Dylan Thomas - Poezija

BIBLIOTEKA ORION Urednici PETAR ŠEGEDIN OTO ŠOLC GRIGOR VITEZ Preveo NIKICA PETRAK

1

DYLAN THOMAS POEZIJA

IZDAVAĈKO KNJIŢARSKO PODUZEĆE mIadost zagreb 1964

2

POEZIJA

3

UMIJEĆE SAMOTNO I ZANAT SVOJ Umijeće samotno i zanat svoj Ja vjeţbam u tišini noći Kad samo mjesec nebom bjesni A ljubavnici u postelji Sve svoje grle muke, Kraj raspjevanog svjetla trudim Ne za taštinu niti hljeb Ni da se gizdam ni da trţim Draţima Bjelokosnim pozornicama Za priprostu tek plaću radim Najtajnijeg im srca. Ne za gordog odmetnika Pod bijesnim mjesecom ne pišem Tim poprskanim stranicama Mrtvacu naprasitom ne Sa slavujima i psalmima, Za ljubavniĉke samo ruke Što grle boli vjekovne Što ne plaćaju niti mare Umijeće turobno i zanat moj.

4

U POĈETKU U poĉetku bješe zvijezda sa tri kraka, Osmijeh od sjaja preko prazna lica; Grana od kosti kroz tek prihvaćen zrak, Rašljasta tvar, moţdina prvom suncu; I razgorjele brojke na oblom prostranstvu, Nebo i pakao su miješale u preĊi. Bješe u poĉetku potpis blijed, Trosloţan i zvjezdan kao smijeh; A poslije pridoĊoše otisci na vodi, Iskovan biljeg lica na mjesecu; I krv što dirnula je kaleţ, stablo kriţa, Potaknu prvi oblak, dade znak. Bješe u poĉetku uspon vatre, Zapali klime svjetlom jedne iskre, Trooke iskre, rumenooke, ko cvijet nemušte; Izraste ţivot i prolipta iz valjanja mora, Prsne u korijenju, iz kamena i zemlje crpnu Potajna ulja što tjeraju trave. Bješe u poĉetku rijeĉ, ta rijeĉ Što iz tvrdih svjetlosnih temelja Odvoji slova sva praznine; Iz oblaĉnih osnova udisanja Izroni rijeĉ i prevede za srce Poĉetne slovke roĊenja i smrti.

5

U poĉetku bješe mozak tajni, Mozak staniĉan i zalemljen u misli Prije no se paklina razrašlja u sunce; Prije no se ţilje strese u svom situ, Krv sunu i prosu vjetrovima svjetla Rebrast izvornik ljubavi.

6

PRIJE NO KUCNUH Prije no kucnuh da put me pusti Sa teĉnom rukom po utrobi tapšah, Bez oblika jer bijah ko voda Što Jordan stvori kod mog doma; Mnethinoj kćeri bijah brat I sestra crvu od zaĉeća. Bio sam gluh za proljeće i ljeto, Suncu ni mjesecu nisam ime znao, Pod oklopom mesa tutnjavu sam ĉuo, Rastopljen oblik što sam bio. Olovno zvijeţĊe, ĉekić kišovit Sa svoje kupole što zavitla ga otac. Poruke zime ja sam tako znao, Strelastu tuĉu, djetinjast snijeg, Vjetar je snubok mojoj sestri bio, Ko rosa paklena baĉko se u meni; Istoĉna klima ţilama je tekla, Nepoĉet još i dan i noć sam znao. Nedoĉet još, pretrpio sam: Muĉila snova ljiljanske su kosti U ţivu savijala brojku, I meso sjeckano da preĊe crtu Gorkih ţuĉljivih kriţeva na jetri, Trnjavog grmlja u skvrĉenu mozgu. Znalo je grlo ţeĊ prije nego tkanje Koţe i ţilja uokolo vrela Gdje rijeĉ i voda tvore smjesu Neumitnu dok krv ne stane; 7

Srce je ljubav znalo, trbuh glad, Miris liĉinke poznavo je stamen. Vrijeme izbaci moje stvorenje smrtno Da luta ili da ga guta more Da upozna soli pustolovne Plima što nikad ne dodirnu ţal. Ja što bijah bogat bogatiji postah U gutljajima vina što ga daje dan. RoĊen od sablasti i puti, nisam bio Ni utvara ni ĉovjek, samo smrtan duh Kad satrlo me pero smrti. I sasvim smrtan bijah, Do zadnjeg dugog daha što mom ocu Prenese glas od umirućeg spasa. U kriţu i klanjanju vi pred oltarima, Spomenite se mene i smilovanje njemu Koj uze moju put i kost za štit A mojoj majci prevari utrobu.

8

NAROČITO KAD VJETAR U OKTOBRU Naroĉito kad vjetar u oktobru Mraznim prstima kaţnjava mi kosu, Šĉepan od sunca mrzovoljnog vatru gazim I trpku sjenu bacam po tom tlu, Kraj morske obale dok ĉujem ţamor ptica, U zimskim šibama kako gavran kašlje, Zaposleno mi srce drhti dok ti priĉaš, Rijeĉi ti upija, slogove krvi sipa. I ja u grad od rijeĉi zakljuĉan, vidim Na obzorju gdje poput stabla idu Rjeĉiti oblici ţena, graja djece Sa zvjezdanim kretnjama u parku. Da saĉinim vam nešto od samoglasnih stabla, Od hrastovih nek glasa, vijesti od korijenja Mnogog trnovitog da vam kaţem kraja, Nek satvorim vam od zborenja vode. Vrĉ paprati i neprestani sat Kaţu mi rijeĉ ovog ĉasa, ţivĉani smisao Po ubraţdenom krugu leti, proglašava jutro, Vjetrokazom kaţe vrijeme vjetrovito. Nek napravim vam nešto od livadnih znaka, Znakovite trave što priĉa da znanje Sa zimom crvljivom u oku se lomi. O gavranovu grijehu da vam kaţem. Naroĉito kad vjetar u oktobru (Da saĉinim vam nešto od jesenjih ĉara, Pauĉjeg jezika glasnih brda Walesa) 9

Pesnicom plodina kaţnjava mi zemlju Da uĉinim vam nešto od rijeĉi bez srca. Presušilo je srce jer je ţurno znalo Posrćuć u krvi da dolazi jarost. A tu pri ţalu ptice tamnih vokala.

10

KAD LJUBAV BI ME DODIRNULA KAKO Kad ljubav bi me dodirnula kako, Varava djevojka što ukrala me sebi, ProĊe kroz babinje i povoje mi slomi, Kad crveni bi škakljaj ko što se stoka teli Izgrepsti mogao smijeh iz mojih pluća, Ne bih se bojao ni jabuke ni plime Ni zle krvi proljeća. Muškarac ili ţena? ćelije govore Od mesa dok plod kaplje poput vatre. Kad tek izlegla kosa bi me golicala kako, Kost krilata što u peti klija, Nemir ĉovjeka već na stegnu ĉeda, Ne bih se bojao ni omĉe ni bradve Ni ukrštenih pritki rata. Muškarac ili ţena? kaţu prsti Što kredom rišu zidovima parove zelene. Da golicne me glad jeţinca kako Vrućinom da kuša ţivcu sirov rub Ne bih se bojao ljubavniĉke snage. Ne bih se bojao zloduha u boku Ni izgovorene rake. Da protrlja me kako ljubavniĉki dodir Izbrisat što ne moţe trag vrane niti grĉ Bolesne stare muškosti na opuštenoj bradi, Vrijeme, gubici i njeţni krevetac Uzbudili me ne bi jako.

11

More bi prljavo utopit me moglo Dok dragoj se mrtvo pod nogama lomi. Taj svijet je na pol Ċavlov, na pol moj, Mahnit od droge što puši se u ţeni I oko pupoljka se svija što joj rašlja oĉi. Gnjat starca, jedna moţdina sa mojom, I sleĊevi svi što mirišu u moru Dok sjedim i motrim crva što pod noktom Ţivot polako toĉi. To me protrlja i to je što golica. Ĉvoravo majmunĉe srlja niz svoj spol Iz vlaţne ljubavniĉke tame i njihaj dojilje Othranit nikad neće ponoć smijeha, Ni onda kad ljepotu naĊe u grudima Drage, majke, ljubavnika, ili svojih šest Stopa u ĉistom prahu. Pa što je dodir? Na ţivcu pero smrti? Te tvoje usne ljubavi, u ĉkalju poljubaca? Moj Krist obiĉan, na stablu trnjem roĊen? Suhije je slovo smrti nego njegov leš. Rane mi rjeĉite tvojom utisnute kosom. Da okrznu me kako dodir što je: Moja metafora ĉovjek.

12

VJENČANJE JEDNE DJEVICE Probudila se sama u mnoštvu ljubavi kad je svjetlo jutra Zateklo u dugoj noći njenih oĉiju Svoje zlatno juĉer na perunikama usnulo A sunce tog dana iz bedara poskoĉilo k nebu Ĉudesno djeviĉanstvo bijaše, staro ko hljeb i ribe; Premda je ĉas tog ĉuda kao vjeĉno svjetlo A brodogradilišta stopa galilejskih kriju flotu golubica. Drhtaji sunca neće ţudjet više Duboku morsku postelju gdje nekad se vjenĉala sama, Sa srcem u sluhu i vidu; usne su lovile lavinu Zlatne sablasti što prsten je dala njenoj ţivoj kosti, Pod njenim prozorom što je digla svoj teret od zlata, Jer muškarac sad spava gdje utaţen je poţar i njegovom rukom ona saznaje To drugo sunce, ljubomorni tok neprispodobive krvi.

13

VIZIJA I MOLITVA I

Tko Si ti Što raĊaš se U sobi susjednoj Tako glasan u mojoj Da ĉujem sada utrobu Gdje otvara se i gdje tama Struji nad sablašću i poloţenim sinom Iza tog zida slabog ko ptiĉja kost? U krvavoj izbi roĊenja koja ne zna Kako se vrijeme okreće i gori I kako ljudskog srca otisak Krštenju nije sklon Kad sama tama Blagoslivlje Ovo divlje Ĉedo.

14

I Moram sad Leţati tih ko kamen Kraj zida od kosti ptice I slušati jauk Sakrivene majke I zasjenjenu glavu boli Gdje jutro poput trna daje I primalje gdje o ĉudu pjevaju Sve dok pridošli prkosnik Ne spali mi svoje ime svoj plam I krilati zid dok ne prsne Od njegove sprţene krune I tame što iz boka Raste prema Jasnom Sjaju.

15

Kad Ptiĉja kost Iskrivi se i svine I prvo svjetlo zore Od njegove struje jarosno Navrvi na kraljevstvo poĉeto Od onog što je zabljesnuo nebo I poprskanu porodilju djevojku Što nosila ga s lomaĉom u ustima I ljuljala ga ko oluja Izgubljen u nenadanom Uţasu i ozaren od Nekoć zastrte odaje Uzalud ću plakat U kotlu Njegova Poljupca

16

U vrtnji Njegova sunca U pjenušavom Viru njegova krila Jer bijah izgubljen što sam Jecao pri prijestolju potopljenom U prvoj jarosti tog novog toka I munjama poklonstva Bijah vraćen otopljen Natrag u crnu tišinu oplakan Jer bijah izgubljen ja Što doĊoh do nijeme luke I onog koji naĊe A ravno podne Njegove rane Zasljepljuje Moj krik.

17

Tamo Skutren nag U svetoj škrinji Njegovih blještavih Grudi ju probudit ću se Kad sudac zatrubi ludilo Nezajaţenom morskom dnu Oblaku što se penje grobu što izdiše I prahu kad kaţe da uz jedri S plamenjem u svakom zrnu. O spiralo uzašašća Iz pohlepne urne One ljudske zore Kad sva Zemlja

18

I tek RoĊeno more Hvalili su sunce Onog koji naĊe I uspravnog Adama Gdje nad izvorom se raspjevao! O krila mnoge djece! Let k rani onih davno Mladih iz urvina zaborava! Hod nebom onih uvijek umorenih U bitkama! Zbivanja Svetaca njihovim vizijama! Svijet vijugajući kući! I sva ta bol sad Teĉe otvorena Umirem I ja.

19

II U ime izgubljenog što se diĉi U prljavoj ravnici gnjileţi Pod pjesmom pogrebnom Ptica s teretom Teškim od utopljenog I prašine zelene Iznašajući Duh Iz Zemlje Ko pelud Na crnom perju I kljunu sluzavom Ja molim sad iako nisam Posve od one braće ojaĊene Jer radost se makla U samoj moţdini kosti moga srca

20

Da onaj što sad spoznaje i sunce i mjesec U mlijeku svoje majke da se vrati Prije no mu usne sijevnu i procvatu Iza zida od ptiĉje kosti Izbi roĊenja krvavoj Da bude nijem A utroba Što rodi Za Sve ljude Oboţavano Svjetlo djeteta Te blistave uze Razjapi se njegovu povratku. U ime ispraznog Na nekrštenoj planini izgubljenog U srcu same tame molim ga

21

Nek ostavi da leţe mrtvi premda jauĉu Da trn jave mu ruke podignu ih Hraništu i rani svijeta Vrtu kapi krvi Da izdrţi kamen Domaćin slijep da snije U tamnoj i Dubokoj Stijeni Kost srca Da ne budi Već da je slomi Na kruni planinskoj Bez zapovijedi sunca I da se prah razaspe Ravnicom gdje rijeka niĉe Pod plaštem noći što zauvijek pada.

22

Noć što zauvijek pada poznata je zemlja I zvijezda ĉeti spavaĉa Ĉiji jezik zvonim Da oplaĉem mu potop Lagan kroz more i tlo Jer mi sad znamo I poznamo Sva mjesta Pute Vijuge I staze Ĉetvrti i grobove Beskonaĉnog pada. I priprosti ubogar Spavaĉe moli sve da sada Ne bude se i da ne ustaju Jer zemlja je smrti srcu mjera

23

A zvijezda izgubljenih oblik oĉiju. U ime onog bez oca U ime neroĊenog I onih što ne ţele Jutra primalja Ruku i sprava O u ime nikog Da sad Ili Nitko Budem To molim I da bi sunce grimizno Satkalo sivu raku I da mu boja gline Prostruji nad muĉeništvom U protumaĉenoj veĉeri I znanoj tami zemlje amen.

24

Smjer molitvi okrećem i gorim U blagoslovu nenadanog sunca. U ime prokletnika Okrećem se i hitam Skrivenoj zemlji Ali glasno sunce Krsti nebo. NaĊen Sam. O nek me Opari i kupa U rani svojeg svijeta. Moj glas mu sad u ruci gori. Mom kriku odgovara munjom. U oslij ep jelom sad sam izgubljen. Sunce urla na kraju molitve.

25

OBRAZINU DAJ MI I ZID Obrazinu daj mi i zid da od uhoda tvojih Britka pocakljena oka i pandţa ostakljenih, Sakrijem nasilje i bunu u jaslicama svojeg lica; Ĉep zanijemjelog drveta da od protivnika golih Zakoĉim bajonet jezika u ovoj molitvi bez štita, Prisutna usta i slatku trubu laţi, U starom oklopu i hrastovini lice priglupog, Da branim blještav mozak, da otupim istraţitelje, I bol obudovjelog poškropljen suzom s trepavica. Da zastrem belladonnu, nek suhe oĉi spaze Druge gdje odaju jadovane laţi svojih gubitaka U obrisu nagih usana i hihotu pritajenom.

26

BJEŠE LI VRIJEME Bješe li vrijeme kad su plesaĉi s guslama U djeĉjim cirkusima nevolje podnijet znali? Doba bje jednom da nad knjigom plaĉu, No svoju liĉinku vrijeme im na trag stavi. Pod lukom neba sad su nesigurni. Što nikad ne znamo, sigurno je znanje. Nebu pod znakovima, oni bez udova Najĉišćih su ruku i sablast bez srca Jedina neranjiva i slijep ĉovjek tako Najbolji vid ima.

27

ODBIJANJE DA SE OŽALI SMRT U POŽARU JEDNOG DJETETA U LONDONU Nikad pa sve dok ĉovjek neće biti Ko ptica zvijer i cvijet Što plodi se i ponizna dok tama Tišinom ne kaţe prolom zadnjeg sjaja A tihi sat Ne doĊe s mora što se propelo u ormi Sve dok ne moram opet ući U obli cion kapi vode U sinagogu jednog klasa ţita Ja neću molit sjenu zvuka Ni sijat svoje slano sjeme U najmanji prodol kostrijeti da plaĉem Veliĉanstvo izgaranja ove djeĉje smrti. Neću umorit Ljudskost njenog hoda s tom teškom istinom Oskvrnut neću zastajanje daha S još nekom Elegijom mladoj nevinosti. Duboko s prvim mrtvima leţi kćer Londona, Odjevena u stare prijatelje, U zrna mimo vijeka, tamno ţilje svoje majke, Potajno kraj vode što ne ţali, 28

Kraj vode Temze koja nosi. Jer poslije prve smrti, druge više nema.

29

RAZGOVOR MOLITVI Razgovor molitvi što će tek ih reći Dijete kad će leći i ĉovjek što se penje Do ljubavi umiruće u visokoj sobi, Jedno ne mari kome u snu se okreće A drugi, pun suza jer ona će umrijeti, U tami se miĉu na zvuk za koji znaju Da dići će se nebu sa zelenog tla, Od ĉovjeka na stubama i djeteta do kreveta. A zvuk što će ga reći dvjema molitvama Za san u mirnoj zemlji, za ljubav što umire, Bit će ista bol. Kog će molitve ublaţit? Hoće li dijete usnuti bez brige, ĉovjek jecat? Razgovor molitvi što će tek ih reći Mrtvom je i ţivom, i ĉovjek na stubama Veĉeras, ne umiruću, već ţivu i vruću U njeţnosti vatre nać će ljubav u visokoj sobi. I dijete što ne mari kome molitva se penje Potonut će u tugu duboku kao raku I vidjeti tamnog oka val, u oĉima sna, Gdje vuĉe ga stepenicama onoj što je mrtva.

30

POSLIJE POGREBA (u spomen Anni Jones) Poslije pogreba, jecave hvale, jauci, Vjetar što stresa uši ko jedra, prigušen topot, Kuckanje zavrtnja u blatnoj stopi groba, VjeĊe zasjenjene i zubi u crnini. Oĉi slinave, rukavi slanih kapi, Jutrom udarac lopatom što tjera san I stresa djeĉaka oĉajnog gdje sijeĉe svoje grlo U mraku kovĉega i suho lišće sipa. Što lomi jednu kost do sjaja s ruhom suca, A nakon slave ĉkalja, vremena gustih suza, U izbi s lisicom punjenom, u izbi s paprati uvelom Ja stojim, sam, u ime ove uspomene U jecav sat s mrtvom zgrbljenom Annom Kojoj je srce zapretano jednom ko ĉesma pljuštalo Sprţenim svijetom Walesa i svako sunce utapalo, (Pa nek je za nju to ĉudovišna slika i slijepo U hvali pretjerana; smrt joj je bila tiha kap; Ne bi mi dala da poplavi me slava I plima njenog srca; duboko nijema bi legla I njenom skršenom tijelu ne bi trebalo vraĉa). Ali ja, Annin bard, na uspravljenom ognjištu, Sva mora zovem na sluţbu, da krepost joj šutljivu Ţamore ko zvona na bovi ponad raspjevanih glava, Da svijaju papratne zidove lisiĉjih šuma, 31

Da ljubav joj ljuljaju i poju u smeĊem hramu, Blagoslove duh sa ĉetiri ukrštene ptice. Meso je imala blago ko mlijeko, no kip što stremi u nebo Divljih grudiju, blaţene lubanje diva, lz nje sad klešem u izbi s mokrim oknom Dok kuća ţestoko nariĉe i godina dok se svija. Poznam joj dlanove oljuštene, ponizne jetke ruke, I znam da leţe u vjeri zgrĉene, njen istanjeni Šapat u vlaţnoj rijeĉi, pamet sada već praznu I šaku njenog lica priljubljenu uz bol. Tu isklesanu Annu, sedamdeset ljeta kamena. Ruke od mramora natopljene oblacima, ta velika Prepirka odsjeĉnim glasom, gest i psalam, Nek huje zauvijek sa mnom nad njenom rakom Sve dok se pluće lisici ne gane dok ne zagrca Ljubav A gizdava paprat ne poloţi sjeme na crni prag.

32

FERN HILL Jer mlad i lagan, pod granama jabuka; A kuća radosna, ja sretan ko zelena trava, Noć nad dolinom zvjezdana, Dalo mi vrijeme da se penjem Zlatan u radosti njegova oka, I ĉašćen meĊu kolima, princ gradova jabuka Jednom sam gospodski imao lišće i stabla, Trag od jeĉma i cvijeća Niz svjetlosne rijeke bez vjetra. Jer mlad i bezbriţan, ĉuven meĊu sjenicima, A sretna dvorišta, pjevah jer selo mi dom, U suncu što je jednom mlado, Dalo mi vrijeme igru i da budem Zlatan u milosti njegova toka, I zelen i zlatan, pastir i lovac, telad Pjevala uz moj rog, brdske lisice lajale ĉisto i leĊno A sabbath sporo zvonio U šljunku svetih brzaca. Cijelog je sunca to ljupko trajalo, sjenokoše Ko kuća visoke, pjev dimnjaka, zrak, Igra ljupka, vodena, Vatra ko trava zelena, A noću pod priprostim zvijezdama 33

U san jahao, sove odnašale selo, Cijelog sam mjeseca slušao, blaţen kraj staja, ćukove Gdje lete s plasnicama, konje Što sijevaju u mrak. I budan zatim, a selo od rose bijelo Ko putnik se vratilo, s pijetlom na ramenu: Sve je ko Adam i djevica sjalo, Nebo se opet skupljalo I sunce zaoblilo u taj isti dan. Tako je moralo biti nakon roĊenja prvog sjaja Na prvom vrtloţnom mjestu, vrući zaĉarani konji Iz rzavih izlazili staja Prema poljima hvale. I ĉašćen od lisica i fazana, a kuća radosna Pod novim oblacima, sretan koliko je srca, A sunce se novo na bovo raĊa. Put mi je bezbriţan išao. Ţelje mi jurile visokom ko kuća travom, I nisam se brinuo, igre mi ko nebo plave, da vrijeme Okreće raspjevano i daje tek jednom takvu jutarnju pjesmu Prije no djeca zlatna i zelena Proslijede iz njeg van milosti.

34

Nisam se brinuo, dani mi bijeli ko janje, da vrijeme Za sjenu ruke me vodi ambaru lastavica, U mjesecu što uvijek raste, Ni da ću jašući u san Ĉuti kako s visokim poljanama leti Probuditi se jer selo iz zemlje bez djece bjeţi. No mlad i lagan, u milosti njegova toka, Dalo mi vrijeme da umirem zelen Iako pjevah u lancima ko more.

35

PJESMA U OKTOBRU Pod nebom bje mi tredeseta U sluhu budnom zaliv i šuma susjedna Školjkama osuta ĉapljama sluţena Obala U jutru znak S molitvom vode, pozivom galeba i vrana Udarom jedrenjaka o gat istkan mreţama A ja da kroĉim Tog ĉasa I krenem na put iz pozaspalog grada. S vodenim pticama moj roĊendan poĉe S pticama grana krilatih što lete moje ime Iznad svih sela i bijelih konja I ustadoh U kišnu jesen Da odem pod pljuskom svih mojih dana Zaroni ĉaplja u visoku plimu kad na put panuh Preko granica I vrata Već probuĊenog zakljuĉanog grada. Proljetna pregršt ševa kotrljav oblaĉić Prepuno kosova ćurlika grmlje uz cestu I sunce oktobra 36

Ko ljetno Brijegu na ramenu Ovdje su odana podneblja, mili pjevaĉi Odjednom u jutro pristigli dok lutam i slušam Gdje curi kiša I hladan vjetar Kroz šumu piri daleko poda mnom. Blijeda kiša nad zalivom sve manjim A preko mora crkva mokra ko puţ velika Rogovi joj u magli i dvori SmeĊi ko sova No vrtovi svi Proljeća i ljeta u dugim bajkama su cvali Pod oblakom punim ševa iza svih granica. Divio sam se tad Svom roĊendanu No vrijeme obrtat se stalo. Odvrnu se od vedrog kraja Niz drugi jedan zrak, druga nebesa plava Prostruje opet ponad ĉuda ljetnog S jabukama Rumenim breskvama i groţĊicama U obratu tad jasno vidjeh dijete jedno Jutra već s uma smetnuta kad je s majkom šeto Kroz krivulje 37

Sunĉanog sjaja Zelenih kapela predanja Kroz polja djetinjstva već dvaput kazana. Od suze njegove obrazi mi gore i srce mi se u njem miĉe I to su bile šume rijeke i more Gdje djeĉak jedan U ljetu mrtvih Istinu svoje radosti šapuće Drveću i kamenju i ribama u plimi Dok tajna Još pjeva i ţivi U vodi i pticama pjevicama. Tu sam se divio svom roĊendanu Ali se vrijeme obrnulo. I radost prava Već dugo mrtvog djeteta što meni je pjevala U suncu izgara. Pod nebom bje mi trideseta Tamo je stajala tada u podne ljeta A dolje leţao grad lisnat od krvi listopada. O neka istina mog srca I dalje pjeva Na ovom brijegu visokom godina dok se mijenja.

38

SNAGA KOJA CVIJET KROZ ZELEN STAPKU GONI

Snaga koja cvijet kroz zelen stapku goni Zelenu dob mi goni; korijen stablu ruši I mene krši. A ja sam nijem da svitoj ruţi zborim Od iste groze zimljive da moja mladost gori. Snaga koja vodu kroz klisuru tjera Krv crvenu mi tjera; potok suši, Moju u vosak gruša. A ja sam nijem da svojem ţilju kaţem Da gorski vrutak sišu ista usta. Ruka što vodu kovitla u mlaki Miješa ţivi pijesak; veţe vjetru dah I jedro mi puni. A ja sam nijem obješenom prozborit Da krvnik svoje vapno od moje gline tvori. Usne vremena pripijaju se k ĉesmi; Ljubav kaplje i skuplja se, no pala krv Ozljedu će utišat. A ja sam nijem da vjetru progovorim 39

Da vrijeme nebo oko zvijezda riše. I nijem sam reći ljubavi u grobu Da ponjavom mi plazi isti svijen crv.

40

RUKA ŠTO POTPISA PAPIR Ruka što potpisa papir sruši grad; Vladarski prsti namet na zrak udariše, Dvostruko već je mrtvih, zemlja prepolovljena; Tih pet kraljeva i kralja usmrtiše. Tu moćnu ruku spušteno vodi rame, Zglobove prstiju već zgrĉio je kreĉ; Pero je gušĉje dovršilo umorstvo Koje dovrši rijeĉ. Potpisa ruka ukaz i ognjicu rodi. DoĊoše skakavci, nasta vrijeme glada; Velika to je ruka što ovlaš, potpisom, Ĉovjekom moţe da vlada. Mrtvace broje tih pet kraljeva no neće Ublaţit ĉelo ni smekšat skorenu ranu; Ta ruka milost daje ko ruka što nebom vlada; Nemaju ruke suza da im kanu.

41

SJAJ SE LOMI GDJE SUNCE NE SIJE Sjaj se lomi gdje sunce ne sije; Gdje more se ne miĉe, a vode u srcu U plimama se biju; I slomljene sablasti s krijesnicom u glavi, Od sjaja stvari, Kroz meso bruse se gdje meso kost ne krije. U bokovima svijeća Mlado će sjeme zgrijat, sjeme vremena saţgat; Gdje sjeme se ne miĉe Plod se ĉovjekov razrasta u zvijezde, Ko smokva blistav; Kad voska nema, luĉ će stijenj pokazat. Iza oĉiju prolomit će se zora; Od lubanje i prstiju, vjetrena će krv Lizat poput mora; Bez zabrana, bez kolja, izljevi nebesa U stapkama će brizgat I ljubiti u smijehu ulje suza. U dupljama zaoblit će noć Ko mjesec paklinast, granicu globusa; Dan ozari kost; Gdje studen nije, zderat će oluja 42

Ruho od zime; Mrena tad proljetna na kapcima visi. Sjaj će na tajnoj baštini se slomit, Na vrhu misli gdje misli mirišu u kiši; Kad razum umre Tajna će tla kroz oĉi nići, Krv se u sunce dići, A iznad pustih zemljišta zastati će zora.

43

TAJ KRUH ŠTO LOMIM Taj kruh što lomim bijaše jednom ţito, A vino to na tuĊoj lozi Otrgnuto u plodu; I ĉovjek danju ili vjetar noću Obori ljetinu, slomi radost groţĊu. Jednom je u tom vinu ljetna krv Tukla u mesu što ĉokot je skrilo, Jednom je u tom kruhu Na vjetru ţito prpošno bilo, A ĉovjek sunce slomi i vjetar utiša. To meso koje kidaš i krv ova U ţilama što pustoš pravi Ţito i grozd su bili, Od ĉulnog roĊeni korijena i soka, Te moj hljeb lomiš i piješ moje vino.

44

I SMRT NEĆE GOSPODSTVA IMAT I smrt neće gospodstva imat. Mrtve će gole u jedno proţimat Sa ĉovjekom u vjetru pod zapadnom lunom; Kad izbi jele im ĉiste kosti, kad ne bude ih više, Zvijezde će imat pod laktom i stopom; Polude li kako, u zdravlju će biti, U moru potopljeni iz mora će izrasti; Izgubljeni ljubavnici, ljubav neće pasti; I smrt neće gospodstva imat. I smrt neće gospodstva imat. U vijugama mora, oni što već dugo Poĉivaju, neće umrijet šuplje; Na mukama svijeni, kad tetive im prasnu, Na kotaĉ nabijeni, neće da se skrše; Vjeru u rukama kad im prepolove, Jeze jednoroge kada ih probodu; Razneseni svuda, tad neće popucat; I smrt neće gospodstva imat. I smrt neće gospodstva imat. Pri sluhu im galeb nek više ne kriĉi II vali da se buĉno na ţalima lome; Gdje cvijet je cvao neka više cvat Ne diţe glavu prema mlazovima kiše; 45

Pa jesu li mahniti i posvema mrtvi, Tratinom kucaju glave ovih bića; Dok sunce ne padne suncu će se lomit, I smrt neće gospodstva imat.

46

NE IDI NJEŽAN U OVU DOBRU NOĆ Ne idi njeţan u ovu dobru noć, Izgorjet treba starost i buncat kad izmiĉe dan; U bijesu, gnjevna što umire joj sjaj. Na kraju znaju mudri da tama je u pravu, Razrašljala im munju nije rijeĉ, pa ipak Ne idu njeţni u ovu dobru noć. Dobri ljudi, zadnji talas, nariĉuć kako su Krhka im djela blještat i plesat mogla u uvali zelenoj. Gnjeve i bjesne jer umire sjaj. Divlji ljudi što šĉepali su i pjevali sunce dok u letu I saznali, prekasno, da poţališe put, Ne idu njeţno u ovu dobru noć. Teški ljudi, blizu smrti, sa zjenom koja gasne vide Da slijepe oĉi sijevnut ko meteor mogu i bit ţive, Bjesne, u gnjevu što sjaj umire. A ti, moj oĉe, tamo na ţalosnom visu, Ţestokom svojom suzom kletvu i blagoslov mi daj, Ne idi njeţan u ovu dobru noć, U gnjevu budi, gnjevan što umire sjaj. 47

DYLAN THOMAS

48

Iz utrobe zemlje izlazi pjesnik koji je možda seljak, obnevidio pod teretom sjemenja. Slavko Mihalić Pišući o Dylanu Thomasu, Ann Riddler je zabiljeţila kako svako vrijeme moţe sebi priuštiti nekoliko pjesnika kao što je on: pjesnika koji na neki naĉin stoje po strani od glavnih zbivanja u vremenu, no koji su u isto vrijeme dovoljno umjetnici a da im djelo ne bi ţivjelo. Moţda je ova izjava zapisana u brzini, napreĉac. Stojimo pred nekim pitanjima. Prvo: koje je vrijeme takvo da sebi moţe dozvoliti, upravo »priuštiti« pjesnika koji stoji po strani a da ipak ostaje pjesnik? Drugo: nije li upravo taj i takav ĉovjek kojeg vrijeme moţe sebi »priuštiti« onaj prijeko potreban ĉovjek? Odgovor je zajedniĉki za oba pitanja i, jer se sam nameće, nije ga teško izreći. U svakom bi vremenu ljudi koji se bave rijeĉima htjeli da posjeduju svoje vrijeme, kako to povijest obiĉno pokazuje. Većina ga ne posjeduje a uzroke ne marimo ovdje znati. No priznati nekom sve atribute umjetnika, hvaliti ga i cijeniti i u isto vrijeme tvrditi da je ori mimo glavnih pjesniĉkih zbivanja svog vremena, proturjeĉno je. 49

Priznati nekom da je njegovo djelo zaista poezija, znaĉi priznati ga nuţnim i više ne moţe biti rijeĉi o tome da li ga vrijeme moţe sebi dozvoliti ili ne. Vrijeme ga je samo izazvalo i on se pojavio, nikako mimo njega. Zašto i kako, valja utvrditi. Pa ako i jest po strani, kako kaţu, smisao te poezije valja nam potraţiti u njenom poloţaju unutar jednog pjesništva. U vrijeme kad su Eliot, Auden i Spender stvarali svoja najzrelija djela i kidali s tradicijom u tolikoj mjeri te se ĉinilo da je poslije njih neizrecivo teško reći svoju, pojavljuje se svojom prvom knjigom od osamnaest pjesama mladi ĉovjek iz Walesa, ljubitelj mita koji ţivi u samom njegovom središtu, pjeva iz njega i stvara ga pjevajući. Na ustuk svim socijalnim, psihološkim, intelektualnim problemima vremena, on se razvija u situaciji u kojoj se novi pjesniĉki jezik priĉinjao iscrpljen u svim smjerovima, doveden do svoje krajnje suhoće i precizne jednostavnosti. Novi pjesniĉki idiom već je stvoren, Eliot već piše prvi od svoja »Ĉetiri kvarteta« i, u pokušaju da sintetizira vrijeme, nailazi na zidove sa svih strana. Našao je razrješenje u uzašašću a ostali nastavljaju novim stazama koje i nisu više nove. MeĊutim, Dylan Thomas kao da izlazi iz utrobe zemlje same, pouzdamo upućen u tajne ţive i neţive prirode, ţlijezda i minerala podjednako. Svijet oko njega pritisnut je neminovnim i neodloţnim pitanjima, elementarna razularenost i iracionalnost drugog rata već prebivaju u zraku. On se javlja kao pjesnik koji iznova potvrĊuje 50

mogućnosti jednog jezika, dakle njegovu ţivotnu sposobnost, vraćajući mu ĉistoću primitivnu i priprostu, ogromnim unutarnjim iskustvom, šireći mu granice, potiĉući ga na nov razvoj a vezujući ga istovremeno za daleku tradiciju, za sjećanje na Shakespearea, za Blakeovu proţetost elementima, za Yeatsovu tehniĉku disciplinu. Dylan Thomas pjeva kao da na svijetu nema strahota koje bi bile neobiĉne ili neoĉekivane: sve nepogode dobro su došle jer ih valja prevladati i jer ĉovjek nema drugog izbora. Smrt i ţivot suoĉavaju se kao neizbjeţna oscilacija a njegova poezija oscilira istom mjerom, istom frekvencijom, u vjeri da su mogućnosti tih oscilacija neiscrpne. Vrijeme ga je dakle zahtijevalo a ne dopustilo kao neku od mogućih raskoši, u jednom je ĉasu bila potrebna rijeĉ mimo svih ljudskih ozljeda ili sveĉanosti, bilo je potrebno potvrditi golo osjećanje disanja, ravnoteţu, povratak nekim prastarim temeljima. Dosad još nije bilo vremena u kojem bi takav pjesnik bio sporedan ili po strani od zbivanja. Doista, ne radi se o jednom od najvećih. T. S. Eliot je sigurno obuhvatniji i misleniji. No postoji jedna taĉka u kojoj se trud malih majstora madona sabire s Giottovim, potvrĊujući i nagovještavajući sve skrivene sposobnosti op stojanja u vremenu. Pjesnik koji je moţda seljak, odgovorio je poput prirode. Za svako razaranje, nova plodnost. Na mnogim mjestima nejasan, još duboko u mraku svojih unutarnjih impulsa, podloţan im je većom zgusnutošću no i jedan od suvremenika. U 51

sretnim trenucima ravnoteţe izmeĊu osjetljivosti i svijesti, Dylan Thomas je neosporno pjesnik. Rekao je za njega Herbert Read: »U tragiĉno kratkom ţivotu, on je biljeţio svoju liĉnu bitku s tamom, za izvjesnu mjeru svjetlosti i to u jeziku tako strasnom, da je usprkos svim neumjerenostima uvjerljiv, spontan i neodoljiv.« Nikica Petrak

VAŢNIJA DJELA DYLANA THOMASA Osamnaest pjesama 1934, Dvadesetpet pjesama 1936, Zemljovid ljubavi 1939, Smrt i ulazi 1946, Sabrane pjesme 1952, Pod mlječnom šumom 1954.

52

Korektori

Ivanka Nikolić i Vera Sila * Izdavaĉko knjiţarsko poduzeće Mladost Zagreb, Ilica 30

53