Karen-armstrong-kratka-povijest-mita.pdf

B I B L I O T E K A

M I T O V I

Karen Armstrong

PREVEO S ENGLESKOG NIKOLA ĐURETIĆ

KRATKA POVIJEST MITA

VUKOVIĆ

& RUNJIĆ

• ZAGREB •

2005.

Vuković & Runjić Dudovec 32 a • 10090 Zagreb www.dzepna.com BIBLIOTEKA MITOVI • KNJIGA PRVA Urednica Maja Šoljan A Short History of Myth © Karen Armstrong, 2005 Prijevod © Nikola Đuretić, 2005. Svi navodi iz Biblije preuzeti su iz hrvatskog prijevoda u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb 2002. Svi navodi Puste zemlje T. S. Eliota preuzeti iz Šoljan-Slamnigova prijevoda, Zagreb 1958. Dizajn Boris Runjić Tisak i uvez Kratis

ISBN 953-6791-74-9 CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb UDK 291(100)

ARMSTRONG, Karen Kratka povijest mita / Karen Armstrong ; <preveo Nikola Đuretić>. - Zagreb : Vuković & Runjić, 2005. - (Biblioteka Mitovi ; knj. I) Prijevod djela: A Short History of Myth.

ISBN 953-6791-74-9 I. Mitologija - Pregled 451006152

Sadržaj i

Što je mit? 7

ii

Staro kameno doba: mitologija lovca 19 (c. 20000. do 8000. godine prije Krista)

iii

Mlado kameno doba: mitologija ratara 45 (c. 8000. do 4000. godine prije Krista)

iv

Rane civilizacije 6 1 (4000. do 800. godine prije Krista)

v

Ključno doba 8 1 (800. do 200. godine prije Krista)

vi

Poslije ključnog doba 105 (c. 200. prije Krista do c. 1500. n.e.)

vii

Velika zapadna transformacija 1 1 9 (c. 1500. do 2000.)

i

Što je mit? Ljudska bića oduvijek su stvarala mitove. Arheo­ lozi su pronašli neandertalske grobove s oružjem, alatom i kostima žrtvovanih životinja, što sve daje naslutiti postojanje svojevrsne vjere u budući svijet sličan njihovu vlastitu. Moguće je da su si neander­ talci pripovijedali priče o životu u kojem sad uživa njihov mrtav drug. Oni su sigurno razmišljali o smrti onako kako to druga stvorenja nisu. Životinje vide jedne druge kako umiru, ali, koliko nam je poznato, o tome fenomenu ne razmišljaju. No neandertalski grobovi svjedoče o tome da su ljudska bića rano stvo­ rila neku vrst protu-priče koja im je omogućavala da se pomire sa svojom smrtnošću jednom kada su je postala svjesna. Neandertalci koji su svoje drugove tako pomno pokapali, zamišljali su, čini se, da vidljivi materijalni svijet nije jedina realnost. Stoga izgleda kako su ljudska bića od vrlo ranih vremena obilježe­ na sposobnošću stvaranja ideja što nadilaze njihovo svakodnevno iskustvo.

Stvorenja smo koja tragaju za značenjem. Psi, ko­ liko nam je poznato, ne zdvajaju nad svojim psećim životom, ne brinu se zbog nedaća pasa u drugim di­ jelovima svijeta i ne pokušavaju sagledati svoj život iz različitih uglova. Ljudska bića, pak, lako padaju u očaj i od samoga početka izmišljaju priče koje im omogućuju da svoj život stave u širi kontekst, otkri­ vaju temeljni obrazac, pružaju osjećaj da život, svim deprimantnim i zbrkanim dokazima unatoč, ima smi­ sla i vrijednosti. Još jedno neobično obilježje ljudskoga duha jest njegova sposobnost da ima ideje i doživljaje koje ne možemo racionalno objasniti. Raspolažemo maštom, svojstvom koje nam omogućuje da mislimo o nečemu što nije izravno prisutno i što objektivno ne postoji u trenutku kada smo to zamislili. Mašta je sposobnost koja proizvodi religiju i mitologiju. Mitsko mišljenje danas je na lošem glasu; često ga odbacujemo kao ira­ cionalno i razmaženo. Ali mašta je također i sposob­ nost koja je omogućila znanstvenicima da spoznaju nova znanja i otkrivaju tehnologiju koja nas je učinila neizmjerno učinkovitijima. Mašta znanstvenika omo­ gućila nam je putovanje svemirom i hod po mjesecu, pothvate koji su svojedobno bili mogući samo u sferi

mita. Mitologija i znanost proširuju dosege ljudskih bića. Poput znanosti i tehnologije, i mitologija, kao što ćemo vidjeti, nije bijeg od ovoga svijeta, nego nam omogućuje da u njemu živimo još intenzivnije. Grobovi neandertalaca govore nam pet značajnih stvari o mitu. Prvo, mit je gotovo uvijek ukorijenjen u doživljaju smrti i strahu od izumiranja vrste. Drugo, životinjske kosti pokazuju da je ukop pratilo prino­ šenje žrtve. Mitologija je obično nedjeljiva od rituala. Mnogi mitovi nemaju nikakva smisla izvan liturgijske drame koja ih oživljuje te su nerazumljivi u svjetovnu okruženju. Treće, neandertalski mit na neki se način prizivao pokraj groba, na granici ljudskoga života. Najsnažniji mitovi su oni o ekstremima; prisiljavaju nas da iskoračimo iz vlastita iskustva. Postoje trenut­ ci kada svi mi, ovako ili onako, moramo otići tamo gdje nismo nikad bili i učiniti ono što nismo nikada prije. Mit se bavi nepoznatim; onim za što prvotno nemamo riječi. Mit, dakle, zagleda u samo srce velike šutnje. Četvrto, mit nije priča koju se pripovijeda radi nje same. On nam pokazuje kako bismo se tre­ bali ponašati. U neandertalskim grobovima, trupla su se katkada polagala u obliku fetusa, kao da će se roditi: pokojnik je sljedeći korak trebao sam načiniti.

Ispravno shvaćena, mitologija nas ispravno duhovno i psihološki impostira za odgovarajući čin, u ovom ili onom svijetu. Napokon, cjelokupna mitologija govori o jednoj drugoj razini koja postoji usporedo s našim svijetom i koja ga na neki način podupire. Vjera u tu nevidljivu, ali moćniju realnost, koju se katkada naziva svije­ tom bogova, osnovna je tema mitologije. Nazivali su je i filosofia perennis, jer je oblikovala mitologiju, ritualnu i društvenu organizaciju svih društava pri­ je došašća našeg znanstvenog modernog doba, a i danas utječe na tradicionalnija društva. Prema toj «trajnoj filozofiji», sve što se događa u ovome svije­ tu, sve što čujemo i vidimo ovdje dolje, ima pandan u božanskoj sferi, koja je bogatija, jača i trajnija od naše vlastite1. A svaka ovozemaljska realnost samo je blijeda sjena svojega arhetipa, prvotnoga obrasca, tek njegova nesavršena kopija. Smrtna, krhka ljudska bića svoj potencijal ispunjavaju tek sudioništvom u tom božanskom životu. Mitovi su dali jasan oblik i izgled relanosti koju su ljudi intuitivno naslućivali. Mitovi su im rekli kako su se ponašali bogovi, ne iz puke radoznalosti, ili stoga što su te priče bile zabav­

ne, nego kako bi omogućili muškarcima i ženama da oponašaju ta moćna bića te sami iskuse božanstvo. U našoj kulturi utemeljenoj na znanosti, ideje o božanskom često su prilično pojednostavljene. U drev­ na vremena, ‘bogove’ se rijetko držalo nadnaravnim bićima odjelitih osobnosti, koja žive sasvim zasebne metafizičke živote. Mitologija se nije bavila teolo­ gijom, u modernom smislu te riječi, nego ljudskim iskustvom. Ljudi su držali da su bogovi, ljudska bića, životinje i priroda nerazdvojivo povezani, podložni istim zakonitostima i sačinjeni od iste božanske tvari. U početku nije postojao ontološki jaz između božan­ skoga svijeta i svijeta ljudi. Kada su ljudi govorili 0 božanskom, obično su govorili o jednom aspektu svjetovnog. Samo postojanje bogova bilo je neodvoji­ vo od oluje, mora, rijeke, ili od jakih ljudskih emocija - ljubavi, bijesa ili tjelesne strasti - koje kao da su barem na trenutak podizale ljude na drugu razinu postojanja tako da svijet vide drugim očima. Cilj mitologije je, dakle, bio pomoći nam da se nosimo s problematičnim ljudskim stanjem. Ona je pomogla ljudima da pronađu vlastito mjesto u svijetu i svoje istinsko usmjerenje. Svi mi želimo znati odakle

dolazimo, a kako su naši najraniji početci izgubljeni u mraku pretpovijesti, stvorili smo mitove o pretcima koji nisu povijesni, ali nam pomažu objasniti aktu­ alne stavove prema okolišu, bližnjima i običajima. Također želimo znati kamo idemo i stoga smo stvo­ rili priče o zagrobnom postojanju - premda, kao što ćemo vidjeti, mnogi mitovi ne najavljuju besmrtnost ljudskim bićima. A želimo objasniti i one uzvišene trenutke, kada kao da se uzdižemo onkraj običnih briga. Bogovi su pomagali pojasniti iskustva transcendencije. Vječna filozofija izražava naš urođeni osjećaj da se u ljudskim bićima i materijalnu svijetu krije više od onoga što se vidi golim okom. Riječ ‘mit’ danas se često rabi kako bi se opisalo nešto što jednostavno nije istina. Neki političar, optu­ žen za kakav sitan prijestup, reći će kako je to običan ‘mit’, kako se to nije dogodilo. Kada čujemo kako su bogovi šetali zemljom, ili kako su mrtvaci izišli iz grobova, ili kako se more čudesno razdvojilo da iza­ brani narod umakne svojim neprijateljima, odbacuje­ mo takve priče kao nevjerojatne i očito neistinite. Od osamnaestoga stoljeća razvili smo znanstveni pogled na povijest; zanima nas ponajprije ono što se uistinu dogodilo. Ali u predmodernom svijetu, kada su ljudi

pisali o prošlosti, više ih je zanimalo što je neki doga­ đaj značio. Mit je događaj koji se, u nekome smislu, dogodio jednom, ali koji se i događao uvijek. Zbog našeg strogo kronološkog pogleda na povijest, nema­ mo izraz za takvu pojavu, ali mitologija je svojevrstan umjetnički oblik koji ukazuje s onu stranu povijesti, prema onom bezvremenom u ljudskom postojanju, čime nam pomaže da nadiđemo kaotičan slijed slu­ čajnih događaja i ugledamo samu srž zbilje. Doživljaj transcendencije uvijek je bilo dio ljud­ skoga iskustva. Tražimo trenutke ekstaze, kada se ćutimo duboko dirnutima i na trenutak izdignutima iz samih sebe. U takvim trenutcima čini se da živi­ mo intenzivnije no obično, živimo punom parom, i obitavamo u cijeloj čovječnost. Religija je jedan od tradicionalnijih načina dosezanja ekstaze, ali ako je ljudi više ne nalaze u hramovima, sinagogama, crkva­ ma ili džamijama, potražit će je drugdje: u slikarstvu, glazbi, poeziji, rocku, plesu, drogi, seksu ili sportu. Poput poezije i glazbe, i mitologija bi nas trebala dovesti do ushita, čak i pred licem smrti ili očaja koji nas može obuzeti kad shvatimo da ćemo nestati. Ako neki mit u tome ne uspijeva, onda je mrtav i nadživio je svoj smisao.

Stoga je pogrešno mit držati inferiornim oblikom misli, kojega se može odbaciti kada ljudska bića dosegnu doba razuma. Mitologija nije rani poku­ šaj bilježenja povijesti i ne tvrdi da su njezine priče objektivne činjenice. Poput kakvog romana, opere ili baleta, i mit je fikcija; on je igra koja preobražava naš fragmentirani, tragični svijet i pomaže nam nazrijeti nove mogućnosti tako što ćemo si postaviti pitanje ‘što bi bilo kad bi bilo?’ - pitanje koje je dovelo do nekih od najvažnijih otkrića u filozofiji, znanosti i tehnologiji. Neandertalci koji su pripremali mrtvoga druga za neki drugi život možda su sudjelovali u igri duhovne fikcije koja je zajednička svim mitotvorcima: «Što ako postoji još nešto osim ovoga svijeta? Kako će to utjecati na naše živote - psihološki, praktično, ili u društvenom smislu? Hoćemo li se promijeniti? Postati potpuniji? I ustanovimo li da smo se tako izmijenili, neće li to pokazati kako je mitsko uvjerenje na neki način bilo istinito, da nam je govorilo nešto važno o našoj čovječnosti, premda to nismo mogli racionalno dokazati?» Ljudska su bića jedinstvena po tome što zadržavaju sposobnost za igru2. Osim ako ne žive u umjetnoj sigurnosti kaveza, životinje gube prvotnu zaigranost

čim se suoče s grubom zbiljom života u divljini. Odra­ sla ljudska bića, međutim, i dalje uživaju igrajući se s različitim mogućnostima te, poput djece, stvaraju imaginarne svjetove. U umjetnosti, oslobođenoj stege razuma i logike, izmišljamo i slažemo nove oblike koji nam obogaćuju život i koji nam, kako vjerujemo, govore nešto važno i duboko ‘istinito’. I u mitolo­ giji stvaramo neku hipotezu, oživljavamo je putem rituala, postupamo u skladu s njom, razmišljamo o njezinu utjecaju na naš život te otkrivamo da smo stekli novu spoznaju o uznemirujućoj zagonetki na­ šega svijeta. Mit je, dakle, istinit stoga što je učinkovit, ne stoga što nam daje činjenične informacije. Ako nam, među­ tim, ne pruža nove spoznaje o dubljem smislu života, onda je neuspio. Ako, pak, djeluje, ako nas tjera da promijenimo nazore i osjećaje, ako nam pruža novu nadu i prisiljava nas da živimo punijim životom, onda je to valjan mit. Mitologija će nas izmijeniti samo ako slijedimo njezine naputke. Mit je u biti vodič; govori nam što nam je učiniti ako želimo živjeti bogatiji život. Ne primijenimo li ga na vlastitu situaciju i ne učinimo li od mita zbilju u vlastitu životu, ostat će nam nerazumljiv i dalek kao i pravila neke društvene

igre koja nam često zvuče zbrkano i dosadno sve dok ne počnemo igrati. Moderno otuđenje od mita sasvim je bez presedana. U pred-modernom svijetu, mitologija je bila nužna. Ne samo da je pomagala ljudima da pronađu smisla u svojem životu, nego je i otkrivala prostore ljudskoga duha koji bi u protivnome ostali nedostupni. Bila je rani oblik psihologije. Priče o bogovima i herojima koji se spuštaju u podzemni svijet, lutaju labirinti­ ma i bore se s nemanima osvijetlile su tajanstveni mehanizam psihe, te podučile ljude kako se nositi s vlastitim unutarnjim krizama. Kada su Freud i Jung počeli ucrtavati prve putove moderne potrage za du­ šom, instinktivno su se okrenuli klasičnoj mitologiji da objasne svoje spoznaje te su starim mitovima dali nova tumačenja. U tome nije bilo ničeg novog. Nikada ne postoji samo jedna, pravovjerna verzija nekoga mita. Kako se mijenjaju životni uvjeti, moramo naše priče pripo­ vijedati na drukčiji način da izrazimo njihovu bezvremensku istinu. U ovoj kratkoj povijesti mitologije, vidjet ćemo da su muškarci i žene, svaki put kada su se velikim korakom pomaknuli naprijed, revidirali svoju mitologiju i prilagodili je novim okolnostima.

Ali vidjet ćemo također da se ljudska priroda zapravo ne mijenja te da se mnogi od tih mitova, nastalih u društvima potpuno drukčijim od našega, i dalje bave našim najdubljim strahovima i željama.

ii

Staro kameno doba: mitologija lovca (c. 20000. do 8000. godine prije Krista) Razdoblje u kojem su ljudska bića završila biološku evoluciju jedno je od najdužih i najformativnijih u njihovoj povijesti. Po mnogo čemu, bila su to straš­ na i očajna vremena. Rani ljudi nisu još bili razvili poljodjelstvo. Nisu još bili u stanju uzgajati vlastitu hranu, nego su u potpunosti ovisili o lovu i sakuplja­ nju. Za njihov opstanak mitologija je bila isto toliko bitna koliko i lovačko oružje ili vještine koje su razvili kako bi ubili plijen te uspostavili stanovit stupanj kontrole nad okolišem. Kao ni neandertalci, ni lju­ di starog kamenog doba nisu mogli ostavili nikakve pisane tragove o svojim mitovima, ali te su se pri­ če pokazale tako ključnima za čovjekovo shvaćanje sebe i svojeg stanja da su preživjele, u fragmentarnu obliku, u mitologijama kasnijih pismenih kultura. O iskustvima i preokupacijama prvotnih ljudskih bića mnogo možemo naučiti i od urođenika kao što su Pigmejci ili australski starosjedioci koji, kao i ljudi u

paleolitu, žive u lovačkim zajednicama koje još nisu prošle poljoprivrednu revoluciju. Tim domorodačkim narodima prirodno je misliti u kategorijama mita i simbola, jer su, kako tvrde etno­ lozi i antropolozi, iznimno svjesni duhovne dimenzije svakodnevnog života. Doživljaj onoga što nazivamo svetim ili božanskim za muškarce i žene industrija­ liziranih, urbanih društava u najboljem je slučaju neka daleka realnost, ali za australske starosjedioce, primjerice, ono nije samo očito, nego i realnije od materijalnoga svijeta. «Snovrijeme» - koje australski starosjedioci doživljavaju u snu i u trenutcima vizije bezvremeno je i «svevremeno». Ono je stabilan okvir običnu životu u kojem prevladavaju smrt, previranja, beskrajno nizanje događaja i izmjene godišnjih doba. U Snovremenu žive pretci - moćna, arhetipska bića koja su ljude naučila vještinama nužnim za život, kao što su lov, ratovanje, seks, tkanje i pletenje pruća. Te djelatnosti stoga nisu profane nego svete i one dovode smrtna ljudska bića u dodir sa Snovremenom. Kada neki australski starosjedilac ide u lov, primjerice, on ponašanjem do te mjere oponaša Prvoga Lovca da se potpuno poistovjećuje s njim i tako uranja u mnogo moćniji arhetipski svijet. Tek kada iskusi to mistično

sjedinjavanje sa Snovremenom, njegov život dobiva smisla. Poslije se odvaja od tog izvornog bogatstva i vraća se u svijet vremena koji će ga, pribojava se, progutati i sve što čini svesti na ništavilo3. Duhovni svijet tako je neposredna i snažna realnost da domorodački narodi vjeruju kako je nekada mo­ rao biti dostupniji ljudskim bićima. U svakoj kulturi naći ćemo mit o izgubljenom raju u kojem su ljudska bića živjela u bliskom i svakodnevnom kontaktu s bo­ žanstvima. Bili su besmrtni i živjeli su u skladu jedni s drugima, sa životinjama i s prirodom. U središtu svijeta bilo je drvo, planina ili stup koji su povezivali zemlju s rajem, i kojim bi se ljudi mogli lako uspeti i dosegnuti svijet bogova. A onda se dogodila kata­ strofa: planina se urušila, drvo je posječeno, i postalo je znatno teže dosegnuti raj. Priča o Zlatnom Dobu, vrlo rani i gotovo univerzalni mit, nikada nije zami­ šljena kao povijest. Ona izvire iz dubokog doživljaja svetosti, prirođenog ljudskim bićima, i izražava osje­ ćaj koji ih kopka da postoji gotovo opipljiva realnost, ali tik izvan dohvata. Većinu religija i mitologija drev­ nih društava prožima čežnja za izgubljenim rajem4. No mit nije bio tek puka nostalgija. Primarna mu je svrha bila pokazati ljudima kako se mogu vratiti u taj

arhetipski svijet, ne samo u trenutcima vizionarskih ekstaza, nego i dok obavljaju redovite svakodnevne životne poslove. Mi danas odvajamo vjersko od svjetovnoga. Lov­ cima iz starog kamenog doba, kojima ništa nije bilo profano, to bi bilo nezamislivo. Sve što su vidjeli ili doživjeli bilo je transparentno do pandana u božanskome svijetu. Bilo što, ma kako skromno, moglo je utjelovljivati ono sveto5. Sve što su radili bilo je svoje­ vrstan sakrament koji ih je povezivao s bogovima. I najobičnije radnje bile su obredi koji su omogućavali smrtnicima da sudjeluju u bezvremenu svijetu «svevremena». Za nas moderne ljude, simbol je bazično odvojen od nevidljive zbilje na koju nam usmjerava pozornost, ali grčka riječ symballein znači «sjedini­ ti»: dvije do maločas zasebne stvari nerazdvojno se stapaju - poput džina i tonika u koktelu. Kada ste razmišljali o bilo kojem zemaljskom objektu, bili ste u nazočnosti njegova nebeskog para. Taj osjećaj su­ dioništva u božanskome bio je temeljan za mitološko viđenje svijeta: mit je morao navesti ljude da postanu svjesniji duhovne dimenzije što ih je okruživala sa svih strana i bila prirodni dio života. Najranije mitologije poučavale su ljude kako kroz

opipljivi svijet vidjeti zbilju koja kao da je utjelovlji­ vala nešto drugo6. No to nije zahtijevalo nikakav uzlet vjere, jer u toj fazi kao da nije postojao meta­ fizički jaz između svetog i profanog. Kada bi drevni ljudi ugledali kamen, ne bi vidjeli nepokretnu stijenu koja ništa ne obećava. Kamen je bio utjelovljenje sna­ ge, postojanosti, čvrstine i apsolutnog stanja posto­ janja, posve drukčijeg od ranjiva stanja ljudskoga bića. Sama njegova različitost činila ga je svetim. U antičkom svijetu, kamen je bio uobičajena hijerofanija - otkrivenje svetoga. Isto tako, stablo koje se lako moglo obnavljati utjelovljivalo je i zorno pokazivalo čudesnu vitalnost koja je običnim smrtnicima bila uskraćena. Dok su promatrali mjesečeve mijene, ljudi su vidjeli još jedan primjer svetih moći regeneracije7, dokaz postojanja zakona koji je okrutan i milostiv, istodobno zastrašujući i utješan. Stabla, stijene i ne­ beska tijela nikada nisu sama po sebi bila predmeti obožavanja, nego su ih duboko štovali stoga što su bila pojavnosti skrivene moći čije se snažno djelova­ nje naziralo u svim prirodnim fenomenima, i ljudi­ ma nagoviještalo da postoji druga, mnogo moćnija zbilja. Neki od najranijih mitova, koji datiraju vjerojatno

iz starog kamenog doba, povezani su s nebom koje je, čini se, ljudima dalo prvu ideju o božanskome. Kada su gledali u nebo - beskrajno, nedohvatno, i posve odvojeno od njihovih sitnih života - ljudi su doživljavali svojevrsno vjersko iskustvo8. Nebo se nadvijalo nad njima, nezamislivo veliko, nedostupno i vječno. Bilo je sama bit transcendencije i drugosti. Ljudska bića nisu mogla nikako utjecati na njega. Beskrajna drama njegovih grmljavina, pomrčina, oluja, zalazaka sunca, duga i meteora, ukazivala je na drugu, beskrajno aktivnu dimenziju s vlastitim dinamičnim životom. Razmišljanje o nebu ispunja­ valo je ljude jezom i ushitom, strahopoštovanjem i tjeskobom. Nebo ih je privlačilo i odbijalo. Samom svojom naravi bilo je božansko, kako to opisuje veliki povjesničar religije, Rudolf Otto. Samo po sebi, bez zamišljenog božanstva iza njega, nebo je bilo mysterium tremendum, terribile et fascinans9. To nas dovodi do bitnog elementa mitske i reli­ gijske svijesti. U naše doba, sklono skepsi, često se pretpostavlja da su ljudi religiozni zato što očekuju nešto od bogova kojima se mole. Nastoje moćnike pridobiti na svoju stranu. Žele dugi život, zdravlje, besmrtnost, i misle kako se bogove može uvjeriti da

im ispune te želje. Ali, zapravo, najranija hijerofantija pokazuje da bogoštovlje nema sebičnih motiva. Ljudi nisu ništa očekivali od nebesa i savršeno su dobro znali da ne mogu na njih utjecati ni na koji način. Od najranijih vremena doživljavali smo svoj svijet kao duboko tajnovit; on nas drži u stanju strahopoštova­ nja i čuđenja, što je sama bit bogoštovlja. Kasnije će narod Izraela upotrijebiti riječ qaddosh da bi označio nešto sveto. Njezino je značenje «odvojeno, drugo». Doživljaj čiste transcendencije sam po sebi je donosio duboko zadovoljstvo. Pružao je ljudima ekstatično iskustvo kroz svijest o postojanju koje je u potpunosti nadilazilo njihovo vlastito, te ih je emotivno i misao­ no uzdizao iznad njihovih ograničenih okolnosti. Bilo je nezamislivo da bi se nebesa moglo «nagovoriti» da se pokore volji ubogih, slabih ljudskih bića. Nebo će i dugo poslije razdoblja starog kamenog doba ostati simbol svetoga. Ali već je vrlo rani razvi­ tak događaja pokazao da bi mitologija zakazala da govori o odviše transcendentalnoj realnosti. Ako mit ne omogućuje ljudima da na neki način sudjeluju u svetome, on se gubi i blijedi im iz svijesti. U jednome trenutku - ne znamo kada se to točno dogodilo - lju­ di u raznim, međusobno udaljenim dijelovima svijeta

počeli su personificirati nebo. Stali su pripovijedati priče o «Nebeskom Bogu» ili «Uzvišenu Bogu», koji je ni iz čega, vlastitim rukama, stvorio nebo i zemlju. Taj primitivni monoteizam gotovo sigurno datira iz paleolita. Prije nego što su počeli štovati cijeli niz božanstava, ljudi u mnogim dijelovima svijeta prizna­ vali su samo jednog Vrhovnog Boga, koji je stvorio svijet i izdaleka upravljao ljudskim životima. Gotovo svaki panteon ima svojega Nebeskog Boga. Antropolozi su ga pronašli i kod plemenskih naro­ da kao što su Pigmejci, Australci ili Fuegidi10. On je Uzrok svih stvari i Vladar neba i zemlje. Nikada ga se ne prikazuje u slikama i nema hram ni svećenika, jer je odviše uzvišen za ljudski kult. Ljudi vape za Uzvi­ šenim Bogom u molitvama, vjeruju da on bdije nad njima i da će kazniti grijeh. Pa ipak, on nije prisutan u njihovu svakodnevnom životu. Pripadnici pleme­ na vele da ga se ne može izraziti riječima i da nema nikakve veze sa svijetom ljudi. Mogu mu se obratiti u trenutku krize, ali on je u načelu odsutan i često za njega kažu da je «otišao» ili «nestao». Svi nebeski bogovi drevne Mezopotamije, Indijaca iz vedskih vremena, Grka i Kanaanaca izgubili su važnost na taj način. U svim mitologijama tih naroda,

Uzvišeni Bog u najboljem je slučaju nejasna, nemoćna figura, nevažna u odnosu na božanski panteon. U trenutku kada su ti mitovi zabilježeni, pojavila su se dinamičnija, zanimljivija i dostupnija božanstva, kao što su Indra, Enlil i Baal. Postoje priče koje objašnja­ vaju kako je Uzvišeni Bog svrgnut: primjerice, Urana, nebeskog boga starih Grka, kastrirao je njegov sin Kron, u mitu koji jezivo ilustrira impotenciju tih Stvaratelja koji su bili toliko odvojeni od običnih života ljudskih bića da su postali periferni. Ljudi su doživljavali Baalove svete moći prilikom svake olu­ je; osjećali Indrinu silu svaki put kada bi ih obuzela transcendentalna žestina bitke. Ali, drevni nebeski bogovi nisu uopće doticali ljudske živote. Iz tog vrlo ranog razvoja događaja jasno je da mitologija ne uspijeva kad se usredotočuje na nadnaravno; za­ držat će vitalnost samo ako se bude primarno bavila čovječnošću. Sudbina nebeskog božanstva podsjeća nas na još jednu raširenu zabludu. Često se pretpostavlja da su rani mitovi dali ljudima pred-znanstvenog svijeta informacije o postanku svemira. Priča o nebeskom bogu pripada baš toj vrsti spekulacija, ali taj je mit zakazao jer nije doticao živote običnih ljudi, nije im

govorio ništa o ljudskoj prirodi i nije im pomogao u rješavanju vječitih problema. Nestanak nebeskih bo­ gova objašnjava zašto je Bog Stvoritelj, kojega štuju Zidovi, kršćani i muslimani, nestao iz života velikog broja ljudi na zapadu. Mit ne nudi činjeničnu infor­ maciju, nego je prije svega naputak za ponašanje. Njegova se istina ukazuje samo ako ga se provede u djelo - ritualno, ili etički. Ako ga se očita kao puku intelektualnu pretpostavku, on postaje dalek i ne­ vjerojatan. Uzvišeni bogovi možda jesu svrgnuti, ali nebo nika­ da nije izgubilo moć da ljude podsjeti na ono sveto. Visina ostaje mitski simbol božanstva - ostatak du­ hovnosti starog kamenog doba. U mitologiji i misti­ cizmu ljudi redovito teže k nebu te razvijaju rituale i tehnike transa i koncentracije koje im omogućuju da priče o uzašašću provedu u djelo te da se «po­ dignu» na «višu» razinu svijesti. Plemenski mudraci tvrde da su se uspinjali kroz različite razine nebeskog svijeta dok nisu dosegli božanski svod. Ljudi koji se bave jogom navodno lete zrakom; mistici levitiraju; proroci se uspinju na visoke planine i prodiru u uzvišenije oblike postojanja11. Kada su ljudi težili k transcendentalnom što ga simbolizira nebo, činilo im

se da mogu umaknuti iz krhkog ljudskoga postojanja i prijeći u onostrano. Zato su u mitologijama planine često svete: na pola puta između neba i zemlje, one su mjesto gdje se ljudi, poput Mojsija, mogu sastati s Bogom. Mitovi o letenju i uzašašću pojavljuju se u svim kulturama, izražavajući opću čežnju za transcendencijom i oslobađanjem od ljudskih ograničenja. Te mitove ne treba očitavati doslovce. Kada pročitamo da je Isus uzašao na nebo, ne moramo ga zamišljati kako lebdi kroz stratosferu. Kada prorok Muhamed preleti od Meke do Jeruzalema i uspne se ljestvama do Božanskoga Prijestolja, od nas se očekuje da shvatimo kako je prodro na novu razinu duhovnog postignuća. Kada se prorok Ilija uspne na nebesa u vatrenoj kočiji, on je za sobom ostavio krhko ljudsko postojanje i prešao u sveto carstvo što se prostire s onu stranu našeg zemaljskog iskustva. Stručnjaci vjeruju da najraniji mitovi o uzašašću datiraju iz vremena starog kamenog doba i da su povezani sa šamanima, vodećim vjerskim stručnjaci­ ma lovačkih zajednica. Šaman je bio majstor transa i ekstaze, a njegove su vizije i snovi sadržavali etos lova i davali mu duhovno značenje. Lov je bio iznimno opasna djelatnost. Lovci su napuštali plemena po

nekoliko dana, odricali se sigurnosti pećine, izlagali živote opasnostima kako bi plemenu donijeli hranu. No, kako ćemo vidjeti, nije to bio samo pragmati­ čan pothvat, nego je, kao i sve njihove djelatnosti, imao i transcendentalnu dimenziju. Šaman se također upuštao u potragu, ali njegov je pothvat bio duhov­ ne naravi. Vjerovalo se da on ima moć da napusti vlastito tijelo i da duhom otputuje u nebeski svijet. Kada je padao u trans, lebdio je zrakom i družio se s bogovima za dobrobit vlastita naroda. U pećinskim hramovima iz starog kamenog doba u Lascauxu u Francuskoj i Altamiri u Španjolskoj, nalazimo slike lova; osim životinja i lovaca, tu su i muškarci s maskama nalik pticama, koje prizivaju let. To su vjerojatno šamani. Čak i danas, u lovačkim zajednicama od Sibira do Vatrene zemlje, šamani vjeruju da, kada padaju u trans, uzlaze na nebesa i razgovaraju s bogovima, baš kao što su davno, u zlat­ no doba, vjerovali svi ljudi. Šaman prolazi posebnu obuku u tehnikama ekstaze. Katkada u mladenačkoj dobi doživi psihički slom, što predstavlja raskid sa starom svjetovnom sviješću i obnovu moći kojom su raspolagala najranija ljudska bića, ali koja je odonda izgubljena. U posebnim ritualima uz pratnju bubnje­

va i plesa, šaman pada u trans. Često se penje na drvo ili stup koji simbolizira Drvo, Planinu ili Ljestve što su nekoć povezivali nebo i zemlju12. Jedan suvreme­ ni šaman ovako opisuje svoj put kroz unutrašnjost zemlje do neba: Dok ljudi pjevaju, ja plešem. Ulazim u unutraš­ njost zemlje. Ulazim na mjestu koje je nalik mjestu gdje ljudi piju vodu. Putujem dugo, vrlo daleko... Kada izađem, već se uspinjem. Penjem se nitima, nitima kojih ima ondje, na jugu...i kada stignete do Božjeg mjesta, onda ste male­ ni... Ondje obavite što morate obaviti. I vratite se tamo gdje su svi13. Kao i opasan pothvat lovca, i šamanova potraga je svojevrsno suočavanje sa smrću. Kada se vrati u svoju zajednicu, duša mu je još izvan tijela i prijatelji ga moraju oživjeti tako da mu «obuhvate glavu i pušu s obje strane lica. Tako mi uspijeva da opet budem živ. Prijatelji, ako vam to ne učine, vi umrete...samo umrete i onda ste mrtvi».14 Duhovni let ne uključuje fizičko putovanje, nego ekstazu u kojoj osoba osjeća da je duša napustila ti­

jelo. Nema uzlaska na najviša nebesa bez prethodnog spuštanja u dubinu zemlje. Bez smrti nema novoga života. Teme ove primitivne duhovnosti obnavljat će se u svim kulturama u duhovnim putovanjima mis­ tika i jogina. Vrlo je značajno da ti mitovi i rituali uzašašća sežu unazad do najranijih razdoblja ljudske povijesti. To znači da je želja da se izdigne «iznad» ljudskoga stanja jedna od bitnih čovjekovih žudnji. Čim su ljudska bića završila proces evolucije, usta­ novila su da je težnja ka transcendenciji ugrađena u tkivo njihova života. Šamani djeluju samo u lovačkim zajednicama i u njihovoj duhovnosti životinje igraju važnu ulogu. Tijekom obuke, moderni šaman provest će katkada neko vrijeme sa životinjama u divljini. Od njega se očekuje da sretne životinju koja će ga podučiti tajna­ ma ekstaze, naučiti ga životinjskom jeziku i postati mu stalni pratilac. To se ne doživljava kao korak nazad. U lovačkim zajednicama životinje se ne smatra inferiornim stvorenjima, nego im se priznaje superi­ orna mudrost. One znaju tajne dugoga života i be­ smrtnosti, i kroz druženje s njima, šaman unapređuje svoj život. U zlatno doba, prije posrnuća, vjerovalo se da ljudska bića mogu razgovarati sa životinjama i sve

dok ponovno ne stekne tu izvornu vještinu, šaman ne može uzaći u božanski svijet15. Ali njegov put ima i praktični cilj. Baš kao i lovac, i on donosi hranu ljudima. Na Grenlandu, primjerice, Eskimi vjeruju da tuljani pripadaju božici koju nazivaju Gospodari­ com životinja. Kada ponestane lovine, šaman odlazi udobrovoljiti je kako bi okončao glad16. Ljudi iz starog kamenog doba vjerojatno su imali slične mitove i rituale. Bitna je činjenica da je homo sapiens također bio i «majmun lovac», koji je lovio druge životinje, ubijao ih i jeo17. Obilježje mitologije starog kamenog doba je i, čini se, veliko poštovanje prema životinjama koje je čovjek bio primoran ubi­ jati. Ljudska su bića bila loše osposobljena za lov jer su uglavnom bila slabija i manja od svoje lovine. Taj su manjak morali kompenzirati razvijanjem novih oružja i tehnika. No veći problem predstavljala je psi­ hološka ambivalentnost. Antropolozi su zamijetili da domorodci današnjice često o životinjama ili pticama govore kao o «ljudima» koji su na istoj razini kao i oni. Prepričavaju priče o tome kako su se ljudska bića pretvorila u životinje i obratno; ubiti životinju znači ubiti prijatelja, stoga pripadnike plemena po­ slije uspješna lova često muči osjećaj krivnje. Budući

da je to sveti čin, nabijen tako snažnom tjeskobom, lovu se pridaje ceremonijalna ozbiljnost i okružuje ga se ritualima i tabuima. Prije odlaska u lov, lovac se mora uzdržati od seksa i ostati u stanju ritualne čistoće; poslije lova, meso se skida s kostiju, a kostur, lubanja i koža pomno slažu u nastojanju da se rekon­ struira životinja i udahne joj se novi život18. Izgleda da su već prvi lovci osjećali sličnu dvojbu. Morali su naučiti gorku lekciju. U pred-poljodjelnom dobu, nisu znali uzgajati hranu pa su, ako su htjeli opstati, morali uništavati stvorenja s kojima su osje­ ćali blisko srodstvo. Glavna su im lovina bili veliki sisavci čija su tijela i izraz lica nalikovali njihovim vlastitim. Lovci su vidjeli strah životinja i poistovje­ ćivali se s njihovim užasnutim kricima. Životinjska je krv tekla kao i ljudska. Sučeljeni s tom potencijalno neizdržljivom dvojbom, ljudi su stvorili mitove i ri­ tuale koji su im omogućili da se pomire s ubojstvom prijateljskih bića, a neki od njih su preživjeli u mitolo­ gijama kasnijih kultura. I mnogo poslije starog kame­ nog doba ljudi su bili nesretni zbog toga što ubijaju i jedu životinje. Središnja točka gotovo svih vjerskih sustava antičkog razdoblja je ritual životinjske žrtve u kojem su očuvane stare ceremonije lovaca i kojim

se odaje počast zvijerima koje su položile život za dobrobit ljudskih bića. Prvi veliki procvat mitologije, dakle, dogodio se u trenutku kada je homo sapiens postao homo necans, «čovjek ubojica» i kada je ustanovio da mu je teško prihvatiti uvjete vlastita postojanja u svijetu punom nasilja. Mitologija često izrasta iz duboke tjeskobe zbog zapravo praktičnih problema, tjeskobe koju se ne može ublažiti isključivo logičkim argumentima. Ljudi su uspjeli kompenzirati fizičke nedostatke tako što su razvili moći rasuđivanja svojeg iznimno velikog mozga u isto vrijeme kada su razvili lovačke sposob­ nosti. Izumili su oružje i naučili kako maksimalno efikasno organizirati društvo te kako djelovati zaje­ dno, kao ekipa. Čak i u toj ranoj fazi, homo sapiens je razvijao ono što će stari Grci nazvati logos, logičan, pragmatičan i znanstveni oblik misli, koji mu je omo­ gućio da uspješno funkcionira u svijetu. Logos je sasvim drukčiji od mitskog načina mišlje­ nja. Za razliku od mita, logos mora precizno kore­ spondirati s objektivnim činjenicama. To je duhovna aktivnost koju koristimo kada želimo da se stvari događaju u izvanjskom svijetu: kada organiziramo društvo ili razvijamo tehnologiju. Za razliku od mita,

on je u biti pragmatičan. Dok se mit osvrće na za­ mišljeni svijet svetih arhetipova, ili na izgubljeni raj, logos stremi naprijed, stalno pokušavajući otkriti ne­ što novo, unaprijediti stare spoznaje, stvoriti zapa­ njujuće izume i ostvariti veću kontrolu nad prirodnim okolišem. No i mit i logos imaju svoja ograničenja. U vremenima prije modernih, većina ljudi shvaćala je da se mit i razum nadopunjuju; svakome je pripa­ dao zaseban prostor, svaki je bio nadležan za svoje područje, i ljudskim su bićima bila potrebna oba oblika mišljenja. Mit nije mogao lovcu reći kako da ubije lovinu ili kako da djelotvorno organizira lov, ali mu je pomogao da se nosi sa složenim osjećajima koji su ga razdirali zbog ubijanja životinja. Logos je bio učinkovit, praktičan i racionalan, ali nije mogao odgovoriti na pitanja o krajnjoj vrijednosti ljudskoga života niti ublažiti ljudsku bol i tugu19. Od samoga početka, dakle, homo sapiens je instinktivno shvaćao da mit i logos imaju zasebne funkcije. Rabio je lo­ gos da razvije nova oružja, a mit i prateće rituale da se pomiri s tragičnim životnim činjenicama koje su prijetile da će ga shrvati i onemogućiti mu efikasno djelovanje. Čudesne podzemne spilje u Altamiri i Lascauxu

pružaju nam uzbudljiv uvid u duhovnost staroga kamenog doba20. Svete slike jelena, bizona i konja, šamana maskiranih u životinje, i lovaca s kopljima, naslikane su s iznimnom pomnjom i vještinom u dubokim spiljama pod zemljom, kojima je vrlo te­ ško prići. Te su pećine vjerojatno bile prvi hramovi i katedrale. Vođene su duge znanstvene rasprave o značenju tih spilja; slike vjerojatno prikazuju lokalne legende koje nikada nećemo doznati. No, sigurno su pripremale scenu za duboko značajan susret ljudi i arhetipskih životinja, nalik bogovima, što rese zidove i svodove tih pećina. Hodočasnici su morali puzati kroz vlažne i opasne podzemne tunele da bi došli do spilja, morali su kopati sve dublje u srce tmine dok se napokon nisu suočili s naslikanim zvijerima. Nala­ zimo ovdje isti sklop slika i ideja koje su oblikovale i šamanovo traganje. Ovdje, u pećinama, vjerojatno se zbivalo isto što i za šamanskih obreda: glazba, ples i pjevanje; putovanje u drugi svijet koje je započinjalo silaskom u dubinu zemlje; bliskost sa životinjama u magijskoj dimenziji, izdvojenoj iz zemaljskoga, po­ srnula svijeta. Taj je doživljaj vjerojatno bio osobito snažan za novopridošlice, koji nikada prije nisu bili u pećinama,

i lako je moguće da su spilje služile u obredima inici­ jacija kojima se mladiće neke zajednice pretvaralo u lovce. Svečanosti inicijacije bile su središnja točka re­ ligije drevnoga svijeta, a i danas su ključne za društva utemeljena na tradiciji21. U plemenskim zajednicama starije dječake još se prisilno odvaja od majki, izdva­ ja iz zajednice, i podvrgava kušnji s ciljem da ih se preobrazi u muškarce. Poput šamanskog putovanja, i to je proces umiranja i ponovnog rođenja: dječak mora umrijeti za dječaštvo i ući u svijet odgovornosti odraslih. One koji prolaze inicijaciju zakopava se u zemlju, ili u grobnicu; priopći im se da će ih proždrijeti neman, ili da će ih ubiti prikaza. Podvrgava ih se snažnoj fizičkoj boli i mraku; obično ih se obrezuje ili tetovira. Iskustvo je tako snažno i traumatično da se onaj koji prođe inicijaciju izmijeni zauvijek. Psiholozi tvrde da takva vrst izolacije i žrtvovanja može dovesti do regresivne dezorganizacije osobnosti, ali da isto tako, ako je ispravno kontrolirana, može potaknuti konstruktivnu reorganizaciju potisnutih snaga u oso­ bi. Na kraju kušnje, dječak će naučiti da je smrt novi početak. Vraća se svojemu narodu s tijelom i dušom muškarca. Kad je pogledao u lice neizbježnoj smrti i naučio da je i ona samo obred prelaska u novi oblik

postojanja, postaje spreman žrtvovati život za svoj narod tako što će postati lovac ili ratnik. Tijekom traumatskog iskustva inicijacije novak obično prvi put čuje najsvetije mitove svojega pleme­ na. To je važan podatak. Mit nije priča koju se može pripovijedati u svjetovnom ili trivijalnom okruženju. Stoga što se njime prenosi svete spoznaje, mit se uvi­ jek pripovijeda u ritualnom okruženju koje ga izdvaja iz obična, profana iskustva i može ga se razumjeti samo u uzvišenom kontekstu duhovnog i psihološkog preobražaja22. Mitologija je diskurs koji nam je potre­ ban u ekstremnim situacijama. Moramo biti spremni dopustiti mitu da nas zauvijek promijeni. Zajedno s ritualima koji slamaju barijeru između slušatelja i priče, i koji mu pomažu da je usvoji kao vlastitu priču, cilj mitskoga pripovijedanja je da nas odvede s onu stranu sigurne izvjesnosti poznatoga nam svijeta, u nepoznato. Citati mit bez pratećeg transformacijskog rituala nepotpun je doživljaj kao i čitati stihove opernog libreta bez glazbe. Ako joj se ne pristupa kao dijelu procesa regeneracije, smrti i ponovnog rođenja, mitologija nema nikakva smisla. Gotovo je izvjesno da je mit o junaku nastao na temelju ritualnog iskustva u hramovima poput onoga

u Lascauxu, na temelju iskustva šamana te na teme­ lju lova. I lovac i šaman i novak na inicijaciji morali su zaboraviti ono poznato i podvrgnuti se strašnim kušnjama. Morali su se suočiti s mogućnošću nasilne smrti prije nego što su se vratili s darovima da nahra­ ne pripadnike svoje zajednice. Sve kulture razvile su sličnu mitologiju o herojskoj potrazi. Junak osjeća da u njegovu vlastitu životu ili u društvu nešto nedosta­ je. Drevne ideje koje su naraštajima hranile zajedni­ cu njemu više ništa ne govore. Stoga napušta dom i prolazi kroz niz po život opasnih avantura. Bori se s čudovištima, penje se na nedostupne planine, pro­ lazi kroz mračne šume, i kroz sve to njegovo staro biće umire dok on stječe novu spoznaju ili umijeće koje donosi svojemu puku. Prometej je ukrao vatru bogovima za čovječanstvo te je morao trpjeti stoljeća jezivih kazni; Enej je morao ostaviti svoj stari život, vidjeti dom u plamenu i sići u podzemni svijet, prije nego što je utemeljio novi Rim. Mit o junaku tako je postojan da se i živote povijesnih ličnosti, kao što su Buda, Isus, ili Muhamed, prepričava u skladu s arhetipskim obrascem koji je nastao vjerojatno još u staro kameno doba. Nadalje, kada su ljudi pripovijedali priče o plemen-

skim junacima, nisu se samo nadali da će zabaviti slu­ šatelje. Mit nam govori što nam je činiti ako želimo postati potpuna osoba. Svatko ponaosob mora biti junak u nekome trenutku svojega života. Svako no­ vorođenče istisnuto kroz uski prolaz porodiljnog ka­ nala, nalik labirintu tunela u Lascauxu, mora ostaviti za sobom sigurnost maternice i sučeliti se s traumom ulaska u zastrašujući, nepoznati svijet. Svaka majka koja rađa i koja se izlaže smrti radi svojeg djeteta, također je junakinja23. Ne možete biti junak, ako se niste spremni odreći svega; bez prethodnog silaska u mrak, nema uspona u visinu, nema novoga života bez nekog oblika smrti. Tijekom života svi ćemo se naći u situacijama kad ćemo se suočiti s nepoznatim, i mit o junaku pokazuje nam kako se moramo ponašati. Svi se moramo suočiti s posljednjim obredom prelaska, onim u smrt. Neki paleolitski junaci preživjeli su i može ih se naći u kasnijoj mitskoj literaturi. Grčki junak Heraklo, primjerice, gotovo je sigurno relikt lovačkog doba24. On se čak i odijeva u životinjska krzna, poput pećinskog čovjeka, i nosi toljagu. Heraklo je šaman, poznat po vještini sa životinjama; on odlazi u pod­ zemni svijet, tragajući za plodom besmrtnosti, i uspi­

nje se u carstvo bogova na Olimpu. Isto tako, grčka božica Artemida, poznata i pod nazivom «gospoda­ rica životinja»25, božica lova i zaštitnica neukroće­ ne prirode, možda je također lik iz starog kamenog doba26. Lov je bio isključivo muška djelatnost, pa ipak, jedan od najmoćnijih lovaca paleolita bila je žena. Najranije figurice koje prikazuju trudnu ženu, prona­ đene diljem Afrike, Europe i Srednjeg istoka, iz toga su razdoblja. Artemida je samo jedno utjelovljenje zastrašujućeg božanstva, Velike Božice, koja nije bila samo gospodarica životinja, nego i izvor života. Ona, međutim, nije bila hraniteljica majka zemlja, nego ne­ umoljiva, osvetoljubiva i zahtjevna božica. Artemida je zloglasna po prinošenju žrtvi i krvoproliću što ga je zahtijevala ako su se prekršili rituali lova. Ta je veličanstvena božica preživjela staro kameno doba. U gradu Çatalhüyük u Turskoj, koji datira iz sedmog ili šestog tisućljeća prije nove ere, na primjer, arheo­ lozi su pronašli velike kamene reljefe koji prikazuju božicu kako rađa. Uz bokove su joj katkada životi­ nje, bivolji rogovi, ili lubanje divljih svinja - ostatci uspješna lova, ali istodobno i simboli muškarca. Kako to da je jedna božica postala tako dominant­

na u tako agresivno muškom društvu? Razlog tome je možda u podsvjesnoj ogorčenosti na ženu. Božica iz Çatalhüyüka vječito rađa, ali njezin partner, bivol, mora umrijeti. Lovci su živote izlagali opasnosti da bi prehranjivali žene i djecu. Moguće je da su se grižnja savjesti i tjeskoba što ih je izazivao lov u spoju s frustracijom koja je bila posljedica ritualnog celibata projicirali u sliku moćne žene koja zahtijeva beskonačno krvoproliće27. Lovci su znali da su žene izvor novoga života; baš su one - a ne muškarci koji su potrošna roba - osiguravale opstanak plemena. Žena je tako postala ikona samog života koja izaziva strahopoštovanje - života koji je zahtijevao beskrajno žrtvovanje muškaraca i životinja. Ovi iscjepkani uvidi u našu paleolitsku prošlost pokazuju da mitologija nije služila kao panaceja za razmažene. Ona je prisiljavala ljude da se suoče s neumoljivom zbiljom života i smrti. Ljudska su bića imala tragičnu predodžbu o životu. Žudjela su za usponom na nebo, a istodobno su shvaćala da će to postići samo ako se suoče s vlastitom smrtnošću, ako napuste sigurnost svijeta, spuste se u dubine i ako u njima umre njihovo staro biće. Mitologija i popratni rituali pomogli su ljudima starog kamenog doba da

s jedne razine života prijeđu na drugu, tako da se smrt, kada bi napokon došla, tumačila kao zadnja i konačna inicijacija u drugi, sasvim nepoznati oblik postojanja. Ta rana spoznaja nikada nije iščeznula, nego je nastavila biti vodiljom ljudima kada su zako­ račili u sljedeću veliku preobrazbu ljudske povijesti.

iii

Mlado kameno doba: mitologija ratara (c. 8000. do 4000. godine prije Krista) Prije otprilike deset tisuća godina, ljudska su bića izumila poljodjelstvo. Lov im više nije bio glavni izvor hrane jer su otkrili kako je zemlja naizgled ne­ iscrpan izvor. Malo je događaja koji su važniji za ra­ zvoj ljudskoga roda od agrarne revolucije u mladom kamenom dobu. U mitologiji koju su razvili dok su se prilagođavali novim uvjetima - fragmenti koje su sačuvani u mitskim pripovijestima kasnijih kultura - naslućujemo strahopoštovanje, radost i strah pr­ vih ratara. Poljodjelstvo je proizvod logosa, ali za razliku od tehnoloških revolucija naših dana, nije ga se držalo isključivo svjetovnom djelatnošću. Dovelo je do velikog duhovnog buđenja koje je pak ljudima otvorilo sasvim novo poimanje samih sebe i svijeta. Novoj ratarskoj znanosti pristupalo se s vjerskim strahopoštovanjem28. Ljudi starog kamenog doba lov su držali svetim činom, a sada je i ratarstvo postalo sveto. Kada je obrađivao zemlju ili prikupljao ljetinu,

ratar je morao biti u stanju obredne čistoće. Dok su promatrali sjemenje kako silazi u dubinu zemlje i shvaćali kako se ondje otvara u tami da iznese ču­ desno drukčiji oblik života, poljodjelci su prepoznali skrivenu silu na djelu. Ljetina je bila bogojavljenje, otkrivanje božanske energije, i kada je obrađivao zemlju i donosio hranu zajednici, ratar je osjećao da je ušao u sveto kraljevstvo i sudjelovao u čudesnom obilju29. Činilo se da zemlja prehranjuje sva stvorenja - biljke, životinje i ljude - kao u živoj maternici. Stvoreni su rituali za obnavljanje te moći, kako se ona ne bi iscrpila. Stoga se prvo sjemenje «odbaciva­ lo» kao žrtva, a prvi plodovi ostajali neubrani, kao neka vrst recikliranja svete energije. Postoje dokazi da su u Srednjoj Americi, dijelovima Afrike, na oto­ cima Tihoga oceana i dravidskoj Indiji, žrtrvovali i ljudska bića. U središtu ovih rituala leže dva načela. Prvo, ništa nije besplatno; da bi nešto dobio, moraš biti spreman nešto i dati zauzvrat. Drugo načelo je holističko viđenje realnosti. Sveto se nije smatralo metafizičkom zbiljom, s onu stranu prirodnog svijeta. Nalazilo ga se samo u zemlji i njezinim proizvodima, koji su i sami bili sveti. Bogovi, ljudska bića, životinje

i biljke dijelili su istu prirodu i stoga su se uzajamno mogli okrijepiti i obnoviti. Ljudsku seksualnost, primjerice, držalo se u biti istovjetnom s božanskom silom koja je oplodila zem­ lju. U ranoj mitologiji mladog kamenog doba žetvu se tumačilo kao plod hijerogamije, svetoga braka: zemlja je bila žena; sjemenje božansko sjeme; a kiša spolno općenje neba i zemlje. Bilo je uobičajeno da muškarci i žene prilikom sjetve sudjeluju u obrednom općenju. Njihov seksualni čin, sam po sebi svet, tre­ bao je aktivirati kreativnu energiju zemlje, baš kao što su i ratarova motika ili plug bili neka vrst svetog falusa što je otvarao zemaljsku maternicu i oplodio ju sjemenom. Iz Biblije saznajemo da su ritualne orgije prakticirane u drevnom Izraelu još do šestog stoljeća prije Krista, zbog čega su bjesnili proroci kao Hošea i Jeremija. Svečanosti u čast Ašere, božice plodnosti u Kanaanu, održavale su se čak i u jeruzalemskom hramu, u kojem je također bila i kuća svetih prosti­ tutki30. No, na početku revolucije mladog kamenog doba, zemlju se nije uvijek obilježavalo ženskim rodom31. U Kini i Japanu je tlo postojanja bilo srednjega roda

i tek je kasnije, vjerojatno zahvaljujući materinskoj ulozi žena u obiteljskom životu, zemlja poprimila žensku prirodu njegovateljice. U drugim dijelovima svijeta zemlju se nije personificiralo nego štovalo kao nešto sveto samo po sebi. Ona je iz utrobe porađala sve stvari, baš kao što žena porađa dijete. Neki od najranijih mitova stvaranja svijeta u Europi i Sjever­ noj Americi govore kako su se prvi ljudi pojavili iz zemlje kao biljke: poput sjemenja, život im se začeo u podzemnom svijetu sve dok novi ljudi nisu ispuzali na površinu, ili niknuli poput cvjetova koje su sku­ pile njihove ljudske majke32. Kao što su nekoć ljudi zamišljali kako se uspinju u visinu ne bi li se sastali s božanstvom, sada su uspostavljali ritualne veze s onim svetim u zemlji. Otkriveni su labirinti iz mladog kamenog doba slični tunelima starog kamenog doba kod Lascauxa, ali, umjesto odlaska na sastanak sa svetim životinjama u podzemnim spiljama, ovi što­ vatelji držali su da ulaze u utrobu Majke Zemlje i da kreću na mističan povratak izvorištu svekolikog postojanja33. Mitovi stvaranja učili su ljude da pripadaju zemlji na isti način na koji joj pripadaju stijene, rijeke i stabla. Oni stoga moraju poštivati njezine prirodne

ritmove. Drugi su izražavali duboko poistovjećivanje s mjestom, vezu koja je bila dublja od obiteljske ili očinske. Ta vrst mita bila je posebice popularna u antičkoj Grčkoj. Erehtej, četvrti mitski atenski kralj, rodio se iz svetoga tla akropole i taj se sveti događaj obilježavao od davnina u posebnom hramu. Revolucija mladog kamenog doba probudila je u ljudi svijest o stvaralačkoj energiji što prožima cijeli kozmos. Prvotno je to bila neka neodređena sveta sila koja je i samu zemlju učinila manifestacijom božanskoga. No, mitska imaginacija uvijek posta­ je konkretnija i podrobnija; ono što je prvotno bilo bezoblično, dobiva obrise i postaje konkretno. Baš kao što je obožavanje neba dovelo do personifikacije Nebeskog Boga, tako je i hraniteljica majka zemlja postala Majka Božica. U Siriji poznavali su je kao Ašeru, bračnu družicu Velikog Boga Ela, ili kao Anat, Elovu kći; u Sumeru u Mezopotamiji nazivali su je Inanna, u Egiptu Izida; a u antičkoj Grčkoj postala je Hera, Demetra i Afrodita. Majka Božica spojila se s Velikom Majkom lovačkih zajednica, zadržavši mnoga njezina zastrašujuća obilježja. Anat je, primje­ rice, nemilosrdna ratnica i često se prikazuje kako gazi kroz more krvi; Demetru se pak opisuje kao

gnjevnu i osvetoljubivu, pa čak i Afrodita, božica ljubavi, poseže za groznom osvetom. Opet, mitologija nije eskapistička. Novi mitovi mladoga kamenog doba ponovno prisiljavaju ljude da se sučele sa zbiljom smrti. Mitovi nisu pastoralne idile, niti je Majka Božica nježno božanstvo koje tješi ljude, jer se ratarstvo nije doživljavalo kao mirno, kontemplativno zanimanje. Naprotiv, ono je bilo stal­ na borba, očajnički boj protiv jalovosti, suše, gladi i žestokih sila prirode koje su također bile manifesta­ cije svete moći34. Slike sjetve prepune spolnih simbola ne znače da su ljudi doživljavali poljodjelstvo kao romantičnu ljubavnu vezu s prirodom. I sama ljudska reprodukcija bila je krajnje opasna za majku i dijete. Isto se tako polje moglo poorati samo uz naporan i iscrpljujući rad. U Knjizi Postanka gubitak prvobit­ nog stanja raja doživljava se kao pad u ratarstvo. U Raju, prva su ljudska bića obrađivala Božji vrt bez ikakva napora. Poslije posrnuća, žena u mukama djecu će rađati, a muškarac u znoju lica svoga kruh svoj će jesti35. U ranoj mitologiji ratarstvo je prožeto nasiljem i hranu se proizvodi samo uz stalni rat sa svetim silama smrti i razaranja. Sjeme mora biti zakopano duboko

u zemlju i mora umrijeti kako bi rodilo plodom, a njegova smrt bolna je i traumatična. Ratarski alati djeluju poput oružja, kukuruz valja samljeti u prah, a grožđe zgaziti u neprepoznatljivu kašu, prije no što će postati vino. Sve to vidimo u mitovima o Majci Božici, čije se pratioce gotovo sve rastrgne, raskoma­ da, okrutno unakazi i ubije prije no što se, zajedno s ljetinom, ponovno osove na noge i počnu novi život. Svi ti mitovi govore o borbi do smrti. U drevnim mitovima o junacima iz starog kamenog doba, obi­ čno je muškarac heroj kretao na opasan put kako bi pomogao svojemu narodu. Poslije revolucije mladog kamenog doba, muškarci su često bespomoćni i pa­ sivni. Svijetom luta i traga žena božica i ona se bori sa smrću te donosi hranu ljudskome rodu. U mito­ vima koji u biti govore o ravnovjesju i obnovljenoj harmoniji, Majka Zemlja postaje simbol ženskoga junaštva. To je jasno vidljivo u mitu o Anat, sestri i supruzi Boga oluje, Baala, koji ne simbolizira samo muko­ trpnost ratarstva, nego i teškoće u postizanju cjelo­ vitosti i harmonije. Baal, koji donosi kišu sprženoj zemlji, i sam vodi stalni stvaralački boj sa čudovi­ štima, silama kaosa i raspadanja. No, jednoga dana

napadne ga Mot, bog smrti, neplodnosti i suše, koji stalno prijeti da će zemlju pretvoriti u opustošenu divljinu. Kad se suoči s Motom, Baala taj put savlada strah i on se preda bez otpora. Mot ga proguta po­ put ukusna zalogaja janjetine i prisili ga da se spusti u podzemni svijet, u zemlju mrtvih. Kako Baal više nije u stanju donijeti kišu zemlji, svo bilje usahne i ugine, uz opće jadikovke. El, Baalov otac - tipičan Vrhovni Bog - nemoćan je. Kada čuje za Baalovu smrt, spusti se sa svojega uzvišenoga prijestolja, odjene pokajničku kostrijet i duboko si zareže obraze u tradicionalnom ritualu žalovanja, ali ne uspije spasiti sina. Jedino djelotvorno božanstvo je Anat. Puna boli i bijesa, ona luta zemljom izbezumljena, tragajući za svojim alter egom, svojom drugom polovicom. Si­ rijski tekst u kojem je sačuvan ovaj mit govori nam da ona čezne za Baalom «kao krava za teletom ili ovca za janjetom»36. Majka Božica bijesna je i izvan kontrole kao životinja kada joj je mladunče u opas­ nosti. Kada Anat pronađe Baalove posmrtne ostatke, pripremi veliku pogrebnu gozbu u njegovu čast te izgovorivši gorljivu pritužbu Elu nastavi potragu za Motom. Kada ga pronađe, rasiječe ga nadvoje ritu­ alnim srpom, prosije ga kroz sito, spali, samelje u

žrvnju i razbaca njegove ostatke poljem, postupajući baš kao što postupa ratar sa sjemenjem. Naši su izvori nepotpuni pa nam nije poznato kako je Anat uspjela vratiti Baala u život. Ali i Baal i Mot su božanstva pa stoga niti jedan ne može biti sasvim uništen. Borba te dvojice nastavit će se i žetva će biti moguća svake godine samo usprkos smrti. Po jed­ noj verziji toga mita Anat oživi Baala tako potpuno da sljedeći put kada ga Mot napadne on odgovori mnogo žešće. Kiša se vrati na zemlju, dolinama poteče med i mlijeko, a s neba stade padati ulje. Priča završava seksualnim spajanjem Baala i Anat, slikom cjelovitosti i dovršenja, koju se kultno obnavlja tije­ kom novogodišnjih svečanosti. Vrlo sličan obrazac pronalazimo i u Egiptu, prem­ da je Izida manje moćna od Anat. Oziris, prvi egipat­ ski kralj, poučio je svoj narod umijeću poljodjelstva. Njegov brat Set, koji je žudio za prijestoljem, ubija ga, a Izida, Ozirisova sestra i supruga, luta svijetom, tragajući za njegovim tijelom. Kada pronađe truplo, uspijeva ga oživjeti tek toliko da s njim začne Horusa, sina koji će nastaviti njegovu lozu, prije nego što on opet izdahne. Zatim je Ozirisovo tijelo rasječeno na komade i svaki je komad, poput sjemena, zakopan

na različitim mjestima diljem Egipta. Postao je vladar Duata, svijeta mrtvih, te je također odgovoran svake godine za žetvu, a njegovu se smrt i komadanje obnav­ lja u ritualima što prate žetvu i vršidbu. Bog mrtvih često je također i bog žetve, čime se želi pokazati da se život i smrt nerazdvojivo prožimaju. Ne može postojati jedno bez drugoga. Bog koji umre i vrati se u život utjelovljuje opće procese, kao što su izmjene godišnjih doba. Možda se pojavljuje novi život, ali te­ meljno obilježje mita i kulta umirućih biljnih bogova uvijek su katastrofa i krvoproliće, a pobjeda životnih sila nikada nije potpuna. To je posebice vidljivo u mitu koji govori o silasku mezopotamijske božice Inanne u podzemlje. Može ga se očitavati kao još jednu ceremoniju inicijacije u podzemni svijet, iskustvo smrti koje vodi do novoga života. Inanna nema dobrohotan motiv za svoj opas­ ni put u dubinu zemlje. Koliko možemo nazrijeti iz poznatih izvora, koji su nepotpuni, cilj joj je svrgnuti svoju sestru Ereškigalu, Kraljicu Pakla, koja je tako­ đer i Gospodarica Života. Prije ulaska u Ereškigalinu modru palaču od lazura, Inanna mora proći kroz sedam vrata u sedam zidova njezina grada. Svaki put joj stražar stane na put i prisili je da skine dio

odjeće, tako da je na kraju, kada dolazi pred sestru, Inanna posve razodjevena i razoružana. Tako njezin pokušaj svrgavanja sestre propada i Sedam Sudaca Podzemlja osude Inannu na smrt, a tijelo joj probodu kopljem. No drugi bogovi spašavaju Inannu i njezin povra­ tak na zemlju, u pratnji hordi đavola, trijumfalan je i užasan. Kada se vrati kući, otkriva da se njezin suprug, naočiti mladi pastir Dumuzi, drznuo sjesti na njezino prijestolje. Sva bijesna, Inanna ga osu­ đuje na smrt, Dumuzi bježi, a đavoli ga progone te ga prisiljavaju da se spusti u Podzemni svijet i ondje zauzme Inannino mjesto. No, on postiže sporazum prema kojem se godina dijeli na Dumuzija i njegovu sestru Geštinannu, pa tako svatko od njih provede po šest mjeseci s Ereškigalom u Podzemnom svijetu. Ali, Inannina avantura zauvijek mijenja svijet, budu­ ći da odsustvo Dumuzija, koji je sada bog vegetaci­ je, izaziva promjenu godišnjeg doba. Kada se vrati Inanni, zemlja ponovno oživi, rođenjem jaganjaca i klijanjem žita poslije čega uskoro uslijedi žetva. Kada se on spusti u podzemlje, zemlju pogode duge ljet­ ne suše. Nema konačne pobjede nad smrću. Jedna sumerska pjesma u kojoj se potanko prepričava taj

mit, završava uzvikom: «O Ereškigal! Velika je tvo­ ja hvala!»37 No, čovjeka se najviše doimaju dirljive žalopojke žena, posebice Dumuzijeve majke, kada oplakuje gubitak sina: «samotnik u pustoj zemlji; gdje nekoć bje živ, sad leži kao mlad mužjak u kori­ jenu sasječen.»38 Ta Majka Božica nije iskupiteljica, nego uzrok smr­ ti i tuge. Njezin je put svojevrsna inicijacija, obred transformacije kroz koji svi mi moramo proći. Inanna odlazi u svijet smrti da bi se sastala sa sestrom, prikrivenim i neočekivanim aspektom vlastita bića. Ereškigal predstavlja krajnju zbilju. U mnogim mito­ vima koji datiraju iz toga razdoblja, susret s Majkom Božicom najveća je junakova pustolovina, vrhunsko prosvjetljenje. Gospodarica života i smrti, Ereškigal je također svojevrsna Majka Božica, koju se prikazuje kako konstantno rađa. Kako bi joj se približila i došla do istinske spoznaje, Inanna mora odbaciti odjeću koja štiti njezinu ranjivost, mora se odreći svoje ego­ centričnosti, usmrtiti svoje staro jastvo, usvojiti ono što se doima suprotno i njoj neprijateljsko, i prihva­ titi nepodnošljivo: drukčije rečeno, nema života bez smrti, mraka i oskudice39. Rituali koje se povezuje s Inannom bili su se usre­

dotočili na njezinu tragičnu priču i nikada nisu slavili njezino ponovno spajanje s Dumuzijem u proljeće. Stoga što je tako snažno predstavljao ono što se smatralo temeljnim zakonom postojanja, taj je kult bio vrlo raširen. Inannu su Babilonci nazivali Ištar, a Sirijci Astarte (ili Ašera); na Bliskom Istoku Dumuzi je poznat kao Tammuz, a žene toga područja oplakivale su njegovu smrt40. U antičkoj Grčkoj zvao se Adonis, jer su žene semitskog svijeta žalovale zbog gubitka svojega «gospodara» (adona). Priča o Adonisu mi­ jenjala se tijekom godina, ali u prvotnom obliku se poklapala s temeljnom strukturom sumerskog mita, jer prikazuje Božicu koja svojeg mladog bračnog druga predaje smrti41. Poput Velike Božice lovaca, i Majka Božica mladog kamenog doba pokazuje da je, premda se možda muškarci doimaju snažnijima, žena ona koja je jača i koja ima kontrolu. Isto to vidljivo je i u grčkom mitu o Demetri i njezinoj kćeri Perzefoni, koji gotovo sigurno potječe iz mladog kamenog doba42. Demetra je Majka Usje­ va, zaštitnica uroda i plodnosti zemlje. Kada Had, vladar Podzemlja, otme Perzefonu, Demetra napusti Olimp i luta svijetom shrvana tugom. U svojemu bi­ jesu spriječi žetvu, zaprijetivši ljudskim bićima glađu

ako njezina kći Kora («djevojka») ne bude vraćena. Zabrinut, Zeus pošalje Hermesa, božjeg glasnika, da izbavi Koru, ali ona je nažalost za svojega boravka u Podzemlju pojela nešto zrnevlja nara i sada mora četiri mjeseca u godini provesti s Hadom koji joj je u međuvremenu postao suprug. Kada se vrati majci, Demetra ukida zabranu i zemlja ponovno postaje plodna. To nije samo jednostavna alegorija prirode. Demetrini obredi ne koincidiraju ni sa sjetvom, ni sa žetvom. Perzefona se možda spušta u zemlju poput sjemena, ali u Sredozemlju sjemenu je potrebno samo nekoliko tjedana da proklija, a ne četiri mjeseca. Baš kao i mit o Inanni, i to je još jedna priča o božici koja nestaje i zatim se vraća. To je mit o smrti. U antičkoj Grčkoj, Demetra, božica usjeva, istodobno je i Go­ spodarica Mrtvih, a predvodila je i tajnoviti kult u Eleuzini, nedaleko od Atene. Bili su to tajni obredi, ali čini se da se njima prisiljavalo mystai (novake) da prihvate neizbježnost smrti kao bitan dio života, i ustanove kako je time izgubila jezovitost. Moćni obredi neizbrisivo su urezivali značenje mita u svijest i srca onih koji bi prolazili kroz tu dugotrajnu inicija­ ciju. Nema nikakvih izgleda da se konačno pobijedi

smrt. Kora mora neprekidno prelaziti iz gornjega u donji svijet i obratno. Bez simbolične smrti djevice, neće biti uroda, hrane, ni života. Vrlo malo nam je poznato o Eleuzinskim miste­ rijima, ali sudionici tih obreda zbunili bi se da ih se upitalo vjeruju li kako se Perzefona zaista spustila u utrobu zemlje, onako kako je to opisano u mitu. Mit je bio istina, jer kamo god pogledali vidjeli ste da su život i smrt nerazdvojivi, te da zemlja umi­ re i ponovno se vraća u život. Smrt je bila užasna, zastrašujuća i neizbježna, ali nije bila kraj. Ako ste obrezali biljku i odbacili usahlu granu, na tom bi mjestu niknula nova mladica. Poljodjelstvo je dovelo do novog, premda uvjetnog, optimizma43. Sjeme je moralo umrijeti kako bi dalo usjev; obrezivanje je zapravo koristilo biljkama i poticalo je nicanje novih mladica. Inicijacija u Eleuzini pokazala je da je suče­ ljavanje sa smrću dovelo do duhovne obnove te da je bilo svojevrstan oblik ljudskog obrezivanja. Nije čovjeku osiguravalo besmrtnost - samo su bogovi živjeli zauvijek - ali moglo vam je pomoći da živite s manje straha, a time da živite i punijim životom ovdje na zemlji, mirno gledajući smrti u lice. I doista, svaki smo dan prisiljeni umrijeti u sebi za ono ja koje

smo već stekli. I u razdoblju mladog kamenog doba, mitovi i obredi prijelaza pomagali su ljudima da pri­ hvate svoju smrtnost, da prijeđu na novu razinu i da smognu hrabrosti da se mijenjaju i razvijaju.

iv

Rane civilizacije (4000. do 800. godine prije Krista) Negdje oko 4000. godine prije Krista, ljudska su bića načinila novi veliki korak naprijed kada su počela graditi gradove, prvo u Mezopotamiji i Egiptu oko 4000. godine prije Krista, a poslije i u Kini, Indiji te na Kreti. Neke od tih ranih civilizacija nestale su gotovo bez traga, ali u plodnome polumjesecu, ondje gdje je danas Irak, u mitologijama koje slave život u gradovima, nalazimo rane odgovore na izazove urba­ nizma. Ljudi su imali sve veću svijest o vlastitu životu. Sada su, putem uljuđene umjetnosti, mogli dati trajan izraz svojim težnjama, a pojava pismenosti značila je da su mogli ostaviti trajne književne zabilješke svoje mitologije. Ljudski rod ušao je u povijesno doba: u gradovima se tempo promjena ubrzao i ljudi su postali svjesniji uzročno posljedičnog lanca. Nova tehnologija omogućila je stanovnicima gradova veću kontrolu nad okolišem, i počeli su se sve više razli­

kovati od prirodnog okruženja. Bilo je to uzbudljivo vrijeme oslobađanja i ponosa. No, velike promjene izazivaju i velike strahove. Kaže se da je povijest proces uništavanja, budući da svaki novi razvitak zahtijeva uništavanje svega što je bilo prije44. To je očito slučaj kod mezopotamijskih gradova u kojima su kuće od glinenih opeka zahti­ jevale stalno održavanje i povremenu obnovu. Nova zdanja podizana su na zaravnjenim ruševinama pret­ hodnih i tako je proces propadanja i obnove ugra­ đen u temelje nove umjetnosti izgradnje gradova45. Civilizaciju se doživljavalo kao nešto veličanstveno, ali krhko; neki bi grad iznenada izniknuo u drama­ tičnom procvatu, ali bi isto tako naglo počeo pro­ padati. Kada bi jedan grad-država stekao nadmoć, napadao je suparnike. Bilo je ratova, pokolja, revo­ lucija i deportacija. Razaranje je značilo da će se kul­ turu, koju se tako mukotrpno stvaralo, morati uvijek iznova obnavljati. Postojala je stalna bojazan da bi se život mogao vratiti starim barbarskim običajima. S mješavinom straha i nade, novi urbani mitovi raz­ rađivali su beskrajnu borbu reda i kaosa. Stoga ne iznenađuje da su neki civilizaciju doživ­ ljavali kao pravu pošast. Biblijski pisci vidjeli su je

kao znak razdvajanja od Boga, koje je slijedilo poslije izgona iz Raja. Gradskom životu kao da je bilo priro­ đeno nasilje koje uključuje ubojstva i eksploataciju. Prvi čovjek koji je sagradio grad, bio je Kajin, prvi ubojica46, a njegovi nasljednici izumili su uljuđene umjetnosti: Jubal je bio «praotac svih koji sviraju na liru i sviralu», a Tubal-Kajin «onih koji kuju bakar i željezo»47. Veliki zigurat, ili Kula babilonska, osta­ vila je dubok i nepovoljan dojam na drevne Izraelite. Vidjeli su u njoj simbol poganske oholosti, čiji je jedini motiv želja za samoveličanjem. Nazvali su je Bavel ili Babel, jer je, da bi kaznio graditelje, Jahve «pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je Jahve raspršio po svoj zemlji»48. No sami stanovnici Mezopotamije doživljavali su grad kao mjesto na kojem se mogu sresti s božan­ skim. Bila je to gotovo obnova izgubljenoga raja. Zigurat je zamijenio planinu u središtu svijeta koja je omogućivala prvim ljudskim bićima da se uspnu u svijet bogova. Bogovi su živjeli u gradovima, rame uz rame s ljudima, u hramovima koji su bili replike njihovih palača u božanskome svijetu. U antičkom svijetu svaki je grad bio sveti grad. Kao što su njihovi pretci držali lov i ratarstvo svetim i sakramentnim

činom, tako su i prvi stanovnici gradova smatrali svoja kulturna postignuća u biti božanskima. U Me­ zopotamiji bogovi su naučili ljude kako graditi zigurate, a Enki, bog mudrosti, bio je zaštitnik kožara, metalaca, brijača, graditelja, lončara, stručnjaka za navodnjavanje, liječnika, glazbenika i pisara49. Znali su da su se upustili u čudesan pothvat koji će zauvi­ jek promijeniti ljudski život; njihovi su gradovi bili transcendentni jer su nadilazili sve do tada pozna­ to. U tome kao da su primjenjivali nešto od nebeske kreativnosti bogova, koji su iz zbrke kaosa nekako uspjeli stvoriti red. Ali Izraeliti nisu bili u pravu kada su držali da su stanovnici Mezopotamije podlegli grijehu oholosti. Oni su znali da je ljudski život, čak i u njihovim impresivnim gradovima, nesavršen i prolazan u uspo­ redbi sa svijetom bogova koji je još činio okvir njiho­ vim svakodnevnim životima. Njihovi gradovi bili su tek blijeda slika izgubljenog raja Dilmuna, u kojem su sada obitavali samo bogovi i nekolicina iznimnih ljudskih bića. Bili su duboko svjesni činjenice da je, baš kao i ljudski život, cijela civilizacija krhka i prolazna. U Egiptu, kompaktnoj zemlji, izoliranoj i zaštićenoj planinama od neprijateljskih sila, plodnoj

zahvaljujući redovitim poplavama Nila, bilo je više pouzdanja u ljudska ostvarenja. No, u Mezopotamiji, gdje su poplave Eufrata i Tigrisa bile nepredvidljive i često razorne, gdje su pravi prolomi oblaka mogli plodnu zemlju pretočiti u močvaru, ili je vreli vjetrovi pretvoriti u prašinu, i gdje je neprestano prijetila in­ vazija, život je bio znatno nesigurniji. Za održavanje civilizacije, činilo se, bilo je potrebno uložiti gotovo herojske napore u borbi protiv hirovitih i destruktiv­ nih prirodnih sila. Ti su strahovi posebice vidljivi u mitovima o poplavama. Rijeke Mezopotamije sklone su iznenadnim promjenama toka, jer nemaju nika­ kvih prirodnih prepreka te su stoga poplave bile česte i katastrofalne. Prelijevanje rijeka nije bio nikakav blagoslov, kao u Egiptu, nego je postalo svojevrsna metafora za političko i društveno rastakanje. Kadgod zakorače u novo razdoblje povijesti, lju­ di mijenjaju svoja poimanja humanosti i božanstva. U tim ranim civilizacijama, ljudi su postali sličniji nama, modernim ljudima, svjesniji nego ikada či­ njenice da su gospodari vlastite sudbine. Sukladno tome, ni bogove više nisu mogli promatrati onako kao njihovi pretci. S obzirom na to da su ljudska djela sada zauzela središte pozornosti, bogovi su se udaljili;

nisu više bili sama po sebi razumljiva realnost koja je tik izvan ljudskog domašaja. U novoj urbanoj mi­ tologiji Poplava je postala obilježje svojevrsne krize u odnosu bog-čovjek. U Atrahasi, najdužoj mezopotamijskoj pjesmi o poplavi, bogovi su, kao i ljudi, graditelji gradova. Iscrpljena neprekidnim kopanjem kanala za navodnjavanje koji okoliš čine podobnim za život, niža se božanstva pobune, pa Majka Božica stvori ljudska bića kako bi umjesto njih obavljala manje vrijedne poslove. No, ljudi se odviše namnože i tako su bučni, da Enlil, bog oluja, koji zbog njiho­ ve graje ne može zaspati, odluči poplaviti svijet u brutalnom obliku populacijske kontrole. No Enki želi spasiti Atrahasa50, «posebice mudra čovjeka» iz grada Šuruppaka. Njih dvojica veliki su prijatelji, pa stoga Enki veli Atrahasu da sagradi brod te ga pouči tehnologiji da brod bude nepromočiv. Zahvaljujući toj božanskoj intervenciji, Atrahas, poput Noe, uspi­ je spasiti svoju obitelj i sjemenje svega života. No, kada su se vode povukle, bogovi su užasnuti razara­ njem. U mezopotamijskom mitu poplava obilježava početak povlačenja bogova iz svijeta. Enki odvodi Atrahasa i njegovu suprugu u Dilmun. Oni su jedina ljudska bića koja će uživati u besmrtnosti i biti bliska

s bogovima. No u priči se također slavi i božanski inspiriranu tehnologiju koja je spasila ljudski rod od uništenja. U Mezopotamiji, kao i u modernim vreme­ nima, civilizacija i kultura sve više dolaze u središte zanimanja mitova i ljudskih težnji. Ipak, stanovnici Mezopotamije nisu bili potpuno slični nama. Bogovi su se možda povukli, ali ljudi su ostali duboko svjesni transcendentalnog elementa u svojim svakodnevnim djelatnostima. Svaki grad dr­ žalo se zemaljskim posjedom nekog boga, a svaki građanin - od vladara do najnižeg manualnog radni­ ka - bio je u službi svojeg boga zaštitnika - Enlila, Enkia ili Inanne51. Ljudi su se i dalje pridržavali trajne filozofije, koja je sve na svijetu vidjela kao repliku nebeske zbilje. Gradovima-državama upravljali su skupovi staraca, pa su sukladno tome stanovnici Me­ zopotamije vjerovali kako i svijetom bogova upravlja neki Božanski Skup vodećih bogova. Također su pretpostavljali da su - poput njihove urbane kulture koja se razvila iz malih ratarskih zajednica što su živjele u bliskoj vezi s prirodnim ritmovima zemlje - i bogovi prošli kroz sličnu evoluciju. Otuda i mit o postanku koji je preživio u babilon­ skom epu poznatom pod nazivom nastalom prema

početnim riječima, Enuma Eliš. Naš tekst datira tek iz prve polovice drugog tisućljeća prije Krista, ali u njemu se nalazi i mnogo stariji materijal52. Pjesma počinje teogonijom koja prikazuje kako su prvo na­ stali sami bogovi. Nema postanja ex nihilo, nego je zabilježen proces evolucije u kojem su se prvi bogovi pojavili iz svete prvotne tvari, bezoblične, nedefini­ rane supstance, u kojoj ništa nema identitet. Sol i gorke vode su se miješali, nebo, kopno i more nisu bili razdvojeni, a sami bogovi bili su «bezimeni, bez naravi i bez budućnosti»53. Prva božanstva koja su se pojavila iz te sluzi bila su nedjeljiva od prapočela. Apsu je bila slatkovodna rijeka, Tiamat slano more, a Mummu magloviti oblak. Njihova se imena također prevodi kao: «bezdan», «ništavilo» i «praznina». Ti prvotni bogovi još su bezoblični i nepokretni. No, drugi bogovi emaniraju iz njih u parovima, i sva­ ki je par jasnije definiran od onog prethodnog. Kako se ta božanska prapočela počinju razdvajati, nastaje uređeni kozmos. Prvo nastaje mulj (mješavina vode i zemlje), koji predstavljaju Lahmu i Lahamu; zatim Anšer i Kišar (obzori neba i mora), i napokon Nebe­ ski Bog Anu, te Ea, Zemlja. Ali taj teogonički mit nije puka metafizička špekulacija o evoluciji božanstva;

ona je također, i to je bitno, svojevrsna meditacija 0 Mezopotamiji, aluvijalnom području izgrađenom na naslagama mulja. I opet je božansko jedan aspekt ljudskoga svijeta. Bogovi su nedjeljivi od krajobraza, a u Eridu, jednom od najstarijih mezopotamijskih gradova, močvarna laguna koja je omogućila podi­ zanje naselja i koja je okruživala središte kulta zvala se apsu. Mit također govori i o postupnom odvajanju od prirode, što su doživljavali i sami novi stanovnici gradova. Novi su bogovi bili aktivniji i mogli su svladati svoje roditelje. Apsu potone u zemlju, a Ea i Anu podignu na njegovim kostima vlastite palače, zajedno s crkvama i vijećnicama - gradnja gradova uvijek označava vrhunce mezopotamijske kozmologije. Ali Tiamat i dalje predstavlja prikrivenu prijetnju: stvori­ la je moćnu hordu čudovišta kako bi osvetila Apsuovu smrt. Jedini bog koji je može poraziti u otvorenoj borbi je Marduk, veličanstveni Ein sin. Poslije očajni­ čke borbe, Marduk stane na Tiamatino golemo tijelo i raspolovi ga poput kakve goleme školjke, stvorivši tako nebo i zemlju koju će nastanjivati ljudska bića. On obznani zakone i ustanovi Božanski Skup kako bi utvrdio novi kozmički poredak. Napokon, kao

da mu je to slučajno palo na pamet, Marduk stvori prvog čovjeka, miješajući krv jednog od poraženih bogova sa šakom praha, pokazujući time da bogovi nisu izolirani u vlastitu natprirodnom svijetu, nego da su ljudska bića i priroda sačinjeni od iste božan­ ske tvari. Mit ispituje ljudski proces mijene, koji je u skladu s razvitkom bogova. On odražava evoluciju mezopotamijskog grada-države koji je odbacio staru ratarsku zajednicu (držeći je nerazvijenom i tromom) te se eta­ blirao uporabom vojne sile. Poslije pobjede, Marduk utemelji Babilon. U središtu grada je zigurat Esagila, koji je kopija Mardukova hrama u božanskome svi­ jetu. Kao «simbol beskrajnog neba» koji se nadvija nad svim ostalim zdanjima, on postaje zemaljskim domom bogova. Grad dobiva ime «bab-ilani» («bo­ žja vrata»), mjesto na kojem božansko ulazi u svijet čovjeka. U Esagili, bogovi se okupljaju kako bi vodili sveti obred «iz kojega svemir prima svoju strukturu, skroviti svijet postaje jasan, a bogovi dobivaju mjesto u svemiru»54. Tako grad zamjenjuje stari axis mundi, koji je povezivao nebo i zemlju u Zlatno doba. I u Bibliji je sačuvan mit o postanku koji govo­ ri o tome kako je Jahve stvorio svijet ubivši neman

morsku, poput Tiamata55. Ova vrst kozmogonije bila je popularna među stanovništvom Srednjeg istoka. Izražavala je njihovo uvjerenje da je civilizacija stal­ na borba, veliki trud, usuprot slabim izgledima za uspjeh, kako bi se zaustavilo povratak u bezoblični barbarski život. Četvrtog dana novogodišnjih pro­ slava izgovaralo se Enuma Eliš. Kao i svaka mitska priča, opisivao je tajnoviti i neizrecivi događaj koji se zbio u Sveto Doba «svevremena». Nije to bio običan povijesni incident, koji se dogodio i završio u pro­ šlosti. Stvaranje svijeta stalni je proces; božanski boj protiv kaosa i dalje se vodio i ljudskim bićima bio je potreban priljev božanske energije kojom se kaos i katastrofu držalo na sigurnoj udaljenosti. U drevnom svijetu, simbol se nije odvajalo od ne­ vidljive stvarnosti koju prikazuje. Stoga što sličnost predstavlja neku vrst identiteta, ona čini nevidljivu realnost nazočnom. Simbolični ritual novogodišnjih svečanosti bio je svojevrsna drama koja, kao i svaki dobar kazališni događaj, dokida prepreke vremenu i mjestu te gledatelje i sudionike oslobađa svakodnev­ nih preokupacija. Bila je to igra svetog pretvaranja. Vjernici su se osjećali bačeni u bezvremeni božanski svijet koji je bio okvir njihova svakodnevnog života.

Ubijalo se žrtveno janje da se ukine umiruću godinu na izdisaju; tobožnja borba predstavljala je Mardukov boj protiv Tiamat, a saturnalija je rekreirala sile kaosa ponizujući vladara i postavljajući umjesto nje­ ga na prijestolje kralja karnevala. Ovaj ritualni rasap poretka podsjeća na psihološki slom sličan onome što ga proživljava šaman tijekom inicijacije i na pomno izrežirane regresije mladića prigodom obreda zrelosti. U arhajskoj duhovnosti takav simbolični povratak u pradavni kaos od neprocjenjive je vrijednosti za svako novo stvaranje56. Kao što nam je poznato, priča o postanku nikada nije ljudima davala činjenične informacije o počelima života. U drevnom svijetu kozmogoniju se obično izgovaralo u liturgijskom okruženju i tijekom raz­ doblja krajnje nužde kada bi ljudi osjećali potrebu za injekcijom božanske energije: kada su se okretali prema nepoznatom na početku kakva nova pothvata - prilikom proslave Nove godine, na vjenčanju ili krunidbi. Njezin cilj nije bio da informira, nego je prije svega bio terapeutske naravi. Ljudi bi slušali pripovijedanje kozmologijskog mita kada bi bili su­ čeljeni s nadolazećom katastrofom, kada bi željeli okončati sukob, ili izliječiti bolesne. Ideja je bila po­

segnuti za vječitim energijama koje podupiru ljudsku egzistenciju. Mit i prateći obredi podsjećali su na to da često mora biti gore prije nego što će stvari krenuti na bolje, te da bez odlučne borbe nema opstanka i stvaralaštva. Druge kozmologije isticale su da istinska kreativ­ nost zahtijeva samoprijegor. U indijskoj vedskoj mito­ logiji, stvaranje je bilo rezultat čina samopožrtvovnosti. Puruša, kozmički div, ponudio je sebe bogovima koji su ga raskomadali i žrtvovali; kozmos i društvene klase koje su činile društvo formirane su od njegova tijela i bile su stoga svete i apsolutne. U Kini je bio popularan mit o drugom divu imenom Pan Gu, koji je radio 36.000 godina da stvori održivi svemir i onda, iscrpljen napornim radom, umro. Isti motiv prisutan je i u srednjeistočnim mitovima o borbama. Tiamat, Mot i Leviatat nisu zli, nego jednostavno ispunjava­ ju svoje kozmičke uloge. Oni moraju umrijeti i biti raskomadani prije nego što će iz kaosa izaći uređen kozmos. Opstanak i civilizacija ovise o smrti i razara­ nju drugoga i ni bogovi ni ljudi ne mogu biti istinski kreativni, ako nisu spremni odreći se samih sebe. Sve do sada mitologija se koncentrirala gotovo isključivo na iskonska junačka djela i borbe bogova

ili arhetipskih predaka iz davnih vremena. No urbani mitovi počeli su zadirati u povijesni svijet. Budući da se svijet sada sve više oslanjao na ljudsku inventiv­ nost, ljudi su počeli sami sebe shvaćati kao neovisne čimbenike. U prvi plan došle su njihove vlastite dje­ latnosti i bogovi kao da su postajali sve udaljeniji. Pjesnici su počeli reinterpretirati stare priče. Ova­ kav razvoj događaja vidljiv je u babilonskom Epu o Gilgamešu. Gilgameš je vjerojatno bio povijesna ličnost koja je živjela negdje oko 2.600. godine prije Krista: naveden je u bilješkama kao peti kralj Uruka na jugu Mezopotamije, i kasnije je postao narodni junak. Najranije legende pripovijedaju o njegovim pustolovinama sa slugom Enkiduom. Među njima su tipična junačka djela i šamanski pothvati, kao što su borbe s čudovištima, silazak u podzemni svijet i razgovori s Božicom. Kasnije se tim pričama pridaje dublje značenje i one postaju svojevrsno traganje za vječnim životom. Ali u konačnoj verziji pjesme, na­ pisanoj oko 1.300. godine prije Krista, mit propituje ograničenja i značenje ljudske kulture. Na početku pjesme Gilgameš je čovjek koji je izgu­ bio svoj put. U duši mu bjesni oluja i on počinje tlačiti vlastiti narod, koji preklinje bogove da isprave

tu nepravdu. Ali, i to je značajno, bogovi više nisu voljni izravno se uplitati u ljudske poslove te stoga koriste posrednika. Da bi Gilgamešu dali nešto što će ga ozbiljno zaokupiti, stvore Enkidua, divljeg, pri­ mitivnog čovjeka koji stane bjesnjeti zemljom. Tijela prekrivena čupavim krznom, duge neuredne kose, polugol, Enkidu jede travu i pije jezersku vodu, i pravi je «čovjek-kakav-bje-u-početku»57, koji se bolje snalazi sa životinjama nego s ljudskim bićima. Da bi pripitomio Enkidua, Gilgameš mu pošalje prostitutku Šamhat da ga pouči civiliziranu životu. Poslije šest noći provedenih sa Šamhat, Enkidu ustanovi da je njegova veza s prirodnim svijetom životinja prekinu­ ta. Postao je uljuđen, ali to je ujedno gubitak i dobi­ tak. Enkidu je «oslabljen», ali je istodobno postao «dubokouman» i «nalik bogu»58. Dobio je mudrost i profinjenost koji će mu omogućiti da uživa u rafini­ ranom životu Uruka, koji je toliko iznad prirodnog ljudskog stanja da se doima božanskim. Gilgameš i Enkidu postaju prijatelji i kreću u avanture. Tijekom svojih putovanja susretnu Ištar. U starijoj mitologiji, vjenčanje s Majkom Božicom često je predstavljalo vrhunsko prosvjećenje i vrhu­ nac junakova traganja, ali Gilgameš odbije Ištar. To

je uvjerljiva kritika tradicionalne mitologije koja više ne korespondira u potpunosti s urbanim pučanstvom. Gilgameš ne doživljava civilizaciju kao božansku tvo­ revinu. Ištar je uništavateljica kulture: ona je poput mješine za vodu što moči onoga koji je nosi, poput cipele što žulja onoga koji je obuva, ili vrata što pro­ puštaju vjetar59. Niti jedna njezina veza nije potrajala; uništila je svakog ljubavnika60. Smrtnicima je mnogo bolje bez razornih veza s neodgovornim božanstvima. Gilgameš, kao civiliziran čovjek, proglašava svoju ne­ ovisnost o božanskome. Bogovima i ljudima je bolje da idu svatko svojim putom. Ali, Ištar se osvećuje pa se Enkidu razboli i umre. Gilgameš je izvan sebe od boli. Potišten spoznajom da i sam mora umrijeti, prisjeti se da je čovjek koji je preživio Potop - u ovome epu nazvan Utnapištim bio obdaren vječnim životom, te se otputi u Dilmum njemu u posjet. No ljudska bića ne mogu se vratiti primitivnoj duhovnosti i potraga za svijetom bogova predstavlja svojevrsnu kulturnu regresiju; Gilgameš luta stepama, neobrijan, zamršene kose i ogrnut samo lavljom kožom. Poput šamana i on slijedi put sunca kroz nenastanjene krajeve, ima viziju podzemnog svi­ jeta i traga za «tajnim znanjem bogova»61. Međutim,

kada napokon stigne do Dilmuma, Utnapištim mu objasni da bogovi više neće ukidati prirodne zakone za izabrana ljudska bića. Stari mitovi ne mogu više poslužiti kao vodič za ljudske težnje. Posjet Dilmumu izokreće stari mitski pristup62. U Atrahazi, pri­ ča o Potopu ispripovijedana je sa stajališta bogova, ali ovdje Utnapištim razmišlja o vlastitu iskustvu, o praktičnim poteškoćama pri porinuću broda te o vla­ stitoj ljudskoj reakciji na razaranje što ga je izazvao Potop. Dok su se stari mitovi koncentrirali na sveti svijet i nisu se odviše bavili povijesnim događajima i likovima, ovdje povijesni Gilgameš odlazi u posjet mitskome Utnapištimu. Povijest se počinje uplitati u mit, kako se bogovi povlače iz ljudskoga svijeta63. Umjesto da od bogova dobije povlaštene informa­ cije, Gilgamešu je očitana bolna lekcija o ograniče­ njima ljudskosti. On se vraća u civilizaciju: okupa se, odbaci lavlju kožu, uresi kosu i odjene čistu odjeću. Od toga trenutka usredotočit će se na podizanje zi­ dova Uruka i njegovanje civilizirane umjetnosti. On osobno će umrijeti, ali ostat će besmrtan u spome­ nicima, posebice u izumu pisma, kojim će se zabilje­ žiti sva njegova postignuća za budućnost64. Dok je Utnapištim stekao mudrost razgovarajući s bogom,

Gilgameš je naučio razmišljati o vlastitu iskustvu bez božanske pomoći. Izgubio je neke iluzije, ali je stekao «potpunu mudrost», vratio se «umoran, ali barem pomiren sa sudbinom»65. On je napustio drevnu mit­ sku viziju, ali i povijest ima svojih dobrih strana. I u Grčkoj je došlo do slične revalorizacije drevnih mitskih ideala. Primjerice, mit o Adonisu preoblikovao je priču o Dumuziju i Ištar i pretvorio ju je u poli­ tički mit66. Adonis nije sposoban postati građaninom. Kao beznadan lovac, on ne bi prošao kroz obrede inicijacije kojima su grčki mladići stjecali građanstvo, a često su se temeljili na kušnji lovom. Opčinjen dvje­ ma božicama, on se nikada ne odvaja od svijeta žena. Grčke je građane za polis vezala obitelj, ali Adonis je dijete incesta, čina koji pervertira ideal obitelji, te stoga ne uspijeva zasnovati vlastitu obitelj. Njegov neodgovorni stil života bliži je tiraniji, obliku vlada­ vine u kojem je kralj iznad zakona, i kojega su Atenjani bili odbacili. Adonisove svečanosti, obilježene neobuzdanim lamentacijama žena, muški je poredak držao neukusnima. Ukratko, bio je politički zaostao, i možda je pomogao Atenjanima da se definiraju tako što je personificirao sve ono što se protivilo trijeznu, muškom etosu polisa.

Urbani život promijenio je mitologiju. Bogovi su se počeli doimati udaljenima. Stari obredi i priče sve češće nisu uspijevali projicirati ljude u božanski svi­ jet, koji je nekoć izgledao tako blizak. Ljudi su se razočarali starom mitskom vizijom koja je bila hra­ na njihovih predaka. Kako su gradovi postajali sve organiziraniji, očuvanje reda sve učinkovitije, kako se kradljivce i razbojnike sve češće privodilo pravdi, činilo se da bogove sve manje zanimaju nedaće čo­ vječanstva. Zavladao je duhovni vakuum. U nekim dijelovima civiliziranoga svijeta, drevna duhovnost se izgubila i ništa nova nije zauzelo njezino mjesto. Na kraju, ta boljka dovest će do novog velikog pre­ obražaja.

v

Ključno doba (800. do 2oo. godine prije Krista) Već oko osmoga stoljeća prije Krista, boljka se proši­ rila i dojmljiv broj proroka i mudraca počeo je u četiri zasebne regije tragati za novim rješenjem. Njemački filozof Karl Jaspers to je razdoblje nazvao «ključno doba» jer se pokazalo da je ono osovina duhovnog razvitka čovječanstva; spoznaje postignute tijekom toga razdoblja hrane čovječanstvo sve do danas67. Ono obilježava početak religije kako je danas shva­ ćamo. Ljudi su postali svjesni svoje prirode, situacije i ograničenja s do tada neviđenom jasnoćom. Pojavili su se novi vjerski i filozofski sustavi: konfucijanstvo i taoizam u Kini; budizam i hinduizam u Indiji; monoteizam na Srednjem istoku i grčki racionalizam u Europi. Ove ključne tradicije povezivalo se s ljudima kao što su bili veliki židovski proroci osmoga, sedmo­ ga i šestoga stoljeća; s mudracima Upanišada i s Bu­ dom (c. 563-483.) u Indiji; s Konfucijem (551-479.) i autorom Tao Te Chinga u Kini68, te s tragedima iz

petoga stoljeća, i Sokratom (469-399.), Platonom (c. 427-347.) i Aristotelom (c. 384-322.) u Grčkoj. Mnogo toga ostaje tajna u vezi s ključnim dobom. Nije nam poznato zašto je ono obuhvatilo samo Ki­ neze, Indijce, Grke i Zidove i zašto se ništa slično nije dogodilo u Mezopotamiji ili Egiptu. Sigurno je točno da su ključne regije bile upletene u politička, društve­ na i gospodarska previranja. Vođeni su ratovi, depor­ tiralo se, okrutno ubijalo i razaralo gradove. Razvija­ lo se i novo tržišno gospodarstvo: moć je prelazila sa svećenika i kraljeva na trgovce i to je poremetilo staru hijerarhiju. Sve te nove vjere nisu se razvijale u zaba­ čenim pustinjama ili dalekim planinskim ubježištima, nego u okruženjima kapitala i visokog novčarstva. Ipak, ta previranja ne mogu u potpunosti objasniti ključnu revoluciju, koja je ostavila neizbrisiva traga na odnos ljudskih bića prema samima sebi, prema drugima, i prema svijetu oko sebe. Svim su ključnim pokretima osnovni elementi zajed­ nički. Svi su bili duboko svjesni patnje koja se činila neizbježnim dijelom ljudskoga stanja, i svi su isticali potrebu za duhovnijom religijom koja se ne bi tako jako oslanjala na izvanjske obrede i praksu. Poka­ zali su novo zanimanje za osobnu savjest i moral.

Od tada pa nadalje neće biti dostatno pomno izvo­ diti uobičajene obrede; vjernici će se morati odnositi prema drugim vjernicima s poštovanjem. Svi su se mudraci gnušali nad nasiljem svojega vremena te su propovijedali etiku sućuti i pravde. Podučavali su učenike da istinu potraže u sebi i da se ne oslanjaju na učenje svećenika i drugih vjerskih stručnjaka. Ništa ne smije biti neupitno, sve valja dovoditi u pitanje, a stare vrijednosti, koje se do tada uzimalo zdravo za gotovo, mora se podvrgavati kritičkoj prosudbi. Jedno od područja koje je valjalo iznova evaluirati bila je, dakako, mitologija. Svaki od ključnih pokreta malo je drukčije pri­ stupio propitivanju drevnih mitova. Neki su bili ne­ prijateljski raspoloženi prema stanovitim mitskim trendovima; drugi su zauzeli pomalo laisser faire stav, ali su svi mitovima dali više unutarnje i etičnije tumačenje. Napredak urbanog života značio je da mitologija više nije bila sama po sebi razumljiva. Lju­ di su je nastavili kritički propitivati, ali kada su se suočili s misterijem psihe, ustanovili su da se i dalje instinktivno okreću starim mitovima. Priče je možda trebalo preoblikovati, ali još su bile potrebne. Ako su zahtjevniji reformatori odbacili neki mit, katkad

bi se ponovno uvukao u sustav kasnije, u ponešto izmijenjenu obliku. Čak i u sofisticiranijim vjerskim sustavima, ljudi su ustanovili da ne mogu živjeti bez mitologije. Međutim, sveto nisu više doživljavali tako lako kao njihovi pretci. Bogovi su se već počeli povlačiti iz svijesti nekih od ranih stanovnika gradova. Ljudi u ključnim zemljama još su žudili za transcendencijom, ali sveto se sada doimalo dalekim, čak i stranim. Između običnih smrtnika i njihovih bogova ispriječio se jaz. Nisu više dijelili istu prirodu; nije više bilo moguće vjerovati da su bogovi i ljudi postali od iste božanske tvari. U ranim hebrejskim mitovima bog je netko tko je blagovao i razgovarao s Abrahamom kao prijatelj69, ali kada su se proroci ključnoga doba suočili s tim istim bogom, doživjeli su ga kao za­ strašujući šok, koji je ili prijetio njihovim životima, ili ih ostavio zabezeknute i obeščašćene70. Sada se činilo gotovo nemogućim pristupiti vrhovnoj real­ nosti. U Indiji, budisti su vjerovali da će dostići sveti mir nirvane samo zahvaljujući iznimnom napadu na normalnu svijest putem joga vježbi koje su nadilazile sposobnost običnih ljudi, dok su đaini prakticirali tako žestok oblik asketizma da su se neki i na smrt

izgladnjivali. U Kini je Konfucije vjerovao da je Tao, vrhovna realnost, sada tako strana ljudskome svijetu da je bolje ne govoriti o njoj71. Taj radikalno drukčiji doživljaj vjere značio je da mitologija nije više mogla lako govoriti o božanskome na stari antropomorfni način. O

Kini nismo mnogo govorili u ovoj raspravi stoga

što Kinezi, u svojoj visokoj kulturi, nisu pripovijedali priče o bogovima. Nije bilo priča o božanskim borba­ ma, umirućim bogovima ili tajnim vjenčanjima; nije bilo nikakvih službenih panteona, ni kozmogonije ni antropomorfnih bogova. Gradovi nisu imali svoje bogove-zaštitnike, niti svoje kultove. To, međutim, ne znači da kinesko društvo nije imalo mitsku podlogu. Štovanje predaka bilo je vrlo važno i ukazivalo je na svijet koji je prethodio svijetu ljudskih bića. Obredi za preminule rođake pružali su Kinezima svojevrstan model za idealizirani društveni poredak, koji je bio organiziran kao obitelj i kojim se upravljalo po na­ čelima doličnosti. Rijeke, zvijezde, vjetrovi i urod, svi su imali unutarnje duhove koji su živjeli zajedno u skladu i u pokornosti Nebeskome Bogu, Diu (ka­ snije poznatom i pod nazivom Tian: «nebeski»). Za razliku od drugih Nebeskih Bogova, kineski Vrhovni

Bog nije nestao. Postao je još važniji za vladavine dinastije Šang (c. 1600-sredina

ii.

st. prije Krista).

Kraljev legitimitet proizlazio je iz činjenice da je samo on imao dostupa Diu/Tianu, te je, prema načelima trajne filozofije, on bio zemaljski pandan Bogu - mit koji je preživio u kineskoj kulturi sve do revolucije iz 1911, godine. Zemaljski ustroj vladavine bio je iden­ tičan nebeskome; kraljevi ministri pomagali su kralju baš kao što su bogovi prapočela pomagali Tianu u vladanju kozmosom. Čini se da su se Kinezi oprezno kretali u smjeru ključnoga etosa prije drugih kultura. Godine 1126. prije Krista stanovnici doline rijeke Wei, danas u po­ krajini Šensi, zbacili su vladavinu Šanga i ustanovili dinastiju Zou. Novi vladar tvrdio je da je posljednji kralj iz dinastije Šang bio korumpiran te da je Tian, zabrinut zbog patnje ljudi, mandat povjerio Žouu - mit koji je Tianovu karakteru pripisao etičnost. Pripadnici dinastije Žou nebeski su poredak prosla­ vljali složenim obredima koje je pratila iznimno lijepa glazba. Takvu se liturgiju doživljavalo kao objavu društvene harmonije koja je i sama bila božanska. Svi sudionici, živi i mrtvi, morali su se prilagoditi tim obredima. Sva bića - duhovi, pretci i ljudi - imali

su posebno mjesto; svatko je morao podrediti svoje sklonosti, averzije i osobne naklonosti obredima koji su idealni poredak svemira pretvarali u realnost u nesavršenom ljudskom svijetu. Važni nisu bili izvo­ đači, nego obredi; pojedinci su se osjećali uključeni u Sveti Svijet, koji je bio temelj kozmosa i njihova vlastita poretka. Međutim, već je u vrijeme Konfucija dinastija Žou počela propadati i stari se poredak urušio. Tu anar­ hiju Konfucije je pripisao zanemarivanju obreda i prihvaćenih propisa ponašanja (li) koji su poučavali ljude kako se valja odnositi prema drugima. Ali do­ lični je način ophođenja odbačen i ljudi su stali slijedi­ ti samo vlastite sebične interese. I neki drevni mitovi isticali su da se stvaralaštvo temelji na samoodricanju, ali mudraci ključnoga doba još su eksplicitnije naglasili etičke posljedice te spoznaje. Samožrtvovanje morao je provoditi u svakodnevnu životu onaj tko je želio usavršiti svoju ljudskost72. Konfucije je prožeo drevni kineski etos ključnom vrlinom sućuti. Promi­ cao je ideal nazvan ren («ljudskost»), koji je tražio od ljudi da «vole druge»73. Bio je prvi koji je obznanio Zlatno Pravilo: «Ne čini drugima ono što ne želiš da se čini tebi»74. Duh ključnoga doba zahtijevao je

samopromatranje i ispitivanje, svjesnu analizu dub­ ljih zakutaka bića. Niste se mogli ispravno ponašati prema drugima ako niste prije toga propitali vlastite potrebe, motivacije i sklonosti; ispravno poštivanje drugih zahtijevalo je postupak zvan šu («sravnjivanje sa samim sobom»)75. No Konfucije je shvatio da se to ne može postići samim činom volje ili putem racionalne refleksije. Sebičnost se apsolutno može nadvladati i nadići samo alkemijom obreda i glazbe koja, kao i svaka velika umjetnost, preoblikuje ljudska bića na razini dubljoj od razumske76. Pa ipak, nije bilo dostatno samo nazočiti obredima: bilo je nužno razumjeti duh na ko­ jem se oni temelje, koji je u sebi imao usađen stav «popuštanja» (rang) drugima kako bi se nadišlo po­ nos, ogorčenost i zavist77. Dok su se vjernici klanjali drugim sudionicima obreda, prepuštali zahtjevima obreda i dopuštali drugima da preuzmu vodeću ulogu kada je to bilo potrebno - a sve uz pratnju uzvišene glazbe - učili su kako se ponašati prema drugima u svakodnevnim poslovima i odnosima. Konfucije se vraćao primjernim modelima prošlosti. Kinezi nisu imali pripovijesti o bogovima, ali su štovali junake svoje kulture, koji su u biti bili mitske ličnosti, prem­

da se vjerovalo da su povijesne. Konfucijevi omiljeni junaci bila su dvojica od petorice Mudraca Kraljeva iz daleke prošlosti. Prvi je bio Yao, koji nije Kineze poučio samo ispravnoj uporabi obreda i glazbe, nego im je pokazao i vrline ranga. Stoga što je držao da niti jedan od njegovih sinova nije vrijedan toga da pre­ uzme vlast, za nasljednika je izabrao vrloga seljaka Šuna. Šun je također pokazao iznimnu nesebičnost kada je nastavio voljeti oca i braću, i odnositi se pre­ ma njima s obzirom i poštovanjem, unatoč tome što su ga pokušali ubiti. No za Konfucija je ritual, ispravno shvaćen, bio važniji od mitskih priča. Nešto slično događalo se i u Vedskoj Indiji gdje su obredi podnošenja žrtve zasjenili bogove kojima su žrtve bile namijenjene. Bogovi su se postupno povukli iz religiozne svijesti i reformatori obreda iz osmoga stoljeća prije Krista smislili su novu liturgiju koja je u središte obreda stavila osamljenog pojedinca. Od toga trenutka lju­ di se više nisu mogli oslanjati na bogove za pomoć; morali su sami, služeći se ritualima, stvoriti uređeni svijet. Moć pod nazivom Brahman, koju se postizalo tim ceremonijama, doživljavah su tako velikom da ju se držalo krajnjom realnošću koja nadilazi bogo­

ve i održava postojanje svijeta. Čak i danas vjersko slavlje može proizvesti ekstazu koju Indijci nazivaju anya manas, «drugi duh», stanje sasvim drukčije od normalne, svakodnevne svijesti. Indijski i kineski na­ glasak na liturgiji podsjeća nas još jednom na to da se mit ne može promatrati izolirano, izvan tog kon­ teksta. Mit i kultna praksa ravnopravni su partneri i oboje pridonose tome da se prenese osjećaj svetosti, i obično to čine zajedno, ali katkada na prvo mjesto dolazi obred. Međutim, svi su mudraci ključnoga doba inzistirali na trećoj sastavnici. Da bi se dokučilo pravo značenje mita, nije dovoljno samo izvoditi obrede koji mu daju emocionalnu rezonancu, nego se morate i ponašati na ispravan etičan način. Ako u svakodnevnom životu niste poučeni onime što je Konfucije nazivao ren, rang i šu, mit poput onoga o Yaou ili Šunu, ostat će apstraktan i maglovit. U Vedskoj Indiji obredne čine naziva se karma («djela»). Budu, međutim, nisu zanimali rituali žrtvovanja. Redefinirao je karmu kao nakane koje nadahnjuju naše svakodnevne čine78. Naši motivi su unutarnja karma, duhovni čini koji su mnogo važniji od izvođenja obreda i isto toliko važni kao i izvanjska djela. Bila je to revolucija tipična za

ključno doba koja je produbila i internalizirala po­ imanje i morala i mitologije. Mit je uvijek zahtijevao akciju. Mudraci ključnoga doba pokazali su da mit neće otkriti svoje puno značenje ako ne dovede do provedbe praktične sućuti i pravde u svakodnevnu životu. Autor djela Tao Te Ching iz trećega stoljeća prije Krista, tradicionalno poznat kao Lao Tse, također je imao negativan stav prema tradicionalnom obredu. Umjesto na li, on se oslanjao na vježbe koncentraci­ je, slične indijskoj praksi joge. Civilizacija je, bio je uvjeren, pogreška koja je odvratila ljudska bića od istinskoga Puta (Tao). Lao Tse se vratio Zlatnom dobu ratarske jednostavnosti, kada su ljudi živjeli u malenim selima bez tehnologije, bez umjetnosti i kulture i bez ratova79. To Zlatno doba, vjerovali su Kinezi, završilo je smrću junaka njihove kulture Šen Nonga koji je, uz veliki osobni trud, poučio ljudska bića ratarstvu. Šen Nong osobno je iskušao sve biljke kako bi ustanovio koje su jestive i jednom se, u samo jednome danu, otrovao sedamdeset puta. Do trećega stoljeća prije Krista, kada su moćnija kraljevstva stala gutati manje države i zajednice u jednom razornom ratu za drugim, promijenio se i mit o Šen Nongu.

Sad ga se počelo smatrati idealnim vladarom. Govo­ rilo se da je vladao decentraliziranim carstvom, da je obrađivao vlastita polja zajedno s podanicima, te da je vladao bez ministara, zakona ili kazni. Pustinjaci idealisti povukli su se iz javnoga života da bi pono­ vno stvorili ideal Šen Nonga, a Tao Te Ching, koji se obraća vladaru neke državice, daje sličan savjet. Najbolje je povući se, kloniti se javnosti i ne činiti ništa dok velike sile ne zagrizu prevelik zalogaj. Ali kao i svi učitelji ključnoga doba, i Lao Tse nije bio zainteresiran samo za praktične strane pre­ življavanja, nego i za pronalaženje izvora transcen­ dentalnoga mira usred zemaljskih previranja. On teži krajnjoj realnosti, Tao, koja nadilazi bogove, i koja je neizreciv temelj svega postojećeg. Ona nadilazi našu mogućnost konceptualnog i apstraktnog mi­ šljenja, pa ipak, ako radimo na unutarnjoj praznini, bez sebičnih želja i pohlepe i ako živimo sućutno, bit ćemo u skladu s Taoom i tako ćemo se transformi­ rati. Kada odbacimo civilizacijski etos koji se temelji na cilju, bit ćemo u skladu s Ustrojem stvari80. Pa ipak, baš kao što Lao Tse priziva mitsko Zlatno doba Šen Nonga kada opisuje idelan poredak, on priziva

i tradicionalne mitove (koji su vjerojatno bili rašire­ ni u popularnoj kulturi) kako bi oživio Tao. Tao je izvor života, Savršeni Predak, a istodobno i Majka. Prethistorijska ljudska bića vidjela su Veliku Maj­ ku kao divlje, nasilno stvorenje, ali u novome duhu ključnoga doba, Lao Tse joj pridaje obilježja sućuti. Povezuje ju se s nesebičnošću koja je neodvojiva od istinske kreativnosti81. Prethistorijski ljudi katkad bi odigrali povratak u maternicu iskopavajući pod­ zemne tunele. Lao Tse zamišlja Mudraca, usavršeno ljudsko biće, koje svoj povratak postiže prilagodbom Ustroju svemira. I

Lao Tse i Buda, bili su spremni uporabiti stare

mitove ne bi li pomogli ljudima da shvate nove ideje. Vjerujući da žrtvovanje životinja nije samo beskori­ sno, nego i okrutno, Buda je napao vedske obrede, ali je tolerirao tradicionalnu mitologiju. Nije više vjerovao da su bogovi učinkoviti, ali bio je u stanju gurnuti ih u stranu bez velike buke i nije osjećao potrebu pokretati nekakvu ideološku ofanzivu pro­ tiv njih. Dao je bogovima nov, simbolički značaj. U nekim pričama o njegovu životu, bogovi poput Brahme, vrhovnog božanstva, ili Mare, gospodara

smrti, bili su, čini se, odrazi njegovih vlastitih unu­ tarnjih stanja, odnosno personifikacije sukobljenih duhovnih sila82. Ali, izraelski proroci nisu mogli zauzeti tako opu­ šteni stav. Osjećali su potrebu da se žestoko bore protiv starih mitova koje su držali nespojivima sa svojim reformama u duhu ključnoga doba. Izraeliti su stoljećima uživali u obredima i mitskome životu Bliskoga Istoka, klanjajući se Ašeri, Baalu i Ištar, kao i svojemu bogu Jahvi. Ali sada, kada se Jahve doimao tako dalekim, proroci poput Hošee, Jeremije i Ezekiela, uhvatili su se radikalne revizije drevnih antropomorfnih mitova. Stoga što su se stare priče sada činile ispraznima, proglasili su ih lažnima. Njihov bog Jah­ ve, čija je nedokučiva transcendentnost razotkrivala trivijalnost starih priča, bio je jedini bog. Pokrenuli su polemiku protiv drevne religije. I za samog Jahvu tvrdilo se da se morao žestoko potruditi kako bi stao na čelo Božanskoga Vijeća, naglašavajući da su ostali bogovi zanemarili ključne vrednote, pravdu i sućut, te će stoga biti postupno ukinuti tako što će kao svi ljudi umrijeti83. Za junake njihove kulture, poput Jošue, Davida i kralja Jošije, kaže se da su se žestoko oborili na lokalne poganske kultove84, a lutke Baala i

Marduka izvrgnute su ruglu kao nešto što su izmislili ljudi i koje su za samo nekoliko sati od zlata i srebra načinili rukotvorci85. Bilo je to, dakako, pojednostavljeno tumačenje srednjeistočnog poganstva. No, povijest religije po­ kazuje nam da mit, kada jednom prestane ljudima pružati navještaje transcendencije, postaje nešto zazorno. Monoteizam, vjera samo u jednoga boga, u početku se nije lako prihvaćala. Mnoge Izraelite i dalje su mamili drevni mitovi i morali su se opirati toj privlačnosti. Osjećah su kao da ih se na silu i bolno razdvaja od mitskoga svijeta njihovih susjeda i da postaju izopćenici. Naslućujemo tu tegobu u nemiru Jeremijinu, koji svojega boga doživljava kao bol što grči svaki njegov ud, ili u čudnom životnom putu Ezekielovu, čiji je život postao simbolom radikalnog diskontinuiteta. Bog je Ezekielu zapovjedio da jede izmet*; zabranio mu da tuguje za mrtvom ženom; spopada ga grozno, nekontrolirano drhtanje. Proroci ključnoga doba držali su da svoj narod vode u nepo­ znati svijet, u kojem se ništa ne može uzeti kao nešto * U engleskom izvorniku «excrement» - izmet. U hrvatsku prijevodu: «A jest ćeš pogaču od ječma što ćeš je pred njima ispeći na ljudskim izmetinama.» (Ezekiel, 4:12) (Op. prev.)

što se samo od sebe razumije, i normalne reakcije bile su uskraćene. No, s vremenom, tjeskobu je zamijenilo spokojno pouzdanje i nastala je religija koju danas zovemo judaizam. Ironija je u tome da je do novog samopouzdanja došlo poslije prave katastrofe. Godine 586. babilon­ ski kralj Nabukodonozor zauzima Jeruzalem i razara grad i Jahvin hram*. Brojni Izraeliti izgnani su u Ba­ bilon gdje se upoznaju s visokim ziguratima, bogatim liturgijskim životom grada i golemim hramom u Esagili. I baš je tu poganstvo izgubilo svoju privlačnost. Taj novi duh vidljiv je u prvom poglavlju Knjige Po­ stanka, koje je vjerojatno pisao neki pripadnik tako­ zvane Priestleyjeve škole, a koje zvuči kao uravnote­ žena, smirena polemika protiv drevnih, ratobornih kozmogonija. Kroz smirenu, sređenu prozu, ovaj se novi mit o postanku s mirnim odmakom osvrće na babilonsku kozmologiju. Za razliku od Marduka, izraelski bog ne mora voditi očajničke borbe kako bi * U izvorniku stoji da je babilonski kralj Nebuchadrezzar zauzeo Jeruzalem 586. godine. Prema hrvatskom izdanju Biblije, to se dogodilo u lipnju-srpnju 587. a Grad i Hram je mjesec dana poslije razorio Nebuzaradan. (Op. prev.)

stvorio svijet; on sve stvara s lakoćom, jednostavnom zapovijedi. Sunce, mjesec, zvijezde, nebo i zemlja nisu zasebni bogovi koji bi se protivili Jahvi. Oni su mu podređeni i stvoreni su isključivo radi praktičnog ci­ lja. Morsko čudovište nije neki Tiamat, nego je božje stvorenje i izvršava svoje zadaće. Jahvin čin stvaranja svijeta tako je superioran Mardukovu, da ga nikada ne treba ponavljati ili obnavljati. Dok su se babilon­ ski bogovi neprestano borili protiv sila kaosa, te su im novogodišnji obredi bili potrebni da obnove sna­ gu, Jahve može jednostavno počinuti sedmoga dana, nakon završena posla. No, Izraeliti se nisu libili koristiti drevnu srednjeistočnu mitologiju, kada im je to odgovaralo. U Knji­ zi Izlaska prijelaz preko Crvenoga mora opisan je baš kao u kakvu mitu86. Potapanje u vodu tradicionalno se koristilo prilikom obreda zrelosti; drugi bogovi također su razdvajali more na dva dijela, kada su stvarali svijet - premda se u mitu u Knjizi Izlaska ne stvara kozmos, nego narod. Prorok kojega naziva­ mo Drugi Izaija, koji je djelovao u Babilonu sredi­ nom šestoga stoljeća, jasno i nedvosmisleno govori o monoteizmu. Nema pretjerivanja; on nema nikakvih dvojbi da je Jahve jedini bog; antagonizam je nestao.

Pa ipak, on spominje drevne mitove postanka svije­ ta u kojima se govori o tome kako se Jahve bori s morskim zmajevima ne bi li stvorio svijet, baš kao i svako drugo srednjeistočno božanstvo, stavljajući znak jednakosti između pobjede nad praiskonskim morem i Jahvina razdvajanja Crvenoga mora u vri­ jeme Izlaska. Izraeliti sada mogu očekivati sličnu de­ monstraciju božanske moći u vlastito doba, budući da se Bog sprema poništiti izgon i vratiti ih njihovu domu. Babilonski autor Epa o Gilgamešu spojio je drevnu povijest i mitologiju, ali Drugi Izaija ide i dalje. On povezuje praiskonske čine svojega boga sa suvremenim događajima87. U antičkoj Grčkoj poticaj ključnome dobu davao je logos (razum), koji je djelovao na drukčijoj duhovnoj razini od mitske. Dok mit zahtijeva ili emocionalno sudioništvo, ili neku vrst obredne mimesis da bi imao ikakva smisla, logos pokušava utvrditi istinu sred­ stvima pomnog ispitivanja, na način koji je privlačan samo kritičkoj inteligenciji. U grčkoj koloniji Ioniji, danas u Turskoj, prvi fizičari pokušali su pronaći racionalne temelje za drevne kozmologijske mitove. Ali taj je znanstveni pothvat još uvijek bio smješten u stari mitski i arhetipski okvir. I oni su, vrlo slično

tumačenju Enuma Eliša, držali da se svijet razvio iz neke praiskonske tvari, i to ne zahvaljujući božan­ skom poticaju, nego sukladno redovitim zakonima kozmosa. Za Anaksimandra (c. 611-547.) temeljno arche (načelo) bilo je sasvim drukčije od bilo čega u ljudskom iskustvu. Nazvao je to Beskonačnim; po­ znati elementi našega svijeta pojavili su se iz njega u procesu kojim su upravljali izmjenična toplina i hladnoća. Anaksimen (umro oko 500.) vjerovao je da je arche beskrajan zrak; dok je za Heraklita (na vrhuncu slave oko 500.) to bila vatra. Ta su rana nagađanja bila jednako fiktivna kao i drevni mitovi, budući da nije bilo načina da ih se provjeri. Pjesnik Ksenofan (na vrhuncu slave oko 540-500.) shvatio je to te je razmišljao o ograničenjima ljudske misli. Pokušao je napisati racionalnu teologiju, odbacujući antropomorfične mitove o bogovima, te je postulirao božanstvo koje je bilo u skladu sa znanstvenom phusikoi: apstraktnom, bezličnom silom, moralnom, ali nepokretnom, sveznajućom i svemoćnom. Vrlo malo ljudi se zanimalo za ionsku fiziku koja je prva manifestacija ključnoga duha u Grčkoj. Prije nego što je u četvrtom stoljeću strast za filozofijom pustila duboke korijene, Atenjani su bili razvili novi

oblik obreda, mimesis tragedije, koja je u kontek­ stu vjerskog slavlja na dostojanstven način ponovno izvodila drevne mitove, ali ih istodobno i podvrgava­ la pomnom ispitivanju. Eshil (c. 525-456.), Sofoklo (c. 496-405.) i Euripid (480-406.) stavljali su bogove na optuženičku klupu s gledateljima kao sudskim vi­ jećem. Mit ne dovodi sam sebe u pitanje; on zahtijeva stanovit stupanj samoidentifikacije. Tragedija se, me­ đutim, odmiče od tradicionalne mitologije i dovodi u pitanje neke od najtemeljnijih vrednota antičke Grčke. Jesu li bogovi uistinu bili pošteni i pravedni? Koja je vrednota junaštva, grčkoga identiteta, ili de­ mokracije? Tragedija je procvjetala u tranzicijsko doba, u trenutku kada stari mitovi počinju gubiti vezu s novom političkom realnošću gradova-država. Junak poput Edipa još uvijek je predan tradicio­ nalnim mitskim idealima, ali oni mu ne pomažu da razriješi svoju dvojbu. Dok je mitski junak mogao izboriti pobjedu, ili barem djelimično riješiti problem, za junaka tragedije takvih rješenja nema. Uhvaćen u mrežu bola i nedoumica, junak mora načiniti svjesni izbor i prihvatiti posljedice. Pa ipak, koliko god bila ikonoklastična, tragedija je poprimila tradicionalni ritualni oblik. Kao i svaki

vjerski obred, i ona je predstavljala put od izolira­ ne, pojedinačne tuge do zajedništva, no prvi je put u vjerskome životu polisa sudjelovao i unutarnji ži­ vot. Drame su se izvodile u vrijeme svečanosti u čast Dioniza, boga promjena, i moguće je da su igrale važnu ulogu u inicijaciji atenskih mladića i njihovu preuzimanju statusa punopravnih građana. Kao i sva­ ka inicijacija, i tragedija je prisiljavala gledatelje da se suoče s neizrecivim i prožive ekstremno iskustvo. Sve je to vrlo blisko ideologiji žrtvovanja, jer vodi ka katbarsis, unutarnjem pročišćavanju što slijedi nakon naglog prodora osjećaja samilosti i straha u srce i ra­ zum. No, novi je oblik žrtvovanja bio prožet ključnim osjećajem sućuti, jer su gledatelji naučili osjećati bol druge osobe kao da je njihova vlastita, na taj način povećavajući raspon suosjećanja i humanosti. Platon nije volio tragediju stoga što je bila suviše emocionalna; držao je da ona hrani iracionalni dio duše, a da ljudska bića mogu doseći vrhunac samo putem logosa88. Mitove je uspoređivao s babljim na­ klapanjem. Istinsko razumijevanje postiže se samo putem logičkog, racionalnog diskursa89. Platonovu teoriju Vječitih Ideja može se tumačiti kao svojevrsnu filozofsku verziju drevnoga mita o božanskim arhe-

tipima kojih su svjetovne stvari samo obične sjene. Ali za Platona ideje Ljubavi, Ljepote, Pravde i Dobra ne mogu se intuitivno dosegnuti ili pojmiti putem mitskih ili obrednih spoznaja, nego samo putem duhovne moći rasuđivanja. S Platonom se slagao i Aristotel. I on je smatrao da su stari mitovi nerazu­ mljivi: «Jer oni bogove čine počelima ili da ona iz njih nastaju, i govore kako sva bića koja nisu kušala nektara i ambrozije, postadoše smrtna...ali što su zapravo rekli navođenjem tih uzroka nadmašuje naše snage [poimanja].» Aristotel očitava mit kao kakav filozofski tekst. Sa znanstvenog stajališta, ti su mitovi besmislice i onaj tko ozbiljno traga za istinom trebao bi istraživati «u onih koji govore s pomoću doka­ za»90. Čini se da je proučavanje filozofije izazvalo rascijep između mythosa i logosa, koji su se do tada nadopunjavali. Pa ipak, to nije cijela priča. Unatoč nezadovoljstvu s mitom, Platon mu je ipak dodijelio značajnu ulogu u istraživanju ideja što leže s onu stranu filozofskoga jezika. O Bogu ne možemo govoriti u kategorijama logosa, jer on nije neko biće, već je izvor i Bivstvovanja i Znanja. Postoje i druge stvari, kao što su podrijetlo kozmosa, ili rođenje bogova, koji su, čini

se, podložni slijepoj kauzalnosti i toliko kontamini­ rani iracionalnim da se ne mogu izreći koherentnim argumentima. Stoga, kada se tema spusti ispod razine filozofskog diskursa, moramo se zadovoljiti naoko uvjerljivom pričom91. Kada piše, primjerice, o duši, Platon se vraća na drevni orijentalni mit o reinkar­ naciji92. Aristotel se slaže s time da je, premda su neki mitovi o bogovima očito apsurdni, temelj ove tradicije - «da su prvotna bivstva držali za bogove» - «doista božanski izrijek»93. Stoga u zapadnoj misli nalazimo proturječje. Čini se da se grčki logos opire mitologiji, ali su filozofi nastavili rabiti mit tako što su ga shvaćali ili kao primitivna predšasnika racionalne misli, ili kao ne­ što prijeko potrebno religijskom diskursu. I doista, unatoč monumentalnim postignućima grčkoga ra­ cionalizma tijekom ključnoga doba, on nije imao nikakva utjecaja na grčku religiju. Grci su nastavili prinositi žrtve bogovima, sudjelovati u Eleuzinskim misterijima i održavati svečanosti sve do šestoga sto­ ljeća nove ere, kada je tu pogansku religiju silom potisnuo car Justinijan i kada ju je zamijenio novi mythos - kršćanstvo.

vi

Poslije ključnog doba (c. 200. prije Krista do c. 1500. n.e.) Sve do sada u ovom smo se povijesnom pregledu kon­ centrirali na glavne intelektualne, duhovne i društve­ ne revolucije koje su prisilile ljudska bića na reviziju mitologije. Poslije ključnoga doba, takvoga razdoblja promjena neće biti više od jednoga tisućljeća. U du­ hovnim i vjerskim stvarima još uvijek se oslanjamo o spoznaje mudraca i filozofa ključnoga doba, a status mita nije se bitno promijenio sve do šesnaestoga sto­ ljeća nove ere. U ostatku ovoga povijesnog pregleda usredotočit ćemo se na Zapad, ne samo stoga što je ondje počelo sljedeće razdoblje inovacija, nego i zato što su ljudi na Zapadu već počeli mitologiju smatrati problematičnom. Usredotočit ćemo se i na zapadne religije zato što tri monoteističke vjere tvrde, barem djelomice, da su povijesno a ne mitski utemeljene. Ostale vodeće tradicije imaju manje ambivalentan odnos prema mitu. U hinduizmu, povijest se smatra efemernom i iluzornom, pa stoga nije vrijedna duhov­

nog razmatranja. Hindusi se ćute mnogo lagodnije u arhetipskom svijetu mita. Budizam je duboko psiho­ loška religija pa mitologiju, kao rani oblik psiholo­ gije, smatra vrlo bliskom. U konfucijanstvu, ritual je uvijek bio važniji od mitskih priča. Ali Zidovi, kršća­ ni i muslimani vjeruju da je njihov bog djelotvoran u povijesti i da ga se može doživjeti u stvarnim do­ gađajima ovoga svijeta. Jesu li se ti događaji uistinu zbili, ili su ‘samo’ mitovi? Zahvaljujući nelagodnom odnosu naspram mitu koji je ušao u zapadni duh s Platonom i Aristotelom, monoteisti će s vremena na vrijeme pokušati uskladiti svoje religije s racionalnim standardima filozofije, ali većina će na kraju zaključiti kako je to bila pogreška. Judaizam ima paradoksalan odnos prema mito­ logiji drugih naroda. Naizgled je bio netrpeljiv pre­ ma mitovima drugih nacija, ali bi se ipak katkada poslužio tuđim pripovijestima kako bi izrazio neko židovsko shvaćanje. Štoviše, judaizam je nastavio na­ dahnjivati nove mitove. Jedan od njih je kršćanstvo. Isus i njegovi učenici bili su Židovi i duboko ukori­ jenjeni u židovsku duhovnost, kao i sveti Pavao, za kojega se može reći da je od Isusa načinio mitsku ličnost. To ne treba shvatiti pejorativno. Isus je bio

istinsko povijesno ljudsko biće kojega su, negdje oko 30. godine nove ere Rimljani pogubili, a njegovi prvi učenici zaista su držali da je on - u nekome smislu - ustao iz mrtvih. No, ako povijesni događaj nije mitologiziran, ne može postati izvorom vjerskoga nadahnuća. Mit je, podsjetimo, događaj koji se - u nekome smislu - dogodio jednom, ali koji se zbiva i stalno. Događaj mora biti, tako reći, oslobođen ogra­ ničenja određenog razdoblja i uveden u živote su­ vremenih vjernika; u protivnom će ostati jedinstven, neponovljiv incident, ili čak povijesna slučajnost koja nikako ne može utjecati na živote drugih. Mi ne zna­ mo što se točno dogodilo kada su Izraeliti izbjegli iz Egipta i prešli Crveno more, jer ta je priča napisana kao mit. Obredi Pashe stoljećima stavljaju tu priču u samo središte duhovnog života Zidova, govoreći im da se svatko od njih mora smatrati pripadnikom naraštaja koji je pobjegao iz Egipta. Mit se ne može ispravno razumjeti bez transformacijskog obreda, koji ga uvodi u živote i duše naraštaja i naraštaja vjernika. Mit zahtijeva akciju: mit o Izlasku traži od Židova da njeguju poštivanje slobode kao nečeg svetog, i da odbijaju biti porobljeni ili tlačiti druge. Zahvaljujući ritualnoj praksi i etičkoj reakciji, priča

nije samo događaj iz daleke prošlosti nego je postala živuća zbilja. Sveti Pavao učinio je isto s Isusom. Nije ga osobito zanimao Isusov nauk, koji rijetko navodi, niti što mu se događalo za života na zemlji. «Ako smo dosad poznavali Krista po tijelu,» napisao je korinćanskim konvertitima, «sad ga više tako ne poznajemo»94. Važan je bio «misterij» (riječ koja ima iste etimo­ loške korijene kao i grčki mythos) njegove smrti i uskrsnuća. Pavao je pretvorio Isusa u bezvremena, mitskog junaka koji je umro i uskrsnuo u novi život. Poslije njegova raspeća, Bog je Isusa uzdignuo na iznimno visok položaj, Isus se «uspeo» na višu razinu postojanja95. Ali svatko tko je prošao kroz inicijaciju krštenja (tradicionalnu transformaciju uranjanjem) ušao je u Isusovu smrt i dijelit će njegov novi život96. Isus nije više bio tek obična povijesna ličnost nego je postao duhovna realnost u životima kršćana za­ hvaljujući obredu i etičkoj disciplini življenja istog nesebičnog života kao i sam Isus97. Kršćani ga više ne poznaju «po tijelu», nego će ga sretati u drugim ljudskim bićima, u proučavanju Svetoga pisma i u svetoj pričesti98. Znali su da je mit istinit, ne zahva­ ljujući povijesnim dokazima, nego stoga što su zaista

iskusili transformaciju. Tako su smrt i «uzdizanje» Isusovo postali mit: dogodilo se to Isusu jednom, a sada se događa stalno. Kršćanstvo je jedan oblik novije obnove monoteizma iz ključnoga doba; drugi je islam. Muslimani drže proroka Muhameda (c. 570-632. n.e.) nasljed­ nikom biblijskih proroka i Isusa. Kuran, sveti tekst koji je on donio Arapima, nema nikakvih problema s mitom. Svaka njegova strofa zove se aja, parabola. Sve priče o prorocima - Adamu, Noi, Abrahamu, Mojsiju ili Isusu - su ajati, «parabole, sličnosti», jer o božanskome možemo govoriti samo u kategorijama znakova i simbola. Arapska riječ qur’an znači «reci­ tacija». Sveto pismo ne valja prečitavati radi infor­ macija, kao kakav svjetovni priručnik, nego ga valja recitirati u svetom okruženju džamije i neće otkriti puno značenje ako musliman ne bude živio u skladu s njegovim etičkim naputcima. Zahvaljujući mitskim dimenzijama ovih povijesnih religija, Zidovi, kršćani i muslimani i dalje su upotreb­ ljavali mitologiju kako bi objasnili svoje spoznaje ili reagirali na krizu. Svi njihovi mistici služili su se mitovima. Riječi misticizam i misterij povezani su s grčkim glagolom koji znači «zatvoriti oči ili usta».

Obje se odnose na nejasna i neizreciva iskustva, jer su s onu stranu govora i odnose se na unutarnji, a ne izvanjski svijet. Mistici putuju u dubine psihe sredstvima kao što su discipline koncentracije koje su se razvile u svim religijskim tradicijama i postale svojevrsna verzija junakova mitskoga puta. Stoga što mitologija razrađuje skrivenu, unutarnju dimenziju, prirodno je da mistici svoja iskustva opisuju mito­ vima koji su samo na prvi pogled u suprotnosti s pravovjerjem njihove vjerske tradicije. To je posebice jasno u Kabali, židovskoj mističnoj tradiciji. Vidjeli smo da su pisci Biblije bili nepri­ jateljski raspoloženi prema babilonskoj i sirijskoj mitologiji. Ali kabalisti su zamislili postupak božan­ ske evolucije koji je podosta sličan gradualističkoj teogoniji opisanoj u Enuma Elišu. Od nepojmljiva i nedokučiva božanstva, koje su mistici nazivali En ‘Sof (‘Bez Kraja’) nastalo je deset božanskih sefirota (‘brojanica’), deset emanacija koje predstavljaju pro­ ces silaska En ‘Sofa’ iz Njegove usamljene samotnosti i Njegova obznanjivanja ljudskim bićima". Svaka sefira predstavlja jednu fazu u postupnom otkriva­ nju i ima vlastito simboličko ime. Svaka čini misterij božanstva dostupnijim ograničenom ljudskom duhu.

Svaka je Riječ Božja, ali istodobno i sredstvo putem kojega je Bog stvorio svijet. Posljednja sefira zove se Šekina, božanska nazočnost na zemlji. Šekinu se često zamišljalo kao ženu, ženski aspekt Boga. Neki kabalisti zamišljali su čak mušku i žensku sastavnicu božan­ skoga u stanju seksualnog općenja, kao svojevrsnu sliku cjelovitosti i reintegracije. U nekim oblicima Kabale, Šekina luta svijetom, nevjesta koja se izgubi­ la i otuđila od božanstva, izvan božanskoga svijeta, koja žudi za povratkom izvoru. Pomnom provedbom Mojsijeva Zakona, kabalisti mogu prekinuti izgon Šekine i vratiti svijet Bogu. U biblijsko doba Židovi su mrzili lokalne kultove poput onoga božice Anat, koja je lutala svijetom u potrazi za božanskim suprugom, u kojemu se slavilo njezino seksualno sjedinjenje s Baalom. Ali kada su Zidovi pokušali izraziti svoje mistično poimanje božanskoga, prešutno su prihvatili prezreni poganski mit. Čini se da Kabala nije imala biblijskog opravda­ nja, ali prije modernog doba općenito se prihvaća­ lo da ne postoji «službena» verzija mita. Ljudi su se oduvijek osjećali slobodnim stvoriti novi mit, ili se upustiti u radikalnu interpretaciju drevne mitske priče. Kabalisti nisu čitali Bibliju doslovce; razvili su

svojevrsno tumačenje Svetoga pisma prema kojem je svaka riječ biblijskoga teksta upućivala na neku od sefirota. Primjerice, svaki stih prvoga poglavlja Knjige Postanka opisuje događaj koji ima pandan u nevidljivu božjem životu. Kabalisti su čak imali slo­ bodu da smisle novi mit stvaranja svijeta, koji nema nikakve sličnosti s opisima u Knjizi Postanka. Nakon što su španjolski katolički vladari Ferdinand i Izabela 1492. prognali Židove iz Španjolske, mnogi više nisu nalazili smisao u metodičnu, sređenom mitu o stva­ ranju svijeta u Knjizi Postanka 1, pa je kabalist Isaac Luria (1534-1572.) smislio sasvim drukčiju priču po­ stanka svijeta, prepunu lažnih početaka, božanskih grešaka, eksplozija, žestokih obrata i katastrofa, čiji je rezultat bilo nesavršeno stvaranje svijeta u kojem je sve na krivome mjestu. Umjesto da šokira židovski narod neortodoksnim odstupanjem od biblijske priče, lurijska Kabala postala je židovski masovni pokret. Odražavala je tragično iskustvo Židova šesnaestoga stoljeća, ali mit nije ostao usamljen. Luria je stvorio i posebne obrede, metode meditacije i etičke discipline koje su mitu udahnule život i učinile ga duhovnom realnošću u životima Židova diljem svijeta. Postoje slični primjeri i u kršćanskoj te musliman-

skoj povijesti. Kada je propalo rimsko carstvo na Zapadu, sveti Augustin (354-430.), biskup u Hiponu u sjevernoj Africi, reinterpretirao je mit o Adamu i Evi i stvorio mit izvornog grijeha. Zbog Adamova neposluha, Bog je osudio cijeli ljudski rod na vječno prokletstvo (još jedna ideja koja nema biblijskih te­ melja). Naslijeđena krivnja prenijeta je na sve Ada­ move potomke kroz seksualni čin, koji je okaljan «pohotom», neracionalnom žudnjom za užitkom u običnim stvorenjima, a ne u Bogu, što je vječiti učinak prvog grijeha. Pohota je najvidljivija u seksualnom činu, kada se Boga sasvim zaboravlja, a stvorenja besramno uživaju jedno u drugome. Ovo viđenje ra­ zuma kojega kaos osjećaja i razuzdana strast vuku nadolje nelagodno je slično sudbini Rima, izvora racionalnosti, reda i zakona na Zapadu, kojega su barbarska plemena ponizila. Zapadni kršćani često drže mit o izvornom grijehu ključnim za svoju vjeru, ali grčki pravoslavci Bizanta, gdje Rim nije propao, nikada nisu u potpunosti prihvatili tu doktrinu, ne vjeruju da je Isus umro kako bi nas iskupio od izvor­ nog grijeha, te tvrde da bi Bog postao ljudsko biće čak da Adam i nije zgriješio. U islamu, mistici su također razvili mitove o raz­

dvajanju i povratku Bogu. Priča se da je prorok Muhamed s gore Morija* u Jeruzalemu krenuo na mistično uzašašće do božjeg prijestolja. Taj je mit postao arhetip muslimanske duhovnosti i sufi mistici rabe taj mitski put kao simbol savršenog prorokova čina islama ili «predaje» Bogu. Šijiti su razvili mitski stav prema prorokovim muškim potomcima, koji su njihovi imami («vođe»). Svaki je imam bio inkarna­ cija božanskoga ilma («znanja»). Kada su oni izu­ mrli, rečeno je da je posljednji imam otišao u stanje «mističnosti» i da će se jednoga dana vratiti kako bi uveo razdoblje pravde i mira. U tome trenutku šijitski pokret bio je prvenstveno mističan pokret, a bez posebnih disciplina meditacije i duhovnih egzegeza, taj mit nije imao nikakva smisla. Šijiti sigurno nisu namjeravali svoje mitove interpretirati doslovce. Mit o imamima, koji se na prvi pogled protivi musli­ manskom učenju, bio je u mistika simboličan način izražavanja osjećaja svete nazočnosti, imanentne i dostupne u nemirnom i opasnom svijetu. Skriveni * U originalu: Temple Mount (heb. Har Habayit, arap. Haram-eš-Šarif) mjesto koje je u židovskoj i islamskoj tradiciji identificirano kao područje gore Morija na kojoj je Abraham pristao žrtvovati sina Izaka. (Op. prev.)

imam postao je mit; izdvajanjem iz uobičajene povi­ jesti, oslobođen je ograničenja prostora i vremena i, paradoksalno, postao je još prisutniji u životima šijita, nego dok je živio u kućnome pritvoru, po naredbi Abasid kalife. Priča izražava naš osjećaj svetoga, kao nečega nedohvatnog i primamljivo odsutnog; nečega što jest u svijetu, ali ne od ovoga svijeta. Ali zbog jaza između mytosa i logosa koji su isku­ sili i Grci, pojedine Zidove, kršćane i muslimane po­ čela je smetati upadljiva prisutnust mita u njihovim tradicijama. Kada su djela Platona i Aristotela prevedena na arapski tijekom osmoga i devetoga stoljeća, neki su muslimani pokušali religiju Kurana učiniti religijom logosa. Iznijeli su «dokaze» o postojanju Alaha, po uzoru na Aristotelovu demonstraciju po­ čela*. Ti fajlasufi†, kako su ih nazivali, željeli su oči­ stiti islam od elemenata koje su smatrali primitivnim, mitskim. Zadatak je bio težak, budući da bog filozofa nije obraćao pozornost na svakodnevna svjetovna * U izvorniku: First Cause - U Ladanovu prijevodu Aristotela koristi se, međutim, više nazivaka: pratvar, počelo, načelo, početak, podloga. (Op. prev.) † Faylasuf ili Faylesuf - arapski za ‘filozof’. Njihova aktivnost naziva se ‘falsafa’ - filozofija. (Op. prev.)

zbivanja, nije se obznanjivao u povijesti, nije stvorio svijet, pa čak nije znao niti da ljudska bića postoje. Ipak su fajlasufi učinili neke zanimljive stvari, zaje­ dno sa Zidovima islamskoga carstva, koji su si stavili u zadaću racionalizirati religiju Svetoga pisma. No, falsafa je ostala manjinska djelatnost, ograničena na malen broj pripadnika intelektualne elite. Možda je počelo logičnije od biblijskog ili kuranskog boga, ali većini ljudi teško je razviti bilo kakav interes za bo­ žanstvo koje je tako nezainteresirano za njih. Značajno je da su grčki pravoslavni kršćani prezi­ rali taj racionalistički projekt. Poznavali su vlastituhelenističku tradiciju i znah su jako dobro da logos i mythos, kao što je to Platon objasnio, ne mogu do­ kazati postojanje Dobroga. Po njihovu sudu, prouča­ vanje teologije ne može biti racionalan čin. Uporabiti razum da bi se opisalo sveto besmisleno je kao i jesti juhu vilicom. Teologija je valjana samo onda ako je provodimo zajedno s molitvom i liturgijom. Na kraju su muslimani i Zidovi došli do istoga zaključka. Do jedanaestoga stoljeća muslimani su odlučili da filozo­ fiju valja spojiti s duhovnošću, obredom i molitvom, i mitska, mistična religija sufija postala je standardni

oblik islama do kraja devetnaestoga stoljeća. Slično njima i Zidovi su otkrili da im, kada ih zadese trage­ dije kao što je izgon iz Španjolske, racionalne religije njihovih filozofa ne mogu pomoći, te su se umjesto toga utjecali mitovima kabale, koji su prodirali kroz razumsku razinu duha i doticali unutarnji izvor tje­ skoba i čežnji. Svi su se vratili starom shvaćanju da su mitologija i razum komplementarni. Logos je prijeko potreban na planu medicine, matematike i prirodnih znanosti - u kojima su briljirali posebice muslimani. No, kada su željeli pronaći krajnje značenje i smisao života, kada su htjeli ublažiti očaj, ili istražiti unutar­ nje slojeve ličnosti, ulazili su u područje mita. Ali u jedanaestom i dvanaestom stoljeću kršćani Zapadne Europe ponovno su otkrili Platona i Ari­ stotela, koji su bili zaboravljeni tijekom Mračnog vi­ jeka koji je uslijedio poslije sloma rimskoga carstva. Baš u trenutku kada su Zidovi i muslimani počeli odustajati od pokušaja da racionaliziraju svoje mito­ logije, kršćani Zapada bacili su se u taj projekt s gorljivošću koju nikada neće sasvim izgubiti. Počeli su gubiti vezu sa značenjem mita. Možda stoga ne iznenađuje činjenica da sljedeća velika transforma-

cija svjetske povijesti, koja će ljudima bitno otežati sposobnost mitskoga mišljenja, ima izvorište baš u Zapadnoj Europi.

vii

Velika zapadna transformacija (c. 1500. do 2000.) Tijekom šesnaestoga stoljeća, gotovo metodom po­ kušaja i pogreške, pučanstvo Europe, te kasnije i ono­ ga dijela svijeta koji će postati Sjedinjene Američke Države, počelo je stvarati civilizaciju bez presedana u svjetskoj povijesti, koja će se tijekom devetnaestog i dvadesetog stoljeća proširiti na ostale dijelove zemalj­ ske kugle. Bila je to posljednja od velikih revolucija u ljudskome iskustvu. Poput otkrića poljodjelstva, ili izuma grada, ostavit će ona dubok trag, čijih poslje­ dica tek sada postajemo svjesni. Život nikada više neće biti isti, a možda najvažniji - i potencijalno ka­ tastrofalan - posljedak ovoga novoga eksperimenta jest smrt mitologije. Modernost Zapada dijete je logosa. Utemeljena je na drukčijim gospodarskim temeljima. Umjesto da se oslanjaju na višak poljoprivredne proizvodnje, kao sve civilizacije prije novoga doba, nova zapadna društva utemeljena su na tehnološkom repliciranju

resursa i stalnom reinvestiranju kapitala. To je suvre­ meno društvo oslobodilo mnogih ograničenja tipičnih za tradicionalne kulture, čiji su poljoprivredni temelji bili nestabilni. Sve do tada bilo je vrlo vjerojatno da će izum ili zamisao, koji su zahtijevali prevelike materijalne izdatke, ostati po strani, jer si niti jedno društvo prije našega nije moglo dopustiti beskrajno repliciranje infrastrukture, koju mi danas prihvaćamo kao gotovu činjenicu. Ratarske zajednice bile su ranji­ ve stoga što su ovisile o varijablama kao što su urod i erozija obradivih površina. Carstvo bi se proširilo i povećavalo svoje obveze te bi, neizbježno, premašilo vlastite financijske mogućnosti. No Zapad je razvio ekonomiju koja je djelovala kao da ima potencijal za beskrajno obnavljanje. Umjesto da se okreće pro­ šlosti i čuva ono što je postignuto, kao dotadašnje civilizacije, pučanstvo Zapada počelo se okretati prema naprijed. Dugi postupak modernizacije, koji je u Europi potrajao neka tri stoljeća, uključivao je i niz dubokih promjena: industrijalizaciju, transfor­ maciju poljodjelstva, političke i društvene revolucije radi reorganizacije društva prema novim uvjetima, te intelektualno «prosvjećenje» koje je ocrnilo mit kao beskoristan, lažan i zastario.

Zapadna postignuća oslanjala su se o trijumf prag­ matičnog, znanstvenog duha. Učinkovitost je postala nova krilatica. Sve je moralo funkcionirati. Svaku novu zamisao ili izum moralo se racionalno dokazati i pokazati da je u skladu s vanjskim svijetom. Za razliku od mita, logos se mora podudarati s činje­ nicama; on je u biti praktičan; on je oblik misli koji rabimo kada želimo nešto obaviti; on stalno smjera unaprijed kako bi postigao veću kontrolu nad oko­ lišem, ili otkrio nešto novo. Novi junak zapadnoga društva od toga je trenutka postao znanstvenik ili izumitelj, koji se odvažuje otputiti u nepoznata pod­ ručja za dobrobit društva. Često će morati zbaciti stare svetinje - baš kao i mudraci ključnoga doba. Ali junaci zapadne suvremenosti bit će tehnološki i znanstveni geniji logosa, a ne duhovni geniji nadah­ nuti mythosom. To je značilo da će se intuitivni, mit­ ski oblici misli zanemariti u korist pragmatičnijeg, logičnijeg duha znanstvene racionalnosti. S obzirom na to da većina ljudi na Zapadu nije koristila mit, mnogi će izgubiti svaku predodžbu o njemu. Na Zapadu je zavladao novi optimizam. Ljudi su držali da imaju veću kontrolu nad svojim oko­ lišem. Nije više bilo svetih, nepromjenjivih zakona.

Zahvaljujući vlastitim znanstvenim otkrićima, mogli su manipulirati prirodom i poboljšati način života. Otkrića suvremene medicine, higijena, tehnologije koje su olakšavale rad te poboljšani oblici transporta bitno su unaprijedili život ljudi na Zapadu. Ali logos nikada nije mogao pružiti ljudskim bićima osjećaj značenja koji im je, čini se, bio potreban. Strukturu i smisao životu davao je baš mit, ali kako je mo­ dernizacija uzimala maha, i kako je logos postizao sve spektakularnije rezultate, mitologiju su sve više diskreditirali. Već u šesnaestom stoljeću vidimo nove dokaze potpunog očaja, sve raširenije duhovne pa­ ralize te osjećaja nemoći i bijesa kako se stari mitski oblik misli urušavao, a ništa nova se nije pojavilo da zauzme njegovo mjesto. Sličnu društvenu malaksalost susrećemo i danas u zemljama u razvitku, koje su još uvijek u ranijim fazama modernizacije. U šesnaestom stoljeću to je otuđenje bilo očito u reformista koji su pokušavali europsku religiju poje­ dnostaviti da bude djelotvornija, modernija. Martin Luther (1483-1546.) bio je žrtva mučnih depresija i grčevitih provala bijesa. Ulrich Zwingli (1484-1531.) i Jean Calvin (1509-1564.) dijelili su Lutherovu pot­ punu nemoć pred kušnjama ljudske egzistencije

- što je bio ne-mir koji ih je gonio da nađu rješenje. Njihovo reformirano kršćanstvo pokazuje koliko je novorođeni moderni duh bio neprijateljski raspolo­ žen prema mitskoj svijesti. U religiji pred-modernog doba, sličnost se doživljavalo kao identitet, tako da je neki simbol bio jedno sa zbiljom koju je predstavljao. Sada je, prema reformistima, obred poput euharistije postao «samo» simbol - nešto suštinski drukčije. Kao i svaki pred-modernistički obred, misa je ponovno uprizorivala bezvremeni mitski događaj - Kristovu žrtvu i smrt na križu - te ih pretvarala u sadašnju realnost. Za reformiste, misa je pak bila samo sjeća­ nje na događaj iz prošlosti. Stavljen je nov naglasak na Sveto pismo, ali moderni izum tiskarskog stroja i nova proširena pismenost promijenili su ljudsku percepciju Svetoga pisma. Samotničko čitanje u tiši­ ni odmijenilo je liturgijsko recitiranje. Ljudi su sada mogli upoznati Bibliju mnogo podrobnije i stvoriti vlastito mišljenje, ali sada kada se više nije čitala u obrednom okruženju, Bibliji se moglo pristupati i na svjetovan način, tražeći činjenične informacije, kao i u svakom drugom modernom tekstu. Kao i većina stvari u životu, mnoga moderna otkri­ ća bila su i problematična. Nova astronomija otvo­

rila je čarobni pogled na kozmos. Nikola Kopernik (1473-1543.) smatrao je svoje znanstveno istraživanje religijskim djelovanjem koje ga je ispunjalo straho­ poštovanjem. No njegova su otkrića izazivala nemir. Mit je ulio ljudskim bićima uvjerenje da su povezana sa samom biti svemira, a sada se pokazalo da imaju tek periferno mjesto na sasvim običnom planetu što se okreće oko neke omanje zvijezde. Nisu više mo­ gli vjerovati vlastitoj percepciji, budući da se zemlja, koja je djelovala statično, zapravo kretala. Sve ih se češće poticalo na to da stvaraju vlastite ideje, ali sve su više robovali suvremenim «stručnjacima» koji su jedini mogli odgonetnuti prirodu stvari. U Britaniji je Francis Bacon (1561-1626.) formuli­ rao deklaraciju neovisnosti, kako bi oslobodio zna­ nost okova mitologije. U svojem djelu Advancement of Learning (1605.) proglašava novo, blistavo doba. Znanost će prekinuti ljudske patnje i spasit će svijet. Ništa ne smije stati na put tome. Sve religijske mitove treba izvrgnuti oštroj kritici i, ako proturječe doka­ zanim činjenicama, mora ih se odbaciti. Do te istine može se doći isključivo razumom. Vjerojatno prvi znanstvenik koji je u potpunosti usvojio taj empirij­ ski etos bio je Sir Isaac Newton (1642-1727.) koji je

sintetizirao spoznaje svojih predšasnika strogom pri­ mjenom novih znanstvenih disciplina: eksperimenta i dedukcije. Vjerovao je da ljudskim bićima donosi još nikad viđene, ali provjerene informacije o svijetu, da se kozmički sustav koji je otkrio u potpunosti podu­ dara s činjenicama, i da dokazuje postojanje Boga, velikog «mehaničara» koji je stvorio vrlo složeni stroj svemira. Ali potpuno uranjanje u logos onemogućilo je Newtonu da uvaži intuitivnije oblike percepcije. Za njega su mitologija i misticizam bili primitivniji oblici mišljenja. Držao je svojom misijom da očisti kršćanstvo od doktrina kao što je ona o Svetome Trojstvu, koje se opiru zakonima logike. Jednostavno nije mogao shvatiti da su tu doktrinu razvili grčki teolozi iz četvrtoga stoljeća upravo kao mit, slično onoj židovskih kabalista. Kao što je objasnio Grgur iz Nise (335-395.), Otac, Sin i Duh nisu objektivne, ontološke činjenice, nego jednostavno «izrazi koje rabimo» kako bismo izrazili način na koji se «neime­ novana i neizgovorljiva» božanska narav prilagođuje ograničenjima ljudskoga uma100. Postojanje Trojstva ne može se dokazati racionalnim sredstvima. Ono nije ništa lakše dokazivo od neuhvatljivog značenja

glazbe ili pjesništva. No Newton je Trojstvu mogao prići samo racionalno. Ako se nešto ne može objas­ niti logički, onda je lažno. «Takva je narav onog strastvenog i praznovjernog dijela čovječanstva da mu se u pitanjima religije» zapisao je ljutito, «uvijek sviđaju misteriji i da s toga razloga najviše voli ono što najmanje razumije»101. Današnji kozmolozi više ne vjeruju u Newtonova racionalnog boga, ali mnogi ljudi na Zapadu kao i on preferiraju razum, a s ne­ lagodom odbacuju mit, čak i u vjerskim pitanjima. Poput Newtona, i oni vjeruju da bi Bog morao biti objektivna, dokaziva realnost. Stoga i značajan broj kršćana Zapada ima problema sa Svetim Trojstvom. Baš kao i Newton, ne razumiju da je mit o Trojstvu stvoren kako bi podsjećao kršćane da niti ne poku­ šavaju misliti o božanskom u kategorijama obične osobe102. Znanstveni logos i mit postali su nespojivi. Do tada su se znanstvena istraživanja odvijala unutar razumljive mitologije koja je objašnjavala značenje znanosti. Francuskog matematičara Blaisea Pascala (1623-1662..), duboko religioznog čovjeka, obuzimao je užas kada bi pomislio na «vječitu tišinu» beskraj­ nog svemira kojeg je otvorila suvremena znanost.

Kada vidim obnevidjelo i jadno stanje ljudi, kada pogledam cijeli svemir u njegovu mrtvilu i čovjeka prepuštena samome sebi, bez svjetla, kao izgubljena u ovom kutu svemira, ne znajuć tko ga je tamo stavio, što mu je činiti, ni što će s njim biti kada umre, nesposobna da išta znade, obuzima me užas, kao čovjeka koji u snu odla­ zi na neki zastrašujući pusti otok, koji se budi posve izgubljen, bez mogućnosti bijega. Tada se divim tome da takvo jadno stanje ne baca ljude u očaj.103 Ova vrst otuđenja također je dio modernog isku­ stva. Oblaci kao da su se razišli tijekom razdoblja pro­ svjetiteljstva u osamnaestom stoljeću. John Locke (1632-1704.) shvatio je kako je nemoguće dokazati postojanje svetoga, ali nije imao nikakvih dvojbi gle­ de postojanja Boga i toga da je čovječanstvo ušlo u pozitivnije razdoblje. Filozofi njemačkog i francuskog prosvjetiteljstva držali su stare mistične i mitske reli­ gije zastarjelima. Isti je slučaj bio i s britanskim teolo­ zima Johnom Tolandom (1670-1722.) i Matthewom

Tindalom (1655-1733.) Samo nas logos može dovesti do istine, i kršćanstvo se mora osloboditi misterioz­ nog i mitskog. Stare mitove počelo se interpretirati kao da su logoi, ali taj potpuno nov pristup bio je unaprijed osuđen da razočara, budući da te priče ni­ kada nisu ni bile činjenične. Paradoks je, međutim, u tome da će baš doba ra­ zuma biti svjedokom eksplozije iracionalnosti. Veliki lov na vještice u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, koji je harao mnogim katoličkim i protestantskim ze­ mljama u Europi, pokazao je da znanstveni racionali­ zam ne može uvijek obuzdati mračnije sile duha. Lov na vještice bila je kolektivna demonička tlapnja zbog koje su mučene i smaknute tisuće muškaraca i žena. Ljudi su vjerovali da vještice spolno opće s vragom, te da lete zrakom kako bi sudjelovale u sotonskim orgijama. Bez moćne mitologije koja bi objašnjavala nesvjesne ljudske strahove, pokušali su racionalizirati te strahove u «činjenice». Zastrašujući i destruktivni ne-razum uvijek je bio dio ljudskoga iskustva, i to je i danas. To se vrlo jasno pokazalo u novim kršćanskim pokretima koji su pokušali prevesti prosvjetiteljske ideale u vjerski oblik. Kvekeri se tako nazivaju stoga što su se tresli, te su zavijali i vikali na svojim skupo­

vima*. Puritanci, od kojih su mnogi bili uspješni ka­ pitalisti i dobri znanstvenici, također su imali buran duhovni život i prolazili su kroz traumatična iskustva obraćenja, za koja su mnogi bili slabo pripremljeni. Znatan je broj pao u depresiju, a neki su čak počinili i samoubojstva104. Isti sindrom vidljiv je i u prvom Velikom buđenju u Novoj Engleskoj (1734-1740.). Svi su pokušavali biti mistici i postići alternativno psihičko stanje. No viša stanja misticizma nisu za svakoga. Ona zahtijevaju posebni talent, tempera­ ment i pomnu obuku. Skupno iskustvo neobučenih i nevještih pojedinaca može dovesti do masovne hi­ sterije pa čak i do duševne bolesti. Do devetnaestog stoljeća, ljudi u Europi povje­ rovali su kako je religija, zapravo, štetna. Ludwig Feuerbach (1804-1872.) tvrdio je da ona otuđuje lju­ de od njihove čovječnosti, a Karl Marx (1818-1883.) religiju je vidio kao simptom bolesnog društva. I do­ ista, mitologijska religija toga razdoblja mogla je pro­ uzročiti nezdravi sukob. Bilo je to znanstveno doba, i ljudi su željeli vjerovati da su njihove tradicije u

Engleski naziv Quaker dolazi od glagola 'to quake' što znači ‘drhtati’, ‘tresti se’. (Op. prev.) *

skladu s novim vremenom, ali to nije bilo moguće ako ste mislili da se mitove mora shvaćati doslovno. Zato je djelo O podrijetlu vrsta (1858.) Charlesa Darwina (1809-1882.) izazvalo takvu buru. Knjizi nije bila namjera da napadne religiju, već je trijezno ispitivala jednu znanstvenu hipotezu. Ali kako su u to vrijeme ljudi čitali kozmogoniju Knjige Postanka kao da je činjenična, mnogi kršćani smatrali su - i još uvijek smatraju - da je cijelo zdanje vjere dovedeno u opasnost. Priče o nastanku svijeta nikada se nisu tretirale kao povijesne činjenice; njihova je zadaća bila terapeutska. Ali, čim Knjigu Postanka počnete čitati kao znanstveno utemeljeno štivo, dobivate lošu znanost i lošu religiju. Nova viša kritika*, koja je primijenila modernu znanstvenu metodologiju na Bibliju, pokazala je da se Bibliju ne može čitati doslovno. Neke tvrdnje u njoj očito su neistinite. Petoknjižje nije napisao Mojsije, nego je nastalo mnogo kasnije i pisao ga je niz razli­ čitih autora; kralj David nije autor Psalama; a većina *

Higher Criticism (Viša kritika) - naziv za tip biblijske kritike koji rabi znanstvene i povijesne metode u analizi Svetoga pisma. Posebice rabljen krajem 18. te u 19. stoljeću. Danas uglavnom odbačen. (Op. prev.)

pripovijedaka o čudima književni su tropi. Biblijske su priče «mitovi» i, običnim rječnikom rečeno, to je značilo da nisu istinite. Viša kritika još zadaje glavo­ bolju protestantskim fundamentalistima koji tvrde da je svaka riječ u Bibliji književno, znanstveno i povijesno istinita - što je neodrživ stav koji vodi do poricanja i defanzivne polemike. Do kraja devetnaestog stoljeća razdvajanje logosa i mythosa činilo se završenim. Križari poput Thomasa H. Huxleya (1825-1895.) vjerovali su da im predstoji borba. Ljudi su se morali odlučiti za mito­ logiju ili racionalnu znanost, kompromis nije dolazio u obzir. Samo je razum bio istinit, a religiozni mitovi neistiniti. Ali pojam istine sužen je na «dokazano i dokazivo»105, što bi, ostavimo li religiju po strani, isključivalo i istine iznijete u umjetnosti te glazbi. Tretirajući mit kao da je nešto racionalno, suvremeni znanstvenici, kritičari i filozofi oduzeli su mu svaku vjerodostojnost. Godine 1882. Friedrich Nietzsche (1844-1900.) ustvrdio je da je Bog mrtav. Na neki je način bio u pravu. Bez mita, kulta, obreda i ćudo­ rednoga života, osjećaj svetoga umire. Time što su «Boga» učinili isključivo spekulativnom istinom, do koje se dopire samo putem kritičkoga uma, moderni

ljudi za sebe su ga ubili. Luđak u Nietzscheovoj para­ boli Radosna znanost drži da je božja smrt istrgnula čovječanstvo iz korijena. «Postoji li još neko gore i neko dolje?» pita on. «Ne lutamo li kao kroz neko beskrajno ništa?»106 Mitsko mišljenje i praksa pomagali su ljudima da se sučele s izgledom umiranja i ništavila, i da to prođu i podnesu sa stanovitim stupnjem prihvaćanja. Bez mitske discipline, mnogima je teško izbjeći očaj. Dva­ deseto stoljeće nudilo nam je jednu nihilističku ikonu za drugom, a mnoštvo pretjeranih nada u modernitet i prosvjetiteljstvo pokazalo se lažnima. Brodo­ lom Titanica godine 1912. demonstrirao je krhkost tehnologije; Prvi svjetski rat otkrio je da se znanost, naša prijateljica, može također primijeniti na izradu oružja, s pogubnim posljedicama; Auschwitz, Gulag i Bosna jasno su pokazali što se može dogoditi kada se izgubi svaki osjećaj za sveto. Naučili smo da ra­ cionalno obrazovanje ne oslobađa čovječanstvo od barbarstva i da koncentracijski logor može postojati u neposrednoj blizini velikog sveučilišta. Eksplozije prvih atomskih bombi iznad Hirošime i Nagasakija razgolitile su klicu nihilističkog samo-uništenja u samom srcu moderne kulture; a napad na Svjetski

trgovački centar 11. rujna 2001. pokazao je da do­ brobiti modernizacije - tehnologija, lakoća putovanja i globalne komunikacije - mogu postati instrumenti terora. Logos je na više načina transformirao naše živo­ te i poboljšao ih, ali to nije apsolutni trijumf. Naš demitologizirani svijet vrlo je lagodan za mnoge od nas sretnika koji živimo u razvijenim zemljama, ali ipak nije raj na zemlji kakav su predviđali Bacon i Locke. Razmislimo li o mračnim pojavama dvade­ setoga stoljeća, vidimo da suvremena tjeskoba nije tek posljedica samodopadne neuroze. Sučeljeni smo s nečim bez presedana. Druge zajednice smatrale su smrt prijelazom u druge oblike postojanja. Nisu po­ državale pojednostavljene i vulgarne ideje zagrobna života, nego su razvile obrede i mitove koji su poma­ gali ljudima da se suoče s neizrecivim. Ni u jednoj drugoj kulturi nitko se neće zaustaviti usred obreda zrelosti ili inicijacije, i ostaviti užas nerazriješenim. Ali, u nedostatku bilo kakve prihvatljive mitologije, mi smo baš na to prisiljeni. U današnjem odbaci­ vanju mita ima nešto od dirljiva pa čak i junačkog asketizma. Međutim, isljučivo pravocrtni, logički i povijesni oblici misli mnogima su od nas onemogućili

pristup terapeutskim postupcima i sredstvima koji su ljudima prije omogućavali da posegnu u puninu svoje čovječnosti kako bi živjeli s neprihvatljivim. Možda smo profinjeniji glede materijalnih pitanja, ali duhovno nismo uznapredovali dalje od ključno­ ga doba: štoviše, zahvaljujući potiskivanju mythosa, možda smo i nazadovali. Još uvijek žudimo doprijeti «s onu stranu» neposrednog okruženja, ući u «pot­ puno vrijeme», u intenzivniju, puniju egzistenciju. U tu dimenziju pokušavamo ući kroz umjetnost, rock glazbu, drogu, ili kroz filmsku perspektivu, «veću od života». Još uvijek su nam potrebni heroji. Elvis Presley i princeza Diana pretvoreni su u instant mi­ tološka bića, čak u predmete religijskih kultova. Ali ima nečeg neuravnoteženog u tom obožavanju. Svrha mita o junaku nije bila ponuditi nam ikone koje ćemo obožavati, nego dodirnuti žicu junaštva u nama sami­ ma. Mit mora dovesti do oponašanja ili sudioništva, a ne do pasivne kontemplacije. Mi više ne znamo kako živjeti mitski život na duhovno poticajan način koji vodi do promjene. Moramo se otarasiti zablude devetnaestoga stolje­ ća da je mit lažan ili da predstavlja inferiorniji oblik misli. Ne možemo se stvoriti sasvim iznova, poništiti

naše racionalno usmjereno obrazovanje i vratiti se senzibilitetu iz vremena prije modernog doba. Ali možemo usvojiti obrazovaniji stav prema mitologiji. Mi smo bića koja stvaraju mitove i tijekom dvadese­ toga stoljeća vidjeli smo neke vrlo destruktivne mo­ derne mitove koji su završili pokoljima i genocidom. Ti su mitovi propali, jer nisu zadovoljavali kriterije ključnoga doba. Nisu bili prožeti duhom sućuti i poštivanja svetosti svekolikoga života, ili onime što je Konfucije nazivao «sklonošću». Te destruktivne mitologije bile su uskogrudno rasne, etničke, vjerske i egoistične, pokušaj da se uzdigne sebe demoniziranjem onoga drugoga. Svaki takav mit iznevjerio je moderno doba koje je stvorilo globalno selo gdje sva ljudska bića dijele istu sudbinu. Lošim mitovi­ ma ne možemo se suprotstaviti samo razumom, jer se nerazrijeđeni logos ne može nositi s tako duboko ukorijenjenim strahovima, željama i neurozama. To je zadaća etički i duhovno oblikovane mitologije. Mitovi su nam potrebni kako bi nam pomogli u identifikaciji sa svim ljudskim bićima, ne samo s oni­ ma koja pripadaju našem etničkom, nacionalnom ili ideološkom plemenu. Potrebni su nam mitovi koji nam pomažu shvatiti važnosti sućuti, što se često

ne smatra dostatno produktivnim ili djelotvornim u našem pragmatičnom, racionalnom svijetu. Potrebni su nam mitovi koji nam pomažu oblikovati duhovni stav da vidimo dalje od neposrednih potreba i omo­ gućavaju nam da iskusimo transcendentalnu vrije­ dnost koja suzbija našu solipsističku sebičnost. Po­ trebni su nam mitovi koji nam pomažu da ponovno štujemo zemlju kao nešto sveto, umjesto da je samo koristimo kao «resurs». To je bitno, jer ako ne dođe do duhovne revolucije koja će držati korak s našim tehnološkim genijem, nećemo spasiti naš planet. Godine 1922., T. S. Eliot obradio je duhovni rasap zapadne kulture u znamenitoj pjesmi Pusta zemlja. U mitu o Svetom Gralu, pusta zemlja je mjesto na ko­ jem ljudi žive bezlične živote, slijepo slijedeći norme svojega društva, bez uvjerenja koje dolazi iz dubljeg razumijevanja. Kako je moguće pustiti kreativne ko­ rijene u taj «kamenjar» moderna doba u kojem su ljudi izgubili svaku vezu s mitskim temeljima kulture? Umjesto razumijevanja unutarnje povezanosti svoje tradicije, oni znaju jedino «gomilu smrskanih slika». Bolnim, jezgrovitim aluzijama na mitologiju prošlosti - europske, sanskritske, budističke, biblijske, grčke i

rimske mitove - Eliot razotkriva sterilnost suvreme­ noga života: njegovu otuđenost, dosadu, nihilizam, praznovjerje, egocentričnost i očaj. Dok se suočava s neizbježnom smrću zapadne civilizacije, njegov nara­ tor zaključuje: «Tim odlomcima podupro sam svoje ruševine». Krhotine spoznaja prošlosti, koje je skupio u svojoj pjesmi, mogu nas spasiti. Kada ih spojimo i shvatimo što im je u zajedničkoj srži, moći ćemo spasiti tu pustu zemlju u kojoj živimo. Elitova je pjesma bila proročanska. Upravo su knji­ ževnici i umjetnici, a ne vjerski vođe, ispunili nastali vakuum i pokušali nam vratiti mitološku mudrost prošlosti. U pokušaju da pronađu protuotrov sterilno­ sti i bešćutnoj okrutnosti nekih aspekata suvremena svijeta, slikari su se, primjerice, okrenuli mitološkim temama. Na vrhuncu španjolskog građanskog rata, 26. travnja 1937. nacistički avioni su po zapovjedi generala Franca, izveli na tržni dan napad na glavni grad Baskije, Guernicu, i ubili 1654 osobe od ukup­ no 7000 stanovnika grada. Nekoliko mjeseci poslije toga, Pablo Picasso je na Međunarodnoj izložbi u Pa­ rizu izložio svoju Guernicu. To moderno, svjetovno razapinjanje na križ šokiralo je njegove suvremenike,

a ipak, kao i Pusta zemlja, ta je slika bila proročanski izričaj, ali istodobno i poziv na osudu nečovječnosti našega divnog novog svijeta. Ta je slika prožeta osjećajem sućuti, sposobnošću da se suosjeća s agonijom drugih. Neke od najrani­ jih mitskih spekulacija nadahnute su žrtvovanjem. U starom kamenom dobu ljudi su ćutili zabrinjavajuću srodnost sa životinjama koje su lovili i ubijali. Taj rani nemir izražavali su u obredima žrtvovanja, kojim su odavali poštovanje zvjerima što su polagale svoje živote za dobrobit čovječanstva. U Guernici, ljudska bića i životinje, i jedni i drugi žrtve sveopćeg, bešćutnog pokolja, leže zajedno u izmrcvarenoj gomili, konj koji njišti nerazdvojivo je isprepleten s obezglavlje­ nom ljudskom figurom. Nalik ženama u podnožju križa na bezbrojnim prikazima Isusova raspeća, dvije žene bulje u ranjena konja sa žalosnom sućuti za nje­ govu bol. U prethistorijskom društvu, Velika Majka bila je neumoljivi lovac, ali na Picassovu platnu maj­ ka, koja drži mlitavo tijelo svojega mrtvoga djeteta, postala je žrtvom što ispušta bezglasni vrisak. Iza nje je bik koji, prema riječima Picassa, predstavlja brutal­ nost. Picasso je uvijek bio opčinjen spektakularnim obredima borbe s bikovima, nacionalnim sportom

u Španjolskoj, ukorijenjenim u žrtvenim obredima antičkog doba. Picassov bik ne djeluje okrutno; on stoji s ostalim žrtvama, mašući repom i promatrajući što se zbiva. Neki su sugerirali da je možda dosegao onu točku kada bik u borbi stane kako bi razmislio 0 sljedećem potezu. Ali i bik je, premda simbol bru­ talnosti, i sam kao žrtva osuđen na propast. Isto kao i suvremeno čovječanstvo, možda sugerira Picasso, koje je - premda to tada Picasso nije mogao znati - tek bilo počelo istraživati puni potencijal vlastita samouništavajućeg i racionalno proračunatog nasilja. Za mitologijom su posegnuli i romanopisci kako bi istražili suvremene dvojbe. Dovoljno je prisjetiti se Uliksa Jamesa Joycea, tiskanog iste godine kada i Pusta zemlja, u kojem doživljaji Joyceovih suvre­ menih protagonista korespondiraju s događajima iz Homerove Odiseje. Magijski realisti - Jorge Luis Borges, Günter Grass, Italo Calvino, Angela Carter i Salman Rushdie - doveli su u pitanje hegemoniju logosa spajajući realistično s neobjašnjivim, te svako­ dnevni razum s mitskom logikom sna i bajke. Drugi romanopisci okrenuli su se budućnosti. Objavljen 1949. godine, roman Georgea Orwella 1984 upozo­ rava na opasnosti policijske države u kojoj je isprav­

na samo sila i u kojoj se prošlost stalno mijenja kako bi odgovarala sadašnjosti. O točnim implikacijama Orwellove poruke mnogo se raspravljalo, ali, kao i veliki mitovi prošlosti, i ona je ušla u opću svijest. Mnoge fraze i slike iz toga romana, uključujući i sam naslov, ušle su u svakodnevni govor: izrazi kao Veliki brat, Dvomisao, Novogovor i Soba 101, još uvijek se rabe kako bi se identificiralo trendove i obilježja suvremenoga života, a upotrebljavaju ih i ljudi koji nikada nisu pročitali roman. No, može li neki svjetovni roman doista kopirati tradicionalni mit s bogovima i božicama? Vidjeli smo da se u pred-modernom svijetu sveto rijetko tuma­ čilo metafizičkim terminima, koje mu je nametnuo zapadni logos, nego se koristilo da ljudima pomogne shvatiti svoju ljudskost. Kako su se čovjekove okol­ nosti mijenjale, bogovi bi često izblijedjeli i zauzeli marginalna mjesta u mitologiji i religiji, a katkada i potpuno nestajali. Stoga nema ničeg novog u bezbožnim mitologijama suvremenih romana, koji se hvataju u koštac s mnogima od istih onih tvrdokornih i neuhvatljivih problema ljudskog postojanja s koji­ ma su se nosili i drevni mitovi, i omogućavaju nam da shvatimo kako su - bez obzira na status bogova

- ljudska bića više od pukih materijalnih okolnosti i da sva posjeduju svetu, božansku vrijednost. S

obzirom na to da romanopisci i umjetnici djeluju

na istoj razini svijesti kao i tvorci mitova, prirodno je da posežu za istim temama. Roman Josepha Conrada Srce tame može se tumačiti kao primjer herojskog traganja i inicijacije što su krenule po zlu. Objavljen 1902. neposredno prije no što je počelo veliko razo­ čaranje Zapada, roman opisuje kratki boravak viso­ ko civiliziranog gospodina Kurtza duboko u afričkoj džungli. U tradicionalnoj mitologiji, junak je napu­ štao sigurnost svojega društvenog okruženja. Često se morao spuštati u dubinu zemlje gdje je otkrivao neočekivane aspekte svojega bića. To iskustvo izola­ cije i osame moglo je rezultirati psihološkim slomom, koji bi doveo do važnih novih spoznaja. Ako bi uspio, junak se vraćao svojemu puku s nečim novim i vrije­ dnim. U Conradovu romanu, zlokobna afrička rijeka koja vijuga poput labirinta podsjeća na podzemne tunele Lascauxa kroz koje su mladići u ritualu inici­ jacije puzali nazad u zemljinu utrobu. U podzemlju afričke prašume Kurtz se odista zagleda u tamu svoje duše, ali ostaje u regresiji te duhovno umire. Postaje šaman manqué, koji prema afričkoj zajednici koju

zlostavlja ne osjeća ni trunku poštovanja već samo prezir. Mitski je junak naučio da će, umre li za sebe, biti ponovno rođen za novi život; ali Kurtz je ulovljen u mučnu kolotečinu sterilnog egoizma i kada se napo­ kon pojavljuje u romanu, nakaradan je poput živoga mrtvaca. Opsjednut vlastitom slavom, Kurtz ne teži junaštvu, nego pukoj popularnosti. On ne može dati potvrdu životu koju daju junaci: na samrti ponavlja «Užas! Užas!» T. S. Eliot je posljednje Kurtzove riječi upotrijebio kao moto Puste zemlje. Conrad, istinski prorok, već je sagledao trivijalnost, sebičnost, pohle­ pu, nihilizam i očaj dvadesetoga stoljeća. I

Thomas Mann je motiv inicijacije uporabio u

romanu Čarobna gora (1924.), radnja kojega se do­ gađa tijekom druge tragične prekretnice u zapadnoj povijesti. Priznao je da to nije namjeravao, ali kada mu je mladi znanstvenik s Harvarda ukazao na to da je roman moderni primjer «junaka tragača», Mann je odmah shvatio kako je to točno. Mitologija junakove potrage bila mu je utisnuta u podsvijest i posegnuo je za njom niti ne shvaćajući da to radi. Sanatorij u Davosu iz Mannova romana postat će «hramom rituala inicijacije, mjesto avanturističke istrage životne taj­ ne». Njegov junak Hans Castorp tragač je za Svetim

Gralom, simbolom «znanja, mudrosti i blagoslova» koji daju smisao životu. Castorp «svojevoljno pri­ hvaća bolest i smrt, stoga što već prvi doticaj s njima obećaje nevjerojatan napredak, povezan, dakako, s odgovarajuće golemim rizicima». Pa ipak, istodobno, ova suvremena inicijacija posjeduje kroničnu trivi­ jalnost dvadesetoga stoljeća. Mann je zamijetio da pacijenti u sanatoriju formiraju «dražestan kružok izolacionizma i individualizma». Dok je tradicionalni tragač želio pridonijeti svojoj zajednici, Castorp se upušta u solipsističko, parazitsko i, napokon, besmi­ sleno traganje107. On provede sedam godina na svojoj čarobnoj gori, sanjajući veliki san o čovječnosti, da bi poginuo u Prvom svjetskom ratu, kojega se može opisati kao kolektivno samoubojstvo Europe. Radnja romana Malcolma Lowryja Pod vulkanom (1947.) događa se u Meksiku neposredno prije po­ četka Drugog svjetskog rata. Roman prati posljednji dan u životu Konzula, alkoholičara, koji nije samo Lowryjev alter ego, nego - što se jasno kaže - i sva­ tko od nas. Radnja počinje u Cantini del Bosque, koja podsjeća na «mračnu šumu» Danteova Pakla, na Dan mrtvih, kada se, kako se vjeruje, mrtvi druže sa živima. U cijelome romanu Lowry istražuje drevnu

mitsku spoznaju da su život i smrt nerazdvojivi. U romanu se stalno suprotstavljaju bujan život i ljepota meksičkog krajolika - Rajski vrt - i infernalne slike smrti i mraka. Trivijalne pojedinosti dobivaju univer­ zalno značenje. Ljudi se sklanjaju pred olujom, kao i žrtve rata koje se po cijelome svijetu skrivaju u sklo­ ništima; svjetla u kinu se gase baš u trenutku kada Europa tone u mrak. Reklama za film Las Manos de Orlac, s krvlju umrljanim rukama, podsjeća nas na kolektivnu krivnju čovječanstva; veliki kotač simbo­ lizira prolaznost vremena; umirući seljak pokraj puta podsjeća nas na činjenicu da ljudi umiru nezapaže­ no diljem planeta. Kako se Konzul sve više opija, njegovo okruženje poprima intenzitet halucinacije u kojoj događaji i predmeti nadilaze svoju posebnost. U drevnoj mitologiji sve je imalo sveti značaj i niti jedna stvar ni čin nisu bili profani. Kako se u Lowryjevu romanu odvija Dan mrtvih, ništa ne ostaje neutralno: sve je nabijeno sudbinskim značenjem. Roman prikazuje opijenost svijeta prije 1939. go­ dine. Sa svakim pićem koje Konzul ispija, on je korak bliže neizbježnoj smrti. Baš kao i Konzul, i čovječan­ stvo je izmaknulo kontroli i srlja u propast. Uhvaćeno u opsjednutosti smrću, gubi sposobnost za život i

jasnu viziju. Kabala uspoređuje mistika koji zlorabi svoje moći s pijancem. Ta je slika središnjica romana: poput čarobnjaka koji se izgubio, ljudska su bića pustila s lanca sile koje ne mogu kontrolirati, a koje će na kraju uništiti njihov vlastiti svijet. Lowry nam je rekao da je pri tome mislio na atomsku bombu. Pa ipak, roman nije nihilističan, u evokaciji patosa, ljepote i gotovo simpatičnog apsurda čovječanstva ima neke duboke sućuti. Vidjeli smo da se mitu ne može pristupiti u potpu­ no profanom okruženju. On je razumljiv samo u li­ turgijskom kontekstu koji ga izdvaja iz svakodnevna života; mora ga se doživljavati kao dio procesa osob­ ne preobrazbe. Ništa od toga, međutim, ne odnosi se na roman kojega se može čitati bilo gdje, bez ritual­ nih pomagala, i koji mora, ako je dobar, izbjegavati pretjeranu didaktičnost. Pa ipak, iskustvo čitanja ne­ kog romana ima stanovite kvalitete koje podsjećaju na tradicionalno shvaćanje mitologije. Može ga se protumačiti kao oblik meditacije. Čitatelji moraju danima, pa čak i tjednima, živjeti s romanom. On ih prenosi u drugi svijet, paralelan, ali ipak odvojen od svakodnevna života. Sasvim su svjesni toga da taj izmišljeni svijet nije «zbiljski», pa ipak, dok čitaju,

on ih sasvim zaokuplja. Dobar roman ostaje nam dijelom života i dugo nakon što smo odložili knjigu. To je svojevrstan čin mašte koji, baš kao i joga, ili kakva vjerska svečanost, uklanja barijere prostora i vremena i povećava nam sposobnost empatije kako bismo mogli suosjećati s drugim životima i osjećati njihovu tugu. On nas podučava sućuti, sposobnosti da «osjećamo s» drugima. I baš kao i mitologija, važan roman preobražava. Dopustimo li mu, može nas promijeniti zauvijek. Mitologija je, vidjeli smo, oblik umjetnosti. Svako utjecajno umjetničko djelo ulazi u naše biće i mijenja ga zauvijek. Britanski kritičar George Steiner tvrdi da je umjetnost, kao i neki oblici vjerskog i metafizi­ čkog iskustva, «‘najprodorniji’ zov sa sposobnošću preobrazbe koji je dostupan ljudskome iskustvu». Umjetnost je nametljiva, nasrtljiva indiskrecija koja «dovodi u pitanje posljednje osobne skrovitosti na­ šega postojanja»; Blagovijest koja «prodire u najskrovitiji zakutak našega opreznog bića» tako da se «u njemu nikada više ne može obitavati na isti način kao prije». To je transcendentalni susret koji nam, u biti, poručuje: «promijenite svoj život»108. Ako se piše i čita s ozbiljnom pozornošću, roman,

kao i mit, ili bilo koje veliko umjetničko djelo, može poslužiti kao inicijacija koja će nam pomoći da prođemo kroz bolni obred zrelosti i prijeđemo iz jedne životne faze u drugu, iz jednog duhovnog stanja u drugo. Roman, kao i mit, uči nas da svijet gledamo drugim očima; pokazuje nam kako se zagledati u vlastitu dušu i kako vidjeti svijet iz ugla koji nadila­ zi naše vlastite interese. Ako nas profesionalni vjer­ ski vođe ne mogu poučiti mitskome nauku, možda umjetnici i književnici mogu preuzeti tu svećeničku ulogu i donijeti nove spoznaje našem izgubljenom i narušenom svijetu.

Bilješke 1

Mircea Eliade: The Myth of the Eternal Return

or Cosmos and History (prijevod: Willard R. Trask, Princeton, 1994.), passim. 2

J. Huizinga: Homo Ludens (prijevod: R.F.C.

Hall, London), 1949., str: 5-25. 3

Huston Smith: The Illustrated World Religions,

A Guide to our Wisdom Traditions (San Francisco, 1991.), str: 235. 4

Mircea Eliade: Myths, Dreams and Mysteries,

The Encounter between Contemporary Faiths and Archaic Realities (prijevod: Philip Mairet, London, 1960.), str: 59-60. 5 6

Isto, str: 74. Mircea Eliade: Patterns in Comparative

Religion (prijevod: Rosemary Sheed, London 1958.), str: 216-219; 267-272. 7

Isto, str: 156-185.

8

Isto, str: 38-58.

9

Rudolf Otto: The Idea of the Holy, An Inquiry

into the non-rational factor in the idea of the divine and its relation to the rational (prijevod: John Harvey, Oxford, 1923), str: 5-41. 10

Eliade: Myths, Dreams and Mysteries, str:

172-178; Wilhelm Schmidt: The Origin of the Idea of God (New York, 1912.), passim. 11

Eliade: Patterns in Comparative Religion, str:

99-108. 12

Eliade: Myths, Dreams and Mysteries, str: 54-86.

13

Joseph Campbell with Bill Moyers: The Power

of Myth (New York, 1988.), str: 87. 14

Isto.

15

Eliade: Myths, Dreams and Mysteries, str: 63.

16

Walter Burkert: Homo Necans, The

Antropology of Ancient Greek Sacrificial Ritual and Myth (prijevod: Peter Bing, Los Angeles, Berkeley and London, 1983.), str: 88-93. 17

Isto, str: 15-22.

18

Campbell: The Power of Myth, str: 72-74;

Burkert: Homo Necans, str: 16-22. 19

Joannes Sloek: Devotional Language (prijevod:

Henrik Mossin, Berlin and New York, 1996.), str: 50-52, 68-76, 135. 20

Walter Burkert: Structure and History in

Greek Mythology and Ritual (Berkeley, Los Angeles and London, 1980.), str: 90-94; Joseph Campbell: Historical Atlas of World Mythology; Volume 2: The Way of the Animal Powers; Part 1: Mythologies of the Primitive Hunters and Gatherers (New York, 1988.), str: 58-80; The Power of Myth, str: 79-81. 21

Eliade: Myths, Dreams and Mysteries, str: 194-

22 6; Campbell: The Power of Myth, str: 81-85. 22

Eliade: Myths, Dreams and Mysteries, str: 225.

23

Campbell: The Power of Myth, str: 124-125.

24

Burkert: Homo Necans, str: 94-95.

25

Homer: Ilijada 21:470.

26

Burkert: Greek Religion, str: 149-152.

27

Burkert: Homo Necans, str: 78-82.

28

Eliade: Patterns of Comparative Religion, str:

331-343. 29 Eliade: Myths, Dreams and Mysteries, str: 138-140; Patterns in Comparative Religion, str: 256-261. 30

Hošea 4:11-19; Ezekiel 8:2-18; Kraljevi 23:4-7.

31

Eliade: Myths, Dreams and Mysteries, str:

161-171; Patterns in Comparative Religion, str: 242-253.

32

Eliade: Myths, Dreams and Mysteries, str:

162-165. 33

Isto, str: 168-171.

34

Isto, str: 188-189.

35

Knjiga Postanka 3:16-19.

36

Anat Baal Texts 49:11:5; navedeno u E. O.

James: The Ancient Gods (London, 1960.), str: 88. 37

«Inanna’s Journey to Hell» in Poems of

Heaven and Hell from Ancient Mesopotamia (uredio i preveo: N. K. Sanders, London, 1971.), str:165. 38

Isto, str: 163.

39

Campbell: The Power of Myth, str: 107-111.

40

Ezekiel 8:14; Jeremija 32:29, 44:15; Izaija 17:10.

41

Burkert: Structure and History, str: 109-110.

42

Burkert: Structure and History, str: 123-128;

Homo Necans, str: 255-297; Greek Religion, str: 159-161. 43

Eliade: Myths, Dreams and Mysteries, str: 227-

228; Patterns in Comparative Religion, str: 331. 44

Karl Jaspers: The Origin and Goal of History

(prijevod: Michael Bullock, London, 1953.), str: 47. 45

Gwendolyn Leick: Mesopotamia, The

Invention of the City, (London, 2001.), str: 268.

46

Knjiga Postanka 4:17.

47

Knjiga Postanka 4:21-22.

48

Knjiga Postanka 11:9.

49

Leick: Mesopotamia, str: 22-23.

50

U drugim epovima Atrahasis nosi naziv

Ziusudra i Utnapištim («onaj koji je otkrio život»). 51

Thokhild Jacobsen: «The Cosmos as State»

in H. and H. A. Frankfort (urednici): The Intellectual Adventure of Ancient Man, An Essay on Speculative Thought in the Ancient Near East (Chicago, 1946.), str: 186-197. 52

Isto, str: 169.

53

Enuma Elish, 1:8-11, u Sanders: Poems of

Heaven and Hell, str: 73. 54

Enuma Elish, vi:19, u Sanders: Poems of

Heaven and Hell, str: 99. 55

Izaija 27:1; Job 3:12, 26:13; Psalmi 74:14.

56

Eliade: Myths, Dreams and Mysteries, str: 80-

81; The Myth of the Eternal Return, str: 17. 57

The Epic of Gilgamesh, I:iv:6, 13, 19,

Myths from Mesopotamia, Creation, the Flood, Gilgamesh, and Others (prijevod: Stephanie Dailey, Oxford, 1989.), str: 55. 58

Isto, I:iv:30-36, str: 56.

59

Isto, VI:ii:1-6, str:78.

60

Isto, VI:ii:11-i2, str: 78-79.

61

Isto, XI:vi:4, str: 118.

62

David Damrosh: The Narrative Covenant.

Transformation of Genre in the Growth of Biblical Literature (San Francisco, 1987.), str: 88-118. 63

Epic of Gilgamesh, XI:ii:6-7 u Dailey, str: 113.

64

Isto, 1:9-12, 25-29, str: 50.

65

Isto, I:4-7, str: 50.

66

Robert A. Segal: «Adonis: A Greek Eternal

Child» u Dora C. Pozzi and John M. Wickersham (urednici): Myth and the Polis (Ithaca, New York and London, 1991.), str: 64-86. 67

Karl Jaspers: The Origin and Goal of History,

(prijevod: Michael Bullock, London 1953.), str: 1-78. 68

Autor Tao Te Chinga, koji nije bio poznat sve

do sredine trećega stoljeća, rabio je kao pseudonim ime izmišljenoga mudraca Lao Tsea, za kojega se često vjerovalo da je živio potkraj sedmoga ili u šestome stoljeću. 69

Knjiga Postanka 18.

70

Izaija 6:5; Jeremija 1:6-10; Ezekiel 2:15.

71

Konfucije: Analekta 5:6; 16:2.

72

Ovdje, nažalost, sveobuhvatan termin nije

prikladan. Poput većine mudraca ključnoga doba, ni Konfucije nije imao visoko mišljenje o ženama. 73

Konfucije: Analekta 12:22; 17:6.

74

Isto, 12:2.

75

Isto, 4:15.

76

Isto, 8:8.

77

Isto, 3:26; 17:12.

78

Anguttara Nikaya 6:63.

79

Tao Te Ching, str: 80.

80

Isto, str: 25.

81

Isto, str: 6, 16, 40, 67.

82 Jataka

1:54-63; Vinaya: Mahavagga 1:4.

83

Psalam 82.

84

Druga knjiga Ljetopisa 34:5-7.

85Hošea

13:2; Jeremija 10; Psalmi 31:6; 115:4-8

135:15. 86

Knjiga Izlaska 14.

87

Izaija 43:11-12.

88

Platon: Republika, 10:6o3D-6o7A.

89

Isto, 522a8; Platon, Timej 26E5.

90

Aristotel: Metafizika, prijevod s izvornika:

Tomislav Ladan, Zagreb 2001., str: 70 91

Platon: Republika, 509F.

92

Platon: Timej 29 b i c.

93

Aristotel: Metafizika str: 341

94

Druga poslanica Korinćanima 5:16.

95 Poslanica

Filipljanima 2:9.

96

Isto, 2:9-11.

97

Isto, 2:7-9.

98

Luka, 24:13-22.

99 Kabalisti

su naglašavali da En Sof nije bio ni

muškoga, niti ženskoga roda. Bio je on «To» koje je za mistike na kraju procesa emanacije postalo «Ti». 100

Gregory of Nyssa: «Not Three Gods».

101

Richard S. Westfall: «The Rise of Science

and the Decline of Orthodox Christianity: A Study of Kepler, Descartes and Newton» in David C. Linberg and Ronald L. Numbers (urednici): God and Nature: Historical Essays on the Encounter Between Christianity and Science (Berkeley, Los Angeles and London, 1986.) str: 231. 102

Gregory of Nazianzos: Oration, 29:6-10.

103

Blaise Pascal: Pensees (prijevod: A. J.

Krasilsheimer, London, 1966.), str: 209. 104

R. C. Lovelace: «Puritan Spirituality: The

Search for a Rightly Reformed Church» in Louis Dupre and Don E. Saliers (urednici): Christian

Spirituality: Post Reformation and Modern (London and New York, 1989.), str: 313-315. T. H. Huxley: Science and Christian Tradition

105

(New York, 1896.), str: 125. 106

Friedrich Nietzsche: Radosna znanost, Zagreb

2003., prijevod: Davor Ljubimir 107

Thomas Mann: «The Making of The Magic

Mountain», in The Magic Mountain, (prijevod: H. I. Lowe Porter, London, 1999.), str: 719-729. 108

George Steiner: Real Presences: Is there

anything in what we say? (London, 1989.), str: 142-143.

O autorici Karen Armstrong u svojoj je prvoj knjizi, bestseleru Through the Narrow Gate (1981.), opisala sedam godina što ih je provela kao časna sestra u jednom katoličkom redu. Od 1982. slobodna je spisateljica. Objavila je niz knjiga, među kojima su A History of God, prevedena na 30 jezika, Kratka povijest islama te Buddha, također međunarodni bestseler. Živi u Londonu.