Tocqueville.pdf

ALEXIS DE TOCQUEVILLE O AMERIČKOJ POVIJESTI

Izdavači Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu Zagreb, Ivana Lučića 3 United States Information Service Zagreb, Hebrangova 2

Za nakladnike Ivo Goldstein Urednici Drago Roksandić Maja Brkljačić Prijevodi sažetaka na engleski Mirjana Knežević 11a francuski Sandra Prlenda, Ivona Savić

Design & layout Mirsad Japić [email protected] Tiskara GIPA Prilaz Gj. Deželića 12, Zagreb

ALEXIS DE TOCQUEVILLE O AMERIČKOJ POVIJESTI

Drago Roksandić, Maja Brkljačić (urednici)

Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu United States Information Service, Zagreb Zagreb, 1998.

S A D R Ž A J

Predgovor

ŠEFKO

KURTOVIĆ:

Što je Tocqueville tražio u Americi? Ivo

7

....

PETRINOVIĆ:

Dihotomna demokracija u Tocquevilleovu viđenju modela američkog društva i njezina suvremenost NIKOLA

ARSEN

47

DUGANDŽIJA:

O tiraniji demokratske većine u djelu A l e x i s a de T o c q u e v i l l e a i n j e g o v i h nastavljača

58

BAČIĆ:

Tocqueville o slobodi tiska, njezinoj ulozi i značaju JOSIP

13

82

KREGAR:

A l e x i s de T o c q u e v i l l e i l o k a l n a demokracija u Americi

100

ELVIO

BACCARINI:

T o c q u e v i l l e i Mill o demokraciji i slobodi MAJA

BRKLJAČIĆ:

Thomas Jefferson i A l e x i s de T o c q u e v i l l e o p o l o ž a j u i ulozi žene u američkom društvu DRAGO

115

132

ROKSANDIĆ:

A l e x i s de T o c q u e v i l l e i " e x c e p t i o n a l i s m " a m e r i č k e p o v i j e s t i . . . . 148 TOMISLAV ĆEPULIĆ :

Prilog p r o u č a v a n j u r e c e p c i j e T o c q u e v i l l e o v a opusa u Z a g r e b u . Izdanja Tocquevilleovih djela u zagrebačkim knjižnicama

198

Summaries

212

Résumés

223

PREDGOVOR

ALEXIS DE TOCQUEVILLE U HRVATSKOJ KULTURI

Alexisa de Tocquevillea, francuskog političkog pisca iz prve polovice devetnaestog stoljeća (1805. - 1859.), veći dio hrvatske javnosti poznaje kao autora djela "O demokraciji u Americi" te studije "Stari režim i revolucija". Pokušaji, da se njegova misao i interpretacijski predstavi, posebno sa stajališta njegova shvaćanja američke povijesti, ostajali su na ovim prostorima slabije poznati, čak i u užim znanstvenim krugovima 1. Jedan je od zadataka ovog zbornika ispraviti takvo stanje stvari. Zbornik je nastao kao rezultat znanstvenog kolokvija održanog 7. lipnja 1995. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u organizaciji Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta i Američkog centra u Zagrebu. U radu kolokvija sudjelovali su sveučilišni profesori i istraživači iz Zagreba,

1 Medu rijetkim iznimkama treba spomenuti dva teksta Rade Kalanja, "Modernost Tocquçvilleova poimanja demokracije", pogovor hrvatskom izdanju djela "Stari režim i revolucija" (Zagreb, 1995.), te "Jednakost i sloboda u Toequevilleovoj teoriji demokracije", pogovor hrvatskom prijevodu knjige "O demokraciji u Americi" (Zagreb, 1995.)-

8

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Rijeke i Splita, te skupina studenata povijesti. Najsadržajniji prilozi kolokvija skupljeni su u ovoj zbirci i objavljeni uz podršku Zavoda za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta i Američkog centra u Zagrebu. Potrebnim također smatramo naglasiti da dok su tehnički zahvati u smislu ujednačavanja tekstova bili izvedeni od strane uredništva, konačne verzije svih priloga su autorizirane i usklađene s pojedinim zahtjevima autora. Sami prilozi oslikavaju svu različitost interpretacijskih nivoa i pristupa Tocquevilleovu opusu, potvrđujući danas možda više nego ikad njegovu nikad izgubljenu svježinu i inspirativnost. Šefko Kurtović tako u prvome članku ispituje što je Tocqueville tražio na svome putu u Americi, koji su bili motivi njegova odlaska i kako je ono što je vidio utjecalo na formiranje njegove filozofske poruke. Analizirajući njegov cjelokupan opus Kurtović zaključuje kako Tocqueville temelje američke demokracije vidi u njenim konzervativnim principima. Tocqueville je utemeljitelj modernog demokratskog konzervativizma, te će za Ameriku postati od značaja tek za porasta demokracije i socijalne pravde. U njemu svoj oslon nalaze kako politolozi, tako i političari novog konzervativizma, a, kako tvrdi Kurtović, Tocquevilleov je liberalizam oblik intelektualne hipokrizije kojoj je cilj istaći negativne oznake demokracije. Ivo Petrinović pristupa Tocquevilleu na drugačiji način, iznalazeći neka njegova razmišljanja o slabostima demokracije koja su aktualna i daju odgovore na pojedine probleme sadašnjeg prijelaza iz totalitarnih u demokratske sustave. Tocqueville prikazuje američku demokraciju kao dihotomni proces u kojemu centralizirana vlast podstiče jednakost, koja onda pospješuje utjecaj centralne vlasti i njezina stvaranja javnog mnijenja. Tako, ističe Petrinović, demokracija istodobno ubrzava dva oprečna procesa: jedan slabi vlasti

PR E DG O VOR

9

naglašavajući individualna prava, a drugi jača vlast jer egalizira pojedince te ih dovodi u položaj nemoći da se suprotstave duhovnoj uzurpaciji vlasti. Sličnom temom, tiranijom demokratske većine, bavi se i Nikola Dugandžija. On primjećuje kako Tocqueville američku demokraciju opisuje kao sistem koji inklinira tiranskoj nadmoći većine. Manjina koja ima drukčije nazore biva potisnuta i pretvorena u objekt koji većini služi kao potvrda da je u pravu. Dugandžija ističe kako je Tocqueville naslutio i pravac razvoja te potencijalnu snagu demokratske većine u 20. stoljeću, naročito u uvjetima nacionalnih demokracija, čime je olakšao pojavu teoretičara masovnog društva. Pored Tocquevillea, u svojoj analizi Dugandžija dotiče i druge autore koji su pokazali važnost zakona imitacije u društvenom životu. Dalje se posvećujući fragmentima teorije demokracije, Arsen Bačić govori o problemu karakterističnom za Tocquevilleovu misao, naime o slobodi tiska, smatrajući da je to upravo najuočljiviji slučaj njegova nastojanja da se ograniči utjecaj modernih intelektualaca. Tocqueville je bio uvjereni pobornik slobode tiska, jer bi isključiva moć države da regulira protok informacija onemogućila građane da upravljaju sami sobom i odvela režim u despotizam. No, kako naglašava Bačić, Tocqueville je zagovarao ono uređenje tiska koje bi ograničavalo utjecaj intelektualaca. Proglašavajući Tocquevillea jednim od glavnih teoretičara lokalne zajednice Josip Kregar analizira njegov pristup lokalnoj samoupravi. Decentralizanu upravu i samoupravu Tocqueville smatra dobrom osnovom demokracije u Americi, a upravo je oduševljen kako upravnim učincima, tako i političkim posljedicama decentralizacije. No, kako tvrdi Kregar, istovremeno je krajnje skeptičan prema mogućno-

10

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

stima da se takav model jednostavno prenese u Europu. Ideje razvijene nakon Tocquevilleova posjeta Sjedinjenim Državama temelj su modernim shvaćanjima o teritorijalnopolitičkoj decentralizaciji. Elvio Baccarini se posvećuje onom dijelu Tocquevilleove misli koji je prihvatio John Stuart Mill. Ocjenivši Tocquevilleov odnos prema demokraciji progresivnim, Baccarini navodi prijedloge rješenja oba autora za moguća zla demokracije. Prije svega radi se o razvoju demokratskih ustanova, posebno onih koje oduzimaju opterećenja središnjim državnim organima i traže što šire angažiranje građana u političkim i javnim djelatnostima. Primjenjujući komparativnu metodu, Maja Brkljačić u svome članku analizira kako su Thomas Jefferson i Tocqueville sagledavali položaj i ulogu žene u američkom društvu. Testirajući na pitanju društvenog položaja žene liberalnost shvaćanja autora, Brkljačić dolazi do zaključka kako je patrijarhalnost imanentno obilježje Tocquevilleove liberalne misli. Podređeni status američkih-žena prošloga stoljeća ne samo da je u skladu sa već i izražava liberalne demokratske principe. Drago Roksandić svoj prilog posvećuje različitim mogućnostima čitanja Tocquevilleova opusa. Na američkoj strani njegove su spoznaje doživjele mnogostruke interpretacije, pri čemu su ih jedni tumačili kao argument "za", drugi pak kao argument "protiv" američke civilizacije. U oba je slučaja, tvrdi Roksandić, Tocquevilleovo mišljenje bilo jedno od temeljnih uporišta vrednovanja jedinstvene posebnosti američkoga povijesnog iskustva u svjetskopovijesnom smislu i to prije svega u tradiciji demokratske političke kulture, kao njezin najprepoznatljiviji slučaj.

PRE DG O VOR

11

Konačno, Tomislav Ćepulić u svome istraživanju osigurava još jedan prilog proučavanju recepcije Tocquevilleova opusa u Zagrebu. On daje iscrpan popis njegovih knjiga registriranih u zagrebačkim knjižnicama, počevši s najstarijim pronađenim izdanjem iz 1833. godine, do svibnja 1995. godine, kad je zaključen tekst. Već i kratak pregled tema pojedinih priloga jasno svjedoči 0 različitim razinama i područjima interesa koje svoju inspiraciju pronalaze u djelu Alexisa de Tocquevillea. Time se višestruko potvrđuje opravdanost namjere i želje uredništva pri tiskanju ove knjige da hrvatsku javnost konfrontira s jednim pogledom na fenomen liberalne demokracije, kao i mnoštvom interdisciplinarnih interpretacijskih kutova provociranih njime. Nadamo se da će ovo djelo biti poticaj novim istraživanjima kako Tocquevillea, tako i drugih teoretičara razvitka demokratskog poretka u nas, te da će naići 1 na odgovarajući prijem među studentima. Izdavanje knjige novčano su pomogli Američki centar u Zagrebu i drugi sponzori, te im se na njihovoj pomoći najljepše zahvaljujemo.

U Zagrebu, 1. ožujka 1998.

Urednici

Šefko Kurtović

ŠTO JE TOCQUEVILLE TRAŽIO U AMERICI V

TOCQUEVILLE JE BURKE SREDINE 19. ST.; ON TEMELJNE VRLINE AMERIČKE DEMOKRACIJE VIDI U NJENIM KONZERVATIVNIM PRINCIPIMA. USTVARI, U AMERICI JE TAD PRIJE "DEMOKRACIJA" PRIRODNOG STANJA, NEGO DRŽAVNA I PRAVNA DEMOKRACIJA. TOCQUEVILLE JE ZA AMERIKU POSTAJAO OD ZNAČAJA TEK ZA PORASTA DEMOKRACIJE I SOCIJALNE PRAVDE; ODNOSNO, U NJEMU SVOJ OSLON NALAZE KAKO POLITOLOZI TAKO POLITIČARI NEW-CONSERVATIVISM-A. TOCQUEVILLE JE UTEMELJITELJ TOG NOVOG, DEMOKRATSKOG KONZERVATIVIZMA, DAKLE ONOGA ŠTO POSTUPNO POSTAJE ODREDNICA AMERIČKE ZBILJE NAKON NEW DEAL-A. TOCQUEVILLEOV LIBERALIZAM JE OBLIK INTELEKTUALNE HIPOKRIZIJE KOJOJ JE CILJ ISTAĆI NEGATIVNE OZNAKE DEMOKRACIJE, I SAMO NJIH I NJENIH.

1 Ovo razmatranje ima u vidu "potpunog Tocquevillea", tj. ne zasniva se samo na "univerzalnim i filozofijskim porukama" njegove "Demokracije u Americi", nego ima u vidu sve što je pisao i radio taj akter u političkom životu svoje zemlje. Jer, čini se da je tako i sam pojasnio značenje svojih ideja.

14

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

U uvodu već prvom izdanju (1835. god.) prve knjige (dio 1. i 2.) "De la démocratie en Amérique" Tocqueville piše: "Priznajem da sam ja u Americi vidio više od Amerike; ja sam tapio tražio sliku same demokracije, njenih nagnuća, njenog karaktera, njenih predrasuda; htio sam je upoznati, da bi bar saznali ono čemu bi se od nje trebali nadati ili bojati. 2 (...) Ne znam da li sam uspio da se sazna ono što sam ja vidio u Americi, ali sam siguran da sam to iskreno želio, i da nikad osim iz neznanja nisam popustio potrebi da se činjenice prilagode idejama, umjesto da se ideje podvrgnu činjenicama." 3

U prepisci sa svojim engleskim prijateljem i prevoditeljem, Tocqueville povodom pripreme za prijevod druge knjige tog djela (dio 3. i 4.) piše: "Živimo u vremenu i u zemlji kojima se gade predrasude" 4 , a dva mjeseca kasnije: "Ovo djelo je, uistinu, napisano poglavito za Francusku ili ako vam je draže u modernom žargonu s francuskog stanovišta. Ja pišem u jednoj zemlji i za jednu zemlju u kojoj je stvar jednakosti sada pobijedila bez mogućeg povratka prema aristokraciji. Pri takvom stanju stvari, ja sam osjećao daje moj zadatak bio da se oborim posebno na loše tendencije koje jednakost može poroditi da bih zapriječio moje suvremenike da se tome predaju. (...) Činilo mi se da ste u prijevodu prošle knjige, ne htijući i slijedeći instinkt Vaših gledišta, 2 Alexis de Tocqueville, Ouvres Complètes (èd. de J. - P. Mayer), tome I: De lu démocratie en Amérique (Paris, 1951.), str. 12. Unaprijed se ispričavamo čitatelju da Tocquevilleova sabrana djela citiramo iz različitih izdanja, jer su ona različita, pa sve ne nalazimo u jednom, odnosno svako od njih nije podjednako potpuno za sve predmete. 3 Tocqueville, De la démocratie, str. 12. 4 Pismo od 12. VII. 1839., vidi: Alexis de Tocqueville, Oeuvres complètes, tome VI: Correspondance anglaise. Correspondance d'Alexis de Tocqueville avec Henry Reeve et John Stuart Mill (Paris, 1954.), str. 45.

TOCQUEVILLE

U AMERICI

15

obojili previše živo ono što je suprotno demokraciji i previše prigušili ono što bi moglo škoditi aristokraciji. Molim Vas ... da mojoj knjizi sačuvate njezin karakter koji je istinska nepristranost u teorijskom prosuđivanju dva društva, staroga i novoga, i više iskrene želje da se vidi uspostavljanje novoga." 5 U razdoblju Tocquevilleove praktične politike (1839.1851.) kao člana Doma poslanika, Tocqueville je član toga doma zajedno sa njegovim starim prijateljem i suputnikom u Ameriku, ali Tocqueville je prema Beaumontu: "Tada se općenito priznavalo da taj krhki aristokrata žute puti i zatvorene ćudi pod prezirnom oholosti krije pomamnu ambiciju i jednu pakosnu dušu", 6 Ipak, Tocqueville je uvrijeđen na Beaumonta, te njihov zajednički dugogodišnji prijatelj Kergorlay piše Tocquevilleu i objašnjava mu da je glavni razlog njihova nesporazuma to što, za razliku od Beaumonta, Tocqueville zna "jedan nepromjenljiv princip umotati u pomirljive, popularne itd. forme, i može se reći da je to prilično tvoj stil." 7 Tocqueville i Beaumont odlaze u Ameriku devet mjeseci nakon Srpanjskog prevrata tj. rušenja bourbonske monarhije Charlesa X. Za najkonzervativnijeg razdoblja te monarhije, za vlade Villèle (1821.-1828.) Alexisov otac, grof de Tocqueville je postao prefekt departmana Seine-et-Oise, može se reći najvažnijeg departmana u Francuskoj, budući da je u njegovom okviru Pariz i Versailles (dakle, sva središnja vlast), a prefekt je i šef policije i sigurnosti. Za Vlade Villèle su i Beaumont i Tocqueville postali članovi suda 5 Tocqueville, Correspondance anglaise, str. 47-48. 6 Piše A. Jardin u predgovoru: Alexis de Tocqueville, Ouvres ample tè s, tome VIII: Correspondance d'Alexis de Tocqueville et de Gustave de Beaumont (Paris, 1967.), vol. 1., str. 28. 7 Tocqueville, Correspondance Tocqueville et Beaumont, str. 26.

16

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

u Versaillesu (prvi državni tužilac, drugi sudac - zamjenik). Pripremajući promjenu krajnje nepopularne vlade Villèle, kralj grofa Tocquevillea imenuje perom i time on, budući je to dvoje nespojivo, prestaje biti prefekt. Nova vlada princa Polignaca misli da svojom uspješnom alžirskom politikom može uzastopce prkositi i raspuštati Skupštinu, koja je izabrana sa krajnje ograničenim biračkim pravom,8 - ipak i takva skupština je protiv krajnje konzervativne politike zadnjeg Bourbona. U događajima koji su uslijedili Tocqueville je služio u nacionalnoj gardi u Versaillesu koja čuva kralja, mada on želi prije svega mir, ipak je krajnje razočaran kraljevim bijegom. Novoga kralja - građanina ne vole ni Tocqueville ni Beaumont, ali su oba dali prisegu novoj vlasti. Uskoro Alexisov otac gubi perstvo, a dva mlada pravnika shvaćaju da se moraju (bar dok prva bura ne prođe) maknuti.9 Od nove vlade traže da im da dopust 10 da na vlastiti trošak idu u Ameriku istražiti kazneni sustav SAD.11

8 Od oko 30 milijuna Francuza, odnosno 8-9 milijuna punoljetnih muškaraca, tek oko sto tisuća njih su imali aktivno, a samo 16 tisuća pasivno l?iračko pravo. 9 Koliko su te procjene bile točne pokazuje i to da su oba nakon povratka podnijeli ostavke jer ih se dovelo u priliku da svoju lojalnost novom režimu dokazuju zastupajući njegove interese protiv legitimista. Vidi o aferi barunice de Feuchères: A. Tocqueville, Ouvres complètes, tome Vili.: Correspondance Tocqueville et Beaumont (Pariz, 1967.), vol. 1., str. 20. i dalje. 10 Od 18 mjeseci koliko su dobili dopusta, u SAD su proveli pola tog vremena. A Hacker, Political Theory: Philosophy, Ideology, Science (New York, 1961.), str. 461. 11 Rezultat toga će biti knjiga koju će zajednički 1833. god. izdati: Beaumont et Tocqueville, Du système pénitentiaire aux Etats -Unis et de son application en France (Pariz, 1833), iako je ona skoro potpuno Beaumontovo djelo. Tocqueville je sredio dokumentaciju i izradio bilješke. I to pokazuje gdje su bili Tocquevilleovi interesi. Zanimljivo je što pisci vele u kratkom uvodu te knjige: "U naše doba društvo pati od jedne bolesti za koju nam se čini da ima dva uzroka: jedan, posve moralni; u inteligenci-

TOCQUEVILLE

U AMERICI

17

Da li je od početka putovanja dva mlada pravnika postojala namjera da se zapravo u Americi pozabave nečim drugim, ili je ta zamisao nastala čak prije samog putovanja, ili možda za boravka u SAD? Uostalom, zašto u Ameriku? Izbjeglice iz Francuske su uvijek, za mnogobrojnih prevrata prije i poslije toga odlazili u susjedne zemlje, aristokracija je rado bježala u Englesku; Tocquevilleu je Engleska bila bliska ne samo po obiteljskim vezama, nego u vrijeme njegova odlaska u Ameriku on je već četiri godine bio u vezi s Engleskinjom koja je šest godina starija od njega, koju je upoznao u Versaillesu i koja veza će nakon osam godina trajanja (kasnije, 1835. god.) završiti brakom. Ipak, Amerika! Sa kakvim znanjem o Americi tamo odlazi dvadesetpetogodišnji pravnik Tocqueville (Beaumont je tri godine stariji)? Tocqueville sa ponosom spominje svoje aristokratsko i normansko podrijetlo i navodi da su njegovi davni predci zajedno sa Williamom Osvajačem prolijevali krv u Engleskoj. Ipak, on je kao i njegov daleki i slavni rođak Chateaubriand, uza svu starost i visinu plemstva nosio oznake provincijskog plemstva, koje je s jedne strane zabljesnuto sjajem

jamu postoji aktivnost koja ne zna gdje da se potroši, u duhovima energija kojoj manjka hrana, i koja proždire društvo, u nedostatku drugog plijena. Drugi, posve materijalni; to je tjeskoba radnog pučanstva koje nema posla ni kruha, i čije kvarenje započeto u bijedi, završit će u zatvoru. (...) U Francuskoj ima dva milijuna prosjaka, i četrdeset tisuća oslobođenih sudenika, koji su izašli iz kaznionica ili drugih zatvora. "Vjerojatno su to Beaumontove riječi i vjerojatno je on u ovo me sloju vidio vrstu američkih robova i otuda njegov interes kroz čitav život za to pitanje. Vjerojatno je on u ropstvu i bijedi vidio kako negaciju slobode (jednih), tako i previše slobode (drugih); za Tocquevillea pozitiv slobode nikad ne otvara pitanje njenog negativa. Zavedeni citat: Beaumont et Tocqueville, Du système, str. 1-2.

18

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

i istančanošću plemstva dvora i metropole, ali - pogotovo sa godinama - zna i idealizira pastoralu svoje mladosti, njenog provincijskog mira i prirodnog sklada. Bile su to i čari toga plemstva, koje je odisalo svježinom provincijalne romantike, koja je bila još utoliko ljepša što je u Rousseauu imala svoj simbol, a u melankoličnom i nepredvidivom Chateaubriandu svoj uzor. Sa svim time Tocqueville se, posredstvom svoje rođačke veze sa Chateaubriandom, poistovijetio. Nije daleko od toga bio ni njegov prijatelj Bretonac Beaumont, kome je njegov slavni i stari rođak Lafayette također bio uzor. 12 Oba ta dva slavna starca su pričali svoje američke doživljaje 13 : Lafayette one iz američke revolucije i borbe za nezavisnost, a Chateaubriand iz svoje rousseauovsko - robinzonovske samoće koju je zakratko 1791. god. potražio u Americi. 14 Oba ova mladića su rezultat odgoja koji je velikim dijelom bio salonska konverzacija i, za mnoge, intelektualna koketerija. Bilo je to saznavanje kroz neposredne kontakte, koji su za neke bili i prilika da pokažu i svoja knjiška znanja. Amerika je tada postala ponovo zanimljiva za europske po12 Beaumont će oženiti Lafayetteovu unuku, pa će i financijski propasti isplaćujući dugove njenog oca, medu kojima je bilo i onih koji su se vukli od samog djeda. 13 Tad Amerika privlači, i Tocquevilleu prethode mnogi drugi, od Charlesa Dickensa (koji je svoj doživljaj Amerike opisao u "Martin Chuzzlewit") do Harriet Martineau (opisala u obliku dnevnika: "Retrospect of Western Travel"; kako je ona za tog putovanja otvoreno pokazivala svoj abolicionisttčki stav, skoro daje bila linčovana). 14 Chateaubriand je bio prihvatio Revoluciju u njenom početnom obliku, ali već nakon dogadaja 5. listopada 1789., a osobito tečajem 1790. i poglavito u vezi odnosa nove vlasti prema Crkvi, promijenio je stranu (prva od njegovih kasnijih mnogobrojnih i "neobjašnjivih" promjena) i 1791. otišao u Ameriku, gdje će u pustoši njene divljine ostati osam mjeseci; bit će to predmet njegove "indijanske epopeje", "Les Natchez".

TOCQUEVILLE

U AMERICI

19

litičke ali i intelektualne krugove. Bile su to godine kad je ono što su SAD izborile prije pola stoljeća sad postalo aktualno za čitavu zapadnu hemisferu: odbacivanje pokroviteljskog europskog plašta, i oslobođenje, sad prije svega bivših španjolskih posjeda. Dakako, ponovilo se kolonijalno suparništvo od prije pola stoljeća: sad su Engleska i Francuska tražile, posebno putem trgovačko-bankarske infiltracije, svoj dio plijena tamo. "Amerika - Amerikancima", i nedavno (1823. god.) jasno izražena Monroeova poruka ("prste k sebi") ukazivala je da je Ariierika suviše samosvjesna, suviše naučila od događaja od prije pola stoljeća, da bi bila lahak plijen jednog primitivno-vojničkog ekspanzionizma. Za to su se ukazivali novi prostori: kako prostori starih ishlapjelih kolosa Azije, tako pogotovo Afrike, koja je bila u stanju u kojem su bile američke kolonije nekoliko stoljeća ranije. Za Francusku je to bila prije svega sjeverna (Alžir) i zapadna (Senegal) Afrika. Pogotovo Alžir: tako blizu, tako pogodan za kolonizaciju, i jedne kulture koja se ukazivala inferiornom. 15,16 Sve je to osnova jednog "demokratskog kolonijalizma" 17 , koji je tražio novog vođu; general Cavaignac se republi15 To će biti Tocquevilleovi zaključci i gledišta koja će zastupati u Skupštini za Srpanjske monarhije. Vidi: Alexis de Tocqueville, Ouvres complètes, tome III: Ecrits et discours politiques (Pariz, 1962.), Deuxieme partie: L'Algerie, str. 127-436. 16 ibidem, Introduction par J. - J. Chevallier et André Jardin, osobito str. 30-32. Mada Tocqueville nije završio gdje i njegov prijatelj Gobineau, L'inégalité des races, nije daleko od "nacionalnog realizma" pa i nacionalizma. O odnosu Tocquevillea prema Gobineauu ponešto govori i ovo: kad na početku Druge Republike 1849. god. Tocqueville postane ministar vanjskih poslova, za šefa svog kabineta će uzeti Gobineaua. 17 Ibidem, str. 252: "Kolonije svih europskih naroda daju istu sliku. Udio pojedinca tu je svugdje veći nego u domovini, umjesto da bude manji. Njegova sloboda djelovanja, manje ograničena. To nam mora služiti kao poruka."

20

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

kancima nudio kao novi Napoleon, jer Napoleonov mit je ponovo izranjao snagom koju možda nikad nije imao živi Napoleon, a svijest o široj, o demokratskoj osnovi te moći institucionalizirat će se u ideji "demokratskog cezara", u ideji plebiscita. Taj mit, ta svijest posve je očita za vlade Villèle; on zajedno sa Vitrollesom, ministrom iz vremena Louisa XVIII., postaje zagovornik decentralizacije 18 kao glavnog sredstva da opće pravo glasa "ne degenerira u demokraciju, u tiraniju većine". 19 Što su mladi aristokrati pravnici Tocqueville i Beaumont znali o Americi kad su tamo došli? O tome ponešto govore i pisma-preporuke koje nose: od Chateaubriandovih i Lafayetteovih, do preporuka grofa Neuvillea koji je bio ambasador Louisa XVIII. u Washingtonu (u razdoblju 1816.22.), te nadbiskupa Bordeauxa koji je dvadeset godina živio u SAD i bio biskup Bostona. 20 Ali oni, pogotovo Tocqueville, nose i svoj intelektualni prtljag. 21 Bio je to prije svega Guizot čija predavanja, čak kat-

18 O političkoj prirodi tadašnjih zahtjeva za decentralizacijom pisao je 1821. god. Baron de Barante, Des communes et de Varistocratie. 19 Philippe André-Vincent, Les idées politiques de Chateaubriand (Paris, 1936.), str. 39. 20 Kome su upućene odnosno koja vrata su im te preporuke otvorile izvrsno je pokazao, stotinu godina kasnije, profesor na Yaleu, G. W. Pierson, Tocqueville and Beaumont in America (New York, 1938.); to djelo na temelju iscrpne arhivske građe prati svaki dan tog putovanja od devet mjeseci diljem Amerike; za to vrijeme ovi putnici će, tadašnjim načinom putovanja, proći preko deset tisuća kilometara od New Yorka do Velikih jezera, od Quebeca i Nove Engleske do Juga i Jugo-Zapada, odnosno New Orleansa. 21 Vidi drugačije: "Tocqueville je došao u Ameriku da bez predrasuda sudi o onome što vidi ..." D. Malone and B. Rauch, Empire for Liberty. The Genesis and Growth of the United States of America (New York, I960.), vol. I., str. 532.

TOCQUEVILLE

U AMERICI

21

kad odlaskom pješke iz Versaillesa, u Parizu sluša. Tada je francusku društvenu misao počeo označavati jedan duh povijesti koji su nosili veliki povjesničari toga vremena Thierry, 22 Thiers 23 , ali pogotovo Guizot 24 , a što je bilo izbijanje, punom snagom, Montesquieuova duha i negacije, ili bolje reći, relativizacije Turgotove i Condorcetove 25 ideje neprestanog progresa. Ni jedan Chateaubriand 26 , pa ni Tocqueville neće izrijekom negirati ideju progresa, iako će ju izuzetnim naglašavanjem povijesnog kontinuiteta nastojati amortizirati. Kad je nastala zamisao da se napiše knjiga o američkoj demokraciji? O tome najbolje doznajemo iz prepiske ova dva putnika 27 , pogotovo one Beaumontove, koja ukazuje da su već na samom početku, ako ne već i prije puta, imali zamisao da zajedno napišu takvo djelo, a da već pola godine kasnije, tj. krajem 1831., tj. još par mjeseci prije povratka, Beaumont se ograničava na problem ropstva, a Tocqueville ostaje privržen jednoj abstraktnoj i prodornoj analizi 28 čega? U uvodu "De la démocratie en Amérique", Tocqueville nakon jednog dugog (za uvod) razlaganja francuske povijesti (započinje s 12. st.) u tri zadnja pasusa priopćava: "Oni ko22 Naročito njegova Lettres sur l'histoire de France. 23 Njegova Histoire de la Révolution française izlazi 1824-7. 24 Naročito Histoire de la révolution d'Angleterre. 25 Prije svega njegova izvanredna Esquisse d'un tableau historique des progrès de l'esprit humain, koju je taj "žirondinski mozak" sačinio u zatvoru, prije samoubojstva, 1794. godine. 26 Njegovi Analyse raisonnée de l'histoire de France i Etudes historiques, ukratko: André-Vincent, Les idées, str. 49-62, 79-100. 27 U uvodu De la démocratie, Tocqueville na samom početku navodi da je ta misao nastala u Americi, kad je tamo vidio "jednakost uvjeta" i usporedio ih sa onima u "našoj hemisferi". 28 A. Jardin u predgovoru djela navedenog u bilješci br. 9., str. 17-20.

22

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

ji će tu pomno zagledati, ja mislim, naći će u ovom cijelom djelu jednu osnovnu misao koja pokazuje, tako rekuć, sve njegove dijelove. (...) Htio bih dakle da mi se smilujete te da me čitate u istom duhu koji je prethodio mom radu, i da se o ovoj knjizi sudi po općem utisku koji ona ostavlja, kao što sam se i sam odlučio, ne po nekom razlogu, nego po masu razloga." I na kraju: "Završavam tako što ću sam spomenuti ono što će veliki broj čitatelja smatrati nedostatkom djela. Ova knjiga posebno ne slijedi nikoga; pišući je, nisam namjeravao ni služiti ni pobijati ijednu stranku; ja sam se prihvatio da vidim ne drugačije, nego dalje od stranaka; i dok se one bave sutrašnjicom, ja sam želio misliti o budućnosti." Uz "Demokraciju u Americi", Tocquevilleovo je još jedino djelo "L'Ancien Régime et la Révolution". 30 Prva knjiga, odnosno prva dva dijela, "Demokracije u Americi" izašla je 1835. godine; ona ga je učinila slavnim, i na prijedlog starog legitimističkog liberala Royer-Collarda postaje, tri godine kasnije, član Académie des sciences morales et politiques, a slijedeće godine je izabran u Zakonodavnu skupštinu, u kojoj je tad i slavni Lamartine, a Guizot i Thiers vode glavno kolo. 31 U međuvremenu je Tocqueville

29 Tocqueville, De lu démocratie, tome I., str. 13-14. 30 Citirat ćemo prema: Alexis de Tocqueville, Oeuvres complètes, tome II: L'Ancien Régime et lu Révolution, (Pariz, 1952.). 31 Skupština ipak katkad mora čuti i ideje saint-simonovske i Fourierove ali i Blanquieve provenijencije, jer događaji koje simboliziraju lyonska zbivanja nisu prestala nakon 1834. god.; odnosno, mnogo toga je ukazivalo da Srpanjska kraljevina nije pukim povratkom na trikoioru pokrila sve zahtjeve koji su svoj oslon tražili u Revoluciji, i čija krv i nasilje više nisu pobuđivali samo negativne predodžbe. O ovoj strani Tocque villeove političke djelatnosti, čini mi se da je najiscrpnije pisao veliki poznavatelj socijalnih ideja i pokreta u Francuskoj Maxime Leroy,Alexis de Tocqueville (1935). Mada njegov napis smatra "mnogo kritičnijom interpretaci-

TOCQUEVILLE

U AMERICI

23

dva puta posjećivao Englesku (pa i obitelj buduće žene), ali za čitavo to vrijeme, punih pet godina, sve do 1840. g., on piše i neprestano prepravlja druga dva dijela "Demokracije u Americi". Poput Chateaubrianda i Montesquieua u Engelskoj on prisustvuje sjednicama parlamenta 32 , i posebno

jom Tocquevillea", ipak prof. Ebenstein tu studiju zajedno sa Bryceovom "The Predictions of Hamilton and de Tocqueville" počašćuje da je uvrštava u svoju: W. Ebenstein, Politicai Thought in Perspective (New York, 1957.), str. 464-500. 32 "Voyages en Angleterre" započinje opisom sjednice doma lordova gdje on prati završne rasprave o zakonu o ukidanju ropstva. Tocqueville, Oeuvres complètes, tome V. (Pariz, 1958.),str. 11. Tocquevilleova putovanja u Englesku su 1833. i 1835. godine, dakle za vrijeme pisanja prve knjige "O demokraciji u Americi". Istovremeno njegov američki suputnik Beaumont radi Marie ou l'esclavage aux Etats-Unis, i objavljuje je 1835. god. kad i Tocqueville svoju "Demokraciju". Iako je ropstvo i u Americi bilo Beaumontova glavna preokupacija, ipak će se Tocqueville smatrati većim stručnjakom za to pitanje, pa kad na početku njihove zajedničke političke karijere kao članova Skupštine, u njoj 1839. god. započne rasprava pa i nacrt zakona o ukidanju ropstva u francuskim kolonijama, Tocqueville vodi odnosnu komisiju i izvještava uime nje, što je povod sukobu s Beaumontom. Vjerojatno s obzirom na sastav Skupštine, Beaumont nije ni imao izgleda na uspjeh, jer srž Tocquevilleova izvještaja i od bacivanja prijedloga je: "prije nego im se slome lanci ropstva, treba ih pripremiti za nezavisnost", jer je "ropstvo prirodno i nužno porodilo poroke" kod robova. Na kraju Tocqueville "plemenita načela" svodi na: "previše je da se naš dug poveća za šest ili sedam milijuna livara." Možda i u ovome je razlog što njih dvojica nisu mogli skupa pisati o Americi; Beaumont je također pristalica "realne politike", ali je ljudski topla osoba. To je možda i razlog tog prijateljstva: na kraju ni žena ni braća neće ustrajati uz Tocquevilleovu smrtnu postelju, nego će umrijeti na Beaumontovim rukama. Vidi: Corre spondance Beaumont - Tocqueville, tome VIII., vol. 3, pogl. IX. i X. Tocquevilleovi govore o ropstvu: Ecrits et discours politiques, str. 34-126. Naši navodi, ibidem, str. 107, 111. Tocquevilleov "nacionalni realizam" odnosno "nejednakost rasa", posebno u pismu prijatelju Gobineau od 17. XI. 1853., kojega neki danas ocjenjuju kao najavu Jules Ferrya. Vidi predgovor Chevallier et Jardin: Ecrits et discours politiques, ibidem., str. 31-32.

24

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

upoznaje sudstvo i ustavni sustav Engleske. 33 Možda su ti boravci i razlog tog stalnog prepravljanja. Nakon konačnog objavljivanja 1840. g. i druge knjige, Tocqueville se slijedećih deset godina isključivo bavi politikom, dakle onim što u citiranom uvodu predbacuje drugima, tj. sutrašnjicom. Ponovo će početi "sanjati o budućnosti" kad nakon državnog udara princa - predsjednika Republike Louisa Napoleona, kome je služio (lipanj - studeni 1849. god.) kao ministar vanjskih poslova, ali koji nije zaboravio da je prilikom izbora prvog predsjednika Druge Republike u prosincu 1848. god. Tocqueville žarko podržao generala Cavaignaca koji je svojom alžirskom vojskom i stilom, gušenjem pobune u Parizu u lipnju 1848. god. osigurao "trijumf reda nad anarhijom" pa makar uz jedanaest tisuća ubijenih. Bačen u političku izolaciju 34 Tocqueville pet godina radi "L'Ancien Régime et la Révolution", i 1856. god. objavljuje dio velikog djela koje je trebalo biti poput Montesquieuova "Esprit 33 Tocqueville je u Americi čitao Charles Cottu, L'administration de la justice criminelle en Angleterre et de l'esprit du gouvernement anglais (Paris, 1822.), ali boravak u Engleskoj je te spoznaje učinio zbiljskim. Tocquevilleova najvažnija vrela za interpretaciju političkih i pravnih institucija Engleske su Blackstone i De Lolme, a po povratku, odnosno pišući "Demokraciju" konzultirao je tad izašlu knjigu suca Story, Commentaries on the Constitution of the United States, (1833.), i J. Kent, Commentaries on American Law. Općenito o vrelima za Tocquevilleovo djelo: Pierson, Tocqueville and Beaumont, str. 718. 34 Tocqueville je sudjelovao i surađivao sa svim tako različitim režimima i njihovim nosiocima koji su se tako silovito izmijenjivali za njegova života: legitimisti, orleanisti, bonapartisti, da bi se, na kraju kad ga bonapartizam (plebiscitarni demokrati) baci u izolaciju vratio legitimističkom pretendentu Comte de Chambord. Je li to pokazatelj njegova makijavelizma, ili pragmatizma, ili dogmatizma? Ili je to možda politika koja se zove juste mi!lieu? "Ja ne pripadam ni revolucionarnoj partijini konzervativnoj partiji" - citira ga A. Redier, Comme disait M. de Tocqueville (Paris, 1925.), str. 48. Također vidjeti pismo Beaumontu od 16. X. 1836: Correspondance, tome VIII., vol 1., str. 169.

TOCQUEVILLE

U A M ER I CI

25

des lois" 3 \ i koje mada nedovršeno, već taj manji dio za mnoge je "kruna njegove intelektualne karijere". 36 Na kraju prologa Tocqueville veli da je ovo djelo "proizvod jednog vrlo velikog rada. Postoji takvo poglavlje dosta kratko koje me je koštalo više od jedne godine istraživanja." 37 Veliki literarni kritičar i Tocquevilleov suvremenik Sainte-Beuve za "Demokraciju u Americi" je rekao: "On je počeo misliti prije nego je išta naučio." 3K Izgleda da je to dio razloga da usprkos putovanja u Englesku 39 Tocqueville o njoj nešto slično nije napisao, odnosno da je toliki trud, i to sad kad je bio skoro pedesetogodišnjak, i nakon desetogodišnjeg političkog iskustva, pa dakako i boljeg poznavanja vlastite domovine, rezultirao djelom koje je opsegom samo trećina onoga o Americi. Možda je prvo, mladalačko djelo ishod intuicije i dubine zapažanja, a drugo djelo znanja. Pa, ipak, ima li među tim djelima razlike, jesu li se Tocquevilleovi zaključci izmijenili? To je upit samog Tocquevillea jer u prologu "Ancien Régimea", imajući u vidu taj upit iznosi i odgovore. Na samom početku: "Knjiga koju objavljujem ... nipošto nije historija Revolucije ... to je studija o toj Revoluciji" i to usprkos tome što "nitko dosad nije još si dao toliko truda da razmotri osamnaesto stoljeće na ovakav način i tako izbliza. 35 Tocqueville je bio osobito ponosan na usporedbu sa Montesquieuom, jer je isticao da su mu njegov L'Esprit i Considérations sur la grandeur des Romains najdraže knjige. 36 George Lefevre u uvodu L'Ancien Régime, str. 9. 37 Doista, opsežne bilješke koje prate taj tekst to pokazuju. 38 Tocqueville, De la démocratie, uvod Harold Laski, str. 30. 39 Vjerojatno na tim putovanjima pa i kasnije Tocqueville je spoznao koliko onoga što je on pripisao demokraciji u Americi je samo dio anglo-saksonskog svijeta, i koliko bi drugačije vidio Ameriku da je više znao o Engleskoj i Americi iz ranijeg vremena. Jer, Amerikanci njegova vremena su još više bili Englezi, nego će to biti nakon većeg useljavanja iz ne-engleskog govornog područja, ili nego li su to danas.

26

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Čini nam se da vrlo dobro poznajemo francusko društvo onoga vremena. (...) Ja sam poduzeo da proniknem do srca tog starog režima, tako blizu nama po broju godina, ali koga nam je Revolucija sakrila. (...) Što sam više napredovao u tom studiranju, čudio sam se uviđajući svaki čas u Francuskoj toga vremena mnogo crta koje udaraju u ovu naših dana ... korijeni sadašnjeg društva daleko su usađeni u staro tlo. (...) Nadam se da sam ovu knjigu pisao bez predrasuda, ali ... ja priznajem da studirajući naše staro društvo u svakom njegovom dijelu, nikad nisam posve gubio iz vida novo. Mnogi će me možda optužiti da u ovoj knjizi pokazujem jedan dosta neumjesan ukus za slobodu, za koju me se uvjerava da se nitko u Francuskoj toliko ne brine. (...) ... ta sklonost je kod mene jako stara. Ima više od dvadeset godina da sam govoreći o jednom drugom društvu, pisao skoro doslovno ono što će se čitati." J() Drugim riječima, između Tocquevillea 1830. i 1856. god., između intuicije i znanja, između posve politički neiskusna pisca i pisca desetogodišnjeg parlamentarnog, pa i ministarskog iskustva, između njegove mladosti i kraja koji se nazire, između literarno-socioloških putopisnih iskrica i pascalovske analitičke dedukcije - uvijek i sve počinje i završava na istom: sloboda, njen smrtni neprijatelj je despotizam egalitarne demokracije. Čini se da je u tome ona idée-mère spomenuta u uvodu u "Demokraciju". Pa čemu onda Amerika i Francuska, čemu "Ancien régime et Révolution"; 41 je li Amerika bliže Fran-

40 Tocqueville, L'Ancien Régime, str. 73. 41 ''U Tocquevilleovo doba je bilo dovoljno osnove za ponovnim razmatranjem američkog imidža što je bio prirastao srcu jakobinaca." L. Hartz, The Liberal Tradition in America. An Interpretation of American Politica! Thought since the Revolution (New York, 1955.), str. 36. Ovdje treba odmah dodati Tocquevillea: "Revolucija u Sjedinjenim Državama je djelo zrelog i promišljenog ukusa za slobodu, a ne

TOCQUEVILLE

U AMERICI

27

cuskoj Ancien régimea ili onoj iz doba Revolucije i nakon nje? U čemu je razlika, u čemu je istost, u čemu i tko je mjera te razlike ili istosti? Treba poznavati zastupnike ideje liberalizma od Constanta i Chateaubrianda, preko Royer-Collérda i Guizota te Louisa Napoleona i Lamartinea do Laboulayea i Prévost-Paradola - manje više svi Tocquevilleovi suvremenici i u Francuskoj djelatni (manje-više) u razdoblju 1820. do 1860. god. Za sve njih, od Chateaubrianda do Louisa Napoleona, demokracija je aksiom, ali jedni je negiraju liberalizmom, a drugi cezarizmom. Ipak, čini nam se da je Tocqueville najbliži liberalizmu Royer-Collérda42, što je samo izvedenica i inačica Montesquieuovog aristokratskog liberalizma.

maglovitog i nezrelog instinkta nezavisnosti. Ona se nipošto nijeoslanjala na strasti nereda; nego, naprotiv, ona je koračala sa ljubavlju za poredak i zakonitost." (Tocqueville,De la démocratie, vol. 1., str. 70.) "Ipak veliki vlasnici, južno od Hudsona, činili su višu klasu ... koja je zatvorila općenito političku akciju u svoj krug. To je bila vrsta aristokracije koja se malo razlikovala od mase naroda čije je strasti i interese ona lahko prigrlila, ne izazivajući ni ljubav ni mržnju; (...) To je bila ona klasa koja se na Jugu stavila na čelo ustanka: američka revolucija njoj duguje svoje najveće ljude." (Tocqueville, De la démocratie, vol. I., str. 46.). Najnovija američka povijesno-politička literatura posve je suglasna sa Tocquevilleom o "konzervativnom karakteru američke revolucije". Vidi, osobito, zbornik čiji je urednik Jack P. Greene (ur.), The Reinterpretation of the American Revolution 1763-I7S9 (New York, 1968.), u kome su, kako veli urednik, "najznačajniji kratki eseji i dijelovi nekoliko najvažnijih dužih radova objavljenih o Revoluciji u zadnja dva desetljeća." (ibidem, str. 10). Osobito esej: C. M. Kenyon, "Republicanism and Radicalism in the American Revolution: An Old-fashioned Interpretation", koja na str. 319. piše: "Najvažnije od svega, Revolucija je počela kao pokret konzervativnog protesta, i nijedan od njegovih rezultata ne predstavlja potpuni prekid sa kolonijalnom prošlosti." 42 "Gosp. Royer-Collérd ... je veliki presuditelj, prvi bez ikakve sumnje od svih koji danas postoje u Francuskoj ..." piše Tocqueville John Stuart Millu 1841.god. Vidi: Tocqueville, Correspondance anglaise, str. 334.

28

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Je li istina citirana Tocquevilleova ideja u predgovoru "Demokracije u Americi" da činjenice nije podvrgavao, podešavao idejama? Samo Tocquevilleovo poznavanje činjenica i vrste činjenica koje on zna su odgovor na to. Izgleda da je i sam Tocqueville na to odgovorio: činjenice iz "Demokracije" i činjenice iz "Ancien Régimea" su posve različite naravi. Prve su one naravi za koje kaže da su oznake Amerike: novinarske, one koje se saznaje putem interviewa i neposrednog opažanja; za "Ancien Régime", iako se radi o, kako veli, vlastitoj domovini koju dobro pozna, i koju promatra sa puno više životnog iskustva i znanja, - ipak proučava pet godina pa, ipak, zaključci su isti ! Često se Tocquevillea časti atributom velikog povjesničara43; povijesna znanost po prirodi svojoj pretpostavlja - pogotovo kad se radi o širokim povijesnim obzorima (a to su oni kako prostorni, tako i vremenski) - znanje, dakle vrijeme. Da li povijesni napisi spadaju u "literarnu imaginaciju" ili "literarnu učenost", odnosno da li sredina 19. st. u tom pogledu predstavlja razdjelnicu između "povijesti amatera" i "povijesti profesionalaca"?44 To pitanje ima posebnu težinu za Ameriku, ali čini nam se da nije nikad i nigdje posve odsutno. Uostalom, pojedine sredine su uvijek napise iz povijesti svrstavale u lijepu književnost, i često su literarno-povijesni napisi imali širi i dublji utjecaj od istančanog povijesnog relativiziranja. Tocqueville sigurno nije, pišući "Demokraciju u Americi", pisao povijesno djelo; zato nam se čini uvelike nepotrebnom tvrdnja velikog engleskog povjesničara i Tocquevi-

43 Tocqueville je sam sebe nazivao "Promatrač". Uostalom, to se danas hoće izraziti onim "politički sociolog". 44 Harold J. Laski, The American Democracy. A Commentary and an Interpretation (London, 1949.), str." 413.

TOCQUEVILLE

U AMERICI

29

lleovog mlađeg suvremenika Lorda Actona 45 da Tocqueville nije historik 46 : Tocqueville je toliko povjesničar Amerike koliko je Burke povjesničar Francuske, a Amerika ga zanima onoliko i onako koliko i kako Burkea Francuska. 47 1 koliko god je, čini nam se, "žarka imaginacija" 4 8 u temelju Burkeova djela, toliko je ona i u Tocquevilleovom. Ali, pisati skoro pola stoljeća nakon Burkea o demokraciji i revoluciji, moglo se samo tako da se "činjenice" a ne imaginacija stave u ulogu glasnogovornika polova "dobra i zla" koji označuju demokratskog Leviathana. Međutim, čini nam se da je samo za površno oko Tocquevilleova moć opažanja iznad njegove moći analize; moć političkog nagnuća je posve iznad i opažanja i analize. Nije to promaklo Janetu: "Ali te prednosti (demokracije - Š. K.) uvelike kompromitiraju nedostaci ... Tocquevilleu se osobito dopalo da ovu posljednju oznaku razvije; on je inzistirao na ugnjetavačkim tendencijama demokratskih većina; on je pokazao zbrku koja prijanja uz dvije temeljne ideje demokracije: jednakost i slobodu." 4 9 45 Lord Acton (1834-1902) je uz John Stuart Milla bio možda jedan od onih Engleza na koje je Tocqueville moćno utjecao. Taj aktivni političar, briljantni predavač i povjesničar, aktivni katolik, ali stalno u opoziciji s hijerarhijom, imao je iste preo kupacije kao i Tocqueville, ali suviše istančan i obziran da bi svoja istraživanja uobličio u konačan tekst, tako dà su nakon njegove smrti objavljeni njegovi, "The History of Freedom and Other Esays" (1907) i "Lectures on the French Revolution" (1910). 46 D. Mathew, Acton. The Formative Years (London, 1946.) 47 "Kroz cijelu knjigu očito je da je njegove primarna briga njegova vlastita zemlja", navodi A. J. Grieve u uvodu, te citira: "Kadgod je susjedova kuća u plamenu, nije zgorega da strojevi malo poštrcaju i na našu." E. Burke, Reflections on the French Revolution and Other Essays (London, 1935.), str. 13. Veza Tocquevillea sa Burkeom čini mi se da je daleko veća i dublja, pa i u pogledu problema većine i slobode, nego što se to uopće spominje. 48 G.Sabine,History of Political Theory (London, 1951.), str. 511. 49 Paul Janet, Histoire de la science politique dans ses rapports avec la morale, 5-ème èd. (Pariz), str. 737.

30

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Dakle, čini nam se da je "Demokracija u Americi" jedan politički traktat, kome je temeljna nakana pokazati negativne strane demokracije. Utoliko Tocqueville, koliko god bio nošen duhom konzervativizma, pa i legitimističke reakcije (utoliko mislimo da mu je duhovno najbliži Royer-Collérd), on je ipak pisao za budućnost. Naime, prije nego je nastala, Tocqueville je vidio i njene sjene; ali ono što je u prirodi dogmatskog neiskustvenog pa time i netrpeljivog - bez obzira na njegove političke predznake - Tocqueville je pridao samoj prirodi demokracije 50 , odnosno većine, zaboravljajući da isti defekti mogu biti oznaka i manjine (i to onih većih kao i manjih). Treba se prisjetiti kakva je to bila demokracija koju je Tocqueville promatrao tridesetih godina 19. st. u SAD. Bilo je to doba vrhunca moći i utjecaja konfederalnog federalizma južnjačkih robovlasnika 51 , čiji predstavnik čini nam se nije toliko tadašnji predsjednik Jackson, koliko njegov potpredsjednik Calhoun. 52 Već je tad temeljni problem SAD ne samo carine, ropstvo, nego i neograničena suverenost

50 Alexis de Tocqueville, Voyages aux Etats-Unis, u: Ouvres complètes, tome V. (Pariz, 1957.), str. 178. 51 Nakon 1830. god. dolazi do ekspanzije ropstva na Jugu. Vidi: L. Hartz, "The Reactionary Enlightenment: Southern Political Thought Before the Civil War", u zborniku John P. Roche (ur.), American Political Thought from Jefferson to Progressivism (New York, 1967.), str. 69. 52 Njegova rasprava "O upravljanju državom". Calhoun je u politici od 1810. god.; popeo se od člana kongresa Južne Karoline, preko sekretara za rat za predsjednika Monroea, do potpredsjednika za Jacksona, državnog sekretara za predsjednika Tylera, i najzad senatora Južne Karoline u saveznom kongresu. Od zastupnika interesa "cjeline", tj. Saveza, krajem 20-ih, pogotovo nakon što je federacija 1828. god. po većavši carine zaštitila interese industrijskog Sjevera na štetu poljoprivrednog Juga, Calhoun postaje "vodeći političar svoje generacije" koji svoje "izuzetne sposobnosti stavlja u službu prava država-članica" i "odbacuje princip većine jer većina može biti tiranska". Te raspre traju u SAD

TOCQUEVILLE

U AMERICI

31

država-članica, tj. njihovo pravo da ponište akte savezne vlade i većine i da istupe iz Federacije. 53 Dok Tocqueville s jedne strane prikazuje nemoć predsjednika SAD 54 , istovremeno on naglašava "konzervativni princip podjele vlasti" 5 \ odnosno "Centralizacija je riječ koju se u naše dane neprestano spominje" 5 \ i zato "ono čemu se u Americi najviše divim, nisu to administrativni učinci decentralizacije, nego su to njeni politički učinci" 57 te pojašnjava: "Uvjeren sam, uostalom, da nema nacije koja je više izložena da padne pod jaram administrativne centralizacije od onih čije je socijalno stanje demokratsko." 5 8 Na koga pri tome Tocqueville misli, posve objašnjava: "Mogao bih pokazati kako kraljeva upravna vlast u Francuskoj čak prelazi svoje prirodne granice, ma kakve bile njene širine, i kako zadire, na tisuće načina, u upravljanje individualnim interesima.

od 1828. god., tj. u vrijeme Tocquevilieova boravka tamo i tad se približavaju kulminaciji, kad će u studenom 1832. god. pod Calhounovim teorijskim obrazloženjem i prizivajući Jeffersonove Kentucky i Virginia revolucije iz 1789. god. biti usvojena "Ordinance of Nullification". O Calhounu tada: A. M. Scott,Political Thought in America (New York, 1959.), str.229-236, 262-268.; G. N. Grob and R. N. Beck, American Ideas. The Historical Search for National Meaning (London, 1963.), vol. I., str. 430-435. 53 Ustavno-pravni aspekt te krize: Henry Steele Commager, Documents of American History (New York, 1944.), vol. I., str. 261268. 54 Tocqueville, De la démocratie, tome I., str. 122-140. 55 Tocqueville, De la démocratie, str. 110. 56 Tocqueville, De la démocratie, str. 86 57 Tocqueville, De la démocratie, str. 95. Razlika između političke i upravne centralizacije, odnosno de centralizacije, je ono o čemu u rujnu 1831. god. piše Lamartine, "La politique rationnelle". Ali svoje prave izvore, pogotovo izvore svoje inspiracije, kao što je B. Constant, Tocqueville nikad ne citira. M. Prèlot, Histoire des idées politiques (Paris, 1959.), str. 464468. 58 Tocqueville, De la démocratie, tome I., str. 2.

32

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Tom razlogu utjecaja mogao bih pridodati onaj koji proizlazi iz velikog broja javnih funkciònera koji, skoro svi, svoj mandat duguju izvršnoj vlasti. Taj broj je kod nas prešao sve poznate granice; on se penje do 138.000. Svako od tih 138.000 imenovanja treba smatrati elementom moći. Predsjednik nema apsolutno pravo imenovanja na javne službe, i te službe nipošto ne prelaze 12.000." i odmah u bilješci dodaje: "mada je stanovništvo Francuske samo jedan i pol puta više od onoga Unije." 5 9 Upravo ovaj numerički podatak pokazuje Tocquevilleovu tendenciju: mada naprijed piše o američkoj decentralizaciji i o tome da su Amerikanci prije stvorili komunu nego državu, pogotovo prije nego saveznu državu, sad se odjednom ta administracija država-članica gubi, i vidljiva je samo savezna. Dakako, danas kad je stanovništvo SAD u odnosu na ono koje je bilo (15 milijuna) u Tocquevilleovo vrijeme naraslo za skoro 20 puta, a samo savezna administracija iznosi preko 3 milijuna, tj. umnožila se, u odnosu na Tocquevilleov broj, za 250 puta (treba dodati da je to samo petina administracije u SAD, jer danas u upravi, saveznoj i država-članica, radi preko 16,5 milijuna ljudi, što je 15 % radne snage, odnosno 7 % stanovništva) mada su američki Ustav i uprava isti, a demokracije danas više nego je bilo u Tocquevilleovo vrijeme. Tocqueville je pobrkao nedostatak svake organizacije pa i one državne (bilo savezne ili država-članica) sa demokracijom. Tocquevilleov liberalizam je odsustvo vlasti, a ne liberalna vlast; za njega je decentralizacija 60 i uopće malo vlasti ekvivalent liberalizma61; a tad u Americi, i decentralizacija i komuna je

59 Tocqueville, De la démocratie, str. 127, 60 O političkom značenju Tocquevilleove decentralizacije, Ebenstein, Political Thought, str. 482-484. 61 Po tome se Tocqueville posve slagao s liberalizmom južnjaka, koji se nikad nisu odrekli liberalizma i nisu nikad vidjeli proturječje između liberalizma i ropstva, naprotiv. Vidi, Hartz, The Reactionary Enlightenment, str. 61 i dalje.

TOCQUEVILLE

U AMERICI

33

malo djelo pravne regulacije. A liberalizam bez vlasti je "zakon" i pravo jačega. Tad su demokratsku vlast i njenu zaštitu tražili nemoćni, a moćni su pod plaštem intelektualnog prenemaganja i demokratske koketerije zagovarali liberalizam, ne kao mjeru demokracije nego kao njenu negaciju. Ako demokracija treba liberalizam kao protutežu, tako još više - liberalizam treba demokraciju kao mjeru slobode. 62 Od takvog Tocquevillea ponešto je naučio ne samo John Stuart Mill 63 , nego i engleski torijevski liberalizam, koji već u vrijeme kad Tocqueville piše "Demokraciju u Americi" traži ne samo otvorene granice za svoje robe, nego da se i silom zabrani slabije razvijenima da svoju proizvodnju štite carinskim barijerama. Kako je intoniran Tocquevilleov liberalizam, pokazuje njegov stav prema liberalizmu na međunarodnom polju: Tocqueville zagovara zatvorenost francuskih kolonija za engleske konkurente. Ni na tom polju, Tocquevilleu nije stran operativni makijavelizam. Najzad, prirodu Tocquevilleovog liberalizma naglašava značaj vjere u političkom životu 64 , i tu je posve u okviru Chateaubriandovih razmišljanja. 6566 Katkad se tvrdi 67 da je Tocquevilleova metoda produžetak

62 Tocqueville stavlja liberalizam iznad demokracije, ali iznad liberalizma je religija, umjerenost, decentralizacija. O odnosu liberalizma i demokracije, H. Laski, La liberté (Pariz, 1938.), str. 26. 63 Kako piše u svojoj "Autobiografiji" i u "Razmišljanjima o predstavničkoj vlasti". 64 Tocqueville, De la démocratie, tome I.,vol II.,ch. V; A Redier, Comme disait, str. 230. 65 Andre-Vincent, Les idées, str. 147-157. 66 Ukratko "o ulozi religije u ublažavanju problema demokracije" L. Strauss and J. Cropsey, History of Political Philosophy (Chicago 1968.), str. 674. (napis o Tocquevilleu, M. Zetterbaun). 67 W. A. Dunning, A History of Political Theories from Rousseau to Spencer (New York, 1950.), str. 270.

34

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

linije koja teče od Aristotela, Polybija, Machiavellija, Bodina do Montesquieua, odnosno da između Machiavellijevih "Rasprava o Titu Liviju" i "Demokracije u Americi" postoji "napadno srodstvo", a ta metoda bi se sastojala u tome da "Poput svih tih velikih mislilaca, Tocqueville opažanje činjenica čini osnovom svog filozofiranja u politici." 6 8 Čini nam se da je usporedba prilično neodmjerena, čak i kad se odnosi samo na Machiavellija, jer ono zapažanje Tocquevilleova suvremenika vojvode d'Aumalea da "ne drži za novo sve što on predstavlja takvim" 69 čak kad se radi o "Anciene Régime", dakle knjizi neusporedivo zrelijeg i studioznijeg Tocquevillea, to je pogotvo točno kad se radi o "Demokraciji u Americi". Mnogo toga, pogotovo u prva dva dijela te knjige su uvelike opća mjesta Tocquevilleovih američkih sugovornika70, a o tome najbolje govori usporedba "Demokracije" s njegovim "Voyages aus Etats-Unis". "Demokracija" je uvelike putopisna anketa, čiji rezultat uvelike određuju sugovornici, a nije bez razloga da Tocqueville u predgovoru tog djela piše: "Ovdje nužno treba da mi čitatelj vjeruje na riječ. Ja bih često mogao u potporu onoga što iznosim navoditi autoritet imena koja su mi poznata, ili koja su bar dostojna da to budu, ali ja sam se čuvao da to činim. Stranac često uz ognjište svog domaćina sazna važne istine, koje bi ovaj možda skrivao prijateljstvu; rasterećuje se s njim jedne prinudne šutnje; ne plaši se njegove indiskrecije, jer on prolazi. Svako od tih povjerljivih saopćenja ja sam pribilježio čim sam ih primio, ali ona nikad neće izaći iz moje bilježnice; više volim nauditi uspje-

68 Dunning, History of Political Theories, str. 270. 69 Tocqueville, L'Ancien Régime, str. 341. 70 Tocqueville je "vodio osobne interview-e sa doslovno tisućama Amerikanaca, od bostonskih vrhunskih intelektualaca do robijaša u samicama, od dalekog zapada kao što je Wisconsin do dalekog juga kao što je Louisiana." Hacker, Political Theory, str. 462.

TOCQUEVILLE

U AMERICI

35

hu mojih pripovijedanja, nego svoje ime dodati listi onih putnika koji uzvraćaju brige i neugodnosti kao naknadu za plemenito gostoprimstvo koje su primili." 71 Dakako, Tocqueville je svjestan "da mu se ne mora vjerovati na riječ", ali i ova opaska, valjda, također pokazuje kakva je demokracija, odnosno sloboda u njoj, te koliko iskrenosti može biti u demokraciji. Tocqueville je po naobrazbi pravnik, o povijesti - pa i onoj američkoj - zna malo 72 (to pokazuju i njegova vrela koja su uglavnom stara i engleska), a njegova filozofija povijesti je ona Guizota i Montesquieua - i tu je možda njegova najveća prednost. 73 Međutim, ako Tocqueville nije pisao povijesno djelo, ne znači da ono nije od značaja za kasnija vremena 74 : mnoga njegova zapažanja su izuzetne pronicljivosti 75 , obo-

71 Tocqueville, De la démocratie, Introduction, str. 13. 72 Čini se pomalo čudnom Laskieva usporedba Tocquevillea i Brycea, autora "American Commonwealth", "čiji autor je već bio eminentni historik i jurist izuzetne vrsnoće. On je naširoko putovao diljem Sjedinjenih Država. On se temeljito poznavao s mnogima od vodećih figura njihova političkog i intelektualnog središta. On se više potrudio da upozna Sjedinjene Države, i sa više energije, nego ijedan raniji promatrač. Svakako je on više znao o američkoj političkoj sceni kad je pisao, nego je i jedan Europljanin, ne isključujući čak Tocquevillea, ranije znao." Harold J. Laski, The American Presidency {London, 1943.), str. 16. Tocquevillea vjerojatno nitko u Americi nije primio ni kao eminentnog historika ni eminentnog pravnika, nego kao pronicljivog mladog francuskog aristokratu. 73 "... politička teorija u socijalnom odredenju: demokraciju, slobodu i jednakost se vidi kako se pojavljuju iz društvenog sustava, a ne kao apstraktne ideje izdvojene iz zbilje." Hacker, Political Theory, str. 462. 74 Tukidid pišući Peloponeške ratove ne piše povijesno nego prije memoarsko djelo. 75 "Većina zapažanja koja su o Amerikancima s početka devetnaestoga stoljeća izrekli oštroumni strani posjetitelji, kao što je Tocqueville, još uvijek su važila i za 1950. godinu." H. B. Parkes, The United States of America: A History, prema prijevodu Beograd, 1985, str. 727. Dakako, "zapažanja o Amerikancima" ne

36

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

jena melankoličnom skepsom jednog aristokrate za kojega između demokracije i svjetine, odnosno osrednjosti na svih poljima, postoji jednakost. Između njega i Burkea postoji velika sličnost, s time što se prvi, skromnog podrijetla, poistovijetio s veličinom aristokratske prošlosti svoje zemlje, uvjeren je u njenu budućnost, te je sve to izrazio jezikom, mada uvelike činjenica, ipak političko-idealističke literature; dok je Tocqueville aristokrata 76 koji je pomiren sa novim snagama svoga vremena koje prijete da zatru veličinu prošlosti - i tome se suprostavlja jezikom Sfinge, kojoj su činjenice slova istine. Tocqueville poput suvremene žurnalističko-informatičke faktualnosti podastire istinu, koja svoju objektivnost dokazuje odsutnošću subjekta (i kao onoga kolektivnog, kao kolektivne svijesti jednog vremena, odnosno jednog dijela vremena u vremenu). Tocqueville vrlo prezirno govori o američkom žurnalističko-pamfletističkom faktualizmu; taj prezir bi trebao biti posljedica odsustva idejnosti u faktualizmu. I u tome je sva razlika između Tocquevillea i američkog pamfletizma: Tocquevilleov faktualizam je filozofičan, bolje bi bilo reći, literarnofilozofičan. Političku tendenciju Tocquevilleova djela odmah su shvatili torijevci - i to djelo preporučili. Možda se navedeno čini nepravednim. Zato neka nam bude dopušteno pozvati se na još jednog stranca koji je putovao, studirao i pisao o Americi, i do danas, stotinu godina nakon objavljivanja, zadržao glas velikog (ako ne i neprikosnovemoruju imati nikakve veze s demokracijom. Od navedenog posve je drugačije: "... 'Demokracija u Americi', najzagonetnija i najizazovnija knjiga ikad napisana o Sjedinjenim Državama. Vrijednost te knjige ne leži u njenoj opisnoj gradi, koja je već odavna zastarila, nego u upitima koje ona pobuđuje o američkoj demokraciji i odgovorima koje ona nagađa ..." Scott, Political Thought, str. 195-198. 76 "Ja sam aristokrata po instinktu." citira Redier, Comme disait, str. 48.

TOCQUEVILLE

U AMERICI

37

nog) autoriteta za Ameriku 77 : James Bryce, "The American Commonwealth", izašlo 1888. godine. Uspoređujući Tocquevilleovo i Bryceovo djelo, veliki francuski politolog prof. Mayer, koliko god sklon prvome, ipak mora dopustiti: "Bryceova 'Američka država' je sada jedino djelo koje zaslužuje da ga se konzultira kao vrelo informacija o institucijama Sjedinjenih Država, ali Tocquevilleovo djelo je zapravo rasprava, ne o vlasti Sjedinjenih Država, nego o bitnim oznakama moderne demokracije." 7 8 Bryce je, kao i Tocqueville, pravnik; ali u času dok poduzima svoja putovanja po Americi (tri putovanja: 1870., 1881., 1883-4. godine) on je (pri prvom putovanju ima 32 godine) ne samo Barrister Lincoln's Inn, profesor građanskog prava u Oxfordu, ne samo (od 1880. godine) član Donjeg doma ("one of the intellectual forces in the British House of Commons"), nego i britanski povjesničar ("Sveto Rimsko Carstvo"). Zanimljivo je što on piše u predgovoru "American Commonwealth": "Čim tko dulje proučava obilan predmet, tim oprezniji postaje s njime. Kad prvi put posjetismo Ameriku pred osamnaest godina, donesosmo kući cijeli roj smjelih općenitih misli. Zabacismo polovicu njih poslije drugog posjeta godine 1881. Od polovice što je ostalo, nešto se utopi u Atlantiku kada se povratismo iz trećeg pohoda 1883-4.; pa ipak dva zadnja putovanja porodiše nove nazore, kojih je bilo malo, a više stalnijih nego njihova pokojna braća od godine 1870. Možemo otvoreno reći da će nam više goditi ako čitatelji kakva filozofičnog soja u ovoj knjizi nađu predmet na kojem oni misle da mogu sigurno graditi teori-

77 "... još uvijek orijentir u studiranju američke vlasti i politike." Ebenstein, Politični Thought, str. 465. 78 "Bibliographie annotée", u: Tocqueville, De h démocratie, vol II., str. 392.

38

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

je za sebe, nego li da oni uzmu iz nje gotove teorije."

79

Bryceov "glavni cilj je da predstavi u opravdanom okviru potpuno i jasno stanje činjenica kakve su danas", a takav opširan predmet "nije do tada poduzeo ni jedan Amerikanac. (...) Knjiga koja nam se činila naravnom da je uzmemo kao uzor bijaše ona Alexandra de Tocqueville: 'Demokracija u Americi'." Za Brycea je Tocqueville "uzorni majstor stila", ali "Tocquevilleova Amerika bijaše prvobitna demokracija, idealna demokracija, opskrbljena s lekcijama za Europu, a iznad svega za njegovu domovinu Francusku. I to što je on nama iznio, to nije toliko opis zemlje i naroda, koliko je rasprava puna finih opaski i uzvišenih misli o demokraciji, rasprava čiji se zaključci rasvjetljuju iz Amerike, no utemeljeni ne toliko na analizi američkih pojava koliko na općim i neke vrste spekulativnim nazorima demokracije 80 , koje su okolnosti Francuske pružale. Demokratska vlada čini nam se da nije, uz sve štovanje njegova velikog autoriteta, tako moćan uzrok u moralnom i društvenom okviru kao što on sudi. 81 (...) Pogibelj je pretpostaviti da je uopće istinito ono što je pisac sam vidio ili što mu je rečeno i pogibelj je držati ono što je sada uopće istinito da će tako i ostati." 82 Bryce odgovara zašto ti europski "advokati ili crnitelji

79 Citiramo prema: Jakov Bryce, Američka država, sv. I. (Rijeka, 1905.), str. 21. Budući je prijevod D. Krmpotića unekoliko već zastario, unekoliko smo - zbog, čini nam se, lakšeg razumijevanja prijevod osuvremenili. 80 Ova bilješka je Š. K. Slično gledište o Tocquevilleovoj knjizi danas je skoro opće; za američku literaturu je karakteristično: "Njegova knjiga ima svojstvo političke rasprave koju se t a k o d e r može vidjeti i kao sociološku studiju." John W. Caughey and Ernest R. May, A History of the United States (Chicago, 1965.), str. 202. Takoder, Parkes, The United States, str. 274. 81 Bryce, Američka država, s v. I., str. 20. 82 Bryce, Američka država, str. 28.

TOCQUEVILLE

U AMERICI

39

demokracije": "Društveni i politički eksperimenti Amerike, koji se u Europi stalno navode bilo kao uzori bilo kao opomena, jedva se ikada navađahu s dostojnim poznavanjem činjenica, mnogo manje sa shvaćanjem onoga što oni uče; a gdje se loše shvaća pretpostavka, tamo moraju i zaključci biti nezdravi." 83 Čini nam se da je čitav taj predgovor dijalog sa Tocquevilleom, mada u Bryceu ne treba vidjeti išta drugo nego engleskog liberala 84 s kraja 19.st., kad su se u francuskoj Trećoj Republici uvelike provodile ideje Tocquevilleovih nastavljača, prije svega Prévost-Paradola i vojvode de Brogliea. Političke intencije Tocquevilleova djela Bryce posebno pojašnjava u poglavlju "Tiranija većine", tj. s onim što je naravoučenije Tocquevilleova djela i što je predmet njegovog zadnjeg, četvrtog dijela "Demokracije u Americi". O tome Bryce veli: "Otkada je Tocqueville opširno pisao o ovome kao glavnoj pogrešci američke vlade i naroda, Europljani ... snagom ovoga primjera prorekoše to kao nužnu posljedicu porasta demokracije u Starom svijetu." 8 5 Tocqueville "pripisuje ne samo manjak velikih državnika, nego nisko stanje knjige, učenosti i misli, posvemašnjoj odsutnosti intelektualne slobode. 86 (...) Mi sada možemo vidjeti da je ovo raz-

83 Bryce, A merička drža va, str. 18. 84 James Bryce (1838-1922) je poput Tocquevillea aktivan u politici; jedan je od vođa Liberalne stranke, član vlade, britanski ambasador u SAD. Njegov esej "The Prediction of Hamilton and de Tocqueville" iz 1887. god. je već tradicionalna interpretacija Tocquevillea u krugu onih koji sude o sveukupnom djelu i djelovanju ovoga, ipak, čini se, manje kritična od ovdje navođenog (što je nešto kasnije napisano), što je i razumljivo s obzirom na odnos Hamilton - Tocqueville. 85 Bryce, Amerčka država, sv. II. (Senj, 1907.), str. 396. 86 Bryce, Američka država, sv. II., str. 403. Dakako, mnogi američki kritični intelektualci dijele mnoga Tocquevilleova mišljenja o odnosu demokracije i intelektualnog mediokritetstva. Npr. Hacker, Politica! Theory, str. 508; Ebenstein, Political Thought, str. 464.

40

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

laganje netočno. Sloboda nužno ne donaša plodnosti. Kao što su oni zabludjeli u dijagnozi, tako su zabludjeli u opažanju simptoma. 87 (...) Naš Europejac filozof može biti ispravan u svome opisu činjenica što ih je vidio: ali on je zabludio kada je mislio da su svojstvene demokratskoj vladi. (...) ... tiranije većine ... i optužbe iznesene protiv demokracije iz pretpostavljenog primjera Amerike jesu neosnovane." 8 8 Dakako, svemu bi trebalo dodati da je Tocquevilleova aristokratska skepsa 89 još zamućena formalno-pravnim rezoniranjem koje i ne postavlja upit o prirodi većine, o oblicima i poljima njena izražavanja i koliko oni uopće zavise od države i prava 90 , o psihologiji gomile, o manjini koja se očituje kao većina, i najzad - o onome što mišljenju daje protegu zbiljskog - o vremenu, odnosno o promjenljivosti sadržaja većine u vremenu. Dakako, sve pod kapom nebeskom ima svoje sjene pa i demokracija: Tocqueville je sjene učinio samom biti demokracije. 91 Sve ovo nije rečeno da bi se branio mit o američkoj demokraciji; u Americi i u Tocquevilleovo vrijeme tamo je bilo malo demokracije kao državno i pravno uređena života. 92 87 Bryce, Američka državu, sv. II., str. 404-405. 88 Bryce, Američka država, sv. II., str. 404-405. 89 Onu je osobito vidljiva u tri zadnja poglavlja četvrtog dijela "De la démocratie", tj. na kraju cijelog djela, a pod naslovom "Koje vrste despotizma mogu se bojati demokratske nacije". Tocqueville, De Ja démocratie, vol. II., osobito str. 324-325. Kod Tocquevillea ima iskrenog pa i sretnog skepticizma i upravo tome treba pripisati i stanovite objektivne opservacije u "Demokraciji" i pogotovo u "Ancien Regime". 90 Pojam većine, "usprkos prividne aritmetičke jednostavnosti tog principa, to je jedan od najtežih da ga se odredi i primijeni. Pravilo većine se istovremeno odnosi na mnogo stvari ..." Hacker, Political Theory, str. 470-477. 91 Slično mu se nije ponovilo sa "Ancien Regime". 92 Tocqueville "je pretpostavio, bez ozbiljnog proučavanja, da je

TOCQUEVILLE

U AMERICI

41

Bila je to uvelike demokracija prirodnog stanja. 93,94 Sam izraz "demokracija" i njegovo značenje u Americi u

praksu demokracije oživjela do njenih najviših teorijskih težnja. Demokracija je bila razmjerno nova stvar kad je Tocqueville poduzeo da je prouči, i on je bio pionir u njenom su s t a v n o m proučavanju. Neće izmijeniti veliki doseg ako primijetimo da je u središnjoj točki on prihvatio krilaticu umjesto da je uznastojao oko političke zbilje" vrlo obzirno navodi Scott, Political Thought, str. 196-7. Međutim, autor - čini mi se posve naivno - proslijeduje: "Proturječno, onda, njegov najveći strah za demokraciju izravno proizlazi iz njegove optimističke pretpostavke o njoj." (ibidem) "Optimistička pretpostavka" je - čini nam se - samo "idealni aršin" koji treba da pokaže bijedu zbilje. 93 U vrijeme Tocquevilleova putovanja na prostoru SAD od preko 4,4 milijuna četvornih kilometara živi 15 milijuna ljudi, od to ga u naseljima većim od 2 tisuće ljudi ("gradovi") tek 7-8 %, u Predstavničkom domu je 240 osoba, predsjedničkih elektora je 288. Najveći dio prostora SAD je ili posve pust ili vrlo rijetko naseljen, SAD se sastoje od 24 države-članice: "To su, jednom riječi, dvadeset i četiri male suverene nacije, čija ukupnost čini veliko tijelo Unije." Tocqueville, De la démocratie, vol. I., str. 57. 94 "Najveća zasluga američke vlade je da bude nemoćna i pasivna. (...) Amerika ne treba, da bi napredovala, ni vješto vodstvo ni duboke naume ... nego slobodu i još više slobode": John Dos Passoss pravom smatra da je to jedna od temeljnih Tocquevilleovih generalizacija. John Dos Passos, The Shackles of Power. Three Jeftersonian Decades (New York, 1966.), str. 401. Inače u toj knjizi od 412 stranice, cijelo zadnje poglavlje (X., str. 374-408, "O demokraciji u Americi") odnosi se na Tocquevillea, ali više je vrelo "Journey to America" nego "Demokracija"; to ne čudi ima li se u vidu literarna priroda Dos Passosovih djela, uvijek sa socijalnim problemima koji su osjećajni i kritični komentar na američki život. Gornja Tocquevilleova generalizacija je ishod njegova razgovora 1. siječnja 1832. god. s francuskim konzulom u New Orleansu, koji sa 15 do 17 godina ambasadorskog iskustva u SAD, Tocquevilleu saopćava: "Vlada Louisiane ima zaslugu da je slaba i da ne remeti ničiju slobodu. Ili ovdje se još nema ničega bojati za slobodu. To nije slučaj samo sa Louisianom, nego sa svim Sjedinjenim Državama. Nikad nisam mogao za misliti da se može rezonirati na jedan uopćen način o američkim institucijama; pozicija Amerike je tako posebna." Tocqueville, Voyages aux Etats-unis, str. 138.

42

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

vrijeme Tocquevilleovog boravka nije bio često u upotrebi. Taj izraz je općenito bio povezan sa svjetinom i njenim nasilnim postupcima, bilo to u antičkim grčkim demokracijama, bilo u pojedinim državama-članicama SAD, gdje su zakonodavci pod pritiskom svjetine donosili zakone o papirnom novcu i o moratoriju na isplate dugova. 95 Nakon Deklaracije o nezavisnosti, Jefferson i njegove pristalice ne koriste izraz "demokracija", "demokratska republika", jer je francuska revolucija 96 doprinijela da je izraz asocirao na jakobinizam i njegove metode pa se Jeffersonova struja naziva "Republikanska stranka". Tek u vrijeme predsjednika Andrew Jacksona 97 (1829-1837) jedan dio te stranke poči-

95 Claudius O. Johnson, American National Government (New York, 1957.), str. 680. 96 Često se neosnovano negativne asocijacije vežu za "demokraciju" kao posljedicu francuske revolucije; "Federalist" prethodi francuskoj revoluciji pa već u desetom napisu Madison piše o "dvije velike razlike između demokracije i republike". Vidi: "Hamilton, Madison, Jay. On the Constitution; Selections from the Federalist papers", The American Heritage Series (New York, 1954.), str. 16. 97 Što je značila Jacksonova demokracija pokazuje i nekoliko riječi iz krajnje sažetog prikaza tog predsjednika: " ... Jackson ... je bio sin siromašnog farmera koji je na granici između Karoline vodio tešku borbu za opstanak ...", ali sinak u Tennesseeu "Kombinirajući ... spekulacije nekretninama sa politikom, nagomilao je bogatstvo i stekao društveni položaj kao robovlasnički plantažer, tako se pridružujući ekonomskoj klasi kojoj su pripadali Washington, Jefferson, Madison i Monroe. Kao poglavar mjesne milicije, Jackson je nad Indijancima u graničnim sukobima vršio teror ..." Charles A. Beard, The Presidents in American History (New York, 1944.), str. 44. Jackson svoju politiku, pa i onu prema Indijancima, zove: "pravedna, humana i liberalna politika". M. I. Urofsky, A March of Liberty. A Constitutional History of the United States (New York, 1988.), str. 269. O Jacksonu demagogu, generalu - predsjedniku graničarske ideologije, ili simbolu potrage za izgubljenim "dobrim starim vremenima", vidi ukratko: M. Meyers, "The Jacksonian persuasion", u zborniku J. P. Roche (ur.), American Political Thought, str. 30-47. Opširnije o tom vremenu, njegovom mentalitetu, J. W. Ward, Andrew Jackson. Symbol for an Age, 1955.

TOCQUEVILLE

U AMERICI

43

nje se nazivati Demokrati, ali tek 1856. god. iz Republikanske stranke se izdvaja Demokratska stranka. Za mnoge, za to ime su vezane nove ništa manje neugodne asocijacije, i tako će ostati i za Građanskog rata, pa i Lincolnova famozna Gettysburgška adresa ne sadrži izraz "demokracija", nego "vlada naroda, pomoću naroda, za narod" 9 \ tj. ono što je asociralo na sadržaj koji je pokrivala riječ "republika". U Francuskoj nije bilo drugačije. Je li Tocquevilleov naziv knjige "Demokracija u Americi" a ne "Američka republika" trebao doprinijeti afirmaciji političkog značenja pojma "demokracija"? Tocquevilleovo djelo je u Americi danas prije od interesa za politologe, povjesničare političkih ideja, odnosno političkih doktrina, nego za povjesničare američke zbilje iz prve polovine 19. st. Tocqueville je zajedno sa Burkeom i Lordom Actonom osnova na kojoj počiva suvremena konzervativna misao u Americi 99,100 ; vidljivo je to kako u D. Riesmana 101 , R.

98 Tu adresu od 19. XI. 1863. god. vidi u: Commager, Document str. 428. 99 Clinton Rossiter, Conservatism in America (New York, 1955.), str. 17. 100 Dakako, daleko je važniji politički i ustavno-pravni aspekt neokonzervativizma koji je reakcija na socijalnu (po nekima, i è la socijalizam) državu Rooseveltova New Deala, koja za počinje već sa Taft-Hartleyevim zakonom 1947. god., kao oblik "kongresnog konzervativizma", preko (nakon 1977. god.) "konzervativizma Vrhovnog suda" (the Burger Court) do vrhunca neo-konzervativizma u obliku predsjedničkog neokon zervativizma" (predsjednik Reagan). Ukratko, M. I. Urofsky, A march of liberty, str. 746-969. (i tamo vrlo iscripno navede na literatura za ovo);ovaj autor, upravo pozivom na Tocquevillea kako "svako važno pitanje u Sjedinjenim Državama na koncu postaje ustavno pitanje" (ibidem, str. 955) osobito iz laže upravo ustavno-pravni aspekt te politike. 101 D. Riesman, N. Glazer and R. Denney, The Lonely Crowd: A Study of the Changing American Character (New Haven, 1950)

44

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Kirka 102 , preko W. Lippmanna 103 do Friedrich von Hayeka. 104 Ovaj posljednji lijepo rezimira: "... ako bi netko još uvijek mogao sa Lordom Actonom, govoriti o Burkeu, Macaulayu i Gledstonu kao o tri najveća liberala, ili ako bi netko mogao još uvijek sa Haroldom Laskiem, gledati Tocquevillea i Lorda Actona kao 'bitne liberale devetnaestoga stoljeća', ja bih doista bio samo preponosan da samog sebe opišem tim imenom. (...) Tako je nužno priznati da ono što sam nazvao 'liberalizam' ima malo šta zajedničkog sa bilo kojim političkim pokretom koji danas ide pod tim imenom ..." 105,106 "Tocqueville je pisao imajući u vidu velike europske revolucije, i s te točke gledišta glavna stvar o američkom naporu iz 1776. godine morala je biti ne sloboda kojoj je ona vodila, nego postojeća feudalna struktura koju ona nije htjela razarati." 107 Ono što su Burke (sloboda) i Paine (demokracija) odvojili, Tocqueville je naglašeno spojio da bi pokazao da je demokracija negacija slobode, i ponovo razdvojio: demokracija umanjuje slobodu, zato, ako već mora biti demokracija, onda što manje demokracije = vlasti, jer nesputana igra moči traži odsustvo vlasti. U tome je Tocqueville utemeljitelj modernog demokratskog konzervativizma; i nije čudno da ga je uobličio na i za Ameriku. 108 102 R. Kirk, The Conservative Mind, (1953.) 103 Iz njegove kusne, konzervativne faze: W. Lippmann, The Public Philosophy (Boston, 1955.) 104 F. A. von Hayek, The Constitution of Liberty (Chicago, 1960) 105 Hayek, The Constitution, postscript, "Why I am not a conservative" - navedeno u Grob and Beck, American Ideas, vol. II., str. 392; vidjeti ch. IX:"The conservative stance",str.356-395. 106 Ukratko o "new conservatives" Scott, Political Thought, str. 611 i dalje. 107 Hartz, The Liberal Tradition, str. 35. 108 "Tocqueville je Montesquieu Sjedinjenih Država." Redier, Comme disait, str. 108.

TOCQUEVILLE

U AMERICI

45

Ovo posljednje i u smislu metode i razine apstrakcije. Usprkos prividnog empirizma Tocqueville je skolastik: nekoliko a priori načela proslijeđeni su pomoću činjenica do njihove logičke krajnosti, iako činjenice, a ne logika koja ih nosi, uvijek su u prvom planu. Otud, to je skolastički empirizam, ili bliže skolastičkoj terminologiji - filozofija kazuistike. 109 Po tome Tocqueville je blizu anglo-američkom empiricističkom filozofiranju"0 na polju politike, i zato je u tom svijetu nailazio na dobar prijem: ali ne na polju povijesne, nego političko-filozofske spoznaje 111 , odnosno na polju političke doktrine. Ako je Tocqueville u 19. st. čitan u Americi manje nego u Engleskoj i Francuskoj, u 20. st. je obrnuto. Što je tražio Tocqueville u Americi, posve jasno odgovara samo djelo "De la Démocratie en Amérique"; prva knjiga (dio I. i II.) tog djela se pojavila 1835. god. i bila izuzetno dobro primljena; druga knjiga (dio III. i IV.) je izašla nakon pet godina, i bila daleko slabije primljena. 1,2 Upravo zato što je ta druga knjiga pokazala što je Tocqueville tražio u Americi; jer, dok u prvoj knjizi još govori jezikom činjenica (a taj je uvijek ograničeniji), u drugoj razlaganja, meditacije, spekulacije i zaključci jedva da imaju ikakve veze 109 Čini mi se tlu tome ne proturiječi ovo: " ... usprkos njegove znanstvene forme, to je zapravo prije umjetničko nego znanstveno djelo, djelo puno jakih, mada pažljivo prigušenih emocija." J. Bryce, "The Predictions of Hamilton and de Tocqueville", u: Ebenstein, Political Thought, str. 470. 110 U biti u Tocquevilleovom empirizmu je malo filozofičnosti, jer filozofijom umiven empirizam spoznaje vlastitu ograničenu prirodu; emprija može biti samo misaono - radni poticaj, ali ne kalup. 111 Scott, Political Thought, str. 195. 112 Vidi kako Tocqueville u pismu John Stuart Millu od 1. X. 1840. god. to objašnjava: Correspondance Anglaise, str. 330.

46

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

sa činjenicama, odnosno jedva da priroda, kakvoća i količina tih činjenica može biti i puka ilustracija takvih izvođenja. Time je Tocqueville doista opravdao svoju (citiranu - bilješka 2) opasku: "... u Americi sam vidio više od Amerike ..." U Americi je Tocqueville tražio memento za demokratska htijenja tadašnje Francuske, koja on vidi kao jakobinizam '93., a vrhunac Tocquevilleove demokracije je listopad '89. godine.

Ivo Petrinović

DIHOTOMNA DEMOKRACIJA U TOCQUEVILLEOVU VIĐENJU MODELA AMERIČKOG POLITIČKOG DRUŠTVA I NJEZINA SUVREMENOST

MISLILAC DEMOKRATSKOG LIBERALIZMA ALEXIS DL TOCQUEVILLE ( 1 8 0 5 1 8 5 9 ) VEĆ JL u PRIRODI SVOJI- OSOHH IZRAZIO DIIIOTOMNOST SVOC.A GLEDANJA NA RAZLIČITE MODELE DEMOKRACIJI«. ON JE BIO PO SVOME PODRIJETLU I PO INSTINKTU ARISTOKRAT, A PO SVOME RAZUMU PRIKLANJA SE DEMOKRACIJI KAO POLITIČKOM MODELU BUDUĆNOSTI. TOCQUEVILLE POKAZUJE U SVOME DJELU "DEMOKRACIJA U AMERICI" DA SE U DEMOKRACIJI ODVIJA DIIIOTOMNI PROCES: JEDAN SLABI VLAST, NAGLAŠAVAJUĆI INDIVIDUALNA PRAVA GRAĐANA, A DRUGI JAČA VLAST, JER EGALIZIRA POJEDINCE TE III DOVODI U POLOŽAJ NEMOĆI DA SE SUPROTSTAVE DUHOVNOJ UZURPACIJI VLASTI.

Mislilac demokratskog liberalizma Alexis de Tocqueville već je u prirodi svoje osobe izrazio dihotomnost svoga gledanja na različite modele političkog društva i političke fenomene u njima. Dvojnost u Tocquevilleovoj osobi očituje se već u njegovu podrijetlu i u svjetonazoru. On je, kako je sam pisao, bio po svome podrijetlu i po instinktu aristokrat,

48

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

a po svome razumu priklanja se demokraciji1 kao političkom modelu budućnosti. Polazeći od pretpostavke daje novija povijest u svome razvoju društvenih sustava i političkih oblika prešla iz aristokratskog (feudalnog) u demokratskog društvo, Tocqueville drži da u tom razvoju postoji kontinuitet tako da se ne susreću čista politička društva, budući da ona u sebi nose strukturalne elemente prethodnih. Proučavajući američku demokraciju u svome poznatom djelu "Demokracija u Americi", on je doživljava, jer je neposredno promatrao, kao neku vrst idealnog tipa koji se razlikuje od europskog (francuskog) i koji sadrži paradigmatične vrijednosti koje mogu važiti i za druge slične demokratske sustave. Dakle, model američke demokracije je oblik koji u svojim temeljima ima liberalnu demokraciju, ali kojeg prožimaju i aristokratski preostaci ranijeg političkog sustava koji su donijeli doseljenici s europskog kontinenta. Kako zapravo Tocqueville vidi američku demokraciju kao vrstu idealnog modela? To je za njega u prvom redu vladavina naroda koja je nastala na temelju društvenog konsenzusa koji u sebi sadrži elemente društvenog ugovora. U temeljima te vladavine nalazi se narodni suverenitet koji se izražava preko predstavničke demokracije s ograničenim mandatom. Kao protuteža zakonodavnoj vlasti javlja se upravni aparat s predsjednikom na čelu, koji ima pravo suspenzivnog veta kao neku vrstu priziva na narod. Treći element vlasti je autoritet sudaca, jedno homogeno tijelo, koje, kako piše Tocqueville, služi kao demokratska ravnoteža

1 "Ja imam za demokratske ustanove sklonost glave, misli, ali sam po instinktu aristokrat, tj. prezirem gomilu i bojim se." Alexis de Tocqueville, Livre de Centenaire IH59 - 1959. (Paris, I960.), str. 66.

DIHOTOMNA

DEMOKRACIJA

49

ostalim dvjema vlastima. Tome treba pridodati upravnu decentralizaciju čija je svrha očuvanje individualnih sloboda, kao zapreke intervencionizmu središnje državne vlasti. Ono što Tocqueville posebno ističe kao važnu značajku američkog političkog sustava i koja se nalazi u njegovim osnovama je priroda naroda, odnosno običaji, skup ideja koji čine duhovne navike, zapravo "sveukupno moralno i intelektualno stanje jednog naroda". 2 U tome važnu ulogu igra vjera koja se ispoljava kao suglasje s ustrojstvom demokratskog društva, a svećenici ne smiju obavljati nikakvu javnu dužnost, jer, kako Tocqueville piše, ako se vjera sklopi s političkim čimbenicima, ona "sklapa, dakle, savez koji je skupo staje". 3 To je, dakle, bila Jacksonova Amerika liberalne demokracije u kojoj je suverenitet naroda posljedica spleta različitih mišljenja kao moralno-duhovnih navika tog istog naroda. Međutim, temeljna tema Tocquevilleova proučavanja demokratskog društva je sloboda, odnosno njezine značajke i mogućnosti u tom društvu. Taj ga je problem najviše zanimao za njegova boravka u Americi i njemu je Tocqueville posvetio najveću pažnju u svome glavnom djelu "Demokracija u Americi". Ocjenjujući američki demokratski sustav s tog stajališta, on ga je prikazao najprije kao jedinstvo "antičke" i "moderne slobode", koje je prije njega formulirao francuski politički mislilac i konstitucionalist Benjamin Constant, što je 2 Aleksis de Tokvil, O demokratiji Titograd, 1990.), str. 249. 3 Tokvil, O demokratiji, str. 258.

u Americi

(Sremski Karlovci -

50

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

značilo osigurati puna politička pa onda građanska prava. Tome pojmu slobode Tocqueville pridodaje još jedno vrlo važno, a to je jednakost 4 , koji mu pojam služi da objasni i dihotomnost američkog političkog sustava, pa i svakog sličnog demokratskog uređenja. Svrha demokracije u ostvarenju slobode je stvaranje "jednakosti uvjeta", čime je demokratski sustav postigao značajan napredak u odnosu na prethodne jer je izjednačio društvene slojeve, što je ubrzalo širenje demokracije. To je značilo napuštanje aristokratskog načela feudalnog sustava, ali ne i nekih aristokratskih oblika koji su se sada pojavili u demokraciji kao njegovi sastavni dijelovi s drugačijim sadržajem. Premda to izgleda paradoksalno, to je bilo moguće ostvariti, budući daje američka demokracija djelo liberalnih običaja, navika i nazora puritanskih doseljenika, koje su oni imali već u ranijem feudalnom društvu. Premda se demokracija kreće svojim neumitnim tijekom i ljudi njoj teže, to ne znači da demokratsko društvo garantira slobodu i da je ona u suglasju s jednakošću. Naprotiv, Tocqueville ističe da u demokraciji počesto dolazi do njihova suprostavljanja. Zapravo, jednakost se može lako pretvoriti u formalno niveliranje pojedinca. Zato se u demokraciji pojavljuju dvije opasnosti: jedna, da se unutar demokratskog sustava uvedu nedemokratske ustanove koje dovode do ukidanja same demokracije, i druga, mnogo realnija, da se u demokraciji pojavi "tiranija većine" \ koja guši slobodu.

4 Juraj Kolaković, "Alexis Tocqueville. Shvaćanje demokracije", u: Historiju novovjekovnih političkih teoriju, I. (Čakovec, 1976.), str. 235. ' 5 Vojislav Koštunica, "Problemi tiranije većine u političkoj filozofiji Alexisa de Tocquevillea", Filozofske studije, 1 (1978.), str. 152.

DIHOTOMNA

DEMOKRACIJA

51

Tu novu sintagmu Tocqueville tumači kao dihotomnost demokracije, što ima za podlogu masifikaciju društva, odnosno izoliranost pojedinaca, osrednjost, konformizam, što pojačava birokratizaciju društva i svemoć države. Dakle, nije neizbježno da demokracija kao politički sustav sadrži u sebi i slobodu pojedinca. Prema tome, proučavajući demokratski poredak početkom prošlog stoljeća, Tocqueville je uočio opasnost ugrožavanja slobode u demokraciji tada i kao tendenciju budućnosti, što se pokazalo točnim, jer su kasnije neki demokratski sustavi degenerirali u totalitarne sustave. Očito je daje termin "tiranija većine" izazivao dileme upravo zbog toga što se kroz povijest tiranija kao politički oblik izražavala u smislu neograničene vlasti pojedinca, odnosno kao despotska vladavina jedne osobe koja apsolutno vlada političkom zajednicom. Već je Aristotel, pišući o oblicima političke vlasti, njih dijelio na zakonite i nezakonite, odnosno izopačene, svrstavši u nezakonite oblike: tiraniju kao nasilnu vladavinu jednog čovjeka, oligarhiju kao nezakonitu vladavinu manjine i demokraciju kada narod vlada nasilno bez zakona nad manjinom, neka vrsta tiranije mnoštva/' Međutim, Tocquevilleov pojam "tiranije većine" razlikuje se od Aristotelova pojma demokracije kao nasilničkog oblika vlasti iako među njima postoje sličnosti. Stoga povijesna pojava da većina tlači manjinu nije nepoznata, a došla je posebno do izražaja nakon građanskih revolucija, o čemu su pisali američki federalisti Hamilton i Madison, kao i

6 Aristotel, Politika

(Zagreb, 1988.), str. 88.

52

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

engleski politički mislilac Edmund Burke. Tocquevilleovo tumačenje "tiranije većine" iskazuje se, dakle, kao stalna tendencija koja je imanentna svim demokratskim društvima. Ovu pojavu Tocqueville je objasnio višeznačno, prikazujući je u dva vida: politički i društveno. U svojoj prvoj knjizi djela "Demokracija u Americi" Tocquevillea je najprije zanimala politička strana "tiranije većine", koja nakon stjecanja vlasti ne nameće manjini samo svoju volju, nego je onemogućava u zakonodavnom tijelu. Na taj način ona terorizira manjinu, a demokratsko društvo ne funkcionira kao društvo jednakih političkih uvjeta. Dakle, Tocqueville se našao pred pitanjem kako zaštititi manjinu u demokratskom društvu i ograničiti nasilje većine. Jedna je od mjera koju predlaže, iako nije uvijek učinkovita, da se "tiranija većine" u zakonodavnom tijelu ograniči ili jakom izvršnom vlašću ili snažnim neovisnim sudstvom. Tocqueville političku stranu "tiranije većine" povezuje s jednakošću, i to na taj način da se društveni položaj pojedinaca izjednačuje, a oni postaju slični jedan drugome, te se gube u mnoštvu što dovodi u pitanje njihovu neovisnost i jednakost, čime se "pojedinci čine sve manji, a društvo sve veće". 7 Tocqueville točno zapaža da je u stanjima jednakosti svatko istodobno nezavistan i slab, jer ljude u demokratskom društvu stalno muče dvije oprečne strasti: "osjećaju potrebu da ih netko vodi, a istodobno i želju da ostanu slobodni"/ 7 Tokvil, O demokratiji, 8 Tokvil, O demokratiji,

str. 613. 635.

DIHOTOMNA

DEMOKRACIJA

53

Iz Tocquevilleova razmišljanja proizlazi da demokratski sustav ima svoje izrazite sjene, a to su osrednjost i jednoličnost, odnosno duhovna stagnacija koja pojedinca čini neotpornim da se suprostavi prikrivenoj tiraniji. Dakle, demokratska stvarnost preokreće se u svoju oprečnost i demokratski sustav djeluje kao neka vrst pseudo-demokracije. U takvom stanju nasilje većine prikriveno je zakonitošću, te se događa, kako Tocqueville piše, da "nema tako apsolutnog monarha koji bi mogao u svojoj ruci okupiti sve snage društva i svladati otpore kao što može većina kad ima pravo da stvara zakone i da ih izvršava". 9 Tocqueville izvlači zaključak da ni u američkom političkom sustavu ne postoje dovoljne garancije protiv samovolje većine. To je proces koji u demokraciji stvara dihotomiju, budući da se na jednoj strani pojavljuje jedna svemoćna vlada, a na drugoj jednolični pojedinci, nad kojima starateljska vlast guši, zaglupljuje i svodi "svaku naciju na to da bude još samo bojažljivo i radino stado kome je vlast pastir". 10 Prema tome, vladavina većine u demokraciji ne mora značiti odgovarajuće širenje osobne slobode. Uzroke te pojave Tocqueville vidi u snažnoj državi koja u sebi usredotočuje političku i gospodarsku vlast. Formalno, narodni suverenitet i javne slobode ostaju na snazi, ali je njihov sadržaj prazan zbog konformizma. Sve to utječe na dihotomnost demokracije što kompromitira jednakost, jer se u njoj uzdiže sloj političkih gospodara, a drugi građani ostaju inferiorni i ovisni. Prema tome, nastaje nova aristokracija koja nije vezana nekim obzirima prema demokratskim običajima i navikama.

9 Tokvil, O demokratiji, 221. 10 Tokvil, O demokratiji, 635.

54

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Mnogo veći doprinos Tocqueville je dao tumačenju društvene strane "tiranije većine". Dok je u francuskom političkom sustavu, koji je proizišao iz revolucije, više vidio opasnost od političke "tiranije većine", u američkom je uočio opasnost društvene strane te tiranije. Pojedinac koji je napustio staleško društvo u demokraciji je u izvjesnom smislu izoliran u vlastiti svijet, što ga istodobno slabi i sve ga više podvrgava javnom mišljenju, koje mu postaje neka vrst zaštite. On se zapravo poistovjećuje s masom i tako postaje čovjek izgubljen u gomili. Tocqueville izvlači zaključak da je društvena strana nasilja većine mnogo opasnija za demokraciju ocl političke strane, navodeći primjer crnaca u Americi, u državni Pennsilvaniji, koji su odustajali od sudjelovanja na izborima, iako su imali pravo glasa, jer su se plašili nasilja bijelaca." Tocqueville naglašava da su ranija feudalna društva nasilje provodila grubim sredstvima, dok demokratsko društvo to obavlja duhovnim nasiljem. 12 Prema tome, javno mnijenje postaje poluga duhovnog nasilja, tako da pojedinac dolazi u položaj potpune nemoći i on je prisiljen da se prilagođava javnim mjerilima. Na taj se način pojedinac samocenzurira i potiskuje svoje vlastito mišljenje. Kao posljedica takve društvene tiranije i prisilne prilagodljivosti pojedinca, u prvi plan izbijaju oni koji se ističu prosječnošću, a ne sposobnošću. Time demokracija nije izbacila najsposobnije, što se i očekivalo, već najprosječnije. Tocquevilleova tvrdnja o društvenoj tiraniji ili tiraniji javnog mnijenja imala je velikog utjecaja na razvoj političke 11 Tokvil, O demokratiji, 219-220. 12 "Vladari su ranije materijalizirali nasilje, današnje demokratske republike učinili su ga misaonim ... u demokratskim republikama tiranija ne postupa tako; ona pušta tijelo, a ustremljuje se pravo na dušu." Tokvil, O demokratiji, 222.

DIHOTOMNA

DEMOKRACIJA

55

misli. 13 On je zapravo želio ukazati na opasnosti koje prijete demokratskom sustavu ne da bi mu se suprostavio, već da bi ukazao na njegove nepovoljne strane koje treba suzbiti. Tocqueville je također pokazao da društvenu stranu nasilja većine pospješuje svemoć države, koja je druga strana tiranije javnog mnijenja, a ispoljava se kao potpuna birokratizacija društva. Zapravo, snažna državna vlast koja kapilarno zadire u sve pore društvenog života je najveća opasnost za prirodu demokratskog društva. Tocqueville pokazuje da se sve to odvija kao jedan dihotomni proces, u kojemu centralizirana vlast podstiče jednakost, koja onda pospješuje utjecaj centralne vlasti i njezina stvaranja javnog mnijenja. Demokracija, dakle, istodobno ubrzava dva oprečna procesa: jedan slabi vlast, naglašavanjem individualnih prava, a drugi jača vlast, jer egalizira pojedince te ih dovodi u položaj nemoći da se suprostave duhovnoj uzurpaciji vlasti. U svim demokratskim društvima taj proces nije podjednak. Kako se u demokraciji smanjuje interes za javne poslove, jer su pojedinci zaokupljeni svojim posebnim interesima, to oni prepuštaju odluke o važnim stvarima državnoj vlasti. Ono što je u prethodnom sustavu postojalo kao sekundarna vlast (staleži, cehovi), u suvremenom demokratskom društvu ne postoji, jer prevladava svemoć državne vlasti. Tocquevilleu se može uputiti zamjerka njegovom tumačenju "tiranije većine". On je pošao od pretpostavke da je demokratski poredak onaj u kome vlada većina, što je značio

13 Koštunica, Problemi

tiranije,

str. 173.

56

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

njegovu idealizaciju. Zapravo suvremena demokracija je vladavina manjine, odnosno, takmičenje elita za glasove većine da bi se vladalo. Ako se to prihvati, onda se može dovesti u pitanje i postojanje "tiranije većine". Inače su neki kritičari uputili Tocquevilleu zamjerku daje njegov strah od nasilja većine pretjeran i da nije točno njegovo tumačenje o potpunoj nemoći pojedinaca u demokratskom društvu, već da se više radi o mirenju pojedinca sa stanjem, zapravo o nekoj vrsti "fatalizma mnoštva". 14 Međutim, ono što je točno u Tocquevilleovoj tvrdnji jest da je pojedinac u demokratskom društvu ograničen nametanjem javnog mnijenja te se ne obeshrabruje samo time što se utapa u mnoštvo, već što javno mnijenje postaje snaga koja lomi njegov otpor i prisiljava ga da mu se podvrgne 15 da bi se održao. Mada je Tocqueville uočavao tamlie strane demokracije kada je ona bila tek nova pojava i kada su njegove zamjerke bile upućene tom prvom razdoblju razvoja demokratskog društva, ipak treba kazati da su njegova strahovanja bila opravdana. On je početkom prošlog stoljeća, proučavajući demokratski sustav u Americi, uočio i otkrio ono što je u naše vrijeme, u XX. stoljeću, došlo do punog izražaja. Otuda interes za Tocquevilleova razmišljanja kao i prisutnost njegovih suvremenih poruka. Tocqueville je također zanimljiv i po lijekovima koje nudi da bi se u demokratskom društvu razbistrile njegove sjene. Uočavajući opasnost u demokraciji, on inzistira na onim elementima u društvu, koji jačaju slobodu kao temeljnu odrednicu svakog demokratskog sustava. 14 Koštunica, Problemi 15 Koštunica, Problemi

tiranije, tiranije,

189. 192.

DIHOTOMNA

DEMOKRACIJA

57

On ističe četiri čimbenika koji jačaju slobodu i onemogućavaju opasnost despocije u demokratskom sustavu, a to su: dioba vlasti, sloboda tiska, provincijske i lokalne slobode te različita udruženja političkog, industrijskog, trgovačkog i znanstvenog karaktera. 16 U ovim asocijacijama građani se udružuju da bi postali jači i tako branili svoja prava protiv uzurpacije državne vlasti, osiguravajući zajedničku slobodu. Prema Tocquevilleu to su vrlo važne sekundarne vlasti koje upravo sprječavaju uzurpaciju koju vrši centralna vlast. Međutim, upitno je da li ovi lijekovi zaista mogu biti dovoljna zapreka utjecaju moći javnog mnijenja, koje je pospješeno birokratizacijom i centralizacijom društvenog i političkog života. Tocquevilleova razmišljanja o demokraciji i njezinim slabostima su aktualna, jer daju neke odgovore na problem sadašnjeg prijelaza iz totalitarnih u demokratske sustave. Novi demokratski sustavi nakon pada totalitarizma u razdoblju tranzicije također u sebi nose dihotomnost, ali ne više aristokracije i demokracije, već dvojnost preostataka totalitarne svijesti i nastajanja nove demokracije. Zato su opasnosti za novonastale mlade demokracije mnogo veće od onih koje je spominjao Tocqueville u doba prijelaza od feudalnog u demokratsko društvo. Dakle, u novim se društvima pojavljuju mnogo ozbiljnije zapreke, nego one koje je pred stoljeće kao tendenciju uočavao Tocqueville u nastajanju demokratskih sustava. To su ponovo opasnosti od tiranije većine, ugrožavanja manjine te unformiranosti pojedinaca, koji se onda ne mogu suprostaviti centralizmu i svemoći državne vlasti.

16 Tokvil, O demokratiji,

str. 640.

Nikola Dugandžija

O TIRANIJI DEMOKRATSKE VEĆINE U DJELU ALEXISA DE TOCQUEVILLEA I NJEGOVIH NASTAVLJAČA

ALEXIS DE TOCQUEVILLE JE U PRVOJ POLOVINI 19. STOLJEĆA, NA PRIMJERU TADA NAJNAPREDNIJE DEMOKRACIJE, AMERIČKE, PRIMIJETIO DA TAJ SISTEM INKLINIRA TIRANSKOJ VLADAVINI VEĆINE. MANJINA KOJA IMA DRUGAČIJE NAZORE I NIJE PODLOŽNA PSIHOLOGIJI STEREOTIPA, BIVA POTISNUTA I PRETVORENA U OBJEKT KOJI VEĆINI SLUŽI KAO POTVRDA DA JE U PRAVU, DOPRINOSEĆI OSJEĆAJU NJEZINA ZDRAVLJA. KAD SE NACIONALNA VEĆINA NA DRUGIM STRANAMA SVIJETA PRETVORILA U VEĆINU ISKLJUČIVIH SVOJSTAVA, ONA SE TAKOĐER OČITOVALA KAO GOMILA, VIŠE NAKLONJENA SJAČIVANJU, A MANJE POTICANJU SLOBODE IZRAŽAVANJA. AUTORI KOJI SU OVAJ PROCES ANALIZIRALI (LE BON, ORTEGA Y GASSET, CANETTI, SUPEK, NPR.) POKAZUJU KOLIKO JE I U NEKIM POZNIJIM DRUŠTVIMA ZAKON IMITACIJE PRESUDAN U DRUŠTVENOM ŽIVOTU.

Izraz "tiranija većine" ne koristi u 19. stoljeću samo Alexis de Tocqueville; on je poznatiji kod John Stuart Milla, koji

O TIRANI

59

je dobro znao čemu se društvo može nadati od svoje većine. Ali već i nešto prije Milla Tocqueville shvaća suštinu problema, pa sve ono što će o njemu kasnije biti rečeno, ne treba odvajati od onoga o čemu govori ovaj mislilac. On ne upotrebljava uvijek jaku riječ "tiranija", budući da govori o društvu kojemu se on i pored mnogih primjedbi divi i smatra ga prototipom najuspješnije demokracije, ali i u okviru sintagme "svemoći većine" govori o onome zašto drugima trebaju mnogo naglašeniji izrazi. Usprkos svim zamjerkama, objavljenim u studiji "Demokracija u Americi", stranice o despotizmu većine zasjenjene su istinskim divljenjem prema efikasnom modelu ove vladavine i građanskim slobodama kakve Europa toga vremena još nema. Čovjek velike širine duha, neopterećen većinom predrasuda svoga doba, nije mogao ne primijetiti i neke nedostatke američke demokracije. Ta se demokracija brzo razvijala i svojim besprimjernim počecima u 18. stoljeću nagovještavala trijumf ljudskih prava i sloboda, kakve Evropa, pa čak i Engleska, još nisu poznavali. No, usporedo s takvim razvojem, počele su se javljati i neke nedoumice, koje autor, kao svjedok ovoga vremena američke povijesti, lucidno oblikuje. Demokracija osigurava vlast većini i u odnosu na ranija uređenja, ona znači uvođenje širokih masa na pozornicu događanja. Pisac čas koristi izraz narod, čas nacija, jer se u to vrijeme još dovoljno ne shvaća distinkcija između njih, no to danas treba uvažiti. U ovoj sredini, smatra on, u velikoj mjeri pomiren je lični i društveni interes, ovdje većina može ispoljiti svoje sklonosti za onakvim ekonomskim i društvenim razvojem, pa i duhovnim životom, kakav joj odgovara i najbolje zamisli Staroga kontinenta o demokraciji, ovdje su se već počele primjenjivati. Mnogih opterećenja koja prate razvoj pojedinih evropskih demokracija, u ovoj

60

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

zemlji nema; "Sve je tu bilo ozbiljno, oporo, svečano, činilo se kao da je stvorena da postane područje uma ..." Ta očekivanja nisu ni iznevjerena - tako daleko pisac nije išao. Uostalom, još je bilo rano da se na to i pomisli. Za njega su SAD zemlja koje je na najbolji način pomogla većini da artikulira svoj interes. On to često naglašava i uvijek nalazi valjane argumente da ovu tezu osnaži. Kada npr. kaže da "stvarna prednost demokratije nije, kao što se često kaže, da pogoduje prosperitetu svih, nego samo da služi blagostanju najvećeg broja" 2 , onda on na primjeru Amerike pokazuje kako je ta zamisao ovdje dobila svoje najdjelotvornije forme i sadržaj. Naličje ove, a i svake druge demokracije, nema, međutim, tako sjajan izgled. Nekadašnja, diktatura aristokratskih režima, sada je zamijenjena diktaturom većine. Doduše, u 18. stoljeću još nije bilo tako. Javno mnijenje je i tada usmjeravalo volju svih, ali oni koji nisu bili u većini, nisu se osjećali potisnutim. Veliki ljudi, koji zbog svoje veličine moraju imati nešto samo svoje, nisu bili sumnjičeni ili odbacivani i nisu se morali prikrivati. Američki narod je imao dovoljno širine da različitost prihvati kao uvod u svoje materijalno i duhovno bogatstvo. Ali već za pedesetak godina - smatra Tocqueville - nešto se promijenilo. Novo javno mnijenje ne može prihvatiti da se izvan njega mnogo odstupa. Dok ono o pojedinim pitanjima ne bude formirano, još je i moguće iznositi svoja mišljenja, ali uskoro dolazi do zatvorenosti i sada svi strepe i čuvaju se da svoja stanovišta ne iznose ako su protivna naziranju većine. Nisu to isprazne prijetnje. Većina ne mora ugroziti fizički integritet prestupnika, ali se "ustremljuje na dušu". "Ostaćete među Iju1 Aleksis de Tokvil, O demokratiji Titograd, 1990.), str. 26. 2 Tokvil, O demokratiji, str. 203.

u Americi

(Sremski Karlovci-

O TIRANIJI

61

dima, ali izgubićete pravo da pripadate ljudskom rodu. Kad se približite svojim bližnjima, oni će vas izbegavati kao da ste gubavi; pa čak i oni koji veruju da ste nedužni napustiće vas, jer bi inače i njih izbegavali. Idite s mirom, ostavljam vam život, ali vam ga ostavljam kao nešto gore od smrti".^3Apsolutizam je imao moć nad životima ljudi, ali je čak i onda bilo onih koji su govorili što misle o prilikama u društvu. Štoviše, jedva se može naći koji period u povijesti u kome se mislioci, ma koliko rijetki, nisu osmjelili izraziti svoja uvjerenja. To seže sve do antike - kaže Tocqueville. Pa i sama inkvizicija nije u Španjolskoj uspjela spriječiti da po njoj "kruže knjige protivne religiji većine." 4 U SAD, zemlji kojoj se pisac inače iskreno divi, sloboda izražavanja slabo uspijeva. Ljudi čak i ne dolaze na pomisao da objavljuju nešto što može iritirati većinu. A ako do toga ipak dođe, nitko ne mora zbog toga biti sudski osuđen, ali će biti izbjegavan, što može imati još teže posljedice za pojedinca. To je i razlog zašto su u toj, kao bogom danoj zemlji, veliki karakteri sve rjeđi. Većina ima tako "neodoljivu vlast", da se pojedinac mora odreći "takoreći i svoga svojstva čoveka kada hoće da izađe iz svoje kolotečine". 5 Kao

3 Tokvil, O demokratiji, str. 222. 4 Zanimljivo je čuti što stoljeće kasnije o demokraciji u toj zemlji govori Mojsej Ostrogorski: " ... u javnom životu niko i ne ide uzdignute glave: svaki se šunja i vuče pored zida. U demokratiji nema nikoga, koji bi mogao da reče vladaru ono što su aragonski kortesi govorili svome kralju pozdravljajući ga: 'Mi, koji vredimo koliko i ti.' Svi izjavljuju, medu sobom se utrkujući, da su ponizne sluge gomile." (Mojsej Ostrogorski, Demokratija i političke partije (Beograd, 1921.), str. 150.) I dalje: "Čovek, koji ima hrabrosti da svoje mišljenje iskaže i brani, vrlo je redak u demokratiji; on treba da bude gotovo junak pa da iziđe pred gomilu: ona je tako mnogobrojna i nametljiva: gde bi se on mogao ukloniti, od koga bi mogao tražiti zaštite, kad svaki njoj pripada?" (Ostrogorski, Demokratija, str. 149.) 5 Tokvil, O demokratiji, str. 224.

62

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

posljedica pritiska takvog javnog mnijenja, dolazi do "prostituiranja" njegovih učesnika. Dojmovi koje je o ovom predmetu pisac stekao, toliko su snažni da o njima raspravlja i u drugoj knjizi "Demokracije u Americi", koja je izdana 1840. godine. Iako su mu američke prilike pred očima, ne zaboravlja ni ostali dio svijeta u kojemu se učvrstio ovaj sistem. Ranije su se ljudi povodili za razumom pojedinca ili klase, sada je to masa, za koju njeni pripadnici misle da je nepogrešiva. Naravi mase se ogledaju u svakom njenom članu i kako su "slične pameti", "ne čini im se verovatno da se istina ne nalazi na strani većine". 6 Kao da govori kakav socijalni psiholog 20-og stoljeća, koji studira masovne demokratske pokrete, Tocqueville će ustvrditi da kad netko "sam stane spram te velike zajednice, smesta je slomljen usled sopstvene beznačajnosti i slabosti". 7 Pritisak je toliko jak da mu se i religija prilagođava. Tocqueville takav ishod smatra razumljivim, iako za religiju ima najviše uvažavanje. Bez nje, smatra on, ljudsko postojanje biva upitno. Religija se nalazi u osjećanjima, nagonima i ostaje "oblik nade ... prirodan ljudskom srcu" u svim vremenima. Ima toliki autoritet nad ljudskim dušama, da i oni koji ne vjeruju, nastoje to prikriti, svjesni opasnosti kojima se izvrgavaju ako otvoreno iznose svoje mišljenje. Pogotovo je, nastavlja on, Amerika zemlja vjernika; u Evropi ih je znatno manje. Ipak, snaga političke demokracije je tolika, da se i autoritet religije ne može s njome mjeriti, bar ne na svjetovnom polju. Ako bi se vjerske ustanove i nastojale takmičili za pr6 Tokvil, O demokratijir, 7 Tokvil, O demokratiji,

str. 384. 385.

O TIRANIJI

63

venstvo, njihovi bi predstavnici brzo uvidjeli da su im izgledi ovdje mali, pa se radije povlače u sakralnu sferu, nastojeći ne doći svojim djelovanjem u sukob s normama većinskih interesa. Postupe li tako, ove ustanove mogu računati na najveće uvažavanje i najveću moć u ljudskim srcima. Svjesne toga, mnogobrojne konfesije, ili kako Tocqueville kaže sekte, znaju dokle smiju ići i sukoba nema. Većinski interesi ovdje bitno usmjeravaju vjerski život. On shvaća da se "opće shvaćanje", - a religijsko je samo jedan njegov dio - javlja kao "najneodoljivija sila". Upravo zbog toga crkve u SAD i znaju na koji će način blagosloviti i prihvatiti naravi jednog mladog propulzivnog industrijskog i trgovačkog društva, a što će reći da se ljudi trebaju bogatiti na "pošten način", te usmjeravati svoje postupke u skladu s kršćanskim moralom, to će vjernici relativno lako prihvatiti i preraditi na mjeru sebi svojstvenu. Svećenici se, kaže Tocqueville, nikad ne bore protiv većine "do koliko je nužno". 8 "Trude se da poprave svoje savremenike, ali se od njih ne izdvajaju. Javno mnenje nije, dakle, nikad neprijateljski raspoloženo prema njima: ono ih pre podržava i štiti, i njihova vera vlada u isti mah i snagom koja joj je svojstvena i snagom većine, kojom se i oni služe". 9 Zahvaljujući prodornosti svoga pogleda, on je i mogao reći da ovdje religija "vlada mnogo manje kao božansko otkrovenje, a više kao sveopšte shvatanje". 10 Takvu religiju Amerikanci onda smatraju pogodnom za očuvanje svojih republikanskih i demokratskih tradicija i institucija, i nema nikoga tko bi to javno stavljao u pitanje. Piščeva analiza uloge religije toliko je ovdje konsekventno izvedena, da ni u 20. stoljeću, kada poznati američki znanstvenici proučavaju religiju u SAD-u, oni nemaju nešto bitno 8 Tokvil, O demokratiji, 9 Tokvil, O demokratiji, 10 Tokvil,O demokratiji,

str. 397. str. 398. str. 385.

64

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

dodati. n Tocqueville ide i dalje od tvrdnje kako religija nosi biljeg općih interesa - društvo se, i opet u verziji demokracije, samo pretvara u nosioca sakrosanktnosti. Jer, dok jedni na različitim stranama svijeta napadaju demokraciju, drugi, a ovdje je riječ o Americi, "obožavaju (u njoj) jednog novog boga ...". ,2 Izoštrenost ovakvog naziranja nije do danas zastarjela. Nije li on preteča Marxovih, Durkheimovih ili sasvim suvremenih tvrdnji o obožavanju društva ili njegovih proizvoda kao zamjeni za klasična božanstva? Ne upozorava li tako i nehotično da se u božanstva pretvaraju nadmoćne sile čovjekovog života, kojima on ne samo da ne pozna izvor nastanka, nego to i ne želi? Dijeli ga samo korak do odgovora na to pitanje, ali ni on ga ne želi prekoračiti, pridržavajući se apsoluta, doduše ne svjetovno shvaćenog, nego mnogo više transcendentno komponiranog, ali i tim svojim otkrićem dokazuje kako shvaća bit problema ovisnosti. Tocqueville je progovorio i o nacionalnoj masi, nedugo nakon što su doseljenici, dotad nepoznati jedni drugima, stigli na američko tlo, pretvarajući se u uzavrelo mnoštvo. Iako rijetko naseljeni na ogromnom prostoru, osjetili su među sobom neke ne uvijek lako prepoznatljive, ali jake veze. Kao u kakvoj laboratoriji, ovdje se dobro vidi kako nastaje jedna nacija, povezana pionirskim pothvatima pretvaranja kontinenta u mjesto zajedničkog prosperiteta. Bilo je to vri11 Glenn Vernon će npr. u svojoj " S o c i o l o g y of R e l i g o n " (New York, 1962.) ponoviti osnovni koncept Tocquevillea, svjestan da religija nije plod nezavisan od društvene stvarnosti i njenih interesa, kao i da društvo traži u religiji odgovore na ona pitanja o životu i smrti za koja se ona specijalizirala i za čiju razradu ono nema mnogo vremena. Naročito u poslovnoj Americi. 12 Tokvil, O demokratiji, str. 212.

O TIRANIJI

65

jeme kada su pojedinci mogli biti osvjedočeni koliko se njihovi napori uklapaju u opća nastojanja i kako napredak ovisi o njima. U općem bogatstvu oni vide i svoj vlastiti interes i zadovoljni su što mogu u njemu participirati. Međusobne razlike se brzo smanjuju, a ukoliko i ostaju, ne narušavaju zajedničko djelo i povjerenje u budućnost. Tako se postepeno stvara i američko rodoljublje, smanjujući vezanost uz raniju rodnu grudu. Ono što se u Evropi pripremalo i stvaralo više stoljeća, ovdje se odvijalo mnogo brže. Na kraju je američka nacija bila jedna od prvih u svijetu, u kojoj su zajednički elementi bili dovoljan podstitaj da ljudi počnu osjećati pripadnost američkoj, a ne engleskoj naciji, pogotovo ne francuskoj, od koje su se doseljenici ubrzo odijelili jezikom i navikama i drugim interesima. Sve tješnje privredne veze, stvaraju i kulturna zajednička dobra, unutar kojih je ideja pripadanja kršćanstvu bila stalni podsticaj jedinstva. Amerikanci se nisu mnogo zanimali za suptilnije izraze kulture, za ono što je bilo karakteristično za aristokratsku Evropu, ali zbog toga oni nisu osjećali neki posebni manjak. Praktični kakvi jesu, njihova su naziranja imala utilitarni karakter i nije ih mnogo brinulo što o njima netko sa strane misli, još manje koliko se njihove ideje mogu uvrstiti u opće čovječanske tekovine. Demokracija im je osiguravala prava i slobode s kakvima se malo koja zemlja u svijetu mogla uspoređivati, a njihov ekonomski razvoj im je dokazivao da su na pravom putu. Nemajući potrebe za kopiranjem stranih uzora, počeli su, kao i tolike druge nacije, vjerovati da je njihov model društva najbolji. Ne bez svakoga prava - potrebno je dodati. Ali, takvo uvjerenje ne može a da ne stvara i odgovarajuću uobrazilju, koja može porasti do fantazmagoričnih razmjera, koji su utoliko veći što je veći dio nacije njome zahvaćen. Tada se nacija sve više pretvara u nacionalnu masu, koja gubi vjerniju predodžbu o sebi i o uvjetima koji su

66

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

doveli do njenog nastanka. Američka nacija nije se nikada uplela u mreže društvenih predrasuda karakterističnih za neke evropske nacije, naročito one nastale prema modelu nacije-države, gdje je rođenje nacije pogodovalo totalitarnim formama društvenog života, ali je i ona bila izložena narcističkim predodžbama i društvenim stereotipima, nastalim u okviru koncepta suprotstavljenosti "nas" i "njih". Tocqueville je to zamijetio vrlo rano, oncia kada su na sve strane isticani hvalospjevi rođenju nacije i kada se vjerovalo da je to jedan od najvećih događaja u povijesti. Tocqueville među prvima vidi kakve implikacije izaziva rođenje nacije i što sve iz njene samoživosti može proizaći. Masovne tlapnje kao posljedica zanijetosti sobom, mijenjaju istinu o vlastitoj prošlosti i sadašnjosti, izvlače na površinu samo ono afinnativno, pa se radije prihvaća prijatna neistina nego neprijatna istina. One stranice knjige, u kojima on govori o nacionalnim povjesničarima demokratske ere, ilustrativan su primjer ovakvog pristupa. Nije slučajno što se on zadržao na ovoj vrsti znanstvenika. Bilo mu je već tada jasno da su naročito pisci povijesti skloni nedopustivom selekcioniranju izvora i da su im ciljevi slave vlastite nacije važniji od pronicanja u složene mehanizme zbivanja. Opće teorije, kaže on, naši su historičari "uvek spremni da zloupotrebe", a "kad se gubi trag dejstva pojedinaca na nacije, često biva da vidimo kako se svet kreće, a ne otkrivamo pokretača". 13 Iako je slijedeći citat poduži, valja ga u cjelini navesti da se vidi koliko on shvaća mogućnost falsificiranja prošlosti, ako je njeno reproduciranje inspirirano nacionalnom gorljivošću pisca ili nekim drugim vanznanstvenim interesima. U svakom slučaju pisac djeluje pod pritiskom mase, bio on toga

13 Tokvil, O demokratiji,

str. 444.

O TIRANIJI

67

svjestan ili ne i nesposoban da se suoči s istinom, jer se njegova kritičnost još nije probudila, ušutkana toplinom nacionalnog mnoštva. On se više bavi bajkama, jer bajke su nerijetko suputnik nacionalnog sindroma. A kad se tome doda uvjerenje u fatalnost zbivanja, da se ono nikako drukčije i nije moglo odvijati, te da su svi napori u mijenjanju toka postojećega uzaludni, onda se vidi koliko ovakva upozorenja mogu i danas aficirati pažljivog čitaoca. Treba piscu prepustiti da to iskaže: "Istoričari koji žive u demokratskim vekovima ne odriču ... samo nekim građanima moć da dejstvuju na sudbinu naroda nego i samim narodima odriču moć da menjaju svoju sudbinu, i potčinjavaju ih bilo neumoljivom proviđenju, bilo nekoj vrsti siepe fatalnosti. Po njima, svaki je narod, svojim položajem, poreklom, prethodnom istorijom, nesavladivo srastao s izvesnom sudbinom, koju ni svi njegovi napori ne mogu izmeniti'V 4 1 dalje: "Nije im dovoljno da pokažu kako su se pojave odigrale; vole da pokažu da se drugačije nije ni moglo zbiti. Posmatraju naciju dospelu do izvesne tačke svoje istorije i tvrde da je bila prinuđena da ide putem koji ju je dotle doveo. To je lakše nego poučiti kako je mogla postići da pođe nekim boljim putem". 15 Ako se pisci povijesti nisu u stanju oduprijeti mišljenju koje izražava psihologiju mase, tada to nije za očekivati ni od manje obrazovanih dijelova nacije. Svoja zemlja se brani u svemu, "bila u pravu ili ne" i nikakva kritika joj se ne smije uputiti koja bi zadirala u njene interese. Sistem u kome su njegovi pripadnici zadovoljni plodovima privatne inicijative i očiglednog napretka u nizu područja, a bez protivl-

14 Tokvil, O demokratiji, 15 Tokvil, O demokratiji,

str. 445. str. 445.

68

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

jenja religije, oni ne žele opterećivati dodatnim propitivanjima njegovog smisla ili strožim moralnim vrednovanjem. Jer, oni su se već opredijelili za put i diskurzivno-logički pristup samo bi ih opterećivao. I obrnuto, sve sto se iz smisla pretvara u banalnost, većina zdušno podupire, ravnodušna na neadekvatno zaključivanje o karakteru vlastite nacije. Izraz "sveti egoizam" pogodio je bit ove situacije daleko od ove zemlje, ali bi se mogao i na nju primijeniti, iako manje nego što je to slučaj u pojedinim evropskim državama; zasigurno ne toliko malo da se nacionalni mesijanizam i sujeta ne primijeti. Kad je Tocqueville tridesetih godina 19. stoljeća proučavao američku situaciju, on je vjerojatno imao priliku pročitati neke osnovne spise toga razdoblja. O tome se danas ne može sa sigurnošću tvrditi, ali je za pretpostaviti da je ipak konzultirao neke najpoznatije autore. Tako se i može objasniti njegovo razumijevanje američkog patriotizma, koji se veže uz Boga posebno naklonjenog Amerikancima.16 Oni se rado tretiraju kao izabrani narod, čiju demokraciju Bog ne može zanemariti, što više, on joj daje prerogative nenadmašnosti. Ako se u Americi, usprkos relativne trezvenosti njenih žitelja, razvio ovakav kult pacionalnog mesijanizma, onda se lako može zaključiti kolike je razmjere taj kult 16 Melville je govorio o američkom Bogu i obraćao mu se usklikom: "Ti veliki demokratski Bože!", dodajući kako su Amerikanci "osobeni, izabrani narod, Izrael našega vremena." "Mi nosimo kovčeg slobode svijeta" - tvrdi on. John Adams je još 1765. g. pisao: "Ja sam uvijek promatrao postojanje Amerike s poštovanjem i čuđenjem, kao otvaranje velike scene i znak Providnosti ..." i od te zemlje će poteći "emancipacija potlačenog dijela čovječanstva čitavog svijeta." Godine 1816. Calhoun će reći: "Mi smo izabrani od Providnosti", a Andrew Jackson će uskoro naglasiti "Providnost je obasjala ovu sretnu zemlju bezbrojnim blagoslovima i izabrala je kao čuvara dobra ljudske rase". Sve kod: Werner Stark, The Sociology of Religion, vol. I. (New York, 1966.), str.192-197.

O TIRANIJI

69

imao na drugim stranama. Pa ipak, i ono što se zbiva u Americi, bilo je dovoljno da Tocqueville shvati kako mašta nacionalne većine raspaljuje zaljubljenost u sebe i kako onda do "razdražljivog" patriotizma nije dalek put. A to što takav patriotizam stalno stvara proizvode fantazmi, već je normalna posljedica njegovog karaktera. Amerikančev "nacionalni ponos pribegava svakakvim opsenarijama i spušta se do detinjaste lične sujete" primijetio je on. 17 Po još nečemu je značajan Tocqueville. On je unekoliko predvidio kasniji razvoj demokracije u Americi i izvan nje. Živio je u vremenu kada su sjećanja na početke bila živa i kad se drugima činilo da su tekovine 18. stoljeća dovoljno snažne da odvrate ovu zemlju od nacionalnih pretjerivanja i obezličavanja individue. Razvoj se ipak kretao drugim putem. Vrijeme demokratske idile je prošlo. Ono što je Tocqueville naslutio, počelo je sve više krupnjati. Čak i velika Amerika, kolijevka demokracije i zemlja u koju su bile uprte oči ostalog čovječanstva, doživljavala je proces tihog odustajanja od početnih zasada otvorenosti. Ljudi su se iz iskustva počeli uvjeravati da je opasno imati svoje mišljenje i u trenutku kad se ono sukobljavalo sa stanovištem većine, ustrašeno su se povlačili i uvjeravali da je bolje uklapati se. Velikih demokrata ranijeg vremena bivalo je sve manje. Ličnosti su postajale sluge gomile, koja im dopušta da razmašu svoj poduzetnički duh, ali i da zastanu onda kada je očigledno da one traže još nešto osim imovine i kolektivnog identiteta. U njihovom su se vodstvu počeli isticati idealni predstavnici prosjeka. Izuzeci su se pamtili, već i zbog toga što su često stradavali od pritiska većine koja je željela da se u širenju sloboda ne ide predaleko, nikako ne više nego što je većini trebalo u njenom konformi-

17 Tokvil, O demokratiji,

str. 206.

70

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

stičkom prihvaćanju datosti. Tocqueville nije mogao znati da će snaga demokratske većine u 20. stoljeću još više svesti pojedinca na masu, kako nad njom bdije snažna izvršna vlast. Nije mogao ni znati kakva će se sve sredstva masovnih komunikacija razviti i sve više omasovljavati one koje bi i bez tih sredstava gubili svoju ličnost. Ali, on je nešto od toga nazrijevao i kada se jednom pojave teoretičari masovnog društva, oni neće počinjati ispočetka. Samo će razrađivati psihološke mehanizme koji su se jasnije ocrtavali, jer su posljedice postojanja nacionalne demokracije bile takve da je i opstanak pojedinih nacija dolazio u pitanje. Od kraja 19. stoljeća počela su se intenzivirati istraživanja bliza onome čime se bavio i Tocqueville. Već sto godina znanstvenici s više ili manje uspjeha proučavaju ono što zadire u najdublje porive ljudskih postupaka. Otvoreno je tako i područje istraživanja o sugestiji kao važnom pokretaču masovnog društva. Le Bon će u svojoj "Psihologiji gomile" ukazati na njenu duhovnu pozadinu, ali i silu kojom ona raspolaže. Gomilu kao da prožimaju neke tajanstvene sile, koje su stari nazivali usudom, providnošću. Gomila ima drukčiju psihologiju nego pojedinac; on se u njoj utapa, ponijet i opijeni nadmoćnom snagom. Takva skupina onda može vršiti izvanredna djela, bilo pozitivna, ali nažalost češće destruktivna. Gomile mogu biti male, ali i "cijeli jedan narod (može), bez svakog vidljivog nagomilavanja, pod dojmom izvjesnih utjecaja postati gomilom".1* Dijelom gomile svatko može postati, od neznalice do znanstvenika, jer oni u nju i ne ulaze razumom nego afektom. I Le Bon će se, upravo kao i Tocqueville, pozabaviti onim povjesničarima koji kao dio gomile oživljavaju prošlost.

18 Gustave Le Bon, Psihologiju

gomilu (Zagreb, 1989.), str. 36.

O TIRANIJI

71

Stoga njihove knjige "valja uzimati kao djela čiste mašte. To je skup fantastičnih priča o loše promatranim činjenicama popraćenim naknadnim tumačenjima...". 19 Njihova historija "ne može ovjekovječivati drugo nego mitove". 20 Književnici i filozofi također mogu biti skloni takvom pristupu. U tom raspoloženju postoji "neka porodična sličnost". Masovna zaraza postaje dovoljna da se inače inteligentni i odgovorni pojedinci pretvore u dio amorfne mase. Stare ideje nestaju, slabe čak i vjerske zasade, a "načela narodnosti, demokratske i socijalne ideje" jačaju. Jačaju prema plemenskim osobinama - smatra Le Bon. Emile Durkheim će u svojim djelima još više naglašavati utjecaj kolektiva na pojedinca. On će, međutim, najmanje razmatrati moguću regresiju pri tom prožimanju, bitno mu je da naglasi autoritet društva. Ono što je za Tocquevillea i Le Bona sužavanje ljudskih mogućnosti, za njega je poticaj razvoja. "Društvo u dušama budi božansko osećanje" - tako će daleko otići. Pa nastavlja: "Društvo zahteva da, zaboravivši svoje interese, postanemo njegove sluge i primorava nas na sve vrste muka, lišavanja i žrtava bez kojih bi društveni život bio nemoguć. Tako smo u svakom trenutku primorani da sebe potčinimo pravilima ponašanja i mišljenja koja nismo ni stvorili ni hteli i koja su čak, ponekad, suprotna našim sklonostima i našim najošnovnijim nagonima". 21 Protiv takve prisile nema lijeka, s time se treba pomiriti. Nemoć provijava iz svake njegove rečenice: "Kolektivni načini činjenja ili mišljenja imaju stvarnost van pojedinca koji se u svakom trenutku njoj saobražavaju. To su stvari koje imaju svoje sopstveno postojanje. Pojedinac ih

19 Bon, Psihologija, str. 54. 20 Bon, Psihologija, str. 56. 21 Emile Durkheim, "Društvo i individualna svest", u: Teorije društvu, knj. 2. (Beograd, 1969.), str. 686.

o

72

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

zatiče potpuno gotove i on ne može učiniti da one ne postoje ili da budu drukčije nego što su". 21 Ali, zato će on uvjerljivo demonstrirati i objasniti put na kome se pojedinac predaje snazi većine, bilo daje ona izražena u demokratskoj ili nedemokratskoj sredini. Francuska je npr. u doba njegova stvaranja, a to je kraj 19. stoljeća, jedan od korifeja demokracije, ali on ipak ukazuje koji se mehanizmi poslušnosti kriju ispod njene površine. U vrijeme kada Le Bon i Durkheim objavljuju svoja djela, počinje se javljati i Sigmund Freud. Svojom "Masovnom psihologijom i analizom Ja" produbljuje temelje ove psihologije i riječima da se ona bavi "pojedinim čovjekom kao članom plemena, naroda, kaste, staleža, institucije odnosno kao sastavnim dijelom ljudske gomile koja se na izvjesno vrijeme u određenu svrhu organizira kao masa" 2 \ daje do znanja da sve ove grupe mogu postati gomilom pod izvjesnim uvjetima. Gomila i kod njega ima češće pejorativni prizvuk, pa kao i većina kod Tocquevillea može smanjivati integritet osobe. Ako se njegova pretpostavka da "ljubavni odnosi (indiferentno rečeno: osjećajni odnosi) ... sačinjavaju bit duše masa" 24 i ne prihvati, još uvijek ostaje dojmljiv opis sugestibilnosti i impulzivnosti masa. Malo tko je kao on pokazao kako se iz gomile ponovo može stvoriti prahorda i kako pojedinac nije samo dio jedne mase. "... svaki pojedinac ima svoga udjela u mnogim dušama masa, u onoj njegove rase, staleža, vjerske zajednice, državnosti itd ...". 25 Kao posljedica, "događa (se) čudo" i "nestaje ono što smo priznali upravo kao individualnu izobrazbu ...".2f> Freud ne 22 Emile Durkheim, Pravilu sociološke metode (Beograd, 1963.), str. 15. 23 Sigmund Freud, "Masovna psihologija i analiza Ja", u: Budućnost jedne iluzije i drugi spisi (Zagreb, 1986.), str. 196. 24 Freud, "Masovna psihologija", str. 217. 25 Freud, "Masovna psihologija", str. 251. 26 Freud, "Masovna psihologija", str. 251.

O TIRANIJI

73

smatra kao neki drugi znanstvenici da je život u masi čovjekov usud i da nema izuzetaka oslobođenju od pritiska većine. Ne ulazeći u društveni kontekst oslobođenja, on je sklon izlaz naći u ljubavi u njenom širem značenju. A ljubav prema ženi "razara veze unutar rase, nacionalne posebnosti i socijalnog klasnog poretka, vršeći tako važnu djelatnost u kulturi". 27 Elias Canetti se pridružuje naporima prepoznavanja naravi mase. Gotovo da je proučavanju mase posvetio život, smatrajući da i pitanje života i smrti ovisi o njoj. Masa želi rasti, i nema institucije koja bi zauvijek zaustavila njen rast. Jedan od poriva za njen nastanak je ostvarenje jednakosti. "Čovjek želi u masu radi te jednakosti ... Svi zahtjevi za pravednošću, sve teorije o jednakosti, u krajnjoj liniji crpe svoju energiju iz tog doživljaja jednakosti, koji je svakom pojedincu na određen način poznat iz mase".2* Nije li i Tocqueville upozoravao na jednakost kao privlačnu snagu? Canetti ipak ide dalje. Masa voli zbijenost, a osjećaj najveće zbijenosti ima u trenutku rasterećenja. A rasterećenje - to on dobro zna iz iskustva 20. stoljeća - može biti zlokobno za suprotstavljene mase. Tako ratovi uglavnom i nastaju. Njima je posvetio veliki prostor. U ratovima, kaže on, "nacionalna specifičnost ... postoji kao vjera". 29 Nacije valja promatrati kao religije. Kad se nacija pretvori u masu, ljudi ne vide sami sebe. Iluzija je da tada čovjek misli na povijest svoje zemlje, on nju niti ne pozna. "Likovi i trenuci koji su ušli u njegovu svijest nemaju veze s onim što pravi povjesničar podrazumijeva pod poviješću". 30 Problem je, međutim, u tome, što je malo "pravih" povjes27 28 29 30

Freud, "Masovna psihologija", str. 264. Elias Canetti, Masa i moć (Zagreb, 1984.), str. 22. Canetti, Masa i moć, str. 140. Canetti, Masa i moć, str. 140.

74

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

ničara koji se žele suočiti sa stvarnom poviješću svoje zemlje, odnosno naroda, a poslije njega nacije. Pokazati kontroverzne i ne uvijek dostojne strane vlastite prošlosti, značilo bi doći u raskorak s masom, koja hoće da joj je cijela prošlost u skladu s očekivanjima. Uostalom, ni historičari ne moraju imati druge interese nego masa. Tako neki povjesničari vide nacionalno biće stotinama godina nepromjenjivim, kao da u društvu nema pomaka i kao da iz cijele povijesti isijava magija njihove sadašnje "mi" grupe. Od takvih povjesničara ne treba očekivati da će razumjeti prošlost; oni mogu biti, a često i jesu, vrlo sposobni i inteligentni kad su u pitanju različite tehnike istraživanja, ali sav njihov napor postaje uzaludan ako je prioritetan cilj afirmacija grupe kojoj pripadaju. Taj cilj može osigurati trenutnu ličnu sigurnost, te pomoći u rasterećenju, ali u objašnjenju događaja ne može. To da su predstavnici većine, a ne istine, oni odbijaju priznati, iako su, zapravo, tumači gregarističke orijentacije. Treba samo pogledati naslove njihovih knjiga i letimično prelistati stranice - začas se postaje siguran da su pronašli tek toplo mjesto u zaštitničkom krilu svoje grupe, kao i da ih površni čitaoci brzo pretvaraju u paradigmu nacionalne savjesti. Kakve posljedice može imati utjecaj većine na društvo, zna i Konrad Lorenz. On čak govori o nagonu. Osim gladi, seksualnog instinkta, bjekstva i agresivnosti, postoji i nagon društvenih životinja, koji može nadjačati sve druge nagone. Baveći se borbenim entuzijazmom životinja, prepoznaje ga i u ljudskom društvu. Tamo gdje se taj entuzijazam usmjeri na neku drugu skupinu, a borbena ideologija pomrači sposobnost razbora, pripadnik grupe napušta svoje ljudske obaveze, dok "instinktivne inhibicije protiv ozljeđivanja ili ubijanja svojih bližnjih gube, na žalost, mnogo od svoje 31 Konrad Lorenz, On Agression

(New York, 1966.), str. 269.

O TIRANIJI

75

snage". 31 Kolebanje nestaje, dosadašnje vrline više ne vrijede (tu ni religijske zabrane, koje najčešće brane svako ljudsko biće ne mogu više mnogo pomoći!), i "ljudi mogu uživati u osjećanju apsolutne ispravnosti čak i onda kada čine zvjerska djela". 32 Apstraktno mišljenje i moralna odgovornost su na najnižem nivou. "Kako kaže jedna ukrajinska poslovica: Kad zastava zavijori, sav razum je u trubi" primjećuje autor. 33 Borbeni entuzijazam ima svoj odjek i među znanstvenicima. Danas, kaže on, i povijesne knjige glorificiraju ratove svoje nacije kao hrabre, pravedne, časne, samo ako su patriotski intonirani. Hrabrost se smatra najvećom vrlinom, a izbjegavanje rata slabošću, nečasnim kukavičlukom. Sto je brutalna stvarnost veća, to se više veliča. Čovjek koji je kritiku masa još više produbio, čak doveo do paroksizma, bio je Hose Ortega Y Gasset. On je ustrajno branio tezu da je suvremena demokracija vladavina neartikulirane mase, koja svoje strasti širi gdje god vlada, a njene prizemne naravi onemogućuju svima koji su profinjenijeg duha da se pojave na društvenoj sceni. Ono najbolje što je karakteriziralo prošla vremena, nestaje s nastupom mnoštva, koje ne samo što vlada društvom, nego svoje skučene umne sposobnosti uspijeva nametnuti svugdje. To je ta "pretjerana demokracija" ili "hiperdemokracija". Masa uništava sve što je osobeno, jedinstveno, kvalificirano. Poput svojih prethodnika, on će ustvrditi: "Masa je 'prosečan čovek'. Na laj način se ono što beše puki kvantitet pretvara u kvalitativnu odrednicu: mnoštvo. To je zajednička odlika, to je društveno siroče, onoliko čovek koliko se ne razlikuje od drugih ljudi već samo u sebi ponavlja tip toga roda". 34 32 Lorenz, On Agression, str. 269. 33 Lorenz, On Agression, str. 269. 34 Hose Y Gasset Ortega, Pobuna masa (Čačak, 1988.), str. 35.

76

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Pripadnik mase ima hermetički duh, on je "zakopčao svoju dušu" i ne koristi svoje sposobnosti, a prazne fraze predstavljaju njegov pravi lik. Miješa se u sva pitanja koja razumije i ne razumije. On je suvremeni barbar. Doduše, svaka demokracija ne mora biti takva. Ortega Y Gasset spominje i liberalnu demokraciju, u kojoj većina ipak omogućava život manjini i gdje i oni koji nisu vezani uz vlast mogu opstojati. Tu se plemstvo duha lakše može pojaviti, ali zanijet zlima masovne demokracije, on ovu liberalnu tek usput spominje. Djelujući u eri nastanka totalitarnih režima, on primjećuje da je sve manje zemalja u kojima može postojati stvarna opozicija. Masa već nalazi načina da zavlada. Tako je za njega i fašizam tipični pokret čovjeka-mase. Nije propustio spomenuti ni SAD, čija je demokracija "raj masa". U cijelosti ta objekcija američke demokracije glasi: "Kad masa deluje po svome, to radi samo na jedan način, jer drugi ne poznaje: linčuje. Nije sasvim slučajno što je zakon linča američkog porekla, pošto je Amerika na izvestan način raj masa". 35 Nije se zanimao za neke prednosti demokracije; ipak je to sistem koji u cjelini nadmašuje svojstva ostalih sistema. Skoro sasvim slijep i gluh za ono što ne služi razvoju aristokratskog duha i uzdizanju pojedinca iz amorfne mase, on je ipak kroz preuveličavanja ogoljavao suštinu one vladavine koja si umišlja da jedino podstiče čovjekovu slobodu i priprema besprimjernu budućnost. I on je uvjeren kako demokracija koja se zatvara u naciju guši intelektualne potencijale pojedinca, zaklanjajući razumijevanje vlastite biti gustom koprenom. Reći će: "Svaki valjani intelektualac Nemačke, Engleske ili Francuske oseća da ga guše granice njegovog naroda, oseća svoju nacionalnost kao jedno apsolutno ograničenje!". 16 Ia35 Ortega, Pobuna masa, str. 110-111. 36 Ortega, Pobuna masa, str. 132.

O TIRANIJI

77

ko i opet izrečena u maniri brzog zaključivanja, ova tvrdnja još jednom podstiče na preispitivanje odnosa mase i pojedinca i onoga što ga oslobađa od mase jednakih, a što ga u nju uvlači. Ortega svojim uvidima u suvremenu demokraciju nastavlja i razgorijeva razgovor koji se do danas o tome vodi. Sigurno je da ono mišljenje koje obrazlaže kako pojava masa nije dovela i do njihove totalne vladavine, ima opravdanje. Jer, ako se i može prihvatiti kao istina da ïiastup demokratskih društava ne vodi nužno i višoj duhovnoj kulturi, teško je opravdati tvrdnju da su mase, samo zato što je demokracija proklamirana vladavina, doista i ostvarile svoju ekonomsku i političku premoć. Uvjerljivija je tvrdnja da u ovim područjima života elita vlada u ime mase i više ili manje uspješno stvara privid jednakih šansi za sve. U vrijeme Tocquevillea još se u veliki utjecaj masa moglo povjerovati. Tada, bar što se tiče SAD, privatna je inicijativa omogućavala podjednake izglede svima i činilo se da su doista otvoreni putevi nesputanog iskazivanja sposobnosti. No, otada se mnogo što promijenilo i demokracija je postala više dirigirana. To ne poriče tvrdnju da masa u demokracijama i dalje nema veliku ulogu, ali ne i u onim područjima gdje se donose sudbonosne odluke. Duh i ukus mase i dalje prevladava, ali on je sve više i usmjeravan, pa se zato i može govoriti o dirigiranoj demokraciji. Pred mišljenjima većine i dalje će respektirati elita društva, ako ni zbog čega drugoga a ono zbog njenih glasova, ali će ta većina više nego u ranijim stoljećima biti zavođena djelotvornim psihološkim metodama. Ionako već podatna utjecajima, kao što je uvijek i bila, usprkos istini da i ona magično djeluje svojom pojavom, postala je još više obezličena, čuvajući više privid svemoći. Vješti "ribari ljudskih duša" znaju kako se s njome postupa, kako se izaziva njen gnjev ili oduševljenje, svjesni da se i oni trebaju čuvati izljeva "narodne duše".

78

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Javne komunikacije danas bez posebnih napora vladaju masama koliko god moraju respektirati želje i interese primalaca. Inače bi njihove poruke bile mnogo kraćeg vijeka. "Cvjetovi i tla" (Šušnjić) nisu beskrajno udaljeni jedni od drugih. To je dobro shvatio Wright Mills. S mnogo dokaza, ali i s velikom imaginacijom (napisao je i knjigu "Sociološka imaginacija"), dalekom od uobičajene znanstvene rigidnosti, u svojoj se "Eliti vlasti" usmjerio na izučavanje odnosa elite i mase američkog društva. U SAD je inteligentno javno mnijenje suženo. Počelo se sužavati već u 19. stoljeću, a danas je, smatra Mills, vrijeme liberalne demokracije već prošlost. Zamijenila ju je masovna demokracija, u kojoj su parole ostale iste, ali nadmoć demokratske većine nadopunjuje i zamjenjuje nadmoć elite. Vlastita mišljenja su najrjeđa. Institucije elite (ekonomske, političke i vojne) prodiru preko sredstava masovnih komunikacija u masu koja više nije onoliko autonomna koliko je bila u 18. i 19. stoljeću. Nema diskusije ni replike, lojalnost svojoj naciji, izražena kroz stereotipe, postaje još prisutnija. Ne vjerujemo ni onome što se dogodilo pred našim očima, dok to ne vidimo ili ne čujemo od drugih. "Zdravi razum", na koji su Amerikanci toliko polagali, pretvorio se u skup preduvjerenja. A kako je tek u nacističkoj Njemačkoj i sovjetskoj Rusiji? - zapitao se autor u jednom trenutku. Odgoj ne omogućuje prepoznavanje vlastitih impulsa, a 37 Mitscherlich ćc reći da se "mnogim putovima masovne kacije u nama neprestano aktiviraju temeljna raspoloženja čine 'omasovljivima'." Alexander Mitscherlich, "Mase ili ka odsutnost oca", Treći program Hrvatskog radija, br. 35. 1992.), str. 62.

komunikoja nas dvostru(Zagreb,

O TIRANIJI

79

škole ne preporučuju borbu za individualnu ili javnu afirmaciju. "Demokratske škole često znače isto što i produžavanje intelektualne prosečnosti, profesionalno obučavanje, nacionalističku lojalnost i malo šta drugo preko toga". 38 Zelja da se postane nezavisan, koju je želju prosječni građanin nekada u izvjesnoj mjeri još posjedovao, sada se skoro potpuno izgubila. Bez pravoga cilja, nema ni orijentacije, osim ako se orijentacijom ne smatra doći do onoga u materijalnoj sferi. Taj nivo koji vrijedi za masu, vrijedi i za najviše državnike, koji daju izjave "ozbiljna lica, ali koje su ipak bez dubine i vrednosti". 39 Ne mnogo različitu dijagnozu masovnog demokratskog društva dao je i David Riesman u "Usamljenoj gomili". U njoj postaje sve presudniji tzv. "drugima usmjereni čovjek". On je napustio nade prošlosti i umjesto razvitka individualnosti, postaje zatočenik neizdiferencirane gomile. "Umesto poziva na velike ljude prošlosti i da se takmiči sa zvezdama, drugim usmerena osoba kreće se pravim Mlečnim Putem sastavljenim od savremenika koji se gotovo, ali ne sasvim, međusobno ne razlikuju". 40 Znači li to da ljudi u društvima suvremene demokracije smanjivanje udjela slobodnog odlučivanja shvaćaju kao svoj pad? Tako nešto bi poslije Frommovih analiza, naročito u "Bjekstvu od slobode", teško bilo zaključiti. Vjerojatnije je da ljudi dobrovoljno sužavaju mogući prostor slobode. Plašeći se pojedinačnog učešća u složenim i opasnim pothvatima, radije se uklapaju u obezličenu masu. Tako se manje osjeća zadovoljstvo ličnog učešća u zbi-

38 Wright Mills, Elita vlasti (Beograd, 1964.). str. 410. 39 Mills, Elita vlasti, str. 454. 40 David Riesman, Usamljena gomila: Studija o američkog karaktera (Beograd, 1965.), str. 196.

promeni

80

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

vanjima, ali je na drugoj strani satisfakcija očigledna: grupni identitet postaje dovoljan da se od sebe udalji mučni dojam beznačajnosti, neizvjesnosti, nedoraslosti iskušenjima. Tako Riesmanova gomila nije tako usamljena kao što bi se moglo zaključiti na prvi pogled. Usamljenost bi se više osjećala izdvajan jem iz mase koja jedno osjeća, misli i govori. Učestvovati npr., makar i trenutno, u ideološki ili nacionalno homogenoj masi, naročito ako je konfrontirana s drugim isto tako sastavljenim grupama, znači postići visok stupanj pripadanja, što stalno jača misao da je grupa u pravu jer je moćna, da su svi njeni kriteriji visoko moralni, u skladu s religijskim zasadama i čak općeljudskim vrijednostima. A kada se poslije otkrije da je to bila zabluda, prijatna, ali ipak zabluda, grupna identifikacija je već izvršila svoju zadaću. Omogućila je svojim pripadnicima da račun ne polažu sebi kao pojedinci, nego da se ogledaju u grupi, koja je uvijek u pravu. Taj je mehanizam često isproban kroz prošlost i tek rijetki izuzeci dokazuju kako i u toj sintezi uvijek ima izuzetaka. Tragičnost postojanja lakše se podnosi kroz grupu; ako su pojedinci smrtni, grupa je besmrtna i to mnoštvo uvjerava da postojanje ima neki smisao i opravdanje pred vječnošću. Mnoštvo ne samo što olakšava brži razvoj zbog šire podjele rada, nego i smanjuje tenzije eventualnih suprotnosti, pretvarajući se u analgetik čovjekovih nedoumica. Otud i ogorčeni otpori njegovom relativiziranju, pa čak i prihvaćanje svemoći izvršne vlasti, koja ipak simbolizira jedinstvo. Ona se i dalje podržava, usprkos donošenja odluka za koje ne traži mišljenje javnosti, a povremeno se i emfatično zaziva. Najposlije, to vodstvo po svom mentalitetu ni nije daleko od mase, oboje karakterizira nagon zbijanja, poput životinjskog krda ili čak ptičjeg jata. Te sklonosti je besmisleno poricati ili osuđivati, jer imaju svoju prirodnu pozadinu, ali ih u ljudi ne treba pretvarati u vrline. Danas je postalo jasnije da je privlačnost u grupi i nagons-

O TIRANIJI

81

ke prirode, da pojedinca grupa fascinira svojom pojavnošću, da je on jako sugestibilan. Rudi Supek, još jedan od znanstvenika prodorne misli, koji je uvijek imao snage za istine koje se najčešće prešućuju ili od sebe odbijaju, s opravdanjem je rekao da "Što je grupa veća, to je privlačnija". 41 Ali, ni to nije neophodno: "Društveno pospješivanje pokazuje da je pojedinac osjetljiv već na samu prisutnost drugog lica". 42 Predaja je i tada na djelu. Razumljivo je onda da se pojedinac, kada se suoči s magnetskom silom mnoštva, čiji nastup nikakve kritičke rezonance ne mogu skrenuti s njenog puta dok je u usponu, ustrašeno povlači na stranu. Pojedinci se oduvijek radije potčinjavaju autoritetu mase. Dok su njeni zarobljenici, oni ni ne pomišljaju da ponavljaju ranije stupnjeve razvoja, bilo zato što su i sami postali gomilom, bilo zato što se potčinjavaju karizmi njenog vođe. Suočeni s nerješivim problemima, ma koliko inače bili civilizirani, pokleknu prije vremena, ušutkani tamo gdje nagon preživljavanja nadvlada. Oni rijetki, kod kojih kritička distanca ipak nije nestala, pišu onda knjige kao što su "Demokracija u Americi", "Psihologija gomila", "Pobuna masa", "Masa i moć" ili "Društvene predrasude". Čak i onda kada je riječ o demokratskoj većini, oni znaju da ta većina ne odolijeva lako grupnim instinktima i vraćanju na one forme društvenog života za koje se (neopravdano) pretpostavlja da su davno nadvladane.

41 Rudi Supek, Društvene predrasude i nacionalizam: psihološka razmatranja (Zagreb, 1992.), str. 27. 42 Supek, Društvene predrasude, str. 26.

socijalno

-

Arsen Bačić

TOCQUEVILLE O SLOBODI TISKA, NJEZINOJ ULOZI I ZNAČAJU

AUTOR IZLAŽE TOCQUEVILLEOVO RAZUMIJEVANJE SLOBODE TISKA I NJEGOVE ULOGE U DRŽAVI SUVREMENOG USTAVNO-DEMOKRATSKOG POSTANJA. U TEKSTU SE OTVARA ANALIZA KOJA IDE OD TEKSTUALNE EGZEGEZE DO PRIMJENE POREDBENE METODE. IZ PERSPEKTIVE USTAVNOG PRAVA I POLITIČKE TEORIJE TEKST POKRIVA ZNAČAJAN BROJ TEMA INTERESA TOCQUEVILLEA KAO POLITIČKOG I USTAVNOPRAVNOG PISCA.

1. UVODNA BILJEŠKA.

Svijet kojega nastanjujemo i tekstovi koje čitamo, kaže Gadamer, nisu nikada puka hrpa podataka ili određeni idealni objet trouvé, već uvijek spremni entiteti otvoreni interpretaciji, entiteti u koje investiramo značenja. Rođeni smo i izrasli u svijetu kojemu značenja daje jezik kojim govorimo i tradicije koje nasljeđujemo. Širimo i produbljujemo naš sadašnji horizont razumijevanjem. Nastojimo fuzirati

O SLOBODI

TISKA

83

horizonte. Taj Horizontverschmelzung smanjuje distancu od onih čije su perspektive možda ili jesu različite od naših. Govori se o umijeću interpretiranja, uopće o strategijama interpretiranja, što osim drugih oblasti dira i historiju političke misli, konstitucionalizma, jurističke misli i njima pripadajućih fenomena. Što je Machiavelli mislio pod virtù, Rousseau pod religion civile, itd.? Ovo nisu uvijek apstraktna akademska pitanja. Neki američki pravnici i ustavni stručnjaci kažu: dokučiti original intent američkih "očeva utemeljivača" rješit će pitanje značenja Ustava SAD za svagda1. Nećemo ovdje ukazivati na razlike između legalne i ustavne interpretacije s jedne, i interpretacija u historiji političke misli s druge strane kojih naravski ima. Želimo jednostavno kazati da se problem čitanja i interpretiranja javlja i kod Alexisa de Tocquevillea, kao i kod svakog velikana čiji opus predstavlja relevantno i kompleksno djelo za ustavno pravo. U njemu su otvorenog značenja ne samo dva temeljna pojma s kojima se Tocqueville susreće, dakle sloboda i demokracija, nego i čitav niz drugih njegovih kategorija. Što je npr. Tocqueville mislio pod slobodom tiska? Koje značenje je pravo na slobodno iskazivanje misli putem tiska imalo kod Tocquevillea? U ovome tekstu pokušat ćemo ukazati na neke Tocquevilleove opaske glede slobode tiska, te ukazati na značaj koji su te njegove opaske imale za kasniji tretman te slobode u svijetu prava i politike. Dugo se je vremena o problemu slobode tiska razmišljalo i rješavalo pod svjetlom slobode misli, odnosno duhovne slobode. Juridički režim se je implicirao. Tako se je npr. nakon donošenja Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1 H. G. Gadamer, Truth and Method (New York, 1984.), cit. pr. Terence Ball, Reappraising Political Theory (Oxford, 1995.), str. 7 et passim.

84

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

1789. godine u Francuskoj donijelo mnoštvo zakona koji su imali regulirati pravni režim korištenja te slobode. Sloboda tiska uvijek je značila zaštitu duhovne slobode čovjeka protiv utjecaja ili arbitrarnog postupanja državne vlasti. Naravski, ova je koncepcija s vremenom tražila dopune, jer se je razvojem društva pokazala sva složenost slobode tiska kao ustavnog prava čovjeka i građanina. Naime, sloboda tiska je kompleksna sloboda jer ona sadrži kako spiritualni tako i materijalni element. Veći dio javnih sloboda nema takav dualni oblik. Ali, sadržaj sloboda koje pripadaju slobodi misli je dvostruk: pored spiritualnog elementa, postoji i važan materijalni element. Npr. sloboda vjeroispovjesti traži hram, neophodne rekvizite koji služe širenju vjere, itd. Kao i sve druge slobode misli, tako i sloboda tiska traži materijalnu podršku. Ova sloboda to traži zaisgurno više od svih drugih sloboda u ovoj grupi. Sami izraz sugerira karakter ove slobode. Ne kaže se slučajno "sloboda pisanja", već se govori o slobodi tiska, tiskanja; govori se i o instrumentu koji omogućuje jednu ekstraordinarnu difuziju onoga što je napisano. Riječ je o jednom mehaničkom izumu, otkriću štamparije, na kojoj i počiva moderni svijet. Guttenbergovo otkriće jedno je od velikih izuma čovječanstva i civilizacije. Ono pak što karakterizira moderni tisak od 1867. godine jeste izum "rotacije". Suvremena novina predstavlja nešto sasvim drugačije od novine u doba Revolucije ili novine s početka XIX. stoljeća, kada prevladava spisateljski element. Novine s vremenom počinju pretpostavljati industrijski i komercijalni poduhvat u kojemu se koriste usavršena i skupa mehanička sredstva. Slika tiskarske radionice iz vremena enciklopedista s vremenom je potpuno nestala. Sloboda tiska postepeno se sagledava i na mehaničkom i materijalnom planu, planu opreme, u krajnju ruku na planu novca i robe. Dakle, početkom XIX. stoljeća mehanička oprema novina uvjetuje distinkciju između dva temeljna elementa slobode tiska: spiritualnog i materijalnog

O SLOBODI

TISKA

85

elementa, duha i novca. Nigdje se evolucija ove problematike ne prikazuje s toliko problema i oštrine koliko u Tocquevilleovoj domovini Francuskoj, i s toliko otvorenosti i jasnoće kao u Americi, zemlji koju je Tocqueville s dubokim uvjerenjem držao središtem moderne demokracije. 2 S druge strane, historijom političkih ideja XIX. stoljeća dominira uzlet liberalizma. Trijumf liberalizma najočigledniji je u Zapadnoj Evropi. U Njemačkoj i Italiji liberalni pokret u izravnoj je vezi sa nacionalnim pokretima; pokret se širi i u Istočnoj Evropi u kojoj se odvijaju borbe između "slavenofila" i "zapadnjaka"; u evropskom obliku on penetrira i u zemlje Dalekog Istoka koje se otvaraju trgovini sa zapadnim državama; latinsko-američke republike donose liberalne ustave koji se svi odreda inspiriraju Ustavom SAD. No, unatoč trijumfalnom pohodu "globalnog" liberalizma, posebnu historiju francuskog liberalizma u XIX. stoljeću obilježavaju krize i revolucije. Liberali su u opoziciji i za vladavine Louisa XVIII. i Charlesa X.; na vlasti su za vrijeme Julske monarhije; nakon krizne 1848. godine i opozicijske pozicije za Drugog carstva, tek osnivanjem III. republike slijedi trijumf liberalizma u Francuskoj. Među najvećim liberalnim piscima epohe nije nitko drugi do Alexis Charles Henri Clérel de Tocqueville (1805.-1859.).3 Dominantna tema cjelokupnog Tocequevilleovog djela jeste sloboda. Une liberté modérée, régulière, contenue par les croyances, les moeurs et les lois 4 temeljni je credo Tocqeuvillea. No, kakav je stav Tocqueville imao prema slobodi 2 Usp. Claude-Albert Colliard, Libertés publiques (Paris, 1975.) str. 455. 3 Usp. Jean Touchard, Histoire des idés politiques / / ( P a r i s , 1965.) str. 516-536. 4 Alexis de Tocqueville, Souvenirs, cit.pr. J.Touchard Histoire, str. 531.

86

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

tiska i onima koji su je najviše zagovarali, dakle intelektualcima? Da li je u razdoblju "hipertrofiranog orleanizma" slobodu tiska još uvijek pratila ona glasovita Mirabeauova (1749.-1819.) fama da je sloboda tiska ona sloboda sans laquelle les autres ne peuvent être concquises, dakle sloboda "bez koje nema drugih sloboda". Zašto "La Démocratie en Amérique" (1835.) od svih političkih sloboda slavi prije svega slobodu tiska? Nije li tome razlog Tocquevilleovo promišljanje dramatičnih francuskih zbivanja glede iskustva i politike pravne regulacije slobode tiska u Francuskoj i njenom povezanošću sa idejama njegova liberalnog svjetonazora? Jer, u vrijeme kad se Tocqueville sprema da postane pariški student prava, uklanjanje slobode tiska tijekom 1820. godine, u kojoj se desilo i ubojstvo vojvode od Berrya, desnica opravdava sljedećim riječima: "... nož kojim je ubijen vojvoda zove se liberalna ideja". Ruka koja drži nož su novine liberalističke orijentacije i njeni pisci. Nije li usporedba nestabilnog pravnog režima tiska u Francuskoj za vrijeme Tocquevilleovog života i stabilnog u SAD imala za cilj ukazati na značajne razlike smisla i ciljeva dvaju tipova "revolucionarnog konstitucionalizma"? Na koji je način Tocqueville o slobodi tiska razmišljao kasnije u vrijeme publiciranja "L' Ancien Régime et la Révolution" (1856.)? Koje su bile karakteristike jednog i drugog režima? Što danas karakterizira juridički režim slobode tiska u SAD? Što je evoluiralo od Tocquevilleovog doba do danas?

2. FRANCUSKA I PRAVNI REŽIM SLOBODE TISKA REVOLUCIJE (1789.) DO USPOSTAVE TREĆE REPUBLIKE (1870.)

Prije Revolucije, knjige i novine bile su podvrgnute režimu prethodne autorizacije, dakle cenzuri. Jedna kraljevska deklaracija iz 1792. godine predviđala je progon svih autora

O SLOBODI

TISKA

87

koji nisu s "dužnom pažnjom pisali o kraljevskom autoritetu, religiji i javnome miru". Ispred Velikog vijeća Parlamenta u Parizu javni je tužilac prijetio dizanjem optužbi protiv svih "loših" knjiga. U okolnostima cenzure koje su bile mora za jednog Voltairea, Rousseaua, Raynala, Beaumarchaisa, stavlja u usta Figaru sljedeće riječi: "Budući u svojim tekstovima ne govorim ni o vlasti, ni o vjeri, ni o politici, ni o moralu, ... ni o operi, kao ni o drugim spektaklima ...ja mogu tiskati slobodno, pod nadzorom dvojice ili trojice cenzora".5 U vrijeme Ancien regime : a nema političke štampe. Politički tisak rađa se momentom Revolucije/' Sloboda tiska počinje se zahtijevati u zadnjim danima monarhije. Mirabeau objavljuje svoju znamenitu brošuru o slobodi tiska; Brissot započinje bez dozvole publikaciju časopisa "Patriot français", a Mirabeau 2. V. 1789. godine osniva novine "Les Etats généraux". Jedna odluka Kraljevskog vijeća zabranjuje ove novine, zatvaraju se tiskare, ali ministarstvu se baš ne žuri s izvršavanjem ovoga naloga. Same početke Revolucije obilježava prava provala novina. One postaju glasila probuđene i kritičke javnosti (J. Habermas). Na ulicama narod cijepa efemerne tiskovine i traži novine s ozbiljnim člancima. Sloboda tiska proglašena je u Francuskoj u kolovozu 1789. godine i to u čl. 11 Deklaracije o pravima čovjeka i građanina. "Slobodna razmjene misli i mišljenja predstavlja jedno od najdragocjenijih prava čovjeka. Svaki građanin može slobodno govoriti, pisati, i tiskati osim što će u slučajevima

5 Beaumarchais, Mariage de Figaro, Acte V.,Scene III., cit.pr. Colliard, Libertés publiques, str. 445. 6 Prikaz pravnog režima štampe u Francuskoj temeljimo na Colli ard, Libertés publiques, str. 444-455.

88

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

koji su predviđeni u zakonu odgovarati za zloupotrebu te slobode." Principu slobode pridodata je odgovornost za zloupotrebu. Ustav od 3. IX. 1791. konstitucionalizira slobodu u čl. 17. Revolucionarna previranja i međusobni obračuni između montanjara i žirondinaca odvijaju se i na stranicama novina. Razdoblje Terora i započinje mjerama protiv novina i novinara. Camille Desmoulins biva 1. IV. 1794. giljotiniran kao redaktor lista "Le Vieux Cordelier". Uprkos toga, montanjarska Deklaracija prava i montanjarski Ustav iz 1793. definiraju Francuzima slobodu tiska kao neograničenu slobodu. Ustav iz godine III. proklamira slobodu tiska. No, pod ustavnom odredbom fragilna sloboda tiska donošenjem dva zakona protiv slobode tiska biva pokopana. Prvi zakon od 27. germinala godine IV. potiskuje pravo političke diskusije i kažnjava smrću svako zagovaranje drugačije vlade; drugi zakon od 28 germinala iz godine IV. organizira kolektivnu odgovornost autora i štampara. Naredna će zbivanja i novi zakoni samo potvrditi ocjene kako je od zavođenja Direktorija, preko Konzulata do Carstva, sloboda tiska u agoniji. Nakon 1810. ponovno se uvodi cenzura za sve tiskane stvari. Periodični tisak nakon 1811. godine postaje "javna služba". Sloboda potpuno nestaje. Padom Carstva ponovno niče sloboda tiska. No liberalna formula čl. 8 Ustavne povelje iz 1814. godine ("Francuzi imaju pravo publicirati i tiskati svoja mišljenja u suglasnosti sa zakonom koji će sankcionirati svaku zloupotrebu te slobode.") teško da se je poštivala. Zakon od 21. X. 1814. godine vraća se na preventivni režim i cenzuru za određene vrste tekstova. Slobodno je tiskati na mrtvim i stranim jezicima, pastoralna pisma, sjećanja koja je ovjerio advokat, itd., ali zato novine i časopisi podliježu autorizaciji glavnog upravnika pariške policije i direktora knjižnice ako je riječ o provinciji. Paradoks se zbiva vraćanjem Napoleona. U kratkom razdoblju nakon povratka Napoleona, sloboda te-

O SLOBODI

TISKA

89

meljem čl. 64 Dodatnog akta od 22. IV. 1815. ponovno dolazi do daha. No, nizom zakonskih akata iz 1817.,1818. i 1820. godine, sloboda tiska se ponovno ograničava. Za desne ultraše uspostava cenzure, prethodnog odobrenja, suspenzije te zabrane tiskanih stvari, sredstva su obračuna s liberalima. Zakonom iz materije tiska biva 17. III. 1822. ozakonjen "delikt mišljenja" (loi de tendance). Iako Julska monarhija zabranjuje cenzuru (čl. 7 Ustavne povelje iz 1830. godine), revolucionarna zbivanja 1835. godine ponovno je ozakonjuju. Zakonom iz 1849. godine kreiraju se iznova delikti mišljenja. Starim deliktima (napad na republikansku ideju, rasprava o pravima parlamenta, općem pravu glasa, vlasništvu, slobodi vjere) vlastodršci II. republike pridružuju nepoštivanje zakona i ugleda predsjednika republike. Principjelno liberalni režim tiska za razdoblja II. carstva nasljeđuje liberalni režim III. republike i Zakon iz 1881. godine koji u mnogome predstavlja i aktualne temelje pravne regulacije prava slobodne tiska u Francuskoj.

3 ) PRAVNI TEMELJI SLOBODE TISKA U S A D DO DOLASKA TOCQUEVILLEA U AMERIKU

Ustavno proklamiranje slobode tiska kao prava čovjeka i građanina odigralo se je najprije među evropskim kolonima useljenim u engleskim krunskim posjedima u Sjevernoj Americi. Od početka XVII. stoljeća, kada počinje intenzivniji proces naseljavanja tih kolonija, a u procesu revolucionarnog sticanja nezavisnosti od matice zemlje, sve se više afirmiraju osnovne prirodno-pravne postavke o pravima čovjeka. Kulminaciju kriznih odnosa kolonija s Engleskom (period 1775.-1783.) predstavlja donošenje čitavog niza značajnih političkih i pravnih dokumenata američkih revolucionara. U najvažnijim dokumentima toga vremena slobo-

90

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

di tiska kao pravu čovjeka pripada istaknuto mjesto. To zato, jer se shodno duhu vremena držalo da se samo slobodnim tiskom može unaprijediti istina, nauka, moral i uopće umjetnosti, te liberalnim duhom prožeti administraciju i Vlast, ostvariti komunikaciju misli između ljudi, što za posljedicu ima postizanje njihovog jedinstva" (kurziv - A. B.). 7 Obzirom na činjenicu da se je u državama Sjeverne Amerike, sve do oslobođenja od engleske kolonijalne uprave, primjenjivalo englesko pravo, pa prema tome i zakonodavstvo o tisku, ne iznenađuje sva upornost borbe za priznavanje ovoga prava na američkom kontinentu. Pojava prve bostonske tiskare 1690. godine označava ujedno i početak borbe za priznanjem prava slobode tiska američkim građanima. Prva deklaracija o pravima uopće, Virginijska deklaracija o pravima iz 1776. godine, proklamirala je u čl. 12 i pravo na slobodni tisak. Po toj odredbi "sloboda tiska jedan je od najjačih bastiona slobode koju nitko ne može ograničiti osim despotske vlasti" (kurziv - A. B.). 8 Nakon deklaracija (Virginia, New Jersey...) sloboda tiska našla je svoje mjesto i u prvim ustavima (Virginia 1776., New Jersey 1776. ...). Tako je sloboda građana, shvaćena kao prirodna sloboda, ali "modificirana i osigurana sankcijama građanskog društva" (A.Hamilton) konačno u američkom pravnom sistemu doživjela i ustavnu sankciju. Temeljna prava čovjeka bivaju pisanim ustavima zaštićena kako od izvršne tako i od zakonodavne vlasti. To je nabolje izrazio J. Madison, koji je u diskusijama o pravu slobode tiska isticao kako sigurnost

7 Usp. R. A. Rutland, The Birth of the Bill of Rights 1776-1791 (Chapel Hill, 1955.), str. 28. 8 Usp. Virginia Bill of Rights, cit.pr. E. Dumbauld, The Bill of Rights (Norman, 1957.) str. 170-172.

O SLOBODI

TISKA

91

slobode tiska traži da ona bude pošteđena ne samo od prethodnih ograničenja, od strane egzekutive, kao što je to (ranije) bio slučaj u Engleskoj, nego i od ograničenja same zakonodavne vlasti. 9 Iako je ovo pravo bilo priznato u većini ustava sjevernoameričkih republika u razdoblju od 1776. do 1789. godine, ono se ipak nije bilo našlo u federalnom ustavu SAD iz 1787. godine. Bio je to rezultat nesuglasica između dviju antagonističkih grupa, federalista i antifederalista, koje se grupe nisu mogle složiti u pitanju: kome dati prvenstvo u zaštiti prava i sloboda - državnom ili saveznom ustavu. Tako je federalni ustav iz 1787. godine bio izglasan bez odredbi o osnovnim pravima pa tako i bez odredbi koje su na ustavnome planu garantirale slobodu štampe. Kompromis spomenutih grupa doveo je do toga da se na ustavnom planu 1791. godine uobliče amandmani na ustav. Usvojeni amandmani (I. - X.), koji su ustvari predstavljali federalnu deklaraciju o pravima, sadržavali su i odredbu po kojoj "Kongres ne može donositi nikakav zakon ... koji bi narušavao slobodu štampe." (Am. I.) Ova je odredba i danas osnovno pravno vrelo uređivanja slobode štampe kao temeljnog prava čovjeka i građanina.

4. "DEMOKRACIJA U AMERICI" o ZNAČAJU I ULOZI SLOBODE TISKA

U gl. III. drugog dijela prve knjige Tocquevilleove "Demokracije u Americi" stoji niz izvanrednih zapažanja ovog Francuza o slobodi tiska u Sjedinjenim Državama. U kratkim natuknicama koje autor ispisuje ispod naslova glave stoji da je autor najviše bio impresioniran teškoćama da se

9 Usp. M. R. Konvitz, (New York, 1965.), str. 290.

92

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

ograniči sloboda tiska; on piše o osobitim razlozima koji pokazuju da je nekim narodima posebno stalo do te slobode, o slobodi tiska kao nužnoj posljedici suverenosti naroda, o tome kako se ta sloboda shvaća u Americi, o oštrom jeziku tiska u Sjedinjenim Državama, o tome da tisak ima vlastite nagone, te o mišljenju Amerikanaca o sudskoj represiji prekršaja putem tiska. Prvo pitanje koje sebi postavlja Tocqueville jeste o tome kakve je posljedice imala sloboda tiska u političkom svijetu? " U izvjesnim nacijama koje tvrde da su slobodne kaže Tocqueville, "svaki organ vlasti može nekažnjeno pogaziti zakon, a da ustav zemlje ne daje potlačenima pravo da se žale pravosuđu. Kod tih naroda ne treba nezavisnost tiska smatrati jednom od garancija, nego jedinom garancijom koja preostaje slobodi i sigurnosti građana. " Zahvaljujući slobodi tiska "politički život struji po svim krajevima te prostrane teritorije. Njeno uvijek otvoreno oko neprestallio ogoljava tajne mehanizme politike i prisiljava javne ličnosti da izlaze pred sud javnosti. Ona okuplja interese oko izvjesnih doktrina i formulira simbole stranaka; preko nje stranke razgovaraju ne sastajući se, sporazumjevaju se i ne dolazeći u dodir. (...) Suverenost naroda i sloboda tiska dvije su stvari koje su, dakle, međusobno potpuno povezane; cenzura i opće pravo glasa jesuf naprotiv, dvije stvari proturiječne i ne mogu dugo opstati u političkim ustanovama istog naroda. Među dvanaest miljuna ljudi koji žive na teritoriji Sjedinjenih Država nema nijednog da se do sada usudio da predloži da se sloboda tiska ograniči. " I() Otkrivajući veze između demokracije i tiska, (političkih) udruženja i novina, Tocqueville će kazati da "novinepostaju ... utoliko neophodnije ukoliko ljudi postaju većma jednaki... one 10 Usp. Aleksis de Tokvil, O demokratiji u Americi Sremski Karlovci, 1990.), str. 160 et passim.

(Titograd -

O SLOBODI

TISKA

93

održavaju civilizaciju ... da nema novina, gotovo da ne bi bilo zajedničkog djelovanja. (...) Postoji, dakle, nužna veza između udruženja i novina: novine stvaraju udruženja, a udruženja stvaraju novine. (...) Najbolje mi objašnjava gigantski razvoj dnevne štampe u Sjedinjenim Državama to što kod Amerikanaca vidim da se najveća sloboda na općenacionalnom planu kombinira sa svakovrsnim lokalnim slobodama. " n (kurziv u cijelom odlomku - A. B.)

5 ) "L'ANCIEN RÉGIME" ( 1 8 5 6 ) I TOCQUEVILLEOVE REFLEKSIJE o SLOBODI TISKA

U knjizi III., glavi prvoj svoje znamenite studije o starom režimu i revoluciji, kojom se Tocqueville simbolički opet vraća u Francusku, i to onu predrevolucionarnu. Autor se pita kako je to bilo moguće da ljudi od pera, koji nisu posjedovali ni rang, ni zvanja, ni bogatstvo, ni odgovornosti, ni vlasti, faktički postanu prvi politički ljudi doba? Revolucionarnu edukaciju naroda, buđenje volje Francuza za političkom slobodom nosili su upravo ljudi od ideja, filozofi, ekonomisti, kojima Tocqueville posvećuje posebnu pažnju. Javna edukacija u mislima ovih ljudi postaje jedina garancija koja je iznađena protiv zloupotrebe vlasti. Quesnay zato jasno ističe: "Le despotisme est impossible si la nation est éclairée". Voltaire u svojim pismima iz Engleske zavidi Englezima na njihovoj literarnoj slobodi; nitko kao Voltaire nije uviđao koliko je duboka povezanost ove slobode s političkom slobodom; ona prva ne može dugo vremena živjeti bez one druge slobode.' 2

U Usp. Tokvil, O demokratiji, str. 468 et passim. 12 Usp. Alexis de Tocqueville, L'Ancien Régime et la (Pariz, 1952.), Ch. III.,str. 254.

Revolution

94

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Mada se Tocqueville ponajviše pitao o revolucionarima, intelektualcima građanske provenijencije i njihovim zanimanjem za slobodu "pomoću koje se stiže do drugih sloboda", on ostavlja zanimljive bilješke o toj slobodi kako su je promišljali pripadnici njegove, aristokratske klase. Naime, u analizi rukopisa i memoara, te parlamentarnih istupa plemića zastupnika u des Etats Généraux, koju Tocquville ispisuje u posebnim bilješkama koje prate gl. XI. druge knjige njegova djela "L'Ancien Régime et la Révolution", Tocqueville bilježi sljedeća zapažanja o slobodi tiska (liberté de la presse): "Sloboda tiska i nepovredivost tajnosti prepiske. Bit će osigurana sloboda tiska; zakon će unaprijed fiksirati restrikcije koje imaju za cilj očuvanje općeg interesa. Sloboda tiska se ne smije pokoriti eklezijalnom cenzurom. Eklezijalna cenzura neka ima za predmet samo knjige koje tretiraju dogmu; što se ostaloga tiče, dovoljno je povesti računa o nužnim mjerama opreza o kojima treba obavijestiti autore i štampare. Većina traži da o deliktima tiska ne odlučuje nitko drugi nego suci." Rukopisi su unisono tražili da se poštuje nepovredivost tajnosti prepiske, da se otvorena pisma ne mogu koristiti kao sredstvo optužbe. "Otvaranje pisama predstavlja najogavniju špijunažu; taj čin uklanja svaku mogućnost postojanja javnoga povjerenja."

6)

O

SLOBODI TISKA U AMERICI NAKON TOCQUEVILLEA

U jednom od najpoznatijih suvremenih slučajeva obrane slobode tiska pred Vrhovnim sudori SAD Pentagon Paper's case iz 1971. godine sudac Stewart gotovo dva i pol stoljeća nakon publiciranja "Demokracije u Americi" izriče slijedeću misao inspiriranu Tocquevilleom: "U državnoj strukturi, koja je kreirana našim Ustavom, egzekutivi su u dvije povezane oblasti, nacionalnoj obrani i međunarodnim odno-

O SLOBODI

TISKA

95

sima, date enormne ovlasti. (...) U odsustvu vladinih teža i protuteža koje su prisutne u drugim područjima našeg nacionalnog života, jedino efektivno ograničenje nad politikom egzekutive i moći u područjima obrane i međunarodnih odnosa može počivati u prosvijećenom građanstvu - u jednom informiranom i kritičkom javnom mnjenju koje u ovim stvarima samo može zaštititi vrijednosti demokratske vlade. Iz tog razloga, možda upravo ovdje, štampa koja je budna, pažljiva i slobodna na najvitalniji način služi svrhama I. Amandmana. A bez informirane i slobodne štampe ne može biti ni prosvijećenog naroda. " (kurziv - A. B.) 13 Tocqueville je, podsjećam, to isto osjećanje izrazio na sljedeći način: "U izvjesnim nacijama koje tvrde da su slobodne, svaki organ vlasti može nekažnjeno pogaziti zakon, a da ustav zemlje ne daje potlačenim pravo da se žale pravosuđu. Kod tih naroda ne treba nezavisnost tiska smatrati jednom od garancija, nego jedinom garancijom koja preostaje slobodi i sigurnosti građana." (kurziv - A. B.) 14 Ova "jedina garancija koja preostaje slobodi i sigurnosti građana" (Tocqueville) unatoč svim transformacijama do kojih je došlo u modernoj komunikacijskoj revoluciji ostala je zahvaljujući sudijama Vrhovnog suda SAD "mnogo više od sredstva za pasivnu recepciju ili kanal vijesti, komentara i reklama" 15 (Burger). Na velikom tržištu ideja (marketplace of ideas), jednoj od preokupacija libertarijanske filozofije i prakse, sloboda tiska ima veliku zadaću. Naravski, 13 Usp. "New York Times Co. v.United States" (The Pentagon papers case), cit.pr.G.Gunther, Individual Rights in Constitutional Law-Cases and Materials (New York, 1986.) 14 Alexis de Tocqueville, Democracy in America (New York, 1945.), str. 190. 15 Tako Chief Justice Berger u "Miami Herald Publishing Co. v. Tornillo Case" (1974.). Cit. pr. Jerome A.Barron (et al.), Constitutional Law: Principles and Policy (1987.), str. 1065.

96

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

bila je velika pogreška podupirati pretpostavku da su svi ljudi na jednaki način posvećeni potrazi za Istinom. Američko pravo, baveći se praktičnom stranom života a ne apstrakcijama, imalo je u historijskom smislu dugi i skeptički pogled na takvu pretpostavku. Rezultat je bio još jedna filozofska modifikacija libertarijanizma. Svatko ima pravo slobode govora, ali svatko i odgovara zbog zloupotrebe svoga prava. 16

7)

ZAKLJUČAK

Tocquevilleova razmišljanja o tisku predstavljaju ustvari najuočljiviji slučaj njegova nastojanja da se ograniči utjecaj modernih intelektualaca. U skladû s pozicijom većine mislioca filozofa, tako je i Tocqueville bio nepokolebljivi pobornik slobode tiska, dokazujući da građani u slobodnim državama trebaju slobodni protok informacija, kako bi mogli upravljati samim sobom, ali i zbog toga jer bi isključiva moć države da regulira položaj i ulogu tiska mogla s vremenom odvesti režim u despotizam. No, za razliku od les philosophes, koji su tisak sagledavali kao savršeno sredstvo kojim će prema publici širiti svoju verziju prosvjetljenja, Tocqueville kao da je preferirao ono uređenje tiska koje bi ograničavalo utjecaj intelektualaca. 17 Zašto? Sagledavajući ga kao neovisni izvor moći nad javnim mnjenjem, za francuski se tisak može kazati da on vjerojatno 16 Usp. D. G. Clark, ed., Mass Media and the Law - Freedom and Restraint (New York, 1970.), str. 229. 17 Usp. Francis Bourricaud, Le bricolage idéologique: essai sur les intelectuels et les passions démocratiques (Paris, 1980.), str. 37-69, cit. pr. James W. Ceaser, Political Science, "Political Culture and the Role of the Intellectual", u: Ken Masugi (ed.), Interpreting Tocqueville's Democracy in America (Maryland, 1991.), str. 277325.

O SLOBODI

TISKA

97

nije imao nikoga ravnog sebi. Najvitalniji dijelovi francuskog novinstva bili su posvećeni političkoj diskusiji, dok je duh francuskog žurnalizma žudio za "uzvišenim i elokventnim načinom rasprave o najvažnijim državnim interesima". Francuski su novinari bili uvažene osobe; kako je relativno mali broj novina bio koncentriran u Parizu, to su novine bile atraktivni centri akcije za talentirane i kozmopolitanski nastrojene pisce. Pomoću tiska intelektualci su bili u stanju širiti svoju misao iz centra prema periferiji, obasjavajući provincije s novorođenim i najnaprednijim idejama. Američki je tisak bio ponešto drugačiji. Ovdje su novine bile ispunjene komercijalnim oglasima, dok je prezentaciji vijesti nedostajalo one "vatrenosti argumenta" i uzvišenog komentara koji su bili tipični u Francuskoj. U Americi je postojao veliki broj novina koje su bile rasute diljem američkog kontinenta. Efekt ovakovog stanja stvari sastojao se u podjeli i ograničenom utjecaju američkog tiska u usporedbi s francuskim novinama. K tome, američki su novinari u generalnom pogledu bili daleko nižeg obrazovnog statusa, posjedujući skromne talente. Kada su izražavali politička stanovišta, oni su to radili ne uz adaptaciju određene intelektualne perspektive uz koju ide prikrivanje svojih poziva filozofskim jezikom, već sirovim ukazivanjem na postojanje nižih strasti, počesto napadajući ljude, otkrivajući njihove privatne živote i poroke. Iako su takvom tehnikom američki novinari bili stekli široku publiku, javnost je, a to se pogotovu tiče njenih obrazovanijih slojeva, osjetila suženi okvir takvoga "istraživačkog novinarstva" pa novinare kao grupu nije mnogo ni respektirala. Mada tisak u Americi nije bio tako snažan kao onaj u Francuskoj, njegov utjecaj je uprkos svega itekako bio velik. "Nakon naroda, tisak je bez sumnje prva od vlasti", primjetit će Tocqueville. Ipak, nisu novinari kao stvaraoci mišljenja bili ti koji su imali presudnu ulogu u toj vlasti; presudna

98

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

se je uloga derivirala iz uloge novina u komunikaciji ideja između društvenih grupa, kao što su političke stranke i udruženja. Američki je tisak, znači, doprinio formiranju javnog mnjenja na način da su to prije radili političke asocijacije nego intelektualci, omogućujući tako da se javno mnjenje razvija od dolje prema gore, prije nego od gore prema dolje. S obzirom da je američki tisak prema bilo kojem kriteriju literarne ili žurnalističke izvrsnosti bio inferiorniji onome u Francuskoj, to Tocqueville nije nikada ni sumnjao da bi "bijedna zloupotreba misli" koja je imala svoje mjesto u američkoj štampi mogla pogoditi "ukus i moral" američkog naroda. No šteta, koja je u tom smislu pogađala američke moralne navike, bila je mnogo manja od koristi koja se derivirala iz činjenice da je postojala blokada prijemu općih ideja intelektualaca. Stiče se zaključak da je Tocqueville bio više nego voljan žrtvovati sofisticiranost pa čak i priznati stupanj grubosti, neotesanosti u društvu, ako bi to bila ci jena za zaštitu građana od mislilaca koji su tražili da upravljaju njihovim životima. Da je intelektualna historija knjige kao što je "Demokracija u Americi" sama po sebi indeks karaktera promjena koje su se desile u idejama i institucijama, te valjanosti novih pravaca javne politike i privatne akcije koje ih prate, kao što to ističe O. Bradley, ,K vidimo i u ideji i instituciji slobodnog tiska. Pa ipak, kazali bi da je za razliku od svih drugih prakticirajućih ideja i institucija, ona ostala najviše vjerna sebi. Uprkos svega, njeni najbolji izdanci još uvijek su klice slobode bez koje nema drugih sloboda, još je uvi-

18 Usp. P. Bradley, "A historical essay", u: Tocqueville, mocracy in America. IL, str. 404.

De-

O SLOBODI

TISKA

99

jek jedina garancija koja preostaje slobodi i jednakosti građana. Stvarnost "Watergatea", "Pentagon Papers Case", ali i fikcija "Pelican's Brief", pouka su za SAD, ali i za čitav svijet. Jer, kazao bi Tocqueville: "Amerika je samo okvir; a sadržaj, demokracija, to je bitno".

Josip Kregar

ALEXIS DE TOCQUEVILLE I LOKALNA DEMOKRACIJA U AMERICI ALEXIS DE TOCQUEVILLE JE JEDAN OD GLAVNIH TEORETIČARA LOKALNE ZAJEDNICE. NJEGOV PRIKAZ LOKALNE SAMOUPRAVE U AMERICI OSTAVIO JE DUBOK TRAG NA SVE KASNIJE ZAMISLI O USTROJU LOKALNE SAMOUPRAVE. MODEL KOJEG OPISUJE NASTAO JE, SMATRA AUTOR, DIJELOM I KAO KONTRAST SLIKE TADAŠNJE FRANCUSKE CENTRALIZIRANE, HIJERARHIJSKE I KORUMPIRANE UPRAVE. PREMDA ODUŠEVLJEN, AMERIČKIM UZOROM, KRAJNJE JE SKEPTIČAN PREMA MOGUĆNOSTIMA DA SE TAKAV MODEL JEDNOSTAVNO PRENESE NA EUROPSKI KONTINENT.

1. OGRANIČENJA PROROČKE MOĆI ZNANOSTI

Velika je sreća što se važnost i točnost društvenih i filozofskih koncepcija ne ocjenjuje prema točnosti njihovih predviđanja. Veliki teoretičari devetnaestog stoljeća nisu se proslavili u svojim predviđanjima. Društva sociokracije u kojima vladaju prosvjećeni tehničari upravljanja, društva jednakosti imovine i neotuđenog rada, društva potpune po-

L OKA LNA

DE MOKRA CI JA

101

litičke ravnopravnosti, jednostavno nisu nastala. Istina, današnja društva voljela su se pozivati na svoje ideološke proroke: Comtea, Marxa ili Tocquevillea 1 , obično reinterpretirajući stavove i birajući navode. Nove reinterpretacije ponekad izgledaju dalekosežnije, dublje i mudrije od izvornih. Revizije izvornih teorija programa bile su posljedica tvrdog sučeljavanja s ograničenjima stvarnosti: politikom, interesima suprotstavljenih grupa, inercijom vrijednosti predmodernog svijeta, ali prije svega općim društvenim i ekonomskim promjenama o kojima se početkom 19. stoljeća nije moglo ni sanjati. Nekad se desilo mnogo više, ali češće manje i drukčije od onog što se predviđalo. Moć tehnokracije daleko nadilazi sve ono o čemu je Comte sanjao, no tehnokrati nisu askete zainteresirane za opće dobro, već izolirani stručnjaci sposobni razumjeti samo svoju specifičnu oblast i prepoznati samo specifične interese svoje kompanije ili resora. Marxovi sljedbenici iz sredine 19. stoljeća smatrali bi ostvarenjem svih svojih snova ono što je neuzbudljiva rutina društava obilja. Ne treba biti nepravedan. Teško je biti prorok novog doba. Teško je iz vremena u kojem ne samo da ljudi nisu znali za žarulju, već puno gore - nisu protumačili oksidaciju, nisu poznavali sve planete sunčevog sustava, nisu znali strukture atoma, nisu znali ništa o reprodukciji stanica, grijali su samo jednu ili nijednu prostoriju, nisu imali vodovod ni kanalizaciju, javni transport skoro da nije postojao, nije bilo

1 "Zanimljivo je usporediti tri vizije Comtea, Marxa i Tocquevillea. Jedno je organizacijska vizija onih koje danas zovemo tehnokratima, slijedeća je apokaliptička vizija onih koji su jučer bili revolucionari, treća je mirna vizija društva u kojem svatko ima nešto i svatko, ili gotovo svatko, je zainteresiran održati socijalni poredak. Osobno, smatram da je od tih triju vizija ona koja najviše podsjeća na zapadnu Europu danas - Tocquevilleova" R.Aron, Main Currents in Sociological Thought (London, 1965.), str. 192.

102

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

radija, televizije, industrije zabave, kućanskih aparata, stalne tople vode, fotografije - vidjeti budućnost. Zapravo, uopće nije čudno da budućnost nisu dobro predvidjeli. I ono što se desilo u skladu s njihovim žarom maštovitog predviđanja, izgleda nam točno jer u našoj mašti interpretatora ne izostaju varijante (pa onda neke od njih točne). Izgleda da je važno imati dobre tumače. Ono što Tocquevilla ne čini različitim od drugih je upravo to da se na njega odnose navedene generalizacije. U njegovim djelima postoje kontradikcije 2 i nejasnoće 3 , kasniji stavovi dovode u sumnju ranije, postoji nesklad između očitovanja osobnih vrijednosnih premisa i implicitnih ali evidentnih stavova u znanstvenoj analizi4, pojedini dijelovi 1 danas su vrlo efektni i stimulativni, ali tek kada se odvo2 J. Elster navodi pet kontradikcija koje su evidentne u Tocquevilleovim radovima: (a) razlike između stavova u prvom i drugom dijelu rada "Democracy in America"; (b) konfuzija u tome što je specifično američko iskustvo, a što je specifično demokratsko pravilo; (c) miješanje inače suprotnih stavova (npr. demokracija povećava individualizam i konformizam, vjerovanje i sumnju, ponos i podložnost); (d) mijenjanje objašnjenja o kauzalnosti društvenih promjena, gdje je jednom jedan uzrok jedini i glavni, a potom tek jedan od uzroka; te, konačno, (e) Tocquevilleove cirkularne tvrdnje 0 odnosu morala, prava, države i društva (npr. tvrdi: "Zakoni najviše pridonose održanju demokratske republike u Sjedinjenim Državama, nego fizičke okolnosti zamlje, a običaji pak i više od zakona"; ali odmah potom "Više no jednom u svom radu naglašavao sam presudan utjecaj koji, vjerujem, stanje društva ima nad zakonima i običajima" odnosno "Amerikanci imaju demokratski politički poredak koji prirodno navodi na to da imaju odredene zakone 1 odredene običaje". J. Elster, Political Psychology (Cambridge, 1993.), str. 1 12-126. 3 Na primjer pitanja da li su doseljenici bili siromašni ili bogati, da li su bili strogi vjernici ili ne, da li katolicizam potiče ili spriječava demokraciju, da li identitet zajednici daje država ili lokalna zajednica, koja je zapravo uloga interesa u poticanju akcije, da li je nadmetanje dobro ili loše i si. Zahvalan sam prof. dr. B. Smerdelu za ukazivanje na spomenute proturječnosti i druge koje spominje u neobjavljenom članku o A. de T o c q u e v i l l e 4 Aron, Main Currents, str. 231,232.

LOKALNA

DEMOKRACIJA

103

je od nakupina predrasuda karakterističnih za njegovo vrijeme. Povijesne primjere i opise minucioznijom analizom moglo bi se, blago rečeno, problematizirati. Njegovi politički stavovi nisu koherentni (da li je aristokrata ili demokrata; konzervativac ili liberal?). Pored toga, vjerujem da mu je nedostajalo volje i osobne karizme, bez obzira na priznanja koja je zaslužio kao relativno mlad znanstvenik, da bi stvorio školu sljedbenika i obožavatelja. Uz sve te slabosti, uz sva nagnuća prema nejasnoj vrijednosnoj retorici, uz slabosti u poznavanju kompleksnosti stvarnosti, uz sve to, njegova "divlja" spekulacija o pravcu razvitka demokratskog poretka kao da više sliči stvarnosti od naslućivanja drugih velikih suvremenika. Osnovna ideja da društva idu smjerom sve višeg stupnja uključivanja građana u političko odlučivanje, da teže individualizaciji i osobnoj autonomiji pojedinca, da se mijenjaju prema sve većoj složenosti razina institucija; sve to čini nam se prognozom koja nije promašila. Štoviše, navedene tvrdnje opća su mjesta sociologije politike, ustavnog inženjerstva ili demokratske liberalističke ideologije.

2. FRAGMENTI TOCQUEVILLEOVE TEORIJE DEMOKRACIJE: LOKALNA SAMOUPRAVA

Jedno od općih mjesta Tocquevilleovih shvaćanja je njegova analiza decentralizirane uprave i samouprave5. Kao što ga je snaga američkog demokratskog političkog duha impresionirala, tako ga je iznenadila i uspješnost decentralizi5 Grubo rečeno decentralizaciju smatra dobrom osnovom demokracije u Americi, ali je krajnje suzdržan u primjeni istog u Europi. Na primjer: "Ono čemu se najviše divim u Americi nisu upravni učinci decentralizacije, već njene političke posljedice. U Sjedinjenim se Državama domovina svugdje osjeća." (49), "Vjerujem da zbog

104

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

ranog sistema. Francuska njegovog vremena izgradila je jedinstvenu hijerarhijsku strukturu upravnih vlasti, a glavni zadatak inače sasvim različitih, ideološki i politički, političkih snaga bio je "kako propisati i ograničiti lokalnu samoupravu te kako onda izvesti delegaciju državne vlasti na niže razine". 6 Ono što je vidio u Americi nije bila država aristokracije i vlasti, već zajednice urasle u državu, koje su davale snagu demokratskom duhu republike. U 17. stoljeću veliki valovi imigracije na američki kontinent, osobito iz Engleske i u Novu Englesku, stvorile su sloj vjeri predanih, sposobnih pa i obrazovanih stanovnika ostavljenih zapravo samima sebi i svom poduzetništvu, snalažljivosti i radu. Vjerske zajednice bile su temelj za stvaranje stvarnih zajednica stanovnika u izoliranim, pretežno seoskim naseljima. 7 Nisu to bili pravi gradovi (zavarava naziv jer su se takve zajednice

krajnje centralizacije društvo naposlijetku malakše, a s vremenom slabi i sama vladavina" (246); ali i suprotno: "Što se mene tiče, ne bih mogao zamisliti neku naciju koja bi mogla živjeti, a kamo prosperirati bez jake centralizacije vlade." (42), "Opazit će da se za proteklih pola, stoljeća što je upravo proteklo, centralizacija posvuda povećavala na tisuću raznih načina. Ratovi, revolucije, osvajanja, sve to je poslužilo njezinu razvoju; svi su ljudi radili na njezinom uvećavanju. Za vrijeme istog tog razdoblja, tijekom kojeg su se ti ljudi čudesnom brzinom smjenjivali na čelu javnih poslova, njihove su ideje, interesi i strasti bili beskrajno raznovrsni, ali su svi na neki način težili k centralizaciji. Nagon je za centraliziranjem bio takoreći jedina nepromjenjiva točka u neobičnoj promjenjivosti njihova života i njihovih misli" (258) Alexis de Tocqueville, O demokraciji u Americi (Zagreb, 1995.). 6 D. A. Ash ford, British Dogmatism and French Pragmatism, (1982.), str. 34. 7 "Gradova u današnjem smislu gotovo da nije bilo. Još potkraj 18. stoljeća živi jedva preko 3% stanovništva u naseljima koja su klasificirana kao gradska. Sve to pogodovalo je nastanku baš onakvog oblika lokalne uprave kakav je u republikama Nove Engleske još i danas na snazi." E. Pusić, Američka uprava, (Zagreb, 1954.), str. 185.

LOK

LNA DEMOKRA CIJ

105

nazivale town), već mala naselja koja su dobila priznanje statusa zakonodavnog tijela države (charter). U gradićima Nove Engleske političko odlučivanje u samoupravnim zajednicama temeljilo se na sastancima svih građana s političkim pravima" na skupovima građana (town meetings; town assembly). Jednom godišnje donosile su se najvažnije odluke i biralo predstavničko tijelo (selectmen) koje se brinulo o njihovom izvršenju, te birali dužnosnici lokalne zajednice, obično volonteri koji su upravne funkcije obavljali pored svog redovnog posla. Tocqueville piš^: "Poreznici su određivali poreze, sakupljači prikupljali poreze. Pozornik je postavljen da održava javni red i mir, nadgleda ceste i izvršava zakone; gradski službenici bilježili su kako grad glasuje, naredbe i nagrade. Rizničari su čuvali sredstva. Nadglednici su izvršavali težak zadatak izvršenja zakona o siromasima. Vijećnici su postavljani da paze na škole i poučavanje; a nadglednici cesta brinuli su o cestama i putevima grada, čime bi se zaključila lista važnijih funkcionera. Međutim postojali su i drugi službenici: župno vijeće, koje je nadgledalo javne troškove, vatrogasci, koji su pozivali građane u slučaju vatre, šintari, poljari, mjernici, nadglednici vaga i drugih mjera." 9 Od građana se očekivalo da će prihvatiti takve javne poslove i da će štoviše za njih i odgovarati. Plaće i naknade, ako su i postojale, bile su simbolične. 10 Takvo vršenje 8 Različiti imovinski cenzusi, te lišavanje žena političkih prava, u velikoj mjeri mijenjaju općenite tvrdnje o potpunoj demokraciji u samoupravnim jedinicama. 9 Alexis de Tocqueville, Democracy in America (New York, 1945.), str. 63. Donekle drugačiji je prijevod u Tocqueville, O demokraciji, str. 33. On spominje i tithingmans ljude koji su pazili da se redovito ide u crkvu i ne spavaju na misi. Usp. Pusić, Američka uprava, str. 186.

106

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

javnih poslova, sudjelovanje i odlučivanje stvaralo je demokratski duh i političku kulturu participacije i dobrovoljnog rada u javnim poslovima. Svaki ugledniji građanin zapravo je u zajednici obnašao i neku funkciju te se tako smanjivala mogućnost koncentracije moći" u rukama lokalnih moćnika: "Bilo je nemoguće utvrditi pravila hijerarhije i vlasti; bilo je skoro toliko funkcionera koliko i funkcija, i izvršna ovlast našla se u rukama mnogih" ,2 . Izabrani funkcionari zapravo bili su slabo nadzirani. Nije postojala upravna hijerarhija, osobito ne onakva kakva je nastajala u Francuskoj; nije postojala viša vlast koja bi građanima jamčila njihova prava, koordinirala, pomagala, obrazovala ili nadzirala djelovanje lokalne samouprave. Ipak sustav je, za svoje vrijeme, djelovao vrlo dobro, izabrani funkcionari odgovarali su samo svom izbornom tijelu; izbornicima počesto tvrdoglavim i sklonim nametanju volje bez obzira na zakone i pravila. Zato je nastajala paralelna sudska vlast koja je rješavala individualne tužbe zainteresiranih građana prema upravi. Tako je izgledalo da zakoni imaju neku svoju samostalnu, od ljudi odvojenu egzistenciju, da uprava u cijelosti počiva na dogovoru, i suradnji građana, na njihovom interesu ugrađenom u zajednički interes, na jakom osjećaju solidarnosti. U Europi gdje je vlast izvođena kroz stoljeća iz legitimiteta više volje, kraljevske tradicionalne vlasti, ili volje centralnih predstavničkih tijela, dakle derivirana od centra prema periferiji, odozgora nadolje, sustav lokalne samou10 "U općini ima ukupno devetnaest glavnih funkcija ... inače američkom sistemu nije svojstveno da se funkcionerima daje odredena plaća". Tocqueville, O demokraciji, str. 34. 11 "Pogledajte s kolikom se umjesnošću u američkoj općini čovjek pobrinuo, da se tako izrazim, za raspršivanje moći kako bi se što više ljudi zainteresiralo za opću stvar." Tocqueville, O demokraciji, str. 37. 12 Tocqueville, Democracy, str. 81.

LOKALNA

DEMOKRACIJA

107

prave činio se sustavom u kojem vlada slabo organizirani kaos, u kojem nema reda ni sistema 13 . Tocqueville navodi: "Ništa za Europljanina na putu po Sjedinjenim Državama nije toliko začuđujuće koliko odsutnost onoga što mi nazivamo vlast ili uprava. Pisani zakoni postoje u Americi, no nitko ne vidi kako se oni svakodnevno izvršavaju, a ipak se sve kreće prema pravilima, a regulatora pri tome nigdje ne možemo otkriti. Ruka koja pokreće socijalni ustroj ostaje nevidljiva." 14 Takav ustroj države Tocqueville smatrao je moralno boljim, politički mudrijim i demokratski prihvatljivima, a u svemu još i jeftinijim i efikasnijim od francuskog centraliziranog sustava, 15 ali samo u drugim općim uvjetima političke kulture, povijesti i ekonomije, u kojima sustav samouprave nastaje. 16 Moralne prednosti su u tome da se "autoritet vlasti temelji 13 "Tocquevillea je najviše začudio sistem, njegovim riječima, 'decentralizirane administracije'. Svakodnevne aktivnosti upravljanja školama, održavanje cesta i mnoge druge javne službe organizirane su kroz lokalne zajednice, u okviru temeljnih standarda i pretpostavki propisanih općim odredbama zakona koje su donosile zakonodavna tijela država" ... "However, Tocqueville found that the system worked both in conformity to law and in conformity to the preferences of community" V. Ostrom, The Politični Theory of a Compound Republic (Bloomington, 1991.), str. 172. 14 Tocqueville, Democracy, str. 70. 15 Ponavljamo da je Tocqueville prednosti pripisivao samo američkoj kulturnoj i povijesnoj specifičnosti, a odbacivao svaki pokušaj imitacije ili implantacije samouprave u Europu. Razlike prve i druge knjige osobito to naglašavaju. Usporedi i J. Lively, The Social and Political Thought of Alexis de Tocqueville (Oxford, 1962.), str. 154. 16 "Ako ih centralizacija vlasti nagonski i privlači, svi demokratski narodi k njoj ne teže na jednak način. To ovisi o nekim posebnim okolnostima zbog kojih se prirodni učinci društvenog uređenja mogu razvijati ili ograničavati." Tocqueville, O demokraciji, str. 243. U Francuskoj, na primjer, ne postoje uvjeti razvitka decentralizacije, jer su revolucije razorile navike, socijalne klase i institucije na koje bi se oslanjale. Zapravo njegova interpretacija

108

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

na njenoj nužnosti, a ne na njenoj svetosti; a ljubav prema vladaru ne dostiže točku strasti, već osjećaj smirenosti i razumne procjene. Svatko zakonom ovlašten ima načina braniti svoje pravo ... neku vrstu recipročne popustljivosti, isto udaljenu od oholosti i od podlosti." 17 Pored toga, sudjelovanje u donošenju političkih odluka Tocqueville je smatrao vrijednom školom demokracije: "Gradski skupovi su za slobodu ono što je osnovna škola za znanost; oni je dovode na dohvat ljudima, uče ljude kako da se s njom koriste i kako da je uživaju".1" Osnovno načelo, da je pojedinac slobodan i odgovoran "'slobodan i odgovoran Bogu za sve što radi', da ima prava na udio u vlasti, i da se slobodno udružuje s drugima jer 'priznaje neizbježnost udruživanja sa svojim sugrađanima shvaćajući da takvo udruživanje ne može postojati bez neke sile koja to uređuje'. Kao posljedicu toga, pojedinci prihvaćaju građanske dužnosti kao neizbježnu cijenu za prednosti zajedničkog djelovanja s ostalim građanima kroz institucije vlasti." 19 Svatko je sudac svoje sreće, odgovara za svoje postupke, i plemeniti egoizam pojedinca izgradit će sustav uređenog društva onako "kako egoizam pojedinog koralja izgrađuje čudesne otoke" (Ihering). Pojedinac je "najbolji i jedini sudac svog privatnog interesa i otuda društvo nema pravo nadzirati djelovanje ljudi sve dok ono ne postane opasno za zajedničko dobro i sve dok zajedničko dobro ne traži takvu pomoć". 20

vrlo je prihvatljiva: centralizacija / decentralizacija nije skup uvijek i svugdje važećih pravila, već okolnostima i trenutku podređeno načelo promjenjivo u vremenu. 17 J-M. Besnier, Lectures de la Démocratie en Amérique, (Pariz 1985.), str. 12. Usporedi i Tocqueville, O demokraciji, str. 7. 18 Tocqueville, Democracy, str. 61. 19 V. Ostrom, Bish, E. Ostrom, Loca! Government in United States (San Francisco, 1988.), str. 21.

L OKA LNA DE MOKRA CI JA

109

Načelo narodnog suvereniteta nalazi svoj organizacijski pandan u ustroju lokalne samouprave 21 iz koje se onda mogu graditi viši oblici: "Gradovi se osnivaju prije kotareva, kotarevi prije država, a države prije Unije (federacije - J. K.)." 22 Tocqueville je među prvima usvojio, inače raširenu, tvrdnju o neprijateljstvu prema izvršnoj (hijerarhiziranoj, profesionalnoj i centraliziranoj) vlasti i vjeri u sposobnosti običnog čovjeka da obavlja društvene poslove. 21 Konačno, korumpirana i skupa, pohlepna uprava Francuske u kojoj su se položaji još prodavali ili dodjeljivali 24 , uspoređena sa demokratskom samoupravom istočne obale Sjedinjenih Država25, činila se manje prihvatljivom. Nakon francuske revolucije zato je jedan od prvih zadataka svake nove vlasti bila i reforma uprave, a osobito načina selekcionira-

20 Tocqueville, Democracystr. 65. 21 "Metode upravljanja koje su ponikle i razvile se u gradskim naseljima Nove Engleske tvorile su osnovicu sistema demokratske samouprave koji je Tocqueville označio kao 'suverenitet naroda'. Tocqueville tvrdi da se u američkoj revoluciji doktrina 'narodnog suvereniteta razvila u gradovima, da bi za tim osvojila države'." Ostrom, Political Theory, str. 171. 22 Ostrom, Bish, Ostrom, Loca! Government, str. 20. 23 S. Humes, E. Martin, The Structure of Locai Government, (The Hague 1969.), str. 356. 24 U starom poretku (Ancien Régime) sistem patrimonijalizma i privilegija dolaska na upravne položaje bio je izvor prihoda porodica kojima su takvi položaji bili dostupni. Promicanje svojih članova i klijenata porodice su smatrale unosnom investicijom. Tako je privilegija službe bila monopol aristokratskih slojeva, a građanima su atraktivniji položaji bili praktički nedostupni (9,3% 1715; 11,25% 1790). P. Legendre, Histoire de l'administration (Paris, 1968.), str. 535. 25 I u samoj Engleskoj širilo se učenje J.Benthama i J.S.Milla koji su se zalagali za proširenje mogućnosti da osobito nadareni pripadnici nižih klasa zauzmu odgovorne upravene položaje. Takve ideje prihvatili su C. E. Trevelyan, Stafford Northcot i T.B. Macaulay koji su se uspjeli krajnjim zalaganjem izboriti za primjenu

110

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

nja službenika napuštanjem sustava protežiranja političkih pristalica: "chaque coterie, chaque faction voulait les places pour elle et les siens, afin de prolonger son règne." 26 Takav "elektoralni nepotizam" (M. Leroy) ponovno se razvio kasnije, osobito u razdoblju Treće republike, no djelovanjem različitih političkih okolnosti taj fenomen nikada nije zadobio one razmjere koje je imao spoils system u SAD. Praksa sudjelovanja u radu samouprave i izbora službenika nailazila je i na odobravanje demokratskog javnog mnijenja Amerike naviklog na participaciju u političkom odlučivanju i iskustvo da za javne poslove treba birati one koji za njih imaju volje i ambicije. Većina stanovništva podržavala je ideju da javne položaje mogu obnašati svi. "Zadaci javnih službenika jesu, ili bi trebali biti, pristupačni svima jer su jednostavni, tako da ih razuman čovjek može obavljati (that man of inteligence may readily qualify themselves for their performance). Ja ne mogu nego vjerovati da čovjek gubi ostajući dugo u jednoj službi, a mogao bi dobiti stječući opće iskustvo". 27 Suprotno od onoga kako nam to danas izgleda, vjerovalo se da periodične smjene službenika ispravljaju tendenciju povjeravanja službenih položaja bogatašima i stvaranja "nove aristokracije", da sprečavaju otuđenje službenika od naroda, te da je takav sistem svaka-

merit načela u školstvu i kolonijalnoj upravi."Do 1854. sva su postavljanja u državnoj službi bila u nekoj vezi s patronažom. Katkada je patronažu vršio ministar, katkada lokalni član Parlamanta, katkada upravni šefovi. Nema sumnje da u nekim slučajevima patronaže nije bilo lične zainteresira nosti: ali ostaje činjenica da su svi oni koji su ušli u državnu službu pod tim sistemom ovisili unekoliko o nečijem utjecaju" Bridges prema E. Pusić, Nauka o upravi (Zagreb, 1989.), str. 195. 26 Legendre, Histoire, str. 539. 27 G. Stahl, Public Personnel Administration (New York, 1956.), str. 17.

LOKALNA

DE MOKRA ČIJA

111

ko dobitak za demokraciju. 28

3. PRIMJEDBE

Teorijski model demokracije i demokratske samouprave možemo različito interpretirati: smatrati izvedenicom i opisom američkog iskustva, ili pak mentalnim eksperimentom 29 i "idealtipskim modelom demokracije" 3(). U svakoj od ovih varijanti pak ne možemo zaboraviti prigovore, ili kako smo napomenuli, kontradikcije i nejasnoće, nesklad između očitovanja osobnih vrijednosnih premisa i implicitnih ali evidentnih stavova u znanstvenoj analizi. Najprije odbacimo prvo. Ako model smatramo opisom američkog iskustva, tada ističemo da Tocqueville ignorira činjnicu da tadašnjim sustavom sami Amerikanci nisu bili osobito zadovoljni - barem u dvije točke o kojima su postojale paralelne rasprave: (a) stvaranje federalnog modela ustroja države, (b) odabir ljudi na najznačajnije položaje. (a) Tocqueville ignorira postojanje rasprave o federalizmu koje su u vrijeme njegovog posjeta Americi već bile sastavni dio intelektualne samorefleksije o obliku države i glav-

28 "The true cause for the introduction of the spoils system was the triumph of democracy"; "I wonder what better training the re could be than the practical lessons which are a part of the ordely and disciplined advancement in the organization? Recognition in party organizations, like recognition anywhere else, comes in proportion to good service rendered"; "The desire of leaders to surround themselvs with loyal and trustworthy supporters is a perfectly natural and understandable phenomenon which is old as time itself" W. Turn, "In Defence of Patronage", u D. Waldo, Ideas and Issues in Public Administration (New York, 1953.), str. 189, 191. 29 Aron, Main Currents, str. 251. 30 Besnier, Lectures, str. 13.

112

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

no političko pitanje. On, istina, ne skriva svoje sumnje u perspektive (problem ropstva i razlika između država), ali ne naslućuje sasvim da će pravac budućeg razvoja biti nastanak paralelne strukture federalne vlasti, da će uzbudljivom borbom pred Vrhovnim sudom (od vremena suca J. Marshalla, početkom 19. stoljeća, R. B. Taneya, sredinom 19. stoljeća, preko J. Daya, O. Robertsa, i J. F. Stona te E. Warena, kasnije) za ravnotežu lokalnih prava i zahtjeva centralne vlasti za izjednačavanjem razine ljudskih i građanskih prava i ovlasti centralne vlade. Ne samo da kasniji razvoj federalizma 31 Tocquevilleu ne daje za pravo, već u vrijeme Tocquilleove analize američkog političkog sustava postoje i sasvim drukčiji 3 2 oblici ustroja uprave i vlasti (Jug, Srednji Zapad). 33 (b) Osim toga, ideja o općoj izbornosti položaja ocjenjivana je, i u njegovo vrijeme, negativno. Američka moderna uprava započinje u razdoblju nakon Ustava 1787. godine 3 \ no mnoge karakteristike koje je sačuvala do današnjih dana nastaju u razdoblju Thomasa Jeffersona (1801.-1809.) i Andrewa Jacksona (1829. - 1837.) čija imena su postala simboli različitih pristupa reformiranju uprave. U vrijeme T. Jeffersona nastaje zapravo sistem sređene javne uprave,

31 Usporedi studiju B. Smerdela "Američke teorije federalizma", koja je predgovor knjige V.Ostroma, Političku teoriju složene republike, (Zagreb, 1989.) 32 Obično se razlikuju četiri tipa organizacije lokalne samouprave: jaki načelnik / vijeće, slabi načelnik / vijeće, upravljanje komisijama, city manager. Krajem 18. stoljeća dominantni oblik ipak je bio tip lokalne samouprave u kojoj se birao neposredno ("jaki") gradonačelnik koji je vladao uz posebno birano vijeće. Pusić, Američku upravu, str. 201. 33 Uostalom i sam je svijestan opravdanosti tog prigovora. "... mislio sam da je korisno kao obrazac uzeti napose jednu državu ... općina i okrug nisu organizirani na isti način u svim dijelovima Unije." Tocqueville, O demokraciji, str. 31. 34 Pusić, Američku uprava, str. 128.

L OKA LNA DE MOKRA CI JA

113

no u postavljanju upravnih službenika postojala je velika raznolikost rješenja. Funkcionari i upravni činovnici postavljani su na položaje bilo tako da ih je imenovao Predsjednik 3 \ ili pak tako da ih je imenovao šef pojedinog resora ili službe. Relativno umjerenu politiku protežiranja vlastitih partijskih i političkih istomišljenika u razdoblju predsjednika T. Jeffersona, treba pripisati i ostacima revolucionarnih ideala borbe protiv korumpiranih i nesposobnih engleskih službenika. 36 Međutim, Jeffersonova umjerena politika nije bila dugog vijeka. Izborom Andrew Jacksona nastupila su vremena ničim ograničene borbe za raspodjelu položaja, nakon izbora, u saveznoj administraciji. Nastaje sistem, poznat kao spoils system 3 \ zasnovan na ničim ograničenoj samovolji u primjeni diskrecionog prava otpuštanja političkih

35 "Ustav od god. 1787. ograničio je pravo Predsjednika da postavlja funkcionere izvršne grane državne vlasti uvjetom pristanka Senata. Ali je ujedno ovlastio Kongres, da pravo postavljanja "nižih službenika" može prenijeti i na Predsjednika samog. (...) kad je stranka federalista sišla s vlasti i ustupila mjesto stranci republikanaca s Jeffersonom, pojavio se pritisak na novog predsjednika da iz uprave otpusti pristaše federalista i postavi članove vlastite stranke. (...) Jefferson je razvio teoriju "pripadajućeg učestvovanja" svake stranke u državnoj službi, po kojoj je uglavnom svaka stranka imala pravo da namješta svoje ljude u upravi - ali ne previše. Pod ovom teorijom zlatne sredine mijenjalo se prosječno oko 25% saveznih državnih službenika po jednom predsjedniku." Pusić, Američka uprava, str. 232. 36 Stahl, Public Personnel, str. 1 3 - 1 7 . 37 Rezultat uzastopnih političkih pokušaja da se iskorjene politička patronaža, nepotizam i korupcija bio je Pendelton Act 1883. Taj zakon ovlastio je predsjednika da formira posebnu komisiju (Civil Service Commission) od tri člana koji trebaju pripremiti oblike i procedure provjere sposobnosti kandidata za "klasificirane" položaje (classifiedposts). Sistem se nije primjenjivao na sva radna mjesta. Reformisti nisu ni pokušali u potpunosti ukinuti sistem patronaže i političke selekcije, već ga izbaciti iz najznačajnijih službi (financije, policija) i ograničiti na uistinu najviše položaje.

114

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

konkurenata i zapošljavanja vlastitih pristaša. 38 Opisi američkog sustava političke demokracije za Tocquevillea nisu samo deskripcija već svojevrsni mentalni eksperiment. On činjenice bira i interpretira prema svojim vrijednosnim stavovima. Ne eksplicitno ali implicitno, slika lokalne demokracije u Americi otkriva njegov vrijednosni i politički stav i nije sasvim precizna i nije objektivna. To ne smatramo manom. U tradiciji početaka društvenih znanosti sasvim je legitimno izmišljanje i tvrđenje da postoji neko drugačije društvo, čime se onda riše i plan reformi i poboljšanja postojećeg: "Demokracija u Americi" spada u takva djela. Uostalom, mentalni eksperiment sasvim je legitimo sredstvo znanstvene spekulacije, ma koliko se udaljio od stvarnosti. I u tome otkrivamo vrijednost Tocquevillea, aktualnost danas, to tim više, što je sanjati o društvu jednakosti i demokracije, priznatog individualizma i osobnih sloboda, autonomije i slobode udruživanja, toliko lijepo da nemam potom volje vratiti se u stvarnost.

38 "The civil service becomes the payroll of the party leader." Fish prema Stahl, Public Personnel, str. 17.

Elvio Baccarini

TOCQUEVILLE I MILL O DEMOKRACIJI I SLOBODI

NIJE AMBICIJA OVOG ČLANKA PONUDITI SVEOBUHVATNU INTERPRETACIJU TOCQUEVILLEOVE MISLI. NAGLAŠAVA SE DIO NJEGOVE MISLI KOJEG JE PRIHVATIO DRUGI NAJVEĆI PREDSTAVNIK TEORIJE LIBERALNE TRADICIJE IZ SREDINE PROŠLOG STOLJEĆA, J. S. MILL. VLADAVINA VEĆINE, KAO NOVA DRUŠTVENA POJAVA, IZAZIVALA JE BRIGU KOD MILLA I TOCQUEVILLEA, KOJI SU RAZVIJALI TEORIJU O TOME KAKO POSTIĆI DA SE DEMOKRACIJA RAZVIJA U SLOBODI, A NE U TIRANIJI. IPAK, U ASPEKTIMA TOCQUEVILLEOVE MISLI I U NJEGOVIM ISKUSTVIMA IZ AMERIKE KOJE MILL NAGLAŠAVA, I KOJE JE BRITANSKI FILOZOF PREUZEO 1 RAZVIJAO, ODNOS PREMA DEMOKRACIJI JE PROGRESIVAN, A NE REGRESIVAN. RJEŠENJA ZA MOGUĆA ZLA DEMOKRACIJE NISU VIĐENA U ODUPIRANJU I POKUŠAJU ZAUSTAVLJANJA NOVE DRUŠTVENE POJAVE, VEĆ SU VIĐENA U RAZVOJU DEMOKRATSKIH USTANOVA. POSEBNO U ONIM USTANOVAMA KOJE ODUZIMAJU OPTEREĆENJA SREDIŠNJIM DRŽAVNIM ORGANIMA I TRAŽE ŠTO ŠIRE ANGAŽIRANJE GRAĐANA U POLITIČKIM I JAVNIM DJELATNOSTIMA. TAKVO ANGAŽIRANJE IMA I VRLO VAŽNU EDUKATIVNU ULOGU.

116

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

I.) Alexis de Tocqueville i John Stuart Mill zasigurno predstavljaju dva najveća teoretičara liberalizma u prošlom stoljeću. Posebno je vrijedan njihov pristup problemu kompatibilnosti demokracije i slobode. Izučavanju tog problema Tocquevilleu je na odlučujući način pomogla njegova analiza razvoja demokracije u Americi. Ta je analiza odredila, u velikoj mjeri, i Millov pristup toj problematici; sam Mili priznaje da se u kasnijem razvoju njegove političke misli desila promjena "političkog ideala od čiste demokracije, kako je shvaćaju njezini zastupnici, u modificirani oblik" i da je ta promjena uvjetovana u najvećoj mjeri upravo Tocquevilleovim utjecajem. Krenimo od toga što se za spomenute političke mislioce označava izrazom "demokracija". Kao što to dobro naglašava Stephen Holmes, izraz kod Tocquevillea ima dva značenja. Kao prvo, "demokracija" označava društveno uređenje koje karakteriziraju težnje jednakosti. Kao drugo, "demokracija" označava političko uređenje, po kojemu su vladari odgovorni izbornim većinama.2 Holmes dalje naglašava da je u svom društvenom značenju za Tocquevillea demokracija neuklonjiva pojava. Možemo to potvrditi i Tocquevilleovim izvornim riječima: "Demokracija nalikuje na plimu koja se penje: vraća se u natrag samo da bi sa više žestine ponovo krenula svojim putem, i nakon nekog vremena primjećujemo da u toj nestalnosti nije nikad prestala osvajati teren. Budućnost je europskog društva potpuno demokratska: evo nečeg u što se ne može sumnjati." 3 1 J. S. Mili, Autobiografia (Bari, 1976.), str. 11. 2 S. Holmes, "Tocqueville and Democracy", u: D. Copp, J. Hampton i J. E. Römer (ur.), The Idea of Democracy (Cambridge, 1993.), str. 23. 3 V. de Caprariis i N. Matteucci (ur.), A. de Tocqueville. Antologia degli scritti politici (Bologna, 1978.), str. 48.

TOCQUEVILLE

I MILL

117

Suprotno od toga, demokracija u političkom smislu nije nužna pojava, već ovisi o ljudskom izboru, iako uspostavljanje društvene demokracije otvara mogućnost i pomaže afirmaciji demokracije u političkom smislu. Važno je sada uočiti još jednu stvar. Iako je demokracija, kao društveno uređenje, nužna pojava, otvoreno je pitanje, kako za Tocquevillea, tako i za Milla, u kojem će se obliku ona pojaviti: u slobodi ili u novom ropstvu. Isto tako, otvoreno je pitanje kako će se afirmirati (ako će se afirmirati) demokracija u političkom smislu: kao sredstvo za promicanje pravičnih prava svih pripadnika zajednice, ili kao sredstvo kojime će se većina služiti za iskorištavanje manjina. Između demokracije s jedne strane i slobode i pravde s druge, naime, ne postoji jednakost. Demokracija može voditi novom ropstvu ili barem novim nepravdama koje bi se manifestirale u obliku "tiranije većine". "Tiranijom većine" označava se želja većine da nametne svim pripadnicima u zajednici vlastite standarde, u sferi civilnog društva. U domeni političkih ustanova, izraz označava težnje većine da donosi odluke koje stavljaju manjine u nepravičan položaj. Ovakvo je shvaćanje problema demokracije zajedničko Tocquevilleu i Millu. "Ako se problem preživljavanja individualnosti pred vlašću javnog mnijenja s jedne strane, i rastuće centralizacije s druge strane, tiču posebno opasnosti pred kojima se nalazi građanska sloboda u svijetu sve većih jednakosti uvjeta (koja ne implicira direktno demokraciju), problem odnosa između većine i manjine jest centralan u odnosu na problem vlade." 4 Oba se autora slažu i u tome da bi takva tiranija bila nepodnošljivija od svih prethodnih pojava tiranije. Definitivni bi 4 C. Cressati, La liberta e le sue garanzie. John Stuart Mil! (Bologna, 1988.), str. 96.

Il pensiero

politico

di

118

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

ishod bio nalik onome koji proizlazi iz sljedećeg opisa. "Kada pokušavam zamisliti u kojim će se sve oblicima despotizam pojaviti u svijetu, vidim ogromnu masu ljudi, svi slični jedni drugima, kako bez mira tragaju za sitnim zadovoljstvima kojima hrane svoju dušu. Svatko od njih, sam za sebe, nema nikakve veze sa sudbinom ostalih: sinovi i najbliži prijatelji za njega predstavljaju cijeli ljudski rod, a što se tiče ostalih sugrađana, oni su mu blizu, ali ih ne vidi, dodiruje ih, ali ih ne osjeća. Čovjek živi u sebi i za sebe: a ako je istina da mu još uvi jek preostaje obitelj, također je istina da više nema domovine. Iznad tih ljudi se uzdiže beskrajna vlast nalik providnosti, koja se sama brine da im pribavi njihove užitke, i koja bdije nad njihovom sudbinom: podnošljiva, ali apsolutna vlast, koja se uvlači u sve pore, koja regulira i predviđa." 5 Opasnost pojavljivanja takve zajednice jest glavna inspiracija najpoznatije Millove knjige "O slobodi". 6 Tocqueville zamišlja da se upravo u tom smjeru kreće Francuska. Demokracija, kad bi se nastavila kretati u započetom smjeru, dovela bi do poravnanja, u kojem će svaki pojedinac izgubiti svoj identitet i postati bezlični dio ujednačene mase. Ovako shvaćena demokracija, u društvenom smislu izraza, afirmirala bi se putem političke vladavine, koja bi težila marginaliziranju manjina i centraliziranju vlasti. Kauzalna veza jé sljedeća. Centralizirana politička vlast, koja ne podliježe poštivanju pluralizma, već se zasniva na samoj podršci većine, može se postaviti prema civilnom društvu tako da pojačava težnje prema ujednačavanju i 5 Alexis de Tocqueville, La democrazia in America (Milano, 1992.), str. 732-733. 6 J. S. Mill, On Liberty, u: J. S. Mill, Collected Works, tom XVIII. (Toronto, 1963.); hrvatski prijevod O slobodi, u: J. S. Mill, Izabrani politički spisi (Zagreb, 1988.).

TOCQUEVILLE

I MILL

119

uništi preostale mogućnosti za preživljavanje pluralizma. Centralizirana vlast to može činiti odvikavanjem ljudi da djeluju po svojoj vlastitoj želji i da budu aktivni. Problem je, dakle, postavljen na sljedeći način. Civilno društvo doživljava afirmaciju demokracije, to jest, težnju ka ujednačavanju pripadnika zajednice. Kad bi nad takvim civilnim društvom zavladala politička vlast koja bi bila centralizirana (to jest, vladala bi neposredno nad svim društvenim segmentima) i ne bi poštivala pluralizam, težnja za ujednačavanjem pripadnika zajednice postala bi ne samo abolicija legalizirane hijerarhije između društvenih slojeva, već i ugnjetavanje svake posebnosti. Takva analiza, po Tocquevilleu i po Millu, daje vrlo značajnu pouku: način na koji će se realizirati novo društveno uređenje ovisi o tome hoće li ono biti popraćeno širenjem demokratskih institucija. Predviđanje da će se društveno demokratsko uređenje u Francuskoj afirmirati u despotskom obliku, potkrijepljeno je tvrdnjama da se u toj državi demokracija razvija u društvu bez adekvatnih demokratskih ustanova. Ovaj Tocquevilleov stav, kojeg i sam usvaja, Mili pojašnjava u svom eseju o najvažnijoj knjizi francuskog mislioca. "Ta se zemlja nalazi u situaciji koja je pogibeljna za svako civilno društvo, a to je situacija u kojoj postoji demokratski sustav bez demokratskih institucija. Doista, u demokratskim institucijama Tocqueville ne vidi otegotnu okolnost, već korektiv svih većih poteškoća koje proistječu iz demokratskog stanja društva." 7 Demokracija je kao društveno uređenje, dakle, neminovna. O političkim ustanovama koje će pratiti društvenu pojavu demokracije ovisi hoće li novo društveno uređenje predsta7 J. S. Mili, Sulla 'Democrazia li, 1971.), str. 151.

in America'

di Tocqueville

(Napo-

120

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

vljati razvoj ili nazadovanje. II.) Koje su to političke ustanove koje su nužne da bi se demokracija afirmirala u slobodi i pravičnosti, a ne u ropstvu i nepravičnosti? Treba prije svega reći da je Tocquevilleov i Millov pristup toj problematici vrlo oprezan. Oba se autora suprotstavljaju naglim promjenama te se na sličan način postavljaju i prema problematici prihvaćanja demokratskih političkih ustanova. Sam Mili tvrdi, govoreći o Tocqevilleu da "Nitko se više od njega samoga ne protivi toj vrsti demokratskog radikalizma koja bi trenutno dala najviše političkog privilegija masama, neukim i jedva dozrelim za one najniže. Ipak, taj filozof smatra da je stalno rastuće sudjelovanje naroda u svim kategorijama vlastitih poslova osnovno pravilo modernog načina vladanja." 8 U skladu s takvim pristupom, Mili će predložiti neka konkretna rješenja za postupno uvođenje demokratskih ustanova, kao npr., oduzimanje prava glasa osobama kojima nedostaje najtemeljnije obrazovanje. Postoje i drugi prijedlozi, kako kod Tocquevillea, tako i kod Milla, usmjereni prema sužavanju demokracije. Najočitiji je takav primjer zasigurno prijedlog pluralnog glasa kojeg je formulirao Mili. Radi se o prijedlogu koji počiva na načelu "svatko ima pravo na barem jedan glas, a oni zaslužniji imaju pravo na više od jednoga glasa." Kriterij za određenje zaslužnijih jest intelektulni. 9 U duhu postupnog i nepotpunog uvođenja demokratskih po8 Mili, Sulla 'Democraziastr. 95-96. 9 J. S. Mill, "Razmatranje o predstavničkoj vladavini", u: Mill, Izabrani politički spisi, str. 92-106.

TOCQUEVILLE

MILL

121

litičkih ustanova, autori misle da je važan pristup organiziranju parlamentarnog sustava. Tocqueville npr. naglašava važnost konstituiranja gornjeg parlamentarnog doma, koji bi se izabirao na posredan način. Neka se rješenja zasnivaju na pokušaju utjecanja na civilno društvo, posebno preko zaštite određenih društvenih klasa koje bi trebale zagarantirati neophodni pluralizam. Po tom pitanju postoje određene razlike između dvaju autora. Mili se najviše pribojava trgovačke klase, koja bi, kao srednji stalež, mogla biti težište društveno pogubnog ujednačavanja i nepoštivanja pluralizma. Važno bi sredstvo za smanjenje mogućnosti degeneriranja demokracije bilo održavanje društvenih klasa koje bi se odupirale trgovačkom duhu, a to su poljoprivredna, imućna i intelektualna klasa. Ne vidim veliku ulogu za takav prijedlog u kontekstu Millove misli. Budući da je prihvatio Tocquevilleovu ideju o neminovnosti strukturiranja u civilnom društvu, nije jasno na koji način Mili misli da je moguće djelovati u smjeru održavanja određenih društvenih klasa. Suprotno od Milla, Tocqueville vjeruje da upravo trgovački duh može pridonijeti pozitivnom razvoju demokracije. Istina je da trgovački duh nosi sa sobom i negativne konotacije. Ali su one pozitivne svakako relevantnije. Za našu sadašnju raspravu najvažnija je od tih osobina činjenica da trgovački duh udaljava od ekstremizama te otvara mogućnost za kompromise u političkoj sferi, te za širu društvenu toleranciju. Ipak, ono po čemu su Tocquevilleova i Millova analiza problema demokracije vrijedne pažnje su prije svega demokratski prijedlozi za rješavanje problema demokracije. Već sam prenio Tocquevilleove riječi, po kojima se glavni lijekovi za bolesti demokracije, kao društvene pojave, sastoje

122

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

u afirmiranju demokratskih političkih ustanova. Temeljni lijekovi koji se predlažu za bolesti demokracije su homeopatski. Takav stav u potpunosti prihvaća i Mili. Ideja koja stoji u pozadni takve tvrdnje je sljedeća. Demokratsko društveno uređenje će degenerirati bude li politička vlast uništila inicijativu i individualnost pojedinaca. To će postići svaka centralizirana vlast. Da bi se to spriječilo, potrebno je organizirati političke ustanove koje će spriječiti upravo takvo djelovanje političke vlasti. Potrebno je, dakle, omogućiti (i čak natjerati) građane da sami brinu o sebi u što više mogućih situacija, da sami budu što više angažirani u javnom životu. Civilno društvo treba biti što je više moguće aktivirano, a država što je moguće više rasterećena. U tome se sastoji nužna decentralizacija. Da bi se ustanovilo kako to postići, i francuskom i engleskom su misliocu bile izrazito važne Tocquevilleove spoznaje o razvoju demokracije u Americi. Prva je demokratska politička ustanova, koja pridonosi pravilnom razvoju demokratskog društvenog uređenja, demokratski izabrani parlament. Tocqueville primjećuje da demokratsko glasanje za političke funkcije neće uvijek pridonijeti da upravo najvrijedniji budu izabrani, pa stoga niti tome da najbolja politika bude provedena. Međutim, građansko sudjelovanje u političkim izborima pridonosi boljitku političkog građanskog odgoja. Sudjelovanje u političkim izborima pridonosi širenju energije među građanima te se suprotstavlja upravo onome što je predstavljalo najveću opasnost za moguću degeneraciju demokracije: pasiviziranju građana. Osim toga, demokratsko izabiranje parlamenta sužava tendenciju vlasti da zloupotrebljava svoju moć. Svaki pripadnik vlasti zna da će na sljedećim izborima moći izgubiti

TOCQUEVILLE

MILL

123

svoj položaj. On neće težiti koncentriranju prevelike moći u vladi da bi izbjegao neugodno stanje kad bi se on sam našao u političkoj manjini. Ovoj bi se tvrdnji moglo replicirati. Moglo bi se reći da niti jedan političar u vladi time što poštuje autonomiju civilnog društva i načelo decentralizirane vlasti, nema garanciju da će isto činiti oni koji će nakon njega dobiti njegov politički položaj. Prigovor je djelomično ispravan, ali ne i odlučujući. Kad bi određena vlast uspjela uspostaviti veliku moć u centralnoj vladi, ona bi takvo stanje, koje bi bilo smatrano normalnim, predala vlasti koja bi je zamijenila, i nova bi vlast mogla primiti takvo stanje bez posebnih poteškoća. Decentralizirana bi vlast, suprotno tome, natjerala vladu koju bi zamjenila, kad bi ova imala ambicije zloupotrebljavala svoje moći, da promjeni političko stanje, što je puno teže postizivo od zadržavanja postojećeg stanja. Ipak, sama institucija glasanja neće biti dovoljna za obavljanje odgojne funkcije demokracije. To kaže i sam Mili. "Samo glasanje nije bilo dovoljno. Politički čin koji se izvršava samo jednom u nekoliko godina i za koji se građanin nije iz dana u dan najmanje pripremao, zasigurno ne uzdiže njegov razum, niti njegove moralne kvalitete; dakle, ako se građane ne potiče na prihvaćanje društvene aktivnosti kojom se prije bavila privilegirana klasa, centralna će vlada uzeti na sebe ne samo cjelokupno društveno upravljanje, već i mnoge od onih zadataka koje, u zemljama kao što je naša, izvršavaju pojedinci ili udruženja." 10 Slobodni izbori za parlament predstavljaju važan element razvoja demokracije, ali ne i odlučujući. Glasanje se odvija u udaljenim vremenskim razdobljima, što je ipak premalo 10 Mili, Sutla 'Democrazìa\

str. 110.

124

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

za potpuni politički odgoj građana. Osim toga, ne postoji nikakva garancija da će demokratski izabran parlament jamčiti i decentraliziranu političku vlast. Uz građane koji nisu naviknuti na nikakvu političku aktivnost osim one glasanja u udaljenim razdobljima, vlast će i dalje moći zadržati kontrolu i pretjerano upravljanje nad civilnim društvom. Potrebno je, stoga, pronaći češće oblike sudjelovanja građana u javnom životu. Još će jednom Tocquevilleove spoznaje o Americi poslužiti cilju. Tocqueville je u Americi pronašao još dva vrlo važna rješenja za problem političkog odgoja građana i decentralizacije vlasti: sudjelovanje u sudskim porotama i lokalna autonomija. Tocqueville uglavnom ocjenjuje sudbenu vlast kao način da se ograniči demokratska vlast: autonomija sudstva ima, uz ostalo, i cilj da se ograniči prevelika moć političkih većina. Ipak, i sudstvo posjeduje važan element demokratičnosti, koji se manifestira u sudjelovanju građana u sudskim porotama. Za takvo sudjelovanje može se reći isto što i za zasnivanje političke vlasti na narodnoj volji. Narodne porote neće zasigurno moći osigurati najkvalitetnije funkcioniranje sudbenog sustava, ali ti će nedostaci uveliko biti kompenzirani narodnim odgojem. Građanin dobiva spoznaje o zakonu, uči se upravljati javnim poslovima i stiče navike da se ne bavi samo vlastitim egoističnim interesima, već i općim dobrom. Neki komentatori tvrde da tako optimističke nade nisu potpuno opravdane. Tako Stephen Holmes tvrdi da je participacija u sudbenoj vlasti preko narodnih porota uvijek ograničena sucem, čija je kontrola nad porotom, kao što i sam Tocqueville uočava, neograničena. Drugačije ne može biti, budući da je zakon isuviše kompliciran da bi ga sami građani mogli u potpunosti shvatiti i primijeniti. Zaključuje, stoga, Holmes da je sudjelovanje u narodnim porotama ško-

TOCQUEVILLE

I MILL

125

la "u kojoj studentima nije nikada dopušteno da diplomiraju. Sudbeni sustav je zapravo primjer pseudo - demokraci-

Mislim da je takva kritika neopravdana. Istina je da je sudbena vlast, kakvu je Tocqueville opisao sa svojih američkih iskustava, primjer pseudo-demokracije; istina je isto tako da u takvoj školi učenicima nikada nije dopušteno da diplomiraju. Međutim, utjecaj sudjelovanja u narodnim porotama na narodni odgoj ostaje netaknut. Podsjetimo se da je Tocquevilleov cilj odgajanje naroda za razvijanje aktivnosti duha koji bi se suprotstavljao bolestima demokracije. Mislim da takav cilj može biti postignut i samim sudjelovanjem u narodnim porotama, bez ikakve potrebe da sudac i porotnici budu postavljeni u stanje čak i približne jednakosti. Za spriječavanje bolesti demokracije nije potrebno da građani postanu kompetentni u javnim poslovima koliko i stručnjaci. Dovoljno je da oni postanu kompetentni za praćenje rada stručnjaka i da steknu naviku kontrole stručnjaka, te da su zainteresirani za javne probleme. Svemu tome može pridonijeti i ograničeno sudjelovanje u porotama, kakvo je opisao Tocqueville. Pogledajmo sada ustanovu kojoj Tocqueville i Mili pridaju posebnu važnost kako u svrsi decentralizacije države, tako i u svrsi narodnog odgoja. Radi se o lokalnoj autonomiji. "Upravo se u komunama nalazi snaga slobodnog naroda. Komunalne institucije predstavljaju za slobodu ono što škole prvog stupnja predstavljaju za znanost; pružaju je narodu, otkrivaju mu užitak koji pruža njezino apliciranje i navikavaju ga da se njome koristi. Bez komunalnih institucija neka nacija može čak dostići određeni oblik slobodne vladavine, ali ipak neće posjedovati duh slobode. Vanjski ob11 Holmes, "Tocqueville and Democracy", str. 48.

126

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

lici takve nacionalne neovisnosti mogu biti izraženi kao prelazne strasti, kao neposredni interesi, ili kao splet okolnosti; ipak, despotizam pritajen unutar socijalnog korpusa mogao bi se u svakom trenutku pojaviti." 12 Lokalna autonomija, dakle, pridnosi odgajanju građana i razvijanju njihova aktivna duha. Štoviše, ona se smatra nužnim uvjetom u te svrhe. Ona postiže dvostruko važan cilj. S jedne su strane često državni problemi isuviše daleki za građane, ili čak previše komplicirani; kao takvi mogu djelovati demotivirajuće. Lokalna se autonomija bavi problemima koji su bliži građanima, te kao takva lakše pobuđuje njihovo zanimanje. S druge strane, lokalna autonomija otvara šire mogućnosti ne samo za pasivno političko sudjelovanje preko glasanja, već i aktivne mogućnosti obavljanja javnih funkcija za veći broj građana. Kao što smo vidjeli u komentarima o sudjelovanju u sudbenoj vlasti, aktivno sudjelovanje najviše pridonosi odgajanju građana. Međutim, njena se važnost ne sastoji samo u odgajanju građana. Isto tako, lokalna je autonomija važna u procesu decentralizacije države. Lokalne vlasti mogu obavljati široku aktivnost upravljanja javnim poslovima i time spriječiti državnu centralizaciju koja je viđena kao jedna od velikih opasnosti za neslobodarski razvoj demokracije. Osim toga, država pokriva preveliku zajednicu (cjelokupno stanovništvo), što sačinjava problem za uspješno komuniciranje između građana i političkih tijela. Lokalni organi pokrivaju manje komade stanovništva, kao takvi omogućavaju lakšu komunikaciju sa stanovništvom, te mogu služiti, po nekim pitanjima, i kao posrednici između države i građana. Tocquevilleove je rasprave o lokalnoj samoupravi i Mili prihvatio, još jednom u suglasnosti sa stavovima francus12 Tocqueville, La democrazia,

str. 70.

TOCQUEVILLE

I MILL

127

kog mislioca. Mill smatra da država ne smije intervenirati prema lokalnim autonomijama autoritarno u pitanjima lokalne naravi. Središnja je vlast dobrodošla u ponudi savjeta i informacija, a dopušteno joj je samo formulirati opća pravila u državi. Mili čak smatra da bi država trebala lokalnim autonomijama dopustiti i aktivnosti od velikog državnog značenja. Političko je načelo u pozadini Millovih stavova najveće moguće razdvajanje vlasti koje ne šteti efikasnosti. Na kraju, vidjet ćemo još jedan oblik političke participacije, koji Tocqueville i Mili predlažu na osnovi američkih iskustava francuskog mislioca. Radi se o osnivanju raznih udruženja, za koje Tocqueville tvrdi da u Americi nisu ničim zabranjena, a u kojima se građani sami povezuju da bi ostvarili zajedničke ciljeve ili promovirali zajedničke stavove. Pod tim udruženjima, Tocqueville misli na politička i na ekonomska udruženja. Takva udruženja imaju iste povoljne osobine koje su prisutne u lokalnoj samoupravi. S jedne strane unapređuju slobodnu inicijativu građana, te čine aktivnijim narodni duh. S druge strane mogu se postavljati kao posrednički organi između vlade i građana, što otežava masifikaciju kojom demokracija postaje novi oblik despotske vladavine. Time zaključujemo prikaz Tocquevilleovih i Millovih prijedloga usmjerenih na zaštitu slobode u demokratskom uređenju. Vidjeli smo daje temeljno rješenje za taj problem formiranje aktivnog duha kod građana, koji trebaju stjecati navike da brinu o javnim poslovima.Tocqueville smatra da je upravo Amerika najbolji pokazatelj za takvu pozitivnu pojavu. U Americi građani zauzimaju aktivan stav prema politici i spremni su se zauzeti u javnim pitanjima. Vrlo se jasno o tome izjašnjava Tocqueville i u sljedećem citatu: "Zašto se u SAD, gdje su građani tek nedavno doselili na zemlju koju zauzimaju, a sa sobom nisu donijeli ni svoje na-

128

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

vike ni sjećanja, gdje se susreću po prvi put a da se ne poznaju, gdje, jednom riječju, instinkt domovine jedva da postoji; zašto se u SAD svi brinu o problemima komune, županije, države kao o svojim vlastitima? Zašto svatko na svom području aktivno sudjeluje u vladanju društvom? Prosječan čovjek u Americi shvatio je utjecaj koji generalna dobrobit vrši nad njegovim blagostanjem; štoviše, on obično prihvaća taj prosperitet kao svoje vlastito djelo. On, zbog toga, u općoj sreći vidi svoju vlastitu i djeluje u korist države ne samo iz nužnosti i ponosa, već i iz egoističnih pobuda." 13 Američka iskustva pomažu Tocquevilleu, pa neposredno i Millu, i u otkrivanju razloga takvog aktivnog duha. Amerika daje široke mogućnosti svojim građanima za aktivno sudjelovanje u javnom životu. Upravo je to sudjelovanje najbolje obrazovanje za unapređenje građanskog duha. Još ćemo jednom to pokazati Millovim rječima, kojima on objašnjava kako javno angažiranje pridonosi razvoju građana. "U tom angažmanu on je pozvan da prosuđuje interese što nisu njegovi vlastiti, da ga u slučaju sukobljenih tvrdnji vodi pravilo što se razlikuje od njegove pristranosti, da na svakom koraku primjenjuje načela i maksime kojima je raison d'être opće dobro. A u tom poslu s njim se udružuju ljudi kojima su te ideje i postupci bliskiji nego njemu, istraživanja kojih imaju njegovom razumijevanju dati razumsku podlogu i potaknuti njegove osjećaje za opći interes. Tako on postaje pripadnikom te javnosti i shvaća da je sve što je u njezinu interesu ujedno i njegov interes." 14

13 Tocqueville, La democrazia, str. 244. 14 Mill, "Razmatranja o predstavničkoj vladavaini", str. 41-42.

TOCQUEVILLE

I MILL

129

III.) Pokušajmo sada procjeniti vrijednost Tocquevilleovog i Millovog prijedloga. Očito je da je njihova temeljna pouka, koju smo prikazali u ovom tekstu, da se demokracija može razvijati kako u slobodi i pravičnosti, tako i u despotizmu i nepravičnosti, ostavila ogroman trag na cijeli sljedeći tok razvoja liberalne misli. Čini mi se, isto tako, da europski događaji sredinom stoljeća predstavljaju snažnu potvrdu njihove ideje. Mislim na fenomene totalitarizama koji su se razvijali u Njemačkoj, Italiji i Sovjetskom Savezu. Takvi su fenomeni tiranije tipični upravo za demokratsko društvo. Totalitarizam se ne suprotstavlja volji naroda. On manipulira tom voljom, uobličuje ju i iskrivljuje, ali je široki narodni konsenzus nužan element totalitarne vladavine. Podsjetimo se velikih mitinga velikih totalitarnih vođa. Mitinzi služe potvrdi da je konsenzus prisutan, ali predstavljaju i dio ceremonijala stvaranja samog konsenzusa. Totalitarizmi predstavljaju još jednu potvrdu za Tocquevilleove i Millove tvrdnje. Oni su uistinu pokazali da su za pravilan razvoj demokratskog društva potrebne demokratske ustanove. Totalitarizam upravo predstavlja uređenje u kojem se demokratsko društvo razvija bez demokratskih institucija. U totalitarizmu postoji izravna veza između vođe i naroda; sve su ustanove nebitne, osim u svrsi kontrole postojećeg stanja. Ovako postavljen narod u izravnom odnosu s vođom vrlo je lako masificiran te postaje upravo ono što je Tocqueville predvidio u svojoj negativnoj utopiji koju smo prikazali u jednom od prethodnih citata. Nastanak totalitarizama (barem onih u Njemačkoj i Italiji) potvrđuje još jednu od važnih Tocquevilleovih i Millovih tvrdnji. Sam parlamentarizam nije dovoljan za sprečavanje degeneracije demokracije. U Njemačkoj i Italiji totalitariz-

130

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

am se razvio unutar postojećeg parlamentarnog sustava. 15 Tocquevilleu je prigovoreno da je njegova analiza rješenja problema slobode u demokraciji nepotpuna ili barem zastarjela. Tako Debra Satz primjećuje da Tocquevilleova analiza nema odgovore na pitanja koja se otvaraju u industrijaliziranom društvu, karakteriziranom čvrstom podjelom rada. Debra Satz smatra da takvo organiziranje rada otupljuje građane i čini ih nesposobnim za razvoj koji je neophodan za očuvanje slobode u demokraciji. 16 Sličnog je problema bio svjestan već i sam Mili, koji je, uz liberalno - demokratske prijedloge u političkoj domeni, pokušao razviti prijedloge za što širu participaciju radništva u upravljanju i u području proizvodnje. Takva su Millova zalaganja rezultirala njegovim kooperativističkim prijedlogom za reformu proizvodnog sustava u drugoj polovini prošlog stoljeća. Čini mi se da je moguće tvrditi da Millov prijedlog nije postigao uspjeh. Ipak, mislim da je prigovor koji impersonificira Debra Satz pretjeran. Položaj radništva u procesima proizvodnje može otvarati dodatne probleme. Ali, to ne umanjuje vrijednost Tocquevilleove i Millove analize problema demokracije, niti vrijednost njihovih prijedloga za rješenje tog problema. Te prijedloge sigurno treba upotpuniti; bilo bi čudno da nije tako više od jednog stoljeća nakon njih. Međutim, ono što su predložili zasigurno predstavlja i danas važan temelj liberalno - demokratske misli. Uostalom, teško je vjerovati da je puki slučaj što je u tije-

15 Za opis nekih od osobina totalitarizma, vidi C. Senigallia, "La 'razionalità' specifica deli fenomeni totalitari", Esercizi filosofici, 1994. 16 Debra Satz, "Tocqueville, Commerce and Democracy", u: Copp (et al.), The Idea of Democracy, str. 64-70.

TOCQUEVILLE

I MILL

131

ku zadnjeg stoljeća najstabilnija demokratska država bila upravo ona, koju je Tocqueville opisao sa svim demokratskim ustanovama, koje su on i Mili smatrali neophodnim za očuvanje slobode u demokraciji. 17

17 Ovaj tekst predstavlja doradu nekih dijelova trećeg dijela prvog poglavlja i trećeg dijela drugog poglavlja moje knjige Sloboda, demokracija, pravednost. Filozofija politike J. S. Milla (Rijeka, 1993.).

Maja Brkljačić

THOMAS JEFFERSON I ALEXIS DE TOCQUEVILLE: O POLOŽAJU I ULOZI ŽENE U AMERIČKOM DRUŠTVU*

U TEKSTU SE PRIKAZUJU TEORETSKI STAVOVI THOMASA JEFFERSONA I ALEXISA DE TOCQUEVILLEA SPRAM POLOŽAJA I ULOGE ŽENE U DRUŠTVU. TO PITANJE UPRAVO JE EGZEMPLARNO ZA TESTIRANJE LIBERALNOSTI SHVAĆANJA POLITIČKIH MISLILACA, ODNOSNO ZA PROVJERU STVARNIH (KAO RAZLIČITIH OD PROKLAMIRANIH) DOSEGA DEMOKRATIČNOSTI POJEDINIH DRUŠTAVA. ANALIZOM NEKOLIKO PODTEMA (ODNOS I ULOGA ŽENE U BRAKU, PITANJE ŽENSKOG OBRAZOVANJA, POKUŠAJ KOMPARACIJE EUROPSKE I AMERIČKE SITUACIJE KROZ ' PROBLEM ŽENE") DOLAZI SE KONAČNO DO PITANJA (NE)RAVNOPRAVNOSTI SPOLOVA. DOBIVENA SLIKA POKAZUJE IZ POVIJESNE PERSPEKTIVE SVU PRAKTIČNU OGRANIČENOST TEORETSKE MISLI O JEDNAKOSTI I SLOBODI.

* Dužna sam se zahvaliti svima koji su mi na različite načine pomogli pri oblikovanju ovog teksta, prof. dr. Dragi Roksandiću na korisnim uputama i sugestijama, te Ivi Brkljačić i Dariu Novakoviću na tehničkoj pomoći.

ŽENA

U AMERIČKOM

DRUŠTVU

133

Mnogo je dodirnih točaka između Thomasa Jeffersona i Alexisa de Tocquevillea; Jefferson je bio Amerikanac koji je dio svog života proveo u Francuskoj, a Tocqueville pak Francuz koji je posjetivši Ameriku našao u njoj inspiraciju za promišljanje temeljnih liberalnih kategorija društva1. Obojicu je uslijed pozitivnog osobnog iskustva resila jedna gotovo neupitna vjera u američko društvo, njegove jakosti i dobre strane, premda se ne može reći da su bezuvjetno prihvaćali sve američke tekovine. Obojica su se proslavila već u svome vremenu analizirajući različita područja ljudske aktivnosti i življenja, te su ostavili iza sebe mnoštvo pisanog materijala koji svjedoči da se radilo o zaista posebnim ljudima 2 . Proučavali su različita pitanja, dajući praktičan doprinos pokušajima rješavanja za njihovo vrijeme karakterističnih problema. No, šezdeset i dvije godine koje su ih dijelile bile su dovoljne za oblikovanje različitih povijesnih tradicija. Jefferson je tako neupitno predstavnik racionalizma i to u svom najpunijem i najzrelijem obliku, a u okviru američke liberalne tradicije. Za njegova je promišljanja doduše karakteristično dvojenje između razuma i srca (ili kako to sam u pismu svojoj prijateljici Mariji Cosway kaže, "dialogue between my head and my heart" 3 ), ali budući da nikada nije napustio vjeru u korist direktne moći Razuma, praktičnim je Jeffersonovim akcijama uvijek dominirao "ratio". Tocqueville, međutim, nije više tako uvjeren u supremaciju prosvjećenosti kao rješenja. Za njegov će misaoni krug biti ka-

1 Za ovaj rad korišteno je izdanje: Aleksis de Tokvil, O demokratiji u Americi (Titograd - Sremski Karlovci, 1990.) 2 Kao izvor za analizu misaonog kruga T. Jeffersona korištena je uglavnom njegova korespondencija sabrana u A Thomas Jefferson Reader (Zagreb, 1995.). 3 Pismo "Dialogue Between My Head & My Heart", to Maria Cosway, Paris, October 12, 1786; u: Jefferson Reader {str. 866-877)

134

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

rakteristično preispitivanje i sumnja u proživljeno epohalno iskustvo, odnosno nepovjerenje da je ono dalo jedine moguće ispravne odgovore. Takva će razlika u mentalnim tradicijama rezultirati i razlikama u njihovu shvaćanju. Moja je želja da u tekstu koji slijedi pokušam prikazati teoretske stavove Jeffersona i Tocquevillea spram problema koji i danas ponekad izaziva kontroverze u javnosti, a to je položaj i uloga žene u društvu. Izbor teme vrlo je jednostavno opravdati. Po mojem je mišljenju to pitanje upravo egzemplarno za testiranje liberalnosti shvaćanja političkih mislilaca, odnosno za provjeru stvarnih (kao različitih od proklamiranih) dosega demokratičnosti pojedinih društava. Stoga će prvo biti prikazan prostor i vrijeme čije tradicije obrađujem, a zatim slijedi nekoliko podtema koje su se svojom markantnošću izdvojile kao idealni predmeti diskusije - odnos i uloga žene u braku, pitanje ženskog obrazovanja, pokušaj komparacije europske i američke situacije kroz "problem žene" te konačno pitanje (ne)ravnopravnosti spolova. Dobivena slika će, nadam se, pružiti iz povijesne perspektive dovoljno materijala za bolje razumijevanje paradigme "liberalnog i demokratskog" američkog društva.

I.) Opća tema rada dio je tzv. povijesti obitelji (family history) koja postavlja jednu zakonitost, a ta je da se o njenim problemima može razgovarati tek nakon definicije odabranog prostora i vremena. Prostor kojim ću se u tekstu baviti jest kolonijalna Amerika i to u prvoj polovici 19. st. Tu činjenicu uvijek iznova treba imati na umu jer je ona presudno odredila i Jeffersonov i Tocquevilleov stav prema ženama. Govorimo, dakle, o ranom vremenu američkog društva, kad čovjek - pojedinac nikako nije mogao opstati izoliran od za-

ŽENA

U AMERIČKOM

DRUŠTVU

135

jednice. Radi niskog stupnja proizvodnosti on je stvarao obitelj, ali čak niti obitelj nije bila autarkična. Niti jedno domaćinstvo nije bilo samo sebi dovoljno, ali je obitelj ipak bila ključna institucionalna jedinica, bazična jedinica s privatnim vlasništvom u bijeloj populaciji. Uz iznimku velikih plantaža na Jugu, obiteljsko kućanstvo bilo je osnovna proizvodna jedinica 4 . Ne čudi stoga važnost koju su mislioci osamnaestog i devetnaestog stoljeća pripisivali braku: naime, već je u stoljeću prosvjećenosti (dakle, mnogo prije Freuda) Kantovim i drugim kriticizmom ustanovljeno da je brak ustanova umjetne naravi, nešto potpuno strano čovjekovoj prirodi. No, isti ti prosvjetitelji jednako su tako zaključili da usprkos tome brak treba održavati pod svaku cijenu jer je njegova važnost za normalno funkcioniranje društva nemjerljiva. Dinamika obiteljske egzistencije oblikovala je osnovni aspekt socijalnog procesa. Upravo u tom okviru treba promatrati i ulogu žene. Od Nove Engleske do Pennsilvanije, žene su bile ključne figure u unutrašnjoj ekonomiji farmerskih kolonija. One aktivno sudjeluju u proizvodnji, distribuciji i prodaji dobara, ako se na primjer radi o kućnim manufakturama5. Ruralno ili urbano, domaćinstvo je domena kolonijalne žene6. Nakon zadovoljenja kućanskih potreba, žena proiz4 Više o odnosu socijalne strukture i vlasništva vidi: James A. Henretty, "Wealth and Social Structure", u: Jack P. Greene i J. R. Pole (ur.), Colonial British America. Essays in the New History of the Early Modern Era (Baltimore and London, 1991) 5 Premda je naše znanje o ovom području relativno fragmentarno, dokazi govore da su žene u kolonijalnoj Americi bile okretnije, aktivnije, prominentnije i uopće uspješnije u aktivnostima izvan kuhinjskih zidova, no što su to bile njihove engleske prijateljice. Sistem kućnih manufaktura, koji je zahtijevao da muž obavlja svoj posao u ili blizu kuće dao je ženi ili kćeri priliku da uče. Vidi: Daniel J. Boorstin, The Americans. The Colonial Experience (New York, 1958), str. 186. 6 Ta je situacija postojala bez obzira na sva kulturna, pravna i eko-

136

ALEX/S

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

vodi i za tržište, te je stoga razumljivo koliko je južnjačkim plantažerima bilo važno da uz njih stoji sposobna i energična žena. Osim toga, žene su već tada imale u Americi7 mogućnost zasnivanja vlastitog posla, pa ih nalazimo u tiskarstvu, izdavaštu, ljekarništvu, medicini i trgovini, što svakako prelazi onaj okvir uobičajenih "ženskih" poslova određenih njenom prirodnom ulogom8. Drugi aspekt koji se nameće u promatranju položaja žene jest "velika društvena i geografska mobilnost kolonijalne Amerike koja se povezala s oskudicom škola za klasu u usponu" a čime su prošireni interesi žene jer joj je u zadatak postavljena odgovornost za odgoj i osnovno obrazovanje djece. Samo se kroz navedene aspekte može promatrati žena osamnaestog i devetnaestog stoljeća, jer se njena

nomsku ograničenju koja su bila nametnuta ženskim aktivnostima. Većina žena jest obavljala tip poslova koji su bili čisti produžetak njihove ženske sfere (šivanje, podučavanje male djece, prodaja hrane ili odjeće), ali se velik broj žena kroz te aktivnosti uspio i osloboditi. Vidi: Richard B. Sheridan, "The Domestic Economy", u: Greene i Pole (ur.), Colonial British America, str. 64 7 Ovdje je važno spomenuti da se u pogledu pravnih ograničenja ženskih aktivnosti u Americi navedenog razdoblja javljaju različita tumačenja. Stariji teoretičari su dokazivali da je pravna praksa kolonijalne Amerike bila za udatu ženu mnogo povoljnija od situacije u Engleskoj istoga vremena, jer joj je otvarala široke slobode, ako ne i jednakost. No, ovaj se stav danas preispituje i to sa stanovišta da se ne može govoriti o uniformiranosti kolonijalnog pravnog naslijeđa za čitavu Ameriku kad su u pitanju ženska prava, već da je potrebno proučavati regionalne razlike. Vidi: Stanley N. Katz,"The Problem of a Colonial Legal History" u: Greene i Pole (ur.), Colonial British America, str. 483. 8 I vrlo fragmentarni dokazi pokazuju da su žene u kolonijama bile uspješnije u različitim aktivnostima i prominentnije u profesionalnom i javnom životu, no što će to opet biti do 20. st. Kolonijalni su zakoni nastojali asimilirati legalni status muškaraca i udatih žena, no o jednakosti ne treba imati iluzija. Važnost žene bila je grubo instrumentalna - oskudica radne snage uklanjala je socijalne predrasude. Vidi: Boorstin, The Americans, str. 186-188. 9 Boorstin, The Americans, str. 187.

ŽENA

U AMERIČKOM

DRUŠTVU

137

društvena uloga tada mogla ostvariti jedino kroz brak i obitelj.

II.) Zanimljivo je sada pogledati kako značaj žene u američkoj obitelji i društvu sagledavaju Jefferson i Tocqueville jer se oni, kako će se vidjeti, u svojim tezama uopće ne moraju slagati. Već u temeljnoj definiciji položaja žene u obitelji uočava se razlika: Jefferson ulogu žene u obitelji 10 izvodi iz prirodne podjele funkcija, dok Tocqueville ne spominje funkcije, već sfere akcija obaju spolova. Odnos Thomasa Jeffersona prema ženama možda najbolje ilustrira popis osobina za koje je on odlučio da svakako moraju resiti njegovu buduću suprugu", a to su: inteligencija, talent, druželjubivost, bogatstvo i, iznad svega, savršeno snalaženje (vladanje) u kućanstvu. Sve te osobine on je pronašao u svojoj Marthi koja mu je rodila šestoro djece u 10 godina, od kojih je samo dvoje preživjelo. Martha je umrla s 33 godine, iznurena rađanjem, i bez obzira na svoju veliku ljubav prema njoj, Jefferson se nikada nije osjećao odgovornim za njenu smrt, jer je u 19. stoljeću bilo normalno da žena rađa koliko god joj to priroda dozvoli. To je prema Jeffersonovu

10 Čitav svoj život T. Jefferson je koristio riječ "obitelj" u dvojakom smislu. S jedne strane time se označavala grupa ljudi povezanih krvnim srodstvom, a s druge strane, prema starijoj upotrebi, obitelj je uključivala sve osobe koje žive pod "glavom kuće", u njegovom slučaju, pod vlasnikom plantaže. Vidi: Lucia Stanton, "Those Who Labor for My Happiness", u: Peter S. Onuf (ur.), Jeffersonian Legacies (Charlottesville, 1993), str. 148. 11 Jefferson je navodno od najranije dobi točno znao što želi od svoje buduće supruge i čekao je punih trideset godina da traženo i pronađe. O tim njegovim promišljanjima vidi: John Chester Miller, The Wolf by the Ears. Thomas Jefferson and Slavery (Charlottesville, 1991), str. 179.

138

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

mišljenju spadalo u domenu kućanskih poslova kojima je na čelu stajala žena (što nikako ne znači da je bila i na čelu obitelji). Muški poslovi pak za Jeffersona bili su osiguranje hrane, skrovišta i zaštite. Žena i muškarac tako svoj zajednički interes 12 pronalaze u održavanju obitelji i osiguranju prirodne podjele funkcija13. Spol je, smatra Jefferson, vrlo vidljiva oznaka čovjeka, poput boje kože, i treba joj dati mogućnost da dođe do izražaja. Ženi je mjesto u kući, i to posebice u dječjoj sobi jer je zbog velike smrtnosti dojenčadi reprodukcija još uvijek predstavljala problem. Obaveze žene prema obitelji, smatra Jefferson, povezane su s njenim vlastitim interesom jer žena pronalazi svoj život i sebe služeći muškarcu. Za njega je obitelj opet jednako tako važna jer odanost obiteljskim obvezama jest ono što čovjeka čini vrijednim obiteljskog poštovanja. U obitelji muškarac pronalazi sigurnu i nepromjenjivu ljubav koju mu uskraćuje javni svijet 14 . Jefferson govori zasigurno iz vlastitog iskustva kad traži od obitelji da muškarcu pruži emocionalnhu podršku za dalje sudjelovanje u javnim poslovima. Muškarac pak služi svojoj obitelji tako što se brine za njen fizički opstanak. Zadatak je žene, smatra Jefferson, stvaranje okruženja koje će

12 Jefferson je obaveze prema obitelji povezivao s osobnim interesom (self-interest), jer je u njegovoj predodžbi obitelj tek produžetak jedinke. Vidi: Jan Lewis, "The Blessings of Domestic Society", u: Onuf (ur.), Jefferson inn Legacies, str. 113. 13 O shvaćanju "funkcija" govori Jeffersonova korespondencija u kojoj on na više mjesta otvoreno piše da su "žene prirodno stvorene za muškarčeve potrebe i zadovoljstvo". Vidi: Joyce Appleby, "Jefferson and His Complex Legacy", u: Onuf (ur.), Jeffersonian Legacies, str. 10. 14 Obitelj, a ne čast bila je primarna obaveza muškarca koji vrši neku javnu funkciju. Što je politički život postajao hladniji, obiteljski život postajao je intenzivniji. Dužnost je muškarca, međutim, da spriječi prijelaz nasilja iz političkog (endemska karakteristika političke sfere!) u kućni život. Vidi: Lewis, "Blessings", str. 133.

ŽENA

U AMERIČKOM

DRUŠTVU

139

podržavati muškarčev identitet. Stoga žena treba sav autoritet prepustiti muškarcu i truditi se da se u obitelji izbjegnu svaki sukobi. Da bi muškarac mogao javni život učiniti mirnim, žena mora, prema Jeffersonu, "obiteljski život učiniti sukladnim, jer mirno društvo svoje korijene ima u harmoničnom braku, a taj opet traži poslušnu ženu" ,5 . Žena, dakle, treba snositi čitav teret obiteljske sreće, "ona je odgovorna za harmoniju i sreću u svim kućanstvima". Jefferson je mišljenja da "osiguranjem kućnog reda žena osigurava bazu ekonomske i političke stabilnosti driištva" i( \ Ona stoga mora moći dati svojoj djeci osnovni odgoj i obrazovanje, te se mora naučiti da bude radišna. Zanimljivo je da Jefferson ipak ne vrednuje jednako zaslugu žene i muškarca u obitelji: dok muškarac već sam po sebi zaslužuje ljubav i sreću, žena tek promocijom tuđe sreće treba osigurati svoju vlastitu. Kao povrat za slobodno danu ljubav, žena ljubav za sebe tek treba zaraditi. 17 Tocqueville u svom opisu žene u obitelji nije tako detaljan i po mnogo čemu bliži je današnjoj predodžbi uloge žene. On također brani prirodnu podjelu te smatra da žena svoju veličinu treba potvrditi u povinjavanju bračnom jarmu 18 . Tocqueville zaključuje da u Americi žena doduše gubi svoju nezavisnost stupanjem u brak, ali za razliku od Europljanke, Amerikanka ima vrlo ozbiljne predstave o braku te u čvrstini svoga razuma i muževim navikama nalazi snage 15 Lewis, "Blessings", str. 134. 16 Lewis, "Blessings", str. 135. 17 Ovo je ujedno i najjasnija razlika između kućnog i svijeta politike. Metode za postizanje harmonije u oba svijeta bile su slične (suzdržavanje, poštovanje volje drugih, laskanje, potiskivanje samovolje), no sustav nagrađivanja je neizostavno morao biti različit. Tako je Jefferson uvijek bez razmišljanja pretpostavljao da će ga njegove kćeri voljeti, nikad se o tome nije brinuo, nikad se nije borio da "zaradi" njihovu ljubav. Vidi: Lewis, "Blessings", str. 136. 18 Tokvil, O demokratiji, str. 533-538.

140

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

da se potčini pravilima svog vremena. Amerikanka ne upada u bračnu vezu prostodušno i u neznanju, već je i prije braka iskusna i zrela žena. No, kad jednom uđe u uski krug domaćih interesa, ona više zbog pritiska vrlo jakog javnog mnijenja iz njega ne može izaći. Tu treba tražiti i korijene većoj postojanosti američke žene u braku. Tome pitanju Tocqueville u svojoj "Demokraciji" posvećuje cijelo poglavlje pod nazivom "Društvena jednakost doprinosi održanju moralnosti u Americi" ,9 . On ističe da je moralnost u Americi veća nego bilo gdje drugdje jer u Europi loš utjecaj javnosti stalno iskušava ženske slabosti. Razlozi tomu leže u zemlji, rasi, religiji i prije svega društvenoj jednakosti. Naime, u demokratskom društvu društvena jednakost ruši umišljene prepreke između muškarca i žene, tako da Amerika, prema Tocquevilleu, ne poznaje prinudni brak. Isti se u Europi koristi kao najčešće opravdanje vanbračnih veza, što se savršeno dobro može vidjeti na primjerima europske književnosti (Flaubert, Tolstoj). U Americi se čak i u knjigama pretpostavlja daje žena čedna jer prinudnog braka nema pa je i javnost neumoljiva u osudi ženskih grijeha. U Americi je, smatra Tocqueville, brak ugovor dviju osoba, a u Francuskoj je, na primjer, brak veza dviju imovina: aristokratsko društvo svojim je pravilima onemogućilo sklapanje svojevoljnog braka izlaganjem pojedinaca, koji se na to ipak odluče, odbacivanju od okoline. Za Amerikance brak je često težak ugovor, ali oni su obavezni da ga ispune jer su unaprijed znali sve njegove odredbe i raspolagali su potpunom slobodom da se ni na što ne obvežu. "Ne znači da društvena jednakost može ikad postići da čovjek bude

19 Tokvil, O demokratiji,

str. 5 4 2 - 5 4 7 .

ŽENA

U AMERIČKOM

DRUŠTVU

141

čedan, ali ona moralnoj raspuštenosti daje manje opasan karakter. Kako tada nitko više nema vremena ni prilike napadati čednost koja se hoće braniti, vidi se u isti mah i više kurtizana i mnoštvo poštenih žena. (...) Ono što dovodi u opasnost društva nije velika iskvarenost nekolicine, nego raspuštenost svih. U očima zakonodavca, prostitucije se valja mnogo manje bojati nego ljubakanja." 2 0

III.) Pitanje ženskog obrazovanja također je vrlo ilustrativno područje na kojem autori jasno mogu ocrtati svoju zamisao o ženskoj ulozi u društvu. Jefferson tako smatra da žene nisu pozvane diskutirati o politici (žena koja je prešla u to područje iznevjerila je svoje društvo i svoju ulogu), ne treba im dati pravo glasa 21 , a kako su potpuno isključene iz javnih poslova, ne treba trošiti ni vrijeme ni novac na njihovo obrazovanje koje bi prelazilo buduću ulogu supruge i majke. Upravo po pitanju obrazovanja Jefferson povlači bitnu razliku između muškaraca i žena. U pismu svme nećaku Peteru Carru 22 on sukcesivno nabraja koja sve područja mladić treba savladati, ukoliko želi obilježiti uspjeh u kasnijem periodu svog života. Među njegovim preporukama ističe se učenje klasičnih i stranih jezika, povijesti, lijepe književnosti te postupno savladavanje prirodnih (matematičkih) znanosti. Potrebno je spomenuti daje u tim svojim uputama 20 Tokvil, O demokratiji, str. 547. 21 Jefferson se grozio ideje da se ženama da pravo glasa, jer bi to moglo potaći neke od njih da se aktivno počnu baviti politikom i kandidirati za različita vladina mjesta, a za takvo što, prema Jeffersonovima riječima, niti on niti javnost još nisu spremni. Ženapolitičar bila je u to vrijeme samo malo manje odvratna očima javnosti od nevjernice. Vidi: Miller, Wolf by the Ears, str. 181-182. 22 Pismo "An Honest Heart ... A Knowing Head", to Peter Carr, Paris, August 19, 1785.; u: Jefferson Reader, str. 814-818.

142

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Jefferson vrlo opširan, a većina se njegovih uputa odnosi na javne poslove koje će mladi nećak jednog dana obavljati. U drugom pismu koje je posvećeno female education, Jefferson otvoreno priznaje da se "tim pitanjem nije baš bavio" 23 . Kako se važnost žene očituje u kućanstvu, tako nju treba oboružati praktičnim znanjima za odgoj djece 24 , a za potrebe (re)prezentacije svoje kuće, žena treba dobiti i znanje francuskog, engleskog, pisanja pisama, te mora ovladati glazbom i plesom 25 . Takvo se shvaćanje uvelike podudara s predodžbama velikog J. J. Rousseaua, koji u 18. st. izjavljuje da odgoj i obrazovanje žene trebaju biti podređeni muškarcu, prikladni i određeni za nj, jer je zadatak žene da zadovolji muškarca, da mu bude korisna, da ga voli i cijeni, odgaja dok je mlad i brine o njemu kad ostari, da ga savjetuje i čini mu život podnošljivim. Alexis de Tocqueville se ne bavi pitanjem obrazovanja, već samo odgoja žena (djevojaka), ali su i ta poglavlja vrlo sadržajna 26 . On tako smatra da, budući da žena tvori moral, treba je naučiti misliti vlastitom glavom. Primjer takovog pozitivnog odgoja pronalazi u Americi, gdje su djevojke samostalnije no bilo gdje drugdje u svijetu. Svoju ulogu u toj

23 Pismo "Female Education", to Nathaniel Burwell, Monticeli», March 14, 1818.; u: Jefferson Reader, str. 1411. 24 Zanimljivo je da će Jefferson za svoju kćer Patsy pripremiti listu lektire koja prelazi potrebe "primjerene za njezin spol" jer, prema njegovim riječima, postoji mogućnost da se uda za glupana pa će obrazovanje cijele obitelji pasti na njezina ramena. Vidi: Boorstin, The Americans, str. 187, te također navedeno pismo Nathanielu Burwellu. 25 Jefferson je želio ohrabriti razvoj umjetničkih talenata kod žena i generalno onih aspekata njihove inteligencije koje su ih činile vrijednim družicama njihovih supruga i zadovoljavajućim tutorima njihove djece. Vidi: Miller, Wolf by the Ears, str. 182. 26 Tokvil, O demokratiji, str. 538-540.

ŽENA

U AMERIČKOM

DRUŠTVU

143

činjenici odigrao je i protestantizam, ali i slučaj da su djevojke u SAD rano prepuštene same sebi. Zato ih uče da misle i govore slobodno i da se bez iluzija mogu suočiti sa svim opasnostima u društvu. Tako se Amerikanka ne predaje poroku, ali ga poznaje te je više moralna nego čedna. Tocqueville smatra kako je za obranu ženske moralnosti potrebno prije svega naoružati djevojci razum, povećati joj samopouzdanje i pružiti joj rano poznavanje svega. U kategoriju potrebnih znanja svakako spadaju i spoznaje o braku, za koje Tocqueville drži da ih svaka djevojka mora posjedovati kao preduvjet što mirnijem bračnom životu. Kako u Francuskoj djevojke ne dobivaju nikakav praktičan odgoj, već ih drže po samostanima čuvajući ih od najtiranskijih strasti ljudskog srca, one su potpuno nespremne za sudar s vanjskim svijetom, u kojem zapadaju u čitav niz klopki. Posljedica toga je, smatra Tocqueville, potpuna moralna raspuštenost27.

IV.) Zanimljivo jest da su se oba autora bavila i slikom društva u Europi, posebice u Francuskoj. Za Tocquevillea to je bio teren koji je najbolje poznavao, a Jefferson je pak za svog višegodišnjeg boravka u Parizu imao priliku dobro upoznati zemlju i običaje koji su u njoj vladali. On je, došavši iz jedne kolonijalne zemlje, ušao u francuske salone u kojima je otkrio potpuno novi svijet, svijet atraktivnih, inteligentnih i emancipiranih žena koje su vladale salonima, ali ne samo njima; njihov se očigledan i nimalo slab utjecaj širio i na druge sfere ljudskih aktivnosti, pa tako i na politiku, po-

27 Tokvil, O demokratiji,

str. 540-542.

144

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

dručje za koje je Jefferson držao da je daleko van domene žene. Takva gaje slika užasnula, uznemirila i uzrujala jer je te žene doživljavao kao izdajice svojih pravih, prirodnih funkcija kućanica i majki 28 . Utjecaj žena u politici bio je za Jeffersona veliko zlo, a u Francuskoj je isti bio toliko ojačao da se Jefferson pobojao čak i prevladavanja matrijarhata. Osim toga nije mogao ni vjerovati da su francuske žene sretne, jer nježne grudi salonskih dama nikako nisu stvorene za politička previranja. Takvoj Francuskoj Jefferson je suprotstavljao sliku Amerike, u kojoj žena zna gdje joj je mjesto. Držao je upravo šarmom Amerike što u njoj žene niti ne teže za prelaskom kućanske linije. Grozničavu potragu Parižanki za srećom u salonima, kočijama, na balovima i primanjima držao je praznoglavom i uzaludnom, jer su te "žene pomiješale potragu za zadovoljstvom s istinskom srećom koja se može naći jedino u dječjoj sobi" 2y . Amerikanke su, drži Jefferson, daleko od takve zablude, te su zadovoljne nježnom i mirnom zabavom kućanskog života. Umjesto da se bave politikom, one veću sreću nalaze u smirivanju i njegovanju muževa koji se iscrpljeni vraćaju s političke pozornice. Zato je, smatra Jefferson, američka obitelj, kao superiorno djelo stvoritelja prirode, toliko zdravija i stabilnija od francuske. Tocqueville također vrlo jasno izražava osudu europske nemoralnosti nasuprot visokog američkog morala, korijene kojeg pronalazi u društvenoj jednakosti. S mnogo energije on dokazuje koliko je položaj Amerikanke u društvu bolji i 28 "U svakom društvu, primitivnom ili civiliziranom, u kojem muškarci i žene žive kako im je to priroda odredila, činilo mu se da dva spola imaju odvojene funkcije za koje su bili genetički prilagođeni." Iz: Miller, Wolf by the Ears, str. 180. 29 Miller, Wolf by the Ears, str. 181.

ŽENA

U AMERIČKOM

DRUŠTVU

145

viši od položaja Europljanke, iako to neupućenom promatraču ne mora izgledati tako. Tako on tvrdi da u Europi muškarac često postaje ženin rob, ali nikad je ne uzima za sebi ravnu: čak i u komplimentima osjeća se njegov prezir. Amerikanac pak nikad ne hvali svoju ženu, ali je cijeni i ima potpuno povjerenje u njezin razum i srce. Koliko Amerikanci poštuju svoju ženu, smatra Tocqueville, najbolje se vidi iz kaznenog postupka kod zločina silovanja. Tako je u SAD silovanje kažnjivo smrću, a iz samog zločina fizički obeščašćena izlazi žrtva, a moralno obeščašćen zavodnik. Za Amerikanca nema ništa vrednije od ženske časti pa je stoga najstroža kazna jedini primjeran odgovor za napad na nju. No, u Francuskoj zavodnik i žrtva silovanja nikad neće imati takav status, pa ne samo da su kazne za ovaj zločin mnogo blaže, nego je često teško naći i porotu koja bi krivca za zločin osudila 30 .

V.) U vezi s navedenim problemom može se promatrati i kako oba autora razmišljaju o pitanju ravnopravnosti spolova. Što se Jeffersona tiče, on nikad nije izrekao da žena muškarcu nije mentalno dorasla. Ali, nije rekao niti da jest 31 . Zapravo se može reći da njega pitanje ravnopravnosti uopće ne zanima. Njemu je važno samo ostvariti ono što je priroda u čovjeku unaprijed postavila, a to znači podijeliti funkcije među spolovima u cilju ostvarenja harmonične jedinice: obitelji. 30 Tokvil, O demokratiji, str. 547-550. 31 Jefferson je inzistirao da se ženama iskaže njihova "natural equality", ali je istovremeno tražio i da one pronađu svoj život i sebe same služeći muškarcu. Vidi: Rhys Isaac, "The First M o n t i c e l i " , u: Onuf, (ur.), Jeffersonian Legacies, str. 102. 32 Tokvil, O demokratiji, str. 547-550.

146

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Da se Tocqueville istim pitanjem više bavio, dokazuje i činjenica da je tom problemu posvetio čitavo jedno poglavlje 12 u svojoj knjizi 33 . U svome razmatranju on opet polazi od lošeg primjera Starog kontinenta na kojem neki pojedinci pokušavaju ostvariti jednakost spolova njihovim nekontroliranim miješanjem, što konačno vodi degradaciji oba spola. Amerikanci su to pitanje demokratske jednakosti, prema Tocquevilleu, bolje shvatili i ostvarili, time što su svim urođenim razlikama između muškarca i žene dali da još više dođu do izražaja. Priroda je pokazala svrhu različitosti-spolova, koju su oni samo iskoristili, i to primjenjujući načela političke ekonomije: funkcije i putevi rada spolova su odvojeni, ali je ritam napredovanja istovjetan. Amerikanka ne može izaći iz kruga domaćinskih poslova, ali s druge strane na to nikad nije ni prisiljena. Podređenost žene u američkom društvu i dalje postoji, ali su obje uloge podjednako uvažene, a žena je uzdignuta na nivo muškarca u duhovnom i moralnom svijetu. U svojoj procjeni Amerikanki Tocqueville će čak zaslugu za procvat i sve veću snagu američkog naroda pripisati visokim odlikama američkih žena 34 . 33 Bitno je ipak reći da u prvom dijelu njegove knjige nema niti spomena o ženama i njihovom neposjedovanju jednakih političkih prava, što pokazuje problematičnost njegove teze o jednakosti. Problemom žene on se bavi tamo gdje je, po njegovom mišljenju, ženama i mjesto, tj. u odlomcima posvećenim civilnom društvu. Vidi: Rogers M. Smith, "Beyond Tocqueville, Myrdal, and Hartz: The Multiple Traditions in America", American Political Science Review (September, 1993.), str. 550. 34 Ovakve Tocquevilleove teze zapravo spadaju u tzv. domestic sphere ideology. Njegov je portret američkog društva s podjelom na sfere spolova izrazito romantiziran. "Dok on možda po kazuje da muškarci i žene eventualno imaju istu vrijednost (equal worth), ne može tvrditi da posjeduju ista civilna prava {civil rights). Zakonski, žene nisu bile vlasnice u svome domu, nisu imale pravo glasa, nijekano im je bilo pravo političke karijere, a nisu im dozvoljavali niti da drže javne govore." Smith, "Beyond Tocqueville", str. 552. Kao i uvijek, u obrani ovih političkih nejednakosti Tocqueville će u pomoć pozvati prirodu.

ŽENA

U A M ER I ČK OM DR UŠ TVU

147

Na kraju ovog rada nekoliko problema za promišljanje. Tijekom svog proputovanja po Americi, Harriet Martineau ispravno je postavila sljedeće pitanje 35 : u 18. i 19. st. ženama se negiralo pravo sudjelovanja u javnim poslovima, kao i pravo sudjelovanja u upravljanju nacijom. Kako se ta činjenica mogla pomiriti s proklamiranim principom da vlast crpi svoju legitimnost iz suglasnosti i odobrenja onih kojima vlada? Na kraju krajeva, žene su plaćale porez jednako kao i muškarci, bile su jednako kažnjavane za zločine i morale su se pokoravati zakonima na koje nisu mogle utjecati. Romantičarski portret odnosa između muškaraca i žena u Americi ne pokazuje nam osnovnu činjenicu, a to je da su dva spola građanski bila neravnopravna. Zakon nije gledao ženu kao glavu u svom domu, te joj je čak uskraćivao i neka prava. Kao advokata u obrani ovih nejednakosti, te ženske ovisnosti u kući, teoretičari su u pomoć uvijek zvali prirodu 36 . Prema novijim politološkim istraživanjima američkog društva i korijena njegovih liberalnih demokratskih principa, sve je jača teorija po kojoj je liberalna misao oduvijek u svojoj biti bila patrijarhalna 37 . Podređeni status američkih žena prošloga stoljeća dakle ne samo da je u skladu, već i izražava liberalne demokratske principe, pokazujući nam svu praktičnu ograničenost teoretske misli o jednakosti i slobodi. S druge strane, time je dokazano dar su čak i veliki 35 Miller, Wolf by the Ears, str. 182-183. 36 Jefferson je tako prirodu shvaćao kao suparnika hijerarhijskom društvu, a u njegovom konceptu priroda (kao magični osloboditelj - za razliku od društva) odlučuje u moralnim pitanjima. No, "zakon prirodne doktrine postavlja svoje forme isključivanja. Ako se znanstvenom imaginacijom apstraktno predoči u sustavu univerzalnih vrijednosti, priroda može diskriminirati jednako tako kao i društvo." Appleby, "Jefferson", str. 10. 37 Za potpuniji feministički obračun s ovom temom vidi: Carole Pateman, The Sexual Contract (Stanford, 1988.).

148

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

liberalni pisci, poput Locka, Tocquevillea ili Myrdala prihvatili konvencionalna uvjerenja o prirodnoj nejednakosti spolova, odnosno da "nisu uspjeli 'pomiriti' svoje naslijeđene patrijarhalne ideje s novim, distinktivno liberalnim stavovima". 38

38 Smith, "Beyond Tocqueville", str. 556.

Drago Roksandić

ALEXIS DE TOCQUEVILLE I "EXCEPTIONALISM1 AMERIČKE POVIJESTI*

TOCQUEVILLEOVO JE MIŠLJENJE BILO JEDNO OD TEMELJNIH UPORIŠTA VREDNOVANJA JEDINSTVENE POSEBNOSTI AMERIČKOGA POVIJESNOG ISKUSTVA U SVJETSKOPOVIJESNOM SMISLU I TO PRIJE SVEGA U TRADICIJI DEMOKRATSKE POLITIČKE KULTURE, KAO NJEZIN NAJPREPOZNATLJIVIJI SLUČAJ. NOVIJA ISTRAŽIVANJA U EGOHISTORIJI, KAO I VEćI INTERES ZA EGO-DOKUMENTE U VIŠE HUMANISTIČKIH I DRUŠTVENIH ZNANOSTI, OMOGUĆUJU BOLJE RAZUMIJEVANJE KAKO MOTIVACIJE S KOJOM JE MLADI TOCQUEVILLE KRENUO NA SVOJE AMERIČKO PUTOVANJE 1831. GODINE, TAKO I MISAONOG OBZORJA UNUTAR KOJEG JE RECIPIRAO SVOJE AMERIČKE SPOZNAJE.

* Ovaj je članak izvorno nastao na temelju rada u mom seminaru "Alexis de Tocqueville o demokraciji u Americi" na predmetu Opća povijest novog vijeka (I.) Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u ljetnom semestru 1994/1995. školske godine. Rad u

150

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Kad god je danas riječ o Europljanima koji pišu o Sjedinjenim Američkim Državama bilo s jedne ili druge obale Atlantika, ime Alexisa Clérela de Tocquevillea (1805-1859) obično će biti jedno od prvih, ako ne i prvo, koje će se imati na umu. Neosporno je da skoro nitko tako poticajno istovremeno ne otkriva Ameriku Europljanima, ali ni Ameriku Amerikancima samim. Još je manje sporno da je on taj koji na obje strane Atlantika ima ponajveći utjecaj u prepoznavanju civilizacijskih vrijednosti u kojima Novi svijet ima što podučiti Stari u suočavanju s izazovima Moderne. Međutim, Alexis de Tocqueville u tom nije izvoran mislilac. Joyce Appleby će reći da je Amerika bila "fenomen" i prije nego što postaje država-nacija. U drugoj polovici 18. stoljeća, u reformski prožetim pariškim salonima, na komemorativnim skupovima londonskih nonkonformista, među radikalima radničke klase u nastajanju, borba za nezavisnost trinaest britanskih sjevernoameričkih kolonija dobija ideologijsko obličje i težinu prožete magnetskom snagom. seminaru uveliko je bio olakšan time što je na moju molbu Knjižnica Američkog centra u Zagrebu osigurala iz SAD-a snimke čitava niza časopisnih radova koji su osiguravali cjelovitiji uvid u skorašnje američke rasprave o Tocquevilleovu djelu. Htio bih se ovom prilikom zahvaliti na toj podršci. U njegovu sadašnjem obliku ne bi bio moguć da nisam bio u prilici raditi u Knjižnici Instituta za znanosti o čovjeku (IWM) u Beču u drugoj polovici 1997. te u Bibliothèques Nationales u Parizu u ožujku i travnju 1998. godine. Zahvalan sam svima koji su mi i na jednoj i na drugoj strani na različite načine pomagali. Prijevodi s francuskog i engleskog, ukoliko je riječ o radovima neprevedenim na hrvatski i srpski jezik, su moji. Na kraju bih htio naglasiti da je ovaj rad velikim dijelom nastao i kao posljedica seminarske komunikacije s mojim studenticama i studentima pa bi ga prije svega kao takva trebalo i vrednovati. Bez tih poticaja ne bi bilo ni kolokvija, a niti zbornika radova, kao pokušaja da se tocquevilleovske teme unesu u našu sveučilišnu nastavu. Doista sam zahvalan svima koji su u tome nastojanju na bilo koji način sudjelovali, a napose kolegicama Maji Brkljačić i Sandri Prlenda.

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

151

Anne Robert Turgot će reći Richardu Priceu da je takva Amerika u nastajanju nada ljudske vrste, a Denis Diderot će proglasiti novoujedinjene države "azilom" pred fanatizmom i tiranijom "za sve narode Europe". 1 Američka "iznimnost" (EXCEPTIONALISM) je za prosvijećene Europljane FAIT ACCOMPLI i prije nego što nastaju Sjedinjene Američke Države. Tako je i moguće da se shvaćanje oblikovano u elitističkim raspravama pretvori u neupitnu pretpostavku koja strukturira političku svijest američkog naroda. Appleby će reći: "Izniman ne znači različit. Sve su nacije različite; skoro sve nacionalne osjećajnosti koriste ove razlike; Iznimnost čini više; ona projicira u naciju - u ovom slučaju skupinu novo osamostaljenih država - kvalitete na kojima se zavidi jer predstavljaju oslobođenje od opće sudbine. Nema iznimki bez dobro razumljivih općenitosti ili pravila nasuprot kojima iznimka izaziva pozornost. Sjedinjene Države su postale političko čudo prema suglasju koje su dijelili kontinentalni PHILOSOPHES, engleski Disidenti (DISSENTERS) i pisci radikalskih pamfleta. Ovi Europljani su slavili američke anomalije jer su dokazale da je reforma moguća... Ali, iako su europski crtači skicirali obrise ove iznimne nove nacije, slika je stekla svoj trajni čar u Sjedinjenim Državama jer je ponudila Amerikancima 18. stoljeća kolektivni identitet prije nego što su imali bilo koju drugu osnovu svoga duhovnog jedinstva. ... iznimnost je oblikovala temeljno shvaćanje pučke političke retorike." 2 Za Appleby je američka "iznimnost" osobit oblik eurocentrizma. 3 Tocquevilleova "O demokraciji u Americi", dakle, nastaje u tradiciji europskog traganja za svijetom koji na te-

1 Joyce Appleby, "Recovering Americai'a Historic Diversity: Beyond Exceptionalism", The Journal of American History (September 1992, sv. 79., br. 2.) str. 419. 2 Appleby, "Recovering", str. 419 - 420. 3 Appleby, "Recovering", str. 419 - 420.

152

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

meljna pitanja europske opstojnosti odgovara na način na koji bi Europa trebala, a ne može odgovarati. Za razliku od Amerike viđene iz Europe prije "Deklaracije nezavisnosti" (1776), Tocquevilleova Amerika, više od pola stoljeća poslije državnog osamostaljenja, ne prestaje biti zemlja koja pobuđuje ljudske nade u Europi. Tocqueville u svom viđenju Amerike nije fantasta, ali je vizionar i za suvremenike, ali i potomke, k tome na način koji ljudski i građanski obvezuje jer ono što je u povijesnom smislu "sudbinski" povezuje s osobnim, ljudskim i građanskim udjelima i odgovornostima. U tom se smislu interes za Tocquevillea mijenja i u Sjedinjenim Državama i na europskom Zapadu i na europskom Istoku. Svaki dio europskog svijeta, shvaćen civilizacijski, u različitim razdobljima svoje povijesti kao da različito recipira Tocquevillea, povremeno ga zaboravljajući, ali i iznova otkrivajući - uvijek se na nov način vraćajući na temeljna pitanja njegova mišljenja. U čemu je smisao bavljenja opusom Alexisa de Tocquevillea u hrvatskoj kulturi danas? To je važno pitanje i kao i obično, kada je o važnim pitanjima riječ, odgovor nije ni jednostavan, a niti jednoznačan. Dovoljno je usmjeriti pozornost na recepciju njegova opusa u nas u posljednjih pola stoljeća pa da se bez većeg napora uoči da se ona u biti podudara s posljednjim desetljećem. To ne znači da u nas ranije nema onih koji ga čitaju i na različite načine intelektualno poznaju. On ranije jednostavno nije mislilac kojeg se uzima u obzir. U tom je smislu Tocqueville i u nas donekle instrument hladnoratovske ideologije, antipod Karla Marxa, što se često isticalo i još uvijek naglašava u mnoštvu tocquevilleovski izvedenih varijacija. Prešućivanje Tocquevillea nerazlučivo je od prešućivanja bar nekih temeljnih pitanja o modernoj europskoj civilizaciji. Otuda je vjerojatno

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

153

bar dio današnjeg interesa isto tako nerazlučiv od europske promjene "paradigme" poslije 1989. godine. Međutim, jedva da itko u nas čita Tocquevillea i ranije, u onih stotinjak godina od sredine 19. do sredine 20. stoljeća, kada se i oblikuje kultura čitanja Tocquevilleovih djela, a posebno "O demokraciji u Americi". S razlogom se možemo zapitati koliko su inače u nas ikada dosljednije izvođene kontroverze na teme "slobode" i "jednakosti", "demokracije" i "despocije" u onoj kulturi mišljenja u kojoj je Tocqueville jedno moguć sugovornik, svejedno da li onaj prepoznatljiviji u Francuskoj ili onaj u Americi. Koliko mi je poznato, sličnih slučajeva "neprepoznavanja" de Tocquevillea ima i drugdje u Srednjoistočnoj Europi. Hrvatske političke ideologije druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, dakako, one najutjecanije među njima, redovito su izvorno kolektivističke i to bilo u smislu HSS-ove seljačke ideologije, raznolika "desnog" nacionalnog korporativizma ili onoga "lijevog", narodnofrontovskog - u potonjem slučaju po obrascu: radnici, seljaci i "poštena inteligencija" + avangarda radničke klase. Dakle, bilo kakav pokušaj dijaloga s Tocquevilleom u nas je u načelu bio i jest izazov. On je još teži zbog toga što su i Tocquevilleov opus i nesravnjivo više rasprave na teme njegova opusa danas već tolikih razmjera, da je iluzorno i pokušati poći od pretpostavke da bi se u nas moglo uistinu ravnopravno, preko granica inteligentne improvizacije, uključiti u tocquevilleijanske dispute. Pisac ovog priloga je svjestan tog ograničenja. Ipak, profesionalni povjesničar, čitajući "O demokraciji u Americi" kao i bilo što drugo iz njegova opusa napisano na američke teme i još više ono što su povjesničari napisali o tom djelu, ne može ne uočiti veliku opreku između načina na koji se djelo vrednuje, tj. kao djelo bitno za kulturu povijesnog mišljenja i načina na koji se djelo koristi u "zana-

154

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

tu povjesničara", o čemu nikada, sve do danas, nema prepoznatljivijeg suglasja istraživača. Svjesno ističem "zanat povjesničara". "O demokraciji u Americi" transdiciplinarno je djelo, a velika većina povjesničara, u SAD ili bilo gdje u Europi nisu transdisciplinarno kultivirani. U tom je nesumnjivo veliko ograničenje mogućnosti komunikacije s njegovim opusom u bilo koje doba i bilo gdje od tiskanja njegove knjige. Drugim riječima, Alexis de Tocqueville oblikuje svoj intelektualni potencijal u vrijeme kada u Francuskoj i drugim zemljama europskog Zapada upravo i nastaje moderna historiografija, dokazujući svoju duhovnu moć djelima pisaca poput François Guizota, Augustin Thierryja i napose Jules Micheleta, koji izravno utječu na kulturu njegova mišljenja u godinama uoči odlaska u Sjedinjene Američke Države.4 Nitko među njima nije "samo" povjesničar, kao što uostalom ni sam Tocqueville svojom izvornom naobrazbom nije povjesničar, već pravnik i ne samo pravnik s interesom za mišljnje o svom vremenu u povijesnoj perspektivi. (Doduše, u to je doba odnos pravnih i povijesnih znanosti stubokom drugačiji nego što je to danas redovito slučaj.) Na ovom mjestu skrenuli bismo pozornost na činjenicu da Tocquevilleova transdisciplinarnost izaziva i danas nedoumice čak i u nekih američkih znanstvenika koji su i sami odlučni privrženici kulture povijesnog mišljenja onkraj tradicionalističkih historiografskih obrazaca.

4 "Derrière Tocqueville, on pressent naturellement la présence et la pensée de Guizot, mais aussi celles diautres libéraux, comme J.-B. Say, Royer-Collard, Odillon Barrot." (Alexis de Tocqueville, De la démocratie en Amérique. Extraits, ur. Jean Boissel (Paris, 1970.), str. 12.

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

155

GDJE JE TOCQUEVILLE U AMERIČKOJ KULTURI DANAS?

Jedan od utjecajnijih među njima je Peter Novick, profesor s University of Chicago, pisac recentne uistinu važne knjige o "američkoj historijskoj profesiji".5 Novick o Tocquevilleu šuti, iako jedva da ima pitanja koja se redovito povezuju s Tocquevilleovim imenom, a da Novick o njima iscrpno ne raspravlja. Nedavno je na hrvatski preveden skorašnji američki sveučilišni priručnik "Povijest Sjedinjenih Američkih Država" Charlesa Sellersa, Henryja Mayja i Neila R. McMillena, izvorno tiskan 1992. godine. Sellers i May su profesori na University of California u Berkleyju, dakle, iznova na jednome od središnjih mjesta na kojima se stvara američka historiografija. Oni spominju Tocquevillea samo jedanput, u poglavlju "Preseljenje Indijanaca", raspravljajući posljedice Zakona o preseljenju Indijanaca iz 1830. godine: "Jedan je svjedok, mladi Francuz Alexis de Tocqueville, promatrao kako 'ranjenici, bolesnici, novorođenčad i starci na rubu smrti4 prolaze pored Memphisa i pobojao se da neće nikada zaboraviti taj 'uzvišeni prizor'." 6 "Američka povijest: kratki prikaz" Howarda Cincotte, dakle, djelo s aureolom "poluslužbenosti", registrira Tocqeuvillea u poglavlju "Lokalni sukobi" pod podnaslovom "Dvije Amerike": "Nijedan posjetitelj Sjedinjenih Država nije iza sebe ostavio iscrpniji zapis o svojim putovanjima i opažanjima od francuskog pisca i političkog teoretičara Alexisa de Tocquevillea, čije djelo "Democracy in America" (Demokracija u Americi), prvi put objavljeno 1835., ostaje jednom od

5 Peter Novick, That Noble Dream. The Objectivity Question and the American Historical Profession (Cambridge, 1988.) 6 Charles Sellers, Henry May i Neil R. McMillen, Povijest Sjedinjenih Američkih Država (Zagreb, 1996.), str. 128.

156

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

najbritkijih i najpronicljivijih analiza američkog društva i političke prakse. Tocqueville je bio previše mudar promatrač da ne bude kritičan prema Sjedinjenim Državama, no njegova je ocjena u osnovi bila pozitivna. 'Demokratska vlada ideju o političkim pravima donosi na razinu najskrušenijih građana 4 , napisao je on, 'baš kao što širenje bogatstva stavlja ideju vlasništva na doseg svim članovima društvene zajednice.' No Tocqueville je bio tek jedan od prvih u dugom nizu mislilaca koji su se brinuli može li takva sirova jednakost opstati suočena s rastućim tvorničkim sustavom koji je zaprijetio stvaranjem podijeljenosti između industrijskih radnika i nove poslovne elite." 7 Ne ulazeći u raspravu o ovakvu sažetku Tocquevilleove knjige, vrijedi upozoriti na vidove njegova mišljenja koje pisci danas smatraju vrijednima uočiti. Još recentniji američki sveučilišni udžbenici o povijesti Zapada su u tom smislu vjerojatno podijeljeni, ali je važno uočiti da neki važniji među njima, usmjereni prema trenutačno intelektualno vrlo poduzetnoj "novoj kulturnoj historiji", Tocquevillea također uopće ne navode. To je slučaj udžbenika "Civilization in the West. From Renaissance to the Present".,8 Recentniji sveučilišni udžbenik "The Challenge of the West. Peoples and Cultures from the Stone Age to the Global Age" Lynn Hunt, središnje pov jesničarke "nove kulturne historije" i više drugih povjesničara s raznih američkih sveučilišta citira Tocquevillea isključivo kao izvor u vezi s učincima industrijske revolucije u Engleskoj, "iznenađujuće i uznemirujuće paradoksalne": "Iz toga prljavog odvoda istječe najveća struja ljudske marljivosti 7 Howard Cincotta (ur.), Američka povijest. Kratki prikaz (Vienna, 1998.), str. 149. 8 Mark Kishlansky, Patrick Geary i Patricia O'Brien, Civilization in the West. From Renaissance to the Present (New York, 1995., drugo izdanje).

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

157

(INDUSTRY, piše de Tocqueville - D.R.) da bi oplodila čitav svijet", napisao je francuski društveni kritičar Alexis de Tocqueville (1805-1859) nakon što je posjetio novi engleski industrijski grad Manchester 1830-ih godina. "Iz te prljave švalje istječe čisto zlato. Ovdje čovječanstvo doseže i svoj najpuniji razvitak i najzvjerskiji, ovdje civilizacija stvara svoja čuda, a civilizirani čovjek se pretvara u divljaka." 9 Nije mali broj recentnih studija američkih pisaca velikog javnog utjecaja u kojima se također ne uzima u obzir Tocquevillea. Njega tako ne koristi niti Samuel P. Huntington u "The Clash of Civilizations and the Remaking of World Order" (New York, 1996), iako se uveliko bavi temama koje su nerazlučive od Tocquevilleova imena. Istovremeno bi bilo moguće navesti mnoštvo drugih, oprečnih primjera izdašnog korištenja Tocquevilleove "O demokraciji u Americi" u suvremenoj američkoj literaturi. Time se suočavamo s pitanjem o povijesti američke recepcije Tocquevillea. ROBERT NISBET O POVIJESTI AMERIČKE RECEPCIJE TOCQUEVILLEA

Ono je postavljeno u američkoj kulturi i na njega malo tko tako poticajno odgovara kao Robert Nisbet svojim člankom "Many Tocquevilles" (Mnogi Tocquevillei). 10 Nisbet se 9 Lynn Hunt, The Challenge of the West. Peoples and Cultures from the Stone Age to the Global Age (Washington D.C., 1995.), str. 749. 10 Robert Nisbet, "Many Tocquevilles", American Scholar (Winter 1976-1977). Priređivačeva bilješka: "Ovaj članak je prerađeno prošlogodišnje Sveučilišno predavanje s Columbia University." U daljnjem citiranju navedenog članka stranice ćemo navoditi u osnovnom tekstu.

158

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

upušta u istraživanje odnosa američke intelektualne "scene" i djela "O demokraciji u Americi" i to kroz prizme oblikovane susljedičnim američkim reakcijama na to djelo, imajući na umu činjenicu da je u pitanju odnos knjige i čitateljstva koje je "protagonist" same knjige. (59) Povijest njezine američke recepcije za Nisbeta ipak ne počinje u SAD već u Francuskoj, točnije, u Parizu, 1835. godine, kada je pisac preko noći proglašen, nakon objelodanjivanja prve knjige, "velikim misliocem, možda najvećim političkim filozofom nakon Montesquieua." (59) U slijedećih petnaest godina knjiga doživljava petnaest izdanja, a isto tako dobro prolazi u Sjedinjenim Državama, gdje je vrlo rano u obliku udžbenika prilagođena za korištenje u javnim školama. Za suvremenike na drugim stranama, kao za Johna Stuarta Milla, "O demokraciji u Americi" je najbolji filozofski rad koji je ikad napisan o demokraciji. Dilthey ga uvrštava među tri najveća uma svog doba u Europi, istovremeno ga vrednujući kao najvećeg analitičara političkog svijeta poslije Machiavellija i Aristotela. (59) Doduše, Nisbet ne piše, kao što je to češće slučaj kada je riječ o tom razdoblju recepcije Tocquevilleova djela, o drugačijim reakcijama. To je ipak manje važno jer je njegova tvrdnja da od 1870-ih "O demokraciji u Americi" u SAD postaje djelo koje se samo povremeno istražuje i bilježi. Iznimke, kao što je Bryceovo djelo "The American Commonwealth" (1888), kao i reakcije W. Wilsona i H. B. Adama, ne mijenjaju bit navedene ocjene. 11 Veliki preokret nastupa s kasnim 1930-im godinama, kad su objelodanjene knjige Georgea Piersona "Tocqueville and Beaumont in America" (1938) i J. P. Mayer "Tocqueville: 11 "...from the late lX60s until the late 1930s only an occasional monograph or article on Tocqueville appeared..." (60)

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

159

Prophet of the Mass Age" (1939), radovi Alberta Salamona, Diane Trilling itd. Iza njih slijedi "poplava", koja je tek lagano odložena učincima II. svjetskog rata. Istraživačkom interesu slijedi izdavački interes, kada je riječ o samom Tocquevilleovu djelu. Prvi pretisak izlazi u New Yorku, kod Alfreda A. Knopfa, sa sjajnim uvodom Philipsa Bradleyja. Nakon toga, u promijenjenoj političkoj i duhovnoj situaciji vremena, ime Tocquvillea počinje polako potiskivati Marxovo u književnim i akademskim krugovima, dosegavši prestiž koji puna tri desetljeća ne dolazi u pitanje. (60) Dakle, Nisbet se suočava s pitanjem kako objasniti uspon, pad pa iznova uspon Tocquevillea kao "imposing" proroka i analitičara demokracije. Odgovarajući na njega, svjestan je činjenice da će odgovori biti rječiti i za knjigu i za promjene naravi američkog duha (mind). (61) Nisbet se ne suzdržava reći, za razliku od mnogih koji u Tocquevillea traže sistemskog mislioca po svaku cijenu, da je "O demokraciji u Americi" mješavina (a composite) iznimno različitih opažanja, razmišljanja i, "daleko od toga da bi bilo najmanje važno", raspoloženja. Ona je ustvari zbirka "idealnih tipova" proizvedenih Tocquevilleovim umom. (61) Takva kakva nastaje nerazlučiva je od Tocquevilleova razumijevanja europske i američke povijesti u pola stoljeća od revolucija na jednoj i drugoj strani. S europske su strane učinci revolucije započete 1789. godine, koja ne prestaje do njegova dolaska u Ameriku, postojano širi i dublji. Nisbet također citira poznato Tocquevilleovo pismo Henryju Reeveu iz 1837. godine o svome životu započetu na kraju one revolucije koja uništivši stare ustanove ne stvara ništa što bi moglo biti trajnije. S tog je stajališta njegova "O demokraciji u Americi" knjiga prožeta, kad je riječ o Americi i demokraciji, duhom optimizma i privrženosti, s tek pokojom iznimkom. Međutim, ona je samo dijelom knjiga o Americi, a kao djelo iz deskriptivne etnografije, ponešto je manjkava, kao što to uočava već Paul Janet (1840): "Toc-

160

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

queville opisuje Ameriku, a misli na Europu." (62) Nisbet u tom ne nalazi manjkavosti: "A ipak je ta velika mješavina uistinu zbrka - onoga što su, s jedne strane, izravna opažanja uzeta iz bilježaka (s puta - D.R.) ... te, s druge strane, naslućivanja, apstraktnih refleksija i idealnih tipova ne u maloj mjeri održala "O demokraciji u Americi" klasičnim djelom u duginim bojama." (62) Dakle, riječ je o knjizi brojnih i raznolikih slika, kojima vrijeme i prilike posuđuju promjenljivost i različnost pobuda." (62) Napose je prevlađujuće raspoloženje I. dijela raspoloženje slavljenja američkih ustanova, mjesne uprave, sudstva, dobrovoljnih udruženja, etike rada, pravnog pluralizma i si. (U takvu raspoloženju, kontrastirajući Sjedinjene Države i Rusiju, reći će u ulomku, koji će postati slavan, da će budućnost svijeta pripasti tim dvjema velikim državama.) On će i kasnije, potrešen učincima francuske revolucije 1848. godine, jasno reći da bi sve republike koje zavrjeđuju to ime trebale biti utemeljene na američkim ustavnim načelima. (63) On tada i kasnije uočava da se nigdje drugdje u svijetu ne drži tako duboko, "vjernički" do ideje napretka kao u Sjedinjenim Državama. Po Nisbetovu mišljenju, povijesna je ironija da upravo Tocquevilleova "zatrovanost" s američkim napretkom vodi k padu zanimanja za njegovo djelo. (63-64) Dalje do 1940-ih godina ni u Tocquevilleovu djelu kao ni u američkoj intelektualnoj svijesti napredak demokracije i ideologije jednakosti nije ono što privlači najviše pozornosti. Prije je to ono što bi moglo biti nazvano "inverzijom progresa". Amerikanci tada nalaze sebe kako počinju sumnjati u same temeljne vrijednosti modernosti, koje tako dugo duboko štuju: glas naroda, sekularizam, tehnologija, politički racionalizam itd. (64) S takvom sumnjom iznova se čita Tocquevillea u kasnim 1930-im i 1940-im godinama. Unatoč njegovim kritikama, Tocquevillea nitko ne citira kada je riječ o lošim stranama i manjkavostima kapitalizma, iako je on taj koji, imajući na umu poznati primjer iz Ada-

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

161

ma Smitha, postavlja pitanje: "Što se može očekivati od čovjeka koji je proveo dvadeset godina svog života izrađujući glavice za pribadače?" (65) On uočava i razornu moć novca na moralne vrijednosti i društvenu stabilnost. Američkim intelektualcima Tocquevillea u to doba iznova otkrivaju Europljani u pitanjima koja su prije europska nego američka, politička prije nego ekonomska. (65) U kasnim 1930-im, američki intelektualci usmjeruju svoju pozornost na europski totalitarizam, posebno nacizam, na taj novi oblik despotizma, kako ga tumače europski filozofi i znanstvenici u izbjeglištvu u Sjedinjenim Državama. Na takvu će se plodnu tlu ukorijeniti Tocquevilleove ideje. (66) U tome je velik udio i djela Ortega y Gasseta "Pobuna masa", kaol Emila Lederera "Država masa" (The State of the Masses). Mase u modernom društvu su izvor despotizmu, a odsustvo, prije nego prisustvo društva, ključni je činitelj uspona centralizirane, svenadležne političke moći. (66) 12 Po Nisbetovu mišljenju, utjecaj intelektualaca-izbjeglica iz totalitarističke Europe ima velik utjecaj na američku intelektualnu zajednicu jer on sam ne nalazi puno dokaza da problem političke moći (ili centralizacije ukorijenjene u birokraciji), širenja društvene homogenosti i gubljenja kul-

12 Kada je riječ o Nisbetovoj intelektualnoj biografiji, bilo bi vrijedno znati koje su sve njegove vlastite duhovne oscilacije, imajući na umu ono što o njemu piše Gertrude Himmelfarb: "It is not so much Nisbet who has changed his views as history that has given them an ironic twist. In The Sociological Tradition he explained how the ideals of the Enlightenment had become perverted-how democracy had resulted in a "tyranny imposed by the mass," liberty in a "morbid isolation" of the individual, reason in a "rationalization of spirit," secularism in "sterile disenchantment." (...) It was this perversion that had so distressed Burke, Tocqueville, Burckhardt, Weber, Durkheim, and the others in the great "sociological tradition," and that had made them so skeptical of any theory of progress." (Gertrude Himmelfarb, The New History and the Old. Critical Essays and Reappraisals, Cambridge, Ma., 1987.), str. 169.

162

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

turne raznolikosti ikada uistinu zanima američke intelektualce prije 1930-ih godina. (66) Upravo tada ona otkriva mislioce kao što su Nietzsche, Burckhardt, Taine ili Max Weber, ili napose Tocqueville, na nov način. 13 Američki mislioci tada ipak isprva teško prihvaćaju misao da se totalitarizam najbolje može razumjeti ne kao "povratak u mračnu prošlost", već kao proizvod, kako god "iskvaren" (corrupt), demokratske modernosti. (67) Za njega je samog tada zanimljivo i prosvjećujuće da se obnova američkog interesa za Tocquevillea podudara s otkrićem Maxa Webera i njegove sustavne analize moderne birokracije. Slijedeća je skupina okolnosti unutar kojih Tocqueville tada postaje važan američkim intelektualcima gospodarske naravi, točnije, u dotad nepoznatom obilju zapadnih društava. Na odnos spram njega utječu i moralne, društvene, psihološke i kulturne osobine koje ne prate tek demokraciju, već su bitno nerazlučive od bogatstva srednje klase. (68) U 1930-im godinama američki intelektualci postaju istraživači depresije te njenih različitih stigmata i oni znaju što je odgovor na depresiju: blagostanje! Desetljeće kasnije, oni će se početi pitati što je odgovor na blagostanje. (68) Odgovori su različiti: "usamljena gomila", "traganje za zajednicom", "sumrak zajednice", "čovjek organizacija", ... (68) Međutim, u 1950-im, jedino što uznemiruje, jedine napetosti, napregnutosti i agonije, koje doista imaju utjecaja, ono je što se odnosi na ljudski duh i njegove veze s kultu13 Nisbet ga sam navodi, koristeću ulomak iz drugog dijela, općenito doživljena "pesimističkim", u odnosu na prvi, "optimistički" dio "O demokraciji u Americi": "Such a power does not destroy but it prevents existence; it does not tyrannize, but it compresses, enervates, extinguishes, and stupefies a people, till each nation is reduced to nothing better than a flock of timid and industrious animals of which the government is the shepard." (66)

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

163

rom. (69) Otuda je veliko zanimanje za "O demokraciji u Americi" 1950-ih mnogo manje političke, a mnogo više društvene i kulturne naravi. Knjiga tada doseže jedan od vrhunaca svog utjecaja. Ona postaje u supstancijalnom smislu vodič po iznenada uočenoj alijenaciji i anomiji usred poslijeratnog američkog blagostanja srednje klase. (69) Nisbetu je vrijedno uočiti da se otkriće takva Tocquevillea podudara s otkrićem "novog Marxa" (a new Marx) ili kako se češće kaže "mladog Marxa", koji je ranije ili nepoznat ili prešućivan. To je Marx poznat iz pariških radova, Marx otuđenja, egzistencijalista, Marx humanista. S otkrićem novog Tocqueville i novog Marxa, po Nisbetovu mišljenju, prvi put postaje moguća neka vrsta dijaloga između njih dvojice. Mnogo prije lorda Keynesa, Tocqueville razmišlja o društvenim, kulturnim i duhovnim posljedicama neupitnog prihvaćanja privrednog napretka. Po njegovu mišljenju, iz isto tako neupitnog povezivanja jednakosti i materijalističkog hedonizma, u demokratskim uvjetima, stalno rastu sve veća ljudska iščekivanja, koja se nužno pretvaraju u permamentnu inflaciju ekonomskih, ali i lingvističkih, retoričkih, moralnih i kulturnih vrijednosti. Otuda su po njegovu mišljenju sve učestaliji otkloni od posvemašnje pasivnosti do posvemašnjeg duhovnog fanatizma. (70) Ovakovim svojim mislima Tocqueville stječe mnoštvo poštovalaca kako na američkoj desnici, tako i ljevici. Međutim, kako se on ne ograničava na kritiku masovne kulture, već ukazuje i na demokraciji imanentan pad intelektualnih i kulturnih vrijednosti, nužno izaziva i sporove s brojnim posljedicama. Ipak, kao što je rani Tocqueville u 19. stoljeću glasonoša američkog napretka, onaj iz 1940-ih prorok totalitarizma, tako je i ovaj iz 1950-ih, sa svojom kritikom države blagostanja i upućivanjem na opasnosti otuđenja, mislilac koji iznimno utječe na američku kulturu mišljenja. (71) Njegova poimanja jednakosti, bilo u odnosu spram moći, bilo spram

164

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

slobode ili drugih temeljnih vrijednosti demokracije, uvijek iznova, na različite načine dolazi do izražaja u američkoj kulturi. Među njima je i po Nisbetovu mišljenju u američkoj demokraciji daleko najvažnija napetost između slobode i jednakosti. (72) Nije on prvi koji je uočava jer su nje svjesni, svatko na svoj način i Aristotel i Burke, ali je on prvi koji iz te napetosti izvodi čitavu svoju socijalnu i političku filozofiju, ne izbjegavajući bilo koju od mogućih ambivalencija. Tocqueville je posebno prepoznatljiv u američkom društvu tog doba sa svojim mislima o umovima sklonim centralizaciji moći, koji vole ideju jednakosti i svim egalitaristima, koji su skloni centralizaciji. On je u takvoj svojoj kritici Amerikancima najprepoznatljiviji kada upozorava na posljedice poput neizbježnosti ljudske nemoći. (74) Ipak, Amerikanci čitaju Tocquvillea s povjerenjem, s povjerenjem u mislioca koji razumije njihovu demokraciju, temeljne vrijednosti američkog društva, ali kome ne izmiču ni sve one ambivalencije i moguća usmjerenja u razvitku tog društva, koja iste te vrijednosti u temelju mogu dovesti u pitanje. (75) l4 . Međutim, nas prije svega zanimaju Tocquevilleova razmišljanja o iznimnosti američke povijesti, što iziskuje da veću pozornost ukažemo francuskim izvorištima njegove kulture mišljenja.

14 U međuvremenu je u američkoj kulturi tiskano više radova o američkim recepcijama de Tocquevillea, medu kojima kao recentniji vrijedi navesti zbornik znanstvenih radova koji 1991. godine ureduje Ken Masugi "Interpreting Tocqueville\s 'Democracy in America' " (Savage, Md., 1991.), iznova suočavajući američko čitateljstvo s pitanjem kako čitati Alexisa de Tocquevillea.

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

165

ŠTO VODI TOCQUEVILLEA U AMERIKU ILI PITANJE FRANCUSKE RECEPCIJE " O DEMOKRACIJI U AMERICI"

Već je naglašeno da europska recepcija Tocquevilleova djela "O demokraciji u Americi" izvorno prethodi američkoj i da je jednu bez druge teško primjereno i shvatiti. Izvorna europska recepcija, prema interpretaciji Françoise Mélonio, uistinu je svojevrstan paradoks: " 'De la démocratie en Amérique', pojavivši se u dva sveska 1835. i 1840., nije u stvari bila naširoko čitana knjiga. Najprije je bila tiskana u 500 primjeraka, a za života svog pisca jedva da je prešla 10.000 primjeraka na francuskom jeziku. Imala je dakle malo čitatelja, ali kakvih čitatelja!" 15 Američka je demokracija u francuskoj i europskoj javnosti u to doba (tj. oko 1830.) "isto" što i SSSR Europi oko 1925. ili Kina Zapadu u doba svoje kulturne revolucije. 16 Iako se djelo pretežno doživljava kao piščeva američki posredovana poruka Francuskoj i Europi, bilo bi neprimjereno reći da "De la démocratie en Amérique" ne utječe na europska razumijevanja i same američke povijesti i kulture. Neovisno o tome kako je izvorno mišljena, njezine potonje recepcije su u svim svojim nerijetko proturječnim mnogostrukostima bile i još uvijek jesu uporište jedne intelektualne tradicije bez koje je nemoguće razumjeti suvremenu duhovnu situaciju Zapada. 17 15 Alexis de Tocqueville, De la démocratie an Amérique. Souvenirs. L'ancien régime et la révolution, ur. Jean-Claude Lamberti et Françoise Mélonio (Paris, 1996., drugo izdanje), str. 9. 16 Boissel, u: De la démocratie, str. 10. 17 O tim proturječnim mnogostrukostima recepcije Tocquevilleova djela piše više suvremenih priređivačka i znalaca, poput Lucchinija, koji ističe da je ponajprije u samog Tocquevillea ponekad u prvi mah teško znati čemu on kada daje prednost u ulomcima "O demokraciji u Americi" ili u prepisci. (Laurent Lucchini (ur.), Alexis de Tocqueville de la démocratie en Amérique, (Paris, 1972.), str. 9

166

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

U tom je smislu poticajno istraživanje francuske recepcije ovoga Tocquevilleova djela. Koliko god najuočljiviji bili oni koji već poodavno nastoje razumjeti što pisac hoće poručiti vlastitoj zemlji u vrijeme nastanka svog djela, možda su još brojniji oni koji njegovu misao nastoje situirati u vlastitu suvremenost, tj. istraživati je sa stajališta čovjeka u potrazi za mogućim političkim modelom u vlastitoj sadašnjosti. 18 François Furet, nedavno preminuli francuski povjesničar, inače najzaslužniji za suvremeni ^povratak" Tocquevillea u euro-američku intelektualnu kulturu s knjigom "Penser la révolution française" (Misliti francusku revoluciju), upozorava u svom predgovoru Flammarionovu izdanju "De la démocratie en Amérique" (1981) na važnost pitanja po kojima je ova knjiga toliko utjecajna i u američkoj i u europskoj kulturi. Furet se vraća samom Tocquevilleu, koristeći kao izvor prije svega njegovu prepisku, u kojoj ovaj inače javno suzdržani čovjek nerijetko vrlo otvoreno raspravlja sa svojim prijateljima o pitanjima o kojima razmišlja. Tako pišući svom prijatelju Kergorlayju neposredno nakon izlaska iz tiska prvog sveska "O demokraciji u Americi", u siječnju 1835., naglasit će, da je „kretanje k jednakosti ... neizbježno, a središnje pitanje ovog doba je znati da li je ona (tj. jednakost - D.R.) moguća u slobodi." 19 U istom pismu ustvrđuje da je imao dvadeset godina kada počinje razmišljati o tom pitanju i da je odlazak u Ameriku prvenstveno njime nadahnut. Furet će reći da mu se čini da se u povijesti misli vrlo rijetko dešava da se jedan misaoni sistem može tako rano i tako jasno oblikovati. Njemu je Tocqueville tim veća nepoznanica što je ovaj podrijetlom iz ari-

18 Lucchini, Alexis de Tocqueville, str. 5. 19 Francois Furet, L'Atelier de l'histoire (Paris, 1982.), str. 219.

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

167

stokratske normandijske obitelji, koja tragično proživljava iskustvo 1789. godine. 20 Furet je ipak mišljenja da je djelo Alexisa de Tocquevillea, pored ostalog, izraz i obiteljskog intergeneracijskog dijaloga. Njegov otac, Hervé de Tocqueville, kojega 9. thermidor spašava od giljotine, piše i sam te 1847. godine, u dubokoj starosti, tiska u dva sveska djelo "Histoire philosophique du regne de Louis XIV", sa središnjom tvrdnjom da Louis XIV. nije bio sposoban prilagoditi se liberalnim zahtjevima aristokracije. Prema očevu uvjerenju, revolucija 1789. potiče, kako se danas kaže, "odozgo", iz više klase i postupno se spušta do najniže. 21 Dok njegov otac do kraja svog života duboko proživljava vlastite životne izazove, ne odričući se svojih temeljnih uvjerenja, za razliku od njega i mnogih iz obiteljskoga socio-kulturnog svijeta, Alexis de Tocqueville nije zaokupljen monarhističkim načelom, što ima i praktične posljedice u njegovu životu 1830., kada je otvoreno pitanje prisege novom kralju. Njegov je duhovni svijet binarno strukturiran: aristokracija vs. demokracija. Izgleda da narav te binarne strukture nije dovoljno istražena, tim više što je čitava europska prva polovica 19. stoljeća, čak i kada je o liberalnoj tradiciji mišljenja i djelovanja riječ, izrazito monarhistički ustavotvorno usmjerena. Furetu je Tocqueville "nepoznanica" i zato što je u vrijeme puta u Ameriku njegova naobrazba prije svega knjiška, pravna. Međutim, treba kazati, navodi to i Furet, Alexis de Tocqueville potječe iz obitelji u kojoj od svog oca može

20 "Uključujući Malesherbesove mectu svoje pretke s majčine strane, pripadao je uistinu jednoj od najstarijih francuskih aristokratskih obitelji, jednoj od onih koje su bile najprivrženije i Monarhiji i Starom poretku." (Lucchini, Alexis de Tocqueville, str. 5) 21 Furet, L'Atelier, str. 220 - 221.

168

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

steći sklonost prema javnoj djelatnosti i prema intelektualnom radu. 22 Potonje je temeljna pretpostavka da bi do punog izražaja moglo doći ono što on kaže o sebi samom: „(...) Došao sam na svijet na kraju duge revolucije, koja, nakon što je bila srušila staru Državu, nije stvorila ništa trajnijeg. (...) Dakle, moj instinkt me nije mogao slijepo usmjeriti ni prema jednom niti prema drugom." 2 3 Neovisno o tome da li se obavještava putujući ili čitajući, sve je podjednako „element sistematičnog eksperimentiranja njegova deduktivnog duha." 24 Da bi izbjegao mogućnost nesporazuma u samom pristupu njegovu djelu, Furet će istaći da "ono nije intelektualnog nego čisto egzistencijalnog reda". 25 Alexis de Tocqueville pripada svijetu koji je poražen u francuskoj revoluciji. Time je u mogućnosti stvoriti svijest o nepovratnom kretanju povijesti. Međutim, on sam, sklon apstraktnom mišljenju, pretvara romantičarsku "sudbinu" svog doba u "formu koncepta" izvedena iz iskustva svog socio-kulturnog kruga, iskazana u pobjedi demokratskog načela nad aristokratskim. Prema Furetovu mišljenju, "čitavo njegovo djelo može biti mišljeno kao neiscrpna refleksija o plemstvu". 26 Prema američkom povjesničaru Laskiju, vrlo utjecajnom u francuskim recepcijama Tocquevilleova djela u novije doba, taj je njegov liberalizam "dosta umjeren", "brat" one blagonaklone prijemčivosti za nove ideje, koju već njegov

22 Mélonio, u: De la démocratie, str. 10. 23 Lucchini će reći za ovaj ulomak iz navedenog Tocquevilleova pisma Henryju Reeveu: „ ... ono glasovito pismo iz 1837. godine, napisano nekom engleskom prijatelju..." (Lucchini, Alexis de Tocqueville, str. 10.) 24 Furet, L'Atelier, str. 220. 25 Furet, L'Atelier, str. 220. 26 Furet, L'Atelier, str. 220.

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

169

predak Mallesherbes pokazuje spram filozofa u 18. stoljeću. Međutim, taj je liberalizam dovoljno budan da mu omogući shvatiti, u vrijeme kada završava svoje studije prava u Parizu 1829/1830. godine, smisao čuvenih Guizotovih predavanja, kojima se potonji trudi dokazati da "Povijest", kako svjetska tako i posebno ona francuska vodi neizbježnom trijumfu srednjih klasa ("conduisait a l'inévitable triomphe des classes moyennes".)" 27 Od studenog 1830. godine njemu je na umu bilo kakva knjiga o Americi. U veljači 1831. on već zna da bi to trebala biti rasprava, "detalja i što je moguće znanstvenija" o načinu na koji djeluju američke ustanove, "o kojima svi govore i koje nitko ne ustvari pozna." 2 8 Tim je važnije istraživati zašto se upućuje baš u Ameriku. To je tim spornije, što SAD u to doba u Francuskoj više niti nemaju onaj status koje uživaju u doba rata za nezavisnost pa i u nekim potonjim situacijama. To ne znači da prestaju biti zemlja ljudske "nade". U tim je iščekivanjima možda više radoznalosti nego zanosa. Američki sistem, u mnoštvo puta deziluzioniranoj Francuskoj, više ne može niti imati onu "nevinost" kakvu uživa u vrijeme nastanka SAD i u vrijeme kada je i sama Francuska u mnogom drugačija zemlja. 29 Da se podsjetimo. Mnogi prosvijećeni umovi u Francuskoj vjeruju nakon američke, a prije francuske revolucije, da će Francuska uspjeti mirno prijeći iz feudalnog u liberalni poredak. To napose vjeruje Condorcet, koji se od 1788. u svojim "Lettres d'Un citoyen des Etats-Units a un Francais", ali i kasnije u svom spomen-spisu o utjecaju američke na francusku revoluciju, time ponajviše zanosi. 30 Baš zato što 27 Harold J. Laski u predgovoru Oeuvres Complètes. Tome I. De la démocratie en Amérique, (Paris, 1961.) str. XII. 28 Laski, Oeuvres Complètes, str. XIII. 29 Lucchini, Alexis de Tocqueville, str. 7. 30 Boissel, u: De la démocratie, str. 13.

170

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

više nije tek "obećana zemlja", Amerika je Tocquevilleu izazovnija. Amerika je u tom smislu Tocquevilleu dvostruki laboratorij, egzistencijalni i konceptualni. Prije svega, "u Americi svi zakoni potječu na neki način iz iste misli. Čitavo društvo, tako reći, utemeljeno je u jednoj jedinoj činjenici. Sve proistječe iz jedinstvenog načela." 31 Otuda je i mogućnost ispitivanja odnosa demokracije i slobode izvjesnija. Pritom je njegov temeljni način mišljenja i dokazivanja komparativna metoda, iako je svjestan da u znanostima o čovjeku nema pojmovlja koje bi omogućilo dosljednu usporedbu. U tom smislu je Tocqueville mišljenja, što mnogi njegovi tumači ne uočavaju, da je europsko i američko iskustvo nemoguće konceptualno usporediti, a niti je Amerika model koji bi Europa trebala slijediti. Može se pretpostaviti, izričit je Tocqueville, demokratski narod organiziran na drugačiji način nego što je američki. Njima je zajednički problem to što ljudi s jedne i druge strane nisu različiti, oni dijele iste strasti, tipične za demokratsku društvenu situaciju, a to su nestrpljivost, tjeskobnost, zavist. Amerikanci ovakvo "stanje duha" usmjeravaju pravom, vjerom, ustanovama i običajima. 32 U tom su smislu europski narodi revolucionarniji nego što su demokratski. Američka politička stabilnost i društveni konsenzus posljedica su postojanja čvrstog tkiva konzervativnih mikrointeresa, koji ne prestaju nastajati i koji se održavaju. 33 Sve su to misli s kojima on odlazi u Ameriku, a koje tamo i ustrajno provjerava. Da bi se razumjelo otkuda toliki Tocquevilleov interes za Ameriku, bilo bi važno vidjeti koje su to druge zemlje za koje se on istovremeno sustavno zanima. Nije ih mali broj. 31 Furet, L'Atelier, str. 224. 32 Furet, L'Atelier, str. 225-226. 33 Furet, L'Atelier, str. 226.

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

171

To su prije svega Engleska i Njemačka. 34 Manje je poznato da njegov interes seže do islamskog svijeta, da uveliko upoznaje Rusiju i da se o njoj ne izjašnjava tek intuitivno, a u njegovim spisima ostaje i dosta razvijeni nacrt knjige o Indiji. 35 Mayer će reći za Tocquevillea da kao i svi drugi veliki sociolozi od Montesquieua do Maxa Webera, i širi i produbljuje svoje razumijevanje ljudskih društav^ komparativnim studijem ne-europskog svijeta. 36 S druge strane, Tocquevillea prošlost zanima radi budućnosti: "...želio sam zaroniti u budućnost 4 ", kazat će u Uvodu. 37

KAKO NASTAJE " O DEMOKRACIJI U AMERICI" U S A D ?

Danas ne možemo biti sigurni što sve moglo potiče Tocquevillea da se uputi u Ameriku 1831. godine. Otvoreno je i što on sve zna o toj zemlji, u kojim sve duhovnim tradicijama oblikuje svoje stavove i s kojim pitanjima kreće na put, a koja sve nova sam sebi postavlja putujući Amerikom. Istraživače danas zbunjuje što pred put kupuje čak i trivijalnu literaturu o Americi (Volney, Cooper), što uoči samog puta konzultira djela poput petosveščanog statističkog opisa SAD te što više od svega brine o pismima-preporukama, kojih prikuplja ravno 70! 38 Tocqueville i njegov prijatelj Baumont u Americi prije sve34 "En tous cas, Tocqueville n'a épargné aucun effort pour étudier, aux sources, les développements sociaux de trois grandes nations européennes: la France, l'Angleterre et l'Allemagne." (Alexis de Tocqueville, De la démocratie en Amérique. Les grands thèmes, ur. J. - P. Mayer (Paris, 1985.), str. 22) 35 Alexis de Tocqueville, Oeuvres complètes. Tome III. Volume 3. Ecrits et discours politiques, ur. André Jardin (Paris, 1990.). str. 23. 36 Jardin, u: Oeuvres complètes, str. 23. 37 Boissel, u: De la démocratie, str. 11. 38 Mélonio, u: De la démocratie, str. 11.

172

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

ga razgovaraju. Očigledno su obojica mladi ljudi vrlo odlučni upustiti se u susret s najrazličitijim vrstama Amerikanaca. Laski će reći da se susreću s ljudima koji otkrivaju sve vidove američkog života, postavljajući im "bezbrojna pitanja". 3y Američki povjesničari, identificiravši mnoštvo njegovih sugovornika, dijele i danas dubok dojam koji izaziva dugački popis osoba s kojima se Tocqueville upušta u sve vrste rasprava, ovisno o tome kakve sugovornike susreće. Pitanja i odgovori iz tih susreta "glavni" su mu izvor kada se poslije povratka u Francusku upusti u pisanje "O demokraciji u Americi". 40 Nešto dalje na istu temu: „La plupart de ces personnages se prêtèrent ensuite - des interviews ou même répondirent longuement, comme Jared Sparks, - des interrogatoires écrits. Tocqueville remplit quatorze carnets de notes, des „portatifs" aux "alphabétiques", de renseignements ainsi recueillis." 41 Već je viša puta u istraživanjima o Tocquevilleovoj metodi uočeno da on u manje od tristo dana trajanja puta prikuplja upravo teško zamislivu količinu obavijesti. Još više začuđuje kako postavlja pitanja, kako ih bilježi i kako se u drugim prilikama vraća na motive koje njegova pitanja pobuđuju. Već na samom putu, u trenucima "predaha" na kakvoj lađi ili u kočiji, on će svoje bilješke sređivati, iz njih nastojati izvoditi kakve zaključke, osnove kakve teorije, provjeravati čitanjem itd. 39 Laski, u: Oeuvres complètes, str. XIV. 40 Laski, u: Oeuvres complètes, str. XXII. Na istom mjestu, u bilješci 1., Laski kaže: „Une liste sans prix de ses amis d'Amérique a été établie par Pierson, op. cit., pp. 782-730." Ili: „Leur étude de la société américaine présenta deux aspects: une observation directe, spontanée, qu'ils poursuivirent dans les steam-boats ou les diligences, - l'auberge, dans les log-houses ou lors de promenades dans les villes. L'absence de hiérarchie dans les rapports quotidiens, le sentiment qu'avaient les hommes d'appartenir - une même classe moyenne les frappa." (pretisak izdanja Oeuvres Complètes. Tome I. De la Démocratie en Amérique (Paris, 1961.), pod uredništvom André Jardina (Paris, 1986.), str. 12) 41 Jardin, u: Oeuvres complétés, (pretisak 1986.), str. 13-14.

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

173

Na taj način nastaje prvi dio njegove knjige u samoj Americi. Nakon 1832. godine, u radu na drugom dijelu, pored korištenja svoje bogate dokumentacije, on će se posrebno usredotočiti na pravnu i povijesnu dokumentaciju, koju mu prikupljaju dva mlada Amerikanca u Parizu. 42 Danas bismo rekli da Tocqueville radi "oralnu historiju". Francuzi bi isto tako dodali "l'histoire immédiate", što je teško doslovno prevesti na hrvatski. Pojam se odnosi i na vrijeme o kojem se piše i kako se piše. O načinu njegova rada u Americi vrlo mnogo kaže već sam pogled na njegove bilješke s puta. 43 Ipak se ne bi smjelo previdjeti da on puno čita. Čita prije polaska na put, a čita i na samom putu. Iz SAD donosi mnoštvo knjiga, kao i vrlo bogatu zbirku različitih dokumenata. Čita i poslije povratka u Francusku, pišući knjigu. U svakom slučaju, ne bi trebala varati kolokvijalna ležernost njegova izričaja. Ona je prije posljedica dorađenosti knjige nego spontanosti izlaganja. Vjerojatno najbolji poznavalac tekstološke strane Tocquevilleova djela, američki povjesničar Pierson, kaže da Tocqueville citira sedamdeset knjižnih naslova, a da ih vjerojatno koristi najmanje još dvadesetak.44 Sve se ove opaske odnose prije svega na prvi dio jer su i prema Laskiju, kao i prema većini drugih istraživača Tocquevilleova djela, više nego očigledne razlike između prvog 42 Alexis de Tocqueville, De la dEmocratie en AmErique (ParisBruxelles-Montreal, 1973.), komentari Charles Pierre Boutona i Eliane Bouton, str. 16. 43 Osobno ih vidjevši u Rukopisnoj ostavštini u Dvorcu de Tocqueville u Normandiji, pamtim prije svega nevjerojatnu sistematičnost i u pitanjima i u bilježenim odgovorima. 44 Laski, u: Oeuvres complčtes, str. XXII.

174

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

i drugog. Pored često isticanih razlika u intonaciji (optimizam vs. skepticizam, čak pesimizam), na ovom je mjestu važnije istaći razlike u načinu pisanja. U prvom su dijelu obavijesti najčešće konkretne, do razine povijesti svakodnevnog života, dok je druga najčešće djelo iznimne apstraktnosti refleksije. Prva je knjiga u biti "američki portret" (un portrait de l'Amérique), dok je druga razmišljanje 0 Americi s vremenske i prostorne razdaljine. 45 Za drugi dio 1 Laski će reći da nikada ne postaje tako popularno kao prvi, naglašavajući, s ogradom, da je apstraktnije u metodi i mnogo pesimističnije u tonu. U njemu je Amerika potisnuta u pozadinu. 46 Doduše, upravo na francuskoj strani ima onih koji su mišljenja da je drugi dio bolji od prvog. Dijeli ga i Bouton, držeći da je prednost to što je manje deskriptivan, a više filozofski u svojim intencijama. Mišljenja je da je djelo i kompozicijski dosljednije nego dva sveska prvog dijela. U njemu su posljedice onog što Tocqueville naziva "demokracija" susljedično istražene s intelektualnog stajališta (prvi dio), osjećajnosti (drugi dio), običaja (treći dio) i u duhu sinteze u odnosu spram ova tri dijela, sa stajališta političkog društva (četvrti dio). U čitavu drugom dijelu Tocqueville je više moralista nego pravnik, zaključit će Bouton. 47 Danas su te razlike manje važne, a važnija je cjelina Tocquevilleova djela jer jedino na taj način može se razumjeti 45 ili y a certaines diffErences notoires, de mEthode comme dëhumeur, entre la premiere et la seconde partie de son oeuvre; dans la premiere, la plupart des informations quëil utilisa sont concrčtes; on y trouve des rEfErences scrupuleuses et cëest essentiellement quëil cherche - brosser.i (Laski, u: Oeuvres complétés, str. XXVII.) 46 Laski, u: Oeuvres complétés, str. XXVII. 47 Bouton, u: Tocqueville, De la dEmocratie, str. 18.

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

175

ono što je u njega bitno, a to je duboka uživljenost u prošlost i budućnost Zapada, usredotočenost na pitanje o tome da li njegova providencijalna usmjerenost prema demokratskom razvitku može osigurati i ljudsku slobodu. Sve ono što prati ovo djelo u bogatoj Tocquevilleovoj ostavštini, bilo da je riječ o govorima, prepisci, ulomcima drugih radova itd., sve se to usmjerava prema tome čvorišnom pitanju. Činjenica da je samo djelo napisano na način koji univerzalna pitanja povezuje sa činjenicama svakodnevnice, prema Jardinu, svrstava Tocquevillea među stvaraoce velikih sinteza doba romantizma. Međutim, njegove činjenice ostaju aktuelnima i to je ono što u njegovoj kulturi mišljenja objašnjava susljedične renesanse knjige. 48 Dakle, knjiga je u biti manje djelo povjesničara, a više djelo iz političke filozofije. Takvo kako je napisano je bliže i tada još nepostojećoj sociologiji, koliko god to izgledalo teško spojivo s prethodnom tvrdnjom, nego historiji, onakvoj kakvu danas pretežno podrazumijevamo pod tim pojmom. Sve je u tom djelu nadahnuto jednom velikom idejom, idejom da je ljudska sloboda najveća društvena vrijednost. 4,) Mislioci, poput lorda Actona, koji inače iznimno uvažavaju Tocquevilleovo djelo, neće propustiti reći da on površno poznaje američku kolonijalnu povijest, a koliko god bio pronicljiv glede budućnosti demokracije, previđa učinke moći industrijskog rasta, uspon gradova i njihovo pretvaranje u megalopolise. Pierson, s druge strane, uočava da previđa usmjerenje razvitka američkog političkog života prema bipartizmu, a već u doba u kojem nastaje knjiga, previđa, što ističe Laski, važnost Jacksonove revolucije. 50

48 Jardin, Oeuvres complotes (pretisak 1986.), str. 7-8. 49 Bouton, u: Tocqueville, De la dEmocratie, str. 21. 50 Bouton, u: Tocqueville, De la dEmocratie, str. 21.

176

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Tim više dolazi do izražaja intuitivizam Tocquevilleove političke filozofije, kao što naročito ističe Laski. 51 Pierson će još ranije reći da je samo manji dio onoga što nastaje od opažanja do zaključaka izveden "znanstvenom metodom". Većim dijelom je riječ o intuiciji produbljenoj dugim i intenzivnim razmišljanjem, što djelo i čini tako velikim. Iako se ovakva vrednovanja egzaktnosti Tocquevilleova iskaza ne podudaraju s već izrečenima, činjenica je da i njih valja uzeti u obzir. Metode rada u historiji, kao i samo poimanje znanosti o povijesti, daleko su odmakli od vremena kada pišu i Pierson i Laski, tako da je izvjesno da je danas Tocquevilleove metode moguće prepoznati u mnogočemu što nam se aktualno predočava kao historiografska inovacija. Jedan od važnih vidova djela Alexisa de Tocquevillea "O demokraciji u Americi" je kultura povijesnog mišljenja u kojoj pisac izvodi svoje shvaćanje temeljnih izazova svoga doba (revolucija, demokracija, kao i načela slobode, jednakosti itd.). O tome se izjašnjavao on sam, kako u samome ovom djelu, tako tako i u svojoj prepisci, "Razmišljanjima ..." itd. Kao što se dovodi u pitanje njegov način mišljenja, izvore iz kojih izvodi svoje zaključke itd., dovodi se u pitanje i njegovo pojmovlje: "démocratie": "tendance au nivellement dans tous les aspects de la société", "gouvernement représentatif", "peuple", "masses indisciplinées" itd. Češće će se reći da se Tocqueville povodi za "usages" svog vremena i da je dovoljno pogledati Littreov rječnik da bi se u to uvjerilo. S druge strane, isto tako nerijetko ističe se točnost njegova iskaza, umijeće povezivanja smisla za sliku i za po-

51 Laski, u: Oeuvres complétés, str. X X X V .

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

177

jam. 52 Laski će, kao njegov veliki poštovalac, pomalo ironično reći, slijedeći sve nijanse Tocquevilleova rječnika, da ovaj ulaže toliko napora da pomiri moć vjere s moći novca. 53 Kada se ima na umu da već od Royer-Collarda potječu ocjene da se od Montesquieua ne pojavljuje ništa što bi se moglo usporediti s "O demokraciji u Americi", ovakvi prigovori olakšavaju traženje onog "prostora" u kojem je djelo uistinu neponovljivo inovativno i uvijek iznova živo od izlaska iz tiska do danas. Fernand Braudel je pisac jednog od uistinu poticajnih tekstova o Tocquevilleu, koji se tako često niti ne navodi u raspravama o potonjem kao o povjesničaru. Braudel nadasve ističe njegovu kulturu povijesnog mišljenja: "Njegov je pogled više pogled jednog povjesničara koji svoje osobe hoće staviti na njihovo pravo mjesto. On ih kritizira čak i kada ih voli, on ih hvali čak i ka52 Bouton, u: Tocqueville, De la dEmocratie, str. 21. O čemu se u biti radi, svjedoči jedna od njegovih definicija demokracije: iQuëest-ce que la dEmocratie? Cëest la plus grand part possible de libertE, de lumiere, de pouvoirs, donnEe - chacun ... Quëest-ce quëun gouvernement dEmocratique? Cëest un gouvernement qui, au lieu de comprimer la libertE humaine, vient de mille maničres ( son secours, qui, au lieu de la borner de tous cÈtEs, lui ouvre toutes sortes de nouvelles perspectives, qui, au lieu de lui poser de nouvelles barričres, achčve de dEtruïre toutes celles qui genaient sa marche, qui ne la dirige pas, mais qui se met - sa portEe les lumičres, les ressources qui peuvent lui permettre de... Cëest un gouvernement qui met chaque citoyen, mfme le plus humble en Etat dëagir avec autant dëindEpendance et de fair% de son indEpendance un emploi aussi utile, que lëest le citoyen le plus ElevE ... Qui nëoblige pas tout le monde - ftre Egalement pauvre, mais qui met chacun en Etat de devenir riche avec de lihonnftete, du travail et du mErite ... Je mëafflige en voyant combien nous sommes dEgEnerEs de nos pčres, combien notre Elan est infErieur au leur.i (iDiscours prononcE ( lëAssemblEe Constituante dans la discussion du projet de Constitution sur la question du droit au travail. SEance du 12 septembre 1848i, u: Jardin, u: Oeuvres complétés, str. 196.)

178

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

da ih ne voli." 54 Takav je Tocquevilleov odnos prema ljudima kao individuama moguć tim više što on inače prema ljudskoj vrsti ima krajnje skeptičan odnos, iako čitav život posvećuje razmišljanjima o ljudskim izgedima u budućnosti. Na svoj način uočava to Lucchini: "...on je podozriv prema gomili, promatra narod, ali ga uopće ne voli, a ako ga i voli, onda je to uopćena, apstraktna ljubav. Više od toga, on čovjeku ukazuje malo povjerenja, ali respektira čovječanstvo, brani slobode pojedinca, ostajući pesimistom kada je riječ o čovjekovim vrlinama." 55 Tocquevilleova je analiza redovito dvostrana. U svojoj racionalizaciji on suprotstavlja dvije tipologije. Jedna izvire iz opreke aristokracija / demokracija, a druga iz "logike evolucije", tj. iz "neizbježnog trijumfa demokracije". Kada je riječ o shvaćanju svijeta, on svoje razumsko prihvaćanje demokracije nadoknađuje borbom za aristokratske vrijednosti, a prije svega borbom za slobodu. Otuda je njegovo mišljenje u teorijskom smislu nerazlučivo od njegova iskustva, doživljenog ("veću"). Time se u njega nužno prožimaju konceptualno bogatstvo, dokumentarna minucioznost i politička uvjerenja. 56 Na kraju ovog razmatranja vrijedi podsjetiti se jednog uistinu sugestivnog vrednovanja Tocquevilleova iz 19. stoljeća djela s francuske strane: „ ... ovo je djelo stvoreno na tragu najsvetije historijske metode i ne znam da li na svijetu uopće postoji bolje istraživanje iz suvremene povijesti. Počinje s geografskom studijom, ... slijedi studija o "ishodišnoj točki", tj. o povijesnim uzrocima koji Sjedinjene 53 Laski, u: Oeuvres complftes, str. XXXVI. 54 Predgovor F. Braudela izdanju Alexis de Tocqueville, Souvenirs (Paris, 1978), str. 9. 55 Lucchini, Alexis de Tocqueville, str. 15. 56 Furet, Li'Atelier, str.223.

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

179

Države usmjeruju da budu demokratska zemlja. Potom dolazi temeljni dio knjige o organizaciji te demokracije: ali, prije političkog stanja, Tocqueville će istražiti društveno stanje (kao što će to učiniti Fustel de Coulange u svom Cité antique), i u poglavlju o društvu utvrdit će (kao što to radi Fustel u svim svojim djelima) odnos koji postoji između vlasničkog ili nasljednog prava te društvenih i političkih uvjeta. Konačno, istraživši američki demokratski ustav do najsitnijih pojedinosti, Tocqueville će iz njega izvesti moralno stanje naroda. / (...) ... remek-djelo sa stajališta strukture, načina razmišljanja, preciznosti: nijedan stav nije utvrđen bez pomoći pisanih izvora ili više usklađenih i provjerenih svjedočenja; pisac primjenjuje u suvremenoj povijesti postupke rigorozne kritike koje za sebe pridržava znanost o prošlosti. (...) / Chateaubriand i Tocqueville imaju zajedničku osobinu: kršćanski duh i veliku želju pomiriti vjeru i slobodu, Crkvu i demokraciju. (...) 44 5 7

TOCQUEVILLE I MARX

Navedene Nisbetove riječi o Tocquevilleu i Marxu kao misliocima fenomena otuđenja i si. tek su mali isječak onoga što se inače može pročitati u velikom mnoštvu varijacija na teme intelektualnog opusa jednog i drugog. Većim dijelom 20. stoljeća njih su dvojica na različite načine "zaštitni znaci" sučeljenih svjetonazora i svjetova. Svaki novi pristup opusu jednog i drugog otvara nove mogućnosti interpretacije tema koje se odnose i na jednog i na drugog. Tocqueville s jedne strane te Marx, a iEngels, s druge, nemaju nekog posebnog zanimanja jedni za druge. Na obje 57 Camille Jullian, Extraits des historiens franÂais du XIXe siecle, (Paris, 1896.), prema Boissel, De la dEmocratie, str. 165-166.

180

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

strane uveliko se misli o istim pitanjima ili usporedljivim pitanjima, ali u načelu na različit način. Njihovi radovi jedva da otkrivaju išta drugo. Tako, naprimjer, u pismu Karlu Kautskom, upućeu iz Londona, 20. veljače 1889. godine, Friedrich Engels iznosi svoj stav prema jednom njegovu članku objavljenu u to doba u "Neue Zeit" povodom stote obljetnice francuske revolucije 1789.: "Glavni nedostatak je odsustvo dobrog materijala - tj. nisu dovoljni Taine i Tocqueville, koje obožavaju filistri." 5K To je sve što se u 46 svezaka radova Marxa i Engelsa, u srpskom i hrvatskom izdanju, može pronaći o Alexisu de Tocquevilleu. Kada se imaju na umu goleme količine tiskanih radova koje njih dvojica redovito apsorbiraju čitava svog života, onda je upravo fascinantno da Tocqueville ostaje na takvoj margini njihova interesa i to kao pisac za "filistarske" ukuse. U ljevičarskoj terminologiji 19. stoljeća pojam "filistar" je inače izraz prezira. " filistar ... malograđanin, čifta, purger; samozadovoljan i ograničen čovjek s uskim svakidašnjim i malograđanskim horizontom i licemjernim ponašanjem; 4 sitna duša 4 ..." 59 Kasnija vremena nužno nameću, s mnoštvom motiva, potrebe za suočavanjem te dvije kulture mišljenja s tako dalekosežnim posljedicama u ljudskim svakodnevnicama. Među onima koji ih vide kao antipode ima i dobrih poznavalaca opusa obojice, kao što je Mayer. On se okušava i u iznalaženju sličnosti: "ako se usporedi političku sociologiju Tocquevillea i Marxa, ... , očigledno je da je Tocqueville daleko od humanističkog utopizma. Naravno, ima dodirnih točaka između dva mislioca: 4 Sva je povijest 4 , kaže nam

58 K. Marx-F. Engels, Delà. Pisma januar 1888-decembar 1890, sv. 44, (Beograd, 1979), str. 132. 59 Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi. Tuđice i posuđenice, (Zagreb, 1983.), str. 427.

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

181

Marx u "Komunističkom manifestu", povijest klasnih borbi.' U Tocquevilleovu "Starom poretku" čitamo na str. 179 našeg izdanja: 'Govorim o klasama, one same trebaju "occuper" historiju.' Dva nas mislioca također podučavaju da je francuska revolucija 1789. godine samo faza u povijesti društvenih revolucija 19. stoljeća; druge slijede i slijedit će." 6 0 Tu, prema Mayeru, prestaju bilo kakve daljnje sličnosti. Citirajući samog Tocquevillea, prema njegovim "Souvenirs", koji, doduše, ne piše o Marxu, kao što Marx ne piše o njemu, Tocquevilleov odnos spram Marxa određivao bi slijedeći stav: "Mrzim, ... , apsolutne sisteme, koji sve povijesne događaje čine ovisnima o velikim prvim uzrocima koji se usudno međusobno ulančuju i koji ukidaju, da tako kažem, povijesnog čovjeka ljudske vrste ... Ranije činjenice, priroda ustanova, duhovne promjene, stanje običaja su građa iz koje slučaj slaže "impromptus" koji nas začuđuju i straše." 61 Braudel dobro sažima Mayerov odnos spram njih dvojice. Mayeru je Tocqueville znanstveniji, objektivniji nego Marx i to je moguće, dodat će Braudel. K tome, Braudel upozorava da je upravo Mayer čovjek koji pronalazi i tiska Marxove "Rane radove"! U posljednja dva desetljeća François Furet vjerojatno je jedan od onih koji se ponajčešće oglašavaju na te teme. "Za razliku od Marxa", kazat će Furet, "za kojeg je moguće spoznati smisao povijesti i kraj kapitalizma izvesti iz ekonomskih zakona koji ga usmjeruju, za Tocquevillea je kretanje čovječanstva prema demokratskom dobu 'aksiom' ili 'očiglednost'." 6 2 Tocqueville nije usamljen u svom dobu u 60 Mayer, u: De la démocratie, str. 18. 61 "Notre édition, Oeuvres Complètes XII" (Mayer, u: De la démocratie, str. 84.) 62 Furet, L'Atelier, str. 222.

182

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

takvu pristupu, ali je jedini koji ga hoće produbiti i istražiti sa svih stajališta, tj. kulturnog, socijalnog, političkog, s tim što su prva dva, prema njegovu mišljenju, povijesno odlučujuća. Politički oblici povijesno neizbježnoga ovise o ljudskom izboru. Dakle, njegov je povijesni determinizam ograničena domašaja s historijsko-antropološkog stajališta. Time su u središtu njegova mišljenja nužno posljedice jednakosti za "političku civilizaciju". U tome je također velika razlika između njega i Marxa. Hladni rat daje svim tim razlikama iznimnu težinu, težinu "proroštva", što naročito sugestivno sažima Françoise Mélonio: "Zahvaljujući Tocquevilleu, sraz dva bloka poprima težinu povijesne fatalnosti. Tocqueville protiv Marxa, to je hladni rat u poretku ideja, u kojem svaki kamp ima svog eponimičkog heroja. (...) Duel ima i svoje akademske forme, bolje, svoje kanoničke forme u paraleli između Tocquevillea i Marxa, ..." 6 3 Prema istom piscu, nedavna dekompozicija komunizma u ovom se smislu pretvara u Tocquevilleovu pobjedu nad Marxom, koju se proglašava konačnom. 64 Možda, kao što kaže Bergson, svaki filozof uistinu postavlja samo jedno pitanje, uvijek isto. Marx je tragao za tim kako obnoviti društvene odnose u društvima razdiranim klasnim borbama. Tocqueville, prema Aronu, traži odgovor samo na jedno pitanje: "Sva moderna zapadna društva slijede egalitarističku tendenciju. Kakva će im biti društvena i politička priroda? " 6 5 Dak, potom suradnik Céléstina Bougléa, Aron nije s njegove strane potaknut čitali "Demokraciju". Elie Halévy, koji je mogao biti posrednik, smješta se među sljedbenike engleskih utilitarista, pri-

63 Fran(oise Mélonio, Tocqueville et les Frun(ais (Paris, 1993.), str. 275. 64 Mélonio, Tocqueville, str. 278. 65 Mélonio, Tocqueville, str. 280.

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

183

je nego Tocquevillea. Kao i mnogi drugi, Aron se obrazuje na njemačkoj filozofiji i naročito na Marxu, kritici kojeg posvećuje veći dio svojih radova. On kasno otkriva Tocquevillea, poslije 1950. godine i to kao posljedicu svog nezadovoljstva marksizmom i svojih kontakata s američkim sociolozima R. Dahlom i D. Bellom. Kada se Aron proglasi "zakašnjelim nasljednikom" baštine koja ide od Montesquieua k Tocquevilleu i potom Halévyju, a koju on zove anglo-saksonskom školom francuske sociologije, treba razumjeti da je to srodstvo rekonstruirano da bi se utemeljila genealogija nepozitivističke sociologije. 66 "Za nas, prožete marksizmom - napisat će Aron - ono što nas osvježava kod iznova pronađenog Tocquevillea u 1950-im godinama, indijansko ljeto kapitalizma, jest mišljenje o povijesti usredotočeno na društvenu jednakosti i političku slobodu, a ne na borbu klasa ili vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju." 67

Nisbet u svom razmišljanju rekonstruira Tocquevillea u američkoj intelektualnoj tradiciji, a Mélonio u francuskoj, uzimajući u obzir i Marxove udjele u oživljavanju Tocquevilleove misli u različitim povijesnim zbiljama, svjedočeći time o tome što znači i koliko može biti važan dijalog "antipoda" u pojašnjenjima njihovih vlastitih kultura mišljenja.

KAKAV JE "EXCEPTIONALISM" U PITANJU? UMJESTO ZAKLJUČKA

Alexis de Tocqueville i "exceptionalism" američke povijesti kao tema ovog priloga očigledno uključuje sve temeljne vidove njegove kulture mišljenja. Međutim, ono što Tocqueville radi u Sjedinjenim Državama u intelektualnom 66 Mélonio, Tocqueville, str. 279. 67 Mélonio, Tocqueville, str. 280.

184

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

smislu, sa stajališta "zanata povjesničara", moglo bi se danas svrstati u „l'histoire immédiate", a po metodama rada bila bi to isto tako "oralna historija" kao i "intelektualna historija" itd. Drugim riječima, moguća su danas i drugačija „čitanja" njegova shvaćanja američke povijesti i metoda nego što su ona koje sugerira historiografska tradicija. Dakle, kada je riječ o njegovu shvaćanju američke povijesti, moguć je čitav niz različitih pristupa i to počevši od onih koje je moguće iščitavati iz samoga teksta pa do onih koje su prepoznatljive u obzorjima različitih historiografskih tradicija, da ne spominjemo druge društvene i humanističke znanosti. Uostalom, malo će tko danas među povjesničarima o njemu raspravljati kao o povjesničaru, preciznije rečeno, historičaru. J.-P. Mayer će ga apostrofirati kao političkog sociologa („...les idées fondamentales de la sociologie politique de Tocqueville..." /1985./). 6 8 Françoise Mélonio će biti odlučnija, tvrdeći da se Tocquevillea tradicijski doživljava kao proroka koji razotkriva demokratske manjkavosti u tradiciji biblijskih jeremijada, tragajući kako pronaći izravne pute ve u demokraciju. U njega je proročka retorika deklamacije i eshatologije: uskoro će biti isuviše kasno ... Pad u barbarstvo prijeti bezbrižnoj demokraciji ... Ni "Demokracija", niti "Stari poredak" se ne čitaju s ravnodušnom bezbrižnošću kao dražesna konverzacijska štiva. Tjeskoba zbog spasa demokracija otvara mogućnost prigovora Tocquevilleu zbog jansenizma. Njegov način mišljenja doseže razinu digniteta diskursa o konačnim ciljevima. Otuda Tocquevilleov opus ima potpuno drugačiji doseg nego što je to uloga spone u povijesti liberalizma poslije Montesquieua i Constanta, a prije modernog demokratskog liberalizma. Sama

68 Mayer, u: De la démocratie, str. 11.

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

185

riječ liberal, uostalom, zavodi svojom neodređenošću. Ne može se biti tek tako liberal bez ikakva pobližeg određenja. Može se biti autoritarni liberal, monarhistički liberal, demokratski liberal, mudri liberal, "liberal nove vrste" kao Tocqueville, tj. pod Trećom Republikom, "libératre" ili "libéroufle" ... Postoje liberalne prakse, liberalni senzibiliteti, liberalne generacije na "ljevici" kao i na "desnici" te katkada, uz pomoć različitih doba, susljedično dvije generacije, ali ne i francuski liberalizam. Dakle, Tocquevilleov opus nas manje zanima po tome kako ga možemo situirati osim po njegovu egzotizmu. Aristokrata po instinktu i demokrata po razumu, na raskršću dvije kulture - francuske i američke, Tocqueville je bio potisnut iz francuske demokratske tradicije. 69 Shvaćen u takvu, širem duhovnom obzorju, Tocqueville ne samo da ima što kazati o američkoj iznimnosti, on u toj iznimnosti uspijeva rekonstruirati one povijesne silnice i usmjerenja po kojima oni postaju neizbježnim povodima za razmišljanje posvuda gdje je otvoreno pitanje epohalnog izazova moderne onoga demokratskog. U tom je smislu moguće reći da je "O demokraciji u Americi" djelo civilnog obrazovanje te da s tog stajališta zavrjeđuje, više nego ikad, biti pročitano i promišljeno. 70 Otuda je jedan od najvažnijih vidova djela Alexisa de Tocquevillea "O demokraciji u Americi" kultura povijesnog mišljenja u kojoj pisac izvodi svoje shvaćanje temeljnih izazova svoga doba (revolucija, demokracija, kao i načela slobode, jednakosti itd.). O tome se izjašnjavao on sam, kako u samome ovom djelu, tako i u svojoj prepisci, "Razmišljanjima ..." itd.

69 Mélonio, Tocqueville, str. 303 - 304. 70 Boissel, u: De la démocratie, str. 16.

186

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Novija istraživanja u egohistoriji, kao i veći interes za egodokumente u više humanističkih i društvenih znanosti, omogućuju bolje razumijevanje i motivacije s kojom je mladi Tocqueville krenuo na svoje američko putovanje 1831. godine i misaonog obzorja unutar kojeg je recipirao svoje američke spoznaje. Time se u novije vrijeme naročito mnogo bavio François Furet, dolazeći do spoznaje da je Tocqueville ne samo razumio smisao epohalnosti demokratskog izazova nego i na američkom primjeru, kao posebnom slučaju, izveo njegove povijesne mogućnosti i ograničenja. Na američkoj je strani Tocquevilleovo djelo od svoga senzacionalnog pojavljivanja do recentnih recepcija iskusilo mnogostruka čitanja, s vrlo različitih stajališta, unutar različitih kultura mišljenja i s vrlo različitim historiografskim posljedicama, djelujući i kao argument "za" i kao argument "protiv" američke civilizacije. Međutim i u jednom i u drugom slučaju, Tocquevilleovo mišljenje je bilo i jest jedno od temeljnih uporišta vrednovanja jedinstvene posebnosti američkoga povijesnog iskustva u svjetskopovijesnom smislu i to prije svega u tradiciji demokratske političke kulture, kao njezin najprepoznatljiviji slučaj. Jedan od najpozvanijih američkih čitatelja Tocquevillea, Robert Nisbet, pišući o "Many Tocquevilles" će reći: "...the book in its entirety is a composite-one of extraordinarily diverse perceptions, reflections, and, far from least, moods." Dakle i svako njezino čitanje će biti moguće samo u "ja-obliku". Ono je poticajno i postojano djelatno zato što uključuje cjelokupan ljudski stvaralački potencijal u njegovu povijesnom obzorju. Posebnost njegova shvaćanja američke povijesti je uvijek iznova i pitanje posebnosti "čitanja" njegova djela. Ipak, ova razmatranja valja završiti vraćajući se Tocquevilleovu individualizmu, onome što je i sam u Sjedinjenim

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

187

Državama naročito pomnjivo istraživao. U tom je smislu čitav njegov opus jedinstven, neovisno da li piše na američke ili bilo koje druge teme. Suočavajući se iznova u jednoj kriznoj situaciji s temeljnim pitanjeg svog osobnog identiteta, u pismu Paul-...mileu Clarmorganu od 14. prosinca 1844. napisat ce riječi koje ne mogu ne biti sugestivne i danas: " ... dragi moj prijatelju, mogu biti u opasnosti, ali je moje srce mirno jer osjećam da radim nešto rijetko i plemenito kada se borim protiv bujice da bih ostao čvrsto pri svojim shvaćanjima. Liberal sam do srži svojih kostiju. Nastavit ću to biti ili neću biti ništa. Ja nisam raskinuo sa sjećanjima na svoje djetinjstvo, poništio ili rashladio toliko obiteljskih naklonosti koje su me bile povezivale sa stvari Starog poretka, da bih upola prihvatio ono što duh Revolucije ima širokog, velikog, konačno liberalnog. Ne bih žrtvovao sve te stvari da bih sebi stvorio neko malo mjesto u novom svijetu i svaki dan žrtvovao uvriježena uvjerenja zbog bijednih osobnih obzira. Prihvatit će me se u cijelosti ili će me se ostaviti." 71

IZVORI I LITERATURA IZVORI

Djelo O demokraciji u Americi je u našem slučaju izvor i nesumnjivo je vrijedno napora pokušati rekonstruirati njegova izdanja u mjeri u kojoj to iziskuju potrebe ovog priloga. Petnaest izdanja ovog djela bilo je ostvareno u razdo71 Alexis de Tocqueville, Oeuvres complètes. Tome X. Correspondance et écrits locaux (Paris, 1995.), str. 322.

188

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

biju od 1835. do 1874. godine. Između 1874. i 1951. godine nije bilo novih izdanja. Godine 1951. se pojavilo dvosveščano izdanje kod Librairie Medicis, koje je uredio André Gain, a za koje je predgovor napisao Firmin Roz, član Instituta. U toj godini je donijeta odluka o tiskanju sabranih djela Alexisa de Tocquevillea u njihovu konačnom obliku, a izvedba tog poduhvata je povjerena Državnoj komisiji za objavljivanje sabranih djela Alexisa de Tocquevillea pod predsjedanjem J.-F. Mayera. Samo izdavanje u 13 tomova je preuzeo pariški Gallimard. Iste godine je objelodanjen I. tom u dva sveska De la démocratie en Amérique, s tim što prvi svezak sadržava važan predgovor američkog povjesničara H. J. Laskija. Ovom francuskom kritičkom izdanju slijedilo je također dvosveščano američko Democracy in America (New York: Vintage, 1954-1960), s tim što je na kraju drugog uvrštena iscrpna studija Phillipsa Bradleyja An Historical Essay in Tocqueville's Democracy in America (vol. 2, 389-487). Danas je najpouzdanije kritičko izdanje djela iz Oeuvres Complètes. Tome I. De la Démocratie en Amérique (Paris: Gallimard, 1961), s pretiskom poznatog uvoda Harolda J. Laskija (str. IX-XLIV) i prethodnom bilješkom J.-P. Mayera. Nakon toga slijedi čitav niz manje ili više cjelovitih izdanja, bolje rečeno, manje ili više fragmentarnih, koja su danas zanimljivija kao svjedočanstva za istraživanje recepcije i interpretacija, aproprijacija itd., a manje kao novi prinosi boljem poznavanju izvornog djela. Među njima vrijedi izdvojiti: Alexis de Tocqueville, De la Démocratie en Amérique. Ex-

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

189

TRAITS, Paris: Librairie Larousse, 1970. (Izdanje je zanimljivo sa stajališta istraživanja procesa pretvaranja Alexisa de Tocquevillea iz elitističkog u popularnog pisca te sadržava niz priloga, npr., biografska bilješka, povijesna i književna bilješka, objašnjenja, rasudbe, upitnik, dokumenti itd., sve u pripremi Jeana Boissela, direktora Francuskog instituta u Bremenu.). Kada je riječ o tomovima SABRANIH DJELA, vrijedi izdvojiti neka među njima koja sadržavaju radove korespondentne O demokraciji u Americi, npr., Oeuvres complètes. Tome XI. Correspondance d'Alexis de Tocqueville et de PierrePaul R oyer- Collard. Correspondance d'Alexis de Tocqueville et de Jean-Jacques Ampère (Paris: Gallimard, 1970). Tom je pripremio, napisao bilješke i predgovor André Jardin. /OC, XI., 1970./ Jedno popularno, a zanimljivo izdanje pripremio je Laurent Lucchini s iscrpnim predgovorom (str. 5-57): ALEXIS DE TOCQUEVILLE DE LA DÉMOCRATIE EN AMÉRIQUE. Pages essentielles choisies et présentées par Laurent Lucchini, Professeur de la Faculté de droit d'Orléans (Paris: Seghers, 1972). Potom slijede: De la Démocratie en Amérique, Paris-Bru xelles-Montreal: Bordas, 1973. /Extraits présentés et commentés par Charles Pierre Bouton & Eliane Bouton/; Oeuvres complètes. Tome XIII. Correspondance d'Alexis de Tocqueville et de Louis de Kergorlay, Paris: Gallimard, 1977. Izdanje je pripremio André Jardin, a uvod i bilješke napisao Jean-Alain Lesourd. /OC, XIII., 1977./ Posebno mjesto pripada izdanju Souvenirs (Paris: Gallimard, 1978) jer je predgovor napisao Fernand Braudel, a

190

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

pogovor J.P. Mayer. Ovim je izdanjem Alexis de Tocqueville prvi put cjelovije promišljen kao mislilac u čijem se djelu utemeljuje i francuska "nova historija". De la Démocratie en Amérique. Les grands thèmes (Paris: Gallimard, 1985) Ovo izdanje s nizom novih bibliografskih podataka uredio je J.-P. Mayer. Oeuvres complètes. TOME XVI. MÉLANGES (Paris: Gallimard, 1989) Tom je pripremila u suradnji s Jean-Claude Casanova i Pierre Rosanvalon Françoise Mélonio. /OC, XVI., 1989./ Oeuvres complètes. Tome III. Volume 3. Écrits et discours politiques (Paris: Gallimard, 1990) Pripremio ga je André Jardin. /OC, III/3., 1990./ Oeuvres complètes. Tome X. Correspondance et écrits locaux (Paris: Gallimard, 1995) /OC, X., 1995./ De la démocratie en Amérique. Souvenirs. L'ancien régime et la révolution (Paris: Robert Laffont, 1996) Uvod i bilješke: Jean-Claude Lamberti, Professeur a l'Université de Paris V - Sorbonne et de Françoise Mélonio, Assistante de la Commission nationale pour la publication des Oeuvres Completes de Tocqueville/ U prijevodu na hrvatski jezik objavljeni su O demokraciji u Americi (Zagreb: Informator, 1995.) te STARI REŽIM I REVO-

(Politička kultura: Zagreb, 1995.), oba izdanja s pogovorom Rade Kalanja. Rasprostranjeno je i srpsko izdanje LUCIJA

O DEMOKRATIJI u AMERICI (Sremski Karlovci - Titograd,

1990.).

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

191

LITERATURA K N J I G E

Charles-Augustin Sainte-Beuve, Premiers Lundis, t. II; Causeries de Lundi, t. XV; Nouveaux Lundis, t. X & XI. Eugäne d'Eichtal, Alexis de Tocqueville et la démocratie libérale (Paris: Hachette, 1897); Antoine Redier, Comme disait M. de Tocqueville (Paris: Perrin, 1925); Roland Marcel, Comme disait M. de Tocqueville (Paris, 1929) T. C. Hall, The Religious Background of American Culture (Boston, 1930) George Pierson, Tocqueville and Baumont in America (New York: Oxford University Press, 1938); P. Mayer, Alexis de Tocqueville. A bibliographical study in political sciences (London, 1939; New York, 1940); J. P. Mayer, The Recollections of Alexis de Tocqueville (London, 1940.; New York, 1949); Charles A. & Mary R. Beard, The American Spirit. A Study of the Idea of Civilization in the United States (New York, 1942) F.A. Ogg & P.A. Ray, Introduction to American Government (New York, 1942) H.S. Commanger, Majority Rule and Rights (Oxford, 1944) M. Mead, The American Character {London, 1944); Jean Canu, Histoire de la nation américaine (Paris: Editions du Chaine, 1947); Peter Mayer, Alexis de Tocqueville (Paris: Gallimard, 1948); Bernard Paul Chaussier, Les idées politiques d' Alexis de Tocqueville (thèse dactylographiée), (Dijon: Université de Dijon, 1948);

192

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

John Kenneth Galbraith, Le capitalisme américain (PARIS: Genin, 1955); Marvin Mayer, The Jacksonian Persuasion (Stanford University Press, 1957, 1964); Jacques Maritain, Reflexions sur Amériques (Paris: Fayard, 1958); Andre Maurois, Histoire des Etats-Unis, 2 vol. (Paris: Albin Michel, 1959); Bernard Paul Chaussier, Alexis de Tocqueville (Paris: C.N.R.S., 1961); Jacques Chastenet, En avant vers TOuest, la conqu...te des Etats-Uni s par les Américains (Paris: Perrin, 1967); Jacques Nantet, Tocqueville {Paris: Seghers, 1971); Dorritt Freund, Alexis de Tocqueville und die politische Kultur der Demokratie (Bern & Stuttgart: Verlag Paul Haupt, 1974); J.T. Schleifer, The Making of the Tocqueville's Democracy in America (The University of North Carolina Press, 1980); J.-Cl. Lamberti, Tocqueville et les deux démocraties (Paris: P.U.F., 1983); Martin Bergin, Tocqueville as Historian: an Examination of the Influences on his Thought and his Approach to History (Ann Arbour (Michigan), 1986); R.R. Palmer (ur. i pr.), The Two Tocquevilles. Father and Son. Hervé and Alexis de Tocqueville On the Coming of the French Revolution, (Princeton: Princeton University Press, 1987); Françoise Mélonio, Tocqueville et les Français (Paris: Aubier, 1993); (NB: Izvrsna „Orientation bibliographique"!)

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

193

ČLANCI

Charles-Augustin Sainte-Beuve, Alexis de Tocqueville: „De la démocratie en Amérique", "Le Temps", 7. travnja 1835. J.-D.-A. Pineton de Chambrun, Nos historien. Guizot, Thiers, Tocqueville Paris: Calmann-Levy, 1888., 30-34.; Charles Cestre, Comment Tocqueville - vu et prévu le mouvement intellectuel aux Etats-Unis, „Revue anglo-americaine", t. 3., 1925., 1-19.; Charles Cestre, Alexis de Tocqueville, témoin et juge de la civilisation américaine, „Revue des cours et conferences", t. 34., 1933. & t. 35., 1934.; Immanuel Geiss, Tocqueville und Karl Marx. Eine vergleichende Analyse, „Die neue Gesellschaft", 1959, 3, 237240.; Raymond Aron, La définition libérale de la liberté, Alexis de Tocqueville et Karl Marx, Archives européennes de sociologie, 1964, t. 5, 159-189.; Robert Nisbet, Many Tocquevilles, „American Scholar", Winter 1976-1977.; J.-P. Mayer, Alexis de Tocqueville und Karl Marx: Affinitäten und Gegens%otze, „Zeitschrift f j Politik", 13e année (nouvelle série), cahier I, 1966.; François Furet, The Conceptual System of „Democracy in America", u: "In the Workshop of History", Chicago & London: The University of Chicago Press, 1984, str. 167196; James Lemon, Spatial Order: Households in Local Communities and Regions u: Jack P. Greene & J. R. Role, "Colonial British America. Essays in the New History of the Early Modern Era", Baltimore and London: The Johns Hopkins University, 1984, 86-122; Harvey Mitchell, Alexis de Tocqueville and the Legacy of the French Revolution, "Social Research", sv. 56, br. 1,

194

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Spring 1989, str. 127-159; Matthew J. Frank, Statesmanship and the Judiciary, "The Review of Politics", sv. 51, br. 4, Fall 1989, str. 510-532; Suzanne D. Jacobitti, Individualism & Political Community: Arendt & Tocqueville on the Current Debate in Liberalism, "Polity", sv. XXIII, br. 4, Summer 1991, str. 585-604; Sanford Kessler, Tocqueville's Puritans: Christianity and the American Founding, "The Journal of Politics", sv. 54, br. 3, August 1992, str. 776-792; Seymour Drescher, "Why Great Revolutions Will Become Rare": Tocqueville's A Most Neglected Prognosis, "Journal of Modern History", br. 64, September 1992, str. 429-454; Stephen Schneck, New Readings of Tocqueville's America: Lessons for Democracy, "Polity", sv. XXV, br. 2, Winter 1992, str. 283-298; Edward A. Tiryakian, American Religious Exceptionalism: A Reconsideration, "Annals AAPSS", br. 527, May 1993, str. 40-54; Ronald Larson, Democratic Inevitability and lis Consequences: A Sketch of Alexis de Tocqueville's Sociology, "Midwest Quarterly", Winter 1993, 240-250; Sheldon S. Wollin, Democracy: Electoral and Athenian, "Political Science and Politics", sv. 24, br. 3, September 1993, str. 475-477; Jonathan Mendilow, Waiting for the Axe to Fall: Carlyle's Place in the Study of Crisis of Authority, "Political Research Quarterly", sv. 46, br. 3, September 1993, str. 601618; Rogers M. Smith, Beyond Tocqueville, Myrdal, and Hartz: The Multiple Traditions in America, "The American Political Science Review", September 1993, str. 549-566; Everett Carli Ladd, Of Political Parties, "The American Enterprize", 1994, str. 62-70; Harry Liebersohn, Discovering Indigenous Nobility: Tocqueville, Chamisso, and Romantic Travel Writing, "The

AMERIČKI

"EXCEPTIONALISM"

195

American Historical Review", sv. 99, br. 3, June 1994, str. 746-766.

Tomislav Ćepulić

PRILOG PROUČAVANJU RECEPCIJE TOCQUEVILLEOVA OPUSA U ZAGREBU. Izdanja Tocquevilleovih djela u zagrebačkih knjižnicama

CILJ OVOGA RADA BIO JE UTVRDITI, NA TEMELJU POSTOJANJA IZDANJA DJELA ALEXISA DE TOCQUEVILLEA U ZAGREBAČKIM KNJIŽNICAMA, KAKVA JE BILA NJIHOVA RECEPCIJA U ZAGREBU U VREMENU OD NJIHOVOGA NASTANKA DO DANAS. PODACI SU PRIKUPLJENI U OSAM ZAGREBAČKIH KNJIŽNICA I OBRAĐENI SU S OBZIROM NA TO O KOJIM SE NASLOVIMA RADI. RADU JE PRILOŽEN POPIS PRONAđENIH IZDANJA SA SIGNATURAMA U POJEDINIM KNJIŽNICAMA.

UVOD

Svrha ovog istraživanja bila je utvrditi kakva je bila recepcija djela Alexisa de Tocquevillea u Zagrebu i to na temelju izdanja njegovih djela koja se mogu naći u zagrebačkim knjižnicama. Djela Alexisa de Tocquevillea pronađena su u slijedećim knjižnicama: Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Knjižnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, knjižnica Pravnog fakulteta, knjižnica Fakulteta političkih znanosti, Gradska knjižnica, knjižnica Božidara Adžije, knjižnica Američkog centra (American Center) i knjižnica Francuskog instituta (Institut Français de Zagreb). Građa je

PRILOG PROUČA VANJU

RECEPCIJE

197

tražena i u nekim drugim knjižnicama, osobito u narodnim knjižnicama u Zagrebu te u još nekim knjižnicama na fakultetima u sklopu Sveučilišta u Zagrebu (npr. knjižnica Odsjeka za Povijest i knjižnica Odsjeka za Sociologiju Filozofskog fakulteta). Podaci o knjigama dobiveni su u prvom redu iz kataloga pojedinih knjižnica. Autor ovog teksta svjestan je velikih nedostataka takvog načina prikupljanja podataka (manjak informacija u katalozima, moguća netočnost zabilježenih podataka), ali s obzirom na vremensko ograničenje istraživanja (do održavanja znanstvenog skupa o Alexisu de Tocquevilleu) nije bilo moguće doći do svih naslova. Tamo gdje je postojala mogućnost za to, knjige su obrađene i de visu. Još je jedan nedostatak ovog istraživanja to što su registrirana samo izdanja djela samog de Tocquevillea, dok literatura o njemu nije uključena u istraživanje (objavljivanje takvih podataka bilo bi npr. najbolji pokazatelj interesa za de Tocquevillea u pojedinim razdobljima). Unatoč tome smatramo da ovaj rad i u ovakvom obliku može pružiti neke podatke o recepciji de Tocquevillea i njegovih djela kod nas, a popis djela sigurno može biti i temelj za daljnje istraživanje istih.

PRONAĐENA GRAĐA VRIJEME IZDAVANJA

Što se tiče vremena kada su izdane knjige Alexisa de Tocquevillea koje se nalaze u zagrebačkim knjižnicama, u oči osobito upadaju dvije pojave. Prva je od njih vrlo rano reagiranje na pojavljivanje njegovih djela u svijetu. Tako se u zagrebačkim knjižnicama mogu naći prva izdanja (ili izdanja izišla u istoj godini kada i prva) djela: "Du systeme pénitentiaire aux États-Unis", "De la démocratie en Amérique" (i prva knjiga, izišla 1835. i druga knjiga iz 1840.

198

ALEXIS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

godine), "L' ancien régime et la révolution" i neka druga djela, na primjer neke zbirke njegove korespondencije. To što se u našim knjižnicama pojavljuje toliko prvih izdanja, moglo bi značiti da su te knjige odmah i nabavljane, ali moguće je i da su tek kasnije nabavljena baš prva izdanja. Druga je pojava velika pauza od pedeset godina (1874.1925.) u kojima nije tiskan niti jedan svezak koji je pronađen u ovom istraživanju. To bi moglo ukazivati na smanjen interes za Tocquevillea u tom razdoblju, ali niti to ne možemo sa sigurnošću zaključiti bez dodatnih podataka (koje bi nam mogli pružiti podaci o izdavanju knjiga i članaka o Tocquevilleu u tom istom razdoblju).

S L . L . PRONAĐENA GRAĐA PREMA VREMENU IZDAVANJA

PRILOG PROUČA VANJU

RECEPCIJE

199

MJESTO IZDAVANJA I JEZIK

Iz razdoblja prije 1874. u zagrebačkim knjižnicama nalazimo knjige Alexisa de Tocquevillea samo na četiri jezika: francuskom, njemačkom, mađarskom i srpskom (v. si. 2) i samo u 5 centara (Pariz, Leipzig, Bruxelles, Berlin, Beograd). To ne znači da su u tom razdoblju njegova djela izdavana samo u tim zemljama, nego govori o tome da je postojala veća kulturna razmjena i veći interes za djela objavljena u tim zemljama i na tim jezicima. Na temelju podataka o izdavanju djela "O demokraciji u Americi" u tom

S L . 2 . JEZICI NA KOJIMA JE TISKANA PRONAĐENA GRAĐA

200

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

razdoblju 1 , vidimo da je npr. na engleskom jeziku izašlo 40 izdanja - bilo cijelog djela bilo izbora (od toga 33 u SAD). Šest je izdanja bilo i u Španjolskoj, dok je na francuskom jeziku u spomenutom razdoblju izišlo 20 izdanja (14 u Francuskoj i 6 u Belgiji). Dakle, od 20 izdanja na francuskom, u Zagrebu nalazimo 5, dok od 40 na engleskom ne nalazimo niti jedno. Iza drugog svjetskog rata uočljiva je velika promjena: u našim knjižnicama nalazimo puno veći broj engleskih izdanja tiskanih u Americi. To je zacijelo znak jačih veza sa Sjedinjenim državama i boljeg poznavanja engleskog jezika na našem području. S druge strane, nešto su slabije zastupljeni centri iz kojih je prije dolazilo više naslova, osobito Njemačka.

NASLOVI

Najviše je zanimanja, kako u svijetu tako i kod nas, svakako izazvalo djelo "O demokraciji u Americi". Tako smo u zagrebačkim knjižnicama našli 19 raznih izdanja toga djela (od toga su dva izdanja prvog dijela, a četiri izdanja fragmenata ili skraćena izdanja), a fragmenti se nalaze još u nekim knjigama (v. popis u prilogu: godine 1935. i 1961.). Zatim nalazimo 9 izdanja "Starog režima i revolucije", od prvog, francuskog izdanja iz 1856. i njemačkog prijevoda iz slijedeće godine do najnovijeg hrvatskog prijevoda iz 1994. Tu su i razna izdanja pisama, putopisa, sjećanja i dr. (v. si.3) U zagrebačkim knjižnicama može se naći više prvih izdan1 Democracy in America, New York, Vintage Books, 1954., sv. 2, 504-509.

PRILOG PROUČA VANJU

RECEPCIJE

201

ja (ili izdanja izdanih u istoj godini kada i prvo izdanje) pojedinih djela: na početku ovog popisa nalazimo prvo izdanje djela "Du systeme pénitentiaire aux États-Unis" i njegov prijevod na njemački iz iste godine (1833.); zatim dolaze i izdanja prvog dijela "De la démocratie en Amérique" iz Bruxellesa (1835.) te obaju dijelova iz Bruxellesa i Pariza (1840.); tu je i već spomenuto prvo izdanje "L' ancien régime et la révolution". Od izdanja sabranih djela, u Zagrebu se u cijelosti može naći samo izdanje iz 60-ih godina 19. st. (Paris, Michel Levy frères). Veći broj svezaka nalazimo od stotinjak godina mlađeg izdanja koje je 1951. počelo izlaziti u Parizu pod nadzorom posebnog državnog povjerenstva, a koje bi trebalo obuhvatiti sve spise Alexisa de Tocquevillea.

ZAKLJUČAK

Interes za Tocquevillea u Zagrebu se s vremenom očito mijenjao. Nakon vrlo brze reakcije na izdavanje njegovih knjiga (prva izdanja u knjižnicama) interes traje neko vrijeme.

S L . 3 . PRONAĐENA GRAĐA PREMA NASLOVIMA

202

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Od 1875. do 1924. dolazi novo razdoblje iz kojeg ne potječe niti jedna njegova knjiga u zagrebačkim knjižnicama. Od 1925., a osobito od kraja Drugoga svjetskoga rata ponovo raste interes što napokon dovodi do izdavanja "Starog režima i revolucije" i "O demokraciji u Americi" u Hrvatskoj. PRILOG - DJELA ALEXISA DE TOCQUEVILLEA U ZAGREBAČKIM KNJIŽNICAMA (DO SVIBNJA 1 9 9 5 . GODINE)

1833. Gustave de Beaumont, Alexis de Tocqueville: Du systeme pénitentiaire aux Etats-Unis - Paris, 1833., 439 str. Knjiga se nalazi u knjižnici Pravnog fakulteta pod signaturom III-1.650. Gustave de Beaumont, Alexis de Tocqueville: Amerika's Besserungs-System, und dessen Anwendung auf Europa. Mit einem Anhange über Straf-Ansiedlungen und zwei und zwanzig Beilagen. Aus dem Französischen der Herren G. v. Beaumont und A. v. Tocqueville, nebst Erweiterungen und Zusätzen von Dr. N. H. Julius - Berlin, Verlag von Theodor Christian Friedrich Enslin, 1833., XXXVIII+458 str. Knjiga se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci (dalje: NSB) pod signaturom 51.174 i u knjižnici Pravnog fakulteta pod signaturom III-2.056. Osim samog djela sadrži i predgovor prevoditelja, dodatke o raznim kazneno-popravnim ustanovama u Sjedinjenim Državama i prikaze nekih od tih ustanova (tlocrti). 1835. De la démocratie en Amérique. - Bruxelles, Louis Hauman et compagnie, libraires, 1835., 2 sv. 1. sv.: XXVIII + 413 str. 2. sv.: 509 str.

PRILOG

PROUČA VANJU

RECEPCIJE

203

Knjiga se nalazi u NSB pod signaturom 61.707. Osim priloga koji se nalaze u više izdanja ovog djela (ustavi Sjedinjenih Država i države New York) u prvom svesku se nalazi karta Amerike. 1836. Über die Demokratie in Nordamerika. Aus dem Französischen übersetzt von F. U. Rüder - Leipzig, Eduard Kummer, 1836., 267+343 str. Knjiga se nalazi u NSB pod signaturom 59.440. U prilogu se nalazi izvadak iz djela "Marie ou l'esclavage aux EtatsUnis, tableau de moeurs américaines" Gustavea de Beaumonta. 1840. De la démocratie en Amérique. - Paris, 1840., 4 sv. Knjiga se nalazi u knjižnici Pravnog fakulteta pod signaturom XVIII-1.885. De la démocratie en Amérique. - Bruxelles, Meline, Cans et compagnie, 1840., 5 sv. 1. sv.: 317 str. 2. sv.: 259 str. 3. sv.: 292 str. 4. sv.: 260 str. 5. sv.: 292 str. Knjiga se nalazi u NSB pod signaturom 47.691. U prilogu se, kao i u izdanju iz 1835., nalazila karta Amerike, ali je u ovom primjerku istrgnuta. 1841. A' democratia amerikâban. A' franczia eredetiböl fordi'totta Fabian Gâbor - Budân, a' Magyar kirâlyi egyetemnél, 1841.-43., 4 sv. (u Zagrebu dostupna 3) 1. sv.: 407 str.

204

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

3. sv.: 230 str. 4. sv.: 252 str. Prvi svezak nalazi se u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (dalje: HAZU) pod signaturom 16.369, a treći i četvrti u NSB pod signaturom 25.744. Na početku trećeg sveska nalazi se kratka napomena prevoditelja. 1856. L' ancien régime et la révolution. - Paris, Michel Lévy frères, 1856., XXII+456 str. Knjiga se nalazi u NSB pod signaturom 59.232. 1857. Das alte Staatswesen und die Revolution. - Deutsch von Arnold Boscowitz - Leipzig, Hermann Mendelssohn, 1857., XVI+339 str, gotica Knjiga se nalazi u knjižnici HAZU pod signaturom 23.467. Neobično je da je već nakon deset godina izišao novi njemački prijevod. 1860. Oeuvres complètes d' Alexis de Tocqueville publiées par madame de Tocqueville. - Paris, Michel Lévy fréres, 1860.1866., 9 sv. Izdanje priredio Gustave de Beaumont 1. sv.: De la démocratie en Amérique, 1864., XLVIII+371 str. 2. sv.: De la démocratie en Amérique, 1864., 442 str. 3. sv.: De la démocratie en Amérique, 1864., 563 str. 4. sv.: L' ancien régime et la révolution, I860., 464 str. 5. sv.: Oeuvres et correspondance inédits d' Alexis de Tocqueville, 1861., 474 str. 6. sv.: Correspondance inédite d' Alexis de Tocqueville, 1861., 504 str. 7. sv.: Novelle correspondance entièrement inédite de Alexis de Tocqueville, 1866., IV+535 str.

PRILOG

PROUČA VANJU RECEPCIJE

205

8. sv.: Mélanges fragments historiques et notes sur V ancien régime, la révolution et 1' empire, 1865., 492 str. 9. sv.: Études économiques et politiques et littéraires par Alexis de Tocqueville, 1866., VIII+652 str. Djelo se nalazi u NSB pod signaturom 107.015. Na početku prvog sveska nalazi se uvod Gustavea de Beaumonta u cijelo ovo izdanje sabranih djela. Treba napomenuti da se ne radi o 14. izdanju sabranih djela, nego "Demokracije u Americi". 1867. Der alte Staat und die Revolution. Deutsch von Theodor Oelckers - Leipzig, Verlag von Otto Wigard, 1867., 318 str. - Bibliothek der besten Werke des 18. und 19. Jahrhunderts, l.er Band Knjiga se nalazi u NSB pod signaturom 5.512 i u knjižnici Pravnog fakulteta pod signaturom XVIII-1.875. 1872. O demokratiji u Americi. S francuskog preveo Nastas Petrović - Beograd, Društvena štamparija, 2 sv. 1. sv.: 1872., 296 str. 2. sv.: 1874., 314 str. Jedan primjerak knjige trebao bi se nalaziti u NSB pod signaturom 317.393, ali je izgubljen, dok se dva nalaze u knjižnici Pravnog fakulteta pod signaturom XVIII-437. 1874. De la démocratie en Amérique. - Paris, Michel Lévy frères, 1874., 3 sv. - Oeuvres complètes d' Alexis de Tocqueville publiées par Mme de Tocqueville, sv. 1-3 1. sv.: XLVI+371 str. 2. sv.: 442 str. 3. sv.: 563 str. Radi se o nepromijenjenom ponovnom izdanju sabranih dje-

206

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

la iz 1860.-1866. Prvi svezak nalazi se u NSB pod signaturom 94.254, drugi i treći u Gradskoj knjižnici pod signaturom 973 TOC d 2-3, a sva tri sveska u arhivu HAZU pod signaturom 201.375. Ostali svesci se ne mogu naći u Zagrebu. 1925. L' ancien régime et la révolution. - Paris, Caïman - Lévy éditeurs, 1925., XIV+446 str. - Oeuvres complètes d' Alexis de Tocqueville, sv. 4 Knjiga se nalazi u NSB pod signaturom 181.567. 1935. Autorität und Freiheit. Ausgewählt und eingeleitet von Prof. Dr. Albert Salomon. - Zürich - Leipzig - Stuttgart, Rascher Verlag, 1935., 342+III str. Knjiga se nalazi u knjižnici Božidara Adžije pod signaturom 32 TOCQU, a i u knjižnici Pravnog fakulteta pod signaturom V-843. To je izbor iz djela Alexisa de Tocquevillea koji je priredio Albert Salomon, a sadrži izvatke iz djela "O demokraciji u Americi", "Sjećanja", "Stari režim i revolucija", te izabrane govore, pisma, bilješke o Firenzi i aforizme. 194?. De la démocratie en Amérique. Extraits. - Office d' Information de Guerre des États-Unis, sine anno (1943.?), 70 str. Ova brošura nalazi se u Gradskoj knjižnici pod signaturom 973 TOC d, a u knjižnici Božidara Adžije pod signaturom 342 TOCQU d. Na početku brošure je predgovor Gilberta Chinarda. Nema godine izdanja, a u katalogu je pretpostavljena godina 1947. što je nemoguće, jer je brošura izdana u Beogradu 1945. (slijedeća jedinica) priređena na temelju ove.

PRILOG

PROUČA VANJU

RECEPCIJE

207

1945. Američka demokratija. - Beograd, Zemljoradnička izdavačka zadruga "Brazda" s.o.j., 1945., 43 str. Brošura se nalazi u NSB pod signaturom 185.296 i u knjižnici Božidara Adžije pod signaturom 342 TOCQU a. Radi se o prijevodu francuske brošure (prethodna jedinica). Nema podataka o prevoditelju. Democracy in America. - The Henry Reeve text as revised by Phillips Bradley. - New York, A. A. Knopf, 1945., 2 sveska. Knjiga se nalazi u American Center Library pod signaturom 309.1 TOC. 1951. Oeuvres complètes. Edition définitive publiée sous la direction de J. P. Mayer. - Paris, Gallimard, 1951.-, Tome 1.: De la démocratie en Amérique Vol. 1.: 1951., XLIV+466 str. Vol. 2.: 1951., 396 str. Tome 2.: L' Ancien Régime et la Révolution Vol. 1.: 1952., 357 str. Vol. 2.: Fragments et notes inédites sur la Révolution, 2. ed., 1953., 448 str. Tome 3.: Écrits et discours politiques Vol. 1.: 1962., 557 str. Tome 5.: Voyages Vol. 1.: En Sicile et aux États-Unis, 1957., 387 str. Vol. 2.: En Angleterre, Irlande, Suisse et Algérie, 6. ed., 1958., 245 str. Tome 6.: Correspondance anglaise Vol. 1: Correspondance d'Alexis de Tocqueville avec Henry Reeve et John Stuart Mill, 1954., 354 str. Tome 8.: Correspondance de Alexis de Tocqueville et de Gustave de Beaumont, 1967.

208

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Vol. 1: 623 str. Vol. 2: 471 str. Vol. 3: 664 str. Tome 9.: Correspondance d' Alexis de Tocqueville et d' Arthur de Gobineau, 6. ed., 1959., 395 str. Tome 12: Souvenirs, 1964., 326 str. Navedeni dijelovi mogu se naći u dvije knjižnice i to na Fakultetu političkih znanosti sve osim toma 8 pod signaturom S 320 Tocqueville 1 / 1 i na Pravnom fakultetu pod signaturom V-1.923. Radi se o izdanju svih spisa Alexisa de Tocquevillea pod vodstvom Nacionalne komisije. Tom 1 sadrži uvod Harolda J. Laskija, tom 2 uvod Georges Lefebvrea, tom 3 uvod J. J. Chevaliera i Andréa Jardina, 2. sv. 5. toma napomenu J. P. Mayera, 6. tom uvod J. P. Mayera, 9. tom uvod J. J. Chevaliera, a 12. tom bilješke i predgovor Luca Monniera. 1954. Democracy in America. - The Henry Reeve text as revised by Francis Bowen, now further corrected and edited with a historical essay, editorial notes, and bibliographies by Phillips Bradley. - New York, Vintage Books, 1954., 2 sv. sv. 1.: XVI+452+XI str. sv. 2.: XII+518+IX str. Knjiga se nalazi u NSB pod signaturom 323.105. 1958. Journeys to England and Ireland. - Translated by George Lawrence i K. P. Mayer - New Haven, Yale University Press, 1958., 243 str. Knjiga se nalazi u knjižnici HAZU pod signaturom 123.918. 1959. Über die Demokratie in Amerika. - Aus dem französischen von Hans Zbinden - Stuttgart, Deutsche Verlags-Anstalt,

PRILOG

PROU ČA VAN JU RECEPCIJE

209

1959., 2 sv. sv. 1.: 1959., LXVII+507 str. sv. 2.: 1962., 368 str. Knjiga se nalazi u knjižnici Pravnog fakulteta pod signaturom XVIII - 3.095. 1960. Journey to America. - Translated by George Lawrence. Edited by J. P. Mayer - New Haven, Yale University Press, I960., 394 str. Knjiga se nalazi u knjižnici Fakulteta političkih znanosti pod signaturom S 320 / 12. 1961. Antologia degli scritti politici de Alexis de Tocqueville. A cura /e Introduzione/ di Vittorio de Caprariis. Lettere. Note di viaggio. La démocratie en Amérique. L'ancien régime et la révolution. Souvenirs.- Bologna, "Il mulino", 1961., 208 str. - Il mulino. Classici della democrazia moderna, 12. sv. Knjiga se nalazi u knjižnici Fakulteta političkih znanosti pod signaturom S 320 / 3-12. Izdanje je priredio Vittorio de Caprariis koji je napisao i uvod, a sadrži odlomke iz pisama, bilježaka s putovanja po Americi i Siciliji, "Demokracije u Americi", "Starog režima i revolucije" i iz "Sjećanja". 1964. Democracy in America. Selections. - u: Marx and Engels. Communist manifesto. - Chicago, The Great Books Foundation, 1964., VII+134+48 str. - The great books, year 1, vol. 17, No. 13, 14. Knjiga se nalazi u knjižnici HAZU pod signaturom 122.247. 1978. Der alte Staat und die Revolution. - Nachwort und Anmer-

210

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

kungen herausgegeben von J. P. Mayer. Übersetzung T. Oelckers. - München, Deutscher Taschenbuch Verlag, 1978., 315 str. - Literatur - Philosophie - Wissenschaft Knjiga se nalazi u knjižnici Fakulteta političkih znanosti pod signaturom S 320.9*337. Sadrži pogovor i bilješke J. P. Mayera. 1980. On Democracy, Revolution, and Society. Selected Writings. Edited and with an Introduction by John Stone and Stephen Mennell. - Chicago and London, The University of Chicago Press, 1980., 391+X str. - The Heritage of Sociology. Knjiga se nalazi u knjižnici Fakulteta političkih znanosti pod signaturom S 320.9 / 237. 1981. Democracy in America. - The Henry Reeve text as revised by Phillips Bradley. Abridged with an Introductioon By Thomas Bender. - New York, Modern Library, 1981. - College editions. Knjiga se nalazi u American Center Library pod signaturom 309.1 TOC. Radi se o skraćenom izdanju s uvodom Thomasa Benderà. 1987. L' Ancien régime et la Révolution. Edition revue et corrigée. - Paris, Gallimard, 1987. Knjiga se nalazi u knjižnici Institut Français de Zagreb pod signaturom 944.04 TOC. 1988. Democracy in America. - Translated by George Lawrence. Edited by J. P. Mayer - Harper, 1988., 778 str. - Harper Perennial

PRILOG

PROUČA VANJU

RECEPCIJE

211

Knjiga se nalazi u American Center Library pod signaturom 321.8 TOC. 1990. O demokratiji u Americi. Preveo Živojin Živojnović Sremski Karlovci, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Titograd, Centar za istraživaOko-izdavačku delatnost, 1990., 622 str. - Biblioteka Theoria, urednik Zoran Stojanović. Knjiga se može naći u gotovo svim većim zagrebačkim knjižnicama (ipak se ne nalazi u katalogu NSB). 1991. Democracy in America. The Henry Reeve text as revised by Francis Bowen, now further corrected and edited with a historical essay, editorial notes, and bibliographies by Phillips Bradley - New York, Alfred A. Knopf, 1991., 2 sv. sv. 1.: 434 str. sv. 2.: 401 str. Knjiga se nalazi u knjižnici Fakulteta političkih znanosti pod signaturom S 320.9*338. 1994. Stari režim i revolucija. Prevela Radmila Zdjelar. Pogovor Rade Kalanj. - Zagreb, Politička kultura, 1994., 277 str. Biblioteka Minerva, urednik Radule KneOević. Knjiga se nalazi u Gradskoj knjižnici pod signaturom 930 TOC s, u knjižnici Božidara Adžije pod signaturom 93 TOCQU s i u knjižnici Pravnog fakulteta pod signaturom IX - 3.150. Priređena je prema francuskom izdanju iz 1925. (v. gore).

S U M M A R I E S

ŠEFKO KURTOVIĆ

What Did Tocqueville Seek in The USA? The author emphasises the fact that Tocqueville wrote two books in time span of twenty years: De la Démocratie en Amérique and L'Ancien Régime et la Révolution. At that particular time Tocqueville was, as a member of the National Assembly, an active participator in French political scene. He never actually realised the difference between his works and his political orientation, which he himself called juste milieu or national realism. In the preface of De la Démocratie, Vol. I (1835), Tocqueville says that he „saw in America more than America itselfi. Since the first volume speaks the language of facts, it was very well received. The second volume, published five years later, speaks the language of political speculation and was, therefore, not so well received. France was, at that time, returning to the traditions of the Revolution. The moderate public wanted more democracy and social justice for all. Those demands were expressed through the Bonapart plebiscite and through Saint-Simon's ideas. Between 1830 and 1851 Tocqueville worked under different political regimes but the plebiscitarians were the only ones who made him work in isolation. Now an experienced politician, Tocqueville writes in the preface of L'Ancien Régime et la

SUMMARIES

213

Révolution that „he anticipated all events twenty years ago when he was writing about another societyi. An experienced reader will notice that all Tocqueville's works rest on an idee-mere. Fifty years after Tocqueville, James Bryce wrote The American Commonwealth and concluded that Tocqueville's work „is not simply a description of the country and its people but it is also a treatise about democracy itself, derived from American experiencei. Tocqueville can be compared with Burke, though in a different time frame. He thinks that the greatest virtue of American democracy rests on its conservative principles. At that time democracy in America was, however, a natural democracy, not a state or law-based democracy. Americans started to appreciate Tocqueville with the evolution of democracy and social justice. Political scientists and politicians of new conservatism rely on Tocqueville's works. Tocqueville is a founder of new democratic conservatism which became a term of reference in American reality, especially after the New Deal. His liberalism is a form of intellectual hypocrisy which aims at stressing negative characteristics of democracy.

I v o PETRINOVIĆ

Dual Nature of Democracy in Tocqueville's Model of American Society and Its Contemporary Relevance Alexis de Tocqueville, a philosopher of democratic liberalism, was by his very nature a dual person. This enabled him to express dual view points on different models of democracy. Tocqueville's dual nature manifests itself in his family background and his Weltanschauung. He was, as he

214

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

himself put it, an aristocrat by birth but a democrat by his intellect, since democracy was, he claimed, the political model of the future. In his famous work De la Démocratie en Amérique Tocqueville perceives American democracy as an ideal model of democracy that differs from its counterpart in Europe. The American model rests on liberal democracy intertwined with aristocratic tradition. Tocqueville stresses the fact that the American model of democracy is a dual process in which the central authority promotes equality of chances for all in order to reinforce the influence of the central authority and its creation of public opinion. However, democracy accelerates two processes at the same time: the first one weakens the authority by insisting on individual rights, and the second reinforces the authority by equalising the individuals, making them unable to oppose the authority. Tocqueville emphasises four factors which reinforce freedom and prevent despotism in a democratic society: division of power, freedom of the press, local democracy, and the founding of various associations. Tocqueville's reflections on the dual nature of democracy have contemporary relevance since they answer questions concerning transitions from totalitarian to democratic systems all over the world.

NIKOLA DUGANDŽIJA

About Tyranny of Democratic Majority in Tocqueville's Works and in Works of His Followers In his work De la Démocratie en Amérique Alexis de Tocqueville claims that democracy in the United States went a

SUMMARIES

215

step further. With no feudal heritage and offering equal chances for everyone, it created relations convenient for the democratic majority. The majority participated in economic, political, and cultural domains of life, but showed no interest whatsoever for more sophisticated spiritual ones. The power of that majority would occasionally take a form of tyranny, justified by sacred national interests. Even the religious organisations withdrew from political life, accepting the authority's viewpoints on transcendental questions. What Tocqueville noticed in America in the 1830s was the subject matter of later analysis, which showed the tendency of nationalism in that kind of political system. Nationalism simplifies human problems, prejudices and stereotypes are not hidden anymore, vanity reins, and the heat of the moment overcomes discursive logic. The systems where these phenomena become weaker can be considered more advanced but also not necessarily safe from regression to previous stages of consciousness, even to those of tribal origin. The tyranny of the democratic majority was discussed in works of Le Bon, Durkheim, Ortega, Canetti, and Supek, but from different points of view. Tocqueville's work is a prototype of the critical approach to history.

ARSEN BAČIĆ

Tocqueville on Freedom of the Press and Its Role in the United States of America Freedom in general represents the most dominant topic in all Tocqueville's work. „Une liberté modérée, régulière, contenue par les croyances, les moeurs et les loisi is Tocqeuville's basic credo. But what is Tocqueville's approach to freedom of the press and to intellectuals, who we-

216

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

re the most prominent speakers in favour of freedom of the press? Was freedom of the press in Tocqueville's time also a freedom „sans laquelle les autres ne peuvent Itre conquisesi (Mirabeau, 1719 - 1759), or a freedom which is impossible without other freedoms? The author raises a number of significant questions relating Tocqueville's understanding of the independent press, its role and importance for the modern society. Why does Tocqueville's De la Démocratie en Amérique celebrate freedom of the press above all other freedoms? The main reason can be related to Tocqueville's reflections on French experience concerning freedom of the press and the importance of the independent press for his own liberal point of view. Is there any difference between two kinds of revolutionary constitutionalism in France and in the USA if we compare the free press regulations and their importance for the public in both countries? Is there any difference between Tocqueville's reflections on freedom of the press in De la Démocratie en Amérique and L'Ancien Régime et la Révolution? Is there any progress concerning this issue from Tocqueville's time to the present?

JOSIP KREGAR

Alexis de Tocqueville and Local Democracy in the United States of America Alexis de Tocqueville was the first modern speaker in favour of the local self-government system. The ideas, developed after visiting the United States, became the basis of the modern perception of territorial and political decentralisation. Local communities should be self-governed. Duties which are being performed must be available to all, ac-

SUMMARIES

217

cording to their abilities. All members of a community should decide all questions concerning their own community. The importance of such a point of view can be understood if we compare the system of local self-government with centralised authorities, characteristic of France of the 19th century. Instead of a very strong hierarchy, nepotism and party principles, Tocqueville found in the United States a government based on local initiative, self-government with strong participation in the public life of the community. What Tocqueville saw in the United States was not a state of aristocracy and authority, but a state of community which gave strength to the democratic spirit of the republic. Immigration waves from England to New England created a group of loyal, dedicated, able and educated citizens which were actually on their own. In towns of New England political decisions in self-governed communities were based on citizens' gatherings. The most important decisions were made once a year. Select men, elected once a year, were in charge of executing those decisions and the officials of the local community were volunteers. Tocqueville considered such a system to be better, politically wiser, more democratic, cheaper, and more efficient that the French centralised system. According to Tocqueville, this is an ideal political system. He, however, does not believe this model could be transferred to Europe, Tocqueville's description of local democracy in the United States does not reveal all the facts. Tocqueville does not mention the American dispute about local government and federalism, which was very serious at the time. He ignores different political orientations. The author thinks that such a point of view reveals Tocqueville's system of values and his political intentions.

218

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

E L V I O BACCARINI

Tocqueville and Mill on Democracy and Freedom Alexis de Tocqueville and John Stuart Mill offered, in their exchange of experiences, two valuable analysis of freedom in a democratic society of the 19th century as based on Tocqueville's experience in the United States of America. In this treatise the word democracy has two levels of meaning: the social system and the political system. Tocqueville and Mill consider democracy to be an inevitable social phenomenon which can be established in two ways: in freedom, justice, and individualisation, or in tyranny, injustice, and massification. Tocqueville's perception of democracy in the United States helped many other authors in determining the conditions necessary for the development of democracy. Tocqueville and Mill came to the conclusion that the only condition for the development of democracy is creation of democratic associations and institutions. According to Tocqueville and Mill, parliamentary elections should not be the only condition for democracy to develop. Guarantees that every citizen has the right to participate in public life should also be taken into consideration. Such participation can be realised through the court of law (the jury) or through local government, and leads to decentralisation and to the political education of citizens.

M A J A BRKLJAČIĆ

Thomas Jefferson and Alexis de Tocqueville on Woman's Position and Her Role in American Society In the first half of the 19th century, in colonial America, an

SUMMARIES

219

individual could hardly survive isolated from the community. Low productivity was the main reason why a man created a family. But, not even that kind of a community was autarkic. A family was, however, the basic institutional unit with private ownership within the white population. The dynamics of family existence formed the main aspect of the social process. Woman's role should be seen in that context. This issue is an ideal area for testing liberal points of view and real, not proclaimed, democracy in individual societies. Thomas Jefferson claims that woman's place is in the house. Her task is, explains Jefferson, to create the proper environment for supporting man's identity. A woman should carry the burden of her family's happiness. She is responsible for harmony and domestic bliss. A woman should not discuss politics. The woman who „crosses the linei lets her society down and fails to perform her primary duties. Voting right should be denied to women. Jefferson claims that a woman creates the basis of economic and political stability of society by supporting her family and domestic harmony. Tocqueville also defends the natural division of roles by claiming that a woman should take the subordinate role in marriage. The problem of equality of sexes is, according to his opinion, better solved in the United States than in Europe. Americans stressed the natural difference between men and women. An American woman cannot leave her domestic duties, and yet, she was never forced to do so. Woman's subordination in the American society continues to exist. Both of these roles are equally important. A woman stands next to a man, both spiritually and ethically. This romanticist picture of the man-woman relationship in the 19th century America fails to draw attention to the fact that the two sexes were not equal when it comes to civil

220

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

rights issues. The law did not perceive a woman as a head of the family. Moreover, some rights were denied to her by the very same law. In order to defend that inequality, theoreticians have always emphasised the natural differences between men and women. In accordance with the theory of liberal thought as being patriarchal by its very nature, the subordinated status of American women in the last century not only correlates with but also expresses liberal democratic principles, showing all the practical limitations of theoretical thought on freedom and equality.

Drago Roksandić Alexis de Tocqueville and exceptionalism of American history Tocqueville deduces his comprehension of fundamental challenges arisen in his time (such as revolution, democracy, principles of freedom and equality) within the refined culture of historical reflection. This is one of the most important aspects of his „Democracy in America". Tocqueville himself underlined this intent in the book, as well as in his correspondence and „Reflections". Recent developments in ego-history and intensified interest in ego-documents in human and social sciences enable us to understand better both, Tocquevillefs motivation for his American journey in 1831 and contemplative perspective through which he appropriated his American insights. This was recently the major field of interest of FranÀois Furet who perceived not only Tocquevillefs comprehension of the challenge of democracy as a decisive epoch-making process but also his awareness of its historical potentials and limitations in American case.

SUMMARIES

221

Since its sensational appearance until recent receptions, Tocquevillefs work was read in America in various interpretations and from many different points of view, within divers cultures of thinking, and with heterogeneous historiographical consequences, being perceived as an argument in (dis) favour of the American civilisation. However, Tocquevillefs opinion has been one of the most essential footholds in evaluations of the unique particularity of American history within the world history, above all in tradition of democratic political culture, as its most recognisable case. Robert Nisbet, one of the well-known American experts in Tocqueville, writing about „many Tocquevilles" will say: „ ... the book in its entirety is a composite-one of extraordinarily diverse perceptions, reflections, and, far from least, moods." Thus, each and every reading is possible only in „ego-form". This particular form, including the entire creative human potential in its historical perspective, stimulates and persistently inspires new interpretations. Singularity of Tocquevillefs conception of American history remains an issue of singularity of its interpretation.

TOMISLAV ĆEPULIĆ

Receptiveness of Tocqueville's Works in Zagreb. Tocqueville Editions in the Libraries of Zagreb The purpose of this research was to establish the receptiveness of Tocqueville's works, according to editions which can be found in the libraries of Zagreb. Information on his works were found in the library catalogues. It is important to stress that this research dealt only with Tocqueville's works. Secondary literature on Tocqueville was not inclu-

222

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

ded due to time restrictions. It is by using such that one can investigate best how Tocqueville was received in particular periods. The research reveals rapid reactions to Tocqueville's works throughout the world. First editions of his most important works De la Démocratie en Amérique and L'Ancien Régime et la Révolution can be found in some libraries of Zagreb. After this first momentum, the interest seems to have ceased, especially in the last quarter of the 19th and the first quarter of the 20th century. It was impossible to find a single Tocqueville edition from this period. We also found that all editions (until 1874) came mainly from European publishers, although Tocqueville's works were regularly published in the United States. After 1925 European, and especially German, publishers were less represented. Copies of De la Démocratie en Amérique and L'Ancien Régime et la Révolution can be found in great number, while the other works are less represented. The appendix to this research contains all editions with library call numbers, according to each library, so that those editions can be available to all future researchers of Tocqueville's works.

R É S U M É S

ŠEFKO KURTOVIĆ

Que cherchait Tocqueville en Amérique? L'auteur souligne que, dans l'intervalle de vingt ans qui sépare la publication de ses deux ouvrages, "De la Démocratie en Amérique" et "L'Ancien Régime et la Révolution", Tocqueville a joué un rôle actif dans la politique française, étant le membre de l'Assemblée nationale. Tocqueville ne faisait jamais la différence entre ses écrits et ses opinions politiques, qu'il appelait le juste milieu, ou le réalisme national. Dans la préface du premier livre "De la Démocratie" (1835), Tocqueville souligne qu'il "a vu en Amérique davantage que l'Amérique"; ce livre veut parler le langage des faits et il a été bien reçu. Le seconde livre "De la Démocratie" paraît cinq ans plus tard, son langage est "philosopher sur la politique", et l'accueil en a été plus froid. Pendant la rédaction de ces deux parties du livre, la France retourne officiellement aux certains principes de la Révolution, mais, pour la partie modérée du public, ce retour aurait dû signifier un accroissement de la démocratie et de la

224

A LEX/S

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

justice sociale, exprimées par le plébiscite bonapartiste et les idées sociales, surtout celles de Saint-Simon. A l'époque 1830-1851, Tocqueville sert sous tous les régimes, mais comme les partisans du plébiscite l'ont isolé, il écrit de nouveau. Homme politique mûr, dans la préface de "L'Ancien Régime et la Révolution", Tocqueville écrit que " vingt ans auparavant, en parlant d'une autre société, (il a) écrit presque exactement ce qu'on lira ici". Dans la préface de "De la Démocratie en Amérique", il écrit que le lecteur attentif sentira que l'oeuvre entière est fondée sur une idéemère; donc, elle est présente dans les deux ouvrages. Cinquante ans après Tocqueville, James Bryce écrit "The American Commonwealth" et conclue que l'ouvrage de Tocqueville "n'est pas tant la description du pays et du peuple, que le traité ... sur la démocratie, dont on éclaire les conclusions de l'Amérique". Tocqueville est le Burke du 19e siècle; il voit les vertus fondamentales de la démocratie américaine dans ses principes conservateurs. En fait, c'est plutôt la "démocratie" de l'état naturel que la démocratie étatique et juridique qui fonctionne en Amérique. Tocqueville n'est devenu signifiant à l'Amérique qu'avec la progression de la démocratie et de la justice sociale; il sert d'appui aux politologues ainsi qu'aux hommes politiques adeptes du new-conservativisme. Tocqueville est fondateur de ce nouveau conservatisme démocratique, qui devient graduellement une des caractéristiques de la réalité américaine après le New Deal. Son libéralisme est une forme d'hypocrisie intellectuelle, dont le but serait de ne faire ressortir que les marques négatives de la démocratie.

R fi SUMI': s

225

I v o PETRINOVIĆ

La démocratie dichotome dans la représentation de Tocqueville du modèle de la société politique américaine et son actualité La nature même de la personne d'Alexis de Tocqueville, penseur du libéralisme démocratique, exprime le caractère dichotomique de sa conception des différents modèles de la démocratie. La dualité de la personne de Tocqueville se manifeste dans son origine et dans ses opinions. Aristocrate par son origine et par son instinct, il écrit lui-même que sa raison lui fait adopter la démocratie comme le modèle politique de l'avenir. En observant directement la démocratie en Amérique, il la comprend comme une sorte de type idéal différent de celui d'Europe. Le modèle de la démocratie américaine contient la démocratie libérale dans ses fondaments, mais il est également pénétré des résidus aristocratiques. Aussi Tocqueville montre-t-il que la démocratie américaine fonctionne comme un processus dichotomique, dans lequel le pouvoir centralisé stumule l'égalité, qui, à son tour, favorise l'influence du pouvoir central et sa création de l'opinion publique. Donc, la démocratie accélère simultanément deux processus contraires: l'un affaiblit le pouvoir en mettant l'accent sur les droits individuels, tandis que l'autre renforce le pouvoir, en égalisant les individus, et les rend impuissants à s'opposer à l'usurpation spirituelle de pouvoir. C'est pourquoi Tocqueville met l'accent sur quatre éléments qui renforcent la liberté et rendent impossible le danger du despotisme dans le système démocratique, à savoir: la séparation des pouvoirs, la liberté de la presse, les libertés provinciales et locales et les différentes associations de caractères variés.

226

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

Ainsi, son analyse des faiblesses de la démocratie reste actuelle, parce qu'elle donne quelques réponses au problème de la transition présente des régimes totalitaires aux régimes démocratiques.

N I K O L A DIJGANDŽIJA

De la tyrannie de la majorité démocratique dans l'oeuvre d'Alexis de Tocqueville et de ses continuateurs Alexis de Tocqueville montre dans son livre "De la Démocratie en Amérique" qu'elle a fait un pas en avant par rapport de celles connues jusqu'alors. Émancipée de l'héritage féodal, née dans un espace immense qui a favorisé l'égalité, dans le cadre des possibilités ouvertes de la promotion personnelle, elle a créé les relations favorables à la majorité. La majorité satisfaisait ses intérêts dans la vie économique, politique et culturelle, mais elle ne s'intéressait pas aux fruits d'esprit plus raffinés. De temps en temps, la force de la majorité se transformait en attitude tyrannique envers ceux des opinions différentes, justifiée à titre d'exigences nationales sûpremes. Devant cette opinion publique, même les organisations religieuses se retiraient et se contentaient de l'autorité dans les questions de la transcendance. Ce que Tocqueville a remarqué en Amérique dans les années 30 du 19e siècle, les analystes postérieurs de la démocratie seront en situation d'étudier plus systématiquement. Ainsi, ils pourront Suivre l'émergence de la masse dans le cadre de cette forme de gouvernement, en ce temps le plus souvent constitué nationalement. Dans cette masse, les questions humaines se simplifient, les préjugés augmentent, les stéréotypes grandissent, la vanité s'enfiarne et les affects l'emportent sur la logique discursive. Si ces processus af-

RÉSUMÉS

227

faiblissent, il est évident qu'il s'agit d'un type plus mûr de ce système, qui, quand même, n'est jamais à l'abri du retour aux phases de conscience dépassées, même celles de l'origine tribale. Dans le développement de l'idée de la suprématie, soit de la tyrannie de la majorité démocratique, qui a été si bien analysée dans les oeuvres de Le Bon, de Durkheim, d'Ortega, de Canetti, de Supek et des autres auteurs, bien qu'avec les points de départ différents, Alexis de Tocqueville occupe line place irremplaçable, et son oeuvre a devenu le prototype de l'histoire critique.

ARSEN BAČIĆ

Tocqueville sur la liberté de la presse et son rôle en Amérique Le thème dominant de l'oeuvre entier de Tocqueville est la liberté. "Une liberté moderée, régulière, contenue par les croyances, les moeurs et les lois" est le credo fondamental de Tocqueville. Mais, quelle attitude avait-il envers la liberté de la presse et ses partisans les plus fervents, les intellectuels? À l'époque de "l'orléanisme hypertrophié", la liberté de la presse a-t-elle toujours joui du renommé exprimé par le mot fameux de Mirabeau (1749-1819), selon lequel la liberté de la presse est cette liberté "sans laquelle les autres ne peuvent être conquises"? Pourquoi le livre "De la Démocratie en Amérique" (1835), avant toutes les libertés politiques, d'abord glorifie-t-il la liberté de la presse? La raison en est-elle la réflexion de Tocqueville sur les événements français dramatiques relatifs à l'expérience et la politique de la régulation de la li-

228

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

berté de la presse en France et sa relation avec ses idées libérales? Car, au temps où Tocqueville se prépare à commencer ses études de droit à Paris, la droite justifie l'élimination de la liberté de la presse en 1820, lors de l'assassinat du duc du Berry, par ces mots: "...le poignard avec lequel le duc est assassiné s'appelle l'idée libérale". La main qui tient le poignard seraient les journaux d'orientation libérale et leurs journalistes. La comparaison du régime juridique de presse qui, à l'époque de Tocqueville, est instable en France et stable aux États-Unis, a-t-elle eu pour but de montrer les différences considérables du sens et des objectifs de deux types du "constitutionalisme révolutionnaire"? De quelle manière Tocqueville réfléchissait-il sur la liberté de la presse plus tard, au temps de la publication du livre "L'Ancien Régime et la Révolution" (1856)? Quelles étaient les caractéristiques des deux régimes? Qu'est-ce qui caractérise le régime juridique de presse aux États-Unis aujourd'hui? Qu'estce qui a évolué du temps de Tocqueville jusqu'à nos jours?

JOSIP KREGAR

Alexis de Tocqueville et la démocratie locale en Amérique Alexis de Tocqueville est un des premiers avocats modernes du système de l'autonomie locale forte. Les idées développées après sa visite aux États-Unis font la base des conceptions modernes de la décentralisation politico-territoriale. L'administration de la communauté locale doit être autonome, les affaires publiques accessibles à tous selons leurs capacités, et le pouvoir de décision aux affaires communales appartenir à tous. On comprend le mieux l'importance de cette position si on

RÉSUMÉS

229

confronte le modèle de l'autonomie locale avec le modèle du pouvoir centralisé, présent en France à cette époque. Au lieu d'une administration où tout est hiérarchiquement subordonné au pouvoir central, où les employés sont désignés selon le principe de népotisme et d'appartenance politique, en Amérique Tocqueville a rencontré une administration fondée sur l'initiative locale, l'indépendance et la culture de la participation active de la communauté. L'État était constitué des communautés qui donnaient de la force à l'esprit démocratique de la république. Les vagues d'immigrations sur le continent américain, surtout de l'Angleterre et à la Nouvelle Angleterre, ont créé une couche des habitants religieux, habiles, même éduqués, laisseés à eux-mêmes, à leurs entreprises, leur ingéniosité et leur travail. Dans les petites villes de la Nouvelle Angleterre, les-centres de décision politique dans les communautés autonomes étaient les réunions de tous les citoyens avec les droits politiques. Une fois par an, on prenait les décisions les plus importantes et élisait les représentants (selectmen) chargés de s'occuper de leur execution, ainsi que les fonctionnaires de la communauté locale, ordinairement les volontaires qui exerçaient les fonctions administratives parallèlement à son travail régulier. Tocqueville a considéré cette organisation d'État comme moralement meilleure, politiquement plus sage, plus acceptable au point de vue de la démocratie, et encore moins chère et plus efficace que le système français centralisé. Selon Tocqueville, c'est une reproduction idéale de l'organisation démocratique. Cependant, il reste sceptique quant aux possibilités de transporter ce modèle au continent européen. Néanmoins, l'auteur trouve que sa description de la démocratie locale en Amérique reste défectueuse: il ne se penche pas sur le débat américain contemporain sur l'administration locale et le fédéralisme, il ignore les différences

230

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

des positions et des jugements politiques des Américains eux-mêmes. L'auteur estime que cette attitude laisse voir les intentions politiques et les valuers de Tocqueville luimême.

ELVIO BACCARINI

Tocqueville et Mill sur la démocratie et la liberté En échangeant ses expériences, Alexis de Tocqueville et John Stuart Mill ont offert deux analyses les plus remarquables du problème de la protection de la liberté dans la société démocratique. £)ans la plus grande mesure, ces analyses sont fondées sur l'expérience de Tocqueville en Amérique. Dans cet essai, le mot "démocratie" a deux significations: le système politique et l'ordre social. Tocqueville et Mill estiment que la démocratie, en tant que phénomène social inévitable au 19e siècle, peut se manifester de deux manières: comme la liberté, la justice et l'affirmation de l'individualité, ou comme la tyrannie, l'injustice et la massification. Les connaissances de Tocqueville sur le développement de la démocratie en Amérique ont aidé les auteurs à définir les conditions qui aident la démocratie à se développer au sens positif. Tocqueville et Mill ont concili que le seul moyen de garantir le développement du système social démocratique en liberté serait de garantir qu'il soit accompagné des institutions politiques démocratiques. Il ne s'agit pas seulement des élections parlementaires démocratiques, mais aussi de la garantie de la participation permanente des citoyens aux activités publiques. Les jurys populaires dans la procédure judiciaire et l'autonomie locale en offrent les possibilités. La participation politique ainsi garantie contribue à la décentralisation du pouvoir ainsi qu'à l'éducation des citoyens.

RÉSUMÉS

231

M A J A BRKLJAČIĆ

Thomas Jefferson et Alexis de Tocqueville de la place et du rôle de la femme dans la société américaine Du temps de l'Amérique coloniale, l'homme en tant que l'individu pouvait difficilement survivre isolé de la communauté. En raison du bas niveau de la productivité, il créait la famille, mais elle n'était pas autarcique non plus. Cependant, la famille est l'unité institutionnelle fondamentale dans la population blanche avec le droit à la propriété privée. La dynamique de l'existence familiale a formé l'aspect fondamental du processus social. C'est précisément dans ce cadre qu'il faut observer le rôle de la femme. Ce problème représente aussi bien un domaine exemplaire pour examiner le caractère libéral des idées des penseurs politiques, ainsi que pour vérifier le niveau réel (différent de celui proclamé) de la démocratisation de certaines sociétés. Thomas Jefferson va ainsi déclarer que la place de la femme est à la maison. La tâche de la femme, selon Jefferson, est de créer une ambiance qui soutiendra l'identité de l'homme. Elle est responsable de l'harmonie et du bonheur dans tous les ménages. Comme les femmes ne sont pas invitées à parler politique, il n'est pas besoin de leur donner le droit de vote. En assurant l'ordre domestique, la femme assure la base de la stabilité économique et politique de la société. Tocqueville défend également la distribution naturelle des rôles et estime que la femme doit confirmer sa grandeur par la soumission au joug matrimonial. Selon lui, les Américains ont mieux résolu la question de l'égalité des sexes que les Européens, en permettant que les différences naturelles entre les homme et les femmes s'expriment davantage. L'Américaine ne peut sortir du cercle des travaux ménagers, mais d'un autre côté, elle n'y est jamais forcée. Dans la so-

232

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

ciété américaine, la subordination de la femme subsiste toujours, mais les deux rôles sont également appréciés, et la femme est élevée au niveau de l'homme dans la sphère spirituelle et morale. Ces représentations romantiques des rapports entre les deux sexes en Amérique ne nous montrent pas le fait fondamental, à savoir que les deux sexes étaient inégaux en droits civils. La loi ne considérait pas la femme comme le chef de famille, elle l'a même privée de certains droits. Pour défendre ces inégalités et la dépendence de la femme dans la famille, les théoriciens ont toujours invoqué la nature. Le statut subordonné des femmes américaines du siècle dernier est non seulement en accord avec l'idée que la pensée libérale a toujours été essentiellement patriarcale, mais nous montre également toutes les limitations pratiques des idées théoriques sur l'égalité et la liberté.

DRAGO ROKSANDIĆ

Alexis de Tocqueville et exceptionalism de l'histoire américaine Un des aspects importants de l'ouvrage „De la Démocratie en Amérique" d'Alexis de Tocqueville est la culture de la pensée historique à l'intérieur de laquelle l'auteur interprète sa conception des défis fondamentaux de son époque (la révolution, la démocratie, ainsi que les principes de la liberté, l'égalité etc.). Tocqueville lui-meme s'y est expliqué aulant dans l'ouvrage mentionné, aulant dans sa correspondance, „Les pensées ..." etc. Les recherches récentes en égo-histoire, ainsi que l'intérêt croissant pour les égo-documents témoigné par les sciences humaines et sociales, permettent de mieux comprendre la motivation du jeune

RÉSUMÉS

233

Tocqueville partant pour l'Amérique en 1831, mais également le champ intellectuel dans lequel il percevait la réalité américaine. A l'époque récente, c'est François Furet qui s'est penché sur cet aspect, en montrant que Tocqueville ne savait pas seulement bien comprendre le caractère capital du défi démocratique, mais aussi mettre en évidence ses possibilités et ses limites dans le cas spécial de la démocratie américaine. En Amérique, depuis sa parution sensationnelle jusqu'aux accueils récents, l'ouvrage a connu des lectures nombreuses, qui partaient des points de vue très différents, à l'intérieur de différentes cultures de pensée, et avec des effets historiographiques très différents, en fonctionnant comme un argument „pour", mais aussi „contre" la civilisation américaine. Toutefois, dans le deux cas, les idées de Tocqueville étaient, et sont aujourd'hui, une des bases pour évaluer la singularité de l'expérience historique américaine dans l'histoire du monde, principalement dans la tradition de la culture politique démocratique, en tant que son exemple le plus distinct. Robert Nisbet, un de ses lecteurs les plus qualifiés, en écrivant sur „Many Tocquevilles", affirmera que, „ ... the book in ist entirety is a composite-one of extraordinarily diverse perceptions, reflections, and, far from least, moods." Chaque lecture particulière ne sera, donc, possible que sous une ,,égo-forme". Elle est stimulante et constamment active, parce qu'elle intègre toutes les capacités créatrices de l'homme dans sa perspective historique. La singularité de sa conception de l'histoire américaine est toujours de nouveau la question de la singularité de la „lecture" de l'oeuvre d'Alexis de Tocqueville.

234

ALEXS

DE TOCQUEVILLE

O AMERIČKOJ

DEMOKRACIJI

TOMISLAV ĆEPULIĆ

Contribution à l'étude de la réception de l'oeuvre de Tocqueville à Zagreb. Les éditions des ouvrages de Tocqueville dans les bibliothèques de Zagreb Le but de cette recherche a été d'analyser la réception de l'oeuvre d'Alexis de Tocqueville à Zagreb, d'après les éditions de ses ouvrages accessibles dans les bibliothèques de Zagreb. Les données sur les livres proviennent en premier lieu des catalogues de certaines bibliothèques. Quand ce fut possible, les livres ont été analysés de visu. L'analyse ne comprend que les oeuvres de Tocqueville lui-même, parce qu'il n'était pas possible de prendre en considération la littérature sur Tocqueville, à cause de la durée limitée de la recherche. La publication de cesvdonnées montrerait le mieux l'intérêt pour Tocqueville dans différentes époques. Cependant, nous considérons que cet article-ci peut également fournir certaines informations sur la réception des oeuvres de Tocqueville en Croatie. On constate que la réaction à l'apparition des ouvrages de Tocqueville dans le monde a été très prompte. Dans certaines bibliothèques de Zagreb, on trouve les premières éditions des ouvrages les plus importants, "De la Démocratie en Amérique" et "L'Ancien Régime et la Révolution". Après ce premier élan, il semble que l'intérêt tombe, notamment dans le dernier quart du dernier et le premier quart de ce siècle (on ne trouve aucun volume imprimé durant cette période). Les éditions de la période jusqu'à 1874 viennent principalement des imprimeries européennes (bien que durant ce temps les oeuvres de Tocqueville aient été publiées en Amérique aussi). Par contre, après 1925, les éditions européennes, notamment les éditions allemandes, sont moins nombreuses, tandis que les éditions américaines abondent.

RÉSUMÉS

235

Les exemplaires les plus nombreux sont ceux du livre "De la Démocratie en Amérique" et de "L'Ancien Régime et la Révolution", tandis que le nombre des autres livres n'est pas considérable. En appendice se trouve la liste de toutes les éditions des ouvrages de Tocqueville trouvées dans les bibliothèques de Zagreb, avec leurs signatures (suivant le système de chaque bibliothèque), pour rendre ces livres plus accessibles aux futurs chercheurs des oeuvres de Tocqueville.