Povijest Glazbe 1 (andreis) - Skripta L. Demarin

Povijest Glazbe 1 / Josip Andreis / skripta by Luka Demarin / ak. god 2012.-2013.

I. Glazbena kultura prvobitne društvene zajednice

Postanak glazbe (Str. 17)  teorije o postanku glazbe- od sredine 19. st.

Glazba u životu primitivnih zajednica (str. 18)  u početku glazba nije odijeljena od životne prakse (npr. domorodac s otoka Ceylona- pjeva nakon uboda pčele)  o njihovoj glazbi saznajemo proučavanjem života primitivaca: stanovnici otoka Ceylona, Ognjene Zemlje...

Glazba i magija (str. 19)  velika uloga glazbe u magiji  primitivci sve prirodne pojave pripisuju nevidljivim, moćnim bićima  grade svoje rituale- šaranje po pijesku, miješanje napitaka, paljenje, plesanje, pjevanje  osjećaju se nadmoćno jer mogu govoriti i pjevati- što druga bića ne mogu  pjev im postaje oružje za napad i obranu  pjevom dozivaju kišu/lijepo vrijeme, krote životinje, mole za sreću u lovu i ratu...  pantomimičke igre- oponašanje lovačkih prizora- umjetnost postaje samostalna (crtaju npr. životinje ili neprijatelje na tlu i bodu ih kopljem pjevajući napjeve)  vrač je bio solist  suradnja riječi, tona, pokreta, mimike- začeci dramskog roda  briga oko izvedbe  ponavljanje nekih pjevanih odlomaka- temelj razvoja glazbene umjetnosti  bitni brojevi- npr. koliko puta ponoviti obrednu formulu

Razvitak napjeva kod primitivaca (str. 20) 

karakteristike napjeva kod primitivaca: 

malen opseg napjeva (npr. samo dva tona)



nepromjenjivost melodije, stalna ponavljanja (uz manje promjene- npr. ritam)



pomak na niže pri završetku pjeva



jednoličnost ublažena bogatom dinamikom, ritmom, raznolikošću tempa



glazba još u uskoj vezi sa svakidašnjicom (dugotrajnost ponavljanja slična stalnim ponavljanjima pokreta pri npr.



poljskim radovima, izrađivanju oruđa i oružja) instrumentarija nema ili jako oskudan 1



uz napjeve vezane uz magiju, postoje i uspavanke, zabavne-plesne popijevke, pričalice epskog karaktera





daljnji razvoj napjeva 

sve više pjesma-plesova



pojava lirskih ugođaja



epika sve značajnija- održava se usmenom predajom



širi se opseg napjeva

javljaju se ljestvice, prvenstveno pentatoničke 

prvi i treći ton ljestvice čine kvartu, između međuton



između tonova intervali sekunde ili terce (sekundno-tercne ćelije)



javljaju se pred kraj primitivnih zajednica



koriste se i kod starih istočnih civilizacija, staroj Grčkoj, gregorijanskom koralu srednjeg vijeka, Kelti, Škoti, Međimurje...



nestalnost ritma



nove vrste: vojničke pjesme, pogrebne, pjesme koje slave heroje, ljubavne



natječaji u pjesmi i plesu među plemenima

 

diferencije uloga: plesači ne pjevaju, nego samo ona skupina koja sjedi već se počinju susretati i ljestvice slične sedmostupnjevnim

Višeglasje (str. 23) 

jednoj melodiji se suprotstavlja druga, koja je različita i teče usporedno s njom



prvi oblik višeglasja:







paralelne kvinte i oktave, kasnije kvarte i terce, na kraju i sekunde



pasivnost druge melodije

drugi oblik višeglasja: 

heterofonija- pjevanje unisono uz razilaženje druge melodije na mjestima



često u vokalno-instrumentalnom sviranju

treći oblik višeglasja: 

bordun- oblik višeglasja gdje se stalno ponavlja isti ton pod ili nad napjevom, može biti i dvoglasan (uglavnom uz držanu kvintu)



kasnije- pojačava se samostalnost dionica  obrisi imitacije, najprije kanonska (u primi), kasnije i slobodnija

2

Instrumentarij (str. 24) 

primitivci se najprije služe glasom (pjevanje) i rukama (pljeskanje)



kasnije počinju udarati po predmetima ili predmetom o predmet



nastaje niz udaraljki od drveta i metala



stvaraju umjetne puhačke instrumente slične flauti od kostiju ubijenog neprijatelja ili životinje te iz trske; pojava trublji



spoznaju načela rezonance- usavršavanje udaraljki- raznovrsni bubnjevi, marimbe...



kasnije susrećemo i žičane (citra, lira, harfa), dok gudačkih nema



uloga instrumentarija: 

u životu- ratni pohodi, magija, ples...

 

regulira intonacije pojašnjava tipove ljestvica

3

II. Glazba u životu starih istočnih civilizacija

Uvod (str. 27) 

stari istočni narodi- Egipat, Mezopotamija, Kina, Indija, Palestina



nova socijalna struktura- robovlasnički društveni poredak (bitno drugačiji od primitivnih zajednica)



povijesni izvori tog razdoblja: slike, reljefi i kipovi po raznim hramovima, palačama i grobnicama- prikazani su i instrumenti (oblik, veličina, način držanja kod izvedbe); proučavanje izvornih instrumenata, čitanje starih književnih spomenika



karakteristike života starih istočnih civilizacija: 



jaz između vladajuće klase i širokih narodnih slojeva 

prepoznaje se u glazbi- dvorska glazbena kultura nasuprot glazbe



masa funkcija glazbe: veličanje vladara, njegovih djela i pothvata



glazba je sastavni dio kulta- nastaju razni rodovi himni



svečanosti- monopol manjine (kaste) koja vlada

glazbene izvedbe se povjeravaju profesionalcima (pjevači, svirači, plesači) 



uzdizanje umjetničke glazbene prakse na viši stupanj

više podataka o glazbi vladajuće klase nego o glazbi narodnog sloja: 

vladajuća klasa ukrašuje grobnice, dvorce reljefima i likovnim djelima (moguć prikaz glazbenih manifestacija)

 



slike narodnog sloja (npr. pastir koji svira instrument) vrlo rijetke

tragovi primitivnih (pretklasnih) društava 

ostaci magičnog obrednika



simbolika brojeva

glazbeno stvaranje pod utjecajem drevnih melodija 

drevnim melodijama se pripisuje božansko podrijetlo



smatra ih se uzorima



postoje teoretsko-filozofske rasprave o glazbi i njenom značenju



sadržaj glazbe narodnih slojeva 



i dalje povezana sa svakodnevicom

 javljaju se i pjevanja o ljubavi i ljepoti prirode veza glazbe s pokretom (plesom)

4

Egipat (str. 28) 

političko kulturna samostalnost- procvat umjetnosti i znanosti (arhitektura, kiparstvo, slikarstvo, književnost, ples, glazba, geometrija, astronomija)



glazbene upravljače i pjevače na dvoru smatrali su faraonovim rođacima



rodovi glazbe 

dvorska glazba- za obrede kulta; baletni oblici (dvorski život, zabave)



narodna glazba- i nekoliko tisućljeća kasnije još uvijek na razini primitivnih zajednica (napjevi nilskih lađara, ribara- prastari melodijski tipovi- uski opseg i ustrojstvo)





instrumenti 

često pod utjecajem susjednih kultura i naroda



udaraljke- čegrtaljke, sistrum, bubnjevi



puhački- frule, sviraljke s jezičkom, trublje



žičani- harfe, lutnje, citre



hidrauličke orgulje- težina vode stvara tlak koji tjera zrak u cijevi

uloga instrumenata 

dvorski život



vjerski rituali



svakidašnji život (prati radove u polju, npr. žetva, tiještenje grožđa)



vojni orkestri (trublje, bubnjevi, čegrtaljke)



teorija glazbe



 koristili pentatonsku i kromatsku ljestvicu; notacije vjerojatno nije bilo etičko shvaćanje glazbe

Mezopotamija (str. 30) 

procvat kulture Sumerana, Babilona i Asiraca u ravnici između Eufrata i Tigrisa



sumeronsko-babilonska kultura- razvoj u III. tisućljeću pr. Kr.



dvorski život- sudjeluju profesoionalni glazbenici, velikaši ih često uzdržavaju u sastavima



instrumenti- čegrtaljke, zvečke, bubnjevi (i oni vrlo veliki na kojima se plesalo),



sistrumi, flaute, puhački instrumenti s jezičkom, rogovi, lire, harfe, lutnje nesrodni instrumenti su zajednički muzicirali



teorija glazbe vezana s filozofijom- viši stupanj nego u Egiptu



Babilonci- simbolika brojeva: sveti brojevi: 5 i 7 

5- broj čula, elemenata iz kojih je stvoren svijet, broj glavnih planeta



7- dana u tjednu, zbroj svih planeta, muzičara u hramu, simbol savršenstva



intervali u vezi s godišnjim dobima



glazba: 

pentatonika, kasnije proširena kromatikom, postepen prijelaz prema sedmostupčanim ljestvicama

 

opseg melodije i do tri oktave razni tonaliteti 5

Kina (str. 32) 

uloga glazbe u društvu: 

koristi se i u filozofiji (npr. Konfucije pjeva, svira, pleše da dobije više sljedbenika)



visok stupanj razvoja kineske glazbe 

stroga simetrija ritma u duhovnoj glazbi; veća sloboda ritma u svjetovnoj



izrazita pentatonika; simbolika melodije i tonova



statičnost, pasivnost, karakterizira konzervativnost Kineza



veza s pokretom i riječju u glazbi- ljubav prema programnosti



sažetost, hladnoća, objektivnost (glazba izražava opća stanja, ne subjektivna)



napjevi obavezni imati vezu s melodijskim prauzorima (tradicija, nepromjenjivo)

 

etičko shvaćanje glazbe 



susreće se i improvizacija glazba je uzrok dobra ili zla

instrumenti građeni od raznih materijala (kamen, bronca, glina, koža, drvo, tikva, svila) 

udaraljke: razni bubnjevi, King- niz kamenih pločica po kojima se udara čekićem, zvona u nizovima, gong (tam-tam)



puhački: bambusove frule, Panove frule, sviraljke slične oboi, Šengkombinacija Panove frule i orgulja- prazna bundeva s utaknutim bambusovim





trskama nejednake visine; limeni: prodoran zvuk (za pogrebe i vojne pohode) žičani: kin (sličan citri, 5 do 7 žica), pip (sličan gitari)



razni instrumentalni sastavi

bitno im je sačuvati apsolutnu visinu tona 

Liu- niz od dvanaest cijevi- zvukovi raspoređeni po kvintama (f c g d a e h fis cis gis dis ais)





obuhvaća sve kromatske tonove sedmostupanjske ljestvice



bio je samo izvor zvuka, nije korišten kao ljestvica

princ Tsay-Ju- uz pentatoniku uveo ljestvicu od sedam tonova (c d e fis g a h c) 



ljestvice počinju bilo kojim tonom službenog niza Liu-a

simbolika brojeva  

12 Liu-a- 12 mjesečevih mjena pentatonika- 5 elemenata (vatra, voda, zemlja, drvo, kovina)

6

Indija (str. 34) 

vjeruju da glazba ima magične moći i božanskog je podrijetla



spjev Ramajana- opisuje raskoš dvorskog života koji obiluje glazbom



glazba naroda- glazbene priredbe uz pratnju instrumenata koje privlače prolaznike



karakteristike glazbe 

širi opseg ljestvice, tragovi kromatike, građena slobodnije nego u Kini



oktava podijeljena na 22 dijela- sruti- intervale od otprilike četvrt tona



sruti se ne koriste za građu ljestica, samo su najmanje jedinice koje se mogu razlikovati sluhom



ljestvice od sedam tonova (28 različitih)- svaki ton ima ime ali koristi se samo prvi slog



izostavljanjem jednog/dvaju tonova iz tih ljestvica dobivamo šestostupčane ili pentatonske ljestvice



napjevi 

duhovni napjevi- saman (smirenost) 

temeljeni na tekstovima 4 knjige Veda



mirni, dostojanstveni, polagani



neke temeljene na recitiranju (sličnost s starohebrejskim i gregorijanskim psalmodiranjem)







svjetovni napjevi- raga (strastvenost) 

stalne melodije koje umjetnik varira, obogaćuje ornamentiranjem



veza s etikom i simbolikom brojeva

ljestvice i tonovi 

u odnosu s klasnim ustrojem društva i bojama



I. kasta- Bramani- razmak od 4 srutija između susjednih tonova ljestvice



II. kasta- ratnička- razmak od 3 srutija



III. kasta- Parije- razmak od 2 srutija



svaki tonima svoju boju

instrumenti 

udaraljke- kastanjete, gong, zvonca, bunjevi, timpani, nagara- timpani iz gline



puhački- frule, oboe, gajde, trublje, rogovi



žičani- vina (duguljaste cijevi sa žicama i bundevima na krajevima),



pritiskanjem nastaju viši ili dublji tonovi gudački- ravanastra, sarangi (prauzor Viole d'amore)

7

Palestina (str. 36) 

bogoslužje: svećenici pjevaju i plešu



učvršćivanje klasne države- prijelaz na I. tisućljeće pr. Kr. 

centralizacija kulta



kraljevi- vrhovni svećenici



izgrađen veliki obrednik- sudjelovanje kolektiva (do tada svaki Izraelićanin prinosi žrtvu za sebe)

 

nastanak instrumentalnih sastava

prigodom posvete Salamunova hrama u Jeruzalemu sudjeluje 120 svećenika s trubljama



Salamun se ženi s kćerkom egipatskog faraona- dovedeni egipatski instrumenti u Judeju (širenje instrumentarija)





instrumenti 

udaraljke- celcelim- vrsta činela, sistre, bubnjevi



puhački- flaute, oboe (i dvostruke), rogovi npr. šofar, trublje npr. hasosra-



srebrne žičani- hafre, lire, lutnje

karakteristike glazbe 

strogo vokalno jednoglasje- poštivanje melodijskih prauzora, obogaćivanje improvizacijom i ornamentiranjem



vrste: psalmodijsko recitiranje; ritmički slobodnija glazba (himnički karakter)



melodij se kreću u okviru tetrakorda ili u granicama dva tetrakorda povezanih zajedno



najstariji napjevi- pentatonika



responzorijalno pjevanje- izmjenični nastup solista (pjevača) i zbora- kasnije preuzeli Kršćani



tragovi hebrejske glazbe zamjetljivi u gregorijanskim napjevima (osobito melodije Jemenskih Židova iz Arabije) jer su prvi Kršćani bili Židovi

8

III. Glazbena kultura Antike

Uvod (str. 41) 

Grčka- vrhunac umjetnosti jedne robovlasničke države



izvori o grčkoj glazbi:





rasprave grčkih teoretičara i filozofa



likovna i književna djela



ostaci glazbene prakse

uloga glazbe- vjenčanja, pogrebi, poljski radovi, vjerski obredi, svečanosti, igre, natjecanja



teže poslove ostavljaju robovima, Grci se više bave umjetnošću i glazbom, odgajaju mlade



etička uloga glazbe- donosi dobro ili zlo- izgradili čitav sustav moralne valjanosti



napjeva/ljestvica; Platon- „Što je u državi bolja glazba, bolja će biti i država“ melodijski prauzori- nomosi- božansko podrijetlo, glazba je dar bogova

Instrumentarij (str. 42)  

najbitniji: lira (kitara) i aulos lira i kitara  žičani instrumenti  žice pričvršećene na rezonator (lira- kornjačina kora; kitara- drvena kutija)  žice iste duljine; visina ovisi o debljini i napetosti žice  sviranje dodirivanjem prstima ili trzalicom (plektron) ili kombinirano  broj žica: postepeno sve veći- 7, 8, 11 i 15, a bilo ih je i sa 16 i 18  lira- kućno glazbalo, kitara- javni nastupi, koncerti

 učenje lire obvezno u odgoju mladih  aulos  dionizijski instrument uzbuđenja i strasti; orijentalno podrijetlo  liči na obou (cijev, rupice, otvorene na donjem kraju), dvostruki jezičak  pravljen iz trske, šimšira, kosti; nikad iz kovine  klasični aulos- diaulos- dvije cijevi koji svirač istovremeno drži u ustima 

vrsta heterofonije



desni aulos- dublji, melodija



lijevi aulos- višlji, pratnja, moguć i stalno jedno te isti ton (bordun)

 broj rupica sve veći: u početku 4, kasnije 12 pa 15  usavršavanje: kromatički aulos, moguće modulacije

9



ostali instrumenti 

žičani: harfe (psalterion)- strano podrijetlo, npr. egipatska harfa sambuka; lutnja; jednožičani monokord za akustične pokuse



puhački: flauta- jednocijevni syrinx (monokalamna siringa); Panova frula



(polikalamna siringa)- preteča usne harmonike, trublje udaraljke: kastanjete, bubnjići, cimbale (činele)

Oblici grčke glazbe (str. 44) 







kitarodija/lirodija 

solo pjevanje uz kitaru



pjevač se prati izvodeći pratnju lijevom rukom,



u stankama svira interludij desnom rukom



izvode se odlomci iz epopeja, uvod je preludij (proemij)



glavna točka- nomos, posvećen Apolonu,



ostale kitarodičke vrste- ljubavne, političke, satiričke, napitnice

aulodija 

pjevanje uz aulos (dva izvođača)



uživa manji ugled od kitarodije

čista instrumentalna glazba- kitaristika/aulistika 

aulistika cijenjenija



auleti- bogat repertoar, središnji oblik nomos- najpoznatiji pitijski nomos: 

u delfijske igre uveo ga aulet Sakadas 586. pr. Kr.



pokušaj programnog stvaranja- borba Apolona sa zmajem Pithosom



za samo jedan aulos



moguće zajedničko muziciranje dvaju aulosa ili npr. aulos+kitara



kitaristika- bitno ornamentiranje

zborna glazba 

praćeni kitarom, aulosom ili objema instrumentima



tren- pjevanje povezano s pretklasnom magijom praćeno aulosom, postaje žalopojka





paean- pjesma radosti, posvećena Apolonu, zdravlju, pobjedi



ditiramb- posvećen Dionizu, božanstvu vinove loze, praćen diaulosom



himne- upućene bogovima



skolion- stolna popijevka, napitnica (poznat Seikilov skolion)



enkomij- pohvalnica

 epinkij- trijumfalna oda melodrame- tekst uz instrumentalnu pratnju

10

Tragedija (str. 45) 

javlja se u Grčkoj sredinom VI. st. pr. Kr.



dramski elementi (epika, zborna i solistička lirika, instrumentalna glazba) se najprije izdvajaju i posebno razvijaju i zatim već razvijene spajaju u tragediju



ditiramb 

pjevanje zbora koje uvodi solist- korifej



članovi zbora obućeni u jareće kože (tragos- jarac), kruže oko Dionizovog oltara













širi se solistova uloga- priča o zgodama iz Dionizovog života



uloga zbornih pjevača-plesača

nastanak tragedije iz ditiramba 

Tespis- uvodi glumca u ditiramb- ujedinjeni svi elementi drame- tragedija



mjesto izvedbe se mijenja- s trga prelazi u (nepokriveno) kazalište



razvoj tragedije vezan s razvojem kulture i ekonomije u Ateni

dionizijske svečanosti 

u proljeću, sudjeluje cijeli grad osim robova



prvi dani- nastupi zborova



zatim povorka- nosi se Dionizova slika kroz grad, obavlja se žrtva



kip boga se prenosi u kazalište:



orkestar- okrugli dio gdje se nalazi zbor



pozornica- iza orkestra, bez zavjese



predstave traju četiri dana



gledatelji otvoreni o svom mišljenju

glumci glume s maskama na licu (karakterne i obične) 

oko 28 raznih tipskih maski (starci, mladi ljudi, žene, sluge), u početku samo 3



maske- ostaci drevnih magijskih igara iz pretklasnog razdoblja



visoke cipele- koturne- da bi glumci bili viši

zbor- 12 do 15 članova (nestalan broj- i do 30 pjevača) 

sudjeluje u međučinovima (stasimoni)



komentira tok radnje i izvodi pokrete (predstavljaju savjest ili izruguju)



kommos- dio tragedije gdje zbor sudjeluje u radnji

instrumentalna glazba 





svirači aulosa- interludiji, katkad uz pridruženu kitaru

broj glumaca 

u početku pjesnik igra sve uloge



javlja se prvi glumac (uveo Tespis), kasnije drugi (uveo Eshil) i treći (uveo Sofoklo)



više od trojice glumaca- nikada



muškarci izvode i ženske uloge

glazba u tragediji  

tragedija se ne pjeva, ali u dijalozima vlada recitiranje pjesnik tragedije je bio i njen skladatelj (jedinstvo tona i riječi)

11







sadržaj 

ljubav prema drugom spolu ne dolazi do izražaja (loš socijalni položaj žene)



borba čovjeka protiv nevidljivih sila, bogova, što Grci nazivaju Sudbinom- moira



tragedija- izvor moralne pouke, etičnosti, katarza- duhovno pročišćenje

najveći tragičari: Eshil, Sofoklo, Euripid 

razvoj u V. st.



pojedinac (osobne boli i radosti) dolazi u središte pažnje

komedija 

satira u dijalozima uz pjevanje i ples



najveći komedičar: Aristofan



nastala iz dionizijskih svečanosti (dio koji se sastoji od gozbe, pjevanja, plesanja)

Osnove grčke glazbene teorije (str. 48) 

sedam slobodnih vještina u Grčkoj: 

trivium (gramatika, retorika, dijalektika)



kvadrivium (aritmetika, geometrija, astronomija, glazba)



intervale dijele na konsonantne (kvarta, kvinta, oktava) i disonantne (svi ostali)



temelj glazbe- tetrakord (niz od četiri tona), gdje prvi i zadnji ton čine kvartu



iz tetrakorada nastaju grčke ljestvice ili modusi 

sinapha- sjedinjenje tetrakorda (zadnji ton prvog- prvi ton drugog)



diazeoxis- razdvojeni tetrakordi



tetrakordi su bili silazni, vrsta ovisi o položaju polutona u akordu



vrste ljestvica u Grčkoj:





dorska (e2-e1)



frigijska (d2-d1)



lidijska (c2-c1)

prebacivanjem donjeg tetrakorda iznad višeg ili gornjeg tetrakorda ispod nižeg dobivaju se hiper- modusi i hipo- modusi (npr. dorska od e2 do e1; hiperdorska od h2 do h1)



ukupno devet ljestvica- odnosno sedam jer su neke iste (npr. hipodorska=hiperfrigijska)



posebna imena nekih ljestvica 

miksolidijska (hiperdorska)- h2-h1



eolska (hipodorska)- a1-a



jonska (hipofrigijska)- g1-g



lokrijska (hiperfrigijska)- a1-a



posebna izražajnost modusa- traže etiku u glazbi



pozitivno ili negativno odnošenje prema melodijama/ljestvicama i rodovima 

dorski- muževni, ozbiljni, veličanstveni



frigijski- ubuđenje, strast

 

lidijski- bol hipolidijski- raskalašenost 12



tri tonska roda melodijskog oblikovanja (dva unutarnja tona mijenjaju visinu) 

dijatonski rod (oblik iz gornje navedenih ljestvica)



kromatski rod (drugi ton se spušta za polustepen)



enharmonijski rod (drugi ton se spušta za stepen, a treći za četvrt tona) 

 

njime se služe auleti (djelomično zatvaranje rupica za četvrt tona)

prvi i zadnji ton tetrakorda se nisu mijenjali (I., IV., V. i VIII. stupanj ljestvice)

meza (messen) središnji ton u ljestvici, melodija se češće kreće oko njega (“Sunce“- slično današnjoj tonici; ostali tonovi su planeti)



tonovi imaju imena, jednaka imenima žica na kitari



sistema teleion- savršeni sistem temeljen na nizu od dvije oktave (a1-A)







središnje mjesto dorskoj ljestvici



tetrakordi od najvišeg do najnižeg: hiperboleion, dieseumenon, mezon, hipaton



mezon, središnji tetrakord (meza/messen- središnji ton)



najdonji- završi ton- proslambanomenos (A)

uloga ritma i metra 

vremenska jedinica za trajanje- odgovara trajanju kratkih slogova (∪)



dugi slogovi- dvije takve vremenske jedinice (-)

trodijelne mjere: 



četverodijelne mjere: 



jamb (∪−), trohej (-∪), tribrah (∪∪∪)

daktil (-∪∪), anapest (∪∪-), spondej (--)

notacija 

tonove predstavljaju slova jonskog alfabeta (24- za vokalne dionice) i nekog starijeg alfabeta (15- za instrumentalne dionice) koja se postavljaju nad tekst



slova se pojavljuju u pet položaja; više govore o načinu sviranja nego o melodiji

 

Alipije- dešifrirao velik dio antičke notacije; pokušao dešifrirati himne odgonetnuto tek 1847.- Bellerman i Fortlage

Sačuvani ostaci grčke glazbene prakse (str. 52) 



popis djela: 

Pindar- prva pitijska oda (V. st. pr. Kr.)



Euripid- „Orest“, zborski odlomak (408. pr. Kr.)



Apolonove himne (II. st. pr. Kr.)



Seikilov skolion (I. ili II. st. pr. Kr.)



himne Muzi, Suncu i Nemezi (II. st. pr. Kr.)



kršćanska himna iz Oxyrhynchosa u Egiptu (II. ili III. st. pr. Kr.)



odlomci instrumentalnih djela (možda neke škole za kitaru)

nisu poznavali harmoniju ni polifoniju- višeglasje je bilo heterofonija 13

Grčki glazbeni teoretičari (str. 53) 

Platon, Aristotel- filozofi koji se bave i glazbom- ostavili glazbene rasprave



Aristotel- Politika, 8. knjiga, govori o glazbi, dozvoljava gl. za užitak i zabavu, realističan







Pitagora 

aritmetičko tretiranje glazbe



stvaranje matematičkih proporcija intervala



mjeri duljinu žice na jednožičanom instrumentu monokordu:



dvostruko kraća žica daje oktavu (označio omjerom 2:1)



kvinta (3:2)



kvarta (4:3)



simbolika brojeva 1, 2, 3 i 4 (godišnja doba, strane svijeta)



izvodi ljestvicu iz kvintnih odnosa- 13. kvinta je enharmonija (c=his)



pitagorejska koma- broj za koji se razlikuju enharmonijski tonovi

Aristoksen 

teorija ritma



sluh i emocije moraju donositi sud o glazbenom djelu, ne matematika



zagovara temperiranje

Aristid Kvintilijan 





rasprava o glazbi- moralni učinci glazbe, brojevi, odnosi

Plutarh 

„Perimusicos“ („De musica“), sažeo ranije radove u vezi teorije glazbe



bavi se nomosima i razrađuje glazbenu teoriju; podjela na tri tonska roda



imenovao antički sustav tetrakorda- sistema teleion

Klaudije Ptolomej 

pomiruje dva različita tretmana glazbe (aritmetički- monokordički pokusi- Pitagora; slušna predodžba- Aristoksen)



Euklid i drugi- također proučavali glazbu

Kratak pregled povijesnog razvoja grčke glazbe (str. 54) 



I. razdoblje (760-600 pr. Kr.) 

glazba primitivna, vezana uz bogoslužje



malo instrumenata i tonova, nebogata ritmika



melodije dijatonske, jednostavne



Terpandar- usavršuje kitaru, veći broj žica, temelji kitarodiji

II. razdoblje (600-450 pr. Kr.) 

uklapanje glazbe u odgoj



razvoj auletike i zborne lirike (Anakreont, Stezikor, Simonid, Pindar)



razvoj modusa, novi instrumenti stranog podrijetla



razvoj aulosa, interes za enharmoniju



razdoblje tragedije



akustička i filozofska istraživanja glazbe 14





III. razdoblje (440-300 pr. Kr.) 

razvoj virtuoziteta profesionalnih svirača i pjevača (koncerti, kazališta)



pjesnik i skladatelj nisu više ista osoba



ornamenti, modulacije prodiru u melodiju



glazbeni efekt bitniji od etike



enharmonija gubi na cijeni u korist kromatike

IV. razdoblje (od 300 pr. Kr.) 

helenističko razdoblje



opadanje grčke glazbe



u Aleksandriji se glazba i dalje razvija



glazba postaje monopol profesionalaca



enharmonija zastarjela, vlada dijatonika uz kromatiku



novi egzotični instrumenti



žele povećati zvučnost- više izvodilaca- nevelik napredak

 

pantomima preuzima mjesto tragediji pojava kršćanstva- tekovine poganskog svijeta blijede

Glazba u Rimu (str. 55) 

svjetsko političko središte u II. st. pr. Kr.



utjecaji: 

etrušćanski



helenistički



sirijsko-babilonski



egipatsko-aleksandrijski



rimski cirk i kazalište- brojni vokalni i instrumentalni sastavi



nastupaju solisti-virtuozi, inozemni (Grčka, Aleksandrija)



imućniji privatnici- kućni orkestri (robovi)



hidrauličke orgulje u dvorcima (za zabavu)



nema glazbene etike, težnja za efektima (vidi se i u kazalištu, amfiteatru- gladijatori, pantomima uz balet)

 

instrumenti- aulos, kitara (lira), cimbal, lituus (trublja), buccina (rog) veličina Rima se nije odrazila u glazbi

15

IV. Jednoglasje srednjeg vijeka Uvod (str. 59) 

srednji vijek- promjena gledanja na svijet- spiritualizacija (dolazak kršćanstva)



javlja se feudalizam nakon raspada Zapadnog rimskog carstva (glazba ulazi u viteške dvorove)



razvitak glazbe u srednjem vijeku: 

crkveno jednoglasje, trubaduri, višeglasje



razvoj teorije i notacije



usavršavanje instrumenata

Starokršćanska glazba (str. 60) 

koristi se za veličanje božanstva



glazba Rimljana nije im uzor (virtuozna, isprazna) već glazba naroda Istoka 

jemenski Židovi- nađeni prastari obredni napjevi slični gregorijanskim koralima



preuzeti načini izvođenja (antifonalno i responzorijalno)



prvi Kršćani- Hebrejci



dvije skupine kršćanske glazbe:





psalmodička (dominacija riječi nad tonom)



melizmatička (vlada ton)

instrumenti, pokreti, ples, kromatika, enharmonija- zabranjeni iz bogoslužja jer su podsjećali na poganstvo



najprije su vjernici zajedno pjevali, a kasnije (nakon Konstantinova edikta kada kršćanstvo postaje temeljna religija rimskog carstva, pa se traže profesionalniji pjevači)- narod ponavlja odlomke nakon profesionalnih pjevača



koristili istočnjačke himne (najprije osuđene jer tekst nije iz Biblije) 

autori- Arij iz Aleksandrije, Efrem iz Sirije, Ilarij iz Poitiersa i Ambrozije iz Milana

najpopularnije: Te Deum laudamus, Veni Creator, Pange lingua, Aeterne rerum conditor glazba se širi po Europi, svaka zemlja prihvativši kršćanstvo unosi nove (narodne) 



elemente u glazbu- prijeti opasnost od rušenja vjerskog jedinstva (latinski jezik, jednak obrednik i glazba)- kreće akcija čišćenja/unificiranja glazbe

16



Grgur I. Veliki (6. st.) 

iz velikog broja duhovnih napjeva bira najbolje prema ljepoti, jednostavnosti i uzvišenosti (izbjegava istočnjačku kromatiku, previše melizmatike), prerađuje...



izabrane napjeve stavlja u zbirku i naziva je Antifonarij



utemeljio Schola cantorum u Rimu- škola za podučavanje pjevanja



Gregorijansko pjevanje - crkveno jednoglasno pjevanje srednjeg vijeka (katoličko)



Gregorijanski koral- službena liturgijska glazba rimokatoličke crkve bez pratnje; prenose se usmenom predajom jer nema notacije (neume samo podsjećaju)



pročišćena crkvena glazba širi se van Italije Europom (nove pjevačke škole, propaganda benediktinskih samostana)



antifonarij nije svugdje prihvaćen; uloga Karla Velikog 



Karolinška renesansa- raste interes za antičku kulturu, promiče se koral

kasnije- korali se izobličavaju, gube izvornost, nove zbirke koje se javljaju (XVI.-XIX. st.) sadrže skraćene, neoriginalne, deformirane korale



19. st.- restauracija korala- benediktinci iz Solesmesa (Francuska) 

stvorili uvjete za ustanovljenje izvornih gregorijanskih korala 

Dom Joseph Pothier



Dom André Mocquereau

Koralni oblici (str. 64) 



tri izvedbe koralnih melodija 

1. psalmodički solo (svećenik sam izvodi koralni dio)



2. responzorijalno pjevanje (svećenik i zbor naizmjence)



3. antifonalno pjevanje (dvije grupe zbora)



responzorijalno i antifonalno pjevanje potječu s Istoka

korali prema odnosu tona i riječi 

accentus- melodika jednostavna, isti ton, melodijski pomaci na početku i kraju odlomaka teksta, bitan tekst, recitacija, silabika na jednom tonu (psalmi, evanđelja, poslanice)- najljepši i najrazvijeniji- Pater noster.





concentus- izrazitije melodije, melizmatika 

himne



mise 

stalni dijelovi mise (ordinarium missae)



o Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus Benedictus, Agnus Dei promjenjivi dijelovi mise (proprium missae)



o Introitus, Graduale, Offertorium, Communio Alleluia- beskonačni melizmi na zadnjem slogu (-a)

jubilusi/jubilacije ili npr. od jednog sloga cijeli stavak melodije s elementima i accentusa i concentusa

17



značajke gregorijanskog korala (“musica plana”) 

zaokružena cjelina, nakon prvog dijela melodija dolazi do vrhunca i zatim slijedi smirivanje



tempus primum- nedjeljiva vremenska jedinica (današnja osminka)



korali nemaju mjeru nego su slobodnog ritma, ali note se udružuju u skupine (binari, ternari)



susreću se odlomci (često ternari) koje nalazimo u više melodija ali u različitoj sredini



česta osnova korala je pentatonika ali većini je osnova heksakordalna (niz od šest tonova)



u Istri i okolici pod utjecajem gregorijanskog korala, folklora i Bizanta nastaje glagoljaško pjevanje

Sekvence i tropi (str. 67) 

IX.- X. st. deformacije korala- javljaju se narodni elementi, sekvence, tropi...



razvoj gradova u Italiji- koral ne može zadovoljiti gradske mase



prije- jubilusi (jubilacije)- beskonačni melizmi na zadnjem slogu riječi Aleluja



Notker Balbulus, za svaki ton jubilusa dodao po jedan slog novog teksta- spoj jubilusa i novog teksta nazivao se sekvenca ili prosa (pro s-equenti-a)



sekvence- napjevi nastali dodavanjem novog teksta na jubiluse; na narodnoj osnovi, donose nove ritmičke elemente koji nisu bili tipični za koral (silabika na različitim tonovima)- strofičan tekst



sekvence postale popularne (skladaju ih Notker Balbulusu, Adam de St. Victor, Thomas da Celano, Jacopone da Todi, Wipo...), tekst sve slobodniji- Crkva provodi selekciju (papa Pio V.)- zadržali samo pet sekvenci koje su se pjevale na misama prigodom nekih blagdana crkvene godine: 1. Uskršnja- Victimae paschali laudes, XI. st. 2. Duhovska- Veni Sancte Spiritus, XIII. st. 3. Tijelovska- Lauda sion salvatorem, XIII. st. 4. Za blagdan Bogorodičinih sedam žalosti- Stabat mater dolorosa, XIII. st. 5. Iz mise za mrtve- Dies irae, dies illa, XIII. st.



redovnik Tutilo (Tuotilo) uveo postupak tropiranje slično sekvenciranju



tropiranje- umetanje novog teksta (ili nove melodije) nazvanog tropi kod melizama (često iz Kyrie i Introitusa); razlika od sekvenciranja- tekst se umetao u odlomak i morao se po smislu povezati s njim- npr. Kyrie (fons et origo boni pie luxque



perennis) eleison tropiranje postalo općom pojavom, danas mu više nema traga

18

Liturgijska drama (str. 70) 

književno-umjetnički oblik nastao iz tropa dijalogiziranjem i dramatiziranjem, kasnije odijeljen od obreda



prikazuju se događaji iz života Isusa ili svetaca



srednjovijekovna prikazanja (misteriji)- nastali iz liturgijske drame- postepeno se uvodi se narodni jezik i napjevi, gubi vjersko-poučnu svrhu, pretvara se u parodije litrugijskog teksta (npr. slavi se magarac koji je nosio Krista)



glazba u liturgijskim dramama- mješavina duhovnog i svjetovnog- koralne melodije, odlomci slični himnama, svjetovni narodni napjevi, plesni dijelovi, fanfare...

Srednjovijekovna glazbena teorija (str. 70) 

glazba se proučava više kao znanost nego kao umjetnost



podjela znanosti u srednjem vijeku na trivium i quadrivium (kao u Grčkoj)



srednjovijekovni teoretičari- Boecije (De institutione musicae), Kasiodor, Marcijan Kapela, Izidor iz Seville, Alkuin, Aurelianus Reomensis, sv. Aurelije Augustin, sv. Toma Akvinski, Marchetto iz Padove, Guido iz Arezza, Franco iz Kölna



temelj srednjovijekovne glazbe- nauk o modusima (tonusima)- starocrkvenim tonalitetima- uzlazne (ne silazne kao u Grčkoj); nemaju vođice



Boecije je zabunom krivo interpretirao starogrčke moduse pa se grčki i srednjovijekovni modusi ne podudaraju u potpunosti; danas koristimo Boecijevu (krivu) podjelu modusa



autentični modusi- dorski (D), frigijski (E), lidijski (F), miksolidijski (G)



plagalni modusi- hipodorski (A), hipofrigijski (H), hipolidijski (C), hipomiksolidijski (D)



o izvedeni iz autentičnih prebacivanjem gornjeg tetrakorda naniže značaj modusa određen polužajem polutona u ljestvici o dorski i frigijski- „molski“- dorska velika seksta; frigijska mala sekunda o lidijski i miksolidijski- „durski“- lidijska povećana kvarta; miksolid. mala septima



oznake tonaliteta: u početku grčkim rednim brojevima (protos, deuteros, tritos, tetrardos)



kasnije označavanje latinskim brojevima- autentični tonaliteti neparni, plagalni parni (1. dorski, 2. hipodorski, 3. frigijski, 4. hipofrigijski, 5. lidijski, 6. hipolidijski, 7. miksolidijski, 8. hipomiksolidijski)

19



prepoznavanje tonaliteta melodije 1. prema noti finalis (navedene ispod) 2. prema opsegu melodije- ako se melodija kreće ispod note finalis redovito je u plagalnom modusu 3. prema melodijskoj dominanti (nota repercusa)- ton koji se u napjevu najčešće koristi- V. stupanj u autentičnom modusu- kod plagalnih modusa dominanta je za tercu niža nego u autentičnom; dominanta nikada nije ton H već se zamijenjuje sa C 1. dorski-

nota finalis D, dominanta A

2. hipodorski-

nota finalis D, dominanta F

3. frigijski-

nota finalis E, dominanta C

4. hipofrigijski-

nota finalis E, dominanta A

5. lidijski-

nota finalis F, dominanta C

6. hipolidijski-

nota finalis F, dominanta A

7. miksolidijski-

nota finalis G, dominanta D

8. hipomiksolidijski- nota finalis G, dominanta C 

Glareanus- 1547. u svojoj raspravi Dodecachordon uvrstio C-dur i a-mol u tonalitetni sustav pod nazivom jonskog (C-dur) i eolskog (a-mol) tonaliteta



u dorskom i lidijskom tonalitetu tvrdoća intervala F-H se ublažavala pretvaranjem H u B



starocrkvene ljestvice se i kasnije nastavljaju koristiti

Razvoj notacije (str. 73) 

u Grčkoj- alfabetska notacija



cheironomija- zborovođa daje znakove dizanjem i spuštanjem ruku (predstavlja melodiju)



neume- prvi pismeni znakovi- pokazuju melodiju i to tek otprilike 

najprije samo znakovi- akcenti; kasnije se dodaju točkice, kukice



dijastematička notacija- znakovi iznad teksta, bilježeni čas na višim čas na nižim prostorima (predstavljaju melodiju)



ritmički znaci (c- celeriter, ubrzavanje; t-tenere, usporavanje)



uvođenje prve crte (crvene)- znakovi iznad, na crti (ton F) i ispod crte



kasnije- druga crta- žuta (rjeđe zelena)- ton C



još kasnije- treća crta (crna)- ton A



na početku crte- naziv tona koji se na njoj nalazi- iz toga razvijeni f-ključ i cključ, kasnije i g-ključ

20



Guido d'Arezzo 

neume u sistemu od četiri crte, dovoljne za zapisivanje korala



nazivi tonova u ljestvici za prvih šest tonova iz prvih slogova stihova himne sv. Ivanu (Ut, re, mi, fa, so, la)



naziv „si“ za VII. stupanj nastaje kasnije u XVI. st. (Sancte Iohannes)



u XVII. st. u Italiji „do“ zamijenjuje „ut“



mutacije- tonovima koji su prelazili šest tonova mijenjao se naziv tona- zbog složenosti takvog načina su se učenici služili prstima i zglobovima lijeve ruke kao mnemotehničkim sredstvom (Guidonska ruka)



kromatika zabranjena (non est in manu- nije u Guidonskoj ruci)- svaka kromatska promjena nazivana je musica falsa (ficta)



svaki polustepeni pomak nazivao se mi-fa



vrste heksakorada po Guidu:





Hexacordum naturale (C-A)



Hexacordum mole (F-D), sadrži B rotondum (notu B)



Hexacordum durum (G-E), sadrži B quadratum (notu H)

Guidove složenice (npr. alamire, gesolreut)- pokazuju poziciju određenog tona u svim trima heksakordima; npr. kod gesolreut- ton G je „sol“ u h. naturale, „re“ u h. mole i „ut“ u h.durum.



Prologos antifonaris sui (1025.)- predgovor antifonariju, rasprava o usavršavanju notacije



paleografija- transkripcija starih notacija u suvremeno pismo



razvoj vanjskog oblika neuma- sve preciznije- dva tipa:





1. romanski tip (kvadratni- nota quadrata)



2. gotički tip (rombski)

pokušaji riješavanja problema notacije 

Hucbald- - umetao tekst u prostore među crtama; kratice sa strane označavale cijelotonski ili polutonski razmak (t-tonus, s-semitonus)



Hermannus Contractus- služio se slovima koja su označavala intervale (TStonus cum semitonio- mala terca itd.)

21

Glazba u Bizantu (str. 78) 

Bizant- istočnorimsko carstvo; moćan posrednik između Istoka i Zapada; opstalo do 1453. (i nakon propasti Zapadnorimskog carstva)



šarenilo narodnosti, jezika, grčki (naobraženi i vladajući ljudi), sirijski jezik



cezaropapizam- Crkva zavisna o carskoj vlasti; nema tolikog jaza između svjetovne i crkvene glazbe



razvoj lokalnih liturgija (armenska, sirijska, perzijska...)



glazba: psalmodičko recitiranje (razvoj do melizmatičkih jubilacija), himne (utjecaj narodnih melodija); bogatiji ukrasi, opseg napjeva prelazi heksakorde, manje



pentatonike, sistem tonaliteta oktoih (osmoglasnik) himne 1. u početku samo himnički elementi umentuti u stihove psalama- tropi (tropari) 

predstavnici tropara- Timoklo i Anim

2. VI.-VII. stoljeće- cvat himni (skladatelj Romano) 3. VII.- VIII. stoljeće- kanoni- oblici od devet oda, svaka od ugl. četiri strofeIvan iz Damaska i Kuzma iz Jeruzolima 

funkcije pjesnika i skladatelja se odijeljuju (nije više ista osoba), utjecaj arapskih elemenata (XIII. i XIV. st.- Ivan Kukuzel)



orgulje- u Bizantu svjetovni instrument



aklamacije- glazba s kojom se pozdravlja car pri ulazu u cirk, na svečanosti i u crkvu



glazbena teorija- osam tonaliteta (ehoi)- četiri glavna, četiri plagalna



notacija- oduvijek označavala intervale među tonovima za razliku od notacije na Zapadu; koriste se ekfonetički znakovi (za svečana čitanja), neume (općenito), kasnije srednjobizantska (XIII.-XV. st.) i kasnobizantska (XIV.-XIX. st.) notacija

Svjetovna jednoglasna glazba Srednjeg vijeka (str. 80) 

malo sačuvanih dokumenata- neprijateljski stav Crkve prema narodnoj glazbi (sloboda tematike i izražavanja), naobrazba narodnih slojeva primitivna



Johannes de Grocheo (Jean de Grochy)- govori o vrstama narodnih popijevki; u starocrkvenim tonalitetima; opći naziv- cantilenae- dijeli na balade, romance, ljubavne, rastanka, dječje, uspavanke...



poznata francuska zbirka narodnih napjeva Chansonnier de Saint-Germain



mnogi napjevi- plesni karakter, čista melodija, postajali cantus firmus višeglasnih kompozicija (svjetovnih i duhovnih) i tako ostale sačuvane



putujući svirači- velika uloga u razvoju svjetovne glazbe; Crkva im uskraćuje građanska prava (neprijateljski stav prema svjetovnoj glazbi)

22

Viteška poezija i glazba (str. 82) 

krajem 11. st.- razvoj kulture, vitezovi poznaju glazbenu teoriju, pjevaju, sviraju, skladaju na narodnom jeziku; pojam viteške ljubavi- vitez vjerno predan svojoj odabranici, tekst preuobičajen ali inventivna glazba



napjevi u starocrkvenim tonalitetima, negdje obrisi dura



napjeve trubadura (plemići- pjesnici i skladatelji u južnoj Francuskoj) izvode njihovi žongleri prateći se na vielli (preteča violine) koji promiču njihovu glazbu putujući po gradovima i dvorovima

 

kult viteza, odnosno kult viteške poezije i glazbe trubaduri su bili tropari- bavili su se tropima i tropiranjem



etika iznad estetike



truveri- trubaduri u sjevernoj Francuskoj



najpoznatiji- Guillaume de Poitiers, Bertrand de Born, Conon de Béthune, Marcabru, Jean de Brienne, Thibault de Champagne, Bernard de Ventadorn, Jaufré Rudel, Chatelain de Goucy, Gace Brulé, Adam de la Halle (pastorala „Igrokaz o Robin i Marion“)



žongleri kasnije i sami skladaju (npr. Colin Muset); oni su ljudi iz naroda- unose značajke narodne umjetnosti u glazbu



vrste viteških pjesama- Canso (ljubavna), Sirventes (obraćanje čuvenom vladaru, princu), Tenso i Jeu-parti (satire o ljubavi, politici i društvu), Aube (rastanak ljubavnika u zoru), Chansons de gest (junačke epske), pastorala (ljubavne zgode pastira gdje se upliće plemić koji zavodi pastiricu), Estampide (plesovi)...



pjesme s pripjevom- refrain- Rondeau, Virelai, Ballade- pratnja plesu



J. Bech i P. Aubry- prvi točno protumačili trubadurske melodije (bitan ritam- ovisi o



ritmu stihova na temelju poetskih metara – trohej, jamb, izmijenjeni daktil) Minnesängeri- trubaduri u Njemačkoj- ne koriste žonglere; napjevi mistični i simbolični (npr. Walther von der Vogelweide, Hans Zachs, Heinrich Frauenlob)



utjecaj trubadura u drugim zemljama- nastale pjesme Cantigas u Španjolskoj i Laude u Italiji

23

V. Višeglasje srednjeg vijeka Uvod (str. 89) 

višeglasje se javilo prvi put u srednjovijekovnoj Europi, ali je postojalo i u primitivnim narodima

Prvi višeglasni oblici (str. 90) 

Nepoznati autor, Musica enchiriadis (IX. st) – opisuje organum – dvoglasje (gregorijanska melodija + drugi glas u paralelnim kvartama ili kvintama)



troglasje u organumu – nastalo udvajanjem glavne melodije u okravi



Guido d'Arezzo, Micrologus− sličan oblik višeglasja− glasovi počinju unisono, pa se kasnije razilaze i nastavljaju paralelnim kvartama ili kvintama



XI. st.− primjena protupomaka− nova višeglasna vrsta diskant 

temeljna melodija (cantus firmus) u donjem glasu− tenor (lat. tenere- držati)



gornji glas− diskant− u protupomaku, kasnije i uz ornamentiranje (kraće notne vrijednosti od cantus firmus)



XII. st.− sve veće figuracije i ornamentiranje



gymel (XI. st.)− gregorijansku melodiju prati drugi glas u terci



faux-bordon (fr. lažan bas; XIII. st.)− paralelni kvintakordi uz izvođenje basovske dionice oktavu više (nastaju paralelni sekstakordi)



XIII. st.- Walter Odington, eng. teoretičar, uvrstio tercu među konsonance (iako su se i prije toga primijenjivale, npr. gymel, faux-bordon)

Ars Antiqua (str. 93) 

tri razdoblja razvoja višeglasja 1. od kraja XII. do kraja XIV. st. (Ars Antiqua: 1250-1320 i Ars Nova: 13201400) 2. XV. st. (djelatnost nizozemskih polifoničara) 3. XVI. st. (djelatnost velikih skladatelja- di Lasso, Palestrina...)



vodeća uloga Francuska, kasnije i Italija



Pariz- naučni centar, prijestolnica kraljeva, gotička katedrala Notre-Dame- škola; bogat društveni život (dvorovi, feudalna gospoda, katedrala, samostani, žongleri...)



Leoninus i Perotinus (XII. i XII. st.)- prvi neanonimni skladatelji



Leoninovi organumi (sastavio i zbornik organuma)− koralna melodija u produljenim notnim vrijednostima; ritmizacija dionice nad cantus firmusom− gornja dionica ponavlja utvrđenu ritmičku shemu (npr. polovinka pa četvrtinka)

24



Perotin− dopunio Leoninov zbornik, umetao završne odlomke- clausulae, povećao broj dionica na troglasje i četveroglasje (organa tripla, quadrupla), često ritmičko



jedinstvo svih glasova; križanje glasova, imitacija ostali višeglasni oblici: 



conductus (conduit) 

2, 3 ili 4 glasa; pjevne melodije



cantus firmus sastavljan slobodno (nije iz liturgije)



latinski tekst (duhovni ili svjetovni, stofičnog oblika)

motet 

višeglasno i višetekstovno djelo; istodobno odvijanje samostalnih melodija- razni tekstovi, na istom ili raznim jezicima



bitno− udruživanje svjetovnih tekstova i koralne melodije (simbioza!)



anonimnost autora; sklada se od XIII. do XV. st.



važno razlikovati od kasnijeg moteta (nizozemski polifoničari, talijanski majstori- Palestrina) 

tenor− koralna melodija ili dio, često se ni nije pjevao nego svirao



duplum− još zvan motetus, medius cantus (srednji glas)− izvodi svjetovnu melodiju (na francuskom, iz minnesängerske poezije) u sitnijim notnim vrijednostima (motus- pokret)



triplum− tertius cantus (treći glas)- nova svjetovna melodija, novi tekst, novi ritam, također u sitnijim notnim vrijednostima



u početku svi tekstovi latinski i nabožni; kasnije postaje svjetovni oblik (narodni tekst, instrumenti)





rondellus 

ne miješati s jednoglasnim oblikom trubadura



ista melodija prelazi s jedne na drugu skupinu pjevača- počeci kanona

hoquetus 



često prekidanje melodijske linije, često pauziranje- čini se da glasovi mucaju

kanon 

razvoj u XIII. st.



poznat kanon- John of Fornesete, Ljetni kanon, oko 1300.; za četiri tenora i dva basa, ugođaj probuđene prirode, narodna melodija



povećavanje broja glasova (od dva na tri i četri) 

dodani treći glas često se nazivao contratenor



ako je ispod tenora nazivao se bassus (današnji bas)

 

ako je iznad tenora zvali su ga altus ili alta vox (današnji alt) najviši glas- supremus (današnji sopran)

25

Razvoj notacije u višeglasju (str. 99) 

višeglasje zahtjevalo mjerenje trajanja nota



prvi pokušaji- modusi (ne miješati sa starocrkvenim ljestvicama)- ritmičko-metričke sheme za melodije koje su koristili i trubaduri



modalna notacija- metar teksta upravlja glazbenim ritmom



usavršavanje modalne notacije- teoretičari Ioannes de Garlandia, Franco iz Pariza, Franco iz Kölna, Petrus de Cruce



Ars cantus mensurabilis, Franco iz Kölna, 1260.- predstavljena menzuralna notacija



razvoj menzuralne notacije 

počeci- modalna notacija- služe se znakovima kvadratnih neuma- longa i brevis



simbolika brojeva- počast broju tri (savršenstvo, sveto Trojstvo)



Omne trium perfectum- svako trojstvo savršeno





1 longa=3 brevisa



1 brevis=3 semibrevisa (semibrevis- današnja cijela nota)

sustav modusa- prilično složen i zamršen 

nota maxima (duplex longa)= 2 longe (iznimno 2 umjesto 3)



XIV. st.- prelaz na novo razdoblje (Ars nova)- uvođenje sitnijih vrijednosti (minima, semiminima, fusa, semifusa)



ligature- binaria (povezuje 2 note), ternaria, quaternaria



notne vrijednosti: maxima, longa, brevis, semi-brevis, minima, semiminima, fusa, semi-fusa



XIV. st.- Marchetto da Padova- Sustav četiriju prolacija (vidi sliku) 

menzuracija- mjerenje vremenskih odnosa između različitih notnih vrijednosti



1. tempus- odnos brevisa i semibrevisa 







1 brevis traje 3 semibrevisa



oznaka- puni krug (predstavlja savršenstvo)

tempus imperfectum 

1 brevis traje 2 semibrevisa



oznaka- polukrug

2. prolatio- odnos semibrevisa i minime 



 

tempus perfectum

prolatio maior 

1 semibrevis traje 3 minime



oznaka- točka u krugu/polukrugu

prolatio minor 

1 semibrevis traje 2 minime



oznaka- nema točke u krugu/polukrugu



3. modus major (odnos maxime i longe)



4. modus minor (odnos longe i brevisa)

1450.- nakon crne faze- bijela faza- početak zapisivanja „praznim“ notama 1600.- suvremeno notno pismo 26

Ars nova u Francuskoj (str. 102) 

naziv Ars nova prema traktatu Philippa de Vitryja- nova gledanja na glazbu, novi oblici; sve veća prevlast svjetovne glazbe, ali goje se i duhovni oblici



karakteristike glazbe 

u glazbi se odražavaju predhumanističke i predrenesansne težnje 

1. subjektivna glazba- autori se potpisuju



2. obogaćeni instrumentarij



3. prodor svjetovnosti (tekstovi, napuštanje liturgijskih c.f.- sada su zamijenjeni narodnim ili slobodno skladani)



4. pojačan interes za kromatiku



5. sve češći dur i mol



govori o binarnoj podjeli ritma (dvodijelnost)



napuštanje liturgijskih tenora- sada su canti firmi slobodno sastavljeni ili se koriste narodni napjevi







odraz emocija čovjeka, slike iz života i prirode



korištenje kromatike



terce i sekste su sada konsonance, a kvarta disonanca



izbjegavanje paralelnih kvarti i kvinti



sve češće dur i mol ljestvice, vođice, kadence

javlja se izoritmički motet 

drugačiji od onih višetekstovnih (Ars antiqua)



napušta se modalna ritmika; cantus firmus po želji skladatelji dobiva novu ritmizaciju, veća uloga pauza (koje druge dionice ne moraju ponavljati)

predstavnici Ars nove u Francuskoj 

Philippe de Vitry 

rasprava Ars nova- govori o glazbenoj teoriji i praksi, menzuralnoj notaciji; zagovara izbjegavanje usporednih oktava i kvinta, uvodi kromatiku



skladatelj moteta- lakoća pokreta u oba glasa nad tenorom, negdje i instrumentalni uvodi, uvodi princip izoritmije (jedinstvena menzuralna ritmizacija)



Johannes de Muris 

djelo Summa musicae- sabrao svu dotadašnju glazbenu teoriju



spis Ars novae musicae

uvodi binarnu podjelu (dvodijelnost) umjesto trodijelnosti u menzuralnoj ritmizaciji  rondoi, virelai, balade- pjesme s refrenom, neke dionice sviraju instrumenti, sliči jednoglasnom pjevanju s pratnjom 

27



Guillaume de Machault 

zagovara osjećaje u glazbi, sačuvano oko 200 skladbi (balade, rondellusi, moteti, misa)



autor prve polifone mise Missa Notredame obrada kratke teme- jedinstvo cjeline



smisao za ples i narodnu glazbu, sam piše tekstove, zagovara i jednoglasje (jednostavno, jasno, primjena kromatike)



kompozicijski zadaci- enigmatika- polifonija je sama sebi svrhom (npr. Moj svršetak je moj početak- dionica tenora s desna na lijevo daje



dionicu tripluma)- kasnije preuzeli nizozemski polifoničari (XV. st.) višeglasne balade

Ars nova u Italiji (str. 106) 

pretežno svjetovni oblici; glavni oblici- madrigal, caccia i balada



madrigal





razlikovati od madrigala XVI. st.!



glazbeni oblik od dvije ili tri kitice po tri stiha



sve kitice- ista melodija; na kraju- pripjev od dva stiha na novi napjev- ritornello



dvoglasan ili troglasan (donji glas mogu izvoditi i instrumenti)



sadržaj- ljubavni, šaljivi, satirični, pastoralni...



gornji glas- gipkost, vokaliziranje, ornamentiranje



česte paralelne terce i sekste

caccia 

često troglasna; prizori iz lova, prirode, života, čest opis oluja



oponašanje zvukova iz lovačke svakidašnjice ili npr. vreve na trgu



oblik sličan madrigalu uz čestu kanonsku imitaciju u primi ili oktavi u razmacima od osam ili više taktova









treći- najdublji glas- ne sudjeluje u imitiranju, može ga svirati i instrument



moguća dva različita teksta istovremeno; upotreba pauza



prvi dio kanon, drugi dio homofon

balada 

nekad plesna popijevka (aria da cantare ballando)



tri kitice; svaka s pripjevom od jednog stiha



na kraju- posebna kitica s posvetom onome kojemu je balada upućena



obično troglasna, često jedan ili dva glasa na instrumentu

Francesco Landini 

slijepi orguljaš, zna i druge instrumente; skladatelj na latinskom i talijanskom



madrigali, balade, jedna caccia- primjećuju se osobine Ars nove 

melodija topla i periodična



jasnoća kadence



mekoća harmonije (paralelne terce i sekste)

ostali skladatelji- Johannes de Florentia (Giovanni da Cascia), Gherardello de Florentia, Jacopo da Bologna, Nicola da Perugia 28

Polifona glazba u Nizozemskoj (str. 111) 

XV. st. poraz Francuske kod Azincourta- odraz na kulturu- gubi na intenzitetu



glazbeno prvenstvo preuzimaju Nizozemci (XV. st. i dio XVI. st.)



nizozemska polifonija- uči se po crkvenim pjevačkim školama; razvoj gradova; na dvorovima nastupaju samo školovani, vješti glazbenici profesionalci

Oblici nizozemskih polifoničara (str. 112) 

tehnika imitacije dolazi do vrhunca



polifonija postaje sama sebi svrhom, rade enigmatske igre (ne kod svih)



misa 

središnji oblik duhovne glazbe



sada postaje jedinstvena i organizirana (prije nizozemskih misa samo Machaultova predstavlja zaokruženi oblik)



za četiri glasa; tekst- stavci iz misnog ordinariuma (Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus Benedictus, Agnus Dei)

 

izabrana melodija javlja se u tenoru; cijela misa je u istom tonalitetu

vrste misa 

Cantus firmus misa- jedna melodija (cantus prius factus) se u potpunosti ili djelomično javljala u svakom stavku- po toj melodiji misa dobiva ime- npr. ako je iz koralnih napjeva, misa se npr. zvala Ave Maris stella ili iz svjetovnih napjeva npr. L'homme armè (često upotrebljavan napjev)



ako autor sam sklada napjev naziva misu rednim brojem modusa u kojem je bila pisana (npr. Missa prima, Missa quinta...)



Misse sine nomine- kada autor ne želi otkriti je li se poslužio postojećim ili vlastitim napjevom



Quod libet mise- teme iz više svjetovnih napjeva



Misse parodie- autor preuređuje postojeće višeglasne skladbe (misa, motet, šansona) i daje novi tekst

 

Nizozemcima nije bila bitna izvornost melodije nego način obrade; bitna im je samostalnost dionica

motet 

različit od višetekstovnog (Ars antiqua) i izoritmičnog (Ars nova)



u početku- troglasan; canfus firmus se može izvoditi i na instrumentu; svaka dionica svoj ritam





karakteristike moteta nizozemskih polifoničara iz XV. st. (i kasnije u XVI. st.) 

postaje isključivo duhovni oblik; primjena imitacije



obavezno četveroglasan; svi glasovi pjevaju isti tekst

 

u motetu se ne posuđuje osnovna tema kao kod mise drugi dio moteta bio je homofon radi kontrasta

chanson  

svjetovni karakter struktura slična motetu- razlika u ugođaju (različit ovisno o tekstu) 29

Predstavnici flamanske polifonije (str. 115) 







Nizozemski polifoničari: 

Burgundska epoha (1430.-1470.)



Flamanska epoha (od 1470.)

John Dunstaple 

veze s faux-bordonom



gornji glas melodijski značajniji



troglasne skladbe



samostalnost dionica nije izražena kao kod kasnijih skladatelja

Guillaume Dufay 

piše za crkve ili dvorove na francuski ili talijanski tekst



prvi uveo mise sa svjetovnim napjevima kao temama (ali koristi i korale)



pažnja gornjem glasu, donje dionice mogu se i svirati



koristi i homofoniju

Jean Ockeghem i Jakob Obrecht 

vrhunac imitacija i kanona, prelaz u virtuozitet



nove tehnike imitacije (npr. augmentacija, diminucija, retrogradno kretanje, inverzija, retrogradna inverzija)



različiti postupci s melodijama 

ex unica postupak- zadan samo jedan glas, a drugi glasovi su morali pjevati prema oznakama uz taj glas)



kod nekih skladbi potrebno okrenuti papir i čitati dionicu naopako da bi se dobio drugi glas



Jean Ockeghem- motet „Deo gratias“ za 36 glasova



engimatski kanoni− autor piše samo jednu dionicu i daje joj kraću latinsku izreku koju treba odgonetnuti 8 

Tres in unum/Omne trium perfectum- tri u jednom- troglasje s jednim glasom u unisonu i jednim glasom u oktavi



Qui se humiliat exaltabitur- tko se povisi, ponizit će se- čitati u inverziji (uzlazne intervale treba čitati kao da su silazni)



Canit more Hebraeorum- pjevati po Židovski- čitati retrogradno od kraja prema početku



Clama ne cesses- viči bez prestanka- izostavi sve pauze u



dionici Noctem in diem vertere- pretvori noć u dan, zamijeni crne i bijele note

 

izražajnost i emocionalnost

Jean Ockeghem 

„lutajući cantus firmus“- prelazi iz glasa u glas



potpuna samostalnost glasova- svi ravnopravni

 

misa cuiusvis toni- moguće izvoditi uvijek u drugom tonalitetu mistični ugođaj dionica 30





Jakob Obrecht 

radio u Italiji- upoznao svjetovno višeglasje (frottole, villanelle)



preglednost, harmonija, sekvence, plesni ritam

Josquin des Près 

veliki humanist glazbe (bitni duboki istiniti ljudski osjećaji)- odraz u glazbi



izrazio humor glazbenim sredstvima



pročistio polifoni slog- sve preglednije; akordički jasnije



za mise uzima koralne ili svjetovne napjeve za temeljni motiv 

mijenja, prilagođava prema tekstu, tretira polifono i homofono



poznata misa Pange lingua

Glazba u njemačkim zemljama (str. 125) 

razvoj u XV. i XVI. st. u više smjerova



s jedne strane osjeci flamanske polifonije- pokušavaju oponašati Nizozemce



bitan rad na polju zborne popijevke; pišu se homofone ode na latinske stihove



djelatnost meistersingera- njegovanje jednoglasja na osnovi trubadurske glazbe



višeglasje- zbirka Lochheimer Liderebuch- anonimne popijevke; pučki napjev povjeren



tenoru, ostali kontrapunktički obrađuju; težnja za akordičkom podrškom najznačajniji: Adam von Fulda, Thomas Stoltzer, Heinrich Finch, Heinrich Isaac

Meistersingeri (str. 127) 

„majstori pjevači“



nasljednici Minnesängera, pjesnici i skladatelji, priznaju samo jednoglasje



meistersingerska udruženja u velikim gradovima (Frankfurt, Salzburg, München...)



Hans Zachs- jedan od najnadarenijih meistersingera



stupnjevi znanja- tek nakon nekoliko faza učenik može stići do naslova Meister



učenici morali proučavati i sastavljati napjeve u duhu Minnesängerskih melodija-uzora



merkeri- bilježe sve pogreške kandidata na natjecanjima



strogo poštivanje tradicionalnih kalupa, sitničavost, neshvaćanje da umjetnost može živjeti samo ako se razvija



bitna pravila a ne inovativnost

Tiskanje muzikalija (str. 129) 

nakon izuma Guttenbergovog stroja tiskaju se skladbe i glazbeno-teoretske rasprave



Ottaviano dei Petrucci- Venecijanac bitan za početak nizanja nota- izdaje niz značajnih zbornika (npr. Odhecaton- višeglasne popijevke; uz manji broj moteta i misa; ugl. nizozemski skladatelji)- Talijani uzimaju i obrađuju teme iz tog zbornika



naslijedio ga Andrea de Antiquis



najprije tiskano posebno crtovlje pa zatim note, a od 1525. (Pierre Haultin) otiskivao ih u isto vrijeme

31

Instrumentalna glazba u Srednjem vijeku (str. 130) 

instrumentalna glazba nesamostalna- izvodi glazbu namijenjenu glasovima



samostalnija jedino kad prati ples



nije bitno koji instrument izvodi koju melodiju (iznimka- puhački instrumenti- koriste se za solističke nastupe; instrumenti sa žicama- za pratnju)



Jean de Grocheo- teoretičar; nabraja niz instrumenata; nalazimo ih i na slikama, freskama, kipovima.... toga vremena



gudački instrumenti- posebno važni među žičanima 

viella- upotrebljavaju žongleri, na njoj izvode melodiju (XIII. st.- pet žica; jedna žica stajala sa strane i proizvodila određeni, uvijek isti ton- bordun)



rebab- sličnost s našim guslama; ribeba i ribeca (slične vielli) njegove preteče



rota (chrotta)- sličan citri i harfi, najprije se trzalo, kasnije pomoću gudala



instrumenti često mijenjali imena (jedan instrument- više imena)



trummscheit- uska i duga kutija (viša od čovjeka) s jednom ili dvije, tri žice; vjerojatno služio za pratnju stalnim dubljim tonom



žičani instrumenti 

harfe, psaltire (tro/četverouglaste harfe), lutnja (od nje nastale teorba i



mandolina), gitara organistrum- srodan vielli, s posebnom ručicom na donjem dijelu koja zamijenjuje gudalo



puhački instrumenti 

rogovi (smatrali ih viteškom opremom; najprije proizvodili samo jedan ton) i frule



busina- duga ratnička trublja (preteča današnjih limenih puhača)



calamus- srednjovijekovna oboa, bombardo- veći calamus



gajde- spoj mijeha i frule; pastirski instrument



orgulje- od VIII. st. 

prvi tipovi portativi (kutija s oko 20 cijevi, desnom rukom se pritišću tipke, s lijevom pokreće poluga koja je u vezi s mijehom)



pozitivi- napredniji portativi; bogatija tipkovnica, veći, svira se s obje ruke, o mijehu se brinu druge osobe



regal- još jedna vrsta malih prenosivih orgulja



broj cijevi- 400 (od 980. g.)- dva manuala po 20 tipaka, za dva izvodioca, 26 mijehova koje 70 ljudi stavlja u pogon





XIV. st.- dobivaju pedal



IX.-XII. st.- služe za poduku pjevača u crkvenom pjevanju

prirodna podjela glasova na više i niže utječe na gradnju instrumenata- isti/slični instrumenti grade se u više veličina i opsega



instrumente sviraju profesionalni svirači (dvorovi, crkve), žongleri (u službi trubadura), putujući glazbenici

32



putujući glazbenici 

obilaze sela i gradove



skitnički način života



težak socijalni položaj- Crkva neprijateljski raspoložena, narod rado dočekivao; širili su novosti





XIII. st. organiziraju cehove- udruženja da bi popravili socijalni položaj



dovelo do osnutka stalnih gradskih sastava

teoretičar Jean de Grocheo spominje slučajeve samostalnih nastupa instrumentalne glazbe (Cantus coronatus- variranje nekog napjeve); plesovi ductia i estampida



saltarello- trodijelna mjera, brz, povezuje se s pavanom (dvodijelna, polagana) u gagliardu



trotto, manfredina, rotta- plesni oblici



obilježja instrumentalne glazbe- prevladavanje dura; variranje melodije, ponavljanje



melodijskih odlamaka, česte kvarte i kvinte, periodičnost melodije početak udruživanja plesnih oblika u veće cjeline (kasnije će to dovesti do suite)

33

VI. Glazbena kultura XVI. st. Uvod (str. 141) 

XVI. st.− tri ideološka pravca: mediteranska Renesansa, protestantska Reformacija i



katolička Protureformacija Renesansa i Humanizam donose interes za Antiku



Reformacija ustaje protiv svjetovnosti, protiv trgovanja crkvenim oprostima, žele nacionalizaciju crkve i promjenu društvenog poretka



Protureformacija- potpuna preobrazba crkve, ograničenje neželjenih sloboda



sve veći ugled glazbe; razvitak profesionalizma



mnogi umjetnici svestrani (npr. umjetnici i skladatelji istovremeno) VOKALNA GLAZBA XVI. ST.

Italija. Novi vokalni oblici (str. 142) 

XV. st.- Italija upoznaje Nizozemce jer sudjeluju u njenom glazbenom životu; slijede ih ne shvaćavši da time gube svoju samostalnost



međutim javlja se domaća, talijanska višeglasna narodna popijevka canzona; poznata pod raznim imenima (villota, frottola, strambott, barzelletta, villanella, sonetto, rispetto)- ostaje do XVII. st.- čisti obrisi, prozračnost, jednostavnost



villota- prvi korak oslobođenju od flamanskog utjecaja- dovest će do utemeljenja talijanskog madrigala



frottola- melodijsko težište na gornjem glasu (u vilotti- melodija prelazi iz dionice u dionicu putem imitacije); donji glasovi podređeniji, često ih sviraju instrumenti (u tom



slučaju frottola je vokalno-instrumentalni oblik povjeren jednom glasu) skladatelji- Marchetto Cara, Bartolomeo Tromboncino, Giorgio Luppato, Nicoló Pifaro, Baldassare Donati



villanella- frottolina nasljednica



madrigal- najznačajniji vokalni oblik renesansne Italije 

nastoji ujediniti homofoniju frottole i polifoniju Nizozemaca



nastaje u suradnji Talijana i Nizozemaca



drugačiji od madrigala u Ars novi- onaj je forma u kiticama koje se pjevaju na isti napjev, a ovaj renesansni se komponira na tekst- liriku talijanskih poetičara (nekoliko stihova iz djela Petrarce, Ariosta, Tassa...)



peteroglasan (isprva tro ili četveroglasan); samostalnost dionica zbog razvoja polifonije

34



gipkost- nestalnost ritma zbog nastojanja da se tonovima odrazi sadržaj Teksta- tzv. madrigalizmi 

u tekstu: vjetar, oluja ili more- u melodiji vokalizacije



u tekstu: brda ili nebesa- melodija se penje



u tekstu: riječ respiro- prvi slog mora pasti na ton re ili misero na mi, sol (sunce)- pada na ton sol



kasnije madrigal teži prikazivanju emocija (kromatika)- nastaje problem disonance; nagle modulacije; rušenje uobičajenih postupaka



bogati tekstovi u madrigalu (ljubavna, satira, šala, filozofija, religija)



ljubavni madrigali- razvoj jednoglasja uz pratnju- preteča opere i monodije (subjektivnost, kromatike i disonance, instrumentalna pratnja)



duhovne forme- misa i motet, ali i litanije, psalmi, Requiem... polifono, najviše četveroglasno obrađivanje teksta, nastavak pročišćavanja sloga (od Josquina nadalje)

Nizozemci u Italiji. Madrigalisti. Venecijanska škola (str. 147) 

žarišta glazbe- Venecija, Firenca, Rim, Ferrara, Mantova, Milan



zborovođa crkve sv. Marka u Veneciji bilo je prestižno zanimanje



Venecija je bila vezana uz djelatnost Nizozemaca (Flamanaca)



Rim i Venecija- centri glazbe



Nizozemci u Italiji 

Adrian Willaert- stvorio Venecijansku škola 

zborovođa u Veneciji, crkva sv. Marka



duhovne skladbe (9 misa, 350+ moteta, psalmi), madrigali, popijevke, djela



za orgulje moteti na latinskom- duhovni- sadržaj iz Biblije



cori spezzati- načelo dvozbornog stila- efekti izmjeničnog nastupakasnije karakteristično za venecijansku školu- prelaženje melodije s jednog zbora na drugi- onemogućava dosljednu polifoniju- razvoj homofonije- forte:piano- efekt jeke

 

traga za suradnjom instrumenata

Cyprien va Rore− nizozemac u Venecijanskoj školi; primijenjuje kromatiku; njegovi četveroglasni madrigali tiskani u vertikalnoj partituri po prvi puta- do tada uvijek tiskan svaki glas posebno



Philippe Verdelot− piše homofone madrigale u 4, 5 ili 6 glasova



Jakob Arcadelt− dijatoničar, kontrast homofonije i polifonije, piše madrigale, motete i mise



Jakob Clemens−Clemens non Papa- čuva narodne napjeve podmećući im



tekstove psalama- zbirka Souterliedekens- troglasni Jakob Petelin Gallus (Slovenija)

35



domaći talijanski umjetnici- madrigalisti- Venecijanska škola 

Niccoló Vicentino- kromatika u madrigalima (uzor antika); dao konstruirati archicembalo i archiorgano na kojima su se mogli svirati i četvrttonovi- oktava se dijeli na 31 dio



Luca Marenzio 

obrada vokalnih oblika



moteti (i do 12 glasova), madrigali, homofone frottole villanelle



kromatski madrigal- modulacije, alteracije



teži prikazivanju emocija (ljubavna lirika- nježnost, suzdržana strastvenost)



Carlo Gesualdo da Venosa 

aristokrat, posjeduje svoj izvodilački sastav, osnovao glazbenu akademiju u Zagrebu



madrigali od 4 i 5 glasova- razočarana duša, vizije smrti, očaj, melankolija (posljedica životnih događaja- saznao da ga žena vara, ubio nju i ljubavnika)





kromatika, disonance, često nagle modulacije (pretjeruje)



obilato koristi kromatski madrigal

Claudio Monteverdi (djeluje i u baroku) 

madrigali, bliži Palestrini nego da Venosi



kontrast homofonije i polifonije



ostali domaći skladatelji- Pietro Vinci, Baldassare Donati, Giovanni Gastoldi



Andrea Gabrieli- madrigali, moteti, De profundis- maestoznost, ricercari za orgulje



Giovanni Gabrieli 

piše za orgulje i vokalne skladbe



Symphoniae sacrae- instrumentalna djela, vokalna djela, vokalnoinstrumentalna djela – instrumenti udvajaju vokalne dionice (I. svezak 1597.; II. Svezak 1615.)



rukuje velikim masama izvodioca- trube, korne



virtuozni solistički odlomci



dvozborni (i trozborni!) način pisanja- dinamički efekti



kromatika



Sonata pian e forte iz prvog sveska Sacrae Symphoniae- prvi puta dinamičke oznake 

oznaka piano- svira samo jedna skupina instrumenata, oznaka forte- sviraju obje skupine instrumenata



izraz sonata koristi se za skladbu za sviranje, nema veze s baroknom sonatom

36

Rimska škola. Palestrina (str. 157) 

madrigalisti, venecijanska škola- emocionalost, ekspresivnost, koriste disonance



rimska škola- bitna im je jasna, mirna, pročišćena polifonija; pripremaju i riješavaju disonance da ne budu napadne; nema naglih skokova u melodiji 



humanistički ideali renesanse− jasnoća, uravnoteženost, jednostavnost

Giovanni Pierluigi Sante da Palestrina (1525.-1594.) 

najveći predstavnik rimske škole



majstor vokalne duhovne polifonije



piše za zbor a capella (iako djeluje u vremenu razvoja instrumentalne glazbe)



rođen oko 1525.; djelovao kao zborovođa po rimskim crkvama, kasnije



kompozitor papinske kapele i zborovođa crkve sv. Petra moteti- 326, mise- 105, himne, lamentacije, madrigali (dvije knjige četveroglasnih i dvije knjige peteroglasnih madrigala), ofertoriji, litanije, psalmi, improperiji, Stabat mater, Magnificat



radio po crkvama, slavan



živi u doba protureformacije (Crkva želi osloboditi duhovnu glazbu od svjetovnih elemenata)- javljaju se protivnici polifonije (koja „zapostavlja tekst“)



1562. Tridentski koncil- prijedlog da se polifonija sasvim odstrani iz crkve



u to vrijeme izvode se Preces speciales Jakobusa de Kerle „spasitelja crkvene glazbe“− pridonijele da ne dođe do usvajanja prijedloga− čist stil, jasan tekst



papa Grgur XIII. daje Palestrini da očisti glazbu od barbarizama (kontrapunktski spletovi Nizozemaca, nejasnoće i suvišnosti)



piše u stilu kako Crkva propovijeda



u Improperijima (Kristove riječi narodu koji ga je razapeo)- homofono pisanje



na njega utječu i laude- jednostavne narodne nabožne popijevke



piše spokojnu i smirenu glazbu u doba kada se tražila ekspresivnost, kromatika i alteriranje, npr. Ave Maria



Misa pape Marcelli− polifonija uz homofone odlomke na cantus firmus „Naoružani čovjek“- L'homme armè



„Palestrinijanska misa“- misa gdje se izmijenjuju polifonija i homofonija



najznačajnije mise

 



1. Missa pape Marcelli



2. Asumpta est Maria



3. Te Deum laudamus



4. Lubina Oculos



5. Ave Maria



6. Sine nomine

soggetto et varietas- razrada teme u kompoziciji

ostali umjetnici rimske škole- Costanzo Festa, Giovanni Animuccia, Giovanni Maria Nanino, Giovanni Bernardino Nanino, Felice Anerio, Giovanni Francesco Anerio, Marcantonio Ingegneri, Francesco Soriano, Rugierro Giovannelli- najavio barokne težnje

37

Francuska. Svjetovna popijevka (str. 163) 

Francuska, XVI. st.− svjetovna zborna popijevka- sinteza elemenata francuske glazbe toga doba



šansona- francuska popijevka svjetovnog karaktera (ljubav, satira, politika, parodija)homofone popijevke uz utjecaj polifonije (tragovi Nizozemaca) 

tipovi šansone: 

1. Sentimentalni (dominacija melodije)



2. Vedri (živahna govorna pokretljivost- bliže govoru nego pjevu)



3. Voix-de-ville (homofonija, silabičnost, glavna melodija u gornjem glasu)



temelj- baština Nizozemaca uz nove ideje koje vode francuski humanisti u pjevačkopjesničkoj školi Plejadi na čelu s Pierre de Ronsardom



francuska popijevka Chansona− nizozemska polifonija, postupci i ugođaji sličnoj talijanskoj caccia iz Ars nove, prizori iz života- programnost (trg, priroda, ljubav, ptica, satira na poznate ličnosti)



Clément Jannequin- programne popijevke, piše sva tri tipa šansona, popularne, npr. Pjevanje ptica, Ševa, Lov na jelena, Krikovi Pariza, Brbljanje žena, Bitka kod Marignana



Guillaume Costeley- lirski stihovi, subjektivnost, nježnost; orguljaš



ostali umjetnici- Claudin de Sermisy, Claudin Le Jeune



Music (Vers) misure- izmjerena glazba ili stih- nastaje i Chanson misure; nastoji se održati odnos između tona i teksta gdje metar riječi upravlja ritmom glazbe- uveo Jacques Mauduit



Claude Goudimel- sklonost polifoniji



Jacobus Clemens- Clemens non papa, „tajna kromatika“- sklonost alteracijama što dovodi do modulacije; dozvoljavao glazbenicima skretanje u druge tonalitete ako se na kraju vrate u osnovni tonalitet; Vox in rama- motet s postupkom tajne kromatike

Njemačka. Reformacija i glazba (str. 167) 

reformacija− sve klase traže slobodu jezika u crkvi, slobodu u tumačenju evanđelja



glazba potiče na borbenost, važna i kao odgoj



Martin Luther naglašuje važnost glazbe, znao je glazbenu teoriju, pisao (i skladao) tekst protestantskim koralima (koralna melodija Ein feste Burg ist unser Gott- himna protestantizma) u sklopu protestantske reformacije



bogoslužje na narodnom jeziku omogućilo sudjelovanje vjernika u obredima, glazba imala još značajniju ulogu



polifonija nije mogla predstavljati vjersku glazbu namijenjenu aktivnom sudjelovanju naroda- Luther teži za pojednostavljenje sloga- pojava homofonije



veća uloga orgulja- najprije samo kao pratnja, kasnije nose i glavnu melodiju (koralnu)nastaju Koralne predigre i fantazije



glazbenici koji djeluju u okviru protestantizma- obrada korala- Sethus Calvisius (glazbeni teoretičar), Johannes Ecord (peteroglasni korali), Leonard Lehner 38



Hans Leo Hassler (četveroglasna obrada psalama, polifona obrada korala, npr. Ein' feste Burg koju osim polifono obrađuje i homofono u peteroglasju; značajna zbirka Canzone sacrae, madrigali, moteti, mise)



Lutherov prijatelj Johann Walter izdao crkvenu pjesmaricu Geystlich Gesangk-Büchlein− koralna melodija u gornjem glasu, jednostavna višeglasna obrada− napuštanje polifonije, pojava homofonije (polagana, simetrična, široka koralna melodija)



izvor melodijskih korala− narodno stvaralaštvo (himne, sekvence, gregorijanske melodije prihvaćene od naroda, narodni napjevi- njemački i češki, melodije Lutherovih suradnika na Lutherov tekst)



svećenik Lucas Osiander- nabožni zbornik Pedeset duhovnih pjesama i psalama za četiri glasa

Orlando di Lasso (str. 170) 

XVI. st. i dalje utjecaj Nizozemaca na Europu (Italija, Francuska, Češka, Njemačka...) 



Philipp de Monte (Češka)− mise, moteti, madrigal

Njemačka- djeluju Orlando di Lasso (Nizozemac) i Ludwig Senfl (Švicarac)pokazuje kontrapunktsko znanje, kao renesansni majstor sklada Horacijeve ode



Orlando di Lasso (1532.-1594.)− pravo ime Roland de Latre 

djeluje u Njemačkoj, kasnije i u Italiji



savršeno vlada polifonijom Nizozemaca, francuske svjetovne popijevke, talijanske madrigale, njemačke pjesme



prekrasan glas kao dijete- već u djetinjstvu otišao u Siciliju s vicekraljem i upoznavao talijansku renesansu



koristi madrigalizme; bitna mu je povezanost glazbe i teksta



1553.-54. u Rimu proučava utjecaj kromatike kod madrigalista i uspoređuje s Palestrininim radovima (misama)− već tada poznat skladatelj



od 1555. u službi u Münchenu gdje ostaje do smrti



veseljak, humor u djelima, u zadnjim godinama živi za vrijeme protureformacije- piše duhovnu glazbu (700 moteta, poznat motet Super flumina babylonis) ali piše i madrigale i druge svjetovne skladbe 

madrigalizmi- spomenom raja ili pakla glazbena linija kreće se uzlazno odnosno silazno





spaja nizozemsku i talijansku polifoniju



kontrasti sloga (homofono-polifono)



neizdana djela objavljena u zbirci Magnum opus musicum

preko 2000 djela; sve renesansne forme- nizozemske, talijanske, francuske, njemačke- madrigali, villanelle, francuske i njemačke popijevke, ne bavi se instrumentalnim oblicima



umjetnička ličnost, vedar, katkar raspojasan i sjetilan, bavi se svjetovnom i duhovnom glazbom- Sedam pokajničkih psalama- prijelaz iz očaja u nadu



usporedba s Palestrinom- manje je objektivan, nemirniji, emocije prožimaju



svaki tekst rado koristi tehniku cori spezzati 39

Španjolska (str. 175) 

samostalnost, osebujnost uz tragove dodira s Arapima i utjecaj Nizozemaca



narodna glazba i stvaralaštvo− brojni zbornici Cancioneros, s domaćim− Juan del Encina, Juan de Anchieta, Francisco Penalosa− ali i nizozemskim imenima, npr. Josquin des Pres)



Španjolci skloniji jasnijim oblicima, homofoniji, bliži talijanskoj frottoli (cantarcillos i villancicos, romance)- narodna melodika i ritmika



vijuela- španjolska lutnja



Juan del Encina− poštivalac narodne popijevke i plesa, autor mnogih pastoralnih igara



duhovna polifonija- utjecaj talijanskih (i nizozemskih) majstora- majstori Morales, Guerrero i Victoria



španjolski glazbeni teoretičar Ramis de Pareja (uči u Italiji)



Cristobal de Morales- forme Talijana i Nizozemaca uz španjolski duh- naglašava dramatiku teksta



Francisco Guerrero- mise, moteti, himne, pasije, requijemi- više lirska nego dramatska narav, nema unutarnjih borbi kao kod Moralesa



Tomás Luis da Victoria- ni jedna svjetovna skladba, mistični ideali (vjernik), glazba je posrednik za uzdizanje božanstvu− mise, moteti, psalmi, himne , pasije

Vokalna glazba u Engleskoj (dodatak) 

procvat instrumentalne glazbe (vidi kasnije)



Cristopher Tye- crkvene skladbe, moteti, mise; koristi kontrapunkt i miješa s folklorom



tipovi moteta u Engleskoj- Anthem i Service



Thomas Tallis- dvorski orguljaš, sklada crkvenu glazbu, poznat motet Spem in alium za osam peteroglasnih zborova

--



Jacobus Gallus- slovenski majstor, autor moteta INSTRUMENTALNA GLAZBA XVI. ST.

Uvod (str. 177) 

instrumentalna glazba u XVI. st. dobiva samostalnost, iako i dalje surađuje s vokalnom glazbom (osobito u novim oblicima scenske i duhovne glazbe koje će se pojaviti dolaskom baroka- opera, oratorij− tada stvara ugođaj i dopunjuje kontakt između tona i riječi)



u početku- instrumentalna djela skladana za bilo koji instrument; nije povučena granica između vokalne i instrumentalne glazbe



razvoj polifonije u vokalnoj glazbi ostavlja trag u razvoju instrumentalne glazbe koja zadržava polifoniju kao sredstvo umjetničkog izraza

40



instrumentalni oblici- tri vrste: 1. izvorni oblici− ritmički, predstavljaju plesove 2. potječu od vokalnih- uz korištenje polifonije (ricercar, canzone, fantazija) 3. temelje se na načelima varijacije, ornamentiranja i improviziranja (tokata, capriccio, preludij)



tabulatura (tal. intavolatura)- notacija za zapisivanje djela za lutnju i orgulje− nije



jedinstven (svaka zemlja ima svoj sistem tabulature, ali su bili slični) Tabulature za lutnju 

na papiru se povlači onoliko crta koliko ima žica



označavaju se mjesta na crtama koje treba pritisnuti prstima- arapskim brojvima (u talijanskoj tabulaturi) ili malim slovima (u francuskoj tabulaturi)

 



talijanska tabulatura- čita se odozdo gore; francuska tabulatura- obrnuto

Tabulature za orgulje 

u njemačkoj tabulaturi- koriste se velika slova, brojevi i znakovi



u talijanskoj- upotrebljavaju se crte za odjeljivanje taktova, dotad nepoznati u

vokalnoj glazbi (od 1507.) instrumentalna glazba renesanse- djela za lutnju, orgulje i čembalo dostigle samostalnost

Glazba za lutnju (str. 179) 

Lutnja (lauta, leut)- za nju pisana prva samostalna instrumentalna djela



u svim socijalnim slojevima (na ulici, u salonima, akademijama, dvorovima...)



došla preko Arapa u Španjolsku i širi se Europom



služi kao pratnja plesu, pratnja pjevačima ili za solo nastupe



u početku šest žica, pa se kasnije broj povećavao



ugodba nije svugdje jednaka



za lutnju pisani najčešće plesovi i obrade poznatih pjesama



značajke- homofonost (akordi), naglašena melodija, tendencije prema monodiji; česta djela za lutnju i solo glas



plesovi za lutnju- passamezzo, saltarello, pavana, gagliarda, branle, tordion, allemanda



najpoznatiji skladatelj za lutnju- Talijan Francesco da Milano

 

dostizanje samostalnosti lutnje pomoću oblika varijacija razvoj improvizacije

41

Glazba za instrumente s tipkama (str. 183) 

orgulje, clavicembalo, clavichord- preteče klavira- ujedinjavanje tipke i žice 



razvoj clavicembala i clavichorda- tek na prijelazu u XVII. st. 



srodni samo zbog tipki- različiti mehanizmi, boje zvuka, efekti, izražajnost u XVI. st. jedino engleski virginalisti jače iskorištavaju specifičnost clavicembala

samostalnije orgulje− glazba za orgulje može se donekle izvesti i na clavicembalu ili clavichordu



clavicembalo− veći od clavichorda; trzalice/badrljice od gavranova pera pričvršćene na tipku, trzaju žicu; prodorni i kratkotrajni tonovi− kasnije registri omogućavaju istodobno zvučanje i gornje i donje oktave- jači zvuk; moguće više manuala, pa čak i pedal



clavichord−oblik četverokutne krinje; mehanika drugačija- mjedena pločica (tangenta) na stražnjem dijelu tipke diže se kad se pritisne tipka i pritišće žicu; izražajnost ovisi o snazi pritiska tangente na žicu; naglašavanje izražajnosti tremoliranjem (vibrato)„podrhtavanjem“prsta na tipki



clavichord- svugdje isti naziv



clavicembalo više naziva







virginal (Engleska) virga- štapić



gravicembalo, gravecembalo, cembalo (Italija)



Klavizymbel (Njemačka)



clavecin (Francuska)



harpsichord (Engleska)

spinetta 

tal. spinetta, njem. Spinett, franc. épinette



starije, manje, prenosivo clavicembalo



od spina (tal. trn- slikovito se htjelo ukazati na badrljicu od gavranovog pera)

pokušaj proboja instrumentalne glazbe u početku- Franciscus Bossinensis (Franjo Bosanac) i Andrea de Antiquis (Andrija Motovunjanin)- uzimali canzone i prerađivali za pjev uz instrumentalnu pratnju lutnje- oblici nazvani ricercarima



glazba za orgulje 

Conrad Paumann, Fundamentum organisandi- instrumentalna kontrapunktika, figurirani krorali, preludiji, obrade, koloriranje (improviziranje melodijske linije),



obrade pjesama iz zbornika Lochheimer Liderebuch Španjolska- Antonio de Cabezon- obrade Josquinovih moteta, tientos- srodne talijanskim ricercarima- polifone skladbe s pokretnim srednjim dijelom- kromatika, ritamski efekti



Njemačka- Paul Hofhaimer; ujedno i predstavnik njemačke višegl. popijevke



Italija- Willaert, Marco Antonio Cavazzoni, Gerolamo Cavazzoni, Florentio Maschera, Claudio Merulo, Annibale Padovano...

42



oblici za oruglje 

canzona, ricercar (ricercare- tražiti razne načine da se tema prikaže u različitom ruhu), fantazija− polifoni karakter



monotematski (jedna tema, imitacije) ili politematski oblici (više tema, jedna drugoj kontrapunkt, podređene glavnoj temi- preteča fuge)

 

tokata i preludij- improvizacije, pasaže, ritmika

instrumentalna glazba u Engleskoj 

vladavina kraljice Elizabete I. (dinastija Tudor)- razvoj vokalne i instrumentalne



glazbe (za lutnju i virginal) prerade vokalne glazbe za lutnju; cijenila i svirala virginal



William Byrd− katolik na Elizabetanskom protestantskom dvoru; piše koralne fantazije i obrade korala; lirske crte, patetika, utjecaj vokalne polifonije, sloboda pokreta, varijacije na napjev “John, dođi i poljubi me”



John Bull – madrigali, koristi folklor i stare instrumente, npr. Viola da gamba; fantazije- tako su nazivali varijacije; programna glazba, piše i za violu



Orlando Gibbons – plesna glazba- piše renesansne plesove pavane i gagliarde, svj. madrigali i chansone), John Dowland, Thomas Weelkes

 

Thomas Morley− londonski pjevač i orguljaš, instrumentalna djela, zbirka Concert lessons umjetnost virginalista povezana sa humanizmom (Shakespeareovo vrijeme)narodne melodije



zbornici za virginal- Parthenia, Fitzwilliam Virginal Book



varijacije, tehnička i stilistička sredstva (arpeggio, skokovi, ljestvice), teme- pučki napjevi i plesovi; ornamentiranje



programnost- prikaz zvonjave, oluje, lovačkih prizora (npr. John Bull- The King hunting Jigg)

  

glazba za virginal− William Byrd, John Bull, Orlando Gibbons lautisti i skladatelji za lutnju- John Downland, Thomas Morley

gudački instrumenti- najbitnije viole i podvrste (viola da braccio- drži se poput violine, viola da gamba- drži se poput današnjeg violoncella), violine



puhački instrumenti- kornet, serpent, zink, pozauna, fagot, flauta (okomita i vodoravna)



instrumentalne skupine- nastupaju na koncertima- cembalo, spinetta, tri lutnje, viole, trublje, dva korneta, dva ribechina, flaute, harfe, lire





utjecaj na razvoj oblika 

manuali i pedal orgulja- pomogli prenošenju vokalne polifonije na instrumente



tehnika lutnje- pojava monodije



izražajne mogućnosti čembala- razvoj varijacija i ornamentiranja

oblici za instrumentalnu glazbu- ornamentalne varijacije, figuralne varijacije (William Byrd, John Bull), toccate, capriccia i preludiji 43

RAZVOJ GLAZBENE TEORIJE KRAJEM XV. I U XVI. STOLJEĆU Renesansna glazbena teorija (str. 196) 

srednji vijek- teorija tiranizirala glazbenu praksu; u renesansi se javlja pravo pojedinca na slobodu skladanja; glazba se autonomizira- postaje samostalna, nije namjenska- npr. više



ne služi etici- taj proces počinje Gioseffo Zarlino; praktična glazba sve bitnija Johannes Tinctoris, (Nizozemska) glazbeni leksikon Terminorum musicae diffinitoriumsaznajemo točan smisao tadašnjih pojmova; daje podatke o nizozemskim polifoničarima; Liber de arte contrapuncti− preporučuje proučavanje nizozemskih djela- polazeći od glazbene prakse, a ne od teorije; piše i o organologiji (znanost o instrumentima) i o polifoniji Nizozemaca-Flamanaca. Ostale rasprave- Liber de natura tonorum, De inventione et usu musicae



Franchino Gaffurio, (Italija) Practica musicae, iako smatra terce i sekste još uvijek disonancama, zagovara uvođenje temperacije, pojam harmonije kao nizanja akorada



Bartolomeo Ramis de Pareja, Musica practica (Španjolska) 

napada Gudiovu solmizaciju i teoriju mutacije



zagovara napuštanje heksakorada u korist ljestvice od osam tonova



svaki ton- svoj naziv prema latinskoj rečenici Psallitur per voces istas



dopušta tritonus (fa-si) i zagovara disonance („glazba bez disonance je kao kruh bez soli“)





zagovara uvođenje temperiranja



ustanovio akustičke odnose kod intervala terce



definirao trozvuk



prosvjedi, reakcije i kritike na djelo (previše novog i revolucionarnog)

Heinrich Loris – „Glareanus“ (Švicarska) 

skupini modusa dodao dur i prirodni mol



Dodecachordon (1547.)- uvođenje novih tonaliteta prema praksi gdje već odavno postoje− sustav 12 modusa; piše i o menzuralnoj glazbi



razvoj glazbene teorije- temelji harmonije kao nauke



Giovanni Spataro



Gioseffo Zarlino (Italija) 

teoretičar, skladatelj, zborovođa (sv. Marko u Veneciji)



teoretske rasprave Istituzioni harmoniche (Harmonijska utemeljenjenja), Dimostrazioni harmoniche (Harmonijska obrazloženja), Sopplementi musicali (Glazbeni dodaci), dodao Tractato della pazienza (o teologiji) i izdao djelo Tutte le opere del Gioseffo Zarlino



Istituzioni harmoniche- četiri dijela (1. i 2. dio- divi se Grčkoj i matematičkim



proporcijama, 3. dio- L'arte del contrapuncto- kontrapunktska pravila o skladanju- korišten kao udžbenik u cijeloj Europi, 4. dio- O modusima) početak moderne nauke o harmoniji (akordi, zakoni)

44



pokusi na žici- dijeljenjem žice dobiva nove, višlje tonove- harmonijska podjela – dobio dur akord od 4., 5. i 6. alikvote- akord od velike terce i čiste kvinte („savršena harmonija“)



produljivanjem žice dobiva dublje tonove- aritmetička podjela, dobio mol akord od 4., 5. i 6. alikvote- akord od male terce i čiste kvinte



divi se Ptolomejevim otkrićima



bit glazbe je u glazbi samoj (ne u etici, politici)- glazbu tretira kao umjetnost i kao znanost (estetička vrijednost glazbe)

Razvoj estetičke misli u Hrvatskoj (dodatak) 

Nikola Vitov Gučetić, De integritate musica (o sveobuhvatnosti glazbe)



Pavao Skalić, Enciclopedia (glazbena pitanja)



Miho Monaldi



Faust Vrančić (leksikografija)



Franjo Petrić/Petris, Della poetica- velik dio posvećen glazbi



Franciscus Bossinensis (Franjo Bosanac) i Andrea de Antiquis (Andrea Motovunjanin) - prerada talijanskih canzona za pjev uz instrumentalnu pratnju lutnje, tzv. ricercari

 

Andrija Patricij (madrigalist) Julije Skjavetić (moteti)

45