Andrea Matosevic I Tea Skokic Polutani Dugog Trajanja.pdf

 

      
   
 
  

Ova e-knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske ISBN 978-953-8089-20-6 © 2018. Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, Hrvatska

Andrea Matošević i Tea Škokić

POLUTANI DUGOG TRAJANJA Andrea Matošević i Tea Škokić POLUTANI DUGOG TRAJANJA BALKANISTIČKI DISKURSI

BALKANISTIČKI DISKURSI

Biblioteka: Nova etnografija (urednice: Ines Prica, Antonija Zaradija Kiš, Tea Škokić) Nakladnik: Institut za etnologiju i folkloristiku Za nakladnika: Tvrtko Zebec Recenzenti: Renata Jambrešić Kirin Tomislav Pletenac Lektura, oblikovanje naslovnice i grafička priprema: Vesna Beader Naslovnica: “Vuk”, skupni rad starije odgojne skupine, Dječji vrtić Oblutak, Pula, 2005., tehnika: tempera Tisak: Denona Objavljivanje knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture RH ISBN 978-953-6020-88-1 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 877132 © 2014. Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, Hrvatska Sva prava pridržana

Zagreb, svibanj 2014.

Sadržaj Polutani dugog trajanja: kritike balkanističkog diskursa

7

(Auto)egzotizacija Balkana i etnografija nositelja značenja u tri primjera sedme umjetnosti

47

Agenda putovanja: feminotopija

71

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava: strip junaci i masmedijski kismet

99

“Juče krvlju, a danas znojem!”: aspekti balkanologije jugoslavenskog ranog socijalizma 143 Literatura 173 O autorima 187

Polutani dugog trajanja: kritike balkanističkog diskursa SVJESNI NEMOGUĆNOSTI I, odmah da kažemo, uzaludnosti pisanja preglednog rada o razvoju balkanističkog diskursa i njegovih kritika, ovim uvodnim poglavljem želimo ocrtati vlastito razumijevanje problemskih čvorišta znanstvenih naracija o Balkanu posljednjih dvadesetak godina. Bez namjere upuštanja u dubinsku analizu pojedinih autora i pojedinačnih naslova, usredotočit ćemo se na eliptični paradoks kritike balkanizama, koji se, smatramo, očituje u želji da dekonstruira binarizme, često i sam upadajući u zamku njihove nužne antagoniziranosti pa nanovo propituje, a time i fiksira opozicijski odnos Balkana i Zapada, Balkana i Orijenta, Orijenta i Zapada, orijentalizma i okcidentalizma, modernizma i predmodernizma, simboličke i konkretne geografije, kolonijalnog i postkolonijalnog, egzotične muškosti i ženskosti itd. Binarne opreke perpetuiraju mehanizam za određivanje nadređenih i podređenih pojmova, savršeno su oruđe za ponovnu metonimizaciju i “semantičke efekte” tekuće neokolonijalne prakse. Tako je “popravljanjem” simboličkog, moćnog i dominantnog govora o Balkanu u korist, navodno, njegova istinitog, konkretnog i neautoritativnog zagovaranja, unaprijed izgubljena mogućnost djelotvornog promišljanja o balkanskoj/balkanističkoj dezidentifikaciji i deideologizaciji. Stoga namjerno i nadalje koristimo neprecizne i kontaminirane pojmove Balkan i Europa, jer rad na relaksaciji ovih pojmova još ni izdaleka nije gotov, u nadi da ti, deridijanski rečeno, “paleonimi s novim

8

Polutani dugog trajanja

cijepom” možda nose u sebi politički, epistemološki i kulturološki potencijal otpora hegemonijskim dualizmima. Danas već dobrano obrađen Saidov pojam orijentalizma1 poslužio je i Mariji Todorovoj kao predložak za kritičku analizu dugogodišnjih opisivanja Balkana u zapadnoj literaturi, kao i za razvijanje pojma balkanizam, kako naziva konstrukcije zapadnog diskursa o Balkanu.2 Todorova u nizu svojih članaka, a ponajviše u knjizi Imaginarni Balkan, uspoređuje orijentalizam i balkanizam te navodi niz distinkcija zbog kojih smatra da se balkanizam ne može tumačiti kao podvrsta orijentalizma, već je riječ o zasebnoj retorici koja se temelji na liminalnom položaju Balkana spram Europe. Ona tvrdi da je Balkan, iako geografski neodvojiv dio Europe, kulturno konstruiran kao “drugi iznutra”, Balkan je bio u mogućnosti apsorbirati vrlo lagano i bez optužbi eurocentrizma veliki broj vanjskih političkih, ideoloških i kulturnih frustracija koje proizlaze iz napetosti i proturječja inherentnih vjeroispovijestima i društvima izvan Balkana (1996:38), [a slijedom toga] (…) balkanizam je s vremenom postao uobičajena zamjena za emocionalno pražnjenje Edward Said definirao je orijentalizam kao diskurs kojim se Istok i Zapad oblikuju kao esencijalno različiti, a opet međusobno ovisni pojmovi. Nastao je kao institucionalno potpomognut “zapadnjački način dominacije, restrukturiranja i ovladavanja nad Orijentom” (1979:3), no, kao što Said napominje, ne radi se o bilo kojem Zapadu ili bilo kojem Orijentu. Riječ je o euroatlantskom (geo)političkom pothvatu koji već skoro tri stoljeća nastoji, ponajprije pomoću jezika kulture, potvrditi vlastitu nadmoć nad Indijom i zemljama Bliskoga istoka. Akademsko pisanje o Istoku, smatra Said, sastavni je dio kolonijalnog odnosa Zapada spram Orijenta te se akademski oblikovan orijentalizam ne može razumjeti kao neko objektivno znanje o Istoku, već kao hegemonijski ustoličen sustav znanja o drugome koje se promatra “izdaleka i odozgora” (Said 1995:3). Saidova knjiga Orijentalizam ubrzo je po objavljivanju postala predmetom akademskoga spora koji traje još i danas. Prigovori Saidu kreću se od teze kako zagovara islamizam, kako je propustio analizirati islamističke/orijentalne kolonijalne pretenzije, što je previdio nativne istraživače Orijenta ili barem mogućnost da je bilo i “istinitog prikazivanja”, itd. (Todorova 1996:27). 2 “Konstrukcije zapadnog diskursa o Balkanu” naslov je i njezina izlaganja održanog u Zagrebu 1996. godine u organizaciji Hrvatskog etnološkog društva, a objavljenog u Etnološkoj tribini (1996:25-41). 1

Kritike balkanističkog diskursa

9

koje je omogućio orijentalizam, oslobodivši Zapad od optužbe za rasizam, kolonijalizam, eurocentrizam i kršćansku nesnošljivost prema islamu. Na kraju Balkan je u Europi; on je bijel, on je većinom kršćanski i zbog toga prebacivanje frustracija na njega može zaobići uobičajene optužbe za rasne ili vjerske pristranosti. Kao i u slučaju Orijenta, Balkan je poslužio kao spremište negativnih značajki protiv kojih je konstruirana “samoslaveća” slika “europskoga” i “zapada”. (1996:38; 2009:188)

Ovo žanrovsko odvajanje uvjetovalo je da se priličan broj kritika balkanističkog diskursa trošio na raspravu je li balkanizam podvrsta orijentalizma, na koji je način konstruiran balkanski Drugi, te tko ga je konstruirao. Za Todorovu je Balkan, zbog svoje pripadnosti Europi, specifična analitička kategorija i stoga je odnos Europe i Balkana za nju mnogo kompleksniji no što je odnos Saidova Orijenta i Zapada. Osnovna je razlika Orijenta i Balkana, uz navedenu ključnu distinkciju geografske pripadnosti Europi, tvrdi ona, činjenica da Balkan nije apstraktni pojam, već ima svoju “zemljopisnu i povijesnu konkretnost” (1996:28). Nadalje, tu je i manjak egzotičnog izazova za zapadnjačku imaginaciju, a u erotskom smislu Balkan nije personificiran u erotičnom ženskom, poput Orijenta, nego u muškoj privlačnosti, ali i odbojnosti. “To je isključivo muška privlačnost – privlačnost srednjovjekovnih vitezova, oružja i spletki” (Todorova 1996:31). Konačno, Balkan, prema Todorovoj, nema kolonijalnog naslijeđa (ibid.:38), što bi trebao biti nesumnjiv dokaz različitosti. Uspostavljanje ovih razlika bilo je plodonosno za kasnija dekonstruiranja balkanističkog diskursa (Bakić-Hayden 1995; Fleming 2000; Bracewell 2005a; Mishkova 2006, 2008; Hammond 2007a), a daljnje su se rasprave prvenstveno temeljile na strategijama uspostavljanja identitetskih sličnosti ili razlika Balkana i Europe. Tako se (…) u ovoj kritičkoj literaturi o zapadnom viđenju Balkana najviše govori o “balkanističkom diskursu”, o “tekstualnoj kolonizaciji” Balkana, o “balkanskom mitu”, o Balkanu kao metafori, o bal-

10

Polutani dugog trajanja

kanskoj “simboličkoj geografiji” i njegovom mestu na “mentalnoj mapi” Zapada i sličnim “imagološkim” temama. (Čolović 2010a)

Čini nam se neizbježnim primijetiti kako je, u svome naporu kritiziranja esencijaliziranog i redukcionističkog diskursa koji “razmatra razlike unutar jednog tipa” te konstruira “dvosmislenost” Balkana kao nepotpunog (niti istočnog niti zapadnog, permanentno tranzicijskog, spajajućeg i razdvajajućeg graničnog prostora), ovaj postkolonijalni odvjetak nerijetko otklizavao u povijesna dokazivanja balkanske modernosti koja se razvija ukorak s europskom, s jedne strane, ili u mentalitetna dokazivanja specifičnosti i autentičnosti, s druge strane. U tom se smislu pitanje geografske i povijesne konkretnosti može razumjeti kao još jedan način konstruiranja i pretvaranja Balkana u analitički pojam kojeg, prema Todorovoj, određuju kriteriji (ne)kolonije i samoidentifikacije, navodno objektivne povijesne faktografije, autorske pozicije koja ga se poduhvaća rastumačiti, te rodne distribucije stereotipa. U nastavku poglavlja propitat ćemo korisnost ovih kriterija za dekonstrukciju pragmatičnog aspekta balkanističkog diskursa.

Balkanske (ne)konkretnosti Brojne metafore koje su zapadni opisivači, u dugoj tradiciji pripovijedanja o Balkanu, pripisivali narodima koji su ga nastanjivali, a koji su redovito opisivani djetinjastima, poluciviliziranima, prevrtljivima i lijenima, tekstualna su sidrišta koja omogućuju da se Balkan prikaže kao permanentno nestabilno i nekonkretno mjesto. Todorova u svojoj kritici takvoga diskursa nastoji krenuti suprotnim putem, pomoću povijesnih izvora dokazati njegovu zemljopisnu konkretnost, doduše promjenjivu u kontekstu političkih gibanja, a slijedom toga i modernost komplementarnu Zapadu. No Nicole Lindstrom i Maple Razsa upućuju na sljedeći problem prilikom tvorbe balkanske geografske konkretnosti:

Kritike balkanističkog diskursa

11

Todorova teoriju balkanizma razlikuje od Saidova orijentalizma, i dok je “Orijent” velikim dijelom nematerijalni koncept, Balkan je povijesno i zemljopisno utemeljen. Todorova objašnjava da će se većina geografa složiti da se Balkanski poluotok proteže od mora na jugu, istoku i zapadu, iako priznaje da se u velikoj mjeri ne slažu oko sjeverne granice, gdje se više moraju osloniti na povijesne i kulturne (dakle subjektivne) kriterije. Nakon što je pregledala mnogo kontradiktornih definicija Balkana, Todorova se oslanja na Cvijićevo omeđivanje Balkana iz 1921., koje uključuje Albaniju, Bugarsku, Grčku, Rumunjsku i Jugoslaviju. Ali, nasuprot Cvijiću, Todorova isključuje Sloveniju3 zbog činjenice da nije pod utjecajem proširenog Osmanskog Carstva, definirana karakteristikama drugih balkanskih država. Prema tom kriteriju, međutim, također bi se s Balkana mogla isključiti Hrvatska budući da Hrvati već dugo sebe smatraju “obrambenim zidom kršćanstva”, njihov zadatak je bio da brane zapadne kulture od Istoka. Isto tako, Austrija ili Mađarska bi mogle biti uključene u ovu definiciju Balkana jer su i one mnogo godina bile pod Turcima. Naš cilj je istaknuti poteškoće, ako ne i nemogućnost, konkretiziranja uvijek elastične sjeverne granice Balkana prema konkretnim povijesnim i zemljopisnim kriterijima. (Lindstrom i Razsa 1999)

Dakle, iako je namjera Todorove bila da ukaže na balkanističke diskurzivne mehanizme koji su nastojali različite države i narode na Balkanu prikazati kao jedinstveno područje s “amorfnim, predmodernim entitetima” (Obad 2013:459), odnosno, temelje se na pretpostavci kako su balkanske zemlje “više ili manje međusobno 3 U uvodniku zbornika Balkan Identities: Nations and Memory (2004), kojemu je i urednica, Todorova još jednom naglašava netočnost uvriježenog tumačenja kako je moguće govoriti o unificiranom balkanskom mentalitetu, balkanskoj memoriji ili balkanskom identitetu, te ponavlja ključne teze iz Imaginarnog Balkana. Ipak, u fusnoti donosi reviziju vlastitog zemljopisnog omeđivanja Balkana, navodeći: “Danas bih to promijenila i uključila Sloveniju, na temelju toga što je povijest Balkana u 20. stoljeću nezamisliva bez cijelog jugoslavenskog entiteta. Problem koji se, ipak, mora istaknuti jest nemogućnost čisto geografskog kriterija te arbitrarnost (naravno, unutar granica) primjene povijesnog ili kulturnog kriterija” (2004a:13).

12

Polutani dugog trajanja

zamjenjive i neraspoznatljive jedna od druge, da je lako uočljiva tipologija politika i povijesti uobičajena diljem Balkana, te da postoji balkanski etnički ili rasni ‘tip’” (Fleming 2000:1218),4 njezina geografska desimbolizacija balkanske regije upitna je iz najmanje dva razloga. Jedan se odnosi na izvore koje je koristila, a drugi na epistemološku potrebu da se Balkan kao “plutajuća oznaka”5 ukroti vremenskom i prostornom konkretnošću. Posebno je zanimljivo spomenuti da Jovan Cvijić, antropogeograf s prijelaza iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće, na kojega se Todorova poziva u svojoj konstrukciji konkretnog balkanskog prostora, razvija ideju o zajedničkom vremenu i prostoru svih Balkanaca te elaborira pojam homo balkanicus, definirajući ga kao određeni balkanski mentalitet. Iako se Todorova kritički odnosi spram pojma homo balkanicus, pod kojim se podrazumijeva baštinjenje zajedničkih psihičkih osobina stanovnika Balkana (osjećajnost, empatičnost, strasnost, netrpeljivost), ipak ne dovodi u pitanje geopolitičke intencije Cvijićevog omeđivanja Balkana prerušene u ruho znanstvenog teksta. Stereotipizacija koju Cvijić pritom provodi, slaveći dinarski tip nauštrb, primjerice, panonskog tipa, tako se bitno ne razlikuje od one koju Todorova 4 Todorova će upozoriti kako se iste pretpostavke primjenjuju i na postmoderna društva Balkana, na primjeru nedavnog rata na prostorima bivše Jugoslavije. Taj je rat u nejugoslavenskom dijelu Balkana nazivan “jugoratom”, u Europi najčešće “ratom u Bosni”, u SAD-u uglavnom “ratom na Balkanu”. Todorova se pita kako je moguće da je rat, koji se odvijao na područjima koja su prije rata odbijala etiketu balkanskih zemalja, postao balkanskim, osim ako nije postojala namjera da se još jednom podvuče ideja balkanskog mentaliteta i iz njega proizašlog unificiranog balkanskog identiteta (2009:185-186). “U posljednjih nekoliko godina to je bio slučaj s Jugoslavijom, raspadajućom zemljom upletenom u građanski rat. Karakteristike izvanredne jugoslavenske situacije su eksternalizirane i, na potpuno neopravdan način, retorički prodane političkoj klasi i široj javnosti kao Balkan” (2004b:182). 5 Ivan Čolović pod plutajućom oznakom Balkana podrazumijeva one balkanističke diskurse u kojima se pojam Balkana koristi za opisivanje događaja i područja u raznim dijelovima svijeta koji sa stvarnom regijom imaju vrlo malo veze. Kao njihova kritička reakcija javljaju se “pristupi koji se bave balkanizmom kao diskursivnom praksom koja eksploatiše Balkan kao nomen i na tom nomenu zasnovan tekst, što je, na primer, u središtu rada Marije Todorove” (Čolović 2010a).

Kritike balkanističkog diskursa

13

kritizira i naziva balkanizmom, a koja se obilato koristila i u zapadnjačkim objašnjenjima ratova devedesetih na ovim prostorima. Spominjanjem Cvijića nastojimo oprimjeriti problem kritike izvora, odnosno, korištenje povijesnih izvora kao relevantnih znanstvenih podataka koji prema Todorovoj nisu, ili su vrlo malo, uključeni u izgradnju znanja o Balkanu. Negativna slika Balkana, detektira Todorova, oblikuje se u svijesti zapadnjaka na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće prvenstveno kao opozicija “samoslavećoj slici” europskosti koja je prosvjetiteljska i progresivna, dok se Balkan, i prema tome izveden pojam balkanizacije, označavao “plemenskim, nazadnim, primitivnim i barbarskim” (Todorova 1996:25). Balkanistički diskurs toga vremena, smatra ona, prvenstveno je predstavljen u novinskim i njima srodnim literarnim formama (putopisima, političkim esejima i akademskom novinarstvu), a mnogo manje u akademskom diskursu (Todorova 2009:19). Uglavnom se slažući sa zaključcima Todorove, Diana Mishkova ipak upozorava da je ta dva diskursa gotovo nemoguće odvojiti i stoga jer su akademski obrazovani istraživači bili ti koji su o Balkanu pisali u novinama (2006:43). “Oni koji su pokazivali ljubav, simpatiju i znanstvenu stručnost u otkrivanju Južnih Slavena Europi, bili su isti oni koji su, na temelju te iste stručnosti, sudjelovali u osnaživanju i utvrđivanju balkanističkog diskursa” (ibid.:44). Ova se teza uvelike oslanja na širu postmodernističku raspravu o identitetu sažetu u pitanju tko, za koga i protiv koga konstruira pojedini identitet, a ne samo što čini regionalni identitet i koje su njegove prostorne granice (Bechev 2006:6). Na primjeru Istočne Europe Larry Wolff ovu raspravu oprimjeruje zapadnoeuropskom hegemonijskom imaginacijom Istoka. Prosvjetiteljska invencija političkog i geografskog prostora preduvjet je, smatra Wolff (1994), kolonizatorskog zaposjedanja, a u tim procesima sudjeluju podjednako književni, znanstveni i politički diskursi. Nadovezujući se na Saidovo, a posredno i Foucaultovo, inzistiranje na povezanosti književnosti s kolonijalnim pretenzijama, Wolff utvrđuje:

14

Polutani dugog trajanja

“Bilo izmišljeno ili filozofsko, u duhu imaginativne ekstravagancije ili ozbiljne erudicije, istraživanje istočne Europe, poput orijentalizma, bio je stil intelektualnoga gospodarenja, integriranje znanja i moći, počinjenje dominacije i subordinacije” (1994:8). U tom je kontekstu potpuno opravdano prihvatiti sugestiju Lindstrom i Razse o nemogućnosti konkretiziranja “uvijek elastične sjeverne granice Balkana prema konkretnim povijesnim i zemljopisnim kriterijima”. Iluzija objektivnih povjesničarskih i zemljopisnih kriterija koji su oslobođeni reproduciranja binarnih opozicija kao načina mišljenja svojstvenog centričnim sustavima, propada u trenutku njihova pokušaja uspostavljanja identitetskih razlika. Takvi se pokušaji najčešće oprimjeruju, ali i propadaju, na dokazivanjima povijesnih konkretnosti. U sjeni uspjeha i utjecaja koje je ostvarila Marija Todorova ostali su tekstovi Eli Skopeteae, koja je razmatrala odnos Orijenta i Balkana te Europe i Balkana, uspostavljajući i neke relacijske odnose različite od onih na kojima ustrajava Todorova. Skopetea je tako ustvrdila da je Balkan u balkanističkom diskursu srodan Saidovom Orijentu, ali mu se priznaje društvena dinamičnost, sudjelovanje u zapadnjačkoj povijesti moderniteta, svojevrsna jezična i stvarnosna kompatibilnost sa Zapadom, posebice kada je riječ o stvaranju nacionalnih država (Skopetea 1991). Skopetea u duhu postkolonijalne teorije napominje da se odnos Jugoistočne i Zapadne Europe ne može “sistematski i koherentno istraživati dok se politička i ekonomska dimenzija ne dovede u vezu sa idejom i kulturom” (1991:131). No dok se u postkolonijalnoj kritici, posebice u kritici orijentalizma, ključnim prijeporom simbolički razdijeljenog Istoka i Zapada predstavlja modernistička i progresivna epistema Zapada, koju su zapadne elite proglasile mjerom razvijenosti i civiliziranosti, pa tako “tu nije riječ o određenoj ideologiji, već o mnogo fundamentalnijoj karakteristici, neverovatno konzistentnom sistemu pomoću koga je evropska kultura bila u mogućnosti da politički, sociološki, vojno, ideološki, naučno i imaginativno upravlja Orijentom tokom post-prosvetiteljskog perioda” (Đorđević 2008:36), Skopetea smatra da se u slu-

Kritike balkanističkog diskursa

15

čaju Balkana, osim navedenog odnosa, može istražiti i uzajamnost Istoka i Zapada. Uobičajena stereotipizacija balkanskih naroda kao inertnih, nedovoljno “odraslih” zajednica koje još moraju učiti o institucijama i svim vrstama znanja koje Zapad već posjeduje, ipak ostavlja, smatra Skopetea, neku mogućnost razvoja, neku perspektivu očekivanom ulasku u društvo europske razvijene uljuđenosti. Ta “otvorena vrata” koja se ovoj regiji nude, posljedica su balkanske izmaknutosti od neposrednog imperijalizma. Navedena se tvrdnja u cijelosti poklapa s onom Todorove kako je nekolonijalna pozicija Balkana differentia specifica zbog koje balkanizmi koriste drukčiji set “diskurzivnog potiskivanja” i “institucionalnog ugnjetavanja” no što to rade orijentalizmi. Raspad Osmanskog Carstva otvorio je “Istočno pitanje” u kojem su se balkanski narodi našli u središtu interesa zapadne diplomacije, ali i Rusije. O Istočnom je pitanju više od dva stoljeća raspravljano kao o onom koje će odrediti geopolitički, konfesionalni i ekonomski status bivših osmanskih posjeda. Za balkanske zemlje to je značilo preuzimanje zapadnog koncepta nacije, konstituiranje modernog kršćanstva, ali i revidiranje muslimanstva na sada nemuslimanskim područjima te usvajanje kapitalističkih odnosa. No Skopetea prepoznaje i sasvim specifičnu ulogu pojedinih balkanskih društvenih slojeva koji su omogućili prijenos zapadnjačkih vrijednosti na Istok, “koji su tumačili Zapad Istoku ili prenosili robu i utjecaje” (1991:137). Međutim, emancipacija balkanskih naroda, pa i ona tumačena objektivnim trgovačkim i političkim interesima, zapravo je početak balkanizacije6 Balkana, u kojemu se 6 Balkanizacija je pojam kojim se najčešće označava svako dijeljenje prethodno velike i kompaktne političke cjeline na manje, nacionalno obilježene zajednice. U kulturnoantropološkome smislu, negativnom se konotacijom, naknadno pridodanom ovome pojmu i u trenutku kada već postoje balkanske države, označava raspad nekog uređenog, sociološki definiranog društva na etnološki zanimljive etničke zajednice, politički i ekonomski neuređene, egzotične i međusobno sukobljene. Todorova donosi iscrpnu povijesnu i jezičnu transgresiju pojma, smatrajući ga najvažnijim derivatom pojma Balkan, objašnjavajući svrhu nominalizacije, te konačno demoniziranje (2009:32-37). Potpuni semantički, ali i paradoksalni, klimaks jest odvajanje pojma balkanizacije od pojma Balkana, kada “balkani-

16

Polutani dugog trajanja

više procjenjuje tko ima podršku koje velike svjetske sile, te koja će sila prigrliti u zaštitu vlastito balkansko dijete, a manje omogućuje tom istom Balkanu da uđe u “moderni svijet” mimo Istočnog pitanja. Takva je prevodilačka pozicija približila jugoistočni dio Europe onom već prosvijetljenom dijelu koji se smatrao maticom, premda geografski to nije bio, te se konzervirala u metaforičnoj slici mosta. Skopetea ispravno primjećuje da negativna slika o nerazvijenom Balkanu, koji jest dio Europe i stoga doista iziskuje drukčiju intervenciju političkih sila Istoka i Zapada, nije isključivo realizirana putem “arkadijskog” prostora balkanskih provincija koje su u tranziciji ka zapadnim vrijednostima, već i preko suvremene ideje širenja nacionalizma i kapitalizma, kao most koji će poslužiti za širenje tih ideja ka Bliskom Istoku (ibid.:136), kao i da su spomenute balkanske elite donekle tumačile Istok Zapadu. Ipak, valjalo bi nadodati kako se isticanjem tog suprotnog pravca, od Istoka prema Zapadu, potvrđuje dvosmjernost metafore, ali ne i njezina protudiskursna snaga koja bi progovorila nekim subalternim glasom, već ponovo imperijalnim. Subalternost, koja je tek djelomično obilježena statusom potlačenosti, znači da matično stanovništvo nema mogućnost da se ono što govore u političkom smislu ugradi u zakon. Osnovni preduvjet “govora podčinjenih”, prema Spivak, bila bi demokracija koja osigurava da se izabere “glas” koji ih najbolje predstavlja, koji ih vodi na “putu prema hegemoniji” (Zarez, 2006). Situacija Balkana u tom se smislu bitno ne razlikuje od kolonijalnog svijeta, ali metropole iz kojih dolazi “znanje” itekako odudaraju od orijentalističke sheme Istok-Zapad. Mishkova (2006) upozorava kako se, primjerice, bugarska elita devetnaestog stoljeća obrazuje u Grčkoj, pa se čak i zapadnjački autori čitaju na grčkom ili bugarskom prijevodu s grčkog. Još je zanimljivija situacija u Srbiji, gdje se intelektualne i političke elite zacija postaje dekontekstualizirana pomodna metafora” (Miskovic 2006:446), “sinonim za dehumanizaciju, deestetizaciju, uništenje civilizacije” (Todorova 2009:36) koji je prijetio i još uvijek prijeti da označi i sam Balkan.

Kritike balkanističkog diskursa

17

obrazuju na tradicijama dvije velike imperijalne periferije: ruskoj i austrougarskoj. Pritom valja imati na umu osmansku modernizaciju Balkana koja je podjednako doprinijela progresivnim promjenama od sredine devetnaestog stojeća. Stoga se balkanizacija Balkana, ali i balkanske vizije toga kakva bi Europa trebala biti, ne odvija isključivo na mjestima koja se smatraju epicentrom europskog imperijalizma već i na njihovim rubovima (2006:33,37). Dodatnom usložnjavanju “balkanskog zapadnjaštva” pridonose elite koje su zagovarale panslavenstvo, turkofiliju ili helenizam modernog doba, a sve u duhu nacionalnog romantizma. Sve se to ipak ne može razumjeti kao prodor subalternog glasa, već onoga koji pripada eliti i koji, doduše, ima neke odlike protudiskursa, ali ne i kontingentnosti. Štoviše, i “narodni duh”, kao mogući autohtoni glas, ponajprije je autoriziran u europskim romantičarskim etnografijama,7 pa tako “ni najnarodnija narodna svest ne može se artikulisati isključivo domaćim jezikom; tačno isto kao što ni moderna nacionalna država, za kojom pod normalnim uslovima stremi narodna svest, ne može da se stvori domaćim sredstvima; domaća situacija može potpomoći ili sprečiti takav događaj, i ništa više” (Skopetea 1991:140). Simbolički centri izgradnje nacionalnog identiteta raspršeni su ponekad mnogo dalje i šire od onoga što Todorova naziva zapadnim diskursom o Balkanu, kao što nerijetko i znanje o Zapadu dolazi iz njemu konkurentskih 7 Romantičarske su etnografije uslijed prosvjetiteljskog impulsa nerijetko pristupale drugim kulturama kao izvorištima nepatvorenoga predmodernog života. Stoga će Ivan Čolović ustvrditi da proizvodnja znanja o Balkanu ne mora uvijek biti negativna, štoviše, sklon je tezi kako se razni diskursi o Balkanu ne mogu čak ni nazivati balkanizmima te da je “balkanistički diskurs koji čine isključivo negativni stereotipi izuzetak, odstupanje od glavnog toka naracije o egzotičnom Balkanu” (Čolović 2010a). Egzotični diskurs, smatra on, temelji se na uspostavljanju istovrijedne, ali nepremostive razlike između dva entiteta, dvije kulture i često s upotrebom pozitivnih stereotipa i kao takav bliži je kulturnom fundamentalizmu (ibid.). Marija Todorova kontroverznu, no ipak utjecajnu tezu o nesumjerljivosti kultura također naziva kulturnim fundamentalizmom, ali ga ne shvaća nužno različitim od sadržaja koje oblikuju balkanizmi (stereotipizacija, marginalizacija i getoizacija Balkana) (2004b:179).

18

Polutani dugog trajanja

imperija. Konačno, odnos ruba i centra nužno je promatrati u dvostrukom djelovanju: kao “mehanizam međunarodne dominacije”, ali i kao međubalkanski odnos političkih elita, pa i način dominacije uređen unutar pojedine zemlje te “ista orijentalistička ideologija koja degradira i ‘pritiska’ region Balkana kao celinu, također ‘podržava’ vladajući položaj političkih klasa, koje delaju (stvarno ili in spe) kao lokalni akteri međunarodnog sistema dominacije” (Močnik 2003:104). Dok Skopetea, Todorova i Mishkova temelje svoju kritiku balkanizama na povijesnim događajima s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća,8 nastojeći dokazati modernitet Balkana mimo Zapadne Europe te inzistirajući na važnosti komplementarnog i antagonističkog odnosa Balkana i Osmanskog Carstva,9 žilavost balkanističkog diskursa posebice bi se zanimljivo mogla ispitati u novijim povijesnim okolnostima. Primjerice, kako su balkanistički diskursi kao normativna forma birokratsko političkih djelovanja dvaju velikih blokova, Sovjetskog i Atlantskog saveza, simbolički i doslovno oblikovali živote stanovnika na području Balkana tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Slučaj Jugoslavije pokazuje se pritom kao zanimljiv spoj socijalizma i tržišne politike, područje kojim ideja kapitalizma i nacije ubrzano struji i koje bi zbog svog “modernističkog projekta”10 trebalo biti pošteđeno kolonijalnih metafora. Ili, pak, 8 I Božidar Jezernik u svojoj iscrpnoj monografiji Divlja Evropa (2007) donosi pregled uglavnom putopisne literature posvećene Balkanu u rasponu od petnaestog do dvadesetog stoljeća, te nastoji pokazati razvoj i konstante balkanističkog diskursa, ali bez veće ambicije da ga teorijski rastumači ili dekonstruira. 9 Rastko Močnik upozorava da prenaglašena osmanska dimenzija u dokazivanju balkanske povijesne konkretnosti “izgleda pre kao pogodna dopunska podrška opštoj balkanističkoj shemi koja shvata Balkan kao ‘ne-evropski’ deo Evrope, kojem je potrebna ‘evropeizacija’, etc.”. Prema Močniku, orijentalnost Balkana samo “podvlači ‘ne-prirodnost’ Balkana, koji, iako deo ‘Evrope’, nije ‘evropski’” (2003:132). 10 “(…) jugoslavenski primjer pokazuje da se ideja ‘centralnog planiranja’ počinje rastakati već krajem pedesetih godina prošloga stoljeća s ‘postupnom liberalizacijom trgovine i jačanjem decentralizacije monetarnog sustava i fiskalne politike’ te sve većim sudjelovanjem

Kritike balkanističkog diskursa

19

za vrijeme rata devedesetih kada se balkanistički diskurs oprimjeravao u antropogeografskim objašnjenjima balkanskog mentaliteta kao odgovornog za nasilje. Ili u poraću, zaključno s procesom pristupanja Europskoj uniji, gdje se na svim razinama svoje “liberalnohumanitarne” utopije balkanistički diskurs može čitati kao “kolonizacija svijesti koja lokalne, nacionalne ili regionalne razlike pretvara u vrijednosti” (Obad 2013:464; usp. Melegh 2006:29). Dakle, ako ostanemo na samo jednom geografskom dijelu Balkana – Jugoslaviji ili njezinim današnjim slijednicama – postaje jasno da nikakvo pozivanje na povijesnost teritorija neće otupiti balkanističku oštricu, pa se čak cinično može zaključiti kako je skoro pedeset godina socijalizma u većini balkanskih država bio tek intermezzo u dugogodišnjem nastojanju da se Balkan prikaže kao tranzicijsko područje koje, doduše, često posrće, ali ipak ide ka svojoj prirodnoj matici – Europi. Pritom je tranzicija permanentna kategorija, stanje koje ne prestaje, jer kada bi Balkan stigao do krajnje točke svoga uspona na “civilizacijskoj kosini”11 tada bi, valjda, nestalo i balkanizama. Slijedom toga, valjalo bi odustati od ideje da su područja Jugoistočne Europe u tranziciji, jer se time sugerira neka samoodrediva i samomjerljiva pozitivna aktivnost ili barem namjera promjene. Prije bismo ta područja trebali zvati tranzitnima. Potvrđuje to tvrdokornost metafore mosta, jer se dvije strane neće, niti mogu spojiti dokle god ih zamišljamo u kategorijama dvaju kolektiviteta s različitim u globalnim kapitalističkim tokovima” (Žitko 2012). “Razvoj jugoslavenske privrede, kojeg Žitko shvaća dijelom šireg ‘modernističkog projekta’ ukupne preobrazbe društva, pokazuje kako je Jugoslavija mnogo ranije no druge socijalističke zemlje bila prisiljena savladati abecedu ekonomskog liberalizma razvijajući ‘tržišni socijalizam’, da bi krajem osamdesetih prihvatila gotovo neoliberalnu gospodarsku politiku Ante Markovića” (Potkonjak i Škokić 2013:77). 11 Civilizacijska kosina je sintagma Attile Melegha (2006) kojom on objašnjava suvremeni odnos Istoka i Zapada kao posljedicu liberalnog uspostavljanja kriterija neciviliziranosti i civiliziranosti, odnosno, puta ka idealnom društvenom obliku. Istok je diskurzivno smješten na najnižu točku civiliziranosti te ga je, da bi se uspeo po toj simboličkog kosini, potrebno postupno pozapadnjivati.

20

Polutani dugog trajanja

Kritike balkanističkog diskursa

21

stupnjem društvenosti. Tako je društvenost Balkana, koja mu se pripisuje u balkanističkim diskursima, tek dio hegemonijskog zahvata puno zahtjevnijeg i opsežnijeg no što je “konkretni” Balkan. Tek odustajanjem od dokazivanja neke egzaktne konkretnosti, postat će bjelodano da ta ista konkretnost nikad neće moći biti do kraja dokazana jer uvijek ovisi o pogledu, pri čemu pod pogledom podrazumijevamo znanja i iskustva kojima se govori o Balkanu, autorsku poziciju onoga tko progovara o Balkanu, kao i njegovu performativnu namjeru.

čije ime govori i tko ga je ovlastio za zastupanje “nijemih”12 grupa. Katarina Luketić primijetit će kako je i sama teorija o balkanizmima nastala na Zapadu, razvijajući pojmove i diskurse koji nanovo potvrđuju eurocentričnost kao nužan preduvjet znanstvene komunikacije (2013:107), te da je:

Autorizacija Balkana ili tko je osvojio pravo na glas?

Pa ipak, ustanovit će da u kritikama balkanizama sudjeluju i domaći (balkanski) znanstvenici, ali tek pod uvjetom da su njihovi radovi objavljeni na stranim jezicima, te verificirani od strane inozemnih znanstvenih i sveučilišnih centara (ibid.), bilo kao izdavača ili institucije u kojoj su zaposleni. Dapače, biti podrijetlom Balkanac, a posjedovati znanje i baratati pojmovnim aparatom zapadnog intelektualnog miljea poželjna je referenca za uvijek dobrodošlu autorefleksiju,13 kao neki dodatni začin koji otklanja mogućnost da se ovdje radi tek o još jednom imperijalnom diskursu. Nirman

Jedna od ključnih teza postkolonijalne kritike o subordiniranom kolonijalnom subjektu jest ta da se znanje o njemu, takozvanom Drugom (koloniziranom, tribaliziranom, etničkom, seljačkom, ženskom, potkulturnom…) oblikuje u centrima moći te se kao neprikosnovena istina vraća tom istom Drugom, ali sada kao njegova internalizirana slika o njemu samome. Oblikovatelj toga znanja tako je razotkriven ne samo kao njegov tvorac, nego i kao njegov posrednik, a diskursi koje koristi upregnuti su u djelovanjima raznih institucija, u društvenim praksama i “scientiama”. Slijedom toga, fukoovskim rječnikom, balkanizam se kao diskurzivna strategija gradi na pretpostavci da samo opisuje i konstatira “stanje” na Balkanu, a da pritom negira svaku mogućnost da to isto “stanje” proizvodi i prenosi, neprestano perpetuirajući iste stereotipe o nesigurnom, privremenom i tranzicijskom prostoru. Balkanizam bi se tako mogao objasniti kao diskurs koji se “pravi” da Balkan nije njegova posljedica, već njegov uzrok, postupkom kojim, zapravo, nastoji osigurati vlastito hegemonijsko trajanje. Situacija se dodatno komplicira kada pod povećalo stavimo i kritičare balkanizma i to u kontekstu pitanja koje postavljaju politički angažirane teorije, poput poststrukturalizma, feminizma, postkolonijalizma, kulturalnih studija: tko govori, u

sam pojam balkanizam posljednjih godina vrlo raširen u teoriji, i to iznova ne zahvaljujući nekoj široj inicijativi s Balkana za normalizacijom percepcije regije, nego prije zbog tendencije Zapada da se u fokus postkolonijalne teorije uvrste i drugi prostori, uz one koji su tu teoriju ranije oblikovali. (ibid.:108)

Pojam “nijeme” grupe preuzet je iz feminističkog kritičkog repertoara kojim se nastoji ukazati da se ženski glas posreduje putem kategorijalnog aparata muškog jezika i muškog simboličkog sustava, kako je upozorio Edwin Ardener (2006). No, subordiniranost se ne svodi samo na ženski glas, već se može proširiti na sve “potisnute” i “utišane” glasove marginaliziranih skupina, čak i kad oni predstavljaju većinsko stanovništvo. Pa ipak, Gayatri Chakravorty Spivak će dovesti u pitanje tako pojednostavljeno shvaćanje postajanja političkim subjektom, ako se ono ostvaruje putem posjedovanja ili neposjedovanja govora o sebi. Naime, ona otvara i pitanje kolonijalnosti postkolonijalne i feminističke kritike, propituje neku vrstu ponovnog “epistemičkog nasilja” zapadnog ljudskopravaškog diskursa, koji preuzima ulogu glasnogovornika podčinjenih, ali sada iz pozicije onoga tko ih navodno afirmira, pa bile to, primjerice, indijske žene srednje klase kada govore o Indijkama niže klase i njihovim kulturnim praksama (1999). 13 Maria Todorova u predgovoru Imaginarnom Balkanu opisuje vlastitu poziciju američke profesorice bugarskog podrijetla i obrazovanja kao “granični položaj” koji sa sobom nosi opasnost i slobodu: “Savršeno sam svjesna svoje dvoznačne pozicije, dodijeljene povlastice 12

22

Polutani dugog trajanja

Moranjak-Bamburać propituje političke i epistemološke implikacije postkolonijalne teorije na mogućnost uspostavljanja lokalnog (bosanskog) znanja, pa u tom ključu čita i zbornik Balkan kao metafora: između globalizacije i fragmentacije, urednika Dušana I. Bjelića, beogradskog sociologa s američkom adresom, i Obrada Savića, kao i radove nastale nakon i pod utjecajem toga zbornika: Ono što želim podcrtati ovim “zakašnjelim” i sumnjivim pitanjima (nakon pojave zbornika Balkan kao metafora: Između globalizacije i fragmentacije), nakon što se, koristeći se rječnikom jednog od urednika, čini da su “balkanski intelektualci” (što je iz perspektive diskursa balkanizacije contradictio in adijecto) najzad “uspješno” obavili svoje “učlanjenje” u svjetsku diskurzivnu zajednicu, odnosi se na mogućnost da se na duboki kulturni, politički i identitarni rascjep globalnog i lokalnog baci pogled i iz pozicije koja se neminovno čini “iščašenijom od iščašene”. (2004:88)

Zbornik, kojeg Luketić naziva “najsuvislijom knjigom nastalom na ovim prostorima”, premda tek “fragmentarnim i nekonzistentnim uvodom u temu” (2013:110), objavljen je prvotno na engleskom jeziku 2002. godine u izdanju MIT Pressa, a naredne godine i na srpskom jeziku u izdanju Beogradskog kruga. Obrad Savić u uvodniku napominje kako je ideja i koncepcija Zbornika nastala tijekom njegova boravka u SAD-u, te da se engleska i srpska verzija razlikuju u broju priloga, “jer su autori prekršili ugovor s izdavačkom kućom MIT Press; u ugovoru je navedena klauzula da se prilozi za ovaj zbornik ne mogu objavljivati pre nego što se pojavi američko izdanje” (2003:11). Za srpsko izdanje takvih prepreka nije bilo, što bi se s trunkom ironijskog čitanja moglo protumačiti kao još jedno balkansko nepoštivanje dogovora, ili barem kao nepoznavanje kapi-

i odgovornosti da sam istodobno izvan i unutar predmeta istraživanja i procesa stjecanja znanja o tome” (2009:ix).

Kritike balkanističkog diskursa

23

talističkih uzusa znanstvenog izdavaštva. No, Moranjak-Bamburać Zborniku će uputiti mnogo ozbiljniju kritiku: Ukoliko neka čitateljka pročita ovaj tekst, molila bih je da obrati pažnju na jednu rečenicu iz “Uvoda” Dušana I. Bjelića u Balkanu kao metafori: “Srce tragedije još uvek kuca u grudima civilizovane Evrope, dok otrovno mleko Balkanizma još kaplje iz njenih dojki.” (str. 26). Eto, Europo, ti što svoju djecu podmuklo i perverzno truješ vlastitim mlijekom, sada si konačno prokazana! Suprotstavljanje “srca” i “dojki”, tragedije i “otrovna mlijeka”, svakako je inventivan pronalazak uvrtanja balkanizma u vlastiti bezdan. Međutim, Čitateljko, ne želim ti reći da je ovaj autor nesvjestan potrebe povezivanja “seksualnosti i znanja”. Zapravo, on ni slučajno neće izbjeći odgovorno “osvrtanje” na implikacije orođene politike u standardiziranim manevrima taktičkog uvođenja u problemsko polje balkanizma. Ali, kada ti budeš (ako budeš) čitala ovaj iskaz, ovaj zasljepljujući prizor ironijskog obrata, koji, zadajući efektan udarac okcidentalističkoj samodopadnosti, istim potezom vrši još efektniju amputaciju na zna-se-čijem tijelu, valjda se iskreno i potajice nadajući da su metaforički noževi ipak više zatupljeni nego naoštreni (oštroumni?). (2004:89)

Iščitavanje ovoga pasusa kao feminističko zanovijetanje nad jednom promašenom metaforom, u zborniku koji već naslovom želi demetaforizirati Balkan, ali zato rodno metaforizira Europu, i u kojem su objavljeni članci poznatih feministkinja s ovih područja (npr. Vesne Kesić, Branke Arsić, Nadežde Čačinovič i Katerine Kolozove), značilo bi da propuštamo uvidjeti mnogo ozbiljniji problem abjekcije, kojeg Bjelić kao sociolog koji se bavi utjecajima psihoanalize itekako mora biti svjestan.14 Psihoanalitičkim rječnikom, ono što 14 Dušan I. Bjelić je u svojoj knjizi Normalizing the Balkans: Geopolitics of Psychiatry and Psychoanalysis (2011) optužio Juliju Kristevu i Slavoja Žižeka za reproduciranje balkanizama, između ostalog i zato što “predstavljanje toga prostora kao psihički opasnog, feminiziranog, i ludog, čak i na eruditski način, može samo povećati strah od prostorno bliskog drugog” (2011:16; istakli autori).

24

Polutani dugog trajanja

prijeti, zagađuje i onemogućuje stabilno uspostavljanje identiteta jest ženska mliječna izlučevina kao imanentni dio ženskosti, koje se treba što prije osloboditi ne bi li smo se uspostavili kao subjekt, ne bi li smo se odvojili od majke na način na koji to opisuje Julija Kristeva.15 U Bjelićevoj slici antagoniziranog odnosa srca i dojki, kao mogućoj točki identifikacije, majka je Europa od koje se treba distancirati, a dijete je Balkan koje se treba osamostaliti, emancipirati i, valjda, otrgnuti od vlastite matice. Korištenjem spolne metateze Bjelić se u svojoj patrijarhalno iskazanoj imagologiji obračunava s Europom i njezinim balkanizmima putem objektifikacije ženskog tijela i stereotipnim okcidentalizmom, postupcima koji žanrovski pripadaju kolonijalnom diskursu. No ostavimo li na stranu antitezu roditelj-dijete, kao uvriježeni postupak dokazivanja balkanskog političkog infantilizma, ono što se posebno ističe u Bjelićevom prijenosu stereotipa jest ponovljena teza o dva totaliteta, europskom i balkanskom, koji su nužno u sukobu, odnosno binarno determiniranom odnosu. Tako se ovdje uspostavlja specifični okcidentalizam kojeg Nirman-Bamburać prepoznaje kao posljedicu hegemonijskog tlačenja, koja se neuspješno nastoji razriješiti novom fragmentacijom i/ili prešućivanjem odgovornosti za “svoje sopstvene agresivne odgovore sa neuračunljivim posljedicama” (2004:96). I Katarina Luketić upozorava na opasnost zapadanja u okcidentalizam prilikom kritiziranja dominantnog zapadnjačkog diskursa “kao jedinog krivca za stvaranje negativnog balkanskog imaginarija” (2013:17-18). Tako je, na kraju, Saidov (1995) poziv za izbjegavanjem “osvetničke” kritike orijentalizma ostao kratkoga daha, ukoliko se ponovno vratimo na pitanje ovjeravanja lokalnog znanja, mjesto koje još jednom potvrđuje simboličku geografiju u smislu tko i gdje ima pravo na znanstveno tumačenje i kritiku balkanizama. Znanstvene i 15 Julija Kristeva u knjizi Moći užasa: ogled o zazornosti (1989) abjekciju objašnjava kao postupak uspostavljanja subjekta unutar patrijarhalne kulture na način isključivanja svega što ugrožava njegovu konstituciju, prvenstveno putem odvajanja i gađenja majčina tijela.

Kritike balkanističkog diskursa

25

politološke (ali i političke) konferencije, knjige i istraživanja o balkanizmima upućuju na oblik kolonizacije koja na svojoj površini ima ideju ravnopravne globalne rasprave o učincima kulturne i političke subordiniranosti Balkana, ali svojim podzemnim tokovima pokazuje da se protiv “Europe” i njezina imperijalističkog diskursa uglavnom govori u toj istoj “Europi” ili barem pod njezinim pokroviteljstvom. Patronizirajući odnos, ali i pristajanje na njega, svoj bi paradoksalni vrhunac mogao realizirati u pitanju: Postoji li Balkan? i odgovoru: Balkanci ne postoje. Pitanje se, naime, postavlja u članku Predraga Šimića “Do the Balkan exist?” (Postoji li Balkan?) objavljenom u zborniku The Southern Balkans: Perspectives from the Region (Južni Balkan: perspektive iz regije) (2001), na engleskom jeziku i u izdanju Instituta za sigurnosne studije Europske unije, a u kojem autor nastoji detektirati zapadnoeuropsku odgovornost za prošlo i sadašnje nezadovoljavajuće mjesto Balkana na geopolitičkoj mapi. Odgovor se, pak, nadaje u naslovu serije znanstvenih predavanja bazelskog sveučilišta 2013. godine Les Balkans n’existent pas: Erbschaften im Südosten Europas (Balkanci ne postoje: naslijeđa Jugoistočne Europe), u čijem obrazloženju stoji kako se “s našim geslom priključujemo spoznaji da se Balkan upravo ne odlikuje antropološkim specifičnostima. Štoviše, on posjeduje zemljopisno, kulturološki i povijesno važne prijelomnice i poveznice koje bi valjalo podrobnije promotriti”.16 No, vapaj za redefiniranjem balkanskog statusa, nakon svoje europske ovjere, mora se uputiti i kreatorima balkanske politike, pa je tako Todorova održala uvodni govor pred političarima okupljenima na Balkanskom političkom klubu, nastojeći ih uvjeriti kako ne postoji jedna balkanska kultura i jedan balkanski identitet te kako oni imaju krucijalnu i odgovornu ulogu “u uzdizanju kulture svakog pojedinog člana svakog balkanskog društva” (2004b:176). Katerina Kolozova spojit će diplomatske uzuse političke korektnosti (navodno temeljene na balkanskoj raznolikosti koju priziva i Todo16

http://kultop.unibas.ch/veranstaltungen/2013/balkan/.

26

Polutani dugog trajanja

rova) te simboličku smrt Balkana, razotkrivajući moć preimenovanja regije kao “projekt (re)-konstrukcije novog geopolitičkog i kulturnog identiteta” (2003:295). Smrt imena Balkan i rođenje pojma Jugoistočna Europa prema Kolozovoj proces je “debalkanizacije Balkana i njegova europeizacija”, proces koji ovoga puta ujedinjuje balkanske identitete tek deklarativno po principu “ne-generičkog” jedinstva, ali, u stvari, s idejom “zaboravljanja” imena u ime novog političko-povijesnog projekta kojeg je osmislila Europa u provedbi “vlastitog globalno/strateškog repozicioniranja”. No, pojam Jugoistočne Europe nije zaživio u navedenom procesu europeizacije pa se danas s briselske govornice uglavnom govori o Zapadnom Balkanu, iako i taj pojam nailazi na kritike, dok je njegov istočni dio ionako već uklopljen u EU.17 Sudeći prema naslovu bazelskih predavanja ostaje otvorenim vidjeti koliko su znanstvenici pridonijeli legitimnosti toga procesa svojim pristajanjem da se tema Balkana i danas uglavnom politizira temama rata, nacionalizma, etničkih sukoba, turbofolkloraškim egzotizacijama itd.

Fragmentacije “iznutra” i elitističke stereotipizacije Posljednjih je dvadesetak godina uključivanje orijentalističkog parnjaka – okcidentalizma – postalo gotovo obavezni dodatak raspravama o balkanizmima. Po vrlo sličnom analitičkom principu koji propituje kakvi sve balkanizmi mogu biti, i okcidentalizam je pojmovno podvrgnut kategorijalnoj raščlambi i protumačen po “vertikalnoj Tanja Petrović smatra da se politički diskurs EU može različito promatrati s obzirom na integracijski status zemlje koja graniči s EU, odnosno, da postoje dvije grupe kojima se obraća: Zapadni Balkan (zemlje kandidatkinje) i europsko susjedstvo (istočno s Ukrajinom, Bjelorusijom, Moldavijom, te kavkaskom regijom i južno sa zemljama Južnog Mediterana). “Glavna razlika između kandidatkinja i susjednih zemalja leži u onome što se u političkim diskurzima naziva jasna europska perspektiva: za zemlje kandidatkinje, to je navodno osigurano i neupitno, dok susjedne zemlje nisu dio procesa pridruživanja i, barem za sada, one nemaju europsku perspektivu” (2009:71). 17

Kritike balkanističkog diskursa

27

diskurzivnoj osi” (usp. Hanafi 1996; Buruma i Margalit 2004; Bracewell i Drace-Francis 2008), dakle onoj koja se gradi na (negativnom) stavu Istoka/Balkana prema Zapadu/Europi.18 Prisutnost okcidentalističkih stereotipa u građi o Balkanu prisutna je jednako dugo koliko i onih balkanističkih te je podjednako zastupljena u radovima zapadnjačkih autora, kao i onih balkanskih. Romantiziranje Balkana, slavljenje njegove autentičnosti i neponovljivosti moguće je pratiti od osamnaestostoljetnih opisa Dalmacije do suvremenih radova autora koji “nas Balkance sve češće predstavljaju u prijatnim i privlačnim bojama, kao stanovnike jednog prostora gde se neguju i ljube vrednosti zanemarene na Zapadu, ‘izgubljene u prevodu’ na zapadnu materijalističku kulturu, kao što su spontanost, prisnost, srdačnost, odnosno na Zapadu retko viđena prirodna, autentična ljudskost” (Čolović 2010a). No i pogled “iznutra” otkriva fragmentacije koje nisu uvijek direktno vezane za balkanski odnos prema Zapadu, već upućuju na odnose koji počivaju na zalihostima koje podjednako pune i balkanistička i okcidentalistička naracija. Stef Jansen će isticanje pozitivnih aspekata balkanskoga identiteta nazvati balkanskim protudiskursima, u smislu veličanja Balkana na račun politički 18 Bilo je i pokušaja da se odnos Balkana prema Zapadu promotri izvan kategorije okcidentalizma pa Alexander Kiossev objašnjava jednu dionicu većeg istraživačkog poduhvata na sljedeći način: “Cilj tog projekta je rekonstrukcija ‘Balkanskog otkrivanja zapada’, antipoda balkanizmu, i mentalne mape Zamišljanja Europe. On nije namijenjen da bude ekvivalent okcidentalizmu jer mu cilj nije da rekonstruira način na koji Zapad izražava to što jest, nego da istraži načine na koje su balkanski narodi razumjeli, razradili, prigrlili ili se odrekli Europe i europejstva, kao i kanale i posrednike znanja i prijenosa slika” (http:// web.ceu.hu/cps/bluebird/rg/see/see_idea_2002apr.pdf ). Diana Mishkova na tom će tragu definirati vlastito shvaćanje okcidentalizma: “Moja percepcija ‘okcidentalizma’ je šira nego što je Iana Burume i Avishaya Margalita (Buruma i Margalit 2004) koji ga definiraju kao ‘skup pogleda, pristranih mišljenja, neprijateljstava i zabluda o zapadnoj civilizaciji u dijelu ne-zapadnih naroda’. U idealnom slučaju, ja bih pokušala istražiti balkansku perspektivu Zapada i njegove civilizacije ne (samo) u smislu stereotipnih predodžbi i primjena, već prije svega kao kontekstualiziranu raspravu o modernosti i društvu, raspravu koja će uzeti u obzir pragmatične i empirijske kao i utopijske i anti-utopijske komponente” (2006:31).

28

Polutani dugog trajanja

proklamirane europskosti, primjerice hrvatskoga naroda. Hrvatski nacionalistički diskurs devedesetih nastojao se distancirati od svake povezanosti s balkanskom kulturom i naslijeđem, da bi se kao reakcija formirala neka vrsta subverzivnog žanra unutar popularne kulture koja arogantno slavi Balkan i svjesno podriva “civilizacijske standarde” (Kiossev http). Pojam Balkana je, kako upozorava Jansen, rijetko upotrebljavan u antinacionalističkom diskursu “jednostavno zato što bi to bilo neuskladljivo sa kritičkim i građanskim stavom” (2001:60). Slično razmišlja i Dunja Rihtman-Auguštin (2000) kada opisuje nacionalistički diskurs u Hrvatskoj devedesetih godina prošloga stoljeća, koji je zagovarao europske vrijednosti, ali i hrvatstvo kao neodvojiv dio europskog identiteta. Taj je diskurs, smatra ona, obilježen stavovima protiv Balkana, no napominje kako se zazor može pronaći i među širim slojem građana. Pa ipak, primjećuje kako će i kritičari toga diskursa, odnosno zagovornici antinacionalizma, posezati za negativnim stereotipizacijama onoga što je navodno upisano u balkanski mentalitet. Tako se i pozicija i opozicija u Hrvatskoj gnušaju “balkanštine” kao primjera nazadnosti, primitivizma i provincijalizma. No, dok se “antinacionalisti” gnušaju Balkana bez namjere da imenuju nositelje takvoga mentaliteta, nacionalisti, ali i mnogi “koji ne mare za politiku niti se bave visokoumnim intelektualnim razglabanjima” (Rihtman-Auguštin 2000:213), prilično sigurno usmjeruju svoj pogled prema Istoku. Milica Bakić-Hayden takvo zagledanje u istočnije susjede naziva ugniježđenim orijentalizmom na Balkanu: kada o sebi govorimo kao o superiornim zapadnjacima, a o njima kao o Balkancima. Gradacije “Orijenta”, koje ja zovem “reprodukcija orijentalizama” (nesting orientalisms), predstavljaju obrazac po kome se iznova primenjuje prvobitna dihotomija na kojoj je orijentalizam zasnovan. Po tom obrascu Azija je više “Istok” ili “druga” u odnosu na istočnu Evropu; u okviru same istočne Evrope ta gradacija se reprodukuje sa Balkanom kao “najistočnijim”; u okviru Balkana opet nalazimo slično koncipiranu hijerarhiju. (2006:54)

Kritike balkanističkog diskursa

29

Postjugoslavenska “napetost između Europe i Balkana” tako je prebačena na opise ugniježđenog orijentalizma, na razlikovanja koja sada prate unutarnje društvene distinkcije Zapad/Istok, muško/ /žensko, europsko/orijentalno. Radi se o parovima koji se unedogled mogu pozicionirati u kategorije superiornosti i inferiornosti pa se nameće pitanje uspijeva li se Balkan ikada repozicionirati bez vlastite balkanističke teorije, bez antagoniziranog odnosa spram istočnijeg susjeda i simboličke geografije prema kojoj, kaže Žižek, “Balkan je uvijek Drugi, leži negdje drugdje, uvijek malo više prema jugoistoku” (Žižek 1999).19 Osim “groženja” Balkanom, ova napetost ima i svoj uzvratni diskurs koji balkanističke stereotipe uzdiže na razinu “divljenja” i autoegzotizacije, primjerice, srpskog “balkanskog” identiteta kao manje umjetnog, autentičnijeg i realnijeg od europejstva zapadnih susjeda Hrvata i Slovenaca (Jansen 2001:34, 57). Natalija Mićunović za takvu će vrstu stereotipiziranja reći: Posebna vrsta prividno pozitivnog, a zapravo prilično razornog stereotipa je egzotisanje pojedine grupe. Primeri negativnog samoegzotisanja su u stalnom istrajavanju na astro-folku, mešavini raznih misticizama sa primesama srpske posebnosti. Takođe, brojni primeri turbo nacionalnih tvrdnji o “genetskom zapisu” hrabrosti, “jedinstvenoj istoriji” (drugi narodi valjda svi imaju identične 19 Bashkim Shehu stereotipnoj metafori mosta pridodaje metaforu zida, koja se ne jednom koristila u argumentaciji nacionalističkog diskursa, ponajprije u sintagmi “predziđa kršćanstva”: “Metafora zida ugrađena je u metaforu mosta. Zar bi most bio potreban da nema jaza? I kakvom se to magijom zidovi mogu pretvoriti u mostove? Vještičjim prizivanjem, prije nego priželjkivanjem. Međutim, to kako razne zajednice na Balkanu vide svoje balkanske susjede savršeno se poklapa s percepcijom Balkana u nebalkanskoj civiliziranoj Evropi, odnosno na Zapadu. Dok ‘oni’ uporno grade određeni zid kojim se Balkan odjeljuje od Evrope, ni ‘mi’ baš ne zaostajemo u maštovitosti, te ih imitiramo gradeći slične zidove kako bismo odijelili ‘nas’ od ostalog Balkana. Među Evropljanima određene provenijencije, barbari su Balkanci. Među Balkancima, barbari su određeni narodi Balkana. A barbare treba držati extra muros. Očistiti. Dok ‘mi’, odabrani ‘mi’, ostajemo paranoično zazidani unutar tih istih zidova” (2003:331).

30

Polutani dugog trajanja

istorije) samom preteranošću pretvaraju se u karikaturu, poznatu iz šovinističke farse, o “srpskom junaštvu” i “hrvatskoj kulturi”. (Mićunović 1999)

Međutim, dok je analiza diskursa u navedenim primjerima istraživaču prilično olakšana jasnim markacijskim točkama govora o “groznom” ili “divnom” Balkanu, mnogo je kompleksnije zahvatiti one tekstove koje ćemo, u nedostatku adekvatnijeg termina, nazvati “elitističkima”. Riječ je o tekstovima koji deklarativno podjednako zaziru od balkanističkih, kao i okcidentalističkih stereotipa, nastoje zagovarati antinacionalističke stavove, te Balkanu pripisuju pozitivna značenja u smislu utopijskog prostora multikulturalnosti. Stef Jansen autore takvih tekstova ponajprije prepoznaje u disidentima s prostora Jugoslavije koji u svoja stajališta ugrađuju protudiskursne stavove, uglavnom kao afirmaciju intelektualnih i kulturnih vrijednosti bivše države, ali je “u pozadini tog stava vrlo često ležao izrazit osećaj distance. Oni su najvećim delom bili urbani intelektualci koji su dosta proputovali; bezmalo niko od njih nije stvarno živeo u toj ‘balkanskoj’ dimenziji” ostajući tako, smatra Jansen, “neokaljani njegovom negativnošću” (2001:60-61). “Luksuz distanciranja po želji” mogli su si tako priuštiti “post-Jugoslaveni i stranci” u koje Jansen ubraja, primjerice, književnicu Dubravku Ugrešić, antropologe Maplea Razsu ili sebe (ibid.:61). Dok se u slučaju književnice možemo sporiti oko iskustva života u “balkanskoj dimenziji”, antropološki “slučajevi” vraćaju nas na tezu o “zapadnjačkim” posrednicima znanja, doduše, ovoga puta s već anticipiranom autorefleksijom nelagode bivanja u stranoj kulturi. Jansen će je i opisati u epizodi odlaska u Guču na okupljanje trubača iz cijele Srbije, s namjerom da se dobro zabavi i, poput ostalih stranaca i autsajdera, “nakratko uroni u balkanske fenomene, a da se ne kontaminira” (ibid.:62). Pa ipak, njegovi srpski prijatelji i kazivači, koji su odlazak u Guču tumačili egzotičnom prilikom za jednog antropologa, u nastavku su teksta opisani kao neosviješteni konzumenti world musica, koji će

Kritike balkanističkog diskursa

31

uživati u “balkanskoj” glazbi samo ako dolazi pod etiketom neke zapadne glazbene izdavačke kuće. Time je, valjda, njegov odlazak na sabor “s masnom hranom i bujicom alkohola” autentičniji, kritičniji i iskreniji no što je “paradoksalna situacija” “modernih Europejaca” na Balkanu, kojima se “gadi muzika koju su čuli u komšiluku”, ali ne i ako je pjeva Peter Gabriel (ibid.). Ni apostrofirani Maple Razsa, unatoč aktivističkoj i znanstvenoj suradnji s antiratnim i antinacionalističkim skupinama u bivšoj Jugoslaviji, ne odolijeva poučavanju o štetnosti diferencijacije i korisnosti življenja u ambivalentnom stanju. Zajedno s Nicole Lindstrom pozvat će na reimaginaciju Balkana već u naslovu svoga članka “Balkan is Beautiful” (Balkan je lijep) (2004). Analizirajući balkanistički diskurs u hrvatskim novinskim kolumnama, državnim dokumentima i govorima te u političkoj karikaturi od 1990. godine, u članku nastoje pokazati “kako balkanističke interpretacije i reprezentacije igraju integralnu ulogu u konstrukciji hrvatskog nacionalnog identiteta i mobiliziraju Hrvate oko različitih političkih agendi”, no što je još važnije, žele pokazati kako liminalna pozicija između Europe i Balkana može biti savršeno polazište za propitivanje i kritiku balkanističkih binarnih opozicija (2004:628). No, u svojem pozivu za stvaranjem novog diskursa temeljenog na kulturi otpora, iskustvu periferije i pripadnosti ambivalentnim svjetovima, te u svojemu priželjkivanju hrvatskoga priznanja da je Balkan lijep, propuštaju uvidjeti činjenicu da se ovdje ne radi o Balkanu već o Jugoslaviji te uzrocima i posljedicama njezina raspada, a slijedom toga, i o socijalističkim balkanizmima i okcidentalizmima, kao i da je sve ono što trebamo usvojiti kao svoje prednosti već diskurzivno utkano u naše mane ili mane onih koje smatramo Balkancima, pa nam niti jedna semantička igra mijenjanja predznaka pojmovnog sadržaja neće pomoći ako krenemo iz točke nanovo predloženih, navodno oslobađajućih hibridnih identiteta stvorenih iz iskustva življenja u dvama svjetovima: europskome i balkanskome.

32

Polutani dugog trajanja

Međutim, pridjev elitistički nije rezerviran isključivo za “dobronamjerna dociranja” europskih i američkih kolega i kolegica. Miranda Levanat-Peričić (2013) upravo će takvim nazvati i pisanje novinara i književnika Jurice Pavičića. Osvrćući se na njegovu priču “Brod u dvorištu” i kolumne u Jutarnjem listu i Slobodnoj Dalmaciji, tvrdi kako se u njegovim radovima “izražava stalni strah od najezde Drugih ‘seljaka s brda’ (rolling stonesa), koji će Split pretvoriti u Balkan” (2013:11). Pavičić je, poput Jansena i Razse, pripadnik intelektualne ljevice, osjetljiv na populistički i nacionalistički diskurs. No u trenutku vlastita obračunavanja s grubim i jednodimenzionalnim balkanizmima često i sam pribjegava, tvrdi Levanat-Peričić, “heterosterotipiziranju”, “utvrđivanju identiteta kao fiksnih kategorija”, “esencijaliziranju”, Huntingtonovoj tezi o sukobu civilizacija i, što je za ovu temu posebno znakovito, “pogledu svisoka”. Taj se pogled svisoka očituje u njegovim purističkim kulinarskim opisima dalmatinskog nasuprot “vlaškom” meniju, balkanskim momentima svakodnevice došljaka u Splitu.20 Tvrdoglava drugost stvarnih i ima20 Miranda Levanat-Peričić Pavičićev zazor od Drugih prepoznaje, na primjer, u sljedećem opisu kojeg on nudi u svojoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji (3. travnja 2013.): “Počevši od cementnih kuća iz kojih strše armature pa do muzike koja se sluša i do politike za koju glasuje, Split je danas najčišći Balkan, nesumnjivo najbalkanskiji dio Hrvatske” (2013:11). Slična su se zgražanja nad “drugošću naroda” mogla pratiti povodom referendumske odluke da se u hrvatski Ustav unese kako je brak životna zajednica muškarca i žene. Boris Postnikov navodi primjere takvih zgražanja: “Živimo u Katolibanovini Hrvatskoj, čini se, ili nečem vrlo sličnom. Živimo, ukratko, na Istoku Zapada, a ne na Zapadu Istoka – tako barem tvrde domaći i strani mediji. Pripadamo, usprkos svemu, trulom postkomunističkom bloku članica EU-a – tako pojašnjavaju ugledniji analitičari. A možda nam mjesto, konačno, i nije u Uniji, nego na Balkanu, dodaju ostrašćeniji. Možda smo bliži Srbiji i Bjelorusiji, a ne Švedskoj ili Španjolskoj… Dismisivno zgražanje nad slijepim, gluhim i glupim narodnim masama hvata već dovoljan zamah da bismo mu mogli nadjenuti i posebno ime: nešto poput stavljanja u narodne znake. Nakon što smo politički proces stavili u znake naroda, stvari postaju razmjerno jednostavnije: elegantno brišemo ideološki podtekst i historijski kontekst, ekonomsku krizu i suvislu analizu, problem klase u amorfnom tijelu mase. Preostaje konačan i neopoziv odgovor na sudbinsko pitanje ‘tko smo mi’, formuliran na razini geografske uglibljenosti i statičnog identiteta; preostaje odgovor koji nas, mimo nepredvidljivih društvenih borbi i njihovih otvorenih ishoda, neopozivo smješta onamo

Kritike balkanističkog diskursa

33

ginarnih Balkanaca sjajan je izvor mentalitetnih teorija, no zabrinjava naša spremnost da previdimo binarne koncepte malih, ali nepremostivih razlika u pisanjima “senzibiliziranih” i “ljudskopravaški” ovjerovljenih autora i znanstvenika, što još jednom otkriva duboku ukorijenjenost fundamentalističkih i konzervativnih stavova kojima je natopljen govor o Balkanu, ma koliko taj govor dolazio “iznutra”, “s lijeva” ili ex cathedra. U tom kontekstu čitamo i pojedine dijelove knjige Katarine Luketić Balkan: od geografije do fantazije (2013). U iznimno opsežnom radu o balkanističkom diskursu, autorica nerijetko “gubi ravnotežu”, kako je pak sama napisala za Pavičića kada afirmira jednu kulturu nauštrb druge, zapadajući u elitističke prosudbe. Iako na samom početku knjige navodi kako su diskursi o Balkanu “fiksirani i trajni, atemporalni i široko primjenjivi” (2013:25), na nizu će mjesta i sama fiksirati stereotipne slike, pa tako, primjerice, u opisu migracija na Zapad spominje ratne devedesete kada na bečki kolodvor masovno pristižu izbjeglice, emigranti i mladići što su umakli mobilizacijama u bivšim yu-republikama, sretni da na Zapadu nailaze na znakove poznatog identiteta, makar i u obliku narodnjačkog melosa, ćevapčića ili demode krojenih odijela. (ibid.:137-138)

Identitet bivših Jugoslavena tako je ovdje određen ruralnom glazbom, jeftinom hranom i lošim odjevnim ukusom, zaleđen u imaginarnom vremenu da bi sada postao trajno obilježje nekog nejasnog “balkanskog duha” koji svoju koherentnost spram Zapada čuva gdje smo oduvijek pripadali. Ne, glasi odgovor, mi ipak nismo Evropa. Ironija tog zaključka – kojem su sasvim komplementarne temeljno ahistorijske konstrukcije o ponovnom ‘događanju naroda’ iz ranih dvijetisućitih ili o mističnom ‘povratku devedesetih’ – ne sastoji se samo u činjenici da mitska evropska pripadnost Hrvatske nikada nije kolidirala s klerikalizmom i nacionalizmom tuđmanovske decenije, nego se s njima skladno nadopunjavala. Ironija još i više proizlazi iz fakta da referendumska diskriminacija naših LGBT sugrađanki i sugrađana, prijateljica i prijatelja, drugarica i drugova, nije tek puki odjek primordijalnog ‘glasa naroda’, nego je ustavotvornu snagu stekla unutar specifičnog legislativnog okvira koji su postavile političke elite” (Postnikov 2013).

34

Polutani dugog trajanja

upravo u navedenim gastronomsko-modnim odrednicama. Nadalje, Luketić, nastojeći ocrtati meritum balkanske istosti, uz sve uvažavanje identitetske različitosti, zaključuje kako postoji i jedan skup zajedničkih osobina koje daju za pravo da govorimo o istom, široko shvaćenom, kulturnom prostoru. Bitan dio tog zajedništva – prema mome mišljenju – čine upravo zajedničke predodžbe o Balkanu i onome kako se Balkan sam sebi predstavlja te kako se reprezentira prema van. (ibid.:115)

U nastavku knjige taj se zajednički kulturni prostor ipak najviše opisuje kao ex-jugoslavenski prostor, a tek sporedno kao rumunjski i bugarski, te gotovo nikako kao albanski ili grčki. Neprestano usmjeravajući čitatelja na važnost razumijevanja hibridnosti balkanskog identiteta te njegovu kompleksnost i raznovrsnost, odjednom ga suočava sa začudnim toposom te zajedničke kulture, ni manje ni više nego s turbofolkom kao kulturom u kojoj se “najsnažnije očituje balkansko i postjugoslavensko zajedništvo” (ibid.:399). Slična se argumentacija pojavljuje i u drugih autora koji analiziraju fenomen turbofolka. On se istodobno opisuje kao dio “retardacijske” kulture koja je masovna, nekritička i senzacionalistička, ali i kao odraz balkanskog primitivizma i šovinizma, no najčešće kao “kontra-identifikacijska strategija”, koja “najnižu sliku Balkana izokreće naglavce i pretvara žigosanost u radosnu potrošnju zadovoljstava zabranjenih evropskim normama i ukusom” (Kiossev 2003:219-220). Takva “nepoćudna, a poželjna” kultura Balkanaca, Srba, Hrvata, Bugara itd., izražena kroz konzumaciju tog glazbenog žanra, pokazala se prilično plodnim mjestom za razvoj akademskih karijera (npr. Gordy 1999; Kronja 2001; Baker 2010). Sama Luketić, mjestimice zazirući od pojednostavljenog objašnjenja turbofolka koje krije “mnogo voajerizma” i “moralističkog zgražanja nad muzikom Istoka” (2013:422), posvećuje mu cijelo poglavlje s nevjerojatnim obiljem stereotipizacija. Tako je “turbofolk bio kultura koja prihvaća sve, pa i ratne kriminalce i profitere, ubojice i nacionaliste i poništava svaki upliv

Kritike balkanističkog diskursa

35

etičnosti” (ibid.:403), “u turbofolk-oazama, među seksipilnim pjevačicama i publikom u transu, mogli su se odmarati i novi ratni junaci, u pauzama svojih akcija čišćenja, silovanja, protjerivanja i ubijanja” (ibid.), to je i kultura “vesele razuzdane mase koja se zabavljala i nije marila za rat, odnosno svojim je neangažiranjem prešutno i iz pozadine podupirala vladajuću politiku” (ibid.), čija se publika “jedino snalazi u vlastitu ksenofobičnu getu, u zatvorenom palanačkom svijetu” (ibid.:409). Slične pojednostavljujuće slike karakteriziraju i opise patrijarhalnog Balkana, u kojima je “ženska kultura na ovim prostorima potisnuta iz javnosti i skrivena u privatnome”, a “žene na Balkanu nisu subjekti” (ibid.:249), zaboravljajući pritom Foucaultovu uputu da diskursi “nisu jednom za svagda podređeni moći ili protiv nje upravljeni (…) diskurs može istodobno biti sredstvom i posljedicom moći, ali i zaprekom, kamenom spoticanja, točkom otpora i polazištem za neku oprečnu strategiju” (1994:70-71), pa je i ženska kultura Balkana mnogo kompleksnija i ne zastaje na opisima devetnaestostoljetnog rodnog režima ili na turbofolkloraškoj polarizaciji “na sveticu i kurvu”. Konačno, u cjelokupnom naporu da se pokaže pogubnost binarnog pogleda, potpuno je promašena autoričina teza o identitetima Zapada formiranima u skladu s neoliberalnom ideologijom, koji se iz nacionalnih preobražavaju u transnacionalne, podređene globalnim fluktuacijama, dok se na Balkanu “učvršćuje identitet temeljen na jedinstvenim nacionalnim, kulturnim i(li) vjerskim određenjima” (2013:151). Luketić, pritom, potpuno zanemaruje proces “rasterećivanja pojma Balkan”21 te nekritički sup(r)ostavljajući dva identiteta, balkanski opisuje modernističkim odrednicama, dok europski promatra kao postnacionalni, postmodernistički i postfordistički. Tim postupkom propušta uviU tekstu “Balkan lights” Orlanda Obad na temelju prikupljenih kazivanja među studentima Pravnog fakulteta u Zagrebu nastoji pokazati kako se pojam Balkana pojednostavljuje te se koristi u kontekstu pregovaranja vlastitog identiteta, ponekad s pozitivnim, a ponekad s negativnim konotacijama, te s idejom uvažavanja razlika (Obad 2011:22-23). 21

36

Polutani dugog trajanja

djeti isprepletenost i uvjetovanost takvoga odnosa, kao i činjenicu da je, na primjer, Balkan podjednako ekonomski globaliziran, koliko je i Europa lokalno nacionalna.

Egzotični i erotični Balkan: kolonizacija zemalja i tijela U nizu svojih članaka o odnosu Britanaca spram Balkana Andrew Hammond tumači kako je Balkan “postao” britanska kolonija bez formalnog imperijalističkog osvajanja, odnosno kako se u imperijalnom diskursu viktorijanskog razdoblja mogu pronaći “korijeni zapadnjačke anksioznosti vezane uz tu regiju” (2006:88). Balkan je u kasnoj viktorijanskoj literaturi konstruiran, smatra Hammond, pomoću četiri balkanistička motiva: nazadnosti u moralnom smislu, reputaciji divljaštva, neslozi i međusobnim ratovima te neodgovornosti, odnosno nepostojanju jasnih kulturnih markera (ibid.). Tim se tezama Hammond uključuje u raspravu o tome je li prostorno osvajanje nužan preduvjet kolonijalizma, na čemu inzistira Marija Todorova, ili je kolonizacijski diskurs, koji signalizira imperijalne pretenzije i kroji geopolitičke strategije, dovoljan da o nekoj regiji govorimo kao koloniji, što dovodi u pitanje kategoriju političke konkretnosti, poput ne-koloniziranog ili polu-koloniziranog karaktera Balkana. No, budući da “postoji svijest o graničnom karakteru prostora”, Todorova uvjetno pristaje na poimanje Balkana kao polu-kolonijalne regije, dok će osjećaj kolonijalnog položaja potpuno odbaciti pronalazeći argumente u percepciji samih Balkanaca, koji svoje identitete grade “kao suprotnost ‘orijentalnome’ drugome” (1996:38). Naime, smatra ona, Balkanci sebe ne doživljavaju kao kolonijalni subjekt, te je na Balkanu oduvijek prisutna svijest o autentičnosti i pripadnosti Europi. Uvijek je prisutna svijest o određenom stupnju autonomije. Čak je i nominalna prisutnost političke suverenosti bila važna onima koji su

Kritike balkanističkog diskursa

37

se osjećali podčinjeno, podređeno ili marginalizirano; stoga je skovana ili prisvojena ova inače besmislena kategorija “polukolonijalni”. Besmislena kakva jest, kao heuristički pojam, ona je pokazatelj kako percepcije tako i samopercepcije Balkana utoliko što naglašava njihov prijelazni karakter. (Todorova 2009:17)

Nasuprot Todorovoj, Hammond pak smatra da ustrajavanje na argumentu o nedostatku direktne zapadnjačke kolonizacije Balkana osakaćuje diskusiju o odnosima moći temeljenim na reprezentaciji (2004:601). Nadalje, upozorava da izrazit politički i ekonomski interes zapadnjaka prema jugoistoku Europe iskazan u balkanističkim pisanjima u konačnici otkriva sustav dominacije koji stilom i učinkom nalikuje klasičnom kolonijalizmu (ibid.:602). Slično tvrdi i Carmen Andras na primjeru opisa Rumunjske u britanskim putopisima: Velikoj Britaniji Jugoistočna Europa nije bila ciljem stvarne kolonizacije, nego više zona u kojoj su se sudarali politički, ekonomski i komercijalni interesi velikih sila te neophodan prostor za važne komercijalne puteve, koji su omogućavali pristup Crnom moru, Dunavu i Egejskom moru. Iz perspektive Istočnog pitanja, to je također bio doslovno prazan prostor zaostao nakon povlačenja Osmanskog Carstva (saveznika Velike Britanije protiv ruske ekspanzije), prostor koji je mogao prouzročiti gubitak europske ravnoteže u trenutku kad je prestao biti pod carskom kontrolom. Bila su pripremljena opravdanja za sve političke opcije, a kulturalna geografija uvelike je odgovarala ekonomskoj, političkoj i vojnoj kartografiji. Neprekidno se naglašavao blagotvoran utjecaj zapadne civilizacije na ovo područje, koje bi – ako se prepusti svom barbarizmu – postalo potencijalna opasnost za civilizacijske vrijednosti. Ipak, pod civiliziranjem Britanci nisu podrazumijevali kulturno ili ekonomsko sudjelovanje, nego uglavnom političko. Čak je i širenje najnovijih tehničkih dostignuća u ovo područje (osobito parnih strojeva – tih simbola civilizacije) provedeno iz posve pragmatičnih razloga. (Andras 2003)

38

Polutani dugog trajanja

U tom je smislu nevažno jesu li Orijent i Balkan stvarno različiti, budući da u središte interesa dospijevaju strategije koje razvijaju “osvajači” ne bi li s istim ciljem doslovno ili narativno zauzeli neki prostor. Štoviše, dok Todorova razliku tih dvaju područja temelji na samoidentifikaciji Balkanaca, Hammond ih povezuje na osnovi samoidentifikacije Britanaca, što je posebice vidljivo, smatra on, u putopisima. Za britanske putopisce Balkan je prostor na kojem i putem kojeg šalju poruku Balkancima, ali i ostatku svijeta, o tome što se zbiva kad negdje nisu prisutni kao oni koji uvode red (2004:622), ili im, pak, služi za izgradnju engleskosti. Slika o Balkanu nastajala je u engleskim privatnim školama devetnaestog stoljeća kao dio obuke budućih državnih službenika i vojnika, a samo školovanje služilo je poticanju engleskosti: hrabrosti, odgovornosti, zdravog razuma, stoicizma. Škola je nudila okvir za razumijevanje koloniziranih drugih kojima će školovani upravljati pa je tako set ličnosti Britanaca na Balkanu i u kolonijama bio isti. Stoga se zamišljeni kolonijalizam na Balkanu temelji na njihovoj slici o njima, Britancima, a ne na stvarnosti koju zatiču. Boravak na Balkanu ugrađuje u njih osjećaj osobne superiornosti, koji istodobno jača i osjećaj nacionalne superiornosti te im u kontaktima ne preostaje ništa drugo do li se osloniti samo na druge Britance. Patos i ironija, znanstveni stil koji se pojavljuje u njihovim putopisima jezično manje opisuje okruženje, a više već spomenutu engleskost. Osim toga, investicije, izvoz i diplomacija pokazuju da je bilo itekako važno biti na Balkanu, a iz britanskih putopisa po Balkanu mogu se iščitati svi elementi kolonijalnog opisa koji zapravo veličaju Krunu, a s time i civiliziranost, autoritet, avanturu, osobnu slobodu, te moć međusobnog razumijevanja unutar naučenog sustava kao nagrade za osobni prestiž i otkrivanje civiliziranog sebe (Hammond 2004). U poglavlju “Aveti rata: predstavljanje ‘stvarnog’ Balkana”, u knjizi Izmišljanje Ruritanije još jedne “domaće” autorice sa stranom adresom, Vesne Goldsworthy, osim rasprave o dvjema najpoznatijim putnicama po Balkanu, Edith Durham i Rebecci West, uvodi

Kritike balkanističkog diskursa

39

se manje poznato ime Olivie Manning. Upravo pomoću analize njezina djela Balkanska trilogija, Goldsworthy upućuje na roman kao specifičan žanr posredne kolonizacije. Premda se kolonijalna matrica literarnog “osvajanja” najčešće odvija u putopisima, Balkan nije zaobiđen ni u klasičnoj literaturi, možda je čak kroz nju i poznatiji. Transilvanija i grof Drakula, Ruritanija, Kravonija, kraljevina Trakija, Mezija izmišljeni su toponimi balkanskih krajeva u kojima se odvijaju romantično pustolovni romani, špijunski trileri i gotički horori. Goldsworthy slike Balkana, nastale prvenstveno u britanskoj prozi, naziva “narativnom kolonizacijom” (2000:xiv). Zamišljena geografija literarnim posredovanjem postala je stvarnom i time nepresušnim izvorom za imaginiranje moderne povijesti Balkana. Ako se prisjetimo ključnog argumenta Todorove, kako Balkan ima zemljopisnu i povijesnu konkretnost, onda je zanimljivo kako u proznim djelima s početka dvadesetog stoljeća pisci i spisateljice iscrtavaju zamišljene mape tog istog prostora. Svaki pokušaj da se odrede granice Balkanskog poluostrva pokazuje da, kao posebna geografska celina, sam Balkan predstavlja istorijsku konstrukciju, niz preklapajućih zamišljenih prostora u kojima su čitave zemlje određene kao “Balkan” u nekim prikazima, dok su iz drugih isključene. (Goldsworthy 2000:3)

U jednom intervjuu autorica Izmišljanja Ruritanije posebno naglašava svoje neslaganje s Todorovom: Za razliku od Marie Todorove, možda, nisam sigurna postoji li znatna razlika između balkanističkog i orijentalističkog diskursa. Ako se usporede reprezentacije opisa na engleskom jeziku, recimo, Aleksandrije i Bejruta, s jedne strane, i Sarajeva, Prištine i Sofije s druge strane, stvarno ne mogu reći da su potonja opisana kao “europskija” od ovih prvih: prilično suprotno, u stvari. No, ova tema zaslužuje zasebnu knjigu.22 22

http://www.eurozine.com/articles/2004-07-09-vacheva-en.html.

40

Polutani dugog trajanja

Priklanjajući se, dakle, tezi Milice Bakić-Hayden kako je riječ o orijentalizmu u samoj Europi, Goldsworthy napominje kako mnogi koji su pisali romane čija je radnja smještena na Balkanu, nikad na Balkanu nisu bili, a počesto ih on nije niti zanimao. Možda bi se na englesku tekstualnu kolonizaciju, kao vrstu orijentalizma, trebalo gledati i u kontekstu engleskog stava prema Europi. Naime, za razliku od ostatka Europe koji je dugo Balkan nazivao Turskom Europom i time mu priznavao pripadnost Europi, Englezi zapravo imaju negativan stav i prema ostatku Europe i prema europejstvu. Odgovor na pitanje zašto Balkan privlači britanske pisce vjerojatno počiva na britanskom odnosu spram vlastitih kolonija, u odnosu spram vječitog suparnika Rusije i u odnosu Britanaca i islama (Goldsworthy 2000:13). Većina engleskih putnica po Balkanu, osim znanstvenih zapažanja, pokazuje i senzibilitet za primjećivanje svakodnevice. Vrlo često u svoje zapise unose detalje o nošnjama, nakitu, o vjerskoj raznolikosti na koju nailaze. Premda ne eksplicitno, prisutna je i određena razina stereotipne erotizacije Balkanaca i Balkanki. To je svakako u suprotnosti s još jednom tezom Todorove, tezom kako Balkan nije personificiran u erotičnom ženskom nego u nasilnom, grubom, hipermaskulinom muškom. Naime, Todorova je propustila primijetiti kako taj grubi, hipermaskulizirani Balkanac podjednako može biti erotičan kao i goli crnac ili Arap. Nisu li Durham, a posebice West, tako često naglašavale ljepotu balkanskih muškaraca, povezujući je s antičkom ljepotom, pravom muževnošću.23 Ženske su fantazije početkom dvadesetog stoljeća poticane i masovnim tiskanjem romana usko povezanih sa seksualnošću. Iako se erotizacija ovoga puta ne odvija nad tijelima koja pripadaju političkim kolonijama, ona Rebecca West u svojim putopisima po Balkanu opise korčulanskih muškaraca pretpostavlja moderniziranoj engleskoj muževnosti, koja je izgubila svoju “prirodnost” i pretvorila se u “mlitavost” zbog tržišne privrede. Njezina kritika modernizma ostvaruje se preko arhetipske seksualnosti predmodernog muškarca (Bjelić i Cole 2003:354). 23

Kritike balkanističkog diskursa

41

su seksualno podjednako zanimljiva upravo zato što su nepoznata, neuređena, drugačija i često nevidljiva. Premda će Todorova ustvrditi kako se “nemaštovita konkretnost” Balkana odrazila na opise “lišene misterije i egzotike”, “bez hira prateće zaslijepljenosti i očitih seksualnih prizvuka Orijenta” (1996:30), te kako “dašak misterije” nije “urođena značajka Balkana već je to odraz svjetla Orijenta” (ibid.:32), seksualizirani opisi ipak će se, za izvedbu balkanizama sasvim nebitno pod čijim utjecajem, naći u romanima nastalima na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Hager Ben Driss primjećuje, na primjeru “imperijalnog ljubića kojeg pišu žene”, kako egzotizacija nezapadnih žena u ženskim romanima podjednako reproducira patrijarhalno kolonijalne stereotipe, kao što slavi superiornost “bjelačke ženskosti” (2001:159): Među brojnim romanima seksualne tematike na prijelazu stoljeća, Tri tjedna Elinor Glyn iz 1907. ističe se kao jedan od elektrificiranijih erotskih tekstova. Iako je postava europska, cijele erotske scene su marinirane u senzualnoj i malaksaloj orijentalnoj strasti. Paul Verdayne, mladi Englez, uživa u razornoj strasti s istočnoeuropskom damom (Lady). Paul ustrajava nazivajući je do kraja priče “kraljicom” ili “boginjom”. Europska Zelenska je orijentalizirana kako bi krasila scenu: “Izgledala je barbarski, njezine gavranske obrve su zapletene. Mogla bi biti Kleopatra zahtijevajući trenutnu smrt uvredljivog roba” (Glyn 187). Paul je imao dojam da je on “krenuo u avanturu koja podsjeća na arapske noći”. (Driss 2001:166)

Narativne strategije u romanima u kojima Balkan s osmanskim naslijeđem ima ulogu kulise, ostavljaju dovoljno prostora za zamišljanje raspojasanih harema, specijaliziranih kurtizana ili pak lezbijske ljubavi. Međutim, i turske kupelji s homoseksualnom praksom jednako su tako zanimljive putnicima oba spola i predmet su zapadnjačkog gnušanja, ali i nevjerojatne bojazni kako će se “bolest homoseksualizma” poput kuge preliti na ostatak Europe. Stoga je uloga Balkana u tom smislu posebna, on služi i kao strateško mjesto definiranja vlastite seksualnosti:

42

Polutani dugog trajanja

Za Britance je Balkan u fukoovskom smislu prostor “drugih viktorijanaca”, prostor izvan priznatog lokusa seksualnosti, bračne heteroseksualnosti i uređenog racionalizma viktorijanske ere. Predstavljao je prostor rezerviran za prikaze silovanja, ljubavno detaljne, napunjene bježećim golim ženama koje uvijek dolaze izložene, razderanih košulja, prostor gdje su djeca prikazana kao seksualni objekti, gdje haremi zarobljuju osjetila, gdje ponosni plemeniti divljaci sjaje svjesno, gdje se mučenje provodi s očitom naznakom seksa. Balkan je “mjesto tolerancije” gdje se nezakonite potisnute fantazije mogu osloboditi, štiteći britanski svijet od infekcije potisnute razuzdanosti. (Scarboro 2005:20)

Seksualno nasilje podjednako je djelotvoran mentalitetni stereotip pa će slike serijskih silovatelja koji otimaju mlade kršćanke i drže ih kao bijelo seksualno roblje ostati vječna fantazma Zapada, u suvremenosti ponešto preoblikovana međusobnim sukobima islamskih vjernika, te ortodoksnih i katoličkih kršćana,24 utemeljena u specifičnoj scientii sexualis, što je posebice vidljivo na umjetničkim djelima koja su krasila europske salone (vidi Schick 1999). Imaginirana seksualnost Balkana postaje njezina znanstvena objektifikacija, što se poklapa s Foucaultovom tezom o proizvodnji specifičnog, zapadnog znanja o seksualnosti koje ga normira u svrhu dijagnosticiranja i liječenja. Slavenska virilnost postaje dijagnoza i za bolest i za rat. Magnus Hirschfeld 1941. godine objavljuje knjigu The Sexual History of the World War u kojoj ustvrđuje: silovanja i individualni Ta se fantazma imala prilike realizirati u ratu devedesetih, kada je na okupiranim područjima organizirana prostitucija trefikiranim ili zarobljenim ženama za zaraćene vojnike, ali i jedinice UNPROFOR-a koje su trebale osigurati prestanak sukoba. “Sukob na Balkanu bit će zapamćen po manipulaciji i zlostavljanju ženskog roda u svrhu etničkog čišćenja i genocida. Žene su bile silovane, prisilno su zatrudnjivale, i bile su prisiljene u seksualno ropstvo zbog njihove etničke pripadnosti, religije, nacionalnosti, te definitivno zbog svoga roda” (Askin 1997:296). No, ratno silovanje prvenstveno je upereno protiv žena zato što su žene, bez obzira na identitetske sastavnice koje navodi Askin, a prisutno je gotovo u svim svjetskim ratnim sukobima (vidi http://www.women-war-memory.org/ index.php/hr/povijest/rat-i-ratna-silovanja). 24

Kritike balkanističkog diskursa

43

činovi okrutnosti, često s erotskim značenjem, počinile su najviše primitivne grupe: Rusi, Južni Slaveni, Turci, Kurdi kao i kolonijalni kontingenti. Nadalje bilježi, dok Turci i crni francuski ratnici najčešće prakticiraju tjelesno sakaćenje, među južnim Slavenima vrlo su česta sadistička ubojstva, kastracije i silovanja. Iako prosvijetljenim europskim muškarcima ne odriče želju za silovanjem, Hirschfeld njihovu prosvijetljenost opisuje kao sposobnost da se suzdrže od takvih seksualnih zločina, da ih “sublimiraju čitanjem o njima” ili riješe “izmještanjem” silujući prostitutke (prema Bjelić i Cole 2003:356358). Riječ je, dakle, o kreiranju biopolitike kojom se seksualnost drugog koristi kao politički argument u isticanju razlika, s posebnim isticanjem “neobičnih” seksualnih običaja “primitivnih” naroda, pri čemu je “antropološki/etnološki diskurs o seksualnosti bio instrument za vježbanje geopolitičke moći” (Schik 1999:77). Politike reprezentacije posebno se zanimljivo raspliću na domaćem terenu. Stvaranje novog narativa krajem devetnaestog stoljeća, kojim se trebalo što više približiti Europi, ali i gotovo nostalgično podsjećati na osmansko naslijeđe, oblikovalo je, primjerice u “orijentalnom diskursu” srpske umjetnosti, likovne prikaze “idealiziranih seljanki” koje obavljaju svakodnevne poslove bogato odjevene u orijentalne nošnje, iluzije koje je publika očekivala vidjeti, ili “čiste folklorističke fraze” (Ćupić 2003) koje seksualiziraju haremsku atmosferu iz perspektive muškog promatrača, koji tim prizorima, zapravo, nikad nije mogao prisustvovati. Potpuno se uklapajući u romantičarsko prosvjetiteljsku potragu za autentičnim duhom naroda, takve su se autoegzotizacije nerijetko pretvarale u erotizirane, ponajprije ženske, opise namijenjene europskoj publici, ali i domaćem nastajućem građanskom sloju koji nije vidio ništa problematično u rodnom orijentaliziranju vlastite prošlosti. Tako se teza Todorove o prevladavajućoj muškoj, nemaštovitoj i neerotičnoj stereotipizaciji Balkana nužno mora nadograditi njegovom metaforičkom feminizacijom. Pa čak i ako se prebacimo na plan, kako ga Svetlana Slapšak naziva, “homeričkog teritorija”, s usmenom poezijom, kolektivnom

44

Polutani dugog trajanja

Kritike balkanističkog diskursa

memorijom te herojskom etikom-hajdučijom, u konstrukcijama balkanskog mentaliteta teško je previdjeti čestu erotizaciju muškog tijela ženskim atribucijama, kao oruđe diskurzivnog opozicioniranja “nas i njih”, “Europljana i Balkanaca”, “Hrvata i Srba” itd.25 Tako je Balkan u dugom trajanju kulturološkog imaginiranja istodobno feminizirano podređen, maskulinizirano superioran, homoerotično barbarski, slab i silovit, vampirski i haremski…

*** Tvrdnje kako je Balkan geografski dio Europe, no politički izvan nje te je zbog toga obilježen “kao zona sumraka na marginama kontinenta” (Bechev 2006:8), tek donekle omogućuju dekonstrukciju balkanističke ideologije. Budući da se i dalje uspostavljaju na opozicijskim vrijednostima, ustrajavanja na povijesnim, zemljopisnim i identifikacijskim konkretnostima Balkana samo dodatno “cementiraju” poziciju margine koja, takva “sumračna”, teško može proizvesti (granično) znanje oslobođeno podređenosti, drugosti ili originalnosti nerazumljive svima drugima osim nama samima, a pitanje Nirman Moranjak-Bamburać “ali, šta ako diskurs ‘balkanizma’ svoje istine proizvodi upravo parazitirajući na okcidentalno & orijentalnim kontroverzama, kao opasni suplement diskurzivnih ratova?” (2004:88), razotkriva svu uzaludnost i kontraproduktivnost takvog razrješenja civilizacijske drame na rubu Europe. I premda Todorova smatra da se pojmovi balkanizam i orijentalizam donekle mogu povezati kao diskursi pomoću kojih se dominira, restrukturira 25 Takva se vrsta erotizacije podjednako može pronaći u balkanističkim opisima, u samoidentifikaciji maskulinističke kulture socijalističkog razdoblja naspram “feminiziranog Zapada”, u zapadnjačkim objašnjenjima ratnih sukoba devedesetih godina prošloga stoljeća na prostorima bivše Jugoslavije, kao i u rodnim atribucijama pridodanima sukobljenim stranama, u postsocijalističkom intelektualnom oponiranju pripadanja Balkanu ili nacionalističkom proeuropskom ili euroskeptičnom diskursu.

45

i autorizira nad subordiniranim parom, ali da “slično retoričko poklapanje postoji kod svakog diskursa moći: kod retorike rasizma, retorike razvoja, modernizacije, civilizacije, itd.” (Todorova 2009:11), vjerojatno bi bilo preciznije i o jednom i o drugom diskursu govoriti kao o kolonijalnoj “želji za transformacijom prostora i subjekta pod zapadnjačkim djelokrugom i ambivalencijama prisutnim u provođenju ove transformacije” (Scarboro 2005). Tada bi ugrađena slika o vlastitoj nepotpunosti (poluciviliziranoj, nekompletnoj, drugoj, primitivnoj), ta polutanska priroda dugog trajanja, vjerojatno razotkrila isti hegemonijski model na kojem počiva i orijentalizam, te bi postalo nevažno je li riječ o rasizmu boje ili rasizmu nijansi. I tek kad napustimo ideju da je nužan dogovor jesu li orijentalizam i balkanizam isti, slični ili različiti, rastočit će se koherentnost i inteligibilnost balkanističkog diskursa. Do tada ne preostaje nam nego se prikloniti ponuđenoj strategiji: Iskreno govoreći, dođe mi da “za života” navućem stećak na sebe, uklešem epitaf – “ništa vi ne znate o meni” – i ostanem “prkosna od sna”, kao što je to za zemljicu Bosnu davno sugerirao Mak Dizdar. (Moranjak-Bamburać 2004:89)

(Auto)egzotizacija Balkana i etnografija nositelja značenja u tri primjera sedme umjetnosti* Umjetnička djela ne govore sama za sebe, ona govore i o kontekstu i od početka ih se percipira kao znakove koji promatrača informiraju o stanju u dijelu svijeta iz kojeg potječu. To se odnosi i na zapadnu umjetnost: kada ne bi postojao široki interes za ono što se trenutno događa u New Yorku ili Los Angelesu i kada današnja američka umjetnost ne bi služila kao izvor informacija o današnjem američkom društvu, izgubila bi mnogo od svoje privlačnosti. Tako se i na istočnoeuropsku umjetnost gleda kao na nešto istočnoeuropsko; kao na izvor informacija o stanju u društvima u kojima je nastala. (Groys 2003:179) [Z]ločinci su na velikom ekranu bili tamnoputi, imali špicaste brkove i govorili talijanski. Italija je prestala s protestima diplomatskim putem i zaprijetila je bojkotom filmova. Od sljedećeg dana svi filmski zločinci, pakosnici, izdajnici postali su južno-amerikanci (…) (Zagarrio 2004:49)

TERITORIJ BALKANA koji povijesno nikad, pa ni danas, nije bio jasno određen, nagnat će Božidara Jezernika na zaključak da je “geografija poluostrva bila vrlo neprecizna nauka” (Jezernik 2007:22). Unatoč geografskim nesigurnostima određenja poluotoka, početkom dvadesetog stoljeća on postaje “jasna” i uvriježena metafora za kaos, manjak političkog, zaostalost i za snažnu fragmentaciju među zajednicama koje žive na njegovu teritoriju. U takvom imaginariju geograf* Tekst je prvotno objavljen u Matošević, Andrea. 2011. “(Auto)egzotizacija Balkana i etnografija nositelja značenja u tri primjera sedme umjetnosti”. Narodna umjetnost 48/2:31-49.

48

Polutani dugog trajanja

ska “neodređenost” korelira s kulturno-političkom “neodređenošću”/ /“nerazvijenošću”.26 Također, ako sam trenutak “proizvoljnog i slučajnog” označavanja teritorija imenicom Balkan Johanna Augusta Zeunea koincidira s trenutkom snažne tendencije naglašavanja njegove zaostalosti, možemo li, slijedeći lacanovski impostiran pasus Ernesta Laclaua, zaključiti kako su “identitet i jedinstvo objekta rezultantom same operacije imenovanja”? (Laclau 2005:104). No, to je, naime, moguće “jedino ako imenovanje nije subordinirano deskripciji ili prethodnom označavanju. Kako bi izvršio tu zadaću, označitelj mora postati, ne samo kontingentan, već također i prazan” (ibid.). “Istočna je Europa”, piše Bakić-Hayden, “povezivana sa ‘zaostalošću’, a Balkan s ‘nasiljem’” (Bakić-Hayden 1995:917), pa će, primjerice, u talijanskome rječniku stranih riječi Zingarelli pod figurativnim određenjem termina balcanico napisati objašnjenje kako je riječ o “kaotičnom, nasilnom, neupravljivom” (Zingarelli 2008). Takvome su viđenju pridonijeli putopisi, ali i pamfleti poput The lustful Turk iz 1828., objavljeni u zenitu filohelenskog razdoblja, gdje se Turci ocrtavaju konstruiranjem njihova nedostatka/nemogućnosti seksualne kontrole – prikazom kastracije Alija od strane grčke djevice. Ukoliko simbolizam iza kastracije “Turčina” krije namjeru demaskulinizacije Osmanskog Carstva, on “nastoji preinačiti političku realnost osmanske vladavine nad Balkanom kao primjer seksualne dominacije” (Schick 2007:290). U slikarstvu ekvivalent Na početnim stranicama Divlje Evrope Božidar Jezernik piše kako “do početka devetnaestog veka Balkansko poluostrvo nije imalo ime. Tek mu je 1808. godine nemački geograf Avgust Cojne dao ime Hämushalbinsel, koje je kasnije promenio u Balkansko poluostrvo, u skladu s uobičajenom praksom da se region nazove po svom najistaknutijem planinskom masivu. Međutim, Cojneov izbor bio je prilično proizvoljan jer Balkanske planine, koje su u prošlosti nazivane Haemus, a nalaze se u delu koji je sada Bugarska i poznat je kao Stara planina, nisu ni najduži ni najviši planinski masiv na poluostrvu. Međutim, gotovo od početka se smatralo da novo ime nije odgovarajuća zamena za staro. (…) Štaviše, čini se da je samo ime proisteklo iz jednog nesporazuma. Pretpostavljalo se da se baš taj masiv zove Balkan, a zapravo je reč o turskoj imenici balkan koja označava bilo koju krševitu i šumovitu šumu ili planinski lanac” (Jezernik 2007:21). 26

(Auto)egzotizacija Balkana

49

navedenom citatu možemo pronaći u slici Jaroslava Čermaka iz 1861. Raid of Basiboukz (tur. Bašibougz – oštećena glava, bez vođe), ili u prikazu neregularnih snaga osmanske vojske za koje se u političko-pornografskom uratku The lustful Turk tvrdi kako su se mogli uzbuditi isključivo “beskorisnom brutalnošću, nasiljem – ti ljudi su bili sadisti” (ibid.:291).27 Unatoč fantastičnosti opisa načina života ljudi na poluotoku, taj specifičan način “orijentalizacije” Balkana ne može biti definiran isključivo zapadnjačkim projektom, budući da se radi o procesu kojeg su prigrlili, internalizirali i djelomično izveli mnogi balkanski intelektualci. Nije samo “Zapad” taj koji konstruira Balkan kao prostor zapadnih stereotipa, u velikoj mjeri ta je konstrukcija preuzeta i izvršena “od Drugih”; u našem slučaju tu su ulogu preuzeli sami balkanski pisci i filmaši. Rezultat je specifična dobrovoljna “samo-egzotizacija” koja postaje omiljeni način samoprikazivanja za mnoge redatelje s tih prostora. (Iordanova 2001:56)

Dakle, od samog imenovanja poluotoka, preko Čermakove slike i litografija Balkangruel (Balkanska okrutnost) Gottfrieda Siebena, odnosno “turskih silovanja pravovjernica iz 1909.” (Schick 2007:292), ali i sadržaja putopisa koji im prethode kao, primjerice, Fortisova Putovanja po Dalmaciji, sukusa egzotizacije tematiziranog podneblja, pa sve do preuzimanja takvog prikazivačkog obrasca “od egzotiziranih”, napose, produkcijom sedme umjetnosti na Balkanu, možemo pratiti tendenciju koja kulminira autoegzotizacijom – suvremenim prepoznavanjem u povijesno ukorijenjenoj pejorativnoj antropologiji. 27 Tako u prvom planu neregularni vojnici obgrljuju nago žensko tijelo (katolkinje?) pored kojeg leži (mrtva?) beba. U očima žene vidljiva je panika dok desnom rukom grebe po sljepoočnici vojnika – ne postoji ni tračak užitka u situaciji u kojoj je objekt efemerne žudnje, njezino opiranje nije prožeto konsenzusom. Prikaz takve situacije, osim što ima naglasiti čednost katolkinja, naglašava bestijalnost/okrutnost Turaka kao “Njih”/“Onih” koji su u stanju to učiniti.

50

Polutani dugog trajanja

Stoga ćemo se ovdje baviti konstituiranjem elemenata suvremenog imaginarija dijelova Balkana u filmu na primjeru tri recentna rada: Prije kiše (1994) Milča Mančevskog, Underground (1995) Emira Kusturice te Kino Lika (2007) Dalibora Matanića.28 U tim se, važno je naglasiti, postjugoslavenskim djelima mogu pronaći konstitutivni elementi diskursa o neukrotivom, divljem, predmodernom Balkanu, “Idu” Europe. Proces “balkanizacije Balkana”, prostora koji se geografski smatra Europom, ali kulturno njezinom antitezom, odvija se, ne samo za zapadnjačko kinofilsko tržište, smatramo, u svojevrsnom imaginarnom “manjku” (koji je ujedno i višak – konstantni eksces, surplus manjka): nedovoljno civiliziran, nedovoljno moderan, nedovoljno demokratičan, nedovoljno europski, nedovoljno spreman na dijalog itd. Takav se manjak potvrđuje viđenjem Balkana kao Europe: “gotovo isti, ali ne sasvim”, ali i Istoka – “polurazvijen, polukolonijalan, polucivilizovan, poluorijentalan” (Todorova 2006:69). Smatra se teritorijem koji je, parafrazirajući parafrazu Tomislava Pletenca, “tako daleko bez obzira koliko bio blizu” (Pletenac 2009). No upravo iz te blizine/bliskosti, na koju se gleda kroz evolucionističku prizmu, Europa, osim što infantilizira Balkan, hvata ga i petrificira u vlastitu želju koju zadovoljavaju “najuspješniji” umjetnici s ovih pro28 Na ova smo se tri filma odlučili poradi njihove recepcije na stranim (i domaćim) filmskim festivalima – Prije kiše Milča Mančevskog pored nominacije za Oscara u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku 1995., godinu je dana ranije osvojio nekoliko nagrada na filmskom festivalu u Veneciji – Zlatnog lava za najbolji film te FIPRESCI nagradu međunarodne federacije filmskih kritičara; Underground Emira Kusturice 1995. osvojio je Zlatnu palmu u Cannesu, 1996. Lumiere nagradu u kategoriji najboljeg stranog filma, 1997. Kinema Junpo nagradu za najboljeg režisera filma na stranom jeziku; Kino Lika Dalibora Matanića 2008. na 55. Festivalu igranog filma u Puli osvojio je Vjesnikovu nagradu Breza, dodijeljenu Areti Ćurković za glavnu ulogu u filmu “zbog umjetničke hrabrosti koja je bila potrebna pri tumačenju dotičnog lika i ljudsku hrabrost pri izlaganju vlastita tijela opasnostima glumačkog zadatka” (www.pulafilmfestival.hr), kao i Zlatnu Arenu dodijeljenu glumici Nadi Gačešić-Livaković za najbolju sporednu žensku ulogu s obrazloženjem da “na uvjerljiv način, ekspresivan u jeziku i gesti glumi lik tetke koja oblikuje mišljenje ruralne sredine” (ibid.). Kino Lika je 2009. osvojio i Zlatnu maslinu na talijanskom Festivalu europskog filma u gradu Lecce.

(Auto)egzotizacija Balkana

51

stora. Stoga ih je moguće smatrati suvremenim tvorcima karaktera “bliske i neukrotive egzotike” ekstrahirane iz znatno šireg dijapazona osobina koje bi se također mogle prikazati kao dominantne: u pogledu razumijevanja toga kako se konstrukcije mašte drugih ljudi [mišljenih lokaliteta op. a.] povezuju s našim konstrukcijama [življenih lokaliteta op. a.], proces nas tjera upravo u pogrešnom smjeru – prema izolaciji značenjskih i formalnih aspekata stvari, a podalje od praktičnih konteksta koji im daju život (Geertz 2010:68),

ali i podalje od života samog, koji bi, prema jednoj od mnogih definicija, umjetnost imala oponašati. Pitanja koja ovim radom želimo postaviti moguće je ramificirati na, barem grosso modo, dva dijela. Prvi dio odnosi se na “etnografiju nositelja značenja” (Geertz 2010:150) – sadržaje sedme umjetnosti, posebice u trima navedenim radovima, koji tvore fenomen auto- ili “samoegzotizacije”, a mogu ili moraju služiti kao reprezentativni uradci “imaginarnih zajednica” čiji se “članovi” ne moraju nužno, a priori, prepoznati u njima. Je li dakle, uz prikaz poluotoka “pokretnim slikama”, pojam autoegzotizacije i njima samima problematičan te bi li kao takav mogao funkcionirati tek ako pretpostavlja umjetnički govor u ime zajednice ili apstraktnije kategorije “naroda poluotoka”, te opravdava li individualno porijeklo autora ili zemlje produkcije filma kolektivni prefiks auto? Pitanje je, zapravo, u čije ime oni govore, što nas dovodi i do drugog pitanja, onog o kategoriji “lokalnog” umjetnika, njegova insiderskog autoriteta te poetike prožete “tamnom, hibridnom i gotovo kriminalnom stranom umjetničkog stvaranja (…) o kojoj se šuti zbog puke naklonosti mašti umjetnika” (Wulf 2002:210). U specifičnim se okolnostima potiče umjetnički izričaj neodvojiv od “edukativno-informativnog efekta” o prostoru, vremenu i ljudima koje tematizira, kreirajući tako komplementaran dio imagologije Balkanskog poluotoka. Takvo se sadržajno blisko viđenje nadovezuje na ono ponuđeno već u, primjerice, “najprodavanijim džepnim izdanjima, kao što su Penguinov reprint

52

Polutani dugog trajanja

Black Lamb and Grey Falcon (podnaslovljen A Journey through Yugoslavia) iz 1941. autorice Rebecce West; Vintageov Balkan Ghosts (podnaslovljen A Journey through History) Roberta Kaplana (1993), čiji se sadržaj temelji na putopisima drugih zapadnjačkih posjetitelja Balkana te Pengunov The Impossible Country (1994) (podnaslova A Journey through the Last Days of Yugoslavia)” (Iordanova 2001:58). Stoga pronicljivoj opservaciji etnologinje u vezi s prvim od tri navedena džepna izdanja – da se “putopisac u neku ruku ponaša gotovo kao praetnograf ” jer “donosi obavijesti o drugim kulturama i njezinim pripadnicima, a u isto vrijeme čitateljima koji od njegovog djela imaju vremenski odmak, već po samom načinu selektiranja i pripovijedanja informacija govori i o samom autoru i njegovoj matičnoj kulturi” (Grgurinović 2008:148), možemo dodati kako se u slučaju sineasta poput Kusturice, Mančevskog ili Matanića radi o svojevrsnoj pretpostavljenoj autoetnografiji, u kojoj vlastita kultura i kultura drugoga moraju koincidirati, a iz čega, inter alia, proizlazi, smatramo, posebno autoritativan diskurs o “odrugovljenome prvom”, odnosno “vjerodostojniji” prikaz odnosa i načina postojanja u vlastitom tematiziranom podneblju.

Pucilerov pogled i Divlji dečki Karen Virag je nedavno pisala o lajtmotivu u mnogim čuvenim filmovima snimljenima na Balkanu kao što su Grk Zorba (1964), Odisejev pogled (1995), Dobro došli u Sarajevo (1997),29 gdje se okosnica priče gradi oko stranca koji dolazi na određeno podneblje poluotoka i reagira na nedokučive, pomalo necivilizirane ljude koje tamo upoznaje. Takav 29 Zorba the Greek, SAD, Michael Cacoyannis, 1964; Ulysses’ Gaze / To vlemma tou Odyssea, Grčka/Francuska/Italija, Theo Angelopulos, 1995; Welcome to Sarajevo, UK/SAD, Michael Winterbottom, 1997.

(Auto)egzotizacija Balkana

53

pogled stranca posjetitelja, izražen kroz seriju selektiranih slika, pomogao je oblikovati zapadnjačke stavove naspram Balkana, radeći upravo u suprotnom smjeru od njegova prepoznavanja europskim prostorom u punom smislu. Balkan je često prikazivan egzotičnim, mračnim, barbarskim, neukrotivim, a kulturne i medijske slike osnažuju takve stavove. Sjetimo se žilave snage vampirske mitologije usko asocirane s Istočnom Europom; filmski, sjetimo se enigmatskog, divljeg karaktera Zorbe u Grku Zorbi, čiji su postupci i karakter savršeni kontrast znatiželjnom, no racionalnom, Englezu. Iako se scenarij ciparskog pisca Michaela Cacoyannisa bazira na romanu grčkog pisca Nikosa Kazantzakisa iz 1946. godine, filmska se verzija Grka Zorbe bazira na strančevu pogledu na divlji i strastveni balkanski karakter. Svo je Zorbino ponašanje filtrirano od strane Engleza, koji se, iako ganut odnosom sa Zorbom, ipak vraća sigurnoj budućnosti u Englesku, dok je skoro pa zaboravljeni Zorba služio samo kao ključ za dešifriranje drugog. (Virag 2002:6-7)30

Slična narativna okosnica prikaza života na Balkanu kroz strančev pogled, kao i neposredno, snažno i intenzivno iskustvo glavnog lika Aleksandra Kirilova (Rade Šerbedžija) nalazimo i u filmu Prije kiše.31 30 Iordanova upozorava i na važne sadržajne razlike između romana i njegove ekranizacije: “Jedina referenca na Zorbinu prošlost u filmu spominje se ne bi li se objasnilo njegovo vladanje engleskim jezikom – on spominje svoj boravak u SAD-u. U romanu je pak jezik razmjene grčki a ne engleski: Zorba nije bio u SAD-u, ne govori engleski, a Britanac, mješanac etničkog podrijetla, je taj koji govori grčki. U filmu sva objašnjenja o tome kako i zašto je Zorba postao ono što jest, izbrisana su, on postoji samo u prezentu. Roman pak obiluje detaljima iz Zorbine prošlosti što ga čini interesantnim i kompleksnim likom” (Iordanova 2001:60). 31 Prije kiše / Pred dozhdot, Makedonija/Francuska/UK, Milčo Mančevski, 1994. Film se sastoji od tri međusobno isprepletena dijela 1. Riječi; 2. Lica; 3. Slike. Glavni lik u filmu, Aleksandar Kirilov, iako vrlo uspješan ratni fotograf, vraća se u rodno mjesto u Makedoniji nakon više od desetljeća i pol, i to mjesec dana nakon što je osvojio Pulitzerovu nagradu i prošao sva svjetska ratišta. U Londonu ostavlja ljubavnicu Anne (Katrin Cartlidge) te u rodnom selu pokušava ponovo zavesti ljubav mladih dana, udovicu Albanku Hanu Halili, čiju pak kćer Aleksandrova rodbina traži zbog navodnog ubojstva jednog od njih. U narativno nelinearnom, “kružnome” scenariju, gdje je početak filma prikazan na kraju, ipak sve “kockice smisla” ne liježu na svoje uzročno-posljedično mjesto, već ostavljaju dojam

54

Polutani dugog trajanja

No, differentia specifica u ovome slučaju jest to da se Aleksandar u svoje rodno makedonsko selo vraća nakon šesnaest godina i to, kako kaže svojem bratiću koji će biti njegovim krvnikom – zauvijek. Jer ako Englez u Grku Zorbi funkcionira kao trenutni pozitiv “balkanskog” karaktera, onda Aleksandar Milča Mančevskog ne uspijeva djelovati kao “permanentniji” korektiv nepomirljivim etničkim trzavicama među muškarcima suprotstavljenih skupina. Njega, kako intimno kazuje ljubavnici Anne u Londonu, “kosti bole za kućom. Kao slonove. Ili se možda radi o reumatizmu?” Ali u trenutku kada bude tražio pravdu u državnim institucijama, dakle pravdu mimo krvne osvete za mladu Albanku, navodnu ubojicu jednog od njegovih rođaka, u toj istoj kući neće biti dobrodošao. “Ti se ne miješaj. Nisi odavde” – bit će odgovor na inzistiranje kako “postoje milicija i sud za ovakve stvari”. Njegov ambivalentan lik funkcionira kao izvor ponosa kad se referira na uspjehe – “Pucileru jedan!”, reći će mu rođak pri njihovom susretu, a naknadno i priznati: “Snimio sam na videu emisiju o tebi. Naš čovjek koji je uspio u bijelome svijetu! Vijetnam, Beirut (…)”, ali kad pokazuje karakteristike “tipične” za zapadnjaka, negira mu se mogućnost razumijevanja situacije. Njegovo je stanje ono “permanentnog ostracizma” jer je prikazan kao lik koji talentom, hrabrošću i radom postiže zavidan uspjeh na Zapadu, ali ga ne želi utržiti:

“temporalne ispremiješanosti” sukladne s lajtmotivnim citatom provučenim kroz korpus filma: “Vrijeme ne umire, ni krug nije pravilan”. Sjetimo li se u uvodu navedena putopisa Amerikanca Roberta Kaplana Balkan Ghosts, gdje se zagovara teorija “Balkana kao kolijevke nacizma” (Todorova 2006:265), dolazimo do zanimljive podudarnosti putopiščevih opservacija, objavljenih godinu dana prije distribucije filma, i redateljskih odluka: “Kaplan je autsajder, putujući pisac koji ne može doli letimice vješto dotaći površinu ovih regija čije jezike ne govori. Pa ipak, nešto ga u njegovu iskustvu tjera prema novom viđenju prošlosti: ‘Na Balkanu, povijest se ne doživljava kronološkom progresijom kao na Zapadu. Naprotiv, povijest skače uokolo i kreće se kružno (…).’ Baš kao u krugu, prisiljen sam zapitati se, što se ne zatvara u Prije kiše?” (Rosenstone 2000:189).

(Auto)egzotizacija Balkana

55

– Imaš ugovor s agencijom – u Londonu ga podsjeća Anne, suradnica i ljubavnica. – Mogu da mi popuše za ugovor. – Aleks, ne izvlači se! Znaš da je važno opredijeliti se. – Da izaberem stranu? Ne želim na njihovu stranu. Govna, pička im materina!

Drugim riječima, u Londonu, na Zapadu ne želi, na Istoku, u zabiti seoske Makedonije, ne može. Kostimografija i zvučni zapis (soundtrack) u filmu povezuju dvije polutke – zapadnu i istočnu, urbanu i ruralnu, suvremenu i negdašnju pa će pjesmu Beastie Boysa So What’cha Want? (Što želiš?), bestijalni dečki32 ruralnog Balkana slušati na malom prijenosnom kazetofonu dok traže albansku djevojku, isto kao i Anne u svojem fotografskom studiju u Londonu, odnosno na groblju nakon Aleksandrova odlaska, dok riječju redatelja: “Ako zanemarimo mitraljeze, kožne jakne, najki i adidas majice, ovakav isti sukob mogao bi se dešavati pre dvesta godina” (Mančevski prema Levi 2009:170). Ipak, njihovu funkciju možemo interpretirati kao označitelja sinkroniciteta dok lik Aleksandra djeluje upravo suprotno – njegova je funkcija pokazati koliko “teritoriji starog kontinenta” mogu biti “kulturalno dijakroni” u vlastitom geografsko-vremenskom sinkronicitetu, supostojanju, što je u zapadnjačkoj intelektualnoj povijesti bio jedan od toposa evolucionističke škole.33 To potvrđuje i Brailsfordova opservacija iz 1906. kako se radi o prostoru koji je često opisivan kao onaj

32 Smatramo kako “homonimija” izvođača Beastie Boysa i karakteristike pripisive dečkima u potrazi za ubojicom njihova rođaka nije slučajna. 33 “U usporedbi s lokalnim ljudima”, piše Dina Iordanova, “Aleksandar pripada višem redu jer posjeduje superiorno znanje: svjestan je razarajućih posljedica njihova ponašanja, uništenja u koje njihovi sitničavi konflikti mogu voditi. Oni su naspram njega inferiorni, ne jer ne znaju što on zna već jer ne žele znati. Pitali bi ga za savjet, ali odbili mudrost koju nudi” (Iordanova 2001:82).

56

Polutani dugog trajanja

smešten tako da ima neposredan doticaj s civilizacijom ali je ipak ostao varvarski (…) osobine koje su to područje u zapadnjačkim pričama i izveštajima učinile različitim od ostatka Evrope (…) predstavljena su kao vraćanje u prošlost (…). Ovde u Evropi, u samo jednom danu putovanja vozom koji vodi do Beča, stižemo na istok i u srednji vek. (Brailsford prema Jezernik 2007:23)34

Osim anakronizma protagonista valja u gradnji radnje filma primijetiti stereotipnost odnosa prema ženama i njihov muškarcima podređen status. Liberalno shvaćeni rodni odnosi, nerijetko denotativni za “progresivnost” zapadnoeuropskih ideja i društava – progresivnost koju valja imitirati, a koja se, barem u ovdje analiziranom filmu, mora, među ostalim, “pozitivno” ogledati o petrificirane balkanske rodne odnose. Jer dok trudna Anne ima mogućnost izbora između dvojice muškaraca (muža i ljubavnika) i slobodu seksualnog i emotivnog nećkanja, Neda, žena Aleksandrova rođaka, prisiljena je trpjeti muževe promiskuitetne eskapade, što je čitljivo iz brze scene zajedničkog blagovanja dobrodošlice gdje ovaj, nakon što predstavi suprugu Aleksandru, dira po nozi djevojku koja sjedi do njega za stolom.35 Također valja naglasiti da je riječ o ubijenom bratiću, a kroz cijeli se film doima (iako nikada eksplicitno izrečeno) kako je mladu Albanku, prije no što je ubijen, pokušao silovati.36 34 Henry Noel Brailsford, britanski novinar, u citiranom se djelu Macedonia: It’s Races and their Future iz 1906. osvrće upravo na Makedoniju i njezine stanovnike. 35 Znakovit je kadar Nedina pogleda koja muževu nevjeru vidi, ali ništa ne poduzima, već ulazi u kuću dok muž ostaje u dvorištu s društvom. 36 Taj je “stratum” filma, u invertiranoj varijanti, recidiv, primjerice, Horora u Bugarskoj, o kojima se mnogo pisalo potkraj devetnaestog stoljeća, a koji su kao okosnicu imali temu turskog silovanja kršćanki. Čitali su se posebno u Europi i Engleskoj, i morali su djelovati paralizirajuće na onodobni viktorijanski moral. Kao što je zaključio Justin McCarthy o događajima iz 1876.: “Politički diktat i cirkulacija novina učinili su takve priče atraktivnima, i u njih je širok broj ljudi vjerovao. (…) Takve su priče dotakle venu simpatija prema bugarskim kršćanima među Englezima” (McCarthy prema Buturović i Schick 2007:278). “Didaktički” materijal – slike, fotografije, putopisi, pjesme iz Balkanskih zemalja u tu su svrhu morali poslužiti kao agensi u petrifikaciji ideje o zaostalosti “bliskoistočne” regije, odnosno naglasiti dinamičnost i progresivnost “zapada” te potpomoći “restauraciji Europ-

(Auto)egzotizacija Balkana

57

No, je li se u filmu otišlo i korak dalje u petrifikaciji ideje o zaostalosti istočne europske regije? Takvom je prikazuje scenarist i režiser rodom iz Skopja, školovan u Sjevernoj Americi pa se stoga njegovo viđenje i znanje može gledati kao “autoetnografsko” – “kao i svaki umjetnik, stvaram autobiografska djela” (Mančevski prema Raskin 2003) – odnosno ono koje progovara iz iskustva i empirije. Ono što se ne ističe u gotovo niti jednoj analizi filma jest činjenica da prikaz mržnje naspram drugih i želje za njihovim međusobnim uništenjem poprima još okrutnije, ali i paradoksalnije konture. Jer iako makedonska zajednica želi ubiti “albansku kurvu”, kako je više puta u filmu istaknuto, polazi im za rukom jedino upucati njezina zaštitnika Aleksandra – jednog od njih. Proporcionalno okrutnima prikazani su i Albanci, opisani kao oni što se “kote ko zečevi”, pa im možda upravo zbog toga nije bio problem ustrijeliti djevojku s leđa dok pokušava pobjeći od obitelji koja više nije uz nju.37 ske klasične mitologizirane veličine”. Kreaciji se takvog materijala pribjegavalo posebice za vrijeme ratnih djelovanja, gdje se ženu prikazuje ekvivalentom okupirane/silovane “zemlje”, odnosno teritorija. Dubinska “struktura” takve analogije (žena-teritorij), smatramo, tiče se patrijarhalno impostirane strukture života ponajprije recipijenata koji tu istu poruku moraju dekodirati jer u suprotnom dekodifikacija/senzibilizacija/edukacija ne bi bila moguća. 37 Kod Mančevskog možemo primijetiti i shodno tome pratiti ono što bismo nazvali “kontradiktornim diskursom” procesa stvaranja opusa jer se u istom intervjuu zalaže za empiričnost vlastite umjetnosti te tvrdi kako je “doslovce stotine puta objašnjavao da Prije kiše nije dokumentarac o Makedoniji. Nije dokumentarac o onome što je bila Jugoslavija i to uopće nije dokumentarac (…) iako ga neki gledaju kao dokumentarac o ratu u Jugoslaviji” (Mančevski prema Raskin 2003), dok već u sljedećem odlomku, referirajući se na pitanje o okrutnosti u svojem drugom važnom filmu Dust, kaže: “Vidimo vođu makedonskih pobunjenika, Učitelja, kao beskrupuloznog ubojicu koji ubija mladog vojnika tako da mu prereže grkljan. S druge strane, turska vojska također ubija civile. To su, povijesno gledajući i činili. Zaista je teško (a da ne kažemo i neetično) pisati politički korektne scenarije (…). Veći dio povijesti nije politički korektan. Na početku 20. stoljeća otomanska je vojska ulazila u sela i ubijala civile, čak i trudne žene, palila živu malu djecu i rezala ljudima ruke i glave. To je dokumentirana faktografija” (ibid.; istakli autori). Također, u filmu, Aleksandar na Anneinu opservaciju kako Makedonija nije sigurno mjesto ironično odgovara: “Dakako da je, tamo su Bizantinci zarobili 14.000 Makedonaca. Iskopali su im oči i tako ih poslali kući. To je 28.000 očiju.” Ono što iz tih opservacija proizlazi jest dojam da se radi o teritoriju zarobljenom isključivo u okrutnost koja se perpetuira do danas. Da je takvo viđenje

58

Polutani dugog trajanja

Značaj filma Prije kiše ne može se svesti na umjetnost ispražnjenu od geopolitičkih, kulturalnih, ali i, prema tvrdnji Iordanove, proročkih implikacija jer film je nakon distribucije djelovao dvostruko: Puno je zapadnih gledaoca na film reagiralo s iskrenim divljenjem. Njima je, to mi je nemali broj rekao, film bio od “edukacijske” važnosti: tek su sad mogli dokučiti duboke korijene apsurdne logike konflikta na Balkanu. No, bilo je to ujedno i pretkazanje: kao što su znali iz medija, odbrojavanje je već otpočelo, polako ali sigurno najavljujući neizbježan krvavi konflikt. Da je kojim slučajem tada sukob u Makedoniji eskalirao, potvrdio bi imidž regije i ljudi koje je zapadna publika vidjela na filmu. (Iordanova 2001:82)

Ili, riječju drugog autora, zagovaratelja teorije da je film započeo novi žanr: “povijest onoga što se još nije dogodilo” (Rosenstone 2000).38

Mačkolika vitalnost balkanskog naroda Iako rezultat francusko-njemačko-mađarske koprodukcije i sniman u Pragu, Beogradu i Plovdivu, nagrađivani Undergroud 39 Emira povijesti proizvoljno i dekontekstualizirano te da takvim hororima postoji alternativa ističu Buturović i Schick: “Nakon rekonkviste Iberijskog poluotoka mnogi sefardski židovi – na Sultanov poziv – došli su živjeti na, i prethodno, konfesionalno raznolik teritorij te su svoj novi dom pronašli u Sarajevu i Solunu” (Buturović i Schick 2007:3). 38 Robert A. Rosenstone, profesor povijesti na California Institute for Technology, u tom će smjeru zaključiti: “Čitajući knjige o toj regiji shvatio sam: previše se toga dogodilo u Makedoniji tijekom previše stoljeća da bih to mogao apsorbirati u okviru povijesti. Sjedeći u knjižnici, kapci su mi postajali sve teži i poželio sam zadrijemati. No, Prije kiše me drži budnim bez ikakvog problema jer siječe kroz one komplikacije ne bi li mi dalo neku vrst povijesti u sadašnjosti, da osjetim nešto od problema regije upravo tamo gdje me knjige ostavljaju plivati u moru detalja” (Rosenstone 2000:189). 39 Underground, Francuska/Njemačka/Mađarska, Emir Kusturica, 1995. Film se također sastoji od tri dijela: 1. Rat; 2. Hladni rat; 3. Rat, a prati dogodovštine dvojice najboljih prijatelja, Marka (Miki Manojlović) i Crnog (Lazar Ristovski), kroz prizmu pedeset godina povijesti Jugoslavije, od Drugog svjetskog rata do početka devedesetih. Radnja 168 minuta filma, gotovo da započinje bombardiranjem Beograda i ulaskom njemačke vojske u veće

(Auto)egzotizacija Balkana

59

Kusturice vrlo je često, napose nakon osvojene Zlatne palme u Cannesu 1995. godine, opisivan “bosanskim filmom”.40 Ako je Prije kiše mogao polučiti aha-efekt kod gledatelja i kritičara, onda je potonji bio izvorom interpretacijskog kvalunkvizma, svojevrsne geopolitičke uravnilovke zaraćenih zemalja Balkana – sve su nacije (ovog dijela) poluotoka iste. Unatoč političkoj impostaciji narativa, izvorom nemale kontroverze,41 gdje se igrani film mjestimično prožima dokumentarnim snimcima poput ulaska njemačke vojske u Maribor, Zagreb i Beograd, Titovih poslijeratnih govora (u kojima se, montirani, pojavljuju i fiktivni junaci filma), njegov učinak nije bio eksplikatornog karaktera: “Čini se da mimo kriptične debate intelektualaca nikoga nije bilo briga čiju priču Underground priča: film je percipiran kao gargantuovska metafora nereda na Balkanu, a ne kao propagandna insinuacija jedne od zaraćenih strana” (Iorgradove buduće Jugoslavije kada Marko svojega brata, Crnog i veću grupu ljudi skriva u podzemno sklonište nakon što se Crni sukobi s njemačkim zapovjednikom Franzom oko ljubavnice Natalije (Mirjana Joković). Po završetku rata Marko postaje uvaženi član jugoslavenske Partije i suradnik druga Tita, ženi se Natalijom, ali ostavlja u skloništu cijelu družinu, i Crnog od kojeg, na površini, čini ratnog heroja prema čijoj se životnoj priči snima film, a koje je uvjerio da rat još uvijek traje. Nakon dvadeset godina proizvodnje oružja pod zemljom, Crni i njegov sin izlaze na površinu te upadaju na set snimanja filma i decimiraju glumce odjevene u njemačke odore misleći da se radi o pravim vojnicima. Film završava “prizorima postjugoslavenskog rata”, gdje je Marko ratni profiter, a Crni zapovjednik (paravojne) vojske, nalogodavac Markove i Natalijine egzekucije, dok posljednje scene prikazuju sve likove u filmu na vjenčanju Jovana (Srđan Todorović), sina jedinca Crnog, dok se komad zemlje na kojem se slavlje odvija otkida od matičnog kopna. 40 Ioradanova navodi nekoliko primjera: “Reuters i Associated Press izvijestili su o Undergroundu u materijalu naslovljenom ‘Bosanski film pobijedio u Cannesu’ (29. svibanj 1995.). Utjecajni čikaški kritičar Michael Wilmington (Chicago Tribune, 21. prosinac 1997.) nazvao je film ‘bosanskim setom’. Shlomo Schwartzberg, kritičar iz Toronta, u North York Mirroru 3.-4. siječnja 1998. opisao ga je filmom iz Bosne i Francuske” (Iordanova 2001:132-133). 41 U kontroverzu oko Undergrounda, je li Kusturica film impostirao prosrpski ili nije, uključili su se filozofi i pisci poput Alaina Finkelkrauta, André Glucksmanna, Bernard-Henry Lévya te Petera Handkea. Polemika je bila “medijski pokrivena u prestižnim publikacijama poput Le Monde, Libération, Journal du Dimanche, The Independent, The Guardian (…)” (Keene 2001:238).

60

Polutani dugog trajanja

danova 2001:118), odnosno, riječju samog autora: “Kada sam (…) osvojio Cannes (…) u Timeu je objavljen članak da je pobijedio nitko tko dolazi niodakle” (Kusturica http). No, autor je u intervjuu iz 1996. godine za The Times kazao kako je “živeći u zemlji kojom hara strašan rat želio priču koja bi mogla odgovoriti ne samo na pitanja o povijesti već i o mentalitetu naših ljudi” (Robinson 1996:12). Tu su povijest i mentalitet, ako se složimo s Dinom Iordanovom, mogli “pravilno razumjeti” samo oni koje je film tematizirao, dok je za ostale, “zapadnjake”, pojašnjenje uslijedilo “usporedbom rata na području Jugoslavije”, jedne od nosećih tema filma, s prirodnom katastrofom – potresom (Cachiers du cinéma, 1995:69).42 Latentna konfliktnost, nepredvidivost i destruktivnost postaju tako dominantne značajke ne samo “geološke prirode” već i “prirode ljudi” na području jugoslavenskog dijela Balkana jer: u ovoj regiji rat je prirodan fenomen, kao i prirodne kataklizme (…) što izbijaju s vremena na vrijeme. U mojem sam filmu pokušao objasniti stanje stvari u ovom kaotičnom dijelu svijeta. Čini se da nitko nije sposoban detektirati korijenje ovog užasnog konflikta. (Kusturica prema Žižek 1997:62)

Sam će potres, smatramo, u Undergroundu i naknadnom diskursu imati dvostruku, donekle i suprotstavljenu ulogu – s jedne će strane u intervjuima biti ponavljan kao prigodna metafora za mentalitet ljudi u sada već dezintegriranoj Jugoslaviji dok je, s druge, završna alegorična scena filma odvajanja komada tla također usporediva s tom elementarnom nepogodom, a koja simbolizira “ostrvo sreće, Jugoslaviju ideja, nasuprot ‘mračnoj’ (podzemnoj) Jugoslaviji, koja je lažna i puna obmana. To je ‘prava stvar’ za kojom svaki smrtnik u podzemnom svetu žudi. Da bi se tako nešto desilo moralo je biti odvojeno od spoljnog sveta” (Krasztev prema Levi 2009:143). Drugim riječima, bukoličko i naivno viđenje poentirano i posljednjim monologom u filmu na plutajućem komadu zemlje: “Ovde smo podigli nove kuće, s crvenim krovovima i dimnjacima koje će nastanjivati rode, kapijama širom otvorenim za drage goste. Bićemo zahvalni našoj novoj zemlji koja nas hrani i suncu koje nas greje, cvetnim poljima koja će nas podsećati na ćilime našeg zavičaja. S bolom, tugom i radošću, sećat ćemo se naše zemlje kada budemo našoj deci pričali priče koje počinju kao bajka: ‘Bila jednom jedna zemlja’” (Underground, 1995). 42

(Auto)egzotizacija Balkana

61

Donekle kao i Mančevski, Kusturica u Undergroundu povijest ovih prostora doživljava i prikazuje isključivo kao povijest prevara i konflikata, kako među kumovima tako i među etnijama, ali i među muškarcima i ženama: “Sine, nikada ne veruj ženi koja laže” i “Ne idu, sine, žene i revolucija zajedno”, bit će savjeti “autentičnog” revolucionara Petra Popare Crnog sinu po izlasku iz podzemlja. S druge strane, evocirani mentalitet ljudi denotiraju “koreografije uživanja”, odnosno: jugoslavenski identitet koji Kusturica smatra vrednim promocije jeste onaj njegov oblik okarakterisan neobuzdanim uživanjem koje odbija da se povinuje ma kom konkretnom, praktičnom vidu društveno-političke aproprijacije, reifikacije i kanonizacije, i to zbog toga što je po svojoj prirodi a priori nepomirljivo sa ideološkim propisivanjem vrednosti, kao takvim. Spektakularna finalna scena iz Undergrounda jasno govori u prilog tome: venčanje, smešteno negde na obali Dunava, okuplja sve, sada već mrtve protagoniste filma, na još jednoj, poslednjoj proslavi; i dok se ovi vesele i igraju, tlo na kojem stoje otcepljuje se od ostatka kopna i otplovljava niz reku. Ovo slavljenje čistog, istorijskom stvarnošću nekompromitovanog jugoslovenskog ideala – Kusturičina finalna “koreografija uživanja” – zamišljeno je kao suprotstavljeno, tačnije, ono doseže s onu stranu aktuelnih etničkih mržnji među Južnim Slavenima i, kao takvo, zahteva da nipošto ne bude poistovećeno sa onim što je, pak, u filmu predstavljeno kao stalna istorijska praksa ideološke pronevere ovog ideala, te njegovo političko porobljavanje od strane Titovog socijalističkog režima. (Levi 2001)

Završna scena, svojevrsni pitoreskni lokalni (a)politički danse macabre, zapravo je finalizacija oslikavanja hipererotične prirode odnosa među ljudima jer “u filmu je učestala predanost libidu viđena kao suštinski deo jugoslovenske kulture, njenog razbarušenog i polimorfnog duha” (Levi 2009:139), ali i izrazito rastrošne strane njihove prirode, što je bila tema, primjerice, ranijih putopisa po Dalmaciji, gdje “Fortis dva puta izričito uspoređuje stanovnike Dalmacije s

62

Polutani dugog trajanja

Hotentotima” (Jezernik 2007:75-76), ocrtavajući i jedne i druge rastrošnima do te mjere da kad im se ukaže prilika zalihe za mjesec dana potroše u sedam, što je glavni razlog njihove bijede jer “kad se praznuje neki svetac, iako jedva ima hleba da jede, on će prirediti gozbu koja će biti istočnjački preobilna i preterana, a ne u granicama razumne evropske gostoprimljivosti” (Jezernik 2007:76). Uspoređujući putopisne opise morlačkih običaja i konstrukciju “prirode” ljudi u Kusturičinom filmu, mogli bismo zaključiti da su dodirne točke itekako prepoznatljive s nemalom razlikom prisvajanja denigratornih tema te “vlastitim” smještanjem i prikazivanjem unutar već postojećeg obrasca u slučaju filma. Dakle, pisanje o dekontekstualiziranim, ali i apokrifnim elementima načina života na poluotoku, sine qua non inferioriziranja “drugog”, preuzeto je kao dominantan način i stil celuloidnog prikazivanja identiteta “prvog”, što je sam sukus “balkanizma, koji kreira pogodan teren za ‘zrcaljenje’ zapadnjačkih stereotipa od strane balkanskih intelektualaca kako bi bili prihvaćeni od strane zapadnoeuropske inteligencije. Čak i u svojoj benignoj formulaciji, balkanizam je naveo filmaše iz ovog dijela svijeta da internaliziraju kulturne konstrukte naslijeđene od Zapada i reproduciraju ih u vlastitim umjetničkim prikazima” (Keene 2001:240).43 Unatoč činjenici da Underground promovira dekonstrukciju mitologizirane jugoslavenske povijesti, nudeći joj kontradiktornu, nadnacionalno-nacionalnu alternativu, također mu je svojstvena (re)konstrukcija mitologije nonšalantnog, nepouzdanog, ali šarmantnog i divljenja vrijednog “balkanskog karaktera”, u doduše za “zapadnjake”, vidjeli smo, teško razumljivom nacionalnom ključu. U tom se smjeru kreće i recenzija filma talijanskog novinara i njegova zaključka kako: 43 U tom se kontekstu valja prisjetiti redateljeve izjave pri uručenju nagrade u Cannesu 1995. godine: “Postoji samo jedan razlog zašto radim filmove, a taj je da budem voljen od vas!” (Iordanova 2001:130).

(Auto)egzotizacija Balkana

63

Nitko nije znao ispričati i prikazati balkanski duh bolje od Kusturice u Undergroundu. Ni Ivo Andrić ni Danilo Kiš, da nabrojimo samo neke od velikana jugoslavenske svijesti. (…) Emir Kusturica je u Undergroundu uspio ispjevati najbolju himnu mačkolikoj vitalnosti balkanskog naroda. (Corriere della sera, 16. studeni 2002.; istakli autori)

“Dekusturicizacija” hrvatske kinematografije Na tragu Mančevskog i Kusturice, od kojega će zauzeti decidirano distanciran stav unatoč zajedničkom im marquezovskom “magičnorealnom” izričaju (Levi 2009:131; usp. Jutarnji list, 25. rujan 2008.), redatelj Dalibor Matanić svojim je recentnim uratkom Kino Lika 44 realizirao, kako tvrdi, prikaz života u Lici “na granici s dokumentarnim” (Vjesnik, 27. rujan 2008.). Na pitanje kako je “snimio istinit film o svojoj sredini van Kusturičinih koordinata, u kojima se hrane predrasude gledalaca u razvijenoj Evropi”, te misli li da će “Kino Lika ohrabriti i ostale autore iz regiona da snimaju filmove koji će bez egzotičnih začina govoriti o nama”, Matanić odgovara: Kusturica je u svojim starim filmovima stvorio sliku Balkana koja apsolutno danas nema više veze s istinom i, nažalost, neki zapadni kulturni krugovi još uvek očekuju takve filmove. Očekuju da vide nas retardirane istočnjake kako snimamo svoje retardirane likove u retardiranom kraju. I još da koja guska proleti pri tome. Srećom, Rumunji snimaju normalne filmove, Mađari takođe. To je naš kine44 Kino Lika, Hrvatska, Dalibor Matanić, 2008. U neimenovanom ličkom selu pratimo priče triju tragičnih glavnih likova – Mike (Krešimir Mikić) je mladi, perspektivni ali pomalo autistični i za uspjeh izvan lokalnih okvira nezainteresirani nogometaš, Olga (Areta Ćurković) je mlada djevojka zaposlena u lokalnoj prodavaonici alkoholnih i bezalkoholnih pića koja manjak muške pažnje kompenzira prejedanjem, dok je stočar Joso (Ivo Gregurević) opsjednut sušom u selu i svojim kravama/volovima, kojima daje prednost pred vlastitim bolesnim sinom. Radnja se filma zbiva neposredno pred referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji – odluka o kojoj malo selo, poradi lukrativnih i sitničavih razloga, nema zajednički stav.

64

Polutani dugog trajanja

matografski voz. Istočnoevropski radikalni film koji surovo analizira današnjicu (…) (Blic, 14. prosinac 2008.; istakli autori)

U istome, kontra-kusturičinom smjeru, unatoč doslovnoj retardiranosti jednog od glavnih likova filma, bio je intoniran i dio autorova intervjua na Radiju 101: Ono što je problem je ako imate ljude koji imaju sliku Balkana tipiziranog prema Kustirici. I onda stvarno, da bi sebi svoj neki sistem i status spasili, oni misle da tamo na Balkanu žive neki prljavi ljudi, neki Cigani koji plešu i skaču, guske lete oko njih, tamo se puca, ratuje i ubija, to je katastrofa. Ono što je nama za “Liku” bilo važno je da bude sve samo ne Kusturica, totalno suprotno. Takva slika Europe, to se mora promijeniti, na autorima je da to promijene (…) (Intervju Radio 101, 1. prosinac 2008.; istakli autori)

Pitanje je vodi li nužno stvaralačka koordinata “sve samo ne Kusturica” direktno u srce “Balkana ili Like koji imaju veze s istinom” na temelju scenarističkog predloška zbirke priča opisane “biserom hrvatskog naturalizma” (Blic, 27. studeni 2008.), ili će prije biti da ograđivanje od nagrađivanog autora otvara dvostruki prostor – svojevrsnu kontroverzu negacije autoriteta koja bi pri mogućem susretu dvojice, Matanićevim riječima, imala završiti “ili napijanjem ili tučom” (Jutarnji list, 25. rujan 2008.), čime mladi hrvatski redatelj, osim što se smješta uz rame slavnome kolegi, in imaginatio zapada u “zamku” balkanizma od kojeg bježi, ali i onaj za utrživu kontroverzu lokalnih razmjera koja je uslijedila nakon distribucije filma – akcentirana pretenzija na “istinitost” prikazanog kao i potreba da dijelovi filma ujedno budu šokantni, nužno su contradictio in adjecto samog autorovog doživljaja Like: “No, morate znati da se u tom kraju ništa ne događa i da je naša premijera bila kulturni događaj godine. (…) Mi smo ljudima tamo donijeli život” (Vjesnik, 27. rujan 2008.). Snimljen prema motivima istoimene zbirke priča Damira Karakaša, od čijih šest priča autor uzima tri obogaćene

(Auto)egzotizacija Balkana

65

sitnicama koje sam čuo u obiteljskom krugu (…) Sva moja obitelj je otamo [iz Like, op. a.] i neke crtice, dijalozi, priče u filmu su direktno, doslovno familijarne. To su sitnice koje sam milijun puta čuo u obiteljskom krugu tako da nisam trebao posebno istraživati, nego artikulirati nešto što sam davno memorirao. I onda se to otvorilo i jako fino povezalo s knjigom Damira Karakaša prema kojoj je film snimljen, koji u principu ima sličan doživljaj svega toga. (Večernji list, 8. listopad 2008.)45

Unutar cjelokupnog prikaza života u neimenovanom ličkom selu u prvi je plan “interesa javnosti” dospjela pretila djevojka Olga (debitantica Areta Ćurković), koja zbog manjka zavodničkih talenata ne uspijeva privući mušku pažnju pa svojeg suseljana vrlo izravno upita: “Oš me jebat?”, što je “izjava ljubavi i grubi način da se draganu u Lici kaže volim te” (Blic, 14. prosinac 2008.).46 Pitanje istaknuto na plakatu filma pored “letećih svinja s krilima”,47 među kojima se vjerojatno našao i Bubi, prasac s kojim će djevojka, u nedostatku

Matanićev kratki dokumentarac o snimanju Kina Lika – Dojo (2009), dostupan kao bonus materijal na DVD-izdanju, također je impostiran tako da poveže autorovo obiteljsko stablo s Likom. Film tematizira redateljevu posjetu baki Mandi Matanić na zagrebačkom Jarunu, čijom pričom o Doju, janjetu iz njezina djetinjstva u Lici, Kino Lika započinje i završava. 46 Na akcentiranu analizu navedene scene unutar korpusa filma odlučili smo se jer je upravo ta kratka sekvenca s kraja filma bila izvorom prijepora u koji se uključio i Odbor za ravnopravnost spolova te tražio “zabranu Kina Lika: zbog seksa sa svinjama žene u šoku” (Slobodna Dalmacija, 1. listopad 2008.). Stoga će “voditeljica Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog društva za zaštitu i promicanje ljudskih prava,  Neda Balen, u pismu Predstojnici ureda za ravnopravnost spolova pri Vladi RH,  Heleni Štimac Radin, tražiti službeno iniciranje zabrane daljnjeg prikazivanja filma na području RH” (ibid.). U sličnom tonu i istim argumentima razvila se i polemika u Večernjem listu: “Prijepori oko filma Kino Lika. Protest zbog diskriminacije žena: Zabranite prikazivanje filma Kino Lika!” (Večernji list, 29. rujan 2008.). 47 Iako se distancira od kusturičinih balkanizirajućih sadržajno-estetskih odabira, ne možemo ne primijetiti kako plakat filma Kino Lika koincidira s plakatom filma Arizona dream – na prvom, naime, lete svinje dok na drugom, onome za francusko tržište, leti riba. 45

66

Polutani dugog trajanja

muške pažnje, pokušati kopulirati, upućuje na redateljsku odluku da osim sablažnjavanja “ćudorednih čudaka” (ibid.) izgradi: lik žene koja i posle odlaska u Nemačku shvata da je njeno mesto u blatu. Ona ne odustaje od poriva ljubavi, pa makar ga ostvarila i s bićem koje nije čovek. Koliko god da se pomiri sa svojom sudbinom, ona ne odustaje, okreće se jedinom biću koje je voli. Tu svinjac postaje ljubavna korida. (ibid.)

Za razliku od Kusturičinih “koreografija uživanja”, jasno sveprisutno izraženog i upražnjenog libida, snažnog posrednika među njegovim likovima, Kino Lika ocrtava Ličane i njihove veze kroz “promašenu”, nemoguću erotizaciju mimo one “solipsistički intonirane”, što je donekle u kontrastu s tvrdnjom autora knjige prema kojoj je film snimljen: Ja ne idealiziram selo. Kao ono, čobanice pjevaju, čobani sviraju, svuda okolo cvijeće, ovce pasu, konji veselo trče… Ili se govori samo o Crkvi, Bogu, ističe se nekakav silni konzervatizam. Kao da nitko na selu nikad nije jebao, kao da na selu žene ne masturbiraju. Sve nešto čisto, idilično. (Slobodna Dalmacija, 25. listopad 2008.)

Idealizacija ili naivizacija sela “hlebinskoga tipa” kakvu Karakaš kritizira, snažan je imagološko-ideološki moment govora o ruralnome,48 no izlazi li ovaj uradak sedme umjetnosti iz koordinata takvog, odnosno balkanizirajućeg diskursa na čijoj kritici, dobrim dijelom, gradi vlastiti? Sagledamo li film, a napose “šokantnu scenu” unutar vremenskog prostora koji započinje Siebenovim litografskim prikazom “silovanja pravovjernica” od strane “turskih svinja” (koje u prikazanom činu nisu smjele uživati) u djelu Balkangruel iz 1909. 48 Marijan Krivak će u osvrtu na film pisati kako nam je Kino Lika “vratila nostalgiju za nekim ljudskijim vremenima. Kroz grubu fakturu prosijala je kišom donijeta humanost”, te zaključiti kako “u filmu nema nijednog mobitela. Što ćete još ljudskije od ovoga?” (KULISA.eu, 13. listopad 2008.; istakli autori).

(Auto)egzotizacija Balkana

67

(Schick 2007:292) do Matanićevog prikaza neuspješnog kopuliranja Olge s prascem (koja niti u zoofilnom činu s Bubijem nije uspjela pronaći zadovoljenje), dolazimo do zaključka da u takvim, makar invertiranim, prikazima represivne seksualnosti podvučene pod zajednički nazivnik patnje, leži zapravo želja drugog, onoga tko ima moć i interpretativni autoritet, a koju – “poradi političkih ili pak moralnih razloga (…) jer patnja je socijalno utrživa” (Kleinman, Das i Lock prema Schick 2007:295) – zadovoljava tako što kreira vlastiti voajerski objekt izdignut na nivo opće dostupne umjetnosti. No čini se kako autor “alternativne imagologije” života na ovim prostorima nije računao s usisavajućim “ekvivalencijskim lancem” u koji je njegov uradak hermeneutički upao pa će Politikina filmska kritičarka Dubravka Lakić pisati o njegovom filmskom prikazu “čitave galerije likova kakvi se mogu sresti u bilo kojem kraju balkanskih prostora, u zabitima gde su Bog i Evropa rekli ‘laku noć’” (Politika, 26. prosinac 2008.; istakli autori).

*** Situacija s analiziranim i interpretiranim filmskim ostvarenjima gotovo da podsjeća na svojevrstan umjetnički štokholmski sindrom – vlastito pristajanje na repetiranje “žilavog” diskursa te prepoznavanje i prepuštanje njegovu autoritetu. Dakle, na oprečnu situaciju od opisane u citatu koji stoji u uvodu ovoga teksta, a čiji “dirigirani politički filter” datira iz ideološki nepoćudnog talijanskog ventennia. No danas možemo reći kako živimo “bez osovine koja organizira strujanja smisla i ispušnih smislova društva (…) razbijanje iluzija je nemoguće. (…) Zakon medija je ‘zakon prljavih ruku’: ne možeš biti shvaćen ako nisi pogrešno shvaćen” (Roško 2002:75). Slavoj Žižek u intervjuu danom na Sarajevo Film Festivalu, čini nam se, ipak optira, barem kad je riječ o filmovima, za nešto manje defetizmom, a više “osovinom koja organizira strujanje smisla” prožeto mišljenje:

68

Polutani dugog trajanja

Imamo autentične filmove s ovih područja koji nisu bili takve uspješnice kao oni neautentični – a pod time mislim, primjerice, na Emira Kusturicu i film Underground – mislim da je taj film gotovo tragična klasifikacija u smislu – koji imidž ex-Jugoslavije dobivate, percipirate u tom filmu? Svojevrstan ludi dio svijeta gdje ljudi samo kopuliraju, defeciraju, piju i tuku se cijelo vrijeme. On na scenu postavlja određeni mit koji zapad voli vidjeti, konzumirati, na ovim prostorima – taj mitski “drugi” koji je “drugi” jako dugo vremena. Moglo bi se na ironičan način reći da je Balkan strukturiran kao “nesvjesno” Europe. Europa projicira sve svoje opscenosti i prljave tajne na Balkan – zbog toga je moja formula, kako bih opisao što se događa na Balkanu, ne onaj dominantni diskurs kako se ljudi na Balkanu ne mogu uhvatiti u koštac i prihvatiti post-modernu realnost, ja bih rekao da su uhvaćeni u snove, ali ne vlastite snove već europske snove. Gilles Deleuze je znao reći – “Ako si uhvaćen u snove druge osobe, sjeban si, gotov si”. Ono što bi film trebao pokazati jest to da iako neki dijelovi djeluju ekscentrično i folklorno mi jesmo sastavni dio globalnog svijeta i njegovih procesa. (Žižek, Euronews, 18. rujan 2008.)

No, dok filozof u doba “poljuljanih i razmrvljenih identiteta” ostavlja prostor za interpretaciju problematičnog pridjeva “autentičnoga” kojim bismo “dokazali” pripadnost globalnim procesima, a koji zasigurno nije odvojiv od fluktuirajućeg termina Balkan, moramo se s njim složiti kako je riječ o politički intrasubverzivnoj kinematografiji, jer se dobrim dijelom, pokazali smo, povijesno i kulturološki naslanja na denigratorne teme u čiju su genezu utkani hegemonijski diskursi protejske kakvoće čiju srž danas čine, poradi vlastite “autohtonosti” na područjima o kojima pričaju/snimaju, i “autoritativni” umjetnici. U tom smjeru djeluje Matanićevo isticanje vlastitih ličkih korijena i težnja da se život prikaže “na granici s dokumentarnim”, ali i dekusturicizacija stvaranja, projekt što se ispostavio žilavijim od očekivanog.49 Upravo potonji element, odnosno svijest o sustavnoj 49 Gotovo opozicijski primjer u domeni umjetničkog stvaranja “sredinom devedesetih godina”, sadržajno uvrstiv ne samo u zazivanu domenu dokazivanja kako “smo sastavnim

(Auto)egzotizacija Balkana

69

(auto)egzotizaciji poluotoka i njegovih lokaliteta temama što se provlače kroz filmsku produkciju kao i, barem izrijekom, izražena želja da se iste izbjegnu, smješta uradak, a napose analiziranu scenu filma Kino Lika, ako ne u domenu etnografske produkcije, onda barem u njezinu neposrednu blizinu. Etička podvojenost domaće etnografije naspram zoofilije i njezina značenja – pregršt zoofilijskih primjera iz hrvatske usmene predaje nisu koincidirali broju etnografskih zapisa svakodnevice ljudskog općenja sa životinjama – upućuje da:

dijelom globalnog svijeta i njegovih procesa”, donosi spisateljica Ivana Sajko: “Sredinom devedesetih godina tim kustosa posjećuje Hrvatsku kako bi prikupio materijale za veliku europsku izložbu posvećenu likovnoj umjetnosti istočne Europe. Za umjetnike koji uđu na popis izlagača otvara se prilika da uspiju i na međunarodnoj sceni. Za kustose je organiziran susret s jednim od najpoznatijih hrvatskih likovnih umjetnika. On je taj koji mi ga i prepričava. Prisjeća se kako ih zanima što njegovi radovi govore o Balkanu, o istočnoevropskoj tranziciji, o raspadu Jugoslavije i desnim politikama koje su uzrokovale rat. No umjesto da im govori o predloženim temama, on im priča o martiniju kojeg je pio u Chicagu. – Tajna je odličnog martinija u kapljici slane vode koja kapne u već zgotovljeni koktel u trenutku kad ga se gratinira maslinom. Kako im ponavlja recept, detaljno objašnjavajući razlike između različitih pristupa priprave martinija, jasno mu da njegovo ime nepovratno blijedi na popisu onih sretnika koji će izlagati na značajnoj izložbi. Okvir je pripremljen. Slika je gotova. Izložba je već postavljena. Treba se samo smjestiti u njenu traumu. No on priča o martiniju” (Sajko 2009:208). Takav, da ostanemo u domeni literarno-filmske interpretacije, jamesbondovski detalj, pokazuje opstojnost viktimizacijske prakse – ne samo da je žrtva koju valja zaštititi “vrijedna pažnje” isključivo kao takva, već svoju “žrtvu” često mora performirati unutar zadanih kodova. Prema sličnom obrascu “performativa žrtve” bit će sniman i dio opusa hrvatske nacionalne kinematografije ranih devedesetih – filmovi Vrijeme za (Oja Kodar 1993), Anđele moj dragi (Tomislav Radić 1995), Bogorodica (Neven Hitrec 1999) propagiraju ulogu letargičnih pozitivaca koji trpe. “Takva ‘samo-kadaverizacija’ ključna je za svaki od filmova samoviktimiziranja. Za razliku od partizanskih filmova, naime, ovi filmovi suočavaju se s tabuom: oni ne smiju nikad prikazati naše kako aktivno djeluju, kako se osvećuju, opiru ili uzvraćaju. Za filmove samoviktimizacije, naši mogu biti samo pasivne, nedjelatne žrtve, a kolika je snaga tog dramaturškog tabua svjedoči i finale Bogorodice, u kojem Hitrec otvorenim svršetkom izbjegava prikazati junaka u osvetničkom djelovanju. Taj tabu – očigledno tipičan za hrvatski film devedesetih – ima jasno psihološko, realpolitičko i komunikacijsko izvorište (…) Uloga žrtve u takvim je okolnostima bila takav politički i kulturni kapital, da se autori koji djeluju unutar polja institucionalne kinematografske kulture ne pomišljaju poigravati i kockati s tim kapitalom tako što bi svojoj publici pružili ‘grešni užitak’ ratno-akcijskog filma” (Pavičić 2011:122).

70

Polutani dugog trajanja

za razliku od domaćih zapisivača, strani su istraživači i umjetnici (sic!) vrlo rado pribjegavali sodomijskim opisima i prikazima neciviliziranog drugog, upotpunjujući tako specifične zahtjeve scientie sexualis svog vremena. (Škokić 2011:106)

Stoga, gotovo uvijek empiričnošću i dokumentarnošću pravdana celuloidna prezentacija “svog vlastitog ‘demona’, domaćeg drugog” (Prica 2001:192) shvaćenog u najširem smislu, redatelje filmskih uradaka, poradi privilegiranosti prostora i utjecaja na dostupnu publiku, smješta u domenu überetnografa (odnosno historiografa), čime se u njihovo stvaranje ucjepljuje i suvremena etnoantropološka problematika – činjenje prikazanog egzotičnijim no što ono uistinu jest te, unatoč “eksplikatornim, autobiografskim i dokumentarnim” porivima, njegovo zatamnjenje.

Agenda putovanja: feminotopija PUTOPISI SU BILI, i još uvijek jesu, hibridan žanr50 putem kojeg

postmodernistički pravci unutar društvenih i humanističkih znanosti nastoje dekonstruirati cijeli niz povijesnih, političkih, znanstvenih te ekonomskih odnosa i promjena. Time putopis prestaje biti nefikcionalni književni žanr zanimljiv samo književnopovijesnom i književnoteorijskom proučavanju, već kao “tekst kulture” (Grgurinović 2008:148) postaje predložak za kritiku ideologija i imperijalnih pretenzija kultura u kojima nastaje. Stoga su putopisi posebice aktualizirani istraživanjima kolonijalnoga diskursa unutar postkolonijalne kritike (usp. Pratt 1992; Clark 1999), feminističkom kritikom rodnog aspekta putovanja (usp. Mills 2005; Blunt 1994; Blunt i Rose 1994) ili pak kritikom kulturne antropologije kao discipline koja se nerijetko smatrala produženom rukom imperijalizma (Clifford 1997). Većina kritičkih radova usredotočuje se na društvene i tekstualne prakse europskog, posebice britanskog, 50 Dean Duda putopis tumači kao specifični pripovjedni žanr koji je “s jedne strane aktualiziran sveopćim zanimanjem za dnevnik i autobiografiju, a s druge pak plodnim historiografskim istraživanjima. Rasprave se, uz stare komparatističke teme uglavnom kreću u smjeru proučavanja građe koja je prikladna postmodernim i poststrukturalističkim strujanjima te povijesti svakodnevnoga života, privatnosti i imaginarija” (1998:32). Ivona Grgurinović hibridnost putopisnog žanra prepoznaje ne samo u činjenici njegove književnopovijesne i književnoteorijske rubnosti već u mogućnosti apsorpcije različitih znanstvenih i umjetničkih diskursa u opisima tuđe i/ili vlastite kulture. “Putopis se tako kao hibridni žanr učestalo definira ‘između’ žanrova i diskursa, kao ‘žanr sastavljen od drugih žanrova’ (Campbell 1988:6), na razmeđu etnografije, književnosti, historiografije i publicistike, često i kao kombinacija takvih različitih diskursa unutar jednoga putopisnog teksta” (Grgurinović 2012:41).

72

Polutani dugog trajanja

devetnaestostoljetnog putopisa (Enevold 2000:404) kao žanra koji postupcima usporedbe i stereotipizacije istodobno konstruira vlastite, ali i tuđe identitete.

Putopis kao produžena ruka imperijalizma Dean Duda u svojoj knjizi Priča i putovanje (1998) navodi kako su “putopisci počesto prvi izvjestitelji o stranoj kulturi, njezinoj baštini i književnom životu (…) njegova se djelatnost odvija najmanje u dva smjera. On istodobno predstavlja vlastitu kulturu u stranom prostoru i upoznaje matični prostor s tuđom kulturom” (1998:11). U tom procesu predstavljanja putopisac filtrira, prerađuje, uspoređuje, otkriva, ali i skriva vlastitu putničku svakodnevicu, dok promatranu upotpunjuje obavijestima iz lokalne povijesti, opisima kulturne baštine te tako stvara kulturni katalog upućen matičnoj sredini (ibid.:12). Opis je istovrijedan pripovijedanju zgoda pa je temeljno načelo ovoga žanra ravnopravnost naracije i deskripcije (ibid.:63). No ključno za razumijevanje putopisa, smatra Duda, jest putopiščevo obraćanje matičnoj kulturi. Njegov se diskurs oblikuje stalnim usporedbama inozemnog svijeta s domaćim i pronalaženjem tragova prisutnosti vlastite nacionalne kulture u stranoj (ibid.:12). Upravo zbog te poredbenosti putopisi obiluju stereotipima koji s vremenom i sami postaju “građa o povijesti mentaliteta i svakodnevnog života”, no ne pripadaju samo putnicima iz velikih i kolonijalnih naroda, već i tekstovi domaćih putopisaca pružaju “zanimljivu građu u proučavanju obilježja nacionalnog samorazumijevanja”51 (ibid.:18). Sažeta Dudina odrednica takvog pisanja o drugoj kulturi bila bi da su stereotipi, mitovi i trivijalizacija dio putničke prtljage Duda u tom kontekstu spominje putopise domaćih autora (Nemčić, Tkalčević, Kukuljević, Matoš, Polić Kamov, Oton Iveković) koji u naletu romantičarskog domoljublja putuju po vlastitoj zemlji uključujući i Bosnu, dok se od stranih zemalja najčešće upućuju u Italiju, točnije Veneciju (1998). 51

Agenda putovanja

73

mnogih putnika, a nastaju uslijed odgoja, naobrazbe, putničkog iskustva, predrasuda matične sredine, osobnog raspoloženja, literature za put i književne kompetencije (ibid.:13). Uzmemo li u obzir da su tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća putopisi bili dominantan žanr europskog opisivanja ostatka svijeta, onda je njihov značaj, uz vizualna bilježenja, ključan i za “usporedni proces u proizvodnji istočnoeuropskog prostora” te stvaranje “mreže uzajamno djelujućih, podržavajućih reprezentacija koje su dovele do nastanka jednog od najmoćnijih mitova u zapadnoj imaginativnoj geografiji” (Hammond 2007b:117). Riječ je o postupku koji svojom tekstualnom konstrukcijom reducira, preoznačuje te izlaže neki strani prostor neupitnoj zapadnoj dominaciji, no zapravo sa svrhom “proizvodnje drugih dijelova svijeta za imaginiranje Europljana” (Pratt 1992:18). Takvom “imperijalnom pogledu” balkansko drugo predstavlja plodonosno tlo za izgradnju negativnih balkanističkih motiva i pozitivnih kulturnih koncepata europskosti. Ipak, putovanja po Balkanu od kraja su devetnaestog stoljeća mnogo više obilježena putničkim vodičima, turističkim vodičima52 ili bedekerima (nazvanima prema Karlu Baedekeru, poznatom njemačkom izdavaču prve polovice devetnaestog stoljeća), no putopisima. Đorđe Kostić ih, s obzirom na njihov razvoj i interese, dijeli na tri skupine, odnosno, u tri razdoblja:

52 Unutar književnoteorijskog raščlanjivanja žanrova putopis i vodič razlikuju se s obzirom na recipijenta. Putopis se obraća čitatelju koji nužno neće i ne mora, a u prošlosti se to od njega nije ni očekivalo, putovati u krajeve koji se opisuju, dok je vodič namijenjen onima koji namjeravaju putovati te je usmjeren na konkretne i korisne savjete budućem putniku, uglavnom turistu. Obje vrste pisanja nerijetko ističu vlastitu objektivnu deskripciju, obavještavajuću naraciju upućenu čitatelju koji s autorom dijeli isti kulturni i geografski prostor. Stoga u ovom tekstu ne ustrajavamo toliko na njihovim razlikama koliko na sličnostima putem kojih se mogu detektirati kulturna očekivanja i namjere bivših (putopisci) i budućih (turisti) putnika.

74

Polutani dugog trajanja

1) vodiči objavljivani od 1878. do 1918., a donose opise i upute za putovanja po Grčkoj, Austro-Ugarskoj (priobalje Jadrana od Trsta do Peloponeza, Hrvatska, Bosna, Hercegovina, Crna Gora) i Turskoj (sve južnije od Save i Dunava). Urednici vodiča drže se političkih granica ili političkih ambicija država u kojima se vodiči objavljuju, te su ogledalo matičnih imperijalnih pretenzija. Na Balkanu jedino Grčka ima drugačiji bedekerski tretman i to zbog romantičarskog napora mnogih da posjete “domovinu svih ljepota, klasičnu zemlju Helade” (Kostić 2005:18). 2) vodiči tiskani od 1918. do 1945., među kojima je najveći broj posvećen Dalmaciji sa standardnim opisima poput “sunce, plavo čisto more, miris Mediterana, bogato kulturno povijesno naslijeđe” (ibid.:23), s vrlo malo opisa zaleđa. U ovom razdoblju uvode se suradnici koji poznaju povijest i književnost krajeva koji se opisuju u vodičima. Od 1935. do 1945. godine nastaje i podžanr vodiča za vojnike, koji je pripadnicima njemačkih jedinica pružao osnovne informacije o gradovima s planovima ulica (ibid.:26). 3) razdoblje od 1945. do danas, u kojem vodiči obraćaju više pažnje na političke promjene u Jugoistočnoj Europi, ali zadržavaju uvriježene stereotipe iz prethodnih razdoblja. Kraj devetnaestog stoljeća je i začetničko razdoblje “privilegirane mobilnosti” u kojem se modernizacija putničkih prometala udružuje s građanskom željom i mogućnosti za putovanjem kao vrstom zabave ili provođenja slobodnog vremena, pri čemu turistički vodiči imaju značajnu ulogu u odabiru destinacija i njihovih percepcija. Takva putovanja često su potaknuta dvjema vrstama egzotičnog traganja. Prvo se odnosi na brojnija putovanja po samom europskom kontinentu, najčešće njegovom južnom dijelu,53 dakle, traženje “srca Svetlana Boym ističe da je Europa oduvijek bila opsjednuta granicama, a prva podjela od antike do renesanse bila je klimatska i odnosila se na razliku sjevera i juga, a ne istoka i zapada. Tako su jug i Mediteran bili kolijevka civilizacije, dok je sjever (Franci, Goti i Anglosaksonci) bio zemlja barbara. Tek se od prosvjetiteljstva opozicijski sukob pomiče 53

Agenda putovanja

75

tame” unutar civilizirane Europe. Drugo traganje sadrži u sebi prosvjetiteljsku nakanu da se pronađe, istraži i svjedoči izvorna seljačka kultura koja bi trebala predstavljati temelj izgradnje suvremenih nacionalnih država. Caroline Brettell posljedicu ovih oprečnih traganja prepoznaje u dvojnosti opisa seljaštva europskog Mediterana. Naziva je moralnom dilemom koja se u putopisima i vodičima prepoznaje u varijabilnom opisu seljaka kao plemenitog divljaka ili ljudske zvijeri (1986:161), da bi se nerijetko taj opis spojio u romantiziranu sliku vlastite prošlosti: Na mnogo komentara o nečistoj bestijalnosti, bijedi i teškom radu ruralne populacije u tim manje civiliziranim južnim zemljama dolazilo je i mnogo opisa živopisnih i sretnih seljaka, isijavajućih u svojoj narodnoj nošnji i blistavih u svom svečanom duhu (…) Europski seljaci su percipirani kao “primitivan narod” europskog društva, a njihove religije i praznovjerja, priče i pjesme, predmeti i alati, kao prežici ili ostaci iz prethodne faze društvenog razvoja. (ibid.:164)

Ovakav tableau primjenjiv je na cjelokupni Balkan čiju smo opisanu dvojnost već ranije istakli u ovoj knjizi navodeći i objašnjavajući metafore mosta, predziđa, polutanstva. Putopisci, znanstvenici, novinari i diplomati na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće mješavinu naroda, religija i jezika na Balkanu vide zbunjujućom i uznemirujućom, navode Luthar i Petrović i konstatiraju da se u putopisima nerijetko pronalazi “impresioniranost funkcioniranjem otomanske birokracije” uz istodobni prikaz “krvožednih i neljudskih stanovnika Otomanske imperije” (2005:184). Zbog svoje polutanske prirode ti su stanovnici nepredvidljivi i nepouzdani, a sve na razliku istoka i zapada (Boym prema Luthar i Petrović 2005:178). Ta je razlika konačno utvrđena željeznom zavjesom. Izvori i argumenti za ovu podjelu, smatraju Luthar i Petrović, potiču iz putopisne literature osamnaestog i devetnaestog stoljeća kao jedinog načina posredovanja informacija o dalekim i nepoznatim zemljama. Od kraja devetnaestog, a posebice u dvadesetom stoljeću, kada putovanje prestaje biti privilegija imućnih građana, turistički vodiči preuzimaju ulogu posrednika (Luthar i Petrović 2005:179).

76

Polutani dugog trajanja

vezano za njih je nenormalno,54 traumatično (ratovi, etnički sukobi, a u kasnijim opisima tu je pridodan i komunizam) i bolesno. Pa ipak tamo putnik ima jedinstvenu priliku svjedočiti “povijesti koja se odvija u vremenu koje stoji”. Ovom sintagmom Luthar i Petrović pogađaju bit balkanske privlačnosti: tamo vrijeme prolazi sporije, život se odvija u prošlosti (ibid.:183-184). Luthar i Petrović, međutim, upozoravaju na još jedan element balkanske neodoljivosti Zapadu. Zapadnjak njeguje vlastitu sliku neustrašivog putnika istraživača, sliku koju mu Balkan omogućuje jer je naoko opasan, ali se ni putopiscu niti turistu zapravo ništa neće dogoditi. Putovanje tako postaje potvrda vlastitih vrijednosti i identiteta, a Balkan je privlačan zbog svoje “mentalitetne udaljenosti” i tek “što je veća mogućnost približavanja, veći je u Zapadnoj Evropi strah od balkanizacije” (Boym prema Luthar i Petrović ibid.:189). Mary Louise Pratt u knjizi Imperial Eyes (1992) nudi “dijalektičan i povijesni pristup” istraživanjima putopisa s pojmovima pomoću kojih nastoji dekodirati njihova imperijalna stremljenja povezana s počecima klasifikacijskih znanstvenih istraživanja biljnog i životinjskog svijeta te s prvim znanstvenim ekspedicijama za određivanje oblika Zemlje. Prvi pojam jest zona dodira (zona kontakta/ /mjesto susreta) pod kojim Pratt podrazumijeva “prostor kolonijalnih susreta, prostor u kojem ljudi zemljopisno i povijesno razdvojeni dolaze u međusoban dodir i uspostavljaju trajne odnose koji obično uključuju prisilu, radikalnu nejednakost i nerješiv sukob” (Pratt 1992:6). Pojam dodira/kontakta preuzima iz lingvistike, točnije, koristi se pojmom kontaktni jezici koji označava improvizirani jezik što nastaje između jezično različitih govornika, a pridodaju mu se 54 Pa čak je i element lijepoga kontrastiran ružnome, smatraju Luthar i Petrović oprimjerujući takvu tvrdnju rodnim razlikama: “‘Ženska lepota’ nije ostavljala ravnodušnim praktično ni jednog putopisca. U njihovim opisima, bugarske i dalmatinske žene predstavljane su kao posebno lepe i skladno građene. Njihovi muški partneri su, međutim, prikazivani kao slični divljim životinjama, sa malim očima i istaknutim čelom i bez imalo plemenite građe” (2005:185).

Agenda putovanja

77

značenja kaosa, barbarstva i manjka strukture (ibid.). Drugi ključni pojam je antiosvajanje koje se odnosi na strategiju reprezentacije pomoću koje europska buržoazija želi osigurati vlastitu nevinost dok istodobno uspostavlja europsku hegemoniju (ibid.:7). Tim se postupkom putnik u putopisima predstavlja kao objektivni i neutralni promatrač, kojeg Pratt naziva “gledajući muškarac” (prema engl. seeing man) (ibid.), a čiji je zadatak da kao legat imperijalnog subjekta istodobno “pasivno promatra i posjeduje”. Pozivanjem na znanstvenu objektivnost “antiosvajanjem se, dakle, alatima prirodoslovlja i mapiranja prostora svakom fizičkom prostoru na zemlji može nametnuti europski diskurzivni red” (Grgurinović 2012:8). Konačno, treći pojam kojeg nam Pratt nudi jest autoetnografija, odnosno, način na koji kolonizirani vide sebe u svome odgovoru ili dijalogu s metropolitanskim reprezentacijama (Pratt 1992:7). Duda ističe još jedno prilično važno obilježje putopisa koje pridonosi stereotipizaciji područja kojim se putuje, a riječ je o tome da se putopisci nerijetko oslanjaju jedni na druge, citiraju se i prepisuju pa se jednom koncipirane slike perpetuiraju kao dokaz vjerodostojnosti (1998:15). Iako se Duda i Pratt prvenstveno bave starijim putopisima, pojmove i procedure stereotipizacija i osvajanja kojima se bave moguće je pronaći i u suvremenim putopisima i turističkim vodičima. Motivirani prvenstveno ekonomsko tržišnom logikom u određivanju poželjnih turističkih destinacija, današnji vodiči, smatra Katarina Peović Vuković “igraju s čitateljevim horizontom očekivanja, učvršćujući predrasude o zemlji koja je egzotična, primitivna, iracionalna, zaostala” (Peović Vuković http). Egzotičnost opstaje zbog nemogućnosti stvarnog susreta, a podržava se nikad prekinutom “profiliranom slikom prljave, lijene, nasilne i negostoljubive istočne Europe”. Osim savjeta o najjeftinijem smještaju, dobroj hrani, zabavi itd., svojem čitatelju/ici vodič će “prišapnuti” i koju o vjekovnim oso-

78

Polutani dugog trajanja

binama stanovništva, njihovoj naravi, običajima, stavovima itd. U standardiziranim poglavljima za takve “povjerljivosti” – Essentials – čitatelj/ica će o Rusima saznati da nepodnošljivo smrde i navaljuju na žene, kako Makedonijom haraju bande, da u čitavoj istočnoj Europi nema sapuna i wc papira, kako su u Latviji vozači agresivni, u Litvi se žene ne rukuju, a u Moldovi ne vole strance. (Peović Vuković http)

Nadalje, Peović Vuković turistički vodič povezuje s nezaobilaznim rekvizitom suvremenog turista – fotoaparatom. On istodobno stvara distancu između turista i svijeta među kojim se kreće, ali je i dokaz da su svi oko njegova vlasnika različiti te da to treba zabilježiti.55 Osim toga, ponovljivost i predvidljivost kamerom zabilježenih motiva nadovezuje se na Dudinu kritiku preuzimanja već jednom označenih i prerađenih stereotipa. I u suvremenih putopisaca mogu se pronaći reference na starije putopise, posebice na imperijalne putopise. “Pojedini autori dobrovoljno slijede ‘otiske’ svojih prethodnika, ponavljajući putovanje i uspoređujući iskustva” (Stammwitz http). U slučaju Balkana to posebice vrijedi za pozivanja na vjerojatno najpoznatiji i najutjecajniji balkanski putopis, onaj Rebecce West Black Lamb and Grey Falcon (Crno janje, sivi sokol) tiskan 1941. godine na više od tisuću stranica. Iako se većina postkolonijalnih kritika putopisa usredotočuje na “muški imperijalni pogled”, pojava putopisa Rebecce West otvara mogućnost rodne analize pojmova koje nudi Tu usporedbu moguće je proširiti i na film, kako to objašnjavaju Ella Shohat i Robert Stam, koji se može promatrati kao produžena ruka imperijalizma. Film ovjekovječuje (post)kolonijalna osvajanja i priskrbljuje argumentaciju da su kolonizirani bilježenjem na celuloidnu traku, odnosno, digitalni zapis, zapravo spašeni. Takva se teza posve uklapa u kritiku spasiteljske antropologije, koja nastoji opisati i popisati sve što bi u nekoj kulturi uskoro moglo nestati, ali se kriteriji “spašavanja” uspostavljaju izvan te kulture, pa čak i kad je riječ o vlastitoj kulturi gdje kriterije određuju kulturni profesionalci i znanstvenici. Dok je nekoć film trebao omogućiti domaćem stanovništvu da razumije ideju i svrhovitost imperijalnog projekta (Shohat i Stam 2002:119), a koloniziranim elitama identifikaciju s Imperijem, suvremene tendencije nerijetko imaju za cilj filmom oblikovati javno mnijenje za militarističke svrhe (ibid.:141). 55

Agenda putovanja

79

Pratt u kontekstu razumijevanja moći što je posjeduju putnice koje su putovale ovim područjem.

Rodnost putovanja Feministička kritika imperijalizma potaknuta je, s jedne strane, Saidovim prikazom orijentalizma kao rodno neutralnog pojma, a s druge strane, samim prijeporom unutar feminističkog pokreta o različitim ženskim iskustvima moći i znanja s obzirom na rod, rasu i klasu unutar imperijalnog konteksta. Prvi se nedostatak nastojao nadopuniti interesom za bjelkinje u kolonijalnom okruženju, ponajprije interesom za putospisateljice čiji su se tekstovi i djelovanje prešućivali u kritikama kolonijalnog diskursa. Ispisivanje ženske kolonijalne povijesti započeto je osamdesetih godina prošloga stoljeća te su u revizionističkom nadopunjavanju putnicama devetnaestog i prve polovice dvadesetog stoljeća namijenjene uloge nezavisnih individualki, “putnica, filantropkinja, istraživačica”, modernih junakinja čija se dostignuća trebaju slaviti, a čije je povijesno zanemarivanje samo još jedan dokaz patrijarhalnog utišavanja. Međutim, u takvim romantizirajućim opisima ženske hrabrosti i emancipacije izostala je prava želja za propitivanjem konstrukcije roda u neravnopravnom kolonijalnom kontekstu, posebice po pitanju pregovaranja bjelkinja s vlastitom sredinom o rasi i rasizmu, kao i klasi i rodu (Haggis 2003:164). Tako, slijedeći Jane Haggis, možemo ustvrditi da je feminističko istraživanje žena koje sudjeluju u kulturi kolonijalizma u početku, u najmanju ruku, bilo neproduktivno i problematično. Pokušaj odvajanja roda od rase ili klase jest esencijalističko tumačenje ženskog iskustva kojim se ženska uloga u imperijalnom kontekstu svodi isključivo na žrtvu patrijarhalnog sustava (ibid.). Uzeti u obzir samo činjenicu da je netko žena, a pritom ne razmotriti njezinu rasnu i klasnu pripadnost, nanovo oprirodnjuje, a time i dodatno podvlači, kolonijalni napor za jednim, jedinim bijelim univerzalnim

80

Polutani dugog trajanja

subjektom. Žene su, unatoč ometajućim zapadnim rodnim režimima, ipak mogle iskusiti imperijalni svijet kao “teatar mogućnosti” (Lewis 2002:212), iskušavati svoju ženskost upravo zbog pripadnosti bijeloj rasi i povlaštenoj klasi. No, i različita ponašanja bijelaca i bjelkinja prema koloniziranima teško mogu izbjeći oznaku esencijalističkog, tvrdi Haggis, ali sada je riječ o konstrukcijama rasnih razlika. Esencijalizam ovdje u prvom redu upućuje da se rodna i rasna razlika uspostavlja između žena, odnosno, da bjelkinje u kolonijama postaju “vidljive” tek na račun kolonizirane žene te podjednako proizvode isključivost i etnocentrični diskurs kao i muškarci (Haggis prema Blunt 1994:6). Stoga, smatra Mills, nije dovoljno samo dodati rod u Saidovu analizu, već treba preformulirati njegov rad unutar kompleksnijeg modela tekstualnosti koji žensko pisanje zahtijeva, modela koji je svjestan roda kao odrednice u proizvodnji i recepciji kako muških tako i ženskih tekstova (Mills 2005:57). Osim toga kategorija roda unosi sasvim specifično razumijevanje moći i znanja koji su ključni za razumijevanje konteksta u kojem žene osamnaestog, devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća sudjeluju putujući i opisujući svoja putovanja. Putopisi nisu posebnost muškog bilježenja, štoviše kao “niži” književni žanr bili su prikladni za književnu afirmaciju putnica, koje su ga u prošlosti obilato koristile. Tekstovi koje stvaraju putnice omogućuju nam razumjeti kako povijest (kao naracija dominantnih) producira rodno, rasno, klasno i dobno znanje o koloniziranima, ali nam i pomažu osvijetliti socijalne i ideološke značajke fenomena putnica te propitati dosege “monarhijskog ženskog glasa”(Pratt 1992:213).56 U tom smislu Alison Blunt Alison Blunt uvod svoje knjige Travel, Gender and Imperialism (1994) naslovljuje “Samo žena…”, frazom koju putospisateljica Mary Kingsley koristi u pismu Josephu Chamberlainu, britanskom kolonijalnom sekretaru 1898. godine. Objašnjavajući mu svoju ulogu putospisateljice, Kingsley piše: “Ja sam samo žena, a mi dame – iako odlične u detaljima i konkretnim zamislima, nikada nismo u stanju osjetiti divljenje prema stvarima za koje jako dobro znam da su važnije, a to su apstraktne stvari” (1994:1). Kroz eufemizam samo žena moguće je, smatra Blunt, otvoriti neke teme u istraživanju imperijalnih ženskih 56

Agenda putovanja

81

predlaže nekoliko osobitosti ženskih putopisa koje valja analizirati: način na koji reflektiraju i reproduciraju prostorne razlike (posebice između sfere patrijarhalne i imperijalne moći te autoriteta); način na koji je konstruirana pozicija subjekta putospisateljice u terminima razlike, posebice u terminima roda, rase, klase te kako ona varira u prostoru i vremenu; te kako putopisi žena reprezentiraju samo jedan trenutak u njihovim putovanjima, ali napisan naknadno – nakon povratka (Blunt 1994:9). Sara Mills, razmatrajući odnose između produkcije znanja i roda u kasnom devetnaestom stoljeću, prepoznaje dva diskursa moći koji oblikuju kolonijalni subjekt u rodnom smislu. S jedne je strane imperijalno znanje koje je moguće razumjeti kao homogenu formu informacija, jasnu i razumljivu čitateljima te jednostavnu za analizu, a s druge imperijalno okruženje u kojem to znanje nastaje i koje je “duboko orodnjeno, ne samo na način na koji je napisano, već i na način kako je vrednovano” (Mills 1994:29-30). Žene i muškarci nisu uvijek pisali fundamentalno različito o “drugima”, te su jedni i drugi uglavnom proizvodili imperijalno znanje ali je ono, zaključuje Mills, ipak određeno rodnom razlikom (ibid.). Razlika muških i ženskih putopisa mogla bi se uspostaviti na ravni strukture teksta, različitom interesu za privatni i javni život opisivanog stanovništva te različitoj tendenciji kada je riječ o uspostavljanju putopisa: patrijarhalnu konstrukciju žene kao slabe i inferiorne, uspostavljanje pozitivnog tona za uvažavanje dostignuća žena putnica koji je bio zapostavljen te osvjetljavanje socijalnih, ideoloških i logističkih značajki fenomena putnica, posebice ako putuju same (ibid.). Nadovezujući se na istraživanje Alison Blunt o Mary Kingsley, Mary Louise Pratt će njezin primjer iskoristiti za definiranje ženskog monarhijskog glasa. “Muški herojski diskurs o otkrićima nije lako dostupan ženama, što može biti jedan od razloga zašto uopće postoji tako malo europskih ženskih pisanja o istraživanjima. Iznimna Putovanja po zapadnoj Africi (1897) Mary Kingsley su vjerojatno najopsežniji primjer koji postoji. Iz monarhijskog muškog diskursa dominacije i intervencije, kroz ironiju i inverziju, ona gradi vlastiti spoznajno-djelatni aparat. Rezultat, kao što ću predložiti u nastavku, je monarhijski ženski glas koji uspostavlja vlastitu vrstu nadmoći, čak i kad negira dominaciju i parodira moć” (Pratt 1992:213).

82

Polutani dugog trajanja

osobnog stava o viđenom. Ženski putopisi se od muških razlikuju u tome što razvijaju strategije akomodacije, a ne konfrontacije. Pišu se u formi eklektične, labavo strukturirane priče vlastitog otkrivanja kontinenta, ljudi i vlastite psihe (Mills 1994:35). Slične teze zastupa i Pratt, koja razlikovnost uspostavlja na “deskriptivnoj agendi”: putospisateljice su više usredotočene na predstavljanje vlastita identiteta i osobne neovisnosti nego na proizvodnju znanstvenog znanja i avanturističke naracije, posebice kad je riječ o društvenim istraživačicama (1992:159).57 Mills razrađuje žensku tendenciju ka osobnom stavu te je povezuje s interesom za etnografiju, odnosno svakodnevicu, te ističe da putospisateljice proizvode znanje koje će biti zanimljivo čitateljima kod kuće te su prema tome njihove knjige strukturirane oko neobičnih događaja i aktivnosti koje se ne nalaze u muškim putopisima. Prvenstveno pritom misli na proizvodnju znanja o sebi, pomoću kojeg pregovaraju između institucionalnih i individualnih zahtjeva, imperijalnih i domaćih očekivanja. Znanje koje proizvode je stereotipno, premda često kritičko (Mary Kingsley je, primjerice, kritizirala trgovačke modele, misionarske aktivnosti), ali i rasističko (ljudi su djetinjasti, crnci inferiorni). Donose znanje koje je partikularno i očekivano žensko: o bilju i leptirima. Veliki broj putospisateljica piše o statusu žena u koloniziranim zemljama te zdvajaju nad dječjim brakom, spaljivanjem udovica, klitoridektomijom, običajem Kako navodi Pratt, za putospisateljice, ali i misionarke, učiteljice, i socijalne reformatorice, identitet u kontaktnoj zoni počiva na osobnoj neovisnosti i društvenom autoritetu radije nego na znanstvenoj erudiciji, preživljavanju i avanturizmu. Od muških putopisaca prvenstveno se razlikuju konstituiranjem znanja i subjektiviteta: ako je muški posao sakupiti i posjedovati druge onda je ženskim putnicama prvenstveno važno sakupiti i posjedovati sebe. Njemačka kritičarka Marie Claire Hoock-Demarle žene koje se bave političkim radom u korist društvenih promjena i dobrotvornim radom u devetnaestom stoljeću naziva društvenim istraživačicama. One izbjegavaju specijalizirani jezik te razvijaju literarni stil, novelistički jezik za pojave koje primjećuju u društvu (Pratt 1992:159-160). Osim toga, žene nerijetko pišu u formi pisama, dnevnika ili autobiografije, što je već žanrovski odmak od klasičnog putopisa. 57

Agenda putovanja

83

purdaha (prekrivanja lica). Prikazujući domorodački tretman žena barbarskim, lažno proizvode dojam o slobodnoj zapadnoj ženi. Tako Britanija ponovno postaje civiliziranija od drugih i postaje moralni arbitar u mnogim stvarima. Kritičko znanje, osim toga, osigurava mjesto Britankama unutar imperijalnog osvajanja. To nas dovodi do zaključka, kaže Mills, da maskulino carstvo ima i svoj feminini identitet putem proizvodnje moralnog znanja (Mills 1994:40-42).58 Međutim, ustrajavanje na različitim muškim i ženskim konstrukcijama identiteta, na predvidljivim rodnim diferencijacijama putničkog tropa pojednostavljuje kompleksnost imperijalnog diskursa. Čini nam se da je podjednako riječ o specifičnoj rodnoj upregnutosti u izgradnju kolektivnih identiteta, kojima individualna stremljenja žena, pripadnica kolonijalnih kultura, za vlastitom emancipacijom pridonose stereotipizacijom koloniziranih, ali i o pojedinačnim ambicijama u ekonomijama kretanja, osvajanja i opisivanja koja se ne 58 Ipak, Mills inzistira na razlici između žena doseljenica i putospisateljica, premda su i jedne i druge dugo bile izvan fokusa postkolonijalne kritike. Dominantni se imperijalni diskurs nadopunjuje uključivanjem ženskih uloga poput trivijalnih službi koje podržavaju imperijalna osvajanja. Tako britanska moda, industrija hrane, dobrotvorne zabave bivaju ženski dio u procesu kolonizacije. Jednako tako je i širenje strane kulture, npr. indijske koju su provodile memsahib u Britaniji, bila značajna komponenta kolonijalnog širenja, uz napomenu da su te iste ugledne gospođe u Indiji odbijale kupovati domaće namirnice, dok u Engleskoj postaju stručnjakinje za indijsku kuhinju, običaje i odjeću. Trivijalnost povjerenih im zadaća zamaskirala je njihovu važnu ulogu unutar kolonijalnog sustava. Kada su memsahib stigle u Indiju, odnosi s Indijcima postali su prijateljskiji. Na simboličkoj ravni žene su postale najslabija karika carstva upravo zbog povezanosti s koloniziranima, zbog svoje ranjivosti, ali i seksualne fantazije bijelih muškaraca da njihove bijele žene žele kolonizirane muškarce. Doseljenice se čvršće drže hijerarhijske strukture i pripadnosti engleskoj zajednici. Za razliku od njih, putnice nisu toliko ovisne u zajednici, često putuju same što je za prve nezamislivo, te ih nerijetko tretiraju kao uvažene muškarce (Mills 1994:38). Slično zaključuje i Dianne S. Macleod, ali na primjeru manipulacije orijentalnim odjevnim predmetima kao simbolima zapadnjačke ženske emancipacije. Još od kraja osamnaestog stoljeća, nekonvencionalna i progresivna elita Engleskinja “paradira u dvokrakoj suknji osmanskih žena” za razvijanje vlastitog alternativnog rodnog identiteta (prema Lewis 2002:214). Mogli bismo zaključiti da preuzimanje kolonijalnih upotrebnih i odjevnih predmeta postaje, paradoksalno, znak europske ženske modernosti, progresije, estetske izražajnosti pa čak i feminističkog izričaja.

84

Polutani dugog trajanja

mogu uvijek svesti na pitanje rodne razlike. Jednako tako, ženskoj potrazi za “znanjem o sebi” moguće je suprostaviti potragu za muškošću koja, ma koliko god bila određena atribucijama europskosti, u tekstovima putopisaca redovito postaje i potraga za vlastitim identitetom.59 Stoga ni naknadna revizija prvobitnih feminističkih veličanja herojskih putospisateljica ne bi smjela biti opterećena uopćenim tumačenjima rodne pripadnosti.

Balkanska feminotopija U potrazi za putopisima žena koje su živjele i djelovale u zonama dodira Mary Louise Pratt izdvaja tekstove Anne Marie Falconbridge, Engleskinje koja je napisala putopis o Africi (1802), Flore Tristan, majke Francuskinje i oca Peruanca, autorice putopisa o Peruu (1838), te Engleskinje Marie Graham Callcott, koja je pisala o Brazilu i Čileu (1824). Posebnost Falconbridge, smatra Pratt, ogleda se u dijalogičnosti njezinih tekstova, kritičnosti prema abolicionizmu i engleskim kompanijama koje djeluju u Africi, prema britanskoj vladi te spram vlastita supruga (1992:104). Njezina su zapažanja otvoreno sarkastična prema imperijalnoj sili kojoj i sama pripada, premda ne uspijeva u potpunosti izbjeći “imperativima nevinosti” kojima obiluje britanska carska retorika. Naime, kako primjećuje Pratt, “žensko odbijanje da oblikuje znanje kod Falconbridge je Wendy Bracewell (2005b) u analizi engleskih putopisa Balkanom nastalih nakon 1989. godine izdvaja nekoliko zajedničkih mjesta: usporedbu muških putnika nekad i danas, prezentaciju sebe kao putnika, a ne turista, nostalgiju prema ženama koje su ostale kod kuće (vrsti Penelopa koje čekaju na povratak svojih muževa), odnos prema lokalnim ženama koje zanima samo materijalni aspekt i mogućnost bijega iz njihove zemlje, virilnost lokalnih muškaraca u fizičkom i seksualnom smislu, ali i njihova demaskuliniziranost siromaštvom, pasivnošću i inercijom. Suvremeni se putopisci u mnogome razlikuju od svojih prethodnika, međutim, i nadalje reproduciraju balkanizme i stereotipe civilizacijske kosine. “Ti su engleski putnici možda ‘novi muškarci’ u usporedbi sa starijim modelom, ali ono što donose je sigurno stara Europa” (2005:101). 59

Agenda putovanja

85

usidreno u pretpostavci europske privilegiranosti i oslobođenosti od odgovornosti, u antiosvajanju (…) premda je imperativ ispunjen na drukčiji način: Falconbridge prisvaja nevinost koja joj je dana već njezinim rodom” (ibid.:105). Odabirom druga dva ženska životopisa i putopisa, Graham i Tristan, Pratt nastoji pokazati rodnu razliku “putničkog pogleda” u putopisnom žanru te ukazati na fenomen ženskog autorstva, koje ipak stvara različit diskurs o drugima, diskurs koji je povezan sa ženskim “načinima konstruiranja znanja i subjektiviteta” (ibid.:160). Obje se ove žene, smatra Pratt, razlikuju od imperijalnih putopisaca jer ih više zanima urbano od ruralnog, a društveni i politički život u središtu je njihova interesa i, što je posebice važno, osobnog političkog angažmana. Obje pokazuju snažni etnografski interes te odbacuju sentimentalnost i romantičarsku crtu svojstvenu kapitalističkim predvodnicima (Pratt 1992:159). Društvena elita kojom se kreću Tristan i Graham prepuna je “intriga i prevrata” (Čile, Peru), što jača njihovu političku ambiciju i aktivizam. Na razumijevanje politike Flore Tristan utječe ambiciozna Doña Pencha, žena peruanskog predsjednika, kao i fenomen – rabonas – žena koje žive u kampovima koji slijede vojsku te se uključuju u bitke kad god mogu. Njezino je divljenje zapravo divljenje ženskoj moći i heroizmu, naglašava Pratt, te i Tristan i Graham konstruiraju feminotopiju u kojoj se idealizira svijet ženske autonomije, užitka (ibid.:166). Tristan svoju feminotopiju pronalazi u Limi gdje su, kako tvrdi, žene nezavisne. Žensku društvenu i seksualnu slobodu prepoznaje u uličnoj haljini koja prekriva cijelo tijelo i lice. Zato jer hodaju neprepoznate, haljina postaje instrument slobode žena, no ta sloboda ipak ponajprije uključuje stanovnice Lime i pripadnice “dobrog društva” (ibid.:167). Feminotopija Marie Graham sadržana je u slici “rajskog vrta” u kojem borave žene. Riječ je o vanjskom prostoru kuće o kojem brinu članice pojedinog domaćinstva, okupljaju se u njemu, razgovaraju i odlučuju. Sama je provela idilične dane u vrtu kojeg opisuje alegorično i drukčije od ostatka putopisa, omotava-

86

Polutani dugog trajanja

jući ga atmosferom “poganstva, ženske erotičnosti i misterioznog sestrinstva” (ibid.:168). Interes koji Tristan i Graham pokazuju spram ženske svakodnevice komplementaran je njihovu interesu za sudjelovanjem, promatranjem i opisivanjem političke drame koja se odvija u Južnoj Americi za vrijeme njihova boravka tamo. Ipak, kako primjećuje Pratt, aktualnost i angažiranost ovih dviju putnica nije im olakšala mogućnost objavljivanja putopisa te je ženama u prošlosti često bilo “jednostavnije putovati no objaviti putopise” (ibid.:171). Stoljeće kasnije, slični političko angažirani ženski putopisi pojavljuju se o Balkanu. Moguće ih je iščitavati u ključu imperijalno-feminističkog djelovanja, hibrida koji svjesno zagovara žensku emancipaciju, ali i dalje podržava diskurs za koji Adelina Angusheva, na primjeru etnografije Edith Durham, predlaže Saidov pojam kodifikacije razlike (Angusheva 2004:49). Njime se uz pomoć etnografije uspostavlja čvrsta i nepromjenjiva granica između “civiliziranih i domorodaca”. Etnografskim popisivanjem razlika dvaju svjetova “učimo o drugima, kodificiramo i širimo znanje o drugoj kulturi, ali iznad svega vladamo njome” (Said 1993:130). U tom kontekstu, posebice je zanimljivo na koji način putnice po Balkanu oblikuju kolonijalni diskurs te kako obrađuju pitanje rase koja je na balkanskim prostorima, u Bhabhinim terminima, “skoro, ali ne sasvim bijela”. Važno je istaknuti da se pojam feminotopije u ženskim balkanskim putopisima oblikuje bitno drugačije no što to prepoznaje Pratt kod putnica Južnom Amerikom. Balkanske putnice uglavnom ne tragaju za inspirativnim i orijentalistički idealiziranim ženskim svjetovima koji će ih nadahnuti za vlastitu emancipaciju. Prije je riječ o potrazi za geografskim prostorima u kojima je element utopijskog sadržan u nepoznatom i stranom muškom svijetu koji su putnice pripuštene. Javni prostor društvenog života i političkih debata, umjesto domaćinskog, privatnog prostora, zajednički je motiv putopisa koje ćemo dalje u tekstu spominjati, a feminotopija koja se u njima opisuje rezervirana je za samo jednu ženu – putospisateljicu. Pa ipak, pluralnost njihova doživljaja u stranoj zemlji, propitivanje svrhe i

Agenda putovanja

87

cilja vlastite imperije, zagovaranje političke liberalizacije, te konačno “ljubav” prema Balkanu najavljuju kozmopolitizam koji podriva hegemonijsku dinamiku kolonizator-kolonizirani te onemogućuju da svaki govor stranca ili strankinje o Balkanu smatramo negativnim. Anonimni se autor u časopisu The Graphic iz 1912. godine pita zašto Balkan privlači “našu najpronicljiviju žensku inteligenciju”, da bi odgovor ponudio u balkanskoj istočnjačkosti jer je Istok “ženstven do srži, kao i što je Zapad esencijalno muževan” (Allcock i Young 2000:xxii). Tim je odgovorom privlačnost Balkana još jednom određena binarnom opozicijom dvaju svjetova, njihovom rodnom perfomativnosti. Međutim, paradoks ponuđenog odgovora može se pronaći u samim putopisima te “najpronicljivije ženske inteligencije”. Detalji životopisa Edith Durham, kao i opisi njezinih putovanja po Balkanu,60 navode nas na sasvim drukčiji zaključak, onaj koji ide u smjeru njezine ženske fascinacije muškim, hrabrim i časnim Balkanom. Izuzetan interes za politički život, razumijevanje običajnog prava kao dijela političkog odlučivanja, te uzdizanje društvene Edith Durham putuje Albanijom, Srbijom i Makedonijom početkom dvadesetog stoljeća, u vrijeme osamostaljivanja balkanskih naroda, nakon čega piše putopise Through the Lands of the Serbs (1903), The Burden of the Balkans (1905) i High Albania (1909). Mlada i neudana Engleskinja, primjećuje Angusheva, tretirana je u Albaniji kao virdžina koja je svojom čašću, odjećom i ponašanjem prihvaćena u muško društvo, premda su se njezini sugovornici češće obraćali njezinu prevoditelju i lokalnom vodiču Marku negoli njoj (Angusheva 2004:50). Iako s naglašenim etnografskim sklonostima, Edith Durham prvenstveno su zanimala politička zbivanja u balkanskim zemljama kojima je putovala, te je manje pažnje poklanjala standardnim sadržajima putopisa kao što su putnički savjeti o cestama, prenoćištima i kulturnim znamenitostima. Zanimao ju je život albanske obitelji, krvna osveta i običajno pravo, odjeća i grobno ukrašavanje. Zapisivala je kršćanske legende te recepte za magijska i herbalna liječenja (ibid.). Putovala je na konjima, jela lokalnu hranu i učila lokalni jezik. Međunarodnoj javnosti postala je poznata po snažnom antisrpskom stavu. Godine 1902. putovala je Srbijom i početne simpatije ubrzo zamjenjuje antipatijom prema srpskom nacionalizmu. Njezin putopis po Srbiji u početku nitko ne želi objaviti, ali nakon ubojstva srpskog kralja Aleksandra Obrenovića 1903. godine svi se počinju zanimati za Srbiju, a u nedostatku literature ona vrlo brzo izdaje svoju knjigu. U Albaniji je dočekala Prvi svjetski rat, da bi pred kraj rata postala tajnicom Anglo-albanskog društva. Zbog bolesti sve manje putuje, zadnji put putuje u Albaniju 1921. godine, ali i dalje piše i politički podržava Albance. Postaje i članicom britanskog Kraljevskog antropološkog instituta. 60

88

Polutani dugog trajanja

dužnosti i časti na pijedestal moralne odličnosti, izdvaja Durham od uobičajenog pisanja o divljim i neciviliziranim balkanskim plemenima. Albanska putopisna epizoda nudi drukčiji tip komparacije sa Zapadom, gdje Durham “ne proizvodi moralnu razliku između svađe u albanskim plemenima i ratova koje su vodile moderne zapadne nacije” (Hodgson 2000:21). Pa ipak, i u ovako invertiranoj poziciji njezino se pisanje teško otresa imperijalnog diskursa navodno neutralnog promatrača i tumača. Već u samom predgovoru High Albania najavljuje svoj objektivni stav: “Zemlja je tako malo poznata engleskim putnicima (…) da ću izvijestiti što ljudi sami kažu radije no istaknuti vlastiti pogled – koji je autsajderski. Od autosajderskog pogleda na balkanske probleme, većina nas je umorna” (Durham http). Primjeri komparacije Zapada i Balkana, točnije Albanije, nastavljaju se i u opisima siromaštva (“nema riječi kojima bi se opisala bijeda bolesnih u ovoj zemlji, koji, vrveći ušima, trunu bespomoćno na hrpi paprati ili prljavim krpama u mračnom kutu dok ih smrt ne oslobodi” (ibid.)), kojima suprotstavlja opise nadmoćnog balkanskog liječenja (“zanimljiva je činjenica da se antiseptičke operacije prakticiraju na Balkanskom poluotoku nekoliko generacija, i tko zna koliko još ranije, dok Zapadna Europa još ispire rane prljavom vodom” (ibid.)), da bi se ipak zapadnjačka perspektiva usidrila u antiosvajačkoj naraciji o arhaičnosti Albanije. To je zemlja gdje je vrijeme stalo – “zemlja živuće prošlosti”, “Albanija živi u primitivnoj prošlosti gdje se, nema sumnje, događaju stvarna čuda”, gdje se ratuje kako se nekad ratovalo na granici Škotske i Engleske “u hrabra stara vremena” (ibid.). Ženska podređenost u zajednici dio je neutralnog etnografskog zapisa, činjenica kojoj se ne pridaje posebno značenje, čak ni kad se prikazuje fenomen krvne osvete i prenosi ženska plemenska priča. Antiosvajanje je vjerojatno najizraženiji kôd imperijalnog narativa u albanskom putopisu, premda uobličen u etnografski zapis. Durham koristi svaku priliku da navede lokalni naziv nekog predmeta ili pojave, naglašavajući tako njegovu neprevedivost kojom ne samo

Agenda putovanja

89

da “podvlači drugost, nego je i znak interkulturne integracije kada realia jedne kulture počinje djelovati u drugoj kulturi” (Angusheva 2004:56). Opisi ljudi obiluju antropogeografskim detaljima, dok se njihov društveni život uglavnom svodi na opise javnog, muškog, života, ili prepričavanje usmenih kazivanja kao forme društvenog pamćena, pri čemu Durham neprestano zagovara njihovu autentičnost, arhaičnost i posebnost. Albanija u cjelini postaje njezina feminotopija, ali bez ženskog rajskog vrta. “Put u Raj je težak” – navodi njezin vodič Marko prilikom njihova uspona u albanske planine u kojima Durham pronalazi “šarm djetinjstva” koji nije pokvaren luksuzom, i koji je okrutan, ali prirodan. Težak put završava potpunim prihvaćanjem Edith Durham u muški svijet, njezinom političkom afirmacijom, podjednako u Albaniji i u Engleskoj, te simboličkom “krunidbom” koja proizlazi iz vjerovanja albanskog plemena Thethi da je Durham sestra engleske kraljice, te su je i samu zvali kraljicom, da bi se titula u kasnijim albanskim političkim komentarima njezina djelovanja premetnula u Kraljica planina. Vesna Goldsworthy u odgovoru na pitanje zašto zapadnjakinje vole Balkan navodi upravo mogućnost samopotvrđivanja, “neku vrstu počasnog muškog statusa” i pronalaska vlastite feminotopije, koja potvrdu ne traži u ženskom znanju i iskustvu, već u javnom, političkom, muškom svijetu. Balkan im je omogućavao da rade i pišu o onome što bi im kod kuće bilo nemoguće: da se susretnu s balkanskim političarima, armijskim i verskim vođama, pa čak i članovima kraljevskih porodica. Dok su Britanci obično putovali na Balkan po zvaničnoj dužnosti, Britanke su redovno polazile na put kao obične putnice, da bi se u prilično velikom broju slučajeva vremenom profesionalno vezale za ovo područje i bivale uvučene u zbivanja. (Goldsworthy 2000:244)

Bijeg od “dosadnog života” kod kuće posebice je izražen u djelovanju i pisanju Flore Sandes, kapetanice u srpskoj vojsci za vrijeme Prvog svjetskog rata, o čemu je pisala u svojoj autobiografiji. Poslana

90

Polutani dugog trajanja

kao britanska ispomoć savezničkoj Srbiji, Sandes je bila pripadnica bolničarskog tima no ubrzo je prešla u borbene jedinice. Razlozi su vjerojatno isti kao i kod mnogih ratnica – iskorak iz rodnih stereotipa i potraga za avanturom te pripadanje višoj ili privilegiranoj klasi (“brod i svi putnici su pretraženi zbog špijuna i nekih nestalih dokumenata”, “imali smo dugi razgovor s doktorom Druge pukovnijske ambulante, pili kavu i pušili u njegovoj sobi”, “ponekad kad je zapovjednik Milić imao vremena pokazivao bi mi mape i govorio gdje će pomaknuti ljude”, “gledali su me kao jednu od njihovih, i časnici i muškarci su mi voljeli pričati o njihovim domovima sve dok se nisam osjećala kao da je moja zemlja napadnuta”, “mogla sam se osjećati sigurnije hodajući svakim gradom ili selom u Srbiji u bilo koje doba noći nego što bih se osjećala u većini engleskih ili kontinentalnih gradova” (Sandes http)). Primjer Flore Sandes nije usamljen. Mnoge su domaće žene i strankinje sudjelovale u Prvom svjetskom ratu kao vojnikinje, bolničarke i misionarke pri Crvenom križu. S druge pak strane, primjer Emily Greene Balch pokazuje da nisu sve žene zalutale na Balkan u potrazi za svojom feminotopijom kao mjestom profesionalne i društvene afirmacije i emancipacije.61 Ona dolazi na Balkan 1905. godine provodeći istraživanje kasnije publicirano u knjizi Our Slavic Felow Osim Balch, Balkanom je gotovo trideset godina putovala istraživačica i albanologinja Margaret Masson Hasluk, te je govorila najmanje tri lokalna jezika. Prva je zapadna znanstvenica koja sustavno istražuje područje Makedonije i Albanije, a za vrijeme dva svjetska rata djeluje kao kurirka između Atene i Londona te voditeljica Albanske sekcije unutar projekta specijalnih vojnih operacija. “Kao izuzetno hladna i nepristupačna” osoba Hasluk je ostala potpuno zanemarena u albanologiji te se njezina djela i danas vrlo slabo koriste (Clark 2000:128-154). Još je jedna znanstvenica svoja istraživanja provodila na Balkanu, točnije na Dunavskoj delti u Rumunjskoj. Marietta Pallis istraživala je od 1912. do 1913. pojavu poznatu pod imenom plav – plutajuće otoke formirane od trske. Njezin je znanstveni (ekološki) rad moguće povezati, smatraju Cameron i Matless, s političkim shvaćanjem prirode kao predloška za društveni poredak. Plav je prirodna pojava dugoživućeg plutajućeg okoliša koji je oslobođen kompeticije, te koristan okolnim i ovisnim organizmima. Te ga odlike čine zanimljivim modelom za društveni poredak koji se neće temeljiti na nasilju, već na harmoniji, hijerarhiji i pripadanju povlaštenom rodu. Stoga je istraživačku 61

Agenda putovanja

91

Citizens, kao nastavak američkog istraživanja o slavenskim imigrantima. Predavačica na sveučilištu, istraživačica i mirovna aktivistica Balch je izuzetno poznata Amerikanka koja je za svoje mirovne i ženske antiratne aktivnosti 1946. dobila Nobelovu nagradu za mir. Pa ipak, analizirajući tekstove američkih putopisaca po Balkanu, Omer Hađiselimović ne amnestira Balch od romantizirajućih stereotipa. “Nakon što je stigla u Mostar i vidjela česmu u vrtu, nije mogla odoljeti podsjećanju i citiranju, na njemačkom, Haineove poeme ‘Azra’” (2002:4). Vjerojatno najbliže feminotopiji koju opisuje Pratt jest djelovanje Georgine MacKenzie i Pauline Irby u Bosni.62 Putnice, učiteljice i političke agitatorice posebno su bile aktivne u svojoj prosvjetiteljskoj misiji: obrazovanju kršćanskih slavenskih žena i djevojka, posebice u Bosni i Hercegovini, te osnivanju “Udruge za promicanje obrazovanja među slavenskom djecom Bosne i Hercegovine” 1865. godine u Londonu, te škole u Sarajevu 1869. No, najpoznatija balkanska putnica, a sudeći po kritičkim raspravama vezanima za kolonijalni diskurs i najkontroverznija, jest Rebecca West. Iako s pedigreom feministkinje zainteresirane za međunarodnu politiku te kritičarke zapadne modernizacije, West ispisuje opsežnu studiju balkanizama, hegemonijski smišljen “režim istine o drugome” (Yeğenoğlu 1998:90). Prijepori koje je moguće izlučiti iz radova o West tiču se ponajviše njezine knjige Crno janje, sivi sokol (1941), vjerojatno najutjecajnije knjige o Balkanu.63 privlačnost plavi za Pallis moguće razumjeti ne samo kao interes za prirodni fenomen, nego se plav uklapa u njezinu eko-društvenu filozofiju (Cameron i Matless 2003:255). 62 Putovanje započinju turistički 1858. godine po Njemačkoj i Austrijskom carstvu, uz obilazak lječilišta, da bi godinu kasnije krenule od Beča do Krakova i to preko Karpata. Same i uvjerene u moć britanske putovnice ipak su bile uhapšene kao špijunke, a po povratku mjesec dana kasnije u Beču se žale britanskom konzulatu na niz neugodnosti. Pa ipak, to ih ne sprječava da naredne tri godine putuju Balkanom, uče srpskohrvatski i vode bilješke u kojima ne skrivaju svoje antiturske stavove. Objavljuju Travels in the Slavonic provinces of Turkey-in-Europe na 668 stranica, s mapama, rječnikom, ilustracijama (http://www.brlsi. org/events-proceedings/proceedings/24939). 63 Činjenica da je knjiga s preko tisuću stranica štampana u Britaniji u vrijeme stroge racionalizacije potrošnje papira ide u prilog tezi o “prominentnom statusu koji je West ima-

92

Polutani dugog trajanja

Autoričina tendencija ka stvaranju “političko alegorijskog” putopisa (Kostova 2004) određena je povijesnim trenutkom jačanja nacizma, te temama koje već afirmiranu novinarku, političarku i književnicu u osvit Drugog svjetskog rata posebice motiviraju na osobno antinacističko djelovanje. Pronalazeći u tadašnjoj Jugoslaviji odraz vlastitih društvenih i kulturnih vrijednosti, zemlja je “na početku odabrana kao poligon za vježbanje političkih ideja” da bi ubrzo “postala opsesija, sentimentalna projekcija i zamjenska imaginativna domovina”, “njezin projekt” (Luketić 2013:320). Jugoslavija joj je nudila rječnik kojim je izrazila ograničenja zapadnog racionalizma (…) Onkraj neposredne političke krize, međutim, Jugoslavija joj je nudila prostor za najšira moguća promišljanja o međusobnom odnosu malih kultura i carstava, temi koja ju je izgleda zaokupljala još od školskih dana na George Watson Ladies Collegeu. (Rosslyn 2000:115)

Upravo je odnos “malih” perifernih kultura i imperija prošivni bod kojim West nastoji konstruirati poželjan politički identitet, podrazumijevajući da će u tradicijskim kulturama pronaći one vrijednosti i strukture koje su na Zapadu nestale, pri čemu mitološke elemente iz tradicije tretira kao povijesne, premda ne uvijek sasvim razumljive, činjenice. Ta se nerazumljivost nadograđuje novim simboličkim jezikom i simboličkom geografijom, te modernističkom idejom individualnosti, a u slučaju Rebecce West mješavinom povijesti kultura i naroda, političke analize i autobiografije u formi putopisa. Uspješnosti i utjecajnosti njezine narativne mješavine svakako pridonosi već “formiran arhiv imaginarnih predodžbi o Balkanu u Zapadnoj Europi”, odnosno, “pokušaj dijaloga s već uspostavljenim naracijama” (Luketić 2013:322). Time se West upisuje u ranije opila u anglo-američkom svijetu” (Hansen 2011:114). Utjecaj West na zapadnu politiku do današnjih dana dobro su opisale Cynthia Simmons (2008), Lene Hansen (2011) i Katarina Luketić (2013) ističući autoričine “zapadne poglede” na Balkan kao presudne za kasniju percepciju njezinog putopisa kao relevantnog historiografskog štiva.

Agenda putovanja

93

sanu cirkularnost diskursa o Balkanu, gotovo obvezatno kruženje stereotipa iz jednog putopisnog teksta u drugi. Putujući Jugoslavijom u nekoliko navrata u razdoblju od 1936. do 1938. godine, priznajući da je za nju saznala tek nekoliko godina prije prvog posjeta, West bilježi katalog kulture raspoređen na predgovor, regionalno podijeljene putničke dionice te epilog. Poput Durham, Graham ili Tristan, sudjeluje u javnom životu zemalja koje posjećuje, “zaljubljuje se” u ljude i njihove moralne vrline, arhitekturu i umjetnost, seljačku autentičnost, “osuđuje” podređenost balkanskih žena, obredno žrtvovanje, urbanu modernizaciju nalik na Zapad. No, dok su tri putospisateljice živjele na područjima koje su opisivale, West je tek prolaznica, “nomadska putnica” koja žurno prelazi granice i rijetko se vraća na ista mjesta te nikad ne “postaje drugi” (Kostova 2004). Njezina je pozicija mnogo sličnija “gledajućem muškarcu” koji koristi alate prirodoslovlja za uspostavljanje europskog diskurzivnog reda, stoga Grgurinović za West predlaže sintagmu “žene koja gleda” i koristi alate historiografije za izgradnju određene povijesne slike o Balkanu, pri čemu su narodi koji ga nastanjuju redovito “stavljeni u položaj kolektivnog ‘oni’, mase, dok je autorica u položaju pojedinca, koji na temelju svog ‘objektivnog’ znanja kojim ju je oboružala povijest ‘promatra’ povijesni okoliš i na određeni simbolički način ga, svojim znanjem o njemu, prisvaja” (Grgurinović 2008:154). Antiosvajanje znanstvenom retorikom na primjeru West dopunjeno je mitologiziranim povijesnim činjenicama i antropogeografskim izvedenicama “duha naroda”. Hrabrost, časnost, intelektualnost i emocionalnost stereotipne su odlike Slavena koje West distribuira prema načelu vlastite veće ili manje naklonosti pojedinim narodima koje susreće na svojem proputovanju Jugoslavijom. Feministički aspekt djelovanja i pisanja Rebecce West zaseban je sklop teorijskog prijepora današnjih istraživača i istraživačica u kontekstu ženskog sudjelovanja u imperijalnom iskustvu zapadne civilizacije. Kreće se od tvrdnji da je riječ o ženskom svjedočenju

94

Polutani dugog trajanja

temeljenom na osobnom iskustvu Jugoslavije u kojem se mogu pronaći specifični oblici ženske osjećajnosti i izražavanja (Sanguin 2011:254), prepoznavanja “plemenite divljakinje” u egzotičnim opisima lokalnih žena (Kostova 2004) do slabo vidljivog feminizma i malo ili nimalo prisutnog diskursa obilježenog rodnom senzibilnošću (Luketić 2011:332). Lene Hansen otvara mogućnost da se Crno janje, sivi sokol čita kao rodni (ženski) pogled na međunarodnu politiku i rodno ispresijecanje osobnog, nacionalnog i carskog u vrijeme rata i okupacije (Hansen 2011:111). Odnos te tri dimenzije iskustva kod West je moguće analizirati preko pojedinih ženskih likova koje opisuje i procjenjuje u svom putopisu. Primjerice, opis Gerde, Njemice koju opisuje vidno neprijateljskim rječnikom, dodjeljujući joj negativne odlike germanske rase (“tipična njemačka pojava”, “ona i njezina vrsta”, “ona je ljuta zato što mi imamo nešto novaca”, “želi prisvojiti rezultate koji pripadaju drugim ljudima” te konačno, “Gerda je rasist”, “jedna od onih Teutonskih tipova koji ne mogu oprostiti (…) poraz i poniženje svoje zemlje 1918.” (West 2007)) te je svodeći na znak njemačkog nacističkog feminiteta. Nasuprot njoj stoji Elizabeta Austrijska, kojoj u Prologu West posvećuje priličan broj redaka. Kontemplativni dio teksta posvećen austrijskoj carici i Habsburškoj monarhiji impregniran je ženskim divljenjem West prema spoju političkog djelovanja i bračne predanosti, kojeg Elizabeta, “jedna od najljepših žena koja je ikad živjela” (West 2007), uspješno sklapa. Povijest carevine ispričana kroz povijest carice i njezine misije pokušaj je “reinterpretacije povijesti u feminističkim terminima s posebnim naglašavanjem Elizabetine brižnosti” (Kostova 2004). Briga za druge, njegovanje međuljudskih odnosa, liberalnost, ljepota, vlastoručni odgoj djece odlike su Elizabetine pozitivne ženstvenosti koja je, smatra West, u konačnici bila pogubna za samu caricu, ali i za etiku skrbi koju joj West pripisuje: Čini se vjerojatnim, iz dokaza koje imamo, da se Elizabeta nije mogla pomiriti s određenim paradoksom koji se često pojavljuje

Agenda putovanja

95

u životima vrlo ženstvenih žena. Znala je da se određene vrline podrazumijevaju kao poželjne kod žena: ljepota, nježnost, elegancija, uređena kuća, snaga za rađanje i odgajanje djece. Ona je vjerovala da posjeduje neke od tih vrlina i da ju je zbog njih njezin suprug volio. Štoviše, činilo se da joj je u konačnici dokazao svoju ljubav time što ju je oženio protivno volji svoje majke, nadvojvotkinje Sofije. Mislila je, zato što je voli, da mora biti i njezin prijatelj. U tome je bila naivna. Njezin suprug, kao i mnogi drugi ljudi, bio je podijeljen između ljubavi prema životu i ljubavi prema smrti. Njegova ljubav prema životu omogućila mu je da voli Elizabetu. Njegova ljubav prema smrt učinila je da voli svoju odvratnu majku i dade joj ovlasti nad Elizabetom, koju je ova strahovito zloupotrebljavala. (West 2007)

Gotovo bajkovitim pripovijedanjem Elizabetina života, West nudi političko rješenje za uspješnu i reformiranu imperijalnu vladavinu. Kada bi se ženske vrline primijenile na upravljanje carstvom ono bi preživjelo, posebice u dijelu brige za svoje inferiorne podanike. Crno janje, sivi sokol u dijelu o Elizabeti Austrijskoj, smatra Hansen, zapravo je rasprava o modelu državništva, posebice ako se uzmu u obzir zaključci West da bi Habsburško carstvo bilo spašeno, a svijet pošteđen Prvog svjetskog rata da je Elizabeta uspjela nagovoriti svoga supruga Franju Josipa da Slavenima da autonomiju koju je dao Mađarima (Hansen 2011:119). Dobre strane imperijalnog upravljanja redovito se u West povezuju s dobrim stranama ženskosti, no takva je vrsta feminizma elitistička i esencijalistička. Sukob pozitivne i negativne ženstvenosti trajni je motiv putopisa Rebecce West, a posebice je razrađen u opisima ženske podređenosti koje bilježi na svojem putovanju Jugoslavijom. Međutim, Katarina Luketić ne primjećuje taj sukob, smatrajući da je pogled ove putospisateljice na Balkan isključivo određen patrijarhalnom kulturom koja se kod West gradi kao “idealiziran prostor junaštva i časti, fascinantne muške, patrijarhalne kulture i hajdučije kao pravednog odmetništva” te kojeg žene “prirodno” nadopunjuju

96

Polutani dugog trajanja

(Luketić 2013:332). Pa ipak, bez tendencija da upisujemo feministički predznak pojedinim pasusima, u putopisu Crno janje, sivi sokol nemoguće je zanemariti mjestimičnu idealizaciju balkanskih ženskih likova, poželjnih ženskih uloga, primjerice u opisu makedonske žene kao predstavnice modernizmom neiskvarenog makedonskog seljaštva. Bila je u godinama u koje, čini se, ulaze sve Makedonke čim prestanu biti djevojčicama i postaju vremenom načete pedesetogodišnjakinje. Tamna je tkanina obavijala njezinu kosu i ramena, a s tim je naborima kao i sa svojim plemenitim kostima lica i bolno usječenim mesom, izgledala poput mnogih bizantskih madona viđenih na freskama i mozaicima. U svojoj je gruboj ruci majčinski skrbila za tanku svijeću, spuštena pogleda nad plamenom kao da pazi na mlado živo biće; a rukav njezine crvenkasto-smeđe ovčje jakne prikazivao je vez sa stiliziranim crvenim i crnim stablima, prepoznatljivog uzorka dizajniranog za elegantne perzijske žene dvije tisuće godina ranije. Bila je čudo Makedonije, vidljivo pred našim očima. (West 2007)

Dakle, ne radi se isključivo o submisivnim i nevidljivim seljankama unutar balkanskog patrijarhata, već im se suprotstavljaju i romantizirani ženski likovi čija je svrha još jednom istaknuti vrline i posebnosti Jugoslavije. Riječ je, smatra Hansen, o namjeri West da podređenost žena koju zatiče na terenu objasni svojevoljnim izborom, nekom vrstom pacifističkog ženskog odgovora na imperijalne prijetnje, “strateške odluke” da žrtvuju ravnopravnost, premda je takvo tumačenje West neobično s obzirom na njezin poziv, posebice u Epilogu putopisa, za kritikom imperijalizma i za borbom protiv nacizma umjesto mučeništva i pasivnosti (Hansen 2011:124-125). Kakogod, sudjelujući u muškim raspravama vezanima za nadolazeći rat te ispisujući povijest “iz ženskog kuta gledanja”, West potpuno

Agenda putovanja

97

ispušta iz vida potencijalne balkanske “ženske ikone“64 koje bi se, da su pripuštene u tekst, vjerojatno dobro uklopile u njezinu naraciju o Jugoslaviji. S druge, pak, strane opsežan tekst Rebecce West anticipira pojavu feminističkih tekstova o Balkanu pedeset godina kasnije, tekstova koji tumače novi balkanski rasap, patrijarhalnost i tradicionalizam, ali sada s mnogo manje divljenja za “hrabre i časne” balkanske muškarce, i za razliku od West, konstruirajući balkanizme sa slabim, viktimiziranim ženama unutar “šovinističko-kolektivnog identiteta” (Drezgić i Žarkov 2005:292).

Kraj devetnaestog stoljeća je na sjevernom djelu Balkana itekako obilježen romantičarskim ilirizmom koji i sam sudjeluje u političko mitološkoj preradi Balkana. U proizvodnji “iskonskog, autentičnog” Balkana na specifičan način sudjeluju i žene. Ana Vidović (1799-1879) pjesnikinja je koja glorificira patriotizam, Dragojla Jarnević (1812-1875) u svojim dnevnicima propituje žensku poziciju u društvu. U prvom dijelu dvadesetog stoljeća objavljuju se časopisi za žene (Ženski svijet, Ženska misa, Ženski list, Hrvatski ženski list i Hrvatica), djeluju Marija Jambrišak, Jagoda Truhelka, Ivana Brlić Mažuranić, Zagorka i posebno zanimljiva Verka Škurle-Ilijić, koja specifično modernistički piše o životu muslimanki. U potrazi za feminotopskim prikazom ženskog života za vrijeme Drugog svjetskog rata, opisom aktivne uloge žena u otporu nacizmu i ratnom preživljavanju valja posegnuti za knjigom jedne druge Britanke, Louise Rayner, koja opisuje svoje ratne impresije u okupiranoj Jugoslaviji u knjizi Žene u selu (1986), ili ideološki obojanom putopisu Bugarke Blage Čorbeve-Nasteve u putopisu Titovi heroji (1947), u kojem donosi kratke crtice o otporu nacizmu za vrijeme svojeg putovanja, uglavnom Hrvatskom, tijekom rata. 64

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava: strip junaci i masmedijski kismet Ono što mi je takođe zanimljivo jeste izuzetan uspeh na koji je Korto Malteze naišao u svetu spektakla, filma, muzike. Početkom veka, žene iz tog okruženja često su održavale veze s oficirima, najčešće stranim oficirima; bilo bi ipak teško pretpostaviti da Korto Malteze u svojoj uniformi budi slične asocijacije! (Pratt 2011:168)

Smrt Corto Maltesea, Dust, 2001.

DRUGI DUGOMETRAŽNI FILM Milča Mančevskog Dust (2001),

iako sukcesivan uspješnome Prije kiše, prethodi mu u sadržajno-temporalnom dijelu. Radnja, većim dijelom smještena u makedonsko selo, u zoru dvadesetog stoljeća za vrijeme Balkanskih ratova, zapravo je priča koju Angela (Rosemary Murphy) u New Yorku priča Edgeu

100

Polutani dugog trajanja

(Adrian Lester), koji je provalio u njezin stan.65 Iako je Balkan u Dustu prikazan “Divljim istokom”, ali i (ironično) izrijekom prostorom “dalekim od Divljeg zapada” te, nanovo, “mjestom gdje se vjekovi ne smjenjuju već žive jedan kraj drugog”, toposom utkanim i u Mančevskovljev prvi igrani film, u ovu verziju prikaza poluotoka autor je, što držimo značajnim, upisao niz citata preuzetih iz popularne kulture. Svetlana Slapšak taj potez objašnjava “obrtanjem stereotipa i postavljanjem pitanja o ekonomiji njihove razmjene. Na Balkanu se, dosad, kupovalo, gutalo i imitiralo bezbroj zapadnih kulturnih stereotipa. Najbolji primjer za to jest popularnost vesterna, zajedno s njihovom špageti-vestern inačicom” te nastavlja sa, za ovo poglavlje posebno važnom temom, devetom umjetnošću: Drugi izvanredan primjer su stripovi i suvremeni akcijski filmovi koji su oblikovali cijeli zapanjujući vizualni konstrukt jugoslavenskog rata kao stvarnosni citat popularne kulture. Savršen konzument, potican manjkom tržišta fantazija, patrijarhalnom dosadom i restrikcijama nametnutima od strane nekih socijalističkih režima (što nije bio slučaj u Jugoslaviji) Balkan je gutao sve. (Slapšak 2002:2)

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

101

uzvratni udarac, predlažući balkanski narativ, stereotipe, mitove, Divlji istok (…) ne bi li objasnio Zapadu koji se vrag tamo dešava (…) odbijajući ‘mudrost’ kolonizatora” (ibid.:4).66 Slijedeći potonji citat možemo zaključiti da u ovom slučaju elementi pop kulture postaju sredstvo pregovaranja, ironiziranja i distinkcije mimo puke afirmativne reprodukcije. “Ne govorim tvoj barbarski jezik”, reći će Lukeu turski vojskovođa, misleći na engleski, nakon što ga priupita govori li francuski ili njemački. U reakciji na takav izokrenuti komunikativni kôd, Svetlana Slapšak prepoznala je negodovanje Zapada na prikaz izvrtanja naglavačke vlastite kulture, tako da se svi šavovi vide, sve strategije kolonijalne manipulacije. To je upravo ono što je Mančevski učinio u svom filmu. Ta poznata karnevaleskna procedura čiji je cilj pokazati kako mašina funkcionira iznutra (…) vrlo često ne nailazi na pozitivan odgovor sa ogoljene strane. (Slapšak 2002:4)

Dakako, srž citata je predodžba o zapadnjačkoj pop kulturi kao lingui franci, hegemonijsko-globalnom razumljivom jeziku i u njegovim (g)lokalnim izvedenicama koje koriste “Mančevskom kao

Ipak, valja se zapitati je li moguće “unutrašnje funkcioniranje mašine”, barem u ovome slučaju, ogoliti izvrnutim jezikom te “mašine”, a da pritom oni koji se nalaze unutar nje shvate njegovu karnevalesknu, ogoljujuću namjeru i poruku? Uzmemo li kao, barem donekle, mjerodavan intervju s redateljem iz 2003., odgovor bi bio negativan. Čini se da je izrazito miopijska interpretacija uslijedila odmah po

65 Dust, Makedonija/UK, Milčo Mančevski, 2001. Edge, Afroamerikanac te sitni kriminalac u dugovima, provaljuje u stan stare i bolesne Angele koja ga uz pomoć revolvera uspije savladati te prisiliti da sluša priču o dva brata – Lukeu i Elijahu. Priča započeta na američkom Divljem zapadu velikim se dijelom odigrava u bespućima Makedonije, “Divljeg istoka”, gdje Luke pokušava uhvatiti Učitelja, makedonskog pobunjenika čija je glava ucijenjena na visoku svotu. Za njim kreće i Elijah željan osvete, nakon što otkrije da je stariji brat ljubovao s njegovom suprugom Lilith koja se po otkrivanju afere utapa u jezeru ne bi li spasila čast. Lukeov život, nakon što ga brat teško rani, igrom slučaja spašava Učiteljeva trudna supruga Neda. U vrlo sličnom nehajnom detalju kao i u Prije kiše, Luke ranjava Nedu braneći je od istih turskih vojnika što su prethodno dekapitirali Učitelja. Neda prije smrti porađa djevojčicu – Angelu. Nakon Angeline smrti i njezine nedovršene priče, Edge je zadužen za zakapanje Angeline urne u Makedoniji kao i za osmišljavanje završetka, ali i reinterpretaciju cijele priče.

66 Antropologinja navodi niz filmskih citata u filmu: “Budući da dolazi iz bivše Jugoslavije, citati/aluzije na seriju poznatih filmova Kapetan Leši (1960, 1962) ili Miss Ston (1985), u režiji Žike Mitrovića pojačavaju ironijski efekt. Luke rukuje zlatom i revolverima, ali ne tako uspješno životom, što podsjeća na novi val američkog vesterna kasnih ‘60-ih i ‘70-ih, a posebice na Butch Cassidiya i Sundance Kida (1969) Georgea Roya Hilla. Dok zli brat Luke dobiva najbolje od modernog vestern naslijeđa, dobri brat Elijah nasljeđuje karakteristike europskog špageti-vesterna. Podsjeća na ranu eru Clinta Eastwooda (A Fistfull of Dollars (1966) u režiji Sergia Leonea) i njegova je retorika zastrašujuća – dva puta mora ponoviti pseudo-biblijske citate” (Slapšak 2002:5). Također, scena šarplaninca s otrgnutom ljudskom šakom među zubima direktan je citat scene iz Kurosawina Yojimboa (Tjelesna straža, 1961), filma koji je poslužio Sergiou Leoneu kao predložak za snimanje A Fistful of Dollars (Za šaku dolara, 1964).

102

Polutani dugog trajanja

premijeri filma te je i sam autor negodovao zbog nerazumijevanja intencija njegovog uratka: Drugo pitanje koje su mi postavili na press konferenciji u Veneciji kada je Dust tamo otvorio festival bilo je, citiram: “Snimili ste rasistički film jer ocrtava Tursku vojsku i Turke u lošem svjetlu. To je očito u vezi s vašim pokušajem da spriječite Tursku da postane dijelom Europske unije”. I to od strane uglednog engleskog novinara i kritičara. (Mančevski prema Raskin 2003)

Držimo kako se takav efekt filma također može interpretirati sastavnim dijelom ekvivalencijskog lanca o kojem je pisao Ernesto Laclau, ali u njegovoj invertiranoj varijanti. Jer “akumulacija neispunjenih zahtjeva i rastuća nemogućnost institucionalnog sistema da ih apsorbira diferencijalno (svaki izoliran od ostalih) među zahtjevima uspostavlja ekvivalencijski odnos” (Laclau 2005:73) u verziji apolitične umjetničke namjere autora koji “potpisuje sve što je Kurt Vonnegut rekao, a to je – ukoliko guraš politiku u svoju umjetnost nužno stvaraš sranje” (Mančevski prema Raskin 2003), interpretirana je upravo političkim činom. I to činom dominantnog obrasca “zagovaranja politike animoziteta” naspram istočnih susjeda na prostoru Jugoslavije devedesetih, a koju je autor izrijekom želio izbjeći. Mogu li scene odrubljenih glava i ruku, prosutih crijeva, prerezanih grkljana i šikljajuće krvi, zapitala se Slapšak, biti iščitane kao parodija nasilja, te je ujedno odgovorila sumnjom i pitanjem: “Je li Mančevski mogao iskoristiti neke od ovih parodirajućih procedura upravo poradi nedostatka balkanskih narativa u globalnoj popularnoj kulturi?” (Slapšak 2002:8). No, smatramo da pravi problem pogrešne interpretacije intencije Dusta nije u prethodnom “nepostojanju balkanskih narativa u globalnoj kulturi”. Posebice ako znamo da je upravo njegov prvi i izrazito uspješan dugometražni uradak Prije kiše dijelom upravo takvog dominantnog narativa. Problem koji ovdje uočavamo jest taj da film nije ponudio značajniji odmak upravo od tih dominantnih

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

103

narativa upisanih u kulture na prostoru poluotoka.67 Ne zaboravimo da je Lukeov dolazak u Makedoniju potaknut gledanjem filmskih novosti u Parizu početkom prošlog stoljeća, što započinju nijemom slikom i popratnim tekstom “primitivni svijetovi. divljaci”, koje slijede “pokretne slike” američkih Indijanaca, ljudi s Dalekog istoka te dječaka koji istovremeno sisa dojku i puši cigaretu, praćene tekstom: “rat! anarhija! u Otomanskom Carstvu. Sultan dolazi u Manastir. Egzotična makedonija dijamant u sultanovoj kruni”. Prikaz dekapitiranih pobunjenika i vojske koja pozira kraj njihovih glava te obavijest o potrazi za “pobunjeničkim Carem – učiteljem! Za čiju je glavu raspisana nagrada od 12 000 zlatnih dukata” sažimaju se u cjelinu. Dakle, nanovo do izražaja dolazi dominantan “kaotičan, nasilan, neupravljiv” (Zingarelli 2008) (samo)predstavljački obrazac podcrtan navodom kako je više od dvije stotine bandi haralo Makedonijom, neki su se borili za slobodu, neki za zemlju, a neki za Boga, ali svi su voljeli zlato. Svaka je banda govorila vlastitim jezikom, bilo je kao na otoku Ellis. Luke ih nije razlikovao, što se njega tiče mogli su biti i Kinezi. Takvo kvalunkvističko očište dozvoljava zaključak o hermetičnoj impostaciji filma što otvara širok prostor trenutno-političkoj interpretaciji,68 od koje autor, kako sam tvrdi, u 67 Pišemo “značajniji odmak” iz razloga što Mančevski u filmu donosi važan i interesantan pokušaj odmaka od autoritativne uloge naratora i njegova narativa, o čijem ćemo značaju pisati u idućem odlomku. 68 Ipak, čini nam se da Mančevski u istom intervjuu koristi preusko poimanje termina politika, podrazumijevajući pritom njegovu jednostavnu odvojivost od umjetnosti: “Ono što želim jasno naglasiti jest to da su redateljevo ili umjetnikovo političko gledište, redateljev ili umjetnikov umjetnički život te radovi koje on ili ona kreira, tri sasvim odvojene stvari (…). Smatram da dnevna politika ne pripada umjetnosti. Umjetnik ima drugu, zanimljiviju i snažniju svrhu od one da promišlja tko sjedi u Bijeloj kući ove četiri godine te hoće li ići u rat” (Mančevski prema Raskin 2003). No, je li uopće moguće snimati isključivo umjetnički film o visoko politiziranoj temi “(etničkih) odnosa na Balkanu” bez rizika zapadanja u političku interpretaciju? Do potpunijeg odgovora optiramo za onaj koji nudi Gramsci: “Može se namjesto tvrdnje da političko-ekonomska opsesija (…) uništava umjetnost, moral, filozofiju reći i da su te iste aktivnosti politika. To jest, ekonomsko-

104

Polutani dugog trajanja

svojim djelima bježi, ali istovremeno zatvara onaj priželjkivani što bi se, pretpostavljamo, imao nadovezati na dijalog (g)lokalnih kodova popularne kulture te ironijom dekonstruirati strategije kolonijalne manipulacije. Jedan od tih kodova je i “cameo uloga” najpoznatijeg mornara devete umjetnosti nepoznate nacionalnosti, ali zato urođene sposobnosti da “plovi” (…) već prema svojoj radoznalosti, prijateljstvima i sklonosti avanturi. Njegov ironičan skepticizam (ali nikad sarkastičan) s kojim se odnosi prema ideologijama koje uvijek teže da se nametnu kao moć. Taj skepticizam zauzvrat razvija poštovanje prema različitim kulturama i posvemašnju odsutnost bilo kakvog rasizma. (Pratt 1994:1)

Antijunak Corto Maltese je, dakle, suvremenim teorijsko-popularnim rječnikom rečeno, kultur relativist te svojevrstan globtroterski model (ne)pripadanja, “rođen bez linije sudbine na dlanu. Mladi je Corto uzeo očevu britvu i sam si urezao liniju koja mu je odgovarala, vjerovao je da će tako napraviti liniju sreće” (Etris http; Pratt 2011:237). Nije bez značaja što se u uvodnom dijelu hrvatskog izdanja stripa Zeleni kontinent 1 objavljenog, valja naglasiti, 1994. (u izdanju zagrebačkog Antibarbarusa), Corto spominje u kontekstu “skepticizma naspram ideologija”, “poštovanja različitih kultura” te “odsutnosti bilo kakvog rasizma” – kontrapunktu nanovo, ranih devedesetih, rehabilitirane i osnažene politike balkanizacije svakodnevice, ali i velikom dijelu strip produkcije što je u korak pratila taj dominantni obrazac političke, jezične i konfesionalne fragmentacije, o čemu ćemo pisati u idućem poglavlju. Na koji se način “flegmatičan po ocu, engleskom mornaru iz Cornwalla” (ibid.:237) antijunak ucjepljuje u Dust? U nekoliko ga -politička strast jest destruktivna kada je izvanjska, nametnuta, slijedeći unaprijed određen plan (…) no može biti i implicitna umjetnosti itd. kada je proces normalan, ne nasilan” (Gramsci 1975:1316).

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

105

sekvenci redatelj prikazuje u pratnji turske vojske tijekom prepada, pretresa i pokolja u makedonskom selu prilikom čega Učitelja, doslovce, dođu glave. Nedugo zatim “Luke Balkanwalker” (Slapšak 2002) ubija ga hicem iz pištolja, “čime je simbolički izvršena svojevrsna poetična pravda” (Slapšak 2002:5). Dok citati iz ostalih filmova, poglavito vestern žanra, funkcioniraju kao njihova nekovrsna balkanska parafraza, cine-hiromantska interferencija u Corto Malteseovu liniju sudbine može biti interpretirana kao direktna interpelacija u (ne)završeni čin moreplovčeve sudbine, jer “1936. započinje oružana borba između desnih i lijevih, Španjolski građanski rat. Pet godina nakon, Cush – Dankil ratnik i Malteseov prijatelj kaže: ‘Čini se da je Corto nestao tijekom Španjolskog građanskog rata’. Tako se čini! No nestati, ne znači i umrijeti…” (Etris http). Dakako, redateljeva odluka o umorstvu Corta Maltesea, “kukavičjeg jaja” devete umjetnosti u Dustu,69 omogućena je, drži69 Značajna je činjenica da se poznati surealistički sineast Alejandro Jodorowsky, autor kultnih filmova El Topo, Montagna Sacra i Santa Sangre, devedesetih godina posvetio crtanju stripova u suradnji s francuskim strip crtačem Moebiusom. Razlog zbog kojeg je, doduše samo privremeno, promijenio komunikacijski kôd jest izrazito “veća dinamičnost stripa, gdje čitatelj participira u rekonstrukciji priče, dok je kod filma on samo pasivni promatrač” (Jodorowsky 1997:25). Složimo li se s tvrdnjom te iščitamo li scenu Cortove pogibije kroz takvu prizmu, odsutnost reakcija na taj, držimo, važan detalj/scenu u filmu (s iznimkom Svetlane Slapšak) ne mora čuditi. Umberto Eco je još 1964. pisao o burnim reakcijama čitatelja na scenarističke odluke Miltona Caniffa, autora stripa Terry and the Pirates: “Kada je strip junak Terry bio unaprijeđen na ratištu, ozbiljni novinski dnevnici službeno su prenijeli vijest, a američka avijacija poslala mu je (ili bolje rečeno autoru) autoriziranu i službenu iskaznicu sa serijskim brojem. U drugom slučaju Caniff je odabrao sporedni lik djevojke, Raven Sherman, te se potrudio učiniti je svakim danom interesantnijom, fascinantnijom, istovremenim simbolom vrline, gracilnosti, ali i erotike; Raven je zavela široke slojeve čitatelja, dok je u jednom trenutku Caniff nije odlučio ubiti. Rezultati su bili iznad svakog očekivanja: novine su objavile vijest o smrti, studenti Loyola Sveučilišta održali su minutu šutnje, a na dan pogreba Caniff je na radiju morao pravdati scenarističke odluke (…) fenomeni te vrste već su se dešavali u prošlom stoljeću kada su čitatelji pisali autorima feuilletonsa, primjerice Ponsonu du Terrailu, ne bi li protestirali zbog smrti simpatičnog im lika. No, u slučaju stripa radi se o masivnijoj reakciji zajednice vjernika koja ne može podnijeti nestanak simbola što utjelovljuje niz aspiracija. (…) S nestankom lika nestaju i predodžbe koje simbolizira” (Eco 2005:225-226). Iako Ecov zaključak u svoje-

106

Polutani dugog trajanja

mo, prvenstveno otvorenošću kraja stripovske sage te se ucjepljuje unutar prostora njegova simboličkog značenja s jedne strane, dok se s druge smješta unutar domene usmene predaje i pripovijedanja, specifikuma u gradnji radnje Dusta. Odnos stripa i filma u kolektivnom imaginariju prvenstveno će biti okoštan američkim apologijskim transponiranjem strip junaka poput Supermana ili Batmana na film, dok sam transfer gotovo uvijek bezupitno potvrđuje ili amplificira njihove nadnaravne sposobnosti.70 Jedna od sposobnosti Corta Maltesea jest ta da se u svakoj situaciji, ma koliko ona bila podložna silnicama koje bismo suvremenim rječnikom mogli opisati kulturno šokantnima, uspije snaći služeći se poglavito “naravnim” sposobnostima – upornošću, šarmom i inteligencijom. Kao simbol romantične zapadnjačke pustolovnosti, kako ga je imenovala Despina Angelovska, on jest antiteza i odgovor na “otjelovljenje krajnje tehnifikacije mitskoga predloška proizvodnje simbola (…) predstavništvo uzvišenih ozbiljenja moći” (Paić 1997:16), što su odlike junaka spomenutih na početku ovog odlomka, dok: dobno tematski avangardnoj knjizi ne podrazumijeva i ludički aspekt “identifikacijskih” radnji već makinalno i seriozno poistovjećivanje, njegov tekst ipak otvara pitanje – znači li to da stripu svojstvena inkluzija čitatelja te njegova uloga (re)konstruktora priče znači i viši stupanj identifikacije s likovima? Možda upravo u tom smjeru valja tražiti izostanak reakcija na pogibiju “le symbole de l’aventurier occidental” (Angelovska 2002) u filmu o Balkanu s početka prošlog stoljeća. 70 O genezi najpoznatijeg mornara devete umjetnosti njegov “otac” Hugo Pratt kaže kako nastaje iz potrebe za raskidom s tradicijom anglosaksonskih avanturističkih junaka i želje za stvaranjem lika iz mediteranskog podneblja – otuda i njegovo ime. U španjolskom žargonu, riječ “corto označava osobu ‘hitrih prstiju’, ‘lopova’ – ali isto tako, i ‘kradljivca tuđih osećanja’ – dok ga ono ‘Malteze’ smešta u mediteransko okruženje; u to doba se često spominjala Malta koja je nekoliko godina ranije stekla nezavisnost. (…) Odlučio sam da Korto Malteze bude mornar, zato što mu je to pružalo više mogućnosti za avanture. Mornar je slobodniji od avijatičara, koji suviše zavisi od svog aviona. A brod je svet u malom, gde se mogu susretati različite ličnosti. Mornar, osim toga, ima i svoje romantične strane. Prsten koji Korto Malteze nosi u levom uhu oznaka je pripadnosti trgovačkoj mornarici: u ratnoj mornarici se prsten nosio u desnom uhu” (Pratt 2011:271-272).

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

107

Korto Malteze ima najromantičnije moguće zanimanje, a kulturne reference na koje se poziva takođe idu u tom smeru, premda nisu uvek romantične u doslovnom značenju reči. On nije junak kakvog bi poželeo neki romantičar, naročito ako imamo u vidu njegovu škrtost u ispoljavanju osećanja. Romantičarski junak naširoko razglaba o svojim duševnim stanjima dok Korto Malteze, premda intenzivno doživljava stvari, ostaje suzdržan. Njegov senzibilitet jeste romantičan, ali ne i njegovo ponašanje, koje je pre pragmatično nego egzaltirano. (Pratt 2011:272)

Svojom odlukom o egzekuciji pragmatičnog mornara u turskoj pratnji Mančevski prekida dominantan apologijski transpozicijski niz iz sedme u devetu umjetnost, no ta gesta također dozvoljava rehabilitaciju spektra donekle oprečnih interpretacija o nužnosti aut-aut “pripadanja” na Balkanu, smrti junaka i junačkoj smrti, nemogućnosti (romantizirana) Zapada da razumije događaje na prostoru poluotoka, odbijanju kulturtreger politike, kolonizaciji imaginarnog te posljedično i svojevrsnoj poetičnoj pravdi, ali i o “usudu tog balkanskog plesa mrtvaca”, što se dao nagovijestiti iz slike Sudnjeg dana na zidu pred kojim se masakr odvija, a koji, osim društvenih i rodnih kategorija, u ovoj verziji memento mori uključuje i one imagološke.71 Činjenica da ubojstvo Corta Maltesea na filmu korelira s predajom autoritativne pripovjedačke palice, presudna je za interpretaciju scene, ali i filma. Tek nakon što Angela premine u bolnici, Edge, kazivač balkanske sage o kojoj je do tada samo slušao, postaje inicirani – “pripovjedač što svoju sposobnost pričanja priče opravdava Malteseov lik, kao i u filmu namijenjen mu usud, funkcionira po principu fluktuirajućeg označitelja, njegovo značenje nije fiksirano te se doista može interpretirati iz različitih kutova. To nije jedini popkulturni element na ovim prostorima što dozvoljava različita značenjska upisivanja – skulptura Brucea Leeja Ivana Fijolića, podignuta u Mostaru 2005., funkcionira u donekle sličnom smjeru, kao simbol solidarnosti u podijeljenom gradu, odmak od spomeničke baštine NOB-a, kao i one koja je uslijedila devedesetih, ali i kao “očita posveta radničkoj klasi” (Slapšak izlaganje na EASA, 2008) te “potrebi za zajedničkim herojem, onim što će materijalizovati sećanje na vreme bez podela” (Erdei 2011:283). 71

108

Polutani dugog trajanja

činjenicom da je i sam jednom bio slušatelj” (Lyotard 2005:30). Kreirajući snažan autorski završetak priče, gotovo iz korijena mijenjajući joj očekivani kraj (ne bi li impresionirao djevojku s kojom razgovara u avionu na putu za Makedoniju kamo nosi Angelinu urnu), reanimira Lukea na samrti jer je “imao nedovršena posla. Luke je znao da je zeznuo stvar s Lilith i Nedom, morao se vratiti i iskupiti prije smrti”. Stoga, Lukeov osvetnički pohod – Totentanz, u kojem stradava i Maltese, rezultat je poglavito legitimirajuće narodne pripovjedačke pragmatike implementirane u Dust. Dakle, an answer to the western cultural colonialism, da se poslužimo podnaslovom teksta Svetlane Slapšak, možda je nužno tražiti ne toliko u parafrazi i izvrtanju samih popkulturnih citata koliko u izvoru njihove parafraze: pripovjedačkom obliku – što nesumnjivo nema potrebu za posebnim postupcima koji autoriziraju njezine priče. Teško nam je zamisliti, prvo, da ona pripovjedačku instancu odvaja od drugih kako bi joj dala premoć u pragmatici priča, a zatim da postavlja pitanje o pravu pripovjedača, tako odvojenog od slušača i dijegeze, da priča ono što priča, i na koncu da se poduhvati analize ili anamneze vlastite legitimnosti (…). Postoji, prema tome, nespojivost između narodne pripovjedačke pragmatike, koja je u cijelosti legitimirajuća, i jezične igre koju zapad poznaje i koja je pitanje legitimnosti, ili bolje rečeno legitimnosti kao referenta u igri propitivanja. (Lyotard 2005:33)72

Dakle, mutatis mutandis, redateljevu umjetničku odluku možemo dovesti u vezu i s dijelom postmoderne antropološke problematike što propituje spisateljsko-prikazivački autoritet i apsolutnu legitimnost, “privilegirajući ‘diskurs’ pred ‘tekstom’, ističući dijalog kao Usmenost, na koju se obazire Lyotard, a oko koje Mančevski gradi implicitnu radnju filma, prema Havelocku je također karakterizirana “publikom koja nije samo pasivno slušala i pamtila, već je aktivno sudjelovala u korištenu jeziku. Ona je pljeskala i pjevala, skupno odgovarajući na pjevačevu deklamaciju” (Havelock prema Biti 2000:550). Unatoč prikazanoj inkluzivnosti, valja nam se zapitati koliko filmsko zapisivanje i prikazivanje usmenosti, poradi same naravi medija na koji se prevodi, nužno žrtvuje najživotnije značajke usmene izvedbe. 72

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

109

opoziciju monologu te podcrtavajući kooperativnu i kolaborativnu prirodu etnografske situacije u kontrastu s ideologijom transcendentalnog promatrača” (Tyler prema Clifford i Marcus 1986:126).73 Njegovo propitivanje povezanih pojmova autoriteta i prikazivanja/ /pričanja dekonstruira priču kao jednoobraznu, podcrtavajući kao krucijalan sam čin, ne uvijek benigno impostiranog, pregovaranja o istoj. Angela pristaje na verziju od dvadeset vojnika u “svojem” narativu samo kada se Edge izviče na nju poradi “pripovjedačke inkonzistencije” – ta redateljska odluka podrazumijeva kako gledamo priče, no ne vidimo pričanje. Stoga sam krenuo od pretpostavke da ukoliko ogolim proces za gledatelja i onda ga uvrstim u priču, on ili ona pridružit će se putovanju u narav pričanja. (Mančevski prema Raskin 2003)

No koliko god taj mise en abyme bio autorski intrigantan detalj, pričanje priče o pričanju nanovo nas vraća na pitanje autorskog autoriteta i imperativa reprezentacije – u našem slučaju nulte točke filmske pripovjedačke institucije jer ne reflektira težnju ka “participativnoj stvarnosti što postmoderna etnografija pokušava evocirati putem participativnog teksta u kojemu nitko nema pravo sinoptičke transcendencije” (Tyler prema Clifford i Marcus 1986:129). Etnografskim rječnikom upitano – je li redatelj, ujedno “privilegirani informator” (Clifford 1988:31) i über-etnohistoriograf, samim filmskim medijem izmješten iz koordinata “inkluzivne” narodne pripovjedačke pragmatike o kojoj pripovijeda, ipak snimio hermetičan uradak što omogućava “nevješto zapadnjačko prevođenje koje simplificira u smjeru njegova ‘jačeg’ jezika” (Asad prema Clifford i Marcus 1986:158), a kojem u “objašnjenju koji se vrag tamo na 73 Diskurs oko istine kao rezultat svojevrsnog usuglašavanja i konsenzusa u filmu možda je najjasnije izražen u sceni pregovaranja o broju turskih vojnika oko zarobljene braće: “Bio je okružen sa dvjesto turskih vojnika, dvjesto! Čekaj malo, malo prije si rekla dvadeset. Umukni! Ja pričam priču i reći ću dvije tisuće ako hoću! No, dobro – možeš se uključiti i ti, budi kreativni direktor, oksimoron, bilo ih je dvadeset!”

110

Polutani dugog trajanja

Balkanu dešava” ne pomaže niti Corto Maltese, svojevrsna “svima” prepoznatljiva transkulturna anotacija s terena? Pitanje je legitimno jer, prema autoru, izrazito loša interpretacija filma Prije kiše – iako je mogla biti štetna – nije bila niti približno neprijateljski intonirana kao pogrešna čitanja i prezentacije Dusta. Stoga je njegovo značenje, a ovaj film predstavlja posebno fertilan teren za raznovrsna hermeneutička upisivanja, barem iz redateljeva gledišta – suma pogrešnih tumačenja.

Postsocijalistički strip i Balkan U recentnoj knjizi objedinjenih intervjua s ocem Corta Maltesea, na upit “je li Korto Malteze neki daleki potomak Homerovog Odiseja?” autor, koji je i sam, barem prema vlastitom iskazu, živio avanturistički i na konstantnim proputovanjima, odgovara: Da, poput Odiseja Korto Malteze je mornar koji ide iz pustolovine u pustolovinu. A za sve one koji, kao ja, pišu o pustolovinama, Homer predstavlja glavni literarni predložak – on nam je u isti mah i otac i uzor: svi smo mi Homerovi potomci. (Pratt 2011:273)

Ipak, unatoč pustolovnom karakteru, Odisejeva je priča ona o povratku i želji da se pripada, dok Corto Maltese, “plod susreta andaluške ciganke – djeteta Gibraltara – i engleskog mornara iz Cornwalla za njegova pristanka na Mediteranu i bez pouzdanih podataka o tome je li doista bio mornar na Malti” (Pratt 1994:1), nema ni Itake ni Penelope kojima bi se vratio. Dok je Corta Maltesea “‘druga’ i lika posve izvan šeme ‘junaka’” (ibid.) možda, sukladno ponuđenoj interpretacijskoj slobodi dustovske scene, baš pretpostavljeno nepripadanje ubilo na filmu, nekoliko godina prije snimljene sekvence upravo će se na fragmentiranom prostoru nekadašnje Federacije i unutar domene Malteseova prvobitnog medija – devete umjetnosti, roditi nekoliko strip junaka dijametralno impostiranih

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

111

od ovog karakteriziranog, među ostalim, romantičnim senzibilitetom i nepripadanjem. Stoga, ako smo se dosad u ovom tekstu bavili umjetničko-imagološkim implikacijama kozmopolitskog “drugog para dvočlane formule otadžbine: ‘La terre et les morts, la mer et les vivants’ (Zemlja i mrtvi, more i živi)” (Čolović 2010b:428), onda ćemo se u ovome dijelu posvetiti prvome paru -“zemlji i mrtvima” te balkanističkom diskursu što pronalazi svoj prostor u specifičnoj masmedijskoj produkciji – dijelu strip izričaja devedesetih godina.74 Ranije smo analizirali film Prije kiše u kojemu se Aleksandar, iako potican od svoje ljubavnice, odbija svrstati na bilo čiju od zaraćenih, ali i medijskih “neutralnih” strana koje prikazuju konflikt u Makedoniji i na njemu profitiraju. Takav će ga pacifistički stav, nemoguća pozicija stranca i kulturalnog medijatora koji je svoja etička načela i vjeru u ispravnost monopola državnih institucija nad nasiljem usvojio na Zapadu i doći glave. Stripovi u kontekstu gradnje i problematizacije radnje funkcioniraju suprotno. Njihova je sadržajna okosnica izbjegavanje postavljanja kompleksnog pitanja (ne)pripadanja i promišljanja djelovanja izvan zadanih koordinata neupitno pravedne borbe i hrabrosti etnički “očišćenih” novovjekih, gdjekad i doslovno, rizomatski, ukorijenjenih junaka. Ipak, oni se predstavljaju kao hibridi lokalnog, poopćena mjesta tradicije, s popkulturnim elementima – poput citata u Dustu obraćaju se publici koja razumije rječnik (g)lokalne lingue franche, publici koja se prepoznaje u oba kôda – “elementima pop kulture ali i onima interpretiranim lokalnim, tradicionalnim, riječju ‘našim’” (Matošević 2004/2005:86). Da bi radnja stripa uopće kulminirala “našim” i funkcionirala kao Radi se o tri stripa u nekoliko brojeva: Listeš Nikola, Ercegovac Siniša: “Superhrvoje: Postanak”, Slobodna Dalmacija, 1992.; Listeš Nikola, Ercegovac Siniša: “Superhrvoje – Čovjek od kamena”, Profil – Nedjeljna Dalmacija, 6. veljače 1992.; Savić Dragoljub: “Knindže – Vitezovi Srpske Krajine: Po zapovesti kapetana Dragana”, Politika, broj 1, 1991.; Katić Žarko, Đukić Danko: “Knindže – Vitezovi Srpske Krajine: Za slobodu Srpske Krajine”, Politika, broj 2, 1991. 74

112

Polutani dugog trajanja

dominantna prizma kroz koju čitamo/gledamo/konstruiramo te mahom postsocijalističke uratke, potreban je zajednički nazivnik kojeg čine uzročno-posljedična veza obiteljske traume socijalističkog perioda i njezin nastavak, odnosno iskustvo života u inozemstvu, dijaspori, što likovima kao što su Hrvoje Horvat (Superhrvoje) i Savo (Knindže) daje nadnacionalnu patinu.75 Inozemstvo tako postaje svojevrstan inkubator i rezonantna kutija događaja u domovini kojoj prethodi personalizirana politička trauma života u Federaciji. Prije nego što će na poziv svog prijatelja Stjepana Grabarića otputovati u Hrvatsku76 u kojoj bijesni rat i “obistiniti zapis najveće hrvatske legende na koju Čuvar tajne kamena i narod njegove zemlje čekaju devet stotina godina”, djevojci Hildi77 objašnjava genezu njihova privrženog prijateljstva: 75 Iako moramo podcrtati činjenicu da ta nadnacionalnost nije Corto Malteseovskog tipa, već se u njihovom slučaju radi o jasno zacrtanim koordinatama nadnacionalne binacionalnosti, jer za oba lika možemo sa sigurnošću tvrditi kako prije povratka kući borave u Njemačkoj – Hrvoje Horvat u Ulmu, a Sava u Münchenu. 76 Superhrvoje (predbroj u dodatku “Profil” i prvi broj samostalno, Nedjeljna Dalmacija 1992): na samome početku Domovinskog rata Nijemcu Hrvoju Horvatu, povjesničaru, sinu hrvatskih iseljenika, iz Hrvatske stiže neobična pošiljka – kameni kipić. Pošiljatelj je prijatelj iz djetinjstva, Stjepan. Hrvoje u tome prepoznaje simbolički poziv domovine. Ne čekajući, pozdravlja djevojku Hildu i odlazi u ratom zahvaćenu Dalmatinsku zagoru. Ondje, za vrijeme jednog od neprijateljskih napada, poprima nadnaravne moći, postaje “čovjekom od kamena”, koji se koristi “silom kamena” da bi se suprotstavio neprijatelju. Najavljeni nastavak ovoga stripa Okus smrti nije tiskan (Matošević 2004/2005:79). 77 Prije no što iz Njemačke krene za Hrvatsku, Hrvoje Hildi koja inzistira da pođe s njim brani takvu želju jer “previše je opasno…moram ići sam! Budi razumna, ne želim da ti se nešto dogodi… otiđi kod svojih… za pet dana smo opet skupa” (Listeš i Ercegovac 1992:37-38). No, nakon oproštajnog poljupca Hrvoje sjeda u automobil i promišlja kako Hilda ipak “ima pravo! Ona želi dom, porodicu i muža koji ne luta… volio bih da joj to mogu priuštiti… ali sad imam jedan važniji posao…. čeka me dug put, Hrvatska i Stjepan” (ibid.:39-40). Konvergencija što u ovom dijelu stripa izlazi na vidjelo bazira se, s jedne strane, na istovjetnosti “čvrste, hiperaktivne i agresivne” maskulinosti zagovarane u Superhrvoju i prisutne u ratnim djelovanjima koja postaju “cement afekata, škola prijateljstva, gimnastika inicijativa” (Eco 2005:135), no koja je isto tako utkana u dio nacionalističkih diskursa dvadesetog stoljeća, a napose onog propagiranog za vrijeme talijanskog ventennia, jer prisjetimo li se ideje, metafore, onodobnog talijanskog državnog intelektualca i akade-

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

113

On je Hrvat kao i ja. Ovdje smo zajedno živjeli. Išli smo u osnovnu školu. Moji roditelji i njegovi su bili veliki prijatelji (…) zajedno smo išli na božićne praznike u Hrvatsku. Sve u svemu, bilo je to divno djetinjstvo za mene i njega (…) ali tada se dogodila velika tragedija, moji su roditelji stradali u automobilskoj nesreći. Na njih je naletio kamion i usmrtio ih, bilo je to ovdje u okolici Dilingena. Tada sam ja postao siroče. Stjepanovi roditelji su me školovali zajedno sa Stjepanom, primili su me k sebi kao drugog sina. Njegov otac je često, kad bi malo više popio, krivio jugoslavenske vlasti za smrt mojih roditelja, ja to tada nisam baš razumio. Sedamdesetih godina Stjepanov otac bio je zatvoren i poslan na Goli otok (…) Stjepan i majka su se vratili u domovinu da bi bili bliže ocu. (Listeš i Ercegovac 1992:17-20)

No koliko se u ovaj nacionalno traumatični diskurs ucjepljuju i fragmenti preuzeti iz globalne popkulturne produkcije pokazuje i Čuvar tajne kamena – “lik neobično sličan mudrom starcu Jodi, koji glavnom junaku serije filmova Džordža Lukasa Zvezdani ratovi otkriva tajnu vladanja kosmičkom energijom, Silom” (Čolović 2000:142). Korelaciju između Ratova zvijezda, Yode i Čuvara tajne kamena dodatno podcrtava životni vijek dvaju mudraca – Yoda u šestom dijelu filmskog serijala Ratovi zvijezda: povratak Jedija umire mika Giovannija Papinija kako odnos između muškarca i žene što čini bazu nacionalizma mora biti odnos “meda i stijene” (Mosse 1997:207; istakli autori), doista u slučaju Superhrvoja – čovjeka od kamena možemo govoriti o alegorijskom repetiranju modela dominantne maskulinosti, ali i medene, normativne, ženstvenosti – “simbola ljepote u Trećem rajhu urođenog kapaciteta da upravlja kućom i rađa djecu” (ibid.:231). S druge strane, takva “dinamična” maskulinost, što se u vrijeme europskih totalitarizama realizirala prvenstveno kroz konflikt, a vizualizirala “golom i lijepo isklesanom kamenom skulpturom mladića što se pozva na kanon klasične ljepote” (ibid.:2011; istakli autori) generira tenziju između potrebe da se ujedno bude dijelom baze države i društva – “ideala obitelji” – “Hilda ima pravo! Ona želi dom, porodicu i muža koji ne luta… volio bih da joj to mogu priuštiti…”, kao i nužnosti da se istovremeno iskusi i trijumfirajuća maskulinost – “ali sad imam jedan važniji posao… čeka me dug put, Hrvatska i Stjepan”. Ali valja dodati i konflikt “na mjestu koje još nazivaju i Svetom zemljom a gdje se nekad davno odigrala borba protiv Turaka” (Listeš i Ercegovac 1992:51-52) bez kojega Čovjek od kamena ratne 1992. godine ne bi mogao postati ono za što je rođen.

114

Polutani dugog trajanja

u devetstotoj godini života, dok Čuvar jasno naglašava kako on i njegov narod čekaju na Superhrvoja devet stotina godina, nakon čega se počinje raspadati jer “popušta njegov kameni obrambeni štit” (Listeš i Ercegovac 1992:74).

Čuvar tajne kamena: “Hrvoje odluči se…! Moraš položiti ruke na kamenu ploču i postati ono za što si rođen!” (Listeš i Ercegovac Superhrvoje, 1992)

Tim rite de passageom Hrvoje Horvat eksplicitno postaje Suprehrvoje, junak od kamena lukebalkanwalkerske misije koji “točno zna svoj zadatak – moram osloboditi zemlju od ovih strašila. Ja to mogu i moram napraviti (…) jer ja više nisam običan čovjek, ja sam superhrvoje!!” (Listeš i Ercegovac 1992:78). Primjetna differentia specifica između mladog Corta Maltesea i Hrvoja Horvata, gdje prvi pogiba, dok drugi postaje svojevrsna varijacija lukebalkanwalkerskog pravednog egzekutora, leži i u načinu na koji utjelovljuju vlastitu sudbinu – prvi, rođen bez linije sudbine na dlanu “sam očevom britvom urezuje liniju koja mu odgovara” (Pratt

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

115

2011:237), dok je drugi kulminacija “ostvarenja najveće zapisane hrvatske legende koji će od zla osloboditi ne samo Hrvatsku, već će donijeti slobodu svim miroljubivim narodima” (Listeš i Ercegovac 1992:73). Unatoč očitim razmimoilaženjima u autorskim rješenjima sudbinskih pitanja strip junaka, za koja držimo da reflektiraju širi (politički) svjetonazor, dvije zastupljene polutke/rješenja dvije su komplementarne točke konstrukcije načina govora o ljudima na Balkanu. Prvi, u prethodnom poglavlju definiran teško razumljivim, nonšalantnim, nepouzdanim, romantičnim, ali šarmantnim i “divljenja vrijednim” balkanskim karakterom, fiksiranim sada u lako prepoznatljivom karakteru paradigmatskog pragmatično-romantičnog Maltesea, dok onaj drugi, Horvatov, unatoč cjeloživotnom iskustvu života u Njemačkoj (sic!), dijaspori, ostaje metafizičko rizomatski – vezan za domovinu svojih roditelja u kojoj nikada nije boravio, jer “tako je zapisano”, što su znali i njegovi roditelji sklonivši ga iz Hrvatske još prije njegova rođenja te “dali svoje živote da on ne bude otkriven” (Listeš i Ercegovac 1992:73).78 No, njegova se doslovna uljuđena ukorijenjenost u hrvatskom kamenu prije može dovesti u vezu s nekadašnjom divljom misli sadržanom unutar koncepta de petra natus ili petra generatrix, odnosno “čudovištem ili božanstvom rođenim iz kamena (…) poznato grčkoj (Mitra, zaštitnik Parte), huritsko-hitskoj (Ulikumi, sin oca bogova Kumarbija, koji je semenom oplodio stenu) i frigijskoj (Agditis, rođen iz ljubavi stene Agdas i vrhovnog boga Papasa) mitologiji” (Eliade prema Čolović 2000:142), ali i, napose, s nešto recentnijom i donekle problemaHorvatova, odnosno Superhrvojeva veza s domovinom ostvarena je ne samo kroz kontakt s prijateljem Stjepanom, poliglotom koji govori pet jezika, nego i putem proučavanja povijesti Hrvata te pisanjem knjiga na tu temu. Prisjetimo li se da u Elaboratu nastavnog programa i plana Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske iz 1993. doslovce piše da je “povijest i danas oružje političke borbe” (Baranović 1999:154), držimo da Hrvoja Horvata možemo interpretirati strip alegorijom (idealnog) nacionalno impostiranog povjesničara koji svojim pisanjem-borbom ne samo da “suhoparno” detektira već i aktivno stvara historiju o kojoj piše. 78

116

Polutani dugog trajanja

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

tičnijom umjetničkom produkcijom golih i kamenih statua muškaraca što se pozivaju na klasični kanon zdravog duha u zdravome tijelu, nego s nekim doslovnim elementom iz lepeze novonastalih nacionalnih zazivajućih mitologika o hrvatskom narodu devedesetih godina.79 Idealizirano golo muško tijelo često isklesano u kamenu kao simbol nacije označilo je, dobrim dijelom, službenu umjetnost talijanskog fašističkog ventennia, ali ponajviše kroz djela kipara poput, primjerice, Arna Brekera ili Josepha Thoraka i oficijelno stvaralaštvo Trećega Reicha, koji je u tim skulpturama izrađenim prema klasičnom kanonu, baš kao i njihov grčki uzor, a za naš stripovski slučaj to je posebno interesantno, prepoznavao “deificikaciju čovjeka i humanizaciju božanstva” (Breker prema Mosse 1997:226). Radilo se, dakle, gotovo uvijek o deindividualiziranim, obnaženim statuama atleta,80 figurama koje su morale biti “obožavane, nikako željene ili voljene” (Mosse 1997:226), iako su, baš kao i Superhrvoje, prikazivane golima, što je moglo biti izvorom nemalog nesporazuma i “pogrešno kanaliziranih osjećaja”, jer freikörperkultur Nijemaca, mimo takvih simboličkih koordinata, nije bio dozvoljen. Njihova je zadaća bila pozivati na stereotipnu paradigmu “herojskog voluntarizma i vrlina vjernosti, poštenja, drugarstva, poslušnosti, discipline, hrabrosti i spremnosti na žrtvu, ali i zdravijeg svijeta, prethodnika moderne epohe: nacistički simboli muškosti često su locirani (…) unutar prirodnog scenarija” (ibid.). U ovom kontekstu nije naodmet spomenuti pjesmu Marka Perkovića Thompsona i istoimeni album Geni kameni (1996), u kojoj dvije strofe djeluju u smjeru poistovjećivanja naroda i kamena te sadržajem mogu djelovati gotovo kao zvučna kulisa stripa: Loša bila 45ta Geni, geni kameni Rasula nas preko svijeta Vatra gori u meni A sad nova loza raste Geni, geni kameni Vratile se doma laste Takvi smo mi rođeni 80 Iako alegorizirane, statue rađene prema arijanskom modelu nisu smjele biti čistim apstrakcijama. U Brekerovom slučaju rađene su prema modelu zehnkämpfera, novog čovjeka, atlete – Gustava Stürka. 79

Izomorfizam njemačkih skulptura i hrvatskog strip junaka – Josef Thorak Kameradschaft (1937) i Listeš i Ercegovac Čovjek od kamena (1992)

117

118

Polutani dugog trajanja

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

119

Te su figure kao i svojstvena im simbolika, piše George L. Mosse, u Njemačkoj bile vrlo razumljive i zato što su uvijek bile klesane u pozama koje su ih pokazivale u protektivnom stavu ili kao spremne na bitku te često, u Brekerovom slučaju, prijetećeg izraza lica. Dakle, ono što je u te determinirane trećerajhovske hipertrofirane skulpture inskribirano svojevrsnom pojednostavljenom nacionalnom pedagogijom, u stripu se, osim prijetećim pozama Superhrvoja od kamena, izražava u ektoplazmi, balonu glavnog lika koji bez prepuštanja mogućoj ambivalenciji vlastitih misli u maniri novog čovjeka izgovara: Kameni oklopi su prekrili čitavo moje tijelo…to je ključna stranica u povijesti moje napaćene zemlje…stvoren je čovjek od kamena… čovjek koji čelik i željezo može pretvoriti u prah…! Ja sad točno znam svoj zadatak…moram osloboditi svoju zemlju od ovih strašila…jer ja nisam običan čovjek… (Listeš i Ercegovac 1992:76-77; istakli autori)

Taj nas strip, stoga, zakonitošću vlastitog slikovnog jezika smještenog uvijek na granici statičko-dinamičkog odnosa, ali i autorskim, mutatis mutandis, odabirima teme, crteža, kao i rakursom u koji postavlja čitaoca – naglašenom maskulinom tjelesnom morfologijom i njegovim pozama, izrazima lica, karakternim osobinama – vjernošću, determiniranošću i hrabrošću, može podsjetiti na već viđeno i nagnati na zaključak da, ukoliko se ne radi o značajnoj koincidenciji, hrvatski Čovjek od kamena u svakom slučaju ima njemačke korijene – stripovsko-biografske, ali i one dublje – umjetničko-genealoške.81 Za takav čest manjak slojevitije psihologizacije likova deveta se umjetnost ispostavila vrlo plodnim tlom jer je, barem prema mišljenju Umberta Eca, dobro definirana tipološka karakterologija ukorijenjena u vrlo preciznim stereotipima dugo vladala tim medijem. Primjerice “u slučaju Stevea Canyona može se govoriti o stereotipima prije nego ‘tipovima’ i u većem dijelu slučajeva takvo je stanje izrazito važno za konstrukciju avanture u stripu. Prisjetimo li se najpoznatijih strip junaka u međuraću, primjećujemo da se u njima opća mjesta romana pojednostavljuju do ekstrema: Maskirani Čovjek, ili Grešan i Misteriozan Avanturist; Mandrake, ili Magija; Gordon, ili Prostor; X9 ili Istražitelj; Jim iz Đungle, 81

Listeš i Ercegovac predbroj Superhrvoje (veljača 1992) i Josef Thorak Denkmal der arbeit (1937)

120

Polutani dugog trajanja

Ipak, sagledamo li Hrvojevu transformaciju u Superhrvoja, koja se odvija u kamenom optočenoj scenografiji te rezultira njegovom mutacijom u drugačije biće – ono od grote, posebno značajna postaje koincidencija, gotovo homologija, scene s etimologijom termina groteskno, on nastupa na scenu (…) krajem petnaestog stoljeća otkrivanjem određenog tipa Rimskog ornamenta. Ornamenti su svjetlo dana ugledali prilikom iskopavanja Titusovih kupki i nazvani su grottesca prema talijanskoj riječi grotta [tal. pećina, spilja, stijena, op. a.] (…) Koji je karakter tih ornamenata? Impresionirali su poznavatelje izrazito čudnovatim, slobodnim i zaigranim prikazom biljaka, životinja i ljudskih formi. Te su forme djelovale isprepleteno na način da daju život jedna drugoj. Granice što odvajaju kraljevstvo prirode kod uobičajenog prikaza svijeta bile su odvažno narušene. Također, statičan prikaz realnosti bio je napušten. Umjesto zaokruženih, životinjskih ili biljnih formi u zaokruženom i postojanom svijetu unutrašnje postojanje bića zamijenjeno je prelaskom jedne forme u drugu u uvijek nezavršenom načinu postojanja. (Bakhtin 1984:31-32)

Stoga možemo reći da dio implicitne vizualne i sadržajne okosnice autori strip junaka zaogrnutog u kamenu placentu82 iz koje crpi snagu također duguju povijesti geneze i fascinacije semantičkim poljem ili Lovac (…). A na subordiniranom nivou svaki od njih prezentira Asketizam, Ironiju, Ljepotu, Sposobnost itd.” (Eco 2005:150). 82 Budući da je strip snažno impregniran nacionalnim diskursom devedesetih, konvergencije s domenom opstetricije ne završavaju samo s kamenom posteljicom što na smrt ranjenog Hrvoja Horvata u trenutku kada pomišlja na najgore – “ne mogu ustati, izgubio sam previše krvi… sve postaje crno, ovo je kraj” (Listeš i Ercegovac 1992:67) ipak vraća u život – kičmenim dijelom strip narativa sukladnim vjerovanju prisutnim u “mnogim dijelovima Europe kako posteljica važi kao najbolje ljekovito sredstvo za mnoge tegobe (…). U reanimaciji mrtvorođenih, placenti se pripisivao izuzetan značaj; pričalo se da posteljica, ako se stavi kao topli oblog, može još jednom da dođe u pomoć nesretnom stvorenju” (Sloterdijk 2010:377-378), nego funkcioniraju unutar i pod “protektoratom” etimološko-semantičke domene termina nacija [lat. natiōne ‘rođenje’ od nātus ‘rođen’]. Stoga ne čudi da su protivnici “novorođenog” Hrvoja prikazani ne samo suprotstavljenima već, mogli bismo reći – ontološki suprotstavljenima. Njihova tanatodiceja izražava se rušenjem, ubi-

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

121

pridjeva groteskno – koji doslovce može značiti kamen ili špilja, a konotira proces “prelaska jedne forme u drugu”, u našem slučaju – običnog čovjeka Hrvoja u junaka Superhrvoja, povjesničara u mitološki lik te naposljetku (nacionalnog) sna u javu, ali i korjenitijoj srodnosti dvaju “medija” – stripa, odnosno “jezika” uvijek na razmeđu statično-dinamičnog izraza i groteske ostvarene u uvijek nezavršenom, dinamičnom, načinu postojanja. Ali fiksiranima u svojevrsnoj međufazi, “razvojnoj civilizacijskoj sinkopi” i limbu iz kojega se niti ne žele iskoprcati, prikazani su i neprijatelji – ipak dovoljno ljudi da su sposobni koristiti oružje i opsovati, ali ujedno i zoomorfoidi oštećenih mozgova koji uništavaju naselja i ubijaju sve što se miče, jer se radi o “krvožednim ubojicama koje pucaju i na mirovne snage”, a i ne “izgledaju baš najrazboritije”. Stoga su autori na grafičkom nivou pribjegli, da parafraziramo Bakhtinovu misao, “zaigranom prikazu životinja u ljudskoj formi te narušavanju granica što odvajaju kraljevstvo prirode od uobičajenog prikaza ljudskog svijeta” i somatski ih prikazali majmunolikima,83 u janjem, psovanjem, silovanjem, ali i univerzalno jasnim simbolom smrti suprotstavljenim Hrvojevu rođenju – zakrpom mrtvačke glave zašivene na uniformi. 83 Tijekom Prvog svjetskog rata, piše Steven Heller, britanska i američka propaganda “uspješno su klevetali Nijemce kao ‘Hune’, divljake, putem niza plakata i ostalog vizualnog materijala, prikazujući njemačku monarhiju i vojsku zvijerima odgovornima za neviđene okrutnosti” (Heller 2008:15). Sukladno takvoj propagandi na plakatima su prikazivali otisak šake uz objašnjenje: “Hun – njegov znak. Izbriši ga (kupujući) obveznice slobode”. Usporedimo li poznati propagandni plakat Destroy this mad brute / Enlist U.S. Army H. R. Hoppsa iz 1917. godine, dizajniran kao reakcija na Marš kroz Belgiju i posljedično Silovanje u Belgiji od strane njemačkih trupa za vrijeme Prvog svjetskog rata, a koji prikazuje alegoriziranog njemačkog vojnika u obliku gorile što u lijevoj ruci nosi poluobnaženu i bespomoćnu plavušu (djevicu?) prekrivenog lica dok u desnoj drži krvavu toljagu na kojoj je ispisano “KULTUR” te iza sebe ostavlja pustoš i ruševine kročeći na američki teritorij, s pojedinim vinjetama i sadržajem iz Superhrvoja, primjećujemo “karakternu” i grafičku sličnost prikaza neprijatelja – njemačke lude zvijeri koju valja uništiti na propagandnom posteru 1917. i srpskog/jugoslavenskog u stripu 1992. godine s kojim se može razgovarati jezikom koji jedino razumiju – jezikom sile. Tim više što u predbroju Čovjeka od kamena, pripadnici JNA otimaju engleske novinare Ursulu i Willyja te prije no što jedan od njih pokuša silovati novinarku, jer je “djevojku pošteno dobio na kartama”, Willy ga naziva

122

Polutani dugog trajanja

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

123

kontrastu s Hrvojem prikazanim donekle poput njegova ikonološkog predloška Supermana, “lijepim, skromnim, dobrim i uslužnim” (Eco 2005:227), ali, i za razliku od Clarka Kenta o kojem Umberto Eco piše, vrlo učenim, jer u svojoj radnoj sobi okružen literaturom “piše odlične knjige”, a “najbolji mu prijatelj govori pet jezika i u slobodno vrijeme proučava povijest Hrvata” (Listeš i Ercegovac 1992:22). Dakako, ovaj “bestijarij kratkog opusa” i sveden na jednog primata pri prikazu neprijatelja ima za zadaću naglasiti “civilizacijski odmak” (Maković prema Senjković 2002:246), što je sukladno principu prema kojem deveta umjetnost funkcionira kao zrcalo koje upija, reflektira, prevodi i iznevjeruje svjetlo koje dolazi od onoga što ga najviše privlači: kino, televizija te popularna književnost. Stripovi su veliki prevoditelji i indikatori imaginarnog, njegovih fragmenata, rubova (…). Stoga nije teško zaključiti da su dinamički procesi stripa usko vezani za promjene u “srodnim” sustavima u univerzumu medija, te da njegove teme i načini na koje ih prenosi proizlaze iz ponovnog pisanja ili crtanja, probavljanja ili odbijanja onih tema i informacija koje se pojavljuju ili su čitljive između redaka u ostalim medijima. (Frezza prema Matošević 2004/2005:77)

životinjom i dlakavim majmunom čiju bestijalnost podcrtava egzekucija poludjelog Joce, vojnika iz njihovih redova, jer “kod njih nema mesta za mlakonje i jajare” (Listeš i Ercegovac 1992), dok Hrvoje Horvat istovremeno riskira vlastiti život poradi ranjenog Big Maca, pripadnika vojnih mirovnih snaga. Nerazumijevanje engleskog jezika i posljedična nemogućnost komunikacije sa “strendžerima koji kenjaju, ništa ih ne razumem” naglašava civilizacijski kontrast zaokružen Hrvojevom i Stjepanovom poliglotijom i njihovom gotovo prirodnom suradnjom/druženjem sa zapadnjačkim prijateljima – pukovnikom Jamesom Loganom, kapetanom Rodgerom Powellom zvanim Big Mac te novinarima Ursulom i Willyjem.

Zoomorfizam neprijatelja – Superhrvoje (1992) i Destroy this mad brute (1917)

124

Polutani dugog trajanja

Civilizacijski odmak, distinkcija što se u stripu vizualizira svojevrsnom “evolucijskom karikom koja nedostaje” i kojoj prvenstveno manjka uljudbe, razuma i sućuti, sukladna je dijelu hrvatske autobiografske ratne proze za koju je neprijatelj najčešće bio primitivan i divlji: nikada obrijan ni ošišan, na glavi šubara, šajkača ili kaciga na kojoj je sprijeda bila crvena zvijezda petokraka, raskopčan (…), mrtvačkom glavom i redenicima, smrdljiv i pijan, koji se “praznio” tamo gdje je i jeo, a sanitarije je u osvojenim kućama razbijao (Senjković 2002:248),

ali i glazbene produkcije ranih devedesetih: “spot Ive Fabijana Kreni, gardo, bandu zgazi, zabranjen je nakon prvog emitiranja zbog korištenja riječi ‘banda’ i ‘zvijeri’” (Globus, 3. siječanj 1992:2 prema Senjković 2002), što nije bila sudbina “pjesme Hrvatine (Đuka Čaić; Novak & Kopola), za koju je neprijatelj, kao i u zabranjenoj Fabijanovoj pjesmi, zvijer (‘bjež’ te brzo, zvijeri sve’)” (ibid.).84 Karakterni i morfološki prikaz zoomorfije neprijatelja pronašao je godinu dana nakon objave Superhrvoja put i u film – medij iz kojega strip najčešće crpi gro svojeg sadržajnog specifikuma, s tom razlikom da ga u ovom slučaju, barem jednim dijelom sadržaja, anticipira. Film Oje Kodar Vrijeme za iz 1993. godine gotovo je paradigmatski primjer pojednostavljenog prikaza dihotomijskog rascjepa koji, na vizualnom nivou, pronalazimo u karikaturi, ilustraciji i stripu te posljedično: Srbi su prikazani dijabolično zli (…) ikonografski u filmu Oje Kodar prije nalikuju karikaturalnim četnicima iz grotesknih stripova serije It’s a Prot Pictures vinkovačkog autora Dubravka Matakovića Ovim primjerima produciranim u glazbenoj industriji valja pridodati i dio “ratnog rapa sedamnaestogodišnjeg vojnika s nadimkom Barut, kojeg je snimio Ljubo Pauzin na osječkoj fronti 1992.: “S kim da ratujem kad ovaj rat se svrši, / jer mnogo ću četnika imat na duši. / Ljudske žrtve ne mogu da se plate, / zar vi, četnici, zaista ne znate / da Srbijom će uskoro zavladati glad, / i svaki će četnik umrijeti mlad. / Ovo j’ kraj, al’ to nije sve, / Barut vam poručuje: / Zaista ste majmuni i svaka vam čast, / ne bi vam čovjek ni u svinjcu dao vlast” (Prica prema Senjković 2002:256). 84

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

125

koji su tijekom ranih devedesetih izlazili u Nedjeljnoj Dalmaciji, nego pokušaju uvjerljive reprezentacije neke ratne postrojbe: pretili su, bradati, nose šubare, zatrpani su četničkom ornamentikom i redenicima, prije napada supijani se valjaju po tlu, a nose i (odveć) tipizirana srpska imena: Vuk, Stevo, Vasa. Četnici su i seksualno neobuzdani, što se ne očituje samo u opetovanim silovanjima, nego i u groteskno erotiziranom odnosu snajperista (Ivan Brkić) i njegove priležnice, žene koja ima romski akcent, a ikonografski je prikazana kao bludnica u grimiznom negližeu. (Pavičić 2011:110)85

Vratimo li se stripu, primjećujemo strukturalno-konstitutivan element u motivaciji glavnih likova da budu ono za što su rođeni ili Posebno interesantno je, kako navodi Pavičić, što su mnogi filmski kritičari u tom filmu prepoznali poetički obrazac “posve nalik partizanskim filmovima” i “konvencije filmskih uprizorenja prethodnog rata” (Šošić prema Pavičić 2011:112), no autor tvrdi da iako “određene sličnosti između partizanskih epopeja i filmova Vrijeme za postoje, počevši od oštre crno-bijele podiobe likova do imaginarija Naroda kao kolektivnog patnika/žrtve/ /heroja. Postoji, međutim, jedna bitna razlika između Vremena za i gotovo svih partizanskih filmova, počev od onih ranih, socrealističkih, do kasnijih ‘holivudiziranih’ žanrovskih naslova iz šezdesetih. Naime, partizanski filmovi počivali su na glorifikaciji otpora, koji završi trijumfalno, ma koliko se isprva činio beznadan i uzaludan. Utoliko su partizanski filmovi trajno naginjali aktivnom, poduzetnom junaku, uključivali nasilje i ratni sukob, te dramski klimaks koji je podrazumijevao pobjedu partizana, i neprijateljski poraz. Zbog tih karakteristika, partizanski filmovi lako su se kodificirali u specifičan akcijski žanr” (ibid.). Tu, zapravo, leži i glavna diferencijacija filma i radnje u Superhrvoju, jer dok su u Vremenu za Hrvati prikazani “krotkim naivčinama ili patetičnim samosažaljivcima koji plaču uz kuhinjski stol (…) a glavni je dramski junak ratni heroj koji u cijelom filmu – ništa konkretno ne učini!” (ibid.:113), dotle Hrvoje Horvat zapravo može biti interpretiran anticipacijskim markerom naknadno i politički zagovaranog “mita pokretača”, no kao takav “ne može funkcionirati nijedan drugi mit osim mita pobjednika (…). Imajući na umu takvo nasljeđe u političkoj mitologiji operacija Oluja značila je nešto novo: prvi put su na prvom mjestu autonomni nacionalni ciljevi i prvi put se stvara mit pobjednika, a ne mit gubitnika” (Županov prema Matošević 2004/2005). Ali, također imajući na umu da je ranih devedesetih hrvatska dominantna politika bila ona uloge žrtve, čemu je svoj obol dao i, kako je taj “mali opus” imenovao Jurica Pavičić, “film samoviktimizacije” – čini se da prvi broj stripa, iako objavljen u 60 000 primjeraka i najavljenog nastavka, nije dalje publiciran upravo zato što impostacijom “ofenzivne” teme nije u potpunosti sukladan ondašnjoj politici nacionalne žrtve. Dapače, možemo tvrditi da taj uradak anticipira vizualizaciju junačkog “ratničkog poduzetništva” koje je naknadno isplelo “mit pobjednika”. 85

126

Polutani dugog trajanja

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

127

ono što se očekuje od njih, a koji se proteže kroz ranu biografiju oba imaginarna junaka. Osobna/obiteljska trauma socijalističkog perioda obilježila je i djetinjstvo Save, glavnog lika stripa Knindže – Vitezovi Srpske Krajne koji se u prvom broju stripa “Po zapovesti kapetana Dragana”, čekajući da započne borbena akcija protiv pripadnika HVO-a, prisjeća svojeg rođendana 1971. godine kada su mu na Savindan ustaše u Lici zatukle oca jer je navodno radio za Udbu: – Tu si Stevo, majku ti udbašku, sad ćeš ti vidjeti koga si hapsija! – Ma, šta vam je ljudi ja već godinama ne radim! – Kome ti to?! Drži ga, udri! – Hajde, jesi li ga? Gurni ga u vodu pa da bežimo, naiće neko…

Superhrvoje i Sava (Knindže) – strip junaci dijele obiteljsku traumu jugoslavenskog perioda – Hrvoju Horvatu jugoslavenske vlasti ubijaju roditelje, dok Savin otac 1971. pogiba jer je svojedobno radio za Udbu

Prije pogibije otac je, predosjećajući tragediju, sklonio dječaka Savu “iza velike stene” i za uspomenu mu dao Karađorđevu zvezdu. Savo je stasao u iskusnog borca trenirajući istočnjačke borilačke vještine, ali i zahvaljujući kriminalnom iskustvu, boravku u zatvoru i ratnom iskustvu. Prisjetimo li se primjera djetinjstva Hrvoja Horvata primjećujemo otvaranje metadijaloga traumi dvaju suprotstavljenih likova, zbog kojih se oni ocrtavaju pogodnima za novovjeko nacionalno junaštvo. Uprava državne bezbednosti, odnosno sigurnosti, poveznica je, čini se, među dječacima, no njezina funkcija u njihovim dječjim narativima suprotnog je predznaka. Dok Hrvojevi roditelji “pogibaju od jugoslavenskih vlasti u sudaru njihova automobila i kamiona koji ih je usmrtio u okolici Dilingena”, Savinog

128

Polutani dugog trajanja

oca na Savindan 1971. ubijaju ustaše jer ih je u svojstvu funkcionera Udbe, navodno, hapsio. Ovi istaknuti biografski detalji formativnog značaja sastavnim su dijelom “naracije početaka što može biti vrlo korisna” (Brkljačić 2006:180), među ostalim i jer odraslu i “samosvjesnu sadašnjost” opisuju “pod znakom onoga što je već počelo” i u nju upisuju “ispunjenje nečega što je ranije započelo” (Nora prema Brkljačić 2006:188). Tako će Hrvoje, prepričavajući nemile dječačke scene s jugoslavenskim vlastima i smrt roditelja, zaključiti kako “tada to i nije baš razumio”, ali pretvorbom u kamenog čovjeka on “sada točno zna svoj zadatak… moram osloboditi svoju zemlju od ovih strašila” (Listeš i Ercegovac 1992:19-77), dok će Savo, nakon reminiscencije na nesretne dječačke dane, svom silinom krenuti u borbu protiv “zengeovaca” i “mupovaca” ne bi li uhvatio “živi jezik” sa suprotne strane i saznao što smjeraju (Savić 1991). Indikativan postaje u tom kontekstu i detalj kojeg Maja Brkljačić spominje u uvodu svojeg teksta u zborniku Devijacije i promašaji: etnografija domaćeg socijalizma: Godine 1946. Tuđmanov je otac, Stjepan Tuđman, koji je u to vrijeme već patio od mentalne depresije, ubio svoju ženu (pomajku Franje Tuđmana) i nakon toga počinio samoubojstvo. Nakon što je Franjo Tuđman postao prvi hrvatski predsjednik, njegovi su biografi pokušali obrisati iz priča o porijeklu ovaj problematičan detalj, trudeći se uklopiti novu verziju u hrvatski kontekst devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Tako je i sam pokojni predsjednik prihvatio i promovirao ideju da su mu oca i pomajku nakon rata ubili pripadnici tajne jugoslavenske policije Udbe, što je već na njegove rane godine trebalo staviti antijugoslavenski i antikomunistički znak. (Brkljačić 2006:179)86 86 Ista autorica, u kontekstu zaključka o Titovom djetinjstvu kao priči o mračnoj prošlosti koja je “međutim mnogo više govorila o tipu svjetla koje je sjalo u sadašnjosti”, zaključuje kako je “zanimljivo da u socijalističkom, tako i u post-socijalističkom razdoblju, diskurs geneze povijesnih procesa prošlost uvijek iscrtava kao ‘mračno doba’. Razliku pronalazimo jedino u agentima koji proizvode mrak te u rukama, koje konačno stišću prekidač

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

129

Fenomen “batinanja i definitivnog ‘rašivanja’ od prošlosti” zapravo se u navedenim djelima realizira “batinanjem neciviliziranog ali i nadasve okrutnog ‘susjeda-neprijatelja’”. U drugom broju Knindži Sava u kninskoj tvrđavi očekuje napad “ustaških terorista koje vodi njegov stari poznanik Ante Jelić zvani ‘Kasapin’. Opasan i prljav tip!” Nakon nekoliko vinjeta, u jednoj od njih smještenoj u Zagrebu, a na kojoj je prikazan i “Kasapin”, saznajemo da se oni poznaju iz, nanovo kroz stripove provučene i lajtmotivizirane, Njemačke te će se Anti, ukoliko nalete na Savu, “pružit’ prilika da mu vrati dug iz Minhena” (Savić 1991:4). Svoju će “prljavštinu” Ante Jelić pokazati pred kraj stripa u direktnom golorukom sukobu sa Savom te će, u trenutku kada shvati da gubi duel, izvaditi i posljednji adut, označitelja ne samo najpoznatije rukotvorine mrzotvorne baštine povijesnih predfederativnih međuetničkih odnosa, već i konotaciju politike označene eugenikom i rasizmom – nož “srbosjek”, čemu prethodi rimski pozdrav hrvatskoj zastavi.87

na zidu, pale svijetlo i rastjeruju mrak” (Brkljačić 2006:180), što je gotovo dijametralno suprotan zaključak od onoga Raymonda Williamsa u knjizi The Country and the City, kada je u analizi engleske književnosti “pratio konstantno ponavljanje konvencionalnog obrasca retrospekcije jadikovanja nad gubitkom ‘dobre’ domovine/zemlje, mjesta gdje su autentični socijalni i prirodni odnosi nekada bili mogući. No, uskoro primjećuje neugodnu regresiju. Svaki puta kada bi pronašao pisca koji gleda u prošlost kao na sretnije mjesto, izgubljeni ‘organski’ trenutak, pronalazi i pisca tog ranijeg ‘sretnijeg’ trenutka što oplakuje slično prethodno nestajanje. Konačni referent je, dakako, Eden” (Clifford 1986:113). Pitanje postavljeno ne unutar domene “povijesne greške” već “povijesne perspektive” – je li “korištenje prošlosti, ‘dobrih starih dana’, nešto više od dobro poznate navike da ju se upotrebljava kao štap za batinanje sadašnjosti?” (Williams 1973:12) – u našem slučaju valja invertirati i postaviti pitanja o batinanju određenih perioda prošlosti okarakteriziranih isključivo “mračnim” epitetima. Djetinjstvo, bezbrižni i personalizirani Eden svakog pojedinca, postaje ishodištem nepravde i traume, a posljedično i pravedne osvete protiv stereotipnog neprijatelja, svojevrsne metonimije ideje povijesti koju predstavljaju. 87 Na sličan će se način u Superhrvoju poraženi i jedini preživjeli zoomorfni neprijatelj služiti prljavim trikovima ne bi li preživio nazivajući ih “starim srpskim lukavstvom”. Takvo specifično etničko/nacionalno lukavstvo u imaginariju autora sastoji se u skrivanju iza ranjenog i onesviještenog Hrvojevog prijatelja Stjepana.

130

Polutani dugog trajanja

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

131

Ipak, posebno je interesantan u ovim stripovima način gradnje motivacije za takav mrzilački diskurs. Dramaturgija se odvija u svojevrsnoj asimetričnoj binarnosti – strip prikazuje “njih” na pejorativan način, ali i dobar dio “nas” gradi uvijek kroz njihov pogled – vanjskog “negiranog”, ali nužnog referenta čiji je sud “o nama” kategorički poništen upravo njihovim “negativitetom”, inferiornošću i zaostalošću – općenitom civilizacijskom ili pak političkom nedopustivošću. Dakle, točnost činjenice da neprijatelj u hrvatskom stripu Hrvoja i Stjepana naziva ustašama, abolirana je i njegovim afirmiranim negativitetom. Vrlo je slično i dramaturgijsko pletivo u srpskim Knindžama – iako srpski autori kreiraju likove koji Srbe nazivaju četnicima, takvo minus kvalitativno upisivanje u karakter srpskih novovjekih junaka/vitezova koje zagovaraju hrvatski konspiratori postaje nemoguće i zapriječeno poradi “njihove” – hrvatske, karakterne “gadosti i prljavštine”. Takva vrlo plastična i namještena, hinjena “heteroglosija”, bazirana na jednostavnoj, u tom trenutku standardiziranoj i očekivanoj etničko-nacionalnoj psihologizaciji likova u Knindžama, otvara prostor indikativnom detalju “naše” petrifikacije u očima drugog, ali koju “mi”, odnosno “naši” autori, takvom prikazuju. Na tragu takvog “nužnog, ali ujedno i ismijanonegiranog referenta” jedan će od “hrvatskih konspiratora u košulji i kravati, uz čašu alkohola i cigarete, negdje u Zagrebu” kujući plan za oslobođenje Knina govoriti: “Za Srbe nema milosti! Nož, metak, konopac! Lijepu našu moramo osloboditi od smrada balkanskih cigana! Samo mrtvi Srbi su dobri Srbi!” (Katić i Đukić 1991:4).88 S jedne strane, neprijatelj je u Kninđama ismijan poradi nepripremljenosti i neopreznosti u borbenim akcijama pa “mupovce” i “zengeovce” uspijevaju savladati i dijete Grujica, mali Radojica te djevojka Linđa Milica, ali i zbog forsirano kajkavskog dijalekta u kombinaciji s ekavicom kojim govore hrvatski likovi: “gospon Tuđman”, “tamo se buš vijoril steg sa našom šahovnicom”, “ti Šime buš vodil prvu grupu” itd., dok je, s druge strane, politički u potpunosti diskreditiran stalnim i eksplicitnim pozivanjem na ustaštvo i ustaški projekt od strane boraca na terenu, ali i hrvatske političke elite – “ustaška propusnica je smrt!” izgovara “Kasapin” Ante Jelić u vinjeti stripa za kojeg, nekoliko stranica unatrag, 88

Knindže – “Imam ja još aduta … naprimjer ovaj nož “srbosjek!” (Savić 1991)

132

Polutani dugog trajanja

Balkan u ovakvom diskursu postaje sredstvo onoga što je Dunja Rihtman-Auguštin, prema tezi Marije Todorove, nazvala “instrumentom unutarnjega razlikovanja” (Rihtman-Auguštin 2000:235), ali i sinonimom cikličnih povijesnih dugotrajnih nepromjenjivosti čije je očište, u ovom slučaju, politika prakticirana u Hrvatskoj od 1941. do osnutka Federacije, a na koju gotovo pedeset godina života u Jugoslaviji nije uspjelo znatnije utjecati u pozitivnom smislu.89 S druge strane, u stripu o Vitezovima Srpske Krajine prisutnost Linđe (Ličanke) Milice, ratnice koja “ima crne pojaseve u đudou i karateu, tri medalje u streljaštvu i napustila je studije u Beogradu ne bi li nam pomogla ovde” (Savić 1991:6), otvara sasvim novu problematiku. Usporedimo li Miličinu ulogu u Knindžama s ulogom buduće supruge Hilde u Superhrvoju, a čija femininost, kao što smo pokazali, repetira za vrijeme talijanskog autarkičnog režima i doslovMartin Špegelj tvrdi da je “ustaški časnik nedavno pristigao iz Australije!” (Katić i Đukić 1991:2). 89 Takva ukorijenjenost u povijesti što se ciklički vraća i prezentira neizbježnim kismetom na podneblju Balkana, posebno je, doduše na drugačijem nivou od stripa, izražena u filmu Prije kiše gdje redatelj kroz nekoliko autorskih odluka prostor Makedonije oslikava teritorijem zarobljenom u illud tempus: “Tako stari monah Kirilu na početku i svršetku veli ‘vrijeme nikad ne umire, a krug nije krug’, dok će na londonskom zidu nakon dijaloga Anne i Aleksandra ista rečenica pisati na engleskom: ‘Time never dies, a circle is not a circle’. Cikličnom dramaturgijom i izričitim pozivanjem na krug kao metaforu, Mančevski kod (naročito zapadnog) gledatelja izravno priziva jednu od omiljenih metafora balkanističkog imaginarija, metaforu Balkana kao ‘polumitskog prostora’ (…) gdje se povijest uvijek ponavlja, a narodi žive u ‘ciklusima vječne mržnje i zavade’” (Pavičić 2011:142). No također na samom početku filma “u sceni koja je očiti citat Peckinpahova filma Wild bunch/Divlja horda (1969) – vidimo lokalnu djecu kako se ispred manastira igraju rata. Umjesto očekivanih ratnih igračaka, djeca se kao tenkovima koriste dvjema kornjačama ‘oboružanima’ topovskim cijevima od grančica, koje su zarobili u krug od trske. Dok u manastiru monasi mole, njihovu meditaciju prekida prasak petardi. Ispostavi se da su djeca zapalila krug od pruća koji sada gori uokrug zarobljenih kornjača. Dramaturški i poslovični ‘krug’ ‘vremena koje ne umire’ tako se napadno nameće realiziranom, vizualnom metaforom, a sudioništvo djece sugerira kako se ciklus endemskog nasilja neće zaustaviti niti na mlađoj generaciji” (Čolović 2000:143). Posljedično doždot, kiša, baš kao i potres na kraju Kusturičinog Undergrounda, ne funkcionira kao prirodna metafora odrješenja, katarze i čišćenja već zloslutne perpetuacije “povijesti obilježene isključivo nasiljem”.

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

133

ce zagovaranu medenost što se ima kontrastno ogledati i realizirati o muškoj, u našem slučaju Horvatovoj, karakternoj i fizičkoj stjenovitosti, njezin se lik dijelom realizira upravo kao ono što bi Hilda željela biti – žena na terenu, ali što joj Hrvoje brani pozivajući je na “razum, jer tamo je previše opasno”. I dok radnja u Superhrvoju odiše pudičnošću, pa golom Čovjeku od kamena, primjerice, genitalije nisu nikada prikazane, nego je međunožje uvijek narisano u dubokoj sjeni, što nije bio slučaj sa trećerajhovskim Brekerovim ili Thorakovim skulpturama za koje držimo da su ikonografski inspirirale Listeša i Ercegovca, Miličin se eros, doduše dodatno naglašen isključivo zbog savladavanja njezinim atributima zavedenog neprijatelja, ispostavlja presudnim za uspješnu daljnju ratnu “defenzivnu akciju”: Milica učestvuje u akciji Knindža, čiji je cilj da osujete plan ustaških terorista da upadnu u Knin i zarobe komandanta Martića. Obučena u kratku haljinicu pripijenu uz telo, iz koje se iz nje na sve strane preliva, Milica zaustavlja “Porše” sa teroristima na putu prema Kninu. “Oh kakva ljepotica u ovoj divljini”, divi se jedan od njih. Milica glumi podatnu curu i uz to Hrvaticu: “Gospon, prosim. Da nemate šibicu ili upaljač?” kad joj se ustaša primakne, ona plasira jedan karate udarac, dovoljan da ga obori. Utom s obližnjeg drveća skaču Knindže i ustaški teroristi su savladani. (Čolović 2000:79)

Stoga se lik Ličanke Milice ostvaruje kroz dvostruku, oprečnu, ženstvenost. Jer s jedne strane, “loše se provode svi oni koji u Milici vide ženu. Slično onom ustaši koji joj prilazi ‘kavaljerski’ i biva bačen na zemlju, provodi se i njen saborac Sava, samo zato što se usuđuje da ju nazove ‘Mala’” (Čolović 2000:82), dok se, s druge strane, ona, maskirana u “ženu-zavodnicu” koristi “dražima” kao ekvivalentom ratnom i strategijskom lukavstvu – ono što je za Superhrvoja nadnaravno mimikrijsko poistovjećenje s hrvatskim kamenom u službi višeg cilja, to je za Milicu pristanak na ekskursus u koketnu i zavodljivu ženstvenost podvučenu pod jezični/dijalektalni (kajkavski) kameleonizam u svrhu savladavanja terorista i slobode Srpske Krajine.

134

Polutani dugog trajanja

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

Unatoč deklariranoj i dokazanoj ravnopravnosti u borbi Ličanka Milica i dalje potpaljuje maštu svojih suboraca te se stalno brani od njihova muškog “peckanja”. Iako u ova dva stripa odnos junaka i junakinja ostaje platonski, a njihova se prošlost ne ispisuje kroz prizmu seksualne traume ili erotskog ekspliciteta, odnosno oni ostaju u domeni epske tradicije na koju se i izrijekom pozivaju90 te radnju ispisuju unutar prostora obilježenog sintagmom “herojske stidljivosti” Gerharda Gezemana, tome nije tako u romansiranoj varijanti priče o Knindžama koja se pojavila krajem 1991. pod naslovom Demoni dolaze i koja može služiti kao eksplikacija Miličinog borbenog djelovanja, jer ona “učestvuje ili kao žrtva silovanja i pokušaja silovanja ili kao mamac za neprijateljske ženskaroše. Milica je pre pristupanja Knindžama, doživela strašno iskustvo žrtve silovanja samo zato što je Srpkinja i što je naivno verovala u ljubav sa jednim Hrvatom, koji je surovo siluje, i to zajedno sa grupom svojih sunarodnika” (ibid.).91

Drugi broj stripa “Za slobodu Srpske Krajine” započinje vinjetom na kojoj su prikazani Sava, Milica, mali Radojica i dijete Grujica – poslije napornih borbi spremaju se u “Kninskoj tvrđavi za nove akcije. Starina Novak peva o slavi starih uskoka ali i o podvizima njihovih potomaka ‘knindži’” (Katić i Đukić 1991:1). 91 “Za razliku od strip varijanti”, piše Čolović, “Demoni dolaze odiše pornografizacijom radnje jer muški junaci romana Sava i njegovi pomagači Boško i Nikola – seksualno su vrlo aktivni. Autor se, izgleda, drži ideje da je za ratnika ‘karanje i ubijanje’, i da patriotski i muški ponos jedan drugog potkrepljuju. Zahvaljujući takvom shvatanju, srpski patriota iz Krajine Sava može slobodno da se prepusti dražima nemačke stjuardese u avionu koji iz Amsterdama leti u Brisel. Autor romana se potrudio da pornografska scena koja opisuje ovu Savinu avanturu, zamišljena očito po ugledu na znamenitu epizodu iz Emanuele, odiše patriotskim patosom. Prvo, Srbina Savu jedna prelepa žena prosto ponizno moli da je udostoji pažnje. Drugo, ta žena je Nemica, i ona, zaboravivši svu oholost svoje nacije, na kolenima posluje oko Savinih srpskih gaća. Treće, u tim gaćama se nalazi takav ‘muški ponos’ kojim samo jedan Srbin može da se podiči i Nemica pobožno prima taj nebeski dar (…) ‘Da vidimo šta se ovde krije? Da li je i meni sreća naklonjena? Rekavši to zavuče ruku ispod ruba gaća i izvuče Savin muški ponos. Moj Got…ovo je…to je…promucala je još nekoliko reči na materinjem nemačkom jeziku a onda uposli jezik, usta i dušu” (Čolović 2000:84). 90

“Oprečne” verzije dominantnih ženstvenosti u stripu – Ličanka Milica (Knindže) i Hilda (Superhrvoje)

135

136

Polutani dugog trajanja

Usporedimo li Miličino iskustvo s prethodno spomenutim eksplicitnim litografijama Gottfrieda Siebena, koje prikazuju silovanje pravovjernica, vidimo da diskurs silovanja u tim primjerima funkcionira kao politički mobilizator pravedne osvete za obeščašćenje, dok kod karakterno i fizički drugačije ličanke Olge (Areta Ćurković) u filmu Kino Lika, nemogućnost kopulacije, odnosno možda i želje za silovanjem, verbalizirana nosećim motom filma – “Oš me jebat?” i eskalacijom njezinog kratkotrajnog boravka i neuspjelog ostanka u Njemačkoj (sic!) finalizira se promašenim pokušajem silovanja prasca Bubija – nanovo izvorom patnje što, smješteno na kraj filma, funkcionira kao svojevrsna metonimija kolektivne nesreće i osamljenosti. Motivacija za (ne)djelovanje “mimo svoje volje (ne)zadovoljenih pojedinaca”, napose u ratnoj i poratnoj Lici interpretiranoj u navedenim djelima, postaje kopulacija, odnosno želja za istom. Donekle sličnu ambivalenciju povezanosti seksa i politike opisao je Eric Hobsbawm: Međutim, premda ne postoji dublja povezanost između seksualne permisivnosti i društvenog ustroja, postoji, žao mi je što to moram primijetiti, ustrajna privlačivost između revolucije i puritanizma. Ne mogu se sjetiti dobro organiziranog revolucionarnog pokreta ili režima koji nije razvio izrazitu sklonost puritanizmu. Uključujući i marksizam čiji utemeljivači su imali prilično nepuritansku doktrinu (u slučaju Engelsa i aktivno anti-puritansku)… Ali teško se može poreći da velike revolucije našeg stoljeća nisu bile privržene seksualnoj permisivnosti. One su bitno unaprijedile seksualnu slobodu i to ne ukidanjem seksualnih zabrana, već najvažnijim činom društvene emancipacije: oslobođenjem žena od represije. (Hobsbawm prema Jambrešić Kirin 2004:311)

Oslobođenje od represije, međutim, žene nije lišilo sudioništva u mizoginim praksama i diskursima – od prikazivanja žena psihički nestabilnima poradi “manjka željene pažnje” ili pak kao povrijeđenih osvetnica, konzumentica “viška neželjene pažnje” te njihova prikazivanja kao silovanih u svrhu “kažnjavanja šire zajednice” i ujedno

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

137

mobiliziranja “iskoristivog akumuliranog animoziteta”. Slučaj u analiziranim djelima, s iznimkom Superhrvoja gdje autori donekle amputiraju prikaz ili insinuacije oko “nepoćudnoga”, ali ujedno buduću suprugu Hildu medenog feminiteta izmještaju iz miljea u kojem interakcija rezultira “cementom afekata, školom prijateljstva i gimnastikom inicijativa”, gradi se stoga dijelom i u suprotnosti s viđenjem “seksa kao siromahove grand opere” (Hobsbawm 2007:285) – on ne pacificira nezadovoljne pojedince kroz senzualnu amortizaciju teške svakodnevice, već se koristi kao detonator i smjerokaz njihove srdžbe koju uzrokuje.92 92 Sagledamo li kroz tu prizmu motivaciju za djelovanje Ličanke Milice, što je poradi silovanja postala djevojka nesposobna da voli, ali sposobna da se osveti hrvatskim siledžijama, što ona često i čini, prebijajući im noge i ruke, lomeći im rebra i grkljane, a najradije udarajući ih po “muškosti” (Čolović 2000:84), vidimo da na scenu nastupa motiv pravedne osvete – “najbolje terapije za povrede koje nas čine bolesnima. Taj osjećaj osnova je uživanja u niskosti” (Sloterdijk 2007:48). Njemački filozof također primjećuje kako se ne mora ići u potankosti “opasne veze između motiva osvete i popularnih pripovijesti. One su očito toliko duboke da ponekad dolazi čak do vraćanja moderne umjetnosti velikim epskim formama – kao što se pokazuje (…) primjerice u znamenitom filmu Bilo jednom na Divljem zapadu. S pravom je primijećeno da je tim djelom filmska umjetnost dokazala dvije stvari koje su se do tada činile nemogućima – sposobnost preuzimanja velike opere s jedne strane, a s druge stvaranje suvremene forme za izgubljeni ep” (ibid:49). Primjer o kojem filozof piše u nastavku svojeg teksta predstavlja analogiju s Miličinom srdžbom, prikazanom epskom kroz pjevanje Starine Novaka, ali i transkontinentalan afinitet između popularnih pripovjedačkih formi i osvete: “Posebno je rječita (…) pitoreskna životna priča indijske hajdučice Phoolan Devi (1968.-2001.). Phoolan, porijeklom iz indijske države Uttar Pradesh, već je kao jako mlada postala glavnom glumicom zbiljske drame koju je napeto pratio čitav indijski potkontinent. Nakon što ju je njezin brutalni suprug zajedno s drugim muškim stanovnicima sela, mahom policajcima, kolektivno zlostavljao i silovao, utekla je u razbojničku bandu te zajedno s razbojnicima razvila plan kako da napadnu njezino selo i likvidiraju krivce. Leš njezinog supruga navodno je vezan na magarca što su ga protjerali kroz selo. Jednostavni je puk slavio pobunjenicu kao junakinju emancipacije i vidio je u njoj avatar uzvišene i okrutne božice Durga Kali. (…) Nakon jedanaest godina zatvora bez suđenja Bandit Queen je pomilovana pa izabrana u indijski parlament gdje je bila lik oduševljenja za bezbroj obespravljenih žena. Srpnja 2001. ustrijeljena je na ulici (…). Folklor je prihvatio njezinu priču dok je još bila živa pa je Phoolan Devi pretvorena u junakinju narodnoga epa što ga indijski pjesnici danas pjevaju po selima” (Sloterdijk 2007:49). Alegorizirani masmedijski likovi heroina Phoolan i Milice podvučeni pod zajednički nazivnik silovanja, reflektiraju stoga “džepove” personalizacije nasilja koje

138

Polutani dugog trajanja

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

*** Sjetimo li se Aleksandra, lika iz filma Prije kiše, koji pogiba jer “zapadnjački” vjeruje u monopol državnih institucija nad etniciziranim nasiljem koje, nota bene, počinje nanovo poradi silovanja mlade Albanke i usporedimo li ga s prikazom Miličine uspješne osobne “jurisprudencije” kažnjavanja drugog, nanovo zbog “prisilnog odnosa”, Balkan se devedesetih, u navedenim primjerima, putem inzistiranja na prikazivanju regulacije odnosa krvnom, odnosno osobnom osvetom, ocrtava kao prostor nekovrsne suvremene tribalizacije gdje žene – prikazane prisilno konzumiranima – služe kao akteri komunikacije između muškaraca te se “svode na stanje objekata, ili bolje, na simbolička sredstva muške politike: budući predodređene da služe kao fiducirani znaci i da na taj način uspostavljaju odnose između ljudi, one su svedene na položaj sredstava za proizvodnju ili reprodukciju simboličkog ili društvenog kapitala” (Bourdieu 2001:62). Ipak, taj politički čin u kojem su ulog i kapital “muška čast nauštrb ženskog tijela”, a koji potvrđuje ili pak tek mora konstruirati, da parafraziramo poznatu Lévi-Straussovu misao, “neprijateljstvo putem egzogamije”, previđa kod žena upravo ono što se muškarcima ima osujetiti. Stoga u slučaju Albanke Zamire (Labina Mitevska), u prethodno spomenutom filmu, kao i kod Ličanke Milice (Knindže) okrnjena i, još važnije, od njih samih osvećena čast djeluje kao aditiv i potvrda ispravnosti muških ratnih djelovanja. No, kao što smo pokazali, prisilna kopulacija na poluotoku samo je dijelom traume na kojoj počiva konstrukcija odnosa u navedenim primjerima stripa (ali i filma). Jugoslavenski se socijalizam iz postsocijalističkog očišta ovih uradaka prikazuje ne samo velikom greškom, nego se moguća apstrakcija i zabluda takve monolitne ideje negira osobnom traune respektira modernu ideju državnog monopola na tu vrstu odnosa, kontradikciju između državnih pedagogija o posredništvu pravde i masmedijskog “pjeva sirena” o samojustifikaciji “pravedno kanaliziranog” nasilja te koordinate moralno izvanrednog stanja kojim se u konačnici i opravdava osvetnički pohod.

139

mom protagonista prouzročenom ili dozvoljenom od jugoslavenskih vlasti te se smješta u razdoblje na koje je suvremenost posebno osjetljiva – djetinjstvo. Stoga je to vrsta “vrlo korisne” naracije jer trenutno stanje mržnje prikazuje pravedno motiviranim, dajući mu racionalnu individualno-političku osnovu, što nije slučaj s filmovima Underground ili Prije kiše gdje su sukobi prikazani poglavito metafizičko-sudbinskim događajima, gotovo u potpunosti izvan domene racionalizacije i politike, a koja putem asimetrične binarnosti konstruiranih likova eskalira značajnim ustašoidnim pokličem: “Za Srbe nema milosti! Nož, metak, konopac! Lijepu našu moramo osloboditi od smrada balkanskih cigana! Samo mrtvi Srbi su dobri Srbi!” (Katić i Đukić 1991:4).93 Također nije beznačajna činjenica da se dio opusa ovdje analiziranih stripova i filma Dust gradi upravo putem, lyotardovski rečeno, “narodne pripovjedačke pragmatike” koja u filmu stubokom mijenja tijek radnje. Ona je sama deux ex machina, dok su u stripu Knindže glavni junaci tek “potomci slavnih starih uskoka” o kojima ništa ne saznajemo, već ih se, shodno takvoj sinkronijskoj interpretativnoj prizmi, nužno mora iščitati paradoksalno vrlo usko – kao etnički monokromne i u ključu suvremene politike. No, upravo prostor samog medija unutar kojeg junaci i antijunaci djeluju uvjetuje, smatramo, participativnu obrnutu proporcionalnost – jer film koji zagovara načelno otvorenu i inkluzivnu temu usmenosti i promišljanja autoritativnih interpretacija povijesnih događaja zapravo rezultira, samim medijem uvjetovanom, potpunom autorskom manipulacijom i rigidizacijom teme naspram gledatelja, dok su stripovi, unatoč isključivom i aut-aut impostiranom sadržaju, samim medijem bliži inkluzivnom načinu komunikacije s čitaocem, jer ritam listanja stranica, brzina čitanja teksta, pogled što prelazi s 93 Što je, prema Pavlu Leviju, sastavnim dijelom jednog od “stupova srpskog nacionalnog osećanja još od kasnih osamdesetih, diskursa o ‘srpskoj nacionalnoj žrtvi’” (Levi prema Pavičić 2011:165), a osim u Knindžama, izražen je implicitno u filmu Underground koji “prikazuje Hrvate i Slovence kao vječne kolaboracioniste fašista/Zapada” (Pavičić 2011:165).

140

Polutani dugog trajanja

vinjete na vinjetu ipak ostaju procesi i radnje kojima pojedini čitatelj aktivno sudjeluje u rekonstrukciji i interpretaciji priče, što nije slučaj s filmom. Podsjetimo nanovo, u tom kontekstu, na ideju Alejandra Jodorowskog o “većoj dinamičnosti stripa, gdje čitatelj participira u rekonstrukciji priče, dok je kod filma on samo pasivni promatrač” (Jodorowsky 1997:25). Ipak, niti načelna stripovska inkluzivnost ne može amortizirati ili dekontekstualizirati doslovnost pokliča Hrvata Šime kako “Lijepu našu moramo osloboditi od smrada balkanskih cigana!”. Taj kvalitativan moto otvara prostor dodatnom promišljanju termina Balkan unutar kojega se odvija radnja svih interpretiranih djela. Vrlo očekivano, i sukladno njegovoj semantičkoj neodređenosti, u ovom kontekstu on funkcionira kao psovka ili uvreda, opisni pridjev sukladan, riječju Dunje Rihtman-Auguštin, zaključku do kojeg je došla nakon kratkog istraživanja u “razdoblju od svibnja do srpnja 1996. temeljenom na pregledu hrvatskih novina (…) – kako se gotovo svakog dana nudio neki spomen balkanskoga bauka” (Rihtman-Auguštin 2000:214).94 Od tih suvremenih općih mjesta konsenzualnog negativiteta puno interesantnije djeluje dijapazon koji uključuje, primjerice, Matoševo viđenje “Balkana, balkanske braće kao simbol demokracije i samoupravnog federalizma” (ibid.:222), ili pak Radićevsko razumijevanje Balkana “ne kao stereotipa zaostalosti nego, naprotiv, 94 Neki od zaista mnogobrojnih autoričinih primjera jesu: “Tuđman a ne Balkan”, “Onoga istoga dana kada je Vijeće Europe učinilo presedan ne prihvativši preporuku svojih ministara da se Hrvatska primi u članstvo, komentator državne televizije Jozo Ćurić u glavnoj informativnoj emisiji Dnevnik pobunio se protiv ‘neojugoslavenskih planova velikih sila’ koje nas ‘žele strpati u istu vreću koju nazivaju Balkan’ a ‘Hrvatska ne želi na Balkan’ jer ‘mi smo se psihološki odvojili od Balkana’. Desetak dana prije toga u vladajućoj stranci bliskom Vjesniku (5.5.1996:16) čitatelj Jakov Gumzej, dipl. pravnik iz Zagreba, u pismu objavljenom pod naslovom ‘Hrvatska most prema Balkanu, ali nije Balkan’ jadao se: ‘No, senzibilitet je hrvatskog povijesnog trenutka takav da nas nakon svih gorkih iskustava vrijeđa guranje Hrvatske na Balkan. Hrvatska’, objašnjavao je taj čitatelj, ‘nije ni povijesno, ni kulturno, ni vjerski i zemljopisno niti balkanska niti južno-slavenska država. Slikovito rečeno – balkan-express ulazi na Balkan tek u Beogradu’” (Rihtman Auguštin 2000:214).

Corto Maltese, Superhrvoje i Sava

141

kao metafore izlaska iz partikularizma, provincijalizma, kao šansa napretka?!” (ibid.:226). Etnologinja zaključuje kako je “diskurs o Balkanu prvenstveno politički, a Balkan se, čini se, oduvijek u nas i rabio kao (premda s različitim predznakom) politički argument. (U tom kontekstu ne bi bilo naodmet istražiti i naše, hrvatske, predodžbe Europe)” (ibid.:235). Petnaestak godina nakon isticanja takve nužnosti,95 Orlanda Obad u dijelu istraživanja predodžbi o Europi u trenutku Hrvatskih predpristupnih pregovora zaključuje da: Intervjui sa studentima, pak, ukazuju na prilagodljivost i otpornost pojma “Balkan”. U novom tisućljeću on nije odbačen, ali zato može označavati upravo i suprotno od onoga što je, u uporabi društvenih i političkih elita, označavao devedesetih. Ako su u prevladavajućem medijskom i političkom diskursu devedesetih “balkanski” bili svi ostali (jugo)istočni narodi bivše Jugoslavije, u mojih su sugovornika Balkanci češće bili oni koji prema pripadnicima tih naroda iskazuju mržnju. (Obad 2011:18)

Iako se značenje termina Balkanac s onih koje ne volimo premješta, u primjeru o kojem piše Obad, na “one koji ne vole”, na što je već upućivala i Dunja Rihtman-Auguštin, to je zasigurno značajna distinkcija koja ukazuje na političke promjene u Hrvatskoj, ali i na mijenu te supostojanje predodžbi o Balkanu i njegovih izvedenica. Analizirani i interpretirani radovi, stvarani i pod egidama želja za unutrašnjom distinkcijom (Superhrvoje, Knindže), ili “objašnjavanjem koji se vrag tamo dešava” (Dust), upućuju stoga, među ostalim, i na “parazitizam” nad terminom Balkan u konstrukciji prekida sa socijalističkim periodom, ali ujedno i na “krpež” pri osmišljavanju onog postsocijalističkog.

95 Rad “Zašto i otkad se grozimo Balkana?” Dunje Rihtman Auguštin prvotno je objavljen u časopisu Erasmus 1997. godine

“Juče krvlju, a danas znojem!”: aspekti balkanologije jugoslavenskog ranog socijalizma PROMJENE ZNAČENJA riječi ponekad mogu biti osjetljivim pokazateljima mnogo širih mijena stavova, pisao je krajem sedamdesetih godina Peter Burke u knjizi Junaci, nitkovi i lude: narodna kultura predindustrijske Evrope. Iako vremenski vezana za razdoblje koje nam nije u fokusu istraživanja, Burkeova opća opservacija u domeni povezanosti semantike, imagologije i stavova može se primijeniti na polisemiju kojoj je naziv poluotoka povijesno bio, ali i trenutno jest, podložan. Za vrijeme nastanka dijela ovoga poglavlja, u siječnju 2012. godine, Republika Hrvatska pripremala se za referendumsko pitanje o ulasku u Europsku uniju. Posebno je zanimljivo pratiti intenzifikaciju novinskih tekstova podvučenih pod zajednički tematski nazivnik bauka Balkanom u opoziciji sa stvaranjem ideje o željenoj destinaciji Europskoj uniji, projektu protkanom idejom i diskursom “povratka kući” – bez obaziranja na moguću kontradikciju sadržanu u činjenici da i zemlje poput Grčke, Bugarske, Rumunjske ili Slovenije, nerijetko smatrane i definirane balkanskima, već i same čine sastavni dio te iste europske kuće. Taj paradoks upućuje na činjenicu da se imenica Balkan i njezine izvedenice vrlo često koriste u uskoj vezi ili pak kao istoznačnice za “istočne susjede” s kojima je Hrvatska dijelila pedeset godina socijalističke prošlosti, a iz čega proizlazi negativna ekviparacija dvaju termina – Balkana i socijalizma,96 čiji 96 Indikativna je stoga i “jedna od najglasnijih parola Hrvatske demokratske zajednice na izborima 1995. koja je glasila ‘Tuđman a ne Balkan’” (Rihtman-Auguštin 2000:212; Luketić 2004).

144

Polutani dugog trajanja

odnos kroz povijest treba rasvijetliti. S druge strane, činjenica da se naziv “neželjenog” poluotoka sve češće, od devedesetih godina i poglavito u masmedijima, koristi u pridjevskom obliku – balkanska kaljuža, balkanska krčma itd. otvara prostor pitanju: otkriva li inzistiranje na takvoj pejorativnoj semantičkoj fiksaciji termina postojanje i pokušaj damnatio memoraiae njegove druge, latentne u kolektivnoj memoriji, ali i do nedavno neizgovorive strane, koja bi, povijesno gledano, bila bliža Radićevoj ili Matoševoj kvalitativnoj ideji Balkana, “shvaćenog ne kao stereotip zaostalosti nego, naprotiv, kao metafora izlaska iz partikularizma, provincijalizma, kao šansa napretka?” (Rihtman-Auguštin 2000:226).97 Tragovi ideja očeva hrvatske etnologije i hrvatske moderne o specifičnoj temi političkog potencijala Balkana, vjerojatno nisu toliko izraženi i latentni u kolektivnoj memoriji poput onih koje su bile zagovarane za vrijeme socijalizma u Jugoslaviji, no s njima sadržajno snažno koreliraju. Ono što razdoblja ranog socijalizma i postsocijalizma čini srodnima jest upravo državno organizirani pokušaj i inzistiranje na grubom ideološkom i praktičnom rezu, odnosno “odšivanju” od dijelova neposredne prošlosti te početni entuzijazam poradi nadolazeće nove, neovisnije i ispravnije budućnosti. Postsocijalistički nam je primjer poznat, njega smo tematizirali u prethodnim poglavljima, dok je post-1945. (“nova”) Jugoslavija, prema pisanju Dejana Jovića, morala biti totalna, odnosno revolucionarna i jednako tako različita od sve-

97 Antun Radić će tako u Domu pisati: “Kako bilo, svaki prosvjećeniji Hrvat treba da znade, da na Balkanu živi mnogo našeg naroda, i da je sreća i nesreća svih Hrvata svezana srećom i nesrećom naše braće na Balkanu. Da je u nas više pameti, prosvjećenja i još koječega – Balkan bi bio hrvatska Amerika – druge nam Amerike ne bi trebalo!” (Radić prema Rihtman-Auguštin 2000:226), dok će Antun Gustav Matoš u Ratu i miru navesti da “kršćanski Balkan pada i može pasti samo s nesloge i s inata – veli historija. Podučena tim iskustvom, naša braća, braća krvlju i ljutom nevoljom, ulaze u rat složna lozinkom: Balkan balkanskim narodima, noseći na bajunetama novu eru, eru slobode i slobodnog samoupravnog federalizma” (Matoš prema Rihtman-Auguštin 2000:222).

“Juče krvlju, a danas znojem!”

145

ga što je predratna Jugoslavija predstavljala i bila (Jović 2003:159).98 No, kao i cjelokupni etos, stav i predodžba o neposrednim istočnim susjedima, koju prate specifična retorika i prakse za vrijeme socijalizma, gotovo da su dijametralno suprotni retorici i praksama njegove post-inačice – burkeovski rečeno: ne samo uvođenje nove leksičke palete, već i semantički obrati ukorijenjenih pojmova lakmus su papir širih mijena stavova i predodžbi. Prethodno smo spomenuli pokušaj recentne značenjske fiksacije termina Balkan, no nužno moramo postaviti pitanje – u odnosu na što se on fiksira? U odnosu na što ga se progresivno od devedesetih doživljava i pejorativno, “modernom psovkom”? (Rihtman-Auguštin 2000:212). Također važnim držimo i pokušaj odgovaranja na pitanje koje su to zemlje, iz jugoslavenskog gledišta, činile poratni prostor Balkana sredinom prošlog stoljeća, te kojim se praksama i idejama taj protejski prostor pokušao oživotvoriti.

Balkanska (kon)federacija: poratni politički aspekti Jedan od mnogobrojnih govora na mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine, kako prenosi ondašnji tisak, održao je i izaslanik Jugoslavije Moša Pijade. Vrlo opsežan članak u nedjeljnom izdanju Glasa Istre prenosi njegov govor naslovljen “Osiguranje mira slobode 98 U elaboraciji reza u odnosu među dvjema Jugoslavijama, Jović dodaje kako je predratna bila bazirana na konceptu nacije-države “dok je poslijeratna pak bazirana na marksističkom konceptu nacija i država. Komunistički je pokret manjim Jugoslavenskim nacijama (…) obećavao oslobođenje od raznih formi opresije od strane većih nacija i njihovih elita. Država je imala promijeniti karakter i naposljetku biti uništena od strane unutardruštvenih silnica (subjektivnih snaga, to jest Komunističke partije i njezinih organizacija satelita). Posljednji cilj socijalističke revolucije bio je stvaranje bezdržavne socijalne organizacije. Kao što je formulirano u programu Saveza komunista Jugoslavije. ‘Povijesni zadatak’ Jugoslavenskih komunista bilo je ‘prevazilaženje ondašnjeg trenutnog društvenog uređenja koje je imalo sve značajke perioda tranzicije i prelaska u uređenje u kojem će klase i tragovi iskorištavanja i opresije čovjeka nad čovjekom nestati’ te stvoriti ‘društvo bez države, klasa ili stranaka’” (Jović 2003:159).

146

Polutani dugog trajanja

i nezavisnosti balkanskih naroda i njihove sreće i blagostanja leži samo u njihovoj svijesnoj bratskoj zajednici. Govor Moše Pijade u generalnoj diskusiji o mirovnom ugovoru s Bugarskom” (Glas Istre, 13. listopad 1946.). Iako se osvrće i na sporna teritorijalno-politička pitanja poput Bugarskog zaposjedanja Makedonije ili pitanje južne Dobrudže, nekadašnji potpredsjednik AVNOJ-a opisuje ih kao relikte prošlosti koje će zamijeniti nova budućnost unutar ideološko-političko-teritorijalne jedinice Balkana, čiji su osnovni preduvjet “veliki rezultati proteklog rata”: Suradnja i bratstvo balkanskih naroda nije samo san, kojim su se zanosili najbolji duhovi svih balkanskih naroda, to je danas stvarnost, koja ima sve izglede za veliki razvitak. Današnje zbliženje balkanskih naroda je jedan od velikih rezultata proteklog rata. Mnogo su puta Srbi i Albanci u prošlosti, za reakcionarnih režima, vodili krvave rasprave i njihovo medjusobno istrebljivanje je imalo značaj prirodnog zakona. Danas obje narodne republike Jugoslavija i Albanija, rodjene i izrasle u zajedničkoj borbi i uzajamnom pomaganju, uživaju sreću najprisnijeg i nerazdruživog prijateljstva i intimne suradnje. U medjusobnim sukobima balkanskih naroda osnovni je problem predstavljao razdor izmedju Jugoslavije i Bugarske zbog makedonskog pitanja. Jugoslavija je makedonskom narodu priznala pravo na samostalnu nacionalnu egzistenciju u njenim granicama (…) Ovo veliko djelo prihvaćeno je s oduševljenjem i od strane nove Bugarske i čitavog bugarskog naroda. Tako je medju narodima Jugoslavije i Bugarske otklonjen glavni uzrok bratoubilačke borbe. Pobjeda istinske demokracije u obim zemljama stvorila je uslove za bratske odnose, koji više ničim ne mogu biti pomućeni. Tom novom odnosu iskrenog prijateljstva medju balkanskim narodima doprinosi svoj dio i nova demokratska Rumunjska. Izmedju Rumunja i Srba, koji su od jugoslavenskih naroda neposredni susjedi Rumunja, nije nikada u historiji bilo bratoubilačkih ratova. Naprotiv, često su ta dva naroda pomagali jedan drugome, tako da je njihovo tijesno prijateljstvo trajalo vjekovima. Pitanje južne Dobrudže, koje je dijelilo Rumunje od Bugara, riješeno je konačno medjusobnim

“Juče krvlju, a danas znojem!”

147

prijateljskim sporazumom. Danas se izmedju Rumunjske i Jugoslavije i Bugarske razvijaju odnosi prisnog prijateljstva i suradnje. Narodi Jugoslavije sretni su, što je promjena koju je u životu Rumunjske donijela pobjeda demokratskih snaga, stvorila uslove da i rumunjski narod u punoj mjeri učestvuje u izgradnji izmirenog Balkana. (Glas Istre, 13. listopad 1946.)99

Uključivanje u “uniju budućnosti”, ili riječima Moše Pijade, “svjesnu bratsku zajednicu”, s jedne je strane moralo biti okarakterizirano noDa nije sve ostalo na pukoj retorici balkansko-socijalističkog “bratoljublja” pokazuje i zalaganje jugoslavenske politike da se Bugarska prizna kao suratnička zemlja: “Takvim nepriznavanjem nanijeta je Bugarskoj očita nepravda bez ikakvog razloga, u toliko više, što to nije odbijeno Italiji. Naprotiv, ako se ima u vidu velika uloga, koju je Italija igrala u ratu kao glavna saveznica Hitlerove Njemačke, i neznatna uloga Bugarske, a naročito ako se ima u vidu nepobitna činjenica, da je Bugarska poslije prekida odnosa s Njemačkom dala razmjerno svojoj snazi daleko veći prilog u borbi za pobjedu nad Njemačkom nego Italija, onda je takav stav prema Bugarskoj savršeno neopravdan. (…) Dvostruko mjerilo primijenjeno je i u pogledu reparacija. U slučaju Italije priznate su Jugoslaviji i Grčkoj reparacije u visini manje od 1 posto učinjene štete. A kad bi se htjelo jednako postupiti u bugarskom slučaju, imala bi Bugarska da plati Jugoslaviji 15 a Grčkoj 10 milijuna dolara. Jugoslavenska je delegacija tako i predložila. Ali većina je prihvatila, da Bugarska plati Jugoslaviji i Grčkoj 125.000.000 dolara”. Stanoje Simić, ministar vanjskih poslova, u ime vlade FNRJ, 8. kolovoza 1947. potpisat će na Bledu protokol o rješenjima historijske konferencije delegacija vlade FNRJ i Narodne Republike Bugarske na kojoj se, među ostalim, u sedmoj točki donosi odluka o “donošenju specijalne deklaracije o bratskom gestu, kojim se vlada Federativne Narodne Republike Jugoslavije, nadahnuta već stvorenim bratstvom naroda F. N. R. Jugoslavije i Bugarskog naroda isprobanim u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, da bi olakšala privredni napredak bratske Republike Bugarske, imajući u vidu naročito tijesnu privrednu suradnju i usklađivanje privrednih planova obiju zemalja – odriče u ime naroda Jugoslavije reparacija koje su joj odredjene u iznosu od 25 milijuna po Mirovnom ugovoru s Bugarskom” (Glas Istre, 8. kolovoz 1947.). Takvoj će odluci vlade Jugoslavije i bugarskog Otečestvenog fronta uslijediti serija diplomatskih gesti, poziva na industrijska udarnička natjecanja karakteristična za ono doba, ali i kulturne razmjene predviđene pretposljednjom točkom Historijskih odluka donesenih na Bledu o “razvijanju do najviših mogućnosti kulturne suradnje izmedju naroda Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Bugarskog naroda, u kome cilju će se poduzeti mjere za olakšanje svih korisnih inicijativa kao i za razmjenu književnih proizvoda, časopisa i novina” (Glas Istre, 8. kolovoz 1947a.). Protokolu o Bledskom sporazumu (srpanj-kolovoz 1947.) uslijedio je Ugovor o prijateljstvu, suradnji i bratskoj pomoći između FNRJ i NR Bugarske koji su u Evksinogradu 27. studenog 1947. potpisali Josip Broz Tito i Georgi Dimitrov. 99

148

Polutani dugog trajanja

vim društvenim uređenjem te se pridjev “bratski” u tom kontekstu može razumjeti kao zamjenica za socijalistički, dok su, s druge strane, preduvjeti i težnje za njezinim ostvarenjem smješteni u dubokoj povijesti. Prilikom posjete bugarskog predsjednika Georgija Dimitrova Jugoslaviji, na Bledskoj konferenciji Josip Broz Tito istaknut će i retorički u svom govoru upitati: Što dokazuje ta radost, koju ste vidjeli na licima naših ljudi, naših žena, naše omladine i djece? To dokazuje, da su naši narodi bili uvjereni, da ste vi došli u našu zemlju ne u jedan običan posjet, kako to obično biva, kada državnici posjećuju druge zemlje, ne u posjet kurtoazije, nego da ste došli ovamo radi ostvarivanja nečeg velikog, čemu su težnje naših naroda bile usmjerene ne decenijama već vjekovima. (Glas Istre, 8. kolovoz 1947.)100

Slično kao u primjeru konstrukcije ideje postsocijalističkog perioda u Hrvatskoj, “težnje naših naroda” smještaju se u vjekovima duboku povijest, no te vjekovne težnje ostvaruju se uz preduvjet sudjelovanja u Narodnooslobodilačkome ratu, “školi prijateljstva, gimnastici inicijativa” (Eco 2005:135). Jedino kroz takvu, sine qua non prizmu NOB-a i ideje socijalizma moguće je iščitavati ideju o “čvrstom bedemu jedne čvrsto izgrađene narodne volje na Balkanu”, “suradnji i uzajamnoj pomoći (…) dubokom prijateljstvu i povjerenju između naših naroda (…) kao najboljoj garanciji mira i suradnje medju naTakvom prijateljskom stavu prethodili su “veći planovi” između Jugoslavije i Bugarske izraženi i u Titovom govoru na Osnivačkom kongresu Komunističke partije Srbije (812. svibnja 1945.), u kojemu zagovara ulazak Bugarske u državu Južnih Slavena: “Imamo dublje ambicije sa Bugarima i željeli smo ih ostvariti, no Englezi i Amerikanci nisu to dopustili. Dobro nećemo to učiniti sada. No, u tom nas nitko ne može zaustaviti. Mi smo Slaveni kao i oni, i oni su uvijek bili u rukama reakcije. Na nama je, Jugoslavenskim komunistima, da razvijemo svijest da moramo živjeti u najbližim odnosima s Bugarima, tako da između nas i Bugara ne bi trebalo da bude većih razlika nego među Srbima, Hrvatima i Slovencima. Djelovati ćemo tako da Bugarski narod bude sretan, kao što ćemo i mi biti, kada se ujedinimo u zemlju Južnih Slavena (…) Na tu je ideju 1948. Staljin stavio veto” (prema Jović 2003:162).

“Juče krvlju, a danas znojem!”

149

rodima na slobodoljubivom i herojskom Balkanu”, kako je u svom govoru istaknuo ministar vanjskih poslova Stanoje Simić prilikom posjeta Envera Hodže Jugoslaviji u lipnju 1946. godine. Ideje i prakse koje nove socijalističke elite grade o poluotoku neposredno nakon Drugog svjetskog rata, iz prethodnih je primjera čitljivo, gotovo su u potpunosti impregnirane političkim potencijalom okrenutim budućnosti. Neki od naslova u Glasu Istre – Glasilu Slavensko-Talijanske Antifašističke Unije za Istru govore tome u prilog: “Nerazorivo bratstvo i prijateljstvo voditi će narode Jugoslavije i Albanije u njihovoj sudbini” (30. lipanj 1946.); “Ugovor koji smo zaključili predstavlja garanciju mira na Balkanu i mi smo njime dali svoj veliki prilog učvršćenju mira ovdje i u svijetu. Tito u govoru o značaju ugovora FNR Jugoslavije sa NR Bugarskom” (5. listopad 1947.), “Interesi mira na Balkanu i u Evropi zahtijevaju da prestane miješanje u unutrašnje stvari balkanskih naroda” (13. listopad 1946.).

100

Glas Istre, 5. prosinac 1947.

Vrlo je slično bila intonirana i izjava vođe Otečestvenog fronta u kolovozu 1947., nakon njegove posjete Jugoslaviji, u kojoj tvrdi da stvaranje federacije Južnih Slavena, odnosno balkanske federacije, zasad nije aktualno, no kako FNRJ kao demokratska država sve više zasluženo zauzima vodeću ulogu na Balkanu na opću korist balkanskih naroda, za uništenje ognjišta budućih ratova i za stvaranje stabil-

150

Polutani dugog trajanja

nog mira i demokracije u svijetu. Stoga, suprotno postsocijalističkoj inačici, tijekom ranog socijalizma djelovalo se u smjeru političkog, ideološkog, ali i kulturnog “zašivanja” na Balkan, koji se razumijevao kao unija mogućnosti i budućnosti te kao aktivan i efikasan subjekt europske i svjetske politike. Da se nije radilo o čistoj retorici, kurtoaziji ili kontingentnom smještanju unutar prostora i imena poluotoka tvrdi i Ramadan Marmullaku, jer je tijekom Drugog svjetskog rata i nakon, sve do 1948., u miljeu socijalističkih pokreta ponovo zaživjela i vrlo aktualna bila ideja balkanske (kon)federacije sačinjene od Jugoslavije, Bugarske, Albanije i Grčke (Marmullaku 2003:312).101 O takvim je pokušajima izvještavao i međunarodni tisak, pa je Los Angeles Times sredinom 1947. plasirao vijest da će “balkanska federacija uskoro biti formirana s Albanijom i Makedonijom kao 101 Georgi Dimitrov, piše Marmullaku, Bugarski komunistički vođa koji je ujedno bio i vođa komunističke Internacionale u Moskvi, bio je posebno angažiran u projektu balkanske (kon)federacije. Tito se, kao vođa najjačeg pokreta otpora i najsnažnijeg komunističkog režima u Europi nakon Staljina, vrlo vjerojatno vidio u ulozi predsjednika buduće (kon)federacije. Kada je Enver Hodža, albanski komunistički vođa, došao u svoj prvi službeni posjet Jugoslaviji, s Titom je razgovarao o mogućnostima priključenja Albanije Jugoslaviji kao sedme republike. Potpisali su Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći (Marmullaku 2003:312), koji je imao trajati dvadeset godina te u Članu 2) donosi međusobnu obavezu o “zajedničkom poduzimanju svih mjera koje su potrebne za osiguranje nezavisnosti i integriteta obiju zemalja, da bi se ubuduće spriječilo svako ponavljanje svih tih napada kao što je to bio slučaj Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve fašističke Italije (…); Član 3) Ako bi jedna od visokih strana sugovornica bila napadnuta bilo od koga s ciljem ugrožavanja nezavisnosti, porobljavanja ili oduzimanja izvjesnih dijelova teritorija, druga visoka strana ugovornica će pružiti svoju vojničku i svaku drugu pomoć svim raspoloživim sredstvima” (Glas Istre, 21. srpanj 1946.). Ovaj sporazum potpisan u Tirani 9. srpnja 1946., te ratificiran u Beogradu, očito je imao za cilj približavanje dvije zemlje unutar buduće balkanske (kon)federacije za koju će Josip Broz, prema pisanju njegovog osobnog doktora Aleksandra Matunovića, ustvrditi da nije uspjela zbog “Churchilla i Staljina. Nije poznato u javnosti da sam taj cilj pokušavao ostvariti i nakon rata. Postoji nekoliko razloga zašto taj cilj nije postignut, no jedan od glavnih razloga je što nisam pristao na cijepanje Jugoslavije. Enver Hoxa htio je ući u konfederaciju pod uvjetom da Kosovo i Metohija pripadnu Albaniji, a Bugari su tražili podjelu Makedonije. Staljinova je krivnja što partizanski pokret u Grčkoj nije uspio. To su pravi razlozi zašto balkanska konfederacija nije zaživjela i zašto nisam realizirao ideju. No, mislim da je balkanska konfederacija prije ili kasnije neizbježna” (Matunović prema Marmullaku 2003:313).

“Juče krvlju, a danas znojem!”

151

autonomnim državama pod jugoslavenskom upravom” (Los Angeles Times, 4. lipanj 1947.). Dakle, Balkan je trebao koincidirati s granicama novog ideološko-političkog uređenja te je prostor “tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća nazivan europskom Turskom, a koji je od samog početka bio više od geografskog pojma” (Mazower 2007:5-6), u novoj varijanti izuzimao zemlju čiji je jezik i iznjedrio naziv poluotoka. Iz govora Moše Pijade na generalnoj diskusiji o mirovnom ugovoru s Bugarskom, Tanjug prenosi izjavu kako je “Turska prestala da bude balkanskom državom!” (Glas Istre, 13. listopad 1946a.). Iako je njegova opservacija vrlo vjerojatno trebala naglasiti propast Osmanskog Carstva, ona je čitljiva i iz aspekta neutralnosti tijekom Drugog svjetskog rata, te posljedičnog manjka novog društvenog uređenja.102 S druge strane, iako Marmullaku piše o Grčkoj kao sastavnom dijelu nove balkanske unije, o njoj se u dijelu onodobnog tiska također pisalo kao glavnoj opasnosti agresije na Balkanu. Ako danas postoji na Balkanu opasnost agresije od neke balkanske zemlje protiv drugih balkanskih zemalja, onda ona postoji samo od sadašnjeg grčkog režima, koji baca svoje pohlepne poglede preko granica svojih balkanskih sjevernih susjeda. Jugoslavenska delegacija sa žaljenjem konstatira činjenicu, da stav koji sadašnja grčka vlada ima prema ostalim balkanskim zemljama, onemogućuje grčkom narodu da uzme učešća u novim odnosima, koji sve ostale balkanske narode vežu vezama prisnog prijateljstva i suradnje. (ibid.)

Što nije bio slučaj s Prvom balkanskom konferencijom održanom u Ateni od 5. do 12. listopada 1930., na kojoj su sudjelovali predstavnici Albanije, Bugarske, Grčke, Rumunjske, Grčke, Turske i Jugoslavije, na kojoj se pokušao “ukloniti casus belli koji bi interferirao s normalnim razvojem političkog, ekonomskog i socijalnog života u tim zemljama (…) Ta je konferencija trebala pripremiti i skovati balkansku uniju” (Galitzi 1933:178). U daljnjem ćemo se tekstu dotaći geneze i razvoja ideje o balkanskoj (kon)federaciji i prije perioda u kojem njezin zajednički nazivnik čini poratni socijalizam. 102

152

Polutani dugog trajanja

Suprotno suvremenoj percepciji i interpretaciji Balkana kao nasilnog, grubog ili pak, primitivnog područja, o čemu smo pisali u nekoliko prethodnih poglavlja, iz navedenih primjera razvidna je tendencija mišljenju i artikuliranju novog koncepta Balkana kao mogućnosti snažne političke unije, koju bi ponajprije sačinjavale Jugoslavija, Bugarska, Albanija i Rumunjska. Razlozi za njezino osnivanje nalazili su se, s jedne strane, u “povijesnom ugnjetavanju velikih sila” poput Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva, dok je, s druge, recentnije vezivno tkivo bilo kaljeno kroz “bratstvo Narodnooslobodilačke borbe” i ideju državnog socijalizma. Da bi se takav državni socijalizam preveo u balkansku (međunarodnu) inačicu, bilo je potrebno taj prostor oživotvoriti specifičnim praksama, učiniti ga djelatnim mimo politike shvaćene u uskom smislu riječi. Za oživljavanje i upisivanje Balkana u mentalnu mapu ne samo njegovih naroda, bilo je potrebno djelovati i praktično na područjima koja u ono doba nije moguće strogo odijeliti bez zapadanja u redukcionizam. Radne akcije, sportska natjecanja i književno-umjetnička produkcija bit će sine qua non “krvožilnog sustava” novog koncepta i ideje Balkana.

Rad, zavjet savezništva Prethodno spomenutom Historijskom sporazumu na Bledu uslijedit će posjet jugoslavenske delegacije Bugarskoj, gradu Varni na obali Crnog mora, a Josip Broz Tito će po povratku “pred ogromnom masom u Beogradu”, među ostalim, govoriti i o “toplim pozdravima koje šalje bugarski narod, a ljudi su nas dočekivali, dolazeći noću po nevremenu na željezničke stanice, prelazeći desetke i desetke kilometara da bi nas vidjeli i pozdravili (…) bilo je slučajeva kada su nas ljudi čekali satima i satima da bi preko nas poslali svoje tople pozdrave našim narodima”. U sličnom će retoričkom tonu nastaviti i zaključiti kako “ti izrazi simpatija bugarskog naroda izražavaju sve ono što je u srcima naših naroda, a to je želja, da nerazdruživo bratstvo i jedinstvo, koje je sada ostvareno bude vječito (…) jer Balkan

“Juče krvlju, a danas znojem!”

153

nije više bure baruta, kao što je nekad bio, jer su baš dvije najvažnije najbrojnije balkanske države, i to slavenski narodi, uklonili to bure baruta jer su se ujedinili u jednu jedinstvenu cjelinu ” (Glas Istre, 5. prosinac 1947.). Sadržaji ovakvih govora, uključujući i dramatične retoričke detalje u soc-maniri, upućuju na pokušaj približavanja naroda što sada supostoje zahvaljujući zajedničkoj prožetosti socijalizmom, ali unutar ex novo promišljane idejno-teritorijalne ovojnice poluotoka. Ipak, sami govori i dobre želje upućivane među narodima posredstvom političkih vođa nisu dovoljni da se teritorij Balkana, ili onaj njegov dio koji je zadovoljavao nove poratne uvjete imenovanja, opredmeti i u praktičnom smislu. Drugim riječima, ako su sporadično i situacijski korišteni argumenti o slavenstvu ili pak socijalizmu “malim narodima povijesno ugnjetavanim od velikih sila” odgovarali na pitanje “zašto?”, onda želimo li “izbjeći isključivo leksičko razumijevanje zajednice i osvijetliti je u uporabnom smislu, odnosno odgovoriti na pitanje ‘kako?’” (Amselle 1999:11), moramo pronaći i interpretirati namjere praksi koje su teritorij nekadašnje “europske Turske” imale umrežiti u balkansku konfederaciju. Značajne postaju, sagledane iz tog kuta, treća i četvrta točka Historijskog sporazuma na Bledu, odnosno odluke: 3. Da se uspostavi putem specijalnog sporazuma nov režim o dvovlasničkim imanjima duž cijele jugoslavensko-bugarske granice, koji sporazum će zamijeniti postojeću konvenciju iz 1939 godine; da pojednostave pasoške formalnosti za stanovništvo obiju zemalja, da mu olakšaju prijelaz jugoslavensko-bugarske granice time što će se za prvo vrijeme likvidirati ulazne i izlazne vize (…) 4. Da se pristupi proširivanju željezničkih i putnih veza izmedju dviju zemalja, s tim da će specijalna mješovita komisija odredjena u tu svrhu, utanačiti pravce i punktove koji treba da se vežu, radi čega će trebati da se izvrše gradjevinski radovi. (Glas Istre, 8. kolovoz 1947a.)

Veća i lakša prohodnost državnih granica kao i proširivanje željezničkih putova početne su točke za uspostavu gospodarskih veza,

154

Polutani dugog trajanja

što su na tom istom području pokušavali ostvariti još habsburški i osmanski vladari prilikom modernizacije balkanskih područja, no tadašnji politički, strateški i topografski čimbenici otežavali su izgradnju pruga. Unatoč tome što su omogućavale da roba iz priobalnih područja dospije na tržišta u unutrašnjosti, željeznice nisu pomogle u stvaranju jedinstvenijeg ili usklađenijeg regionalnog gospodarstva, pisao je povjesničar Mark Mazower, te zaključio citirajući Stoianovicha da je i sama željeznička mreža bila na Balkanu znatno rjeđa nego igdje drugdje u Europi zapadno od Bresta Litavskog: 21,9 kilometara na tisuću kvadratnih kilometara u Grčkoj 1920-ih, a 31,5 u predratnoj Rumunjskoj u usporedbi s 97 u Francuskoj, 123 u Njemačkoj i 370 u Belgiji. (Stoianovich prema Mazower 2007:26)

Planirana gradnja željeznice koja bi povezivala dvije zemlje zasigurno je trebala biti dijelom ubrzane industrijalizacije koja se odvijala prema sovjetskom modelu, odnosno petogodišnjim planovima, dominantnom karakteristikom privrednog života u poratnom razdoblju. No, značaj plana istaknut u četvrtoj točki može biti interpretiran i miljokazom prema novoj balkanizaciji, kao sasvim suprotnom procesu od suvremenog značenja te riječi, ujedinjavanju i suživotu koje su zagovarali Broz i Dimitrov. Željeznica, “simbol novog poretka na Zapadu” (Mumford 2009:367), bila je osnova podizanja poratne privrede, no ni želja za većom homogenizacijom i prožimanjem, čitljiva iz onodobnih govora Tita i Dimitrova, bez nje nije bila ostvariva. Rad kao kompulzivna, polivalentna i iz Sovjetskog Saveza uvezena poratna kategorija na kojoj se imao temeljiti sukus svakodnevice kao i novi ideološki poredak, svoj je objedinjeni i kanalizirani izraz dobio u udarništvu.103 U tom samoprijegornom smjeru bit će intoniran poziv, iniciran od strane bosanskohercegovačke omladine, na 103 Radno udarništvo podrazumijevalo je implementaciju niza novih, “racionalnih” proizvodnih odluka, socijalističko natjecanje kao i odvajanje radništva u proizvodnom procesu,

“Juče krvlju, a danas znojem!”

155

najveću smotru omladine Balkana od početka rata – smotru njenih napora, borbene solidarnosti u borbi protiv fašističkih zavojevača (…). Omladina svih balkanskih zemalja poslat će na njega, krajem druge polovine mjeseca juna, svoje delegate. (Glas Istre, 5. lipanj 1945.)

Pripreme i prezentacija na Omladinskom kongresu Balkana imali su proteći kao “podstrek više radu”, jer će omladina Jugoslavije otpočeti udarnička natjecanja u znaku izvršenja svojih osnovnih zadataka. Omladina Bosne i Hercegovine na svom Prvom kongresu pozvala je omladinu svih federalnih jedinica na natjecanje, čiji će rezultati biti objavljeni na Prvom balkanskom kongresu. Omladinska delegacija Srbije, koja je prisustvovala Prvom bosansko-hercegovačkom kongresu, potpisala je u ime omladine čitave Srbije sporazum o natjecanju koji glasi: “Shvaćajući potrebu i važnost udarničkog rada na polju izgradnje naše domovine (…) delegati bosansko-hercegovačke omladine pozivamo na drugarsko takmičenje omladinu federalne Srbije. Takmičenje će početi 20. maja i trajati će sve do Prvog kongresa balkanske omladine” (ibid.).104 odnosno rad u brigadama, no zadiralo je i u preporuke o “kulturnim” odlukama i praksama koje su radnici morali donijeti i slijediti u privatnom životu. Tijekom petogodišnjeg plana, od 1947., u Jugoslaviji se stvara kratkotrajan, ali i politiziran kult junaka socijalističkog rada (više o udarništvu u Anić 2010; Matošević 2011a; Matošević 2011b). 104 Neke od kategorija u kojima se omladina natjecala, ili pak namjeravala natjecati, jesu: “1. Ko će obuhvatiti više omladine u USAOJ [Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije, op. a.]; 2. Ko će više omladinaca i omladinki obuhvatiti u radne jedinice, čete, bataljone i brigade; 3. Koja će radna jedinica dati više radnih dana. Radni dan se računa 8 sati, što ne znači da ćemo raditi samo 8 sati dnevno. Ako se bude radilo 12 sati, onda će se to računati kao jedan i pol radni dan; 4. Čiji će rezultati rada u odnosu na broj radnih dana biti veći (…); 6. Ko će više uspjeti da poveća kapacitet u industriji u odnosu na raniju proizvodnju; 7. Ko će dati veće rezultate na suzbijanju nepismenosti; 8. Ko će stvoriti više kulturnih ustanova, čitaonica, biblioteka, održati više predavanja raznim poljima nauke; 9. Ko će dati razmjerno veći broj boljih djaka u školama; 10. Ko će stvoriti više sportskih ustanova i fizkulturom zahvatiti veći broj omladine; 11. Ko će obuhvatiti razmjerno više naših najmlađih u pionirske organizacije. (…) Za ovo takmičenje već se vrše pripreme preko štampe, preko omladinskih sastanaka, mitinga, zborova itd.” (ibid.). Dakle, planirani rezultati i djelovanje omladine Balkana zadirali su u gotovo sve pore svakodnevnog života

156

Polutani dugog trajanja

Značajno je kako su balkanskima okarakterizirane samo zemlje federalne jedinice – napose Bosna i Hercegovina te Srbija, a nema spomena bugarskim, rumunjskim ili albanskim omladincima. Upravo će potonji omladinci stići na željezničku stanicu u Gunji s namjerom da u zajedničkom radu s jugoslavenskom omladinom “na izgradnji omladinske pruge Brčko-Banovići još više učvrsti bratstvo i jedinstvo albanskog i jugoslavenskog naroda. Zajedno s albanskom omladinskom brigadom doputovale su i 4 makedonske omladinske brigade” (Glas Istre, 1946.). Na velikom mitingu, prije početka radova, u ime albanskih omladinaca masi se obratio Camil Budželi te istaknuo privilegiju pristiglih mladih trudbenika što mogu raditi zajedno s jugoslavenskim omladincima, jer “kada smo polazili i ostala naša omladina se žalila što nije mogla da pođe s nama”, te se zavjetovao da se neće vratiti u Albaniju dok se pruga ne završi, što je kroz govor istaknuto nekoliko puta, među ostalim i u pozdravnom telegramu Josipu Brozu Titu: Juče krvlju, a danas znojem mi učvršćujemo sve više bratstvo izmedju omladine Jugoslavije i naših naroda, i obećajemo da ćemo u našem radu imati uspjeha i da se nećemo vratiti u našu domovinu prije nego što se završi omladinska pruga Brčko-Banovići. (ibid.)105

Dio Budželijeva govora, specifična alegorija “juče krvlju, a danas znojem”, sažima elemente borbe i poraća u jednu cjelinu i indicira – od industrije i kulture do obrazovanja. Razvidno je, također, iz citiranog poziva da se u rad, provučen kroz prizmu industrijalizacije, implementira kategorija koja mu povijesno nije svojstvena – natjecanje. Taj sukus mnogih sportskih praksi, naknadno ćemo vidjeti, za našu temu socijalističkog promišljanja Balkana posebno je važan. 105 Takve su radne žrtve uzvraćane, pa će književnik Jure Kaštelan, na tridesetu obljetnicu Oktobarske revolucije, u Ilustriranom vjesniku pisati reportažu o odlasku u Albaniju na otvorenje Hekurudha Rinis, Omladinske pruge Drač-Elbasan, duge 83 kilometra i “manifestacije antifašističke omladine Balkana i čitavog svijeta. Na pruzi su radile: jedna brigada Narodne omladine Jugoslavije, bugarska brigada ‘Georgi Dimitrov’, rumunjska brigada ‘Vasil Roata’, grčka brigada ‘Rigas Fereos’ i studenti iz Jugoslavije, slobodnog teritorija Trsta i Čehoslovačke” (Ilustrirani vjesnik, 7. prosinac 1947.).

“Juče krvlju, a danas znojem!”

157

dominantni motivator onodobnog radnog agonizma – srdžbu. No, ratnička će srdžba, u domeni novodefinirane i osnovne vrijednosti rada, biti korištena i kao sukus naknadnog individualnog radnog heroizma tijekom petogodišnjeg plana i to dvostruko – kao anonsa učinka te kao element kooptacije koji računa na preživjeli i privredno iskoristivi antagonizam spram neprijatelja.106 Također, u specifičan socijalistički pristup radu bit će utkan i imperativ koji ga je imao upotpuniti dramatičnošću i neizvjesnošću – savladavanje vremena prilikom brigadnog natjecanja upisuje “sport kao sredstvo” (Mumford 2009:343) u samu srž privredne proizvodnje. U tom kontekstu vremena i najboljih prethodnih ostvarenih rezultata “kao živih neprijatelja” (ibid.), valja interpretirati poratne rušene proizvodne rekorde na koje su pozivani svi radnici, a kulminirat će “Sirotanovićevim rušenjem Stahanovljevog rekorda od 102 iskopane tone u jednoj smijeni 24. jula 1949. godine prilikom takmičenja s rudarima Trbovlja” (Markuš 1949). Nekoliko godina prije Sirotanovićevog rekorda Savez rudara NR Bugarske pozvao je kolege FNR Jugoslavije na natjecanje kako bi “pomogli ostvarenje odluka historijske konferencije na Bledu” (Glas Istre, listopad 1947.). Iz sadržaja upućenog pisma razvidno je da se

Neprijatelj je do 1948. bio onaj u NOB-u, ali nakon rezolucije Informbiroa to postaju svi oni “čiji postupci ne mogu pokolebati naše narode u izvršavanju svojih zadataka za čitave dvije godine neprijateljske politike prema našoj zemlji! I ovoga puta naši trudbenici, zadivljeni dosadašnjim uspjesima, nasuprot svim neprijateljskim postupcima, svakom zadatku prilaze sa još više odlučnosti i borbenosti, proslavljajući svoj praznik kao što i svake godine slobodno, s novim rezultatima i većim radnim pobjedama” (Glas Rudara, 30. travanj 1950.); “Rad je naša duboka vjera u Tita – oca i majku – Partiju. Zato danas i radi svaki od nas za dvojicu i trojicu, zato se rađaju danas novi junaci našeg slobodnog socijalističkog rada – Sirotanović, Škobić, Trako, koji znaju da je njihov rad najbolji odgovor klevetnicima, najveći prilog izgradnji socijalizma” (Glas rudara, 31. siječanj 1950.); “Ja sam se borio za vrijeme NOB-a protiv okupatora, i sada nastavljam borbu u oknima, da bi što više ugljena dali domovini, sa onom istom snagom i upornošću kojom sam gonio okupatora” (Raški rudar, 30. travanj 1948.) – samo su neki od mnogobrojnih primjera obavljanja radnih zadataka koji uključuju agonistički antagonizam. 106

158

Polutani dugog trajanja

poziv na radno natjecanje doživljava političko-privredno-sportskim činom, jer: konferencija održana na Bledu ima historijsko značenje za budućnost naših naroda i mi, bugarski rudari, pružit ćemo punu pomoć našoj narodnoj vladi u ostvarenju donesenih odluka i provadjanju potrebnih mjera za njihovo izvršenje. (…) Uvjereni smo da je najbolja pomoć našim vladama s naše strane i najbolje sredstvo za poboljšanje našeg položaja – izvršenje i premašenje planova proizvodnje ugljena i drugih ruda. Naš Savez je prvak u prvomajskom takmičenju i s ponosom je izvojevao crvenu zastavu centralnog komiteta Općeg saveza radnih sindikata, a u toku sedam mjeseci izvršili smo plan proizvodnje ugljena. (ibid.)

“Bratski sporazum na Bledu nadahnjuje nas, da još jače upregnemo sve svoje snage za izvršenje plana za prvu godinu” (Glas Istre, 1947.)

“Juče krvlju, a danas znojem!”

159

Kao garancija izvršenja planiranog navode se herojski napori bugarskih udarnika – Aleksi Stojiljkova i Mitka Evgenija iz rudnika Pernik, koji su do 1. svibnja premašili plan za 318%, Stojne Ivanova 234%, Talka Miladinova za 233%, Vladimira Zlatanova i Blagoja Dimitrova iz rudnika “Georgi Dimitrov” za 360%. Sporazum na Bledu bugarski su rudari definirali bratskim i snažnim podstrekom da još jače upregnu svoje snage za izvršenje plana za prvu godinu, te pozivaju jugoslavenske rudare na zajedničko natjecanje do konca 1947., u znak zahvalnosti i primitka s osobito velikom radošću i najsrdačnijom blagonaklonošću gesta vaše vlade na čelu s maršalom Titom, kojom se odriče 25 milijuna dolara koje je trebalo da platimo u ime reparacija prema mirovnom ugovoru. Drugovi, u znak potpunog shvaćanja velikog historijskog značenja historijske konferencije na Bledu za budućnost naših i ostalih balkanskih naroda, pa i naroda čitavog svijeta i jačanja mira, još jednom vam zahvaljujemo na srdačnom prijemu, ukazanom našem velikom vodji Georgiju Dimitrovu (…) i pozivamo vas na još tješnje prijateljstvo, da bi smo udruženim naporima ostvarili njene odluke. (ibid.)

Iz potonjih je primjera razvidno da rad, poratna “antropogonijska veličina”, nije razumijevan i prikazivan samo privrednom djelatnošću, već značajnom praksom koja svoj impuls vuče iz NOB-a, što mu omogućava smještanje u domenu političke vrijednosti. U tom smislu, pomoć albanske omladinske brigade na izgradnji pruge Brčko-Banovići, kao i pozivi bugarskih rudara na natjecanje, koji su uslijedili ili bili simultani potpisivanju sporazuma među socijalističkim vođama, valja tumačiti i kao praksu teorije međudržavnog približavanja/prožimanja. U našem specifičnom slučaju te prakse reflektiraju ideju “socijalizma kao integralne vizije života” (Buci-Glucksmann 1980:414), ali i fortificiraju ideju o balkanskoj (kon)federaciji kao želji za stvaranjem snažnog političkog subjekta. No nisu samo sportski elementi bili prožeti radom, vrijedilo je i

160

Polutani dugog trajanja

“Juče krvlju, a danas znojem!”

obrnuto – rad je također bio integriran u sport, među ostalim i kao druga značajna kategorija koja je trebala očvrsnuti ideju međudržavne konfederacije.

Sport i politički optimizam Uloga sporta kao i pokušaji njegova kapilarnog širenja u “sve redove omladine i radnog naroda u selu i gradu”, karakteristični za neposredno poraće, bili su dijelom razumijevani kao svojevrsna nulta institucija – osnovna psihofizička i odgojna priprema ne samo za ono što će uslijediti, neposrednu sutrašnjicu, nego i kao instrumentarij razumijevanja i interpretacije razdoblja koje takvu budućnost omogućuje. Priprema i učenje za fiskulturnu značku čija je osnova bila natjecanje za ZREN (“Za Republiku naprijed!”), pisala je 1946. Željka Grahalić, znači: čuvati lik Titova partizana. U vrijeme oslobodilačkog rata ovaj se lik neprekidno izgradjivao neustrašivim jurišima, u slavnim pobjedama, u strahovitim naporima za oslobodjenje čitave zemlje. Danas je taj lik – lik borca jugoslavenske armije – ocrtan potpuno i on će vječno ostati našim pokoljenjima uzor i primjer na kom će učiti i o kome će sa slavom i ponosom govoriti. U tom liku ujedinjena su neograničena ljubav prema narodu i domovini, smjelost i hrabrost, udarništvo u radu, upornost i izdržljivost, pravednost i snaga. Pripremati se i takmičiti za fiskulturnu značku – znači učiti se na tom liku, težiti svim silama da se on dosegne, usavršavati u sebi njegove odlike.

Dijelovi teksta okrenuti k budućnosti naglašavali su pak važnost pripremnog karaktera fiskulture i natjecanja u uvođenju omladine u privrednu dominantu. Naša će omladina razviti svoje radne sposobnosti za fiskulturnu značku i još se više pripremati za udarničko djelo u obnovi zemlje (…) i zato je takmičenje za fiskulturnu značku, u širem smislu, i sastavni dio pripremanja za udarništvo. (Glas Istre, Fiskulturni prilog, 1946.)

“Balkanijada u Ljubljani” (Ilustrirani vjesnik, 21. rujan 1947.)

161

162

Polutani dugog trajanja

“Juče krvlju, a danas znojem!”

163

Zagovaranje prožimanja fizičke kulture i sporta kroz sve aspekte i slojeve društva nije zaustavljeno samo na federativnoj razini. Dapače, upravo se u taj međunarodni, odnosno (kon)federacijski sportski prostor smješta dodatna praksa pokušaja oživotvorenja poluotoka kao i vrijednosni indikator poimanja njegova imena, primjenjivanog u dijametralno suprotnom kvalitativnom kontekstu u odnosu na rani postsocijalistički period. Već 1946. Glas Istre u rubrici Fiskultura prenosi kratku vijest o početku Druge balkanske fizkulturne konferencije u Beogradu, sazvane na osnovi zaključaka prve takve konferencije koja je s velikim uspjehom održana u siječnju 1946. u Sofiji. Konferenciju, na kojoj su sudjelovali delegati fiskulturnih organizacija Albanije, Bugarske, Rumunjske i Jugoslavije, otvorio je generalni sekretar Fizkulturnog saveza Jugoslavije Miroslav Kreačić (Glas Istre, 3. travanj 1946.). Program Balkanskih igara i prvenstva bio je sljedeći: “8. i 9. lipnja 1946. u Sofiji prvenstvo u gađanju i gimnastici; 31. kolovoza i 1. rujna u Splitu prvenstvo u plivanju i water-polu; 28., 29., 30. kolovoza u Beogradu balkansko prvenstvo u šahu; 21., 22., i 23. rujna u Bukureštu prvenstvo košarke i odbojke. Od 6. do 13. listopada u Tirani balkanske igre, nogomet i laka atletika” (Glas Istre, 11. travanj 1946.).107 Prethodno spomenuta “važnost očuvanja lika Titovog partizana”, praksa koja je, barem sudeći prema takvoj retorici, morala objediniti taksidermiju vrijednosti NOB-a i identifikaciju s “aktivnim subjektima ‘autohtone’ revolucije”,108 svoj

“Balkanski nogometni šampionat” (Ilustrirani vjesnik, 21. rujan 1947.)

107 Rezultate s natjecanja u Tirani prenijet će i Ilustrirani vjesnik u članku naslovljenom “Balkanske igre – uspjeh jugoslavenske atletike i albanskog nogometa”, uz istaknutu fotografiju defilea jugoslavenske reprezentacije na završetku igara. 108 Važnost takvih praksi, naglasila je Renata Jambrešić Kirin, leži u činjenici da je “jugoslavenski revolucionarni mit bio prihvatljiva ‘matrica razumljivosti’ i sredstvo posredovanja temeljnih proturječja unutar novonastajuće kulture. On je trebao pomiriti nepomirljivo; legitimirati postojeći poredak voljom pripadnika svih nacija ujedinjenih i ideoloških osviještenih u antifašističkoj borbi, kao i poticati zaborav na strahote i pojedinačne žrtve rata (koji je istodobno bio i građanski) u ime konstruiranja bolje budućnosti” (Jambrešić Kirin 2006:152). Autorica u nastavku navodi primjer proturječja legitimiranja nove jednopartijske vlasti i važnosti NOB-a u takvom procesu – govor Vladimira Nazora

164

Polutani dugog trajanja

je praktičan prostor dobila i u vidu svojevrsne dekontekstualizirane repeticije. Jer nova sportska disciplina na Balkanijadi, pored onih klasičnih – trčanja na 100, 200, 400 i 800 metara, bacanja kugle, koplja i diska, skoka u vis i dalj te nogometa – bila je i Partizanski marš na 45 kilometara – “momčadsko natjecanje kombinirano s hodanjem i trčanjem po pruzi koja vodi neravnim terenom i dionicama koje su podijeljene na 3-5 dijelova i vidljivo označene (…) od ukupnih 40 km hoda se 14-16 km”. Momčad se sastojala od pet natjecatelja koji su morali stići na cilj zajedno u razmaku od pet metara. U slučaju da je za vrijeme hodanja članu momčadi pozlilo, ostatak mu je momčadi bio dužan pomoći ili ga pak nositi do cilja. Stoga je svaka ekipa nosila sa sobom šatorsko krilo i nož kojim se moglo sjeći šiblje za nosila. Kako bi se spriječile ozbiljnije zdravstvene nedaće uzrokovane prekomjernim naporom za mlade hodače, na pruzi su bile organizirane i stanice za okrepu (Glas Istre, 12. travanj 1946.). U toj je disciplini, kao i u lako-atletici, reprezentacija Jugoslavije odnijela pobjedu, dok je u nogometu, iako je prema predviđanjima bila siguran pobjednik, trijumfirala reprezentacija Albanije pobijedivši Jugoslaviju u finalu.109 “predsjednika ZAVNOH-a prilikom formiranja Vlade Hrvatske u proljeće 1945. (…): ‘Mi smo birani i mi smo dobili glasove na drugi način. Glasovi su birački za nas one kaplje, one milijarde kapi krvi, koje su iz žila naših momaka pale na bojnim poljima i krševima Bosne, Hercegovine, Banije i Like (…) to je ono što nas ovlašćuje i takvim kuglicama mi smo dobili plebiscit onakav kakav ni jedna strana do sada nije dobila” (Spehnjak prema Jambrešić Kirin 2006:152). 109 Jugoslavija je na splitskom dijelu igara odnijela pobjedu u plivanju i vaterpolu te tako postala prvak Balkana u vodenim sportovima. Neki od pobjedničkih rezultata bili su: “400 metara slobodno ženske: 1. Stanojeva (J) 6,18,3 (…); 200 metara prsno muški: 1. Cerer (J) 2,40 koji se tim vremenom plasirao među prvu šestoricu u Evropi (…); 100 metara ledjno ženske: 1. Borbora (J) 1,31,8. Vrijeme Mire Borbore od 1,31,8 najbolje je vrijeme postignuto poslije oslobodjenja kod nas. Marija Kesereva (B) postavila je na ovoj stazi svoj novi bugarski rekord (…); 100 metara slobodno muški: 1. Miloslavić (J) 1,00,2 (…); Štafeta 3X200 m slobodni stil ženske 1. Jugoslavija (Brbora, Koroes, Šuperina) 4,20,3 (…) Štafeta 4X100 m slobodni stil muški: Jugoslavija (Vidović, Klemen, Pelhan, Miloslavić) 4,03,9 (…) Štafeta FNRJ postavila je novi jugoslavenski rekord u vremenu od 4,03,9. Ovo je drugo vrijeme postignuto u Evropi. Jedino su ove godine plivači Sovjetskog Saveza plivali bolje i to

“Juče krvlju, a danas znojem!”

165

Da se nije radilo samo o sportskim igrama dade se zaključiti iz pozdravnih i zaključnih govora te gesti na “tradicionalnim Balkanskim igrama”110 na stadionu u Tirani “Kemal Stafa”, kojima su prisustvovali “predsjednik albanske vlade i vrhovni zapovjednik albanske vojske general pukovnik Enver Hodža, ministri albanske vlade, diplomatski hor medju kojima i sovjetski poslanik i poslanik FNRJ Josip Djerdja”. Nakon himni “pet zastava prijateljskih balkanskih zemalja pred početak tradicionalnih igara ukrstile su se kao simbol velikog prijateljstva i bratstva naroda Balkana” (Glas Istre, 9. listopad 1946.). Zaključni je govor generalnog sekretara albanske sportske u vremenu 3,57,5. Sovjetski plivači postigli su ovaj rekord u bazenu dužine 25 metara, dok su jugoslavenski plivači plivali u bazenu dužine 50 metara. Ovim je završeno takmičenje u plivanju za prvenstvo Balkana. Stanje u bodovima je slijedeće: 1. Jugoslavija 242 boda – 2. Rumunjska 159 bodova – 3. Bugarska 100 bodova – 4. Albanija 50 bodova. Zatim su odigrane waterpolo utakmice izmedju Bugarske i Rumunjske 12:0 (5:0) te Jugoslavije i Albanije 25:0 (14:0). Prema postignutim rezultatima i u waterpolu Jugoslavija je zauzela prvo mjesto na Balkanu” (Glas Istre, 4. rujan 1946.). 110 Iako se radilo o, prema svemu sudeći, prvim Balkanskim igrama artikuliranim kroz domenu socijalizma, to nisu prve igre održane pod pridjevom balkanske, jer kako povjesničarka Olga Zirojević piše: “Balkanske sportske igre – Balkanijade -  priredjivane su svake godine u drugoj zemlji počevši od 1929.” (Zirojević 2011). Prvi susret predstavnika sportskih federacija Balkana odvio se na inicijativu Helenskog udruženja za amaterski sport 1928., tijekom Olimpijskih igara u Amsterdamu. Balkanska sportska konferencija, rezultat sastanka iz 1928., održana je u Ateni 27. rujna 1929. Na tom službenom susretu “predstavnici četiriju balkanskih nacija – Bugarske, Rumunjske, Jugoslavije i Grčke odlučiti će o svim detaljima budućih Balkanskih igara”. Delegacijama je obećano da “će se sve učiniti za uspjeh plemenite ideje, Balkanskih igara”. Helensko udruženje za amaterski sport odigralo je centralnu ulogu u tom inovativnom poticaju čiji je cilj bio ostvarivanje prijateljskih političkih odnosa “sportskim pristupom” (istakli autori). (…) Atena je ugostila prva četiri Balkanska sportska susreta. “Pan-Balkanske igre” 1930. nazvane su Igrama mira i Balkanskom olimpijadom. Na ceremoniji otvaranja igara, na stadionu Panathinaikos, otpjevana je Himna miru i Balkanska himna za koju je stihove napisao Kostis Palamas, odnosno Athanasiades s muzikom G. Labeleta (http://www.olympics.segas.gr/olympics/en/history/history11. asp). Na službenim internetskim stranicama nema informacija o poratnim Balkanijadama, no do 1941. na natjecanjima u atletici, nogometu, tenisu, hrvanju sudjelovali su sportaši Rumunjske, Jugoslavije, Bugarske, Grčke, Turske i Albanije, a nakon 1945., s prekidima, navodi Jugoslavenska enciklopedija, još i u košarci, odbojci, gimnastici, skijanju, streljaštvu, plivanju, vaterpolu i boksu. Nakon pristupa Čehoslovačke i Poljske (1948.) dobile su ime Balkansko-srednjo-evropske igre, ali su iste godine ukinute (Jugoslavenska enciklopedija, 1977).

166

Polutani dugog trajanja

federacije postrojenim momčadima dodatno naglasio važnost sportske Balkanijade u međunarodnom približavanju: “Balkanske igre su završene. Nikada do danas nije održana slična Balkanijada koja je pored fiskulture imala karakter manifestacije bratstva i jedinstva demokratskih naroda Balkana. Balkanske igre pokazale su cijelom svijetu koliko balkanski narodi vole mir i nastoje da izgrade novi sretniji život”. Predsjednik centralnog vijeća Narodne omladine Jugoslavije u svom je govoru naglasio kako je “svečanost Balkanskih igara bila lijepa, ali ono što je bilo još mnogo ljepše to je da su one dokazale bratstvo balkanskih naroda, koje ne može nitko da razori” (Glas Istre, listopad 1946.). Sport se, u konačnici, velikim dijelom svojeg institucionalnog života ispostavio praksom koja samu sebe uvelike premašuje i to, gledano kroz dijakronijski presjek dvadesetog stoljeća, nije primat socijalističkog ili postsocijalističkog razumijevanja i funkcionaliziranja fizičke kulture. No, ono što se kroz dugo trajanje provlači jest mijena poimanja poluotoka, koja se opredmećuje, materijalizira i verbalizira, odnosno “ucjepljuje” i u domenu sporta. “Samo” pedeset godina nakon suparničkih “borbi na igralištu” pod zajedničkim nazivnikom socijalizma i s ciljem “izgradnje bratskog života na Balkanu koje ne može nitko da razori”,111 vijesti u domeni igara i poluotoka, piše Dunja Rihtman-Auguštin, kazuju da: sport, a pogotovo nogomet, i to kad gubi, nije imun od optužbi zbog balkanizacije. U Večernjem listu (22. i 23. 6. 1996:4) njegov glavni urednik Branko Tuđen, na mjestu rezerviranom za političke komentare, piše o postupku Miroslava Blaževića Ćire, izbornika hrvatske reprezentacije na europskom nogometnom prvenstvu 1996. 111 Što nije bio isključivo poratni socijalistički primat – Penelope Kissoudi piše da u samom začetku Balkanskih igara, 1930-ih, one već predstavljaju rijedak primjer internacionalnog sportskog događaja koji prijateljski spaja antagonistički postavljene države. Uzimanje u obzir značaja Balkanskih igara kao instrumenta političkog optimizma pruža očit primjer pozitivnog utjecaja sporta na politiku (Kissoudi 2009).

“Juče krvlju, a danas znojem!”

167

Nastup reprezentacije bio je silno opterećen političkim nabojima. Državni su mediji hrvatsku momčad predstavljali kao nogometnu silu bez premca. Kad je sudjelovanje u četvrtfinalu bilo osigurano, izbornik je za utakmicu s Portugalom odredio rezervne igrače. Tu je utakmicu hrvatska momčad, naravno, izgubila. Svi su znali da je Ćiro namjerno sastavio gubitnički ekipu jer je zbog nekih razloga mislio kako je bolje da njegova momčad u četvrtfinalu igra s Njemačkom, jer će sigurno pobijediti… Mezimcu medija Ćiri Blaževiću, koji je uživao apsolutnu podršku Predsjednika Republike i često se time hvalio, preko noći javnost je okrenula leđa, a Vrhovniku blizak politički komentator predbacio je do jučer slavljenom selektoru sljedeće: iako je Blažević nekad radio u Švicarskoj i divio se mentalitetu Švicaraca, on zapravo “uživa u triku, obmani, improvizaciji, drskosti, čak i nekoj vrsti – ako se može reći pozitivne prijevare…” A to je upravo zato, misli komentator, što je “Ćiro rođen i odrastao u travničkom kraju, vjerojatno pod snažnim utjecajem okolnoga islamskog i pravoslavnog mentaliteta” te čak u intervjuima izjavljuje kako mu je otac, iako Hrvat, nosio fes. Zbog svih tih grijehova slijedi komentatorov poučak: “Ali moj je stav da se na svim poljima, pa tako i na sportskom treba ugledati u mentalitet Zapada a ne Balkana”. (Rihtman-Auguštin 2000:217)112

Stoga, ako je sport kao praksa u ranome socijalizmu imao ulogu koja je premašivala funkciju lubrikanta “za-politički-optimizam”, odnosno smanjenja “političkog trenja”, jer se i kroz rad kapilarno i sustavno pokušavao integrirati u svakodnevicu socijalističkih druOva je komentatorska tvrdnja višestruko pogrešna, ne poradi svoje vulgarnosti, jednostavnosti i “samorazumljivosti”, nego zato što bi se za oslobađanje od mentaliteta Balkana morali, ne kako to tvrdi novinar – prigrliti onaj zapadnjački, već se riješiti upravo njega – Zapad je generator ideje tribalnog i zaostalog mentaliteta poluotoka naknadno općeprihvaćene i na Balkanu. Isto vrijedi sagledamo li tvrdnju i iz drugog kuta – prihvatimo li zapadnjački mentalitet, što god on značio, i njegovu intelektualnu povijest, a s njom nužno i ideju komunizma i socijalizma kao “zapadnjačke izmišljotine” (Groys 2003:181), pristajemo, među ostalim, i na ideju Balkana kao bliskog, jer je u dijelu domaće inačice socijalizma upravo Balkan predstavljao političku budućnost i izvor identifikacije, odnosno, “težnju ka”. 112

168

Polutani dugog trajanja

štava, onda primjeri koje je sakupila citirana etnologinja ukazuju na izrazito rastezljiv hermeneutički dijapazon kojem je podložan, ali i višestruko izglobljenje značenja sporta unutar teme post-soc opredmećenja ideja o Balkanskom poluotoku. Za vrijeme socijalizma na njega se, među inim, gledalo kao na moguću političku i ekonomsku budućnost koju su natjecanja imala uvesti u kolektivni imaginarij, dok potonji primjer upućuje na pokušaj kulturne distinkcije i ispisivanje iz tog prostora koji ujedno, djelomice, znači i pokušaj ispisivanja iz političkog uređenja koje je tu vrstu unije ili federacije zagovaralo. Dakako, bilo bi prejednostavno tvrditi kako razumijevanje sporta u dva primjera, socijalističkom i postsocijalističkom, funkcionira oprečno, ali na istom nivou – da prvi zagovara približavanje među susjednim narodima, a drugi njihovo udaljavanje. Ono što te primjere, paradigme, razlikuje jest upravo različito razumijevanje politike (i konstruiranja zajednice) – za vrijeme socijalizma zagovara se politički projekt okrenut prema budućnosti113 i ističe, unatoč svim implicitnim kontradikcijama takvoga projekta, crpljenje vrijednosnog i simboličkog poretka iz vrlo recentnog, onda aktualnog, simboličkog rezervoara NOB-a. S druge strane, primjeri iz devedesetih upućuju na “determinizam mentaliteta” i “esencijalizaciju kulture”114 kojima pojedinac u konačnici ne upravlja, već vrijedi upravo suprotno – oni su spiritus movens, u ovom slučaju 113 Na tom će tragu Boris Groys utvrditi da “ako postkolonijalni subjekt ide iz prošlosti u sadašnjost, onda poslijekomunistički subjekt korača u sadašnjosti iz budućnosti. Komunizam je, dakle, samo krajnja radikalna manifestacija militantne moderne, vjerovanja u napredak, manifestacija sna o prosvijetljenoj i djelujućoj avangardi i bezuvjetnoj vjeri u budućnosti” (Groys prema Jambrešić Kirin 2006:154). 114 Nije li takva karakterizacija upisana već u sam termin nacija, odnosno njenu etimologiju koja dolazi od latinskog natiōne(m) – “rođenje”, od nātus – rođen (Zingarelli 2008), te je na tom tragu kolumnist “Novog lista Dalibor Foretić (8.6.1966:25) podsjetio kako se, kad su na europskom prvenstvu u proljeće iste godine rukometaši doživjeli poraz u utakmici s reprezentacijom Jugoslavije, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Antun Vrdoljak žalio što su boje Hrvatske branili trener i neki igrači rodom iz Slovenije i Bosne i Hercegovine. Po Vrdoljakovu mišljenju loš se plasman dogodio zato što ‘oni nisu imali zajedničku molitvu, zajednički svjetonazor’” (Rihtman-Auguštin 2000:217).

“Juče krvlju, a danas znojem!”

169

“balkanca” Miroslava Ćire Blaževića. Balkan se, ne samo u sportu, kroz takav diskurs artikulira “(nužnim) povijesnim prežitkom kojeg se valja riješiti”. Ta ambivalentnost proizlazi iz činjenice da u isto vrijeme služi kao miljokaz željenih (u suprotnosti sa) i neželjenih karakteristika, odnosno funkcionira kao označitelj dijela osobina definiranih predmodernima (laž, prijevara, obmana itd.), što je rukavac šireg procesa reegzotizacije, reorijentalizacije i rearhaizacije: gdje je nekad bio komunizam, sada mora biti Orijent. Novo opisivanje istočnoeuropskog Istoka a koje prakticiraju mediji događa se u obliku tobožnjeg ponovnog otkrivanja njegovih arhaičnih, predmodernih i etnički obilježenih kulturnih identiteta koji su navodno ostali isti kao što su bili nekad. Time se zaboravlja da se borba protiv regionalnoetničkih kulturnih identiteta i njihovo iskorjenjivanje ovdje vodila mnogo odlučnije nego na Zapadu. (Groys 2003:181)

Tamo gdje Boris Groys spominje istočnoeuropski Istok i komunizam držimo da, mutatis mutandis, simultano možemo govoriti o svojevrsnoj arhaizaciji poluotoka i socijalizma kroz dobro poznate priče o njegovim predmodernim i etnički obilježenim kulturnim identitetima. No, pri takvom jednostranom zagovaranju zaboravlja se, što smo primjerima u tekstu pokazali, koliko je ideja Balkana za vrijeme ranog socijalizma označavala dijelom upravo suprotno – ne samo progres i optimizam, međunarodnu suradnju te zajednicu budućnosti, nego je u to doba bila i svojevrsnom političkom opozicijom jer “da nije bilo Staljinova miješanja, najvjerojatnije bi se ostvarila federacija između Jugoslavije, Albanije i Bugarske” (Horvat 1988:195).115 Upravo će na tom tragu i američki mediji izvijestiti 1956. da je ondašnji bugarski premijer Anton Jugov “unatoč činjenici da maršal Tito nikada nije odbacio prijedlog i ideju, izjavio da pitanje Balkanske federacije u ovom trenutku ne može biti postavljeno” (New York Times, 8. kolovoz 1956.). 115

170

Polutani dugog trajanja

“Juče krvlju, a danas znojem!”

*** Može li koncept Balkana, sagledan iz ovakvog političko-privrednosportskoga kuta, postati ne više samo terminološkim prirepkom poratnih zbivanja, već jednim od kratkotrajnih, ali i nosećih stupova ideje socijalističkog poraća? Ekonomist Branko Horvat još je 1988. pisao da iako se “balkanska federacija ili konfederacija obično povezuje sa socijalističkim pokretom (…) ta ideja ima mnogo dužu istoriju” (Horvat 1988:196).116

116 Kratka povijest sintagme u Općoj enciklopediji Jugoslavenskog leksikografskog zavoda iz 1977. navodi kako je “Balkanska federacija neostvareni nacrt državno-političkog udruživanja i suradnje balkanskih naroda. Misao sjedinjenja balkanskih naroda i zemalja u obliku federacije ili konfederacije pojavljuje se povremeno od početka XIX st. sve do II svj. rata. Ona je predstavljala jedno od rješenja Istočnog pitanja, tj. pitanja turske vlasti nad Balkanskim poluotokom, a zatim do 1914. i takav oblik političke suradnje koji bi balkanske narode mogao očuvati od imperijalizma velikih sila. Pojava radničkog i socijalističkog pokreta potkraj XIX st. dala je toj ideji izrazito demokratsko i socijalno obilježje. Prvi put je, čini se, misao o balkanskoj federaciji iznio 1804. A. Czartoryski, predvidjevši je ako bi se raspala Turska [iako je naziv Balkanski poluotok prvi puta u stručnoj literaturi upotrijebio August Zeune čak pet godina nakon ruskog ministra vanjskih poslova kneza Adama Czartoryskog, op. a.]. (…) Razrađen projekt balkanske federacije dao je M. Polit-Desančić u studiji Istočno pitanje i njegovo organsko rješenje (1862). Po njemu bi rješenje bilo u osnutku velike konfederacije svih balkanskih naroda umjesto evropske turske. Konfederacija bi bila neutralna, pridonijela bi uspostavi ravnoteže na Bliskom istoku i direktnog puta u Aziju, čime bi razvila trgovinu i osigurala promet (…) S. Marković propagirao je misao federacije balkanskih socijalističkih republika kao saveza općina, županija, država na načelu osobne slobode podanika (Srbija na Istoku, 1872. i Socijalizam ili društvena pitanja, 1974). (…) Porast socijalističkog pokreta početkom XX. stoljeća nanovo je potaknuo ideju balkanske federacije, pa je 1910. na Prvoj balkanskoj socijaldemokratskoj konferenciji ona općenito prihvaćena kao cilj kojemu treba težiti (…) Između dva rata tu je ideju preuzela Balkanska komunistička federacija (do 1933.) koja je u Beču izdavala svoje glasilo pod imenom Balkanska federacija. U prvim godinama nakon II. svjetskog rata srdačni odnosi između FNRJ i NR Bugarske došli su do izražaja u Protokolu o Bledskom sporazumu (1947.) i Ugovoru o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći (…). Obje su stranke zatim vodile i pregovore o stvaranju jugoslavensko-bugarske federacije, ali su ubrzo (1948.) sve inicijative prekinute, jer je Jugoslavija bila izložena agresivnoj politici Staljina i Kominforma, koja je zadala težak udarac ne samo ideji balkanske federacije, nego i svim oblicima međudržavne suradnje na Balkanu” (Opća enciklopedija, 1977, usp. Galitzi 1933:178-182).

171

Iako je, dakle, riječ o ideji koja nadilazi domaći socijalizam, činjenica je da je neposredno nakon Drugog svjetskog rata ona postala izglednom opcijom,117 a predradnje približavanja i povezivanja, sagledane i interpretirane u tom kontekstu, postaju rad, sport i kulturna produkcija, pa će bugarski književnici i novinari Sašo Nastev i Blaga Čorbeva-Nasteva nakon posjete Beograda i Zagreba otići u Rijeku i Istru, gdje su boravili tri dana, odakle su proslijedili put za Zagreb i Prugu Šamac-Sarajevo. Blaga ČorbevaNasteva rodom je iz Bitolja bila je ranije u Jugoslaviji te je autor knjige “Titovi heroji” (…) govoreći o bratstvu naših naroda sa bugarskim kaže: “ovo je nesalomljivo bratstvo i nitko nas više ne može razjediniti”. Takve su posjete djelatnika u kulturi bili rezultatom “osnivanja društva za kulturnu suradnju Bugarska-Jugoslavija (…) čime je otklonjena i posljednja praznina koja se osjećala u medjusobnim odnosima”. (Glas Istre, 1946.)

Gostovanja i popratne vijesti o njima, pored sporta i rada, služili su kao “međunarodno vezivno tkivo” prilikom pokušaja osnutka “(ideološki i) gospodarski razumnije cjeline”, na tragu onima unutar kojih su svoju sreću tijekom devetnaestog stoljeća pronašle Njemačka ili Italija, ujedinivši u veću cjelinu slabe zastarjele državice – dok je u isto vrijeme ishod na Balkanu bio sasvim suprotan (Mazower 2007:6). Interpretirati pojam Balkana i diskurse koji se uz njega vežu iz postsocijalističkog gledišta, dok se, u uvodu smo naglasili, odvija Kao takva je opstala kod nekih autora – Branko Horvat će još 1988. u intervjuu na pitanje Aleksandra Tijanića kako “govori o balkanskoj federaciji kao o realnoj opciji, dok ona djeluje kao klasična utopija”?, odgovoriti: “Očigledno je da Albanija neće moći još dugo da opstane s režimom kakav je stvorio Enver Hoxa. Egzistencijski interesi države Albanije nalažu da ona nađe drugačije forme suradnje sa svojim susjedima. S Grcima se ne može bog zna šta uraditi. Grci i dalje pretendiraju na južni dio Albanije. S Jugoslavijom već postoji tradicija ratne suradnje i politika otvorenih granica, kao nakon oslobođenja. Prema tome njihov je interes okretanje prema Jugoslaviji. Kod nas postoji brojni albanski narod koji je jako zainteresiran za takvo približavanje. Mislim da se u narednih deset godina može predvidjeti neka vrsta konfederacije s Albanijom” (Horvat 1988:255). 117

172

Polutani dugog trajanja

snažan pokušaj njegove semantičke pejorativne fiksacije – znači zapravo velikim dijelom promišljati ga u odnosu na njegovo mjesto u socijalističkom imaginariju. S tom bi se tezom vrlo vjerojatno složio i ekonomist Branko Horvat kada je pisao o saznanju da Jugoslavija nije više naprosto “država Južnih Slavena, ona je postala federacija balkanskih naroda. Razmišljajući, romantičarski, o balkanskoj federaciji koja će okupiti sve balkanske narode, jugoslavenski su socijalisti propustili uočiti da se ta federacija već stvara” (Horvat 1988:196). I tu leži odgovor na pitanje “u odnosu na što se on (pejorativno) fiksira?”, ali i na pitanje koje je inherentno periodu u kojem leži dio odgovora na ovo potonje – “koje su značajke i prakse pokušaja identifikacije s Balkanskim poluotokom za vrijeme socijalizma?”, jer odgovori, iako ciljaju na suvremenost, velik dio svojega značenja crpe iz neposredne prošlosti. Stoga, ukoliko pokušamo sagledati Balkan, upravo suprotno od gotovo kanonizirane i “samorazumljive” postsocijalističke mantre o njegovoj kulturno-civilizacijskoj zaostalosti, iz kuta političko-ideološke povijesti, pronaći ćemo ne samo snažne argumente za raskid s pejorativnim diskursima, nego i elemente za političko-ekonomsku avangardu, nužnu zajednici čijem priključenju tepamo kao povratku kući.

Literatura Allcock, John i Antonia Young. 2000. “Black Lambs and Grey Falcons. Outward and Inward Frontiers”. U Black Lambs and Grey Falcons. Women Travellers in the Balkans. John Allcock i Antonia Young, ur. New York i Oxford: Berghahn Books, xxi-xxxiii. Askin, Kelly Dawn. 1997. War Crimes against Women. Prosecution in International War Crimes Tribunal. The Hague: Martinus Njihoff Publishers. Andras, Carmen. 2003. “Romania and Its Images in british Travel Writings. In-between Peripheraly and Cultural Interference”. http://www.inst.at/ trans/14Nr/andras14.htm. Amselle, Jean-Loup. 1999. Logiche meticce. Antropologia dell’identità in Africa e altrove. Torino: Bollati Boringhieri. Angelovska, Despina. 2002. “Le retour à la Poussière”. Identities. Journal for Politics, Gender and Culture 1/3:111-139. Angusheva, Adelina. 2004. “Four Authors and a Traveller. Intercultural Narrative in Balkan Prose of the Second Half of the 20th and the Beginning of the 21st Centuries”. Language and Intercultural Communication 4/1:48-59. Anić, Tomislav. 2010. Radništvo i propaganda. “Socijalističko takmičenje” u Hrvatskoj 1945.-1952. Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet. Ardener, Edwin. 2006. “Belief and the Problem of Women and the ‘Problem’ Revisited”. U Feminist Anthropology. A Reader. Ellen Lewin, ur. MA, Oxford, Victora: Blackwell Publishing, 47-65. Baker, Catherine. 2010. Sounds of the Borderland. Popular Music, War and Nationalism in Croatia since 1991. Farnham: Ashgate. Bakhtin, Mikhail. 1984. Rabelais and His World. Bloomington Indianapolis: Indiana University Press. Bakić-Hayden, Milica. 1995. “Nesting Orientalisms. The Case of Former Yugosalvia”. Slavic Review 54/4:917-931. Bakić-Hayden, Milica. 2006. Varijacije na temu “Balkan”. Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju, IP Filip Višnjić. Baranović, Branislava. 1999. “Udžbenici povijesti i nacionalni identitet mladih”. U Kultura, Etničnost, Identitet. Jadranka Čačić-Kumpes, ur. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 153-173.

174

Polutani dugog trajanja

Bechev, Dimitar. 2006. “Constructing South East Europe. The Politics of Regional Identity in the Balkans”. RAMSES Series on Europe and the Mediterranean, Working Paper 1/06, ožujak. Biti, Vladimir. 2000. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: Matica hrvatska. Bjelić, I. Dušan i Lucinda Cole [Lusinda Koul]. 2003. “Seksualizovanje Srba”. U Balkan kao metafora. Između globalizacije i fragmentacije. Dušan I. Bjelić i Obrad Savić, ur. Beograd: Beogradski krug, 352-386. Bjelić, Dušan I. 2011. Normalizing the Balkans. Geopolitics of Psychoanalysis and Psychiatry. Farnham, Burlington, VT: Ashgate Publishing Limited. Blunt, Alison. 1994. Travel, Gender and Imperialism. Mary Kingsley and West Africa. New York: Guilford. Blunt, Alison i Gillian Rose, ur. 1994. Writing Women and Space. Colonial and Postcolonial Geographies. New York, London: The Guilford Press. Bourdieu, Pierre. 2001. Vladavina muškaraca. Podgorica: Cid, Univerzitet Crne Gore. Brkljačić, Maja. 2006. “Svinjska glava. Priča o djetinjstvu”. U Devijacije i promašaji. Etnografija domaćeg socijalizma. Lada Čale Feldman i Ines Prica, ur. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 179-205. Bracewell, Wendy. 2005a. “Orientalism, Occidentalism and Cosmopolitanism. Balkan Travel Writings on Europe”. http://www.slovar.org/c18/occidentalism/ bracewell.htm. Bracewell, Wendy. 2005b. “New Men, Old Europe. Being a Man in Balkan Travel Writing”. Special issue: Balkan Travel Writing. Journeys. The International Journal of Travel and Travel Writing 6/1-2:88-115. Bracewell, Wendy i Alex Drace-Francis, ur. 2008. Under Eastern Eyes. A Comparative Introduction to East European Travel Writing on Europe. East Looks West, 2. Budapest: CEU Press. Brettell, Caroline B. 1986. “Nineteenth Century Travelers’ Accounts of the Mediterranean Peasant”. Ethnohistory 33/2:159-173. Buci-Glucksmann, Christine. 1980. Gramsci and the State. London: Lawrence and Wishart. Burke, Peter. 1991. Junaci, nitkovi i lude. Narodna kultura predindustrijske Evrope. Zagreb: Školska knjiga. Buruma, Ian i Avishaya Margalit. 2004. Occidentalism. The West in the Eyes of its Enemies. New York: Penguin Press.

Literatura

175

Buturović, Amila i Irvin Cemil Schick, ur. 2007. Women in the Ottoman Balkans. Gender, Culture and History. London: Taurus Academic Studies. Cahiers du cinéma. 1995. “Propos de Emir Kusturica”. Cameron, Laura i David Matless. 2003. “Benign Ecology. Marietta Pallis and the Floating Fen of the Delta of the Danube, 1912-1916”. Cultural Geographies 10:253-277. Clark, Steve, ur. 1999. Travel Writing and Empire. Postcolonial Theory in Transit. London, New York: Zed Books. Clark, Marc. 2000. “Margaret Masson Hasluck”. U Black Lambs and Grey Falcons. Women Travellers in the Balkans. John Allcock i Antonia Young, ur. New York, Oxford: Berghahn Books, 128-154. Clifford, James i George E. Marcus. 1986. Writing Culture. The Poetics and Politics of Ethnography. Berkley, Los Angeles, London: Univesity of California Press. Clifford, James. 1988. The Predicament of Culture. Twentieth–Century Ethnography, Literature and Art. Cambridge. Massachusetts, London: Harvard University Press. Clifford, James. 1997. Routes. Travel and Translation in the Late Twentieth Century. Harvard: Harvard University Press. Čolović, Ivan. 2000. Bordel ratnika. Folklor, politika i rat. Beograd: Biblioteka XX vek. Čolović, Ivan. 2010a. “Balkanistički diskursi i njegovi kritičari”. Republika 490491. http://www.republika.co.rs/490-491/21.html 2010. Čolović, Ivan. 2010b. “Svoj na svome. Mitovi o autohtonosti na Balkanu”. U Mitski zbornik. Suzana Marjanić i Ines Prica, ur. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Hrvatsko etnološko društvo, Scarabeus, 423-433. Čorbeva-Nasteva, Blaga. 1947. Titovi geroi. Sofija: Zemlja i kultura. Ćupić, Simona. 2003. “The Politics of Representation as a Projection of Identity. The Female Body in its Oriental Construction in Serbian Art”. European Journal of Women’s Studies 10/3:321-334. Drezgić, Rada i Dubravka Žarkov. 2005. “Feminističke nevolje s Balkanom”. Sociologija 47/4:289-306. Driss, Hager Ben. 2001. “Women Writing/Women Written. The Case of Oriental Women in English Colonial Fiction”. MESA Bulletin 35/2:159-174. Duda, Dean. 1998. Priča i putovanje. Zagreb: Matica hrvatska. Durham, Edith. 1909. High Albania. http://digital.library.upenn.edu/women/ durham/albania/albania.html.

176

Polutani dugog trajanja

Đorđević, Jelena. 2008. “Postkolonijalna teorija diskursa”. Godišnjak Fakulteta političkih nauka 2/2:29-45. Eco, Umberto. 2005. Apocalittici e integrati. Comunicazioni di massa e teorie della cultura di massa. Milano: Tascabili Bompiani. Erdei, Ildiko. 2011. “‘Rocky made in Serbia’. Globalne ikone i lokalni razvoj”. U Horror-Porno-Ennui. Kulturne prakse postsocijalizma. Ines Prica i Tea Škokić, ur. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 273-298. Enevold, Jesicca. 2000. “Men and Women on the Move. Dramas of the Road”. European Journal of Cultural Studies 30:403-420. Fleming, Kathryn. 2000. “Orientalism, the Balkans and Balkan Historiography”. American Historical Review 105:1218-1233. Foucault, Michel. 1994. Znanje i moć. Zagreb: NZ Globus, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Galitzi, Christine. 1933. “The Balkan Federation”. Annals of the American Academy of Political and Social Science 168:178-182. Galleria D’arte Thule Italia. Arno Breker. http://www.thule-italia.com/Wordpress%20galleria/?page_id=356. Geertz, Clifford. 2010. Lokalno znanje. Eseji iz interpretativne antropologije. Zagreb: AGM. Goldsworthy, Vesna. 2000. Izmišljanje Ruritanije. Imperijalizam mašte. Beograd: Geopoetika. Gordy, Erick. D. 1999. The Culture of Power in Serbia: Nationalism and the Destruction of Alternatives. University Park, PA: Pennsylvania State University Press. Gramsci, Antonio. 1975. Quaderni del carcere, 1-4. Torino: Giulio Einaudi editore. Grgurinović, Ivona. 2008. “Načini konstruiranja Drugoga u putopisu ‘Crno janje, sivi sokol’ Rebecce West”. Etnološka istraživanja 1/12-13:147-158. Grgurinović, Ivona. 2012. “Antropologija i putovanje. Praksa i tekst”. Studia ethnologica Croatica 24:31-44. Groys, Boris. 2003. “Povratak iz budućnosti”. Tvrđa 1/2:179-182. Hadžiselimović, Omer. 2002. “Snowy Domes and Gay Turbans. American Travelers on Bosnia, 1897-1941”. East European Quarterly 36/1:27-38. Haggis, Jane. 2003. “White Women and Colonialism. Towards a Non-Recuperative History”. U Feminist Postcolonial Theory. A Reader. Reina Lewis i Sara Mills, ur. New York: Routledge, 161-189.

Literatura

177

Hammond, Andrew. 2004. “The Uses of Balkanism. Representation and Power in British Travel Writings, 1850-1914”. The Slavonic and East European Review 82/3:601-624. Hammond, Andrew. 2006. “Imagined Colonialism. Victorian Travellers in South-East Europe”. Nineteenth-Century Context 28/2:87-104. Hammond, Andrew. 2007a. “Typologies of the East. On Distinguishing Balkanism and Orientalism”. Nineteenth-Century Context 29/2-3:201-218. Hammond, Andrew. 2007b. “Through Savage Europe. The Gothic Strain in British Balkanism”. Third Text 21/2:117-127. Hanafi, Hasan. 1996. Islam in the Modern World. Cairo: Anglo-Egyptian Bookshop. Hansen, Lene. 2011. “A Research Agenda on Feminist Texts and the Gendered Constitution of International Politics in Rebecca West’s Black Lamb and Grey Falcon”. Millennium. Journal of International Studies 40/1:109-128. Heller, Steven. 2008. Iron Fists. Branding the 20th-Century Totalitarian State. New York: Phaidon. Hobsbawm, Eric. 2007. Revolutinaries. London: Abacus. Hodgson, John. 2000. “Edith Durham. Traveller and Publicist”. U Black Lambs and Grey Falcons. Women Travellers in the Balkans. John Allcock i Antonia Young, ur. New York i Oxford: Berghahn Books, 9-31. Horvat, Branko. 1988. Kosovsko pitanje. Zagreb: Globus. (drugo dopunjeno izdanje). Iordanova, Dina. 2001. Cinema of Flames. Balkan Film, Culture and the Media. London: British Film Institute. Jambrešić Kirin, Renata. 2004. “Heroine ili egzekutorice. Partizanke u 1990ima”. U Između roda i naroda. Renata Jambrešić Kirin i Tea Škokić, ur. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Centar za ženske studije, 299-323. Jambrešić Kirin, Renata. 2006. “Politika sjećanja na Drugi svjetski rat u doba medijske reprodukcije socijalističke kulture”. U Devijacije i promašaji. Etnografija domaćeg socijalizma. Lada Čale Feldman i Ines Prica, ur. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 149-179. Jansen, Stef. 2001. “Svakodnevni orijentalizam. Doživljaj ‘Balkana’/‘Evrope’ u Beogradu i Zagrebu”. Filozofija i društvo 18:33-71. Jezernik, Božidar. 2007. Divlja Europa. Balkan u očima putnika sa zapada. Beograd: Biblioteka XX vek. Jodorowksy, Alejandro. 1997. Psicomagia-intervista. Milano: Feltrinelli.

178

Polutani dugog trajanja

Jović, Dejan. 2003. “Yugoslavism and Yugoslav Communism. From Tito to Kardelj”. U Yugoslavism. Histories of a Failed Idea 1918-1922. Dejan Djokić, ur. London: Hurst & Company, 157-181. Keen, Judith. 2001. “The Filmmaker as Historian, Above and Below Ground. Emir Kusturica and the Narratives of Yugoslav History”. Rethinking History 5/2:233-253. Kiossev, Alexander. NEXUS and the Dynamic Multicultural Image of the Balkans. An overview of the research problematic and the research work that has been done. http://web.ceu.hu/cps/bluebird/rg/see/see_idea_2002apr.pdf. Kiossev, Alexader. 2003. “Mračna intimnost. Mape, identiteti, činovi identifikacije”. U Balkan kao metafora. Između globalizacije i fragmentacije. Dušan I. Bjelić i Obrad Savić, ur. Beograd: Beogradski krug, 200-226. Kissoudi, Penelope. 2009. The Balkan Games and Balkan Politics in the Interwar Years 1929 – 1939. Politicians in Pursuit of Peace. London, New York: Routledge. Kolozova, Katerina. 2003. “Identitet (jedinstva) u izgradnji. O smrti ‘Balkana’ i rođenju ‘Jugoistočne Evrope’”. U Balkan kao metafora. Između globalizacije i fragmentacije. Dušan I. Bjelić i Obrad Savić, ur. Beograd: Beogradski krug, 295-306. Kostić, Đorđe S. 2005. “Bedekeri kao ogledalo političkih promena na Balkanu”. U Sa bedekerom po Jugoistočnoj Evropi. Đorđe S. Kostić, ur. Beograd: SANU, Narodni muzej, 11-34. Kostova, Ludmilla. 2004. “Taking Care of Nations. Rebecca West’s Black Lamb and Gray Falcon and the Ethics of Self and Other”. http://www.inst.at/ trans/15Nr/04_06/kostova15.htm. Kristeva, Julia. 1989. Moći užasa. Ogled o zazornosti. Zagreb: Naprijed. Kronja Ivana. 2001. Smrtonosni sjaj. Masovna psihologija i estetika turbo-folka. Beograd: Tehnokratia. Laclau, Ernesto. 2005. On Populist Reason. London, New York: Verso. Les Balkans n’existent pas. Erbschaften im Südosten Europas (Balkanci ne postoje. Naslijeđa Jugoistočne Europe). 2013. http://kultop.unibas.ch/veranstaltungen/2013/balkan/. Levanat-Peričić, Miranda. 2013. “Žlicu populizma, žlicu elitizma”. Zarez 15/370:10-11. Levi, Pavle. 2001. “‘Underground’. Jedna estetika etno-nacionalističkog uživanja”. Republika, 270-271. Levi, Pavle. 2009. Raspad Jugoslavije na Filmu. Beograd: Biblioteka XX vek. Lewis, Reina. 2002. “Feminism and Orientalism”. Feminist Theory 3/2:211-219.

Literatura

179

Lindstrom, Nicole i Maple Razsa. 1999. “Reimagining the Balkans. The Role of Balkanism in the Construction of Croatian National Identity”. The 1st Annual Kokkalis Graduate Student Workshop: New Approaches to Southeast Europe (12 veljače). Luketić, Katarina. 2008. “Bijeg s Balkana”. Zarez, 7. veljače, 2008. http://www. zarez.hr/224/temabroja1.html. Luketić, Katarina. 2013. Balkan. Od geografije do fantazije. Zagreb: Algoritam. Luthar, Oto i Tanja Petrović. 2005. “Balkan u zapadnim turističkim vodičima: kreiranje identiteta kroz konstrukciju periferije”. U Sa bedekerom po Jugoistočnoj Evropi. Đorđe S. Kostić, ur. Beograd: SANU, Narodni muzej, 177-194. Lyotard, Jean Francois. 2005. Postmoderno stanje. Izvještaj o znanju. Zagreb: Ibis grafika. Marmullaku, Ramadan. 2003. “Albanians in Yugoslavia. A Personal Essay”. U Yugoslavism. Histories of a Failed Idea 1918-1922. Dejan Djokić, ur. London: Hurst & Company, 304-317. Matošević, Andrea. 2004/2005. “Hrvatski strip 1990-ih. Etnološki aspekti”. Etnološka tribina 27-28:77-89. Matošević, Andrea. 2011a. Pod zemljom. Antropologija rudarenja na Labinštini u XX. stoljeću. Zagreb, Pula: Institut za etnologiju i folkloristiku, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli. Matošević, Andrea. 2011b. “‘Život je radostan drugovi udarnici!’ O ‘žrtvovanoj’ generaciji demijurga socijalističkog etosa”. U Horror-Porno-Ennui. Kulturne prakse postsocijalizma. Ines Prica i Tea Škokić, ur. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 219-241. Mazower, Mark. 2007. Balkan. Kratka povijest. Zagreb: Srednja Europa. Melegh, Attila. 2006. On the East/West Slope. Globalization, Nationalism, Racism and Discourses on Central and Eastern Europe. Budapest: CEU Press. Mićunović, Natalija. 1999. ” Balkan je u modi”. Nova srpska politička misao 6/ 1-2:79-88. http://www.komunikacija.org.rs/komunikacija/casopisi/nspm/12/d005/show_html?stdlang=ser_lat. Mills, Sara. 1994. “Knowledge, Gender, and Empire”. U Writing Women and Space. Alison Blunt i Gillian Rose, ur. New York, London: The Guilford Press, 29-50. Mills, Sara. 2005. Discourses of Difference. An Analysis of Women’s Travel Writing and Colonialism. London: Routledge. Mishkova, Diana. 2006. “In Quest of Balkan Occidentalism”. Tokovi istorije 1-2:2962.

180

Polutani dugog trajanja

Mishkova, Diana. 2008. “Symbolic Geographies and Visions of Identity. A Balkan Perspective”. European Journal of Social Theory 11/2:237-256. Miskovic, Maya. 2006. “Fierce Mustache, Muddy Chaos, and Nothing Much Else. Two Cinematic Images of the Balkans”. Cultural Studies – Critical Methodologies 6/4:440-459 Močnik, Rastko. 2003. “‘Balkan’ kao element u ideološkim mehanizmima”. U Balkan kao metafora. Između globalizacije i fragmentacije. Dušan I. Bjelić i Obrad Savić, ur. Beograd: Beogradski krug, 98-137. Mosse, George L. 1997. L’immagine dell’uomo. Lo stereotipo maschile nell’epoca moderna. Torino: Giulio Einaudi editore. Mumford, Lewis. 2009. Tehnika i civilizacija. Novi Sad: Mediterran Publishing. Moranjak-Bamburać, Nirman. 2004. “Političke i epistemologijske implikacije postkolonijalne teorije”. Sarajevske sveske 6/7:87-101. Obad, Orlanda. 2011. “Balkan lights. O promjenama u predodžbama o Zapadu i Balkanu u Hrvatskoj”. U Horror-Porno-Ennui. Kulturne prakse postsocijalizma. Ines Prica i Tea Škokić, ur. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 9-31. Obad, Orlanda. 2013. “Pouke iz predsoblja Europe za balkanističku kritiku (i njezine kritičare)”. Filozofija i društvo 14:458-476. Opća enciklopedija. 1977. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod. Paić, Žarko. 1997. Gotski križ. Zagreb: Ceres. Pavičić, Jurica. 2011. Postjugoslavenski film. Stil i ideologija. Zagreb: Hrvatski filmski savez. Peović, Vuković Katarina. Radikalna egzotičnost Balkana. Turistički vodiči po istočnoj Europi. http://katepe.jottit.com/radikalna_egzotičnost_balkana_turistički_vodiči_po_istočnoj_europi. Petrović, Tanja. 2009. A Long Way Home. Representation of the Western Balkans in Political and Media Discourses. Ljubljana: Mirovni inštitut. Pletenac, Tomislav. 2009. Izlaganje na Performance Studies International 15. Zagreb. Postnikov, Boris. 2013. “Došli su po radnike”. Novosti 729. http://www.novossti. com/2013/12/dosli-su-po-radnike/. Potkonjak, Sanja i Tea Škokić. 2013. “‘In the World of Iron and Steel’. On the Ethnography of Work, Unemployment and Hope”. Narodna umjetnost 50/1:74–95 Pratt Hugo. 2011. Želja da se bude beskoristan. Sećanja i razmišljanja: Razgovori sa Dominikom Ptifoom. Beograd: Službeni glasnik. Pratt, Mary Louise. 1992. Imperial Eyes. Travel Writing and Transculturation. London: Routledge.

Literatura

181

Prica, Ines. 2001. Mala europska etnologija. Zagreb: Golden marketing. Raskin, Richard. 2003. “On Unhappy Endings, Politics and Storytelling. An Interview with Milcho Manchevski”. A Danish Journal of Film Studies (filmtidsskrift p.o.v.) (Film and Politics) 16. Rayner, Louisa. 1986. Žene u selu. Utisci jedne Engleskinje o životu u Jugoslaviji za vreme nemačke okupacije. Beograd: Vojislav i Branislav Janošević. Razsa, Maple i Nicole Lindstrom. 2004. “Balkan is Beautiful. Balkanism in the Political Discourse of Tuđman’s Croatia”. East European Politics and Societies 18/4:628-50. Rihtman-Auguštin, Dunja. 2000. Ulice moga grada. Beograd: Biblioteka XX vek. Robinson, David. “A Tunnel Vision of War. An Interview with Emir Kusturica”. The Times, 5. ožujka 1996. Rosenstone, Robert A. 2000. “History of What Has Not Yet Happened”. Rethinking History 4/2:183-192. Rosslyn, Felicity. 2000. “Rebecca West, Gerda and the Sense of Process”. U Black Lambs and Grey Falcons. Women Travellers in the Balkans. John Allcock i Antonia Young, ur. New York, Oxford: Berghahn Books, 113-127. Roško, Zoran. 2002. Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla. Rekreacijska teorija za unutarnja tijela. Zagreb: Naklada MD. Said, Edward. 1979. Orientalism. Vintage Books: New York. Said, Edward. 1993. Culture and Imperialism. New York: Knopf/Random House. Said, Edward. 1995. “East isn’t East”. The Times Litarary Supplement, 3 veljače. Sajko, Ivana. 2009. “Rezept fur einen trockenen Martini”. Sprache im technischen Zeitalter 190:208-219. Sandes, Flora. 1916. An English Woman-Sergeant in the Serbian Army. https:// archive.org/details/englishwomanserg00sanduoft. Sanguin, Andre-Louis. 2011. “Montenegro in Rebecca West’s Black Lamb and Grey Falcon. The Literature of Travellers as a Source for Political Geography”. Geoadria 16/2:253-260. Scarboro, Cristofer. 2005. “From Bath House to Parliament Building. The Ambivalence of Colonial Desire”. Journal of Colonialism and Colonial History 6:1. http://muse.jhu.edu/content/oai/journals/journal_of_colonialism_and_colonial_history/v006/6.1scarboro.html. Schick, Irving C. 1999. The Erotic Margin. Sexuality and Spatiality in Alteristic Discourse. London: Verso. Schick, Irving C. 2007. “Christian Maidens, Turkish Ravishers. The Sexualization of Natrional Conflict in the Late Ottoman Period”. U Women in the Ottoman

182

Polutani dugog trajanja

Balkans. Gender, Culture and History. Amila Buturović i Irvin Cemil Schick, ur. London: Taurus Academic Studies. Senjković, Reana. 2002. Lica društva, likovi države. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku. Shehu, Bashkim. 2003. “Varijacije na temu Balkana”. Sarajevske sveske 3:329-337. Shohat, Ella i Robert Stam. 2002. “The Imperial Imaginary”. U The Anthropology of Media. A Reader. Kelly Askew i Richard R. Wilk, ur. Malden: Blackwell Publishing. Simmons, Cynthia. 2008. “Barbarski bedeker. Crno janje i sivi soko Rebecce West i Balkanske sablasti Roberta Kaplana”. http://www.krug99.ba/rev/arhiva/ download/27.pdf. Skopetea, Eli [Skopetea Helle]. 1991. “Orijentalizam i Balkan”. Istorijski časopis 38:131-43. Slapšak Svetlana. 2002. “Luke Balkanwalker Shoots Corto Maltese. Milcho Manchevski’s Dust As An Answer to the Western Cultural Colonialism”. Identities, Journal for Politics, Gender and Culture 1/3:95-109. Slapšak Svetlana. 2008. Neglected Interdisciplinarities. The Balkans, Gender, and Historical Anthropology; EASA 2008: Experiencing Diversity and Mutuality, Panel: Liminal Europe. Sloterdijk, Peter. 2007. Srdžba i vrijeme. Političko-psihološki ogled. Zagreb: Antibarbarus. Sloterdijk, Peter. 2010. Sfere: Mikrosferologija, sv. 1 – Mehurovi. Beograd: Fedon. Spivak, Gayatri Chakravorty. 1999. A Critique of Postcolonial Reason. Toward a History of the Vanishing Present. Cambridge, London: Harvard University Press. Stammwitz, Kati. “Turning the Telescope in the Other Direction”. Four Interviews with Post-Colonial Travel Writers. Pico Iyer, Frank Delaney, Dan Jacobson, and Dervla Murphy. http://webdoc.sub.gwdg.de/edoc/ia/eese/artic99/stamm/1_99.html. Šimić, Predrag. 2001. “Do the Balkans Exist?”. U The Southern Balkans. Perspectives From The Region. Dimitrios Triantaphyllou, ur. The Institute for Security Studies of Western European Union, 17-35 Škokić, Tea. 2011. Ljubavni kod. Ljubav i seksualnost između tradicije i znanosti. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku. Todorova, Maria. 1996. “Konstrukcija zapadnog diskursa o Balkanu”. Etnološka tribina 19:25-41. Todorova, Maria. 2004a. “Learning Memory, Remembering Identity”. U Balkan Identities. Nation and Memory. Maria Todorova, ur. New York: New York University Press, 1-24.

Literatura

183

Todorova, Maria. 2004b. “What is or is There a Balkan Culture, and Do or Should the Balkans Have a Regional Identity?”. Southeast European and Black Sea Studies 4/1:175-185. Todorova, Marija. 2006. Imaginarni Balkan. Beograd: Biblioteka XX vek. Todorova, Maria. 2009. Imagining the Balkans. Updated Edition. Oxford: Oxford University Press. Virag, Karen. 2002. “Of Boundaries and Revolving Doors. Some Thoughts on Europe, Balkan Cinema and Identity”. spacesofidentity.net 2/1. West, Rebecca. 2007. Black Lamb and Grey Falcon. A Journey through Yugoslavia. New York: Penguin Books. Williams, Raymond. 1973. The Country and the City. New York: Oxford University Press. Wolff, Larry. 1994. Inventing Eastern Europe. The Map of Civilization on the Mind of the Enlightenment. Stanford, CA: Stanford University Press. Wulf, Christoph. 2002. Cosmo, corpo, cultura. Enciclopedia Antropologica. Milano: Bruno Mondadori. Yeğenoğlu, Meyda. 1998. Colonial Fantasies. Towards a Feminist Reading of Orientalism. Cambridge, New York: Cambridge University Press. Zagarrio, Vito. 2004. Cinema e fascismo. Film, modelli, immaginari. Venezia: Marsilio. Zingarelli, Nicola. 2008. Vocabolario della lingua italiana. Bologna: Zanichelli editore. Zirojević, Olga. 2011. http://www.balkansinstitute.com/casopisSR.php. Žitko, Mislav. 2012. “Jugoslavenski modernistički projekt”. Novosti 669. http:// www.novossti.com/2012/10/jugoslavenski-modernisticki-projekt-ekonomski-aspekti-1950-1970/. Žižek, Slavoj. 1997. The Plague of Fantasies. London: Verso. Žižek, Slavoj. 1999. “The Spectre of Balkan”. Journal of International Institute 6/2. http://quod.lib.umich.edu/j/jii/4750978.0006.202?rgn=main;view=fulltext. Žižek, Slavoj. Intervju Euronews, 18 rujan 2008.

Novinski članci Blic, 27. studeni 2008. – “Zabranjeno za decu i velike malograđane”. http://www. dalibormatanic.com/index.php/lang-hr/blog?start=50. Blic, 14. prosinac 2008. – “Poezija u svinjcu”. http://www.dalibormatanic.com/ index.php/lang-en/blog/108-poezija-u-svinjcu-blic.

184

Polutani dugog trajanja

Corriere della sera, 16 studeni 2002. – “Arriva ‘Underground’ capolavoro di Kusturica”. Glas Istre, 5. lipanj 1945. – “Kongres omladine Balkana”. Glas Istre, 3. travanj 1946. – “Izradjen je plan medjubalkanskih natjecanja”. Glas Istre, 11. travanj 1946. – “Program balkanskih igara i prvenstva”. Glas Istre, 12. travanj 1946. – “Partizanski marš – disciplina na balkanskim igrama”. Glas Istre, 13. listopad 1946. – “Osiguranje mira slobode i nezavisnosti balkanskih naroda i njihove sreće i blagostanja leži samo u njihovoj svijesnoj bratskoj zajednici”. Glas Istre, 13. listopad 1946a. – “Interesi mira na Balkanu i u Evropi zahtijevaju da prestane miješanje u unutrašnje stvari balkanskih naroda”. Glas Istre, 26. lipanj 1946. – “Albanska omladinska radna brigada stigla na prugu Brčko Banovići”. Glas Istre, 26. lipanj 1946. – “Suradnja Albanije i Jugoslavije najbolja garancija mira na Balkanu. Prijem kod maršala Tita i ručak kod Stanoja Simića u čast Envera Hodže”. Glas Istre, 21 srpanj 1946. – “Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći izmedju Jugoslavije i Albanije”. Glas Istre, 4. rujan, 1946. – “Jugoslavija je prvak Balkana u plivanju i waterpolu”. Glas Istre, 9. listopad 1946. – “Svečanim defileom i zakletvom učesnika otvorene su tradicionalne igre balkanskih naroda”. Glas Istre, listopad 1946. – “Svečano zaključenje balkanskih igara. Jugoslavija pobjednik u lako-atletici i partizanskom maršu, a Albanija u nogometu”. Glas Istre, 1946. – “‘Otečestveni front’ pozdravlja osnivanje Društva za kulturnu suradnju Bugarska Jugoslavija u Beogradu i “Bratski posjet bugarskih književnika”. Glas Istre, 1946. – Fiskulturni prilog, “Fiskulturna značka. Osnova fiskulturnog pokreta FNRJ”. Glas Istre, 5. prosinac 1947. – “Govor maršala Tita o značenju ugovora s Bugarskom”. Glas Istre, 8. kolovoz 1947. – “Historijske odluke donijete na Bledu. Bratstvo medju narodima Bugarske i Jugoslavije zauvijek utvrđeno”. Glas Istre, 8. kolovoz1947a. – “Protokol o zaključenim sporazumima”. Glas Istre, listopad 1947. – “Savez rudara NR Bugarske poziva na takmičenje rudare FNR Jugoslavije da bi pomogli ostvarenje odluka historijske konferencije na Bledu”.

Literatura

185

Glas Rudara, Kreka, 30. travanj 1950. – “Prvi maj. Borbena smotra radničke klase Jugoslavije u borbi za izgradnju socijalizma”. Glas rudara, Kreka, 31. siječanj 1950. – “Svim rudarima, svim trudbenicima rudnika Kreke”. Ilustrirani vjesnik, listopad 1946. – “Balkanske igre – uspjeh jugoslavenske atletike i albanskog nogometa”. Ilustrirani vjesnik, rujan 1947. – “Balkanijada u Ljubljani”. Ilustrirani vjesnik, rujan 1947. – “Balkanski nogometni šampionat”. Ilustrirani vjesnik, 7. prosinac 1947. – “Prema Omladinskoj pruzi Drač – Elbasan”. Jutarnji list, 25. rujan 2008. – “KINO LIKA: Počešljani film po razbarušenoj knjizi”. KULISA.eu, 13. listopad 2008. – “Najveći Matanićev film”. Los Angeles Times, 4. lipanj 1947. – “Balkan Federation Negotiations Reported”. New York Times, 8. kolovoz 1956. – “Bulgaria rules out Balkan Federation”. Politika, 26. prosinac 2008. – “Hronika ‘malog mista’”. Raški rudar, 30. travanj 1948. – “Slavimo prvi maj”. Slobodna Dalmacija, 1. listopad 2008. – “Odbor za ravnopravnost spolova traži zabranu ‘Kina Lika’: Zbog seksa sa svinjama žene su u šoku”. Slobodna Dalmacija, 25. listopad 2008. – “Karakaš kod Mosora: don Anđelko će jašiti na svinji”. Večernji list, 29. rujan 2008. – “Zabranite prikazivanje filma ‘Kino Lika’!”. Večernji list, 8. listopad 2008. – “Redatelj govori o prašini koju je uskovitlao njegov hvaljeni film ‘Kino Lika’. Dalibor Matanić: ‘Oš me jebat?’ znači ‘volim te’”. Vjesnik, 27. rujan 2008. – “Dalibor Matanić: Mnogi su se u Lici bojali kako ću ih prikazati”. Zarez, 2006, br. 191. http://www.zarez.hr/clanci/razgovor-s-gayatri-chakravortyspivak.

Filmografija Dojo, Hrvatska, Dalibor Matanić, 2009. Dust, Makedonija/UK, Milčo Mančevski, Alta Films, British Screen Productions, 2001. Kino Lika, Hrvatska, Dalibor Matanić, Kinorama, HRT, Porta, 2008. Prije kiše/Pred dozhdot, Makedonija/Francuska/UK, Milčo Mančevski, British Screen Productions, 1994.

186

Polutani dugog trajanja

Star Wars VI: Return of the Jedi, SAD, Richard Marquand, Lucasfilm, 1983. Sto dana u Brezi, Jugoslavija, Zoran Markuš, Zvezda film, 1949. Underground, Francuska/Njemačka/Mađarska, Emir Kusturica, Komuna, 1995.

Stripovi Katić, Žarko i Danko Đukić. 1991. Knindže – Vitezovi Srpske Krajine. Za slobodu Srpske Krajine, Beograd: Politika, br. 2. Listeš, Nikola i Siniša Ercegovac. 1992. Superhrvoje. Postanak. Split: Slobodna Dalmacija. Listeš, Nikola i Siniša Ercegovac. 1992. “Superhrvoje – Čovjek od kamena”, Profil – Nedjeljna Dalmacija, 6. veljače. Pratt Hugo, Corto. 1994. Zeleni continent 1. Zagreb: Antibarbarus. Savić, Dragoljub. 1991. Knindže – Vitezovi Srpske Krajine. Po zapovesti kapetana Dragana. Beograd: Politika, br. 1.

Internetski izvori i ostalo Etris, Andy. The Life of Corto Maltese. http://home.c2i.net/tzara/pratt/corto.html. Kusturica, Emir. Intervju, 22. siječanj 2011. http://www.plima.info/index. php?option=com_content&task=view&id=3836&Itemid=88. Perković Thompson, Marko. 1996. Geni kameni, Zagreb: Croatia records. Postcard Plastik Zehnkämpfer von Arno Breker, 1936. http://www.akpool.co.uk/ postcards/24013611-postcard-plastik-zehnkaempfer-von-arno-breker-1936. Radio 101, 1. prosinac 2008. – “Kulturni intervju: Dalibor Matanić”. http:// www.dalibormatanic.com/index.php/lang-hr/blog?start=40. www. pulafilmfestival.hr. http://www.brlsi.org/events-proceedings/proceedings/24939. http://www.dhm.de/lemo/objekte/pict/pl003967/index.html. http://www.eurozine.com/articles/2004-07-09-vacheva-en.html. http://www.olympics.segas.gr/olympics/en/history/history11.asp. http://www.women-war-memory.org/index.php/hr/povijest/rat-i-ratna-silovanja.

O autorima Andrea Matošević diplomirao je etnologiju i talijansku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Padovi gdje je dovršio i Master Interkulturalnih studija. Doktorirao je na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Docent je na Odjelu za studij na talijanskom jeziku Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli te suosnivač Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma (CKPIS) pri istom Sveučilištu. Objavio je knjigu Pod zemljom: antropologija rudarenja na Labinštini u XX. stoljeću (2011), su-uredio zbornik radova Socijalizam na klupi: jugoslavensko društvo očima nove postjugoslavenske humanistike (2013), te publicirao više radova u domaćim i međunarodnim zbornicima i časopisima. Područje njegova istraživačkog interesa nalazi se u domeni antropologije i etnografije rada/industrije, teorija i povijesti etnologije/antropologije, povijesne antropologije, popularne kulture itd. Član je više strukovnih udruženja. Tea Škokić diplomirala je etnologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te na istom fakultetu magistrirala i doktorirala na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju. Zaposlena je u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, u zvanju više znanstvene suradnice. Objavila je knjigu Ljubavni kod: ljubav i seksualnost između znanosti i tradicije (2011), te su-uredila zbornike Između roda i naroda (2004), Split i drugi (2007), HorrorPorno-Ennui: kulturne prakse postsocijalizma (2011). Bavi se temama feminističke antropologije, antropologije seksualnosti i antropologije rada. Kao vanjska suradnica na doktorskom studiju Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu predaje kolegij Žene (o)na Balkanu. Članica je HED-a.