Arnold Rektorski Govor

MJESEČNIK PRAVNIČKOGA DRUZTVA D ZAGREBU. GODINA

X X V I.

1900

IZDALO GA PRAVNIČKO DRUŽTVO U ZAGREBU.

U K K D IO U 1MK O D B O R A l'K A V JS IČ K O G A D R U Ž T V A

DR- J O S I P

Š I L O V I Ć .

U ZAGREBU TISKOM D IO N IČ K E T ISK A R U .

SVA ŠTICE. F ilo zo fija , p riro d n e n a u ke i sociologija. (Riječ u prilog metafizici.)* Sve znanosti mogu biti potrebnija za život od metafizike — ali bolja od nje nije nijedna. Aristotel.

Još koji tjedan i svršit t e se stoljeće, koje se prozvalo prirodo­ slovnim, j e r su mu prirodne nauke i borba za opstanak udarili svoj žig. Klektromague tizam, spektralua analiza i zakon održanja u jednu ruku, a otkriće staničnog jedr a i njegove mitoze, protoplazme i njenih kemijskih i fiziologijskih svojstava u dru gu ruku — one su stečevine, koje iznajpi’ije planuše na obzorju prirodnih nauka, da onda daleko sjaju u svijet te primjenom svojom kao brzojav i telefon, kao kemijska industrija i etiologija kužnih bolesti utječu u život naroda. Po tomu bi se moglo misliti, da su prirodne znanosti jedina oznaka 19. stoljeća. Ali nijesu. P r v a trećina stajala je pod dojmom apsolutne * Govor prof. đra. G ju re A r n o l d a prigodom njegove instalacije za rektora k r. sveučilišta F ra n je Josipa I. 19 . listopada 18 9 9 .

Svaštiee.

241

filozofije kao baštine Kanto va k rit ic iz m a ; a posljednja se — uz sav orijaski na pr e da k prir odn ih znanosti — stala vidno više zanimati za soci­ jalne nauke. Tako je naše stoljeće prošlo očito tri faze : filozofijsku, pri­ rodoslovnu i sociologijsku. Dopustite, da vam te faze u kr u p n im crtama prik a z em : ne bi li tijein stekli sliku duševne, kul ture n ašega stoljeća i uspeli se 11a visinu, s koje — ako već ne bismo mogli zaviriti u ljeće, a ono bismo bar mogli odrediti najpreče potrebe njegove.

20 . sto­

I. Najznatnija u m n a baština, koju je naše stoljeće preuzelo od prošloga, bit će svakako K a n t o v a filozofija, n u nipošto zato, što bi možda zastu­ pala

nov sustav,

nego

Kako med ju tim baštinici

zato,

što j e

podavala

posebnu

obično sebi u prilog tumače

desilo i Kantovu kr iticizmu. Već prvi g a baštinili

kritičku op or u k u :

metodu. tako

se

tumačio na svoj način.

F i c h t e je naime Kantovu tvrdnju, da imademo apriorne oblike mišljenja, shvatio tako, da n a m za spoznaju prilika i pojava ne treba u opće izkustva. Filozof j e — veli 011 — u stariju konstruovati povijest i njezina razdoblja tako, da se n a iskustvo ni malo ne osvrće, nego da se obrnuto svako eventualno iskustvo mora držati zakona po n je m u apriorno postavljenih. Isto je S c h e l l i n g tvrdio o prirodi. Koreći besmisleni na čin ispitivanja prirode, koji da su skrivili Bacon i New ton , veli on izrijekom : Mudrovati 0 prirodi znači — prirodu upravo stvoriti. P r ir o d a nije no vidljivi d u h naš, a naš d u h nije no nevidljiva priroda. Odatle i potječe, da se priroda ne podudara slučajno sa za konima našega duha, nego da je baš potonji, koji se u njoj realizuje. Dok su ovako F i c h t e povijest, a Schelling prirodu iz čistoga mišljenja izveli — izveo je H e g e l iz njega čitavu zbilju. Razlika medju njim a sa­ stoji samo u tom, što Hegel u nijesu i zvanje pojave tvor subjektivna mišljenja kao Fi c h te u , niti su mu one istovjetne s pojavama nu tarnjim kao Schellingu — nego se tako jedn e kao i d ru ge iinadu smatrati razvojnim fazama iste apsolutne ideje. Apsolutna, ideja naime prima iznajprije

izvanji

oblik

1 postaje objektivnom prirodom, u kojoj se reći bi obesvješćuje ; a onda prim a n ut arn ji oblik i postaje subjektivnim duhom, u kojem se opet osvješćuje. Kako po tomu spoznaja nije no subjektivna rekapitulacija objektivnoga razvojnoga procesa ideje — nije ni zbilja dru go no istina. II svezi je s tijem, da prava spoznaja ne može biti ona, koja nastaje e x d a t i s , dakle u po­ vodu izvanjega opažanja, kao prirodoslovna — nego samo ona, koja nastaje e x p r i n c i p i i s , dakle iz čistih pojmova, kao filozofijska. S više ponosa nego li n a usta Hegelova, nije filozofija nikad govo­ rila. Držeći, da je našla put, koji vodi k aposolutnoj spoznaji, otkazala je službu svim znanostima, kojima se prije služila kao o rg ani m a — i pro­ glasila se upravo svemogućom. Daleko preko granica N j em ač k e stao se

16

Svaštice.

242 za nju zanimati A u d i t o ri u m

svijet i sve je hrlilo,

m ax im um

cesto prem alen ,

berlinske

da se s njom

univerze

na

izvoru

bijaše za Hegelova

upozna.

djelovanja

a da uz redovite domaće posjetnike obuhvati još i n e r e ­

dovite strane. Uzme li se, da Hegel nije ni malo kićenim slogom pisao, da se je slazio ne zg rap no m i nerazumljivom terminologijom i da je u g o ­ voru mucao — onda je pojmljivo, da se je velik interes za njegovu nauku imao odbiti samo na ap solutnu spoznaju, koju je obećavao. Tom u se obe­ ćanju i made pripisati i dojam, što ga je vršio na dr uge gr a n e ljudskoga znanja. U povodu njegove nauke, a djelomično i nauke njegov ih pređšasnika, promijenila se historiografija i povijest umjetnosti, pravo i državoznanstvo, filologija i pr iro d n e nauke. U istoj liepoj knjizi ostavila je apso­ lutna filozofija znatne tragove. Već poslije smrti Hegelove

( 1S-51.)

^ nastala je med ju tim

reakcija

protiv čiste spekulativne filozofije. Kantovci nijesu nikako mogli dopustiti, .da

bi

Fichte-S ch ell in g- Heg elo va

nauka

bila naravni

kritike čistoga r az u m a; j e r ako je K a n t i tvrdio,

posljedak

da su na š em u

Kantove razumu

svojstveni neki apriorni oblici, kojima sli vata izvanji svijet — nije 011 ipak tijem rekao, da su rečeni oblici istiniti: ne potvrdi li ih ujedno i izkustvo. I m a d u li dakle apriorni oblici služiti spoznaji, onda se ne smiju priinjenit.i nego na pojavni svijet; prim jen e li se na svijet izvan pojava, onda su bez vrijednosti — jer se taj naprosto ne da spoznati. Odatle se jasno vidi, da je Kant bio čist empirista,

pak

po tomu

protivnik svake spekulacije. Ljudski raz u m ide istina za tim, da svoja is­ kustva upotpuni i proširi istraživanjem 0 bogu, duši, neumrlosti, slobodi — ali sve to su tek postulati praktične strane

razuma,

11 koje treba da

slijepo vjerujemo; j e r znanja 0 njima ne možemo nikako steći. Metafizika, koja se takim iztraživanjima ponajviše’ bavi, nije znanost. Ovo je otprilike način, na koji se poslije Hegela uinovati stalo, a. umuje i danas medju tako zvanim N 0 v 0 - li a. n t o v ci 111 a. Ivako se pro­ slavljeni pisac povjesti materializma, F r i e d r i c h

A l b e r t L a n g e , smatra

tipom novokantovskoga mudrovanja, navest ću za potkrepu svoje tvrdnje iz rečene povijesti ovo. Znanost se bavi, kaže Lange na jed n o m e mjestu, isključivo pojavama, koje ćuti lima iskušavamo. Preseže li ona gdjegod ću­ ti Ino iskustvo, čini to samo poradi jedins tven e slike i ljepše harmonije, svijeta. Inače svijetu ideja nijesmo vlasni pripisivati objektivna bi tk a : ideje su naši stvorovi, kojih zbiljnost ne možemo nikako dokazati. Pokušamo li potonje, onda se strmoglavimo u beskrajno mo re metafizičkih bludnja. NTa dr ug om e mjestu veli Lange opet izrijekom : Vjerske ideje u neku su ruku ipak vječne. Tko će pobiti Palestrininu misu ili s bludnje koriti Kafaelovu m a d o n u ? Gloria in excelsis ostat će povjesna

moć,

te će orili

dok ljudski živci bu du samo mogli podrhtavati s uzvišenosti. A ona misao «> otkupu, po kojoj se pojedinac sasvim izruča volji onoga, koji svijetom

Svaštice.

243

upravl ja; one slike o smrti i uskrsnuću, koje prikazuju najpotresnije i naj­ više, što ljudsko srce salijeće, a česa nikaka proza nije kad ra riječima, pri­ kazati ; na pokon ona nauka, koja nas puti nahraniti gladne i utješiti ne ­ voljne — ■ sve to ne će nikad uginuti, da ustupi mjesto društvu, mo žda mislilo, da je svoj zadatak ispunilo, ako je stvorilo bolju

koje bi policiju

ili novim iznašašćima udovoljilo svojini potrebama. Je I’ de, divn o?

Šteta samo,

da je L a n g e u poetičkom zanosu za­

boravio r e ć i : čemu sve to. kad su ideali po njemu puki tvorovi mašte, koji sa svijetom zbilje i objektivne istine ne stoje ni u kakvoj svezi. Zijeva li m ed zbiljom i idealima nepremostiv jaz — čemu ih pođržajemo i naukom utvrdjujemo ? Bacimo sva, metafizička i teološka djela po savjetu H vi­ ni e o v u u vatru; jer ona ne m o g u da sadrže no sofisteriju i opsjenu. 1 doista je taj savjet stala u teoriji slijediti struja, koju je zasnovao A u g u s t Goni t e,

i koja po njegovu djelu

Oours

de

philosophie

p o s i t i v e nosi ime p o z i t i v i z m a . Gonite uči, da ljudski du h prolazi tri stu pnja : teološki, metafizički i enipirički. Na teološkom tumači sve poave s pomoću na d n a ra v sk ih bića, na metafizičkom s pomoću apstraktnih uzroka, na empiričkom napokon s pomoću nepromjenljivih zakona. Pošto samo enipirički stupanj dolikuje znanosti,

ima.de se ona

kloniti svili- sa­

nj a r i ja i kimera kao što s u : bog, duša, supstancija, b i ć e ; j e r se s pomoću opažanja, eksperimenta i indukcije ne dadu nikako dokazati. Mjesto ideje božanstva treba da u središte svjetskoga, poretka stupi ideja čovječanstva;

a mjesto božanskog, kulta, treba da zavlada kult čovječanstva. Oomteova se n a u k a neobičnom brzinom raširila po Evropi, utječući na sve g r a n e znanosti i j av no ga života.. U Engleskoj su stali u njezinu ■sinje, ru djelovati S t u a r t M i l i i II e r li e r t S p e n c e r . Onaj prvi hvali Oomtea misliocem prvoga reda, a njegovo djelo najznatnijim, što ga je filozofija znanosti stvorila, A Spencer se od Oomtea razlikuje tijem što prihvata, ipak neki apsolutni uzrok za pojave, ali tvrdi, da se isti ne može spoznati. U Njemačkoj se s Oomteovom na ukom upoznali najprije po djelima rečenih E n g l e z a ; a onda j u u povodu srodna umovanja N ov ok au tovaca još više priljubili. Nazori kao što su : da je metafizika zastarjeli tipus mišljenja, njezine hipoteze da su opijati razuma, ona da. je nesmisao i kao znanost u opće n e m o g u ć a — od onda su se sasvim udomili. Kad se je reakcija protiv spekulacije u filozofijskoj literaturi na taj način očitovala, onda ne će valjda iznenaditi, ako kažem, da je ona u lite­ raturi prirodoslovnoj bila. još jača. Smiono, da ne rečem bahato, ignorovanje prir o d n ih na uka sa str ane apriorističkoga mudrov an ja već je o sebi izazivalo o d m az d u ; a sjajni rezultati, polučeni u povodu empirijske metode, po gotovo su nametali misao, da pr irodnim n au k am a ne treba filozofije u opće. Što više. Svijest o uspješnosti metode ponukala je prirodne na uke zauzeti čitava područja filozofije te njihove probleme rješavati svojim sred-'

S vu štice.

244 stviina.

N a r a v n a posljedica toga bijaše opće materijal i zovanje znanosti,

a

posljedica toga opet opća skepsa. Za ilustraciju toga pravca evo nazora samo dvojice najodličnijih za­ stu pni ka prirodnih nauka. En gl esk i fizičar J o h n T y n d a l l piše: Pitanja otkale potječemo i kud konačno nestajemo, t i h n u 11a bes kra jn im

obalama,

ne poz nat oga bez odgovora, pače bez jeke. Ispitajmo zato mate riju u svim. oblicima i do skra jn ih g ran ic a nj en ih te izmetnuvši iz riječnika našegriječ životna sila, nastojmo — ako je mo gu će — sve vidne životne pojave svesti n a repulziju i atrakciju. Kad smo ovako prirodu potpuno ispitali — stajat će tek pred n a m a prava zagonetka, kojoj se ni onkraj gr an ic a spo­ znaje ne ćemo ni za korak približiti. A fiziolog I ) u B o i s R e y m o u d u č i: Ima de sedam za g o n et a ka sv e m i rs k i h ; biće materije i sile, početak gibanja, postanje života, prividno svrsi shodn o uređjena priroda, nastanak jedn os tav no ga oćuta, razumno mišljenje i slobodna volja. Prirodoslovna spoznaja, koja sve promjene u tvarnome i njihove 0 vr em en u neovisne sile —

svijetu svadja na gibanje m o ra nužno priznati,

da

atoma

tih

pro­

bl em a nije ka d ra riješiti. Oni su granica m e k a n ič k o g a tu mačenja prirode; prirodoslovlje niti što zna, niti će ikad znati 0 njima. I g n o r a m u s e t i g n o r a b i m u s . Kako pak su granice m ek a n ič ko ga - t um ač enj a pr irode ujed 110 granice znanosti u opće, sumnjamo,

da

bi

ma

kakva

spekulacija

rečene probleme riješila. Komu se taj pyrrhon izam možda ne svidja, neka pokuša sa supra na tu ral iz mo m — u u nek a pri tom ne smet ne s uma, da gdje supranaturalizam počinje, tu da i znanost prestaje.

0 dojmu prirodnih nauka 11a d r u g e discipline mislim da ne t r e b a m gubiti riječi; j e r je i previše dobro poznato, da nema znanosti, koja sepod njihovim utjecanjem ne bi manje ili više promijenila bila. Ista lijepa knjiže vnost i umjetnost nijesu se dojmu prirodoslovnog pozitivizma oteti mogle. Tu se on javlja pod ime no m 11 a t u r a I i z 111 a, a ide za tim, da život i zbilju prikaže bez svake idealističke primjese,

što većom fotograf­

s k o m vjernosti. Zato nas poezija toga razdoblja vodi vrlo rado u legla, zvjerskih opačina, rakijašnica i bluđilišta i crta s osobitom nasladom u ž a sn e zločine, kao što su rodoskvrnje, preljub, sođomija i silovanje — da ili onda prirodoslovnim problemima baštine i borbe za opstanak može braniti. Rve što čovjeka oplemenjuje: uzoran obiteljski život, ćudored na načela,, čuvstvo dužnosti, poštivanje, častoljublje — proglašuje se naprosto konven­ cionalnom laži. Realistička umjeća pazi ponajviše na tjelesno i vidno — i. cijeni estetsku

vrijednost svojih

tvorevina

prema izvanjim

hovim. Zato ona i u gad j a novotom, rijetkosti,

vr linama nji­

sjajem i elegancijom

— 11

kr atk o tehničkim savršenstvom izvanjega prikazivanja. Prikazivati i ostva­ rivati ideje — nije nikako njezina namjera. Moderna je um jetno st baš kan. i m o d e r n a znanost bez svake metafizike.

245

Svuhice.

I protiv toga isključivog gospodstva prirodnih uauka nastupila je me d ju tim zadnjih decenija živa reakcija; a uzrokovao j u po čudnoj ironiji •■sudbine najveći obožavatelj reč e ni h nauka — A u g u s t

Oomte.

Po nje­

govu djelu O o u r s d e p h i l o s o p h i e p o s i t i v e izilazile su naitne pr i­ rodne znanosti i nehotice kao puko sredstvo n a u k a s o c i j a l n i h ; j e r se j e pod do jmom potonjih imalo ljudstvo p re o b r a z it i ' tako, da postane sre­ dištem čitavoga poretka svjetskog. Koliko je sam socijalne znanosti cijenio, razbira se najbolje odatle, što je od šest svezaka, rečenoga djela izrabio po tp u n a tri, da ih dostojno prikaže. U z m e li se k tomu, da socijalne n a u k e po svom pojmu nijesu u jed n u r u k u mogle ignorovati filozofijskoga m o m e n ta t, j. ihponderabilija duševnoga života ljudskog; a u d r u g u ruku opet da su morale

pretresti

sva pitanja nacionalno-ekononiske naravi —

o n d a j e pojmljivo, zašto su nužno pobudile interes

ne

samo

znanstvenih

nego i običnih krugova. I zbilja n e m a danas ni političke ni vjerske stranke, koja prema soci­ j a l n i m pitanjima ne bi izvjesno stanovište zauzela bila. Katoličko crkveno osvijetlio je varum;

već 1891. sa m

pa p a L e o n

XIIT.

a n ak on toga razviše crkovnjaci

čanju pitanja socijalnih.

encyklikom

rerum

no-

baš zamjerim djelatnost u izu-

P o p u t stranaka nijesu se ni znanosti mogle oteti

bujici socijalnoj. Osim sociologije i narodne ekonomije, kojih području so­ cijalna pitanja za pravo i pripadaju, stale su gotovo i sve druge znanosti putiti na zadatak, koji im je u n u t a r društva izvršiti. Zato i ne iznenadjuje, da ima demo danas povijest, pravo, jezikoslovlje, prirodne nauke, filozofiju i pedagogiju koje na pola koje pak sasvim obradjene u svjetlu socijalnom. U kratko, zn an ost se stala navalice socijalizovati tako, da će ovo biti j e d n a •od osnovnih karakteristika njenih u stoljeću, koje se približuje. Isto vrijedi i za umjetnost.

Tko nije opazio, da moder no slikarstvo,

vajarstvo i lijepa literatura uajvole zalaziti u slojeve t.. zv. četvrtoga s ta ­ leža i prikazivati najbujnijim bojama, i najživljom plastikom i najvećom vjernosti kukavne prilike njegove. Navlastito su ronian i drama, koji taj estetski elemenat prikazivanja nastoje tijesno svezati s političko-ekonomskim s a mo ga sadržaja tako, da L u d v i g 8 t e i n pravo imade, kad u svom djelu „ D i e s o c i a l e F r a g e i m L i e l i t e d e r P h i l o s o p h i e “ tvrdi, da današnji naturalizam,

s bližega ogledan i na dublje psihološke motive

sveden, nije no djelomično nesvjesni djelomično pritajeni socijalizam.

II. To su evo glavne struje na polju duševne kulture 19. stoljeća. Kako sam ih poradi jedinstvene slike i genetički i bez kritičkih primjetaba pri­ kazao — dopustite,

da potonje sada

sliku više osvijetlim i upotpunim.

na

njih

nadovežem i tijein

rečenu

246

Svastice.

0 filozofijskoj struji Fichte-Sc hellin g-H eg elov oj može svatko misliti što g a volja; ali jed n o se nijekati ne može, da je bila duboko u v jer en a o uzvišenoj

zadaci filozofije i univerzalnom

značenju

njenom.

Odatle i

uporno nastojanje idealističkih filozofa, da filozofiji pribave centralno mjestomedj u zna nos tima i onaj široki pogled, kojim su obuhvatali pojedine struke,, da ih u filozofiji ujedine. Zaliti se mora jedino, što su smetnuli s um a Aristotelovu riječ, da svako znanje stječemo iskustvom. Hoteći tako svijet shvatiti čistim umovanjem, dakle bez svijeta, postadoše im ponosni sistemi nužno skupom apriornih konstrukcija, koje se nijesu samo kosile s iskustvom, nego su s njim bile baš u diametralnoj opreci. Kako su

tu priliku

obilno

izrabili i novokantizam

i pozitivizam i

materijalizam, naravno je, da su spekulativni filozofi polučili obrnuto, nego li su mislili. Ugled, što g a je filozofija medju znanostima uživala, poče djelovanjem novih struja tako padati, da se je ona u osamdesetim godi­ n a m a ovoga stoljeća, pričinjala već nekom visokom

umirovljenom ličnosti,

koju istina svatko na ulici pozdravlja, ali i dalje bježi, da g a ne ustavi. Ni nove struje ne maj u medjutim razloga, da se kon ač nim efektom p oh va le; j e r sve, kako n a tu k n u h , vode do skepticizma. Spe nc er se očituje skeptikom n a p r a m a apsolutnomu, Du Bois Rey m ond se sam naziva P y r rho'ucem, a Tyndall misli, da ni onkraj spoznaje ničesa nema. J a d n a li posljetka duboki ii studija! Čovjek stoji već tisućljeća na bu rn om žalu života i gleda u more vječnosti ulažući svu u mn u snagu svoju, da riješi pitanja, koja mu se odanle

trajno

nameću.

Za djetinstva pomagala mu u

to m poslu vjera, koju nm roditelji usadiše u srce, a, poslije opet filozofija, koja m u je pružila i logička sredstva za obrazložbu zadnjih pitanja. Danas n a k o n tolikog u m n o g nastojanja osvanja evo demon kri čuje : Sm rtn ik ne će nikad dignuti I g n o r a m u s et, ignorabimus.

vela,

sumnje,

te

inu

koje prikriva, ćutilni

pri­

svijet.

Od kolikog su ža-mašaja te kobne riječi bile, razbira jam a čn o svatko. One su poput munje proletile svijetom i dojmile su u povodu mode rne nauke blazirana prirodoslovnom

zazirali

se

navlastito onih,

od svake spekulacije,

polunaobrazbom zasićena milieua.

ali Da

koji

dakako

i

su tu u

prvom redu potresle moralnom stranom života, samo se od sebe razumije, Tko je uvjeren, da se nadćutilno neda d o k a z a t i : taj se stn noglavljuje u ćutilno, da g a se obilno naužije. Zato s pr avo m kaže J o h a n n e s V o l k e l t : Tko metafiziku i religiju odbaci, taj mora svoj život — misli li jasno i dosljedno — uđesiti sasvim pr ema relativnim i čisto individualnim mje­ rilima, t. j. prem a relativnim i čisto individualnim mjerilima t. j. prema mjerilima promjenljive

ugode i koristi.

Biva li medjutim,

da netko bez

metafizike i religije živi ipak p r e m a str ogim moralnim načelima — onda to nije nego samoopsjena i nedostatak dosljednosti; j e r svako moralno

K njiževne obznane.

247,

načelo upućuje implicite na neki manje ili više o d m i j e n i nazor o svijetu, unutar kojega je tek opravdano i im ade smisao. Nu nije zazor od metafizičkih idejala zarazio samo više nego žali­ bože i niže slojeve p u č a n s t v a ; j e r je težnja za popularizacijom znanosti skrbila za to, da se sve, što učenjaci pišu, i na ulici propovijeda. Tu teo­ rija tek i postaje praksom, pošto se odatle, što se nadćutilo, d-ikle bog, duša i idejali ne mo g u tobož spoznati, naprečac zaključuje, da ih u obće ni nema.

Iz tih

pak je

negacija

baš

proistekao

onaj strašni moral,

po

kojem b o r b a za život, nije samo svjetski nego i evolucioni zakon. Tko se u borbi za opstanak uzdrži — taj je imao pravo. Sila j e pravo. N e m a ii boga, duše i vječnoga života, onda ne ma ni vjere, ni ćudoredja, ni prava — a egoizam, koji u borbi za opstanak daje pojedincu s n a g u : baš je tako jedini opravdani princip života, kao što je zemaljsko blaženstvo je d i n a sv rha čovjeka. Taj je moral tačka, u kojoj materijalizam i ateizam postaju popularni i služe uporištem t. zv. če tvrtomu staležu, koji pod g e s lo m : n i d i e u n i m a î t r e trese j u r velikim narodima, a ima ga i kod nas, koliko ga god nijekati htjeli.

(Nastavit će se).

^3^-eV~-K ^ -^ /^5 P D

X ^"1 ’'tr-1

-

Sftfi

S V A Š T IC E . F ilo zo fija , p riro d n e n a u ke i sociologija. (Riječ u prilog m etafizici.) (Svršetak.)

Da mi medjutim ne spočitnete, cla prestrogo sudim, istaci ću odmah i pojavu, koja s materijalizmom usporedo teče, a odaje manje ili više idej al n o shvatanje svijeta i života. Mislim na m i s t i c i z a m . Misticizmu iniađc. t r a g a već u S c h e l l i n g a , a poput G an ga pline već po filozofiji S c l i o p e n h a u e r a i H a r t m a n n a . Ali dok kod potonjih potsjeća n a staru domovinu Bu d e i Bralime, kod N i e t z s c h e a se u obliku simbolizma b r a ­ timi

s na u k o m

Zaratliustre.

Ne

može se potpuno zanijekati ni u Mikro­

k o zm u L o t z e o v u , a po gotovo ud a ra u oči u Nani i Zenđavesti F e c h n e r o v o j . Tko pak ne zna — malo da nijesam zaboravio pitati — d a j e i otac pozitivizma A u g u s t C o m t e pod kraj života bio mistikom, izučao

Svastice.

307

otajstvenost procesija i umišljao sebi, da je vrhovni sveštenik. Dakako, tko za dan a ušutkava glas duše, t om u pod večer izbija stalno na j a v u ! Ali ni misticizam nije ostao tek u n u t a r stroge znanosti, nego je iza­ zvao

neku

vrstu mističke popularne nauke i prešao u svijet i umjetnost.

Tu bih mogao govoriti o našemu zemljaku ba run u H e l l e n b a c h u i K a r l u r t u P r e l u , osnivaču časopisa Sph in x i piscu mnogi li mističkih djela;

mog ao

bih

govoriti o naš im spiritistima, h i pn oti zer im a i čitačima

misli; a ne manje bih. mogao pokazati, da i kroz m od er nu umjetnost i lijepu književnost prosijava dosta intenzivna, mist ična zraka — ali sve ovo bi me predaleko vodilo.

Ovdje ču samo naglasiti, da je misticizam u po-

vjesti filozofije slijedio vazda za str ogi m iskustvenim pravcem, poradi česa j e i dozvoljeno smatrati ga nekom reakcijom. U svakom pak slučaju stoji, da misticizam odaje metafizičku

potrebu prekoračiti

kr uto iskustvo i pri­

bližiti se svijetu idejalnom. A što da vam napokon kažem o efektu razdoblja, što smo ga nazvali socijalnim? Kako razdoblja ni.jexu zidovima ogradjena, nego jedno utječe u drugo, na ravno je, da sve, što sam iloslije istakao, vrijedi u neku ruku i o razdoblju socijalnom. Jedna, .nepovoljna pojava medjuliin imat će se na pose njemu pripisati. Opće sooija.lizova.nje znanosti donijelo je naime sa sobom, da se, je u svakoj od nj i 11 stalo provartjati i socijalno načelo diobe rada, koje je i mediokritetima pružilo zgodu sudjelovati kod dogradnje istih. Istina je, da je znanost u opće tij em ' kvantitativno porasla, j e r s e j e i nehotice prometnula, u bujicu najrazličitijih monografija i minivnografija. Ali su mn je nema, da je ona kvalitativno stradala, j e r se je sve više stao gubiti općeniti prijegled, pak po tom universalno filozofijsko shvatanje tako pojedinih disciplina kao i čitavoga znanstvenoga organizma. Sto pak vrijede pojedina m ak a r i najegzatnija data, ako ih nijesmo kadri svrstati pod p r i n ­ cipe, u kojima su tek osnovana ? N a te je prilike upozorio E d u a r d

H a r t m a n n već g.

1882. u svom

djelu M o d e r n e P r o b l e m e . M od e rn a je znanost, veli on, u pogibli, da se od empirijske gradje uguši i u specijalizmu ukoči . . . Pojedine se str uk e sve više, razilaze i m anje razumiju poput rudara, koji u posebnim rovovima a bez zajedničke osnove rade . . . Pri tom dakako raste literatura. U z m e m o li, da u njemačkom jeziku izad.je na godinu samo 15.000 djela, a otprilike isto toliko da ih izadje u jeziku franeeskom i engleskom — onda, to za t r e ­ ćinu stoljeća iznosi silesiju periodičkih

već preko časopisa

milijun knjiga, kojima treba još pribrojiti

u istom razmaku izašlih . . . Ak o taj- proces

još jedno stoljeće potraje, mora se evropska duševna naobrazba, tako ukočiti, da, će ukočenosti

svojom

nadmaši vati ukočenost kiuezkoga mandarinstva,

l.a,lnmdstva i izlamstva za toliko,

za koliko će biblioteke naših pra un uk a

11ad ma,šivati književno blago kineza, zidova i M u h a m e d a n ac a . I L u d v i g S t e i n , koji se inače u na ve den om već djelu žali, što se znanosti nijesu do danas dovoljno socijalizovale, osudjuje odlučno njihovo

Svastice.

308

sve jače specijalizovanje. Nazivajući potonje najprostijim taljigarskim po­ slom, koji se samo tricama i k uč in am a bavi, kaže izrijekom: Današnji su zastupnici znanosti, ograničivši se i ndi vi dual istički na svoja str uč na polja, izgubili sasvim svezu s cjelokupnim znanjem ljudstva; a sto je pri toni najgore, oni ne opažaju ni zaiuaŠaj tog a gubitka . . . Tu ne preostaje nego se za v r em e na sabrati, rla znanost ne stigne sudbina gradn je babilonskoga tornja, kod koje jed an čovjek nije razumio govor drugoga. N u sve t.o je, rekao bih. istom teoretička strana, specijalizma. P r a k ­ tična je daleko nepovoljnija. 8 jed no s tra ni m specijalizmom na uka nestaje naime sve vise pr av og a znanstvenoga idejalizma. kojemu nauka o sebi vri­ je dn os t imade. Samo rijetkima je jošt.e znanost uzvišena nebeska božica: većina je s m a t ra kravom muza rom, koja, imade služiti po tr e ba m a ćuti Inoga života. Zato kod izbora studija odlučuju danas vise t. zv. izgledi i obziri ■nego

li ljubav

prema

> nešto sporedno. da je talci

znanosti

— a, ipak s um nj e nema, da su oni prvi

Studij- je u kratko postao studijem

za kruh. Uzme li se.

studij tim unosniji-, čim više računa sa razumom, a. odmeće srce.

— onda je pojmljivo, kako se u njegovu povodu ne može doći do harmoničke naobrazbe pak po tom ni do čvrstih moralnih načela. Tko pak po­ tonjih nema, taj ili izrabljuje prilike u svoje, egoist,ičke svrhe ili se njima ropski prilagodjuje. Odatle i čudna, pojava, da naš visoko prosvećeni vijek — što se zna,čajeva tiče — zaostaje znatn o za m a n j e prosvećenima. Za pl em en ita djela i velike žrtve hoće se dašto više srca; a naša. je kultura malo ne isključivo razumna.

111. Toliko sam morao reći da upotpunim sliku, koju sam vam o stoljeću podao.

A

završim. naša

sad Kad

čudesna

koj ima se

dopustite, bi

stari

Sokrat

prometala,

ljudi

da n a osnovu tih podataka

ubijaju

izvedeni zaglavak i

ustao iz groba, a mi hi,smo m u pokazali

ogr omnu produkciju tvornica, dalekosežna zrna, i gradovi ruše, raskošno udoblje privatnih kuća,

krca to pune biblioteke, sjaj kazališta — u kratko sve blago stoljeća, pak bismo ga pri tom upitali: nijesmo li s pravom ponosni — on hi po svom starom

običaju

stalno

odgovorio:

ne znam, j e r ne poznajem vašega m i ­

šljenja i jer nijesam ispitivao, jeste li dobri i mudri. Možda bi i nastavio, pa r e k o : U svojoj sam domovini čuo g r o m o r n o g

Perikla i gledao drame

So fo kl ov e ; Evr ipida sam i Alkibijada osobno poznavo,

a Aristofan mi je

bio neprijatelj : Fejđiju sam vidio na- djelu, a

Zeuksisovim sam se slikama

divio, dok je

Platon bio moj učenik. Pokažite

mi vi svoje žive

Tko ne žavao kritiku

opaža, da bi tako onaj kao i ovaj odgovor Sokratovov sadr­ čitave kulture našega stoljeća. Helenska je kultura klasič-

majstore.

k oga doba bila u prvome redu idejalna, a k tomu individualna, a naša, je u prvome redu materijalna, a uz to socijalni). Zato je razumljivo, da se

Svastice.

309

Sokrat, komu su idejali više vrijedili od svega zemskoga blaga, a pojedinci više od društva — ne bi za našu kulturu, kod koje baš obrnuto biva, mogao oduševiti. N u čovjek ne mora da bu d e baš Sokrat, a da ipak opazi jednostra­ nost, da ne kažem stranputicu, moderne kulture. Idući pretežno za tim, da ljudstvo dresira za izvariji svijet i steče po tom što više ku lturnih s r e d ­ stava, ona je malo ne sasvim s m e tn u la s vida nutarnje, potrebe ljudstva, dakle baš ono u čemu ku ltu rn e vrednote i klasicitet sastoje. Na tu se pr i­ liku inradu l ij u .

odbiti

i navale, koje protiv moderne kulture sve više učesta­

Da s po me ne m samo djela L a S c i e n c e e t la r e l i g i o u od F e r d i ­

na, ir d a

Brunetiera

i Di e

lialtlosigkeit

der

mođer ner r

W issen-

s c l i a f t od Ti 1 m a n u a L’e s c h a . < S tih su se navala prijatelji današnje kulture silno uzvrpoljili. Lu dv ig Stein predlaže, da se stvori posebna univerzalna znanstvena akademija, koja bi

poput vrhovnoga sudišta

u svim pitanjima izricala svoje presude.

Nil ne gledeci na to, da se doba, koje baš u povodu svoje kulture radije ruži nego demije

li

postavlja autoritete,

— ne

ne bi pokorilo ni p r es u d a m a take aka­

radi se, mislim, kod te zgode u opće o pojedinim pitanjima

znanstvenim, nego se radi jedino o pitanju opravdane protuteže da našnjemu materijalističkomu pravcu. A k o potonji uz nižu materijalnu kulturu nije bio u stanju

stvoriti

i višu idejalnu —

onda

ue

preostaje, nego da se

udesi tako, da i ova bude moguća. ()ovjek nije samo tvar nego je i duša, koja trajno lacije.

tvar razbija i te/ži za idejalnim krajevima metafizičke s p e k u ­

Kako je

ova

u

tijesnoj

svezi s filozofijom,

za pravo srce njeno,

može preinaka rečenoga pravca sastojati dakako samo u tom, da se filo­ zofija stavi opet u središte čitavoga naučnoga sistema znanosti. To zahtijeva u ostalom i socijalni karakter današnje kulture. Socijalne nauke naime, navlastito nacijonalna ekonomija i statistika služeći se prirodo­ slovnom metodom, ignoruju po mogućnosti svuda pojedinca i uzimlju u obzir samo kolektivno skupno djelovanje, da na njegovu ognovu kons trui ­ raju zakone. Kako pojedinac izlazi pri tom tek kao neznatni član izvjesne ekonomske zajednice, koji se rečenim zakonima imade ropski pokoriti — iščezavaju naravno idejalna dobra i vrednote pojedinaca sasvim spram materijaluih. dobara cjeline. Nu pojedinac ne

može biti ništica već zato, što

onda ni države ne bi bile no skupovi od ništica. Ist in a je, da pojedinac u povjesti stoji znatno pod doj mom materijalnih prilika i da su potonjima čitava razdoblja uvjetovana tako, da i historičar dodje lako u napast, da povjesni proces i shvati i prikaže naprosto kao gospodarstveni. N u povijest ovako shvaćena, bila bi tek povijest materijalnih prilika i interesa, dok u razvoju naroda znade dojam pojedinaca daleko nadbijati dojam onih prvih. Samo filozofijsko shvatanje, kojemu socijalne pojave nijesu 110 psihologijske,

Svaštice.

310 podobno je

priznati prevlast duba,

nad

mat eri jom i biti pravedno tako

p r e m a pojedincu kao i društvu. A ne puti li pocjepkanost znanosti takodjer na po trebu koncentracije u filozofiji? U povodu socijalnog princi pa diobe r ad a razidoše se pojedine discipline poput rakove djece niti znajući niti mareći dište. Već u nu ta r

uže discipline

—

recimo

za zajedničko isho­

m atematike —

prestala je

m ed ju s o b n a k o n tro la i medjusolmo razumijevanje specijalista; a prirodne se nauke, sve više promeću u nesuvislu sbirku sitničarskih bilježaka. R ti­ m e li n se u „ D e u t s c h e

R u n d s c h a u “ istina nada, da će i opet doći

vrijeme, gdje će se sve, raštrkano i nesuvislo u cijelost sastaviti. Nil vrijeme po iskustvu sve više rastavlja, a d u h je, koji sve više

ujedinjuje. Zato je

to pitanje već P l a t o n za uvijek riješio, kad u svojoj državi traži, da mla­ dići od 20. godine počamši raštrkano

znanje svoje pr ema srodnosti disci­

plina i pr ema naravi bivstva do prijegledue (sinoptičke) cjelosti dotjeruju. Pošto pak (7UVO-Tiz/jc može biti sam o filozofski duh, ne preostaje nego da svaki stručnjak bude i filozofski naobražen. Da se uklonim prigovorom, da to samo

filozofi

traže,

poslužit ću

vas sa dva, m n ije n ja s različitih polja,. Veliki pravoslovne. Ii u <( o 1 f I l i e r i n g tuži se u prijedgovoru k svome dijelu „ D e r Z v v e c k i m R e e h t “ , što je u filozofijskim pitanjima, bio tek diletanta. Ako sam ikad požalio — veli izrijekom — što j e moja naobrazba- pala u doba, gdje se j e filozofija slabo cijenila, to je baš kod tog djela. Sto sam onda pod dojmom nepovoljne struje propustio, ni jesam nikad više nadoknadit mogao. No manje klasično je očitovanje H a c k e l o v o .

Pogubniji od specijalizma, — veli on — jest

za raz umijevanje prirodne cjeline, nedostatak filozofijske naobrazbe, kojom se većina s u v rem en ih prirodoslovaca, odlikuju , . . Oni misle zgradu pri­ ro d n i h znanosti sazdat.i koga

znanja

od p u k i h činjenica

bez razumijevanja.

bez

filozofijske sveze, od p u ­

Na to se truljenje prir o d n ih

filozofije ij surovi empirizam, koji se danas

hvali

kao

n a uk a od

egzaktfla znanost,

ima du odbiti oni neobični skokovi mišljenja, one kr up ne povrjede e lem en ­ t a r n e logike, s kojima se susrećemo na svim putovima prirodoslovnim. N a k o n ovakovili izjava čini ini se suvišno napose dokazivati, da je filozofija c 011 d i t i o s i n e q u a n o n svake znanosti. Je din o što bi se pi­ tati

moglo j e s t :

koja

đostatcima m o d e m e

ili

čija filozofija?

ku lture

istakao,

Prema

svemu,

ne bi smjelo

što sam

biti s u m n j e ,

o neda

to

može biti samo filozofija, koja sve proma tra s u h s p e c i e e t e r n i t a t i s i za koju po tom postoji i svijet idejala. Filozofija, koja idejale smatra, metafizičkim tlapnjama, ne može. biti

pokretaloin znanosti,

niti

može po

ovima dati kulturi idejalno obilježje. — Rafaelova mad on a Nikstina i m is a od Palestrine nijesu nipošto puki tvorovi ma,ste, [nego su plod du­ bokoga

uvjerenja,

da postoje idejali,

kojima

su

namijenjeni.

Zato je

i

neponjat.no, kako nastavljači Kant o vi m o g u zahtijevati, da se vratimo filo-

K njiževne obmane.

311

zofiji njihova majstora — ta, L a n g e j e baš u povoda njegove nauke došao do negacije svih idejala i dopustio samo estetsko djelovanje njihovo. Treba li u opće da se vraćamo, onda se vratimo k filozofiji najvećega genija svih vjekova, koji nije bio manji štovalac empirije a ipak je utvrdio metafiziku kao zn anost

od da našnjih materijal ista,

u svijetu

idejala. Mislim A r i ­

s t o t e l a. Tijeni u ostalom ne budi drugo rečeno, nego da je lizaciji kulture u uajtjesnijoj svezi s pitanjem

pitanje o idea­

o mogućnosti metafizike u

opće. Odabrali zato koju ili čiju vam drago filozofiju, ona m o ra da bude skopčana s vjerom u bitak i d e j a l a : imade li kulturi podati iđejalno obi­ lježje. Ako je sve u svijetu samo tvar i sila, a boga i duše, neumrlosti i slobodne volje ne ma — onda, kako rekoh, ne ma ni vjere ni ćudoredja. A n e m a li vjere i ćudoredja, onda motivom mišljenja i djelovanja ljudskog postaje

zvjerski

egoizam,

koji

život, nužno

podlim i prostim. N a s u p r o t tomu je činjenica,

da

rastvara, j e r g a

čini ropski

sve lijepo istinito i dobro u svijetu

nastaje u povodu idejala: poradi česa samo infernalni cinizam može tvr­ diti, da nijesu no metafizički fantomi. Ili zar je prošlo stoljeće potonulo u krvi milijuna, za fa n t o m e ? Zar su stoljetne teške

borbe

naših otaca za

vjeru, domovinu i slobodu — te najveće narodnje idejale — bile tek borbe za fantome V Nikada. Borbama za idejale stječemo realizaciju ovdje; a to nam pravo

vrijedi sve dotle,

tek pravo na njihovu dok

se za njih bo­

rimo. Gojimo zato idejale i nastojmo p r e m a nesumnjivoj intenciji idejalnih osnivača na šega sveučilišta, da kroz njih kao kroz prizmu prolaze i sve znanosti

— ne bi li n a m

čim prije

domovini

d u g a bolje budućnosti. —

-

hrvatskoj

sinula

čarobna