Arnaldo Momigliano Anticka Povijest I An

Arnaldo Momigliano Antička povijest i antikvar

MATICA HRVATSKA BIBLIOTEKA PARNAS

Niz Likovna umjetnost

Naslov izvornika »Ancient History and the Antiquarian« u: »Journal of the Warburg and Courtauld Institutes« XIII/3-4, London 1950., str. 285-315.

© Matica hrvatska 2012 Naklada Matice hrvatske Za nakladnika Igor Zidiæ Glavna urednica Romana Horvat Likovna i tehnièka oprema Luka Gusiæ Priprema Matica hrvatska Tisak Denona, Zagreb, listopad 2012.

CIP zapis dostupan u raèunalnom katalogu Nacionalne i sveuèilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ?????? ISBN 978-953-150-???-?

Arnaldo Momigliano Antièka povijest i antikvar

S engleskoga preveo i priredio Marko Špikiæ

MATICA HRVATSKA ZAGREB 2012

Per gli ottant’anni del mio maestro Gaetano De Sanctis (Povodom 80. roðendana mojega uèitelja Gaetana De Sanctisa)

Uvod

U 18. stoljeću novi se humanizam natjecao s onim tradicionalnim. Umjesto da je usmjeren na sveučilišta, bio je ustrojen u učenim društvima; prije su ga poticala gospoda, nego školski učitelji. Oni su davali prednost putovanjima a ne ispravljanju tekstova i općenito su književne tekstove podredili kovanom novcu, kipovima, vazama i natpisima. Addison je raspravljao o važnosti novca u odnosu na proučavanje književnosti,1 a Edward Gibbon, koji je napustio Oxford, obnovio je svoje obrazovanje kupivši za dvadeset funti dvadeset svezaka Radova Akademije natpisa. Italija je još uvijek bila u središtu pozornosti, podjednako za učenjake kao i za znatiželjnike. No to je sada bila zamršenija Italija, u kojoj se etrurske starine nisu držale nižima od rimskih ruševina i gdje su se nagoviještavala izvanredna otkrića, od Herkulaneja 1736. do Pompeja 1748. godine. Nadalje, grčke su starine postajale sve značajnije, podjednako za nekolicinu sretnika – uglavnom Engleza i Francuza – koji su ih mogli posjetiti, kao i za veći, ali još uvijek ograničeni broj što si je mogao priuštiti kupnju sjajnih knjiga s njihovim ilustracijama: prije svega Antiquites of Athens (Starine Atene) Jamesa Stuarta i Nicholasa Revetta iz 1762. godine.

Ovo je vrlo provizorna karta polja koje valja puno detaljnije istražiti. 1 Joseph Addison, »Dialogues upon the usefulness of Ancient Medals«, »Miscellaneous Works«, III, 1830., str. 59-199.

7

Pritom je još važnije da su ljudi postupno postajali svjesni da mogu otkriti ljepotu i èuvstva nove vrste i pri samom pogledu na svoju župnu crkvu ili susjedni dvorac – kao što su mogli naæi poeziju u slušanju pjesama i prièe usamljenih ratara. Grèka, keltska i gotièka obnova, šireæi se iz Engleske u Europu, potvrdile su trijumf dokolièarske klase koja se nije zamarala vjerskim razmiricama niti gramatièkim preciznostima, nego je èeznula za snažnim èuvstvima u umjetnosti kako bi stvorila protutežu miru i sigurnosti vlastita postojanja.2 Takvo je, ako se ne varam, uobièajeno viðenje doba antikvara: viðenje koje, iako je nepotpuno, ne namjeravam dovoditi u pitanje. No, doba antikvara nije znaèilo samo prevrat u ukusu; ono je znaèilo i prevrat u historijskoj metodi. Ovdje bi se možda mogao umiješati istraživaè historiografije. Doba antikvara postavilo je standarde i probleme historijske metode koje i danas teško možemo nazvati zastarjelima. 2 Pogl. primjerice Carl Justi, Winckelmann und seine Zeitgenossen, 3 1923. (11866); Louis Hautecoeur, Rome et la Renaissance de l’Antiquité à la fin du XVIII siècle, 1912. (Bibl. Écoles Athènes et Rome, 105); Lionel Cust i Sidney Colvin, History of the Society of Dilettanti, 21914. (1898), str. i-xli; Edward Douglas Snyder, The Celtic Revival in English Literature, Cambridge, Mass. 1923.; Paul Yvon, La Gothique et la Renaissance Gothique en Angleterre, Caen 1931.; Kenneth Clark, The Gothic Revival, An Essay in the History of Taste, London 21950.; Harrison Ross Steeves, Learned Societes and English Scholarship, New York 1913. Kljuèni dokumenti: Comte de Caylus, Recueil d’Antiquités, 1782-1767.; Giovanni Battista Piranesi, Antichità romane, 1756.; Robert Wood, Ruins of Palmyra, 1753.; Isti, Ruins of Baalbec, 1757.; Richard Chandler, Marmora Oxoniensia, 1763.; Antonio Francesco Gori, Symbolae litterariae, Firenca i Rim 1748-1751. (Charles César) Baudelot de Dairval, De l’utilité des voyages et de l’avantage que la recherche des antiquitez procure aux sçavans, I, 1686., str. 1-70 neprocjenjivi je dokument za »etiku« antikvara.

8

Èitava moderna metoda historijskog istraživanja temelji se na razlikovanju izmeðu izvornih i izvedenih autoriteta. Pod izvornim autoritetima podjednako mislimo na izjave oèevidaca i na dokumente te na ostale tvarne ostatke koji potjeèu iz istoga doba kao i dogaðaji o kojima svjedoèe. Pod izvedenim autoritetima mislimo na historièare i kronièare koji pišu i raspravljaju o zbivanjima kojima nisu svjedoèili nego su o njima èuli ili su o njima izveli zakljuèke izravno ili neizravno prema izvornim autoritetima. Hvalimo izvorne autoritete – ili vrela – zbog njihove pouzdanosti, ali hvalimo i ne-suvremene historièare – ili izvedene autoritete – jer pokazuju zdravu prosudbu u interpretaciji i vrednovanju izvornih vrela. Ovo razlikovanje izmeðu izvornih autoriteta i ne-suvremenih historièara postalo je zajednièkom baštinom historijskog istraživanja tek krajem 17. stoljeæa. I prije je, naravno, postojala razlika, no niti je bila toèno izražena, niti se opæenito uzimala kao nužna pretpostavka historijskog istraživanja. Takozvani antikvari igrali su istaknutu ulogu i postavili bitne probleme u formuliranju nove historijske metode i posljedièno u stvaranju modernog historijskog pisma o antièkom svijetu. Pokazali su kako koristiti neknjiževne dokaze potaknuvši na razmišljanje o razlici izmeðu prikupljanja èinjenica i njihova interpretiranja. Zadaæa je ovog ogleda objasniti: prvo, podrijetlo antikvarnog istraživanja; drugo, zašto su antikvari igrali takvu ulogu u obnovi historijske metode u 18. stoljeæu, i konaèno, zašto je u 19. stoljeæu postalo sve jasnije da više nije opravdano praviti razliku izmeðu antikvarnih i historijskih prouèavanja.

9

Podrijetlo antikvarnih istraživanja

Prije svega moramo se upitati tko su bili antikvari. Volio bih da se jednostavno mogu pozvati na Historiju antikvarnih studija. No, ne postoji nijedna takva.3 Ovdje mogu tek nabrojiti nekoliko elementarnih činjenica. Pretpostavljam da mnoge od nas rijeè »antikvar« upuæuje na pojam istraživaèa prošlosti koji baš i nije historièar jer: 1.) historièari pišu kronološkim redom, a antikvari pišu sistematièno; 2.) historièari proizvode èinjenice koje služe ilustriranju ili tumaèenju stanovite situacije; antikvari prikupljaju sve elemente koji su vezani za stanoviti predmet, bez obzira na to pomažu li rješavanju problema ili ne. Predmet doprinosi razlikovanju historièara i antikvara tek utoliko što su neke teme (poput politièkih ustanova, religije, privatnog života) tradicionalno držane prikladnijima za sustavan opis nego za kronološki prikaz. Kada èovjek piše kronološkim redom a ne objašnjava èi3 Najbolja je kod Carla Bernharda Starka, Systematik und Geschichte der Archäologie der Kunst, Leipzig 1880. Puno je podataka i kod Jamesa Westfalla Thompsona i Bernarda J. Holma, A History of Historical Writing, II, 1942., i, dakako, Johna Edwina Sandysa, A History of Classical Scholarship, Cambridge, I-III, 1906-1908.; Charles-Victor Langlois, Manuel de bibliographie historique, Pariz 1901. Za Englesku pogl. Henry Beauchamp Walters, The English Antiquaries of the Sixteenth, Seventeenth, and Eighteenth Centuries, London 1934. Za Francusku, Salomon Reinach, »Esquisse d’une histoire de l’archéologie gauloise«, »Revue Celtique« XIX, 1898., str. 101-117, 292-307 (pogl. dalje, bilj. 68).

10

njenice, nazivamo ga kronièarom; kada èovjek prikuplja sve dostupne mu èinjenice a ne ureðuje ih sustavno, držimo ga smušenjakom. Ako je to toèan izraz prevladavajuæeg stajališta prema antikvarima, treba donekle ispraviti mišljenje da se prethodnici modernih antikvara nalaze u Grèkoj druge polovice 5. stoljeæa pr. Kr. Iz èuvenoga odlomka Platonova Hipije Starijega (285 d) doznajemo da su rodoslovlja junaka i ljudi, predaje o osnutku gradova i popisi eponima gradskih sudaca bili dio znanosti prozvane »arheologija«. Govornik je sofist Hipija, za kojega znamo da je sastavio popis pobjednika Olimpijskih igara. Rijeè »arheologija«, kako je Norden davno primijetio, sofist je lako mogao izmisliti.4 Malo je mjesta sumnji da nam Platon prenosi pojam koji je bio uistinu poznat sofistima druge polovice 5. stoljeæa pr. Kr.: pojam znanosti prozvane arheologija, koja se bavi predmetima što bismo danas rekli od antikvarnog interesa. No pristup je u pojedinim sluèajevima mogao prije biti nalik kronici, negoli sustavnom priruèniku. Ne možemo tvrditi da su »arheološke« knjige Hipijine i njegovih kolega neizbježno izravni prethodnici naših Lehrbücher der Altertümer. Ipak, u onoj mjeri u kojoj su njihova istraživanja prikazana u obliku sustavnih rasprava, utoliko se moraju povezati s modernim antikvarnim prouèavanjima. To je vjerojatno bio sluèaj s djelima O narodima, Nazivi naroda i Barbarski obièaji Helanika5, Nazivi naroda 4 Eduard Norden, Agnostos Theos, 1913., str. 367. Usp. i Themist. 26, 316 (H. Kesters, Antisthène de la dialectique, Louvain 1935., str. 164. A. Körte, »Die Entstehung der Olympionikenliste«, »Hermes«, XXXIX, 1904., str. 221. 5 Helanik iz Mitilene, grèki logograf 5. st. pr. Kr., autor genealogija i kronologija, etnografskih i geografskih spisa. Usp. Dubravko Škiljan

11

Hipije6, O precima i potomcima sudionika pohoda na Ilij, pripisana Damastu7 ili Polu. Pripisujem veæe znaèenje èinjenici da su veæ krajem 5. stoljeæa pr. Kr. politièka historija i uèeno istraživanje prošlosti težili razdvajanju u zasebne odjeljke.8 Tukidid je pisao takvu historiju koja se više bavila zbivanjima iz vrlo bliske prošlosti negoli predajama iz daleke prošlosti i davnih naroda; više se zanimao za pojedinaèno ili kolektivno ponašanje pod odreðenim okolnostima, nego religijskim ili politièkim ustanovama te bi prije služio politièaru nego uèenjaku. Hipija, Helanik, Damast i Haron prikupljali su predaje iz prošlosti i uživali u erudiciji kao takvoj. Iako nesavršen, to je bio poèetak razlikovanja koje je trajalo do 19. stoljeæa pa èak ni dosad nije u potpunosti nestalo. Historija je uglavnom bila politièka historija. Ono što je

(ur), Leksikon antièkih autora, Zagreb 1996., str. 255-256 (prim. prev). 6 Hipija, grèki enciklopedist iz 5. na 4. st. pr. Kr. Autor mnemotehnièkog sustava, kao i epova, tragedija i ditiramba. Pored spomenutog djela, autor Elegija i Trojanskog dijaloga. Usp. Dubravko Škiljan (ur.), Leksikon antièkih autora, Zagreb 1996., str. 285 (prim. prev). 7 Damast, grèki zemljopisac i historièar 5. st. pr. Kr. Usp. Dubravko Škiljan (ur.), Leksikon antièkih autora, Zagreb 1996., str. 118 (prim. prev). 8 Felix Jacoby, »Charon von Lampsakos«, »Studi italiani di filologia classica«, XV, 1938., str. 218, bitno važna studija. Vidljiva je razlika izmeðu Hipijine »arheologije« i Tukididova poimanja historije. Manje je vidljiva, premda držim vrlo opipljiva, razlika izmeðu Hipijine »arheologije« i Herodotove ιστορια. Hipija je prikupljao i davao na uvid podatke koji: 1.) nisu bili lako dostupni, 2.) èesto su dolazili iz daleke prošlosti, 3.) bili su podesni za kataloški oblik. Herodotova historija sastoji se od jedne glavne radnje, uglavnom se bavi bliskom prošlošæu i (barem na poèetku) pruža vjerodostojniju predaju, ne prigušujuæi manje vjerodostojno (Jacoby, Pauly-Wissowa, Real-Encyclopedie, Suppl. II, s. v. Herodotus, col. 467 i dalje). Usporedi što Dionizije Halikarnaški kaže u De Thucyd. 5.

12

preostajalo bilo je podruèje uèene znatiželje – koje su antikvari mogli lako zauzeti i sustavno istražiti. Takvo antikvarno istraživanje dobilo je poticaja nakon Aleksandra. U helenistièkoj Grèkoj rijeè arheologija nije saèuvala širinu znaèenja koju je imala kod Platona.9 Jednostavno je oznaèavala historiju od poèetaka ili drevnu historiju. Ιουδαικη Αρχαιολογια (Židovske starine) Josipa Flavija historija je Židova od poèetaka do Josipova vremena, a Ρομαικη Αρχαιολογια (Stara rimska povijest) Dionizija Halikarnaškoga povijest drevnog Rima. Nije bilo zajednièkog naziva koji bi pokrivao sve sustavne rasprave o prošlosti. No takve su rasprave, dakako, nastajale u velikom broju, posebno kao nusproizvod lokalne historije. Njihovi naslovi upuæuju na mjesto ili ustanovu koji su bili predmet istraživanja, npr. ᾿Αργολικη (Povijest Arga), Περὶ τῶν ἐν Λακεδαὶμονι Θυσιῶ (O žrtvovanju u Lakedemonu), Περὶ ἀδόξων ὀνομάτων (O osebujnim rijeèima), itd.10 Religijski obièaji i politièke ustanove bili su najèešæi predmeti prouèavanja: filologija, geografija i kronologija davale su

9 Usp. Dionys. Hal. I, 4, 1; Strabon, XI, 14, 12, str. 530; Diod. Sic. ii, 46, 6; Flavius Josephus, Ant. Iud. I, 1, 5; I, 3, 94 (o Hieronymusu Aegyptiusu usp. Jacoby, P. W. VIII, col 1560). Ne znamo što je rijeè arheologija znaèila filozofu Kleantu. Ime arheologija pridavano je djelu Semonida sa Samosa (7. st. pr. Kr): vidi Suidas, s. v. Σιμμιαζ i P. Maas, P. W. IIIa, 185. Ime je Fanodem pridao i Atisu (4. st. pr. Kr). Usp. i Philostr. Vita Apoll. Tyan. ii, 9 i Proklo, Comm. ad Timaeum, str. 31 C-E (I, str. 101-102, Diehl). Pojam Ρομαιχη ιστορια, odnosno Rimska historija (Steph. Byz. s. v. Αβοριγινεζ) i Ρομαιχη αρχαιολογια, odnosno rimske starine (Steph. Byz. sv. Νουμαντια) od kralja Jube moralo bi biti isto djelo (F. Jacoby, P. W., IX, col. 2392). 10 Prvo i treæe djelo sastavio je Polemon iz Ilija, pisac, 3/2. st. pr. Kr., a drugo Sosibije iz Sparte, pisac, 3. st. pr. Kr.

13

svoj doprinos. U peripatetièkoj su školi sjedinile snage filozofija i sustavno znanje o prošlosti.11 Rimljani su slijedili taj primjer. Rim je veæ iznjedrio uèenjake koji su se zanimali za podrijetlo talijanskih gradova i za pojedinosti rimskih ustanova ili, ista stvar, za tumaèenje drevnih tekstova, kada je (Marko Terencije) Varon pokušao stvoriti sustavni pregled rimskog života s gledišta njegova osnutka u prošlosti. Èini se da nijedan od helenistièkih uèenjaka nije težio opisivanju svih vidova života jednog naroda onako sustavno kako je to uèinio Varon. Djelo Antiquitates divinae et humanae (Božanske i ljudske starine) suvremenik je Ciceron12 pozdravio kao otkriæe. Ono je postavilo nova mjerila, a možda je i dalo ime znanosti: »Antiquitates«. S Varonom je sustavni znaèaj takvog tipa erudicije dosegao savršenstvo. Iako nismo sigurni da je on prvi uveo naziv »Antiquitates«, donekle je historijski utemeljeno da ga se nazove ocem modernih antikvarnih studija. Pod starinama je podrazumijevao sustavni pregled rimskog života, prema jeziènim, književnim i obièajnim dokazima. Pitao se u rerum humanarum libri (knjigama koje se bave ljudskim stvarima): qui (homines) agant, ubi agant, quando agant, quid agant (koji /ljudi/ rade, gdje rade, kada rade, što rade); a pod homines, kako je sv. Augustin pravilno primijetio,13 mislio je na

11 Felix Jacoby, Klio, IX, 1909., str. 121; usp. Atthis, 1949., str. 117 (o Filohoru kao historièaru koji je razdvojio historiju od starina). Usp. i Alois Tresp, Die Fragmente der griechischen Kultschriefsteller, 1914. (Religionsgeschichtliche Versuche und Vorarbeiten XV, I) i njegov èlanak u P. W. Suppl. IV, col. 1119. 12 Ac. Post., I, 8. 13 De civ. Dei, VI, 4.

14

Rimljane.14 Njegovo je istraživanje, dakako, bilo izravno važnije za politièki život od bilo koje helenistièke rasprave o starinama grèkoga grada. Poslanica Ateja Kapita o njegovom prijatelju i rivalskom antikvaru Antistiju Labeu daje nam djeliæ politièkih implikacija takvog istraživanja kod Augustovih suvremenika: Sed agitabat hominem libertas quaedam nimia atque vecors, tamquam eorum, divo Augusto iam principe et rempublicam obtinente, ratum tamen pensumque nihil haberet, nisi quod iussum sanctumque esse in Romanis antiquitatibus legisset (No èovjeka je tjerala neka neumjerena i mahnita slobodoljubivost, tako da u vrijeme kad je božanski August veæ vladao republikom nije pridavao važnost nièemu što nije kao pravedno i sveto pronašao u rimskim starinama).15 No usprkos Varonu i njegovim sljedbenicima, antiquitates nikada nisu prerasle u politièku historiju.16 Srednji vijek nije izgubio klasièno zanimanje za natpise i arheološke ostatke. Natpisi su se povremeno prikupljali, 14 Varonovo mjesto u povijesti antikvarnih istraživanja zahtijeva posebnu studiju. Bibliografija kod Hellfrieda Dahlmanna, P. W. Suppl. VI, s. v. Terentius Varro i F. Della Corte, Enciclopedisti latini, Genova, Di Stefano, 1946., str. 33-42 (takoðer, La filologia latina dalle origini a Varrone, Torino 1937., str. 149). Dijelovi Antiquitates nalaze se kod R. Merkel, izd. Ovidijevih Fasti, 1841., CVI, i Paulus Mirsch, De M. Terenti Varronis Antiquitatum Rerum Humanarum libris XXV, u Leipziger Studien, V, 1885., str. 1. O razlikama izmeðu rimskih i grèkih antikvara vidi oštroumne primjedbe Felixa Jacobyja, Die Fragmente der griechischen Historiker, IIIa, Kommentar zu 273, str. 248 i dalje. 15 Aul. Gell. XIII, 12, 2. 16 Usp. spominjanje antikvara kod Plinija, N. H., Praef. 24; Tac., Dial. 37. Èitavu historiju rimskih antikvarnih prouèavanja od Fenestelle do Johannesa Lydusa tek treba napisati. O Plutarhu vidi bibliografiju kod Konrat Ziegler, in Pauly-Wissowa, s. v. Plutarchos, col. 222 na posebnom otisku.

15

bilježe se spomenici. Ono što je izgubljeno, usprkos podsjetniku u De civitate Dei (Državi Božjoj) sv. Augustina, bila je Varonova ideja antiquitates – ideja civilizacije obnovljene sustavnim prikupljanjem svih ostataka prošlosti.17 Ne možemo se zadržavati na etapama ponovnog otkrivanja varonovske ideje od Petrarce do Bionda. Biondova Roma Triumphans (Trijumfalni Rim) posjeduje veæ èetverodijelnu razradbu koju mnogi kasniji priruènici zadržavaju u naslovima: antiquitates publicae, privatae, sacrae, militares (javne, privatne, sakralne, vojne starine).18 Uistinu, rijeè antiquitates je na naslovnicama 17 Recentni podaci o srednjovjekovnim prouèavanjima su kod Jean Adhémar, Influences antiques dans l’art du Moyen Age Français, London, The Warburg Institute, 1939., str. 43-131; Francis Peabody Magoun, »The Rome of two Northern Pilgrims«, Harvard Theological Review XXXIII, 1940., str. 267-290; Roberto Valentini i Giuseppe Zucchetti, Codice topografico della città di Roma, III, 1946. (Fonti Storia d’Italia) s važnim osvrtom Attilio Degrassi, Epigraphica, VIII, 1946., str. 91-93; kao i brojne studije Angela Silvagnija o epigrafskim zbirkama srednjega vijeka (Dissertazione della Pontificia accademia romana di archeologia XV, 1921., str. 151; /»Studio critico sopra le due sillogi medievali di iscrizioni cristiane milanesi«/, Rivista di archeologia cristiana, XV, 1938., str. 107 i 249; /»La silloge epigrafica di Cambridge«/, Rivista di archeologia cristiana, XX, 1943., str. 49; Scritti in onore di Bartolomeo Nogara, 1937., str. 445 itd). Usp. i Berthold Lasch, Das Erwachen und die Entwicklung der historischen Kritik im Mittelalter, Breslau 1887. i Marie Schulz, Die Lehre von der historischen Methode bei den Geschichtschriebern des Mittelalters, Berlin 1909. 18 Biondova metoda u odnosu na antièka antikvarna istraživanja još nije istražena. Usp. Curt Sigmar Gutkind, (»Poggio Bracciolinis geistige Entwicklung«), Deutsche Vierteljahrsschrift für Literaturwissenschaft, X, 1932., str. 548, za recentnije prinose o Poggiu. Usp. i Paul Joachimsen, Geschichtsauffassung und Geschichtsschreibung in Deutschland unter dem Einfluss des Humanismus, 1910., I, str. 15 i dalje. Od velike je važnosti odnos filoloških i antikvarnih istraživanja barem od Polizianove Liber

16

knjiga 15. stoljeæa znaèila jednostavno historiju (Antiquitates Vicecomitum – Historija Viscontijā, Giorgia Merule, 1486) ili ruševine spomenika (Antiquitates Urbis – Starine Grada Pomponija Leta); izvorno Varonovo znaèenje pregleda cjelokupnog života naroda vjerojatno je po prvi put oživio Johann Rossfield, zvan Rosinus, na naslovnici svoje knjige Antiquitatum Romanarum Corpus Absolutissimum (Najdovršeniji korpus rimskih starina) iz 1583. godine. No pojam antiquarius kao oznaka za ljubitelja, skupljaèa i istraživaèa antièkih predaja i ostataka – ne i za historièara – jedan je od najtipiènijih pojmova humanizma 15. i 16. stoljeæa.19 Ushit povodom ranih istraživanja Miscellanorum (èiju važnost s pravom istièe Gino Funaioli, »Lineamenti di una storia della filologia attraverso i secoli«, Storia di letteratura latina, I, 1946., str. 284) te Coelius Rhodiginus (Ludovico Ricchieri), Antiquae Lectiones, 1516. I ovo zahtijeva detaljno prouèavanje. Za poèetke egiptologije pogl. klasièni rad Karla Giehlowa, »Die Hieroglyphenkunde des Humanismus«, »Jahrbuch der Kunsthistorischen Sammlungen des allerhöchsten Kaiserhauses«, XXXII, 1915., str. 1-222. Usp. i Ernst Hans Gombrich, »Icones simbolicae«, »Journal Warburg Institute«, XI, 1948., str. 163-192. 19 Dokazi o postojanju rijeèi »antiquarius«, »antiquario«, »antikvar« itd. u europskim književnostima još nisu prikupljeni. Vocabolario della Crusca spominje primjer Annibala Cara, Lettere familiari, Milano 1807., III, str. 190, »e poichè io mi avveggo al vostro scrivere che siete in ciò piuttosto istorico che antiquario« (»a buduæi da sam se privikao da pišete radije kao historièar nego antikvar«) i Speronea Speronija iz Dialogo della Istoria u Opere, Mleci 1740., II, str. 300, »Antiquari..., cioè amatori ed ammiratori di cose antiche« (»Antikvari..., odnosno ljubitelji i obožavatelji starih stvari«). No valja pogledati i kod Sabadina degli Arienti, Le Porretane, novela III, sastavljena 1487.: »(Feliciano da Verona) cognominato Antiquario per aver lui quasi consumato gli anni soi in cercare le generose antiquità de Roma, de Ravena et de tutta l’Italia« (/Feliciano iz Verone/ prozvan je antikvarom jer je svoje godine gotovo utrošio na traganje za obilnim starinama u Rimu, Ravenni i èitavoj Italiji). Usp. i

17

antikvara u Biondovo vrijeme zabilježen je u tekstu Iubilatio Mantegnina prijatelja Felice Feliciana.20 Trezvena i

pismo Antonija Leonardija Felice Felicianu o Cirijaku Ankonitancu u Giuseppe Colucci, Antichità Picene, XV, 1792., str. cliv. O spomenu OED s. v. Antiquary, gdje Leland prima od Henrika VIII. naslov antikvara, vidi Dodatak 1 u ovom tekstu. William Camden se nazivao »antiquarius«: vidi Epistula u njegovu djelu Britannia iz 1586. Za znaèenje rijeèi »antiquitates« prije Rosinusa, pogl. i Andrea Fulvio, Antiquitates urbis Romae iz 1527., Pirro Ligorio, Antichità di Roma iz 1553.; Onofrio Panvinio, Antiquitates Veronenses, 1648. (postumno). Djelo prozvano Antiquarium G. Bolognija (1454-1517) djelomièno je objavljeno u Supplemento II al Giornale dei Letterati d’Italia, Mleci 1722., str. 115. O tome vidi Giammaria Mazzucchelli, Gli scrittori d’Italia, II, 3, str. 1490. Poema Andree Fulvija prozvana je Antiquaria urbis, Rim 1513. Commentaria super opera diversorum auctorum de antiquitatibus loquentium Annia iz Viterba, 1498. je, kako je poznato, zbirka krivotvorenih antièkih historièara: usp. Olof August Danielsson, »Annius von Viterbo über die Gründungsgeschichte Roms«, »Corolla Archaelogica Principi Gustavo Adolpho dedicata«, 1932., str. 1. Za 17. stoljeæe usp. i Filippo Baldinucci, Notizie de’Professori del Disegno, opera postuma, Firenca 1728., VI, str. 76: »(Il Granduca Cosimo III) lo costituì sopraintendente di esse (avanzi della dotta e venerabile antichità) e come oggi si dice suo antiquario.« (/ Veliki knez Cosimo III./ imenovao ga je njihovim nadzornikom /ostataka uèene i štovane starine/ i danas ga se naziva njegovim antikvarom). Odnosi se na Bastiana Biliverta. 20 Tekst Iubilatia nalazi se kod Paula Kristellera, Mantegna, 1902., str. 523-524. Važan tekst za antikvare s kraja 15. stoljeæa nalazi se na uvodnim stranicama Bernarda Rucellaija, De urbe Roma u: Rerum Italicarum Scriptores ab anno aerae christ. millesimo ad millesimum sexcentesimum, II, Firenca 1770., str. 783-784, o kojemu vidi Felix Gilbert, (»Bernardo Rucellai and the Orti Oricellari: A Study on the Origin of Modern Political Thought«), »Journal Warburg and Courtauld Institute«, XII, 1949., str. 122. Ime Iacopa Antiquaria (o kojemu vidi kod Giovanni Battista Vermiglioli, Memorie di Iacopo Antiquarj, Perugia 1813) otvorilo je igru rijeèi, koja je pouèna. Marsilio Ficino mu je u pismu (Epistolae, Mleci 1495., CXXXIX) napisao sljedeæe: »Ceteri te Iacobe tantum congno-

18

profinjena uèenost velikih antikvara 16. stoljeæa (Sigonija, Fulvija Orsinija, Agustína, Justa Lipsa) oèituje se u njihovoj korespondenciji. Oni su unaprijedili Varona spajajuæi književne, arheološke i epigrafièke dokaze, favorizirajuæi pritom književne i epigrafièke tekstove. Postupno su spajali rimsku kronologiju, topografiju, pravo i religiju: otkrili su »Roma sotterranea« (podzemni Rim). Postupno su osvajali nova podruèja, proširujuæi istraživanja na Grèku, na lokalne starine Francuske, Njemaèke i Engleske i na istoènjaèka kraljevstva. Komentirali su i nadopunjavali historièare, ali se obièno nisu nazivali historièarima. Uzor im je bilo Biondovo djelo Roma Triumphans, koje nije bilo historija, nego sustavni pregled. Rimsku su historiju napisali Livije, Tacit, Flor, Svetonije, Historia Augusta. Nije bilo razloga iznova je pisati jer je u biti mogla biti napisana samo onako kako su je napisali Livije, Tacit, Flor i Svetonije. Antièka historija još je uvijek uzimana za dio opæe historije (tu su predaju posebno gajila protestantska minant antiquarium; academia vero et antiquarium pariter et novarium tamquam antiquitatis pariter et novarium tamquam antiquitatis innovatorem atque cultorem. Quid autem esse aliud opinamur renovare antiqua quam aurea illa saecula revocare regnante quondam Saturno felicia.« (Drugi te, Iacopo, nazivaju samo antikvarom; akademija te pak zove i antikvarom i novatorom, kao obnovitelja i štovatelja starina. A što je drugo, kako mislimo, obnavljanje staroga nego prizivanje onoga zlatnog doba koje je bilo sretno pod vladavinom Saturnovom?) Usp. i Iohannes Baptista Mantuanus, Opera, Antwerpen 1576., III, str. 316-317: »Tanta humanarum facta est mutatio rerum / Ut videar mundo vivere nunc alio. / At quoniam noster manet Antiquarius aevi / Maxima pars, mundus qui fuit ante manet. / Optima pars et res et rerum nomina servat. / Este alacres, mundus qui fuit ante manet.« (Do tolike je promjene ljudskih prilika došlo / da mi se èini da sad živim u drugome svijetu. / A buduæi da najveæi dio vijeka ostaje / naš antikvar, ostaje svijet koji je bio prije. / Najbolji dio èuva i stvari i imena stvari. / Živnite, ostaje svijet koji je bio prije.)

19

sveuèilišta), no dio o Grèkoj i Rimu u opæoj je historiji praktièno znaèio sažetak antièkih vrela prema kronološkom redu, dakle teško da je bila rijeè o poslu ozbiljna prouèavatelja »antiquitas«.21 Kada se antièka povijest prouèavala radi nje same, neovisno od antikvarnih istraživanja i opæe historije, trebala je pružiti graðu za moralna i politièka promišljanja ili 21 Glavna djela antikvara 16. i 17. stoljeæa sabrana su u Thesauri (Riznicama) Johanna Georga Graeviusa (Rimske starine) (1694-1699) i Jakoba Gronoviusa (Grèke starine) (1697-1702) s Dodatkom J. Polenusa, Mleci 1737. Njihovi su rezultati prikupljeni kod Samuela Pitiscusa, Lexicon Antiquitatum Romanarum (Sacrae et Profanae, Publicae et Privatae, Civile set Militares), Mleci 1719. Djelo Bibliotheca Antiquaria Johanna Alberta Fabriciusa iz 1713. (31760) ostaje neprocjenjivi vodiè za tu literaturu, no usp. i Daniel Georgius Morhofius, Polyhistor, Lübeck 1708., V. 2, »De scriptoribus antiquariis«. Ducangeova dva Glosarija (1678., 1688) se, dakako do stanovite mjere, trebaju ubrojiti meðu proizvode antikvarnog istraživanja. Za definiciju antikvarnih istraživanja u ranome 17. stoljeæu usp. Gabriel Naudé, De Studio liberali u: Variorum Auctorum Consilia et Studiorum Methodi, prikupio Thomas Crenius, Rotterdam 1692., str. 602-603. Povijest prouèavanja kršæanskoga Rima nalazi se kod Giovannija Battiste De Rossija, La Roma Sotterranea Cristiana, I, 1864., str. 1-82. Glavno djelo, Antonia Bosia, Roma sotterranea, objavljeno je 1632. Prouèavanje antikvarnih istraživanja 17. stoljeæa trebalo bi ukljuèiti istraživanje kataloga kabineta. Za klasifikaciju antikvarnih prouèavanja u 17. stoljeæu vidi Martin Schmeizel, Versuch zu einer Historie der Gelehrheit, Jena 1728., str. 758. No pogl. i definiciju J. A. Fabriciusa, nav. dj., str. 228: »quicquid enim agunt homines, quoscumque ritus et mores observant, vel publice susceptos obeunt, vel privatim et domi.« (Što god naime ljudi èine, koje god obièaje i navade poštuju, obavljaju ili one koje su primili javno ili koje su primili privatno i kod kuæe). Za razvitak od obiène numizmatike do historijskih prouèavanja vidi Jean Tristan, Commentaires historiques contenans l’histoire generale des Empereurs, imperatrices, Caesars et tyrans de l’empire romain illustrée, enrichie et augmentée par les inscriptions et enigmes de treize à quatorze cens Medailles, Pariz 1635. Djelo oznaèava korak prema historiji Rimskoga Carstva.

20

pomoæi razumijevanju tekstova što su se èitali prije svega zbog stilistièkih razloga. Istinitost i zaokruženost tradicionalnih izvješæa rijetko su dovoðene u pitanje. Koliko mi je poznato, pomisao da bi netko napisao historiju Rima koja bi trebala zamijeniti Livija i Tacita nije još bila nastala poèetkom 17. stoljeæa. Prvi je Camden Praelector historije na Sveuèilištu u Oxfordu imao statutarnu dužnost komentirati Flora i ostale antièke historièare (1622).22 Kako je Camden objasnio, predavaè »treba èitati graðansku historiju i pritom davati primjedbe koje bi bile od najveæe koristi i probitka za mlaðe studente Sveuèilišta, koje bi ih usmjerile i poduèile u poznavanju i uporabi historije, starine i prošloga vremena.« Prvi predavaè historije na Cambridgeu dobio je otkaz jer su njegovi komentari Tacita

22 Vidi H. Stuart Jones, Oxoniensia, VIII-IX, 1943.-1944., str. 175. Dio dokumenata veæ je objavljen kod William H. Allison, »The First Endowed Professorship of History and its First Incumbent«, »American Historical Review« XXVII, 1922., str. 733. Metoda prvoga Camden Praelectora, D. Wheara, jasno je izložena u njegovim Relectiones Hyemales, De Ratione et Methodo legendi utrasque Historias civile set ecclesiasticas, Oxford 1637. Svrha njegova predavanja može se lako razabrati iz Uvodnoga govora koji u prijevodu iz 1685. glasi: »Historija je registar i tumaèenje zasebnih djela, poduzeta u svrhu oèuvanja njihova pamæenja i što vidljivije potvrde Opæih stvari, po kojima se možemo poduèiti kako živjeti dobro i sretno.« Whear, dakako, istièe nadahnuæe Ciceronom. Drugo izdanje engleskoga prijevoda iz 1694. sadrži i Dodwellov tekst Invitation to Gentelmen to acquaint themselves with Ancient History, koji je napisan u istom duhu i pokušava (ne odveæ uspješno) nadvladati klasiènu zamjerku ikakvoj utilitarnoj obrani antièke historije: »zašto naobraženoj gospodi ne bi dostajale naše moderne historije, koje su opæenito pisane na jezicima koji su im bolje razumljivi?« (VIII). Neprocjenjivi dokument poduke na Oxfordu pružaju i predavanja koja je održao D. Whear a èuvaju se u rukopisima (Auct. F. 5. 10-11) u Bodleian Library. Nadam se da æu objaviti barem njihov dio.

21

držani politièki opasnima (1627).23 I u Oxfordu i u Cambridgeu antièka se historija predavala u obliku komentara antièkih historièara. Moderni su ljudi pisali »antiquitates«, a ne rimske (ili grèke) historije. S druge strane, veæina artes historicae 16. i 17. stoljeæa nije tretirala posao antikvara kao historijski posao.24 Oni pisci koji su ga uzimali u obzir isticali su da su antikvari nesavršeni historièari koji su pomogli spasiti ostatke prošlosti u fragmentima premalenima da bi postali predmet prave historije. Bacon je u svojem Advancement of Learning (1605) istaknuo starine, spomenike (Memorials) i savršene historije, a starine je definirao kao »nagrðenu historiju ili ostatke historije koji su sluèajno izbjegli brodolomu vremena« (II, 2, 1). Johann Gerhard Vossius ga je slijedio u De Philologia Liber (Knjizi o filologiji) (1650): »Historia civilis comprehendit antiquitates, memorias et historiam iustam. Antiquitates sunt reliquiae antiqui temporis, tabellis alicuius naufragii non absimiles.« (Graðanska historija obuhvaæa starine, izviješæa i savršenu povijest. Starine su ostaci staroga vremena, slièni daskama iz nekog brodoloma). Valja napomenuti da Vossius ne razmatra starine u djelu Ars Historica (Historijsko umijeæe): on se ovdje zanima samo za historia iusta. Èini se da je »historia iusta« ili savršena historija, ako je se primijeni na klasièni svijet, bila prije svega historija koju su pisali stari.

23 James Bass Mullinger, The University of Cambridge, 1911., III, str. 87-89. 24 Na primjer Paolo Beni, De Historia, Mleci 1622., I, str. 26-27, koji prepoznaje vrijednost novaca, natpisa itd. kao historijskih vrela, ali »verae et germanae historiae laus litterarum monumentis ac narrationi sit reservanda« (pohvala za istinsku i pravu historiju neka bude pridržana za književne spomenike i pripovijedanje).

22

Ono što je preostalo od antièkih historièara mogli su spasiti moderni antikvari. Kolikogod se èinilo jasnim, to se razlikovanje odnosilo samo na povijest klasiène Grèke i Rima. Autoritet je antièkih historièara bio takav da još nitko nije ozbiljno pomišljao da ih nadomjesti. Drukèije je bilo stanje u prouèavanju ostalih europskih nacionalnih i lokalnih povijesti koje su se, izuzevši njihove poèetke, podudarale s prouèavanjem srednjega vijeka.25 Još se nije bio razvio kult srednjovjekovlja koji bi se mogao nadmetati s idealizacijom antike. Niti jedna srednjovjekovna kronika nije imala takav autoritet da bi sprijeèila ponovno pisanje srednjovjekovne historije. Dok je postojala kanonska historija Grèke i Rima, nije bilo kanonske historije Britanije, Francuske, Njemaèke ili Španjolske. Èak je i historija Italije u cijelosti bila u razlièitom položaju od historije klasiènog Rima. Uistinu, politièki i religiozni razlozi, posebno nakon Reformacije, sprjeèavali su radikalno novo pisanje raznih nacionalnih i lokalnih historija izvan (i obièno nakon) Grèke i Rima, usprkos svim pomagalima u prouèavanju koja su nudila istraživanja u knjižnicama i arhivima. Sigonio, koji je obavljao puki antikvarni posao kada se bavio klasiènom rimskom i grèkom historijom, napisao je izvanrednu srednjovjekovnu historiju Historiarum de Occidentali Imperio Libri XX (Historija Zapadnoga Carstva u dvadeset knjiga) (1577) i Historiarum de Regno Italiae Libri XX 25 Usp. primjerice Robin Flower, »Laurence Nowell and the discovery of England in Tudor times«, »Proceedings of the British Academy«, XXI, 1935., str. 47-73; David Charles Douglas, English Scholars (1660-1730), London 1939.; May McKisack, »Samuel Daniel as Historian«, »Review of English Studies«, XXIII, 1947., str. 226-243. Takoðer, Eleanor Nathalie Adams, Old English Scholarship in England from 1556 to 1800, Yale 1917.

23

(Historija Kraljevine Italije u dvadeset knjiga) (1580). U veæini je sluèajeva dvojbeno jesu li prouèavatelji britanske i francuske prošlosti, kao i ostali što su se nazivali antikvarima razlikovali išta drugo od pisanja èiste historije sazdane na izvornim dokazima. Leland se volio nazivati »antiquarius«, èak je i ustanovljeno da ga je kralj službeno imenovao antikvarom; za to ipak, kako se èini, nema dokaza. No, on je rekao da je nakanio iskoristiti prikupljenu graðu za djelo koje bi naslovio De antiquitate Britanniae ili Historia civilis. Dok se prouèavatelj latinskih i grèkih starina nije osjeæao pozvanim držati se za historièara, prouèavatelj starina u Britaniji, Francuskoj i ostalim zemljama samo je formalno bio odvojen od prouèavatelja povijesti tih zemalja – stoga je težio da razliku zaboravi. U 16. i ranom 17. stoljeæu podjednako su postojali antikvari i historièari (èesto meðusobno nerazluèivi) za ne-klasièni i post-klasièni svijet, ali samo antikvari za klasièni svijet. Stanje se promijenilo u drugoj polovici 17. stoljeæa.26 Težilo se brisanju razlike izmeðu prouèavatelja klasiènoga i prouèavatelja ne-klasiènoga svijeta. Otpoèelo je sastavljanje knjiga o rimskoj i grèkoj povijesti koje nisu bile podreðene shemi opæe historije. Imale su nekoliko svrha:

26 Usp. opæenito Emil Clemens Scherer, Geschichte und Kirchengeschichte an den deutschen Universitäten, Freiburg i. Br. 1927.; Meta Scheele, Wissen und Glaube in der Geschichtswissenschaft. Studien zum historischen Pyrrhonismus in Frankreich und Deutschland, Heidelberg 1930.; Giovanni Gentile, »Contributo alla storia del metodo storico«, »Studi sul Rinascimento«, 21936., str. 272-302; Hans Müller, Johann Martin Chladenius, 1710-59. Ein Beitrag zur Geschichte der Geisteswissenschaften, besonders der historischen Methodik, Berlin 1917.; Rudolf Unger, »Zur Entwicklung des Problems der historischen Objektivität«, »Aufsätze zur Prinzipienlehre der Literaturgeschichte«, 1929., I, str. 87.

24

prikazati izvješæe o zbivanjima èiji su se dokazi nalazili uglavnom na novcu, natpisima i arheološkim ostacima, odabrati i ustrojiti ono što je najvjerodostojnije u antièkim književnim dokumentima ili ponuditi novo tumaèenje antièkog dokaza s nekog moralnog i politièkog gledišta. Doista, s pravom se može reæi da je u cjelini svaki historijski rad kasnog 17. i ranog 18. stoljeæa prije svega težio zadovoljavanju samo jedne od navedene tri svrhe. Jean-Foy Vaillant napisao je historiju Ptolemejâ i Seleukida uz pomoæ novca (1701., 1681); Louis-Sébastien Le Nain de Tillemont napisao je historiju Rimskoga Carstva pružajuæi ono najpouzdanije od antièkih književnih vrela (1693-1707); Laurence Echard (oko 1697) i René Aubert de Vertot (1719) su u rimsku historiju uveli popularno poimanje historije prema prevratima. Uobièajeni oblik diskursa više nije držan dovoljnim za treæu svrhu. Èak su i manji pisci toga doba postali svjesni novosti svojstvenoj proizvodnji knjiga o grèkoj i rimskoj povijesti. Laurence Echard u predgovoru svoje Roman History from the Building of the City to the Perfect Settlement of the Empire by Augustus (Rimska historija od izgradnje Grada do Augustova potpunog ustanovljavanja Carstva) (31697) piše: Nikad prije se nešto slièno nije našlo u našem jeziku, niti nešto što bi bilo povezano s rimskim temama, nego ili ono što je bilo pomiješano s historijom druge vrste ili ono što je sadržavalo tek nekoliko godina tih tema. Od toga ne nalazim drugih doli Raleigha, Rossa, Howela, autora Historije dvaju trijumvirata, i Pedra Mexie, autora Carske historije, od èega su posljednja dva djela prijevodi.

Isusovci François Catrou i Pierre-Julien Rouillé napisali su predgovor svojem djelu Histoire Romaine (Rimska historija) (1725. i dalje) ovim još dojmljivijim rijeèima: 25

Jusqu’à nos tems, la République des Lettres se trouvoit destituée d’un secours si nécessaire qu’on s’obstinoit pourtant à lui refuser. A la vérité les sçavants de profession s’étoient épuisés en recherches sur les Coûtumes, sur les Mœurs, sur la Milice, sur le genre de Gouvernement, sur les Loix, et sur l’habillement des Romains... Les noms de Tite-Live, de Denis d’Halicarnasse, de Polybe, de Plutarque, et de tant d’autres, les avoient fait respecter, jusqu’à n’oser les incorporer ensemble. Do našega doba, Književna je republika bila lišena veoma neophodne pomoæi koju su joj meðutim tvrdoglavo odbijali pružiti. U stvari, profesionalni su se znanstvenici iscrpili istražujuæi obièaje, navike, vojsku, sustav vlasti, zakone i odijevanje Rimljana... Imena Tit Livije, Dionizije Halikarnaški, Polibije, Plutarh i tolika druga, ulijevala su im do te mjere poštovanje da ih se nisu usuðivali meðusobno povezati.

Kako su tumaèila dvojica isusovaca, antikvari su prethodili historièarima jer se dugo vremena nitko nije usuðivao nadomjestiti Livija i njemu ravne. Antikvari su, prikupljanjem mnoštva dokaza izvan književnih vrela, pomogli stvaranju potrebe za novim historijama. No, uspon nove historiografije o Grèkoj i Rimu morao je prije ili kasnije dovesti do postavljanja pitanja o tome imaju li statièni opisi antièkoga svijeta pravo postojanja pored historijskih izlaganja. Oba pitanja zaslužuju pomnu analizu. Nova važnost, pripisana neknjiževnim dokazima, razumljiva je samo u odnosu na veliku reformu historijske metode koja se zbivala u drugoj polovici 17. stoljeæa. S druge je strane vrijednost antikvarnog pristupa Grèkoj i Rimu osporena podjednako u 18. i 19. stoljeæu, u svakom od njih zbog razlièitih razloga.

26

Prijepor o vrijednosti historijskog dokaza u 17. i 18. stoljeæu

Teme prijepora U 17. su stoljeæu religiozne i politièke rasprave preplavile historiju i diskreditirale historièara. Posvuda se osjeæala pristranost, a bilo je prirodno sumnjati u cijeli soj historièara. Istodobno su se pojavili pokušaji da se historijsko znanje postavi na pouzdaniju osnovu, temeljito rašèlanjujuæi vrela i, ako je to moguæe, oslanjanjem na dokaze drukèije od onih koje su pružali dotadašnji historièari. Prevladao je skepticizam, no on nije uvijek podrazumijevao potpuni pesimizam u odnosu na èvrsto historijsko znanje.27 Kritièki su umovi isticali koliko je toga malo poznato. François La Mothe Le Vayer formulirao je u svom eseju iz 1668. Du peu de certitude qu’il y a dans l’histoire (O slaboj pouzdanosti na podruèju historije) ono što je trebalo postati poznato kao historijski pironizam. R. Simon i Bentley pokazali su do kojih razmjera može iæi temeljita 27 Pored poznatih djela P. Hazarda i Basila Willeya, The Seventeenth Century Background, 1934., usp. primjerice: René Pintard, Le libertinage érudit dans la première moitié du XVII Siècle, 1943., I, str. 45; Mario Manlio Rossi, Alle fonti del deismo e del materialismo moderno, Firenca 1942.; James V. Rice, Gabriel Naudé 1600-1653 (Johns Hopkins Studies in Romance Literatures, XXXV), 1939.; Florence L. Wickelgren, La Mothe Le Vayer, thèse, Pariz 1934.; Howard Robinson, Bayle the Sceptic, New York 1931.

27

kritiènost i u sakralnoj i u profanoj historiji. Pierre Bayle je 1682. zapoèeo isticati svoja stajališta u Critique génerale de l’histoire du calvinisme (Opæoj kritici historije kalvinizma), gdje je proglasio: »il est bien mal aisé de parvenir jusqu’à l’évidence« (teško je doæi do evidentnog), kao i: »en un mot, il n’y a point de Filouterie plus grande que celle qui se peut exercer sur les monumens historiques« (jednom rijeèju, nema veæe prijevare od one koja se može izvesti na povijesnim spomenicima). U sljedeæim desetljeæima intelektualna je Europa bila pokorena golemom uèenošæu i prodornom kritiènošæu Dictionnaire historique et critique (Historijskog i kritièkog rjeènika), uspješnice bez obzira na njene dimenzije. Ernst Cassirer je jednom uzeo Baylea za prototip modernoga erudita koji se ne brine za drugo doli za uveæanje znanja.28 Za suvremenike je on bio Bayle skeptik, »l’illustre Bayle qui apprend si bien à douter« (èuveni Bayle, koji tako dobro uèi sumnjati), kako je Baron Holbach samilosno zamijetio.29 Njegov je historijski pironizam bio najoèitije povezan s njegovom nevjericom u dogme i pobožna vjerovanja. Kod jednog drugog pironista, Pierre-Daniela Hueta, biskupa i prestolonasljednikova skrbnika, koji je 1722. nakon smrti izazvao sablazan svojom raspravom o slabosti ljudskoga razumijevanja, posvemašnja sumnjièavost konaèno prevladava nad skepticizmom vezanim za historijska vrela. Ovdje su važne dvije okolnosti. Prvo, Huet je došao do skepticizma nakon dugogodišnje karijere pionirskog rada na poredbenom prouèavanju religije, èiji je najvažniji proizvod Demonstratio evangelica (Izlaganje o Evanðelju) iz 1672. 28 Die Philosophie der Auflklärung, 1932., str. 269. 29 Baron de Holbach, Système de la Nature, II, pogl. 12 (izd. 1821., str. 354, bilj. 1), veæ naveden kod Paula Hazarda, La pensée européene au XVIIIe siècle, III, str. 33.

28

godine.30 Drugo, odbacivanje njegova pironizma, usporedivo s onim klasiènim Jean-Pierrea de Crousaza (1733), poteklo je od jednog antikvara – naime, od Ludovica Antonija Muratorija u Delle forze dell’intendimento umano ossia il pirronismo confutato (O snagama ljudskoga razumijevanja ili pobijeni pironizam). Muratori, koji je, usput budi reèeno, želio vjerovati da je Huetovo posmrtno djelo bilo krivotvorina nekih upuæenih u opasnu sljedbu La Mothe Le Vayera i Baylea, uvidio je da historijsko znanje više nije pouzdano ako se ne prizna da postoje »cose sensibili delle quali si ha e si può avere una chiara e indubitata idea« (osjetilne stvari o kojima posjedujemo ili možemo posjedovati jasno i nedvojbeno poimanje). Historijski pironizam podjednako je udarao na tradicionalno pouèavanje historije kao i na tradicionalna religiozna uvjerenja.31 Bilo je oèekivano da èlanovi vjerskih zajednica (bolandisti, mauristi) daju neke od najboljih doprinosa razlikovanju utemeljene i neutemeljene sumnje u historiji. No, potraga za pouzdanim historijskim pravilima nije se zaustavila na njima. Rasprava o pironizmu bjesnila je na njemaèkim protestantskim sveuèilištima koja su upravo tada davala prvi istaknuti doprinos historijskoj

30 Alphonse Dupront, P. D. Huet et l’exegèse comparatiste au XVII Siècle, Pariz 1930. Ne mogu ulaziti u bogoslovne rasprave o odnosima izmeðu historijske istine i vjerskih uvjerenja, no pogl. barem Jean Le Clerc, La verité de la religion chrétienne, u: De l’incredulité, Amsterdam 1696., za reference o historijskoj metodi (str. 327). 31 Ludwig Traube, Vorlesungen und Abhandlungen, 1909., I, str. 13, još je uvijek fundamentalno djelo. Vrlo vrijedne podatke daje Ludwig Wachler, Geschichte der historischen Wissenschaften, II, Göttingen 1820. i Stanislaus von Dunin Borkowski, Spinoza, III, 1936., str. 136-308, 529-550. Usp. i Nathan Edelman, Attitudes of Seventeenth-Century France toward the Middle Ages, New York 1946.

29

metodi. Prijepor je iz ruku historièara i filozofa prešao u ruke pravnika koji su, buduæi da su se tradicionalno bavili vjerodostojnošæu svjedoka, mogli uvelike doprinijeti velikim iskustvom. Svi su ti ljudi pokušavali odrediti znaèajke neèega što bi se moglo prozvati vjerodostojnim dokazom. Još su se uvijek, dakako, pisale knjige retorièkih pravila o umijeæu historiografije. Isusovci su napisali nekoliko klasiènih knjiga tog tipa (Paul de Rapin, P. Le Moyne). No, razvijen je novi tip rasprave o historiografiji koji je prekinuo s retorièkom ars historica renesanse i bio praktièki ogranièen na metodu interpretiranja i kritike vrela. Neki priruènici uglavnom su se bavili kritikom teksta (autentiènost i ispravljanje tekstova): Ars Critica (Kritièko umijeæe) Jeana Le Clerca iz 1697. najvažniji je meðu njima. Drugi, poput Traité des différentes sortes de preuves qui servent à établir la verité de l’histoire (Rasprava o razlièitim vrstama dokaza koji služe u ustanovljavanju istine u historiji) (1769) Henrija Griffeta uglavnom se bave historijskom vrijednošæu izvornih autoriteta. Jedan odgovor na pitanje bio je u razlikovanju izmeðu književnih i drugih dokaza poput povelja, natpisa, novca i kipova. Držalo se da su povelje i druge javne izjave, novac, natpisi i kipovi bolji dokazi od književnih vrela. Kako je rekao jedan od odvjetnika zainteresiranih za problem: Sunt vero fundamenta et causae quibus dicta veritas innuitur praecipue monumenta et documenta publica quae in archivis imperantium singulari cura adservantur... Enim vero, cum non omnibus archiva publica pateant, aut temporum iniuria sint deperdita, alia eorum loco testimonia rei gestae quaerere opus est. Qualia sunt publica monumenta, columnae et statuae apud veteres hinc et inde erectae. Postoje osnove i razlozi zbog kojih reèena istina posebno ukazuje na spomenike i javne dokumente koji se u arhivima 30

vladara èuvaju osobitom brigom... Naime, buduæi da javni arhivi nisu otvoreni svima ili da su uništeni nepravdom vremena, treba tražiti druga svjedoèanstva o dogaðajima umjesto njih. A takva su javni spomenici, stupovi i kipovi koje su stari podizali na svim stranama.32

Odatle je valjanost historije trebala u velikoj mjeri ovisiti o kolièini javnih spisa, natpisa i novaca koje je historièar trebao ispitati. U šestom svesku djela Mémoires de Littérature de l’Accadémie Royale des Inscriptions (Književni radovi Kraljevske akademije natpisa) (1729) èetvorica su pisaca (Anselme, De Pouilly, Sallier, Fréret) raspravljala o predaji vezanoj za podrijetlo Rima na naèin koji je podrazumijevao opæe ispitivanje naèela historijske kritiènosti. Temu rasprave izrazio je Abbé Anselme na sljedeæi naèin:

32 Carl Otto Rechenberg, De autoritate (sic) historiae in probandis quaestionibus iuris et facti, Leipzig 1709., str. 8. Usp., primjerice, Martinus Schmeizelius, Praecognita historiae ecclesiasticae, Jena 1721., str. 85: »Historici authentici praeferendi sunt non authenticis: illi sunt qui ex Archivis, Actis et instrumentis publicis scripserunt, isti qui ex libris vulgaribus sua hauserunt« (Autentiène povjesnièare treba više cijeniti nego neautentiène: oni su pisali oslanjajuæi se na arhive, akta i javne spise, a ovi su ono što pišu crpli iz obiènih knjiga); Iohannes Iacobus Griesbachius, Dissertatio de fide historica ex ipsa rerum quae narrantur natura iudicanda (1768) u: Opuscula Academica, izd. Io. Ph. Gabler, Jena 1824., I, str. 206: »Quid enim contra genuina documenta publica auctoritate firmata... ulla cum specie dici potest?« (Što se pak protiv izvornih dokumenata potvrðenih javnim autoritetom... može reæi i s kojom izlikom?) Vidi i Johann Friedrich Eisenhart, De auctoritate et usu inscriptionum in iure, Helmstedt 1750.; Christian August Crusius, Weg zur Gewissheit und Zuverlässigkeit der menschlichen Erkenntnis, Leipzig 1747., str. 1041 i dalje »Von der historischen Wahrscheinlichkeit« (O historijskoj vjerojatnosti).

31

J’ay donc avancé que l’antiquité n’est pas esté si dépourvûë qu’on l’a voulu dire des secours necessaires à l’histoire, et qu’outre les Mémoires qui en ont esté conservez, ce qu’il y a d’obscur et de confus a esté suppléé par des monuments authentiques, qui en ont fait foy... Tvrdio sam da u antici ne nedostaje, kao što se to nastojalo kazivati, izvora koji su historiji neophodni, te da je pored saèuvanih zapisa iz antike sve što je nejasno i zbunjujuæe bilo dopunjeno autentiènim spomenicima koji o njoj svjedoèe...33

Razlaganja uèenih akademika kasnije je razvio Louis De Beaufort u Sur l’incertitude des cinq premiers siècles de l’histoire romaine (O nepouzdanosti prvih pet stoljeæa rimske povijesti) iz 1738. godine. S druge strane, historièar se mogao osloniti na puku predaju, to jest na izvješæa osoba za koje se ili navodi ili same tvrde da su svjedoci. Tako je postalo bitno odrediti kriterije prema kojima bi se predaja mogla prikazati ispravnom i u sluèaju da je ne prate nezavisni dokazi poput novca, natpisa ili povelja. Odabir ispravne predaje bi, dakako, podrazumijevao niz pitanja o vjerodostojnosti svjedoka i njezinoj procjeni, o interpretaciji dokaza, namjernom ili nenamjernom iskrivljavanju izvješæa èemu vodi interpretacija dokaza. Škola Christiana Thomasiusa specijalizirala se za raspravu o pojmu fides historica. Nje-

33 Spomena su vrijedni tekstovi M. De Pouillyja, Nouveaux essais de critique sur la fidelité de l’histoire, str. 71-114, i Sallierov odgovor, str. 115-146 u istom svesku. Još jednu raspravu o historijskoj metodi, koja nikada nije pravilno analizirana, pružaju Predgovori i Propileji Acta Sanctorum (1643. i dalje, posebno 1675. i dalje). Usp. i R. P. Honoré de Sainte-Marie, Réflexions sur les règles et sur l’usage de la critique, 17131720., djelo koje poznajem u latinskom prijevodu kao Animadversiones in regulas et usum critices, Mleci 1751.

32

ga je Matthaeus Lupin u djelu De fide iuridica (O pravnièkoj vjeri) 1699. definirao na sljedeæi naèin: Fides historica est praesumtio veritatis de eo quod hominibus accidisse vel ab iis gestum esse dicitur, orta ex coniecturis circumstantiarum quae non saepe fallere solent, nullis tamen ab hominibus inventis aut praescriptis regulis adstricta, sed liberae cuiusvis ratiocinationi, a praeiudiciis tamen vacuae, relicta.34 Povijesna vjera je pretpostavljanje istine o onome za što se kaže da se ljudima dogodilo ili da su uèinili, nastala iz zakljuèivanja o okolnostima koja rijetko obièavaju prevariti, nesapeta ipak nikakvim pravilima koja su izmislili ili propisali

34 Usp. u istom smislu Carla A. Hübenera, Historicus Falso Suspectus, disertacija, Halle 1706. Disertacija za koju se može reæi da je zapoèela èitavu raspravu u Njemaèkoj jest De fide historica commentarius, accessit Oratio de coniungendis iurisprudentiae et historiarum studiis Johanna Eisenharta, Helmstedt 1679. Eisenhart raspravlja o znaèenju rijeèi fides, auctoritas, notorium facti i notorium iuris, dajuæi pravila za uspostavu vjerodostojnosti dokaza. Njegov je utjecaj posebno vidljiv na dvije disertacije Friedricha Wilhelma Bierlinga, De iudicio historico (1703) i De pyrrhonismo historico (1707), koje su ponovno tiskane s ispravcima u njegovu djelu Commentatio de pyrrhonismo historico, Leipzig 1726. Vidi na str. 225 i dalje raspravu De fide monumentorum ex quibus historia depromitur. Ono što kaže na str. 96 može se držati tipiènim za novo kritièko stajalište: »Historicum genus scripturae tantum abest ut a citationibus abhorreat, ut potius lector suo quodam iure illas postulare queat. Prima statim quaestio, quae historias legenti in mentem venit, haec est: unde auctor haec sua desumsit? Num testibus usus est idoneis atque fide dignis?« (Pisanje povijesti ne samo da ne zazire od citata nego ih dapaèe èitatelj nekim svojim pravom može zahtijevati. Prvo pitanje koje èitatelju povijesti odmah pada na pamet glasi: odakle je autor ovo što piše preuzeo? Je li se služio primjerenim i vjerodostojnim svjedocima?)

33

ljudi, veæ ostavljena bilo èijem slobodnom promišljanju lišenu predrasuda.

Prouèavanje Svetoga Pisma predstavljalo je tek krajnji sluèaj analize jedne predaje koju gotovo da nisu podupirali neovisni dokazi. Stvaranje unutrašnjih kriterija dovoljnih za uspostavu vjerodostojnosti vrela predstavljalo je jedini naèin odgovora skeptiku u nedostatku neovisnih dokumentarnih vrela ili neke znaèajnije kolièine epigrafske i arheološke graðe.35 Èitava rasprava o Isusovim èudima izmeðu Charlesa Blounta (1680) i Charlesa Lesliea (1698) te izmeðu Thomasa Woolstona (1727) i biskupa Sherlocka (1729) vrtila se oko vjerodostojnosti pisaca Evanðelja kao svjedoka. Blountu, koji je implicirao da za Isusova èuda nema boljeg dokaza od èuda Apolonija iz Tijane, Leslie je odgovorio svojom »kratkom i jednostavnom metodom« odabira dobrih svjedoka. Druga je stvar je li metoda bila kratka i jednostavna, kako je držao Leslie. Èak i kada je, pod utjecajem Johanna Davida Michaelisa, više pozornosti usmjereno hebrejskim starinama, rasprava o vjerodostojnosti vrela ostala je glavna metoda procjene istinitosti Biblije. U rimskoj su historiji Perizoniusove Animadversiones Historicae (Historijske primjedbe) iz 1685. godine predstavljale zdravi pokušaj metodièke analize književnoga dokaza bez velikog pozivanja na dokumentarne dokaze. Kada je val historijskog pironizma opasno nadirao, on je branio svoju poziciju umjerene kritiènosti u djelu Oratio 35 Johann David Michaelis, Compendium antiquitatum Hebraeorum, 1753.; Mosaisches Recht, 1770. To su pionirska djela u istraživanju hebrejskih starina. Neobièno je da se Montfaucon dvoumio kod prikupljanja dokaza iz hebrejske arheologije. O Michaelisovim prethodnicima usp. S. von Dunin Borkowski, Spinoza, III, str. 149-152.

34

de fide historiarum contra Pyrrhonismum Historicum (Govor o historijskoj vjerodostojnosti protiv historijskog pironizma) (1702). Glavni mu je argument bio da se u nekim sluèajevima historièarima može vjerovati jer govore protiv interesa stvari koju brane. Složena filološka èitanja poput Perizoniusova, usprkos pokušajima, nisu došla na svoje do poèetka 19. stoljeæa, kada je suptilnija tehnika omoguæila uèenjacima da otkriju (makar kakva) književna vrela samih književnih vrela. U 18. stoljeæu još nitko nije imao preciznu predodžbu o vrelima Diodora ili Tacita. Niti je osobnost historièara poèela predstavljati predmet vidljiva zanimanja, izuzev u nekoliko sluèajeva. Takoðer, zamisao da predaju valja poštivati kao glasnika puèkih vjerovanja nije izazivala veæu pozornost. Dokle god ti aspekti nisu pomno razmotreni, bilo je neizbježno da æe se službeni spisi, natpisi i novac èiniti vjerodostojnijima od književnog dokaza koji se temeljio tek na predaji. Tu je prije svega bilo pitanje broja. Zdravi razum ogorèeno bi se opirao shvaæanju da se tisuæe spisa, novaca i natpisa mogu krivotvoriti lako poput književnih tekstova.

Naglasak na neknjiževnom dokazu Ezechiel Spanheim, utemeljitelj moderne numizmatike, 1671. godine je podsjetio svoje èitatelje na Kvintilijanov obiter dictum (uzreèicu): »Alii ab aliis historicis dissentiunt« (Jedni se historièari ne slažu s drugima) (II, 4, 19). Ponudio je lijek: Non aliunde nobis certius quam in nummis aut marmoribus antiquis praesidium occurrit. Nec certe ratio hic aut eventus fallit. Subsidia quippe reliqua, dubiam semper transcriptorum exemplarium fidem, haec autem sola primigeniam Autographorum dignitatem prae se ferunt. 35

Nema nam pouzdanije zaštite od one koju pružaju novac i stari spomenici. Ovdje sigurno ne zataje taktika ili ishod. Jedino to otkriva prvobitnu vrijednost autografa, a ostala prièuva dakako uvijek oèituje upitnu vjernost prepisanih primjeraka.

U drugom odlomku je aluzija na suvremeno diskreditiranje historièara još eksplicitnija: Multa iisdem Historiarum aut Annalium conditoribus, vel odio vel amore, vel incuria sunt perperam tradita, quae emendari hoc tempore aut revinci, nisi publicis quibusdam tabulis, non possunt. Mnogo su toga isti autori historija ili anala bilo iz mržnje bilo iz ljubavi bilo iz ravnodušja prenijeli pogrešno, a to se sada može ispraviti ili opovrgnuti samo nekim službenim ispravama.

Jacques Spon revnošæu apostola nove metode proglasio je nadmoæ arheološkog dokaza u svom Réponse à la critique publiée par M. Guillet (Odgovor na kritiku, koju je objavio g. Guillet) 1679. godine. Izazvao je svojega protivnika: Il nous fera voir dans ses premières dissertations comment par un miracle inoui les Auteurs anciens, tout hommes qu’ils estoient, avoient moins de passion que le marbre et que le bronze d’apresent, et comment au contraire le bronze et le marbre d’alors estoient plus susceptibles de passion que les hommes de ce siècle. On æe nam i u svojim prvim raspravama pokazati kako su nekim neobiènim èudom stari autori, premda su bili ljudi, imali manje strasti od današnjeg mramornog ili bronèanog kipa, te kako je naprotiv nekadašnji mramorni ili bronèani kip bio sposobniji osjetiti strast nego ovostoljetni ljudi. 36

Francesco Bianchini je 1697. objavio djelo La Istoria Universale provata con monumenti e figurata con simboli degli antichi (Opæa historija dokazana i oslikana simbolima starih). Ono što djelo èini vrlo osobitim prikriveno je uvjerenje da arheološki dokaz (ili, kako ga Bianchini zove, »storia per simboli« – historija uz pomoæ simbola) predstavlja èvršæi temelj za historiju od književnoga dokaza. Prema Bianchinijevu mišljenju, obièni pisci kronika ne uviðaju da griješe kada navode samo književni dokaz. Arheološki dokaz je istodobno »simbol i dokaz onoga što se zbilo« (»le figure dei fatti, ricavate da monumenti d’antichità oggidì conservate, mi sono sembrate simboli insieme e pruove dell’istoria«36). Bianchini zna da su njegovi suvremenici opæenito prihvatili nadmoæ arheološkog dokaza. Prouèavanje antièkih spomenika je »accommodato al genio della età nostra« (prilagoðeno duhu našega doba). Drugi su u istom duhu o 17. stoljeæu govorili kao »stoljeæu numizmatike«. Kasnije je Francesco Bianchini primijenio svoju metodu na crkvenu historiju prvih stoljeæa. Umro je prije okonèanja svojeg djela koje je dovršio i objavio njegov neæak Giuseppe Bianchini 1752. godine pod naslovom Demonstratio Historiae Ecclesiasticae quadripartitae comprobatae monumentis pertinentibus ad fidem temporum et gestorum (Èetverodjelno izlaganje o crkvenoj povijesti, potkrijepljeno vjerodostojnim izvorima). Addison je u svojoj primjedbi izrazio prošireno mišljenje: »Sigurnije je navoditi medalju nego autora jer se u prvom sluèaju ne obraæaš Svetoniju ili Lampridiju, veæ samome caru ili èitavom tijelu Rimskoga Senata«.

36 Tal.: figure èinjenica, izvedene iz do danas oèuvanih spomenika starine, uèiniše mi se podjednako simbolima i dokazima historije.

37

Bianchini je bio astronom. Jacques Spon bio je lijeènik, kao i njegovi prijatelji Charles Patin, Charles Vaillant i ostali numizmatièari i antikvari. Jedan od njih, Henricus Meibomius,37 primijetio je 1684.: »Et nescio quidem 37 Henricus Meibomius, Nummorum Veterum in illustranda imperatorum romanorum historia Usus, Helmstedt 1684.; usp. Epistola de rei medicae simul ac nummariae scriptoribus praecipuis Christophorusa Arnoldusa kod Prosperusa Parisiusa, Rariora Magnae Graeciae Numismata, altera editione renovata accurante Johannes Georgio Volckamero, Med. D., 1683. Chr. Arnoldus meðu ostalim spominje lijeènike Wolfganga Laziusa, Fortuniusa Licetusa, A. Occoa, Charlesa Patina, Ludovicusa Savotiusa (autora djela Discours sur les medailles antiques – Rasprava o antièkim medaljama, Paris 1627), J. Spona, J. Vaillanta. O reputaciji numizmatike u kasnom 17. stoljeæu pogl. Philippus Jacobus Reichartus, De Re Monetali Veterum Romanorum, Altdorf 1691., gdje (str. 84-89) se nalazi himna numizmatici (»nullum libero homine dignius, nullum iucundius, nullum ad res victoris terrarum orbis populi probe cognoscendas est utilus«, odnosno »ništa nije dostojnije slobodnoga èovjeka, ništa ugodnije, ništa korisnije za dobro poznavanje povijesti naroda koji je osvojio svijet«); Gisbertus Cuperus, Utilitas quam ex numismatis principes capere possunt u Apotheosis vel consecratio Homeri sive Lapis Antiquissimus, Amsterdam 1683.; Josephus-Maria Suaresius, De numismatis et nummis antiquis, Rim 1688. Najbolja bibliografija nalazi se kod Anselma Bandurija, »Bibliotheca Numismatica« u: Numismata Imperatorum Romanorum a Traiano Decio, I, 1718. Postoji popis numizmatièkih djela 17. stoljeæa kod Marcusa Paulusa Tilgera, Dissertatio historico-politica de nummis, Ulm, 1710., str. 40-45; na str. 41. Tilger naziva 17. stoljeæe »numizmatièkim«. Usp. i Burcard Gotthelf Struvius, Bibliotheca Numismatum antiquiorum, Jena, 1693. Prije svega, usp. Introduction à la conoissance des médailles Charlesa Patina, Padova, 3 1691., str. 8: »Et mesme l’on peut dire que sans les Medailles l’Histoire dénuée de preuves passeroit dans beaucoup d’esprits, ou pour l’effet de la passion des Historiens, qui auroyent escrit ce qui seroit arrivé de leur temps, ou pour une pure description de memoires, qui pouvoyent estre ou faux ou passionez« (A možemo èak i reæi da bi bez starinskih novaca historiju lišenu dokaza mnogi shvaæali ili kao žar historièara, koji su za-

38

an peculiari aliquo fato Medici nos veteris nummariae rei studio teneamur« (Ne znam je li to neka osobita sudbina po kojoj se mi lijeènici zanimamo za staro novèarstvo). Oni su u historijsko istraživanje unijeli nešto od znanstvene metode izravnog opažanja. pisali sve što se dogodilo u njihovo vrijeme, ili kao èisti opis sjeæanja koja mogu biti lažna ili pristrana.) Usp. zanimljivu reakciju na sav taj zanos kod Abbé Geinoza, »Observations sur les médailles antiques«, »Histoire de l’Accademie Royale des Inscriptions«, 1740., XII, str. 263 i dalje; na str. 280: »avec les livres sans les médailles on peut sçavoir beaucoup et sçavoir bien, et avec les médailles sans les livres on sçaura peu et l’on sçaura mal« (... s knjigama, a bez novaca, možemo znati puno i mnogo, a s novcima bez knjiga znat æemo malo i nedovoljno). No vidi, s druge strane, H. Erasmus Froelich, Utilitas rei numariae veteris, Beè 1733., i pismo Paola Marie Paciaudija »a Sua Eccellenza il Sig. Bali d’Alsazia d’Hennin« (njegovoj Preuzvišenosti, gospodinu Baliju od Alzasa d’Henninu), objavljeno kao dodatak djelu Francesca Antonia Zaccarie, Istituzione antiquarionumismatica, Mleci 1793., str. 354-364, gdje on napada Bayleov obiter dictum o novcu (»monumens que les modernes emploient impunément pour satisfaire leurs caprices sans se fonder sur un fait réel«, odnosno »spomenici koje današnji ljudi nekažnjeno koriste kako bi zadovoljili svoje hirove ne oslanjajuæi se na stvarne èinjenice«) u Diction., obj. 1730., IV, str. 584, natuknica Sur les libelles diffamatoires. Proglasi o velikoj metodološkoj važnosti nalaze se i u predgovoru djela Jacquesa (Jacoba) Spona Recherche des antiquités et curiosités de la Ville de Lyon, 1673. (knjiga usput sadrži i popis »des principaux antiquaires et curieux de l’Europe«, odnosno »glavnih antikvara i kolekcionara Europe«). Potrebno je odgovarajuæe istraživanje Jacoba Spona; usp. Antoine Mollière, Une famille médicale Lyonnaise au XVIIe siècle – Charles et Jacob Spon, Lyon 1905. (vrlo nepotpuno). O Bianchiniju kao historièaru, Benedetto Croce, Conversazioni critiche, 1924., II, str. 101-109. Za dalju bibliografiju u èlanku Emmanuela De Brogliea, Bernard de Montfaucon, Pariz 1891., I, str. 336. Za Bianchinijevu metodu usp. njegove rijeèi u Demonstratio, str. xiv: »Sunt igitur claustra quaedam et sepimenta, imo et vestigia veritatis historicae, saxa, laminae, tabellae, corpora denique omnia signata literis, aut insculpta symbolis, sive etiam ornata figuris et ima-

39

Pironisti nisu propustili istaknuti da ni povelje, natpisi, novac ni spomenici nisu imuni na sumnje i dvojbe. Mogu se krivotvoriti, mogu se razlièito interpretirati. Friedrich Wilhelm Bierlingius, autor dviju izuzetnih rasprava De iudicio historico (O historijskom sudu) iz 1703. i De pyrrhonismo historico (O historijskom pironizmu) iz 1707., napisao je: Ars incriptiones interpretandi adeo fallax est, adeo incerta... Numismata iisdem dubiis obnoxia sunt... Vides ergo, quicumque demum proferantur historiarum fontes, et antiquitatis monumenta, omnia laborare sua incertitudine. Umijeæe tumaèenja natpisa toliko je varavo, toliko nepouzdano... Istim je dvojbama podložan novac... Vidiš dakle da svi koji donose povijesne izvore i stare spomenike sve rade u nesigurnosti.38

Još je jedan umjereni skeptik, Gilbert Charles Le Gendre, u svojem djelu Traité de l’opinion ou Mémoires pour servir à l’histoire de l’esprit humain (Rasprava o mišljenju ili prilozi za povijest ljudskog duha), koje je izmeðu 1735. i 1758. doživjelo èetiri izdanja, ustrajao na upitnoj ginibus pertinentibus ad notas chronologicas, nomina, ritus, consuetudines illorum temporum, quibus ab Historia assignantur... Neque enim Scriptorum suorum tanta cuique fiducia seu potius arrogantia insedit ut auctoritate antiquorum marmorum et signorum emendari detrectet« (Postoje dakle svojevrsni zatvoreni i ograðeni prostori, štoviše i ostaci povijesne istine, kamene ploèe, novac, ploèice, svi napokon predmeti s utisnutim slovima ili urezanim simbolima, ili takoðer ukrašeni likovima i slikama koje upuæuju na kronološke odrednice, imena, obièaje, navade onih vremena kojima ih je pripisala povijest... A nije se ni u svakog od njezinih autora usadila takva samosvijest ili paèe drskost da se ne bi dala ispraviti autoritetom starih spomenika). 38 De pyrrhonismo historico, str. 50. Vidi gore, bilj. 34.

40

vrijednosti arheološkog dokaza: »le marbre et l’airain mentent quelquefois« (mramor i bronca katkad lažu). Valja napomenuti da je on razradio odlomak o obmanjujuæim spomenicima nakon prvog izdanja. Oèito je problem postajao sve važniji.39 No, sudeæi po suvremenim svjedoèanstvima, pironisti nisu uspjeli impresionirati veæinu uèenjaka. Jacquesu Sponu i drugim antikvarima odato je priznanje u jednoj od mnogih rasprava da bi se utvrdila vrijednost natpisa u zakonu: Bene sit, praecamur, piis manibus Gruteri, Reinesii, Sponi, Fabretti, ceterorumque qui ad describendas e lapidibus, saxis, marmoribusque inscriptiones antiquas, romanas imprimis, studium suum laudabiliter contulerunt. Neque

39 Meðu umjerenim skepticima pogl. Joannesa Burchardusa Menckeniusa, Quod iustum est circa testimonia historicorum (Što je pravo u vezi s historièarskim svjedoèanstvima), Halle 1701., Isti, De Historicorum in rebus narrandis inter se dissidiis horumque causis (O neslaganjima u izlaganju historièara i o uzrocima tih neslaganja), u: Dissertationes literariae, Leipzig 1734.; Friedrich Gladov i Georg Fürbringer, De erroribus historicorum vulgaribus (O uobièajenim zabludama historièara), Halle 1714.; Adamus Henricus Lackmannus, De testimoniis historicorum non probantibus (O nevjerodostojnim svjedoèanstvima u historièara), Hamburg 1735. Rasprava nepoznatog autora De incertitudine historica (O nepouzdanosti u prouèavanju povijesti) nalazi se u Additamentum ad Observationum Selectarum Halensium ad rem litterariam spectantium tomos decem (Dodatak uz Deset svezaka odabranih zapažanja iz Hallea koja se odnose na književnost), str. 148 i dalje, bez datuma (možda 1705.?) Najbolja rasprava ove vrste je vjerojatno ona Petera Friedricha Arpea Pyrrho, sive de dubia et incerta historiae et historicorum veterum fide argumentum (Piron ili izlaganje o dvojbenoj i nesigurnoj vjerodostojnosti u povijesti i u starih historièara), Kiel 1716. (može se naæi u Bibliothèque Nationale): dvanaest poglavlja sustavno prikupljaju sve moguæe uzroke udaljavanja od istine.

41

enim, si recte componantur singula illa monumenta, ad veteris solum Historiae corroborandam fidem et ad pleraque capita mythologiae et omnis generis antiquitatum explicanda egregie conducunt sed etc... Molimo za pokoj duša Grutera, Reinesiusa, Spona, Fabrettija i ostalih koji su se hvalevrijedno posvetili prepisivanju starih, prije svega rimskih natpisa sa spomenika, nadgrobnih kamena, mramora. A ako se ti pojedini spomenici pravilno usustave, oni izvrsno vode ne samo k jaèanju vjerodostojnosti stare povijesti i tumaèenju mnogobrojnih poglavlja iz mitologije i svake vrste starina nego i (itd)40

Godine 1746. usporeðivanje književnih s neknjiževnim dokazima sustavno je prihvaæeno kao pravovjerni kriterij nasuprot historijskom pironizmu u djelu Johanna Augusta Ernestija De fide historica recte aestimanda (O pravilnoj procjeni historiografske vjerodostojnosti).41 Isto je mišljenje 1747. izrazio i Christian August Crusius u djelu Weg zur Gewissheit und Zuverlässigkeit der menschlichen Erkenntnis (Put k èvrstom uvjerenju i pouzdanosti ljudske spoznaje), a kodificirano je u jednom od najvažnijih traktata stoljeæa o historijskoj metodi, Allgemeine Geschichtswissenschaft (Opæa historijska zna40 Johann Wunderlich, De usu inscriptionum romanarum veterum maxime sepulchralium in iure (O pravnoj uporabi starih rimskih natpisa, ponajviše nadgrobnih), Quedlinburg 1750.; usp. M. Arnold Greve, περὶ ἅπαξ εἰρημένων sive de auctoritate unius testis (O hapaksima ili o tome može li jedina potvrda biti dokazom), Wittenberg 1722. 41 Johann August Ernesti, Opuscula Philologica (Filološka djelca), drugo izdanje, Leyden 1776., str. 68. Usp. i Joseph Priestley, Lectures on History and General Policy (Predavanja o historiji i opæoj politici), 1788., i Nicolas Fréret, Observations générales sur l’histoire ancienne (Opæe primjedbe o antièkoj povijesti), u: Œuvres complètes, I, 1796., str. 55-156.

42

nost) Joannesa Martinusa Chladeniusa iz 1752. godine. U Göttingenu je spremnost historièara da preuzmu prouèavanje neknjiževnih dokaza službeno potvrðena 1766. utemeljenjem Historijskog instituta. Bio je Gattererov plod i uglavnom je posveæen onim pomoænim znanostima (diplomatici, numizmatici i tako dalje) koje – kako je Christian Gottlob Heyne objasnio u nastupnome govoru – »historicis argumentis fidem faciunt« (uvjeravaju povijesnim dokazima).42 Pojedinaca kojima su neknjiževni dokazi bili bliži od književnih nije nedostajalo u prethodnim stoljeæima. Cirijaku Ankonitancu lako se može pripisati takva sklonost.43 Krajem 16. stoljeæa Antonio Agustín (Augustinus) izrazio je jednako uvjerenje u jednoj usputnoj reèenici: »Yo mas fe doi a las medallas y tablas y piedras, que a todo lo que escriven los escritores« (više vjerujem medaljama, ploèama i kamenju nego bilo èemu

42 Usp. Christian Gottlob Heyne, Opuscula academica (Akademska djelca), 1785., I, str. 280. Djelo Benjamina Hedericha Anleitung zu den führenden historischen Wissenschaften (Priruènik za vodeæe historijske znanosti), Wittenberg 31717. smatra se prvim priruènikom pomoænih historijskih znanosti. Kako se èini da je malo kolao izvan Njemaèke (ja sam djelo mogao vidjeti samo u Bibliothèque Nationale), dopustite mi da upozorim èitatelja da je rijeè o elementarnom sažetku opæe historije, rimskih starina, mitologije, geografije, kronologije, genealogije i slièno. 43 »Maiorem longe quam ipsi libri fidem et notitiam praebere videbantur« (Èinilo se da nude kudikamo veæe svjedoèanstvo i znanje nego same knjige) – Franciscus Scalamontius, »Vita Kyriaci Anconitani«, u: Giuseppe Colucci, Delle antichità Picene, 1792., XV, str. lxxii. O Cirijaku vidi Erich Ziebarth, (»Cyriacus von Ancona als Begründer der Inschriftenforschung«), Neue Jahrbücher für das klassische Altertum, Geschichte und deutsche Literatur, IX, 1902., str. 214; (Isti, »Nachfolger des Cyriacus von Ancona«, Neue Jahrbücher für das klassische Altertum, Geschichte und deutsche Literatur, XI, 1903., str. 480, kao i Georg Voigt, Die Wiederbelebung das class. Alterthums, 21880., I, str. 271 i dalje.)

43

što kazuju pisci).44 Njegov je suvremenik Claude Chifflet primijetio: »Veteres historiae controversias nummorum antiquorum cognitio componit« (Prijašnje povijesne prijepore smiruje poznavanje starog novca).45 Vjerojatno bi se moglo navesti puno takvih iskaza. Oni ne mijenjaju èinjenicu da su neknjiževni dokazi zadobili posebnu autoritativnost krajem 17. i poèetkom 18. stoljeæa. Neobièna prièa Père Hardouina može se razumjeti samo u tom kontekstu. On je na zlu glasu kao patološki sluèaj. Zapoèevši s prouèavanjem numizmatike, pronašao je proturjeèja izmeðu novaca i književnih tekstova, pa je postupno došao do zakljuèka da je sve antièke tekstove 44 Dialogos de medallas, inscriciones y otras antiguedades (Dijalozi o medaljama, natpisima i ostalim starinama), Tarragona 1587., str. 377. Usp. talijanski prijevod, Dialoghi di Don Antonio Agostini tradotti in italiano (Dijalozi don Antonija Agostinija prevedeni na talijanski), Rim 1592., str. 261: »io dò più fede alle medaglie, alle tavole e alle pietre che a tutto quello che dicono gli scrittori«. O ovom velikom uèenjaku, koji je uvelike utjecao na antikvare kasnog 17. stoljeæa (a Spanheim je najbolji primjer) potrebno je sastaviti monografiju. Najnovija istraživanja koja su mi poznata: Pier Silverio Leicht, »Rapporti dell’umanista e giurista Antonio Agostino con l’Italia«, »Rendiconti della R. Accademia d’Italia« VII/2, 1941., str. 375; Jaime Toldrá Rodón, »El gran renacentista español Don Antonio Agustín«, »Boletín Arqueológico«, XLV, 1945., str. 3; C. M. del Rivero, »Don Antonio Agustín principe de los numismaticos españoles«, »Archivo Español de Arqueología«, XVIII, 1945., str. 97; F. de Zulueta, »D. A. A.«, »Boletín Arqueológico«, XLVI, 1946., str. 47 (prijevod engleskog izlaganja koje se veæ pojavilo kao predavanje Davida Murraya u Glasgowu 1939). Agustínov odlomak dugujem Charlesu Mitchellu iz Warburgova instituta. Umjerenije mišljenje je u istom smislu izrazio Sebastiano Erizzo u Discorso sopra le medaglie antiche (Govor o antièkim medaljama), Mleci 1559., str. 2. 45 De numismate antiquo liber posthumus (Postumna knjiga o antièkoj numizmatici), Louvain 1628., str. 12 (o autoru vidi José Ruysschaert, Juste Lipse et les Annales de Tacite, Louvain 1949., str. 48).

44

(izuzev Cicerona, Vergilijevih Georgika, Horacijevih Satira i Poslanica te njegova voljenoga Plinija Starijega) krivotvorila skupina Talijana krajem 14. stoljeæa. Èak je prepoznao i voðu skupine: Severusa Archontiusa, koji je, rastresen, ostavio svoj trag u odlomku Historije Auguste (Firmus Sat., 2, 1) kao numizmatièar. Hardouin je suvremenu pristranost prema neknjiževnim dokazima i suvremenu sumnju u književne dokaze doveo daleko preko ruba ludila. No, njegovim suvremenicima to nije bilo smiješno. Naširoko su mu odgovarali. La Croze je 1708. napisao èitav svezak suprotstavljajuæi se Hardouinu. Dom Tassin i Dom Toustain opravdavali su svoje veliko djelo Nouveau Traité de Diplomatique (Nova rasprava o diplomatici) (1760-1765) iznoseæi, inter alia, da æe ono onemoguæiti novoga Hardouina u ponavljanju njegovih podviga. Otkrivanje krivotvorina Svetoga Augustina i Božanstvene komedije, kako je poznato, pripada tek jednome dijelu Hardouinovih otkriæa.46 46 Teorija o krivotvorenju prvo je formulirana u djelu Chronologiae ex nummis antiquis restitutae prolusio de nummis Herodiadum (Uvod u kronologiju prema antièkom novcu /o novcu Herodijevaca/), Pariz 1693., str. 60. Za tipiènu Hardouinovu izjavu, pogl. Ad Censuram scriptorum veterum prolegomena (Uvod u procjenu starijih autora), London, 1766., str. 15: »Nos mense Augusto anni 1690 coepimus in Augustino et aequalibus fraudem subodorari, in omnibus mense Novembri suspicati sumus: totam deteximus mense maio anni 1692.« (Ja sam u kolovozu 1690. poèeo u Augustina i njegovih suvremenika mirisati prijevaru, u sve sam posumnjao u studenome, a cijelu sam podvalu razotkrio u svibnju 1692). O njegovoj metodi, usp. str. 172: »De his quae leguntur in historia scripta nihil omnino nummi veteres habent; sed prorsus contrarium exhibent: et quod maius esse in historiis fabulositatis indicium potest? Nihil fere eorum quae sunt in nummis sculpta historia scripta repraesentat; et non est istud alterum certum νοθειαζ argumentum? Et quid mirum mentitos esse in historia profana qui sacram perverterunt aut adulterarunt?«

45

Kada promatramo dosege antikvara u uoblièavanju pravila za ispravno tumaèenje neknjiževnih dokaza, moramo ustanoviti jasnu razliku. Uspjeh u ustanovljavanju pouzdanih pravila za uporabu povelja, natpisa i novaca u odnosu na autentiènost i tumaèenje bio je potpun. Otpor na koji je naišlo Mabillonovo djelo De re diplomatica (O diplomatici) iz 1681. bio je oèekivan za djelo koje je, doduše, bilo polemièko. Napadi poput onog u djelu isusovca P. Barthélemyja Germona De veteribus regum francorum diplomatibus et arte secernendi antiqua diplomata vera a falsis Ad R. P. Mabillonum disceptatio (Rasprava o starim ispravama franaèkih kraljeva i o umijeæu razluèivanja vjerodostojnih od krivotvorenih starih isprava, (Stari novac ne sadrži baš ništa o onome što se da proèitati u pisanoj povijesti, nego daje na uvid nešto potpuno suprotno: i može li postojati veæi znak izmišljanja u historijama? Pisana povijest ne prikazuje gotovo ništa od onoga što je urezano na novcu: i nije li to drugi siguran dokaz krivotvorenja? I što je èudno u tome da su lagali u svjetovnoj povijesti oni koji su svetu izokrenuli i iskrivili?) Pogl. i njegovo djelo Observationes in Aeneidem (Zapažanja o Eneidi) u: Opera Varia, Amsterdam 1723., str. 280 i dalje. Ono zapoèinje rijeèima: »Vergilio numquam venit in mentem Aeneidem scribere« (Vergiliju nikad nije palo na pamet napisati Eneidu). Kao primjer njegove kritike pogl. njegov komentar na Eneidu VIII, 505: »Corona non fuit aevo Augusti. In nummis antiquis non vidi ante saeculum XII iam senescens« (Kruna nije postojala u Augustovo doba. Na starom novcu vidio sam je tek na izmaku 12. stoljeæa). Izlaganje o Danteu je ponovo objavljeno u Parizu 1847. pod naslovom Doutes proposés sur l’age de Dante par P. H. J. – Nedoumice o Danteovom dobu – izvorno se pojavilo u Journal de Trévoux, 1727. Najbolji esej o Hardouinu je onaj G. Martinija, »Le stravaganze critiche di padre J. Hardouin«, Scritti di paleografia e diplomatica in onore di V. Federici, Firenca 1944., str. 351364. Usp. Maturin Veyssière de la Croze, Vindiciae veterum scriptorum contra J. Harduinum, 1708. O Severusu Archontiusu vidi takoðer De J. Harduini... Prolegomenis...epistola quam... scripserat Caesar Missiacus, vulgo C. de-Missy, London 1766., str. 15.

46

posveæena preèasnom ocu Mabillonu) (1703) prije svega su bili simptomatièni za sukobe vjerskih redova. Uskoro je Mabillonovo djelo opæenito prepoznato kao autoritativno. Njegova paleografska istraživanja Montfaucon je proširio na grèko pismo; on je dao sadašnje ime novoj disciplini u svojem djelu Paleographia graeca (Grèka paleografija) iz 1708. godine.47 S druge strane, Scipione Maffei usavršio je klasifikaciju zapadnih rukopisa i formulirao pravila epigrafske kritike u djelu Istoria Diplomatica (Diplomatièka historija) (1727) i u neobjavljenom spisu Ars critica lapidaria (Kritièko èitanje natpisa) (1765). Što se tièe novca, niz velikih uèenjaka od Spanheima do Josepha Hilariusa Eckhela (1792) nije se dvoumio oko pravilnog naèina postupanja s njima. Vaze, kipovi, reljefi i geme govorile su znatno složenijim jezikom. Golema literatura o amblemima (Emblemata) koja se nakupila od Alciata nije, po svojoj prilici, mogla pojasniti taj jezik. Gledajuæi spomenik koji na sebi nosi sliku, postavljalo se pitanje kako razumjeti što je umjetnik mislio? Kako možemo razlikovati izmeðu onoga što je samo ornamentalno i onoga što je zamišljeno da izražava vjersko ili filozofsko uvjerenje? Historiju pokušaja stvaranja znanstvene ikonografije od, recimo, Jacquesa Spona u Miscellanea eruditae antiquitatis (Zbirka uèenih stari-

47 Usp. Anonimni autor (P. Jacques-Philippe Lallemant?), Histoire des contestations sur la Diplomatique (Povijest rasprava o diplomatici), Pariz 1708.; Vincent Thuillier, Histoire de la contestation sur les études monastiques (Povijest rasprava o monastièkim studijima), u: Ouvrages posthumes de Jean Mabillon et D. Thierri Ruinart, 1724., I, str. 365. Usp. Dom Martène, Histoire de la congrégation de Saint-Maur, posebno sv. IV i dalje, 1930. i dalje; P. Gall Heer, Johannes Mabillon und die Schweizer Benediktiner, St. Gallen 1938. Djelo Correspondence inédite de Mabillon et de Montfaucon avec l’Italie iz 1846. je neprocjenjivo.

47

na) iz 1679. do Josepha Spencea u Polymetis iz 1747., preko Montfauconova djela L’Antiquité expliquée (Stari vijek protumaèen i prikazan u slikama) iz 1718., tek valja napisati. Winckelmannovo trajno zanimanje za ikonografiju, koje kulminira u djelu Versuch einer Allegorie besonders für die Kunst (Istraživanje alegorije, osobito za umjetnièke svrhe) (1766) valja shvatiti u tom kontekstu. Kolika god bila važnost rezultata do kojih su došli Winckelmann i njegovi prethodnici, antikvari su se meðusobno slagali neusporedivo manje u ovome polju, nego u poljima numizmatike, epigrafike i diplomatike.48 Svatko tko je èitao djelo Franza Cumonta Le symbolisme funéraire des Romains (Grobni simbolizam u Rimljana), koje se pojavilo 1942., i kritiku te knjige profesora Arthura Darbyja Nocka u »American Journal of Archaeology« iz 1946. može pomisliti da smo nakon dva stoljeæa još uvijek udaljeni od opæenito prihvaæenog tumaèenja pojedinih tipova slika. Ukoliko je istina da još uvijek patimo zbog neuspjeha antikvarā 18. stoljeæa da stvore uvjerljivi rjeènik likovnih umjetnosti, to se nije odrazilo na neposredna zbivanja. Oboružan svojim raspravama, više-manje trajne vrijednosti, o numizmatici, diplomatici, epigrafici i ikonografiji, antikvar 18. stoljeæa mogao je iskušati sreæu u starim i novim poljima pouzdajuæi se da je njegov prethodnik time oskudijevao. On se mogao pretvoriti u historièara ili je mogao pomoæi historièarima da napišu historije nove vrste. Bit æe dovoljno prisjetiti se koji je vjerojatno najveæi doprinos osamnaestostoljetnoga prouèavanja neknjiževnoga dokaza historijskome znanju: otkriæe predrimske Italije.

48 O Winckelmannu je najbolja dosadašnja studija Carlo Antoni, La lotta contro la ragione, 1942., str. 37.

48

Primjer opširne uporabe neknjiževnoga dokaza Svadljivi div Thomas Dempster slikoviti je lik škotske katolièke emigracije u Italiji poèetkom 17. stoljeæa. Umro je kao profesor humanistièkih studija u Bologni 1625., ostajuæi upamæen po velikom znanju i slaboj prosudbi, što nije sasvim pravedno u odnosu na glavno djelo što ga je objavio za života, novo izdanje Rosinusovih Antiquitates. Još uvijek nisam u prilici ustanoviti kako se dogodilo da je njegov rukopis De Etruria regali (O kraljevskoj Etruriji) ostao neobjavljen sve dok nije dopao u ruke Thomasa Cokea, kasnije grofa Leicestera, otprilike stoljeæe poslije. Coke je bio u pravu kada je u Predgovoru napisao: »Hoc quidem mirum videri potest ita disposuisse Fortunam ut de rebus Etruscorum antiquis scribere et Britanno homini contingeret unice, et quod idem liber in Britanni pariter hominis manus incideret.« (I ovo se može èiniti èudnim, da je sudbina tako dodijelila i da se jedino Britancu dogodi da piše o etrušèanskim starinama, i da ista knjiga padne opet u ruke jednoga Britanca). Dempster je prikupio samo književne i neke epigrafske dokaze o Etruriji. Znakovito je za snažniji naglasak 18. stoljeæa na arheološkim dokazima kako je urednik osjeæao da je nemoguæe objaviti rukopis na kakav je naišao: zamolio je antikvara s velikim obiteljskim imenom, Filippa Buonarrotija, da pridoda spomenièke dokaze. Knjiga se, kao neobièni spoj antikvarne uèenosti dvaju stoljeæa, pojavila u Firenci 1723. godine. Doživjela je neuobièajen uspjeh. U 17. stoljeæu o Etrušèanima se nije mnogo objavljivalo nakon Francesca Inghiramija i Thomasa Reinesiusa (1637). Sada se pojavila bujica knjiga i disertacija. Akademiju u 49

Cortoni je sa svojim Lukumonima49 i važnim disertacijama utemeljio Onofrio Baldelli 1726. godine; Società Colombaria u Firenci zapoèela je s radom 1735. Svi su prepoznali Dempstera kao vrelo nadahnuæa za probuðeno zanimanje za Etruriju. No to zanimanje nije bilo književno prije svega. Ono se uglavnom usredotoèilo na prouèavanje arheološkog dokaza. Etrušèanski muzej Volterre, koji je utemeljio Mario Guarnacci, Cortone, koji je utemeljio Baldelli, i Montepulciana, koji je utemeljio Pietro Bucelli, nastali su u to doba. Do 1744. tzv. Etrušèanske vaze veæ su izborile pravo na posebnu prostoriju u Vatikanu. Arheološka obnova proširila se od Toskane na druge krajeve Italije: Accademia di antichità Profane je utemeljena u Rimu 1740.; Accademia degli Ercolanesi 1755. godine. Otkriæe Herkulaneja i Pompeja bio je najistaknutiji rezultat. Thomas Dempster doživio je uspjeh jer su talijanski uèenjaci tragali za novim žarištem svog domoljubnog osjeæaja i kulturnih interesa. Duboko ukorijenjeni u svoje pokrajinske predaje i sumnjièavi prema Rimu iz razlièitih razloga, pronašli su ono što su tražili u Etrušèanima, Pelazgima i ostalim pred-rimskim plemenima. Lokalno domoljublje zadovoljeno je visokom starinom pred-rimskih civilizacija. Novi trend zanimanja za neknjiževni dokaz nudio je moguænosti i pružio tehniku istraživanja. Antikvarna metoda, spojena s domoljubnom obnovom, stvorila je uèenjake takve izvrsnosti kakvu Italija nije vidjela više od stotinu godina.50 49 Lucumoni, akademski naziv za etrurske poglavice, ugledne osobe, prvake (prim. prev). 50 Eva Fiesel, Etruskisch u: »Geschichte« der indo-germanischen Sprachwissenschaft, Berlin 1931.; Gaetano Gasperoni, »Primato, onore e amore d’Italia negli storici ed eruditi del Settecento«, »Convivium«, XI, 1939., 264; Frederick Mascioli, »Anti-Roman and Pro-Italic Feeling in Ita-

50

Mladenaèki esej koji je Giambattista Vico objavio 1710. godine – De antiquissima Italorum sapientia (O najstarijoj mudrosti Talijana) – bavio se metafizikom i nije se vezao uz antièka vremena osim u naslovu. Jednu stvar ipak valja imati na umu kada je rijeè o Vicu. Iako vrlo upuæen u lingvistièku, teološku i pravnu uèenost svoga doba, gotovo ga uopæe nisu dotakle metode Spanheima, Mabillona i Montfaucona. Divio se Mabillonu, a barem se jednom osvrnuo na Montfaucona, no nije usvojio njihovu preciznu uèenost. U svoje je doba ostao usamljen dijelom jer je bio veæi mislilac, a dijelom jer je bio lošiji uèenjak od svojih suvremenika. Zaobišao ga je antikvarni pokret 18. stoljeæa.51 lian Historiography«, »Romanic Review«, XXXIII, 1942., str. 366-384. No tekst nepoznatog autora »Storia degli studi sulle origini italiche«, »Rivista Europea«, I, 1846., str. 721-742, još je uvijek neprocjenjiv. (Napomena prevoditelja: u natuknici Luigija Ambrosolija o Antoniju Casatiju /1828-1857/ u Dizionario biografico degli Italiani 21/1978., stoji da je Casati autor èlanka). O Nicolasu Fréretu vidi Marcel Renard, Latomus, III, 1939., str. 84-94; o Herkulaneju usp. primjerice Michele Ruggiero, Storia degli scavi di Ercolano, Napulj 1885.; G. Castellano, »Mons. Ottavio Antonio Bayardi e l’illustrazione delle antichità d’Ercolano«, »Samnium«, XVI-XVIII, 1943-1945., str. 65-86, 184-194. O M. Guarnacciju vidi L. Gasperetti, »Le origini italiche di Mario Guarnacci e l’utopia della Sapientia Antiquissima«, »La Rassegna«, XXXIV, 1926., str. 81-91. Zanimljiv suvremeni pregled antikvarnih studija pruža Antonio Francesco Gori u »Admiranda antiquitatum herculanensium descripta et illustrata«, »Symbolae litterariae«, Firenca 1748., I, str. 31-38. Nekoliko djela Gaetana Gasperonija (o kojemu pogl. Carlo Calcaterra, Giornale storico della letteratura italiana, CXXVI, 1949., str. 383) prouèava talijanske uèenjake 18. stoljeæa. Pogl., primjerice, La Storia e le lettere nella seconda metà del secolo XVIII, Jesi 1904.; La Scuola storico-critica nel secolo XVIII, Jesi, 1907. Michele Maylender, Storia delle Accademie d’Italia, Bologna 1926. i dalje nudi podatke o akademijama. 51 Giambattista Vico, La scienza nuova seconda, ur. F. Nicolini, 1942., I, str. 206 i II, str. 225. Recentna Bibliografia Vichiana Benedetta Cro-

51

Nastale su mnoge maštovite teorije, poput one u Guarnaccijevu djelu Origini italiche (Talijanski poèeci), gdje su se Etrušèani i Samaritanci opasno približili. Èak se i pronicavi i meðunarodno osviješteni Denina prepustio idiliènom opisivanju Italije prije rimske vlasti kao mirne zajednice malih gradova i država. Štoviše, èak je i Girolamo Tiraboschi s Etrušèanima zapoèeo svoje djelo Storia della letteratura italiana (Povijest talijanske književnosti). Slavljenje pred-rimske Italije, koje je tako uèestalo u ranom preporodu (Risorgimento)52 nije manje karakteristièno ni za talijanske historièare 18. stoljeæa. Ovdje su korijeni mnogih zamisli Giobertijeva Primata. No ozbiljno istraživanje dolazilo je zajedno s mitskim mišljenjem. Pomisliti svaki put na Etrušèane kada god se pronaðe neka takozvana etrurska vaza, znaèi postaviti problem na arheološku osnovicu, a to nije bilo uobièajeno. Otkriæa u južnoj Italiji uskoro sile na priznanje da su mnoge od tih vaza èisto grèke izrade – shvaæanje blisko veæ i Winckelmannu. Ideja da su Tabulae Eugubinae etrušèanske definitivno je pobijena.53 Gorijeva zbirka spomenika pokazala je svoju trajnu vrijednost, a na kraju stoljeæa Lanzijev Saggio di lingua etrusca (Esej o etrušèanskom jeziku) pružio je izvrstan uzorak metodološkog istraživanja. Kada je Ulrich von Willamowitz-Moellendorf 1925. došao u Italiju, održao je govor u Firenci u kojem je preporuèio povijest pred-rimske Italije kao dobar predmet cea i Fausta Nicolinija, Napulj 1947., neprocjenjivo je vrelo podataka o filološkim istraživanjima 18. stoljeæa. Usp. i Fausto Nicolini, Commento storico alla Seconda Scienza Nuova, Rim, I, 1949. 52 Benedetto Croce, Storia della storiografia italiana nel secolo decimonono, 31947., I, str. 52. 53 Povijest problema povezana je s uvodom Giacoma Devota za njegovo izdanje Tabulae Iguvinae, 21940.

52

za buduæe talijanske uèenjake. Benedettu Croceu je bilo lako istaknuti da je ta zamisao u Italiji postojala barem jedno stoljeæe. Mogao je reæi i da je stara veæ dva stoljeæa.54 Talijani su se u 18. stoljeæu preko Etrurije i Magnae Graeciae vratili Grèkoj. Sicilijanski novac koji je knez Torremuzza prikupljao, a Goethe otišao promotriti, herkulanejski papiri, konaèno i ono što je na kraju prepoznato kao grèke vaze, govorili su grèkim jezikom. Rasprava izmeðu uèenjaka poput Passerija, koji je priznao prvenstvo Grèke, i onih poput Guarnaccija, koji je držao stranu Etrurije, pomogla je da se uvidi bliskost negdašnjih veza izmeðu Etrurije i Grèke. Novi osjeæaj prisnosti s grèkim svijetom primjetan je u Italiji 18. stoljeæa nakon dugog razdoblja protureformacije. Djela Fasti attici (Atièki fasti) Edoarda Corsinija iz 1744. i Monumenta Peloponnesia (Peloponeški spomenici) Paola Marije Paciaudija iz 1761. godine proširila su zanimanje s Magnae Graeciae na samu Grèku. Nekoliko elemenata sklopa koji su omoguæili Ugu Foscolu da bude Talijanom i Giacomu Leopardiju da piše svoje pjesme mogu se pronaæi u muzejima, nekropolama i uèenim društvima.55 54 Benedetto Croce, Conversazioni critiche, IV, 1932., str. 150-152. 55 Carlo Sigonio je bio posljednji veliki talijanski antikvar renesanse koji je prouèavao neki grèki predmet. Iduæe važno djelo je, vjerojatno, ono F. Enrica Norisa, Annus et epochae Syromacedonum in vetustis urbium Syriae nummis, Firenca 1691. Sva ostala važna prouèavanja grèkih starina u 17. stoljeæu nisu talijanska (John Selden, Marmora Arundeliana – Arundelovi spomenici, 1628.; F. Rous, Archaeologia Attica – Atièka arheologija, 1637.; Everard Feith, Antiquitates Homericae – Homerske starine, 1677.; Jacob Spon, Miscellanea eruditae antiquitatis – Mješavina uèenih starina, 1679.; John Potter, Archaeologia Graeca – Grèka arheologija, 1702. te, prije svega, razlièite monografije Johannesa Meursiusa, koje je prikupio Giovanni Lami, Firenca, 1741-1763. Usp. Alessandro Curione, Sullo studio del greco in Italia nei secoli XVII-XVIII, Rim, Tosi, 1941. Èitav problem prouèavanja grèkog u Italiji valja ponovno ispitati.

53

Sukob antikvara i historièara u 18. i 19. stoljeæu

Sukob u 18. stoljeæu Pisanje historije krajem 17. i poèetkom 18. stoljeæa karakterizira veliki broj historièara èija je glavna briga bila utvrditi istinitost svakog dogaðaja najboljom istraživaèkom metodom. Tu su brigu dijelili sa suvremenim antikvarima, èije su metode, zapravo, èesto slijedili. Stoga, iako je razlika izmeðu knjige historije i knjige starina ostala formalno jasna, ciljevi historièara èesto su bili jednaki ciljevima antikvara. Obje strane su težile faktiènoj istini, a ne tumaèenju uzroka niti proispitivanju posljedica. Da se poslužimo replikom Marka Pattisona De Quinceyju: njihov posao nije bio da misle.56 Kada su »filozofski« historièari zapoèeli napadati uèenost, to je osporavalo dobar glas podjednako i antikvara i »uèenih« historièara. U svojoj potrazi za pouzdanim dokazom uèeni su historièari i antikvari bili skloni zaboraviti da je historija ponovno tumaèenje prošlosti koje vodi do zakljuèaka o sadašnjosti. Filozofski historièari (Montesquieu, Voltaire) postavljali su pitanja o sadašnjosti. Štoviše, postavljali su pitanja temeljne naravi o opæem razvitku èovjeèanstva da se toènost u detalju lako mogla uèiniti nevažnom, a na koja 56 Mark Pattison, Isaac Casaubon, 21892., str. 449. Relevantna je èitava stranica. Usp. Benedetto Croce, La letteratura italiana del Settecento, 1949., str. 241.

54

su, k tome, književna vrela – èinilo se – mogla pružiti potpuniji odgovor od antikvarnih »riznica« (thesauri). Voltaire je podržavao sumnje svojih uèenijih kolega o mnogim pojedinostima historijske predaje, no nije osjeæao potrebu nadomještati ih utemeljenijim pojedinostima. Odbacio ih je kao nevažne i zatražio drukèiji pristup historiji. Ideja civilizacije postala je glavnom temom historije, a politièka historija joj je postala podèinjena. Predmeti poput umjetnosti, religije, obièaja i trgovine, dotada u nadležnosti antikvara, postali su tipièni predmeti filozofskog historièara, ali ne na naèin antikvara. Mnogi su dijelili nesklonost Horacea Walpolea prema ljudima koji su sve staro držali vrijednim oèuvanja. Discours préliminaire de l’Encyclopédie (Uvodna rasprava u Enciklopediji) iz 1751. godine nije mogla biti jasnija: Le pays de l’érudition et des faits est inépuisable; on croit, pour ainsi dire, voir tous les jours augmenter sa substance par les acquisitions que l’on y fait sans peine. Au contraire le pays de la raison et des découvertes est d’une assez petite étendue et souvent au lieu d’y apprendre ce que l’on ignoroit, on ne parvient à force d’étude qu’à désapprendre ce qu’on croyoit savoir. Prostor erudicije i èinjenica neiscrpan je; promatramo kako se takoreæi svakoga dana njegova materija poveæava pomoæu osvajanja koja izvodimo bez poteškoæa. Prostor razuma i otkriæa, naprotiv, vrlo je malen i èesto nakon mnogih prouèavanja umjesto da saznamo ono što nismo znali, uspijevamo tek zaboraviti ono što smo vjerovali da znamo.

Kako je Gibbon zamijetio: U Francuskoj... je filozofsko doba zapustilo uèenost i jezik Grèke i Rima. Èuvarica tih studija, Akademija natpisa, spuštena je na najnižu ljestvicu meðu trima kraljevskim društvima 55

Pariza: novi naziv Uèenjaka s prijezirom se primjenjuje na sljedbenike Lipsiusa i Casaubona.

Vertot, Middleton, Ferguson i Gillies su se u novom tumaèenju politièke povijesti Grèke i Rima još jedva bavili raspravama o vrelima. Dugotrajna suradnja antikvara i filozofa u polju antièke religije bila je narušena. U 17. je stoljeæu postajalo sve jasnije da su istoèni jezici i historija nužni za razumijevanje kršæanstva. John Selden je 1617. objavio svoje epohalno djelo De Diis Syris. Daniel Heinsius je 1627. u djelu Aristarchus Sacer istakao da se ni jezik Svetoga Pisma ne bi mogao razumjeti bez odreðenog poznavanja istoènih jezika. Islam postaje poznatijim, a potom privlaèi i simpatije. Upoznavanje sa srednjovjekovnom židovskom filozofijom iznosi problem podrijetla idolatrije na naèin uspostavljen stoljeæima ranije. Rasprava Johanna Gerharda Vossiusa De theologia gentili et physiologia christiana sive de origine et progressu idololatriae (O poganskoj teologiji i kršæanskoj fiziologiji ili o podrijetlu i napretku idolopoklonstva) iz 1641. popraæena je tekstom i prijevodom Maimonidesova teksta Mishnah Torah. Dodiri s poganskim narodima u Aziji i Americi izoštrili su viðenje karakteristiènih znaèajki poganstva. Pitanja koja su uèenjaci postavljali bila su: a) kako je politeizam zamijenio prvotni monoteizam; b) kakav je bio odnos Mojsijeva zakona i ustanova okolnih naroda; c) kakva se vrsta potvrde – ako uopæe ikakva – može naæi za hebrejsku i kršæansku istinu u poganskim tekstovima? Metoda odgovora na ova pitanja obièno je bila spoj etimologije i poredbe dogma i rituala. Žrtvovanje Friksa može se usporediti s Izakovom žrtvom; Serapis i Josip, 56

sin Jakovljev, mogli bi biti ista osoba. Ime Vulkana lako se dalo izjednaèiti s Tubalkainovim. Èak se i razaranje Troje uzimalo kao proroèanski opis Nabukodonozorova razaranja Jeruzalema. Hebrejske i fenièke izvedenice postale su pomodne zahvaljujuæi Estienneu Guichartu i Samuelu Bochartu. Thomas Hyde je 1700. godine uèinio dostupnim parsijske spise, no ne uvijek sa sretnim posljedicama. Odgovor na pitanje o podrijetlu varirao je od euhemerizma do intervencija vragova te filozofskih i sveæenièkih trikova. No, manje-više opæenito se priznavalo da su neke zemlje – ponajprije Egipat – bile središte širenja filozofskog monoteizma. Isusovac Athanasius Kircher bio je siguran da Mensa Isiaca jamèi dokaz egipatskog vjerovanja u Trojstvo (1652). Herman Witsius je 1683. mogao braniti izvornost židovskog monoteizma suprotstavljajuæi se Johnu Marshamu i Johnu Spenceru, samo ukoliko je ustrajao na tome da su Egipæani preuzeli monoteistièka vjerovanja od Židova. Premda nije bilo nièeg neobiènog ili krivovjernog u mišljenju da su pogani istinu upoznali neovisno od židovskog i kršæanskog otkrivenja, broj pogana kojima je sada dopušten pristup istinskom poznavanju Boga mogao je imati opasne implikacije. Može se stoga shvatiti zašto su engleski deisti od Herberta do Tolanda tako gorljivo njegovali poredbenu religiju, te zašto su njihovi protivnici od Cudwortha do Warburtona bili prisiljeni na isto. Deistièki prijepor voðen je oružjem koje su pribavile antiquitates sacrae.57 57 O studijama 17. stoljeæa vidi Otto Gruppe, Geschichte der klassischen Mythologie und Religionsgeschichte, 1921., str. 45; Louis Capéran, Le problème du salut des infidèles, Toulouse 1934., str. 257; Mario Manlio Rossi, La vita, le opere e i tempi di Edoardo Herbert di Cherbury, 1947. (naroèito svezak III); Isti, Alle fonti del deismo e del materialismo

57

Krajem 17. stoljeæa takoðer je postalo jasno da bi se prouèavanje religije moralo obraèunati s neknjiževnim dokazima koje su prikupljali antikvari. Spanheim je obeæao numizmatièko djelo o religiji koje nikada nije ostvario, no novac je opæenito prihvaæen kao izvrsni prijenosnik religioznih ideja. De La Chausse je 1700. godine izjavio da su geme još jedna blagodat prouèavatelju religije: Evvi da tanti artefici espresso in picciol spazio tutto ciò e ancor più di quello che l’istoria ci palesa di considerabile, la religione degli antichi, il culto de’lor dei... gli arcani più occulti dei gentili; e sotto misteriose immagini e portentose figure scopresi la superstiziosa dottrina di molte nazioni. Mnogi su autori na malome prostoru izrazili sve ono, pa i više od onoga što nam historija otkriva kao dostojno pozormoderno, Firenca 1942. Usp. i Gustav Mensching, Geschichte der Religionswissenschaft, Bonn 1948., str. 39. Nekoliko karakteristiènih djela: Athanasius Kircher, Oedipus Aegyptiacus (Egipatski Edip), Rim 1652.; Edmund Dickinson, Delphi Phoenicizantes, Oxford 1655.; Zachary Bogan, Homerus Εβραιξων, Oxford 1658.; Jacques Hugo, Vera historia romana (Istinska rimska povijest), Rim 1655.; Samuel Bochart, Geographia Sacra (Phaleg et Chanaan) (Sveta geografija: Faleg i Kanaan), Caen 1646.; Herman Witsius, Aegyptiaca et δεκαφυον, Amsterdam, 1683; John Spencer, De legibus Hebraeorum ritualibus, Cambridge 1685.; Thomas Hyde, Historia religionum veterum Persarum eorumque Magorum, Oxford 1700. (njega je bez izravna spominjanja napao Montfaucon u L’Antiquité expliquée, II, dio 2, str. 395). O povijesti Mensae Isiacae, koja je igrala tako važnu ulogu nakon objave Lorenza Pignorie u Mlecima 1605., vidi Ernesto Scamuzzi, La Mensa Isiaca del Regio Museo di Antichità di Torino, Rim 1939. Na nju postoji zanimljiva aluzija kod Ralpha Cudwortha, The True Intellectual System of the Universe, u Works, Oxford 1829., II, str. 119. Mario Manlio Rossi, Alle fonti del deismo, èini se da je uspio protumaèiti (str. 26 i dalje) zašto je poredbeni studij religije postao oružje u rukama deistièkih mislilaca, premda njihovi protivnici nikada nisu poganima zanijekali prirodnu objavu.

58

nosti: religiju starih, njihovo bogoštovlje... najskrovitije tajne pogana; a ispod tajnovitih slika i èudesnih figura otkriva se praznovjerni nauk mnogih naroda.58

Zbirke slika bogova, dakako, bile su uobièajene za èitavog renesansnog razdoblja. Šesnaestostoljetne riznice Guillamea Du Choula i Vincenza Cartarija još su doživljavale nova izdanja. No, sada je ikonografija trebala služiti novoj poredbenoj znanosti o religiji. Popularni pisac Antoine Banier je u djelu La mythologie et les Fables expliquées par l’Histoire (Mitologija i bajke protumaèeni historijom) 1738. ustrajao na nužnosti korištenja »medailles, inscriptions, monumens historiques« (medalja, natpisa, povijesnih spomenika) da bi se objasnila antièka religija. Karakteristièno je da se prvo izdanje djela Gründliches mythologisches Lexicon (Sustavni mitološki leksikon) Benjamina Hedericha, koje se pojavilo 1724., zasnivalo samo na književnim vrelima, no drugo je izdanje iz 1770. pridodalo odlomke o ikonografiji. Takozvane etrurske vaze izazivale su rasprave o religioznim stvarima. No, neizbježan je osjeæaj da što idemo dalje u 18. stoljeæu to su manje takva istraživanja bila važna za prouèavanje religije. Duhovi toga doba skloniji filozofiji nisu držali nužnim podvrgnuti se prikupljanju i tumaèenju književnih i neknjiževnih dokaza antièke religije. Faktièno znanje predsjednika Charlesa De Brossesa, Charlesa Françoisa Dupuisa, Nicolasa Antoinea Boulangera, baruna de Sainte-Croixa, Jean-Baptistea Gasparda de Villoisona pa èak i iznimno raznolikoga Antoinea Courta de Gébelina, bilo je ogranièeno. Oni su se stalno vraæali na poèela. Bili su zauzeti formuliranjem opæih teorija o podrijetlu religije ili 58 Michelange De La Chausse, Le Gemme antiche figurate (Ilustrirane antièke geme), Rim 1700., Proemio.

59

preciznije religijskih otajstava, a da se nisu pomuèili oko stvaranja jasne slike o poslu antikvara. Obzirniji istraživaèi religije kao da su postali nesvjesni prikupljenih dokaza i problema koje su formulirali antikvari. Nisu bili svjesni veæega dijela obavljenog posla. S druge strane, mnogi koji su poznavali dokaze oèito su bili nesvjesni težine predmeta. Sami antikvari zaboravili su pouènu lekciju Montfauconove Antiquité expliquée, koja je srušila toliko zamršenih tumaèenja religijskih simbola. U nemoguænosti da promisle o poèelima, spekulirali su o pojedinostima. Stukeley je prenio trojstvenu besmislicu Kirchera iz Egipta na Stonehenge. Pierre-François D’Hancarville svojom je zloporabom vaza oèarao mnoge istaknutije od sebe. Richard Payne Knight, voðen starim novcem, potrudio se »istražiti nepregledne i zbunjuæe labirinte politièke i alegorijske bajke i što je toènije moguæe razdvojiti teologiju od mitologije starih«, pokazujuæi ne manju neobuzdanost od D’Hancarvillea. Karakteristièno je da je ozbiljni radnik poput Paula Ernsta Jablonskog mogao, koliko je moguæe, zaobiæi neknjiževni dokaz u svom djelu Pantheon Aegyptiorum (Egipatski panteon) (1750).59 59 Najbolji katalog djela je kod Otta Gruppea, Geschichte der klassischen Mythologie, nav., str. 58 i dalje. Meðu recentnijim djelima: Arthur William Evans, Warburton and the Warburtonians, Oxford 1932.; Franco Venturi, L’Antichità svelata e l’idea del progresso in N. A. Boulanger, Bari 1947.; Stuart Piggott, William Stukeley, Oxford 1950. Naslovi knjiga spomenuti u tekstu su: Charles de Brosses, Du culte des dieux fétiches, 1760.; A. Court de Gébelin, Monde primitif analysé, 1773.; Charles-François Dupuis, Origine de tous les Cultes, 1794.; Nicolas Antoine Boulanger, Antiquité dévoilée, 1766.; Baron Guillaume de Sainte-Croix, Mémoires pour servir à l’histoire de la religion secrete des anciens peuples, s dodatkom Jean-Baptistea Gasparda d’Ansse de Villoisona, 1784. (usp. i izdanje iz 1817. pod naslovom Recherches historiques et critiques sur les mystères du paganisme); Pierre-François Hugues

60

Sukob u 19. stoljeæu Do konca 17. stoljeæa antikvari su nesmetano nastavili s dvije djelatnosti. Brinuli su o tipu dokaza koji je obièni politièki historièar bio sklon staviti u stranu i prouèavali one predmete – obièaje, ustanove, umjetnost, religiju – izvan dohvata politièkog historièara, koji se mogu najbolje preispitati uz pomoæ neknjiževnih dokaza. Poèetkom 18. stoljeæa izgubili su nadzor nad neknjiževnim dokazom. Što su »uèeni« historièari više prihvaæali antikvarne metode provjere književnog neknjiževnim dokazom, to su manje antikvari mogli numizmatiku, diplomatiku i epigrafiku prisvajati kao vlastiti predmet. No, oni su ostali uèitelji èetiriju antiquitates – publicae, privatae, sacrae, militares (javnih, privatnih, svetih i vojnih starina). Pravo antikvara na postojanje u 18. stoljeæu nije ugroženo. »Filozofski« historièari nisu imali koristi od njihove uèenosti, te joj nisu pokušali dati novi smjer. Priroda pitanja se promijenila da bi postala odreðenim izazovom antikvarima kada je, krajem stoljeæa, postalo oèito (zahvaljujuæi uglavnom Winckelmannu i Gibbonu) da erudicija i filozofija nisu nespojive. Spoj filozofske historije i antikvarne istraživaèke metode postao je cilj koji su sebi zacrtali mnogi ponajbolji historièari 19. stoljeæa. To je cilj d’Hancarville (alias Ancarville), Recherches sur l’origine, l’ésprit et le progrès des arts de la Grèce, London 1785.; Richard Payne Knight, The Symbolical Language of Ancient Art and Mythology, 1818. (reprint New York 1876); (Thomas Blackwell), Letters concerning mythology, London 1748.; Nicolas Sylvestre Bergier, L’origine des dieux du paganisme, 1767. i Jacob Bryant, A New System or an Analysis of Ancient Mythology, 1774. podjednako su tipièna djela. Dobar uvod u èitavu ovu literaturu pruža kritièka bibliografija pridodana djelu nepoznata pisca Essai sur la religion des anciens grecs, Ženeva, 1787., str. 183-223 (drži se da je autor N. Leclerc de Sept Chênes).

61

koji mnogi i danas sebi postavljamo. On znaèi dvije razlièite stvari: stalno potiskivanje apriornog stajališta svojstvenog poopæavajuæem pristupu filozofskog historièara i, na drugoj strani, izbjegavanje antikvarnog mentaliteta s njegovom sklonošæu prema klasifikaciji i irelevantoj pojedinosti. Antikvar je bio poznavatelj i zanesenjak; njegov je svijet bio statièan, a njegov ideal prikupljanje. Bez obzira bio on diletant ili profesor, živio je zato da klasificira. U odreðenim sluèajevima njegove su umne navade bile osnažene metodama steèenima u predmetima s kojima je bio blisko povezan. Antiquitates sacrae granièile su s teološkim podruèjima; kada je bila rijeè o Rimu, antiquitates publicae bilo je teško razdvojiti od rimskog javnog zakonodavstva. No, historija je sada poèela prodirati u teologiju i zakonodavstvo. Novo shvaæanje ljudskog razvitka, podjednako zahtjevno i opsežno, ostavilo je malo prostora za puko opisivanje prošlosti. Pitanje koje se postavlja o antikvarnim studijima u 19. stoljeæu nije pitanje njihove diskreditacije, nego pitanje njihova tako dugotrajnog preživljavanja. Odgovor je da antikvarni mentalitet, sasvim prirodno, nije bio neprikladan naravi ustanova kojima se uglavnom bavio. Lakše je opisati pravo, religiju, obièaje i vojnu tehniku nego ih genetièki protumaèiti. Èesto je narav dokaza takva da se predmeti koji pripadaju razlièitim povijesnim razdobljima moraju kombinirati kako bi se stvorila slika neke ustanove. Gdje historièar oklijeva zakoraèiti kako ne bi ugrozio ispravan kronološki slijed, antikvar je spreman uskoèiti. Klasifikacija se može riješiti kronologije. To objašnjava dugotrajnu sumnju u moguænost sjedinjenja antikvarnih i historijskih studija èak i u dobro obaviještenim umovima, postajuæi predmetom živih rasprava. Friedrich August Wolf je u svojem djelu Darstellung der Altertumswissenschaft (Prikaz znanosti o starinama) iz 62

1807. pokušao uspostaviti razliku izmeðu historije koja se bavi s »Das Werdende« (onime što je u nastanku) i starina koje se bave s »Das Gewordene« (onime što je postalo).60 Friedrich Ast je držao da postoji razlika izmeðu »Altertumswissenschaft« (znanosti o starinama) i antièke politièke historije (1808).61 Eduard Platner razlikovao je historiju koja opisuje naciju »in seiner Bewegung« (u njenom kretanju) i starine koje je opisuju »in seiner Geschlossenheit und Ruhe« (u njenoj zaokruženosti i spokoju).62 Friedrich Ritschl u svom djelu Ueber die neueste Entwicklung der Philologie (O najnovijem razvitku filologije) (1833)63 kao vjerojatno jedan od prvih u potpunosti nijeèe postojanje stvari poput »Altertümer« (starine), uz još niz oštroumnih primjedbi, no Boeckh u Enzyklopädie, premda opæenito nijeèe pojam »Altertümer«, ostavlja distinkciju izmeðu politièke historije i »Staatsaltertümer« (državnih starina): prva se bavi zbivanjima, a druge ustanovama. Boeckh je oèito bio pod utjecajem duge predaje dogmat-

60 Ovu je definiciju, koliko mi je poznato, ponavljao i Eduard Meyer, posljednji veliki historièar koji je kao legitimnu prihvatio distinkciju izmeðu historije i starina: »Zur Theorie und Methodik der Geschichte«, Kleine Schriften, drugo izdanje, 1924., I, str. 66. 61 Friedrich Ast, Grundriss der Philologie, Landshut 1808., str. 12. 62 Eduard Platner, Ueber wissenschaftliche Begründung und Behandlung der Antiquitäten, Marburg 1812., str. 14. 63 Friedrich Ritschl, Opuscola Philologica, V, 1879., str. 1. Ritschl istièe: »Warum also nicht lieber den unbehaglichen Schlendrian ganz aufgeben und den Stoff der sogenannten Antiquitäten in angedeuteter Weise in natürliche aus den Unterschieden menschlicher Geistesthätigkeit selbst abgezogene Bereiche vertheilen?« (Zašto radije potpuno ne odustati od nelagodnog nemara, a graðu takozvanih starina na naznaèeni naèin ne raspodijeliti u prirodna podruèja, shodno razlikovanju ljudske duhovne djelatnosti?)

63

ske naobrazbe o pravu i politièkim ustanovama na pravnim fakultetima.64 Georg Gottfried Gervinus (1837) i Johann Gustav Droysen (1868) nisu se bavili tim problemom u svojim priruènicima Historik i vjerojatno su ga držali zastarjelim. No, time ne smijemo zanemariti èinjenicu da su poduka i pisanje o »antiquitates« kao neèem razlièitom od historije trajali do unatrag nekoliko desetljeæa. »Kunstaltertürmer« (umjetnièke starine) ustrojio je Christian Gottlob Heyne kada je Winckelmann veæ bio izumio historiju umjetnosti. O »Kultaltertürmer« (kultnim starinama) pisalo se nakon što je Karl Otfried Müller pokazao kako bi mogla izgledati historija grèke religije. Postojale su i »Kriegsaltertürmer« (ratne starine) èak i nakon izdavanja djela Hansa Delbrücka Geschichte der Kriegskunst (Povijest umijeæa ratovanja) 1900. godine, a Ludwig Friedländer nije odmah prihvatio preobrazbu »Privataltertürmer« (starine privatnog života) u »Sittengeschichte« (povijest obièaja). »Staatsaltertürmer« (državne starine) bile su još žilavije, poduprte Mommsenovim sustavnim pojmom »Staatsrecht« (državno pravo): sve do 20. stoljeæa njemaèki struènjaci nisu pristali na prijelaz sa »Staatsaltertürmer« na »Rechtsgeschichte« (historija prava) ili »Verfassungsgeschichte« (povijest ustava).65 Ni preživljavanje antikvarnog pristupa historiji nije bilo puka njemaèka osobitost, premda se mora

64 Pogl. i L. von Ulrichs, Handbuch der klassischen Altertumswissenschaft, 1886., I, str. 22 za još jednu definiciju (i obranu) antike. O èitavoj literaturi o »Enzyklopädie und Methodologie der Altertumswissenschaft«, koju ne kanim ispitati u pojedinostima, vidi Antonio Bernardini i Gaetano Righi, Il concetto di filologia e di cultura classica nel pensiero moderno, Bari 1947. 65 Za raspravu o »Staatsrecht« i »Staatsaltertümer« vidi ukratko moju bilješku (o knjizi Römische Staat und Staatsgedenke Ernsta Meyera,

64

priznati da je izvan Njemaèke manji broj ljudi brinuo o tome problemu. Francuska je tradicionalno pružala ugodan dom antikvarima sve donedavno. Povremeno zapadanje u antikvarno stanje uma mora se oèekivati i u buduænosti. No, ideja o »antiquitates« je sada mrtva jer je mrtva i odgovarajuæa ideja o politièkoj historiji zasnovanoj na književnom dokazu. Historièari su uvidjeli da se tradicionalni predmeti antikvarnog istraživanja mogu preoblikovati u poglavlja historije civilizacije sa svim potrebnim uèenjaèkim aparatom. Antikvar je historiju spasio od skeptika, iako je nije napisao. Sklonost prema izvornim dokumentima, domišljatost u otkrivanju krivotvorina, vještina u prikupljanju i klasificiranju dokaza te, iznad svega, beskrajna ljubav prema uèenju antikvarov su doprinos »etici« historièara. Njegujemo sjeæanje na Jeana Mabillona ne samo zbog njegova djela De re diplomatica, veæ zbog Traité des etudes monastiques (Rasprava o samostanskim uèenjima), gdje preporuèuje: »avoir le cœur dégagé des passions, et sur tout de celle de critiquer« (valja imati srce osloboðeno strasti, a posebice strasti za kritiziranjem).66

1948) u »Journal of Roman Studies«, XXXIX, 1949., str. 155. Nadam se da æu ubuduæe pisati o utjecaju antikvarnih studija na uspon sociologije. 66 Prva verzija ovog èlanka proèitana je na Warburgovu institutu u sijeènju 1949. Zahvalan sam na korisnoj raspravi èlanovima Instituta, profesoru Carlu Dionisottiju, dr. Felixu Jacobyju, dr. Nicolaiju Rubinsteinu, gðici M. I. Henderson, dr. Rudolfu Pfeifferu, dr. Berylu Smalleyju i ravnatelju Brasenosea, gosp. Hughu Lastu.

65

67

Dodatak 1

John Leland, Kraljevski antikvar

Članak o Johnu Lelandu u Dictionary of National Biography na str. 892 donosi: »Leland je 1553. postao Kraljevski antikvar, u službi u kojoj nije imao ni prethodnika ni sljedbenika«. Dokaz za tu tvrdnju nije podastrt i, po svemu sudeæi, nije ga lako naæi. Uvjerenje da je Leland bio proglašen Kraljevskim antikvarom seže, koliko mogu odrediti, do Camdenova životopisa iz pera Thomasa Smitha iz 1691., s karakteristiènim odlomkom (str. xxviii): (Lelandi) industriam perquam laudabilem annua pensione e fisco Regio soluta favore suo fovit Rex Henricus VIII illumque Antiquarii quo merito gloriatus est Lelandus titulo insignivit. Munus istud, quod dolendum est, ab isto tempore omnino desiit: licet unus et alter (vix enim plures numerantur) superbum illud Historiographi Regii, nescio an satis pro dignitate, nomen sustinuerint. (Lelandovu) nadasve hvalevrijednu marljivost potpomogao je godišnjom uplatom isplaæenom iz kraljevske blagajne i svojom naklonošæu kralj Henrik VIII. i odlikovao ga naslovom antikvara, zbog zasluge kojom se Leland proslavio. Ta je služba, nažalost, od toga vremena posve išèeznula, makar 67 Zahvalan sam gospoði May McKisack koja je sa mnom raspravljala o temi Dodatka.

67

su jedan ili dvojica (jedva da ih je naime bilo više) nosili to èasno ime kraljevskoga historiografa, ne znam da li dostatno prema dostojanstvu.

Thomas Smith nije naveo nijedan dokaz, a Anthony Hall je u Vita Auctoris, kojom je otvorio svoje izdanje Lelandovih Commentarii de scriptoribus britannicis (Komentara o britanskim piscima) iz 1709., naveo Thomasa Smitha kao svoj dokaz za istu izjavu: ...ut illum non modo bibliothecae suae praefecit, verum etiam magnifico Antiquarii titulo liberalissime donavit. Unus est inter Anglicae scholae Proceres, virorum eruditorum semper feracissimae, qui ad tanti nominis fastigium conscenderit – Habeat secum, servetque sepulchro. ...da ga je ne samo postavio za predstojnika svoje knjižnice nego mu i vrlo darežljivo dodijelio sjajni naslov antikvara. Jedini je meðu uèiteljima engleske škole, uvijek vrlo bogate uèenim ljudima, koji se uspeo do tolike èasti. – Neka je ima sa sobom i èuva u grobu. Lelandov životopis Williama Huddesforda iz 1772., str. 9 još je precizniji: »imenovanjem pod pokroviteljstvom Velikog državnog peèata godine Gospodnje 1533., 25. godine njegove vladavine, on je postao Kraljevskim antikvarom; prvi i uistinu posljednji koji je nosio taj èasni naslov«. No on kao dokaz nudi Woodovo djelo Athenae Oxonienses, a Wood (prema Blissovu izdanju), I, str. 198, kazuje nešto drugo: »(Leland) je od njega dobio narudžbu pod pokroviteljstvom Velikog državnog peèata u 25. godini vladavine i 1533. godine Gospodnje, èime je bio ovlašten istražiti engleske starine i tako dalje.« 68

Leland u svojim Newe Yeares Gyfte to King Henry the VIII, nazvanima i Naporno putovanje i potraga za engleskim starinama (objavio Huddesford, n. pag), navodi da je u 35. godini »tvoje prosperitetne vladavine« dobio »najplemenitije zaduženje da pomno ispita i marno istraži sve knjižnice samostana i uèilišta tvoga plemenitog kraljevstva«. Potpisao se na pamfletu kao Joannes Leylandus Antiquarius. Potpis, u najboljem humanistièkom stilu, ne mora nužno podrazumijevati da je imenovan Kraljevskim antikvarom. Pitanje na koje bih rado dobio odgovor kompetentnih istraživaèa jest je li Thomas Smith osim ovog potpisa imao neki drugi dokaz.68

68 Eleanor Nathalie Adams, Old English Scholarship, 1917., str. 12, koja ponavlja uobièajeno mišljenje, vjerojatno se referira na predgovor Johna Balea za izdanje djela Laboriouse Journey iz 1549. Referenca može navesti na krivi put, buduæi da Bale Lelanda naziva tek »a moste dylygent sercher of the Antiquytees of thys oure Englyshe or Brytthyshe nacyon« (najmarnijim istraživaèem starina ove naše engleske ili britanske nacije). Sa zadovoljstvom zamjeæujem da Thomas Downing Kendrick, British Antiquity, 1950., str. 47, bilj. 1, dolazi do istoga zakljuèka. Gosp. Kendrick ne raspravlja o tekstovima koji se ovdje spominju.

69

Dodatak 2

69

Odabrani popis studija o pred-rimskoj Italiji (od otprilike 1740. do otprilike 1840. godine) Amaduzzi, G. C., Delle origini italiche di Monsig. Mario Guarnacci, Esame critico con una apologetica risposta, etc., Mleci 1773. Amati, G., Sui vasi etruschi o italogreci recentemente scoperti, Rim 1830. Balbo, C., »Delle origini degli antichi popoli italiani«, »Antologia Italiana«, 1846., str. 213-233 i 247-262. Bardetti, S., De’ primi abitatori dell’Italia, Modena 1772.; Della lingua dei primi abitatori dell’Italia, Modena 1769.; Della lingua dei primi abitatori dell’Italia, Modena 1772. Bianchi Giovini, A., Sulle origini italiche di A. Mazzoldi, Osservazioni, Milano 1841; Ultime osservazioni sopra le opinioni del Signor A. Mazzoldi intorno alle origine italiche, Milano 1842. Bini, G. C., pogl. Lami, G., Lettere gualfondiane. Bonaparte, L., Catalogo di scelte Antichita Etrusche trovate negli scavi del Principe di Canino, Viterbo 1829. Bourguet, Louis, Spiegazione di alcuni monumenti degli Antichi Pelasgi trasportati dal Francese con alcune osservazioni sovra i medesimi, Pesaro 1735.

69 Ovaj popis nije potpun niti tomu teži. Vidi takoðer bilj. 50 u ovom tekstu i Gian Francesco Gamurrini, Bibliografia dell’Italia antica, I, Arezzo 1905. Za Siciliju vidi Biagio Pace, Arte e civiltà della Sicilia antica, Rim 1935.

71

Campanari, Sec., »Dei primi abitatori d’Italia«, »Giornale Arcadico«, LXXXIV, 1840., str. 241- 272. Carlo Rubbi, G. R., Delle antichità italiche, Milano 1788-1791. Cattaneo, Carlo, Notizie naturali e civili su la Lombardia. Introduzione, I, Milano 1844. Del Bava, G. M. Riccobaldi, Dissertazione istorico-etrusca sopra l’origine, I’antico stato, lingua e caratteri della Etrusca nazione, Firenca 1758. Delfico, M., Discorso preliminare su le origini italiche, in Dell’antica numismatica della città d’Atri nel Piceno, Teramo 1824. Denina, C. G. M., Delle Rivoluzioni d’Italia, Torino 1769-1770. Durandi, Jacopo, Saggio sulla storia degli antichi popoli d’Italia, Torino 1769.; Dell’antico stato d’Italia. Ragionamento in cui si esamina l’opera del p. S. Bardetti sui primi abitatori d’Italia, Torino 1772. Fabroni, G., Degli antichi abitatori d’Italia, Firenca 1803. Ferrari, Guido, Dissertationes pertinentes ad Insubriae antiquitates, Milano 1765. Fourmont, E., Reflexions sur l’origine, I’histoire et la succession des anciens peuples, Pariz 21747. Fréret, N., Recherches sur l’origine et l’histoire ancienne des différents peuples de l’Italie, u: Histoire de l’Académie des Inscriptions, 1753., XVIII, str. 72-114. Gori, A. F., Museum Etruscum, Firenca, 3 sveska, 1737-1743.; Difesa dell’Alfabeto degli antichi Toscani pubblicato nel 1737 dall’autore del Museo Etrusco, disapprovato dall’illustrissimo Marchese S. Maffei, Firenca 1742.; Storia Antiquaria Etrusca del principio e de’progressi fatti finora nello studio sopra l’antichità etrusche, Firenca 1749. Guarnacci, Mario, Origini italiche o siano memorie istoricoEtrusche sopra l’antichissimo regno d’Italia e sopra i di lei abitatori, 3 sveska, Lucca 1767-1772. (drugo izdanje, Rim 1785-1787). Inghirami, F., Monumenti Etruschi o di Etrusco nome disegnati, 6 svezaka, Fiesole 1821-1826.; Lettere d’Etrusca Erudizione, 72

Fiesole 1828.; Etrusco Museo Chiusino... con aggiunta di alcuni ragionamenti del Prof. D. Valeriani, etc., Firenca 18321834.; Storia della Toscana, 16 svezaka, Fiesole 1841-1843.; Pitture di Vasi Etruschi, drugo izdanje, 4 sveska, Firenca 1852-1856. Lami, G., Lettere Gualfondiane sopra qualche parte dell’antichità etrusca, Firenca 1744.; Lezioni di antichità toscane, Firenca 1766. Lanzi, L. A., Saggio di Lingua Etrusca, Rim 1789.; De’ vasi antichi dipinti volgarmente chiamati etruschi, Firenca 1806. Maffei, Scipione, Ragionamento sopra gli Itali primitivi in cui si scuopre l’origine degli Etruschi e dei Latini, in Istoria Diplomatica, Mantova 1727., str. 201-260; Trattato della nazione etrusca e degli Itali primitivi, u Osservazioni Letterarie, svesci IV-VI, Verona 1739-1740. Usp. i Osservazioni Letterarie, III, 1738., str. 233 (osvrt T. Dempstera, De Etruria Regali). Mazzocchi, A. S., Sopra l’origine dei Tirreni, u Saggi di dissertazioni ... lette nella nobile Accademia Etrusca di Cortona, III, 1741., str. 1-67. Mazzoldi, A., Delle origini italiche e della diffusione dell’incivilmento italiano all’Egitto, alla Fenicia, alla Grecia e a tutte le nazioni asiatiche, Milano 1840. (Milano 2 1846); Risposta alle osservazioni di A. Bianchi Giorini, Milano 1842. Micali, G., L’Italia avanti il dominio dei Romani, 4 sveska, Firenca 1810. (Firenca 21821); Storia degli antichi popoli italiani, Firenca 1832.; Monumenti inediti a illustrazione della storia degli antichi popoli Italiani, Firenca 1844. Passeri, G. B., Lettere roncagliesi u A. Calogierà, Raccolta di Opuscoli, XXII-XXIII, Mleci 1740-1742.; Dell’Etruria omerica u A. Calogierà, Nuova Raccolta di Opuscoli, XVIII, 1768.; In Thomae Dempsteri libros de Etruria regali Paralipomena, Lucca 1767.; Picturae Etruscorum in vasculis, 3 sveska, Rim 1767-1775. Quadrio, F. S., Dissertazioni critico-storiche intorno alla Rezia, Milano 1755. 73

Romagnosi, D., Esame della storia degli antichi popoli italiani di G. Micali in relazione ai primordii dell italico incivilimento, u Biblioteca Italiana, LXIX-LXX, 1833. Rosa, G., Genti stabilite tra l’Adda e il Mincio prima dell’Impero Romano, Milano 1844. Tonso, A., Dell’origine dei Liguri, Pavia 1784. Valeriani, D., pogl. Inghirami, F., Etrusco Museo Chiusino.

74

Prevoditeljska napomena

Članak »Ancient History and the Antiquarian« prvi je puta objavljen u »Journal of the Warburg and Courtauld Institutes«, XIII/3-4, 1950., str. 285-315. Zahvaljujem uredništvu časopisa, posebno Jenny Boyle iz Warburgova instituta u Londonu, na susretljivosti i pomoći da od profesora Riccarda Di Donata s Odsjeka za klasičnu filologiju Sveučilišta u Pisi, izvršitelja oporuke i upravitelja arhiva Arnalda Momigliana, dobijem dopuštenje za prijevod i objavu cjelovita članka. Posebna hvala dragim kolegama Ireni Bratièeviæ, Franku Æoriæu, Sanji Šoštariæ i Ninu Zuboviæu s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu koji su mi svojim znanjima, kao i uvijek dosad, bili spremni pomoæi. Oni su preveli dijelove teksta na latinskom, njemaèkom, francuskom i grèkom koje je Momigliano objavio u izvorniku, a ovdje se pojavljuju u njegovoj pratnji. Kada sam 2002. u Pisi prvi puta proèitao tekst, studenti su mi kao predavaèu-poèetniku prvi pali na pamet kao korisnici prijevoda, pa sam im ga htio uèiniti dostupnijim. U želji da se pojasne i autorova vrela, integrirao sam bibliografske podatke unutar autorovih fusnota. Tako su na veæini mjesta na kojima se u izvorniku nalaze samo inicijali ispred prezimena sada stavljena puna imena autora i autorica èlanaka i knjiga, a na mjestima na kojima je Momigliano samo naveo naslov èasopisa, donijet je puni naslov èlanka. Jeleni Šesniæ zahvaljujem na strpljivom èitanju i sugestijama za ispravke. M.Š. 75

Arnaldo Momigliano (1908-1987)

Arnaldo Momigliano

Arnaldo Dante Momigliano rođen je 5. rujna 1908. u židovskoj obitelji Riccarda i Ilde u pijemontskom gradiću Caragliu kraj Cumea. Roditelji su mu, kako je 1955. napisao u posveti knjige Contributo alla storia degli studi classici, ubijeni u neimenovanom nacističkom logoru u studenome 1943. Vezanost uz njih nije potjecala samo iz njihova tragičnog svršetka i štovanja duge predaje obiteljskog imena koje se u mjestu rođenja bilježi od 14. stoljeća. Prikazujući jednom prigodom sliku doma kao Jewish house i rodnoga mjesta kao Christian-Roman-Celtic village, Momigliano je podsjećao na podrijetlo osobnog identiteta i znanstvenog etosa, koje je izgradio prvom naobrazbom u krugu obitelji. U sedamnaestoj godini zapoèeo je studij na Sveuèilištu u Torinu, da bi se u dvadeset i prvoj preselio u Rim, slijedeæi uèitelja historije Gaetana De Sanctisa (1870-1957). De Sanctis se Grèkom i Rimom i historijom historiografije bavio u djelima Problemi di storia antica iz 1932. i Studi di storia della storiografia greca iz 1951. godine. Uèenik je slijedio taj put, diplomiravši radom Sastavljanje Tukididove historije. Na mladoga je historièara utjecao još jedan De Sanctisov student, klasièni filolog Augusto Rostagni, te filozofi Giovanni Gentile i Benedetto Croce. Momigliano je 1932. poèeo predavati Grèku povijest na Rimskom sveuèilištu, zamjenjujuæi De Sanctisa, koji je odbio prisegnuti na odanost fašistièkom poretku. U dvadeset i èetvrtoj je godini u Torinu objavio jednu od prvih 77

studija, Prime linee di storia della tradizione maccabaica, a svoje je zanimanje za starovjekovnu civilizaciju pokazao i djelima L’opera dell’imperatore Claudio (1932), La personalità di Caligola (1932), Filippo il Macedone. Saggio nella storia greca del IV secolo a. C. (1934) i Ricerche sull’organizzazione della Giudea sotto il dominio romano: 63 a.C.–70 d.C (1934). Zanimanja mladoga predavaèa za grèku, rimsku i hebrejsku povijest te za Tukididovu, Varonovu, Flavijevu, Svetonijevu i Plutarhovu rekonstrukciju naravi glasovitih ljudi staroga vijeka kao i za umijeæe historiografije, privukla su pozornost europskih i amerièkih znanstvenika, što pokazuju recenzije njegovih knjiga u èasopisima »Gnomon«, »The Classical Review«, »Classical Philology« i »Historische Zeitschrift« objavljene tridesetih godina 20. stoljeæa. Brzi uspon De Sanctisova studenta uskoro je zaustavila surova zbilja. Iako su recenzije Momiglianovih studija o Makabejcima u Njemaèkoj izlazile i nakon 1933., dokazujuæi da su znanstvena istraživanja starih civilizacija mogla nadiæi razornost dnevnih ideologija, od 1938. stvari su se za mladoga historièara historiografije (tada veæ dvije godine nositelja naslova Professore titolare di storia romana na Sveuèilištu u Torinu) u potpunosti promijenile. Tada je Mussolinijev poredak uveo rasne zakone, koji su Momigliana prisilili na napuštanje službe, a u ožujku 1939. i domovine, koju je dotada pretpostavljao svojem židovskom identitetu. Tako se u dobi od trideset i jedne godine prvo našao u Parizu, da bi uskoro nastavio za London. Koliko su politièka zbivanja utjecala na Momigliana pokazuje tužna cezura u njegovu radu. Za razliku od plodne prve polovice desetljeæa, talijanski je izgnanik 1938. prvi put bio prisiljen objaviti studiju La formazione della moderna storiografia sull’Impero romano bez navoðenja godine i mjesta objave, ukazujuæi na svoj promijenje78

ni status. U bibliografiji za tu godinu nalazimo tek jednu njegovu recenziju (jednu od ranih na èelu fascinantnog niza), o Strebeovoj knjizi posveæenoj vrijednosti Tukididove historiografije i njezinu utjecaju na grèku i rimsku književnost. Zahvaljujuæi historièarima Hughu Lastu i Isobel Henderson, Momigliano je utoèište nakon prelaska La Manchea pronašao u Oxfordu, družeæi se s Iris Murdoch, Franzom Steinerom i Eliasom Canettijem. Izbjegavši tragiènu sudbinu svojih roditelja i devetero èlanova porodice koji su stradali u nacistièkim logorima, u napadnutoj Engleskoj ušao je u krug intelektualaca bliskih Warburgovu institutu. Do svršetka rata sastavljao je recenzije i studije za èasopise. U ratnim je godinama postao stalni recenzent èasopisa »The Journal of Roman Studies«. Otpoèevši suradnju 1940., Momigliano je do 1945. godine za èasopis napisao petnaestak osvrta o djelima Ronalda Symea (The Roman Revolution), Károlyja Kerényija (Apollon, Studien über antike Religion und Humanität), Benjamina Farringtona (Science and Politics in the Ancient World), Charlesa Norrisa Cochranea (Christianity and Classical Culture), Laure Robinson (Freedom of Speech in the Roman Republic), Vincenta Scramuzze (The Emperor Claudius), Emanuelea Ciacerija (Le origini di Roma), Jacquesa Perreta (Les origines de la légende troyenne de Rome), Friedricha Corneliusa (Untersuchungen zur frühen römischen Geschichte) i Franza Altheima (Die Soldatenkaiser). Suradnju s èasopisom održavao je desetljeæima, a za rata je suraðivao i s »Journal of Hellenic Studies« i »The Classical Review«. Pored brojnih recenzija popraæenih jezgrovitim i suvereno provedenim analizama historijskih djela koje upuæuju na njegovu otvorenost »izvedenim«, a ne samo »izvornim autoritetima«, Momigliano je od 1942. nanovo 79

objavljivao vlastite studije. Veæ se ranije približivši londonskom Warburgovu institutu, u petom je svesku njegova èasopisa objavio prvi èlanak, raspravljajuæi o prikazu Mira na Augustovoj Ara Pacis, spomeniku koji je nekoliko godina ranije, prema želji fašistièkih vlasti, integriran iz fragmenata i postavljen pored ruševina Augustova mauzoleja. Pomno prateæi znanstvenu produkciju, pozornost je za rata usmjerio grèkoj i rimskoj civilizaciji, objavljujuæi tekstove o Kamilu (»The Classical Quarterly«, 1942), morskoj sili u grèkoj misli i književnoj kronologiji u Neronovo doba (oba u »The Classical Quarterly«, 1944). Iako su mu nakon 1945. bila ponuðena predavaèka mjesta u Torinu i Pisi, odluèio je zadržati se u Engleskoj, udomaæivši se u sveuèilišnim krugovima i knjižnicama a u èasopisima je nastavio objavljivati pronicljive komentare o radu svojih suvremenika. Uskoro se vratio predavaèkom poslu. Od 1947. do 1951. radio je kao predavaè Antièke povijesti na Sveuèilištu u Bristolu, kamo je putovao iz Oxforda. Od svršetka rata do angažmana u Londonu 1951. nastavio je objavljivati recenzije u »The Journal of Roman Studies«, pišuæi o problemima istraživanja starorimske povijesti i historiografije te o etrurskoj kulturi i novovjekovnim antikvarnim studijima (primjerice 1949. u osvrtu na studiju Joséa Ruysschaerta o odnosu djela Justusa Lipsiusa i Tacitovih Anala). U istom je èasopisu objavio radove o komentarima Tacita (1947) i panegiricima Mesali i Vespazijanu (1950). Pored suradnje s »Journal of the Warburg and Courtauld Institutes«, vratio se i talijanskim èasopisima, objavljujuæi u »Rivista storica italiana« o Senekinu legendarnom kršæanstvu. Od 1951. do 1975. godine bio je predavaè Antièke povijesti pri University College Sveuèilišta u Londonu, s time da je od 1964. vodio seminare pri Scuoli normale superiore u Pisi, kojoj je ostavio dio svoje knjižnice. Nakon umi80

rovljenja u Londonu 1975. godine nastavio je predavati na Committe on Social Thought Sveuèilišta u Chicagu. Poslije iskustva bijega iz domovine u kojoj je zapoèeo djelovanje objavom veæih studija, Momigliano je do dolaska na Londonsko sveuèilište preferirao oblike recenzija, èlanaka i predavanja. To se poèelo mijenjati nakon nastupnog predavanja pod naslovom George Grote and the Study of Greek History održanog 19. veljaèe 1952. na University Collegeu. Tada se vratio objavi studija o problemima staroitalske, helenistièke, rimske ranorepublikanske te kasnoantièke i ranokršæanske kulture u Europi, doživljavajuæi znanstveno-istraživaèki tour-de-force. Utjecajna je djela do londonskog umirovljenja objavljivao u Italiji, Engleskoj i Sjedinjenim Državama. Meðu njima se istièu: Contributo alla storia degli studi classici (1955), Secondo contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico (1960), The Conflict between Paganism and Christianity in the fourth century (1963), Terzo contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico (1966), Studies in Historiography (1966), Quarto contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico (1969), The Development of Greek Biography (1971), Quinto contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico (1975) i Alien Wisdom. The Limits of Hellenization (1975). Tom impresivnom popisu valja pridodati dvadesetak velikih èlanaka te isto toliko recenzija u èasopisima za historiju, klasiènu filologiju i istraživanje antièkih kultura, koje je objavljivao u Italiji, Njemaèkoj, Engleskoj i Americi. Momigliano je u tom razdoblju veæu pozornost usmjerio historiji recepcije antièke baštine, pa se u recenzijama, èlancima i knjigama podjednako bavio poviješæu historiografije i antikvarnih studija, izjednaèavajuæi djela Maffeia, Perizoniusa, Vica, Gibbona, Niebuhra, Droysena, Burckhardta, Mommsena, Huizinge, De Sanctisa i Rostagnija s 81

djelima antièkih historiografa. U recenzijama iz tog doba primjeæuje se zanimanje za studije o Historia Augusta, Židovima u starom Rimu i kasnoantièkoj Europi, a pod pišèevo su poveæalo dolazile i knjige uglednih autora Lionela Pearsona, Arnolda Toynbeea, Roberta Maxwella Ogilviea i Ronalda Symea, koji su tih godina objavljivali antièke tekstove ili ih interpretirali u historiografskim radovima. Momigliano je u posljednjem desetljeæu života po publiciranim radovima prepoznat kao jedan od kljuènih historièara historiografije svoga doba, pa je postao Poèasni vitez Britanskog Carstva, èlan rimske Accademie dei Lincei, Britanske akademije, Akademije znanosti u Torinu, Kraljevske nizozemske akademije, Amerièke akademije znanosti i umjetnosti, Institut de France, Njemaèkog arheološkog instituta te Istituto di studi romani i Istituto di studi etruschi. U posljednjem razdoblju djelovanja nastavio je objavljivati recenzije, èlanke i knjige, održavajuæi i brojna predavanja. U recenzijama objavljenima u èasopisima »The Journal of Roman Studies«, »Gnomon«, »The Journal of Modern History«, »Classical Philology« i »The American Historical Review« pisao je o knjigama i studijama u kojima se raspravljalo o antièkim piscima (Barnesov Tertullian, 1976), oživljavanju njihova djela (Schellhaseova knjiga Tacitus in Renaissance Political Thought, 1979), potom o historiji i teoriji historiografije (Gilbertova knjiga History. Choice and Commitment, 1977., Gentilijeva i Cerrijeva knjiga Le teorie del discorso storico nel pensiero greco e la storiografia romana arcaica, 1979., Christova Römische Geschichte und deutsche Geschichtswissenschaft, 1984. i Gossmanov Orpheus Philologus: Bachofen versus Mommsen on the Study of Antiquity, 1985). U recenzijama se barem dvaput osvrtao na povijest židovske kulture i prikaz Holokausta: prvo je 1980. pisao o knjizi Meira 82

Michaelisa Mussolini and the Jews, dajuæi i osobni osvrt na Italiju iz doba svojeg egzodusa (èemu se vratio pred smrt u èlanku Conversazioni sul nazismo u èasopisu »Belfagor« 1987), a 1982. je pisao o Fischerovoj knjizi Seleukiden und Makkabäer. U to doba Momigliano nije povlaèio granice u tematici izmeðu recenzija knjiga i vlastitih èlanaka i knjiga. Otkako je poèeo stalno predavati u Chicagu i Pisi objavio je dvadesetak velikih èlanaka a do smrti još desetak knjiga. Èlanke je objavljivao u èasopisima »History and Theory«, »Athenaeum«, »Rivista storica italiana«, »Classical Philology«, »The Journal of Modern History« i »Annali della Scuola normale superiore«. Predmeti njegova zanimanja u èlancima tog doba i dalje su bili antièka kultura, historiografija i historièari. Tada je objavio èlanke o grèkoj historiografiji (1978), klasicizmu 19. stoljeæa (1982), klasiènim studijima u Italiji 19. i 20. stoljeæa (1986), antièkoj biografiji i prouèavanju religije u Rimskom Carstvu (1986), kao i o historièarima staroga i novoga vijeka Flaviju Josipu (1979), Edwardu Augustusu Freemanu (1980), Fustelu de Coulangesu (1982), Karlu Otfriedu Mülleru (1983), Georgesu Dumézilu (1984)70 i odnosu E. A. Freemana i Maxa Webera (1986). Pišuæi o povijesti kulture, religije i svakodnevnog života, Momigliano je u èlancima raspravljao o teologiji viših društvenih slojeva Rima 1. st. pr. Kr. (1984) i religiji u Ateni, Rimu i Jeruzalemu istoga doba (1984), a u posljednjoj je godini života otvorio i teme apokalipse i egzodusa u židovskoj tradiciji (1986) te proroèanstva kao

70 Tekst »Georges Dumézil and the Trifunctional Approach to Roman Civilization« iz èasopisa »History and Theory« 23/3, 1984. preveli su Nataša Polgar i Stanko Andriæ i objavili u èasopisu »Kolo« 10, 2000., str. 205-226.

83

povijesti religije u tradiciji od poganske do kršæanske Sibile (1987). Od veæih studija i knjiga iz tog doba mogu se istaknuti: Essays in Ancient and Modern Historiography (1977), Sesto contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico (1980), Storie e memorie ebraiche del nostro tempo (1982), La storiografia greca (1982), Settimo contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico (1984), Sui fondamenti della storia antica (1984), Tra storia e storicismo (1985), Ottavo contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico (1987), On Pagans, Jews, and Christians (1987) i Storia e storiografia antica (1987). Nakon smrti 1. rujna 1987. u Londonu, zanimanje za Momiglianovo djelo nije se smanjilo. Naprotiv, do danas se stalno poveæava publiciranjem neobjavljenih spisa i prijevodima i studijama o njegovu radu. Od nekrologa Karla Christa 1988. u èasopisu Gnomon preko kritièke studije Marka Salbera Phillipsa o Momiglianovoj historiji antikvarnih studija iz 1996. do zbornika Petera Millera Momigliano and Antiquarianism iz 2007., gotovo svake godine objavljuje se svezak s izborom tekstova toga istraživaèa. Postumno su mu objavljeni sljedeæi naslovi: Die Juden in der alten Welt (1988), zbornik L’Antichità nell’Ottocento in Italia e Germania – Die Antike im 19. Jahrhundert in Italien und Deutschland (1988), Saggi di storia della religione romana: studi e lezioni 1983-1986 (1988), Roma arcaica (1989), The Classical Foundations of Modern Historiography (1990), Nono contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico (1992) i Essays on Ancient and Modern Judaism (1994). Momigliano je èlanak »Antièka povijest i antikvar« objavio u »Journal of the Warburg and Courtauld Insti84

tutes« 1950. godine. Prvotni naziv èasopisa, »Journal of the Warburg Institute«, koristio se u osam brojeva prvih dvaju godišta, od srpnja 1937. – kada je u Londonu objavljen prvi broj – do travnja 1939. godine. Prvi urednici bili su povjesnièari umjetnosti Edgar Wind (1900-1971) i Rudolf Wittkower (1901-1971). Na naslovnici koja se do danas nije znatno promijenila, našao se amblem s èetiri elementa i èetiri temperamenta koji, meðusobno povezani, opkoljuju središnji krug, u kojem se nalaze rijeèi MVNDVS, ANNVS i HOMO, a potjeèe s drvoreza izdanja knjige De natura deorum Izidora Seviljskog, objavljene 1472. u Augsburgu. Utemeljitelj Instituta bio je Aby (Abraham Moritz) Warburg (1866-1929), koji se bavio humanistièkim otkrivanjem antièke civilizacije, znaèenjem slika i migracijom simbola. Nakon prisilnog preseljenja Warburgove knjižnice za kulturnu historiju iz Hamburga u London 1933., za ustanovu se brinuo Friedrich Fritz Saxl (18901948), a pisci izbjegli iz Njemaèke, Italije i Austrije u èasopisu su poèeli objavljivati studije iz povijesti umjetnosti, historiografije i ikonografije. Institut s ciljem prouèavanja »preživjelih klasiènih elemenata u europskoj historiji religije, društvenog života, lijepih umjetnosti, znanosti i književnosti« tada se nalazio u sklopu Imperial Institute Buildings u londonskom South Kensingtonu. Kada je Momigliano još predavao Rimsku povijest na torinskom Sveuèilištu, Saxl, Wind i Wittkower objavili su prvi broj èasopisa. Od ljeta 1937. naznaèili su svoja zanimanja: znakovi i simboli, amblemi, alegorije, klasiène slike i njihovo oživljavanje nakon propasti Rimskoga Carstva. Iza naslovnice prvoga broja stoji da èasopis za koji je trebalo izdvojiti 30 šilinga »teži istraživanju djelovanja simbola – znakova i slikā koje su stvorili stari a koristili moderni naraštaji podjednako kao pomagala prosvjetljenja i praznovjerja«. U tom broju radove su objavili tadaš85

nji prvaci povijesti umjetnosti i kulture Jacques Maritain, Erwin Panofsky i Ernst Gombrich. Njima su se u iduæim brojevima pridružili Delio Cantimori, potom glasovita istraživaèica djela Giordana Bruna, hermetièke predaje i pamæenja Frances Yates, povjesnièar francuske i talijanske umjetnosti i sovjetski doušnik Anthony Blunt te prouèavatelj recepcije ruina William Sebastian Heckscher. Na tragu srednjoeuropskih povjesnièara umjetnosti s poèetka 20. stoljeæa, autori èlanaka bavili su se uglavnom zanemarenim motivima i temama iz antièke, židovske i kršæanske predaje, njihovom transformacijom i prilagodbom, èemu se nakon 1945. posvetio Ernst Robert Curtius u Europskoj književnosti i latinskom srednjovjekovlju. Kao tihi prosvjed djeluju istraživanja »marginalija« na mnogo puta promatranim djelima, primjerice Windova analiza Erazmova amblema iz srpnja 1937. ili Wittkowerovo tumaèenje simbola platonske ljubavi na Donatellovu portretnom poprsju, objavljena u sijeènju 1938. Stoga ne èudi da se u èetvrtom broju prvoga godišta pojavljuje niz èlanaka s takvim zanimanjima. Umjesto nizanja i poredbe kanonskih djela (ikonā kulturnog pamæenja liberalnog europskog graðanstva), ti su se pisci, usred krize graðanskog društva i premoæi totalitarnih sustava koji su doveli do progona snošljivosti i kulturno-religijskog slijeda europskih naroda, bavili preživljavanjem, preuzimanjem, prilagodbom i smislom nasljedovanja arhetipova starih slika. Pored pamæenja i udubljivanja u problem srodnosti umjetnièkog izrièaja u razlièitim kulturama i vremenima, suradnici èasopisa su u doba pogroma u srednjoj i istoènoj Europi promicali ideju sinteze judeokršæanske i antièkih predaja kao zajednièkog kulturnog naslijeða koje treba èuvati od tadašnje civilizacijske stranputice. Tako su 1938. Ernst Kitzinger, Adelheid Heimann i Jean Seznec (koji je 1940. u Warburgovu institutu objavio 86

djelo La survivance des dieux antiques) pisali o prikazu Josipovih prièa na koptskoj tapiseriji, slici šestodnevnog stvaranja u jednom dvanaestostoljetnom rukopisu i znaèenju medaljonā na proèelju crkve Certosa di Pavia, pokazujuæi predanost navodno omiljenoj Warburgovoj izreci »dobri Bog je u detalju«. Rasprava o historiji historiografije i antikvarnih studija do pojave Momiglianovih tekstova u èasopisu bilo je razmjerno malo, što ne treba èuditi zbog prevladavajuæeg zanimanja za semantiku slike, a manje za narativno predoèavanje prošlosti u tekstu. Veæ spomenuti Cantimori objavio je u listopadu 1937. tekst o retorici i politici u talijanskom humanizmu, no i ta je studija bila bliža rekonstrukciji povijesnog vremena nego tumaèenju historièareva djela. U listopadu 1938. njemaèko-amerièki historièar Felix Gilbert sastavio je kratki osvrt o Machiavelliju i Guicciardiniju kao odjek tadašnje rasprave historiografa, više kao doprinos aktualnoj diskusiji nego istraživanju podrijetla discipline. S poèetkom Drugoga svjetskog rata došlo je do proširenja naslova èasopisa u »Journal of the Warburg and Courtauld Institutes« kao plod spajanja dviju ustanova kojima su tada predsjedali Saxl i Blunt. Poèetkom 1940ih veæ poznatoj skupini pisaca i urednika (Saxl, Wittkower, Yates, Wind, Blunt, Boase) pridružili su se novi, meðu kojima su bili neki od najuglednijih poslijeratnih povjesnièara umjetnosti na europskim i amerièkim sveuèilištima. U doba Momiglianova dolaska u Oxford i prilagodbe na novi život i jezik kojim je brzo ovladao, u »Journalu« su objavljivali Horst W. Janson, Gerhard Schmidt, Phyllis L. Williams, Otto Pächt, Fiske Kimball, Meyer Schapiro, Richard Krautheimer i Gertrud Bing. Kada se Momigliano konaèno odluèio nešto objaviti u ustanovi koja je veæ gotovo cijelo desetljeæe privlaèila prebjege i uèenjake, »Jour87

nal« više nije izlazio dvaput nego jednom godišnje, što je zadržano do 1949. godine. U petom godištu, objavljenom ratne 1942., Krautheimer je objavio èuveni uvod u ikonografiju srednjovjekovne arhitekture. Gerard Brett pisao je o mozaiku u Velikoj palaèi u Konstantinopolu, Egon Wellesz o istoènjaèkim elementima u engleskoj crkvenoj glazbi, Kantorowicz o litanijama, Saxl o duhovnoj enciklopediji kasnoga srednjeg vijeka, Bing o knjigama Otkrivenja, Wittkower o èudovištima Istoka, a Nicolai Rubinstein jedan od temeljnih tekstova o poèecima politièke misli u Firenci, problematici kojoj se 1966. vratio u formi knjige Government of Florence under the Medici. U drugom dijelu èasopisa (kako je bio sluèaj od prvoga broja) nalazile su se »Razlièite bilješke« (Miscellaneous notes), gdje je Nikolaus Pevsner pisao o naèinima arhitektonskog projektiranja u srednjovjekovlju, Betty Kurth o srednjovjekovnim romancama na renesansnoj tapiseriji, a Arnaldo Momigliano o prikazu mira na Augustovu žrtveniku miru u Rimu. Na poèetku teksta je napisao: Pax Romana je jednostavna promidžbena formula, no težak istraživaèki problem. Ona rezimira stoljeæa razvitka za kojih su se uroðene talijanske ideje postupno ispreplele s grèkim i istoènjaèkim koncepcijama. Ara Pacis Augustae je samo epizoda u toj povijesti. (...) Svrha ove bilješke je ustanoviti koje je elemente August, sa svojim (rimskim) savjetnicima i (grèkim) umjetnicima uistinu ukljuèio u spomenik.71

Pisac je, dakle, spomenik likovne umjetnosti, koji je fašistièka uprava nešto prije donošenja rasnih zakona in-

71 Arnaldo Momigliano, »The Peace of the Ara Pacis«, »Journal of the Warburg and Courtauld Institutes« 5, 1942., str. 228.

88

tegrirala i sveèano prezentirala na Piazza Augusto Imperatore, vidio kao poticaj za prouèavanje promjenljivosti ili postojanosti antièkog poimanja ideala mira (history of the ideal of peace in antiquity). Za njim je, promatrajuæi ilustracije Morettijeve knjige L’ara pacis augustae iz 1938., tragao u spisima Homera, Hezioda, Horacija, Veleja Paterkula, Tibula, Propercija, Ovidija, Cicerona, Dionizija Halikarnaškoga, Seneke i Livija, služeæi se i povijesnoumjetnièkom analizom. Momigliano se nakon toga okrenuo drugim èasopisima i u glasilu Warburgova i Courtauldova instituta nije objavljivao do svršetka rata, toènije do 1946. godine. Iduæa, veæa studija koju je donio, bila je rasprava o odnosu njemaèkoga filologa i historièara Friedricha Creuzera (1771-1858) i grèke historiografije.72 Èitavo deveto godište èasopisa ispunili su talijanski arheolozi, filolozi i historièari, pa pored Momiglianove rasprave nalazimo i tekst Ranuccia Bianchija Bandinellija o preureðivanju jedne antièke glave, Fausta Ghisalbertija o srednjovjekovnim biografijama Ovidija, Augusta Campane o podrijetlu rijeèi »humanist«, Giulija Carla Argana o Brunelleschijevoj arhitekturi i podrijetlu perspektivne teorije 15. stoljeæa i Raffaelea Pettazzonija o poganskom podrijetlu troglavoga prikaza Trojstva. Momigliano se u svom radu nije posvetio analizi najpoznatijega Creuzerova djela Symbolik und Mythologie der alten Völker (1810-1812) nego ga je zanimao pišèev odnos prema grèkoj historiografiji, izražen desetljeæe ranije. Ta problematika pripada »onim godinama oko 1800. koje oznaèuju zaèetak nove ere za historijska prouèavanja u Europi i još uvelike nadahnjuju«.73 Za72 Arnaldo Momigliano, »Friedrich Creuzer and Greek Historiography«, »Journal of the Warburg and Courtauld Institutes« 9, 1946., str. 152-163. 73 Isto, str. 152.

89

nimljivost razdoblja prema pišèevu se uvjerenju nalazila u vjeri tadašnjih historièara da se antièka historija treba držati uzornom granom moderne historiografije. Creuzer je 1803. s tim uvjerenjem objavio knjigu Die historische Kunst der Griechen. Momigliano se nemalo oduševio za to gotovo zaboravljeno djelo, ne samo zato što se u njegovu naslovu nalazi rijeè Kunst (što podsjeæa na Winckelmannovo divljenje rijeèi Geschichte), veæ i zbog konteksta u kojem je nastalo: romantièarskog pokreta i njemaèke idealistièke filozofije. Veze s djelima braæe Schlegel, Schellinga i Heynea važan su dio razumijevanja Creuzerova djela, no znaèajnije je bilo to što se nakon Vossiusove knjige De historicis graecis iz 1624. pojavilo djelo koje je Momiglianu moglo služiti kao nadahnuæe jer nije govorilo samo o nastanku historije iz epskoga pjesništva i Herodotu, Tukididu i Ksenofontu, nego i o moguænostima modernoga promišljanja historije historiografije. Prije objave »Antièke povijesti i antikvara« Momigliano se još jednom oglasio u »Journalu«, kratkim komentarom èlanka H. Liebeschütza o Johnu od Salisburyja iz 1943.74 U tom je kratkom tekstu, smještenom iza veæih rasprava Jeana Bonyja o podrijetlu engleske gotièke arhitekture, Geoffreyja Webba o dekorativnom znaèaju westminsterske opatije, Johna Whitea o razvitku renesansne perspektive, Panofskyja o identitetu van Eyckova Tymotheosa, Gilberta o Bernardu Rucellaiju, Denysa Haya o životu Polidora Vergilija iz Urbina, i ograðujuæi se afektiranom skromnošæu (I am not competent to discuss), napravio malu filološku analizu Petrarcinih, Plutarhovih i Salisburyjevih spisa.

74 Arnaldo Momigliano, »Notes on Petrarch, John of Salisbury and the Institutio Traiani«, »Journal of the Warburg and Courtauld Institutes« 12, 1949., str. 189-190.

90

Èasopis koji je godinu dana kasnije još jednom udomaæio Momigliana, objavljujuæi èlanak koji nije bio tek kratka bilješka, polemika ili podsjeæanje na zaboravljenu osobu iz istraživaèke predaje nego zaèetak modernog promišljanja antikvarnih studija, bio je glasilo možda najintrigantnijih istraživaèa povijesti umjetnosti i kulture u svijetu koji je došao do ruba samouništenja. Od njegova osnutka do prvih poslijeratnih godina u njemu su objavljivali najugledniji povjesnièari umjetnosti Europe i Amerike, a širina zanimanja nije bila ogranièena ni tematski (pisalo se o slikama i glazbi, zodijaèkim simbolima i filozofskim polemikama, istoènjaèkim èudovištima i klasicistièkom idealu), niti vremenski (neki èlanci su èitatelja vodili u mitska vremena kulturnog pamæenja, dok je Hitchcockova studija o Franku Lloydu Wrightu potvrðivala zanimanje za kulminaciju modernizma). Držim da nije naodmet spomenuti da su meðu rijetkim – a vjerojatno i jedinim – hrvatskim èitateljima prvih brojeva èasopisa bili zagrebaèki konzervatori, koji su prve brojeve pribavili 1955. godine.75 Nakon tri manja rada, Momigliano je èlankom o antikvarima izborio mjesto meðu veæim studijama Warburgova èasopisa. Ondje su mu društvo pravili radovi dvojice glasovitih pisaca o renesansnoj umjetnosti, Frederick Hartt i Ernst Gombrich, èlancima o simbolima Gonzaga i Sala dei Venti Palazzo del Te u Mantovi, kao i studija o Holbeinu još jednoga židovskog izgnanika, Poljaka s beèkim doktoratom Fritza Grossmanna. Još uvijek kao predavaè u Bristolu, Momigliano je uložio veliki napor u koncipiranje nacrta historije antikvar-

75 Danas se prvi brojevi èasopisa (od 1937. do 1939-1940. i od 1947. do 1949) èuvaju u knjižnici Ministarstva kulture RH.

91

nih studija. Tekst je zapoèeo gotovo ironijskom reèenicom unutar fusnota: »Ovo je vrlo provizorna karta polja koje valja puno detaljnije istražiti«. Rezultat višemjeseènoga truda uloženog u sastavljanje rada potakao je tadašnju redaktoricu èasopisa Frances Yates da autoru u privatnom pismu izrazi divljenje.76 Autor je èlanak od sedamdesetak kartica koncipirao kao vrstu nacrta, odnosno poticaja za istraživanje jednog svijeta kojeg je trebalo kartografirati i historiografski obraditi. Historijsku je naraciju u tom nacrtu suprotstavio statiènoj i pedantnoj sistematizaciji antikvara. Teško je reæi što ga je potaklo da mjesece rada uloži u istraživanje povijesti recepcije i tumaèenja antièkoga svijeta, od njegovih izravnih svjedoka i su-stvaratelja do pisaca 19. stoljeæa, buduæi da se dotada uglavnom bavio tumaèima književnih dokaza. Takoðer, teško je nagaðati je li, èitajuæi završnu verziju rada, pomislio da je proizveo nešto nalik starom vijeku: zastrašujuæe pouèno i necjelovito.77 Stoga se èitatelju veæ nakon nekoliko proèitanih stranica, popraæenih golemim i zavodljivim fusnotama, može nametnuti pitanje ima li u rukama èlanak, knjižicu ili programski nacrt za neko višesvešèano djelo o prešuæenoj predaji koja otkriæem svakog novog podatka pokazuje dubinu duhovne povijesti Europe i tajnovitost njezina kulturnog zaborava. Trajna vrijednost èlanka proizlazi iz latentnog osporavanja žanra zbog autorove erudicije i zadivljenosti idejama pisaca koje je prepoznao kao prethodnike i želio spomenom uvesti u kanon antikvarnih studija koji je zapoèeo graditi. Poput renesansnih istraživaèa 76 Yates u pismu od 9. listopada 1950., pored primjedbi, izražava pohvalu za »amazingly rich and inspiring article«. Usp. Grafton 2007, 117-118. 77 Herklotz 2007, 127 piše da je Momigliano svojom širinom interesa i kompetencijom od etruskologije i biblijskih studija do crkvene historije i poredbene religije »zastrašio« (intimidate) veæinu svojih èitatelja.

92

starovjekovne civilizacije, Momigliano je osamljenièke sate prikupljanja novih spoznaja iz zaboravljenih studija i knjiga spojio s etosom respublica litterarum. To se vidi u jednoj od završnih fusnota, gdje izvješæuje da je prvu verziju èlanka proèitao u sijeènju 1949. na Warburgovu institutu gdje su mu sugestije dali filolozi i historièari Carlo Dionisotti, Felix Jacoby, Nicolai Rubinstein, gospoðica M. I. Henderson, Rudolf Pfeiffer, Beryl Smalley i Hugh Last. Momigliano je londonskim kolegama izlagao o temeljima historijske i antikvarne spoznaje. Buduæi da se dotad veæ afirmirao kao jedan od najuglednijih historièara historiografije u Europi, svoje je zanimanje za aspekte starovjekovne civilizacije upotpunio razmatranjem njezina srednjovjekovnog preživljavanja i novovjekovnog oživljavanja. Tako se od svršetka svjetskog rata posvetio studijama i recenzijama svoga »londonskog razdoblja«: tada je s tekstova antièkih pisaca prešao na interpretativnu i disciplinarnu predaju pjesnika, filologa, estetièara i povjesnièara kulture, od Petrarce do Willamowitz-Möllendorfa i Crocea, pa ne èudi da je u Warburgovu institutu, koji se želio smatrati sljednikom te ideje, prezentirao svoje zakljuèke. Golemoj interpretativnoj predaji je, zbog brojnosti njezinih tvoraca, intelektualne izazovnosti njihovih djela i posljedica za povijest modernih historijskih znanosti, vrhunac vidio u prosvjetiteljstvu. Tako je veæ na poèetku èlanka ustvrdio da je 18. stoljeæe bilo vrijeme velikih promjena koje su imale odjeka i u iduæem stoljeæu. Središnji pomak bio je epistemološki: u Doba razuma su istraživaèi pred-klasiène, klasiène i post-klasiène kulture postavili pitanje o dosezima historijske spozanje i vjerodostojnosti vrela. Ono je ukazivalo na èinjenicu da je tada dozrijelo vrijeme za preispitivanje naslijeðenih ars historica i studia antiquitates, koji su privlaèili desetine europskih intelektualaca od 15. do kraja 17. stoljeæa. 93

Vraæajuæi se na pozicije i relevantnost poruka osamnaestoljetnih »filozofskih historiografa«, Momigliano je na poèetku istakao razliku izmeðu »izvornih« i »izvedenih autoriteta« (original, derivative authorities), odnosno vrela podataka iz vremena zbivanja o kojima svjedoèe i historièara koji su o tim dogaðajima zakljuèivali prema èuvenju ili èitanju. Ta distinkcija može se shvatiti kao temelj razumijevanja Momiglianova istraživaèkog opusa. Èlanak je podijeljen na Uvod i tri poglavlja (s nekoliko manjih potpoglavlja), a zakljuèen je dvama dodacima, u kojima se nalazi tumaèenje ranijih nagaðanja o Johnu Lelandu kao antikvaru i popis studija o pred-rimskoj Italiji objavljenih od sredine 18. do sredine 19. stoljeæa. Iako na prvi pogled mogu izgledati kao strana tijela u cjelini èlanka, dva dodatka mogu se shvatiti kao poticaji za daljnja èitanja koji zbog kolièine podataka nisu stali u neku od prebogatih fusnota. Momigliano je svoje istraživanje od poèetnih reèenica Uvoda prezentirao kao skup spoznaja relevantnih za aktualnu historiografiju. Za razliku od povjesnièara umjetnosti koji su tekstove koristili za tumaèenje nastanka likovno-umjetnièkih djela davne ili bliže prošlosti, Momigliano je u tekstovima vidio primarna vrela s vjeèitom aktualnošæu. U duhu vremena, obilježenog osnutkom èasopisa »Journal of the History of Ideas« (1940), pisac je historijske i antikvarne tekstove od Platona do 19. stoljeæa vidio kao neizostavne karike u lancu jedne dinamiène historije. Zato su, primjerice, tekstovi antikvara od 15. stoljeæa veæ u Uvodu istaknuti kao prethodnici modernih istraživaèa antièke kulture. U prvom se poglavlju predstavlja bogata antikvarna predaja kojoj se poèeci nalaze u klasiènoj Grèkoj a vrhunac (i kriza) u drugoj polovici 17. stoljeæa. Veæ se u tom dijelu teksta izjednaèuje važnost izvornih i izvedenih autoriteta u koncipiranju historije antikvarnih studija. 94

Pomalo strogo zvuèi pišèeva reèenica da bi èitatelju rado podastro Historiju antikvarnih studija no da ona jednostavno ne postoji, buduæi da u fusnoti kojom tu tvrdnju želi potkrijepiti ne nalazimo samo studije o nacionalnim povijestima historijsko-antikvarne erudicije ili historiji historiografije, nastale od kraja 19. stoljeæa do 1942. godine, veæ i knjigu hajdleberškog profesora klasiène arheologije Karla Bernharda Starka Systematik und Geschichte der Archäologie der Kunst, u kojoj je treæe poglavlje posveæeno povijesti »arheoloških studija« i »znanosti o antièkoj umjetnosti« od 15. stoljeæa do 1878. godine.78 Ipak, iako Starkov pokušaj sastavljanja tako složene historije i danas izaziva divljenje, njemu je nedostajala interpretacija povijesti ideja u antikvarnim studijima koje je konzultirao i, poput svojih antikvarnih prethodnika, pomno sistematizirao prema kronološkom naèelu. Momiglianova »provizorna karta« povijesti antikvarnih studija zapoèinje u 5. stoljeæu pr. Krista distinkcijom Tukididova zanimanja za bližu prošlost i Hipijina, Helanikova, Damastova i Haronova zanimanja za dalju prošlost, što može podsjetiti na Collingwoodova razmatranja o grèkoj i rimskoj historiografiji u djelu The Idea of History iz 1946., koje Momigliano ne spominje.79 Historièare je ta distinkcija veæ u starom vijeku poèela razdvajati od antikvara, ne

78 U prvom poglavlju Stark raspravlja o odnosima arheologije prema klasiènoj filologiji, estetici, umjetnièkoj teoriji, opæoj povijesti umjetnosti, prouèavanju starina (Alterthumskunde) i kulturnoj povijesti. U drugom nudi klasifikaciju arheologije (die Gliederung) na propedeutièki, sustavni, historijski i tipološki dio, istièuæi i ulogu pomoænih historijskih znanosti, koje je koncipirao Gatterer stoljeæe ranije na Sveuèilištu u Göttingenu. 79 Usp. R. G. Collingwood, The Idea of History, New York – Oxford 1956., poglavlja o Herodotu, Tukididu, Liviju i Tacitu. Momiglianova šut-

95

samo po interesu za ideje prezentnog ili udaljenog vremena, veæ i prema vjeri u rijeèi ili tvari kao vjerodostojna svjedoèanstva prošlosti. Iako je naveo nekoliko imena potièuæi proširenje rasprave o roðenju pojma arheologije u staroj Grèkoj, Momigliano je kljuènu promjenu vidio u objavi Božanskih i ljudskih starina Marka Terencija Varona u 1. stoljeæu prije Krista. Štoviše, toga Ciceronovog suvremenika prozvao je »ocem modernih antikvarnih studija«, èime je koncept moderniteta protegnuo i preko Petrarcina pojma medias aetas, dovodeæi ga do njegova kljuènog crpilišta, staroga vijeka. Varonova se modernost stoga može razmatrati unutar kategorije longue durée jer je nakon njegove uspostave sustavnog prouèavanja svih aspekata svakodnevnice predaka trebalo èekati stoljeæima da njegovi potomci uspostave antikvarnu kulturu i poveæaju broj istraživaèa. Zato kratki pregled srednjovjekovnog istraživanja antièke kulture, popraæen Momiglianovim pozivom na sastavljanje povijesti antikvarnih studija od Fenestelle do Johannesa Lydusa, podsjeæa na Kristellerovu distinkciju srednjovjekovnog i renesansnog bavljenja starim vijekom, u kojoj su kasniji istraživaèi bili jednostavno »ustrajniji« (more persistent).80 Momigliano je u pregledu povijesti antikvarnih studija, naroèito u prikazu poèetka ostvarivanja njihove perzistencije od sredine 14. do sredine 15. stoljeæa, odluèio zanemariti historiografske okvire Gibbona, koji je Historiju propasti i pada Rimskoga Carstva zakljuèio prikazom rimskih ruševina iz pera Poggia Bracciolinija iz 1431. godine; èini se da mu je zanimljivija bila predaja Ferdinanda nja je zagonentna, jer se i o djelima koja je držao neuspjelima tih godina oèitovao u recenzijama. 80 Paul Oskar Kristeller, Renaissance Thought and Its Sources, New York 1979., str. 86.

96

Gregoroviusa, koji je konac srednjovjekovlja vidio na poèetku 16. stoljeæa. Za razliku od kasnijih istraživaèa (Roberto Weiss, Philip Jacks, Kathleen Wren Christian, David Karmon), koji su u 15. stoljeæu otkrili zlatni rudnik ranih antikvarnih studija, Momigliano se odluèio za sumarni spomen zanesenjaka za starine prvih renesansnih desetljeæa. Kao u prikazu antièkog doba, i u ranoj renesansi pronašao je glavnog pokretaèa studija. Varonov nastavljaè u 15. stoljeæu bio je papinski službenik i humanist Flavio Biondo, autor djela znakovita naslova Roma triumphans. Istraživaèu antikvara neæe promaæi da je prednost dana djelu u kojem se rekonstruiraju religija, uprava, vojska i privatne ustanove, a ne nekoliko godina starijem djelu Roma instaurata, gdje je zbilja ruševnoga Rima predstavljena kao prostor za renovatio Urbis.81 Isto tako, Poggiovo prouèavanje ruševina ogranièeno je tek na spomen Gutkindove studije iz 1932. o autoru djela De varietate Fortunae, koje je Gibbonu predstavljalo znaèajno nadahnuæe.82 Ako je za znanstveno otkrivanje tekstova nastalih izmeðu 1350. i 1450. u kojima se zapadalo u »stanje antikvarnog uma« trebalo èekati još nekoliko desetljeæa, tada treba reæi da su antikvari od Biondova vremena do svoje društvene afirmacije u 16. stoljeæu u Momiglianovu èlanku sasvim dolièno predstavljeni. Evociranje Cirijaka Ankonitanca, Felicea Feliciana, Pomponija Leta, Bernarda Rucellaia, Jacopa Antiquariusa, Battiste Mantovana, Annia iz Viterba, Angela Poliziana i Ludovica Ricchieria potaklo je poslijeratna istraživanja Roberta Weissa, okrunjena u knjizi Renaissance Discovery of Classical Antiquity iz 81 O Biondu na hrvatskome i s bibliografijom usp. Marko Špikiæ, Humanisti i starine, od Petrarke do Bionda, Zagreb 2006. 82 Usp. W. B. Carnochan, Gibbon’s Solitude. The Inward World of the Historian, Stanford 1987., str. 53.

97

1969., a do danas ostaju otvorene teme za istraživaèe novih naraštaja. Tumaèeæi podrijetlo antikvarnih studija Momigliano, dakako, nije mogao u formi èlanka temeljito prikazati Varonovu antikvarnu sljedbu u ranome novome vijeku koju je veæ tada izvrsno poznavao. Zato se usmjerio piscima koji su usred te epohe težili njezinu sastavljanju. Momigliano je podsjetio na èinjenicu da su antikvari razvitkom kulture sabiranja u 16. stoljeæu pored pitanja o vrijednosti i znaèenju civilizacija staroga vijeka poèeli propitivati i vlastito interpretativno umijeæe. Dvjesto godina od Petrarcinih apela za oèuvanje antièke baštine, prakticiranje altruizma je s bilježenja u tekstu i slici (u žanrovima epigrafskih, numizmatièkih i topografskih rasprava, arhitektonske traktatistike i kartografije) bilo prošireno na problematiziranje antikvarne spoznaje i granice tumaèenja. Te su teme u 17. stoljeæu, kada historiografija doživljava preobrazbu iz normiranog umijeæa pripovijedanja u tematiziranje istraživaèke skepse, zadobile novi smisao. Elaborirane rasprave o metodi, na kakve nailazimo veæ kod Sebastiana Erizza sredinom 16. stoljeæa, ušle su, uvjerava nas Momigliano, na kraju 17. i poèetku 18. stoljeæa u novu dimenziju, pojavom antologija dotad sastavljenih i objavljenih antikvarnih rasprava.83 Tom »svoðenju raèuna« nakon tristo i pedeset godina od Petrarce prepustili su se ugledni filolozi i historièari Graevius i Gronovius (autori »riznica« s antikvarnim prikazima rimske i grèke civilizacije), potom Fabricius 1713. i Dubrovèanin Anselm 83 Erizzo u uvodu djela Discorso sopra le medaglie degli Antichi (1559) piše da nam starine »daju uvid u istinsko svjedoèanstvo o historiji i velièini starih«, dok »...nam historièari èesto puta, uz brojne pogreške i razlièita mišljenja i bajke, taje istinitu povijest pa brojne stvari izostavljaju, a o nekima govore prikriveno«.

98

Bandur, koji je 1718. objavio hvaljeno djelo Bibliotheca numismatica o povijesti istraživanja antièkog novca, stoljeæima prethodeæi studijama poput Haskellove History and Its Images i Cunnallyjeve Images of the Illustrious. U prikazu transformacije antikvarnih studija u 17. i 18. stoljeæu Momigliano je otvorio dvije teme: širenje antikvarne metode s klasiènih na ne-klasiène ili nacionalne spomenike te njezina reforma stapanjem s historiografijom. U antikvarnim studijima 16. i 17. stoljeæa dvije su se teme veæ poèele prožimati. Dok su teoretièari historiografije 17. stoljeæa Bacon i Vossius antikvare držali »nesavršenim historièarima« koji prouèavaju »ostatke staroga vremena«, istraživanje nacionalnih starina dovelo je do stapanja tih naèelno nespojivih poslova i zajednica. Jedno od kljuènih mjesta u Momiglianovu èlanku, u kojem se iznosi teza o promjeni historièarskog mentaliteta i ublažavanju stereotipa prema antikvarima, zasniva se na historiografskim studijama pred-nacistièke Njemaèke. Studije o Chladeniusu, historiografiji na njemaèkim sveuèilištima, historijskom objektivizmu i pironizmu iz pera Hansa Müllera, Emila Scherera, Rudolfa Ungera i Mete Scheele, kao i Gentileova rasprava o historijskoj metodi iz 1936., pomogle su Momiglianu u združivanju istraživaèa koji su se bavili klasiènim i ne-klasiènim svijetom. Momiglianove su suvremenike potakli prosvjetiteljski pisci, pa se u Rimskoj historiji Catroua i Rouilléa iz 1725. nailazi na osvrt pisaca o njihovim prethodnicima, kojima je autoritet antièkih historièara zabranjivao da pojedinosti iz obièaja starih jednostavno »povežu« (les incorporer ensemble). Taj se zakljuèak pojavio èetrdeset godina prije Winckelmannove definicije povijesti umjetnosti, koja ne može biti tek »puko pripovijedanje« (blosse Erzählung) ili, kako Momigliano piše, static description, veæ su starine trebale biti predstavljene pomoæu »historijskih izlaganja« (histo99

rical expositions) i valorizacijskih poredbi, što je dovelo do uèenja o roðenju, rastu, promjenama i propadanju te do rasprava o supremaciji kultura (kod Piranesija) ili Gibbonova poimanja dekadencije. Antikvari su, piše Momigliano, »pomogli stvaranju potrebe za novim historijama«. Na prijelazu 17. u 18. stoljeæe spoj zanosa klasiènom ili nacionalnom prošlosti i zasiæenosti tradicionalnom metodologijom njihova tumaèenja doveo je do autotematizacije. Momigliano je te pojave vidio kao »prijepor« (controversy) izmeðu historièara i antikvara koji æe se potom pretvoriti u »sukob« (conflict). U duhu filozofskih rasprava ranoga prosvjetiteljstva (koje se tumaèe pomoæu ranijih studija Howarda Robinsona, Ernsta Cassirera, Florence L. Wickelgren, Paula Hazarda, Basila Wileya i drugih), historiografi su poèetkom 18. stoljeæa pironistièke rasprave o moguænosti spoznaje primijenili na tumaèenje prošlosti. U meðuvremenu su filozofijske i politièke rasprave diskreditirale historièara. Dok su Bayle, Huet, La Mothe Le Vayer, Griffet i Hardouin s jedne strane poèeli sumnjati u interpretacije davnih vremena, lokalnih kultura pa i podataka iz Kristova života, u prvoj polovici 18. stoljeæa pojavili su se i protivnici oživljenog skepticizma, Crousaz i Muratori. Buduæi da su u tom naraštaju prioriteti premješteni s pisanja rjeèite historije po uzoru neospornih autoriteta antièkih pisaca na metodu intepretiranja i kritike vrela, nametnula se tema važnosti izvornih autoriteta i vjerodostojnosti vrela. Tako se veæ u naslovima djela, umjesto jasne najave kronièarskog zapisivanja ili historijske evokacije neospornih prošlih zbivanja pojavljivao skeptièki ton, pa je Rechenberg 1709. pisao o »autoritetu historije«, Sainte-Marie 1713. o »pravilima i namjeni kritike«, Crusius 1747. o »pouzdanosti i vjerodostojnosti ljudske spoznaje«, a Griesbach 1768. o »historijskoj vjeri«. I u sklopu rasprava 100

o vjerodostojnosti vrela od kraja 17. do kraja 18. stoljeæa u naslovima djela pojavljuju se pojmovi fides, testimonia, error, dubius, suspicio i incertitudine. Pironovska skepsa, koja je oko 1700. godine natjerala istraživaèe da, poput Svetoga Tome zažele staviti ruku u Kristov bok, dovela je do afirmacije neknjiževnih dokaza. Ono što je do Vossiusa ostavljeno antikvarima koji su se bavili »relikvijama« prošlosti, sada je postalo zanimanjem historièara. Na to je upozoravao Ezechiel Spanheim koji je 1664. objavio Dissertationes de praestantia et usu numismatum antiquorum, a sedam godina poslije pisao je o »pomoæi« (ili »zaštiti«, praesidium) novca i starih spomenika, iako je veæ kod Cirijaka Ankonitanca u 15. stoljeæu i Antonia Agustína stotinu godina poslije prednost dana artefaktu. Neprocjenjivo je Momiglianovo podsjeæanje na pisce 17. i 18. stoljeæa Spona, Bianchinija, Addisona, Patina, Cuperusa, Suaresiusa, Reicharta, Tilgera i Bandura, jer je pojasnio kontekst za èešæe spominjane prvake epohe Vica, Winckelmanna i Gibbona, s tim da izazovnost pitanja koja su postavljali zanemareni pisci izaziva èuðenje zbog njihova zaborava. Momigliano je marljivo klasificirao teme prijepora oko vjerodostojnosti neknjiževnih dokaza, od skupine gorljivih pobornika i protivnika do sumnjièavaca prema objema vrstama vrela i »umjerenih skeptika«. Za historièare povijesti umjetnosti, kojima je Winckelmann rodonaèelnik discipline, može biti važan spomen Ernestija, Crusiusa i Chladeniusa, autora djelā o vrednovanju (aestimatio) i poredbama dviju vrsta dokaza, jer je i Winckelmann u Predgovoru Geschichte der Kunst des Alterthums iz 1763. pisao o epistemološkim naèelima svojih prethodnika. Iako nije tematizirao njihovu povezanost, Momigliano je pokazao da su istraživaèi obièaja imali odluèujuæi utjecaj na pisce koji æe pomoæi stvoriti novu 101

arheologiju i povijest umjetnosti iz duha antikvarnih studija, pa na jednom mjestu, ilustrirajuæi opširnu uporabu neknjiževnog dokaza u djelima Dempstera, Inghiramija, Guarnaccija, Corsinija i Paciaudija piše o zaèetku »bujice istraživanja« etruskoloških tema i prenošenju istraživanja grèke kulture s Magne Greciae na samu Grèku, anticipirajuæi tako putovanja koja su sredinom 18. stoljeæa poduzeli francuski i britanski antikvari. Konaèno, za prepoznavanje nazoènosti duha antikvarnih studija u modernim historijskim disciplinama odluènu su ulogu odigrali Montesquieu i Voltaire, koji su stoljeæe prije snaženja historizma postavili pitanje relevantnosti prošlosti za kulturu sadašnjice i buduænosti. No, kako bi èitatelj Momiglianova èlanka mogao zakljuèiti, takva filozofska historija konaèno je presudila antikvarnim studijima. Suoèena s razornim skepticizmom, tradicionalna je historiografija morala uzeti u obzir Varonov interes za totalitet bitka minulih kultura. Da je historija problem vlastita identiteta riješila svojevrsnim parazitizmom prema antikvarnoj predaji ne pokazuje tek završno poglavlje Momiglianova èlanka o sukobu u 19. stoljeæu, gdje se, nakon Wolfova i Platnerova oslanjanja na predaju Altertumswissenschaften dolazi do njezina nijekanja kod Ritschla, Gervinusa i Droysena. To se osjeæa i u prekidu slijeda u istraživanju antikvarnih studija, kojeg je 40-godišnji Momigliano postao svjestan tijekom Drugoga svjetskog rata, kada je s prouèavanja starovjekovne civilizacije i njezinih svjedoka poèeo prelaziti na novovjekovne istraživaèe. Na više se mjesta u tekstu pokazuje da je Momigliano želio da mu èlanak postane uvodom u moderno historijsko promišljanje dosega antikvara od Platonova do Droysenova doba. Tako u fusnotama upuæuje buduæe istraživaèe da bi, primjerice, »u prouèavanje antikvarnih 102

istraživanja 17. stoljeæa trebalo ukljuèiti istraživanje kataloga kabineta«, a u dijelu o Agustínovu tretmanu historijskih dokaza nastavljaèu je preporuèio sastavljanje monografije, dok je nešto dalje napisao da »èitav problem prouèavanja grèkog u Italiji valja ponovo ispitati.« Nadajuæi se, na kraju rasprave, i da æe ubuduæe stiæi »pisati o utjecaju antikvarnih studija na uspon sociologije«, valja samo žaliti da se, za razliku od vrlo vrijednih manjih studija, temi nije vratio u obliku knjige i osjetio »zapadanje u antikvarno stanje uma« koje se, prema njegovu nadanju, moralo »oèekivati i u buduænosti«. Momiglianova rasprava o antikvarima, dakle, nije se bavila samo korisnošæu starih spoznaja i metoda interpretiranja prošlih vremena u naše doba, veæ i buduænošæu istraživanja antikvarnog djelovanja. Pojava studija veæ spomenutoga Roberta Weissa (još jednoga prebjega iz fašistièke Italije, èije djelo Momigliano nije uvažavao), a u naše doba i niza èlanaka i knjiga filologa i historièara poput Marca Laureysa, Outi Merisalo, Inga Herklotza, Johna Cunnallyja, Francisa Haskella i Milana Pelca, pokazuju da divljenje europskoj predaji tumaèenja prošlosti ne gubi na snazi. Marko Špikiæ

103

Bibliografija izdanja Arnalda Momigliana

Knjige Prime linee di storia della tradizione maccabaica, Torino, Casa Editrice Giovanni Chiantore, 1931. (osvrt W. Kapler, u: »Gnomon«, 10/4, 1934., str. 214) L’opera dell’imperatore Claudio, Firenze, Vallecchi, 1932. (osvrti Edmund Groag, u: »Gnomon«, 8/11, 1932., str. 610612; J. P. V. D. Balsdon, u: »The Classical Review«, 46/6, 1932., str. 266-267). La personalità di Caligola, Bologna, Zanichelli, 1932. Claudius. The Emperor and His Achievement, New York, Oxford UP, 1934. (osvrti J. P. V. D. Balsdon, u: »The Classical Review«, 48/5, 1934., str. 197; Vincent Scramuzza, u: »Classical Philology«, 32/2, 1937., str. 170-174). Filippo il Macedone. Saggio nella storia greca del IV secolo a. C., Firenze, F. le Monnier, 1934. (osvrti Fritz Geyer, u: »Historische Zeitschrift«, 154/1, 1936., str. 112-113; M. Holroyd, u: »The Classical Review«, 50/1, 1936., str. 32-33; Franz Hampl, u: »Gnomon« 13/9, 1937., str. 474-483). Ricerche sull’organizzazione della Giudea sotto il dominio romano: 63 a.C. – 70 d.C, Bologna, Zanichelli, 1934. La formazione della moderna storiografia sull’Impero romano, G. B. Paravia, s. a. (1938). (osvrt Wilhelm Enßlin, u: »Gnomon«, 19/1, 1943., str. 61-62).

105

George Grote and the Study of Greek History: An Inaugural Lecture delivered at the University College, London, 19 February 1952, London, H. K. Lewis and Co., 1952. (osvrt W. Kendrick Pritchett, u: »Classical Philology«, 50/1, 1955., str. 85-86). Contributo alla storia degli studi classici, Roma, Istituto grafico tiberino, 1955. (osvrti F. G. Meier, u: »Historische Zeitschrift«, 182/3, 1956., str. 588-589; Stewart Irwin Oost, u: »Classical Philology«, 52/1, 1957., str. 47). Secondo contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico, Roma, Edizioni di storia e letteratura, 1960. (osvrt P. A. Brunt, u: »The Classical Review«, 11/2, 1961., str. 141-143). The Conflict between Paganism and Christianity in the fourth century, New York i Oxford UP, 1963. (osvrti R. F. Arragon, u: »The American Historical Review«, 69/1, 1963., str. 94-95; Cyril E. Smith, u: »The Catholic Historical Review«, 49/3, 1963., str. 398-399; Robert M. Grant, u: »Classical Philology«, 59/2, 1964., str. 117-118). Terzo contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico, dva sveska, Roma, Edizioni di storia e letteratura, 1966. (osvrti P. A. Brunt, u: »The Classical Review«, 17/3, 1967., str. 358-360; Mason Hammond, u: »The American Historical Review«, 72/4, 1967., str. 1354-1355; M. I. Finley, u: »History and Theory«, 7/3, 1968., str. 355-367; Alexander Demandt, u: »Historische Zeitschrift«, 209/1, 1969., str. 117-118). Studies in Historiography, London, Weidenfeld and Nicolson, 1966. (osvrt Paul L. Ward, u: The American Historical Review 73/2, 1967., str. 435-436). Quarto contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico, Roma, Edizioni di storia e letteratura, 1969. The Development of Greek Biography. Four Lectures, Cambridge Mass., Harvard UP, 1971. (osvrti Karl-Wilhelm Welwei, u: »Historische Zeitschrift«, 217/2, 1973., str. 389-390; Arnold Toynbee, u: »The Journal 106

of Interdisciplinary History«, 3/4, 1973., str. 763-765; F. W. Walbank, u: »History and Theory«, 12/2, 1973., str. 230-240; F. Wehrli, u: »The American Journal of Philology«, 95/2, 1974., str. 184-186; R. G. Lewis, u: »The Classical Review«, 25/1, 1975., str. 61-63). Quinto contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico, Roma, Edizioni di storia e letteratura, 1975. (osvrti Joseph Vogt, u: »Historische Zeitschrift«, 223/3, 1976., str. 667-669; Meyer Reinhold, u: »Classical Philology«, 73/4, 1978., str. 359-361; F. R. D. Goodyear, u: »The Classical Review«, 28/1, 1978., str.139-140). Alien Wisdom. The Limits of Hellenization, Cambridge, Cambridge UP, 1975. (osvrti Chester G. Starr, u: »American Historical Review«, 81/5, 1976., str. 1079-1080; Wolfgang Speyer, u: »Historische Zeitschrift«, 225/3, 1977., 664; Oswyn Murray, u: »The Journal of Roman Studies«, 67, 1977., str. 177-178; Edouard Will, u: »Classical Philology«, 72/3, 1977., str. 261-264). Essays in Ancient and Modern Historiography, Middletown, Conn., Wesleyan UP, 1977. (osvrti Karl Christ, u: »History and Theory«, 17/3, 1978., str. 327-336; Robert Drews, u: »Classical Philology«, 76/1, 1981., str. 56-57). Sesto contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico, Roma, Edizioni di storia e letteratura, 1980. (osvrt Karl Christ, u: »Historische Zeitschrift«, 234/3, 1982., str. 635-636). Storie e memorie ebraiche del nostro tempo, Torino, Napoli, Edizioni scientifiche italiane, 1982. La storiografia greca, Torino, Einaudi, 1982. Settimo contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico, Roma, Edizioni di storia e letteratura, 1984. Sui fondamenti della storia antica, Torino, Einaudi, 1984. Tra storia e storicismo, Pisa, Nistri-Lischi, 1985. (osvrt Jürgen Deininger, u: »Historische Zeitschrift«, 246/2, 1988., str. 385-386). 107

Ottavo contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico, Roma, Edizioni di storia e letteratura, 1987. On Pagans, Jews, and Christians, Middletown, Conn., Wesleyan UP, 1987. (osvrt Robert M. Grant, u: »Church History« 58/1, 1989., str. 84-85). Storia e storiografia antica, Bologna, Il Mulino, 1987. Die Juden in der alten Welt, Berlin, Wagenbach, 1988. (osvrt Helga Bottermann, u: »Historische Zeitschrift« 252/1, 1991., str. 141-143). L’Antichità nell’Ottocento in Italia e Germania – Die Antike im 19. Jahrhundert in Italien und Deutschland, (ur. s Karlom Christom), Bologna – Berlin, Il Mulino – Duncker & Humblot, 1988. (osvrt Josef Wiesehöfer, u: »Historische Zeitschrift«, 253/2, 1991., str. 400-402). Saggi di storia della religione romana: studi e lezioni 19831986, Brescia, Morcelliana, 1988. Roma arcaica, Firenze, Sansoni, 1989. (osvrt Jean-Claude Richard, u: »Gnomon«, 65/3, 1993., str. 274-276). The Classical Foundations of Modern Historiography, Los Angeles, Oxford, 1990. (osvrti Karl Christ, u: »Gnomon« 64/5, 1992., str. 462-464; D. R. Woolf, u: »Renaissance Quarterly«, 45/4, 1992., str. 830-833; David Konstan, u: »History and Theory«, 31/2, 1992., str. 224230). Nono contributo alla storia degli studi classici e del mondo antico, Roma, Edizioni di storia e letteratura, 1992. Essays on Ancient and Modern Judaism, Chicago and London, Chicago UP, 1994. (izvorno: Pagine ebraiche, Torino, Einaudi, 1987). (osvrt Anna Foa, u: »The Journal of Religion« ,76/1, 1996., str. 147-149). Studies on Modern Scholarship, prir. G. W. Bowersock i T. J. Cornell, Berkeley and Los Angeles, University of California Press, 1994. 108

Ausgewälte Schriften zur Geschichte und Geschichtsschreibung, Band 1: Die Alte Welt, Stuttgart-Weimar, Metzler, 1998. (osvrt Markus Völkel, u: »Historische Zeitschrift«, 269/2, 1999., str. 448-449).

Èlanci »The Peace of the Ara Pacis«, u: »Journal of the Warburg and Courtauld Institutes«, 5, 1942., str. 228-231. »Camillus and Concord«, u: »The Classical Quarterly«, 36/3-4, 1942., str. 111-120. »Terra marique«, u: »The Journal of Roman Studies«, 32/1-2, 1942., str. 53-64. »Sea-Power in Greek Thought«, u: »The Classical Review« 58/1, 1944., str. 1-7. »Literary Chronology of the Neronian Age«, u: »The Classical Quarterly«, 38/3-4, 1944., str. 96-100. »Friedrich Creuzer and Greek Historiography«, u: »Journal of the Warburg and Courtauld Institutes«, 9, 1946., str. 152-163. »The First Political Commentary on Tacitus«, u: »The Journal of Roman Studies«, 37/1-2, 1947., str. 91-101. »Notes on Petrarch, John of Salisbury and the Institutio Traiani«, u: »Journal of the Warburg and Courtauld Institutes«, 12, 1949., str. 189-190. »Panegyricvs Messallae and ‘Panegyricvs Vespasiani’: Two References to Britain«, u: »The Journal of Roman Studies«, 40/1-2, 1950., str. 39-42. (s Peterom Fraserom), »A New Date for the Battle of Andros? A Discussion«, u: »The Classical Quarterly« 44/3-4, 1950., str. 107-118. »Note sulla leggenda del cristianesimo di Seneca«, u: »Rivista storica italiana«, 62/3, 1950., str. 125-132. »An Unsolved Problem of Historical Forgery: The Scriptores Historiae Augustae«, u: »Journal of the Warburg and Courtauld Institutes«, 17/1-2, 1954., str. 22-46. 109

»Cassiodorus and Italian culture of his time«, u: »Proceedings of the British Academy«, 41, 1955., str. 207-245. »Per un riesame della storia dell’idea di Cesarismo«, u: »Rivista storica italiana«, 68/2, 1956., str. 220-229. »Gli studi classici di Scipione Maffei«, u: »Giornale storico della letteratura italiana«, 133/403, 1956., str. 363-383. »Perizonius, Niebuhr and the Character of Early Roman Tradition«, u: »The Journal of Roman Studies«, 47/1-2, 1957., str. 104-114. »Some Observations on the ‘Origo gentis romanae’«, u: »The Journal of Roman Studies«, 48/1-2, 1958., str. 56-73. »Lo storicismo nel pensiero contemporaneo: discussione«, u: »Rivista Storica Italiana«, 73/1, 1961., str. 104-132. »An Interim Report on the Origins of Rome«, u: »The Journal of Roman Studies«, 53/1-2, 1963., str. 95-121. »La nuova storia romana di G. B. Vico«, u: »Rivista storica italiana«, 77/4, 1965., str. 773-790. »Procum Patricium«, u: »The Journal of Roman Studies«, 56/1-2, 1966., str. 16-24. »Vico’s Scienza nuova: Roman ‘Bestioni’ and Roman ‘Eroi’«, u: »History and Theory«, 5/1, 1966., str. 3-23. »Time in Ancient Historiography«, u: »History and Theory«, 6, 1966., str. 1-23. »J. G. Droysen between Greeks and Jews«, u: »History and Theory«, 9/2, 1970., str. 139-153. »Introduzione all’ellenismo«, u: »Rivista storica italiana«, 82/4, 1970., str. 781-799. Gaetano De Sanctis e Augusto Rostagni«, u: »Annali della Scuola Normale Superiore di Pisa, Classe di lettere e filosofia«, ser. 3, 1/ 1, 1971., str. 1-16. »Tradition and the Classical Historian«, u: »History and Theory«, 11/3, 1972., str. 279-293. »L’Agonale di J. Burckhardt e l’Homo ludens di J. Huizinga«, u: »Annali della Scuola Normale Superiore di Pisa. Classe di Lettere, Storia e Filosofia«, 4/2, 1974., str. 369-373. 110

»The Second Book of Maccabees«, u: »Classical Philology«, 70/2, 1975., str. 81-88. »Greek Historiography«, u: »History and Theory«, 17/1, 1978., str. 1-28. »Flavius Josephus and Alexander’s visit to Jerusalem«, u: »Athenaeum«, 47/3-4, 1979., str. 442-448. »A Note on Max Weber’s Definition of Judaism as a Pariah-Religion«, u: »History and Theory«, 19/3, 1980., str. 313-318. »Uno storico liberale fautore del Sacro Romano Impero: E.A. Freeman«, u: »Rivista storica italiana«, 92, fasc. 1, 1980., str. 152-163. »Fustel de Coulanges e la recente ricerca su Roma arcaica«, u: »Sociologia del diritto«, n. 3, 1982., str. 27-33. »New paths of classicism in the Nineteenth century«, u: »History and theory«, 21/4, 1982., str. 1-64. »K. O. Müller’s ‘Prolegomena zu einer wissenschaftlichen Mythologie’ and the meaning of ‘myth’«, u: »Annali della Scuola normale superiore di Pisa. Classe di lettere e filosofia«, ser. 3, 13, fasc. 3, 1983., str. 673-689. »Platone, la storia e gli storici secondo P. Vidal-Naquet«, u: »Rivista storia italiana«, 95, fasc. 2, 1983., str. 447-450. »Georges Dumézil and the Trifunctional Approach to Roman Civilization«, u: »History and Theory«, 23/3, 1984., str. 312-330. »The Theological Efforts of the Roman Upper Classes in the First Century B.C.«, u: »Classical Philology«, 79/3, 1984., str. 199211. »Religion in Athens, Rome and Jerusalem in the first century b.C«, u: »Annali della Scuola normale superiore«, 1984., str. 873-892. »The Disadvantages of Monotheism for a Universal State«, u: »Classical Philology«, 81/4, 1986., str. 285-297. »Two Types of Universal History: The Cases of E. A. Freeman and Max Weber«, u: »The Journal of Modern History«, 58/1, 1986., str. 235-246.

111

»Studi classici per un paese ‘classico’: il caso dell’Italia nel XIX e nel XX secolo«, u: »Atene e Roma«, fasc. 3-4, 1986., str. 115132. »Ancient biography and the study of religion in the Roman empire, u: Annali della Scuola Normale Superiore di Pisa, Classe di lettere e filosofia«, ser. 3, vol. 17, 1, 1986., str. 25-44. »Indicazioni preliminari su apocalissi ed esodo nella tradizione giudaica«, u: »Rivista storica italiana«, a. 98, fasc. 2, 1986., str. 353-366. »Dalla Sibilla pagana alla Sibilla cristiana: profezia come storia della religione, u: Annali della Scuola Normale Superiore di Pisa, Classe di lettere e filosofia«, ser. 3, 17/ 2, 1987., str. 407428. »Conversazioni sul nazismo«, u: »Belfagor«, 62, fasc. 6, 1987., str. 669-672.

Važnije studije o Arnaldu Momiglianu Christ, Karl, »Arnaldo Momigliano«, u: »Gnomon«, 60/6, 1988., str. 571-575. Christ, Karl, »Arnaldo Momigliano and the History of Historiography«, u: »History and Theory«, 30/4, 1991., str. 5-12. Di Donato, Riccardo, »Arnaldo Momigliano from Antiquarianism to Cultural History: Some Reasons for a Quest«, u: Momigliano and Antiquarianism. Foundations of the Modern Cultural Sciences, ed. P. Miller, Toronto, UP, 2007., str. 66-96. Fumaroli, Marc, »Arnaldo Momigliano et la réhabilitation des antiquares: le comte de Caylus et le retour à l’antique au XVIIIe siècle«, u: Momigliano and Antiquarianism. Foundations of the Modern Cultural Sciences, ed. P. Miller, Toronto, UP, 2007., str. 154-183. Grafton, Anthony, »Momigliano’s Method and the Warburg Institute: Studies in His Middle Period«, u: Momigliano and Antiquarianism. Foundations of the Modern Cultural Sciences, ed. P. Miller, Toronto, UP, 2007., str. 97-126.

112

Herklotz, Ingo, »Arnaldo Momigliano’s Ancient History and the Antiquarian: A Critical Review«, u: Momigliano and Antiquarianism. Foundations of the Modern Cultural Sciences, ed. P. Miller, Toronto, UP, 2007., str. 127-153. Miller, Peter, »Introduction: Momigliano, Antiquarianism, and the Cultural Studies«, u: Momigliano and Antiquarianism. Foundations of the Modern Cultural Sciences, ed. P. Miller, Toronto, UP, 2007., str. 3-65. Murray, Oswyn, »Momigliano in England«, u: »History and Theory«, 30/4, 1991., str. 49-64. Patlagean, Evelyne, »Les Contributi d’Arnaldo Momigliano: Portrait d’un historien dans ses paysages«, u: Annales. Histoire, sciences sociales 37/5-6, 1982., str. 1004-1013. Phillips, Mark Salber, »Reconsiderations on History and Antiquarianism: Arnaldo Momigliano and the Historiography of Eighteenth-Century Britain«, u: »Journal of the History of Ideas«, 57/2, 1996., str. 297-316.

M.Š.

113

Kazalo

Uvod Podrijetlo antikvarnih istraživanja Prijepor o vrijednosti historijskog dokaza u 17. i 18. stoljeæu Teme prijepora Naglasak na neknjiževnom dokazu Primjer neknjiževne uporabe neknjiževnog dokaza Sukob antikvara i historièara u 18. i 19. stoljeæu Sukob u 18. stoljeæu Sukob u 19. stoljeæu Dodatak 1 Dodatak 2 Prevoditeljska napomena (M.Š.) Arnaldo Momigliano (Marko Špikiæ) Bibliografija izdanja Arnalda Momigliana (M.Š.)

115

Knjižnica Parnas Niz književnost 1. Pjesma nad pjesmama 2. Fran Krsto Frankopan Izabrane pjesme 3. Silvije Strahimir Kranjčević Izabrane pjesme 4. Antun Gustav Matoš Izabrane pjesme 5. Vladimir Vidrić Izabrane pjesme 6. Dobriša Cesarić Izabrane pjesme 7. William Shakespeare Venus and Adonis / Venera i Adonis 8. William Shakespeare Sonnets / Soneti 9. Francesco Petrarca Canzoniere / Kanconijer 10. François Rabelais Gargantua 11. François Rabelais Pantagruel 12. François Rabelais Treća knjiga 13. François Rabelais Četvrta knjiga 14. François Rabelais Peta knjiga 15. Nikola Šop Izabrane pjesme 16. Miroslav Krleža Izabrane pjesme 17. Tin Ujević Izabrane pjesme 18. Stara bokeljska književnost 19. Ivan Goran Kovačić Izabrane pjesme / Jama 20. Fran Galović Izabrane pjesme 21. Eshil Perzijanci 22. Tit Makcije Plaut Ćup 23. Sofoklo Antigona 24. James Joyce Poems / Pjesme 25. Friedrich Hölderlin Ausgewählte Gedichte / Izabrane pjesme 26. Petar Preradović Izabrane pjesme 27. Stanko Vraz Izabrane pjesme 28. Edgar Allan Poe Izabrane pjesme / Selected Poems

29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43. 44. 45. 46. 47. 48. 49. 50. 51. 52. 53. 54. 55. 56. 57. 58. 59. 60. 61.

Dživo Bunić Vučić Izabrane pjesme August Šenoa Izabrane pjesme Dragutin Domjanić Izabrane pjesme Charles Baudelaire Les fleurs du mal/Cvjetovi zla Sabo Bobaljević Pjesni razlike Marko Marulić Judita Novalis Himne noći / Fragmenti Rainer Maria Rilke Duineser Elegien / Devinske elegije Osip Mandel’štam Избранные стихотворения / Izabrane pjesme Ezra Pound Homage to Sextus Propertius and Other Poems / Poklonstvo Sekstu Properciju i druge pjesme Pjesnici Ranjinina zbornika Ukrajinska lirika / Українська лирика Guillaume Apollinaire Le Bestiaire ou Cortège d’Orphée / Bestijarij ili Orfejeva pratnja Dinko Ranjina Pjesni razlike Vladimir Nazor Izabrane pjesme Dante Alighieri Vita nova Mariana Soror Portugalska pisma Marko Marulić Glasgowski stihovi Ivan Mažuranić Smrt Smail-age Čengića Folgore da San Gimignano Sonetti / Soneti Petar Hektorović Ribanje i ribarsko prigovaranje Petar Zoranić Planine Petar Kanavelić Vučistrah Juraj Baraković Vila Slovinka: Žučnopojke Marko Marulić Judit / Judita Carmina Burana Jacques Prévert Poésie / Pjesme Maurice Maeterlinck Plava ptica Jacques Le Goff Stara i naša Europa William Blake Proročke knjige Angelus Silesius Kerubinski putnik Tajne knjige o uznesenju Henoka pravednoga Iz kineske lirike

62. Giuseppe Ungaretti II porto sepolto / Pokopana luka 63. Janko Polić Kamov Tragedija mozgova 64. Josip Pupačić Izabrane pjesme 65. Fernando Pessoa Obra poètica / Izabrane pjesme 66. Drago Ivanišević Izabrane pjesme 67. Rabîndrânath Tagore Vrtlar 68. Jure Kaštelan Izabrane pjesme 69. Wallace Stevens Selected poems / lzabrane pjesme 70. Ulderiko Donadini Lude priče 71. Josip Kosor Požar strasti 72. Halil Džubran Zemaljski bogovi 73. Antun Branko Šimić lzabrane pjesme 74. Claude Simon Flandrijska cesta 75. Jonathan Swift Satirički spisi 76. David Herbert Lawrence Selected Poems / Izabrane pjesme 77. Hanibal Lucić Robigna / Robinja 78. Michel Deguy Poèmes choisis / Izabrane pjesme 79. Aleksandar Sergejevič Puškin Избранные стихотворения / Izabrane pjesme 80. Johann Wolfgang Goethe Ausgewählte Gedichte / Izabrane pjesme

Niz filozofija 81. 82. 83. 84. 85. 86. 87. 88. 89. 90. 91. 92.

Vittorio Hösle Filozofija ekološke krize Walter Schulz Bog novovjekovne metafizike Hans-Georg Gadamer Nasljeđe Europe Rüdiger Bubner Estetsko iskustvo Friedrich Nietzsche Rođenje tragedije Claus-Artur Scheier Oproštaj spekulativnog uma Günter Figal Smisao razumijevanja Voltaire Rasprava o toleranciji Jean-Jacques Rousseau Sanjarije samotnog šetača Karl Jaspers Duhovna situacija vremena Albert Camus Mit o Sizifu Eugen Fink Uvod u filozofiju

93. Hans Michael Baumgartner Konačni um 94. Frane Petrić Sretan grad 95. Platon Εύϑύφρων / Eutifron 96. Walter Friedrich Otto Theophania 97. Jean Grondin Smisao za hermeneutiku 98. Martin Heidegger Rektorski govor 99. Friedrich Nietzsche O istini i laži u izvanmoralnom smislu 100. Detlev von Uslar Psihologija i svijet 101. Danilo Pejović Suvremena filozofija Zapada 102. Ernst Cassirer Prilozi filozofiji jezika 103. Klaus Held Fenomenologija političkoga svijeta 104. Gianni Vattimo Kraj moderne 105. Stephan Otto Ogledi o filozofiji renesanse 106. Marijan Cipra Temelji ontologije 107. Friedrich Nietzsche Schopenhauer kao odgajatelj 108. Wiliam Butler Yeats Vizija 109. Friedrich Nietzsche O koristi i štetnosti historije za život 110. Rainer Thurnher Hermeneutička fenomenologija kao angažman 111. Sigmund Freud Autobiografija 112. Marijan Cipra Spoznajna teorija 113. Marijan Cipra Uvod u filozofiju 114. Heinrich Rickert Kulturologija i prirodoslovlje 115. Damir Barbarić Zrcalna igra četvorstva 116. Ksenofont Συμπόσιον / Gozba 117. Platon Ἀπολογία Σωκράτους / Obrana Sokratova 118. Albert Camus Pobunjeni čovjek 119. Günter Zöller Kritički duh 120. Birgit Recki Forme uma

Niz teorija književnosti 121. Boris Tomaševski Teorija književnosti. Tematika 122. Jurij Tinjanov Pitanja književne povijesti 123. Nicolas Boileau Pjesničko umijeće 124. Thomas Stearns Eliot Tradicija, vrijednosti i književna kritika

125. Jan Mukařovský Književne strukture, norme i vrijednosti 126. André Jolles Jednostavni oblici 127. Renate Lachman Phantasia / Memoria / Rhetorica 128. Angloamerička kritika 129. Hrvatska književna avangarda 130. Thomas Stearns Eliot Dante / Blake / Baudelaire / Tri glasa poezije

Niz filologija 131. Ranko Matasović Kultura i književnost Hetita 132. Narti Mitovi i legende s Kavkaza

Niz likovna umjetnost 133. Erwin Panofsky Et in Arcadia Ego 134. Nicolaus Pevsner Englesko u engleskoj umjetnosti