Povijest Glazbe - Ii. Semestar

Povijest glazbe II. semestar

Renesansa Uvod u renesansu Naziv renesansa potječe od talijanskih riječi rinascere i rinascimento koje označuju preporod i ponovno rođenje (antičkog duha). Renesansa se javlja 1401. u Firenzi. Za razliku od srednjeg vijeka, u prvi plan se stavlja svjetovno (čovjek) te se teži oživjeti antički duh. Ideal je svestrani čovjek (homo univerzalis, l'uomo universale). U arhitekturi nema predimenzioniranosti, već je sve umjereno, proporcionalno i uravnoteženo; u kiparstvu prevladava slobodna samostojeća skulptura; u slikarstvu se javlja geometrijska perspektiva; znanost i filozofija se razvijaju neovisno o teologiji, javlja se pokret humanizam koji propagira čovjeka koji se razvija razumom te se provode eksperimenti; 1453. g. poljski astronom Kopernik izlaže heliocentrični sustav, razvija se sustav navigacije što omogućuje dulja putovanja, 1492. g. Kolumbo otkriva Ameriku, 1498. Vasco da Gama plovi do Rta Dobre Nade, a od 1519. do 1522. je Magellan oplovio svijet; središte moći je na jugu Firenza, a na sjeveru Burgundija (grad Dijon), crkvena vlast slabi, reformacijom Martina Luthera javlja se protestantizam protiv kojeg se od 1445. do 1463. na Tridentskom koncilu javlja protureformacija. 1455. g. je Gutenberg izumio tiskarski stroj.  Josquin des Prez: O virgo prudentissima (motet) Renesansa u glazbi traje od oko 1430-ih do kraja 16. st. U glazbi nije toliko vidljiv utjecaj antike jer o njoj nema podataka, već se ona razvija pod utjecajem humanizma. Glavni predstavnici su frankoflamanski polifoničari koji u Italiji djeluju pod nazivom oltremontani. Njeguje se vokalna višeglasna glazba a cappella, tempo i dinamika se ne zapisuju, kvintno-kvartni zvuk se zamjenjuje tercnosekstnim zvukom te pojavom harmonijskog razmišljanja proces skladanja nije sukcesivan već simultan. Zvuk renesansne glazbe je puniji zbog akorada koji se razlažu po dionicama. Javlja se pokroviteljstvo – glazbenici se zapošljuju u crkvi, na dvoru te u gradskoj ili općinskoj upravi. Popularne vrste renesanse su: misa u kojoj se svi stavci ujedinjuju kao cjelina korištenjem istog glazbenog materijala (kod cikličke mise se svi stavci temelje na istom c.f.-u), motet i uglazbljenja lirskog pjesništva u koje ubrajamo francuske šansone (N šanson) i talijanske madrigale. Naraštaji glazbenika su: 1420.-1460. – John Dunstable, Guillaume Dufay, Gilles Binchois 1460.-1490. – Jean Ockeghem, Antoine Busnoys 1490.-1520. – Jacob Obrecht, Heinrich Isaac, Josquin des Prez, Jean Moutoun 1520.-1560. – Adrian Willaert, Nicolas Gombert, Clemens non Papa, Clement Janequin 1560.-1600. – Andrea Gabrielli, Philippe de Monte, Orlando di Lasso, Giovanni Pierluigi da Palestrina Prijelazna generacija u barok – Giovanni Gabrielli, Jan Pieterszoon Sweelinck, Carlo Gesualdo da Venosa, Luca Marenzio, Claudio Monteverdi

Dva su europska žarišta glazbe: Italija i burgundski dvor na kojem se javlja zametak nizozemske polifonije. Prva faza razvoja je burgundska koja traje od 1430. do 1470., a druga flamanska koja traje od 1470. nadalje.

Engleska u 15. stoljeću Engleski skladatelji skladaju suprotno francuskom i talijanskom stilu – javljaju se kontrasti u teksturi, puno konsonanci te izmjenjivanje akorada s duetima. Konsonance se pretežno koriste kao potpuni akordi s tercom, a trozvuci se nižu paralelno i jednakom brzinom (ujednačene dionice). Engleska glazba se nazivala „la contenance Angloise“ (na engleski način). Zamjetan je utjecaj engleske glazbe na skladatelje s kontinenta: u traktatu Liber de arte contrapuncti Tinctoris uspoređuje staru i novu glazbu, zalaže se za modernu glazbu, a uzor su mu engleska i burgundska škola. Glazbena iskustva se izmjenjuju i na crkvenim koncilima. Najvažnija vrsta 15. st. u Engleskoj je misa. Englezi prvi nastoje ujediniti stavke mise pri čemu se javlja ciklička misa s uparenim stavcima. Engleske mise ne sadrže Kyrie. Izvori su Kodeks iz Trenta nastao od 1420. do 1480. u Kapeli Fridrika III. iz Trenta te Old Hall Manuscript nastao od 1410. do 1415. u Old Hall Collegeu u Wareu. Old Hall Manuscript su partiture, a manji dio su zborske knjige. Sadrži jednostavnija diskantna uglazbljenja, djela u šansonskom stilu te misne stavke u kojima se koristi izoritmija i kanoni. Najpoznatiji skladatelji su Leonel Power koji je napisao oko 50 misa (i prve ciklične mise) te John Dunstable (oko 1380.-1453.), matematičar, astronom i glazbenik koji je djelovao na dvoru vojvode od Bedforda. Puno je putovao tako da je u njegovom stvaralaštvu vidljiva kombinacija engleske i francuske glazbe. Koristi faux bordon – puno terci i seksti, a karakteriziraju ga „engleska slatkoća“ i pankonsonantnost. Piše mise, motete u kojima izjednačuje ravnopravnost glasova i u kojima je važna deklamacija riječi, te svjetovne komade. Od Dunstablea nadalje tenor više ne predstavlja c.f. već raspon glasa.  John Dunstable: Quam pulchra es (motet) U svjetovnu glazbu spadaju carols koje više ne moraju biti božićne, već su to dvoglasne i troglasne pjesme s refrenom jednostavnog ritma i melodije.  There is no rose of such virtue (carol)

Burgundska škola Burgundija je bila kraljevina u sjevernom dijelu Francuske sa glavnim gradom Dijonom. U razdoblju od 1420. do 1490. g. u Italiji nema značajnijih skladatelja, već glavnina njih potječe iz Burgundije. Glazba se tamo poticala pokroviteljstvom – glazbenici se zapošljuju na dvorovima, svakodnevnom praksom muziciranja te vjerskim aktivnostima koje su uključivale glazbu. Glazba je na dvoru bila podijeljena na zbor kapele s orguljašem koji izvode sakralnu glazbu, instrumentaliste virtuoze na lutnji, harfi i vieli koji izvode komornu, tzv. tihu glazbu te puhače koji su izvodili glazbu na otvorenom,

tzv. glasnu glazbu. Profesionalno obrazovanje glazbenika odvijalo se u katedralnim školama (najpoznatije su u Cambraiu i Liegeu) gdje su pjevači učili pjevanje, notaciju i osnove kontrapunkta te učenjem uz majstore svirače za instrumentaliste. Oni koji bi postigli razinu majstora svirača su nastupali u sastavima, a najnadareniji su nastupali kao virtuozi u komornim sastavima na dvoru.  Gilles Binchois: Adieu m'amour (rondeau) Prvi istaknuti skladatelj je Guillaume Dufay (oko 1400.-1474.). Dosta je vremena boravio u Cambraiu, a sa zborom putuje na crkveni koncil u Constanz (Njemačka). 1420. postaje glazbenik obitelji Malatesta u Riminiju i Pesaru, 1427. odlazi u Bolognu gdje se zaredio i gdje ulazi u službu tajnika francuskog kardinala, 1429. odlazi u Rim gdje postaje prvim pjevačem papinske kapele, a 1433. počinje raditi na dvoru vojvode od Savoje u Chamberyju.  Guillaume Dufay: Ave regina caelorum (motet-antifona) Napisao je oko 70 šansona, osnovne vrste burgundske škole. Većina je troglasna, a vodeći glas je gornji. Raniji šansoni su metrički pravilni. U šansonima Dufay vodi brigu o stupnjevima na kojima kadencira (VII-I). Šansone uglazbljuje u tri pjesničke sheme: ronda, balade (ozbiljnog karaktera) i virelai (plesnog karaktera). Pisao je i talijanske pjesme.  Guillaume Dufay: Se la face ay pale (balada) Pisao je motete koji se dijele u dvije skupine: kraće latinske komade (himne, antifone, sekvence i pjesmovne motete) i izoritmijske motete. Izoritmijski moteti su četveroglasni. Tenor (c.f.) se u njima sporo kreće, dok su ostali glasovi brži i razvijeniji. U nekima od njih je napisao i introite i postludije. Najpoznatiji Dufayev izoritmijski motet je Nuper rosarum flores iz 1436. namijenjen izvedbi za posvećenje Bruneleschijeve kupole u Firenzi. Donja dva glasa tog moteta su u izoritmiji te su izvedeni iz gregorijanskog korala. Himni su bili troglasni te u njima gornji glas donosi gregorijanski koral, a namijenjeni su izvedbi na alternatim način – izmjenom jednoglasnih i višeglasnih odjeljaka. Pjesmovni moteti su kombinacija šansona i moteta posvećeni djevici Mariji.  Guillaume Dufay: Nuper rosarum flores (izoritmijski motet) U misama Dufay koristi isti motiv (motto) na početku stavaka. Prvi je skladatelj koji je u svojim misama upotrijebio svjetovni c.f. Najpoznatije mise na svjetovni c.f. su Se la face au pale i L'homme arme, a na gregorijanski c.f. Ecce ancilla Domini i Ave regina caelorum. Budući da su prepisivači loše potpisivali tekst, nije sigurno kako je Dufay zamislio izgovaranje teksta. Temelj misa su trozvuci, koristi kontraste u teksturi pa se tutti dijelovi izmjenjuju s duetima te su disonance pripremljene i nastupaju na laku dobu.  Guillaume Dufay: Missa L'homme arme, Kyrie Gilles Binchois (oko 1400.-1460.) je cijeli život proveo u službi burgundskih vojvoda kao kapelan na dvoru i dvorski skladatelj. Svjetovne skladbe su mu značajnije od sakralnih. U sakralnoj glazbi ističe gornji glas te je ta glazba slična šansonima. Nema sačuvanih Binchoisovih misa. Od svjetovnih djela

najzastupljeniji su šansoni u kojima uglazbljuje tekstove poznatih pjesnika. Pisao je troglasne šansone, najčešće balade i ronda koji uvijek počinju silabički i u kojima dominira gornji glas.  Gilles Binchois: Dueil angoisseux (balada) Suvremenici Dufaya i Binchoisa su Reginald i Gaultier Libert, Arnold i Hugo de Lantins te Pierre Fontaine. Izvori o burgundskoj školi su rukopis iz Aoste koji sadrži misne stavke, rukopis iz Bologne u kojem su sačuvani moteti te rukopis iz Oxforda koji sadrži šansone.

Druga generacija burgundske škole Jean (Johannes) Ockeghem (1420.-1497.) je najznačajniji frankoflamanski skladatelj. Unatoč različitom stilu smatra se Dufayevim nasljednikom. Rođen je u pokrajini Hinaut u Belgiji, pjevao je u crkvenom zboru u Antwerpenu, a kasnije živi u Mailinsu u Francuskoj. Od 1452. djeluje u Parizu na dvoru francuskog kralja, a nakon toga dobiva zaduženje rizničara samostana u Toursu. Smatra se da je bio Binchoisov učenik jer mu je nakon smrti posvetio tužaljku (des Prez nakon Ockeghemove smrti također piše tužaljku). Napisao je deset misa, deset moteta i 26 šansona. Za razliku od Dufaya koji jasno ističe c.f., Ockeghem c.f. skriva te struktura postaje skrivena, c.f. se ritmički transponira, usitnjuje te postaje sličan ostalim glasovima čime se stvara privid tri ili četiri jednaka glasa. Njegove su melodije jako raznolike, ne koristi imitaciju, sekvence te ne piše melodiju u frazama zbog čega ih neki nazivaju beskonačnim melodijama. Ockeghemov bas je jednako razvijen i sličan ostalim dionicama. Izbjegava kadence te ih preklapa čime se gubi tonalitetni prizvuk, a moguće ih je raspoznati tek naknadnom analizom. Vrhunac njegovih skladbi nastupa obično na kraju – nakon ubrzavanja slijedi nagla završna kadenca.  Jean Ockeghem: Missa prolationum, Kyrie Ockeghemove mise su pisane na c.f. ili su slobodne. U misama na c.f. vidljiv je primjer skrivene strukture (npr. Missa caput i Missa fors seulement), dok u slobodnim misama sam sebi zadaje određeni tehnički materijal (npr. Missa Mi-mi, Missa cuisivis toni, i Missa prolationum). U obje vrste koristi beskonačnu melodiju i motto početke (iako se motto uvijek pojavljuje variran), a ne koristi racionalne postupke. Autor je prvog višeglasnog rekvijema u povijesti (Missa pro defunctis).  Jean Ockeghem: Missa pro defunctis (Requiem), Sanctus Moteti su četveroglasni ili peteroglasni, a dijele se na one bez c.f. (npr. Intermerata Dei mater) i one na c.f. (npr. Alma redemptoris mater).  Jean Ockeghem: Intermerata Dei mater (motet) Većina šansona su troglasna ronda po kojima je postao popularan. Među šansonima je i tužaljka posvećena Binchoisu, pisana u njegovom stilu.  Jean Ockeghem: Ma bouche rit (šanson)

Antoine Busnoys (oko 1430.-1492.) je bio skladatelj i pjesnik. Potječe iz aristokratske obitelji. Djelovao je u istoj crkvi u Toursu kao i Ockeghem pa se pretpostavlja da su se poznavali. Osim u Toursu djeluje na burgundskom dvoru i u Brugesu. Napisao je više od 65 šansona od kojih su najzastupljeniji ronda i bergetti – virelai od jedne strofe. Njegovi šansoni se dijele u dvije skupine: uglazbljenja dvorske lirike i popularne pjesme. Troglasnim šansonima je naknadno dodan četvrti glas kako bi se dobio moderniji prizvuk, no nije sigurno tko ga je dodao. Početak melodije je silabički, u sporim notnim vrijednostima, a prije novog dijela slijedi pauza koja se poklapa s cezurom u tekstu i zatim kontrastni melizmatički dio. Busnoysove melodije su prepune detalja, jasno ističe kadence te koristi imitaciju.  Antoine Busnoys: In hydraulis (četveroglasni motet) Novosti koje uvodi Busnoys su kretanje u paralelnim tercama i decimama te širenje opsega glasova. Osim šansona je napisao i nekoliko misa i moteta, slobodnih i na c.f.  Antoine Busnoys: Missa L'homme arme, Kyrie Izvori o drugoj generaciji burgundske škole su šansonijeri – pjesmarice koje sadrže šansone, pjesmovne motete, instrumentalna djela te komade na narodnom jeziku. Malih su dimenzija i bogato su ukrašeni, a predstavljaju zamjenu koralnim knjigama. U njima prevladavaju francuski šansoni, a nađeni su u Burgundiji, Francuskoj, Italiji i Njemačkoj. U svojem djelu Tinctoris navodi sljedeće suvremenike Ockeghema i Busnoysa: Robert Morton, Gilles Joy, Jean Moulinet, Guillaume Fauges i Petrus de Domarto.  Robert Morton: Le souvenir de vous me tue Osim rukopisa izvori su tiskovine. 1501. Ottaviano Petrucci izdaje zbirku Harmonice musices odhecaton A u kojoj se nalaze svjetovne skladbe tj. 96 šansona. To je prva tiskana muzikalija u povijesti. Petrucci je prvo tiskao crtovlje, pa tekst, pa note. 1516. Andrea Antico da Montona (Andrija Motovunjanin), skladatelj frottola, uvodi džepni format te usavršava tehniku tiskanja. Njegova najznačajnija izdanja su Knjiga misa iz Rima iz 1516. te Knjiga frottola iz 1517.

Glazba na talijanskim dvorovima u 15. i 16. stoljeću Italija u 15. i 16. st. nije jedinstvena, već je podijeljena na niz pokrajina. U tom razdoblju se talijanski skladatelji ne ističu nego dominiraju frankoflamanski skladatelji koje nazivaju oltremontanima. Uzor u glazbi su burgundski dvorovi, pa skladatelji često koriste kontrafakturu – postupak mijenjanja teksta pjesme (na izvorno francusku skladbu se stavlja talijanski tekst). Vrlo je značajna bila umjetnost improvizatora. Vrste su bile strambotti, ode, capitoli, canzone i soneti, a na njih se prema određenim formama (zadani su akordički obrasci) improvizirala glazba. Glazbenici su se sami pratili, i to najčešće na liri da braccio koja je imala pet žica. Umjetnost improvizatora se nije zapisivala pa većinu podataka saznajemo iz literarnih djela. Improvizatori su uzimali popularnu melodiju kao kostur te su ju onda ukrašavali. Pri tome je tekst bio najbitniji pa je

njihov silabički deklamatorni stil u suprotnosti s nizozemskom polifonijom koju karakterizira melizmatički stil.  Marco Cara: Hor vendut' ho la speranza (frottola) Frottola je uglazbljeni tekst koji su improvizatori deklamirali. To je svjetovna pjesma koja se sastoji od strofa i refrena. U širem smislu su to sve uglazbljene pjesme: strambotti, capitoli, ode,…, a u užem barzelette (srodne ballati). Frottole se povezuju uz grad Mantovu u kojoj je vladala pokroviteljica frottola Isabella d'Este koja se glazbeno obrazovanje postigla kod Johannesa Martinija u Ferarri. Na njenom dvoru djelovala su dva najznačajnija skladatelja frottola: Marco Cara i Bartolomeo Tromboncino.  Marco Cara: Mal un muta per effecto (frottola) Frottola u užem smislu je strofna pjesma sa strofama po šest stihova i refrenom po četiri stiha. Refren je prokomponiran te se ne mora ponavljati u cijelosti. Od frottola u širem smislu su značajne canzone koje su bile nepravilno građene, prokomponirane, ljubavne tematike i višeg literarnog standarda, ode pisane po uzoru na rimske pjesnike i capitoli pastoralne tematike.  Bartolomeo Tromboncino: Pan de miglio Elementi frottole su ritam, melodija i harmonija. Ritam se temelji na obrascu koji se ponavlja tijekom frottole, melodija je u funkciji teksta, jednostavna je, a melizmi naglašavaju važnije slogove, u harmoniji je važan bas, javlja se tonalitetno razmišljanje (I-IV-V) iako zvuk ostaje modalan te gornji glasovi popunjavaju akorde. Frottole su se izvodile uz instrumentalnu pratnju manjeg ansambla i nisu pogodne za a cappella izvođenje. Osim rukopisa, izvori frottola su jedanaest zbirki frottola koje je izdao Ottaviano Petrucci. Franciscus Bossinensis (Franjo Bosanac) je bio virtuoz na lutnji koji je djelovao u Veneciji. Između 1509. i 1511. obradio je frottole za glas i lutnju tako da je izbacio alt: sopran se pjeva, a tenor i bas se sviraju na lutnji. Kasnije se uglazbljuju profinjeniji tekstovi što polako dovodi do razvoja madrigala.  Bartolomeo Tromboncino: Poi che volse la mia stella (frottola) Karnevalske pjesme ili canti carnascialeschi se izvode u Firenzi za vrijeme karnevala i nakon Uskrsa kada se slavio povratak proljeća. Pokrovitelj im je bio Lorenzo de Medici. Karnevalske pjesme u užem smislu se zovu mascherate, a hodajući su ih izvodili muškarci i dječaci. U širem smislu su karnevalske pjesme bile carri i trionfi koji su se izvodili na splavovima na kotačima. Zbog lascivnog i dvosmislenog teksta su izvođači bili maskirani. 1494. umire Lorenzo de Medici, a grad reformira fratar Girolamo Savonarola koji je ukinuo karnevalske pjesme i umjesto njih uveo religijske procesije na kojima su se izvodile laude. Najpoznatiji skladatelji karnevalskih pjesama su Alexander Agricola i Heinrich Isaac. Osim strofa i refrena karnevalske pjesme su imale i završni dio voltu. Karnevalske pjesme se od frottola razlikuju po tome što su sva četiri glasa vokalna, nemaju čvrstu strukturu (često su prokomponirane), zbog manjeg broja glasova je tekstura puno jasnija te su bliže frankoflamanskoj polifoniji.

Izvor o talijanskoj glazbi u 15. i 16. st. je knjiga Dvoranin (Il libro del cortigiano) Baldassarea Castiglionea iz 1528. U njoj Castiglione opisuje glazbenu praksu na urbinskom dvoru, a navodi kako dvoranin mora svirati barem nekoliko instrumenata te glazbu povezuje s moralom. U Italiji je vodeća bila svjetovna glazba. Popularnost i kvaliteta sakralne glazbe se ne može mjeriti s frankoflamanskim skladateljima. Osim misa, moteta i pasija izvodile su se laude – himni zahvale i pobožnosti namijenjene izvođenju laika. Uvijek su bile jednostavne melodije, ispočetka preuzete od neke druge skladbe, a kasnije su se skladale na nove melodije.

Josquin des Prez Josquin des Prez (oko 1440.-1521.) predstavlja prvi vrhunac renesansne glazbe. Podrijetlom je iz pokrajine Pikardije, oko područja rijeke Escaut. Mnogo je putovao, a kasnije se zaredio. Budući da postoji tužaljka u Ockeghemovu čast, moguće je da je des Prez učio od njega.  Josquin des Prez: Missa Pange lingua, Credo Noviteti koje uvode Josquin i njegovi suvremenici su tekstualna deklamacija – osobita pozornost se pridaje pravilnom naglašavanju teksta, poštuje se pjesnička struktura te se koliko je god moguće pokušava glazbeno dočarati tekst; harmonija – koristi akorde (potpune trozvuke) koji sudjeluju u artikulaciji glazbene forme. Iako još ne postoji tonalitet, jasno se raspoznaje harmonijska struktura i akordička orijentacija; melodija je fluidna, dugog daha. Sve dionice postaju ravnopravne (nema najvažnije dionice) i imaju svoju funkciju što je omogućeno simultanim komponiranjem; i motiv – osnovna jedinica glazbene konstrukcije (umjesto c.f.) pomoću kojih se grade fraze.  Josquin des Prez: Tu solus qui facis mirabilia (motet) Najznačajnija vrsta koju je pisao su moteti (oko 100). Skladao je motete za četiri, pet i šest glasova. Tekstovi moteta se dijele na tekstove iz liturgijskih knjiga, biblijske tekstove (većinom psalme iz čega proizlazi psalamski motet) te na molitve, pobožne pjesme i pohvalnice. Jedan je od prvih skladatelja koji su uglazbljivali psalme. Josquinovi moteti se dijele na motete na c.f. koji su poveznica s burgundskom školom, na motete parafraze gregorijanske melodije, iako se gregorijanska melodija nikada ne pojavljuje u cijelosti, već ju koristi za motive te na slobodne motete. Najpoznatiji Josquinov motet je Ave Maria. U njemu se suprotstavljaju dueti, puni zvuk zbora s dijelom zbora i imitacija s homofonijom. Kadence su pripremljene, trozvuci potpuni, a pred kraj skladbe se glasovi intenziviraju. Najznačajniji moteti su psalamski nastali nakon 1503. g.  Josquin des Prez: Ave Maria (motet) Josquin je napisao oko 20 misa koje se dijele u tri grupe: mise temeljene na kanonskim ciklusima kod kojih su glasovi u kanonu, a svi stavci mise su povezani; mise u kojima parafrazira već postojeću gregorijansku melodiju (samo dijelove melodije); i mise na c.f.u kojima češće koristi svjetovne c.f., obično popularnu jednoglasnu svjetovnu pjesmu ili glas iz šansona te se na taj način približava tehnici parodije. U misama nije toliko obraćao pažnju na tekst, već gradi velike forme. Petrucci je objavio tri sveska njegovih misa 1502., 1504. i 1514. g.

Od svjetovnih djela je napisao nekoliko talijanskih frottola i 75 šansona za tri, četiri, pet i šest glasova u kojima koristi polifoniju i imitaciju. Šansone ne uglazbljuje u fiksnim formama, a povremeno koristi i tehniku kanona. Njegovi se šansoni dijele na šansone u stilu burgundske škole (slični su Ockeghemovim šansonima), višeglasne aranžmane jednoglasnih popularnih melodija te sumorne i melankolične pjesme u kojima koristi originalne melodije. Pisao je i instrumentalna djela u kojima je glazbu iz ranije napisanih šansona uglazbio za instrumentalni sastav.  Josquin des Prez: Plusiers regretz (peteroglasni šanson)

Josquinovi suvremenici Josquinovi suvremenici dijele se na skladatelje koji su pisali u stilu stare burgundske škole (Alexander Agricola, Jacob Obrecht, Loyset Compere) i one koji su pisali u stilu sličnom Josquinu tj. glazbi 16. st. (Heinrich Isaac, Pierre de la Rue, Jean Mouton). Alexander Agricola djelovao je na burgundskom dvoru kao nasljednik Antoinea Busnoysa. Njegova djela karakteriziraju kratke isprekidane melodijske linije. Koristi neočekivane zaokrete i rascvjetanu polifoniju. Piše svjetovnu glazbu, i to pretežito šansone u fiksnim formama i troglasnom slogu. Ne pazi na naglašavanje teksta. Značajni su motet-šansoni koji se temelje na c.f., a na francuskom su jeziku i instrumentalni šansoni u kojima izvlači jedan glas iz ranije napisanih šansona pa mu dodaje drugi i treći glas.  Alexander Agricola: De tous biens playne (šanson) Jacob Obrecht je putovao u Ferarru kod obitelji d'Este. Smatra ga se konzervativnim i staromodnim. U vanjskim glasovima je koristio paralelne decime, koristi beskonačne sekvence, ne vodi računa o tekstu, približava se tehnici parodije, a osnova mu je c.f. Pisao je mise, motete i šansone.  Jacob Obrecht: Missa Fortuna desperata, Kyrie Loyset Compere (1450.-1518.) je pisao elegantnu dvorsku svjetovnu glazbu – šansone i manje komade. Djelovao je na dvoru u Milanu i Parizu. Kombinira stil burgundske tradicije s naznakama modernog skladanja (tekst i neonska polifonija – ravnopravnost glasova). U njegovim djelima prevladava dihotomija između starog i novog. Značajne mise su tri zamjenske mise – ciklusi koji se nazivaju Motetti mirales, a umjesto stavaka imaju motete. Te su mise bile aktualne samo u Milanu i na području oko Milana budući da je tamo bila prisutna tzv. ambrozijanska liturgija.  Loyset Compere: Nous sommes de l'ordre de Saint Babouyn (šanson) Heinrich Isaac (oko 1450.-1517.) je boravio u Firenci, a pokrovitelj mu je bio Lorenzo de Medici. Kasnije djeluje na dvoru cara Maksimilijana u Beču. Skladao je sve vrste, a u stvaralaštvu se ističe zbirka Choralis Constantinus koja sadrži 300 uglazbljenja proprija za sve nedjelje u godini i puno svetkovina. Zbirku je dovršio njegov učenik Ludwig Senfl. Zbirka se sastoji od tri sveska neujednačenog stila: u prvom svesku je polifonija jednostavna i gregorijanska melodija u tenoru, a u trećem svesku se javlja rascvjetana polifonija. Osim proprija je uglazbljivao i stavke ordinarija. Misni

stavci su prokomponirani i izvode se alternatim praksom – polifoni odlomci se izmjenjuju jednostavnom gregorijanikom. Značajne svjetovne skladbe su talijanske (ballate i karnevalske pjesme), njemačke (Tenorlied – melodija se nalazi u tenoru) i francuske (šansoni), a osim njih piše i instrumentalna djela.  Heinrich Isaac: Ach, was will doch mein Herz (Tenorlied) Pierre de la Rue (oko 1460.-1518.) je djelovao u Bruxellesu i Malinesu. Za njega je zbog specifičnog kontrapunkta karakterističan sumorni stil. Općenita karakteristika njegove glazbe je mirnoća, spokojan protok i izbjegavanje metričkih naglasaka. Ne vodi brigu o tekstu, ali je izražena individualnost melodijskih linija (važan je njihov odnos). U djelima koristi motiv koji se često ponavlja (ostinato) te su mu djela kanonske strukture. Piše podjednak broj misa i šansona, a od sakralnih djela su bitni moteti i mise. Najpoznatije djelo je Requiem u kojem koristi duboki registar, taman zvuk, gustu strukturu i širi opseg glasova.  Pierre de la Rue: Requiem, Introitus Jean Mouton (oko 1459.-1522.) je djelovao na dvoru britanske kraljice Ane od Bretanje. Pisao je glazbu za slavlja i po narudžbi za određene prigode. Napisao je oko 100 moteta i 20 šansona. Njegova djela karakteriziraju mirna polifonija, krivi naglasci u tekstu i puni zvuk.  Jean Mouton: Nesciens mater (motet)

Generacija nakon Josquina (1520.-1560.) U 16. st. Firenza i Milano gube status glazbenih centara. Rim, Venecija i nizozemski gradovi ostaju aktualni i dalje, a glazbeni centar postaje München. Promjena nije bila vezana uz politička i vjerska zbivanja, već ključnu ulogu imaju pokrovitelji. U prijelaznoj generaciji skladatelji uvode tehniku parodije kao osnovni kompozicijski postupak, intenzivira se odnos teksta i glazbe, razvija se autonomna instrumentalna glazba (primarno namijenjena izvođenju na instrumentu) te se pojavljuju lokalne razlike. Nicolas Gombert (oko 1500.-1556.) piše duge melodije, izbjegava pauze i metričke naglaske, a njegov zaštitni znak su neočekivane disonance (moderni stil). Najznačajniji je po sakralnoj glazbi između Josquina i Palestrine. U svojim djelima koristi glazbeni materijal iz već poznatih šansona i moteta, a tehniku parodije koristi na poseban način tako da je u svim svojim misama dao do znanja da se radi o parodiji. Svaka misa započinje predloškom koji se koristi i u kadenci. Može se zamijetiti iščezavanje tehnike c.f. umjesto koje se javlja harmonijski način razmišljanja.  Nicolas Gombert: Quam pulchra es (motet) Adrian Willaert (oko 1490.-1562.) je učenik Jeana Moutona. Djelovao je u bazilici sv. Marka u Veneciji kao zborovođa i učitelj glazbenika. Willaert se smatra izumiteljem madrigala 16. st. – madrigal nastaje kao rezultat težnje za jasnijim izgovorom teksta. Napisao je zbirku Musica nova koja se sastoji od 32 moteta sa starozavjetnom tekstovima i 25 madrigala nastalih na Petrarcine stihove. Zbirka je

objavljena u svescima po dionicama. U madrigalima suprotstavlja kontrastne odlomke: prvi dio je u sporom tempu, dubokom registru i prepun zaostajalica, a drugi brz, u visokom registru i s puno melizama. Pisao je uglazbljenja psalama za višestruke zborove (cori spezzati). Talijanski humanist Pietro Bembo koji je razvijao teoriju o glazbi i pjesništvu navodi kako je cilj Willaertove zbirke postići savršen odnos između glazbe i teksta.  Adrian Willaert: Vecchie letrose (madrigal) Clemens non Papa (1510.-1556.) napisao je više od 230 moteta i knjigu psalama na nizozemskom jeziku. Clemens je smatrao da tko je znao pravila musice ficte mogao je izvoditi motete s kromatikom, dok su ih neupućeni izvodili dijatonski („tajna kontrapunktička umjetnost“ – tajna kontrapunkta). Koristio je neočekivane disonance, puno alteracija te je miješao moduse. Njegova glazba je spora, troma i jednolična, odnosno spora je deklamacija teksta.  Clemens non Papa: Ego flis campri (sedmeroglasni motet)

Svjetovni žanrovi 16. st. Do 16. st. je Crkva bila najdominantniji zapošljavatelj glazbenika. Osim Crkve, glazbenici su imali pokrovitelje i na dvorovima te u službi vladara puno putuju. Za razliku od 15. st. u kojem prevladava sakralna glazba (mise, moteti), u 16. st. je aktualna svjetovna glazba (pariški šanson, talijanski madrigal). Pariški šanson predstavlja vrhunac renesansnog šansona, a zahvaljujući izdavaču Pierreu Attaignantu koji je djelovao u 1520-ima i koji je izdao oko 2000 šansona glazbenika koji su djelovali isključivo u Parizu, pariški se šanson širi čitavom Europom.  Claudin de Sermisy: Joystance vous donneray (šanson) Osnovne značajke pariškog šansona su jasnoća i jednostavnost, tekst određuje glazbu (melodija slijedi ritam teksta – silabički, a povremeno se javljaju melizmi kao ukrasi) i živa tekstura – sve dionice su pokretne i stalno aktivne. Uglazbljivali su se tekstovi Clementa Marota. Pariški se šanson od ranijih razlikuje po tematici i sadržaju – javlja se ozbiljniji pristup tematici ljubavi i narativni šansoni, ton je opušteniji, dikcija je iskrenija i prirodnija te više nema fiksnih formi. Glazbeni stil se razlikuje od frankoflamanskih polifoničara čiji šansoni sliče na motet, a unatoč različitom postanku često se uspoređuju pariški šanson (pojednostavljenje frankoflamanske polifonije) i frottola (razvila se iz umjetnosti improvizatora). Skladatelji pariških šansona su Claudin de Sermisy (oko 1490.-1526.) koji je napisao preko 400 šansona i koji se bavio ljubavnom tematikom te Clement Janequin (oko 1495.1560.) koji se bavi podrugljivom tematikom i često koristi onomatopeju.  Clement Janequin: Le chant de oiseaux (Pjev ptica, šanson) Talijanski madrigal sa starim madrigalom dijeli samo ime. Postigao je međunarodni uspjeh. Karakterizira ga sloboda i nepravilnost zbog prokomponiranosti (svaki stih ima svoju glazbu). Sastojao se od jednostrofne canzone koja je imala deset do dvanaest stihova s po sedam ili jedanaest slogova.

U madrigalima se uglazbljuju tekstovi najviše pjesničke vrijednosti (Petrarca, Boccaccio, Ariosto, Tasso, Bembo). Kombiniraju se dva stila: akordički tj. homofoni (silabički) i polifoni (melizmatički). Pietro Bembo navodi kako je u madrigalima glazba u funkciji teksta kojeg uglazbljuje. Jacob Arcadelt: Il bianco e dolce cigno (madrigal) U prvu generaciju skladatelja madrigala spadaju Philippe Verdelot (1457.-1552.) koji je 1533. napisao prvu zbirku madrigala u povijesti Il primo libro de madrigali u kojoj se nalaze pretežno homofone skladbe, Jacques Arcadelt (1504.-1545.) rođen u Belgiji, Constanzo Festa (1495.-1545.), jedini talijanski skladatelj i Adrian Willaert (1490.-1562.), izumitelj pravog madrigala. U drugu generaciju spada Cipriano de Rore, Willaertov učenik koji preuzima podjelu teksta na dva dijela i koristi dijatoniku i kromatiku. Njegova glazba uvijek prati sadržaj teksta te je osnivač druge prakse (seconda prattica) u kojoj je tekst važniji od glazbe (za razliku od prve prakse u kojoj je glazba važnija od teksta).  Philippe Verdelot: Madonna per voi ardo (madrigal) U madrigalu 16. st. se alla breve mjera zamjenjuje četveročetvrtinskom (madrigali a note nere) te se koriste sitnije notne vrijednosti. Madrigali su pisani za bankete, književna okupljanja, razne svečanosti te po narudžbama plemića. U izvedbi je jednu dionicu izvodio jedan pjevač, a mogao se kombinirati i s instrumentima.  Adrian Willaert: Quando nascesti amor (sedmeroglasni madrigal) U odnosu na madrigal koji je smatran ozbiljnim, postojale su „beznačajne“ vrste: villanela (u Napulju) – troglasna jednostavna uglazbljenja, a izvan Napulja greghesca, moresca, todesca, giustiniana i bergamasca. Renesansna instrumentalna glazba se emancipira oko 1600. g. O njoj saznajemo iz dokumenata, književnih djela i glazbenih traktata. Instrumentalna glazba se dijeli na tzv. visoku, glasnu koju su izvodili puhački instrumenti na otvorenom i koja je bila javna i tzv. nisku, tihu glazbu koju su izvodili žičani instrumenti (najčešće lutnja) u zatvorenom prostoru i koja je služila za privatne svrhe. Najpopularniji instrument toga doba je lutnja koju se prati na čembalu ili orguljama, a ostali instrumenti koji se najčešće koriste su gitara, viola i flauta. U 15. st. se instrumentalna glazba izvodi bez nota, a u 16. se pojavljuje notacija.  Adrian Willaert: Madonna il tuo bel viso (aranžman Willaertovog madrigala za glas i lutnju) Instrumentalna glazba se dijeli na nekoliko vrsta: instrumentalno izvođenje vokalnih pjesama kojemu je cilj bilo preuzeti što više od vokalne glazbe prema mogućnostima instrumenta, sadrži mnoštvo ukrasa i pasaža, a zapisuje se u tabulaturama; uglazbljenja prethodno postojećih melodija, uglavnom gregorijanskih napjeva obrađenih za orgulje (alternatim izvedbe), a od tehnika se javlja improvizacija – gregorijanski koral služi kao c.f., ali se transformira; varijacije – melodijske, harmonijske, ponavljanje basa i varijacije plesnih stavaka (suite); ricercar, fantazija i canzona – skladbe nastale za instrument koje se ne temelje na unaprijed utvrđenom materijalu, u njima su česti imitacijski postupci; toccata, intonacija (najkraća) i preludij su instrumentalni uvodi u složenije aranžmane ili

vokalne skladbe, u njima se zadržava improvizacijski karakter; plesna glazba – popularni plesovi koji se grupiraju u svojevrsne rane suite u kojima još nije utvrđen redoslijed; i pjesme za lutnju i glas (mogu biti i drugi trzalački instrumenti) od kojih su najznačajnije Willaertove obrade iz 1536. i Verdelotova Il primo libro de madrigali iz 1533.  Francesco Spianacino: Ricercare (lutnja)

Kasna renesansa Giovanni Pierluigi da Palestrina (oko 1525.-1594.) rođen je u Palestrini pokraj Rima. Njegova vokalna sakralna djela se smatraju vrhuncem polifonije 16. st. Napisao je više od 90 misa i 500 moteta. Djelovao je u rimskim crkvama, nikada nije napustio Italiju, a najvažnije namještenje je skladatelj i pjevač u zboru papinske kapele. Pripada starom stilu (njegove su skladbe pogodnije za izvođenje u crkvi). Osnivač je Rimske škole koja se protivi novom stilu (svjetovnoj glazbi).  Giovanni Pierluigi da Palestrina: Sicut cervus desiderat (motet) Osnovne karateristike Palestrine su: crkvena vokalna glazba a cappella, uravnoteženost, jasnoća i umjerenost, konsonantne harmonije, kontrola disonance, postepene melodije, komplementarni ritam, razumljivost teksta i gregorijanski c.f. – čisti kontrapunkt (bez melizama i utjecaja svjetovne glazbe).  Giovanni Pierluigi da Palestrina: Missa assumpta est Maria, Sanctus (za šest glasova) Na Tridentskom koncilu (1545.-1563.) 1562. je imenovano povjerenstvo od osam kardinala koji su bili zaduženi za raspravljanje o višeglasju u crkvama. Njihovi zaključci su kako je liturgija bila „prljava“ i kako je tekst bio nerazumljiv zbog rascvjetane polifonije. Uvjeti za zadržavanje višeglasja u liturgiji su bili zabrana svjetovnih c.f. i parodija u misama, postizanje razumljivosti teksta i dostojanstvenost izraza (glazba mora biti svečana, prikladna). Tom prigodom je Palestrina 1567. napisao Missu papae Marcelli kako bi demonstrirao karakteristike glazbe prema Tridentskom koncilu. Pisana je za šest glasova: SATTBB. Svi stavci mise počinju jednoglasno pa se postupno razvijaju. Rimska škola je jedina ostvarila zahtjeve Tridentskog koncila. U svom udžbeniku Gradus ad Parnassum nastalom u Beču 1725. Johann Joseph Fux objašnjava Palestrinin stil. Glavna karakteristika Palestrininog skladanja je postepenost.  Giovanni Pierluigi da Palestrina: Missa papae Marcelli, Kyrie Orlando di Lasso (Roland de Lassus, Roland Delattre) (oko 1532.-1594.) potječe iz Monsa u Belgiji. Puno je putovao, a već je kao dječak zbog lijepog pjeva odveden na dvor Ferdinanda Gonzage na Siciliji. Četrdeset godina je proveo u Münchenu na dvoru bavarskog vojvode Albrechta V. gdje je pisao glazbu za dvorske potrebe. Za njegovo vrijeme münchenska kapela postaje najpoznatija. Car Maksimilijan II. mu je 1570. dodijelio plemićki naslov. Lassa se smatra vrhuncem frankoflamanske polifonije, a njegova se glazba ponovo oživljava u 20. st.

 Orlando di Lasso: De profundis clamavi (VI. pokajnički psalam, 1584.) Od svjetovnih djela pisao je villanelle, talijanske madrigale, francuske šansone te njemačke i nizozemske pjesme. Među sakralnim djelima ističu se moteti koji predstavljaju vrh njegove polifonije, a nalaze se u zbirci Magnus opus musicum (500 moteta), mise, magnificat, pasije, sedam pokajničkih psalama te zbirka Lagrime di San Pietro (duhovni madrigali). Sedam pokajničkih psalama spadaju u musicu reservatu koja je zbog kromatike razumljiva samo poznavateljima. Lassu je tekst važniji od glazbe.  Orlando di Lasso: Matona mia cara (madrigal) Thomás Luis de Victoria (oko 1548.-1611.) potječe iz grada Ávile u Španjolskoj. Najpoznatiji je španjolski skladatelj te je jedini španjolski skladatelj koji se mogao mjeriti s Palestrinom i Lassom. Njegova je glazba pod utjecajem Palestrine: po uzoru na njega ne piše svjetovnu glazbu, a u sakralnim djelima ne koristi svjetovne c.f.  Thomás Luis de Victoria: O magnum mysterium (motet) Kombinirao je utjecaje Lassa (izražavanje afekata u motetima) i Palestrine (konzervativizam i strogi stil u misama), ima izražen smisao za dramatiku, pisao je skladbe za dva ili tri zbora te je u njegovim djelima uočljiva pobožnost i umjerenost.  Thomás Luis de Victoria: Requiem, Agnus Dei (za šest glasova) William Byrd (1543.-1623.) je stilom sličniji Lassu. Posljednji je veliki katolički skladatelj. Djelovao je u kraljevskoj kapeli, a neko je vrijeme dijelio mjesto orguljaša s Thomasom Tallisom. 1575. je izdana zbirka Cantiones sacrae u kojoj se nalazi 34 Byrdova i Tallisova moteta, a Byrd kasnije izdaje još dva sveska moteta nevezanih uz liturgiju. 1605. izdaje zbirku Gradualia u kojoj se nalaze uglazbljenja proprija te više od 100 moteta koji su kraći u odnosu na Cantiones sacrae. Pisao je latinske mise i motete, engleske hvalospjeve – anthems (engleski moteti), pjesme slične madrigalima te instrumentalnu glazbu (uglazbljenja za solo instrumente.)  William Byrd: Sing joyfully (engleski motet – anthem)

Virtuozni madrigalisti (kraj renesanse) U humanizmu počinje ponovno zanimanje za antiku, a podatke o antičkoj glazbi nalazimo u traktatima. Skladatelji tog doba koji se ističu su Giaches de Wert, Carlo Gesualdo da Venosa, Luca Marenzio te Claudio Monteverdi. Ti skladatelji pišu madrigale za ozbiljne prilike i zabave, a pritom uglazbljuju pjesme Petrarce, Jacopa Sannazara, Torquata Tassa, Lodovica Ariosta i Giambattiste Guarinija. Glazbena središta kasne renesanse su Ferrara i Mantova.  Luca Marenzio: Giunto a la tomba (1584.)

Krajem renesanse žene dobivaju ulogu u glazbi. 1580. u Ferarri na dvoru obitelji d'Este djeluje skupina virtuoznih soprana pod nazivom Concerto di donne. Neke od članica su Anna Guarini, Tarquinia Molza, Laura Deverara i Livia d'Arco. Budući da su stekle popularnost, skladatelji za njih počinju pisati ženske madrigale te iako još uvijek ne mogu konkurirati muškarcima, glazba može biti profesionalni posao žena. Pjevale su musicu privatu (secretu) na dvorovima ili u kazalištima. Osim što su se bavile pjevanjem, nekoliko je ženskih autora uvršteno u antologije (kompozicija).Pjevačice su osim u Ferrari bile popularne i u Rimu, Mantovi i Veneciji.  Luzzasco Luzzaschi: O dolcezze amarissime d'amore (madrigal) Giaches de Wert (1536.-1596.) je najstariji među skladateljima madrigalistima. Služio je u Mantovi, a napisao je više od deset knjiga madrigala za četiri i pet glasova. U njegovim je djelima vidljiv utjecaj Cipriana de Rorea, osnivača druge prakse. U kasnim madrigalima dovodi izražajnost teksta do vrhunca, pritom zanemarujući glazbeni kontinuitet. Prvi je skladatelj koji je uglazbio Oslobođeni Jeruzalem Torquata Tassa. U madrigalima prevladava pastoralna tematika, a karakteriziraju ih virtuozni odlomci, nagle promjene ritma, kromatika i napredne harmonijske progresije.  Giaches de Wert: Solo e pensoso (peteroglasni madrigal) Luca Marenzio (1553.-1593.) je talijanski skladatelj podrijetlom iz Rima. Budući da u Rimu nije bilo profesionalnih izvođača, samim time nije bilo niti konkurencije, a kako nije bilo ni virtuoznih pjevača, djela mu se razlikuju od ostalih skladatelja. Za razliku od de Werta, Marenzio je majstor pastoralnih madrigala. Napisao je oko 20 knjiga madrigala za četiri, pet i šest glasova, a u njima glazbu prilagođava tekstu. Marenziovi madrigali su fragmentirani te u njima nema kontinuiteta. Značajke njegovih djela su kratkoća i konciznost, grafičko opisivanje teksta (Augenmusik – notacija) te ekstremni pikturalizam, iako u kasnijim djelima napušta takav stil.  Luca Marenzio: Vezzosi augelli (1585.) Carlo Gesualdo da Venosa (oko 1560.-1613.) se u Napulju oženio Leonorom d'Este te tako postao princ. Održavao je veze sa Luzzascom Luzzaschijem. Iz Napulja se seli u Ferraru, a potom se vraća u gradić Gesualdo pokraj Napulja. U svojim je skladbama birao tekstove manje poznatih pjesnika te ih je na neki način „osakatio“ mijenjajući pjesničke predloške. U madrigalima iz 1595. i 1596. je vidljiv novi stil. Venosa je uvelike utjecao na novi stil fragmentiranjem strukture, kontrastiranjem elemenata (teksture i ritma), neobičnim harmonijama i upotrebom kromatike (harmonijski kaos).  Carlo Gesualdo da Venosa: Moro, lasso, al mio duolo Claudio Monteverdi (1567.-1643.) je rođen u Genovi. Živio je na prijelazu renesanse u barok. 1605. i 1606. je izdao pet knjiga madrigala u kojima u predgovoru spominje basso continuo i basso seguente (izborni bas, udvostručava vokalne dionice). Monteverdijevi rani madrigali su troglasni, renesansni i pisani po uzoru na Werta, dok kasnije djelujući u bazilici sv. Marka u Veneciji piše u baroknom stilu. U madrigalima koristi kratke motive, nepripremljene disonance te su mu djela harmonijski nestabilna. Svojim je djelima 1600. izazvao reakciju teoretičara Giovannija Marie Artusija u djelu Artusi, ili o nesavršenostima moderne glazbe na što mu je Monteverdi 1605. g. odgovorio djelom Druga praksa,

ili o savršenostima moderne glazbe. Njegov brat Giulio Cesare Monteverdi 1607. objašnjava razliku između starog i novog stila: prima prattica je stari stil u kojemu zapovijeda harmonija, glazba je nadmoćna nad tekstom (Palestrina, stara renesansna glazba), a skladatelji se brinu o vanjskom aspektu teksta; seconda prattica je novi stil u kojemu su riječi bitnije od glazbe, bitno je dubinsko značenje teksta što je uostalom Platonovo načelo.  Claudio Monteverdi: Cruda amarili (oko 1600.) Talijanska središta na prijelazu iz 16. u 17. st. su: Mantova i Ferrara Venecija – Andrea Gabrielli (oko 1533.-1585.) i Giovanni Gabrielli (oko 1556.-1612.) Rim – očuvan je stari stil Modena i Bologna – madrigalske komedije: Orazzio Vecchio i Adrian Banchieri

Barok Uvod u barok Barok kao glazbeno-povijesna epoha okvirno traje od 1580. do 1750. Kao naziv se prvo javio u likovnoj umjetnosti, a zatim u svim ostalim. Naziv barok potječe od portugalske riječi barocco koja je označavala neobično (koso i oblo) brušen biser. U glazbi je pojam barok prvi upotrijebio Noel Antoine Pluche 1746. uspoređujući nastupe dvojice violinista. Dok je glazbu jednog nazvao musique chantante – pjevajuća glazba, nastup drugog violinista opisao je pojmom musique baroque – barokna glazba (nadilazi mogućnosti ljudskog glasa). Drugi je naziv barok upotrijebio Jean Jacques Rousseau u svom Glazbenom rječniku 1768.  Heinrich Schütz: Die Himmel erzählen die Ehre Gottes SWV 455 (psalam 19) U baroku se čovjek smatra osjećajnim bićem koje ima afekte, u znanosti se razvijaju empirija i kritika što dovodi do racionalnog pogleda na svijet, javljaju se nova otkrića u matematici, u filozofiji se suprotstavljaju empirizam i racionalizam, a prirodu određuje umjetnik. U podjeli na staleže sve veću ulogu ima građanstvo. Najjača država u doba baroka je Francuska pod vladavinom Luja XIV.  Johann Jakob Froberger: Tombeau pour Blancrocher FbWV 632 Barokna glazba se dijeli na dvorsku (svjetovnu) i crkvenu (sakralnu). Najviša pozicija za glazbenika na dvoru bila je Kapellmeister ili ravnatelj dvorske kapele. Ravnatelj dvorske kapele je svirao instrument s tipkama ili prvu violinu, ravnao je izvedbama, skladao djela po narudžbi, brinuo o instrumentima i glazbenicima te vodio glazbenu knjižnicu. Glazbenici su u baroku imali status sluge. Najviša crkvena pozicija bila je ravnatelj crkvene glazbe ili u protestantizmu kantor. U baroku se javlja novi stil koji se pojavljuje u crkvenoj glazbi – vokalna se glazba ujedinjuje s instrumentalnom (za razliku od Palestrine). Crkveni glazbenici su bili puno manje plaćeni od dvorskih. Na području glazbe u baroku dominiraju talijanski glazbenici, a omiljena vrsta je opera.  Arcangelo Corelli: Trio sonata u d-molu, op. 1 br. 11, I. Grave, II. Allegro, III. Adagio, IV. Allegro Karakteristike barokne glazbe su: afekti – unutarnji smisao i pozadina barokne glazbe, afekti se izražavaju prikazivanjem unutarnjih duševnih stanja čovjeka (strasti i uzbuđenosti) te su zbog racionalnosti visoko stilizirani. Teorija afekata zastup mišljenje kako određene glazbene figure dočaravaju pojedine afekte.  Alessandro Scarlatti: Concerto grosso u g-molu, br. 4, I. Allegro ma non troppo, II. Grave, III. Vivace Basso continuo ili kontinuirani bas je poluimprovizirana akordička pratnja za instrumente s tipkama, lutnju ili harfu. Bio je uglavnom šifriran (skiciran brojevima i znakovima). Za razliku od bassa seguentea, b.c. je prisutan tijekom čitave skladbe. Pojavom b.c. primjećujemo kako skladatelji više ne pridaju važnost renesansnoj jednakosti dionica.

 Antonio Vivaldi: Violinski koncert u g-molu RW 315 (Ljeto), III. Presto Koncertantni stil ili concertato stil označava suprotstavljanje instrumentalnih skupina iznad b.c. Monodija je barokna solo-pjesma uz pratnju b.c. Kako bi se što bolje prikazali afekti, monodije su se izvodile solistički. Prva zbirka monodija je Nuove musiche Giulia Caccinija napisana u Firenzi 1601. g. Iz te zbirke se da zaključiti kako je tekst najvažniji i određuje sve, a b.c. služi kao melodijsko uporište i pruža harmonijsku stabilnost. Pri izvedbi je bilo vrlo važno da je interpretacija bogata gestom i ornamentirana. Monodija je bila u obliku arije(strofni oblik, javlja se strofna varijacija koja se uglavnom ne zapisuje) ili madrigala (prokomponirana, s mnoštvom disonanci, kromatike, promjenom mjere i tempa, ornamentirana). Dursko-molski tonalitetni sustav – napuštaju se modusi, trozvuk postaje temeljem harmonije, a javlja se funkcionalni, harmonijski način razmišljanja.  Georg Friedrich Händel: Suita br. 2 u D-duru („Muzika na vodi“) HWV 319, br. 12 Alla hornpipe Barok se dijeli na nekoliko faza: od 1550. do 1580. traje faza pripreme u kojoj se pojavljuje težnja za afektima u glazbi, od 1580. do 1640. traje rani barok u kojem se početne ideje primjenjuju u glazbi, karakterizira ga pojava dura i mola te funkcionalne harmonije, od 1640. do 1690. traje visoki barok u kojem je barokni stil sve uređeniji, značajan je tretman disonance i ritmička pravilnost te se u toj fazi barok širi cijelom Europom, te od 1690. do 1740. traje kasni barok u kojem je sve proračunato i intelektualno zbog čega se javlja sve više protivnika baroka te se teži vratiti prirodi.  Johann Sebastian Bach: Orkestralna suita br. 3 u D-duru BWV 1068, II. Air Barokni skladatelji: rani barok – Hans Leo Hassler, Claudio Monteverdi, Jan Pieterszoon Sweelinck, Michael Praetorius, Girolamo Frescobaldi, Heinrich Schütz, Samuel Scheidt, Johann Hermann Schlin, Francesco Cavalli, Giacomo Carrisimi visoki barok – Johann Jakob Froberger, Jean Baptiste Lully, Dietrich Buxtehude, Arcangello Corelli, Alessandro Scarlatti, Henry Purcell, François Couperin, Adam Krieger kasni barok – Antonio Vivaldi, Georg Philipp Telemann, Jean Philippe Rameau, Domenico Scarlatti, Johann Sebastian Bach, Georg Friedrich Händel

Početak opere Preteče opere su pastoralne drame koje su se izvodile na dvoru Medicijevih. Prve pastoralne drame napisao je 1598. Emilio de Cavaliere, a to su Predstavljanje duše i tijela (Rappresentatione di anima et di corpo), Satir i Filenov očaj te je u njima naglasak na dramskoj radnji. Opera se pojavljuje oko 1600. u Firenzi u pokušaju da se obnovi antičko pjevanje kojemu je ideal recitativni stil (između govorenja i pjevanja). U baroku se smatralo kako su Grci strogo kontrolirali disonance te kako su slobodno slijedili ritam ljudskog govora koji je bio kontroliran harmonijskim planom. Teorijske rasprave o antičkoj glazbi pisali su Girolamo Mei (1519.-1594.) koji je u Rimu napisao O glazbenim modusima starih u kojemu se navodi kako se starogrčka glazba temeljila na samo jednoj melodiji i Vincenzo Galilei (1520.-1591.) koji u Firenzi piše Dijalog o staroj i modernoj glazbi.

 Emilio de Cavalieri: Rappresentazione, – Il tempo, II. čin, 1. scena (1600.) Camerate su bile neformalne akademije, a dijelile su se na Bardijevu (Firentinsku) koju je osnovao plemić i mecena Giovanni Bardi i koja prestaje s djelovanjem oko 1592., i Corsijevu koju je kao suparničku Bardijevoj osnovao Jacopo Corsi. Član Corsijeve camerate, Jacopo Peri 1598. piše prvu operu Dafne koja je praizvedena na dvoru Medicija. Libretto je napisao Ottavio Rinuccini, a temeljen je na Ovidijevim Metamorfozama. U operi koristi recitativni stil. Dafne nije u sačuvana cijelosti. Jacopo Peri (1541.-1633.) je rođen u Rimu, a živio je u Firenzi na dvoru Medicija. Bio je član Corsijeve camerate. Osim Dafne 1600. je napisao operu Euridice koja se sastoji od tri čina i koja je u potpunosti sačuvana. Libretto za tu operu je također napisao Ottavio Rinuccini. Instrumentalnu pratnju za operu Euridice čine čembalo, chitarone (basovska lutnja) i lira grande. U toj operi Peri izbjegava kadence i disonance zbog izgovaranja teksta.  Jacopo Peri: Euridice, Prologo – Io, che d'alti sospir vaga e di pianti (1600.) Recitativni stil Jacopa Perija se sastoji u tome da se na produljenim naglašenim slogovima nalaze konsonance i naglašene dobe, a na kraćim, brže izgovorenim slogovima disonance, prohodi i nenaglašene dobe. Bas je ritmička i harmonijska okosnica glasu te se kreće brže ili sporije ovisno o govoru. U prvim operama se preferiraju mitološke i povijesne teme te pastirske igre Tassa i Guarinija. U izvedbi opera sudjeluju kastrati koji su u to doba bili iznimno cijenjeni.  Emilio de Cavalieri: Rappresentazione, –Chi gioia vuol, II. čin, 4. scena Osim Perija, 1600. operu Euridice u tri čina i na isti libretto piše i Giulio Caccini, Perijev suparnik i član Bardijeve camerate.  Giulio Caccini: Euridice, Prolog, I.čin, 1. scena Na libretto Alessandra Striggia 1607. operu Orfej piše Claudio Monteverdi, prvi veliki operni skladatelj. Orfej je opera u pet činova, praizvedena je u Mantovi, ima tužan kraj, a zbor i orkestar se sastoje od četrdeset izvođača. Orfej je skladan u više stilova koje povezuje ritornello. Između solo arija se javljaju orkestarski tutti odlomci koje izvodi zbor ili orkestar. U orkestru gudači predstavljaju ovozemaljski svijet, a puhači podzemni svijet. Instrumentacija je važna jer njome dočarava svijetove i likove: Orfeja prati b.c., a bogove trombon.  Claudio Monteverdi: Orfej, Prologo –Dal mio promesso Razlika u glazbi Monteverdija i Perija je u količini recitativnog stila – Monteverdi puno manje koristi recitativni stil, kod njega prevladava monodijski; u korištenju disonance – kod Monteverdija je prisutna funkcionalnost harmonije, slijedi tonalitetni plan, a disonance su vođice ili anticipacije harmonije; te u madrigalizmima.  Claudio Monteverdi: Sinfonia

Sakralna glazba u Francuskoj Francuska je bila zatvorena spram utjecaja stranaca i stranih glazbenika. U francuskoj se glazbi b.c. javlja tek nakon 1650., a afekata u glazbi uopće nema. U glazbenom tiskarstvu monopol je imala tvrtka Ballard koja tiska samo francusku tradicionalnu i sakralnu glazbu. U sakralnim se djelima koristi isključivo francuski i latinski jezik.  Marc Antoine Charpentier: Te Deum, Preludij u D-duru H124 Velik utjecaj na glazbu u Francuskoj imaju kraljevi. Henri IV. (1589.-1610.) je bio protestant. 1598. objavio je Nantski edikt kojim hugenotima (francuski protestanti) daje pravo na bogoslužje i veliku financijsku potporu zbog čega se javlja protestantski usmjerena glazba. Luj XIII. (1610.-1643.) progoni protestante, a veliku ovlast daje rimskom biskupu. Luj XIV. (1643.-1715.) je opozvao Nantski edikt te je progasio nezavisnost Galikanske crkve (francuski kralj na čelu umjesto pape). Kroz glazbu veliča sebe i državu, a za vrijeme njegove vladavine najkarakterističniji žanr francuske barokne glazbe postaje grand motet (veliki motet). Ostali žanrovi su petit motet (mali motet), mise (a cappella) i nabožne pjesme na francuskom jeziku (parafraze psalama) . Luj XIV. je preferirao tzv. tihe mise koje nisu bile pjevane, već je svećenik čitao ordinarij nakon čega se izvodi grand motet. U izvedbi su sudjelovala dva zbora: solistički koji je izvodio polifone ulomke i veliki koji je izvodio homofone ulomke (cori spezzati) te orkestar. Nakon 1650. se u Francuskoj glazbi povremeno koristi b.c.  François Couperin: Premiere leçon de ténèbres (1. dio) Jean Baptiste Lully (1632.-1687.) rođen je u Firenzi. Radio je na dvoru kralja Luja XIV. Predvodnik je francuske barokne glazbe. Pisao je grand motete koji su se izvodili na tihim misama i petit motete koji su se izvodili u samostanima. 1677. je napisao svoj najpoznatiji grand motet Te Deum. 1687. je ravnao izvedbom Te Deuma i pritom se štapom udario u nogu od kojih je posljedica umro. Te Deum je pisan za veliki instrumentalni sastav: solistički i veliki zbor i orkestar koji se sastoji od 24 kraljeve violine, puhača i udaraljki (bubnjevi).  Jean Baptiste Lully: Te Deum LWV 55 (1. dio) Talijanski utjecaj je najviše vidljiv u skladbama Marca Antoinea Charpentiera (1643.-1704.). U Italiji je 1640-ih izvode oratoriji. Kako je Charpentier 1660-ih boravio u Rimu radeći za Giovannija Carissimija, skladatelja oratorija, vrativši se u Francusku 1670-ih i 1680-ih piše oratorije koje naziva historia (Charpentierov naziv za francuski oratorij). Napisao je oko 200 grand moteta od kojih su 35 opsegom dulji i dramski zahtjevniji (historie). Charpentier je jedini francuski skladatelj koji je pisao oratorije. Nakon smrti Luja XIV. se tihe mise prestaju prakticirati pa se grand moteti izvode u samostanima, a budući da je bio sličan operi, samo bez scene, posjećuju ga ljubitelji opere. François Couperin (1668.-1733.) je pretežno pisao skladbe za instrumente s tipkama, a od sakralnih skladbi piše petit motete u kojima koristi tekstove psalama.

Sakralna glazba u Engleskoj U 16. st. postavljeni su ideali sakralne glazbe, a to su bili jednostavnost glazbe i razumljivost teksta. Pjevalo se na engleskom jeziku, a najkarakterističniji oblik su bile anthems (od antifona) – engleski moteti koji su se razlikovali u dva osnovna oblika: stihovni ili verse anthem u kojem se izmjenjuju tzv. stihovi koje izvode solisti sa zborovima i koji su uz instrumentalnu pratnju, te puni ili full anthem kod kojih se čitav motet izvodio zborski a cappella.  Thomas Weelkes: When David heard (anthem) Engleska se sakralna barokna glazba dijeli na dva razdoblja: prvo traje do 1648., a drugo započinje 1660. Prvo razdoblje završava smaknućem kralja Charlesa I. Uspostavlja se republika te se ukidaju katedralni zborovi, ne koriste se orgulje te se u međurazdoblju prestaje se pisati sakralna glazba – engleski se skladatelji okreću talijanskoj i francuskoj glazbi. Skladatelji prvog razdoblja su William Byrd (1540.-1623.), kasnorenesansni skladatelj te madrigalisti Thomas Tomkins (1572.-1656.), Thomas Weelkes (1576.-1623.) i Orlando Gibbons (1583.-1625.) koji madrigalistički stil prenose u anthems (tzv. „sveti madrigali“), a karakterizira ih postupno izmjenjivanje afekata.  William Byrd: Christ rising again (verse anthem) Drugo razdoblje počinje nakon 1660. Krunidbom kralja Charlesa II. se ponovo uspostavlja monarhija. U glazbi je vidljiva sklonost talijanskoj i francuskoj glazbi. Skladatelji tog razdoblja su Pelham Humfrey (1647.-1674.) i John Blow (1649.-1708.) koji su pisali talijanske arije, ariosa, recitative, ritornella, francuske uvertire i plesnu glazbu, a karakterizira ih promjena mjere, te Henry Purcell (1659.-1695.) koji je napisao više od 60 engleskih moteta u kojima je razvio individualni stil (vrlo velik opseg djela, raskošan sastav koji se sastoji od solista, zbora i orkestra). Purcell je preferirao stihovni motet.  Henry Purcell: O sing unto the Lord Z.44 (96. psalam, verse anthem)

Sakralna glazba u Njemačkoj Za njemačku sakralnu glazbu karakterističan je luteranski koral nastao u 16. st., a to je koral protestantske crkve na njemačkom jeziku. Michael Praetorius (1571.-1621.) bio je teoretičar, skladatelj i orguljaš. U traktatu Sintagma musicum opisuje glazbene instrumente. Napisao je zbirku sakralne glazbe Sionske muze u kojoj se nalazi više od tisuću skladbi. U svojim djelima koristi venecijanski višeglasni stil. Hermann Schein (1586.-1630.) bio je kantor škole u Leipzigu. Napisao je zbirku Mali novi opus u kojoj se nalaze uglazbljenja luteranskih i biblijskih tekstova, a naziva ih duhovnim koncertima. Tekstove uglazbljuje na način da uzme melodiju luteranskog korala i napravi duet (dva soprana i b.c.) ili se koral javlja u tenoru.

Samuel Scheidt (1587.-1654.) bio je učenik Jana Pieterszoona Sweelincka te je u njegov djelima jasan Sweelinckov utjecaj. Kroz cijeli život pisao je duhovne koncerte, a u jednom razdoblju piše i za instrumente s tipkama i sakralnu glazbu. Heinrich Schütz (1585.-1672.) je dva puta boravio u Veneciji. Prvi put (1609.-1612.) je ondje bio s Giovannijem Gabriellijem, a drugi put (1628.-1629.) s Alessandrom Grandijem i Claudiom Monteverdijem. U njegovim su djelima vidljiva dva utjecaja: talijanski zbog upotrebe venecijanskog višeglasnog stila i njemački. Napisao je zbirke Davidovi psalmi iz 1619. u kojoj koristi višeglasni venecijanski stil i solistički stil, Sveta suzvučja nastala 1629. u kojoj koristi utjecaj moderne glazbe, a između ritornella koji su mogli biti instrumentalni ili vokalni se izmjenjuju ariozni i recitativni odlomci, i Mali duhovni koncerti, zbirka u dva dijela iz 1636. i 1639. u kojoj prevladava oratorijski stil i kazališni recitativni stil, a poprima i monodijski stil. U njoj su recitativi isprekidani arioznim pasažima.  Heinrich Schütz: Fili mi, absalon SWV 269 (1629.)

Sakralna glazba u Italiji Između 1620. i 1640. razvija se kantata. Pisana je za jedan ili dva glasa uz b.c. Nema točno određenu radnju, ali se izražavaju misli i osjećaji vezani uz ljubavne i duhovne teme. Kako se javila težnja za stvaranjem vokalne skladbe u monodijskom stilu, kantata se razvila iz arije proširivanjem skupine arija između kojih bi se umetali recitativni odlomci. Kantate se dijele na tri tipa: prvi tip je izmjenjivanje arioznog i recitativnog stila, drugi se temelji na strofnoj ariji tako da se svaka strofa varira, a između ubacuju recitativi i treći tip koji varira između prva dva tipa. Budući da nema scene kod kantate se teži dramatizaciji kroz tekst. Kantate su pisane po narudžbi.  Luigi Rossi: De non corre una speranza Luigi Rossi (1597.-1653.) napisao je tristo kantata. Rossi je imao utjecajne pokrovitelje. Kantate je pisao u tri stila: aria – strofni oblik, arioso – nestrofni oblik (recitativo arioso) tj. prijelazni oblik između arije i recitativa, te recitativ. Giacomo Carissimi (1605.-1674.) napisao je 140 kantata. Preferirao je prvi tip kantate. Nije pošivao zahtjeve teksta, već je prednost dao melodiji. U njegovim je kantatama jasna harmonijska linija. Antonio Cesti (1623.-1669.) napisao je 55 kantata. Bio je svećenik te je puno putovao. Istaknuti je operni skladatelj, a u svojim djelima preferira izmjenjivanje arioznog i recitativnog stila. Oratorij je opsežno, najčešće duhovno djelo pisano za soliste, zbor i orkestar. Za razliku od opere, oratoriji su bili namijenjeni koncertnom izvođenju. Razvio se oko 1630., a naziv potječe od riječi oratorij koja označava molitveni prostor u kojem su se okupljali vjernici laici (oratorij sv. raspeća u Rimu). Oratorij se dijeli na dvije vrste: oratorio volgare koji je bio na narodnom jeziku i oratorio latino koji je bio na latinskom jeziku. Istaknuti skladatelj oratorija je Giacomo Carissimi čiji su najpoznatiji oratoriji Jiftah, Jona i Opći potop. Carissimi se vjerno držao radnje koju je želio prikazati što postiže upotrebom dvije vrste recitativa – ekspresivnim i narativnim.

Opera Središta talijanske barokne opere su Rim, Venecija i Napulj. U Rimu je pokroviteljska obitelj Barberini 1632. otvorila Kazalište četiriju fontana koje je imalo više od tri tisuće sjedišta. Kazalište je otvoreno izvedbom opere Sv. Aleksis Stefana Landija za koju je libretto napisao Giulio Rospigliosi. U operi prevladava velika raskoš, recitativ gubi na važnosti, a u prvi plan dolaze arije u prokomponiranom i strofnom stilu. Ansambl završava čin, a zbor je komentator radnje. Osim Landija, značajni skladatelji rimske opere su Alessandro Stradella i Domenico Mazocchi. U Veneciji su pokrovitelji opere bile bogate trgovačke obitelji. 1637. je otvoreno kazalište San Cassiano. Skladatelji venecijanske opere su Claudio Monteverdi koji je napisao četiri opere od kojih su sačuvane dvije – Povratak Odiseja u domovinu i Krunidba Popeje u kojoj prevladavaju arije i recitativi (ključni dio opere). Monteverdi koristi tzv. stile concitato – ljutnja i prezir se opisuju šesnaestinkama u jednom taktu; i Antonio Cesti koji predstavlja sintezu venecijanskog i rimskog stila. 1649. je napisao komičnu operu Orontea. Za Cestija je važna formalizacija strukture opere – arije i recitativi se koriste u točno određenim dijelovima. Vodeće operno središte 18. st. je bio Napulj. Osnivač napuljske operne škole je Alessandro Scarlatti (1660.-1725.). Dok Scarlatti nije formalizirao strukturu opere, opera je bila mješavina odlomaka. Arioso kod Scarlattija postaje vrsta arije. Rane opere su bile jednostavnije i kratke, a pisao ih je za rimsku palaču. Kasnije postaje dvorski skladatelj napuljskog potkralja za kojeg je bio dužan pisati dvije opere godišnje. Njegove kasnije opere su složene i opsežnije, u prvom planu je ljubavna tematika, u drugom političke intrige, a u trećem komični likovi. Ideali u operi su bili izraziti ljepotu i prirodnost kroz afekte, a u instrumentalnoj glazbi također koristi slične postupke. 1707. g. je u Veneciji napisao operu Mitridate eupatore u kojoj u formi dominiraju arije, opera započinje sinfoniom – pretečom orkestralne simfonije u tri stavka brzi-polagani-brzi, prevladava dvodijelna arija da capo (A B A1). Rane arije su kratke i jednostavne, a kasnije složenije i opsežnije. Recitativi su efektni, harmonijski zanimljivi i prepuni modulacija. Zborski odlomci su rjeđi. Naglasak je na melodiji, a ne na virtuozitetu. Scarlattijeva najpoznatija napuljska opera je komična opera Trijumf časti iz 1718. U njoj često ponavlja fraze, javljaju se promjene raspoloženja, a karakterizira ju harmonijska jednostavnost.  Alessandro Scarlatti: Mitridate eupatore, Cara tomba, arija iz 4. čina (1707.) Karakteristike francuske opere su razum, uglađenost i umjerenost. Kritizira se talijanska opera zbog virtuoznosti i izražavanja afekata, opsega opera i monotonosti recitativa, umjetnih, arhaičnih stihova, kastrata i odsustva plesne glazbe. Jedini zajednički element talijanske i francuske opere je vizualna komponenta (scensko pretjerivanje) Najpoznatiji francuski operni skladatelji u baroku su Jean Baptiste Lully (17. st.) i Jean Philippe Rameau (18. st.). Jean Baptiste Lully je rođen u Firenzi, a s četrnaest godina odlazi u Pariz gdje je povremeno nastupao kao plesač. 1673. g. je napisao prvu operu Kadmo i Hermiona na libretto Philippea Quinaulta. Glavni likovi su u drugom planu, a važniji su bogovi koji nastupaju u divertissementu – zabavnim scenama koje se temelje na plesu i zborskim djelovima. Misli likova se izražavaju u arijama. Plesni element je jako važan dio. Orkestar se dijeli na „mali zbor“ (tal. concertino) – dvije violine ili flaute uz b.c. i „veliki zbor“ (tal. concerto grosso) koji se sastojao od 24 violine, flaute, oboe, fagota i timpana. Lullyjeve zasluge su lirska tragedija (tragedie lirique) u suradnji

s Philippeom Quinaultom koju odlikuju jednostavnost radnje i scenski efekti te recitativ praćen orkestrom (a ne samo uz b.c.) koji se javlja u operi-baletu Trijumf ljubavi iz 1681. te operama Perzej iz 1682. i Armida iz 1686.  Jean Baptiste Lully: Kadmo i Hermiona, Belle Hermione, V. čin, 1. scena (1673.) Jean Philippe Rameau (1683.-1764.) je zaslužan za popularnost francuske opere u inozemstvu, zahvaljujući njemu strani skladatelji postaju zainteresirani za francusku operu. Njegova najpoznatija opera je Hippolite et Aricie iz 1733. Ta opera je lirska tragedija u kojoj prevladavaju recitativi. Rameau uvodi tzv. obligatni recitativ praćen orkestrom koji je izrazito aktivan i ima jako važnu ulogu. 1722. Rameau piše Traktat o harmoniji u kojem navodi kako svaki akord koji nije tonički treba sadržavati disonancu čime su njegova djela harmonijski puno progresivnija od Lullyja. Melodije proističu iz harmonijskih zbivanja. U orkestru su osobito važni drveni puhači.  Jean Philippe Rameau: Hippolite et Aricie, Prolog (1733.) U Engleskoj je funkcija kazališne glazbe bila ukrašavanje određenih prigoda. Najpopularnija vrsta je maskerata (varijanta francuskog dvorskog plesa) kojoj su u prvom planu ples i scenski spektakli, a u drugom vokalna dramska glazba. Henry Purcell (1659.-1695.) 1691. napisao je operu Kralj Arthur u kojoj se glazba javlja samo u nekim brojevima. Njegova najpoznatija opera je Didona i Enej iz 1689. u kojoj je najvažnija drama, a glazba je samo dodatak.  Henry Purcell: Didona i Enej, When I am laid, tužaljka Didone iz III. čina Georg Friedrich Händel (1685.-1759.) rođen je u Njemačkoj gdje živi do 1705. Od 1706. do 1710. boravi u Italiji, a zatim od 1711. do smrti živi u Engleskoj. Dok je živio u Njemačkoj, u Hamburgu je napisao prvu operu Almira na njemačkom (recitativi) i talijanskom (arije) jeziku. U Engleskoj je u funckciji kralja Georgea I. napisao oko 40 opera. Najpoznatije Händelove opere su Giulio Cesare iz 1724. koju odlikuje virtuoznost i Alcina iz 1735. u kojoj je zbog triola već prisutan galantni stil. Smrću Georgea I. prestaje njegova popularnost zbog čega oko 1741. prestaje pisati opere i posvećuje se pisanju oratorija. Händelovi oratoriji su vrhunac baroknog oratorija – slični su operi, ali su bez scene. Neki od njegovih najpoznatijih oratorija su Mesija iz 1742., Izrael u Egiptu iz 1739., Samson iz 1743. i Solomon iz 1749.  Georg Friedrich Händel: Giulio Cesare, Se meta, arija iz 2. čina (1724.)

Sonata i koncert U baroku instrumentalni oblici postaju popularni, instrumentalna glazba se emancipira od vokalne te se više ne svodi na puko obrađivanje vokalnih djela. Karakteristike koje se javljaju u instrumentalnoj glazbi su basso continuo koji je sve više razrađen i više nije puka pratnja, harmonija koja je raznolika, ali se drži tonalitetnog nacrta i motivski rad – sekvence, imitacije i repeticije. Od instrumenata u baroku najviše dominiraju gudači, osobito violine. Violina se pojavljuje oko 1520. u regiji oko Milana, a razvila se u više veličina s neodređenim imenima u odnosu na instrument.

Glavna podjela violina u baroku je na violu da braccio , violu da gamba i violone – preteču kontrabasa koja je zvučala oktavu dublje od zapisa. Rane violine imale su tri žice, a od oko 1540. po četiri žice ugođene po kvintama. Osim gudačkih instrumenata popularni su i flauta, oboa, fagor, truba i trombon. Cink je vrsta roga osobito popularna u baroku. To je drveni zakrivljeni instrument između blok flaute i trube. Sonata u 17. st. nema precizno značenje, te se osim sonate za sva instrumentalna djela koriste i termini sinfonia i canzona. Termin canzona je brzo iščeznuo, a sinfonia je bila sinonim za uvertiru opere i prvi stavak u suiti. Skladatelji prvih sonata su Salomone Rossi (1570.-1630.) i Biagio Marini (1594.-1685.). Sonate su se razvile iz vokalne glazbe tako da su neke linije za vokalnu izvedbu postale uglatije i ritmičnije za instrument.  Giovanni Paolo Cima: Sonata iz zbirke Concerti ecclesiastici (1610.) Sonata se u baroku razlikuje po mjestu izvođenja: sonata da camera (komorna sonata) je sadržavala preludij i dva do četiri plesna stavka kontrastna po pitanju tempa, dok se sonata da chiesa (crkvena sonata) izvodila za vrijeme mise zbog čega ne sadrži plesne stavke. Sonata da chiesa ima četiri stavka: polagani-brzi-polagani-brzi. Obje vrste sonata spadaju u trio sonate: tri dionice uključuju četiri izvođača – dvije violine ili flauta i oboa uz b.c. (violončelo ili viola da gamba + instrument s tipkama, obično čembalo ili orgulje).  Maurizio Cazzati: Sonata op. 35 br. 10 u D-duru, I. Allegro, II. Mesto, III. Allegro, IV. Mesto Značajni skladatelji instrumentalnih skladbi su Biagio Marini, Salomone Rossi, Giovanni Legrenzi, Giovanni Paolo Cima, Maurizio Cazzati i Arcangelo Corelli. Corelli je čitav opus posvetio gudačima te po stilu jasno odvaja crkvene i komorne sonate, iako u oboma koristi iste skladateljske postupke. Njegovi nasljednici su Tomaso Albinoni, Antonio Vivaldi i Francesco Maria Veracini. Oni proširuju i zaokružuju sonatu, intenziviraju razlike u stavcima te počinju ispisivati ukrase.  Arcangelo Corelli: Trio sonata op. 3 br. 1 u F-duru (1689.) U instrumentalnim djelima je postojao tonalitetni nacrt. Pritom su važne sekvence koje određuju granice tonaliteta. Središte instrumentalne glazbe je Bologna zbog violinističke škole, crkve San Petroglio i Accademie filarmonice, ustanove koja je promicala pravila 16. st. i strogi kontrapunkt. U Engleskoj instrumentalna djela piše Henry Purcell, u Njemačkoj Heinrich Franz Ignaz Biber, a u Francuskoj François Couperin i Jean-Marie Leclair. Koncert se dijeli na nekoliko vrsta: „višezborni“ koncert je koncert u kojem se suprotstavlja više instrumentalnih skupina (obično dvije podjednakog sastava). Kad jedna skupina svira je dinamika obično piano, a kad sviraju obje forte; concerto grosso je koncert u kojem se suprotstavljaju manja (concertino ili soli) i veća (concerto grosso, tutti ili ripieno) instrumenalna skupina; i solo koncert u kojem se suprotstavljaju solist i orkestar. Talijanski skladatelji koncerata su bili Alessandro Stradella, Arcangelo Corelli, Giuseppe Torelli, Tomaso Albinoni i Antonio Vivaldi koji je napisao oko 450 koncerata. Vivaldi djeluje u Veneciji od 1703. do svoje smrti. U njegovom je opusu vidljiv razvoj koncerta: primjer ranih koncerata je zbirka

L'estro armonico koja sadrži koncerte s po četiri, a rijetko s po tri stavka. U ranim koncertima nema teme i jasne strukture. Primjer kasnih koncerata (oko 1720.) su Godišnja doba op. 8 iz 1725. u kojima pokazuje tendenciju prema galantnom stilu. Godišnja doba op. 8 su primjer barokne programne glazbe. Zadnji Vivaldijevi koncerti nastaju 1730-ih godina te su pod utjecajem opernog stila – u njima koristi ritornello koji je odlika opere buffe.  Antonio Vivaldi: Koncert za dva violončela u g-molu, rv 531 (1717.) U Njemačkoj koncerte skladaju Georg Muffat, Georg Friedrich Händel, Johann Gottfried Walther i Johann Sebastian Bach koji je obradio L'estro armonico.

Plesna glazba u Francuskoj U Francuskoj je djelovao ceh glazbenika pod nazivom Menestriers. Središnja funkcija glazbe bila je plesna glazba na dvoru. Najznačajniji skladatelj je François Couperin (1668.-1733.), a osim skladanja svirao je čembalo i orgulje. U svojim djelima izbjegava talijasnki utjecaj (virtuoznost i afekte) te mu je glazba razlomljena na manje fraze uklopljene u periode. U talijanskoj glazbi ukrasi služe za izražavanje afekata i vrtuoznosti, dok u francuskoj glazbi stvaraju napetost (disonance) i podcrtavaju ritam. Najvažnija vrsta bio je dvorski balet (ballet de cour) koji su izvodili naskirani plesači na važnim proslavama. U dvorskom baletu sudjeluje veliki zbor i orkestar bez b.c., a između se umeću brojevi (pjesme, najave sljedećeg plesa) praćeni lutnjom. Stavci su kontrastnih tempa. Na kraju dvorskog baleta bio je veliki balet s plemićima. Pod utjecajem dvorskog baleta razvila se plesna glazba aranžirana za lutnju koju su izvodili leuti amateri. Robert Ballard je pisao dvije melodije od četiri takta koje se odmah variraju (dupliranje: prva melodija – varijacija –druga melodija - varijacija).Glazba za čembalo proizlazi iz glazbe za lutnju – glazba za lutnju se transkribira za čembalo. U drugoj polovici 17. st. čembalo zamjenjuje lutnju. Najpoznatiji čembalisti su bili Couperin i Jacques Champion de Chambonnières. Plesna glazba za solo instrumente se grupira u suitu. U suiti su prva dva stavka bila Allemande i Courante, zadnji je bio Gigue, a između su bili Sarabande, Menuet i/ili ostali stavci. Couperin svoje suite naziva ordres.  François Couperin: Ordre 17 u B-duru, Les lis naissans (1727.)

Johann Sebastian Bach Johann Sebastian Bach (1685.-1750.) rođen je u Eisenachu u glazbeničkoj obitelji. Prvu glazbenu poduku dobio je od oca. Kako je ubrzo postao siroče, odlazi živjeti u Ohrdruf kod starijeg brata. 1700. dobiva stipendiju te se odlazi dalje školovati u Lüneburg u samostan sv. Mihaela. 1703. prvi put odlazi u Weimar gdje je bio dvorski skladatelj. 1705. odlazi u Arnstadt kako bi se susreo s Buxtehudeom koji mu je bio uzor. U Muhlhausenu se oženio Mariom Barbarom Bach s kojom je imao sedmero djece. Prvi napredak u Bachovoj karijeri je njegov drugi odlazak u Weimar (1708.-1717.) gdje postaje orguljaš na dvoru i svira violinu u orkestru. 1714. postaje koncertmajstorom i ravnateljem dvorske

kapele. Po svojoj je zamisli preuredio Weimarske orgulje. U weimarskom razdoblju Bach je najviše skladao za instrumente s tipkama i kantate. Od 1717. do 1723. djeluje na dvoru princa Leopolda u Cöthenu gdje dobiva veliku plaću. Sklada pretežno orkestralnu i komornu glazbu, ali ne zanemaruje ni instrumente s tipkama te povremeno piše i kantate. Najznačajnija djela tog razdoblja su Brandenburški koncerti i prvi svezak Dobro ugođenog glasovira. 1721. se ženi Annom Magdalenom Bach, sopranisticom na Leopoldovu dvoru s kojom je imao 13 djece.  Johann Sebastian Bach: Suita za violončelo br. 1 BWV 1007, Preludij (1720.) Kako bi što bolje obrazovao djecu, Bach se 1723. seli u Leipzig gdje provodi ostatak života. Postao je kantor crkve sv. Tome i svih važnijih leipziških crkava. Svaki tjedan (nedjelju) i blagdan bio je dužan napisati jednu kantatu. Bio je slabo plaćen te je morao predavati latinski jezik. Nakon 1727. se posvećuje i drugim žanrovima: napisao je Muku po Mateju, drugi svezak Dobro ugođenog glasovira, Goldberg varijacije, Misu u h-molu, Umjetnost fuge, itd. 1729. preuzima vodstvo nad Collegium musicum, društvom glazbenih amatera koje je osnovao Georg Philipp Telemann. 1747. odlazi u Potsdam gdje posjećuje Fridriha Velikog. Tom prigodom napisao je Muzičku žrtvu posvećenu Fridrihu, fugu i ostale forme na Fridrihovu temu.  Johann Sebastian Bach: Brandenburški koncert br. 2 u F-duru, BWV 1047, I. Allegro (1718.) Bach je proučavao već postojeću literaturu njemačkih, talijanskih i francuskih skladatelja za instrumente s tipkama te je pokušao prenijeti koncerte za ostale instrumente na instrumente s tipkama. U djela za instrumente s tipkama spadaju Orguljska knjižica (obrada 45 od 164 luteranska korala), Dobro ugođeni glasovir u dva sveska, Umjetnost fuge (nedovršeno djelo u kojem pokazuje kontrapunktske mogućnosti na jedan glazbeni materijal, Umjetnost fuge predstavlja presjek njegovog stila skladanja). Kantate sadrže oratorijske elemente, recitative i arije, a dijele na sakralne i svjetovne (slične su operama, ali je izvedba koncertantna). Od koncerata se ističu solo koncerti za violinu, a od concerta grossa Šest Brandenburških koncerata posvećenih grofu Christianu Ludwigu od Brandenburga nastalih 1721. g. u Cöthenu. Od ostalih instrumentalnih djela ističu se invencije, sonate i suite, a od vokalno-instrumentalnih Misa u h-molu, Muka po Mateju i moteti. Bach nije napisao niti jednu operu. Njegovo stvaralaštvo predstavlja ravnotežu između melodijske polifonije i harmonije.