Interpretacija Pjesama - Vjezbe Za Stilistiku

MORE

JOSIP PUPAČIĆ I gledam more gdje se k meni penje i slušam more dobrojutro veli i ono sluša mene ja mu šapćem o dobrojutro more kažem tiho pa opet tiše ponovim mu pozdrav a more sluša sluša pa se smije pa šuti pa se smije pa se penje i gledam more gledam more zlato i gledam more gdje se meni penje i dobrojutro kažem more zlato i dobrojutro more more kaže i zagrli me more oko vrata i more i ja i ja s morem zlatom sjedimo skupa na žalu vrh brijega i smijemo se smijemo se moru.

1

MORE: JOSIP PUPAČIĆ

-

-

-

pjesma se sastoji od jedne strofe u kojoj imamo 15 stihova. nema rime, pisana je slobodnim stihom. ritam pjesme postignut je ponavljanjem određenih riječi kao što su: more, dobrojutro, more zlato, te glagola: gledati, penjati se , slušati, smijati se. ritmu dodatno doprinosi ponavljanje veznika i. iako se radi o prirodi, koristi se jezik iz svakodnevne uporabe. more se penje- antropomorfizacija odnosno personifikacija. čitava pjesma je personificirana. Ljudske osobine su date prirodi, u ovom slučaju moru. „more“ možemo zamijeniti sa imenom neke osobe. postoji duboka intima između mora i pjesnika koja je u pjesmi iskazana dijalogom. „more zlato“ – ova sintagma je istaknuta i to je sintagmostilem. „i gledam more gdje se ...“ – u hrvatskom jeziku po pravilu bi na ovome mjestu trebala stajati zamjenica koje. Umjesto „k meni“ trbalo bih stajati „ koje se meni“. Ovo su sintakstostilemi. naslov u potpunosti određuje temu pjesme i ponavlja se više puta kroz čitavu pjesmu. raspoloženje je veselo i pjesma je ljubavnog karaktera. u pjesmi nema interpunkcijskih znakova osim što prvi stih počinje velikim početnim slovom, a zadnji završava točkom. pjesma je napisana u formi jedne dugačke rečenice. stil pjesme je jednostavan i slikovit. bitno je znati da se u pjesmi radi o dva mora. Jedno more je pravo, plavo more, a drugo more je vjerojatno njegova ljubljena. On tepa svojoj ljubljenoj, naziva ju morem, a ona ga pozdravlja, grli, smije se. Na kraju njih dvoje, more i pjesnik sjede na žalu i smiju se, smiju se moru. Također je važno napomenuti da imenicu „more“ možemo zamijeniti i lirskim subjektom koji je u ovom slučaju sam pjesnik što nadalje postavlja pitanje da li su u pjesmi prisutna tri „mora“? pjesmu čine: vidni i slušni doživljaji mora; razgovor pjesnika i mora (pozdravljanje); oživljeno (personificirano ) more; ponavljanje i izmjenjivanje pozdrava; sjedinjenje (zajedništvo) pjesnika i mora. dva mora: jedno more je pravo more koje grgolji i udara u obalu, a drugo je metafora kojom pjesnik tepa djevojci nazivajući je kovanicom u duhu usmene tradicije „more zlato“ i to „ more zlato“ tj. djevojka zagrli ga oko vrata i zajedno s njim uživa u ljepoti mora. „i zagrli me more oko vrata“ – ovaj stih je namjerno dvosmislen; on može značiti da je more u naletu zapljusnulo pjesnika ali i to da ga je žena uistinu zagrlila, oduševljeno motreći zajedno s njim prizor razigranog mora. u ovoj pjesmi zajedno plove i sjedinjuju se čovjek i priroda.

2

PJESMA JEDNOM BRIJEGU

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ Taj brijeg na kojem često miruje moj pogled dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa Tek kamenje se golo plavi. Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek. Ja nikad neću znati gdje se sastaje naš različit smiso Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom. Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba. U noći ga ne vidim. Svi smo duboko u noći Al znadem: on je tu! Ko ćutanje je težak. Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom. Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći, ta plava skamenjena vječnost.

3

PJESMA JEDNOM BRIJEGU: ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

-

„PJESMA JEDNOM BRIJEGU“- jednom- dakle, radi se o određenom brijegu iako nema imena brijega. „taj“ je pokazna zamjenica ali može imati i negativno značenje, negativan stav koji može izazvati zavist. javlja se zavist prema brijegu; brijeg će uvijek biti tu, nikad se neće maći niti umrijeti, dok je pjesnik običan čovjek i čeka ga neizbježna ljudska sudbina, a to je smrt. pjesma ima 5 strofa i 13 stihova. prva, druga i peta strofa su tercine, a druga i treća distisi. Šimić potječe iz Hercegovine pa se u pjesmi osjeti taj utjecaj. Hercegovačka brda iz daljine gledano gube svoju materijalnost, crnilo, sivilo i stapaju se s nebom u plavetnilu što pomalo upućuje na vječnost i beskonačnost. „Pust je: tu ne raste ništa“- ukoliko brijeg simbolizira Boga postavlja se pitanje zašto je pust? u pjesmi se koristi refleksiv „Tek kamenje se golo plavi“. To je prijelazni oblik prema pasivu. pjesma je personificirana. Brijegu su date ljudske osobine. „...naš različit smiso...“- upućuje na zbližavanje čovijeka i brijega. Šimić namjerno izostavlja „a“ u „smis o“. To je grafostilem. „...voda teče“- simbolizira život, opstanak. „susjed neba“- pretstavlja tipičnu pjesničku sintagmu, u značenju nedostižan, nedohvativ. „ćutanje“- srbizam. Upućuje na vrijeme u kojem pjesnik živi. „brijeg se neće maći“- kraćenje zbog jezgrovitosti. To je morfostilem. „ta plava skamenjena vječnost“- jedini stih bez glagola. „plava“- simbol vječnosti. u pjesmi je iskazan Šimićev odnos prema Bogu. stilistički ključ pjesme je vječnost brijega i prolaznost čovjeka. začuđenje, iskaz doživljaja smrti. strofe imaju različit broj stihova i slogova. jedna od stilskih figura koje su korištene u pjesmi je i opkoračenje, tj. prenošenje jednoga stiha u slijedeći. kratke rečenice ukazuju na napetost koju pjesnik proživljava. „taj“- prijelazni oblik prema gramatičkim riječima; negativan stav, zavist. pjesma je pisana u formi kratkih rečenica. Time je iskazana napetost koju pjesnik proživljava. neke od karakteristika su i sklonost običnom govoru i upotreba interpunkcijskih znakova. u pjesmi se osjeti zavist prema brijegu. Pjesnik koji je obični smrtnik zavidi brijegu na njegovoj vječnosti, trajnosti i besmrtnosti. najvažnije kod Šimića je istaći to da mu je izraz maksimalno sažet, jednostavan i ne osjeća se potreba da se još nešto kaže. U ovom sažetom izrazu sve je rečeno. postoje djela koja snažno sugeriraju ostvarenje svog sadržaja u našem životnom iskustvu i to su književnoumjetnička djela.

4

OBLAK DOBRIŠA CESARIĆ

U predvečerje, iznenada, Ni od kog iz dubine gledan, Pojavio se ponad grada Oblak jedan. Vjetar visine ga je njiho, I on je stao da se žari, Al oči sviju ljudi bjehu Uprte u zemne stvari. I svak je išo svojim putem: Za vlašću, zlatom il za hljebom, A on –krvareći ljepotuSvojim nebom. I plovio je sve to više, Koda se kani dić do Boga; Vjetar visine ga je njiho, Vjetar visine raznio ga.

5

OBLAK: DOBRIŠA CESARIĆ

-

-

pjesma “Oblak“ sastoji se od četiri strofe, koje imaju po četiri stiha, dakle četiri katrena. oblak je simbol pjesnika, umjetnika, duhovnog. taj je oblak simbol svega ljudskog, težnja za ljepotom; simbol i pjesnika i pjesme i umjetnika i umjetničkog djela. u pjesmi je izražena misao da pjesnik i ljudi ( oblak i grad) imaju različite putove iako žive pod istim nebom. pjesnik izražava vječnu težnju života za veličinom i ljepotom ne mareći za ravnodušnost sredine i ljudi i za svoju sudbinu, on ide vlastitim putem pomiren s tim neskladom. taj oblak je u biti sam pjesnik. On je nezadovoljan međuljudskim odnosima pa se stoga osjeća izolirano i neshvaćeno. šalje nam poruku kako ljudi teže samo materijalnom, te da se pri tom ne osvrću na prolaznika kao što je on. Dočarava nam svakodnevnu poslovnu užurbanost koja dovodi do toga da više ne primjećujemo onoga pored sebe nego svatko gleda svoja posla. „I svak je išo svojim putem: Za vlašću, zlatom il za hljebom“ poručuje kako materijalno mijenja ljude i da se pri tome zanemaruje ono duhovno. pjesnik se poistovjećuje s oblakom jer se smatra drugačijim od ostalih, smatra se umjetnikom i božanskom osobom. odijeljuje se od zemaljskog života kako bi ukazao na to da se tu ne osjeća ugodno i da mu je najbitnija duhovna komponenta. Stoga ponekad voli otići u svoj svijet mašte, dići se u božanski svijet i iza sebe ostaviti sve ljudsko i zemaljsko. pjesma je pisana u personificiranom obliku; oblaku su date ljudske osobine. čitava pjesma je u metafori jer se iza oblaka zapravo krije sam pjesnik, umjetnik. prva strofa: iznad grada se pojavio oblak koji simbolizira pjesnika, umjetnika koji je visoko uzdignut, za razliku od onog svjetovnog što je dolje u dubini. druga strofa: nosilo ga je nešto uzvišeno u visine i njihalo. On se time ponosi i žari ali nažalost oči ljudi su uprte u svjetovne stvari. treća strofa: pohlepa ljudi za materijalnim stvarima i bogatstvom, dok on krvari ljepotu. „krvareći ljepotu“ upućuje na teškoću umjtničkog stvaranja. „svojim nebom“ – svojim putem. četvrta strofa: trudio se postići duhovno savršenstvo „uzdići do Boga“. Zanosio se, uzdizao al' vjetar ga je raznio. To upućuje na prolaznost vremena i ljudi. stil pjesme je jednostavan, slikovit i sličan običnom razgovornom jeziku. „imati glavu u oblacima“ –frazem koji znači biti umišljen, u svom svijetu. u pjesmi ima rime i to abab koja doprinosi ritmu. „krvareći ljepotu“- nije u duhu hrvatskog jezika. osim rime ritmu pjesme doprinosi i ponavljanje, te inverzija. u pjesmi su suprotstavljene duhovne vrijednosti i težnja za materijalnim dobrima. „išo“- razgovorni stil.

6

MODRA RIJEKA MAK DIZDAR Nitko ne zna gdje je ona malo znano al je znano iza gore iza dola iza sedam iza osam i još huđe i još luđe preko mornih preko gorkih preko gloge preko drače preko žege preko stege preko slutnje preko sumnje iza devet iza deset i još dublje i još jače iza šutnje iza tmače gdje pjetlovi ne pjevaju gdje se ne zna za glas roga i još huđe i još luđe iza uma iza boga ima jedna modra rijeka široka je duboka je sto godina široka je tisuć ljeta duboka jest o duljini i ne sanjaj tma i tmuša neprebolna ima jedna modra rijeka ima jedna modra rijeka valja nama preko rijeke

7

MODRA RIJEKA : MAK DIZDAR -

-

Mak Dizdar rodio se u Stocu 1971. god. Prve stihove napisao je 1933. god. Prevođen je na francuski, talijanski i njemački jezik. koristi arhaične leksičke oblike. stil mu je narativan. piše tužbalice, pitalice, a koristi predaje i biblijske motive. Modra rijeka je antologijska pjesma. izraz „modar“= plav . pjesma nema interpunkcijskih znakova. „žega i stega“ nemaju semantičku vezu ali su u pjesmi skladne. narodni izrazi u pjesmi: „nitko ne zna“; „valja nama preko rijeke“. „tma i tmuša“- frazemi odnosno frazeološka sraslica; dolazi samo zajedno i ne može se rastaviti. sedam i osam su brojevi u pjesmi koji pretstavljaju vezu s prošlošću. „gdje pjetlovi ne pjevaju“- glas pjetla predstavlja jednu vrstu blagostanja. rijeka je simbol života. pjesnik se u ovoj pjesmi oslanja na narodni duh. dosta stihova u pjesmi su zapravo narodne izreke. ova pjesma je okrunila Dizdarev pjesnički put. Njezina hermetičnost i višeznačnost, njezina melodija i struktura u kojoj se ritam narodne pjesme i začuđujuća zvukovna orkestracija prepliću sa neslućenim naznakama nečega što se nagovještava privukli su brojne čitatelje. postavlja se pitanje da li ovu pjesmu treba shvatiti kao metaforu pjesničkog traganja za tajnom svijeta, da li je to iskušenje nemogućeg ili možda pjesma upućuje na drugu obalu kao onostranost naše egzistencije. u raznim verzijama često se pojavljuju tiskarske greške iako ju je i sam pjesnik objavljivao s različitim izmjenama pa je do izvornog oblika teško doći. u izvornom obliku pjesma se sastoji od trinaest distiha sa posebno izdvojenim stihom „ ima jedna modra rijeka“. Ovaj izdvojeni stih ima sintetsku ulogu i ističe jednu od osnovnih poruka pjesme. ispjevana je u pravilnim osmercima s cenzurom iza četvrtog sloga što pjesmi daje ubrzan ritam narodne lirske pjesme. ritmu ove pjesme doprinosi i velik broj dvosložnih riječi sa naglašenim prvim slogom. akcenat ima veoma važnu ritmičku funkciju, ali nije jedini nosilac ritma u pjesmi. susrećemo se sa fonomotivacionim ponavljanjima i spajanjem riječi koje nemaju semantičku srodnost „ žega –stega“. rima također utječe na ukupnu zvukovnu harmoniju pjesme. rima je nepravilna jer se smjenjuju unutarnje i vanjske rime. u šestom distihu imamo klasičnu vanjsku rimu: „ i još dublje i još jače iza šutnje iza tmače“. svaki distih djeluje kao sintaktičko-semantičko polje koje vodi kuliminativnom kraju pjesme. svaki stih ima unutarnju harmoniju u potpuno izrađenoj misaonoj i semantičkoj zaokruženosti. pjesma ima više verzija. pjesnik je vodio računa o izboru leksema tako da nema niti jedne strane riječi. naslanja se na domaći leksik i narodnu tradiciju.

8

-

nema nikakve interpunkcije osim velikog početnog slova u prvoj riječi. To ne remeti osnovni smisao pjesme jer interpunkciju u dikcijskoj napetosti ispisuje sam čiataoc u svom doživljaju pjesme. naslov je lingvistički interesantan ali samo kada se doživljava unutar cijele pjesme. leksem rijeka u naslovu pjesme stvorio je sa atributom modra snažnu sintagmu. plava odnosno modra boja u svojoj simbolici označava nešto izmjenično i nadrealno; dan i noć, sve ono što uređuje ljudski život i njegovu vječnost. modra boja nije čist sinonim i označava nešto dublje, tajanstvenije, zagonetnije. „sto godina široka je tisuć ljeta duboka jest“ -modra rijeka mogla bi se tumačiti kao slutnja da je nešto loše. „jest“ –morfostilem, prvo ide nenaglašeni glagolski oblik „je“ pa onda naglašeni „jest“. „sto godina“ –normalno u duhu hrv. jez. „tisuć ljeta“- stari hrvatski jezik koji priziva jezik naših predaka. To je sintagmostilem. Pored toga ovdje imamo i antropomorfizaciju ( široka, duboka).

9

UBILI SU GA CIGLAMA IVAN SLAMING Ubili su ga, ciglama: crvenim, ciglama, pod zidom, pod zidom, pod zidom. Žute mu, kosti: hlape u, iglama, a bio je, pitom i, pitom. Jedan žuti i brkati: jedan crveni, crknuti, jedan zelen, i rogat ko jelen, u sjeni, pljesnivog, zida, ubili su ga, ciglama: crvenim ciglama, crvenu, mrlju su, prekrili, priglama, iz svega se, izvuko samo repić: otpuzo, pa se: uvuko, u zid, u zid, uzi, duzi.

10

UBILI SU GA CIGLAMA: IVAN SLAMING -

simbolika: - „crvenim ciglama“- simbol države i gradnje; demant ubojstvu. „žute mu kosti“ –slabost, bolest, propast, mučenje. „pod zidom“ – ritmički; pod udarce; pod zidom su se u Zagrebu vješali politički prijestupnici. - „pitom“ – onaj kojeg se može hraniti; pitati. - „jedan žut i brkati: jedan crveni crknuti“ – tko ga je ubio? Staljin i Tito. - „zelen i rogat ko jelen“ – mlad i spreman za borbu. - „ u sjeni pljesnivog zida“ – tradicija ubijanja. - „otpuzo, pa se: uvuko, u zid -igra riječima; ništa se ne može sakriti, igra u zid, uzi, duzi.“ sa svime što je zabranjeno i što nije. - stilistički ključ pjesme je igra riječima. - „cigla“ je ključna riječ u pjesmi. - komunikacija između pjesnika i čitatelja ostvaruje se igrom riječi. - „žute kosti“ – upućuju na mučenje i poteškoće. - „pod zidom“ – pjesnik je živio u Zagrebu gdje se jedno naselje zove „Pod zidom“. Tu se odvijao noćni život sitnih ljudi. Ubiti nekoga pod tim zidom znači ubiti siromaha, nekog iz radničke klase. - pjesma se doima kao slika osobne tajne u jednom vremanu u kojem se o određenim temama nije smijelo govoriti. - stilistički ključ pjesme je ono po čemu je ta pjesma, pjesma. U ovom slučaju to je igra sa svim onim što je zabranjeno i što nije, ali više s onim što jest. - posebno je važno da prevodilac pronađe stilistički ključ djela kako bi u svom prijevodu sačuvao nacionalnu specifičnost djela. - pjesma se sastoji od četiri strofe, odnosno dvanaest stihova. - rima je pravilna u prvoj strofi i to abab. Pjesma u cijelosti ima nepravilnu rimu jer se smjenjuju unutarnje i vanjske rime. U drugoj strofi imamo unutarnju, a u prvoj vanjsku rimu, dok su treća i četvrta pisane slobodnim stihom. - ritmu pjesme doprinose i interpunkcvijski znakovi, te ponavljanje određenih riječi, stihova i sintagmi. - u zadnjem stihu imamo igru riječi u kojoj se skriva stilistički ključ pjesme ali i poruka ove pjesme. - „ U ZID, UZID, DUZI.“ – imamo stilsku figuru asonancu ( nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određenog zvukovnog ugođaja ili glasovnih efekata), ali i aliteraciju ( ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupova radi istoga). Ovo su morfostilemi.

11

TVRĐAVA KOJA SE NE PREDAJE JURE KAŠTELAN Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca. Nevidljivi bedemi sazidani od rana. Uspavankom odolijevam najezdama. Preobražen u oklopu sna. Na svim kulama bdiju izvidnice, a na obali skrivene brodice od trske i tamarisa. Vjetrokazi gledaju gvozdene daleke vojske gdje bruse strelice, uljem mažu bedra i mišiće i propinju se na zlim konjima od kositra i vatre. Mostovi su dignuti i neodoljiva brzica brani prilaze. A u svitanje nestaje mjesec i javlja se nepomućeno sunce. Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca. Tvrđava koja se ne predaje. Ne predaju se mrtvi oslobođeni svojih čula. Ne predaju se munje u brzom letu. Ne predaju se živi sa draguljima očiju. Utvrde se predaju, ali ne ova od sna. Same se daju i same otimaju. Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.

12

TVRĐAVA KOJA SE NE PREDAJE: JURE KAŠTELAN -

-

-

pjesma je objavljena u zbirci Biti ili ne. napisana je takozvanim slobodnim stihom. Stihovi nisu složeni po načelu ponavljanja nekog stalnog uzorka određenog brojem slogova ili naglasaka, nego se međusobno uveliko razlikuju. neki stihovi podsjećaju na dvanaesterce, četrnaesterce, šesnaesterce, neki na ritam biblijskih psalama, a u pjesmi također imamo i velik broj trpnih pridjeva. ritam pjesme je polagan, javlja se isprekidanost i usporenost. ono što je najdalje čini se najbližim, pa ono što se najteže vidi, vidi se zapravo najbolje. prvi se stih tri puta ponavlja, a tri stiha pri kraju pjesme povezana su, a ujedno i razdvojena anaforom koja se sastoji u ponavljanju početnih riječi. gotovo svi stihovi su završne rečenice i stanke među njima ne proizilaze samo iz njihove stihovne nego i rečenične organizacije. stihovi su različite dužine i pjesma nije organizirana u strofama. završni stih je ponovljeni početni stih i ritmički to daje dojam neke vrste kraja, gotovo zaključka. kula i tvrđava u najširem smislu upućuju na uzdizanje. Na temelju zaključka i pretpostavki možemo zaključiti da se radi o pjesnicima. Tvrđava pretstavlja i obrambeni stav i izolaciju, a kula oholost, nastojanje da se uzdignemo do neba („Babilonska kula“). uz „Tvrđavu koja se ne predaje“ lako je povezati stih „Utvrde se ne predaju, ali ne ove od sna“ iz svega bi se mogla izvesti dosta jednostavna, donekle romantična poruka: pjesnici se odvajaju od svijeta u neosvojive tvrđave, izgrađene od sna i mašte i nikada se neće predati, ma koliko ih opsjedala trivijalna i često nasilna svakidašnjica. ono što je doslovce izrečeno ne može se lako i jednostavno opisati običnim jezikom. „Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca“ – metaforički način izražavanja. To očekivanje proizilazi prije svega iz prirode jezika jer se značenja riječi i rečenica uvijek uspostavljaju na tzv. sintagmatskoj razini. zastava je znak pobjede. Zastava srca = govor srca. temeljna simbolika srca zapravo je simbolika središta nečega. „ja sam tvrđava“ – zapravo znači ja sam poput tvrđave. To je sintakstostilem. tvrđava je građevina, zid, štit. „Tvrđava koja se ne predaje“- refleksiv. Ova strofa ima stilsku vrijednost. „koja se ne predaje“- predati se, čovjekova osobina; antropomorfizacija. ono što je najbolje, čini se da je najbliže, pa ono što se najteže vidi, vidi se zapravo najbolje. To je dojam izokrenute percepcije svijeta – nadrealizam. „ja“ koji govori da je tvrđava je lirski subjekt. kula i tvrđava u najvišem smislu upućuju na uzdizanje. semantičko polje tvrđave. na temelju zaključaka i pretpostavki izvedenih izvan pjesme smatramo da se radi o pjesnicima. dojam izokrenute percepcije – „dojam izokrenutog svijeta“; stvarno je nestvarno i obrnuto (nadrealizam). pjesmu čine: metaforičan izričaj; suprotstavljanje; nadrealistične slike; otpor zlu i poanta.

13

ADIEU VLADIMIR VIDRIĆ O moja je leđa lagano Kucnula mandolina I moj se kaput raskrio. Purpurna pomrčina Moje je vjeđe prekrila Od sunca, vjetra i vina. A moja se ruka ganula Koja pjesmice sklada, Svijetlu je suze utrla Što mi sa zjena pada. -Tako silazim, gospojo, Stubama tvojega grada.

14

ADIEU: VLADIMIR VIDRIĆ -

-

„adieu“ – oproštaj trubadura s dragom; bol rastanka; nejasna slutnja da je silaženje nepovratno. prva dva stiha su u metafori; kucnuo je posljednji čas ili je sudbina zakucala na vrata. „raskrio“ – u značenju otvoriti nešto što je bilo prikriveno. „purpurna pomrčina“ – dramatičan događaj. Povezuje plavo i crveno – krv i nebesko plavetnilo; dušu i tjelo. „ od sunca, vjetra i vina“ – božanska krv spasa ali i ludilo orgija. Vjetar je glasnik bogova. On donosi kišu ali i oluju. Sunce je svjetlo života. u posljednja dva stiha pjesnik naglašava trajanje.“Stubama tvojega grada“ – prenošenje značenja ( grad u kojem si ti). Karakteristika ljubavne lirike. velikim brojem glagola u pjesmi postiže se dinamičnost. „purpurna“- grimiz, crvenoljubičasta, kraljevska boja. ovo je oproštajna pjesma u zbirci, oproštajna pjesma od svijeta i života. Ljubavni rastanak trubadura. pjesma se sastoji od dvije strofe. Strofe imaju po šest stihova. Četiri rečenice pretstavljaju četiri slike. U 1., 2. i 3. rečenici prikazano je djelovanje, a u 4. silaženje. fabulu čini sukcesivno ili simulativno zbivanje. U simboličnom značenju fabularni slijed gubi značenje ali i ljubav. mandolina simbolizira umjetnost („ dodir umjetnosti“); razodjeva i ogoljuje. opijenost purpurnom pomrčinom nosi opasnost; predavanje onome što glazba može izazvati. Iduća strofa priziva pjesništvo. Opći ton nije previše vedar. „silazim“ –ključna riječ; opreka penjanju, puna simbolike. dva se temeljna iskustva sažimaju u pjesmi i prepliću s motivom ljudskog rastanka. Iskustvo pjesnikove sudbine i iskustvo o tome kako se jedino prave pjesme mogu pisati. Pjesma Adieu posljednja je u njegovoj jedinoj zbirci pjesama. Oblikovana je u dvije simetrične strofe s po šest stihova. Sastoji se ukupno od četiri rečenice. svaka rečenica zapravo opisuje po jednu sliku: u prvoj se pjesniku nakon kucanja mandoline raskrio kaput; u drugoj mu se na vijeđe spustila pomrčina; u trećoj mu je ruka utrla suze; u četvrtoj se kaže da silazi stubama „gospojina“ grada. odlazak ili oproštaj nisu nigdje spomenuti. najprije se govori o nekom djelovanju- zbog kucanja mandoline raskrio mu se kaputzatim o „podrijetlu“ pomrčine – koja je –„od sunca, vjetra i vina“ – po djelovanju pjesnikove ruke koja „pjesmice sklada“ i koja je „utrla suze/ Što mi sa zjena pada“. posljednja dva stiha spominju silaženje ali nije nedvojbeno da to shvatimo u smislu odlaska. Posebno što ti stihovi dolaze poslije stanke pa se mogu shvatiti i kao neka vrsta svojevrsnog komentara. Redoslijed zbivanja je naznačen ali nije do kraja jasno treba li shvatiti sukcesivno ili simulativno. Pođemo li najprije prirodnim slijedom koji mora poštivati svaki govor – najprije se dogodilo da mu je o leđa kucnula mandolina, a zatim mu se kaput raskrio, pa mu se spustila na vijeđe purpurna pomrčina, a nakon toga se utješio i počeo silaziti gradskim stubama. Predpostavimo li neku okvirnu fabularnu strukturu sve dobiva pojednostavljeno tumačenje, i kucanje mandoline izazvalo je jedno raspoloženje koje je potaknulo i sunce, i vjetar i vino. Nakon toga pojavljuje se i neka vrsta umirujuće reakcije, prestaje bol i plač, a tada pjesnik „silazi“, što u tom smislu doista može značiti i da „odlazi“, napušta mjesto gdje mu se sve to ranije spomenuto događalo.

15

-

treba napomenuti da u pjesmi ima dosta glagola: kucnuti, raskriti, prekriti, ganuti, skladati, utrti, padati, silaziti – što svakako upozorava na svojevrsnu dinamiku, a time dakako i na važnost zbivanja. Ako razmotrimo značenje tih glagola u pjesmi primjećujemo da mnogo toga nije čak ni okvirno jednoznačno odeđeno. Iako su sve riječi u pjesmi važne i nezamjenjive, čini se da je „silaženje“ jedna nit vodilja prema nagađanjima o smrti i opraštanju sa životom. Vidrićeva pjesma ne pripovjeda nikakvu nedovršenu nostalgičnum priču nego naprosto red riječi i slika u kojima se istodobno pojavljuju doslovan i prenesen smisao, što će reći da se javlja takav način govora, u kakvom, doduše, nije sve moguće, ali je mnogo toga otvoreno.

16

SADA ZNATI VESELKO KOROMAN Kriv da nisam, Biokovo. Što mi vrijedi? Kad je večer, more s juga, kao nekad, u davnini. Teško meni koji imam, od početka lice nježno, uza nj dušu. Spomen Božji. Puno teže nego tebi bez njih što si. Goro stara. Ostavio davno jesam sina jednog za kim čeznem. Na sjeveru, iza brda, gdje su vrazi. Bilje mlado. S onom ženom što ga rodi jek visina dok se čuo, poput snijega, domom našim. Aleluja. Poginut će lijepi vojak ne znajući susjed tko je. Gavran kleti. I majka mu, dobru vjerna, poginut će. Sunce ne daj. Zvijezde lake s onu stranu, od sudbine što ste jače. Odnesite crne riječi, sakrijte ih u daljinu. Nije ocu sve na meti. Dječak oni što me hrabri i sestra mu, ljiljan zreli, vratili se djedovini. U njoj rastu uzdišući. Dok ja ovdje, uzaludno, liječim kosti, A knjige mi razasute, misli nove, po toj zemlji što me ubi iznenada. Nekoj Bosni Zato velim kriv da nisam, Biokovo. I što vrijedi ovo znati kad je večer, more s juga, kao nekad u davnini.

17

SADA ZNATI: VESELKO KOROMAN -

„sada“ – vremanski određen prilog u naslovu pjesme. „ more s juga“ – južina, ludilo. „Bilje mlado.“ – mladi život. „Gavran kleti.“ i „Goro stara.“ – usmena predaja, usmeno narodno stvaralaštvo. „crne riječi“ – smrt. „po toj zemlji...“ – nema bliskosti. „Nekoj Bosni“ – sintagma; negativan naboj. pjesnik je boravio u Makarskoj u izbjeglištvu za vrijeme rata, a sin i supruga ostali su u Sarajevu. pjesma se sastoji od devet strofa. strofe su tercine, imaju po tri stiha, a stihovi su osmerci i jedanaesterci. pjesnik se oslanja na tradiciju, predaje i narodni jezik. pjesnik razgovara s brijegom, s Biokovom, što znači da je usamljen i da nema s kim razgovarati. „ Kriv da nisam“ – ne vrijedi mu je li kriv ili prav kad je večer i južina (ludilo). Inverzija, normalno je: „da nisam kriv.“ To je sintakstostilem. Iskazan je vapaj za nečim, žaljenje za domovinom, krivica, greška. pjesnik koristi izraze iz usmenog narodnog stvaralaštva: „stara goro“, „gavran kleti“, „bilje mlado“ ( mladi život), „crne riječi“ ( smrt). često se koristi stilska figura opkoračenje ( prenošenje misli u slijedeći stih). pjesma je personificirana, pjesnik se obraća brdu Biokovu. u pjesmi se osjeća autorovo kajanje. Iako tvrdi kako nije kriv; osjeća se žaljenje zbog nečega i osjećaj krivice.

18

KAD BUDEM VELIK KAO MRAV ANĐELKO VULETIĆ Kad budem velik kao mrav Gradiću kuću od svoje muke Imaću svoje polje i svoje trave I kišu od svog znoja i svojih ruku I niko mi jamu pod nogama kopati neće Kad budem velik kao mrav Biću svoj vojnik i svoj putnik I svaki će mi štit I svaki će mi zid Biti pod korakom biti pod nogama Kad budem velik kao mrav Biću svoj rođeni grešnik i svoj vlastiti vjesnik Nitko me na vojsku Ni na krv Ni na brata tjerati Neće Nitko me na sud ni na vlastiti pogreb Prije sudnjeg dana pozvati neće I znaću zašto živim

19

KAD BUDEM VELIK KAO MRAV: ANĐELKO VULETIĆ -

-

„budem“ –upotreba glagola biti upućuje na fenomen postojanja. „velik“ – imenici daje dublji smisao. pjesnikova usporedba s mravom u prvom stihu stvara dojam pjesnikove nesigurnosti; nezadovoljstvo svijetom u kojem živi. nema kuću od svoje muke ni od svoga rada. „mrav“ – simbol radišnosti, ali i male sićušne životinje koju svatko može zgaziti i uništiti. „nitko mi jamu pod nogama kopati neće“ – frazem; svatko svakome kopa jamu pod nogama, čovjek je prema čovjeku nečovjek. u petoj strofi imamo anaforu. „sudnji dan“ – Biblijski motiv. stilistički ključ pjesme su konotativne presupozicije. stilistički ključ pjesme je ono po čemu pjesma postaje pjesma, recepcija kod čitatelja. razgovorni stil. konotativno značenje. tekstualna gramatika- rečenica nije gornja granica sintakse, nego se ona proteže do cijelog odlomka ili opusa djela; razumijevanje rečenice iz konteksta. konotativne presupozicije – jezična konotacija i podrazumijevanje nerečenog. cijela pjesma je nastala na konotativnim presupozicijama. Vuletić je bio u zatvoru i nakon što je izišao piše na ovaj način. „svoj“ i veznik „i“ ponavljaju se četiri puta. pjesnik se obraća sam sebi. poanta pjesme – autor ne zna zašto živi. konotativne presupozicije su zapravo stilistički ključ pjesme (podražavanje nerečenog, stvaranje jedne slike koja nije rečena). naslov je zapravo i prvi stih, a nastao je od narodne izreke. U pjesmi ima dosta stihova koji su nastali od narodnih izreka. kako u naslovu, tako i u prvom stihu imamo uporabu glagola budem koja upućuje na fenomen postojanja. Iz toga vidimo da je pjesnik sam sebi manji od mrava pa se usporedbom s tom malom životinjom stvara pjesnikova nesigurnost i nezadovoljstvo svijetom u kojem živi. „drugi mi jamu kopaju“ - narodna izreka, čovjek je čovjeku neprijatelj. u petoj i sedmoj strofi imamo anaforu. „sudnji dan“ – biblijski motiv. „znat ću zašto živim“ – ironija. „zašto živim“ – rečenica poznata u narodu. doslovno gledano to je poredba koja nema nikakvog smisla. Jedno s drugim ne ide. Mravi su vrijedne životinje, žive u zajednici, marljivi su i ponizni. Čovjek želi biti kao mrav, teži za tim, trenutno je manji od mrava. ovdje imamo antitezu (posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. To je sintaktostilem.

20

KRAVA NA OREHU MIROSLAV KRLEŽA

Krava na orehu cirkva v mehu. Pozboj v zobunu, kak kusa v čunu.

Na pričesti štriga v žepu figa. Muha v vreloj kaši, Roda na maši.

Za sto let ni mesa, ni čavla, ni lesa. Pijme ga škvorci, mudri Sanoborci!

21

KRAVA NA OREHU: MIROSLAV KRLEŽA -

-

-

Miroslav Krleža bio je prozaik. Pjesma možda i nema pravog naslova, za naslov je uzet prvi stih. izvrnut smisao; izvrnut svijet na tematskoj razini manirizma. Pjesma je pisana na kajkavskom dijalektu. „krava“ – hraniteljica; „cirkva v mehu“= crkva u mjehu, povukla se sama u sebe; „pozboj v zobunu“=zmaj u kaputu; što će zmaju kaput? Može biti netko iz naše stvarnosti; „kak kusa v čunu“=kao kuja u čamcu; humoristično; kuja je smještena na sredini čamca u pokušaju da održi ravnotežu u čamcu; „na pričesti štriga“=na pričesti vještica; „v žepu figa“=u džepu figa; imati figu u džepu znači ne pokazivati javno mišljenje; „muha v vreloj kaši“=muha u vreloj juhi; zbog pohlepe i u želji za materijalnim, završila je u vreloj kaši; „roda na maši“=roda na misi; roda je simbol plodnosti; nije joj mjesto na misi jer se prije vjerovalo da djevojka može zatrudnjeti od njezinog pogleda. „Pijme ga škvorci, mudri Sanoborci“; čvorak oponaša glasanje drugih životinja i ljudi; „navalimo na vino kao jato čvoraka na voće“. pjesma „KRAVA NA OREHU“ nalazi se u Krležinoj zbirci pjesama „BALADE PETRICE KEREMPUHA“ koja je objavljena 1964. god. Najkraća je u zbirci. u zadnjoj strofi nalazi se poruka pjesme, odnosno rješenje pjesme ( što nemamo u pjesmi „Ćuk“). „Pijme ga...“ – reakcija na stanje u svijetu (Samoborske pijanke). u pjesmi su prisutne kratke slike; sve je stavljeno tamo gdje mu nije mjesto. jezik i stil su naslonjeni na narodnu tradiciju. Pjesma se sastoji od kratkih i jednostavnih rečenica. Osobina jezika i stila Krležinih djela je opširnost iako je ova pjesma sažeta i slike su preuzete iz narodne, usmene, kajkavske poezije. u pjesmama „Krava na orehu“ i „Ćuk“ iznosi se isti problem u životu, dakle Krleža i Ujević koriste isti stil i jezik. ANDRIĆ: „Kad se crkva zatvori, a dangube stiču“. ponekad je život važniji od onoga kako se živi. U pjesmi je životinjski svijet metafora ljudskom svijetu. Sastoji od nabrajanja deset slika nakon kojih slijedi svojevrstan poziv. Opozicije su izražene prostornim odnosima „dolje je gore“, „malo je veliko“, „strašno je smiješno“, „sveto je prokleto“. Pjesma obiluje usporedbama i izrekama. Nemamo glagola „biti“, zamijenjen je elipsom, nema kopule čime je iskazan fenomen nepostojanja, odsutnost. Hipnagogističke (uspavljujuće) slike upućuju na san ili pjanstvo. Na planu sadržaja pjesma se oslanja na simbole, a na planu izraza na paralelizam i simetriju stihova i rime. Prisutna je i metonimija ili preimenovanje (sijeda kosa=starost). U pjesmi imamo ostvarivanje smisla oksimoronom lude mladosti. Čitava pjesma je opis okrenutog svijeta. Imamo jako malo pridjeva ( vrela, mudri). životinjski svijet je metafora ljudskog svijeta. Životinjsko je slično ljudskom, a ujedno mu je i suprotno u smislu postojanja. Životinjsko je demonsko ako je ljudsko božansko, pa je u obrnutom smislu životinjsko božansko ako je ljudsko postalo demonsko. „muha“= dopadni nametnik; simbol beskorisnog aktivizma ali i nadljudska napast. U simbolici „Krava na orehu“ ništa nije jednoznačno. Vještica na pričesti; roda na misi= suprotno ustaljenom poretku vrijednosti. Književni postupak isključivo je metaforičan. Kompozicijski obrat u pjesmi nastupa u 3. strofi i poslijednja dva stiha. Smanjuje se privid zaključka. U pjesmi se sve može shvatiti kao „viđenje“ ali i kao „snoviđenje“. Paralelizam napetosti između temeljnih opozicija, između gore i dolje, svetog i profanog, smiješnog i ozbiljnog koje se na razriješavaju ni u kakvoj odluci prvenstva nego se najbliže mogu izraziti oksimoronom „lude mladosti“.

22

ĆUK TIN UJEVIĆ Um na mjesecu putuje, mi smo mjesečari u transu ceste na mjesec. Vjeverica u dupku se vrti, unutrašnji odnosi atoma jesu na bojovnoj crti vijoglavi i polumrtvi. Duša vreba u busiji kraj; a to je stvarnost i obmana, tama i sjaj, varka da se može bez laži, ravnodušan beskrajan zagrljaj.

23

ĆUK: TIN UJEVIĆ -

-

„ćuk“ – noćna ptica. Ćuk=sova je simbol mudrosti, ali u grčkoj mitologiji sve više simbol smrti i tuge. „um na mjesecu putuje“ – gubitak razuma, putovanje uma analogno unutarnjem ustrojstvu svemira, ( „zbogom pameti“). pjesma ima dvije strofe. Prva ima od 6 do 10 slogova, a druga 1 do 4. sunce je simbol života. „um“ – ni konotativno ni denotativno značenje ne pripada fizičkom svijetu. „u trasnsu“ – trans=izvan, izvan nečega. „mjesečari“ – živimo život polusvjesno; ljudi bez samokontrole koji teže samo materijalnim dobrima. „vjeverica“ – simbol okretne aktivnosti, brzine, lakomosti i gramzivosti. „unutrašnji odnosi atoma“ – odnosi se na materijalno; fizički život je samo jedan dio života. „vijoglavi i polumrtvi“ – osobine živih bića; vijoglavost ( čovjek koji pije, nestabilan je). Ovo je primjedba na materijalni svijet; „vrebati“ =loviti; „kraj“, „tama i sjaj“ – postiže se kidanje smislenih cjelina, čime se naglašava važnost pojedinih riječi i veza i postižu se zvučni efekti. Ovo su morfostilemi. kraj-sjaj-zagrljaj – gradacija i rima. „ravnodušan beskrajan zagrljaj“ – materijalno i duhovno. situacija definira riječ. Rečenica je određena kontekstom. Pjesma govori o tome kako je za potpuno ispunjenje potrebna duhovna komponenta. mudrost života kao materijalno bogatstvo, samo je ravnodušan beskrajan zagrljaj. mi smo mjesečari zato što tražimo samo materijalno bogatstvo. pjesma je moderno pisana, a jezik jednostavan i razumljiv. nalazi se kao prva pjesma u zbirci „MAMURLUCI I POBJEŠNJELA KRAVA“ (=dva semantički različita pojma). ova pjesma je kao neka vrsta zagonetke jer je naslov pjesme u nejasnoj vezi sa značenjem pojedinih riječi. višeznačnost riječi i rečenica utječe na to kako ćemo ostalo shvatiti. ritam je izrazito naglašen unatoč nepravilnosti broja stihova i slogova. Rime su razasute po pjesmi. „u transu ceste na mjesec“ – svi smo mjesečari i zahvaljujući umu putujemo. naslov je u simbolici, možda je vidljiva i filozofska refleksija. odnos apstraktnih i konkretnih pojmova, pojmovi iz različitih područja. prisutne su hipnagogističke (uspavljujuće) slike. druga strofa ponavlja motive s varijacijama um – duša, dubok—busija. unutarnja logika motiva – pokušaj da se govori o nečemu o čemu se inače ne bi moglo govoriti. povezivanje pojmova jedino na razini jezika. Pjesma je sastavljena od riječi, a ne od ideja. Sva su značenja u pjesmi moguća jer je semantičko polje otvoreno. rime su razasute po pjesmi: vrti-crti, kraj-sjaj-zagrljaj. zvučne efekte naglašavaju pojedini rezovi. naslov je težište pjesme iako se ćuk nigdje ne spominje u pjesmi pa je njegova uloga na prvi pogled sasvim nejasna. „imati ćuka u glavi“- upućuje na ludilo i mamurluk. naslov se može povezati s načinom povezivanja odlomaka. „krhotine slike“ – hipnagogičke slike koje se javljaju na granici između sna i jave. „putovanje u transu“ – izvanredno stanje svijesti, opijenost ili mamurluk. pjesma nije sastavljena od ideja nego od riječi.

24

UTJEHA KOSE ANTUN GUSTAV MATOŠ Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, Na visokom odru, u agoniji svijeća, Gotov da ti predam život kao žrtvu. Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, Sumnjajući da su tamne oči jasne, Odakle mi nekad bolji život sjao. Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, Sve što očajanjem htjedoh da oživim U slijepoj stravi i u strasti muke, U dvorani kobnoj, mislima u sivim, Samo kosa tvoja još je bila živa, Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

25

UTJEHA KOSE: ANTUN GUSTAV MATOŠ -

-

narodna izreka: „Kosu reže, pa vinograd steže“. „utjeha“ – utješiti nekoga, pružiti mu duševni mir; u fizičkom smislu – učiniti nekoga tihim; „kosa“ – simbol života; „gledo“ –razgovorni stil. Ovo je fonostilem. „pjesnik u snu“ – ako se odnosi na njega; „osoba koju gleda u snu“ – ako se odnosi na nju. „U snu. Tužnu. Mrtvu.“ – znanstveni stil, činjenice, elipse, sažetak u izrazu. „dvorana kobna“ = mrtvačnica, kob=sudbina, semantostilem. Najbliža riječ kobi je sudbina. U toj dvorani nije kraj iako je kobna. „idili cvijeća“ – život koji i dalje pulsira; „smrti krasne“ – oksimoron, semantostilem. Ipak je proživio poslijednje trenutke s voljenom osobom; „agonija“ – to je vrijeme između života i smrti, trenutak borbe za život. „strasti muke“ i„slijepa strava“– uživanje u patnji, semantostilem. Pjesničke sintagme. „ mislima u sivim“ – inverzija, sintakstostilem. „ kosa živa“ – personifikacija, sintakstostilem. „ U smrti se sniva“ – utjeha koja nikad nije utješila, smrt i san – nema nepremostive razlike. Poanta – ne priznaje smrt; vjera u vječni život. ova pjesma je sonet. Sastoji se od 4 strofe, 2 kvatrena i 2 tercine. Formalni oblik čini je lijepom, utješnom i sjetnom „Gledo sam te sinoć“ – rijetko bi to rekli da je nasuprot nas mrtvac. „Nisam plako. Nisam.“ – ovo ponavljanje podsjeća na djecu; uvjeravanje u suprotno (plakao, a ne bi smio). poanta se nalazi u poslijednjem stihu jer on ne priznaje smrt, „U smrti se sniva.“ „Utjeha kose“ – fascinira tišina i suzdržanost u slučaju mrtve voljene osobe. otkud pjesniku snaga? Izvor snage je vjera u vječni život. Kosa tješi pjesnika. To je opreka naricaljkama, mir i dostojanstvo. u pjesmi ima rime, i ta rima je obgrljena. ritam je ujednačen, a zvučnosti doprinose rime u kojima se osjeća igra vokala i konsonanata. Time je izbjegnuta intonacija. Smrt= san bez snova. „u smrti se sniva“ – dvosmislenost sna i jave; spavanja i snivanja. ova tema u modernističkoj obradi označava kontrast. odnos ljubavi i smrti – pjesnik uspjeva mnogo više reći u sonetu nego u dugim raspravama. Donekle neobičan naslov u pjesmi je posve dostatno objašnjen. prizor žive kose donosi preokret u raspoloženju i poruku koja smiruje i upozorava da smrt nije konačna. Između smrti i sna nema nepremostive razlike. pjesnik postiže jak dojam time što uspijeva prenijeti, kako ritmom tako i slikama, ali i osjećajima, ispunjeno iskustvo izravnog susreta sa fenomenom smrti. izlijevi osjećaja su suzdržani, očekuje se šutnja ili plač, ali ovdje se ne podiže ton. „zapanjen sam stao“ – osjećajna pomutnja koja izaziva zapažanje bez uobičajne motivacije, po važnosti koja i dovodi do opsesivnog ponavljanja „u dvorani kobnoj“ do naglašavanja estetskih detalja „ svijeće, cvijeće, krasne smrti...“ iskazana je nadmoć ljubavi nad smrću. Ljubav je kao uvjet ponovnog rađanja i jedini način da se prevlada smrt. ako je sanjao, mir je u tome što je odsanjao smrt voljene osobe i shvatio da je u stvarnosti živa. kosa je simbol snage i moći (biblija – Samson); magijske participacije na osobi (uvojak kose u ljubavnim napitcima); trajnosti i neuništivosti. simbolika kose pripada i inicijaciji; reže se ili brije u znak pokornosti ili pušta kao znak pripadnosti. U pjesmi je naglašeno ono što se vidi, a ne ono što se osjeća.

26

LJUBAV ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

Zgasnuli smo žutu lampu Plavi plašt je pao oko tvoga tijela Vani šume oblaci i stabla Vani lete bijela teška krila Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu Moje ruke svijaju se žude mole Draga neka tvoje teške kose kroz noć zavijore Kroz noć kose moje drage duboko šumore kao more

27

„LJUBAV“ : ANTUN BRANKO ŠIMIĆ -

pjesma je pisana slobodnim stihom i to centriranim. ova Šimićeva pjesma kod svakog čitatelja stvara različitu sliku. konkretna slika koja prelomljena kroz prizmu životnog iskustva daje neku drugu sliku. To je tako u svakoj pjesmi. javljaju se nova semantička polja koja ne možemo sresti u hrvatskom standardnom jeziku : „šume oblaci, kose moje drage duboko šumore,...“ zbog rime se nova semantička polja ne čine tako stvarnima. prisutna je tajnovitost, izražajnost riječi, sažetost izraza. u pjesmi također imamo i kontraste i paradokse: unutra-van, žuto-plavo. u izrazu se osjeća zanos koji je najlakše povezati s ljubavlju ali se u slijedu izlaganja primjećuju najviši kontrasti, pa i paradoksi. plavo= umirujuća dubina, nebo, more, božansko. kosa je prožimajući simbol – težina kao u krila. naslov pjesme upućuje na opis situacije. javljaju se sugestivne slike, koje upozoravaju na jake osjećaje / „Moje ruke svijaju se žude mole“ /. žuta boja simbolizira ljubomoru. „Zgasnuli smo žutu lampu“ – sugeriranje klasičnog ljubavnog sastanka. plava boja simbolizira vječnost -„ Plavi plašt je pao oko tvoga tijela“. Tijelo je prolazno, plavi plašt ga obavija vječnošću. „ teška krila“ – krila ne bi smjela biti teška pa se stoga postavlja pitanje, da li su ta krila teška zato što je teško letjeti ili što je bijela boja simbol čistoće? Letjeti je u svakom slučaju teško jer svaki let završava prizemljenjem. „teške kose zavijore“ – zastava se vijori i upozorava na uzdizanje; u zahtjevu da joj kose zavijore naglašen je zahtjev za svojevrsnom slikom koja nadmašuje izravnu stvarnost i sve kao da podiže u dimenziju u kojoj se draga mora shvatiti kao boginja. u tri slijedeća stiha opisuju se suprotne asocijacije: duboko šumorenje i more zahtjevaju da se primisli povežu sa silaženjem u dubinu, zato „kose duboko šumore“. ova pjesma je svojevrstan izazov. naslov pjesme „LJUBAV“ kao i svaka riječ dobiva značenje tek u kontekstu. riječi mijenjaju značenja ovisno o vremenu i kontekstu; npr. ljubav za dijete, ljubav za dvadesetogodišnjaka, ljubav za roditelja... tipični motivi: plava ( noć, brijeg, plašt) – simboliziraju vječnost. prva dva stiha pretstavljaju klasični ljubavni sastanak. druga dva stiha pretstavljaju digresiju ( vani, stabla,...). kroz klasični ljubavni sastanak Šimić je prikazao svu ljubav koju osjeća, ljubav prema svemu. pjesma je muzikalna i može se uglazbiti. pjesma se nalazi u Šimićevoj zbirci „PREOBRAŽENJA“.

28

NE NADAJ SE SLAVKO MIHALIĆ Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju. Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš jednom biti pogođentako ćeš lijepo vrisnuti da će procvjetati šuma. Pamti: tvoj bol je za ljepotu neke stvari izvan tebe. Ne nadaj se, ne sakrivaj se, nego idi posve ravno. Ne boj se ni strelica ni metaka – oni će te svakako dokrajčitiali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem koje nećeš razdati za njihove grabežljive poglede, oči gavranova.

29

„NE NADAJ SE“: SLAVKO MIHALIĆ -

Mihalićeva pjesma „Ne nadaj se“ zvuči poput opomene, upozorenja, zahtjeva ili čak svojevrsnog imperativa. To je morfostilem. „prijatelju“ – intimnost, obraća se svome prijatelju. „jednom biti pogođen“ – neminovna nesreća. od upozorenja prelazi na opis „procvjetati šuma“ – refleksivna lirika, estetika. potom slijedi ohrabrenje i savjet „idi posve ravno“. „oni će te svakalo dokrajčiti“- paradoks umjesto utjehe i nade. u predposlijednja dva stiha primjećujemo uzvišen stil. „oči gavranova“ – gavran je ptica lošeg predznaka, glasnik smrti. u pjesmi se suprotstavljaju MI i ONI. visoki moralizam - refleksivna lirika, pesimizam ( on je iznad njih). svečan ton dugih i teških stihova, kratki stihovi su istaknuti. postavlja se pitanje tko je prijatelj? pjesnik zna i ono što prijatelj ne zna ili ne zna dostatno – to ton drži bliže savjetu nego zahtjevu. strelice i metci – povezivanje dviju dosta različitih predodžbi – mitski, sakralni, sudbinski lov i suvremeno , apstraktno ubijanje. nakon opomene i zahtjeva slijedi poruka ohrabrenja („ne daj se...“). u pjesmi su suprotstavljeni lovci, grabežljivci i lirski subjekt tj. pjesnik i njegov prijatelj. „lijepo vrisnuti“ – žrtva; iz nevine prolivene krvi niču cvijetovi. Time je iskazano suosjećanje sa žrtvom. prikazano je unutarnje stanje duha. zli pogledi odnose se na društvo, na zavidne ljude.

30

PRED VEČER FRAN GALOVIĆ

Čez pola idem čisto sam, A trava je vužgana, I šuma je pospana, Ja moram brže biti tam... Tam, gde se bregi zelene, Vu mesečine mlačne I sive i oblačne, Tam najdem srečo: ništ i se... Čez pole to i šumo to, Ja ne znam, je li zidem, I zati idem, idem, A pot je dog i dogši bo... Crni se mrak i strah v šume, Za sakem drevom čeka, A mene žela jaka Se dale vleče kraj seče – Tam gore, gde je ništ i se, Gde sen mi proži roke, Globoke i visoke, Od mirni zvezdi čez granje!

31

PRED VEČER: FRAN GALOVIĆ -

„pred večer“ – jedno doba dana; prijelaz između poslijepodneva i večeri. naslov nije u doslovnoj vezi sa tematikom pjesme, radi se o želji, strahu, pejzažu. „čisto sam“ – posve sam. „trava je vužgana“ = trava je spaljena; ovo je simbol neplodne zemlje i ima preneseno značenje. „šuma“ upućuje na negativne konotacije. To je simbol prijetećeg mijesta u kojem smo nesretni i izgubljeni. motivi se sažimaju prema transcedentno određenoj sreći. u drugoj strofi imamo anaforu. To je stilska figura dikcije u kojoj se ponavljaju riječi na početku stihova. ritmičkim ubrzanjem izražena je dilema. „kraj seče-„ – rub šume – prijelaz –snoviđenje. „Gde sen mi proži roke“ = Gdje san mi pruži ruke; personifikacija. „globoke“ = duboke, „čez“ = kroz. ova pjesma nalazi se kao 13. po redu u Galovićevoj zbirci „ Z MOJIH ZBREGOV“ i tako zauzima središnje mjesto u ciklusu. stihovi su sedmerci obgrljeni osmercima. rime su parne, pravilno obgrljene. u prvoj i drugoj, te četvrtoj i petoj strofi imamo opkoračenje tj. prijenos jedne ili više riječi prijeko potrebnih za značenje stiha u idući stih. čini se da je sve doslovno i simbolično, apstraktno i konkretno, stvarno i nestvarno. opreka tu i tamo; opreka prostora i vremena, dana i noći. tamo = sreća, tu = nesreća . Tamo je mjesečina, tu žednja. vužgati = zapaliti, potpaliti. napetost dileme o želji da se ide, ne zna se kuda ni žašto. snoviđenje – zrcaljenje. pjesma je pisana kajkavskim narječjem. u pjesmi imamo tri cjeline: 1.-2. strofe: hod prema transcedento određenoj sreći, prema ničemu i svemu. 3. strofa: dilema. 4.-5. strofe: motiv želje, irealna slika. - tu i tamo vremanske opreke dana i noći. - paradoksalno spajanje: sreća je u mjesečini gdje san pruža ruke a istovremeno je mrak temeljni zastrašujući fenomen. - zbilja se zrcali u snu, a san se zrcali u zbilji. Snoviđenje tako postaje zbiljsko viđenje, a život kao da nas vuče granicom po rubu šume prema onome što želimo, ali nismo sigurni što je to što zapravo želimo.

32

KOSTANJ FRAN GALOVIĆ Prijatel moj stari, zakaj tak šumiš? Kesno je i noč je, zakaj vre ne spiš? „Gledim te zdavnja tak i prezmišlavam, „Kak teško je pametnem takvem glavam!“ Ti mi se spotavaš, ja to dobro znam, Al vezda moreš; baš se čisto sam. „Ja ne špotam se, al gledim te dogo „I razmem tvoje misli se i togo.“ Ja žalosten nesem zakaj bi bil? I dobre sem vole, malko sem i pil. „A kaj bo zutra, kaj bo potlam zatem, „Dok plakal se boš za tem krajem zlatem?“ Kaj? Zutrašnjica mi neje na brige; Plakati se ne znam, - eto, to je se! „Al poveč mi, dok skupa smo tek sami, „Kaj tebe ova zemla niš ne mami?“ Ja nazaj već ne mrem, da bi baš i štel, Drugi me je život odnesel i zel. „Al ove živo lepši je i slajši, „I da ga poznaš, tu bi ostal rajši!“ Vu tem kraju poznam samo svojo bol, Zato sem zakopal ovde srca pol. „Da poznaš starce, koj so ovde bili, „Veselo kak so delali i pili!“ Vmrli so i oni, tam na grobju spe, Mesto nji se vezda drugi vesele. „Da poznaš ovo nebo, zvezde ove, „I ovo zemlo, kaj te k sebe zove!“ Preveč dobro poznam se kraj sebe to, Zato ne mrem pota najti vre domo. „O dojdi k nam, još neje se zgubleno, „Mladosti cvjetje cvelo bo crleno!...“ Lako noč, moj stari! Zdavnja spi vre se. Mesečina ide samo kraj steze.

33

„KOSTANJ“: FRAN GALOVIĆ -

-

ova pjesma nalazi se u Galovićevoj zbirci „Z MOJIH ZBREGOV“. kostanj = kesten, to je drvo života i drvo spoznaje. pjesma je pisana pravilnim jedanaestercima. Ima 34 dugačka stiha. imamo rimu i to pravilnu parnu rimu. pjesma ima simertičnu strukturu. autor se služi kajkavskim dijalektom. pjesma počinje apostrofom. Apostrof je figura obraćanja nekome ili nečemu što ne može biti nazočna ljudska osoba. To je sredstvo postizanja ugođaja u kojem se gube razlike između ljudskog i neljuskog, živog i neživog, čovjeka i prirode, stvarnog i nestvarnog. napetost između „ja“ i svijeta kojem on istovremeno i pripada i ne pripada. razgovor između pjesnika i stabla kestena. stihovi su samostalne cjeline. razgovor između pisca i kestena je zapravo piščev razgovor sa samim sobom. temeljna okosnica razgovora je dilema odlaska ili povratka. rascjep osobe dovodi do projekcije „drugog ja“ u „stablo kestena“. u pjesmi se vidno osjeti nostalgija. pjesnikov poziv ostaje bez odgovora. cjelina života, osjećanja i mišljenja. želja za povratkom je posljedica spoznaje o krivom putu. osjeća se „izgubljenost u poznatom“ što sprečava povratak. „Preveč dobrom poznam se kraj sebe to...“ = odveć te dobro poznajem da bi znao što ćeš učiniti – paradoks. u zadnja dva stiha imamo prekid dijaloga; noć je , kasno je, a kasno je i za povratak. pjesma je pisana pravilnim jedanaetercima povezanim parnim rimama tako da uvijek jedan dvostih izgovara pjesnik, a drugi kesten. sve počinje obraćanjem pjesnika kestenu kao „prijatelju“ nakon čega ponajprije slijedi ironičan odgovor , a zatim neko međusobno razumijevanje koje postupno prelazi u poziv za povratkom u idilični svijet prirode i života. Pri tom je ključan središnji odgovor pjesnika: „Ja nazaj već ne mrem, da bi baš i štel,/ Drugi me je život odnesel i zel.“, a nakon toga završni poziv kestena: „ O dođi k nam, još neje se zgubleno. / Mladosti cvetje cvelo bo crleno!...“ Poziv ostaje bez odgovora, ali dijalog se tako prekida. Temeljna okosnica u razgovoru između pjesnika i kestena je neprestano prisutna dilema odlaska ili povratka.

34

SRODNOST ANTUN GUSTAV MATOŠ Đurđic, skroman cvjetić, sitan, tih i fin. Dršće, strepi i zebe kao da je zima; Zvoni bijele psalme snježnim zvončićima Potajno kraj vrbe gdje je stari mlin. Pramaljeća blagog ovaj rosni sin Najdraži je nama među cvjetovima; Boju i svježi miris snijega i mlijeka ima. Nevin, bijel i čist ko čedo, suza i krin. Višega života otkud slutnja ta Što je kao glazba budi miris cvijeća? Gdje je tajna duše koju đurđic zna? Iz đurđica diše naša tiha sreća: Miris tvoga bića, moja Ljubavi, Slavi drobni đurđic, cvjetić ubavi.

35

„SRODNOST“: ANTUN GUSTAV MATOŠ -

srodnost je ograničenje različitosti. „viši život“ – tipična pjesnička sintagma, duhovnost koja zrači iz tog cvjetića. iskazivanje ljubavi o onome što ga okružuje, pjevajući o cvjetiću. refleksiv ima stilsku vrijednost pasiva. U njemačkom jeziku ima gramatičku, a u hrvatskom jeziku stilsku funkciju. u pjesmi se osjeća sklad. na svim se relacijama pokušava uspostaviti srodnost. psalmi su pjesme u slavu nekomu ili nečemu. „mlin“ je simbol života. „Najdraži nam je među cvjetovima“ – razgovorni stil. ova pjesma je formula za tumačenje prenesenog značenja riječi. srodnost cvijeta i pjesnikove ljubavi, prirode i čovjeka, duhovnosti koja zrači iz cvijeta i ljubavi koja nije tjelesna. „sitan, tih i fin“- ovo su ljudske osobine, personifikacija. stilski postupci koji su korišteni u pjesmi su: mnoštvo epiteta, nizanje, poredbe, inverzija, personifikacija, sintagme („rosni sin“) . „cvijetić ubavi“ = lijepi cvijetić – arhaizam.

36

SMRT ANTUN BRANKO ŠIMIĆ I smrt će biti sasma nešto ljudsko Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve i hropti i smalaksava i stenje i onda stane. Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac. I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso i podižu se ko da se podižu od stola i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati će živinski kriknuti otac zaćutati i buljiti nijemo cijelog dana.

37

SMRT: ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

-

u ovoj Šimićevoj pjesmi tema smrti je oprečna temi smrti u Ujevićevoj pjesmi „UTJEHA KOSE“ po jeziku, stilu i načinu pjesničkog prilaska problemu. pisana je slobodnim stihom. u njoj se javlja stilska vrijednost stanke, vrijednost onoga što nije rečeno, tj. tišina. pjesnik smrt opisuje grubo bez uljepšavanja. Nije prisutna nikakva vrsta utjehe. Pjesnik smrt prikazuje onakvom kakva uistinu jest. nema duhovne nadgradnje, život pulsira onako kako pulsira i gotovo da nema konotacije; grub život, grubi ljudi, gruba stvarnost. smrt je prikazana kao svršen posao. „i buljiti nijemo cijelog dana“ – vidljiva je dimenzija života koja je fizičke naravi; povezivanje s materijalnim. Šimić u ovoj pjesmi želi govoriti o drugoj strani smrti tj. o životu. On naime govori o fizičkoj strani života, a to nije cijeli život. Dok Šimić govori samo o fizičkom Matoš u fizičkom pronalazi vječni život ( u kosi). U ovim pjesmama Šimić i Matoš su antipodi. „živinski kriknuti“ – semantičko polje je upečatljivo i otvara more značenja. „i sluškinje se uprav tad najviše uzrade“ – degradacija smrti. to što govori o fizičkoj strani života i što ne spominje duhovnost ne znači da je nema. pisana je slobodnim stihom, jezik je blizak, a govor otvoren.

38

DOK SAM NA PUTU VESELKO KOROMAN I dok umoran sjedam, evo ovako, na kamen jedan, da mi priđe s krunom na glavi i haljinom bijelom, kako vele , žena slavna na znam što bih, na znam što bih. Jer već imam stotinu i godinu koju, tako mi se čini noćas na ovoj stijeni, i ne bih umio podnijeti više, to znam, pogled njezin donijeti odtud, s polja tajnih, vrlo blag. A volio bih ipak da se izlije na me, Tomu starog, dok mirujem ovdje trenutak koji da umor mine prije polaska novog. Za njom jasno, naprijed ravno – prema zapadu Odakle istok sviće. Dok ptica se luckasto javlja opet na sedam jezika, što iz šume, što iz tora, odonud, iza kuta. Te čara, vara, s krivog duba u ovo kakvo jest, doba ponoćno. Kad od mene bi se mogao uplašiti dječak koji. Zato, odoh ja a ti prostri se meni pod korake sve, putiću nijemi. Neću još daleko, možda tek do postaje prve, gdje čeka me, s krunom na glavi i haljinom bijelom kako, vele, žena slavna. Od rođenja. koja ne hoda, nego lebdi, zjenica plavih, iznad ovog što se ljulja. I negdje se krije. moleći za me, dok sam na putu.

39

DOK SAM NA PUTU: VESELKO KOROMAN -

-

„dok“ – određena neizvjesnost i vremenska neodređenost. u pjesmi put najvjerojatnije označava životni put. „dok“ i „put“ zaokružuju misaonu cjelinu; „umoran“ – simbol čovjeka koji je posustao na svom životnom putu. „žena slavna“ – Blažena Djevica Marija, simbol duhovne čistoće, izraz uzet iz razgovornog stila. Bijela haljina i kruna razbijaju svijetlost i ostaje samo pjesnikova neodlučnost. To je ujedno i tračak nade. šuma označava neizvjesnost i daje negativne prizvuke; tor je mjesto za životinje. „a ti prostri se meni pod korake...“ – imperativ kojim je iskazan vapaj i molitva za vječnim životom. pjesma je omeđena sa dva ista stiha „ s krunom...“ što može biti poruka: Rođeni od majke vraćamo se opet majci, i duhovnoj i tjelesnoj. pjesma ima šest strofa od pet stihova. ima vlastiti ritam ali nema rime. Imamo samo mušku rimu, tj. podudaranje jednog sloga. aorist i pluskvamperfekt iskazuju sadašnjost, budućnost i prošlost a doprinose i muzikalnosti. simbolika veznika“dok“ je život; stjena i kamen su standardni izrazi; noćno doba simbolizira novi dan. koristeći imenicu „put“ u kombinaciji s veznikom „dok“ , pridjevom „umoran“ te imenicom „kamen“ pjesnik nam odaje simboličnu sliku čovjeka koji ja na svom životnom putu, čovjeka koji je izgubio nadu. pridjev „bijel“ i imenica „kruna“ doprinose tomu da se budi nada u bolje sutra, a sintagma „ žena slavna“ u pjesmi ima dublje značenje za razliku od onog značenja koje ima u razgovornom stilu. Ta sintagma u ovoj pjesmi pretstavlja simbol duhovne čistoće pretstavljene u liku BDM. Ona dominira u cijeloj pjesmi jer nam se čini kako izraz odjekuje u beskonačnost. „kako vele“ također se izdvaja jer „oni“ ne pripadaju tamo gdje pripada „ona“ već pripadaju ovozemaljskom svijetu gdje živi i sam pjesnik. „ne znam što bih...“ razbija tu svijetlu viziju i opet ostaje pjesnikova neodlučnost. počinje veznikom „jer“ što nije osobina razgovornog , već nas podsjeća na biblijski stil. „već imam stotinu i godinu koju“ – osjećaj prepuštenosti sudbini. Kaže kako ne može podnijeti više kao da je već bio u takvoj situaciji. u trećoj strofi kao da se javlja osjećaj volje i želje za promjenom. „polazak novi“= smrt. „zapad“ – prestanak ovozemaljskog i početak novog života. Život i smrt su u pjesmi u kontrastu. „luckasta ptica“ = smrt; „sedam jezika“= biblijski broj, simbol punine, a punina se javlja dok istok sviće na zapadu, tj. gdje prestaje jedan način života, a počinje drugi. „šuma, tor, kut...“ sve ove riječi nose negativne konotacije. „te čara, vara, s krivog duba“ – umjesto TEBE koristi TE jer je kraćenje jednako kao i postupno nestajanje i na prvom mjestu postaje naglašena riječ. HJ uglavnom ima slobodan red riječi te je kao takav red često stilska, a ne gramatička kategorija. „doba ponoćno“ – kraj jednog, a početak drugog dana. „bi se mogao uplašiti dječak koji“= nije upitna zamjenica nego prilog; odnosi se na bilo kojeg dječaka, čitatelja, zapravo na njih mnogo.

40

PJESMA MRTVOM ČOVJEKU: MIROSLAV KRLEŽA -

ovo je pjesma u spomen Zlatka Gala. pjesnik se ne miri sa smrću. u pjesmi nema dubokih misli. javlja se svakodnevni jezik koji u sebi nosi duboke poruke. također je prisutan i razgovorni stil npr. „stati pred sud Gospodnji; čudna stvar“. „ti već si stao“ – ovdje imamo kratkosilazni akcenat koji nam sugerira jecaj, nestajanje, zaronuće. „ja gledam modro ljetno nebo“ – također pretstavlja jecaj odnosno simbol nestajanja.

41