Zbornik-kultovi, Mitovi I Vjerovanja U Zagori.pdf

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Kulturni sabor Zagore Zbornik o Zagori, knj. 8 Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest Rasprave i prinosi - Studia et contributiones, 5 Veleučilište u Šibeniku Izdanja Veleučilišta

CIP

, ISBN: 978-953-7395-57-5 ISBN: 978-953-7395-57-5

Kultovi mitovi i vjerovanja u Zagori Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog 14. prosinca 2012. u Unešiću Urednik Vicko Kapitanović

Kulturni sabor Zagore Filozofski fakultet u Splitu – Odsjek za povijest Veleučilište u Šibeniku Split, 2013.

Izdavači Kulturni sabor Zagore Filozofski Fakultet u Splitu – Odsjek za povijest Veleučilište u Šibeniku Za izdavače Nedjeljko Marinov Marko Trogrlić Marko Radačić

Recenzenti pojedinih članaka Denis Barić, Stipe Botica, Marko Dragić, Vicko Kapitanović, Zorko Marković, Željko Miletić, Miroslav Palameta, Maja Pasarić, Olga Supek, Zrinka Šimić-Kanaet Recenzenti cijeloga zbornika Mladenko Domazet Josip Vrandečić Lektura Jadranka Nemeth – Jajić Marija Barić Korektura Jadranka Nemeth – Jajić UDK Ivanka Kuić Likovno oblikovanje Duje Šilović

Tisak Naklada: 350 primjeraka

Predgovor Kulturni sabor Zagore, osnovan 2009. među, svojim djelatnostima organizira i znanstvene skupove o Zagori. Od osnutka do danas planirao je i organizirao dva znanstvena skupa. Prvi međunarodni skup Zagora između stočarsko-ratarske tradicije te litoralizacije i globalizacije održan je u Dugopolju 2010. godine. Suorganizatori skupa su bili Sveučilište u Zadru, Matica hrvatska Split i općina Dugopolje. Zbornik radova objavljen je i predstavljen 2011. i 2012. u Splitu, Zadru, Zagrebu, Šibeniku i Dugopolju. Osim spomenutih suorganizatora pomoć u predstavljanju smo imali od OŠ Pojišan, Split, OŠ Primošten, KUD-a Branimir 888 Gornji Muć, Gradske knjižnice „Juraj Šižgorić“ u Šibeniku i Matice hrvatske. Financijske teškoće nisu zaustavile Udrugu u ostvarenju plana i organiziranju novoga skupa pod naslovom Kultovi, mitovi i vjerovanja na prostoru Zagore. Dapače u ostvarenju plana Udruga je našla i nove suradnike koji su prihvatili projekt kao zajedničko djelo. Skup je održan 14. prosinca 2012. godine u Unešiću. Suorganizatori su bili Veleučilište u Šibeniku, Filozofski fakultet u Splitu i općina Unešić koja je ugostila sudionike skupa. Zahvaljujem dekanima prof. dr. sc. Marku Radačiću, prof. dr. sc. Marku Trogrliću, načelniku općine Unešić g. Branku Dželaliji, župniku Unešića fra Luki Deliću i ravnatelju škole u Unešiću g. Živku Bulatu za svekoliku pomoć i potporu u organizaciji skupa. Svi koji su nazočili skupu potvrdili su kako je organiziran na zavidnoj razini. Medijski pokrovitelji su bili Hrvatski radio Radio Drniš i Radio Knin, a o skupu je obavijestio i Radio Split. Zahvalni smo KUD-u Zvona Zagore i KUD-u Srce Zagore koji su svojim nadahnuti nastupima uveličali skup u Unešiću. Zahvalni smo moderatorima skupa, g-đi Jasni Dasović, g-đi Ani Lemo, g. Tonću Buriću i g. Tomislavu Šeparoviću. Na kraju zahvalni smo i svim referentima koji su se predstavili na skupu, a kasnije zbog obveza nisu bili u prilici oblikovati rad za Zbornik – Marku Menđušiću, Mati Zekanu, Zoraidi Demori Stančić, Maji Pasarić, Suzani Marjanić, Zdravku Živkoviću i Branku Žaji. Uredničke poslove vodio je dr. sc. fra Vicko Kapitanović. Kao rezultat timskog rada Kulturnog sabora Zagore, Filozofskog fakulteta u Splitu, Veleučilišta u Šibeniku i vrsnih znanstvenika pred sobom imamo zbornik znanstvenih radova, na koji smo ponosni jer on pokazuje da Zagora po svojoj baštini nadilazi ne samo lokalno već i regionalno značenje. Ovaj zbornik obogatit

će knjižnice ustanova, udruga i pojedinaca koji se bave izučavanjem Zagore, hrvatskom tradicijskom i kulturnom baštinom. Kulturni sabor zagore kao mlada udruga želi ostvariti nove programe, a iskreno se nadamo i daljnoj potpori visokoškolskih ustanova, s kojima smo i u ovom zborniku tako skladno surađivali, jedinica lokalne i regionalne samouprave te pojedinaca kakvu smo osigurali u vremenu iza nas. Ulazeći u veliku zajednicu naroda kakva je Europska unija imamo posebnu zadaću i odgovornost prema generacijama koje dolaze. Na svima nama je zadaća očuvanja hrvatskog identiteta i prepoznatljivosti. Ovo neka posluži kao poziv svima koji imaju želju i potrebu uključiti se u rad naše udruge, jer poziv je isti od vremena najvećeg učitelja „žetva je velika, a žetelaca malo!“ Za organizatore Nedjeljko Marinov predsjednik Kulturnog sabora Zagore

Sadržaj Predgovor.........................................................................................................5 Stazama vjere i mita kroz Zagoru....................................................................9 Nenad Cambi Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji................................................15 Religion of Sylvan and Nymphs in ancient Dalmatia............................................... 39 Toni Brajković i Ante Rendić-Miočević Nekoliko neobjavljenih kultnih spomenika iz Danila....................................43 Several unpublished cult monuments from Danilo................................................... 62 Ivo Glavaš Zavjetni žrtvenici iz stanice konzularnih beneficijara u Balinoj Glavici.......63 Le are votive di beneficiarii consularis della stazione di Balina Glavica................ 76 Vinka Bubić Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama s područja Zagore u Arheološkom muzeju u Splitu..............................................................................................77 Images on the late antique oil-lamps from Zagora deposited in the Archaeological Museum in Split......................................................................................................... 88

Juraj i Vitomir Belaj Tragovi obrednoga organiziranja novoosvojenoga hrvatskog prostora u ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj Dalmaciji.................................................89 Traces of the ritual organisation of newly-conquered croatian territory in the croatian Dalmatia of the early middle ages............................................................ 106

Željko Demo Nekoliko misli i opažanja o pogrebnim običajima i pokapanju na groblju Drinovci-Greblje .........................................................................................109 Some thoughts and observations about the funerary rituals and burials at the cemetery of Drinovci-Greblje................................................................................. 123

Nediljko Budiša Tragovi jezičnih i religijskih starina u toponimiji Nevesta i Cere...............125 Traces of linguistic and religious antiquities in the toponymy of Nevest and Cera.174 Lidija Bajuk Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu?..............................175 Who Is The Beautiful Mara In Croatian Oral Poetry............................................. 193

8

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Marko Dragić Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije.................................195 The mythical world of Zagora in the context of European mythology.................... 227 Luka Šešo Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja. Zašto još uvijek „postoje“?........229 Supernatural beings in traditional beliefs – why do they still “exist“?................. 245 Jurica Botić i Ivana Odža Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima i tradiciji sela Opora.....247 Geographical determinism in folk beliefs and tradition of the village of Opor...... 263 Mario Katić i Jadran Kale Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom u okolici Unešića...265 The practice of marking resting places with the deceased in the area surrounding Unešić?................................................................................................................... 276

Višnja Milanović Duše na kamenu Pogrebna počivala Ogorja Gornjeg i mirila Starigrada-Paklenice...............277 Souls on stones. Funeral resting places in Ogorje Gornje and mirila in Starigrad Paklenica................................................................................................................. 292

Jadranka Garmaz Zavičajna kulturna i duhovna baština u vjeronauku prema NOK-u ...........293 National, cultural and spiritual heritage in catechism classes according to the national curriculum framework.............................................................................. 307

Vicko Kapitanović Zaklinjanja, zapisi i svete moći u pučkoj religioznosti od antike do suvremenoga doba.....................................................................................................309 Adjuration, short script prayers and relics from Antiquity to the modern age....... 349 Kazalo Imena i pojmova..............................................................................351

Stazama vjere i mita kroz Zagoru Kroz stoljeća neiscrpno vrelo iz kojega su gradovi Split, Trogir i Šibenik popunjali manjak stanovništva, ponekad prepolovljenog bolestima i kugom, Zagora je u razdobljima mirnoga života donekle i opskrbljivala gradsko stanovništvo naročito mliječnim proizvodima, mesom, pa i odjećom. Pridonosila je razvoju gradova, ljepoti hramova i gradskih palača u kojima su stolovali svjetovni i crkveni predstojnici. U nemirnim vremenima u trenu je gradovima mogla postati prijetnja ili obrana ovisno o društvenim prilikama. Njezino stanovništvo, često iscrpljivano nedostatkom plodna tla, sušom, nerodicom i porezima, živjelo je uglavnom oslonjeno na vlastitu proizvodnju, odjeću i živež kojima su jedva mogli pokriti vlastite potrebe. Kao što pokazuju arheološki spomenici, Zagora je u religioznom pogledu bila u rimsko doba Silvanu i rimskim božanstvima pobožan kraj u kojemu se ubrzo udomaćilo kršćanstvo. Prihvaćajući kršćanstvo čini se da Hrvati prihvaćaju i franački ustroj Crkve u kojem se biskupi oslanjaju na vladara i uz njegovu potporu vode Crkvu. Može se pretpostaviti da je s Francima germanski sustav privatnih crkava došao i u Hrvatsku, pa otuda po starohrvatskim crkvicama i natpisi župana ili velikaša koji su po svoj prilici dali izgraditi te crkve i u njima imali pravo postavljati i svećenike. Nadomak bizantskih gradova, Zagora je misionarska zemlja, vjerojatno slabo naseljena, pretežno stočarskim stanovništvom, a otkrivene crkvice su malih dimenzija, toliko da je u njih jedva mogla stati šira obitelj pretpostavljenih vlasnika. Koliko se puta godišnje slavila misa u tim crkvicama, vjerojatno se neće nikada saznati. Samostan što ga osnivaju Nelipići pod Sinjem, čiji temelji nisu pronađeni, i onaj u Vrhrici (Vrlici) nisu mogli mnogo poboljšati vjersko neznanje puka ni u Cetinskoj krajini a nekamoli po Zagori. U Cetini su još u XIV. soljeću živjeli kršćani koji su držali suložnice (in patria tamen Cetina appellata, vicina Bosnae, in qua christiani concubinas retinent), a da stanje ni u ostalom kršćanskom životu nije bilo idealno, pokazuje papinsko dopuštenje franjevcima da među ostalim mogu u Vrlici i Cetini sve do Klisa (in Vertricha [Verhrika] et Citina atque Cliscia et omnibus villis) u svim selima odrješivati od slučajeva rezerviranih biskupu. Iako je ta povlastica vjerojatno isposlovana na papi pogrešno predstavljenim podacima da je područje iza Klisa više dana hoda daleko od biskupske rezidencije, moguća je činjenica da je biskup rijetko ili nikada prelazio kliški prijevoj. Na tu pretpostavku upućuje i činjenica da je 1440. u Radošiću, župi trogirske biskupije, krizmu obavljao srebreničko-vi-

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

10

sočki biskup fra Toma Matić (Matin?) za kojega je još učeni Farlati, na temelju dokumenata trogirske biskupske kurije, mislio da je pravoslavni episkop. Ni u vrijeme osmanlijske okupacije religiozno stanje nije se moglo poboljšati. Na području od Kozjaka do Potravlja, Petrova Polja i granica šibenskog kotara bile su samo dvije župe, Zmina i Zagorje koje su posluživali visovački franjevci, dok su župu Cetina posluživali makarski franjevci. Uspostava novih župa i izgradnja suhozidnih crkvica, velikim dijelom prekrivenih ševarom, u kojima su još uvijek bile rijetke klupe, a o ostalom namještaju da se i ne govori, počinje tek nakon oslobođenja od osmanlijske vlasti. Umrli se na groblja, u nekim župama kao npr. u Brštanovu, nose na motkama. Današnje župne crkve po Zagori izgrađene su ponajviše za austrijske vladavine iz bogoštovnog fonda i doprinosima vjernika. O školskom obrazovanju Zagorani su mogli samo sanjati. Tek je odlazak bogatijih obitelji u gradove ili stupanje u samostan i u svećeničke redove omogućavalo nadarenijoj djeci više školovanje. O školskoj spremi još 1892. jezgrovito govore stihovi fra Jake Bartulovića Analfabetičkoj djeci u Brštanovu: O da znadeš naš hrvatski kraju, Kakvi jadi sad Zagoru taru, Jer bo nema škole ni nauka, Što bi ovog izučilo puka. Nego krši i stina litica U njoj plaču siromaška dica.

Gola bosa bez oca i majke zadaviše globe svakojake Raznesoše dvore podvornice Ostadoše sinje kukavice, Kako cvile i uzdišu ljuto, Da bi srce otrgnuli kruto.

U takvim prilikama koje su, kad bolje - kad gore, potrajale od Rimljana, ako ne još i ranije, do XX. stoljeća, sva narodna mudrost skupljala se uz ognjište, na vjerskim druženjima, u svečanim i tužnim zgodama kao što su vjenčanja i pokopi, na sajmovima i zajedničkim sijelima, jer ne smije se zaboraviti, drva za ogrjev trebalo je štedjeti pa su sijela bila višestruko korisna. Na njima su se čule svakovrsne priče, dosjetke i pitalice, ali su se štedjela i drva. Zagora je, zbog te svojevrsne omeđenosti, područje na kojem su kulturne i znanstvene ustanove imale malen ili gotovo nikakav utjecaj, a i religiozne ustanove nedovoljan, pa su se zbog toga održala izvorna pučka shvaćanja i način života. Nematerijalna baština Zagore, danas gotovo na izdisaju, sačuvana u ponekom starijem pisanom dokumentu te u običajima i životu žitelja sve više pada u zaborav i za njezino proučavanje gotovo je potrebna neka vrsta „arheoloških” iskapanja nematerijalnih spomenika zadržanih u svijesti rijetkih žitelja. U tim istraživanjima očituje se i religiozna misao koja se razvijala kroz stoljeća što pokazuju i radovi u ovom zborniku. Da bi se ti radovi bolje shvatili, potrebno je imati na umu i navedene životne prilike.

Stazama vjere i mita kroz Zagoru

11

Čovjek se oduvijek u životu susretao s nepoznatim, zagonetnim i nerazjašnjivim pojavama. Želio ih je dokučiti, razjasniti i svesti u razumljiv i logičan sustav i prema njemu uskladiti vlastito djelovanje. Jedan od sustava u rimskoj Dalmaciji čini se da je bio Silvanov religijski sustav, a mnoštvo Silvanovih spomenika sačuvanih upravo na prostoru Zagore potkrjepljuje tezu koju pomnom analizom sistematizira akademik Cambi, utvrđujući kako je Silvanov sustav „izvoran prvenstveno na delmatskom teritoriju”. Dvosmjeran proces prožimanja religija, o kojem govori Cambi, između Silvanova sustava i rimske religije, neodoljivo potiče i na pomišljanje na proces prožimanja Silvanova sustava i slavenske mitologije, Silvanovih pratilica, razigranih šumskih i izvorskih nimfa i dobrohotnih slavenskih vila, na usporedbu kola nimfa na rimskim spomenicima i razigranih kolarica, simbola (rajske?) sreće na stećcima. Prožimanje rimske i egipatske religije odavno je poznato u Dalmaciji, ono se odražava i u neobjavljenim kultnim spomenicima iz Ridera (Danilo), o čemu raspravljaju arheolozi Brajković i Rendić Miočević. Spomenici egipatskih božanstava nisu rijetki u Dalmaciji, što je razumljivo, jer su Rimljani prihvaćali sve religije koje su mogli svesti u svoj religijski sustav. Religija je bila važna i u vojnom ustrojstvu pa su konsularni beneficijari u vojnom logoru Magnum (Balina glavica) prema istraživanju Ive Glavaša postavili čak sedam zavjetnih žrtvenika. Kršćanstvo je u Dalmaciji od IV. st. do seobe naroda potvrđeno velikim brojem otkopanih temelja bogoštovnih zgrada i mnoštvom slučajnih nalaza. Određenu potvrdu proširenosti kršćanstva pružaju i brojni nalazi svjetiljaka s kršćanskim simbolima. O sačuvanim svjetiljkama s područja Zagore u splitskom arheološkom muzeju, raspravlja Vinka Bubić. Dio svjetiljaka raspršen je i po drugim zbirkama i muzejima, a na kristogram na njima, kao zapis i spasonosni znak, upozorava i Vicko Kapitanović. Problematičnije su veze kršćanstva u Dalmaciji s egipatskim kršćanstvom. Premda se na temelju različitih dokaza može opravdano zaključivati kako su te veze postojale, neki znanstvenici s razlogom upozoravaju da su možda neki arheološki spomenici stigli k nama i u kasnijem razdoblju. Kapitanović pokušava potkrijepiti dokaze o povezanosti egipatskog i dalmatinskog kršćanstva na temelju arheolozima dobro poznate trogirske olovne pločice sa zaklinjanjima protiv nevremena (Defixiones Tragurienses) upozoravajući na mogućnost da je vokativ riječi Tartaruce vlastito ime egipatskoga božanstva Tartaruhosa. Čini se kako Slaveni i Avari pri dolasku na današnje hrvatsko tlo nisu imali puno muke s kršćanstvom jer su ga, prema Jeronimovu svjedočanstvu, prethodno gotovo uništili različiti poganski narodi koji su prošli tim područjem. Poprilično očišćen prostor od kršćanskih sljedbenika i preostalih poganskih

12

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

vjerovanja trebalo je posvetiti i učiniti ugodnim za život. O tom prvom činu sakralnog zaposjedanja teritorija raspravljaju, pokušavajući otkriti tragove “svetoga trokuta” u Biskupiji kod Knina te Goriša, Konjevrata i Pokrovnika, Juraj i Vitomir Belaj. Ta važna tema o zaposjedanju područja na kojem živimo još i danas i njegovu posvećenju slavenskim božanstvima, vjerojatno će izazvati dalja istraživanja koja bi potvrdila ili opovrgnula znanstvene postavke spomenute dvojice znanstvenika. Koliko su se uporno neka ranija shvaćanja opirala kršćanskom religijskom sustavu pokazuje rasprava Željka Deme o polaganju novčića uz tjelesa pokojnika, za koje se može pretpostaviti da su stavljeni u svojstvu obola, iako su smisao prepolovljivanja „znali (...) točno samo oni koji su novac prepolovljivali i stavljali ga u grob zajedno s pokojnicima”. Šteta da nedostaju brojnije temeljite analize pogrebnih običaja o pokapanju, kakva je ova što ju je proveo Demo, jer bi one mogle bolje pojasniti njihov smisao. U svakom slučaju neobičan nalaz prstena, izvan prsta pokojnika, lako je shvatljiv iz slučaja o kojem sam čuo u djetinjstvu, gdje je prsten kao vrijedan predmet obitelj smatrala štetnim zakopati s pokojnikom pa je član obitelji pri pokopu tajno ubacio prsten u grob. Kako je Demo istaknuo da bi novčić mogao označavati i polovicu života, bilo bi važno u ovakvim budućim istraživanjima pokušati sastaviti obje polovice. To bi možda moglo dovesti do zaključka o odnosima pokojnika, npr. o bračnim drugovima, gdje bi novčić kao pogrebni polog imao simboličku i kulturološku a ne religioznu ulogu. Preoblikovanje vjerovanja i njihovo prilagođavanje kulturnom razvoju društvene sredine u kojoj preživljavaju stoljećima otkriva i Lidija Bajuk u dobro poznatoj pučkoj poeziji o Lijepoj Mari. Ljubav pomiješana s nostalgijom za rodnim krajem – izražena davno od jednog bliskog mu zemljaka, humanista Antuna Vrančića, koji je živeći daleko od rodnoga kraja pozavidio Trogiraninu Trankvilu Andreisu što ne da Dalmaciju za čitav svijet – navela je berlinskog profesora Nediljka Budišu na odgonetavanje jezičnih i religijskih starina njegova rodnoga mjesta Nevesta i susjedne Cere. Ne zaustavljajući se na već dostignutim povijesnim saznanjima, utemeljenima na škrtim podacima, autor koristi kao povijesno vrelo toponimiju i jedan na prvi pogled nečitljiv natpis s počivala (bilig) koji ga odvlači u vratolomne hipoteze otkrivanja gotskih i slavenskih religijskih tragova. Upozorivši s pravom na toponimiju kao važno povijesno vrelo, tek će buduća istraživanja potvrditi ili odbaciti neke njegove pretpostavke. Mitski svijet u Zagori već stoljećima živi uz rub kršćanstva, čak i bez većih sukoba; Zagora nije imala teološki obrazovane ljude koji bi raspravljajući o dogmama odvlačili ljude u krivovjerje. Tek su ponekad izbijali religiozni slučajevi kada se posumnjalo na ugovor nekih osoba sa zloduhom (vještice).

Stazama vjere i mita kroz Zagoru

13

Tom već iz mnogih vrela poprilično poznatom mitskom svijetu Zagore, Marko Dragić dodaje vrijedan prilog, na temelju sakupljenih pričanja svojih studenata sa splitskoga Filozofskog fakulteta, koja znalački povezuje u sustav. A da je taj mitski svijet imao i svoje geografske uvjetovanosti, pokazuje analiza Jurice Botića i Ivane Odža o pučkim vjerovanjima i tradiciji u Oporu. Zašto ta mitska bića još postoje u svijesti starijeg stanovništva, stariji pisci, svjetovni i crkveni, za to su redovito nalazili razlog u nedovoljnoj pouci naroda. Urban Krizomali upozorio je već prije sedamdesetak godina na temelju arhivskih vrela kako su priče o vukodlacima širene i namjerno među stanovništvom da bi se plašljive osobe zastrašile i da bi “pripovjedači” noću mogli slobodnije raditi mutne poslove, naročito krasti. Istraživanja Luke Šeše potvrđuju navedene razloge dodajući im stjecanje materijalne dobiti, izbjegavanje kazna i stjecanje boljeg položaja unutar zajednice. Kršćanski pisci i dušobrižnici više puta spominju praznovjerja povezana i uz obrede pokapanja. Treba pripomenuti da se u Katoličkoj Crkvi strogo pazilo da neki vjernik ne umre bez sakramenata, pa su to biskupi, prilikom vizitacija, pomno provjeravali i u Zagori. No, u Zagori sve do novijeg vremena svećenik je rijetko pratio mrtvo tijelo do groba, jer su kuće po selima često bile veoma udaljene od mjesta ukopa i župne kuće. A kako osobe u novije vrijeme ponajviše umiru u bolnicama, mrtvo se tijelo ne prati od kuće pokojnika do groba, pa su mnogi od tih seoskih obrednih običaja netragom nestali. Vrijedni su zbog toga prilozi Ivana Katića i Jadrana Kale koji dokumentiraju pogrebne obrede i počivala u okolici Unešića (Sedramić, Žitnić, Gornje Planjane, Gornje Vinovo i Nevest) te Višnje Milanović koja uspoređuje pogrebne običaje u Paklenici i Gornjem Ogorju i njihovo religiozno značenje. Čitajući njihove radove može se zapaziti da su mirila, počivala ili bilizi nastali na istoj kršćanskoj matrici uz koju su stoljećima opstajala i pučka shvaćanja. Dapače, već i sam naziv mirila u Paklenici očito pokazuje povezanost sa staroslavenskim i kršćanskim pojmom mirь, tj. pokoj (εἰρήνη, pax), kao što i mirine redovito označavaju groblja, i tek je u pučkom domišljanju, kada se pojam mirь (pokoj) već zaboravio, mogao prijeći u shvaćanje mjerenja pokojnika i stopiti se s pučkim vjerovanjima. Ne smije se smetnuti s uma da je Starigrad izrazito područje staroslavenske službe Božje. Vjerojatno slično treba reći i za počivala, koja su ne samo praktična počivala za nositelje pokojnika već i mjesto molitve na kojemu se pokojniku izražava želja da počiva spokojno u miru. Rascvjetanim križevima označeno je Kristovo nebesko pobjedničko slavlje kojemu se pridružuje i pokojnik, a isti smisao čini se imaju i cvjetne „šare” naročito one s laticama na mirilima u Paklenici, toliko sličnim cvijetnome križu Sisinova zapisa koji vjerojatno potječe sa zadarskog područja I okretanje mrtvaca moglo je proisteći iz znaka križa. Kako znak križa s nosilima nije bilo jednostavno izvesti, sve je zapravo sličilo okretanju kojemu je trebalo dati

14

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

neki smisao. U svakom slučaju počivala po Zagori, izložena uništavanju izgradnjom prometnica i drugim nepogodama, zahtijevaju hitan nastavak istraživanja. A cilj istraživanja tematike kojoj je Zbornik posvećen trebao bi biti očuvanje, razvijanje i prilagođavanje baštinjenih vrijednosti vremenu koje dolazi. Tom cilju trebalo je voditi prema zamisli priređivača skupa i pretposljednje predavanje o zavičajnoj, kulturnoj i duhovnoj baštini u vjeronauku Jadranke Garmaz. Istina, čovjek se već po svojoj naravi prilagođava okolini i načinu života, što se u religioznom pogledu zorno može pratiti u posljednjem članku ovoga zbornika o zaklinjanjima, zapisima i relikvijama. Promatrajući Zagoru i njezin krajolik satkan od kamenjara, (h)umaca i draga, dubrava, pašnjaka, škrapa i vrtača, brda i hridi koje u Zagori zovu gredama, uz rijetke bunare i lokve i još rjeđa škrta vrela pitke vode na kapaljku, gdje je stanovništvo morila suša, žeđa i glad te je preživljavanje više puta moglo očekivati jedino s neba, može se lakše shvatiti čovjeka koji je živio na tom prostoru. U tom okruženju lakše se može shvatiti kako je nekadašnji i današnji Zagoranin doživljavao strahopoštovanje i bliskost s nevidljivim Bogom, po svojem dubokom uvjerenju održavateljem života, pa čak i onda kada ga je u davnini predstavljao u vidljivom liku. Upoznavanje religioznosti nekoga društva vodi potpunijem poznavanju toga istog društva. Religiozne spoznaje pomažu boljem shvaćanju okoline. Pomažu shvatiti kako je čovječanstvo i misaono odrastalo; kako se duhovno i kulturno razvijalo; koje je i kakve prepreke proživjelo kroz stoljeća; što nosimo kao duhovni usud, baštinu, teret ili olakšanje. Omalovažavanje i zanemarivanje tih spoznaja vodi duhovnom sakaćenju društva i otežava razumu prirodan razvoj misli, što ponekad vodi i političkim suprotstavljanjima. Ovaj zbornik radova – plod znanstvenih istraživanja zanesenjaka koji su u nj utkali ljubav trud i vrijeme – pokazuje kako su vjera i vjerovanja od starine pratili misaoni, kulturni, pa i gospodarski razvoj društva.. Vicko Kapitanović

Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji Akademik Nenad Cambi Profesor emeritus. Sveučilišta u Zadru

UDK: 299.18 : 292.21(497.5-3 Dalmacija) Izvorni znanstveni rad Primljeno, 11. lipnja 2013

Teza ovoga rada je da su Silvan i Dijana glavna božanstva autohtone religije koja se razvila na središnjem dalmatinskom prostoru u predrimskom razdoblju. Sastavne dijelove te religije tvore također nimfe (Fontanae odnosno Silvestrae, tj vodene, odnosno šumske). Ikonografija se Silvana razvila u Saloni i otuda se proširila na druge dijelove rimske Dalmacije. U formiranju ikonografije ulogu je morao odigrati i lik grčkog Pana koji je Silvanu samo sličan, ali ne i identičan. Isto tako italski Silvan kako u religijskom sustavu, tako i ikonografskom obliku nema nikakve veze s onima u Dalmaciji. Posebno je važan natpis iz Klapavice blizu Klisa koji u rimski religijski sustav (Jupiter) uvodi i dva Silvana s dvije različite skupine nimfa. Dva Silvana s dvije skupine nimfa javljaju se na reljefu iz Careva Polja kod Jajca u Bosni i Hercegovini, što je potvrda klapavičkog natpisa. Pojavu Silvanove religiju izvan središnjedalmatinskog dijela Ilirika treba tumačiti kao utjecaj toga područja. Ključne riječi: religija, Silvan, Dijana, nimfe, Dalmacija

U ovom radu bit će riječi samo o jednom veoma važnom, ako ne i najvažnijem vidu u kompleksnom procesu romanizacije rimske Dalmacije, a to je religijski koji se očituje raznim prežitcima u prvom redu likovnog i epigrafičkog karaktera. Nema nikakve dvojbe da su pokoreni narodi i prije Rimljana bili na visokom stupnju svoga religijskog razvitka, ali bez ideosinkrazijskih procesa teško bi se moglo zamisliti priključivanje indigenih naroda u tokove života i prihvaćanje svega onoga što se smatralo rimskom civilizacijom i kulturom. Rimski napori bili su svjesno ili nesvjesno usmjereni u tome pravcu, ali, naravno, utjecaji su se razmjerno sporo širili iz jednostavnog razloga što lokalni homo religiosus nije lako napuštao svoj sustav i odgovarajuće kultove dok prilike nisu sazrele. Rimljani su možda i nesvjesno shvaćali da mnoge religije imaju zajedničko ishodište i da u mnogim aspektima religije čak i složeni sustavi imaju sličnosti koje se mogu svesti na zajedničku prihvatljivu razinu s koje je bilo moguće dovesti do njihova međusobnog povezivanja. Rimska religija nije bila jedinstvena i jednom zavazda zadana pa je lako prihvaćala druge koje su se razvijale u novom ozračju i sukladno tomu približavale se

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

16

složenim rimskim sustavima, a time se i udaljavale od vlastitog izvora. Iako ne znamo je li proces religijskog prevođenja provincija bio centralno ili lokalno usmjeravan ili se pak stihijno razvijao, ali očito je da se provodio. Rimski povjesničar Tacit u jednom germanskom slučaju upotrijebio je sintagnu interpretatio Romana,1 koja se i kod nas veoma često upotrebljavala u znanstvenoj literaturi.2 To bi zapravo značilo da se pojedino božanstvo ili pak vjerski sustav poistovjećivao sa sličnim rimskim što je dovodilo do izjednačavanja. Kao i kod drugih autohtonih naroda i u Iliriku se ponekad očuvalo samo drevno ime (na pr. Anzotica ili Bindus), ponekad staro i novo (rimsko i indigeno) istodobno (Venus Anzotica, Bindus Neptunus), ali najčešće samo rimsko (Venus, 1  Tacit: De Origine et situ Germanorum, 43. Tacitov navod glasi: Apud Naharvalos antiquae religionis locus ostenditur. Praesidet sacerdos muliebri ornatu: sed deos, interpretatione Romana, Castorem Pollucemque memorant: ea vis numini; nomen Alcis. Nulla simulacra, nullum peregrinae superstitionis vestigium: ut fratres tamen, ut juvenes, venerantur. U hrvatskom prijevodu: „Naharvali su imali sveto mjesto svoje stare religije gdje je svećenik u ženskim haljinama na rimski način (interpretatio romana) obavljao bogoštovlje Kastora i Poluksa kojima je bila ista bit (numen) dvojca tamo poznatog kao Alcid (Alcis). Nije bilo tragova stranih prikaza i predrasuda, štovani su kao braća i kao mladići“. Usp. G. Wissowa, Interpretatio Romana, Archiv für Religionswissenschaft XIX, Leipzig-Berlin 1918, 1-49. Wissowa objašnjava kako je postojalo uvjerenje da se strana božanstva samo imenom razlikuju od rimskih, ali da su u bitnome jednaka ili veoma srodna. Rimljani su, stoga, posvuda u stranim zemljama primijenili interpretatio romana, a to znači da je Tacit više-manje opravdano prepoznao neke sličnosti službe božje ili biti (numina) stranih božanstava. Rimljani su im dali svoja imena koja su provincijalci na isti način posvojili i s njima se priključili višoj rimskoj kulturi, ili su domaće ime božanstva očuvali kao pridjevak ili je on pak nestajao. To, međutim, ne čini nikakvu bitnu razliku. Ako se na primjer jedan bog u Britaniji pojavljuje čas kao deus Cocidius, čas kao deus Mars Cocidius i konačno samo kao Mars, radi se ipak o istom božanstvu koje se pojavljuje u tri stupnja romanizacije. O pitanju interpretatio romana usp. S. Ferri, Luci e l’ ombre sulla „interpretatio romana“, Convegno internazionale Renania Romana, Atti dei convegni Lincei 23, Roma, 14 – 16 aprile 1975, Roma 1976, 125-133. Ferrijev je pristup ponešto različit (upućuje na zajedničke indoeuropske temelje). C. Ando, Interpretatio Romana,

Classical Philology, 100, br. 1, 2005, 41-51 interpretira Tacitov navod približno u Wissowinu smislu. 2 

D. Rendić-Miočević, Problemi romanizacije Ilira s osobitim obzirom na kultove i onomastiku, „Iliri i antički svijet“, Ilirološke studije. Povijest – arheologija – umjetnost – numizmatika - onomastika, Split 1989, 432.; D. Rendić-Miočević, Silvan i njegova kultna zajednica, Ikonografska studija o spomenicima s teritorija Delmata, „Iliri i antički svijet“, 461465.; A. Rendić-Miočević - M. Šegvić, Religions and Cults in South Pannonian Regions, u „Religions and Cults in Pannonia“, Exhibition at Székesfehérvàr, Csók István Gallery 15 May – 30 September 1996, Székesfehérvàr 1998, 7-11; A. Rendić-Miočević, Les traditions autochtones dans les représentations figurées sur le territoire des Dalmates illyriens, Romanisation und Resistenz in Plastik, Architektur und Inschriften der Provinzen des Imperium Romanum. Neue Funde und Forschungen, Akten des VII. Internationalen Colloquiums über Probleme des Provinzialrömischen Kunstschaffens Köln 2. bis 6. Mai 2001, Mainz 2003, 408-419. Tim i sličnim pitanjima pozabavili su se i mnogi drugi autori.

N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji

17

odnosno Neptunus),3 jer je vrijeme trajanja potonjega bilo najduže. Procjenjujući stupanj romanizacije, nalazimo se u neprovidnom prostoru jer ostajemo uskraćeni za odgovor krije li se i u kojoj mjeri pod rimskim imenom još barem tračak lokalnog božanstva. Taj se proces, doduše, može naslutiti, ali kako je do njega dolazilo i kako se odvijao na praktičnoj razini, samo nam je nagađati. Već je naglašeno da je proces rimske interpretacije već davno zapažen u mnogim provincijama pa tako i u Dalmaciji.4 Međutim, široka je lepeza raznih provincijskih božanstava koja su bila obuhvaćena procesom romanizacije po čitavom rimskom svijetu. Rimska imena bogova su nekad više, a nekad manje pokrivala indigeni vjerski sadržaj, ali nedvojbeno je da je malo-pomalo autohtona komponenta bivala slabija da bi konačno usahla. Time je romanizacijski cilj bio ostvaren bez obzira na to je li autohtoni kult još skriveno živio, na primjer u predodžbi bitka božanstava (numen), odnosno odvijanju samog kulta na praktičnoj razini (što je barem prema Tacitovu navodu izgleda bitno). Međutim, obično je rimski, dakle novi sadržaj, nakon prevladavanja živio svojim autonomnim životom koji su prihvatili ne samo širi slojevi lokalnog društva nego i oni koji s izvorom nisu imali nikakve veze, a to znači i došljaci bez obzira na to jesu li bili posve romanizirani ili ne. Za uspješnu romanizaciju neophodan je bio i obrnuti proces, tj. interpretatio illyrica rimskih sustava kao i u nekim drugim krajevima rimskog svijeta, koja je neophodna u međusobnom identifikacijskom procesu.5 Samo obostrana želja mogla je dati dobre učinke. Posebna pažnja u ovom radu bit će posvećena kultu Silvana i njegove zajednice koja je osobito bila razvijena na području Delmata, ali se s toga područja za koje se smije, s obzirom na spomeničku statistiku, pretpostaviti da se štovanje proširilo i na neke druge indigene zajednice Ilirika, ali nikad u tolikoj mjeri da bi zasjenilo već postojeća bilo lokalna, bilo rimska božanstva. Hrvatski lingvisti, povjesničari i arheolozi bili su uvjerenja da se u Silvanovu religioznom liku krije autohtono božanstvo nepoznatog imena. Za to je bilo mnogo razloga, a posebno tome u prilog govorila bi ikonografija koja nema veze s italskim Silvanom. Znatna se pažnja poklanjala ikonografskoj analizi tipološke naravi, temelj je davno postavio R. von Schneider, a razradio D. Rendić-Miočević. Još nisu otkriveni novi spomenici koji bi zahtijevali novu 3 

Nema dvojbe da su ilirska božanstva slijedila istu matricu razvoja kao što navodi G. Wissowa. 4  Plinije, N.h. XXXIV, 45; Tertulijan, Apologeticus Adversus Gentes pro Christianis, 9. (za Merkura u Galiji); Eumen, Panegyrici latini VI, 21, 7, 22, 1 (za Apolona u Galiji), 22, 10 (za Minervu u Galiji). Za Ceres Africana usp. Tertulijan, Ad uxorem, I 6; Tertulijan, De exhortationem castitatis, 13; Tertulijan, De pallio, 4; Tertulijan, De testimonio animae 2; Passio SS. Perpetuae et Felicitatis, 18, 4 (za Saturna i Ceres u Africi) itd. 5  Usp. J. Ferguson, The Religions of the Roman Empire, London 1974, 214-220. Taj proces u Galiji Ferguson naziva interpretatio Celtica.

18

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

kategorizaciju.6 Tako smijemo govoriti o nekoliko oblika pojavnosti: 1. Silvan sam (sl. 1), 2. Silvan i nimfe (različitog karaktera: Fontanae, Silvanae, Silvestrae, Salutares itd.), 3. Silvan s Dijanom (sl. 3), 4. Silvan i Dijana s nimfama, 5. Silvan s rimskim božanstvima, 6. Silvan i Dijana s rimskim božanstvima. Izvornom delmatskom panteonu, tj. Silvanu s nimfama pridružila se i Dijana, bez obzira na to je li to izvorni božanski par ili je ta božica utjecaj južne Dalmacije (čemu sam skloniji), gdje je, čini se, bila prevladavajuće božanstvo. Ta se mogućnost pokazuje tako što je ikonografski i epigrafički Dijana zabilježena na novcima ilirskog vladara Ballaiosa (revers) u posebnoj ikonografskoj varijanti s bakljom u jednoj ruci još u II. st. prije Kr.7 Veoma slična varijanta poznata je i u klasičnom rimskom kiparstvu kao Diana Lucifera s golemom lunulom na leđima (Aequum).8 Spomenici Dijane tipološki se mogu razvrstati po sličnoj shemi kao i Silvana: 1. Dijana sama (sl. 2), 2. Dijana i Silvan (sl. 3), 3. Dijana, Silvan i nimfe, 4. Dijana, Silvan i neka rimska božanstva. Međutim za razliku od Silvana važno je naglasiti što se Dijana sama (bez Silvana), barem koliko je to dosada poznato, nikad ne javlja u društvu nimfa. Ovakvo ikonografsko stanje nije slučajnost, nego je posljedica religijskog sustava kojemu se barem malo mogu odškrinuti vrata na temelju očuvane građe, na što će biti posebno usredotočena pažnja u kasnijem izlaganju. Zanimljivo je da je Silvan na delmatskom području u najvećem broju slučajeva ikonografski dosta konzistentan. Ipak već su davno uočene i neke lako prepoznatljive razlike u kosi (kratka ili duga kosa, brada ili bez brade), odnosno životinjski elementi (kozji rogovi i noge) ili normalne ljudske karakteristike te različiti atributi (jarac, pas, pedum, siringa, grozd, maslina i dr.). Antropomorfni oblik zabilježen je samo u dubljoj unutrašnjosti delmatskog područja, ali ni tu ne često,9 dok je antropo-teriomorfni oblik prevladavao na obalnom ili bližem zagorskom pojasu.10 Različitost atributa upućuje i na proširenje Silvanovih božanskih kompetencija. Za tumačenje biti (numen) ikonografskih skupina Silvana i nimfa posebno je važan jedan natpis iz Klapavice u Arheološkom muzeju Split (inv. br. A 3928) koji glasi 6  R. von Schneider, Über bildlichen Denkmäler Dalmatiens u Bericht über eine Reise in Dalmatien, (Archäologisch-epigraphisches Mittheilungen aus Österreich-Ungarn IX), 1885. 37-46; D. Rendić-Miočević 1989, 464-506. 7  J. Brunšmid, Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens, Wien 1898, tab. VI, 100, 104, 111, 117b, 121, 129 itd. 8  M. Abramić, Antike Kopien griechischer Skulpturen in Dalmatien, u Beiträge zur älteren europäischen Kulturgeschichte. Festschrift für Rudolf Egger, I, Klagenfurt 1952, 312, tab. IV a, b.; N. Cambi 2005, 156, sl. 232. 9  D. Rendić-Miočević 1989, 469. 10 D. Rendić-Miočević 1989, 467.

N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji

19

Ex i]mperio Domini Iovis Op]timi Maximi ivssit sibi aedem fier]i cvm svo Consentio Deor(um) Dearv[m que S]ilvestrium Nymphis Fontanis cvm [Sil]vano Nymphis Silvestrium cvm Silvano Fe[ sc]enia Astice cvm svo pare conivge T(ito) ......] Favsto VI et Avg(ustali) a solo restituit.(sl. 4):11 Natpis je zanatski kvalitetno isklesan. Većim je slovima naglašen prvi redak, u drugom su slova nešto manja, a u ostalima su gotovo jednaka. Velik je broj povezanih slova (ligatura), ponekad čak i tri. Prijevod natpisa bi približno bio: Po zapovjedi gospodina najboljeg i najvišeg Jupitera dala je Fescenia Astice s mužem Faustom sevirom i augustalom12 iz temelja obnoviti hram Jupiteru s njegovom božanskom šumskom zajednicom: Silvanom sa šumskim Nimfama i vodenim Nimfama sa Silvanom. Iz natpisa se smije iščitati da je Jupiter imao i svoju šumsku zajednicu koju su tvorili jedan Silvan s vodenim nimfama i drugi Silvan sa šumskim nimfama. Vodene nimfe su dakle imale svoga vođu jednog Silvana, a šumske nimfe drugog Silvana kao svoga vođu. Jedna i druga skupina tvorile su zajednicu šumskih božanstava koja je spadala u Jupiterov božanski sklad (Consentio deorum dearumque). Čini se da je ovo veoma instruktivan primjer kako se Silvan i njegova zajednica nimfa uključuje u rimsku religiju, u Jupiterov božanski krug. Naime, Jupiter je na čelu, osim svojih bogova i božica, i skupini koju obrazuju jedan Silvan s vodenim i drugi Silvan sa šumskim nimfama. Silvan s vodenim i Silvan sa šumskim nimfama poznat je na čitavom nizu reljefa, osobito s područja dalmatinskog priobalja, ali se pouzdano, osim u jednom jedinom slučaju, te dvije skupine nikad ne javljaju združene na istom reljefu. Te se nimfe najčešće javljaju kao skupina (njih tri na broju), a ikonografija im jasno određuje njihov božanski karakter. Šumske nimfe imaju u rukama stabalce ili pak list kao određujuće atribute (sl. 5). S druge strane školjke, trske ili pak neki drugi vodeni element (kao na primjer na jednom neobjavljenom primjerku prikaz vodozemca uz 11  Natpis je nađen pri uklanjanju kamene gomile koja je pokrivala starokršćansku crkvicu u Klapavici kod Klisa. F. Bulić, Sterro di una Chiesa antica cristiana del VI sec. nella località detta Crikvine a Klapavica nel commune censuario di Klis (Clissa), Bd, XXX 1907, 118; ILJug 2003; G. Alföldi, Die Personennamen der römischen Provinz Dalmatien, Heidelberg 1969, 118, 159; D. Rendić-Miočević 1989, 480; M. Šašel Kos, Private Munificence in Salonae under the Principate, VAHD, 86, 1993, 204, br. 2 te 207; M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, Šibenik 2007, 205-206. 12  L. Ross Taylor, Augustales, Seviri Augustales, and Seviri: A Chronologal Study, Transactions and Proceedings of The American Philological Association 45, 1914, 239. Autorica upućuje na to da se upravo formulacija sevir et aug(ustalis) odnosi na libertinsko podrijetlo nositelja časti.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

20

trsku) određuju Nimfae Fontanae (sl. 6,7). Ikonografski i jedne i druge obično se drže za ruke ili im se ruke križaju preko prsiju, čime su međusobno tjesnije povezane (sl. 8), što, bez obzira na koreografijsku inačicu, nedvosmisleno pokazuje da nimfe plešu. Da je riječ o kolu, pokazuje i to što ponekad prva, a ponekad još i treća u nizu drže maramu kojom daju ritam (ubrzavanje, odnosno usporavanje). Marama je plesni rekvizit i prežitak je iz drevnih vremena u znatno kasnijoj etnobaštini širih jugoistočno europskih prostora. Na jednom reljefu iz okolice Klisa Silvan sjedi na hridini i svira siringu, a nimfe plešu (prva i treća nose marame), dok se međusobno drže slobodnim i uz tijelo pruženim rukama na Silvanovu svirku (sl. 9).13 To pokazuje da Silvan ima svoj krug božanstava kojem sviralom određuje pokret i ritam. Takvi reljefi prema ikonografskim elementima nude dosta jasnu poruku. Nimfe su očito subordinirane u toj obitelji i zadužene su za prirodni ciklus voda i šuma, odnosno vegetacije. Siringa u ruci Silvana i kad ne svira indicija je da on svirkom pokreće prirodne sile na rast vegetacije i dotok voda. Silvanova je svirka očito jednostavna i pastirska.14 Dvije skupine od po tri nimfe ne javljaju se na prikazima zajedno nego redovito odvojeno, uvijek samo njih tri na broju: i to jedne Fontanae (sl. 6, 7), a druge Silvanae ili Silvestres (sl. 5). Još je jedna posebnost, a ta je da se nimfe, barem u Dalmaciji, nikad ne prikazuju same (bez Silvana).15 Jedini poznati primjer na kojem se javljaju dvije skupine (dvije i tri nimfe) zajedno i to, kako se čini, ali ne i pouzdano sigurno, s različitim atributima (trska kod lijeve, a stabalce kod desne skupine) reljef je iz Careva Polja kod Jajca u Bosni (sl. 10).16 Svaku od skupina nimfa toga reljefa odvaja njihov predvodnik - Silvan u svojoj panolikoj pojavnosti sa siringom i pastirskim štapom (pedum). Oba Silvana toga reljefa su ikonografski identična (standardni atributi). Ideja o postojanju dva božanska skupa je evidentno postojala u autohtonoj pučkoj imaginaciji (dva Silvana koji kao dva brata blizanca predvode svoje zasebne nimfe). Tu sasvim rijetku, ali ipak pouzdano zabilježenu pojavu dviju skupina nimfa sa svojim standardnim atributima i odvojenim, ali ikonografski identičnim Silvanima, likovno objašnjava spomenuti reljef iz 13 

D. Rendić-Miočević 1989, 481-482, LXXXV, 1. Zanimljivu tezu iznio je P. Selem, Quelques indices sur les relations entre les divinités autochtones et orientales en Dalmatie romaine, u Illyrica antiqua ob honorem Duje RendićMiočević. Radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije, Zagreb 6. – 8. XI. 2003, Zagreb 2005, 425-431. Selem smatra da je veza autohtonih kultova i orijentalnih religija uspostavljena kozmičkom glazbom. 15  Religions and Cults in Pannonia, 64, br. 33; D. Maršić, Ikonografski tip Nimfa sa školjkama, VAMZ 3. ser. XXX-XXXI 103-124, sl. 1-7. Nimfe se u Varaždinskim Toplicama javljaju bez Silvana za razliku od ara lječilišnog karaktera božanstava (Vidasus–Thana u Topuskom), gdje se nimfe ne spominju, iako u Topuskome također izviru ljekovite vode. 16  Paškvalin, Reljef Silvana i nimfi, GZM, n.s. XIX, 1964, 151; D. Rendić-Miočević 1989, 515-516, tab. LXXXVIII. 14 

N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji

21

Careva Polja. Prema reljefu iz Careva Polja nema nikakve razlike u izgledu i atributima Silvana i nimfa. Dva Silvana i dvije skupine nimfa su srž prirodnocikličke religije Silvanova ritma koji slijede nimfe. Reljef iz Careva Polja je ikonografska potvrda klapavičkog natpisa. Silvan kao bog s pastirskim atributima (pastirski štap, pas, jarac) štiti i razvija stada koja su temeljni element gospodarskog održavanja života u krševitoj Dalmaciji. Bez vode i vegetacije ni stada nisu održiva. Postoji i niz prikaza Silvana i nimfa na kojima potonje nemaju uopće atributa, nego su prikazane kako se drže za ruke (različiti načini zahvata) i plešu (sl. 7 i 9). Nije moguće odrediti, stoga, kojem od zasebnih krugova pripadaju. Međutim one bi mogle zastupati oba prirodna ciklusa, jer bi u protivnom bile diferencirane svojim specifičnim atributima. Stoga sve spomenute ikonografske i epigrafske karakteristike upućuju na zaokruženi indigeni religijski sustav.17 Natpis iz Klapavice unosi u sustav Silvana i nimfa još jednu novu, svakako zabilježenu, ali još nedovoljno objašnjenu pojavu koja je zabilježila daljnji stupanj diskretne romanizacije. Naime, dvokomponentni Silvanov ciklus umetnut je pod okrilje vrhovnog rimskog božanstva Jupitera (najboljeg i najvećeg). Preko Jupitera postrano djeluju i ostali bogovi rimskog panteona, ali se u natpisu ne spominju. Tako se indigeni ciklus našao pod „kontrolom“ državne religije i romanizacija se nenametljivo provodila. Potvrda je Jupiterove uloge u Silvanovoj religiji i veoma važan reljef iz Karakašice (blizu Ekvuma) kod Sinja (Arheološki muzej Franjevačkog samostana u Sinju).18 Na tome reljefu (sl. 11) u sredini se pojavljuju tri nimfe koje se međusobno drže za ruke. Čini se da krajnja nimfa nadesno u desnoj ruci drži trsku što bi indiciralo da su posrijedi vodene nimfe. Lijevo je Silvan u svojoj antropomorfno-teriomorfnoj pojavnosti lako prepoznatljiv. Iako je površina reljefa dosta izlizana, čini se da Silvan drži siringu. Ostali atributi su izostali zbog gustoće nanizanih figura. Dakle riječ je o standardnoj ikonografiji i kompoziciji, ali na desnoj strani pojavljuje se za skupinu neuobičajen ljudski lik koji je nag, nešto viši i snažniji od drugih. U desnoj ruci drži žezlo. Njegova je kosa duga s „klasičnom“ anastole. Nažalost, nije jasno što je imao u lijevoj ruci, jer je reljef dosta oštećen, 17  J. J. Wilkes, The Illyrians, Oxford and Cambridge (USA), 1996. (sec. ed.), 244-247 navodi da nema naznaka da Iliri imaju jedinstvenu kozmologiju na kojoj zasnivaju svoju religijsku praksu, za razliku od Kelta, Tračana ili Skita. To je samo djelomično točno s obzirom na rasparceliranost ilirskih naroda i njihovih religija, ali je očito netočno kad se tiče srednjodalmatinskih naroda. Ovaj pak rad je pokušaj da se ukaže na to da su Delmati, a možda i neki drugi susjedni narodi imali svoj razvijeni religijski sustav. 18  D. Rendić-Miočević 1989, tab. LXXX; N. Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005, 46, sl. 53.

22

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

a potom i izlizan. Figura sasvim nadesno, dakle, nedvojbeno pripada rimskom božanstvu, predstavljenom na klasičan način, jednom od onih koji spadaju u stariju generaciju (Jupiter, Pluton ili Neptun). No, Jupiter bi u takvoj konfiguraciji jedini bio logičan. Na tome reljefu pod njegovim „pokroviteljstvom“ su Silvan i nimfe. I taj reljef pokazuje da je čitav delmatski panteon prirodno-kozmičko-gospodarskog karaktera stavljen pod okrilje vrhovnog rimskog boga - Jupitera. Lokalni sustav tako se uključio u rimski panteon kao i mnoge druge religije koje su se našle unutar goleme rimske državne zajednice. S druge strane činjenica jednostavnog ulaska u okvire rimske državne religije omogućila je i lakše otvaranje procesa prihvaćanja u lokalni religijski sustav i drugih Jupiteru bliskih bogova. Na takav prošireni proces povezivanja lokalne i „klasične“ religije upućuje pak i reljef iz Danila Biranj s likom Diane Elafobole, koja ubija jelena, zatim dugokosog, bradatog i panolikog Silvana s podignutom desnom rukom u kojoj drži neki predmet (grozd?) i sasvim desno Merkura s krilatim petazom na glavi, kerikeionom i ubijenom životinjom (ovcom?) koju drži za noge (sl. 12).19 Merkura često prate neke životinje,20 ali ovca nije rijetka (aluzija na blago kojim se trguje). Natpis glasi (teško ga je čitati zbog izlizanosti): D(ianae) et S(ilvano) [et] M(ercurio) Avg(ustis) S(acrum)/G(ai) Honorati ser(vus) p(osuit) l(ibens m(erito).21 Dok se Diana smije protumačiti kao Silvanov autohtoni partner, samo ovdje u jednoj od malo upotrebljavanih ikonografskih inačica,22 dotle Merkur potječe iz Jupiterova kruga koji je posve neočekivan, osim ako se ne protumači kao „Jupiterov“ uljez u lokalni panteon jedne specifične sredine gdje su se autohtoni kultovi i prežitci delmatske antroponimije dobro očuvali. Rimskim utjecajima, bilo namjernim bilo spontanim, bilo se teško oduprijeti, ako je uopće i bilo takve želje. Sličnosti su bile približne, ali neodoljive s obzirom na posve novu društvenu situaciju nastalu u sve snažnijem rimskom kulturološkom okruženju. Hibridna situacija nije se dugo održala, osim u religijskoj osobnosti Silvana kojem je nadjenuto rimsko, ali njegovim božanskim kompetencijama neadekvatno ime. Već je davno zapažena nepodudarnost lokalnog Silvana i bo19  M. Abramić, Nekoliko skulptura antiknih božanstava, VAHD L, 1928.-29. 49 -54, tab. IV, 1; D. Rendić-Miočević 1989, 494, tab. LXXXV, 2; Z. Gunjača, Reljef Silvana Messora iz Ridera, VAHD LXX-LXXI, 1968. – 69, (Split 1977.), 177-183, sl. 1, 2; J. Medini, Prilog poznavanju i tumačenju ikonografije božice Dijane u Iliriku, RFfZ 23 (10), 1983, 20-25, sl. 1; G. Lipovac Vrkljan - Ž. Miletić, Reljef Dijane iz Ridera, Opuscula Arcaeologica 23-24, 1999. – 2000, 155-164, sl. 3. 20  Usp. E. Simon 1990. 158-167, sl. 207, 213. Autorica navodi da se s Merkurom javlja cijeli niz životinja (eine ganze Menagerie), ali ovan je najčešći. 21  M. Abramić 1928.-29, 50. 22  Nažalost dosta fragmentiran i oštećen reljef iz Danila (Katuni) vjerojatno prikazuje istu kompoziciju, usp. G. Lipovac Vrkljan - Ž. Miletić 1999, 155-164, sl. 1, 2.

N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji

23

žanstva koje Rimljani štuju pod istim imenom.23 Jasno je da je indigeni Silvan primarno šumsko-pastirsko božanstvo, dok je istoimeni rimski bog primarno udjelitelj blagostanja poljodjelcima i među njima nema nikakve religijske i ikonografske povezanosti.24 Po svoj prilici primarno delmatska panolika slika je lokalnog postanja, a ikonografska predodžba je oblikovana pod utjecajem srodnoga, ali ne i identičnog grčkog Pana koju nije mogla zamijeniti italska.25 Rimsko ime je poništilo indigeno koje se, nažalost, nije sačuvalo. Tek je moguće da je zabilježeno na arama iz Topuskog (Vidasus)26, ali nije isključeno da se u spoju s Dianom (Thana)27 može pojaviti i neko drugo lokalno božanstvo čiju bit i ikonografiju ne poznajemo. Thanu nije teško lingvistički povezati s Dianom, dok su Vidasus i Silvanus teško spojivi.28 Čini se da je kliški natpis važan zbog još jednog razloga, a taj je da, osim što navodi dvije vrste nimfa sa svojim Silvanima, jasno pokazuje da se pripadnici Jupiterove zajednice, dakle i Silvani i nimfe, nazivaju bogovima i boginjama (dei deaque). Dakle nije riječ o demonima, u Platonovu smislu riječi nižim posrednicima među ljudima i bogovima, nego su njihova numina božanskog karaktera. To su naravno i nimfe, jer se na njih odnosi ono deaque, koje su po svoj prilici imale autohtono kolektivno ime koje se nije očuvalo. U vezi s klapavičkim hramom valja upozoriti na još jedan moment koji proistječe iz činjenice da je natpis o zdanju nađen u ostatcima samostana i 23  D. Rendić-Miočević, Autohtoni i doseljeni živalj rimske Dalmacije (Ilirika), u „Iliri i antički svijet“, Ilirološke studije. Povijest – arheologija – umjetnost – numizmatika - onomastika, Split 1989, 421. 24  O rimskom Silvanu usp. P. Dorcey, The Cult of Silvanus, Leiden 1992, 68-70; E. Simon, Die Götter der Römer, München 1990, 200-205 (s.v. Silvanus); LIMC VII, 1, Zürich-München 1994, 763-773. (A. Nagy) s.v. Silvanus. 25  R. Herbig, Pan der griechische Bocksgott, Frankfurt am Main 1949.; R. Borgeau, Recherches sur le dieu Pan (Bibliotheca Helvetica Romana XVII), Rome 1979.; N. Marquardt, Pan in der hellenistischen Kunst und kaiserzeitlichen Plastik, Bonn 1995. Panolika slika je utjecaj grčke likovnosti, dok je interpretatio Romana Silvana puko preimenovanje bez zadiranja ni u religijsku ni ikonografsku bit. 26  To se ime očuvalo na 4 are zajedno s Thanom (CIL III 3941, 10819=14354, 23), također V. Hoffiler - B. Sarja, Antike Inschriften aus Jugoslawien 1, Agram 1938, br. 516, 517, 518; A. Mayer, Vidasus, der illyrische Silvanus VHAD 22-23, 1943, 187-191; A. Mayer, Die Sprache der alten Illyrer I, Wien 1957, 359-360, s.v. Vidasus. 27  Ime je zabilježeno na iste 4 are spomenute u bilj. 26. Usp i A. Mayer, Die Sprache, 336, s.v. Thana. 28  O karakteristikama Vidasa kao boga iscjelitelja koji svoje uporište ima u ljekovitim vodama toplih izvora u Topuskom usp. B. Kuntić Makvić, Borvo et Damona – Vidasus et Thana: les possibilites de l’ analyse comparative, u Illyrica antiqua ob honorem Duje RendićMiočević. Radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije, Zagreb 6. – 8. XI. 2003, Zagreb 2005, 329-351. Iscjeliteljski aspekt Silvana nije poznat na području Delmata. Njega su po svoj prilici zastupale Nymphae Fontanae sa školjkom kao atributom koje su bile u Silvanovu sustavu.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

24

crkvice za vrijeme istraživanja.29 Nema nikakve dvojbe da je Jupiterov hram u zajednici sa Silvanima porušen kao rezultat kristijanizacije. Ovakav lokalni kult je nesumnjivo bio meta pohoda protiv poganskih uporišta. Među očuvanim arhitektonskim ostatcima nema nikakva traga toga hrama (aedes). Zanimljiva je činjenica da je i kultni reljef s likom Silvana iz Peruče tek bio koji kilometar istočno od Klapavice (sl. 13). Toponim Peruča je karakterističan za izvor žive vode i gaj pa je tu kult prirodnih sila bio posve logičan. Na Peruči je po svoj prilici postojao fanum u prirodnom okolišu. Dedikandi Silvanovih reljefa (bilo Silvan sam, bilo u zajednici s Dianom i nimfama) obično nemaju indigena imena, što ne bi upućivalo na rimski karakter božanstava, nego na potpuno dovršenu romanizaciju lokalnih naroda. Čini se da je religijska bit bila otpornija prema asimilaciji nego jezik, antroponimija i teonimija. No, moguće je da ikonografija odražava jedan drugi fenomen, a taj je da je panoidno stočarsko božanstvo s novim imenom lako našlo put do religijskih predodžaba novih, već romaniziranih žitelja Dalmacije (osobito neitalskog podrijetla), pa i vojske. U tome pogledu bila bi indicija reljef Silvana iz Garduna koji postavlja bucinator III cohors Alpinorum, očito nije domorodac,30 a fenomen recepcije lokalnih kultova od došljaka zapažen je i u drugim krajevima Rimskog Carstva.31 Moguće je da su čak i graditelji klapavičkog hrama (Astika i Faust) došljaci.32 Iako nisu česti natpisi koji pouzdano dokazuju sudjelovanje autohtonog etničkog elementa u Silvanovoj religiji, ipak su katkad prepoznatljivi, ali u visokom stupnju antroponimijske romaniziranosti.33 Religijska interakcija je u rimskom svijetu bila poznata i lako ostvariva.34 Prožimanje različitih ideja i koncepcija bilo je na dohvatu ruke, a lepeza mogućnosti široka. Tako su autohtone ideje mogle živjeti skriveno i dugo pod različitim imenima, pa čak i u različitim sustavima. Jedan 29 

Usp. F. Bulić 1907, 118. F. Bulić, Iscrizioni inedite, Bd XIV, 1891, 162, br. 94 (A 1710); D. Rendić-Miočević 1989, tab. LXXXIV, 2; N. Cambi 2005, 113, sl. 163. 31  A. Domaszewski, Die Religion des römischen Heeres, Westdeutsche Zeitschrift für Geschichte und Kunst 14, Trier 1895, 52; G. Alföldi, Die Hilfstruppen der römischen Provinz Germania Inferior (Epigraphische Studien 6), Düsseldorf 1968, 210; E. Birley, The Religion of Roman Army, ANRW 16, 2, Berlin-New York 1978, 1527-1529. 32  G. Alföldi 1969, 118, 159 navodi da su dedikandi po svoj prilici podrijetlom iz Italije. 33  Jedan takav veoma vrijedan primjer nudi natpis iz Danila (Municipium Riditarum): T(itus) Aur(elius) Das(sius) u kojem je cognomen (ako ga se može, a svakako se smije, tako nadopuniti) jasne delmatske derivacije, usp. A. Rendić-Miočević - I. Pedišić, Nouveaux témoinages épigraphiques du culte de Sylvain á Rider, u Illyrica antiqua ob honorem Duje Rendić-Miočević. Radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije, Zagreb 6. – 8. XI. 2003, Zagreb 2005, 415-424, sl. 2. 34  Upravo Plinijeva vijest (N. H. XXXIV, 45) da je golema Merkura u Galiji (prema Caesar, De Bello Gallico VI, 17 Merkur je najvažniji galski bog) radio poznati kipar Zenodor u Neronovo doba punih 10 godina, potvrda je međusobne interakcije Rimljana i domorodaca. 30 

N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji

25

od znakova diskretnih pokušaja Silvanove internacionalizacije je i dosta čest epitet Silvanus Augustus koji je kao i u slučaju drugih božanstava povezivanje s osobom aktualnog cara i njegovim kultom, a što je eo ipso i romanizacijski element i ima drukčiju ulogu (povezivanje s univerzalnom carskom biti)35 za razliku od drugih epikleza kojih je mnogo (Messor, Domesticus, Communis, Conservator, Cor... i dr.). Statistički i ikonografski panoliki Silvan je ukorijenjen na području srednjeg Ilirika (Dalmacija i Bosna i Hercegovina). Izvorni kult je bio na ozemlju Delmata (bez obzira na to radi li se o primorskom ili unutrašnjem dijelu) i otuda je radirao. Ako se analiziraju predjeli Liburnije, Histrije i Japodije (na sjeverozapadu), odnosno južnijih ilirskih naroda tada se smije, doduše s velikom dozom opreza, pretpostaviti da je posrijedi prodor samo kulta, a možda ne i Silvanove religije, iz središnjeg dijela rimske Dalmacije.36 Južno od Neretve nije zajamčeno štovanje Silvana. Na području Histra Silvan je malobrojan,37 a u Liburniji je rijedak i lociran uglavnom na istočnom dijelu uz desnu obalu Krke.38 I kod Japoda zasvjedočen je na njihovu istočnom području.39 Normalno je da se taj kult mogao lako implantirati jer je gospodarstvo, koje je bilo šumsko-pastirsko-zemljoradničkog karaktera, bilo slično onomu izvornog područja. Golem broj Silvanovih reljefa s područja Salone naznaka je da se upravo tu razvila ikonografska predstava panoidnog božanstva, lako moguće upravo u kontaktu s Grcima kojima je Salona bila ponajvažnije polazište za trgovinu prema unutrašnjosti. Stoga nema ništa čudno da se ikonografska varijanta najprije ugnijezdila uz obalu, a tek potom širila i na unutrašnjost. K tomu je uzor morao biti reljefni model visoke kvalitete kakav je na primjer bio onaj koji je bio uzidan u kuću Mikelić kod salonitanskog amfiteatra (danas

35  Usp. F. Tassaux, Les dieux augustes en Istrie, u Arheološka istraživanja u Istri, Znanstveni skup Poreč, 22.-26. rujna 1994, Izdanja Hrvatskoga arheološkog društva 18, Zagreb 1997, 7784. 36  Statistika nalaza apsolutno je dominantna na srednjem Jadranu i odgovarajućoj unutrašnjosti. Usp. R. Matijašić - F. Tassaux, Liber et Silvanus, u „Les cultes polythéistes dans l’ Adriatique romaine“, Paris-Bordeaux 2000, 81-117, sl. na str. 78. Tablični pregled str. 105-112 (ukupno 89). Međutim, ima barem još desetak što natpisa što reljefa koji tada nisu bili evidentirani. 37  Matijašić-Tassaux 2000, usp. tablični pregled 103-104 (ukupno 10). Pojava Silvana u Istri je s jedne strane posljedica utjecaja Italije, a s druge balkanskog prostora. To po svoj prilici nisu isti Silvani, odnosno bez obzira na ime ne iskazuju isti numen. 38  Matijašić-Tasseuax 2000, 104-105 (ukupno 19). Onaj iz Sonkovića (Liburnija) zapravo je iz Danila (Rider), tako da je to još jedna potvrda s delmatskog područja. U Liburniji i Japodiji pojava Silvana je nedvojbeno pristigla iz Dalmacije. 39  J. Medini, Neki aspekti razvoja antičkih religija na području Japoda, u „Arheološka problematika Like“. Znanstveni skup Otočac 22-24. IX 1974, Split 1975, 87-88.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

26

nakon rušenja kuće u Arheološkom muzeju Split).40 Taj lik u hodu prikazan u profilu je najelegantniji i umjetnički najkvalitetniji Silvanov prikaz u čitavoj Dalmaciji, ali i znatno šire (sl. 14). S obzirom na kontekst nalaza, dimenzije i vrsnoću prikaza, reljef je mogao biti kultni lik u nekom Silvanovu svetištu u zapadnom dijelu grada (blizina amfiteatra). Takvih svetišta u Saloni zasigurno je bilo mnogo. Kult Silvana u Dioklecijanovoj palači po svoj prilici potvrđuje i jedan kaseton s njegovom mladolikom rogatom glavom (sl. 15). Gradnja hramova odnosno svetišta bila je obično određena božanskim nalogom (ex iussu, ex imperio), koja se dedikandima prenosila po viđenju (ex visu), u snu (ex somno) ili pak po svojoj vlastitoj volji (voto suscepto). Božansku objavu odabranici su doživljavali kao stvarnu opomenu koju treba oživotvoriti. Klapavički natpis spominje obnovu iz temelja hrama (aedes), koji je bio u derutnom stanju pa se Astica angažirala na obnovi. To je morala biti čvrsto zidana građevina. Ima još natpisa koji također spominju takve solidno zidane hramove (sl. 16).41 Neki reljefi pokazuju i edikulu u kojoj je bio lik Silvana.42 Međutim, očito je da su izvorna indigena svetišta bila veoma česta sub divo u prirodnom ambijentu, gdje je reljef božanstva bio uklesan u liticu, a neki reljefi pokazuju izgled takvih svetišta u prirodi (stabla, stijene, are, puževi, životinje).43 Doduše, prikazi na hridinama nisu bili prikladni samo za Silvana i Dijanu, nego i za neka druga božanstva koja dobro pristaju prirodnom pejzažu (Heraklo,44 Mitra45). Svetišta Silvana bila su i u pećinama gdje je čašćen kao i njegov ikonografski uzor – Pan.46 40 

Reljef nije objavljen. N. Cambi, O svetištima Silvana u Dalmaciji, Adrias 8-9-10, Split 1998. – 2000, 107-112, sl. 4-6. 42  N. Cambi 1998. – 2000, 107-110, sl. 5, 6. 43  A. Rendić-Miočević, Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave VIII-IX, 1982, 121-133, sl. 1, 2, tab. I-V; N. Cambi 1998.-2000., 99-106. Sl. 1-3. 44  N. Cambi 2005, 126, sl. 189; N. Cambi, Herkul na Braču, Klesarstvo i graditeljstvo 1-2, god XXIV, svibanj 2013, 5-18 i slike. 45  Močići kod Dubrovnika, D. Rendić-Miočević, Da li je speleum u Močićima kraj Cavtata (Epidaur) služio samo Mitrinom kultu, u „Iliri i antički svijet“ Split 1989, 531-537; G. Novak, Povijest Dubrovnika, Zagreb 1971, 39, sl. 16, 17; N. Cambi 2005, 125-126; Otočac, M. Glavičić, Mithräen sub divo in den Dörfern Vratnik und Prozor bei Otočac (Arupium), Archäologia Poetoviensis 2, Akten des Internationalen Symposiums, Ptuj 2001, Ptuj im römischen Reich. Mithraskult und seine Zeit, Ptuj 11-15. X. 1999, 223-227, sl. 5, 6; N. Cambi 2005, 125-126, sl. 188. 46  Indikativan za kult Silvana i nimfi bio bi nalaz fragmentiranog reljefa nimfa iz Volne ili Vodne špilje na Braču koja je imala živu vodu, dragocjenu za bezvodni otok. Svetište Silvanu bilo je lako moguće i u Drakonjinoj pećini poviše Murvice s južne strane Brača, gdje također ima žive vode. Indicija za to bio bi panoliki maskeron (Silvan?). Nije isključeno da je i u pećini Mitreja u Močićima kod Cavtata prethodno bilo Silvanovo svetište. Međutim, prije nekoliko 41 

N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji

27

Naposljetku valja kazati da je religija Silvana i njemu sukladnih božanstava (Diana i nimfe) zapravo neka vrsta politeističkog vjerskog sustava koji je izvoran prvenstveno na delmatskom teritoriju. Poznat je, doduše, Silvanov i njegov krug i drugdje, ali to po svoj prilici valja pripisati širenju (Liburnija, Japudija, Histria). U Panoniji je razvoj Silvanova kulta po svoj prilici nešto različit, jer se javlja puno više ikonografskih karakteristika italskog Silvana.47 Bit Silvanova božanstva sadržavala je brigu za godišnji ciklus prirode i održavanje gospodarskih grana koje ovise o njegovoj svirci i skladnom kolu šumskih i vodenih nimfa. Taj se sustav uklapa u opću sliku rimske religije koja je indigene koncepcije jednostavno uvrstila u svoj vrhovni autoritet, ali romanizacija nije bila jednosmjeran nego dvosmjeran proces u kojemu su sudjelovali i sami domorodci. Ako je u početcima romanizacija nailazila na otpor, u kasnijem razvitku ona je spremno prihvaćana u lokalnoj sredini.

godina kolege Glavičić, Maršić, Miletić i pisac ovih redaka tragali su za navodnim ostatkom Silvanovih nogu na škrapama naokolo mitreja, ali potraga je bila neuspješna. Protiv teze o Silvanovu reljefu govorila bi činjenica da do sada u južnoj Dalmaciji nisu registrirani takvi reljefi. O tome usp. i prethodnu bilješku. 47  Usp. D. Rendić-Miočević, Neki ikonografski i onomastički aspekti Silvanove kultne zajednice u Panoniji i Iliriku, u Iliri i antički svijet, Split 1989, 507-522; A. Rendić-Miočević M. Šegvić 1998, 9.

28

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Kratice ANRV Bd CCL CIL

Aufstieg und Niedergang der römischen Welt Bullettino di archeologia e storia dalmata Corpus Christianorum, series Latina Corpus Inscriptionum Latinarum, Berlin (Inscriptiones Asiae Provinciarum Graecarum Illyrici Latinae III, Berolini, 1873 – 1902). GZM Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini LIMC Lexicon Iconographicum Mythologiae Classicae Nh Naturalis historia RFFZ Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku) VAMZ Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu VHAD Vjesnik Hrvatskoga arheološkog društva, Zagreb Bibliografija

Abramić, M., Antike Kopien griechischer Skulpturen in Dalmatien, „Beiträge zur älteren europäischen Kulturgeschichte“. Festschrift für Rudolf Egger, I, Klagenfurt 1952, 305-326. Abramić, M., Nekoliko skulptura antiknih božanstava, VAHD, L, 1928.-29. 49-54, tab. IV, 1. Alföldi, G., Die Hilfstruppen der römischen Provinz Germania Inferior (Epigraphische Studien 6), Düsseldorf 1968. Alföldi, G., Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatia, Heidelberg 1969. Ando, C., Interpretatio Romana, Classical Philology, 100, br. 1, 2005, 41-51. Birley, E., The Religion of Roman Army, ANRW, 16.2, Berlin-New York 1978, 1527-1529. Borgeau, R., Recherches sur le dieu Pan (Bibliotheca Helvetica Romana XVII), Rome 1979. Brunšmid, J., Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens, Wien 1898. Bulić, F., Iscrizioni inedite, Bd, XIV, 1891, 162, br. 94 (A 1710). Bulić, F., Sterro di una Chiesa antica cristiana del VI sec. nella località detta Crikvine a Klapavica nel commune censuario di Klis (Clissa), Bd, XXX 1907, 101-123.

N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji

29

Cambi, N., O svetištima Silvana u Dalmaciji, Adrias, 8-9-10, Split 1998. – 2000., 107-112, sl. 4-6. Cambi, N., Herkul na Braču, Klesarstvo i graditeljstvo, 1-2, god XXIV, svibanj 2013, 5-18 i slike. Cambi, N., Kiparstvo rimske Dalmacije, Split 2005. Domaszewski, A., Die Religion des römischen Heeres, Westdeutsche Zeitschrift für Geschichte und Kunst, 14, Trier 1895, 52. Dorcey, P., The Cult of Silvanus, Leiden 1992, 68-70. Eumen, Panegyrici latini [XII Panegyrici Latini, recognovit Dominicus Lassandro (Corpus Scriptorum Latinorum Paravianum), Augustae Taurinorum 1992.] Ferguson, J., The Religions of the Roman Empire, London 1974, 214-220. Ferri, S., Luci e l’ ombre sulla „interpretatio romana“, Convegno internazionale Renania Romana, Atti dei convegni Lincei 23, Roma, 14 – 16 aprile 1975, Roma 1976. Glavičić, M., Mithräen sub divo in den Dörfern Vratnik und Prozor bei Otočac (Arupium), Archaeologia Poetovionensis, 2, Akten des internationalen Symposium, Ptuj, 2001, 221-231. Gunjača, Z., Reljef Silvana Messora iz Ridera, VAHD, LXX-LXXI, 1968.–69. (Split 1977.), 177-183, sl. 1, 2. Herbig, R., Pan der griechische Bocksgott, Frankfurt am Main 1949. Hoffiler, V. - B. Sarja, Antike Inschriften aus Jugoslawien 1, Agram 1938. Kuntić Makvić, B., Borvo et Damona – Vidasus et Thana: les possibilites de l’ analyse comparative, Illyrica antiqua ob honorem Duje Rendić-Miočević. Radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije, Zagreb 6. – 8. XI. 2003, Zagreb 2005, 329-351. Marquardt, N., Pan in der hellenistischen Kunst und kaiserzeitlichen Plastik, Bonn 1995. Maršić, D., Ikonografski tip Nimfa sa školjkama, VAMZ, 3. ser. XXX-XXXI 103-124, sl. 1-7. Matijašić R. - F. Tassaux, Liber et Silvanus, Les cultes polythéistes dans l’ Adriatique romaine, Paris-Bordeaux 2000, 65-117. Mayer, A., Die Sprache der alten Illyrer I, Wien 1957. Mayer, A., Vidasus, der illyrische Silvanus, VHAD, 22-23, 1943, 187-191. Medini, J., Neki aspekti razvoja antičkih religija na području Japoda, Arheološka problematika Like. Znanstveni skup Otočac 22-24. IX. 1974, Split 1975, 87-88.

30

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Medini, J., Prilog poznavanju i tumačenju ikonografije božice Dijane u Iliriku, RFFZ 23 (10), 1983, 20-25. Lipovac Vrkljan G. – Ž. Miletić, Reljef Dijane iz Ridera, Opuscula Arcaeologica, 23-24 (1999. – 2000.), 155-164. Novak, G., Povijest Dubrovnika, Zagreb 1971. Passio SS. Perpetuae et Felicitatis [T. I. Nijmegen, Passio sanctarum Perpetuae et Felicitatis, latine et grece (Florilegium patristicum, 43), Bon 1938. Paškvalin, V., Reljef Silvana i nimfi, GZM, n.s. XIX, 1964, 151-155. Plinije, N.h. XXXIV, 45 [Plinije Stariji, Povijest antičke umjetnosti, odabrani ulomci, Split 2012, 52-53]. Rendić Miočević, D., Problemi romanizacije Ilira s osobitim obzirom na kultove i onomastiku, Iliri i antički svijet, Ilirološke studije. Povijest – arheologija – umjetnost – numizmatika - onomastika, Split 1989. Rendić-Miočević, A., Uz dva Silvanova svetišta u okolici Salone, Arheološki radovi i rasprave, VIII-IX, 1982, 121-133, sl. 1, 2, tab. I-V. Rendić-Miočević, A. - I. Pedišić, Nouveaux témoinages épigraphiques du culte de Sylvain á Rider, Illyrica antiqua ob honorem Duje Rendić-Miočević. Radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije, Zagreb 6. – 8. XI. 2003, Zagreb 2005, 415-424. Rendić-Miočević, A. - M. Šegvić, Religions and Cults in South Pannonian Regions, Religions and Cults in Pannonia, Exhibition at Székesfehérvàr, Csók István Gallery 15 May – 30 September 1996, Székesfehérvàr 1998, 7-11. Rendić-Miočević, A., Les traditions autochtones dans les représentations figurées sur le territoire des Dalmates illyriens, Romanisation und Resistenz in Plastik, Architektur und Inschriften der Provinzen des Imperium Romanum. Neue Funde und Forschungen, Akten des VII. Internationalen Colloquiums über Probleme des Provinzialrömischen Kunstschaffens Köln 2. bis 6. Mai 2001, Mainz 2003, 408-419. Rendić-Miočević, D., Neki ikonografski i onomastički aspekti Silvanove kultne zajednice u Panoniji i Iliriku, Iliri i antički svijet, Split 1989, 507-522. Rendić-Miočević, D., Autohtoni i doseljeni živalj rimske Dalmacije (Ilirika), Iliri i antički svijet, Ilirološke studije. Povijest – arheologija – umjetnost – numizmatika - onomastika, Split 1989. Rendić-Miočević, D., Da li je speleum u Močićima kraj Cavtata (Epidaur) služio samo Mitrinom kultu, Iliri i antički svijet, Split 1989, 531-537.

N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji

31

Rendić-Miočević, D., Silvan i njegova kultna zajednica, Ikonografska studija o spomenicima s teritorija Delmata, Iliri i antički svijet, 461-465. Ross Taylor, L., Augustales, Seviri Augustales, and Seviri: A Chronologal Study, Transactions and Proceedings of The American Philological Association, 45, 1914, 239. Schneider, R. von, Über bildlichen Denkmäler Dalmatiens u: Hirschfeld, O., Bericht über eine Reise in Dalmatien, (Archäologisch-epigraphisches Mittheilungen aus Österreich-Ungarn IX), 1885. 37-46. Selem, P., Quelques indices sur les relations entre les divinités autochtones et orientales en Dalmatie romaine, Illyrica antiqua ob honorem Duje Rendić-Miočević. Radovi s međunarodnog skupa o problemima antičke arheologije, Zagreb 6. – 8. XI. 2003, Zagreb 2005,425-431. Simon, E., Die Götter der Römer, München 1990, 200-205 (s.v. Silvanus). Šašel Kos, M., Private Munificence in Salonae under the Principate, VAHD, 86 (1993), 198-211. Tacit, De Origine et situ Germanorum [Tacitus, Publius Cornelius, De origine et situ Germanorum (ed. J. G. C. Anderson) Oxford, 1970.] Tassaux, F., Les dieux augustes en Istrie, u „Arheološka istraživanja u Istri“, Znanstveni skup Poreč, 22.-26. rujna 1994. Izdanja Hrvatskoga arheološkog društva 18, Zagreb 1997, 77-84. Tertulijan, Ad uxorem [Tertuliani opera, CCL I, 1954, 371-394]. Tertulijan, Apologeticus Adversus Gentes pro Christianis [CCL I, 77-171]. Tertulijan, De exhortatione castitatis [CCL II, 1954, 1013-1035]. Tertulijan, De pallio [CCL II, 1954, 731-750]. Tertulijan, De testimonio animae [CCL I, 1954, 173-183]. Wilkes, J. J., The Illyrians, Oxford and Cambridge (USA), 1996. [[Iliri, Split 2001.] Wissowa, G., Interpretatio Romana. Römische Götter im Barbarenlande, Archiv für Religionswissenschaft, Nr. 19, 1918, 1–49 Zaninović, M., Ilirsko pleme Delmati, Šibenik 2007. Nenad Cambi

32

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Ilustracije:

Sl. 1. Reljef Silvana iz Trogira. Gradski muzej Trogir

Sl. 2. Reljef Diane, kipara Maksimina, Proložac II. st. Arheološki muzej u Splitu

N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji

33

Sl. 3. Diana i Silvan, Aequm (Čitluk), Muzej Franjevačkog samostana u Sinju

Sl. 4. Silvanov natpis iz Klapavice kod Klisa. Arheološki muzej u Splitu (inv. br. A 3928)

34

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori Sl. 5. Ulomak reljefa s prikazom Silvana i nimfa. Šumska nimfa (Nimfa silvestris) na ulomku prikazana s listom kao šumskim simbolom.

Sl. 6. Ulomak reljefa s prikazom izvorskih nimfa (Nimfae fontanae) sa školjkom. Arheološki muzej Split

N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji

35 Sl. 7. Ulomak reljefa s prikazom Silvana i izvorskih nimfa (Nimfae fontanae) sa školjkom, Radunica (Split)

Sl. 8 Silvan Nimfe bez atributa koje križaju ruke na prsima pri plesu. Arheološki muzej Split.

36

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sl. 9. Reljef s prikazom Silvana s nimfama, Klis

Sl. 10. Dva Silvan svaki sa svojom skupinom nimfa, Carevo polje kod Jajca (BiH).

N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji

37

Sl. 11. Silvan s Jupitrom (?) i nimfama Karakašica kod Ekvuma, Muzej Franjevačkog samostana u Sinju

Sl. 12. Silvan Diana, Silvan, Merkur iz Ridera (Danilo Biranj). Arheološki muzej u Splitu

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

38

Sl. 13 Silvan iz Peruče kod Klisa, Arheološki muzej u Splitu

Sl. 14, Silvan, nekoć uzidan u kuću Mikelić (Solin), sada u Arheološkom muzeju u Splitu

Sl. 15. Silvan, Dioklecijanova palača u Splitu

Sl. 16. Natpis o gradnji Silvanova hrama (Salona). Arheološki muzej Split

N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji

39

Nenad Cambi Religion of Sylvan and Nymphs in ancient Dalmatia

Summary The indigenous peoples of Dalmatia were at a high level of religious development before the Romans came to their territory, though it would be hard to imagine their Romanization without idiosyncratic processes. The Romans perhaps unconsciously perceived that all religions, more or less, have a common Indo-European origin, and that in many aspects even complex systems have similarities which can be reduced to a common and acceptable level from which it was possible to achieve mutual connections. Roman religion was not unique, and set forever as such; therefore, it easily accepted other religions which were developed in new environments and got closer to Roman systems, and as such, they got further away from their own sources. When describing one ceremony of the Germanic tribe Naharvali, Tacitus used the syntagm interpretatio Romana which indicates the similarity of individual deities to Roman religious (not iconographic) essence. In this work, special attention is given to Sylvan and his community which was particularly developed in the territory of the Delmatae and related central Dalmatian peoples, but given the statistics of the monuments, it could be assumed that the worship spread to some other indigenous Illyrian communities, but never to such an extent that would overshadow any existing either local, or Roman deities. For interpretation of the spirit, or the numen of numerous depictions of Sylvan with Nymphs, one inscription from Klapavica near Klis, currently held in the Archaeological Museum in Split (inventory no. A 3928) is extremely important, and it reads: Exi]mperio Domini Iovis Op]timi Maximi ivssit sibi aedem fier]i cvm svo Consentio Deor(um) Dearv[m que S]ilvestrium Nymphis Fontanis cvm [Sil]vano Nymphis Silvestrium cvm Silvano Fe[ sc]enia Astice cvm svo pare conivge T(ito) ......] Favsto VI et Avg(ustali) a solo restituit. The interpretation of the inscription could be that Jupiter also had its forest community formed by one Sylvan with water nymphs, and another Sylvan with forest nymphs. Both groups formed the community of forest deities who were a part of Jupiter’s circle (Consentio deorum dearumque). Jupiter is at the forefront, in addition to his gods and goddesses, of the group consisting of one Sylvan with water nymphs, and the other Sylvan with forest nymphs. Sylvan with water nymphs and Sylvan with

40

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

forest nymphs is a motif known on a number of reliefs. Except in one case, those two groups would never appear on the same relief. The only one on which these two groups occur together (two and three nymphs), and, as it seems with different attributes (reeds in the group on the left, and a small tree in the group on the right), is the relief from Carevo polje (Emperor’s field) near Jajce in Bosnia. This relief would be the iconographic confirmation of the Klapavica inscription. Two Sylvans and two groups of nymphs form the core of natural and cyclical religion of Sylvan’s rhythm followed by nymphs. There is a relief found in the vicinity of Klis depicting Sylvan who is sitting on a cliff playing a panpipe, while nymphs dance to his music (the first and third nymph hold kerchiefs which are well known dancing requisites) holding each other’s hands which are laid down next to their bodies. Nymphs are obviously subordinated in that family, but they are responsible for the natural cycle of waters and woods i.e. vegetation. Even when he is not playing, the panpipe in Sylvan’s hand indicates that with his music he moves forces of nature to stimulate vegetation and water flows. Sylvan’s music is simple shepherd’s music, but at the same time, it is also cosmic. One more characteristic feature is that nymphs, at least in Dalmatia, are never depicted alone (i.e. without Sylvan). The Klapavica inscription brings a new, and certainly noted, but not yet sufficiently explained feature into the system of Sylvan and Nymphs which reflects further degree of discreet Romanization. Namely, that two-component cycle is inserted under the wing of the supreme Roman god, Jupiter. The confirmation of Jupiter’s role in Sylvan’s religion may be an extremely important relief from Karakašica (in the vicinity of Ekvum) near Sinj (currently held in the Archeological Museum of the Franciscan Monastery in Sinj). The figure depicted on the right, undoubtedly belongs to a Roman deity presented in the traditional manner, one of those who belongs to older generations of gods (Jupiter, Pluto, or Neptune). Mercury depicted on the relief of Sylvan and goddess Diana originating from Danilo, also belongs to Jupiter’s circle, which is not totally unexpected, although that deity can be “a classic Roman” intruder in the specific environment where autochthonous cults and the surviving remains of the Delmatian anthroponomy have been well preserved. It was hard to resist Roman influences, no matter whether they were spontaneous or deliberate, if there was such desire at all. Those to whom Sylvan’s reliefs were dedicated (Sylvan alone, or together with goddess Diana and nymphs) usually don’t have indigenous names. It seems that the religious essence of deities was more resilient to Roman assimilation than were their language, anthroponomy, and theonyms. Although the inscriptions that definitely prove the participation of an autochthonous ethnic element in Sylvan’s religion are not frequent, they are sometimes recognizable, but in a high degree of anthroponymic Romanization. Statistically and iconographically, Pan-like Sylvan has been rooted on the territory of the central Illyricum. The original cult was on the territory of Delmatae and from there it spread into its near or far neighborhoods. Liburnian, Histrian, and

N. Cambi, Religija Silvana i nimfa u rimskoj Dalmaciji

41

Iapodian territories (on the North-West), i.e. the territories of southern Illyrian people, confirm the breakout of religion from the central part of Roman Dalmatia. A rather large number of Sylvan reliefs from Salona’s territory confirm that the iconographic representation of a Pan-like deity developed there. It is possible that such iconography was realized in contact with Greeks for whom Salona was one of the most important starting points towards the inland. Sylvan’s divine essence comprised care for the annual cycle and maintenance of the economic branches that depended upon his music and the harmonious dancing of forest and water nymphs. That system fits into general picture of Roman religion which put indigenous concepts under its supreme authority, though Romanization was not a one-way, but a two-way process in which the locals themselves also participated. If at first Romanization met with resistance, in its later development it was readily accepted in the local community.

Nekoliko neobjavljenih kultnih spomenika iz Danila Toni Brajković, dipl. arheolog Muzej grada Šibenika

UDK: 292.21 : 904(497.5-3 Dal­­macija) „01/02“ Izvorni znanstveni članak

Ante Rendić-Miočević, prof. Zagreb

Primljeno, 4. travnja 2013.

U članku je riječ o četiri neobjavljena kultna spomenika: tri su iz fundusa Antičke zbirke Muzeja grada Šibenika, a jedan se nalazi u privatnom vlasništvu. Dva kamena spomenika – ulomak skulpture, koji je teško precizno determinirati, i reljef s prikazanim ženskim poprsjem i glavom muškarca u profilu – te brončana statueta s likom Hermesa – Thota sigurno su iz Danila (antički Rider, Municipium Riditarum), a za ulomak kamenog reljefa koji prikazuje Dijanu ili Mitru mjesto nalaza nije sa sigurnošću utvrđeno, premda je najvjerojatnija pretpostavka da i on potječe iz istog nalazišta. Ključne riječi: Danilo (Rider), Hermes–Thot, Pan, nimfe, Silvan, Dijana, Mitra

Uvod Prigodom revizije kamene spomeničke građe pohranjene u lapidariju Muzeja grada Šibenika evidentirana su tri zanimljiva, do sada neobjavljena spo­ menika: dva su ulomci s reljefnim prikazima, dok se jedan odnosi na ulomak skulpture. Svi oni, po svemu sudeći, potječu iz Danila, antičkog Ridera, lokaliteta koji je u znanstvenoj i stručnoj javnosti osobito poznat po brojnim natpisima sa sačuvanim imenima domaćega, ilirskog, ili još preciznije delmatskog pod­rijetla. Iz istog nalazišta potječu i brojne potvrde o štovanju pojedinih protagonista službenog rimskog i orijentalnog te domaćeg panteona, istaknutih božanstava epihorskog podrijetla. Sačuvani su spomenici posvećeni Jupiteru, Dijani, Mitri, Velikoj Majci (Magna Mater) i dr., a najbrojnije su ipak zastup­lje­ni natpisi ili figuralni prikazi posvećeni vodećem ilirskom, poglavito delmat­skom božanstvu Silvanu. Jedan, a možda i dva ulomka, najvjerojatnije se odnose na prikaze božice Dijane, dok je za jedan spomenik – maleni reljef sa ženskim poprsjem i muškom glavom prikazanom u profilu – teško definirati o kakvu je tipu spomenika riječ, a postoje dvojbe i u odnosu na moguću

44

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

atri­buciju prikazanih likova. Vrlo je zanimljiv i četvrti u tom nizu neobjavljenih spomenika, brončana statueta Hermesa (Merkura)–Thota, ponajviše zbog činjenice što je riječ o božanstvu koje u tom kraju prethodno nije bilo evidentirano. Stoga brončana satueta tog sinkretističkog božanstva pruža mogućnost potpunijeg sagledavanja religijskih preferencija tamošnjeg stanovništva, a naposljetku dopunjuje i postojeću sliku kultne ostavštine antičkog Ridera (Municipium Riditarum). To je razlog što i ovaj osvrt na navedene spomenike započinjemo upravo s tom, za to područje, jedinstvenom statuetom.1 Staueta Hermesa–Thota Prema usmenim navodima u koje nema razloga sumnjati brončana statueta Hermesa (Merkura)–Thota (vis. 6,6 cm, tež. 46 g.) slučajno je pronađena na području Danila Gornjeg (sl. 1a, 1b). Mjesto nalaza nije precizno utvrđeno, ali postoje indicije kako je riječ o prostoru između lokve Munjače i poznatog danilskog lokaliteta Gradine. Statueta je sačuvana gotovo u cijelosti i nedostaje joj samo dio potkoljenice desne noge, kao i pretpostavljeno postolje. Boja bron­ce prevladavajuća je tamnozelena, uz sporadične natruhe zemljane skrame nakupljene u dubljim uleknućima. Hermes –Thot – nazivat ćemo ga tim imenom jer je tako uvriježeno u znanstveno-stručnoj literaturi – prikazan je u sto­je­ćem položaju, oslonjen na uspravljenu desnu nogu, dok mu je lijeva noga blago savijena u koljenu i odmaknuta u stranu. Opisani položaj jasno pokazuje želju za prikazivanjem lika u karakterističnom položaju kontraposta. Statueta prikazuje mladolika muškarca s naglašenom muskulaturom koja osobito dolazi do izražaja duž središnje osi tijela, u predjelu torza i nogu, dok su ruke izvedene nemarnijim postupkom, s nedovoljnom preciznosti u obradi detalja. U desnoj ruci, blago savijenoj u laktu i ispruženoj u stranu, Hermes – Thot drži kesu s novcem (maruspium), dok je lijevom obujmio glasnički štap (caduceum, kerykeion) isprepleten zmijama pod kojima su prikazana dva krilca. Šake ruku naziru se vrlo nejasno. Svi elementi torza i nogu vrlo su jasno označeni, a isto se može kazati i za plastično oblikovane genitalije koje su znatno ošte1  Statuetu nam je u svrhu objavljivanja ljubazno ustupila gospođa Dragica Klarić. Kao mlada učiteljica engleskog jezika ona je tijekom školske godine 1959./60. započela radni vijek u Osnovnoj školi u Danilu (prije Danilo Gornje), koje je od Šibenika udaljeno 15 kilometara u pravcu istoka. Tih godina započela su arheološka istraživanja na lokalitetu Bitinj i tom je prigodom bilo otkriveno znamenito neolitičko naselje eponimne, danilske kulture, a gotovo istodobno su na lokalitetu Stari šematorij pored crkve sv. Danijela otkriveni ostatci antičkog i ranokršćanskog sloja rimskog Ridera (Municipium Riditarum). Potrebno je spomenuti i željeznodobnu Gradinu koja je dio prvotnih funkcija sačuvala sve do vremena velike seobe naroda početkom srednjega vijeka. Između Gradine i položaja na kojemu se nalazi osnovna škola (uža lokacija nije utvrđena) jedan od tadašnjih učenika našao je brončanu statuetu te ju predao učiteljici Dragici Klarić u čijem se posjedu i danas nalazi.

T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…45 ćene. Potkoljenica desne noge je odlomljena, dok je nasuprotna potkoljenica u cijelosti sačuvana, zajedno s grubo oblikovanim stopalom. Božanstvo je prikazano polunago, zaogrnuto ogrtačem (hlamida) ovijenim oko ramena i leđa, s izrezom oko vrata, ili točnije sprijeda na prsima. Gusto naborana draperija profilirana je nizom vodoravnih i okomitih ureza i prekriva veći dio prsnog koša. Ogrtač je prikopčan fibulom na desnom ramenu: prebačen je preko lijevog ramena i nadlaktice te prati stražnju liniju ruke sežući do visine koljena. Noge su djelomice spojene, što jasno pokazuje manjkavost obrade nakon lijevanja. Na glavi se ističe petas (petasos), karakteristični šešir široka oboda s plastično profiliranim rubom koji je najuočljiviji na stražnjoj strani glave te krilca između kojih se uzdiže ibisovo pero, ikonografski detalj koji statuetu jasno determinira kao lik Hermesa – Thota. Lice božanstva je unatoč izlizanosti ipak sačuvalo gotovo sve najvažnije fizionomske detalje – oči bademasta oblika s tragovima obrva, pravilan nos, zatvorena usta i oba uha. S prednje strane uz rubove petasa primjetan je niz povezanih kružnica: one očito simuliraju kovrčavu kosu koja proviruje ispod izbočena oboda šešira. Brončana statueta Hermesa – Thota iz Danila po svemu sudeći pripadala je uobičajenom kućnom inventaru, tj. najvjerojatnije dijelu lararija nekog tamošnjeg privatnog objekta. Brončanih statueta koje prikazuju lik tog sinkretističkog božanstva u Hrvatskoj je – uključujući i područje Dalmacije – sačuvan dostatno velik broj pa je moguće govoriti o razmjernoj raširenosti i popularnosti njegova kulta u navedenim područjima (usp. Brunšmid 1914: 223, 224, sl. 36; A. Rendić-Miočević & Šegvić 1998: 10; Žanić-Protić 1988: 26, 27, T III, sl. 16 – 18; Selem 1997: 96, nr. 2.61, 97, nr. 2.63, 144, nr. 9., t.

Slika 1a. Brončana statueta Hermesa-Thota, prednja strana (snimio: T. Brajković, 2009.) Slika 1b. Brončana statueta Hermesa-Thota, stražnja strana (snimio: T. Brajković, 2009.)

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

46

XXV., XXXV. b, LXXI. a; Kovač & Koščević 2003: 28-29, 61, kat. br. 148; A. Rendić-Miočević 2009: 216-217, sl. 2, T. 1: c, d; 218, sl. 3, T. 2: a, b; Abramić & Colnago 2011 (1909): 240-241, sl. 13; Selem & Vilogorac Brčić 2012: br. 21 i 22, 32-33). Sačuvani primjerci s likom Hermesa – Thota, s iznimkom primjerka iz Osijeka (Selem 1997, 144, T LXXI, sl. 9.4), međusobno se ikonografski gotovo ne razlikuju, a među njima nema niti značajnih tipoloških razlika. Sačuvane statuete, uključujući i primjerak iz Danila, nadahnute su helenističkim uzorima: masivno su lijevane tehnikom lijevanja u kalupu, da bi zatim, ovisno o želji i platežnoj moći naručitelja, u većoj ili manjoj mjeri bile dorađivane. Čini se da statueta iz Danila nije bila u znatnijoj mjeri naknadno dorađivana, a pojedini karakteristični detalji slabije se razabiru i zbog jasno uočljivih površinskih oštećenja.2 Danilska statueta Hermesa – Thota, kao i drugi slični prikazi tog božanstva, sadrži ikonografske elemente koji podjednako karakteriziraju grčkog Hermesa, odnosno rimskog Merkura, kao i egipatskog Thota. Merkur pripada najpopularnijim božanstvima rimskoga panteona, a osobito je bio štovan kao božanstvo trgovine te je s takvim obilježjima bio najčešće prikazivan. Njegovo ime izvedenica je riječi merx (nadnica, naknada), odnosno mercor (kupovati, trgovati). Već u 5. st. pr. Kr. Merkur je identificiran s grčkim Hermesom, Zeusovim sinom, glasnikom bogova i sprovodnikom ljudskih duša u podzemni svijet. Smatran je i zaštitnikom mladeži i trgovaca, pronalazača i putnika, kao i varalica i kockara. Njegovu okretnost i hitrost simboliziraju krilca koja se pojavljuju ili na obući (pedila) ili na šeširu široka oboda. Od 4. st. pr. Kr. rimski Merkur prikazivan je u liku mladića koji u desnici drži kesu s novcem (marsupium), dok na lijevoj ruci ima prislonjen glasnički štap ovijen zmijama (kerykeion, caduceum). Egipatski Thot, s kojim je Hermes – Merkur sinkretistički bio povezan, pripadao je najstarijim staroegipatskim božanstvima. U teologiji faraonskog Egipta povezivan je s Izidom te prikazivan s ibisovom glavom. Od egipatskih božanstava upravo je Thot na najizravniji način asimiliran s grčkim Hermesom (Selem 1980: 65). U helenističko do­ba kao sinkretizirano božanstvo počinje se pojavljivati s nazivom Hermes Trismegistos („triput velik“) (Rendić-Miočević 2009: 218). Prema jednom mitu o postanku Thot je stvoritelj prvih ljudskih zajednica kojima je prenio sva znanja i umijeća, zabilježena u 42 knjige („hermetički tekstovi“). Smatran je božanstvom mudrosti i čarobnjaštva, a vjerovalo se također da je uspio oži2 

Na području na kojemu je statueta najvjerojatnije nađena nalazi se lokva Munjača. U njezinu ogradnom zidu, kao i u bližoj okolici, otkriven je niz rimskih nadgrobnih spomenika od kojih su neki (CIL III: 2777, 2779, 2780, 2783, 2784, 2791) iznimno važni za poznavanje ilirske i poglavito delmatske onomastike. Među natpisima je i poznati epigrafski spomenik koji spominje delmatskog plemenskog prvaka (princeps Delmatarum, CIL III 2776).

T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…47 vjeti pisara Horusa, egipatsko božanstvo zagrobnog života. Na posljednjem sudu bilježio je presude umrlima, promatrajući vagu kojoj je s jedne strane stajalo srce preminulog, dok je na drugoj strani bilo ibisovo pero, simbol kozmičkog reda i istine. Ibisovo pero na vagi znak je Tho­tova poistovjećivanja s Hermesom pa se taj njegov karakteristični atribut najčešće prikazuje među krilcima Hermesova (Merkurova) petasa. Kod Grka se kao božanstvo sinkretistički povezano s Hermesom počinje pojavljivati od, približno, Herodotova vremena. Rimski Merkur s Thotom se, međutim, počinje poistovjećivati od 2. st. pr. Kr. (Rendić-Miočević 2009: 218), odnosno na prijelazu iz 2. u 1. st. pr. Kr., a osobito osamdesetih godina 1. st. pr. Kr., od vremena Suline diktature (Selem 1997: 35). Tijekom vladavine Flavijevaca i Severa, a zatim i u doba tetrarhije, štovanje egipatskih božanstava bilo je prihvaćeno i od najviših slojeva rimskog društva (Selem 1997: 36 – 43). Naj­stariji evidentirani tragovi kulta egipatskih božanstava u Iliriku potječu iz druge polovice 1. st., odnosno iz vremena vladavine Flavijevaca. Figuralni prikazi Hermesa – Thota poglavito su zastupljeni u sitnoj brončanoj plastici. Poput različitih svjedočanstava prisutnosti Izidina kulta, kao i kulta drugih božanstava koja su joj bila asocirana – s nekima je, poput Tihe ili Fortune, Izida bila i sinkretistički povezana – statuete Hermesa – Thota u najvećem su broju zastupljene u značajnim urbanim središtima, kolonijama i municipijima. U tom pogledu prednjače Salona, Iader, Senia, Varvaria, Aequum i Narona, zatim Pharos i Bigeste, odnosno Marsonia i Mursa, a uz bok im je, dakako, i Sirmium. Iz svega navedenoga proizlazi da je kult Hermesa – Thota tijekom nekoliko stoljeća bio raširen diljem današnje Hrvatske: njegove statuete iz tih područja većinom su iz 2. ili prve polovice 3. st. Krajem 3. st. i početkom 4. st. intenzitet štovanja Hermesa – Thota u silaznoj je putanji, a slično je moguće zaključiti – sudeći prema relevantnim arheološkim nalazima – i u vezi sa štovanjem drugih božanstava orijentalnog podrijetla. U tipološkom kontekstu statuetu Hermesa – Thota iz Danila moguće je pripisati „tipu V“ koji karakteriziraju prikazi polunagog, odnosno nagog Hermesova (Merkurova) lika, s hlamidom ovijenom oko oba ramena (LIMC 1992, s.v. Mercurius, II, e) Typus V, 508; Rendić-Miočević, A. 2009: 220, bilj. 17). Statueta iz Danila najvjerojatnije potječe iz 2. ili prve polovice 3. st., iz vremena u kojemu je kult tog sinkretističkog božanstva bio rasprostranjen gotovo posvuda na području provincije Dalmacije. Ulomak reljefa s likom ženskog božanstva (Dijana?) Tragove kontinuiranog naseljavanja Danilskog polja moguće je pratiti od najranijih pretpovijesnih razdoblja. Brojni i iznimno vrijedni su i nalazi koji potječu iz rimskog doba. To potvrđuju pronađeni spomenici od kojih

48

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

su mnogi otkriveni u sekundarnoj upotrebi, a osobito često bili su korišteni u oblikovanju kasnije (posebice grobne) grobne arhitekture kao izdašan izvor građevnog materijala. Mnogi su ulomci, ovisno o potrebi, bili, međutim, preklesavani ili naknadno dorađivani, zbog čega su nastajale promjene koje su trajno izmijenile njihovo izvorno stanje. U stručnoj literaturi sačuvani su također i podatci o namjernom uništavanju spomenika, što je ponekad bila posljedica nedovoljne informiranosti, a češće pomanjkanja svijesti o potrebi i značenju čuvanja spomeničkog materijala. Zabilježene su, također, i pojave namjernog oštećivanja spomenika, za koje je bilo procijenjeno da nisu u skladu s kršćanskom tradicijom i nekadašnjim važećim vrijednosnim sustavima. Takvim postupcima nepovratno su izgubljeni neki vrijedni spomenici rimskog provincijalnog likovnog stvaralaštva.3 U navedenom kontekstu zanimljiv je ulomak mramornog reljefa za koji je moguće pretpostaviti da se odnosio na prikaz Dijane (sl. 2, 3). Čini se kako je nađen na poznatom danilskom lokalitetu Katuni. Reljef nažalost nije cjelovit, ali sačuvani ulomak – osim što je načinjen od mramora, materijala koji nije osobito često zastupljen u danilskoj (riderskoj) figuralnoj plastici – odlikuje se vrsnoćom oblikovanja koja nije mogla ostati nezamijećena.4 Unatoč fragmentarnosti (vis. 29,1 cm, šir. 35,5 cm, deblj. 19 cm) na ulomku je sačuvano dovoljno karakterističnih elemenata koji sugeriraju atribuciju prikazanog lika navedenom božanstvu. Na ulomku je vidljivo da je lik prikazan odjeven u nekoliko slojeva naborane odjeće. Očito je bio predstavljen u pokretu, premda je sačuvan samo donji dio fogire, približno od struka do potkoljenice desne noge ispružene udesno, dok lijeva noga nedostaje jer je otučena. Prikazani lik odjeven je u višestruko potpasani kratki hiton koji se prema dnu zvonoliko širi i seže do iznad koljena. Po svemu sudeći prikazana osoba zaogrnuta je ogrtačem (hlamida) vidljivim s lijeve strane, uz rub ulomka. Draperija je profilirana naborima koji su vidljivi niže od struka, odnosno mjesta na kojemu se nalazio pojas, a dalje se šire radijalno prema nižim dijelovima 3  Primjer namjernog oštećivanja antičkih spomenika na danilskom području predstavlja, primjerice, devastacija krune rimskog bunara s reljefnim prikazom Silvana („satira s kozjim nogama)“ koji se nalazio u društvu s tri ženska lika „u dugih haljinah“: očito je riječ o nimfama koje su često bile prikazivane u društvu sa Silvanom (usp. Zlatović 1884: 69). U istom kontekstu zanimljivi podatci sačuvani su u arhivu L. Jelića pohranjenom u splitskom Arheološkome muzeju. On naime spominje lokalitet „Rakov bunar“, odnosno ulomke reljefa i natpisa, vjerojatno iste o kojima izvješćuje i Zlatović (usp. Rendić-Miočević 1984: 125, bilješka 30). 4  Spomenik je nađen prilikom prethodno spominjane revizije građe u lapidariju Muzeja grada Šibenika. Nažalost, budući da nije bio signiran, a niti zaveden u inventarne knjige, nije moguće sa sigurnošću govoriti o njegovu porijeklu, iako je, po svemu sudeći, riječ o nalazu koji je kao spolij bio evidentiran početkom 1980-ih god., odnosno prigodom sanacije crkve sv. Danijela.

T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…49 2

3

Slika 2. Prednja i bočna strana ulomka reljefnog spomenika s likom ženskog božanstva (Dijana?) (crtež: B. Vukorepa, 2009.) Slika 3. Dio ulomka reljefnog spomenika božice (Dijana?) (snimio: T. Brajković, 2009.)

tijela. Na bedrenom dijelu desne noge koja je ispružena udesno vidljiva je uska traka koja se vjerojatno odnosila na preklopljeni dio hitona skrivenog pod plaštem. Rub hitona naznačen je i sa stražnje strane, tvoreći dva nabora cilindrična oblika. Iz jednog od nabora prema završetku ulomka primjetna je zakrivljena uklesana linija kojoj je značenje teško precizno determinirati. Zanimljivo je istaknuti kako ogrtač pada okomito te nije usklađen s položajem tijela koje je odmaknuto u suprotnu stranu. Čini se da je gornji dio prikazanog lika, odnosno dijela spomenika koji nije sačuvan, bio nagnut udesno, sukladno s položajem uzdignute desne ruke koja je, po svemu sudeći, prikazana u trenutku izvlačenja strjelice iz tobolca ili njezina odapinjanja. Nabori ogrtača realistično su predočeni okomitim linijama koje se zbog težine draperije u nižim dijelovima valovito savijaju, završavajući slojevito razigranim rubom. Na sačuvanoj nozi jasno se ocrtavaju ostatci gornjeg ruba visoke lovačke čizme. Zbog prethodno spomenutoga pretpostavljenog položaja gornjega dijela tijela te uzevši u obzir raširenost Dijanina kulta u tom kraju, najvjerojatnijom se čini pretpostavka kako je riječ upravo o tom božanstvu prikazanom u trenutku lova. Reljef bi, dakle, tipološki trebao pripadati Dijani (Artemidi) lovkinji. U takvoj ikonografskoj shemi Dijana je najčešće bila prikazivana u položaju blagog kontraposta, a ponekad i u energičnom pokretu. Čini se da je takvom prikazana na danilskom ulomku. Bliskim analogijama moguće je smatrati ulomak reljefa s lokaliteta Danilo – Katuni (Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 155 – 164, sl. 1, 2; Brajković 2008: 65, 215, kat. 122), zatim prikaz Dijane

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

50

na lucerni iz Murtera (Brajković 2008: 65, 223, kat. 137), brončanu statuetu iz Vinkovaca (Iskra-Janošić 2001: 33 – 37) i niz njima sličnih prikaza. Drugi primjeri toga tipa (TIP I)5 čini se da imaju manje naglašen pokret.6 Prigoda je, međutim, podsjetiti na poznati reljefni prikaz Dijane, Silvana i Merkura iz splitskoga Arheološkog muzeja, za koji je u ranijoj literaturi bilo pretpostavljeno da potječe iz Narone, ali je naknadno utvrđeno da je mjesto nalaza tog, u ikonografskom pogledu, jedinstvenog spomenika lokalitet Biranj u Danilu (Abramić, 1928-29: 49-52, T. IV, sl. 1; isti: 1952, str. 9; Rendić-Miočević, D. 1955: 32-33, T. III, sl. 3; isti: 1989: 494-496, T. LXXXV, sl. 2; RendićMiočević, A. 1984: 121 (bilješka 9), T. I, sl. 2; Gunjača 1977 (1968-1969): 183-184, bilj. 31; 494-495, T. LXXXV, sl. 2; Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 159-161, sl. 3; Cambi 2005: 44, 46-47, sl. 54). Navedeni reljef, poput reljefa iz Belluna (Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 159), prikazuje Dijanu (Artemidu) u trenutku svladavanja oborenog jelena (košute). Onemoćalu životinju Dijana, naime, čvrsto drži rukama za rogove, a lijevom nogom koja je savijena u koljenu dodatno ju pritišće težinom tijela. Riječ je o tipu koji je u stručnoj literaturi nedovoljno precizno bio označavan tipom tzv. Artemide elafabole, odnosno Artemide koja lovi jelena (kušutu), premda je očito da bi ga ispravnije bilo nazivati tipom Artemide elafoktone (od grčkih riječi elafos i kteino), odnosno Artemide koja ubija jelena (košutu): poput Mitre koji nožem ubija bika i Dijana, držeći ju rukama za rogove, trudi se dokrajčiti životinju koja joj se bezuspješno opire. Prethodno opisani danilski ulomak, koji se vjerojatno odnosi na detalj Dijanina lika, moguće je usporediti s njezinim prikazom na reljefu zajedno sa Silvanom i Merkurom, ali nema bitnih razlika niti u odnosu na predstave Mitre koji ubija bika (Mitra taurokton), što dodatno potkrjepljuje i detalj odjeće, Mitrine kratke naborane haljine. Na osnovi oskudno sačuvanih detalja prepoznatljivih na sačuvanom ulomku stoga je teško sa sigurnošću zaključiti da se on odnosi na prikaz Dijane, a slične dvojbe pojavljuju se i u odnosu na tip koji je prikazan. Nije, dakle, isključeno da je riječ i o prikazu Mitre tauroktona, što je moguće očekivati 5 

Medini 1984: 17-25. Votivni reljefi Dijane: reljefi iz Županjca – Karaule (Patsch 1904: 341, 342; RendićMiočević 1989: 492, 493, T. LXXVI, sl. 1), iz Bitelića kod Sinja (Rendić-Miočević 2006: 133 – 143, sl. 1), iz Prološca kod Imotskog (Rendić-Miočević 1967: 344-345, 352, T. I; LipovacVrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 4, 14; Miličević Bradač 2005: 261-262, sl. 6; Cambi 2005: 109-111, sl. 160), kao i iz Livanjskog polja (Rendić-Miočević 1955: 34-35, T. IV, sl. 3; isti 1989: T. LXXVI, sl. 1, 2; Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 14). Usp. također reljefe Dijane i Silvana iz Čitluka (Rendić-Miočević 1955: 31, T. I, sl. 2; Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 14; Cambi 2005: 124, sl. 186), iz Glamočkog polja – Halapič Graca (RendićMiočević 1955: 31, T. I, sl. 4; Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 14), kao i Dijanine skulpture iz Podstrane (Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 14) i Kampora na Rabu (Glavičić 1998: 33-41, T I - II; Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: 161, bilj. 14). 6 

T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…51 na danilskom području s obzirom da su spomenici obaju spomenutih božanstava, u tom kraju prethodno bili evidentirani. Činjenica je, međutim, da su spomenici posvećeni Dijani, samoj ili u društvu s drugim božanstvima, zastupljeni u većem broju. Na riditskom području najbrojnije su potvrde štovanja SilvaSlika 4. Ulomak reljefa Amora i Psihe na, samoga ili u društvu s (snimio: T. Brajković, 2009.) drugim božanstvima (poglavito nimfama), a njega slijede spomenici posvećeni Jupiteru i potom Dijani.7 Uzevši u obzir sve što je prethodno navedeno, kao i relevantne statističke podatke, čini se logičnom pretpostavka kako se analizirani ulomak odnosi na Dijanu prikazanu kao lovkinju, odnosno u trenutku vađenja strjelice iz tobolca ili odapinjanja strjelice iz luka što ga je čvrsto držala u rukama. Kvaliteta oblikovanja sačuvanog ulomka, kao i materijal od kojega je spomenik bio načinjen (mramor), sugeriraju da je, po svemu sudeći, riječ o istoj radionici u kojoj je nastao i dio reljefa s prikazom Amora i Psihe (sl. 4), sačuvan na ulomku sarkofaga koji je također podrijetlom iz Danila (Pedišić 2000: 47; Brajković 2008: 65, sl. 12, 215, kat. 121). Štoviše, iz iste radionice vjerojatno potječe i dio skulpture o kojoj će više riječi biti u nastavku ovog rada. Na osnovi stilskih osobina te analogija koje, doduše, u tom kraju nisu odviše brojne, čini se da bi analizirani danilski ulomak trebalo okvirno datirati u 2. st. ili u prvu polovicu 3. stoljeća.

7  Uz dva prethodno spominjana reljefna spomenika iz Katuna i Birnja potrebno je uzeti u obzir i jedan davno pronađeni i u nekoliko navrata objavljeni žrtvenik posvećen božici Dijani (Ljubić 1860: 248, br. 10). Autor kao mjesto njegova nalaza navodi Konjevrate. Budući da su u tadašnje vrijeme pojedina mjesta nerijetko bila neprecizno ubicirana, moguće je pretpostaviti da se u navedenom slučaju imenom navedenog sela također pomišljalo na Danilo. Nije, dakle, isključeno da je i taj žrtvenik riditskog podrijetla, iako takvu mogućnost nije moguće potkrijepiti pouzdanim dokazima.

52

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Ulomak mramorne skulpture ženskog božanstva (Dijana?) Ulomak mramorne skulpture (sl. 5, 6), do sada neobjavljen, također je ot­kriven na području Danila (visina 18 cm, širina 28,5 cm, debljina 13 cm).8 Sačuvan je samo donji dio skulpture, približno od visine struka do gornjih dijelova natkoljenica. Prikazan je dio ženskog lika kojemu je desna noga u prirodnom, gotovo okomitom položaju i približno slijedi os donjeg dijela tijela, dok je lijeva noga energično iskoračila ulijevo. Prikazani lik odjeven je u kratku haljinu, naborani hiton, za koji je moguće pretpostaviti da je bio potpasan u struku, dok se haljina u donjem dijelu zvonoliko širi oko razmaknutih nogu. To se nazire iz širokih i koso raspoređenih nabora draperije. Vrsta odjeće i položaj slični su prethodno opisanom ulomku, što znači da se podjednako pojavljuju na prikazima Dijane i Mitre, o čemu je prethodno bilo više riječi, a nije isključena mogućnost da je bio prikazan i neki drugi, nama nepoznati lik. Na osnovi postojeće spomeničke građe koja je prethodno otkrivena u Danilu treba pretpostaviti da je riječ o ulomku skulpture nekog od božanstava antičkog panteona. S obzirom na ikonografske detalje slične onima na prethodno opisanom ulomku reljefa – riječ je o kratkom naboranom hitonu, zatim o lijevoj nozi energično ispruženoj ulijevo i sl. – čini se logičnim pretpostaviti da je također riječ o prikazu Dijane, ili možda Mitre, što zbog fagmentarnosti spomenika nije moguće sa sigurnošću utvrditi. S obzirom na vrstu materijala od kojega je načinjen (mramor), kao i razmjerno visokih oblikovnih kvaliteta, čini se da je i taj ulomak, poput prethodno spominjanih ulomaka reljefa Amora i Psihe i Dijane, potekao iz iste radionice. Razmjerno visoka kvaliteta oblikovanja sugerira da bi mogla biti riječ o radionici koja je djelovala u Saloni, glavnom gradu provincije Dalmacije. Zbog fragmentarnosti danilske skulpture ulomak je teško precizno datirati. Moguće je međutim pretpostaviti da je najvjerojatnije riječ o razdoblju 2. ili 3. st., dakle o vremenu iz kojega, po svemu sudeći, potječe i prethodno opisani ulomak mramornog reljefa. Ulomak reljefa sa ženskim poprsjem, muškom glavom i natpisom Unatoč fragmentarnosti i znatnim površinskim oštećenjima među kamenim spomeničkim materijalom pohranjenim u lapidariju šibenskog Muzeja pozornost privlači po mnogim osobinama rijedak i zanimljiv ulomak vrlo malenih dimenzija (24,8 x 13,4 x 8,4 cm). Za razliku od prethodno analizira8  Na spomeniku na prednjoj strani napisano je: „Danilo 70“. Navedena signatura ne

odnosi se, međutim, na inventarni broj, nego, po svemu sudeći, na godinu pronalaska spomenika. Budući da ranije nije bio inventiran, nisu poznate pobliže okolnosti o kontekstu nalaza.

T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…53 5

6

Slika 5. Prednja i bočna strana donjeg dijela skulpture, (crtež: B. Vukorepa, 2009.) Slika 6. Donji dio skulpture (snimio: T. Brajković, 2009.)

nih mramornih spomenika navedeni je ulomak načinjen od kamena domaćeg podrijetla, najvjerojatnije vapnenca. Riječ je o ulomku koji kompozicijski nalikuje nadgrobnim stelama, spomenicima s figuralnim reljefnim sadržajem u gornjem dijelu i natpisom – od njega je, nažalost, čitljivo samo nekoliko slova – u donjem dijelu (sl. 7, 8). Prema raspoloživoj evidenciji ulomak je u šibenski 7

8

Slika 7. Ulomak reljefa sa ženskim poprsjem i glavom rogata muškarca (snimio: T. Brajković, 2009.) Slika 8. Prednja i bočna strana reljefa sa ženskim poprsjem i glavom rogata muškarca (crtež: B. Vukorepa, 2009.)

54

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Muzej dospio 1949. god., nakon što je kao građevni materijal prethodno bio uzidan u pojatu (štalu) na danilskom lokalitetu Katuni, poznatom nalazištu zanimljivih antičkih spomenika, među kojima je i ulomak mramorne skulpture o kojemu je prethodno bilo riječi. U gornjem dijelu ulomka prikazano je žensko poprsje, dok je na manjem dijelu ulomka, uz njegov desni rub, prikazan prednji dio muške glave. Za razliku od poprsja koje je prikazano en face, prikaz muške glave je u profilu, lica usmjerenog prema poprsju. Izbočeni dijelovi lica, osobito nos, dodiruju dugačke pramenove ženske kose koji padaju uz lijevi obraz. Potrebno je također naglasiti da je gornji dio ulomka s figuralnim prikazom jednostavnom vodoravnom profilacijom razgraničen od natpisnog polja u donjem dijelu ulomka. Navedena kompozicijska shema nalikuje spomenicima nadgrobnog karaktera, poglavito stelama. Pažljivijom analizom koja uključuje i pretpostavljene dopune reljefnog prikaza na sačuvanom ulomku, kao i na osnovi teško čitljivih tragova slova urezanih na natpisnom polju, a uzimajući također u obzir i malene dimenzije sačuvanog ulomka, ipak smo se priklonili mišljenju da je riječ o votivnom spomeniku i da je manje vjerojatno da bi spomenik mogao biti nadgrobnog karaktera. To ipak ne mora značiti da su isključene i druge mogućnosti njegova determiniranja. Veći dio reljefnog prikaza na sačuvanom ulomku – o tome je i prethodno bilo riječi – odnosi se na žensko poprsje prikazao en face. Veći je problem o kakvu ili čijem poprsju je riječ te u kolikoj su mjeri oštećenja utjecala na izvorno stanje spomenika. Gotovo je sigurno da nedostaju pojedini dijelovi spomenika, što donekle nagovještavaju upravo oštećenja najuočljivija uz lijevi rub ulomka. Na tom mjestu čini se da je moguće pretpostaviti nastavak sačuvanog reljefnog prikaza, kao i pripadajućeg dijela natpisa. Teško je nagađati o mogućem sadržaju dijelova za koje pretpostavljamo da nedostaju, odnosno da su odlomljeni, ali nema dvojbe da je spomenik u znatnoj mjeri preoblikovan i da je bio prilagođen potrebama ugrađivanja u zid prethodno spominjane štale. Moguće je također pretpostaviti da tom prigodom nisu bili otklesani smo rubni dijelovi ulomka, nego i veći dijelovi spomenika koji nisu sačuvani. Sličnih, doduše manjih intervencija, bilo je i na suprotnoj, desnoj strani ulomka te u njegovim donjim dijelovima, na natpisnom polju. Zanimljivo je svratiti pozornost i na činjenicu da su po sredini ulomka i u njegovu gornjem dijelu mjestimice vidljivi tragovi oksidacije željeza, što govori u prilog sekundarnoj upotrebi, a možda i o njegovu višekratnom korištenju u različite svrhe, kao pogodnog građevnog materijala. Nagađajući o mogućem izvornom izgledu spomenika, čini se da je moguće pretpostaviti da je bilo prikazano još nekoliko poprsja sličnih onomu sačuvanom na ulomku. Sudeći prema sačuvanom poprsju, žena je bila odje-

T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…55 vena u gusto naboranu haljinu, s plastično oblikovanim V izrezom na prednjoj strani. Lice joj je ovalnog oblika, ali mu je površina gotovo potpuno otučena i izlizana pa na njemu nije moguće otkriti tragove karakterističnih fizionomskih detalja. Najzanimljiviji detalj svakako je prikaz frizure. Unatoč oštećenjima i izlizanosti moguće je, naime, uočiti da je riječ o tipu frizure koja je bila „u modi“ u kasno julijevsko-klaudijevsko doba. Tip frizure na danilskom ulomku karakteriziraju dugački valoviti pramenovi kose koji padaju s obje strane lica i prekrivaju uši: na pramenovima koji padaju prema ramenima opažaju se, za takav tip frizure, karakteristični spiralni uvojci. Moguće je pretpostaviti da je frizura bila prikazana s razdjeljkom po sredini tjemena – na danilskom poprsju zbog izlizanosti taj je detalj nedovoljno jasno profiliran – dok su otraga pramenovi mogli biti sakupljeni u pletenicu. Opisani tip fizure osobito je karakterističan za rana desetljeća 1. st. Njega je moguće prepoznati na jednom od tipova frizure prikazanih na portretima Augustove žene Livije (tzv. Ceres tip frizure); slično se odnosi i na tip frizure Antonije Mlađe (Antonia Minor, 36. pr. Kr. - 37. god. po Kr.), a osobito Agripine Mlađe (Agrippina Minor, 16. – 59. god.) te nekih njihovih suvremenica. Primjer koji se čini prikladnim za uspoređivanje s frizurom prikazanom na poprsju danilskog ulomka poznati je ženski portret iz Pule koji je iz Tiberijeva vremena (Cambi 2000: 43, 284-285, tab. 54-55). Zanimljiv detalj na danilskom reljefu svakako je prikaz muške glave, odnosno maskerona smještenog uz desni rub ulomka, detalja koji nas je uvjerio da bi trebala biti riječ o spomeniku kultno-votivnog, a ne nadgrobnog karaktera. Maskeron je prikazan u lijevom profilu i oblikovan je u plitkom reljefu. Na njegovu licu prepoznatljivi su karakteristični fizionomski detalji koji pokazuju da je riječ o liku odrasla muškarca s brkovima i dugačkom gustom bradom naglašenom debelim i valovito raspoređenim pramenovima koji se naslanjaju na lijevo rame ženskog poprsja. Usta su zatvorena i naglašena debelim plastično profiliranim usnama. Nos je razmjerno dugačak i šiljat, a lijevo oko, u cijelosti je vidljivo, svrdlom je duboko usječeno u očnu šupljinu. Na glavi iz kose strše dva kozja (jareća) roga. S iznimkom rogova na glavi maskerona nema karakterističnih ikonografskih detalja koji bi olakšali determiniranje prikazanog lika. U takvim okolnostima prihvatljivim se čini pretpostaviti da je riječ o prikazu Panova maskerona, a ne o prikazu glave Silvana, božanstva koje se u različitim ikonografskim interpretacijama u tom kraju pojavljuje na velikom broju spomenika. Prema raspoloživoj evidenciji među njima nema spomenika s prikazom njegova maskerona. Kad je riječ o dijelovima reljefa za koje je moguće pretpostaviti da na danilskom ulomku nedostaju i da su vjerojatno naknadno bili otučeni, mogli bismo očekivati da je izvorni oblik spomenika mogao sadržavati više od jednog

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

56

poprsja. Takvu mogućnost čini se da nagovještavaju tragovi odjeće koji se nejasno naslućuju u nižim dijelovima sačuvanog ulomka, gdje se dijelovi haljine možda djelomice preklapaju. Pod pretpostavkom da je ulomak dio spomenika votivnog karaktera, mogla bi biti riječ o prikazanim poprsjima nimfa, popularnih numina koje su usko povezane s prirodom i vrlo su često prikazivane, a još češće spominjane, na figuralnim i epigrafičkim spomenicima koji potječu iz tih područja. To su međutim samo pretpostavke za koje nema pouzdanih dokaza. Nedoumice o kojima je bilo riječi velikim dijelom proizlaze iz činjenice što na danilskom, kao i na širem delmatskom području, nisu evidentirani spomenici s nimfama prikazanima u takvu obliku, s poprsjima koja više nalikuju portretima. Na isti način teško je povjerovati da bi se poprsje moglo odnositi na prikaz nekog drugog ženskog božanstva, poglavito Dijane koja se na tom području često pojavljuje kao pripadnica specifične Silvanove kultne zajednice. Za takvu pretpostavku nedostaju odgovarajući ikonografski elementi, odnosno njezini karakteristični atributi. U nedostatku rješenja koja bi bila lišena takvih nedoumica najizglednijom se čini pretpostavka da je na ulomku prikazano poprsje nimfe i Panov maskeron, njegovo karakteristično groteskno lice. Čini se međutim da sličnih primjera nema među spomenicima koji potječu iz toga ili susjednih područja. U takvim okolnostima možda je zanimljivo prisjetiti se skupine zavjetnih reljefa iz helenističkog doba koji su atičkog podrijetla (LIMC I/1 1981: 22-24, s.v. H.P. Isler, D. Acheloos als Mannstierprotome Kopf oder Maske auf Nymphen – und Weihrechreliefs; LIMC I/2 1981: 36, br. 173: 37, br. 176, 177, 178). Na njima se, naime, pojavljuje maskeron koji je vrlo sličan danilskom, ali on se odnosi na prikaz drugog rogatoga mitološkog bića, na riječno božanstvo Aheloja. Sudeći prema sačuvanim kamenim spomenicima s njegovim likom, to je božanstvo bilo popularno i u nekim područjima na istočnojadranskoj obali, primjerice u Istri, odnosno u Puli.9 Poput Panove maske na danilskom reljefu – pod pretpostavkom da je na ulomku doista riječ o njegovu maskeronu – na atičkim reljefima Ahelojeva je glava s bikovim rogovima prikazana na gotovo istovjetan način, što znači u profilu i s pogledom usmjerenim prema nimfama koje su bile njegovim omiljenim društvom. Na atičkim reljefima nimfe su prikazane u dugačkim haljinama, a zajedno s njima ponekad su prisutna i božanstva poput Dionisa, ili češće Hermesa, dok nimfe koje plešu predvodi Pan sa siringom koju drži na ustima. Ista pastirska sviraljka karakteristična je i za prikaze domaćeg, ilirskodelmatskog Silvana. Navedene usporedbe možda i nisu primjerene i možda nije najprikladnije prikaze s Ahelojem, Hermesom, Panom i nimfama uspoređivati sa sadržajem koji je bio prikazan na danilskom ulomku. Među njima ipak ima dodirnih točaka, osobito u kompozicijskoj strukturi. U tom pogledu 9 Girardi Jurkić

2005: 222-224, 3. 12. 1; 3. 12. 2.; Girardi-Jurkić 2005 b, 193, fig. 3, 4.

T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…57 sličnosti su očite i takvi reljefi mogli su biti predloškom, ili barem inspiracijom, oblikovatelju danilskog reljefa. Najbitnije je, međutim, da je u domaćoj kultnoj reljefnoj plastici sadržaj danilskog reljefa, na neki način, jedinstven te da slični prikazi, a sukladno tomu i bliske analogije, prema evidenciji kojom raspolažemo, nisu registrirane. To, dakako, otežava i precizno determiniranje sadržaja prikazanih na ulomku, iz čega je moguće zaključiti da pretpostavku o Panovu maskeronu i nimfama ipak treba promatrati sa stanovitim oprezom. Uz sve navedene dvojbe povezane s determiniranjem prikazanog sadržaja, odnosno identificiranjem prikazanih likova, natpis bi trebao biti elementom koji bi omogućio otklanjanje svih nedoumica i kontroverzija. Ovaj put to nažalost nije slučaj i natpis ne može u tomu pomoći. On je sačuvan u vrlo skromnim tragovima, nedovoljnim da bi ga bilo moguće cjelovito pročitati i na zadovoljavajući način interpretirati. Upitnim se čini čak i broj redaka na natpisnom polju, jer je teško biti siguran je li natpis sadržavao samo jedan redak ili ih je možda bilo više. Nije, također, poznato jesu li dijelovi natpisa bili raspoređeni i na otučenim rubnim dijelovima spomenika, što je na sličnim spomenicima nerijetko bio slučaj. Na natpisnom polju sa sigurnošću je moguće identificirati nekoliko slova, ali njih je teško povezati u smislenu cjelinu. Premda slovo M, koje se jasno može pročitati i posljednje je u nizu čitljivih slova, u prvom retku ispod profilacije koja dijeli natpisno polje od figuralnog prikaza, ipak se čini da ne može biti govora o posljednjem slovu zavjetne formule VSLM, što je logično pomisliti i što se i nama učinilo na prvi pogled. Ispred slova M, unatoč oštećenju koje je nastalo upravo na tom mjestu, gotovo sigurno je bilo urezano slovo Y, što bi moglo sugerirati kombinaciju slova YM. U tom slučaju u nastavku bi trebalo očekivati nekoliko slova koja bi trebalo uklopiti u posvetnu formulu nimfama (NYMPHIS?), napisanom u punom ili u skraćenom obliku. Ispred bi u tom slučaju bliža od dviju okomitih linija trebala pripadati slovu N, dok je za sljedeću sačuvanu sličnu liniju moguće pretpostaviti da je pripadala slovu riječi koja nije poznata, ali bi mogla pripadati jednom od slova veznika ET. U takvim proizvoljnim nagađanjima trebalo bi pretpostaviti da je bilo naznačeno i ime lika kojemu su nimfe pridružene, odnosno naziva maskerona prikazanog s desne strane reljefa. Također bi trebalo pretpostaviti da se u nastavku, u sljedećem retku, nalazila i uobičajena zavjetna formula VSLM, a možda i ime zavjetodavca. Mnogo toga je, međutim, u sferi nagađanja pa se može očekivati da će zanimljiv danilski spomenik u budućnosti potaknuti i drugačija razmišljanja s ciljem traženja odgovora na mnoga otvorena pitanja. Na osnovi iznesenih pretpostavaka i zaključaka čini se da bi reljef, odnosno sačuvani ulomak, trebalo približno datirati u vrijeme prijelaza iz 2. u 3. stoljeće.

58

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Kratice / Abbreviations ARR CBI CIL

Arheološki radovi i rasprave, Zagreb Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo Corpus Inscriptionum Latinarum, Berlin (Inscriptiones Asiae Provinciarum Graecarum Illyrici Latinae III, Berolini, 1873 – 1902). GZMBiH Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo HA Histria Antiqua LIMC Lexicon Iconographicum Mythologiae Classicae OA Opuscula Archaeologica VAHD (VASP) Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku), Split VHAD Vjesnik Hrvatskoga arheološkog društva, Zagreb Literatura / Bibliography

Abramić 1929: M. Abramić, Nekoliko skulptura antiknih božanstava, VAHD, 50, Split, 1929, 49-55. Abramić 1952: M. Abramić, Antike Kopien griechischer Skulpturen in Dalmatien, Beiträge zur älteren eurpäischen Kulturgeschichte, Bd. I (Festschrift für Rudolf Egger), Klagenfurt 1952, 303-326. Abramić & Colnago 2011 (1909): M. Abramić & A. Colnago, Istraživanja u sjevernoj Dalmaciji, Asseria 9, Zadar, 2011, 221-244. Apio-Giunio 2005: K. Apio-Giunio, Religion and myth on monuments from Zadar and surrounding in the Archaeological museum in Zadar, Akti VIII. međunarodnog kolokvija o problemima rimskog provincijalnog umjetničkog stvaralaštva, Zagreb 5.-8. V. 2003. (Religija i mit kao poticaj rimskoj kamenoj plastici), Zagreb, 2005, 213-222. Brajković 2008: T. Brajković, Antika, u: E. Podrug, T. Brajković & Ž. Krnčević, Arheološki tragovi kultova i religija na šibenskom području, katalog izložbe, Šibenik, 2008, 53-89, 191-228. Brunšmid 1914: J. Brunšmid, Antikni figuralni bronsani predmeti u Hrvatskom narodnom muzeju u Zagrebu, VHAD XIII, Zagreb, 1914, 207268. Cambi 1971 (1963 – 1965): N. Cambi, Nove potvrde egipatskih kultova u antičkoj provinciji Dalmaciji (Nouvelles confirmations de cultes égyptiens dans l’antique province de Dalmatie), VAHD LXV – LXVII, Split, 1971, 85-112.

T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…59 Cambi 1980: N. Cambi, Enonska Venera Anzotika, Diadora 9. Zadar, 1980, 273-288. Cambi 2000: N. Cambi, Imago animi (Antički portret u Hrvatskoj), Split, 2000. Cambi 2002: N. Cambi, Antika, Zagreb, 2002. Cambi 2005: N. Cambi, Kiparstvo rimske Dalmacije, Split, 2005. Cambi 2007: N. Cambi, Antički i ranokršćanski urbanizam i umjetnost, Dalmatinska zagora nepoznata zemlja, Zagreb 2007, 77-93. Cambi 2008: N. Cambi, Bilješke o skulpturalnoj baštini, Arheološka zbirka franjevačkog samostana u Sinju, katalog zbirke, Sinj, 2008, 73-111. Chevalier & Gheerbrant 1987: J. Chevalier & A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb, 1987. Girardi-Jurkić 2005: V. Girardi-Jurkić, Duhovna kultura antičke Istre, Knjiga 1. (Kultovi u procesu romanizacije antičke Istre), Zagreb, 2005. Girardi-Jurkić 2005 B: V. Giradi-Jurkić, Reliefs and Sculptures of Deities and mythological Representation and Determining Factors of the spiritual Life in antique Istria, Akti VIII. međunarodnog kolokvija o problemima rimskog provincijalnog umjetničkog stvaralaštva, Religija i mit kao poticaj rimskoj provincijalnoj plastici (Zagreb 5.-8. V. 2003.), Zagreb, 2005, 191-195. Girardi-Jurkić & Džin 2006: V. Girardi-Jurkić & K. Džin, Agripina’s Portrait in Connection with Romain Female Portraits From Ager Polensis and Ager Nesactiensis, VASP 99, Split, 2006, 113-121. Gunjača 1977: Z. Gunjača, Reljef Silvana Messora iz Ridera, VAHD 70 – 71, Split, 1977, 177-186. Iskra-Janošić 2001: I. Iskra-Janošić, Brončani kipić Dijane iz Vinkovaca, ARR 13, Zagreb, 2001, 33-37. LIMC I/1 1981, Zürich-München 1981. LIMC I/2 1981, Zürich-München 1981. LIMC VI/1 1992, Zűrich-Műnchen 1992, s.v. Mercurius, 500-554. LIMC V/1 1990, Zűrich-Műnchen 1990, s.v. Hermes, 384. Lipovac-Vrkljan & Miletić 2000: G. Lipovac-Vrkljan & Ž. Miletić, Reljef Dijane iz Ridera, OA 23-24, Zagreb, 1999 – 2000 (2000), 155-164. Ljubić 1860, Š. Ljubić: Studi Archaelogici sulla Dalmazia, Municipium Riditarum, Archiv für Kunde oesterreichischen Geschiechtsquellen, XXII, Wien, 1860, 245-250. Matijašić & Tassaux 2000: R. Matijašić & F. Tassaux: Liber et Silvanus, Les cultes polytheistes dans l`Adriatique Romaine, Bordeaux, 2000, 65-117.

60

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Patsch 1904: K. Patsch, Prilog topografiji i povijesti Županjca – Delminiuma, GZMBiH XVI, Sarajevo, 1904, 307-365. Patsch 1914: K. Patsch, Zbirke grčkih i rimskih starina u bos. – herc. zemaljskom muzeju, GZMBiH XXVI, Sarajevo, 1914, 141-220. Pedišić 2000: I. Pedišić, Danilo u vrijeme rimske vladavine, u: Ž. Krnčević, M. Menđušić & I. Pedišić, Danilo (arheološki vodič), Šibenik, 2000, 31-53. Prijatelj 1952: K. Prijatelj, Nekoliko rimskih nadgrobnih portreta u Arheološkom muzeju u Splitu (Un groupe des portraits romains sépulcraux dans le Musée archéologique de Split), VHAD LIII, Split, 1952 (1950-51), 135-154. Rendić-Miočević 1984: A. Rendić-Miočević, Područje Ridita u ilirskoj kultnoj plastici (s posebnim obzirom na neobjavljene spomenike), ANUBiH – Posebna izdanja LXVII, CBI 11 (Simpozijum, „Duhovna kultura Ilira“, Herceg-Novi, 4-6. novembra 1982), Sarajevo, 1984, 119-132, T. I-IV. Rendić-Miočević 2006: A. Rendić-Miočević, Uz jedan neobjavljeni reljefni prikaz Dijane iz cetinskoga kraja, VAPD 99, Split, 2006, 133-143. Rendić-Miočević 2009: A. Rendić-Miočević, Brončane statuete Merkura (Hermesa) iz zbirke dr. Damira Kovača iz Zagreba, HA, 17, Pula, 2009, 213-228. Rendić-Miočević & Pedišić 2005: A. Rendić-Miočević & I. Pedišić, Nouveaux témoignages épigraphiques du culte de Sylvan à Rider, Illyrica Antiqua, Zagreb, 2005, 415-424. Rendić-Miočević & Šegvić 1998: A. Rendić-Miočević & M. Šegvić, Religions and Cults in south Pannonian Regions, Religions and Cults in Pannonia, katalog izložbe, Székesfehérvár, 1998, 7-11. Rendić-Miočević 1951: D. Rendić-Miočević, Novi ilirski epigrafički spomenici iz Ridera, GZM VI, Sarajevo, 1951, 49-64. Rendić-Miočević 1952: D. Rendić-Miočević, Novi i neobjelodanjeni natpisi iz Dalmacije, VAHD LIII, Split, 1950 – 1951 (1952), 211-232. Rendić-Miočević 1955: D. Rendić-Miočević, Ilirske predstave Silvana na kultnim slikama s područja Delmata, GZM X, Sarajevo, 1955, 5-40. Rendić-Miočević 1989: D. Rendić-Miočević, Iliri i antički svijet, Split, 1989. Hirschfeld & Schneider 1885: O. Hirschfeld & R. Schneider, Bericht über eine Reise in Dalmatien, II: Über die bildlichen Denkmäler Dalmatiens, Archaeologisch – epigraphische Mittheilungen aus Oesterreich-Ungarn, Band IX, Wien, 1885, 31 – 84. Selem 1997: P. Selem, Izidin trag, Split, 1997.

T. Brajković – A. Rendić Miočević, Četiri nova spomenika kulta iz Danila…61 Selem 1980: P. Selem, Les Religions orientales dans la Pannonie Romaine Partie en Yougoslavie, Leiden, 1980. Selem & Vilogorac Brčić 2012: P. Selem & I. Vilogorac Brčić, Religionum Orientalium monumenta et inscriptiones Salonitani (ROMIS), (Znakovi i riječi/Signa et litterae, vol. III., s.v. Aegyptiaca Salonitana), Zagreb, 2012, 9-76. Sergejevski 1927: D. Sergejevski, Rimski kameni spomenici sa Glamočkog polja, GZMBiH XXXIX, Sarajevo, 1927, 255-272. Srejović & Cermanović 1979: D. Srejović & A. Cermanović, Rečnik grčke i rimske mitologije, Beograd, 1979. Zamarovský 1985: V. Zamarovský, Junaci antičkih mitova, Zagreb, 1985. Zaninović 2007: M. Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, Šibenik, 2007. Žanić-Protić 1988: J. Žanić-Protić, Antička brončana plastika iz Arheološkog muzeja u Splitu, I (Roman bronze sculpture from the Archaeological museum in Split, I), VAHD 81, Split, 1988, 21-32.

62

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Toni Brajković i Ante Rendić-Miočević Several unpublished cult monuments from Danilo Summary During the revision of the monumental material in the lapidarium of the Šibenik City Museum, three very interesting unpublished stone monuments, two reliefs and one sculpture fragment were recorded. They all come from Danilo, the Roman Rider (Municipium Riditarum) - a site where among the monuments dedicated to Jupiter, Diana, Mithras and Magna Mater, there is ample evidence which confirm the worshipping of Silvanus. One of these monuments is probably related to the image of Diana, while other attributions are not defined with certainty. A small relief monument with two carved figures seems to be particularly interesting, as well as a bronze statuette of Hermes-Thot, which as the only item of that deity so far, sheds new light on the cult of those inhabitants and enriches the picture of religious life of the Roman Rider (Municipium Riditarum).

Zavjetni žrtvenici iz stanice konzularnih beneficijara u Balinoj Glavici Ivo Glavaš, prof. UDK: 291.35 : 292.21 (497.5 Petrovo polje) Ministarstvo kulture, RH 904 : 292.21 (497.5 Petro­vo polje) Konzervatorski odjel u Šibeniku Izvorni znanstveni članak Primljeno, 4. travnja 2013 U radu se raspravlja o stanici i svetištu konzularnih beneficijara koja je temeljem pronalaska sedam zavjetnih žrtvenika ubicirana na prostoru Baline glavice na jugoistočnom rubu Petrovog polja. Tu se nekada nalazio centar municipija pod nazivom Magnum. U stanici su kao konzularni beneficijari službovali legionari XI. legije Claudia iz logora Durostorum u Meziji i XIIII. legije Gemina iz logora Karnuntum u Panoniji. Ključne riječi: Magnum, Balina glavica, konzularni beneficijar, stanica, zavjetni žrtvenici

O smještaju i municipalitetu Magnuma Centar municipija Magnum nalazi se neposredno uz lijevu obalu rijeke Čikole podno Baline glavice u naselju Umljanović na rubu Petrovog polja oko 13 kilometara jugoistočno od Drniša točno ispod suvremene ceste D 56 koja vodi u pravcu Splita.1 (Slika 1.) Teritoriju municipija Magnum pripadao je cijeli prostor Petrovog polja s Promonom kao pagusom.2 Magnum je u rimsko doba bio smješten na strateški značajnom magistralnom cestovnom pravcu Akvileja – Dirahij, a segment tog cestovnog pravca s putnom postajom Magnum zabilježen je na Tabuli Peutingeriani u nizu Andetrio XIV – Magno VIII – Promona XVI – Burno.3 Duž iste trase početkom 1. stoljeća sagrađen je niz rimskih vojnih logora od Burnuma do Bigeste, a Magnum se nalazio između logora pomoćnih postrojba u Kadinoj Glavici i Andetriju.4 Prema postojećoj natpisnoj građi drži se da je Magnum aurelijevska fundacija, ali postoje argu1 

Općenito o Magnumu: J. Alačević, 1878, 90-92; G. Alföldy, 1968, col. 931; I. Glavaš, 2010, 45-47. 2  M. Zaninović, 1996b, 266-267; Ž. Miletić, 2007, 189; I. Glavaš, 2012, 93. 3  Ž. Miletić, 2006, 130; Ž. Miletić, 2007, 192. 4  J. Wilkes, 1969, 143; M. Zaninović, 1996a, 212-213; M. Sanader, 2002, 127-128; 18-21; M. Zaninović, 2010, 18-21; I. Glavaš – Ž. Miletić – J. Zaninović, 2010, 71-74.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

64

Slika 1. Pogled na lokalitet Balina glavica (foto: I. Glavaš)

menti za ranije stjecanje municipaliteta, moguće već za vrijeme Flavijevaca.5 Sustavna istraživanja tako značajnog lokaliteta iz razdoblja rimske vladavine do sada nisu provođena, a 2000. godine Gradski muzej u Drnišu vršio je sondažna istraživanja podno Baline glavice na lokaciji Krstače.6 (Slika 2.) Zbog namjere Šibensko-kninske županije da izgradi hidroakumulaciju na arheološkom lokalitetu Baline glavice, cijeli taj prostor ispod državne ceste D 56 pa sve do rijeke Čikole 2009. godine rekognoscirali su zajednički profesori Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru Željko Miletić i Miroslav Glavičić, tadašnji glavni konzervator za arheologiju u Upravi za zaštitu kulturne baštine Zoran Wiewegh, ravnatelj Muzeja grada Drniša Joško Zaninović i autor ovog rada kao nadležni konzervator.7 Nakon prezentacije rezultata rekognosciranja Šibensko-kninska županija kao investitor odustala je od potapanja prostora municipija u Magnumu, a hidroakumulacija je u prostorno-planskoj dokumentaciji pomaknuta sjevernije iza Baline glavice.

5 

D(is) [M(anibus)] / M(arci) Aur(eli) M(arci) f(ili) Luc[ani] / dec(urionis) mun(icipii) Magn[i] / IIviri i(ure) [d(icundo)] / [------] (CIL III, 6565 = 9798 = 143162). O municipalitetu Magnuma G. Alföldy, 1968, col. 931-932; novije: I. Glavaš, 2012, 93-103. 6  I. Glavaš, 2010, 47. 7  Vidi o tome: I. Glavaš, 2010, 47-48.

I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici

65

Slika 2. Fotografija sonde na lokaciji Krstače (foto: J. Zaninović)

Općenito o funkciji konzularnih beneficijara i sustavu stanica Konzularni beneficijari su legionari koji su iz svoje matične postrojbe raspoređeni u ured namjesnika provincije i najbrojniji su pripadnici ureda namjesnika s po jednim beneficijarom po legijskoj centuriji.8 Iako im je ulogu teško precizirati zbog posve općenitog naziva, epigrafski dokazi daju nam za pravo vjerovati kako su beneficiarii consularis kao vojnici korišteni za cijeli niz poslova u okviru ureda namjesnika provincije oko čega traje znanstvena diskusija.9 Međutim, njihov raspored u stanicama, većinom duž graničnih provincija, pokazuje da je njihova funkcija dio organiziranog sustava provincijalne administracije.10 Konzularni beneficijari su u stanicama bili raspoređeni uglavnom kroz period od šest mjeseci, a u svetištima u kompleksu stanice ostavljali su zavjetne žrtvenike posvećene najčešće Jupiteru, koje su postavljali povodom dolaska u stanicu ili napuštanja stanice (expleta statione, exacta statione, accepta missione).11 Treba naglasiti kako u stanicama nisu zabilježeni samo konzularni beneficijari nego i neki drugi pripadnici ureda 8 

B. Rankov, 1999, 23-25. Vidi o tome M. Mirković, 1989, 255-256; E. Schallmayer, 1989, 400-406; J. Ott, 1995, 82-154; R. Dise, 1995, 72-85; B. Rankov, 1999, 27-29. 10  B. Rankov, 1999, 27-29. 11  O pitanju dužine trajanja dužnosti konzularnih beneficijara u stanicama vidi opširno kod: R. DISE, 1997, 286-292. 9 

66

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

namjesnika provincije.12 Simboličko beneficijarsko koplje kao dokaz časti nije rezervirano samo za konzularne beneficijare, već je, s drugim dijelovima opreme, opći simbol časti svih pripadnika ureda namjesnika provincije, kako je to pokazao Rankov.13 Kako bismo odgonetnuli koje je pravo značenje funkcije konzularnih beneficijara i sustava stanica, moramo na trenutak razmišljati kao namjesnici provincija. Gledano iz tog ugla sustav stanica posve je jasan i odmah otkriva svoju pravu svrhu: one su smještajni kapaciteti za namjesnikove ljude, u prvom redu za konzularne beneficijare, koji su daleko najbrojniji dio namjesnikova ureda na terenu. Konzularni beneficijari su namjesnikovi ljudi na terenu koji su ponajprije u direktnom dodiru s lokalnim stanovništvom kao predstavnici namjesnika provincije. Svi poslovi koje lokalno stanovništvo ima s rimskom centralnom vlasti započinju kontaktom s beneficijarom. Na neki način namjesnik provincije jasno pokazuje svoju prisutnost u mjestima koja je on odredio bilo da su to opskrbni pravci, važna cestovna križanja, rudnički prostori, granična područja prema barbarikumu ili važni urbani centri. Međutim, nikako ne treba gubiti iz vida sigurnosni aspekt njihova rasporeda u provincijama jer su konzularni beneficijari gotovo u pravilu legionari, a poznato je da nakon markomanske krize, oko 190. godine, jako raste broj stanica konzularnih beneficijara.14 Zbog čega bi inače konzularni beneficijari bili tako snažno prisutni duž strategijskog cestovnog pravca Akvileja – Dirahij u provinciji Dalmaciji gdje je od ukupno šesnaest potvrđenih stanica konzularnih beneficijara čak osam njih na tom pravcu?15 Dvije stanice su smještene na strategijskoj vojnoj cesti koja od centra provincije Salone najkraćim putem vodi na posavsku cestu i dalje preko nje ide opskrba za Panoniju i limes.16 Čak dvije stanice grupirane su na teritoriju najvjerojatnije istog municipija (municipium Malvesiatium): jedna na značajnom prijelazu preko rijeke Drine u današnjim Skelanima,17 a druga nešto dalje na istočnoj granici provincije Dalmacije na prostoru današnjeg Čačka.18 Moglo bi se načelno prigovoriti da 12 

J. Ott, 1995, 107-110. B. Rankov, 1999, 31. 14  R. Dise, 1995, 79. 15  Avendo (CBFIR 493), Burnum (CBFIR 446, 447, 449, 462), Magnum (CBFIR 9790, 14956, 14957, 14959, 14960, 14961, 14962), Tilurij (CBFIR 489, 490), Novae (CBFIR 440, 441, 463, 464, 465, 466, 467, 468, 469), Narona (CBFIR 494, 495, 496), Diluntum (CBFIR 485, 486, 487), Dokleja (CBFIR 461, 488). 16  Halapić (CBFIR 443, 444), Castra (današnja Banja Luka) (CBFIR 439); I. Bojanovski, 1974, 41. 17  Skelani (CBFIR 455, 456, 457, 458, 471, 472, 473, 474, 475). 18  O konzularnim beneficijarima u Čačku vidi: S. Ferjančić, – G. Jeremić – A. Gojgić, 2008, 15-16, 43, 51 i 59. 13 

I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici

67

se raspored konzularnih beneficijara na cestovnom pravcu Akvileja – Dirahij, na najkraćem spoju Italije s istokom Carstva, poklapa s rasporedom glavnine rimske vojne sile duž linije Burnum - Bigeste koja je tu prisutna i nakon odlaska legija. Međutim, stanice konzularnih beneficijara dokazane su i izvan tog područja, a duž iste ceste Akvileja – Dirahij ili u njenoj neposrednoj blizini u Avendu, Diluntumu i Dokleji. Posebno treba naglasiti kako se sva naša znanja o sustavu stanica konzularnih beneficijara u rimskoj provinciji Dalmaciji temelje na slučajnim nalazima, zavjetnim žrtvenicima kojih ima nešto više od pedeset.19 Nijedna stanica u provinciji Dalmaciji do sada nije otkopana. Na prostoru Liburnije (ako izuzmemo Burnum na samoj istočnoj granici Liburnije) nema dokaza o postojanju stanica konzularnih beneficijara. Zaninović je to uvjerljivo objasnio visokim stupnjem romanizacije Liburnije i njenih stanovnika koji su živjeli u zajednicama što su u najvećem broju početkom principata uzdignute na municipalni rang.20 Nasuprot tomu na nekadašnjem japodskom teritoriju, čije su peregrinske zajednice pripadale skardonitanskom konventu kao i Liburni,21 bile su čak tri stanice: u Avendu (Crkvina kraj Brloga u Lici),22 u Metulumu (Čakovec kod Josipdola)23 i Retiniju (Golubić južno od Bihaća).24 Prve epigrafske potvrde stanica konzularnih beneficijara potječu iz trajanovskog doba iz Celeje i Sirmija, a na primjeru Celeje iz Norika pruža nam se epigrafski precizno datiran uvid u najraniju fazu razvoja sustava stanica.25 U stanici u Celeji raspoređeni su beneficiarii procuratoris jer je Norik do otprilike 175. godine bio prokuratorska provincija.26 U Noriku je od 171. godine stalno raspoređena legija II. Italica,27 a u stanici u Celeji su nakon toga potvrđeni beneficiarii consularis.28 Dok legija nije bila smještena u Noriku, namjesnik provincije kao beneficijare koristi pripadnike pomoćnih postrojba od kojih su neki sasvim sigurno peregrini.29 19  Vidi

popis u CBFIR str. 346-391. M. Zaninović, 2007, 182. 21  Plin, N. H. III, 139. Conventum Scardonitanum petunt Japudes et Liburnorum civitates XIIII. 22  CBFIR 493. 23  CBFIR 445. 24  CBFIR 442. 25  O stanici u Celeji vidi: R. DISE, 1996, 286- 292; Sirmij kod: M. Mirković, 1989, 252254. 26  O problematici statusa provincije Norik u to doba vidi G. Alföldy, 1974, 157-158. 27  G. Alföldy, 1974, 155. 28  R. DISE, 1996, 288. Prvi zavjetni žrtvenik koji ostavlja konzularni beneficijar legije II. Italica datiran je u 192. godinu. (CIL III, 5178 = CBFIR 232) 29  R. Dise, 1996, 288-289. Najbolje se to vidi na žrtveniku iz stanice u Celeji datiranom oko 110. godine: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Surus b(ene)f(iciarius) / Memmi(i) Apoll(inaris) / 20 

68

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

O zavjetnim žrtvenicima iz svetišta stanice u Magnumu Nakon odlaska legija iz provincije Dalmacije u Magnumu je tijekom 2. stoljeća smještena postaja konzularnih beneficijara.30 U Magnumu je pronađeno ukupno sedam potvrđenih zavjetnih žrtvenika konzularnih beneficijara: 1. I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / C(aius) Aemili/us Inge/nuus miles / leg(ionis) XI Cl(audiae) / b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis).31 2. I(ovi) O(ptimo) [M(aximo)] / [---] Septi(mius)I[---] / [---b(ene)f(iciarius)] co(n)s(ularis) [pro se et?] / [su]is [---] / [v(otum) s(olvit) l(ibens)?] m(erito?).32 3. [I(ovi) O(ptimo)] M(aximo) / [et Ge]nio / [mun]icipi(i) / [---Val]er(ius) Sev/[erus] b(ene)f(iciarius) co(n)s(ularis) / [leg(ionis) XIIII g(eminae)] M(artiae) v(ictricis) v(otum) s(olvit).33 4. Epo[nae sac(rum)](?) / P(ublius) Ae[l(ius) ---] / b(ene)f(iciarius) co(n) s(ularis) [leg(ionis) XI] / Cl(audiae) p(iae) f(idelis) [Anto]/nini[anae ---] / [------].34 5. [------] / [---]I(?)AG[---] / [---b(ene)f(iciarius)] co(n)s(ularis) / [v(otum) s(olvit) l(ibens)] m(erito).35 6. [------] / b(ene)f(iciarius) [co(n)s(ularis) pro se et?] / [s]u[is? ---] / v(otum) [s(olvit) l(ibens) m(erito)].36 7. [------] / [--- mil(es)] / [leg(ionis) X]IIII [gem(inae) M(artiae) v(ictricis)] / [b(ene)f(iciarius)] co(n)s(ularis) [---] / [------].37 Njima bi se možda mogla pridodati i ara s posvetom Jupiteru, koju postavlja Tit Flavije Nikrinijan (Titus Flavius Nicrinianus) iz Magnuma, kojoj nedostaje upravo najvažniji dio natpisa što dolazi nakon imenovanja dedikanta: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / T(itus) Fl(avius) Ni/crinin[ianus] / [------].38 Karakteristična posveta je blaga indicija da je natpis moguće dovesti u vezu s ostalim zavjetnim žrtvenicima konzularnih beneficijara pronađenima u Balinoj glavici. proc(uratoris) Aug(usti) / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito). (CIL III, 5179 = CBFIR 222) 30  J. Wilkes, 1969, 123-124; E. Schallmayer, 1989, 403; M. Zaninović, 2007, 182-183; I. Glavaš, 2010, 49. 31  CIL III, 9790 = CBFIR 438. 32  CIL III, 14956 = CBFIR 432. 33  CIL III, 14957 = CBFIR 433. 34  CIL III, 14959 = CBFIR 434. 35  CIL III 14960 = CBFIR 435. 36  CIL III 14961 = CBFIR 436. 37  CIL III 14962 = CBFIR 437. 38  CIL III, 14955.

I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici

69

Na žrtvenicima konzularnih beneficijara su, kako je to uobičajeno, najčešće posvete I O M,39 na jednom je I O M zajedno s Genijem municipija,40 a jedan zavjetni žrtvenik posvećen je Eponi.41 Konzularni beneficijari u Magnumu pripadnici su XI. legije Claudia, kojoj je u to vrijeme stalni logor Durostorum u Meziji,42 i XIIII. legije Gemina Martia Victrix, kojoj je stalni logor Carnuntum u Gornjoj Panoniji.43 Caius Aemilius Ingenuus, vojnik XI. legije Claudia koji je postavio žrtvenik Jupiteru u svetištu beneficijarske stanice u Magnumu, vršio je dužnost konzularnog beneficijara i u beneficijarskoj stanici u Skelanima na teritoriju municipija Malvesiatium.44 (Slika 3.) Mijenjanje stanica od istih konzularnih beneficijara pojava je koja se gotovo isključivo vezuje za rajnske i podunavske provincije Carstva.45 Taj natpis pokazuje da je takvih situacija bilo i u Dalmaciji. Na zavjetnim žrtvenicima s tih područja često su konzularni beneficijari dodavali formulaciju koja im je stanica po redu (prima statione, iterata statione) što se najbolje vidi na žrtvenicima iz Sirmija.46 Konzularni beneficijar Septimije s natpisa CIL III, 14956 iz Magnuma postavlja žrtvenik Jupiteru pro se et suis.47 (Slika 4.) Takva se formulacija na zavjetnim žrtvenicima konzularnih beneficijara pojavljuje i u vaSlika 3. Zavjetni žrtvenik kon- rijanti pro salute sua et suorum, kako vidimo zularnog beneficijara Gaja na primjeru iz Akvinkuma u provinciji Donjoj Emilija Ingenua (foto: T. Panoniji: Seser) I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Aur(elius) Flor/ 39 

Posvete I O M na zavjetnim žrtvenicima konzularnih beneficijara prelaze 50 posto svih posveta nakon čega je daleko najveći broj posveta Geniju mjesta (municipija, kolonije i sl.). Vidi 1. tablicu kod: J. Nelis-Clement, 1994, 252. 40  CIL III 14957 = CBFIR 433. 41  CIL III, 14959 = CBFIR 434. 42  E. Ritterling, 1924-1925, col. 1698-1699. 43  E. Ritterling, 1924-1925, col. 1738-1739. 44  Magnum: CIL III, 9790 = CBFIR 438; Skelani: ILJug 1524 = CBFIR 472. Žrtvenik iz Magnuma nalazi se u Arheološkom muzeju u Splitu inv. broj. A-292. 45  Vidi o tome: R. Dise, 1997, 293-294. 46  M. Mirković, 1989, 253. 47  CBFIR 432.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

70

ianus b(ene)f(iciarius) / cons(ularis) pro / sal(ute) sua et / suorum / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito).48 Izraz se najvjerojatnije odnosi na obitelj konzularnih beneficijara, a ne na ostalo konzularnom beneficijaru podređeno osoblje stanice.49 Sinovi konzularnih beneficijara (zajedno s očevima) zabilježeni su kao kodedikanti zavjetnih žrtvenika u beneficijarskim stanicama što dobro ilustrira Slika 4. Preslik rekonstrukcije primjer iz mjesta pod nazivom Pretorium natpisa konzu­lar­­nog beneficijara Latobicorum u Gornjoj Panoniji gdje je taSeptimija (CIL III, 14956) kođer bila stanica konzularnih beneficijara: [I(ovi) O(ptimo) M(aximo)] / ceterisq(ue) Dis D[e]/abusq(ue) et G(enio) loc[i] / G(aius) Baeb(ius) Marcell/inus mil(es) leg(ionis) / X g(eminae) b(ene) f(iciarius) co(n)s(ularis) cu/m C(aio) Baeb(io) Mar/cello iunior(e) / filio v(otum) s(olvit) l(ibens) l(aetus) m(erito) / Fusco et Dextr(o) co(n)s(ulibus) / VI idu(s) Apriles.50 Preciznija datacija beneficijarskih zavjetnih žrtvenika iz Magnuma moguća je jedino za žrtvenik koji Eponi postavlja konzularni beneficijar Publije Elije (Publius Aelius).51 (Slika 5.) Epitet Antoninijana XI. legije Claudia, koji se javlja na tom natpisu, vezuje se uz vladavinu cara Karakale (211.-217.) pa bi se u taj vremenski period žrtvenik datirao.52 Natpis koji postavlja konzularni beneficijar XI. legije Claudia Caius Aemilius Ingenuus datira se u 2. stoljeće i najstariji je takav natpis iz Magnuma. Tri fragmentarno sačuvana zavjetna žrtvenika, kojima nisu sačuvana imenovanja Slika 5. Preslik rekonstrukcije dedikanata, moguće je datirati samo približ- nat­pisa konzular­nog beneficijara Publija Elija (CIL III, 14959)

48 

CBFIR 377. J. Ott, 1995, 107. 50  CIL III, 3903 = CBFIR 347. Sličan je natpis iz Halapića (municipium Salvium) u provinciji Dalmaciji gdje zavjetni žrtvenik zajedno sa svojim sinom postavlja konzularni beneficijar Caius Iulius Rogatus: I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / C(aius) Iul(ius) Roga/tus be(neficiarius) co(n)s(ularis) / leg(ionis) XI Clau(diae) vet(eteranus) / C(aius) Iul(ius) Rogatus / iunior / v(oto) liben(tes) p(osuerunt). (CIL III, 9862 = 13231 = CBFIR 443) 51  CIL III, 14959 = CBFIR 434. 52  Za Karakalino imenovanje vidi: R. Cagnat, 1898, 196. 49 

I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici

71

no u rasponu od 2. do 3. stoljeća.53 Zavjetni žrtvenik koji Jupiteru i Geniju municipija postavlja Valerius Severus, konzularni beneficijar legije XIIII. Gemina Martia Victrix, datira se okvirno u 3. stoljeće.54 (Slika 6.) Restitucija imenovanja beneficijara u četvrtoj brazdi je otežana, jer je odlomljena lijeva strana žrtvenika, tako da nije moguće utvrditi nalazi li se na natpisu prenomen beneficijara što bi upućivalo na raniju dataciju. Prihvaćajući restituciju natpisa Schallmayera i suradnika, prethodno spomenuti natpis konzularSlika 6. Preslik rekonstruknog beneficijara Septimija datirao bi se također u cije nat­pisa konzular­nog 3. stoljeće.55 Dedikant bi, prema tome, bio legiobe­ne­ficijara Valerija Se­vera nar s carskim gentilicijem Septimius, s čim se sla(CIL III, 14957) že i Alföldy smještajući natpis u kasni principat.56 Međutim, dopuštena je i restitucija Septimianus jer je natpis slabije sačuvan upravo na mjestu imenovanja. Pozicija stanice konzularnih beneficijara u Magnumu Pozicija i arhitektura kompleksa beneficijarskih stanica načelno nam je poznata.57 One su redovito postavljane u neposrednoj blizini gradskih zidina ili zidina rimskog vojnog logora, što temeljimo na istraživanjima u Germaniji i Panoniji.58 Identičnu situaciju treba očekivati i u Magnumu, što je još jedna potvrda da se centar municipija u Magnumu nalazio upravo u podnožju današnje Baline glavice. Zavjetne žrtvenike konzularnih beneficijara u Balinoj glavici pronašao je 1897. godine Marko Vrbatović iz obližnjeg naselja Kljaci. Krčeći gomile uz svoju njivu u Balinoj glavici otkrio je zidove, a među njima ulomke žrtvenika.59 Početkom 1898. u Balinu glavicu je došao fra Lujo Marun kako bi pregledao lokalitet i otkupio nalaze.60 Nakon pregleda terena i uvida u katastarsko stanje posjeda utvrdio sam da bi kamene gomile pune 53  CIL III, 14960 = CBFIR 435, CIL III, 14961 = CBFIR 436, CIL III, 14962 = CBFIR 437. 54 

CIL III, 14957 = CBFIR 433. CIL III, 14956 = CBFIR 432. 56  G. ALFÖLDY, 1969, 53. 57  Vidi arhitekturu kompleksa stanice konzularnih beneficijara u Sirmiju kod: M. Jeremić, 2006, 170-173. 58  Za pozicije stanice konzularnih beneficijara u Gornjoj Germaniji vidi: E. Schallmayer, 1994, 161-191. Poziciju stanice u Donjoj Panoniji u Sirmiju vidi kod: M. Jeremić, 2006, 168 i 170. 59  F. Radić, 1898, 55. 60  L. Marun, 1998, 91. 55 

72

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Slika 7. Pretpostavljena pozicija stanice konzularnih beneficijara u Balinoj glavici, označena strelicom (preuzeto: Google Earth)

šuta, priklesanog kamenja i ostataka tegula na katastarskim česticama zemlje 572/2, 573 i 580 (sve katastarska općina Umljanović) mogle biti gomile koje je prekopavao Marko Vrbatović krajem 1897. godine. Gomile se nalaze u blizini zapadnog podnožja Baline glavice, a od njih vodi pravilna linija u pravcu nekadašnjeg Vezovića mosta koji se do Drugog svjetskog rata koristio za prijelaz preko Čikole s prostora Baline glavice. (Slika 7.) Nešto više informacija o poziciji stanice konzularnih beneficijara u Balinoj glavici moguće je dati tek nakon ciljanih sondažnih istraživanja. Zaključak Na krajnjem jugoistočnom rubu Petrovog polja u današnjoj Balinoj glavici na strateškom cestovnom pravcu Akvileja – Dirahij nalazio se neistraženi municipij Magnum. Na tom prostoru nakon odlaska rimskih legijskih postrojba tijekom 2. stoljeća postavljena je stanica konzularnih beneficijara. U stanici u Magnumu ukupno je pronađeno sedam zavjetnih žrtvenika konzularnih beneficijara koji su bili pripadnici legija XI. Claudia i XIIII. Gemina

I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici

73

s dunavskog limesa. Zavjetni žrtvenici su, kako je to uobičajeno, u najvećem broju posvećeni Jupiteru, a od drugih božanstava zastupljena je Epona. Unatoč nekim indicijama tek će istraživanja arheološkog nalazišta Balina glavica dati odgovor na pitanje gdje se točno nalazio kompleks stanice konzularnih beneficijara sa svetištem. U svakom slučaju to je moralo biti neposredno uz gradske zidine Magnuma. Kratice CBFIR - E. Schallmayer, K. Eibl, J. Ott, G. Preuss, E. Witkopf, Der römische Weihebezirk von Osterburken I. Corpus der griechischen und lateinischen Beneficiarier Inschriften des Römischen Reiches, Stuttgart, 1990. CIL - Corpus Inscriptionum Latinarum, Berlin ILJug - Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMII et MCMLXX repertae et editae sunt, Ljubljana PWRE - Paulys Realencyclopädie der classischen Altertumswissenschaft Izvori Plin. N. H. - C. Plinius Secundus, Naturalis historiae, Libri XXXVII, Lipsiae 1906. Literatura Alföldy, G., 1968. - Magnum, PWRE, Supplement Band XI, Sttuttgart, col. 931-932. Alföldy, G., 1969. – Die Personennamen in der römischen Provinz Dalmatia, Heidelberg. Alföldy, G., 1974. – Noricum, London. bojanovski, I., 1974. - Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Sarajevo. Cagnat, R., 1898. – Cours d´Épigraphie Latine, Paris. Dise, R. L., 1995. – A Reassessment of the Function of Beneficiarii Consularis, The Ancient History Bulletin, 9/2, Rome, 72-85. Dise, R. L. 1996. - The Beneficiarii Procuratoris of Celeia and the Development of the Statio Network, Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik, 113, Bonn, 286–292. Dise, R. L., 1997. - Variation in Roman Administrative Practice: the Assignments of Beneficiarii Consularis, Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik, 116, Bonn, 284–299.

74

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Domaszewski, A., 1908. - Die Rangordnung des römischen Heeres, Bonn. Ferjančić, S. – Jeremić, G. – Gojgić, A., 2008. – Rimski epigrafski spomenici Čačka i okolice, Čačak. Glavaš, I., 2010. - Municipij Magnum, raskršće rimskih cestovnih pravaca i beneficijarska postaja, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 52, Zadar, 45-59. Glavaš, I. - Miletić, Ž. - Zaninović, J., 2010. - Augzilijarni kaštel kod Kadine Glavice, Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, 3, Zagreb, 7174. Glavaš, I., 2012. – O municipalitetu Magna, Opuscula Archaeologica, 36, Zadar, 93-103. Jeremić, M., 2006. - Les temples payens de Sirmium, Starinar, 56, Beograd, 167-200. Marun, L., 1998. – Starinarski dnevnici, Split. Miletić, Ž., 2006. - Roman Roads along the Eastern Adriatic: State of Research, Les routes de l’Adriatique antique. Geographie et economie. Putovi antičkog Jadrana. Geografija i gospodarstvo, Bordeaux - Zadar, 125-136. Miletić, Ž., 2007. - Prostorna organizacija i urbanizam rimskog Burnuma, Simpozij ˝Rijeka Krka i Nacionalni park `Krka`. Prirodna i kulturna baština, zaštita i održivi razvitak˝, Zbornik radova, Šibenik, 181– 200. Mirković, M., 1989. – Beneficiarii Consularis an the New Outpost at Sirmium, Roman Frontier Studies, XV, Exeter, 252-256. Nelis-Clement, J., 1994. – Le monde des dieux chez les beneficiarii, Der römische Weihebezirk von Osterburken II, Kolloquium 1990 und paläobotanische-osteologische Untersuchungen, Stuttgart, 251-260. Ott, J., 1995. - Die Beneficiarier, Stuttgart. Radić, F., 1898. – Izvještaj Upraviteljstva Hrvatskoga starinarskoga družtva u Kninu o družtvenom radu i napredku kroz zadnje polugodište, Starohrvatska prosvjeta, 4, Knin, 55. Rankov, B., 1999. – The governor΄s men: the officium consularis in provincial administration, in: The Roman army as community (Including papers of a conference held at Birkbeck College, University of London on 11-12 January, 1997). Journal of Roman archaeology, Supplementary series number 34, London 1999, 15-35. Ritterling, E., 1924-1925. - Legio, PWRE, XII/1, 2, Sttuttgart, col. 11861837.

I. Glavaš, Zavjetni žrtvenici konzuranih beneficiara u Balinoj Glavici

75

Sanader, M., 2002. – Tilurium, Burnum, Bigeste. Prilog pitanju datacije delmatskog limesa, Arheološke studije i ogledi, Zagreb, 120-128. Schallmayer, E., 1989. – Zur Herkunft und Funktion der Beneficiarier, Roman Frontier Studies, XV, Exeter, 400-406. Schallmayer, E., 1994. - Die Beneficiarier in Obergermanien, Der römische Weihebezirk von Osterburken II, Kolloquium 1990 und paläobotanische-osteologische Untersuchungen, Stuttgart, 161-191. Wilkes, J. J., 1969. - Dalmatia, London. Zaninović, M., 1996a. - Rimska vojska u razvitku antike na našoj obali, Od Helena do Hrvata, Zagreb, 209-220. Zaninović, M., 1996b. - Prata legionis u Kosovom polju kraj Knina s osvrtom na teritorij Tilurija, Od Helena do Hrvata, Zagreb, 259-271. Zaninović, M., 2007. - Beneficiarii consularis na području Delmata, Prilozi instituta za arheologiju, 24, Zagreb, 181-184. Zaninović, M., 2010. - Rimska vojska u Iliriku, Nalazi rimske vojne opreme u Hrvatskoj (katalog izložbe), Zagreb, 13-30.

76

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Ivo Glavaš Le are votive di beneficiarii consularis della stazione di Balina Glavica Riassunto Sull’orlo sud-orientale di Petrovo polje, nel villaggio odierno di Balina glavica che si trova sulla strada strategica romana Aquileia – Durazzo, c’era il luogo inesplorato Magnum. In questa zona, dopo la partenza delle truppe di legione romana durante il secondo secolo, è stata collocata la stazione di beneficiarii consularis. Loro erano membri delle legioni del XI Claudia e XIIII Gemina, che in quel momento erano di stanza sul limes danubina. Sette are votive di beneficiarii consularis sono stati trovati in Balina glavica, per lo più dedicati a Giove e, dalle altre divinità, quelli che rappresentano Epona. Nonostante alcune indicazioni, solo gli scavi del sito archeologico di Balina Glavica scopriranno dov’era l’esatta posizione del complesso della stazione di beneficiarii consularis. In ogni caso, quello doveva essere stato immediatamente accanto alle mura della città di Magnum.

Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama s područja Zagore u Arheološkom muzeju u Splitu Vinka Bubić Filozofski fakultet u Zagrebu Odsjek za arheologiju

UDK: 904 : 738.83 (497.5-3 Dalmacija)

Stručni članak Primljeno, 4. travnja 2013.

Područje Zagore obiluje arheološkim lokalitetima. Među pokretnim nalazima s tih lokaliteta u ovom radu ćemo izdvojiti kasnoantičke svjetiljke s različitim ranokršćanskim i poganskim prikazima pohranjene u Arheološkom muzeju u Splitu. Svjetiljke su pronađene na prostoru Dugopolja, Klisa, Muća i Sitnoga, a datirane su od početka 4. st. do sredine 6. st. Takav tip svjetiljaka često se u stručnoj literaturi naziva starokršćanski ili ranokršćanski tip zbog ukrasnih motiva na disku među kojima prevladava kršćanska simbolika, scene iz Biblije ili biblijski likovi. Primjerci pronađeni na području Zagore na diskovima imaju prikaze križa, kristograma, stabla, ljudske figure, ribe, psa, pijetla, kantara, jarca i rozete. Međutim, nemaju zabilježen arheološki kontekst pa ćemo se u radu ograničiti na simboličko značenje navedenih motiva. Prikazi križa i kristograma nesumnjivo se svrstavaju u ranokršćansku umjetnost, ali ostali prikazi, osobito različitih životinja, ne moraju se nužno uklapati u kršćansku simboliku. Ključne riječi: kasnoantičke svjetiljke, Zagora, Arheološki muzej u Splitu, ranokršćanski prikazi, simbolika

U depou Rimsko-provincijalne zbirke Arheološkog muzeja u Splitu, među ostalim arheološkim nalazima, pohranjene su svjetiljke koje je od 1885. do 1925. god. F. Bulić redovito objavljivao u muzejskom časopisu Bullettino di archeologia e storia Dalmata (kasnije Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku).1 U Vjesniku za arheologiju i povijest dalmatinsku br. 104 i 105 objavljene su izdvojene i kataloški obrađene kasnoantičke svjetiljke iz te zbirke.2 Za potrebe ovog skupa izdvojili smo svjetiljke s ranokršćanskim i mogu1  F. Bulić je svjetiljke sažeto opisao ne donoseći analizu tipova ili prikaza na njima (v. npr. F. Bulić, Descrizione delle lucerne fittili che si conservano nell’ i. r. Museo di Spalato, BASD 10 (1887), str. 31-33, 46-48, 62-63). 2  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 104 (2011), str. 227-308; V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog

78

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

ćim poganskim prikazima koje su pronađene na prostoru Zagore.3 U depou se čuva jedanaest kasnoantičkih svjetiljaka koje potječu iz Muća, te po jedna iz Dugopolja, Klisa i Sitnoga. Sve su tipološki analizirane i datirane prema podjeli koju je razradio John W. Hayes.4 On je kasnoantičke svjetiljke s prostora sjeverne Afrike podijelio u dva glavna tipa (I i II) pri čemu svaki ima po dva podtipa (IA i IB te IIA i IIB). Primjerci iz Zagore pripadaju podtipovima Hayes IB i Hayes IIA. Podtip Hayes IB karakterističan je po ovalnom disku, uskim nakošenim ramenima i kratkom nosu s kanalom koji se sužava prema disku. Na disku se nalaze dvije rupice za ulje i zrak te jedna na nosu za fitilj. Svjetiljke ovog podtipa imaju pločastu ručku te ukrasne motive na ramenu u obliku stilizirane borove grančice, odnosno palmine grane ili kosti haringe, kako se najčešće slikovito opisuju. Datirane su od kasnog 4. do početka 5. st. Podtip IIA ima kružni disk, široka i ravna ramena, dugačak nos te klinastu izvučenu ručku. Na ramenom dijelu prevladavaju geometrijski i floralni motivi. Nešto rjeđi su životinjski motivi (dupini, golubice i druge ptice). Ovaj podtip ima finu zrnatu fakturu s tankim i glatkim premazom, a linije ukrasa su uredne i oštre te se datira od kasnog 4. do 5. st.5 Po dva primjerka kasnoantičkih svjetiljaka iz Zagore na diskovima imaju prikaze psa, pijetla i kantara. Osim toga, zastupljene su dvije varijante kristograma, a po jedan primjerak na disku sadrži prikaz križa, stabla, ljudske figure, ribe, jarca i rozete. Upravo zbog ukrasnih motiva, koji su uglavnom vezani uz kršćansku simboliku, ove se svjetiljke najčešće nazivaju ranokršćanskima.6 Na površini gotovo svih svjetiljaka vidljivi su tragovi gorenja koji svjedoče o njihovoj upotrebi u svakodnevnom životu. One koje nemaju takve tragove nisu nikada bile upotrijebljene, već su polagane u grobove uz pokojnike u skladu s onovremenim kultnim i religijskim običajima.7 Na disku svjetiljke iz Dugopolja (Sl. 1; Inv. br. Fc 1017; tip Hayes IB)8 prikazan je križ (grč. staurós; lat. crux). Iako se njegove različite varijante (svastika, ankh i dr.) javljaju na prostoru Egipta, Knosa, Mezopotamije, Indije muzeja u Splitu, VAPD 105 (2012), str. 117-178. 3 Zahvaljujem mr. sc. Sanji Ivčević, muzejskoj savjetnici Arheološkog muzeja u Splitu i voditeljici Kasnoantičke zbirke, na poticaju za sudjelovanje na ovom skupu. 4  J. W. Hayes, Late Roman Pottery, London 1972. 5  J. W. Hayes, Late Roman Pottery, London 1972, str. 310-315. 6  M. Graziani Abbiani, Lucerne fittili paleocristiane nell’ Italia settentrionale, Bologna 1969, str. 13-14; B. Vikić-Belančić, Antičke svjetiljke u Arheološkom muzeju u Zagrebu, VAMZ 5 (1971), str. 118-119. 7  J. Mardešić, Glinene svjetiljke, u: E. Marin (ur.), Salona Christiana, Split 1994, str. 271. 8  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 104 (2011), str. 260, kat. br. 35.

V. Bubić, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama

79

i Kine prije pojave kršćanstva,9 križ je simbol kojim se najsnažnije izražava upravo kršćanska ideja i pojam. Prve kršćanske zajednice izbjegavale su prikazivanje križa jer je predstavljao raspeće, tj. sramotnu smrt namijenjenu kao kazna lopovima i varalicama. Osim toga, činjenica da je u Starom zavjetu zabilježena zabrana pravljenja Božjeg lika (Izl 20, 4), bez sumnje se odrazila i na prikazivanje Raspetoga. U početcima kršćanstva križ se najčešće javlja prikriven drugim formama (sidro, jarbol, plug, svastika, krug, ptica raširenih krila i sl.) te se naziva crux dissimulata.10 Međutim, vrlo brzo je prerastao u simbol spasenja. Tertulijan, jedan od crkvenih otaca, u djelu napisanom početkom 3. st. opisuje kako se kršćani, što god radili, znamenuju križem na svojim čelima (Tert. Cor. Mil., cap. 3, vers. 4). Križ je osnovni simbol vjere koji je osobito postao zastupljen u ranokršćanskoj umjetnosti od 4. st. Tada je, prema legendi, majka cara Konstantina u Svetoj zemlji pronašla križ na kojem je Krist umro. Među prve kršćanske simbole ubraja se i kristogram sastavljen od grčkih slova X (hi) i P (ro) koja predstavljaju prva dva slova Kristova imena (Hristós). Takav simbol nalazi se na svjetiljci (Sl. 2; Inv. br. Fc 886; tip Hayes IB) iz Muća.11 Uobičajen je u ranokršćanskoj umjetnosti od 4. st. kada je Konstantin, u noći prije bitke kod Milvijskog mosta, doživio viziju u kojoj mu je naloženo da Kristovim monogramom obilježi vojne zastave. Zato svjetiljka s prikazom varijante Konstantinova monograma (Sl. 3; Inv. br. Fc 593; tip Hayes IB), također pronađena na prostoru Muća,12 bez sumnje upućuje na Krista te nosi poruku njegove pobjede nad grijehom i smrću. Križ na kojem je Krist raspet bio je drven. Stoga prvim kršćanima spomen drva u Starom zavjetu postaje simbol križa.13 To se osobito odnosi na stablo spoznaje dobra i zla koje je vjerojatno prikazano na disku ranokršćanske svjetiljke iz Muća (Sl. 4; Inv. br. Fc 575; tip Hayes IB).14 Od tog je stabla, prema vjerovanju, izrađen Kristov križ. Osim toga, drvo koje je Abraham prikupio 9 

A. Badurina, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Križ, str. 386; M. M. Davy, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Križ, str. 309; J. Ries, ER 4, New York - London 1987, s. v. Cross, str. 155. 10  M. M. Davy, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Križ, str. 313; J. Ries, ER 4, New York - London 1987, s. v. Cross, str. 163. Veličinom, položajem i međusobnim odnosom greda koje čine križ dobivaju se brojne varijante. One u različitim razdobljima imaju posebna dodatna značenja i simboliku. Za vrste križeva vidi priložene table kod: A. Badurina, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Križ, str. 388-389 i E. Dinkler, LCI 2, Rom - Freiburg - Basel - Wien 2004, s. v. Kreuz, str. 569-570. 11  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 104 (2011), str. 248-249, kat. br. 9. 12  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 104 (2011), str. 253, kat. br. 21. 13  J. Ries, ER 4, New York - London 1987, s. v. Cross, str. 163. 14  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 104 (2011), str. 296, kat. br. 112.

80

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

za žrtvu paljenicu kad mu je Bog naredio da žrtvuje sina jedinca Izaka (Post 22, 3-4), postalo je praslika drva na kojem je Krist razapet. Prikaz na svjetiljci također može predstavljati Drvo života (lat. Arbor vitae). Kršćanin u molitvi s uzdignutim rukama tumači se kao slika križa.15 Svjedočanstvo o tome nalazimo kod Tertulijana koji je zapisao Nos vero non attollimus tantum sed etiam expandimus, et dominica passione modulantes, et orantes confitemur Christo (Tert. De orat., cap. 14, vers. 5-7). Na disku svjetiljke iz Muća (Sl. 5; Inv. br. Fc 407; tip Hayes IIA)16 prikazan je muški lik odjeven u kratku tuniku, s pokrivalom na glavi i podignutim rukama. U literaturi prevladavaju dva mišljenja o tome koga predstavlja prikazani lik. U prvome je riječ o mladiću u stavu oranta s potpasanom hlamidom.17 U drugom, pak, da se radi o gladijatoru ili ratniku odjevenom u naboranu kratku tuniku s prsnim oklopom.18 Zbog neobične stilizacije prikaza zaista se čini da je gornji dio tijela prekriven prsnim oklopom ili da je lik prikazan golog torza. Ipak, priklonili bismo se prvom mišljenju. Naime, orant se u pravilu prikazuje s uzdignutim rukama, laktovima uz tijelo i s raširenim dlanovima usmjerenima prema nebu. Lik oranta poznat je i u panteističkim, antičkim vjerovanjima kada je simbolizirao pobožnost te odanost obitelji i državi. Kod ranih kršćana može se dovesti u vezu s pobožnošću i odanošću njihovim obiteljima i Crkvi.19 Orant je mogao biti prikazivan kao žena ili muškarac. Kada je riječ o prikazu žene, uglavnom je imala prekrivenu glavu (donna velata) i raširene ruke. Na fresci iz Priscilinih katakomba, datiranoj u kraj 3. st., prikazana je žena u stavu oranta odjevena u raskošnu haljinu, prekrivene glave i s rukama podignutima u molitvu (Sl. 15). Među simbolima koji su bliski soteriološkom tumačenju križa, ističe se motiv ribe. Kršćani su slova u grčkoj riječi ikhthýs (riba) upotrijebili kao početna slova i oblikovali akrostih ‘Iesoũs Khristòs Theoũ Hyiòs Sotér. Činjenica da grafički simbol predstavlja Isusovo ime svakako je popularizirala prikaz 15  A. Badurina, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Orant, str. 471-472; I. Žižić, Križ u ranokršćanskoj simbolici i liturgiji, Tusculum 5 (2012), str. 106. 16  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 105 (2012), str. 129, kat. br. 10. 17  M. Barbera, R. Petriaggi, Le lucerne tardo-antiche di produzione africana, Roma 1993, str. 211-212; M. Graziani Abbiani, Lucerne fittili paleocristiane nell’ Italia settentrionale, Bologna 1969, str. 33, 116-117; V. Hoff, Lampes romaines tardives et lampes chrétiennes en terre cuite, u: C. Metzger (ur.), Catalogue des lampes en terre cuite grecques et chrétiennes, Musée du Louvre, Paris 1986, str. 104. 18  B. Vikić-Belančić, Antičke svjetiljke u Arheološkom muzeju u Zagrebu, VAMZ 5 (1971), str. 167. 19  V. Abrahamsen, The Orante and the Goddess in the Roman Catacombs, Journal of Higher Criticism 9 (2002), str. 3; A. Badurina, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Orant, str. 471.

V. Bubić, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama

81

ribe među prvim kršćanima.20 Riba je predstavljala i kršćanina koji se rađa iz krsne vode. Međutim, ne možemo je sa sigurnošću pripisati isključivo ranokršćanskoj simbolici. Po svoj prilici se radi o motivu koji je iz poganskih krugova u kršćanstvo dospio posredstvom judaizma, a kršćansku simboliku vjerojatno je poprimio od sredine 2. st. Znak ribe javlja se na svim vrstama ranokršćanskih spomenika, a njen simbolički sadržaj vrlo je širok.21 Na disku svjetiljke (Sl. 6; Inv. br. Fc 692; tip Hayes IIA) iz Klisa22 nalazi se neuobičajeni prikaz ribe iz čijih usta izlazi ptica, vjerojatno patka. U ranokršćanskoj umjetnosti motivu patke teško je pripisati neko naročito značenje pa je to primjer kasnoantičke svjetiljke koja ne bi nužno trebala pripadati ranokršćanskom krugu. S druge strane, prikazi psa uobičajeni su na kasnoantičkim svjetiljkama. Na prostoru Muća pronađene su dvije takve svjetiljke koje se čuvaju u Arheološkom muzeju u Splitu (Sl. 7 i 8; Inv. br. Fc 594 i Fc 887; tip Hayes IB i IIA).23 U antici je pas često prikazivan uz pokojnike na nadgrobnim spomenicima. Haron je povremeno prikazivan kao pas, a u helenizmu pas je pratilac Hermesu u ulozi vodiča kroz podzemni svijet. Ova životinja posjeduje iscjeliteljske sposobnosti pa je u grčkoj mitologiji jedan od atributa Asklepija.24 Budući da je vjerni čovjekov pratitelj, pas je alegorija vjernika i ponekad se na kasnoantičkim sarkofazima prikazuje uz noge Dobrog Pastira. Tako prikazan simbolizira pozitivan odnos prema smrti kao početku novog života.25 Na dvjema kasnoantičkim svjetiljakam iz Muća (Sl. 9 i 10; Inv. br. Fc 888 i Fc 861; tip Hayes IB i IIA) nalaze se prikazi pijetla.26 U antici se ovoj životinji pridavala višestruka uloga u okvirima pogrebne simbolike. Pijetla se žrtvovalo božanstvima podzemnog svijeta u kultu mrtvih pa mu se, kao i psu, pripisuje uloga psihopompa. Kao pobjednik u borbama predstavljao je dušu pokojnika. U prikazima s Perzefonom i Hadom pijetao je simbolizirao glasnika budućeg života i nadu u život nakon smrti. U kršćanstvu postaje simbol uskrslog Krista, novog svjetla i nove nade u život poslije smrti.27 Nakon uloge 20  M. Grgić, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Riba, str. 540. 21  N. Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, VAHD 70-71 (1968-1969), str. 91, 95. 22  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 104 (2011), str. 288, kat. br. 97. 23  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 104 (2011), str. 276, 280, kat. br. 70 i 79. 24  A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Pas, str. 478. 25  P. Gerlach, LCI 2, Rom - Freiburg - Basel - Wien 2004, s. v. Hund, str. 334-336. 26  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 104 (2011), str. 291, 292, kat. br. 102 i 105. 27  P. Grison, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Pijetao, str. 503; M. Waida, ER 3, New York – London 1987, s. v. Cocks, str. 551.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

82

koju je imao u Petrovu nijekanju Isusa, zadobiva značenje opominjatelja vjernika te ih podsjeća na njihovo uskrsnuće u budućem životu. Na svjetiljci iz Muća (Sl. 11; Inv. br. Fc 1351; tip Hayes IB)28 prikazana je trbušasta posuda za piće s dvjema ručkama i špicastim dnom. Riječ je o kantaru (grč. kántharos; lat. cantharus) koji u ranokršćanskoj umjetnosti simbolizira euharistijski kalež,29 ali se rijetko prikazuje samostalno. Najčešći i najpoznatiji prikazi upotpunjeni su golubicama, paunovima ili jelenima. Na mozaiku iz Salone (Sl. 16), datiranom u 4. st., prikazana su dva jelena kako piju iz kantara. Iznad njih se nalazio natpis, početni dio Psalma 42: Sicut cervus desiderat ad fontes aquarum, ita desiderat anima mea ad te Deus. Kantar na ovakvim prikazima poprima simboličko značenje Krista koji je Izvor života (lat. fons vitae), Žive riječi, tj. Evanđelja, a jeleni predstavljaju vjernike.30 Osim toga, njihovo razgranato rogovlje koje se obnavlja može simbolizirati Stablo života.31 U mauzoleju Gale Placidije u Ravenni, na mozaiku iz 5. st., prikazane su dvije golubice na kantaru kako piju vodu (Sl. 17). Sličan prizor nalazi se i na disku svjetiljke iz Muća (Sl. 12; Inv. br. Fc 889; tip Hayes IIA).32 Na lijevoj i desnoj strani kantara smjestile su se dvije golubice, a treća je nagnuta nad otvorom posude. Iako ih tradicionalno promatramo kao simbole duše i mira, na ovakvim prikazima predstavljaju vjernike pri Euharistiji.33 Među životinje koje su prikazivane na kasnoantičkim svjetiljkama ubraja se i jarac. U antici je jarac (grč. trágos) bio simbol boga Dioniza i prinošen mu je kao obredna žrtva, a u ranokršćanskoj umjetnosti postaje simbol prokletnika.34 U Novom zavjetu (Mt 25, 31-46) zapisano je da će Krist na sudnji dan razlučiti vjerne od nevjernika kao što pastir luči ovce od jaraca. Simbol jarca prikazan je na svjetiljci (Sl. 13; Inv. br. Fc 858; tip Hayes IB) iz Sitnoga,35 ali, kao što vidimo, nema osobitog značenja u ranom kršćanstvu. Mnoge životinje prikazane na kasnoantičkim svjetiljkama spominju se u Bibliji. Zato 28 

V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 104 (2011), str. 299, kat. br. 119. 29  S. Gluščević, Ranokršćanski simboli na keramičkim i staklenim predmetima u Liburniji, Diadora 18-19 (1996-1997), 1998, str. 246; P. Prigent, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Kalež, str. 243. 30  A. Badurina, LILiSZK, Zagreb 2006, s. v. Kantharos, str. 350. 31  A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Jelen, str. 226-227. 32  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 104 (2011), str. 300, kat. br. 122. 33  Đ. Basler, Kršćanska arheologija, Mostar 1990, str. 67; N. Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, VAHD 70-71 (19681969), str. 89. 34  A. Gheerbrant, Rječnik simbola, Zagreb 1989, s. v. Jarac, str. 217. 35  V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 105 (2012), str. 137, kat. br. 26.

V. Bubić, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama

83

se njihovi prikazi uglavnom interpretiraju u okviru ranokršćanske umjetnosti. Međutim, za motive kao što su pas, pijetao, kantar, jarac, riba, patka, rozeta (Sl. 14; Inv. br. Fc 592; tip Hayes IB)36 te različite ljudske figure ne možemo sa sigurnošću tvrditi da su ranokršćanski motivi ukoliko nisu sastavni dio kakve jasnije scene. Oni se javljaju i ranije u rimskoj klasičnoj umjetnosti, a podrijetlo vuku iz mitologije i poganske religijske simbolike. Budući da arheološki kontekst predstavljenih svjetiljaka nije zabilježen, nemamo čvrst oslonac uz pomoć kojega bismo mogli potvrditi eventualni kršćanski smisao ovih prikaza. Jedine svjetiljke za koje možemo tvrditi da su ranokršćanske imaju prikaze križa ili Kristova monograma. Ipak, priklonili bismo se uvriježenom mišljenju da su prvi kršćani preuzimali već poznate prikaze kojima su, zadržavajući njihove ikonografske karakteristike, pridavali novo značenje. Područje Zagore nedvojbeno je u određenom opsegu bilo zahvaćeno novom religijom. Nažalost, čini se da će simboli, tj. mehanizmi komunikacije kojima se ona koristila, ostati u potpunosti razumljivi samo njenim poklonicima.

36 

V. Bubić, Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 105 (2012), str. 143-144, kat. br. 41.

84

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Popis kratica BASD Bullettino di archeologia e storia dalmata (Split) ER The Encyclopedia of Religion (New York - London) LCI Lexikon der christlichen Ikonographie (Rom - Freiburg - Basel Wien) LILiSZK Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva (Zagreb) OA Opuscula archaeologica (Zagreb) VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku (Split) VAMZ Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu (Zagreb) VAPD Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku (Split) Popis izvora Biblija, Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta (ur. Z. Kurečić), Split 2008. Tertullianus, Q. Septimius Florens, De corona / Tertullien, Q. Septimi Florentis Tertulliani Sur la couronne, Édition, introduction et commentaire de J. Fontaine (Collection de textes latins commentés, 18 [ur. P. Grimal]), Paris 1966. Tertullianus, Q. Septimus Florens, De oratione / Tertullian’s Tract on the Prayer, The Latin text with critical notes, an English translation, an introduction and explanatory observations by E. Evans, London 1953. Popis literature Abrahamsen, V., The Orante and the Goddess in the Roman Catacombs, Journal of Higher Criticism 9 (2002), 1-15. Badurina, A., s. v. Kantharos, u: LILiSZK, Zagreb 2006, 350. Badurina, A., s. v. Križ, u: LILiSZK, Zagreb 2006, 386-389. Badurina, A., s. v. Orant, u: LILiSZK, Zagreb 2006, 471-472. Barbera, M.– Petriaggi, R. Le lucerne tardo-antiche di produzione africana, Roma 1993. Basler, Đ., Kršćanska arheologija, Mostar 1990. Bubić, V., Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 104 (2011), 227-308. Bubić, V., Kasnoantičke svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Splitu, VAPD 105 (2012), 117-178.

V. Bubić, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama

85

Bulić, F., Descrizione delle lucerne fittili che si conservano nell’ i. r. Museo di Spalato, BASD 10 (1887), 31-33, 46-48, 62-63. Cambi, N., Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, VAHD 70-71 (1968-1969), 57-106. Davy, M. M., s. v. Križ, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 309-314. Dinkler, E., s. v. Kreuz, LCI 2, Rom - Freiburg - Basel - Wien 2004, 562-574. Gerlach, P. s. v. Hund, LCI 2, Rom - Freiburg - Basel - Wien 2004, 334-336. Gheerbrant, A., s. v. Jarac, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, str. 217-220. Gheerbrant, A., s. v. Jelen, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 226-227. Gheerbrant, A,. s. v. Pas, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 476-479. Gluščević, S., Ranokršćanski simboli na keramičkim i staklenim predmetima u Liburniji, Diadora 18-19 (1996-1997), 243-274. Graziani Abbiani, M., Lucerne fittili paleocristiane nell’ Italia settentrionale, Bologna 1969. Grgić, M., s. v. Riba, u: LILiSZK, Zagreb 2006, 540. Grison, P., s. v. Pijetao, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 502-504. Hayes, J. W., Late Roman Pottery, London 1972. Hoff, V., Lampes romaines tardives et lampes chrétiennes en terre cuite, u: C. Metzger (ur.), Catalogue des lampes en terre cuite grecques et chrétiennes, Musée du Louvre, Paris 1986, 73-162. Mardešić, J., Glinene svjetiljke, u: E. Marin (ur.), Salona Christiana, Split 1994, 271-278. Prigent, P., s. v. Kalež, u: Rječnik simbola, Zagreb 1989, 243-244. Ries, J., s. v. Cross, u: ER 4, New York - London 1987, 155-165. Vikić-Belančić, B., Antičke svjetiljke u Arheološkom muzeju u Zagrebu, VAMZ 5, Zagreb 1971, 97-181. Waida, M., s. v. Cocks, u: ER 3, New York – London 1987, 551-552. Žižić, I., Križ u ranokršćanskoj simbolici i liturgiji, Tusculum 5 (2012), 103113.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

86 IlustRacIje:

1

2

3

4

5

6

7

8

9

v. bubIć, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama 10

13

16

11

87 12

14

15

17

88

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Vinka Bubić Images on the late antique oil-lamps from Zagora deposited in the Archaeological Museum in Split Summary For the needs of this paper, a total of 14 examples of Late Antique oil-lamps with various Early Christian and pagan images were set aside from the collection of the Archaeological museum in Split. They have been found in Zagora and dated to a period ranging from the beginning of the 4th century to the end of the 6th century. These oil-lamps are commonly called Early Christian because of the decorative motifs which were generally associated with Christian symbolism. Examples on their discus have representations of cross, Christogram, tree, human figures, and representations of fish, dog, cock, Kantharos, goat and rosette. Since the Museum’s archive contains no data on the circumstances of their discovery, in this paper we are concentrating on the symbolic meaning of motifs represented on their discus. Images of cross and Christogram undoubtedly belong to the early Christian art, but other images, especially of different animals, do not necessarily fit in with Christian symbolism. They are well known in classical mythology and pagan religious symbolism.

Tragovi obrednoga organiziranja novoosvojenoga hrvatskog prostora u ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj Dalmaciji Dr. sc. Juraj Belaj Institut za arheologiju, Zagreb Dr. sc. Vitomir Belaj, Zagreb

UDK:.299.18 : 291.37 (497.5 Dalmatinska zagora)



291.13

Izvorni znanstveni članak Primljeno, 4. svibnja 2013.

Prigodom naseljavanja novoosvojenoga prostora došljaci su prvo morali taj prostor posvetiti posebnim obredom (tj. urediti ga prema propisima koje im je Stvoritelj objavio u mitsko pradoba). Time su svećenici profani (kaotični) prostor, tuđ, nerazumljiv, nepogodan za življenje u njemu, učinili svetim, našim, razumljivim, pogodnim za život. Taj je obred uključivao postupak „unošenja“ vlastitih bogova, onih koje su štovali u staroj postojbini, u novu postojbinu i njihovo smještanje u prostor. Njihov razmještaj odgovarao je odnosima koji su, odlukom Stvoritelja, vladali u božanskoj zajednici. Ovakvim obredom, koji je u krajnjoj liniji ponavljao sveti čin stvaranja, utvrđivala se i legitimirala plemenska (župna) vlast te osiguravali dobar urod i zdravlje stoke i ljudi. Neka od mjesta dodijeljenih bogovima očuvala su njihove tragove u svojim imenima, a njihov prostorni međuodnos omogućava nam još i danas iščitavanje mitskih kazivanja iz krajolika. Taj će se postupak prikazati na temelju dvaju primjera iz unutrašnjosti Dalmacije.

Posljednjih petnaestak godina posvećujemo pažnju razrađivanju teze koju je 1996. postavio ljubljanski arheolog Andrej Pleterski na području istočnih Alpa i pokušavamo ju primijeniti na hrvatske zemlje.1 Riječ je o istraživačkom sklopu koji omogućava propitivanje zbivanja koja su utjecala na rezultate naseljavanja novih zemalja u ranom srednjovjekovnom razdoblju. Čini nam se da je tema važna (usudili bismo se reći: izuzetno važna) te smo osjetili potrebu predstaviti ju na području Zagore, jer je upravo to prostorni okvir u kojem se razvila naša rana država i gdje su udareni temelji današnjoj hrvatskoj naciji. 1  Prvi rezultati sažeti su u 2. izdanju knjige V. Belaja Hod kroz godinu, poglavlje Mit u prostoru (2007). Rezultati svih dosadašnjih istraživanja spojeni u novu cjelinu, zajedničku knjigu Sveti trokuti. Topografija hrvatske mitologije, pripremljeni su za tisak.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

90

Polazišna pretpostavka jest da su se prigodom naseljavanja novoosvojenoga prostora došljaci morali jako nelagodno osjećati: gospodari su, a svuda naokolo vrebaju opasnosti koje i ne vidiš i ne znaš kako se obraniti. Kako tomu doskočiti? Točnije: kako neutralizirati tuđe, opasne bogove, a uspostaviti vlastite, slavenske, s kojima se može – ako se zna pravi način – izaći na kraj? Jedini izlaz iz ovako neugodne situacije bio je dovesti u osvojeno područje vlastite bogove, one koje su štovali u staroj postojbini. Rješenje je bilo jednostavno. Slavenski žrec morao je obredom, u kojem je bez sumnje morao kazivati slavenske mitove, po-kazujući usput mjesta na kojima su se zbivali pojedini mitski događaji, odrediti mjesta (vrhove, stijene, mlake, vode…) na kojima će odsad boraviti slavenski bogovi. To je značilo da je zatečene, doseljenicima kaotične prilike u prostoru morao urediti prema propisima koje je našim slavenskim jezičnim predcima Stvoritelj objavio u mitsko pradoba. Time su njihovi pretkršćanski svećenici taj profani (kaotični) prostor, tuđ, nerazumljiv, nepogodan za življenje u njemu, učinili svetim, našim, razumljivim, pogodnim za život. Pritom su pazili da bogove (odnosno točke, nazvane po njima) rasporede tako da se iz krajolika može iščitati mitsko kazivanje o njima. Tako su dobivali “slike” (zapravo slikovno pismo) koje su osobe, poučene u svetu istinu, mogle “pročitati”. Prema rekonstruiranom slavenskom pretkršćanskom svjetonazoru, svijetom su upravljala tri božanstva, gromovnik, Perun (koji je preuzeo ulogu Stvoritelja i skrbi za sveti red), njegov zmijoliki protivnik Veles i Majka vlažna zemlja koju u literaturi zovemo njezinim pučkim nadimkom Mokoš, a u rekonstruiranim fragmentima baltoslavenskih svetih tekstova javlja se i kao Sunce. Zato su pretkršćanski svećenici, određujući im mjesta, nužno oblikovali trokute. No njima nije bio bitan sam trokut (bilo koje tri točke bilo gdje u prostoru tvore trokut!), nego odnosi između točaka koji su simbolizirali odnose između bogova, onakve odnose kakve je na početku stvorio sam Stvoritelj. Riječ je o virtualnim tročlanim prostornim strukturama. Mi ih pak prvo prepoznajemo kao trokute. Odnosi među bogovima određeni su dramom: Veles krade Perunu ženu i odvodi ju u svoj svijet, a Perun ju silom preotima. Jedan od kutova takva trokuta stoga uvijek ima oko 23°, a ta veličina predstavlja razmak između najviših točaka eklipsa (prividne putanje Sunca) na dan solsticija i ekvinocija: u našim zemljopisnim širinama je to točno 23°27’. To je trebalo asocirati na opažanje da je Sunce/Mokoš jednu polovicu godine (ljeti) bliže nebeskom Perunu, a drugu (zimi) podzemnom Velesu. To potvrđuju odnosi dviju većih stranica kojih se dužine odnose približno kao 1:√22. Manje stranice izražavaju 2 

Taj odnos iznosi oko 1:1,41, a u geometriji postoji kao odnos stranice kvadrata i njegove dijagonale.

J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja…

91

odnose između Peruna i Velesa s Mokoši, a veća je odraz napetosti koja vlada između muških bogova. Nebesko i podzemno božanstvo (Perun i Veles) time su simbolički povezani s ljetnim odnosno zimskim suncostajem, a žensko koje ih spaja (Mokoš), s ravnodnevnicama. Ovakvim obrednim uspostavljanjem svetoga reda, čime se u krajnjoj liniji ponavljao sveti čin stvaranja svijeta, utvrđivala se i legitimirala plemenska (župna) vlast. Taj se obred zbio, valjda, uskoro po dolasku, ali ipak tek pošto su se vojna i politička situacija već bile stabilizirale, nakon što su došljaci “osjetili” zaposjednuti krajolik, upoznali njegove značajke i već znali da ovdje žele i mogu ostati i opstati. Taj obred bio je politički, državnopravni (točnije: državotvorni) čin. A terminus post quem non za obredni postupak nostrificiranja zemlje, postupak obrednoga stvaranja nove domovine, bio je trenutak kada je vrhovna vlast u plemenu (knez, ban, župan) prihvatila kršćanstvo (iz uvjerenja ili oportunizma, svejedno). I kneževo prihvaćanje kršćanstva bio je državnopravni čin. Nakon toga ovakav vjersko-politički obred nije više bio moguć, barem ne izveden javno. To je vremenski okvir u kojem se odvijao spomenuti postupak. Slijed ovih spoznaja i razmišljanja o njima dovodi nas u položaj s kojega možemo promatrati i tumačiti zbivanja iz najranije naše povijesti, iz vremena koje nam inače nije ostavilo nikakvih pisanih tragova u uobičajenim medijima, pa istraživanja ove vrste mogu donijeti važne spoznaje kojima će obogatiti naše poznavanje povijesnih zbivanja. Andrej Pleterski uočio je pravilnosti prema kojima su drevni žrečevi slagali tri točke u suvislu cjelinu, dovoljno precizno da bi mogli nositi težinu sakralnosti koju su upisivali u krajobraz. Nama te pravilnosti omogućavaju otkrivanje i interpretiranje napuštenih i zaboravljenih svetih prostornih struktura. Ta pravila su: - dva su kuta posvećena muškim, treći ženskom liku; - kutovi u pravilu imaju vizualni kontakt; - jedan od kutova ima oko 23 stupnja (tzv. “Sunčev kut”); - dvije dulje stranice trokuta odnose se jedna prema drugoj približno kao 1:√2 (1:1,41); - najduža stranica trokuta obično povezuje muške točke (udaljenost između Peruna i Velesa veća je od njihovih udaljenosti prema Mokoši); - Perunova je točka uvijek negdje na povišenom; - ženska točka obično je uz vodu; - između točke Perunova protivnika i ostalih točaka u pravilu je voda, obično tekuća.

92

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Neka su od mjesta dodijeljenih bogovima očuvala tragove toga postupka u svojim imenima, a njihov prostorni međuodnos omogućava nam još i danas iščitavanje mitskih kazivanja iz krajolika. U Hrvatskoj smo potvrdili, manjeviše pouzdano, postojanje plemenskih trokuta kod Ivanca, Zagreba, Dugog Sela, pod zapadnim Papukom, pod Učkom, kod Ogulina, na Pagu i na Pelješcu, između Vukovoja i Velike Nedelje te, možda, jedan veliki sjeverno od Međimurja. No uspjelo nam je s vremenom pokazati da su na hrvatskom području uz takve velike „plemenske“ trokute postojali i znatno manji, također uvijek sa “Sunčevim” kutom veličine od oko 23°, ali gotovo nikada nemaju spomenuti odnos stranica u vrijednosti 1:1,41, nego oko 1:1,2, 1:1,26, 1:1,6 ili 1:1,8, što govori – kako nam se čini – o njihovim drukčijim funkcijama. Popratni tragovi upućuju na zaključak da su bili povezani s mitskim kazivanjima o Perunovoj i Mokošinoj djeci, konjolikim božanstvima plodnosti (Jarilu/Jurju i Mari/Morani) i njihovu odnosu prema roditeljima. Mit o njima kazivao je kako su oni rođeni na Novu godinu, da su Velesovi ljudi oteli Perunu sina te ovaj odrasta kod Velesa, a početkom proljeća (o Jurjevu) odlazi Perunu snubiti njegovu kćerku za ženu ne znajući da mu je to sestra. Sklapaju brak, Jarilo iznevjeruje Maru te ga ona daje ubiti. Budući da božanstva plodnosti svojim životom prate vegetaciju, njihov životni vijek traje manje od godinu dana jer će se oni na Novu godinu ponovno roditi. Ti su mali trokuti nerijetko povezani s velikima, a konstruirali su ih vjerojatno seoski svećenici za potrebe manjih seljačkih zajednica. Funkcija im je očito bila pospješiti plodnost i rodnost, što je bez sumnje bila prioritetna briga seljacima. Mogli su nastajati i kasnije, jer je pretkršćanska vjera u seoskim zajednicama trajala još dugo nakon službenoga pokrštavanja, što je dovodilo do neobičnih oblika sinkretizma. Takvi manji trokuti, „seljački“, uočeni su u Varaždinu, kod Lepoglave, Božjakovine, pod Učkom, u središnjoj Istri, kod Vodica, nekoliko njih u okolici Splita te u Biskupiji. Nesigurna je njihova pojava kod Krapine i Zagreba. Lako se iz ovoga nabrajanja može uočiti da su područja zagorskoga dijela Dalmacije, istočne Like, Banovine, istočne Slavonije, koja su u vrijeme turskih ratova doživjela velike promjene u populaciji pa novopridošli stanovnici (i katolički i pravoslavni) nisu imali mogućnost priključka na stariju pučku tradiciju, ostala „prazna“. Ne treba čuditi da tragova te vrste ima u njima malo, a pogotovo takvih iz kojih se mogu iščitavati cijele strukture mitskih kazivanja. Ali ipak ih ima. Pokazat ćemo to ovdje na dvama primjerima. Jedan se odnosi na Biskupiju kod Knina, koji je već objavljen (Belaj, V. 2012) te ovdje donosimo samo sažet prikaz, a drugi na plato južno od Pokrovnika.

J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja…

93

Biskupija Dojmljiva je situacija u Biskupiji kod Knina, no tragovi su vidljivi tek na toponimijskoj i arheološkoj razini. Riječ je o petih crikvah na Kosovi, o crkvi na Lopuškoj glavici, crkvi sv. Cecilije (“Stupovi”), bazilici sv. Marije na Crkvini – sve tri leže na istome pravcu – te o crkvi na Bukorovića3 podvornici i, petoj, pod današnjom pravoslavnom crkvom sv. Trojice.

Crta od Lopuške glavice do Crkvine tvori s crtom do Sv. Trojice kut od 23°40’. Stranica Lopuška glavica – Sv. Trojica odnosi se prema stranici Lopuška glavica – Crkvina točno kao 1:1,59. Pred nama je lijep „sveti trokut“ sa značajkama maloga, seljačkoga, s omjerom kakav je zabilježen kod Lepoglave, Brseča i Splita. Upravo zapanjuje preciznost kojom su nekoć trokut 3 

Ovaj lokalitet ponekad zovu Bukurovića podvornica.

94

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

kod Biskupije „upisali“ u krajolik. Velesova točka je na Lopuškoj glavici, s druge strane zamočvarena vodotoka Kosovčice, Perunova pod temeljima Sv. Trojice odakle je dobar pregled nad cijelim poljem, a Mokošina tamo gdje ju je nakon pokrštavanja zamijenila Blažena Djevica Marija i gdje je u blizini voda – malo Bračića jezero. Crta koju bismo od Lopuške glavice potegnuli preko Bukorovića podvornice proteže se pak prema jugozapadu na vrh Bat nad Kijevom, toponimom bremenitim važnim mitskim konotacijama. Dovoljno je podsjetiti čitatelja na ime ukrajinskoga glavnog grada koji se zove Київ/Kijev što su ga, prema legendi zapisanoj početkom XII. stoljeća, osnovala tri brata, Kij, Šček i Horiv. Kijev nije posvojni pridjev imenice kij, nego osobnoga imena Кий, Kij. Ime Київ/Kijev doslovce znači „Kijev grad“ pa bi i selo Kijevo značilo „Kijevo selo“. Kao što i poljski Kraków nije drugo nego „Krakov grad“. A riječ kij znači kijača ili bat! Pokrovnik Slučaj je htio da je tijekom kasnoga proljeća 2012. godine, kada je ekipa Instituta za arheologiju istraživala ostatke romaničke crkve u Ivancu, u arheološkoj ekipi sudjelovao i Andrija Nakić, mladi arheolog podrijetlom iz šibenskoga zaleđa. U jednom od “večernjih arheoloških razgovora” spomenuo je lokalitet koji ga je nedavno posebno zaintrigirao: Mukoše! Na to je ime reagirala kolegica Filomena Sirovica koja je već bila dobro upoznata s teorijom “svetih hrvatskih trokuta” pa je u njemu odmah nazrijela Mokošino ime. Kolega Nakić se na to prisjetio dokumentarnoga filma u kojem se govorilo o crkvici sv. Mihovila na Gradini kraj Pokrovnika kao o još jednome “svetom” mjestu, pa o nedalekom Bogočinu… Kao pravi zaljubljenik u prošlost i baštinu svojega kraja dobro poznaje krajolik i pamti mnoge predaje.4 Nakon toga događaja nas smo dvojica, to jest autori ovoga članka, posvetili pažnju Pokrovniku i Mukošama. Zanimljivi toponimi i značajke krajolika počeli su se sve više zgušnjavati, te su se Mokošina i Perunova točka ubrzo vrlo dobro istaknule. Bogočin smo za sada ostavili po strani, iako mu i ime i neke značajke pokazuju da je i to lako moguće bila snažna pretkršćanska mitska točka. Pokušali smo na ovo područje primijeniti dotadašnje spoznaje o svetim pretkršćanskim prostornim strukturama i konstruirati pravilan trokut čije bi kutove tvorile navedene dvije istaknutije svete točke, te tako vidjeti gdje bi bila treća, Velesova točka. Hoće li ona odgovarati “vodenome” bogu Velesu? 4  Riječ je o pojavi da se nekim lokalitetima daje kao ime opća imenica. Time se naglašavalo da ta mjesta predstavljaju mitske prototipove pećina, gora, rijeka, potoka o kojima kazuju mitovi, da ta mjesta sadrže u sebi mitsku srž svetih zbivanja. To su, na primjer, hidronimi Potok i Rečina, oronim Gora i sl.

J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja…

95

Kad smo jednu od stranica zamišljena trokuta potegnuli od Gradine kod sv. Mihovila i jedan njegov krak pružili do Mukošâ (na karti je to zemljište označeno kao Okrugljača), druga je prešla preko sela Goriš i došla do kanjona Čikole. Došli smo do najvodenijega mogućeg kraja u okolici – mjesta kao stvorenoga za Velesa! Ovaj je nasumce dobiveni rezultat obećavao pa smo se podrobnije pozabavili pojedinim točkama. Perunova točka. Nalazila bi se na brežuljku Gradini (mitski Perun je imao svoj grad) iznad Pokrovnika, a na njoj je, vjerojatno još prilikom pokrštavanja, sagrađena crkva sv. Mihovila. Njezin naslovnik je svetac koji je ubio zmajoliku neman (prema Otk 12, 7)! Gradina je plato visok oko 310 m, u sredini se uzdiže na 316 m, a na zapadnom rubu je crkva na 311 m. Lujo Marun u svojim Dnevnicima, koje je vodio od 1889. do 1913. te 1926. i 1927. godine, navodi priče mještana po kojima se prva crkva nalazila nešto više na iztok od sadanje (Marun 1998: 293). On smatra da je ranokršćanska crkva (crkva “iz kršćanskog doba”) podignuta na starijem prapovijesnom žrtvištu (Marun 1998: 293). Ako ima pravo, pred nama je sveta točka dugoga kontinuiteta, mnogo dubljega od slavenskoga sloja. Iako se, zanemarimo li ispravu sumnjivo datiranu u 1298. godinu (Gulin 2005: 119), ova crkva prvi put spominje tek 1452. godine, postoje brojne naznake za raniju dataciju. Uokolo crkve nalazi se “staro groblje” s nekoliko stećaka (Marun 1998: 57). Na jednom prozoru crkve vidi se križ iz starijega srednjega vijeka, zatim odlomak koplja i zastavice, koji je negda pripadao reljefu sv. Mihovila. Možda su ti dijelovi iz starije crkve, valjda iz 9. stoljeća, čije se ruševine vide u blizini, kako smatra negdašnji župnik župe u Mirlović Zagori koji je vodio obnovu crkve sv. Mihovila (Krolo 2005: 398). Na taj se detalj osvrće i raniji župnik ove župe, Ivon Menđušić riječima: Godine 1941. neki istraživači pišu da vide temelje stare crkve sv. Mihovila koja možda potječe iz IX. st., no nažalost, danas se to ne vidi, a oni koji su to vidjeli, danas su pokojni don K. Stošić i Žarko Carev (Menđušić, I. 2005: 375). Ako su spomenuti spoliji jedini mogući putokaz prema IX. stoljeću, moramo ih zanemariti jer je zapravo riječ o reljefima iz mnogo kasnijeg vremena, kako to navodi još i Marun (1998: 57, 293). Šećući povećim platoom Gradine lako se uočava obilje arheološkoga materijala, prvenstveno mnogo ulomaka prapovijesne keramike. Najlakše ih je primijetiti u zemlji izbačenoj preko ruba platoa prigodom ukopavanja novih grobova, ali i drugdje po površini, osobito na zapadnome dijelu, gdje ima zemljanoga sloja, i gdje je uz crkvu nastalo groblje. Na preostalome dijelu Gradine, koji je kamenit i bez značajnijeg sloja zemlje, tijekom kraće šetnje arheološki tragovi nisu uočeni. No uz jugozapadni rub platoa, ispod kojega se teren strmo ruši prema njivama u podnožju (već je uočeno da su se na ovakvim rubovima nad liticama često nalazile pretkršćanske svete točke, možda

96

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

je tu bilo slično), veže se još jedna starina – ovoga puta nematerijalna – koju smo doznali od gđe Vesele Nakić rođene u Pokrovniku. Pričala je kako im je kao djeci bilo zabranjeno ići tamo jer je jedna suseljanka, ozbiljna osoba kojoj se moglo vjerovati (ime joj je Stana), jednom prigodom tamo vidjela goleme zmije koje su imale glave velike ki u dice, kako se penju tuda gore na Gradinu. Imamo li u tom plašenju male djece da ne odlaze na opasno mjesto prikriveni trag predaje o Velesovu napadu na Perunov Grad? U podnožju Gradine, sjeverno, kraj križanja, na topografskoj se karti vidi izvor. No ne vidi se i to da se izvor nalazi u špilji koja se jednostavno zove – Pećina. Mjesto na kojem je izvor je prirodno ukopano za deset stuba između dviju klisura, a 1896. godine nad njime je postavljen krov. Vrelo nikada nije presušilo, pa ni za najvećih suša. Kada u Bosni padnu velike kiše, razina vode se u Pećini podigne i ona se izlije niz polje… (Menđušić, I. 2005: 375). Od izvora se vijugavo uspinje put gore prema crkvi. Kod izvora Pećine, na oranicama Copića, prema navodu bivšega mirlovićkog župnika fra Augustina Krole (1927.-1992.) postoji starohrvatsko groblje na kojemu je nađeno par velikih srebrnih naušnica. Očito je riječ o slučajnim nalazima, ne o sustavnim istraživanjima, a u novije vrijeme nađeni su antički nalazi koji se čuvaju u šibenskom Arheološkom muzeju (pri tome se vjerojatno misli na Arheološki odjel Muzeja grada Šibenika; Krolo 2005: 388). Da to možda nije jedina “sveta” pećina, govori i vijest da u Pokrovniku, kod Copića kuća, postoji još jedna pećina, Smokovača. Za vrijeme pučkih misija 1900. i 1933., pobožni bi Pokrovničani u toj špilji molili i razmišljali, napisao je Ivon Menđušić (Menđušić, I. 2005: 376). Iz činjenice da pod svetim Mihovilom koji ubija zmaja izvire u špilji voda kao da ujedno izvire i prastari indoeuropski mit koji nam je najbolje poznat iz grčke mitologije: kada u špilji kod Delfa Apolon poput Peruna strelicama ubije zmiju Pythona (koja u mnogočemu odgovara slavenskom Velesu), poteći će voda. Sve i kada ne bi bila uklopljena u sveti mitski trokut, ova bi točka s punim pravom svratila na sebe našu pažnju. 2. Mokošina točka. Na području Konjevrata, malo sjevernije od crkve sv. Ivana (koja predstavlja središte Konjevrata), nalazi se spomenuti lokalitet Mukoše. Pod tim je imenom registriran kao arheološki lokalitet u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske, dok je na topografskoj karti 1:25 000 upisan naziv Okrugljača. Taj se lokalitet tako naziva, navodno, zbog okrugle lokve koja se tamo nalazi (na Hrvatskoj osnovnoj karti 1:5000 označena je kao Živkovića lokva). Lokva je od Gradine udaljena 3587 m. Otklon stranice Gradina – lokva od pravca prema sjeveru (azimutu), gledano od Gradine, iznosi 257°15’. No kao da nam uvjerljivije objašnjenje imena Okrugljača pruža zračna snimka kraja i već uočeni toponimi sličnoga imena (npr. Krug

J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja…

97

na Učki kod Velbata, pa na Kozjaku te kod Žrnovnice). Na snimci se odlično može uočiti kružno koncipiran prostor promjera oko 30 m, vjerojatno ipak prevelik da bi bio ostatak tumula i prenisko da bi bio gradina. Leži 266 m jugoistočno od lokve. Je li ovaj krug nekoć bio staro hrvatsko svetište? Ili je ipak riječ tek o urušenju zidova građevine koja se nekoć ovdje nalazila? Ili pak oboje? Otklon stranice Gradina – krug od pravca prema sjeveru iznosi 254°40’, a udaljenost, mjerena od apside crkve sv. Mihovila na Gradini do središta kruga, 3785 m. Narod toga kraja “sjeća” se da se na tom mjestu nekoć nalazila crkva sv. Jure koja je srušena, no župljani iz Goriša su se iz poštovanja prema tradiciji nastavili tu, uokolo srušene crkve, pokapati, iako su za tu namjenu malo južnije imali crkvu sv. Ivana u Konjevratima. Na lokalitetu su primijećeni tragovi nekoga objekta većih dimenzija na koji je upozorio 2002. godine tadašnji konjevratski župnik fra Albert Marić (Gulin 2005: 118). Povjesničar i arheolog Ante Gulin u Predgovoru spomenutog zbornika obavještava nas da je fra Albert Marić svojedobno raskrčio to mjesto te donekle ustanovio oblik objekta za koji je pretpostavio da je riječ o nekoj crkvenoj građevini sa “sačuvanim površinskim grobovima” (Gulin 2005a: 14). Čitava je parcela, kako je već uobičajeno, omeđena suhozidom, u jednom se uglu nalazi bunar i tu je vegetacija bujnija. Ostaci crkvene arhitekture i danas su uočljivi na terenu, kao i pojedini grobovi ukopani oko crkve. Prema mišljenju Marka Menđušića, arheologa iz Konzervatorskog odjela u Šibeniku rodom iz Pokrovnika, koji je pratio spomenuta “istraživanja”, zidovi ove crkve sačuvani su u visini od oko 2 m. On vjeruje da su grobovi, koji su danas vidljivi u kamenim rakama praktički na površini, ukopani u „gomilu“ nastalu nakon što je crkva srušena. Koliko on zna, u grobovima nije bilo nikakvih nalaza. Inače su posvuda po lokalitetu nailazili uglavnom na antički građevinski materijal. Ne treba nas čuditi što su slični nalazi pronalaženi i u nedavnim istraživanjima (2010. godine) na trasi plinovoda koji prolazi na oko 200 m od lokaliteta. Istraživači na plinovodu su antički građevinski materijal čak doveli u vezu s ovim lokalitetom pretpostavivši da je u stvari riječ o većem antičkom kompleksu, moguće i naselju (Paraman 2011: 7). Vrlo zanimljivo kazivanje doznali smo u nedalekom selu, Gorišu, gdje ljudi vjeruju da se s ruševina crkve sv. Jure ne smije odnositi kamenje (kao građevinski materijal), jer bi onoga tko bi to pokušao uraditi počeli tući – gromovi i munje!5 Praslavenske mitske predodžbe još su u XXI. stoljeću na djelu.

5 

Podatak smo dobili od Zdravka Đakovića iz Goriša.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

98

Iako se pojedini zidovi crkve na terenu lako uočavaju,6 tlocrt građevine je teško razaznati prvenstveno zbog zaraslosti, ali i konfiguracije terena odnosno ruševine. Tu i tamo vidi se poneki odsječak ravnog zida ili apside. Ipak, na kraju spomenutih “istraživanja” napravljen je amaterski tlocrt otkrivene arhitekture koji smo, susretljivošću župnika župe sv. Ivana u Konjevratima fra Bože Ćurčije, dobili na uvid i korištenje.7 Iscrtan bijelom bojom na crnoj drvenoj ploči prikazuje gotovo potpuno kvadratnu građevinu s apsidama na svakoj stranici. Na sredini triju stranica nalazila se po jedna pravilna apsida, širine otprilike jedne trećine duljine stranice. Samo su se na jednoj stranici – vjerojatno istočnoj, premda sjever na tlocrtu nije označen – nalazile dvije male i uske ponešto izduljene apside. Zapisane su i dimenzije crkve, s apsidama ona iznosi 27 x 28 m, uz što je dodan i jedan upitnik. Dimenzije crkve bez apsida bi, prema tome, mogle biti oko 21 × 21,5 m. Premda nisu svi zidovi istraženi u potpunosti, svi zaključci apsida iscrtani su kao definirani (pogledajte na tlocrtu). Još je u sredini dodana iscrtkana kružnica s označenim središtem, nejasnog značenja. M. Menđušić drži da na tlocrtu nedostaje nešto poput narteksa, što se i nama na terenu učinilo. Tlocrt ove crkve doista je neobičan za naše krajeve. M. Menđušića je podsjetio na crkve kakve su se nekada gradile u istočnoj Turskoj, Gruziji i okolnim zemljama. Iznio je ideju da su ga u naš kraj možda donijeli viteški redovi, koji su i te kako bili prisutni u ovom dijelu Dalmacije. Valja ponoviti da je tlocrt djelo amatera koji je bio potpuno uvjeren da istražuje ostatke crkve. Nemoguće je na osnovi takva tlocrta donositi ikakve konačne zaključke. Ipak smijemo pogledati koje su nam se mogućnosti pokazale vjerojatnijima. Vođeni smjernicom koju nam je dobrohotno pružio kolega Menđušić i na čemu smo mu od srca zahvalni, pretražili smo “na brzinu” dostupne izvore. Uočili smo da je objekt na Mukošama svojim kvadratičnim tlocrtom s apsidama doista sličan nekim gruzijskim crkvama, no još je sličniji nekim armenskim crkvama, na primjer crkvi u Bagaranu (nesigurna datacija smješta ju između 621.-628. ili 624.-631.; Krautheimer 1992: 323, sl. 288B), crkvi sv. Sergija (Srđa) u Artiku iz VII. stoljeća te crkvi u Karsu, u Turskoj iz X. stoljeća.8 Usporedbe ranosrednjovjekovnih (predromaničkih) objekata s armenskima ili gruzijskima nužno otvaraju važna, ali teška pitanja o njihovoj među6 

U obilasku lokaliteta sudjelovali su i kolege arheolozi Andrija Nakić i Mario Bodružić. Tlocrt je izradio pok. fra Albert Marić († 35. 9. 2012.), tadašnji konjevratski župnik i organizator istraživanja ove crkve. Zahvaljujemo fra Boži Čurčiji na njegovoj susretljivosti. 8  Tlocrte, fotografije, osnovne podatke i literaturu za potonje crkve pogledajte na e-adresi: 7 

http://armenianstudies.csufresno.edu/iaa_architecture/.

J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja…

99

sobnoj povezanosti. Obično se pomišlja na Bizant kao posrednika, ali i na veze koje su mogle ići mimo Bizanta. U nas je najpoznatija pretpostavka Josipa Strzygowskoga (1862.-1941.) koji je još 1918. pisao o trikonhalnim crkvama u Europi i naslućivao njihove veze s armenskima, a godine 1927. mu je na hrvatski prevedeno djelo Starohrvatska umjetnost i objavljeno kod Matice hrvatske u Zagrebu te 1929. u Augsburgu na njemačkom naslovljeno Die altslawische Kunst. No uskoro je pao pod utjecaj nacionalsocijalističkoga rasističkog učenja pa su nakon rata i neke njegove inače zanimljive misli bile odbačene. No najsličniji tlocrtu crkve na Mukošama, ako pretpostavimo da je o crkvi riječ, čini nam se tlocrt karolinškog oratorija posvećenoga ss. Genovevi i Germanu u Germigny-des-Présu, u središnjoj Francuskoj. A kod nje je veza s armenskim graditeljstvom tako očita da uopće ne dolazi u pitanje. Gradio ju je, naime, početkom IX. st. armenski graditelj Oton Matsaetsi.9 Manja je od “naše” građevine, ima oko 10 m u kvadrat, mjereno bez apsida. I ona je imala na tri strane po jednu apsidu. Osnovna je razlika što francuska crkva na istočnoj strani nema dvije već jednu ili tri apside, ovisno o prijedlogu rekonstrukcije. U sredini crkve nalaze se četiri stupa koji nose središnju kupolu. Radi se o osobitom arhitektonskom tipu za koji se u literaturi uvriježio naziv “quincunx”10 (Marasović 1992: 215). Zanimljivo je primijetiti da je južna apsida šira od linije “upisanog križa” pa manje bode u oči činjenica da i male apside na “našoj crkvi” ne prate takve zamišljene linije. Naime, zbog veličine crkve na Mukošama najlakše je zamisliti isti tip svođenja kao u crkvi u Germigny-des-Présu. U Dalmaciji je ustanovljen utjecaj bizantskog tipa “quincunxa” na dvjema predromaničkim crkvama, sv. Nikole/ Mikule u splitskom Velom Varošu i sv. Lovre u Zadru (Marasović 1992: 218-221; autor nastanak obiju crkava stavlja u XI. stoljeće). T. Marasović smatra da je on bio prisutan i na porušenoj trogirskoj crkvi sv. Stjepana, ali i na još ponekim predromaničkim crkvama (Marasović 1992: 221). U Boki kotorskoj je pak uočen utjecaj ka9  Crkva u Germigny-des-Présu, posvećena godine 806., jedno je od rijetkih očuvanih karolinških zdanja u Francuskoj. Ona je osobit spoj rimskih, ranokršćanskih, bizantskih, germanskih, ali i armenskih elemenata (Conant 1993: 51-52). Gradio ju je Armenac Oton (Oto, Odo, Odon, Eudes) Matsaetsi (iz Metza), pa će u ovome slučaju on vjerojatno biti poveznica između armenske arhitekture i crkve na Mukošama. U svoje je vrijeme Oton Matsaetsi bio poznat kao najveći arhitekt sjeverno od Alpa. Najpoznatije je njegovo djelo svakako dvor Karla Velikog s glasovitom dvorskom kapelom koja je rađena po uzoru na baziliku sv. Vitalea u Ravenni. 10  Quincunx (od quinque uncis) doslovce znači „pet dvanaestina asa [vrste novčića]“, a tim se zatim označuje razvrstavanje točaka u prostoru (kod sadnje voćnjaka) kao kod pet točaka na kocki za igranje.

100

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

rolinškoga tipa “quincunxa” na tlocrtima dviju crkava s početka IX. stoljeća, crkve sv. Tome u Prčanju i sv. Tripuna u Kotoru (Marasović 1992: 221-222). Ne trebamo se ovdje upuštati u daljnja razglabanja o mogućim hrvatskoarmenskim odnosima. Dovoljno je što možemo ove dvije crkve, jednu u Francuskoj a drugu u Zagori, tipološki povezati. No nama je najvažnije ono što slijedi. Crkva u Germigny-des-Présu nastaje početkom IX. stoljeća, još za vladavine cara Karla Velikoga (vlada od 768. do 814.). Približno u to vrijeme (točnije: ~810.-821.) vlada Hrvatima njegov vazal knez Borna kao dux Guduscanorum, zatim kao dux Dalmatiae atque Liburniae. Karolinška je crkva na Mukošama mogla nastati u doba njegove vladavine. Franačko vrhovništvo možemo u nas iščitavati i iz arheoloških nalaza, napose iz nakita i oružja, ali sve se više franački utjecaj uočava i na zgradama iz onoga vremena. Biti vazal Karla Velikoga značilo je i sudjelovati u projektu pokrštavanja „pogana“ pa od Bornina vremena možemo računati da je Hrvatska „pokrštena“, premda još jako površno. No nakon nastanka privremena Lotharova kraljevstva (tzv. Francia Media, 843.), za Trpimira (845.-864.) pokrštavanje je moralo biti u punom zamahu. Crkva na Mukošama odaje svojim tlocrtom da je mogla nastati za vrijeme franačkoga (karolinškoga) pokrštavanja Hrvata tijekom IX. stoljeća. To bi značilo da je mogla imati važnu funkciju prekrivanja i zatiranja pretkršćanskoga bogoštovlja poput primjerice crkve sv. Marte u Bijaćima ili sv. Jurja na Putalju, obje datirane u prvu polovicu IX. stoljeća. Ovako velika crkva ujedno nam možda otkriva važnost koju je ovo sveto mjesto imalo prije pokrštavanja. Vidljiv kameni krug oko nje, ukoliko smo ga pravilno razaznali, povezuje dva vremenski susljedna svijeta – pretkršćanski i kršćanski. Ako su ovi podatci točni i naša razmišljanja ispravna, onda ostatci ove crkve predstavljaju prvorazredni dokument hrvatske vrlo rane i političke i kulturne povijesti. Sve ovo je, naravno, samo pretpostavka koju će buduća istraživanja tek morati potvrditi. Ona je, doduše, temeljena na tlocrtu, ali amaterski izrađenome i nakon amaterski vođenih “istraživanja” pa ne možemo biti sigurni u njezinu točnost. Ipak, mogućnost da smo na tragu tako lijepoga otkrića natjerala nas je da, uz nužne ograde, prikažemo ovu pretpostavku i time eventualno potaknemo daljnja istraživanja. No koliko god zavodljiva bila ova pretpostavka, neke joj činjenice ne idu u prilog. Kao prvo to je dimenzija objekta, ukoliko je barem približno točno naznačena na tlocrtu. Bila bi to crkva veća ne samo od francuskog uzora (približan odnos njihovih veličina vidi se iz priloženih tlocrta) nego i od primjerice sv. Donata u Zadru, a da i ne spominjemo ranosrednjovjekovne višelisne crkvice u Dalmaciji. Teško da bi takva monumentalna građevina ostala skri-

J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja…

101

vena u izvorima, sve i da je bila kratka trajanja. To nas, zajedno s već spomenutim mnoštvom antičkog građevinskog materijala koji je pronalažen u široj

Tlocrt oratorija u Germigny-des-Présu (prema Conant 1993: 51, sl. 11)

Tlocrt temelja “crkve na Mukošama” (Prema fra Albertu Mariću)

okolici, upućuje na drugu mogućnost pri interpretaciji ove građevine. Mogućnost da je riječ o primarno antičkom kompleksu, možda niti ne sakralnoga već stambeno-gospodarskoga karaktera, no da je na temeljima jednoga dijela toga kompleksa u srednjem vijeku nastala sakralna građevina. To bi s jedne strane objasnilo veličinu objekta i velik broj otkrivenih apsida, a s druge bi strane ostala smislena svijest o svetosti mjesta koja je snažno prisutna u okolnom stanovništvu, koje ne samo da pamti naslovnika crkve već su se u kasnome srednjemu vijeku pa sve donedavno (kako sami navode) bili pokapali uz svoju crkvu sv. Jure. Kao „zaključak“ možemo reći da je bez pomnijeg terenskog istraživanja ostataka kompleksa na ovom izuzetno zanimljivom lokalitetu teško donijeti neki konačan zaključak. Konjevratska crkva sv. Ivana nalazi se s druge, južne strane Pun(i)čke drage, koja je jedini preostali značajni trag nekoć snažne tekućice što je svojedobno tekla od Mirlovića do Čikole u koju se ulijevala formirajući kanjon. Crkva sv. Ivana bila je granatama oštećena u Domovinskom ratu te se pristupilo njezinoj obnovi u sklopu koje su 2003. godine provedena arheološka istraživanja.11 Ispod sadašnjih zidova, ali i inkorporirani u njih, otkriveni su 11  Istraživanja je vodila Magda Zorić iz Uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine u Šibeniku – Konzervatorski odjel Šibenik, a o rezultatima istraživanja doznajemo iz Gulinova

102

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

predromanički i romanički sloj crkve. Unutar crkve i uokolo nje istraženo je 35 grobova u kojima su, kao najzastupljeniji, nađeni novci iz XIII. stoljeća te nakit i dijelovi odjeće datirani od XII. do XV. stoljeća. Obje se konjevratske crkve, sv. Jurja i sv. Ivana, odlično uklapaju u cjelovit sadržaj mitskoga prostora i podsjećaju nas pri tome na Ivanec gdje je također na pretpostavljenu Mokošinu točku smješten njezin sin i to promijenjena imena (iz Jarilo/Juraj u Ivan). Obratimo pažnju pri tom i na znakovit toponim Konjevrata koji može imati vezu, neposrednu ili posrednu, s konjskom naravi Perunova sina. Sv. Mihovil na Gradini, ponad izvora, te Mukoše s obližnjim krugom dva su položaja koja su u pretkršćansko vrijeme bila posvećena božanstvima koja odgovaraju Perunu i Mokoši kako ih poznajemo iz dosadašnjih istraživanja. Njihov smještaj u prostoru nameće pomisao da je još nepokrštenim Hrvatima sugerirao neki smisao. Sada valja provjeriti je li crta koja ih povezuje tvorila stranicu „svetoga trokuta“. To znači da treba vidjeti postoji li neka točka koja bi odgovarala Velesu i mogla biti dijelom trokuta. Problem je tek u činjenici da su nam na raspolaganju dvije točke kao moguće mjesto za utvrđivanje odnosa u prostornoj strukturi: lokva i krug. 3. Velesova točka. Ta bi točka trebala “pasti” na rub kanjona Čikole, pored sela Goriš i tik do najvodenijega mogućeg kraja u okolici, Skradinskog buka – mjesta kao stvorenoga za Velesa! Ipak, čini se da nam nedostaju dva detalja pa da smijemo zaključiti da je pred nama možda sveti trokut. Kao prvo, Velesova točka pada na rub velike vode, ne prelazi ju. A Veles bi trebao biti s druge strane vode. Drugo, obala Čikole ne vidi se ni s jedne točke konjevratskoga platoa, osim sa samoga ruba kanjona. No nakon izlaska na teren i razgovora s lokalnim stanovništvom slika se ponovno izoštrava. Stojimo na rubu fascinantne gudure. Od dobro upućenoga mještanina Goriša12 doznajemo da se pod našim nogama, kako kazuju, nalaze tri podzemna jezera velika poput Torka (to je jezerce promjera oko 200 m, smješteno tik uz Čikolu tek nešto više od kilometar uzvodno) i da se nakon velikih kiša voda prelijeva u Čikolu, stvarajući privremene slapove. Takvo “oslobađanje vode” zvuči nam poznato: zatvaranje vodâ u utrobu zemlje je Zmajeva nepodopština, a njihovo oslobađanje Gromovnikovo junačko djelo. Velesovo bi mjesto moglo biti na kraju platoa, 200 m zapadno od zaselka Gligići, tamo gdje se nešto poput kamenog grebena spušta prema Čikoli, a desno ga prati vodom ispran žlijeb, duboko usječen u padinu, koji se dramarada 2005: 115-118. O ranijim istraživanjima neolitičkog naselja na rubu crkvenoga groblja: M. Menđušić 1998; 2005. 12  Podatke navedene u ovome odlomku doznali smo od Zdravka Đakovića iz Goriša.

J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja…

103

tično obrušava u rijeku. Na tom je mjestu zaravan, očišćena od raslinja, za pedesetak metara izbočena prema rijeci. To je mjesto kao stvoreno za Velesovo odmaralište nakon uspona iz njegova svijeta u Perunov (pogodno ishodište za odlazak k Mokoši na lokvi), nalazi se manje od 3 km udaljeno od fantastičnih slapova Skradinskoga buka. Odavde se vide Mostine i nazire komadić Buka! To je mjesto udaljeno od Gradine 5079 m, a azimut od nje iznosi 281°41’. Ako sada uzmemo kao moguću stranicu trokuta crtu Gradina – lokva, dobivamo kut od 24°26’ i odnos stranica u omjeru 1:1,41. A ako bismo uzeli stranicu Gradina – krug, imali bismo kut od 27°01’, a odnos stranica 1:1,34. Neznatno odstupanje od „pravila“ u prvom slučaju nudi nam dva zaključka: prvo, dobro smo iz terena „iščitali“ jezivu svetost točke na rubu kanjona kod Goriša i, drugo, relevantna Mokošina točka u svetoj pokrovničko-konjevratskoj tročlanoj prostornoj strukturi nije krug kao moguće svetište, nego doista Mokošina lokva na Mukošama. Pred nama je, uvjereni smo, trag velikoga plemenskog/ župnog trokuta jedne od ranohrvatskih teritorijalnih organizacija o kojoj su se inače izgubili svi drugi podatci. Posao još nije gotov. Škotski filozof-prosvjetitelj Dugald Stewart (1753.1828.) shvatio je doduše da u povijesnim istraživanjima nije lako doći do prirodnih zakona, pa je još 1818. napisao da In examining the history of mankind, as well as in examining the phenomena of the material world, when we cannot trace the process by which an event has been produced, it is often of importance to be able to show how it may have been produced by natural causes. („Ako

104

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

pri ispitivanju povijesti čovječanstva, kao i pojava materijalnoga svijeta, ne možemo zacrtati proces pomoću kojega je neka pojava nastala, bit će često važno moći pokazati kako je mogla nastati po prirodnim uzrocima.”) Ali, prvo, povijest se ne ravna prema prirodnim uzrocima i, drugo, pronaći uzroke tek je prvi korak. Sada, kada znamo da je kod Pokrovnika vjerojatno bio “sveti trokut”, tek treba pokazati da je on doista tamo i bio. Tek treba poraditi na tome. Pitanje je, naime, jesmo li doista otkrili tragove svetoga trokuta (uvjereni smo u to) ili se tu priroda poigrala s nama i nametnula nam odgovore koji nemaju podlogu u povijesnim činjenicama. Literatura Belaj, Vitomir (2007): Hod kroz godinu. Zagreb: Golden marketing. Belaj, Vitomir (2008): „Sacred Tripartite Structures in Croatia”. In: Mirjam Mencej (ed.): Space and Time in Europe: East and West, Past and Present (= Župančičeva knjižnica br. 25). Ljubljana: Oddelek za etnologijo in kulturno antropologijo. Str. 305 – 319. Belaj, Vitomir (2012): „Cum Adi in Campo“. Svečani zbornik za Vladimira Petera Gossa. Rijeka: Faculty of Humanities and Social Sciences (elektroničko izdanje). Conant, K. J. (1993): Carolingian and Romanesque Architecture 800 to 1200, Yale University Press, New Haven, London. Gulin, Ante (2005): „Sela župa Konjevrate i Mirlović Zagora u srednjemu vijeku“. Konjevrate i Mirlović Zagora - župe Šibenske biskupije. Zbornik radova Znanstvenog skupa Sela šibenskog zaleđa župa Konjevrate i Mirlović Zagora u prošlosti. Zagreb: HAZU. Str. 113-136. Krautheimer, Richard (41992): Early Christian and Byzantine Architecture. Yale University Press, New Haven, London. Krolo, Augustin (2005): „Župa Marijina Uznesenja Mirlović Zagora“. Konjevrate i Mirlović Zagora - župe Šibenske biskupije. Zbornik radova Znanstvenog skupa Sela šibenskog zaleđa župa Konjevrate i Mirlović Zagora u prošlosti. Zagreb: HAZU. Str. 387-408. Marasović, Tomislav (1992): „»Quincunx« u ranosrednjovjekovnoj arhitekturi Dalmacije“, Starohrvatska prosvjeta, Vol. III No. 20, 215-224. Marun, fra Lujo (1998): Starinarski dnevnici Luje Maruna. Uredila i objavila Maja Petrinec. Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika. Menđušić, Ivon (2005): „Župe Pokrovnik, Mirlović Zagora i Konjevrate od prvog spomena do danas“. Konjevrate i Mirlović Zagora - župe Šibenske biskupije. Zbornik radova Znanstvenog skupa Sela šiben-

J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja…

105

skog zaleđa župa Konjevrate i Mirlović Zagora u prošlosti. Zagreb: HAZU. Str. 371-385. Paraman, L. 2011, AB 6: Konjevrate – Tomičevac. Izvješće o zaštitnom arheološkom istraživanju na trasi Plinovodnog sustava Like i Dalmacije – IV. dio sustava od PČ/MRS Benkovac do PČ Dugopolje. Neobjavljeni elaborat tvrtke “Geoarheo d.o.o.”. Pleterski, Andrej (1996): “Strukture tridelne ideologije pri Slovanih”. Zgodovinski časopis 50: 163-185. Stewart, Dugald (1818): Biographical Memoirs of Adam Smith, LL.D., of William Robertson, D.D., and of Thomas Reid, D.D. (Edinburgh: G. Ramsay, 1811). Strzygowski, Josef (1915): “Der Ursprung des Trikonchen Kirchenbaues”. Zeitschrift für christliche Kunst. 28(1915), str. 181-190. Strzygowski, Josef (1927): Starohrvatska umjetnost. Zagreb: Matica hrvatska. Strzygowski, Josef (1929): Die altslawische Kunst: ein Versuch ihres Nachweises. Augsburg: Filser.

106

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Juraj i Vitomir Belaj Traces of the ritual organisation of newly-conquered croatian territory in the croatian Dalmatia of the early middle ages Summary In 1996 Andrej Pleterski published the results of his research on the eastern Alpine region, thus providing new insights into the process of the Slavic colonisation of new spaces. When settling into new spaces, the Slavs first had to consecrate the space with a special ritual (that is, to decorate it according to rules set by the Creator in an ancient mythical time). Priests would in this way turn a profane (chaotic) space, which was foreign, unfathomable and unlivable, into a sacred space of their own, fathomable and livable. The ritual included the procedure of “introducing“ their own deities, the ones they revered in the old land, into the new land, and positioning them in space. The basis of the ritual was a mythopoetic understanding of the world according to which the three basic cosmic principles – sacredness of creation, human existence (life and death) and destructive chaos – are embodied in three supreme deities which are in dynamic relationship to one another. The three deities in Panslavic pre-Christian religion are: Perun, god of thunder, his wife Mokoš and his rival Veles, ruler of the underworld. Invoking the act of creation, the priest would spatially demonstrate the mythical event and position it in space, giving characteristic names and attributes to particular elements of the landscape. Three points which are devoted to supreme deities form a triangle. Their positions reflect the relationships governing the divine community as originally decreed by the Creator. This type of ritual, which ultimately repeated the sacred act of creation, established and legitimated tribal authority and ensured good crops as well as the good health of livestock and people. Its basic traits are the size of one of the angles of the triangle – about 23°27' (the degree of the Earth's axial tilt from a perpendicular to the plane of the ecliptic on the days of equinox and solstice) – and the ratio of 1 : √2 of the two sides. In this way, the priest would re-sacralise the occupied land and legitimise tribal authority. Similar rituals were also used for consecrating the territories of smaller local communities and for creating conditions for their use as work and living spaces by Slavic peasants. The authors of this paper aim to identify and confirm analogous events in the Croatian territory (Belaj 2008). On this occasion the authors wish to display traces of the ritual procedure on the basis of two examples from Dalmatia's hinterland. Traces have been preserved in place names, and their spatial relationships enable us to read

J. Belaj i V. Belaj, Tragovi obrednog organiziranja…

107

mythical narratives from the landscape even to this day. One such trace encompasses the area of Biskupija south of Knin where early medieval Christian churches were laid atop the pre-Christian “sacred triangle“ (Belaj 2012), and the other encompasses the area east of the river Čikola, near Pokrovnik and Konjevrate. The triangular shapes and their position can be seen on the attached maps. Key words: Slavic deities, Perun, Veles, Mokoš, “sacred triangle“, ritual organisation, Pokrovnik, Biskupija.

Nekoliko misli i opažanja o pogrebnim običajima i pokapanju na groblju Drinovci-Greblje Dr. sc. Željko Demo Arheološki muzej u Zagrebu

UDK: 904: 726.8 (497.5 Miljevci-Drinovci) Izvorni znanstveni članak Primljeno, 2. svibnja 2013.

Zajedničkim nastojanjem Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (MHAS) i Arheološkog muzeja u Zagrebu (AMZ) organizirana su u Drinovcima na položaju Greblje sustavna arheološka iskapanja. Iskapanja su trajala od 3. rujna do 5. listopada 2012. godine, a predmetom istraživanja imalo je biti groblje za koje se na početku radova pretpostavljalo da pripada isključivo srednjovjekovnom razdoblju. Tijekom iskapanja otvorene su dvije sonde ukupne površine od oko 155,5m2. Ustanovljeno je postojanje 25 grobova od kojih su arheološki obrađena i sustavno istražena 22 groba, dok su tri groba ostala neistražena jer su najvećim dijelom izlazila iz okvira istraživane površine groblja. Grobovi su dali relativno malo arheoloških nalaza, ali su se unatoč tomu istaknuli specifičnošću grobne arhitekture koja se dosada malo kada mogla pratiti u svim svojim pojedinostima te različitim osobitostima grobnog ritusa. Ključne riječi: Hrvatska, Dalmacija, Miljevici, Drinovci-Greblje, groblje, grobna arhitektura, kameni vijenac grobnog mjesta (grobni vijenac), grobni nalazi, prsten, dugme-privjesci, ukosnica, željezne igle, polovice novca

O pripremi i organizaciji arheoloških iskapanja u Drinovcima razmišljao je već neko vrijeme Mate Zekan, muzejski savjetnik u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu (dalje: MHAS), kada je tijekom 2011. godine Arheološkom muzeju u Zagrebu (dalje: AMZ) uputio dopis s prijedlogom za zajednički nastup na arheološko-istraživačkom projektu radnog naslova Drinovci na Miljevcima - srednovjekovno groblje. Iako taj prvi pokušaj nije urodio plodom, ipak se od nastojanja da do iskapanja dođe nije odustajalo te je već u siječnju 2012. godine dogovorena suradnja spomenutih arheoloških institucija koja je čitav projekt uspješno pomaknula s mrtve točke. Uslijedila je podrška Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a sličnu, ako ne i izdašniju, podršku i pomoć projektu pružio je Ured za obrazovanje, kulturu

110

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sl. 1 - Položaj Greblje na kojem su 2012. godine provedena arheološka iskapanja i smještaj Drinovaca u Šibensko-kninskoj županiji i Republici Hrvatskoj.

Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima…

111

i šport Grada Zagreba.1 U međuvremenu teren je arheološki pregledan, pribavljene su dozvole za terenski rad, formirana je terenska ekipa i dogovoreno vrijeme arheoloških iskapanja te redoslijed terenskih aktivnosti koje je tijekom iskapanja potrebno provoditi. Za arheološka istraživanja odabran je, ne bez razloga, teren koji mještani Drinovaca nazivaju Grebljem — to više nego rječito govori o namjeni koju je teren imao u nekom ranijem povijesnom razdoblju. O kojeme je to povijesnom razdoblju riječ mogla su razotkriti jedino sustavna arheološka iskapanja (Sl. 1). Kako je nazivom Greblje obuhvaćen velik dio Sl. 2 - Katastarske čestice na položa- zemljišta koji se prostire desno od asfalju Greblje s ucrtanim sondama 1 i 2 tnog puta što od Drinovaca vodi prema (stanje 28. rujna 2012. godine). naselju Nos Kalik i rijeci Krki, trebalo je odmah odlučiti da li istraživačke sonde postaviti na više mjesta i kat. čestica na tom prostranom području ili pak započeti s istraživanjem na mjestu ili položaju koji je već na prvi pogled nudio izgledniji rezultat. Odlučeno je ovo drugo, između ostalog i zato što je uočen dosta prostran dio zemljišta nepriveden niti jednoj lokalnoj poljoprivrednoj kulturi (vinovoj lozi ili maslini), a koji je, čini se, godinama stajao zapušten te je sav zarastao u gustiš smrike, bora i makije. Raščišćavanje terena nije se činilo nesavladivim poduhvatom te je odlučeno da se upravo na tom zemljišu — kat. česticama br. 1491/1-4 u vlasništvu Ivana Ivić-Jurkovića (pok. Ante) i Republike Hrvatske — postave istraživačke sonde i radna baza arheološke ekipe. Takvu odluku podupirala je i činjenica da su prigodom ambulacije terena u srpnju 2012. godine uočena mjesta dvaju nedavno devastiranih grobova,2 koje je arheološkim zahvatom trebalo pregledati, istražiti i dokumentirati prije negoli grobovi i ondje raskopane kosti pokojnika posve i u cijelosti propadnu. Stoga su u rujnu, kada su arheološka istraživanja napokon započela, prvim 1  Arheološka iskapanja u Drinovcima zamišljena su kao pilot-projekt zajedničkih terenskih istraživanja Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika i Srednjovjekovnog odjela Arheološkog muzeja u Zagrebu. 2  Obilazak terena obavljen je 6. srpnja 2012. godine kada se grupa arheologa Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika i Arheološkog muzeja u Zagrebu sastala u Drinovcima te pregledala prostor Greblja i donijela odluku o mogućem vremenu i mjestu zajedničkog arheološkog zahvata i radnjama koje je prije početka iskapanja obvezno poduzeti.

112

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

dvjema sondama obuhvaćena upravo ta dva devastirana i teško oštećena grobna mjesta. Arheološka istraživanja koja su provodili prof. Mate Zekan u svojstvu voditelja (MHAS), dr. sc. Željko Demo u svojstvu zamjenika (AMZ) i kustosica Maja Bunčić u svojstvu suradnika (AMZ) te grupa mlađih kolega arheologa, antropologa, restauratora, studenata i tehničkog osoblja iz Zagreba i Ivanić Grada, započela su 3. rujna i trajala trideset radnih dana te bila okončana 5. listopada 2012. godine.3 Predmetom arheoloških istraživanja imalo je biti groblje za koje se na početku radova pretpostavljalo da pripada srednjovjekovnom razdoblju. Tijekom istraživanja otvorene su dvije sonde ukupne površine od oko 155,5m2, a treća sonda (sonda 3) postavljena na položaju koji nalikuje manjem, niskom, kamenom tumulu (gomila), koji neki mještani nazivaju Kapelicom, iako predviđena za arheološki zahvat, nije ovom prigodom mogla biti aktivirana. U dvjema istraženim sondama ustanovljeno je postojanje 25 grobova od kojih su arheološki obrađena i sustavno istražena 22 groba, dok su tri groba ostala neistražena jer su najvećim dijelom izlazila iz okvira istraživane površine groblja (gr. 12 i 13 u sondi 1 i gr. 24 u sondi 2). U sondi 1 smještenoj na kat. čest. 1491/1-2 i 1491/4 ustanovljeno je 11 grobova, a obrađeno i sustavno istraženo 9 grobova (gr. 1, 3, 4, 9, 10, 11, 17, 20, 22), dok je u sondi 2 smještenoj tik do sjevernog ruba parcele 1491/4 ustanovljeno 14 grobova, a obrađeno i istraženo 13 grobova (gr. 2, 5, 6, 7, 8, 14, 15, 16, 18, 19, 21, 23, 25). U sondi 1 otkrivena su četiri muška (44,44%), tri ženska (33,33%) i dva dječja groba (22,22%), a u sondi 2 šest muških (46,15%), pet ženskih (38,46%) i dva dječja groba (15,39%) — sveukupno tijekom arheoloških istraživanja 2012. godine: 10 muških (45,46%), 8 ženskih (36,36%) i 4 dječja groba (18,18%). U istraženim grobovima zatečeno je malo arheoloških nalaza — dugme-privjesci, ukosnice, željezne igle, prsten, polovice srebrnog novca i nešto druge arheološke građe — ali su se oni unatoč malobrojnosti nalaza istaknuli specifičnošću svoje grobne arhitekture koja se dosada, koliko je meni poznato, malo kada mogla pratiti u svim svojim pojedinostima te nekim drugim osobitostima grobnog ritusa kojima će ovom prigodom biti posvećena osobita pažnja (Sl. 2). Arheološkom zahvatu prvo su podvrgnuta dva raskopavanjem devastirana groba, tj. gr. 1/m/30-35 u sondi 1 i gr. 2/m/15-18 u sondi 2 i već je u toj najranijoj fazi rada ustanovljeno da grobno mjesto omeđuje ovalni grobni vijenac 3 

Arheološku ekipu su osim već spomenutih voditelja i suradnika sačinjavali Slađana Latinović, konzervatorica u AMZ-u, antropologinja Željka Bedić, koja je na iskapanjima sudjelovala kao vanjska suradnica Centra za antropologiju HAZU, i Jana Škrljuga, apsolventica arheologije iz Ivanić Grada. Osim spomenutih, na terenu su kratkotrajno boravili i radili Ana Solter, arheologinja-dokumentaristica, i Ivan Troha, tehnički radnik, oboje iz AMZ-a.

Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima…

113

složen od krupnog kamenja pravilno poslaganog jedno do drugog.4 Odmah je također uočeno za dalmatinske krajeve arheološki dobro poznato korištenje kamenih pokrivnih ploča i isto takvih kamenih obložnica kamenog sanduka u koji je polagan pokojnik. Zapaženo je također da se iznad krupnih pokrivnih kamenih ploča koje su prekrivale gr. 2/m/15-18 nalazio sloj manjih i tanjih kamenih ploča, kojem je prethodio 4050 centimetara debeo zasip od zemlje i kamenja različitog Sl. 3 - Drinovci-Greblje, gr. 3/m/35-40 (sonda 1), vidljivi granulata, a nad dijelovi grobne arhitekture nakon čišćenja groba i podizaovim sloj krupnijeg nja skeleta. 1 Grobni vijenac od uredno složenog krupnog lomljenog kamenja kamenja (kameni vijenac grobnog mjesta). 2 Uzdužni pristupni pojas (pristupna rampa). 3 Kameni sanduk (obložne omeđen već spome- ploče grobne rake uklesane u liticu/živac). 4 Podnica sannutim i na površiduka (zaravnjena litica/živac). ni dobro vidljivim ovalnim kamenim grobnim vijencem. Zamijećeno je tada također i to da se gr. 1/m/30-35 ne nalazi u središtu svojeg grobnog vijenca, već je primaknut zapadnom rubu vijenca, što se u tom trenutku nije moglo adekvatno protumačiti, iako se naslućivalo da ta pojava nije slučajnost i da je u svezi s ukopom te da je i ona sastavnim dijelom grobnog ritusa. Rad na čišćenju gr. 1/m/30-35 i njemu Untitled-1 1

24.04.2013 14:08:45

4  Podaci o spolu i starosnoj dobi skeleta prikupljenih na groblju Drinovci-Greblje, kojima se ovdje koristim, navedeni su prema podacima koje mi je e-poštom 10. prosinca 2012. godine dostavila antropologinja Željka Bedić. Navedeni podaci podudarni su s onima u stručnom izvješću Antropološkog centra HAZU, v. Šlaus i sur. 2012.

114

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

susjednog gr. 3/m/35-40 u sondi 1 upozorio je na još jednu pojavu koja će se kasnije pokazati pravilom za sve dosada istražene grobne situacije na drinovačkom Greblju, tj. da svaki grob ima svoj grobni vijenac koji se možda više ili manje dodiruje s vijencem susjednog groba, ali nikada ne uključuje niti koristi ijedan kamen susjednog vijenca kao dio svog vlastitog. Iskopi na pozicijama gr. 1/m/30-35, a posebno gr. 2/m/15-18, ali i na pozicijama nekoliko obližnjih grobova (gr. 3/m/35-40 i 4/ž/50-55, gr. 5/ž/20-26 i 6/ž/+60) ustanovljenih i ubrzo pripremljenih za istraživanja pokazali su da su, ponajprije zbog morfologije Sl. 4 - Drinovci-Greblje, gr. 4/ž/50-55 (sonda 1), terena, grobne rake da bi uzglavlje (kameni „jastuk”) napravljeno od dva kadostigle željenu dubinu mena postavljena sa svake strane glave skeleta. morale biti uklesane u slojeve foraminiferskih vapenenaca u dubini koja obično iznosi oko 40-50 cm. Takva nešto šire u živcu uklesana raka potom je — ne i uvijek jer postoje izuzeci (npr. gr. 4/ž/50-55 i 16/ž/+60) — oblagana rjeđe dvjema, a najčešće trima debljim okomitim pločama složenima jedna do druge na objema bočnim stranama rake (obložnice desne i lijeve strane skeleta) te jednom pločom postavljenom iza glave i kod stopala pokojnika (obložnice glave i nogu skeleta). Tako poslagane ploče sačinjavale su kameni sanduk pravokutnog ili trapezoidnog oblika. Kako je pak bilo uređeno dno sanduka, ne može se sa sigurnošću tvrditi kao ni to jesu li pokojnici polagani: a) na njegovu klesanjem zaravnatu kamenu liticu, b) na dno rake ponekad poravnate kamenim pločama (npr. gr. 5/ž/20-25) ili c) na kamenu liticu zasutu tankim slojem zemlje (Sl. 3). Naime, u svakom od grobova zatečena je, bez izuzetka, izvjesna količina zemlje, nekad veća a nekad manja, koja je tijekom vremena na razne načine pronalazeći

Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima…

115

put do unutrašnjosti kamenog sanduka prodirala kroz pukotine i razmake na spojevima pokrivnih ploča nastala korijenjem biljaka, djelovanjem vode i životinja (glodavaca, zmija i dr.) ili na kakav drukčiji način. Da bi se u liticu uklesanoj raci obloženoj kamenim pločama moglo lakše pristupiti, u trenutku polaganja pokojnika u grob obično je unutar vijenca s jedne ili druge strane ostavljen udužni pojas (rampa) spušten i očišćen od zemlje i kamenja sve do razine same kamene litice (živca). Prije ukopa kao uzglavlje je ponekad u grobove stavljen kameni “jastuk” (gr. 2/m-15/18, gr. 7/m/15-17, 11/ž/5560, 15/dj/12-14, 17/m/55- Sl. 5 - Drinovci-Greblje, gr. 11/ž/55-60 (sonda 1), s 60, 19/m/50-55, 21/m/45- nadzemnim obilježjem grobnog mjesta: učelak iza glave skeleta i donožnik iza stopala. 50), a u jednom primjeru takvo su uzglavlje činila dva kamena postavljena sa svake strane glave pokojnice pokopane u gr. 4/ž/50-55 (Sl. 4). Kao zanimljivost upozoriti je i na pojavu kamenog “jastuka” isklesanog u živcu pod stopalima skeleta pokopanih u gr. 8/m/30-35 i gr. 19/m/50-55. Pokojnici su pak prije ukopa bili, pretpostavlja se, umotani u tkaninu, neobučeni i bez odjeće ili pak odjeveni u najjednostavnije ruho, što potvrđuju rijetki nalazi vezani uz odijevanje i odjeću (npr. dugme-privjesci zatečeni u pet grobova: gr. 4/ž/50-55, 5/ž/20-25, 10/ž/30-35, 20/ dj/1,5-2 i 23/ž/40-50). Tkanina u koju su umotani zašivena je željeznim iglama od kojih su neke slučajno ili namjerno ostavljane u tkanini pa su zajedno s pokojnicima dospjevši u grobove prigodom arheoloških iskapanja uočene kao predmeti zatečeni ili kod nogu ili kod glave pokojnika (gr. 3/m/35-40, 14/dj/67, 15/dj/12-14, 17/m/55-60, 18/ž/30-35, 19/m/50-55, 20/dj/1,5-2). Orijentacije pokojnika iz nekoliko prvih istraženih grobova pokazale su s manjim, ali

116

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

očekivanim odstupanjima, uobičajen smjer zapad istok, s glavom na zapadu i nogama na istoku, a takve su bile orijentacije pokojnika i u svim drugim kasnije istraženim drinovačkim grobovima. Izuzetak je zabilježen u gr. 7/m/15-17 u kojem je skelet postavljen točno na pravcu zapad - istok, dakle s usmjerenjem koje iznosi 270º. Kada je pokojnik položen u grob, kameni sanduk je prekriven jednom, dvjema ili trima, rijetko kada s čak četiri veće i deblje kamene ploče na koje su potom stavljene manje kamene ploče u jednom ili više slojeva pokrivajući spojeve donjih, velikih kamenih ploča upravo ondje gdje su zbog nepravilnosti i neravnina donjih ploča postojale pukotine koje se na taj način nastojalo zatvoriti. U rijetkim primjerima ustanovljeno je i korištenje blata pomiješanog radi ojačanja vrlo sitnim ulomSl. 6 - Drinovci-Greblje, gr. cima keramike kojim su obljepljivane pukotine na 23/ž/40-50 (sonda 2), pret- spojevima ploča ili otvori na njihovim preklopima postavljeni položaj ženskog (npr. gr. 15/dj/12-14). Nakon svega ovog pokrov skeleta položenog na leđi- sanduka i pristupna rampa zasipani su zemljom i ma s rukama na želucu i s kamenjem, potom je na površini iznad groba od uspravno zgrčenim noga- krupnog kamenja oblikovan najčešće ovalni grobma (tip Szabó I.4). ni vijenac ispunjen manjim kamenjem kao vidljivim obilježjem ukopnog mjesta.5 Vrlo je vjerojatno da su ukopna mjesta i grobovi osim spomenutim obilježeni i nekim drugim nadzemnim znamenom, jer moguću potvrdu toj pretpostavci pruža okomito postavljena kamena ploča, u arheološkoj literaturi poznata kao učelak, zatečena u zasipu zemlje i kamena gr. 21/45-50, dakle iznad njegova sanduka i iznad njegovih pokrivnih ploča te u gr. 11/ž/55-60 gdje je takav dodatak uočen i kod glave i kod nogu skeleta (Sl. 5). *** 5 

Na postojanje kamenog grobnog vijenca koji je obilježavao grobna mjesta pojedinih grobova istraženih oko crkve sv. Petra u Muću Gornjem upozorili su svojevremeno Oreb — Zekan 1979, 222-224, na osnovi nalaza jedan od tih grobova datiran je u 17. stoljeće. Nešto kasnije kamenim grobnim vijencima na nalazištima u cetinskom kraju (Ribarić, Podosoj, Stražine, Žabljak) posebno se pozabavio Stjepan Gunjača dovodeći ih u vezu s ondje doseljenim Vlasima, Gunjača 1981, 144, 150, 163, sl. 17; Milošević 1997, 51-52. Međutim, kameni grobni vijenci uočeni su i u drugim dijelovima Dalmacije, npr. Delonga — Burić 1986, 166 (ŠopotCrkvina); Delonga 2000, 73-74 (Kučići-Greblje); Jurčević 2007, 250, 256-257, 263, sl. 1 (Klapavice-Crkvine); Gjurašin 2010, 113, 129 (Dugopolje-Vučipolje-Crkvine).

Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima…

117

Kad bi drinovačko Greblje bilo groblje vremena seobe naroda ili pak ranog srednjeg vijeka i kada bi se nalazilo u zapadnoj i središnjoj Europi ili pak u zoni merovinških kulturnih utjecaja 5.-8. stoljeća, odmah bi ga, imajući u vidu zatečeni ustroj i razmještaj ukopa i grobnih mjesta, nazvali grobljem na redove. Tomu u prilog ne bi govorila samo konstatacija da su pokojnici inhumirani u manje ili više pravilnim redovima i da su orijentirani približno na pravcu zapad-istok (glava-noge), već i to da u grobovima postoje, istina skromni, ali ipak nekakvi grobni nalazi. Nadalje, svi su ukopi na Greblju pojedinačni i bez naknadnih ukopa na istom ukopnom mjestu tako da eventualno superpozicioniranje nije ustanovljeno. Horizontalna stratigrafija zamijećena je jedino u odnosu grobnih vijenaca gr. 16/ž/+60 i gr. 21/m/45-50 u sondi 2, što bi sugeriralo da je onaj prvo spomenuti ženski grob relativno kronološki stariji, a onaj drugi muški grob relativno kronološki mlađi. Pokojnici su u grobovima zatečeni položeni na leđima i ispruženih nogu (95,45%), a samo je skelet pokojnice u gr. 23/ž/40-50 u sondi 2, iako također položen na leđima, imao noge zgrčene uspravno i povučene prema prsima tako da su koljena dodirivala ruke položene na trbuhu (Szabó, tip I.4),6 što je pojava koja je češća na ranosrednjovjekovnim grobljima bjelobrdske kulture X.-XI./XII. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj i njezinu mađarskom susjedstvu (Sl. 6). Od ukupno 22 skeleta koliko ih je na Greblju registrirano položaje podlaktice bilo je moguće odrediti za 17 skeleta (70,59%), dok je za 5 skeleta (2 muška, 1 ženski i 2 dječja) zbog poremećenosti podlaktica položaj bio neodrediv (29,41%).7 U analiziranih 17 grobova podlaktice skeleta postavljene su u 7 od 25 mogućih položaja, odnosno inačica (28%).8 Skeleti s podlakticama I. i II. skupine postavljenima uz donji dio trupa (v.1),9 uz donji dio i na donjem dijelu trupa (v.2 i v.6)10 ili na donjem dijelu trupa (v.7)11 nešto su učestaliji (52,94%), dok su inačice III. i IV. skupine s jednom podlakticom na gornjem, a jednom na donjem dijelu trupa (v.3)12 ili s objema podlakticama na gornjem dijelu trupa (v.13 i v.18) nešto malobrojnije (47,06%). Pojedinačno su ipak najbrojniji skeleti s podlakticama položenima uz tijelo skupine I/1 zatečeni u 6  Szabó 1976, 37 ábra 15:I.4. - Na koštanim ostacima pokojnice iz gr. 23 uočeni su jaki tragovi osteoartritisa prouzročenog reumatskim artritisom, kroničnom upalnom bolesti vezivnog tkiva, od kojeg je za života zacijelo dulje bolovala, Šlaus i sur. 2012, 28. 7  Položaj podlaktica ostao je neodrediv u gr. 1/m/30-35, 3/m/35-40, 5/ž/20-25, 9/dj/0,5-1 i 14/dj/6-7. 8  Za položaje podlaktica, skupine, inačice i temeljne inačice pojedinih skupina v. Demo 2009, 393, sl. 7. 9  Gr. 10/ž/30-35, 17/m/55-60, 20/dj/1,5-2 i 21/m/45-50 (= 23,53%). 10  Gr. 7/m/15-17 i 8/m/30-35 (= 11,76%) te gr. 2/m/15-18 i 25/m/45-50 (=11,76%). 11  Gr. 19/m/50-55 (= 5,88%). 12  Gr. 18/ž/30-35 i 22/m/30-35 (= 11,76%).

118

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sl. 7 - Skupine i inačice položaja podlaktica zastupljene u grobovima istraženima na groblju Drinovci-Greblje 2013. godine.

dvama muškim te jednom ženskom i jednom dječjem grobu (4 primjera)13 te skeleti skupine III/13 s podlakticama položenima na želucu u tzv. “gotičkom položaju” koji prevladavaju u ženskim grobovima (4 groba)14 uz samo jedan primjer registriran u jednome dječjem grobu.15 Položaj III/18 skupine zabilježen u grobu starije ženske osobe (gr. 6/ž/+60) rijedak je primjer podlaktica postavljenih na gornjem dijelu trupa, tj. s desnom položenom na želucu, a lijevom savijenom koso preko prsiju (Sl. 7). Pogrebnim običajima i vjerovanju pripisuju se i predmeti zatečeni u nefunkcionalnom položaju poput npr. nalaza prstena zatečenog ne na nekom od prstiju ruke, već iza glave starije ženske osobe pokopane u gr. 4/ž/50-55 te nalazi novca u svojstvu obola kad se takvo što može vjerodostojno utvrditi. Novac je na Greblju zatečen u objema sondama u ukupno pet grobova, što znači da je bio stavljen u nešto više od jedne petine sveukupno istraženih grobova (22,73%). Od tih pet grobova četiri su muška groba (gr. 7/m/15-17, 17/m/5560, 19/m/50-55 i 22/m/30-35), a samo je jedan ženski grob (gr. 6/ž/+60), što pokazuje odnos 4:1, u postotnom smislu 80:20%. U sondi 1 novac je zatečen u dvama muškim grobovima (gr. 17/m/55-60 i 22/m/30-35), što čini 22,22% od ukupno 9 tamo istraženih grobova, a u sondi 2 novac je zatečen u trima grobovima od kojih su dva muška groba (gr. 7/m/15-17 i 19/m/50-55) i jedan 13  Vidi

ovdje bilj. 9. Gr. 4/ž/50-55, 11/ž/55-60, 16/ž/+60 i 23/ž/45-50 (= 29,41%). 15  Gr. 15/dj/12-14 (= 5,88%). 14 

Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima…

119

ženski grob (gr. 6/ž/+60), što među 13 grobova tamo istraženih čini nešto malo jačih 23,08% s vrijednosno zanemarivom razlikom od 0,86%. U muškim grobovima s novcem pokopani su pokojnici zrele ili pak starije životne dobi (gr. 22/m/30-35, 17/m/55-60, 19/m/50-55) te samo jedna mlađa muška osoba umrla kada je imala između 15 i 17 godina (7/m/15-17). U jedinom ženskom gr. 6/ž/+60 novac je zatečen zajedno s pokojnicom visoke starosne dobi. Zanimljivost predstavlja i podatak da su u svih pet grobova otkriveni prepolovljeni srebrni novci, nikada cjeloviti primjerci. U tri primjera spomenute polovice novca zatečene su u blizini glave, tj. ili s lijeve strane glave nedaleko usta (gr. 6/ž/+60) ili u zemlji ispod glave (gr. 22/m/30-35) ili na gornjem dijelu desne strane prsnog koša (gr. 19/m/50-55) pa se može pretpostaviti da su ondje stavljene u svojstvu obola, ali neuobičajenoga jer je novac prepolovljen (!). U jednom muškom grobu polovica srebrnog novca zatečena je na donjem dijelu kralježnice (gr. 17/m/55-60) te se može pretpostaviti da se, s obzirom na položaj desne podlaktice postavljene na trbuhu, novac nalazio ili na trbuhu pored ruke ili, što je vjerojatnije jer je uobičajenije, u pokojnikovoj desnoj šaci. Položaj nalaza polovice srebrnog novca u gr. 7/m/15-17 nije poznat jer je novac uočen tek kod prosijavanja zemlje sakupljene prigodom čišćenja grobne rake oko pokojnika i ispod njega. Stavljanje novca u funkciji obola u grob star je običaj poznat već kod starih Grka i Rimljana, održao se i u vrijeme seobe naroda te u ostalim srednjovjekovnim razdobljima, ali treba naglasiti da je na starohrvatskim grobljima iz IX.-XII. stoljeća taj običaj rijedak,16 u bjelobrdskim grobovima XI. i XII. stoljeća je naprotiv čest,17 a nastavlja se i u kasnijim srednjovjekovnim razdobljima na župskim grobljima razvijenog i kasnog srednjeg vijeka kao i na grobljima sa stećcima. U ranom novom vijeku XVII. i XVIII. stoljeća običaj stavljanja novca u grob sve češće biva zamijenjen običajem stavljanja svetačkih medaljica i križeva pa je pojava prilaganja polovice novca u grobove na Greblju u Drinovcima, s obzirom na to da istraživani dio groblja pripada ranom novom vijeku tj. drugoj polovini XVI. stoljeća ili početku XVII. stoljeća, neuobičajena i zanimljiva te znakovita i od osobitog kulturno-povijesnog značaja. Razloge za to ipak nije lako dokučiti jer nalazi novca u grobovima mogu biti privredno-monetarnog, ali i kultnog, vjerskog ili kakva šireg religioznog značenja. U numizmatičkom svijetu poznato je da se prepolovljavanje novca događa onda kada u optjecaju dolazi do pomanjkanja sitnog novca, ali je u kultnom, vjerskom ili religioznom smislu polovicu novca stavljenu u grob teže protumačiti jer se dotiče koliko svijeta svakodnevnog i stvarnog toliko i onoga nestvarnoga i metafizičkoga. Korespondiraju li drinovačke prepolov16 

Belošević 1980, 131. 1954, 74., 76.

17  Váňa

120

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

ljene kovanice s idejom polovice vrijednosti, polovice stvarnosti, polovice života, polovice vjere te odražavaju li svijest o promjeni, povratku oblika, uskrsnuću (islam) ili čemu drugom, znali su točno samo oni koji su novac prepolovljivali i stavljali ga u grob zajedno s pokojniciSl. 8 - Drinovci-Greblje, gr. 17/m/55ma. 60 (sonda 2), prepolovljena gazzeta Unatoč nepoznanicama nalazi prepo- da due soldi: Girolamo Priuli (1559.lovljenog novca na drinovačkom Greblju 1567.); Venecija, kovan 1565. godine. imaju i svoju jasnu praktičnu vrijednost jer su numizmatički obrađeni i atribuirani vrijedan i databilno upotrebljiv arheološki predmet. Njihova preliminarna numizmatička analiza pokazala je da su četiri od pet ovih nalaza precizno prepolovljene akče (akçe), srebrni turski novac (XIV.-XVII. st.) često kovan na brzinu, u plitkom reljefu i neprecizno, a od intenzivnog prometa obično vrlo istrošen, tako da je taj novac nerijetko izlizan, nečitljiv, jedva dokučiv i općenito težak za determinaciju. Sve četiri akče odgovaraju ovakvu opisu te su ili posve izlizane na objema stranama (gr. 7/m/15-17), ili su na njima vidljive samo njihove prepoznatljive krupnotočkaste bordure (gr. 19/m-50-55, gr. 22/m/30-35) ili ipak raspolažu ostacima turskih pismena koja spominju sultana, ali ne i sultanovo ime (gr. 6/ž/+60). Također je teško ne uočiti da su težine svih prikupljenih polovica akči isuviše niske, neprimjerene čak i istrošenijim primjercima XV. i ranog XVI. stoljeća, što upućuje na mogućnost da su ove kovanice nastale kasnije i ne prije druge polovine XVI. stoljeća kada je kvaliteta kovanja i težina akči počela sve brže opadati. Nemogućnost preciznijeg određenja turskih akči nadomješta jedini nalaz neturskog srebrnog novca zatečen na donjem dijelu kralježnice starijeg muškarca pokopanog u gr. 17/m/55-60. Novac je, kao i prethodno spomenute turske akče prepolovljen, ali je očevidno većih dimenzija (Ø 18,1 mm; šir. 8,4 mm; tež. 0,238 g), bolje očuvanosti i s mogućnošću da se raspoznaju i protumače prikazi i natpisi aversa i reversa (Sl. 8). Radi se, naime, o dva solda — nominali poznatoj pod nazivom gazetta da due solidi — koju je u Veneciji 1565. godine kovao dužd Girolama Priuli (1559.–1567.). Na bolje sačuvanoj polovici aversa tog novca imalo bi se iščitati natpis + SΛNCTV[s Marcvs Ven]ETVS koji okružuje djelomično vidljiv prikaz krilatog lava u pokretu na lijevo, a na slabije vidljivoj polovici reversa imao bi se razaznati natpis [Ivstitiam] DILIGITE uokolo prikaza Pravde koja sjedi ispred dva lava držeći mač u desnici i vagu u ljevici.18 Time se, u vremenskom smislu, godina 1565. 18 

CNI VIII, 602 no. 19. — Na lokalitetu Klapavice-Crkvine, gdje je otkriveno deset grobova s kamenim grobnim vijencima, u gr. 19 otkrivena je gazetta istog dužda. Za razliku od

Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima…

121

nametnula kao pouzdan terminus post quem ukopa u gr. 17/m/55-60, koja i okolne ukope u sondi 1 (ali i sondi 2) na položaju Drinovci-Greblje stavlja u drugu polovinu XVI. stoljeća. Valja se prisjetiti da su Drinovci u to vrijeme već nekoliko desetljeća bili u vlasti Turaka (1522.-1688.)19 pa je i spomenuti segment groblja potrebno pripisati vremenu turske dominacije miljevačkim krajem. Je li groblje korišteno i prije uspostave turske vlasti, a bio bi to značajan povijesni i arheološki podatak, moguće je utvrditi jedino ako se s arheološkim istraživanjima ubrzo nastavi. Kratice: AP Arheološki pregled EMÉ Az Egri Múzeum Évkönyve, Eger SHP Starohrvatska prosvjeta, Split SlovArch Slovenská archeológia, Bratislava Bibliografija: Belošević 1980 - Janko Belošević, Materijalna kultura Hrvata od 7–9. stoljeća [Die materielle Kultur der Kroaten vom 7. bis zum 9. Jh], Zagreb 1980. CNI VIII - Corpus Nummorum Italicorum, VIII, parte II, Veneto, Roma 1917. Delonga 2000 - Vedrana Delonga, Arheološka istraživanja u Kučićima [Archaeological Excavations ub Kučići], SHP 27, Split 2000, 67-81 [engl. 80]. Delonga—Burić 1986 - Vedrana Delonga—Tonći Burić, Šopot kod Benkovca, Predromanička crkva i srednjovjekovna nekropola [Šopot kod Benkovca, Pre-romanesque Church and Mediaeval Cemetery], AP 26 (1985), Lubljana, 1986., str. 165-166. Demo 2009 - Željko Demo, Ranosrednjovjekovno groblje bjelobrdske kulture — Vukovar-Lijeva Bara (X-XI. stoljeće) [An Early Medieval Cemetery of the Bijelo Brdo Culture — Vukovar-Lijeva Bara (10-11 Century)], Musei Archaeologici Zagrabiensis Catalogi et Monographie VI/1-2, Zagreb 2009. drinovačkog primjerka gazetta iz Klapavica nije prepolovljena, Jurčević 2007, 251, 253, 257, 263, sl. 3. 19  O Miljevcima u prvim godinama dolaska pod tursku vlast, v. Krešimir Kužić, Miljevci u tursko doba (od 1463. do početka 18. stoljeća), u: Miljevci u prošlosti (s pogledom u budućnost): Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa Miljevci u prošlosti (s pogledom u budućnost), Visovac - Drinovci, 15.-16. lipnja 2007., ur. Marko Menđušić i Drago Marguš, Visovac-Drinovci 2008, 207-208.

122

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Gjurašin 2010 - Hrvoje Gjurašin, Dugopolje – Vučipolje – Crkvine, kasnosrednjovjekovno groblje (istraživanja 2004./2005. godine) [Dugopolje-Vučipolje-Crkvine, spätmittelalterliches Gräberfeld (Ausgrabun-gen von 2004 bis 2005)], SHP 37, Split 2010, 111-133 [njem. 133]. Gunjača 1981 - Stjepan Gunjača, Historijsko-arheološka šetnja dolinom Cetine [Archaeological and historical view of the upper course of the river Cetina], Zbornik Cetinske krajine, Sinj 1981, 139-164 [engl. 150-151]. Jurčević 2007 - Ante Jurčević, Kasnoantičko i srednjovjekovno groblje na lokalitetu Crkvine u Klapavicama [Late Antiquity and medieval Graveyard at Crkvine in Klapavice], SHP 34, Split 2007, 249-265 [engl. 259]. Kužić 2008 - Krešimir Kužić, Miljevci u tursko doba (od 1463. do početka 18. stoljeća), u: Miljevci u prošlosti (s pogledom u budućnost): Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa Miljevci u prošlosti (s pogledom u budućnost), Visovac - Drinovci, 15.-16. lipnja 2007. (ur. Marko Menđušić i Drago Marguš), Visovac-Drinovci 2008, 207-208. Milošević 1998 - Ante Milošević, Arheološka topografija Cetine, MHAS Katalozi i monografije 3, Split 1998. Oreb — Zekan 1979 - Franko Oreb — Mate Zekan, Zaštitno iskopavanje srednjovjekovne nekropole oko crkve sv. Petra u Muću Gornjem [Protective excavation of the mediaeval necropolis in Muć Gornji], Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 4-5 (1978-1979), Zagreb 1979, 215-224 [engl. 225]. Szabó 1976 - János Győző Szabó, Árpád-kori telep és temetője sarud határában. III. A temető leirás és rendellenes temetkezéseink párhuzamai [Einige Siedlung und deren Friedhof aus der Árpádenzeit bei Sarud. III. Beschreibung des Friedhofes und Untersuchung der Ausserbgewönllichen Beisetzungen], EMÉ XIV, Eger 1976, 17-79 [njem. 81-84; rus. 85-89]. Šlaus et alii 2012 - M. Šlaus et alii, Rezultati antropološke analize ljudskog osteološkog materijala s nalazišta Drinovci-Greblje, Stručni izvještaj EP 213-12/12, Zagreb 2012. Váňa 1954 - Zdeněk Váňa, Mad’aři a Slovane ve světle archeologických nalezý X–XI. století [Les Magyars et les Slaves à la lumière des fouilles archeologiques du X–XIIe siècle], SlovArch II, 1954, 51–104 [rus. 94–97; franc. 98–104].

Ž. Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima…

123

Željko Demo Some thoughts and observations about the funerary rituals and burials at the cemetery of Drinovci-Greblje Summary Through the joint efforts of the Museum of Croatian Archaeological Monuments (further MHAS) and the Archaeological Museum in Zagreb (further AMZ) systematic archaeological excavations were organized in the village of Drinovci at the position called Greblje. The professional team composed of archaeologists, anthropologists, restoration and documentary staff, archaeology students, and technical staff from Zagreb, Split, and Ivanić Grad was led by Mate Zekan, BA, as the site director (MHAS) and Željko Demo, PhD, as his deputy (AMZ). The excavations took place from September 3 to October 2012, and it was thought that the site to be excavated was a cemetery that was considered to be dated to the medieval period. During the campaign, two trenches with a total area of ca. 155.5m2 were opened. The existence was established of 25 graves, 22 of which were archaeologically and systematically excavated, while three graves remained uninvestigated as they were mostly located beyond the boundaries of the excavated area of the cemetery – altogether discovered during the archaeological excavations in 2012: 10 male (45.46%), 8 female (36.36%), and 4 child graves (18.18%). The graves contained relatively few archaeological finds – button-pendants, hair-pins, iron needles, a ring, halves of silver coins, and some other smaller and less significant archaeological material – but despite this, the specific features of the grave architecture stood out, which to the present could rarely be noted with such individual details and varied characteristics of the burial rites. It was established that all the excavated graves had been carved into the bedrock, and without reference to their natural stone walls, they were lined with large, coarsely worked stone slabs. In such stone coffins the deceased was most often placed on the back with extended legs, and the stone coffin was covered with one or more rows of stone slabs, glues together at the joints with mud mixed with tiny fragments of pottery. The grave was then covered with earth and stones of different sizes. The grave site was marked on the surface with an oval stone wreath made of large stones, while the wreath was filled with somewhat smaller stones, and in rare cases the existence was established of a headstone placed behind the head of the deceased, as well as a stone beyond the feet. The arrangement and spacing between the individual stone wreaths indicates the existence of more or less regular rows of burial sites, whose integrity was respected. The graves, with the usual normal minor deviations, without an exception were oriented east-west (feet-head). The deceased were placed in the grave unclothed or clothed in a simple shift and wrapped in cloth that was sewn prior to burial with an

124

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

iron needle that often, seemingly, was deliberately left by the body, as it was found in the graves as a rule either near the head or the feet of the deceased. It is possible to speak of the burial rituals and beliefs even on the basis of the rare grave goods that included objected found in non-functional positions, such as the ring found not on one of the fingers but rather behind the head of one older deceased woman, and the finds of coins utilized as obols, as could be reliably determined. Coins were found at the Greblje site in Drinkovci in a total of five graves, i.e. in somewhat more than a fifth of all the graves excavated (22.73%): in four male graves and in only one female grave. The interesting feature is that in all five graves halved silver coins were found, and never an entire one. In three examples, the mentioned halved coins were found near the head, i.e. either on the left side of the head not far from the mouth, or in the soil beneath the head, or in the upper part of the right side of the chest, so it can be presumed that they were placed there in the function of an obol, it is very unusual that the coins were halved. Despite unknown factors related to (the as yet unknown) religious or cult reasons for the halving of the coins, the discovery of halved coins at the site of Greblje in Drinovci has a clear practical value, as they represent a numismatically determined and attributed valuable and datable archaeological object. Preliminary numismatic analysis has shown that four of these five coins were precisely halved, very worn akcheh, silver Turkish coins of the 14th-17th centuries, while the fifth coin was a halved silver Venetian coin minted in 1656 during the rule of the Venetian Doge Girolamo Priuli (1559-1567). Hence, the year 1565 is established as a chronologically dependable terminus post quem not merely for the burial in the grave in which the coin was found but also for the surrounding burials at the DrinovciGreblje site, which is dated to the second half of the 16th century. This is a period in which the Ottomans had already been in power in Drinovci for several decades, which continued for a century and a half (1522-1688).

Tragovi jezičnih i religijskih starina u toponimiji Nevesta i Cere* Prof. dr. Nediljko Budiša UDK: 811.163.42'373.21 (497.5 Unešić) TU Berlin /Deutschland 904 (497.5 Unešić) 398 (497.5 Unešić) Prethodno priopćenje Primljeno, 29. tavnja Prastara vjerovanja održala su se stoljećima u Zagori i danas ih još uvijek možemo prepoznati u folkloru, usmenoj predaji te ponajviše u toponomastici. U tome kontekstu, ovdje je donosena prva toponimska analiza prostora Nevesta i Cere - dalmatinskih sela općine Unešić, Šibenskokninske županije. Izložen je povijesni pregled kao okvir za razumijevanje marginalizacije toga produčja. Upravo to je omogućilo očuvanje ne samo starohrvatskih, starovlaških i orijentalnih nego i ostrogotskih toponima i prezimena. U drugome dijelu prikazane su geobotaničke i prostorne odlike prostora Cere kao pozornica na kojoj je bio smješten svijet staroslavenskih bogova. U trećem dijelu navedena su imena iz okolice bogočinskoga svetišta i Cere (Rujevac, Bilin, Crna ljut, Crni umac, Jarnovke, Ladikina draga, Trbočuša, Čera itd.) koja nedvosmisleno upućuju na postojanje kultnih mjesta. U četvrtom dijelu iznesen je pregled najvažnijih pretpovijesnih i antičkih spomenika (bunari, tumulusi, ostaci groblja i građevina). Počivališta mrtvih tema su petoga poglavlja, s posebnim upozorenjem na Bilig s grčko-gotskim slovima i ligaturama, što upućuje na zagonetnu kasnoantičku Tabiu, tj. ranosrednjovjekovni Tubnij, a neveška Gradina i Lokva mogle biti potencijalne lokacije toga iščezlog naselja. Pored popisa relevantnih toponima (u prvome redu iz Cere) donosim i povezanu usmenu predaju (gdje god je ima) te opise vidljivih (ali još neistraženih) spomenika starine. Ključne riječi: Cera, Nevest, staroslavenska vjerovanja i božanstva, izgubljeni grad Tabia, toponimija * Ovaj rad je rezultat moga osobnog interesa za prostor Nevesta i Cere gdje sam proveo djetinjstvo. Zato zahvaljujem u prvome redu svim onim dragim ljudima i ženama (od kojih golema većina, na žalost, odavno nije živa) koji su mi prenijeli sve što su znali o starini ovoga tajanstvenog prostora. Zahvaljujem i gospodi Branku Ivančeviću pok. Mile iz Cere, Mirku Matijašu pok. Ante iz Nevesta i Jakovu Grbeši Šimetiću iz Unešića za fotografije koje su mi

126

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

1. Starine Nevesta i Cere 1.1. O položaju današnjeg Nevesta i Cere te o nekim znamenitostima Nevest-Cera ili Nevest i Cera sela su općine Unešić, Šibensko-kninske županije koja leže na pravcu željezničke pruge Split - Knin. Od oba grada udaljena su nekih 50-ak kilometara. Do nove autoceste Dalmatine kod Sitnoga dijeli ih svega 4-5 kilometara. Kroz oba mjesta s južne strane (pravac jug→sjever) ide lokalna cesta Prgomet - Drniš koja se susreće s novom autocestom kod Sitnoga. Sa sjeverne strane ide lokalna cesta Utore Gornje - Konjevrate (pravac istok→zapad). Postoje i lokalni putovi od kojih je najvažniji onaj prema susjednoj Visokoj (pravac jugoistok). Na jugu je željeznička stanica „Cera”, blizu granice s Koprnom (ispod Galića Gradine). Oba se mjesta nalaze na prometno povoljnom položaju u blizini raskrižja lokalnih cestovnih (Unešić) i željezničkih (Perković) putova (sl. 1).1 Nema sumnje da je Nevest (uz Podumce) zasigurno arheološki najbogatije i vjerojatno najzanimljivije područje ovoga kraja koje krije mnoga iznenađenja za arheologe i istraživače starina. Povijesno gledajući, „najvrjednije” starine su gradine, gomile (tumulusi) te Lokva (s okružjem), natpisi na Biligu i Biljugu, dok je područje od Crkve do Novaka i oko zgrade bivše škole (Krči, Bilaćuše, Ogradice) zacijelo prepuno interesantnih historijskih artefakata i tragova moguće urbanizacije (vidi poglavlje 6). Oba naselja (perspektivno prikazana na sl. 1 i 2) u geološkom i ekološkom pogledu imaju tipične odlike svih sela Zagore. U groblju (Šamatorje) postoji još jedan prastari stećak (sl. 1), ploče prastarih grobnica (kakve još dijelom nalazimo u grobljima Koprna i Unešića) dijelom su uništene ili već odavno prekrivene travom. Postoji nekoliko manje-više vješto isklesanih nadgrobnih kamenih križeva s interesantnim motivima te nekoliko nadgrobnih natpisa, ne starijih od 200 godina (sl. 2). Okvirna povijest Nevesta relativno je dobro dokumentirana, iako nam mnogi detalji još nisu poznati. Staro hrvatsko groblje u Ceri (Cipci) i ostrogotsko u Unešiću (Lužine) te relativno dobra očuvanost Bogočina govore kako velikodušno stavili na raspolaganje. Dužnik sam i mojim vrijednim roditeljima Nikoli i Milici koji su uvijek spremno „na terenu“ provjeravali točnost mojih navoda o položaju opisanih toponima. Zahvalnost dugujem i bratu Mirku i njegovoj supruzi Nataši zato što su uvijek našli vremena da korigiraju moj „germanizirani“ („krležijanski“) hrvatski. Veliko hvala i fra Vicku Kapitanoviću za poziv u ime Kulturnog sabora Zagore da se upustim u ovu pustolovinu pisanja (na meni stranom istraživačkom području). Na kraju valja reći da je vrijeme za pisanje ovoga djela „ukradeno“ ne samo mojim suradnicima na Institutu za kemiju nego i mojoj supruzi Moniki i sinovima Lukasu i Andreasu, kojima i ovaj put zahvaljujem što su mi sve to oprostili te čija me podrška, razumijevanje i ljubav uvijek prate. U Berlinu 28. travnja 2013 1  Geografske koordinate (a) Nevesta: širina: 43° 43’ 35N; dužina: 16° 12’ 52E; visina: 263 m; (b) Cere: širina: 43° 43’ 0 N; dužina: 16° 11’ 60E; visina: 281 m.

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

127

Slika 1. Nevest i Cera: položaj mjesta s važnijim toponimima i nekim starinskim spomenicima. (A) Trodimenzionalni grafički prikaz područja izrađen pomoću tražilice Google Earth. (B) Položaj Nevesta i Cere u okviru Zagore. (C) Biljug - ploča s natpisom na hrvatskoj ćirilici (bosančici) s neveškog Počivališta mrtvih; dolje: reljef sunca s nadgrobnog križa u neveškom Šamatorju (rad domaćeg klesara s početka XX. stoljeća). (D) Neveška gradina i Lokva (uočiti neobično pravilan, gotovo savršeno četvrtast, oblik te prastare građevine). (E) „Vace” s posljednjeg sačuvanog dijela zida neveške lokve sa specifičnim utorima za hrastove grede, nosače platforme kojom je lokva vjerojatno bila natkrivena. Godine 1895. Marun piše u svojim dnevnicima: „Na Nevestskoj lokvi opazio sam u njoj i oko nje, što otvorenih što zasutih množiju bunara a u njima, poput »schaktera« hrastovih greda a na ovima naslonjeni zidovi bunara. Neobična je ovo pojava kod bunara. Trebalo bi ovu lokvu bolje proučiti, da po čemu nisu tu ostanci »teramare« – sojenica, i tim više, da se vidi stoji li ova lokva u svezi sa neposrednom gradinom, što je sa istočne strane lokve, koja je bezdvojbeno iz prehistorične dobe.” (Starinarski dnevnici, 158). (F) Posljedni očuvani stećak iz predturskog vremena u neveškom Šamatorju s karakterističnim mladim polumjesecom i zvijezdom Danicom (Fotografije i grafička obrada: N. Budiša 2009©).

128

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

se tu odigravao intenzivan život od vremena kada su se Hrvati nametnuli kao politički i vojni činilac te se formirali kao državotvorna zajednica (VII.-IX. stoljeće). Iz perioda ranog srednjeg vijeka koji je počeo s poganstvom, iza kojega slijedi doba pokrštavanja (tj. stapanja kršćanstva i poganstva), doba knezova i hrvatskih narodnih vladara, borba s Mlečanima i Saracenima, Samuilove vojne sve do banske uprave (iz Knina i Klisa) ostali su očuvani u najboljem slučaju pojedinačni toponimi. Današnje područje Nevesta i Cere u starim se vremenima vjerojatno zvalo Nevest, a moglo je obuhvaćati izgubljeni dio koji se zvao Legatovići/Lagatovići (područje oko Lagatora i Lagatorića u današnjem Unešiću). Sva ta područja skupno zovemo „stari” ili „povijesni” Nevest. Da je tomu tako, imamo i povijesno svjedočanstvo: 1460. god. brdo kod stinjanskog Rapta (iznad današnje Kaštelanske drage u Ceri, vjerojatno u blizini „Kovačeve ogrede“) označeno je kao tromeđa sela Nevesta, Koprna i Sitnoga.2 Neki stari toponimi i u Nevestu i u Ceri dobro su dokumentirani u starim spisima. Tako imamo dobro zabilježene međaše srednjovjekovne granice između prostora koji se danas zove Visoka (pod banskom jurisdikcijom) i dijela staroga Nevesta (to je današnja Cera) koji je pripadao šibenskoj komuni. Kako su često izbijale svađe i razmirice između banovih podanika sa Šibenčanima ili Trogiranima te granice su obilježene (križevima urezanim u kamenu) prvi put 1396., a ponovno su potvrđene 1434. god. od bosanskih kraljeva i hrvatskih banova. Imena toponima sačuvana do danas su: Rapat (danas: Rapat, vidi sliku 1) – Laškijevac (nepoznat toponim, vjerojatno Kuk ili brijeg u blizini Kuka) – Laška dolina (nepoznat toponim, vjerojatno današnji Oprcin vrta ili Kaštelanska draga) – Orljak (danas: Orljak, vidi sliku 1) - Ladikina (danas: Ametova) Draga – Buble Sedlo (danas: Bubanj) – Pišćet (danas: Pištet, vidi sliku 1) – Gradina (danas: Gradinica) – Križata kamenica (kao i danas) – Kulica (kao i danas).3 1.2. O položaju staroga Nevesta i Kosevića te o starim Vlasima U rasponu od pretpovijesti do kraja staroga vijeka na ovim prostorima naselja su imala drugačiji smještaj i imena od onih koje danas poznajemo. Po svemu sudeći, nakon mongolske provale prvo je formiran Nevest pa u njegovu okrilju Unešić (od „Unešića u Dubravama“)4. Puno vjerojatnije je da su i Unešić i dijelovi Nevesta bili u sastavu Kosevića, čiji položaj još nije sa sigurnošću utvrđen. Sva mišljenja o pitanju ubikacije Kosevića dosada iznesena u literaturi po mome su sudu nepotpuna i neuvjerljiva. Ovo mogu biti 2 

Krsto Stošić, Sela šibenskog kotara, Šibenik, 1940, 89.

3  Josip Kolanović, Šibenik u kasnome srednjem vijeku, Zagreb, 1995, 17; Vicko Kapitanović,

Nevest, Split, 1992, 25. 4  Jakov Grbeša, Unešić i okolica kroz tisućljeća, Unešić, 1997, 67.

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

129

Slika 2. Zaseoci Nevesta (A) s grobnim križevima i natpisima novijega datuma iz neveškog Šamatorja (B, C, D). Nadgrobni križevi su radovi domaćih klesara - meštara s početka XX. stoljeća. Uočiti reljefe raspetoga Isusa te motive mladoga polumjeseca s krugovima (zvijezda Danica?) i motiv sunca. (E) Nadgrobna ploča Petra Budiše pok. Ivana s natpisom iz 1817. godine. (F) SUNAR – natpis s kamene ploče stare grobnice obitelji Sunara-Tarlaša. Kartu zaselaka Nevesta pomoću tražilice Google Earth izradio je mag. ing. Branko Ivančević pok. Mile (Fotografije: N. Budiša 2009©).

važni dokazi da se radi o Nevestu susjednom mjestu: Kolanović citira ugovor koji je Martin Obrašinović iz Kosevića sklopio godine 1457.5 Dvadeset i dvije godine poslije nalazimo i oporuku iz 1479. od Punke, udovice Martina Obra5 

Kolanović, Šibenik, 280.

130

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

šinovića (ovaj put!) iz Nevesta.6 Punka je ostavila župniku koji bude služio misu jedan vinograd u Koseviću na mjestu zvanom Vučipolje kod Doberčića. Iz ovoga proizlazi kako granice između Nevesta i Kosevića nisu bile jasno definirane (tj. da se radi o susjednim mjestima) što je i uzrokovalo razne nesporazume i sukobe toga vremena. U sastavu Kosevića bila su ova naselja: Partemić (Vinovo Donje, crkva je razorena), Dobričić ili Doberčić (Planjane Donje do tromeđe s današnjim Vinovom i Nevestom, crkva sv. Ivana) te Zvoničac (današnja Ostrogašica s Podumcima i dijelom Mirlovića). Partemić i Zvoničac (dio današnjeg Mirlovića i Ostrogašice) skupa s Dobrečićem bili su dio župe Sv. Ivana iz Kosevića. Crkvu sv. Ivana Stošić smješta u Slivno; osobno mislim da se prije radi o sv. Ivanu u današnjim Planjanima. Nadalje, staro prezime iz Kosevića je Grbešić (Ivan Grbešić, 1458.)7 koje danas susrećemo u Unešiću i Vinovu Donjem (Grbeša). Kosević je definitivno nestao iza 1540. nakon rata između Venecije i Osmanskog Carstva, koji je imao tragične posljedice za Zagoru i njezino stanovništvo. Uz Kosević nestaje i cijeli niz naselja čija imena imaju nedvosmislen latinski (tj. starovlaški) korijen: Marčele i Partemis/Partemić (Vinovo). Drugi interesantan starovlaški toponim su Lagatori/Lagatorići; to ime podsjeća na Legatoviće/Lagatoviće, „izgubljeni” dio Nevesta o kojem piše Stošić8 u svojim „Selima” (vjerojatno današnje „Laginice” u Gornjem polju sa Zlopoljem do lokve „Lagatorić” kod stare crkve sv. Jure u Unešiću). Starovlaško ime ‘Lagator’ u hrvatskom jeziku znači ‘knez’ ili ‘glavar’, tj. poglavar Katuna (vlaške zajednice).9 Uistinu, u Nevestu susrećemo područje pod imenom Katunište smješteno blizu tromeđe s Vinovom i Utorima Donjim, dok iznad Gornjih Rajčića imamo Mrčele (vidi sliku 2). Nadalje, velik broj oranica u Gornjem polju i nosi naziv „Laginice” što se također izvodi od imena bivših posjednika - Lagatora. Vlaške glavešine, lagatori ili knjezi su bili pojedinci (kao npr. Blaž „glavar murlaka” iz Nevesta koji se spominje 1448.)10 koji su pametnim gospodarenjem (obično u više generacija) vješto kombinirali polunomadsko stočarstvo i ratarstvo te malo-pomalo stjecali ugled i bili birani na neku od seoskih upravnih dužnosti. Ostala starovlaška prezimena iz bliže okolice su npr. Nakić, Parat, Jaman, Pepur, Piteša, Mrčela i možda još poneka. Kasnije su se Vlasi slavenizirali i imaju uglavnom slavenska prezi6 

Stošić, Sela, 101. Stošić, Sela, 101. 8  Stošić, Sela, 90. 9  M. Šarić, Ekohistorijski osvrt na planine i morlački svijet, Dalmatinska zagora nepoznata zemlja, Zagreb, 2007, 221-231. 10  Stošić, Sela, 90. 7 

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

131

mena i titule (npr. Bošnjaci-Knjezi iz Nevesta). Inače Vlasi se prvi put eksplicitno spominju u Nevestu 1414. god. kada je šibenski plemić Grgur Negoy uzeo Vlatchonem de Nevest11 kao kmetove u najam i vjerojatno im dodijelio odgovarajuća „selišta” za život i rad. O ostalim Vlasima (glavar Blaž, Luka Bogdavčić zvani „barbarus“) iz Nevesta te njihovim sporenjima i s hrvatskom vlasti iz Knina i sa šibenskom komunom opširno izvještava Kapitanović u svojoj knjižici o Nevestu.12 Seline. Toponim „selina” ili „selište” veoma je raširen u Nevestu, a manjim dijelom i u Ceri. Obilje tih mjesta jasno upućuje na dinamiku promjene položaja sela na ovome području. Na sjeveroistočnim rubovima Nevesta od Budišina klanca (kod istočnog ulaza u Unešić) do Katuništa (kod tromeđe Nevest-Utore-Vinovo) nalazimo cijeli niz „selina” ili „selišta”, zatim na rubnim sjeverozapadnim područjima Cere (Vlake, ispod Bogočina) te kod Pišteta i iznad Ametuša.13 Očito je da su seljaci u statusu kolona imali kuće i gospodarske objekte s bunarima, točno određenim površinama za vrtove, podvornice i pokojom krčevinom - dok su polja, šume i pašnjaci pripadali državi, komuni, gradskim plemićima ili lokalnim sitnim posjednicima14 (vjerojatno didići ili njihovi potomci). Tu strukturu, koja se učvrstila u kasnom srednjem vijeku, ni Turci nisu ozbiljnije mijenjali: ona je na silu promijenjena tek nakon prestanka turske vlasti 1699. kada su posjedi odbjeglih vlasnika jednostavno po „zakonu jačega” naslino zauzeti, a mletačka vlast je zatim dugo nastojala uvesti red i napraviti kakav-takav katastar koji je i danas još aktualan. Prvotni (tj. kolonatski) model je omogućavao bolju kontrolu agrarne prenaseljenosti, održiv razvoj i onemogućavao pretjerano iskorištavanje prirodnih resursa područja. „Pravedna” podjela zemlje nakon „revolucije” 1699. god. na niz sitnih posjeda dovela je do neodrživa razvoja manifestiranog u nizu ekoloških pustošenja, valovima siromaštva, umiranja od gladi, zime, suša i bolesti, beznađa, ignorancije, fatalnog pasivizma, kulturnog kolapsa, nepopravljivog demografskog sloma te konačne propasti Zagore čijim zadnjim trzajima upravo svjedočimo. Baština kod Janjoša i Ime Unešića. Toponim „Baština” 15 kod Janjoša (vidi sliku 1) upućuje kako su Janjoši, ali i druge obitelji za turske vladavine posjedovale sitne posjede ili male površine pogodne za držanje vrtova tzv. 11 

Kolanović, Šibenik, 116. Kapitanović, Nevest, Split, 1992, 25. 13  Imena nekih obitelji sa „selina” ostala su sačuvana: Bilin označava vjerojatno Bilaće koji su živjeli ispod Vlaka i Bogočina u Ceri prije no što su se premjestili bliže Zlopolju (gdje su im i danas kuće), zatim Pešići (koji su u biti unešićki Višići) te Sunare koji očevidno imaju veze sa Sunarinim selinama u Katuništu. 14  Kolanović, Šibenik, 137. 15 M. Ančić, „Srednjovjekovno plemstvo na prostoru između Zrmanje i Neretve”, Dalmatinska zagora: nepoznata zemlja, Zagreb, 2007, 149-158. 12  Vicko

132

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

„betine” (npr. Starobetine u Ceri). Svjedoci postojanja baština – seljačkih imanja su toponimi koji se višestruko pojavljuju na cijelom području današnjeg Nevesta i Cere: Janjošice, Laginice, Bilaćuše, Karluše, Dželaluše, Cetinke, Bulinke itd. Danas su sve te čestice u vlasništvu drugih obitelji.16 Prezime Janjoš nije mađarskog podrijetla (kako se to popularno vjeruje u mjestu), već se radi o izvedenici od starog slavenskog imena Uneša/Juneša. Tako i ime sela Unešić (koje se u nekim starim dokumentima piše i kao Unješić)17 izvodimo od osobnih nadimaka Unešići ili Unješići, a to su sinovi (potomci) čovjeka koji se zvao Uneša ili Unješa. To prvotno ime bi se moglo ovako mijenjati: Uneša/Unješa → Juneša/Junješa → Janjoša. Potomci Janjoše bili bi Janjoševići (kako se ta obitelj u Nevestu i piše 1711.) ili Janjoši (kako se danas pišu pripadnici toga roda). Znači, prezime Janjoš i ime sela Unešić istoga su jezičnoga podrijetla.18 1.3. O imenima Nevesta i Cere, tatarskoj provali i Ostrogašanima Ime Cera (talijanski Cerra) pojavljuje se u dokumentima tek 1528. godine i to kao „Čera” (u turskim defterima).19 To je vjerojatno izvedenica od staroslavenskog „černo” ili „cerna” što odgovara riječi „crno” u modernom hrvatskom jeziku. To ime, kada se kombinira s ostacima prastare slavenske toponimije, u blizini krije u sebi duboko značenje: to dolazi posebno do izražaja u opisu toponimije oko Velike (Široke) dražice (vidi poglavlje 3). Drugo tumačenje da je mjesto dobilo ime prema hrastu ceru (Quercus cerris) doduše je popularno, ali malo vjerojatno (hrasta cera ima posvuda). Toponim Vratnji16  Prigodom pregovora o prelasku Zagorana na stranu Venecije, njeni predstavnici su isprva lukavo pristali na to da te baštine ostanu u vlasništvu seljaka, te ih je time (i još nekim drugim obećanjima) konačno privukla na svoju stranu 1684. godine. (Karlo Kosor, Drniška krajina za turskoga vladanja, Kačić, XI (1979), 125-182). Za vrijeme tragičnog ustanka Petropoljaca, Prominjana i drugih Zagorana 1648. godine koji su organizirali franjevci, lokalne (s Turcima očito dobro aranžirane) kršćanske neveške obitelji - klanovi (Sunare, Rajčići, Slugani, Janjoši, Bilaći i Dželalije) drže se po strani. Ta odluka se pokazala mudrom: moćna turska vojska (30 000 konjanika i pješaka) iste godine dolazi iz Bosne i guši ustanak u krvi, a ustaničke obitelji teško stradavaju. Dokumentiran je poziv bosanskog paše serdaru Mati Nakiću iz 1684. da se sa svojim krajišnicima „ne odmeće od Sultana” (Kosor, Drniška krajina, 125-182). Naime obitelji koje su „digle glavu” za ustanka 1648. godine loše su se provele u izbjeglištvu u Primorju: desetkovane su kugom, gladi i neimaštinom do te mjere da su roditelji prodavali djecu u ropstvo da bi se održali na golom životu. Dio tih obitelji se tako ugasio, a dio ostao zauvijek u Primorju. Rijetki su se vratili na ognjišta u Zagori (za primjer vidjeti: N. Budiša, B. Ivančević (2011) Prilog poznavanju starine roda Ivančevića iz Cere – Portal hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović”). 17  Grbeša, Unešić, 81. 18  N. Budiša (2010). Prezimena Nevesta i Cere u zadnjih 350 godina – Portal hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović”. 19  Grbeša, Unešić, 80.

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

133

ce i Stazina ogreda u Ceri zalužuju također posebnu pozornost (vidi sliku 5, poglavlje 2). Kužić20 donosi zapis o knezu Matiji Radeljkoviću iz 1682. god., koji je živio u Vratkovićima (za koje se ne zna gdje su bili). Ovdje možemo spomenuti kako se u Vratnjicama iz Cere nalaze dobro očuvani temelji dviju kuća, koji su ucrtani i u katastru. Stazine ograde dolaze od imena „Staza”, vjerojatno domaća umanjenica/pokraćenica od „Anastazije”, tipično starosjedilačko romansko (tj. vlaško) ime. Situacija je puno kompliciranija s imenom Nevest. Svi moderni povjesničari koji spominju Nevest polaze od pretpostavke da je to staro ilirsko ime. Uzrok tomu jest Stošićev citat jedne Skokove jezične studije toponima iz 1920. godine, koji su svi poslije manje-više nekritički preuzeli. Paleolingvist Skok naime izvodi ime Nevest iz ilirskog jezika - o kojem se ionako gotovo ništa ne zna. Ako bi uistinu i bilo tako (iako nije), onda je neobično kako se nitko do sada nije dosjetio povezati ime Nevest s imenom ilirskog plemena Nesti iz okolice rijeke Nestos (današnja Cetina).21 Međutim, ne možemo govoriti ni o kakvom „ilirskom” korijenu naziva jer ne postoji ni jedan poznati stariji dokument, natpis ili nalaz gdje bi se Nevest eksplicitno spominjao. Ne znamo ništa o ovome prostoru prije mongolske najezde. Tek dvadesetak godina poslije mongolske provale (oko 1242.) papa Klement IV. izdao je bulu s prvim spominjanjem sela Nevest (13. srpnja 1266.).22 Nema sumnje da je strašno mongolsko pustošenje bio presudan povijesni trenutak za ovaj kraj. U tome kontekstu, ime Nevest u jezičnom smislu označava nešto „novo” - nešto što je nastalo nakon kakva (obično tragična) događaja. O obilju arheološkog materijala i razmatranjima o tragovima moguće urbanizacije područja oko neveške Gradine, Lokve i Crkve u kasnoj antici opširno se raspravlja u šestom poglavlju ove studije. Nevest je Coronelli na svojoj karti upisao kao „Nouest” (1696.), dok je na nekim starim zemljovidima označen kao Neuss (vidi sliku 3). Osnova toga imena može biti i slavenska i latinska, ali i germanska (ostrogotska?). Postoji vremenska distanca od skoro 700 godina od tatarske invazije do vremena kada Ostrogoti (VI. stoljeće) nestaju s povijesne scene kao politička i vojna snaga. Ali to ne znači da su se isti trenutak ugasile njihove enklave na Balkanu. Upravo u Unešiću (Lužine) imamo ostrogotsko groblje, u Čvrljevu je nađena Totilina (552) kovanica, dok se posljednja velika bitka Bizantinaca i Ostrogota na Balkanu odigrala upravo kod Ćukova Umca u Podumcima.23 Zacijelo bi najvažniji toponim bio selo Ostrogašica čije bi se ime moglo izvuKrešimir Kužić, Povijest Dalmatinske zagore, Split, 1997, 21  Aleksandar Stipčević, Iliri. Školska knjiga, Zagreb, 1991. 20  22  23 

Kapitanović, Nevest, 14. Grbeša, Unešić, 45.

130

134

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

ći od „Ostrogašani” (Ostrogoti). Međutim, isto tako ime Ostrogašica može označavati područje iza brda s tvrđavom jer „ostrog” je stara slavenska riječ koja znači: opkop, tabor, utvrda. To brdo kod Ostrogašice danas se zove „Zvonik” te pripada selu Mirlović Zagora i bio je nekoć kaštel (razoren 1415.). Ime Ostrogašica se međutim može izvesti i iz germanske antroponimske baze jednako kao i unešićko prezime Škoprc.24 Usprkos jakoj vlaškoj prisutnosti od samih početaka i stalnom doseljavanju Vlaha iz vremena hrvatskih narodnih vladara u bližoj okolici Nevesta ostalo je nekoliko originalnih naziva sela (toponima): Utore, Koprno (vjerojatno starohrvatsko: Koperno), Sitno (starohrvatsko: Sitnica), Žitnić (tipično slavensko ime), Sedramić (Stošić citira Skoka koji ime izvodi od keltskog ‚sedra‘ – tvrd kamen) i Ostrogašica. Nadalje, ne bi bilo razumno zanemarivati ostrogotske utjecaje na povijest ovoga prostora. Usudio bih se spekulirati kako su na prostoru Podumaca i Ostrogašice sve do Utora živjeli Goti i Hrvati; i sam Toma Arhiđakon uvijek govori Goti i Hrvati (ili arijanci) i ne pravi razliku među njima u Zagori.25 1.4. O starijem stanovništvu Nevesta Iako ništa ne znamo o stanovništvu Nevest-Cere iz antičkih vremena, površinski artefakti te pronađeni ostaci keramike, sarkofaga i novčići upućuju na postojanje vitalnih ljudskih zajednica sve do kasne antike (vidi poglavlje 6). Isto tako možemo samo nagađati što bi se moglo događati u vremenu od sedmog do devetog stoljeća (rani srednji vijek). To izvorno stanovništvo starog područja Nevesta većim je dijelom nestalo (izginulo, porobljeno, izbjeglo, protjerano) najkasnije za tatarske najezde. Vjerojatno se dio i spasio bježeći po šumama (koje su tada prilično gusto pokrivale Zagoru) ili se sklonio po obližnjim, zabačenim i nepristupačnim mjestima. Interesantno je primijetiti da su sve „seline” u Nevestu i Ceri smještene upravo na takvim lokacijama.26 24  Škoprci iz Unešića su došljaci iz Bosne (Jakov Grbeša, Filip-Jakov Škoprc pučanin, humanist i istraživač, Unešić, 2006). Na području Visoke u Bosni dolazi selo Skoparinići. Čovjek iz tog sela je „Skoparnik” ili grubim gutanjem samoglasnika i iskrivljavanjem (tako karakterističnom za Zagoru) lako dođemo do „Škoprc“. Ime sela Skoparinići Pašić izvodi po Ostrogotu koji je osnovao naselje i koji se zvao Scipuar. O tome sam našao zanimljivu raspravu Ibrahima Pašića na internetu (http://bosnaplemenita.blogger.ba). 25  Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, Književni krug, Split, 2003, 403. 26  Pri opsjedanju Klisa, Splita i Trogira 1242. god. Tatari su zacijelo koristili lokalnu antičku cestovnu mrežu za brzu dobavu hrane za ljudstvo i krme za konje (vidjeti: Soldo, J. A. (1968/69). Provala Tatara u Hrvatsku. - Hist. Zborn. 21/22, 371-388). Kako nisu imali namjeru trajnije se zadržavati - sve što im se našlo na putu završilo je u ognju i pepelu. Opustjelo područje današnjeg Nevesta, Cere i Unešića počinje se lagano demografski opravljati, ali nikada neće dostići onu snagu ni značenje koje je imalo prije toga. U toj slabosti vide svoju šansu i primorski gradovi Trogir i Šibenik pa staro područje Nevesta postaje poprište sukoba

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

135

Takav položaj Nevesta morao je biti uzrok raznim sukobima i nesporazumima. Tako čitamo iz Baradinih „Starina“27 (koje donose i zapise trogirskih notara) i ugovore iz ovog vremena koji se odnose na Nevest. Dokumentiran je rezultat sudskog spora Strike i Nadimira iz Nevesta s Ćurčom Radinim i s Bogdanom Vukomirovim iz 1272. godine. Radi se o isplati globe za štetu koju je učinio neki konj. Bilo je očito i više parnica u koje se uplitao i hrvatski ban iz Knina. To su ujedno i prva poznata imena ljudi iz staroga Nevesta. Striko je bio sin čovjeka po imenu Orli.28 Danas u toponimima Nevesta i Cere imamo i Orlovac (kod Donjih Utora) i Orljak (Cera, kod Kuka), koji su sigurno izvedeni iz toga osobnog imena. Isto tako iz trogirskih notarskih spisa znamo da je 22. ožujka 1272. Jure, sin Dragane, posjednik iz Nevesta imao pola Unešića u svome vlasništvu. Vjerojatno je Jure bio „didić“; didići su direktni potomci prastaroga hrvatskog plemstva, obično sitni lokalni posjednici (kao vjerojatno i Jure iz Nevesta). Znamo da je Jure prodao svoju polovicu trogirskom plemiću Duji Cegi (Cege su starinom didići iz Radošića).29 Ali ne znamo tko je bio vlasnik druge polovice sela Unešić. Svejedno možemo spekulirati (poznajući hrvatsko običajno pravo) da je to bio netko od njegove najbliže rodbine. To bi nas upućivalo na zaključak da su neveški didići bili vlasnici cijelog područja koje se prvotno zvalo Sv. Petar, a kasnije Unešić. To područje je prvotno bilo zapadno od današnjeg Lagatorića („Unešić u Dubravicama“).30 Na temelju onoga što je već rečeno o Martinu Obrašinoviću (poglavlje 1.2), zanimljivo bi bilo znati imaju li veze Obrašinovići s Obarskom kosom u današnjem Nevestu. Ako je odgovor potvrdan, onda možemo otprilike znati gdje je živio Martin Obrašinović u XV. stoljeću. Postoji li veza između Obrašinovića (predtursko doba) i roda Dželalija31 (koji i danas žive pod Obarskom (ili Oborskom) kosom u Nevestu)? Ako postoje veze, onda su Dželalije predturski starosjedioci Nevesta i Kosevića. Nema sumnje kako je toponim „Obarska” ili „Oborska” kosa vrlo star pojam iz slavenskih jezika koji mora imati vrlo interesantno značenje i mogao bi upućivati čak i na Obre (Avare). Od starijih stanovnika možemo spomenuti Lučiće, stari plemićki rod iz Trogira koji su bili patroni crkve sv. Marije u Nevestu, a imali su i posebne interesa hrvatskoga bana iz Knina, trogirske biskupije i šibenske komune (općine). To je razlog zašto imamo sačuvanih pisanih dokumenata (posebno notarskih spisa) o Nevestu u arhivima dalmatinskih gradova. 27  Miho Barada, ). Trogirski spomenici I/I, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1948. (navod prema Kapitanović, Nevest, 16). 28  Kapitanović, Nevest, 16 29  Kužić, Povijest, 37-38. 30 Grbeša, Unešić, 66. 31  Dželalije su po svemu sudeći stari neveški rod, prezime im je nadimačko, nastalo za turske vladavine i ima korijen u turskoj riječi „čelali” što znači „moćni” ili „silni“.

136

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

veze s Nevestom te dijelom i Radošićem. Iz te porodice je i Ivan Lučić-Lucius (1604.-1679.) koji se smatra ocem hrvatske povijesne znanosti.32 Ivanov djed ili pradjed Lovro Lučić je krajem 15. stoljeća bio dovoljno utjecajan da Nevešćanima, koji su sami izgradili crkvu sv. Marije, osigura podršku generalnog vikara u Šibeniku (Hektor Franceschi). I zaista zahtjev Nevešćana je uvažen pa je Franceschi na Badnji dan, 24. XII. 1492., prihvatio Augustina iz Knina za svećenika župe Nevest i po srednjovjekovnom načinu investiture uveo ga u službu na župi. Crkva je zacijelo starija: u jednoj ispravi iz 1480. spominje se plebanus (župnik) crkve sv. Marije u Nevestu.33 To bi moglo značiti kako je Nevest već u to vrijeme imao crkvu, zacijelo manju od ove današnje, veličinom i oblikom je vjerojatno podsjećala na tipičnu srednjovjekovnu crkvicu kakva je npr. crkva sv. Jure u Žitniću. Starosjedilačka neveška prezimena koja su dokumentirana u Nevestu prije i za vrijeme turske okupacije su Pavlović, Jurjević, Ivanković, Stoslavić, Hreljanović, Ninčević i Bogdavčić. Ivaniš Pavlović ostavlja Crkvi „gonjaj” zemlje (oko 800 m2), česticu zemlje koju i danas nalazimo u državnom katastru kao crkveno imanje („livada“).34 U Stošićevim „Selima” nalazimo i kako je Cvitko Ninčević iz Nevesta bio bratim Nove Crkve u Šibeniku u vremenu između 1596. i 1610. godine. Nadalje, nazivi njiva „Cetinke” u Ceri (veoma blizu banskoj granici iz 1396. i 1434.) mogu upućivati na veze s cetinskim knezovima Nelipićima koji su prisustvovali razgraničenju staroga Nevesta od područja pod banskom upravom.35

32  Veze Lučića s Nevestom vjerojatno su uzrokovane njihovim podrijetlom i posjedima (trogirski plemići-didići, npr. Cege posjedovali su zemlje u Nevestu i Unešiću). Poznato je da se većina radošićkih sitnih posjednika-didića naselila u Trogir; i neveški sitni posjednicididići su se vjerojatno naselili i u Trogir i u Šibenik i tamo s ostalim zagorskim didićima činili jezgru gradskog plemstva. Za sve ove tvrdnje imamo i povijesni dokaz: iz jednog inventarskog spisa napravljenog 1. kolovoza 1463. čitamo naime kako je Antun Lučić posjedovao zemlje u Donjem polju u Nevestu (vidi: Kolanović, Šibenik, 90). 33  Kapitanović, Nevest, 27. 34  Isto tako imamo i zapise koji svjedoče o položaju kmetova-kolona u neveškom polju. Npr. kmet Petar vrši obradu oko 3,5 ha zemlje u Polju (vlasnika plemića Petra Račevića) uz obvezu godišnjeg davanja od jedne četvrtine cijeloga prihoda te jedne kokoši i jedne pogače (Kolanović, Šibenik, 122). Interesantno je kako godine 1486. Nevest daje ‘galiota’ za službu na mletačkoj galiji koji pored redovite plaće dobiva i od sela 8-10 dukata godišnje (Kolanović, Šibenik, 63.) To je vjerojatno bila raširena praksa toga vremena. Od godine 1453. svi sporovi su se rješavali na sudu u Šibeniku, ali prema hrvatskim običajnim zakonima (Kolanović, Šibenik, 54). Prije podvrgavanja šibenskoj jurisdikciji sudovalo se u Klisu ili Kninu pred hrvatskim banom ili kaštelanom. 35  Kapitanović, Nevest, 23.

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

137

1.5. Jezik u starim ispravama u Nevestu Stošić također donosi zanimljivu marginaliju kako godine 1496. Jurica Pavlović iz Nevesta36 posjeduje isprave pisane in lingue Dalmatica (nekako u isto vrijeme kada je Marulić na hrvatskom pisao svoju Molitvu suprotivu Turkom). Što je to „dalmatinski” jezik? To je naziv za pučki jezik kojim se tada govorilo od Jadranskoga mora do Save. Faust Vrančić ga uvrštava kao plemeniti jezik u svoj petojezični rječnik iz 1595. god.37 Iz toga se može izvesti zaključak da je jezik kojim su pisani dokumenti Jurice Pavlovića iz Nevesta bio - hrvatski jezik. Hrvatsko običajno pravo zamijenilo je pisano pravo na hrvatskom jeziku, najvjerojatnije isprave pisane hrvatskom ćirilicom. Bilo kako bilo, to je vrijedan dokument koji dokazuje kako je u starom Nevestu još u drugoj polovici XV. stoljeća (1496.) bilo ljudi vičnih pisanju na hrvatskome narodnom jeziku. 1.6. Ciklus izmjena stanovništva i tursko podsjedanje Nevesta i Cere Krajem ranoga srednjega vijeka dolazi do dramatičnog događaja koji će odrediti povijest ovoga kraja. Progoneći kralja Belu, Tatari su uništili Zagoru.38 Tijekom opsade Trogira Bela se sklonio na lađu, dok su Tatari uništili zaleđe toga grada; u to vrijeme razorena je i crkva sv. Petra u današnjem Unešiću te starohrvatska crkva u Kljacima, dok je cijelo kninsko polje s Biskupijom do te mjere uništeno da se više nikada neće oporaviti. Ne treba nam puno mašte da bismo spoznali kakva je sudbina zadesila gusto naseljeno područje oko neveške Gradine i Lokve (vidi poglavlje 6) s mnogobrojim bunarima, vodom i bogatom ispašom (sl. 3). Tijekom cijelog XV. stoljeća zabilježeni su upadi turske lake konjice (akindžija) u Zagoru gdje su mlade žene i muškarci otimani kako bi ih se prodalo kao roblje (Kužić procjenjuje da se radi o desetkama tisuća osoba iz Dalmacije do kraja XVI. stoljeća).39 Godine 1514. turski odred od 200 akindžija (laka konjica) upada u Žitnić i odvodi 150 ljudi u ropstvo skupa sa 6000 grla stoke (goveda i ovaca).40 Osim pljačke i rušenja cilj tih akcija je bio zastrašiti kršćansko stanovništvo Zagore. Istu taktiku su poslije nad „turskim podanicima” (obično kršćanska raja) primjenjivali i uskoci te lokalne siledžije, 36 

Stošić, Sela, 91. Faust Vrančić (Fausto Veranzio, Faustus Verantius) . Dictionarium quinque nobilis­ sima­rum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae.(Rječnik pet najplemenitijih jezika Europe), Venetiis 1595.. 38  Josip Ante Soldo, Provala Tatara u Hrvatsku, Historijski zbornik, 21/22, (1968/69), 371388. 39  Kužić, Povijest, 108. 40  Kolanović, Šibenik, 180. 37 

138

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

odmetnici i hajduci. Posebno je težak bio period između 1570. i 1580. kada je zbog rata, pljačke (uskoci), nesigurnosti, nasilja, gladi i kuge starosjedilačko stanovništvo gotovo nestalo. Kada su 1521. god. Nevest i Kosević (Doberčić, Marčele i Partemis/Partemić) došli pod tursku vlast/jurisdikciju (nemamo podataka da su tu vođene ikakve lokalne borbe; dakle cijeli je prostor „šaptom” pao)41 tursko carstvo je bilo na vrhuncu moći (1521./1522.) i kao svaki uspješan imperij vješto je kombiniralo mač i diplomaciju za nova osvajanja. Taj povijesni scenarij je za stanovništvo tih sela značio relativnu egzistencijalnu sigurnost; Turci kao inteligentni i iskusni osvajači nisu radikalno mijenjali lokalne strukture novoosvojenih područja; kao kod svakog imperija bitno je bilo da se efikasno kupi porez tj. harač. Zato su ta mjesta u vrijeme tursko-mletačkih ratova (1538.–1540.) pošteđena razaranja, proganjanja i ubijanja stanovništva (kako su se ‘tipično’ vodili ratovi između feudalnih država toga doba). Tako znamo da su Legatovići (dio Nevesta koji nije bio pod turskom vlasti), Unešić i Koprno doslovce sravnjeni sa zemljom za rata 1538.–1540., dok je ostatak Zagore „dokrajčen” 1570.–1573. (Ciparski rat). Isto tako znamo da Nevest i Partemis nisu plaćali „zaštitu” uskocima do 1617. god. (vidi: Mužić, I., 2010.) Znači, u prvim desetljećima turske vlasti u tome dijelu Zagore ostalo je dosta starosjedilačkog stanovništva što vidimo ne samo po očuvanim stranim prezimenima, prisutnosti orijentalnih prezimena nego i očuvanom prastarom nazivlju u cijelom prostoru. 1.7. „Turske” starine, lokalni muslimani i orijentalni tragovi Svatko tko je djetinjstvo proveo u Zagori, sve do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća čuo je priče o „turskim” starinama. Kako je gotovo kompletno starosjedilačko stanovništvo ovih krajeva iseljeno većinom u Primorje i drugdje u dugom periodu turske administracije između 1521. i 1685., malobrojni starosjedioci su doduše prenijeli dobar dio toponima, ali su s miješanjem stanovništva u uvjetima stalne borbe za goli opstanak nestali i posljednji tragovi povijesnog sjećanja, prastarih predaja, legenda pa i vjerovanja. Zbog toga sve starinske spomenike o kojima nema nikakve predaje i koji su nastali prije početka XVI. stoljeća, stariji stanovnici Zagore jednostavno zovu „turskim” (vidi sliku 3). Turska administracija spominje prvi put sela Cera i Nevest u defterima iz 1528. u okviru vilajeta „Hrvati“. U okviru toga vilajeta (provincije) oba 41  Pavičić, S. (1931). Starosjedilaštvo današnjeg hrvatskog naselja u srednjoj i sjevernoj Dalmaciji; Prilog k proučavanju porijekla Bunjevaca, u: Ivan Mužić,Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji, Split, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2010, 61-105.

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

139

Slika 3. Prastari bunari. Donjak (A, B) iz Nevesta i bunar s Trbočuše (C) u Ceri. (Fotografije: N. Budiša 2009©). U pismu Luji Marunu, dana 24. VIII. 1904. godine, kaže Filip Jakov Škoprc sljedeće: „Od neveških bunara nemogu vam ništa kazat nego što svit kaže da su turski bunari“ (Grbeša, Filip-Jakov Škoprc). Bunar s Trbočuše je opisan u četvrtom poglavlju, dok je Donjak obrađen u šestom poglavlju ove studije.

sela su priključena novoosnovanoj nahiji Petrova Gora (stari hrvatski naziv za Zagoru) sa središtem u Drnišu, a pod sudskom jurisdikcijom Skradinskog kadiluka. Iz te godine imamo i brojku od ukupno 36 obitelji na tome prostoru.42 Međutim, već dvadesetak godina poslije broj porodica se dramatično smanjio tako da prema popisu Kliškog sandžaka iz 1550. god. u Nevestu i Ceri imamo samo 25 obitelji.43 Prema Stošićevim „Selima” negdje oko 1560. godine formalno prestaje postojati župa sv. Marije. Nevest i Cera su najvjerojatnije pripadali župi Petrovo Polje. Podatak za tu tvrdnju nalazimo u dokumentu od 3. studenog 1677. gdje stoji kako je Nevest skupa s Koprnom, Unešićem i Sitnom dio kapelanije Petrova polja. Visovački fratri koji su pastorizirali velik dio okupirane Dalmacije vjerojatno su skrbili o preostalom katoličkom stanovništvu nekadašnje župe sv. Marije u Nevestu, ali i o pridošlicama koje su Turci naselili. Seljaci Nevesta i Cere naseljeni po „selinama” su od kolona/ kmetova postali kršćanska raja koja je morala plaćati Turcima harač i biti u njihovoj službi (npr. kao martolozi na Gradini). S druge strane, uskoci su „uskakali” i plijenili ne samo malobrojne muslimane nego često i kršćansko pučanstvo (kao turske podanike). Izgleda da je prva faza turske administracije (do oko 1570.) donijela relativni mir i kakvu-takvu stabilnost: Nevest i Cera su bili dobro napučeni, tu je živjelo 25 obitelji44 (a možemo pretpostaviti da se radi o obiteljima/klanovima od oko 3-15 članova, na čijem čelu stoji „pater familias“) među kojima susrećemo i dvije muslimanske obitelji.45 42  A. Husić, Demografske prilike u srednjodalmatinskom zaleđu početkom 16. stoljeća, Prilozi za orijentalnu filologiju, 55 (2005), 227-242. 43  Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk (Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, knjiga 10), Sarajevo, 1959, 175-180. 44  Šabanović, Bosanski pašaluk, 175-180. 45  Hasan, sin Abdulahov, mogao bi biti iz došljačke obitelji jer mu je već otac bio musliman.. U Donjem Polju (Livadama) ispod Gradine susrećemo oranice koje se zovu „Šljivik“/„Šljivici“.

140

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sjećanje na muslimane u Nevestu i Ceri postoji u usmenoj predaji: to je priča o „A’metu” [tj. Ahmetu] vjerojatno posljednjem gospodaru Ametuša, ali i Širokih njiva i Cerola/Cera koji je navodno imao samo dvije kćeri – tako je njihov rod po muškoj lozi prestao postojati (nemamo spomena o njemu u mletačkom zemljišniku iz 1711.).46 Gotovo sve pomuslimanjene obitelji su nakon oslobođenja 1865. napustile ovaj kraj ili se vratile na kršćanstvo. Ništa ne znamo o njihovu vjerskom životu, imamo samo gore spomenute deftere (popis stanovništva u svrhu prikupljanja poreza i davanja). Na području Ametuša postoje ruševine stambenih objekata, koje su vjerojatno pripadale muslimanima, ali mi nije pošlo za rukom naći bilo kakav natpis. Sunari. Prezime Sunara je svakako najzanimljiviji spomenik orijentalne starine u Zagori. O tome sam opširno pisao na portalu hrvatskoga rodoslovlja.47 Ukratko: riječ ‘sunar’ dolazi iz sanskrta -„suvarna kār” [swarnakara] onaj tko radi sa zlatom (označava dakle profesiju, ali i socijalni status). Ime „Sunar” u hindi-jeziku označava osobu koja se bavi zlatarstvom unutar šudra – kaste hinduskog sustava. Prezime je jako rijetko na Balkanu. Osim katoličkih hrvatskih Sunara/Sunarića pojedini pripadnici toga roda iz Bosne (skupa s onima u Srbiji i Crnoj Gori) pripadaju srpskom/crnogorskom narodnom korpusu. Travnički Sunarići su katolici Hrvati i žive i danas u selu koje se zove Grahovik (oko 2 km udaljeno od grada). Prema usmenoj predaji toga kraja doselili se se u okolicu Travnika iz Dubrovnika još za vrijeme bosanskih naZnamo da se u Nevestu i Ceri šljiva nikada nije tradicionalno uzgajala. Ali ime toga prostora govori nam da je tu bio šljivik. Nije li to bilo vlasništvo nekog došljaka iz Bosne i Hercegovine („Bošnjaka”), gdje se šljiva tradicionalno uzgaja? Možda je Hasan bio vojnik na službi/posadnik u utvrdi Gradina? Za sada možemo samo nagađati. Još je interesantnija druga obitelj iz 1550. – obitelj Huseina, sina Vukdragova. Očito je Husein „friški” konvertit na islam jer mu otac još uvijek nosi staro slavensko/hrvatsko ime. Radi li se o domaćem čovjeku? Nerijetko je bio slučaj da su se stari hrvatski i bosanski plemići (sitni ili krupni posjednici) konvertirali na islam, čime bi sačuvali pa čak i proširili svoje posjede. Ove dvije obitelji, Hasanova i Huseinova, zacijelo su mogle biti vlasnici većeg dijela zemljišta (njiva, šuma, pašnjaka) u Ceri, a moguće i Neveškog polja ispod Gradine, koja je za turske okupacije bila jedna vrsta check-pointa s martolozima. Tom jakom turskom prisutnosti u starom Nevestu može se objasniti i činjenica da Nevest nije plaćao godišnji danak (jedan cekin po obitelji) uskocima za „zaštitu“. A to su manje-više redovito činila gotovo sva zagorska sela na okupiranom dijelu sve do 1617. pa čak i muslimani kao što je to radio Bilaf Mustapić iz susjednog Koprna (Kapitanović, Nevest, 31). Interesantno je spomenuti da je u Drnišu od kraja 16. stoljeća pa sve do kraja turske uprave 1683. godine živjela značajna i bogata turska obitelj Cerinčić (Kosor, Drniška krajina, 125182), Split, 1979.). Zbog nedostatka povijesnih podataka ne znamo ima li ovo prezime veze s imenom Cera ili je slučajno njemu slično (prezime Cerić javlja se relativno često, a istoimeno selo nalazi se u okolici Vukovara). 46  Danica Božić-Bužančić, Prilog poznavanju stanovništva i antroponima mućko-lećevičke Zagore. Čakavska rič, 2, Split, 1988, 59. 47  N. Budiša: O mogućem jezičnom značenju prezimena i podrijetlu roda Sunara/Sunarića – Portal hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović”, 2010.

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

141

Slika 4. Turska vojna sila temeljila se na efikasnoj upotrebi konjice. Za to je potrebna dobro organizirana opskrba vodom (A) koja u područjima kao što je Zagora zahtijeva posjedanje i održavanje izvora „žive“ vode te dobro organiziranu mrežu bunara (kao što to imamo oko Lokve u neveškom Polju) koju je lako braniti s obližnje tvrđave (kao što je neveška Gradina). (B) Turski vojni logor sa šatorima za konjanike i karakterističnim drvenim „konjskim jaslama“ za travu te vojničkim kazanima. (C) Isječak iz karte Šibenika i njegova distrikta-kotara R. F. Camocia iz vremena Ciparskog rata (1571.). Uočiti napredovanje jednoga odreda turske konjice iz pravca Nevesta (na karti označen kao Neust) prema Sitnome (Villa Sitno). Grafike A i B su preuzete iz F. Majors & B. Rill, Das Osmanische Reich, Bechtermünz Verlag, Augsburg; str. 35 i 247). Grafika C je preuzeta iz Kolanović (str.49).

rodnih vladara, dok usmena predaja hrvatskih Sunara iz Nevesta i Cere tumači kako su oni podrijetlom iz okolice Travnika.48 Na temelju tih šturih podataka predložio sam ovu hipotezu: Sunari kao vrsne zanatlije mogli su prispjeti iz Indije (Pandžaba) na Bliski istok i u Bizantsko Carstvo (područje današnje Turske i Grčke) te dalje trgovačkim putevima do svih europskih luka pa i Dubrovnika (odakle su se proširili po Balkanu). S Turcima su vjerojatno i dospjeli u Dalmaciju (Nevest) kao njihovi podanici iz Bosne najkasnije do kraja XVI. stoljeća (ne nalazimo ih u spisima prije turskog posjedanja ovoga područja). Ne treba isključiti mogućnost da su ih Turci kao vrijedne zanatlije (npr. džebedžije - oružari ili tufekdžije - puškari) doveli u Nevest i Ceru.49 Prvotna lokacija u Nevestu mogla su biti ispražnjena 48  Tu

sam predaju čuo od više starijih ljudi iz ceranskih Budiša i Sunara. Zato i nije čudno kako je upravo rod Sunara u presudnim povijesnim vremenima dao sposobne ljude kao što je nadareni vojni zapovjednik Filip Sunara, sin Petra. On je bio 49 

142

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

selišta na Katuništima gdje i danas susrećemo Sunarine seline (u vlasništu neveških Sunara-Ikačića) ili oko Pišteta (koji je u vlasništvu ceranskih Sunara). Interesantna je i kamena ploča (koju je bilo moguće sve do nedavno vidjeti u Šamatorju) s prilično nerazgovijetnim natpisom gdje se samo mogu razaznati slova SUNAR (vidi sliku 2). Je li autor teksta znao više o starini svoga roda? O hrvatskom identitetu Nevesta i Cere. Gornja razmatranja su živo svjedočanstvo multikulturalnosti, ali i uspješnoj integraciji ljudi raznih etničkih grupa u katolički/kršćanski narodni korpus i na neveškomu području. Ne zaboravimo, u Zagori (ali i Primorju i gradovima) danas većinu ionako čine potomci ljudi koji nisu bili „rodovski” Hrvati (tj. potomci „didića” ili drugih velikaških porodica prvotnih 12 plemena), već manje-više potomci pojedinaca koji su bili Vlasi, kmetovi/koloni i turska raja. Između 1848. pa do početka XX. stoljeća djelovanjem franjevaca hrvatski narodni preporod dopire i do seljaka Nevesta i Cere pa se tako nakon stotina godina ‘izbivanja’ (tj. iseljavanja, istjerivanja ili odnarođivanja „didića“) hrvatsko ime (sada kao politički identitet) ponovno nastanjuje u Nevestu i Ceri.50 Tako znamo kako se iseljenik u SAD iz Cere Luka Budiša (sin Andrije „Stipanova Pomorića“)51 početkom XX. stoljeća borio za priključenje „Dalmatinske sloge” (DS) „Hrvatskoj bratskoj zajednici” (HBZ) argumentirajući kao vrlo mlad čovjek da je pojam „Dalmatinac” samo regionalno određenje pripadnika hrvatskog naroda. To je naravno donio sa sobom iz svoje rodne Cere.52 harambaša (kapitan) hrvatske postrojbe mletačke vojske iz 1684./85. pod čijom zastavom su se borili većinom predci današnjeg stanovništva u općini Unešić. Filip je svoje vojno iskustvo mogao steći služeći u neredovitoj vojsci - martolozima (na neveškoj Gradini ili drugdje u Zagori). To je bio rod turske vojske u kojemu su morali sudjelovati i Vlasi kao pripadnici kršćanske raje i u ratu i u miru (npr. osiguravali su klance, mostove, prijelaze i hanove). 50  Ovo je vrlo važan aspekt za razumijevanje hrvatskog identiteta Zagore; „hrvatstvo” Zagorana u posljednjih stotinu godina je u prvom redu kulturna, povijesna i nadasve politička, a nikako „biološka” kategorija. U ranome (a dobrim dijelom i kasnome) srednjem vjeku „hrvatstvo” je bilo socijalni status; to su pojedinci koji su bili sitni ili krupni posjednici, a potomci vojne elite zvane Hrvati, originalno naseljene u Ravnim kotarima. Tako imamo izvještaj Tome Arhiđakona (Historia Salonitana, 249) o prvome susretu stanovnika Splita i tatarskih prethodnica 1242. god. Romanski Splićani su naime na prvi pogled orijentalne tatarske konjičke odrede držali „Hrvatima” - to nam jasno daje sliku koju su romanski starosjedioci imali o Hrvatima koji su dominirali zaleđem Dalmacije. To samo po sebi i nije čudno jer su Hrvati vjerojatno potomci bivše profesionalne konjičke elite orijentalnih Avara koja se osamostalila tamo negdje oko „stoljeća sedmog“. Ta profesionalna konjička ratnička grupa (vjerojatno jedna vrsta soldateske) bila je sastavljena od raznih etničkih grupa, među kojima je slavenski element (jezik, vjera, običaji) na kraju prevladao. 51  N. Budiša: Okvir za istraživanje podrijetla roda Budiša iz Nevesta i Cere u Dalmatinskoj zagori – Portal hrvatskog rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović”, 2009. 52  Anton Lemo, predsjednik Dalmatinske sloge u nekrologu u „Zajedničaru” povodom smrti Luke Budiše (27. 7. 1961.) piše sljedeće: Pokojni brat Budiša uživao je veliko priznanje i

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

143

1.8. Povijesni okviri dobre očuvanosti toponimije Nevesta i Cere Temeljni interes ove moje studije jest pitanje u kojoj mjeri možemo slijedeći topografsko nazivlje rekonstruirati mitski svijet slavenskih vjerovanja u Ceri i Nevestu. Kako je međutim vidljivo iz gornje rasprave, osim utjecaja starih Hrvata kao Slavena trebalo je razlučiti utjecaje pripadnika i ostalih starih etničkih grupa (u prvom redu Vlaha i Turaka) s ovoga prostora na toponimiju cijelog prostora. Kako smo vidjeli, gotovo tisućgodišnje uzajamno prožimljanje s Vlasima, pa i ostrogotski tragovi, posebno su vidljivi i kod imena mjesta i prezimena ljudi. S druge strane očuvana prastara slavenska toponimika sadrži ne samo značajne lingvističke već i sakralne tragove duboke prošlosti. Doduše, mnogi termini su se izobličili do neprepoznatljivosti, ali su ponegdje ipak zadržali vezu s prvotnim značenjem. Pri tome je prvo pitanje: kako i zašto su se ti tragovi baš na ovome prostoru dobro očuvali? Drugo, ako znamo da su se Hrvati među prvima od Slavena pokrstili i ako znamo kako je Crkva sistematski zatirala sve tragove starih vjerovanja, zašto je onda Bogočin sve do sredine XX. stoljeća ostao netaknut (više od tisuću godina iza pokrštavanja!). Treće, stalne mijene i migracije stanovništva su pospješivale izumiranje starih imena i tradicija. Dobra očuvanost toponimije kao i starinskih imena i prezimena može se najbolje protumačiti dugom turskom vladavinom nad područjem Nevesta i Cere (1521. – 1685.). Ta kršćanstvu nesklona vlast doduše nije promicala poganstvo, ali je sustavno slabila utjecaj crkve na život i običaje svojih podanika. To je moglo utjecati da se poneki poganski običaji duže zadrže u vjerovanjima ljudi (npr. paljenje vatre u čast bogovima sada zamijenjenim svecima), ali i da se sačuva mnoštvo praslavenske mitološke toponimije. Nadalje, ne smijemo smetnuti s uma kako je prošlim epohama vladala visoka smrtnost novorođenčadi i žena, harale su razne epidemije i pošasti, a i vremena su gotovo uvijek bila nesigurna. Svi su ti faktori kontrolirali brojnost stanovništva, ali su utjecali i na tradicije i usmene predaje. I prije početka dominacije Hrvata (čija plemena su prvotno posjedala zadarsko zaleđe, do Krke i Butišnice) ovim krajevima, postojao je organizirani kršćanski život (romanskog i slavenskog stanovništva) o kojem nemamo nikakvih podataka, samo materijalne ostatke (vidi poglavlje 6). Iz vremena hrvatskih narodnih vladara ima podataka o županiji Zmina koja se prostirala sve do Moseća i Petrova Polja.53 U vrijeme splitskog crkvenog sabora 1185. god. vjerojatno je postojala posebna župa (pod nama nepoznatim imenom) poštivanje ne samo kod svoga odsjeka, gdje je bio dobar i vjeran član, nego i kod cjelokupnog članstva HBZ, jer je on bio jedan od onih koji je zagovarao da se priključimo HBZ. To je bilo 1913. godine, da se je jedno od prvih samostalnih društava priljučilo HBZ. 53  Kužić, Povijest, 14-16.

144

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

na današnjem području naše zajednice. Ta župa je morala pripadati bilo kninskoj biskupiji (koja je postojala od 1040. do 1522. i gdje je stolovao hrvatski ban) ili (manje vjerojatno) skradinskoj biskupiji (koja je postojala od 533. do 1828.). Temelji stare crkve sv. Jure u Unešićkom groblju (koja je u to vrijeme za titulara imala sv. Petra) vjerojatno potječu iz toga vremena. Nema sumnje da su u ranom srednjem vijeku stara vjerovanja, imena i tradicije i poslije prihvaćanja kršćanstva bile vrlo živahne; mjesta na kojima su se [nekad] izvršavali vjerski obredi starih religija (tj. na kojima se „Bogu-činilo”) poštovala (vjerojatno i ritualno posjećivala), a svakodnevni život bio prilično prožet mitologijom starih vjerovanja. Gore spomenute povijesne tragedije su dovodile do gotovo cikličkih izmjena stanovništva i uvjetovale marginalizaciju ovoga produčja koje je iz generacije u generaciju bilo sve manje atraktivno za sigurno življenje, pa su se ljudi tu naseljavali kada su morali ili nisu imali gdje drugdje. Takva konstelacija je zacijelo omogućila da se sačuvaju/konzerviraju i starohrvatski i vulgarni latinski tj. starovlaški toponimi te prezimena. Ta očuvanost je posebno izražena na potezu Mirlović-Zagora/Ostrogašica/Podumci/ Planjane Donje/Vinovo Donje/Nevest. Zajedno, ta su prezimena i toponimi živi svjedoci onoga vremena kada su Slaveni/Hrvati živjeli u suživotu s romanskim (pa i gotskim) starosjediocima. 2. Geobotanički i hidrološki okviri za proučavanje toponimije Nevesta i Cere Svako proučavanje duhovnosti, posebno izvorne duhovnosti jednoga naroda na određenom prostoru ne može se odvojiti od biotopa, geomorfologije i mikroklime toga prostora. Često upravo te determinante predstavljaju okvir za duhovnost (posebno kod „prirodnih” religija), ali i s njome usko povezan praktični život ljudi raznih povijesnih razdoblja. Tako ćemo ovdje vidjeti kako nam i mali broj sačuvanih toponima Cere (i manjim dijelom Nevesta) daje uvid u jedan fantastični predkršćanski svijet, s prostorom koji je bio racionalno premrežen mitskim elementima, a koji su ujedno i služili kao orijentiri za životnu „navigaciju” (tj. rad i djelovanje) i kroz svakodnevicu i kroz cijelu godinu. Možemo slobodno poći od pretpostavke kako su već u pretpovijesti cijelim tim prostorom dominirale šume s kvalitetnim pašnjacima i vodom. Stanovništvo Nevesta i manjim dijelom Cere od davnina se bavilo stočarenjem kao glavnim zanimanjem. Demografska dinamika (posebno u vremenskim razdobljima bez rata, nasilja i nesigurnosti) dovodila je do pretjeranog iskorištavanja prirodnih resursa cijeloga područja (zbog agrarne prenaseljenosti), tj. do masovnog uništavanja vegetacijskog pokrova. Nestankom gustih šuma hrasta, crnog i bijelog graba, brijesta i jasena nestalo je biljnog korijenja šum-

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

145

skog pokrivača kao glavnog regulatora lokalne mikroekonomije vode. Tada nastaje karakterističan geomorfološki krajobraz u kojem dominira krš, još i danas tipičan fenomen šireg područja Nevesta i Cere. Tu prevladavaju karbonatne stijene čija tektonska razlomljenost pospješuje poniranje atmosferske vode u podzemlje, što je i glavni uzrok nedostatka vode posebno u ljetnim mjesecima. Dobar dio kamena je kredni vapnenac (iz gornje krede, oko 65 milijuna godina star) s karakterističnim fosilima (rudisti). Krške zaravni su presječene udolinom zvanom Neveško polje, tu dominira eocenski fliš s tercijarnim naslagama foraminiferskog vapnenca (oko 12 milijuna godina star), koji se nastavlja na Zlopolje i Dulibe u današnjem Unešiću. Druga udolina s daleko manje eocenskog fliša jest većim dijelom u Ceri. Dolina Cere počinje kod Ametovih Ograda te se preko Galića nastavlja na Koprno gdje završava kao skupina malih, škrtih polja crvenice. Ima malih pećina (Mali Bogočin, kod Janjoševe Grede, ispod Velikog (Crnog) Umca), Božina pećina kod Kaštelanske drage te mnoštvo krških jama i škrapa razbacanih posvuda. Najveće među njima narod zove „bezdanke” kao ona kod Kovačeve Ograde (blizu Rapta) ili neveška Golubinka. Gustom šumom pokriveni krajobraz Zagore morao je biti premrežen sezonskim potocima koji su bili rezultat lokalne mikroklime koja je bila sasvim drugačija od ove koju poznajemo danas. Generacije ljudi su prenosile i predaje o vodi tekućici, tj. „izgubljenim rijekama” koje se i danas još mogu čuti iz usta starijih stanovnika Zagore. U srži tih predaja jest istina, iako je teško zamisliti goleti Zagore po kojima su nekada žuborili potoci. Interesantno je kako možemo naći na Coronellijevoj karti54 i ucrtani tok malog potoka blizu Nevesta. Nadalje, toponim „Pištet” (ili „Pišćet“; riječ za izvor vode) koji nalazimo na samoj granici Nevesta i Cere (presječen je lokalnim putom za Visoku) bio je vjerojatno okružen gustom šumom Korita (koja se danas opet obnavlja). Ali toga izvora vode danas nema, samo ime nas podsjeća da ga je bilo. Tomu svjedoče i stari dokumenti jer su se u kasnome srednjem vijeku (prije turskih osvajanja) grad Šibenik i hrvatski ban sporili oko toga kome pripada to vrelo vode.55 Kako raspolažemo suvremenim tražilicama na internetu koje, među ostalim, omogućuju i studije površine kugle zemaljske (npr. Google Earth, Bing) nije teško slijediti hipotetski trag vode s Pišteta i to po sljedećem pravcu: Pištet → Sunarini Doci → Ceransko polje (Duge njive, Jarnovića doci, Cere, 54  V. M. Coronelli, Corso del Danubio da Vienna sin’ à Nicopoli e paesi adiacenti Descritti, e Dedicati Dal Padre Maestro Coronelli Cosmografo della Serenissima Republica di Venetia, Venezia 1695. 55  Kapitanović, Nevest, 25.

Slika 5. Tok Široke ili Velike dražice od podnožja Vlaka, Bogočina i Velikog Umca do Jarnovića Dolaca. Jasno se vidi korito potoka koji je tekao kroz Veliku ili Široku dražicu; na dva mjesta gdje se draga suzuje koristi se ime ‘Tanka dražica’. Za grafiku lijevo korištena je zračna snimka područja koju je ljubazno stavio na raspolaganje Mirko Matijaš (2003©). Za grafički prikaz područja na desnoj strani korištena je internetska tražilica Bing (grafička obrada: N. Budiša 2013©). Toponim Budine obično označava plićak preko vode koji su ljudi i njihovo blago lako mogli pješice proći. Tako npr. u Imotskom kod Glavine Donje postoji zaselak Budimlići (u turskim defterima iz 1585. god. Budimlji. Popis sela Imotske i Ljubuške nahije 1585. god. http://www.imoart.hr) gdje je bio prijelaz ili most preko rijeke Vrljike, u njemačkom „furth“ u engleskom jeziku “ford”. Stanovnici toga zaseoka su se zvali Budiše pa taj antroponim može označavati i osobu iz takva područja. Zanimljiva su i imena nekih ranih slavenskih naselja blizu takvih lako prohodnih mjesta na rijekama kao npr. grad Budim (danas dio Budimpešte) ili istočnonjemački / lužički grad Budyšin (njemački: Bautzen)

146 Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

147

Lokvice u Budišinim njivama). Drugi sezonski potok postoji danas kao vododerina koja još uvijek (posebno u razdobljima obilnih padalina) sakuplja vodu s padina Bogočina, Velikog Umca, Rujevaca, Vlaka, Budina, Podrovanjina i Melovca. Ta vododerina se zove Široka dražica i još danas ju je lako slijediti. Počinje kao krug (ili kako neki kažu – Tanka dražica) ispod Vlaka, potom teče između Bilinog Bunarića i ispod Babošića Selina te oplakuje Veliki i Mali Rujevac kod Pešića dočića ispod Velikog Bogočina. Neki stariji seljani su pak tvrdili da počinje kao „Tanka dražica” ispod Vlaka, a onda se uokružuje oko Rujevaca. Odatle ide ispod Velikog mosta (želježnička pruga) sve do Rovanja kod ceste pa dalje iza Stazinih ogreda, prolazi kroz mali tunel ispod puta za Sunare kod Budankova tora, preko Šubića i Bošnjakovih Dolaca pored Kopinjovica, Trbočuše (lijevo), Komada (desno) sve do Jarnovića dolaca. Narod kaže: Voda šta se skupi u Pešića Dočiću završi u Jarnovića docima!56 Sve se te vode spajaju u Ceranskom polju i nastavljaju teći u pravcu Koprna gdje kod željezničke pruge blizu talijanske utvrde iz II. svjetskog rata postoji vododerina koja sakuplja vodu iz Koprna i Ljubostinja. Odatle je tijek vjerojatno sljedeći: Koprno → Sitnica → Perković → Vrpolje → more. Stoga ne bi trebalo čuditi kada jednom Zagora „ozeleni” (a na dobrom je putu) da se pojedini sezonski potoci ponovno pojave. Osim u Neveškom Polju (Lokva, Donjaci, Novak) i na pojedinim mjestima u Ceri kao što su Starobetine i Tr[e]bočuše kod zaseoka [stare] Budiše i drugdje ima prastarih bunara koji još i danas, zahvaljujući glinovitoj podlozi, drže vodu (vidi slike 3 i 4). Tajna tih nepresušnih bunara može biti i u tome što su iskopani nad podzemnim tokovima. 3. O staroslavenskim toponimima u Ceri Toponomastika područja oko Velike dražice (sl. 5) upućuje kako je Cera prepuna starohrvatskih sakralnih prizorišta i kultnih mjesta koja su omogućavala vršenje vjerskog života po određenim pravilima i ritualima. Pored bogova taj prostor je ispunjen i fantastičnim stvorenjima kao što je npr. „Baba roga” koja prebiva u Jamama brezdankama kod Kovačeva vrtla blizu Rapta. Malu djecu su plašili pričama o „Babi rogi” vjerojatno da ih odvrate od opasnog naginjanja nad otvorom jame. Djeci je pričano kako se pri svakom naginjanju nad otvorom jame može čuti prijeteći glas:Ako ja gori – ti ćeš doli!57 Osim praktične pozadine te priče sadrže i zrnce drevne, davno izumrle mitologije. Za Veliki i Mali Bogočin možemo sa sigurnošću reći kako se radi o sakralnim mjestima za izvođenje obreda i prinošenje žrtava. No nemoguće je da nisu 56 

Prema kazivanju Jele Budiša, kćeri Ante. Prema kazivanjima Matuše (Maše) Budiša, rođ. Burilović i Ane (Đulinke) Budiša, rođ. Mrčela iz 1976. godine. 57 

148

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

postojali i ostali oblici kultnih mjesta kao što su žrtvenici, sveti gajevi, izvori, pećine i staništa zloduha s obzirom na to da je svaki aspekt staroslavenskoga života „pokrivao” određeni bog. Brojni toponimi koji u sebi sadrže mitološka imena staroslavenskih vjerovanja jasno upućuju na postojanje kulta na ovim prostorima. Prateći te toponime blizu vododerine Široka (Velika) dražica u Ceri „nizvodno” - pred očima nam izranja čitav jedan prostor u kojem su naši predci smjestili svoje bogove, sa žrtvenicima i svetim mjestima koje je pobožni puk i stoljećima poslije pokrštavanja obilazio, iako su njihovo prvotno značenje i smisao iščezli u tmini prošlosti. 3.1. Veliki i Mali Bogočin u kontekstu bliže okolice Nema sumnje da je prastaro bogočinsko svetište jedno od najbolje očuvanih spomenika pretkršćanske davnine na našim prostorima. Po svemu sudeći, to svetište nije bilo razarano u više od tisuću godina nakon pokrštavanja lokalnog stanovništva, već je jednostavno prepušteno zubu vremena (velikim dijelom i zbog okolnosti koje sam već opisao u poglavlju 2). Njegova udaljenost od naselja, ograđenih šuma („ogreda“), oranica i putova spriječila je mogućnost da postane mjesto za gradnju kakve crkvice ili kaštela, izvor kamene građe za suhozidne građevine i kuće ili pogodno mjesto za „klačinu” (tj. proizvodnju živoga vapna). Na žalost, bogočinsko svetište je najznačajnije devastirano upravo u XX. stoljeću. Počelo je od prvih amaterskih iskapanja fra Luje Maruna kojima je nepovratno razorena obredna gomila, preko razaranja „hrama”, tj. ugrađivanja u crkvu ugaonih kamena tesanaca („vaca“) s „četvrtaste gomile” (1937. godine) do nerazumnih vojnih vježba u osamdesetim godinama prošlog stoljeća koje su bitno devastirale suhozidnu ogradu. „Četvrtasta gomila”, na čije je postojanje na temelju Marunovih opisa oštroumno ukazao Grbeša,58 zacijelo nije bila „gomila” nego ruševina malenog ali skladno građenog hrama, koji je izgledao kao i svako drugo skromno pretkršćansko svetište u indoeuropskih naroda. Njihovi prvotni hramovi su bili skromnih i manjih dimenzija te su služili kao mjesta tajnih rituala, „stanovanja” bogova (obično raznih kumira) pristupačna samo svećeničkoj kasti, dok su se obredi služili na otvorenom prostoru označenom svetom ogradom. Pa i pored tih devastacija bogočinskog svetišta uopće nemamo stručnih istraživanja toga područja niti sakupljenih i vrednovanih materijalnih ostataka (a njih je bilo i ostaje nadati se da većina njih još leži neotkrivena čekajući buduće profesionalne istraživače i konzervatore). Od prvoga izvještaja Luje

58 

Jakov Grbeša, Bogočin – Od poganskih vremena do procvata kršćanstva, Unešić, 2004,105.

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

149

Maruna (1895.)59 proteklo je više od 30 godina do dokumentiranog posjeta Ive Pilara (1928.) koji je bio motiviran manje-više njegovim dubokim uvjerenjem o dualističkom karakteru staroslavenskih religija. Pilarovo vjerovanje u tu hipotezu bilo je toliko jako da je svugdje tražio dualizme pa i na kompleksu Bogočina. Čak je bio uvjeren da je našao ostatke staroslavenskog „konjskog gatališta” vjerojatno blizu današnjeg Lovačkog doma pišući ovako: „... kod drugih svetišta u blizini i podno vrhunca tako zvanih božjih gora opazio sam slična izravnata i utapkana mjesta najmanje 60-100 m duga… ondje se sastajala velika množina ljudi i konja, koji su silom izravnali i proširili i utapkali ono bilo [brda], koje od prirode bijaše oblo, tako da su se vidljivi tragovi toga rada mogli sačuvati kroz mnogo stoljeća do danas“.60 Sedamdeset godina poslije na tu tradiciju i školu razmišljanja dijelom se oslanja i Jakov Grbeša61 i postulira vlastiti dualistični scenarij Boga svjetla (Veliki Bogočin) i Boga tame (unešićko Šamatorje) razdvojenih živom vodom (Lagatorić; u koritu Duliba s tokom prema zapadu). Pažljivim pregledom krajolika tražilicom Google Earth lako je uočiti korito zvano Dulibe koje teče u pravcu: Lagatori → Unešić → Mirlović Zagora → Konjevrate → Krka. Posebno vrijedna činjenica jest da na Velikom Bogočinu postoji i bunar izvan svetišta vrlo blizu glavnog ulaza na jugoistoku, koji je sve donedavno bio u upotrebi. Ukoliko taj objekt nije novijeg datuma, uz malo sreće, njegovo istraživanje može nam dati dosta dragocjenih podataka o bogočinskom svetištu. Usprkos svim tim nastojanjima slika Bogočina predstavljena do sada u literaturi još uvijek nije potpuna. Prvo, ni jedan od autora nije ozbiljnije razmatrao Bogočin iz perspektive Cere ili Koprna. Upravo opis toponimije oko Široke dražice (vidi poglavlje 2) otvara nam nove prespektive za izučavanje, ali i promišljanje bogočinskog svetišta, dok se perspektiva Velikog Bogočina s koprnske strane još treba istražiti. Tamo imamo obilje interesantih toponima (npr. Svilan, pećina Smokovica, Grive iznad Vlaka, Kraljev vrta, brdo Zelenka s ogradom pri vrhu) koji još čekaju na stručnu analizu i istraživanje. Staroslavenske religije nisu bile jedinstvene (imale su puno lokalnih varijacija) niti su ikad bile dobro proučene ili rekonstruirane. Osobno sam suzdržan prema bilo kakvu pokušaju rekonstruiranja slavenske mitologije bilo gdje pa i u Ceri, ali se (kao i drugi istraživači ili znatiželjnici) ne mogu oteti (umjerenoj) potrebi tumačenja ili hipotezama o mogućem značenju toponimskih konstelacija. Bitno je da se vjerno iznesu činjenice, a 59  Lujo Marun, Arkeologički prilozi o religiji poganskih Hrvata, Starohrvatska prosvjeta 3 (3-4), 1897, 141-144. 60  Ivo Pilar, O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju, u: Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, JAZU, knj. 28, Zagreb 1931, 1-86. 61  Jakov Grbeša, Bogočin – Od poganskih vremena do procvata kršćanstva, Unešić, 2004.

150

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Slika 6. Trovro iz Primorskog Doca i kompleks Bogočina. (A) Trovro snimljeno iz područja Ukića pod Praćom (foto i grafička obrada: N. Budiša 2006©) (B) Kompleks Bogočina s imenima obližnjih lokacija snimljen s visočkog puta (kod Korita) (foto i grafička obrada: N. Budiša 2010©). (C) Zračna snimka bogočinskog svetišta (fotografiju ljubazno stavio na raspolaganje Jakov Grbeša 2003©)

interpretacije su gotovo uvijek nezahvalan posao. Svejedno, od nečega moramo početi (pa i uz rizik da i pogriješimo), moramo naime imati radnu hipotezu, nešto što će budući istraživači potvrditi ili opovrgnuti. Potreban nam je kakav-takav orijentir - tim više što u potpunosti nedostaju sustavna arheološka istraživanja bogočinskog kompleksa i okoliša s materijalnim artefaktima (i nadamo se da će jednoga dana i to biti profesionalno odrađeno).

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

151

Nadalje, upada u oči kako nedostaju i komparativne analize bogočinskog kompleksa sa sličnim zdanjima u bližoj okolici. Na primjer, već u Primorskom Docu imamo neobično slične konstelacije brda i isto tako dobru očuvanost gomila, obredih zidova i toponima. Dolački kompleks brda znakovita imena Trovro (tri-vrh; tro-vrh) gledano iz Komadina, Ukića i Škokića (stari Biličići) pokazuje jaku sličnost kompleksu Bogočina (Veliki, Mali i Janjoševa greda) gledanog iz Cere („visočki put“) (vidi sliku 6). Kako blizu Bogočina nalazimo i Divinu pećinu, tako se i jugoistočno pored Trovra nalazi veliko i mračno, gorom obraslo udubljenje (gotovo jama) pod imenom „Samograd” koji pučki istraživači starina karakteriziraju kao svetište zlog boga Dive.62 Nadalje, u podolini u kojoj je smješten Primorski Dolac nalazimo drugo brdašce (gotovo vis) također znakovita imena - „Bilin” (na predjelu starih „Biličića“) s jako dobro očuvanom posvetnom ogradom. Pogled na taj lijepi i pravilni suhozid s očuvanim ulazom daje nam zornu predodžbu originalne bogočinske posvetne ograde. Na koncu, kao integralni dio brda Praća (prema Ljubitovici) dolazi i uzvisina s gomilom zvanom Vidova Gradina gdje se na površini još mogu vidjeti ulomci obredne keramike slični onoj na neveškoj Gradini i Polju (vidi poglavlje 5). Isto tako je moguće (posebno zimi kada nema lišća na gori) razaznati svetu ogradu u okviru koje postoji i zatrpani bunar. Sve do nedavno tu su se palili proljetni „svitnjaci” u vrijeme svetoga Ivana (ljetna ravnodnevica, Ivanje) ukazujući na kontinuitet prastarih običaja/rituala na ovoj lokaciji sve do našega vremena. U cjelini uzevši, dobra izoliranost, kompleksna povijesna ostavština (koja vjerojatno seže sve do pretpovijesti) čini ovu lokaciju iznimno privlačnim objektom za sustavna znanstvena istraživanja. Uzalud je fra Lujo Marun pokušavao saznati od lokalnog stanovništva Cere, Nevesta i Unešića kakvu predaju ili legendu o Bogočinu – njih jednostavno nema. Povijest mjesta izložena u prijašnjim poglavljima (poglavlje 1) daje jasan odgovor na pitanje zašto je to tako. Osim uobičajenih priča o „izgubljenom blagu” ili „turskim starinama” ništa drugo nije uspio zabilježiti.63 Tijekom dugih godina interesa za to područje osobno mi u pričanjima starijih ljudi i žena (kao uostalom i svim drugim znatiželjnicima ili istraživačima Bogočina) nije pošlo za rukom otkriti bilo kakvu prošlu ili sadašnju ritualnu povezanost lokalnog stanovništva s Bogočinom ili okolnim svetim mjestima. Posebno je intrigantna već navedena činjenica da je tamo crkva izgrađena tek u XX. stoljeću. Zašto tako kasno? Više od tisuću godina bogovi na Bogočinu i okolnim visovima, gredama, mračnim samogradima i šumama ostali su prepušteni sami sebi i u okruženju svetih zidina koje je izjeo zub vremena. Povi62  Ante 63 

Čavka, Povijest Primorskog Doca, Primorski Dolac, 2009, 342. Marun, Arkeologički prilozi, 141-144.

152

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Slika 7. Bogočinsko svetište. Divina pećina (A) koja se nalazi u blizini svete ograde (sjever). Ruševine zidina svetišta (B, C) s posljednjim relativno dobro očuvanim sporednim ulazom (D) s jugoistočne strane (foto: N. Budiša 2008©). (E) Hipotetička rekonstrukcija svetišta - jedno moguće tumačenje sakralnog značenja bogočinskog kompleksa (preuzeto iz: Grbeša – Bogočin,105).

jesna vjetrometina i usud kraja pridonijeli su da je tomu tako (vidi poglavlja 1 i 6). U tome kontekstu, zanimljivo je spomenuti kako u Primorskom Docu postoje predaje zašto na Bilinu nije izgrađena crkva kao i objašnjenje zašto kamenje sa svete ograde nije korišteno u druge svrhe. Osobno sam te predaje čuo od svoje majke64 i njezine rodbine iz Primorskog Doca, a zabilježio ih je 64 

Kazivanje Milice Budiša rođene Ukić, iz starih Biličića.

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

153

i lokalni pučki istraživač - svećenik fra Ante Čavka u prigodnoj monografiji župe.65 Prva govori o tome kako je pri svakom pokušaju gradnje crkve na Bilinu sv. Petar bježao u „svoju” crkvu u Mravnici. Slična predaja je vezana uz crkvu sv. Marije u Nevestu, koju su htjeli graditi na drugom mjestu, ali se Gospa priko noći uvik vraćala na Nevest.66 Druga predaja iz Primorskog Doca govori o ženi koja je donijela kući ploče s posvetne ograde na Bilinu. Nakon toga su joj jedna po jedna ugibale ovce iz stada sve dotle dok ploča nije vraćena na staro mjesto. Ima li u tim legendama i zrnce prastarog strahopoštovanja božanstava smještenih na Bilinu? 3.2. Od Rujevaca do Jarnovića doca: put Velikom dražicom nizvodno Babošića seline. Selina ili selište je toponim iz kasnoga srednjega vijeka koji označava zemljišnu česticu koju je kolon, kmet ili seljak dobio za vlastito uzdržavanje bilo od pojedinca ili zajednice.67 Na tome području seljak bi podigao kuću, gospodarske zgrade, vrt i podvornicu uz mogućnost širenja posjeda krčenjem (to je išlo naravno tek uz odobrenje vlasnika). Ništa nisam uspio saznati o Babošićima, možda se radi o nadimačkom prezimenu roda koji i danas obitava u Nevestu, Ceri, Koprnu ili Unešiću. Na primjer, u blizini se nalazi i mala udolina zvana Pešića dočić, a Pešići su nadimak roda Višića koji danas obitava u Unešiću kod Zlopolja. Ne treba sumnjati kako je ovaj prostor, dijelom dobro zaštićen od hladne bure, bogat vodom, pašom i drvom bio naseljen ljudima čiji potomci i danas žive u mjestu. Veza sa svijetom im je bio put (danas zameten i obrastao) preko Vlaka, pored velike kamenice zvane Plitvina sve do Ivančevića drage koja je još na ceranskom dijelu dobro očuvana. Ovdje treba napomenuti da je u vrijeme naseljenosti ovaj predio izgledao bitno drugačije nego danas. Njegova devastacija je uslijedila u velikoj mjeri u vremenu od 1875. do 1877. kada se gradila prva dalmatinska željeznička pruga od Splita do Siverića. Tada je kamen od probijanja „Velikog i Malog prokopa” (o čemu imamo i fotografsko svjedočanstvo)68 iskorišten za izgradnju „škarbe” s Velikim mostom te za zatrpavanje Klanca iznad Budiša i izgradnju „rampi” (vidi sliku 5). Iz toga vremena potječe i „vakterica” (od njemačkog Wachter – čuvar) i naziv za ledine „barake” ispod Podumčića, a u lokalni govor je ušao čitav niz iskrivljenih njemačkih tehničkih i stručnih pojmova vezanih za željeznicu; „grampati”, „cvikati”, „štreka”, „šinja”, „šverel”, „sinjal”, „rampa” itd. Valja napomenuti kako je eksproprijacija zemlje za gradnju 65 

Čavka, Povijest Primorskog Doca, 299. Kazivanje Jure Budiše, sina Bože („Vranjin Pomorić”). 67  Kolanović, Šibenik, 137. 68  Željeznički muzej (Istorijski Arhiv) u Beogradu (Bauloos II: Einschnitt bei Cera) 1877. god. 66 

154

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

željeznice u Ceri najviše pogodila Ivančeviće (imanja su im presječena na pola), a spomenuta Ivančevića draga (kao komunikacija od Cere do Koprna i Ljubostinja) gubi na značenju. Velika (Široka) dražica. Vododerina imenom Velika ili Široka dražica počinje iza Rujevaca kod Babošića selina ispod Vlaka. Pojedine odsječke stanovnici Cere zovu „Tanka dražica“. Dijeli se na dva kraka i opasuje veliki i mali Rujevac, da bi se ta dva kraka spojila ispod Bilinog bunarića i nastavila skupa prema dolini Cere. S lijeve strane je kompleks Bogočina, a s desne dominira Veliki (Crni) umac. Zatim Velika dražica krivuda do željezničkog mosta (Veliki most), pa preko Budina i Rovanjina, između Stazinih ogreda i Melovca preko Bošnjakovih dolaca i Kopinjovica, pokraj Trbočuše i ispod Komada sve do Jarnovića doca i dalje do Cera (Cere ili Cerole), a odatle prema Lokvicama u Budišinim njivama (vidi sliku 5). Ime „dražica” je deminutiv od prastare hrvatske riječi ‘draga’ koja je sačuvana u toponimiji ovoga kraja. Postoji Ivančevića draga (prema Vlakama, tj. Koprnu, Bogočinu, Babošića selini i Bilinom bunariću), zatim Kaštelanska draga (od Poda prema Sratoku/Bogdanovićima i Raptu) te A’metova/Ladikina draga (od Jurjevića prema Visokoj). Od starih Budiša do „Kovačeva puta” vodi „Progon”, tj. put (širok oko 1,5 m) koji je vrlo star sudeći po razini tla iza suhozidina na posjedima s gornje strane. Volunjski gaj i brdo Zelenka. Volunjski gaj je u katastru69 označen kao široko područje oko Velikog Bogočina. Po svemu sudeći radi se o gusto obraslom prostoru između Koprna i Unešića sa zapadne strane Bogočina od Vlaka i vrha Grive prema brdu Zelenki koje također ima kamenu ogradu pri vrhuncu. Iako nemam pri ruci izvještaje o tome brdu, i prije no što bude istraženo razložno je pretpostaviti da bi moralo imati sakralno značenje. Ime Volunjski gaj može se izvesti od gaja u kojem su se držali na ispaši volovi i slične životinje posebno ljeti, kada su se pred večer cijela stada volova i krava tjerala na noćnu ispašu („na konak“) zbog nepodnošljivih dnevnih vrućina. S druge strane, može lako biti da se radi o prastarom toponimu koji označava boravište Volosa/Velesa, staroslavenskog boga tame, rogate stoke i zaštitnika pastira.70 Veliki (Crni) umac s Crnom ljuti i Klancem. Veliki umac je smješten s lijeve strane Velike dražice nizvodno, nasuprot Velikom Bogočinu te se prema istoku nastavlja u Mali umac koji presijeca željeznička pruga. Od vrha prema istoku možemo pratiti i kameni greben71 koji se gubi pod zemljom niže od 69 

www.katastar.hr Katičić, R. Vidova gora i sveti Vid, Studia mythologica Slavica (Ljubljana), XIII (2010), 15–17. 71  Na početku grebena nalazi se maslina koja dobro podnosi hladnoću i donosi plodove; nisam uspio saznati tko i kada ju je tu posadio, ali prema debljini drveta zaključujem da 70 

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

155

Slika 8. Na Velikom umcu: (A) Ostaci temelja suhozidne građevine/zida na istočnoj strani (B) te deblo hrasta cera (Quercus Cerris) u blizini Umca (područje zvano „Torine” na sjevernoj strani) na putu prema Bilinom bunariću (foto: N. Budiša 2012©).

„Torina” sa svojim stoljetnim hrastovima cerovima (Quercus cerris) koji su manje više ocrvotočeni ili ozbiljno nagrizeni zubom vremena (sl. 8). Većina mještana ga zove samo Veliki umac, ali je starije pučanstvo koristilo i naziv Crni.72 Na samome vrhuncu nalazimo temelje četvrtaste prostorije, čiju jednu stranu čini sam „živi kamen” grebena, promjera ne većega od 10 metara. Zidovi sačuvanih temelja su debeli (oko 1 - 1,5 m) s jakim i velikim zaglavnim kamenjima za čije bi pokretanje trebala snaga više ljudi s potrebnim alatom. Tu je i suhozidni prsobran iz II. svjetskoga rata, koji je lako razlučiti od opisanih temelja. Vojnički prsobran podignut je dijelom od manjeg kamenja te prostorije i od kamenja kojega ima u obilju pod kamenim vrhom Umca. Crna ljut se proteže jugoistočno od Velikoga Umca prema Mačjoj gredi i Klancu (vidi sliku 5), koji je zatrpan pri gradnji pruge. Prostor je ispunjen visokim kamenjem s mnoštvom škrapa i jama, malih udolina i neprohodnih kamenih vrleti koje su u novije vrijeme obrasle makijom i niskim raslinjem koje se polako razvija u hrastovu šumu. Bilin bunarić. Taj toponim označava prostor male šume stoljetnih cerovih hrastova koja je smještena u maloj flišnoj udolini na sjecištu površina Velikog Umca te malog i velikog Rujevca. Kako ime govori, morao je u blizini biti i bunar, čiju lokaciju danas ne znam, ali su je poznavali stariji stanovnici. Slisadašnje stablo ne bi trebalo biti starije od sto godina. Budući da su mještani to drvo sustavno sjekli, a ono uvijek iznova brokavalo iz temelja – njegova starost bi mogla biti i veća. 72  Kazivala Cvita Budiša, udova Petra.

156

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

jedeći kozju stazu („oputinu“) prema istoku (pravac Prokop) nailazimo opet na flišnu zemlju s cerovim stablima pod imenom Torine (prostor za držanje stoke). O samom imenu „Bilin” nisam ništa čuo od starijih, osim da je tako bilo oduvijek „još od turskih vremena“. Sama ta činjenica upućuje na starinu toponima. Isto tako upada u oči i sličnost s „Bilinom” iz Primorskog Doca: u kasnom srednjem vijeku to se područje Primorskog Doca zvalo „Bilići” ili „Biličići” i bilo je u posjedu šibenskog plemića Luke Butrišića,73 a vjerojatno su se tako prezivali i stanovnici toga naselja (danas su to rodovi Ukići, Škokići i Komadine). Toponim Bilin bunarić ima zasigurno veze sa starom neveškom obitelji Bilać, koji su se ponegdje pisali i kao „Bili“.74 Ta je porodica živjela tu na „selini” (skupa s Babošićima i Pešićima) pa se preselila bliže Neveškom polju poslije prestanka turske vlasti (v. poglavlja 1 i 6). Za moguće tumačenje sakralnog značenja toponima Bilin bunarić možemo se poslužiti sljedećom usporedbom. Znamo kako je plemić Juraj Radigostić bio posjednik zemlje u susjednom Koprnu.75 Prezime nesumnjivo izvlačimo od imena „Radgost” koje je označavalo slavenskog boga - zaštitnika kuće, ukućana i njihova blagoslova. U tome smislu Radigostići su ljudi koji žive blizu svetišta (brdo, gaj, voda) toga boga. Po toj logici mogli bismo zaključiti da su „Bilini” ili „Bilaći” ljudi koji žive blizu svetišta Bijeloga (Dobroga) boga („Bilin“). Rujevci. Ime Rujevac može se izvesti od drvenaste biljke ruj ili rujevina (Cotinus coggygria) koja raste kao grm ili manje stablo na tome području. Mali i Veliki Rujevac mogu se odnositi i na uzvisine posvećene Rujevidu ili Rugovitu (Davoru) mitološkom biću iz slavenske mitologije76 te na rujan – ime jesenskog mjeseca. Dok su Rujevci u Ceri manje-više uzvisine zbijene na relativno malom prostoru, Malo i Veliko Rujno koje nalazimo na južnom Velebitu77 daleko su prostranije. Nadalje, na oba Rujna na Velebitu opisani su kameni oltari na koje su velebitski pastiri i pastirice određenog dana u godini donosili darove i žrtve (obično plodove) kojima su željeli udobrovoljiti dobre duhove da im blago bude zdravo i plodno. Kod stanovništva Cere nisam uspio saznati bilo kakvu sličnu predaju ili priču vezanu za Rujevce. Na kraju vrijedi spomenuti kako ime Rujevci ima istu jezičnu osnovu kao i ime za Rujanske otoke (njemački: Rügen) na istočnom moru sa svojom relativno dobro očuvanom i dokumentiranom slavenskom toponimijom, mitologijom i poviješću.

73 

Kolanović, Šibenik, 92. Kosor, Drniška krajina, 125-182. 75  Kolanović, Šibenik, 106. 76  F. Ledić, Mitologija Slavena - tragom kultova i vjerovanja starih Slavena, Epoha, Zagreb (1969). 77  A. Pleterski, Nekateri topografski vidiki obrednih mest, u: Studia ethnologica Croatica, 21, str. 27-46 (2009). 74 

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

157

Jarnovke i Ladikina draga. Jarnovke ili Jarinovke78 su ograđene šume („ograde“) koje nalazimo kod Sunara (sl. 5), dok su Jarnovića doci predio na kojem se križaju lokalni putovi iz Sunara i Budiša kod Cera ili Cerola. Toponim možemo izvući iz prezimena ili nadimka Jarnović, iako to prezime ili ime ne nalazimo niti u povijesnim dokumentima niti među sadašnjim stanovništvom. Razni posjedi u Nevestu i Ceri često nose nazive porodica koje su ih nekada koristile („baštinile“), npr. Janjošice, Laginice, Bilaćuše, Vančuše, Sluganuše, Karluše, Dželaluše, Cetinke, Bulinke, Budišinke, Matijašice itd. Kada je u pitanju tumačenje mogućeg sakralnog značenja toponima Jarinovke, možemo se poslužiti istom analizom kojom sam se koristio pri tumačenju toponima Bilin bunarić (vidi gore). Po toj logici, prezime ili toponim Jar’novići ili Jar’novke su u uskoj vezi s Jarilom (Jarovit), slavenskim bogom proljetne vegetacije („mlado ljeto”, „Jurjev hod kroz godinu“)79 i plodnosti, ali i bogom rata, srdžbe, jarosti. Taj Bog je smatran sinom Peruna Gromovnika i Lade. U Ceri kod Jurjevića susrećemo Ametovu dragu, koja je u starim dokumentima pisanima prije turske vlasti (1432.) imenovana kao Ladikina draga (prilikom razgraničenja hrvatskoga bana i šibenske općine).80 Možemo odmah raspoznati mitološko ime Lada koja kao boginja plodnosti sudjeluje aktivno u ciklusu izmjene proljeća i ljeta (usjev-žetva) personificirane u stalno ponavljajućoj borbi Peruna i Velesa.81 Postoji mnoštvo topografskih imena, ali i prezimena koja se izvode od „Lado” ili „Lada” (npr. Ladovica, Ladešić, Ladišić, Ladić). Pri razmatranju toponima Ladikina draga možemo isto tako pretpostaviti da su mogli postojati i Ladikin vrh ili brdo. U blizini današnje Ametove drage susrećemo međutim uobičajene toponime Zagore kao što su Pirovišta, Prikuše, Golo brdo, Jazbine ili Okapine. Trbočuša je naziv za posjed - krčevinu - dviju obitelji roda Budiša (potomci Jure i Marka, sinova Bože, tzv. „Vranjini Pomorići“)82 s lijeve strane Široke dražice. Radi se o topografskom imenu izobličenom gutanjem samoglasnika ili cijelih slova koje bi se u „originalu” moglo pisati kao Trebočuša ili Treboša. S jezične točke gledišta taj toponim upućuje na žrtvu i žrtvovanje 78  Alternativna mogućnost jest da se radi o području gdje se nalaze jare ili jarčišta. U Ceri se rabi naziv „sinica”, a nisam čuo da se koristi naziv „jara“. Tako imamo prostor ispod Vakterice a iznad Budina koji se jednostavno zove „Sinice” jer se tu nalazilo mnoštvo sjenica za blago čiji su ostaci još i danas vidljivi. 79  Za opširniji prikaz slavenske mitologije postoje brojne knjige i vrela na internetu. 80  Kapitanović, Nevest, 31. 81  Katičić, R. Vidova gora, 15–17. 82  Kod Budiša u Ceri imamo sljedeće obiteljske nadimke: Popovići, Šubići i Pomorići (koji se dalje dijele na „Stipanove” [„pravi” Pomorići] i „Vranjine“). Popovići su izumrli po muškoj liniji, a nadimak su dobili u XIX. stoljeću prema popu s početka XIX. stoljeća koji se zvao don Bare Budiša.

158

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

(staroslavenska riječ trěba - ‘žrtvište’), a možda označava jednostavno „krčevinu” (što ta zemljišna čestica i jest). Bez sumnje, radi se o mjestu gdje se žrtvovalo možda bogu poznatom kao Potrimba, Trebun ili Trebić, donositelj plodnosti.83 Prema nekim interpretacijama u početku su stari Slaveni štovali pored raznih starih božanstava i posebno božansko trojstvo u sastavu boga Peruna, Potrimbe i Pokola. Kultna mjesta tim božanstvima nalazila su se pod granatim starim dubovima ili u ograđenom svetom gaju.84 Trbočuša u Ceri se nalazi na krčevini, a u sredini posjeda nalazimo bunar čiji je otvor pokriven s dva teška i velika, ali skladno tesana kamena (vidi sl. 3). Nemam informacija koliko je bunar dubok niti kako je ućemeren (nadsvođen), to ostaje da se istraži u budućnosti. Jedan od posjednika85 mi je ispričao kako se radi o bunaru iz „turskih zemana”, što zajedno s ostalim toponimima u blizini jasno govori o starini toga područja. U blizini Trbočuše susrećemo solidno ograđen „stari bunar” kao i toponim „Starobetine” (betine su mali posjedi na kojima su se obično držali vrtovi), te posjede koji su u davna vremena korišteni kao vrtovi zvani Kopinjovice i Komadi (koji se još zovu i Nugline, od riječi „nugao” ili „ugao” – kut). Odnos Veliki Bogočin – Veliki (Crni) umac – moguće sakralno značenje. Sada kada smo upoznali prostornu konstelaciju između Velikog Bogočina i Velikog (Crnog) Umca, koje dijeli Velika dražica, te kada imamo sačuvan toponim Bilin bunarić - moguće je iznijeti sljedeće pretpostavke: „Bilin bunarić” bi mogao biti bunar obitelji/roda koji su živjeli u blizini brda/visa Bilina (pa su se zvali Bili ili Bilaći). To znači kako je u blizini moralo biti brdo koje bi se zvalo Bilin (Veliki Bogočin?). Na njemu je bilo središte Dobroga (Bijeloga) boga, a odatle i mogući naziv Bilin, koji se (ako je ikada postojao) vjerojatno izgubio pri posljednjoj velikoj izmjeni stanovništva 1560.-1680. Nadalje, navedena prostorna raspodjela toponima takva je da se dualistička razmatranja nameću sama po sebi. Nasuprot „Dobromu” bogu trebao bi zli ili „Crni bog” imati svoju goru i hram. Uistinu, nasuprot Velikom Bogočinu imamo Veliki (Crni) umac sa svojim žrtvenikom na vrhu (gdje su još vidljivi jaki temelji četvrtaste prostorije). Razdvaja ih Velika dražica kao simbol vode; u ranom srednjem vijeku žuborila je ta voda kroz gustu šumu, a u korito te vododerine 83 

D. Ovsec, Slovanska mitologija in verovanje, Domus, Ljubljana, 1991, str. 194 -195. Iz iste jezične osnove i kultnog značenja izvlačimo i ime planine Trebević, ime grada Trebinja u Bosni i Hercegovini, ime primorskog mjesta Tribunja kod Šibenika te sela Trbounje u blizini Drniša. Primorski grad Tribunj se prvi put spominje 1463. god. pod nazivom Tribahunj ili Tribohun, a mjesto se zvalo i Trebić, Trebište, Trebunj. Prema Stošiću (Sela, 139), Tribunj ili Trebište dolazi od staroslavenske riječi značenja „mjesto gdje se žrtvuje“. U Istri pokraj Mošćeničke Drage nalazi se i mjesto zvano Trebišće ili Potrebišće, kao svetište koje se nalazilo u šumi, blizu tamošnje špilje. 85  Ante Budiša, sin Jure. 84 

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

159

slijevale su se vode s raznih rukavaca - što nije teško zamisliti ako se pomnije promotri slika 5. Znači, vrhovno božanstvo (Bijeli Bog, Bog Svjetlosti, Svantovit, Perun ili neko drugo) bilo bi smješteno s lijeve strane vode, a njegov protivnik (npr. stočni bog Veles, Bog Tame ili Crni Bog) imao bi brdo (goru) s desne strane. Ta gora s desne strane skupa sa svojim okolišem trebala bi imati topografiju koja mora označavati tamu, zloduha ili podzemni svijet. Uistinu, stariji naziv Velikog Umca je bio „Crni umac”, koji se prema jugu nastavlja u Crnu ljut – kršno i teško prohodno područje s mnoštvom škrapa, jama, gudura i provalija. Toponim Crna ljut postoji i nasuprot planinskom vrhuncu Sutvidu na Biokovu iznad Makarske; o njemu je pisao Ivo Pilar još 1928. godine.86 Ceranska Crna ljut spušta se prema Mačjoj gredi i željezničkoj pruzi između Ivančevića (malog) i Budišina (velikog) Prokopa i prelazi u područje zvano Klanac, koji je zatrpan prilikom izgradnje pruge (taj toponim su poznavali samo stariji stanovnici, današnji seljani koriste se toponimom „pod Klancem” za područje ispod pruge). Nije teško zaključiti kako je topologija toga prostora pretvorena u pozornicu vječne i cikličke borbe dobra i zla koja se utjelovljuje u neprekinutom sukcesivnom nizu: ljeto – zima, tama – svjetlo, život - smrt. I to sve u skladu godišnjih festivala slavenskog kalendara skladno inkorporiranog u taj sveti prostor. Mogući sakralni prostori u Ceri. Na početku ove rasprave spomenuto je nekadašnje groblje na njivama koje zovemo „Cipci” na koje se dolazi iz starih Budiša putem koji se zove Progon. Na Cipcima je bilo starohrvatsko groblje, čiji se ostaci danas ne vide, ali njegovo postojanje je dokumentirao fra Lujo Marun još 1895.87 On je susreo seljake (Bošnjaci) koji su mu pokazali nakit koji su našli u grobovima čije su ploče podigli plugovi prilikom oranja. Inače sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća to je područje imalo dosta stoljetnih hrastova – dubova (od kojih su mnogi bili i cerovi). Prema kazivanju Filipa Budiše (Šubića, pok. Petra) bilo je i jako starih panjeva/ili rupa – s ograđenim prostorom gdje su bili grobovi. Navodno su posljednjeg razorali Bučevići još prije (ili neposredno nakon) II. svjetskog rata i pri tome pronašli mač i nešto nakita. Kao i kod drugih naroda mrtvi stari Slaveni i Hrvati odlazili su u podzemni (tamni, crni) svijet sjena, pa i ne čudi kako se mjesto gdje su ukopavali mrtve moglo zvati Černo ili Čera. U tome smislu, svojim smještajem na desnoj strani Široke dražice, Cera bi predstavljala tamnu stranu dualističnog (ili kakva drugog) scenarija u vjerovanjima starih Slavena.

86  Pilar, I. O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju, PILAR Časopis za društvene i humanističke studije, II, 3(1), 2007. 87  „Jesenas u ovim grobovima našaste su dvi starohrvatske naušnice koje mi biše pokazane” (Marun, Starinarski dnevnici, 61).

160

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Osobno držim da je groblje na Cipcima vrlo staro, i pogansko, utemeljeno još od ranoga srednjega vijeka, a ugašeno pokrštavanjem stanovništva (9.-11. stoljeće). Kako je utjecaj starih religija kod tih ljudi bio još dosta jak, može se slobodno pretpostaviti kako je područje Cere intenzivnije naseljeno tek pred kraj kasnoga srednjega vijeka (prvi pisani trag tek 1528.). Naime tek po nestanku sjećanja na postojanje staroga hrvatskog groblja na području Galića cerola, Cipaca i Vinogradina (Ivančevića posjedi) mogao se taj prvotni sakralni prostor početi i ekonomski iskorištavati. Zato u Ceri u sakralnom području oko Velike dražice i ne nalazimo brojne toponime s imenom „seline“. Seline su uglavnom produkt kasnog srednjega vijeka i kolonatskog odnosa. Na Budišinim njivama je oduvijek bilo starih dubova koji su mahom uništeni uvođenjem motornih pila sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U oči bode još jedan toponim - Lokvice ispod Cetinka - gdje se vode znaju nakupljati, posebno za jakih kiša. Možemo zamisliti taj prostor pokriven gustom hrastovom šumom koji drži vodu zbog debelog sloja humusa. Jesmo li na tom području imali i sveti gaj s vodom, odmah u blizini groblja na Cipcima? Tamne šume iznad voda, ponad kojih lebde zli i dobri duhovi, sijela vila i ostala fantastična bića? Tamne šume u čijim njedrima žive tajanstveni svjetovi naseljeni bogovima, mrtvim dušama, šumskim duhovima i raznim utvarama? Tu u blizini, trebalo je žrtvovati bogovima (tj. bilo je ‘potrebno’, moralo se) kako bi polje bilo rodno i blago plodno. Trebalo je (tj. bilo je ‘potrebno’, moralo se)88 žrtvovati i tako osigurati zdravlje, sreću, obilje i bogatu žetvu, ali i zaštitu od tame, leda i smrti. Je li se to činilo na obližnjem lokalitetu (Trebočuša) od kojega nam je ostalo samo ime koje upućuje na potrebu za žrtvom i žrtvovanjem? 4. Gradine i gomile Početkom prošlog stoljeća pronašao je Jakov Škoprc iz Unešića ulomke kremenih noževa i strelica u blizini Lokve i Gradine koji potječu iz kamenog doba.89 Već krajem mlađega kamenog doba nestaje mirnog života pa ljudi grade naselja na uzvisinama koje pružaju prirodnu zaštitu (visina, težak uspon) i dobar pregled okoline. Te utvrde se dodatno utvrđuju kamenim suhozidinama, a vrhunac njihova razvoja zbio se na prijelazu iz II. u I. milenij prije Krista. Kako se pretežno rabilo bakreno oruđe, naziva se i bakreno doba. Povjesničar Mirosavljević90 detaljno je obradio nalaz bakrenog oruđa iz Nevesta koje je 88 D.

Ovsec, Slovanska mitologija in verovanje, Domus, Ljubljana, 1991, str. 194-195. Jakov Grbeša, Filip-Jakov Škoprc pučanin, humanist i istraživač, Unešić, 2006. 90  Vladimir Mirosavljević, Nalazi iz pretpovijesnog doba u sjevernoj Dalmaciji, Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, NS, 8 (1953), 265-270. 89 

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

161

pronašao Jakov Rajčić prilikom krčenja vinograda. Isto tako imamo nalaze i iz brončanog doba (1800. godine prije Krista) kada je nova tehnologija obrade metala revolucionirala ljudske mogućnosti. Jedno brončano koplje pronađeno je u blizini Gradine (Jakov Škoprc pribavio je Luji Marunu taj predmet, još ne znamo gdje se danas nalazi). Područje polja oko Lokve bogato je arheološkim nalazima iz svih važnijih povijesnih epoha (od neolitika do novoga doba). Nalaz bakrenih alatki na tome području detaljno je opisan u dnevniku fra Luje Maruna: Dne, 3. 11. 1922. Bio sam na Unešiću. Ovdje mi je dao brat pokojnog Jakova Marko Škoprc pok. Marka jednu sjekiru tešku 1.55 kila, dlijeto teško 0.80 kilo i dva ulomka nekog oruđa prelomljeno. Sva četiri komada iz sama – bakra. Predmeti su našasti u Nevestu, na sjeveroistoku pod nekim glavicami – humcima – koje pri krčenju vinograda našao Jakov Rajčić pok. Ante iz Nevesta. Predmeti su važni. Platio sam ih 50 dinara.91 Oko 1000. godine prije nove ere počinje željezno doba. Otkriće uporabe željeza, tj. njegove proizvodnje epohalan je događaj koji će bitno utjecati na povijest ljudskog roda. One ljudske zajednice koje su ovladale tom tehnologijom postaju moćne vojne, političke i gospodarske sile i brzo se šire jer proizvode alate (npr. plugove) i oružje dotad neviđene kvalitete. U Nevestu i Ceri nalazimo brojne gradine kao spomenike te visokorazvijene civilizacije. Zacijelo je najvažnija neveška Gradina iznad Polja. To je stožasti brežuljak (visok cca. 50-70 metara) s krševitim padinama obraslima makijom ili šumom, koji izranja iz okolnog platoa (vidi slike 1 i 12). Na vrhu je visoka litica posebno strma s jugoistočne strane, dok se prema zapadu (a dijelom i sjeveru) pruža nasip trapeznog oblika, korišten kao livada za ispašu ovaca sadašnjih vlasnika. Na rubu ove površine, blizu središnje litice, negdje u sredini cijelog objekta, tradicionalno rastu stabla brijesta. Unutar nasipa i ispod njega su prema predaji bili vidljivi temelji kuća - danas se više ne raspoznaju. Sa zapadne strane nasipa leži mnoštvo tesanog kamenja („vaca“) koje se tradicionalno koristilo za izgradnju kamenih kuća u ovim krajevima. S neveške Gradine moguća je gotovo potpuna kontrola cijelog okoliša, a vizualno komunicira s Gradinicom, Galića gradinom, gotovo svim manjim gradinama ili motrilačkim kotama u okolišu. U svome dugom povijesnom vijeku neveška Gradina je zasigurno više puta nadograđivana na prapovijesnom utvrđenju opkoljenom suhozidnim bedemima radi obrane. Postoje najmanje dva bedema, građena tehnikama suhozida, čiji su ostaci još vidljivi. Ako i ima žbuke, nije vidljiva na površini. Ti zidovi se spajaju s nasipom trapeznog oblika (dimenzija 20 x 40 x 10 m) na sjeverozapadu; tamo se naime gradina veže na Jurinovića kosu te je tu pristup neprijateljskim vojskama i bio najlakši. Stoga je trebalo napraviti umjetno uzvišenje s velikim količinama nasutog materijala i (drvenim) 91 

Marun, Starinarski dnevnici, 240.

162

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

palisadama. Prema predaji, ova Gradina je bila u upotrebi sve do kraja XVII. stoljeća. Galića gradina iznad Golobrda u Ceri je potpuno neistraženi povijesni kaštel (sl. 9) smješten najvećim dijelom u Ceri. Izduženog je, jezičastog oblika, a u unutrašnjosti je kamenita zaravan ispunjena krupnim kamenim gromadama i kamenom živcem. Galića gradina svojim položajem dobro komplementira nevešku Gradinu; obje kontroliraju gotovo sav prostor Nevesta i Cere pa i širu okolicu. Postoji još jedna gradina manjih dimenzija na stožastom brežuljku iznad Velikog korita, Križate kamenice i Trnovače zvana „Gradinica”, koja još pokazuje najmanje dva reda ostataka suhozida. Skupa s vrhovima brežuljaka Kulica i Brižak iznad Malog korita omogućavala je dobru kontrolu područja oko Prljica, Janjošica, puta za Visoku (pravac Andetrium/Salona). Također je omogućila gotovo potpunu kontrolu ulaza u dolinu Trnovaču s južne strane (jedini put). Trnovača, koja je sa svih ostalih strana prirodno zaštićena obroncima brda, morala je biti dijelom naseljena; obrađivana je plugom sve do novijeg doba. Može biti da su Gradinica i Galića gradina i bile privremeno naseljene, ali mnogo je vjerojatnije da su služile kao skrovišta za zbjeg tijekom ratova i drugih nepogoda. Orlovac kod Donjih Utora, Bogina gradina prema Divojevićima te neka manja brda prema Vinovu i Unešiću mjesta su s kojih se dobro nadzire okolica, pa se time i na vrijeme mogu uočiti opasnosti. Pored mjesta motrenja prostora, svi ovi položaji mogli su imati refugijalnu funkciju (privremeno pribježište) gdje bi se privremeno sklanjalo stanovništvo susjednih naselja smještenih u okolnim „dolama” ili selinama, dok ne bi prošla nevolja ili opasnost. Bilo kako bilo, možemo sasvim pouzdano ustvrditi kako ova mjesta nisu bila stalno nastanjena. Poneka među njima su zacijelo služila i za povremena okupljanja plemenskih zajednica pri kultnim svečanostima pa i pogrebima. Pored važnog strateškog značenja, razloge velikog broja gradina na tako malom području treba tražiti u „živoj” vodi na više lokacija, kvalitetnom tlu pogodnom za poljoprivrednu proizvodnju te za držanje i ispašu stoke. Vidljive suhozidine i hrpe kamenja ne govore nam ništa pouzdano o mogućem unutarnjem uređenju svih tih gradina. S obzirom na obilje lako dostupnog prirodnoga građevnog materijala možemo samo pretpostaviti da su kuće za stanovanje bile jednostavni suhozidni objekti ili drvenjare na kamenim temeljima, manjih dimenzija, pokriveni slamom, slični današnjim pastirskim „sinicama”, koje su još ponegdje u upotrebi kao sezonski torovi za stoku. U blizini svih gradina, ali i po cijelom širem području Nevesta i Cere, nalaze se kameni grobni humci, tj. kamene gomile („gromile“) - tumulusi, karakteristični za cijelu Zagoru. Ti humci su se dizali iznad pojedinačnih grobova, rijetko kad iznad više njih. Oblik i veličina „gromile” odavala je društveni

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

163

Slika 9. Galića gradina na Golom brdu u Ceri. (A) Ostaci bedema/zida (promjera oko 2,5 metara) na zapadnoj strani (foto: N. Budiša 2009©). (B) Zračna snimka kompleksa građenog tehnikom suhozida s vidljivim konturama peterokutnoga fortifikacijskog objekta ukupne površine oko 500 m2. U pozadini se vidi željeznička pruga sa zaseokom Galići (fotografiju ljubazno stavio na raspolaganje Jakov Grbeša 2003©). (C) Ostaci „klačine“ ispod zidina gradine na istočnoj strani (na posjedu Ivančevića). Gradinska fortifikacija je očito služila kao izvor kamenja za proizvodnju živoga vapna te izgradnju okolnih suhozidina (foto: N. Budiša 2010©). (D) U kamenu isklesan križ na litici s jugozapadne strane, vjerojatno iz kasnoga srednjega vijeka (prije turskog zaposjedanja ovog područja), koji označava tromeđu Unešića, Koprna i Cere (u to vrijeme integralni dio staroga Nevesta) (foto: N. Budiša 2012©).

i rodbinski status.92 Opće prihvaćeno je pravilo da je veći društveni položaj umrle osobe bio označen i većom gomilom kamenja. Gomile su posebno gusto „posijane” na području Rudina, Budina i Samarača (sl. 10), ali nalazimo ih pojedinačno razbacane po cijelom prostoru Nevesta i Cere. Trebamo imati na umu da su i poganski (ali i pokršteni) Hrvati koristili kamene gomile kao obredna mjesta, ali i za pokapanje mrtvih (npr. Marun je ispod starohrvat92 

Mate Matas, Prilog proučavanju gradina i gromila na području općine Lećevica u splitskoj Zagori, Geoadria, 7/2, 63-74 (2002).

164

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Slika 10. Pretpovijesni tumulusi na prostoru Rudina u Ceri. (A) Perspektiva cijeloga pretpovijesnog groblja na Rudini izrađena je uz korištenje internetske tražilice Bing. (B) Pored pojedinačnih javljaju se i skupne gomile („sumske gromile“) koje su nastale spajanjem više manjih gomila ili kada su pokraj prvoga središnjeg groba pokapani i drugi pokojnici. (C) Ulomci keramičkih posuda koji pripadaju pretpovijesnom razdoblju, ali i kasnoj antici razasuti su u velikim količinama na neveškoj Gradini i njenim padinama, ali i na svim okolnim prostorima. Izrada pronađene keramike ponegdje je dosta gruba, ali dobro pečena uz jaku primjesu smrvljenog kamena i pijeska. S druge strane dosta je ulomaka i kvalitetne keramike (posebno u Bilaćušama) koji su produkti masovne industrijske proizvodnje rimskog razdoblja (foto: N. Budiša 2008©).

ske Gomile u Bogočinu našao ljudske kosture). Pokojnici ili njihove urne su polagani u grobove omeđene pločama ili u jednostavne rake, koje su pokrivane pločama, zemljom i kamenjem iznad kojih je nasipana gomila. Postoji mnoštvo vidljivih tumulusa po Samaračama i Rudinama (najmanje 100-200). Još ni jedan od njih nije sustavno istražen; neki od njih su stradali prilikom probijanja nove ceste 1992. godine. Nije poznato je li se pri tome naišlo na bilo kakve arheološki interesantne ostatke ili starine. Jezično gledajući, naziv „Rudine” označava brežuljkastu, rastresitu, meku i neobrađenu zemlju obraslu travom i žbunjem koja se koristi za ispašu blaga. Oba lokaliteta nisu promaknula ni oku fra Luje Maruna koji piše u svome dnevniku 1895. godine: „od Cere iduć k Nevestu, izpod Vakterice opaža se množija prethistoričkih gromila“. Nema sumnje da je pri tome mislio na Budine i Samarače, koje se protežu od Sunarina puta do Vakterice i Biliga (vidi slike 1 i 5). Deset godina poslije Marun je opet u Ceri (1907.) te piše: „U Ceri između ceste što vodi iz Drniša u Trogir i želježničke pruge, vidi se množija prehistoričnih gromila i suhozidnih

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

165

ostataka sgrada [to su Rudine, o.a]. Ima nešto manje gromila i sa lijeve strane ceste [to su Samarače i Budine, o.a.]. Ovaj položaj je sa prehistoričkog vida važan” 93 (vidi sl. 10). Nasip na neveškoj Gradini jest rad ljudskih ruku; on predstavlja „kulturni sloj” ili „crnu zemlju” s mnogobrojnim ulomcima ili krhotinama keramike odnosno razbijenih zemljanih lonaca grube, ali i fine ručne izrade s kojima su se stari Nevešćani nekada služili. Na istočnoj strani vrha nalazi se ulaz u pećinu, vjerojatno kultno mjesto na kojem se prinosila žrtva, a potom se obilato konzumiralo jelo i piće, nakon čega je sve završavalo ritualnim razbijanjem posuđa. Time objašnjavamo velik broj ulomaka temeljito razbijenih keramičkih posuda usitnjenih i razbacanih posvuda (Gornje i Donje polje, livade i oranice od Baštine do Gegenice, cijele Bilaćuše, Prljice, Oblozi i Ogradice te prostor u trokutu bunar Novak-Škola-Crkva). To područje je bogato ne samo keramikom već i raznovrsnim antičkim novčićima te grobovima. Tako velika prisutnost keramike može se protumačiti velikom i gustom naseljenosti ili postojanjem lokalne radionice za proizvodnju keramičkog posuđa s obzirom na to što u blizini ima dosta kvalitetne gline. Buduća sustavna istraživanja otkrit će ne samo ulomke već i poneki čitav predmet, možda i s natpisom pa će se moći barem približno utvrditi vrijeme nastanka neveške Gradine, tj. vrijeme početka kulturne povijesti na ovim prostorima. 5. Počivališta mrtvih: „Bilig” u Ceri i „Biljug” u Nevestu Oba sela Nevest i Cera imaju svoja počivališta mrtvih koja su zajednička za više zaselaka. Sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je običaj mrtvoga obući u svečanu nošnju, umotati u plahtu („lancun“) te nositi u „kapsama” do crkve i Šamatorja. Na tome putu pogrebna povorka bi stala kod pogrebnog počivala koji se u Ceri zove Bilig, a u Nevestu Biljug. Uz prigodnu molitvu pokojnika se okretalo „naopusun“. Taj ritual vjerojatno ima veze s vjerovanjem da se upravo na tome mjestu duša pokojnika rastaje od tijela.94 Biljug je smješten ispod Obarske ili Oborske kose (noviji naziv je Đukića kosa) blizu Novaka sa sjeveroistočne strane u odnosu na crkvu. Pored ploča s ugraviranim (jednostavnim i „rascvjetanim“) križevima i jednoga novijeg teksta (latinični natpis obitelji Baković iz XIX. stoljeća) sadrži i kameni ulomak pisan bosančicom, tj. hrvatskom ćirilicom (sličan natpis imamo i na sta-

93 

Marun, Starinarski dnevnici, 158. Dinka Alaupović-Gjeldum, Običaji i vjerovanja, u: Dalmatinska zagora - nepoznata zemlja, Zagreb, 2007, str. 559. 94 

166

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Slika 11. Počivališta mrtvih – Biljug u Nevestu i Bilig u Ceri. (A, B) Kameni ulomci s križevima s područja Biljuga ispod Obarske (ili Oborske) kose. U oči upadaju tzv. „rascvjetali/razgranati križevi“ uklesani u kamenju koje bi isto tako moglo služiti kao nadgrobne ploče. Nije mi poznato jesu li igdje u bližoj okolici pronađeni takvi križevi. Interesantno je da sam jedan donekle sličan križ (C), iako puno manje (i drugačije) „rascvjetan/razgranat“, našao u Zadru u predromaničkoj crkvi sv. Donata (izvorno sv. Trojstva) iz IX. stoljeća. Obično se kao „rascvjetan križ“ smatra križ sa završecima krakova koji ima trolisni ukras (floret). Jedan takav primjerak floreta (koji se koristi za Sv. Trojstvo) našao sam na Visokoj; nalazi se uklesan u kamenu kod ruševina samostana na Visokoj. (D) Bilig iz Cere snimljen neposredno nakon što sam ga uspio pronaći (1999. god.) u blizini razrušenog počivališta mrtvih sela Cere. (E, F) Slikovna obrada Biliga uz korištenje računalne grafike: uočiti gotičko-grčki tip slova s ligaturama. (Fotografije i grafička obrada: N. Budiša 2009©).

rim kućama Sunara-Ikačića u Nevestu).95 Osim motiva „rascvjetalih” križeva (primitivni floret?) Biljug ima sve tipične karakteristike pogrebnog počivala Zagore (vidi sliku 11). Posve je drugačija situacija s Biligom u Ceri, koji se nalazi u blizini (s južne strane) crkve sv. Marije u župi Nevest. To kultno mjesto potpuno je uništila vojna inženjerija 1992. godine prilikom gradnje lokalne ceste (Sitno Unešić). Uspio sam pronaći vapnenačku ploču dimenzija cca. 25 x 37 x 12 cm s deset grafema, dok su ostale ploče (s urezanim križevima) i sam kameni križ nepovratno devastirani. Bilig je vjerojatno prirodna klesarski malo obrađena ploča, ulomljena na donjem dijelu. Takav tip ploče nalazimo i na Biljugu iz Nevesta. Slična kamenja (koja su obično izorana plugovima ili jednostavno pronađena u okolišu) seljaci i pastiri upotrebljavaju kao „vace” u gradnjama kuća, stepeništa te „laza” i „koloveđa“.96 Ulomak na donjem dijelu (sl. 11D) upućuje na to da je bila vjerojatno ukopana u zemlju, zid ili je bila jednostav95 

Grbeša, Unešić, 120. 96  Laza – otvoreni dio suhozida s drvenim vratnicama (“lisa”), dok je „koloveđa” uokvireni prolaz u suhozidu za prolaz ovaca i koza kod ispaše u ograđenom prostoru, „ogredi” ili livadi.

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

167

no nadgrobni natpis. Postoje najmanje dvije ligature sastavljene od dva ili tri slova. Pojedina slova mogla bi imati i karakter hrvatske lapidarne ćirilice (npr. „p“) ili pak grčkih simbola. Drugi grafemi imaju oblik slova rane oble glagoljice pomiješanih sa slovima gotskog alfabeta. Neki pak znakovi iznenađujuće dobro nalikuju na runska slova. Određivanje starosti ovoga epigrafskog spomenika i odgonetanje natpisa na Biligu iz Cere moglo bi biti interesantno za istraživanje etničke stratigrafije ovoga područja, ali i šire. Za određivanje povijesnog okvira u kojem bi ovaj natpis mogao nastati, zacijelo će od pomoći biti prikaz okolnih poznatih starina ovog povijesno bogatoga, ali još neistraženog područja. U tom kontekstu, želim ovdje predstaviti Bilig široj znanstvenoj javnosti za daljnja istraživanja. Korištenjem računalne grafike uspio sam bolje vizualizirati gotičko-grčki tip slova s ligaturama. Kod slova u prvom redu ploče radi se o natpisu koji bi se hipotetički mogao odrediti i kao „[t]AB[u]DJ” ili „[t]A[u]BDJ“. Radi li se o spomenu kasnoantičke Tabie, tj. srednjovjekovnog Tubniuma spomenutoga kao dio iščezlog starohrvatskog sela Kosevića? 6. O lokvi, bunarima i „voši” u Polju te o jednom „izgubljenom gradu” Kako sam više puta do sada spomenuo, mongolski stepski ratnici-konjanici ovaj su kraj gotovo potpuno uništili godine 1242. i ozbiljno promijenili strukturu stanovništva. Ne čini se nevjerojatnim kako su u svom rušilačkom pohodu uništili i „grad” (ili njegove posljednje ostatke), o čemu postoji usmena predaja u Nevestu i Ceri.97 Anonimni ravenski geograf i Gvidon iz VII. stoljeća spominju grad u Dalmaciji po imenu Tabia ili Tambia.98 To je bilo vrijeme jake ostrogotske političke prevlasti nad ovim prostorima. Položaj toga mjesta još je kontroverzan; ali čini se da je Miletić prilično blizu 97  Prema kazivanju Ante Budiše, sina Andrije (sedamdesetih godina prošlog stoljeća), „grad” je bio smješten sa zapadne strane Gradine, dok je zemljani nasip bio opasan drvenim palisadama. To upućuje na postojanje stambenih objekata i održavanje Gradine za turske vladavine. Sigurno je da navedena predaja ne ide dalje od tog vremena (zato i smješta „grad” u podnožje i zavjetrinu gradine, gdje su možda posadnici i stanovali). Postojanje obilja kvalitetnog kamenog materijala („vace“), koji je stoljećima korišten (od obnove i proširenja crkve 1730. pa do gradnje škole 1955.), te kasnoantički predmeti (ulomci sarkofaga), koje je pronašao Jure Sunara Tarlaš, jasno upućuju na postojanje intenzivnog života koji je možda dosegnuo i određeni stupanj urbifikacije koji je kasnije izgubljen. 98  Ravennatis Anonymi Cosmographia et Gvidonis Geographica (ed. G. Parthey, M. Pinder) Berolini, 1860, 209. [Hrvatski prijevod iz Ravenjaninova odlomka, M. Suić, Antički grad na istočnoj obali Jadrana, Zagreb 2003, 441]; Željko Miletić (Rimske ceste između Jadera, Burnuma i Salone, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru. Razdio povijesnih znanosti, 32 (1992/1993), 148) citira originalna vrela i nabraja sljedeće varijacije imena: Tabia, Tambia i Timbia.

168

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

pravoj lokaciji - današnji Unešić do Podumaca. Tabia je u kasnom srednjem vijeku postojala u najboljem slučaju kao ruševina s posljednjim spomenom u ispravi šibenskoga kneza od 17. listopada 1465. Taj dokument obrađuje spor između vlastele Mihovila (vlasnik solane i zapovjednik galije) i njegova sina Frane Simeonovića, s jedne strane, i mještana Kosevića, s druge strane. U toj ispravi se ističe da Simeonovići sa svojim kmetovima mogu koristiti naselja „Lucovium et Tubnium” još samo zimi 1465./1466. Sukob je izbio zbog toga što su obje lokacije na nejasno definiranoj granici (vjerojatno Kosevića i Nevesta). Obitelj Vojnović (koja se trgovinom i vještim obrtanjem novca izdigla od ribara do plemića i veleposjednika) imala je 1492. god. u Koseviću 150 gonjaja zemlje (koja im je služila kao zalog za poslovne transakcije sa Simeonovićima).99 Vjerojatno je ta isprava i inspirirala Miletića da zaključi kako povijesna Tabia mora biti u unutrašnjosti Dalmacije100 na području od Podumaca i Unešića. Pri ubikaciji Miletić se zacijelo koristio Stošićevim „Selima”, gdje je Kosević (pogrešno) smješten u prostor na potezu Mirlović Zagora – Kraljice – Slivno.101 Međutim, kako smo ranije naveli (vidi poglavlje 1.2), u sastavu Kosevića bila su područja Vinova Donjeg, Planjana, Ostrogašice s Podumcima, a dijelom i Mirlovića. Nadalje, nitko ne spominje drugo mjesto „Lucovium” (Lukovija, Luković?). I ovdje nam toponimija Nevesta i Cere može biti od pomoći. ‘Luke’ u Donjem polju kod crkve sv. Marije je naziv za dio livada oko Donjaka do Novaka koje su većinski u posjedu roda Budiša (iz Cere) i Hrga (iz Koprna). Taj toponim dolazi od starog hrvatskog imena za livadu kao mjesto gdje stoka pase – „luka“. Samo grčko ime „livada” (od grč. livádi, uvećanica liváda) u Nevest su vjerojatno donijeli Vlasi; to je toponim kojim označavamo polje obraslo travom, travnjake koji se kose (sjenokoša) ili jednostavno cvjetnu livadu (luku). Uz Luke nalazimo oranice „Krče” do iza „Zadruge” i „Fratarske kuće”, škole, Bilaćuše i Ogredice gdje su mještani „tražeći zlato” iskopavali grobove (na žalost nestručno) i odmah ih potom zatrpavali (jer „zlata” obično nije bilo). Kao dijete sam 1975. god. osobno vidio svježe iskopani grob u Nevestu ispod „visočkog puta” kod škole sa samo jednim kosturom i pokrovnom pločom bez natpisa. Kod kopanja mjesnoga vodovoda (1961.) na „Krčima” iza „Zadruge” otkopano je više grobova u kojima je bilo i nakita te mačeva, koji su se (zbog nebrige i neznanja) u međuvremenu zagubili. Plitkih grobova s mnoštvom kostura bilo je i u Prljicama ispod Mar99 

Kolanović, Šibenik, 239-240. Ravenjanin stavlja Tabiju per litus maris između Arausione i Scardone, ali to ne znači da ne može biti negdje u unutrašnjosti. Vjerojatno su je zbog toga svi tražili na morskoj obali, a nitko u Zagori. Usp. Suić, Antički grad, 440. 101  Stošić, Sela, 100-103. 100  Anonimni

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

169

tnovića gomile, više puta pri dubokom oranju kod Šubića Obloga plugovi su na površinu izbacili ljudske kosti.102 Mjesni župnik fra Albert Marić je sedamdesetih godina prošlog stoljeća imao cijelu kolekciju antičkih novčića nađenih u svome vrtu (od starorimskih Augustovih bakrenjaka pa sve do mletačkog novca iz XVIII. stoljeća). Ispod zgrade i dvorišta škole su bili vidljivi pravilni i dobro „poduntani” temelji građevina (koji su u međuvremenu zatrpani, a cijeli areal je barbarski devastiran). U „Ogredicama” blizu nekadašnje Martinovića gomile nalaze se još uvijek dobro očuvani temelji kuća za stanovanje. Logično je onda da je uz „Luke” bilo i naselje „Luković” (ili „Lukovia“) – preko njegova puta bi mogla biti Tabia, čije su ruševine još koristili turski posadnici Gradine. Dakle, Luković bi mogao biti preko puta Tabije; dijeli ih polje i livade (luke). Konačno, ‘Bilig’ iz Cere - nadgrobni kamen (prema predaji - donesen iz područja Prljica), koji je možda i stajao iznad kakve masovne grobnice, nosi grčko-gotski natpis čiji se prvi redak može transliterirati i kao ‘Tabdj’ kao što je ranije opisano (vidi sliku 11). U pomoć možemo pozvati i gore spomenutu usmenu tradiciju, tj. legendu o ‘gradu’ ispod neveške Gradine; prema kazivanjima starijih „grad” je bio sa zapadne strane od zemljanog bedema/nasipa Gradine iznad Polja i Livada.103 Danas je taj predio u privatnom vlasništvu (Sunare, Dželalije) i gusto obrastao šumom, mahom stablima rašeljke. Tesano kamenje (‘vace’) za gradnju škole u Nevestu (1952.) odvoženo je odatle; to mjesto služilo je kao izvor kamenja za gradnju današnje crkve sv. Marije, a pučanstvu za gradnju kuća i drugih objekata. Blizina lokalnog komunikacijsko-cestovnog čvorišta i izvora „žive vode” u neveškoj Lokvi daje dobre pretpostavke vjerovanju da bi i Nevest mogao biti kandidat za baštinika Tabije. Pri tome posebnu pažnju zaslužuje Lokva i njezini bunari za koje Stošić kaže „gdje su otprije carevali komarci“.104 Ta planski zidana neobična građevina, savršeno pravilna četvrtasta oblika, s mnogobrojnim bunarima u okolici vjerojatno je bila „natkrivena“. Marun je još vidio ostatke nosivih greda u zapuštenom stanju pa je mislio da se radi o ostacima sojenica, tj. sojeničkog naselja.105 Zašto bi netko gradio četvrtastu Lokvu s klesanim kamenjem usred Polja sa sojenicama za stanovanje? Lokva s „ućemerenim” hrastovim balvanima prekrivenima daskama ili kamenim pločama bila je konstrukcija koja se vodom napajala iz „voše”,106 102 

Kazivanje Filipa Budiše (Šubić, sin Petra), ali i drugih starijih ljudi iz Sunara. Kazivanje Ante Budiše, sina Andrije. 104  Stošić, Sela, 91. 105  „Na Nevetskoj lokvi opazio sam u njoj i oko nje, što otvorenih što zasutih množiju bunara a u njima, poput `schaktera` hrastovih greda a na ovima naslonjeni zidovi bunara. Neobična je ovo pojava kod bunara. Trebalo bi ovu lokvu bolje proučiti, da po čemu nisu tu ostanci `teramare` – sojenica” (Marun, Starinarski dnevnici, 158). 106  Voša dolazi od lat. fossa (utor, žlijeb). 103 

170

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Slika 12. Ras­križ­je prastarih putova ispod ne­veške Gra­ di­ne. (A) Miletić smješ­­ta „izgub­ljeni grad“ T a ­b i a  / T a m b i a (Tam­ bija) na područje između  Une­ šića i Podu­maca. Ši­re pod­ručje ne­ veške Gra­dine može pre­d­­­stavljati alternativnu lokaciju. (B) Voda u ne­ veškom po­lju od davnina je me­ lio­rirana, kanal zvan „vo­ša“ sve se donedavno od­ ržavao; da­nas je ma­nje-više zatrpan i tek mjestimično vidimo nje­gove tra­gove. (C) Rekon­struk­cija mo­gu­ćeg lo­kal­nog komuni­k a­c ijskog ces­tov­nog čvorišta u an­tici između slje­dećih re­gio­ nalnih sre­di­š­­ta antičke Za­­­­­­go­­re: Rider – Tragurium – Bur­­ n u m   –   M a g­n u m – Salona (Danilo – Trogir – Kistanje/Ivoševci – Kljaci/Umljanović – So­lin) izrađena je uz korištenje internetske tražilice Bing. Akumulacija vode u Lokvi („živa“ voda) i mnoštvo solidno građenih okolnih bunara oko Lokve i uz „vošu“ koji nikada ne presušuju te blizina kaštela Gradine omogućuje laku kontrolu ovog raskrižja putova. Sa zapadne strane gradinskoga nasipa leži mnoštvo velikog kamenja pravilna oblika („vaca“) koje se tradicionalno koristilo za gradnju suhozidova, kamenih kuća, crkve i škole – usmena predaja označava to područje kao dio „izgubljenog/nekadašnjeg“ grada.

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

171

a „pedeset bunara u lokvi” o kojima govore stariji stanovnici Nevesta i Cere, nisu ništa drugo nego otvori za zahvaćanje vode („kube“). Čudno je kako o tome interesantnom i smjelom inženjersko-tehničkom rješenju za napajanje vodom nemamo nikakvih starijih zapisa. Oko lokve bilo je mnoštvo bunara kao što nas izvještava i Marun. Još kao dijete sedamdesetih godina prošloga stoljeća nabrojio sam ih 7, a stariji su mi pričali kako ih je bilo mnogo više; danas im nema ni traga. To su bili solidno građeni bunari od kojih je jedan još i danas dobro sačuvan – Donjak kod Luka (sl. 3). Donjak je građen od vrlo lijepih i pravilnih „vaca”, a „ućemeren” je jakim hrastovim deblima. Ostaje nada kako će jednoga dana profesionalni arheolozi dendrološki ili radioaktivno/izotopski utvrditi kada i gdje su (točan datum i mjesto!) ta stabla posječena. Kanal zvan „voša” (vidi sliku 12) koji po pravoj liniji presijeca Gornje i Donje polje (Livade) sve se do nedavno održavao - datira vjerojatno još od rimskih vremena. U Donjem polju u blizini „voše” bilo je mnoštvo Donjaku sličnih bunara, posebno na području zvanom „Gnjilovača” kod bunara Novaka (čije ime govori da je „nov” u odnosu na ostale bunare, iako i njega mještani smještaju među „turske starine“). U katastru možemo pročitati kako se zemljišne čestice s ostacima bunara (jednog sam i osobno vidio sedamdesetih godina prošlog stoljeća) zovu „Pišteti” (izvorišta/vrela vode). Postavlja se pitanje, zašto bi Nevest u kojem nikada nije živjelo puno ljudi, trebao toliki broj bunara i tako sofisticiranu lokvu? Tako mnoštvo kvalitetno građenih bunara, dobro organizirana melioracija preko sustava „voše” te „high-tech” građevina kao što je lokva - predstavljaju materijalno i logistički neizvediv graditeljski pothvat za jedno malo mjesto sa skromnim materijalnim i ljudskim potencijalima. Nema sumnje da je sva ta infrastruktura namijenjena većoj koncentraciji ljudi, ali i blaga (npr. konja). Sve to treba povezati i s visokom frekventnosti područja križanja nekoliko smjerova u okviru rimske cestovne mreže, koju su Ostrogoti dobro održavali, a možda i perfekcionirali da bi sve kasnije vlasti taj sustav u najboljem slučaju minimalno održavale. Lokva je od kraja turske administracije nezaustavljivo propadala, prepuštena sama sebi, okolni bunari su sustavno zatrpavani, a u međuvremenu je zbog egzodusa stanovništva i „voša” u potpunosti prepuštena propadanju. Posljedica zanemarivanja te originalne melioracije koja je proizašla iz nebrige, neznanja i nesposobnosti održavanja naslijeđene infrastrukture bila je i visoka smrtnost od malarije u Nevestu i Ceri sve do početka XX. stoljeća kada je u Lokvu puštena ribica gambuzija koja se hrani ličinkama komaraca.107

107  Jakov

Unešić, 2003.

Grbeša, Socijalne i zdravstvene prilike u selima unešićkog kraja 15. - 20. st.,

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

172

Sa strateške točke gledišta Miletićev108 izbor Podumaca kao lokacije za Tabiju u svakom je slučaju logičan: prostor od Podumaca do Ostrogašice je mjesto grananja putova, postoji brdo s tvrđavom s dobrim pregledom okoliša (Zvonik) kao i „živa” voda (Mirlovića lokva). Međutim, koristeći iste argumente Tabia se isto tako može ubificirati i na području današnjeg Nevesta, tj. ispod neveške Gradine. Tu imamo rimsku cestu u pravcu Prgomet, Nevest, Unešić i Žitnić sve do područja današnjeg Drniša, Promine, ali i dalje. Važnost Tabije za ostrogotsku upravu, ali i za cijelu kasnu antiku ovoga prostora (a posebno za kasnije mongolske i turske osvajače), proizlazi iz dobre lokalne povezanosti i križanja nekoliko smjerova u okviru rimske cestovne mreže kao što se vidi na slici 12. Zato ispod neveške Gradine kod crkve sv. Marije možemo smjestiti lokalno čvorište između sljedećih regionalnih središta antičke Zagore: Rider – Tragurium – Praetorium – Burnum – Magnum – Andetrium – Salona. Taj prometni čvor se daje dobro kontrolirati s okolnog kaštela - Gradine, dok su „živa” voda s mnoštvom kvalitetno građenih bunara, plansko navodnjavanje polja i racionalno upravljanje lokalnim resursima omogućavali poduzetništvo i stvaranje proizvodnih viškova koji su osnova blagostanja stanovništva. Nema sumnje da je kasna antika s ostrogotskom vlasti podarila ovome kraju do sada socijalno najkvalitetnije stanovništvo s kritičnom masom pojedinaca sposobnih da kao elita zajednice učine cijeli ovaj prostor atraktivnim za življenje.

108 

Miletić, Rimske ceste, 117-150.

N. Budiša, Tragovi jezičnih i religijskih starina…

173

Često korištena vrela i literatura Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja, Zagreb, 2007. Grbeša, Jakov, Bogočin – Od poganskih vremena do procvata kršćanstva, Unešić, 2004. Grbeša, Jakov, Filip-Jakov Škoprc pučanin, humanist i istraživač, Unešić, 2006. Grbeša, Jakov, Unešić i okolica kroz tisućljeća, Unešić, 1997. Kapitanović, Vicko, Nevest, Split, 1992. Kolanović, Josip, Šibenik u kasnome srednjem vijeku, Zagreb, 1995. Kužić, Krešimir, Povijest Dalmatinske zagore, Split, 1997. Marun, Lujo, Arkeologički prilozi o religiji poganskih Hrvata, Starohrvatska prosvjeta 3 (1897), 78-83. Marun, Lujo, Starinarski dnevnici (ur. M. Petrinec), Split, 1998. Miletić, Željko, Rimske ceste između Jadera, Burnuma i Salone, Radovi (Sveučilište u Splitu. Filozofski fakultet Zadar. Razdio povijesnih znanosti), 32 (1992/1993), 117-150. Stošić, Krsto, Sela šibenskog kotara, Šibenik, 1940. Toma Arhiđakon, Historia Salonitana, Split, 2003.

174

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Nediljko Budiša Traces of linguistic and religious antiquities in the toponymy of Nevest and Cera Summary Old beliefs have survived in part of Dalmatian hinterland known as Zagora for centuries and even today they still can be recognized in the folklore, oral tradition and especially in toponymy of the landscape. In this context, my study brings the first toponymic analysis of the area of two Dalmatian villages Nevest and Cera which are belonging to the municipality of Unešić in Šibenik-Knin County. Both villages were founded earliest in the late middle Ages, after the Mongol invasion. In the first part, I present a brief historical overview (with particular reference to the influence of the Turkish conquest) which should serve as a framework for understanding the marginalization of this area. This is exactly what has allowed preservation not just the old Croatian/Slavic, Wallachian and oriental but also even Ostrogothic family and place names. In the second section, I present geobotanical and spatial features of the Cera area as a possible stage for the world of ancient Slavic gods. In the third section, I present a list of names around Bogočin sanctuary from Cera area (Rujevac, Bilin, Crna ljut, Crni umac, Jarnovke, Ladikina draga, Trbočuša, Čera itd.) which clearly indicates the existence of cult places like temples, altars, sacred groves and springs. In the fourth section, I bring up a brief overview of the most important and still visible prehistoric and ancient monuments (wells, hills, grave mounds and the remains of the cemetery and buildings). The “final resting place of the dead” with names Bilig (in Cera) and Biljug (in Nevest) is the subject of the fifth chapter, whereby Bilig is particularly emphasized mainly because of its Greek-Gothic letters and ligatures. One possible transliteration of letters reveals the inscription as “[t]AB[u]DJ” or “[t]A[u] BDJ “ which is remarkably similar to the enigmatic Dalmatian late antique city Tabia, also known as early medieval Tubnij. Finally, I presented the arguments in favor of the hypothesis that prehistoric Nevest castle “Gradina” and the area around the sophisticated antique water-reservoir “Lokva” could be a potential location of the lost settlement Tabia. In addition to a list of relevant toponymic place names (especially from Cera) I also bring (wherever possible) associated oral tradition and descriptions of the visible (but still unexplored) monuments of antiquity. Keywords: ancient beliefs, Cera, Nevest, lost city Tabia, old Slavic deities, toponymy

Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu? Lidija Bajuk, dipl. etn. i antr. Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb

UDK: 398. 8 (497.5) Izvorni znanstveni članak Primljeno, 17. svibnja 2013.

Hrvatski obredno-običajni napjevi u kojima je središnji lik lepa/lipa/ lijepa Mara, prema nastojanjima jezikoslovca Radoslava Katičića i etnologa Vitomira Belaja oko rekonstrukcije praslavenskih mitskih predodžaba na temelju slavenskih i baltičkih obredno-običajnih tekstova u kojima se, prema ruskim jezikoslovcima Vjačeslavu Vselovodoviču Ivanovu i Vladimiru Nikolajeviču Toporovu, otkrivaju prežici indoeuropskog mita o kozmogonijskom sukobu Gromovnika i Zmije/Zmaja, također su dijelovi stihovanih oblika starovjernih slavenskih tekstova. Oni dijelom tematiziraju kulturno okruženje, izgled, ponašanje i sudbinu mitske mladenke, kćeri božice Zemlje i boga Neba. Podaci iz hrvatske usmene književnosti, etnografije, jezikoslovlja, povijesti i antropologije možda upućuju i na interesni brak stvarnih osoba – djevojke i mladića kojima se zbog njihova visokog roda pripisivahu mitska svojstva – pridonoseći rasvjetljavanju povijesnih okolnosti susretanja domicilnoga antičkog stanovništva i novopridošlih Slavena na hrvatskom tlu. Ključne riječi: hrvatski obredno-običajni napjevi, ženska antička mitska bića, ženska slavenska bića, slavenska mitska svadba, brak iz interesa

1. Jedan pokušaj historiografske interpretacije »Što je pisano-književno djelo svjetovnije namjene, to je usmene književnosti u njemu više« i obratno. Njezina auditivna percepcija uvjetovala je susretanje i prožimanje antičke (epova, dramskih tekstova, basna, mitskih predaja), pučke (basma, bajka, svjetovnih napjeva, zgoda iz života, zagonetaka, poslovica) i vjerske (homiletičkih tekstova, duhovnih napjeva, legenda, moralnih pouka, parabola) književnosti, kakva su primjerice u tzv. peldama/prilikama/prispodobama, kajkavskoj prozi 17. i 18. stoljeća (Kekez 1986: 42-47). Hrvatski latinist Adam Baltazar Krčelić (1715. – 1788.) u djelu De regnis 1770. preveo je na latinski jezik čakavsku tradicijsku pjesmu »Marina kruna« koju je hrvatski povjesničar, jezikoslovac i književnik Pavao Ritter Vitezović

176

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

(1652. – 1713.) poistovjetio s Hrvatskom, a motiv gubitka Marine krune s gubitkom hrvatske samosvojnosti (Kekez 1986: 48). Evo inačica te pjesme: Sproigrala j’ oresnica, / lipa mlada divojčica, / toj divojki Mare ime: / na glavi joj zlatna kruna. / Popuhnul je tihi vetar i odnesel Mari krunu. / Al’ govori lipa Mare: / »Ki bi meni krunu našal, njegova bim ljuba bila.« / Našal ju je črni moro. / Na srp travu prežinjao, / na palj vodu prelivao / i našal je Mari krunu. / Al’ govori lipa Mare: / »Volila bi s’ utopiti, / neg morova ljuba biti.« (Hrvatsko primorje, Botica 1990: br. 209)

Suvremeni etnolog Silvio Braica uočio je da kajkavski pisac Josip Bedeković (1688. – 1760.) »kao i Vitezović upotrebljava narodne pjesme kao povijesne dokumente« (Braica 1999: 12). Iako vjerodostojnost povijesnoga u hrvatskim tradicijskim pjesmama s pretkršćanskim slavenskim motivima pretpostavlja sustavnija i višedisciplinarna istraživanja, na svojevrsnu povjesnost u njima za sada upućuje ispreplitanje mitskih likova i motiva iz repertoara (pred)antičke i hrvatske etničke zajednice. U sljedeće tri inačice slavenskoj (crnoj) Mari suparnica je antička (zlatokosa) vila: Lipa Mara paunove pase, / od pauna je perje otpadalo. / Lipa ga je Mara sabirala, / sabirala i pismu pivala: / »Evo danas devet godin’ dana / da ja ne znam di moj Ivo spava.« / Kad to čula Ivičina mama, / to se njojzi na ža’ učinilo. / Ona ode gore uz penđere, / pa nažiglje žiže i duplere, / a kad tamo bela vila spava. / Govori joj Ivičina mama: / »Nisam za te Ivicu gojila, / za Maricu, jedinu snašicu.« (Lika, Ivančan 1981a: 90) Zaklinjala ljuba Ivanova, / ravnajući Jivinovu košulju: / »Već te ravnam devet godin dana, / rubac nosim kao snaša mlada i pod rupcem kose devojačke.« / To sačula njena svekrvica, / komaj jadna noći dočekala / i odlazi Jivi u komore, / b’jela vila s Jivanom spava, / vjerna ljuba pokraj zglavlja stala. / Onda kaže Jivanova majka: / »Beži, vilo, dalje od Jivana, / jerbo ću ti kosu odrezati!« / »Ne zaboga, Jivanova majko, / kakva bi ja bila med vilama!« / »Kakva moja snaha med snahama, / takva bi ti bila med vilama!« (karlovačka okolica, Botica 1997: br. 135) Šetala se, Mar-Maro, / šetala se, moje drago, / šela se Ivanova ljuba. / Po bostanju, Mar-Maro, / po bostanju, moje drago, / po bostanju, po zelenoj bašči. / Nabasala, Mar-Maro, / nabasala, / nabasala na streka kalaser.1 / O, kalaser, Mar-Maro, / o, kalaser, / o, kalaser, drago cvijeće moje, / vavijek cvateš, Mar-Maro, / vavijek cvateš, / vavijek cvateš, a sjemena nemaš, / kao i ja, Mar-Maro, / kao i ja, / kao i ja, Ivanova ljuba. / Evo ima, Mar-Maro, / evo ima, / evo ima devet godin’ dana / da ja jesam, Mar-Maro, / da ja jesam, / da ja jesam sa Ivanom došla. / Oj, Ivane, Mar-Maro, / oj, Ivane, / oj, Ivane, 1  Kaloper i šestoper su, mada imenuju i neke druge biljne vrste, u dalmatinskom zaleđu katkad nazivi i za ‘peruniku’.

L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu?

177

i danas djevojka! / Bi li tome, Mar-Maro, / bi li tome, / bi li tome vjerovati, Maro? / Ako li mi, Mar-Maro, / ako li mi, / ako li mi ne vjeruješ, majko, / ti mi ajde, Mar-Maro, / ti mi ajde, / ti mi ajde u gornje čardake, / pa mi zažgi, Mar-Maro, / pa mi zažgi, / pa mi zažgi svijeću od sumpora. / Tome nije, MarMaro, / tome nije, / tome nije vjerovala majka, / pa zažgala, Mar-Maro, / pa zažgala, / zažgala svijeću od sumpora. / Bijela vila, Mar-Maro,/bijela vila, / bijela vila nuz Ivana spala. / Tanka Mara, Mar-Maro, / tanka Mara, / tanka Mara nuz postelju stala. / Trgne Mara, Mar-Maro, / trgne Mara / trgne Mara nože od pojasa, / te zakolje, Mar-Maro, / te zakolje, / te zakolje prebijelu vilu. / Na nožu je, Mar-Maro, / na nožu je, / na nožu je čedo iznosila. / Oto čedo, Mar-Maro, oto čedo, / oto čedo koje muška glava. (Glina, Kuhač 1941. V: br. 390)

2. O lijepoj Heleni i nebogi Heli, o božanskim glasnicama, biljaricama i čuvaricama kućnog ognjišta

Prema suvremenoj oksfordskoj znanstvenici klasične povijesti Betanny Hughes, utjecaj mikenske civilizacije prije oko 3 500 godina protezao se od područja današnje Grčke do Hrvatske i od Turske do Sicilije. U doba sklapanja interesnog braka između mikenskog kraljevića Menelaja i spartanske kraljevne Helene na peloponeskom tlu kasnoga brončanog doba štovale su se velike božice i sporedni bogovi, među njima i Zeus. Pretpostavlja se da je i grčki bog mora Posejdon prvotno bio žensko božanstvo ili mu je božica mora bila družica. Ahajske božice upravljale su sudbinom smrtnika. Tako je lijepom trojanskom kraljeviću Parisu, koji je zamalo ljubavnici Heleni dodijelio zlatnu jabuku proglasivši je ljepšom od onodobnih aktualnih božica, božica Afrodita prorekla fatalni preljub zbog kojeg će izbiti grčko-trojanski rat, opjevan u »Ilijadi« 500 godina kasnije. U hetitskim spisima i drugim antičkim književno-umjetničkim tekstovima višestruko je tematizirana spartanska kraljevna i čarobnica Helena izvanredne ljepote, koju je prema grčkoj predaji vrhovni grčki bog Zeus nasilno začeo sa spartanskom kraljicom Ledom u tijelu labudice i za kojom su – u vremenu kad su prije 3 500 godina i plemkinje poput energične hetitske kraljice Pu-du-hepe raspolagale i moći i zemljom – žudili mnogi jer je predstavljala intrigantnu luksuznu robu s diplomatskom vrijednosti. Ona se postupno predstavila kao seksualno osviještena, nepouzdana, lukava, samosvojna i opasna aristokratkinja, zbog čega su njezin neobuzdan šarm ipak ugrožavale ne(ostvarene) prijetnje, poniženja, silovanja, otmice. Unatoč Homerovim stihovima o Heleni kao pratiteljici lijepog xenosa, trojanskog kraljevića Parisa s kojim je svjesno prekršila bračne zavjete, kao i Sapfinima o njezinu preljubničkom napuštanju odsutnog supruga Menelaja Parisovim brodicama krcatima spartanskim blagom, ona do današnjih dana, u društvu s folklornim ženskim likovima poput babe

178

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Jage, svjedoči o postupnome i sustavnom degradiranju isprva moćnih mitskih junakinja do lijepog i pasivnog muškog trofeja ili do arhetipski prevrtljive, ostarjele i monstruozne ženturače u nadziranome patrijarhalnome okruženju generacijski sustavno ušutkivanih, omalovažavanih i obespravljenih žena. Jer, što li je ljudska povijest od vremena pronalaska metala i svrgavanja kamenodobnih hermafroditnih boginja s trona, doli tisućljetna krvava prevlast beskrupulozno sebične i požudne taštine gramzljivih vojskovođa i ratnika, kako na bojnom polju nepobrojenih ratišta tako i na bojišnici (izvan)bračnih ložnica? Svojom nenadmašnom karizmom posrnula pokajnica Helena nakon Menelajeva ambicioznog zauzimanja blistave Prijamove Troje osujetila je supruga u osvetoljubivoj namjeri, opčinjujući ga iznova i nadahnjujući ga za gradnju hrama njoj u čast na uzvisini, u kojem se žrtveno meso vješalo o kuke, a uzduh za obreda prožimao miomirisima iz bočica s njezinim imenom.2 Helenin će antički duh povijesnoga ranometalnog doba, unatoč sveobuhvatnijoj razgradnji onodobnih egalitarnih društava od novopridošlih vojničkih skupina naoružanih smrtonosnijim metalnim oruđem, zajedno s predantičkim, antičkim i srednjovjekovnim bogorodicama – ipak opstati. Ako i ne dokazuje, u tom smislu zaokuplja i nadahnjuje naziv Helež, prezime zadnje poznate obitelji vlaških, bosanskih krstjana u 19. stoljeću (Zagreb, kaz. Cacan), u kojem kao da se prožimaju sjećanje na antičku Helenu i slavensku Velež. Pleme Heležići potvrđeno je u Dalmaciji (Bristvica, Ivančan 1982: 2728). Stihovi pjesme koju je hrvatski povjesničar, političar i književnik Ivan Kukuljević Sakcinski (1776. – 1851.) čuo od zagorskih pastirica i zabilježio 1848. godine, možda svjedoče o zaboravljenoj poganskoj (ne)bogi vode i podzemlja Heli: Oj, Hela, Hela, kralica moja, / kralica moja, vesela, / moja vesela, moja neboga, / Hela, ti Hela, hladne vode! (Hrvatsko zagorje, Kukuljević Sakcinski 1848: 248 u Žganec 1950: br. 316)

I dok se prema predaji na istočnohercegovačkoj krškoj planini Velež okupljaju mjesne vještice (Zagreb, kaz. Bagur), djevojka Velečkinja iz jedne dubrovačke kolende nije po volji ženikovoj majci: Rasla tanka lovorika, / kolenda, kolenda, / kolenda, kolenda, / nasred grada Dubrovnika, / veselo, veselo, / veselo, veselo! / Pod njom sjede sva gospoda, / kolenda, kolenda / ... / sva gospoda dubrovačka, / veselo, veselo! / Među sobom vijeće čine, / kolenda, kolenda! / ... / ‘Oće Marka da ožene, / veselo, veselo / ... / sa đevojkom Velečkinjom, / kolenda, kolenda! / ... / ‘Oće Marko, ne da majka, / veselo, veselo / ... / ne da majka Velečkinje, / kolenda, 2  Na temelju televizijskoga dokumentarnog filma »Helen of Troy« scenaristice Bettany Hughes i redatelja Billa Lockea, History Channel for Croatia, emitirana 16. i 17. II. 2012. u 20 sati.

L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu?

179

kolenda! / ... / »Projd’ se, sine, Velečkinje, / veselo, veselo! / ... / Velečkinja ponosita, / kolenda, kolenda / ... / obdan nosi dva prstena, / veselo, veselo / ... / obnoć ljubi dva junaka, / kolenda, kolenda, / kolenda, kolenda!« (Smokovljani – Visočani, Katičić: DVD)

Hrvatska usmena književnost i etnografija dijelom svjedoče o doticanju i prožimanju predaja o pretkršćanskim slavenskim božicama majke Mokoš i kćeri Mor(an)e (Katičić 2011: 40) s predajama o njihovim antičkim prethodnicama. Slaveni su na novozaposjednutim područjima preuzeli i kultni tronožac grčke proročice Pitije koja je na njemu sjedila proričući u transu žvakanjem biljnih stimulansa i udisanjem etilenskih para (Grdešić 1960: 53; http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Pitija). Naime, rasprostranjena hrvatska pučka predaja govori o lucijskome drvenom tronošcu na kojem se o ponoćku mogu vidjeti vještice te da se preokrenutim metalnim trinfusom iz tradicijskoga ženskoga gospodarskog inventara može spriječiti vremenska nepogoda. Predstavnice slavenskoga vilinskog svijeta, koje predaje dalmatinskog zaleđa predstavljaju kao svjetlopute, dugokose, visoke i tronoge djevice s tronošcem o ramenu (Grubine, kaz. Žužul), podsjećaju i na menade – sljedbenice grčkog boga plodnosti i vina Dioniza, brata djevičanske i okrutne božice plodnosti Artemide (Belaj 1998: 234-236), kao i na vestalke – hramske djevice obredne vatre rimske božice kućnog ognjišta Veste kojima je celibat omogućavao samostalnost, slobodu kretanja i poštovanje (Grdešić 1960: 58; Cavendish – Lang 1982: 138-139; Perowne 1986: 28). Sredinom 20. st. jedan je Korčulanin, vraćajući se noću kući, navodno ugledao visoku i blijedu vilu kako se izvija iz crnoga zmijskog klupka (Zagreb, kaz. Lermann), naročito opasnog jer se u njemu krije mistična snaga (Grbić 2007: 230), najvjerojatnije jedan od prežitaka simboličkih predodžaba na tlu jugoistočne Europe još od neolitika (Grbić 2007: 231). Ona mliječnoj stoci oduzima mlijeko ili je slabi kao i crna zmija te vještica (Imotska krajina, Kutleša 1997: 418; Prigorje, Rožić 2002: 83, 182, 304, 306, 308; Hrvatsko primorje, Ivančić-Dusper 2003: 38). U sljedećoj pjesmi Marin zmijski/zmajski porod, svojevrsno nespolno (samo)začeće po ženskoj liniji, možda je dijelom u vezi i s Marinim antičkim mitskim podrijetlom: Zapivala Reza riba u duboki jezerovi: / »Ko bi mene uhvatio i od mene okusio, / rodio bi zemlji cara i careva potpisara!« / To slušala lipa Mara, što je riba govorila. / Lipa Mara plete mrižu i uvati Rezu ribu. / Lipa Mara jede ribu, a sluškinja čorbu srče. / Porodi se lipa Mara, pa porodi ljutu zmiju, / a sluškinja zemlje cara i careva potpisara. / Ljuto kune lipa Mara sluškinju i zemlje cara. / Ljuta zmija progovara: »Ne kuni se, lipa Mara! / Danas, sutra Đurđev danak, slobodni jest moj izlazak! / Dičica će u ljubicu, a ja zmija pod travicu. / Dičica će za ljubicu, / a ja ću ih za ručicu.« (Bačka, Modrijan 1943-44. V-I: br. 21)

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

180

Ljubičica (lat. Viola odorata) florealni je motiv prethodne pjesme i motiv pojedinih koledskih pripjeva »Fijole, oj!«. Uoči Cvjetnice još se danas bere i namače u vodi kojom se stanovništvo dalmatinskog zaleđa umiva za ljepotu, zdravlje i dugovječnost. Prema antičkorimskoj predaji nimfa se pretvorila u ljubičicu kad ju je zbog ljubomore na njezinu ljepotu prebila Venera (http:// www.serbianforum.org/knjizevnost/104675-legende-o-cvecu.html). S obzirom na boju i miris, to se proljetno cvijeće suodnosi s raznobojnom perunikom/lelujom (lat. Iris), staroegipatskim vladarskim znakom, dragocjenom grčkom ljekarijom te sirovinom za proizvodnju parfema (Marjanić 2011: 115), u čijoj vodi su se donedavno na Veliku subotu obredno umivali u nekim cetinskim selima (Grab, kaz. Burin), a prije ponoćke i u gornjem Međimurju (Selnica, kaz. Kutnjak). Pojedini slavenski napjevi dovode ju u vezu s mitskom udavačom Marom (Belaj 1998: 232), rođenom na uskršnju Velu noć (Belaj 1998: 222, 260) crne/ljubičaste/plave boje, kakvo je i cvijeće obredno-običajnih umivaljki: Ej, pleti kolo! Ej, da pletemo! / Ej, koga ćemo? Ej, Maru l’jepu! / Ej, lelujaku, ej, leluja! (Slavonija, Knežević 1993: 115) Pokraj puta perunika rasla, / svi svatovi peruniku brali. / Ne bere je Pavle mladoženja, / ne bere je jer ga mladog žene. (Crna Gora, Karakaš 2006: 21) Pero, Pero, Peruniko, / oriš se, lijepa djevojko, oj! / Lagano pjevaš, lagano pjevaš, / daleko te se čuje, oj! / Čuo te ovčar, čuo te kozar / na devetoj planini, oj! / Ostavio je, ostavio / tor nezatvoren, oj! / Ostavio je, ostavio / stado nebrojeno, oj! / I sašao, i sašao / dolje u ravno polje, oj! / I uze ju, i uze ju, / djevojku Peruniku, oj! (Makedonija, Celakovski 1971: 149-150 u Belaj 1998: 262-263)

Prema Homeru (Il.8.398 u Homer 1987: 162) i Hesiodu (Th.780 u Hesiod 2005: 141) Iris/Irida lijepa je, krilata i brzonoga glasnica antičkih grčkih bogova, čije ime dolazi od ie. wei-1 ‘okrenuti, svinuti’ i rei-2 ‘prugast i raznobojan’3 i koja se u šarenoj haljini pojavljuje nakon grmljavine, a vjerojatno je u vezi s višebojnom dúgom pomoću koje morskom vodom puni oblake i prenosi poruke između bogova i ljudi (Grdešić 1960: 40; http://www.fjkluth.com/iris. html). U vezi s međimurskim glagolom dunjkati ‘lupati, udarati’ i udavačom dundarom u tradicijskoj svadbenoj pjesmi zabilježenoj u Sloveniji, Gorskom kotaru i Šibenskom zaleđu, podravska je dundača ‘dúga’ (Novak 2007: 75) koja premošćujući nebesa (Stanetinec, kaz. A. Krištofić i G. Novak), snažno potresuje (Zasadbreg, kaz. I. Novak; Sv. Urban, J. Škorjanec), savija i vodi na lijepo i obilato mjesto nerada sa stablom koje rodi zlatnim jabukama (Kastavština, Jardas 1994: 316). 3 

Na grčkom ρις znači ‘duga’.

L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu?

181

Provedoše Dundaru / kroz zelenu Dubravu. / Pitaše je svatovi: / »Kome, Dundo, darovi?« / »Starom svatu punu kapu, / a diveru punu šaku.« (Rakovo Selo, Furčić 1988: 236)

3. Od (Sto)More, Morane i Mokoš do Lamije, Lilit, Moira i Parki Mor na nordijskim jezicima, mare na katalonskom jeziku, mère na francuskom, māte na latvijskom, mati na hrvatskom… znače ‘majka’. Korijen tih riječi suodnosi se s pretkršćanskom slavenskom božicom smrti i zime Moranom/Morenom/Marenom koja je u vezi s bugarskom mitskom babom Martom na ožujske martenice (Razgradsko područje, http://www.bugari-uhrvatskoj.com/?p=234). Pučko vilinsko ime Majketina (Dalmatinska zagora, Šešo 2010: 108) možda upućuje na poglavaricu svih vila, kršćanskim naukom demoniziranih pretkršćanskih ženskih bića koje se katkad izjednačuju s morama i vješticama (Brkić 2012: 41). Prema grčkoj predaji mitska libijska kraljica Lamija osvećuje se Heri koja joj je zbog njezina preljuba sa Zeusom umorila djecu – proždiranjem tuđe djece (Schwab 1964: 224). U hebrejskoj predaji zmijolika Lilit prva je Adamova družica, nastala od zemlje, koja ga je napustila zbog nepristajanja vođenja ljubavi u podređenom položaju. Ona podsjeća na babilonsko-asirskoga ženskog demona lilitu, a srednjovjekovna legenda prikazuje ju kao opasnu noćnu zavodnicu (Perić – Pletenac 2008: 54-55). Hrvatska tradicijska predaja govori o ivanjskom prskanju blagoslovljenom vodom protiv opasnih mladih mura bez stidnih dlaka i ostarjelih, ružnih višća/vištica/vidurina s repom (Šibensko zaleđe, Furčić 1988: 470-471; Orlić 2008: 34), morinih majki koje uzrokuju nevrijeme i kao žabe kravi sišu mlijeko (Dalmatinska zagora, Šešo 2007: 253, 258, 259). More/mure su tronoga ženska bića s očima u duginim bojama i kopitima ili papcima umjesto stopala koje uriču pogledom, noću taru usnule mladiće i djevojke, more djecu (Tučepi, Spajić-Vrkaš 1996: 120; Dalmatinska zagora, Šešo 2010: 109; Prigorje i Samoborsko gorje, Bašić 2011: 30). Srodne su im vilinske pustolovice kojih su se mladići bojali (Dubrovnik, Bošković-Stulli 1999: 508). To možda upućuje na povijesni kontinuitet pripisivanja posebnih moći djevicama i zbog toga istodobnog straha muškaraca od djevičanske čistoće i ženske seksualne nadmoći, pripisivanima predantičkim božicama. S tim u vezi zanimljiv je zapis kazivanja mladića o noćnom susretu s djevojkom iz susjedstva: »Nemoj me nikomu ni odati, Luka! Neću, dok se ne udaš. Kad se ja udam, kazuj ti komu oćeš. Ma, šta sam ti ja skrivijo, pa si me onako satrla? Zato, što si mi drag! Jadno žensko, kad ne more drukčije, i u vraga će zajmiti, pa ljubiti ili se osvetiti!« (Imotska krajina, Kutleša 1997: 388)

182

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Iako suvremena bosanskohercegovačka kroatistica Mirna Brkić pretpostavlja da su more zapravo folklorizirane ljubomorne ili ostavljene djevojke (Brkić 2012: 40, 43), na temelju kazivanja o prigorskim mladićima kojima je seoska zajednica još sredinom 20. st. tolerirala silovanje djevojaka koje bi se bez nadzora same kretale izvan kuće, izuzev onih bez stidnih dlaka (Prigorje, kaz. Bašić), možda njihovo demoniziranje svjedoči o muškoj podsvjesnoj žudnji za djevičanskom privremenom dominacijom koju će nakon razdjevičenja nasilno obuzdati patrijarhalnim normama, istodobno gubeći libido. Kažu, da ima dan u godini, kad je žena jača od čovika, samo Bog nije do, da se znade, kad je taj dan ženske jakosti i snage, jer bi žene sve ljude pobile, pa ne bi ostalo ljudi na svitu. (Otok, Lovretić 1990: 533)

Budući da je mori u osnovi imena ie. osnova *mer- ‘smrviti, moriti’ (Belaj 1998: 231), od koje se tvori i prsl. moriti ‘nasmrt mučiti’, stomorina koji se kao mikrotoponim prvog kršćanstva ne nalazi u kontinentalnoj Hrvatskoj i stoga se pripisuje romanskom podrijetlu, tumači se od naziva sancta Maria/ suto Mara jer su u njihovoj blizini srednjovjekovni sakralni objekti sv. Marije. Velika i Mala Stomorina pučki su nazivi za blagdane Velike i Male Gospe. Stomorina je i vrbina/žukvina (lat. Salix fragilis) girlanda na vrbničkoj proslavi Vele Gospe te naziv omišaljske pučke proslave jesenskih plodova na Malu Gospu (Lorger 2003: www.arhiv.slobodnadalmacija.hr/20031212/mozaik04. asp). Međutim, prema predaji Stomorski zaljev je opasno mjesto koje treba izbjegavati (Makarska, kaz. Kuluz), što bi moglo upućivati na stoput silno mjesto pod okriljem starovjerne slavenske Mare/More. Ta su mjesta opasna jer je i ona opasna, čemu svjedoče tradicijski stihovi o neimenovanoj jahačici gospodskog podrijetla na vatrenom konju kakva jaše i lijepi Ivo s kojim će uz ivanjski krijes zaplesati u biračkom kolu: Zora zori, rosa pada, / medj’ gorami pasu stada, / a na briegu pastir sjedi, / pa u svoje stado gledi. / Stado gledi, k njem dolazi, / k njem dolazi drago svoje, / na konjiću ponosnome, / u odielu gospodskome. / Konjić joj se briegom penje, / a nogama tre kamenje, / iz kamena vatra sieva, / a na konju dieva pjeva. (Đakovština, Kuhač 1880. II: br. 489) Striljao je Ivo / strilom med divojke, / pa ustrili dragu / pod livo pazuvo. / Al’ besidi draga: / »Ne striljaj me, Ivo, / jer ako ja tebe / s tunjom iz nidara, / zlatom iz rukava, / gore će ti pasti / nego meni strile.« (Subotica, Etnografija Južnih Slavena u Mađarskoj, n. a. i g: br. 1) Gori nam vatra krijesnica / uoči goda Ivana. / Nju loži sestra Marija / i njezin bratac uza nju. / Bratac je granje nasjeko, / Mara je čubra nabrala. / Mara je čubra nabrala i bratu kitu bosilja. (Vuka, Kuhač 1941: br. 303) Sakupljajte se, devojčice, / kraj Dunaja na rožice! /Sve su rože povenule, / samo jedna zaostala, / u polje se zagledala, / đe u polju oganj gori, / oko njega kolo igra, / i u kolu brat i seka. / Bratac kolo nadvisuje / i u seku pogleduje:

L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu?

183

/ »Alaj, seko, lepa ti si! / Još da imaš žute kose / i pod kosom plave oči, / sve bi momke premamila, / ti bi momke, ja devojke!« (Vidoševac, Gašljević Tomić 2011: 294) Igraj kolo, igraj kolo, u dvadeset i dva, / u tom kolu, u tom kolu lepa Mara (lepi Ivo) igra. / Zemi, Maro (Ivo), zemi, Maro (Ivo), koga ti je volja! / Zebrala si (zebral jesi), zebrala si (zebral jesi) Maricu divojku (Iveka junaka). / A ta Mara (ti Ivo), a ta Mara (ti Ivo) medna usta ima, / da me oče, da me oče poljubiti š njima! / Glejte, ljudi, glejte, ljudi, kak se ti dva ljube, / aha, ha, to, to, to, to je njim i treba! (Donja Dubrava, Knežević 1993: 88)

U rukama raspjevane gospodske Mare jabuke,4 katkad dunje i naranče, nezaobilazan su tradicijski udavačin znak – ubojite kuglaste munje slavenske božice Mor(an)e (Belaj 1998: 189). Titrala se lepa Mara, oj djevojko, dušo mo(ja)! / Dv’jema, trima jabukama, oj…, / četirima narančama, oj… / Kad se Mara probudila, oj…, / sama j’ sebi govorila, oj…: / »Mili Bože, oj Nediljo, oj…, / okle meni ogledalo…? / Da bi rekla da j’ od Boga, oj…, / nije vedro već oblačno, oj… / Da bi rekla da j’ od roda, oj…, / nemam roda milostiva, oj… / Da bi rekla da j’ od dragog, oj…, / dragi mi je nadaleko, oj…« / Skoči Ivo iza jele, oj… / »Lepa Mara, evo mene, oj…« (Bezić – Ivančan 1970: LP)

Tako bi netom isprošena Šokica jednu od darovanih jabuka običajno razbila o tlo u dvorištu (Bačka, Sekulić 1991: 360). Ruska bajka kazuje da u ubojitoj kugli leti baba Jaga, a primorska predaja o gorućem kamenju kojim je Majka Božja Trsatska na Gromiškom/Jelenskom polju, iznad kojeg se uzdizao Gromik Grad, s neba zasipala Osmanlije (Jardas 1994: 79). Igrala j’ (ta) zlatna jabuka, oj igrala, igrala j’ ta zlatna jabuka, oj, igrala j’, ojajna! / Pod lipom (na) stolu gospodskom, oj… / ‘ stola je (ta) doli padala, oj… / Pala je divojki na krilo, oj… / Raznila (ta) vrata trim gradom, oj… / --- (Žganec 1941: br. 5) »Oj, djevojko, dušo moja / i rumena ružo moja! / Što si tako ti rumena? / Il’ si Suncu dvore mela, / il’ Mjesecu kose plela? / »Nit’ sam Suncu dvore mela, / nit’ Mjesecu kose plela, / već sam stala, pa gledala / gdje se munja s gromom igra, / i munjići s gromovići. / Munja groma nadigrala / s dvima-trima jabukama / i četir’ma narančama. / Kad jabuka k nebu leti, / stoji jeka vedra neba. / Kad od neba k zemlji ide, / sve se trese crna zemlja!« (Čaglić kraj Lipika, Andrić 1929: br. 322)

Razornog učinka su i rukotvorni motivi jer je starovjerna božica prelja i tkalja (Katičić 2011: 216-218), kao i osvetoljubiva kletva zbog ljubavne prevare (usp. Belaj 1998: 225-226): Grčka mitologija predstavlja Herine svadbene jabuke koje u ograđenom lugu zajedno sa zmajem Ladonom čuvaju večernje vile Hesperide (http://free-os.htnet.hr/ piko/grcka%20mitologija/grcka_h.htm). 4 

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

184

Petroviću konj uteče / u perivoj lipje Morje. / Klijela ga j’ lipa Mora: / »Bor te ubi, Petroviću, / a i tebe i tvog konja!« / »Ne kun’ tako, lipa More, / jer ja znajem lišje kleti: / da bis sina ti imala, / u vojsku ga ti poslala, / iz vojske ti već ne došo!« / Lipa Mara krosna tkala, / a bis mi ga prisnovala – / – jedan musur5 i dva kluha. / Ona njemu odgovara: / »Biž’ otale, Petroviću, / kluha su ti izobana, / a musur ti strmo gleda!« (Bol, Ivančan 1982: 259-260) Lipa Mara šenu žela, / vazdan žela, snop nažela / s livom rukom, zlatnim srpom. / Na čobana pogledala, po prstu se porezala. / »Oj, čobane, grom t’ ubio, / ovce ti se ne janjile! / Ako ti se i janjile, mrtve janjce pojanjile!« / »Oj, djevojko, ne kuni me, pridi bliže, poljubi me!« / Oj… (Badanj, Žganec – Sremac 1951: br. 27)

Slavenska božica uporabom toga moćnog oružja utječe, dakle, na ljudsku sudbinu, kao i tri božanske starice – grčke moire (Klota, Laheza, Atropa) i rimske parke (Nona, Decima, Morta) (Grdešić 1960: 46; http://bs.wikipedia. org/wiki/Mojre). I hrvatska pučka pobožnost poznaje tri vilinske proricateljice sudbine dobrice/orisnice/sudbin(ic)e/sudnice/suđenice/sojenice/sujenice/rejenice/rođenice/rojenice/roženice6 (Braica 1999: 90; Rožić 2002: 307; Bašić 2011: 27), a slovenska tri starice: Rojenicu koja odlučuje o vremenu rođenja, Babicu koja pomaže pri rođenju i Sojenicu koja proriče sudbinu (Lokve i Prelož, Čop 2012: 64). Božicu Suđenicu Latvijci su u svojim pretkršćanskim obrednim napjevima nazivali Mara, Saule, Laime/Laima ili Dēkle, a Polabljani Muokos (Katičić 2011: 30-31, 49-50). Sudeći o životu – dajući ga ili ga prikraćujući – vračara Mora(na) je vrsna biljarica: Pleši, pleši droben tanček, / stopram smo se razigrali! / »Hodi, dimo, lepa Mara, / ljuboga ti glava boli!« / »Nek ga boli, če ga boli, / zbirajte mu troje vračtvo: / prvo vračtvo koprivica, / drugo vračtvo veleštika, / treče vračtvo komu nika’!« (Gornji Kučan, Žganec 1952: br. 340b) Oj, Marice, biljarice, / ka imadeš troje perje, / troje perje i vanđelje, / vanđi, vanđi, divaniš! / Oš me čekat do nedilje? / Bome oću i do druge. / Nisan dunja da uvenen, / ni naranča da usanen, / već divojka za junaka, / za junaka, plava momka. / Kad mu vidin plave oči, / namakne m’ se san na oči. / I, ihihi! (Lika, Grčević 2000: 456-457)

4. Marina sudbina U hrvatskim napjevima o Mari i njezinome izgubljenom oglavlju nalaznik krune je onaj Drugi, uglavnom mor ‘Maur, Arapin, Crnac’ (Murat 1996: 615). Budući da se tako imenovao i ‘čovjek tamnije puti’, pretpostavljam da sla5 

Musur ili mosur ‘cijev, kalem, tkalački čunak, špula’ i ‘ledenica’ (Klaić 1990: 909).

6  Brizi za odbačeno novorođenče pronađeno u košarici i nasilnoj smrti mladića u pojedinim

hrvatskim trad. pjesmama kumovale su vilinska majka, teta i kći (Katičić 2011: 95-113).

L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu?

185

venska oresinica Mara, jedna od triju mitskih sudbenica, krši svoje ljubavno obećanje i ne pristaje uz nalaznika krune – pripadnika zatečenog stanovništva na širem mediteranskom tlu s kojim se nekako suodnosi,7 na taj način upućujući na svoju samoživost. Nju će nastojati ukrotiti mladić također visokog roda i možda svjetlije puti,8 do Marine djevojačke dobi neprepoznat joj brat blizanac od kojeg je odrastala odvojena i udaljena. Šetala se lepa Mara, / gori, doli, kre Dunaja. / Kre Dunaja se šetala, / vu Dunaj se nagledala: / »Terentete, kak sam fajna, / teruntučka, kak sam fletna! / Nega grofa, nit’ cesara / kojemu bi veru dala!« / Car se šeče, grofič mladi, / k otoj, pro(t) toj lepoj Mari: / »Vidiš, vidiš, lepa Mara, / kak si friško veru dala!« (Sveta Marija, Žganec 1992: br. 156) »Kamen-moste, ne lilaj se, / ne lilaj se, ne zibaj se, / dok ne pređem preko tebe, / da napojim žedne gerze, / žedne gerze i umorne!« / »Kud su išli kad s’ umorni?« / »Išli jesu po djevojku.« / »Je l‘ daleko ta djevojka?« / »Pa baš nije ni daleko: / do nje ima devet gora / i deseti bor zeleni.« / »Je li lijepa ta djevojka?« / »Pa baš nije ni lijepa: / iz lica joj sunce sija, / a iz čela mjesečina.« (Prnjavor, Ivančan 1986: 59) Sakupljajte se, devojčice, / kraj Dunaja na rožice! / Sve su rože povenule, / samo jedna zaostala, / u polje se zagledala, / đe u polju oganj gori, / oko njega kolo igra, / i u kolu brat i seka. / Bratac kolo nadvisuje / i u seku pogleduje: / »Alaj, seko, lepa ti si! / Još da imaš žute kose / i pod kosom plave oči, / sve bi momke premamila, / ti bi momke, ja devojke!« (Vidoševac, Gašljević Tomić 2011: 294)

Biračka kola s Marom i Ivanom u njihovu središtu vrhunac su plesnih događanja slavenskih tradicijskih svadbi po uzoru na ivanjsku incestuoznohijerogamijsku svadbu mitskoga blizanačkog para koja uzrokuje vrhunac vegetacijskog ciklusa (Belaj 1998: 259). Pasel se je pisan jelen, / kudek hodi, boga moli: / »Daj mi, bože, zlate roge, / da bum videl pod Karlovec!« / Pod Karlovcem ogenj gori, / polek stoji brat z sestricom: / »Da si nismo kaj si jesmo, / ti bi moja ljuba bila!« / »Bratec mili, grehota bi bila! / Jedna nas je majka porodila, / jednim nas je mlekom odgojila, / jedna nas je kupelj okupala, / jedna nas je zipka ozibala, / povojom nas jednim povijala.« (Budinšćina, Žganec 1950: 441) Vice se mojki moljaše: / »Pusti me, mojko, do grada, / do bila grada Budinja, / do lipe More Budinke!« / A Vincku mojka govori: / »Ne bi te, Vice, pustila / 7 

Kao svećenica ona možda posvjetljuje kosu i lice, što je bio uobičajen kultni postupak još u predantičko doba. U jednoj pjesmi iz pjesmarice srpskog jezikoslovca Vuka Stefanovića Karadžića (1787. – 1864.) na upit zašto teče mutna, rijeka Dunav odgovara da je mute djevojke đavolice koje perunikom bijele lice (Vuk I: 669 u Ajdačić 2007). 8  Prema bjeloruskim predajama Perun je crnook, crnokos i zlatobrad. (Na podatku posredovanom 16. VII. 2012. e-prepiskom zahvaljujem akademiku Radoslavu Katičiću.)

186

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori do tvojih čornih očiju, / do mojih žutih kosiju.« / A Vice mojci ne haje, / neg’ gre ga gori u komore / i vazme tri lipo dora, / i gre ga grodu Budinju, / nahodi Moru Budinku. / Tot’ More sonak boravi, / a stane Vince pensati / kako će Moru probudit’. / Stavi njom parsten na ruci, / s otim se More ne budi; / stavi njom venac na glovi, / s otim se More ne budi; / stavi njom jabuk’ u njidra, / s otim se More probudi. / »Fala ti budi, Bože moj, / od kog su mi ta tri dora? / Da rečem da s’ mi od Boga, / od Boga nisam dostojna; / da rečem da s’ mi od braće, / od braće nisam naučna; / da rečem da s’ mi od droga, / drogo j’ daleko od mene.« / Tote se kolo zameće, / svako je drogo i s drogim, / a lipa More nema s kim. / Tote se kolo zaigralo, / svako je drogo i s drogim, / a lipa More i s Vickom. / A Vicko Mori govori: / »Bis, More, drogog poznala?« / »Kako ga ne bi poznala? / Visok je kano jelica, / rumen je kako ružica, / rude je glave kako vi, / u svem bi rekla da ste vi!« (Starigrad, Bersa 1944: 212)

Međutim, zbog suprugove nevjere (Belaj 1998: 317), a možda i nekonzumacije braka, Marin bračni život obilježen je nesrećom i završava tragičnom smrću oba ostarjela – fizički i duševno poružnjela supružnika,9 što je preduvjet za uspostavu novogodišnjega vegetacijskog ciklusa (Katičić 2010: 389396). Na to upućuju hrvatski pokladni (Belaj 1998: 323) i žetveni (Belaj 1998: 297, 310) običaji te pojedine hrvatske tradicijske pjesme. Sjedi Mara na čardaku, / na krilu joj Jovo spava. / Oko nje se janje vije / te skakuće i blekuće. / »Od’ otole, janje moje! / Ne skakući, ne blebeći, / ne budi mi Jova moga, / e je trudan i umoran, / e je svu noć prepjevao, / prepjevao, preigrao, / u tom kolu međ djevojke! / Sve djevojke nadigrao, / a nevjeste izljubio!« (Risan u Dalmaciji, Kuhač 1941. V: br. 91) »…Što mi radiš, Mare moja?« / »…Ovce čuvam, moj Ivane!« / »…Ukrašću ti Mare janje!« / »…Ne ćeš ukras’, moj Ivane!« / »…Ti si drimna, Mare moja!« / »…Ti ćeš zaspat’, Mare moja!« / »…Ja ću ukrast tvoje janje!« (Vinjani Donji, Ivančan 1981b: 65) Mara spava kraj Dunaja, / malo se je okrenula, / v Dunaj se je omeknula. / Mara ftaplja, venčec plava: / »Venčec, venčec moj zeleni, / ti mi poveč momu ocu / naj ne kosi rosnu travu, / rosna trava – suze moje!« / Mara ftaplja, venčec plava: / »Venčec, venčec moj zeleni, / ti mi poveč moje majke / naj ne bere trninice, / trninice – oči moje!« / Mara ftaplja, venčec plava: / »Venčec, venčec moj zeleni, / ti mi poveč moje sestre / naj ne bere rane ruže, / rane ruže – lica moja!« (Novigrad Podravski, Žganec 1950: br. 247)

9  Mora iz slovenskog krasa uzrokuje još i zračne vrtloge, a pred svojom protivnicom Makurškom skriva se krajem godine preobučena u muško biće koje ljudi zovu Pust, spaljujući najzad njegovu lutku zbog nedaća koje u drugom dijelu godine uzrokuje (Lokve i Prelož, Čok 2012: 47).

L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu?

187

5. Zaključak Iako hrvatski obredni stihovi o mitskoj lepoj Mari nisu najpouzdaniji izvor promišljanjima o moćnoj pretkršćanskoj slavenskoj božici, jer se u povijesnome novovjernome kontinuitetu njihov sakralni sadržaj prilagođavao, mijenjao i profanizirao, ili su po sjećanju na meloritamske i sintaktičko-sintagmatske predloške iz starijega obredno-tradicijskog repertoara ispjevani kasnije na suvremenije običajne i svakodnevne teme, u širem kulturološkom kontekstu pojedini njihovi motivi upućuju na moguće Marino (pred)antičko podrijetlo. Možda se na prvotno mitski sadržaj tih napjeva nadograđuju i motivi interesnog braka visokodostojanstvenog para, u jednom stvarnom vremenu učvrstivši suživot dviju kulturnih zajednica kojoj svadbeni mitski Dunaj postaje stvarna rijeka Dunav.10 Doleće sivi sokole, / doleće Đuri u dvore. / Izlazi Đuro sokolu / i stade plašit sokola. / Govori sivi sokole: / »Nemoj me, Đuro, plašiti, / doći će doba godine / kad ćeš me, Đuro, bratiti! / I stat će vode Dunava, / i stat će draga jezera: / ti ćeš me onda bratiti, / da tvoje svate prevedem / i tebe s Marom prenesem.« (Kuhač 1880. IV: br. 1203)

Čini se da pjesnički motiv Marine krune hrvatskih tradicijskih pjesama zabilježenih u Pokuplju, Istri, Hrvatskom primorju, Lici, Srijemu, neretvanskom kraju, Bosni i Hercegovini upućuje na nastojanja mitske udavače oko odgađanja vlastite udaje, svjesne lošijeg statusa žene od statusa djevojke u tradicijskoj obiteljskoj zadruzi, možda i zbog njezinih vjerskih zavjeta, te na oduzimanje (vladarske) časti predstavnice iz domicilne obitelji visokog roda po dolasku Slavena na Jadransko more. Svojevrsni nastavak toj pjesmi mogli bi biti stihovi o usandučenoj Mari koju uspijevaju osloboditi jedino novopridošlice, pa je brak s jednim od njih u konačnici izvjestan: Majka Maru sitno pletijaše / od petero i od devetero; / pletuć’ Maru b’jelu kosu nađe, / pa ovako kćeri govorila: / »Kćeri Mare, što se ne udaješ? / Mlađa ti se braća iženiše, / mlađe ti se sestre poudaše.« / Mara majci tiho odgovara: / »Nek se žene mlađa braća moja! / Nek s’ udaju mlađe seke moje! / Koja mi se hitnja udavati? / Tunja n’jesam, istrunuti neću, / ni jabuka, izagnjiti neću. / Čisto srebro po’rđati neće, / srebru će se kujundžija naći. / I meni će suđen danak doći / il’ jesenas, ili će večeras. / Udat ću se i pokajat ću 10 

S tim su u vezi možda i običajni prijelaz pokladnih bušara preko Dunava na Kolišću u šokačkom Mohaču/Muvaču i predaja o nesretnoj ljubavi Marice i Matije (Lechner 1987: 167-169; http://hr.wikipedia.org/wiki/Pohod_bu%C5%A1ara). Lat. Dānuvius Slaveni su vjerojatno preuzeli od Dačana, odnosno od Gota. Dolazi u značenjima ‘daleka, nepoznata rijeka’ i ‘more’ (stpolj.), ‘duboke vode s visokim obalama’ i ‘stajaća, duboka voda’ (polj.), ‘bara’ i ‘vodeni plav’ (ukr.) te ‚potok’ (rus.) (Jagić 1876: 150-176, Mačinskij 1981: 121, Loma 1993: 197, Trubačev 1996: 11 i 2003: 164 u Detelić – Ilić 2006: 42-43).

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

188

se, / spominjat će carstvo djevojačko / i ovako sebi govoriti: / - Car ti bijah dok djevojka bijah, / a sad n’jesam ni car ni djevojka. / Udadoh se i izgubih carstvo. / A da mi se dadu povratiti, / umjela bih istom carevati!« (Sarajevo, Andrić 1929: br. 294) Izvir-voda izvirala, / sitno trunje pobacala / i u trunju sanduk bijeli, u sanduku lijepa Mara. / Lijepa Mara progovara: / »Ko bi mene izbavio, / taj bi mene poljubio.« / Otud idu tri žandara, / nose ključe na rukama. / Oprobaše, ne mogaše, uzdahnuše, pa odoše, / lijepu Maru ostaviše. / Otud idu tri Vlašića, nose ključe na rukama. / Oprobaše, ne mogaše, uzdahnuše, pa odoše, / lijepu Maru ostaviše. / Otud idu tri Šokčića, / nose ključe na rukama. / Oprobaše, otvoriše, / lijepu Maru izbaviše, / izbaviše, poljubiše. (Plaško, Ivančan 1981a: 62-63)

Literatura i drugi izvori Publikacije: Andrić, Nikola. 1929. Hrvatske narodne pjesme, knjiga sedma. Zagreb: MH. Bašić, Zdenko. 2011. Sjeverozapadni vjetar – o vilenjacima i elementarnim bićima sjeverozapadnog dijela Medvednice pa do Samoborskog kraja. Zagreb: Planetopija. Belaj, Vitomir. 1998. Hod kroz godinu. Zagreb. Golden marketing. Bersa, Blagoje. 1944. Zbirka narodnih popievaka (iz Dalmacije). Zagreb: HAZU. Bošković-Stulli, Maja. 1999. O usmenoj tradiciji i o životu. Zagreb: Konzor. Botica, Stipe. 1990. Biserno uresje – izbor iz hrvatske usmene ljubavne poezije. Zagreb: Mladost. Botica, Stipe. 1997. Hrvatske usmene lirske pjesme. Zagreb: Alfa. Braica, Silvio. 1999. Pojmovnik hrvatske etnografije i etnologije. Ethnologica dalmatica, vol. 8. Split: EM, 5-119. Brkić, Mirna. 2012. Mora, žensko demonološko biće, u suvremenim kazivanjima Hrvata u Bosni i Hercegovini. Filološke studije 1. Perm: Filološki fakultet, Ljubljana: Filozofski fakultet, Skopje: Institut za makedonsku književnost, Zagreb: Filozofski fakultet. Cavendish, Richard – Trevor O. Ling. 1982. Rim. Mitologija – Ilustrirana enciklopedija. Zagreb: Mladost, 136-143. Čok, Boris. V siju mesečine – Ustno izročilo Lokve, Prelož in bližnje okolice. (Studia mythologica Slavica supplementa, suppementum 5.) Ljubljana: Inštitut za arheologijo ZRC SAZU, Inštitut za narodopisje, Založba ZRC.

L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu?

189

Detelić, Mirjana – Marija Ilić. 2006. Beli grad – poreklo epske formule i slovenskog toponima. Beograd: Balkanološki institut SANU. Furčić, Ivo. 1988. Narodno stvaralaštvo Šibenskog područja III. Šibenik: Muzej grada Šibenika. Gašljević Tomić, Katica. 2010. Selo i župa Viduševac. Zagreb: Ibis grafika. Grbić, Jadranka. 2007. Dekodiranje ovozemaljskih čina: vjerovanja o životinjama u hrvatskoj etnografiji. U Kulturni bestijarij [ur. S. Marjanić i A. Zaradija Kiš]. Zagreb: IEF – HSN, 217-275. Grčević, Jure. 2000. Kompolje, život i narodni običaji. Otočac: Katedra čakavskog sabora pokrajine Gacke. Grdešić, Vatroslav. 1960. Popularni tumač mitoloških riječi i izraza starih Slavena, Grka i Rimljana. Zagreb: v. n. Hesiod. 2005. Poslovi i dani. Postanak bogova. Homerove himne. Zagreb: Demetra. Homer. 1987. Ilijada. Zagreb: Nakladni zavod MH. Ivančan, Ivan. 1981a. Narodni plesovi i igre u Lici. Zagreb: PSH. Ivančan, Ivan. 1981b. Narodni plesovi Dalmacije 2. Zagreb: PS Hrvatske. Ivančan, Ivan. 1982. Narodni plesovi Dalmacije 3. Zagreb: PS Hrvatske. Ivančan, Ivan. 1986. Narodni plesni običaji Banije i Pounja. Zagreb: KPS Hrvatske. Ivančić-Dusper, Đurđica. 2003. Crkveniški besedar. Rijeka: »Adamić« – Crikvenica: Ustanova u kulturi »Dr. Ivan Kostrenčić«. Jardas, Ivo. 1994. [1957]. Kastavština – građa o narodnom životu i običajima u kastavskom govoru (zbornik 3). Rijeka: KPD »Ivan Matetić Ronjgov«. Karakaš, Branko. 2006. 100 najljepših crnogorskih narodnih pjesama/100 schönsten Montenegrinischen volkslieder. Beč/Wien: Austrijsko-crnogorsko društvo/Österreichisch-Montenegrinische Gesellschaft. Katičić, Radoslav. 2010. Zeleni lug. Zagreb: Ibis grafika, MH – Mošćenička Draga: KČS Općine Mošćenička Draga. Katičić, Radoslav. 2011. Gazdarica na vratima. Zagreb: Ibis Grafika i MH – Moščenićka Draga: KČS Općine Moščenićka Draga. Kekez, Josip. 1986. Prožimanje usmene i pisane kajkavske književnosti starijih razdoblja. U: Usmena i pisana kajkavska književnost – prožimanja i odnosi. (Ivo Kalinski, ur.), Kaj 2. Zagreb: Kajkavsko spravišče, 29-58. Klaić, Bratoljub. 1998. Rječnik stranih riječi (A – Ž). Zagreb.

190

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Knežević, Goran. 1993. Naše kolo veliko, hrvatski dječji folklor. Zagreb: Ethno. Kuhač, Franjo. 1880. Južno-slovjenske narodne popijevke II. Zagreb: vlastita naklada. Kuhač, Franjo. 1880. Južno-slovjenske narodne popijevke IV. Zagreb: vlastita naklada. Kuhač, Franjo. 1941. Južno-slovjenske narodne popijevke, V. Zagreb: JAZU. Kutleša, Silvestar. 1997. Život i običaji u Imockoj krajini. Imotski: MH, Split: Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Splitu HAZU. Lechner, Zdenka. 1978. Buše – pokladni običaj u baranjskih Hrvata. Etnološki prilozi 1. Zagreb: Odsjek za etnologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 159-174. Lovretić, Josip. 1990. Otok. Vinkovci: KIC Privlačica. Marjanić, Suzana. 2011. Mitološka i mitotvorna priča o poveznici Perun – Perunika. U Perunovo koplje – Studia mythologica Slavica [ur. A. Pleterski i T. Vinšćak]. Ljubljana: Inštitut za arheologijo ZRC SAZU, Založba ZRC, 109-120. Modrijan, Slavko. 1943-1944. Proljeće – glazba za mladež, god. V, sv. I. Zagreb: HDT. Murat, Andro [prir. Tanja Perić-Polonijo]. 1996. Narodne pjesme iz Luke na Šipanu. Zagreb: MH. Novak, Marija. 2007. Tragovi hrvatske mitologije. Zagreb: IEF. Orlić, Drago. 2008. Štorice od štrig i štriguni (drugo, dop. i proš. izdanje). Zagreb – Sarajevo: Zoro. Perić, B. – Tomo Pletenac. 2008. Fantastična bića Istre i Kvarnera. Zagreb: Vuković & Runjić. Perić-Polonijo, Tanja. 1997 [1880]. Hrvatske narodne pjesme što se pjevaju u Istri i na Kvarnerskih otocih. Pazin: IKD Juraj Dobrila. Perowne, Stewart. 1986. Rimska mitologija. Rijeka: Otokar Keršovani. Rožić, Vatroslav. 2002 [1998]. Prigorje. Narodni život i običaji. Jastrebarsko: Naklada Slap. Sekulić, Ante. 1991. Bački Hrvati. Zagreb: JAZU. Spajić-Vrkaš, Vedrana. 1996. Tučepi – odrastanje u tradicijskoj kulturi Hrvata. Zagreb: Naklada MD. Schwab, Gustav. 1964. Rečnik mitloških i drugih manje poznatih pojmova. Predanja klasične starine [ur. Milan V. Dimić]. Beograd: Branko Đonović, 203-239.

L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu?

191

Šešo, Luka. 2007. Vjerovanje u bića koja se pretvaraju u životinje. U Kulturni bestijarij [ur. S. Marjanić i A. Zaradija Kiš]. Zagreb: IEF – HSN, 253-275. Šešo, Luka. 2010. Kazivanja o nadnaravnom – prema lokalnim temeljima grupne pripadnosti. Etnološka tribina, 40 (1910) br. 33. Zagreb: Hrvatsko etnološko društvo, 107-115. Žganec, Vinko. 1941. Hrvatske pučke popijevke, III., Zagreb: vlastita naklada. Žganec, Vinko. 1950. Hrvatske narodne pjesme kajkavske. Zagreb: MH. Žganec, Vinko.1952. Narodne popijevke Hrvatskog zagorja – tekstovi. Zagreb: JAZU. Žganec, Vinko. 1992. Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, knj. II. Zagreb: IEF. Žganec, Vinko – Nada Sremac. 1951. Hrvatske narodne pjesme i plesovi. Zagreb: Seljačka sloga. *** n. g. Etnografija Južnih Slavena u Mađarskoj 1. Budimpešta: MED – DS Južnih Slavena u Mađarskoj. Zvučni zapisi: Katičić, Mato: Svatovski običaji Primorski običaji Badnjeg dana, Božića i Šćepan dana (DVD). Smokovljani – Visočani: KU »Zlatopas«. Bezić, Jerko – Ivan Ivančan. 1970. Da si od srebra, da si od zlata (LP). Zagreb: Jugoton. Mrežne stranice: Ajdačić, Dejan. 2007. Riznica srpska – Boje u narodnoj poeziji. Beograd: SANU. www.riznicasrpska.net/knjizevnost/index.php?PHPSESSID =5b439f22046a569d19b78ac70efbc48d&topic=182.0, 10. V. 2011. Bugari u Hrvatskoj – Praznici i običaji: Baba Marta. http://www.bugari-uhrvatskoj.com/?p=234, 19. VIII. 2011. Enciklopedija grčke mitologije – Hesperide. http://free-os.htnet.hr/piko/ grcka%20mitologija/grcka_h.htm, 2. V. 2013. Iris, Goddess Of the Rainbow. http://www.fjkluth.com/iris.html, 22. I. 2012. Legende o cveću – Ljubičica. http://www.serbianforum.org/knjizevnost/104675legende-o-cvecu.html, 29. XI. 2011. Lorger, Srećko. 12. XII. 2003. Dalmatinske riječi: Stomorska (Stomorija, Stomorina...). http://www.arhiv.slobodnadalmacija.hr/20031212/mozaik04.asp, 3. IV. 2012.

192

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Mojre. http://bs.wikipedia.org/wiki/Mojre, 2. V. 2013. Pitija. http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Pitija, 17. II. 2012. Pohod bušara. http://hr.wikipedia.org/wiki/Pohod_bu%C5%A1ara, 2. V. 2013. Kazivači: Bagur, Vidoslav, etnokoreolog i plesni pedagog iz Metkovića, rođ. 1938. u Metkoviću (zabilježila L. Bajuk, 20. VII. 2003.) Bašić, Zdenko, dipl. ilustrator i filmski animator iz Zagreba, rođ. 1980. u Zagrebu (zabilježila L. Bajuk, 9. XII. 2011.) Burin, Ana, kućanica iz Graba, rođ. 1947. u Podima-Grab (zabilježili L. Bajuk i J. Dukić, 30. I. 2013.) Cacan, Fikret, prevoditelj i književnik iz Zagreba, rođ. 1958. u Zenici (zabilježila L. Bajuk, 7. VIII. 2011.) Krištofić, Anika i Gabrijela Novak iz Stanetinca, rođ. 1942. i 1943. u Stanetincu (zabilježio T. Vinšćak, 19. III. 2012.) Kuluz, Željko, književnik i ravnatelj Gradske knjižnice u Makarskoj, rođ. 1952. u Starigradu na otoku Hvaru (zabilježila L. Bajuk 6. VIII. 2011.) Kutnjak, Magdalena i Branko, komunalni radnik i kućanica iz Selnice, rođ. 1960. i 1931. u Zaveščaku (zabilježila L. Bajuk, 19. VI. 2012.) Lermann, Ljiljana, glazbena producentica iz Zagreba (zabilježila L. Bajuk, 23. V. 2012.) Novak, Ivan, soboslikar u miru iz Zasadbrega, rođ. 1937. u Zasadbregu (zabilježila L. Bajuk, 8. VIII. 2012.) Škorjanec, Jelena, kućanica iz Sv. Urbana, rođ. 1943. u Martinovskom vrhu (zabilježila J. Lovrec, 11. IX. 2012.) Žužul, Ante, književnik i izdavač iz Grubina, rođ. 1946. u Grubinama (zabilježila L. Bajuk, 22. IV. 2013.)

L. Bajuk, Tko je lijepa Mara u hrvatskome usmenom pjesništvu?

193

Lidija Bajuk Who Is The Beautiful Mara In Croatian Oral Poetry Summary Croatian ritual-customary chants, in which the central character is lepa/lipa/lijepa Mara (means beautiful Mara) according to the efforts of linguist Radoslav Katičić and ethnologist Vitomir Belaj about the reconstruction of ancient Slavic mythic representations based on the Slavic and Baltic ritual-customary texts in which, according to Russian linguists Vyacheslav Vselovodovich Ivanov and Vladimir Nikolayevich Toporov, remnants of Indo-European myth of cosmogonic conflict of Gromovik and Snake/Dragon can be found, are also remnants of versified forms of orthodox Slavic texts. They mostly deal with the cultural environment, appearance, behavior and fate of the mythical bride, daughter of the goddess of the Earth and the god of Heaven. Data from the Croatian oral literature, ethnography, linguistics, history and anthropology may indicate a marriage of convenience of real people – a young woman and a young man to whom, due to their higher origin, mythical properties were ascribed – contributing to the clarification of the historical circumstances of the meeting between the ancient local inhabitants and the newly-arrived Slavs on Croatian soil. Keywords: Croatian ritual-customary chants, female ancient mythical creatures, female Slavic creatures, mythical Slavic wedding, marriage of convenience. Translated by Vedran Pavlić

Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije Prof. dr. sc. Marko Dragić Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu Odsjek za hrvatski jezik i književnost

UDK: 398.47 (497.5 Dalmatinska zagora) Izvorni znanstveni članak Primljeno, 13. veljače 2013.

I tako se još uvijek onim potajnim daklem, možda malo i otvrdlim, čulima sporazumijevamo sa svim stvarima, bićima i duhovima u tom otajstvenom i jedinstvenom Božjem svijetu. Pogledaj ovo kamenje. Čim padne mjesečina vidjet ćeš kako se tihano nadimlje i diše. U svakom kamenu po jedan duh, u svakoj jeli vila, na svakom groblju strašilo, na svakom putu nagaz, u svakoj jami jauk, na svakom izvoru čarolija. I tamo sve do zvijezda i sazviježđa, do neba i nebesa, daklem, beskrajni svijet duhova ogrnut golemim plaštem Božje ljubavi. Ako nam to oduzmeš čim ćeš nas zaodjenuti. Ivan Raos „Prosjaci i sinovi“ U radu se navodi četrdesetak suvremenih zapisa mitskih i demonoloških predaja. Ti zapisi nastajali su od 2004. do 2012. godine u: Postinjama Donjim, Muću Donjem, Nevestu, Vinovu Gornjem, Muću, Unešiću, Kijevu, Čavoglavama, Planjanima, Koprnu, Ceri. – Vila je najčešće mitsko biće u Zagori i uopće u hrvatskoj, europskoj, posebice slavenskoj mitologiji. Mora je najčešće demonsko biće u mitologiji Zagore. Ostala demonska bića: vještice, more, vješci, irudica, loda, vukodlaci, manjinjergo, crni ovan nalaze se u predajama Hrvata u drugim krajevima. U radu se navode i interpretiraju i eshatološke predaje, kao i predaje o duhovima.– Izvorno navedene predaje u radu imaju iznimno filološko, antropološko i etnološko blago. Sve te predaje imaju estetsku, životnu, edukativnu i didaktičku funkciju. – Od dvadesetak kazivačica i kazivača u radu najstarija je rođena 1923., a umrla je 2009. godine. Najmlađe su dvije kazivačice rođene 1956. godine, a kazale su dvije predaje. – Predaje se interpretiraju u etnološkom, antropološkom i biblijskom kontekstu, te u kontekstu europske mitologije. Ključne riječi: vila, demonska bića, pučka vjerovanja, usmene priče, mitologija.

Uvod Ivan Lovrić još u 18. stoljeću zapisao je kako Zagorani žive zajedno te su „slični gomili mravi koji rade zajednički dobro“. Vrijedni Zagorani kroz minulih trinaest stoljeća usmenom tradicijom sačuvali su svoju kulturnu baštinu koja je zajedničko bogatstvo jednoga naroda i čovječanstva. Važan dio te baštine jesu predaje o mitskim i demonskim bićima. Kulturna baština u Zagori

196

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

nedostatno je istražena. Stoga se u ovom radu navodi četrdesetak suvremenih zapisa mitskih i demonoloških predaja. Ti zapisi nastajali su od 2004. do 2012. godine u: Postinjama Donjim, Muću Donjem, Nevestu, Vinovu Gornjem, Muću, Unešiću, Kijevu, Čavoglavama, Planjanima, Koprnu, Ceri. Vila je najčešće mitsko biće u Zagori i uopće u hrvatskoj mitologiji. U predajama iz Zagore demonska bića su: vještice, more, vješci, irudica, loda, vukodlaci, manjinjergo, crni ovan. U radu se navode i interpretiraju eshatološke predaje, kao i predaje o duhovima. U mitskim i demonološkim predajama često se govori o stvarnim osobama. Stoga su iz etičkih razloga u predajama izostavljena imena. Također su izostavljena imena kazivačica i kazivača koji spominju osobne doživljaje. Predaje se interpretiraju u etnološkom, antropološkom i biblijskom kontekstu, te u kontekstu europske mitologije. Cilj rada je sačuvati predaje od zaborava, te ukazati na njihovu estetsku i životnu funkciju. 1. Vile Vile su česta stvorenja u mnogim svjetskim mitologijama. U hinduističkoj i budističkoj mitologiji prikazu vila odgovaraju apsare. U grčkoj mitologiji nimfe su polubožanske mlade žene koje imaju obilježja vila. U germanskoj je mitologiji Walkira ratnica. Rusi i Česi pripovijedaju o vilama rusaljkama. U hrvatskoj tradicijskoj baštini kraljice ljelje nazivaju se i rusaljkama. To je slavenski naziv za vodene vile.1 Po nekim drevnim predajama rano preminule djevojke i žene pretvarale su se u vodene vile - rusaljke. Neki antropolozi smatraju da su u narodnoj mitologiji rusaljke nasljednice vila. U južnoj Dalmaciji blagdan Duhovi naziva se Rusalije. Slovenci taj blagdan nazivaju Risale, a risalčak, risalček, risaliček slovenski je naziv za svibanj. Kod Rusa su, također, rusalije vezane uz Duhove. Ukrajinci i Bjelorusi duhovsku nedjelju nazivaju rusalnom nedjeljom. Kod Čeha se taj praznik zvao Rusadle. U Bugarskoj su se obredni igrači nazivali rusalije, a mjesec lipanj nazivan je rusalski mjesec. U Rumunjskoj je narodni naziv za Duhove bio Rusali. U Makedoniji su se Duhovi nazivali Rusale.2 U Rusiji i Poljskoj i danas se održavaju svečanosti posvećene rusalkama, zvane Rusalije.3 1  Špiro Kulišić, Stara Slavenska religija u svjetlu novijih istraživanja posebno balkanoloških,

Sarajevo 1979., 139. 2  Slobodan Zečević, Elementi naše mitologije u narodnim obredima uz igru, Izdanja muzeja grada Zenice, Radovi V, Zenica, 1973., 99-100. 3  Franjo Ledić, Mitologija Slavena: Tragom kultova i vjerovanja starih Slavena – knjiga 1, Zagreb, 1969., str. 100.

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

197

Bugari pripovijedaju i o samovilama. Vile u 6. st. spominje bizantski pisac Prokopije iz Cezareje u svom djelu De bellis (O ratovima).4 Vile se spominju i u Zlatnoj legendi Jakoba od Voragine.5 1.1. Postanak vila Slovaci vile smatraju dušama zaručnica koje su umrle poslije zaruka te lutaju od šume do šume tražeći mir. Poljaci pripovijedaju da su vile duše lijepih djevojaka koje zbog svojih grijeha vječno lebde između neba i zemlje. Srbi pripovijedaju da se vile rađaju iz rose s nekoga crvenog jesenjeg cvijeća.6 Hrvati pripovijedaju da je Bog iz raja prognao Adama i Evu. Bog se sažalio te odlučio sići na zemlju i vidjeti kako žive. Kad ih je pronašao, upitao ih je koliko imaju djece. Adama i Evu bilo je sram što imaju mnogo djece, pa su slagali da ih imaju šestero, iako su ih imali dvanaestero. Na to je Bog rekao: Koliko vidljivih, toliko nevidljivih; te su od zatajene djece nastale vile. Po drugim predajama Eva je zatajila najljepše kćeri i zato je Bog odredio da te kćeri budu vile, da ih nitko ne može vidjeti i da su one posebne. „One su postojale o tada i one postoje vječito do dana današnjega, a postojat će i do strašnoga suda.“7 Također se pripovijeda: „Adam i Eva su izrodili pedesetoro dice i stid ih je bilo dovesti svu dicu na krštenje, pa su ih doveli samo tridesetoro, a Bog je sveznajući znao da ih imaju još 20. Ljutit na njih, Bog im reče: ‘Zašto niste doveli svu svoju dicu na krštenje, ti što su vam kući ostali, sve vam bile vile i vištice.’ O tada su se u svitu nastanile vile.“8 Hrvati pripovijedaju i da su vile duše ubijenih ili prerano umrlih djevojaka ili djece. 1.2. Percepcija vila Percepcija vila razlikuje se u zapadnoeuropskim i istočnoeuropskim zemljama. U britanskim mitskim predajama, vile su mala šumska stvorenja s krilima, a okupljaju se oko cvijeća, potoka i jezera.

4 

Špiro Kulišić, Stara Slavenska religija, 139. Jakob je rođen oko 1230. godine u Voragini (danas Varazze kod Genove). S četrnaest godina stupio je u novoosnovani – dominikanski red. Bio je vrstan govornik, propovjednik i nadbiskup Genove. Umro je 13. ili 14. srpnja 1298. godine. Papa Pio VII. Jakoba iz Voragine 1816. godine proglasio je blaženim. Njegovo djelo Legenda aurea objavljeno 1273. godine ubrzo je prevedeno na mnoge jezike i bilo najčitanijim djelom u srednjem vijeku. 6  Louis Leger, Slavenska mitologija, Grafos, Beograd, 1984., str. 140-142. 7  Kazao je 2007. godine u Mostaru, Marijan Marić, rođ. 1928. godine. 8  Dijani Zovko kazala je Veronika Bošnjak, rođena Bošnjak 1938. godine u Grabovoj Dragi, općina Široki Brijeg, umrla 08. 08. 2011. u Mostaru. Rkp. FF MO, sv. 2012., D. 5 

198

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

U slavenskoj i hrvatskoj mitologiji, vile su bajkovite ljepotice, gotovo uvijek u dugim bijelim, rjeđe plavim haljinama, dugih zlatnožutih počešljanih kosa, s modrim ili zelenim očima, s cvjetnim vijencem na glavi, milozvučnoga glasa, hitre i vitke. Oličenje su ljepote. Priča se da su zavodile mladiće javljajući im se u snu. Jedni pripovijedaju da su ih vile izliječile; drugi da su siromašnim djevojkama pomagale brže istkati ruho za udaju; treći da su pomagale nejakim pastirima; četvrti da su mlade prenijele preko jezera u planinu, a stare pred crkvu; vješto liječe rane zadobivene u bojevima. Junacima su dojavljivale vijesti o Turcima. Slavonci pripovijedaju da su vile donosile blagoslov mjestu u kojem su obitavale. Priča se da su vile svojim dobročiniteljima ostavljale bogate darove. Ukoliko bi se pokazala ljudska pohlepa, ti darovi pretvarani su u prašinu ili ugljen. U hrvatskim predajama vile su ljude darivale tjelesnom ili duhovnom snagom; nejakim pastirima darivale su jakost; neuglednim djevojkama darivale su ljepotu. Na blagdan rođenja svetoga Ivana Krstitelja vile su pomlađivale ljude. To vjerovanje ogleda se u ophodu ladarica – ivančica na blagdan 24. lipnja. Vile odgajaju ljude da budu obzirni, skromni, dobri, a djevojke i žene podučavaju tkanju, pravljenju kruha, liječenju i dr. Također, prema predajama, čuvaju djecu od pogibelji. Katolička crkva nikada nije zabranjivala priče o vilama. O omiljenosti vila u Hrvata svjedoči i poslovica „Ako nisi podojio vilu, nisi dobar čovik“. Pripovijeda se da su vile nestale zbog ljudskih grijeha. *** Vile su činile zlo jedino ako bi im se tko zamjerio izdavši tajnu da imaju magareće ili konjsko kopito ili kozji papak. U Vinovu Gornjem informant je pripovijedao o doživljaju svoje rodice Anice: Tamo ja bila jedanput, u Moseću kod blaga kad, u jednoj rupi dole, igraju cure. Kad vidila ja, kaže, da nisu njima noge dole ka u cura, nego ka u magaraca. Narod postojanje kopita ili papaka opravdava, jer su vile na taj način mogle savladati teško pristupačne prilaze svojim staništima. Koliko je do sada poznato, jedino u podbiokovskom i zabiokovskom kraju Hrvati pripovijedaju o crnim vilama. Te su vile, prema predajama, napadale prolaznike gađajući ih kamenjem. 1.3. Staništa i nazivi vila Prema predajama vile žive u oblacima; na planinama; u šumama; poljima; pećinama; bunarima; potocima; rijekama; jezerima; morima. Na dalmatinskom području staništa vila bila su Biokovo, Mosor, Omiš i Velebit.

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

199

S obzirom na staništa, ljudi su vile podijelili na Oblakinje, Planinkinje, Vodarkinje, Jezerkinje. Vjeruje se da ima devet vrsta vila. Među vile neki svrstavaju i Suđenice koje upravljaju čovjekovom sudbinom. U grčkoj mitologiji to su Moire (Laheza, Klota, Atropa), keltske Wyrde, i rimske Parke (Nona, Decima i Morta), u nordijskoj tri Norne (Urd, Verdandi i Skuld) i sl. Prema predaji, one tri dana nakon rođenja posjećuju dijete te mu dosuđuju sudbinu. Prva Suđenica tka nit života (rođenje), druga odvija životni vijek, a treća prekida život. Suđenice se obično prikazuju kao starice, a vile kao mlade, iznimno lijepe djevojke. U hrvatskoj mitologiji Suđenice se još nazivaju: Rođenice, Orisnice, Rojenice, Rožanice, Sudbenice, Suđenice, Sudije, Usude, Sudnice. Suđenice se najčešće javljaju kao trijada, ali i kao sedam vila. 1.4. Vilinski svijet u Zagori Vjerovalo se da se u kosi vila nalazi snaga i život, pa bi junaci često oko pojasa znali nositi viline vlasi, koje bi ih činile jakima i nepobjedivima.9 Ukoliko bi netko vili iščupao vlas, ona bi ga proklela, a zatim umrla od tuge: Kad vile kolo igraju ... imadu duge kose i ako se slučajno vila zaplete ... ako dozove nekoga momka da joj otplete kose... I kad toga momka ona zove da joj rasplete kose, ako se zapela, ne znan – negdi za bus ili tako, ne smi dlaka puknit. Ako on skine te dlake, a nijedna ne pukne; onda se ona njemu ukaže i postane njegova vila. A ako mu slučajno dlaka pukne, onda ga ona prokune, a zatim i sama umre.10

Česti su motivi konjskih griva koje su vile splele. Te grive nitko ne bi smio dirati jer bi uslijedila kazna: Vile su volile jahat konje. One su uvik imale dobre i najbolje konje. Uzme ti konja iz štale i ona njega jaši. I ona ti ga ponovo vrati u kuću. A kad ga jaši, ona njemu splete grivu. I onda kad ona splete tu grivu, ne smi se dirat. Ne smiš je nikad ostrić, jer je to urok. Ako je ostrižeš, onda konj krepa. I onda više nema ni sriće za tu kuću. Znači ... vilinske kose ne diraj.11

Opće je vjerovanje bilo da se grive ne smiju raspletati, nego se moralo čekati da se same raspletu: 9  Marini Zoko kazao je Luka Uršulić, rođ. 1956. g. u Postinjama Donjim. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. 10  Marini Zoko kazao je Božo Mijač, rođ. 1942. god. u Muću Donjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. 11  Isto.

200

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori E, a te bi ti vile dolazile i na guvno konjima pletenice splićat. I niko ih nije moga odrišit, sve dok same nisu raspletene bile. Govore da bi one okolo njih plesale i splićale ih i žice u njih stavljale. To ti je živa istina...12 A u narodu se priča da su vile volile jašit konje. I konjima su one plele grivu. Ja san to svojin očima vidija, tu zamršenu grivu. Pa bi je nadovezale sve dole do zemlje. Onda nisu smili dirat tu grivu, konjin. Ako bi in odrizali tu grivu, onda bi konj krepa. A ja san proba uzest pa zavezat tu grivu. I kako ti zavežeš, ona za sekund se odriši. A to je tako zamršeno – to san ja očima svojin gleda – oni kažu da vile pletu tu grivu.13

Kazivačica rodom iz Unešića 2004. godine pripovjedila je: Jedanput san ti ja i moja jetrva14 išle tražiti konje, Prošlo deset uri, konji se tada nisu zatvarali, a ovi navalili da triba ić u Krku mlit i da triba otić po konje jer se mora doć ranije. I mi došli konjin, našle sve osim jednog. Kata, jetrva mi, bila slobodnija, ona ga vabila: „Na, Sivac, na!“. On je bija sigurno dva, tri kilometra dalje pa kad on dotrča, njemu sve siva vatra ispod kopita od brzine i kamenja, a griva sva svezana, to niko ne more rasplest, nozdrve sve ispucane, ma svi anđeli s neba ne bi tu grivu, u krug svezanu, otpleli! Kažu da konj ako je dobar da ga vile jašu, njima triba brzi i one njemu svežu te pletenice koje je bolje ne kidat jer bi ga one onda ugušile.15

Pomagale su junacima i samo noću dolazile u sela. Vile su podržavale hajduke. Vjeruje se da je svaki hajduk imao svoju vilu: Junaci bi zazivali vile da im pomognu, i u borbi i oko blaga i koju će curu zaprosit, šta triba donit curi... Kad bi išli hajduci u borbu ... oni su bili većinom junaci, momci spremni na sve. I hajduk nije moga bit onaj koji nije moga konja potrat u galop. Znači, mora je bit brz, otporan, neustrašiv; ali da bi sve to posjedova, triba imat nekog ko ga podržaje – svaki, znači, hajduk ima svoju vilu.16

U epskoj pjesmi „Mijat Tomić17 i vezir od Bosne“ spominje se bijela Zagorkinja vila. 12  Jelena Dželalija zapisala je 2009. godine. Kazala joj je Luca Dželalija, djev. Škrapić, rođena 1937. god. u Nevestu. Rkp. FF ST, sv. 2011. Z. 13  Marini Zoko kazao je Ante Gotovac, rođ. 1942. god. u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. 14  Žena muževa brata. 15  Ime kazivačice poznato je autoru. 16  Marini Zoko kazao je spomenuti Božo Mijač. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. 17  Mijat Tomić spada među one plemenite hajduke koje je u planinu otjerao turski zulum. Najomiljeniji je hajduk u hrvatskoj tradicijskoj kulturi. (Crnogorci ga svojataju.) U njegovoj je družini bilo i muslimana i pravo­slavaca. – Mijat Tomić rodio se oko početka XVII. stoljeća u selu Brišniku kod Duvna, a poginuo je 1656. godine ili svakako između 1656. i 1659. godine izdajom trostrukog kuma Ilije Bobovca iz Doljana kod Jablanice za vrijeme vladanja Seidinpaše. Ubojica je bio Hadžizukićev rob (Arap) ili azap (žandar).

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

201

Mitske predaje o vilama često imaju razrađenu fabulu, a pripovijedaju se kao memorati. Česti su motivi o vilinskom kolu: Evo ´vako ... meni je priča jedan Stipan Matas. On je iz Kladnjica, njegova mater iz Gotovaca. I on je meni priča - on je bija rođen 1895. – kad je on bija momčić, jedna se njiova iz Matasa isto udala u Gotovce, za Marka Gotovca. Bilo jon ime Anđelija. I ona je, ta Anđelija, bila kod blaga, a taj Stipan bija je pobliže nje. A vile ... skupilo se tizih vila, kako on govori, osan do deset, tako otprilike, na jednoj ledini, na Dubravi. I one zove tu Anđeliju: - Oj, Anđelija, oj, Anđelija, aj dođi, pa ćemo zaigrat kolo! A ona in govori: - Ajde vas odnija đava, satrale ste me, - kaže, - nikidan, cili dan, pa opet me danas zovete. A on je bija kod blaga, taj Stipan. I ona je bila, ta Anđelija. I one nju zovu i zovu i kaže on: - Iđen ja vidit njizi tamo, te vile. A one – cure. Vile – cure. Imadu kose duge do ... do po´leđa. - Lipe, - kaže, - cure, te vile - on meni priča. – Ali, - kaže, - te vile imadu magaretje noge. Kao od magareta noge. I onda uvatile je one igrat i ona, ta Anđelija igrala je s njima to kolo, na toj ledini – zove se ledina Dubrava. I kad su oni ... kad jon je više dodijalo ... ne more ona igrat kolko i one – one bi igrale vrag zna kolko – i tako da su one više puta zvale tu Anđeliju igrat kolo, te vile. Ali da su lipe, znaš. I ... samo šta ih kvari, znaš, noge ka u magareta. I sad, viđali su tu Anđeliju više puta, da bi ona igrala to kolo s njima. Al ona ne bi želila igrat. Ne. One je natraju. O vilon ja ti ne bi zna više kazat.18

Predaja kaže da bi čovjek, ako bi prekinuo vile u njihovu kolu ili ako bi one primijetile da ih on gleda, onijemio bi i oslijepio. Vjerovalo se da vile rađaju samo žensku djecu. Stoga su zavodile mladiće kako bi imale potomstvo. U unešićkom kraju živa je predaja o vilinom ditetu: Od Antića dite, čovik iša po blago il po vodu. Naša dite na gusterni jedanest metara dubokoj koja nije držala vodu, već su u nju bacali smeće. I on ti to dite ponese sa sobon. Računa j on da ima puno drčine okolo, možda ga je ko izgubija. To dite nit je tilo ist, nit pit išta, nego samo vode iz vučije oko koje je stalno kružilo. Niti progovara (a imalo je dvi, tri godine). Oni ga ligali sa svojon dicon, šta će od njega, i kad šta š ti vidit, treći dan dođe mu mater po njega. Svi oni tako sidili za kaminom, ali mater mu tu ne vidiše, nego samo su je čuli: 18 

Marini Zoko kazao je Jakov Gotovac, rođ. 1935. god. u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

202 „Tara, tara, tara ima tri bijela danka da te traži tvoja majka!“ I uto nestadoše. 19

Kazivačica napominje da je to istina, da postoje svjedoci koji su to dijete vidjeli. Usmenom komunikacijom u Muću se sačuvao memorat o tri vile koje su se okupile oko ognjišta: Jedan je čovjek bio u Svilaji, gdje je čuvao stoku i obrađivao zemlju. Bilo je to u vrijeme ljeta. Kada je pala noć, on je nakon nekog vremena otišao na tavan i zaspao. Spavao je neko vrijeme i tada je čuo kako je netko otvorio vrata i ušao u kuću. Nije se dizao iz svog ležaja, niti se javljao, samo je pogledao tko je to. U prizemlju kuće, oko ognjišta, vidio je tri ženske osobe, dugih kosa, koje su tiho sjedile oko ugasle vatre na ognjištu. Malo-pomalo opet su upalile vatru, te su tako u tišini sjedile i grijale se. To je potrajalo neko vrijeme, možda jedan sat. Nakon toga one su „zaprećale“ vatru (lagano je prekrile pepelom) i izišle u noć, ostavivši sve onako kako su i zatekle. Čovjeku na tavanu nisu se uopće obraćale, a ni on njima.20

Vile su bogato darivale one osobe koje bi im rasplele kosu koja se zaplela: Djevojčica je u Svilaji čuvajući ovce i krave naišla na žensku osobu, kojoj je kosa bila zapletena u kupinu. Ta osoba je bila lijepa izgleda, odjevena u bijele (svijetle) haljine, mlađeg izgleda i duge kose. Imala je u svemu čovječji izgled, osim što joj je jedna noga bila kao u magarca, a druga ljudska. Bila je to vila. Ona je zamolila djevojčicu da joj lagano rasplete kosu iz kupine i da joj nijednu vlas ne prekine. Djevojčica je bila veoma pažljiva i uspjela je ispuniti vilinu želju. Za nagradu, vila joj je dala malenu vreću punu zlatnika, ali i upozorenje da je ne smije otvarati dok ne dođe kući. Djevojčica je poslušala i nije je otvarala sve do blizu kuće, no tada nije više mogla izdržati znatiželju. Otvorila je vrećicu i pogledala u zlato, no ono je postalo ugljen. Tako je svojom krivicom ostala bez nagrade. Ipak, bila je zadovoljna jer je znala da su vile po kazivanjima starijih znale otimati dječake/mladiće koji bi im onda morali služiti neko vrijeme. 21

2. Vještice Demonološke predaje u osnovi imaju osobni doživljaj, susret s demonskim (onostranim) bićem. Najčešći su demoni u toj vrsti naših predaja: vješti19 

Ime kazivačice poznato je autoru. Marijana Elez zapisala je prema kazivanju svoje pokojne prabake Ive Elez, djevojački Čolak. Rodila se 1. 10. 1923. godine u Muću, a umrla je 6. 7. 2009. godine u Ogorju, gdje je cijeli život živjela. Rkp. FF ST, sv. 2011. S. 21  Isto. 20 

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

203

ce, stuhe, irudice, kuga, kučibabe, vukodlaci (kodlaci, kudlaci, kozlaci), čaratani, đavao (vrag-crni ovan, crni pas), orko, mačić; zloguke ptice (gavran, kukviža), te razna plašila, prikaze, utvare. Po narodnom vjerovanju vještice su stupile u savez s đavolom pogodbom koja se potpisivala krvlju. Konkretna ženska osoba đavlu bi prodala dušu, a đavao bi njoj dao nadprirodne moći. Zamišljane su kako jašu na metli s grbom na leđima i dugim nosom. Ulazile su kroz ključanice, bludničile s đavolom, jele djecu, držale tajne sastanke, spremale masti za ljubavne napitke, izazivale razne bolesti i ludilo, gušile pri spavanju itd. Vjerovalo se da se noću kreću u obliku leptira ili u obliku lutajuće svjetlosti četiri metra iznad zemlje. Narodno je vjerovanje da vještice uoči Jurjevdana i Spasova gole uzjašu na vratilo i uđu među krave da uzmu mlijeko. Prva je vještica spaljena 1275. g. u Toulouseu, a zadnja 1793. g. u Posnanu. Neki misle da je u tom razdoblju spaljeno do milijun vještica. U Hrvatskoj je spaljivanje vještica zabranila Marija Terezija 1758. godine. Vjerovalo se da ima i lijepih vještica jer i đavao voli što je lijepo. Razlikuju se vještice u bajkama i demonološkim predajama. Vještica u bajci je bezimena i zla, a u predaji je to stvarna osoba koja nanosi zlo. Vještice se još nazivaju: viške, višketine, štrige (štringe), coprnice, ceprnice, vidine, vidurine, višćine, vešće, babe. 2.1. Postanak vještica U unešićkom kraju vjerovalo se da vještice postaju djeca koja se rode u „košuljici“: Govorilo se prije da bi, kad bi se dijete rodilo u „košuljici“ (a za takvu su djecu govorili da su vještice), babica uzela vile (oveći štap s tri zupca za kupljenje i nošenje trave) i metnila na rame govoreći: „Nije vila, ni vištica, već je prava kršćanica!“. I to bi ponavljala tri puta.22

2.2. Vještice u narodnoj percepciji U hrvatskoj tradicijskoj kulturi vještice su imale zle oči, zlo srce, a dušu đavolsku. Okupljale su se na posebnim mjestima u sumrak ili oko ponoći, pričaju komu su naudile i dogovaraju se gdje će učiniti sljedeće zlo. Govorilo se da vještice imaju moć napustiti svoje tijelo za vrijeme spavanja. Prema predajama tada njihov duh kroz usta izlazi u obliku crne muhe i odlazi u daljinu, gdje se pretvara u neku drugu životinju i čini zlo ljudima. Čest je motiv vještice koja se pojavljivala u obliku muhe: 22 

Kristina Jurić zapisala je 2009. godine. Kazala joj je u Splitu Jela Maleš, rođena 1941. Rkp. FF ST, sv. 2009. D.

204

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori Onda san čuja još jednu priču. Bila jedna žena – oni su smatrali da je ona vištica, mora, šta li – ona ti je ležala pokraj komina. I jedanput, oni su vidili da je njoj nešto iz usta izletilo. Neka muva, nešto, nešto izletilo iz usta. Kad oni išli onako prislušat, ona ne diše, ništa, samo tako leži. A oni dođu pa je okrenu: di joj je bila glava, okrenu noge, i ostave je tako. I sad oni čekaju, i čekaju, kad u neka doba, ujutro, kad počnu pivci, kad tribaju zapivat, onda one vraćaju se, ka, nisu više u tin oblicima. I ... muva oće onden okle je izašla, a ne more uć, sad tu noge. I ona tuda zujala, zujala, oni samo gledali šta se događa, ona zujala, zujala. Kad svanilo se, ova – mrtva.23

Motiv pretvaranja vještica u neku životinju čest je u europskoj usmenoj tradiciji. Kada se pak pojavi vijor, seljani kažu da to „vištica kolo vodi“, a kaže se i da „irudica pleše“. Neki su uvjereni da župnik, kada se služeći misu okrene prema puku, vidi sve vištice i višce, samo on to „ne smi javno reć’“.24 Kad bi se u sumrak žene-vještice spremale poletjeti od kuće, mazale bi se nekom tajanstvenom mašću i bajale: „Ni o trn, ni o grm, već na pometeno guvno“, kako bi ih demonske sile odnijele točno onamo kamo su naumile, a ne u kakvu šikaru ili trnje. Ako bi u sumrak ili uvečer u kuću, slučajno, uletio kakav leptir, ukućani su ga nastojali što prije uhvatiti, istjerati ili pak ubiti, jer se vjerovalo da je to posjet, upravo, neke vještice, koja je došla izvidjeti situaciju i pripremiti teren za svoj posjet. Ako ga uhvate, potrgaju mu krila, tako da više ne može letjeti, bace ga van govoreći: „Dođi sutra, dat ću ti soli.“ Ako bi kojim slučajem drugo jutro kakva starija mještanka prva navratila u tu kuću, odmah bi se posumnjalo da je upravo ona sinoćnja vještica koja ih je posjetila. Takav je primjer predaje o nevjesti i svekrvi koja je bila vještica: Iznaprin se u kući uveče sidilo, al nevista nije smila ić leć prije svekrve jer je to bija takav običaj. Tako je jedna svekrva svoju nevistu slala zato šta je njoj (svekrvi) došla prijateljica vištica. I ona sama je bila vištica i one bi išle pod Velebit, al ne mogu od nje jer nije ošla leć. I, ošla nevista leć, al muž je vratija nazad jer je pita jel mater legla. Ona ponovo došla u kuću, a ove je potrale i zakračunale vrata. A ima je mali prozorčić priko kojeg je ona gledala šta one govore. A one otprećale (očistile lug), uzele šibu oguljenu od kore, tukle po kominu i govorle: „Ni o drvo, ni o kamen, nega ravno pod Velebit!“ I ona, kat su one nestale, ona kako j to čula došla do komina i ponovila: „I od drvo, i od kamen, ravno pod Velebit!“ 23  24 

Marini Zoko kazao je spomenuti Ante Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. Jelena Vrcelj zapisala je 2012. godine u Kijevu. Rkp. FF ST, sv. 2012. Z.

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

205

Kako j ona to rekla, a krivo j rekla, izudarala se i stukla od kamenje i došla pod Velebit. One to vidile i brže se vratile kući. Nevista skros stučena, svekrvi ništa. Došle sinu, a on pita: „Šta j? Štaj?“ Nevista kazala, a on ih namlatija i odveja na ispovit k vratru. Otad posli nije svekrva bila vištica.25

Vjerovalo se „kad se sveti sakramenat prikazuje da moš vidit sve vištice koje su tu u crkvi. Ali moraš se držat za vratrov habit. On ih sve vidi, a mi samo tada.“26 2.3. Vještice na pokladni utorak U Hrvata je bilo rašireno vjerovanje da se vještice okupljaju na pokladni utorak.27 U demonološkim predajama Hrvata nalazi se motiv vještica koje su 25 

Kristina Jurić zapisala je 2009. godine. Kazala joj je spomenuta Jela Maleš. FF ST, sv. 2009. D. 26  Isto. 27  U Bukovici kod Tomislavgrada, po tridesetero ljudi, žena, cura, curica, izašlo bi pred kuću i gledalo kako hodaju i ševerin krešu višćice, koje su se pojavljivale otuda gdje nije bilo kuća pa bi po brjegovima sinule kao iskrice i plamen. Potom bi ljudi, žene, djeca i cure otišli u kuće, prekrižili bi se i tri večeri bi poškropili kuću i u kućama djecu u kolijevkama i u krevetu. Vjerovalo se da ne valja držati preslicu jer popišat će je višćica. Nije se smjelo kudjelju i igle dirati prije nego što se poškropi kuća. U Prugovu kod Klisa, u zalazak sunca žene bi svetom vodom poškropile dvorište, kuću i staje te se pomolile, a tih se noći ne bi boravilo na gumnu jer su ondje vještice kolo vodile! Ništa se nije smjelo ostavljati pred kućom zbog vještica. U Prološcu Donjem kod Imotskoga i danas se može čuti izreka domaćina za dosadnoga gosta: „Ko da su mu bile komaštre zavezane“. Ta izreka potječe od vjerovanja da se vještica može uhvatiti: kad ti uđe žena u kuću za koju sumnjaš da je vištica, zaveži komaštre. Ona neće izaći iz kuće dok ih ne odvežeš. Vištice iz sela mogu se vidjeti na pragu kužine, na poklade uvečer, ako vazmenu večeru ne okušaš i ne staviš je na prag. Koje žene tada dođu blizu praga kužine, vještice su. U Splitu se smrtna kazna krnji ima izvršiti u pokladni utorak uvečer, na Rivi „točno na ponoć kad višćice gredu u šetnju u lov na vampire.“. U Senju se vjerovalo da su vještice najaktivnije bile u vrijeme poklada, kada su napadale ljude i malu djecu, pa su se u to vrijeme muškarci, u strahu da ne postanu njihove žrtve, nastojali zaštititi na razne načine. Grudi bi mazali lukom (češnjakom), a vijence luka vješali pored ulaznih vrata ili na koje drugo vidno mjesto, jer se vjerovalo da luk odbija vještice i oduzima im moći. Po pripovijedanju starih ljudi u Čačvini, na poklade bi vještice sinule kao zvijezde iz svake kuće. S brda se vidjelo svih šest komšiluka. U svakome od njih bila je po jedna vještica. Oko devet sati sve su vještice išle u pravcu Biokova. Ondje su igrale kolo do zore. U zoru su išle na Brač, Pod orač (ime hrasta). Tada bi se rastajale i svaka je išla svojoj kući. Na Čistu srijedu bile bi umorne i ostajale su kod kuće. U Usori se na Čistu srijedu vrati predivo na preslicu što se skinulo na pokladni utorak da ga vištice ne popljuvaju. Taj dan se kolje i peče pijetao za objed, a jede se i bijeli luk kao zaštita od vještica, vukodlaka i drugih zlih sila. Oko poklada pupalo je rašeljkovo drvo, a vještice bi, po vjerovanju u Cisti Velikoj, te pupove skidale. Sutradan, kada bi neki pastir iz sela onamo došao čuvati ovce i kada bi opazili da na drvetuu nema pupa, odmah bi znali da je sinoć ondje

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

206

se na poklade skupljale u ponoć oko stabla oraha. Takav je u Vinovu Gornjem bio Đelalin oras: Onda, ima jedna priča, sad ... jel istina ili nije, to ja ne znan. O pokladan bi se vištice kupile na oras. I onda bi po noći vidili ljudi ona ... ona svitli u zraku, leti i svitli. A one se najviše kupe tada, kad su poklade. I onda ti je ova jedna slušala kako se one dogovaraju kako će one ić tu noć ka. A ona nije bila vištica. A kad su one uveče izašle iz kuće – ona s njima bila sidila – a ona za njiman. A one se tamo popnu na neko drvo i kažu: „Ni o drvo, ni o kamen, nego na Đelalin oras.“ I odleti jedna, odleti druga, šta ja znan kolko ih je bilo ... onda išla i ona. Popela se ona na to drvo i ona govori, kaže ... ona krivo rekla. Nije rekla ´ni o drvo, ni o kamen nego i o drvo i o kamen i ona se jadna sva ispribijala.28

2.4. Vještičje bacanje uroka Vjerovanje u opasnost zlih očiju bilo je rašireno u jugoistočnoj Europi, zemljama oko Sredozemnoga mora i, osobito, na Bliskom istoku. Vjerovalo se da su djeca, janjad, telad i drugi mladi organizmi, ali i odrasli, te stoka, voćnjaci i druga imovina, neotporni na urokljivost koja nastaje pogledom urokljivih očiju te čuđenjem i hvaljenjem. Muslimani u Bosni vjeruju da je urokljiva ona žena oči šarene – zelene i plave boje. Narod je vjerovao da od urokljivih očiju mogu stradati domovi i staje – od požara, groma ili kakve druge nepogode.29 Po narodnom praznovjerju, od opake more nastajale su najopakije vještice, te su imale zle oči kojima su mogle „prostrijeliti čeljade, konja, vola itd: kuda očima ošine, onuda ga poduzme vučac (pomodri)“.30 U makarskom kraju uroci se nazivaju i naude. Žene s urokljivim okom nazivane su: čara, štringa ili vištica, a muškarci vištac i mogli su, naime, svojim pogledom poremetiti nečije zdravlje, osobito dječje, privremeno ili trajno. vještica bila ili ako fali više pupova, značilo je da je drvo okupiralo više vještica, jer svaka je skidala po jedan pup. U Novim Selima (Imotskoj krajini) na pokladni utorak starješina kuće usjekao bi grane rašeljkova drveta, donio bi ih kući te bi ih palio, a sve u svrhu zaštite žena koje je imao u kući, da ne bi otišle u vještice. I sada se pripovijeda o okupljanju vještica na Biokovu, gdje bi se sastajale ispod jednog stabla oraha i ondje bi se mazale nekakvim mastima. To je bio „obred“ njihova sređivanja prije nego što bi krenule u haranje po selima. Kada bi u selu došlo do nekakve svađe između nekoga i neke žene, bio bi običaj toj ženi reći: „Al’ si sinoć na Bijakovi bila?!“ 28  Marini Zoko kazao je spomenuti Ante Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. 29  Vlajko Palavestra, Drežnica u Hercegovini (Zabilješke o prošlosti i narodnoj kulturi), u: Hercegovina, časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, br. 2, Mostar, str. 112. 30 Vladimir Ardalić, Mora (Bukovica u Dalmaciji), u: Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knjiga XXVI, urednik dr. D. Boranić, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1928., str. 380-381.

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

207

U Zagori se vjerovalo da vještice mogu ureći životinje koje bi nakon toga uginule: Vištice? Šta su one radile? A, Bože sačuvaj, uništavale blago. Na primjer, ti goniš kravu, i krava ima vime; a ona to provišta da u kravi nema mlika. I onda ... recimo, imaš prase: veliko, debelo, šta ja znan, i onda se ona ka začudi i – ono krepane. Jedna stara bila u nas ... onda bi čobani, kad bi gonili blagu, nju pokazivali da je bila vištica; pa bi, ispod kaputa ili nečega, vako bi njoj pružali roge. Onda ona to znala, da to se njoj kazuje i onda bi in rekla: „Ponesi to materi, ponesi to materi! Znaš?“ I onda bi došla – znala bi nabacit na blago uroke – koze, ovce – dođe, pa krepanu! Eto, ja ti, dušo, znam toliko o tome.31 Vještice su, prema pričama, često uroke bacale na djecu: Bilo j’ to kad ti je mate’ imala... a tako negdi skoro dvi god’ne. Pro’odala je ona s jednu i po, bila je šefica mala. Kako je bila najmlađa u našem susidstvu, a bila je i šesna, svi su je volili nosat’, igrat’ se š njom. I tako j’ nju jedan dan držala kuma Stipšinka ispri’ kuće nam kad je prošla jedna žena, isto iz sela, al’ ta je uvi’ bila nešto čudna, nije imala društvo neko. Ta ti je pogledala kumu kako ti drži mate’ i rekla: ‘Šta je toj maloj, ko da nema nogu!’. Ona j’ mislila na to kako je svi nosaju, ka’ šta je ne puste da šeta kad se već naučila. I otada Mirjana moja nije mogla stat’ na noge. Ka’ da ih nema, nije ih osjećala. To je trajalo čet’r’, pet dana. Onda se pokojna baka Ana digla jedan dan, uzela je i odvela negdi, kažu nekoj ženi, nije ona nama ništa rekla ni di će ni kud će. To se tako virovalo - da makneš urok, ne smiš nikome reć kod koga ideš ni zašto. Uglavnom, kad se baka vratila s Mirjanom, sve je bilo opet dobro, hodala je ka’ da ništa nije bilo. I ko će ti to sad znat’ objasnt’ šta se tu desilo, zašto, kako, od koga? Pustiš to i gledaš svoja posla. Ne valja o nikome nešto ružno govorit’, a ni mislit’. Nikad ne znaš di đava čuči i čeka...“32

U Nevestu se protiv uroka molilo: Prvo se triba prikrstit tri puta i tek onda počet molit sljedeće: Oj misusovo, u ime Isusovo, sveta Ana, Gospina majka: „Pokaži mi svu istinu bolesti i zdravlja i života.“ (za koga moliš) Izmoli se ovo tri puta i onda nastavi dalje: Di iđeš priko, Šetala se sveta Ana, urok i rokice, Gospina majka, u vištati di je lipo, priko polja ravna. di je drago. Srila urok i rokicu: 31 

Marini Zoko kazao je spomenuti Jakov Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. Zoričić zapisala je 2011. godine u Čavoglavama. Rkp. FF ST, sv. 2011. S.

32  Antonia

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

208 Raziđoše se urok i rokica po svitu; ka pčele, po cvatu, ka magla, po planinama, ka momci, po rudinom.

Dva urliču, tri odriču Otac i Sin i Duh Sveti u pomoć bija Amen.

Ovako se moli dvadeset puta i na kraju Virovanje. 33 *** U Rusiji i Rumunjskoj formiran je Sindikat vještica i vračeva. 3. More More su po narodnom vjerovanju djevojke koje su se povještičile. Vjerovanje u more rašireno je i u ostalim europskim zemljama. Hrvati često spominje more, usidjelice, stare cure za koje se govorilo da bi znale napasti čovjeka u snu. Kad bi se prenuo iz sna, osjećao je da je na njemu golem teret kojega se nije mogao riješiti, već bi se samo trzao, a pomoć mu je mogao pružiti samo netko drugi, ukoliko se u tom trenutku našao kraj njega. More ne bi usmrtile čovjeka, već su uživale u patnji i njegovu osjećaju bespomoćnosti. Prema Ardaliću: „Ime mora dolazi od morenja, kad se navali na čeljade, bi rek sad će ga umoriti.“ 34 U Zagori se vjerovalo da se more rađaju u bijeloj košuljici i kako bi oslobodili dijete od te košuljice i života koji bi proživjelo kao mora, trebalo je glasno izreći sljedeće: Nije vila ni vištica, nego prava kršćanica. Taj zaziv, prema vjerovanju naroda, oslobađao je dijete košuljice. To je zapravo basma ili zaklinjanje, retorički oblik čiji je cilj da čovjeka zaštiti od uroka ili bolesti. Brojne su basme protiv more. U basmama je mora hroma te se od nje traži da bude doma, jer su joj puti bati, a zemlja joj je uzda; od svetoga Ivana je sapeta, od Boga prokleta (…).35 Uz to vjerovanje veže se i priča prema kojoj je jednoj ženi u san dolazila mora koja ju je uznemiravala i oduzimala joj san. Nakon nekog vremena žena je otišla gatari koja joj je rekla da sljedeći put mori kaže kako će joj ona (mora) doći po zajam i tako će otkriti tko je uznemirava. Žena se s morom suočila i to joj rekla, a na vrata joj je uskoro došla žena iz sela po zajam. Kada joj je rekla da ona zna da je mora, više joj u san nije dolazila.

33 

Kristina Babić zapisala je 2008. godine u Nevestu, općina Unešić. Kazala joj je Ana Mrčela, rođ. 1945. god., djev. Dželalija. Rkp. FF ST, sv. 2008. S. 34  Vladimir Ardalić, Bukovica: narodni život i običaji, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2010. 35  Josip Kekez, Poslovice, zagonetke i govornički oblici, MH, SHK, Zagreb, 1996., str. 293.

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

209

3.1. Postanak more U Njemačkoj i skandinavskim zemljama smatralo se da su more djevojke rođene od majki koje su, kad su bile trudne, uzimale placentu novorođene ždrebadi, nabadale je na štap i zatim gole pretrčavale ispod nje. Vjerovale su da će, učine li tako, imati bezbolan porod; ali stradavala bi njihova djeca: dječaci bi postajali vukodlaci, a djevojčice more.36 U Zagori se vjerovalo da se more rađaju od vještica, i da more postaju djeca koja se rađaju u košuljici37: Ja san doživija dva puta tu pravu moru. Mora nastane tako da žena rodi dite s nekon ka košuljicon. To dite, ono kad postane cura, onda je mora. A kad se uda, nastane vještica. Pričaju mi, bila je (…)38 jedna – još je živa – da se ona rodila tako u toj košuljici i onda joj je otac uzeja tu košuljicu – tribalo je ka skinit tu košuljicu s nje – i bacit priko kuće tri puta govoreći: „Rodilo se dite, u bijelu odjelu; nije mora ni vještica, nego prava kršćanica.“ - to se tako reče i onda neće bit mora.

Vjerovalo se da se može osloboditi od more ako joj se kaže: Doć ćeš mi na zajam! Ta mora ... ona ti dođe po noći kod nekoga čovika, žene ili diteta, dok ti spavaš, i ona dođe i tebe pritisne i tare te: mori te, muči te. I sad ... ja san to sluša o tome priče. I moja mater pričala kako je njoj dva puta ta mora bila. I onda, ako rečeš joj: „Doć ćeš mi na zajam!“ i ono, ka, opsuješ, da će ti doć ona u kuću i pitat te nešto da joj posudiš. I ona priča da je njoj dva puta bilo to kad se ona udala. Da je tu bila jedna cura, (…)39i ona, kaže, mene dva puta tako trala, i ja san tako njoj rekla: „Doć ćeš mi na zajam!“, i ona bi, kaže, došla u mene: „Poslala me mater da mi posudiš to i to.“ I meni tada ne bi palo na pamet ništa ... tek kad bi ona otišla, onda bi meni sinulo u glavu da je to to.

***

More ili vištice ... to se rodi dite ... dite se rodi u košuljici biloj. Kad se rodi, na njoj bude košuljica. I onda triba izać neko od roditelja – na primjer mater, pošto je rodila, ne može ona; onda otac – triba skinit tu košuljicu i vikat: „Rodilo se dite, u mojoj kući, u košuljici!“ I sad on tu košuljicu smota i pribaci priko kuće, baci. Ako nije to napravija, onda zna bit vištica i mora. U nas, ja san zna dvi. Jednu su uvatili. Ka moru. Kako su je otkrili: došla ona kod jedne, i od noć na nju i satrala je. A ona joj kaže: „Kurvetino, znaš, doć ćeš mi sutra u zajam!“ (Da će doć pitat da jon zajmi.) I evo ti je ujutro njoj, nosi posudu da joj zajmi brašna. A stric joj, kad je umra, kad je triba umrit, 36  Jacqueline, Simpson, Evropska mitologija, 37  Ardalić navodi modru košuljicu. 38  39 

Ime je izostavljeno. Prezime je izostavljeno.

Mladinska knjiga, Ljubljana, 1988., str. 102.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

210

reka da mu pririžu ove žile ispod kolina, da in ne bi kasnije smeta. I on se rodija u biloj košuljici. I njegova jedna ćer rodila se u biloj košuljici. Eto, ja san zna dvi. Samo ne mogu ti ih reći. Da izađe u javnost ... ne mogu ti reći, jer ne bi želija ja imat skandal, razumiš? E. Al u mom komšiluku su one bile. A to nije dobro.40

More su se često osvećivale momcima koji su ih ostavili: Njega ti je, tog čovika, i mora pritiskala. Kaže da je to bila jedna cura koju on nije tija ženit. „I tako ona jednu veče došla na me, nisan zna šta ću, ki da si na me navalija kuću, i odredin stavit sutradan nož.“ I u veče stavija on ošar nož na prsi i ona ti opet na nj i nabode se na taj nož i samo čuješ di kaže: „A!“, i sađe s njega. Ujutro kad se probudija, vidija krv kod kreveta i da imaju tu tragovi i on poša za ton krvi. I doša u selo isprid jedne kuće di čeljad žali. On pita šta je bilo, a kaže mu jedna žena: „Umrla in cura. Bila je kako vila. Sinoć ostala zdrava, jutros umrla.“41

O otkrivanju more u Nevestu se pripovijeda: E, moja ćerce, tako ti je moga (…) „tralo“ (napadale ga more) i on ti jadan ništa moga nije. Pričali su da je jedan momak tija otkrit ko je ta šta ga proganja i tako je jednu veče spava s nožon kraj glave. Kažu da je sutradan vidija curu sa svježin ožiljkon na licu i tako je sazna koja ga je to morila. 42

Istovjetan je motiv u demonološkoj predaji iz Muća: Jedan je čovjek jako loše spavao. Ujutro se budio s osjećajem da ga je „nešto“ noću pritiskalo – gazilo. Zatražio je savjet od poznavatelja, koji su ga savjetovali da spava noću na leđima, a da uz svoj bok veže nož okrenut prema gore. Poslušao je savjet i kad je uvečer legao i skoro zaspao, čuo je i vidio kako ulazi kokoš kroz prozor. Skočila je na njega i počela ga gaziti nogama. Ali, nakon kratkog vremena ona se svojom težinom nabola na nož. Odmah ga je prestala gaziti, odlepršala na prozor i tako ranjena odgegala prema jednoj od kuća u selu. On ju je slijedio kako bi vidio u koju će ući, što mu je i uspjelo. Otišao je svojoj kući i ujutro je posjetio kuću u koju je ušla njegova „noćna mora“ u obliku ranjene kokoši. Ondje je vidio ženu koja je bila ranjena nožem, te je nakon kratkog vremena i umrla. Više ga nije mučila noćna mora nakon njene smrti…43

Prema memoratima, od more se moglo osloboditi ako se makne desni palac: 40 

Marina Zoko zapisala je 2011. godine u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. Kristina Jurić zapisala je 2009. godine u Planjanima. Rkp. FF ST, sv. 2009. D. 42  Jelena Dželalija zapisala je 2011. godine u Nevestu. Rkp. FF ST, sv. 2011. Z. 43  Marijana Elez zapisala je prema kazivanju svoje spomenute pokojne prabake Ive Elez. Rkp. FF ST, sv. 2011. S. 41 

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

211

Kad san ja ima jedno 15-16 godina... bilo je vako zima i ja san se bija probudija - spava amo di se ložila vatra, a mater spavala tamo na katu – i ja san bija tu leža i posli se probudija, i budan san bija, al san opet ka upola zaspa. Kad jedanput, moj sinko, meni dođe s nogu pritisak neki, pa sve vako, pa ode pa ode pa ode, skoro me udavilo. I ja zoven mater upomoć – meni se činilo da ja zoven, al nisan ja zva. Ali meni se činilo da san ja bija budan, kad je to sve bilo. I ja onda ... to guši i guši ... ne mogu ti kazat kako je to teško. I onda meni palo na pamet da triba maknit palcon od desne noge. I kad san ja maknija palcon od desne noge, onda se meni otvorile oči. I ja pogleda – nema nigdi ništa. I ja onda zoven: „Majo, majo!“ i ona se odzovne. I kažen ja: „Pa kako nisi čula prije kad san te zva?“ „Ti zva mene?“ „Jesan“, ja kažen. „Pa šta ti je?“ A kažen ja: „Mora me trala. Satrala Boga u meni.“ Drugi put ... na isti način se dogodilo. I ona meni dođe s nogu i tare i tare i satralo i stislo tu. Meni se činilo da san ja šakon tuka nju, da je osjećan na sebi, kako ona mene pritisla. Nisan zva nikog, zna san ja da nema nikog, da san sam u kući. Ja san nju tuka šakon. I onda meni palo na pamet da maknen opet palcon. I kad san ja maka palcon, onda san otvorija oči; ali meni ... meni sve miruje, a meni su ruke ispod deke i lancuna – a ja san bija mislija kako ja nju tučen šakon, da ću ja nju potrat sa sebe. Ona mene pritisla, satrala me; a kad ja se probudija, ruke tako uza me, sve, sve mi ono miruje, ono ka umrtvljeno. I sad ja znan imat noćne more ... sanjat svakakvih ružnih stvari, ali to nije ta mora takva, ka ova dva puta. To san ja točno takvu moru osjetija ka kako su to ljudi pričali. 44

Čest je motiv osvete djevojke koja se noću pretvarala u moru i osvećivala mladiću koji su je danju zadirkivali: Onda su pričali, o toj mori ... bija jedan Mikmijucin. On je zna, kažu, vatat te more. I oni su išli u mlin, to se pričalo tako, išli su u mlin, na Cetinu gori. Jer, kad bi došlo lito, znaš, nestalo bi brašna staroga, i kad bi došlo novo – a nije bilo struje, znaš; neg na vodu. A mi bi mlili dole na Vrbi il na Čikoli, al to prisuši, znaš, pa sad, moraš ić il na Cetinu il na Krku doli, a ne zna se di je dalje. I sad, oni su išli gori na Cetinu u mlin. Išla njih grupa. I priko Ogorja su išli i kad su se vraćali, tamo neka cura bila i on je bija momak i on se nje vata. Dobaciva joj ovo-ono. A govori njemu jedan čovik: „Prijatelju, znaš, imat ćeš ti društvo noćas.“ Kad doša on kući ... kad on lega, kad jedanput, kaže, njega uvati, satralo muvu u njeme. Kad došla druga noć, isto on iša leć i napravija se on da spava. A tu je bija varčjak, šta bi žito mirili, s tin varčjakon – to su tako pričali 44 

Marina Zoko zapisala je 2011. godine u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

212

ljudi, pa sad... To nisan ja čuja od njega, ja san to čuja od drugih ljudi. I kad jedanput, on tako, ka, pravija se da spava, kad on vidi kotrlja se klupko konca prema njemu. A kad došlo blizu njega, on uze varčjak pa na to klupko. I onda on tako sidi, kad … kad zapivali pivci, a ono počelo nešto da se krivi, jaukalo, na sve načine ... nešto bilo ispod tog varčjaka, di je on sidija. Kad svanilo, kad sunce počelo izlazit, progovori to: „Digni se,“, kaže, „ja san, ugušit ćeš me odi.“ I onda se on diga, a ona više nije mogla, ono, nestat. A kad je on diga varčjak, ono izašla žena, cura. Ona samo po noći ima tu moć da se može pretvarat u neke oblike. 45

More su se osvećivale djevojkama od zavisti i osvete. Sposobnost more da bude nevidljiva ili da se pretvori u životinju trajala bi do prvih pijetlova, a nakon toga vraćala bi se u svoje pravo obličje djevojke. Ako bi je neki čovjek tako ulovio, obećavala bi mu sve u zamjenu za čuvanje njezine tajne. Također je rašireno vjerovanje da bi se more okupljale na Jurjevdan (23. travnja) i tada bi se ljudi morali držati podalje od mjesta na kojima bi se one skupljale. More su se znale zaljubljivati u obične mladiće, a ako bi im se oni na neki način zamjerili, osvećivale bi im se. 4.Vješci Osim vještica, vjerovalo se da postoje i vješci, koje narod još naziva višci, višćuni, višćine. Ta demonska bića, u narodnom vjerovanju, imaju sposobnost pretvaranja u životinje. Prema predajama iz Zagore pretvaraju se u orlove i izazivaju strašne oluje: Kad san ja bija dite, onda san vidija dva orla. Sprema se nevrime, znaš ono, grmi, a orli isprid toga nevrimena. Prave krugove, i sad, nekad se malo spušćaju, nekad dižu; i onda ovi čobani kažu: „Evo višćina, sad će, kaže, krupa.“ I oni su tako odletili isprid tog nevrimena, a posli došlo to nevrime i udri krupa. I ... kad san god ja vidija take orlove – nekad budu dva, nekad samo jedan – svaki put dođe krupa!46

1. Irudica Irudica je u narodnoj percepciji demonsko biće koje je krivo za smrt svetoga Ivana Krstitelja. Stoga je sveti Ilija progoni i bije munjama od kojih je sva isprobijana. Ona u obliku mačke bježi svijetom jer je još nijedan grom nije udario (već munje), a kad je udari, ubit će je. Prije toga sveti Ilija će se 45  46 

Isto. Marini Zoko kazao je spomenuti Ante Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

213

boriti protiv Antikrsta i Antikrst će ga ubiti. Sv. Ilija će oživjeti i ubiti Antikrsta i bit će kraj svemu i Strašni sud.47 U Poljicima se vjerovalo da sv. Ilija gromovima puca za irudicom (đavlinom) kako bi je smaknuo.48 U hrvatskome narodnom vjerovanju irudica donosi olujno nevrijeme. Irudice su nestale iz narodnoga pripovijedanja. Ostale su samo u basmama i bajanjem se tjeraju: Dje sveti Ilija gromove odgoni, / dje čedo ne plače, / dje pivci ne pjevaju, / dje ždripci ne ržu, / dje se Bogu ne moli. (…) po visokim planinam’, / po morskim dubinam’, gdje zvona ne zvone. Irud (Irudan) u tradiciji Hrvata je kralj Herod. Po predaji sveti Ivan Krstitelj i Herod bili su prijatelji. Kada je Herod za ženu uzeo ženu brata Filipa, Herodijadu (Irudicu), sveti Ivan ga je ukorio. Tada je Herod svetoga Ivana utamničio. Na proslavi Herodova rođendana plesala je Irudičina kći iz prvoga braka. Zadivila je Heroda i on joj je obećao ispuniti želju. Kako ona nije znala, pitala je majku, a ona joj je rekla da na pladnju traži glavu Ivana Krstitelja.49 U Nevestu se protiv grmljavine i nevremena molilo: Biži, biži, irudice, majka ti je poganica, od Boga je prokleta, od Ivana sapeta. 50

U Koprnu za zaštitu od zlih sila izgovarala se sljedeća kristijanizirana basma koja se može svrstati u molitve, a najčešće se izgovarala za vrijeme velikoga nevremena, ali i u drugim prigodama. Svetom se koljabitavcu, koji je u danu vičnjem i noći nebeskoj, obraća za branjenje i štitenje: Koljabitavac sveti, koji biše i pribiše,

u danu vičnjem, u noći nebeskoj.

47  Jerko Suton, Vjerski život i običaji Zapadne Hercegovine, Mostar. (Umnožen rukopis. Primjerak se nalazi u Franjevačkoj knjižnici Mostar, 1968., inv. br. 3912, sign. 39.) str. 119-120. 48  Frano Ivanišević, Poljica, narodni život i običaji, reprint izdanja JAZU iz 1906. i neobjavljena građa, Književni krug Split, Split, 1987., str. 555. 49  Herod i Isus (Mk 6,14-29; Lk 9,7-9)

(14) U ono vrijeme doču Herod tetrarh za Isusa (2) pa reče svojim slugama: „To je Ivan Krstitelj! On uskrsnu od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu.“ (3) Herod doista bijaše uhitio Ivana te ga svezana bacio u tamnicu zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa. (4) Jer Ivan mu govoraše: „Ne smiješ je imati!“ (5) Htjede ga ubiti, ali se bojao naroda jer su ga smatrali prorokom. (6) Na Herodov rođendan zaplesa kći Herodijadina pred svima i svidje se Herodu. (7) Zato se zakle dati joj što god zaište. (8) A ona nagovorena od matere: „Daj mi, reče, ovdje na pladnju glavu Ivana Krstitelja.“ (9) Ražalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika zapovjedi da se dade. (10) Posla odrubiti glavu Ivanu u tamnici. (11) I doniješe glavu njegovu na pladnju, dadoše djevojci, a ona je odnije materi. (12) A učenici njegovi dođu, uzmu njegovo tijelo i pokopaju ga pa odu i jave Isusu. 50  Kristina Babić zapisala je 2008. godine u Nevestu, općina Unešić. Kazala joj je spomenuta Ana Mrčela. Rkp. FF ST, sv. 2008., S.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

214 Za branjenje, za štitenje, mačem poraženje. Da se k nama nema niko približiti, neg ona dva, koja su od Boga poslana. Da nas uzmu, na svoje ruke, pa nas zovu Jeruzalimu gradu:

Di no sidi dvanaest apostola. Kad prva Mlada nediljica dođe, štolu ću vam postaviti, mir ću vam učiniti: Tilo od šenice, krvcu od lozice, iz raja ladne vodice, od Oca Boga blagoslova. Amen.51

Mnoge su tuđice u hrvatskome narodnom izričaju. Među njima su i talijanizmi. U različitim krajevima talijanizmi su poprimili drukčiji izgovor. Tako, primjerice, u Hercegovini je u usmenom diskursu riječ kijavito, a u Zagori ta se riječ izgovara koljabitovac. U oba je slučaja značenje tih riječi isto – ti koji prebivaš, Svemogući, Spasitelj. 1. Vukodlaci Vukodlak spada u najpoznatija demonska bića. U postojanje vukodlaka vjerovali su drevni Rimljani. To je vjerovanje poznato diljem Europe i svijeta. Demonološke predaje o vukodlacima pripovijedaju o mrtvacima koji su zbog teških grijeha četrdeset dana nakon smrti ustajali iz groba. Ako su za života bili pijanice, pojavljivali su se kao mješina puna vina, a ako nisu bili pijanice, pojavljivali su se u obliku mješine pune vodom. Nestajali bi kada bi bili probodeni glogovim kolcem (ili sa sedam glogovih kolaca) ili drenovim kolcem, po mogućnosti uz pratnju tri svećenika i zvonara. U nekim krajevima (primjerice Hrvatskomu zagorju i Zagori) vjerovalo se da će se pokojnik povukodlačiti ako preko njega prijeđe mačka ili kokoš. U Zagori se vjerovalo da će se mrtvac pretvoriti u vukodlaka ako preko njega prijeđe pas. Kudlaci su zli i uvijek nastoje naškoditi čovjeku, a često uzimaju različite životinjske oblike. Prema pričama oni se okupljaju na raskrižji­ma putova od dvadeset tri sata do ponoći. Za čovjeka nije dobro da se u to doba zatekne na putu jer bi mu se moglo dogoditi svakakvo zlo. Zbog toga se na raskrižjima putova postavljalo raspelo kao obrana od zlih sila, ali i pomoć u rasuđivanju pravih smjerova putovanja. Vukodlak se još naziva vukozlak, ukodlak, kozlak, kudlak, kodlak, kudljak. Protiv vukodlaka narod je bajao.52 51 

Ivana Hrga zapisala je svibnja 2006. godine u Koprnu. Kazala joj je Božica Hrga (rođ. 1925. g. u Koprnu). Rkp. FF Split sv. 2006., S. 52  U Vinišću kod Trogira vjerovalo se da postoje kodlaci (vukodlaci) koji su posebno mogli naškoditi djeci, pa kad bi djeca, a i odrasli, hodali noću (pogotovo kraj groblja), držali bi palac

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

215

U Muću se pripovijeda: A meni je jedan čovik ovdi isto priča, iz Muća. Išli su, kad se iđe od Kumirove kuće ... to su nekad bili megdani, između Venecije i Turske, jer je Neorić nekada pripada Turskoj, a Muć je pripada Veneciji. Onda su tu bili megdani. Tu uvik pustoš, uvik kad ideš tudan, uvik ti se digne kosa na glavi. Lito, zima – uvik. Sad je meni priča ovaj čovik jedan da su vidili kad su išli ... ovi jedan da ka nije vidija ništa, al ovi šta je gonija konje da je vidija čovika da je u tri koraka otiša gori u brdo. To su ti ... vukodlaci, šta se pojavljuju. Ali samo u određenom intervalu, u gluvo doba noći se to zove, od ponoći do prvih pivaca. Tad oni nastupaju.53

Vjerovalo se da se pokojnik povukodlači ako preko njega prijeđe pas: Umro je lovac po imenu Roko. Preko njegovog tijela, koje je ležalo u mrtvačnici, prešao je njegov lovački pas. Lovac je pokopan, no, poslije su ga viđali kako hoda uokolo sa svojim psom. Roko je prepoznat zahvaljujući svom karakterističnom hramanju pri hodu. Nakon nekog vremena održana je misa za njegovu dušu, koja je time našla mir, i njegovo pojavljivanje je prestalo. 54

Kako bi se spriječio nastanak vukodlaka, ljudi su mrtvacima za koje se sumnjalo da bi se mogli pretvoriti u vukodlaka rezali tetive iza koljena ili zabijali čavle u pete.55 U hrvatskoj tradicijskoj kulturi vjerovalo se da svećenik u prisutnosti nekoliko ljudi treba probosti vukodlaka zašiljenim kolcem od drveta od kojega je bila Isusova kruna. Tako bi, po predajama, iz njegova tijela istekla sva krv, te bi ostala samo kost i koža. Nakon toga više se nije ukazivao. Najnovija priča o pojavljivanju vukodlaka nastala je u Šibeniku 2006. godine. *** U narodnom vjerovanju vukodlak se često poistovjećuje s vampirom – demonskim bićem koje noću napuhano i bez kostiju u obliku mješine ili leptira ustaje iz groba, napada ljude i siše im krv. U Slavoniji, Istri, kao i, primjerice, Albaniji kudlak je zajednički naziv za vukodlaka i vampira. Onostrana bića koja ustaju iz groba nalaze se u drevnim mitovima egipatske, mezopotamske, indijske, kineske, peruanske i drugih civilizacija. Najpoznatiji je vampir Drakul. Drakul je bio vlaški (rumunjski) vojvoda koji je u ruci i tri puta izgovarali: Zapori kozlakov. / Isus prid nan, / Gospe za nan. Ili: Isusova brado, / Marijino mliko, / tri mise božićne, / tri mise uskrsne, / slavno sveto Vodokršće. 53  Marina Zoko zapisala je 2011. godine u Muću Donjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. 54  Marijana Elez zapisala je prema kazivanju svoje spomenute pokojne prabake Ive Elez. Rkp. FF ST, sv. 2011. S. 55  Legendfest – Legende i priče Istre (priredio Luka Šešo), Tiskara Profil, Zagreb, 2008., str. 10, 12.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

216

1444. godine zarobio Janka Sibinjanina.56 Stoga je Sibinjanin u kasno ljeto 1446. godine provalio u Vlašku, te zarobio i pogubio Drakula zajedno sa sinom. 7. Đavao pretvoren u životinje Đavao se po narodnom vjerovanju pretvarao u: magarca (orko, maminjorga, pakleni magarac), mačku (mačić), crnoga ovna, psa i ljudima činio zlo. U Istri se orko naziva mrak.57 U nekim krajevima Dalmacije narod pod pojmom mačić (macić) podrazumijeva i ubijenu djecu koja su se noću pojavljivala. Orko, maminjorga, pakleni magarac, mačić po narodnom pričanju pojavljivali bi se pred ljudima noću, podvlačili im se pod noge te kada bi ih ljudi bili prisiljeni zajahati, nosali su ih po selima, planinama, bespućima, najčešće sve do prvih pijetlova. Te su priče biblijske provenijencije. 7.1. Manjinjergo Jedan je momak uvečer prolazio kroz planinu prema selu. Putem je vidio velikog crnog magarca, koji je blizu mirno pasao. Bilo mu je čudno da bi 56 

Ivan Hunjadi (Janoš Hunyadi, Hunyad, Erdelj, 1387. ili 1407.- Zemun, 11. 8. 1456.) bio je jedan od najistaknutijih i najuspješnijih boraca protiv Turaka. Zbog toga je omilio narodu koji i danas o njemu pripovijeda. U hrvatskoj tradiciji poznat je pod imenom Janko Sibinjanin. Njegova su junaštva nadahnula Andriju Kačića Miošića koji mu je u svome djelu „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ posvetio 949 stihova. Blistave je pobjede Sibinjanin izvojevao: 1439. god., kod Novoga Brda; 1440. u obrani Beograda; 1442. u obrani Erdelja; na Badnji dan 1443. god. porazio je sultanovu vojsku; nadmoćnu tursku vojsku porazio je kod klanca Kunovice 5. siječnja 1444. god. Kod Varne je 10. studenoga 1444. poginuo kralj Vladislav i kršćanska vojska morala se povući. Pri povratku je Janka zarobio rumunjski vojvoda Drakul. Zbog toga je Sibinjanin u kasno ljeto 1446. godine provalio u Vlašku, te zarobio i pogubio Drakula zajedno sa sinom. Sibinjanin je, želeći osvetiti kraljevu smrt, 17. listopada 1448. god. provalio na Kosovo. U dvodnevnom ratu Jankova je vojska pretrpjela velike gubitke jer Đurađ Branković nije dopustio vojsci Jurja Kastriotića (Skenderbega) da se priključi Jankovoj vojsci. Zbog izdaje Đurđa Brankovića razbijena vojska Janka Sibinjanina morala se povući, a pri povratku je Sibinjanina zarobio i zasužnjio Đurađ Branković. Oslobodio ga je uz veliku otkupninu. Sa svojom vojskom i vojskom Ivana Kapistrana, Janko je na Dunavu 14. srpnja 1456. god. i 22. i 23. srpnja porazio Mehmedovu moćnu vojsku koja je brojila oko 150.000 dobro naoružanih vojnika. Tek je Sulejman Veličanstveni osvojio Beograd 1521. godine. Tri tjedna nakon toga Janko Sibinjanin umro je od kuge. Njegov je sin, ugarski kralj Matijaš Korvin. Janko Sibinjanin počiva u beogradskoj katedrali. – O tome više: Marko Dragić, Zbilja o Janku Sibinjaninu u „Razgovoru ugodnom“ i tradiciji, Zadarska smotra, časopis za kulturu znanost i umjetnost, LIX, 1-2, Matica hrvatska Zadar, Zadar, 2010., str. 199-234. 57  Vidi: Usmene pripovijetke i predaje (priredila Maja Bošković Stulli), SHK, MH, Zagreb, 1997., str. 410.

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

217

netko zbog opasnosti od vukova ostavio navečer magarca na ispaši. Prišao mu je i zajahao ga. Ali, to nije bio obični magarac. Bio je to krilati stvor u liku magarca, u narodu znan kao manjinjergo. On ga je podigao u zrak te dugo letio s njim na leđima. Nakon toga ga je spustio na predio Svilaje zvan „Orlove stine“. Zbog straha, hladnoće i vjerojatno zbog padova s litice, momak je tu poginuo.58

7.2. Crni ovan Jedan je čovjek bacao kamenje (veće i manje) u duboku jamu u Svilaji. Nakon dužeg vremena iz jame mu se obratio duboki glas: „Nemoj više bacati, jer ako dođem u petak, dobit ćeš ih desetak, ako dođem u subotu, dobit ćeš ih punu botu.“ No, on je to nastavio i sutradan, a pošto je tada bila subota, stigla ga je kazna. Iz jame je izišao veliki crni ovan, koji ga je izubijao na smrt. 59

7.3. Loda Stari su vjerovali da u šumama u okolici sela živi loda.60 Loda se javlja kao magarac na kojega zajaši noćni putnik. Tada loda naraste visoko i jahača ostavlja na vrhu neke grane ili nekome drugom visokom mjestu. U Ceri se pripovijeda da se loda pojavljivala noću i zato se u to vrijeme bilo opasno kretati izvan sela. Govorilo se da onima koje uhvati u šumi loda daje da biraju hoće li oni nositi nju ili ona njih. Onaj kojega loda uhvati morao ju je nositi cijelu noć po šumi ili će ona njega odvesti nekamo odakle se više nikada neće vratiti obitelji. U predajama o lodama prepleću se motivi đavola pretvorenoga u magarca i motivi demonskoga bića kuge.61 58  Marijana Elez zapisala je prema kazivanju svoje spomenute pokojne prabake Ive Elez. Rkp. FF ST, sv. 2011. S. 59  Isto. 60 Mnogi Zlarinjani pripovijedaju o lodi koja se uglavnom javlja kao magarac na kojega na zlarinskoj rivi zajaši zakašnjeli noćni putnik, a iznenada naraste visoko i jahača ostavlja na vrhu zvonika crkve Gospe od Rašelja ili na nekoj grani: Noć, nije bilo sviće, ribari su išli daleko na lignje s donje strane Zlarina. Ošli bi kod Gospe kad ono ka neki veliki lode, ni tovar, ni konj. Ovi jedan se uspeja na nj, lode je nosija i ti čovik se hitija na granu, a lode otiša i ostavija ga. (Lõde bi bio morski čovjek, sredozemna medvjedica.) – Ivani Tičić 2012. godine na Zlarinu kazao je Tomislav Bumbak, zvan Ombre, rođ. 15. 5. 1960. Rkp. FF ST, sv. 2012. D. 61 Kuga se, po narodnom vjerovanju, pokazivala kao kostur djevoj­čure u bijelim haljinama, a nestajala je u obliku vatre. Svojim dodirom izazivala je smrt. U srednjem je vijeku od kuge u Europi umrla trećina pučanstva. Bolest – kuga povremeno se pojavljuje u Kini i drugim dijelovima svijeta. Ako se rano poduzme liječenje, moguće ju je brzo zaustaviti, a ako se ne liječi, smrtonosna je u 60 % slučajeva. Bolest – kuga povremeno se pojavljuje u Kini i drugim dijelovima svijeta. Ako se rano poduzme liječenje, moguće ju je brzo zaustaviti, a ako se ne liječi, smrtonosna je u 60 % slučajeva. HINA/AFP, Teletext, 28. 10. 2004. str. 179. U Bosni i Hercegovini mnogo je kužnih grebova i grebalja.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

218

U Ceri se pripovijeda anegdota o lodi: Jednon se po noći u šumi šeta neki plašljiv čovik. On je jadnik bija tako ispripadan ton legendon da je na svaki šum skaka od stra. U šumi su se u isto vrime našla i dva momka iz istog sela. Oni su ga poznavali pa su se odlučili malo našalit s njin. Jedan se od nji maskira i iskočija na put isprid poplašenog susida. Kada ga je nesritnik vidija, odma je počeja zazivat Boga da ga spasi od aveti lode. Tad mu je maskirani momak da da bira oće li ga nosit po šumi ili će njega loda odnit sa sobon. Uplašeni čovik koji je volija svoju obitelj odlučija je da će rađe nosit lodu na svojin leđin cilu noć nego da ga ona odnese. Kad je čovik uzeja lodu na leđa, drugi je momak uzeja njegove stvari koje je on od stra bacija na pod. S tin je stvarin otiša u selo i ispriča cilom selu šta se dogodilo. Kada su to ljudi čuli, priplašili su se, a stvar koja je nji pristravila je bila kad su vidili kako umorni čovik ulazi sa lodon na leđin u selo. Kad su momci vidili koja je panika nastala, odlučili su otkrit selu svoju uncutariju62. Ljudi su tek tad vidili koliko su glupi, a dva su se uncuta63 dobro nasmijala cilom selu. 64

8. Zaštita od demonskih bića Tradicionalno je vjerovanje da se od demonskih bića može zaštititi ako se jede mnogo bijeloga luka ili ako se prije spavanja namaže bijelim lukom.65 Ljudi su na ognjištu ložili trešnjevinu ili smrekovinu vjerujući da se tako štite od vještica. Kravama se u rog uvrtao komadić tisovine vjerujući da su tako zaštićene od vještica. U narodnom pamćenju mnogobrojne su basme protiv demonskih bića. Najveći broj tih basmi kristijaniziran je i po svom sadržaju su molitve.66 A drži se da je najbolja zaštita protiv „more“ kada se stave četiri crna trna, posvećena na Markovdan u crkvi, u svaki kut kreveta po jedan. Za obranu od te napasti još je dobro ako se može uzeti končić iz crkvene odjeće (svećenička košulja ili sl.).67 62 

uncutarija – nestašluk, manguparija. uncut – mangup, berekin. 64  Nikoli Sunari 2008. godine u selu Ceri pet kilometara udaljenom od Unešića, kazala je Matija Sunara, rođena Sunara, mjesto rođenja Cera, Unešić, rođena 1931. Kazivačica je čula ove priče od svojih roditelja i susjeda, a sve je gore opisane događaje i doživjela. Rkp. FF ST, sv. 2008. S. 65  Vladimir Ardalić, Bukovica: narodni život i običaji, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2010. 66  Vidi: Marko Dragić, Basme u hrvatskoj usmenoj retorici i izvedbi, Bałkański folklor jako kod interkulturowy, tom 1, (Joanny Rękas) Widavnictwo University Adam Mickiewicz, Poznań, 2011., str. 75-98. 67  Jelena Vrcelj zapisala je 2012. godine. Kazala joj je Dragica Čavka, rođena 1956. godine u Kijevu. Danas živi u Sinju. Rkp. FF ST, sv. 2012. Z. 63 

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

219

Škropljenje68 je posebna zaštita od demonskih bića. 9. Nestanak demonskih bića U narodnom vjerovanju sva demonska bića nestaju u zoru s prvim kukurijekanjem pijetlova. Zora je simbol Kristova dolaska, a znakom je i Kristove prolivene krvi kojom je nadvladan grijeh i ostvaren vječni spas.69 Pijetao simbolizira budnost i pripravnost. U kršćanskoj ikonografiji pijetao stoji pored sv. Petra i podsjeća na njegovu izdaju i kajanje i u tom smislu simbolizira i Kristovu muku. Pijetao se prikazuje i pored sv. Petra dok plače. Tako pijetao opominje glavu Crkve sv. Petra da suzama opere grijeh.70 More - one bi došle posli ponoći i onda bi one čovika morile. Nevidljive su, ti zatvoriš vrata, al ona uđe kroz ključanicu, razumiš? Ona čovika okriće na leđa tako da ga tare. Ako ga uspije okrenit na leđa, onda ga ona stiska, mori. A pravi ako je muškarac, ako se siti od čega mu je to, postojala je priča da triba uvatit je rukon i držat uvik jednako, cilo vrime, i do prvih pivaca je držat tako. Jer kada prvi pivci zapivaju, onda ona više nije ono šta je, nevidljiva; onda se ona pojavlja u svome obliku. I onda se ti š njome pogađaš: kako ćeš, šta ćeš š njome. A ona ti sve obećaje. Sve ti obeća da će ti učinit i dat i sve će ti dat i učinit posli samo da je ne odaš. A ima tako priča. Meni je moj ćaća to priča dosta puta.71

Crkvena zvona su se prvi put počela upotrebljavati u Campaniji potkraj šestoga stoljeća. Prvotna im je namjena bila sazivanje svećenika, a od sedmo-

68  Blagoslovljena je voda prvi sakramental kojemu se davala najveća zaštitna uloga protiv demonskih sila. Radi toga Splitska sinoda ju je 1688. godine predvidjela za sve nedjelje. Po „ondašnjem teološkom poimanju vjernici su imali trostruku korist od škropljenja blagoslovljenom vodom ako se upotrebljavala popraćena pravom vjerom u Boga i uvjerenjem da će Bog dati svoju pomoć zbog vjere svoje Crkve, koja je blagoslivlja i daje na korištenje svojim vjernicima.“ Prva je korist što se vjernici čiste od lakih grijeha. Druga je korist od škropljenja jer je od poškropljenih mjesta bježao đavao sa svojim djelima. Treća je korist stvarna i propicijatorna jer po blagoslovljenoj vodi bolesnici primaju zdravlje; ozdravljuju i živine, a zemlja postaje plodnijom. Prema navedenoj sinodi svećenici su pozivali narod da je koriste svakoga jutra i večeri kako bi Sotona ostao daleko, a majkama je savjetovano da škrope djecu kako im ništa ne bi naškodilo. (Luka Tomašević, Između zemlje i neba, (Vjera i moral u životu kršćana Sinjske krajine u 18. stoljeću), Knjižnica “Gospa Sinjska” knjiga br. 6. Sinj, 2000., str. 131.) 69  Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i Uvod u ikonologiju Radovana Ivančevića (priredio Anđelko Badurina), Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 593. 70  Isto, str. 459. 71  Marini Zoko kazao je spomenuti Božo Mijač. Rkp. FF ST, sv. 2011. D.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

220

ga stoljeća i vjernika na molitvu. U narodnom vjerovanju zvona simboliziraju magijsku moć tjeranja demonskih sila:72

Antišu je i mora trala. Po predaji to je žena koja mori muškarce, a i koja nije udana, za razliku od vištice koja je udana. Po cilu noć su prijatelji š njin sidili, nje nigdi. I on jedne večeri, kad je ona došla, skupija snage i ćapija je za ruke i čeka. Ne smi puno stiskat, a niti labavo držat sve dok Zdravomarija ne zazvoni. Onda se ona tada pritvara u zmiju, ma u svašta, a točno o Zdravo Mariji pritvori se u curu. Ova je bila cura s Kraljica koja ga je zaklinjala da nikom ništa ne kaže dok se ne uda, i obećala mu terluke i čorape. I nije on nikom ništa reka. Kad se udala, donila mu je ono šta j i obećala.73

10. Eshatološke predaje Eshatološke predaje pričaju o potresnom pojavljivanju ubijene tek rođene izvanbračne djece, umrle nekrštene djece i ubijenih odraslih osoba. Govori se i o pokojnicima koji su ustajali iz grobova jer nisu ispovjedili sve grijehe. Motiv nemirne duše koja je ustajala iz groba nalazi se u predaji: E, istina je to! Bilo je to jedanput na Unešiću, zakopaj mrtvaca, ujtru mrtvac vanka. Nisu znali šta će više pa su ošli vratru. Moj dit i ko got je od lovaca ima pušku, išli su uveče gledat i čekat na tom groblju. I u neka doba, noći oko jedanest – ponoć, dođe od Bogočina vitar, nevrime – to sve krši, sve ka da će nestat na ovom svitu, i svi o straja pucali u taj vitar i otad više nikad tako šta nije dolazilo. Misli se da su u njemu dolazile vile il vištice, al ko će znat, al najprije neka nemirna duša.74

Među eshatološkim predajama je i predaja koja govori o fratru i ljudima koji su se ustali iz groba i služili svetu misu: Priča nami kad smo bili dica jedan čovik štaj dolazija u nas u kuću da ti je on jednu veče iša negdi, ne znan sad di, al da je mora proć puton kraj jedne crkve. I tako on pogleda, kad u crkvi sve svitli i dođe on bliže, vrata otvorena, vratar mršav – kost i koža i drži misu, a puno ljudi – obučeni. Aj kad je doša sad će zero i on poslušat misu. Misa svršila, nestade i vratra i ljudi. I on ostade zaključan u toj crkvi sve dok ujtra zvonar nije doša i otvorija ga. Kaže da su to bili mrtvi – i narod i vratar.75 72 

Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i Uvod u ikonologiju Radovana Ivančevića, priredio Anđelko Badurina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 331-332. 73  Marini Zoko kazao je spomenuti Božo Mijač. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. 74  Kristina Jurić zapisala je 2009. godine. Rkp. FF ST, sv. 2009. D. 75  Kristina Jurić zapisala je 2009. godine. Kazala joj je Ruža Čeko u Planjanima. Rkp. FF ST, sv. 2009. D.

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

221

11. Duhovi U tradicijskoj kulturi česta su vjerovanja o duhovima: Postoje u rudnicin – to san ja sluša i od drugih ljudi – da imaju neki duhovi u rudnicin. I ti čuješ njizi kad oni nešto klapaju, tuku. A nema nikoga – ti dođeš tamo, a nikoga nigdi. Ja san čuja za te. Sad, kakvi su to duhovi, to ne znan.76

Predaje o duhovima kazuju se kao memorati. Neke predaje o duhovima imaju razrađenu fabulu: A ima ti jedna stvar ... zemaljski duhovi. To se prije prikazuje u rudnicin. Zemaljski duhovi. Ja san doša ´58. godine ode u kavu radit. I jedan čovik, ode mu je kuća kraj nas, (…)77. I, dušo moja, on je iša ozgar ... bila je kava, i on je sam iša niz tunel ... a jedan mali, vako, dečkić mali, ide prema njemu. I on njemu govori: „Dobar dan.“ Nema nigdi nikoga. I on pita zapalit – da mu da cigaru ili duvana ili... A on – ne da. I baš je on meni priča kako se on iznenadija – iđe prema njemu, misli, dječak. A tunel više od 500 metara dug! Nema nigdi nikoga drugoga! I šta´š ti meni, moj sinko ... prilazimo mi iste godine, u jesen, iz te kave stare u novu, a ja san vozija elektrolokomotivu ... i ... jedan Mirkača, iz Siverića iz rudnika – u Siveriću rudnik tu je bija jedan poznati, od ugljena, rudnik. I taj Mirkača nešto dolazija odi u nas, u kavu. I kaže: „Nemojte ulazit, momci, u tunel; nego čekajte“, kaže, „doć će Mirkača iz Siverića.“ (Sad jel on bija inžinjer ili ... ne bi želija lagat; mislin da je, jer on je bija, ka, poznata ličnost.). I mi čekamo jer smo mi druga smjena – dva sata su, tribamo vozit. I, evo ti njega: „Dobar dan, momci!“ „Dobar dan!“ I onda on nami priča: „Znate šta san ja doša? Da vas upozorin: postoje zemaljski duhovi. To su kao dječaci, dečkići, mali i ... oni se pojavljuju kad si sam; kad iđeš sam, onda oni pitaju zapalit. Al nemojte mu dat! Nego kao da ne pita ništa. I, ka, ti iđi svojin poslon, on nek ostane.“ I, tako, mi smo, ovaj, to saslušali, da nas to ne bi ka uplašilo ili da ne bi ... ima svakakvih ljudi... I jednon prilikon, bili mi treća smjena ... nestalo struje. I čujemo mi, tamo kako je vako tunel, pa na tunelu je materijal, a doli imadu vako vrata i ti ta vrata digneš i ti materijal upada u vagon, znaš? I onda ti namišćaš jedan po jedan i tako se pune, ti vagoni. A na njemu, gori na tom materijalu, neko tuče matunon. Kad išli mi tamo vidit – nema nigdi nikoga. Nigdi nikoga, Marina, nema, a matun tuče! I ... još su vidili u nas ... kopa se gore, u Vinovu, bija rudnik boksita. I istu stvar trevili gori – zemaljskog duha.78

U Vinovu Gornjem sačuvana je priča koja je nastala 1914. godine kada su mještani vidjeli zemaljskoga duha: 76 

Marini Zoko kazao je spomenuti Ante Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. Ime je izostavljeno. 78  Marini Zoko kazao je spomenuti Jakov Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. 77 

222

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori A jedan događaj ... to ti je bilo 1914. godine ... jedna naša mlada bila ... iz Plananja. Plananja Donjih. To je iza Unešića pa prema Drnišu pa s donje strane. I ona se udala (…).79 I onde ... di rečemo Jokanova kuće ... tamo sad ima petero braće: (…).80 I taj jedan stric od ovih šta san ja brojija, triba ić usić jednu onu ralicu za oranje – on i njegova sestra – sestra mu bila mlađa od njega dvi-tri godine – ali da ih se ne vidi, uveče. Kad oni došli tamo, on i sestra mu, gledaju – jedan mali protrča uz dolce gori. Stali oni – kad eto ti njega, maloga toga, trče niz dolce doli. Oni stali pa gledaju. On računa: da ga nije Bog pokara šta iđe tuđe krast? Stali oni: mali protrča opet uz dolce gori. Kad oni kući ... a u njegovoj kući sidile moje tetke dvi, i druge cure, i pričaju one – to se zvalo žensko silo, tu se kupile samo cure. On kaže njima tako i tako – a tu i ta mlada iz Plananja. „Ajmo ća vidit to, ajmo!“ Kad došli oni tamo ... on trče, taj dečkić, sa vrh dolaca odozgar pa doli – ali ne izlazi iz dolaca vani. Niko govori da bi saša doli, da bi vidija šta je, al - ne smi niko sać. A ta šta je mlada – zvali je (…) – a ona sirota nije znala ... tu ima vako jedan zid, ima njemu, otprilike ću reć, jedno 2,5 metara. Al uz taj zid je oziđan jopet zid, al on je manji od onoga. I sad, ona sirota, ona je mislila skočit doli i ona govori: „Ko smi ko ne smi, ja smin!“ (Da će ona vidit šta je to.) A ona, moja Marina, skoči pa o taj zid, šta je manji, pogodi o nj, pa onda zaviku: Aaaajme ti njoj! Raskrivila se jadna, znaš? Kad se ona raskrivila, ove su mislile da ju je odnila ona stvar i one utekoše, a ona jadna osta koprcajući se doli. I one utekle kući, a nju ostavile u dolcu, dok nije došla sebi. Kad došla sebi, onda se digla i otišla i ona za njima. Posli išli pitat fratra – fratar kaže: „Zemaljski duh.“81

Vinovo Gornje, osim po pogibelji svatova Stipana Nakića82, poznato je i po zemaljskom duhu iz Alpa, zvanom Alpino Alpinić: To ti je pokojni pradid, Lovre, priča da, kad bi iša od gori, tamo di je Ante radija kuću, da bi ga viđa. To je taj, Alpinić, zemaljski duh. Lovre ... on je sidija ispo´ murve, puši lulu, kad iđe prema njemu čovječuljak, nema u njemu 20 centimetara do po´metra. A na njemu šeširić, perce gori zadija. „Valjen Isus!“ „Valjen Isus!“ „Kako si?“ - i može li sist. „A sidi brate!“ I sija kraj njega – da mu da zapalit. A lulica mu ka slamka. Da mu on zapalit. „Jesi li gladan?“ - Da nije. 79 

Ime je izostavljeno. Imena su izostavljena. 81  Marini Zoko kazao je spomenuti Jakov Gotovac. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. 82  Harambaša Nikola Maleta sa svojih trideset hajduka u Vinovu Gornjem kod vrela Vijanjac, poubijao je 230 svatova Stipana Nakića. Ubijena je i nevjesta Anđa Bailova iz Livna. Svatovi počivaju na mjestu tragedije. 80 

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

223

„A otkud ti, prijatelju?“ - Da je on iz Alpa. I da se zove Alpino Alpinić. „Pa kako si, kaže, dospija amo?“ - A da je nešto zgrišija, da je tamo, šta ja znan, nešto radija, neku berekinadu, da je osuđen i da je mora uteć. „A di ti spavaš?“ - A da spava ... ima jedan jasen, u njemu rupetina, da on u tom jasenu spava. A sad, kako je pokojni ćaća bija u austrougarskoj vojsci i služija Vranju Josipa, zna štakod njemački, znaš? I onda se oni na njemački dalje sporazumijevali.83 *** Kaže, on bi doša ovde za čobanin, kaže, da je to mali ... ka čeljade, ali malo biće – Alpinić ... al ka čovik, ima ruke, noge, ka ... ka malo dite. I, kaže, on bi doša za čobanin i onda bi se uvuka u ... - jedan jasen bija onde šuplji – i uvuka bi se on, kaže, u taj jasen i on bi tu noćija. I onda ujutro, kaže, kad čobani pušćaju blago, onda on prije čobana vrati se nazad u Moseć.84

12. Veljačin uga U mnogim krajevima Hrvati pripovijedaju o oholoj babi koja je, prkoseći vremenu, zadnja dva dana veljače svoje stado istjerala u planinu. Zbog oholosti zadesilo bi je nevrijeme, te bi i ona i cijelo stado stradali: Baba je čuvala stado koza u Svilaji. Kako je zima bila sve bliže kraju, a koze se „okozile“, baba se od optimizma uzoholila. Ona je kraj veljače podrugljivo komentirala riječima: „Veljaj, veljo, doveljala si, u mene su jarčići, od pedlja im roščići“, te se time zamjerila veljači. Veljača se razbjesnila i odlučila iskoristiti svoja dva preostala dana te pozajmiti tri dana iz ožujka (pučki: „vlažak“ – vlaga, kiša). Tih pet dana veljača je udarila babu, koze i jarčiće žestokom burom, snijegom, ledom i hladnoćom. Svi su oni poumirali od gladi i zime… Nestalo je babe, koza i jarčića. Od tog vremena, to mjesto u Svilaji nazvano je „Veljačin uga(o).“ 85 Zaključak Vila je najčešće mitsko biće u Zagori, a motivi u predajama o vilama slični su kao i u Hrvata u drugim mjestima. Velika je sličnost hrvatskih predaja o vilama s predajama drugih slavenskih naroda. Mora je najčešće demonsko 83 

Marini Zoko kazao je Ivan Gotovac, rođ. 1946. god. u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. 84  Marini Zoko kazao je Ante Gotovac, rođ. 1942. god. u Vinovu Gornjem. Rkp. FF ST, sv. 2011. D. 85  Marijana Elez zapisala je prema kazivanju svoje spomenute pokojne prabake Ive Elez. Rkp. FF ST, sv. 2011. S.

224

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

biće u mitologiji Zagore. Ostala demonska bića nalaze se u predajama Hrvata u drugim krajevima. Koliko je poznato, demonsko biće loda susreće se jedino u Zagori. Vjerovanje da će se pokojnik povukodlačiti ako preko njega prijeđe pas, koliko je poznato, također se susreće jedino u vjerovanju u Zagori. Izvorno navedene predaje u radu imaju iznimno filološko, antropološko i etnološko blago. Sve te predaje imaju estetsku, životnu, edukativnu i didaktičku funkciju. Od dvadesetak kazivačica i kazivača u radu najstarija je rođena 1923., a umrla je 2009. godine. Najmlađe su dvije kazivačice rođene 1956. godine, a kazale su dvije predaje. To nas upozorava da je krajnje vrijeme na terenu snimiti ono što je još ostalo od nematerijalne kulturne baštine. To je prije svega civilizacijski dug prema našim upokojenim precima. Kulturna baština ima najveći značaj u očuvanju vjerskoga i nacionalnog identiteta. Nematerijalna kulturna baština narodu pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta te promiče poštovanje za kulturnu baštinu drugih naroda. Stoga je opći trend u svijetu čuvanje nematerijalne kulturne baštine (usmene predaje, običaja, obreda, tradicijskih obrta), koja je prema UNESCOvoj Konvenciji iz 2003. godine ključni segment prepoznavanja, definiranja i afirmacije kulturnih identiteta koji su osobito ugroženi. Republika Hrvatska potpisnica je te Konvencije. Prema članku 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (NN 69/99, NN 151/03; NN 157/03), nematerijalnom kulturnom baštinom smatraju se razni oblici i pojave duhovnog stvaralaštva što se prenose predajom ili na drugi način, a osobito: jezik, dijalekti, govori i toponimika; sve vrste usmene književnosti; folklorno stvaralaštvo u području glazbe, plesa, igara, obreda, običaja, kao i druge tradicionalne pučke vrednote; tradicijska umijeća i obrti. *** Svim kazivačicama i kazivačima, kao i mojim bivšim i sadašnjim studenticama i studentima, zapisivačima tradicijske duhovnosti spomenutim u radu, iskazujem neizmjernu zahvalnost. Svi oni zaslužni su za očuvanje kulturne baštine naših predaka.

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

225

Izvori i literatura Izvori Rkp. FF Split (Rukopisne zbirke Katedre za Hrvatsku usmenu književnost, Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu). Te su rukopisne zbirke nastale kao rezultat vlastitoga terenskog rada i izvornih terenskih zapisa studenata kojima sam bio mentorom pri izradi seminarskih, završnih i diplomskih radova iz Hrvatske usmene književnosti i Hrvatske tradicijske kulture u europskom kontekstu (Oznaka D – znači diplomski rad, Z – znači završni rad, S – označava seminarski rad. Rukopisne zbirke nalaze se kod mene). Literatura Ardalić, Vladimir, Bukovica: narodni život i običaji, SKD Prosvjeta, Zagreb, 2010. Ardalić, Vladimir, Mora (Bukovica u Dalmaciji), u: Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knjiga XXVI, urednik dr. D. Boranić, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1928., str. 380-381. Dragić, Marko, Basme u hrvatskoj usmenoj retorici i izvedbi, Bałkański folklor jako kod interkulturowy, tom 1, (Joanny Rękas) Widavnictwo University Adam Mickiewicz, Poznań, 2011., str. 75-98. Dragić, Marko, Zbilja o Janku Sibinjaninu u „Razgovoru ugodnom“ i tradiciji, Zadarska smotra, časopis za kulturu znanost i umjetnost, LIX, 1-2, Matica hrvatska Zadar, Zadar, 2010., str. 199-234. Ivanišević, Frano, Poljica, narodni život i običaji, reprint izdanja JAZU iz 1906. i neobjavljena građa, Književni krug Split, Split, 1987. Kekez, Josip, Poslovice, zagonetke i govornički oblici, MH, SHK, Zagreb, 1996. Kulišić, Špiro, Stara Slavenska religija u svjetlu novijih istraživanja posebno balkanoloških, Sarajevo, 1979. Ledić, Franjo, Mitologija Slavena: Tragom kultova i vjerovanja starih Slavena – knjiga 1, Zagreb, 1969. Leger, Louis, Slavenska mitologija, Grafos, Beograd, 1984. Legende i priče Istre – Legends and tales from Istria (priredio Luka Šešo; translation Željko Vukoja), Pićan, G.E.M., 2008.

226

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva i Uvod u ikonologiju Radovana Ivančevića, priredio Anđelko Badurina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1990. Palavestra, Vlajko, Drežnica u Hercegovini (Zabilješke o prošlosti i narodnoj kulturi), u: Hercegovina, časopis za kulturno i istorijsko nasljeđe, br. 2, Mostar. Simpson, Jacqueline, Evropska mitologija, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1988. Suton, Jerko, Vjerski život i običaji Zapadne Hercegovine, Mostar. (Umnožen rukopis. Primjerak se nalazi u Franjevačkoj knjižnici Mostar, 1968., inv. br. 3912, sign. 39.) Tomašević, Luka, Između zemlje i neba, (Vjera i moral u životu kršćana Sinjske krajine u 18. stoljeću). Knjižnica “Gospa Sinjska” knjiga br. 6. Sinj, 2000. Usmene pripovijetke i predaje, priredila Maja Bošković-Stulli, SHK, MH, Zagreb, 1997. Zečević, Slobodan, Elementi naše mitologije u narodnim obredima uz igru, Izdanja muzeja grada Zenice, Radovi V, Zenica, 1973.

M. Dragić, Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije

227

Marko Dragić The mythical world of Zagora in the context of European mythology Summary The paper quotes about forty contemporary records of demonological and mythical legends. Those records have been created since 2004. to 2012. in places: Lower Postinje, Lower Muć, Nevest, Upper Vinovo, Muć, Unešić, Kijevo, Čavoglave, Planjane, Koprnu, Ceri. The fairy is the most common demonic creature in Zagora and generally in Croatian, European, especially Slavic mythology. Mora is the most common demonic creature in mythology of Zagora. Other demonic creatures: witches, more, male witches, irudica, loda, werewolves, manjinjergo, black ram can be found in the traditions of the Croats in other regions. The paper also quotes and interprets eschatological traditions and legends about ghosts. Originally listed traditions mentioned in this work have huge philological, anthropological and ethnological function. All those traditions have aesthetic, life, educational and didactic function. There are twenty narrators in this work and the oldest one was born in 1923. and died in 2009. The most youngest narrators were born in 1956., and two legends were narrated by them. Traditions are interpreted in the ethnological, anthropological and biblical context, as well as in the context of European mythology. Keywords: fairy, demonic creatures, folk beliefs, folk tales, mythology

Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja. Zašto još uvijek „postoje“? Dr. sc. Luka Šešo Hrvatsko katoličko sveučilište Odsjek za sociologiju

UDK: 398.4 (497.5-3 Dalmacija) Izvorni znanstveni članak Primljeno, 15. svibnja 2013.

Autor na temelju vlastitih terenskih istraživanja, koje je periodično poduzimao od 2003. do 2008. godine u unutrašnjosti Dalmacije, govori o još uvijek živim tradicijskim vjerovanjima u nadnaravna bića poput vukodlaka, vještica, mòra i vila. Postavlja pitanje imaju li ta bića neke određene društvene uloge koje ih čine neophodnim za funkcioniranje određenih aspekata života i svjetonazora stanovnika ispitanog područja. Zaključuje da se vjerovanja u nadnaravna bića koriste kao alat zastrašivanja i prijevare u službi krađe, stjecanja materijalne dobiti, izbjegavanja kazne za neprihvatljivo ponašanje ili stjecanje bolje pozicije unutar zajednice. Kroz rad se također pokazuje da su vjerovanja u nadnaravna bića u prošlosti, ali dobrim dijelom još i danas, kod nekih pojedinaca toliko snažno ukorijenjena u duhovni svjetonazor da su određeni pojedinci na temelju te ukorijenjenosti u mogućnosti manipulirati drugima osobama.

Tijekom terenskih istraživanja u unutrašnjosti Dalmacije1 razgovarao sam s relativno velikim brojem sugovornika koji i danas slikovito govore o postojanju vukodlaka, vještica, mòra, vila i drugih bića iz tradicijskih vjerovanja. Od najstarijih mještana pa do pripadnika adolescentske dobi svaka je osoba s kojom sam razgovarao nešto čula o pričama, pjesmama ili “zbiljskim” slučajevima u kojima su se spominjala nadnaravna bića. Ako tim izjavama pridodamo i neke internetske stranice na kojima mladi iz okolice Šestanovca raspravljaju o postojanju vukodlaka i obavještavaju svoje vršnjake o čuvanju glogova kolca za njihovo ubijanje u mjesnoj crkvi (Vukodlak – Let na Drugi Svijet. 2006), onda možemo govoriti o znatnoj rasprostranjenosti poznavanja te teme među stanovništvom ispitane regije. Međutim, kako se moglo pretpostaviti, tijekom istraživanja bilo je razvidno da u sugovornika postoji velik 1  Moja periodična terenska istraživanja od 2003. do 2009. godine sastojala su se uglavnom od odlaska u sela i manja mjesta Bukovice, Ravnih kotara i Kninske krajine na sjeveru, Sinjske krajine, Dalmatinske zagore i Poljica u središnjem dijelu te Imotske krajine i područja od Vrgorca do Metkovića na južnom dijelu. Intervju je proveden s 41 sugovornikom.

230

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

raspon ponajprije u volji i motivaciji za suradnju. Uočene su i velike razlike u stupnju poznavanja teme, vlastita stava i odnosa prema vjerovanjima u nadnaravna bića. U nekim dijelovima ispitanog područja neka od nadnaravnih bića uopće nisu bila poznata. U drugome su kraju sugovornici jako dobro poznavali vile i vještice, dok su o vukodlacima znali manje. Međutim, detaljnijim sagledavanjem i istraživanjem konteksta svih izjava razvidno je da svaka od razlika proizlazi iz određenih pravilnosti. Već su na samom početku terenskog rada bile očite pravilnosti koje su oblikovale izjave sugovornika, pri čemu mislim na konkretne povijesne, društvene, političke, gospodarske, pa i geografske, okolnosti koje se mogu nazrijeti u svim izjavama. Osobno smatram da su utjecale na svakog sugovornika, prvotno kao pripadnika proučavane zajednice, ali i kao individue te se njegove stečene vlastite i/ili zajedničke vrijednosti naziru i u izjavama o nadnaravnim bićima. Na neke uočene pravilnosti ukazao sam dosada već nekoliko puta (v. Šešo 2011, 2012, 2012a), no u ovom ću se radu usredotočiti na još neka razmišljanja za koja smatram da mogu dodatno osvijetliti „postojanje“ nadnaravnih bića u svjetonazoru i vjerovanju stanovnika unutrašnjosti Dalmacije. Teško prihvatljiva stanja i susjedska netrpeljivost Prije više od četrdeset godina britanski povjesničari Alan Macfarlane (1970.) i Kieth Thomas (1971.) ukazali su da glavne uzroke za pojavu vještičjih progona u europskome ranome novom vijeku treba tražiti u međususjedskim optužbama. Radovi o vješticama i mòrama iz Zbornika za narodni život i običaje,2 pripovijetke koje je pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća prikupila hrvatska folkloristkinja Maja Bošković-Stulli također spominju primjere u kojima su određene osobe iz sela optužene za vještičarenje nakon neke nesreće ili dramatičnog događaja (Bošković-Stulli 1959, 1967/68). Obično je riječ o ozljedama, bolesti djeteta ili domaćih životinja, iznenadnoj smrti, elementarnoj nepogodi. Vješticama se optužuju određene osobe i zbog vlastitih životnih razočaranja, poput gubitka novca, neuzvraćene ljubavi, smanjenja seksualne moći. Čak i kada su takva stanja medicinski objašnjiva, vjeruje se da su bolest ili ozljedu izazvale vještice iz sela obično nakon nedavnog susreta ili konflikta vještice i oštećenog. Takva vjerovanja možemo i danas naći u nekim mjestima unutrašnjosti Dalmacije. I danas se u tom dijelu Hrvatske razabiru mehanizmi optužbi, gotovo jednaki onima koje je pronašao Macfarlane u sedamnaestostoljetnom

2  Zbornik za narodni život i običaje najstariji je hrvatski etnološki časopis koji kontinuirano

izlazi unutar Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1896. godine.

L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja…

231

Essexu ili antropolog Evans-Pritchard kod plemena Azanda u južnom Sudanu na prijelomu 20. stoljeća (Evans-Pritchard 1976). Tijekom intervjua s članovima obitelji K.3 u većem selu Imotske krajine, sugovornica J. K. izjavila je da im je početkom godine vještica odnijela unuka. Na moje pitanje kako to misli da im je vještica odnijela unuka, sugovornica je razjasnila da je unuka ispred kuće udario automobil te da je podlegao ozljedama. Zatim sam retorički pitao: Dakle, bila je prometna nesreća? J. K. pojasnila je svoj odgovor: To su se namirile višćice. Prisutni suprug, dvoje odraslih sinova i snaha, o čijem je sinu bila riječ, potvrdili su kimanjem da je istina ono što J. K. govori. Sugovornica je pritom dodala kako je sumnjala u djelo vještica te je sve javila svećeniku koji joj nije vjerovao. Međutim, kako bi me dodatno uvjerila da je zaista bila riječ o vješticama, ispričala je i da se prije nekog vremena ljuljala terasa te su pozvali svećenika koji je taj put došao blagosloviti kuću. Dok je sugovornica govorila o vješticama, pokraj nje je proletio bijeli leptir. J. K. je odmah uzela krpu i pokušala usmrtiti leptira. Leptir je ipak uspio pobjeći, a sugovornica je pljunula za njim psujući, te rekla: Eto, to su ti višćice. Ima tih kurava, višćica na brdu, ima ih! Iz navedenog primjera razvidno je da je sugovornica J. K., kao i cijela njezina obitelj, sklona vjerovati da su vještice odgovorne za smrt njihova unuka. Premda je unuk poginuo u prometnoj nesreći, a ne u izravnom kontaktu s eventualnom vješticom, obitelj K. vjeruje da je i sama nesreća djelo vještica. Čak i nakon što im svećenik nije vjerovao da su za nesreću krive vještice, obitelj K. bila je i dalje sklona vjerovati upravo u njihovo djelovanje. Međutim, u ovom primjeru dodatno treba pojasniti da se obitelj K. doselila u sadašnje selo 60-ih godina prošloga stoljeća iz obližnjega, manjeg sela na Biokovu. Sami su sugovornici tijekom intervjua u više navrata naglasili da su „sišli s brda“, gdje nije bilo struje, vode ni ceste. Stoga bismo izjavu J. K.: Ima tih kurava, višćica na brdu, ima ih, možda trebali shvatiti kao izjavu koja se odnosi na selo u kojem je odrasla, kao i na određene osobe iz tog sela za koje sama sugovornica sumnja da su vještice. No sugovornici J. K. vještice nisu skrivile smrt samo unuka nego i brata. U nastavku našeg razgovora J. K. ispričala je kako joj je početkom godine umro i brat. Razbolio se, otišao je u Srbiju, gdje je živio još sedam dana, i onda je umro. Pritom J. K. tvrdi da su mu naudile višćice, da su one izazvale bolest od koje joj je brat umro jer ona (vještica) 4 bi samo vidla čeljade ili živinu - ono bi crkavalo. Jedna je izvrnula 12 svatova u rijeku, 1000 duša je umorila. 3  Točni lokaliteti i puna imena sugovornika izostavljeni su u ovom radu iz etičkih razloga. Detaljan popis sugovornika i transkripti intervjua pohranjeni su u Odsjeku za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu pod inventarnim brojem NZ 195. 4  Tekst u zagradama dopisao L. Š.

232

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sugovornica J. K. još je ispričala kako je njezin suseljanin ugledao vilu kako se češlja. Imala je jednu nogu kao mazga. Nakon što se čovjek vratio kući, teško mu se razboljela kći. Sličan događaj, prije stotinjak godina, zapisao je i Stjepan Banović koji navodi da su roditelji ujutro našli mrtvu kćer nakon što su noć prije vidjeli vještice kako se potajno okupljaju (Banović 1918: 193-194). Sugovornik S. P. iz omanjeg sela pored Metkovića također vjeruje u maliciozne radnje vještica iz sela. Tijekom intervjua ispričao je kako mu je prije nekog vremena umrlo dijete nakon što je uletjela kokoš u kuću i (skočila) pravo na (djetetovu) bešiku. Optužio je neku barbirušu iz sela da je vještica, nazvao ju je da mu vrati dijete, ali je samo idućih dana stoka krepavala. Stoga je S. P. ustvrdio da su vještice /…/ samo zle. Neka vide nečiju kravu, nečije oči - možeš se složit’ odmah nasred puta. Sugovornica J. G. iz sela središnje Bukovice ne vjeruje u vještice i mòre, ali tvrdi da neki u njezinu selu još uvijek vjeruju da je mora duh od osobe koja je zločesta, žena zla, ubija dicu. Isto tako tvrdi, kad je unuk umra ovim preko, optužili susjedu Stoje da ubija očima. Vjerujem da iz navedenih primjera lako možemo razabrati da se i danas u određenim mjestima unutrašnjosti Dalmacije mogu pronaći slučajevi koji pokazuju da su određene osobe sklone vjerovati da je vještica, ili kakvo drugo nadnaravno biće, odgovorna za nesreću koja ih je zadesila. Često se okrivljuje stvarna osoba iz sela za koju se vjerovalo (pričalo, govorkalo) da je vještica. Takva osoba pripada već poznatoj kategoriji (v. Šešo 2012a): izgledom i ponašanjem odstupa od društvenih normi i vjerojatno je u svađi s obitelji oštećenih. Uzroci za optužbe, stoga, najčešće dolaze od strane pojedinaca koji su zbog svojih vlastitih nevolja i sukoba s potencijalnom vješticom skloni takvu osobu javno prozvati vješticom. Međutim, vještice su se okrivljivale i za nevolje koje su pogodile cijelo selo, a ne samo pojedince. Najčešće je takvu nevolju predstavljala oluja s tučom koja je prijetila uništiti usjeve, vinograde i imovinu. Brojni su primjeri kojima stanovnici pogođenog kraja pojašnjavaju uzrok nevolje, uplećući u priču vještice koje jašu na crnim oblacima ili se javljaju u obliku crnih ptica: Krupa kad će, vide se dvije ptice iđu, i on, moj djed, je pucao i pobjegle. Krupa im ništa nije potukla. Dida pukne u ptičurinu, opali u đavla. Na Zaostrogu kad je išo, sretne ga neki čovik i pita: ‘’Pucate li u ptice?’’ A čovik bez oka. Te vištice stvaraju tuču, nevrijeme, sve zlo (J. K.). Višćice i višćci obijaju vinograde i usjeve krupon. Kad se zametne nevera, čuje se buka i uka u variji, a digod pri’ neverom lete i gavrani i uzgrču se, kao da je u ńiman sto vraga. Ono su ti sve vištice i višćci… (Banović 1918: 192).

L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja…

233

Nadnaravna bića kao indikator društvenih nevolja Nisu samo optužbe za vještičarenje pokazatelj povezanosti nadnaravnih bića i teško prihvatljivih stanja. U intervjuima sa sugovornicima nerijetko su se javljali primjeri koji su spominjali i druga nadnaravna bića u vezi s određenom vrstom nevolja. Postojanje nadnaravnih bića poput mòra i vještica može objasniti smrt bližnjega, bolest, impotenciju, gubitak novca. Vještice, vile i duše nekrštene djece krive su za oluje, tuču i druge vremenske nepogode koje su pogodile neko selo. Međutim, među stanovnicima unutrašnjosti Dalmacije pronašao sam i neka slična tumačenja koja također povezuju nadnaravna bića s nekom nevoljom koja se dogodila, ali javljaju se kao nusprodukt. Drugim riječima, nakon određenih nevolja poput suše, gladi, ratova i ekonomskih depresija, dolazi do rasta pojava nadnaravnih bića i ljudi su ih skloni povezivati s velikim nevoljama koje su se dogodile. Ovoj tezi, moram istaknuti, pridonio je moj razgovor sa sugovornikom M. V.-om iz malog sela u Bukovici. No ono što je znakovito za M. V. jest to da je pravi insajder u Radićevu smislu.5 Rođen je i živi u Bukovici, tijekom Domovinskog rata proveo je nekoliko godina u izbjegličkim kampovima Beograda i Subotice s drugim izbjeglicama iz Bukovice i stoga je uvijek, na određen način, bio povezan s njima. Po zanimanju je školovani elektrotehničar, ističe da je neko vrijeme radio u Trstu te navodi da je čitao Ericha von Dänikena i Carlosa Castanedu koji su ga naveli na mnoga razmišljanja.6 Stoga M. V. predstavlja osobu koja je s jedne strane uronjena u svoju sredinu, poznaje običaje, tradiciju, karakter, ponašanje i svjetonazor tamošnjih stanovnika. S druge strane, M. V. je neka vrsta seoske inteligencije. Školovaniji je od prosječnog stanovnika svojeg zavičaja, ima radno iskustvo u inozemstvu zbog kojeg je vjerojatno proširio svoje svjetonazore te je ujedno sklon širenju svojih spoznaja čitanjem strane literature.7 Upravo zato što sam kroz razgovor primijetio da je preda mnom sugovornik od kojeg se najviše informacija može dobiti isključivo 5  Antun Radić je još krajem 19. stoljeća predvidio da građu na terenu skupljaju insajderi, pametni seljaci i seoska inteligencija koji žive u promatranoj zajednici jer takvi skupljači mogu najbolje doći do traženih podataka (Radić 1897: 73). 6  Švicarski autor Erich von Däniken proslavio se knjigom Chariots of the Gods (1968) u kojoj je izložio, a kasnije nadopunjavao, teoriju prema kojoj su izvanzemaljci posjetili planet Zemlju i utjecali na razvoj čovječanstva. Carlos Castaneda je peruansko/američki antropolog javnosti poznat zbog 12 knjiga od kojih je najpoznatija prva pod naslovom The Teachings of Don Juan (1968). U svojim knjigama Castaneda je opisao navodna vlastita iskustva tijekom učenja šamanističkih tehnika koje mu je prenio Don Juan, šaman sjevernomeksičkoga indijanskog plemena Yaqui. 7  Kroz razgovor s M. V.-om stječe se dojam da kritički i s velikim promišljanjem pristupa svemu što govori. Rečenice su mu zaokružene, ima bogat vukabular i izražava se književnim hrvatskim jezikom s ponekim izrazom iz srpskoga jezika za koji nastoji pronaći adekvatnu zamjenu nakon što sâm primijeti da ga je upotrijebio.

234

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

izravnim pitanjima, postavio sam mu jedno široko pitanje: što misli, zašto ljudi i danas vjeruju u nadnaravna bića u Bukovici. Na to pitanje sugovornik je iznio dvije teze, od koje ćemo zasad spomenuti prvu. Ona se odnosi upravo na vezu javljanja nadnaravnih bića i velikih katastrofa i nevolja. Sugovornik mi je pojasnio da je godinama promatrao ljude i njihovo ponašanje te shvatio da se vukodlaci, vile i druga bića javljaju, odnosno spominju, uvijek nakon teških događaja poput ratova, suša, gladi, smrti. Nakon takvih događaja ljudi su skloni vjerovati da je za nevolje odgovorno nadnaravno biće, ali ne kao u slučaju optužaba za vještičarenje, gdje je takvo biće cijelo vrijeme živjelo u zajednici s oštećenim, nego se u ovom slučaju nadnaravna bića javljaju kao deus ex machina. Zbog nevolje se ne okrivljuju osobe iz sela u koje se već dulje vrijeme sumnja da su vještice ili mòre, nego se okrivljuju bića iz daleke sfere nadnaravnog. Takva su bića vukodlak, vila, mòra i vještica, s naglaskom da se mòra i vještica ne spominju kao osobe iz sela, nego kao demoni noći.8 Ljudi ih počinju susretati u samom trenutku ili neposredno nakon što se dogodila neka nevolja i tada počinju vjerovati da su ta nadnaravna bića odgovorna za nesreću. Takva bića nakon neke katastrofe ili lošeg događaja ljudi vide u vrtlogu vjetra, u šumu lišća, crnoj mački, obješenim plahtama koje se suše noću. Tada su skloni vjerovati da se vukodlak digao, da vile hodaju šumama te da mòra ili vještica nakon učinjenih pakosti hoda selom. Potom sam M. V.-a priupitao što misli, zašto su ljudi skloni povezivati pojavu nadnaravnih bića s katastrofama i drugim teškim događajima. Odgovorio mi je da ljudi zbog takvih događaja postaju psihički nestabilni te su skloni vjerovati u neobične stvari: Ljudi počinju pričati o tome kada zapadnu u dugove ili im se dogodi kakvo zlo, poput ovog rata što se svima nama zbio. Tada smo u specifičnom okruženju koje nameće takve uvjete od kojih postajemo napeti, nervozni, sumnjičavi i ne možemo dati normalan odgovor zašto se nešto događa. I meni se, kad je ovaj rat bio, počelo pričinjavati da na mene, dok spavam, skače ona crna mačka - mora - od koje se nisam mogao maknuti. Nisam znao je li san ili java. Znao sam da to ne može biti, ali opet se nisam mogao oteti tom dojmu da jest (M. V.).

Nakon ove izjave zanimalo me što misli, zašto su ljudi nakon takvih situacija skloni vjerovati da je riječ upravo o vukodlacima, vilama, mòrama i vješticama, a ne o nečemu drugom kao, primjerice, o izvanzemaljcima ili duhovima. Kao odgovor sugovornik mi je ispričao jedan događaj kojem je prisustvovao u izbjegličkom kampu u Subotici. U istome kampu boravili su i 8  Vještice kao noćne demone spominje i Eva Pócs koja ih označava vješticama tipa C. Razlikuju se od seoskih (tip A) i susjedskih (tip B) vještica jer se javljaju isključivo kao nadnaravna bića koja napadaju svoje žrtve zbog tenzija između ovozemaljskog i nadnaravnog svijeta (Pócs 1999: 11).

L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja…

235

drugi izbjegli hrvatski Srbi iz Bukovice. Jedne večeri neki su studenti u blizini kampa organizirali zabavu i tim su povodom instalirali zelene lasere koji su svijetlili po nebu. Izbjeglice nisu znali za održavanje zabave i nitko od starijih dotada nije vidio takve lasere kakvi se u novije vrijeme često koriste na zabavnim događanjima. M. V. istaknuo je da su ljudi u kampu odmah postali napeti jer nisu znali što se točno zbiva. U tom trenutku skupina mlađih izbjeglica, koja je bila upoznata s održavanjem zabave i laserima na nebu, doviknula je iz šale da su to svemirci. Na to je jedan od starijih izbjeglica viknuo: To su vukodlaci! U tom trenutku, kako tvrdi M. V., nastao je opći metež u kampu, a pojedinac koji je u laserima prepoznao vukodlake nije se mogao smiriti i morali su pozvati hitnu pomoć. Skupina mlađih izbjeglica koja se šalila „svemircima“ pokušala je popraviti stvar objašnjavajući okupljenima da su se šalili te da su to samo svjetla, laseri postavljeni radi neke zabave. Većina okupljenih nakon tog se objašnjenja primirila, ali pojedinac koji je tvrdio da su to vukodlaci još je nekoliko dana svima pričao da je vidio vukodlake. Nakon ove priče M. V. mi je pokušao rastumačiti da se sve to dogodilo upravo zbog rata i izbjeglištva koje je ljude učinilo psihički labilnima i stoga su oni vidjeli ono što su htjeli vidjeti, ono što su poznavali (M. V.). Iz razgovora s M. V.-om razvidno je da su ljudi njegova kraja skloni prepoznavanju nadnaravnih bića tijekom neobjašnjivih i teško prihvatljivih događaja i stanja. U takvim situacijama oni vide ono što su poznavali, odnosno nadnaravna bića iz tradicijskih vjerovanja koja su prema definiciji kadra prouzročiti takve nevolje. Isto tako, nadnaravna bića gotovo se uvijek javljaju tijekom ili nakon samog događaja kao odgovor, ali i nedvosmisleni pokazatelj da se događa ili se nedavno dogodilo nešto neobjašnjivo, teško shvatljivo i stoga nadnaravno. Tijekom terenskog istraživanja pronašao sam još nekoliko primjera u kojima su mi sugovornici ukazali da se nadnaravna bića javljaju tijekom ili poslije teških događaja i katastrofa, poput velikih ratova. D. B. iz zaselka pored Metkovića izjavila je da danas više nema vukodlaka. Govorilo se to da je bilo od 1940. do 1945. Iz primjera se može zaključiti da su se vukodlaci javljali upravo u razdoblju Drugoga svjetskog rata, koji je vjerojatno kao i Domovinski rat prouzročio stanja napetosti u kojima su neki ljudi „vidjeli“ vukodlake, kao i oni u Subotici. Vezu između velikih ratova i pojavljivanja nadnaravnih prikaza, odnosno povorki mrtvih, istaknuo je i N. Z. iz manjeg sela u Bukovici: U Lisičićima pokazuje se u sunce granjivanje, u izmaglici skakuće vojska i konji i čuje se zveckanje. Vele da je to izginula velika vojska nakon Drugoga svjetskog rata tamo ‘48, ‘50. Povorka duša sa svijećama, svećenik ih vodi. Idu od zapada prema istoku prema crkvi sv. Filipa i Jakova. A pradjedov mi brat vidio to isto ‘23. nakon Prvog rata. (N. Z.)

236

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

U susjednom selu zabilježio sam sličnu priču koja spominje jednaki lokalitet i kolone mrtvih: Preko brda ima poprijeki put do Lisičića. Tu su se viđale kolone vojske ko čemprezi. Pred svitanje išla vojska mladom nedjeljom. Ni’ puno ljudi vidlo. Moj stric je bio oficir i rekao je da dolaze kolone iz Grčke, sa Solunskog fronta (A. R.).

Iz navedenih izjava može se razabrati da su ljudi u Bukovici bili skloni povezivati velika stradanja Drugog, ali i Prvoga svjetskog rata s nadnaravnim pojavama, poput kolona mrtvih. Viđenje duša poginulih gotovo da je bilo neizbježno nakon što su se dogodile neke katastrofe poput velikih ratova i bolesti. Tvrdnje o pojavljivanju nadnaravnih bića među stanovnicima unutrašnjosti Dalmacije mogu stoga djelovati kao svojevrstan indikator koji upućuje na nedavne i trenutne katastrofe ili ekonomske krize. Primjer koji je zabilježila Maja Bošković-Stulli u Turjacima u Sinjskoj krajini također govori u prilog pojavljivanju nadnaravnog bića koje se javlja usred ekonomske krize i nakon epidemije kolere. U zabilježenom primjeru Ante i Petar Stupalo, dvojica braće bez oca i majke, podižu kredit kako bi sagradili novu kuću. Sredstva pozajmljuju od sluge nekog židova koji im se čini malo čudan. Uskoro im sluga otkriva da je on zapravo njihov otac koji je umro u epidemiji kolere, ali vratio se živjeti još pedeset i dvije godine. Dvojica braće prestraše se i pobjegnu živjeti u Ameriku (Bošković-Stulli 1967-1968: 387-398). Iz primjera je stoga razvidno da se otac dvojice braće vratio među žive, vjerojatno poput kakva vukodlaka, nakon velike katastrofe koja je pogodila tamošnji kraj. Uz epidemiju kolere, koja sama po sebi predstavlja veliku nevolju, znakovito je da se priča događa u jeku velike ekonomske krize tijekom koje su brojni stanovnici naše zemlje emigrirali u Ameriku. Dodamo li tomu da su dvojica braće bila siromašna i bez roditelja, dakle u teškome imovinskom stanju, dobivamo parametre koji kao svojevrsni simptomi nagovještavaju da će se pojaviti neko nadnaravno biće kao glavni znak nevolja. Da je pojavljivanje nadnaravnog bića povezano s aktualnom nevoljom, govori i sljedeći primjer iz zaselka Spilica pored Staševice u kojem je svećenik uspio smiriti svoje župljane: Fra Ante bija je čovik školovan, pametan. Kad su se pojavile gusjenice, znalo se da će se dignit i vukodlaci. Okrenija on parament naopako, križ. Sa vrha brda i kleo. Deset dana niko neka ne pije vodu i sva gusina sa brda u vodu. Sva voda zelenila od gusine. Smilo se pit tek kad je odnila voda. Kakva je to moć bila (M. Š.).

I u ovom primjeru razvidna je briga i vjerovanje stanovnika u pojavljivanje nadnaravnih bića, odnosno vukodlaka, nakon neke nevolje poput najezde

L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja…

237

gusjenica, koje su prijetile uništiti ljetinu. Od same najezde gusjenica očito je još veći strah bio od najezde vukodlaka.9 Strah od vukodlaka, odnosno od povukodlačenja, spomenuo je i J. M. iz jednog sela u Dalmatinskoj zagori. Pri kraju našeg intervjua sugovornik se počeo žaliti kako mu je teško živjeti kao umirovljenik. Osvrnuo se na trenutnu političku i gospodarsku situaciju u zemlji (2007. godine) te istaknuo nezadovoljstvo i ljutnju što su uništene tvornice i rasprodane državne tvrtke. Žalio se na svoj status umirovljenika te istaknuo kako umirovljenici u Zagrebu imaju besplatan prijevoz, kako u Splitu također umirovljenici besplatno putuju gradskim autobusima, a on mora platiti 40 kuna da bi došao do Splita. I kako se sad, kako, recite vi meni, ne bi ljudi u ovim selima svi povukodlačili jer to je jedino što nam preostaje - da se ovdje svi povukodlačimo! (J. M.). Posljednji primjer možda najbolje opisuje povezivanje nadnaravnih bića s teško prihvatljivim životnim situacijama. Naglasak treba staviti na samu poziciju sugovornika, odnosno osobe koja spominje pojavu nadnaravnih bića. S te pozicije, u kojoj je osoba suočena s teško prihvatljivom situacijom, koja je naizgled bezizlazna, koja ne ostavlja prostora logičkom propitivanju, osoba je primorana tražiti objašnjenja u, kako je rekao M. V., onome što poznaje. Ono što poznaju neki stanovnici unutrašnjosti Dalmacije jesu i nadnaravna bića koja imaju moć prouzročiti nevolje. Međutim, imaju i tendenciju da se pojavljuju tijekom ili nakon takvih nevolja i predstavljaju znak da se dogodilo nešto loše ili da su događaji izašli iz normalnih okvira. Drugu karakteristiku svakako treba usporediti s tezama skandinavskih folklorista u kojima se nadnaravna bića javljaju kao prijetnja, kao moguća kazna za čovjekove prijestupe i odstupanje od normi (Honko 1967: 118, Alver/Selberg 1987: 40). Međutim, u slučaju Bukovice i drugih dijelova unutrašnjosti Dalmacije nadnaravna bića javljaju se i zbog događaja na koje pojedinci ne mogu utjecati svojim ponašanjem, poput primjera koje navode skandinavski folkloristi. Nadnaravna bića 9  Zanimljivo je da za razliku od primjera iz Subotice, u kojem se neki pojedinci nisu

dali lako primiriti logičkim objašnjenjima, u slučaju gusjenica, vjerojatno upoznat s vjerovanjem svojih župljana, stanoviti fra Ante posegnuo je za neobičnim obredom kako bi primirio tamošnje stanovništvo. Strah od nadnaravnih bića stoga se može adekvatno suzbiti jednako „nadnaravnim“ radnjama po principu similia similibus curantur. Za stanovnike zaselka Spilica vjerojatno ne bi bilo dovoljno objašnjenje da će gusjenice same otići ili da su one samo elementarna nepogoda zbog koje se vukodlaci neće dići. Bilo je stoga potrebno izvesti obred koji je jednako neobičan kao i vjerovanje u dizanje vukodlaka. Okretanje križa naopako, desetodnevno proklinjanje (ne spominje se molitva) i zabrana pijenja vode prikladna su praksa koja zbog svoje neobičnosti i nadnaravnosti predstavlja dostojno oružje protiv, također nadnaravnih, vukodlaka.

238

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

ne susreću se samo zbog nedopuštena ponašanja koje se može promijeniti ili zbog kršenja tabua koji se mogu poštovati i tako izbjeći susret s nadnaravnim bićem. U navedenim primjerima nadnaravna bića javljaju se zbog bolesti, ratova, ekonomskih kriza na koje pojedinci ne mogu utjecati. Dakako, sugovornik M. V., kao i mi, zna (ili tvrdi da zna) da se nakon takvih događaja razvijaju psihička stanja u kojima su neke osobe sklone vjerovati da su vidjele ili susrele neko nadnaravno biće. No u prošlosti su postojali, kao što i danas postoje, određeni pojedinci koji to ne znaju, koji su dodatno pritisnuti vlastitom nemogućnošću utjecanja na teško stanje poput rata, recesije i bolesti, i stoga će biti skloni vjerovati kako će se neminovno pojaviti neko nadnaravno biće kao znak takvog stanja, a zbog svoje vlastite nemoći možda će se i sami povukodlačiti. Uloga nadnaravnih bića pri konstruiranju mehanizama prijevare Prva teza M. V.-a, za koju se potvrde mogu naći i u nekim drugim primjerima, može imati i nešto drugačije tumačenje od navedenog. Prelazeći svoje terenske bilješke i preslušavajući snimke, uvidio sam da bi navedeni primjeri mogli imati dublju pozadinu. Naime, na području Bukovice, na kojem se javlja najviše primjera koji spominju pojavu nadnaravnih bića nakon ratova, bolesti, najezda gusjenica i drugih nevolja, javlja se također i najveći broj primjera koji spominju korištenje nadnaravnih bića u svrhu prijevare i lopovluka. Dakako, teza da su stanovnici unutrašnjosti Dalmacije (pretežno Bukovice) bili skloni očekivati i vidjeti pojavu nadnaravnih bića u teškim životnim situacijama zbog specifičnoga psihičkog stanja i dalje stoji kao moguća, ali čini se da su upravo takva stanja neki drugi stanovnici bili spremni iskoristiti. Dok nam posljednji primjer J. M.-a iz Dalmatinske zagore isprva ukazuje kako sugovornik vjeruje da će se povukodlačiti zbog male mirovine i loše ekonomske situacije, njegova druga izjava govori nam još nešto. Naime, J. M., očito potaknut pitanjem koje od njega traži vlastiti sud i razmišljanje, ponudio je objašnjenje za svoj odgovor: Reći ću ti još jednu stvar. Prvo ti je bilo, kažu kodlak. Ovako: nije bilo posla, bilo puno naroda. Narod nije imao di zarađivat. Nije bilo posla, nije bilo tvornica, nije bilo ništa. Prodalo se tvornica, nije se imalo di radit. I onda se ljudi, obuci se u crno il bilo, i onda iz groblja, idi na groblje, i tako u šumi, na putu, prestraši te. I onda ljudi nisu smili igdje ić i onda kradi po selu. Kradi ovne il pršute, šta ja znam. E, zato to bilo tih vukodlaka (J. M.).

Ovakvo viđenje vukodlaka baca posve drugačije svjetlo na prethodnu izjavu. Naime, ako sugovornik J. M. smatra da njemu i drugim stanovnicima Dalmatinske zagore ne preostaje ništa drugo nego da se povukodlače, sukladno naknadnoj izjavi to zapravo znači da im ne preostaje ništa drugo nego da se

L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja…

239

odjenu u crno ili bijelo, da straše druge ljude i kradu po selu. Drugim riječima, J. M. izjednačio je značenje „povukodlačiti se“ s „postati lopovom“. Mala mirovina, teška ekonomska situacija i neperspektivnost sela i regije ne ostavljaju mu drugi izlaz od onog da krade, vara, odnosno da se povukodlači. Vratimo li se kratko na razgovor sa sugovornikom M. V.-om, za kojeg smo rekli da je iznio dvije teze o vjerovanju u nadnaravna bića, lako možemo doći do dodatnih objašnjenja u vezi s “postojanjem” nadnaravnih bića. Dok prva teza M. V.-a govori o povezivanju pojava nadnaravnih bića s teškim životnih situacijama, zbog čega dolazi do psihičkih stanja u kojima je čovjek sklon vidjeti nadnaravna bića, njegova druga teza, kao i u slučaju J. M.-a, produbljuje pozadinu cijelog problema. Ta druga teza, koja je zapravo nadopuna prvoj, sadržana je u sljedećoj rečenici sugovornika M. V.-a: Analizirajući unazad, svaki put kad bi se spominjala nadnaravna bića, ona su se zlorabila za zlu rabotu (M. V.).

Očito je da je M. V., prisjećajući se svih njemu poznatih primjera pojave nadnaravnih bića, došao do jednakog zaključka kao i J. M.: nadnaravna bića koristili su određeni pojedinci kako bi zastrašili druge stanovnike i stekli određenu korist. U daljnjem razlaganju svojih razmišljanja M. V. pojasnio je svoje tvrdnje. Mehanizam korištenja nadnaravnih bića u svrhu zastrašivanja funkcionirao je tako da su zlikovci i lopovi /…/ nalazili umobolnike koji bi dalje širili priču. Iza ‘45. šetali su se noću u lancunima i svijećama i ciljali umobolnike da pokrenu lavinu. Cilj lopova bio je stoga preko zastrašivanja psihički nestabilnih ljudi pokrenuti lavinu u cijelom selu. Širenjem priče prema kojoj po selu hodaju vukodlaci ili vile među stanovnicima se širi strah zbog kojeg su noću ostajali zatvoreni u svojim kućama. Lopovi su zatim koristili takve situacije, krali su po stajama i skladištima bez bojazni da će netko ići provjeravati sumnjive zvukove. M. V. ističe da osobno poznaje nekoliko mlađih ljudi koji su se navukli na to i nisu htjeli iz kuće bez pratnje. Zbog takvih priča neki su stradali i posve poludjeli.10 Čini se stoga da je jedna od glavnih uloga nadnaravnih bića njihovo korištenje u nečasne svrhe poput lopovluka i pljačke. Primjera u unutrašnjosti Dalmacije ne manjka. U rukopisu Frane Donadinija o Bukovici i Ravnim kotarima nalazimo sličnu uporabu nadnaravnih bića: Ima i drugih strahovanja kojima živi ljudi plaše susjede da se domognu kakovih usluga. Obično su se služili s umrlim ljudima i bitangama, koji da se poslije smrti pojavljuju kao vukodlaci. U takova praznovjerja, spadaju i ponekoje životinje. Ako pas zavija, znači smrt u susjedstvu, ili ako crna mačka 10  Sugovornikova izjava da su neki njegovi poznanici stradali ili posve poludjeli od strašenja nadnaravnim bićima mogla bi dodatno potvrditi uključenost umobolnika i psihički nestabilnih ljudi u cijeli mehanizam zastrašivanja.

240

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori predje preko puta pred čovjekom, gotova nesreća, a ako tko ubije mačku, nesreća ga prati za sedam godina (Donadini 1961: 12).

Stjepan Banović je prije stotinjak godina zapisao da su vukodlaka susreli i svećenici koji su se uplašili i zatim ljudima preporučali da noću ne izlaze iz kuća: Vukodlačina plaši digod i misnika /…/ Govore da je i druge pratre u Dreveniku plašilo pa da su oni narod učili da po noći vanka ne izlazi, a berekini su jopet bili probacili, da to pratri samo onako iznose, da se svit uplaši, pa da po noći ne izlazi, nek oni obnoć mogu kud oće, oli da svit ne vidi ko k njiman obnoć dolazi. Ko će znat, morebit tako i je’! (Banović 1918: 186).

Iz navedenog primjera razvidno je da su svećenici preporučali ljudima da ostaju noću kod kuće zbog opasnosti od napada vukodlaka. Međutim, iz primjera se može pretpostaviti da su sami svećenici bili meta neke skupine lopova i zapravo su iskorišteni da šire priče o vukodlacima. S druge strane, možemo pretpostaviti, kao što u primjeru pretpostavljaju berekini,11 da sami svećenici djeluju kao zločinci iz prethodnih primjera i šire strah kako bi se sami mogli noću nesmetano kretati ili da ljudi ne vide ko k njiman obnoć dolazi. 12 Kakve su domišljate stvari lopovi izvodili da bi dodatno zaplašili ljude i naveli ih da vjeruju u nadnaravna bića koja šeću okolicom spomenuo je i I. Č. iz Popovića u Bukovici koji je cijelo vrijeme intervjua tvrdio da su vukodlaci izmišljeni upravo radi lopovluka: Vukodlaci su izmišljeni. To su radili profesionalni lopovi da straše ljude, kradu po noći kao utvare. Sami su pravili figure, krpe, čaršan, lancune. Da su nadmoćni pale svijeće. Nije se onda smjelo prolazit u grobljima ili tisnim ulicama. Lopovi su to bili iz tog sela (I. Č.).

Sa sugovornikom I. Č.-om složio bi se i M. K. iz Donjih Raštana u Ravnim kotarima. M. K. tvrdio je da je brdo Vrčevo, koje se jedino uzdiže u pretežno ravnom krajoliku, oduvijek bilo predmetom kojekakvih priča o vješticama i upravo su takve priče iskorištavali lopovi da plaše ljude. Stariji izmišljali da na brdu Vrčevo igraju vještice. Ma ovako je bilo. Nije bilo u selu struje pa su se ljudi lako strašili. Neki seljani tako da mogu krasti ovce i koze. Kad je umro mrtvac u selu, ovi bi pričali da su ga vidli da uskrs’o. Dok zvoni Zdravomarija, svi su doma, a ovi kradu. Na brdo Vrčevo ima kulina, moglo se po zidinama kola vozit. Rekli da su vidli svitla, a zapravo nosili petrolejke, stinj i ti lopovi to palili i plašili ljude. Ja sam tamo 11 

Berekin – šaljivac, zafrkant. Iz primjera ne možemo sa sigurnošću znati koje su to radnje koje bi svećenici noću trebali skrivati od stanovnika. No rečenica ... da svit ne vidi ko k njiman obnoć dolazi vjerojatno upućuje na moguće kršenje celibata nekih pratara. 12 

L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja…

241

gonio ovce i noćio, čupao travu za volove. Da ih je bilo, ja bi ih vidio, bi me čapavale (M. K.).

Prema nekim izjavama iz graničnog područja Hrvatske i Hercegovine, koja je bila poznata po proizvodnji duhana, može se zaključiti da su nadnaravna bića u svrhu zastrašivanja koristile organizirane skupine poput krijumčara i kradljivaca duhana. Princip rada jednak je onom iz Bukovice. Među ljudima se posije strah i tada lopovi mogu nesmetano djelovati. Ima mora, ima nekih vila, govorilo se. To su bili oni što su švercali duhan, prolazili šumom (F. M.). Pojavljuju se rano ujutri kada su donosili duhan iz polja. U nekom hrašću začuo se smijeh i tamo se nije smjelo ić. Neki su bježali i ostavili sve za sobom (A. M.).

Nadnaravna bića nisu bila oruđem samo organiziranih skupina nego i dosjetljivih individualaca. J. G. iz Medviđe u Bukovici pričala mi je o nekom stricu i sinovcu koji su zajedno ukrali i skuhali ovcu. Međutim, sinovac je želio za sebe cijelu ovcu pa je pošao u šumu i lupao u nekoj jami. Stric je pomislio da je to vukodlak pa je pobjegao, a sinovac se vratio i pojeo meso. Druga priča koju mi je ispričala J. G. slična je prvoj. U njoj su neka dvojica našla u kukuruzu crnu ovcu. Međutim, kad su je htjeli ispeći, ovca je počela govoriti: Peći ili varati, pa su nalaznici ovce pomislili da je to vukodlak i stoga su pobjegli. Glas ovce, dakako, pripadao je trećem čovjeku koji je sam pojeo ovcu, pojasnila je sugovornica te zaključila: Ma sve se ovdje izmišljalo samo da se krade. Tamo bio jedan čovik u jednom selu i bio je varač, vara je narod. Što ‘š, uvik je niko nikog vara. A zva se Đuro, prezime sam zaboravila. I njega su kažnjavali. I on je priča, u ovom prvom ratu kad je koji ima njive da iđu u kolonizaciju, ako ste to čuli, u zajednicu, to se onda zvalo kolonizacija, zadruga. I onda jednom čovjeku, bogatom koji je imao veliko imanje oduzeli to. A taj Đuro bio zadužen za to. I onda su sidili, ko mi sada ovako, i Đuro njemu kaže da će mu sad reć istinu. I kaže da je u gori bio, tamo di su ovce pasle, i da je naišo na kolo vilino i da je naišla na nj vila i da mu je sve kazala kako on more pomoć narodu i što ne more pomoć narodu i da je ovako sa zemljom dobro. To je bio taj Đuro što se zva (M. Đ.).

Posljednji primjer M. Đ.-a iz Bukovice možda je i najzanimljiviji. Kao što vidimo, u njemu se javlja stanoviti Đuro koji je bio na glasu kao varalica, a bio je i kažnjavan. Međutim, čini se da je upravo taj Đuro bio određen i zadužen za provođenje agrarne reforme u svojem kraju. Kolonizacija i agrarna reforma, koja je započela odmah nakon Prvoga svjetskog rata na području tadašnje Kraljevine SHS-a, značila je redistribuciju agrarnih resursa, odnosno usitnjavanje većih posjeda, u brojnim slučajevima oduzimanje zemlje bogatijim seljacima i davanje drugima koji su bili bez zemlje. Vlasnici bi se zatim

242

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

udruživali u zadruge, gdje bi jedni drugima pomagali. Međutim, sama agrarna reforma otpočetka je pokazivala svoje slabosti: nacionalno preferiranje, političko ucjenjivanje, financijske malverzacije, upravnu dezorganizaciju i dr. U takvom spletu okolnosti trebalo je uvjeriti seljake da je davanje vlastite zemlje za opće dobro, odnosno da će nakon provedbi ideja svi seljaci živjeti bolje. U takvom društveno idejnom metežu, kao što vidimo, svoju ulogu našla su i nadnaravna bića poput vila. Stanoviti Đuro, kako bi primirio i uvjerio bogatog seljaka u ispravnost davanja svoje zemlje za kolonizaciju, posegnuo je za tumačenjem situacije od strane, nikoga drugog, nego vila. Znamo li da su vile često smatrane oličenjem poštenja, ispravnosti i hrabrosti, neće nam biti teško zaključiti kako je Đuro, pozivajući se upravo na te vrijednosti, koje su vjerojatno snažnije ukorijenjene u svijesti bogatog seljaka nego spoznaja o vrijednostima kolonizacije, uspio uvjeriti bogatog seljaka. Navedeni primjer o stanovitom Đuri, koji je svoje sposobnosti uvjeravanja uz pomoć nadnaravnih bića koristio i u svrhu državnih poslova, znakovit je jer predstavlja paradigmatski primjer zloupotrebe vjerovanja u nadnaravna bića pri nelegalnom stjecanju materijalne koristi. Pojavljivanje i vjerovanje u postojanje nadnaravnih bića počinje jačati tijekom ili neposredno nakon teških društvenih nevolja. Takve su nevolje u prvom redu ratovi, epidemije, prirodne nepogode i ekonomske krize, iz koje je izronila i agrarna reforma, protiv kojih se pojedinac ne može sam boriti. Tijekom i neposredno nakon takvih događaja javljaju se dvije skupine ljudi. Prvu skupinu sačinjavaju oni koji su zbog nevolje postali psihički labilni i skloni su vjerovati u pojavu nadnaravnih bića koja predstavljaju ili odgovor za nastalo teško stanje ili svojevrstan znak, kulminaciju takvog stanja. Druga skupina nastalu situaciju jednostavno nastoji iskoristiti za stjecanje materijalne dobiti. U stanju opće rastresenosti sela ili pojedinaca pripadnici druge skupine posežu za nadnaravnim bićima iz tradicijskih vjerovanja koja su snažno ukorijenjena u svijest stanovnika unutrašnjosti Dalmacije. Razne vrijednosti i simbole, koje tradicijska vjerovanja pripisuju nadnaravnim bićima, skupina profitera dosjetljivo koristi i uspijeva njima manipulirati drugim stanovnicima. Zaključak Korištenje nadnaravnih bića kao alata zastrašivanja i prijevare u službi krađe, stjecanja materijalne dobiti, izbjegavanja kazne za neprihvatljivo ponašanje ili stjecanje bolje pozicije unutar zajednice svakako govori o neupitnoj dosjetljivosti i lukavstvu nekih pojedinaca unutrašnjosti Dalmacije. Međutim, takvi primjeri isto tako pokazuju da su vjerovanja u nadnaravna bića u prošlosti, ali dobrim dijelom još i danas, kod nekih pojedinaca toliko snažno ukorijenjena u duhovni svjetonazor da su neki drugi pojedinci na temelju te

L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja…

243

ukorijenjenosti u mogućnosti njima manipulirati. Ako su ljudi u stanju ostati zatvoreni u kućama zbog priče o vukodlaku koji hoda ili su voljni prepisati svoju zemlju nekom tko je tobože od vila čuo da je takav postupak ispravan, onda slobodno možemo govoriti o ljudima koji su ili jako lakovjerni ili su vjerovanja u nadnaravna bića do te mjere prisutna u njihovu životu da mogu uređivati njihovo ponašanje. Istina je vjerojatno negdje u sredini. S jedne strane moramo uzeti u obzir razmišljanja sugovornika M. V.-a prema kojem su glavni akteri širenja histerije upravo osobe koje su često zbog nekih teških životnih situacija psihički labilne i stoga lakovjerne. Lakovjernost se može pripisati i drugim pojedincima koji prihvaćaju lansirane priče o vukodlacima, vilama, mòrama i vješticama koje hodaju noću i vrebaju svoje žrtve. S druge strane, navedeni primjeri dolaze iz sredine u kojoj postoji dugogodišnja tradicija vjerovanja u nadnaravna bića o kojima se sluša od najranijih godina života. Njima se ljudi zabavljaju, prikraćuju vrijeme, odgajaju i usađuju društvene norme djeci, konstruiraju osjećaj grupne i regionalne pripadnosti (i isključivosti), nadnaravnim bićima objašnjavaju teško prihvatljiva životna stanja, stigmatiziraju nepoželjne pojedince i grupe svoje sredine, koriste ih za krađu, izbjegavanje kazne i vjerojatno za još brojna rješenja (v. Šešo 2011). Sve nabrojeno, dakako, može biti zamijenjeno nekim drugim aspektima u čovjekovu životu. Zabavljati se mogu vicevima, djeca se mogu odgajati u školi, nevolje se mogu objasniti medicinskim ili nekim drugim znanstvenim putem. Takve zamjene, dakako, postoje i sve su češće. Međutim, čini se da nadnaravnim bićima neki stanovnici unutrašnjosti Dalmacije i dalje reguliraju određena ponašanja. Ona djeluju kao antibiotik širokog spektra. Daju objašnjenja i predstavljaju pomoć pri mnogim teško shvatljivim i naizgled bezizlaznim situacijama. Njima pojedinci lakše izražavaju i uređuju vlastita ponašanja uređujući ih prema određenim vrijednostima utkanim u simboliku nadnaravnih bića.

244

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Navedena literatura: Alver, Bente Gullveig; Selberg, Torunn. 1987. Folk Medicine as part of a larger Concept Complex. Arv 43: 21-44. Banović, Stjepan. 1918. Vjerovanja. Zaostrog u Dalmaciji. Zbornik za narodni život i običaje 23: 183-214. Bošković-Stulli, Maja. 1959. Istarske narodne priče. Zagreb: Institut za narodnu umjetnost. Bošković-Stulli, Maja. 1967/68. Narodne pripovijetke i predaje Sinjske krajine. Narodna umjetnost. Hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku 5/6: 303-432. Donadini, Frano. 1902.-1961. Bukovica i Ravni kotari, narodni život i običaji. Rukopisna zbirka Odsjeka za etnologiju HAZU, Zagreb. Signatura NZ 107. Evans-Pritchard. E. E. 1976. Witchcraft, Oracles and Magic among the Azande. London. Oxford University Press. Honko, Lauri. 1967. Gaisterglaube in Ingermanland. FF Communications 185. Macfarlane, Alan. 1970. Witchcraft in Tudor and Stuart England. A Regional Comparative study. London. Routledge in Kegan Paul. Pócs, Éva. 1999. Between the living and the dead. Budapest. Central European University Press. Radić, Antun. 1897. Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu, Zbornik za narodni život i običaje 2: 1-88. Šešo, Luka. 2011. What is ‘Real’ in Believing in Supernatural Beings? The Informant’s cut, Studia Mythologica Slavica 14: 113-124. Šešo, Luka. 2012. Nema više vila. A nema ni konja. Promjene tradicijskih vjerovanja u nadnaravna bića. Zbornik za narodni život i običaje 56: 95-146. Šešo, Luka. 2012a. Which Woman is a Witch? The Stereotipc Notions About Witches in Croatian Traditional Beliefs. Studia Ethnologica Croatica 24: 195-207. Thomas, Keith. 1971. Religion and the Decline of Magic. London. Penguin Books. Vukodlak – Let na Drugi Svijet. 2006. http://www.blog.hr/ print/?id=1621543290.

L. Šešo, Nadnaravna bića tradicijskih vjerovanja…

245

Luka Šešo Supernatural beings in traditional beliefs – why do they still “exist“? Summary Recent field research of traditional beliefs in supernatural beings (werewolves, fairies, witches, and mòras) among the inhabitants of the Dalmatian hinterland showed that such beliefs are still present within certain groups. This fact opens up a possibility of asking present-day informants different kinds of questions, not often asked in folkloristic and ethnological research conducted in these regions. First and foremost, these refer to the question of what the informants themselves think about believing in supernatural beings, why people believe in them and talk about them. The author endeavours to explain still existing popular beliefs in supernatural beings by the interrelation of human/cultural/social needs and the functions that supernatural beings offer through their symbolism.

Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima i tradiciji sela Opora Jurica Botić, prof. UDK:398 (497.5 Opor) OŠ Primorski Dolac 908(497.5 Opor) Izvorni znanstveni članak Ivana Odža, prof. Primljeno: 29. ožujka 2013. OŠ Drniš Članak donosi raspravu o ulozi geografskog determinizma u oblikovanju pučkih vjerovanja i tradicije sela Opora (Botići) u kaštelanskom zaleđu. U prvom dijelu članak donosi pregled pučkih vjerovanja i praznovjerja koje nalazimo među starijom populacijom, nekadašnjim stanovnicima ovoga raseljenog sela, uspoređujući njihova vjerovanja sa sličnim pojavama u selima bliže i dalje okolice. Nadalje, članak raspravlja i o razini prisutnosti tih vjerovanja u suvremenoj kolektivnoj memoriji potomaka nekadašnjih stanovnika ovog sela. U drugom dijelu članak uspostavlja vezu između pučkih vjerovanja i tradicije sela Opora te geografskih obilježja prostora u kojem se selo nalazi. Naime, smještaj sela na svojevrsnom platou između brda Opora i Trećanice te relativno zadovoljavajuća razina pošumljenosti prostora diktirali su kreiranje pučke mašte, vjerovanja i praznovjerja lokalnog stanovništva, ali i njihovu ekonomsku dinamiku. Ključne riječi: Opor, geografski determinizam, pučka vjerovanja, tradicija, usmena književnost

Uvod Povezanost geografskog prostora i čovjekove kreativne aktivnosti postoji koliko i ljudska vrsta uopće. Čovjek je u vlastitome geografskom ambijentu pronalazio utočište, izvor hrane i sirovina, ali i strahove koji su kreirali njegovu maštu i vjerovanja, osobito u najranijoj primitivnoj fazi razvoja ljudskog društva kada je čovjek sebi nepoznate i nerazumljive prirodne pojave i procese uokvirivao u konglomerat različitih kultova i praznovjerja. Nadalje, čovjekov prirodni ambijent (ili stanište) uvjetovao je, također, načine i dinamiku njegove ekonomske aktivnosti i produktivnosti. Napokon, razvoj ljudske proizvodne aktivnosti, ovisan o prirodno-geografskim čimbenicima prostora,

248

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

dodatno je pojačavao potrebu za razvijanjem i njegovanjem različitih kultova čije korijene nalazimo upravo u prirodnom ambijentu. Na temelju prethodno izrečenog, pokušat ćemo objasniti razvijanje pučkih vjerovanja i tradicije te gospodarskih aktivnosti u selu Oporu (Botići) u kaštelanskome neposrednom zaleđu s aspekta geografskog determinizma. Budući da društveno-ekonomski razvoj sela Opora završava potpunim iseljavanjem stanovništva sredinom dvadesetog stoljeća, a koje je uslijedilo prije negoli je tehnološki napredak do sela uopće i mogao doći, sasvim je sigurno da su elementi prirodno-geografskog determinizma bili presudni u oblikovanju njegove svakodnevice. Naime, potpuno je razumljivo da razina društvenoekonomskog, a prije svega tehnološkog napretka, smanjuje utjecaj prirodnogeografskog determinizma, iako ga, barem ne dosad, tehnologija nije uspjela u potpunosti eliminirati. Međutim, u nastavku nam ostaje provjeriti u kolikoj je mjeri promjena načina života uslijed preseljenja stanovništva u obližnja Donja Kaštela, prije svega Kaštel Novi, te tehnološkog napretka ograničila postojanje prethodno razvijenih pučkih vjerovanja i tradicija. Cilj i metodologija rada Kao temeljni cilj ovog članka nameće se potreba utvrđivanja postojanja i razine prirodno-geografske uvjetovanosti kreiranja i razvoja pučkih vjerovanja i tradicije sela Opora (Botići) u kaštelanskom zaleđu. Članak, uvažavajući teorijska polazišta geografskog determinizma, historijske i kulturne geografije, a pritom koristeći deduktivnu metodu, nastoji provjeriti mogućnost implementacije navedenih teorijskih pristupa u slučaju društveno-ekonomskog razvoja sela Opora, a prije svega razvijanja pučke tradicije i praznovjerja kao integralnog dijela te tradicije. Budući da autori polaze od hipoteze da se navedena vjerovanja u pravilu ne bi smjela previše razlikovati od vjerovanja u istome geografskom ambijentu jedinstvenoga etničkog prostora, ovaj članak ima zadaću teorijski i eksperimentalno utvrditi utemeljenost takve hipoteze. U eksperimentalnom dijelu istraživanje se temelji na korištenju metode skupnog intervjua i metode anketiranja, pri čemu vodimo računa o pravilima demografske struke koja pri dobnoj klasifikaciji stanovništvo dijeli u tri temeljne skupine – mlado (< 19 god.), zrelo (19-60 god.) i staro (> 60 god.) stanovništvo. Pri korištenju metode skupnog intervjua ciljana je skupina staro stanovništvo koje je rođeno i jedan dio života živjelo u selu Oporu. Za potrebe ovog istraživanja intervjuirane su osobe: Ante Botić (1939.), Blaženko Botić (1934.), Jurka Botić (1933.) i Mate Botić (1945.). Cilj skupnog intervjua jest upoznavanje s pučkim vjerovanjima i tradicijom sela Opora na temelju empirijskog znanja njegovih nekadašnjih stanovnika, kao i utvrđivanje sličnosti i razlika u pučkim vjerovanjima u naseljima bliže i dalje okolice.

J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima…

249

Nadalje, pri korištenju metode anketiranja, ciljana skupina bila je zrelo stanovništvo čiji je barem jedan roditelj podrijetlom iz sela Opora, a istraživanje je provedeno na uzorku od 31 ispitanika, što čini oko 10% živućih potomaka nekadašnjih stanovnika Opora. Anketna pitanja odnosila su se na poznavanje i zadržavanje pučkih vjerovanja i praznovjerja koja su, prema navodima intervjuiranih osoba, nekada postojala među Oporanima. Također, ispitanici su trebali navesti spol, godinu i mjesto rođenja, mjesto stanovanja i stručnu spremu kako bi rezultati ankete kvalitativnom i kvantitativnom analizom mogli biti adekvatno obrađeni i prezentirani. Cilj ovog upitnika bio je utvrditi prisutnost navedenih vjerovanja u izmijenjenim okolnostima suvremenog doba i modernog načina života, odnosno utvrditi utjecaj usmene predaje na očuvanje pučkih vjerovanja i tradicije sela Opora. Historijsko-geografska obilježja prostora opora Kozjački hrbat, koji u prostornoj definiciji Zagore određuje dio njezine južne granice, na svojoj zapadnoj strani širi se u dva smjera, pri čemu jugozapadni i niži odvojak Kozjaka nazivamo Trećanicom, a sjeverozapadni i viši nazivamo Oporom. Budući da udaljenost između vrhova Trećanice i Opora nije velika, među njima je u geomorfološkom smislu formirana svojevrsna ulegnuta visoravan na čijoj se sjevernoj, prisojnoj strani, južnije i neposredno ispod najvećeg vrha Opora, na visini od 647 m, smjestilo istoimeno selo. Iz navedenog se može zaključiti da unatoč jasnim etnografskim obilježjima koji ovo selo povezuju s tradicijom Zagore, geografsku lokaciju Opora s geografskog aspekta ne možemo smjestiti unutar granica Zagore, s obzirom na to da se najviši vrhovi brda koja omeđuju prostor Zagore nalaze neznatno, ali ipak sjevernije od same lokacije sela. Prema tome, geografsku lokaciju Opora prikladnije je imenovati kao prostor zaobalja nego kao čisti prostor Zagore. Međutim, navedena lokacija na prijelazu iz priobalja u Zagoru, odnosno svojevrsni međuprostor koji se sa strogo geografskog aspekta može odrediti kao zaobalje, a s etnografskog kao Zagora, rezultirao je osjećajem posebnosti među Oporanima kao svojevrsnoj, prema riječima američkoga geografa Jordana „vernakularnoj regiji“ (Šakaja, 1997.), ili u ovom slučaju mikroregiji, koja je više odraz prostorne percepcije prosječnih ljudi u smislu vlastitog omeđivanja nego rezultat intelektualne kreacije profesionalnoga geografa. Krški reljef, s karbonatnom podlogom i pripadajućim reljefnim oblicima s ograničenom razinom zastupljenosti plodne crvenice, činio je prirodno-geografsku osnovicu za društveno-ekonomski razvoj ovog područja. Dodajmo ovomu i činjenicu da su submediteranska klimatska obilježja i smještaj na prisojnoj padini navedene ulegnute visoravni pozitivno djelovali na razvoj poljoprivrednih kultura, iako je količina obradiva zemljišta bila ograničena.

250

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Međutim, značajan poticajni impuls ekonomskoj dinamici Opora pružala je relativno visoka razina pošumljenosti i zaliha drva koji su, zajedno sa šušnjem, suhim lišćem listopadnog drveća, bile glavni trgovački resurs domicilnog stanovništva u njegovim ekonomskim interakcijama s obližnjim Donjokaštelanima. (Botić, 2011.) Iako je sasvim evidentna istovjetnost naziva sela i brda Opora, podrijetlo toga imena nije nam sasvim poznato. Međutim, zanimljivo je ovom prilikom spomenuti dvojbu koju nam otvara postojanje toponima Ouporum na Petoj karti Europe Klaudija Ptolemeja, a za koji nismo sigurni odnosi li se na spomenuti Opor ili antičku Promonu na Promini u okolici Drniša. (Slukan Altić, 2007., 13) No bez obzira na navedenu dvojbu, prostorni razmještaj prapovijesnih gradina u neposrednom susjedstvu Opora potvrđuje postojanje naseljenosti na ovom prostoru od najranijih vremena, a strateški značaj lokacije kao svojevrsne prirodne tvrđave sasvim je razumljiv. (Šuta, 2010.) Međutim, povijesni izvori neosporno potvrđuju kontinuitet naseljenosti Opora još od početka 13. st. kada je u arhivi grada Trogira prvi put spomenuto njegovo ime. Kao jedno od trogirskih sela Opor se navodi sve do dolaska Osmanlija, kada ulazi u sastav nahije Petrova gora kao dijela Kliškog sandžaka. (Kužić, 2000., 2010.) U to vrijeme, prema navodima osmanlijskih deftera iz 1550. i 1585., selo Opor broji svega tri kućanstva. (Pilić, 2010.) Mletački katastar trogirskog kotara 1711. spominje Matu Vlajčića pok. Ivana zvanog Bota (Mattio Vlaicich q. Zuane d(ett)o Botta) kojeg sasvim opravdano možemo smatrati rodonačelnikom oporskih Botića prema kojima se kolokvijalno najčešće, umjesto imena Opor, za naziv sela koristi ime Botići. (Kužić, 2000., 85) Kontinuirana naseljenost sela Opora, s maksimalnim brojem od 149 stanovnika prema popisu iz 1961. godine (Mrđen, 2010., 100), bilježi se sve do intenzivne industrijalizacije kaštelanskog priobalja koja je u kontekstu procesa litoralizacije na širem jadranskom prostoru uzrokovala ruralni egzodus ne samo iz područja Opora već i iz prostora kaštelanskog i dalmatinskog zaleđa u cjelini. Naime, gotovo cjelokupna populacija Opora do početka sedamdesetih godina 20. st. preselila se u susjedni Kaštel Novi, točnije u sjeverozapadni rub Novskog polja gdje se formira novo naselje Rudine kao svojevrsna zamjena starijem naselju na nešto višoj nadmorskoj visini. Otada Opor ostaje raseljen prostor do kojeg nije stigao nikakav oblik komunalne infrastrukture ni suvremenih tehnoloških inovacija. Analiza rezultata anketnog ispitivanja Rezultati anketnog ispitivanja pokazali su da su pučka vjerovanja i praznovjerja, o kojima je govorila intervjuirana skupina starog stanovništva, prisutna među potomcima nekadašnjeg stanovništva sela Opora, ali na razini

J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima…

251

(pre)poznavanja. Oni su čuli za mitološka bića koja spominje intervjuirana grupa, ali su ona bez većeg značenja u njihovoj svakodnevici, čvrsta je svijest o njihovu nepostojanju te znatno manje potiču njihovu maštu. Na pitanje o vjerovanju u nadnaravna bića ispitanici su u cijelosti odgovorili da u nadnaravna bića ne vjeruju niti ih se boje, ali priče o njima poznaje 84% ispitanika, pri čemu nema bitne razlike među ispitanicima različite starosne dobi ni različitog stupnja obrazovanja. Ispitanici su na većinu pitanja odgovorili negativno, što je potvrdilo vrlo malu razinu praznovjerja među potomcima stanovnika Opora. Analiza prema spolu pokazala je da su muškarci nešto manje skloni praznovjerju, ali razlika je zanemariva. Najviše potvrdnih odgovora odnosi se na pitanje o poznavanju priča o vilama i vješticama te na pitanja koja reflektiraju odnos prema službenoj religiji pa ih ne možemo smatrati relevantnim indikatorom praznovjerja u pravom smislu riječi. Takva su pitanja, primjerice: Prekrižite li se na raskrižju?, Da sumnjate da Vas je netko urekao, biste li potražili pomoć svećenika? Analiza odgovora na temelju stupnja obrazovanja ispitanika nije pokazala veće razlike. Ipak, uočeno je da je kod ispitanika sa završenom osnovnom školom nešto veći utjecaj tradicije pa su na jedno od pitanja, koje dijelom izražava njihov stav prema religiji, uglavnom odgovorili potvrdno (Na raskrižju se prekrižim.). Kod ispitanika sa srednjom i visokom stručnom spremom na isto pitanje potvrdno su odgovorile samo dvije osobe (9%), a kod ispitanika s višom stručnom spremom nijedan od četiri ispitanika. Najviši stupanj slaganja kod ukupnog broja ispitanika uočen je kod pitanja: Vjerujete li u nabačaje i ljude zlih očiju? te kod pitanja Da sumnjate da Vas je netko urekao, biste li potražili pomoć svećenika?, pri čemu je manji broj potvrdnih odgovora kod ispitanika s osnovnom i visokom, a veći broj pozitivnih odgovora kod ispitanika sa srednjom i višom stručnom spremom. Priče o vilama i vješticama svi ispitanici poznaju u visokom stupnju (OŠ 100%, SSS 94%, VŠS 83%); nešto manja razina poznavanja uočena je kod ispitanika s visokom stručnom spremom (50%). Zanimljiv je podatak da na zadnje pitanje, koje se odnosi na strah od vještica, kod ispitanika s osnovnoškolskim i srednjoškolskim obrazovanjem ne nailazimo ni na jedan potvrdan odgovor, dok po jedan potvrdan odgovor nalazimo kod ispitanika s višom i visokom stručnom spremom. Uzmemo li u obzir analizu prema dobi ispitanika, znatan je otklon kod četvrtog pitanja koje glasi: Prekrižite li se na raskrižju? Naime, dok starije stanovništvo u cijelosti odgovara potvrdno, već kod ispitanika rođenih krajem 50-ih godina pa nadalje odgovori su gotovo u cijelosti negativni. Najviše je poklapanja među ispitanicima različite starosne dobi kod pitanja koje se

252

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

odnosi na vjerovanje u uroke i mogućnost svećenikove pomoći kod njihova uklanjanja. Isto je i s pitanjem o poznavanju priča o vilama i vješticama. Unatoč neznatnim razlikama među ispitanicima različitih spolnih i dobnih skupina te nešto većim i u nekim odgovorima neočekivanim razlikama u odgovorima ispitanika različitog stupnja obrazovanja, na temelju izvršene analize odgovora koje su ispitanici ponudili u ovome anketnom upitniku, možemo zaključiti da nema značajnijih razlika u poimanju praznovjerja među potomcima stanovnika Opora. Iz anketnog ispitivanja također je moguće zaključiti da je stupanj praznovjerja potomaka nekadašnjih stanovnika Opora, u odnosu na njihove pretke, znatno niži. Pučka vjerovanja i tradicija u oporu I danas neki viruju da ima vila i vištica. Dakako da se pričalo. Uzmemo li u obzir znanstvena, prije svega etnološka istraživanja koja daju iscrpan pregled vjerovanja, praznovjerja i običaja koji ih prate (Schneeweis, 2005.), zaključujemo da su ista u selu Oporu kvantitetom i kvalitetom značajno manje zastupljena. Intervjuirana skupina nekadašnjih stanovnika sela Opora svoja je pričanja temeljila na poznavanju nadnaravnih bića s naglašenom sviješću pojedinih ispitanika o njihovu nepostojanju. Zanimljivo je da je ispitanik koji je najviše naglašavao vlastitu svijest o nepostojanju nadnaravnih bića svoj radni vijek proveo u inozemstvu. Napuštanje sredine u kojoj su određena vjerovanja nastala i prihvaćanje tekovina modernog življenja glavni su uzroci slabljenja praznovjerja. (Šešo, 2012.) Ostali ispitanici također su pokazivali veću skeptičnost o istom pitanju ograđujući se neznanjem (Ja nisam čula ni vidila.) ili izbjegavanjem imenovanja negativnih pojava (Zašto ne pričamo o Božjemu, o svetom Anti, svetom Ivanu?) te osobito izbjegavanjem imenovanja pojedinaca na koje su se negativne pojave odnosile. Oprez u pristupu temi o negativnim silama pojačan je isticanjem vlastite kršćanske opredijeljenosti, što je karakteristično za cijeli zagorski prostor (Nisam virovala u nikoga nego u Boga jedinoga!). Na slične odgovore nailazili smo i u drugim predjelima Zagore (Budi Bog i Gospa s nami, nije o tome dobro pričat.). Mlađi ispitanici pokazali su značajnu smjelost reagirajući otvorenije i intervenirajući na svaku suzdržanost starijih te su jasnim imenovanjem pojedinaca kojima se pripisuju negativna svojstva pokazali ono što je anketno ispitivanje potvrdilo – da odnos prema nadnaravnim bićima prelazi iz domene vjerovanja u domenu društvenog kurioziteta i kulturne baštine. U svojim pričanjima ispitanici koriste lokalitete iz neposredne blizine, a akteri njihovih priča stvarne su osobe iz njihove svakodnevice. Vještice se okupljaju u Slatinama na otoku Čiovu, lokalitetu koji im je dovoljno blizu da

J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima…

253

ga mogu vidjeti, a dovoljno daleko da bi njegova blizina mogla remetiti stabilnost života u Oporu. Slično je i s vilama, čije je obitavalište točno određeni lokalitet, Radoska greda, iako ih nitko nikada nije vidio niti se o njima puno zna. Za razliku od nekih dijelova Zagore u kojima su se sīla održavala u za to određene dane (četvrtak, subota), u Oporu su se okupljanja održavala užežin sveca ili subotom, kako je bila prilika, većinom kad je sutra svetac, češće zimi. Na silima su nastajale priče. Pokušavajući ispričati vjerovanja, praznovjerja i tradiciju svoga mjesta te objasniti uzrok nastanka praznovjerja, kazivači svoje pričanje usredotočuju na nadnaravna bića: vile, vještice i vukodlake. Vještice Unatoč tendenciji kazivača da izbjegavaju govorenje o nadnaravnim bićima negativnog predznaka te tvrdnjama da u njih ne vjeruju, pojedine njihove izjave ukazuju na suprotno. Izjava: Plašila sam se svakoga onoga ko mi nije odgovara, pokazuje ipak da su postojale osobe koje zbog nečega nisu odgovarale. Ispitanici jasno imenuju pojedince iz svoga mjesta za koje se govorilo da su vištice. Svoje zaključke o jednoj takvoj ženi podupiru pričom o njezinoj krivnji za smrt djeteta u široj obitelji te njezina prkosnog izbjegavanja ispovijedi. Za njezina sina također se pričalo da je vilenik, pri čemu kazivači misle na vještca. Nije trebalo mnogo da se žena proglasi vješticom, a jednom kada se posumnja, svaka mogućnost demantiranja je uzaludna. Najčešći uzrok sumnje u nečije zle namjere bilo je viđanje te osobe po noći. U ciklički organiziranom svijetu, gdje izmjena prirodnog reda ima značajnu ulogu za organizaciju života i rada, djelovanje po noći nije trpjelo logična objašnjenja za časne poslove. U svojoj zbirci zavičajnih pripovijedaka Ivan Meštrović govori o nečasnoj sudbini časne žene kojoj je noćni rad bio jedini način opstanka, ali i uzrok da se proglasi vješticom. (Meštrović, 1970., 129-132) Navodimo još jedan sličan primjer iz Sinjske krajine koji ukazuje na zajednički vrijednosni sustav zagorskog prostora: u Biskom je muškarac optužio ženu da se bavi čaranjem, a razlozi koji su ga naveli na zaključak sljedeći su: župnikova sestra uzela joj lonac pun smrdljive materije, a ova se usprotivila, kad izlazi iz kuće nosi pod suknjom neke čarolije, prošle godine umro joj je sin, a na njezinu krovu čula se velika buka, također zbog smrti sina i žene mu nije plakala, poslala je sluškinju Vidu na Cetinu da opere cidilu naredivši joj da se ne osvrće natrag i da ostavi suknju na groblju sv. Mihovila, a kad je došla kući, na suknji je bila velika ptičurina i odletjela je, na Cvjetnicu je viđena kako bere trave i kiti svoju sobu. (Katić, 1975., 261) Jednoj od vještica iz Opora majka je također posjedovala nadnaravne, ali pozitivne moći. Naime, znala je moliti, što je bio temeljni postupak za ukla-

254

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

njanje posljedica djelovanja negativnih sila. Ono što je ukazivalo da je dotična žena vještica bilo je njezino nesmetano šetanje selom noću. Moga si je vidit svugdi, u dva, u tri u noći, šta je bilo vrlo neuobičajeno, a viđena je i da po noći ide u groblje. Također je radila šta se ne smi radit. Volila je da njoj krepa vol, ako će i drugome krepat. Ona je u tome uživala. Voli da je tebi šteta pa neka je njome i viša, al samo da je tebi šteta. U Oporu se spominju i vješci: Kad se kopalo u Krivome, jedna žena je kopačima donosila spizu, a neki čovik iz Doca učinija je da se ona skine, a onda je djelova i u suprotnom smjeru – da se obuče. Kazivači pamte iskaze svojih sumještana koji su se međusobno optuživali za nabačaje. Jedna je žena optužila sumještanina da ju je začarao, nakon čega je ona letila niz Rudine. Bila je cila ofanziva u Rudinama. Za nabačaje su optuživani i muškarci i žene. Za majku jednog od kazivača govorilo se da je vištica – Jednom su jon pribili nogu, a ona je izjavila da su jon je pribili na dnu Golubinaka. Riječ je o lokaciji za koju se vjerovalo da je, kao i ono u Slatinama, okupljalište vještica. Pripovijeda se o oporskoj vještici koja je odlazila na Čiovo: Pričaju da se poslin ona ispovidila i da je rekla kako je svagdi bilo vila i vištica, a najviše u Slatinan. Tamo je bija niki orā (orah, op. a.) i tamo su se sastajale vile i vištice i odlučivale i svaka nova koja dođe mora donit od muža ili od sina na dar za u subotu srce da one mogu izist. A onda ti je bija momak dobrostojeći, oženija se. Bija bi običaj da bi nevista i svekrva sidile, razgovarale se, a ova svekrva njon: “Aj leć, aj leć, šta će ti muž ležat sam.“ Kad je ona otišla, svekrva gori na grede, uzela jednu šibicu, udre po desnom prigradku, on se otvorija, a ona se namazala masti i rekla sebi: “Ni o drvo, ni o kamen, u Slatine na orā“, i odnija je đava na orā. Išla probat i nevista, ali je rekla: „I o drvo i o kamen“, pa se sva izrazbijala. Kad je došla u Slatine, svekrva je pripoznala, dali joj zadatak da ubije čovika i izvadi mu srce. Materi se nije sviđalo, di će joj sina ubit, al mora, to jon je dota! Ona rekla da oće, al ubije pasa i izvadi mu srce. Donila, a vištican je smrdilo pa bacile, nisu tile ist. Nakon nikoliko dana nika žena i čovik išli u goru sić i bija s njima pas, padne priko njega rast (hrast, op. a.) i uginija. One djeluju noću. Nabaciva je niko ko ima zle oči, iako ta osoba ne bi bila nužno svjesna svojih zlih očiju. Otuda poslovica Daj mu Bože zdravlja da ga ne odnese na očima. Od zlih očiju spašavala bi molitva i zapisi. Postojale su osobe koje su znale molit i same su određivale za koga hoće, a za koga neće moliti. Bi li pomogla, ne bi li... k njon smo išli! Metne nikoliko ugljena u vodu i odredi in imena, koji prvi potone – za njega se sumnja da je nabacija. Iz Opora se išlo u Šibenik kod gatare. Svi kazivači pamte poruku gatare jednomu mještaninu: Kad dođeš kući, ako nađete krepanog vola, Nikoli neće bit ništa. Kući su zai-

J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima…

255

sta našli da je vol krepa. Jedna kazivačica tvrdi da je pila kavu kod žene koju su smatrali višticon i jedva je došla od ovaca. Vukodlaci Vukodlaci su isključivo zločesti ljudi. Vjerovanje da to mogu postati i dobri ljudi, ako preko njih prijeđe životinja ili ako grob ostane otvoren, kazivačima nije poznato. Kad bi se povukodlačija, obuka bi na sebe bilu aljinu. Povukodlače se zločesti ljudi, đava ga odnese, odeš u pakā, sadru te i napuvaju. Sa trnjen, kocen od trnja bi se probijala ta mišina, kojim bi se, navodno, ubilo vukodlaka. Zatim navode poimence muškarce koji su se povukodlačili. Jedan je u vrijeme Prvoga svjetskog rata brutalno ubio vlastitu ženu, ali s obzirom na to da je bilo ratno vrijeme, zločin nitko nije istraživao ni osudio. U pokušaju da objasne praznovjerja i istaknu vlastitu svijest o nepostojanju nadnaravnih bića, kazivači spominju lokaciju Kod pet dubaca, pogodnu za skrivanje. Stanovnici su se tu skrivali i plašili jedan drugoga pa je puno priča o nadnaravnim bićima nastalo i iz mještanskih šala. Praznovjerja su društveni korektiv – moralo je postojati nešto čega će se ljudi bojati kako bi se očuvao moral. U tom kontekstu ispričana nam je predaja o puničinom grebu: Kad bi iša u Prgomet ili iz Prgometa u Botiće, kažu da bi čuja jaukanje kod ulaza u naš gaj. Tu je zet ubija punicu. Ona je nosila luk jer je imala male cice, a on je mislija da je prodala dvi, tri ovce i da ima novaca i onda je ubija. Vile Oporani o vilama znaju tek uopćene, prilično skromne informacije i smještaju ih, kao i vještice, na jasno određenu geografsku lokaciju (Radoska greda), na reljefno uzvišeno mjesto u neposrednoj blizini. O vilama znaju samo da su bile isključivo djevojke, ali im nije poznato što je uzrokovalo da određene djevojke postanu vile. Vile su u planinan živile, u Radoskoj gredi. Konjima bi zavijale grivu. Vile su sve bile divojke. Vila nije mogla (u pravilu) rodit sina, ako bi ga rodila, to je strašni junak bija. Za razliku od etnološke literature koja iscrpno obrađuje običaje vezane za djecu, u Oporu djeca nisu zauzimala osobito važno mjesto. Prema kazivačima, zbog visoke stope mortaliteta dojenčadi i čestog rađanja, doživljavalo ih se često kao i stoku. Kroz šalu, kazivači znaju reći da se više žalilo za stokom nego za djetetom jer je uginuće stoke značilo smrt za veći broj djece. Smrt se prihvaćala kao sudbinsko određenje kojem je nemoguće umaknuti, ali činilo se sve što je bilo u moći (i vjerovanju) tadašnjih stanovnika da se ona izbjegne. Djecu je najviše štitio zapis svetog Ante – to se zove moć – on se ne čita i stavi se ispod kreveta. Većina je ljudi bila zavjetovana svetom Anti. Dici se oblači

256

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

abit, pas svetog Ante. Ditetu stavi tri mrvice kruva u džepić, di se ne vidi i neće mu ništa bit, obukla bi mu se majica naopako. I odrasli su nosili odjeću naopako, žena koja je znala moliti, sugerirala je svomu mužu da nosi odjeću naopako. Kada su 1967. rođeni posljednji stanovnici Opora, braća blizanci, zabilježana je smrt nekoliko parova blizanaca. U takvim slučajevima opasnost za djecu mogla je biti bilo koja osoba pa je baba novorođenčadi zabranila svima ulaz u kuću, a djeci su se na ruke i noge vezale crvene kurdile. Baba je tijekom cijelog života (kada su blizanci već odrasli) unuke ispraćala s tri mrvice kruha u džepu. Iako je trudnoća izrazito važan period u životu žene za koji je vezano jako puno običaja koji idu u toliku krajnost da je nemoguće razlučiti što uopće žena smije, jer gotovo ništa ne smije (Schneeweis, 2005.), stanovnici Opora ne pamte da se trudnoj ženi posvećivala posebna pozornost. Trudna žena uglavnom se nije posebno štitila od uroka. Za razliku od vještica i vukodlaka kojima navode imena jer se sumnjalo da njihove sposobnosti posjeduju neki mještani, u slučaju morā najjače je izražena svijest o nepostojanju demonskih bića. Kažu da je mora najviše napadala rodilju, a tu pojavu tumače kao posljedicu iscrpljenosti i halucinacija koje je podrazumijevao porod. U selu su postojale babice, a kazivači spominju i muškarca koji je znao babiti – jedino je pokojni Ilija babija. Zaključujemo da nekadašnji stanovnici danas nenaseljenog sela Opora, za razliku od svojih potomaka, u većoj mjeri poznaju priče o vilama, vješticama i vukodlacima te da, kao posljedicu utjecaja života u gradu, pokazuju svijest o njihovu nepostojanju. Njihova pričanja bilježimo kao pokazatelj nekadašnjeg stupnja razvoja i društvenog života sela Opora i u tom smislu uočavamo značajna preklapanja s ostatkom Zagore. Oporani poznaju opća mjesta o nadnaravnim bićima – uzmemo li u obzir etnološku literaturu, mogli bismo reći da su njihova pričanja prilično simplificirana, ali obogaćena su lokalnim koloritom i značajna kao doprinos duhovnoj baštini koja će, ne zapiše li se, ostati nezapamćena. Uloga geografskog determinizma u oblikovanju pučkih vjerovanja i Opora

tradicije sela

Razmišljanja o povezanosti čovjeka i geografskog prostora stara su koliko i geografska znanost, a ozbiljnije rasprave o geografskom determinizmu nalazimo već kod grčkih i rimskih mislilaca poput Hipokrata, Vitruvija i Posejdonija koji, posebice posljednji, naglašavaju značaj geografske lokacije za život čovjeka i njegovih političkih organizacija. Nadalje, u novom vijeku Montesquieu ističe utjecaj klime na narode i države, dok Bodin naglašava ulogu geografskog determinizma u kreiranju zakona, mentaliteta ljudi i moralnih

J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima…

257

vrijednosti. Njemački geograf Ratzel u 19. st. razvija izrazito prirodno-determinističko shvaćanje ističući da „tlo regulira sudbinom naroda sa slijepom brutalnošću“, a nešto kasnije njegov stav dijeli i marksistički teoretičar Plehanov koji tvrdi da „geografska sredina ima velik utjecaj ne samo na primitivna plemena nego i na tzv. kulturne narode“. Takva tumačenja hrvatski geograf Pavić u suvremenom dobu smatra potpuno neprihvatljivim. Međutim, nasuprot isključivom shvaćanju postojanja čvrste povezanosti čovjeka i prirodne sredine, environmentalisti zagovaraju umjereniji stav prema kojem priznaju postojanje, ali ne i presudan značaj prirodnogeografskih obilježja prostora. Francuska geografska škola, predvođena Vidalom de la Blacheom, ide korak dalje naglašavajući potpunu mogućnost nadvladavanja prirodne sredine. Takav pristup nazivamo geografskim (i općenito društvenim) posibilizmom. (Pavić, 1975.; Rogić, 1987.) Međutim, na temelju svega prethodno izrečenog jasno se može zaključiti da, bez obzira na razinu uvažavanja geografskog determinizma, svi navedeni teorijski pristupi pod geografskim determinizmom podrazumijevaju isključivo prirodno-geografski determinizam. No uzimajući u obzir sveobuhvatnost predmeta proučavanja geografske znanosti u zajedništvu njezinih pojedinih znanstvenih disciplina, geografski posibilizam sasvim opravdano možemo promatrati kao izraz sociogeografskog determinizma koji čovjeku kao integralnom i neodvojivom dijelu geografskog prostora daje presudnu ulogu u oblikovanju vlastitoga pojedinačnoga i grupnog identiteta, a koji pritom aktivno sudjeluje u transformaciji prirodno-geografskih obilježja prostora. Prema tome, sagledavajući problem geografskog determinizma s maksimalističkih pozicija geografske znanosti, društveno-ekonomski procesi nipošto ne mogu biti odvojivi od prirodnog ambijenta s kojim su u čvrstome međuodnosu. Primjenjujući stoga teorijska polazišta geografskog determinizma u slučaju oblikovanja pučkih vjerovanja i tradicije sela Opora, sasvim je razumljivo da pučka mašta nadnaravna bića i pojave smješta u realan geografski prostor, pri čemu odabrani prirodni ambijent nipošto nije slučajan. Naime, prema kazivanju intervjuiranih osoba, vile borave isključivo u šumovitim predjelima na višim nadmorskim visinama, u slučaju Opora na Radoskoj gredi na Trećanici, a tek se povremeno spuštaju u polja, pri čemu susret s njima može biti izrazito opasan za običnog smrtnika. Nadalje, drvo oraha u Slatinama na otoku Čiovu, stablo pod kojim se prema usmenoj predaji okupljaju vještice, nije slučajno odabran kao mjesto vještičjeg sijela. Ovakav odabir lokacije sasvim je logičan, s obzirom na to da je iz perspektive Opora, slično kao i iz perspektive kaštelanske obale koja Slatinama pripisuje iste atribute, ovo otočno naselje svojevrsni kraj okom vidljiva prostora koji je zbog morske barijere „tako blizu, a tako daleko“. Stoga je sasvim primjeren smještaj mitoloških stvorenja

258

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

u geografske prostore u koje stanovnici naselja koja posjeduju takva vjerovanja baš i ne zalaze tako često. Prema tome, elementi prirodno-geografskog determinizma sasvim su očiti u odabiru geografske lokacije za obitavališta mitoloških bića koja obuzimaju maštu nekadašnjih stanovnika Opora. Također, prema navodima pripovjedača, i vrijeme kada se o takvim temama najviše razgovaralo, u zimskim večernjim satima, bilo je vezano uz prirodni ritam izmjene dana i noći te godišnjih doba kako bi doživljaj pučkog pripovijedanja bio što potpuniji. Međutim, priznajući da se sociogeografski fenomeni ne mogu sagledavati izvan prirodno-geografske realnosti, Rogić s druge strane potpuno opravdano uočava da oni nastaju i transformiraju se pod utjecajem historijsko-geografskih procesa. Kao potvrdu navedenoj tvrdnji autor nadalje ističe da na temelju takvih procesa sociogeografski pojam dinarskoga kulturnog areala u prostornom obuhvatu nije istovjetan fizičko-geografskom pojmu dinarskog krša. Naime, Rogić naglašava da dinarski kulturni areal, u koji ćemo u ovom slučaju uvrstiti i selo Opor, zauzima tek dio prostornog obuhvata dinarskog krša, s obzirom na to da na cjelokupnom području spomenute fizičko-geografske cjeline nisu vladali identični historijsko-geografski procesi. Nadalje, uzimajući u obzir stav francuskog povjesničara Braudela o historijskoj geografiji kao „retrospektivnoj geografiji“, teško je ne složiti se s Rogićevim mišljenjem da je historijsko-geografski aspekt nužan sastavni dio geografske studije prostornih kompleksa s ciljem spoznaje procesa njihove evolucije. (Rogić, 1976.; 1987.) Francuska geografska škola historijsku geografiju definira kao „antropogeografiju prošlosti“, ističući pritom čovjekovu sposobnost prevladavanja prirodno-geografskih čimbenika (hladnoća Kanade i Sibira, prokapanje Sueskog kanala itd.) te potpuno odbacujući Ratzelov prirodno-geografski determinizam. Za američke geografe historijska geografija proučava povijest promjena krajobraza uzrokovanih djelovanjem čovjeka, čime se u velikoj mjeri slaže i Rogićeva definicija. (Lučić, 1977.) Napokon, sveobuhvatnu definiciju historijske geografije daju Komušanac i Šterc koji kažu da je historijska geografija „fundamentalna znanstvena disciplina u okviru geografije kojom se proučavaju, objašnjavaju, planiraju i predviđaju odnosi i refleksije u geografskom prostoru (...) nastali prožimanjem kompleksnih geografskih faktora i povijesnih zbivanja s ciljem razumijevanja objektivne prostorne stvarnosti“. (Komušanac, Šterc, 2010., 133) Međutim, na primjeru višestoljetne tradicije naseljenosti sela Opora teško je uočiti značajnije transformacije u prostoru koje bi bile rezultat snažnih čovjekovih tehnoloških intervencija prilikom potpunog, ili barem u većoj mjeri učinkovitog, svladavanja prirodno-geografskih čimbenika. Naime, prethodno je u više navrata istaknuto da sve do posljednjih trenutaka njegove stalne na-

J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima…

259

seljenosti, do ovog sela nije uspio doći ni minimum komunalne infrastrukture ni tehnologije koje bi značajnije utjecale na promjene u fizičko-geografskim obilježjima prostora. Upravo suprotno, tek početkom 21. st. Opor postaje zanimljiv potencijalnim ulagačima koji na ovom prostoru vide mogućnost razvitka ruralnog turizma i proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora poput energije vjetra. Ipak, društveno-ekonomska dinamika sela Opora utjecala je na pretvaranje prirodnog krajobraza u kulturni krajobraz, a ovim se pitanjem bavi kulturna geografija koja proučava uzajamne veze ljudskih zajednica i prirodnog svijeta istražujući transformacije prirodnih krajobraza u kulturne. Što se tiče Opora, ispašom stoke značajno je smanjen areal samonikle vegetacije, dok su obradive površine maksimalno korištene za agrarnu proizvodnju. Botićev gaj, kao osobito šumovito područje koje je davalo snažnu ekonomsku osnovu za stanovnike Opora, stoljećima se nastojao zaštititi od prekomjerne sječe, a seljani su međusobno birali lugara koji je strogo vodio računa o održivosti razine pošumljenosti. Iz svega navedenog sasvim su evidentni elementi geografskog determinizma u ekonomskom razvoju Opora, a područja od velikoga ekonomskog značaja stoga su imala i veliku simboličku vrijednost. Naime, prema vjerovanju starih Botića, osim ljudi trebalo je zaštititi i polja od različitih mitoloških bića, prije svega vila, koja bi ponekad znala ostaviti negativnog traga u agrarnom prostoru. U tom pogledu možemo promatrati i ulogu blagoslova polja kao jamstva zaštite od naravnih (požari, suše) i nadnaravnih (mitološka bića) opasnosti. Upravo ovamo možemo implementirati teorijska polazišta američkoga geografa Duncana koji kulturu definira kao „skup tradicija i vjerovanja koja mogu upravljati akcijama“. (Šakaja, 1997.) Dakle, djelovanja stanovnika Opora proizlazila su iz njihova shvaćanja vlastitoga geografskog prostora u ukupnom shvaćanju povezanosti čovjeka i prirodne okoline te čovjeka i nadnaravnog. Štoviše, ljudsko djelovanje stanovnika Opora na ovaj način može se objasniti i kao uzrok i posljedica takvog djelovanja, ili kako britanski sociolog Giddens kaže, ovdje je riječ o „dualizmu struktura“, pri čemu su „strukturni atributi socijalnih sustava istovremeno mediji i rezultati načina ponašanja koji konstruiraju te sustave“. (Šakaja, 1997.) Napokon, rezultati anketnog upitnika dokazali su, bez obzira na manje razlike u odgovorima koje uočavamo prilikom grupiranja ispitanika prema starosnoj dobi ili razini obrazovanja, da je uslijed promjene prirodnog ambijenta te tehnološkog napretka, koji je demistificirao prije svega mrak noći, ali i dotad neobjašnjive prirodne pojave i procese, razina vjerovanja u mitološka bića radikalno smanjena. No ipak treba voditi računa da promjene koje su nastale u razini vjerovanja u mitološka bića nisu posljedica historijsko-geografskih mi-

260

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

jena unutar užeg područja sela Opora, već naprotiv, takve promjene nastaju u izmijenjenome kaštelanskome geografskom ambijentu pod utjecajem tehnološkog napretka i podizanja razine obrazovanja potomaka nekadašnjih stanovnika Opora. Prema tome, ako prihvatimo posibilističke argumente, ljudsko djelovanje kroz tehnološki razvoj, osim prirodno-geografskih, uspješno može svladati i psihološke barijere uzrokovane ranijom nemogućnosti svladavanja tih istih prirodno-geografskih barijera, što se sasvim jasno uočava na primjeru populacije koja vuče podrijetlo iz Opora. Međutim, takve promjene i dalje se odvijaju unutar određenoga geografskog prostora, koji je doduše izmijenjen, ali ipak zadržava mogućnost utjecaja na čovjekovo djelovanje makar u smislu povećanja financijskih izdataka u svrhu savladavanja prirodno-geografskih ograničenja ili pak u smislu traganja za odgovorima koje ljudska vrsta još nije pronašla. Zaključak Implementacija teorijskih polazišta geografskog determinizma te historijske i kulturne geografije u interpretaciji uloge geografskog prostora u kreiranju pučkih vjerovanja i tradicije sela Opora u kaštelanskom zaleđu potvrdila je ispravnost uvodno istaknutih pretpostavki o čvrstom i jasno izraženome međuodnosu navedenih fenomena. Naime, odabir geografske lokacije koja se povezuje s djelovanjem mitoloških bića te vrijeme, način i oblici njihovih pojavljivanja nedvojbeno upućuju na zaključak da su teško dostupni geografski prostori i neobjašnjive prirodne pojave izazivale strah među stanovnicima Opora, što doduše nije nikakav izuzetak u odnosu na stanovnike bilo kojega drugoga geografskog ambijenta čija slična ili različita prirodna obilježja na sebi svojstven način utječu na kreiranje pučkih vjerovanja. Nadalje, historijsko-geografski razvoj tijekom višestoljetne povijesti Opora nije doživio značajnije transformacije u smislu opsežnijih intervencija u prostor, što prije svega možemo zahvaliti nedostatku bilo kakvog oblika snažnijeg tehnološkog napretka u vrijeme naseljenosti ovog prostora. S druge strane, djelomična transformacija prirodnog u kulturni krajobraz, kao rezultat oskudne ratarske proizvodnje, nešto aktivnijeg stočarstva te gospodarenja šumom koje je vodilo računa o prirodnim mogućnostima regeneracije šume, ipak je utjecala ne samo na društveno-ekonomski razvoj sela i njegovu tradiciju već i na sentimentalnu povezanost domicilnog stanovništva s navedenim kulturnim krajobrazom. Naime, presudan značaj kulturnog krajobraza u održavanju egzistencijalnog minimuma jamčio je i potrebu njegove zaštite kako od naravnih tako i od nadnaravnih neprijatelja, pri čemu su se neželjene prirodne pojave nerijetko pripisivale djelovanju mitoloških bića.

J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima…

261

Napokon, anketni upitnik, čija je ciljana skupina bila zrelo stanovništvo čije podrijetlo nalazimo u Oporu, pokazao je da, iako je uvjerljiva većina ispitanika čula priče o mitološkim bićima od svojih predaka, ispitanici danas gotovo uopće ne vjeruju u postojanje tih istih stvorenja. Ovakav stav svakako je rezultat tehnološkog napretka u obliku svladavanja nekad nesavladivih prirodno-geografskih ograničenja, ali zasigurno i podizanja razine obrazovanosti ispitanika u odnosu na njihove pretke. Izvori i literatura Audiozapis razgovora s kazivačima Antom Botićem (1939.), Blaženkom Botićem (1934.), Jurkom Botić (1933.) i Matom Botićem (1945.), Kaštel Novi, 26. studenog 2012. Botić, Jurica (2011.): Opor i Kozjak – spona priobalja i Zagore, Zbornik „Zagora između stočarsko-ratarske tradicije te procesa litoralizacije i globalizacije“, ur. Mate Matas i Josip Faričić, Sveučilište u Zadru, Kulturni sabor Zagore, Ogranak Matice hrvatske Split, Zadar, Split Katić, Lovre (1957.): Prilike u splitskoj okolici poslije odlaska Turaka, Starine 47, JAZU, Odjel za filozofiju i društvene nauke, Zagreb Komušanac, Monika; Šterc, Stjepan (2010.): Historijska geografija – temeljni identitet geografske discipline, Hrvatski geografski glasnik, br. 72/2, Hrvatsko geografsko društvo, Zagreb Kužić, Krešimir (1997.): Povijest Dalmatinske zagore, Književni krug, Split Kužić, Krešimir (2000.): Promjene toponima sela Radošića iz 1386. godine, Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, sv. 42, Zadar Kužić, Krešimir (2008.): Selo Opor za vrijeme turske vladavine, Zbornik „Opor i Kozjak – spona priobalja i Zagore“, ur. Jurica Botić, Udruga za revitalizaciju sela Opor – Botići, Kaštela Lučić, Josip (1976./1977.): Prilog poznavanju historijske geografije, Historijski zbornik, god. XXIX – XXX, Savez povijesnih društava Hrvatske, Zagreb Marinov, Nedjeljko (ur.): Zbornik o Zagori, knj.1 (1995.); knj. 2 (1998.); knj. 3 (1999.) Meštrović, Ivan (1970.): Ludi Mile, Matica hrvatska, Zagreb Pavić, Radovan (1974./1975.): Razvitak prirodno-determinističkih shvaćanja, Geografski glasnik, br. 36/37, Zagreb Pilić, Šime (2010.): Sela Opor i Labin u 16. i u 19./20. stoljeću: prilog poznavanju stanovništva, Zbornik „Opor i Kozjak – spona priobalja i Zagore“, ur. Jurica Botić, Udruga za revitalizaciju sela Opor – Botići, Kaštela

262

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Rogić, Veljko (1987.): O geografskoj misli, geografskoj disciplini i geografiji u Hrvatskoj, Geografski glasnik, br. 49, Zagreb Rogić, Veljko (1976.): Socio-geografski aspekt dinarskog krša, dinarskog kulturnog areala i dinarskog brdsko-planinskog prostora, Geografski glasnik, br. 38, Zagreb Schneeweis, Edmund (2005.): Vjerovanja i običaji Srba i Hrvata, Golden marketing, Zagreb Slukan Altić, Mirela (2007.): Povijesna geografija rijeke Krke: kartografska svjedočanstva, Javna ustanova Nacionalni park Krka, Šibenik Šakaja, Laura (1997.): Kultura kao objekt geografskog proučavanja, Društvena istraživanja, br. 3/35, Institut Ivo Pilar, Zagreb Šešo, Luka (2012.): Nema više vila. A nema ni konja: Promjena tradicijskih vjerovanja u nadnaravna bića, Zbornik za narodni život i običaje, knj. 56, Zagreb Šuta, Ivan (2010.): Prilog poznavanju topografije prapovijesnih nalazišta na području Labina, Prgometa i Opora, Zbornik „Opor i Kozjak – spona priobalja i Zagore“, ur. Jurica Botić, Udruga za revitalizaciju sela Opor – Botići, Kaštela

J. Botić i I. Odža, Geografski determinizam u pučkim vjerovanjima…

263

Jurica Botić i Ivana Odža Geographical determinism in folk beliefs and tradition of the village of Opor Summary The article discusses about the role of geographical determinism in the creation of folk beliefs and traditions of the village of Opor (Botići) in Kaštela hinterland. In the first part the article provides an overview of the folk beliefs and the superstitions that are found among elderly, the former inhabitants of this displaced village, comparing their beliefs with similar phenomena in the neighbouring villages. Furthermore, the article also discusses about the presence of these beliefs in the contemporary collective memory of the descendants of the former inhabitants of this village. The second part of the article establishes the connection of folk beliefs and traditions of the village of Opor with geographical features of the area in which the village is located. Specifically, the location of the village on the sort of the plateau between hills of Opor and Trećanica, as well as relatively satisfactory level of forested area, dictated the creation of folk imagination, beliefs and superstitions of local population, but also their economic dynamism. ture.

Key words: Opor, geographical determinism, folk beliefs, tradition, oral litera-

Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom u okolici Unešića Mario Katić, prof Dr. sc. Jadran Kale Sveučilište u Zadru Odjel za etnologiju i antropologiju

UDK: 393 (497.5 Unešić) Izvorni znanstveni članak Primljeno: 15. travnja 2013.

Autori u radu, na osnovi vlastitoga terenskog istraživanja u selima okolice Unešića, donose etnografske podatke o običaju obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom – počivala. Rezultate istraživanja u raspravi uspoređuju s dosadašnjim istraživanjima ovoga običaja na drugim lokalitetima dalmatinskog zaobalja. U zaključku rada argumentiraju kako rezultati ovoga istraživanja potvrđuju dosadašnje teze o donošenju ovoga običaja u prostor dalmatinskog zaobalja migracijama stanovništva tijekom ratova s Osmanskim Carstvom. Ključne riječi: mjesta odmaranja s pokojnikom počivala mirila, Planjane, Sedramić, Žitnić, Gornje Vinovo, Nevest.

U dosadašnjim istraživanjima i literaturi koja je problematizirala praksu obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom1, područje zaobalja Šibenika, pa tako i okolice Unešića, u potpunosti je zanemareno.2 U široj javnosti, štoviše, postoji percepcija kako su mirila (najpoznatiji naziv za ovu praksu) karakteristična samo za velebitsko područje. Razlog je tomu turistička prezentacija velebitskih mirila kao nešto jedinstveno u svijetu i specifično za to područje. Recentnija istraživanja pokazala su da je praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom, obilježavanje kamenom, itekako raširena u gotovo cijelome

1  O terminologiji pogledaj u Katić, Mario. 2012. Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom. Studia Mythologica Slavica XV., str. 117.-133.

2  Više vidi u: Katić, Mario. 2010. Mirila: porijeklo i značenje, u: Pleterski, Andrej

i Goran Pavel Šantek (ur), Mirila: Kulturni fenomen. ZRC SAZU, Ljubljana, str. 15.-35.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

266

dalmatinskom zaobalju, a da je praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom općenito postojala u dosta europskih zemalja.3 Osnovni je cilj ovoga rada etnografski skicirati prostor okolice Unešića, konkretno sela Planjana, Sedramića, Žitnića, Gornjeg Vinova i Nevesta. Iako su naša terenska rekognosciranja obuhvatila nešto širi prostor, odlučili smo se prikazati ove lokalitete zbog njihove raznovrsnosti u oblicima i zbog relativno bolje prikupljene građe nego na drugim lokalitetima. Koncipirajući cilj na ovaj način, potrebno je napomenuti da planiramo nastaviti istraživanja te u budućim radovima sustavnije istražiti i detaljnije prikazati ove lokalitete, problematizirati prošlost i sadašnjost ove prakse na ovim lokalitetima te detaljnije teorijsko-metodološki potkrijepiti svoja istraživanja.

Sl. 1. Evidentirana mjesta počivala (Karta: Ante Blaće)4

Etnografski podaci Planjane: Prema kazivaču Jeri Miljaku sve do 1968. godine Planjani su svoje pokojnike pokapali na unešićkom groblju. Te godine grade crkvu i groblje u 3  O terminologiji pogledaj u Katić, Mario. 2012. Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom. Studia Mythologica Slavica XV., str. 117.-133. 4  Zahvaljujemo kolegi Anti Blaći na izradi karte.

I. Katicć i J. Kale, Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom… 267 Planjanima i samim time prestaje potreba odlaska na udaljenije groblje te odmaranja putem. Međutim, i prije gradnje vlastite crkve i groblja Planjani su sve rjeđe zastajali na bilizima i počivali. Stari bi ljudi zvali bilige, počivališta. E, bilig, bilige,… E, kaže kod biliga. To je počivalište, u prijevodu tako, počivalište, ali su oni njih nazivali bilige. Bilig je kad se obilježi di se počiva.5

Sl. 2. Počivala Miljaka (Planjani)

Dva su ključna razloga za to, pojava automobila i mogućnosti vožnje pokojnika te odlazak na groblje asfaltiranom cestom koja se ne podudara s njihovim starim putem, i najkraćim, prema Unešiću i groblju. Stari put ostaje bili put i danas se koristi samo u određenim prigodama: Ovo je bio glavni put za naše selo. One su s desne strane puta. E, tu se pokojnika između stavi, i onda se tu, prije bi ljudi klekli fino, ovi koji bi nosili, kleklo bi se, pomolilo Bogu, Očenaš, Zdravomarijo ili pozdrav Gospi. Kako se donese, tako i ide, gori mu stoji glava, okrene se glava prema istoku, a skale s pokojnikom se stave između kamenja.6

Oba lokaliteta na kojima su se Planjani odmarali s pokojnikom nalaze se upravo na tim starim putevima što ih je s vremenom osudilo na nestajanje. Na jednom lokalitetu odmarali su se Miljci, Vukorepe i Šege. Bilizi Miljaka najbolje su očuvani. Sastoje se od četiri uspravna kamena raspoređena u četverokut. Na svakom kamenu s vanjske strane uklesan je križ. Pokojnika se stavljalo među to kamenje, a smjer kamenja, i samim time pokojnika, jest istok-zapad. Da bi pratili taj smjer, bilizi su okrenuti okomito na put. Na Dan mrtvih ondje bi se zapalio lumin ako je netko nedavno umro. A prilikom prolaska pokraj lokaliteta prekrižilo bi se i pomolilo. Prema kazivaču počivaljke se nalaze otprilike na pola puta do groblja, a lokalitet je na samoj granici između sela Planjana i Unešića: Ovdje je otprilike pola puta, da se ljudi, zato se i zove počivalište, da ljudi otpočinu, da se izmjenu. Na tom lokalitetu posljednji put odmarali su se 1964. godine. Međutim, tih godina: Već su se neki bili sitili, ima je neki čovjek kamiončić, i onda se sitili, ajmo mi njega u kamion. I onda počivaljke nemaju više svrhe. Niko se nije bunio,

5 

6 

Jere Miljak. Jere Miljak.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

268

svima je to olakšalo. Ne moramo ga nosit na Unešić, nego onde lijepo blizu. To više nije u svrsi.7

Kazivač je upamtio i predaju o doseljavanju stanovništva u selo Planjane: Ja sam sluša stare ljude kao dite, naši su došli iz Bosne, krenuli su tri brata, jedan je iša tamo negdje okolica Vrgorca, drugi išo ovamo kod Omiša, a treći je išao u Kljake. I sad naši otamo dosele ovde. I kad su doselili tamo iza one škole u neku rupu, neke Šege ih poteraju, i oni se nasele ovamo.

Na drugom lokalitetu sela Planjana odmarali su se Jurići, Marketići, Bilići i Kere. Lokalitet se isto sastoji od četiri Sl. 3. Počivala u Sedramiću uspravna kamena s uklesanim križevima, ali uz dodatak križa-spomenika koji se nalazi između dva uzglavna kamena. Na jednom od uspravnih uzglavnih kamena stoji natpis: Počiva Kero. Spomenuti križ-spomenik najvjerojatnije je doista nadgrobni spomenik zato što ima natpis i godinu 1877. U neposrednoj blizini toga križa ostaci su lampiona koji su odavno izgorjeli. Sedramić: Evidentirali smo dva lokaliteta. Na prvom su se odmarali Čavali, Ilakovići i Ponoši. Nalazi se odmah uz asfaltiranu cestu prema groblju. Počivalo se sastoji od dva pravokutna kamena na koja se spuštala kapsa prilikom odmaranja. Nema nikakvih oznaka ni ornamentike. Na lokalitetu zaselka Plazonje, koji se pokapaju u Sedramiću, svatko ima svoje počivaljke. Kada se odmara s pokojnikom, uzme se jedan kamen iz okoline i postavi uspravno. Nema urezivanja i nema ornamentike. Danas pokojnika više ne spuštaju na zemlju, ali i dalje se odmaraju i postavljaju kamen. Planiraju napraviti križ kako bi ostalo trajno obilježje na tome mjestu: Ali bez obzira, meni kad su mater i otac umrli, ja sam išo na starinski način. Sad ti iđeš i guraš kolica, ali obavezno se moralo stat. Ne mora se spuštat, sanduk stoji na kolicima. A kamen se uvijek stavi, uvijek se usadi, jer kamen je uvik oznaka bila kad ljudi prođu da je neko umro. Svak vidi taj kamen.8 7 

8 

Jere Miljak. Svetislav Plazonja.

I. Katicć i J. Kale, Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom… 269 Žitnić: Žitnić se dijeli na Donji i Gornji Žitnić. U prvome je riječ o pravoslavnom stanovništvu, dok su u drugom i katolici i pravoslavci. Donji Žitnić ima i stari i novi lokalitet počivala. Stari je na putu iz zaselaka prema starom groblju, a kada se napravilo novo groblje i crkva 1974. godine, promijenio se i lokalitet počivala. Kazivači su bili Daniel Kašić i Draško Beader. Na tim počivalima još se odmaraju Višići, Gundelji i Bodružići. Počivala se sastoje od dva uspravna kamena koja imaju urezan križ. Stranom na kojoj je križ okrenuti su prema cesti. Pokojnik se postavi ispred kamenja, pop se nakratko pomoli i ide se na groblje. Na starom lokalitetu odmarali su se još Asanovići, Kašići, Šarići i Perići. Prema Drašku Beaderu, novi lokalitet odabran je na tome mjestu zato što: … je to lokalitet koji sam govori po sebi. Jeste vidjeli da se tu ukršćuju putovi, i sad svi ovi ljudi koji dolaze otkle sam se ja rodio, pa i ovi kad bi bili Kašići i Milete, i oni bi dolazili putem sad kad idete ovim dole ide desno, a ovi, velika većina njih, Asanovići i Kašići, oni dolaze ovim ravnim putem. Tu se ti putovi susreću, i tu je najlogičnije jer već Stare pravoslavne počivale, Donji Žitnić u 100-150 metara je groblje. Nema gdje više bit. A za staro ono mjesto je kompletan ovaj Donji Žitnić koji se ukopavao u Gornji, svi smo mi imali grobove gori, oni su išli tim putem gdje je sad crkva, ravno je tu bio jedan put, i tu gdje se odmara se isto sudara s ovim putem. I tu je isto križanje. I to je to.9

Pokojnika se 80-ih godina prestalo nositi na groblje jer je počela upotreba automobila. Danas se pokojnika najčešće vozi iz bolnice u mrtvačnicu kod sv. Ivana gdje bude do sprovoda. No ako se ipak dogodi da kreću od kuće, i dalje se zaustavljaju kod počivaljki: Ako se kući doveze, evo ja od kada sam tu, od rata, zadnji je umro jedan Kašić, on je dovezen iz mrtvačnice iz Drniša, dovežen ispred kuće, od kuće ga je ponovno taj isti auto vozio, tu se je ustavio, pop je izišao iz auta i održa tu molitvu, i nastavio se put. A njega nisu vadili iz auta. Samo je izmolio. Otvori vrata, jel, ona zadnja, i izmoli se, više se ne vadi.10

9 

Draško Beader. Draško Beader.

10 

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

270

Drugi lokalitet koji smo evidentirali su počivale od zaselka Močići (katolici). Ondje je neki povratnik iz inozemstva sagradio moderni oblik počivala koje su imitacije male grobnice. Starih počivala više nema. A na ovima novim se i dalje zaustavlja pogrebna povorka kada netko umre. Zadnji put zaustavila se 2003. godine. Pokojnika se ne iznosi iz automobila, ali je potrebno zaustavSl 5. Počivala Gornje Vinovo ljanje i molitva.11 U Gornjem Žitniću smješteno je pravoslavno i katoličko groblje oko crkve sv. Jurja. Uz potonje su groblje stare počivale uz put prema višim zaselcima i nove počivale s natpisom „Počivalište“. Pojavom automobila u upotrebi ostaju samo nove počivale. Gornje Vinovo: Lokalitet u Gornjem Vinovu nalazi se u neposrednoj blizini nekropole stećaka koja je prema predaji mjesto gdje su zakopani svatovi. Lokalitet počivala sastoji se od četiri uspravna kamena te jednog križa-spomenika koji se nalazi između dva prednja uspravna kamena. Križ je ornamentiran i čini se da je riječ o nadgrobnom spomeniku. Pored ovog kamenja nalaze se dva manja kamena raspoređena jedan nasuprot drugomu. Iz kasnijeg razgovora s kazivačicom saznali smo kako je riječ o počivalu za malu djecu. Kazivačica Lucija Gotovac ispričala nam je i predaju koja objašnjava postavljanje počivala na tom lokalitetu: Postoji priča da se ondje počela kapela radit, sv. Jele. Oni su počeli pravit, stari pričali, ujutro oni su počeli, a obnoć je prinešeno, prinelo, zato se i crkva napravila šta je nunde. Oni su je mislili tu di je ono počivalo. Ali oni su počeli pravit, kad došli ujutro, obnoć prinilo gore di je sad crkva. Onda su oni gore crkvu, a ovdi ostavili počivalo.12

Na tom su se lokalitetu odmarali Listeši, Ivići, Gotovci, Vukave i Mandarići.

11 

12 

Iako je zaselak Močići dio sela Sedramić, svoje pokojnike pokapaju na groblju u Žitniću. Lucija Gotovac.

I. Katicć i J. Kale, Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom… 271 Nevest: Postoji jedan lokalitet bilige, gdje se počivalo. Lokalitet se nalazi negdje na pola puta do groblja, iako je groblje udaljeno tek nekoliko stotina metara i nalazi se u samom selu. Danas su ondje izgrađena tri križa, jedan veći i dva manja koja su ograđena željeznom ogradom. Ispred se nalazi platforma na koju Sl. 6. Počivala u Nevestu se doguraju kolica s pokojnikom i moli se za njega. Na lokalitetu ih dočeka župnik koji se moli. Pokojnika se ne skida s kolica. Iza spomenika je, u dva reda, položeno kamenje koje je prije obilježavalo to mjesto. Prema kazivačici, kamenje je bilo uspravno i nepravilno razbacano po lokalitetu. Pored njih se odmaralo. Neki kameni imaju urezan križ, dok drugi imaju ornamentiku stiliziranog križa. Na jednom je lik čovjeka raširenih ruku i nogu koje završavaju u tri kraka. Jedan ima urezan natpis i godinu 1860. Prema izgledu, ornamentici i natpisima čini se kako je riječ o starim nadgrobnim spomenicima. Ili je na tom lokalitetu bilo groblje, ili su ti nadgrobni spomenici doneseni iz obližnjega groblja kada se groblje preuređivalo. Samo groblje, iako staro, ima moderan izgled s modernim betonsko-mramornim grobnicama. Od starih grobova ostalo je nekoliko ploča i samo jedan kamen sličan onima na biligu. Rasprava Višegodišnja istraživanja u zaobalju Zadra pokazala su kako oblik prakse obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom ovisi, između ostaloga, i o okolišu te još jedanput pokazuju međuovisnosti čovjeka (kulture) i okoliša. Kako je čovjek svoju tradicijsku kulturu djelomično prilagođavao okolišu u kojem živi, a djelomično prilagođavao okoliš sebi, tako je i oblik prakse gradnje počivaljki ovisan o toj geografskoj podjeli. Naime, na području Ravnih kotara najčešće postoji jedno zajedničko počivalo/mirilo za cijelo selo. Odnosno, svaki se pokojnik spušta na istu suhozidnu gradnju pri čemu se kamenje od kojih je sastavljena prevrne tako da dio koji je bio okrenut prema zemlji bude okrenut prema gore. I tako za svakog idućeg pokojnika. Čini se kako je ključni razlog tomu nedostatak materijala - kamena. S druge strane, zbog velike količine dostupnog materijala na području Bukovice, najčešće svaki pokojnik ima svoje počivalo/mirilo. „Na području gdje je kamen gotovo jedini prirodni

272

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

resurs kojim ljudi raspolažu, logično je da će kamen biti i osnovni materijal koji će se koristiti u svakodnevnom životu“.13 Analogija između Ravnih kotara i unešićkog kraja može se povući promatrajući okoliš i nedostatak materijala za gradnju biliga svakog pokojnika posebno. Iznimka bi bila jednino zaselak Plazonje koji ima obilježje za svakog pokojnika posebno, ali to je obilježje relativno jednostavno, bez obrade, ornamentike i potrebe trajnog čuvanja. Kada smo bili na samom lokalitetu, nismo bili ni svjesni da stojimo upravo na njemu; to samo po sebi pokazuje trajnost obilježavanja. Međutim, nedostatak materijala ne objašnjava postojanje toliko lokalnih varijanti obilježavanja. Gotovo svaki zaselak u kojem smo bili imao je malo drugačiji oblik ove prakse. Koliko god zapravo bila riječ o nijansama, ipak ostaje činjenica da određene razlike postoje. To još jedanput pokazuje koliko je ova praksa zapravo kompleksna i da prilikom istraživanja treba imati na umu kako je svaki pojedini oblik ove prakse rezultat specifičnog razvoja u različitome povijesnome i geografskom kontekstu; jednako tako ima i specifična značenja i funkcije koje su se tijekom vremena mijenjale.14 U ovom kraju riječ je o razlikama na razini mikrolokaliteta, što pokazuje prilagodljivost tradicije novonastalim okolnostima, ali ujedno i njezinu ovisnost o životnoj svakodnevici. Jedini lokalitet spomenut u ovom radu gdje je praksa odmaranja s pokojnikom napuštena jest selo Planjane. Čini nam se da je ključni razlog tomu bio položaj lokaliteta koji su ostali na starome bilom putu koji je prolaskom nove asfaltirane ceste i dolaskom automobila u potpunosti napušten. Na ostalim lokalitetima lokaliteti biliga nalaze se neposredno uz cestu koja se i danas svakodnevno koristi, pa kada se pokojnika vozi i automobilom, ljudi imaju priliku zaustaviti se uz njih i održati tradiciju živom. S druge je strane zanimljiva pojava, kod lokaliteta koji su još u upotrebi, njihova modernizacija – naročito kod katolika. Lokaliteti gdje se katolici i dalje zaustavljaju na putu do groblja (osim zaselka Plazonje) zadnjih su godina doživjeli znatnije promjene u izgledu, iako im je funkcija ostala ista. Jedan lokalitet (počivale Močića) postao je imitacija klasičnog oblika grobnice toga područja, dok drugi lokalitet (Nevest) imitira Golgotu s tri križa okružena željeznom ogradom. S druge strane, pravoslavna počivala, barem na onim lokalitetima koja smo mi obišli, ne mijenjaju svoj izgled bez obzira na promjenu lokaliteta odmaranja ili korištenje automobila. Je li ovdje riječ o konfesionalnim razlikama i utjecaju institucionalizirane crkve ne može se ustvrditi bez detaljnijeg istraživanja. 13  Katić, Mario. 2011. Kamen i duša. U: Vinšćak, Tomislav i Andrej Pleterski, (ur), Perunovo koplje, str. 133. 14  Katić, Mario. 2012. Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom. Studia Mythologica Slavica XV, str. 117.-133.

I. Katicć i J. Kale, Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom… 273 Od razlika koje smo zabilježili na pojedinim lokalitetima zanimljivije su razlike gledajući lokalitete unešićkog kraja u cjelini te uspoređujući ih s dosadašnjim istraživanjima ove prakse. Već u prethodnim istraživanjima zabilježen je oblik odmaranja u kojem jedno selo ili više zaselaka nekog sela imaju jedno zajedničko mirilo/počivalo/bilig. Međutim, dosada je uvijek bila riječ o dva uspravna kamena. Na lokalitetima okolice Unešića katolici imaju četiri kamena koja najčešće prati jedan križ-spomenik koji se postavlja između dva uzglavna kamena. Pravoslavci pak imaju, kao što je slučaj i drugdje, samo dva kamena. Na lokalitetima u Sedramiću kod katolika također je riječ o dva kamena. Kako se i u ovom istraživanju pokazalo da su katolici puno skloniji modernizaciji svojih običaja, prilagođavanju novom vremenu ili napuštanju u potpunosti, dok su pravoslavci skloniji zadržavanju starijih oblika prakse kroz duže vremensko razdoblje, tako bismo mogli oprezno zaključiti da je postavljanje četiri kamena novija praksa, iako je teško reći kada je započela. Jedna od mogućih vremenskih odrednica mogla bi biti križevi-spomenici koji se očito donose s groblja, a s obzirom na to da na svim lokalitetima gdje postoje datiraju iz 1800-tih godina, moglo bi se pomisliti na 19. st. kao vrijeme u kojem katolici na nekim lokalitetima, možda želeći svoju praksu razlikovati od pravoslavne, postavljaju četiri kamena i donose križeve s groblja. Međutim, 19. st. čini se manje vjerojatnim iz jednostavnog razloga jer bi obitelj i rodbina morale odavno zaboraviti čiji je kameni križ kako bi dopustile njegovo micanje s groblja i donošenje na bilige. Da su doista i katolici poznavali bilige sa samo dva kamena jasno je iz primjera Sedramića i Plazonja čija je praksa toliko pojednostavljena da postavljaju samo jedan kamen bez spuštanja pokojnika. Sličan razvoj dogodio se i u Zelengradu kod Obrovca gdje su prestali postavljati kamen iznad i ispod glave te popločivati prostor između, te su sveli praksu na podizanje samo jednog kamena iznad glave te slaganje nekoliko ploča kako bi se pokazala dužina pokojnika. Ako bi se željelo doći do odgovora na pitanje je li postavljanje četiri kamena noviji oblik prakse, bilo bi potrebno detaljnije proučiti lokalnu povijest s naročitim osvrtom na župnike i župske knjige te dograđivanje i uređivanje lokalnih groblja s kojih najvjerojatnije potječu križevi-spomenici. To se naročito odnosi na lokalitet u Nevestu gdje na prvi pogled izgleda kao da je lokalitet biliga nastao na groblju. Međutim, sama pozicija mjesta pokazuje da teško može biti riječ o groblju, naročito uzimajući u obzir dataciju križa-spomenika iz 19. st. kada nedaleko od tog lokaliteta postoji stara crkva i groblje. Vjerojatniji slijed događaja jest taj da su se prilikom preuređivanja groblja pokupili lijepo ornamentirani križevi i spomenici za koje se više nitko nije brinuo i donijeli na lokalitet biliga da bi time dodatno označili lokalitet i sakralizirali prostor.

274

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Zaključak Značajnije kazivanje za općenito istraživanje ovoga fenomena jest predaja o razlozima gradnje počivala baš na tome mjestu gdje jesu, kao ova zabilježena u zaselku Gotovaca. Postojanje predaje koja objašnjava da mjesto za odmaranje nije slučajno odabrano „negdje na pola puta“ pokazuje kako su stari lokaliteti bili itekako pomno odabirani, kako je vjerojatno postojala i predaja koja je objašnjavala razloge odabira toga mjesta. Smještanje toga konkretnog lokaliteta vrlo blizu nekropole stećaka pokazuje da je najvjerojatnije bila riječ o prostoru koji je imao kontinuitet sakralnosti i za novodoseljeno stanovništvo te pokazuje način zaposjedanja prostora, ali i prihvaćanja starijih svetih mjesta. Translokacija crkve koja se događa prilikom gradnje klasični je motiv predaja kojim se pokazuje kako je riječ o nadnaravnim silama (božanskim) koje svojom voljom biraju mjesto koje će postati sveto. Čovjekova je uloga u tome prepoznati te znakove i prihvatiti svetost prostora.15 Predaja koja je zabilježena u Planjanu o doseljavanju trojice braće iz Bosne još je jedan klasičan primjer i motiv koji se javlja u dalmatinskom zaobalju i kojim se pojašnjava geneza zaselka, obitelji, plemena. Te predaje potkrijepljene su nizom povijesnih izvora koji pokazuju da se zapravo većina stanovnika dalmatinskog zaobalja doselila iz današnje Bosne i Hercegovine, a prije toga s drugih prostora Balkana, dolazeći s Osmanlijama ili bježeći pred njihovim osvajanjima.16 O doseljavanjima u unešićki kraj koncem 17. st. pisao je fra Josip Ante Soldo.17 U tom je svjetlu zanimljiv selektivni ključ održanih kulturnih praksi, na što je pri usporedbi nošnji iza ove migracije upozorila Jelka Radauš-Ribarić. Naime, takvo je prosijavanje teklo po identitetskim crtama prepoznatljivosti populacije s crvenom ćalmom omotanom oko muških kapa i vunenom crvenom prugastom pregačom bez resa u ženskoj odjeći. Manje vidljivi dijelovi odjeće stopili su se sa stilom sredine.18 Uz ovakvo etnologinjino opažanje na ovome mjestu možemo kratko dodati i sicanje, tj. tatauiranje djevojaka kao snažan likovni znak pripadnosti zajednici kakav se u Hrvatskoj do vremena oko 2. svj. rata prakticirao jedino u Dalmatinskoj zagori, i to i u selima koje smo obišli radi utvrđivanja postojanja počivala, kao i u susjednim selima. Jedan dio likovnog inventara (kola, tj. krugovi i križevi u karakterističnim kombinacijama) zajednički je i počivalima i sicanju. Stanov15  Katić, Mario. 2010. Tekstualna konstrukcija svetog mjesta na primjeru predaje o slici Gospe s Kondžila. Godišnjak 39. Centar za balkanološka ispitivanja ANUBiH, str. 219.-239. 16  Katić, Mario. 2010. Mirila: porijeklo i značenje. U: Pleterski, Andrej i Goran Pavel Šantek (ur), Mirila: Kulturni fenomen. ZRC SAZU, Ljubljana, str. 15.-35. 17  Soldo, Josip Ante. 1995. Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Sinj: Ogranak MH, str. 51. 18  Radauš-Ribarić, Jelka. 1986. Zapažanja o narodnoj nošnji u Rami i Sinjskoj krajini. Kačić 18, str. 41.-61.

I. Katicć i J. Kale, Praksa obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom… 275 ništvo koje se doselilo na ovaj prostor donijelo je sa sobom svoj način života, vjerovanja i običaje; nešto se s vremenom napustilo, nešto prilagodilo, a nešto očuvalo, možda u nekome drugom obliku. To još jedanput potkrepljuje ideju da je i običaj obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom u prostor dalmatinskog zaobalja došao s migracijama stanovnika.19 U ovome kratkome etnografskom dokumentiranju prostora i komentiranju zabilježenih oblika prakse obilježavanja mjesta počivanja s pokojnikom mislimo da smo dovoljno argumentirali nužnost daljnjeg istraživanja ove prakse koja i u recentnijim oblicima može ponuditi zanimljive odgovore, ali i postaviti još zanimljivija pitanja. Literatura: Katić, Mario. 2010. Tekstualna konstrukcija svetog mjesta na primjeru predaje o slici Gospe s Kondžila. Godišnjak 39. Centar za balkanološka ispitivanja ANUBiH, str. 219.-239. Katić, Mario. 2010. Mirila: porijeklo i značenje. U: Pleterski, Andrej i Goran Pavel Šantek (ur), Mirila: Kulturni fenomen. ZRC SAZU, Ljubljana, str. 15.-35. Katić, Mario. 2011. Kamen i duša. U: Pleterski, Andrej i Tomo Vinšćak (ur), Perunovo koplje. ZRC SAZU, Ljubljana, str. 133.-145. Katić, Mario. 2012. Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom. Studia Mythologica Slavica XV., str. 117.-133. Radauš-Ribarić, Jelka. 1986. Zapažanja o narodnoj nošnji u Rami i Sinjskoj krajini. Kačić 18, str. 41.-61. Soldo, Josip Ante. 1995. Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, Sinj: Ogranak MH.

19  Katić, Mario. 2012. Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom. Studia Mythologica Slavica XV., str. 117.-133.

276

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Mario Katić i Jadran Kale The practice of marking resting places with the deceased in the area surrounding Unešić? Summary20: The main objective of this paper is an ethnographic sketch of the area surrounding Unešić, specifically the villages of Planjane, Sedramić, Žitnić, Gornje Vinovo and Nevest. Almost every village which we surveyed had a slightly different form of marking the resting place with the deceased. As much as it was actually the nuances, the fact remains that there are certain differences. It shows once again just how complex this practice is, and that we should keep in mind that every single form of this practice is the result of a specific development in different historical and geographical context. Also, its specific meanings and functions have changed over time. In localities surrounding Unešić, Catholics place four stones at the corners of the place, usually accompanied by a cross-monument between two headstones. The Orthodox, on the other hand, mark the place with only two stones, as is the case elsewhere. Our research has shown that Catholics are much more inclined to modernize the practice of resting with the deceased, while the Orthodox are inclined to retain older forms of practice over a longer period of time. From that we could cautiously conclude that placing four stones is a recent practice, although it is difficult to say when it started. Oral history, supported by a number of historical sources, shows that in fact most of the Dalmatian hinterland residents migrated from present-day Bosnia and Herzegovina, and before that from other parts of the Balkans, arriving with the Ottomans, or fleeing from them. Population that immigrated to this region has brought with them their way of life, customs and beliefs. Some were eventually abandoned, some adapted, and some partially preserved, perhaps in some other form. This paper supports the idea that the custom of marking the resting places with the deceased came to the Dalmatian hinterland by migrations.

20 

Zahvaljujemo kolegici Olgi Supek na lektoriranju engleskog prijevoda.

Duše na kamenu Pogrebna počivala Ogorja Gornjeg i mirila Starigrada-Paklenice Višnja Milanović, dipl. theol UDK. 393 (497.5 Ogorje Gornje) Katehetski ured Split 393 (497.5 Starigrad-Paklenica) Prethodno priopćenje Primljeno: 6. svibnja 2013. U radu se uspoređuje običaj gradnje pogrebnih počivala u Ogorju Gornjem s mirilima Starigrada-Paklenice. Spoznaje o ovom običaju temelje se na arheološkim nalazima, kazivanjima lokalnoga stanovništva te dostupnoj literaturi. Usporedbom određenih segmenata proučavanja bolje istraženih starigradskih mirila i zanemarenih ogorskih počivala uočavaju se određene razlike u prakticiranju ovoga običaja. Njihov prikaz čini okosnicu ovoga rada, a upotpunjen je i teološkom perspektivom. Na taj se način nastoji uočiti određeni odmak pučke pogrebne tradicije od službenog nauka i prakse Crkve te, s druge strane, opravdati njezina koegzistencija s legitimnim, propisanim crkvenim obredom pokopa. Ključne riječi: posmrtni običaji, počivala, mirila, Ogorje Gornje, Starigrad-Paklenica, mistagogija.

Uvod Posmrtni običaji u sebi uključuju čitav niz raznih obreda čiji je cilj, između ostalog, olakšati prijelaz duše preminuloga iz svijeta živih u svijet mrtvih.1 Jedan je takav obred počivanje pogrebne povorke s pokojnikom na točno određenom i za to predviđenom mjestu.2 Na otprilike pola puta od pokojnikove kuće do groblja uslijedilo bi zaustavljanje na individualnom ili zajedničkom počivalištu. Ovdje nas zanimaju isključivo pojedinačna počivala, a u fokusu istraživanja zasada je jedan lokalitet u Ogorju Gornjem. Počivala s ovoga 1  Usp. A. van Gennep, The Rites of Passage, u: Robben, Antonius C. G. M. (ed.), Death, mourning, and burial: a cross-cultural reader, Malden – Oxford – Carlton 2004, 216. U okviru ovoga rada izostavljamo običaje koji se odnose na odijevanje pokojnika, način žalovanja i oplakivanja pokojnika, molitve i pričanja uz mrtvački odar, čuvarinu te ostale detalje vezane uz organizaciju pogreba. 2  Zahvaljujem mr. sc. Mariju Katiću na savjetima i komentarima.

278

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

lokaliteta uspoređujemo s bolje istraženim počivalima na pet lokaliteta Starigrada-Paklenice, koja se ondje nazivaju mirila.3 Da bi se uočila odstupanja u vršenju istog običaja u ovim različitim sredinama, iznosimo rezultate izvršene poredbene analize sljedećih segmenata proučavanja pogrebnih počivala: kazivanja, nazivlja, položaja, morfoloških osobitosti, epigrafskih značajki te likovnih motiva. Nadalje, ovdje se ne bavimo problematiziranjem porijekla ovoga običaja, već u liturgijsko-teološkom kontekstu stavljamo naglasak na otkrivanje i tumačenje onih elemenata, upotrebom mistagogijske metode, zbog kojih je običaj egzistirao paralelno s crkvenom pogrebnom tradicijom.4 1. Specifičnosti pogrebnih počivala Ogorja Gornjeg i mirila StarigradaPaklenice U ovome poglavlju uspoređujemo različite vidove pojavnosti ogorskih pogrebnih počivala i starigradskih mirila. Ne promatramo ih isključivo kao primjerke pogrebne umjetnosti, već i kao oblik tradicijskog vjerovanja. Rezultati istraživanja velebitskih mirila, kojima se koristimo u ovome radu, objavljuju se od 1934. godine, a radovi na sanaciji lokaliteta šireg starigradskog područja traju od 2002. godine.5 Lokalitet s počivalima u Ogorju Gornjem je zapušten, konzervatorski radovi još nisu obavljeni, a literatura ih tek usputno spominje. Tako ih Gavazzi navodi kao primjer uz velebitska mirila te objavljuje fotografiju jednog lokaliteta s individualnim počivalima.6 Alaupović-Gjeldum donosi 3  Važno je zapaziti kako se donedavno držalo da je tradicija gradnje pogrebnih počivala specifična za primorske padine Velebita, zatim zaleđe srednje i sjeverne Dalmacije te Liku i Primorje. Usp. I. Krajač, Mirila, u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 29 (1934), 161-164; M.Gavazzi, Vrela i sudbine narodnih tradicija kroz prostore, vremena i ljude. Etnološke studije i prilozi iz inozemnih izdanja, Zagreb 1978, 198; A. Glavičić, Mirila i počivala na Velebitu, u: Senjski zbornik, 8 (1980), 204-206; M. Trošelj, Istraživanje mirila u južnom Velebitu (Malo Rujno), u: Zadarska revija 6 (1991), 200-222; M. Katić, Mirila: porijeklo i značenje, u: Mirila: kulturni fenomen, Ljubljana 2010, 15; T. Vinšćak, Velebitska mirila u kontekstu sakralne geografije južnog Velebita, u: Mirila..., 11-13. Sva dosadašnja istraživanja ovoga običaja od strane arheologa, etnologa, povjesničara umjetnosti itd. bila su ograničena na spomenuto područje s naglaskom na južni Velebit. Tragom Krajača i Gavazzija, koji su nas informirali o postojanju „sličnih pojava“ u nekim dijelovima Europe, Katić ide korak dalje. Uslijed daljnjih istraživanja on dolazi do novih spoznaja te upozorava na postojanje u osnovi identične obrednosti diljem Europe. Svjestan regionalnih razlika u materijalnoj izvedbi počivala, autor sve obredne prakse toga tipa objedinjuje pod istim imenom: obilježavanje mjesta odmaranja s pokojnikom. Opširnije vidi u: M. Katić, Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom, u: Studia Mythologica Slavica, 15 (2012), 117-133. 4  Glavičić daje naslutiti da bi „ishodišna točka“ mirila mogla biti u dinarskom području, s obzirom na to da su današnji Podgorci Bunjevci doselili odatle, te sugerira da bi istraživanja trebala obuhvatiti i taj prostor. Usp. Glavičić, Mirila, 205-206. 5  Usp. M. Marasović, Uvodna riječ, u: M. Trošelj, (ur.), Mirila, Starigrad-Paklenica 2012, 5. 6  Usp. Gavazzi, Vrela, 199-201.

V. Milanović, Duše na kamenu

279

kratku informaciju da su u Ogorju Gornjem još (2005.) vidljiva individualna počivala.7 Iz ovih navoda poznato je samo to da počivala u Ogorju Gornjem postoje, no nitko od autora ne precizira ni točan položaj ni broj počivala pa je u okviru ovoga istraživanja obavljeno rekognosciranje terena. 1.1. Kazivanja o običaju počivanja s pokojnikom8 Ogorje Gornje: Muškarci bi dan prije pogreba odnijeli pokojnika iz njegove kuće i ostavili ga u mrtvačnici na groblju kod crkve. Žene u tome ne bi sudjelovale, već bi ih, oplakujući preminulog, samo do počivala dopratile i vratile se natrag kući. Zaustavljali su se u dva navrata, a pokojnika se polagalo na počivalo da mu duša otpočine, odnosno da se lakše dijeli od tijela kada prelazi s ovoga svijeta na onaj. Pri tom bi ga tri puta zavrtili na oposun, tj. okrenuli ga u smjeru kazaljke na satu, da njegova duša ne nađe put do kuće za vrijeme četrdesetodnevnog lutanja nakon smrti. Počivalo je usmjereno tako da glava pokojnika gleda prema istoku, kao što je u crkvi gledao prema oltaru koji je također na istoku. Nije postojao posebno propisan molitveni obrazac koji se za to vrijeme molio, već samo Oče naš ili Zdravomarija. Isto tako pomolili bi se kada bi prolazili pokraj počivala ili prilikom škropljenja blagoslovljenom vodom. Nema ni nekih posebnih zabrana, osim, naravno, uništavanja i odnošenja kamenja s počivališta jer to je „svetinja“ – posvećeno mjesto. Sve duše pokojnika koji su ondje počivali i dalje se tu nalaze – oni sve vide kao i onda kad su bili živi. Svećenik nije predvodio pogrebnu procesiju, nego bi ih čekao kod crkve. Starigrad-Paklenica: I muškarci i žene išli su s pokojnikom prema groblju, a zaustavili bi se samo jedanput na pola puta do odredišta. Tada bi pokojnika položili na tlo, najčešće tako da gleda na istok, te mu uz glavu i uz noge postavili po jedan kamen jer: „Koliko je tijelo, tolika je i duša.“9 Na tom će se mirilu duša pokojnikova namiriti i odijeliti od tijela. Kad se bude vraćala na Dušni dan, razaznat će svoje mirilo od drugih po „šarama“ koje će klesar nekoliko dana nakon pogreba uklesati na uzglavnici.10 Zbog toga je mirilo posvećeno mjesto; ono se posjećivalo i uređivalo, a ne grob. Pri prolasku pokraj 7  Usp. D. Alaupović-Gjeldum, Običaji i vjerovanja sela župa Konjevrate i Mirlović Zagora, u: Konjevrate i Mirlović Zagora – župe Šibenske biskupije. Zbornik radova znanstvenog skupa Sela šibenskog zaleđa župa Konjevrate i Mirlović Zagora u prošlosti, Zagreb 2005, 471. 8  Podatke o ovome običaju za Ogorje Gornje donosimo prema kazivanjima Marije Kokeza, r. Muslim (1938. g.), a za starigradska mirila koristimo se već objavljenim kazivanjima. 9  Usp. I. Krajač, Mirila, 161; M. Trošelj, Natpisi i likovni prikazi na velebitskim mirilima, u: Mirila: kulturni fenomen, Ljubljana 2010, 64, M. Trošelj, Velebitska mirila, u: Lički planinar, 2 (2006), 5. 10  Usp. Krajač, Mirila, 165; Katić, Mirila, 21. O prepoznavanju mirila po „šarama“ vidi: Trošelj, Natpisi i likovni prikazi, 64.

280

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

mirila izgovorila bi se kratka molitva: „Žive duše, mrtva tila, laka vam zemlja bila.“11 Osim navedenih obveza, kojih se trebalo pridržavati, postojale su i zabrane. Djeca se ondje ne smiju igrati ni stoka pasti, a hodanje po mirilima i odnošenje njihovih dijelova strogo je zabranjeno.12 Ljudi su strahovali kad bi noću prolazili pokraj njih.13 Ipak, pravljenje mirila nije bilo obavezno i ovisilo je o financijskim mogućnostima obitelji.14 Svećenik nije sudjelovao u ovom obredu, već bi dočekao povorku kod crkve.15 Ako usporedimo kazivanja, primjećujemo kako se u obredu počivanja s pokojnikom jedina bitna razlika sastoji u tome što se u Ogorju Gornjem ne uzima „mira“, tj. ne vrši se ritualno mjerenje pokojnika, dok u Starigradu-Paklenici nema okretanja mrtvaca. Svrha je ovog obreda razdijeliti dušu umrloga od tijela i umiriti je vezujući je uz kamen. Na taj će se način zajednica živih zaštititi od lutajuće duše umrloga; pa ipak, drži se da su to posvećena mjesta s kojima duše pokojnika ostaju zauvijek povezane, a prema kojima se odnosi s poštovanjem. Odatle proizlaze ritualne radnje koje se ondje obavljaju, poput molitve za pokojne ili škropljenje počivala blagoslovljenom vodom. Na starigradskom području, pa ni u Ogorju Gornjem, nije zabilježeno sudjelovanje svećenika, a žene su izuzete samo u Ogorju Gornjem, što se tumači podjelom poslova. Naime, muškarci nose pokojnika, dok se one trebaju pobrinuti za ožalošćenu obitelj i pomoći joj u kući, oko blaga i slično. Orijentacija počivala i mirila je istok-zapad, osim u slučaju jednoga starigradskog lokaliteta gdje teren to ne dopušta. 1.2. Nazivlje Počivalo je označeno mjesto određeno za počinak, odmor. Naglasak je prvenstveno na odmaranju uslijed fizičkoga napora, u ovom slučaju nakon duga hoda onih koji prate i nose pokojnika. Gavazzi spominje dvije podvrste kamenih počivala: teretno i pogrebno počivalo ili u nekim krajevima počivaljku.16 Počivalo je namijenjeno i za „mrca“ da mu duša otpočine.17 No ono može biti i mjesto memorije pokraj kojega bi se, uslijed svakodnevna hoda, prolaznici 11 

Usp. Trošelj, Natpisi i likovni prikazi, 63-64 Usp. Isto, 64; Glavičić, Mirila, 205 13  Usp. Katić, Mirila, 21. 14  Usp. Isto, 19. 15  „Obredu na mirilima Velebita nije prisustvovao svećenik, niti je crkva (kao ustanova) bila u vezi s njima. (...) U Bukovici i istočnom dijelu Ravnih kotara, čija su mirila u neposrednoj blizini crkve i groblja, obredu prisustvuje svećenik, s obzirom da se običaj održao u tim krajevima do danas.“ Usp. Trošelj, Istraživanje mirila, 202, 222. 16  Usp. Gavazzi, Vrela, 197-198. 17  Kazivačica Marija Kokeza, r. Muslim (1938. g.). Gavazzi također donosi potvrdu o narodnom vjerovanju da je to mjesto počivalište duša pokojnika. Usp. Gavazzi, Vrela, 200. 12 

V. Milanović, Duše na kamenu

281

zaustavili, odmorili, te naposljetku prisjetili pokojnika koji su tu počivali, pa se pomolili za njih.18 Etimološki gledano mirilo ima dvojako značenje s obzirom na ono što se događa s tijelom i dušom pokojnika, kao i radnje koje se pri tom obavljaju. Prije svega uočava se „uzimanje mire“ pokojnika, a „izmiriti“ ga znači obilježiti njegovu visinu, odnosno dužinu jer je položen na tlo, postavljanjem uzglavnice i donožnice. Na taj bi način oni koji sudjeluju u ovome činu ujedno „namirili dušu“, osigurali bi mir duše preminuloga koja se na mirilu dijeli od tijela. U ovome jednostavnom, a dvoznačnom nazivu, ujedinjen je fizički aspekt gradnje mirila i duhovna dimenzija obreda.19 Iz ovoga vidimo kako je izraz mirilo sadržajno i značenjski bogatiji od naziva počivalo. 1. 3. Položaj Položaj počivališta, odnosno mirilišta, s jedne strane može biti uvjetovan duljinom puta od kuće, tj. zaseoka do groblja, te s druge strane terenom. U Ogorju Gornjem zasada je rekognosciran jedan lokalitet iza transformatorske stanice s lijeve strane ceste u smjeru od župne crkve sv. Jurja prema Zelovu. Na ovom počivalištu zaustavljali su se pripadnici rodbine koja živi u zaseocima udaljenima od crkve preko sat vremena hoda (Muslimi, Karani, Boko), a u današnje vrijeme sačuvano je samo trinaest počivala. Teško se može odrediti je li ovo počivalište prvotno bilo postavljeno uz put kojim se nekada svakodnevno prolazilo jer se počivala danas nalaze nekoliko metara udaljena od asfaltirane ceste, a nikakva druga staza nije vidljiva. Starigradska mirila redovito stoje pored staza i najčešće na polovici puta od ljetnih stanova na višim nadmorskim visinama na Velebitu do groblja uz more.20 Za razliku od starigradskih mirilišta, ovo ogorsko počivalište ne nalazi se na prirodno istaknutom položaju, npr. na prijevoju ili križanju planinskih staza, već na ravnom terenu (sl. 1). Ostali lokaliteti ogorskoga kraja sa zajedničkim i pojedinačnim počivalima tek se trebaju evidentirati i rekognoscirati. 1. 4. Morfološke osobitosti S obzirom na izgled i sastavne dijelove počivala primjećujemo da ogorska imaju samo uzglavnicu, podnožnica i popločanje ne postoje (sl. 3), dok 18 

64.

19  20 

Usp. Glavičić, Mirila, 205. Usp. Gavazzi, Vrela, 198; Trošelj, Velebitska mirila, 4; Trošelj, Natpisi i likovni prikazi,

Glavičić je uvjeren kako to ima veze s rimskim običajem pokapanja uz ceste. Usp. Glavičić, Mirila, 202-203, 205.

282

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

starigradska mirila sve to u pravilu imaju (sl. 4); ogorska počivala nisu postavljena zbijeno jedno uz drugo kao starigradska mirila, već je između njih razmak. Stoga ne možemo odrediti visinu pokojnika ni zaključiti jesu li sva počivala pripadala jednoj obitelji, kao što se to može odmah na prvi pogled uočiti kod starigradskih mirila (sl. 2 i 9).21 U oba slučaja riječ je o kenotafima načinjenima bez ikakvoga vezivnog materijala, dakle u suhozidnoj tehnici (sl. 4).22 Značajno je ovdje primijetiti kako neki grobovi kod crkve sv. Jurja u Ogorju Gornjem (sl. 5) imaju oblik mirila baš kao i grobovi u Tribnju-Šibuljini (sl. 6), susjednome mjestu Starigrada-Paklenice.23 Neka od budućih istraživanja mogla bi se time pozabaviti. S obzirom na izgled uzglavnica, osvrćemo se na njihove dimenzije i oblikovanje. Ogorske su manjih i ujednačenih dimenzija (sl. 7), za razliku od starigradskih kod kojih se raspoznaje uzglavnica mirila za dijete od onoga za odraslu osobu (sl. 8).24 Uzglavnice starigradskih mirila oblikom variraju čak i unutar istog lokaliteta, od lučno-zaobljenog preko trokutasto-dvoslivnog tipa do pravokutnog oblika (sl. 10).25 Ogorske su uzglavnice isključivo pravokutnog oblika, barem onaj dio koji vidimo iznad zemlje. Na onim uzglavnicama koje su polegnute i nalaze se izvan zemlje uočava se specifično stanjen donji dio koji je bio ukopan u zemlju (sl. 9). Osim toga, uočeni su likovni motivi s jedne i s druge strane uzglavnice, što kod starigradskih nije slučaj.

21  „[...] svaka kuća – obitelj ili rod imala je na mirilištu svoj rezervirani prostor na kojemu se pravilo mirilo.“ Usp. Glavičić, Mirila, 203; Krajač, Mirila, 161. 22  Pojam kenotaf označava prazan, simboličan grob ili spomenik koji izgledom podsjeća na grob. Usp. Glavičić, Mirila, 202, 205-206. Arheologinja Aleksandra Faber navodi kulturnu antropologinju Nadiju Seremetakis koja opisuje vlaški običaj primarnog i sekundarnog ukopa koji se prakticirao u Grčkoj. Riječ je o prebacivanju kostiju pokojnika nakon tri, pet ili sedam godina iz groba u planini u zajedničku grobnicu. Stoga Faber predlaže poduzimanje ispitivanja humusa pod mirilima s ciljem utvrđivanja je li bilo pokapanja pod njima na određeni broj godina. Usp. A. Faber, Život velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti. (Razmatranja uz mirila), u: Senjski zbornik, 22 (1995), 166-168. Ovom prilikom predlažemo arheolozima da se ovakvo istraživanje provede i na ogorskim počivalima s istom svrhom. 23  Sličnost su primijetili i drugi istraživači. Gavazzi uopće ne komentira, nego samo prikazuje fotografije počivala i grobova u Ogorju Gornjem. Usp. Gavazzi, Vrela, 199. Glavičić smatra da su sva počivala pod utjecajem grobne arhitekture sjeverne Dalmacije. Usp. Glavičić, Mirila, 204-205. Katić navodi primjere iz Bukovice te Drniške i Cetinske krajine. Usp. Katić, Mirila, 27-32. 24  Prosječna visina ogorske uzglavnice iznosi 20 cm, a širina 25 cm. Visina uzglavnice dječjeg mirila svega je 10 cm, a dužina samoga mirila 43 cm. Uzglavnica mirila odrasle osobe može biti viša od 30 cm, s dužinom mirila preko 170 cm. 25  Usp. Trošelj, Istraživanje mirila, 208.

V. Milanović, Duše na kamenu

283

1. 5. Epigrafske značajke Ogorski klesari imali su finiju tehniku klesanja, očito su bili vještiji i imali bolji, kvalitetniji alat pa su, u usporedbi sa starigradskim natpisima, brojevi i slova ljepše izvedeni. Latinični natpisi ispisani su u majuskuli (sl. 11), osim u jednom slučaju kada se u riječi „OdMAR...“ pojavljuje minuskulativno „d“ Osim toga, plitko su uklesani, što utječe na kvalitetu fotografiranja, i rustični, ali kompozicijski su skladnije raspoređeni unutar natpisnog polja uzglavnice. U natpisima nema inicijala, već puni oblik antroponima najčešće u kombinaciji s godinom smrti.26 Prema godini ili nadnevku smrti utvrđeno je da je najstarija uzglavnica iz 1840. godine, a najmlađa je postavljena 24. 7. 191..., dakle u razdoblju od 1910. godine do 1919. godine. To, naravno, ne znači da ostale uzglavnice bez takvih natpisa nisu mogle biti postavljene prije ili nakon navedenih godina. Osim antroponima, uočena je kratica „N Po.“ ispod prezimena na jednoj uzglavnici te na drugoj kratica „D:“ ispod natpisa „O(?) OJOJ“ (sl. 12). Cjeloviti nadnevak smrti otkriven je na jednoj uzglavnici (24. 7. 191…), a na još tri uklesana je samo godina. Brojevi su arapski s otvorenim gornjim okom broja 8 na dvjema uzglavnicama (sl. 13). Što se tiče epigrafskog sadržaja na uzglavnicama mirila, on može biti različito raspoređen unutar natpisnog polja, a sastoji se od kombinacija punih antroponima ili inicijala s križem ili datumom smrti, zatim kratica s datumima smrti ili godinom rođenja te formula „UMRA/UMRLA“.27 1. 6. Likovni motivi Na uzglavnicama iz Ogorja Gornjeg uočavamo križ kao jedini likovni motiv sa sljedećim inačicama: latinski, grčki, ovjenčani i rascvjetali. Ovaj posljednji motiv specifičan je po tome što se nalazi na gornjoj strani uzglavnice (sl. 15 i 16). Uzglavnice iz Starigrada-Paklenice imaju sve to, ali i još mnogo drugih likovnih motiva: ornamentalni križevi, astralni motivi (sunčani i latičasti sunčani križevi, rozete, pentagrami, antropomorfni križevi i solarni diskovi) (sl. 14). Ako je na ogorskim uzglavnicama epigrafski sadržaj vještije izveden, dekorativni elementi znatno su bogatiji i raznovrsniji na starigradskim mirilima. Trošelj smatra kako „šare“ upućuju na postojanje religijskog sinkretizma baštinjenih astralnih magijskih vjerovanja i kršćanstva.28

26  Identiteti ogorskih pokojnika dodatno će se pokušati potvrditi uvidom u matične knjige umrlih u daljnjim istraživanjima. 27  Usp. Isto, 67-75. 28  Usp. Isto, 76-82.

284

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Značajno je primijetiti da se unutar natpisnoga polja ogorskih uzglavnica nalazi ili likovni motiv ili natpis, samo je na jednoj pri vrhu natpisnog polja sitno uklesan monogram Isusova imena (sl. 16). Kombinacije, npr. križa i antroponima, češće su na starigradskim mirilima. Također se zapaža kako su likovni motivi istrošeniji uslijed izloženosti atmosferskim prilikama, a natpisi su bolje očuvani. Na temelju toga moglo bi se zaključiti da su počivala s likovnim uzorcima na uzglavnicama vjerojatno starija od onih s natpisima. Jednako tako misli se i za anepigrafske uzglavnice starigradskih mirila.29 2. Pogrebna počivala iz liturgijsko-teološke perspektive U kazivanjima ogorskih i starigradskih ispitanika uočavamo jedan te isti razlog za počivanje pokojnika: „... da se duša lakše dijeli od tijela.“ Međutim, u Rimskim obrednicima iz 1893. i 1929. godine jasno stoji uputa koja se odnosi na trenutak izdahnuća: „Čim se duša razdijeli s tijelom, neka se odmah reče...“30 Ove izjave očito potvrđuju i uključuju vjerovanje Katoličke crkve da duša u trenutku smrti odmah napušta tijelo; smrt je, dakle, trenutak rastanka, odvajanja duše od tijela. Stoga vjerovanje da se duša dijeli od već mrtvoga tijela na počivalu nije u skladu s naukom Crkve. Indikativno je i to što svećenik ne sudjeluje u pogrebnoj procesiji, iako je to u Obrednicima propisano, pa samim tim ni u obredu na počivalima Ogorja Gornjeg i mirilima StarigradaPaklenice.31 No u spomenutim Obrednicima u odredbama za vršenje sprovoda postoji napomena koja glasi: „Što je naređeno od davnine, neka se i drži, koliko se može.“32 Znakovito je to što je počivalo predviđeno samo za krštene duše – nekrštenoj djeci nisu se pravila počivala, mada se nastojalo da nitko ne umre bez „znamenovanja“.33 Dakle, nekrštenima se uskraćuje ovaj obred jednako kao i ukop na crkvenom groblju.34 Pridržan samo onima koji su pripadali zajednici krštenih, ovakav obred prijelaza ili dijeljenja duše od tijela na počivalu morao je pronaći za sebe 29 

Usp. Isto, 76. Usp. Rimski obrednik, Zagreb 1929, 161. Gotovo identično stoji i u Rimskom ritualu: „Čim se rastane duša s tielom, odmah reci ovo...“. Usp. Rimski ritual (obrednik), Rim 1893, 153. 31  Usp. Rimski ritual (obrednik), 159; Rimski obrednik, 166. 32  Usp. Rimski obrednik, 163. 33  Usp. Katić, Mirila, 19; D. Petričević, Starigrad-Paklenica, Zagreb 1997, 61, 65. Za Ogorje Gornje prema kazivanjima nema provjerene informacije da se nekrštenoj djeci nisu pravila počivala. 34  „Tjelesa vjernika treba pokopavati u groblju zakonito blagoslovljenom. (…) Uostalom se ni jedan kršćanin, koji umre u zajednici vjernika, ne može zakopati izvan crkve ili zakonito blagoslovljena groblja. No ako se desi, da se u potrebi na neko vrijeme mora drugačije raditi, treba nastojati, koliko je moguće, da se tijelo što prije prenese u sveto mjesto. Međutim se nad njegovom glavom ima uvijek postaviti križ za znak, da je preminuo u Kristu. (…) Ne smije se dopustiti crkveni ukop onima, koji umiru bez krštenja.“ Usp. Rimski Obrednik, 164-165. 30 

V. Milanović, Duše na kamenu

285

prikladno mjesto u sklopu cjelokupne pogrebne obrednosti. U kući se nije mogao vršiti zbog straha da će duša umrloga uznemirivati ukućane. Dušu je, dakle, trebalo „vezati“ negdje, odnosno povezati je s nečim ili ograničiti njezino kretanje da ne luta te na taj način zaštititi obitelj pokojnika, tj. zajednicu živih.35 Obred se nije smio obavljati ni u crkvenom prostoru zbog magijskih elemenata. Ovdje ćemo pokušati razjasniti mistagošku ulogu počivala iz liturgijsko-teološke perspektive da ispitamo je li moguće neke elemente ovoga obreda tumačiti kao kršćanske.36 Kamen kao materijal asocira na trajnost, postojanost, i na njemu ostaje vječna duša. U ovom kontekstu njegova suprotnost je zemlja u koju odlažemo propadljivo tijelo. Tijelo nestaje u zemlji, a duša ostaje na kamenu. Zbog toga su se u Starigradu-Paklenici obilazila mirila (na Dušni dan, godišnjicu smrti, ali i svakodnevno), a ne grobovi – oni se nisu ni obilježavali imenima pokojnika.37 Ali mirila i počivala imaju svoje znakove – „šare“ za koje se drži, kako smo već ranije naveli, da su prethodile natpisima. Znak služi duši kao identifikacija jer po njemu ona prepoznaje kamen na kojem je počivala i na njega se vraća.38 U krštenju i potvrdi vjerniku se u dušu utiskuje nevidljivi, neizbrisivi biljeg. Imenom ili znakom križa obilježeno je i mjesto na kojem je umrli počivao, koje čuva konkretnu uspomenu na njega i s kojim je njegova duša povezana.39 Prisjetimo se da u Starigradu-Paklenici dužina mirila ne predstavlja samo visinu pokojnika već i „veličinu“ duše („Koliko je tijelo, tolika je duša.“). Križ kao znamen na kamenu izvanjski je spomen biljega na duši (krštenje) i potvrda kršćanskoga vjerničkog identiteta.40 Kako uvijek postoji 35  Lutanje duše četrdeset dana nakon smrti možda označava posljednje razdoblje iskušavanja

osobe, s obzirom na to da je taj broj simbol vremena kušnje i usavršavanja. Četrdeset: „Izraelci su lutali pustinjom 40 godina... Nakon krštenja Krist je proboravio u pustinji četrdeset dana i ondje ga je đavao kušao... Četrdeset je k tome simbol vojujuće Crkve, tj. Crkve na putu zemaljskih kušnji.“ Usp. M. Grgić, u: Leksikon, 210. Nije beznačajno prisjetiti se da se Krist nakon uskrsnuća ukazivao učenicima u razdoblju od četrdeset dana sve do trenutka uzašašća. 36  „Pojam mistagogije označava tumačenje otajstva... (...) mistagogija želi otkriti i sudjelovati u otajstvu koje je posredovano znakovima, simbolima i gestama.“ Usp. I. Šaško, Obilježja liturgijske mistagogije, u: Zbornik radova: Liturgijska mistagogija – stari put trajne obnove, Frankfurt ab Main 2002, 44, 46. „Sveukupna aktivnost Crkve može se nazvati mistagogijom, jer krajnji cilj svekolikog nastojanja unutar Crkve jest privesti sve stvorenje otajstvu spasenja, a to je mistagogija u svojoj definiciji.“ Usp. A. Crnčević, Mistagogija liturgijskoga prostora. Locus liturgicus kao locus theologicus, u: Zbornik radova: Liturgijska mistagogija..., 75. 37  Usp. Trošelj, Istraživanje mirila, 202; Trošelj, Natpisi i likovni prikazi, 64; Glavičić, Mirila, 205. 38  Usp. Trošelj, Natpisi i likovni prikazi, 64. 39  Usp. Krajač, Mirila,161. 40  „U riječi ‘znamen’ skrivene su dvije riječi: znak i spomen. Dok prva otkriva obilježje proizvoljnosti i izvanjskoga, drugi je puno dinamičniji, kolektivno određeniji, a istodobno

286

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

izvjesna opasnost zaustavljanja na materijalnoj komponenti znaka, tako se škropljenje počivala blagoslovljenom vodom ne smije svesti na znak čišćenja. Ovakva gesta, unatoč lustrativnom karakteru materije, prvenstveno predstavlja spomen krštenja, kao što smo utvrdili i za znak križa.41 Znakovita je i orijentacija počivala.42 Kao što je pokojnik za života u crkvi gledao prema oltaru u smjeru istoka i dolazećeg, eshatološkog Krista, tako sada na počivalu upućuje posljednji pogled prema tome istom Istoku očekujući pojedinačni sud.43 Taj „posljednji pogled“ umrloga izraz je nade obitelji i zajednice vjernika u trajno gledanje Božje prisutnosti nakon smrti. Usmjerenost prema istoku za vrijeme molitve evidentirana je u predaji od samih početaka kršćanstva i izričaj je sinteze kozmosa i povijesti.44 U ovom slučaju pokojnika se, njegovu osobnu povijest, postavlja ususret Gospodinu kojemu odlazi. Trošelj navodi molitve upućene suncu, odnosno jutarnju molitvu stanovnika Starigrada-Paklenice uz okretanje prema istoku: „O, sunce moje žarko, hvala ti na još jednom danu. Hvala ti na pomoći. Pomozi, žarko sunce, mojoj duši i svim našim dušama. Budi u pomoći svima.“45 Autorica ovakve molitvene zazive, uz ornamentiku solarnih križeva na starigradskim uzglavnicama te orijentiranje pokojnika prema istoku kao njegov oproštaj od sunca, navodi kao dokaze za postojanje solarnoga kulta.46 Međutim, tragove solarne kristologije pronalazimo ne samo u biblijskim knjigama već i u liturgiji, i to od samih početaka kršćanske zajednice. Možda i osobniji. Spomen nije prepušten proizvoljnosti, već prepoznatljivoj baštini koja se ne ograničuje na sjećanje, već je vremenski sveobuhvatan, a kulturalno i vjerski obvezujuć. Takav je i znamen križa, jer je spomen krsta i kršćanskoga življenoga identiteta.“ Usp. I. Šaško, Per signa sensibilia: liturgijski simbolički govor, Zagreb 2004, 56. 41  Usp. Isto, 151, 514-516. 42  Orijentacija: „Praksa da se moli licem okrenutim prema istoku. Nalazimo je u većini starih religija... Taj običaj prihvaća i kršćanstvo, jer je Krist, metaforički, davalac novog života, ‘Oriens ex alto’... a prema Matejevu evanđelju (Mt 24, 27) Krist će se i na sudnji dan pojaviti s istoka. Kršćani se u prvo vrijeme okreću prema istoku samo za vrijeme anafore... Od baroka dalje izgubljen je svaki smisao za orijentaciju... U starijim razdobljima, i na grobljima izvan katakomba mrtvaci se pokapaju tako da gledaju prema istoku, odakle dolazi izlazeće sunce (Krist).“ Usp. A. Badurina, u: Leksikon..., 473. 43  Istok: „Kako je istok strana svijeta na kojoj izlazi sunce, označava Krista, koji je Sunce svega svijeta.“, Usp. M. Grgić, u: Leksikon..., 307. U Obredniku upute za vršenje sprovoda nalažu da se pokojniku, ako je bio laik, okrenu noge prema velikom oltaru. Usp. Rimski obrednik, 171. 44  Usp. J. Ratzinger, Duh liturgije: temeljna promišljanja, Mostar – Zagreb 2001, 76. Okretanje u nekom smjeru za vrijeme molitve nije čisto nasljeđe bogoslužja sinagoge, već je u odnosu na njega uvedena i svojevrsna inovacija. Ona se sastoji u preusmjeravanju pogleda s jeruzalemskoga Hrama prema Istoku. Usp. Isto, 68-69. 45  Molitva preuzeta iz: Trošelj, Natpisi i likovni prikazi, 77. 46  Usp. Trošelj, Istraživanje mirila, 202, 209.

V. Milanović, Duše na kamenu

287

je za to najbolji primjer iz molitvene prakse Zaharijin himan Blagoslovljen koji se svakodnevno moli u Jutarnjoj molitvi Časoslova naroda Božjeg.47 Ne ulazeći u egzegetska tumačenja i raščlambe navedenoga hvalospjeva, ovdje je važno samo naglasiti kako se u njemu za Krista upotrebljava mesijanski naslov Mlado sunce s visina (Lk 1, 78). Ako na ovakav način sagledamo počivala, postaje nam jasnije zbog čega je taj obred, unatoč magijskim elementima, prešutno inkorporiran kao kvaziliturgijski čin u kršćansku pogrebnu obrednost. Čak je i Glavičić konstatirao: „Koliko je mirilo – počivalo poganski običaj, teško je danas reći, ali danas, tj. donedavna, bio je to normalan dio pokopa, po kršćanskom običaju.“48 Zaključak Mirila i pogrebna počivala predstavljaju „obredno očitovanje vjere“ u „objavu nadzemaljske prisutnosti s kojom čovjek iščekuje susret“ nakon dovršenoga ovozemaljskog hoda.49 Pored snažno prisutne biblijske simbolike, očigledno postoje i neki drugi baštinjeni elementi jer „kršćanska liturgija se obogaćuje simbolikom koja provire iz Biblije i raznih kultura“.50 Iako je jasno da je ovdje riječ o obrednoj praksi koja se vršila unutar kršćanske zajednice, treba nadodati da je u kršćanstvu „svaki simbol u opasnosti da bude uporabljen na magijski i na poganski način“.51 Za kraj preostaje nam zaključiti da je obred počivanja s pokojnikom, prešavši određeni razvojni put, poprimio različite izražajne oblike u različitim sredinama. Ovakva tradicija obilježavanja mjesta počivanja pogrebne povorke i pokojnika očito je, s neznatnim, a opet zanimljivim nijansama, zajednička stanovnicima Starigrada-Paklenice i Ogorja Gornjeg. Običaj je danas u Starigradu-Paklenici, uslijed promjena u načinu života njegova stanovništva, u potpunosti napušten. Slično je i u Ogorju Gornjem čiji stanovnici u današ47  „Pod pojmom ‘hvalospjev’ (kantik) podrazumijevamo lirski tekst Svetoga pisma koji ne pripada psalmima, ali se u bogoslužju, osobito u molitvi Časoslova naroda Božjega, primjenjuje na način psalma. (…) Crkva je starozavjetne hvalospjeve ili kantike vrlo rano preuzela u svoju liturgiju. Ona ih je iščitavala u svjetlu događaja Isusa Krista, iznad svega u svjetlu događaja spasenja po Isusovoj smrti na križu i po njihovom blagoslovnom značenju (hebr. berakah).“ Usp. A. Rebić (prir.), Psalmi i kantici s uvodima i komentarima, Zagreb 2012, 259. 48  Usp. Glavičić, Mirila, 206. 49  Usp. Šaško, Per signa, 11-12. 50  Usp. Isto, 21. Ovdje je riječ o jednome zajedničkome etnografsko-kulturološkom obilježju stanovništva Starigrada-Paklenice i Ogorja Gornjeg koji, osim toga, dijele i vlaško porijeklo te selilački način života (sezonsko seljenje sa stokom na više nadmorske visine Velebita, odnosno Svilaje). Usp. K. Kužić, Povijest Dalmatinske zagore, Split 1997, 290, 326; D. Petričević, Nav. dj., 33, 39. 51  Usp. Šaško, Per signa, 508.

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

288

nje vrijeme uglavnom umiru u gradskim bolnicama, a na groblje ih dovoze automobilima. Devastiranje lokaliteta i nestajanje uspomena o ovom običaju iz memorije ljudi prisutno je u jednakoj mjeri u oba kraja. S druge strane, ohrabrujuće je što se posmrtni običaji vezani uz mirila, i sva ostala pogrebna počivala bez obzira na naziv, od 2007. godine nalaze na listi zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.52 U ovome smo radu u nekoliko navrata ukazali na moguće smjerove budućih istraživanja. Ona su potrebna i hitna zbog očuvanja i zaštite počivala u Ogorju Gornjem uslijed rijetkog prepoznavanja važnosti ovakvih materijalnih ostataka jedne ne tako davno napuštene tradicije. Sigurno nećemo pogriješiti ako misao ak. slikara Josipa Zankija o mirilima primijenimo na ogorska počivala: „Svaki kamen može činiti mirilo. Mirilo više nikad ne može biti običan kamen.“53 Literatura Alaupović-Gjeldum, Dinka, Običaji i vjerovanja sela župa Konjevrate i Mirlović Zagora, u: Konjevrate i Mirlović Zagora – župe Šibenske biskupije. Zbornik radova znanstvenog skupa Sela šibenskog zaleđa župa Konjevrate i Mirlović Zagora u prošlosti, Zagreb 2005, 451490 Crnčević, Ante, Mistagogija liturgijskoga prostora. Locus liturgicus kao locus theologicus, u: Zbornik radova: Liturgijska mistagogija – stari put trajne obnove, Frankfurt ab Main 2002, 75-90 Faber, Aleksandra, Život velebitskog stočara i njegov odnos prema smrti. (Razmatranja uz mirila), u: Senjski zbornik, 22 (1995), 157-170 Gavazzi, Milovan, Vrela i sudbine narodnih tradicija kroz prostore, vremena i ljude. Etnološke studije i prilozi iz inozemnih izdanja, Zagreb 1978. Glavičić, Ante, Mirila i počivala na Velebitu, u: Senjski zbornik, 8 (1980), 197-209 Gennep, Arnold, van, The Rites of Passage, u: Robben, Antonius C. G. M. (ed.), Death, mourning, and burial: a cross-cultural reader, Malden – Oxford – Carlton 2004, 213-223 Katić, Mario, Mirila: porijeklo i značenje, u: Mirila: kulturni fenomen, Ljubljana 2010, 15-36 Katić, Mario, Prilog istraživanju običaja obilježavanja mjesta odmaranja s pokojnikom, u: Studia Mythologica Slavica, 15 (2012), 117-133 52  53 

Usp. Marasović, Uvodna riječ, 5. Usp. J. Zanki, Mirila, u: M. Trošelj, (ur.), Mirila, 57.

V. Milanović, Duše na kamenu

289

Krajač, Ivan, Mirila, u: Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 29 (1934), 161-168 Kužić, Krešimir, Povijest Dalmatinske zagore, Split 1997. Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike Zapadnog kršćanstva, Zagreb 2000. Malinowski, Bronislaw, Magic, Science and Religion, u: Death, mourning, and burial…, 19-22 Petričević, Dušan, Starigrad-Paklenica, Zagreb 1997. Ratzinger, Joseph, Duh liturgije: temeljna promišljanja, Mostar – Zagreb 2001. Rebić, Adalbert (prir.), Psalmi i kantici s uvodima i komentarima, Zagreb 2012. Rimski ritual (obrednik), Rim 1893. Rimski obrednik, Zagreb 1929. Šaško, Ivan, Obilježja liturgijske mistagogije, u: Zbornik radova: Liturgijska mistagogija – stari put trajne obnove, Frankfurt am Main 2002, 4360 Šaško, Ivan, Per signa sensibilia: liturgijski simbolički govor, Zagreb 2004. Trošelj, Mira, Istraživanje mirila u južnom Velebitu (Malo Rujno), u: Zadarska revija, 6 (1991), 200-222 Trošelj, Mirjana, Natpisi i likovni prikazi na velebitskim mirilima, u: Mirila: kulturni fenomen, Ljubljana 2010, 63-93

Trošelj, Mirjana, Velebitska mirila, u: Lički planinar, 2 (2006), 2-6 Trošelj, Mirjana (ur.), Mirila, Starigrad 2012. Vinšćak, Tomo, Velebitska mirila u kontekstu sakralne geografije južnog Velebita, u: Mirila.., 11-14

290

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Ilustracije

Sl. 2 Obiteljska mirila (StarigradPaklenica) . Sl 1 Počivala na Oputju u Ogorju Gornjem

Sl. 3 Oblik počivala u Ogorju Gornjem

Sl. 4 Oblik mirila (StarigradPaklenica)

Sl. 5 Grobovi kod crkve sv. Jurja u Ogorju

Sl. 6 Grobovi kod Svete Trojice u Tribnju-Šibuljini

Sl. 7 Ujednačene dimenzije ogorskih uzglavnica

Sl. 8 Mirila za odrasle osobe i djecu (Starigrad-Paklenica)

V. Milanović, Duše na kamenu

Sl. 9 Oblikovanje uzglavnice (Ogorje Gornje)

291

Sl. 10 Oblici uzglavnica starigradskih mirila

Sl. 11-13 Natpisi na počivalima na Oputju u Ogorju Gornjem

Sl. 14 Motivi križeva na mirilima (Starigrad-Paklenica)

Sl. 15 i 16 Ovjenčani i rascvali križ na počivalima u Ogorju Gornjem

292

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Višnja Milanović Souls on stones. Funeral resting places in Ogorje Gornje and mirila in Starigrad - Paklenica Summary This paper presents one of the burial customs in Ogorje Gornje and compares it with the same custom in Starigrad-Paklenica. We are interested in the individual resting places for the deceased and in research focus, for now, is one site in Ogorje Gornje. Resting places from this site are compared with better explored resting places at five locations of Starigrad-Paklenica, which are locally called mirila. Knowledge about this custom is based on archaeological findings and narratives of local population. To detect distinctions in the same custom in these different environments we bring the results of the comparative analysis performed on following segments of studying funeral resting places: narratives, terminology, position, morphology, epigraphic features and iconographic motifs. Comparison reveals that the custom of resting with the deceased has assumed various expressive forms. This tradition of marking the resting place of funeral procession with the deceased is obviously, with a slight and interesting varies, common to the residents of Starigrad-Paklenica and Ogorje Gornje. Approaching to this custom from theological perspective aims to bring to light certain distance of popular funeral tradition from official doctrine and practice of the Church. The emphasis is on the observation of this ritual, using mystagogical method, in liturgical and theological context in order to attempt to justify its coexistence with a legitimate church burial ritual. Reserved only for those who belonged to the community of the baptized, this rite of passage had to find a suitable place for itself in the entire funeral rituality. It could not be done in the house because of the fear that the soul of the deceased would disturbe family members. The ritual is also not allowed to perform in the church buildings because of magical elements. Clarifying the mystagogical role of the resting places we examined and proved that it is possible some of the elements of this ritual interpret as a christianlike. In addition to a strong presence of biblical symbolism obviously there are some other elements of heritage as “christian liturgy is enriched with symbolism that emerged from the Bible and various cultures.” It becomes clearer why was this ritual, despite the magical elements, implicitly incorporated in a christian funeral ceremonies. Until recently, it was a normal part of the burial, according to the christian tradition.

Zavičajna kulturna i duhovna baština u vjeronauku prema NOK-u Prof. dr. sc. Jadranka Garmaz Sveučilište u Splitu Katolički bogoslovni fakultet

UDK: 372.826.8 372.826.8 : 908 (497.5 Dalmatinska zagora) Izvorni znanstveni članak Primljeno: 16. travnja 2013.

U članku se raspravlja o zavičajnoj baštini u okvirima vjeronaučnih programa u kontekstu Nacionalnoga okvirnog kurikuluma. Analizira odgojna uloga vjeronauka i njegova vrijednost u očuvanju kulturnog i duhovnog identiteta i predstavlja zbirka poučnih primjera lektora bogoslovlja s generalnog učilišta u Šibeniku fra Mate Zoričića i zbirka narodnih pobožnih pjesama i legenda s područja Zagore župnika fra Luje Plepela. Ključne riječi: zavičaj, baština, vjeronauk, kultura, duhovnost, NOK

Uvod U skladu s obrazovnim promjenama u svijetu, i hrvatski Nacionalni okvirni kurikulum1 (nadalje: NOK) donosi značajnu promjenu obrazovne paradigme: prelazak na kompetencijski sustav, učenička postignuća i ishode učenja. Ekonomski i gospodarstveno uvjetovana promjena obrazovne paradigme duboko mijenja sadržaje, načine i svrhu učenja i poučavanja u školi.2 Tragom tih promjena, a fokusirajući pitanje zavičajne baštine i ulogu vjeronauka u njezinu očuvanju u okvirima NOK-a, u radu ćemo istraživati ulogu vjeronauka u školi, položaj kulturne i zavičajne baštine u vjeronauku i NOK-u te na kraju u skicama predstaviti glavne sadržajne naglaske dviju zbirki molitava s područja Zagore, a koje ubrajamo u zavičajnu, tj. nacionalnu knjižničnu ili muzejsku baštinu. U svojim promišljanjima vodit ćemo se pitanjem: Ima li mjesta za zavičajnu baštinu u vjeronauku, a prema odgojnim i socijalizirajućim ciljevima i obrazovnim postignućima koje predviđa NOK? 1 Nacionalni

okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje (Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa Republike Hrvatske), Zagreb, 2011,11. 2  Usp. Jadranka Garmaz, NOK i vjeronauk: religiozna kompetencija u školskom vjeronauku, Crkva u svijetu, 47 (2012), 427.

294

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

1.Vjeronauk u službi temeljnih odgojnih ciljeva Cilj je školskog vjeronauka odgovoriti na pitanja osobe i ponuditi mogućnost da se prepoznaju i prihvate one vrednote koje su bitne za njezin opći razvoj. Prema Planu i programu katoličkog vjeronauka za osnovnu školu3 ističe se da je posebno vrijedno istaknuti odgojnu stranu vjeronauka koji se niti može niti smije svesti na puko posredovanje informacija i materijalnoga znanja, nego on obuhvaća učenika u totalitetu njegove osobnosti, tj. obuhvaća sve bitne odgojno-obrazovne ciljeve koji omogućuju stvaralačko i integrirano učenje, kritičko promišljanje, izgrađivanje sposobnosti i stavova, životno slavljenje i svjedočenje vjere u osobnom i društvenom životu učenika. Učenicima se osobito želi omogućiti da u duhu evanđelja i vjere Crkve svestrano i kritički prosuđuju svoj život, da upoznaju različite faze svoga odrastanja i izgradnje osobnosti, da usvajaju opće etičke i moralne norme, osobito načela i vrednote kršćanske vjere, te da se odgovorno suoče sa svim problemima, nadama i tjeskobama društva u kojemu žive. U tom se duhu učenicima želi ponuditi jasnoća nauka o Bogu, čovjeku i svijetu, na načelima postupnosti, sustavnosti i cjelovitosti, da bi oni mogli kritički i osobno, zrelo i svjesno ostvariti svoj vlastiti kršćanski život u obitelji i društvu. 1.2. Posebnost vjeronauka prema drugim školskim predmetima Svoju posebnost vjeronauk pokazuje po tome što religiozne i religijske činjenice koje su dio ukupne kulture čita svojim autentičnim religioznim i duhovnim očima i jezikom. Uz prvotnu vjersko-odgojnu zadaću, vjeronauk ima i zadaću tumačiti, u duhu evanđelja, kršćanske poruke i tradicije, temeljne vrijednosti naše kulture i civilizacije, kao što su ljudska prava, sloboda, autonomija i dostojanstvo ljudske osobe koje su zajedničke današnjim europskim narodima i zemljama. Riječ je o temeljnim vrednotama čovjeka, društva i ljudske kulture o kojima Crkva, odnosno religija, mora govoriti i izložiti ih.4 Posebnost se školskoga vjeronauka osobito očituje u njegovoj zadaći da učenicima omogući susret s osobom i porukom Isusa Krista i tako im pomogne, u perspektivi kršćanske objave i tradicije Crkve, upoznati vjeru i religijsko-kulturu baštinu kojoj pripadaju. Stoga, katolički vjeronauk u školi slijedi teološke i antropološko-pedagoške temelje odgoja i obrazovanja: sustavno i što cjelovitije, dijaloški i ekumenski vrlo otvoreno, upoznavanje katoličke

3  Usp. Nastavni plan i program za osnovnu školu (ur. Dijana Vican, Ivan Milanović Litre), Katolički vjeronauk, MZOS, Zagreb, 2006, 336 i dalje. 4  Usp. Nastavni plan i program za osnovnu školu, 338.

J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština…

295

vjere u svim njezinim bitnim dimenzijama, tj. u njezinu učenju, slavljenju i življenju.5 Vjeronaučni su sadržaji osobito koncentrirani na središnje činjenice kršćanstva, tj. na istine vjere, sakramente i moral, pa školski vjeronauk uvijek obuhvaća i objedinjuje biblijsku dimenziju, doktrinarni nauk Crkve, kršćansku tradiciju, liturgiju i sakramente, praktični život kršćana i povijest Crkve.6 1.3. Katolički vjeronauk u školama – trostruki razlozi Katolička crkva gleda na vjeronauk u školama iz trostruke perspektive: teološko-ekleziološke, antropološko-pedagoške i povijesno-kulturne. Teološko-ekleziološka utemeljenost polazi od poslanja Katoličke crkve koja je “pozvana, poslana i dužna upoznati ljude koji to žele s porukom kršćanske vjere o Bogu i čovjeku, o najdubljim pitanjima ljudskog života svijeta”.7 Antropološko-pedagoško utemeljenje polazi od činjenice da školski vjeronauk ne može zaobići činjenicu fiziološkog i moralnog te duhovno-vjerničkog odrastanja učenika. Ta antropološka odrednica vjeronauka uključuje psiho-pedagoški, moralni, socijalni i duhovni dinamizam čovjekova odrastanja i odgoja. Školski vjeronauk stoga treba biti pomoć u ljudskom sazrijevanju učenika. On uvažava potrebu cjelovitoga odrastanja i humaniziranja učenika i ne dopušta da učenik umjetno i pasivno stoji pred kršćanskom ponudom, nego mu omogućava da kroz susret s religijom potakne temeljna pitanja života i životnoga smisla te da mu u kršćanskoj perspektivi otvori životnu nadu i dade pozitivan odgovor vjere.8 Povijesno-kulturno utemeljenje vjeronauka vrlo je naglašeno od početka uvođenja vjeronauka u škole. Ono polazi od povezanosti katoličkoga vjeronauka s povijesno-kulturnom i društveno-kulturnom tradicijom i baštinom hrvatskog naroda. Katolička je crkva odigrala nezamjenjivu ulogu u “kulturnom i moralnom odgoju naroda na temeljima kršćanskog humanizma. Naša suvremena škola ne može zanijekati kršćanske korijene hrvatske i europske kulturne baštine, koja ostvaruje svoje plodove na religiozno-duhovnom, etičkom, 5  Riječ je o takvu “upoznavanju” koje uključuje sve bitne tjelesno-duševno-duhovne sposobnosti učenika: kognitivnu (spoznajnu), afektivnu (doživljajnu), konativnu (voljnu) i operativnu (djelatnu). Po tim odrednicama katolički vjeronauk u školi ostvaruje i potvrđuje svoju odgojno-obrazovnu cjelovitost, podržavajući pritom sveobuhvatne procese školskoga poučavanja i učenja. Nastavni plan i program za osnovnu školu, 336 i dalje. 6  Usp. Opći direktorij za katehezu (Kongregacija za kler), Zagreb 2000, 111-118. 7  Program katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi (Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije), Zagreb, 2003, 6. 8  Usp. J. Gevaert – R. Giannatelli (a cura di), Didattica dell’insegnamento della religione. Orientamenti generali, LDC, Leumann (Torino), 1991, 26-28.

296

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

kulturnom, umjetničkom, filozofskom, znanstvenom, pravnom, političkom i drugim područjima”.9 Budući da današnje društvo traži pluralni i interkulturalni pristup, suvremena škola treba svima omogućiti upoznavanje, čuvanje i razvijanje vlastitog te upoznavanje i poštovanje tuđega vjerskoga, kulturnoga i nacionalnoga identiteta. Uloga vjeronauka u školi mnogo je dublja nego što može nekima na prvi pogled izgledati.10 Vjeronauk treba pomoći današnjim mladima otkrivati kršćanske korijene Europe, ističući s jasnoćom ne samo ukorijenjenost kršćanske vjere u povijesti našega naroda i europskog kontinenta nego i njegovo plodno trajanje i pozitivan utjecaj na različitim područjima: duhovnome, moralnome, filozofskome, umjetničkome, pravnome, političkome. Neki su od specifičnih odgojnih ciljeva suvremene škole i vjeronauka unutar nje i poznavanje vlastitih korijena te poznavanje i poštovanje drugih kultura i duhovnih vrijednosti različitih civilizacija, poznavanje vlastite religije kao i drugih religija i njihovih različitosti unutar duhovne baštine suvremenog svijeta. U pitanjima vjere i kulture vjeronauk ima integrativnu ulogu i ponajbolje snage posvećuje integraciji kršćanske vjere u život učenika, tj. integraciji vjere u kulturu suvremenog čovjeka i društva.11 Stoga je kulturna dimenzija vjeronauka u školi jedna od njegovih bitnih i neizostavnih dimenzija. 2. Zavičajna baština u vjeronauku prema NOK-u Ako baštinu definiramo kao ukupnost naslijeđenih duhovnih i materijalnih dobara, onda je razvidna neizostavna uloga vjeronauka u očuvanju i njegovanju tih, osobito duhovnih i kulturnih dobara. Vjeronauk pronalazi svoje mjesto također u poznavanju i njegovanju kulturne i zavičajne baštine, a osobito spomenika kulture. Oni čine kulturnu baštinu neke sredine i naroda i upravo su oni korijeni koji čine najdublju vezu s tlom, koji govore da je prisutnost ljudi na tom području, njihovih spoznaja da tu žive i da su njihovi preci stvarali prostor u kome oni žive zajedno s njima, nešto što je nezamjenjivo u određivanju kulturnog i nacionalnog identiteta. Od 19 navedenih općih ciljeva vjeronauka u osmogodišnjoj školi izrijekom se dva odnose na kulturno područje u koje ubrajamo i zavičajnu baštinu.12 9 

Usp. Program katoličkoga vjeronauka, 7. O tome više Alojzije Hoblaj, Crkva i školstvo. Religiozna dimenzija subkonstitutivni element odgoja i obrazovanja, Bogoslovska smotra, 65 (1995) 603-617. 11  Usp. Opći direktorij za katehezu, 73-76. 12  Usp. Nastavni plan i program za osnovnu školu, 2006, 336 – 338. „Upoznati značenje povijesti spasenja i povijesti Katoličke crkve koja izvršava Kristov nalog evangelizacije i služenja na različitim područjima crkvenog i društvenog života kako u cijeloj Crkvi tako i u hrvatskome narodu: socijalnom, kulturnom, znanstvenom, prosvjetnom itd.; Otkrivati, upoznati 10 

J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština…

297

Većina ostalih ciljeva implicite fokusira njegovanje duhovne baštine kroz odgoj kršćanske savjesti, odgoj za život nadahnjivan evanđeljem i kršćanskim vrednotama, upoznavanje kršćanske baštine i tradicije od pisanih dokumenata preko njegovanja molitvenih i slavljeničkih običaja pa sve do obilježavanja i slavljena katoličkih blagdana i svetkovina liturgijskim slavljima, pučkim pobožnostima, vjerskim običajima pojedinog kraja ili župne zajednice i sl. U Planu i programu katoličkog vjeronauka za osnovnu školu uočavamo da se teme u kojima zavičajna, kulturna i/ili duhovna baština dolaze do izražaja u značajnom opsegu nalaze u svim razredima. 2.1.

Zavičajna baština – dio kulturne baštine

Baštinu definiramo kao zajedničko dobro neke zajednice ili grupe ljudi, odnosno čovječanstva u cjelini, a koje se smatra nasljedstvom prenesenim od predaka. Baština se više referira na nematerijalnu (kultura, tradicija) nego na materijalnu stranu. Baština se prema UNESCO-voj Konvenciji iz 1972. dijeli na prirodnu i kulturnu. Prirodna obuhvaća spomenike prirode, geološke ili fiziografske formacije i znamenita mjesta prirode. Kulturna baština je složenija te se prema Strategiji ministarstva kulture RH za 2011.-2015. dijeli na materijalnu (nepokretna i pokretna) i nematerijalnu. Nepokretna baština bila bi graditeljska, arheološka i kulturni krajolici, a pokretna obuhvaća muzejsku baštinu, arhivsko gradivo i knjižničnu baštinu. Zavičajna baština o kojoj je riječ u ovome radu spada u knjižničnu baštinu ili muzejsku baštinu jer je riječ o rijetkoj i staroj građi. Knjižnična građa, kao i muzejska i arhivska, predstavljaju sadržaje i znanja koja su dio kolektivnog pamćenja, zbog čega ih se treba čuvati jer je u protivnom riječ o velikome materijalnome i duhovnom gubitku. Koliko je njegovanje kulturne baštine i razvijanje kulturne svijesti važno za pojedinca i narod pokazuje i činjenica da je obrazovna politika Republike Hrvatske unutar Nacionalnoga okvirnog kurikuluma13 prihvatila među osam temeljnih kompetencija14 i tzv. kompetenciju o kulturnoj svijesti i izražavanju smatrajući da je za pojedinca kao građanina i za njegov osobni razvoj od

i prihvaćati druge i različite od sebe te izgraditi osjećaj poštovanja prema drugim (različitim) kulturama, konfesijama i religijama (ekumenska i dijaloška dimenzija).” 13  Nacionalni okvirni kurikulum, 180. 14  Kompetencije se ovdje definiraju kao kombinacija znanja, vještina i stavova prilagođenih kontekstu. Ključne kompetencije su one koje su potrebne svim pojedincima za osobno potvrđivanje i razvoj, aktivan građanski život, društvenu integraciju i zapošljavanje (…)”, Preporuka Europskog parlamenta i Vijeća Europe od 18. prosinca 2006. o ključnim kompetencijama za cjeloživotno učenje (2006/962/EC)1, u: Metodika 11 (2010) 20, 174-175.

298

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

ključne važnosti kulturna svijest o lokalnoj, nacionalnoj, europskoj kulturnoj baštini i njihovu mjestu u svijetu.15 Nacionalni okvirni kurikulum propisuje i sedam odgojno-obrazovnih područja općeg obvezatnoga i srednjoškolskog obrazovanja od kojih je peto društveno-humanističko područje čija je uloga „vrednovanje i čuvanje prirodne, materijalne, duhovne, povijesne i kulturne baštine Republike Hrvatske i nacionalnog identiteta, te vrednovanje i čuvanje europske i svjetske kulturne baštine“.16 Cilj je ovog područja da učenici „upoznaju vjerske i kulturne tradicije i vrijednosne sustave, osobito kršćanstvo, ali i druge religije i nereligijske svjetonazore – sve što tvori civilizacijski i etički temelj Europe“ (jer) „ta znanja, sposobnosti i vrijednosti pomažu u oblikovanju vlastitoga identiteta u vremenu velikih promjena i pluralizma, u razumijevanju i poštovanju drugih i drugačijih te za djelatno i odgovorno sudjelovanje u društvenom životu“.17 Iz svega ovoga proizlazi da su sadržaji kulture u smislu duhovnih, materijalnih, zavičajnih i nacionalnih dobara nepobitni dio identiteta našega naroda i da ih i kroz obrazovne kurikulume, tj. predmete i planove i programe treba upoznavati, čuvati i razvijati. Tako Nacionalni okvirni kurikulum već u prvom ciklusu obrazovanja u vezi s kulturnom i zavičajnom baštinom naglašava sljedeće odgojno-obrazovne ciljeve i postignuća: „prepoznati i opisati osnovne pojmove o obitelji, zavičaju, religiji, Hrvatskoj, društvu i kulturi,“18 „sudjelovati u očuvanju zavičajne i hrvatske baštine; prepoznati temeljne kršćanske vrijednosti i pravila (norme) te njihovu važnost u svakodnevnom životu“.19 U drugom se obrazovnom ciklusu mogu izdvojiti sljedeća odgojno-obrazovna postignuća i ciljevi koji su vezani uz kulturnu baštinu: „imenovati i raspraviti vrijednosti koje uključuju odnos pojedinca prema samomu sebi, prema drugima, prema radu, zajednici, religiji i kulturi; objasniti važnost iskazivanja poštovanja prema drugim ljudima i razumijevanja njihove vjere, svjetonazora i vrijednosti; utvrditi da ljudi vjeruju i žive vrijednosti koje se temelje na religijama ili drugim nereligijskim vrijednosnim sustavima; iskazati otvorenost za temeljne vrijednosti kao što su pravednost, jednakost, ljubav, solidarnost, ljudska prava; prepoznati i procijeniti kako vlastita vjera i vrijednosti, te vjera i vrijednosti drugih ljudi, utječu na stvarno djelovanje“.20 U vezi s kršćanstvom u ovom se drugom ciklusu izdvajaju sljedeća postignuća: „predstavi15  O kompetencijama, osobito religioznoj kompetenciji u vjeronauku, više Jadranka Garmaz, NOK i vjeronauk: religiozna kompetencija u školskom vjeronauku, Crkva u svijetu, 4 (2012), 432. 16  Garmaz, NOK i vjeronauk, 180. 17  Garmaz, NOK i vjeronauk, 180. 18  Nacionalni okvirni kurikulum, 132. 19  Nacionalni okvirni kurikulum, 133. 20  Nacionalni okvirni kurikulum, 138.

J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština…

299

ti biblijske i druge kršćanske pripovijesti, protumačiti ih i objasniti njihovu poruku; razmotriti život i učenje Isusa Krista i nekih kršćanskih velikana te opisati ključne pojmove kršćanske vjere i morala; opisati temeljna obilježja nekih kršćanskih sakramenata, blagdana i slavlja, objasniti njihovo značenje za kršćane te prepoznati njihovu prisutnost u hrvatskomu društvu u sadašnjosti i prošlosti; prepoznati i opisati temeljne kršćanske poruke, simbole i motive u hrvatskim običajima i tradicijama; prepoznati i opisati važnije biblijske i druge kršćanske motive prisutne u književnosti i ostalim umjetnostima“.21 U trećem se obrazovnom ciklusu očekuje da će učenici znati: „raščlaniti i različitim načinima predstaviti i vrjednovati podatke o prirodi, društvu, kulturi, religiji, čovjeku i njegovim djelatnostima u Hrvatskoj i u Europi te pratiti i objasniti razvoj društvenih događaja u mjesnoj zajednici s obzirom na okoliš, kulturnu baštinu, gospodarstvo, društvenu solidarnost, humanitarno djelovanje;22 prepoznati načine čuvanja te ulogu pojedinca i zajednice u čuvanju prirodne i kulturne baštine u zavičaju, Hrvatskoj i svijetu te objasniti čimbenike nacionalnoga i prostornoga identiteta uz poštivanje različitosti u Hrvatskoj i u Europi;23 istraživati i objasniti događaje i promjene u prošlosti i sadašnjosti u zavičaju, Hrvatskoj i svijetu s povijesnoga, geografskoga, kulturološkoga i gospodarskoga stajališta“.24 S obzirom na kršćanstvo, u tom će ciklusu učenici znati „navesti i objasniti osnovne istine kršćanske vjere; objasniti utjecaj kršćanstva na hrvatsko društvo, na hrvatsku kulturu, tradiciju, umjetnost i književnost; predstaviti osnovna kršćanska moralna načela i prosuđivati načine kako stvoriti pravednije, solidarnije i snošljivije društvo u skladu s kršćanskim odgovorima na moralna pitanja; objasniti povezanost evanđelja i temeljnih ljudskih vrijednosti kao što su dostojanstvo ljudske osobe, jednakost, sloboda, ljubav, ljudska prava i slično; objasniti i kritički prosuditi izričaje kršćanske vjere o ‘posljednjim stvarima’ i raspravljati o njima“.25 U četvrtom su ciklusu strukovnih škola odgojno-obrazovni ciljevi i postignuća vezana za kulturnu baštinu napose „obrazložiti važnost poznavanja i valjana vrjednovanja nasljeđa i vlastitoga identiteta kao hrvatskih, europskih građana i građana svijeta; prikazati hrvatski nacionalni kulturni identitet u odnosu na kulturne identitete Europe i svijeta“.26 U vezi s kršćanstvom učenici će znati „predstaviti i prosuđivati temelje kršćanske vjere i kršćanskoga života Crkve i njezinih vjernika; objasniti utjecaj kršćanstva na svjetsku, europsku i 21 

Nacionalni okvirni kurikulum, 139. Nacionalni okvirni kurikulum, 139. 23  Nacionalni okvirni kurikulum, 140. 24  Nacionalni okvirni kurikulum, 140. 25  Nacionalni okvirni kurikulum, 142. 26  Nacionalni okvirni kurikulum, 144. 22 

300

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

hrvatsku kulturu, tradiciju, umjetnost i književnost; objasniti kako kršćanske vrijednosti pridonose rasvjetljavanju i rješavanju nekih pitanja i izazova suvremenog društva; oblikovati vlastite odgovore na izazove i mogućnosti koje predstavlja suvremena vjerska i kulturna različitost na hrvatskoj, europskoj i svjetskoj razini“.27 U četvrtome obrazovnom ciklusu za gimnazije očekuje se da će učenici u vezi s temom kulturnog i zavičajnog identiteta posebice znati „obrazložiti važnost poznavanja i valjana vrjednovanja nasljeđa i vlastitoga identiteta kao hrvatskih, europskih građana i građana svijeta te obrazložiti značenje poštivanje nasljeđa i identiteta drugih; usporediti i vrjednovati odnose: lokalno – globalno, tradicionalno – moderno i postmoderno, većinsko – manjinsko, duhovno – materijalno, hrvatski identitet –multikulturnost“.28 Zatim „usporediti i istraživati događaje i procese u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u zavičaju, Hrvatskoj i svijetu s povijesnoga, geografskoga, kulturološkoga gospodarskoga i sociološkoga stajališta; razlučiti i tumačiti kulturološko, gospodarsko i povijesno određenje zavičaja i Republike Hrvatske na pokrajinskomu, europskomu i svjetskomu planu; prikazati hrvatski nacionalni kulturni identitet u odnosu na kulturne identitete Europe i svijeta;29 objasniti djelovanje svjetskih organizacija te europskih integracija, posebice ustrojstvo Europske Unije, njezine glavne ciljeve i vrijednosti te raznolikosti i kulturne identitete u Europi;30 odrediti i raspraviti različita etička i egzistencijalna pitanja i razumjeti njihovu zavisnost o vremenu i kulturi; prepoznati i predstaviti religijske i nereligijske svjetonazore koji su civilizacijski i etički temelj Europe; objasniti kako se različita i religijska i nereligijska vjerovanja ljudi odnose prema nekim etičkim problemima/dilemama; kritički objašnjavati temeljne egzistencijalne i etičke poglede na svijet i odrediti/izgrađivati osobne stavove“.31 U vezi s kršćanstvom u ovom ciklusu učenici trebaju „poznavati i prosuđivati temeljna načela kršćanskoga morala u usporedbi sa suvremenim etičkim dvojbama i objasniti kršćanske odgovore; protumačiti i prosuditi utjecaj kršćanstva na svjetsku, europsku i hrvatsku kulturu, tradiciju, umjetnost i književnost; objasniti kako kršćanske vrijednosti pridonose rasvjetljavanju i rješavanju nekih pitanja i izazova suvremenog društva; oblikovati vlastite odgovore na izazove i mogućnosti koje predstavlja suvremena vjerska i kulturna različitost na hrvatskoj, europskoj i svjetskoj razini“.32 27 

Nacionalni okvirni kurikulum, 147. Nacionalni okvirni kurikulum, 148. 29  Nacionalni okvirni kurikulum, 149. 30  Nacionalni okvirni kurikulum, 151. 31  Nacionalni okvirni kurikulum, 151 32  Nacionalni okvirni kurikulum, 151-152. 28 

J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština…

301

U umjetničkome odgojno-obrazovnom području NOK želi „osposobiti učenike za razumijevanje umjetnosti i za aktivan odgovor na umjetnosti svojim sudjelovanjem, zatim za učenje različitih umjetničkih sadržaja i razumijevanje sebe i svijeta pomoću umjetničkih djela i medija te za izražavanje osjećaja, iskustava, ideja i stavova umjetničkim aktivnostima i stvaralaštvom.33 Ovo područje čine Vizualne umjetnosti i dizajn, Glazbena kultura i umjetnost, Filmska i medijska kultura i umjetnost, Dramska kultura i umjetnost te Umjetnost pokreta i plesa. „Umjetnička djela i stvaralačke aktivnosti doprinose oblikovanju identiteta učenikâ, jačanju njihova integriteta i samopoštovanja te stvaranju kulturne i ekološke svijesti. Odgoj i obrazovanje za umjetnost i pomoću umjetnosti stvara kreativne pojedince koji aktivno sudjeluju u oblikovanju kulture svoje neposredne i šire okoline“.34 Kao glavna odgojno-obrazovna postignuća u vezi s kulturnom i zavičajnom baštinom u ovom području možemo navesti: „njegovati pozitivan odnos prema umjetničkoj i tradicijskoj baštini; usvojiti pozitivan kritički odnos prema umjetničkim ostvarenjima i nasljeđu hrvatske kulture i kultura drugih naroda i zajednica; pokazati i riječima iskazati zanimanje i poštovanje prema vrijednostima hrvatske kulture i kulture drugih naroda, uključujući muzejske ustanove i galerije; upoznavanjem djela vizualnih umjetnosti i dizajna, uključujući tradicijsku umjetnost, hrvatsku i drugih naroda, osnažiti pripadnost hrvatskoj kulturi i razvijati snošljivost prema drugim kulturama i tradicijama; upoznati i poštivati vlastitu tradiciju i kulturu te ih istraživati i usporediti s tradicijama i kulturama drugih naroda; upoznati i prihvatiti umjetnička postignuća i nasljeđe te tradicijsku baštinu hrvatske kulture i kultura drugih naroda i zajednica; usvojiti pozitivan kritički odnos prema filmskoj i medijskoj kulturi i stvaralaštvu na odabranim primjerima hrvatske i svjetske filmske umjetnosti primjerenih dobi učenika te razviti svijest o hrvatskoj i svjetskoj filmskoj, medijskoj, plesnoj i drugoj umjetničkoj baštini“.35 Već paušalnom analizom odgojno-obrazovnih ciljeva i postignuća predviđenih NOK-om razvidno je da je vjeronauk školski obrazovni predmet koji u svojim programima velikim dijelom slijedi odgojno-obrazovne ciljeve sukladne društveno-humanističkom području, a koji mahom predviđaju njegovanje i očuvanje vlastite zavičajne kulturne i duhovne baštine. Njegova je 33 

Nacionalni okvirni kurikulum, 152.

34  „Izražavanje putem kreativnog procesa pridonosi djetetovu cjelovitu razvoju: višestrukoj

inteligenciji, kreativnomu i simboličkomu mišljenju, izražajnim i praktičnim oblikovnim sposobnostima te osobnosti. Također potiče samopouzdanje, ustrajnost, samodisciplinu, spontanost i želju za slobodnim istraživanjem, razvija pozornost, koncentraciju, osjetljivost za mjeru i cikličnost te pospješuje sposobnost samoizražavanja i kritičkoga mišljenja.“ Nacionalni okvirni kurikulum, 152. 35  Nacionalni okvirni kurikulum, 162 -172 i str. 188.

302

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

uloga izgradnja i očuvanje vjerskog i duhovnog identiteta hrvatskog naroda, njegovanje vlastite tradicije, običaja, vjere i kulture u svrhu upoznavanja i očuvanja vlastitog identiteta i poštovanja drugih kultura, svjetonazora i identiteta. Budući da su teme kulturne baštine, napose ove zavičajne i duhovne,36 implementirane u vjeronauk, a u skladu s temeljnim vrijednostima Nacionalnoga okvirnog kurikuluma (znanje, solidarnost, identitet i odgovornost), u daljnjem ćemo tekstu predstaviti dvije knjižice koje su dragocjeno blago i od pomoći u upoznavanju i očuvanju molitvene, tj. duhovne baštine našega zavičaja. Riječ je o skupini molitava ili vjerovanja s ovog područja izdanima u dvije zbirke tiskane 1780. i 1930. godine. 3. Zbirke molitvi i vjerovanja 3.1. „Zrcalo različitih događaja…“ Zbirku Zrcalo različitih događaja ili prilika za duše pravovjernih uputiti putem spasenja, u dva sveska, napisao je franjevac Mate Zoričić iz provincije Presvetog Otkupitelja. Tiskana je u „Mlecima 1780. po Ivanu Konstantinu s dopuštenjem poglavara“. Prva knjiga opisuje 280 događaja u 10 poglavlja. Na početku se nalazi predgovor „Vridni i poštovani čitatelju“, a na kraju sadržaj s naslovom „Ukazanja sviju prilika“ . Sadržaj je podijeljen tematski po tzv. prilikama ili događajima. Tako se navodi 15 prilika od prislavnog Imena Isusova; 29 od sv. Križa; 73 od Gospe; 4 od vode blagoslovljene; 5 od krštenja; 35 o ispovijedi; 44 svrhu tila Isusova; 25 svrhu svete mise; 11 svrhu pokore za grije i 31 svrhu muka purgatorija. Da bismo dobili uvid u teme, tj. sadržaj i poruku koji se posreduju pojedinim temama, predstavit ćemo samo pojedine „prilike“. U prvome tematskom krugu izdvajamo npr. naslov Ime Isusovo oslobađa od napastvovanja37 čiji sadržaj glasi: „Jedan bogoljubni kršćanin kada bi mu došlo nečisto napastvovanje običavaše otići u misto od molitve i zavapio bi Bogu govoreći: Prislatki Isuse smiluj se meni i pomozi mene! Poslin toga udilj bi Sotona s napastvovanjem odstupija.“

36  Zavičajna katekizamska baština između Krke i Cetine vjerojatno je “najgušća” u Hrvatskoj. Dovoljno je pogledati knjigu F. E. Hoška Negdašnji hrvatski katekizmi, Zagreb, 1985. u kojoj se navode fra Toma Babić (39-43), fra Frano Matić iz Čavoglava, fra Luka Vladmirović, generalni lektor u Šibeniku (92-96), fra Stipan Badrić iz Drniša (71-74), fra Jeronim Filipović iz Sinja, također neko vrijeme lektor u Šibeniku (75-79). Zapravo se može reći kako je Šibenski krug bio najznačajniji krug u Hrvatskoj. Barem po proizvodnji, ako ne po izvornosti. 37  Mate Zoričić, Zrcalo različitih događaja ili prilika za duše pravovjernih uputiti putem spasenja: Knjiga prva. U Mlecima 1780. po Ivanu Konstantinu, Prilika br. 7, str. 5.

J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština…

303

Značajnije teme koje su obrađene u tematskom krugu „O sv. Križu“ su npr. sljedeće: Znamenje sv. Križa mnogo valja protiv otrova;38 U jednoj gori od S. Zemlje ne pivaju tice u vrime muke Isusove za petnaest dana;39 Suze prolite promišljajući muku Isusovu bivaju slatke našem Spasitelju,40 Promišljanje muke Isukrstove pobuđuje na kriposti.41 Teme koje sadržajno opisuju događaje ili prilike vezane uz Blaženu Djevicu Mariju najbrojnije su pa ćemo poradi tehničkih razloga nabrojiti samo pojedine naslove: Lupež posti o kruhu i vodi poste Gospine i nemore umrit brez Sakramenata (br. 41), Blažena Djevica Marija uzdrži svit (br. 42), BDM oslobodi dite od ognja (br. 46), Gospa oslobodi ženu pravednu od smrti (br. 57), Gospa povrati jezik jednomu misniku kogamu heretici biau odrizali (br. 68); Niki čovik nemore umrit brez ispovidi jer posćieše Gospi ili sridu oli subotu (br. 70), Koliko je korisno molit Boga na čas smrti (br. 110), Gospa ote đavlu dušu jedne žene koja živi nepošteno (br. 111), Gospa se prikaza jednom velikom grišniku i obrati ga. Tema o blagoslovljenoj vodi obuhvaća nekoliko jedinica, a najznakovitiji naslov koji objedinjuje poruku o važnosti blagoslovljene vode je br. 114: Pobigoše sablazni od vode blagoslovljene. Tematski krug o sakramentu pokore ili „O sv. Ispovidi“ obuhvaća 35 tema ili „događaja“ od kojih ovdje izdvajamo sljedeće naslove: Koliko je korisno činiti pokoru za grije učinjene (br. 159), Trgovac obrati se na ispovidi (br. 164), Koliko je korisno ispovidnikom ljubeznivo ispovidati i slišiati pokornike (br. 165). Teme koje se odnose na sakrament euharistije sabrane su pod naslovom „Prilike svrhu sakramenta tila Isusova“. Sadržaj većine ovih prilika može se znakovito prikazati u naslovu sljedeće prilike: Pokaranje onizi koji se posli pričešćenja povratiše na grije (br. 186). Također se o sakramentu sv. ispovijedi ili pokore može pronaći jedna znakovita prilika koja objedinjuje poruku ostalih, a koju ćemo u cijelosti navesti: Bog je vazda pripravan primiti grešnika na milosrđe: „Pita jedan vojnik veliki griješnik jednoga starca: hoće li ga Bog primiti na milosrđe. Starac posli nego se s njime razgovori i dade mu kripke načine reče mu: Recimo moj sinko pridragi: Kada ti se haljina prodrije baciš li je u dilj od sebe? Odgovori: ne, nego je zakrpim pa se s njome služim. Tada mu

38 

Zoričić, Zrcalo, br. 16. Zoričić, Zrcalo, br. 27. 40  Zoričić, Zrcalo, br. 28. 41  Zoričić, Zrcalo, br. 29. 39 

304

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori reče opet starac: kad ti dakle praštaš svojoj haljini, kako neće Bog prostiti tebi koji si prilika njegova?“ 42

Svaka od ovih pripovijesti na svoj je način bremenita moralnom porukom, poticajima na život po krepostima, na molitvu, post, dobra djela i pouzdanje u Boga. Gospa je predstavljena kao majka i braniteljica, savjetnica, a Bog Otac kao sveti, milosrdni i pravedni sudac kojemu čovjek na kraju života dospije. Stoga se taj čin susreta s Božjom pravdom uzima nerijetko kao i poticaj na pravedan i bogobojazan život. Tako možemo ustvrditi da je knjižica svojevrsni etički kodeks pisan u parabolama i pripovijetkama, vrlo blizak jeziku i običajima ondašnjeg puka, a u svrhu ćudorednoga, duhovnog i biblijskog odgoja naroda. 3.2.

Druga zbirka: „Dalmatinske narodne pobožne pjesme i legende“

Drugu zbirku koju ćemo ukratko prikazati uredio je, tj. sabrao je, fra Lujo Plepel, a nosi naslov: Dalmatinske narodne pobožne pjesme i legende. Tiskana je u Šibeniku u tiskari Kačić, godine 1930. Zbirka se sastoji od 100 pjesama, te od predgovora, tumača riječi i oblika i od sadržaja. Dijeli se na tri dijela: Život Isusa i Marije, pjesme u slavu Božju i svetaca, te razne pjesme. Prvi dio sastoji se od sljedećih poglavlja: Blagovijest, Porođenje Gospodinovo, Pjesme o Gospi, Gospa i muka Isusova i Gospina smrt i uznesenje na nebesa. Drugi dio obuhvaća sljedeće naslove: Kijabete Božji, Gospi od Visovca i razne pjesme o svecima. Treći dio obuhvaća: pokorne pjesme, pjesme o sv. Nedilji, Biži tica Irudica, od grmljavine kada grmi, jutrenje i večernje, o urocima, skidanje uroka.43 Svaka od pjesama ima svoju didaktičku i odgojnu ulogu jer je bremenita životnom mudrošću, moralnom porukom i filozofijom življenja ukorijenjenom u kršćanstvu. Glavne su sadržajne odrednice poticanje na post i molitvu, na nedjeljno slavlje euharistije, pomaganje drugome, pouzdanje u Boga u nevoljama, eshatološka svijest o posljednjem sudu i nagradi za one koji su živjeli po Božjim zapovijedima i dr. Najviše pjesama-molitvi posvećeno je Gospi, što potvrđuje njezinu ulogu i važnost u religioznosti naroda ovoga kraja. Gospa je u pjesmama zagovornica, odvjetnica, majka i zaštitnica. Evo jedne pjesme od mnogih koje su posvećene Gospi, a koja izražava pouzdanje

42 

Zoričić, Zrcalo, str. 213, br. 241. Bliskosti tradicije i donedavnoj živoj uporabi ovih stihova svjedoči i činjenica da je autorica u djetinjstvu usmenom predajom od svoje bake upoznala sljedeće pjesme: Porođenje Isusovo (br. 8), Poleti tić perutić (br. 16.), Pohod Grobu Gospodinovu (br. 44), Šetale se tri Marije (br. 91 i 92), Protiv grmljavine (br. 27), Poslušajte (br. 35), Pričest (49), Sv. misa (br. 51), Putuj, putuj, moj putniče (str. 65), Sv. Petru i Pavlu (br.75 i 83) i O, dušice sritna (br. 96). 43 

J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština…

305

u Gospu kao majku, čuvaricu i zagovornicu naroda i svega stvora zemaljskoga, Gospi od Visovca: Visovačka slatka mati, Odavno Ti želim dati Zlamen koji duga moga, Uzdržanja velikoga. Ako li Ti sve ne dadem, Čast koju Ti dat imadem, Ti mi prosti, jer sam Puna ja mlavosti. Znaš da želim da Te štujem I arnosti pokazujem. Ti si bila na nebesim, A bila si u čudesim Svakom dati što ko želi Po gradovim i po selim. Ti si majko siromaška, Lipa srića trgovačka, Lipa majko visovačka! Ti si majko mužetica I razgovor udovica, Lipa dika divojačka

Slavna majko Visovačka! Ti si majka redovnika, Svetog Frane namisnika. Tvoje misto odabrano Sve je vodom opojeno, A dubovim nakićeno, A mirlisom nakađeno, Svetim Duhom napunjeno. Nonde nije ko drugoga, Neg sinovi Frane Tvoga. Sboja dobra ostaviše, Za majku Te svi uzeše. Blagoslovi nebo, more I sve vode svoga stvora. Blagoslovi vinograde, Neka svako svoj plod dade. Blagoslovi nam žitnicu, Da neiz de nju griznica. Blagoslovi sve koliko, Sitno, malo i veliko.

Zaključak Kulturna je baština blago koje osigurava očuvanje identiteta određenog kraja i naroda ukoliko se njeguje, dalje istražuje i vrednuje. Na temelju ciljeva i sadržaja koje zacrtava aktualni nacionalni obrazovno standard (HNOS) i Nacionalni okvirni kurikulum (NOK) možemo ustvrditi da je kulturna baština, tj. duhovna i zavičajna, itekako vrednovana kao blago i dragocjenost s kojom se učenici trebaju upoznavati jer posjeduje višestruku odgojnu vrijednost. Na temelju analize vjeronaučnog programa za osnovnu školu razvidno je da je tema kulturne baštine ugrađena u velik broj redovitih ili izbornih nastavnih jedinica. Zbog toga možemo ustvrditi da je vjeronauk jedan od predmeta u kojima se na osobit način duhovna i zavičajna baština vrednuje i čuva. Pored ostalih školskih predmeta kao što su povijest, hrvatski jezik, glazbena i likovna kultura, vjeronauk na poseban način služi očuvanju kulturnog i duhovnog identiteta našega naroda. Zbirke pjesama koje su predstavljene u skicama, a koje predstavljaju dragocjeno blago hrvatskog naroda, posebice Dalmatinske zagore, donose čitav niz dragocjenih moralnih i etičkih naputaka o čestitom življenju i o važnosti vjere u Boga, prakticiranju sakramenata, molitve i posta te o dragocjenosti

306

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

pouzdanja u Božje milosrđe i u Blaženu Djevicu Mariju kao zagovornicu i odvjetnicu čovjeka i naroda. Poruka pjesama, prilika ili događaja razumljiva je i aktualna i današnjem čitatelju. Ona nas potiče da i u današnje vrijeme, kako u Nacionalnom okvirnom kurikulumu tako i u okviru svoga djelovanja i jezikom suvremenog čovjeka, artikuliramo poruku koja je životno relevantna za današnjeg čovjeka, a tiče se vjere, duhovnosti, ćudoređa, morala i etičnosti. Predstavljene zbirke mogu nam u toj svrsi biti dobar putokaz i poticaj za promišljanje o vrednotama koje kao narod ili zajednica njegujemo, a koje su garancija održivog razvoja čovjeka i društva, temelj suživota i garancija očuvanja i razvoja identiteta našega naroda. Bibliografija Garmaz, Jadranka, NOK i vjeronauk: religiozna kompetencija u školskom vjeronauku, Crkva u svijetu, 47 (2012), 427-451. Gevaert Joseph – Giannatelli Roberto (a cura di), Didattica dell’insegnamento della religione. Orientamenti generali, LDC, Leumann (Torino), 1991. Hoblaj, Alojzije, Crkva i školstvo. Religiozna dimenzija subkonstitutivni element odgoja i obrazovanja, Bogoslovska smotra, 65 (1995) 603-617. Hoško, Franjo Emanuel, Negdašnji hrvatski katekizmi, Zagreb, 1985. Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje (ur. Radovan Fuchs, Dijana Vican, Ivan Milanović Litre), Zagreb, Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa Republike Hrvatske, 2011. Nastavni plan i program za osnovnu školu (ur. Dijana Vican, Ivan Milanović Litre), Zagreb, Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa Republike Hrvatske, 2006. Opći direktorij za katehezu (Kongregacija za kler), Zagreb 2000. Plepel, Lujo, Dalmatinske narodne pobožne pjesme i legende, Šibenik, 1930. Preporuka Europskog parlamenta i Vijeća Europe od 18. prosinca 2006. o ključnim kompetencijama za cjeloživotno učenje (2006/962/EC)1, Metodika, 11 (2010) 20, 69-182. Program katoličkoga vjeronauka u osnovnoj školi (Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije), Zagreb, 2003. Zoričić, Mate, Zrcalo različitih događaja ili prilika za duše pravovjernih uputiti putem spasenja, Knjiga prva, Mleci 1780.

J. Garmaz, Zavičajna duhovna i kulturna baština…

307

Jadranka Garmaz National, cultural and spiritual heritage in catechism classes according to the national curriculum framework Summary National heritage is an inestimable resource, difficult to renew and highly endangered. Elements of it therefore need to be incorporated into the educational system so that individual awareness of the importance of heritage can be raised. Knowledge of one's birth country and heritage is acquired in such a way along with an enhanced sense of attachment. By internalising these emotions individuals can build and strengthen their identities while, at the same time, creating the preconditions for truly appreciating other heritages, peoples and cultures. This paper discusses national heritage within the framework of Catechism programmes in the context of the National Curriculum Framework. Since this Collection is regional in scope, two booklets, that is, collections of prayers and beliefs found in the Dalmatian hinterland are presented. They were collected or written by members of OFM, a Franciscan monastic community. The paper is divided into three sections. The first section consists of an analysis of the pedagogic role of the Catechism and its indisputable merit in the preservation of the cultural and spiritual identity of our people. The second section consists of an analysis of the status of national and cultural heritages within the National Curriculum Framework. The third section presents two collections of prayers and beliefs found in the Dalmatian hinterland which are part of the library and museum heritage of our people and are, as such, precious source materials for the study of the Catechism. Key words: Catechism, birth country, heritage, National Curriculum Framework

Zaklinjanja, zapisi i svete moći u pučkoj religioz­ nosti od antike do suvremenoga doba Dr. sc. Vicko Kapitanović Split

UDK: 248.1 (497.5 Dalmatinska zagora) Primljeno, 25. travnja 2013.

Na temelju rijetkih arheoloških nalaza i pisanih vrela, sačuvanih iz različitih razdoblja, liturgijskih priručnika za slavljenje sakramenata, egzorcizama i blagoslova te štovanja svetačkih relikvija, autor pokušava otkriti njihov teološki razvoj i preobrazbu u životu vjernika u Zagori. Ključne riječi: Bog, zloduh (demon, đavao, vrag), zaklinjanje, egzorcizam, zapis, moći, molitva, blagoslovine (sakramentali), pučka pobožnost.

Zaklinjanja, zapisi i moći kroz stoljeća su povezani uz vjeru, pa i na području Zagore. Zajedničko im je svojstvo to što se njima pokušavalo postići neko duhovno ili tjelesno dobro i zaštititi od zla. – Zaklinjanja (adiurationes, coniurationes, exorcismi) su molitve koje su molili svećenici, ali i vjernici, protiv nepoznatih zlih sila shvaćenih kao djela zloduha. U kršćanskoj se teologiji za njih, prema grčkom, uvriježio naziv egzorcizmi, a u starijim hrvatskim tekstovima naziv zaklinjanja i u novije vrijeme naziv otklinjanja. – Zapisi (chartula, breve) su ispisani tekstovi, u kršćanstvu redovito iz Svetoga pisma ili liturgijskih knjiga, koji su se previjeni u obliku pisamaca nosili u nakitu, najčešće u privjescima od zlata, srebra i drugih metala o vratu, ili ušiveni u dijelove odjeće kako bi onoga tko ih nosi očuvali od zlih sila. Poneki ih pisci poistovjećuju s amuletima/amajlijama, što oni nisu, ukoliko im se ne pridaje magično značenje. Zapisi su zapravo molitve, blagoslovi ili zaklinjanja u pisanom obliku, što pokazuju i ucrtani križevi na mjestima na kojima se križalo kad su se blagoslovi ili zaklinjanja molili usmeno. – Pod pojmom moći (reliquiae) podrazumijevaju se u hrvatskome religioznom rječniku prvenstveno ostaci povezani uz život Krista i svetaca, ali i poneke blagoslovine kojima je pripisivana čudotvorna moć. Blagoslovine ili sakramentali – predanje Bogu, obrana od zla i zloga Čovjek se često, od prvih povijesnih tragova koji o njemu svjedoče, osjećao ugroženo, osamljeno i nemoćno uza svu pamet, okretnost i sredstva koja su mu stajala na raspolaganju. Neobjašnjivo zlo koje ga je snalazilo, pa često i

310

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

bolest, pripisivao je zloduhu. Istočnjačke predaje prebogate su takvim shvaćanjem. Neki se tragovi odražavaju i u Bibliji.1 I same poganske bogove Židovi, a kasnije i kršćani, smatrali su demonima. Pa i samo ime poglavice đavolskoga, Belzebul (Mt 10, 25; Mk 3, 22) preuzeli su Židovi iz tuđe religije, što svjedoči i prorok Ilija kad prekorava glasnika kralja Ahazije: „Zar nema Boga u Izraelu, te se idete savjetovati s Baal Zebubom, bogom ekronskim?” (2 Kr 1, 3). Śāţān koji u Knjizi o Jobu (Job 1, 9) igra ulogu iskušavatelja u kasnijim svetopisamskim knjigama postao je sinonim zloduha (Sotona). Ljudi su nevolje često promatrali kao Božju kaznu za počinjene pogreške. Takva se shvaćanja odražavaju i u nekim biblijskim iskazima prema kojima Bog šalje posebne poslanike (άγγελοι) koji kažnjavaju ljude zbog prijestupa. U kasnijem helenističkom razdoblju nevidljiva čovjeku neprijateljska bića poistovjećena su s demonima, poganskim božanstvima2 i odbačenim anđelima, vragovima ili đavlima (διάβολοι) koji narušavaju skladno Božje djelo. Protiv njihova pogubna djelovanja branilo se različitim sredstvima (lijekovima se bavila drevna medicina, a posvećenim sredstvima religija). U antici, srednjem i ranome novom vijeku, općenito se smatralo da neke bolesti, naročito zarazne, i padavicu uzrokuju zle sile: uročnici (maleficii), vještice (stregae) i more (incubi) kojima su zli duhovi dali takvu moć, a oni se njome služe naročitom vještinom čaranja koju je Crkva osuđivala.3 Za bolesti koje su oni prouzrokovali liječnici su davali naravne lijekove koji su trebali imati gotovo magičnu moć. U knjizi recepata Thesaurus pauperum (Blago siromaha) koju je u XIII. st. sastavio cijenjeni liječnik franjevac Petrus Hispanus, kasniji papa Ivan XXI., nalazili su se recepti za suzbijanje uroka i odagnanje demona poput sljedećih: Pelin (Artemisia) obješen na vrhu kuće sprječava sve uroke protiv te kuće. Trava zijevalica (Antirrhinon) obješena iznad nadvratnika štiti od svih uroka. Ako nosiš sa sobom korijen bljušta (Bryonia), svi će uroci pobjeći od tebe. Tko nosi korijen strička (Eryngii), nikada neće iskusiti zasjede zloduha. Ako se njegov korijen postavi pod haljine opsjednutoga, demon će se očitovati tko je i odakle je te će pobjeći. 4 1 

Među te tragove može se ubrojiti spominjanje duha Lilith (Iz 34,14, tobožnje druge Adamove žene) ili zlog duha Azazela kojemu su Židovi slali jarca u pustinju natovarena svojim grijesima (Lev 16, 5-26). Iz perzijskog folklora čini se da je prihvaćen zloduh zatornik Asmodej (Tob 3, 8; 6,14). 2  Marcus Minucius Felix, Octavius, 27. [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series Latina, 3, 1Parisiis 1844, 323-324. 2Parisiis,1886, 336-337.] 3  Usp. dosuđenu kaznu zbog čaranja (incantationes, maleficia, artes magicas) Vrličanki Mrni i Dobri 1443. u Šibeniku. Petar Kolendić, Vještice u Šibeniku XV vijeka, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena 26 (1928) 368. 4  Petrus Hispanus [Ivan XXI.], Thesaurus pauperum, Francoforti ad Moenum 1578, 112v.

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

311

Slični medicinski recepti mogu se naći i u glagoljskom rukopisu vjerojatno iz okolice Zadra ili velebitskoga primorja, iz polovice XV. stoljeća. Ondje se, na primjer, kao zaštita od uroka navodi korijen komorača nošen pod pazuhom te druge različite zaštite i lijekovi, a oni se navode i u usmenoj pučkoj predaji. 5 Iako je uvijek bilo teologa koji su se borili protiv shvaćanja o davanju prevelikog utjecaja zloduhu, kojega je Krist pobijedio, uvijek je bilo i onih koji su u nepogodama koje su pogađale ljude, naročito u nekim bolestima, vidjeli spletke i djelovanje vraga i njemu odanih slugu.6 Molitva za zdravlje (salus) u kršćanstvu je tijesno povezana s molitvom za spasenje (salus). Ozdravljenje koje se postizalo vjerom obrazlagano je različito, od poticanja vitalne energije pouzdanjem u Božju pomoć do čudesnog Božjeg zahvata. Obred povezan s molitvom smatrao se svetim (sacrum), a u liturgiji se razvio u dva oblika: sacramentum (sakrament, otajstvo) i sacramentale (sakramental, blagoslovina). I u jednom i u drugom obliku sačuvali su se tragovi zaklinjanja zloduha (exorcismus) i tjelesnog liječenja. Egzorcizam je naročito izrazit u sakramentu krštenja, a liječenje u bolesničkom pomazanju te jedno i drugo u nekim blagoslovinama. Pokušaj definiranja kršćanskih sakramenata, od Augustina, preko Petra Lombardskog (†1164.), Tome (†1274.) i Tridentskoga sabora (1551.), kao

5  Rudolf Strohal, Folkloristički prilozi iz starije hrvatske književnosti, Zbornik za narodni

život i običaje južnih Slavena XV, Zagreb 1910, 120-132; Ivan Milčetić, Hrvatska glagolska bibliografija, Starine 33, Zagreb 1911, 191-192; Slične pučke ljekarije zabilježene su u nekim krajevima i kasnije. Tako Zvonko Lovrenčević u članku „Bilje kojim se gata i vrača u okolici Bjelovara” (Zbornik za narodni život, 43/1967, 143) navodi iskaz: Ako se u kolijevku stavi glavica crvenog luka, sve će hudobe bježati od nje i djeteta. Sličan recept navodi i Ardalić usp. Dragić, Mitski svijet, br. 8. u ovom zborniku. 6  O demonološkim pučkim vjerovanjima usp. Pietro Boglioni, Vještice i demonološka pučka vjerovanja u srednjem vijeku, Svesci, 19-20 (1970-1971), 54-68. Spomen na čaranja i protjerivanje zloduha odražava se i u djelima nekih starijih hrvatskih pisaca. Usp. npr. Djela Ińacija Ġiorġi (Igńata Đorđića, Egloge, IV) I, (Stari pisci hrvatski, 24) Zagreb 1918, 133. Djela Petra Hektorovića (Prikazanje o sv. Lovrincu), (Stari pisci hrvatski, knj. 39), Zagreb 1986, 1986, 128; Uz Fortisa i Lovrića o ostalim autorima kod kojih se mogu naći podaci o vjerovanju u zloduhe, vještice i uročnike vidjeti: Marijan Stojković, Historijski prilozi etnografiji Hrvata, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 37 (1953), 251-269. Koliko je vjerovanje u opsjedanje zloduha i čaranja moglo vladati na području Zagore, može se samo naslućivati. Fra Pavao Pelizzer u svom izvještaju 1644. piše da je u visovačkom samostanu, a taj je samostan u tursko doba pastorizirao i Zagoru, vidio jednoga kućnog pomoćnika kojega je, navodno prije nego što se zavjetovao Gospi, mučio đavao. Dalje navodi kako je neka muslimanka u Bogetiću poljupcem začarala kršćanku tako da se toliko skvrčila te je u krevetu mogla uzimati hranu samo u tekućem stanju. Stipan Zlatović, Izvještaj o Bosni god. 1640. o. Pavla iz Rovinja, Starine JAZU, 23 (1890), 13-15.

312

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

vidljivi znak nevidljive milosti (invisibilis gratiae visibilis forma),7 iako logički uspio, izmiče znanstvenom dokazu, kao uostalom i svaki čin vjere. Slično se može ustvrditi i o blagoslovinama (sakramentalima) koje su „sveti znakovi, nalik sakramentima, kojima se označuju i molitvom Crkve postižu nadasve duhovni učinci”.8 Običan kršćanin nije se bavio teologiziranjem. Vjerovao je Bogu da mu po vidljivim znakovima može udijeliti i udjeljuje nevidljivu, ali i vidljivu milost, ozdravljenje u bolesničkom pomazanju, blagoslovnu pomoć u životnim nevoljama i uspješnom djelovanju. Za sakramente i sakramentale obraćao se crkvenim službenicima. Na temelju iskustava i kršćanskih obreda stvarao je zaključke i predodžbe. Iz službenoga crkvenog obreda na svoj pojednostavljeni način oblikovao je molitve i služio se, na svoj način, sredstvima posvećenja. Od tih sredstava milosti u puku su među izražajnijim ostala zaklinjanja, zapisi i moći, što bi se teološki, u širem značenju, moglo svesti na sakramentale, naročito kada je riječ o moćima u širem smislu (npr. agnusdei). Zaklinjanja – od obrednih tekstova do pučkih molitava Zaklinjanja kojima su se odgonili zli duhovi poznata su u starim religijama. Vjerojatno potječu još iz vremena kada ljudi nisu znali pisati, a nepismeni su se njima služili i kasnije. Tragova im ima i u Starom zavjetu (Zah 3, 2; Jd 9). Evanđelja opisuju kako je Krist u vrijeme svoga javnog djelovanja liječio bolesne i izganjao zloduhe. U njegovo ime to su činili i drugi koji nisu spadali u krug njegovih učenika (Mt 7, 22 i Mk 9,38). Premda je odbacivao senzacionalnost takvih činova, Krist je i sam slao učenike da idu liječiti bolesne i izgoniti zloduhe (Mt 10, 8), a u molitvi koju je poučio učenike, Očenašu, njegovi sljedbenici i danas mole za oslobođenje od zloga. Zaklinjanje i protjerivanje zloduha (egzorcizmi) u kršćanskom su bogoslužju, kao sredstva spasenja, od starine povezana uz katekumenat i obred krštenja. Preuzimana su iz biblijskih tekstova ili više-manje prema njima sročena.9 Naročito se uvriježilo zaklinjanje katekumena, krštenika i opsjednutih

7 

Tridentski sabor, Sess. XIII, cap. 3 (Henricus Denzinger – Adolfus Schönmetzer, Enchiridion symbolorum definitionum et declarationum de rebus fidei et morum, 1639 [Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu], Barcinone – Friburgi Brisgoviae – Romae, 1976. [Đakovo 2002]); papa Ivan Pavao II., Fidei depositum,) definira ukratko sakramente: „Sakramenti su djelotvorni znakovi milosti, ustanovljeni od Krista i povjereni Crkvi, kojima nam se podijeljuje božanski život.” Usp. također Katekizam Katoličke crkve [„mjerodavni tekst za katehezu”], 1131 [Zagreb 1994, 305, prijevod navoda iz Fidei deposituma, str. 11]. 8  Katekizam Katoličke crkve, 1667 [Zagreb 1994, 429]. 9  Cyrillus Hierosolymitanus, Procatehesis, 9; J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series Graeca 33, Paris, 1866, 350.

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

313

„Flagellum daemonum” (Bič zloduha, 1589., zabranjen 1709.) i „Ritual rimski” (1640.) iz kojega su „Zaklinjanja primoguća i vridna” zabranjena 1725.

od zloduha te zaklinjanje ulja, vode i soli pri slavljenju nekih sakramenata10 koji su blagoslivljanjem i sami postajali sakramentalima.11 Unatoč povećanju straha od demona u srednjem i ranome novom vijeku – koji u XVI. i XVII. st. dostiže vrhunac, a sveopća prisutnost demona i njihov utjecaj postaju općenito prihvaćeni kao stvarnost – Rituale Romanum (Ritual rimski, 1614.), službena knjiga obreda za katolike, prema mišljenju povjesničara liturgije, odražava uravnoteženost između tradicije i onodobnih shvaćanja. Pretjerano revnim teolozima, a vjerojatno i saoskim župnicima, činolo se da Ritual rimski nije dovoljan za borbu protiv zloduha pa su se više od stoljeća održala razna neslužbena izdanja zaklinjanja zloduha i njegovih , tako su ih nazivali, slugu, Jedna od tih knjiga, Flagellum daemonum (Bologna 1589), čije je prošireno izdanje sačuvano u Franjevačkoj knjižnici u Makarskoj, bez 10  Jedan od starijih tekstova zaklinjanja pripisuje se sv. Epifaniju. Epiphanius, Precatio et exorcismus ad immundum spiritum ejicidendum [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series Graeca 43, Paris, 1864, 537-538]. 11  Obred blagoslova vode izvan obreda krštenja mogao je nastati u IV. stoljeću kao određeno pokršćanjenje poganskih običaja i smatra se prvim sakramentalom učinkovitim za odagnanje zloduha i zdravlje duše i tijela. Mario Righetti, Manuale di storia liturgica, IV, Milano 1959, 525-532. Škropljenje blagoslovljenom vodom redovito je pratilo egzorcizme, pridržane ovlaštenomu crkvenom službeniku. Ne čini se ipak nevjerojatnim da je zaklinjanje mogao vršiti običan vjernik koji je u potrebi mogao i krštavati.

314

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

sumnje je, kako se može ustanoviti usporedbom, izvršila utjecaj i na hrvatske autore. Utjecaju vlastite sredine nije izbjegao ni učeni isusovac Bartol Kašić koji je svom izdanju prvoga hrvatskog obrednika, Rituala rimskoga, pridodao „Zaklinjanja primoguća i vridna za odagnati i prognati grmljavine i gromovine ajerske (od hudoba osobito, ili na magnuće kogagod hudobnoga službenika njih navedene)”12 koja se nisu nalazila u tipskom izdanju rimskog obrednika Rituale Romanum, te se time prilagodio pučkom vjerovanju o utjecaju zloduha i osoba koje su u vezi sa zlodusima (hudobni službenici) na oboljenja i atmosferske prilike. Kašić je zapravo primijenio općenita europska vjerovanja na hrvatske prilike. U latinskim tekstovima ti „hudobni službenici” nazivali su se malefici (u pučkom govoru: uročnici) koji su „zlim okom” ili riječju mogli naškoditi ljudima, stoci i usjevima, drugim riječima, mogli su ih ureći ili ukleti. Takva shvaćanja pogodovala su nastajanju zbirka blagoslova i otjerivanja zloduha koje su priređivali pojedini teolozi. Jednu takvu, Pokripljenje umirući(h), Venezia, 1704. i 1705., priredio je Poljičanin don Luka Terzić.13 Napretkom znanosti razjašnjene su neke ranije nepoznate pojave, napose s obzirom na atmosferu i grmljavinu. Menghiev Flagellum daemonum, „strašna i moćna zaklinjanja” stavljena su 1709. na Popis zabranjenih knjiga. 14 Nekoć odobrena „Zaklinjanja primoguća i vridna” i blagoslov vode na Vodokršće, koji su se nalazili u Kašićevu Ritualu, zabranila je Kongregacija obreda 1725. pa ih nema u obnovljenom Ritualu Rimskom izdanu po nalogu pape Benedikta XIV. i objavljenom na hrvatskom u Veneciji 1827. Uhodanu praksu puka, mučena često raznim nevoljama, nije bilo jednostavno promijeniti jednom odredbom iz dalekoga Rima, tim više što se čini kako po mnogim župama nisu ni imali Rituale Romanum prije nego što je preveden na hrvatski. Neki su svećenici nastavili prikupljati, sastavljati, a neki i objavljivati svoje zbirke molitava, blagoslova i zaklinjanja.15 U jednoj takvoj 12 

Ritual rimski (prev. Bartoleomej Kašić), Romae 1640 [preslik: Zagreb, 1993], 423-445. Terzić je zapravo pohrvatio knjigu Nikole Pucciarellija Conforto degli agonizzanti, Macerata, 1674. i 1686. koja je objavljivana u Italiji i poslije Terzićeva hrvatskog izdanja. Neke su zbirke ostale u rukopisu, kao Đure Ferića Benedictiones et exorcismi, u Bogišićevu arhivu, usp. Vladimir Mošin, Izvještaj o uređenju Bogišićeva arhiva u Cavtatu, Ljetopis JAZU, 59 (1954), str. 21, br. 33. 14 Index librorum prohibitorum Ssmi d. n. Benedicti XIV. pontificis maximi jussu recognitus, Romae 1758, 179. 15  Preuređeno izdanje Terzićeve knjige objavio je fra Bernardin Pavlović, (Venezia, 1747), a njegovo izdanje pretiskao don Petar Okružičević (Venezia 1800.). Uz to je fra Luka Šimunović, poznatiji kao Vladmirović, tiskao Variae sed sumae necessariae benedictiones pro singulis malis, sive infirmitatitbus (Venetiis 1766), a fra Josip Banovac Blagoslov od polja i zaklinjanja zli vrimena, u četiri dila razdiljeni, veoma kripostni i mogući suprot svakoj živini škodlivoj 13 

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

315

rukopisnoj zbirci, vjerojatno iz zadarske okolice, iz XVIII. st., mogu se naći i Zakletve kruto korisne za odagnati napasti od vukodlaka, a zapravo se iz teksta razabire kako se iz groba istjeruje đavao pakleni.16 Vukodlak (za kojega u latinskom nije postojao pojam) za učene je, dakle, samo privid u kojem bi se mogao prikazati zloduh. „I zato, ako biste kad čuli besidit od vukodlakâ, ili ne virujte, da je istina, ili držite, da je ono po prikazanju đavolskomu”, upućivao je u XVIII. st. svoje slušatelje fra Jeronim Filipović.17 Što se tiče pučke medicine kojom su se priprosti kršćani branili od nepogoda i zloduha, učeni crkvenjaci nisu se u nju miješali ukoliko uz nju nije bilo povezano moljenje molitava koje su zadirale u ispravnost kršćanskih dogmi jer to je bilo izvan njihova područja.18 Sličan je bio stav i svećenika po Zagori, pa čak i biskupa, koji su u vizitacijama davali pokore za čaranja i magiju. Oni su bili zabrinuti jedino jesu li se kod liječenja travama molile i neodobrene molitvice. A fra Mate Zoričić, rođen u Zagori, poučava ispovjednike. Ovdi ne razumim da se imadu iskorenuti naravni likari, od koi je velika potriba, koi liče s travam, a ne s nikim bajanji, jere travam jest data od Stvoritelja kripost različita i tako mnoge pute porodi nike stvari kojoj čovik ne more doći na kraj. […] S ovom kripostju kalamita priteže k sebi gvozdje, niki kamen ustavlja krv iz nosa. Niti razumim iskorenuti one, koi po žabam, ticam, oli drugim živinam sude, jer se ovo ne zove proročanstvo, nego priviđanje budući da se tako često i prvlje događalo.19

Razvoj medicine, a i teologije, pomaknuo se od XIII. do XVIII. stoljeća. Siromasima su, međutim, vrsni medicinski liječnici i dalje bili nedostupni. i vlastima ajerskim. U Jakinu, Po Petru Ferri, 1767. Uz te zbirke, u čijem su objavljivanju sudjelovali franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja u Dalmaciji bila je vrlo popularna zbirka franjevca Bernharda Sanniga Collectio sive apparatus absolutionum, benedictionum, coniurationum exorcismorum, rituum et ceremoniarum ecclesiasticarum et administrationis sacramentorum, Venetiis 1756, koja se koristila u Blizni, Bristivici, Mitlu, Vinovcu, Prpatnici i Visokoj (Lovre Katić, Povijesni podaci iz vizitacija trogirske biskupije u XVIII. stoljeću, Starine JAZU, 48 (1958), 308), a vjerojatno i u nekim drugim župama. 16  „Izaidi iz ovoga groba, diavle pakleni, koi mučiš ove kosti … dili se šubito [odmah] u pusto misto di orač ne ore i sijač ne sie.” Ivan Milčetić, Hrvatska glagolska bibliografija, Starine 33, Zagreb 1911, 188. 17  Jeronim Filipović, Pripovidagnie nauka karstjanskoga I, Mletzi, 1750, 221. Njegov stav zapravo je odjek tada važećih crkvenih propisa. Quisquis ergo credit fieri posse aliquam creaturam […] imutari, aut trasformari in aliam speciem vel in aliam similitudinem, nisi ab ipso creatore […] procul dubio infidelis est, et pagano deterior. Decr. Grat., II, C XXVI, q. 5, c. 12. [F r i e d b e r g , Corpus iuris canonici, I, Graz 1959, I, 1031]. 18  U Indeksu zabranjenih knjiga nema spomena knjizi recepata Thesaurus pauperum (Blago siromaha) u kojoj su se nalazili liječnički recepti za suzbijanje uroka i protjerivanje demona, što pokazuje da Rimska inkvizicija u njoj nije vidjela ništa što bi se protivilo vjerskim istinama, tj. spomenute upute nije shvaćala kao čarku, već kao jednostavne medicinske recepte. 19  Mate Zoričić, Uprava mnogo korisna ispovidnika, Mleci 1781, 64-65.

316

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Preostajalo im je jedino moliti milost s neba i služiti se zastarjelim receptima koje su franjevci u dugim zimskim noćima prepisivali po svojim samostanima ili župnici po župama čak i u Zagori (ljekaruša fra Ante Jurića), uz slabi plamičak uljanice.20 Kako ni župnici nisu uvijek bili dostupni, puk se služio receptima koji su prenošeni s koljena na koljeno. Služeći se takvim receptima u Župi Prgomet, istaknuli bi u blizini kuće konjsku lubanju na kolac da bi se od kuće odvratilo zlo i ugibanje stoke. Protiv uroka nosila se vučja dlaka, što je zabilježeno u selu Sitnomu kod Unešića.21 Zoričiću, kao rođenom Zagoraninu, vjerojatno su bila poznata barem neka čaranja, iako je moguće da je neka preuzeo iz knjiga kojima se služio pri pisanju svoga priručnika za ispovjednike. Zato on temeljito upućuje ispovjednika da ispita pokornika: Kako je čara, u što je ufa itd. ko ga je naučija, je li imao ugovor [sa] sotonom, očiti oli potajni, je li se služio stvarma svetim, kako s molitvom, oli sakramenti, oli s ričma Svetoga pisma, oli ufa u stvari naravne, da će mu dati ono, što naravnim načinom ne mogu dati, ni poroditi, oli miša stvari svete s tvarma naravnim brez svakoga poštenja.

Među načinima liječenja koje je smatrao čaranjem Zoričić ih spominje nekoliko, od kojih su barem neki vjerojatno upotrebljavani i u njegovo vrijeme u Zagori. Jedan Boga moli konju bolesnu i govori mu nike riči na uho, i drži da će ozdraviti. Ma je li ovo budalaština, što mu Boga moli dobro čini, ma što mu na uho besidi, buduć da je živina nerazložita, ovo je stvar brezpametne i zla. […].

I dok Zoričić odbija kao čaranje i lažljivo proricanje sudbine iz dlana, osim kada je učinjeno „za nasmijati se”, puno je stroži prema laicima koji su koristoljubivo molili molitve „za koje Crkva nigda ne zna” i skupo naplaćivali zapise.22 Vjerovanje da zloduh može nauditi čovjeku bilo je u Zagori uobičajeno, što nije u neskladu s kršćanskim naukom kojemu su ih poučavali svećenici. Pretjerano se, međutim, mislilo kako se zloduh u svojoj raboti služi čovjekom, ne samo da bi drugoga navukao na zlo nego da bi mu i materijalno naškodio. Čitajući razne zgode iz biskupskih vizitacija iz XVIII. st., na prvi pogled može se uočiti da shvaćanja stanovništva kroz stoljeća nisu odmaknula mnogo od 20 

Ljekaruša fra Jake Bartulovića (1867.-1941.) pisana je sa svrhom otimanja zaboravu pučke ljekarije. Nikola Kujundžić, Marina Zorc, Milan Glibota, Milan Kujundžić, Ljekaruša fra Jakova Bartulovića, Farmaceutski glasnik, 60 (2004), 541-556 21  Lovre Katić, Povijesni podaci, 289, 326. 22  Mate Zoričić, Uprava mnogo korisna ispovidnika, Mleci 1781, 62-64. O laičkom zlorabljenju zapisa vidi također Filipović, Pripovidagnie, II, 194.

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

317

srednjovjekovnih recepata koji se mogu naći kod srednjovjekovnih pisaca. Koliko god se stanovništvo u nevolji pripuštalo i magijskim obredima23 ili neslanim seoskim podvalama, prodanim lakovjernim djevojkama ili njihovim majkama za kupovanje simpatije voljenih mladića,24 magijski čini nisu bili prečesti i teško je reći koliko su shvaćani ozbiljno. Treba uzeti u obzir kako je u Zagori bio trajan nedostatak svećenstva. U nekim se mjestima, u vrijeme turske vladavine, misa slavila možda nakon nekoliko mjeseci, a i u XVIII. st. tek svake četvrte nedjelje. Može se zamisliti što je ostajalo vjerskoj pouci. A u potrebi je trebalo djelovati hitno. U bolesti se pokušavalo pomoći priprostim biljnim pripravcima i molitvom. Uz to se vjerovalo da su molitve nekih osoba posebno učinkovite. Iskustvo je naime pokazivalo da su nakon takvih molitava ljudi i stoka često ozdravljali. Ako su molitelji, a to su bile najčešće žene, davali naslutiti da bolest dolazi preko uročnika od zloduha, to je stanovništvo još više utvrđivalo u uvjerenju da su neke bolesti zloduhovo, odnosno uročnikovo, djelo. U Čvrljevu su dvije žene optuživale jedna drugu da je jedna drugoj kao vještica pojela dijete.25 Fortis pripovijeda da je još i u XVIII. st. čak i jedan fratar s uvjeravanjem pripovijedao zgodu o vješticama.26 Ako je ispričana zgoda i okićena maštovitošću, nije taj fratar bio jedini uvjeren u postojanje vještica i njihov ugovor s vragom. Vjerovanja su postojala još i u prvim desetljećima XIX. stoljeća. U Šibeniku se u jedan slučaj, u kojem je vjerojatno bolesna žena Ivanica Gulin navodno i sama priznala da je opsjednuta, umiješala policija i šibensko poglavarstvo, pa je i sam biskup poduzeo istragu. Župnik Varoša i profesor na generalnom učilištu fra Šimun Rebić napisao je opširnu raspravu u kojoj je zanijekao opsjednuće, ističući kako lakovjernici štete vjeri kad preveliku moć nad kršćanskim dušama pridaju đavlu kojega je Krist pobijedio i podjarmio.27 Dvije godine kasnije u Grabu kod Sinja digla se velika uzbuna protiv vještica koje su optuživale jedne druge da su usmrtile više životinja sitnog i krupnog zuba, djece i odraslih pa je slučaj završio na sudu.28 Prema izvještaju splitskoga okružnog poglavara Henrika Rehe iz 1822., neki navodno opsjednuti, 23  Usp. npr. sličnost pripravka za liječenje padavice Lucije iz Čavoglava (L. Katić, Povijesni

podaci, 300) i opčaravajući germanski ljubavni napitak (Hincmarus archiepiscopus Remensis , De divortio Lotharii regis et Theutbergae reginae, [Monumenta Geramaniae Historica, Concilia IV/I, Hannover 1992. str. 206 r. 11-16]. 24  Kao primjer neslanih šala možda bi se moglo navesti priređivanje napitaka koje su cure trebale dati momku koji im se sviđa da bi ih zavolio. Katić, Povijesni podaci, 326. 25  Katić, Povijesni podaci, 304. 26  Alberto Fortis, Put po Dalmaciji (pr. Josip Bratulić), Zagreb 1984, 44. 27 Arhiv Šibenske biskupije, svežanj, 238. Rebićeva rasprava datirana 22. VIII. 1804. 28  Josip Glunčević Dnevnik, 24, 28. i 30. svibnja 1806. Sveščić je nažalost zagubljen pa se ovdje poziva na daktilografski prijepis Bože Dulibića u Muzeju grada Šibenika, fotokopija prijepisa kod autora članka.

318

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

zapravo psihički bolesnici, odlazili su u Omiš gdje bi im poljički svećenici vršili egzorcizme.29 Ritual rimski, obnovljen po nalogu Benedikta XIV., na hrvatskom objavljen u Veneciji 1827., zadržao je neka zaklinjanja i uvrstio je više blagoslova. Nakon objavljivanja hrvatskog izdanja čini se kako su se svećenici služili samo tim obrednikom, a starije molitve zaklinjanja, koje su vjernici nekoć slušali i na svoj način preoblikovali, prešle su u folklor. Tijekom XX. stoljeća zabilježeno je nekoliko navodnih molitava protiv uroka.30 Zapisivači nisu, nažalost, pribilježili jesu li osobe koje su im kazivale molitve „skidale” uroke ili su one samo kazivači. Sadržaj objavljenih molitava uglavnom je teološki iskrivljen. Zanimljivo je, međutim, da u tim molitvicama njihovi molitelji ne vrše zaklinjanja.31 Molitva koju sam pribilježio početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća od osobe kojoj su se utjecali u bolestima, naročito stoke, teološki gledano, uvelike se razlikuje od ostalih objavljenih molitava upravo po svome obrednom obliku i zaklinjanjima te izrazima koji bi mogli odavati njezinu drevnost. Osobi koja je molila tu molitvu donosila se blagoslovljena voda. Molitva se sastojala od dva člana. U Prvom članu svete molitve nakon sedam uvodnih stihova, sličnih poznatim molitvama protiv uroka, moliteljica je zaklinjala uročnike Bogom dodajući njegovu imenu atribute navedene u Svetom pismu (sveti, jaki, živi, što podsjeća na zazive koje su vjernici mogli čuti u zaklinjanjima i bogoslužju Velikoga petka),32 da ne škode ljudima i stoci, a potom

29 

Hrvoje Morović, Izvještaj poglavara E. Rehe o prilikama u Splitskom okrugu u godini 1822., Građa i prilozi za povijest Dalmacije (Izdanja historijskog arhiva, 8 ) Split 1974, 249. 30  Lujo Plepel, Dalmatinske narodne pobožne pjesme i legende, Šibenik, 1930; Jeronim Šetka, Hrvatska pučka religiozna poezija, Kačić, 3 (1970), 345. 31  Zaklinjanje se spominje u molitvi koju je kazivala Cvita Gotovac iz Moseća, a objavio je fra Lujo Plepel, no zaklinjanje ne vrši moliteljica. Iz molitve se doznaje da je uročnike zaklinjala sv. Ana da odustanu od nanošenja zla. Usp. Plepel, Dalmatinske narodne pobožne pjesme, 85-86. Slično je i s pučkom molitvicom protiv grmljavine Biži, biži, Irudice. Ni ona nema oblik zaklinjanja u kojem bi molitelj izravno zaklinjao oblake kako se to činilo prema obrednim knjigama. Molitelj jednostvno izražava Irudičino stanje. Bog ju je prokleo, a sv. Ivan ili sv. Ilija (ovisno o različitim inačicama molitvice) sapeo. Ako je Irudica već sapeta (incantata), tj. onemogućena, ona zapravo ne bi mogla djelovati, no ta nelogičnost ne smeta molitelju da ju jednostavno tjera od sebe, iako već osuđenu i onemogućenu zlobno djelovati. Plepel, Dalmatinske narodne pobožne pjesme, 84; Šetka, Hrvatska pučka religiozna poezija, 245-246, br. 99-100, Dragić, Mitski svijet, u ovom zborniku, br. 5; Usp. također Zorica Rajković, Običaji otoka Šolte između dva svjetska rata, Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 27 (1990), 93-94. 32  Zaklinjem Te Bogom jakim / Zaklinjem te Bogom živim / Zaklinjem Te Bogom svetim / Zaklinjem te svetim Ivanom Krstiteljem / Koji je krstio Boga – Čovika.

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

319

molila za učinkovito djelovanje blagoslovljene vode.33 Drugi član svete molitve bilo je Vjerovanje (Credo) kojim se nastojala pobuditi vjera i pouzdanje u Božju pomoć. Zanimljivo je primijetiti da je moliteljica prije molitve izgovarala riječi Prvi član svete molitve, kao da čita podnaslov iz nekoga obrednog molitvenika, pa se čini da je molitva prepjev sadržaja iz neke obredne knjige s mješavinom arhajskoga pučkog folklora s kojim je nestala u nepovrat. Zapisi – od filakterija do križića i medaljica Zapisi u kršćanstvu vuku korijen iz Biblije (Izl 13, 9 i 16) gdje su naročito jasno istaknuti u Mojsijevim riječima u Knjizi ponovljenog zakona: Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! 5Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! 6Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. […] 8Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! 9Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim! (Pnz 6, 4-9; slično Pnz 11, 13 – 21).

Pobožni Izraelci shvatili su te riječi doslovno pa još do danas ispisuju određene svetopisamske tekstove koje nose na glavi i ruci ili stavljaju na vrata kuće (tefilin, lat. phyilacterium). Poznato je kako je Krist kritizirao farizeje što „proširuju zapise” (Mt 23, 6). Čini se, ipak, da su unatoč Kristovoj kritici zapise koristili i njegovi sljedbenici, i to ne samo oni židovskog podrijetla. To je moguće tim više što obraćenje na kršćanstvo nije uvijek slijedila temeljita pouka u vjeri, a zapisi su u prvim stoljećima kršćanstva bili prošireni u različitim religijama. Prihvaćajući kršćanstvo obraćenici su nosili sa sobom i mnoga poganska shvaćanja, a od njih su ih prihvaćala kasnija pokoljenja. U Rimskom Carstvu česti su bile defixiones, magični zapisi, kadri prema mišljenju svojih nositelja začarati neprijateljske sile, „zavezati” ih i onemogućiti njihove moći ili ih navesti na ono što se u zapisu traži. Vrlo često pisani su na olovnim pločicama, katkada čak i zlatnim, a olovne su pronađene i na području Hrvatske.34 Koristili su ih i poneki kršćani, naročito gnostičke sljedbe, u nadi da će ih Bog uslišati, a 33  U zazivu kojim se odriče zloduhu moć zazivaju se poimenično Jezus, Isus i Marija, što je uvjetovano nedostatkom poznavanja teologije i vjerojatno lakšeg oblikovanja stihova jer bi logično redanje imena bilo Isus, Marija i Josip ili zbog rime Josip, Isus i Marija, ukoliko bi se Isusovo ime htjelo postaviti u središte zaziva. Drevnost bi se mogli očitovati željom zatiranja uročničke moći u njezinu biološkom iskonu. (Na zatiranje uročnikove moći vjerojatno aludira i zapis spomenut u b. 66). U moljenju nad već blagoslovljenom vodom čini se da ne treba gledati toliko nedostatak vjerovanja u moć obavljena svećenikova blagoslova koliko vapaj da blagoslovljena voda bude učinkovita. 34 Usp. Anna Giulia Nisoli, Parole segrete: le defixiones, ACME - Annali della Facoltà di Lettere e Filosofia dell’Università degli Studi di Milano, 60 (2007), 3, 36-46; Lamella Bernensis, Ein spätantikes Goldamulett mit christlichem Exorzismus und verwandte Texte (von Thomas

320

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Konstantin I. s kristogramom na labaru. Sisačka kovnica, RIC VII, 207; Konstantin II. s kristogramom dok ga božica Victoria ovjenčava. Uokolo natpis: Hoc signo victor eris (Ovim ćeš znakom biti pobjednik). Sisačka kovnica oko 350. RIC VIII 282.

možda su vjerovali i u posebnu moć samih zapisanih riječi. U određenom obliku zapisi su spojivi s kršćanskim uvjerenjem, pa čak mogu i poticati religioznost, no kako njihova upotreba lako prelazi u pretjeranost i magiju, Crkva ih je uvijek željela imati pod nadzorom. Iz nekih tekstova sv. Jeronima moglo bi se zaključiti da su u njegovo vrijeme zapise nosili i kršćani. Odatle Jeronimovo tumačenje navedenog retka Matejeva evanđelja: „Jao nama bijednima na koje prijeđoše mane farizejske.” Odbacivši nošenje zapisa, Jeronim je i svojim suvremenicima pokušao protumačiti simboliku svetopisamskog teksta objašnjavajući kako se Mojsijeve riječi ne odnose na stvarno nošenje zapisanih Božjih odredaba, već su one u „ruci da bi ih se djelotvorno izvršilo”, a pred očima ih je trajno potrebno imati da bi se o njima razmišljalo danju i noću.35 I kristogram na Konstantinovoj kacigi ili labaru može se promatrati u ulozi zapisa (filakterija).36 Ne može se, međutim, sa sigurnošću utvrditi koliko je kristogram Konstantinu bio pred očima da bi, prema jeronimovoj uputi, razmišljao o Kristu, koliko da bi politički pridobio Kristove sljedbenike, a koliko je u njemu vidio magičnu moć koja mu može donijeti pobjedu. Može se, razložno, pretpostaviti da je sisačka kovnica iskovala kacigu s monogramom nakon što je Konstantin takvu kacigu zaista nosio na glavi, kao što su Židovi nosili filakterije. To se čak čini u skaldu s navodnom ugradnjom čavla s Kristova križa u Konstantinovu carsku krunu, o čemu opširnije u sljedećem podnaslovu. Konstantinov primjer slijedili su i ostali carevi pa se kristogram i zapisi religioznog sadržaja često pojavljuju na novcu od antičkih novčića do američkog dolara, iako je s vremenom pobožno uvjerenje u potpunosti zamijenila Gelzer, Michael Lurje, Christoph Schäublin), Stuttgart – Leipzig – Teubner, 1999; P. gubeRIna, tabella plumbea Sisciensis, Nastavni vjesnik, 15 (1936/1937), 4-12. 35 hIeRonymus, Commentariorum in Evangelium Matthaei, 4, 23 vers. 6 [Patrologia Latina, 26, 168]. 36  Usp. mIchaIl a. bojcov, Der heilige Kranz und der heilige Pferdezaum des Kaisers Konstantin und des Bischofs ambrosius, Frühmittelalterlichen Studien, 42 (2008), 68.

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

321

promidžba. U svakom slučaju, prema Fortisovu svjedočanstvu, rimski, bizantski, mletački novčići s Kristovim monogramom i križem, kao i ugarski s likom Blažene Djevice Marije, još su u XVIII. st. bili „drag dar i ljudima i ženama u Morlačkoj” kojima su pripisivali moći protiv različitih bolesti.37 Da bi Kristovo ime bilo Uljanice s kristogramom iz Potravlja i nepoznatog kršćanima trajno pred očima, poslužio je još jedan predmet. nalazišta (Franjevački muzej Sinj) Bila je to svjetiljka. Krist je o svjetiljci govorio u prispodobi, a starac Šimun Krista je nazvao svjetlom na prosvijetljenje naroda (Lk 2, 32). Zato je svjetiljka bila idealna za postavljanje kristograma. Neke su pronađene i na širem području Zagore.38 A skraćeni zapis Χριστός na svjetiljci vjerojatno se može promatrati kao vrsta kršćanskog zapisa (filakterija). Na jednoj olovnoj pločici pronađenoj nedaleko od Trogira, iz IV.-VI. stoljeća, tipičan je zapis koji odaje zanimljivo pučko shvaćanje svijeta nastanjenog nevidljivim bićima, demonima i anđelima koji utječu na prirodu i ljude. In nom(ine) d(omi)ni Jeso Cri[s]ti denontio tibi inmondissime spirete tartaruce, quem angelus Gabriel de catenis igneis religa[vit], qui habet dece[m] milia barbar.., post resurrectione uinist[i] in Galilea, ibi te ordinauit, [ut] siluestria loca, collemontia op­ ut ne hominebus [frig]ore teneres, √ aut tu ne demum grandene nuoceres. Uede ergo, inmondissime spirete tartaruce, 37  Alberto

† U ime Gospodina Isusa Krista, optužujem te najnečistiji duše Tartarijele (Paklenko), kojega je anđeo Gabrijel lancima ognjenim svezao, koji imaš 10.000 barbaruha (prljavaca), kad si poslije uskrsnuća došao u Galileju, ondje ti je naredio [Isus] da se nastaniš u šumovitim mjestima, brdima i gorama, naređujem ti da ljudima ne škodiš [mrazom] niti pak krupom. Gledaj dakle najnečistiji duše Tartarijele, da gdjegod ime Gospodnje

Fortis, Put po Dalmaciji (pr. Josip Bratulić), Zagreb 1984, 45. Nije isključena mogućnost da je po tom i svaki novčić imao simboličko značenje pa su u nedostatku novčića s pobožnim likom i natpisom uz pokojnika možda stavljali i obične novčiće. Vidjeti članak: Željko Demo, Nekoliko misli i opažaja o pogrebnim običajima i sahranjivanju na groblju Drinovci-Greblje, u ovom zborniku. 38  Vidjeti članak: Vinka Bubić, Prikazi na kasnoantičkim svjetiljkama s područja Zagore u Arheološkom muzeju u Splitu, u ovom zborniku.

322

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

ut ubiconqua nomen d(omi)ni audiueres uel scriptura cognoueres, non

čuješ ili spaziš zapis, da ne

ubi uelles n[o]cere; [a]nte, habes Jordajnis fluuio, [q]uem transire n[on] potuisti; [r]equesitus qu[a]r[e t]ransire non [p]otuisti, dixisti, quia ibi ign[is] [a]ra[n]ea ignefera corret; et ubiconqua semper tib[i] ignis „ar[a]nea [i]gnefera c[or]rat, denontio tibi [pe]r domino meum. Caue te!

škodiš gdje bi htio. Imaš pred sobom rijeku Jordan, koju nisi mogao prijeći; upitan, zašto je nisi mogao prijeći kazao si, jer ondje teče vatra, paučina ognjena. Neka ti vatra, paučina ognjena svuda teče, naređujem ti u ime Gospodina mojega! Pazi se!

O pločici je pisano više puta, no zaslužuje da se na nju osvrne ponovno s novim pretpostavkama. Tekst je na hrvatski preveo Miho Barada, čiji je prijevod donesen i u ovom tekstu uz male preinake označene kosim slovima.39 Tartaruce Barada prevodi duše pakleni, očito prema riječi tartarus, podzemlje. Usporedi li se ime Tartaruce s tekstom zaklinjanja iz Adrumetuma u kojem je navedeno grčko ime u vokativu Ταρταροῦχε, sličnost je očita. Ali što ta riječ označava? Je li riječ o vlastitom imenu ili o službi? Ne ulazeći u zamršenu analizu tekstova, ovdje je dovoljno spomenuti kako se pojam koristi pri opisu htonskih sila, tj. božanstava podzemlja u grčkoj mitologiji i demona u gnostičkim tekstovima.40 U Pavlovoj apokalipsi Tartaruhos se naziva predstojnikom anđela za kažnjavanje, a prema apokrifnom Bartolomejevu evanđelju identičan je Sotoni (τὸ ὄνομά μου σατανᾶς ὅ ἐστιν ἄγγελος Ταρταροῦχος).41 A tog Tartaruhosa (prljavog zloduha) prema trogirskoj pločici protjerao je Krist preko Jordana, što je zapravo granica obećane zemlje (Br 34, 12; Pnz 3, 17; Jš 15, 5; 22, 25), slikovito rečeno, zajednice Kristovih izabranika.42 Tekst zapisa jamačno sadržajno ovisi o Talmudu, što je vidljivo iz navodnog razgovora cara Hadrijana i rabija Jošue ben Chananyaha: Vi držite da jedna četa anđela uzdaje Bogu molitve samo jednom i da on svaki dan stvara novu četu anđela koji pred njim pjevaju i potom nestaju? – 39 Crtež transkribirane pločice: Šime Ljubić, O jednom spomeniku rimsko-kršćanske dobe skoro nadjenom u okolici trogirskoj u Dalmaciji; Dometak k izjasnenju trogirske olovne ploče, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 1 (1870) 147-153, 228-230. 40  Augustus Audollent, Defixionum tabellae, quotquot innotuerunt: tam in Graecis Orientis quam in totius Occidentis praeter Atticas in Corpore inscriptionum Aticarum editas, Paris 1904, 409; Fritz Pradel, Griechische und süditalienische Gebete, Beschvörungen und Rezepte des Mittelalters, Giessen 1907, 311. 41  Navod prema Wolfgangu Fauthu, Dardaniel (PGM LXII 12–16), Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik, 98 (1993), 70. 42  Usp. također Fritz Pradel, Griechische und süditalienische Gebete, Beschvörungen und Rezepte des Mittelalters, Giessen 1907, 103-104 (355-356)

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

323

Tabella plumbea Traguriensis (precrt, Ljubić, Dometak, 228-230) Tako je! – A kamo odlaze? – Tamo gdje su i stvoreni – A odakle su stvoreni – Iz ognjene rijeke. [Dn 7, 10] – A kakva je ognjena rijeka? – Kao Jordan koji teče neprestano dan i noć. – Odakle istječe? – Iz znoja [četiriju] bića [tj. kerubina] koji se cijedi dok podržavaju prijestolje Svetoga, neka je blagoslovljen. (Genesis Rabbah 78, 1)43

Ako je Ταρταροῦχος drugo ime za Sotonu, tj. Satana, zanimljivo je da Sotona nije u borbi s anđelom Mihaelom (Otkr 12, 7-9), već ga zaklinjalac prikazuje u borbi s Gabrijelom (junakom Božjim). Barada riječ barbar transkribira malim slovom i prevodi jednostavno riječju duh obrazlažući u bilješci da je riječ o zlom duhu i navodi nekoliko sličnih vlastitih imena za različite duhove.44 Prema povjesničarima religija, udvostručeni slogovi kao tartar, dardar i barbar magijski su sastavni dijelovi ispred imena bogova i anđela.45 Riječ bi se možda mogla shvatiti i prema Petrovoj poslanici (2 Pt 2, 22) u kojoj on koristi uzrečicu kako se okupana svinja vraća valjanju u blatu (καί· ὗς λουσαμένη [ἐπιστρέφει] εἰς κυλισμὸν βορβόρου). I Epifanije naziva zloduha

43 

Hrvatski tekst prema engleskom prijevodu Abrahama Cohena, Everyman’s Talmud: The Major Teachings of the Rabbinic Sages, London – New York, 1949. 48. 44  Miho Barada, Tabella plumbea Traguriensis, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, N. S. 16 (1935), 12-13. 45  Wolfgang Fauth, Dardaniel (PGM LXII 12–16), Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik, 98 (1993) 67.

324

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Križ iz Niskoga VI. st. (Franjevački muzej Sinj) i Glavice IX. stoljeće (Petrinec, str. 14, 15). Usp. s ovim križevima slike križeva na počivalima koji pokazuju stoljetni sličnost izrade.

nečistim duhom, ali on koristi riječ ἀκάθαρτος46 pa bi se iz teksta olovne pločice moglo shvatiti kako Tartaruhos ima 10 000 prljavih zloduha. To bi značilo da se pojam istoga značenja prevodio različito. A takav zaključak navodi na to da tekst ima veze s koptskim tekstovima u kojima se spominje Barbaruhos.47 Da je neka veza egipatskog kršćanstva s Dalmacijom postojala pokazatelj su i moći ili relikvije dodirom (ex contactu) kao ampule s uljem s groba sv. Menasa koje su se iz Egipta širile i po Dalmaciji. Samo je pitanje nije li netko, poput ampula, donio sa sobom iz Egipta i ovaj zapis koji se sadržajno bolje povezuje uz naše nego uz egipatsko tlo. Novi narodi, zvani barbarski, koji su u vrijeme seobe prošli i današnjim hrvatskim područjem, uništili su rimsku kulturu, a na njihovu ratnom pohodu pale su u ruševine i crkve.48 Nakon pokrštavanja Hrvata broj zapisa vjerojatno se smanjuje. Djelomice zbog nepismenosti naroda, a djelomice možda i zato što crkveni ljudi nisu rado na njih gledali. Zapise sve više zamjenjuje križ kao simbol spasenja, koji postaje glavno obilježje kulta. Budući da je on simbol koji govori i o vjerovanju umrlih, nije Epiphanius, Precatio et exorcismus ad immundum spiritum ejicidendum [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series Graeca 43, Paris, 1864, 537]. 47  Angelicus M. Kropp, Ausgewählte koptische Zaubertexte, Bruxeles 1931, 2, 17; Fauth, Dardaniel, 67 i 70; Simone Michel, Die Magischen Gemmen: zu Bildern und 46 

Zauberformeln auf geschnittenen Steinen der Antike und Neuzeit, Berlin 2004, 111. 48  Usp. Hieronymus, Epistola LX, 16, [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series latina 22, Paris, 1877, 600]; Vicko Kapitanović, Rimski ilirik u kršćanskoj književnosti, Split 2006, 49.

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

325

bilo nužno da bude vidljiv pa je ponekad uklesavan u grobne ploče uz tijelo pokojnika, kao primjerice na ranosrednjovjekovnome hrvatskom groblju u Glavicama kod Sinja.49 U kasnijem razdoblju, kada se doživljava gospodarski uspon, naročito od vremena Ludovika Anžuvinca, križevi se vide izvana na nadgrobnim pločama,50 a nešto kasnije se na više mjesta uzdižu i veliki teški križevi na obzidanim sanducima grobova (Viseć/Bračević, Neorić, Koprivno).51 Zanimljivo bi bilo ustanoviti odnos križeva, upisivanih u grobovima kod glave i nogu pokojnika, sa sakramentom bolesničkog (posljednjeg) pomazanja u kojem se bolesniku stavljalo bolesničko ulje u Svojevrstan zapis. ucrtani križ na “blagoslovu sv. obliku križa na čelo i noge i njihov utjecaj na Franje bratu Leonu” obilježavanje počivala (mirila, biliga). Posebnu pozornost privlače rascvjetani križevi od spomenutih križeva u Glavicama pa do križeva koji se mogu vidjeti i na počivalima. Cvijet iz korjena Jišajeva,52 Isus Krist, koji je svojim uskrsnućem pobijedio smrt i osigurao vjernima vječni život, bio je dovoljno nadahnuće da Kristovi sljedbenici upravo takvim rascvjetanim križem simboliziraju pobjedu života nad smrću i radosno i sretno uživanje vječnoga života. Ti cvijetovi se mogu razabrati i u takozvanim "šarama" na mirilima u Starigradu-Paklenici koje neodoljivo podsjećaju na latice rascvjetanog križa sa Sisinova zapisa koji vjerojatno potječe sa zadarskog područja. U simbolici križa, tj. okretanju pokojnika prema četiri strane svijeta, kao zaštiti od zloduha, čini se da treba promatrati i folklorne iskaze o okretanju pokojnika da bi im se zavrtjelo, da se kao vukodlaci ne znaju povratiti kući. U skladu sa shvaćanjem križa kao moćne obrane postaje jasnije i neizostavno stavljanje znaka križa u zapisma koji se šire sa širenjem pismenosti. Jedan od takvih je i chartula (pergamena) koju je sv. Franjo dao bratu Leonu s ispisanim blagoslovom i ucrtanim križem. Prema legendi koju je pribilježio Jean Rigauld († 1323.), nekoj ženi u portugalskom gradiću Santarému, koja nije vidjela izlaz iz problema pa je pomišljala na samoubojstvo, što je u ono vrijeme očito shvaćeno kao napasto49  Maja Petrinec, Glavice, Konjsko, Tugare – starohrvatska groblja, Split–Sinj 2006, 14-16.

50  Ljubomir Gudelj, Ruševine crkve sv. Ivana u Uzdolju kod Knina, Starohrvatska prosvjeta, 32 (205), 60 i 74. 51  Hrvoje Gjurašin, Zaštitna arheološka istraživanja u selu Koprivno sjeveroistočno od Klisa, Starohrvatska prosvjeta, 32 (205), 180. 52  Latinski tekst glasi: "et flos de radice eius ascendet" (Iz 11, 1)

326

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

vanje zloduha, sv. Antun Padovanski dao je komadić pergamene s riječima iz Svetog pisma: Lav iz plemena Judina, korijen Davidov, on će otvoriti knjigu i sedam pečata njezinih (Ot 5, 5). Pouzdanjem u Krista to, slikovito rečeno, začarano stanje sa sedam pečata otvoreno je i žena je našla izlaz iz svojih nevolja. Knjiga čudesa sv. Antuna donosi izmijenjen tekst, vjerojtano iz nekoga onodobnog rituala: Ecce crucem Domini!
 Fugite partes adversae!
 Vicit Leo de tribu Iuda,
 radix David! Alleluia! (Evo križa Gospodnjeg, bježite neprijateljske sile. Pobijedio je Lav iz Judina plemena, Davidov potomak! Aleluja.), a taj je tekst nakon toga postao poznat kao blagoslov i zapis sv. Antuna.53 Monogram Kristova imena, kao znak iskazivanja čašćenja, ali i zaštite, pod utjecajem franjevaca, naročito Bernardina Sijenskoga, uklesavan je često umjesto križa na zidove kuća, posebno nad vrata. Papa Martin V. nadodao mu je križ, a isusovci su ga preoblikovali u svoj grb.

Monogram Isusova imena u Kružićevoj i križevi, znakovi vjere i zaštite, nad ulazima u Domaldovoj i Bulićevoj ulici u Splitu

Čini se kako je glas o čudotvornoj moći zapisa pripomogao njihovu širenju u kasnom srednjem vijeku. I dok su Europom kolali teološki ispravni zapisi, bilo ih je i teološki sumnjivih i magijskih.54 Dalmatinski statuti spominju magiju koju su strogo kažnjavali55 pa se može logično zaključiti da su postojali i zapisi. Neki od njih mogu se naći u već spominjanim glagoljskim 53 Jean Rigauld, Vita Beati Antonii, c. 10, § 3. [La vie de saint Antoine de Padoue (ed. Ferdinand-Marie d’Araules), Bordeaux – Brive 1899, 153-156]; Liber miraculorum, c. 6. n. 5354. [Acta sanctorum Iunii, tom 2, Antverpiae 1698 , 736]. Izmijenjeni tekst vjerojatno je nastao pod utjecajem sakramentara. 54  Neki su zapisani u Codexu Gigasu, a da su služili upravo kao zapis svjedoči uputa na kraju jednoga teksta: Duas cartulas fac, unam ad aurem liga, aliam in manu sinistra tene. (Učini dvije kartice, jednu priveži za uho, a drugu drži u desnoj ruci.) Švedska nacionalna knjižnica, Codex Gigas. http://www.kb.se/codex-gigas/eng/Long/texter/excorsism/Translationof-the-conjurations/ 55  Item statutum et ordinatum est, quod nulla persona presumat facere artes magicales vel herabarias nec operam det ad predicta facienda. Et qui contrafecerit igne comburetur […] Splitski statut čl. 87. Slično i Trogirski statut, II, 26; Šibenski statut, VI, 32; Skradinski statut, 76.

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

327

Križ sa zapisom sv. Sisina u izvornom obliku i preslovljenom crtežu

rukopisima druge polovice XV. st. iz okolice Zadra, kao Zapis od bô grla ili Molitva sv. Avgustina, a ko ju gdo proč’te ili pisanu pri sebi nosi, vrag nemu nauditi ne more te drugi zapisi „namijenjeni bolesnicima, da ih nose ili da budu u njihovoj postelji”. Jedan od zanimljivijih zapisa je bez sumnje sačuvan u Codexu Slav. XI. Vatikanske knjižnice iz XV. stoljeća s legendom o sv. Sisinu. U legendi đavao nabraja svoj rod: vištja, mora, šćedrotica, vihr’nica. Zanimljivo je kako autor, donoseći tri teksta zaklinjanja, izjednačuje zaklinjanje (besedi) i zapis (pisanie) ističući njegovu učinkovitost protv svih demona, vila i protiv mjeseca koji može naškoditi djeci, te tako i vile stavlja u škodljiva bića, ukoliko se pod vilama ne razumiju vilenjaci (u nekim krajevima ne postoji riječ vještac). Jednako je tako zanimljivo da je uz ovaj relativno stari zapis donesen i crtež ovjenčanog križa (crux coronata) u čijoj je pozadini cvijet ruže (?), a u vijencu i na laticama cvijeta imena Božjih svojstava, triju maga i četiriju evanđelista.56 Iako je čitav zapis pisan glagoljicom, riječi su zapravo iz triju jezika. Imena evanđelista i maga pisana su u hrvatskom obliku, Božji nazivi i atributi, kao što je uobičajeno u tekstovima zaklinjanja, u grčkom ili latinskom obliku. Upravo latinski nazivi za Boga (rex, pater, imortalis, sanctus omnipotens) navode na pomisao o utjecaju latinskih predložaka na ovaj glagoljski zapis potekao iz grčkih apokrifa i zapisa kakvim su se služili i pravoslavni vjernici.57

56  Ivan

Milčetić, Hrvatska glagolska bibliografija, Starine JAZU, 33 (1911), 191-192, 199200; Marija Pantelić, Hrvatskoglagoljski amulet tipa Sisin i Mihael, Slovo, 23 (1973) 161-205. 57  O staroslavenskom zapisu iz Rumunjske u kojem se spominje sv. Sisin, vjerojatno iz XIII. st., usp. Stjepan Ivšić, Zapreštenije dijavola. Uvod napisao i za tisak priredio Josip Vrana, Rad JAZU, knj. 348, Zagreb 1967, 5-26

328

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

antunov zapis uvršten je u gotovo sve egzorcizme, a papa Siksto v. dao ga je uklesati na postolje obeliska čiiji vrh kruni križ pobjede na Trgu sv. Petra u Rimu. Kao dio molitvenih tekstova uvršten je i u službeni Rituale Romanum, koji je dao prirediti papa Pavao v., i u kasnije obrednike. Kako u Ritualu rimskom Obelisk na Trgu sv. Petra u Rimu sa zapisom nije bilo spomena o zapisima, Antuna Padovanskoga a ljude je obuzimao strah od zloduha, tako su neki pretjerano revni teolozi sastavljali vlastite egzorcizme koji su mogli poslužiti i za zapise. Spominjana menghieva knjiga Flagellum daemonum (1589.) sačuvana i u Franjevačkoj knjižnici u Makarskoj, među ostalim donosi zaklinjanje papira na kojem je trebalo ispisati breve, odnosno zapis. U djelu su i kratke upute o obliku zapisa, načinu upisivanja i uputa da se objesi o vrat ili stavi na bolesno mjesto. Zapisi su popraćeni s više ili manje upisanih križeva. a slova skraćenoga natpisa s Kristova križa napisana su u obliku križa. 58 Zapisi su uskoro s papira prešli i na ucrtane križeve na samom papiru, kakav se može vidjeti s antunovim zapisom u djelu antonija Stampe Fuga Satanae (Bijeg Sotone),59 a kasnije i na križiće i medaljice. Preveliko davanje značenja obredu, kao da je molitva bez njega nevaljana, i stavljanje tamjana i mirte u zlatne kutijice (darovi maga novorođenom Kristu), uz zapis, činili su molitvu pomalo magijom. mengusova knjiga Zapis sv. Antuna (Fuga Satanae, 105) i sv. Zaharije (Čazma) 4. ožujka 1709. stavljena je 58  gIRolamo menghI, Flagellum daemonum seu exorcismi terribiles potentissimi et efficaces remediaque probatissima ad malignos spiritus expellendos, Bononiae 1589, 244-256. 59  PetrUs antoniUs stamPa, Fuga Satanae, exorcismus ex sacrarum litterarum fontibus, pioque sacros[anctae] Eccesiae instituto exhaustus, Lugduni 1618. 105.

v. kapItanovIć, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

329

Privjesci ili zapisovnice u kojima su nošeni zapisi, bakreni iz Prološca (Gudelj, 2006, 136) i srebrni s pozlatom iz zbirke fra Žarka Maretića (lice i naličje)

na Popis zabranjenih knjiga,60 ali zapisi su preživjeli. Dapače, prema imenima trojice franjevaca, koji su se služili Mengusovim djelom, čini se da su franjevci barem neke molitve koje nisu bile osuđene koristili i u XVIII., a možda i XIX. stoljeću.61 Ipak, nakon zabrane u Zagori su se, čini se, upotrebljavale Sannigova Collectio absolutionum i knjižice domaćih autora. a upravo Sanning navodi upute za zapis kao sprječavajuće i oslobađajuće sredstvo od demona i njihovih pripadnika koji uznemiravaju i napadaju ljude i stoku i ugrožavaju njihove domove. Navodi tekst za blagoslov papira uz uputu da se poškropi u obliku križa, uzme zaklinjane soli i voska uskrsne svijeće ili druge blagoslovljene tvari i s blagoslovljenim papirom kao zapis ovjesi bolesnom o vrat ili stavi na bolesno mjesto te će se bolesnik osloboditi bolesti ili će sačuvati Božju milost.62 Iz poznatih podataka može se zaključiti da dalmatinsko zaobalje nije gotovo nikada dovoljno pastorizirano. Stanje se pogoršalo provalama Osmanlija u zaobalje, naročito njihovim osvajanjem primorja južno od Cetine, i ovisnosti o njima južno od Žrnovnice. Izuzev Poljica, Zabiokovlja i područja bliže samostanima, kršćani su ponekad vidjeli svećenika tek nakon nekoliko mjeseci. Pouku o kršćanskoj vjeri prenosili su uglavnom roditelji preko pučkih molitvica. Pa i kad je unutrašnjost Dalmacije pripala veneciji, premda su pomalo uređene župe, liječnik je zalazio u unutrašnjost jedino možda s vojskom ili pri pojavi kuge kada je trebalo uspostaviti sanitarni kordon. Bilo je, naravno, i toga da se u tim molitvicama molilo i za zdravlje jer je pravo ozdravljenje duše i tijela, kako se redovito govorilo, davao Bog komu se utjecalo živom vjerom i odanom dušom. 60 

Indeks librorum prohibitorum usque ad totum mensem martii 1717, regnante Clemente XI, Romae 1717, 174. 61  Knjigom su se služili: fra Ivan Turić, umro († 1751.), fra Stipan Čović († 1849.) i anđeo Matutinović († 1878.). I četiri tiskana zapisa, nalijepljena u knjizi, iz kasnijega su vremena, vjerojatno XVIII. stoljeća. 62  sannIg, Collectio benedictionum, 214-217.

330

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Hrvatska u religioznim shvaćanjima nije bila osamljena. Uostalom, velik broj hrvatskog svećenstva s područja pod kršćanskim vladarima školovao se na Zapadu, a franjevci s osmanlijskog područja isključivo, ponajviše njih u Italiji. Slično se nastavilo i nakon pobjede nad Osmanlijama sve do diobe prostrane franjevačke provincije koja je sezala od Budima do Jadrana. Zbog toga je i razumljivo kako su njihove tiskane knjižice Zapis od mlika (XVIII. st.) zaklinjanja, zapisi i molitve pristizali ponajviše iz Italije i sa Zapada.63 Odatle su, naročito iz Rima, stizale i tisuće medaljica koje, zbog podsjećanja na novac s religioznim likovima (numisma) dobivaju naziv numismata sacra, a kasnije prema metalu, medaljice. Zbog svoje praktičnosti, s vremenom će u potpunosti potisnuti zapise.64 Župnici koji nisu imali, niti su mogli dijeliti, medaljice dijelili su zapise ne videći u njima ništa nedopušteno, s obzirom na to da su tekstovi preuzimani iz Svetog pisma i obrednika pa su ih shvaćali kao blagoslovine, a tako su i nazivani u priručnim knjigama. Premda se u njima uglavnom koristi riječ blagoslov, a riječ zapis je rijetka, može se pretpostaviti da je gotovo svaki obrazac blagoslova mogao poslužiti kao zapis. Zanimljivo je napomenuti da na Zapisu od mlika u latinskom podnaslovu stoji riječ Benedictio (Blagoslov), a fra Bonaventura Stjepan Borić gotovo je uz svaki naslov blagoslova Vladmirovićeve knjižice Benedictiones nadodao rukom hrvatski naslov koji započinje riječju zapis. 65 A zapisima i blagoslovima – piše početkom XIX. stoljeća 63 

Iste molitve možemo naći i u Ugarskoj. Usp. János Sávai, Kései licenciátusok, szentemberek, Devotio Hungarorum. Fontes Religionis Popularis Hungaricae, 1 (1994), 17. 64  Sam makarski biskup Blašković, prema izvještaju iz 1636., podijelio je na području Makarske i Duvanjske biskupije, te uključujući i župu Cetinu, na tisuće čudotvornih medaljica. Slavko Kovačić, Iz povijesti Makarske biskupije (posebni otisci), Split 1999, 81-87. 65  Obrasci blagoslova ponekad su samo pročišćeni tekstovi kakvi su se nalazili i u zabranjenoj Menghievoj knjizi Flagellum daemonum. Umjesto Coniuratio cartae (Zaklinjanje karte) u spomenutim priručnicima naveden je naslov „Blagoslov karte na koju se upišu riči Božje […] za nosit ji sobom, oli obisit ji o vratu mučenoga od (h)udobe”. (Pokripglyenie, 1705, 349; 1800, 219.). Sannigova Collectio benedictionum koja se koristila i u Zagori i dalje je koristila izraz coinuratio cartae. Vladmirović navodi samo dva zapisa s hrvatskim naslovom: Zapis protiva čarima i svakoj drugoj naudi i Zapis protiva munji, gradu i gromu za kuće i baštine (str. 3-14 i 58-59) te šest tekstova pod istoznačnim naslovom Breve (44-48). Na zapis upućuju i naslovi: Seguono le benedizioni da portarsi adosso dagli infermi (10) i Efficacissima devotio secum portanda… (48). Borić je knjižici nadodao: Naisnažniji zapis ženi koja ne more začet i tri zapisa „ženi za imat mlika”. U Menghievoj knjizi Flagellum daemonum u Makarskoj nalijepljeni su zapisi: 1. Zapis od poganice i drugih bolesti; 2. Zapis dici od plača i strah; 3.

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

331

splitski upravitelj Reha – Morlaci (Vlaji) služe se u svim prilikama i cijene ih kao potpuno učinkovite u bilo kojem slučaju.66 Iako su zapise redovito davali svećenici, od Zoričića i Filipovića se doznaje da su ih pisali i laici. Osim što njihovi zapisi nisu odgovarali crkvenim molitvama, „dogodilo se – piše Zoričić – da su ovaki uzimali po peticu za zapis”.67 Bilo je i svećenika koji su iz zapisa izvlačili nedopuštenu dobit, ističe Fortis, ili su i sami podržavali vjernike u zabludi. Rehin opis obreda koje su vršili ti svećenici i postavljanje zapisa uz dovratnike kuće68 potkrepljuju vjerodostojnost njegova iskaza. Teško se, međutim, složiti s Fortisom da su zapisi, barem s obzirom na sadržaj, ako je suditi po sačuvanim tiskanim djelima odobrenim od inkvizicije, bili praznovjerni.69 Praznovjernim su mogli postati pridavanjem magične moći zapisu umjesto pouzdanju u Boga na kojega je zapis upućivao. Uz dva teksta Vladmirović donosi crtež križa. Uz prvi jednostavni križ (str. 17) nema naslova i vjerojatno je riječ o zapisu ili se tekst mogao upotrijebiti kao zapis. Drugi je dvostruki križ s dvije grede (crux gemina) poznat i kao križ iz Caravace, zapravo jeruzalemski patrijarhalni križ, prema legendi čudesno prenesen u Caravacu,70 iznad kojega je natpis Zapis protiva munji, Zapis mladenac začarani da se ne sastanu; 4. Breve contro il dolor di capo, a u knjižici Luke Vladmirovića: Zapis od mlika. Može iznenaditi kako Terzić i Pavlović savjetuju zapis protiv (h) udobe „ušiti u jaku od aljine”, ali da ne zna bolesnik. Razlog nije magijski, nego „nahodi se da se mnogi mame, a nisu mučeni od djavla, nego li od svoga vraštva” (Pokripglyenie, 1705, 351; 1800, 220. Usp. i „Zakletve koje se čine kad se oće znati je li koji mučen od [h]udobe”, 1705, 369; 1800, 231). Često se čuje i piše kako osobe nisu znale što piše u zapisima. To je samo djelomično istina, ukoliko su zapisi pisani latinskim pa ih puk nije razumio ili su ih pisali kršćani skloni magiji. Zapisi, barem oni koje su pisali svećenici, bili su javne molitve, svima dostupne i redovito su preuzimane iz objavljenih i od crkvene inkvizicije odobrenih knjiga, a glavna im je uloga bila pobuditi pouzdanje u Božje milosrđe. Pouzdavati se, naprotiv, u magičnu moć stvar je „brez pametna”, pisao je Zoričić, poučavajući ispovjednike kako postupati s pokornicima. 66  Morović, Izvještaj, 249. I brevetti […] e le benedizioni si usano da Morlacchi in ogni occorenza e si stimano di tuttta erfficacia in qualunque incontro. 67  Mate Zoričić, Uprava mnogo korisna ispovidnika, Mleci 1781, 64. Filipović također govori o čarovnicima i ljekarima koji su davali zapise i navodi kako je i osobno imao u ruci zapis nekoga mladića koji se njime hvalio. Taj čudni dvosmisleni zapis na latinskom, koji se može protumačiti i kao kletva onome tko je nosio zapis, vjerojatnije je kletva uročniku koji je prouzrokovao bolest. Usp. Filipović, Pripovidagnie II, 194. 68 Morović, Izvještaj, 248. 69  Alberto Fortis, Put po Dalmaciji, Zagreb, 1984. 45. Morović, Izvještaj, 248. O praznovjerjima u Dalmaciji vidi: I. Lovrić, Bilješke, 189-210; Katić, Povijesni podaci, 315; Luka Tomašević, Splitska nadbiskupija u XVIII. stoljeću, U službi čovjeka. Zbornik nadbiskupa-metropolite dr. Frane Franića, Split 1987, 453; Luka Tomašević, Između zemlje i neba, Sinj 2000, 149-157; 70  Na Caravacu upućuje, uz sliku križa i zapis, objašnjenje na talijanskom: Ovaj križ su čudotvorno prenijeli anđeli u jedan grad Granadskog Kraljevstva. Gotovo u isto vrijeme kada

332

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Dvostruki križevi u priručnicima sa zapisma sv. Antuna (Vladmirović, 58), i Zaharije (Sannig, 18) te zapisi na križu. sv. Zaharije( Čazma) i Benedikta (Prozorje)

gradu i gromu za kuće i baštine, a na križu se nalazi cjelovit zapis sv. antuna Padovanskoga. u cijelosti ili s kraticama, zapis se mogao upisati na svaki križ pa su se i križevi često nazivali prema zapisima: sv. ante, Zaharijin ili sv. Benedikta. Dvostruki križ, zbog svoje veće ispisne površine, bio je prikladniji za zapise od jednostavnoga križa. Kako su i dvostruki križevi često bili maleni za ponekad dugačke tekstove zapisa, a osobe su ih ionako često znale napamet, nekada su molitve pisane početnim slovima riječi ili rečenice. I dok se kratki zapis sv. antuna uglavnom zapisivao u cjelovitom obliku (sl. str. 16 ili gore lijevo), dva zapisa sv. Zaharije i sv. Benedikta uglavnom su svedeni na kratice. Zaharijin križ nastao je upisivanjem slova navodnog zapisa sv. Zaharije, korištenog također navodno 1547. kao zaštita od kuge na Tridentskom saboru, nakon čega se posebno proširio po srednjoj Europi. Zapis je sadržavao više križića i početna slova rečenica iz Svetog pisma proširivana zazivima za Božju pomoć protiv kuge, po uzoru na liturgijski trop pa je i sam križ na koji su slova upisivana postao svojevrstan zapis. 71 U Hrvatskoj je pronađeno više legenda pripisuje zapis sv. antunu Padovanskom, pojavljuje se legenda prema kojoj su dva anđela prenijela prsni križ jeruzalemskoga patrijarha, u kojem se nalazio komadić Krstova križa, u španjolski gradić Caravacu (1228/29), čijem je nazivu poslije toga pridodano de la Cruz (tj. Caravaca od križa). Opširnije o legendi belaj, Interpretiranje, 277, bilj. 19. Crux gemina hrvatski je redovito nazivan dvostrukim križem pa mi se čini suvišnim uvoditi tipologiju križa iz Caravace koji ne dodaje nikakvu razliku dvostrukom križu, tim više što i u Dubrovniku postoje moći sv. križa izrađene u obliku dvostrukog križa mnogo prije Caravace. usp. vInIcIje b. lupIs, Starotheca di gerusalemmme u Dubrovniku, Starohrvatska prosvjeta, III. S.,39 (2012), 183-192. 71  Djelce Geistlicher Schild, Mayntz, 1647., koje donosi legendarnu povijest toga zapisa, ne spominje križ, već samo slova za nošenje protiv kuge (Buchstaben gegen die Pest zu tragen):

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

333

Benedikt odbija zloduha koji mu nudi čašu užitaka (Metten, 1414./15.) Sveti križ neka mi bude svjetlo. Neka mi pakleni zmaj ne bude vođa. // Odstupi, Sotono. Nikad mi ne savjetuj poroke. / Zlo je što nalijevaš. Sama popij otrove.

dvostrukih križeva, jedan i u Rižinicama, sjeverno od Solina, ali Zaharijini su zapisi na njima rijetki (Čazma).72 Benediktov zapis redovito je pisan kraticama: VRS NSMV SMQL IVB. CS SML. NDSMD. CSPB (na križu desno). Zapis je vezan uz opatiju Metten u Bavarskoj u kojoj se tobože nalazio križ sa zagonetnim natpisom zbog kojega zlodusi navodno nisu mogli naškoditi samostanu. Natpis je bilo moguće odgonetnuti tek po crtežu u jednom rukopisu istog samostana pisanom početkom XV. stoljeća, danas u Bavarskoj knjižnici u Münchenu (na slici).73 Odatle je natpis †Z. †D.I.A. †B.I.Z. †S.A.B. †Z.H.G.F. †B.F.R.S. Isto i u kasnijim izdanjima, Maynz [1705 i 1841?], 18-19. Razrješenje kratica zapisa može se naći na internetskim stranicama ili u člancima: Ana Azinović Bebek: Hodočasnici iz Čazme u 17. i 18. stoljeću, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 40 (2007), 397; Ana Azinović Bebek - Tajana Pleše, Arheološka istraživanja unutrašnjosti kapele sv. Petra u Novom Mjestu, Cris, 11 (2009), 11. Alfonso Burgio, Dizionario Delle Superstizioni, Come difendersi da malocchio iettatura contagio e sventura, Roma 1992, 279. 72  Ana Azinović Bebek, Križevi u novovjekovnim grobovima župne crkve sv. Marije Magdalene u Čazmi, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 26 (2009), 281 i 285, kat. br. 3. 73  Mettener Armenbibel (Biblia pauperum) - BSB Clm 8201, Metten, 1414/15 [BSB-Hss Clm 8201] f. 95r. http://daten.digitale-sammlungen.de/bsb00040329/image_193.

334

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Zapisi sv. Zaharije i sv. Benedikta na naličju medaljice sv. Benedikta iz Pule (Krnjak, 2010.) te licu i naličju medaljice iz Novog Mjesta kod Zeline (Bebek - Pleše, 2009.)

u kraticama prešao na križiće i medaljice koje su se također nazivale križem sv. Benedikta. Posebno je zanimljiva kombinacija na medaljicama sa zapisima sv. Zaharije i sv. Benedikta (Pula i Novo Mjesto kod Sv. Ivana Zeline).74 Medaljicu s točno određenim oblikom, križem i rasporedom slova, odobrio je na molbu opata Benna Löbla iz opatije Břevnov u Praškoj biskupiji kao blagoslovinu 1742. posebnim breveom papa Benedikt XIV. Blagoslivala se uz obred zaklinjanja protiv zloduha, za duševno i tjelesno zdravlje onih koji su je nosili, pa je medaljica/križ s kraticama zapravo svojevrstan zapis. Kako su uz medaljicu bili podijeljeni posebni oprosti onima koji su molili krunicu tako je naravno da se u arheološkim iskopinama najčešće nalazi u sastavu krunice.75 Križ i medaljica proširili su se i po sjevernoj Hrvatskoj.76 Iako je kuga ili crna smrt harala u nekim gradovima južne Hrvatske, a u kasnijim stoljećima i u njihovu zaleđu (Sinj, Muć, Velušić), nisu poznati slični arheološki nalazi. Fra Luka Šimunović Vladmirović navodi tekst kao zapis (breve) sv. Antuna protiv demona,77 ali ne donosi križ, pa se može zaključiti da ni predložak 74  Azinović

Bebek - Pleše, Arheološka istraživanja, 10, sl. 9. Povijest medalje i papin breve: P. Guéranger, Essai sur I’origine, la signification el les priviléges de la Medaille ou Croix de Saint Benoit, Poitiers-Paris, 1879, lice i naličje medalje str. 18; Benedikt Stolz, Die Medaille des heiligen Benediktus, des Schutzpatrons Europas. Ursprung, Wesen und Wirken, Wels 1966. Slika medalje Ondina Krnjak, Svetačke medaljice iz Brkača kod Motovuna, Histria archaeologica, 35 (2004), medaljica sv. Benedikta na str. 136, na str. 125-126 navedene su i razrješnice kratica. 76 Juraj Belaj, Interpretiranje novovjekovnih nalaza iz grobova crkve sv. Martina na Prozorju, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 23 (2006), 289 sl. 18; Domagoj Perkić, Pavlinski samostan u Kamenskom kod Karlovca, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 3.s., 63 (2010) medaljice, str. 250-251, 260-262, 264, a na jugu i u Brelima.) 77  Luca Vladmirovich, Variae sed sumae necessariae benedictiones pro singulis malis, sive infirmitatitbus studiosae collectae […] pro commoditate sacerdotum qui infirmos benedicunt, Venetiis 1766, 44. 75 

v. kapItanovIć, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

335

odakle je zapis preuzet nije imao križ. antunov tekst Vladmirović navodi i u proširenom zapisu „protiva munji, gradu i gromu“ (58). antunov zapis sadržavao je i jedan od bakrenih privjesaka u Prološcu. U novije vrijeme može se naći upisan uz sličice sv. antuna Padovanskoga, križeve i medaljice. U XIX. i XX. st. pobožne udruge sv. ante izradile su više inačica križeva i prikaza križa na medalji sa zapisom pripisivanim sv. antunu Padovanskom.78 I dok je danas jedva moguće pronaći sličice s tim zapisom i medalje u muzejima, medalje s križem sv. Benedikta još su u optjecaju.

Medaljice s križem i zapisom sv. Benedikta i zapis na križu sv. Antuna Padovanskoga

Ponekad se za pojavu zapisa navodi utjecaj islama, u čemu ima puno istine, naročito za područje Balkana. Treba ipak istaknuti da kršćanski zapisi nisu imali magijsko značenje. Tek su im nepoučeni kršćani pridavali magičnu moć i na taj ih način izjednačavali s talismanima i amajlijama pa su ih biskupi zabranjivali.79 Unatoč tomu oni su preživjeli sve do dvadesetog stoljeća.80 Razlika između medaljica sa zapisom sv. ante ili medaljica sv. Benedikta i komadića papira s tekstovima iz Svetoga pisma ili iz odobrenih obrednika zašivenih u odjeći odražavala je više ekonomsku moć nego vjeru onih koji su ih nosili. O čestoj upotrebi skromnih papirnatih zapisa najbolje svjedoči činjenica da su neki od njih objavljivani tiskom na zasebnim komadićima papira da ih ne bi trebalo često ispisvati rukopisom. Kako su zapisi nestajali iz obrednika tako su pomalo blijedjeli i u shvaćanjima vjernika te se sve više preobražavali u medaljice s tekstovima, neke

78 

Zapis (breve) još i danas šire napuljski rogacionisti: http://www.rogazionistinapoli.it/ brevetto/brevetto.html 79  Jedna od zadnjih takvih zabrana vjerojatno je bila u Vrhbosanskoj biskupiji 1936. Svećenicima je strogo zabranjeno davanje zapisa uz kaznu obustavljanja svećeničke službe. gavRan, Putovi i putokazi, IV, Sarajevo-Zagreb, 2003, 227. 80  Na jednom je natpis: Per intercessionem B(eatae) M(ariae) V(irginis) et OO (=omnium) SS (=sanctorum) et app(ostolorum) lib[erat] te Dominus ab omni malo [et ma]leficio, egritudine et infestati[one] daemonum in tuo corpore, Mario nunc et semper. S(ancte) antoni ora pro ea, In nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. amen.

336

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Medaljice Gospe sinjske s likom sv. Franje na naličju koji uručuje pergamenu sa zapisanim blagoslovom bratu Leonu (Franjevačka zbirka u Sinju)

nazivane čudotvornima, i medaljone uz koje su bili povezani oprosti, cijenjeni u pučkoj pobožnosti.81 moćI – od RelIkvIja do blagoslovIna Naziv moći, među ostalim, naročito u religioznom rječniku, označava najčešće zemne ostatke svetih osoba ili predmete koji su bili sa svetim osobama u dodiru. U crkvenome latinskom rječniku nazivaju se jednostavno ostaci – reliquiae. Premda su crkveni učitelji opravdavali štovanje relikvija nastojeći ih očuvati od poganskih magičnih natruha, to nije bio lagan zadatak. Doći u posjed nekoga predmeta ili dijela odjeće koju je neki mučenik upotrebljavao čini se da je već od početka mnogim kršćanima bilo privlačno. Djelićem platna obrisana krv mučenika na stratištu ili pepeo spaljenih kršćana smatrali su se dragocjenošću. a kada nije bilo moguće ni to, uzimalo se ulje iz svjetiljaka koje su, poslije slobode kršćanstva, gorjele uz Kristov grob i na grobovima mučenika. Koliko su ti ostaci povezani uspomenom na nekog mučenika ili svetu osobu (reliquiae ex contactu) smatrane dragocjenima pokazuje već i činjenica da su kasnije odlagane u zlatne, srebrne ili kristalne posude ili kutijice, zvane poput onih za židovske zapise phylacteria. 82 Tim relikvijama kršćani 81 

Jedan od križeva na medaljonima povezan uz oproste bio je i spomen-križ na 1900. obljetnicu Kristova rođenja koji se na latinskom ili staroslavenskom (latinicom) može vidjeti i na nekim crkvama u Hrvatskoj. 82  Phylacterium enim chartula est, in qua decem Legis praecepta scribebabtur, cuiusmodi chartas solebant ante suos oculos circumferre pharisaei in signum religionis.[…] Philacteria autem phylacteriae vasculum est vel argenteum vel aureum, vel etiam crystalinum, in quod sanctorum cineres et reliquiae reponuntur. Ioannes bellethus (o. 1135.-1182.), Rationale divinorum officiorum, cap. CXV De ornatu templi materialis, [j.-p. mIgne, Patrologiae cursus completus, Series Latina,, 202, Paris 1855, col. 120].

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

337

su pridavali i čudotvornu moć, a takvo je shvaćanje prevagnulo i u hrvatskom nazivu za relikvije. Najčasnijom relikvijom nastalom dodirom smatrao se križ koji je, prema Ambrozijevu posmrtnom govoru caru Teodoziju, pronašla Jelena, majka cara Konstantina. Ambrozije je u govoru ustvrdio da je jedan čavao s Kristova križa ugrađen kao ukras u Konstantinovu carsku krunu, a drugi u konjsku uzdu, što je Ambrozije teološki opravdavao simbolikom: I čavao je u časti [na carskoj kruni], a koga smo prikovali u smrt, utočište nam je i nekom nevidljivom moći plaši demone […] Jer za što bi svetinja bila na uzdi osim da zauzda neobuzdanost careva i suzbije slobodovolju tirana koji poput konja udovoljavaju strastima.83

Iako je Ambrozije upozoravao slušatelje da križ treba poticati na pogled u Krista, a uzda zauzdavati požude, kršćani (a možda i sam Konstantin) koji su sa sobom nosili svoja poganska shvaćanja nisu se odricali čudotvorne moći svetih predmeta. Uostalom, usporedba s krunom upućuje na to da čavao nije upotrijebljen kao žvala, već kao oglavlje, možda među očima konja, što još više upućuje na njegovu čudotvornu zaštitu, što potvrđuje i Jeronim na pomalo ironičan način: Od nekoga sam čuo stvar, izraženu na neki pobožan način, ali smiješnu, kako se čavli gospodnjega križa, od kojih je car Konstantin dao napraviti uzde svomu konju nazivaju svetinjom Gospodinovom. Treba li to tako shvatiti ostavljam razboritosti čitatelja.84

Nije isključeno da je i Ambrozijeva govornička slikovitost možda pridonosila pučkom vjerovanju da križ i čavli nekom nevidljivom moći plaše demone. Slična vjerovanja u moć posvećenih predmeta neovisno o osobnom čovjekovu odnosu s Bogom prihvaćali su i neki kršćani. Podloga za čudotvornu moć ipak se zasnivala na vjeri. Prema Grguru, biskupu Toursa, dva su čavla ugrađena u Konstantinovu konjsku uzdu da bi se neprijateljski narodi što lakše priklonili vladaru, dok je treći carica Jelena bacila u Jadran da bi smirila njegove opasne valove. A četvrti je, tobože, ugrađen u langobardsku željeznu krunu. No ono što je bilo najvažnije kod tih činova jest pouzdanje u Božje milosrđe da može prosvijetliti narode da prihvate vjeru u Krista i da može obuzdati pobješnjele valove. 83  Quare sanctum super frenum, nisi ut imperatorum insolentiam refrenaret, conprimeret licentiam tyrannorum, qui quasi equi in libidines adhinnirent […]. Ambrosius Mediolanensis, De obitu Theodosii, 48-50 [Patrologia Latina, 16, Paris 1880, 1402-1403]. 84  Audivi a quodam rem, pio quidam sensum dictam, sed ridiculam, clavos dominicae crucis, e quibus Constantinus Augustus frenos suo equo fecerit, sanctum Domini appelari. Hoc utrum ita accipiendum sit, lectoris prudentiae derelinquo. Hieronymus, In Zachariam, lib. III, cap, XIV, vers. 20. [Patrologia Latina, 25, Paris 1845, 1540]. Bojcov, Der heilige Kranz, 29 n. 114.

338

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori U ono su se, naime, vrijeme – piše Grgur – na Jadranskome moru dizali veliki valovi koji su često uzrokovali brodolome i potapanje ljudi, pa se zbog toga nazivalo grotlom pomoraca. Tada je providonosna kraljica [regina (!), trebalo bi biti carica: imperatrix] sažalijevajući propast bijednika, jedan od četiri čavla dala baciti u more, s pozdanjem u Božje milosrđe, da lako može obuzdati bijesne valove. Nakon što je to učinjeno, more se smirilo i mornarima se pokazala mirna pučina. Otada mornari, sve do danas, kada uplove u posvećeno more, smjerno poste, mole i psaliraju.85

Kršćanski pisci, poput Grgura Tourskoga, naglašavaju moć (virtus) preostalih predmeta (reliquiae) povezanih uz Kristov život ili život mučenika i svetih. U slavenskim jezicima gotovo se u potpunosti gubi značenje latinskoga izraza reliquiae (preostaci), povezanog uz zemne ostatke Krista i svetaca i zamjenjuje ga značenje latinskoga pojma virtus (hrv. moći, srpski mošti), što znači da ti ostaci imaju sami po sebi nadnaravnu moć. Zbijanje grobova uz grobove mučenika – vidljivo i u Saloni – već samo po sebi govori o vjerovanju u njihovu zaštitu i moć. O zagovoru i zaštiti svjedoče i zapisi o kršćanima koji su čuvali platno na kojima su se nalazili krvavi tragovi mučenika ili pepeo nakon njihova spaljivanja, te ulje (moći dodirom, reliquiae ex contactu), s grobova mučenika, što nije bila samo dragocjena uspomena već se smatralo i sigurnom zaštitom onih koji su s tim moćima dolazili u doticaj. U splitskom zaleđu pronađeno je nekoliko glinenih posudica s natpisom Ἄγιος Μηνάς koje su vjerojatno sadržavale ulje s groba egipatskoga mučenika sv. Menasa. Iz toga bi se dalo zaključiti da su kršćani uzimali ulja i s grobova salonitanskih mučenika, samo što u Saloni nije postojala tvrtka koja bi proizvodila filakterije u tu svrhu, pa su ulja uzimana možda u posude za miomirise (unguentarije ili balzamarije) ili druge manje posudice koje arheologija nije uspjela identificirati. Kada su se pred navalom novih naroda kosti mučenika izvan gradskih zidina počele zbog sigurnosti unositi u gradove, ugrađivale su se u oltare koji simbolično postaju grobovi svetih. Kako su u to vrijeme postojale i crkve po manjim mjestima, pa i u Zagori, vjerojatno su i te crkve dobile svetačke moći. Čini se kako su i poneki kršćani nosili komadiće relikvija kao zaštitu. Prema 85 

Eo enim tempore Adriaticum mare magnis fluctibus movebatur, in quo tam frequentia erant naufragia ac dimersio hominum, ut vorago navigantium diceretur. Tunc provida regina, condolens excidia miserorum, unum ex quattuor clavis deponi iubet in pelago, confisa de Domini misericordia, quod saevas fluctuum commotiones facile possit obpraemere. Quo facto, redditur mare quietum, tranquillaque deinceps navigantibus fibra praestantur. Unde usque hodie nautae sanctificatum mare veneranter cum ingressi fuerint, ieiuniis orationibusque et psalentio vacant. Gregorius Turonensis, De gloria Martirum, 5. [Arndt, Wilhelm – Krusch, Bruno, Gregorii Turonensis opera, 2, Monumenta Germaniae Historica, Scriptores rerum Merovingicarum I/II, Hannoverae, 1969, 41.

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

339

Ampule s likom i mimenom sv. Menasa (Zbirka franjevačkog samostana u Sinju)

tradiciji, komadić Kristova križa u IV. st. sveta Makrina nosila je u prstenu oko vrata.86 U IX. st. milanski nadbiskup Anguelbert dao je, prema legendi, ugraditi jedan Ambrozijev zub u svoj biskupski prsten.87 Kako je Crkva nastojala zadržati nadzor nad relikvijama tako je nadzor izbjegavan „čudesnim pronalascima” tjelesa svetaca. U srednjem vijeku relikvije su pribavljali uglavnom hrvatski gradovi uz morsku obalu ili nedaleko od nje. U Zagori su zgode o pribavljanju svetačkih moći nepoznate. Tek se navodno u Poljicima kraće vrijeme zadržalo tijelo sv. Luke koje je odatle prispjelo u Veneciju, ali rimsko sudište nije ga priznalo kao pravo. Dubrovnik je jedan od rijetkih gradova koji je uspio pribaviti komadić drva navodno od Kristova križa. U Zagori je shvaćanje čudotvorne moći križa našlo izraz u jednostavnoj vjeri. Kao dijete sam pedesetih godina XX. stoljeća slušao od tada već starijeg čovjeka priču kojoj nije poznato vrijeme nastanka: Išao neki čovjek na hodočašće u Jeruzalem. Jedna bolesna žena zamoli ga da joj donese komadić drva Kristova križa kako bi se oslobodila bolesti. No u Jeruzalemu nigdje dobiti komadić križa. Na povratku hodočasnik, da ne rastuži ženu, otkine komadić drva s broda kojim se vraćao kući. Žena, uvjerena da je zaista drvo križa, stavi ga na bolesno mjesto i ozdravi. Kada joj donositelj ispriča istinu, žena će mu: „Nije drvo barke, nego vira Marte”, htijući reći da Bog onomu koji vjeruje pomaže na različite načine.

Gotovo sve crkve u Zagori izgrađene su nakon oslobođenja od Osmanlija, a iz ranijih nisu sačuvane relikvije. Pri posvećenju oltara u njih su stavljane moći čija autentičnost, iako uredno ovjerena, teško može biti dokazana. Pa 86  Gregorius Nissenus, Vita sanctae Macrinae virginis, 37 [Acta sanctorum Iulii, tom 4, Antverpiae 1725 , 601]. 87  Antonio Baldassari I pontifici agnusdei, Roma 1700, 118,

340

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

čak ni pobožnost prema nekim svecima čije se moći nalaze u oltarima nije uhvatila dublji korijen. U Nevestu su u oltar postavljene relikvije mučenika Fortunata i Maksima, a blagdan posvete trebao se slaviti na sv. Ivana Evanđelista 27. prosinca.88 U Sratoku/Bogdanovićima, u vrijeme pohoda biskupa Kačića 1733., častile su se relikvije sv. Didaka i relikvije od mlijeka BDM.89 Moći ili relikvije u oltarima trebale su utjecati na štovanje svetaca kojima su oltari bili posvećeni. Svecima se obraćalo za pomoć i ponekad molilo na njihovim oltarima, no čini se kako moći u oltarima nikada u Zagori nisu bile stjecište pretjeranog štovanja svetaca. Malo je bilo i relikvijara koji su izlagani štovanju. Pelizzer je ipak zabilježio, uz spomenutu zgodu o opčaranoj ženi da je ozdravila upravo doticanjem komadića habita fra Tadeja iz Tocca (Pescara), koji je nešto prije umro na glasu svetosti. Činjenica da je otac te žene zatražio od fratra nešto sveto, kao i činjenica da je Požežanin fra Marijan Ibrišimović dao visovačkom fratru komadić habita,90 pokazuje da su fratri koristili relikvije i nekada ih nosili uza se. Uz svetačke moći štovana je i blagoslovina – u obliku medaljona sa simbolom Krista u liku janjeta, zvana agnusdei – izrađena od preostataka svijeće iz bazilike sv. Petra koju je u uskrsnoj noći blagoslivao papa.91 Agnusdei često se čuvao u bjelokosnim, zlatnim ili srebrnim relikvijarima i izlagao štovanju. Ali komadić agnusa mogao je biti nošen i uz zapis.92 Po uzoru na Rim počeli su se uzimati i u drugim crkvama komadići voska s uskrsne svijeće, jednako nazivani agnusdei, pa su prvi prozvani papinskima ili se uz naziv dodavalo ime pape koji ih je blagoslovio. Da su i fratri držali agnusdei kao relikviju pokazuje činjenica da su pri osnivanju samostana u Imotskom ispod temeljnoga kamena stavili moći mučenika Gvida i Dilekta, agnusdei Benedikta XIII. i Inocenta XI. te druge relikvije.93

88 

Nadbiskupijski arhiv u Splitu (NAS), Trogirska biskupija (T), 37, f. 172r. NAS, T 37, f. 51v. In hac parochia etiam reliquiae […] s. Didaci et ex lacte B.M.V. fecitque a R. P. Lectore explicare populo effectus mirabiles tam lactis quam […] a quo etiam moniti fuere debitores ecclesiae ut ipsis satisfiant. 90  Stipan Zlatović, Izvještaj o Bosni god. 1640 o. Pavla iz Rovinja, Starine, 23 (1890), 14. 91  O izradi voštanog medaljona i moćima koje su pripisivane blagoslovu toga predmeta, usp. Antonio Baldassari I pontifici agnusdei, Roma 1700., kao i upute Apostolske Kamere, Rito ed uso delle cere sagre volgarmente chiamate Agnus Dei, Roma 1846. 92  Di pìu sovente si pongono insieme con altre reliquie entro coperture od di seta, o di lana, e somiglianti cose, che diconsi volgarmente brevi, si sogliono fare da persone religiose e divote del uno e dell’altro sesso e si sogliono tenere con gran venerazione da’cristiani, o appese al collo, o presso le lor persone, o nelle case. Baldassari I pontifici Agnus Dei, 116 93  Vjeko Vrčić, Povijest franjevačkog samostana i crkve sv. Franje u Imotskom, Čuvari baštine (ur. B. Pezo), Imotski 1989, 75. Zanimljivo je da je pod temelje starijega samostana 1740. providur Dolfin stavio srebrni novac (Vrčić, 73), možda zbog lika sv. Marka koji se na 89 

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

341

Moćnici (relikvijari) kao nakit i zaštita. Oštećeni križ (49 x 29 x 6 mm, Riznica katedrale u Makarskoj) i rastvoreni križ u kojem se još vide moći 11 svetaca (zbirka fra Žarka Maretića). Privjesci (55 x 25 mm, Riznica katedrale u Makarskoj) i Franjevačka zbirka u Sinju, vjerojatno za agnusdei

U Zagori se vjerojatno s moćima ili relikvijama dolazilo u dodir tek posredno, preko vode blagoslovljene relikvijarom kojom se škropilo ili je davana piti bolesnima.94 Kako je takav blagoslov bio samo u neliturgijskim knjigama, a nije ga bilo u Ritualu rimskom, i on se sve više gubio, a do izražaja su sve više dolazile blagoslovine kao blagoslovljena svijeća, sol, voda, grančice masline i drugi predmeti, bilo da su služili za kult, kao križevi, medaljice i krunice ili su bili predmeti svakidašnje upotrebe. Ti su se predmeti kao blagoslovine nosili kućama i pomalo su zasjenili upotrebu svetačkih moći, koje su u procesijama pomalo prelazile u folklor. njemu nalazio. Kada bi postavka bila točna, moglo bi se nagađati da su i likovi svetaca smatrani moćima. 94  Usp. „Blagoslov bonika s moćima, ali s kostima od svetih” i „Blagoslov vode s kostima od sveti, za dati piti, ali oškropiti nemoćnike” u priručniku Pokripljenje umirući, 1705, 262270; 1800, 167-171.

342

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Blagoslovljenom vodom, posebno na Vodokršće (Bogojavljenje), škropljene su kuće ljudi i stoka. Blagoslovljene maslinove grančice na Cvjetnicu postavljane su u kuće, vrtove, vinograde, na njive i pašnjake. Svijeća blagoslovljena na Svijećnicu palila se na Mrtvi dan, ili kada bi netko umro u obitelji ili od bliže rodbine i svojte. Upaljenom blagoslovljenom svijećom, pomičući je u znaku križa, blagoslivali su se na Badnju večer badnjaci, prva ovca koja bi ulazila u staju, a svijeća je gorjela u božićne dana uz obiteljskiu siniju. I uza sve zabrane u XVIII. stoljeću, držale su je u nekim krajevima upaljenu u rukama za vrijeme mise osobe koje su se bratimile. Zaključak Iz svega što je rečeno može se zapaziti trajna čovjekova težnja susreta s Bogom. Zaklinjanja, zapisi i moći upravo su vidljivi izraz te težnje. Poseban su izraz odnosa prema Bogu koji je ishodište svega života. Oni su zapravo vrsta molitve – izražene riječju, pismom i simbolima – u kojoj se vjernik obraća moćnom i nadasve milosrdnom Bogu da ga obrani od zla koje mu prijeti. A prijetnje, i one fizičke, bile su česte – ratovi, pomori, bolesti, glad i ostale nevolje – kada je opasnost vrebala sa svih strana, a pričinjala se čak i ondje gdje je možda nije ni bilo pa se pomoć mogla očekivati samo s neba. Promatrajući izbližega zaklinjanja, zapise i moći uočava se međusobna isprepletenost njihova djelovanja i preobrazba u povijesnom razvoju, uvjetovana znanstvenim spoznajama i načinom života te mnogobrojnim folklornim primjesama. Zaklinjanja i zapisi zapravo se očituju kao dva oblika molitve kojima se kušao proizvesti isti učinak, a tomu su u pučkoj pobožnosti služile ponajviše i svete moći. O njima se ponekad, bez dovoljno znanstvene preciznosti, pretjerano govori kao o magiji u pučkoj pobožnosti. Istina, pučka pobožnost s magijom je više puta tijesno povezana i samo se s velikom pozornošću može razlučiti vjerovanje od folklornih primjesa. Brzoplet promatrač, pa i znanstvenik, lako može pogriješiti. Naročito se to može reći za zapise koji su izmicali nadzoru Crkve i završavali u magiji. No magijski čini imaju točno određena pravila o kojima ovisi njihova moć. Inače su nedjelotvorni. Zbog toga su magijski čini uvijek i dobro čuvana tajna. A cilj im može biti dobrohotan i nedobrohotan. Naprotiv, kršćanska zaklinjanja, i štovanje moći, kao što je u raspravi pokazano, u načelu su javni čini. Osobe koje ih vrše redovito žele proširiti njihovo štovanje među pukom i upoznati s njima i druge ljude kako bi im se vjerom pomoglo. Uz njih je često povezano pokajanje i zahvala Bogu. Njima se želi ojačati nada u Božju pomoć. Pokazati čovjeku izlaz iz određenoga stanja koji se ponekad čini moguć jedino u molitvi. Moć se ne pridaje samom predmetu, izgovorenim riječima, zapisu ili relikviji, što bi bili „brez pametni” čini. Njima se na vidljiv način želi izraziti predanje Božjoj volji s

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

343

povjerenjem da će Bog svojom neizmjernom mudrošću i ljubavlju pronaći rješenja i ondje gdje ih ljudska mudrost ne uspijeva pronaći. Želi se zadobiti Božje smilovanje i njegov blagoslov pouzdanjem u njegovo milosrđe, katkada i na neshvatljiv način kakav je spomenuto bacenje čavla iz Kristova križa u Jadran. Ti predmeti i riječi, tj. moći, zapisi i zaklinjanja, očito su u ljudima budili neku znanstveno neobjašnjenu pozitivnu energiju, ali i jačali vjeru koja, prema Kristovim riječima, slikovito rečeno, „može i brda premiještati”. Vrela i Literatura: Vrela Ambrosius Mediolanensis, De obitu Theodosii, 48-50 [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series latina, 16, Paris 1880, 1385-1406]. Audollent, Augustus, Defixionum tabellae, quotquot innotuerunt: tam in Graecis Orientis quam in totius Occidentis praeter Atticas in Corpore inscriptionum Aticarum editas, Paris 1904. Banovac, Josip, Blagoslov od poglia i zakligniagnia zlii vrimena, u çettiri dilla razdiglieni, veoma kripostni i moguchi suprot svakoi xivini sckodlivoj i vlastima ajerskim. U Jakinu, Po Petru Ferri, 1767. Barada, Miho, Tabella plumbea Traguriensis, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva, N. S. 16 (1935), 11-18. Bellethus, Ioannes Rationale divinorum officiorum, [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series Latina, 202, Paris 1855, 9-166]. Cyrillus Hierosolymitanus, Procatehesis [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series Graeca 33, Paris, 1866, 331-366]. Decretum magistri Gratatiani, [Aemilisu Friedberg, Corpus iuris canonici, I, Graz 1959] Denzinger, Henricus – Schönmetzer, Adolfus, Enchiridion symbolorum definitionum et declarationum de rebus fidei et morum, Barcinone – Friburgi Brisgoviae – Romae, 1976. [Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu], [Đakovo 2002]. Epiphanius, Precatio et exorcismus ad immundum spiritum ejicidendum [J.P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series Graeca 43, Paris, 1864, 537-538]. Fortis, Alberto, Put po Dalmaciji (pr. Josip Bratulić), Zagreb 1984. Geistlicher Schild, Gegen Geist- und leibliche Gefährlichkeiten allzeit bey sich zu tragen, Mayntz 1647.

344

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Gregorius Nissenus, Vita sanctae Macrinae Virginis, [Acta sanctorum Iulii, tom 4, Antverpiae 1725 , 593-604] Hieronymus, Eusebius Sophronius, Commentarium in Evangelium Matthaei, [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series latina 26, Paris, 1845, 15-218). Hincmarus Remensis (Hinkmar von Reims) De divortio Lotharii regis et Theutbergae reginae (hers. Letha Böhringer) [Monumenta Geramaniae Historica, Concilia IV/I], Hannover 1992. Indeks librorum prohibitorum usque ad totum mensem martii 1717, regnante Clemente XI, Romae 1717. Index librorum prohibitorum Ssmi d. n. Benedicti XIV. pontificis maximi jussu recognitus, Romae 1758. Katekizam Katoličke crkve, Zagreb 1994. Krnjak, Ondina, Svetačke medaljice pobožna znamenja žiteljica samostana Sv. Teodora u Puli [katalog izložbe], Pula 2010. Kropp, Angelicus M., Ausgewählte koptische Zaubertexte, Bruxeles 1931. Liber miraculorum [Acta sanctorum Iunii, tom 2, Antverpiae 1698 , 724-741]. Lovrić, Ivan, Bilješke o Putu po Dalmaciji opata Alberta Fortisa i Život Stanislava Sočivice, Zagreb 1948. Ljubić, Šime, O jednom spomeniku rimsko-kršćanske dobe skoro nadjenom u okolici trogirskoj u Dalmaciji; Dometak k izjasnenju trogirske olovne ploče, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 1 (1870) 147-153, 228-230. Menghi, Girolamo, Flagellum daemonum seu exorcismi terribiles potentissimi et efficaces remediaque probatissima ad malignos spiritus expellendos, Bononiae 1589. Menghi, Girolamo, Fustis Daemonum: Adjurationes formidabiles, potentissimas, et efficaces in malignos spiritus fugandos de oppressis corporibus humanis, Venetiis 1644. Minucius, Felix Marcus, Octavius [J.-P. Migne, Patrologiae cursus completus, Series Latina, 3, 1Parisiis 1844, 231-336. 2Parisiis,1886, 239-376.] Morović, Hrvoje, Izvještaj poglavara E. Rehe o prilikama u Splitskom okrugu u godini 1822., Građa i prilozi za povijest Dalmacije (Izdanja historijskog arhiva, 8 ) Split 1974, 233-262. Pantelić, Marija, Hrvatskoglagoljski amulet tipa Sisin i Mihael, Slovo, 23 (1973) 161-205. Petrus Hispanus, Thesaurus pauperum, Francoforti ad Moenum 1576.

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

345

Pradel, Fritz, Griechische und süditalienische Gebete, Beschvörungen und Rezepte des Mittelalters, Giessen 1907. Rigauld, Jean, Vita Beati Antonii [La vie de saint Antoine de Padoue (ed. Ferdinand-Marie d’Araules), Bordeaux – Brive 1899, 1-159]. Ritual rimski uti∫ten po naredbi s, oca Pavla petoga a sada uzmnoxan i ispravljen po prisvetomu gospodinu na∫emu Benediktu XIV., U Mletcim 1827. Ritual rimski (prev. Bartoleomej Kašić), Romae 1640 [preslik: Zagreb, 1993]. Sannig, Bernhard, Collectio sive apparatus absolutionum, benedictionum, coniurationum, exorcismorum, rituum et ceremoniarum ecclesias­ ticarum et administrationis sacramentorum, Venetiis 1756. Stampa, Petrus Antonius, Fuga Satanae, exorcismus ex sacrarum litterarum fontibus, pioque sacros[anctae] Eccesiae instituto exhaustus, Lugduni 1618. Vladmirović [Šimunović], Luka Variae sed sumae necessariae benedictiones pro singulis malis, sive infirmitatitbus studiosae collectae […] pro commoditate sacerdotum qui infirmos benedicunt, Venetiis 1766. Zlatović, Stipan, Izvještaj o Bosni god. 1640 o. Pavla iz Rovinja, Starine, 23 (1890), 1-38. Literatura: Azinović Bebek, Ana – Pleše, Tajana, Arheološka istraživanja unutrašnjosti kapele sv. Petra u Novom Mjestu, Cris, 11 (2009) 6 - 16 Azinović Bebek, Ana, Križevi u novovjekovnim grobovima župne crkve sv. Marije Magdalene u Čazmi, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 26 (2009), 271-290 Belaj, Juraj, Interpretiranje novovjekovnih nalaza iz grobova crkve sv. Martina na Prozorju, Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 23 (2006), 257-294. Bojcov, Michail A., Der heilige Kranz und der heilige Pferdezaum des Kaisers Konstantin und des Bischofs Ambrosius, Frühmittelalterlichen Studien, 42 (2008), 1-69. Božek, S., – Kunac, A., 1998, Dva stoljeća arheologije na Makarskom primorju, Makarska 1998, 201-208. Boglioni, P. Vještice i demonološka pučka vjerovanja u srednjem vijeku, Svesci, 19-20 (1970-1971), 54-68. Burgio, Alfonso, Dizionario delle superstizioni, Come difendersi da malocchio iettatura contagio e sventura, Roma 1992.

346

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Cohen, Abraham, Everyman’s Talmud: The Major Teachings of the Rabbinic Sages, London – New York, 1949. Fauth, Wolfgang, Dardaniel (PGM LXII 12–16) Zeitschrift für Papyrologie und Epigraphik, 98 (1993) 57–75. Gavran, Ignacije, Svijet zapisa, Putovi i putokazi, IV, Sarajevo-Zagreb, 2003, 222-228. Gelzer, Thomas – Lurje, Michael – Schäublin, Christoph, Lamella Bernensis. Ein spätantikes Goldamulett mit christlichem Exorzismus und verwandte Texte, Teubner, 1999. Gjurašin, Hrvoje Zaštitna arheološka istraživanja u selu Koprivno sjeveroistočno od Klisa, Starohrvatska prosvjeta, 32 (205), 163-193. Guberina, Petar, Tabella plumbea Sisciensis, Nastavni vjesnik, 15 (1936/1937), 4-12. Gudelj, Ljubomir, Od svetišta Mitre do crkve Sv. Mihovila. Rezultati arheoloških istraživanja kod crkve Sv. Mihovila u Prološcu Donjem-Postranju (1986-1997. godine), Split 2006. Gudelj, Ljubomir, Ruševine crkve sv. Ivana u Uzdolju kod Knina, Starohrvatska prosvjeta, 32 (2005), 53-75. Guéranger P. Essai sur I’origine, la signification el les priviléges de la Medaille ou Croix de Saint Benoit, Poitiers-Paris, 1879. Ivšić, Stjepan, Zapreštenije dijavola. Uvod napisao i za tisak priredio Josip Vrana, Rad JAZU, knj. 348, Zagreb 1967, 5-26. Kapitanović, Vicko, Kršćanska arheologija, Split 2006. Kapitanović, Vicko, Rimski Ilirik u kršćanskoj književnosti, Split 2006. Kapitanović, Vicko, Rukopisna i knjižna baština Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj, (Spomenička baština Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, knj. 1), Makarska 1993. Katić, Lovro, Povijesni podaci iz vizitacija trogirske biskupije u XVIII. stoljeću, Starine JAZU, 48 (1958), 274- 330. Knight, Thomas H., Demoni, Zagreb, 2003. Kolendić, Petar. Vještice u Šibeniku XV vijeka, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena 26 (1928) 358-370. Kosor, Karlo, Fra Jeronim Filipović, kao kritičar vjere i morala svojih suvremenika, Kačić, 6 (1974) 123-140. Kovačić, Slavko, Iz povijesti Makarske biskupije (posebni otisci) Split 1999. Krnjak, Ondina, Svetačke medaljice iz Brkača kod Motovuna, Histria archaeologica, 35 (2004) 111-142.

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

347

Kujundžić, Nikola, et al., Ljekaruša fra Jakova Bartulovića, Farmaceutski glasnik, 60 (2004), 541-556. Lovrenčević, Zvonko, Bilje kojim se gata i vrača u okolici Bjelovara, Zbornik za narodni život, knj. 43, Zagreb 1967, 135-159. Marks, Ljiljana, “Ni o drvo, ni o kamen...”, Magične formule u hrvatskim predajama o vješticama, Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 44 (2007), 27-42. Michel, Simone, Die Magischen Gemmen: zu Bildern und Zauberformeln auf geschnittenen Steinen der Antike und Neuzeit, Berlin 2004. Milčetić, Ivan, Hrvatska glagolska bibliografija, Starine 33, Zagreb 1911. Mošin, Vladimir, Izvještaj o uređenju Bogišićeva arhiva u Cavtatu, Ljetopis JAZU, 59 (1954) 16-40. Nisoli, Anna Giulia, Parole segrete: le defixiones, ACME - Annali della Facoltà di Lettere e Filosofia dell’Università degli Studi di Milano, 60 (2007), 3, 36-46. Perkić, Domagoj, Pavlinski samostan u Kamenskom kod Karlovca, VAMZ, 3.s., 63 (2010), 227–288. Petrinec, Maja, Glavice, Konjsko, Tugare – starohrvatska groblja, Split–Sinj 2006. Piteša, Ante, Katalog nalaza iz vremena seobe naroda, srednjeg i novog vijeka u Arheološkom muzeju u Splitu (Katalozi i monografije 2), Split, 2009. Plepel, Lujo Dalmatinske narodne pobožne pjesme i legende, Šibenik, 1930. Popovic, Alexandre «  Magic among the Balkan populations: convergences and divergences », Balkanologie, Vol. VIII, n° 2 | décembre 2004, [Online], Online since 20 janvier 2010. URL : http://balkanologie. revues.org/index545.html. Connection on 02 novembre 2012. Rajković, Zorica Običaji otoka Šolte između dva svjetska rata, Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 27 (1990), str. 73-98 (o vjerovanjima 91-95). Righetti, Mario Manuale di storia liturgica, Milano 1950, vol. IV, pp. 532– 537. Salonitansko- splitska crkva u prvom tisućljeću kršćanske povijesti (pr. J. Dukić, S. Kovačić, E. Višić-Ljubić), Split 2008. Sávai János, Kései licenciátusok, szentemberek, Devotio Hungarorum. Fontes Religionis Popularis Hungaricae (red. B. Gábor), 1 (1994) 1322.

348

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Simone Michel, Die Magischen Gemmen: Zu Bildern und Zauberformeln auf geschnittenen Steinen ... Stojković, Marijan, Historijski prilozi etnografiji Hrvata, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, knj. 37 Zagreb 1953. Stolz, Benedikt, Die Medaille des heiligen Benediktus, des Schutzpatrons Europas. Ursprung, Wesen und Wirken, Wels 1966. Strohal, Rudolf, Folkloristički prilozi iz starije hrvatske književnosti, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, 15 (1910), 120-160. Strohal, Rudolf, Priručna knjiga „Duhovna obrana” u hrv. glagolskoj knjizi, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, 26 (1928) 2, 342346. Šetka, Jeronim, Hrvatska pučka religiozna poezija, Kačić, 3 (1970), 187-266. Tomašević, Luka, Splitska nadbiskupija u XVIII. stoljeću, U službi čovjeka. Zbornik nadbiskupa-metropolite dr. Frane Franića, Split 1987, 445-456. Tomašević, Luka Između zemlje i neba, Sinj 2000. Vrčić, Vjeko, Povijest franjevačkog samostana i crkve sv. Franje u Imotskom, Čuvari baštine (ur. B. Pezo), Imotski 1989, 85-94.

V. Kapitanović, Zaklinjanja, zapisi i svete moći …

349

Vicko Kapitanović Adjuration, short script prayers and relics from Antiquity to the modern age Summary

Adjuration, short script prayers and relics which in Croatian language refer to holy powers, are related to various beliefs and often as a part of medicine. They became Christian heritage which rather emerged from the Old Testament and the New Testament. – Christian solemn adjuration (aduratio, exorcismus) is to be found, notably, in the ceremony of baptism and is pronounced over the water and the salt, while many are pronounced over persons. They are done by ministers probably to meet pagan rites and beliefs. Adjurations are pronounced over natural powers that menaced people such as destructive fire and firefighting, storm destructing crops, living creatures auch as caterpillars and grasshoppers which devastated land. – The short script prayers (zapis, lat. breve) are used in many religions. The Jews called them phylacteries but Christ condemned Pharisees who spreaded them. The monograms with Christ’s name preserved on monuments did not have only a symbolic role but rather presented powerful protection against evil. Typical short script prayer from the 6th century was found in the vicinity of Trogir. Also, known blessing of St. Francis given to brother Leon on the piece of parchment containing crosss, was very specific and therefore shared among Croatian Franciscans. Breve of St. Anthony of Padua, Ecce signum crucis (Behold the sign of Cross) which he allegedly gave to a woman is included into the official liturgical rites. The usual form of exorcism such as that of St. Zechariah against plague and St. Benedict against demons were inscribed even on crosses. Most of jewel either made of gold, silver or metal and containing piece of parchment or paper, were carried on the person, and usually suspended from a string round the neck. Poor persons usually sewed them up in their garments. – Relics (reliquiae), as Croatian use to call them powers (moći) are mostly parts of the bodies of saints, but also objects they used or touched, known as contact relics (reliquiae ex contactu), which were considered by the faithful powerful enough to resist evil or even to cast out evil spirits. Oil that

350

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

were kept burning beside the bodies of Salona’s martyrs was venerated as the contact relic although, there were no bowls to prove it. However, the ampoules of Egiptian martyr Menas found in Dalmatia testify the tradition of veneration of such contact relics there. Relics were put in rings or pendants suspended from a necklace. From the Middle Ages on, the relics were placed in the altars or the artistic reliquiaries and were exposed for devotion in churches. In the early modern period, persons used to wear more or less decorated pendants containing pseudo-relics such as Agnusdei, which were considered by theologists as equivalents to real relics. Some data indicates that people used to venerate some other sacramentals associated with the mystic potency and called powers. Except, Agnusdei archeological findings often contained grain incense too. Short script prayers and relics-presenting powers are in broader sense sacramentals which according to the Christian Creed have no magic power. Their role is to promote the faith in God, God’s mercy or intercession of the saint whose relics they venerate. Therefore, they are wrongly called amulets or talismans. Amulets are considered as such only if they hold a magic power, and in that case, have nothing in common with Christianity, except persumably similar pendant in which they were brought. Key words: God, demons, adjuration, exorcism, short script prayer (breve), relics (reliquiae), sacramentals.

Kazalo Imena i pojmova A

Abraham 79 Adam. prvi čovjek 197 Adrumetum 322 Aequum (Čitluk) 33, 47 Afrika 78 agnusdei 312, 340, 341, 350 Agripina Mlađa (Agrippina Minor) 55 Ahazija, kralj 310 Aheloj, rječno božanstvo 56 Akvileja, vidi Aquileia Akvinkum (Aquincum) 69 Alaupović-Gjeldum, Dinka 278 Albanija 215 Alföldy, Géza 71 Alpe 89 Alpino Alpinić (duh) 222, 223 amajlija 309, 335 Amor (bog ljubavi) 51, 52 Ana, sveta 207, 318 anđeli 310, 321, 322 Andetrium 172 Andetrium (Muć) 63, 172 Andreis, Trankvil 12 Anguelbert, milanski nadbiskup 339 Antikrst 213 Antonija Mlađa (Antonia Minor) 55 Anzotica, liburnsko božanstvo 16 Apolon 96 Aquleia (Akvileja) 63, 66, 67, 72, 76 Ardalić, Vladimir 208 Artemida 50, 179. vidi  Artik, grad u Armeniiji 98 Asanovići, rod 269 Asklepije (Eskulap) 81 Astika, graditelj hrama u Klapavici 24 Augsburg 99

Augustina iz Knina, župnik Nevesta 136 Augustin, crkveni naučitelj 311 Avari 11 Avendum (kraj Brloga u Lici) 67 Azazel, zli duh 310

B

Baal Zebub, bog ekronski 310 baba Jaga, folklorni lik 177, 183 Babić, fra Toma 302 Babić, Kristina 208, 213 badnjaci 342 Badnja večer 342 Badrić, fra Stipan 302 Bagaran, grad u Armeniji 98 Bajuk, Lidija 12, 175–193 Balina glavica 11, 63, 64, 68, 73, 76 Balkan 274, 335 Banovac, fra Josip 314 Banović, Stjepan 232, 240 Banovina (područje) 92 Barada, Miho 322, 323 Barbaruhos, demon 324 Bartulović, Jako(v) 10 baština – duhovna 293–309 – kulturna 293–309 – zavičajna 293–309 Beader, Draško 269 Bedeković, Josip 176 Bedić, Željka 112, 113 Belaj, Juraj 12, 89–107 Belaj, Vitomir 12, 89–107, 175 Bela, kralj ugarsko-hrvatski 137 Belluno 50 Belzebul, poglavica đavolski 310 Benedikt XIII. 340

*U kazalu nisu navedena imena i pojmovi koji su tema obrade ovoga zbornika, kao Zagora, religija vjera, kult i imena autora iz literature, ukoliko se ne spominju u tekstu članaka. Ispušteni su također i toponimi iz Nevesta i Cere koji se spominju u članku Nediljka Budiše jer bi zauzeli puno prostora a lako se mogu pronaći u navedenom članku

352

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Benedikt XIV. 318, 334 Bernardin Sijenski 326 Bigeste 47, 63, 67 Bijaći crkva sv. Marte 100 Bilići, rod 268 bilig 12, 13, 267, 271, 272, 273 Bindus, japodsko božanstvo 16 Bindus Neptunus 16 Biokovo 198, 205, 206 Biranj (Danilo) 50, 51 Bisko 253 Biskupija kod Knina 12, 92 – bazilika sv. Marije 93 – Bračića jezero 94 – Bukorovića podvornice 93, 94 – crkva sv. Cecilije 93 – Crkvina 93 – Lopuška glavica 93, 94 – Stupovi 93 – Sv. Trojica 93 Bitelić 50 Bizant 99 Blaće, Ante 266 blagoslovine 309, 311, 312, 320, 321, 326, 327, 335, 336, 340 – blagoslovljena voda 219, 303, 319 škropljene 219, 342 – blagoslov sv. Franje bratu Leonu 325 – egzorcizam 311, 313 – maslinove grančice 342 – svijeća 342 znak križa 302, 303 blagoslov vode 313 Blašković, Fabijan, biskup 330 Blažena Djevica Marija (Gospa) 153, 252, 303, 304, 306, 311, 319, 321 Blizna 315 Bobovac, Ilija 200 Bodin. jean 256 Bodružići, rod 269 Bogdavčić, Luka 131 Bogetić (naselje) 311 Bogočin (Unešić) 94, 126, 131, 143, 145, 146, 147, 148, 149, 150, 151, 152, 154, 158, 164, 174, 220 Boka kotorska 99 Borić, fra Bonaventura Stjepan 330 Borna, knez 100 Bosna 20, 96, 134, 206, 268, 274, 340

Bosna i Hercegovina 15, 25, 158, 187, 217, 274 Bošković-Stulli, Maja 230, 236 Bošnjak, Veronika 197 Bota (Mate Vlajčić) 250 Botić, Ante 248 Botić, Blaženko 248 Botići (pleme i zaselak) 248, 259 Botić, Jurica 13, 247–263 Botić, Jurka 248 Botić, Mate 248 Božjakovina 92 Brač 205 Bračević 325 Braica, Silvio 176 Brajković, Toni 11, 43, 43–62, 45, 62 bratimljenje 342 Břevnov (opatija kod Praga) 334 Bristivica 178, 315 Brišnik 200 Brkić, Mirna 182 Brseč 93 Brštanovo 10 Bubić, Vinka 11, 77–88 Budim 330 Budinj (Budim) 185 Budiša, Ana (Đulinka) 147 Budiša, Andreas 126 Budiša, Ante 167, 169 Budiša, Cvita 155 Budiša, Filip 159, 169 Budiša, Luka 142 Budiša, Lukas 126 Budiša, Matuša (Maša) 147 Budiša, Milica 126 Budiša, Mirko 126 Budiša, Monika 126 Budiša, Nataša 126 Budiša, Nediljko 12, 125–174 Budiša, Nikola 126 Budiša, Petar 129 Bukovica 229, 232, 233, 234, 235, 236, 237, 238, 239, 240, 241 Bukovica kod Tomislavgrada 205 Bulat, Živko 5 Bulić, Frane 77 Bumbak, Tomislav 217 Burić, Tonći 5

Kazalo imena i pojmova Burnum 63, 67, 170, 172

C

Cambi, Nenad 11, 15–42 Carev, fra Žarko 95 Carevo polje 36, 40 Carevo Polje kod Jajca 20 Castaneda, Carlos 233 Cega, Dujam 135 Celeja 67 Cera 12, 125–174, 196, 218 Cetina 9, 211, 253 Cista Velika 205 Comocio, Giovan Francesco 141 Coronelli, Vincenzo Maria 133 Crkva 9, 126, 133, 136, 219, 277, 284, 285, 294, 295, 299, 312, 342 Cvjetnica 342

Č

Čačak 66 Čačvina 205 čaranje 316 Čavali, rod 268 Čavka, Dragica 218 Čavoglave 195, 196, 207, 302, 317 Čeko, Ruža 220 Čikola 63, 64, 72, 95, 101, 102, 211 Čiovo 252, 254, 257 Čović, fra Stipan 329 Čvrljevo 133, 317

Ć

Ćurčija, Božo 98

D

Dalmacija 21 Dalmacija (Dalmatia) 15, 17, 18, 20, 24, 25, 26, 43, 45, 47, 52, 66, 67, 68, 69, 77, 89, 92, 98, 99, 100, 109, 116, 137, 139, 142, 168, 174, 216, 229, 230, 232, 233, 236, 237, 238, 239, 242, 243, 278, 282, 324, 329 Däniken, Erich von 233 Danilo (kod Šibenika), vidi Rider 11, 22, 24, 25, 37, 40, 43, 44, 45, 46, 47, 49, 50, 51, 52, 62, 170 Dasović, Jasna 5 David, kralj 326 Delfi (proročište) 96 Delić, Luka 5

353 Delmati 25 demon 23, 181, 310, 313, 315, 321, 322, 327, 329, 334 Demo, Željko 12, 109 Dextrus, konzul 70 Didak, sveti 340 Dijana (Diana), božica 15, 18, 22, 26, 27, 32, 33, 43, 47, 48, 49, 50, 52, 56 Diana Lucifera 18 Thana 23 Dilekt, mućenik 340 Diluntumum 67 Dioniz, bog vina i mistične opojenosti 82, 179 Dirahij 63, 66, 67, 72 Diva, božanstvo 151 Divina pećina 151 Divojevići 162 Dobri Pastir 81 Dokleja 67 Doljani 200 Donadini, Frane 239 Dragić, Marko 13, 195–227 Drakul, vlaški vojvoda 215, 216 Drevenik 240 Drina, rijeka 66 Drniš 5, 63, 64, 126, 158, 164, 172, 247, 250, 269, 302 Dubrovnik 332 Dugopolje 5, 77, 78 Dugo Selo 92 duh (biće) 221 Dunaj (Dunav) 182, 185, 186, 187 Duncan, James 259 Dundara, udavača 181 Durazzo (Drač) 76 Duvanjska biskupija 330 Duvno 200

DŽ

Dželalija, Branko 5 Dželalija, Jelena 200, 210 Dželalija, Luca 200 Dželalije, rod 135

Đ

Đaković, Zdravko 97, 102 đavao 216, 310, 311

354

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Đelalin oras (Dželalin ora') 206

Glavičić, Miroslav 64 Goriš 12, 97, 102, 103 crkva sv. Jurja 101, 102 Gorski kotar 180 Gospa visovačka 305 Gotovac, Anđelija 201 Gotovac, Ante 200, 204, 206, 212, 223 Gotovac, Cvita 318 Gotovac, Jakov 201, 207, 222 Gotovac, Lucija 270 Gotovac., Lucija 270 Gotovac, van 223 Gotovci, rod i zaselak 270, 274 Grab kod Sinja 317 Grbeša, Jakov 125, 149, 163 Grci 25 Grčka 282 Gromovnik (vidi Perun) 157, 175 Grubine 179 Gruzija 98 Gulin, Ante 97 Gulin, Ivanica 317 Gundelji, rod 269 Gvido. mučenik 340

E

Egipat 46, 78, 324 Elez, Iva 202, 210, 217, 223 Elez, Marijana 202, 210, 215, 217, 223 Epifanije, sveti 313, 323 Epona, božica 73, 76 Essex 231 Europa 99, 117, 179, 206, 214, 217, 250, 278, 296, 298, 299, 300, 326, 332 Evans-Pritchard, Edward Evans, antropolog 231 Eva, prva žena 197

F

Faber, Aleksandra 282 Farlati, Daniele 10 Faust, graditelj hrama u Klapavici 24 Ferić, Đuro 314 Fescenia Astice 19 filakterije (zapisi) 320, 338 Filipović, fra Jeronim 302, 331 Flavijevci, vladalačka obitelj 47, 64 Fortis, Alberto 321, 331 Fortuna, božica 47 Fortunat i Maksim, mučenici 340 Franceschi, Hektor 136 Francuska 99, 100 Fra Tadej iz Tocca (Pescara) 340 Fuscus, konzul 70

G

Gabrijel, anđeo 321, 323 Gaius Baebius Marcellinus, konzularni beneficijar 70 Gaj Emilije Ingenuus, konzularni beneficijar 69 Galileja 321 Gardun 24 Garmaz, Jadranka 14, 293–309 Gavazzi, Milovan 278 Genoveva, sveta 99 Germanija 71 German, sveti 99 Germigny-des-Prés 99, 100 Glamoč 50 Glavaš, Ivo 63–76 Glavice 324, 325 Glavičić, Ante 278, 281, 287

H

Had, bog podzemlja 81 Hadrijan, car 322 Hadžizukići, obitelj 200 Hasan, sin Abdulahov 139 Hayes, John W. 78 Hea, neboga 177 Hela, neboga 178 Helena, čarobnica 177 Helena, lijepa 177 Helena. spartanska kraljevna 177, 178 Heležići, pleme, rod 178 Hera, grčka božica 181, 183 Heraklo, grčki heroj 26 Hercegovina 241 Hermes 46, 56 Hermes Merkur 44 Hermes-Thot 43, 44, 45, 46, 62 Hermes Trismegistos 46 Herodot, grčki povjesničar 47 Hesiod, grčki pjesnik 180, 189 Hesperide 183 Hipokrat, mislilac i liječnik 256 Histri 25 Histria (Histrija) 25, 27

Kazalo imena i pojmova Homer, grčki pjesnik 180 Horiv. jedan od trojice legendarne braće osnivača Kijeva 94 Horus, egipatsko božanstvo 47 Hrga, Božica 214 Hrga, Ivana 214 Hrvati 9, 100, 128, 134, 138, 140, 142, 143, 144, 159, 163, 188, 190, 195, 197, 198, 205, 208, 213, 223, 224, 324 Hrvatska 45, 47, 109, 241, 274, 300 Hrvatsko primorje 187 Hrvatsko zagorje 214 Husein, sin Vukdragov 140

I

Iader (Zadar) 47 Ibis, egipatsko božanstvo 47 Ibrišimović, fra Marijan 340 Ilakovići, rod 268 Ilija, prorok 212, 213, 310, 318 Iliri 25 Ilirik 15, 16 Imotska krajina 229, 231 Indija 78, 141 Inocent XI., papa 340 Iris/Irida, glasnica grčkih bogova 180 Irud (Herod) 213 Irudica, Herodova žena, lik folklornih pripovijedanja 195, 196, 203, 204, 212, 213, 227, 304, 318 Istra 56, 92, 187, 215 Isus Krist 13, 79, 80, 81, 82, 83, 129, 213, 215, 222, 285, 286, 287, 294, 299, 304, 311, 312, 317, 319, 321, 322, 326 Italija 330 Ivanac 92, 94 Ivančan 178 Ivančević, Branko 125, 129 Ivanec 102 Ivan Evanđelist 340 Ivan Hunjadi (Janoš Hunyadi) 216 Ivanić Grad 112 Ivan Krstitelj 198, 212, 213, 318 Ivanov, Vjačeslav Vselovodovič 175 Ivan XXI. 310 Ivići, rod 270 Ivić-Jurković, Ivana 111 Ivoševci 170 Izak, Abrahamov sin 80 Izida, božica 47

355 Izrael 310 Izraelci 319

J

Jablanica 200 Jadran 330, 343 Jajce 40 Jakob od Voragine (Giascomo di Varazze) 197 Japodi 25 Japodija (Japudija) 25, 27 Jarilo, slavenski bog vegetacije 92, 102, 157 Jeronim, sveti 11, 320 Jeruzalem 339 Jordan, rijeka 322, 323 Josip, sveti 319 Jošua ben Chananyah, rabin 322 Jupiter 15, 19, 21, 22, 23, 37, 39, 40, 43, 62, 65, 68, 69, 70, 71, 73 Jurić, fra Ante 316 Jurići, rod 268 Jurić, Kristina 203, 205, 210, 220

K

Kačić, Ivan Antun, biskup 340 Kale, Jadran 13, 265–276 Kampor (Rab) 50 Kanada 258 Kapitanović, Vicko 5, 11, 126, 131, 309–350 Karakala, Marko Aurelije Antonin, car 70 Karakašica 37 Karlovac 185 Karlo Veliki 99, 100 Kars (Turska) 98 Kašić, Bartol 314 Kašić, Daniel 269 Kašići, rod 269 Kaštela 248 Kaštel Novi 248, 250 katekumeni 312 Katičić, Radoslav 175 Katić, Ivan 13 Katić, Mario 265–276, 277 Katuni (Danilo) 48, 49, 51, 54 Kere, rod 268 Kijabet (= Qui habitat) 304 Kijev 94 Kijevo 94, 196, 204

356

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Kij, jedan od trojice legendarne braće osnivača Kijeva 94 Kina 79 Kistanje 170 Klapavica 15, 18, 21, 23, 24, 26, 33, 40, 116, 120 kletva 183, 331 Klis 9, 15, 19, 20, 33, 36, 38, 40, 77, 78, 81, 128, 134, 205, 346 Kliški sandžak 139, 250 Kljake 170, 268 Knin 12, 126, 174 Kninska krajina 229 Knos(os) 78 kodlak vidi vukodlak 238 Kolanović, Josip 129 Koljabitavac, vidi Kijabet 213, 214 Komušanac, Monika 258 Konstantin I., car 79, 320, 337 Konstantin II., car 320 konzularni beneficijar 63, 67, 70, 71 Konjevrate 12, 51, 97, 98, 102, 126, 149 crkva sv. Ivana 97, 101, 102 Okrugljača 96 Pun(i)čka draga 101 Živkovića lokva 96 Koprivno (Dugopolje) 325 Koprno (Unešić) 126, 128, 134, 138, 139, 140, 145, 147, 149, 153, 154, 156, 163, 168, 195, 196, 213, 214, 227 Kosević (nestalo naselje) 128, 129, 130, 135, 138, 167, 168 Kosovčica, vodotok 94 Kotor crkva sv. Tripuna 100 Kozjak 10, 97, 249 Kraków 94 Krapina 92 Krčelić, Adam Baltazar 175 kristogram 79, 320, 321, 326 Krizomali, Urban 13 križ – dvostruki (crux gemina) 331, 332 – križ iz Caravace, 331 – ovjenčani (crux coronata) 327 – patrijaršijski 331 – sv. Benedikta 334, 335 Krka, rijeka 25, 111, 143, 149, 200, 211, 302 Krolo, fra Augustin 96

Krstače (Balina Glavica) 64, 65 Kučići Greblje 116

L

Lada, slavenska božica 157 Ladon, zmaj 183 Lamija, libijska mitska kraljica 181 Latinović, Slađana 112 Lemo, Ana 5 Lepoglava 92, 93 Liburnija 25, 27, 67 Lijepa Mara 175–193 Lika 92, 187 lilit, demon 181 Lilit, prema predaji druga Adamova žena 181, 310 Lisičići (Bukovica) 235, 236 crkva sv. Filipa i Jakova 235 Listeši, rod 270 Livija, Augustova žena 55 Löbl, Benn, opat 334 loda, lik folklornih pripovijedanja 195, 196, 217, 218, 224, 227 Lothar, kralj 100 Lovrić, Ivan 195 Lucić (Lucius), Ivan 136 Lučić, Lovro 136 Ludovik Anžuvinac 325 Ljubitovica 151

M

Macfarlane, Alan 230 mačić 216 magija 331, 342 Magnum (Balina glavica) 11, 63, 64, 68, 69, 71, 72, 73, 76, 170, 172. vidi Balina glavica Majketina, vila 181 Makarska 341 Makarska biskupija 330 Makrina, sveta 339 Maksimin, kipar 32 Maleta, Nikola 222 Mandarići, rod 270 manjinjergo (maminjorgo), lik folklornih pripovijedanja 195, 196, 216, 217, 227 Mara/Morana, vidi Morana 92 Marasović, Tomislav 99 Mara, v. Lijepa Mara

Kazalo imena i pojmova Maretić, fra Žarko 329 Marić, fra Albert 97 Marija Terezija, carica 203 Marinov, Nedjeljko 6 Marketići, rod 268 Marsonia (Slavonski Brod) 47 Martin V., papa 326 Marulić, Marko 137 Marun, fra Lujo 95, 127, 148, 151, 159, 161, 163, 171 Matas, Stipan 201 Matić, fra Frano 302 Matić *Matin(, fra Toma, biskup 10 Matijaš, Mirko 125 Matsaetsi, Oton, armenski graditelj 99 Matutinović, fra Anđeo 329 medaljice 119, 319, 328, 330, 334, 335, 341, 346 Međimurje 92 Medviđa, selo u Bukovici 241 Menas, sveti 324, 338, 339 Menđušić, fra Ivon 95, 96 Menđušić, Marko 5, 97, 98 Menelaj, mikenski kraljević 177, 178 Menghi, Girolamo 314, 328 Merkur (glasnik bogova) 22, 24, 37, 44, 46, 47, 50 Meštrović, Ivan 253 Metković 229, 232, 235 Metulum (Čakovec kod Josipdola) 67 Mezopotamija 78 Mihael, anđeo 323 Mijač, Božo 199, 200, 219, 220 Mikelić, kuća 25 Milanović, Višnja 13, 277–292 Miletić, Željko 64 Miljak, Jere 266, 267, 268 Miljci, rod 267 Miljevci Drinovci 109 Greblje 109, 110, 111 mirila 13, 265, 273, 277, 278, 279, 280, 281, 282, 283, 284, 285, 286, 288, 290, 291, 292, 325 mirine 13 Mirlović Zagora 95, 101, 134, 149, 168 Mitlo 315 Mitra 26, 43, 50, 52 Močići, zaselak 270, 272

357 moći (relikvije) 255, 309, 336, 338, 339, 342, 343 komadić Kristova križa 339 moći dodirom (reliquiae ex contactu) 338 tijelo sv. Luke 339 moćnik (relikvijar) 341 moire, grčke božice sudbine 184, 199 Mojsije, prorok 319 Mokoš, pretkršćanska slavenska božica 90, 91, 94, 96, 102, 103, 106, 107, 179, 181 molitve 13, 213, 218, 277, 280, 286, 302, 305, 309, 312, 316, 317, 318, 319, 322, 329, 330, 331, 332, 342 Montesquieu, Charles-Louis de Secondat 256 mòra 181, 182, 195, 196, 201, 206, 208, 209, 210, 211, 212, 218, 219, 220, 223, 229, 230, 233, 234, 243, 256, 310 Morana, pretkršćanska slavenska božica 92, 179, 181, 183 Mora(na), vračara 184 Moseć 143, 223, 318 Mosor 198 Mravnica 153 Mrčela, Ana 213 Mrtvi dan 342 Muć 5, 77, 78, 79, 80, 81, 82, 116, 195, 196, 199, 202, 210, 215, 227, 334 Mukoše 94, 96, 98, 99, 100, 101, 102, 103 München Bavarska knjižnica 333 Municipium Riditarum. vidi Danilo (kod Šibenika), vidi Rider Munjača, lokva 44, 46 Mursa (Osijek) 47 Murter 50 Muzej Arheološki muzej u Splitu 38, 69, 77, 81, 321 grada Drniša 64 grada Šibenika 43, 48, 52, 54, 96 hrvatskih arheoloških spomenika 109, 111

N

nabačaj (nabaca) 251, 254 Nacionalni okvirni kurikulum 293–309 Nadimir, stanovnik Nevesta 135 Nakić, Andrija 94 Nakić, Mate 132 Nakić, Stipan 222

358

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Nakić, Vesela 96 Narona (Vid kod Metkovića) 47, 50 Negoy, Grgur 131 Nelipići, plemićka obitelj 9 Neorić 215, 325 Neptun 16, 17, 22 Neretva 25, 187 Nestos (Cetina) 133 Nevest 12, 13, 125–174, 196, 210, 265, 266, 271, 272, 340 crkva sv. Marije 136 župa sv. Marije 139 Nikrinijan, Tit Flavije 68 nimfe 15, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 26, 27, 34, 35, 36, 43, 56, 57, 180, 196 Fontanae 18, 19, 20 Salutares 18 Silvanae 18, 20 Silvestrae 18 Silvestres 20 Ninčević, Cvitko 136 Nisko 324 Norik 67 Nos Kalik 111 Nova Sela 206

Panonija 27, 66, 70, 71 Papuk 92 parke, rimske božice, vidi moire 184 Parke (suđenice) 199 Partemić, nestalo naselje 130, 138 Pavlić, Vedran 193 Pavlović, fra Bernardin 314 Pavlović, Ivaniš 136 Pavlović, Jurica 137 Pelizzer, fra Pavao 311, 340 Pelješac 92 Perići, rod 269 Perković 126, 147 Peruča kod Klisa 24, 38 Perun, slavensko božanstvo 90, 91, 92, 94, 95, 96, 102, 103, 106, 107, 157, 158, 159, 185, 190 Perzefona, božica podzemlja 81 Petar Apostol 82 Petar Lombardski 311 Petrinec, Maja 324 Petrova Gora (dio Zagore) 139, 250 Petrovo polje 63, 76 Petrovo Polje 10, 139, 143 Petrus Hispanus (Ivan XXI) 310 Pharos 47 Pilar, Ivo 149 Pitija, grčka proročica 179 Planjane 13, 130, 144, 195, 196, 210, 220, 222, 227, 265, 266, 267, 268, 272, 274, 276 Platon (grčki mislilac) 22, 23 Plazonja, Svetislav 268 Plazonje, rod i zaselak 273 Plazonje, zaselak 268, 272 Plepel, fra Lujo 293, 304, 318 Pleterski, Andrej 89, 91, 106 počivala 12, 13, 14, 165, 166, 265, 266, 267, 268, 269, 270, 271, 272, 273, 274, 277, 278, 279, 280, 281, 282, 284, 285, 286, 287, 288, 290, 325 Podosoj, arheološko nalazište 116 Podstrana 50 Podumci 126, 134, 144, 168, 170, 172 Pojišan 5 Pokrovnik 12, 92, 94, 95, 97, 104, 107 crkva sv. Mihovila 95 Gradina 95, 96 Pećina 96 Pokuplje 187

O

Obrašinović, Martin 129, 135 Obrašinović, Punka 130 Odža, Ivana 13, 247–263 Ogorje 13, 202, 211, 277, 277–292, 278, 279, 280, 281, 282, 287, 288, 290, 291 Ogulin 92 Okružičević, don Petar 314 Omiš 198, 268 Opor 13, 247–263 Orko, lik folklornih pripovijedanja 216 Orli, stanovnik Nevesta 135 Osmanlije 250, 274, 329, 339 Ostrogašica 130, 133, 134, 144, 168, 172 Ostrogoti 133, 134, 171 ovca 342

P

Pag 92 Paklenica 13 pakleni magarac 216 Palestina (Sveta zemlja) 79 Pan, grčko–rimsko božanstvo 26, 28, 40, 41, 43, 56, 57

Kazalo imena i pojmova Poljica 213, 229, 329, 339 Ponoši, rod 268 Popis zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum) 314, 329 Popović, selo u Bukovici 240 Posejdonije, mislilac 256 Posnan (grad u Poljskoj) 203 post 303 Postinje 195, 196, 199 Potravlje 10, 321 Praetorium 172 Prčanj crkva sv. Tome 100 Prgomet 126, 172, 255, 316 Prijam, trojanski kralj 178 Primorski Dolac 150, 151, 152, 153, 156, 247 Primošten 5 Proložac 32, 50, 205, 329 Promona (Promina) 63, 172, 250 Prpatnica 315 Prugovo 205 Psihe 51, 52 Ptolemej, Klaudije, Mislilac i geograf 250 Publije Elije, konzularni beneficijar 70 Pucciarelli, Nicola 314 Pula 55, 56 Putalj crkva sv. Jurja 100 Python, zmija 96

R

Radačić, Marko 5 Radauš-Ribarić, Jelka 274 Radić, Antun 233 Radigostić, Juraj 156 Radošić 9, 135 Rakov bunar 48 Rankov, Boris 66 Raštani (Ravni kotari) 240 Ratzel, Fridrieh 257 Ravenna bazilika sv. Vitala 99 Ravni kotari 229, 239, 271, 272, 280 Rebić, fra Šimun 317 Reha, Henrik 317 relikvije 309, 324, 336, 337, 338, 339, 340, 342 Rendić-Miočević, Ante 11, 43–62, 45, 46, 47, 62

359 Rendić-Miočević, Duje 17 Retinij (Golubić južno od Bihaća) 67 Ribarić, arhološko nalazište 116 Rider, v. Danilo 11, 25, 37, 43, 62, 170, 172 Rigauld, Jean 325 Rim 328, 330, 340 bazilika sv. Petra 340 Rimljani 11, 15, 16, 23, 214 Rimsko Carstvo 24 Ritual rimski 313, 318, 328, 341, 345 Rižinice 333 Rogić, Veljko 258 Rudine, novo naselje u Kaštelima 164, 165, 250, 254 Rujno na Velebitu 156 Rumunjska 208 Rusija 208

S

sacramentale (sakramental, blagoslovina) 311 Sakcinski, Ivan Kukuljević 178 sakramentali. vidi blagoslovine sakramenti 303, 311 bolesničko pomazanje 311, 312 sacramentum (sakramenat, otajstvo) 311 sakramenat krštenja 311 Salona 25, 38, 41, 47, 52, 66, 82, 162, 170, 172, 350 salus (zdravlje i spasenje) 311 Sannig, Bernhard 329 Santarém (Portugal) 325 Śāţān (Sotona) 310 Schallmayer, Egon 71 Schneider, R. von 17 Sedramić 13, 265, 266, 268, 270, 273 Senia (Senj) 47, 205 Septimije, konzularni beneficijar 69, 70 Seremetakis, Nadija 282 Sibir 258 sicanje (tatauiranje) 274 Silvan 11, 15, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27, 33, 34, 35, 36, 37, 38, 43, 48, 50, 55, 56 Silvanus 23, 25, 59, 62 sinija (niski okrugli stol za jelo) 342 Sinj 9, 21, 40, 50, 302, 321, 324, 334, 341 Franjevački samostan 21, 33 Sinjska krajina 219, 229, 253

360

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

Sirmij (Sirmium) 47, 67, 69 Sirovica, Filomena 94 Sisak 320 Sisin, sveti 13 Sitnica (lokva i staro ime za naselje Sitno) 134, 147 Sitno (kod Unešića) 77, 78, 82, 126, 128, 134, 139, 166, 316 Siverić 153, 221 Skelani 66, 69 Skok, Petar 133 Skradinski kadiluk 139 Slatine (Čiovo) 252, 254, 257 Slaveni 11, 144, 158, 159, 179, 187 Slavonci 198 Slavonija 92, 215 Soldo, fra Josip Ante 274 Solin 170 Solter, Ana 112 Sotona, vidi Stan 219, 302, 310, 322, 323 Spilice 236, 237 Split 5, 9, 18, 26, 34, 35, 38, 39, 63, 88, 92, 93, 126, 134, 142, 153, 205, 225, 237, 277, 309 crkva sv. Mikule 99 Muzej hrvatskih arheoloških spomenika 109 Sratok/Bogdanovići 340 Srbi 235 Srijem 187 Stampa, Antonio 328 Starigrad 13, 186 Starigrad-Paklenica 277, 277–292, 278, 279, 282, 283, 284, 286, 287, 290, 291, 292 Staševica Fra Ante (Gnječ) 236 Stewart, Dugald 103 Stošić, Krsto 95, 133 Stražine, arheološko nalazište 116 Strika, stanovnik Nevesta 135 Strzygowski, Josip 99 Subotica 234, 237 Sudan 231 suđenice, moire, parke 184, 199 Sueski kanal 258 Sunara, Filip 142 Sunara, Jure 167 Sunara, Matija 218 Sunara, Nikola 218

Sunara, pleme 129, 140, 141, 142, 157, 166, 169 Svantovit, slavenski bog 159 sveto (sacrum) 311 Svijećnica 342 Svilaja 217, 223 Orlove stine 217

Š

Šarići, rod 269 Šček, jedan od trojice legendarne braće osnivača Kijeva 94 Šege, rod 267, 268 Šeparović, Tomislav 5 Šešo, Luka 13, 229–202 Šibenik 5, 9, 43, 44, 48, 63, 96, 141, 145, 158, 265, 302, 304, 317 Šibensko zaleđe 180 Šimun, starac 321 Široki Brijeg 197 Škoprc, Jakov 160, 161 Škoprc, Marko 161 Škrljuga, Jana 112 Šopot Crkvina 116 Šterc, Stjepan 258

T

Tabia (naselje) 125, 167, 168, 169, 170, 172, 174 Tacit 16 talismani 335 Talmud 322 Tartarijel, demon 321 Tartaruhos (Ταρταροῦχος), demon 11, 322, 323, 324 Tatari 134, 137 Tertulijan 79, 80 Terzić, don Luka 314 Thomas, Kieth 230 Thot (Hermes Trismegistus) 43, 44, 45, 46, 47, 62 Tiberije (rimski car) 55 Tičić, Ivana 217 Toma Arhiđakon 134 Toma, crkveni naučitelj 311 Tomić, Mijat 200 Toporov, Vladimir Nikolajevič 175 Topusko 23 Torak 102

Kazalo imena i pojmova Toulouse 203 Tragurium 170, 172 Trbounje 158 Trećanica, vrh 247, 249 Tridentski sabor 311 Trogir 9, 170, 321 crkva sv. Stjepana 99 Trogrlić, Marko 5 Troha, Ivan 112 Troja 178 Trošelj, Mira 283, 286 Trpimir, knez 100 Trst 233 Turci 121, 132, 139, 141, 143, 198, 216 Turić, fra Ivan 329 Turjaci 236 Turska 98 Tyche 47

U

Učka 92, 97 Ugarska 330 Umljanović 72, 170 Unešić 5, 13, 125, 126, 128, 130, 131, 132, 133, 134, 135, 136, 137, 138, 142, 145, 149, 151, 153, 154, 160, 161, 162, 163, 166, 168, 170, 172, 174, 195, 196, 200, 203, 208, 213, 218, 220, 222, 227, 265, 266, 267, 268, 273, 276, 316, 368 urok 199, 206, 207, 208, 252, 256, 304, 310, 311, 315, 316, 318 Uršulić, Luka 199 Usora 205 Utore 126, 131, 134, 135, 162

V

vampir 215 varač 241 Varaždin 92 Varvaria (Bribir) 47 Velebit 198, 204, 205, 278 Veles, slavenski pretkršćanski bog 90, 91, 92, 94, 95, 96, 102, 103, 106, 107, 154, 157, 159 Velež 178 Velika Majka (Magna Mater) 43 Velika Nedelja 92 Velušić 334 Venera (Venus) 16, 180

361 vestalke, rimske djevice čuvarice obredne vatre 179 Vesta, rimska božica kućnog ognjišta 179 Vezovića most 72 Victoria, božica 320 Vidal de la Blache, Paul 257 Vidasus 20, 23 Vijanjac, Vrelo u Vinovu 222 vila 11, 160, 176, 177, 179, 181, 183, 195, 196, 197, 198, 199, 200, 201, 202, 203, 208, 210, 220, 223, 229, 230, 232, 233, 234, 239, 241, 242, 243, 251, 252, 253, 254, 255, 256, 257, 259, 327 Vinišće 214 Vinkovci 50 Vinovac 315 Vinovo 13, 130, 131, 144, 162, 195, 196, 198, 200, 201, 206, 210, 211, 221, 222, 223, 227, 265, 266, 270, 276 Viseć (Bračević) 325 Visoka 126, 128, 145, 154, 162, 166, 315 Visoka (Bosna) 134 Višići, rod 269 Vitezović, Pavao Ritter 175, 176 Vitruvije, mislilac i arhitekt 256 vjeronauk 293–309 vještac, vilenjak, vilenik 195, 196, 212, 253, 254, 327 vještica, vištica 12, 178, 179, 181, 195, 196, 197, 202, 203, 204, 205, 206, 207, 208, 209, 212, 218, 220, 229, 230, 231, 232, 233, 234, 240, 243, 251, 252, 253, 254, 255, 256, 257, 310, 311, 317 Vladmirović (Šimunović), fra Luka 302, 314, 330, 331, 334, 335 Vlajčić Mate, zvan Bota 250 Vlasi 116, 128, 131, 134, 143 Vodice 92 Vodokršće (Bogojavljenje) 342 vrag 181, 201, 203, 232, 309, 311, 327 Vrančić, Antun 12 Vrančić, Faust 137 Vrba (rječica i mjesto) 211 Vrbatović, Marko 71, 72 Vrcelj, Jelena 204, 218 Vrčevo, brdo 240 Vrgorac 229, 268 Vrlika 9 Vrpolje 147 Vukave, rod 270

362

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

vukodlak 13, 195, 196, 203, 205, 209, 214, 215, 229, 230, 234, 235, 236, 237, 238, 239, 240, 241, 243, 244, 253, 255, 256, 315, 325 Vukorepe, rod 267 Vukovoj (mjesto) 92

zapisi magijski 316, 326 zapisi židovski 319 Zekan, Mate 5, 109 Zelengrad (kod Obrovca) 273 Zeus 46 Zlarin 217 zle oči 206, 251, 254 zloduh 148, 159, 309, 310, 311, 312, 313, 314, 315, 316, 317, 319, 322, 323, 324, 325, 326, 328, 333, 334 zlo oko 314 Zmija/Zmaj 175, 179 Zmina 10, 143 Zoko, Marina 199, 200, 201, 204, 206, 207, 210, 211, 212, 215, 219, 220, 222, 223 Zoričić, Antonia 207 Zoričić, fra Mate 293, 302, 315, 316 Zorić, Magda 101 Zovko, Dijana 197 zvona crkvena 219 Zvonik, nestalo naselje 134, 172

W

Wiewegh, Zoran 64

Z

Zabiokovlje 329 Zadar 5, 311, 327 crkva sv. Donata 100 crkva sv. Lovre 99 Zadarsko zaobalje 271 Zagorje 10 Zagreb 5, 43, 89, 92, 99, 111, 237 zaklinjanja 309, 311, 312, 313, 314, 318, 322, 327, 330, 334, 342, 343 Zaninović, Joško 64, 67 zapisi 342, 343 zapisi kršćanski 319, 320, 321, 322, 324, 325. vidi blagoslovine Zapis od bô grla ili Molitva sv. Avgustina 327 Zapis od mlika 330 Zapis sv. Antuna 255, 326, 328, 332, 334, 335 Zapis sv. Benedikta 332, 333, 334 Zapis sv. Sisina 327 Zapis sv. Zaharije 328, 332, 333, 334

Ž

Žabljak, arheološko nalazište 116 Žitnić 13, 134, 137, 172, 265, 266, 269, 270, 276 crkva sv. Ivana 269 crkva sv. Jurja 136 Žrnovnica 97, 329 Županjac 50

Organizatori, počasni članovi i sudionici znanstvenoga skupa Priprema skupa Pročelnici ustanova suorganizatora Nedjeljko Marinov, predsjednik Kulturnog sabora Zagore Marko Radačić, dekan Veleučilišta u Šibeniku Marko Trogrlić, dekan Filozofskog fakulteta u Splitu Branko Dželalija, načelnik općine Unešić

Počasni članovi Mons. Ante Ivas, biskup šibenski, Goran Pauk, župan Šibensko-kninski, Zoran Smolić, dožupan Šibensko-kninski, Ante Sanader, župan Splitsko-dalmatinski i Luka Brčić, dožupan Splitsko-dalmatinski

Organizacijsko povjerenstvo: Nedjeljko Marinov, fra Luka Delić, Živko Bulat, Duje Šilović, Zvonimir Veić

Znanstveno povjerenstvo Vicko Kapitanović, Mate Matas, Ivica Poljičak, Marko Radačić, Marko Trogrlić, Mate Zekan

Sudionici u radu skupa Izvođači kulturno – umjetničkog programa Osnovna škola Jakova Gotovca Unešić KUD Zvona Zagore KUD Srce Zagore

Predstavnici

ustanova

Mons Ante Ivas, šibenski biskup Luka Brčić, dožupan splitsko-dalmatinski Josip Vrandečić, prodekan za znanost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu Ivica Poljičak, prodekan Veleučilišta u Šibeniku Branko Dželalija, načelnik općine Unešić Fra Luka Delić, župnik Unešića

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

364

Autorii prema programu i knjižici sažetaka 1. Marko Menđušić, Konzervatorski odjel, Stube Jurja Ćulinovića 1/3, 22000 Šibenik 2. Nenad Cambi, akademik, profesor emeritus. Sveučilišta u Zadru 3. Toni Brajković, Muzej grada Šibenika , Gradska vrata 3, 22000 Šibenik 4. Ante Rendić-Miočević, prof. muzejski savjetnik, Zagreb 5. Ivo Glavaš, Konzervatorski odjel, Stube Jurja Ćulinovića 1/3, 22000 Šibenik 6. Vinka Bubić, Odsjek za arheologiju, Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb 7. Vicko Kapitanović, 21000 Split 8. Juraj Belaj, Institut za arheologiju, Ulica Divka Budaka 1D. 10000 Zagreb 9. Vitomir Belaj, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb 10. Lidija Bajuk, Institut za etnologiju i folkloristiku, Šubićeva 42, 10000 Zagreb 11. Mate Zekan, MHAS, Stjepana Gunjače bb, 21000 Split 12. Željko Demo, Arheološki muzej, Trg Nikole Šubića Zrinskog 19. 10000 Zagreb 13. Nediljko Budiša, Technische Universität, Franklinstraße 29. 10587 Berlin 14. Marko Dragić, Filozofski fakultet, Radovanova 13, 21000 Split 15. Maja Pasarić, Institut za etnologiju i folkloristiku, Šubićeva 42, 10000 Zagreb 16. Suzana Marjanić, Inst. za etnologiju i folkloristiku, Šubićeva 42, 10000 Zagreb 17. Luka Šešo, HAZU, Ulica Andrije Hebranga 1, 10000 Zagreb 18. Jurica Botić, OŠ Primorski Dolac, Vržine 185, 21227 Primorski Dolac 19. Ivana Odža, OŠ, Antuna Mihanovića 4, 22320 Drniš 20. Višnja Milanović, Katehetski ured, Poljana kneza Trpimira 7, 21000 Split 21. Jadran Kale, Odjel za etnologiju, Ulica dr. F. Tuđmana 24, 23000 Zadar 22. Mario Katić, Odjel za etnologiju, Ulica dr. F. Tuđmana 24, 23000 Zadar 23. Zdravko Živković, Ministarstvo kulture. Runjaninova 2, 10000 Zagreb 24. Branko Žaja, Palinovečka 36, 10000 Zagreb 25. Jadranka Garmaz, KBF, Zrinsko-frankopanska 19, 21000 Split

Predsjedatelji Tonći Burić, MHAS, Stjepana Gunjače bb, 21000 Split Tomislav Šeparović, MHAS, Stjepana Gunjače bb, 21000 Split Jasna Dasović Konzervatorski odjel, Gradska 4, I/II Ana Lemo, KBF, Zrinsko-frankopanska 19, 21000 Split

Sudionici Ime i prezime

Ustanova

1.

Ivan Alduk

2.

Marija Babić

Kkonzervatoski Imotski

3.

Kristina Babić

4.

Vicko Bartulović

Adresa odjel,

Sveučilište u Splitu, FF u Splitu Filozofski fakultet u Splitu

Starčevića 7, Imotski

Bobani 9, Prugao, Klisa Andrije Kačića 30, Blato na Cetini

Organizatori, počasni članovi i sudionici znanstvenog skupa

365

Ime i prezime

Ustanova

Adresa

5.

Branka Bego

Bana J. Jelačića 4, Šibenik

6.

Mario Bodružić

COO „Šubićevac“ Šibenik Arheolog d.o.o.

7.

Jurica Botić

OŠ Primorski Dolac

Petra Krešimira IVc, Seget Donji Vržine 185, Primorski Dolac

8.

Toni Brajković

Muzej Grada Šibenika

Gradska vrata 3, Šibeniki

9.

Luka Brčić

Domovinskog rata 2/V, Split

10.

Vinka Bubić

11.

Josip Budiša

Splitsko – dalmatinska županija (župan) Filozofski fakultet u Zagrebu /

12.

Živko Bulat

OŠ Jakova Gotovca

Bulati 4, Mirlović Zagora

13.

Tonči Burić

Muzej HAS Split

14.

Josip Čorić

Umirovljenik

Narodni trg 7, Split

15.

Fra Stjepan Čovo

Franjevački samostan

Split

16.

Jasna Dasović

Gradska 41, II, Trogir

17.

Željko Demo

18.

Ina Divac

Konzervatorski odjel u Trogiru Arheološki muzej u Zagrebu /

19.

Marko Dragić

20.

Branko Dželalija

21.

Jadranka Garmaz RBF Split (Mrčela) Ivo Glavaš Ministarstvo kulture

22. 23.

Filozofski fakultet Splitu Općina Unešić

u

Lučića 3, Zagreb Kaštel Sućurac

Mažuranićevo šetalište 514, Split Sinjska 2, Split Dr. Franje Tuđmana 40, Unešić Zrinsko – frankopanska 19. Split Šibenik, Istarska 30 Šibenik

24.

Don Roko Glasno- Šibenska biskupija vić Josip Gotovac Kulturni Sabor Zagore

25.

Jure Gotovac

Udruga sv. Marko

Vinovo gornje

26.

Mons Ante Ivas

Šibenska biskupija

Šibenik

27.

Marijo Jadrić

„Kud“ Srce Zagore

Trolokve, Prgomet

28.

Mijo Jadrić

Župa Unešić

Planjanje Gornje

Remete 44 E, Zagreb

Kultovi, mitovi i vjerovanja u Zagori

366 Ime i prezime

Ustanova

Adresa

29.

Nikola Jukić

Umirovljenik

Put Divulja 2, Trogir

30.

Tomo Jurić

Župa Nevest

Planjane Gornje

31.

Jadran Kale

Muzej Grada Šibenika

Muzej, p.p. 7, Šibenik

32.

Mario Katić

Sveučilište u Zadru

33.

Vicko Kapitanović

34.

Joso Kosor

KUU Zvona Zagore

35.

Ana Lemo

36.

Fra Božo Lovrić

Katolički bogoslovni fakultet Gospa od Zdravlja

37.

Vlade Lozić

38.

Fra Žarko Maretić

39. 40.

Nedjeljko Marinov OŠ Primošten Kulturni Sabor Zagore Filip Matijević

41.

Mate Milić

Zvonik d.o.o.

Put brodarice 2, Split

42.

Jere Miljak

„KUD“ srce Zagore

Unešić

43.

Fra Mile Morović

Župa Nevest

Unešić

44.

Ivica Mrčela

Mrčele Donje 15, Koprno

45.

Andrija Nakić

Udrga Kampanel Koprno Arheolog d.o.o.

46.

Ivana Odža

OŠ A. M. Petropoljskog

Mihanovića 4, Drniš

47.

Nevenka Odža

KUD Srce zagore

Klis

48.

Darko Pereža

/

Jajići 7a, Solin

49.

Borisa Papandopula 21, Split

52.

Andrija Perković Filozofski fakultet u Paloš Splitu7, Doktorski studij Ivan Peroš Filozofski fakultet u Splitu Lepa Petri Konzervatorski odjel Zadar Ante Petrović

53.

Slavka Plenča

OŠ Vjekoslava Kaleba

Put Luke bb, Tisno

54.

Ivica Poljičak

Veleučilište u Šibeniku

Trg A. Hebranga 10

50. 51.

Split Split Split, Trg Gaje Bulata 3 Pujanke 53, Split Župa Banjevci

Banjevci, Stankovci

Ražinska 129, Brodarica

Split Smiljanića 3, Zadar

Organizatori, počasni članovi i sudionici znanstvenog skupa Ime i prezime

Ustanova

Adresa

55.

Mario Radaljac

Borelli 8, Zadar

56.

Ivan Radeljak

Arheološki muzej u Splitu VV – Projekt d.o.o. Split

57.

Zrinka Radonić

367

Put Supavla 1, Split

Konzervatorski odjel u Imotskom Marko Rimac Filozofski fakultet u Splitu Barbara Smith Zagreb Demo Nikola Sunara Filozofski fakultet u Splitu, Doktorski studij Ante Sušić OŠ Jakova Gotovca

Starčevića 5, Imotski

O. kneza Branimira 17, Split

64.

Ivana Tadinac Še- Odsjek za staru gradsku ćer jezgru, Grad Split Tomislav Šeparo- Muzej HAS Split vić Fra Milan Ujević

65.

Zvonimir Veić

Hercegovačka 32, Split

66.

Josip Vrandečić

58. 59. 60. 61. 62. 63.

Umirovljenik u

Smolonje (Grad Omiš)

Bijankinijeva 6, Split Unešić

K. Utješinovića 14, Drniš

67.

Filozofski fakultet Splitu Fra Ante Vugdelija Župa Prgomet

Split,

68.

Mate Zekan

Muzej HAS, Split

Split

69.

Mile Zelenbaba

Župa Nevest

Selo Nevest 1 b

70.

Katarina Žanetić

Velebitska 14, Split

71.

Zdravko Živković

Filozofski fakultet u Splitu, Doktorski studij Ministarstvo kulture

Trg G. Bulata 3, Split

Runjaninova 2, Zagreb

Održavanje znanstvenog skupa potpomogli su Općina Unešić Osnovna škola Primošten

Tiskanje zbornika potpomogli su Općina Unešić

Tiskanje dovršeno u rujnu 2013..