Baruch De Spinoza -traktat O Poboljsanju Razuma.docx

BENEDICTI DE SPINOZA TRACTATUS DE INTELLECTUS EMENDATIONEET DE VIA QUA OPTIME IN VERAM RERUM COGNITIONEM DIRIGITUR Biblioteka Latina & Graeca Knjiga LIII

BENEDIKT DE SPINOZA TRAKTAT O POBOLJŠANJU RAZUMA I O PUTU KOJIM SE NAJBOLJE UPRAVLJA K ISTINSKOM SPOZNAVANJU STVARI Priredio i preveo Zlatko Šešelj ŽIVOT I DJELO BARUCHA SPINOZE Zlatko Šešelj SPINOZIN TRAKTAT O POBOLJŠANJU RAZUMA Tomislav Reškovac Zagreb MMVI

Napomena prevoditelja Prijevode Spinozinih djela Tractatus theologico-politucius, Tractatus politicus i Tractatus de intellectus emendatione sastavio sam za potrebe izdavačkog poduzeća Naprijed još krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća. Tijekom rata, dakako, tisak je ovih prijevoda zastao, da bi se krajem devedesetih ponovo govorilo o njihovu objavljivanju; objavljena je stručna redaktura, pa je čak tekst i složen za potrebe tiska. Trebali su se pojaviti u drugom svesku Spinozinih djela (prvi je dio trebala obuhvaćati njegova Etika). Do objavljivanja, nažalost, nikada nije došlo. Stoga se gotovo dva desetljeća nakon dovršenja ovih prijevoda pojavljuju u Biblioteci Latina et Graeca. Za ovo je izdanje ponovo pregledan tekst i prijevod Spinozina Traktata o poboljšanju razuma, a za njegov su konačni izgled zaslužni i Tomislav Reškovac, koji je s neobičnom pomnjom pregledao cijeli tekst i dao velik broj savjeta - koje sam sve, dakako, usvojio - te moja kći Maja koja mi je uspjela pronaći i nabaviti svu potrebnu literaturu - koje u nas, nažalost, nema -, poglavito u Sjedinjenim Državama, te mi pomogla kod redakture prijevoda. Tomislavu Reškovcu i Maji stoga zahvaljujem na strpljivosti kojom su podnosili moje neprekidne zahtjeve za njihovom pomoći. Njihov je doprinos konačnom oblikovanju ove knjige doista značajan, pa ću s njima rado podijeliti eventualne pohvale, dok će sve kritike, sasvim razumljivo, pasti na mene.

ŽIVOT I DJELO BARUCHA SPINOZE Zlatko Šešelj

Povijesni kontekst Iste godine, 1492., kad je u službi Izabele Kastiljske i Ferdinanda Aragonskog Kolumbo doplovio do karipskih otoka otkrivši Novi svijet, taj je španjolski kraljevski par, nazvan katoličkim, iz ruku Boabdila, poraženog vladara Granade, posljednjeg maurskog kraljevstva na Iberskom poluotoku, primio ključeve Alhambre te time okončao višestoljetni proces kršćanske rekonkviste. Kršćanstvo je naime na Iberskom poluotoku zamijenjeno islamom nakon vizigotskog sloma 711. godine, te će se tim prostorom, pa čak i uskim područjem jugozapadne francuske obale prostirati moćni Kordobski kalifat. Nakon stoljeća njegova cvata tijekom kojih El Andalus maurski naziv za Španjolsku - doživljava silan napredak u ekonomiji, znanosti i kulturi, kalifat se 1013. godine raspada na manja nezavisna kraljevstva, a male krešćanske enklave na sjeveru započinju polagan proces širenja svog teritorija i potiskivanja maurskih snaga. Od 11. stoljeća dakle, pa do kraja 15. potiskivane su muslimanske snage i sjena križa ponovo se nadvila nad cijeli Iberski poluotok. Proces rekonkviste - koji je poprimio oblik vjerskoga rata - doveo je i do prvih velikih etničkih potresa i to ne samo na relaciji između kršćana i muslimana, već osobito do konflikta kršćanskih vladara, i crkvene hijerarhije, dakako, s brojnom židovskom zajednicom. I muslimanske su i kršćanske zemlje na Iberskom poluotoku dugo tolerirale židovske zajednice koje su se osjećale sigurnima, te su čak i s vremenom stekle određene pozicije u visokim krugovima, pa i na dvorovima vladara. Tomu je, dakako, ponajviše pridonio i novac što su ga židovski bankari (jer je bankarstvo bilo neplemenito zanimanje zabranjeno kršćanskoj aristokraciji) pribavljali za potrebe dvorova, kao i za ratne svrhe. Premda postoje krajnje različite procjene broja Židova na tom prostoru1, a barata se brojkama od 150.000 pa sve do milijuna, sasvim je sigurno da su bili i te kako prisutni u životu toga vremena. No situacija se tijekom vremena počela mijenjati. Prvi pogrom židovske zajednice na poluotoku zabilježen je 1391. godine u Sevilli, kad su podjareni stanovnici djelomice poubijali svoje židovske susjede, a preživjele prisilili na preobraćenje ili na bijeg iz Španjolske. Onima koji su se odlučili

na bijeg Portugal se činio dobrim izborom. Nažalost, i taj se izbor pokazao potpuno pogrešnim, jer ni Portugal nije bio pošteđen rastuće netrpeljivosti spram Židova. Dolazak Svete inkvizicije u Španjolsku 1478. godine2 označio je dalji korak pritiska na Židove, no još više na obraćenike - conversos - koje su stanovništvo, a sve više i Crkva i vladarska kuća, optuživali da i dalje potajice gaje svoju židovsku vjeru. Na poticaj zloglasnog Tomasa de Torquemade, velikog inkvizitora Španjolske, Izabela i Ferdinand odlučuju 1492. godine “očistiti” Španjolsku od Židova3, pa se pred židovsku populaciju postavlja ultimatum: napustiti Španjolsku ili se preobratiti na kršćanstvo. Mnogi su u želji da nastave svoj svakodnevni život pristali na preobraćenje (uz sve neprilike koje će ih i dalje pratiti i nikad im neće dopustiti da se uklope u društvene okvire), dok je dio odlučio napustiti Španjolsku. Zaputili su se u različite zemlje - otuda i velika skupina sefardskih Židova na prostorima jugoistočne Europe - no većina se odlučila skloniti u Portugal. Ali se i u Portugalu situacija pogoršavala. 1497. godine portugalski je vladar Manuel sasvim ukinuo bilo kakav izbor za Zidove: bili su prisiljeni pokrstiti svoju djecu. No, unatoč pritisku u Portugalu, pa čak i pogromima poput onoga u Lisabonu 1506., ipak je kontrola iskrenosti preobraćenja bila slaba. Tek kad se i Portugal nađe pod španjolskom vlašću, duga ruka inkvizicije posegnut će za portugalskim conversos (koji su poput svojih španjolskih supatnika stekli još i pogrdno ime marranos), tako da će židovska seoba nastaviti prema gradskim komunama Nizozemske i Italije, dok će u nekim slučajevima konačno odredište takvih seoba biti otomanski Istambul4. U to vrijeme i Spinozini preci koji žive u Portugalu postaju sumnjivi Inkviziciji, pa cijela obitelj - ne doduše u isto vrijeme - napušta Portugal i kreće u potragu za zemljom u kojoj će se moći vratiti svojoj pradjedovskoj vjeri te uživati slobodu njezina ispovijedanja. Za utočište izabrana je Nizozemska, tad protestanska zemlja koja se tek oslobodila španjolskog tutorstva, no zemlja u kojoj nije postojala Inkvizicija i koja je nudila prostor vjerske slobode. Obitelj se preselila u Amsterdam.

Nizozemsko utočište Nizozemsko 5 je srednjovjekovlje obilježeno rascjepkanošću mnogobrojnih svjetovnih i crkvenih feuda, a tijekom 14. stoljeća gotovo cijela Nizozemska ujedinjena je pod egidom burgundskih vojvoda. No s obzirom na snažan ekonomski razvitak koji se sve više oslanjao na trgovinu i manufakturu/industriju značajnu ulogu u nizozemskom društvu stječe građanski sloj, tako da već 1463. godine zasijedaju Državni staleži. No udajom burgundske vojvotkinje Marije za Maksimilijana Habsburškog cara Svetog rimskog carstva - Nizozemska postaje dio habsburških posjeda. Nakon razdvajanja dviju habsburških grana nakon Karla V. nizozemski posjedi prelaze u ruke španjolske grane te dinastije. Pod nemilosrdnom rukom španjolskog apsolutnog vladara Filipa II. i u nizozemske se provincije pokušava prenijeti plamen protureformacije, osobito jer su sjeverne provincije prigrlile kalvinizam. Sredinom 16. stoljeća, nakon peticije plemstva iz 1566. i smaknuća vođa otpora 1568., buknuo je rat kako za državnu samostalnost, tako i za vjersku toleranciju. Španjolci su u toj borbi uspjeli zadržati upravu nad južnim, pretežno katoličkim provincijama - današnjom Belgijom - no sjeverne će provincije u Utrechtu sklopiti savez, Utrechtsku uniju, koja će 1581. proglasiti odcjepljenje od Španjolske, da bi pobjedom u ratu 1609. postala nezavisna. Nakon dvanaestgodišnjeg primirja rat se nastavljao sve dok nizozemska nezavisnost nije dobila potvrdu Westfalskim mirom iz 1648. Srž nizozemske nezavisnosti bile su vrijednosti novoga doba, među ostalim i vjerska tolerancija. S obzirom da je protestantizam uhvatio dubok korijen, jasno je da je vjerska tolerancija bila ključna u odnosu na pokušaje protureformacije i suzbijanja protestantizma. No i unutar reformirane crkve došlo je do raznolikih pravaca tako da će uskoro buknuti sukob između kalvinista i remonstranata. Remonstranti su se protivili kalvinističkoj doktrini o predestinaciji i posvemašnjoj ovisnosti ljudske naravi. Žestoka vjerska rasprava postala je i političko pitanje koje je riješeno na sinodu u Dortu na kojem su kalvinisti postigli potpunu pobjedu i ekskomunicirali remonstrante zabranivši im javno bogoslužje. Čistke remonstranata nisu zahvatile samo crkvene službe već i one javne. Židovska se zajednica s pravom pitala hoće li obračun s remonstrantima zadobiti i neke po nju opasne forme, no to se nasreću nije dogodilo. Premda Židovi dakako nisu sudjelovali u tim u vjerskim sukobima

reformiranih kršćanskih crkava, ipak su pazili da se u tim sukobima drže posve po strani kako ne bi dali povoda bilo kakvoj sumnjičavosti prema sebi. U brzom i snažnom ekonomskom napretku - kojem su i sami silno pridonijeli - Židovi su stekli svoje čvrsto mjesto i pozicionirali se u bankarstvu i trgovini, te napose u obradi dragog kamena. Stečena imovina donosila je i pristup najvišim društvenim krugovima, te sudjelovanje u javnim službama unutar židovske zajednice i u republici. Takvu su poziciju i za sebe i svoju obitelj marljivošću i sposobnošću ubrzo priskrbili Abraham i Michael de Spinoza u samo nekoliko godina nakon dolaska iz Portugala. Počeo je uspon obitelji Spinoza u atmosferi lišenoj straha i poticajnoj za sve oblike obiteljskog života.

Obiteljski krug Otac Baruchov, Michael de Spinoza6, rođenje 1587. ili 1588., a u 36. godini, dakle 1623. pridružio se svom ujaku Abrahamu (bratu svoga oca Isaaca) u Amsterdamu. Tu je oženio Abrahamovu kćer, svoju sestričnu Rachelu i postao Abrahamov ortak u tvrtki koja se bavila uvozom trgovačke robe. Nakon nekoliko godina uspješnog poslovanja Michael se osamostaljuje, nekako u vrijeme kad je Rachela umrla ne rodivši mu ni jedno dijete. Godinu dana nakon Racheline smrti, godine 1627. Michael se ženi Hannom koja mu je rodila kćer Miriam, pa sina Isaaca, te - 24. studenog 1632. - drugog sina Barucha. Trećeg mu je sina Abrahama Gabrijela rodila vjerojatno 1637. nedugo nakon smrti Mihaelova ujaka Abrahama, a nedugo nakon što je rodila Rebeccu Hanna umire godine 1638. Michael je svoju obitelj smjestio u srce židovskoga kvarta u Amsterdamu. Bio je dovoljno imućan da unajmi kuću za svoje brojno kućanstvo, a i sam se uključuje u živahnu poslovnu i društvenu aktivnost svoje zajednice. Da se radi o vrlo uglednom dijelu grada svjedoči i to da je ta gradska četvrt privukala i jednog Rembrandta koji će se tih godina smjestiti u istome dijelu grada i svoje židovsko susjedstvo zabilježiti na nizu crteža i slika s temama Staroga Zavjeta. Nakon smrti svoje druge supruge Michael se povukao iz javnog života posvećujući se poslu kako bi prehranio brojna usta. Nekoliko godina kasnije - vjerojatno 1641. - Michael se ženi treći put.

Nakon stjecanja nezavisnosti 1648. ekonomske prilike doživljavaju silan uzlet i Nizozemska postaje ekonomska sila svjetskih razmjera. No sukob s Engleskom, koji je osobito pogodio prekomorsku trgovinu, obiteljski će posao dovesti na rub propasti. Sve to pogoršava i Michaelova smrt 1653., tek nekoliko mjeseci nakon smrti njegove treće žene Miriam.

Baruchove rane godine Baruch je izgubio majku u dobi od 6 godina, u trenutku u kojem je prema običajima židovske zajednice - krenuo u osnovnu vjersku školu gdje će dobiti pouku o Tori i hebrejskom jeziku prema sefardskoj tradiciji. No intelektualna atmosfera židovske zajednice u Amsterdamu bila je sve samo ne jednostavna. S jedne strane, židovska je zajednica uživala sve prednosti vjerske tolerancije od strane kršćanske većine, no to nije značilo nikakvo slabljenje vjerske strogosti unutar nje. S druge strane, conversos iz Španjolske i Portugala, koji su se vratili vjeri svojih predaka, nisu se sasvim otresli i sveg iskustva s kršćanskim mišljenjem i drugačijim kulturnim sadržajima. Stoga se židovska zajednica suočavala s raznolikim mišljenjima i težnjama - što će sasvim sigurno biti i sastavnica Baruchova sazrijevanja. No kako su vjerske rasprave i ideje unutar zajednice katkada dolazile na sam rub hereze, to je dovodilo i do samoobrambenih reakcija vjerskih krugova i završavale - ne samo u Spinozinu slučaju - ekskomunikacijama, a to je značilo potpunim izbacivanjem ne samo iz vjerskih obreda, već iz cijele zajednice sa zabranom svake komunikacije s izopćenikom. O takvim se slučajevima godinama naširoko pričalo unutar zajednice, tako da je i Baruchovo odrastanje proteklo u sjeni takvih obračuna. Nakon osnovne škole - a to je uglavnom značilo s četrnaest godina običaj je nalagao da se dječak pridruži starijim članovima obitelji u obiteljskom poslu., ali da i dalje nastavi svoje obrazovanje. Stoga se i Baruch pridružio ocu i starijem bratu Isaacu, a nakon Isaacove smrti 1649. vjerojatno je morao napustiti školu i preuzeti njegovo mjesto u obiteljskom poslu. Nije ipak zapustio svoje učenje: u to se vrijeme upustio u studij srednjovjekovnih židovskih autora preko kojih je došao u dodir s grčkom, napose aristotelijanskom filozofijom. Očeva smrt koja je slijedila nakon nekoliko godina primorala ga je da preuzme vođenje obiteljskog posla, ovog puta uz pomoć mlađeg brata

Gabrijela. No godine rata s Engleskom uzele su svoj danak i vjerovnici su mu stalno bili za petama. Nad obitelj se nadvila prijetnja ne samo gubitka obiteljskog posla, već i cjelokupne imovine. Ipak, spretnim je korištenjem zakonskim mogućnosti Baruch spasio obiteljski imetak, a sve što se zbivalo s Nizozemskom, s njegovim obiteljskim prilikama, s vjerskim sukobima otvorilo je mnoštvo pitanja. Spinoza se upustio u pokušaj da na njih i odgovori. Intelektualna živost njegova vremena dala mu je prostor za ostvarenje tih pokušaja.

Vjesnici novoga doba U prvoj polovici 17. stoljeća Nizozemska postaje magnet za suvremene mislioce. U njoj su se zbivale grandiozne društvene promjene, oslobodila se supremacije jedne daleke i krajnje rigidne katoličke sile, postala je ekonomski centar svijeta. U svojoj je borbi za slobodu izborila jednu od najvećih vrijednosti modernog društva: vjersku toleranciju. Pa premda su se i dalje vodili vjerski sporovi, oni nisu prerasli u krvave obračune fanatika. Dakako, rigidni kalvinizam - koji je pobijedio u borbi među frakcijama reformirane crkve -, kao i konzervativni židovski vjerski krugovi, nisu bez straha gledali na slobodne mislioce koji su otvarali teme što su dovodile u pitanje i samo postojanje Boga. Sloboda mišljenja i mogućnost objavljivanja novih radikalnih misli bili su potpomognuti i naglim razvitkom znanosti. Potreba za preciznim pomorskim kartama - osobito problem longitude - potakli su znanstvena istraživanja u astronomiji, fizici, matematici. Newton, Kepler i Gallilei posve su promijenili sliku svijeta. Reperkusije njihovih otkrića zahtijevale su novo tumačenje prirode, čovjeka i Boga. Društvene pak promjene dovele su u pitanje sve tad postojeće i poznate društvene institucije. Na ta su pitanja odgovarali filozofi koji su upravo krajem 16. i početkom 17. stoljeća stali djelovati u Engleskoj (Bacon, Hobbes, Locke, Hume i Berkeley) i na Kontinentu (Descartes, Spinoza, Leibnitz). Moderna znanstvena i filozofska misao - ohrabrena novim medijem, tiskanom knjigom - širi se neusporedivo intenzivnije no prije. Sam će Descartes dvadeset godina svoga života, od 1628. gotovo do same smrti 1649. (umire 1650.), provesti u Nizozemskoj. Mladom će Baruchu sva ova živa intelektualna previranja jasno pokazati da su granice što ih mišljenju nameću stege uskogrudne židovske tradicije naprosto preuske. Kako su mu i uskogrudna pravila kalvinizma

jednako tako bila neprihvatljiva, svoje je prijatelje izvan židovske zajednice potražio među oponentima kalvinizmu, remonstrantima odnosno kolegijantima 7 . U njihovu jednostavnu životu i toleranciji prema svim drugačijim pogledima na religijska pitanja Spinoza je našao potporu svojim moralnim idejama koje će, uostalom, obilježiti ne samo njegov intelektualni rad, već i osobni život. Svoje druženje s kolegijantima počeo je vjerojatno odmah nakon očeve smrti, 1654. u Amsterdamu. Među njima razvio se plodan dijalog: iz svog je obrazovanja Spinoza donio profondno poznavanje Starog Zavjeta i hebrejskog jezika, a kolegijanti su bili živo zainteresirani - a svoja su uvjerenja sofisticirano oblikovali tijekom sukoba s kalvinistima - za Novi Zavjet i Descartesa. Spinozin put prema prekidu sa židovskom zajednicom i prema životu punom trpnje, ali i moralnog integriteta upravo je započeo. Spinoza je odlučio krenuti za vrijednostima koje će braniti cijeloga života.

Prekid/izopćenje Za svoju je intelektualnu nezavisnost Spinoza našao potporu u krugu svojih prijatelja, kršćana i Židova. Prema nekim istraživačima8 poseban mu je poticaj na tom putu pružio Juan de Prado, španjolski Židov koji se u Amsterdamu pojavio četrdesetih godina 17. stoljeća da'bi se bavio liječništvom, a studirao je u Španjolskoj. Čini se da je upravo Prado bio spiritus movens kruga slobodnih mislilaca unutar židovske zajednice. Izvan nje na Spinozin je duhovni obzor utjecao Franciscus van den Enden, amsterdamski učitelj krajnje liberalnih nazora i zagovaratelj potpune ravnopravnosti ne samo vjera i rasa, već i žena i muškaraca pa i svih socijalnih slojeva. Van den Enden je latinsko obrazovanje stekao kod augustinaca, a grčki je i filozofiju učio kod isusovaca, te na Sveučilištu u Luvainu. K tomu je vodio glumačku trupu i nastupao u javnosti. I kalvinisti i Židovi smatrali su van den Endena pravom društvenom opasnošću. Spinoza mu se obratio krajem 1654. ili početkom 1655. kako bi dobio poduku iz latinskog jezika koja bi mu omogućila upoznavanje s Descartesovim djelima, ali i djelima drugih filozofa koji su pisali latinski. Činjenica da je postao učenikom takvog čovjeka dodatno je otežala njegovu komunikaciju s ortodoksnom židovskom zajednicom. Slobodan um i otvaranje novih pitanja u kojima je došlo do radikalnog otpora židovskoj tradiciji Tore, Baruchova misao da je bit religije u uvjerenju te da vjerske knjige Starog Zavjeta treba shvaćati u njihovoj povijesnoj dimenziji9 dovele su do oštre reakcije rabina. Prvo je bio izložen

pritisku da odustane od svojih ideja, potom su ga čak htjeli potkupiti10, a kad ni to nije uspjelo izopćili su ga 27. srpnja 1656. iz židovstva. Danas je teško zamisliti žestinu i dubinu toga prekida. Dakako, ekskomunikacije u kršćanstvu toga vremena vodile su do lomače, čega u Spinozinu slučaju nije bilo. No sudbina izopćenika nije bila daleko od smrti: izopćenik je ostao potpuno odsječen od svakog člana židovske zajednice, rođaka ili stranca, uskraćen mu je imetak, zabranjen je svaki dodir ili razgovor s njime, prekinuti su svi poslovi. Ostao je potpuno sam11; s njime će vezu održavati tek neki njegovi prijatelji, kršćani, koji su u kršćanskom dijelu društva bili također marginalci. I Spinoza i Juan de Prado, po drugi put izopćen, nastavljaju razvijati svoja radikalna stajališta i o njima javno govoriti, tako da je židovska zajednica 1660. zatražila od amsterdamskih gradskih vlasti izgon za Spinozu, jer predstavlja prijetnju vjeri i moralu građana, Židova i kršćana. Jedan ga je ortodoksni Židov napao nožem želeći ga ubiti. Život mu je postao nemoguć: izgubio je imetak, izgubio je obitelj, postao je metom fanatika.

U progonstvu Krov nad glavom u prvi mu je mah pružio njegov učitelj van den Enden kod koga će ostati pune dvije godine i kod kog će svladati svoj novi zanat: brušenje optičkih leća. 1658. Spinoza je odlučio napustiti van den Endena, te se prvo preselio k jednom od svojih prijatelja kolegijanata u blizini Amsterdama, a potom u Leiden, gdje je djelovalo najpoznatije sveučilište u Republici na kojem su pak proučavali i poučavali Descartesovu filozofiju. Premda se nije službeno upisao na Sveučilište, prisustvovao je predavanjima te postao poznat kao izvrstan poznavalac kartezijanske filozofije. Na Leidenskom je sveučilištu Spinoza sklopio čvrsto prijateljstvo s Lodewijkom Meyerom koji će postati jedan od njegovih najvjernijih poštovalaca i izdavač njegovih spisa. Upravo će u Leidenu 1659. godine Spinoza započeti svoj prvi filozofski tekst: Tractatus de intellectus emendatione koji će ostati nedovršen. 1661. napušta Leiden i vraća se u okolicu Amsterdama, u Rijnsburg gdje će ostati dvije godine. U skromnoj sobi naizmjence studira, piše i brusi leće zarađujući time za skroman život. Tu će početi rad na svom Kratkom traktatu o Bogu, Čovjeku i njegovu dobru. Premda još ništa nije publicirao, Spinoza postaje sve zanimljiviji mladim studentima filozofije. Kad ga jedan od njih, Johannes Caesarius,

zamoli da mu bude privatni učitelj, Spinoza prihvaća i pripremajući se za lekcije preuzima Euklidovu strukturu na tumačenje Descartesove filozofije pretvarajući je u “geometrijsku” formu definicija, postulata i aksioma. Iz tog će iskustva nastati prvo njegovo djelo Principi Descartesove filozofije koje će Meyer objaviti u Amsterdamu 1663. Primjenjujući istu metodu u radu na Kratkom traktatu, nastaje zapravo prvi nacrt Spinozine Etike, temeljnog djela njegove filozofije. Nakon objavljivanja Principa Descartesove filozofije Spinoza se seli ponovo, ovog puta u okolicu Haaga, no zbog kuge tek što je prispio odlazi u jedno selo blizu Rotterdama. Tijekom 1665. i dalje radi na preradi Kratkog traktata u trodjelnu Filozofiju, koja će prerasti konačno u Etiku; ona će biti objavljena tek posthumno. Krajem 1665. privremeno prekida rad na Etici i baca se na izradu Teolosko-političkog traktata. No kako su se njegovi prijatelji - i on sam našli na meti kalvinističkog fundamentalizma Spinozi postaje jasno da se ne treba zanositi iluzijama o prihvaćanju njegovih ideja. Te su pak ideje, iz koraka u korak, postajale sve veći izazov kalvinističkoj i židovskoj ortodoksiji, pa će Teološko-politički traktat biti objavljen 1669. ili 1670. bez naznake autora i s lažnim podacima o izdavaču i mjestu izdavanja! Te su se mjere predostrožnosti pokazale dalekovidnima. Naime svi su se digli na noge da ocrne autora toga Traktata, i kalvinisti i remonstranti i kartezijanci! Nakon takva žestokog sukoba s javnošću Spinoza se ponovo seli ovog puta u Haag. U svibnju 1671. seli se u jeftin stan na rubu grada u kojem će provesti posljednje godine svoga života. Tamo će nastaviti rad na svojoj Etici, ali je - predviđajući joj istu sudbinu - odbija objaviti.

Posljednji dani U njegovom haškom utočištu u kući Hendrika van der Spijcka i njegove žene nastat će i posljednji Spinozin spis, Politički traktat. Posljednje godine Spinozina života obilježio je francusko-nizozemski rat i građanski nemiri u njegovoj domovini. I sam je bio uvučen u ratne događaje, pa čak i osumnjičen za špijunažu. Pred kraj života pozvan je za profesora na Sveučilište u Heidelbergu, ali je tu ponudu Spinoza otklonio.

U ljeto 1675. Etika je bila spremna za izdavanje, no prilike su bile tako nepovoljne da se Spinoza okanio njezina objavljivanja. Tijekom 1676. Spinozino se zdravlje stalo brzo pogoršavati: tuberkuloza potpomognuta životnim nedaćama nagrizala ga je sve brže. Naslućujući svoj brzi kraj Spinoza je svoje neobjavljene spise priredio za objavljivanje, a dan prije svoje smrti, 20. veljače 1677. svom je stanodavcu predao spise s napomenom da ih pošalje prijatelju Janu Rieuwertszu. Umro je 21. veljače 1677. godine.

Sudbina Spinozinih spisa Kako smo već rekli, za života je Spinoza publicirao samo dva teksta: Principi Descartesove filozofije i Teološko-politički traktat. Etiku je već pripremio za tisak, no iz straha od združene reakcije javnosti od tiska je odustao ostavljajući ga za bolja vremena i tražeći da se na knjizi ne navodi ime autora. Preostale je svoje radove dotjerivao u rukopisu, te će ih povjeriti svojim vjernim prijateljima na objavljivanje nakon smrti. Njegovi su prijatelji, nakon njegove smrti, iste godine objavili u Amsterdamu kod izdavača Jana Rieuwertsza Spinozina neobjavljena djela pod nazivom “B. d. S. Opera posthuma, quorum series post Praefationem exhibetur. MDCLXXVII”12, a nakon nekoliko mjeseci u posebnoj knjizi na nizozemskom jeziku “De Nagelate Schrifetn van B.d.S.... Gedruckt in ‘t JaarM. DC. LXXVII”. Time su Spinozini prijatelji izvršili njegov naum da svoja djela preda javnosti.

Kritika teksta Samo objavljivanje Opera posthuma i Nagelate Schriften kao i sudbina rukopisa bilo je popraćeno krajnje raznolikim vijestima, tako da su se, bez prava temelja, kao izdavači navodili različiti ljudi, dok su se pronosile čak i vijesti13 da se Spinozini rukopisi prodaju. Bilo kako bilo od svih je Spinozinih rukopisa tek u 19. stoljeću nađen u dva kodeksa rukopis Kratke rasprave o Bogu, čovjeku i njegovu dobru na nizozemskom, dok su ostali rukopisi nestali, tako da se izdanja Spinozinih tekstova oslanjaju na Opera postuma i Nagelate Schriften kao editio princeps. Ali to je otvorilo novu seriju pitanja povezanih s kritikom teksta,

poglavito stoga što je vidljivo da između latinske i nizozemske varijante postoje brojne razlike, ponajviše u Etici, što katkada može dovoditi i do različite interpretacije napisanog. Jasno je, naime, da Nagelate Schriften nisu nizozemski prijevod Opera posthuma, već su prijevod neke ranije varijante Spinozina originala (kojeg je sam autor još dorađivao i u detaljima mijenjao). Bilo kako bilo, razlike između Opera posthuma i Nagelate Schriften u ranijim izdanjima Spinozinih spisa nisu uzete u obzir, tako da je temeljitu kritiku Spinozinih tekstova okupljenih u Opera posthuma obavio tek Carl Gebhardt u monumentalnom izdanju Spinoza Opera im Auftrag der Heidelberger Akademie der Wissenschaften herausgegeben von Carl Gebhardt (objavljeno u Heidelbergu 1925. u pet svezaka). Gebhardt je minuciozno usporedio latinski i nizozemski tekst, te emendirao latinsko izdanje uzimajući u obzir i nizozemsku verziju. Njegovo se izdanje danas smatra temeljnim izdanjem Spinozinih tekstova, pa je Gebhardtovo izdanje Spinoze poslužilo i za prijevod u ovoj knjizi14.

Kritičke napomene o tekstu i prijevodu Traktata o poboljšanju razuma Gebhardtov je tekst Spinozina Tractatus de intellectus emendatione objavljen u II. svesku Spinoza Opera, na stranicama 1-40 i preuzet je za ovo izdanje uz dvije izmjene: 1. pisanje poluvokala j dosljedno je pretvoreno u i sukladno našoj izdavačkoj tradiciji; 2. riječi pisane velikim slovima - u čemu i u Gebhardtovom izdanju postoji veliko kolebanje koje on tumači mogućim Spinozinim namjerama da iskaže “nijansu pojma”15 - pišemo dosljedno modernoj pravopisnoj normi. Treća je izmjena učinjena i u tome što sam za tekst ovoga izdanja radi lakše uporabe i veće preglednosti - upotrijebio podjelu na paragrafe iz Bruderova izdanja iz 1843. koje u Gebhardta (naravno, jer ne postoji u originalu) nema. Ostale Bruderove intervencije koje su unijete radi lakšeg čitanja (spacioniran tekst, kurziv, podnaslovi) nisam prihvatio. Spinoza je svom tekstu dodao tridesetak bilježaka. Kako ih čitatelj ne bi pomiješao s primjedbama i objašnjenjima prevoditelja, te su bilješke označene slovima, a one prevoditeljeve (i dvije Bruderove, iz njegova

izdanja, koje Gebhardt prihvaća) brojkama. Nakon Gebhardtovog uspostavljanja teksta teško je govoriti o kritičkom aparatu kojeg bi čitatelj trebao dobiti. Kritički je aparat uspostavljen u spomenutom Gebhardtovom izdanju16. U novije vrijeme kritikom teksta Spinozina Tractatus de intellectus emendatione pozabavio se Filippo Mignini, koji je Gebhardtovo izdanje podvrgao oštroj, no katkad i nepravednoj kritici17. Njegova su istraživanja teksta vrlo zanimljiva, a neke sam njegove intervencije prikazao i u kritičkom aparatu. Dakako, riječ je o malim razlikama o kojima će biti riječi u Fontes lectionum na kraju knjige.

Prijevodi Traktata o poboljšanju razuma Hrvatski se prijevod Traktata o poboljšanju razuma pojavljuje po prvi put. Osim kraćih fragmenata Spinozinih tekstova, poglavito Etike, u nas nije bilo sistematskih pokušaja objavljivanja njegovih djela, tako da će ovo izdanje i sljedeća popraviti ovu sliku.

SPINOZIN TRAKTAT O POBOLJŠANJU RAZUMA Tomislav Reškovac Traktat o poboljšanju razuma specifičan je dio Spinozina opusa. Riječ je, naime, o njegovu ranom, sva je prilika čak i prvom filozofskom tekstu18, pisanom vjerojatno 1660., dakle na početku Spinozina petogodišnjeg boravka u Rijnsburgu u blizini Leidena i u vrijeme njegova još uvijek intenzivna studiranja Descartesove filozofije. Stoga se s pravom može pitati treba li ideje iznesene u Traktatu čitati kao sastavni dio Spinozina učenja u finalnom obliku, ili ih pak treba tretirati tek kao početnu etapu njegova filozofskog razvoja. Tu nedoumicu dodatno potencira činjenica da je Traktat ostao nedovršen i da je u takvu obliku (iako se njegovu dovršavanju Spinoza, čini se, u više navrata vraćao), objavljen u Opera Posthuma, dakle tek nakon Spinozine smrti. Ako je vjerovati uredničkoj Napomeni čitatelju, Spinozu je samo smrt spriječila da dovrši tekst, no moglo bi se, čini se, za to naći ako već ne ozbiljnijih, a ono ipak filozofskijih razloga. Uostalom, čini se da je tom tekstu ili, u najmanju ruku, toj temi Spinoza namijenio i specifično mjesto u svojem filozofskom opusu. Tako u Predgovoru posljednjem dijelu Etike piše: “Kako pak i kojim putem treba usavršiti razum, te kojim umijećem valja skrbiti za tijelo kako bi moglo točno izvršavati svoje zadaće, ovamo ne spada: ovo potonje naime spada u medicinu, a ono prvo u logiku.” (E V, Praef.)19 Iz ovoga bi se dalo zaključiti da bi Traktat mogao biti njegova logika, svojevrsna propedeutika kojoj je prvenstvena svrha pripremiti ispravnu metodu spoznavanja. U tom bi smislu Spinozin Traktat doista bila mlađom (i ne posve neočekivanom) sestrom Descartesove Rasprave o metodi. No, čak i u takvu logičko-metodološkom štivu, zacijelo i zbog njegova propedeutičkog karaktera, spoznajnoteorijskoj analizi prethodi svojevrstan etički uvod. Etiku ovdje valja shvatiti u značenju uvriježenu u aristotelijanskoj tradiciji, kao učenje o dobrom, sretnom, odnosno blaženom životu pojedinca. Da je ostvarenje blaženstva ono čemu filozofija u stvari može i treba poučiti, jasno je iz cjelokupne strukture Spinozine Etike koja o toj ambiciji gotovo nedvosmisleno svjedoči. Da je pak istinska spoznaja put koji vodi do blaženstva, o tome Spinoza na više mjesta izrijekom govori20. U tom i ne tako kratkom uvodnom dijelu (§ 1-17), Spinoza ponajprije

obrazlaže svrhu svojeg filozofskog poduhvata kojemu je nakana “ispitati postoji li kakvo istinsko dobro (...) nešto po čemu bih, ako to pronađem i steknem, zauvijek uživao najveću radost.”(§ 1) Većina ljudi drži da se dobro u životu svodi na troje: bogatstvo, čast i požudu. No jednako tako, upozorava Spinoza, upravo su te tri stvari prouzročile mnoga zla i unesrećile mnoge ljude. Budući da je tomu uzrok prolaznost i propadljivost predmeta ljudske žudnje, očito je da ljudski duh treba upraviti prema nečem trajnom, jer “ljubav prema vječnom i neograničenom hrani duh kao jedina radost i lišena je svake žalosti.”(§10) Tako se ljudski duh treba odhrvati prividnim dobrima (bogatstvu, časti i požudi) i zamijeniti ih istinskim dobrom, a to je “sve ono što može biti sredstvom da dođe do savršenstva” (§13). To je pak savršenstvo, kao krajnje dobro, utemeljeno u “spoznaji biti jedinstva uma s čitavom prirodom”(§13). Ovo pak potonje valja objasniti u kontekstu Spinozine ontologije, čija je osnovna značajka panteizam: postoji samo jedna supstancija, a to je bog ili priroda. Svijet kao cjelina svih bića nije ništa drugo do cjelina svih modusa boga ili prirode. Budući da je bog/priroda sve (panteizam), on ima i sve atribute, tj. sva bitna svojstva. Dva su od njih za čovjeka posebice važna, budući da ih može spoznati: protežnost i mišljenje. Sva materijalna bića su modusi (stanja, oblici, momenti) boga/prirode iz aspekta njegove protežnosti, dok su sva nematerijalna bića modusi boga/prirode iz aspekta njegova mišljenja. Već je iz ovoga posve jasno da Spinozin pojam boga (koji je izjednačen s prirodom) nema nikakve sličnosti s teološkim koncepcijama boga kakve srećemo u teizmu i deizmu. Spinozin bog nije Bog religije 21 , već filozofski koncept, poput, recimo, Aristotelovog “nepokrenutog pokretača”. No, bog kao priroda nije tek cjelina svih bića, već on podrazumijeva i racionalan poredak stvari koji se sastoji od nužnih i univerzalnih zakona. Spinozina je ontologija ne samo panteistička, već i deterministička: zbivanje stvari nije uzrokovano voljom nekog teističkog boga, još manje pak slučajnošću, već isključivo racionalnom prirodnom nužnošću. Čovjeku je kao racionalnom biću dostupna spoznaja tog racionalnog poretka stvari, što je kod Spinoze isto što i spoznaja boga. U isto vrijeme, ta je spoznaja neophodan uvjet za ljudsku sreću, budući da je i čovjek dijelom tog prirodnog poretka. Poznavati poredak stvari u svijetu, što znači i vlastito mjesto u njemu, te živjeti u skladu s tom spoznajom, osnovna je karakteristika mudra čovjeka još tamo od Heraklita i stoika. O toj mudrosti ne libi se govoriti ni Spinoza.

No, da bismo ostvarili takvu spoznaju, moramo naše oruđe spoznavanja, razum, prethodno “izliječiti” i “očistiti” (§16). Upravo o tom “liječenju” i “čišćenju” razuma, ili, da se poslužimo terminom iz naslova, o njegovu “poboljšavanju”, govori središnji dio rasprave. Taj bi se pak središnji dio rasprave dao razdijeliti u dva dijela. U prvom se od njih govori o različitim vrstama spoznavanja i o njihovoj vrijednosti (§ 18-29), dok se u drugom izlaže ispravna metoda spoznavanja (§ 30-105). Spinoza navodi četiri oblika spoznavanja22, odnosno načina kojima dolazimo do znanja. Prvi se od njih odnosi na ono što “stječemo slušanjem ili nekim znakom” (§ 19), tj. na ono što smo saznali kroz jezik, komunicirajući s drugim ljudima. Drugi je oblik spoznavanja osjetilno iskustvo koje nije određeno razumom, odnosno u kojem razum nema udjela. Takve su spoznaje slučajne jer ne počivaju na logičkoj nužnosti: “Iz općeg iskustva znam da ću umrijeti. Ovo, naime, tvrdim zato što sam vidio da su svi ostali ljudi, meni slični, život završili smrću, premda nisu svi živjeli u isto doba niti su umrli od iste bolesti.”(§ 19) Takvo znanje prihvaćamo naprosto zato što nemamo dokaza za suprotno. Treći je način spoznavanja zaključivanje kojim o biti jedne stvari zaključujemo na osnovu neke druge stvari, ali na neadekvatan način. To zaključivanje može biti kauzalno ili na osnovu općenitosti koje uvijek dolaze s nekim svojstvom. Naposljetku, četvrti je način spoznavanja ono “kod kojeg se stvar opaža po samoj svojoj biti ili po spoznavanju svog najbližeg uzroka.” (§ 19) U Etici23 Spinoza ponešto modificira24 ovu podjelu i govori o tri vrste spoznaje. Spoznaja prve vrste, ona najniža, uključuje prva dva načina spoznavanja iz Traktata: posredno znanje i opće iskustvo (osjetilno spoznaju). Tu vrstu spoznaje Spinoza naziva mnijenjem (opinio), odnosno zamišljanjem (imaginatio). Spoznaja druge vrste je um (ratio), tj. zaključivanje, dok je spoznaja treće vrste intuitivna spoznaja, koja “ide od odgovarajuće predstave formalne biti nekog Božjeg atributa prema odgovarajućoj spoznaji biti stvari.”25 Prva dva načina spoznavanja (zamišljanje) Spinoza u potpunosti odbacuje kao neprikladne za postizanje postavljenog cilja: njihov je krajnji

doseg spoznaja slučajnih pojava, a nikako bit stvari. Treći način spoznavanja, um, može dovesti do ideje stvari i zaključivanja bez pogreške, no on sam za sebe još uvijek nije dostatan za dosezanje savršenstva. Za to je neophodna intuitivna spoznaja, jer samo na taj način možemo spoznati “adekvatnu bit stvari i to bez opasnosti od pogreške”(§ 29). Nakon što je pokazao koja je spoznaja potrebna za postizanje cilja, Spinoza prelazi na izlaganje metode spoznavanja koja nam treba omogućiti tri stvari: da jasno razlikujemo istinite ideje od svih ostalih, da na osnovu toga uspostavimo pravila za svaku buduću spoznaju, te da ustanovimo postupak kojim ćemo izbjeći bavljenje beskorisnim stvarima. Budemo li u stanju jasno razlikovati istinite ideje od svih ostalih, moći ćemo, ponajprije, napraviti neku vrstu mentalne inventure. Svrha tog terapeutskog postupka nije ništa drugo do liječenje razuma njegovim čišćenjem od izmišljenih, lažnih i dvojbenih ideja. Jednako tako, ta će nam sposobnost razlikovanja biti ujedno kriterijem koji će voditi svaku našu buduću spoznaju. No, glasio bi mogući skeptički prigovor, kako je moguće da se razum, čija je sposobnost razumijevanja u bitnome zastrta izmišljenim, lažnim i dvojbenim idejama, sam očisti, tj. izliječi? Spinoza taj prigovor izrijekom odbacuje: “da bi se iznašao najbolji način otkrivanja istine ne treba drugi način da bi se iznašao način otkrivanja istine, pa potom da se otkrije drugi način ne treba i treći način i tako u beskonačnost. Na takav se način nikada neće stići do spoznaje istine, dapače, ni do kakve spoznaje”(§ 30). Takav bi oblik skeptičkog umovanja, da se poslužimo Humeovim riječima, doveo do toga da ljudi posve “prestanu razmišljati i djelovati i [zapadnu] u potpunu letargiju, sve dok prirodna nužnost ne okonča njihovo bijedno postojanje”26. Spinozino pak rješenje polazi od tvrdnje da u nama postoje istinite ideje čija je istinitost evidentna (“istinitost se sama očituje”, §44-46), a u temelju je takvih ideja ideja savršenog bića. Te su ideje poput neke vrste “urođenog alata” (§ 39), urođenog temeljnog misaonog instrumentarija. Usmjerimo li duh na te urođene ideje, one će nam biti polazištem za stvaranje novih misaonih alata, tj. ispravne metode. Ovdje nam valja pojasniti Spinozin pojam ideje. Koncepciju prema kojoj su ideje svojevrsna građa mišljenja Spinoza preuzima od Descartesa, jednako kao što to, nešto kasnije, čine Locke i Hume. No, kod Descartesa su ideje “poput slika stvari”27 i vezane su uz razum koji je pasivna dimenzija duha. Aktivna dimenzija duha je pak volja, kojom oblikujemo iskaze, tj.

sudove. Kod Spinoze je ideja “pojam duha koji duh oblikuje jer je misleća stvar”(E II, D3), pri čemu Spinoza napominje da radije koristi termin “pojam (conceptum) nego opažaj (perceptio), jer riječ opažaj kao da naznačuje da duh trpi od predmeta. A pojam kao da izražava djelatnost duha” (EII, D3, Exp.). Ideje nisu “slike koje se oblikuju u fundusu oka ili... u sredini mozga “ (E II, P48, Sch.), one se ne “sastoje od slika koje su u nama oblikovane u dodiru s vanjskim tijelima” (E II, P49, Sch.), a ponajmanje pak “nijeme slike na ploči” (loc. cit.). Nadalje, svaka “ideja, ukoliko je ideja, uključuje potvrđivanje i nijekanje (loc. cit.). Budući da su volja i razum jedno te isto ((E II, P49, Cor.), a volja nije ništa drugo do “sposobnost potvrđivanja i nijekanja (...) sposobnost kojom duh potvrđuje ili niječe ono što je istinito ili lažno (£ II, P48, Sch.), jasno je da je ideja u stvari sud ili iskaz. Svakoj ideji (predstavi) odgovara njezin ideatum (ono što ona predstavlja), korelat u vanjskom svijetu, predmet koji se spoznaje pod atributom protežnosti. Stoga svaka ideja ima dva aspekta i kriterija istinitosti. Prvi je od njih ekstrinzična istinitost koja se sastoji od točne i nužne veze ideje s njezinim ideatumom u vanjskom svijetu. Intrinzična pak istinitost ideje je njezina adekvatnost: “Pod adekvatnom idejom razumijem ideju koja, ukoliko se razmatra u sebi bez odnosa prema predmetu, ima sva svojstva odnosno unutrašnje oznake istinite ideje”(E II, D4), a ideja je adekvatna kada je jasna i razgovjetna, dakle, očevidno istinita. Neistina je u stvari odsutnost znanja: “Neistinitost se sastoji u nedostatku spoznaje koji neadekvatne, ili krnje i zbrkane ideje, u sebi uključuju.” (E II, P35). Neistinitost je ujedno moguća samo kod prve, osjetilne vrste znanja (imaginatio, zamišljanje). Istinitost se ideje sastoji u njezinoj logičkoj povezanosti unutar sistema adekvatnih ideja (Bog), a napredak u spoznavanju/ spoznavanje se sastoji u zamjenjivanju neadekvatnih ideja adekvatnima, sve dok sve naše znanje ne bude izvodivo/izvedeno iz pojma božje biti. Tada znamo stvari pod vidom vječnosti (E, II, P44, Cor.2) To, dakako, ne može osjetilna spoznaja, jer je ona temporalna i spoznaje samo parcijalno. Izmišljene, odnosno fiktivne ideje su dvojake: jedne su o pojedinačnim bićima, druge pak o njihovim bitima. Ove prve su, kaže Spinoza, posljedica spoznavanja pod vidom mogućnosti, a ne nužnosti ili nemogućnosti. Recimo, Petar je možda krenuo kući, a možda je krenuo u

kino. Izmišljene ideje su proizvod nagađanja što bi moglo biti, što je pak posljedica našeg neznanja, činjenice “da nužnost ili nemogućnost njezina postojanja ovisi o nama nepoznatim uzrocima”(§ 53). Drugačije rečeno, kada bismo znali uzroke, tada ne bismo nagađali: “što duh manje razumije a više opaža, to ima veću moć izmišljanja,a što više razumije, to se ova moć znatnije umanjuje” (§ 58). Kada je riječ o drugoj vrsti izmišljenih ideja, idejama o bitima, one su u osnovi uvijek zbrkane, a zbrka dolazi odatle što duh “stvar sastavljenu od mnogih dijelova upoznaje samo djelomično” (§ 63). Za lažne ideje, kaže Spinoza, vrijedi što i za izmišljene, uz jednu razliku: lažna ideja, za razliku od izmišljene, podrazumijeva (mentalni) pristanak, pa nije ništa do “snivanje otvorenih očiju, ili dok smo budni”. Imamo li na umu da je istinitost ideje njezino interno svojstvo (§ 71), neistinitost se tada “sastoji samo u tome da se nešto tvrdi o nekoj stvari što se ne nalazi u pojmu što smo ga oblikovali” (§ 72). Da bi se to izbjeglo, treba poći od jednostavnih ideja čiji je sadržaj jednak njihovom pojmu. Ključno je pitanje ovdje kako duh može oblikovati takve jednostavne ideje. Naposljetku, dvojbene ideje nastaju razmišljanjem o varljivosti osjeta, a u dvojbu nas baca ideja koja nije jasna i razgovjetna. Sve u svemu, “izmišljene, lažne i ostale ideje imaju svoje ishodište u zamišljanju28, tj u nekim slučajnim i nepovezanim osjetima koji ne nastaju od same umne moći, već od vanjskih uzroka kako tijelo...prima različite poticaje” (§ 84), dok su neke pak posljedica krive upotrebe riječi, tj. jezika (§ 88-89) Iz svega ovoga Spinoza izvodi temeljna pravila za svaku buduću spoznaju. Dva su od njih ključna: prvo, spoznaja treba kretati od ideja koje su u nama, a koje potječu iz čistog razuma (tj. nisu proizvod zamišljanja, odnosno osjetilne spoznaje) i, drugo, te ideje treba usustaviti tako da ih se poveže i poreda (strukturira) tako da naš duh ponavlja, odnosno slijedi objektivno oblikovanje prirode. Što to u stvari znači, očito je iz strukture Etike koja polazi od ideje boga i iz nje izvodi sve ostalo. Sve stvari koje postoje su ili same sebi uzrokom, ili im je uzrok nešto drugo. Ove prve možemo doista spoznati jedino ako pojmimo samu njihovu bit, a druge ako razumijemo njihov najbliži uzrok. Pri tom se ispitivanju realnih stvari, kaže Spinoza u skladu sa svojom nominalističkom pozicijom, moramo čuvati zaključivanja “iz apstraktnih pojmova”, kako ne bismo pomiješali “ono što se nalazi samo u razumu s onime što se nalazi u stvari”

(§ 93). Najsigurniji pak način dolaženja do čistih razumskih pojmova je definicija, ili “zaključivanje iz neke posebne afirmativne biti, tj. iz istinite i valjane definicije”, pa je ovaj dio metode posvećen specificiranju uvjeta koje dobra definicija mora zadovoljiti. Definicija će pak biti valjana i istinita ukoliko “izražava najdublju bit stvari”, pri čemu valja pripaziti da se bit ne pobrka s nekim nebitnim svojstvima te stvari. Spinoza završava izlaganje metode odsječkom o usustavljivanju naših ideja, u kojem najvećim dijelom u stvari opisuje temelje “geometrijskog reda”, dakle metode kojom je oblikovana i izložena njegova Etika. U posljednjem dijelu Traktata (§ 106-110) Spinoza se bavi određenjem razuma navodeći njegova svojstva. Karakteristika je razuma, ponajprije, izvjesnost spoznavanja: razum zna da predmetni bitak neke stvari u njemu odgovara formalnom bitku te stvari. Nadalje, razum spoznaje stvari ne pod vidom temporalnosti, već pod vidom vječnosti, što hoće reći da ih razumije kao momente (moduse) boga, odnosno prirode, budući da je “ljudski duh dio beskonačnog Božjeg razuma” (E II, P11, Cor.). Stoga ideje koje razum oblikuje jasno i razgovjetno “proizlaze iz same nužnosti naše prirode” (§ 108), tj. iz nužnosti božje biti. Nakon toga se tekst prekida. Vratimo se sad na pitanje s početka teksta, naime na dilemu u kojoj se mjeri ideje iz Traktata mogu smatrati dijelom Spinozina učenja u finalnom obliku. Ono što je bjelodano već nakon površne egzegeze Traktata i Etike su dvije stvari. Prvo, da je teorija spoznaje iznesena u Etici svoje osnovne konture zadobila već u Traktatu i, drugo, da neke nosive ideje Traktata naprosto nije moguće u potpunosti ni artikulirati, ni objasniti bez Etike. Kada je riječ o ovom prvom, već je u Traktatu, uz sve ostalo, sasvim jasna i povezanost teorije spoznaje i etike: sve znanje ima biti upravljeno jednom te istom cilju, ljudskom savršenstvu, i sve ono što ne doprinosi tom cilju treba odbaciti kao beskorisno. Ovo nas ujedno dovodi i do drugoga. Naime, Spinozino je glavno djelo neophodan interpretacijski horizont ideja iz Traktata i kao fizika, i kao logika i kao etika. Etika kao fizika uspostavlja sliku cjelovitog i jedinstvenog svijeta. Bez te slike niti je Spinozi bilo moguće u potpunosti utemeljiti i razviti teoriju znanja, niti je nama moguće u potpunosti razumjeti filozofa koji je držao da su “red i veza ideja jednaki redu i vezi stvari”. Etika kao logika izlaganja “geometrijskim redom”, ta gotovo hegelijanska onto-logika, demonstrira metodu oblikovanja znanja

koje odgovara strukturi svijeta. Naposljetku, Etika kao moralna filozofija pak daje cijelom naporu cilj i smisao: čovjek mora razumjeti prirodu ukoliko želi unaprijediti svoju vlastitu prirodu i time ostvariti sretan život. Zbog svega toga ujedno mi se čini da bi se moglo ustvrditi da sam tekst Rasprave nije ostao nedovršen zbog Spinozine smrti, već zbog toga što je Rasprava, de facto, dovršena u Etici.

BENEDICTI DE SPINOZA TRACTATUS DE INTELLECTUS EMENDATIONE ET DE VIA QUA OPTIME IN VERAM RERUM COGNITIONEM DIRIGITUR.

BENEDIKT DE SPINOZA TRAKTAT O POBOLJŠANJU RAZUMA I O PUTU KOJIM SE NAJBOLJE UPRAVLJA K ISTINSKOM SPOZNAVANJU STVARI

NAPOMENA ČITATELJU Traktat o poboljšanju razuma što ti ga ovdje nedovršena pružamo, dobrohotni čitatelju, napisao je autor još prije mnogo godina. Neprekidno je imao na umu želju da ga dovrši. No, zaokupljen drugim poslovima, a naposlijetku spriječen smrću, nije ga mogao dovesti do željena kraja. A kako sadržava mnogo lijepoga i korisnog - a ne sumnjamo da će to iskrenom istraživaču istine biti i te kako važno - nismo te htjeli toga lišiti. Da se ipak ne bi ustručavao prigovoriti mnogim nejasnim, neobrađenim i nedovršenim dijelovima, koji se u ovom djelu tu i tamo nalaze, htjeli smo te također upozoriti da i to dobro znaš. Budi pozdravljen.

TRAKTAT O POBOLJŠANJU RAZUMA29 i o putu kojim se najbolje upravlja k istinskom spoznavanju stvari 1. Pošto me je iskustvo naučilo da je sve što se u svakodnevnom životu često događa isprazno i beznačajno, pa kad sam vidio da sve ono čega se plašim i sve ono zbog čega se plašim u sebi samome ima toliko dobra i zla, koliko uznemiruje duh, odlučio sam naposlijetku ispitati postoji li kakvo istinsko dobro koje je u stanju samo se očitovati i koje bi jedino utjecalo na duh kad odbacimo sve ostalo. Štoviše, postoji li nešto po čemu bih, ako to pronađem i steknem, zauvijek uživao najveću radost. 2. Kažem: naposlijetku sam to odlučio. Na prvi se, naime, pogled činilo nepromišljenim zbog tada nesigurne stvari htjeti izgubiti sigurnu. Vidio sam, naime, korist, koja se stječe službom30 i bogatstvom, i trudio sam se suspregnuti se težnje za njima, ako sam se htio zbiljski posvetiti nečem drugom i novome. Kad bi slučajno u njima ležala najveća sreća, shvatio sam da bih se je morao odreći. A ako u njima nema sreće, a ja bih im se posvetio, tek bih tada ostao bez najveće sreće. 3. Stoga sam mozgao ne bi li bilo moguće doći do novog načina života ili je li on uopće izvjestan, a da se poredak i opći ustroj mog života ne promijene, što sam često uzaludno pokušavao. Naime, ono što se ponajviše susreće u životu i kod ljudi a smatra se vrhunskim dobrom - kako se može zaključiti iz njihovih djela - svodi se na ovo troje: na bogatstvo, čast i požudu. Ovo troje toliko odvlači duh na različite strane da jedva može razmišljati o nekom drugom dobru. 4. Što se tiče požude, ona tako obuzima duh da se u njoj smiruje kao u nekom dobru, i time ga najviše priječi da misli na nešto drugo. No nakon njezina zadovoljenja slijedi najveća žalost koja, ako i ne dovodi duh u nedoumicu, ipak ga remeti i otupljuje. Težnjom za častima i bogatstvom duh se jednako tako dovodi u nedoumicu, a osobito kad im se teži zbog njih samih31, jer se tad pretpostavlja da su najviše dobro. 5. A težnjom za častima duh se još mnogo više dovodi u nedoumicu. Pretpostavlja se, naime, da je čast sama po sebi uvijek dobro i kao neki krajnji cilj kojemu se sve upravlja. No zatim u njima32 ne postoji, kao u požudi, kajanje, već što ih se više posjeduje time se još više povećava radost.

I shodno tomu sve se više i više potičemo da ih povećavamo. Ako se pak u kojem slučaju prevarimo u nadi, tad nastaje vrhunska žalost. Napokon, težnja za čašću je velika zapreka i stoga što - da je se domognemo - nužno moramo ravnati život prema očekivanju ljudi, izbjegavajući ono što ljudi javno izbjegavaju i težeći onome čemu ljudi javno teže. 6. Kad sam, dakle, vidio da sve ovo u tolikoj mjeri stoji na putu tome da se pozabavim nekim novim ustrojem života, štoviše da je to toliko protivno da se mora nužno odustati ili od jednoga ili od drugoga, prisilio sam se ispitati što mi je korisnije. Naime, kako sam rekao, činilo se da hoću sigurno dobro izgubiti radi nesigurnog. No pošto sam nešto malo prionuo tomu, prvo sam pronašao da ću - ako se nakanim na nov ustroj života odbacivši ono o čemu sam govorio, odbaciti dobro koje je nesigurno po svojoj naravi (kako jasno možemo zaključiti iz rečenoga) radi dobra koje je nesigurno ne po svojoj naravi (tražio sam naime pouzdano dobro) već po izvjesnosti svoga ostvarenja. 7. Čestim sam razmatranjem došao do toga da sam vidio da ću tada samo kad bih mogao dublje promozgati - odbaciti sigurno zlo radi sigurnog dobra. Vidio sam da se nalazim u najvećoj opasnosti, i prisilio sam se krajnjim snagama potražiti lijek, premda nesiguran, kao kad se bolesnik, koji se bori sa smrtonosnom bolešću i predviđa sigurnu smrt ako ne primi lijek, krajnjim snagama prisiljava uzeti lijek premda je nesiguran, jer mu je u tome sva nada. A sve ono čemu teži svjetina ne samo da ne donosi nikakav lijek za spas našeg postojanja, već sprečava taj spas i u velikom je broju uzrok propasti ljudi koji posjeduju ono za čim svjetina teži33, a uvijek je uzrok propasti ljudi koji su u vlasti onoga za čim svjetina teži. 8. Postoje premnogi primjeri ljudi koji su trpjeli proganjanje sve do smrti zbog svojeg bogatstva, a i onih koji su se, da bi stekli bogatstvo, izložili tolikim opasnostima da su naposlijetku životom platili svoju ludost. Ništa nije manje primjera onih koji su, da bi stekli ili obranili čast, vrlo loše prošli. I napokon, postoje nebrojeni primjeri onih koji su ubrzali svoju smrt zbog odveć velike požude. 9. A opet, činilo se da su ova zla nastala s tog razloga što se čitava sreća ili nesreća nalazi u tome kakav je predmet za koji smo vezani naklonošću. Naime, zbog onoga što se ne voli nikad neće nastati svađe, ako propadne neće biti nikakve žalosti, ako ga posjeduje netko drugi neće biti nikakve zavisti, nikakve strasti, nikakve mržnje i - da ukratko kažem nikakvog duševnog uznemirenja. No sve se to događa iz ljubavi prema

onome što može propasti, a takvo je i sve ono o čemu smo malo prije govorili. 10. Ali ljubav prema vječnom i neograničenom hrani duh kao jedina radost i lišena je svake žalosti. A to treba silno željeti i tražiti svim snagama. Doista, nisam se bez razloga poslužio ovim riječima: samo kad bih mogao dublje promozgati. Naime, premda sam to duhom spoznao tako jasno, ipak nisam mogao ukloniti svaku lakomost, požudu i težnju slavi. 11. Vidio sam jedino to da, koliko se dugo duh bavio ovim razmišljanjima, toliko je dugo rastao prezir prema onim težnjama i zbiljski je razmišljao o novom ustroju života. To mi je bila velika utjeha. Naime, vidio sam da ona zla nisu toliko snažna da ne bi ustuknula pred lijekovima. Pa premda su u početku ta razdoblja bila rijetka, i trajala neznatno vrijeme, poslije mi je ipak istinsko dobro postajalo sve važnijim i važnijim, a ta su razdoblja bila i češća i dulja, osobito kad sam vidio da stjecanje novca, pa požuda i težnja slavi toliko dugo škode koliko se dugo za njima teži zbog njih samih a ne kao za sredstvima za štogod drugo. Ako se za njima teži kao za sredstvima, imat će mjere i vrlo će malo škoditi, već će, naprotiv, mnogo doprinijeti cilju zbog kojeg se za njima teži, što ćemo pokazati na drugomu mjestu. 12. Ovdje samo da ukratko kažem što podrazumijevam pod istinskim dobrom i ujedno što bi bilo najviše dobro. Da bi se to pravilno razumjelo, treba napomenuti da se o dobru i zlu govori samo u odnosu jednog prema drugome, tako da se jedna te ista stvar može nazvati dobrom i zlom prema različitim obzirima, na isti način kao što se govori o savršenom i nesavršenom. Ništa 34 se, naime, gledano u svojoj prirodi ne naziva ni savršenim ni nesavršenim, osobito kad smo spoznali da sve što postoji postoji po vječnom poretku i čvrstim zakonima prirode. 13. A kad ljudska nejakost ne može svojim razmišljanjem pojmiti taj poredak i kad čovjek u međuvremenu shvati da je neka ljudska priroda mnogo jača od njegove, pa kad vidi da mu ništa ne stoji na putu da stekne takvu prirodu, potaknut je da potraži sredstva da ga dovedu do takva savršenstva. I sve ono što može biti sredstvo da dođe do savršenstva zove se istinskiim dobrom. A najviše dobro znači dospjeti dotle da taj čovjek s drugim pojedincima, ako može, uživa takvu prirodu. Koja je to pak priroda pokazat ćemo na drugom mjestu, a to znači spoznaju biti35 jedinstva duha s čitavom prirodom. 14. To je, dakle, cilj kojem težim: steći, jasno, takvu prirodu i pokušati

da je zajedno sa mnom mnogi steknu. To jest, radi svoje sreće moram se pozabaviti time da mnogi drugi razumiju isto što i ja, da se njihov razum i želja slažu s mojim razumom i željom. A da se to dogodi, 36 neophodno je toliko razumjeti prirodu koliko dostaje da se takva priroda stekne. Zatim je nužno oblikovati takvo društvo za kakvim treba čeznuti da bi što više ljudi što lakše dospjelo do nje. 15. Nadalje, treba se posvetiti moralnoj filozofiji kao i doktrini o odgoju dječaka. A, kako je i zdravlje nemalo sredstvo da se postigne taj cilj, treba skladno uklopiti i čitavu medicinu. Budući da mnoge teške stvari vještina čini laganima, a njome se možemo silno okoristiti u pogledu vremena i ugodnosti u životu, to ni na koji način ne smijemo zanemariti mehaniku. 16. No više od svega treba izmisliti način liječenja razuma i njegova očišćenja - koliko je dopušteno u početku - da razum sretno i bez greške te što je moguće bolje razumije stvari. Odavde je svatko već mogao vidjeti da hoću sve znanosti upraviti k jednom cilju37 i svrsi, a to je da se dođe do najvišeg ljudskog savršenstva o kojem smo govorili. Isto tako, sve ono što u znanostima ništa ne doprinosi našem cilju treba odbaciti kao nekorisno. To jest, da ukratko kažem, sva naša djelovanja te ujedno razmišljanja treba da budu upravljena tom cilju. 17. No kako je nužno živjeti dok se brinemo da taj cilj dosegnemo i trudimo se da razum dovedemo na pravi put, prije svega prisiljeni smo pretpostaviti neka pravila življenja kao da su dobra, a to su ova: I. Govoriti prema sposobnosti shvaćanja svjetine i sve ono raditi što ni u čemu ne povećava teškoću da postignemo svoj cilj. Naime, od toga možemo steći nemalo koristi, samo ako se prilagodimo, koliko je moguće, njihovoj mogućnosti shvaćanja. K tomu, ljudi će prijateljski naćuliti uši da čuju istinu. II. Uživati u zadovoljstvima toliko koliko dostaje za čuvanje zdravlja. III. Napokon, težiti za tolikim novcem i ma kojim drugim stvarima koliko dostaje za održavanje života i zdravlja, te se pridržavati običaja zajednice koji nisu suprotni našem cilju. 18. Kad smo to tako postavili, latit ću se prvoga, što treba učiniti prije svega, a to znači poboljšanja razuma i njegova prilagođavanja da stvari razumije na onakav način kakav je nužan da postignemo svoj cilj. Da bi došlo do toga, poredak kojeg imamo po prirodi traži da ovdje ponovim sve načine spoznavanja kojima sam dosad raspolagao radi nedvosmislenog

potvrđivanja ili negiranja nečega, da bih od svih načina izabrao najbolji, te da ujedno počnem spoznavati svoje snage i prirodu koju želim usavršiti. 19. Ako brižno promotrim, svi se ovi načini mogu svesti uglavnom na četiri: I. Postoji spoznaja38 koju stječemo slušanjem ili nekim znakom što ga nazivaju znakom kojem postoji opća suglasnost. II. Postoji spoznaja koju stječemo neodređenim iskustvom, to jest iskustvom koje nije određeno razumom. To se samo tako kaže, jer se do tog iskustva dolazi slučajno, a nemamo nikakav drugi dokaz koji bi mu bio protivan, pa tako za nas ostaje neoboren. III. Postoji spoznaja kod koje se o biti stvari zaključuje iz druge stvari, no ne adekvatno. To se događa39 ili kad o uzroku zaključujemo po nekoj posljedici ili kad se zaključuje po nečem općenitom, koje je uvijek popraćeno nekim svojstvom. IV. Postoji, napokon, spoznaja kod koje se stvar spoznaje po samoj svojoj biti ili po spoznavanju svog najbližeg uzroka. 20. Sve ću ovo protumačiti primjerima. Samo iz onog što sam slušao znadem za svoj dan rođenja, te da sam imao te i te roditelje i da pripadam toj i toj obitelji. O tome nikada nisam sumnjao. Iz neodređenog iskustva znadem da ću umrijeti. Ovo, naime, tvrdim zato što sam vidio da su svi ostali ljudi, meni slični, život završili smrću, premda nisu svi živjeli u isto doba niti su umrli od iste bolesti. Zatim, iz neodređenog iskustva također znadem da je ulje prikladna hrana za pothranjivanje vatre, te da je voda prikladna za njezino gašenje. Također znadem da je pas životinja koja laje, a da je čovjek životinja koja razmišlja. I tako sam upoznao gotovo sve što je potrebno za život. 21. A iz druge stvari zaključujemo na ovaj način: nakon što smo jasno spoznali da tijelo koje imamo osjećamo svojim i nijedno drugo, jasno zaključujemo da je duša sjedinjena40 s tijelom, a to je jedinstvo uzrok tog osjećaja. No41 kakvo je to osjećanje i jedinstvo, odande uopće ne možemo razumijeti. Ili, nakon što sam upoznao prirodu vida i ujedno da on ima takvo svojstvo da jednu te istu stvar zbog velike udaljenosti vidimo manjom nego ako je promatramo izbliza, odande zaključujemo da je Sunce veće no što se čini, i stvari ovome slične. 22. Stvar se, napokon, spoznaje iz same biti stvari, kad iz činjenice, da

sam nešto spoznao, znadem što je to što sam spoznao, odnosno iz činjenice, da sam spoznao bit duše, znadem da je ona sjedinjena s tijelom. Istim razmišljanjem spoznajemo da su dva i tri pet, te ako se dvije crte pridružuju trećoj koja im je paralelna da su i one dvije među sobom paralelne, itd. Ipak, malo što sam dosad ovakvim razmišljanjem mogao razumjeti. 23. A da se ovo sve bolje razumije, poslužit ću se ipak jedinstvenim primjerom i to ovim: Data su tri broja. Netko traži četvrti broj koji se prema trećemu odnosi kao drugi prema prvome. Trgovci posvuda tvrde da znadu što treba raditi da se pronađe četvrti broj, jer tu računsku operaciju još nisu zaboravili, kad su za nju jednostavno čuli od svojih učitelja bez dokazivanja. A drugi iz iskustva jednostavnih odnosa izvode univerzalni aksiom, to jest da se četvrti broj otkriva sam od sebe kao u ovom nizu 2, 4, 3, 6, kad iskustvo pokazuje da pomnoživši drugi i treći broj, pa taj umnožak podijelivši prvim brojem nastaje kvocijent 6. I kad vide da izlazi isti broj za kojeg su bez računske radnje znali da je proporcionalan, zaključuju da je računska operacija valjana za svako traženje četvrtog proporcionalnog broja. 24. No matematičari po snazi dokaza 19. poučka iz 7. knjige Euklidovih Elemenata znaju koji su brojevi među sobom proporcionalni, odnosno iz prirode proporcije i njezina svojstva znaju da je broj koji nastaje množenjem prvog i četvrtog jednak broju koji nastaje množenjem drugog i trećeg. Pa ipak ne vide podjednaku proporcionalnost datih brojeva, a ako je i vide, ne vide je po valjanosti ovog pravila već intuitivno, bez ikakve računske operacije. 25. A da se iz ovih primjera izabere najbolji način spoznavanja, traži se da ukratko nabrojimo koja su sredstva nužna da postignemo svoj cilj, a to su: I. Da točno spoznajemo svoju prirodu koju želimo usavršiti i ujedno da toliko znamo o prirodi uopće, koliko je neophodno. II. Da zatim pravilno odredimo različitosti, sličnosti i suprotnosti. III. Da se pravilno shvati što stvari mogu pretrpjeti a što ne. IV. Da se to usporedi s čovjekovom prirodom i moći. I iz njih će se lako pokazati najviše savršenstvo do kojeg čovjek može dospjeti. 26. Kad to tako razmotrimo pogledajmo koji način spoznavanja treba da izaberemo. Što se tiče prvog načina, jasno je samo po sebi da slušanjem, osim što je stvar posve nesigurna, ne spoznajemo nikakvu bit stvari, kako

postaje jasno iz našeg primjera. A budući da se pojedinačna egzistencija neke stvari ne spoznaje ako nije spoznata njezina bit - kako će se poslije vidjeti - jasno zaključujemo da svaka izvjesnost do koje dolazimo slušanjem treba biti isključena iz znanosti. Naime, jednostavno slušanje nikad ni na koga neće djelovati, ako mu ne prethodi vlastiti razum. 27. Što42 se drugog načina tiče, ne može se ni za nj reći da ima ideju proporcije koju traži. Osim što je stvar posve nesigurna, i bez završetka, nitko ništa nikada na takav način u pitanjima o prirodi neće moći spoznati osim slučajnih pojava43 koje se nikad jasno ne razumiju, ako prethodno nije spoznata njihova bit. Stoga i ovaj način treba biti isključen iz znanosti. 28. Što se tiče trećeg načina, mogli bismo, na određeni način, reći da imamo ideju stvari i da možemo zaključivati bez opasnosti od pogreške. No ipak ovaj način sam po sebi neće biti sredstvo da postignemo svoje savršenstvo. 29. Samo četvrti način shvaća adekvatnu bit stvari i to bez opasnosti od pogreške. Stoga ga treba koristiti u najvećoj mjeri. Pobrinut ćemo se da izložimo kako ga treba primijeniti da još nespoznate stvari razumijemo takvom spoznajom i ujedno da pri tome uštedimo što više vremena. 30. Kad smo saznali koja nam je spoznaja neophodna, treba objasniti put i metodu kojima ćemo spoznati stvari koje treba da spoznamo. Da bismo to postigli, prvo treba da shvatimo da ovdje nema istraživanja u beskonačnost. To jest, da bi se iznašao najbolji način otkrivanja istine ne treba drugi način da bi se iznašao način otkrivanja istine, pa potom da se otkrije drugi način ne treba i neki treći način i tako u beskonačnost. Na takav način nikad se neće stići do spoznaje istine, dapače, ni do kakve spoznaje. Ovdje vladaju ista pravila kao i kod materijalnih sredstava, ako je dopušteno dokazivati na isti način. Naime, da bi se kovalo željezo, treba čekić, a da bi ga se imalo, nužno je da on postoji. A da bi se napravio čekić potrebni su drugi čekić i drugi alati, a da bi se oni opet napravili trebat će drugih alata i tako u beskonačnost. Na ovaj bi način uzalud netko pokušavao dokazivati da ljudi nemaju nikakvu moć da kuju željezo. 31. Ljudi su na neki način u početku mogli izrađivati neke najjednostavnije predmete alatima koje su našli u prirodi - premda mukotrpno i nesavršeno - a kad su njih izradili izradili su i druge složenije predmete uz manje napora i savršenije, i tako su postupno prelazeći od najjednostavnijih djela na alat i od alata na druga djela i alate došli dotle da izrađuju tolike i tako složene stvari uz mali napor. Isto tako i razum 44

svojom urođenom snagom izrađuje za se razumske alate, kojima stječe druge snage za druga razumska djela, 45 a iz tih razumskih djela druge razumske alate, odnosno sposobnost otkrivanja i tako postupno nastavlja sve dok ne dotakne vrhunac mudrosti. 32. Lako će se vidjeti da se razum tako ponaša, samo ako se razumije što znači način otkrivanja istine i koji su to urođeni alati koji su mu jedino potrebni da bi stvorio iz njih druge alate da dalje napreduje. Krećem da to pokažem. 33. Istinita ideja46 (imamo, naime, istinitu ideju) nešto je različito od onoga što je njome predstavljeno47. Naime, jedno je krug, a drugo ideja kruga. Ideja kruga nije nešto što ima središte i rub, kao tvarni krug, niti je ideja tijela samo to tijelo. A budući da je ideja nešto različito od onoga što se njome predstavlja, bit će također nešto spoznatljivo samo po sebi. To jest, ideja, s obzirom na svoju formalnu 48 bit, može biti predmet neke druge predmetne biti i opet će ova druga predmetna bit biti također u sebi promatrana kao nešto stvarno i spoznatljivo i tako u beskonačnost. 34. Naprimjer, Petar je nešto stvarno, a istinita ideja Petra je Petrova predmetna bit i nešto po sebi stvarno, a uopće različito od samog Petra. Budući da je tako ideja Petra nešto stvarno i da ima svoju osobitu bit i ona će biti nešto spoznatljivo, to jest, bit će objekt druge ideje, koja će ideja u sebi imati predmetno sve ono što ideja Petra ima u sebi formalno, i opet ideja, koja jest ideja ideje Petra, ima isto tako svoju bit, koja može biti također predmet druge ideje i tako u beskonačnost. To svatko može iskusiti kad vidi da znade što je Petar i također da znade da zna i opet zna da znade što zna itd. 35. Odatle jasno proizlazi da nije neophodno, da bi se razumjela Petrova bit, razumjeti samu ideju Petra, a još manje ideju ideje Petra. To je isto tako ako kažem da ne treba da znadem da znam da ja znadem a još manje da treba da znadem da znam da ja znadem. Ništa više ne treba za razumijevanje biti trokuta razumjeti bit kruga.49 No u ovim idejama postoji suprotnost. Naime, da bih znao da znadem, nužno moram prije znati. Odatle je jasno da je izvjesnost nečega upravo sama njegova predmetna bit. Odnosno, način na koji poimamo formalnu bit jest sama izvjesnost nečega. Odatle ponovo jasno proizlazi da za izvjesnost istinitosti ne treba nikakav drugi znak nego imati istinitu ideju. Naime, kako smo pokazali, ne treba da znadem da znam da znadem. Iz ovoga opet jasno postaje da nitko ne može znati što je potpuna izvjesnost nečega, osim onoga koji ima adekvatnu ideju, odnosno, predmetnu bit neke stvari. Jer izvjesnost nečega znači isto što i

njegova predmetna bit. 36. Budući da istinitost ne treba nikakav znak, dovoljno je imati predmetnu bit stvari, odnosno - što je isto - njezinu ideju, pa da se ukloni svaka dvojba o toj stvari. Odatle slijedi da istinita metoda ne znači tražiti znak istinitosti nakon dosezanja ideja, već da je istinita metoda put da se potraži sama istinitost, odnosno predmetne biti stvari ili ideje tih stvari (sve to naime znači isto) određenim redom.50 37. Opet, metoda nužno mora govoriti o razmatranju odnosno o razumijevanju. To jest, metoda ne znači razmatrati radi razumijevanja prirodnih uzroka, a još manje samo razumijevanje tih uzroka. Već znači razumjeti što je istinita ideja razlikujući je od ostalih spoznaja, otkrivajući njezinu narav da zatim upoznamo svoju moć razumijevanja i tako uvježbamo duh da po tom načelu razumijeva sve što treba razumjeti, određujući kao pomoć čvrsta pravila i čineći sve da se duh ne umara nekorisnim poslovima. 38. Odatle se izvodi zaključak da metoda nije ništa drugo nego povratna spoznaja, odnosno ideja ideje. A kako ne postoji ideja ideje ako prije ne postoji ideja, to neće biti ni metode ako prije ne bude ideja. Stoga će biti dobra ona metoda koja pokazuje kako treba usmjeriti duh prema načelu postojeće istinite ideje. Nadalje, budući da je odnos između dviju ideja isti kao i odnos između formalnih biti njihovih ideja, proizlazi da će refleksivna spoznaja, a to znači ideja najsavršenijeg bića, biti važnija od refleksivne spoznaje ostalih ideja. To jest, najsavršenija će biti ona metoda koja pokazuje kako treba usmjeriti duh k načelu pretpostavljene ideje naj savršenijeg bića. 39. Iz ovoga se lako razumije kako duh, razumijevajući vrlo mnogo toga stječe nove alate da lakše nastavi razumijevati. Naime, kako je iz rečenoga moguće izvesti zaključak, u nama, prije svega, mora postojati istinita ideja, kao neki urođeni alat, a kad se ona razumije, razumije se ujedno razlika koja postoji između takva spoznavanja i svih ostalih. U tom se sastoji jedna strana metode. A budući da je jasno samo po sebi da duh to bolje razumijeva samoga sebe što više razumije prirodu, izlazi da će ova strana metode biti to savršenija što bude duh više toga razumijevao, a da će postati najsavršenija kad se duh okrene i upravi spoznaji najsavršenijeg bića. 40. Zatim, što više toga duh poznaje to bolje razumijeva i svoje snage i poredak prirode. Što pak bolje razumije svoje snage to se lakše može upravljati i postavljati si pravila, a što bolje razumijeva poredak prirode to se

lakše može odvraćati od nekorisnih stvari. U tome se sastoji čitava metoda, kako smo rekli. 41. K tome, ideja je predmetna jednako tako kao što je stvarno ono što ideja predstavlja.51 Ako, dakle, postoji nešto u prirodi - nemajući nikakve veze s drugim stvarima, i ako postoji njegova predmetna bit koja se općenito mora slagati s formalnom biti, neće imati nikakve veze52 s drugim idejama, to jest, o njemu nećemo moći ništa zaključiti. I naprotiv, one ideje koje imaju kakvu vezu s ostalim stvarima, a takvo je sve što postoji u prirodi, spoznat će se, i njihove će predmetne biti imati istu vezu, to jest, iz njih će se izvoditi druge ideje, koje će ponovno imati vezu s drugima i tako će se umnažati alati za daljnje napredovanje. To smo pokušavali dokazati. 42. Nadalje, iz ovog posljednjeg što smo rekli, to jest da se ideja općenito mora slagati sa svojom formalnom biti, opet jasno proizlazi da naš duh - da općenito ponovi primjer prirode - mora sve svoje ideje izvesti iz one koja predstavlja izvor i istok čitave prirode, kao što je ona sama također izvor ostalih ideja. 43. Ovdje će se netko možda čuditi da mi, kad smo rekli da je dobra metoda ona koja pokazuje kako treba upraviti duh k načelu postojeće istinite ideje, dokazujemo razmatrajući ovo: ono što se čini da pokazuje, nije poznato samo po sebi. Stoga se može postaviti pitanje razmatramo li dobro? Ako dobro razmatramo, moramo početi od postojeće ideje, a budući da započinjanje od postojeće ideje nema dokaza, morali bismo po drugi put dokazati valjanim naše razmatranje i tada ponovo ono drugo i tako u beskonačnost. 44. No na to ovako odgovaram: kad bi netko nekim slučajem tako napredovao otkrivajući prirodu (to jest, istražujući po načelu postojeće istinite ideje druge ideje nužnim redom), nikad ne bi dvojio o svojoj istinitosti,53 zbog toga što istinitost, kako smo pokazali, očituje samu sebe, i sve teče samo od sebe. A budući da se to nikad ne događa ili se događa rijetko, bio sam prisiljen to tako postaviti da ono što ne možemo dosegnuti sudbinom, ipak dosegnemo promišljenim planom, te da se ujedno pokaže, da mi nemamo nikakvo sredstvo za dokazivanje istine i dobrog razmatranja osim same istine i dobrog razmatranja. Naime, dobro razmatranje dokazao sam dobro razmatrajući i sve se dosad trudim to dokazati. 45. K tome, ljudi su se tako navikli na svoja unutarnja razmišljanja. A razlog, zašto se priroda u istraživanju rijetko otkriva nužnim redom, leži u preduvjerenju čije ćemo uzroke razmrsiti poslije u našoj Filozofiji. Drugi je

razlog u tome što treba brižljivo razlikovanje kako ćemo poslije pokazati, a to je vrlo mučno. Naposlijetku, razlog je i u stanju ljudske prirode koja je, kako je već pokazano, jako promjenljiva. Postoje k tome i drugi razlozi koje ne ispitujemo. 46. Ako bi me netko slučajno pitao zašto, prije svega, odmah pokazujem tim redom istinitosti prirode (istinitost se naime sama očituje) odgovaram mu i ujedno ga opominjem da zbog paradoksa - koji će tu i tamo slučajno iskrsnuti - ne odbaci kao lažno ono što smo izložili, nego neka se prije udostoji razmotriti red kojim to dokazujemo, pa će tada postati jasnim da smo slijedili istinu i da je to bio razlog zašto sam ovo stavio na početak. 47. Ako i poslije toga slučajno neki skeptik ostane u nedoumici o samoj prvoj istinitosti i o svemu što ćemo izvesti prema njezinu načelu, on će doista govoriti zlonamjerno. Ili ćemo priznati da postoje ljudi duboko pomračena duha od rođenja ili zbog njihovih predrasuda, odnosno, zbog nekog vanjskog udesa. Naime, oni ne osjećaju ni sebe same. Ako nešto tvrde ili sumnjaju, ne znaju da sumnjaju ili da tvrde. Kažu da ništa ne znaju. Pa i to samo, da ne znaju, kažu da ne znaju. A i to ne kažu potpuno. Naime, boje se priznati da postoje sve dok ništa ne znaju. Tako da naposlijetku moraju zanijemiti da ne bi slučajno nešto pretpostavili što bi mirisalo na istinu. 48. Napokon, s njima se ne smije govoriti o znanju. Naime, što se tiče životnih i društvenih običaja, nužnost ih sili da pretpostavljaju da postoje, te da traže svoju korist i da mnogo toga pod zakletvom tvrde i poriču. Naime, ako im se nešto dokazuje, ne znaju da li dokazivanje dokazuje ili je nedostatno. Ako poriču, dopuštaju ili navode suprotan razlog, ne znaju da poriču, da dopuštaju ili da navode suprotan razlog. Stoga ih treba smatrati automatima bez ikakva uopće razuma. 49. Vratimo se sad na svoj zadatak. Imali smo dosad prvo cilj kojem smo se potrudili upraviti sva naša razmatranja. Istražili smo, kao drugo, koja je najbolja spoznaja čijom pomoći možemo dostići svoje savršenstvo. Istražili smo, kao treće, koji je put najvažniji da bi se njime morao uputiti duh da dobro započne svoj put, da čvrstim zakonima nastavi istraživati prema načelu bilo koje postojeće istinite ideje. Da bi se to zbilo na pravi način, mora metoda izvršiti ovo: prvo, odvojiti istinitu ideju od svih ostalih spoznaja, te ustegnuti duh od ostalih spoznaja. Drugo, stvoriti pravila da se nepoznate stvari spoznavaju po takvom načelu. Treće, uspostaviti red da se ne umaramo nekorisnim stvarima. Pošto smo upoznali ovu metodu, vidjeli smo, kao četvrto, da će ova metoda biti najsavršenija kad budemo imali

ideju najsavršenijeg bića. Stoga će u početku najviše trebati paziti da što brže dopremo do spoznaje takvog bića. 50. Počnimo stoga od prvog dijela metode, koja se sastoji, kako smo rekli, u razdvajanju i odjeljivanju istinite ideje od ostalih spoznaja, te od sprečavanja duha da lažne, izmišljene i dvojbene ideje pomiješa s istinitima. Želja mi je to štogod opširnije ovdje izložiti da čitatelje zadržim na razmišljanju o tako neophodnoj stvari, a i zato jer ih je mnogo koji dvoje o istinitom spoznavanju zbog toga što nisu pazili na razlikovanje između istinitog spoznavanja i svih drugih. Oni se ponašaju poput ljudi koji kad su budni ne sumnjaju da su budni. No pošto su jedamput u snu, kako se često zbiva, pomislili da su sigurno budni - što su kasnije otkrili da je neistinito posumnjali su u svoju budnost. To se dogodilo jer nikad nisu razlučili san i budnost. 51. No, napominjem da neću objašnjavati ovdje bit svake pojedine spoznaje niti ću je objašnjavati pomoću njezina najbližeg uzroka jer to pripada filozofiji. Namjeravam samo izložiti ono što zahtijeva metoda, to jest, oko čega se kreće izmišljena, lažna i dvojbena spoznaja, te na koji ćemo se način svake od njih osloboditi. Stoga neka prvo bude ispitivanje izmišljene ideje. 52. Kako je svako spoznavanje ili spoznavanje stvari za koju se smatra da postoji ili same njezine biti, veći se broj izmišljotina dotiče stvari za koje se smatra da postoje. Stoga ću prvo govoriti o njima, odnosno o spoznavanju kad se izmišlja samo postojanje, a stvar, koja se u takvom činu izmišlja, razumije se ili se pretpostavlja da se razumije. Naprimjer, izmišljam da Petar, kojeg poznam, ide kući, ili da me posjećuje, i slično.54 Postavljam pitanje oko čega se vrti takva ideja? Vidim da se ona vrti samo oko mogućega; niti baš oko nužnoga ni oko nemogućega. 53. Nemogućom stvari nazivam onu čija priroda u svojem postojanju nosi u sebi kontradikciju svom postojanju. Nužnom stvari nazivam onu čija priroda u sebi nosi kontradikciju svom nepostojanju. Mogućom stvari nazivam onu čije postojanje samom svojom prirodom u sebi ne nosi kontradikciju ni svojem postojanju ni svojem nepostojanju, već nužnost ili nemogućnost njezina postojanja ovisi o nama nepoznatim uzrocima dok izmišljamo njezino postojanje. Stoga, kad bi njezina nužnost ili nemogućnost - koja ovisi o vanjskim uzrocima - nama bila poznata, o njoj ništa ne bismo mogli izmišljati. 54. Iz toga slijedi da, ako postoji neki Bog ili neko sveznajuće

stvorenje, ono ništa ne može izmišljati. Naime, što se nas tiče, pošto 55 sam spoznao da postojim, ne mogu izmišljati da postojim i da ne postojim. Niti mogu izmišljati slona koji prolazi kroz ušicu igle. Niti mogu, pošto56 sam spoznao prirodu Boga, izmišljati da on postoji ili da ne postoji. Isto tako treba to razumijevati o Himeri čija priroda u sebi nosi tvrdnju o njezinu postojanju. Iz ovoga je jasno da se to, što sam rekao, odnosno izmišljotina o kojoj ovdje govorimo, ne tiče vječnih57 istina. 55. No prije nego što nastavim dalje, treba ovdje još jednom napomenuti, da ona razlika, koja postoji između biti jedne stvari i biti druge, postoji i između stvarnosti ili postojanja jedne stvari i između stvarnosti ili postojanja druge. Tako da, ako bismo postojanje Adama, naprimjer, htjeli shvatiti samo po postojanju općenito, dogodit će se isto kao ako bismo za poimanje njegove biti pozornost svrnuli na prirodu njegova bića, da naposlijetku odredimo da je Adam biće. Stoga, što se postojanje poima općenitije, to se također poima zbrkanije, i lakše se može pridodati svakoj pojedinoj stvari. Naprotiv, kad se poima više pojedinačno, tad se razumije jasnije, te se teže, kad ne pazimo na prirodni red, pridaje ikome osim samoj stvari. A to vrijedi zabilježiti. 56. Sada dolazi na red da razmotrimo ono što se prosto naziva izmišljanje, premda jasno znamo da stvar ne stoji tako kako je izmišljamo. Naprimjer, premda znam da je zemlja okrugla, ništa ipak ne zabranjuje da nekome kažem da je zemlja polukugla, ili da je poput polovice narandže u zdjeli, ili da se sunce kreće oko zemlje i tome slično. Ako to promotrimo, nećemo vidjeti ništa što se ne slaže s već rečenim, samo ako prije svrnemo pozornost na to da smo jednom mogli pogriješiti i da smo svjesni svojih pogrešaka. A zatim, što možemo izmišljati mislimo da u najmanju ruku i drugi ljudi u istome griješe, ili da mogu upasti u onu grešku u koju smo mi prije toga upali. Ovo, kažem, možemo izmišljati dok ne vidimo nikakvu nemogućnost ili nužnost. Kad stoga kažem nekome da zemlja nije okrugla itd., ne radim ništa drugo nego pozivam ponovno u sjećanje pogrešku koju sam slučajno napravio - ili u koju sam slučajno mogao upasti - pa poslije zamišljam ili smatram da i onaj kome ovo govorim ili je napravio ili može upasti u istu pogrešku. To, kako sam rekao, izmišljam dok ne vidim nikakvu nemogućnost ili nužnost. A kad bih ih uvidio, ne bih više mogao izmišljati, te bi se samo trebalo reći da sam nešto petljao. 57. Preostaje još da zabilježimo i ono što se pretpostavlja u ispitivanjima, a što se posvuda događa u vezi s nemogućnostima. Naprimjer, kad kažemo: pretpostavimo da ova zapaljena svjetiljka više ne gori, ili

pretpostavimo da ona gori u nekom zamišljenom prostoru, odnosno ondje gdje ne postoje nikakva tijela. Pretpostavke slične ovima posvuda se postavljaju premda je za ovo posljednje jasno da je nemoguće. No kad dođe do toga, ništa se doista ne izmišlja. Naime, prvo, ne radi se ni o čemu drugome nego o tome58 da sam u sjećanje dozvao neku drugu svjetiljku koja ne gori (ili sam ovu istu zamislio bez plamena) i to što mislim o onoj svjetiljci, to isto zamišljam i o ovoj dok ne obratim pažnju na plamen. Drugo, događa se samo to da se razmišljanja odvajaju od okolnih tijela tako da se duh usmjeri na motrenje same svjetiljke promatrane u sebi samoj, tako da se poslije može zaključiti da svjetiljka nema nikakav uzrok svog vlastitog trošenja. Kad ne bi postojala nikakav okolna tijela, ova bi svjetiljka, pa i plamen, ostali nepromjenljivi, i slično tome. Ovdje, dakle, ne postoji nikakvo izmišljanje, već59 samo obične tvrdnje. 58. Prijeđimo još na izmišljotine koje su u vezi sa samom biti stvari ili kad uz bit stvari dotiču i neku stvarnost ili postojanje. Pri tome o ovome treba najviše voditi računa: što duh manje razumije a više spoznaje, to ima veću moć izmišljanja, a što više razumije, to se ova moć znatnije umanjuje. Na taj način, naprimjer, vidimo da ne možemo izmišljati - dok mislimo - da mislimo ili da ne mislimo. Isto tako, pošto smo upoznali prirodu tijela, ne možemo izmišljati da je muha bezgranična. Odnosno, pošto smo upoznali prirodu60 duše, ne možemo izmišljati da je ona četvrtasta, premda sve to možemo iskazati riječima. No, kako smo rekli, što ljudi manje poznaju prirodu, to lakše mogu mnogo toga izmišljati, naprimjer, da drveće govori, da se ljudi u trenutku pretvaraju u kamen i u izvore, da se u ogledalu pojavljuje slika duše, da ni iz čega nastaje nešto, pa i da se bogovi pretvaraju u životinje i ljude, te bezbrojne druge stvari te vrste. 59. Netko će možda misliti da izmišljotina ograničuje izmišljotinu, a ne razumijevanje. To jest, pošto sam nešto izmislio i svojom slobodnom voljom htio čvrsto vjerovati da to postoji u prirodi, slijedi da poslije ne bismo mogli o tome misliti na drugi način. Naprimjer, pošto sam izmislio (da kažem onima koji tako misle) takvu i takvu prirodu tijela i htio sam se svojom slobodnom voljom u to uvjeriti da ona stvarno tako postoji, ne mogu više izmišljati naprimjer da je muha beskrajno velika, i pošto sam izmislio bit duše, ne mogu je izmišljati četvrtastom itd. 60. To treba istražiti. Prvo, oni 61 ili poriču ili dopuštaju da nešto možemo razumjeti. Ako to dopuštaju, nužno treba i o razumijevanju vrijediti isto ono što i o izmišljotini. A ako to poriču, mi koji znamo da nešto znamo pogledajmo što kažu. Oni kažu to da duša može osjetiti i na mnoge načine

spoznati ne samu sebe ni stvari koje postoje, već samo ono što ne postoji ni u njoj samoj niti igdje drugdje. To znači da duša sama može svojom snagom stvoriti osjete ili ideje koji ne pripadaju stvarima, tako da je - s jedne strane smatraju nečim poput Boga. Nadalje, kažu da mi, odnosno naša duša, ima takvu slobodu da svojom snagom obuzdava nas same, odnosno sebe, dapače i samu svoju slobodu. Naime, pošto je ona nešto izmislila, i u to čvrsto povjerovala, o tome se ne može ni na koji drugi način misliti ni izmišljati, pa je i ona prisiljena tom izmišljotinom da i o drugim stvarima misli na takav način koji se ne protivi prvoj izmišljotini. Kao što su i oni prisiljeni ovdje nužno uključiti apsurdne zaključke, koje nabrajam, zbog svoje izmišljotine. No nećemo se umarati nikakvim dokazivanjima 62 da bismo te zaključke zabacili. 61. Ostavljajući one koji tako govore u njihovoj zabludi, pobrinut ćemo se da iz riječi, koje smo s njima izmijenili, izvučemo nešto istine koja vrijedi za naš predmet i to ove: kad duh usmjeri pozornost na izmišljenu stvar koja je po vlastitoj prirodi lažna, da o njoj promisli i da je razumije, te da po pravilnom redu iz nje izvede ono što se izvesti dade, lako će otkriti njezinu lažnost. A ako bi izmišljena stvar bila po svojoj prirodi istinita, kad duh na nju svrati pozornost da je razumije, te da iz nje po pravilnom redu izvede što iz nje slijedi, sretno će nastaviti (zaključivati) bez ikakva prekida - kako vidimo - jer, tek što je stvorena lažna izmišljotina, razum teži tome da pokaže njezinu apsurdnost i ostale apsurdnosti koje iz nje proistječu. 62. Stoga se nikako neće trebati plašiti da nešto izmišljamo, samo ako jasno i točno spoznajemo stvar. Naime, ako bismo slučajno rekli da se ljudi u trenutku pretvaraju u zvijeri, to se govori posve općenito, tako da u duhu ne postoji nikakav pojam, to jest ideja, odnosno veza subjekta i predikata. Kad bi, naime, postojala, vidjelo bi se odmah sredstvo i uzrok po kojem i zašto nastaje takvo što. Zatim se ne pazi ni na prirodu subjekta i predikata. 63. Nadalje, samo ako piva ideja nije izmišljena, i iz nje bi se izvlačile sve ostale ideje, malo će po malo iščeznuti nagnuće za izmišljanjem. Zatim, budući da izmišljena ideja ne može biti jasna i razgovjetna, već samo zbrkana, čitava zbrka potječe odatle, što duh jedinstvenu stvar, odnosno stvar sastavljenu iz mnogih dijelova, upoznaje samo djelomično, pa ne razlučuje poznato od nepoznatog. Osim toga (to se događa) jer se u isto vrijeme duh Usmjerava bez ikakva razlučivanja na mnogo sastavnica svake pojedine stvari. Iz toga slijedi prvo, da će, ako je riječ o ideji neke vrlo jednostavne stvari, ta ideja moći biti samo jasna i razgovjetna. Naime, ta će se stvar morati upoznavati ili čitava ili nikako, a nikako djelomično.

64. Slijedi, kao drugo, da će, ako se stvar sastavljena iz mnogo dijelova rastavi u mislima na sve svoje najjednostavnije dijelove, pa se pažnja usmjeri odjelito na svaki pojedini dio, iščeznuti svaka zbrka. Kao treće, slijedi da izmišljotina ne može biti jednostavna, već da nastaje iz slaganja različitih zbrkanih ideja raznih stvari i radnji koje postoje u prirodi, ili bolje rečeno, da nastaje - bez pristanka - iz istovremene pozornosti63 uz takve raznorazne ideje. Naime, kad bi izmišljotina bila jednostavna, bila bi jasna i razgovjetna, pa shodno tome i istinita. Ako bi nastajala iz veze točno određenih ideja, bila bi također njihova veza jasna i razgovjetna, pa potom i istinita. Naprimjer, pošto smo spoznali prirodu kruga i prirodu kvadrata, ne mogu ih usporediti pa od kruga napraviti kvadrat, ili četvrtastu dušu i tome slično. 65. Zaključimo ukratko po drugi put i vidimo da se nikako ne treba plašiti da će se izmišljotina pomiješati s istinitim idejama. Naime što se tiče one prve izmišljotine, o kojoj smo prije govorili, kad se stvar jasno poima, vidimo da, ako je stvar koja se jasno poima, a i njeno postojanje, sama po sebi vječna istina, ništa nećemo moći izmišljati u vezi s takvom stvari. No ako postojanje zamišljene stvari nije vječna istina, ipak se treba pobrinuti da se postojanje te stvari usporedi s njezinom biti, te da se ujedno pazi na poredak prirode. Što se tiče druge izmišljotine, za koju kažemo da predstavlja istovremenu pozornost bez pristajanja uz različite zbrkane ideje različitih stvari i djela koja postoje u prirodi, vidimo također da se najjednostavnija stvar ne može izmišljati već razumijevati, a isto tako i složena stvar samo ako svratimo pozornost na najjednostavnije dijelove od kojih je složena. Dapače, vidimo da ni mi iz njih ne možemo izmišljati nikakva djelovanja a da nisu istinita. Naime, istovremeno ćemo biti prisiljeni razmišljati kako i zašto nastaje što takvo. 66. Kad smo to tako razumjeli, prijeđimo na ispitivanje lažne ideje, da vidimo oko čega se ona vrti i kako bismo se mogli čuvati da ne upadnemo u lažna spoznavanja. Ni jedno ni drugo neće nam više biti teško nakon ispitivanja izmišljene ideje. Naime, među njima postoji samo ta razlika što ova64 pretpostavlja pristanak, to znači (kako smo već napomenuli) da - dok se duhu predočuju slike i prilike - ne predočuju mu se nikakvi uzroci iz kojih bi mogao, kao kod izmišljotine, izvesti zaključak da one ne nastaju od izvanjskih stvari. I to nije gotovo ništa drugo do snivanje otvorenih očiju ili dok smo budni. Stoga se lažna ideja kreće, ili (da bolje kažem) u vezi je s postojanjem stvari čija se bit spoznaje odnosno u vezi s biti na isti način kao i izmišljena ideja.

67. Ova lažna ideja koja se odnosi na postojanje, ispravlja se na isti način kao i izmišljotina. Naime, ako priroda poznate stvari pretpostavlja nužno postojanje, nemoguće je da se prevarimo u postojanju te stvari. No ako postojanje stvari nije vječna istina, kao što je njezina bit, već nužnost ili nemogućnost postojanja ovisi o vanjskim uzrocima, tad uzmi sve na isti način kako smo rekli kad je bilo govora o izmišljotini. Naime, ispravlja se na isti način. 68. Što se tiče druge lažne ideje koja se odnosi na bit, pa i na djelovanje, takva su spoznavanja nužno uvijek zbrkana, sastavljena iz različitih zbrkanih spoznavanja stvari koje postoje u prirodi, kao kad se ljude uvjerava da u šumama, u slikama, u zvijerima i ostalome prebivaju božanske sile; da postoje tijela iz čijeg jednostavnog sklopa nastaje razum; da mrtva tijela razmišljaju, šeću, govore; da je Bog prevaren i slično. No jasne i razgovjetne ideje nikad ne mogu biti lažne. Naime, ideje stvari koje se jasno i razgovjetno poimaju ili su vrlo jednostavne ili složene iz najjednostavnijih ideja, to jest, izvedene iz najjednostavnijih ideja. A da najjednostavnija ideja ne može biti lažna moći će svatko vidjeti samo ako znade što je istina, odnosno razum te ujedno što je laž. 69. Ako, naime, promatra, što sačinjava oblik istine, sigurno je da se istinito mišljenje od lažnog ne razlikuje toliko po izvanjskom obilježju, već ponajviše po unutarnjem 65 . Jer, ako je neki zanatlija zamislio neku radionicu, premda takva radionica nikad nije postojala niti će ikada postojati, njegovo je mišljenje itekako istinito, i mišljenje je jedno te isto postoji li radionica ili ne. Naprotiv, ako netko kaže, naprimjer, da Petar postoji, a ne zna postoji li Petar, njegovo je mišljenje u odnosu na ovoga lažno, ili, ako ti je draže, nije istinito, premda Petar istinski postoji. Niti je ovaj iskaz “Petar postoji” istinit osim u odnosu na onoga tko pouzdano zna da Petar postoji. 70. Iz toga slijedi da u idejama postoji nešto stvarno po čemu se istinite ideje razlučuju od lažnih. To će doista još trebati istražiti da bismo imali najbolje načelo istine (kazali smo da prema načelu o postojećoj istinitoj ideji moramo odrediti svoja mišljenja, te da je metoda refleksivna spoznaja), i da upoznamo svojstva razuma. I ne smije se reći da ova razlika nastaje iz toga što istinito mišljenje podrazumijeva spoznaju stvari preko njezinih prvobitnih uzroka u čemu se doista jako razlikuje od lažnog, kako sam to prije objasnio. Naime, istinitim se mišljenjem naziva ono koje bit nekog počela usvaja objektivno, jer nema uzroka, pa se spoznaje samo po sebi i u sebi.

71. Stoga oblik istinita mišljenja mora ležati u mišljenju samom bez ikakve veze s drugim mišljenjima. I ono ne priznaje objekt kao uzrok, već mora ovisiti o samoj moći i prirodi razuma. Jer, ako bismo pretpostavili da je razum spoznao neko novo biće, što se nikad ne događa, - kao što neki poimaju Božji razum prije no što je Bog stvorio stvari (a ta spoznaja nije mogla doista nastati ni od kakva objekta) - pa iz takve spoznaje zakonito izvodi drugu spoznaju, sva bi ta mišljenja bila istinita i neograničena nikakvim vanjskim objektom, već bi ovisila samo od moći i prirode razuma. Stoga to što sačinjava oblik istinita mišljenja treba tražiti u samom mišljenju, te izvoditi iz prirode razuma. 72. Da bi se to istražilo, postavimo pred oči neku istinitu ideju za čiji objekt najpouzdanije znamo da ovisi o našoj snazi mišljenja, a nema neki objekt u prirodi. U takvoj ćemo ideji - jasno je iz već rečenoga - lakše moći istražiti ono što hoćemo. Naprimjer, da bih oblikovao pojam kugle zamišljam po volji uzrok, eto da se polukrug okreće oko središta, te kao da kugla nastaje iz okretanja. Ova je ideja doista istinita, pa premda znamo da u prirodi nikad nije tako nastala nijedna kugla, spoznaja je ipak istinita i predstavlja najlakši način oblikovanja pojma kugle. Već je spomenuto da ova spoznaja tvrdi da se polukružnica okreće, a ta bi tvrdnja bila lažna, kad ne bi bila povezana s pojmom kugle, odnosno uzrokom koji određuje takvo kretanje, odnosno apsolutno, kad bi to bila gola tvrdnja. Naime, duh tad teži samo tome da potvrdi samo kretanje polukruga, koje se ne nalazi ni u pojmu polukruga, a ne nastaje ni iz pojma uzroka koji određuje kretanje. Stoga se lažnost sastoji samo u tome da se nešto tvrdi o nekoj stvari što se ne nalazi u pojmu što smo ga oblikovali, kao što je to kretanje ili mirovanje u odnosu na polukrug. Iz toga slijedi da jednostavna mišljenja ne mogu biti neistinita, kao jednostavna ideja polukruga, kretanja, količine itd. Štogod sadržavaju ove tvrdnje, jednako je njihovom pojmu, i ne širi se dalje, stoga nam je dopušteno po volji bez ikakve bojazni od pogreške oblikovati jednostavne ideje. 73. Preostaje, dakle, samo ispitati, kojom ih moći može naš duh oblikovati i dokle se pruža ta moć. Ako to pronađemo, lako ćemo vidjeti najvišu spoznaju do koje možemo stići. Sigurno je da se ova njegova moć ne proteže u beskraj. Naime, kad nešto tvrdimo o nekoj stvari što se ne nalazi u pojmu što smo ga o toj stvari oblikovali, to navješta nedostatak našeg spoznavanja, ili da imamo krnje i nepotpune spoznaje, odnosno ideje. Jer vidimo da je kretanje polukruga lažno, kad stoji ogoljeno u duhu, a da je istinito ako se poveže s pojmom kugle, ili s pojmom nekog uzroka koji

određuje takvo kretanje. A ako bi o prirodi bića koje misli ovisilo - kako se čini na prvi pogled - da oblikuje istinite ili adekvatne spoznaje, sigurno je da iz toga u nama nastaju samo adekvatne ideje, jer smo dio nekog misaonog bića, čije misli, neke u cjelini a neke samo djelomično, sačinjavaju naš duh. 74. No ono što sad dolazi da treba razmotriti, a što nije dosad bilo vrijedno truda naznačiti u vezi s izmišljotinom, te kada dolazi do najveće prevare, jest pitanje što se događa kada se i u razumu pojavljuje nešto što se javlja i u zamišljanju, a to znači, da se nešto poima jasno i razgovjetno. Jer se tada - sve dok se ne razlučuje razgovjetno određeno od zbrkanog - miješa ono što je sigurno, a to znači istinita ideja, s onime što nije razgovjetno. Naprimjer, neki su od stoika možda čuli za riječ duša, pa i to da je besmrtna, no to su zamišljali samo zbrkano. I zamišljali su, a ujedno i razumijevali, da vrlo sitna tijela prodiru u sve drugo, a da se u njih ne može prodrijeti. Budući da su sve ovo zajedno zamišljali, a uz pomoć pouzdanosti ovog aksioma, odmah su bili uvjereni da se i duh sastoji od onih vrlo sitnih tijela, te da se ona vrlo sitna tijela ne dijele, itd. 75. No svega se ovoga oslobađamo dok nastojimo sve svoje spoznaje odmjeriti prema pravilu postojeće istinite ideje, čuvajući se - kako smo na početku rekli - onoga što smo primili slušanjem ili iz neodređenog iskustva. I još k tome, takva varka nastaje zbog toga što ljudi poimaju stvari odviše apstraktno. Naime, samo je po sebi jasno da ono što poimam u vezi sa svojim istinskim objektom ne mogu pridati drugome. Napokon, varka nastaje i zbog toga što ne razumiju prva počela čitave prirode. Zbog toga, napredujući bez reda, brkajući prirodu s apstrakcijama - premda su aksiomi istiniti - sami sebe dovode do zbrke i izokreću poredak prirode. A mi, ako napredujemo sa što manje apstrakcija, te započnemo što prije od prvih počela, to jest od izvora i podrijetla prirode, uopće se ne moramo bojati takve varke. 76. Što se pak tiče spoznaje podrijetla prirode, uopće se ne treba plašiti da ćemo je pomiješati s apstrakcijama. Naime, kad se nešto apstraktno poima - kao što je riječ o svim univerzalnim pojmovima - uvijek se ti pojmovi šire obuhvaćaju u razumu, no što njihove posebnosti mogu postojati u prirodi. Potom, budući da u prirodi postoji mnogo toga, što se međusobno sasvim tanano razlikuje, da to gotovo izmiče razumu, tad se lako (ako se apstraktno poimaju) može dogoditi da se pobrkaju. A kako se podrijetlo prirode, kao što ćemo poslije vidjeti, ne može pojmiti ni apstraktno ni univerzalno, a i ne može se šire protegnuti u razumu no što je ono samo, a nema nikakve sličnosti s promjenljivim stvarima, ne treba se

bojati nikakve zbrke oko toga, samo ako posjedujemo pravilo istinitosti (koje smo već pokazali). A to je doista biće, jedinstveno, beskonačano,66 to znači, to je sav67 bitak i osim njega ne postoji nijedan bitak. 77. Toliko o lažnoj ideji. Preostaje da ispitamo dvojbenu ideju, to jest da ispitamo što je to što nas može dovesti u dvojbu, te ujedno kako se dvojba uklanja. Govorim o istinskoj dvojbi u duhu, a ne o onoj koja se posvuda susreće kad netko samo riječima kaže da dvoji, premda mu duh ne dvoji. Nije na metodi da to ispravlja, već se to više tiče ispitivanja tvrdoglavosti i njezina ispravljanja. 78. Dakle, u duši ne postoji nikakva dvojba proistekla iz same stvari o kojoj se dvoji. To znači, ako bi u duši postojala jedna jedina ideja - bilo istinita bilo lažna - ne bi postojala nikakva dvojba, no ni izvjesnost, već samo takav osjećaj. Ona doista po sebi i nije ništa drugo do takav osjećaj, no postojat će po drugoj ideji koja nije tako jasna i točno određena da možemo iz nje išta izvjesno zaključiti o stvari o kojoj se dvoji. To jest, ideja, koja nas baca u dvojbu, nije ni jasna ni razgovjetna. Naprimjer, ako netko ne bi nikad mislio o varljivosti osjeta, nastala ona iz iskustva ili na koji god način, nikad neće ni sumnjati je li Sunce veće ili manje no što izgleda. Zbog toga se priprosti ljudi posvuda čude kad čuju da je Sunce mnogo veće od zemaljske kugle. No68 razmišljanjem o varljivosti osjeta nastaje dvojba, pa ako netko nakon dvojbe postigne istinitu spoznaju osjeta, te kako organima osjeta stvari izgledaju s odstojanja, tad se isto uklanja dvojba. 79. Iz toga slijedi da ne možemo istinite ideje stavljati u sumnju zbog toga što tobože postoji neki Bog-varalica, koji nas obmanjuje i u onome što je najpouzdanije, osim dok još nemamo jasnu i razgovjetnu ideju Boga. To jest, dok ne svrnemo pozornost na poznavanje, koje imamo o izvoru svih stvari, i tamo ne nađemo ništa da nas pouči da on nije varalica istim onim poznavanjem kojim, kad svrnemo pozornost na prirodu trokuta, nalazimo da su njegova tri kuta jednaka dvama pravim kutovima. No ako imamo takvu spoznaju Boga, kakvu imamo o trokutu, tad nestaje svaka dvojba. A na isti način, kojim možemo stići do takve spoznaje trokuta - premda ne znamo pouzdano vara li nas kakav višnji varalica - možemo stići i do takve spoznaje Boga - premda ne znamo postoji li kakav višnji varalica. I samo ako imamo takvu spoznaju, dostajat će ona za uklanjanje svake dvojbe, kako sam rekao, koju možemo imati o jasnim i razgovjetnim idejama. 80. Nadalje, ako tko pravilno napreduje u istraživanju onoga što treba prvo istražiti, a da nije prekinuta nikakva prirodna spojnica, i zna kako treba

odrediti pitanja prije no što se nakanimo na njihovo spoznavanje, uvijek će imati samo najizvjesnije ideje, to jest ideje jasne i razgovjetne. Naime, dvojba nije ništa drugo do kolebanja duše oko neke tvrdnje ili poricanja koju bi tvrdio ili poricao kad ne bi iskrslo nešto zbog čijeg nepoznavanja spoznaja te stvari mora biti nesavršena. Stoga se zaključuje da dvojba uvijek nastaje zbog toga što se stvar istražuje bez reda. 81. To je ono što sam obećao izložiti u ovom prvom dijelu metode. No da ne propustim ništa od onoga što može dovesti do spoznavanja razuma i njegovih snaga, izložit ću nešto malo i o pamćenju i o zaboravu. To ponajviše treba razmotriti zbog toga što se pamćenje učvršćuje pomoću razuma, no i bez pomoći razuma. Naime, kao prvo, što je stvar razumljivija, to se lakše zadržava u pamćenju i obratno, što je manje razumljiva, to je lakše zaboravljamo. Naprimjer, ako nekome izreknem obilje nepovezanih riječi, on će ih mnogo teže zapamtiti, nego ako iste riječi izreknem u obliku priče. 82. Pamćenje jača i bez pomoći razuma, i to snagom kojom neka pojedinačna materijalna stvar potiče zamišljanje ili ono što zovemo zdravim razumom. Naglašavam riječ pojedinačna. Zamišljanje, naime, potiču samo pojedinačne stvari. Naprimjer, ako netko pročita samo jednu ljubavnu priču, zapamtit će je najbolje, sve dok ne pročita mnoge druge priče te vrste, jer dotad ona jedina živi u zamišljanju. No kad ih je više iste vrste, sve ih zamišljamo zajedno, pa se lako pobrkaju. Naglašavam riječ materijalna. Naime, zamišljanje potiču samo materijalne stvari. Dakle, budući da pamćenje jača i s pomoću razuma, a i bez njegove pomoći, zaključuje se da je pamćenje nešto različito od razuma, te da u razumu, promatranom samom za sebe, ne postoji nikakvo pamćenje, a ni zaboravljanje. 83. Što će, dakle, biti pamćenje? Ništa drugo nego osjet moždanih utisaka zajedno s mišlju na ograničeno trajanje69 osjeta. To također pokazuje sjećanje. Ondje naime duša misli o tom osjetu, no bez mišljenja o neprekidnom trajanju. Pa tako ideja tog osjeta nije jednaka trajanju osjeta, to jest, nije samo pamćenje. Jesu li same ideje podložne kakvom kvarenju, vidjet ćemo u Filozofiji. Pa ako se to nekom čini potpuno apsurdnim, za naš će zadatak biti dovoljno da on smatra da se stvar to lakše pamti što je pojedinačnija, kao što je očito iz malo prije iznesena primjera komedije. Potom, što je stvar razumljivija to se također lakše pamti. Stoga najpojedinačniju i dovoljno razumljiviju stvar nećemo moći ne zapamtiti. 84. Tako smo, dakle, napravili razliku između istinite ideje i ostalih

spoznaja i pokazujemo da izmišljene, lažne i ostale ideje imaju svoje ishodište u zamišljanju, to jest u nekim slučajnim i nepovezanim osjetima (da tako kažem), koji ne nastaju od same duhovne moći, već od vanjskih uzroka, kako tijelo, bilo u snu bilo na javi, prima različite poticaje. A ako ti se sviđa, shvati pod zamišljanjem što god hoćeš, samo neka je nešto različito od razuma i prema čemu se duša odnosi pasivno. Svejedno je, naime, što god shvatiš pod zamišljanjem, pošto smo spoznali da je zamišljanje nešto neodređeno i da se prema njemu duša odnosi pasivno, i ujedno spoznali kako se nje oslobađamo sposobnošću razuma. Stoga neka se nitko ne čudi da ja ovdje još ne dokazujem da postoji tijelo i druge nužnosti, a ipak govorim o zamišljanju, o tijelu i njegovu ustroju. Naime, kako sam rekao, doista je svejedno što pod time shvaćam, pošto sam spoznao da je zamišljanje nešto neodređeno, itd. 85. Pokazali smo da je istinita ideja jednostavna ili sastavljena od jednostavnih dijelova, da pokazuje kako i zašto nešto jest ili se dogodilo, i da njezini predmetni učinci u duši odgovaraju stvarnosti samog objekta. To je isto ono što su stari govorili da istinska znanost napreduje od uzroka k posljedici. Osim što nikad - koliko znam - nisu shvatili, kao mi ovdje, da duša djeluje po izvjesnim zakonima, kao neki duhovni stroj. 86. Potom smo - koliko je bilo dopušteno u početku - upoznali svoj razum, i takvo načelo istinite ideje, da se više ne plašimo hoćemo li pomiješati ono što je istinito s lažnim ili izmišljenim. A nećemo se više ni čuditi zašto nešto što ni na koji način ne pripada zamišljanju razumijemo, te da u zamišljanju postoji nešto što se doista protivi razumu, i nešto drugo što se s razumom slaže. Spoznali smo, napokon, da se oni postupci, koji proizvode izmišljotine, ravnaju po nekim drugim zakonima, posve različitim od zakona razuma, te da se duša u vezi sa zamišljanjem samo opterećuje. 87. Iz toga je jasno kako oni koji ne prave pomnu razliku između zamišljanja i razumijevanja lako mogu pasti u veliku zabludu. Među te zablude spada, naprimjer, to da se prostiranje mora odvijati u mjestu, da mora biti ograničeno, da se njegovi dijelovi stvarno razlikuju međusobno, da ono predstavlja prvi i jedini temelj prirode, da ono u jednom trenutku zauzima veći prostor nego u drugom i mnoge druge tvrdnje te vrste koje su sve posve protivne istinitosti, kako ćemo pokazali na prikladnom mjestu. 88. Budući da su riječi dio zamišljanja, to znači, budući da izmišljamo mnoge pojmove prema tome kako se u pamćenju slažu nepovezano po

nekom tvarnom rasporedu, ne treba sumnjati da i riječi jednako kao i zamišljanje mogu biti uzrok mnogim velikim pogreškama ako ih se jako ne čuvamo. 89. K tome su one stvorene po volji i običaju proste svjetine, tako da su samo znakovi stvari kakve se nalaze u zamišljanju a ne u razumu. To je jasno po tome što se svemu onome što se nalazi samo u razumu a ne u zamišljanju često daju negativna imena, kao što su “netjelesno”, “neograničeno” itd., pa se i mnoge stvari, koje su uistinu afirmativne, izražavaju negativno i obratno, kao što je “nestvarno”, “neovisno”, “neograničeno”, “nesmrtno” itd., jer doista njihove protivne pojmove mnogo lakše zamišljamo u zamišljanju, pa su prvim ljudima prije pali na um, te su prigrabili pozitivna imena. Mnogo toga tvrdimo i poričemo jer priroda riječi dozvoljava da se to tvrdi i poriče, a ne priroda stvari. Stoga, kad je ne bismo poznavali, lako bismo prihvatili nešto lažno umjesto istinitoga. 90. Izbjegnimo osim toga i drugi veliki uzrok zbrke koji dovodi do toga da se razum manje obraća sebi. Budući da ne pravimo razliku između zamišljanja i razumijevanja, mislimo da nam je jasnije ono što lakše zamišljamo, te mislimo da razumijemo ono što zamišljamo. Zatim stavljamo naprijed ono što treba staviti iza te se tako izokreće red napredovanja, pa se ništa ispravno ne zaključuje. 91. Da 70 bismo naposlijetku došli do drugog dijela ove metode, odredit ću prvo naš cilj u ovoj metodi, pa zatim sredstva da ga dostignemo. Stoga je cilj imati jasne i razgovjetne ideje i to takve koje su nastale iz čistog duha, a ne iz slučajnih pokreta tijela. Zatim, da bi se sve ideje spojile u jednu, nastojat ćemo ih povezati i poredati na takav način da naš duh, dok može, objektivno prenosi stvarnost prirode, i u cjelini i u njezinim dijelovima. 92. S obzirom na prvo, kako smo već iskazali, za naš se krajnji cilj traži da se stvar poima ili po samoj svojoj biti ili po svojem najbiližem uzroku. Odnosno, ako stvar postoji po sebi samoj, ili je, kako se pučki kaže, uzrok samoj sebi, morat će se tad razumijevati po samoj svojoj biti. Ako pak stvar ne postoji sama po sebi, već traži uzrok da bi postojala, tad se mora razumijevati po svom najbližem uzroku. Naime, istinska 71 spoznaja posljedica nije ništa drugo do stjecanje savršenije spoznaje uzroka. 93. Stoga nam nikad neće biti dopušteno - dok se god bavimo ispitivanjem stvarnosti - bilo što zaključivati iz apstraktnih pojmova, pa

ćemo se jako čuvati da ne pomiješamo ono što se nalazi samo u razumu s onime što se nalazi u stvarnosti. No najbolji će se zaključak trebati izvući iz neke posebne afirmativne biti 72 , odnosno iz istinite i valjane definicije. Naime, razum ne može sići k pojedinačnom iz samih univerzalnih aksioma, jer se aksiomi protežu na beskonačnost, pa ne ograničavaju razum da razmišlja više o jednom pojedinačnom nego li o drugome. 94. Stoga pravilan put istraživanja znači oblikovati mišljenje iz neke date definicije. Napredak će biti to povoljniji i lakši što budemo bolje definirali neku stvar. Stoga će se glavni put čitava ovog drugog dijela metode sastojati u tome, to jest u spoznavanju uvjeta za dobru definiciju, a potom u načinu da ih se pronađe. Stoga ću prvo raspraviti o uvjetima definicije. 95. Da bi se definicija nazvala potpunom, morat će izraziti najdublju bit stvari i morat ćemo se čuvati da umjesto nje ne upotrijebimo neka druga svojstva. Da bih to razjasnio, a da ispustim druge primjere, da se ne bi činilo da želim otkriti tuđe pogreške, donijet ću samo primjer neke apstraktne stvari, za koju je nevažno kako se god definira, a to je krug. Ako se krug definira da je to neki lik čije su dužine, dovedene iz središta na kružnicu, jednake, svatko vrlo dobro vidi da takva definicija jedva objašnjava bit kruga, već samo neko njegovo svojstvo. I premda je to, kako sam rekao, od malog značenja kad su u putanju likovi i druge umne tvorevine, ipak ima veliko značenje u vezi s fizičkim i stvarnim bićima, osobito jer se svojstva stvari ne razumiju dok se ne poznaje njihova bit. Ako nju zanemarimo, nužno ćemo izokrenuti povezanost u razumu, koja mora odražavati povezanost prirode, pa ćemo posve zastraniti od našeg cilja. 96. Da bismo se oslobodili ove pogreške, trebat će u definiciji paziti na ovo: I. Ako je stvar stvorena, definicija će morati, kako smo kazali, obuhvatiti najbliži uzrok. Naprimjer, po ovom zakonu krug mora biti ovako definiran: da je on lik, kojeg opisuje ma koja crta čiji je jedan kraj učvršćen, a drugi pokretljiv. Ova definicija jasno obuhvaća najbliži uzrok. II. Traži se takav pojam stvari, ili definicija, da se o svim svojstva stvari može zaključiti iz nje, dok se ona promatra sama za sebe, a ne povezana s drugim stvarima, kao što se može vidjeti u ovoj definiciji kruga. Naime, iz nje se jasno zaključuje, da su sve dužine od središta do kružnice jednake; pa kako je ovo nužan zahtjev definicije, tako jasan sam po sebi onome tko promatra, da se ne čini vrijednim zadržavati se na njegovu

prikazivanju, ne čini se vrijednim ni pokazati prema ovom drugom zahtjevu da definicija mora biti potvrdna. Govorim o razumskom potvrđivanju i zanemarujem potvrđivanje riječima, koje se zbog nedostatka riječi katkad može možda iskazati niječno, premda se razumijeva potvrdno. 97. Ovo su pak zahtjevi definicije nestvorene stvari: I. Da isključi svaki uzrok, odnosno, da za svoje objašnjenje predmet ne treba ništa drugo osim svog postojanja. II. Da nakon postavljanja definicije te stvari ne ostane mjesta pitanju da li ta stvar postoji. III. Da, što se tiče duha, nema nikakvih imenica, koje se mogu pretvoriti u pridjev, to jest da se ne objašnjava nečim apstraktnim. IV. I na kraju (premda nije neophodno ovo napomenuti), traži se da se iz definicije stvari zaključuje o svim njezinim svojstvima. Sve ovo postaje jasno onome tko brižljivo pazi. 98. Rekao sam također, da će najbolji zaključak trebati izvoditi iz neke pojedinačne afirmativne biti. Što je, naime, ideja posebnija, to je i točnije određena, i jednako tako jasnija. Stoga treba da što više težimo spoznaji posebnosti. 99. Što se tiče reda i toga da se sve naše spoznaje poredaju i objedine, traži se da - što je prije moguće i čim razlog zahtjeva - ispitamo postoji li koje biće, i kakvo je, koje je uzrok svim stvarima, pa bi njegova predmetna bit bila također i uzrok svih naših ideja. I tad će naš duh, kako smo rekli, što je više moguće ponavljati prirodu. Naime predmetno će imati i njezinu bit i poredak i jedinstvo. Odatle možemo vidjeti, a osobito nam je neophodno, da sve svoje ideje izvodimo uvijek od fizičkih stvari, odnosno od stvarnih bića, napredujući dokle je moguće, po nizu uzroka, od jednog stvarnog bića do drugog stvarnog bića, i to tako da ne prelazimo na apstraktno i opće, ili da iz njih ne zaključujemo ništa stvarno ili da o njima ne zaključujemo ništa iz nečega stvarnog. I jedno i drugo, naime, prekida napredak razuma. 100. No treba napomenuti da ovdje pod nizom uzroka i stvarnih bića ne podrazumijevam niz pojedinačnih promjenljivih stvari, već samo niz nepromjenljivih i vječnih stvari. Naime, ljudskoj će ograničenosti biti nemoguće shvatiti niz pojedinačnih promjenljivih stvari, kako zbog njihova pretjeranog broja, tako i zbog beskonačnog niza okolnosti koje se tiču jedne te iste stvari od kojih svaka okolnost može biti uzrok tome da stvar postoji ili ne postoji. Njihovo postojanje nema nikakve veze s njihovom biti, odnosno

(kako smo već rekli) nije vječna istina. 101. A uistinu i ne treba da razumijemo njihov niz. Dakako, jer biti pojedinačnih promjenljivih stvari ne smiju biti izvučene iz njihova niza ili poretka u kojem postoje, jer nam on ništa drugo ne pruža osim izvanjskih obilježja, odnosa, ili - u krajnjoj liniji - okolnosti. Sve je ovo daleko od najdublje biti stvari. Nju, pak, treba tražiti samo od nepromjenljivih i vječnih stvari, te ujedno od zakonitosti u tim stvarima, kao da su zapisane u njihovim pravim zakonicima, po kojima sve pojedinačno i nastaje i reda se. Štoviše, ove promjenljive pojedinačne stvari toliko duboko i bitno (da tako kažem) ovise o onim nepromjenljivima, da bez njih ne bi mogle ni postojati niti bi se mogle pojmiti. Stoga će nam ove nepromjenljive i vječne stvari, premda su pojedinačne, ipak zbog svoje posvemašnje prisutnosti i vrlo široke moći, poslužiti kao općenite stvari, odnosno vrste definicija pojedinačnih promjenljivih stvari i najbliži uzroci svih stvari. 102. Budući da je to tako, čini se da preostaju nemale teškoće da bismo mogli stići do spoznaje ovih pojedinačnih stvari. Naime, pojmiti sve zajedno daleko je iznad snaga ljudskog razuma. A poredak, da se razumije jedno prije drugoga, kako smo rekli, ne treba tražiti iz njihova mjesta u nizu postojanja, pa ni iz vječnih stvari. Ondje se po prirodi sve ovo nalazi zajedno. Stoga nužno moramo tražiti drugu pomoć osim one kojom se služimo da bismo razumjeli vječne stvari i njihove zakone. Ipak, ovo nije prikladno mjesto da se o tome raspreda, a nema ni potrebe, sve dok ne steknemo dostatnu spoznaju vječnih stvari i njihovih nepogrešivih zakona, te dok nam ne bude poznata priroda naših osjetila. 103. Prije no što krenemo u spoznavanje pojedinačnih stvari, bit će prikladno vrijeme da izložimo ta pomagala koja sva teže tome da se naučimo služiti svojim osjetilima i izvoditi pokuse po određenim zakonima i po određenom redu, i koja će biti dostatna za određivanje stvari koja se ispituje, da bismo iz njih naposlijetku zaključili po kojim je zakonima vječnih stvari nastala ta stvar, te da nam bude posve poznata njezina najdublja priroda, kako ću pokazati na drugom mjestu. Ovdje ću se, da se vratim zadatku, samo potruditi da iznesem ono što se čini neophodnim da bismo mogli stići do spoznaje vječnih stvari, te da pod gore spomenutim uvjetima oblikujemo njihove definicije. 104. Da bi do toga došlo, treba u pamet prizvati ono što smo gore rekli. A to je, da duh, kad obrati pozornost na neku misao da bi je istražio, te da bi po pravilnom redu iz nje izvukao zaključke koji se logično iz nje mogu

izvući, da će duh, dakle, razotkriti njezinu lažnost, ako je ta spoznaja lažna. A ako je istinita, tad će lako nastaviti bez ikakva prekida odande izvlačiti istinite zaključke. To se, tvrdim, zahtjeva za naš predmet. Naime, naša se mišljenja ne mogu ograničavati ni s koje osnove. 105. Ako, dakle, želimo istražiti prvu od svih stvari, nužno je da postoji neka osnova da onamo upravlja naše mišljenje. Zatim, budući da je metoda upravo sama refleksivna spoznaja, to znači da ta osnova koja mora upravljati naša mišljenja ne može biti ništa drugo do spoznaje onoga što čini oblik istine, kao i spoznaja razuma, pa njegovih svojstava i snaga. Ako to steknemo, imat ćemo osnovu s koje ćemo izvoditi svoja mišljenja, a i put kojim će razum - koliko dozvoljava njegova sposobnost - moći stići do spoznaje vječnih stvari imajući na umu snage razuma. 106. Ako doista prirodi mišljenja pripada oblikovanje istinitih ideja, kako je pokazano u prvom dijelu, ovdje još treba ispitati što podrazumijevamo pod snagom i moći razuma. Budući da je osobit dio naše metode posvećen najboljem razumijevanju snage i prirode razuma, potrudimo se da to izvedemo (uz pomoć onoga što sam iznio u drugome dijelu metode) iz same definicije mišljenja i razuma. 107. No budući da sve dovde nismo imali nikakva pravila o pronalaženju definicija, pa kako ih nismo ni mogli iznijeti, jer nismo spoznali prirodu, odnosno definiciju razuma, te njegovu moć, slijedi da ili definicija razuma mora biti jasna sama po sebi, ili da ništa ne možemo razumjeti. Ipak, ona sama po sebi nije jasna, i to stoga jer se svojstva razuma, kao i sve ono što imamo po razumu, ne mogu jasno i razgovjetno spoznavati ako nije poznata njihova priroda. Dakle, definicija razuma bit će nam poznata sama po sebi obratimo li pozornost na njegova svojstva, koja jasno i točno razumijevamo. Nabrojimo, dakle, svojstva razuma i istražimo ih, te počnimo raspravljati o svojim urođenim73 alatima. 108. Ovo su svojstva razuma, koja sam osobito zabilježio i jasno ih razumijem. I. Da u sebi uključuje izvjesnost, to jest, da zna da su stvari u stvarnosti onakve kakve su u njemu samome sadržane kao njegov predmet. II. Da nešto spoznaje bilo tako da neke ideje oblikuje nezavisno, a neke iz drugih ideja. Nezavisno oblikuje ideju količine i ne obazire se pri tome na druga mišljenja. A ideje kretanja oblikuje samo obazirući se na ideju količine. III. Ideje koje oblikuje nezavisno iskazuju beskonačnost. A određene

ideje oblikuje iz drugih ideja. Naime, ako ideju količine spoznaje po nekom uzroku, tada tu ideju određuje kroz količinu, kao kad spoznaje da iz kretanja neke plohe nastaje tijelo, iz kretanja crte nastaje ploha, te naposlijetku da iz kretanja točke nastaje crta. Ove spoznaje ne služe za razumijevanje količine, već samo za njezino određivanje. To potječe otuda, jer količine poimamo kao da nastaju iz kretanja, premda se ipak kretanje ne spoznaje, ako se ne spoznaje količina, te možemo nastaviti kretanje da oblikujemo crtu u beskonačnost, što nikako ne bismo mogli učiniti kad ne bismo imali ideju beskonačne količine. IV. Pozitivne ideje oblikuje prije nego negativne. V. Stvari ne spoznaje pod dojmom vremenske ograničenosti, već s nekog gledišta vječnosti, a i u beskonačnom broju. Ili, radije, radi spoznavanja stvari ne obraća pozornost ni na broj ni na trajanje. A kad mašta o stvarima, njih spoznaje u određenom broju, ograničena trajanja i količine. VI. Čini se da ideje, koje jasno i razgovjetno oblikujemo, proizlaze iz same nužnosti naše prirode, tako da se čini da potpuno ovise jedino o našoj moći. A zbrkane ideje obrnuto: oblikuju se često protiv naše volje. VII. Ideje stvari, koje razum oblikuje iz drugih ideja, može duh odrediti na mnogo načina. Kad radi određivanja površine elipse, naprimjer, zamišlja da se visak obješen o strunu kreće oko dvaju središta, ili poima beskonačnu količinu točaka koji imaju uvijek određen razmak u odnosu na neku postojeću ravnu crtu, ili spoznaje stožac presječen nekom kosom plohom i to tako da kut nagiba plohe bude veći od kuta okomice stošca, ili to poima na nebrojeno mnogo drugih načina. VIII. Što ideje iskazuju veću savršenost nekoga objekta, to su savršenije. Naime, manje se divimo tesaru koji je smislio neku kapelicu, nego onome koji je smislio kakvu znamenitu crkvu. 109. Ne zadržavam se na ostalome s, što se dovodi u vezu s mišljenjem, kao što su ljubav, radost itd,. Naime, niti to pripada našem sadašnjem zadatku, a ne mogu se ni pojmiti ako se ne shvaća razum. Jer ako se uopće ukloni shvaćanje, uklanja se i sve to. 110. Izmišljene i lažne ideje nemaju ništa pozitivnoga (kako smo to obilno pokazali), po čemu bi se nazivale lažnima ili izmišljenima, već se kao takve razmatraju zbog samog nedostatka spoznaje. Stoga nas lažne i izmišljene ideje, dokle su god takve, ništa ne mogu podučiti o biti mišljenja, već se ona mora tražiti iz upravo nabrojanih pozitivnih svojstava. To jest, treba još ustanoviti nešto zajedničko iz čega nužno proizlaze ova svojstva,

odnosno, ako to postoji da i ona postoje, a kad se to ukloni uklanjaju se i sva ova svojstva. Ostalo nedostaje.

BIBLIOGRAFIJA a) Tekst i kritika teksta 1. BRUDER: Spinoza. Opera quae supersunt omnia. Edidit Carolus Hermanus Bruder. Leipzig, 1843-6. u 3 sveska. 2. GEBHARDT: Spinoza Opera im Auftrag der Heidelberger Akademie der Wissenschaften herausgegeben von Carl Gebhardt, Band 11., Heidelberg, 1925., Drugo, nepromijenjeno izdanje, Carl Winter Universitätsverlag, Heidelberg, 1972, str. 1-40 (tekst) i 311-340 (komentar i tekstualna kritika). 3. MIGNINI: Filippo Mignini, "Per una nuova edizione del Tractatus de intellectus emendation'e. U: Studia Spinozana, 4 (1988), str. 15-35. b) Prijevodi 1. Baruh de Spinoza. Rasprava o poboljšanju razuma. Preveli Jakov Bumbur i Radmila Šajlović. Beograd, Kultura, 1956., 53 str. 2. Baruch Spinoza. Etics. Treatise on the Emendation of the Intellect. Translated by Samuel Shirley. Indianapolis/Cambridge, Hackett Publishing Company, 1992. str. 232-262. 3. Baruch Spinoza. The Collected Works of Spinoza. Translated and edited by Edwin Curlex. Princeton, Princeton University Press, 1985. Volumen 1. sadržava rane Spinozine radove uključujući "Treatise on the Emendation of the Intellect". c) Život i djela 1. BIRNBAUM: Marianna D. Birnbaum. Dugo putovanje Gracije Mendes. Povijesna studija. Zagreb, Antibarbarus, 2006. 190 str. 2. ELWES, Robert Harvey Monro. "Introduction". U Benedict de Spinoza. A Theologico-political treatise and A Political treatise. Dover Publications Ine. 2004. str. V-XXXIII. Pretisak izdanja iz 1883. 3. FELDMAN: Seymour Feldman. "Introduction". U: Baruch Spinoza. Ethics. Treatise on The Emendation of the Intellect and Selected Letters. Indianapolis/Cambridge, Hackett Publishing Company, 1992. str. 1-21 i 224-230.

4. JONES: Tod E. Jones. Benedict de Spinoza, http://www.tejones.net/ Unpublished_Essays/Spinoza. pdf [2004]. 5. KALIN: Boris Kalin. Povijest filozofije. Zagreb, Školska knjiga, 1991. str. 308-312. 6. RUSSELL: Bertrand Russell. Istorija Zapadne filosofije. Beograd, Kosmos, 1962. str. 549-559.

LATINA et GRAECA BENEDIKT DE SPINOZA / TRAKTAT O POBOLJŠANJU RAZUMA I O PUTU KOJIM SE NAJBOLJE STREMI PRAVOM SPOZNAVANJU PRIRODE Biblioteka Latina & Graeca Knjiga LIII Izdavač Izdanja Antibarbarus d.o.o. Zagreb, Nova ves 4 Za izdavača Albert Goldstein Glavni urednik Zlatko Šešelj Uredništvo Bruna Kuntić-Makvić, Darko Novaković, Damir Salopek, Zlatko Šešelj, Dubravko Škiljan Sjedište uredništva c/o Privatna klasična gimnazija Zagreb, Harambašićeva 14 Priprema i oprema Izdanja ANTIBARBARUS d.o.o. Tisak Grafomark d.o.o. Zagreb, Josipa Lončara bb Zagreb, 2006. Ovo izdanje potpomogli su: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske

1

Usp. BIRNBAUM, str. 11, bilj. 11.

2

Inkviziciju je utemeljio papa Inocent IV. 1254. godine, a provodili su je dominikanci. U nekoliko stoljeća svojeg brutalnog iskorjenjivanja “heretika” Inkvizicija je pogubila desetke tisuća ljudi.

3

Extra causam: kako je vremenska distanca ublažila užas takve ideje koja će prije sedamdesetak godina dovesti do holokausta i “Judenfrei” ideja!

4

Usp. BIRNBAUM, passim. Ova knjiga u mnogobrojnim detaljima ocrtava jednu takvu židovsku odiseju, onu bogate udovice Gracije Mendes.

5

Nizozemska je sve do novoga vijeka označavala prostor koji danas dijele dvije države: Belgija i Nizozemska.

6

Prezime Spinoza u vezi je s riječi spina, trn. Portugalska riječ espinhosa znači doslovno iz trnjaka, a u prenesenom smislu s opasna mjesta. Moguće je da su to prezime uzeli kako bi zadržali sjećanje na prilike zbog kojih su došli u Nizozemsku.

7

Kako su kalvinisti svoju crkvu i dalje nazivali ecclesia, remonstranti su svoje skupove nazivali collegia. Odatle i njihov naziv kolegijanti.

8

Istraživanja Carla Gebhardta, priređivača cjelokupnih Spinozinih djela, te I. S. Revaha; navedeno prema FELDMAN, str. 2.

9

Usp. KALIN, str. 152.

10

Usp. RUSSELL, str. 549.

11

Izopćen je također Juan de Prado, ali se vratio pod okrilje zajednice 1658., da bi iduće godine ponovo bio izopćen.

12

Opera Posthuma sadržavaju: Praefatio (što su ga sastavili Spinozini prijatelji i poklonici, a preveo vjerojatno Glazemaker, prevoditelj spinozinog Teološko-političkog traktata), Ethica ordine geometrico demonstrata, Tractatus politicus, Tractatus de intellectus emendatione, Epistolae, Index rerum, a na kraju Compendium grammatices linguae Hebraeae uz koji su dodani Indices, te napokon Sphalmata odnosno Errata,

13

Širio ih je Spinozin poklonik Schuller koji se dopisivao s Leibnitzom i tvrdio da je rukopis Etike na prodaju kako bi se nabavio novac za pokrivanje Spinozinih dugova i za troškove pogreba. Usp. GEBHARDT, II., str. 314 i dalje.

14

Prema drugom, fototipskom izdanju kuće Carl Winter Universitätsverlag iz 1972. godine.

15

Usp. GEBHARDT, II., str. 318.

16

Usp. GEBHARDT, II., Tekstgestaltung, str. 319-340.

17

Usp. MIGNINI, str. 15-35.

18

Oko toga ne postoji suglasnost u literaturi. Tako, primjerice, P. Eisenberg (How to Understand "De Intellectus Emendatione”, Journal of the History of Philosophy, 9/1971) drži da Raspravi prethodi Kratka rasprava o Bogu, čovjeku i njegovu blaženstvu.

19

Etiku najčešće navodim prema prijevodu O. Žuneca (Benedikt de Spinoza, Etika, Zagreb: Demetra, 2000.), a tek ponegdje prema Shirleyevu prijevodu (B. Spinoza, The Ethics and Selected Letters, Indianapolis/ Cambridge: Hackett, 1982).

20

Usp. primjerice E V, Praef.; E V, P20, Sch.; E V, P36, Sch.; E V, P42, Dem.; TIE 13-14.

21

Stoga su, cinično govoreno, optužbe daje Spinoza ateist u stvari bile posve točne.

22

Spinozin termin je perceptio čemu bi u hrvatskom odgovarao termin opažanje. No opažanje je isto što i osjetilno spoznavanje, dok Spinoza, kao što se u tekstu izrijekom navodi, u perceptio uključuje i neosjetilne oblike spoznavanja.

23

E II, P40, Sch.2

24

Osim nešto malo drugačije oblikovane klasifikacije načina spoznaje, čini se da Spinoza u Etici na ponešto drugačiji način gleda na um. I dok je u Raspravi još vidljivo kolebanje u pogledu dosega i vrijednosti umne spoznaje, u Etici se jasno tvrdi (£ II, P41) kako je takva spoznaja nužno istinita.

25

Razlikovanje formalne biti (essentia formalis) i predmetne (ili objektne) biti (essentia obiectiva) dolazi iz skolastičke tradicije. Formalna bit nekog bića je bit koju to biće ima po sebi, neovisno o nama i našoj spoznaji. Nasuprot tome, predmetna ili objektna (no nipošto objektivna, kako se znade prevoditi) bit je bit koju neko biće ima kao naš predmet (objekt), što znači da se ona konstituira u činu spoznavanja, bez kojega ne bi postojala. U tom smislu je “izvjesnost nečega njegova predmetna bit” (§ 35).

26

D. Hume, An Enquiry Concerning Human Understanding, Oxford: OUP, 1999, p. 207.

27

R. Descartes, Meditacije o prvoj filozofiji, prev. T. Ladan, Zagreb: Demetra, str 72.

28

Tj. u imaginatio, empirijskom, osjetilnom spoznavanju koje je vezano uz tjelesno.

29

U Spinoze razum se ne da poboljšati, jer je savršen, a svi se problemi javljaju zbog njegove neadekvatne ili pogrešne uporabe. Stoga se pojam emendatio upravo odnosi na uporabu razuma, a ne na razum sam.

30

Pojam honor upotrebljava Spinoza u njegovu klasičnom značenju, odnosno u značenju neke javne službe (koja su u principu ne plaća), odnosno magistrature.

Ovo bi se moglo šire i točnije objasniti, dakako razlikujući bogatstvo kojem se teži radi njega samoga ili radi časti, ili radi požude, ili radi zdravlja, ili radi poticanja znanosti i umjetnosti. No ovo je ostavljeno za prikladno mjesto, jer ne pripada ovome mjestu, to tako pomno istražiti. 32 tj. u bogatstvu i u častima. 31

33

Ovo treba točnije dokazati.

34

Usp. IV. dio Spinozine Etike. Br.

35

Ovo se opširnije objašnjava na prikladnom mjestu.

36

Zapamti da ovdje samo nastojim nabrojiti znanosti neophodne za našu svrhu, premda se ne obazirem na njihov red.

37

Znanostima postoji jedinstven cilj kojem sve znanosti treba da su upravljene.

38

Spinoza rabi termin perceptio u značenju različitom od današnjeg značenja tog termina (osjetilna spoznaja). U Spinoze ona označava spoznaju općenito.

39

Kad se to dogodi ništa ne razumijemo u vezi s uzrokom zbog toga što to promatramo u posljedici. A do toga dolazi zbog toga što se uzrok tad objašnjava samo najopćenitijim terminima kao što su: Dakle nešto postoji, Dakle postoji nekakva moć, itd. Ili čak iz toga što uzrok iskazuje niječno, Dakle ovo nije ovo, ili nije ono, itd. U drugome slučaju nešto se pridaje uzroku zbog posljedice, što se jasno poima, kao što ćemo pokazati na primjeru. No to se odnosi samo na svojstva, a ne na bit posebne stvari.

40

Iz ovog se primjera može jasno vidjeti ono što sam netom iznio. Naime pod tim jedinstvom ne podrazumijevamo ništa osim samog osjećanja, odnosno posljedicu iz koje smo zaključivali o uzroku o kojem ništa ne razumijemo.

41

Takvo zaključivanje, premda je izvjesno, ipak nije dosta pouzdano, osim najopreznijima. Naime, ako se najviše ne čuvaju, smjesta će upasti u pogreške. Kad naime stvari poimaju tako apstraktno, a ne po istinskoj biti, smjesta su zbunjeni zamišljanjem. Jer to, što je po sebi jedno, ljudi zamišljaju mnogostrukim. Onomu, što poimaju apstraktno, odvojeno i zbrkano, nadjevaju imena koja od njih preuzimaju za označavanje drugih bliskijih stvari, pa se stoga događa da i ove stvari zamišljaju na isti način kao što obično zamišljaju one stvari kojima su prvotno nadjenuli ova imena.

42

Ovdje ću nešto opširnije raspravljati o iskustvu. I ispitat ću metodu postupaka empirista i novijih filozofa.

43

Akcidentalija.

44

Pod urođenom snagom podrazumijevam to što je u nama nije uzrokovano

vanjskim uzrocima, i što ćemo poslije objasniti u svojoj Filozofiji. 45

Ovdje se nazivaju djelima, a što su bit će objašnjeno u mojoj Filozofiji.

46

Zapamti da se ovdje nećemo samo pobrinuti da pokažemo to što sam malo prije rekao, već da pokažemo i to da smo sve dovde pravilno napredovali i ujedno druge stvari što je jako nužno znati.

47

U Spinozinoj filozofiji ideja je, zapravo predstava u umu, a njezin ideatum u realnom svijetu je ono što ona predstavlja. Ta predstava, dakako, nije vizualna, već mentalna.

48

U Spinoze postoji opreka obiectivus - formalis, no pojam objekta sasvim je različit od našeg današnjeg poimanja objekta (u opreci prema subjektu). Spinoza se ovdje oslanja na skolastičku tradiciju gdje objekt mentalna predstava neke pojave iz realnoga svijeta, a pojam formalan odnosi se upravo na ono što postoji u realnom svijetu nezavisno od naše spoznaje.

49

Zapamti da ovdje ne istražujemo kako nam je urođena prva predmetna bit. Naime to se tiče ispitivanja prirode, gdje se to opširnije objašnjava i ujedno pokazuje da osim ideje ne postoji nikakvo odobravanje ni nijekanje, niti ikakva volja.

50

Što znači tražiti u duši objašnjeno je u mojoj Filozofiji.

51

T.j. njezin ideatum.

52

Imati veze s drugim stvarima znači biti proizveden od drugih ili proizvoditi druge.

53

Kao što ni ovdje ne dvojimo o svojoj istinitosti.

54

Vidi dalje to što ćemo navesti o hipotezama, koje jasno razumijevamo. No izmišljanje leži u tome što kažemo da one takve postoje u nebeskim tijelima.

55

Jer stvar, čim se razumije, otkriva samu sebe, pa nam je potreban samo primjer bez drugog dokazivanja. I isto će predstavljati i njezino proturječje, što ga samo treba razmotriti da se pokaže da je stvar lažna, kao što će se smjesta to pokazati kad budemo govorili o izmišljanju koje je u vezi s biti.

56

Zapamti: iako mnogi kažu da dvoje postoji li Bog, oni ipak nemaju ništa osim imena, ili nešto izmišljaju što nazivaju Bogom. A to ne odgovara prirodi Boga, kako ću poslije pokazati na prikladnom mjestu.

57

Smjesta ću pokazati da se nijedna izmišljotina ne kreće oko vječnih istina. Pod vječnom istinom podrazumijevam takvu istinu koja, ako je potvrdna, nikad neće moći biti niječna. Tako prva i vječna istina je: Bog postoji, a ne predstavlja vječnu istinu: Adam misli. Iskaz Himera ne postoji jest vječna istina, a nije vječna istina Adam ne misli.

58

Poslije, kad budemo govorili o izmišljanju, koje se kreće oko biti, postat će jasno da izmišljotina ne stvara nikad ništa novo, ni ne pruža umu. Već da samo ponovno priziva u sjećanje ono što postoji u mozgu odnosno u mašti, i da um zbrkano upravlja istovremeno k svemu. Ponovno se prizivaju, naprimjer, u sjećanje govor i stablo. I kad se um zbrkano tome upravi bez razlikovanja, misli da stablo govori. Isto se tako mašta o postojanju, osobito, kako smo rekli, kad se poima jednako tako općenito kao i biće. Jer se tad lako pridodaje svemu što istovremeno dolazi u sjećanje. To je vrlo važno napomenuti.

59

Isto treba podrazumijevati i o hipotezama koje nastaju za objašnjenje izvjesnih kretanja, koja se slažu s nebeskim pojavama, samo što iz njih, - ako se pridaju nebeskim kretanjima -, ne zaključuju o prirodi

nebeskih tijela, koja može biti i drukčija, osobito jer se za objašnjenje takvih kretanja mogu pojmiti i mnogi drugi uzroci. 60

Često se događa da čovjek ovaj naziv duša ponovno prizove u svoje sjećanje i ujedno oblikuje kakvu tjelesnu sliku. A kad se ovo dvoje istovremeno predstavi, lako misli da zamišlja i izmišlja dušu tjelesnom. Jer ime se ne razlikuje od same stvari. Ovdje zahtjevam da čitatelji ne budu prebrzi u pobijanju ovoga, a to, kako se nadam, neće ni učiniti, samo ako se što pomnije udube u primjere i ujedno u ono što slijedi.

61

Koji tako misle.

62

Premda se čini da ja ovo zaključujem prema iskustvu, ipak bi netko mogao kazati da to ništa ne vrijedi jer nedostaje dokazivanje; pa ako ga netko priželjkuje, neka ka tako i ima. Budući da u prirodi ništa ne može postojati što se protivi njezinim zakonima, već se sve zbiva prema njezinim izvjesnim zakonima, tako da sve po izvjesnim zakonima proizvodi izvjesne posljedice neraskidivom povezanošću, odatle slijedi da duša, kad stvar istinito poima, nastavlja objektivno oblikovati iste posljedice. Vidi dalje, kad govorim o lažnoj ideji.

63

Nota bene. Izmišljotina promatrana u sebi samoj ne razlikuje se mnogo od sna, osim što se u snu ne nude uzroci koji se budnima nude uz pomoć osjetila, iz kojih izvlače zaključak da one predodžbe u ono vrijeme ne nastaju od stvari ustanovljenih izvan njih. A pogreška, kako će smjesta postati jasno, znači sanjati budan. I ako je sasvim očigledna, naziva se ludilom.

64

Sc. lažna ideja.

65

T.j. ne po odnosu spram vanjskog predmeta, već po nekom unutarnjem svojstvu.

66

Ovo nisu Božji atributi, koji pokazuju njegovu bit, kako ću pokazati u Filozofiji.

67

Ovo je već gore objašnjeno. Kad, naime, takvo biće ne bi postojalo, nikad se ne bi moglo proizvesti. Pa stoga bi um mogao više razumijevati, no što priroda pruža, a to je gore ustanovljeno lažnim.

68

To znači: zna da su ga jednom osjetila prevarila. No to samo zbrkano zna. Naime, ne zna kako osjetila varaju.

69

Ako bi pak trajanje bilo neograničeno, pamćenje te stvari je nesvršeno, a čini se da je to svatko naučio od prirode. Često, naime, da nekome više povjerujemo u ono što kaže, pitamo, kad se i gdje to dogodilo. Pa premda same ideje imaju svoje trajanje u umu, ipak smo se navikli ograničavati trajanje mjerenjem nekog kretanja, koje i nastaje pomoću zamišljanja, tako da dosad nismo primijetili nikakvo pamćenje koje bi pripadalo čistom umu.

70

Osobito je pravilo ovoga dijela, kako slijedi iz prvoga dijela, promotriti sve ideje, koje u sebi nalazimo, a potječu iz čistoga razuma, da bismo ih razlikovali od onih koje stvaramo zamišljanjem. To će trebati izvesti iz svojstava svakog pojedinog, odnosno zamišljanja i razumijevanja.

71

Zapamti da odavde postaje jasno da mi od prirode ne možemo ništa razumjeti, a da istovremeno ne iznesemo u većem obujmu spoznaju prvog uzroka, odnosno Boga.

72

Tj. biti iskazane afirmativno.

73

Vidi gore, paragraf 29 i dalje. Br.