. 16. 289 Kad je 361. p. Krista car Julijan opsjedao Akvileju, bila su napravljena tri pokretna tornja s pokretnim mostovima na donjim i platformama za strijelce na gornjim katovima. Sprave su se dopremale do zidina na splavima. Ostrogotski kralj Vitigis tijekom opsade Rima 536/7. p. Krista dao je izgraditi pokretne tornjeve na kotačima koje su vukli volovi.

186

Četvrta knjiga, 17-20

koji su nadu polagali u visinu bedema, iznad sebe najednom ugledaju viši neprijateljski zid?290 18. Kako se može zapaliti pokretni toranj Ovoj, tako očitoj opasnosti doskače se na mnogo načina. Najprije, ako ima sa­ mopouzdanih i borbenih vojnika, izvrši se provala u kojoj izlazi četa oružanika, udarom odbije neprijatelje, zguli kože s drva i spali golemu spravu. Ako se građani ne usude izaći, iz većih balista odapinju zapaljene goruće strijele i koplja da probiju kože i krpe i da unutra izazovu požar. Malleoli su poput strijela, a spaljuju sve gdjegod se zabodu jer stižu u plamenu. Falarica se op­ rema čvrstim željeznim vrhom poput koplja; između tuljca i drške ornata se sumporom, smolom, bitumenom i kučinom koja je natopljena uljem što ga zovu napalnim.291 Odapinje se snagom baliste, buši oklop i u plamenu se za­ bija u drvo te često spaljuje tom jastu spravu. Također se užetom spuštaju ljudi dok neprijatelji spavaju, nose uljanice u svjetiljkama i pale sprave, te se opet podižu na bedem.292 19. Kako bedemima dodati visinu Osim toga, povisuju dio bedema kojemu se sprava pokušava primaknuti, na­ dograđujući ga cementom i kamenjem, ih blatom i opekama i naposljetku daskama kako sprava ne bi mogla pritijesniti branitelje zidina ako kani nad­ visiti grad. Jasno je daje sprava učinjena nedjelotvornom ako se pokaže pre­ niskom. Opsjedatelji su obično primjenjivali ovakvu lukavštinu: najprije iz­ grade toranj tako da se čini nižim od gradskih grudobrana, a zatim unutra potajno od dasaka načine drugi tornjić. Kad se sprava prislonila uza bedeme, taj se tornjić naglo uzdigne konopcima i koloturima iz sredine. Budući daje on viši, iz njega izlaze oružanici koji odmah zauzimaju grad. 20. Kako potkopati zemlju da sprava ne može nanijeti štetu Ponekad se spravi koja nadolazi suprotstavljaju vrlo duge i željezom okova­ ne grede i odguruju je iz blizine bedema. No kad su neprijatelji osvajali grad Rođana i kad se pripremao pokretni toranj viši od bedema i svih kula, prona­ đen je dosjetljivošću jednog mehaničara ovakav lijek: on je noću ispod teme­ lja bedema prokopao lagum i izdubio je iznutra onaj položaj kamo se sutra­ dan imao primaknuti toranj, iznijevši zemlju da to nijedan neprijatelj nije opazio. Kad je gromada dognana na svojim kotačima i stigla do mjesta koje je odozdo bilo šuplje, tlo je popustilo pod golemim teretom i sprava je propala, 290 Kod opsade Pirisabora, mezopotamskoga grada na istočnoj obali Eufrata 363. p. Krista bio je dovoljan samo pogled stanovnika grada na pokretni toranj cara Julijana u izgradnji da ponude predaju. 291 V. bilj. 278. 0 gorućim strijelama (malleoli) i koplju (falarica) v. Glosar. 292 Ovakva akcija zabilježena je prigodom gotske opsade tračkoga grada Filipopola 250/1, kao i prigodom perzijske opsade Bezabde 360. p. Krista.

187

Četvrta knjiga, 20-22

te se nije mogla niti približiti bedemima niti se dalje pokretati. Tako je grad bio oslobođen, a sprava napuštena.293 21. Ljestve, pokretni most, opsadni most i opsadna dizalica Kad su se primakli tornjevi, praćkari obaraju ljude s bedema kamenjem, stri­ jelci strijelama, samostrelci iz manubalista i arkubalista strelicama, a suličari plumbatama i bacačkim oružjem. Kad je to učinjeno, postavljaju ljestve i zauzimaju grad. No oni koji se uspinju ljestvama često se izlažu opasnosti, što se vidi iz primjera Kapaneja koji se smatra prvim pronalazačem zauzima­ nja ljestvama: njega su Tebanci ubili tolikom žestinom da se pričalo da gaje pogodio grom.294 Zato opsjedatelji prodiru na neprijateljski bedem pokret­ nim mostom, opsadnim mostom i opsadnom dizalicom. Sambuca295je dobila ime zbog sličnosti s kitarom. Kao što kitara ima žice, tako su na gredi koja se postavlja uz toranj konopci koji odozgo koloturima otpuštaju most da se spusti na bedem. Iz tornja odmah izlaze ratnici, prelaze mostom i navaljuju na gradske zidine. Exostra se naziva most o kojemu smo prethodno izložili; on se s tornja naglo pruža na bedem. Tolleno se zove kad se jedna greda što dublje zabije u zemlju, na njezin vrh se poprečno veže druga, duža greda, točno na sredini i uravnotežena tako da se jedan kraj podiže ako se drugi pri­ tisne do zemlje. Na jednome se kregu od pletera ili dasaka splete sprava na koju se smješta nekoliko oružanika. Kad se jedan kraj konopcima privuče i stisne do zemlje, vojnici se drugime podižu i stavljaju na bedem. 22. Bacačke sprave kojima se brani bedem: baliste, onagri, škorpioni, arkubaliste, fustibali i praćke Protiv ovih bacačkih sprava opsjedane su obično branile baliste, onagri, škorpioni, arkubaliste, fustibali, (strijelci)296 i praćke. Balista se zapinje ko­ nopcima od tetiva i što su joj ručice duže, odnosno što je veća, to dalje odašilje svoje sulice. Ako je namještena prema zakonima mehanike i ako iz nje gađa­ ju uvježbani ljudi koji su prije proračunali njezin domet, ona probija sve što pogodi. Onager izbacuje kamenje, čija težina ovisi o debljini i veličini tetiva. Što je sprava veća, tim veće kamenove vitla poput munje. Od te dvije vrste nema snažnijeg oblika bacačkih sprava. Škorpionima su zvali ono što sada zovu manubaliste,297 a nazvani su tako jer usmrćuju malim i sitnim ubođi293 Vegecije odstupa od priče kod Vitruvija, usp. Vitr. X. 16. Tijekom opsade Roda što ju je po­ duzeo Demetrije I. Poliorket 305./4. pr. Krista, opsjedani su stanovnici blatom iz kanala smočili tlo ispred pokretnog tornja - heliopola tako daje utonuo u blato dok je napredovao. Vegecijeva taktika je ona koju preporučuje grčki vojni pisac Eneja Taktik u djelu Opsade gradova (TloliopKrinKaj u 4. stoljeću pr. Krista. 294 Vegecije ovdje nudi racionalno objašnjenje događaja u priči o pohodu sedmorice na Tebu, središnjoj epizodi Tebaide, spjeva rimskog pjesnika Publija Papinija Stacija (oko 45.-96. p. Krista). Ondje Jupiter gromom ubija Kapaneja, koji je bio jedan od napadača. 295 Latinski izraz za pokretni most doslovno znači »harfa«. 296 U izdanju Karla Langa iz 1885. ovaj izraz je s pravom stavljen u zagradu jer Vegecije ovdje nabraja samo oružje, tj. predmete, dok »strijelac« kao ljudski čimbenik upadljivo ne pripa­ da tom nizu. Alf Onnerfors u izdanju iz 1995. ne izdvaja tu iznimku. 297 Vrsta samostrela.

188

Četvrta knjiga, 22-25

ma. Smatram suvišnim opisivati fustibale, arkubaliste i praćke jer se i sada koriste.298 Kamenjem veće težine koje se odapinje onagrom ne obaraju se sa­ mo konji i ljudi, već se i drobe neprijateljske sprave. 23. Protiv ovnova su korisne perine, laso, vukovi i teški stupovi Ima više sredstava protiv ovnova ili srpova. Neki konopcima spuštaju krpe i perine te ih vješaju ispred mjesta gdje udara ovan, da udarac sprave oslabi na mekanoj tvari i da ne razvaljuje bedem.299 Drugi hvataju ovnove lasom, i mnoštvo ih ljudi vuče ukoso od bedema te ih prevrću zajedno s kornjačama. Mnogi na konopce poput kliješta vežu nazubljeno željezo koje zovu vuk, obuhvate ovna te ga ih izvrnu ili objese tako da više nema zamaha za udar. Ponekad se s bedema zavitlaju i bacaju mramorna postolja i stupovi čime se drobe ovnovi. Ako je udar bio tako velik da su ovnovi probili bedem i da se on odronio, što se često događa, preostaje jedna nada u spas: da se sruše kuće i da se iznutra doda drugi bedem te da se neprijatelji pobiju između dva zida ako pokušaju prodor.300 24. Lagumi kojima se potkopava bedem ili prodire u grad Drugi način osvajanja je podzemni i tajni, a zovu ga cuniculum301 po zečevima koji pod zemljom kopaju jazbine i ondje se kriju. Uzme se, dakle, velika skupina ljudi i velikim se radovima iskopava zemlja kao u rudnicima gdje Besi302 marljivo crpe zlatne i srebrne žile, te se izdubi špilja i traži podzemni put za propast grada. Ta ratna varka izvodi se na dva načina: ili opsjedatelji kroz lagum prodru u grad, izađu noću a da građani to ne primijete, otkračunaju vrata, uvedu četu svojih i neprijatelje koji nisu ničega svjesni, pobiju u vlastitim kućama;303 ili, kad su doprli do bedemskih temelja, potkopaju nji­ hov najveći dio i podmetnu što suše drvo, te bedem privremeno podupru pro­ tiv urušavanja. Odozgo dodaju grančice loze i drugo gorivo. Kad se ratnici pripreme, gradnja se potpaljuje. Kad su izgorjeli drveni potpornji i daske, be­ dem se naglo uruši i otvori se pristup za upad. 25. Što je stanovnicima grada činiti ako neprijatelji upadnu u grad Bezbrojni primjeri pokazuju nam da su neprijatelji koji su bili preplavili grad često pretrpjeli opći pokolj. To se nedvojbeno događa ako građani zadrže be­ deme i kule i ako zauzmu više položaje. Tada, naime, sve dobi i spolovi s pro­ zora i krovova zatrpavaju uljeze kamenjem i drugim vrstam a bacačkog 298 Vegecije zaboravlja daje već prije (III. 14) opisao fustibal, tj. praćku na štapu (fustibalus) i običnu praćku (funda). 299 U tu su se svrhu koristile i bale slame, vunene vreće, svježe oguljene napuhane ili ispunje­ ne volovske kože. 300 Opsada beotijskoga grada Plateje 429. pr. Krista u Peloponeskom ratu. Usp. Thuc. II. 76.3. 301 Dosl. »kunić«. 302 V. bilj. 123. 303 Opsada mezopotamskoga grada Maozamalcha 363. p. Krista. Usp. Amm. Hist. XXIV. 4. 21-23.

189

Četvrta knjiga, 25-28

oružja. Da ih to ne bi snašlo, opsjedatelji su obično otvarali gradska vrata da se stanovnici prestanu odupirati jer im je pružena mogućnost da pobjegnu. Nužda je, naime, svojevrsna prisila na borbenost. U tom slučaju, bilo da nep­ rijatelj uđe danju ili noću, opsjedanima jedino pomaže da drže bedeme i kule, i da zaposjednu više položaje te da sa svih strana zasipaju neprijatelje dok se bore po ulicama i trgovima.304 26. Kako se valja čuvati da neprijatelji kradomice ne zauzmu bedem Opsjedatelji često smisle prijevaru i udalje se, hineći da su izgubili nadu. No kad se branitelji nakon straha ostave stražarenja na bedemima i počinu u neopreznoj bezbrižnosti, oni u noćnoj tmini zgrabe priliku, potajno dođu s ljestvama i uspnu se na bedeme. Zbog toga treba pojačati stražarenje kad neprijatelj odstupi, i na same bedeme i kule postaviti zaklone koji će stražare u zimskim mjesecima štititi od kiše i hladnoće, a u ljetnima od sunca. Praksa je također otkrila da se na kulama hrane vrlo oštri i budni psi koji će po vonju predosjetiti da neprijatelji dolaze, i to posvjedočiti lavežem. I guske jednako budno svojim gakanjem dojavljuju noćne prepade. Ušavši na kapitolijsku tvrđu, Gali bi, naime, bili zatrli Rimljane da im se Manlije nije odupro probu­ đen gakanjem gusaka. Muževe koji su imali podjarmiti čitav svijet tako je ču­ desnom budnošću ili srećom spasila jedna ptica.305 27. Kada se stanovnicima grada priprema prepad Najvažnijom stvari ne samo pri opsadama već i u svakoj vrsti ratovanja drži se brižno istražiti i znati navike neprijatelja. Jer se prilika za prepad može naći samo ako znaš u koje sate protivnik prestaje pozorno raditi, kada posta­ je neoprezniji, ponekad u podne, ponekad uvečer, često noću, katkad u doba kad se objeduje ili kad se vojnici obiju strana rasprše da počinu ili da se ure­ de. Kad se to počne zbivati u gradu, opsjedatelji se himbeno povuku iz borbe da bi se nemar protivnika razmahao. Kad on poraste samim time što je ostao nekažnjen, iznenada primiču sprave i postavljaju ljestve te zauzimaju grad. Zato se kamenje i ostale bacačke sprave ostavljaju spremnima na bedemima, da bi oni koji dotrče kad se sazna za prepad, pri ruci imali što će svaliti i izmetati na neprijateljske glave. 28. Sto je činiti opsjedateljima da ne bi pretrpjeh prepad stanovnika grada Kad nastupi nemar, opsjedatelji jednako podbježu prepadima. Jer bilo da su zabavljeni hranom ili spavanjem, ili da se rasprše u dokolici ih iz neke druge potrebe, tada građani iznenada provaljuju i ubijaju ih dok nisu ničega svjes­ ni, spaljuju ovnove, sprave, pa i same nasipe, te uništavaju što je bilo sagra­ đeno za njihovu propast. Zbog toga opsjedatelji prave opkop izvan dometa 304 Kada je prema Frontinovoj priči epirski kralj P ir silom provalio u neki grad (quandam ci­ vitatem), te zatvorio gradska vrata, primijetio je da se zatvoreni un u tra bore još žešće, očajni zbog bezizlazna položaja. Zbog toga je naredio da se vrata otvore dopuštajući im bi­ jeg. Usp. Front. S t rat. n . 6.9. 305 V. Uvod, bilj. 45.

190

Četvrta knjiga, 28-31

bacačkog oružja, i ne opremaju ga samo nasipom i palisadom već i tornjićima, kako bi se mogli oduprijeti onima što nahrupe iz grada. Tu gradnju zovu »oklopićem«.306 Kad se u povijesnim djelima opisuje opsada, često se nalazi da je grad bio opkoljen lorikulom. 29. Vrste bacačkih sprava kojima se brani grad Ako se bacačko oružje poput plumbata, sulica s remenom, dužih i kraćih su­ lica odapne s visine, većom snagom pada na ljude ispod sebe. I strijele odape­ te iz lukova te kamenje bačeno iz ruku, praćaka i fustibala prodire tim dublje što s višeg položaja polazi. Baliste i onagri nadmašuju ostale sprave ako ih stručnjaci vrlo pažljivo namjeste. Od njih ratnike ne može obraniti nikakva borbenost ih oklopi jer obično poput groma ili razbiju ili probiju što su god pogodili. 30. Kako se dobiva mjera za izradu ljestava i sprava Ljestve i ratne sprave vrlo su korisne da se zauzmu bedemi ako su bile nap­ ravljene u takvoj veličini da nadilaze visinu grada. Mjera se pak izračunava na dva načina: ili se jedan kraj tanke, lagane niti veže za strijelu, ona se naci­ lja na vrh bedema, i kad onamo dospije, visina bedema se odredi po dužini ni­ ti; ili se, a da to protivnici ne slute, mjeri dužina sjene kula i bedema dok koso sunce baca na zemlju njihov obris. Zatim se u zemlju zabije štap od deset sto­ pa307 i slično se mjeri njegova sjena. Kad se mjera pribavi, svakome je jasno da se preko sjene štapa od deset stopa dobije visina, jer se zna koja visina ba­ ca koliko sjene u dužinu. Proradio sam za javno dobro, kako vjerujem, o osvajanju i obrani gradova ono što su objavili pisci o ratnim umijećima ili što je u nuždi otkrila novija praksa, stalno iznova opominjući neka se nadasve brižno pazi da nikada ne izbije nestašica pitke vode ili hrane, jer se tim zlima nikako ne može doskoči­ ti. U nutar bedema treba pohraniti tim više što se zna daje trajanje opsade u moći opsjedatelja. 31. Pravila pomorske bitke Kad su, Nepobjedivi Care, po odredbi Tvoga Veličanstva prorađena načela kopnene bitke, dio koji preostaje po mome mišljenju pripada pomorskom bo­ ju. 0 njegovim umijećima valja kazati nešto manje jer je na moru odavna us­ postavljen mir i s barbarskim se narodima boj vodi na kopnu.308 Rimski na­ rod u skladu sa svojom dikom i s onim stoje korisno za njegovu veličinu, flo­ tu nije spremao odjedanput, niti zbog nužde koju bi nametnuo nekakav ne­ red, već ju je uvijek držao pripravnu da se nikada ne bi našao u stisci. Nitko se ne usudi ratom izazvati ili nanijeti nepravdu onom kraljevstvu ili narodu za koji zna daje opremljen i spreman na otpor i odmazdu. Po jedna legija s 306 Loricula je umanjenica za lorica - oklop. 307 Oko 3 m. 308 Vegecije ovo piše prije nego što su ojačale vandalske pomorske snage koje su već oko 419. p. Krista postale vrlo ozbiljne.

191

Četvrta knjiga, 31-34

brodovima bila je stoga stalno smještena u Mizenu i u Raveni, ne predaleko da zaštite Grad,309 a da, kad posao to zatraži, ploveći bez otezanja ili zaobila­ ženja stignu u sve dijelove svijeta. Flota u Mizenu imala je na dohvatu Gali­ ju, Hispaniju, Mauretaniju, Afriku, Egipat, Sardiniju i Siciliju. Ravenska flo­ ta obično je plovila ravno u Epir, Makedoniju, Ahaju, Propontidu, Pont, Orijent, Kretu i Cipar. U ratnim pitanjima brzina je obično korisnija od borbe­ nosti. 32. Naslovi prefekta flote Prefekt mizenske flote zapovijedao je liburnama usidrenim u Kampaniji, dok je one koje su bile smještene u Jonskom moru držao prefekt ravenske flote. Pod njima je deset tribuna svaki za jednu kohortu. Svaka liburna imala je po jednog nauarha,310 tj. nešto poput gospodara broda, koji se, izuzevši os­ tale mornarske dužnosti, danomice brinuo i neprekidno se trsio vježbati kor­ milare, veslače i vojnike. 33. Po čemu se zovu liburne311 Različite provincije imale su u stanovitim razdobljima znatne pomorske sna­ ge i zato su postojale različite vrste brodova. Međutim, kad se August borio u bitki kod Akcija312i kad je Antonije bio pobijeđen prvenstveno pomoćnim če­ tama Liburna, iz iskustva tako velike bitke postalo je jasno da su brodovi Li­ burna prikladniji od ostalih. Zato su rimski vladari, koristeći se sličnošću s njima i njihovim imenom, sagradili flotu po uzoru na njih. Liburnija je, naime, dio Dalmacije podložen gradu Jaderu;313 po njezinu se uzoru danas grade ratni brodovi i nazivaju se liburnama. 34. Kolikom se brižnošću grade liburne Kao što se pri temeljenju kuća zahtijeva dobra kakvoća pijeska ili kamena, tim se više pri gradnji brodova sve mora brižno ispitati, jer je veća opasnost da bude manjkav brod nego kuća. Zato se liburna prvenstveno gradi od čem­ presa, domaćeg ili šumskog bora, tise i jele. Korisnije ju je zakovati mjede­ nim nego željeznim klincima; premda se trošak čini nešto većim, ipak je do­ kazano da to donosi dobitak jer duže traje. Željezne klince s vremenom i u vlazi brzo izjede hrđa, dok mjedeni čuvaju svoj sastav čak i u valovima.

309 Tj. Rim. 310 V. Glosar. 311 Naziv »liburna« rabio se u doba kasnog Carstva za sve ratne brodove bez obzira na veliči­ nu, a ne samo za lake dvoveslarke (biremes) koje su tako nazivane tijekom 1. stoljeća pr. Krista. 312 U bitki kod Akcija 2. rujna 31. pr. Krista, ispred grčke zapadne obale, August je s admira­ lom Vipsanijem Agripom porazio brodovlje Antonija i Kleopatre. Tom pobjedom August je preuzeo potpunu kontrolu nad rimskim svijetom. 313 Današnji Zadar. V. Uvod, bilj. 143.

192

Četvrta knjiga, 35-37

35. čega se valja pridržavati kad se siječe drvo Posebno se treba pridržavati toga da se debla za gradnju liburna sijeku izme­ đu 15. i 22. u mjesecu.314 Na truljenje je otporno samo ono drvo koje je posje­ čeno unutar tih osam dana; ako se pak siječe u ostale dane, još iste ga godine iznutra izjedu crvi, unište i rastvore u prah. O ovome nas poučava umijeće i svakodnevna praksa svih arhitekata, a to spoznajemo i promišljajući o samoj vjeri za koju je odlučeno da se na vijeke vjekova slavi samo u ove dane.315 36. Mjeseci tijekom kojih treba sjeći debla Debla se korisno sijeku nakon ljetnoga solsticija, odnosno tijekom mjeseca srpnja i kolovoza, i tijekom jesenskog ekvinokcija sve do siječanjskih Kalenda.316 Tih, naime, mjeseci vlaga isparava pa je drvo suše i time čvršće. Valja se čuvati toga da se debla pile odmah čim su rušena ili da se postave na brod čim su ispiljena - jer i ona debla koja su još u jednom komadu, i ona koja su već rastavljena na dvostruke daske, trebaju mirovanje da bi se bolje osušila. Daske koje se vežu dok su još zelene, skupe se kad izluče svoju prirodnu vla­ gu i prave poširoke pukotine, a za moreplovce ništa nije opasnije nego da op­ lata zjapi. 37. Razmjeri liburna Sto se tiče veličine, najmanje liburne imaju po red vesala, malo veće po dva, a one prikladnih mjera dobivaju po tri, četiri, a katkad i po pet redova za veslanje. I neka se ovo nikome ne čini izvanredno mnogo, jer se priča da su se u bitki kod Akcija sukobili kudikamo veći brodovi koji su bili sa po šest i više redova.317Većim libum am a pridružuju se izvidnički čamci koji sa svake stra­ ne imaju oko 20 veslača; njih Britanci zovu picati. Oni obično izvršavaju pre­ pade, ponekad presijecaju opskrbu protivničkih brodova i pomnim motre­ njem otkrivaju njihov dolazak ili namjere. Kako izvidničke brodove ne bi iz­ dala njihova bjelina, jedra i užad boje se u venetsko plavu boju koja sliči mor­ skim valovima, a ona se unosi i u vosak kojim se obično mažu brodovi. Mor­ nari i vojnici oblače se u venetsko plavu odjeću da se na izviđanju lakše sakri­ ju i po noći i po danu.

314 Riječ je o lunarnom datiranju, odnosno prema mjesečevim mijenama koje prolaze kroz svoj ciklus tijekom 28 dana. Vegecije preporuča vrijeme između punog mjeseca i njegove zadnje četvrti. 315 Određivanje Uskrsne nedjelje na iste lunarne dane utvrđeno je oko 388. p. Krista pod pok­ roviteljstvom cara Teodozija I. 316 Tj. 1. siječnja. 317 Valja napomenuti da su liburne koje je upotrijebio Oktavijan u bitki kod Akcija bile prije svega male, pa se Vegecijevi podaci o tim golemim brodovima ne mogu odnositi na izvorne liburne. Usp. Horacijev prikaz liburna u dotičnoj bitki: »Ići ćeš liburnama među visoke grudobrane brodova, prijatelju Mecenate, spreman svakoj Cezarovoj (tj. Oktavijanovoj, op. prev.) pogibelji podvrći se sa svojom«. (Ibis Liburnis inter alta navium, /amice, propug­ nacula, / paratus omne Caesaris periculum/ subire, Maecenas, tuo.) Hor. Epod. I. 1-4.

193

Četvrta knjiga, 38-39

38. Imena i broj vjetrova Onaj koji s vojskom plovi na naoružanom brodovlju mora unaprijed znati predznake oluje. Jer su oluje i valovi često potopili više liburna nego neprija­ teljski udar. U tome treba primijeniti čitavo znanje prirodne filozofije jer se priroda vjetrova i nevremena razabire iz ustroja neba. A što se tiče surovosti pučine, kao što oprez štiti brižne, tako nebriga utapa nemarne. Zato umijeće plovidbe mora najprije razmotriti broj i imena vjetrova. Stari su vjerovali da prema položaju nebeskih osi pušu samo četiri glavna vjetra, svaki sjedne strane neba, međutim iskustvo kasnijih vremena pozna­ je njih 12. Njihova imena iznijeli smo ne samo na grčkom318 već i na latin­ skom jeziku da bismo uklonili dvojbu, i to tako da ćemo, objasnivši glavne vjetrove, prikazati one koji se nastavljaju na njih zdesna i slijeva. Počnimo od proljetnoga solsticija, tj. od istočne osi, odakle se diže vjetar Afeliot, tj. Subsolan;319 na nj se zdesna nastavlja Kekija ili Eurobor,320 a slijeva Eur ili Vul­ turno.321 Not, tj. Auster322 zauzima južnu os; na nj se zdesna nastavlja Leukonot, tj. Bijeli Not,323 a slijeva Libonot, tj. Kor.324 Zefir, tj. Subvespertin325 drži zapadnu os, a na nj se zdesna nastavlja Lib ili Afrik,326 a slijeva Japig ili Favonije.327 Sjeverna os zapala je Aparktija ili Septentriona;328uza nj je zdes­ na Traskija ili Circije,329 a slijeva Borej, tj. Akvilon.330 Oni često pušu pojedinačno, ponekad po dva, a za velikoga nevremena obično i po tri zajedno. Pod njihovim naletom mora, koja su prirodno mirna i spokojna, bjesne uskipjelih valova. Njihovim puhanjem nakon oluja vraća se vedrina, i vedrina se opet obraća u oluju, kako već pristoji okolnostima i polo­ žajima. Povoljnim puhanjem brodovlje nalazi željene luke, a suprotnim je prisiljeno usidriti se, vratiti se ili se izložiti pogibelji. Zato teško daje pretr­ pio brodolom onaj koji je pomno proučio sustav vjetrova. 39. Mjeseci kad se sigurnije plovi Slijedi rasprava o mjesecima i datumima. Jer silina i surovost mora ne do­ puštaju plovidbu tijekom cijele godine, već su samo neki mjeseci jako pogod­ ni, neki su dvojbeni, a ostali su prema zakonu prirode nemogući za brodovlje. 318 U originalu nazivi vjetrova nisu ispisani grčkim alfabetom već su transliterirani abece­ dom. 319 Istočni vjetar, istočnjak. 320 Sjeveroistočni vjetar. 321 Jugoistočni vjetar. 322 Južni vjetar, jugo. 323 Jugoistočni vjetar. 324 Jugozapadni vjetar. 325 Zapadni vjetar, zapadnjak. 326 Jugozapadni vjetar. 327 Sjeverozapadni vjetar. 328 Sjeverni vjetar, sjevernjak, sjeverac. 329 Sjeverozapadni vjetar. 330 Sjeveroistočni vjetar.

194

Četvrta knjiga, 39-40

Nakon zalaska Pahona, odnosno poslije izlaska Plejada, od šest dana prije li­ panjskih Kalenda331 pa sve do izlaska Arktura, tj. do 18 dana prije listopad­ skih Kalenda,332 plovidba se sm atra sigurnom jer blagotvornost ljeta sma­ njuje žestinu vjetrova. Nakon toga, sve do tri dana prije studenačkih Ida,333 plovidba je nesigurna i sve bliža pogibelji zato što nakon rujanskih Ida334 iz­ lazi Arktur, najsilovitija zvijezda, osam dana prije listopadskih Kalenda335iz­ bija žestoko ekvinocijsko nevrijeme, na listopadske None336 pojavljuju se ki­ šovite Hijade, a pet dana prije Ida istog mjeseca337 Bik. Od mjeseca pak listo­ pada zimski zalazak Vergilija338čestim olujama ometa plovidbu. Zato su mo­ ra zatvorena od tri dana prije studenačkih Ida339 sve do šest dana prije ožuj­ skih Ida340. Premalo svjetla i duge noći, gusti oblaci, magloviti zrak, žestina vjetrova udvostručena kišom i snijegom ne odvraćaju samo brodove od puči­ ne već i pješake od kopnenoga puta. Nakon »rođendana plovidbe«341, da tako reknem, koji se slavi svečanim natjecanjem i javnom svečanošću kod mnogih naroda, još je opasno hvatati se u koštac s morima sve do ožujskih Ida342zbog brojnih zvijezda i samoga vremena - ne zato što bi to odvraćalo radine trgov­ ce, već zato što valja pokazati veći oprez kad vojska plovi na hburnam a nego kad privatnika roba požuruje na smionost. 40. Kako treba promatrati predznake oluje Osim toga, i izlasci i zalasci drugih zvijezda pokreću vrlo žestoka nevremena. Premda su za njih zabilježeni točni datumi svjedočanstvima pisaca, kako se dosta toga mijenja iz različitih razloga i, što valja priznati, kako ljudskim sposobnostima nije dano potpuno spoznati nebeske uzroke, ipak zbog toga brigu o pomorskom motrenju dijele na troje. Utvrđeno je, naime, da se nev­ remena dižu ili na određeni dan ili prije i poslije njega. Zato grčkom riječju za ona koje prethode kažu Ttpo^eipa^eiv, za ona koja izbiju na određeni dan XevpdC£lv>a za ona koja slijede pETaxeiiid^eiv.343 No čini se neprikladnim i dugim nabrojiti sve poimence, jer je vrlo mnogo pisaca pomno prikazalo ne samo računanje mjeseci već i dana. Izlasci zvijezda koje se nazivaju planeti 331 332 333 334 335 336 337 338 339 340 341

Tj. 27. svibnja. Tj. 14. rujna. Tj. 11. studenog. Tj. 13. rujna. Tj. 24. rujna Tj. 7. listopada. Tj. 11. listopada. Rimsko ime za zviježđe Plejada. Tj. 11. studenog. Tj. 10. ožujka. Pomorska svečanost Izidina plovidba (Navigium. Isidis) ili tot jtX,oiou|>e
195

Četvrta knjiga, 40-43

obično kvare vedrinu kad one po putanji koju im je odredila volja Boga Stvo­ ritelja ulaze u zviježđa ili izlaze iz njih. Ne samo naučno iskustvo, već i pučka praksa uviđaju da su i dani mladoga mjeseca puni nevremena i da ih se po­ morci moraju i te kako bojati. 41. Vremenska prognoza Mnogi znakovi koje Mjesečev krug pokazuje kao u ogledalu također nakon mirnoga vremena nagovješćuju oluju, a tijekom nevremena mirno vrijeme. Crvenkasta boja naviješta vjetrove, plava kiše, a mješavina obje boje naobla­ ku i bijesne oluje. Veseo i svijetao krug obećaje plovilima vedrinu koju nosi na licu, osobito ako pri četvrtom izlasku nije crven s tupim rogovima ili zatamnjen upijenom vlagom. I Sunce je važno kad izlazi ili zaključuje dan - ve­ seli li se ravnomjernim zrakama ili se mijenja iza oblaka koji ga zaklanja, blista li uobičajenim sjajem ili plamsa zbog udara vjetra, te da nije blijedo ili pjegavo od prijeteće kiše. Pažljive mornare poučavaju zrak i samo more, te veličina i oblik oblaka. Neke obavijesti daju ptice, neke ribe koje je Vergilije uvrstio u GeorgikeSii gotovo božanskom vještinom, a Varon pomno obradio u knjigama o pomorstvu.34345Kormilari kažu da to znaju, ali samo onoliko koliko ih je poučila vičnost stečena iskustvom, što nije bilo utvrđeno nikakvom dub­ ljom učenošću. 42. Plimna podneblja, tj. plima Element mora trećina je svijeta koju osim puhanja vjetrova oživljava i njezi­ no vlastito disanje i kretanje. U određene sate, naime, jednako po danu kao i po noći, neka struja koju zovu plimom poteče naprijed-natrag te se poput ri­ ječne bujice najprije razlije po kopnu, a zatim oteče na svoju razinu. Ovaj dvosmjerni tok pomaže kretanju brodova kada ide u njihovu smjeru, a uspo­ rava ga ako mu je suprotan. Onaj koji kreće u borbu treba to vrlo oprezno iz­ bjegavati. Jakost plime ne može se nadvladati ni veslanjem, a katkad je čak i vjetar slabiji od nje. Budući da se ona u različitim krajevima u određene sate mijenja u skladu sa stupnjem Mjesečeva rasta ili opadanja, onaj koji namje­ rava povesti pomorsku bitku mora prije sukoba saznati osobitosti toga mora i položaja. 43. Poznavanje navigacije i veslači U posao m ornara i kormilara pripada poznavanje položaja po kojima se plo­ vi, kao i luka, kako bi se izbjegle opasne stršeće i podvodne hridi, plićaci i sprudovi. Sigurnost je tim veća što je more dublje. Kapetani346 se biraju po brižnosti, kormilari po vičnosti, a veslači po snazi, jer se pomorska bitka za­ meće po mirnome moru i masivne liburne ne probijaju kljunovima protivni344 O vremenskim predznacima kod Vergilija v. Georg. I 351 sqq. 345 Vegecije bi ovdje mogao imati na umu nekoliko danas nesačuvanih djela Marka Terencija Varona: O morskoj obali (De ora maritima), O obalama (De litoribus), Pomorski dnevnik (Ephemeris navalis) i Pomorstvo (Navales). 346 V.bilj. 310. 196

Četvrta knjiga, 43-45

ke i ne izbjegavaju njihov uzvratni udarac puhanjem vjetrova, već gonjene veslima. U tome poslu pobjedu donose mišići veslača i umijeće majstora koji upravlja kormilom. 44. Brodsko oružje i bacačke sprave Kopnena bitka zahtijeva mnoge tipove oružja, a pomorska borba ne zahtije­ va samo više vrsta oružja nego čak i sprave i hitala kao da se borba vodi na bedemima i kulama. Ima li ičega okrutnijeg od pomorskog sraza gdje ljudi pogibaju i od vode i od vatre? Posebnu brigu mora se posvetiti obrambenom oružju tako da vojnici budu pokriveni katafraktima, lorikama, pa čak i kaci­ gama i nazuvcima. Nitko se ne može tužiti na težinu zaštitnog oružja jer se na brodovima bori stojećki.347Zbog udarca kamena uzimaju se jači i širi štito­ vi. Uz srpove i čakije348te druge pomorske tipove bacačkog oružja, ciljaju jed­ ni na druge strijelama, sulicama, praćkama, fustibalima, plumbatama, onagrima, balistama i škorpionima, te izmeću koplja i kamenje. Sto je još opasnije, oni koji se uzdaju u svoju borbenost primiču libume, bacaju mosto­ ve i prelaze na protivničke brodove gdje se mačevima bore prsa o prsa ili, ka­ ko se kaže, izbliza.349 Na većim liburnama postavljaju čak grudobrane i to r­ njeve tako da s viših katova mogu kao s bedema lakše ranjavati i ubijati nep­ rijatelje. Strijele omotane napalnim uljem, kučinom, sumporom i bitume­ nom, zapaljene se odapinju balistama i zabadaju se u trupove neprijateljskih brodova, pa vatra naglo zahvaća oplatu premazanu voskom, katranom i smolom - mnogo zapaljivih tvari. Jedni pogibaju od mača i kamena, a drugi su prisiljeni gorjeti među valovima. Sto je među tolikim vrstam a smrti ipak najgori udes: nepokopana tijela proždru ribe. 45. Kako se u pomorskoj bitki postavljaju zasjede Baš kao i kod kopnene bitke, prepadi se izvode na mornare dok ništa ne sum­ njaju i zasjede se smještaju u prikladne otočne tjesnace. Ovo se radi s mišlju da ih se nepripravne što lakše uništi. Ako su neprijateljski mornari izmoreni dugim veslanjem, ako ih muči suprotni vjetar, ako struja ide protiv njihovih kljunova, ako neprijatelji ništa ne sluteći spavaju, ako njihovo sidrište nema izlaza, ako se ukaže željena prilika za borbu, dobročinstvima Fortune350 tre­ ba pridružiti šake i u zgodnoj prigodi zametnuti bitku. No ako oprezni nepri­ jatelji izbjegnu zasjede i sukobe se u otvorenom boju, onda liburne ne treba postrojiti u bojni red ravno kao na bojištima, već zakrivljeno poput mjeseca, tako da se krila bojnoga reda isture, a sredina bude uvinuta. Ako protivnici 347 Jednostavno prenijevši situaciju s kopna na more, Vegecije je i dalje zabrinut zbog nepo­ pularnosti teškog oklopa. No pritom se ne obazire na učinak što bi ga teška oprema imala na kretanje oružanika po vlastitom i neprijateljskom brodu, pri prelasku iz jednog plovila u drugo ili kod pada u more. 348 V. Glosar. 349 V. bilj. 56. 350 Rimska božica sreće, sudbine i uspjeha.

197

Četvrta knjiga, 45-46

pokušaju prodor, sam ih stroj opkoljuje i potapa. Na krilima je smještena glavna snaga i liburna i vojnika. 46. Sto se zbiva kad se pomorska bitka zameće otvorenim bojem Također je preporučljivo da tvoja flota uvijek koristi duboko i otvoreno more, dok se neprijateljeva gura prema obali, jer oni koji bivaju potiskivani prema kopnu, gube borbeni zalet. Zna se da u ovoj vrsti borbe najviše pridonose pobjedi tri tipa oružja: udarne grede, srpovi i dvosjekle sjekire. Asser je naziv za tanku, dugu gredu poput jarbolskoga križa koja visi s jarbola i koja s oba kraja ima željeznu glavu. Kad se brodovi protivnicima prikvače bilo s desne bilo s lijeve strane, njome silovito udaraju umjesto ovnom. Ona sigurno oba­ ra i ubija neprijateljske ratnike i mornare, a vrlo često probije i sam brod.351 Falx352 se naziva vrlo oštra oštrica svinuta poput srpa i nataknuta na što du­ že drške. Ona brzo presijeca kalaterije, tj. konopce o kojima visi jarbolski križ, pa jedra padnu i srp učini liburnu presporom i beskorisnom. Bipennis353je sjekira koja s obje strane ima vrlo široko i oštro sječivo. Njima u žaru borbe vrlo vješti mornari i vojnici u malim čamcima kradom sijeku ko­ nopce kojima je vezano protivničko kormilo. Kad se ovo učini, brod se odmah osvaja jer je razoružan i slab. Jer, ima li spasa onome tko je izgubio svoje kor­ milo? Mislim da ne treba govoriti o riječnim patrolnim čamcima koji svakodnevno stražareći čuvaju položaje na Dunavu budući da je njihova vrlo raširena primjena razvila veće umijeće nego što gaje bio prikazao starinski nauk.

351 Vegecije jedini opisuje udarnu gredu (asser) kao mornarički ovan (aries). Inače je to bio balvan na koji je bila postavljena čakija. 352 Srp. V. Glosar 353 Dvosjekla sjekira. V. Glosar. 198

Glosar1

AKCENZI (accensi sc. milites, pribrojeni vojnici), prema Vegeciju vojnici dodani nešto kasnije, odnosno kad bi legija već bila popunjena. Služili su kao pričuvna momčad u legiji, a mogli su obnašati i administrativne poslove kao pobočnici zapovjednicima. U Vegecijevo doba nazivali su ih »prekobrojni voj­ nici«* (supernumerarii). ALA (ala), 1. krilo u bojnom poretku (još se nazivalo i cornu); 2. samostalna konjanička formacija u doba carske vojske koja se sastojala od 500 do 1.000 (prema kraju 1. st.) konjanika pod zapovjedništvom prefekta ale (praefectus alae ili praefectus equitum alae). Dijelila se na 16 ili 24 turme* (turmae) po 30-33 ili 20-24 konjanika, a turm a (turma) na dekurije* (decuriae). V. konja­ nici. ANTESIGNANI (antesignani sc. milites, prednjaci), u doba manipularne taktike vojnici, odabrani od najboljih hastata*, koji su prvi dolazili u sukob s neprijateljem. Ime su dobili zato što su, kao prvi bojni red legije, stajali is­ pred (ante) bojnih znakova* (signa). Poslije, u doba kohortne taktike, orao* (aquila) kao bojni znak legije stajao je također iza bojnog reda (acies triplex) odabranih vojnika koji su bili zaduženi za njegovu obranu. Vegecije ih naziva i campigeni. Usp. učitelji, poljski. ARKUBALISTA (arcuballista), samostrel, vrlo mala ratna sprava za izba­ civanje strijela uz pomoć sile dobivene zapinjanjem luka, a ne torzijom. Op­ služivali su ih samostrelci*. V. balista i sprave, bacačke. ARMATURA (armatura), 1. pogotovo u doba Carstva, uobičajeni izraz za igru pod oružjem (pyrrhicha militaris). Rimski su je mladići izvodili pod pu­ nom ratnom spremom, dijelom na konju (armatura equestris), a dijelom pješke (armatura pedestris) pred gledateljstvom prilikom svečanosti u Cirku. U doba kasnoga Carstva izvodili su je zapovjednici i carevi. Sastojala se od vojnih manevara koji su bili uvježbavani pod vodstvom poljskog učitelja* (campidoctor). Vegecije ju je smatrao vrhuncem antičkog legionarstva; 2. na­ ziv za vojnika koji je izvodio armaturu. 1

U obzir su uzeti osnovni pojmovi kojima Vegecije opisuje rimske činove, vrste jedinica, oružje, ratne sprave i gradnje. Objašnjenja se nipošto ne smiju smatrati konačnima, a još manje sveobuhvatnima. Znakom zvjezdice (*) upućuje se na pojmove koji upotpunjuju zna­ čenje glavnog pojma.

199

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

ARMATURE, DVOSTRUKE (armaturae duplares), prema Vegeciju vojni­ ci armature* koji su dobivali dva sljedovanja*. Usp. duplari, kandidati, dup­ lari i ogrličari, dvostruki. ARMATURE, JED N O STRU K E (armaturae simplares), prema Vegeciju vojnici armature* koji su dobivali jedno sljedovanje*. Usp. kandidati, sim­ plari i ogrličari, jednostruki. AUGUSTALI (Augustales sc. milites), zapovjednici koje je prema Vegeciju car August pridružio ordinarijima*. V. flavijali. BALISTA (ballista), ratna bacačka sprava. Do 3. st. označavala je spravu za izbacivanje kamenja, a nakon toga spravu za izbacivanje strijela. Iz nje se s vremenom razvilo nekoliko tipova balisti: arkubalista,* kolna balista* i manubalista*. V. sprave, bacačke. BALISTA, KOLNA (carroballista), mala, ali moćna ratna bacačka sprava za izbacivanje strijela na principu torzije koja je služila kao potpora pje­ šaštvu. Dva kraka koja su najednom kraju bila povezana tetivom, a drugim krajem zataknuta u splet tetiva, zatezala su se pomoću vitla i oslobađala su se otponcem. Sprava je bila postavljena na kola s dva ili četiri kotača (ballista quadrirotis) što je omogućavalo da se brzo premješta i lako manevrira. V. ba­ lista i sprave, bacačke. B E N E F IC IJA R IJI (beneficiarii sc. milites, nadarenici), vojnici koje je voj­ skovođa na prijedlog zapovjednika oslobodio redovite službe (munus) obi­ čnih vojnika. Cesto su ih dodijelili istim zapovjednicima kao pobočnike. Nji­ hov položaj smatrao se darovanim (usp. beneficium - dobročinstvo), a na kraju službovanja dobivali su nagradu. U doba Carstva tako su se nazivali dozapovjednici koji su kao pobočnici služili u uredima visokih zapovjednika. BUCINA (budna), signalna zavinuta mjedena truba ili rog pužastog oblika. Svirali su je trubači bucine, tj. zavinute trube (bucinatores) (
Glosar

CENTURION (centurio, pl. centuriones), zapovjednik vojne jedinice centu­ rije* (centuria). Centurioni su bili osnovica legije*, a bili su prepoznatljivi po posrebrenom oklopu i po perjanici poprečno postavljenoj na kacigu. Birali su ih tribuni, a izabrani centurion (prior) birao je svoga partnera (posterior) s kojim je zapovijedao manipulom* (manipulus). Legija je imala 59 centurio­ na. V. ordinariji. CENTURION, DRUGI HASTATA (hastatus posterior), v. centurion i or­ dinariji. CENTURION, PR V I HASTATA (hastatus), v. centurion i ordinariji. CENTURION, PRVI TR IJA R IJA (triariusprior), v. centurion i ordinariji. CAKLJA (harpago), 1. duga motka s lancem na kojemu je visjela željezna kuka, a upotrebljavala se prilikom opsada za rušenje zidova i palisada; 2. čakija koja je u pomorskom ratovanju bila namijenjena za hvatanje i privla­ čenje protivničkih brodova. Uvedena je u pomorsko naoružanje tijekom P r­ voga punskog rata pod zapovjedništvom konzula Dulija 260. pr. Krista. Tim pronalaskom umanjila se važnost pomorske borbene taktike u korist promi­ canja statičnih abordaža, odnosno zauzimanja protivničkih brodova iskrca­ vanjem pješaka i borbom na protivničkom brodu. V. ruka, željezna. ČETE, POM OĆNE (auxilia), sve pomoćne jedinice drukčije od legije, a koje su uključivale konjicu i sve vrste pješaštva (praćkari i strijelci). U doba rano­ ga Carstva te jedinice, koje su se borile na svoj vlastiti način, a često i pod vlastitim vođama, postupno su bile preustrojene u jedinice koje su bile ujed­ načene prema veličini i ustroju. Konjaničke pomoćne čete nazivale su se »alama,«* a pješačke »kohortama«*. V. praćkari i strijelci. ČETVEROPREG, SR PA STI (quadrigae falcatae), skitska bojna kola sa srpovima na kotačima. DAR, NOVČANI (donativum), premija koja se dijelila vojnicima prigodom careva rođendana ili kad je car stupao na prijestolje. D EK U RIJA (decuria), konjanička desetina. Usp. ala, dekurion, turm a i veksilacije. DEKURION (decurio), zapovjednik konjaničke desetine ili dekurije* (decu­ ria). Tri dekurije tvorile su turmu* (turma) kojom je zapovijedao najstariji dekurion. V. konjanici. D ESETN IK (decanus) ili GLAVA D ESETIN E (caput contubernii), zapov­ jednik desetine* vojnika (contubernium). Termin decanus u izvorima se ne spominje prije 4. stoljeća. D ESETIN A (contubernium), sekcija od 8-10 vojnika koji su zajedno boravili u istom šatoru (papilio). Zapovijedao im je desetnik* (caput contubernii, de­ canus). 201

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

DIZALICA, OPSADNA (tollenno), sprava različite konstrukcije u kojoj se manji broj vojnika u košari od dasaka ili pruća podizao na zidine. DO MAČEVA I SULICA (ad spathas etadpila, adpila), dio bitke, tj. borba prsao prsa, u kojoj bi vojnici isukali mačeve* (spathae) i jurišali na neprijate­ lja pošto bi prethodno izbacili laku i tešku sulicu - pilum* (pilum) na daljinu od 30 do 50 m. Ponekad vojnici nisu izbacili teški pilum već su se njime koris­ tili za blisku borbu kao kopljem. D O PU ST (commeatus), 1. term in commeatus značio je i »opskrba,« tj. njezi­ no dopremanje; 2. dopust koji se vojnicima inače rijetko davao. Tijekom do­ pusta bilo je zabranjeno bavljenje trgovinom i novčarskim poslovima. DRUNG (drungus), riječ keltskog podrijetla, kao i globus, nazivje za slobod­ nu konjaničku formaciju koju su Rimljani prihvatili pod barbarskim utjeca­ jem. Poslije to ostaje i standardna formacija ranobizantske vojske. V. odred, leteći konjanički. DUPLARI (duplares sc. milites), prema Vegeciju vojnici koji su dobivali dva sljedovanja*. Usp. armature, dvostruke, kandidati, duplari i ogrličari, dvo­ struki. EKSKULKATORI (exculcatores), čarkari, lako opremljeni vojnici u doba Carstva koji su bili naoružani lukom i strijelama, praćkama i sulicama, a zaštićeni ponekad samo štitom i kacigom. Oni su prvi uznemiravali neprija­ telja i otpočinjali bitku. Usp. veliti. F E R E N T A R IJI (ferentarii sc. milites), lako pješaštvo* (levis armatura), naoružano praćkom i sulicom koje je stajalo na krilima bojnoga reda i otpočinjalo bitku. To je bio arhaičan izraz već u doba Cezara i Livija. FLAVIJALI (Flaviales sc. milites), zapovjednici koje je prema Vegeciju car Vespazijan pridružio legijama kao druge augustale*. FUSTIBAL (fustibalus), vrsta praćke. Imala je isti princip rada kao i obična praćka* (funda), samo što su joj krajevi bili pričvršćeni na štap, a to joj je da­ valo jači zamah. Bila je uvedena u naoružanje u kasnorimskom razdoblju, a znalo se za nju i u srednjem vijeku. Njome su bili naoružani laki pješaci (levis armatura) - fundibulatori* (fundibulatores). Usp. pješaštvo, lako i oružje, bacačko. FUNDIBULATORI (fundibulatores), lako opremljeni vojnici koji su bili naoružani fustibalom* - praćkom na štapu (fustibalus). Nisu imali ni kacigu ni oklop, već su bili zaštićeni samo krznom. Usp. pješaštvo, lako i praćkari. GLAVA DESETIN E, v. desetnik. GLAVA, SVIN JSKA (caputporcinum), vojnički sleng za klin* (cuneus,), je­ dan od sedam bojnih poredaka koje opisuje Vegecije. Usp. pila. 202

Glosar

GREDA, UDARNA (asser), brodska ratna sprava u obliku udarne grede koja je vjerojatno služila za bušenje trupa i obaranje jedra protivničkog bro­ da. Vegecije ju opisuje kao sličnu ovnu* (aries). GRUDOBRAN (pinna, propugnaculum), nadgradnja od palisada u obliku kruništa, kule ili tornja, koja se posebno podizala na većim ratnim brodovi­ ma, ali i na zidinama ili nasipu* da bi se strijelci bolje zaštitili i bili na višem položaju. HASTATI (hastati sc. milites), vojnici prvoga bojnog reda u legiji. Bili su op­ remljeni kao oklopljeno pješaštvo i najmlađe životne dobi. Isprva su bili nao­ ružani kopljem* (hasta) po kojemu su i dobili ime. Poslije su dobili pilum* (pilum). IZVIDNICI (exploratores, a može i speculatores), njihov glavni zadatak bio je pribavljanje točnih vijesti o položaju, jačini i kretanju protivnika. Bili su ustrojeni u odjele. V. uhode. KANDIDATI, DUPLARI (candidati duplares sc. milites), prema Vegeciju istaknuti vojnici, a možda i kandidati za kakav vojni čin, kojima su bile dodi­ jeljeni neki privilegiji i koji su vjerojatno dobivali dvostruko sljedovanje*. Usp. armature, dvostruke, duplari i ogrličari, dvostruki. KANDIDATI, SIM PLARI (candidati simplares sc. milites), prema Vegeci­ ju istaknuti vojnici, a možda i kandidati za kakav vojni čin, kojima su bili do­ dijeljeni neki privilegiji i koji su vjerojatno dobivali jedno sljedovanje*. Usp. armature, jednostruke i ogrličari, jednostruki. KATAFRAKT (cataphractes), ljuskasti oklop, načinjen od metalnih pločica ili ljuski pričvršćenih na kožnu podlogu. Vegecije ga često zamjenjuje i term i­ nom lorika* (lorica). U doba kasnoga Carstva nosila gaje samo teška konji­ ca. Dosezao je do koljena i težio oko 25-30 kg, a ponekad je imao i kapuljaču. Postojali su i katafrakti koji su pokrivali i tijelo konja. Usp. konjica, teška. KLASIK (classicum sc. signum), signal bojne trube (zavinute trube ili roga), kojim se trubilo u carevoj ili vojskovođinoj nazočnosti. Tim se signa­ lom također označavao poziv na sastanak, šutnju, pogubljenje, polazak noćne straže i polazak iz tabora. K LIJEŠTA (forfex), 1. bojna formacija u obliku kliješta; 2. nazubljeno želje­ zo koje se vezalo na konopac da bi se hvatao ovan (aries), a koje se još zvalo i vuk* (lupus). KLIN (cuneus), bojni poredak u obliku klina. U vojničkom slengu taj se bojni poredak još nazivao i svinjska glava* (caput porcinum). Usp. pila. KNJIGOVOĐE (librarii sc. milites), činovnici koji su prepisivali akte i vodi­ li legijske knjige. KOHORTA (cohors), 1. u doba Republike to je bila samostalna vojna forma­ cija saveznika (cohortes sociorum)-, 2. u doba Carstva formacija garde (cohor203

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

tes praetoriae) i gradske vojske (cohortes urbanae). 3. kohorta je bila jedan od osnovnih odjela legije* koji se sastojao od po jednoga manipula* (manipulus) hastata (hastati), principa (princeps) i trijarija (triarii). Brojila je 400 do 600 vojnika. U sastavu legije bilo je 10 kohorti. Svaka je imala 6 centurija* (cen­ turia). Od vremena cara Hadrijana prva kohorta imala je 5 centurija i 800 vojnika. KOHORTA, PETSTO TIN SKA (cohors quingentaria), naziv za devet ko­ horti* legije (2.-10.) koje su za razliku od prve brojile 500 vojnika, ustrojenih u 6 centurija. KOHORTA, TISUĆNIČKA (cohors miliaria), naziv za prvu kohortu* legi­ je koja se u doba Carstva povećala na oko 800-1.000 vojnika, ustrojenih u 5 umjesto 6 centurija. KOLCI (sudes), odnosno drveni zašiljeni štapovi, od kojih se radila ograda ili palisada* (vallus) na nasipu* (agger, vallum) oko tabora. Legionari su nosili dva do četiri kolca kao dio vojničke prtljage* (sarcinae). KOLIBA, BO JN A (vinea), hodnik kroz koji su se vojnici zaštićeni od pro­ jektila približavali zidinama tijekom opsade. Ukošeni krov i bočne strane bili su pokriveni kožama (coria) i vlažnim vrećama kao zaštita od vatre. Prema Vegecijevu opisu bila je dugačka oko 5 m, visoka 2 m i široka 2,4 m. Usp. krov, zaštitni. KONZUL (consul), u doba Rimske Republike izborni jednogodišnji magis­ trat, nositelj vrhovne izvršne vlasti i automatski vrhovni zapovjednik vojske. Svake godine birala su se po dva konzula koji su se svaki dan izmjenjivali u zapovjedništvu nad vojskom. Oni su imenovali tribune* (tribuni). Usp. voj­ skovođa. K O N JA N ICI ili TURMALI (equites, turmales sc. equites). Rimljani nisu imali posebno razvijenu konjicu već su im za tu svrhu služile savezničke, a poslije sve više i najamničke barbarske jedinice. Konjica je bila organizirana u ale* (alae) od po 500 -1.000 konjanika koje su bile sastavljene od 10 turmi* (turmae). U doba kasnoga Carstva uz ale se pojavljuju i nove jedinice konjice: granična konjica (equites), veksilacije* - elitne jedinice konjice pokretne voj­ ske (vexillationes) i elitne konjaničke jedinice carske garde (scholae palatinae). Usp. dekurion i konjica, teška. K ONJANICI, K O PLJA N IČ K I (equites contati), konjanici naoružani du­ gim kopljem* (contus). KONJICA, TEŠKA (equites cataphracti, loricati, ocreati), oklopljena konji­ ca. Usp. katafrakt, lorika i nazuvak. K O P L JE (hasta), rimsko »nacionalno oružje«. Isprva koplje kojim je bila naoružana rimska falanga, a u doba Republike samo trijariji* - vojnici treće­ ga bojnog reda dok su prva dva reda, tj. principi* i hastati*, nosili pilum* (pi204

Glosar

lum). Lako naoružani vojnici legije nosili su 5 - 7 bacačkih kopalja (hastae velitares). K O P L JE , DUGO (contus), dugo i teško konjaničko koplje sa željeznim vr­ hom koje je bilo slično makedonskoj sarisi (sarissa, kod Vegecija sarisa). To je isprva bilo oružje sarmatskih konjanika koje su u doba Carstva prihvatili i Rimljani. Usp. konjanici, kopljanički. K O PL JE , GORUĆE (falarica), dugačko koplje s čvrstim željeznim vrhom iza kojeg se između tuljca i motke nalazio zamotuljak lakozapaljive tvari. Iz­ bacivalo se iz velikih balista* (ballistae). Osim velikog tipa koji se upotreblja­ vao samo kod opsada, postojao je i manji tip koji se izbacivao rukom, te goru­ će strijele* (malleoli). Usp. oružje, bacačko. KORNJAČA (testudo), 1. ratna sprava za zaštitu vojnika ili drugih ratnih sprava: ovna (aries) ili srpa (falx) prilikom probijanja zidina tijekom opsade. Građena je od greda i dasaka, a poradi zaštite od požara bila je prekrivena pokrivačima (ciliciae, centones) i životinjskim kožama (coria)\ 2. bojna for­ macija koju su činili vojnici držeći štitove jedan do drugoga na stranam a i nad glavama. Formaciju je mogao načiniti bilo koji broj vojnika uz uvjet da u prvom redu bude jedan vojnik manje nego u ostalim redovima. Pričalo se da je čvrstina formacije provjeravana tako što bi se preko nje prelazilo kolima. Usp. klin, pila. KROV, ZAŠTITNI (pluteus), zaštitni krov, streha, nadstrešnica ili trijem od pletenoga pruća koji je bio pokriven kožom (corium). Služio je kao zaštita od manjih projektila (sulica, kamenja, strijela) kad bi se napadači tijekom op­ sade približavali zidinama. Usp. koliba, bojna. LAGUM (cuniculus), podzemni prokop, tunel koji je bio namijenjen rušenju zidina, odnosno prodoru u unutrašnjost opsjednutoga grada. Usp. lagumaši. LAGUMAŠI (cunicularii), pioniri, inženjerci pod zapovjedništvom prefekta graditelja (praefectus fabrorum). Prilikom opsada kopali su lagume* (cuni­ culi). LEGAT (legatus), dužnost koja je dugo postojala u rimskoj vojsci. Legate je u doba Republike iz redova senatora birao i imenovao vojskovođa, te im dodje­ ljivao moć i odgovornost. Obično su to bili iskusni vojnici, ali ponekad se le­ gatura kao i kod tribuna dodjeljivala manje sposobnima zbog političkih raz­ loga. Cezar je imenovao legate zapovjednicima nad jednom ili čak i nekoliko legija ili pak pomoćnim jedinicama. Nisu nužno bili vezani uz legiju, ali su bi­ li prikladniji od neiskusnih tribuna kojima su bili nadređeni po položaju. U doba Carstva legate je iz redova senatora imenovao car, a u provincijama le­ gati su mogli biti i namjesnici provinicija s civilnom i vojnom vlašću. Od 2. st. legata u značenju zapovjednika legije postupno počinje zamjenjivati naziv »prefekt legije«*. Car Galijen je oko 260. prestao imenovati tradicionalne le­ gate. Prem a Vegeciju službu legata zamijenio je magister m ilitum *. 205

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

LEG IJA (legio), osnovna rimska vojna formacija koja je bila sastavljena od rimskih građana. Ovisno o povijesnom razdoblju brojila je od 3.000 do 6.000 vojnika. U doba Republike legijom su zapovijedali vojnički tribuni*. Od vre­ mena Cezara i u doba Carstva na čelo legije dolazi legat*, a od 2. st. postupno ga zamjenjuje prefekt legije*. Usp. centurija, kohorta i manipul. LIBURNA (liburna), morski ratni brod na jedra i vesla, sinonim za ratnu galiju. Rimljani su je preuzeli od Liburna, naroda koji je živio na prostoru sjeverne Dalmacije i Hrvatskog primorja. Imala je jedan red vesala, ali je bila brža od većih ratnih brodova. Od 1. st. Rimljani grade liburne mnogo veće nego što su bile izvorno, a pojam »liburna« odnosio se na vrstu kvalitetnoga broda i poprimio je općenito značenje. LORIKA (lorica), opći naziv za oklop, a dijelio se na tri osnovna i više drugih tipova. Osnovna tri tipa su: obručasti oklop (lorica segmentata), kožnati ili metalni ljuskasti oklop (lorica squamata) i lančani, odnosno prstenasti oklop (lorica hamata) - pancirna košulja. Ostali tipovi jesu: oklop od mrežaste žice (lorica reticulata), kožnati oklop, pločasti oklop, pektoral, te paradni oklop. U doba kasnoga Carstva oklop je nosila pretežito konjica, a pješaštvo vrlo malo. Usp. katafrakt, konjica, teška. LORIKULA (loricula), mali grudobran* koji se gradio na vrhu zidina ili op­ kopa. v

MAC (gladius, semispathium, spatha). Rimljani su tijekom povijesti rabili kratke (gladii, semispathia) i duge (spathae) mačeve. Kratak dvosjekli mač vjerojatno hispanskoga podrijetla (gladius Hispaniensis) ili možda i galskog, a bio je namijenjen i za bod i za sječu. Dužina oštrice iznosila je oko 50 cm. Rimljani su ga rabili od 3./2. st. pr. Krista do 2/3. st. p. Krista. V. spata i semispata. M A G IST E R M ILITU M . Od doba Konstantina Velikog (306.-337.) magis­ ter m ilitum ili militiae bio je naslov carskih generala i legata* s najvećom vojnom moći unutar dodijeljena okruga. Konstantin je imenovao jednog ma­ gister equituma i jednog magister pedituma za zapovjednike čitave vojne up­ rave. U slučaju rata oba roda vojske stavljala su se pod zapovjedništvo jednog vojskovođe koji se onda nazivao magister utriusque militiae ili magister ar­ morum. Ispod njih su se nalazili duces kojih je bilo 35, a desetorica na najvi­ šem položaju nosili su naslov comites. M ANIPUL (manipulus), bojna formacija koja je bila sastavljena od dvije centurije* (centuriae). Legija* je imala 30 manipula, odnosno 10 kohorti* (cohortes) sastavljenih od po 3 manipula. Nakon napuštanja manipularne taktike tijekom 1. st. pr. Krista, manipul gubi taktičko značenje, a u uporabi je ostao samo kao povijesni termin. MANUBALISTA (manuballista), samostrel, ručna balista, mala ratna sprava za izbacivanje strijela na principu torzije koja je bila slična kolnoj ba206

Glosar

listi* (carroballista) samo što nije bila postavljena na kola s kotačima. Usp. arkubalista, balista, samostrelci i sprave, bacačke. MATIOBARBULI (mattiobarbuli), 1. vrsta bacačkog oružja - plumbata*; 2. vojnici naoružani plumbatama. Vegecije piše o plumbatama kao poseb­ nom oružju vojnika dviju legija u Iliriku po časti najvišega para palatinskih legija (legiones palatinae) u 4. st. Nakon što je Dioklecijan odabrao Maksimijana za svoga suvladara, sebi je nadjenuo naslov Jovije (Iovius), a Maksimijanu naslov Herkulije (Herculius), kao štićenicima Jupitera i Herkula. Zbog toga su matiobarbule nazvali jupiterovcima (Ioviani) i herkulovcima (Herculii). Vegecije je jedini izvor koji svjedoči o upotrebi plumbata kod jupiterovaca i herkulovaca. METATORI (metatores), prema Vegeciju prethodnici koji odabiru mjesto za tabor (<metari - odmjeriti). M JE R N IC I (mensores), mjerači logora, konačari, tj. vrsta legijskih zapov­ jednika koji su unutar tabora određivali mjesta šatora (papilio) pomoću mjernog instrum enta (groma ili gruma). Brinuli su se i za druge stvari veza­ ne uz taborovanje. V. poljomjerci. MOST, OPSADNI (exostra), opsadni viseći most koji se prislanjao na zidine opsjedanoga grada. MOST, PO K RETN I (sambuca, »harfa«), pokretni viseći most koji je užadima bio pričvršćen za grede pokretnoga tornja (turris ambulatoria), te se spuštao kada se toranj približio zidinama i preko njega su vojnici prelazili na zidine. NARODI, VEZANI UGOVOROM (foederatae gentes), narodi koji su bili vezani ugovorom (foedus) s rimskom državom; ugovor ih je, između ostalog, obvezivao na trajnu vojnu zajednicu što je uključivalo i vojnu obvezu. Ugovor je mogao biti ravnopravan (foedus aequum) i neravnopravan (foedus ini­ quum). Narodi vezani ravnopravnim ugovorom zadržavali su svoj suvereni­ tet te su o svom trošku i pod vlastitim zapovjedništvom okupljali vojsku u slučaju da Rimu zatreba. Ugovorne strane nazivale su se tada saveznici* (so­ di). S druge strane, narodi, tj. države vezane neravnopravnim ugovorom priznavale su vrhovnu vlast Rima, no pritom su njihovi stanovnici ostajali slobodni. N ASIP (agger, vallum), 1. zemljani zaštitni nasip, oko tabora, na koji su se zabijali kolci* (sudes) od kojih se radila palisada* (vallus)-, 2. opsadni nasip od zemlje, drva i kamenja koji se gradi prema zidu opsjednute utvrde da bi se lakše prišlo. NAUARH (nauarchus) (grč. vauap%oq - vođa broda) ( - vodim), kapetan broda. 207

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

NAZUVAK (ocrea), najčešće željezni (ferrea) oklop za potkoljenicu. Rimski vojnici nosili su ga na lijevoj, izloženijoj nozi. Centurioni i teški konjanici su ga nosili na obje noge. V. konjica, teška. NAZUVCARI (equites ocreati), teški konjanici koji su nosili nazuvak* (oc­ rea) na svakoj nozi. V. konjica, teška. ODRED, LETEĆ I KONJANIČKI (globus), leteći vod, eskadron. Slobodna konjanička formacija, a slično kao i drung* (drungus) također izraz za pos­ trojbe ili formacije u ranobizantskoj vojsci. OGRLIČARI, JED N O STR U K I (torquati simplares sc. milites), vojnici od­ likovani zbog borbenosti (virtus) jednom ogrlicom (torquis ili torques) uz ko­ ju su katkad dobivali i po dva sljedovanja*. OGRLIČARI, DVOSTRUKI (torquati duplares sc. milites), vojnici odliko­ vani zbog borbenosti (virtus) dvjema ogrlicama (torquis ili torques) uz koje su katkad dobivali i po dva sljedovanja*. ONAGER (onager, »magarac«), bacačka sprava za izbacivanje velikog ka­ menja na principu torzije. Pojavila se u 3. st. i bila je mnogo jednostavnija ne­ go dotadašnje baliste. Imala je jednu polugu koja je jednim krajem bila zatak­ nuta u uvijen snop tetiva dok se na drugom kraju nalazio nastavak za ka­ men. Nakon natezanja, otpuštanjem otponca poluga se kretala u okomitom planu i prilikom udarca u poprečnu gredu izbacivala kamen. Zbog težine slu­ žila je samo kod opsada ili statične obrane. Legija je osim 55 kolnih balista* (carroballista) imala 10 onagra, po jedan za svaku kohortu. V. balista i spra­ ve, bacačke. O PH O DN ICI (circumitores), nadglednici koji su u ophodnji nadgledali noćne straže. Poslije je taj naziv bio uveden i kao vojni čin (circitores). O PK O P (fossa, fossatum), 1. opkop rađen prilikom utvrđivanja tabora* (castra) i utvrđenja* (burgus, castellum); najprije bi se kopao jarak, a od isko­ panog materijala gradio bi se nasip* (agger, aggestus, vallum) koji se još do­ datno mogao utvrditi ogradom od kolja ili drveta* (sudes, vallus); 2. gradski opkop. Usp. burg. O PKOP, PR IV R EM EN I (fossa tumultuaria), opkop za privremeni tabor na pohodu gdje će vojska boraviti samo jednu noć. Opkop se radio kopanjem plitkog jarka širokog 1,5 ili 2,7 m i dubokog 0,8 ili 2,1 m. Od iskopanog mate­ rijala gradio se nasip* (agger, vallum). Nasip se još utvrđivao ogradom od ko­ laca* (sudes) odnosno palisađe* (vallus). Opkop za duži boravak nazivao se propisni opkop* (fossa legitima). O PKOP, P R O P IS N I (fossa legitima), opkop koji se kopao oko tabora kad je vojska duže vrijeme boravila u njemu. Širina opkopa bila je tada 3,6 m, a du­ bina 2,7 m. Usp. opkop, privremeni. 208

Glosar

O PTIO NES, pobočnici koje su centurioni sami izabirali za pomoćnike (
SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

ORUŽJE, BACAČKO (missibilia, missilia, tela), bacaljke, oružje za baca­ nje. Vegecije upotrebljava ove nazive kao opće termine za sve bacačko oružje - za kamene i olovne projektile, za praćku* (funda) i fustibal* (fustibalus), za strijele* (sagittae), za luk (arcus) i za goruću strijelu* (malleolus), za sulicu (iaculum): pilum* (pilum), plumbatu (plumbata), tj. matiobarbul (mattio­ barbulus), sulicu s remenom* (lancea), spikul* (spiculum), verikul* (vericulum) i verut* (verutum) i goruće koplje* (falarica), strijele* i koplja za škor­ pione, balistu i kolnu balistu (sagittae, spicula), te za kamene kugle za ona­ ger. OVAN (aries ), ratna sprava koja je udaranjem probijala zid i vratnice. Izra­ đivala se od drvenog trupca, balvana, koji je katkada bio obložen životinj­ skim kožama. Sprava je imala željeznu glavu na vrhu, ponekad u obliku ov­ na. Usp. greda, udarna. PALISADA (vallus), ograda napravljena na nasipu od kolaca* (sudes) koje su vojnici nosili kao dio vojničke prtljage* (sarcinae) ili od drvenih trupaca. Usp. nasip. PILA (serra), 1. pila, alatka za piljenje drva; 2. bojni poredak u obliku pile. Usp. glava, svinjska i klin. PILUM (pilum), vrsta sulice. Prvo bi se bacio lakši, a zatim teži pilum koji se ponekad u bliskoj borbi rabio i kao koplje. Dugačak tanki željezni šiljak bio je učvršćen na drvenu motku s dva željezna klina; poslije je jedan bio zamije­ njen drvenim klinom. Ako bi pilum pogodio štit, drveni klin bi puknuo i ši­ ljak bi se savinuo tako da protivnik nije mogao lako iščupati pilum i baciti ga natrag, već bi zbog nespretnosti morao odbaciti štit. U Vegecijevo doba sličnim su se sulicama koristili barbarski pješaci s dugim štitovima i nazivali ih bebrae. V. do mačeva i sulica i oružje, bacačko. PJEŠAŠTVO, LAKO (armatura levis), lako naoružani pješaci u koje Vege­ cije ubraja ferentarije* (ferentarii), strijelce* (sagittarii) i praćkare* (fundi­ tores), odnosno fundibulatore* (fundibulatores). Imali su samo lako bacačko oružje (missibilia), malene okrugle štitove (parmae) i mačeve (gladii). Bili su slični nekadašnjim velitima* (velites). PJEŠAŠTVO, TEŠKO (armaturagravis), teško naoružano pješaštvo u ko­ je su se ubrajali principi* (principes), hastati* (hastati) i trijariji* (triarii). Nosili su štit (scutum), mač (gladius ili spatha), kraću (pilum, spiculum) i dužu sulicu (vericulum, verutum) ili koplje (hasta), željeznu kacigu (cassis), oklop - katafrakt (cataphractes) i loriku (lorica) i nazuvke (ocreae). PLAMENAC (flammula), uska duga zastavica, kojom se u doba kasnoga Carstva koristila konjica. PLUMBATE (plumbata sc. iacula), vrsta sulica vjerojatno ilirskog podrijet­ la koja je bila uvedena u naoružanje rimske vojske u doba vladavine cara Dioklecijana krajem 3. st. Imale su olovni uteg ispod vrška, dužine oko me210

Glosar

tar. Na krajevima su mogle imati pera za stabilnost u letu, a domet se značaj­ no povećavao uporabom remena. U kasnorimskom razdoblju pojavljuju se u raznolikim oblicima i veličinama, neke za ispaljivanje iz ratnih sprava, druge za bacanje iz ruku. Usp. sulica s remenom. POKLIK, RATNI (barritus), izvorno osorna, mukla bojna pjesma starih Germana. S ulaskom sve većeg broja Germana u rimsku vojsku u doba kas­ nog Carstva preuzimaju ga kao ratni poklik i Rimljani. P O L JO M JE R C I (agrimensores), (
SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

kralja Servija Tulija (6. st. pr. Krista); 3. u 4. st. pr. Krista lako naoružani vojnici u pričuvi* (subsidium), odnosno peti bojni red legije sastavljen od najnepouzdanijih i naknadno pridodanih vojnika akcenza* (accensi) koji su pos­ lije zamijenjeni velitima (velites)', 4. naziv za novake iz 3. i 2. st. pr. Krista, povezan sa suvremenim nazivom tiro (novak, početnik). PRETORIJ (praetorium), prostor u rimskom utvrđenom taboru na križa­ nju glavnih cesta na kojemu je bio postavljen stožer, tj. vojskovođin šator, a služio je za okupljanje vojske. Ispred pretorija vojskovođa je držao govor ili sudio. Osim šatora, tu se nalazio i oltar, a prije bitke ondje se vješala crvena zastava. PRIČUVA (subsidium), pojačanje. Kod legije je pričuvu činio treći red sas­ tavljen od trijarija. Usp. akcenzi i prekobrojni vojnici. PREVnPIL (centurio prim i pili), v. centurion i ordinariji. P R IN C IP (princeps), v. centurion i ordinariji. PRINCIPI (principes), oklopljeno pješaštvo drugoga bojnog reda koje je bilo sastavljeno od vojnika u najboljim godinama i punoj snazi. PRTLJAGA (impedimenta), teška prtljaga, komora koja se sastojala od oko 500 šatora, zapovjedničke prtljage, deka, ručnih mlinova, te različitog alata, pribora i sprava. U prtljagu su se ubrajali i ljudi u pratnji, te tovame životi­ nje. PRTLJAGA, VOJNIČKA (sarcinae), prtljaga koju su vojnici nosili tijekom pohoda. Sastojala se, osim oklopa, štita i oružja, od osobnih stvari, odjeće, po­ suda za pripremanje hrane, alata, 2 - 4 kolca (sudes) za gradnju palisada (vallus), košare, te hrane za pola mjeseca. Prtljaga se nosila na štapu preko lijevog ramena i bez naoružanja je težila oko 20 kg. Običaj da vojnici nose pr­ tljagu uveo je Gaj Marije tijekom vojnih reformi, te od tada vojnici nose nadi­ mak »Marijeve mule«. PUHAČI ROGA (cornicines), v. rog. RED, BOJNI (acies), u rimskom vojništvu acies se naziva formacija za bit­ ku, linijski ravnomjerno raspoređena vojska, a naziv se rabi jednako za pje­ šaštvo, kao i za konjicu i flotu. ROG (cornu), bio je etruščanskog podrijetla, a njime se davao zvučni signal klasik* (classicum). U njega su puhali puhači roga (cornicines) (
Glosar

RUKA, ŽELJEZNA (manus ferrea), ratna sprava na brodovima, neka vrsta čakije za hvatanje i prebacivanje na protivničke brodove. Pojam bi također mogao označavati most s kukom na kraju kojom bi se zakvačilo za protiv­ nički brod, te je preko njega pješaštvo jurišalo na protivnički brod (corvus). V. čakija. SAM OSTRELCI (arcuballistarii, ballistarii, manuballistarii se. milites), legionari koji su opsluživali baliste* (ballistae) - legijske ratne bacačke spra­ ve; spominju se i kao pješačka pratnja cara Julijana (361.-363.). Na čelu im je bio magister ballistarius. V. arkubalista, manubalista i tragulariji. SARISA (sarissa, kod Vegecija sarisa), vrsta vrlo dugoga makedonskog koplja koje Vegecije spominje kao oružje u borbi protiv slonova. V. koplje, du­ goSAVEZNICI (socii), opći pojam za rimske saveznike i savezničke pomoćne čete. Najprije su to bili italski saveznici izvan Lacija poput Sabina, Umbra i drugih, a poslije je to postao opći naziv za sve narode koji su s Rimom bili ve­ zani ugovorom (foedus) i prema tome u slučaju potrebe bezuvjetno morali pružati vojnu pomoć. V. narodi, vezani ugovorom. SEM ISPATA (kod Vegecija semispathium, inače može i semispatha), poluspata, vrsta kraćega dvosjeklog mača koji se upotrebljavao u kasnoj antici. Vegecije teg term in ponekad rabi kao oznaku za stari tip mača* (gladius). Usp. mač i spata. SESKVIPLARI (sesquiplares se. milites), vojnici koji su dobivali jedno i pol sljedovanje*. SJEK IR A (securis), sjekira sa širokom oštricom. SJEK IRA , DVOSJEKLA (bipennis sc. securis), borbena sjekira s dvije oštrice. Kao oružje pojavljuje se još kod Homera. Poslije pretežito oružje bar­ barskih naroda, a posebice se pripisivalo Amazonkama. SKUTATI (scutati sc. milites), 1. lako naoružani pješaci koji su bili oprem­ ljeni dugim štitom (scutumf, 2. kasnorimski strijelci ili kopljanici sa štitom koji je bio pričvršćen na tjelesni oklop; 3. naziv za strijelce na konju u ranobizantskoj vojsci. SLIKONOŠE ili SLIKONOSCI (imaginiferi, imaginarii sc. milites), nosi­ telji slike ili poprsja s carevim, a ponekad i s caričinim likom. Bili su prepoz­ natljivi po medvjeđem ili vučjem krznu prebačenom preko kacige. Usp. znakonoše. SLU ŽBU JU ĆI (V OJNICI) (munifices), dozapovjednici koji nisu oslobođe­ ni obnašanja vojničkih službi (munera). SLJED O V A N JE (annona sc. militaris), najprije vojnički dnevni obrok, a poslije dnevna plaća vojnika u novcu. Uključivalo je i hranu, piće, smještaj i 213

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

odjeću za koju vojnici u doba kasnoga Carstva, za razliku od svojih prethod­ nika, nisu morali plaćati. SPATA (spatha), vrst dugoga dvosjeklog, pretežito konjaničkog mača. U rimskoj vojsci pojavljuje se u 1. st. kao oružje pomoćnih jedinica. Krajem 2. i početkom 3. st. zajedno sa semispatom* (semispathium) istiskuje stariji tip mača* (gladius) zbog toga što se promijenio način borbe. Bila je duža, s oštri­ com dužine 70 do 100 cm, i pretežito namijenjena za sječu. Prema Vegeciju, u doba Dioklecijana, tj. krajem 3. st., svi su legionari upotrebljavali spate. Vegecije u pisanju rabi »spatu« kao opći kasnorimski naziv za »mač«, zamjenju­ jući pritom starije nazive pugio i gladius. SPIKUL (spiculum), vrsta sulice. Imao je trostran željezni vrh, dug 22 cm koji je bio nasađen na drvenu dršku dužine 1,6 m. Vjerojatno je imao uteg od olova između drvene drške i kratkoga željeznog vrha. Vegecije upotrebljava term in spiculum i kao opći naziv za koplja koja su se odapinjala kolnim balistama. Usp. oružje, bacačko, pilum i pješaštvo, teško. SPRAVE, BACAČKE (tormenta), hitala, opći naziv za bacačke ratne spra­ ve - arkubalistu,* balistu,* kolnu balistu,* manubalistu,* onager,* i škor­ pion.* SRP (falx), 1. željezna jednostruka ili dvostruka kuka u obliku srpa koja je bila nataknuta na balvan za trganje zidina čupanjem kamenja (falx mura­ lis), sličan ovnu*; 2. zavinuta željezna oštrica nataknuta na dugu motku kao oruđe na brodovima kojim se presijecala brodska užad (falx navalis). STRIJELA, GORUĆA (malleolus), koristila se u opsadnom i pomorskom ratovanju. Na sebi je, poput gorućeg koplja* (falarica), imala pričvršćen za­ paljivi smotuljak načinjen od sumpora, smole, pakline, kučine i ulja. Tako­ đer je bila namijenjena potpaljivanju protivničkih opsadnih sprava ili brodo­ va. V. oružje, bacačko. STRIJELE (sagittae), 1. strijele za luk i samostrele; 2. strijele za balistu ko­ je su bile sigurno veće od običnih strijela. V. oružje, bacačko. STRIJELCI (sagittarii sc. milites), laki pješaci (levis armatura) čije je os­ novno oružje bio luk i strijela. Bili su ustrojeni u kohorte* (cohortes), a u do­ ba Carstva kao konjanici ustrojeni su u ale* (alae). V. čete, pomoćne. SULICA S REMENOM (lancea), sulica koja je u sredini drške imala re­ men. On se prije bacanja omotao oko drške kako bi sulica pri bacanju odmotavanjem remena i rotiranjem oko vlastite osi zadržala kinetički moment za precizniji let i lakše savladala otpor zraka. Vojnik bi zataknuo kažiprst desne ruke kroz rupe nastale dvostrukim namotavanjem remena, ali ne na sredini nego malo iza točke težišta. Domet te sulice bio je čak do 80 m. U početku je to bilo oružje pomoćnih četa, a u doba cara Hadrijana (117.-138.) počeli su se njome koristiti i legionari. Vegecije spominje da se šira sulica s remenom ra­ bila i u borbi protiv slonova. V. oružje, bacačko. 214

Glosar

SULIČARI (iaculatores) (
SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

TR I J A R IJ I (triarii sc. milites), vojnici trećega bojnog reda legije koji je bio sastavljen od veterana. Bili su opremljeni kao teško pješaštvo, ali su isprva imali koplje* (hasta), a tek poslije pilum* (pilum). TRUBAČI BUCINE (bucinatores), v. bucina. TRUBAČI TUBE (tubicines), v. tuba. TUBA (tuba), ravna metalna truba kojom se označavala uzbuna, početak bitke, napad, povlačenje, te početak kakvog posla. Svirali su je trubači tube* ili ravne trube (tubicines) (
Glosar

VISINA, STANDARDNA (NOVAKA) (incomma, grč. cytcoppa), na gr­ čkom jeziku taj term in označuje standardnu, uobičajenu visinu koja je bila potrebna za prijam novaka u vojsku. V O JN ICI, ISTAKNUTI (principales sc. milites), vojnici koji su obavljali dužnost nižih zapovjednika, tj. dozapovjednika, te su stoga imali neke privi­ legije. Vegecije miješa taj izraz s terminom principia kao općenitim nazivom za legijske zapovjednike, tj. zapovjedništvo. VOJSKA (exercitus), naziv za discipliniranu i uvježbanu vojsku. Vegecije ga ispravno etimološki povezuje s apstraktnim »vježba« (exercitium). Konkret­ no značenje izvedeno je od »vojnika skupljenih za vježbu ili smotru«, što je počelo označavati cjelokupnu vojsku. VOJSKOVOĐA (dux), zapovjednik vojske na određenom pohodu i pod­ ručju. Vegecije ne upotrebljava naziv dux (vojskovođa) u titulam om smislu za označavanje visoke vojne službe kakva je postojala u njegovo doba, već ka­ ko bi označio redovitoga ili izvanrednoga vrhovnoga vojnog zapovjednika, što je bilo uobičajeno u starije doba. VRATA, GLAVNA (praetoria sc. porta), u rimskom taboru vrata koja su bi­ la okrenuta prema neprijatelju ili u smjeru pohoda vojske. VRATA, DEKUMANSKA (decumana sc. porta), stražnja vrata u rimskom taboru. VUK (lupus), kliješta vezana na konopcu koja su bila namijenjena hvatanju ovna (aries) ili srpa (falx). V. kliješta. ZASTAVA (velum, vexillum), četverokutna zastava konjanika i samostal­ nih pješačkih odjela. Jedan od najstarijih rimskih stjegova koji su kroz poje­ dina razdoblja nosile različite formacije. Jedna je pripadala legiji i na njoj je upisano njezino ime. Davane su konjanicima ili samostalnim pješačkim odje­ lima (vexillationes) koji su se udaljavali od legije umjesto ostalih bojnih zna­ kova. V. veksilacije. ZIMOVNIK (hiberna sc. castra), tabor koji se podizao da vojska u njemu prezimi. Bolje su ga utvrđivali nego privremeni tabor tijekom pohoda, a po­ nekad su ga gradili od kamenja. V. tabor i tabor, stalni. ZMAJ (draco), bojni znak u obliku zmaja koji je bio izrađen od platna s raz­ japljenom čeljusti i zubima, a nosio se na motki. U rimskoj vojsci je »zmaj« bio naziv za bojni znak pomoćne konjice skitskoga podrijetla. Prvi put se po­ javljuje na Trajanovu stupu kod Dačana. Do 4. st. proširio se po čitavoj rim­ skoj vojsci, uključujući i pješačke jedinice legije. Prema Vegeciju to je bio kasnorimski bojni znak kohorte. V. znakovi, bojni. ZM AJONOŠE (draconarii sc. milites), znakonoše koji su nosili bojni znak u obliku zmaja* (draco). V. znakonoše i znakovi, bojni. 217

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

ZNAKONOŠE (signiferi), nosači bojnih znakova* (signa), odnosno stjegova. U carsko doba legija je imala jednog orlonošu (aquilifer),* jednog slikonošu* (imaginifer), 10 zmajonoša* (draconarii) i 59 znakonoša s bojnim znako­ vima centurija. Znakonoše su pazili na isplatu plaća i čuvali ušteđevinu legi­ je. Imenovali su ih centurioni između najboljih i najhrabrijih vojnika. ZNAKOVI, B O JN I (signa), stjegovi kao biljeg (insigne) čitave jedinice. Naj­ stariji su bili bojni znakovi manipula s likom životinja (vuk, Minotaur, konj ili vepar) ili otvorenog dlana na motki. Reformom Gaja Marija svakoj legiji je bio dodijeljen bojni znak s likom orla* (aquila), a i svaka centurija je dobila svoj bojni znak. U carsko doba legije dobivaju bojni znak s carskim likom (imago), a poslije svaka kohorta dobiva bojni znak u obliku zmaja* (draco). V. znakonoše.

218

Bibliografija

I. Kritička izdanja Vegecijevih djela: (* - djela dostupna u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu) Sažetak voine vještine (latinski nazivi: De re militari, Epitoma rei militaris. Institutorum rei militaris [libri]) 1. 2. 3.

4. 5. 6.

Veg. 1535=Flavii Vegetii Renati viri illustris De re militari libri quatuor, Pa­ risiis 1535.* Veg. 1592=Flavi Vegeti Renati viri inlflustris] De re militari libri quatuor. Post omnes omnium editiones ope veterum librorum correcti, a Godescalco Stewechio Heusdano, Lugduni Batavorum, 1592.* Veg. (1607) 1632=Petrus Scriverius De re militari (zbirka vojnih pisaca koja sadrži i Flavii Vegetii Renati viri inlustris Institutorum rei militaris ad Valentianum Augustum [ libri]), Lutetiae Parisiorum, 1607. ( u istom svesku nalazi se kao privez Petri Scriverii Correctionum militarium liber sive Ani­ madversiones in Vegetium De re militari nunc primum ex intervallo XXV an­ norum recensitae atque auctae, 1632)* Veg. 1869= Flavii Vegeti Renati Epitoma rei militaris recensuit Carolus Lang, Lipsiae, 1869.* Veg. 1885=Flavi Renati Vegeti Epitoma rei militaris recensuit Carolus Lang, Lipsiae, 1885.* P. Flavii Vegeti Renati Epitoma rei militaris edidit A lf Önnerfors, Stutgardiae et Lipsiae, 1995.

Mulomedicina 1. Publius Vegetius Renatus, Artis veterinariae sive mulomedicinae libri IV. Opus sane in rebus medicis minime aspernandum (v. Scriptores rei rusticae veteres Latini, etc., Tom. II), Lipsiae 1735.* 2. Publius Renatus Vegetius, Artis veterinariae sive mulomedicinae libri IV. Opus sane in rebus medicis minime aspernandum (v. Scriptores rei rusticae veteres Latini, etc., Tom. II), Lipsiae 1773-74.* 3. Renatus Publius Vegetius, Artis veterinariae libri IV. (v. Scriptores rei rusti­ cae veteres Latini, etc., Vol. III), Biponti, 1787.* 4. Vegetii Digesta Artis Mulomedicinae edidit E. Lommatsch, Lipsiae, 1903.

219

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

II. Važniji prijevodi i dvojezična izdanja Sažetka vojne vještine : 1. Veg. 1744=Institutions militaires de Végèce (prev. s lat. Bourdon de Sigrais), Amsterdam, 1744.* 2. Veg. 1759=Kriegslehren des Vegez (prev. s franc, satnik Johann Theobald Bion), Beč, 1759.* 3. Flavius Vegetius Renatus: The Military Institutions ofthe Romans (prev. s lat. poručnik J. Clarke), London, 1767; (Clarkeov prijevod prir. Th. R. Phil­ lips), Harrisburg, 19442; Westport, 19853. 4. Veg. 1851 =Ammien Marcellin, Jornandès, Frontin (Les stratagèmes), Végèce, Modestus, avec la traduction en français (prev. s lat. pod uredništvom M. Nisarda), Paris, 1851.* 5. Veg. 1954=Vegecije: Rasprava o vojnoj vještini (prev. s franc, pukovnik Rista J. Petrović), Beograd, 1954.* 6. Flavius Vegetius Renatus: Epitoma Rei Militaris (prir. i prev. s lat. Leo F. Stelten), New York, 1990. 7. Vegetius: Epitome of Military Science (prev. s lat., uvod i bilješke nap. N. P. Milner), Liverpool, 1993. 8. Flavio Vegezio Renato: Compendio delle instituzioni militari (prev. Claudia Giuffrida Manmana), Catalania, 1997. 9. Vegetius: Abriß des Militärwesens (prir. i prev. s lat. Friedhelm L. Müller), Stuttgart, 1997. III. Korišteni rječnici, leksikoni i enciklopedije: 1. ANIĆ, Vladimir, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 1966. 2. ANIĆ, Vladimir i Ivo Goldstein, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1999. 3. BELOSTENEC, Ivan, Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium, Zagreb, 1740, repr. 1998. 4. BENEŠIĆ, Julije, Rječnik hrvatskog književnog jezika od preporoda do I. G. Kovačića, Zagreb, 1985. 5. BLAISE, Albert, Dictionnaire latin-française de auteurs chrétiens, Strasbourg 1954. 6. BOJESEN, Ernst Frederick Christian, Rimske starine po K. J. Bojesenu pri­ redio Milivoj Srepel, Zagreb, 19002. 7. BUJAŠ, Željko, Veliki englesko-hrvatski rječnik, Zagreb, 1999. 8. DANIČIĆ, Đuro, Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, sv. I, Zagreb, 1880-82. 9. Der kleine Pauly. Lexikon der Antike, Stuttgart, 1964-1975. 10. Der neue Pauly. Enzyklopädie der Antik, Stuttgart, 1996-1998. 11. DIVKOVIĆ, Mirko, Latinsko-hrvatski rječnik, Zagreb, 19803. 12. DOROGHY, Zvonimir, Blago latinskog jezika, Zagreb, 1966. 13. Enciclopedia italiana di scienze, lettere ed arti, Milano, 1929-1948. 14. Encyclopædia Britannica, Chicago, 1995. (izdanje na CD Rom-u, 1997) 15. ERNOUT A. i A. MEILLET, Dictionnaire étymologique de la langue latine, Paris 19594. 16. FORCELLINI, Egidio, Lexicon totius Latinitatis, Padova, 1940-1941. 17. FREDOUILLE, Jean-Claude, Dictionnaire de la civilization romaine, Paris, 1972. 18. GEORGES, Karl Ernst, Ausführliches lateinisch-deutsches Handwörterbuch, sv. I-II, Darmstadt, 1992. 19. Grand Larousse encyclopédique en dix volumes, Paris, 1960-1964. 20. HURM, Antun, Njemačko-hrvatski ili srpski rječnik, Zagreb, 19826. 220

Bibliografija

21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46.

IVEKOVIĆ, F. i I. BROZ, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 1901. JAMBREŠIĆ, Andrija, Lexicon Latinum, Zagreb, 1742, 19922. KOLLER, Hermann, Orbis pictus Latinus, Zürich, 19895. KLAIĆ, Bratoljub, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 1984. Larousse dictionnaire de la civilisation romaine, Paris, 1972. Leksikon antičkih autora, Zagreb, 1996. Lexikon des Mittelalters, München, 1980-1998. LEWIS, Charlton T. i Charles SHORT, A Latin Dictionary, Oxford, 1998. LÜBKER, Friedrich, Reallexikon des klassischen Altertums für Gymnasien, Leipzig, 1891. MAREVTĆ, Jozo, Hrvatsko-latinski enciklopedijski rječnik, Zagreb, 1997. MAREVIĆ, Jozo, Katarina FILKOVIĆ i Margareta GAŠPAROVIĆ, Latinskohrvatski enciklopedijski rječnik, 2 sv., Zagreb, 2000. MARN, Franjo, Prijegled grčke i rimske literature s izvadkom iz starina, Zag­ reb, 1891. MATESIC, Josip, Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb, 1982. MUSIC, August, Nacrt grčkih i rimskih starina po dr.-u E. Wagneru i dr.-u G. pl. Kobilinskom (upotp. i prir. Nikola Majnarić), Zagreb, 19422. NOVAKOVIĆ, Darko et al., Hrvatsko-latinski frazeološki rječnik, Zagreb, 1994. Oxford Latin Dictionary, Oxford, 1968-1976. Paulys Real-Encyclopädie der classischen Altertumswissenschaft, Georg Wissowa et al. (ur.), Stuttgart, 1893-1980. RAC, Koloman, »Rječnik geografskih imena i ratnih starina«, u: Gaja Julija Cezara Galski i gradjanski rat (prev., uvod i bilješke napisao Koloman Rac), Zagreb, 1897. Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, Beograd, 1962. TESANOVIC, Uroš, Nemačko-srpskohrvatski rečnik vojnih i vojnotehničkih reči i izraza, Beograd, 1940. Thesaurus linguae Latinae, Leipzig, 1900-1966. TOTH, Teodor et al., Vojnički rječnik: magjarsko-hrvatski dio, Budimpešta, 1900. VEH, Otto, Leksikon rimskih careva: od Augusta do Justinijana I. (27. pr. Kr.-565. posl. Kr.) (prev. Katarina Rončević), Jastrebarsko, 2001. Vojna enciklopedija, Beograd, 1973. WALDE A. i J. B. HOFFMANN, Lateinisches etymologisches Wörterbuch, Heidelberg, 1938. ŽEPIĆ, Milan, Latinsko-hrvatski rječnik (prir. Veljko Gortan), Zagreb, 200013.

221

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

IV. Korišteni prijevodi rimskih i grčkih pisaca, te ostalih koji su pisali o vojništvu:1* 1. AMIJAN, Marcelin, Istorija (prev. s lat., uvod i bilješke nap. Milena Milin), Beograd, 1998. 2. CEZAR, Gaj Julije, Galski i gradjanski rat (prev. s lat., uvod i bilješke nap. Koloman Rac), Zagreb, 1897. 3. ______ , Moji ratovi (prev. s lat. Ton Smerdel), Zagreb, 1972. 4. ______ , Galski rat; Građanski rat (prev. s lat. Ahmed Tuzlić), Novi Sad, 1988. 5. HOMER, Ilijada (prev. s grč. Tomo Maretić, pregl. Stjepan Ivšić), Zagreb, 19878. 6. _______, Odiseja, (prev. s grč. Tomo Maretić, pregl. Stjepan Ivšić), Zagreb, 1987. 7. MACHIAVELLI, Niccolô, »O vojnoj vještini« (prev. s tal. Sanja Roić), u: Damir Grubiša (ur.), Niccolô Machiavelli: Izabrano djelo. Politička djela, vojnoteorijska rasprava, diplomatska izvješća, sv. I, Zagreb, 1985, str. 379-479. 8. _______, »Vladar« (prev. s tal. Ivo Frangeš), u: Damir Grubiša (ur.), Niccolô Machiavelli: Izabrano djelo. Politička djela, vojno-teorijska rasprava, diplo­ matska izvješća, sv. I, Zagreb, 1985, str. 97-147. 9. PLUTARH, Usporedni životopisi (prev. s grč. Zdeslav Dukat), 3 sv., Zagreb, 1988. 10. POLIBIJE, Istorije (prev. s grč. Marijana Rici), 2 sv., Novi Sad, 1988. 11. POLIKARP, Ivan Severitan, Monoregija (prev. s lat. Boris Nikšić i Zrinka Blažević), Zagreb, 1998. 12. POLYBIUS, The Rise ofthe Roman Empire (prev. s grč. lan Scott-Kilvert), Harmondsworth, 1979. 13. SALUSTIJE, Gaj Krisp, Djela (Katilinin rat, Rat s Jugurtom, Historije, Dvoj­ bena djela) (prev. s lat. Josip Miklić), Zagreb 1998. 14. TACIT, Kornelije, Anali (prev. s lat. Jakov Kostović), Zagreb, 1970. 15. _______, Germanija (prev. s lat. Milivoj Srepel), Split, repr.1993. 16. _______, Historije (prev. s lat. Josip Miklić), Zagreb, 1987. 17. TUKIDID, Povijest peloponeskog rata (prev. s grč. Stjepan Telar), Zagreb, 1957. 18. VERGILIJE, Publije Maron, Djela P. Vergila Marona (Ekloge, Georgike, Eneida) (prev. s lat. Tomo Maretić), Zagreb,1994. 19. VITRUVIJE, Marko Polion, Deset knjiga o arhitekturi (prev. s lat. Matija Lopac i Vladimir Bedenko), Zagreb, 1999. 20. ZRINSKI, Nikola, »Lijek protiv turskog afiuma ili Antidot protiv mira Tura­ ka s Mađarima« (prev. s mađ. Jadranka Damjanov), u: Jadranka Damjanov (ur.), Zrinski i Europa , 2000, str. 202-228.

1

Treba naglasiti da su ovo samo izabrani prijevodi koje smo konzultirali tijekom izrade pri­ ručnog rječnika za potrebe prevođenja Vegecijevih termina. Opširniji popis prijevoda rim­ skih i grčkih pisaca vidi kod: Zlatko Šešelj, Bibliografija antike Ia. Prijevodi klasične grčke i rimske književnosti u knjigama 1800-1980, Zagreb, 1991.

222

Bibliografija

V. Filološki i biografski radovi o Vegeciju i njegovu djelu: (Cjelovitu bibliografiju o Vegeciju do 1984. objavio je R. Sablayrolles pod br. 21. Re­ centni naslovi mogu se naći u Onnerforsovom kritičkom izdanju iz 1995. Mi smo pre­ ma njima napravili izbor relevantnih radova.) 1. ANDERSSON, A , Studia Vegetiana: commentatio academica, Upsala, 1938. 2. BARNES, T. D., »The Date of Vegetius«, Phoenix, 33 (1979): 254-257. 3. BLACKMAN, D. R. i G. G. Betts (ur.), Concordantia in Vegetii opera. A Con­ cordance to Vegetius, Hildesheim N. Y., 1989. 4. DORJAHN, A. P. i L. K BORN., »Vegetius on the Roman Army«, The Classical Journal, 29 (1933): 13-22. 5. BORNSTEIN, D. D., »Military Strategy in Malory and Vegetius' De Re Mili­ tari«, Comparative Literature Studies, 9 (1972): 123-129. 6. BRUNCKE, H., »Zu Flavi Vegeti Renati Epitoma rei militaris«. Philologus, 37 (1877): 57 sqq. 7. CAPITANI, Umberto, »Una presenza di Vitruvio in Vegezio?«, Maia, 32 (1980): 179-185. 8. DALMASSO, L., »La storia di un estrato di Vegezio. Saggio sulla fortuna del1'Epitoma Rei Miltaris«, Rendiconti dellTnstituto Lombardo, (1907): 805-814. 9. GEMOLL, A., »Exercitationes Vegetianae«, Hermes, 6 (1872): 113-118. 10. GOFFART, W.,»The Date and Purpose of Vegetius' De Re Militari«, Traditio, 33 (1977): 65-100. 11. JÄHNS, Max, »Flavius Vegetius Renatus«, u: Geschichte der Kriegswissen­ schaften, sv. I, München, 1889, str. 109-126. 12. LAMMERT, Friedrich, »Zu Vegetius Epitoma rei militaris IV 1-30«, Philolo­ gische Wochenschrift, 51 (1931). 13. , »Die älteste erhaltene Schrift über Seetaktik und ihre Beziehung zum Anonymus Byzantinus des 6. Jahrhunderts, zu Vegetius und zu Aineias' Strategika«, Klio, 15 (1940). 14. , »Ennius, Livius XXI, 49-51 und Vegetius De Re Militari IV, 32«, Wiener Studien, (1940): 89-95. 15. LEGGE, M. Dominica,»The Lord Edward's Vegetius«, Scriptorium, 7 (1953): 262-265. 16. MILNER, N. P., Vegetius and the Anonymus De Rebus Bellicis (doktorska di­ sertacija, Sveučilište u Oxfordu, 1991) 17. NEUMANN, A. R.,»Das augusteisch-hadrianische Armeereglement und Ve­ getius«, Classical Philology, 21 (1936): 1-10. 18. . Paulys Real-Encyclopädie der classischen Altertumswissenschaft, Stuttgart, 1965, sv. 10 (suppi.), coli. 992-1020, s.v. »Vegetius«. 19. PARKER, H. M., »The antiqua legio of Vegetius«, Classical Quarterly, 26, 3-4 (1932): 137-149. 20. SABBAH, G., »Pour la datation théodosienne du De Re Militari de Végèce«, Mémoires, 2 (1980): 131-155. 21. SABLAYROLLES, Robert, »Bibliographie sur YEpitoma rei militaris de Végéce«, Calais du group de recherche des Romains et provinces, 3 (1984): 139-146. 22. SANDER, E., »Frontin als Quelle des Vegetius«, Philologische Wochenschrift, 49 (1929): 1230-1231. 223

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35.

_______ , »Die historischen Beispiele in der Epitoma des Vegetius«, Philolo­ gische Wochenschrift, 50 (1930): coli. 955-958. _______ , »Die Quellen von IV, 1-30 der Epitoma des Vegetius«, Philologische Wochenschrift, 51 (1931): 395 sqq. _______ , »Die Hauptquellen der Bücher I-III der Epitoma Rei Militaris«, Philologus, 87 (1932): 369-375. _______ , »Frontin als Quelle des Vegetius'«, Philologische Zeitschrift, 49 (1929): 1230-1231. _______ , »Die antiqua ordinatio legionis des Vegetius«, Klio, 14 (1939): 382391. _______ , »Die Qullen des Buches IV, 31-46 der Epitoma Rei Militaris des Ve­ getius«, Rheinisches Museum, 99 (1956): 153-172. SCHANZ, Martin, »Zu den Quellen des Vegetius«, Hermes, 16 (1881): 137146. SCHENK, Dankfrid,» Flavius Renatus Vegetius: Die Quellen der Epitoma rei militaris«, Klio, (1930): 6 sqq. SEECK, Otto, »Die Zeit des Vegetius«, Hermes, 11 (1876): 61-83. SPRINGER, Matthias, »Vegetius im Mittelalter«, Philologus, 123 (1979): 8590. STELTEN, Leo F., »Vegetius and the Military«, The Classical Bulletin, 44 (1968): 70-71. THORPE, Lewis, »Master Richards, a Thirteenth Century Translator of the ‘De Re Militari’ of Vegetius«, Scriptorium, 6 (1952): 39-50. WISMAN, Josette A., »L'Epitoma rei militaris de Végèce et sa fortune au Moyen Age«, Le Moyen Age, 85 (1979): 13-31.

VI. Izabrani radovi o rimskoj vojsci: (Opća literatura o rimskoj vojsci na svjetskim jezicima višeje nego obimna. Ovdje na­ vodimo samo neke najosnovnije radove i istovremeno preporučujemo posjet raznoraz­ nim Internet stranicama koje sadržavaju opsežne bibliografije o svim aspektima rim­ ske vojne povijesti). Vidi npr. sljedeće stranice [skinute 12. listopada 2001.]: http://www.fiu.edu/~eltonh/warfare/rwarfare.html http://www.csun.edu/~hcfll004/armybibl.html http://members.tripod.com/~S_van_dorst/biblio.html 1.

AIGNER, Heribert, »Die Rolle des (der) ARMATURA im römischen Heer«, u: Proceedings of the 1991 International ISHPES Congress, Madrid, 1993, str. 202- 210 .

2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 224

CONNOLLY, Peter, Greece and Rome at War, London, 1988. _______ , Rimska vojska. Od makedonskog i galskog rata do kraja Rimskog Carstva, Ljubljana, 199112345678. DELBRÜCK, Hans, Warfare in Antiquity, Lincoln, 1990. _______ , The Barbarian Invasions, Lincoln, 1990. DOBSON, A i B. Domaszewski, Die Rangordnung des römischen Heeres, Köln, 1967. GIBBON, Edward, The Decline and Fall of the Roman Empire, Chicago, 1952. GROSSE, R., Les armes romaines, Paris, 1926.

Bibliografija

9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21.

HOFFILLER, Viktor, »Oprema rimskog vojnika u prvo doba Carstva. I. dio«, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, 11 (1910-11): 145-240. _______ , »Oprema rimskog vojnika u prvo doba Carstva. II. dio«, Vjesnik Hr­ vatskog arheološkog društva, 12 (1912): 16-123. JAHNS, Max, Geschichte der Kriegswissenschaften, Münich, 1889. JOBST, Werner (ur.), Carnuntum. Das Erbe Roms an der Donau, Wien, 1992. JUNKELMANN, Marcus, Römische Kavallerie-Equites Aloe, Stuttgart, 1989. _______ , Die Legionen des Augustus, Mainz am Rhein, 1991. MEHLS, E., Altrömische Heeresturmen, Wien, 1928. MOMMSEN, Theodor, »Das römische Militärwesen seit Diocletian«, Hermes, 24 (1889): 195-279. LIBERATI A. i F. SILVERIO, Organizzazione militare: esercito, Roma, 1988. STARR, C. G., The Roman Imperial Navy, 31. B. C.-A. D. 324, Connecticut, 1975. VEITH, J. Kromayer-Georg, Heerwesen und Kriegsführung der Griechen und Römer, München, 1928,19632. WATSON, G. R., The Roman Soldier, London, 1969. WEBSTER, G., The Roman Imperial Army ofthe First and Second Centuries AD, London, 19853.

VII. Ostalo: 1. AIGNER, Herbert, »Von ‘amikaler’ Antikebegeisterung zur wissenschaftlic­ hen Betrachtung des Altertums: Die neue Gelehrsamkeit des 18. Jahrhun­ derts«, Zur Ausweitung des Horizonts (=Jahrbuch der österreichischen Ge­ sellschaft zur Erfoschung des achtzehnten Jahrhunderts), (12) 1998: 29-39. 2. ALBRECHT, Michael von, Geschichte der römischen Literatur, München, 1994. 3. Allgemeine deutsche Biographie, Leipzig, 1875-1903. 4. BAKlO, J., Prehrana korisnika Vele špilje u svijetlu prehrane stanovnika u neolitiku, Zagreb 2001. 5. BARKER, Thomas H., »Montecuccoli as an Opponent of the Hungarians«, u: Armi antiche-Bolletino dellAccademia di s. Marciano-Torino, Numero spe­ ziale per il 6° Congresso dell'Associazione Internazionale dei Musei d'Armi e di Storia Militare, Zurigo, 1972, str. 205-232. 6. BAŠIĆ, Petar, Rimske vojne diplome iz Panonije kao povijesni izvor (diplom­ ski rad, Sveučilište u Zagrebu, 2001) 7. BERTOŠA, Miroslav, »Petar Stanković«, u: Bruno Dobrić (ur.), Stancoviciana: katalog izložbe, Rovinj,1995, str. 1. 8. BILIC-DUJMUŠIĆ, Siniša, Ratne operacije u provinciji Ilirik (magistarski rad, Sveučilište u Zadru, 2001) 9. Biografia universale antica e modema, Venezia, 1822-1831. 10. Cameron, Averil, The Mediterranean World in Late Antiquity, AD 395-600, London, 1993. 11. CONTE, Gian Biagi, Latin Literature. A History, Baltimore, 1994. 12. ČALE, Frano et al. (ur.), Povijest svjetske književnosti, Zagreb, 1977. 13. DELBRÜCK, Hans, Médiéval Warfare, Lincoln, 1990. 14. ______ , The Dawn of Modern Warfare, Lincoln, 1990. 15. DUFFY, Christoper, The Military Expérience in the Age ofReason, Hertfordshire, 1998. 225

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

16.

ELITS, David, The Military Revolution in Sixteenth Century Europe, London, New York, 1998 17. HARVEY, Paul, The Oxford Companion to Classical Literature, Oxford, 1984. 18. Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1996. 21. HORVATH, Zoltàn (ur.), Zrinyi Miklôs hadtudômânyi munkâi [Vojna djela Nikole Zrinskog], Budapest, 1957. 19. Katalog Kraljevske sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Priručna djela, udžbenici i djela, koja se najviše upotrebljavaju, sv. I, Zagreb, 1916. 20. KEEGAN, John, A History of Warfare, London, 1994. 21. KLANICZAY, Tibor (ur.), A Bibliotheca Zriniana tôrténete és âllomânya [Po­ vijest i inventar knjižnice Zrinskih], Budapest, 1991. 22. KUHNEL, H., Bildwörterbuch der Bekleidung. Vom Alten Orient bis zum ausgehenden Mittelalter, Stuttgart, 1990. 23. MASKIN, Nikolaj Aleksandrovič, Istorija starog Rima (prev. s rus. Miroslav Marković), Beograd, 1987. 24. MEDINI, Julijan, »Provincija Libumija«, Diadora, 9 (1980): 363-441. 25. ROJNIC, Matko, Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb, 1974. 26. SCARRE, Chris, Chronicle ofthe Roman Emperors, London, 1997. 27. Verzeichniß der Bücher welche in der Kaiserlichen Königlichen privilegierten von Novoßelschen Buchhandlung in Agram um beygesetzte Preise zu haben sind, Zagreb, 1796. 28. Verzeichniß der Bücher welche in der Kaiserlichen Königlichen privilegierten von Novoßelschen Buchhandlung in Agram um beygesetzte billige Preise zu haben sind, Zagreb, 1801. 29. VISKOVIĆ, Berislav, »U povodu 100. obljetnice knjige O pomorskoj sili Hrva­ ta«, Vila Velebita, 1 (1999): 58-61. 30. Who's Who in Military History from 1453 to the Present Day, Andrew WHEATCROFT i John KEEGAN (ur.), London, 1996. 31. WURZBACH, Constantin von, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Österreich, Wien, 1856-1891.

226

Kazalo pojmova1

akcenzi (accensi sc. milites) 17, 28, 29, 145, 166 ala (ala) 32, 33, 118, 134, 168, 169, 171; v. konjanici antesignani (antesignani sc. milites) 135, 138, 143; v. učitelji, poljski arkubalista (arcuballista) 38, 143,180, 188, v. balista i sprave, bacačke armatura (armatura) 115,118, 123, 142, 143, 146, 154,166, 179 armature, dvostruke (armaturae dupla­ res) i jednostruke (armaturae sim­ plares) 139 augustali (Augustales sc. milites) 138; v. flavijali balista (ballista) 35, 38,140,147,153, 166,176,180, 184,187,188, 197; sprave, bacačke balista, kolna (carroballista) 35, 147, 148, 176; v. balista i sprave bacačke beneficijariji (beneficiarii sc. milites) 38 bucina (budna) 30,133,138-139,146, 155, 176; v. klasik, rog i tuba burg (burgus) 21,160,184; v. utvrđenje centurija (centuria, pl. centuriae) 28-32, 124-125, 129-130,133,139-142, 144-145, 147,159 centurion (centurio, pl. centuriones) 30, 38,130,133, 139-143, 145,159,175 centurion, prvi hastata (hastatus) 30; v. centurion i ordinariji centurion, prvi trijarija (triarius prior) 30; v. centurion i ordinariji centurion, drugi hastata (hastatus pos­ terior) 30; v. centurion i ordinariji 1

čakija (harpago) 148, 197,198; v. ruka željezna čete, pomoćne (auxilia) 16, 30, 31, 33, 133-136,140,147,151, 154, 159, 161,162,176,192; v. praćkari i stri­ jelci četveropreg, srpasti (quadrigae falca­ tae) 149, 175 dar, novčani (donativum) 133, 145 dekurija (decuria) 32; v. ala, dekurion, turma i veksilacije dekurion (decurio), 32,142; v. konjanici desetina (contubernium) 138,139, 141, 144,148 desetnik (decanus) ili glava desetine (caput contubernii) 141 dizalica, opsadna (tollenno) 180,188 do mačeva i sulica (ad spathas et ad pila, ad pila) 128, 166 dopust (commeatus) 144 drung (drungus) 167, 169; v. odred, le­ teći konjanički duplari (duplares sc. milites) 139; v. ar­ mature, kandidati, duplari ekskulkatori (exculcatores) 143; v. veliti ferentariji (ferentarii sc. milites) 128, 135,143, 166, 172,178 flavijali (Flaviales sc. milites) 138 fundibulatori (fundibulatores) 166; v. pješaštvo, lako i praćkari fustibal (fustibalus) 125, 143, 147, 153, 166,176, 180, 183, 188, 189, 191, 197; v. pješaštvo, lako i oružje, bacačko

Ovim kazalom obuhvaćeni su samo pojmovi iz Glosara.

227

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

glava desetine, v. desetnik glava, svinjska (caput porcinum) 170; v. pila greda, udarna (asser) 198 grudobran (pinna, propugnaculum) 159, 182-184, 186,187,193, 197

koplje, goruće (falarica) 187; v. oružje, bacačko kornjača (testudo) 148, 180,185, 189; v. klin, pila krov, zaštitni (pluteus) 38, 180, 185; v. koliba, bojna

hastati (hastati sc. milites) 17, 28-30, 127, 128, 135, 139, 143, 165

lagum (cuniculus) 141, 180, 182, 187, 189; v. lagumaši lagumaši (cunicularii) 141 legat (legatus) 12, 30,140 legija (legio), 12, 13, 15-17, 22, 27-33, 35, 38,118, 119, 123-130, 133-148, 150, 151, 154, 156, 159, 161-163, 174, 191; v. centurija, kohorta i manipul liburna (liburna) 134, 180, 192-198 lorika (lorica) 125, 142, 143, 147, 197; v. katafrakt, konjica, teška lorikula (loricula) 191

izvidnici (exploratores, a može i specu­ latores) 31, 156, 174; v. uhode kandidati, duplari (candidati duplares sc. milites) i simplari (candidati simplares sc. milites) 139; v. arma­ ture, duplari i ogrličari, dvostruki katafrakt (catafractes) 125, 142, 143, 197; v. konjica, teška klasik (classicum sc. signum) 37,133, 146, 150 kliješta (forfex) 168-170, 189 klin (cuneus) 130,158,168-172,183, 192; v. pila knjigovođe (librarii sc. milites) 138 kohorta (cohors), (cohortes sociorum) 12, 30-32, 118, 124, 129, 133, 135, 137-146, 148, 192 kohorta, petstotinska (cohors quingen­ taria) 137 kohorta, tisućnička (cohors miliaria) 137, 138,141 kolci (sudes) 115, 122,124, 129, 148, 158,159,182 koliba, bojna (vinea) 38,148,180, 185 konzul (consul) 14, 15, 31, 32, 39,117, 124,132, 136, 140, 150-152,163, 164,175; v. vojskovođa konjanici ili turmali (equites, turmales sc. equites) 131; v. dekurion i konji­ ca, teška konjanici, kopljanički (equites contati) 33, 157, 161, 167, 168 konjica, teška (oklopljeni konjanici) (equites catafracti, loricati, ocreati) 143,148, 149,168,174; v. kata­ frakt, lorika i nazuvak koplje (hasta) 22, 27, 28, 35 koplje, dugo (contus) 142; v. konjanici, kopljanički 228

mač (gladius, semispathium, spatha) 13, 14, 16, 19, 22, 23, 26-28, 39, 40, 122, 123, 126, 128, 142, 143, 146, 153, 159, 161, 166, 168, 169, 171, 175, 179, 197; v. spata i semispata magister militum 32, 151, 163 manipul (manipulus) 28-30, 141-143 manubalista (manuballista) 143, 188; v. arkubalista, balista, samostrelci i sprave, bacačke matiobarbuli (mattiobarbuli) 125,126, 166 metatori (metatores) 31, 38 mjernici (mensores) 31, 139, 159; v. poljomjerci most, opsadni (exostra) 180, 188 most, pokretni (sambuca) 34, 180,188 narodi, vezani ugovorom (foederatae gentes) 31, 34,134 nasip (agger, vallum) 126,128,140, 144,148,158-160,163,180,182, 185,186, 190 nauarh (nauarchus) 192 nazuvak (ocrea) 28, 127, 134, 142, 143, 197; v. konjica, teška nazuvčari (equites ocreati) 134; v. konji­ ca, teška

Kazalo pojmova

odred, leteći konjanički (globus) 38, 167, 168,170 ogrličari, dvostruki (torquati duplares sc. Milites) i jednostruki (torquati simplares sc. milites) 139 onager (onager) 35, 140, 148, 153, 166, 180,183,184,188,189,191,197; v. balista i sprave, bacačke ophodnici (circumitores) 160 opkop (fossa, fossatum) 117, 118, 121, 128, 130, 140, 144, 148, 154, 158160, 163, 180-182, 185-186, 190; v. burg opkop, privremeni (fossa tumultuaria) 129, 159 opkop, propisni (fossa legitima) 129 optiones 31, 138 orao (aquila), (aquiliferi). 141; v. ante­ signani, znakonoše i znakovi, bojni ordinariji (ordinarii sc. centuriones) 138, 139,142 orlonoše (aquiliferi) 141; v. znakonoše i znakovi, bojni oružje, bacačko (missibilia, missilia, te­ la) 18, 118, 125, 126,128,142,143, 147, 159, 165, 166,170,171,175, 184,186,188, 191 oružje, zaštitno (arma) 115,123,127, 128,197 ovan (aries) 140, 148,180,182,185, 189,190; v. greda, udarna

postaje, poljske (agrariae sc. stationes) 117,146, 160,177 praćka (funda) 28, 31,124,125,128, 135, 143,147,153, 154,166, 176, 180,183,186-189,197; v. fustibal i oružje, bacačko praćkari (funditores) 166; v. fundibula­ tori i pješaštvo, lako prefekt flote (praefectus classis) 180, 192 prefekt graditelja (praefectus fabrorum) 133,140, 141 prefekt legije (praefectus legionis) 123, 133, 140 prefekt tabora (praefectus castrorum) 133, 140 prekobrojni (vojnici) (supernumerarii sc. milites) 145,166,169-171 pretorij (praetorium) 129, 145, 159 pričuva (subsidium) 135, 145, 149, 168 primipil (centurio primi pili) 139, 145; v. centurion i ordinariji princip (princeps) 139,141; v. centurion i ordinariji principi (principes) 17, 28, 29,127, 135, 142,143 prtljaga (impedimenta) 30, 129, 130, 140,151,156-158 prtljaga, vojnička (sarcinae) 30,126, 147 puhači roga (cornicines) 138,146,160

palisada (vallus) 158,159, 163,191; v. nasip pila (serra), 10,12, 13, 29, 130,148, 152,168,170,175,194; v. glava, svinjska i klin pilum (pilum) 28,126,128,142 pješaštvo, lako 16, 28, 30,135,143,166, 167,171,173,178 pješaštvo, teško (armatura gravis) 28, 30, 33,133,135, 142,143,148 plamenac (flammula) 134 plumbate (plumbata sc. iacula) 115, 125,126,142, 143,147,166,188, 191,197; v. sulica s remenom poklik, ratni (barritus) 169 poljomjerci (agrimensores), v. mjernici posluga (sluge, dobavljači) (galearii, lixae) 122,157

red, bojni (acies) 28, 29,128-130, 133135,137,139,142,143,147-149, 151,166,167,170-174,175, 197 rog (cornu) 133, 138,146, 155; v. buci­ na i tuba rovka (musculus) 148,180,185, 186 ruka, željezna (manus ferrea), 197, 198; v. čakija samostrelci (arcuballistarii, ballistarii, manuball. sc. milites), 135,166,188 sarisa (sarissa, kod Vegecija sarisa) 175; v. koplje, dugo saveznici (socii) 31, 34,134; v. narodi, vezani ugovorom semispata (semispathium, inače može i semispatha) 142,143; v. mač i spata seskviplari (sesquiplares sc. milites) 139

229

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

sjekira (securis) 27, 148,157 sjekira, dvosjekla (bipennis sc. securis) 198 skutati (scutati sc. milites) 118,126, 127,143,148,166 slikonoše ili slikonosci (imaginiferi, imaginarii sc. milites) 138; v. znakonoše službujući (vojnici) (munifices) 139,145 sljedovanje (annona sc. militaris) 123, 126, 139, 140, 145,153 spata (spatha) 38,142 spikul (spiculum) 175; v. oružje, bacačko, pilum i pješaštvo, teško sprave, bacačke (tormenta) 27, 34, 35, 180,184,188,190,191,197 srp (falx) 34, 180,185, 189,197,198 strijela, goruća (malleolus) 187; v. oružje, bacačko strijelci (sagittarii sc. milites) 35,118, 124-127,135, 143, 147,156,157, 161, 165-167, 171, 175,182,184, 186-188; v. čete, pomoćne strijele (sagittae) 35, 115,124, 140,143, 147, 148, 153, 161, 166,170,176, 182, 183, 186, 188, 191, 197 sulica s remenom (lancea) 165, 175; v. oružje, bacačko suličari (iaculatores) 28,166,188 škorpion (scorpio) 35, 180,188, 197 tabor (castra) 15, 27, 31, 115-120,128131, 135, 138-140, 145,149, 152, 154,158-160,178 tabor, stalni (stativa sc. castra) 159 teserariji (tesserarii sc. milites) 31, 138 toranj, pokretni (turris ambulatoria) 180,187 tragulariji (tragularii sc. milites) 143 tribui (tribulus) 175 tribun, niži (tribunus minor) i viši (tri­ bunus maior) 138 tribun, vojnički (tribunus sc. militum) 30, 123,133,140, 141,145, 152, 154, 157,159-162, 168,192 trijariji (triarii sc. milites) 28-30, 133, 135,139, 143,166 trubači bucine (bucinatores) 31,138, 146; v. bucina 230

trubači tube (tubicines) 31,138,146, 160; v. tuba tuba (tuba) 133,138,146,155,161, 185; v. bucina, klasik i rog turma (turma), (decurio) 29, 31, 32, 129,131, 133,142; v. ala, dekurija i konjanici turmali (turmales sc. equites) 142; v. konjanici i turma učitelji, poljski (campidoctores, campi­ geni, doctores armorum) 31, 123, 135,138,146,157,159,179 uhode (speculatores, a može i explorato­ res) 31, 156, 178; v. izvidnici utvrđenje (castellum) 125,128, 153, 155,160,184,185 veksilacije (vexillationes) 32, 154, 162; v. plamenac veliti (velites) 17, 29, 30,124, 126,167, 168,175; v. ekskulkatori verikul (vericulum) 143; v. oružje, ba­ cačko verut (verutum) 143; v. oružje, bacačko visina, standardna (incomma) 118 vojnici, istaknuti (principales sc. mili­ tes) 138,139,145,152,154 vojska (exercitus) 134, 151 vojskovođa (dux) 32, 38, 152 vrata, đekumanska (decumana sc. por­ ta) 129 vrata, glavna (praetoria sc. porta) 129 vuk (lupus) 148, 180, 189; v. kliješta zastava (velum, vexillum) 133,134, 141, 155,157; v. veksilacije zimovnik (hiberna sc. castra) 149 zmaj (draco) 129,141,155; v. znakovi, bojni zmajonoše (draconarii sc. milites) 127, 138, 141; v. znakonoše i znakovi, bojni znakonoše (signiferi) 31, 127,138, 143, 145 znakovi, bojni (signa) 133,137,138, 141, 142, 145-146,157,159

Kazalo imena

Afeliot, istočni vjetar 194 Afrik, jugozapadni vjetar, v. Lib Afrika 116, 132,163,174,175,192 Agripa (1. st.), Vispanije, admiral cara Oktavijana Augusta 192 Ahaja, područje uz sjevernu obalu Peloponeza, rimska provincija u Heladi 192 Akcij, mjesto pored grčke zapadne oba­ le, pomorska bitka 31. pr. Kr. 192, 193 Akra, luka na Bliskom istoku 19 Akva Sekscija, današnji Aix-en-Provence u Francuskoj, bitka 102. pr. Kr. 29 Akvileja, drevni grad italskog plemena Veneta u pokrajini nazvanoj Galia Transpadana, u današnjoj Italiji, opsada 361. g. 176 Akvilon, sjeveroistočni vjetar, v. Borej Alani, iranski nomadski narod sarmatskoga podrijetla koji je naseljavao stepski prostor sjeveroistočno od Cr­ noga mora 13, 14,16, 127, 163, 164, 179 Alarik (5. st.), vođa zapadnih Gota 161 Alba, Fernando Avarez de Toledo y Pimentel (1507.-1582.), španjolski vojskovođa 21 Albanija 131 Albin, rimski vojskovođa (2./1. pr. Kr.) 163 Aleksandar III. Makedonski (356.-323. pr. Kr.), makedonski kralj i vojsko­ vođa 132 Alfons V. (1396.-1458.), kralj Aragona (1416.-1458.) 19 Alfons X. (1221.-1284.), kralj Kastilje i Leona (1252.-1284.) 19

Algid, brdo u Laciju, bitka 458. pr. Kr. 117 Alpe, Julijske Alpe, planinski lanac 15, 132,165 Ambroni, germansko pleme s Jutlandskog poluotoka 29,164 Amida, grad u Mezopotamiji, opsada 359. pr. Kr. 185 Amsterdam, grad u Nizozemskoj 26 Antioh III., kralj Sirije (223.-187. pr. Kr.) 132,174,175 Antonije, Marko (82.-30. pr. Kr.), rim­ ski trijumvir 12, 192 Antonini, rimska carska dinastija koja je dala tri cara: Antonija Pija (138.161.), Marka Aurelija (161.-180.) i Komoda (180.-192.) 22 Anjou, francuska kraljevska dinastija 20

Aparktij, sjeverni vjetar 194 Apeninski poluotok, poluotok u sre­ dišnjem dijelu Sredozemnoga mora 30, 131 Apulija 165, 175 Arhelaj (1. st. pr. Kr.), vojskovođa pontskoga kralja Mitridata VI. Eupatora 175 Arktur, zvijezda 194 Armenija, zemlja istočno od Male Azije i Kapadokije u južnom dijelu Zakavkazja 12 Atenjani, stanovnici Atene 121, 131, 150 August, božanski 131 August, Gaj Julije Oktavijan (63. pr. Kr.-14. p. Kr.), rimski car (27. pr. Kr.-14. p. Kr.) 12,13, 30, 31, 32, 116,121, 131, 138,140, 145,192, 193

231

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

Aurelije, Marko (121- 180.), rimski car (171.-190.) 11 Auskul, mjesto u Apuliji, bitka 279. pr. Kr. 131 Auster, južni vjetar, v. Not Babilon, grad u Perziji 12 Bačka, područje između rijeka Dunava i Tise, sjeverozapadni dio Vojvodine 125 Balearski otoci, otoci u Sredozemnom moru, ispred Španjolske 125 Balkan, prostor u jugoistočnoj Europi 135 barbari, naziv za narode koji ne pripa­ daju helensko-rimskom kulturnom krugu 14, 33, 34, 125,134,135,144, 162,163,191 Besi, pleme iz Trakije 141, 189 Bezabda, grad u Mezopotamiji, bitka 360. pr. Kr. 141,189 Bibliotheca Zriniana, knjižnica Nikole Zrinskog 24 Bijeli not, jugoistočni vjetar, v. Leukonot Bik, zviježđe 18 Bion, Johann Theobald (18. st.), aus­ trijski topnički kapetan 23 Bizant, država nasljednica Istočnoga Rimskog Carstva 18 Borej, sjeveroistočni vjetar 194 Brien d’Eu, Jean de, grof 19 Britanci, stanovnici Britanije 193 Britanija, rimska provincija koja se pro­ tezala na području današnje Engle­ ske i Walesa 12, 14 Burgundija, srednjovjekovna država, odnosno povijesna pokrajina u is­ točnoj Francuskoj 20 Carstvo, Rimsko 9, 10, passim Celzo, Aulo Kornelije (1. st. pr. Kr.), rimski enciklopedijski pisac 11, 13, 121

Cepion, Kvint Servilije (2. st. pr. Kr.), rimski konzul 29, 163 Cezar, Gaj Julije (63.-14. pr. Kr.), rimski vojskovođa i državnik 12, 30, 38,121, 122,128,158,175,184,186,193 Cimbri, germansko ratničko pleme s Jutlandskog poluotoka 29, 163

232

Cincinat, Lucije Kvinkcije (6.-5. st. pr. Kr.), rimski vojskovođa 117 Cinga, rijeka u Hispaniji 128 Cipar, otok u istočnom dijelu Sredo­ zemnoga mora 192 Circije, sjeverozapadni vjetar 194 Clarke, J., engleski narednik i prevodi­ telj Vegecija 39 Cornuti, v. Kornuti Cremona, grad u sjevernoj Italiji, bitka 69. g. 144 Češka, država u srednjoj Europi 26 Dakija, Dačani 12, 132 Dalmacija, rimska provincija na is­ točnoj obali Jadranskoga mora 27, 192 Dalmati 120 Dardanci, pleme u Meziji 135 Darije I., kralj Perzije (521.-486. pr. Kr.) 151 della Rovere da Montefeltro, Francesco Marija 26 Demetar Farski, ilirski vladar i vojsko­ vođa (260.-213. pr. Kr.) 120 Demetrije I. Poliorket (4.-3. st. pr. Kr.), sin Aleksandrova generala Antigona i vladar Makedonije 186,188 Dioklecijan, Gaj Aurelije Valerije (245.311.), rimski car (284.-305.) 17, 33, 125, 140 Diomed, sin Tideja 119 Domicija, rimska heroina 184 Domicijan (51.-96.), rimski car (8196.) 136 Drašković, hrvatska plemićka obitelj 26 Drašković, Josip Kazimir (1716.-1765.), austrijski general 26 Drašković, M. 26 Dunav, rijeka u Europi 12, 198 Edward I. (1239.-1307.), engleski kralj (1272.-1307.) 19 Edward II. (1284.-1327.), engleski kralj (1307.-1327.) 19 Egipat, zemlja na sjeveroistoku Afrike uz rijeku Nil 12,192 Ekvi, italsko pleme 117 Elba 12

Kazalo imena

Eleonora Kastiljska, kastiljska princeza i žena engleskoga kralja Edwarda I. 19 Eneja, kalidonski kralj 119 Engleska, zemlja na južnom dijelu bri­ tanskog otoka 20 Epir, pokrajina u sjevernoj Heladi, pla­ ninska država u sjeverozapadnoj Grčkoj 131,192 Epirani, stanovnici Epira 131 Erdelj (Transilvanija, Sedmogradska), povijesna istočnoeuropska pokrajina 25 Etruščani, stanovnici Etrurije 27 Eufrat, rijeka u Mezopotamiji 12,187 Eur, jugoistočni vjetar 194 Eurobor, sjeveroistočni vjetar 194 Europa 9,18 Eutropije, Flavije (5. st.), korektor izda­ nja Vegecijeva rukopisa 13, 14 Excerpta Vaticana, zbirka rukopisa iz 7. st. 9 Farnak (1. st. pr. Kr.), kralj na Pontu, sin kralja Mitridata VI. Eupatora 175 Favonije, sjeverozapadni vjetar 194 Filip IV. (1268.-1314.), francuski kralj (1285.-1314.) 19 Filipopolis, grad u Trakiji, opsada 250./ I. Filipopol 187 Flak, Kvint Flavije (3. st. pr. Kr.), rim­ ski vojskovođa 124 Flavije Eugenije (4. st.), rimski uzurpa­ tor 165 Fortuna, rimska božica sreće, sudbine i uspjeha 197 Frejus, Everard de, grof 19 Francuska, država u zapadnoj Europi 19, 29 Frigid, rijeka u podnožju Julijskih Alpa, bitka 394. g. 165 Fritigern (4. st.), vođa Gota 153 Frontin, Sekst Julije (40.-103.), rimski vojskovođa, političar i vojni pisac II, 13, 121, 136, 190 Gaillard, utvrda 20 Gali, zajednički naziv za sve narode i plemena koja su nastanjivala da­

našnju Francusku, nazivaju ih još i Keltima; stanovnici Galije 14, 116, 135,190 Galija, Cisalpinska, rimska provincija u današnjoj sjevernoj Italiji 120 Galija, Narbonska, senatorska provinci­ ja koja se prostirala jugom današnje Francuske 9 Galija, naziv za zemljopisno područje na kome su stanovali Gali (Kelti) 14, 163,192 Galijen, Lucinije Egnacije (213.-268.), rimski car (253.-268.) 17, 32 Gaugamele, grad u Perziji, bitka 331. pr. Kr. 132 Germani, naziv za skupinu raznih bar­ barskih plemena germanskoga pod­ rijetla koji su naseljavali prostor sje­ verne Europe (npr. Ambroni, Cim­ bri, Goti, Teutoni, Vandali) 32,116, 160, 169 Gibbon, Edward (1737.-1794.), engleski povjesničar 22 Gonzaga, Federigo (1500.-1540.), pa­ pinski general i vojvoda od Mantove 21

Goti, germansko pleme, dijelili su se na Istočne i Zapadne Gote 14,16, 20, 127, 153, 161, 163, 164 Gracijan, Flavije (359.-383.), rimski car (367.-383.) 13, 14, 127 Grci, stanovnici Grčke 27, 34,121,135 Grčka, država na jugoistoku Europe 11, 124,131,151,175 Hadrijan, Publije Elije (76.-148.), rim­ ski car (117.-138.) 12, 13, 31, 121, 131, 164 Hadrijanopol, grad u Trakiji, bitka 378. g. 14,15, 33,153,160,163 Hamilkar Barka (?-229./8. pr. Kr.), kar­ taški vojskovođa, otac Hanibala i Hazdrubala 132 Hanibal (247,- 183./1. pr. Kr.), kartaški vojskovođa 132,150,168,175 Hazdrubal (?-221. pr. Kr.), kartaški vojskvođa 171 Henrik I. (1069.-1135.), engleski kralj (1100.-1135.) i vladar Normandije 20

233

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

Henrik III., njemački car (1017.-1056.) 19 Herakleja, grad u Makedoniji, današnja Bitola, bitka 280. pr. Kr.175 Herculia, VI. legia 125 Herkul, grčki mitski junak 125 Herkulije, ime rimskoga cara Maksimijana 125 herkulovci, Herculii, pripadnici VI. le­ gije Herculia 125 Herodot (480.-425. pr. Kr.), grčki pov­ jesničar 151 Heroneja, grad u Grčkoj, bitka 86. pr. Kr.175 Higin, Gaj Julije (1. st. pr. K r.-l. st.), rimski filolog i antikvar 13 Hijade, oblak koji čini nekoliko stotina zvijezda u zodijačkoj konstelaciji Taurusa (bika) 194 Hispanci, stanovnici Hispanije 32, 116 Hispanija, rimski naziv za današnju Španjolsku i Portugal 9-12,122, 124, 132, 135, 192 Homer (9. st. pr. Kr.?), grčki epski pjes­ nik 11, 119 Honorije, Flavije (385.-423.), zapadnorimski car (395.-423.) 14 Horacije, rimski pjesnik (65.-8. pr. Kr.) 117, 193 Hrvatska 24, 26 Huni, azijski nomadski narod koji je oko 370. osvojio jugoistočnu Europu i u sljedećih sedam desetljeća stvo­ rio golemo carstvo 14,16,127,163, 164, 179 Ide, trinaesti ili petnaesti dan u mjese­ cu rimskoga kalendara, uštap 194, 195 Ilerda, grad u Hispaniji, današnja Lerida, bitka 49. pr. Kr. 128 Ilipa, grad u Hispaniji, bitka 206. pr. Kr. 132,171 Ilirik, rimska provincija koja se prote­ zala od rijeke Drim u Albaniji do Is­ tre i od Jadranskog mora do rijeke Save, poslije je podijeljena na pro­ vinciju Dalmaciju i Panoniju 12,15, 125 Indi, Indijci 176, 179 234

Indija, poluotok i potkontinent na jugu Azije 132 Indijci {Indi), stanovnici Indije 176 Iovia, V. legia 125 Isidis Navigium, Izidina plovidba, po­ morska svečanost koja se održavala 5. ožujka 195 Istočno Rimsko Carstvo 15,135,164 Italija, država na Apeninskom poluoto­ ku 29,176, 179 Izida Pelagija, rimska božica 195 Jader, antički grad na istočnoj obali Jadranskog mora, današnji Zadar 27, 192 Japig, sjeverozapadni vjetar, v. Favonije Jonsko more 192 Josip II. (1741.-1790.), habsburški vla­ dar i car (1765.-1790.) 23 Jovije, ime rimskoga cara Dioklecijana 125 Jugurta, kralj Numidije (111.-105. pr. Kr.) 116,163,175 Julijan, rimski car (360.-363.) 186,187 Jupiter, rimsko vrhovno božanstvo 188 jupiterovci, Ioviani, pripadnici V. legije Iovia 125 Kalende, prvi dan u mjesecu rimskoga kalendara, mlađak 193, 194 Kamilo, Marko Furije (5.-4. st. pr. Kr.), rimski državnik i vojskovođa 29 Kampanija, regija u južnoj Italiji na Tirenskom moru, između rijeke Garigliano i Polikastorskog zaljeva 192 Kana, grad u Apuliji u južnoj Italiji, bit­ ka 216. pr. Kr. 136, 165,168 Kapanej, jedan od junaka priče o sed­ morici protiv Tebe 188 Kapitolij, jedan od sedam rimskih bre­ žuljaka na kojemu je bila citadela, opsada 390. pr. Kr. 184 Kapua, glavni grad Kampanije, opsada 211. pr. Kr. 124 Karlo Ćelavi (1433.-1477.), veliki vojvo­ da Burgundije (1467.-1477.) 20 Kartaga, grad na sjevernoj obali Afrike, razorena 146. pr. Kr. 116,124,132, 150,184

Kazalo imena

Kartažani, stanovnici Kartage 131,132, 150, 165,168 Katon, Marko Porcije Cenzor (234.149.), rimski državnik i vojskovođa, vojni pisac, povjesničar i govornik 11,13,17, 121,123,124, 136, 143 Kaudij, samitski grad, bitka 321. pr. Kr. 125, 131 Kekija, sjeveroistočni vjetar, v. Eurobor Keltiberi, stanovnici Keltiberija, pleme­ na izmiješanoga keltskog i iberskoga podrijetla 135 Keltiberija, pokrajina na prostoru da­ našnje sjeverne i središnje Španjol­ ske 135 Kir Veliki (6. st. pr. Krista), kralj Perzi­ je 175 Kizik, grad u Propontidi, bitka 73. pr. Kr. 151 Kleopatra (69.-30. pr. Kr.), egipatska kraljica, ljubavnica Julija Cezara i žena Marka Antonija 12, 192 Kleschius, Daniel, župnik u Sv. Juiju 24 Koln, grad u Njemačkoj 19 Konstantin I., Flavije Valerije (274,337.), rimski car (306.-337.) 10, 17, 33, 136 Konstantinopol, grad na Bosporu koji je osnovao car Konstatin I. 13, 14 Kor, jugozapadni vjetar, v. Libonot Kornuti 169 Korvin, Matija (1440.-1490.), ugarskohrvatski kralj (1458.-1490.) Kosovo, pokrajina na Balkanu 135 Kreta, otok u istočnom dijelu Sredo­ zemnoga mora 156, 192 Ksantip (3. st. pr. Kr.), spartanski voj­ skovođa 150, 168 Kserkso, kralj Perzije (486.-465. pr. Kr.) 151 Lacij, pokrajina u središnjoj Italiji, sino­ nim za Rim 117 Lakedemonjani, drugi naziv za Spar­ tance 120, 131, 150, 162 Lakonci, drugi naziv za Spartance 168 Lang, Karl, poznati njemački izdavač antičkih djela u 19. st. 23, 188 Latini, italsko pleme naseljeno u Laciju 27

Leukonot, jugoistočni vjetar 194 Lib, jugozapadni vjetar 194 Libonot, jugozapadni vjetar 194 Liburni, ilirsko pleme, stanovnici Liburnije 192 Liburnija, prostor Dalmacije jugois­ točno od grada Zadra 27, 192 Lidija, pokrajina na Bliskom istoku 174 Ligne, Karl Joseph von (1735.-1814.), austrijski maršal i vojni pisac 22 Livije, Tit (59. pr. Kr.-17. p. Kr.), rim­ ski povjesničar 10, 28, 29 Lotar II. (817.-855.), kralj Italije iz di­ nastije Karolinga 19 Lugdun, današnji grad Lyon u Francus­ koj 14 Luj IX. (1214.-1270.), francuski kralj (1226.-1270.) 19 Lukanija, pokrajina u južnoj Italiji 131, 175 Lukul, Lucije Licinije, rimski konzul 74. pr. Kr. 151,175 Machiavelli, Niccolo (1469.-1527.), tali­ janski politički i vojni pisac i teoreti­ čar 20, 21, 24 Mađari, narod u srednjoj Europi 24 Magnezij, grad u Lidiji, bitka 28. pr. Kr. 174, 175 Makedonci, stanovnici Makedonije 27, 131, 135, 150 Makedonija, pokrajina sjeverno od Gr­ čke 120,192 Makedonsko kraljevstvo 131 Maksim Petronije, vrhovni zapovjednik legija u Britaniji u doba cara Gracijana 13, 15 Maksim, Malije, rimski konzul 29, 163 Maksimijan, Marko Aurelije Valerije (250.-310.), rimski car 286.-305. i 307.-310. g. 125 Maksimilijan I. Habsburg (1459.-1519.), austrijski nadvojvoda i car Sv. Rim­ skog Carstva (1493.-1519.) 21 Mala Azija, poluotok u zapadnom dijelu Azije 175 Manlije, rimski legendarni heroj 190 Mantua, rimski grad, današnja Mantova u sjevernoj Italiji 21,119 Maozamalch, grad u Mezopotamiji, op-

235

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

sada 363. g. 189 Maraton, mjesto u Grčkoj, bitka 490. pr. Kr. 151 Marcelin, Amijan (330.-395.), rimski povjesničar i pisac 169 Marije, Gaj (157.-86. pr. Kr.), rimski vojskovođa 9, 29, 30, 126, 163, 168 Marijeve mule, pogrdni naziv za rimske legionare nakon Marijevih reformi (muli Mariani) 29, 30, 126 Mars, rimski bog rata 119, 132,150 Marsi, italsko pleme iz središnjega dije­ la Apeninskoga poluotoka 131 Marsovo polje, poljana u Rimu na kojoj se sakupljala vojska 122 Matija Korvin, v. Korvin Matilda, princeza (12. st.), kći englesko­ ga kralja Henrika I. 20 Mauretanija, antička regija u sjevernoj Africi na prostoru današnjega Maro­ ka te zapadnoga i središnjeg dijela Alžira, sjeverno od planinskog lanca Atlasa 9,192 Mauricije, Flavije Tiberije (539.-602.), bizantski vojskovođa i car (582602.) 18 Mazici, narod u Africi 174 Mecenat, pokrovitelj rimskog pjesnika Horacija 193 Medici, Francesco dei (1541.-1587.), ve­ liki vojvoda Toskane 21 Medini, Julijan, zadarski arheolog 27 Metel, Kvint Cecilije Numiđski (?-91. pr. Kr.), rimski vojskovođa 163 Meung, Jean de (c. 1250.-1322.), fran­ cuski pjesnik 19 Mezijci, stanovnici Mezije 132 Mezopotamija, država u međurječju Eufrata i Tigrisa 12, 153 Milano, grad u sjevernoj Italiji 15 Milner, N. P., engleski prevoditelj Vegecija 39 Miltijad (6.-5. st. pr. Kr.), atenski voj­ skovođa 151 Minotaur, grčko mitsko biće pola čovjek pola bik, čuvar labirinta na Kreti 156 Mitridat VI. Eupator, kralj Ponta (115.-63. pr. Kr.) 151,175 Mizen, luka jugoistočno od Rima 192 236

Modares, magister militum u Trakiji (380.-382.) 163 Modus, Franciscus (17. st.), priređivač i izdavač Vegecijeva djela 24 Montecuccoli, Raimond grof (16091680.), austrijski maršal, vojni re­ formator i pisac 22, 25, 26 Miiller, Friedhelm L., njemački prevo­ ditelj Vegecija 39 Musić, August, jezikoslovac 38 Mutul, rijeka u Numidiji, danas Mei­ leque, bitka 109. pr. Kr. 163, 175 Nancy, grad u Francuskoj, bitka 1477. g. 20 Nisibis, grad u Mezopotamiji, opsada 359. g. 185 Nizozemska, država u zapadnoj Europi 21

None, peti ili sedmi dan u mjesecu rim­ skoga kalendara, prva četvrt Mjese­ čeve mijene 194 Normandija, pokrajina i poluotok u za­ padnoj Francuskoj 20 Not, južni vjetar 194 Nova Kartaga, grad u Hispaniji, opsada 209. pr. Kr. 123 Novi Zrin, utvrda na utoku rijeke Mure u rijeku Dravu 25 Numancija, grad u Hispaniji, opsada 133. pr. Kr. 32, 124, 125 Numantinci, stanovnici Numancije 124 Numidija, država u sjevernoj Africi 116, 175 Numiđani, stanovnici Numidije 32,163 Onasandar (1. st.), grčki vojni pisac 18 Onnerfors, Alf, švedski redaktor i prire­ đivač Vegecija 39,146,188 Orijent, rimska provincija, Bliski istok 192 Ostrogoti, istočni Goti 186 Paha 194 Pakistan 132 Panonija, rimska provincija na prosto­ ru srednjega toka Dunava 14, 31 Pariz, glavni grad Francuske 19, 22 Parti, azijsko ratničko konjaničko ple­ me koje je živjelo jugoistočno od

Kazalo imena

Kaspijskoga jezera, naselilo Mezo­ potamiju i osnovalo ondje carstvo (247. pr. Kr.-224. p. Kr.) 12 Paterno, Tarutenije (2. st.), rimski pravnik i visoki dvorski činovnik 11, 13,121 Paul, Lucije Emilije (2. st. pr. Kr.), rim­ ski vojskovođa 124, 173 Peligni, italsko pleme iz središnjega di­ jela Apeninskoga polutoka 131 Peribeja, žena kalidskoga kralja Eneje 119 Perzej, makedonski kralj (212.-175. pr. Kr.) 120 Perzija, država na prostoru nekadašnje Mezopotamije 12, 132,176 Perzijanci, stanovnici Perzije 163,179, 183 Perzijsko Carstvo 132 Pidna, grad u Makedoniji, bitka 178. pr. Kr. 124,173 Pir, kralj Epira (297.-272. pr. Kr.) 131, 175, 190 Pireneji, planinski lanac na sjeveru Pirenejskog poluotoka 132 Pirisabor, grad u Mezopotamiji na ist. obali Eufrata, opsada 363. g. 187 Plantagenet, Geoffroi (Gottfried), grof od Anjoua, začetnik dinastije Plan­ tagenet 20 Plantagenet, vladarska dinastija u En­ gleskoj (1154.-1485.) 19, 20 Plateja, grad u Beotiji u Grčkoj, bitka 479. pr. Kr., opsada 429. pr. Kr. 151,189 Plejada, zviježđe 195 Plutarh, grčki filozof i biograf (1./2. st.) 120,131 Polencija, grad u Liguriji, bitka 402. g. 161 Polibije (2. st. pr. Kr.), grčki povjesni­ čar 20, 29,120,123 Pompej, Gnej Veliki (106.-48. pr. Kr.), rimski vojskovođa 9, 121, 122, 184 Pont, država u Maloj Aziji, na obali Cr­ noga mora 151, 192 Poparić, Bare (1865.-1948.), hrvatski povjesničar i književnik 27 Portugal, država na zapadnom dijelu

Iberskoga poluotoka 21 Principat 31, 141 Propontida, antički naziv za Mramorno more 151, 192 Pulher, Apije Klaudije (4.-3. st. pr. Kr.), rimski vojskovođa 124 Pyusegur, Jacques-Franois (16561743.), francuski maršal i vojni pi­ sac 22 Rac, Koloman, klasični filolog 38, 186 Rajna, rijeka u današnjoj Njemačkoj 12 Ravena, grad u Italiji na obali Jadran­ skoga mora 192 Regul, Marko Atilije (3. st. pr. Kr.), rimski vojskovođa 150 Republika, rimska 15, 38,128,132, 141,152,168 Richards, magistar (13. st.), prevoditelj Vegecijeva djela 19 Rim, glavni grad Rimskoga Carstva, op­ sada 390. pr. Kr. 9,13, 14,19, 27, 117, 138,181, 186 Rimljani, stanovnici Rima i Rimskoga Carstva 16, 21, 25, 27, 34, 35,115117,119,120,122,123,127,131, 132,135,136,145,146,150,152, 160,162,163,165,168,174-176,190 Rod, otok u istočnom Sredozemlju 188 Romul, jedan od braće blizanaca, osni­ vač grada Rima 27 Rovinj, grad u Istri 26 Sagunt, grad u Hispaniji 132 Salamina, grad u Grčkoj, pomorska bit­ ka 480. pr. Kr. 151 Salona, grad na istočnoj obali Jadrana, današnji Solin, opsada 49./8. pr. Kr. 184 Salustije Krisp, Gaj (86.-35. pr. KrJ, rimski političar i povjesničar 10, 118, 121 Samićani, italsko pleme iz južnoga dije­ la Apeninskoga poluotoka 125, 131 Sapor II. (4. st.), kralj Perzije 153 Saraceni, u antičko doba naziv za arapsko pleme koje je živjelo na Sinajskom poluotoku; tijekom sred­ njeg vijeka naziv se proširio na sve ljude islamske vjeroispovijesti 179

237

SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE

Sardinija, otok u zapadnom Sredozem­ lju 192 Scipion, Publije Kornelije Emilijan Af­ rički Numancijski (185./4.-129. pr. Kr.), rimski vojskovođa 32,123, 124, 163, 168, 171, 172 Sebastijan (4. st.), rimski magister mi­ litum 163 Sedmogradska, v. Erdelj, Transilvanija Senat, vrhovno zakonodavno tijelo u rimskoj Republici 9, 31,118,152 Sent Gotthard, mjesto na austrijskomađarskoj granici, bitka 1664. g.

Stilihon, Flavije (5. st.), rimski vojsko­ vođa 161 Subsolan, istočni vjetar, v. Afeliot Subverspetin, zapadni vjetar, v. Zefir Sula, Lucije Kornelije (138.-78. pr. Kr.), rimski diktator 9 Sveti Juraj, mjesto 24 Škotska, povijesna pokrajina na sjeveru britanskoga otoka 19 Šlezija, pokrajina u srednjoj Europi 26 Šrepel, Milivoj, klasični filolog i knji­ ževni kritičar 38

22

Septentrion, sjeverni vjetar, v. Aparktij Sertorije, Kvint (123.-72. pr. Kr.), rim­ ski državnik i vojskovođa 9, 119, 120,122, 164 Severitan, Ivan Polikarp (1572.-1626.), hrvatski humanist 26 Sicilija, otok u središnjemu dijelu Sre­ dozemnoga mora 12, 192 Sida, rt 132 Sigrais, Bourdon de, francuski prevodi­ telj iz 17. st. 39, 40 Singar, grad u Mezopotamiji, opsada 359. g. 185 Sirija, pokrajina na Bliskom istoku iz­ među Kilikije i Palestine 12 Siris, rijeka u Lukaniji, bitka 280. pr. Kr. 175 Slavonija, pokrajina između rijeke Dra­ ve i rijeke Save 125 Slikor, rijeka u Hispaniji 128 Smerdel, Ton, klasični filolog i književ­ nik 38,186 Sosil (3.-2. st. pr. Kr.), grčki povjesni­ čar 150,168 Spartanci, stanovnici Sparte 131,168 Srijem, područje između rijeke Dunava i Save 125 Stacije, Publije Papinije (45.-96.), rim­ ski pjesnik 188 Stancoviciana (sc. bibliotheca), zbirka knjiga don Petra Stankovića 26 Stanković, don Petar (1771.-1852.), is­ tarski svećenik i bibliofil 26 Stewechius, Godescalcus (16./17. st.), nizozemski priređivač Vegecijeva teksta 24, 40 238

Tacit, Kornelije, rimski povjesničar (1./ 2. st.) 144 Taktik, Eneja (5. st. pr. Kr.), grčki vojni pisac 164, 188 Tarent, grad u Italiji 131 Tarkvinije Stariji (6. st. pr. Kr.), rimski kralj 27 Teba, grad u Grčkoj 188 Teodozije I., rimski car (379.-395.) 14, 15, 33, 163,165, 193 Teofil, aleksandrijski biskup u doba ca­ ra Teodozija 1 .15 Tesalci, stanovnici Tesalije 132 Teubner, njemačka izdavačka kuća u Leipzigu u Njemačkoj 23, 39 Teutoni, germansko pleme s Jutlandskog poluotoka 29,163 Tiber, rijeka koja protječe Rimom 18, 117,122 Ticin, mjesto u sjevernoj Italiji, bitka 218. pr. Kr. 132 Tidej, sin kalidonskoga kralja Eneja, sudjelovao u pohodu sedmorice pro­ tiv Tebe 119 Tigris, rijeka u Mezopotamiji 183 Toskana, pokrajina u srednjoj Italiji 21 Tračani, stanovnici Trakije 132 Trajan, Marko Ulpije (53.-117.), rimski car (98.-117.) 12,13,121,136 Trakija, pokrajina na zapadnoj obali Crnoga mora 141,153,163 Traskija, sjeverozapad, vjetar, v. Circije Trazimensko jezero, jezero u sjevernoj Italiji, bitka 217. pr. Kr. 132, 217 Trebija, rijeka u sjevernoj Italiji, bitka 218. pr. Kr. 132

Kazalo imena

Troja, grad u Maloj Aziji, danas u Tur­ skoj 119 Tulije, Servije (578.-534. pr. Kr.), rim­ ski kralj 28 Tunis, država u sjevernoj Africi 150 Turci 22, 24, 25 Ugarska, povijesna država u srednjoj Europi 24 Urcilijani, narod u Africi 174 Uskrs, kršćanski blagdan koji se obilje­ žavao u vrijeme ekvinocija 15, 193 Utrecht, grad u Nizozemskoj 19 Valent (328.-378.), istočnorimski car (364.-378.) 163, 164 Valentijan II. (371.-392.), rimski car (375.-392.) 14 Valentijan III. (419.-455.), zapadnorimski car (425.-455.) 14 Vandali, germansko pleme koje je, bje­ žeći pred Hunima, stvorilo kraljev­ stvo u sjevernoj Africi, a 455. godine su opustošili Rim 14 Varad, grad u Transilvaniji 25 Varon, Marko Terencije (116.-27. pr. Kr.), rimski pisac i polihistor 13, 196 Venecija, luka i grad u sjevernoj Italiji na obali Jadranskoga mora 19 Vercela, grad u sjevernoj Italiji 29 Vergilij, rimsko ime za zviježđe Plejada 195

Vergilije, Publije Maron (70.-19. pr. Kr.), rimski pjesnik 10, 127,134, 195, 196 Verona, grad u sjevernoj Italiji, bitka 403. g. 161 Vespazijan (17.-79.), rimski car (6979.) 144 Vitelije, rimski car i vojskovođa (15,69.) 144 Vitigis (6. st.), ostrogotski kralj 186 Vitruvije, Marko Polion (1. st. pr. Kr.), rimski arhitekt 13, 34,186,188 Vrhovac, Maksimilijan 26 Wales, pokrajina u zapadnom dijelu bri­ tanskog otoka 19 Wallhausen, Johann Jakob von (?1623.), njemački vojni pisac 22, 24 Zadar, grad na istočnoj obali Jadrana 192 Zagreb, glavni grad Hrvatske 23, 26, 40 Zama, grad u Numidiji u Africi, bitka 202. pr. Kr. 132, 175 Zefir, zapadni vjetar 194 Zela, grad u Maloj Aziji, bitka 47. pr. Kr. 175 Zrinski, Adam, hrvatski plemić, sin Ni­ kole Zrinskog 26 Zrinski, Nikola (1620.-1670.), hrvatski plemić 22, 24, 26 Židovi 12

239

Publije Flavije Vegecije Renat SAŽETAK VOJNE VJEŠTINE Nakladnik

Golden marketing Zagreb, Šenoina 28 tel.: 01/4839-567, 4839-564 faks: 01/4839-567, 4839-670 e-mail: [email protected] www.golden-marketing.hr

Za nakladnika

Ana Maletić Urednik

Radule Knežević Izvršni urednik

Ilija Ranić Lektorica

Alka Zdjelar-Paunović Korice

Studio Golden Tisak i uvez

Tiskara Znanje, Zagreb

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 355.01 (37) VEGETIUS Renatus, Flavius Sažetak vojne vještine / Publije Flavije Vegecije Renat ; prevela s latinskoga Teodora Shek Brnardić ; latinski tekst priredila Margareta Gašparović ; uvod Vladimir Brnardić. - Zagreb, Golden marketing, 2002. Prijevod djela: Epitoma rei militaris. - Bibliografija. - Kazalo. ISBN 953-6168-59-6 420129097