Núria Amat - Ljubav I Rat.pdf

Núria Amat

Ljubav i rat

Preveo s katalonskog Boris Dumančić

Hena com

Ljudi danas ne govore „volim te‚ zbog straha. Takvi su bili i ljudi prije. Ni oni nisu govorili „volim te‚ zbog straha da ne ubiju ljubav nazvavši je njezinim imenom. Ljubav i smrt su, međutim, bile neizbježne. A misao častoljubiva. Muškarci i žene neprestano su preispitivali svoju slobodu. Suludo su se i namjerno izlagali opasnostima da bi upamtili kako postoje i da će povijest već nekako zabilježiti njihove sukobe, osvajanja i užase. Valentina Mur upoznala je Ramona Mercadera jednog sparnog dana početkom ljeta, nekoliko sati prije nego što su pobunjenu vojsku u četvrti Pedralbes na poslušnost primorali obični građani, koji su se u iznenađujuće kratkom roku organizirali za borbu i pritom pobijedili. Došao je red na pučiste da okuse poraz. Mnoge su među njima strijeljali. Bila je to pobjeda naroda koji želi biti slobodan, ali i početak dviju priča: jedne ljubavne i jedne puno mračnije, priče o užasu, izdaji i patnji. Nekoliko dana nakon tog podviga, dok je Barcelona proslavljala veličanstvenu pobjedu neprekidnim veseljem na ulicama koje su vrvjele puškama i prštale pjesmama i bezbrižnim osmijesima, mladi se par tom trijumfu revolucije veselio promatrajući zalazak sunca pod borovima na brdu Sant Pere M|rtir dok im se pred očima prostirao grad koji su i Valentina i Ramon odlučili lišiti svake prijetnje njegovoj netom stečenoj slobodi. Ona je bila odjevena po posljednjoj modi koja je vladala cijelim područjem republikanske Španjolske: crni radnički kombinezon, puška preko ramena, redenik i ukoso stavljena kapa preko jedne strane kose, razbarušene i raščupane od grana borova u priobalnom gaju. Bilo je vruće. Bili su žedni. Ali činjenica da su zajedno odagnala im je misli s tih osnovnih tjelesnih potreba.

Valentina je uz zadovoljstvo zbog dobro obavljenog posla osjetila i privlačnost prema muškarcu pored sebe te uzbuđenje zbog mogućnosti da s postrojbom žena bude poslana na Mallorcu kako bi je izbavili od fašističke čizme. Osim toga, pomislila je, ljeto je. A ljeto joj je bilo najdraže godišnje doba. Bilo je vruće, a razvoj događaja bio je nepredvidiv. Dok je tako očijukala, nitko ne bi rekao da je to ista ona žena koja je prije nekoliko dana pucala da bi ubila zbog uzvišenih ideala zvanih sloboda i jednakost među svim ljudima. Maštala je o Ramonovom poljupcu i ubrzo ostvarila tu želju. Nije to bio strastven i vlažan poljubac jer, iako ju je krasio srčan duh revolucionarnih djevojaka, još se skanjivala podariti usne prvom strancu na kojeg naiđe. Odmaknula se i pogledala ga u oči, shvativši da će on zbog takvog pobjedničkog držanja postati kao jedan od onih ratnih junaka zbog kojeg su se žene međusobno svađale koja će ga prije zavesti. Nosio je savršeno čistu i izglačanu odoru, kao nijedan drugi suborac iz Socijalističke mladeži. Njegovo je držanje bilo svojstvenije kakvom glumcu nego običnom vojniku. A bio je i poznat kao jedan od najboljih sportaša u gradu. Ipak, obeshrabrilo ju je što je bio škrt na riječima i to što je zagonetno šutio. Dok ga je promatrala izbliza, milujući ga pogledima i napajajući se mirisom njegove kolonjske vode, pokušavala mu je proniknuti u mane. Ramon je otkinuo grančicu ružmarina pored svojih nogu i sramežljivo joj je prinio kako bi je pomirisala. Sve što mu je odgovorila bilo je hvala. Seks je bio bolji kad bi mu prethodilo dugo i zavodljivo udvaranje. Ugodniji i u osjećajnom i u erotskom smislu. Znala je da se šutnjom u ključnim trenutcima uvijek okoristi onaj pametniji. – Hoćemo li u kino? – upitala je. Obećao joj je da hoće. Zatim ju je uzeo za ruku.

*

*

*

Velike revolucije u pravilu buknu nakon intenzivnog intelektualnog promišljanja te nerijetko bivaju popraćene velikim izljevima ljubavi njezinih junaka i likova. Nema rata bez ljubavi. A u tom ratu koji je upravo bio buknuo bilo je ljubavnih parova koji su se zajedno odlazili boriti na prvu crtu bojišnice. Bilo je i gardistica koje su pratile svoje muževe, prijatelje i rođake. Bilo je čak i slučajeva da majke prate sinove. Ali Valentina se neće povesti za tim primjerom. Stoga je odlučila prijeći s poljupca na razgovor. Sjetila se da nije vrijeme za ljubavna obećanja i da ljubav zasad ostaje s one strane njezinih stvarnih životnih očekivanja. Nije to bila njezina oholost. Tek primjerena količina zdravog razuma i opreza u njezinom pomalo luckastom načinu življenja. Zato joj je ta prilika da zavede uspješnog muškarca iz grada, pa makar i na jednu noć, postala teško izvediva i nestvarna. Kad je uz malo drugačiji pristup tom razgovoru i uz njoj nesvojstveno zamuckivanje nastavila tvrdnjom da se uz frankizam vodi još jedan jednako važan rat u kojem im valja pobijediti, rat pokreta za oslobađanje žene, on joj je odgovorio da se ratovi ne dobijaju samo pomoću riječi. Valentini je zasmetao osmijeh kojim je dodatno pojačao taj dvosmisleni odgovor. Odmaknula je ruku i pokušala se ograditi od njega. Ramon je utihnuo i podignuo obrve pri pogledu na gusto grmlje. Kao da ga je namjeravao pojesti. Nije podnosio žene sa stavom. A isto tako nije bio spreman zapodjenuti s tom gorljivom anarhisticom razgovor o svjetonazoru i političkim načelima. Radije je promatrao njezino uzbibano tijelo, nego da se izgubi u labirintima ideala i ideja koje su sukljale iz nje i preko njezinih uzavrelih usana. Mladog je komunista uhvatila nelagoda. – Problem je – rekao joj je – što vi i dalje želite biti organizacija, a ne stranka.

Valentina se naglo poželjela vratiti kući. Nerijetko je bila nagla u ljubavnim vezama. Polovica ljudi tratila je vrijeme na prepričavanje gluposti. Kad bi donijela odluku da će ostaviti muškarca, ne bi se ni na trenutak upitala postupa li ispravno. Ramon, pak, nije bio dobar sugovornik. Naglo je ustala i zagladila kosu. Prisjetila se svih svojih trvenja kako bi je drugi počeli poštovati kao osobu, dočim je on izgledao kao da mu je sasvim dovoljno što u njoj vidi djevojku koja je previše lijepa za ratovanje i pretjerano samostalna da bi uopće i pomislio zaljubiti se u nju.

*

*

*

Zamisao da uđu u kamion koji je upravo kretao na svoju posljednju vožnju u Barcelonu bila je Valentinina. Sjeli su na teret koji se prevozio, između vreća, oružja i streljiva. Vozač je provirio kroz prozor i upozorio ih da mu se žuri. Dobacio je neku prostotu pa su krenuli punom brzinom. Vozili su brdskom cestom Aigües i spuštali se brdskim zavojima u blizini sela Vallvidrera. Ramon, koji ju je promatrao krajičkom oka, iskoristio je treskanje vozila da je obuhvati oko struka. Pogled na grad obasjan rumenkastom svjetlošću predvečerja mamio je na ljubav i nježnost, ali Valentina nije uspjela razaznati ježi li se zbog tog krajolika ili pak zbog blizine muškarca koji joj se, na veliku žalost, ipak sviđao. Kamion je projurio ispred dvaju samostana časnih sestara koji su za vrijeme revolucije preuređeni u bolnice. Nekoliko metara dalje bila je kuća tekstilnog industrijalca Antonija Ramonede. Vila na tri kata, ni velika ni mala, imala je dva balkona na prvom katu, stražnji vrt, a sa sve četiri strane secesijska pročelja u boji lavlje kože s narančastim šarama. Kuća je ostala netaknuta, usprkos napadima ophodnih policajaca i prinudne odsutnosti njezinih vlasnika. Unutra su se poput iscrpljenih mrava vrzmale neke žene. Drvene grilje bile su zatvorene dan i noć da ukućanima pruže zaštitu, ali i da bi zaštitile još pokoju sliku koju novi gospodari grada još nisu zaplijenili. Kroz

glavna vrata izašao je Artur, najstariji sin obitelji Ramoneda, ruke su mu bile podignute uvis, a dva člana Federacije iberskih anarhista FAI uperila su pištolj u njega dok su sve to s prozora promatrale zastrašene i ožalošćene žene iz te obitelji. Nimalo zastrašen uhićenjem, Artur je zapravo djelovao iznenađeno. Koračao je polagano pod budnim okom svojih neprijatelja, kojima se onako usredotočenima na ulogu zlikovaca nije nikamo žurilo.

*

*

*

Artur je dva dana prije toga izašao iz svog skrovišta i bez prethodne najave stigao kući s namjerom da uzme nekoliko knjiga i drugih sitnica koje su mu u zaklonu bile potrebne. Bio je to miran mladić utonuo u svoje misli, sklon donošenju razumnih odluka, transcendentalnoj sjeti i čitanju djela književnih velikana. Iako se u njegovoj obitelji oduvijek smatralo neoborivom činjenicom da mu, s obzirom da je prvorođeni sin, ne preostaje drugi izbor zanimanja do rada u tvornici s ocem, on je sanjario da će uz mrvicu sreće moći povlašteno živjeti na račun svoje bolesti. Da je život težak, Artur je to znao od malih nogu. Stalno je bio bolestan. Njegova su pluća, nagrizena sušicom, uzrokovala da mu se pubertet svede na obilaženje svih mogućih toplica i lječilišta. Nerado je govorio o sebi. Ponekad bi mu bilo teško sjetiti se i svog imena. Pisao je da može misliti. „Život čovjeka se mijenja kad on piše‚. Činio bi to u slobodno vrijeme. „Čudan sam ja svat. Nemam prava čak ni na neuspjeh‚. Pisao bi na već ispisane komade papira u strahu da ne isprlja čisti list gomilom svojih gluposti. – Došao si da te ubiju – prekorila ga je tetka Lucrecia Palop kad je vidjela da se pojavio u kući. – Što da vam kažem, tetko! Takve su okolnosti. Rečenica je to svojstvena ljenčini, a ne filozofu. A Artur, koji nikada nije težio postati ni jedno ni drugo, rado je vjerovao da bi, da se kojim slučajem rodio pod drugim okolnostima, postao netko i

nešto u svijetu umjetnosti ili filozofije. U to je, imao pravo ili ne, i dalje bio uvjeren.

*

*

*

Članovi FAI-ja danonoćno su jurili cestama u crveno-crnim automobilima, u zovu i potrazi za žrtvama. Provaljivali su u kuće, plijenili imovinu, otimali njihove vlasnike i vodili ih na njihovu posljednju šetnju prema zidu za strijeljanje. Nije bilo prvi put da su ophodni policajci došli u kuću u Ulici Anglí kako bi uhitili industrijalca Antonija Ramonedu. Premda ga ni danas nisu zatekli (jer „taj gad je nestao‚), ipak su bili zadovoljni što će u zamjenu za njega ponijeti poneki dobar predmet. Osoba koja je neutješno plakala i neprestano preklinjala te zlotvore da se smiluju nad njezinim bratom bila je Mercedes Ramoneda. Naslonjena na zid vrtne ograde, nogama već gotovo na ulici, jecala je i uzrujano se vrpoljila u nadi da će joj u pomoć priteći kakav duh s nebesa. Kamion koji je dolazio iz smjera Tibidaba morao je naglo zakočiti. To je kočenje bilo plod slučajnosti i sretnih okolnosti na kojima su lakovjerni ljudi uvijek zahvalni, koliko god rijetko da se dogode. Sudbina ili, pak, Božja šutnja odlučila je da će upravo u trenutku kad je Mercedes, uvjerena da će na licu mjesta smaknuti njezina brata, istrčala na ulicu i vrisnula „Aaa... Aaa...!‚, puknuti osovina kotača tog kamiona i da će on naglo i neodložno zakočiti. Kad je shvatila da u sanduku kamiona sjedi njezin bratić Ramon, potrčala je prema njemu i zavapila prema nebesima da učini što god je potrebno kako bi spasio Artura. „Učini nešto! Za Boga miloga!‚ bila je uporna. „Napadaju nas!‚ Mercaderu je bilo teško odgovoriti na vapaje svoje sestrične. Po prirodi nesklon razgaljenim osjećajima, nije znao što bi, pa ih je propustio bez ijednog pogleda. Osim toga, nije volio viku žena. Ni njihove vapaje. A to se pokazalo kao prikladna stanka koju je iskoristio stariji razbojnik s pištoljem da zaprijeti toj nesnosnoj glupači.

– Ušuti ili ću te ustrijeliti. Ta je napeta situacija posve iznenadila Valentinu. Okrenula je glavu i vidjela da je uhićenik promatra i mjerka bez trunke srama. Promatrao ju je pogledom koji je došao odnekud daleko pa se na trenutak zaustavio na njezinom tijelu, a na trenutak na njezinu pogledu. Ona je prva pozdravila ophodnju prijateljskom gestom, čemu je dodala nedvosmisleni zahtjev da se ponašaju razborito i smireno. Nije se željela poistovjetiti s bijedničkim ponašanjem tih provalnika. Zbog pobune protiv vojske i posljedične narodne pobjede, provalnici i lopovi okoristili su se okolnostima revolucije i dobro omastili brk. Revolucija je, pak, bila nešto sasvim drugo. Bila bi to rekla naglas, ali u tom je trenu njezino namršteno čelo progovorilo umjesto nje. Zapovjednik ophodnih policajaca, neki Josep Serra, tek je pljunuo u dlanove umjesto odgovora. Gardisticama su bili dužni određeno poštovanje, ali ne i slijepu poslušnost; one su, na koncu, ipak samo žene, koliko god uživale u neprestanom prešetavanju prerušene u muškarce. Shvativši da joj se bratić Ramon ne osvrće na vapaje, Mercedes je promijenila taktiku i odlučila usmjeriti svoj plač prema ženi u njegovoj pratnji. Lucrecia Palop, malo pribranija, prišla je nekoliko koraka, misleći da njezina nećakinja raspolaže prikladnijim sredstvima za smekšavanje kamenog srca tog mladića kojeg je ona osobno gledala dok je rastao, igrao se loptom i odrastao u muškarca u sjeni stabala obiteljske kuće. Činjenica da se Ramon Mercader hvastao što je ateist, komunist, ženskar i konobar u hotelu Ritz nije ju toliko tištila kao činjenica da je on istovremeno i sin Caridad del Río, te „marksistice‚ koju je obitelj smatrala ženom raskalašenog života, poremećenom i opasnom u više pogleda i koja je, kako se šaputalo u obitelji Ramoneda, mogla biti plodom samo neke nepoznate genetske greške.

*

*

*

Ali još se jedan neočekivani događaj odvijao upravo u trenutku dok je Valentina razmišljala kako spriječiti taj nasrtaj ophodnih policajaca. Bila je to ljubav. Artur Ramoneda proživljavao je ljubavnu bol koja snađe čovjeka kada sudbina dobije zadatak odlučiti koju će žrtvu preobraziti u zatočenika neočekivane ljubavne zaluđenosti. Znak upozorenja nije bila samo njezina ljepota, kao ni užitak od saznanja da je njezin. Bilo je to bolećivo snatrenje da je može voljeti do beskonačnosti. Sada, na korak do smrti te kada i sama činjenica da postojiš djeluje nestvarno, on se kao grom iz vedra neba zaljubio. Ondje je shvatio da je ta djevojka u kamionu, onako zabrinuta lica i držanja svojstvena kipu, žena njegovog života. Zatomio je otrovni strah od svega oko sebe i na nekoliko kratkih trenutaka, koji su izgledali kao da su mu zadnji u životu, prepustio se sanjarenju da će ostatak života provesti s njom. Nije gledao niti je razmišljao i o čemu drugome. Gledao ju je kako si gladi raščupanu kosu. Pomogao joj je da izađe iz kamiona. Rekao joj je: – Osjećam se neobično radosnim što te vidim, kao da se oduvijek poznamo. Ona ga je gledala i neprestano mu se smiješila. Uživao je u njezinim očima svaku sekundu, znajući da je uzajamno zavođenje uvijek neujednačeno, te ju je pozvao na večeru u restoran Glaciar. Ili bi ona možda ipak više uživala u ljetnoj noći na brodu koji plovi nordijskim zemljama? Zbunjen oklijevanjem svoje drage, Artur je odlučio za oboje. Božici je valjalo ponuditi nešto nesvakidašnje. Sazdati joj njezin vlastiti Olimp. Na oči joj je stavio povez, ušao s njom u avion pa su sletjeli u Sankt Petersburg. Ni od te ljubavi, koju je upravo ukrao vremenu, nije mogao sakriti svoju ljubav prema stepi Rusije i njezinim izvanrednim piscima. Prema Rusiji, gdje pjesnik, koliko god to čudnim zvučalo, može umrijeti zbog pjesme. Volio bi je posvuda. Volio bi je i u paklu ognjenom. Sada ju je dobio za sebe, uz privid onih koji sanjare, pa mu se i mogućnost umiranja učinila ugodnom. Ako ga već moraju strijeljati, najviše bi volio da to učine pred tom nepoznatom ženom, njegovom zauvijek.

*

*

*

Lucrecia Palop dobro je poznavala Caridad, suprugu svog bratića Paua Mercadera. Sjedile su u istoj klupi u Školi srca Isusova u četvrti Sarri| nakon što se obitelj Del Rio vratila s Kube i odlučila svojoj prvorođenoj kćeri priuštiti najbolje obrazovanje. Dvije su se prijateljice zajedno pričestile u školskoj kapelici i primile u svoj pubertetski krug prijatelja učenicu Mariju Salses, koja će se poslije udati za brata Paua Mercadera i koja će se igrom sudbine bračnoga života naposljetku zvati gospođom Forcada. Obje su čestitale Caridad kad je kao novakinja ušla u samostan bosonogih karmelićanki. Ona je, pak, teško prihvatila što njezine prijateljice nisu osjetile Božji poziv. Pokušala ih je na to nagovoriti, ali nije uspjela. Unatoč tome, nastavile su razmjenjivati sličice Bezgrešna začeća i Sveta srca Isusova za sve vrijeme njezine kratkotrajne pripreme za redovničko zvanje. Caridad Del Rio nije trebalo dugo da odbaci habit svećenice te je sa samostanskog oltara, gotovo bez međučina, prešla pred svadbeni oltar. Udala se za Paua Mercadera, kojega je, slijedeći još jedan od svojih nagona, ostavila nakon što mu je rodila četvero djece, koje je bez oklijevanja povela sa sobom kad je bježala u Francusku, pozvavši se na svoj povijesni dug ponajprije prema anarhizmu, a potom i prema marksističkom prosovjetskom pokretu. U toj se priči o dolascima i odlascima sklopilo i jedno primirje, koje je njezin muž iskoristio da je zatvori u ludnicu u Sant Boiju. Ni to nije potrajalo. Uz pomoć svojih sljedbenika uspjela je pobjeći, vratiti se u Francusku i nastaviti političku borbu. Dvaput se pokušala ubiti, jednom si je prerezala žile, drugi put se otrovala plinom, oba se puta izvukla živa i zdrava zahvaljujući pomoći svoje djece u pubertetu. Osobito zahvaljujući Ramonu. Najpažljivijem, najuslužnijem i najvrednijem. Taj je mladić, bez imalo sumnje, bio pravo iznenađenje. Lucrecia Palop i njezina sestrična, gospođa Forcada, ljetne su dane provodile ispijajući sok u kući u Ulici Anglí i razgovarajući o glupostima i novim ludostima svoje stare prijateljice. Prisjetile su se

kako je stavljala komadiće razbijenog stakla na koljena tijekom molitve na Križnom putu koji bi časne sestre i učenice prelazile na koljenima cijelim samostanskim klaustrom. Caridad su oduvijek pokretale neobuzdane strasti. Njezina su neuspjela samoubojstva bila potaknuta razlozima koji nisu imali veze s politikom. „Zbog ljubavi koja nije bila ljubav, nego nešto sasvim drugo‚, ustvrdile su njezine bivše prijateljice. Ubrzo nakon objave rata, a Caridad Mercader ga je nanjušila, osnovala je sa sinom Ramonom komunističku stranku katalonske mladeži. No još je gore od toga, govorile su tetke, bila njezina zaljubljenost u najopasnijeg čovjeka tog vremena. U Rusa imena Leonid Eitington. Staljinovog tajnog agenta. Jednom rječju: đavo, govorile bi tetke Artura Ramonede, sablažnjene tom crnom mrljom koja im je prekrila obitelj. Bio je to nepoželjan utjecaj na njezinu djecu i na sve druge. Đavli su se, međutim, tjerali riječima.

*

*

*

Kakvo je drugačije ponašanje mogla očekivati Lucrecia Palop od Ramona? S FAI-jevcima se nije bilo šaliti. Da prilike nisu bile tako dramatične, Lucrecia bi natjerala Ramona da smjesta izađe iz kamiona, bilo da mora vikati ili mahati metlom. Kad je bio mali, brisala mu je nos i čistila uši. Čak je znala za onu dječju zaljubljenost Mercedes u svog bratića. Tetka je imala dovoljno obiteljskih razloga da povjeruje kako Ramon ni prstom neće pomaknuti da pomogne Arturu te da, što je bilo još teže zamisliti, barem na trenutak zaboravi svoje komunističke postulate u koje se ukotvio ne bi li pomogao da puste tog umišljenog mladića koji mu se, osim toga, nimalo nije sviđao. Takvo što nije bio u stanju učiniti čak ni za Mercedes. Lucrecia Palop je koraknula prema naprijed da je svi vide. Vidno uzrujan nezgodom koja mu je poremetila planove za to

poslijepodne, Ramon je izašao iz kamiona kako bi umirio svoju sestričnu. Nježno ju je zagrlio da je utješi, ali bez ikakve naznake kako namjerava riješiti taj incident. Dugo je nije vidio pa mu se učinilo da je narasla i da joj je kosa svjetlija od posljednjeg puta kad je došao po nju da je povede u kino. Pozdravio je i svoje suborce koji su ih napali, a Artura je izbjegavao pogledati. Nije se slagao s njegovim mišljenjem, koje je smatrao posebnim i kapitalističkim, što su, pak, bili najgori društveni poroci kojih su se riješili i koje su napokon uklonili iz društvenog života. Bili su to razlozi za koje su smatrali da su i više nego dovoljni da ga optuže za kontrarevoluciju. Tih su kaotičnih i burnih dana ophodni policajci imali slobodne ruke vršiti premetačine, uhićenja i zapljene nad svima za koje su sumnjali da podržavaju vojni ustanak. Buržuji i svećenici morali su umrijeti jer su se, u skladu s dekretom iz samog stožera ustanka, svi oni nalazili na istom fašističkom popisu pobunjenih vojnika. Bilo je jasno kao dan da su ophodni policajci došli zbog osvete. Ali iz nekog čudnog razloga koji su shvatiti mogli tek utopisti i mučenici, ni Ramon Mercader, a još manje Artur Ramoneda, nisu se odlučili oduprijeti napadačima i reći im da imaju krivu osobu. Muškarac koji je naciljao Artura dobacio je konopac drugome i naložio mu da mu veže ruke na leđima. Nitko nije rekao ništa. U tom je trenutku Valentina shvatila da Ramon samo glumata da ima suosjećanja te da zapravo prezire taj dio svoje obitelji obilježen, bez imalo sumnje, klasnim i staromodnim običajima za slobodarsko vrijeme u kojem su se borili. Ona je izgradila svoje stavove o klasnim razlikama. Koji su se očito razlikovali od stavova tih nasilnika, spremnih prozvati fašistima sve koji nisu poput njih. Valentina se trudila ne donositi preuranjene zaključke pod uvjetom da bogati i siromašni budu spremni promicati i podržavati društvenu revoluciju za koju su ona i tisuće muškaraca i drugih žena stupili u borbu. Uzela je čašu vode koju joj je ponudila Catalina, kuharica u obitelji Ramoneda, i vratila se u kamion kako bi pomogla netom pridošlim suborcima koji su pokušavali otkloniti kvar. Poslije

je sjela uz zidić ograde odakle je mogla bolje promatrati prizor koji ju je zanimao puno više od pogleda na grad s vrha brda Sant Pere Martir.

*

*

*

Ramon Mercader je i dalje stajao pored Mercedes i nešto joj tiho govorio ne bi li obitelj povjerovala da je i on na strani napadnutih. Prema njoj je iskazivao lažno suosjećanje u koje Valentina nije povjerovala. U tom je trenutku dobro promotrila zatočenika. Prvi dojam bio je dobar. Prestidljiv za njezin ukus. A možda i pametniji nego što je očekivala. Arturove oči nisu gledale mehanički kao Ramonove. Dovoljno su zračile samopouzdanjem da bez pritužbi prežive nevolju što je snašla cijeli svijet. Iz kuće su dopirali buka i lupanje vrata. Vjerojatno su to bili ophodni policajci koji su užurbano obavljali pretres. Ramon je i dalje stajao prekriženih ruku, uz Mercedes, kao da je zaštita potrebna njoj. Pušio je i pušio te usredotočeno razmišljao, ali nije gubio živce. Pomislio je kako bi mogao zatražiti pomoć Erna Gera, kojega su zvali „tetak Pedro‚, pa bi Artur mogao biti na slobodi još iste večeri. Tajne policijske službe većinom su bile pod izravnom kontrolom tog stranog birokrata kojeg je poslao Staljin. Ništa lakše od toga. Bilo je dovoljno skoknuti do kuće u kojoj mu je majka Caridad Mercader živjela s očuhom, zapovjednikom Eitingtonom, u jednoj od vila u Ulici Sant Gervasi, pa da istog trena na njezin zahtjev povuče veze i naloži oslobađanje Artura. No je li njegov bratić zaslužio takav poklon? Uz oprez svojstven svojoj ratnoj disciplini, odlučno si je odgovorio da nije. – Takav je život, Memé – rekao je Mercedes. – Vjeruj mi. A ona je, onako zbunjena zbog ljubavi iz djetinjstva, odlučila vjerovati mu i poslušati ga.

*

*

*

Čudno je to. Što je izraženiji bio prijezir Ramona prema svom uhićenom bratiću, kojeg su luđaci iz FAI-ja mogli svakoga trena smaknuti, to je Valentinina naklonost prema muškarcu svezanih ruku bila jača. Nadala se da će privući njegovu pažnju, ali on je bio poput pjesnika što vlada umjetnošću zavođenja žena, pa joj je izmicao i postavio između sebe i nje neku koprenu da ih razdvaja. Ona, koja je nekoliko trenutaka prije toga bila sretna jer je odlučila da će se s muškarcima samo zabavljati i da se nikada neće zaljubiti, počela se ponašati poput zatreskane šiparice. Odlučila je učiniti nešto da pridobije njegovu pažnju. Ophodni su policajci još bili u kući, smijali su se i zasigurno punili džepove predmetima koji im ne pripadaju. Iskoristila je trenutak i ušla obavijestiti te lupeže da je kuća, kao što su im vlasnici već potvrdili, višekratno pretresena i opelješena. Bila je to istina, ostale su samo knjige. Valentina im je otkrila knjižnicu u radnoj sobi. Brzo je pregledala naslove. Svi su je zanimali. Strast za čitanjem dovela ju je u iskušenje da ih odnese u nove prostorije Narodnog sveučilišta kojem je nasušno trebao materijal kojim će popuniti police. Već je smišljala kako to učiniti kad je primijetila da se na obližnjem stoliću dimi pepeljara puna opušaka te se predomislila. Naočale i dva lista papira ispisana rukopisom uspjeli su je odvratiti od te nakane. Pomislila je i da život neprestano pruža iznenađenja. Začulo se nečije prijeteće urlanje i smijeh. Koliko je uspjela vidjeti, u kući je bio još netko. Slučajno su naletjeli na njega u spremištu za ugljen. Jedan od razbojnika čuvao ga je vezanog za kuhinjsku stolicu i prijetio mu pištoljem. Kroz prozor koji je gledao na vrt ugledao je kako zapovjednik ophodne policije izlazi u pratnji Ramona, koji je pomalo odsutno govorio Arturu: „U gadnoj si nevolji, mali‚. Nenadani susret s ophodnjom bila je sreća za Mercadera: ne samo da ga je lišila obaveze da se zauzme za svog bratića, već mu je pružila priliku dvostruko ga kazniti za krivično djelo surađivanja s neprijateljem i prikrivanja informacija. Pogled mu se smekšao. Zatim

je ponovno razvukao svoj glumački osmijeh, na čemu su mu se svi oduvijek divili. Potaknuta radoznalošću i zbog želje da iznađe rješenje tog problema, Valentina je ušla u kuhinju. Pored sudopera je sjedila neka žena, izgledala je kao sluškinja, pognula je glavu i ogrnula se dekom te je pokorno slušala drugog razbojnika koji joj je zapovjedio da izuje cipele i pokaže svoja iznenađujuće velika i muškobanjasta stopala. Kosu je prekrila maramom s inicijalima anarhističkog pokreta. Jednim su joj potezom strgnuli odoru sluškinje, pa su svi ugledali polugolo tijelo žgoljavog i izmučenog mladića sumnjivog identiteta. Valentina se naježila. U kuhinji je izbila svađa. Policajac je stao pred njega. Jednim ga je potezom podignuo. – Ulovili smo crnog gavrana – povikao je. – Evo ga. Našli smo fratra! Zatim su usprkos očaju dobronamjernih zaštitnica tog nesretnika koje su vikale „Dosta... sad je dosta, zaista...‚ izašli na ulicu i po tisućiti put izvijestili o svom ratnom plijenu. – Imamo još jednog brata marista koji je zagrizao mamac. S ovim ih je već dvadeset i četvorica. Sada su naši. Naglasili su broj fratara kao da su miševi ulovljeni svi odjednom. Dok su se veselili svom ratnom plijenu, toliko su razjapili usta da su samo pokazali koliko su im prljavi zubi, na kojima kao da se utaborila četa žohara crnih poput tinte.

*

*

*

Za sve je bila kriva Catalina, kuharica obitelji Ramoneda. Kad je vidjela da u kuću ulazi taj brat marist, kojem je Artur pomogao da se sakrije od crvenih, primijetila je po izgledu tog fratra da je nježan i osjetljiv te je pomislila da bi od ono malobrojnih rješenja, kojima je raspolagala ne bi li spasila život tom svećeniku, presvlačenje u

sobaricu bilo najzgodnije. Vješta u kućanskim poslovima, odvažila se splesti mu pletenicu te ga je nagovorila da mu stavi rumenila na obraze i tako mu prikrije onaj anđeoski izgled što ga je taj svećenik nosio poput madeža. Poslije ga je upitala osjeća li se dobro u svojoj novoj koži. Odgovorio joj je da mu biti žena nekoliko dana djeluje poput pustolovine dostojne ponajbolje engleske kazališne predstave. Kad ju je zamolio da ga oslovljava pravim imenom, ona mu se nijednom nije obratila s ti, iako je bio odjeven u ženu. Valentina se već neko vrijeme pokušavala zbližiti s ukućanima koje su napali ti razbojnici. Krenula je potražiti fratru hlače i ponovno izašla u vrt, razmišljajući kojim bi dobrim izgovorom uspjela razuvjeriti policajce od tih zlodjela. Na pamet su joj padale samo Azañine riječi koje ti razbojnici sigurno nikada nisu čuli: „Vodimo užasan rat, rat na teritoriju svoje domovine; ali mi vodimo taj rat jer su nam ga nametnuli drugi. Doći će mir, a ja se nadam da će vas radost sve primiriti.‚ Umjesto da im očita bukvicu, jer se i ona sama s vremena na vrijeme znala zasititi riječi, prišla je kamionu i uzela svoju pušku jer naoružan čovjek ulijeva poštovanje, ali isto tako znači da ide u borbu. Stala je pred Artura, bila je bijesna na cijeli svijet jer današnje uhićenje daje sve naznake da će se pretvoriti u potpuno svojevoljno suđenje. Tada je, pod krošnjom ranjenog stabla za koje su vezali čovjeka, progovorila: „Sad je dosta, sad je dosta...‚ – Teško je to i tužno – rekao joj je on – ali ovamo su nas doveli neznanje i ludost. – Utihnuo je na trenutak. Zatim je nastavio: – Doista, jer vrijeme će prije ili poslije presuditi svemu i više ništa neće biti kao prije. Bio je to početak njihovog prvog razgovora. Arturov je glas zvučao kao more, kao suton, kao akademija i kao tajna. A Valentina je bila jedna od onih žena koje su se u stanju zaljubiti u muškarca samo zato što svečano slaže riječi i izgovara ih svjestan da govori u zagonetkama. Artur ju je odmah obavijestio o svom prijatelju Bernatu Amorósu kojeg su pronašli u spremištu za

ugljen, prerušenog u ženu ne bi li prikrio da je franjevac medijevalist. Govorio je to čovjek privezan za stablo kojemu su prijetili smrću, a koji je bio uvjeren da bi bilo manje nepravde i pogrešaka kada bi se pjesnicima i piscima dopustilo da se bave politikom. Razbojnici su im dopuštali da govore i nisu ih slušali. Čudili su im se jer su smatrali da su oni u pravu. Znali su, jer su se smatrali pravim muškarcima, da idealizam i učenje doprinose traćenju uma. Ramon Mercader je s određene udaljenosti pokušavao sve njih uvjeriti da optužba za prikrivanje kapelana ne pruža nikakvu mogućnost obrane dok se pak Valentina razveselila što s tim uhićenikom dijeli uvjerenje da je nasilje poput dvosjeklog mača i da uvijek izaziva bijes. Pod utjecajem mudrog i učenog oca, priznatog i dokazanog anarhista, Valentina je život posvetila uzdizanju slobode čovjeka i obrani ljudskih vrijednosti ponad bilo kojeg zakonodavstva koje bi stalo između njih. Sòcrates Mur, u strahu od negativnih utjecaja na obrazovanje svoje kćeri, osobno se posvetio njezinoj poduci u području osnovnih životnih znanja s namjerom da od nje učini građanku svijeta. Ni više ni manje.

*

*

*

Razgovor između to dvoje mladih odjednom je zasmetao ophodnim policajcima, a Ramonu još i više, koji je i dalje prekriženih ruku tiho stajao naslonjen na zid. Bernatu Amorósu stavili su krpu u usta zbog straha da mu se ne razveže učen jezik. Valentina je stala uz pjesnika i fratra i tražila pogodan trenutak da se zauzme za njih. Vođa razbojnika, kojeg su ponekad zvali Pep, a ponekad Serra, urlao je ispitujući uhićenike o oružju skrivenom u nekom kutku te palače. Od te je optužbe Lucrecia pobješnjela: „Ma o kakvoj to palači govorite!‚ rekla je. Zatim je uperila prst pravde u tog čovjeka i zaključila: „Ova kuća ima svoje dostojanstvo, ali raskošna nije‚. Cvjetovi kozje krvi zamirisali su u predvečerje i međusobno se gledali kako bi pružili utjehu Lucreciji, koja ih je redovito zalijevala.

Tu činjenicu nitko nije mogao opovrgnuti. Cvjetovi su još postojali. Bili su pravi. Rat je, za razliku od njih, izgledao smiješno. Još nije imao ni vremena ni dovoljno volje pomesti pred sobom drveće, pse, mačke, djecu i druga bespomoćna bića poput tih cvjetova što su tvrdoglavo odlučila preživjeti. Sumanut jer su drugi prije njega već pokupili kućni plijen, vođa razbojnika je nakon zadnjeg pretresa bio loše volje. Galamdžija Serra opsovao je staru lajavicu najružnijom rječju što je žena može čuti iz usta muškarca. Lucrecia nije ni trepnula. Stoga je odlučio da će rasipati barut ne bi li uništio kapitalističku klasu bogataša. Usprkos tome, i dalje je bilo očito da su zavjese i knjige bili jedini ostaci vrijednih predmeta što su još stajali među tim mračnim zidovima. Mnogi su znali da ih je razbojnik Serra, tijekom svojih pljački, spremao za osobnu korist, umjesto da njima obogati duh republikanskog anarhizma. Ne bi to blago podijelio čak ni sa svojom ženom i djecom. Provaljivao je u stanove i stambene zgrade u bogatim dijelovima avenija Diagonal, Passeig de Grada i Sant Gervasi nakon što je pobio njihove vlasnike koji su, na svoju nesreću, bili tvorničari, povjesničari, kapelani i redovnici, liberalni zastupnici, katalonski konzervativci ili, pak, obični smrtnici umjerenih uvjerenja. Nakon što su se karte stavile na stol, Ramon Mercader ponovno je postao onaj kulturni i pažljivi mladić koji kao da je izašao iz priručnika za savršenu gospodu. Zatražio je riječ i rekao tom gluhom i nesretnom slušateljstvu da se, prije nego što se ikoga neosnovano optuži, obavezno za to moraju podastrijeti dokazi. Koračao je vrtom kao da je ta kuća njegova. Ali dok je tako govorio, okrenuo je leđa ukućanima da bi mogao namignuti tom okrutnom policajcu u znak podrške, čime je potvrdio ono što će se ubrzo dogoditi: mladiće će odvesti pred narodni sud koji će na smrt osuditi novopridošle osuđenike uhićene zbog bilo kojeg razloga. Poticaj je mogao biti posjedovanje neke knjige ili raspela pa sve do obiteljskog prezimena koje miriši na moć i bogatstvo. Odande će ih prevesti na stratište Camp de la Bota, gdje je krvožedni narod dobio dozvolu strijeljati

osuđenike. Gardisti bi osobno ustupili svoje puške svima koji bi ih zatražili. S obzirom da nisu bili potpuno zadovoljni takvim masovnim ubijanjima, ti bi nasumični strijelci dodatno pljuvali po leševima i skrnavili ih. Izbezumljena plačem žena iz te kuće i svjesna da je nemoguće popraviti zatečeno stanje, Valentina je upitala kamo namjeravaju odvesti zatočenike. U čeku Sant Elies, odgovorili su joj. Tu su odluku donijeli i prije nego što su ih uhvatili. Kada je upitala za razloge zbog kojih ih vode u tu ilegalnu tamnicu umjesto da ih odvedu u zatvor Model, kratko su odgovorili da je jako kasno i da bi onamo morali pješke. Siti te znatiželjne gardistice, oni su nju podsjetili da mora izvršiti svoju revolucionarnu zadaću, pa su je zatražili da im pokaže police s knjigama, a ona ih je, kao sljedeći korak, morala preseliti u jedan od klubova organizacije. Svjesna da nema vremena na bacanje, Valentina im je odgovorila da se to nje ne tiče i da će o tome odluku donijeti sutradan. U vrtu su se mladići opraštali od žena iz obitelji. Govorili su ono što bi rekli svi mladi ljudi pomireni sa sudbinom u trenucima očaja: „Vidjet ćete da će nas ubrzo pustiti na slobodu‚. No zbog bajuneta koji im je bio pričvršćen oko pasa vjerovali su u suprotno. S Valentinom je bilo drugačije. Izričaj kojim se poslužio Artur da ostane uz nju bio je sazdan od znakova i pokreta koji su izražavali dubinu njegove žudnje i osjećaja. Otvorila su se prva vrata ljubavi. Gledali su se kao da se poznaju cijeli život. U toj su tek propupaloj naklonosti oboje u istoj mjeri bili pustolovi početnici, zbog čega su se izlagali velikoj opasnosti, jer je strast među njima bujala brzo i nesmetano. Valentina je prišla bratu Bernatu Amorósu, kojemu su bile potrebne nježnost i podrška, i rekla mu da će to uhićenje na koncu biti tek puka formalnost. Rekla je to potpuno uvjerena da je istina na njezinoj strani. Notorna je činjenica bila da je stožer anarhističke federacije dogovorio s međunarodnim predstojnikom braće marista isplatu dvjesto tisuća franaka u zamjenu za nesmetani bijeg u Francusku. Izvan sebe i uplakana, Mercedes je stala pred uličnu ogradu da

bi im prepriječila izlaz. Čula je kako govore da će je odvesti zbog kršenja pravila. Zašto nju? Nisu li im nanijeli već dovoljno boli? Valentina je tim bezočnim likovima posljednji put rekla da bi najprikladnije bilo odvesti te uhićenike u zatvor Model. Ramon Mercader se na njezine riječi nije ni osvrnuo. Kao da mu je kroz jedno uho ušlo, a kroz drugo izašlo. Zapovjednik policajaca je, pak, smrknuto stao pred nju. – Što ti to pada napamet, drugarice! Nije valjda da misliš da je to raj! – rekao joj je. Zatvor to, bez imalo sumnje, nije bio.

*

*

*

Teškim su ih korakom odveli u čeku Sant Elies. Uhićenici su šutke i pognutih glava koračali Ulicom Escoles Pies; morali su slušati psovke policajaca koji su bili ljuti što su protratili dan u lovu bez ikakve nagrade. Svima njima mogli su se razaznati tek obrisi. U trenutku odsutnosti čuvara, Artur je vidio da Bernat miče usnama, pa ga je upozorio. – Ne brini – odgovorio mu je ovaj. Slijedeći slučaj učitelja zatočenog u Sevilji, fratar je odlučio vjerovati da će ga zatvor potaknuti na učenje. Odlučio je da će se od toga trenutka ponašati kao da se ništa važno nije dogodilo. Donio je odluku da će vrijeme u pritvoru posvetiti učenju i književnosti. Učio je napamet. Vrlo je pažljivo slagao rečenice. Stigli su točno u deset sati. Smjesta su ih razdvojili. Artura Ramonedu gurnuli su u ćeliju koja nije bila puno veća od ormara i u kojoj je danonoćno morao biti šćućuren, pri čemu nije uopće bio svjestan kada je dan, a kada noć. Niz zidove je neprestano curila vlaga, a neko ga je snažno svjetlo nepodnošljivo dugo zasljepljivalo. Tijekom užasa kroz koje je prošao pri prvim ispitivanjima izgubio je

naočale, duhan i želju za životom. Ako je i mislio na Valentinu Mur, činio je to da ostane siguran da susret s njom nije bilo haluciniranje i da se uvjeri da će jednoga dana ipak umrijeti zbog ljubavi, kao što sada umire od straha da će se napatiti. Možda njegov čas još nije kucnuo. Ta je gardistica lebdjela nad njegovim ludilom i preklinjala ga da preživi. Ljubav je bila upravo to. Doista. Upravo to, pomislio je.

*

*

*

Nakon što su ga dva tjedna držali u izolaciji, bez mrvice hrane, s vrlo malo vode i izloženog zastrašujućim kricima drugih osuđenika, odvukli su ga uskim hodnicima i kamenim stepenicama na kat, gdje je mislio da ga čeka blažena smrt. Dvorana je bila vrlo mračna, a posjeli su ga pred snažan snop svjetlosti koji mu je pomutio vid. Više je razabirao obrise, nego što je jasno vidio tri muškarca kako mu pištoljem ciljaju u oči. Rekli su da su policajci u službi novooformljene revolucionarne vlade. Onaj najprodornijeg glasa obavijestio ga je da je optužen za aktivno sudjelovanje u danu „nacionalnog ustanka‚, uz dokaze protiv njega koji ga terete za suradnju s družinom odbjeglih vojnika u samostanu karmelićanki u Ulici Llúria. Kad je Artur kanio zaustiti da bi opovrgnuo tu optužbu, kao naposredni je odgovor primio šamarčinu od koje je pao na pod. Unatoč tome, uspio je reći: „To nisam bio ja‚. Optužujući glas nastavio je govoriti da je Artur bio jedan od malobrojnih izdajica koji su uspjeli uteći iz samostana nakon što su nasmrt ranili dvoje čuvara. Uslijedio je još jedan uznemirujući muk koji je on iskoristio da progovori, jasno i kao iz topa, o svojim kretanjima toga dana. Mogao je dokazati da je toga dana bio u lječilištu za oboljele od tuberkuloze pored Manrese. Nisu mu željeli vjerovati. Dok su mu prijetili ruskim ruletom, ta su mu tri klevetnika uporno govorila da se ponaša kao razuman i pametan čovjek, da prizna svoje sudjelovanje u tom zločinu i da propjeva imena drugih

upletenih osoba. Drugi je naglas dodao da je zbog same činjenice da je tvorničarev sin zaslužio „šetnju‚, poznati sport koji su kontrolne brigade sa svojim zatočenicima osuđenima na smrt svake noći upražnjavale ulicama Barcelone. Uz izgovor da je Kataloniju potrebno očistiti od kapelana, vojnika i buržuja, nudili su se s puškom u ruci biti im u pratnji tijekom njihove posljednje šetnje u životu. Svjestan da će ga ubiti, rekao on ovo ili ono, Artur se samo brinuo kako ostati budnim da može nastaviti s tim ispitivanjem. Vrlo brzo došao je red na nevidljivog svjedoka. Neki čovjek kojega su posjeli na stolicu u hodniku dobio je dopuštenje da govori. Iz dvorane za ispitivanje optuženi je savršeno dobro čuo tog lažnog svjedoka dok je davao iskaz da je vlastitim očima vidio optuženoga kako ubija čuvare i branitelje Republike. U tom je trenutku shvatio da nikada neće uspjeti pobiti ni jedne jedine riječi te toliko dobro uigrane farse, koliko god se trudio uvjeriti svoje mučitelje u svoju nevinost. Represivni aparat i spektakl bila su neophodna pravosudna sredstva kojima su, premda to nije bilo potrebno, opravdavali udarce beskonačnom okrutnošću i bez prethodnog ispitivanja. Skupnom batinjanju dodali su i uvrede. „Priznaj, skote‚, vikali su dok su se dvije zlokobne utvare izmjenjivale udarajući ga nogama i šakama u trbuh i leđa. Prijetnje su se nizale kao dobro pripremljena torpeda. „Ogulit ćemo ti kožu na trake. Bacit ćemo te bijesnim psima...‚ Arturu nije dugo trebalo da se sruši poput klade. Onesvijestio se, a da bi ga mogli nastaviti mučiti, morali su ga pljusnuti dvjema kantama hladne vode; uz to su mu se uporno rugali nazivajući to „ispitivanjem‚. „Ubit ćemo te, usrani fašiste, ali ne kako ti misliš‚. „Metak milosti? Samo se ti nadaj, gade‚. Krv mu je liptala iz tijela. Onako pomiješana s vodom, krv mu je oblila tijelo i prekrila ga poput poderane i žalobne tunike. Razderana mu je košulja prianjala za tijelo kao divovski flaster. Zakašljao je. Taj je kašalj očito razljutio njegove uzrujane krvnike. „Želiš li znati što smo učinili s tvojim prijateljem fratrom? Vrlo jednostavno. Ubili smo ga. I njega i cijelu njegovu družinu‚.

Zatim su udarcima i šutanjem podigli tu raskrvavljenu spodobu i skotrljali ga niz kamene stepenice. Zatvorili su ga u prostraniju ćeliju od prethodne gdje je, osim svojevrsnog madraca koji on nije mogao ni vidjeti, bio i neki željezni kolut obješen na strop. Izuli su mu sandale, povezali stopala u taj kolut i objesili ga glavom prema dolje. „Da polako umireš kao mučenici iz tvoje Crkve‚, drsko su mu rekli. Nastavili su s udarcima. On je i dalje gubio svijest. Ponovno su ga onako izudaranog bacili na slamnati madrac, odjenuli mu odjeću natopljenu krvlju i nastavili s mučenjem. Najslabiji među mučenima tako bi umrli. Krvnici bi se s vremena na vrijeme kladili koji će od njih uskrsnuti ili, pak, umrijeti. Zapravo je namjera krvničke brigade bila tako precizno uvježbati mučenje da na koncu ipak ne umru. Stoga bi se na neki način razveselili svaki put kad bi naišli na neko žilavo tijelo koje bi im se opiralo.

*

*

*

Više nije bio čovjek, već okamenjena životinjska sjena izbrisana iz sjećanja svijeta. Za onih malobrojnih trenutaka kada bi mu se svijest vratila u najskriveniji kutak misli, umjesto da proklinje svoju nesreću, on bi se radije zaigrao prisjećanja riječi i njihovog slaganja u zamišljene kutije koje bi arhivirao poštujući poredak koji bi drugi nazvali sjećanjem, a koji je njemu služio umjesto odmora, razonode i razuma. Vjerovao je da će udahnuvši život i trajanje jeziku uspjeti produljiti svoj život. Nalazio je utjehu u prizivanju glasova velikana književnosti. Zapamtiti da se ne bi umrlo postala mu je tog trenutka lozinka za preživljavanje. Osobito se posvetio prvim rečenicama slavnih romana. „Dugo sam na počinak polazio rano‚. Dugo se bavio prevođenjem te poznate Proustove rečenice na svaki jezik koji mu je bio poznat: francuski, katalonski, španjolski, talijanski ili latinski i trudio se različitim nijansama ukrasiti svoj prijevod koji nije nužno bio vjeran izvorniku. „Kada se jednoga jutra Gregor Samsa probudio iz svojih mučnih snova, ugledao se u krevetu preobraženog u čudovišnog kukca‚, ponovio je stotinu puta uvjeren da nije jedino

ljudsko biće kojemu je smrt preobrazila tijelo. Što se tiče Valentine Mur, djevojke koja mu se ukazala u životu kada ga je ophodna policija došla kući uhititi, razmišljao je o njoj sve vrijeme koje bi mu mučitelji dopustili. Tresla ga je groznica sreće zbog zaljubljenosti koja očekuje sve od voljene žene jer je mogućnost patnje zbog neuzvraćene ljubavi još daleka. Nije se čak ni usudio pitati hoće li je više ikada vidjeti. To i nije bilo najvažnije. Dobro je znao da je ljubav jedina umjetnost koju ne biramo sami i koju najdulje čuvamo u tajnosti. Dok je ležao na podu ćelije, s ranama iz kojih mu je curio gnoj, bio je siguran da je pronašao savršenu ženu. U svakom slučaju, razum nije izgubio ili zbog Valentine ili zbog silne sreće nakon susretom s njom. Sanjarenje o prilici kada će je ponovno vidjeti produljilo mu je život.

*

*

*

One noći kada su uhitili Artura, Mercader je pozvao Valentinu u šetnju tim gradom obuzetim euforijom i drugarstvom. Krenula je s njim niz ulicu, žaleći zbog nedostatka hrabrosti jer onog nesretnog poslijepodneva kada su uhitili Artura nije uspjela prisiliti svoje drugove na promjenu ponašanja. Ramonova bezvoljnost i kukavičluk sve su dodatno otežali. Bilo je strašno, ali ona se tada, onako opijena svjetlošću i pjevom slobode, zatekla u nekoj drugoj priči. Uživala je u noći. Barcelona je nije razočarala. Tih je prvih dana revolucije bilo teško odoljeti slatkoj stvarnosti teško stečene narodne pobjede za koju su se ljudi toliko srčano i posvećeno poput njezina oca borili tijekom silno teških godina obilježenih nemoći. Ulice su vrvjele ljudima, kazališta su bila prepuna, a ljudi su se grlili čak i ako se nisu poznavali. Svake su noći kafići i plesne dvorane bili puni. Predstave i kina ponovno su se otvorili. Grad koji je prštao životom mamio je

Europu, u strahu od fašizma koji je neumoljivo jačao. Muškarci i žene iz drugih zemalja dolazili su se ovdje napojiti radošću sveprisutne slobode, spremni predati svoje živote za duh Republike, a sve u znak podrške i ohrabrenja za borbu protiv frankističkog neprijatelja. Grad je postao glavni lik u mnogim pričama o ratovima i revolucijama sa sretnim završetkom. Želio je postati svjetskim simbolom slobode i bratstva. Ideala koji su se ubrzo počeli urušavati. Jedna od prvih naznaka ukazala se tog istog poslijepodneva, ali nitko od onih koji su to mogli spriječiti nije to učinio. – Mislim da nismo postupili ispravno – rekla je Valentina Ramonu. – Osim toga, bratić ti je. Ramon se samo nasmiješio i slegnuo ramenima. Ona je i dalje čvrsto vjerovala da pravi anarhisti republikanci, poput njezina oca, preziru svaki oblik represivne države jer ljudi prije svega zaslužuju da se prema njima odnosi ljudski i s razumijevanjem. Sit njezinih riječi, iskoristio je trenutak da joj prigovori zbog neprimjerenosti njezinih snova i pretjerano romantičarskog pogleda na svijet. Možda bi je na trenutak uspio smekšati kad bi je prvom prilikom uspio zagrliti. U tom mu se smislu pružilo više prilika svaki put kad bi ona izvojevala pobjedu kakvom teatralnom rečenicom koja bi Ramona navukla na njezin ideološki svjetonazor. Kad joj je rekao da se ne slaže s njezinom strankom jer su se priklonili modelu individualizma, nediscipline i nereda u gradovima čime obeščašćuju pokrenutu socijalističku revoluciju, ona mu je bez zadrške odgovorila: – Nemaš povjerenja u mene jer sam žena i jer kažem ono što mislim. On joj je odgovorio da mu je draža ratnica od filozofkinje. Ona mu je rekla da jedno ne ide bez drugog. Stoga je opet pribjegao svojoj staroj taktici i ponovno je uzeo u zagrljaj, iz kojeg se ona izvukla i prijezirno ga pogledala preko ramena.

Nakon pola sata hoda uronili su u miris mora koji ih je nadahnuo na najljepša i najodvažnija obećanja. U blizini luke naišli su na skupinu mladića i djevojaka koji su nasmijano i raspjevano izlazili iz nekog kazališta. Jedan od njih, imenom Pierre, pozdravio je Ramona. On je tom borcu odgovorio na besprijekornom francuskom i pristao razmijeniti s njim malo duhana. „Majka mi je Francuskinja‚, bezrazložno je slagao Valentini. Pomislila je da bi to mogao biti razlog zašto Mercader, koji je katalonski govorio gotovo savršeno, iskrivljava svako r. Nastavila je koračati i držati ga za ruku, iako je zapravo priželjkivala šetati s Arturom. Zastala je pred česmom. Popili su vode iz slavine i nastavili hodati niz Ulicu Muntaner dok nisu došli do Avenije Paral•lel, prisilnog odredišta mnoštva nemirne mladeži tih dana, što je osobito bio slučaj s kafićem La Tranquilidad.

*

*

*

Taj kafić, u koji su zalazili radnici, umjetnici i revolucionari, bio je na glasu kao najradikalnije i najvažnije mjesto svog vremena. U bilo koje doba dana ili noći bio je neizostavno mjesto susreta i rasprava među anarhistima, sindikalistima, borcima i poslodavcima. Buka, dim i nevješto prikrivene svjetiljke na zidovima, kojima je besmislena namjera bila prekriti rupe od starih metaka i projektila, sačinjavali su jedinstven ugođaj tog prostora. U tom je kafiću Durruti doživio jedno od svojih slavnih uhićenja, a ničime se nije moglo naslutiti da će, unatoč svemu što se dogodilo i što će tek doći, La Tranquilidad prestati biti jednim od mjesta najsnažnijeg simobolizma u Barceloni u vremenu revolucije. Upravo suprotno. Onamo se odlazilo kovati planove, raspravljati o političkim temama, smišljati nove poteze, kupovati i prodavati oružje ili se sukobiti s policajcem prerušenim u seljaka što se šulja i špijunira sugrađane. Te je noći La Tranquilidad bio na svom vrhuncu. Susjedne terase kafića Molino, Español, Paral•lel i Rosales prštale su idejama i oduševljenjem. Razgovaralo se bez bojazni da će netko nešto čuti, raspravljalo se s prijateljima i s neprijateljima, ljubavne su veze nastajale i raspadale se, a ljubavi se

rađale na jednu noć, na jedan sat ili za cijeli život, imajući na umu da je život u to doba ratnog ushićenja vrijedio malo, pa je samim time i ljubav još brže izgarala. Svaki je nasumični posjetitelj mogao za sebe reći da je ušao u taj kafić držeći svog partnera za ruku, a izašao iz njega s novom, tek osvojenom ljubavlju. „Svi smo spavali sa svima‚, usudili su se nakon nekog vremena priznati neki od najčešćih posjetitelja. Ramon Mercader nije volio zalaziti na takva mjesta. Smatrao ih je kaotičnim, grozničavim i izrazito trivijalnim. Njegova je pojava u društvu Valentine Mur pobudila zanimanje svih urotnika. Žene iz kafića nastojale su se domoći muškarca godine, dočim su muškarci odmjeravali od glave do pete tu slobodoumnicu krupnih očiju i povećalom joj promatrali tijelo, stražnjicu i dražesni joj hod. Par se našao u opasnosti da ih rastave. A njihanje bokovima među klimavim stolovima samo je pojačalo čaroliju tog mjesta. Valentina je osjećala da je to mjesto dio njezina postojanja i da neka neopisiva moć žari njezin duh svaki put kada onamo pođe. Odlazila bi onamo svaki put kad bi joj to dopustili posao u časopisu i u povjerenstvima kojih je bila član te aktivnosti Ateneua. U La Tranquilidad su se polagali temelji jednoga naroda zatečenog žestinom svojih ideala i ograničenjima vlastite krhke neodlučnosti.

*

*

*

Kako su se pomicale kazaljke na zidnom satu, podizao se ton rasprave, a mišljenja posjetitelja se razilazila. Valentina je na koncu sjela između dva druga iz Federacije, jedan je bio liječnik, a drugi novinar, i počela ih ispitivati o čeki Sant Elies, a već je znala da ondje radi jedan od ophodnih policajaca kojeg je pratio glas da je kriminalac prerušen u anarhista. Zatražila ih je da joj preporuče nekoga. Naveli su joj nepotpuna imena. Ništa što bi trebalo zapamtiti. Samuel Barber, specijalist za kirurška šivanja, nije joj želio ulijevati previše nade: – Otamo nitko ne izlazi živ. Mrtvi govore sami za sebe.

– Baš si životinja! – povikala je na njega. Pomislila je da Samuel pretjeruje i da previše brblja. Nije mogla ni zamisliti stvarnost svakodnevice u tim tajnim zatvorima. Takozvane čeke, kao što je to bio slučaj sa starim samostanom Sant Elies, vršile su nad uhićenicima ista ona mučenja kojima će ubrzo biti podvrgnuti milijuni nevinih za staljinističkog ludila i u nacističkim logorima. Upravo su u Barceloni Leonid Eitington, očuh Ramona Mercadera, i njegov drug Ernst Moricovič Gere, također Staljinov agent, nad zarobljenicima provodili u djelo dotad neviđene smrtonosne metode mučenja koje će poslije izvesti diljem izranjavane Europe, kao što su naprimjer bili, između ostalog, čupanje noktiju, utiskivanje užarenog željeza u tijelo, spajanje električnih žica na spolne organe, čerečenje naživo, okrećuće električne stolice, silovanja, batinjanja, davljenja, sakaćenja i masovna smaknuća muškaraca i žena. No ta će stvarnost tada mnogima biti, a velikom dijelu javnosti i ostati, nepoznanicom čitavih pola stoljeća.

*

*

*

Valentina je pomislila da je razgovor gotov kad joj je neki engleski mladić zaokupio pažnju svojim javnim nastupom, odvažnim, zabavnim i upečatljivim obraćanjem. Stalno je miješao engleske, španjolske, katalonske i francuske riječi. U tom je trenu mirno stajao i s petom čašom vina u ruci počeo sricati stihove Izgubljenog raja Johna Miltona. Samo su malobrojni među prisutnima mogli razumjeti taj spjev, premda su se glasno smijali njegovom učenom i razgovjetnom sricanju. Taj bi rapsod s vremena na vrijeme prestao sricati i vratio bi se spontanom tonu razgovora s drugovima, kaneći uvjeriti prisutne da se došao boriti protiv fašizma jer u opasnosti je također bila („don’t ever forget“) sloboda govora i pisanja. Taj je Eric za pedalj bio viši od Ramona Mercadera. Englez ga je nadmašio i u smislu za humor i u pameti. Kako bi nadmašio uspjeh tog stranog borca, Katalonac je s ponosom govorio da istinu ljubi više

od zapovijedi Marksističke socijalističke stranke i da na ulicu nikada ne izlazi bez puške i dviju granata koje je nosio u džepu. Sve koji su bili spremni slušati taj skup Eric Blair je uvjeravao da Kataloniju želi spasiti od fašističkog neprijatelja. Nekoliko je puta na šturom španjolskom ponovio da su neprijatelji unutar i izvan Španjolske. Začuli su se zvižduci. Neki su ga vrijeđali. „Pijanac, i gori od pijanca‚. Drugi su, pak, bili svjesni stvarnosti o kojoj je govorio taj Englez. On je izlagao, a da pritom ni u koga posebno nije gledao, ali je ipak u pravom trenutku dao naslutiti da misli i na fašiste i na komuniste. Zbog te se svoje verbalne drskosti Englez izložio opasnosti da ga otkuca neki od špijuna što su sjedili u tom kafiću. Nije ostavljao dojam da ga to brine. Upravo suprotno, ponosno i nezastrašen prijetnjama nastavio je isticati svoje slobodoumlje. Poslije je prišao Valentini, čiji je rad iz anarhističkog tiska već poznavao, te joj prisnim i odrješitim glasom svečano priznao. – Kad pobijedimo u ratu, napisat ću roman o svojim iskustvima u Kataloniji. Neće to biti roman za dokone djevojke. Bit će to knjiga protiv totalitarizma i u zalog demokratskom socijalizmu. Sprijateljili su se. Smijali su se šalama koje su samo oni razumjeli. Sjeo je pored nje i odvažio se pohvaliti joj parfem koji mu je mirisao na slatku vaniliju. Ili možda na prepelice u salamuri? Nju je nasmijala ta usporedba. „Mrzim prepelice‚, rekla je na nevještom engleskom. Ramon ih je zabrinuto promatrao s čačkalicom u ustima, što je bilo neuobičajeno za jednog Mercadera, bivšeg konobara u hotelu Ritz. Ona mu je čestitala na aktivizmu u britanskoj nezavisnoj radničkoj stranci. Rekla mu je da je njezin otac Sòcrates Mur imao puno povjerenje u tu stranku, osobito zato što je obistinio san da anarhisti i trockisti rade zajedno i u slozi. Rekla mu je, osim toga, da je njezina organizacija slobodnih žena odlučila nadići engleski model revolucionarnog socijalizma, kojemu je uputila kritiku zbog pretjerane snishodljivosti žena prema radnicama koje su im

pomagale. Ubrzo su shvatili da dijele dvije strasti kojih se ne mogu odreći: strast prema etičkom pogledu na život i drugu, podjednako iskrenu i neophodnu, prema pisanju iz vlastitog iskustva. – Mi novinari moramo slušati ljude i opisivati stvari onakvima kakve jesu. Nazdravili su još jednom čašom crnog vina i nastavili kritizirati posljednje poteze nekih vladinih političara. Ne shvaćaju li Španjolci da u ovoj zemlji ima previše stranaka i sindikalnih organizacija? – Nemoguće je pobijediti u ratu s toliko chessboard squares (šahovskih polja) – rekao joj je razočarano. – Španjolsku je zadesio rat inicijala. Priznala mu je da je u pravu. Taj je Englez bio jedan od rijetkih poštenih ljudi koji su se nakon poraza pobunjene vojske usudili zadržati kritički i objektivan stav prema tadašnjoj republikanskoj vladi i koji se nisu skanjivali javno progovoriti o neuspjesima zbog njezinog lošeg vladanja. Sit tog čavrljanja koje je smatrao lakoumnim i jeftinim, Mercader je poželio izgovoriti sljedeću dogmu: „U ratu ćeš ih ubiti ti ili će ubiti tebe‚. „Mora se priznati da je to istina‚, pomislilo je to dvoje sugovornika. Englez se ni u kom slučaju nije dao zastrašiti. Ponovno je ustao. Zamucao je. U mirnom je stavu bio siguran da će uspjeti sve izreći. Bio je ratničke naravi i hladne glave. Bez sramežljivosti izrazio je svoju zabrinutost za dogmatske stavove nekih drugova koji su radnički pokret uporno podvrgavah igri interesa i autoriteta staljinist{. Prolomio se pljesak, ali i zvižduci. No Ramon, koji se nikada ne bi odvažio na usmeno sučeljavanje (javni govor nije bila jedna od njegovih vrlina), odlučio je prešutjeti, i ne pokušati obezvrijediti uspjeh tog strastvenog govora, već upravo suprotno, nastaviti raditi u tajnosti za svoje partijske ideale, u skladu s navikama i pravilima. Nekoliko je dana prije toga primio tajnu zapovijed da obuči nekog britanskog druga kako bi špijunirao stranog borca imena Blair. Bio je to isti čovjek što je sada bljuvao taj antirevolucionarni i

trockistički govor. Taj špijun kojeg je obučio Ramon zvao se David Crook i u tom je trenutku sjedio za šankom u kafiću, pio pivo i pokušavao se svidjeti dvjema studenticama iz Vica koje su bile spremne žrtvovati svoje ljetne praznike za markističku katalonsku revoluciju. Nasrtljivi stranac što im je neprestano dosađivao šalama uporno ili je provocirao pitanjem je li pobuna za koju se one zalažu više katalonska nego marksistička ili, pak, više marksistička nego katalonska. Pogledali su sat. Prošla su dva sata ujutro. Sutrašnji će dan biti odlučujući za to dvoje zagriženih idealista koji su, iako se gotovo nisu poznavali, uživali u istim pjesmama, strastima i neupitnim istinama. Eric Blair sutradan je trebao izaći iz vojarne Lenjin sa svojom kolonom gardista i uputiti se prema aragonskoj bojišnici. Valentina Mur se, pak, trebala pripremiti za odlazak na bojišnicu na Mallorcu, koju su već bile zauzele nacionalističke snage i koje su se spremale zauzeti i ostale bakarske otoke. Dan koji je Valentinu obasjao suncem i ispunio ljubavnim stremljenjima okončao se uz osjećaj praznine i zbunjenosti koje je u velikoj mjeri potaknulo neshvatljivo ponašanje njezinog druga. Ramonove su je oči i dalje probadale kao bodeži. Otišla je bez pozdrava. S vrata im je kroz dim kafića otpuhnula poljubac s dlana. Zatim je ušla u tramvaj, misli još opterećenih svime što se dogodilo tog dana.

*

*

*

Valentina se probudila rano. Žurno je morala napisati članak za dnevne novine, a plahta joj se splela oko nogu kao da je želi zadržati u krevetu. Slika Artura Ramonede iz njezinog sjećanja nastavila je spavati u zrcalu u spavaćoj sobi. Prethodne ju je noći u snu nosila visoko uzdignutu na pobjedničkom barjaku; na trenutke se budila, a zatim bi ponovno usnula i učvrstila uspomenu na njegove čarobne poljupce. Kad je ustala, odlučila je odagnati misli na Artura i tako

prepustiti svoje srce nekim drugim, budućim susretima. Tiho da ne probudi majku, koja je spavala na trosjedu na ostakljenom balkonu samo da ne bi morala spavati na krevetu koji je toliko godina dijelila s mužem, sjela je za stol u blagovaonici. Članak je započela naslovom „BEZ ŽENA NEMA REVOLUCIJE‚. Dok je pisala, shvatila je da je njezin tekst pod očitim utjecajem razgovora koji je prethodnu noć vodila s onim engleskim borcem. Pomalo se zabavljala u odlomku gdje je upotrijebila neke od njegovih osobnih zahtjeva: „Od ženki do žena, od ropkinja do sudružnica, od ljubavnica do prijateljica‚. A strančarski prizvuk toga članka zaokružila je pozivom: „Manje politike, a više oružja!‚. Prema njezinom je poimanju novinarstvo moralo biti odraz istinitih činjenica. Ozbiljno je shvaćala posao pisanja, a izričita joj je namjera bila da joj članci budu svojevrsni doprinos poboljšanju trenutačnog stanja, pri čemu je također zamišljala sve ono što bi voljela da se u stvarnosti dogodi. Istovremeno se neprestano preispitivala o svrsishodnosti rata koji se vodi samo riječima. Nije se ona uzaludno pripremala za bojišnicu. Rat je, rekla je na koncu, neophodan da se izbjegnu još veće katastrofe. Svrha rata je, usprkos svom čemeru, postizanje mira. Nakon što je sve to ispisala, članak je izgubio na poetičnosti, ali prema njezinom mišljenju dobio je na vjerodostojnosti. Nije imala dlake na jeziku. Završila je članak i presvukla se u haljinu, ali pola je sata zakasnila na sastanak koji je sazvao Centralni komitet antifašističke garde, pa joj je dugo trebalo da se smjesti među svoje drugove. Zbog ushićenja i vike prisutnih držala su podalje od epicentra sastanka. Razgovaralo se o Durrutijevoj koloni, o Katalonskim škanjcima i o anarhističkoj skupini Zemlja i sloboda pomoću koje se željelo doći do Madrida i pritom na život ili smrt izazvati sve koji im se ispriječe na putu. Šaljivo ozračje tog skupa navodilo je na zaključak da su prisutni zadovoljni što mogu umrijeti braneći pobjedonosnu revoluciju. Budućnost je svim okupljenima izgledala blistavo, a glavna tema razgovora tih kolovoskih dana bio je odlazak mnogih Katalonaca na

Mallorcu, usredotočenih na glavni cilj koji je bio preotimanje pučistima tog velikog otoka. U zamračenoj se Barceloni posvuda razgovaralo o strateškoj važnosti Baleara te se isticao nedovoljno izraženi ratni interes katalonske Vlade da pohod poluči uspjeh. Bilo je itekako točno da Balearsko otočje omogućuje kontrolu nad pomorskim pravcima prema španjolskoj obali južno od Valencije, a otočje je, osim toga, bilo i odlična platforma za ratne avione. Ali oduševljenje tim skorim ratnim pohodom, o kojem su se rastrubile radijske postaje, pretvorilo je taj plan u opasnu pustolovinu. Ushićeni tim pohodom, Katalonci su počinili glupost objavivši putem radija i novina vijest o planiranom napadu. Budući da je time bio uklonjen element iznenađenja koji se koristi u svakom bitnom ratu, Valentina je neprestano razmišljala kako su neprijateljske postrojbe sretne i vesele dok čekaju dolazak osam tisuća sanjara potaknutih samovoljom nepostojeće mašinerije i postrojenih na brodovima poput ratobornih igrački. Na papiru nije bilo sumnje da strateška igra izgleda savršeno. Republikansko je brodovlje raspolagalo dvama razaračima, jednom krstaricom, četirima trgovačkim brodovima, jednom podmornicom i sa sedam hidroaviona. No kako je prijepodne odmicalo, Valentina je proniknula i u druge političke namjere, prikrivene reklamnim panoom tog ratnog pohoda. Katalonska Vlada Generalitat morala je povratiti svoj ugled kod mnogobrojnih katalonskih organizacija i ostalih narodnih silnica, pa je „osvajanje Otočja‚ odlučila prikazati kao veličanstvenu pobjedu svojih političara. Bilo je tu i neslaganja i durenja među prisutnima na Komitetu, ali nasreću ili nažalost, kao što je to netko rekao, svi su bili na istoj strani. Valentina se željela boriti kao i svi drugi, a jamstvo da će ići bilo joj je to što je bila članica skupine žena okupljenih na brzom tečaju ratovanja na prvoj crti bojišnice, zbog čega ju je vijest o Vladinim licemjernim interesima pljusnula kao kanta hladne vode u lice. Više nije bila sigurna. Moralo je biti načina da nešto učine, umjesto da dopuste da ih povlače kao lutke na koncu. Umirio ju je prijatelj Camil Duran, koji ju je zagrlio i

poveo da se uvjeri da je ime Valentina Mur na popisu putnika broda Marqués de Comillas, opremljen od toga dana kao posebni medicinski brod. Dogovorila se s dvjema kolegicama iz redakcije novina da će se u dva sata poslijepodne naći u novom restoranu hotela Ritz. Stari i ugledni hotel, koji su zaplijenili radnički sindikati, pretvorio se u javnu gostionicu s jelovnikom koji je odudarao od raskošnih zastora i otmjenih salona, sada besplatno otvorenih građanima. Stotine radoznalka i galamdžija razrogačenih su očiju pružale tanjure istim onih konobarima koji su se donedavna natjecali u služenju markiza, tvorničara, glumaca i otmjenih gostiju, a sada se jedini žalili zato što moraju podnositi nekulturno ponašanje tih skorojevića bez pristojnosti, stila i kulture. Brzo je poručala. Odglumila je da joj se žuri. Potom je u kariranoj suknji koju je nosila taj dan i bijeloj majici s puno gumba istrčala prema kući u Ulici Anglí. Sebi nije ništa pokušala objasniti. U improvizaciji je oduvijek bila uvjerljiva jer kad bi, kako je tvrdila, predugo razmišljala o nečemu, sumnje i zbrka u glavi sve bi joj upropastile. Intuicija i staloženost bile su njezine velike saveznice. Unatoč tome, koji je bio razlog tim ispadima osjećaja kao, naprimjer, kad se onoga jutra pri izlasku iz kuće rasplakala?

*

*

*

Lucrecia Palop otvorila je dvorišna vrata i pokajala se čim je shvatila tko je pred njom. Ako je ta komunjara došla opljačkati ono malo što je ostalo u kući, neka joj bude jasno da joj ona to neće olakšati. A ako je mogla odnijeti Arturove knjige, pripremila je dobru strategiju kako je ucijeniti. Iako uopće nije skrivala svoje gađenje prema njoj, dugo ju je zadržala ispod vinove loze na sjenici, gdje su se sklonile od sumnjičavih pogleda susjeda koje je s pravom krivila što su otkucali da se u kući nalazi fratar Bernat Amorós i što su zbog toga uhitili i njega i njezinog voljenog nećaka. Valentina se nije zastrašila te

je smjesta prešla na stvar. Upitala ju je ima li novosti o Arturu i fratru. Uvjerena da je mudrije šutjeti, Lucrecia joj počela govoriti o nečemu drugome. Željela je biti sigurna da se neće rasplakati pred tom nepozvanom gardisticom pa je iz džepa izvadila rupčić. Žene su tada uzdisale jednakom lakoćom kao što su i disale. Valentina ju je pokušala utješiti. – Slušajte – rekla je – nije sve izgubljeno! Vjerujte mi! Njezina je najveća vrlina bila dosljednost samoj sebi. Bila je velika optimistica, kći velikog pesimista Sòcratesa Mura. Poprilično je to dobro odigrala jer joj je Lucrecia Palop vrlo brzo pala pred noge i smekšala se poput kolačića u kavi. Priznala joj je da se boji da su Arturu učinili isto ono što su učinili veterinaru iz Ulice Pomaret i mljekaru s Trga Sarri|, kojega su ubili zajedno sa ženom i kćeri ispred sakristije župnika Enrica Culeta. Donekle joj je pao kamen sa srca kad ju je Valentina, nakon što joj se izjadala, uvjerila da je u nekim slučajevima najbolja vijest kad nema vijesti. Mercedes Ramoneda, koja je tada ušla na ostakljeni balkon da joj ništa ne bi promaklo, potvrdila je njezine riječi. No poziv da uđe u kuću kroz vrata za poslugu uputila joj je Catalina. Da se ta gardistica kojim slučajem ne bi opet oduševila Arturovom knjižnicom. „Daleko od očiju, daleko od srca‚. Tako je govorila ta zlobnica. Jasnim i kristalno čistim rečenicama poput jeke. Sjele su za kuhinjski stol kao da namjeravaju održati radni sastanak. Catalina je stajala pored štednjaka i nadgledala ih. Te su tri žene pokušavale ostaviti dojam da su smirene i sigurne u sebe da došljakinja ne bi posumnjala da su cijelu noć molile krunice i ponavljale molitve. Ali ipak ih je odavalo neprestano drhtanje ruku koje su bile ušiljene i usplahirene kao ježeve bodlje. Valentina je predložila da potraže pomoć rođaka koji imaju veza u Vladi; čula je, na koncu konca, da im je Ramon Mercader rođak. Lucrecia Palop ju je pitala šali li se. Ramonovu majku Caridad del Río poznavala je predobro. Osim što ju je smatrala luđakinjom, bila je i loša osoba. Bezobzirna žena. Samo bi pogoršali situaciju.

Valentina se odvažila izreći svoje pristrano mišljenje o Caridad Mercader. Koliko je ona znala, bila je to snažna, pametna i ponekad opasna žena. Ljudi su je se bojali. Govorili su o njoj kao o „onoj utjecajnoj ženi u komunističkoj partiji i izvan partije‚. Neki je golub usred njihova razgovora zastao na prozorskoj dasci i zatražio kruh koji mu je Catalina redovito bacala. Ali ništa od toga. Danas nije bila raspoložena za milodare. – Uskoro više ni golubova neće ostati – rekla je Lucrecia ženama. U tom je trenutku Mercedes usput rekla nešto što je moglo biti važno. Rekla je da je nekoliko dana prije „pobune‚ Ramon Mercader došao u kuću u Ulici Anglí s prijedlogom da povede svoju sestričnu u šetnju. Naklonost što ju je osjećao prema Mercedes, jedinoj osobi u obitelji za koju ga je vezalo nešto nalik ljubavi, oduvijek je bila povod govorkanja na obje strane tog klana. Ramon joj je predložio da pođu automobilom koji je zaplijenio francuskom veleposlaniku. Parkirao ga je pred ulaznim vratima, a na prednjem je sjedalu sjedio njegov mlađi brat Lluis, koji je nosio pušku Winchester kalibra 22 kojom je, govorio je taj dječak, sjedeći na slonu mogao ubiti skupinu ljudoždera. – Sve je to bilo ukradeno – naglasila je kuharica Catalina, za slučaj da to neka od njih nije shvatila. Valentina je kimnula u znak podrške. U toj je kući osjetila nešto nalik toplini svoga doma, skromnijeg u smislu raskoši u usporedbi s kućom u Ulici Anglí, ali podjednako jednostavnog u ponašanju i svjetonazorima. Predložila im je da počnu djelovati u smjeru na koji im je upravo ukazala Mercedes, imajući sve vrijeme na umu da će u slučaju nepovoljnog razvoja događaja slijediti svoj njuh, što joj se učinilo najboljim načinom da postignu nemoguće. Arturova sestra mogla je poslužiti kao put do Ramonovog srca kako bi iskoristili njegova poznanstva i veze i čim prije oslobodili njezinog brata. Susret s tom gardisticom, odbojnom na početku, na koncu se pretvorio u prijateljski razgovor u kojemu su bili dopušteni smijeh, suze i tajne jer osjećaje, kad su iskreni, prožme i uzburka isti duh.

– Ako mene pitaš, umjesto da ovako čučiš zaključana u kući, trebala bi izaći na ulicu i pridružiti se drugim republikancima – odvažila joj se reći Mercedes. Njoj se učinilo da je čula: – Pridruži se Ramonu. Voli ga. Valentina je predložila da joj osobno u tome pomogne. Mogla ju je odmah uključiti u jedan od centara socijalne pomoći za obuku djevojaka boraca. – Što bi voljela raditi? – upitala ju je. – Šivanje, škola za bolničarke, strojopis, francuski...? Mercedes nije morala dvaput razmisliti. – Bolničarka – rekla je. – To je jedan od mojih poziva. Oduvijek mi se sviđao. Nije lagala. Dokaz tomu bile su njezine razvučene, nasmiješene usnice. Lucrecia ih je ostavila da razgovaraju i strpljivo umetala češljić u pundžu. Bila je nemirna. Nikako nije mogla prihvatiti da će joj nećakinja izaći na ulicu i voditi život ukaljan raskalašenim navadama antiklerikalaca koje je smatrala prostačkim i grubim nasilnicima. – Rat je, tetko – rekla joj je Mercedes. Kako bi uvjerila tetku Lucreciju, navela joj je primjer svoje sestrične Marije, kćeri gospođe Forcada, uz razliku koja joj je išla u koristi što je Marija bila glumica i zarađivala hrpu republikanskih novaca dok će ona samo privremeno raditi kao bolničarka. A uz to još i besplatno. To ju je umirilo na trenutak. Pored štednjaka, gdje je pripremala čaj od citronovca, Catalina je odlučno izjavila da su Marijini novci uprljani krvlju. – Pučisti su gori, Cata. Pogledaj pakao u koji nas vode! Kad bi je štogod razljutilo, Valentina bi to istoga trena morala

pobiti. Ta je republikanka upravo počinila dvije velike pogreške. Catalinu kao ključnu osobu u obitelji Ramoneda nazvala je Catom, a pučistima je proglasila vojsku, koju je ona smatrala blaženim kršćanskim svecima. No u odnosu na, bez imalo sumnje, uznemirujuće svjetonazore te revolucionarke, na kuharičinoj je vagi ipak prevagnulo njezino anđeosko i milosrdno držanje. Svjetonazori su, na koncu konca, tek oblaci što uvijek nekamo otplove. Ta je djevojka izgledala kao predobra osoba da bi bila komunistica. Catalina joj je umjesto odgovora uzvratila odsutnom šutnjom. Nije se pobunila ni kad se Valentina, važući svaku svoju riječ da joj se štogod ne omakne, usudila pružiti im uvid u svoje slobodoumne stavove. – Mi, gospođo – odgovorila je Lucreciji – vodimo dvostruku borbu. Društvenu i feminističku revoluciju. A sigurna sam da mi nećete proturječiti kad kažem da je žena u toj borbi za prava uvijek sama. Lucrecia Palop nije se prepoznala u toj njezinoj tvrdnji, ali ispružila je dlan na stol u znak prešutnog slaganja. Izbjegla je, međutim, odgovoriti joj. – Možete biti mirni, gospođo, jer od Mercedes samo tražimo da živi životom suvremene žene. – Obraćaj mi se s ti, molim te – rekla je na koncu Lucrecia Palop. Otpijala je kratke gutljaje čaja iz šalice. Rukama je tiho lupkala po stolu. – Već ćemo vidjeti jesi li u pravu. Samo da spasimo Artura. Već ćemo vidjeti. Svidjela joj se izjava te gardistice o samoći žena. Ako je već počinila veliku životnu pogrešku time što nije pronašla muža po svom ukusu (nitko me nije volio, znala je reći), možda je kucnuo čas da pomogne nećakinji da izbjegne takvu sudbinu. Već će ona pronaći načina kako da sestri i šogoru, čim joj se pruži prilika da ih vidi, ispripovijeda ovu ludost koju je predložila ta gardistica. Zdravstveno stanje njezina nećaka brinulo ju je podjednako ili više od njegova

uhićenja. Nisu mogli stajati prekriženih ruku. To je bio još jedan razlog zašto je Valentina ustrajala u namjeri da se smjesta baci na posao. S ono malo vremena što joj je preostalo prije polaska na Mallorcu, kanila je preokrenuti nebo i zemlju da oslobodi Artura. Do sitnica je razložila svoju strategiju. Otići će rukom pod ruku s Mercedes na sva mjesta gdje bi mogle pronaći Ramona Mercadera. Iskoristit će Mercedes kao mamac da ostvari svoj cilj. Već će se putem nečega sjetiti. Bile su mlade, pametne, odvažne i vjerovale su da ih sreća prati u svim željama i pogreškama. – Idemo – rekla je Mercedes. – Odmah ćeš poći sa mnom. – Zašto sada? – Još se nije osjećala spremnom za slobodu. – Zato što smo u ratu – odgovorila joj je – svakim trenom bliže pobjedi nad ovom neizvjesnošću.

*

*

*

Tijekom dana koji su prethodili odlasku na Baleare, Valentina je, kako je znala i unijela, uspjela preobraziti gospođicu iz ugledne obitelji u bolničarku početnicu, sramežljivu, ali uslužnu i dovoljno stručnu da može ispuniti bolničke zadaće u gradskim bolnicama ili, gledajući unaprijed, na bojišnici. Upisala ju je na ubrzani tečaj za bolničarke koji su se nudili u raznim centrima za obuku, a budući da vremena nisu bila ni za oklijevanje ni za junačenje, primijetila je da se brzo uči poslu. Mercedes je, pak, nešto drugo brinulo. Nikako se nisu uspjele naći s Ramonom Mercaderom, a svaki je izgubljeni trenutak značio još jednu ranu za narušeno zdravlje njezinog brata. Osim toga, premda se silno trudila postati hrabra i odvažna, još se nije mogla poistovjetiti s mnogim idejama za kojim je izgaralo srce njezine prijateljice anarhistice. Smatrala ih je neumjesnima, a premda im se uz stidljiv i bojažljiv osmijeh radije pokoravala, nije prema njima zauzela kritički ili negativni stav. Nitko nije mogao uvjeriti Mercedes da muškarac mora odbaciti drevnu ulogu glave obitelji dok žena drži

svoju staru ulogu u domaćinstvu, u drugom planu i časno, ali neprimjetno. Unatoč tome, snažniji su bili privrženost i divljenje Valentini od njezinih klasnih teorija o ljudskom rodu. Obje su se pokušavale sprijateljiti, u čemu su uspjele bez poteškoća i brže nego što su mogle i zamisliti. Zajedno bi ručale u javnim kuhinjama. Ulazile bi i izlazile iz tramvaja u vožnji, kao što je bio običaj među gardistima. Valentina ju je upoznavala sa svojim drugovima. Naučila ju je odijevati se kao djevojka revolucije. Široke i jednostavne suknje. Široke košulje. Nije htjela odjenuti muške hlače, ali je zato ponosno nosila odoru bolničarke. Svaki korak što bi ga poduzele zajedno ili svaka za sebe, za cilj je imao približiti ih Mercaderu, izazvati njegovu ljudskost i uskočiti s pobjedničkim kartama u čeku Sant Elies, gdje su zarobili Artura. Mercedes bi uvijek pronašla načina, bilo to shodno ili ne, razgovarati s Valentinom o Ramonu i svome bratu. Tek je tada otkrila da razgovarajući o muškarcima napaja dio svog života koji je dotad bio žedan. Neusporedivo su joj bile draže intimne ispovijesti od razmjene prijedloga i mišljenja, razgovori o ljubavi od razgovora o sjenama. „Vidiš da ti i ja možemo biti prijateljice?‚ rekla bi joj zatečena tom tvrdnjom. Pile su sok za stolom kafića na Ulici Rambla u kojemu su političari i novinari bili česti gosti. Mercedes je razlagala svoju osobnu teoriju o načinu na koji se može prizvati pojava osobe koju se želi vidjeti. Dovoljno je bilo, prema njezinim riječima, usredotočeno misliti na osobu u koju si se zaljubio da bi ti se ona odjednom, kao kakvim telepatskim nagovorom, sasvim slučajno ispriječila na putu. Opijena ushićenjem zbog tog razgovora o osjećajima, priznala joj je da je nitko nikada nije poljubio u usta. „Kakav je to osjećaj?‚. Valentina joj je odgovorila da pomalo nalikuje lebdenju. Kao da ti je tijelo poletjelo u svijet snova. Strast je upravo to. Unutarnji povjetarac na kojem lebdiš prema raju. Mercedes je priznala da je njezin obiteljski život oduvijek bio snažno obilježen vjerom. Jedina gorljivost o kojoj je išta znala bila je strast mistika. Valentina je iskoristila trenutak i priznala joj da se dvadeset minuta

ljubila s anarhistom iz sindikata prijevoznika imenom Tano Gil, u kabini njegovog kamiona ispred lukobrana u četvrti Barceloneta. Mercedes je obuzela neka neobična toplina, pa se smjesta uspravila u stolici u kojoj je sjedila. Nije se namjeravala rasplakati. A ni upitati je li vozač kamiona Tano njezin dečko. Pomislila je da je ružna i stara. Poslije ju je, sasvim neočekivano, pomisao na muškarca koji ljubi ženu nasmijala do suza. Pila je vodu i smijala se, kimala glavom poput kokoši kad uporno kljucaju isto nevidljivo mjesto na zemlji. Zavladao je muk nakon čega je Valentina izgovorila veliko pitanje: – Otkrij mi jednu tajnu: sviđa li ti se Ramon? Odgovor je itekako znala. Bilo je dovoljno vidjeti joj sjaj u očima i rumene obraze svaki put kad bi ga Mercedes spomenula. Ni ona sama, koja je, na koncu, bila toliko iskusna, nije bila svjesna što se događa u vezi s Arturom. Njezina čvrsta namjera da ga izbavi iz te čeke nadilazila je samilosan čin velikodušnosti i pomoći. Ljubav krši pravila. A ona je zanemarila svoje pravilo o izbjegavanju neuzvraćene ljubavi. Slijedila je naputke koje joj je davalo srce i prvi put u životu zatomila misao što se rodila ponajprije kako bi ukrotila lavove, a ne, kao prije, da bi prvo razmislila kako ih može ubiti. Skovala je plan. Je li dobar ili loš, saznat će sutradan. Imala je i neki čudan osjećaj da poštuje ispravnu proceduru.

*

*

*

Ideja joj je sinula u snu. Nekoliko sati nakon što je ustala, čim je stigla u prostorije radničkog ceha, pronašla je potrebne podatke o tvornici Predionice Ramoneda d.o.o. U skladu s onim što su joj rekli, neposredno nakon revolucionarne pobjede i posljedičnog nestanka tvorničara i vlasnika, sindikalni odbor je preuzeo upravljanje tvornicom. Od svih imena koje je uspjela izvući od brbljavog radnika u tom cehu, poznat joj je bio samo Jeremies Ferrol, o kojemu je čula

dok je radila kao urednica dnevnog lista La Publicitat. Blizak odnos Ferróla i Andreua Nina, u vrijeme kad je taj sindikalac osnovao Sindikat liberalnih profesionalaca u okviru Nacionalne radničke konfederacije CNT, mogao joj je pouzdano zajamčiti i osigurati njegovu pomoć. Nije ga namjeravala posjetiti sama. Nagovorila je kolegicu Rosu Marsans, koja je radila u tvorničkoj krojačnici, da brzo organizira sastanak i da ostane uz nju tijekom razgovora. Pristala je nerado samo zato što je bila primorana surađivati s jednom od aktivistica Komiteta antifašističke garde. Poslije je uz izgovor o radnom vremenu nestala poput duše u čistilištu. Valentina se u tvornici predstavila kao novinarka koja želi pisati o radnicama u krojačnici. Nitko je nije pitao je li ona doista to što tvrdi da jest, a uloga novinarke joj je, pak, savršeno pristajala. Na vratima koja su vodila u radničku dvoranu gdje je sjedilo stotinjak radnica visio je plakat koji joj se svidio i ulijevao joj samopouzdanje koje joj je tog jutra nedostajalo. „Mi žene više nismo objekti, nego osobe jednako važne kao i muškarci‚, pročitala je. Istog je trena zaključila da je na pravome mjestu. S olovkom u jednoj ruci i bilježnicom u drugoj prilazila je ženama i propitivala ih o njihovim profesionalnim i obiteljskim izazovima. To njezino zabadanje nosa većini je zasmetalo. Primijetila je kako je s gornjeg kata promatraju dva tvornička nadglednika. Nisu joj dozvolili da nastavi raditi. Deset minuta nakon što je počela s razgovorima, poslali su joj poruku da se javi njima nadređenim nadglednicima. Odmah se popela i zatekla ih sve na okupu. Pozdravili su je, ali ne pretjerano srdačno. Buka strojeva zaglušila je neka od njihovih imena. A ona je odvažno zamolila da ih ponove. Simón Maroto i Expósito Hern{ndez. Muškarac u beretki glasno ih je ponovio; u usporedbi s drugim, taj je bio niži, deblji i stariji. Pomislila je: „Ili ću ih osvojiti ili sam gotova‚. Bez dlake na jeziku postavljala im je izravna pitanja, uz

samopouzdanje kojim zrači mladost kada bez oklijevanja zahtijeva čuti glas iskustva. Najspremniji dozvoliti da ga izvoza ta hrabra gardistica i dalje je bio muškarac u beretki. Na koncu joj je priznao da mu je još teško priviknuti se na promjenu u tvornici. Imalo je to svoju dobru i ne toliko dobru stranu. Rekao joj je da je tvornica sastavni dio njegovog života i da mu nije lako raditi kada više iza sebe ne čuje glas bivšeg gazde. Maroto se, pak, pokušavao izvući, pa je na katalonskom nešto doviknuo dvama sirotim radnicima u radionici koji kao da su bili gluhi. Valentina, koja se nije odvajala od Expósita, nastavila ga je povlačiti za jezik. Tvornica mu je zauzimala važan dio u životu jer mu je gazda Antoni Ramoneda, dok je još bio mladić, dao posao teklića pa mu je s vremenom ponudio odgovornije zadatke. A dao bi mu ih on i više da je bio dovoljno sposoban odraditi ih, požalio se. Ovdje (petom je udario o pod) naučio je slova, brojke i jezik obitelji Ramoneda. U svakom slučaju, bit će mu zahvalan dok god ga zdravlje bude služilo. Sad već s više povjerenja prema njoj, zahvaljujući tom iskrenom razgovoru, otvorio joj je druga vrata s desne strane hodnika i pozvao je da uđe. – Tko bi i pomislio da ću s vremenom ja sjesti u gazdin ured – rekao je poprilično zbunjen okolnostima u kojima se našao. Valentina je pomno pregledala tvorničarev ured. Još se mogao osjetiti miris engleske kolonjske vode bivšega vlasnika. Havanska cigara mumificiranog lišća duhana još uvijek je netaknuto ležala na stolu od tamnog mahagonija. Na zidovima dvije slike. Jedna prikazuje šumski krajolik svjetlozelene boje. Druga otkriva lik žene u šeširu i rukavicama, naslonjene na ogradu lože u operi Liceu. Ondje su bila i dva naslonjača presvučena smeđom kožom, odlučila je sjesti u jedan, premda se nije odvažila smjestiti dublje od vanjskog ruba sjedišta. Oduševila se otmjenošću i jednostavnošću kojim su uredili ured. Expósito je taj kompliment shvatio kao da se odnosi na njega. Poslije tijekom razgovora priznao joj je:

– Gospodin Ramoneda uvijek se prema meni odnosio kao prema sinu, a ja u ovom uredu neću pomaknuti nijedan jedini predmet. Ona se iznenadila kad je shvatila da ni zagušljiva ljetna vrućina ni užareni zrak što je dopirao od strojeva nisu mogli prodrijeti kroz debela drvena vrata koja su, kao što su joj upravo rekli, uvijek bila zatvorena. No i dalje joj je bilo važno vlastitim naporima zadobiti Expósitovo povjerenje. Predosjećala je da taj ponizan i odan čovjek u svakom trenutku može znati gdje se skriva tvorničar. Nazrijela je to u njegovim bjeloočnicama, uvijek suznima i sjetnima. U načinu na koji bi priljubio stopala na ulaštenom podu. U tajnovitom prizvuku njegova glasa. Ako je već onamo došla u potrazi za informacijama, morala se izložiti opasnosti. Unatoč tome, brinula ju je prisutnost suzdržanog Simóna Marota. Ali smatrala je da joj u prilog ide primjereno ponašanje kojim su je primila ta dva tvornička nadglednika, usprkos činjenici da im je njezin posjet bio sumnjiv i da je došao u zao čas. A oni su joj, bez imalo sumnje, i dalje davali do znanja da su oprezni i da jedva čekaju da je se čim prije riješe. Tada im se u dahu obratila. Stala je pored vrata što je bliže mogla, za slučaj da mora pobjeći. – Brine me Artur. Poznajete li ga? Muškarci su se ukipjeli. Nisu čak ni pogledali jedan drugoga. Valentina im je nastavila govoriti bez ustezanja. Prije točno tjedan dana uhitila ga je FAI-jeva ophodna policija – rekla je. – Obitelj mu je očajna. Znam to pouzdano preko njegove sestre Mercedes Ramoneda jer sam joj osigurala obuku za ova nova vremena. Ušutjela je na tren. Oborila je pogled ne bi li dobila razumijevanje tih radnika, da ih smekša. – Uvjeravam vas da taj dečko nije učinio ništa loše. Nema potrebe sve ih ubiti – dodala je.

U tom joj je trenutku Maroto prvi odgovorio. Kazao joj je da mu je silno neugodno zbog grubog i nasilnog ponašanja tih nesretnika što se prodaju pod demokrate republikance, a samo stvaraju nevolje. Glavno je obilježje ovoga vremena udovoljavanje izopačenoj sklonosti nasilju i užasima koji nemaju povoda. – Ali čemu to uhićenje? – rekao je Expósito i rukama pokrio glavu. – Nisam ga očekivao. Proklet bio! – Počešao je grubim rukama ćelavu glavu. Bila je to nesumnjivo loša vijest. Maroto je Valentini oprezno predložio da se oprosti s njima, ali isto tako i da se nađu preksutra, u srijedu, rano ujutro u kafiću Mut, pod uvjetom, rekao joj je tiho, da sa sobom povede i Mercedes.

*

*

*

Sunce je palilo asfalt kad je izašla iz tvornice. Ljetni poslijepodnevni odmor taj je veseli i užurbani grad pretvorio u pustinju kojom je ono malo prisutnih ljudi prolazilo bezvoljno i pospano poput utvara. Rat, ako je i dalje trajao, nazirao se još samo kao kakva daleka scenografska opaska. Nakon što je satima tražila Mercedes, na koncu ju je pronašla nešto poslije devet sati navečer kako čeka tramvaj pri vrhu Ulice Rambla. Pepita Barba, knjižničarka u klubu Casal, rekla je Valentini daju je vidjela kako neutješno plače u kafiću Socijalističke mladeži. „Pitaš me zašto je plakala? Tko zna. Ovdje se smije i plače u isti mah‚. Pepita je ugasila svjetla u knjižnici i rekla Valentini da joj se to događa zato što se druži s cmizdravim djevojkama. Jedan od nerješivih Mercedesinih problema bio je nedostatak snage da se suoči s modernim životom. Kad ju je Valentina pronašla, ona joj se objesila oko vrata. Ono što se danas dogodilo, gore je od smaka svijeta. – Dogodilo se nešto strašno. Budući da je nastavila govoriti kao da je sama, Valentina ju je

upitala: – Mercedes, o čemu govoriš? No tada je stigao tramvaj. Ušle su istovremeno da im slučajno ne bi pobjegao. Sjele su na stražnje sjedište gdje ih nitko neće čuti. U skladu s dogovorenim planom, prema kojem je primila zaduženje čim prije pronaći Ramona, Mercedes je u šest sati poslijepodne, minutu prije ili poslije, sjela u neki kafić u Ulici Rambla. Jedan od mladića koji su se nazivali drugovima sjeo je pored nje i bez imalo sustezanja, te uz bezobraznost koju je smatrala sramotnom i uvredljivom, drznuo joj se reći: – Ti koja se praviš da si slobodna žena, shvatit ćeš da to uopće nisi. O da, da. Shvatit ćeš ti to. Jer ako te zamolim da mi daš poljubac, nećeš mi ga dati. Kladim se u što želiš. Samo jedan poljubac, ljepotice. Ili dva. Ili tri. Koliko treba. Ona se, naravno, pravila da riječi tog drznika nije ni čula. Ali umjesto da je pusti na miru, taj zavodnik je odmaknuo stolicu i jednako samouvjereno kao i kad joj je prišao sjeo pored nje i pogledao je ravno u oči. „Kao da sam prostitutka‚. Bilo je strašno prisjetiti se toga. U tom joj je trenutku bilo toliko neugodno da je morala ustati i izaći na ulicu. – Suzama se ništa ne rješava – rekla joj je Valentina. – A još manje bježanjem. Prema njezinom mišljenju, trebala mu se suprotstaviti i skresati mu sve u brk. – Slušaj me dobro, praznoglavče. Kad mi se svidi neki muškarac, ja sam ta koja bira. A to se dogodi samo kad se meni prohtije. A budući da me ti ne zanimaš niti mi se sviđaš, poljubac s tobom bio bi mučenje. Dakle bježi koliko te noge nose – rekla je. Bile su to prve kristalno jasne poruke iz seksualnosti koje je Mercedes ikada čula. Osjećaj za pragmatičnost kojim je vladala njezina prijateljica u razgovorima na ljubavne teme toliko ju je

zatekao da je čak posumnjala treba li Valentini išta reći o svom neočekivanom susretu s Ramonom. Na koncu je odlučila da je bolje zadržati to za sebe. Bit će to njezina tajna. Sve žene imaju tajne. Pod utjecajem lažnih nada koje joj je još tog istog poslijepodneva dao bratić, pomislila je da bi se okolnosti mogle pogoršati ako spomene taj razgovor. Tu je utihnula, a budući da su neke konkretne teme bile žurnije, poput Valentinine priče o svemu što se dogodilo u uredu bivše tvornice njezina oca te sutrašnjeg sastanka s članovima Komiteta, događaji su opravdavali njezinu šutnju.

*

*

*

Valentina je pokušala proniknuti što se krije iza tolike tajnovitosti. Mercedes je izgledala tužno i zaljubljeno u isti mah. No čak je i takva imala zaista zabavan smisao za humor. Je li govorila sama sa sobom ili se, pak, tako ponašala samo da bi odagnala misli? Prije nego što se oprostila s njom i izašla na svojoj stanici, Valentina joj je ponovno rekla da obavezno dođe na sastanak. Višestruko ponavljanje naputaka bilo joj je urođeno. Sigurno je tome krivac bila duhovna odsutnost njezine majke, kojoj su također sve to morali ponavljati više puta. Još jednom ju je podsjetila da će se točno u šest sati ujutro naći pod satom na Trgu Catalunya.

*

*

*

Na putu prema kući Mercedes nije mogla prestati misliti na Ramona. Onoga poslijepodneva kada se zbio incident s razmetljivcem u kafiću, održala je sastanak s bratićem. Nakon što se oporavila od tog prepada, ponovno je stala pored vrata partijskih prostorija. Ramon je stigao gotovo istog trena. Ne pokazujući iznenađenje što ga vidi, dobacila mu je: – Došla sam zbog tebe. Želimo da nam pomogneš izvući Artura iz čeke.

Taj se put nije sramila svoje molbe. Dlanovi su joj bili hladni i tresli su se. Oni izduženi i nježni Mercedesini dlanovi kojima su se svi divili, sigurno zato što su bili najljepši dio tog pomalo nezgrapnog tijela, počeli su se tresti jer, kao što je tvrdila, više nije podnosila te teške okolnosti na granici života i smrti u koje je zapao Artur. Ledena i nepristupačna narav zbog koje je Ramon Mercader tako postupao u okolnostima koje se nisu izravno ticale njegovih životnih interesa ponovno je izašla na vidjelo kad joj je njegova podrška bila najpotrebnija. – Mercedes, molim te, smiri se. Oči su mu se svakim trenom sve više udaljavale od nje. Ljubav je slatka sljepoća. Ruže pretvara u koprive. A ona je odlučila da će preskočiti tu prepreku i zajedno s njim koraknuti naprijed. Dok je tako koračala pored svoga princa, odlučila je povjerovati da je spretnost kojom njezin bratić prelazi preko Arturova uhićenja povezana s nespretnošću kojom iskazuje svoje osjećaje. – Prošećimo – predložio joj je. Uzeo ju je za ruku i bio je sretan što s njom može uživati u toplini zalazećeg sunca pod bujnim platanama Ramble gdje su se rojili ptičji cvrkut i dječji smijeh. Točno u tom času tog ljetnog barcelonskog poslijepodneva Moskva se spremala pojačati svoja španjolska uporišta oružjem, ljudstvom te vješto planiranim i nemilosrdnim strategijama. Bila je to državna tajna. Nitko o tome ništa nije smio znati. I najmanja naznaka izdaje u tom smislu istoga je časa bivala kažnjena smrću. Erno Gero, izvrsni i okrutni Staljinov doušnik, još uvijek se nalazio u gradu, u kući Ramonove majke i očuha, ali njemu nikada na pamet ne bi palo razgovarati o tome. Spuštali su se ulicom prema luci. Prolaznici su veselo šetali dok je ona tek dala naslutiti da joj se sve čini vrlo tužno. Unatoč tome, dobivena prilika da prošeće gradom u društvu tako zgodnog i pažljivog muškaraca kao što je Mercader malo-pomalo je njezinu bol pretvarala u prividan i nesvakidašnji užitak. Smijala se svim

njegovim dosjetkama. Smišljanje nemogućih planova koji su izgledali stvarno i kao da će se svakoga časa obistiniti bila je još jedna od njegovih vještina. Na sve je načine pokušao izbjeći trenutke šutnje u razgovoru s izričitom namjerom da izbjegne raspravu o Arturovom uhićenju. Ona ga je izvijestila o tečaju za bolničarku koji je pohađala u Kliničkoj bolnici; on joj je govorio o mogućnosti da je povede u poljsku bolnicu kad ode na bojišnicu i uvjeri se da opasnost nije prevelika. Pogodilo ju je ravno u dušu što se toliko trudi biti uz nju, pa kad mu se odvažila priznati da se ne boji raditi na prvoj crti bojišnice, složili su se da umrijeti nije nimalo teško ako se umire za cilj koji je častan i neophodan. Ljubav je bila pogodba dvaju tijela zapečaćena nebeskim pravilima, a ona je, bez mogućnosti da odabere neku drugu vrstu ljubavi, prigrlila Mercaderove ideale, premda je duboko u sebi mislila drugačije. Poslije su se penjali Ramblom. Držali su se za ruke kao zaljubljeni par. Mercedes je oholo vjerovala da joj zavide svi pored kojih je prolazila jer oni nisu iskusili to uzbuđenje dok je tako širokog osmijeha i naježena od ushićenja bezbrižno šetala uz tog mladića što je bio jednako sramežljiv kao i ona i koji je to želio sakriti od drugih. – Dopisivat ćemo se, zar ne? – upitala ga je i napola shvatila da je došao trenutak neizbježnog oproštaja što ga svaka kukavica zapečati dugom tišinom i zbunjenim pogledima. Ponovno se počela sažalijevati kad je on iskoristio trenutak da bi je toplo i nježno zagrlio. – Znaš da moramo osloboditi Artura – rekla mu je opet neutješno. Ramon ju je privio k sebi i čvrsto obuhvatio njezino tijelo da bi je već sljedećeg trenutka ponovno zavarao, siguran da ljubav ruši sve prepreke, a on je bio spreman porušiti sve pred sobom. Kad ju je ispustio iz zagrljaja, primijetio je da su mu sestričnine suze skvasile kragnu bijele nedjeljne košulje. Bilo je to poput upozorenja. Stigli smo do ovdje, rekle su njegove obrve crne poput ugljena. U svakom

slučaju, bilo je već prekasno da bi nastavili razgovor. Sažeo je što joj je želio reći. – Molim te da me ne prisiljavaš na nemoguće. Nisam ja naložio uhićenje tvog brata. Za to su krivi ulični ophodni policajci. Zbog toga ću biti iskren prema tebi. Iako bih ti drage volje udovoljio, ne mogu učiniti ono što me moliš. Izložili bismo se opasnosti da se zbog toga policija iskali na Arturu. Vidiš kakvo je prijezirno ponašanje potaknula pobjeda kod nekih ljudi. Misle da će pljačkom i ubijanjem sirotinje i nesretnika dobiti rat... Osjetila je da je doista utučen i uzdrman. Sve što nije mirisalo na Ramona, izgledalo joj je prostački i jadno. Gutati zatvorenih očiju sve što joj govori bilo je sastavni dio te nemoguće ljubavi. Zagrlio ju je na još nekoliko trenutaka. – Reći ću ti što će se dogoditi – rekao joj je. – Sudit će Arturu i u najgorem ga slučaju zatvoriti na neko vrijeme u zatvor Model. Poslušaj me. Vjeruj mi. Imaj strpljenja. Ona je od svega najviše mrzila tu riječ, označenu odustajanjem, što je bio nejasan i neuhvatljiv znak da je putu kraj. Otpuhnuo joj je oproštajni poljubac s pločnika nasuprot tramvajskoj stanici gdje je Mercedes ostala stajati, obnevidjela od ljubavi i silno utučena. S tom nesretnom riječi u mislima.

*

*

*

Snažno olujno nevrijeme koje je u ranu zoru protutnjalo Trgom Catalunya ranoraniocima je poslužilo za jutarnji razgovor. Sat na tornju je stao, a Mercedes još nije odavala znakove života. Kada ju je Valentina naposljetku vidjela kako prilazi kao kakva hodajuća gljiva, u odori bolničarke i s crnim kišobranom kakve inače nose pastiri, umjesto kapuljače, povela ju je u gostionicu koju je predvidjela za susret s članovima Komiteta Predionica Ramoneda. Sjele su za jedini

preostali slobodni stol. Nisu uspjele ni kavu naručiti kad je ušao Expósito, pognute glave motajući cigaretu dok je odsutno i uznemireno palio drugu. Mercedes je ustala pozdraviti ga. Nije mu pružila ruku, naravno. Poljubila ga je u obraz kao što je to oduvijek činila s tim čovjekom debelog trbuha koji ju je držao u naručju kad je bila mala. Expósitu se ozarilo lice čim je ugledao gospodaricu, kako ju je i dalje zvao. Upitao ju je jesu li zdravi i treba li gospođa Lucrecia štogod, potvrdivši da su im i on i njegova žena Sagrario na raspolaganju u svemu. – Gladni, što bi se reklo zasad još nismo. U svakom slučaju, hvala. Prenijet ću tetki vašu poruku. Govorila je prebrzo. Zatim je ponovno sjela, pažljivo zagladivši suknju sa stražnje strane. U skladu s dogovorom od prethodnog dana, odmah je došao Simón Maroto s još jednim drugom, izrazito mršavim, očiju sitnih poput točkica i s tragovima od spavanja na čelu i ušima. Zvao se Miquel i činilo se da je odlučio da ni u kom trenutku neće ni riječi zaustiti. Za ključni se dio razgovora pobrinuo Simón Maroto. Prema svemu sudeći, te uz pojašnjenja koja su tražile njih dvije, taj je Miquel poznavao nekog pripadnika tajne policije u čeki Sant Elies. Njih su se trojica složila da će čim prije riješiti to pitanje. – Ako ne može sutra, bit će danas. Ondje malo njih preživi. – Strašno – rekla je Mercedes. Kao da ju je netko ošamario. Od pretrpljene napetosti posljednjih dana naglo je problijedila. Dlanovima su je rashladili i zatražili malo vode da im se ne onesvijesti. Nisu gubili vrijeme. Skovali su plan i očekivali njegov povoljan ishod. Još će isto poslijepodne, jer okolnosti nisu trpile oklijevanje, tri Simonova druga iz Radničkog komiteta otići u Sant Elias. Poznavali su osobu kojoj se mogu obratiti. Nekog komunista mađarskog podrijetla imena

Cornelius Musteferrica. Dobar čovjek. Zajedničkim su snagama, nekoliko dana nakon vojnog ustanka, uspjeli suzbiti i nadvladati nove pobunjenike čvrsto utaborene u Ulici Almog|vers. Mađaru su nakon prostrijelne rane život spasili njegovi drugovi kad su se pobunjenici već spremali ubiti ga. Unatoč tome, neće biti tako glupi i zatražiti naplatu te usluge oslobađanjem uhićenika. Zamisao koje su se dosjetili sastojala se od sljedećeg (djevojke su se primakle Simónu da ne propuste ni zareza u tom objašnjenju čije su razumijevanje neprestano otežavale nagle šutnje i nejasne upadice). Umjesto da posreduju za sina bivšeg vlasnika tvornice Predionice Ramoneda, zahtjev koji su nosili Musteferrici, savezniku i tamničaru u čeki, sadržavao je samo zahtjev prema ovlaštenima u Sant Eliasu da predaju zatvorenika Ramonedu, u skladu s voljom stotinu i osamdeset radnika bivše tvornice Predionice Ramoneda potvrđenom na izvanrednoj skupštini. Čuvši optužbe koje ga terete, u ime skupštine će zatražiti da se zatvorenik vrati na mjesto odakle je došao jer se smatraju ovlaštenima biti sucima i krvnicima tom sinu kapitalističkog tvorničara te se osjećaju dužnima održati mu sveobuhvatno suđenje, optužiti ga za pobunu i bez odlaganja mu presuditi. Predat će taj pisani zahtjev kao spis s potpisom Komiteta i radničkih izaslanika. Mercedes je cijela ta priča zvučala kao špansko selo. Zbrka i prava policijska spletka. Priča koju nije mogla zapamtiti. Politika, sasvim sigurno. Valentina se obratila Expósitu, nakon što ju je ova udarila nogom ispod stola. – Expósito, što vi o tome mislite? – Ni njoj to nije bilo jasno. Možda su se previše pouzdali u njegove časne namjere. – Pitam vas to jer u potpunosti vjerujemo vašoj prosudbi. On je skinuo beretku, slegnuo ramenima i prekrižio ruke. Taj je bivši zaposlenik odobrio plan. Malo se toga još moglo dodati.

Muškarci su ustali. Platili su račun kuponima svoje organizacije i otišli gotovo bez pozdrava. One su ostale pod toliko snažnim dojmom neizvjesnosti, uzevši u obzir opasnost te pustolovine, da se više nisu usudile o tome govoriti. Sve se to odvijalo jutro prije onog veličanstvenog dana kad je Valentina Mur zaplovila s katalonskom ekspedicijom prema bojišnici Mallorce. Pripremajući se za taj događaj, Trgom Catalunya stupala je povorka gardistica mokre i netom počešljane kose koje su nosile crvene i crne zastave i izvikivale parole podrške Republici. Koračale su odlučno i s puškama na leđima. Smiješile su se kao američke mažoretkinje dok su slijedile povorku glazbenika, također žena, koje su im bile u pratnji. Kad su se našle pred njima, Mercedes se nečega dosjetila. I dalje je razmišljala o svom bratu Arturu. Je li bilo moguće novcima platiti njegovo puštanje na slobodu? Poznavala je i više nego dovoljno slučajeva gdje ophodni policajci i čuvari zatvorenicima prodaju slobodu. Prvo bi ih mučili, a potom za njih tražili naknadu. Prijestupnici i zločinci koje su oslobodili iz zatvora tako što su se lažno predstavili tajnim policajcima tog su se ljeta obogatili, uz izgovor da je samo tako rat pravedan. Ili to Valentina nije znala? – Ah, Mercedes – rekla joj je – kad bih ti rekla kakve užase rade fašisti tamo gdje pobijede, kunem ti se da bi se prestravila. – Nema lijeka ovom ratu – zaključila je Mercedes, ne obrativši pozornost na propagandne listiće razbacane po tlu. – Naravno da ima – rekla je Valetina. – Pobijedit ćemo mi.

*

*

*

Poprilično uvjerena da će spašavanje biti uspješno, još ju je samo brinulo zašto Komitet antifašističke garde, iz razumljivih razloga, ne daje zeleno svjetlo za bitku na Mallorci. Dok je spremala najosnovniju opremu za odlazak na bojišnicu, majka joj je ušla u sobu da bi je još jednom zamolila da odustane od odlaska u rat jer je nesvjesna

opasnosti kao junakinja iz romana. „Ne shvaćaš li, dijete moje, da će vas iskoristiti kao laboratorijske štakore?‚. U nedostatku uvjerljivih obrazloženja kojima bi razuvjerila kćer, pokazala je pušku mauzer obješenu o stolicu, pištolj koji je naslijedila od oca, remenje i svu opremu koju joj je Komitet predao nekoliko sati ranije. Na koncu joj je zajedljivo rekla: „Osim toga, muškarac koji se sprema u rat nikada ne bi pošao na počinak u ružičastoj spavaćici poput te koju si obukla‚. Jednim je pokretom svukla spavaćicu i gola se uvukla u krevet, nadajući se da će taj duhoviti potez potaknuti neki oblik njezinog odobravanja. Poljubila ju je. I bez suza se teškom mukom oprostila s njom. Valentina je u luku stigla dva sata prije predviđenog vremena za ukrcavanje. Muškarci i žene, odjeveni više po seljački nego propisno vojnički, pristizali su nasmijani i sretni kao da se spremaju na izlet na selo. Ukupni broj hrabrih koji će to jutro zaploviti prema Balearima dosegnuo je osam tisuća. Pronaći Mercedes u toj gomili ruku, zastava i glava što su se vrzmale unaokolo bilo je nemoguće. Sinoć su se te dvije prijateljice dogovorile da će se za vrijeme ukrcavanja ekspedicije ona spustiti u luku da je izvijesti o tijeku Arturovog oslobađanja. Njegovi su si izbavitelji sami zadali rok. Dođe li odjevena u odoru bolničarke, to će biti znak da je njihov plan polučio uspjeh. Ali koliko god da je Valentina tražila bijelu odoru svoje prijateljice, samo je nailazila na odore liječnika i bolničarki koji su se spremali ukrcati na dodijeljeni im brod. U jednom se trenu sve oko nje pretvorilo u komešanje divovskih galebova koji samo što nisu poletjeli. Resica koja joj je visjela s kape zaklanjala joj je pogled. Iščupala ju je bez imalo razmišljanja. U drugom joj se, pak, trenutku nelagodno učinilo da vidi glavu svoga oca kako se probija kroz okupljenu gomilu na pristaništu. Dojam je bio toliko snažan da se stala gurati laktovima i nogama sve dok nije prišla tom muškarcu crne i kovrčave kose iz svog snoviđenja. S pramca broda se pridružila povicima svih članova ekspedicije. „Za slobodu, drugovi!‚. „Idemo zauzeti Mallorcu!‚. „Slobodne žene

za antifašističku borbu!‚. Usred tog meteža veliki su čamci neumorno prevozili skupine gardista na brodove usidrene jedan iza drugog. Brod Ciudad de Barcelona, prvi koji je zaplovio prema Balearima, bio je krcat muškarcima i ženama koji su gusto smješteni jedni do drugih sjedili na palubi broda i na čamcima za spašavanje. Sporo poput sante leda, odmicao je od pristaništa praćen pjesmama koje su od silnog ponavljanja znale već i ribe u moru, Kolumbov kip i stari lučki topovi. S kopna su ih neumorno fotografirali. Na palubi su se drugovi grlili kao braća, a ljubavni su se parovi ljubili uz svu besramnost svojstvenu ljubavi kada se u njoj neskriveno i istinski uživa. Kad se Valentina uspjela probiti do ograde pramca, odjeknule su prve sirene u znak odvezivanja broda. Upravo je tijekom tog koncerta sirena i neobuzdanih povika ugledala Mercedesino lice koje se isticalo u svjetini i plutalo u toj gomili ljudi poput perca na površini vode, u nadi da je valovi neće poklopiti. Njihovi nevjesti pokušaji da jedna drugu razumiju bili su uzaludni. Nisu se mogle čuti, a jedva su se i vidjele. Tada su posegnule za dosjetkom kojoj su u obitelji Ramoneda često pribjegavali za proštenja i obiteljskih proslava. Za tren oka je raširila transparent od stare plahte na koji je krupnim slovima napisala sudbonosne riječi: VELIKA OČEKIVANJA. Valentina ne bi uspjela pročitati što na tom transparentu piše samo da je kojim slučajem bila kratkovidna. Osim što je odisala optimizmom po pitanju njihove zabrinutosti, poruka je istog časa bila shvaćena kao podrška svim tim pustolovima na straži uz brodsku ogradu. Neki su romani, kao što je znao reći njezin brat Artur, važni i zbog svojih naslova.

*

*

*

Catalina je uz ugašeni štednjak utonula u misli i prebirala po zrncima krunice, pri čemu je zaboravila o čemu govori molitva koju je u tom trenu svesrdno i usredotočeno molila. Na katu je Lucrecia Palop i dalje sjedila u naslonjaču koji je bio okrenut prema velikom

balkonu. Mnogo je već godina promatrala ljude kako prolaze pod tim prozorom, vječno jednakih obrisa i nalik onima u bilo kojem gradskom predgrađu na kugli zemaljskoj. Sve ih je poznavala. Mnogo je sugrađana hodalo tom ulicom u potrazi za špijunskim pozdravom gospode Lucrecije. „Ne biste trebali toliko vremena provoditi uz prozor, gospođo‚, solila joj je pamet Catalina. Unatoč značajnim promjenama koje su zadesile Španjolsku, ona se u pogledu ustaljenih obrazaca klasnih podjela još pridržavala neoborivih načela koje je usvojila u svom selu pored Valladolida. „Rodila sam se siromašna i umrijet ću siromašna, koliko god velika bila pobjeda komunista‚. „Već sam vas upozorila‚. „Tako mi i treba sirotoj jer guram nos gdje mu nije mjesto‚. Pa bi ta prostodušna žena nastavila za vratima mumljati sebi u bradu i dizati Lucreciji tlak sve dok ova ne bi izgubila želju za razgovorom ili tek za jelom. Tako su govorile kad su na suprotnoj strani ulice ugledale Pilar, mesaricu s tržnice poznatiju među susjedima pod imenom Ventósova mala. Otkad su zbog rata u krizu pali i prodavači i uobičajeni kupci, malobrojni su ljudi iz susjedstva znali kuda se kreće ta bucmasta žena mramorno glatkih obraza i konjskih zuba. Jedva ju je prepoznala. Izgledala je kao sjena sjene one vesele i nasmijane djevojke za bijelom i urednom mesarskom tezgom. No Lucreciju je od svega najviše iznenadilo što nije podigla glavu da je pozdravi. Zatim joj je srce štrecnulo kad je vidjela da polagano otvara vrtnu ogradu i bez zvona se šulja u kuću, kao što bi to učinio lopov ili kakav duh. Kad je Catalina ugledala Pilar kako poput Vestalke stoji u kuhinji, uplašila se najgoreg. – Mogu ostati samo trenutak, Catalina. Molim te da mi dadeš neku stvar koju ću ponijeti sa sobom, pa da izgleda kao da sam došla po nešto. Lucrecia Palop, brza za četrdeset godina koje je nosila na plećima, stala je uz tu nepozvanu gošću spremna da joj iščupa srce. Ventósova mala je odlučila prva zaustiti prije nego što je ova

počne ispitivati. – Gospođo, Expósito, onaj iz tvornice, kaže da je sve odlično i da bolje ne može. Ništa više ne znam. Catalina je zbog opreza zatvorila prozore, zbog čega su se tim trima zbunjenim ženama nazirali samo obrisi. – Za Boga miloga, budi jasnija i nemoj nas tako mučiti – rekla je Lucrecia. Mala nije željela probleme. Sa svežnjem što joj ga je kuharica navrat-nanos pripremila, namjeravala je izaći na ista vrata na koja je ušla i ne reći im ni riječi više o svom dogovoru. Dolazak u kuću u Ulici Anglí, njoj koja nikada ni tanjur nije razbila, učinio joj se preopasnim zadatkom. – Idem s vama – prkosno ju je izazvala Lucrecia. – Ni govora, gospođo. Nemojmo se upuštati ni u kakve gluposti. Iskreno se pokajala zbog svoje uloge posrednice. Niti je išta znala niti je željela znati. Zadnje što joj je Lucrecia uspjela reći, shvativši da će im ta gošća pobjeći munjevitom brzinom, bila je poruka za Expósita. Ne bude li on došao k njima, ona će ga osobno potražiti.

*

*

*

Ono što je Lucrecia rekla, rekla je ozbiljno. Za minutu je odlučila i obavila neophodne pripreme kako bi svoju riječ do zadnjega slova provela u djelo. Pričekat će svoju nećakinju prije nego što krene. Pogledala je sat. Stavila je naočale na orlovski nos. I umetnula konac u ušicu igle. U tom su joj se trenutku rojile mnogobrojne misli. „Znak da sam na dobrom putu‚, rekla si je posve uvjerena. Počela je s obilaskom sobe dvojice mladića. Otvorila je ormar i uzela četiri ili pet komada odjeće koji su joj se učinili prikladnim za ostvarenje cilja. Ušla

je u sobu sa šivaćim strojem i zaključala vrata za sobom. Pa je tako, posve tiho da je znatiželjna Catalina ne izgrdi, cijelo poslijepodne provela za šivaćim strojem, svojom jedinom umjetničkom baštinom, izuzmemo li jarebice s kupusom i slatku kremu od jaja koje je znala spremiti bolje od ikoga. Ondje ju je zatekla Mercedes kad je po povratku iz bolnice u jednom dahu jurnula stepenicama do odmorišta na prvom katu. Catalina joj je samo nekoliko trenutaka prije toga osobno prenijela što se dogodilo. Unatoč tome, kad ju je Lucrecia pustila u sobu, nije mogla vjerovati vlastitim očima. Na mjestu Lucrecije Palop, žene poznate po pažljivom odabiru otmjene odjeće, sjedila je neka sredovječna gardistica bujnijeg poprsja i širih bokova i zadnjim ubodima igle krojila tamnu beretku veliku kao tanjur. Ishod višesatnog krojenja i šivanja zaista je bio odličan. Plavi radnički kombinezon izgledao je kao nov, a crveni rubac za vrat nije izgledao nimalo drugačije od onih službenih. Lucrecia je bila ponosna na svoj rad, premda i ljutita što ga je morala obaviti. – Gotovo sam se onesvijestila kad sam te ugledala, tetko – rekla je prestrašena Mercedes. Najsmješnije je bilo kad je, umjesto uobičajene nesvjestice, Mercedes uhvatio smijeh i potreba da se na račun toga našali. Prema njezinom mišljenju, još joj je samo trebala karabinka, redenik i puno smisla za humor pa da ta nova članica anarhističke kolone postane još jedan cvijet u stručku žena ratnica koje su živjele u gradu Barceloni. – Nemoj se time šaliti, nećakinjo – rekla joj je. – Ovo je moj osobni rat. Nemamo vremena na bacanje.

*

*

*

Te je neponovljive noći Lucrecia Palop spavala u odjeći koju je to poslijepodne iskrojila i sašila u napadu nepromišljenosti i časnih namjera. Zapravo ju je sašila uz suze i mučninu, a na neki je način bila

željna pritajene neposlušnosti. Od muških je hlača utrnula dok je spavala, samo nekoliko sati zbog nesanice od koje je patila, ali isplatilo ih se odjenuti za spavanje samo da bi prije svitanja tetka i nećakinja mogle pružiti dojam da su preživjele barikade, napade i druge ratne operacije. Nisu se kako treba ni umile prije nego što su izašle iz kuće, samo da ih Catalina ne opazi, ali ona i njezina kastiljska mudrost čekale su ih iza zastora u hodniku. Morala im je dati nekoliko savjeta. – Što se ne čini zbog djece, čini se zbog nećaka – poručila je toj velikoj i odvažnoj ratnici koja je teško stupala u muškim čizmama. – Šuti i ostavi nas na miru – rekla je Lucrecia. Pokušala se oprostiti s njom zalupivši vratima, ali nakon što je ova odlučila biti obiteljska stražarica, odlučno je zatražila da umjesto gospođe pođe ona. – Vi ne znate ništa o tome – rekla je Catalina. – Ma što ti znaš! – drsko joj je odgovorila Lucrecia. Kao što im je bilo u planu, još nije svanulo kad su izašle iz kuće. Učinile su to odvojeno. Lucrecia je trebala izaći prva, a Mercedes bi u odori bolničarke pošla za njom nekoliko minuta poslije. Trebale su se naći na željezničkoj stanici i otamo nastaviti zajedno. Ako budu mogle ući u vlak, još bolje. Ako ne, pješke će. Ne bi bilo ni prvi ni zadnji put da Lucrecia pješke prelazi grad sa sjevera na jug. Mercedes je nosila torbu s improviziranom kutijom za prvu pomoć. Zamislile su da, u slučaju da ih zaustavi ophodna policija, tako mogu dokazati da žure priskočiti nekoj babici u pomoć. – Kamo idete? – upitao ih je na koncu vozač ophodnog vozila kad su svladane strahom i izmoždene hodanjem bez ometanja stigle u priobalnu četvrt Barceloneta. – Vrlo blizu – odgovorila mu je Mercedes. A budući da se nije mogla sjetiti nijednog drugog imena, dala je ime ulice u kojoj je bila bivša tvornica njezinog oca. Ophodni joj je policajac namignuo, a ona

njemu odvratila kiselim osmijehom. Lucrecia je prva podigla šaku u znak pozdrava, što je bilo u skladu s okolnostima. Poniženje kojem je bila izložena ta bivša polaznica katoličke škole namjeravala je nositi u sjećanju kao dokaz da joj je duša pustolovna, o čemu nikada nije ni sanjala. Koračale su neodlučno i bez jasnog pojma gdje živi Expósito. Birale su manje prometne ulice. Ubrzo su poprimile hod i brzinu planinarskih izletnica. Lica opaljenih jakim jutarnjim suncem, odlučno su nastavile put. Udisale su mirise mora, iako ga nisu vidjele. Prošle su pored nekoliko baraka i brže-bolje napustile cigansku četvrt Somorrostro sve dok nisu došle do malene i skromne kuće od crvene opeke koju je svojim rukama podigao Expósito, ali na kojoj su se još uočljivo nazirali grubi zidovi od neožbukane opeke. Vrata su bila od zahrđalog lima. Lucrecia Palop je nekoliko puta pokucala lagano, ali uzastopce. Iz dubine kuće je kao jedini odgovor dopirala neka oprezna i zazorna tišina. Glasno je rekla nećakinji da se ne namjerava otamo pomaknuti sve dok ne otvore ta prokleta vrata. Uvjerena da u kući nekoga ima, odvažila se proviriti kroz staklo jednog jedinog prozora s prednje strane. Čula je kako unutra nešto lupa. Imala je četrdeset i sedam godina, a premda je bila stara, neudana i bez praktičnog iskustva u tjelesnim užicima, izvukla je iz rukava glumački talent za koji nije ni znala da ga ima. – To smo mi, druže! Stigle smo! Mačjim su pogledima budno motrile susjedne kuće. Vidjele su da se kvaka pomiče. Pomislile su da će se pojaviti Sagrario, Expósitova žena, ali umjesto nje izašao je neki mladić klempavih ušiju i toliko snenih očiju da im je bilo žao što su ga probudile. „Još jedan marksistički kapelan‚, pogodila je Mercedes. Imala je poseban dar ne samo da ih nanjuši, već i da se njima oduševi. Na tom skromnom pragu Expósitove kuće nitko nije bio kakvim se činio. A svi su se međusobno izbjegavali. S obzirom da nisu znali kako se najbrže izvući iz te neugodne situacije, sve troje je odlučilo

baciti lopte da vide hoće li koja pasti u pravi koš. – Došle smo posjetiti babicu što smo prije mogle – rekla je Lucrecia koja se, već naviknuta da ophodni policajci pretresaju kuću u Ulici Anglí, odlučila ponašati poput njih. Grubo. Klevetnički. Drznički. S pogledom mrzovoljnog debelokošca, stupila je u kuću spremna da sve pretrese. Razgovarale su na katalonskom, a taj im je zakrabuljeni kapelan odgovarao na izvornom andaluzijskom. Mogao je biti iz Granade ili Seville. U nekom su trenutku spomenule Sagrario. Čim je čuo to ime, pospanko se odmah razbudio. „Samo što se nije vratila. Otišla je nešto obaviti‚. Želio se čim prije riješiti te noćne more. Nakon što je malo odahnula, Lucrecia si je uzela slobodu zatražiti ga čašu vode i zaposjednuti rasklimani naslonjač u koji je zavalila stražnjicu sve dok mu nije dotaknula opruge i vulkansku utrobu. Andalužanina je iz cijelog tog upada tješilo samo to što pred sobom ima bolničarku koju je još nedavno priželjkivao. Još nije bio siguran jesu li te dvije žene pred njim blagoslov s nebesa ili, pak, još jedna nevolja. Gardistica ga je sumnjičavo promatrala. A njemu je nepovjerenje ulijevala sumnjičava tišina tih dviju žena što su poput kakvih tvorova buljile u zid te sobe dok su tražile tragove ljudi, a ne samo onih sirotih muha nagomilanih u kutovima te malene prostorije. Nitko nije prodisao u miru sve dok Sagrario osobno nije otvorila ulazna vrata, a znoj joj se što ga je donijela izvana sledio kad ih je ugledala. Strah je nije napustio čak ni kad je ugledala poznato lice iza te dvije buntovnice. Stala im se ispričavati jer rat joj je nagrizao živce, zbog čega više ne može nositi ni vlastitu dušu. – Prijeđimo na bitno, Sagrario. Želimo vidjeti Artura – rekla je Lucrecia. Njezina je molba zatekla tu ženu nespremnu. Željela je zaplakati, ali suze joj nisu potekle. Sakrila je ruke u pregaču i prvo ih upozorila daje, siromah, vrlo bolestan. Bila ih je spremna nastaviti

pripremati za mučan susret sa sirotim Arturom kad je Lucrecia Palop ponovno zauzela gospodski stav i izgovorila sljedeće: – Kvragu, dosta je bilo priče, izvoli me odvesti k njemu! Nije to odmah učinila. Prvo je stala polako uvježbavati situaciju koja će otkloniti svaku sumnju ako netko nepozvan ude u kuću. Kao da je svoju ulogu znala od prije, preko odjeće koju je nosila navukla je spavaćicu i glumila da je bolesna, „jedna od onih ženskih bolesti‚, lukavo je rekla. Ona će zastenjati, a došljakinje će smjesta otvoriti kutiju hitne pomoći i baciti se na posao. Sve to u slučaju neočekivanog posjeta. U suprotnom će Sagrario čuvati stražu ležeći na krevetu dok ih taj mladić, taj Seviljanin, bude vodio u polupodrum iskopan podno brdašca na koji je bila naslonjena kuća u kojoj je umirao Artur.

*

*

*

Pod slabašnim svjetlom ručne svjetiljke u mrklom mraku podzemnog hodnika jedva su se nazirali obrisi izubijanog i izranjavanog Arturovog tijela. Zatim kašalj. Onaj neprekidni kašalj kroničnog bolesnika bilo je jedino što se moglo prepoznati od njegovog napola raspadnutog bića. Obje su ga zagrlile oko nogu, u strahu da još više ne ozlijede krvave pregibe njegove izranjavane i posivjele kože. Lucrecia, po prirodi šutljiva, izgovarala je najprikladnije moguće riječi koje su se u tako mučnim okolnostima te samorazumljive i beskrajne tišine pojavile poput pojasa za spašavanje. – Umreš li sada, umrijet ću i ja s tobom – zaprijetila mu je. Bolesniku su umjesto odgovora poput iskre bljesnuli bijeli zubi koji su izronili iz guste brade stare tisuću dana. Dvije žene nisu ni časa gubile, nego su stale razodijevati Artura i dezinficirati mu rane sapunom i toplom vodom. Svijeća ih je vodila kroz neizvjestan labirint čireva i modrica kojima mu je bilo prekriveno tijelo. Namazale

su ga nekom mašću koja je zaudarala na trule inćune nakon što im je mladić, kojeg su i dalje zvale Seviljaninom, nekoliko puta otišao i došao s vodom, sapunom, octom i Expósitovim britvicama. Preko dva su sata neumorno mijenjale Arturov izgled, u čemu su djelomično i uspjele. Unatoč tome, prokleti je toplomjer ukazivao na kritičnu i opasnu tjelesnu temperaturu. Još gore od mučenja, rekao je spotaknuvši se pri hodu, bilo je to što mi nisu dali da umrem na miru. Stoga kad ga je tamničar obavijestio da će ga radnici tvorničkog komiteta odvesti na smaknuće, primio je tu vijest o svojoj smrti kao neko oslobođenje. Zamotali su ga kao anesteziranog lava i ubacili u raskošni crni automobil koji je već čekao. Ni s kime nije razgovarao. Zadrijemao je. Ali ipak je osjetio da mu život ponovno struji tijelom kad se susreo s Expósitom. S dobrim Expósitom. Sve je to izgovorio tiho i uplašeno. Riječi je cijedio. On koji je navikao previše razmišljati o njima dvjema i diviti im se. Mercedes, odgojena u duhu vjere koja usađuje ljubav kao najbolji lijek za svakog bolesnika, trudila ga se oraspoložiti. I ljubila ga je. Silno ga je ljubila. – Sjećaš li se gardistice koja je došla s Ramonom kada su te uhitili? – Jedan njegov uzdah prekinuo je njezinu tajnu. Prislonila mu se na uho: – Ona te je spasila. Kako je se ne bi sjećao! Artur ju je zavolio istoga trena kad ga je bratić doveo pred nju. Vjerovao je u kemiju ljubavi. Kao što je bio siguran da čežnja za nečim važnim djeluje kao magnetski pol na osobu za kojom se čezne. Valentinu je vidio u snovima i nakon snova. Ali nije to bila idealizirana ljubav. Kao i kod Dantea, njegova je strast bila kaotična i pohotna, tašta i pogrešiva, ljudska i pretjerano ljudska. Uspio je pojesti četiri žlice krepke juhe, nakon čega je zaspao. Dogovorile su se da će Lucrecia ostati uz bolesnika, a da će Mercedes trkom do bolnice po potrebne lijekove. Nekoliko godina prije, bakteriolog imena Alexander Fleming pronašao je čudesan lijek zvan

penicilin. Ni izdaleka nije bilo sigurno da je to lijek koji je potreban da se spasi Artur. U mislima im je bio samo jedan cilj: pronaći najbolji lijek da ga izliječe. – Hajde – rekla joj je tetka – donesi što god nađeš, ali brzo.

*

*

*

Mercedes je u tramvaju prema Kliničkoj bolnici prvi put otkad je počeo rat osjetila potrebu zaciktati od radosti. Ali umjesto ciktaja niz obraze su joj posve neočekivano kliznule suze. Pomislila je da će ih iskoristiti da dobije penicilin koji su najčešće dijelili na kapaljku i isključivo uz suglasnost liječnika. A pomislila je i ako bude plakala sada, neće joj ostati suza da postigne ono što želi u pravom trenutku. Duboko se zagledala u dlanove. Činila je to svaki put kad nije bila sigurna u sebe. Zaobišla je ulaz za bolničko osoblje i provukla se kroz hitnu službu. Na glavi je umjesto kapice bolničarke nosila rubac, zahvaljujući kojem je, premda on nije bio dio propisane odore, izgledala kao da je ondje zaposlena, što je, pak, bilo neophodno u njezinom slučaju jer kao bolničarka na aksi nije imala puno bolničkog iskustva. Strka liječnika i pomoćnog osoblja izgledala joj je mučno. Odlučila se povući u kut i promatrati to čudo. U to su vrijeme mnogi vjerovali da je život pun iznenađenja i da u najtežim trenucima neko čudo ili poravnanje zvijezda mogu pomoći potrebitima. Fenomen što ga je Mercedes pola sata zazivala pojavio se u obliku Lali Fuster, stare prijateljice iz katoličke škole Jesús Maria, koja je naletjela na nju kad je istrčala iz operacijske dvorane. Brzo su se pozdravile, a ona joj se nasmiješila ne toliko zbog iznenađenja što ju je srela koliko zbog okolnosti u kojima su se te dvije školske prijateljice sada susrele. Odgojene u duhu onih časnih sestara, ni u kom slučaju nije bilo predviđeno da će te dvije pokorne učenice iz katoličke škole, milosrdne i pobožne, izdati ratne žrtve i komunicirati s njihovim krvnicima.

– Treba mi neki čudotvorni lijek za sušicu, Lali – rekla joj je bez ustezanja . – Ah... i bolnički materijal za pneumotoraks. – Potražit ću ga. Ne brini. Točno u jedan pored ulaznih vrata – rekla joj je u trku. Dva su je duga sata čekala prije nego što se opet našla s njom. Umjesto da sjedne na klupu i da je tako čeka, ušla je u bolnicu i zapričala se s bolesnicima u svojoj dvorani. Inače kratka i jasna u razgovoru, Mercedes bi se preobrazila u posve drugačiju osobu kad bi kakvom bolesniku u krevetu govorila o ljubavima i čežnjama. Nježno bi ih milovala kao da su dio njezine obitelji. Dvoranom bi širila nježnost kao da umjesto dlanova ima čokoladice i slatkiše za nagradu. Primijetila je da se i najgrublji muškarci rastope pod nježnim dodirom. Osim toga, zbog znanja stranih jezika tražili su je da komunicira s ranjenicima iz Međunarodnih brigada. Sustavno je izbjegavala razgovore o politici s bolesnicima. I sa svima drugima. U skladu sa svojom duhovnom disciplinom, odlučila je da će izbjegavati teme koje su na bilo koji način povezane sa svjetonazorom bilo kojeg od tih ranjenika. Prema njezinom je mišljenju politika postojala samo zbog katastrofa globalnih razmjera i da se mrzi iz dna duše. Lali Fuster se pojavila s paketićem lijekova i uputnicom koju je potpisao ravnatelj Odjela za plućne bolesti. Taj je papir bio potvrda kojom je Mercedes mogla tražiti potrebne doze i igle za bratovo liječenje. – Puno svježeg zraka – rekla joj je. – I pravilna prehrana. Skrb i odmor. – Vidimo se! – kazala je Mercedes. A doista su se vidjele. Takav je rat. Ali više se nikada nisu vidjele u tom gradu za koji je Lucrecia Palop znala reći: „Malen kao selo. Tu se svi poznaju‚. Kanila je prvo skoknuti do doma po stare Arturove naočale. Najvažnije je bilo to što nosi šprice, igle i steriliziranu vatu. Nitko je

nije zaustavio putem. Izgubila je pojam o vremenu. Sve joj se činilo tako dalekim. Nastava iz „domaćinstva‚. Protraćeni sati u kapelici Isusa i Marije. Kako li se dalekim činio Ramon. A kad je sve zbrojila, od svega toga prošle su samo tri godine. Dok je pripremala injekcije za Arturovo liječenje, nije obraćala pozornost na tihi razgovor nekoliko metara dalje između Lucrecije Palop, Expósita i Seviljanina koji su razmatrali gdje bi bilo najsigurnije sakriti Artura. „Razmislimo‚, govorio je Expósito Lucreciji. „Vi za mene i ja za vas‚. Neko su već vrijeme tako okolišali, a da nisu uspjeli pronaći prikladno sklonište. Izvesti Artura iz grada u tom se trenutku činilo jedino rješenje, ali njegovo zdravstveno stanje nije dopuštalo putovanje ni bijeg na selo. Prije toga je morao preboljeti groznicu, ojačati i oporaviti se što je više moguće. Premda se to ni u jednom trenutku nije spomenulo, svi su znali da njegova pluća nikada neće biti kao u mladića njegovih godina. Najbolji je prijedlog dao Seviljanin. Dosjetio se da bi, ako detektivski romani govore istinu, mjesto zločina bilo zadnje mjesto na kojem bi ga potražili. Pogledali su ga u čudu, dobili su nadu. Seviljanin im je kazao da tvornica ima tavan koji će mu biti savršeno skrovište, ako se tako može nazvati ono skučeno, suncem okupano potkrovlje za koje nije znao nitko osim njega, s obzirom da se ondje jednom prilikom zatekao zbog golubova koji su skrivali svoje ptiće u jednom od starih dimnjaka. Uskoro su shvatili da to uopće nije loša ideja. Osim toga, ničega se boljeg nisu dosjetili. – To je stvarno pravo otkriće! – rekao je Expósito. Bio je ponosan na mladićevo otkriće. – Dopustite mi da ga pregledam, gospođo Lucrecia, pa ćemo vam sutra reći nešto više o tom golubinjaku. Ni veličanstvena pobjeda radničke revolucije ni gospođa Lucrecia u odjeći gardistice nisu bili dovoljno uvjerljivi razlozi da joj se Expósito prestane obraćati s poštovanjem, što je činio svaki put kad bi joj se obratio.

*

*

*

Sindikalist Jeremies Ferrol, na glasu kao tvrdoglav i radišan aktivist, trebao je sastaviti popis s razlozima za i protiv prijedloga druga Expósita. Od koristi koje je tvornica pod njegovim upravljanjem mogla imati od starijeg sina Antonija Ramonede istaknuo je dokazano Arturovo znanje o upravljanju i financijskom poslovanju. Budući da je bio prvorođeni sin, njegov ga je otac još od malih nogu pripremao za vođenje tvornice koju je stvorio vlastitim rukama. Od nedostataka najteža je bila opasnost da će ga raskrinkati u tom skloništu te manjak nužnih potrepština da taj golubinjak urede u prostor s osnovnim higijenskim uvjetima. Simón, brižni komunist, riješio je dio tog problema osmislivši vrstu zahodske školjke koja bi mogla dobro poslužiti pod uvjetom da drug Seviljanin preuzme obavezu čišćenja govana. Artur Ramoneda se, pak, morao obavezati da će se doslovce držati vojničke discipline ne bi li tako umanjio opasnost da mu zaštitnici budu optuženi za neposluh. – Naravno da mu neće biti dosadno – kazao je sindikalist. Nije mu bilo dosadno. Davali su mu posla kako je napredovao njegov oporavak. Glavna korist koju je Artur ostvario u svom novom skloništu bila je mogućnost da vidi sunce. Da udiše zrak s mora koje je bilo na dva koraka. I nebo nadomak prstiju. Iz tvornice su prihvatili zahtjev Lucrecije Palop o ustavljanju veze s obitelji kako bi bili obaviješteni o mladićevom zdravlju. – Nemojmo još proglasiti pobjedu – rekao im je Artur dok su ga premještali. Još iscrpljen, ali s iskrom u očima, pustio je da ga nose kroz podrume, preko stepenica, kroz hodnike, preko sklepanih mostova, vanjskih stuba... sve dok, zatečen kao da mu je prvi put, nije ugledao mjesec, zvijezde i svjetla grada koji još nisu poharale pošasti rata. Bila je to samo njegova uvertira.

*

*

*

Rat, ili samo jedan njegov dio, vodio se na moru, pred obalama Mallorce, gdje je Valentina Mur mislila samo na osvajanje Baleara za Republiku, ne prilazivši za to vrijeme nijednom muškarcu, osim ako je to ne bi preklinjao kakav ranjenik ili bolesnik koji je trebao njezinu pomoć. U Barceloni se u međuvremenu također razgovaralo o toj ekspediciji. Mercedes je pri svom jedinom posjetu Arturovom skloništu, s namjerom da mu zaliječi pneumotoraks, bratu rekla da se ta lijepa osloboditeljica bori na ratištu. – Koji užas! – rekao je on. – Donijela mu je novine gdje su bili opisani podvizi tih nesumnjivo ponosnih junaka. Pogledaj je. Bori se kao muškarac među puškama, bombama, granatama i hidroavionima. Umjesto da ga onako miroljubivog bace u očaj, te su riječi, unatoč svemu tome, imale pozitivan učinak na Arturovo zdravlje. Nije nimalo sumnjao će Valentina preživjeti. Svakodnevno praćenje vijesti o ekspediciji katalonskih brodova trebala je biti njegova nova obaveza u tvornici. Novinski su članci iz dana u dan bivali zloslutniji. U Europi se još nije dogodila tako besmislena i tužna bitka poput one koju je povela zemlja koju su tada više pokretale stranačke objede, nego sloga s vjerom u pobjedu. Pretpostavivši da je potreban svojim zaštitnicima i da im duguje uslugu što ga štite, Artur je brzo prionuo dodijeljenom zadatku. Proučavao je tvorničke arhive i bilježio. Valentinu je gledao izdaleka kako stoji na brdu i puca u opasnog neprijatelja koji joj se približava. Draže mu je bilo zamišljati je noću, obasjanu svjetlucanjem s mora dok leži potrbuške kao što leže žene koje sanjaju da su sretne, još nesvjestan da samo mora otvoriti bilježnicu u koju je Valentina zapisivala zgode i svakodnevna razmišljanja o ratu i iskrcavanju ne bi li izbliza upoznao njezin život na Balearima.

7. kolovoza. Zapovjednik Bayo s razaračima Admiral Miranda i Admiral Antequera glumata da smo Republici vratili otoke Ibizu i

Fórmente™. Ha, ha, ha... Očekuje li da mu povjerujem?

Njezina je bilježnica sadržavala malene karte brzopleto ispisane sitnim slovima, negdje na katalonskom, a negdje na španjolskom. U žurbi bi pomiješala oba jezika kao da joj se razgovori s ratnim drugovima prepliću sa zabilješkama. Opsjednuta stvaranjem novog svijeta, na svoj si je dvadeset i drugi rođendan poklonila ovaj poseban dar:

Muškarci i žene moraju zajedno raditi i boriti se, u suprotnome nikada nećemo ostvariti društvenu revoluciju.

Stigla je na Baleare u sastavu ženskog bataljuna Skupine slobodnih žena; ubrzo je shvatila da su njezine feminističke ideje podjednako važne i u vihoru rata, i u demokraciji i miru. Gardisti su se prema suborkinjama odnosili jednako sramotno i skaredno kao i u svakodnevnom životu. Sa svakom je novom stranicom te bilježnice bilo vidljivije razočarenje postrojbi te posljedični kaos zbog nedostatka organizacije, discipline i vojne strategije, što je, pak, nagovještavalo mračnu budućnost.

Bila bih sretna ovdje da muškarci ne pretjeruju s alkoholom, a neke žene s međunožnim uslugama... Hrana je dobra.

Čim su se iskrcali na otok Mallorcu, primijetila je licemjerje i politički cinizam kapetana Baya, neprikosnovenog vođe ekspedicije. Na velika je zvona objavio osvajanje Baleara, ali u toj je tobožnjoj pobjedi istinita bila samo brzopotezna predaja stanovnika Ibize Republici. Samo to.

8. kolovoza. Ibiza nam je priredila dobrodošlicu. S papirnatim junakom kao što je Bayo teško da ćemo se iskrcati na Mallorcu.

Slijedio je sažetak o zatečenom stanju. Pojedinosti za koje je smatrala da će joj možda biti od koristi kad se vrati u Barcelonu. Prema njezinom je izračunu ekspedicija brojila oko sedam tisuća muškaraca i petstotinjak žena, koje su bile zadužene za pomoćne poslove, liječenje ranjenika i borbu. Osim tog republikanskog brodovlja, raspolagali su i s četrnaest aviona spremnih za napad. Kapetan Bayo je unatoč tome, nakon što su se iskrcali na otok Menorcu, izjavio pred postrojbom da su otočani obeshrabreni. Izgubljeni.

Većina onih koji su se došli boriti i dalje vjeruje da je sve ovo samo vojna vježba. Nema nikakve discipline i svatko vodi rat za sebe. Okupljaju se po stranačkoj osnovi, s neiskusnim glavešinama koje improviziraju u svakoj situaciji. Skupine su razjedinjene i ni u čemu se ne slažu. Kao da su suparnici. Nevjerojatno. Stalno se svađaju. Ne žele se podvrgnuti vojnoj disciplini i ni za što ne mare. Ma milina!

Kako se čini, Bayo se dvoumio između frontalnog napada i pojedinačnih udara. Između svega toga, more je preplavilo nekoliko stranica te bilježnice. Jedini joj je užitak bilo pisanje o moru.

Mnoge drugarice dane provode na plaži, kupaju se i zbijaju šale s gardistima. Vrijeme je, bez imalo sumnje, prekrasno: poziva na sanjarenje, na promatranje krajolika i na ljenčarenje. Ali ovo je rat.

Valentina se trudila biti optimistična, iako je zbog takve svakođnevice bila ljuta i neraspoložena. Svojim je ponašanjem stekla nenaklonost mnogih vojnika. U svakom slučaju, 16. je kolovoza bio ključan dan za napad:

Danas smo zauzeli Portocristo. Napad nije bio frontalan. Još smo daleko od Palme. Avioni su dobro obavili svoju zadaću. Zaudaram. Smrdim. Iscrpljena sam, ali živa. Barem mi se tako čini.

Kako li je sve to bilo obeshrabrujuće! Večer prije napada, nakon što su se brodovi iskrcali na Mallorcu, kapetanove je planove o brzoj pobjedi republikanaca uništilo ponašanje velikog dijela gardista, koji su cijeli dan pljačkali i palili crkve. „Gubimo dragocjeno vrijeme za napad na nacionaliste‚. Dodala je da su napokon našli nekoliko deka da mogu spavati pod vedrim nebom. Kao veliku je vijest navela da su pili kavu i jeli kobasice. Doimala se zadovoljno. Posložila je ruksak. I dalje se družila s drugaricama iz bataljuna, premda se žalila što nije uspjela u namjeri da od prostitutki koje su joj se činile najbistrije stvori ratnice. Cesto bi im govorila neka kopaju rovove i postavljaju barikade.

Nemoguće su. Radije se druže s muškarcima. Kažu da im plaćaju ljubavlju i da im silno nedostaje nježnosti, najobičnije prasice.

Napad na Mallorcu tek je počeo. Na tom su se veličanstvenom poprištu mediteranske obale zelenih borova, zlatnožutih, sivih i ružičastih stijena dvije strane pripremale za međusobno ubijanje. Ujutro je ženski bataljun uspio zauzeti vlastitu bojišnicu. Pucale su neprekidno. Otvorenih očiju. Bio je to, bez imalo sumnje, još jedan

plus za te neiskusne ratnice. Valentina je brzopleto napisala četiri retka i opisala taj jutarnji napad. Iskoristila je odmor da se vrati bilježnici. Jele su. Nakon večere za kojom su prepričavale dojmove iz bitke, prije nego što ponovno zagruvaju fašistički topovi, zaželjele su se kubanskih pjesmama i argentinskog tanga. Zapisala je da joj je bilježnica poput slamke spasa. Pomaže joj da ne poklekne duhom. Od svih žena u tom bataljunu, ona je bila najšutljivija. Zašto je šutjela? Ne sjeća se zašto. „Ubile smo četvoricu‚, čula ih je kako govore. Njoj se, pak, učinilo da nije ranila nikoga. Fašiste su doista ubijali samo oni koji su imali sreću dobiti najbolje oružje.

*

*

*

Čim se probudila, nakon kratkog i teškog sna, prvo je svu mučninu istresla u bilježnicu. Dogodilo se sljedeće: u nekom trenutku tijekom noći morala je na zahod. Dok je hodala ispod borova prema sklepanom poljskom zahodu, dva su joj gardista stala na put. – Kapetanice! Dođi i zabavi se malo s nama. Nije ih se udostojila ni pogledati. Začula im je korake. Slijedili su je u stopu. – Ako želiš, pomoći ćemo ti. Dvojica protiv jedne, pomislila je, u slučaju da se bude morala obraniti. Nije joj bilo svejedno.

Bili su odvratni. Nepristojni, pa čak i nasilni.

Zastala je i poslala ih u vražju mater. Tim riječima. Nije nosila pušku, zbog čega je zažalila. U mraku je samo čula prostačke uzdahe tih nasilnika. Nije im čak ni lice vidjela. Jedan ju je zgrabio oko struka dok ju je drugi grubo ščepao za vrat i pokušavao je zažvaliti.

Ako se naši ponašaju kao zvijeri, što će tek učiniti neprijatelji... Jedan je spustio hlače. Kao da sam časna sestra prerušena u anarhisticu. Sjebat ću te, kurvo prokleta. I tako dalje.

Uslijedila je crtica o kricima upomoć, o udarcu nogom u jaja jednog od njih dvojice, o emotivnoj zakinutosti većine muškaraca i svi neka su prokleti.

Ljuti me što mi žene razmišljamo glavom dok oni mozgaju pimpekom.

Kad se najgore tek trebalo dogoditi i dok ju je onaj najgrublji čvrsto držao za kosu, nečiji je glas odjeknuo u mraku. – You people, shut up! Žena koja je to poviknula na engleskom bila je ozbiljna. Puškom na ramenu kojom samo što nije opalila ciljala je s namjerom da ubije tu dvojicu pokvarenjaka. Valentina joj je prepoznala glas. Bila je to Margaretha Zimbal. Njemačka brigadistica koju su svi zvali Pützova.

„Bježite brzo dok vas obojicu nisam ubila! Prokleti fašisti!‚, u lice im je sasula tu najgoru uvredu za republikanskog vojnika. Iako je riječ „vojnik‚ bolje staviti među navodnike.

Gardisti su nestali, mrmljajući si u bradu što su iskreno mislili o ženama: kurve iznutra, a hijene izvana. Ta im se Njemica drznula unijeti u lice, a još im je rekla i da taj rat nije za kukavice. Valentina je također potvrdila Njemičinu hrabrost. Cesto bi je promatrala dok se

borila s topnicima. Poprilično mršava djevojka pepeljastoplave kose koja je netom prije napunila dvadesetu. Pütz, napisala je nekoliko puta zaredom. Sviđalo joj se to ime.

Ona je družica nekog Nijemca koji nikada ne bježi s prve crte bojišnice. Od danas smo bliske prijateljice. Kaže da je pobjegla iz roditeljske kuće u Düsseldorfu da bi se sa svojim drugom Ottom borila za slobodu. Njezina obitelj pripada starom njemačkom građanskom sloju. Ona se buni protiv židovskih obreda svojih roditelja.

Mnogi su drugovi govorili da je Pützova sjajna djevojka. Zvali su je „naoružanim anđelon‚ ili „crvenim anđelom‚. Uz žamor, prije nego što su zaspale jedna pored druge, donijele su odluku da će kapetana Baya izvijestiti što se dogodilo te večeri. Obje su se složile da takvi gardisti sramote republikanske kolone. Zaslužili su primjernu kaznu da se prizori poput tog više ne bi ponovili.

Od svega najviše iznenađuje što Pützova također nosi bilježnicu u koju upisuje dojmove.

*

*

*

Još nije bilo sedam sati kad se pojavio avion lovac pobunjeničke strane s namjerom da puca po njima. Svako su ih jutro budili neprijateljski avioni. Gledati kako padaju bombe tim je uspavanim borcima bilo zabavno. Bilo je neosporno da su frankisti bolje organizirani i da raspolažu nadmoćnijim oružjem od republikanaca. S druge, pak, strane, primali su svu moguću pomoć talijanskih aviona. Valentina je neprekidno govorila o slaboj ili nikakvoj učinkovitosti napada koji je predvodio Bayo.

Ovdje ne zapovijeda nitko. Tijek bitke protiv neprijatelja nije bio loš. Bio je gori od toga. Nije ga bilo. Zavaravanje neprijatelja? Što time dobijamo? Po mom mišljenju, morali bismo se boriti protiv njega na moru, na zemlji i u zraku. Bez milosti.

Napadi su postali sve žešći. Tražili su zaklon. Valentina je neumorno odlazila na prvu crtu bojišnice, odakle se stalno pucalo. Drugovi su se žalili na prisutnost žena na bojišnici, uz izgovor da gube previše vremena da bi ih zaštitili. Željeli su biti jedini junaci. Smetala im je ženska konkurencija. Na kraju dana napokon su se uspjele sastati s kapetanom Bayom pa su ga izvijestile o onome što se dogodilo prethodne noći kad su oni pojedinci pokušali silovati Valentinu. Kapetan ih je samo izgrdio i ništa više. Taj je gad zamalo optužio njih samo zato što su žene. Da bi im zatim održao bukvicu da ne želi ženske u postrojbi, ni da pucaju ni da se na plaži kupaju kao od majke rođene. „A ako baš želite, ni u kuhinji‚. „A što je s golim muškarcima?‚ prekorila ga je Valentina. Uspjela ga je urazumiti tek kad mu je priznala da radi kao novinarka. Ta je čarobna riječ upalila. Kapetan ih je zamolio da se vrate na svoja mjesta i obećao im da će poduzeti disciplinske mjere protiv tih kukavica. Nisu se usudile posumnjati u ozbiljnost njegovih namjera. Pützova se pokajala što ih nije ustrijelila. Zaslužili su to. Jesu. Naravno da jesu. Tabor je bio silno tužan. Poraz je bio neizbježan. Prva crta napada se povlačila. Granulo je sunce.

*

*

*

Tog je poslijepodneva vidjela kako gine Otto, drug Pützove. Neprijateljski ga je metak s druge strane rova oborio nekoliko metara od mjesta gdje je ona na neprijateljsku stranu bacala granate kao da

baca jaja. Metak preciznog strijelca nasmrt ga je ranio. Ali najteže je od svega bilo gledati pobunjenike kako se guraju oko tog Nijemca da ga dokrajče. A poginuo nije samo on. Fašisti su u neočekivanom napadu nasrnuli na nekoliko drugova. Svi su poginuli.

Najgore je bilo prenijeti to mojoj dragoj Pützovoj. Nisam mogla prevaliti riječi preko usana. Dugo smo ostale zagrljene. Poslije sam je vidjela kako sama s puškom na leđima odlazi pronaći tijelo svog ljubavnika. Pützova se smrti ne boji. Ona je traži.

U najtužnijim si je trenutcima misli odagnala promišljanjem o važnosti ljubavi u vihoru rata. Kako se taj osjećaj oplemenjuje. Kako je moguće, upitala se, da ljubav postane jedino važno u životu čovjeka koji je spreman umrijeti za nešto posve suprotno ljubavi? Prvi se put otkad je stigla na Baleare sjetila Artura. „Ah, Mjeseče‚, napisala je sjetno.

Noću se čuju dahtanja i stenjanja koja se ostatku postrojbe nimalo ne sviđaju. Nitko ovdje ne misli na ljubav, već na posljednju priliku da ugodi tijelu. To mogu razumjeti.

Jednoga podneva krajem kolovoza, dok se kupala na plaži, Valentina je upoznala nekoliko bolničarki iz Barcelone i odmah se s njima sprijateljila. Bile su vesele i pametne. Jedna je završila studij farmacije. Razgovarale su o tome da se bolesnici žale na hranu. Malo je ima i loše je skuhana. Ranjenike su držali na podu dok su liječnici i gardisti članovi komiteta jeli dobru hranu i spavali u krevetima.

„Ako to zovu revolucijom‛, rekla je Ofelia, „tako nam Bog pomogao‛.

Umirale su od smijeha, nakon čega su se onako raščupane brzo vratile na svoja radna mjesta. Taborom su se proširile glasine. Komunisti i Vlada su se usprotivili ekspediciji na Mallorcu. Zatražili su od Baya da naloži povlačenje postrojbi. Valentina je 3. rujna upisala dva velika događaja: prodor neprijatelja i bijeg republikanaca. Početak kraja. Pisala je o bombardiranju s mora i iz zraka. Zatim su uslijedile neispisane stranice s uskličnicima, crtežima zvijezda i ponekim telefonskim brojem. Bili su primorani potražiti novi zaklon. I prepustiti se očajanju. Na nekoj drugoj je stranici upisala samo jednu rečenicu. „Svi bježe‛. Poslije je pohvalila one četiri medicinske sestre jer su odlučile ostati, uz ranjenike, uz najhrabrije iz postrojbe. Kud puklo da puklo. Strah se prvi put nazirao u požutjelim bjeloočnicama onih malobrojnih gardista koji su još uspijevali odbijati napade.

*

*

*

Bila je sama na svom strateškom položaju, okružena stijenama, kad ju je potražila Pützova. „Idemo‛, rekla joj je kao da joj naređuje. – Ostati ovdje ravno je samoubojstvu. Samljet će nas. „Ako to kaže Pützova‛, pomislila je Valentina, „vjerojatno je tako‛. – Uzmi ranac i bježmo – naredila joj je. Njemica je španjolski govorila kruto i tvrdo. Oponašala je govor svojih drugova iz rova. Preuzela je naglasak onog Aragonca zaduženog za dijeljenje streljiva, ali i za širenje zlovolje. Ali Valentina se nije namjeravala tako lako predati. – Nisam dezerterka – rekla joj je.

Pützova je pljunula na tlo. Ne bi li je napokon uvjerila da će izgubiti bitku, ukazala joj je na neoborivu činjenicu. – Svi su pobjegli. Ne vidiš li? Valentina je ugledala bezbroj glava kako bježe prema moru. Čamci u koje su se ukrcavali bjegunci čekali su na obali. – Ovaj je rat otpočetka osuđen na propast. Valentina se složila. Prašina od detonacija zaklanjala joj je pogled. Slijedila je Pützovu do plaže. Ondje je spremno čekala brodica da pritekne u pomoć zadnjima koji su još pružali otpor. S namjerom da spase što je više života moguće, republikanski su brodovi najavili povlačenje. „Ranjenici!‚ poviknula je Valentina s neke hridi. Izgledalo je kao da su ih odlučili ostaviti na kopnu. Odbili su ih ukrcati. Čak su i liječnici pobjegli. Rekle su joj da su bolničarke na koncu odlučile ostati s pripravnikom bolničarom. „To nam je obaveza‚, rekle su bez oklijevanja, svjesne opasnosti kojoj se izlažu. Da nema Pützove, vratila bi se. Nije bila posve sigurna. Morala je donijeti odluku kojoj nije bila sklona. Stoga se kajala zbog nje svakim korakom svog bijega. Povlačenje postrojbe pokazalo se opasnijim nego što su predvidjeli. Dok su bježali prema plaži, izmicali su bombama. Avioni, ti besmrtni junaci, sve su niže letjeli. Neki su im gardisti psovali sve po spisku. – Mi smo kukavice. Priznaj – obratila se tim riječima Pützovoj kojoj su oči bile pune suza. Nakon što su se ukrcale u brod, prijateljice su im stalno bile u mislima. – Što li će im fašisti učiniti? Ne želim na to ni pomišljati.

*

*

*

Valentina to nikada nije saznala. Kad bi se sjetila tih prijateljica, uvijek bi ih vidjela vesele, bespomoćne, užurbane. Cijeli je rat

pokušavala doznati jesu li uspjele izvući živu glavu iz one tragične klopke u koju su upale kao žrtve. Nije propustila upitati sve za koje je procijenila da joj nešto mogu reći o tim katalonskim bolničarkama. Sjećala se imena tih svojih prijateljica, ali ne i njihovih prezimena. Tko bi joj mogao nešto reći o sudbini njezinih drugarica?

*

*

*

Zarobili su ih u noći 4. rujna, nakon što su uspjeli pobjeći Pützova, Valentina i drugi koji su bježali među zadnjima. Osveta pobjednika bila je užasna. Muškarce su strijeljali istoga dana kad su zarobili te bolničarke, a žene su ostavili kao ratni plijen. Sudbina tih bolničarki bila je drugačija. Uhitili su ih zajedno s dvadeset ranjenika koje su njegovale, a koje su oni smjesta pobili. Nakon što su ubili muškarce, njih su gole vodili otokom i javno ih pokazivali. Kamion kojim su ih prevozili nazvali su „kurvinski plijen‛, a čuvari u pratnji su se hvalili da te žene drugo ime nisu ni zaslužile. Između dvaju javnih pokazivanja udarali su ih, silovali i ranjavali koliko god su željeli. Jedna od njih bila je pijanistica, druga profesorica, a kako se poslije saznalo, među njima je bila i jedna časna sestra. Uzastopno su ih silovali i vrijeđali najodvratnijim psovkama koje čovjek može izgovoriti. Fašisti su se usuglasili da mučenje tih djevojaka može završiti samo polaganom smrću koju će im zadati njihovi krvnici. Šakama su im izbili zube, razderali su im vagine, nožem im izrezali bedra i zubima izgrizli dojke. Nakon što im je još samo preostalo umrijeti od sramote, bacili su njihova izmučena tijela u šipražje tog romantičnog otoka.

*

*

*

Tijekom povratka brodom Marqués de Comillas u Barcelonu, putnici su se izbjegavali gledati u oči. Više se nikada neće prisjetiti tog poraza, a da ih pritom ne obuzme bijes i strah. Na brodu se gotovo

uopće nije razgovaralo. Spavali su budni. Povratak preživjelih bila je krajnja suprotnost ondašnjem izletu nesmotrenih i junačkih boraca što su nekoliko tjedana prije zaplovili prema neupitnoj pobjedi. Bio je to prvi poraz revolucije, a nisu znali kako da ga prihvate, osim grobnom šutnjom i neutješnim očajanjem. Kad su pristali u luku, u osvit dana, netko je s broda zamolio Valentinu Mur da odvede drugove u sjedište Radničke stranke marksističkog ujedinjenja POUM, smješteno u nekom starom hotelu u Ulici Rambla koji je bio utočište gardistima i stranim borcima. Borci su u sjedište stigli tiho, poput duhova mjesečara; sjene su im se stapale sa sjenama drugih vojnika koji su odlazili i dolazili s bojišnice i znatiželjnika koji se nisu udaljavali iz zgrade samo da bi mogli izbliza pratiti razvoj događaja. Valentina je na sebe preuzela nadzor, oslonivši se na svoj prirodni dar za snalaženje u najtežim okolnostima. Hotel je zaista bio dupkom pun i nije bilo mjesta za smještaj pridošlica, ali sa željom da pomognu poraženima vrijedne su ruke našle madrace i pokrivače kojima su sklepali ležajeve po hodnicima, na odmorištima između katova i po raznim kutovima. Djevojke na jednu stranu. Momci na drugu. U međuvremenu se u prizemlju tog starog hotela svjetina opijala vinom iz bačvica koje su podizali i iz kojih su halapljivo pili do posljednje kapi. „Dobro je, tu smo, borila sam se i preživjela’, pomislila je Valentina dok je promatrala nagurana tijela svuda oko sebe kako vape za objašnjenjima. Svi su iz prve ruke željeli saznati što se dogodilo na Balearima. Novine su proširile vijest o porazu, iako su, umjesto da ga tako nazovu, koristili ublažene izraze poput primirja na bojišnici ili smjene postrojbi. One koji su ostali u sjedištu POUM-a, a bili su to većinom gardisti, zanimao je stvarni tijek bitke. Bez laži. Valentina je bila izravna. Bila je dobra govornica. Popela se na stolicu i govorila jasno i bez dlake na jeziku, na španjolskom da je svi razumiju, uključujući i strane dopisnike koji su ispunili zgradu i

pločnike pred njom. – Iskoristili su nas – rekla je ta gardistica. – Postali smo instrument lokalnih stranaka. Političara koji se više bore za katalonske nacionalističke snove, nego za slobodu i revoluciju. Živjela sloboda! – povikala je. – Živjela Republika. Izgovarala je te parole kao profesionalna političarka. A zašto bi uopće morala imati ikakvu ulogu u toj propagandi? Smiješno. Staloženo je nastavila govoriti o poteškoćama tijekom ekspedicije, a naglasak je stavila na njihove uzroke. Častohlepnost nekih među njima. Najobičnije poziranje među drugima. Krajnje neprihvatljivi rodoljubni interesi. Njezino je obraćanje bilo uvjerljivo jer je bilo iskreno i lišeno svih političkih predznaka. – Osim toga, i dalje sam uvjerena da bismo mi republikanci bili preoteli pobunjenicima Baleare da zapovjedništvo, tako sigurno u našu pobjedu, nije potratilo dragocjeno vrijeme. Tada su joj gromoglasno zapljeskali i zamalo je podigli na ramena. Govorila je i govorila dok joj je otac bio u mislima, zbunjena što su joj glas i pokreti tijela istovjetni onom hrabrom i poštenom profesoru kojeg su pobunjenici smaknuli na dan velike pobjede. Njezine su se podignute ruke kretale istom onom samouvjerenom lakoćom cijenjenog anarhista Sòcratesa Mura kad bi držao političke govore ili nastavu iz proizvodne ekonomije. Njezin je govor bio popraćen samo djelomičnim oduševljenjem budući da njezin glas, koji je odisao porazom, nije davao prostora za raspojasano slavlje, koliko god dobar bio njezin nastup. Osim toga, govorila je žena. Lijepa i hrabra, ali bez zaleđa neke političke stranke spremne da je podrži. – Spremaš se biti ministrica – rekla joj je Pützova nekoliko trenutaka prije nego što je započela govor. Zajedljiva Pütz. Gdje li je nestala? Ugledala ju je pored stupa, naslonjenu na gomilu vreća u stavu

pustolovke koju zabavlja prkositi meteorološkim nedaćama koje je okružuju. Pützova je smatrala da je riječ beskorisna dok ima metaka kojima se ljepše može opjevati pobjeda. Takav joj je bio izraz lica. Unatoč tome, Valentina je razglabala s vojnicima o pustoj filozofiji života i smrti dok je Pützova brojala minute do polaska na aragonsku bojišnicu, gdje je željela izvršiti svoju revolucionarnu dužnost. „Bolje mrtva nego sjebana‚, naučila ju je neka Ciganka s Mallorce s kojom je dijelila hranu i rov. Često je ponavljala tu rečenicu, prirodno poput kakve zgrožene aristokratkinje. Neki se drugi suborac, na stolici pored Valentine, trudio naglas pročitati popis palili u bitki. Kad su Ottovi poznanici čuli da je i njegovo ime među palima, onako potreseni tom viješću otišli su do kuta gdje je ona plavokosa djevojka zamahnula kosom poput uspavane zvijeri. „Da, poginuo je‚, bilo je sve što im je rekla. „Da, da. Nitko ne živi vječno‚. Pützova se zatim oprostila od njih suznim pogledom punim prešućenih riječi i obavijestila ih da već sutra namjerava otići iz Barcelone i vratiti se na bojišnicu. Ta se vijest proširila među okupljenima. „Crveni anđeo‚ je za tren oka postao gorljivi simbol revolucionara. Kad je do Valentininih ušiju doprla vijest što Pützova namjerava, jer u toj bi se ljudskoj utvrdi na koncu sve saznalo, prišla je svojoj prijateljici, spremna ostati pored nje sve dok je ne uvjeri da tako brzo novačenje uopće nije potrebno. A ni prikladno. Ne zasad. „Znam što govorim‚ rekla joj je nekoliko puta. „O kakvoj to gluposti razmišljaš?‚ Već se dugo ni na koga nije naljutila. Nakon onako teške bitke koju su upravo izgubili, svi su sudionici te ekspedicije zaslužili odmor. A Pützova osobito, više od svih boraca. Pozvala ju je k sebi na nekoliko dana. Da se otušira. Da razgovaraju. Da jedna s drugom podijele razmišljanja i uspomene. Ponudila ju je čašom vina jer je pomislila da bi joj piće pomoglo da se smiri i ugasi joj tu žeđ za ratovanjem i osvetom što ju je mučila. Valentina je smatrala da su joj rane preduboke da preživi još jednu bitku, a nije imala ni povjerenja u oduševljenje kojim je Pützova krenula prema pobjedi.

Pomilovala joj je kosu. Izgledala je naivno i nježno i u isti mah snažno i odvažno. Puno tvrdoglavija od kineskih boraca (nekolicina se Azijaca vrzmala hotelom), Pütz je uvažavala Valentinine savjete i nije im se suprotstavljala, iako je istovremeno ostala ustrajna u svom neslaganju s njom. – Život je takav – rekla joj je. – Nećeš me promijeniti. Sirota Pützova. Ipak joj je odgovorila da razumije njezine plemenite porive za borbu u ime revolucije, premda ju je uplašila brzina kojom je jurnula prema toj žrtvi. – Ako me pričekaš, ići ću s tobom. Pützova ju je odlučno odbila. Spremala se prespavati na licu mjesta, na prekrivaču s glavom naslonjenom na svoj pohabani ranac. Obje su nosile rasparane i prljave odore nakon bitke, košulje im nisu imale gumbe, noge su im bile prašnjave, a cipele raspadnute. Valentina bi rijetko kad pokleknula. – Učinit ćeš upravo to. Osvetit ćeš svog ljubavnika. Pützova se nasmiješila. Nije smatrala da su te riječi upućene njoj. Nije se naljutila. Na kraju svega, zašto su muškarci i žene kretali u borbu na život i smrt? Prvi odgovor koji je Valentina našla bila je spoznaja da se možda i ona pridružila bitki na Mallorci da osveti smrt svog oca. Pošla je s namjerom da izbriše tu neizbrisivu bol. Smrt zaziva smrt. Jer život bez smislenog cilja bio je preslab da bi je uvjerio kako se zlo zapravo ne može popraviti nanošenjem drugog zla. Istrgnula je list iz bilježnice i zapisala svoj broj telefona. Dvaput je presavila papir i spremila ga Pützovoj u džep. – Obećaj mi da ćeš biti oprezna – rekla joj je prije nego što je otišla.

*

*

*

Valentina je u tramvaju na putu prema kući neprestano razmišljala o posljedicama tog poraza. Nakon što su nepovratno izgubili Baleare, Franco će se poslužiti Balearima da otamo pošalje talijanske i njemačke avione da bombardiraju Kataloniju. Zamislila se i počela grickati nokte, već ispucale uslijed svih onih otužnih dana mržnje i gorčine, dok je promatrala grad obasjan blijedim svjetlom ponekog izloga. Tramvaj je tada naglo zakočio između ulica Rosselló i Provenga. Barcelona je utonula u mrak. Iz zvučnika, strateški raspoređenih po pločnicima i križanjima, oglasile su se uzbune i najavile pokaznu vježbu bombardiranja što ju je organiziralo zapovjedništvo ne bi li se grad pripremio za slučaj napada. Putnici su jedan po jedan poslušno izlazili iz tramvaja. Kući se mogla vratiti i pješke, ali ipak je odlučila da neće ustati pa je tako zagospodarila tom grobnom tišinom što joj je u tom trenutku bila potrebna kao nekoć tišina onog ormara za odjeću u koji bi se kao dijete zatvarala u potrazi za snagom i nadahnućem. Sjetila se Pützove. Netom prije se usudila prekoriti je zbog istog ponašanja kojem je i sama pribjegla u trenutku pobunjeničkog ustanka. Valentina je bez imalo iskustva u baratanju oružjem i pobunama izašla na ulicu boriti se i braniti Republiku kao i tisuće drugih građana koji su bili spremni sukobiti se s tom nevoljom, širom otvorenih očiju i visoko podignutih šaka. Što bi bila učinila da 19. srpnja, na dan „nacionalističkog ustanka‚, onaj metak pobunjenog vojnika nije u glavu pogodio Sòcratesa Mura i na mjestu ga usmrtio? Valentina je do pobunjeničkog ustanka bila neznalica po pitanju oružja. Pojma nije imala kako se nabija puška niti je to željela naučiti. Ali tog su se srpanjskoga jutra, dok je vojska najavljivala rat, studenti i profesori okupili u dvorištu sveučilišta, spremni oboružati se i istog trena izaći na ulice i od napada vojske obraniti svoj grad. Grad koji je bilo lako voljeti jer se, kao i iskusni ljubavnici, vazda radosno prepuštao svojim građanima. Prvi su sati vojnog napada ušli u povijest Barcelone. Stanovnici su se pretvorili u uspaničareni i ostrašćeni mravinjak. Običan je narod

izašao iz kuća, spreman na očuvanje slobode i Republike od napada vojske koja se, opsjednuta raspoređivanjem svojih snaga Barcelonom, pobunila tek nekoliko sati prije, iako su ih gotovo odmah porazili naoružani muškarci i žene koji su se toliko žarko borili za ideale da su se prometnuli u prave borce ne bi li spriječili daljnji prodor neprijatelja. Sve je bilo od koristi u toj narodnoj borbi. Od lončanica i drugih tupih predmeta koje su bacali s balkona do oružja i topova koje su zaplijenili gubitnicima. Žandarmerija i snage javnog reda pridružile su se radnicima i građanima svih političkih stranaka u mnogim dijelovima grada s namjerom da se zajedno suprotstave neprijatelju. Grad je oko podneva potukao vojsku, koju su nakon njezinog prodora na Sveučilišni trg silom stjerali prema Trgu Catalunya, gdje se već nalazio drugi utvrđeni vod pobunjene vojske. U ruke su im dali tri tisuće pušaka koje su anarhosindikalisti zaplijenili iz jedne od osvojenih vojarni. – Ne puštaj je iz ruku i pucaj kad smatraš da trebaš – uputio ju je Fermín Reguero, njezin profesor španjolske gramatike. Rastvorila je pušku, pogledala profesora kako u svoju umeće dva spremnika za metke, pa je škiljeći na jedno oko, što je naučila u streljani za vrijeme narodne fešte u četvrti Gracia, naciljala najvišu granu obližnje platane. – Nije tako teško – rekla je. Čim je uzela pušku u ruke, neki joj je duhoviti drug predložio da zamisli da je u prašumi i da je napada gorila. Uživjela se u tu ulogu. „Naprijed, naprijed, naprijed!‚ postala je otad pa nadalje njezina lozinka.

*

*

*

Tih je, bez imalo sumnje ključnih sati za budućnost cijeloga svijeta, Antoni Ramoneda sjedio za stolom u svom uredu, proklinjao

nepovoljan tijek događaja koji su ga zadesili i bjesnio na Expósita, svog radnika od povjerenja, dok mu je ovaj prenosio vijesti izvana. Nikada još tvornica nije bila tako napuštena i prazna. Radnici su otišli u borbu, a pasivno stanovništvo, buržuji i srednji građanski sloj, ostali su kod kuće i ogradili se od tog užasa, ili su se, pak, u mnogim slučajevima, spremali izaći na prozore i balkone i pozdraviti one koji su već pobijedili. Mlađi tvorničarev sin Albert Ramoneda upravo je sletio u švicarski grad Ženevu s namjerom da odradi neke trgovačke poslove za oca i usput se sastane sa svojim boemskim prijateljima i kazališnim glumicama, na koje je taj mladi katalonski poduzetnik bio slab. Bilo je ljeto pa je Artur otišao u lječilište za oboljele od sušice Puig d’Olena, gdje je boravio kao još jedan od mnogih članova te obitelji u čijem je vlasništvu bilo lječilište. Ženski članovi obitelji odlučili su se pritajiti te moliti krunice i trisagije u sobici kuće u Ulici Anglí. U to su doba godine prekrasne ruže bile u cvatu, a katolici su i dalje svakodnevno razgovarali s Bogom, preklinjali ga da im usliši molitve i zazivali Njegovu zaštitu. Radio je, nasreću, bio duša svih domaćinstava koja su si mogla priuštiti takav zakonom zabranjen uređaj. Vjernici i ateisti lijepili su se za njega kao priljepci. Nazvali su ga izumom stoljeća jer, osim što je pravio društvo, radio je služio i za prijenos dobrih i loših vijesti, ovisno o svjetonazoru slušatelja. Expósita je brinula tvrdoglavost gospodina Ramonede. Bio je uvjeren da će naići kakav nesretnik spreman da ga ubije bude li on i dalje uporno boravio u tvornici, poput kralja na svom prijestolju. Taj tvorničar, pak, nije tako razmišljao, bio je miran zbog čiste savjesti jer je redovito davao plaću radnicima i zato što je subotom odlazio na ispovijed, a nedjeljom na misu. – Gospodine Antoni, vrijeme je da pođete kući. Budete li ustrajali u odluci da ostanete ovdje, sigurno ćete dočekati svoju smrt. Molim vas. Mislite na svoju obitelj – rekao mu je nekoliko puta. Pokušao ga je uvjeriti da se izlaže velikoj opasnosti time što

ustraje na ostanku na tom razvaljenom brodu koji tone. Upozorio ga je na prijetnju razularene mase koja ga je bila spremna ustrijeliti. – Pusti me na miru! – rekao mu je, već sit njegovih riječi. Bila je to naredba koju Expósito ni u ludilu nije namjeravao izvršiti. Ljudi poput njega vjerovali su da su im njihove gazde spasile život. Još nisu spoznah kako je lako nekome nešto zamjerati. Stoga su svojim gazdama bili vječno zahvalni. Kada je došao u Barcelonu u potrazi za poslom, bez prebijene pare u džepu, kao što je to volio reći za sebe, i počeo raditi u Predionicama Ramoneda, pretvorio se u vjernu sjenu te obitelji zbog svoje radišnosti i ponizne naravi. Dovoljan je bio jedan gazdaričin znak pa da Expósito, uslužan i presretan što toj gospođi može biti koristan, triput dnevno prevali cijelu Barcelonu da bi popravio osigurače za struju, zaklao dva kunića iz kokošinjca ili orezao golemu platanu u vrtu. Catalina se, što je bila činjenica, znala okoristiti njegovim uslugama pa nije bilo dana da mu nije dodala još pokoji zadatak. „Iznesi usput i smeće, Expósito. Lijepo te molim‚. A taj čovjek što je bio najsretniji kad bi mogao biti desnom rukom gospodina Antonija slušao je i njegovu sluškinju. Bez gledanja na sat. Jer radno je vrijeme u to doba bilo određeno zivkanjem vrabaca i pomahnitalom zvonjavom zvona. – Da ti budem iskren, Expósito, ne mogu shvatiti zašto me žele ubiti. Zbog bogatstva ili zbog časti? Što ti o tome misliš? – I zbog jednog i zbog drugog – rekao je, oduvijek više pronicav nego izravan kad je valjalo razgovarati s gospodinom Antonijem o ozbiljnim i važnim temama. Pedesetogodišnji Antoni Ramoneda, po zanimanju industrijalac, govorio je kastiljski španjolski i akademski katalonski te dobro znao engleski i francuski, o čemu mnogi Španjolci mogu samo sanjati. U Madridu je igrao na kartu Katalonca, a posvuda u Kataloniji na kartu Španjolca i liberalnog demokrata. Družio se s političarima, umjetnicima i tvorničarima, a premda je bio član Upravnog odbora Regionalne lige Katalonije, održavao je dobre veze s Republikom. Bio

je visok, svijetle puti, crne kose i sivkastih očiju, stoga su se u javnosti prema njemu odnosili kao prema nekom uglednom strancu. Oni koji su pratili suvremenu francusku glazbu, nerijetko bi ga zamijenili za pjevača Mauricea Chevaliera. Po držanju i izgledu bili su preslika jedan drugoga. Ženama se, osim toga, sviđao njegov osmijeh. Bio je cijenjen zbog izvrsnih govora. Predsjedao je mnogim udrugama i katalonskom pjesničkom smotrom „Jocs Florals‚. Pušio je kubanke i imao jasan cilj u životu: osobno doprinijeti napretku svoje zemlje, a da se pritom ne obveze samo na bavljenje politikom. Ali na samom vrhuncu tih uzastopnih povijesnih besmislica, onog nesretnog dana pobune, konačno je poslušao Expósitove savjete jer su ga u jednom od posljednjih telefonskih poziva koji je primio u uredu obavijestili da su radnici tvornice Sala Coromines ubili svog vlasnika, njemu vrlo dragog prijatelja i suparnika u nedjeljnom kartanju kanaste koju su igrali u paru sa suprugama. Naslonio se laktovima na radni stol i glavu podbočio krupnim dlanovima, naboranima uslijed nemira i bijesa koje će ubuduće pokušati obuzdati smislom za humor po kojem je bio poznat. Još ljut kao ris, svim je srcem poželio promijeniti tijek događaja. Ali odmah je preispitao svoj stav i brže-bolje se vratio gorkoj stvarnosti tog dana. – Valjalo bi poći, dakle – rekao je ne osvrnuvši se. Naglo je ustao i počeo koračati s jedne strane ureda na drugu, ne znajući kojim putem treba poći. Pitanje brzog bijega u tom se trenutku svelo na vrstu prijevoza koje im je bilo na raspolaganju da se mogu vratiti kući. Automobil Antonija Ramonede tog su jutra zaplijenili obiteljski vozač i njegovi suradnici koji su u žaru pobjede zaprijetili da će zapaliti tvornicu i oduzeti mu dobra i imovinu, počevši s automobilom. Expósito mu je uzalud pokušavao objasniti da su za radnike koji svim snagama brane svoja prava i slobodu svaki tvorničar, fašist, vojnik ili svećenik dio iste antirevolucionarne oligarhije. – Gluposti! – govorio je on. – Podijelit će Španjolsku na dvije

nepomirljive strane. Hoćeš se kladiti? I tramvaj i taksi, jedina raspoloživa vozila tog nesretnog, ratnog dana, bilo je bolje zaboraviti jer su bili opasni. Expósito je na koncu pronašao najjednostavnije rješenje. – Idemo zaprežnim kolima, gospodine. Kao u stara vremena. Zatražio je gazdu dopuštenje da ode posuditi mazgu svog šogora. Samo deset minuta poslije bio je na stražnjim vratima tvornice, spreman da gazdu preveze živog i zdravog do kuće u Ulici Anglí. Antoni Ramoneda se taj jedan jedini put u svom uspješnom životu nije pobunio zato što mu netko drugi, a ne njegova bezbrižna supruga Montserrat Palop, bira odjeću i određuje kako se treba ponašati. Odbacio je filcani šešir i nevoljko prihvatio seljačku kapu koju mu je njegov novi savjetnik stavio na glavu, a da ga prethodno za takvo što nije zatražio dopuštenje. Kravatu su usput morali baciti. U jednu od vreća u prikolici spremili su sve vrijedne papire za neizvjesnu budućnost, uz novčanice koje su izvadili ispod dvostrukog dna sefa. „Krećemo‚, rekao je. Noć je tom bijegu išla na ruku, a put je mogao potrajati koliko god treba, samo da stignu živi i zdravi.

*

*

*

Njih su dvojica potajno izašli iz tvornice, uz mijaukanje i ortački pogled koji im je uputio mačak Don Juan. Vodila ih je smeđa mazga Lola, a oni su krenuli prema kući u Ulici Anglí. „Polako, polako‚, bila je tvorničareva lozinka; Expósito, koji ga je dobro poznavao, shvatio ju je kao upozorenje da je nestrpljiv i da mu se žuri. Antoni Ramoneda je bio svjestan da cijeli grad moraju prevaliti sporim ritmom te zaprežne životinje. A ta ga je sporost na koju nisu mogli utjecati najviše brinula. Na početku njihove putešestvije avenije su bile uznemirujuće tihe. Krenuli su nešto prije devet navečer, a sat je, kad su prošli pored

zgrade Pošte, pokazivao skoro jedan ujutro. Sporost te životinje živcirala je tvorničara, koji je u više navrata zamalo zgrabio uzde iz Expósitovih ruku i sam počeo voditi mazgu. Zdrav ga je razum spriječio da napravi tu glupost. Šutnja vozača zaprežnih kola je značila: „Tko ima automobil, nije dorastao zaprežnim kolima‚. Ulice su i dalje bile puste i tihe. Teškom bi se odzvanjanju potkova s vremena na vrijeme pridružili užurbani koraci ponekog pješaka u tami. Automobila i taksija s kojima bi se mimoišli bilo je vrlo malo. Najednom su mjestu naišli na skupinu žandara oklopljenih poput autobusa. Barcelona je izgledala nenastanjeno, ali ni u kom slučaju mirno. Vika i detonacije odjekivale su posvuda. Eksplozije granata, oružja i topova nasumično su zasipale različite dijelove grada. Zaprežna se životinja pokušavala pobuniti zbog te nesnosne buke, ali pomirena sa svojom četveronožnom sudbinom nastavila je zacrtanim putem. Blizu Avenije Icaria, kada je žamor tuđih glasova naznačio da se približavaju nekom nepoznatom strahu, neki im je čovjek prišao iz suprotnoga smjera i obavijestio ih da preko Avenije Diagonal dolazi druga postrojba pobunjenih vojnika kako bi izvršili napad na Ured Vlade. Njih dvojica su, onako ukopana od straha u kolima, podigla pogled i istoga trena ugledala stotine pušaka na krovnim terasama zgrada i iza barikada koje su pokušavali zaobići. Samo naivni ne bi zaključili da je građanski otpor bio dobro organiziran. – Sirotim vojnicima nema spasa – mrmljao je Antoni Ramoneda. — Neki ne znaju kamo ih vode ni zašto tamo idu. A znaš li ti kamo nas šalju, dragi Expósito? Odavno naviknut na gazdu, dobro je znao da mu je jedna od nesvakidašnjih osobina iznošenja vlastitog mišljenja postavljanjem pitanja na koje je on osobno odgovara. – E pa ravno u klaonicu. Ondje ćemo završiti i ti i ja ako nam Bog ne pritekne u pomoć. Sreća te noći ovisila je spretnom Expósitovom upravljanju

kolima. Dok je u lijevoj ruci čvrsto držao uzde, izmicao je što je vještije mogao okupljenoj svjetini i metežu zbog kojih je dolazilo do paljbe opasne po život. Najteži se trenutak na tom putu dogodio na križanju Avenija Diagonal i Passeig de Gracia. Vojska je napredovala usporedno sa žandarmerijom, a građani naoružani do zuba tražili su da im se otvore vrata zgrada da ondje smjeste puške, pa da tako preciznije i s više sreće mogu pucati po pobunjenicima. Više su se puta ta dva putnika u kolima nenadano našla na meti snajperista jer su oni, od silne želje da se dokažu junaštvom umjesto pameću, pucali naslijepo ili sklopljenih očiju. Na uglu Ulice Córsega našli su se usred pucnjave od koje su poginula dva slučajna prolaznika. Ništa im nije preostalo nego da zauzdaju mazgu. Samostan karmelićana upravo je zauzela vojska, a sa zgrade su vojnici neselektivno pucali po žandarima i civilima. Žrtve su padale i na jednoj i na drugoj strani. „Više na drugoj‚, rekao je Expósito zahvaljujući svom pozornom oku sokolovom. Zbog ozbiljnosti situacije, sakrio je kola u prolaz tik uz Ulicu Rosselló. Iz skloništa su kao dva dječarca pozorno pratili okršaj, koji je Expósito do najsitnijih detalja prepričavao Antoniju Ramonedi na uho. Borba je došla do svog vrhunca. Nakon što su republikanske snage izvršile napad na samostan, odlučile su zadati neprijatelju konačni udarac. – Kvragu, ubili su još jednog! – govorio bi stalno Antoni Ramoneda. – Već ih je... Koliko bi ti rekao, Expósito? Usprkos razboritom nagovaranju svog pomagača, koji ga je molio da čim prije izađu iz tog pakla, Ramoneda je odbijao otići iz tog kutka odakle je kao povlašteni svjedok promatrao najstrašniji prizor u životu. Zapamtio ga je za vijeke vjekova, što je drugim riječima značilo da se više nikada o njemu neće prozboriti ni riječi. Ne zbog straha ili tuge. Već zbog nečega još jednostavnijeg. Zbog potrebe da okrene novu stranicu i stavi točku na i te neobjašnjive tragedije. Obratio se Expósitu, koji je bio neutješan i uzrujan u isti mah: – Kao da je svijet poludio, a da to ni ne zna.

Učinilo mu se da opsada pobunjenika zatvorenih u Samostanu karmelićana nema kraja. Prije svega mu je bilo žao sirotih kapelana. U toj će ih opsadi snaći smrtna sudbina zato što su kapelani i jer su se usudili ponuditi vojnim postrojbama skrovište. Pogledao je na džepni sat. Bilo je već četiri ujutro. Ako se žandarmerija borila za Republiku, bilo je jasno da je poraženima preostalo malo života. Htio je pušiti, ali nije se usudio zapaliti kubanku. Svitalo je. Možda je zbog toga zarobljena vojska tražila da se preda Vladinim žandarima. Ulicama je vladao takav metež da je bilo nemoguće razaznati što se točno događa. Neki fotograf iz novina La Vanguardia požalio se da nema dovoljno svjetla za fotografiranje. Proširile su se glasine o ishodu bitke. Činilo se da je svemu došao častan kraj, iako se ono najgore tek trebalo dogovoriti. Što se ubrzo i dogodilo. Nakon što su dogovorili predaju, vojnici su izašli s rukama podignutima uvis, u pratnji fratara karmelićana koji su im pružili sklonište. Nisu se stigli ni pokajati ni okušati svoju sreću. Svjetina koja se satima borila i vidjela drugove kako ginu iskalila je sav svoj bijes i dokazala svoju okrutnost nad vojnicima i fratrima. Začas su ih sve poubijali, a da pritom javne snage reda nisu mogle učiniti ništa da ih u tome spriječe. Bio je to zlokoban početak tragedije što se ubrzo pretvorila u jedno jedino zastrašujuće opravdanje koje je predugo potrajalo.

*

*

*

Oko jedanaest sati ujutro, tog istog 19. srpnja, nekoliko sati nakon jutarnjeg smaknuća karmelićana, svjetina je i dalje onako naoružana budno čuvala barikade pomoću svih mogućih predmeta koji im mogu poslužiti u borbi. Muškarci i žene su i dalje pozorno čuvali ratne položaje dok su neki drugi, manje spremni na borbu, revno izvikivali borbene parole, mahali zastavama i nezasitno jeli masline i tortille od krumpira i jaja. Asfalt je onako pougljen vatrom i teškom pucnjavom gorio pod nogama prolaznika. Svi su nastojali

držati pušku u ruci dok se kreću, kao da je puška neki molitvenik za očajnike. Valentina se u tom trenutku, više slučajno nego strateški promišljeno, smjestila iza jednog topa zapljenjenog pobunjenicima s Trga Catalunya. Na drugom je kraju tog prostranog trga profesor Mur užurbano prenosio izvještaj o krvavim uličnim bitkama koje su u različitim fazama republikanske borbe zahvatile cijeli grad. Zadatak tog anarhista intelektualca sastojao se od obilaženja centra Barcelone s ciljem izvještavanja boraca i njihovog ohrabrivanja. Profesor je bio voljen i cijenjen čovjek. Zagonetne dobrote, sijede kose, gustih brkova i nemirna hoda. Vidio je u toj pobuni posljednju priliku da učini nešto dobro za svoju zemlju. Za Španjolsku. Za Kataloniju. Čim je saznao za pobunu vojske, zapovjedio si je da će prionuti bodrenju različitih odbora i sindikata raštrkanih ulicama, za slučaj da netko oklijeva treba li ili ne nastaviti s kontrarevolucijom. Lutao je ulicama onoliko brzo koliko mu je to dopuštala njegova urođena nesklonost prema fizičkoj aktivnosti i njegove noge koje su oduvijek bile mršave i klecave. Dnevnik Radnička solidarnost i zadivljujuća vjera u slobodu bili su njegovo jedino oružje i samoobrana. Njegov dragi prijatelj i fotograf Agustí Centelles bilježio je uz njega te ratne prizore s Leycom u ruci o kojima bi naknadno taj izvjestitelj govorio po gradskim četvrtima i ulicama. Kada bi se ponovno našli na raskrižju nekih dviju ulica, obojici bi se učinilo da koračaju zajedno, a svaki put kad bi se to dogodilo, pozdravili bi se radosno poput braće koja su se ponovno susrela u nekoj intimnoj i sudbonosnoj pustolovini. U tim je trenucima Sòcrates Mur upravo bio prenio vijest da vojska namjerava ući u centar grada s namjerom da zauzme stanicu Radio Barcelona u Ulici Casp. „Moramo ih spriječiti kako znamo i umijemo‚, vikao je borcima. S vremena na vrijeme bi onim najhrabrijima poklonio cigaretu. „Pušenje će vam dobro doći. Pušite, pušite. Besplatno je‚. Otac i kći slučajno su se na minutu susreli na raskrižuju gdje se nalazila radiostanica. Neki slučajni prolaznik, koji se napio kao zvijer i kojeg je profesor zacijelo poznavao iz viđenja, zaustavio ga je na

trenutak da bi mu rekao kako je i on više nego ikad predan anarhističkim ciljevima i da želi postati junak. Taj dan napokon je svanuo. – Idi kući i naspavaj se – rekao mu je. – U suprotnom nikada nikome o tome nećeš moći pripovijedati.

*

*

*

Profesor Mur je imao dvije plemenite strasti. Bakunjina i pedagogiju. Znanje o teoriji društvene revolucije počeo je prikupljati u vrijeme studija. Dok je studirao i istovremeno radio u tiskari, vrlo brzo je shvatio da anarhizam mora postati sredstvo obrazovanja za društvo. Osim toga, imao je i tajnu ljubav. Kći jedinicu imena Valentina, dijete iz braka sklopljenog iz ljubavi s učiteljicom koju je upoznao u kulturnom centru Cercle de Belles Arts dok su oboje pohađali sate slikarstva. Maria Estuarda bila je prva prava profesorova ljubav. Divio se njezinoj dobroćudnosti, načinu na koji poima život i njezinoj umjetničkoj darovitosti. „Bit ćeš velika slikarica‚, predskazao joj je. Znao je bez trunka sumnje da griješi u svojim predviđanjima. Ne zato što su bila neiskrena. Maria Estuarda Mur imala je ruku umjetnice i kreativnu dušu. Ali u povijesnom trenutku u kojem su živjeli bilo je teško, da ne kažemo nemoguće, pronaći ženskog Dalija ili neku novu Gertrude Stein picassovskog opredjeljenja. S druge, pak, strane, život koji je posvetila profesorovom svijetu i njegovim uzastopnim zatvorskim kaznama na koje je bio osuđen pola svog života na koncu ju je uvukao u depresiju čija je važnost bila velika zbog toga što joj je otvorila oči i zato što je zbog nje završila kao poluinvalid, kakvom će zauvijek ostati. Naizmjenično je prolazila kroz stanja obeshrabrenosti i čestih izljeva suosjećajnosti i nježnosti. Imala je jednu neobuzdanu strast: cvijeće. I jednu opsesiju: razgovor nasamo sa stvarnom ili zamišljenom prirodom koju je obožavala.

Ljubavi i topline u domu obitelji Mur bilo je u izobilju. Valentinin otac je odlučio od jedine velike prostorije u kući napraviti najvažniji prostor za obiteljska druženja. Natrpali su je knjigama i nazvali je duhovito sancta sanctorum inteligencije. Stoga nije bilo neobično što su se među omiljenim kćerinim mirisima posebno isticali mirisi papira, tinte i lavande, više nego oni slatkasti i voćni. Oduvijek je smatrala dijelom vlastitog dostojanstva to što su joj oca uhitili s Durrutijem i drugim anarhistima, onoga hladnog i zloslutnog siječnja trideset i druge. U godinama kad adolescentkinje osjete nagovještaj hormonalnih promjena, ona je morala naučiti ulaziti i izlaziti iz zatvora, jednostavno kao što to čine raspjevane ptičice. Tako je to bilo sve dok dvije godine nakon što su ga zatvorili, profesora nisu oslobodili zahvaljujući neočekivanom pomilovanju. Vrijeme provedeno u zatvoru nije nimalo poljuljalo profesorova uvjerenja niti ga je učinilo malodušnim. „Zatvor je jedna od onih dobrih stvari za svakog revolucionara‚, znala je reći Valentina. Iskoristio je vrijeme u zatvoru Model da bi s drugovima anarhistima organizirao učilište za zatvorenike. Nazvali su ga Slobodno učilište. Mnoge su njegove riječi postale dijelom kćerina odgoja, koja je u to vrijeme već naučila letjeti vlastitim krilima i koja je, na očev ponos, poletjela puno više nego što je on to očekivao. Murova vjera u društvenu revoluciju radnika i težaka nagnala ga je da poslu učitelja, čime se bavio velik dio dana, doda i posao tiskarskog strojara u noćnim satima. Govorio je da ne želi postati jedan od onih ideologa koji bikove gledaju samo iza ograde. Oduvijek bio jedan od obespravljenih. Ili se barem tako ponašao. Njegov jedini životni luksuz bilo je neprekinuto šestosatno spavanje nedjeljom. Obrazovanje, čitanje i slobodarsko promišljanje pretpostavljao je svakom obliku društvenog blagostanja, koje je, pak, smatrao nedopustivo površnim. U kući obitelji Mur namještaja je bilo malo, ali bio je udoban, u smislu da je svaki komad imao određenu ulogu. Za čitanje. Za pisanje. Za igranje šaha. I za odsutno snatrenje. Tim redoslijedom. S

njima je stanovala njihova kućna pomoćnica iz Leona imena María Auxiliadora, koju su Murovi odlučili preimenovati u manje pobožno ime Francisca. Profesor joj je osobno davao poduku iz općeg znanja sve dok Valentina nije dovoljno odrasla da preuzme odgovornost za te instrukcije. „Francisca, pusti tanjure i idemo učiti‚, bila bi rečenica koju je naviše ponavljala tijekom dana, kao i njezin omiljeni ratni poklič u pubertetu. Stol od borovine prirodne boje, postavljen nasred prostorije s knjigama, bio je osnovni sastojak obiteljskog okupljanja. Za njim se pjevalo, učilo, jelo, čitalo, organiziralo političke susrete, objašnjavalo i pilo čaj. Pedagog Mur je do posljednje stanice u svom mozgu bio uvjeren da anarhizam društvu donosi sredstvo za obrazovanje bez kojeg se ne može, čak i po cijenu da se zbog njega upadne u diktaturu koja bi dokrajčila osobne i kolektivne slobode. Španjolska je Republika nakon toliko čemera došla da bi razgalila srca zagovornika ljudskih sloboda. Valjalo ju je, stoga, braniti do smrti.

*

*

*

Barcelona je tijekom mjeseci koji su prethodili pobuni vojske u očima cijelog svijeta bila jedinstven simbol grada zahvaćenog anarhizmom u njegovom najboljem obliku. Od tog će trenutka morati proći mnoga stoljeća i pretrpjet će se različite diktature da bi iz tog solidarnog grada u potpunosti izblijedjela slika o stanovniku Barcelone koji je naviknut na samostalno upravljanje vlastitim životom, umjesto da njime manipulira nasilna i autoritativna vlast. Profesor Mur je, svjestan da pobunjenici iz vojarni mogu uništiti stoljetni trud, tog jutra 19. srpnja izašao na gradske ulice s jedinom namjerom da se skrbi za svoje i da posluži kao teklić različitim skupinama ljudi koje su stale u obranu slobode, što je svakom građaninu bio opravdan povod za borbu. Oduševljen tom reakcijom svog naroda, profesor je bezglavo trčao i svima govorio da će anarhističke snage svakoga časa potući pobunjenu vojsku. Pucanje se moglo čuti u svim gradskim četvrtima, a najizraženije i najglasnije se čulo na mjestima gdje su se okupljali vojnici koje su u kut stjerali

muškarci i žene spremni na sve ne bi li postigli mir. Nakon što je tri sata hodao po srpanjskoj žegi i probijao se kroz vatru, profesoru Muru su otpali svi gumbi na košulji te je izgubio upaljač kojim je ljeti ubijao komarce, a inače palio cigarete. Od tolike je strke zaboravio pušiti. Većina strijelaca bila je iza sklepanih barikada, a Sòcrates Mur je trčao od jedne do druge i ohrabrivao ih dok su oni odbijali prodiranje vojske, koja je na putu prema centru grada proglasila ratno stanje. Zbog svoje pomirljive i predostrožne naravi on je i svojoj i drugim političkim skupinama savjetovao da zaborave ideološke razlike zato što je jedino važno zajednički nastupiti da bi ih se pobijedilo. Narod, postavljen da stražari na barikadama, ali bez dovoljno oružja da djeluje onoliko brzo koliko to iziskuje bitka, borio se do posljednje kapi krvi, a kako su se postrojbe brojčano smanjivale, pred razrogačenim očima profesora i velikim okom fotografovog aparata koji je nastojao biti svjedok tih događaja, taj isti je narod otimao pobunjenicima oružje i osobne stvari, pa bi se tako u samo nekoliko trenutaka čak i mirni pekar začas pretvorio u prekaljenog i hrabrog vojnika. Žene i djeca na prozorima i balkonima, uz povik „ubojice‚, bacale su po vojnim postrojbama sve što bi im se našlo pod rukom. Od tanjura i lonaca do glačala, posuđa i noževa. Improvizacija, taj osnovni sastojak neiskusnih sugrađana, nagnala ih je da se čak posluže i mrtvim konjima kao zaklonom od metaka. Profesoru se učinilo genijalnim što su iskoristili uginulu životinju kao obrambeni zaklon, premda i pomalo nemoralnim, što je i rekao fotografu koji je upravo u tom trenutku napravio jednu od svojih najboljih fotografija u životu.

*

*

*

Sòcrates Mur, inače razuman i oprezan pri iznošenju zaključaka, izvikivao je pobjedničke parole potaknut neodgodivom potrebom da hrabri svoje ljude. Dok je kružio gradom poput odbjegla psa, brižljivo je zapisivao okršaje koje bi vidio i koje je pamtio s namjerom da ih već

na sljedećem raskrižju prenese drugima. Dok je tako glavinjao i u trenutku kad mu je srce zamalo iskočilo iz grudi, a znoj ga cijelog oblio, sjeo je da udahne malo zraka i odmori. Tog mu je prokletog dana bitka izgledala poput ustanka farizeja i budala koji, kao što je to već dokazala jedna povijesna ličnost, nisu znali što čine. Kucnuo je čas da u rovove na Rambli odnese neugodnu vijest. Duboko je udahnuo i jurnuo poput strijele. – Pobunjenici su upravo osvojili Trg Espanya! Prokleti bili! – govorio je u trku. Suprotno svojoj namjeri, bio je prisiljen vikati o prodoru neprijatelja i istovremeno se pobrinuti da nitko od njegovih ne primijeti njegovo razočarenje, da se borbeni žar ne bi ugasio. Hodao je i psovao tiho poput osa kada ližu med. – Neće proći! – odgovarali su mu svi u glas. Dok je onako mahnito živio poput divljeg zeca, naučio je da pretjerano pouzdanje u pobjedu može biti pogubno i prije i poslije nje. Nije mogao odoljeti pa je ponovio: „Ne progašavajte pobjedu preuranjeno‚. Istovremeno je pokušavao bodriti sve one junake okrijepljene beskonačnom hrabrošću i nepokolebljivom vjerom u pobjedu, pri čemu im nije prešutio da je vojska Aveniju ParaMel popunila strojnicama, uzevši za štitove drugove koje su zarobili putem. Nakon samo nekoliko minuta uspio je izmijeniti poruku. Jedna se loša vijest za tren oka pretvorila u novi poticaj koji ulijeva nadu. Jer drugovi koji su bili odgovorni za obranu barcelonske gradske luke, umjesto da prekriženih ruku iščekuju nadiranje vojske, odlično su se dosjetili električnim kolicima prevesti gomilu bala prešanog papira, od kojih su izgradili ogromnu branu koja je bila u stanju izdržati topovske udarce zalaznice. Profesor, odgojen da se ničega ne boji, zatekao se na savršenom mjestu odakle je mogao pretrčati na drugo poprište bitke i ondje reći da je vlastitim očima vidio kako konji ostavljeni na milost i nemilost ugibaju raščerečeni bombama s republikanske strane. Uz to je i preklinjao za milost

prema konjima. Paklena je vrućina, uz stravično rzanje tih životinja rasporenih utroba, pridonosila postepenom opadanju broja vojnika koji su, zbog nepovjerenja u nadređene ili, pak, zbog smanjenog borbenog žara ili beznačajnih rana malo po malo dezertirali ili se priključivali narodnoj strani. Sòcrates Mur je zaustavio nekog čovjeka iz skupine kojom je zapovijedao Durruti i rekao mu da je veliki propust pobunjene strane, bez imalo sumnje, bio nedostatak informacija i dezorganizacija do koje je došlo zbog nedovoljne komunikacije među njima. – Obavijesti zapovjednika bez odlaganja – rekao mu je. Raskopčao je košulju i brzo krenuo prema drugoj strani. Neprijatelj se i u takvim okolnostima i dalje borio, ali nije točno znao u kakvim se okolnostima na različitim dionicama prodora nalaze jedni i drugi. Koje su postrojbe pale? Nisu to znali. Dezorganizacija je podrivala to suludo junaštvo. Osim toga, oni nisu raspolagali glasom tako jedinstvenog kroničara. Barcelona je bila užarena kugla. Meci su fijukali na sve strane. Sa stabala, s krovova, iz podruma i arkada. Anarhističke i republikanske snage na Aveniji Paral•lel upravo su zarobile nekoliko zapovjednika i zaplijenile njihove topove. Sve je to prenosio Mur, koji nije znao da mu je kći na Trgu Catalunya gdje odlučno, poput rođene pustolovke, puca u zvijeri, kao što je to ona sama naglašavala. Nakon što je stigao do crkve svetog Augustina, profesor je još uspio do pojedinosti ispripovijedati da je tijek bitke na svim njezinim dionicama povoljan za narod. – Koju bih vam bolju vijest od ove mogao prenijeti, prijatelji dragi? Dvadeset i pet sekundi nakon što je dovršio kratku podnevnu kroniku, anarhist i pedagog Sòcrates Mur je poginuo.

*

*

*

Izjave očevidaca koji su pratili kroničareva kretanja potvrdile su da su novine bile jedini oklop kojim se zaštitio tijekom svog pogibeljnog trčkaranja. Vidjeli su ga kako se njima hladi, kako ih koristi kao zaštitu od sunca i rastjeruje dim što se širio nakon detonacija. Pročulo se da bi bez pomoći tog neustrašivog katalonskog kroničara bitka 19. srpnja poprimila posve drugi tijek, bez sumnje nepovoljan za republikance. Poznanici i novi poklonici tog komentatora govorili su o njemu kao o ključnoj osobi tog vrelog jutra, a da pritom još nisu znali ime tog poginulog anarhista. Groznica pobjede rasla je u užarenoj gomili koja je jurnula na ulice i tako postala okosnicom te slavodobitne pobjede nad pobunjenom vojskom. Opasnost je, međutim, još postojala, premda je bila umanjena njihovim uzastopnim uspjesima. Preostalo je još pokoje uporište koje je pružalo otpor u blizini Trga Catalunya, gdje se Valentina, onako okretna kao rođena plivačica, nalazila iza grudobrana složenog od vreća i s puškom na ramenu učila kako se ubija, premda ne posve predano. Trudila se koliko je mogla. Pored nje, neki ju je visok, crnokos i zgodan suborac promatrao kako je nespretna i istovremeno joj savjetovao da radi što i on. – Ne zatvaraj oči dok pucaš! – prekorio ju je taj gorljivi mladić koji će se jednog dana proslaviti kao ubojica Lava Trockog. – Radi što i ja! Zatim je podignuo pištolj i rekao joj da slijedi njegove kretnje: pritisnuo je okidač i na filmski joj način pokazao kako se puca u rafalima. Nju nije toliko zaprepastila spretnost tog brzog strijelca koliko vlastita neočekivana reakcija. Mirno, pored travnjaka s posađenim ružama, pucao je s namjerom da ubije jednom, dvaput, triput i mnogo puta. Svidio joj se taj revolveraš iz upravo oformljene socijalističke mladeži. Više od okorjela druga, doimao se kao uglađen mladić s Avenije Passeig de Gracia i obrazovan kod isusovaca u Ulici Casp. Uza sve to priznala si je da je pala na njegov osmijeh, zbog kojeg je nakratko poželjela da joj postane suputnik na putu prema novim životnim uzbuđenjima. Ali top s pobunjeničke strane i dalje je

rigao vatru! Čula je nekoga kako je zove s druge strane ulice. Ramon Mercader je bez oklijevanja nenaoružan preskočio barikadu spreman boriti se prsa o prsa s dvama vojnicima koji su ga željeli ubiti. „Čuvaj mi leđa!‚ zamolio je svoju drugaricu koja nije znala kamo naciljati pušku. Valentina je na svoj način pokušala učiniti ono što se od nje očekivalo. Koljena su joj klecala od same pomisli da ubija čovjeka. Premda joj je, u drugu ruku, pružalo utjehu to što njezin drug iz rova, dok se svim snagama borio s tim dvama pobunjenicima, izgleda kao da ih izaziva na boksački meč. Nju je samo brinulo da njezin metak ne bi zalutao njemu u glavu, umjesto onom drugom. Ramon Mercader nije se predavao, a uvelike mu je pomoglo i što je druga djevojka iz njegove stranke provirila između vreća i davala zapovijedi naoružanim drugovima kako da mu propisno čuvaju leđa. Dvojica su pobunjenika ubrzo pala. A oni su zatim kao ošinuti iskočili iza barikada. Ramon je podignuo ruku. „Idemo po top, Lena!‚. Tada su smjesta poslušali njegovu zapovijed. Pošli su prema tom komadu topništva i oteli ga pobunjenicima iz ruku! Lena Imbert i Ramon Mercader bili su borbeni par koji je zaslužio naći se na jednom od onih jedinstvenih plakata za republikansku stranu koje su umjetnici i boemi izrađivali kako bi slikom opisali taj sukob. Držeći jedno drugo za ruku, pred razrogačenim Valentininim očima koja ih je netremice gledala, uspjeli su preoteti top od pobunjenika da bi ga već koji trenutak poslije, spretnošću više svojstvenomu cirkusu nego oružanom sukobu, iskoristiti protiv njegovih bivših vlasnika. Ona se smijala od sreće dok je on brisao znoj s lica izglačanim rupcem bijelim poput snijega. Oboje su zatražili gutljaj iz nečije čuturice. Ali uskomešanu gomilu ljudi svuda oko njih obuzelo je veselje kojim su slavili Mercaderovu hrabrost usred pucnjave, strojnica i pijesaka. Postao je još jedan veliki junak tog apokaliptičnog dana. Klicali su mu zatečeni njegovom hrabrošću. Gomila okupljena na pločniku avenije smatrala se dijelom te pobjede, iako većina njih nije ispalila ni jedan jedini metak. „Živio Mercader! Živio Durruti! Živio CNT!‚ Nitko si nije uskratio užitak

klicanja novim junacima te bitke.

*

*

*

Sukob je završio. Ratni izvjestitelji, koji su naglo izmilili kao puževi na kiši, pisali su bilješke i pitali svjedoke za mišljenje. Grad je u kratkom roku uspio potući pobunjenike. Valentina je iscrpljena, ali i dalje živa, sa zanimanjem promatrala to iznenadno veselje na istom onom mjestu gdje su nekoliko minuta prije nesretni muškarci i žene pogibali. Kafići i restorani u ulicama Casp i Claris podigli su željezne cerade i borcima otvorili kuhinje i blagovaonice. Svi su onamo pošli utažiti žeđ i pojesti sve što im se ponudi. – Izađi iz barikade ili ćeš se izložiti opasnosti da te ubiju! – izgovorio je isti onaj glas koji joj je nekoliko minuta prije pažljivo pokazivao kako se puca bez metaka. Valentina je maštala o aspirinu, hladovini drveta, toplini kreveta, ali Ramon i njegovi drugovi nagovorili su je da popije vermut u kafiću La Radio. Ondje je jedina tema razgovora bio sretan završetak borbe. Posvuda se govorilo da je ono malo žarišta otpora što je preostalo već podiglo bijelu zastavu i zatražilo predaju žandarmeriji. Tražili su pravo na oprost ili na pravedno suđenje, ali narod nije htio ni čuti za isprike kojima se preklinje milosrđe, stoga je tijekom sljedećih sati većina vojnika bila pogubljena. „Kapelani i fašisti pred zid za strijeljanje‚, urlali su dobrovoljci koji su im željeli biti krvnici. Naravno da su mnogi pokušavali izbjeći da ta ratoborna svjetina uzme pravdu u svoje ruke, ali ona se, onako svladana uzbuđenjem i svađama, nije pretjerano brinula za etiku. A činjenica je da se odmah po proglašenju pobjede republikanaca, na žalost mnogih, dogodio niz pokušaja ubojstava, ubojstava, krađa i otmica bez presedana u povijesti te zemlje koja je svoje žive slala u smrt. Valentina se u međuvremenu, nesvjesna tragedije koja se upravo odvijala, prepustila veselju svojih drugova za stolom.

– Vidi se da si žutokljunka u borbi – rekao joj je jedan. – Ja ću te podučiti. – Šuti, lajavče – odbrusio mu je drugi. Ona je onako tiha i ponosna poput ptice gledala sve oko sebe, treptala i smješkala se. Ramon je po pitanju žena bio najmudriji među njima. Znao je biti uvjerljiv. Njegova je stidljivost oduševljavala djevojke, iako ga je sprječavala da zabljesne na sastancima i kružocima, u čemu je, pak, puno darovitija Valentina bila iskusnija. Užarena ju je atmosfera potaknula da se uključi u raspravu o bliskoj budućnosti i da stavi na stol svojevrsni revolucionarni proglas. Neprestano promatrajući Ramona, podržala je prijedlog da se zauzmu vojarne i pretvore u gardijske stožere kako bi se osigurala žurna obuka muškarcima i ženama koji, kao i ona, nikada nisu pucali iz oružja. Sudionici su podržali njezin prijedlog, ali za svaki slučaj ipak nisu spomenuli da se takav projekt već provodi na mnogim mjestima u gradu. Nakon što im je potvrdila da će već sutradan doći na vojnu obuku, prestala je razmišljati o Ramonu Mercaderu, uvjerena od samog početka da je ravnodušnost najbolji način da ga namami. Razgovarala je s drugima. Morala se vratiti k roditeljima. Vidjeti jesu li dobro. Ljudi su po manjim skupinama razgovarali trebaju li otrčati u Hotel Colón, gdje je navodno bilo zadnje žarište otpora i gdje se Jaume Graells gotovo posve sam borio u zgradi tvrtke Telefónica. Kad je Valentina upitala Lenu Imbert tko je Graells, Ramon joj je u grubim crtama objasnio kakav je čovjek taj njegov pametni i neustrašivi prijatelj. Osim toga, bio je na čelu Socijalističkoj mladeži. Izvanserijski tip, zaključio je. Automobili sa svježe obojanim inicijalima CNT i FAI brzo su vozili u potrazi za informacijama o zadnjim događajima kako bi ih poslali na potrebne adrese. Vijesti koje su stizale o zgradi tvrtke Telefónica koju su zauzeli pobunjenici nisu bile posve dobre. Mercader je potaknuo skupinu kojoj je bio na čelu da jurnu niz

Ramblu i okončaju tu tešku bitku. Dok su napuštali kafić, dva su se doušnička automobila zaustavila pred njima, a netko je iz jednog od njih na sav glas objavio da je jedna skupina FAI-jevaca, u dosluhu s vojnicima dezerterima, upravo zauzela vojarnu u četvrti Pedralbes. Kad su to namjeravali proslaviti, Valentini je prišao neki muškarac, kojeg se ona sjećala kao kroz maglu, i uzeo je za ruku. – Idemo, kćeri moja, pođi sa mnom jer tvom ocu je jako loše. Stisnula je usnice. Nije se mogla sjetiti otkud joj je poznato lice tog muškarca. A taj je nepovjerljivi doušnik samo gledao čim prije krenuti. Valentina je potražila zaklon u vremenu u kojem uspomene više ne postoje. Budući da ga nije pronašla i da nije mogla doći do daha da primiri svoje strahove, jednostavno je krenula za doušnikom brzinom koju je on diktirao. Usred galame i trubljenja automobila zatražila ga je da joj kaže koliko joj je ozbiljno ranjen otac, premda je znala da će to pitanje produljiti odgovor koji nije željela čuti. „Pao je na veličanstveni dan za Republiku‚, govorili su neki drugovi. Zbog zatečenosti i zaprepaštenosti nije bila u stanju primiti sućut. Nastavila je lutati labirintom neizvjesnosti umjesto da se prepusti bezimenom i besmislenom čemeru. Još se pet automobila zaustavilo, svi su imali obojane inicijale. Tražili su Ramona Mercadera i ostale drugove. „Ubili su Graellsa‚, ponavljali su jedni za drugima. Zaprepašteni tom viješću, komunisti su tražili vjerodostojne dokaze o tome je li njihov vođa još živ ili je poginuo. Ali doušnici su bili nestrpljivi na sva zvona objaviti ono pozitivno u tim događajima: nekoliko minuta nakon što je Graells pao, izvojevali su pobjedu. Tko će slaviti te večeri?, vikali su poput djece, jedni drugima uskakali u riječ i priječili izlazak na ulicu. Rekli su da je sa zgrade tvrtke Telefónica, gdje se Graells ustrajno branio kao pravi gorštak, strojnica nekog pučista ispalila metak i pogodila njihovog nesretnog vođu, kvragu, iako su, nasreću, anarhisti s Durrutijem na čelu odmah nakon toga navalili na zgradu i ubrzo je

ispunili mrtvim pučistima. „Napokon je naša!‚ objavili su u sav glas. Valentinu je netko obgrlio. Prepustila se. Nosili su je kao da je neki paket. Nije shvaćala zašto noge ne slušaju tijelo koje se ruši. Svuda oko sebe vidjela je nepoznata lica koja su je promatrala bezvoljno i sa sažaljenjem, ne znajući kako da je utješe. Sve ih je mrzila. Željela je da joj netko sve to objasni. Željela je barem saznati kako joj je poginuo otac. Je li poginuo doista on, a ne netko drugi.

*

*

*

Istoga onog jutra kad je Valentina vitlala puškom i kao pomahnitala tvrdoglavo i nevješto pucala, troje se slavnih voda anarhističkog pokreta, Durruti, Garda Oliver i Ascaso, našlo nekoliko minuta prije podneva na uglu Ulice Rambla de Canaletes. Tada su odlučili da će po svaku cijenu zaustaviti unakrsnu i pretjerano dugu vatru iz vojarne u lučkoj četvrti Drassanes. Ti su se vođe poslužili kabinom kamiona u koju su smjestili strojnicu i nekoliko madraca kao štit i krenuli u napad. Kad su se približili vojarni, a s namjerom da odlučno i žestoko napadnu pobunjenike, iskočili su iz kamiona i sklanjali se iza uglova i zidova zgrada. Nisu bili neiskusni u ratovanju. Osobito to nije bio aragonski anarhist Francisco Ascaso. Kao prekaljeni borac, bio je hrabar i sposoban kao malo tko. Život mu je bio satkan od mrtvih drugova i anarhističkih začetaka. U groznici junačenja pronašao je način kako se najlakše približiti cilju. Stoga se prema njemu i uputio, sam i ne čekajući nikoga. Namjera mu je bila pucati u strijelca na straži u stražarskoj kućici vojarne u četvrti Drassanes. Ali taj je vojnik pucao kao stroj za automatsko frcanje metaka. Buenaventura Durruti, nerazdvojni Ascasov drug, bezuspješno ga je pokušao zaustaviti čim je shvatio da namjerava samostalno krenuti u napad. Nije u tome uspio. Aragonac je bio nepokolebljivo odlučan u svojim namjerama. Došao je na ovaj svijet obaviti sudbinsku zadaću. Uputio se prema vojarni u četvrti

Drassanes vješto poput lopuže dok su ga pratila tri muškarca spremna poći za njim i u pakao. Dvojica među njima bila su naoružana. Zadnji je bio naš neizbježni kroničar i ratni bodritelj profesor Mur. Dobro je poznavao Ascasa, pa nije smatrao običnom slučajnošću to što taj anarhist odlazi u bitku odjeven i začešljan kao da ide na svadbu. Izgledao mu je prezadovoljan da bi uspješno obavio tako opasan zadatak. No tomu usprkos, obojica su krenula ususret mecima. U tom su trenutku bili sami. Francisco Ascaso prvi, a profesor ga je pratio u stopu. Taj potez nije bio nimalo lagan za čovjeka spremnog da posve sam krene u napad. Sòcrates Mur služio je samo kao attrezzo. I kao najdraži sljedbenik hrabrog Ascasa. Potražili su zaklon iza drvenih kućica prodavača rabljenih knjiga, koje su tada bile smještene ispred vojarne u četvrti Drassanes. Ascaso je otamo pucao iz pištolja na vojnika u stražarnici koji se držao vrlo hrabro, zacijelo zbog povlaštenog pogleda na ta dva anarhista prikrivena iza tezgi. Nije smio prestati pucati ni na tren. Stjerao ih je u kut. Ili je tako mislio. Francisco Ascaso se pokušao u skokovima približiti stražarnici. Profesor, koji ga je slijedio u stopu, skakutao je kako je znao i umio, premda toliko nespretno da je zbog tog geganja bio još uočljiviji. Kratkovidnost mu nije bila od pomoći. Ali ipak su svakim korakom bili sve bliže stražarnici i tom prestrašenom stražaru koji je pucao na sve strane, a da, nasreću, nije pogodio metu. U jednom trenutku tog uspješnog prodora dva su se prijatelja uspjela pogledati u oči i jedan drugome reći: „Naša je‚. Ratna je pravda u stvarnosti bila na strani Ascasa, neustrašivog i odvažnog borca. Ostatak vojske u vojarni već je znao da su gotovi, ali vojnik u stražarnici je i dalje pucao iz puške, spreman skupo naplatiti svoj život. Vođa Ascaso je odlično ciljao, nesumnjivo je to dokazao tijekom petnaest minuta koliko je trajalo pucanje, što je ostavilo u čudu očevice. Stražar je tada već znao da će poginuti. Sòcrates Mur se, pak, bio spreman kladiti deset naprama nula da će oni pobijediti. Ali upravo u toj stanci što je prethodila proslavi pobjede dva su zalutala metka iz puške tog opkoljenog vojnika pogodila njih dvojicu ravno u

glavu. Slučajno? Najvjerojatnije. Ali tako se to dogodilo. Dva su junaka pala istovremeno, jedan na metar od drugog. Profesor je pao na glavu. Francisco Ascaso pored njega. Kažu da se Durruti rasplakao. Kažu i da su ta dva anarhista poginula okružena knjigama i lecima revolucionarnog pokreta te da neke knjižare na poznatoj tržnici s antikvarijatima još na svojim štandovima čuvaju te anarhističke relikvije. Kažu da se nakon te pogibije napad na vojarnu u Drassanesu ubrzao poput onih u američkim ratnim filmovima. Dok su drugovi odvlačili beživotna tijela dvaju junaka, na drugoj su se strani tvrđave pobunjenici predavali republikancima, podignuvši simboličnu bijelu zastavu. Kažu da je profesor Mur, prije nego što je sklopio oči, tom političaru uspio prenijeti još jednu dobru vijest. „Danas se rađa novi svijet‚. A političar ga je opomenuo: „Manje novina, a više oružja. Gdje je tvoje?‚. Ne bi li okončao ceremoniju besmrtnih izjava, Durruti je na samome kraju skupio snage i rekao: „Revolucija nije pobijedila, ona i dalje traje‚.

*

*

*

Čovjek koji je pronašao Valentinu bio je uzrujan i pokušavao ju je na najbrži mogući način izbaviti iz tog meteža. I on je vikao i tražio automobil, ali ljudi u kafiću su proslavljali pobjedu i nisu razmišljali čak ni o svojim poginulima. Kad je Valentina čula da Ramon isto to traži od doušnika koji su sjedili u automobilima parkiranima ispred kafića La Radio, umiješala se u taj razgovor. Uz izgovor da se dogodilo nešto ozbiljno, uspjela se ubaciti u automobil Graellsovih prijatelja na putu prema Kliničkoj bolnici. Pošli su onamo zajedno. Kao da su ih čekali. U toj je velikoj zgradi podrum bio prenamijenjen u službeno spremište leševa. Onamo bi premještali žrtve s obiju strana kako bi njihove obitelji mogle prepoznati mrtvo tijelo i na odgovarajući način žalovati. To je poslijepodne poraz pobunjenika bio jasan kao dan. U automobilu se ni o čemu drugome nije razgovaralo. I dalje su odbijali

ogrnuti taj dan velom žalovanja. Valentina se zbog boli za ocem sklonila od slavlja i nastojala odagnati tu patnju iako duboko u duši i dalje nije vjerovala da joj je otac postao još jedna žrtva tog sukoba. Neki ranjenici koje je tog jutra vidjela kako ginu i koje je smatrala mrtvima nekoliko trenutaka poslije još su disali. Za razliku od nje, Ramon Mercader se, kao i njegovi drugovi, grčevito držao pobjede nad pučistima ne bi li tako odao počast svom palom prijatelju i učitelju Jaumeu Graellsu. Jednako mladom kao što bio i on, ali pametnijem i potpunije političke naobrazbe zbog čega je postao najvažniji učitelj katalonskih komunističkih aktivista. Dobro ga je poznavao. I silno ga je volio. Od njihovog se prvog susreta među njima pojavila tako opipljiva naklonost da su neki drugovi postali ljubomorni i zavidni. Graells se pobrinuo prenijeti Ramonu Mercaderil svoje ideje o tome kakav bi trebao biti istinski revolucionarni socijalist. Jedno od njegovih najpoznatijih načela išlo je u prilog apsolutne nužde polaganja života u obranu socijalističke ideologije. Za sobom je ostavio neizbrisiv trag. Osobito na one kolebljivog duha. Stranački su drugovi govorkali da Ramon pokušava oponašati svog učitelja, da je zbog te nesvjesne zaluđenosti Graellsom ponavljao njegove rečenice i kopirao neke njegove kretnje i držanje. Nisu se prevarili. Na putu prema spremištu, Mercader si je obećao da će svoj život posvetiti, koliko god je to moguće, personifikaciji nezaboravnog i hrabrog lika svog učitelja i druga. „Sad, mora biti sad!‚, zakleo se pokojnom prijatelju. Namjeravao je višestruko nadmašiti Graellsov junački zalog. I uz to je pomislio da se prvi put u životu osjeća kao pravi muškarac. Slučajnost je htjela da tijela Graellsa i Sòcratesa Mura budu položena u usporedne krevete položene vrlo blizu. Čim su oni iz automobila ušli u spremište, počeli su im prilaziti anarhisti i komunisti, jedni da bi nad tijelima bdjeli tužno, a drugi, pak, iskreno ponosno. Valentina nije bila u stanju sagledati sveukupnu situaciju te je stala pored svog oca. Krv. Vatra. Vosak svijeća. Gdje su drugi? Osjećala se posve sama. Svladala ju je neka nesvakidašnja bol.

Smrt duha. Istinsko žalovanje za životom. Podigla je plahtu koja je prekrivala tijelo njezina oca. Ugledala je njegovo prašnjavo i krvavo odijelo koje je nosio na posao. Njegovo joj je izranjavano čelo manje upalo u oči od one njegove vječite kravate na kojoj je čvor bio razvezan. Odgojena tako da u vanjštini čovjeka vidi kako on razmišlja i živi, popravila mu je čvor na kravati. Zatim ga je poljubila. Željela se natopiti mirisom ulice i bitke koji se miješao s profesorovim oporim mirisom koji bi nekoć znala namirisati dok ga je grlila, gotovo uvijek uz liniju rasta kose. Tada ju je netko poveo do stolice gdje je sjedila njezina majka. Maria Estuarda Mur je u strogoj crnini plakala i netremice gledala u pod. Nije osjećala ništa. Pred njom mnogo stopala: sandale i cipele. Promatrala je noge i obuću ljudi koji su prolazili. Davno je naučila da se politički aktivizam svodi na prokletu zavjeru grobnice i groblja.

*

*

*

Bdjele su nad profesorom cijelu noć. Prijatelji i poznanici dolazili su u boli oprostiti se sa Sòcratesom Murom. „Zašto su ga ubili?‚. Nisu to mogli shvatiti. Mnogi su podizali šake. „Za revoluciju!‚ govorili su izbjegavajući povisiti glas. Neki su došli u rastrganoj odjeći i raspadnutim sandalama nakon puškaranja tog jutra, zbog čega je bilo kristalno jasno da se još bore u tom ratu protiv fašizma. Za susjednim su krevetom komunisti bdjeli nad Graellsom. Kolona discipliniranih glava prolazila je mirno i bez žurbe u redu za oproštaj od leša, kojeg su za tu priliku prekrili stranačkom zastavom. Bilo je to, bez imalo sumnje, brojnije i bučnije bdijenje. Muškarci i žene jedni su za drugima strogo kontrolirano prilazili oprostiti se s poginulim drugom. Neki je transparent visio na zidu ispred. „Vlast sovjetima‚, pisalo je kratko i jasno. Nije se prolila nijedna jedina suza. Začuli su se koraci i prigušeni glasovi kad su ugledali vođu osnivača Socijalističke mladeži Gregorija Lópeza Raimunda. „Nismo sami‚,

rekao je netko. Ramon Mercader se ponašao kao da je i on član obitelji Graells. Primao je sućut i jedva da se udaljavao od netom postavljenog odra. A upravo je na tom bdijenju Valentina Mur prvi put vidjela Caridad del Río, tadašnju tajnicu Zajednice komunističkih žena i Rantonovu majku. Njezin je dolazak na bdijenje pobudio veliku radoznalost. Caridad je bila viša za glavu od ostatka okupljenih. Govorila je naglas i bučno, što se Valentini učinilo neprikladnim za tužne okolnosti koje su ih zatekle. Počela je davati zapovijedi o neophodnim pripremama za Graellsov pogreb. Ponašala se kao da se ništa nije dogodilo. Ali ondje se nalazio leš. Nije čak ni zatražila suglasnost drugova. Njezine su se naredbe očito svidjele svima okupljenima. U Caridadinoj je pratnji bio neki čovjek koji je izgledao kao ruski kamiondžija. Ramon mu se obraćao kao da se dobro poznaju. Šaptali su. Valentina je pomislila da su za susjednim krevetom okupljeni iskoristili bdijenje da navrat-nanos održe stranački sastanak. Bilo je nemoguće ne čuti planove i ciljeve koje su stavljali na stol i koje su u nekim slučajevima odobravali. Susjedne je anarhiste uzrujalo što oni drugi dogovaranje i moć stavljaju ispred iskrenosti i osjećaja. Zacijelo su govorili naglas jer su željeli da ih čuju oni koje su smatrali običnim društvenim provokatorima. Ni pola sata nakon što je došla Caridad Mercader, odlučili su da će ponovno sagraditi vojarnu u četvrti Sarri|, u zgradi koju su zaplijenili salezijancima i koja će nositi ime upravo poginulog komunističkog vođe. Prijedlog da već sutradan sastave kolonu boraca spremnu za odlazak na aragonsku bojišnicu također je iznesen u krugu tih urotnika. Ramon Mercader trebao je zauzeti istaknuto mjesto u toj koloni kojoj će se na koncu priključiti i Caridad del Río kao običan vojnik. Obuzeta sumanutim i samoubilačkim porivom, Valentina je tada odlučila da ne može sjediti prekriženih ruku i biti zadovoljna što je najobičnija razmažena redakcijska novinarka koja piše o politici i političkim debatama.

*

*

*

Pobjegla je s bdijenja i poput noćne sjene pratila Ramonove korake na putu prema sjedištu Socijalističke mladeži, gdje su tog istog jutra namjeravali organizirati pravu vojnu obuku. Čim su stigli, pridružio im se velik broj dobrovoljaca različitih godina, premda su primali samo muškarce između osamnaest i četrdeset i pet godina. Dva su mladića dijelila upute. Obavezan uvjet za pristupanje obuci bilo je članstvo u nekoj političkoj stranci ili sindikatu, što nije bio slučaj sa svima. Stoga su se, s namjerom da se riješe takvi slučajevi, za uglom na ulici masovno dijelili potrebni dokumenti za propusnice. Valentini je netko dao vruću kavu i žemlju koje je podijelila s Ramonom, bila je nesvakidašnje uzbuđena zbog čega je osjećala potrebu zavesti ga. Nešto joj se vrlo važno upravo dogodilo u životu. Otac ju je napustio. Krivila ga je za to. Izgubila je doticaj sa stvarnošću. Bila je daleko od svih. „To je smrt‚, pomislila je. Žena postaje kurva samo zato što je otjerala smrt od sebe. Nije se mogla prepoznati u istoj onoj uplakanoj i ucviljenoj djevojci nekoliko minuta prije. Bila je u pravu. Njezino je tijelo postalo svjesno da žena zablista kad se osjeća poželjnom. „Smrt me zove poput jeke‚, ponovno je pomislila, znajući da je promatraju i žele neki od muškaraca naslonjenih na zid dok čekaju da im netko naloži da se usprave. Ispravila je leđa, zabacila kosu i krenula prema sredini Trga Pi, vješto zaobilazeći ruševine i pepeo ponovno zapaljene crkve. Provjerila je kakva joj je odjeća. Ista ona koju je nosila jučer dok je iza vreća na barikadama pucala po pučistima. Prljave i poderane hlače. Zgužvana košulja. Tamnoplava boja kombinezona već je izblijedjela. Očeva je smrt preobrazila kćer u simbol ljubavi i mržnje. „Mrzim i volim‚, pomislila je. „Volim s previše ljubavi. To je mržnja.‚ Bila je, bez imalo sumnje, privlačna. Osjećala je da je snaga njezine privlačnosti velika i neobuzdana. Prvi i jedini put u životu bila je svjesna svoje snage zavođenja i razočaranja. A isto je tako znala da ona sama nije kriva za tu okrutnu preobrazbu svoga tijela. Za to je bila kriva smrt.

Ukupno tristo polaznika okupilo se oko sedam sati na Trgu Pi. Proširio se glas da druge skupine daju vojnu obuku u mnogobrojnim vojarnama koje su zaplijenili pobunjenicima. Barcelona se pripremala za završni napad. Mnogi su među okupljenima zapravo vjerovali da će, po uzoru na suverenost Kastilje za vrijeme arapske vladavine, oni u ime Republike osvojiti cijelu Španjolsku. Nije im, doduše, imao tko proturječiti. Sve je išlo u prilog toj bitci. Jutarnji je povjetarac pronosio pjesme o patnji i nadanju koje su pjevali glazbenici i pjesnici. „Pogledajte razvaljenu Španjolsku! I ptice u letu nad ruševinama i fašističku čizmu i utrnule svjetiljke na ulicama i visoko uzdignute šake i gorda prsa i bombe koje padaju na asfalt, na uginule, odavno uginule konje; i morske suze, slane i tužne dok kapaju po lukama i krike što se valjaju preko usana i bijesnih, širom otvorenih, razrogačenih očiju“. Danas je važno da nauče ubijati, a sutra će već nekako shvatiti koga i zašto. Mercader je za samo nekoliko sati trebao postati instruktor u taboru, s obzirom na to da je bio izvanredan učenik. Valentina se uspjela progurati u njegov vod. Ubrzo su odlučili odvojiti muškarce od žena pa ona više nije slijedila Ramonove zapovijedi. Snađi se, druže, govorilo se tada u Kataloniji, pa se i ona morala snaći. Ostali su se Caridadini sinovi, naprimjer, kretali s majkom, a Caridad je bila kapetanica. Valentina se divila odvažnosti te žene, ali u isti joj je mah za oko zapalo nešto groteskno u njezinom ponašanju. Raskrinkala je svojevrsno prenemaganje u cijeloj toj lažiranoj vojnoj operaciji, ali imajući na umu da nije podnosila život bez oblačka za sanjarenje, odlučila se prepustiti sreći što su još živi i mislila je na novi dan pred sobom. Obuka je naišla na poteškoće. Naprimjer, i ono najvažnije od svega: kako pronaći instruktore vojne struke? Organizatori su znali da se obuka kadeta, ako zaista žele pobijediti, sastoji od vježbanja discipline, pucanja i ratnog planiranja. Bilo im je jasno da moraju upotrijebiti sva raspoloživa sredstva za obuku tih početnika. Bili su pragmatični. Potražili su i lako pronašli nekoliko vojnika pučista koji su prije bili časnici u pobunjenoj vojsci ili obični ročni vojnici koji bi

bili spremni osposobiti neprijatelja borbenim vještinama i praktičnim strategijama. Ta je ideja zacijelo imala i svoju smiješnu stranu. Učenici su bili u čudu što su dojučerašnji krvnici, samo dan nakon pobjede, odjednom dobili zadatak obučiti ih kako se ubijaju oni na njihovoj strani. Ali nije im ništa drugo preostalo nego prihvatiti taj posao koji im je, bez imalo sumnje, bio nagrada, a ne problem. Mnogi su si, na koncu, tako spasili život. Valentina je naučila koračati u troredu, gerilski ratovati i pucati iz puške s ciljnikom koju je morala pravilno nabiti i isprazniti. Prionula je svom snagom, koje nije imala na bacanje. U ta je dvadeset i četiri sata naučila oduzeti život i oplakivati smrt. Istaknula se, međutim, zadivljujućom vještinom pucanja. Obuku iz eksploziva, pak, nije bilo jednako lako osigurati. Merzeri i automatsko oružje iziskivali su posebnog instruktora, a koliko god se trudili i učitelji i polaznici, nedostajalo je i pravih specijalista i učinkovitog oružja za borbu. Nakon što su završili prve obavezne vojne vježbe, nitko se nije usudio reći da su ručne granate koje su bacali tijekom vježbe bile obično kamenje skupljeno na obližnjoj ledini. A kad je na Balearima kucnuo čas da ih upotrijebe, onima koji su dobili priliku biti ondje, svi skupa su se prekasno sjetili te primitivne metode rukovanja oružjem od koje se sastojala njihova obuka.

*

*

*

Nakon što se vratila s Mallorce, dok je sjedila u tramvaju na putu prema kući u Ulici Salmerón, Valentina Mur odjednom je shvatila da njezino poslanje na ovom svijetu nije ubijanje. Borbu za slobodu vodit lakšim oružjem, kao što je obrana prava žena. Bila je to najvrjednija zadaća koju je naučila družeći se s osobama koje su bile spremne položiti vlastiti život za neku ideju, ali i koje su se znale ružno ponijeti. Već sutradan će početi obučavati zaposlene žene. U časopisu Udruge pisat će članke u kojima će osuditi drugorazrednu ulogu namijenjenu ženama, neovisno o društvenom staležu kojem

pripadaju. Vodit će tečajeve preživljavanja u ratu. Otputovat će u Madrid i Valenciju i s upravnim odborom razgovarati o tim prijedlozima. Tek tad je shvatila da će joj iskustvo s Mallorce poslužiti kao nesretni primjer na što bi mogla spasti Republika u toj borbi protiv nacionalističkih snaga. Ali kako to reći i s kime o tome razgovarati? Potpuna samoća bila je nedostatak ljubavi. A njoj je bio potreban netko blizu da s njim podijeli svoju sudbinu i ispripovijeda svoju priču, bez srdžbe. Katastrofalna ekspedicija kapetana Baya otvorila joj je oči. Osobito kad se s Pützovom i nekoliko drugih drugarica pobunila i zatražila kapetana da dokine razlike medu spolovima u bataljunu. Uz izuzetak četiri ili pet žena koje su zvali „kapetanicama‚ jer su se ponašale kao pravi vojnici koji nose strojnice – kao što je to bio slučaj s Valentinom – ostalim su ženama namijenili poslove pranja, liječenja i kuhanja. Bayo, kao i mnogi drugi republikanski časnici, krivio je gardistice zato što mnogi njegovi ljudi zanemaruju ratne zadatke i više ih zanimaju smijeh i namigivanje sa ženama od borbe protiv neprijatelja. Premda se Valentina svim snagama trudila ne biti pesimistična u procjenama, bilo je jasno da su talijanski avioni učinkovitiji i uporniji od nesretnih i malobrojnih republikanskih hidroaviona. A od svega što je doživjela na Balearima, najviše joj se smučilo to što je shvatila da seljaci, političari, radnici i intelektualci ponavljaju iste matrice patrijarhalnog ponašanja koje su u početku pripisivali samo fašistima i katolicima. – Dosta mi je žena! – dvaput joj je zaredom rekao kapetan Bayo. A Valentina, kapetanica voda, odgovorila mu je: – Dosta mi je muškaraca! Tramvaj je zapeo nasred avenije. Valentina je odlučila da će taj nepuni kilometar do kuće nastaviti pješke. Na ulicu je iz kuća dopiralo zveckanje tanjura i pribora za jelo. Silno ju je rastužilo to vrijeme za večeru. Bila je gladna. Maštala je da će se dugo kupati u kadi s toplom vodom. Da će si češljati kosu od korijena do vrhova. Da će triput zaredom oprati zube. Da će biti ljudsko biće, ukratko rečeno.

Za početak je izvadila ukosnice iz pundže, razvezala maramu i raspustila dugu plavu kosu opaljenu kolovoskim suncem i morskom soli. Neki ju je mladić na suprotnoj strani ulice toliko podsjetio na Artura Ramonedu da ga je umalo zamijenila s njim. Tada je pomislila na haljinu koju će odjenuti kad dobije priliku naći se s njim. Odlučila se za bijelu jer će joj bijela boja istaknuti sjajnu kožu opaljenu vrućim pijeskom. Maria Estuarda Mur i dalje je sjedila za okruglim stolićem na ostakljenoj lođi gdje je provodila dane i dio noći i kroz prozor promatrala gradsku vrevu u maloj četvrti Gracia. Promatrala je kako u mračnoj radionici kovač od jutra do mraka radi s nakovnjem i plavičastim plamenom koji ga je potpuno obavijao. Kriomice je promatrala razroku portirku iz zgrade preko puta ulice koja je zabadala nos u živote svih prolaznika na ulici i pravovremeno ih izvještavala o svemu što nisu morali ni znati ni čuti. Zabavljala ju je Ciganka Petra iz Hostafrancsa dok ju je gledala kako proganja sirotog prolaznika i nudi mu sreću u zamjenu za dva pišljiva reala. „Sreću za sitniš...!‚ jecala je da joj se smiluju. Ali ne bi propustila priliku prokleti onoga koji je zaobiđe. Vrtlara iz vile Solsona držala je na oku jer je sumnjala da se viđa sa ženom strunjačara dok je ovaj češljao vunu, nesvjestan tračeva i govorkanja. Nekima je smetalo što ih promatra ta žena koja nije spavala ni za noćnih sati namijenjenih snu i koja se, osim toga, neprestano smješkala kao da je poludjela. Pa kad je Valentina stigla, majka joj je mogla potvrditi, a da pritom nikome ne slaže, daju je čekala. Prišla joj je da bi je poljubila. Kći joj je vonjala na barut i razočarenje. Ali toliko je bila sretna što joj je kći došla da je nije ni pomislila ispitivati kako je prošla njezina nesvakidašnja putešestvija. Rat je promijenio ljude, premda ne i nju, koja je bez potrebe da se pomakne i dalje sjedila kao ukopana pred plavom bugenvilijom koja je obrasla preko cijelog zida njezine stare kuće. Za prigovaranje je imala Francescu. Valentina ju je zatekla kako u ruci drži tanjur mahuna s kobasicom, a ova ga je stavila na stol da Valentina odmah može ručati. Puška je postala nevidljiva. Kao da

nikada nije ni postojala; nešto se od povratka te djevojke stubokom promijenilo u kući. Sjela je ručati, našalila se s Franciscom i nježno pomilovala majku, pripremila si obećanu kupku i istrljala srce sapunom marke Lagarto i uljeni nježnih badema. Zatim je telefonom nazvala Mercedes. Naredila joj je da se čim prije moraju vidjeti. Sutra. Sutra. Da. Da. Još nije znala da joj tek predstoji upoznati najvažniju sastavnicu tog rata. Ljubav.

*

*

*

Zaljubljeni si govore riječi koje izvan konteksta njihove pozlaćene nestvarnosti mogu zvučati smiješno. Ljudi vole, a da pritom ne zastanu da bi ozbiljno razmislili kako rječnik ljubavi zapravo sadrži malo riječi, koje su uvijek iste i koje, zahvaljujući njihovom ponavljanju, postaju transcendentalne i vječne. San mladog romantičara Artura Ramonede bio je sazdan od ljubavi prema samo jednoj ženi, od posjedovanja samo te jedne žene zauvijek i cjeloživotne skrbi za tu ljubav. Oduvijek je znao da će živjeti kratko. A razloga da u to vjeruje imao je napretek. Zato je, ugledavši Valentinu, shvatio da će u njegovoj strasti biti tigrova, ognja, mačeva i tlapnji i da će je unatoč svemu i dalje voljeti. Nije se sramio svojih osjećaja, nego ih je, baš naprotiv, svakoga dana zalijevao uvjeren da ono što se ne zaboravlja ima više izgleda da će se obistiniti. Iz te je snage ljubavi crpio snagu potrebnu za preživljavanje u teškim trenucima. Kad god bi se našao na rubu života, nikada ne bi prestao misliti na Valentinu. Kad ju je ugledao kako sjedi na pločniku ispred njegove kuće i odsutno zrači nevinošću što je skrivala tu neznanu ljepotu, shvatio je da će mu život s njom donijeti sreću. U rujnu se još skrivao na tvorničkom tavanu i nastojao se oporaviti od bolesti i ozljeda nanesenih u čeki Sant Elies. Sjemeništarac koji ga je njegovao u Expósitovoj kući, a kojeg su zvali Seviljanin, preuzeo je brigu da mu donosi hranu, daje injekcije, donosi knjige i održava higijenu. Komitetu je bio obavezan podnositi izvještaje o

zdravstvenom stanju zatočenika, a nije im mogao ni zatajiti očekivanja radnika da se čim prije oporavi. „Više ne kašlje. Mislim da se udebljao. Danas mi izgleda svježe kao rosa‚. Bili su to izvještaji o Arturovom zdravlju koje je Seviljanin predavao voditeljima u tvornici. Cesto su se rimovali jer je imao naviku govoriti u stihovima, ali i pjevati narodne pjesme, što bi činio svaki put kad bi mu to dopustio posao u tvornici. Bilo je jasno da mu se zdravstveno stanje poboljšava. Iz Komiteta su mu tijekom oporavka dostavljali koristan pribor za rad. Maleni stol, nalivpero njegova oca Antonija Ramonede i policu sa spisima i knjigama dobio je preko članova Komiteta. Nakon što su donijeli odluku da će sakriti sina bivšega gazde, pripremili su mu raspored zadataka i postepeno mu ih davali. Počeli su s posjetama u gluho doba noći s jasnom namjerom da mu postave pitanja o određenim poslovima vezanim za rad i poslovanje Predionice. „Nije problem što ništa o tome ne razumijemo‚, govorili su mu, „nego što nam nikada nisu dozvolili da upravljamo. Moć ne dolazi sama od sebe. Ona se usvaja učenjem‚. Artur bi im rekao da imaju pravo. Nikada se ni s kim nije sukobio. Živio je u uvjerenju da je svađa najgori oblik gubljenja vremena. Do te se mjere trudio riješiti probleme koje su mu stavljali na stol da su novi gazde čak odlučili dati mu odgovornije zadatke, poput platnih bilanca ili proizvodnih organizama. „U čemu je razlika‚, pitao bi se u trenucima potištenosti, „ako na koncu konca i dalje radim isto ono što sam radio i prije rata?‚. Artur bi svaku večer iznova začuo lozinku Seviljanina dok se ovaj penjao zadnjim prečkama ljestava koje su vodile u sklonište i pjevušio pjesmu prema kojoj bi ga neizostavno prepoznao. Ona koju je pjevao tada govorila je nešto kao „kako li je lijepa Triana kad joj most ukrase republikanskim zastavicama‚. Artur bi tada podigao pregradu koja je njegov skučeni prostor na tvorničkom tavanu dijelila od onog prostranijeg, isto tako skrivenog. Taj se dan kroz poluotvoreni krov tog skrovišta slijevala kiša, ali bilo je vrijeme velikih vrućina pa su se kiši svi veselili kao nekom blagoslovu. U

svakom slučaju, taj je sjemeništarac bio jedini sugovornik i prijatelj kojeg je Artur imao na raspolaganju, a budući da mu nije smetala uloga slušatelja, spremno je slušao viceve koje mu je Seviljanin pričao s najboljom namjerama da mu pravi društvo i osnaži ga. – Nosim ti jednu dobru i jednu lošu vijest – rekao mu je čim ga je ugledao. Zatim je izgovorio poruku koju su mu povjerili. – Tvoja će te djevojka posjetiti večeras. Loše je to što može ostati samo kratko. Artur je ostao zatečen. Sve je bilo poput slavlja. Sreća je dar s neba, pomislio je. Uznemirio se. Odložio je tanjur s rižom za poslije, kad se smiri. Natjerao je sjemeništarca da ustane sa stolice i zamolio ga da mu pomogne spremiti tu neurednu rupčagu. Također ga je zamolio, zbog izvanrednih okolnosti, da mu donese vina, lončanicu s crvenim geranijima koje je uzgajao u koritu za pranje rublja, kolonjsku vodu i cigarete. – Ali ti ne pušiš – pobunio se taj mladić zadužen da mu prenosi poruke. – Naravno da ne – odgovorio mu je Artur – ali ljubavni susret sve mijenja. Iskoristio je vrijeme dok je njegov prijatelj izvršavao zadatke da se još jednom opere vodom iz lavora. Odjenuo je bijelu košulju i tamne hlače. Obuo je gotovo nove tamnoplave sandale. Još jednom se obrijao. Lice je osvježio kolonjskom vodom. I sjeo pričekati ljubavnu oluju koja se trebala prolomiti svakog trena. Čudesna Valentina... Bi li mogla postati izvrsnom suprugom? Naravno da bi, pomislio je.

*

*

*

U kući obitelji Mur lupalo se vratima i zalijevalo cvijeće u

lončanicama na balkonu. Valentina je letjela s jednog kraja hodnika na drugi. Kad ju je vidjela kako točno u devet sati izlazi uređena poput prave gospođice, Francisca joj je u lice rekla da te večeri jedan muškarac očekuje njezine vatrene zagrljaje. – Nije ono što misliš – rekla joj je pri odlasku. – Tim gore – odgovorila joj je tvrdoglavo. Na koncu se odlučila za haljinu na crvene cvjetove i sandale na visoku petu, bila je to neprimjerena obuća za početnicu u potrazi za ljubavlju. Pred sobom je već vidjela krivudavi puteljak kojim je trebala ići te neizvjesne večeri, ali, unatoč tome, bila je spremna otrpjeti visoke potpetice jer ju je na to, u znak pokore koje je bila vrijedna, prisilila vlastita uobraženost svojstvena ženama pobjednicama. Mercedes je zastao dah kad su se našle. Nakon što su jedna drugoj udijelile zaslužene komplimente, dvije su prijateljice mnogo toga željele reći, što su i učinile u hodu. Bez ikakva reda, navrat-nanos, u velikoj žurbi. Poskakujući pri hodu. Proklinjući vražje potpetice. Zaobilazeći ulice i avenije. Bila je subota, a Barcelona se gibala gotovo jednako brzo kao i one. Druge su mlade žene šetale ruku pod ruku ispred kazališta Tivoli, smijale se i predivno mirisale, očito priželjkujući da ih prolaznici zovu i dijele im komplimente. Brigadisti su se pridružili njihovim šalama i iskoristili svaki povod da se dive ljepoti katalonskih žena, glasovitih radi svojih istaknutih crta lica, odlučne naravi, zavodljiva hoda i zanjihanih bokova. Mercedes je za to vrijeme Valentini govorila o svojim porivima i oklijevanjima tijekom oslobađanja svog brata Artura. Koji je bio na umoru. Takav je bio kad su ga dovezli ih čeke. Pokušavala je pripremiti prijateljicu za intimni susret s muškarcem kojeg je ona već voljela, premda ga nije poznavala. „Jesi li sigurna‚, upitala ju je. Jesam, govorio joj je zavodljivi smiješak na Valentininom licu, iako ona i dalje nije razumjela povod toj novoj i luckastoj ljubavi.

Zaključila je da pretjeruje. I da je nerazumna. A da to kojim slučajem svi oni zajedno nisu izmislili? U tom su čavrljanju promijenile tri tramvaja. U jedan su ušle zabunom. Ili su se namjerno zabunile. Poslije su morale dugo hodati. Svu su energiju usmjerile na veliki trenutak. Kad su došle nadomak tvornice i kad im je još samo preostalo prijeći zadnju aveniju, Mercedes je izgovorila unaprijed pripremljenu poruku. Učinila je to bez okolišanja jer je znala da će samo tako ustrajati u svojoj namjeri. – Sutra odlazim na bojišnicu – rekla joj je kao usput. Valentina je pomislila da je to hvale vrijedna, ali i nepromišljena namjera. Sumnjala je da je Mercedes spremna pridružiti se liječničkoj ekipi i postrojbi gardista koji su bili zaduženi za njihovu pratnju. Ta nježna djevojka koja bi u drugim okolnostima završila kao poslušna i pobožna ženica nekom idiotskom buržuju, vlastitom je odlukom odlazila na aragonsku bojišnicu njegovati ranjenike, uz svu opasnost koju je takav potez donosio. Iako nije željela utjecati na njezinu odluku, odvažila se postaviti joj samo jedno pitanje: – Reci mi istinu. Činiš li to zbog Revolucije? – Naravno da ne – odgovorila joj je posve staloženo. – Biti uz ranjenike dio je mog posla. Njezin odgovor nije bio posve točan jer drugi razlog koji nije mogla sakriti, a ponajmanje te noći, kada su obje bile toliko ushićene, bilo je to što su Ramona Mercadera upravo bili imenovali kapetanom bataljuna Jaume Graells i što je on sutradan također namjeravao poći sa svojim odredom prema bojišnici, gdje su se nacionalisti žestoko borili da okupiraju Kataloniju. – Molim te da to ostane tajna – zamolila ju je. Expósitov se lik već nazirao pored tvorničkog zida. – Kad ćeš shvatiti da su sve žene u ovom gradu zaljubljene u Ramona?

Ali Mercedes to nije bilo važno. Ljubav se ni na koji način nije mogla opravdati. Srce joj je bilo naviklo za patnju. Okolina joj je namijenila brak s bogatim muškarcem i život u velikoj kući poput njezine, ali ona je više voljela slobodu cvijeća. Izbjegavala je sanjariti da ne uvene. Kroz smijeh su rekle da je Expósito svetac. Napola prikriven iza drveta pored stražnjih vrata Predionice, promatrao ih je kako mu prilaze nasmijane poput šiparica. Izdaleka ih je rukom upozorio da se stišaju. Pomislio je da se gardistica prenapadno odjenula. A budući da je pomislio i kako neće biti dovoljno samo iskazati im svoje nepovjerenje, čim ju je vidio u onim potpeticama u kojima će joj biti nemoguće popeti se ljestvama na tavan, bez dlake na jeziku im je rekao: – Djevojke drage, ovim si potezom dovodimo živote u opasnost. – Ne pretjeraj, draže – odgovorila mu je. Od malih je nogu imala lošu naviku da njezina uvijek mora biti zadnja. Kćeri gospodina Ramonede je rekao da će za deset minuta doći taksi da je vrati kući. Uz pomoć svjetiljke uveo ih je u podrum koji je zaudarao na gljive i mačju mokraću. Prolazili su hodnicima, tunelima, preko platformi. Penjali se najrazličitijim stepenicama. Kamenim. Željeznim. Drvenim. Bilo im je zabranjeno razgovarati. Zidovi su imali uši. Strojevi su drijemali. Subota je bila jedini dan u tjednu bez noćne smjene, ali unatoč tome svaki je oprez bio nedostatan. Valentini se učinilo da tom putu nema kraja. Mercedes, koja ga je već jednom prevalila, nastojala se kretati kao da u tome ima iskustva. Expósito je u nekoliko navrata zastao radi zvukova koji su mu se učinili sumnjivi. Od tih se naglih zastoja djevojkama ježila koža, hvatao ih je neobuzdani smijeh i željele su ići na zahod. Gore, u svom nebeskom golubinjaku, Artur je do te mjere brojao

urotničke sekunde da ih više nije razlikovao od otkucaja srca. Ostavio je uljanicu upaljenu jer te savršene noći zvijezde na trenutak nisu zasjale. Na stoliću koji je prije bio zatrpan fasciklima i spisima pripremio je večeru za dvoje. Mesne okruglice s krumpirima kao jedino jelo koje im je Expósitova žena Sagrario skuhala s ljubavlju. Miris umaka širio se ispod poklopca. Za piće se šepurila boca vina iz La Rioje, Marqués de C{ceres, koju mu je neka milostiva ruka doturila za taj ljubavni susret neposredno prije njegovog početka. Prava gozba za bijedne okolnosti tog grada u vihoru rata. Te je večeri lozinka bila manje kićena. Vrlo kratko: „Otvori, ja sam!‚ čulo se iza pregrade. Strop se povukao, a dvije su se djevojke sagnule i ušle u skrovište. Expósito je odlučio da će radije ostati vani i čuvati stražu. Mercedes, po prirodi osjetljiva do besvijesti, bacila se bratu u zagrljaj. Zatim je nezadovoljna tim zagrljajem smjerno pustila nekoliko suza. Valentina je pored nje, onako ukočena u ulozi važne uzvanice, strpljivo šutjela. – Dobro, vrijeme je da krenem – bila je jedina smislena rečenica tijekom uvertire u tu noć punu vatrene i nimalo sramežljive ljubavi. Ubrzo je iščeznula poput utvare.

*

*

*

Valentina Mur smjestila se pored blijedog svjetla. Artur ju je, bez ijedne riječi, uzeo za ruku. Napravio je dva koraka prema njoj i poveo je na krov. „Miriši na more‚, rekla je ne gledavši ga. On je otkinuo cvijet geranija koji mu je bio blizu i zataknuo joj ga u kosu. Na uho joj je govorio o njezinoj ciganskoj ljepoti. „Zlaćane kose, ali tamne puti‚, rekla je ushićena tako otmjenim držanjem svog mladića. Neka ih je sila, zasigurno iznikla iz obostrane žudnje da jedno drugo zagrle, držala na milimetarskom odstojanju. Njihova su se tijela doimala mudrije od žudnje u njihovim očima. Valentina je u jednom trenutku pomislila: „Ne bude li me poljubio, poljubit ću ja njega‚. Artur je u nekom drugom trenutku odlučio da će se oženiti njome i zamalo joj je

to rekao. Izbjegao je tu početničku pogrešku tako što je otišao po dvije čaše te je usput promijenio radijsku stanicu. Pogodio je ravno u sredinu. Pjesma Tea for two izronila je iz same Zemljine utrobe kao intimna ispovijest. Plesali su ozbiljno zbog te ljubavi koja zna da je nikada ništa neće nadmašiti. Glazba ih je razdvojila na trenutak da bi ih ponovno spojila u obijesnoj groznici i bunilu. Poljubac je bio vječan, tako ga se on rado sjećao. Najdulji poljubac u cijeloj književnosti... Sigurno su otplesali dvije pjesme od početka do kraja, a da se nisu razdvojili usnama. Kad je glazba utihnula, ugasili su radio i prepustili se jednom jedinom srcu koje im je govorilo da užitak ne završava u izdisaju tijela. Jedno drugo su zatražili oprost jer ljubav je preklinjanje i žudnja. Grijeh i dobrota. Valentina je rekla da ga neprestano želi gledati u lice. Odbijala je sklopiti oči i uporno ponavljala da želi još. Odlučila je da neće protratiti nijedan zatomljeni osjećaj. Artur se, pak, radije prepustio mudrosti pjesnika. Uvjeren da je ljubav zapravo poziv na umiranje, svakim bi poljupcem svojoj ljubljenoj udahnuo novi život. Pobijedili su. Kad je snažnoj apoteozi njihovih tijela došao kraj, prasnuli su u smijeh kao nikada prije. – Psst! – opomenuo ih je Expósito s druge strane.

*

*

*

Otada su im se susreti pretvorili u snove i ushićene poslijepodnevne užitke. Morali su zamijeniti živote, u što su uložili trud jednak onome kojim su udovoljavali svojim čežnjama. Artur joj je govorio o onoj bolesti koja je postala poznata zato što je stigmatizirala umjetnike i nesretnike. Pripovijedao joj je i o različitim sanatorijima u kojima je boravio s drugim bolesnicima koji su nerijetko imali manje sreće od njega. Govorio je o vjernoj posjetiteljici što bi se svakoga ljeta pojavila da sa sobom povede najteže bolesnike. Ondje je upoznao Bernata Amorosa, prijatelja fratra. Proučavali su i razgovarali o istim napisima. „Upravo smo čitanjem i pisanjem dokučili da melankolija ima i pozitivnu stranu‚, rekao mu je. Zamolio

ju je da mu pomogne pronaći svog prijatelja. Vijesti koje su dosad o njemu čuli bile su užasne. Tvrdili su da je Bernat jedan od preko stotinu fratara koje su anarhisti strijeljali zbog izdaje. Koliko god da su mozgali o razlozima mržnje koja je buknula u Španjolskoj, nisu joj uspjeli pronaći pouzdani odgovor. Bilo koja osoba uobičajene vanjštine i čestitog ponašanja mogla se u manje od sekunde prometnuti u zločinca. Valentina ga je obavijestila da su strijeljanja kruh njihov svagdašnji. Ubijaju zbog bilo čega. Bez prethodnog suđenja. Tek toliko. Da osjete da su važni. Odgovorni za ophodnju gradom pritvarali su, ubijali i sijali strah kud god bi prolazili. Artur nije mogao zaboraviti nevine žrtve koje su i dalje patile i iz dana u dan umirale po tajnim zatvorima na obje strane. Kad bi se on izgubio u močvari neshvaćanja, ona bi rasteretila njegovu sklonost fatalizmu tako što bi se ljubili ijedno drugome govorili o planovima koje će provesti zajedno i samostalno. Artur je i dalje bio uvjeren da će demokratske države ostaviti Republiku na cjedilu i da je pobjeda fašista, imajući na umu trenutni nered i ludilo, neumitna. Ona nije željela u to povjerovati. Nastavila je bilježiti svoje snove o miru i bratstvu u člancima koje je objavljivala u časopisu organizacije slobodnih žena. Nakon svega je počela sumnjati u republikanske vijesti iz novina i s radija čija je svrha bila uvjeriti narod u njegovu vlastitu snagu kojom će pobijediti neprijatelja, premda su na ulici svi dobro znali da su stranke na istoj republikanskoj strani razjedinjene zbog velikih razlika. Mržnja komunista i anarhista počela je podrivati snagu Republike. Ovi prvi su iz dana u dan bivali sve moćniji. Sklapali su saveze da bi ih odmah potoni razvrgli. Valentina mu je naglasila da se njezina skupina ne želi nikome prikloniti. Željeli su ostati nezavisni. Ali ni dan ne bi prošao da se ne pojave problemi i razočarenja. Veliki napredak u oslobađanju žena, ostvaren u prvim danima Revolucije početkom jeseni, pretrpio je veliku štetu. Vlada i stranke ženama su namijenile novu ulogu. Nakon što su se prema njima ponijele kao prema ratnim junakinjama, sad su ih natjerale da djeluju iz prikrajka. Da peru suđe, kako bi to ona srdito rekla. A kako bi ih ipak nekako umirili, zahtijevali su od njih da budu ratne kume.

Pokušavali su ih preobraziti u svojevrsne anđeoske duše koje od kuće pišu ljubavna pisma mladićima na bojišnici i bodre ih na odlasku u smrt. Po tom su se pitanju njih dvoje pomalo razilazili. Artur Ramoneda ju je neprestano držao za ruku dok je govorio da se žene ne bi trebale laćati puške kao muškarci. A ruku na srce, ni muškarci ne bi trebali pribjegavati nasilju protiv sebi sličnih, pobijala ga je ona. Kad bismo više vremena posvetili knjizi umjesto svađama, svi bismo bili sretniji i bolje bismo se razumjeli, bila je još jedna pretpostavka tvorničareva sina. – Što god ti rekao, napisat ću ono što mislim. I doista, čak ni ljubav što ju je gajila prema njemu, premda je bila velika, nije joj mogla promijeniti narav koju je ona u šali zvala naopakom i buntovnom. Ali život, neumoljiv u svojoj prolaznosti, za razliku od svjetonazora i govorancija, ispisat će to na svoj način.

*

*

*

Vrijeme koje ne bi posvetili mijenjanju svijeta čuvali bi za nježnosti i ljubavne užitke. Artur joj je bio u stanju otpjevati odlomak iz opere ili operete, ali i sricati od prvog do zadnjeg slova o Danteovim jadima na putu prema paklu. Osim toga, i dalje je bilo smiješno što je upravo zatočenik u toj tvornici bio zadužen za njezino poslovanje. Posebno u tom trenutku kad je tvornica morala promijeniti smjer poslovanja. Vladinom su odlukom nametnuli Predionicama proizvodnju deka, vojne odjeće i drugih tekstilnih proizvoda korisnih za ratovanje. Vlasnikov je sin uspio preusmjeriti proizvodnju brzo i uz iznenađujuće dobre rezultate. Članovi Komiteta nisu štedjeli na pohvalama, a on je tražio da mu zauzvrat dopuste dodatne susrete s Valentinom. – Najgore je od svega – priznao joj je jedne promrzle večeri dok su ledenice visjele s krova – što toliko mrzim svoj posao u tvornici da

se ne mogu veseliti postignutim uspjesima. Jedne mu je večeri, već umorna od teorijskih rasprava i nagađanja, Valentina priznala da je odlučila poduzeti radnje koje će odmah polučiti rezultatima. Naviknut na iznenađenja svoje drage i na taj čaroban način kojim je stvarala nove situacije, Artur je na njezine odluke odgovarao duhovitošću i na sve bi pristajao. – Dakle, odlučila si kurvama vratiti dostojanstvo? S osmijehom, ali uvrijeđena, rekla mu je da prvo mora naučiti ne nazivati ih „kurvama‚, ako i dalje želi biti njezin ljubavnik. Pojasnila mu je da ih ubuduće namjeravaju zvati seksualne djelatnice. Iako se tome još više nasmijao, odlučio je ne proturječiti joj. Podržao je njezinu tezu o iskorištavanju na koje su prisiljene te sirote žene i njezinu namjeru da im pomogne da započnu novi život „čestitih profesionalki‚. Čak ju je potaknuo da pokuša uvjeriti članove Komiteta Predionica da joj dozvole održavanje obrazovnih tečajeva za te radnice. Budući da je najrazličitije okolnosti znao iskoristiti u svoju korist, Artur joj je rekao da će moći češće biti zajedno. Ali najvažniji savjet na kojem mu je bila zahvalna gotovo i više od posljednjeg zagrljaja te noći odnosio se na lječilišta za oboljele od sušice. Valentina je naumila pronaći odgovarajuće prostore u koje bi preselila te prijateljice noći i ondje stvorila neophodne uvjete za njihov preodgoj. Artur joj je pomalo u šali, premda je bio vrlo ozbiljan, predložio da za svoje planove za povrat dostojanstva iskoristi stara, hladna i zapuštena lječilišta koja je on dobro poznavao. – Sjajan prijedlog – rekla je Valentina. – Kako li si ponekad pametan! Laskala mu je, svjesna da ni pametni muškarci nisu cijepljeni protiv laskanja. Poslije mu je zaspala u naručju sve dok je nije probudilo njegovo čitanje stihova nekog brigadista imena Auden u novinama. – Ajme! Govoriš engleski...! – uspjela mu je reći dok se pomalo

promukla i smrznutih nogu opraštala s njim. Znanje engleskog bilo je jedino na čemu mu je Valentina zavidjela.

*

*

*

U normalnim vremenima, kad su se dobrostojeće lokalne obitelji radovale rođenjima, orxati, vjenčanjima i zabavama, Lucrecia Palop ni u kom slučaju ne bi svojoj nećakinji Mercedes dopustila da ode na bojišnicu i radi kao bolničarka. Ne bi joj na pamet palo pristati na takvu glupost. Umjesto da joj to dopusti, radije bi joj u ručak dobrano nalila sredstvo za spavanje pa bi je tako onesposobila na tri tjedna. Ozbiljno je pomišljala da je zaključa u svoju spavaću sobu, ali ta joj se alternativa, koja je bila dobra, učinila preokrutnom i neprimjerenom za odgojne mjere koje tetka nikada nije kršila. Kad je čula kako joj nećakinja preko usana prevaljuje tu veliku glupost, umjesto da joj opali šamarčinu koju je zaslužila, Lucrecia je odglumila nesvjesticu. Nije polučila učinak kojem se nadala. Mercedes je, pak, iznijela sva moguća i nemoguća obrazloženja. Pribjegla je rodoljubnim i kršćanskim razlozima: Katalonci ginu kao muhe. Bilo je uzalud. Ništa nije moglo smekšati srce Lucrecije Palop. Tada se obranila činjenicom da je upravo Lali Fuster, kći doktora Fustera, ravnatelja Kliničke bolnice, na čelu skupine koja pruža liječničku pomoć. Čak ni spomen prezimena obitelji sličnih običaja i kulturnih vrijednosti onima obitelji Ramoneda nije pomogao uvjeriti njezinu tetku. Ona ga je upotrijebila protiv svoje nećakinje i naložila joj da izgradi vlastitu osobnost i da se ne da zavesti lažnim prijateljstvima. Budući da Mercedes nije prestajala plakati, Lucrecia se vratila u sobu i s vrata pokušala podijeliti s njom osjećaj krivnje. – Uvjerena sam da smo obje već i prije morale učiniti pokoju glupost. Ali odlazak na bojišnicu s crvenima i komunistima vrhunac je sramote. Tvoj bi nas otac ubio. Učini to za mene.

Njezini savjeti i preklinjanja nisu je uspjeli urazumjeti. Već je više od mjesec dana promatrala promjenu u ponašanju te djevojke. Ili je bila potištena i tužna ili pretjerano vesela i ushićena. Morala je samoj sebi priznati, a pokajala se i zbog same pomisli na takvo što, da joj je mašta skaredna zato što je posumnjala da joj je nećakinja možda trudna. Ali povod Mercedesinoj tvrdoglavosti bio je vezan za namjeru koju je odlučno namjeravala provesti u djelo, usprkos svim preprekama. Revolucija je i od nje iziskivala zadaću koju je kanila obaviti od početka do kraja: odvratiti Ramona od njegove bezbožne i marksističke ideologije. To jest, prema njezinom mišljenju, od krivog utjecaja njegove poludjele majke. Bila je javna tajna da se Mercedes potajno susreće s Ramonom. Mercader je još od Graellsove pogibije praktički živio u vojarni Voroksilov u četvrti Sarri|, nekoć starom samostanu koji je socijalistička partija oduzela kapucinima, u blizini njihove kuće u Ulici Anglí. Mercedes bi pronalazila načina naći se s bratićem. Dovoljno je bilo poći u šetnju oko vojarne pa da ga tako svaki dan sretne. Samo je ona znala koliko je bio očajan zbog pogibije svog cijenjenog i dragog prijatelja. Svi koji su ih obojicu poznavali, primijetili su da se novi kapetan pokušava preobraziti u hrabrog Graellsa, iako je bilo očito da njegovom ponašanju dodaje određene kretnje i držanje svog očuha, sovjetskog agenta Nahuma Nikolajeviča Eitingtona. On i njegova ljubavnica Caridad del Río bili su zaslužni za otvaranje nove vojarne u četvrti Sarri| koju su nazvali imenom maršala Klimenta Voroksilova, suradnika od najvećeg Staljinovog povjerenja kojeg je ovaj i naslijedio nakon njegove smrti. U sjeni svoje moćne majke, Mercader je bio zadužen za obuku u vojarni Voroksilov; svakodnevno je obučavao nekoliko kolona muškaraca odabranih za odlazak na bojišnicu. Dok su oni na svježem zraku usvajali neophodne taktike za obranu i borbu protiv neprijatelja, pojavile bi se djevojke koje bi se smješkale i zadivljeno promatrale te dragovoljce iz bataljuna vojarne u četvrti Sarri|. Svakog

bi jutra bataljun boraca marširao Avenijom San Juan Bosco, stupajući nogom pred nogu i izvršavajući zapovijedi Ramona Mercadera, kapetana tog voda. Caridad del Río pridružila bi im se s vremena na vrijeme, u vojničkoj odori i s pištoljem zataknutim za pojas. Onako stisnuta među drugim djevojkama, Mercedes bi promatrala kako koračaju: to bi dodatno razbuktalo plamen njezinih romantičnih osjećaja. Pokušavala se istaknuti da je vide, što nije bilo teško imajući na umu njezinu iznadprosječnu visinu za ženu. Kad bi shvatila da ju je Ramon primijetio, pokazala bi mu najljepši među svojim osmijesima samo zato što joj je jednom prilikom rekao da želi voljeti „nasmijanu ženu poput nje‚. Kad bi bila te sreće da onako nerazborita ugovori susret s njim, u pravilu bi to bio tek kratki razgovor na klupi na Trgu Sant Vicente, uvijek u blizini vojarne Voroksilov. Zbog svoje prkosne ljubavi prema njemu, nije ni primjećivala da njezin bratić zapravo želi sakriti te susrete od oka sokolova svoje majke Caridad del Río. Ona tu sestričnu iz četvrti Sarri| nije mogla živu vidjeti. Smatrala ju je žrtvom buržujskih zamki. I veselila se već svima poznatim zarukama svog sina i hrabre komunistice Lene Imbert. Za Mercedesino bi srce bilo neusporedivo bolje da je vidjela kako se taj najpoznatiji par mlade katalonske Revolucije drži zajedno i zaljubljeno, ali ako joj se ta prilika koji put i ukazala, odlučila je odglumiti da ih ne vidi i zažmiriti pred stvarnošću. Nikada nije vidjela lice te žene. Ramon Mercader znao je kako se mora ponašati da bi sestrična samo njega gledala. A Mercedes je, zbog te svoje nesretne naklonosti prema bratiću, tumačila njegovu šutnju i prenemaganja kao dokaz njegove ljubavi. Koliko god se on ponašao kao da je ne vidi, ona bi za to uvijek pronašla neku ispriku. „Taj čovjek pati od promjena raspoloženja‚, govorila bi si kao da je tu rečenicu upravo pročitala u nekoj knjizi pa sada pokušava proniknuti u njezino značenje. Očit znak kojem je često pribjegavala ne bi li dokazala da su sretni zajedno svodio se na činjenicu da bi se neprestano smijali i šalili čim bi se ugledali. Bilo je trenutaka kad ga je pokušavala prestati voljeti, uz onu

nestrpljivu žudnju da joj uzvrati istom mjerom, ali kao što to biva i s onima koji su skloni čašici, njezine su želje polučile suprotan učinak. Još bi ga više voljela. Nije ga krivila zato što je ne zna voljeti. Radije je nadjenula ime i prezime toj prepreci njihovoj ljubavi. Unatoč tome, bila je više-manje zadovoljna svojim napretkom oko Ramona. A teška su joj vremena u kojima je živjela u tom smislu išla na ruku. Samo ga je željela voljeti. Iz nedjeljnih je propovijedi na sebe primijenila rečenicu koja joj je najviše odgovarala: „Voli i čini što te je volja‚. Dovoljno je bilo da se Ramonu omakne pokoji pokret ili poneka nježna riječ, pa da njezini djevičanski osjećaji buknu poput preuranjenog proljeća. Nikada nije maštala da će se udati za njega, a još manje da bi mu mogla roditi čopor dječice. Sve su njezine maštarije nužno morale biti izvedive, a budući da su neke druge procjene vodile prema nemogućem, Mercedes bi se zadovoljila i darivanjem odanosti i naklonosti. Ljubila ga je kao da su bratić i sestrična. Milovala ga kao da su brat i sestra. Smiješila mu se kao da je časna sestra. I nije se sramila svoje zaluđenosti. Ramon je, pak, imao koristi od tog neprekidnog obožavanja. Bio je rođeni pobjednik. I komunist tvrdoglavo uvjeren u pobjedu. Rečenica koju je najradije ponavljao bila je: „Idemo u Aragón ubijati fašiste‚. A ona je te njegove riječi silno željela protumačiti kao izravan poziv da mu se pridruži na bojišnici, zbog čega mu je odgovarala da je odlučna u namjeri da pomogne braći kojoj je pomoć najpotrebnija. – Ti si u dubini duše veća komunistica od mene – rekao joj je. A premda u to nije željela vjerovati, Mercedes mu je ipak povjerovala.

*

*

*

Nakon strastvenog poljupca u hladovini platane, dogovorili su se da će prvo ona pisati njemu, a on će odgovoriti na svako njezino pismo. Uz malo sreće možda će se susresti negdje na bojišnici Bogu iza nogu. Zapravo su mislili da se rat iscrtava na nekoj nestvarnoj

karti stavljenoj na milost i nemilost sudbine. Bili su mladi. Od tolikog razglabanja i maštanja o uzvišenim idealima i najiskrenijim osjećajima potisnuli su u najmračniji kutak sav onaj čemer, klanja i smaknuća što ih je revolucija skrivene donosila putem. Prema utvrđenom programu kapetan Mercader je, na čelu bataljuna Graells, trebao krenuti vlakom oko dva sata ujutro jedne nedjelje, dok je Mercedes, pridružena liječničkoj ekipi u pratnji brigadista, trebala krenuti dvanaest sati poslije u povorci od dvaju kamiona, a konačno joj je odredište bilo selo Belchite. Išli su u istom smjeru. Prema crti gdje su se borile dvije suprotstavljene strane. Ona republikanska, koja se spremala osvojiti Zaragozu, i ona nacionalistička, koja im se uz kontrolu nad sjeverom Španjolske i dijelom Kastilje bila spremna oduprijeti, ali i pobijediti u ratu. Vojni vlak kojim su putovali Ramon i njegov bataljun dragovoljaca napustio je Barcelonu u predviđeno vrijeme. Na nekoliko je minuta stao u Lleidi da bi odmah zatim ponovno krenuo netom prije zore. Putovali su polagano kao što teče rijeka. Prolazili su kroz sela, pustinjske visoravni pa još turobnih sela u kojima su vidjeli tužne ljude utučenih i nepovjerljivih pogleda. Čak su i psi bili mršavi i izgubljeni. Caridad Mercader su dodijelili kamion s dvadeset muškaraca i tri žene koji se kretao istim putem kao i kamion njezina sina. Jedina osoba s kojom se donekle uspjela opustiti tijekom puta bila je mlada Ruskinja rumenih obraza i staklastih zuba. Većim dijelom puta dijelila je upute o vojničkoj disciplini. Povremeno je čitala spise koje je nosila u plavom fasciklu. Ili je davala zapovijedi koje je samoinicijativno smišljala. Pripremala se ukloniti ološ i budale iz vojske. Sitnim je slovima u komunističkim propisima pisalo da u slučaju da zapovjednici i komesari moraju smaknuti jednog od svojih radi nediscipliniranog ponašanja, nakon što se zakon ispoštuje imaju prikladno obavijestiti obitelj da je žrtva poginula u junačkom činu obrane domovine. Mercaderovi su bili spremni održavati disciplinu vojnika i gardista pomoću propisa koji se nisu smjeli prekršiti. I po

cijenu života, ako treba. Jer znalo se dogoditi da bi neki drugovi, uz svu ljubav prema Republici, prestravljeno pobjegli odmah po dolasku na prvu crtu bojišnice. Jedni drugima su predbacivali krivnju za kukavičluk. Naprimjer, komunisti i socijalisti su govorili da su gard isti POUM-a kukavice. Zapovjedništvo se osobno pobrinulo proširiti tu netočnu glasinu. A kao vrhunac svega, svađe među lijevim strankama nisu samo i dalje izbijale po svim zapećcima bojišnice, nego su se i iznenađujuće brzo proširile cijelom zemljom. Caridad se nije slagala sa svojom drugaricom Dolores Ib{rruri zvanom La Pasionaria dok je ona nastojala ustrojiti ženske bataljune koji bi bili spremni svim se snagama boriti protiv frankista. Koliko god se ona trudila to ostvariti, uključujući oštar i kristalno jasan ton njezinih govora, vrhovno je zapovjedništvo stranke to odbijalo prihvatiti. A Caridad više nego itko drugi. Bespogovorno je izvršavala sve što bi zapovjedio Staljin. Upravo se tih dana počeo izvršavati nalog komunista o ustrojavanju Regularne narodne vojske u Španjolskoj kao jedinog rješenja za pobjedu u tom ratu. Caridad del Río je podržavala tu ideju. Budući da se nije slagala s feminističkim idejama svoje suparnice Dolores, nitko je nije mogao spriječiti da postane prvom vojnikinjom izaslanicom tek ustrojene Regularne vojske. Bilo je to pitanje reda i načela.

*

*

*

Od putnika u vlaku očekivalo se da ne razmišljaju previše. Dovoljno je bilo da izvršavaju zapovijedi bez dodatnih objašnjenja. „Nijemi kao psi! Svi se odričemo slobode kada polazimo u borbu da bismo je obranili‚, bila je lozinka. Iskrcali su ih na postaji Sariñena i kamionima prevezli u sela koja su zauzele republikanske snage. Bio je mrkli mrak, a postrojba se raštrkala po seoskim kućama u potrazi za smještajem i hranom. Selo je utonulo u mučnu tišinu. Od studeni su bili ozbiljni, ali i na oprezu.

Tako u mraku i bez ijedne detonacije osjećali su se važno. Osobito kad su nakon večere kapetan i narednik ponovno okupili postrojbu i naložili im da pripreme remenje i puške. Ta je obavijest bila primljena kao olakšanje i ratni poklik. Te će noći izvršiti napad na kapelicu u Tardienti. „Pokret‚, odjeknula je zapovijed. Samo se jedan čovjek pokušao ispričati pred zapovjednicima zbog hitnosti svojih fizioloških potreba. „Useri se u hlače‚, zapovjedio mu je kapetan Mercader. Što je na koncu i učinio, ni manje ni više. Krenuli su kroz šumu. Šikara ih je usporavala. Neki su se spoticali i padali, ali udarac nogom onog iza primorao bi ih da smjesta ustanu. Pregazili su neku rijeku. Strateški je cilj bio zamijeniti udarni vod koji je nekoliko dana prije krenuo vratiti tu kapelicu iz ruku nacionalista, koji su to svetište bili spremni braniti do zadnje kapi krvi zbog povlaštenog preglednog položaja nad teritorijem. Zapovijedi su glasile da vojnici zauzmu položaje, nadziru cestu koja spaja Zaragozu i Huescu, dopuste tihi proboj neprijatelja utaborenog u Tardienti, a potom izvrše zapovijed zapovjedništva koju će im dati kapetan kada da znak za koncentričnu paljbu. Pregazili su kukuruzišta. Gazili su sjene. A budući da je noć i dalje bila mrkla, dva su ih kamiona, među kojima je bio i Caridadin, izbliza slijedila s kratko upaljenim svjetlima. Prevalili su kilometre. Većinu vremena tapkajući u mraku, a s vremena na vrijeme, kad bi to dopuštale okolnosti, uz pomoć svjetala kamiona. Nastavili su se bez stajanja uspinjati stazama i spuštati niz brda. Neki su se uslijed tako nezahvalnog napredovanja počeli buniti zbog laganog hoda što ga je kapetan odredio cijelom vodu. Drugi su pušili. Bilo je to nepromišljeno, zbog čega ih je neprijatelj mogao razotkriti. Ramon je zapovjedio da se ugase cigarete, svjetla kamiona i motori. Smjesta.

*

*

*

U tri sata ujutro hodali su već preko pet sati. Bojali su se da će se

naći usred neprijateljskog teritorija. Bili su izgubljeni i dezorijentirani. Pomislili su da su zbog neke greške zapovjednika sigurno promašili kapelicu. Vod je besciljno hodao. Bili su iscrpljeni. Vodič je, neki partizan iz Grañéna, hodao ispred kapetana. Zajedno su pošli istražiti teritorij. Guli su nečije glasove. Nabili su puške. Vodič je potvrdio da su na republikanskom teritoriju, da zna gdje je. Kapetan Mercader mu nije u potpunosti vjerovao. Glasovi su ga zbunili. Zapovjedio je pratnji da otvore vatru, ali trenutak prije pucanja shvatio je da dva obližnja obrisa odgovaraju dvama muškarcima iz postrojbe pored kapelice u Tardienti koju je njegov vod došao zamijeniti. Tada su napokon ugledali zvijezde pa je izdana zapovijed za odmorom, da bi vojnici malo predahnuli. Zapovjedništvo je čvrsto odlučilo da će cijela postrojba spavati u šumi, osim Caridad Mercader, koja se tada spremala ispružiti u kabini. Bilo je to njezino prvo vojničko iskustvo i već se smatrala pravom vojnikinjom. Naučila je pucati jednako dobro kao i najbolji strijelci bataljuna Graells. Prije nego što je pošla na bojišnicu, oprostila se od svog voljenog general-majora Leonida Eitingtona, poznatog i pod imenom Kotov, i tajnog šefa kontrašpijunaže KGN-a, uz poklik „sve za revoluciju‚. Voljela gaje, ali isto joj tako nije bilo teško umrijeti, ako to bude potrebno. – Nikada se ne smatraj hrabrijom nego što jesi – rekao joj je Leonid dok su se opraštali. Ona mu je odgovorila: – Slušaj, Kotove, podarila sam ti sina, a sada se spremam pokloniti ti Španjolsku. Nitko u postrojbi nije znao da je ta izaslanica kratke kose i žustrog hoda zapravo majka kapetana Mercadera. A ako je neki drug i znao za njihovu obiteljsku povezanost, radije je hinio da ništa ne zna. Za Ramona Mercadera se govorilo da je uobražen, zgodan i hrabar. Da se kreće brisanim prostorom i preskače kaljuže kao da mu je blato najljući neprijatelj. Nazvali su ga „Katalonac‚ jer je za razliku od

ostalih vojnika koristio svaku priliku pohvaliti se kulturom iz koje je potekao. Ljudi su šapćući razgovarali i tako tjerali san s očiju, priželjkujući da čim prije svane kako bi mogli zamijeniti umorne drugove na prvoj crti bojišnice. U pogledu onih koji su odlazili, s rancem pripremljenim za povratak, nazirala se bespomoćnost, iako su se silno trudili izvršiti zadaću i izvijestiti one koji dolaze o užasima koje su proživjeli. Ne zbog pucanja i topova, rekli su, nego zbog prijezira vrijednog ponašanja zapovjednika postrojbe. Na uho su im šapnuli da zapovjednik Achueta putuje u pratnji triju žena s kojima svakodnevno bludniči. Vojnici su izjavili da se protive zapovjednikovim perverzijama. Nisu ga priznavali za svog zapovjednika. Ubojica i kurvin sin bili su najblaži epiteti koje su mu pripisivali. „Ako je taj Achueta zapovjednik, ja sam Rus‚, rekao je neki siroti mladić i čudom izbjegao metak koji mu je ovaj bezrazložno namijenio. Došao je iz polusvijeta. Govorili su da je okorjeli kriminalac. Da se po izbijanju Revolucije istaknuo svojim opskurnim vještinama svojstvenim tajnoj policiji. U Tardienti se ponašao još i gore. Optužili su ga da pomaže neprijateljima jer je lažnim napadima na kapelicu vojnike iz svoje postrojbe vodio ravno u smrt. „Svaki je naš napad završio na groblju punom leševa', rekao je netko drugi. Dodali su da je uza sve to bio nezadovoljan zbog žrtava palih za vrijeme njegovih samoubilačkih napada kojima je samo pomagao neprijatelju, stoga je još istoga dana zapovjedio da ustrijele dva najhrabrija čovjeka u postrojbi. Oni koji su pobjegli, otišli su bez ručka. Bili su poraženi.

*

*

*

Neki su imali sreće pa su uspjeli odspavati nekoliko sati. Na zvuk jutarnje trube postrojba je ustala i krenula u koloni jedan po jedan. Nakon što su prevalili nepuni kilometar, zapovjedništvo je zaustavilo kolonu usred neke ledine, pored napuštene poljske kućice gdje su im poslužili skromni doručak. Nije bilo vremena za bacanje.

Odredište tog dana bila je kapelica u Tardienti. Onamo je trebao stići samo dio postrojbe. Kapetan je zapovjedio da put nastave samo oni koji nose pušku. Iskoračilo je njih stotinu, kojima su, uz bajunet koji su nosili u oskudnoj prtljazi, dali granate, ručne bombe i pištolje. Zahvaljujući dnevnom svjetlu prvi su put uspjeli utvrditi točnu lokaciju kapelice, što je bilo ključno mjesto borbe i samo središte bojišnice. Kapelicu su zauzeli frank isti, nalazila se na najvišoj točki brda i nadvisivala je prostranu ravnicu u provinciji Huesca. Cesta je bila strma, a borci su ušli u kamione koji su već bili pripremljeni kao bojna vozila. U jedan se kamion sakrila Caridad del Río, čija je šutljivost postrojbu uplašila i više od njezine stalne i očigledne prisutnosti. Blizu kapelice, na mjestu gdje se račvao puteljak, pojavila je skupina seljaka koji su poput figurica iz božićnih jaslica nosili na ramenima kip Djevice Marije. Ta je povorka, manje zatečena od ljudi koji su ih presreli, istoga časa zastala. Nisu uspjeli ništa prozboriti niti su ih oni drugi stigli zaustaviti kad li je metak iz prvog kamiona pogodio taj kip u mumificirano lice. Lik se raspao, a gips se rasprsnuo na komadiće. Netko je vrisnuo i prekinuo muk te upropaštene svetkovine. „Koja budala je pucala?‚ Budući da nitko nije odgovarao, kapetan je zapovjedio da kamioni stanu. Seljake kao da se ta nezgoda nije ticala. Sklonili su se od nasilja koje im je buknulo u kućama, u vrtovima i u planinama. Oni sami na trenutak su se prozvali žrtvama Božje Providnosti. – Da se nitko nije pomaknuo! – zaurlao je kapetan Mercader. Prvi je stupio nogom na tlo, nakon njega je to učinio narednik. Vojnici su mu bili tihi, poslušni i držali nabijene puške kao da im je bezbrižna zabava silno bitna u životu. Neki su ljudi znali odakle je doletio metak, ali radije su to prešutjeli. Strojnica je i dalje bila netaknuta. Još je mirisala na novo. – Jeste li kapelani ili republikanci? – upitao je seljake. Nije bio zadovoljan pitanjem. Trebao je razmisliti prije nego što je prozborio.

Neki su potvrdno kimnuli. Bilo je svejedno jer lagali oni ili ne, nije im bilo spasa. Iz kamiona su ih nečiji glasovi optuživali za izdaju. Začuli su se pucnjevi naslijepo, zbog čega su se našli u nezgodnoj opasnosti da ih neprijatelj čuje. Narednik Céspedes se uzrujao pa je prišao kapetanu i pokušao smiriti nastalu situaciju. Glasom tipičnim za ribare iz Alicantea, jasno je kazao da je neprihvatljivo istovremeno biti i republikanac i katolik. – Kvragu! Pa ja sam socijalist! – priznao je kapelan. Odmah zatim preuzeo je odgovornost i brigu za hodočašće Djevici. – Ti si, dakle, apostolski i katolički komunist. Stari moj, pričaj ti drugome tu priču. Dok je tako vrijeđao svećenika, Céspedes je nekog čovjeka upucao u noge, baš kao što to biva u američkim vesternima. Kapelan, taj sredovječni, mršavi i oniži seljak opaljen suncem i aragonski prkosan, nije se dao zastrašiti. Glas mu nije zadrhtao kad je potvrdio da je sljedbenik generala Vicentea Roja. Dva su ga časnika slušala, premda ga nisu željela čuti. Hodočasnici su giljotiniranu Djevicu naslonili na dva kamena na tlu. Neke su žene na koljenima neumorno molile molitve toj osakaćenoj Djevici. „Loš dan za hodočasnike‚, pomislio je Mercader. Zapalio je cigaretu i promatrao dimne kolutove koje je otpuhivao iz usta. Morao je dati neku zapovijed. Brzo. Postrojba je željela rat. A svi znaju da je bez discipline i bez zapovjedništva rat unaprijed izgubljen. Tri su lovačka aviona prelijetala blizu kapelice kako bi ih zastrašili. Narednik Céspedes i dalje je držao prst na okidaču. Bio je to neiživljeni gardist sklon crnom humoru. Zvali su ga „zloćudni‚. Zbog narednikove drskosti kapetan više nije mogao razaznati treba li ubiti njega ili svećenika. Tek toliko da se suprotstavi naredniku, kapetan je naložio da kapelana zatvore u kamion i da mu dodijele čuvara. Ta je odluka postrojbu zaprepastila. Ramon je bio dobar strateg. U jeku borbe na bojnom polju kapelan bi mu mogao postati najjača karta u borbi protiv neprijatelja. Jednim je

pokretom ruke otjerao seljake. Neki su ga smjesta poslušali. Drugi su se sakrili u šipražje. U tom su trenutku dva pištolja bila spremna za pucanje. Kapetanov i narednikov. Kapetan je krenuo prema prvom kamionu. Vojnici su gubili vrijeme jer nisu mogli odlučiti gdje bi smjestili zatočenika. Odjeknuo je pucanj. Samo jedan. Kapelana su noge izdale. Polagano je padao, svega je bio svjestan. Ramon je pomislio da je to učinio Céspedes. I Céspedes je na trenutak pomislio da je taj stvarni metak bio njegov. Ali pištolj mu je bio hladan. Metak je kapelana pogodio u desno oko. Tada su još nagađali čijih je to ruku bilo djelo, premda su odlučili ne zamarati se time. Frankistički su ih avioni sve niže nadlijetali. Valjalo im se vratiti u kamione, raširiti se malo, ali ne izgubiti se na putu prema Tardienti. Caridad Mercader nije se ni pomakla u kabini. Srce joj je tuklo u grudima. Bio je to prvi metak u tom ratu i pogodio je ravno u metu. Ona... koja se dičila što ne zna ubijati! Shvatila je da je taj osjećaj gušenja nalik buđenju nakon erotskog sna. Istovremeno je bila zbunjena i uzrujana. Bila je zahvalna na sreći što ju je snašla. Bio je to dobro obavljen posao. Doista. Metak je kapelana pogodio bez greške. Primjer drugim vojnicima na njezinoj strani. Poslije, bude li to uopće potrebno, već će to sinu nekako objasniti. Važno je bilo da joj dečki budu spremni za borbu i da osvoje kapelicu. – Nemoj više gubiti vrijeme! – zaurlao je vozač radosno poput školarca.

*

*

*

Avioni koji su nadlijetali bataljun raspršen među rijetkim stablima neumorno su pucali. Izgubili su nekoliko ljudi. Čim je uočio djelić čistog neba, kapetan Mercader je postrojbi zapovjedio pokret. Avioni su hinili da odlaze, ali odmah su se vratili. Zagruvalo je i neprijateljsko topništvo. O Caridad nitko ništa nije znao. Netko je ustvrdio da su je za vrijeme napada vidjeli kako se krije pod kotačima kamiona. Ona je to do smrti opovrgavala. Kapetan i njegovi

najhrabriji vojnici uspjeli su zauzeti neki brežuljak i ondje postaviti rusku strojnicu, tek pristiglu iz Kremlja, i strojnu pušku. Odlučili su otvoriti vatru prema kapelici i ne zastati ni na tren. Padala je noć. „Ne mičemo se odavde. Neka nam donosu streljivo‚, bile su zadnje kapetanove zapovijedi. Morali su ostati budni. Više se nisu sjećali jesu li gladni ni imaju li dovoljno zaliha. Te je noći mjesec bio glavni saveznik republikanaca. Zahvaljujući mjesečini, koja je poljem rasprostrla pokrivač avetinjske bistrine, novopridošli su mogli razaznati svoje ciljeve. Vidjeli su kako fašisti silaze s planine, dopustili im da im se približe i za tren oka ih natjerali na povlačenje. Bile su to mračne sjene iza kojih su se krili ljudi i još više ljudi i koje su ubrzo postale tek gnjili leševi. Zviždala je kiša metaka. Plašljivce u postrojbi kapetan je upozorio zaurlavši: „Kukavice ćemo strijeljati!‚. U to nitko nije posumnjao. Večernja je bitka bila dobivena. Unatoč tome, neprijateljski su se avioni rano ujutro opet pojavili. Pljuštala je kiša bombi. Postrojba je bila prestravljena. Neki su se prestali boriti. Morali su odvući ranjenike i, kad bi im to neprijatelj dopustio, posložiti ih u kamion koji će ih prevesti u jedine dvije poljske bolnice koje su pristigle na bojišnicu. Ondje su morali pronaći Mercedes Ramoneda i njezino veliko srce puno blagosti i brižljivosti. Prevesti ranjenike i osakaćene bila je teška zadaća s obzirom na to da su snažni muškarci bili potrebni na prvoj crti bojišnice, a oni slabiji više nisu imali snage ni da se potuže na svoje jade. Nastavili su se braniti i povlačiti. Kad su već pomislili da im nema spasa, svjesni svog ponižavajućeg očajanja, na nebu je iskrslo pet republikanskih bombardera. Bili su sovjetski. Ali to nije bilo važno. Odgovor nacionalista nije ukazivao da su zastrašeni. Oni na tlu bili su zadivljeni tom žestokom, akrobatskom borbom aviona. Zadnje je kapetanovo izvješće ukazivalo na pad dvaju republikanskih i jednog frankističkog aviona. Vodovi su se zamijenili. Najratobornija

skupina tog dana došla je na red za hranu i san. Izdana im je zapovijed da spavaju, a oni su klonuli preko svojih pušaka kao lutke na koncu. U međuvremenu, Caridad Mercader se pravila pametnija od drugih i obilazila raštrkanu ophodnju. Namjeravala je razgovarati s partizanima uvježbanima za špijunske zadatke koji su poznavali svaki pedalj tog kraja. Bili su to pastiri i seljaci s tih planina, naviknuti od malena loviti poput lovačkih pasa i međusobno komunicirati poput ptica, vukova ili planinskih koza. Neki su se pokazali hrabrima i odvažnima u izazivanju neprijateljske pozornosti. Bilo je i onih drugih, u koje Caridad s razlogom nije imala povjerenja, koji su služili i fašizmu. Izaslanica ih se potrudila namučiti pa im je postavljala klopke ne bi li tako raskrinkala njihovo ponašanje. Razapela ih je nekolicinu. Malobrojni su preživjeli da bi nam o tome išta mogli reći.

*

*

*

Kapetan Mercader koristio je rijetke trenutke mira da piše Mercedes. Svakodnevnicu je opisivao u šifriranim ljubavnim pismima koje joj je slao uz pomoć druga zaduženog za dostavu tiska i paketa pukovniji. Strah u kojem je živjela otkad je stigla na bojišnicu, dok je radila za fiksnu plaću u dodijeljenoj joj poljskoj bolnici, ublažila su pisma koja joj je Ramon slao kao da se osjeća dužnim pisati sestrični svakodnevna izvješća o svom pothvatu. Takva pisma nisu bila ono što je priželjkivala. Dok ih je iščitavala, povećalom je tragala za svakom sitnicom koja bi mogla zadovoljiti njezinu potrebu za bliskošću. Ako bi se oprostio riječima „Tvoj Ramon‚, ona bi tu rečenicu protumačila u njezinom doslovnom i ljubavnom smislu. Nakon što bi otvorila kovertu, svaki bi put pismo počela čitati od kraja jer bi ga tako doživjela toplijim i iskrenijim. Prva su pisma bila tek kratke crtice o njegovim zadaćama na bojišnici, ali čim je Ramon shvatio da ga pisanje čini važnom osobom, postala su dulja i snažnija: davao joj je svoje osobno viđenje bitki, a

ponešto je i prešućivao, naravno, poput iznenadnog ubojstva čovjeka kojemu je on osobno nekoliko puta zabijao nož u vitalne organe sve dok nije umro. Tih je dana Staljin odlučio produljiti ratni sukob u Španjolskoj kako bi time otpočeo rat među europskim zemljama, što se ubrzo doista i dogodilo. Rat u kojem je Rusija ostala po strani i promatrala druge zemlje kako se međusobno uništavaju. Pola Španjolske zapelo je pod vladavinu ruskog diktatora, a druga polovica pod fašistički teror. Mercader je onako odan i pokoran sovjetskim naređenjima izostavio svaki spomen tih okolnosti ili bilo kojih drugih koje bi u pitanje dovele njegovu vojsku. Isključio je broj poginulih i ranjenih u borbi. Isto tako nikome nije govorio, čak ni Mercedes, o postrojbama s gardistima na čelu koje su ljude odvodile u smrt jer su im puške bile kao metle, a osamdeset posto streljiva koje je stizalo iz Katalonije bilo neupotrebljivo. Još manje joj je govorio o svom očuhu Leonidu i o njegovim pregovorima s republikanskom Vladom, koji su sklopili sporazum zahvaljujući kojem je za poveću količinu novca bio omogućen dolazak bombardera spremnih da ih izbave iz te bezizlazne situacije. Upravo suprotno, naširoko i nadugačko joj je opisivao željeni dolazak sovjetskih tenkova: „Nećeš vjerovati. Kapelica je napokon naša‚. „Pobijedili smo‚, napisao je triput zaredom. U pismu o uspjesima i pobjedama nije joj napisao da je nekoliko sati prije greškom dao strijeljati tri uzorna revolucionara. Ti bijedni potezi nisu osvanuli u novinama koje su se čitale na bojišnici. Dnevne su novine većinom slavile izmišljene pobjede republikanaca i lažne poraze frankista. S vremena na vrijeme napisao bi i pokoju istinu: „Zamisli samo koliko su hrabri naši ljudi kad spavaju s granatom u jednoj ruci, a s puškom u drugoj. A najnevjerojatnije od svega je to što ih ne ispuštaju‚. S veseljem joj je napisao da su ga taj dan posjetili neki prijatelji iz četvrti Sarri|. Napravili su s njim poprilično smiješne fotografije pa joj je obećao da će joj poslati jednu na kojoj nosi maramu povezanu oko glave kao seljak iz kraja Empord|.

Isto joj tako poslije nije rekao da je kapelica opet pala frankistima u ruke ni da njegov bataljun broji previše žrtava. Da je u depresiji. „A ti?‚, pitao ju je. „Pričaj mi o sebi‚. Mercedes mu je do najmanjih sitnica pisala o najboljem ratnom izumu od boca čiste i bistre krvi koje su svakodnevno putovale iz Barcelone na aragonsku bojišnicu, čime su se uspjeli spasiti mnogi životi. „Riječ je o improviziranoj banci krvi i prvoj na svijetu koja besprijekorno funkcionira. Jedina sigurna pošta koju nitko ne zaustavlja. Zar ti se ne čini nevjerojatnim, kapetane? Kad će ti odobriti povratak u Barcelonu? Kako se čini, dio liječničke ekipe morat će u Sariñenu, jer što su bliže bojišnici, tim bolje za ranjene‚, i „a i za mene‚, dodala je u pokušaju da ga tako zavede. Zapravo su prilazili selu gdje se Ramon u tom trenutku borio, što je držala u tajnosti ne bi li mu priredila iznenađenje. Mercedes je i dalje uporno tvrdila da njezina poljska bolnica liječi sve ranjenike jednako, bez obzira na njihov politički svjetonazor. Ali umjesto da joj odgovori da u njegovom životu postoji žena koja se zove Lena i koju je upravo vidio na dopustu, on je okolišao rekavši joj da su te nedjelje na republikansku stranu prebjegla tri vojnika Regularnog odreda te je pakosno dodao da ga je začudilo što među njima nije vidio Alberta Ramonedu, njezinog mlađeg brata. Potrudio se popraviti tu neopreznu opasku izlizanom frazom „Nemoj mi zamjeriti. Šalio sam se‚. U post scriptumu je naveo posljednju zapovijed koju je dobio. Njegov je bataljun morao nastaviti prema Bujaralozu, području zahvaćenom ratnim sukobom. „Možda će to biti prilika da se vidimo‚, rekao je uvjeren da će Mercedes Ramoneda dojaditi čekati ga uzaludno. On je imao druge planove za sebe, a u sestrični je tražio utočište djelomično iz koristoljublja, ali i zato što ga je nešto u njezinom držanju podsjećalo na ozbiljnu, povučenu i dobronamjernu narav njezinog oca, katalonskog industrijalca s kojim se vrlo rijetko družio. Teško se prilagodio novom režimu ratovanja. Higijena se nije redovito održavala. Vojnici su zaudarali i bili puni ušiju. Više nisu obraćali pozornost na ono što jedu ni na vodu koju su pili. Ali s

vremena na vrijeme primio bi posjet ruskih stručnjaka. Smatrao je da na svijetu ne postoji druga škola s tako visokom razinom vojne obuke. Kapetan Mercader bio je nadaleko poznat po ulaštenim kožnim čizmama i zvijezdi na košulji. U posljednjem joj je pismu naglasio da mu je dosta nediscipline među anarhistima. „Oni su gotovani. A ako me išta istinski veseli, to je onda činjenica da smo ih mi *mislio je na svoju stranku+ uspjeli stjerati u kut‚. Na koncu joj je ovlaš rekao da je želi vidjeti, iako joj ni na koji način nije spomenuo kako bi se taj njihov susret mogao ostvariti. Budući da nikada nije govorio o Caridad Mercader, Mercedes ga se nije usudila pitati za majku. „Nisam njezina obožavateljica‚, rekla mu je kad su se zadnji put vidjeli u Barceloni. Do nje su doprle vijesti da su je vidjeli kako trči po prvoj crti bojišnice i izmiče mecima kao pravi vojnik. Povjerio joj se neki ranjenik s bojišnice pored Bujaraloza. Poslije se fotografirala s liječničkom ekipom međunarodnih brigada i u kovertu priložila svoju najdražu fotografiju, na kojoj se prirodno smijala. Nije ju bilo sramota priznati mu da joj ponekad noću popuste živci pa se neutješno rasplače. Ali isto mu je tako ispripovijedala duhovitu zgodu sa svojim suzama, a njezine je drugarice iz inozemstva iznenadilo što katalonske žene mogu toliko plakati. „Što da im kažem. Osjećajne smo.‚ Tom je prilikom pogodila u samu srž bratićevih osjećaja. Mercedes je postala dio velike nostalgije koja je Ramona oduvijek vezala za njegov zavičaj. „Isti smo‚, napisala mu je. I doista, nema sumnje da su ikada prije neke druge dvije, toliko različite osobe bile u stanju održavati vezu koja gotovo da bi se mogla nazvati ljubavnom. Zatim je nastupio muk u njihovom dopisivanju, za čijeg je trajanja Mercedes samo čekala i čekala. Bez ikakvih vijesti o Mercaderil. Ni dobrih ni loših. To joj je, pak, u drugu ruku donijelo svojevrsno olakšanje. Pošta koju su nosili vozači kamiona ili vojnici na dopustu prestala je pitati za nju. „Ubijam li ja samu sebe?‚ upitala bi se svake noći prije odlaska na počinak. Sanjala je da su Ramona poslali u Rusiju. Odlučila je zaboraviti tu noćnu moru i razmišljati

pozitivno. Snovi su predstavljali suprotnost onome što se događalo u stvarnom životu. Nastavila se raspitivati o njemu među ranjenicima koji su stizali u Sariñenu. Neki Matías Baduel, čovjek s argentinskim naglaskom kojemu su rane od šrapnela prekrivale pola tijela, rekao joj je između jecaja i stenjanja da su kapetana Mercadera hitno prevezli u neku bolnicu u Lleidi. – Govori, druže – zatražila ga je, tada već naučivši govor neprijateljske strane. Ali drug joj ništa više nije znao reći. Mercedes mu je sva uplakana priznala da je u rodu s kapetanom. Matiasu je laskao stupanj njezinog povjerenja. Kapetan je bio poznat i cijenjen na bojišnici. – Iz njegove su postrojbe preostala još samo dvadeset i dvojica i ja, koji ne vrijedim ni za jednog cijelog. – Rekao joj je i neka ne bude tako „blesava‚. Bratić joj je pravi junak. Zbog svjedočanstva tog Argentinca promijenila je planove.

*

*

*

Još iste te noći, iz poljske kućice pretvorene u poljsku bolnicu, Mercedes je pokušala uspostaviti vezu s bolnicom u Lleidi. Netko bezimen i neraspoložen pravio se da razumije njezin problem. Ona je ponavljala da je riječ o obiteljskom slučaju i preklinjala da u popisima potraže bolesnika upisanog pod tim imenom. Trudila se izgovarati tu svoju molbu nepopustljivim tonom, ali živci su odavali strah u njezinom glasu. Morala je dugo čekati dok joj u Lleidi na koncu nisu priznali da se to prezime doista nalazi na popisu. Uz jednu razliku. Umjesto muškarca, upisana je bila žena imena Caridad, iz Durrutijeve kolone, ranjena u Bujaralozu. „Stanje teško‚, bilo je zadnje što su rekli prije nego što su spustili slušalicu. Mercedes je na licu mjesta odlučila da će smjesta otputovati u Lleidu. Tvrdoglava poput hirovitih adolescentica i starih usidjelica, nije odustala sve dok joj glavni liječnik nije dao dozvolu da ode u

Lleidu posjetiti tetku na umoru. Premda nije bila prirodno rječita, imala je druge vještine (pomalo djetinjaste, usput rečeno) koje su joj bile od koristi pri zavođenju pripadnika muškog roda. Dok bi tražila usluge ili zaštitu, razvukla bi lice u široki i nevini osmijeh i zagledala se u oči svojih dobročinitelja, pogleda suznog kao u školarke. Nije bilo muškarca dovoljno snažnog da se odupre divljenju tako samostalnoj, posebnoj i potrebitoj ženi poput Mercedes Ramoneda. Ali za razliku od Valentine Mur, nju nimalo nije zanimalo nadmetanje sa spolom koji je i dalje smatrala snažnim i dominantnim. Njezini su ciljevi bili bezopasni jer su bili jednostavni. Samo je željela biti bliže Ramonu. Biti s njim. Pojesti ga očima i dušom. Taj joj je arsenal vrlina pomogao ishoditi dopuštenje za povratak u Barcelonu. Osim toga, priželjkivala je priliku da ostane raditi u posebnoj službi u bolnici u Lleidi, gdje bi posve sigurno, uz preporuke koje je nosila, bila lijepo primljena. Kad je vidjela parkirani automobil marke Hispano Suiza ispred glavnih vrata bolnice, pored vozila hitne pomoći iz Sariñene, pomislila je da su se zabunili. Ali tražili su, bez imalo sumnje, upravo nju. Crni blindirani automobil, koji je vozio neki mladi Rus imena Dimitrij, upravo je stigao s naređenjem da je preveze u Lleidu. Pjegav, niskog rasta i s tek napunjenih osamnaest godina, Dimitrij se uplašio da bi mu mogla postavljati svakakva pitanja pa je odlučio neumorno govoriti sve dok ne uspava svoju jedinu putnicu. Govorio joj je o sebi. Trapezist po zanimanju, u Španjolsku je došao uslijed neke neobjašnjive pogreške u papirologiji. Umjesto da ga vrate čistkama gazde Staljina, njegovi su ga zapovjednici, budući da im se svidio, odlučili zadržati kao vozača. Bolje je govorio katalonski od španjolskog i pjevušio kavkaske melodije. Bio je sretan što je stekao prijateljicu koja ga je podsjećala na profesoricu baleta u Petrogradu, neku balerinu iz Bilbaa koja se zvala Carmen Elizalde. Iznenadilo ga je što toj putnici njezino ime nije poznato. Stoga se usudio prekoriti je zbog neznanja o umjetnosti. Nakon što su zajedno

proveli samo pet minuta, Mercedes je odlučila upisati tog riđokosog mladića u svoju bilježnicu simpatija. Osjećala je da ga mora zaštiti od opasnosti koje vrebaju. Poželjela ga je pomilovati, tako mladog, ovalnog lica i zlatokosog, i zapljeskati mu umjesto zahvale. Stoga ni trena nije dvoumila kad joj je predložio da stanuje s njim u njegovoj kući u Lleidi, koja je imala tri sobe i bila na dva koraka do bolnice. Osim ako ipak želi smještaj u domu za bolničarke. Put joj je prošao prebrzo. Krivine na cesti gotovo se nisu ni osjetile. Osobito uzevši u obzir da je Mercedes bila sklona mučninama u vožnji i da bi morala mirisati soli koje bi, za svaki slučaj, uvijek nosila u torbici. Već je jednom nogom kročila na pločnik kad joj je Dimitrij, prije nego što se oprostio od nje, ponudio da je pričeka ispred zgrade i potom je odveze kući. Uporno se nudio pričuvati joj prtljagu, što joj se učinilo kao vrhunac ljubaznosti, dok je Ramonova pisma skrivala u torbici. U posljednjem je trenutku, na svu sreću, dobila nekakav predosjećaj. U tako turobnim vremenima, tko joj je mogao jamčiti da će, nakon što izađe iz bolnice, Dimitrij i dalje biti ondje? Da izbjegne nevolju, uzela je kofer i brzo se popela glavnim stepenicama u zgradu. Iscrpljena vrućinom i napetih živaca zatražila je razgovor s glavnom medicinskom sestrom. Pokazali su joj neku sijedu ženu koja se pri govoru trudila prikriti laganu govornu manu dok bi izgovarala neke suglasnike. Mercedes se raspričala o Sariñeni i iskustvu iz bolnice na bojišnici, ali čim je čula da joj namjeravaju dodijeliti smjenu u operacijskoj dvorani, istog je trena požalila što je bila preizravna u opisu svog radnog iskustva. Stavili su je u nezgodan položaj. „Ne, molim vas‚, zamolila je. Kao razlog je navela svoje tjelesno stanje, zbog čega nakon vremena provedenog u jeku borbe još nije mogla bila dovoljno pribrana za taj posao pa je rekla da za početak traži drugu vrstu posla. Zamolila je da je stave na postoperativni oporavak jer je znala da će samo tako moći pronaći Ramona i u najboljem ga slučaju izliječiti i utješiti. Iskrenost kojima je izricala svoje namjere pobuđivala je u

drugima suosjećanje, a da pritom nije morala razmišljati ni tome išta dodati da bi postigla svoj cilj. Večernje je sunce obasjalo snježnobijele i gole zidove ordinacije. Glavnoj se sestri svidjela Mercedesina iskrenost, zagledala se u njezine ruke, duge i nježne, i gotovo joj bez razmišljanja rekla neka pode za njom. Pet minuta nakon tog razgovora, koliko joj je trebalo da ode na zahod, umije se i pronađe gdje će odložiti kofer, Mercedes se našla pored zastora oko ograđenog dijela s krevetima namijenjenima postoperativnim pacijentima u teškom stanju. Na broju tri bila je upisana Caridad del Río. Bila je potpuno sama. Pročitala je povijest bolesti. Na papiru je pisalo da je pacijentica primila dvanaest metaka u trbuh, uz informaciju da su je pogodila u crijeva i slezenu. Zadaća nove bolničarke bila je provjera dobre protočnosti cjevčica, davanje jakih sredstava za umirenje i nadziranje životnih znakova, uz jednako tako pomnu brigu o još desetak pacijenata s dodijeljenog odjela koje su upravo operirali. „Spavaj samo kad ti to obaveze dopuste i samo kad te druga osoba može zamijeniti‛, bio je posljednji savjet glavne sestre. Dobila je što je htjela i samo je željela slijediti pravila ambulante, provoditi u bolnici i noći i praznike, vidjeti Ramona, razgovarati s njim i vratiti se svojoj kući u Ulici Anglí da se odmori od napornog puta. Osjetila je mučninu u trbuhu, a i dlanovi su joj već bili ispucali. Predosjećala je da se Ramon zasitio rata, došao je trenutak da se suoči s grubom stvarnošću. Nadu ona nikada nije gubila. Mercedes je bila uvjerena da je jedini pravi, nadom ispunjeni komunizam onaj koji je proistekao iz evanđelja jednog jedinog čovjeka: Isusa Nazarećanina.

*

*

*

Odlučno je razmaknula zastor. „Tu je!‚ pomislila je. Mogla je s njom što želi. Bolesnica joj se učinila tako slabo i onemoćalo da se gotovo rasplakala. Prije nego što je ušla, s vrata ju je pozdravila riječima koje su bile previše srdačne za tadašnje okolnosti bez

društvenih formalnosti budući da je uvijek postojala opasnost da će te netko prozvati fašistom i buržujem. Caridad je i dalje žmirila i nije odavala znakove da je prepoznala svoju nećakinju. Ova je, pak, primijetila da joj je kosa jako kratka i da su joj se usta stanjila, sigurno zato što je Caridad bila poznata po širokom i grubom licu. Budući da je još imala visoku temperaturu, davali su joj sredstva za smirenje. Mercedes je shvatila da se nalazi pred bolesnicom tipa „trpi je koliko možeš‛, kako je medicinsko osoblje zvalo pacijente teške i nesnosne naravi. Tek nakon što je obavila svoje zadatke, prišla joj i upitala je kako se osjeća, a Caridad, koja je izgledala kao da je uskrsnula iz svoje bijele grobnice, podbola ju je: – A što ti radiš ovdje? Odgovorila joj je tek odsutnim osmijehom. Pomilovala ju je po ruci. Bio je to dodir kojem nije mogla odoljeti. Na neki je način željela vjerovati da će na neodređeno vrijeme ona biti nadzornica odjela, a Caridad poslušna radnica. Tjedan dana poslije, nakon što se oporavila zahvaljujući Mercedesinoj pažnji i brizi, Caridad je pristala razgovarati s njom. Rekla je da je nastradala u žestokom napadu talijanskih aviona. Tu joj je verziju dala kao uzrok svog teškog stanja. Nekoliko su dana strahovali da će umrijeti. Mnogobrojna liječnička ekipa dolazila joj je u vizitu. Mercedes je provela nekoliko besanih noći brinući se o Caridad; vjerovala je da će joj, ako prebrodi to teško zdravstveno stanje, to iskustvo pomoći popraviti svoju karakternu neuravnoteženost. Bolnicom su kružile različite verzije događaja iz Bujaraloza u kojima je sudjelovala najomraženija politička izaslanica na aragonskoj bojišnici. Da su joj se anarhisti osvetili za kriminalne radnje koje je povela protiv gardista. Da su je izdali članovi vlastite stranke koji su se željeli domoći njezinog položaja političke izaslanice. Kolala je i posve drugačija verzija događaja prema kojoj se Caridad Mercader, aktivistica i osnivačica PSUC-a, pridružila Durrutijevoj koloni u

svojstvu sovjetskog špijuna da bi nadzirala odluke tog slavnog sindikalista. Drugi su, pak, bolje obaviješteni jezici doprinijeli glasinama da je Caridad u svojstvu zapovjednice komunističke brigade u Bujaralozu bila najodgovornija što su u zajedničkoj grobnici završili mnogi komunisti koje je ona osobno otkucala i optužila za neopredijeljenost u ratu i ideološko skretanje. Neki su u njoj pokušavali vidjeti hrabru i borbenu ženu i nazivali je Dinamitašicom. Ali većina ju je jednostavno smatrala doušnicom i ubojicom vlastitih republikanskih drugova koje je optuživala da su fašisti i trockisti samo zato što su odbijali slijepo provoditi upute iz Kremlja. Mercedes je zbog odanosti Ramonu odlučila da se neće obazirati na priče koje su kolale o Caridad del Río, premda je vjerovala u njihovu vjerodostojnost, a najozbiljnije od svega bilo je što su sve verzije mogle biti istinite, uzevši u obzir nasilno ponašanje te ranjene vučice o kojoj se ona ipak tako marljivo brinula. Mnogi su je šutke prezirali. Ali u stvarnosti je i dalje bila žena kojoj su se divile važne osobe koje bi je povremeno posjetile u bolnici. Odani i iskreni Dimitrij, s kojim se Mercedes sprijateljila i dijelila stan, dopratio bi ruske agente do sobe te katalonske junakinje. U stanu što ga je Mercedes dijelila s njime zabavljali bi se razgovarajući o izgledu i ponašanju sovjetskih posjetitelja. Iz aviona se vidjelo odakle su. Ona ih je zvala „crveni gavrani‚. Dimitrij bi je pustio da govori i što je moguće manje se miješao u njezine prosudbe. Obučen za štićenje špijuna te imajući na umu da je i sam jedan od njih, bio je uvjeren da Mercedes nije dvolična i da je njezin neokaljani duh čini njegovom saveznicom.

*

*

*

Mercedes u početku nije obraćala osobitu pozornost na tajna kretanja Caridadinih posjetitelja. Samo je tražila priliku naći se s Ramonom. Imala je neke naznake da nije jako daleko, premda su ga, iz njoj nepoznatog razloga, držali daleko od majke, od drugih

bolesnika u bolnici te osobito daleko od nje. Ljubav ne zna za tijek vremena. A Mercedesina je strpljivost mogla biti beskonačna. Znala bi čekati, makar joj je tetka Lucrecia, već sita nevolja koje im priređuje ta balavica, prijetila telefonom da će zbog svega toga otići po nju u Lleidu, osim ako se ona smjesta ne vrati u Barcelonu. „Sve ću reći tvojim roditeljima‚, upozorila ju je sva izvan sebe kad su jednom razgovarale telefonom. Ta prijetnja više nije imala smisla jer i za Boga i za cijeli svijet njezini roditelji kao da su bili propali u zemlju. Koristila je trenutke opuštenosti u stanu da Dimitriju postavi indiskretna pitanja. Nju nije osobito zanimalo zašto ruski stručnjaci Španjolcima poklanjaju kamione, avione i tenkove. To je, dakako, bilo silno neobično. Ona se više željela upoznati sa životima i zavjetima pojedinaca koji su posjećivali bolesnicu o kojoj se brinula. Bili su povjerljivi, odmjereni i istovremeno pretjerano bliski s Caridad. Osobito je takav bio zapovjednik Leonid Aleksandrovič Eitington, prema kojem su se svi odnosili kao da je muž te Katalonke. Dimitrij joj je rekao da ne samo da žive zajedno, već i da njegov zapovjednik izvršava sve obaveze kao da je pravi očuh njezine djece. Ona je odglumila da je zabavljaju Dimitrijeva povjerljiva saopćenja, ali nekoliko sati poslije naljutila bi se kada bi, bez očitog povoda, dobila jedan od onih živčanih napada koji bi je paralizirao i prikovao za krevet kao da je najdosadnija osoba na svijetu. Dimitrij joj je povjerio i tajnu u koju ona nije pristala povjerovati iz poštovanja prema Ramonu. Da je kojim slučajem bilo točno da je Lluis, Caridadin mlađi sin, zaista Leonidovo, Rusovo dijete, Mercedes bi to zauvijek opovrgavala. Tračevi, govorila bi uporno do svoje smrti. Tek je nakon mnogo godina shvatila da su se tijekom tih tjedana u Lleidi prema njoj odnosili gotovo kao da je njihova taokinja. Nije bila njihova, ali im je poslužila kao ukras kojim su prikrili svoju užasnu igru opsjena. Da bi ostvario svoje namjere, izdajniku ništa nije korisnije od

odane pratnje zasljepljenog lakovjernika.

*

*

*

Svijet to još neko vrijeme neće otkriti, ali vrijeme koje je Caridad Mercader provela u bolnici u Lleidi bit će prekretnica u djelovanju španjolske komunističke partije podvrgnute Kremlju. Ondje će se osmisliti svi oni užasni planovi za pobjedu, koji će, potaknuti ratom, ujedno biti i zastrašujući i imati presudan i katastrofalan učinak na cijelo 20. stoljeće. Jednoga su dana Caridad i Mercedes razgovarale dulje nego inače pa dok je previjala bolesnicu, ova joj je uz začuđeni pogled rekla: – Kako to da još nisi vidjela Ramona? Pronaći ćeš ga u sobi 23 na drugom katu. Zatečena tim najvažnijim otkrićem u životu, samo je šutjela i dovršavala svoj zadatak, ali čim je izašla iz sobe, jurnula je uz stepenice u ured glavne sestre gdje su bili kartoni svih pacijenata. Liječnička dijagnoza ju je zbunila. Očekivala je da će ondje pronaći još jednog ranjenika iz rata, pacijenta na umoru u zavojima, s cjevčicama i u jaucima, poput mnogih koji su joj prošli kroz ruke. Ali kad je pročitala povijest bolesti doktora Carrerasa, shvatila je da je Ramon Mercader primljen u bolnicu zbog teške dizenterije s krvavom stolicom. Nije ni časa časila pa se za sekundu počešljala, ovlažila usne, uštipnula se za obraze i krenula ga pronaći. Sjurila je niz stepenice. Nešto joj je nedostajalo. Nije imala poklon za njega. Drugi put, pomislila je. Bila je preuzbuđena da bi u tom trenu razmišljala o tome. Kad ju je ugledao na vratima kako ulazi, Ramon je odglumio oduševljenje kao da je dijete. Razveselio se kao budala i podignuo ruke kao da joj želi reći napokon!, dok mu je ona stidljivo prilazila da zategne plahtu, pri čemu mu se nije usudila dati bratski poljubac dobrodošlice.

– Nije to ništa – rekla mu je u povjerenju. – Skoro sam umro – odgovorio joj je on. – Ma daj... ne govori gluposti. Svatko može imati loš dan. A budući da u sobi nije bilo više nikoga, odvažila se poškropiti ga kolonjskom vodom i tim pretjeranim znakom prisnosti pokazati da joj bolesnik iz sobe 23 pripada u potpunosti.

*

*

*

Od tog je dana slobodno ulazila i izlazila iz te sobe, više zauzeta svojim ljubavnim zgodama nego neprestanim posjetama Rusa sobi svog bratića. Ta je utvrda duša pogođenih ratom, koju su na neki način utjelovili Ramon i Caridad Mercader, djelovala kao odred sovjetske kontrašpijunaže iz kojeg je, nesumnjivo, nekolicina ruskih komunista upravljala španjolskom vojskom na rijeci Ebro. Iako nije bila slijepa da shvati da to krilo zgrade svakim danom sve više nalikuje sovjetskom veleposlanstvu, radije je svu pažnju usmjerila na brigu o bratiću. On se prepustio njezinoj ljubavi i bezočno je zasipao svojim bezbrojnim čarima, koje su bile nadaleko poznate. Vonj sumpora na koji su zaudarali stranci što bi ulazili u sobu njezina bratića Mercedes je pretvarala u miris poljskog cvijeća koje bi mu potajno donosila. Ni u jednom trenu nije pomislila da je njezina svakodnevna prisutnost u krugu Mercaderovih besmislena. Premda je bila ugledna članica Katoličke akcije, kod koje je sve pogodovalo da je zamrze staljinisti koji su u prslucima od janjeće kože lutali zgradom, ulazila je i izlazila iz njihovih prostorija slobodno kao duh. Iako ona takvo što nije mogla ni zamisliti, namjeravali su iskoristiti Mercedes za nešto vrlo konkretno. Učinila im se dovoljno naivna da im posluži kao doušnica sa suprotne strane. Ugađali su joj. Dobro su se odnosili prema njoj. Proučavali su je. Bratić i sestrična bi se viđali na kamenoj klupici u vrtu iza zgrade. Zasmetalo joj je što razgovaraju samo o ratnim zadacima i

obavezama pa mu je jednog jutra, kada je bila više uznemirena nego za njihovih prethodnih susreta, prigovorila što i njegovi drugovi i on sam žele sve oko sebe pretvoriti u politiku. Kao da u životu nema ničeg drugog, rekla mu je. Bila je razočarana. A to je bilo točno, upravo se to događalo s tim mladim borcem. Stranka mu je bila sve, ali povremeno bi se potrudio razgovarati s Mercedes kako to ona voli. Da bude sretna zato što zna da mu je najdraža djevojka. Jedno jutro, kad je razgovor s Ramonom potrajao dulje nego inače, Ramonov očuh Leonid prišao je Mercedes i upitao je želi li na kratko putovanje u San Sebasti{n pa da se ondje nađe s bratom Albertom. Nije tom pozivu pridao osobiti značaj jer je vjerovao da ga se neće usuditi prihvatiti. Ali na zapovjednikovo iznenađenje Mercedes je rekla: – Želim. Hvala. U trenutku kad je potvrdno odgovorila tom ruskom zapovjedniku, samo je željela usrećiti Ramona. Njezin je bratić silno cijenio Leonida, s kojim se, tako je izgledalo, bolje slagao nego s majkom, koja mu je u to vrijeme pomagala regrutirati Španjolke ugodne vanjštine da bi ih poslali na frankističku stranu u ulozi agentica. Napokon je mogla biti fizički korisna.

*

*

*

U nastavku rata, od trenutka kad su se komunisti domogli vlasti, nastojali su preobraziti Španjolsku u laboratorij za eksperimente gdje bi mogli upotrijebiti svoje najjače karte. S druge strane, s plaćenom cijenom od već milijun poginulih, nacionalistička strana pod zapovjedništvom generala Franca namjeravala je okončati ratni sukob čim završi s testiranjem novog borbenog oružja i čim svoju mornaricu, pješadiju i zrakoplovstvo uvježba dovoljno dobro da se mogu uspješno boriti u ratu između svjetskih sila koji se već

nazirao. Staljin je, pak, želio produljiti rat u Španjolskoj zbog vlastite koristi. Samo mu je jedna misao remetila san. Već je odavno odlučio likvidirati čovjeka kojeg je zamrzio više iracionalno, nego zbog politike. Njegov se suparnik zvao Lav Trocki i u to se vrijeme nalazio u progonstvu u Meksiku. U Lleidi Ramon nije bio svjestan onog dijela povijesti u kojem će on biti glavni lik, ali u tom je trenu njegov očuh Eitington već dobio izravnu i osobnu Staljinovu zapovijed da po kratkom postupku likvidira Lava Trockog. Mercedes je kasno poslijepodne, u slobodno vrijeme, znala pokucati na Ramonova vrata te bi ga nerijetko zatekla u društvu majke, braće i ruskih rođaka. Izgledalo je da među njima vlada savršeni sklad. Uključujući nekoliko savjetnika i stručnjaka iz Kominterne, uz zapovjednika Eitingtona, koji nikada nije propuštao sastanke, i generala Erna Geru, mađarskog komunista zvanog Pedro koji bi se pojavio s vremena na vrijeme. Budući da je bila odgojena prepoznati kada je suvišna u društvu, Mercedes bi se smjesta povukla, osim kada bi joj ponekad dopustili da im se nakratko pridruži. Bolnica je bila pogodno mjesto za tajno vođenje najvažnije škole za ubojice modernog doba gdje je, paradoksalno, Hitler stekao primjerenu obuku i ideje za svoje zločine. Ondje se odlučivalo o nebrojeno mnogo ubojstava. Među njima i o ubojstvima sovjetskih diplomata koji su staljinistima bili sumnjivi. A bilo ih je mnogo. Naredili su ubojstva velikog broja anarhista i trockista i počinili mnoštvo zločina i likvidacija od goleme važnosti. Uhitili su mnoge republikance pod optužbom da se neprilično i pretjerano kritički odnose prema tom sovjetskom ludilu. Ondje je uz konjak i u dimu cigara dogovorena, naprimjer, metoda mučenja i naknadne likvidacije vođe socijalističkog pokreta Andreua Nina. Generalu Geru je bilo dovoljno petnaest minuta jednog poslijepodneva da izvrši naređenje. Ondje su posvetili posebnu pozornost i sijanju straha te prolijevanju krvi zemljom kojom su vladali, a da pritom nisu znali da će i oni sami, tada u ulozi ubojica, vrlo brzo postati metom čistki i likvidacija istog

onog diktatora kojega su tada tako bespogovorno slušali. Onako opsjednuta svojim ljubavnim jadima, Mercedes je više pažnje posvećivala ljubavnim zgodama i pričama ondje prisutnih, nego njihovim mračnim ispovijestima i dogovorima. Nije joj promakla pretjerana Caridadina strast prema svom ljubavniku Leonidu Eitingtonu, a kojoj on baš i nije uzvraćao s pretjerano puno oduševljenja. Kružile su glasine da zapovjednik ima ženu i djecu u Sovjetskom Savezu. Zbog tog joj se saznanja Caridad učinila pomalo bližom, ali suosjećanje je bilo kratkog vijeka. Točnije rečeno, sve dok u taj uski kružok urotnika nije stigla nova drugarica imena \frica. \frica de las Heras, kako se tada zvala, imala je „sve što muškarac može poželjeti od žene‚. Bila je mlada, crnka, Andalužanka i vrlo lijepa. Ljudi su se bojali gledati je ravno u one njezine krupne, crne oči. Caridad ju je štitila i brinula se o njoj, zbog čega je kod Mercedes pobudila sumnju. Odmah je shvatila da je njezina želja da ugodi toj novopridošlici vezana za namjeru da od nje napravi buduću suprugu svog sina Ramona. Bila je strahovito ljubomorna pa je dio vremena prisluškivala razgovore i pratila kretnje tih dviju žena. Zauzimala bi strateške položaje s kojih bi uspjela načuti nekoliko nepovezanih rečenica njihovog razgovora, a za oko joj je osobito zapeo Caridadin pedagoški odnos prema novoj učenici. Za početak, namjeravala joj je promijeniti ime. Jasno je čula imena koja su birale. Ivonne, Patria i Maria Lluisa nametnula su se ostalim imenima koja je prekrštena odbacivala jer su joj zvučala, tako je govorila, kao sibirski vlakovi. Povezala je konce i uvjerila se da se sve vrijeme što ga je ta učiteljica posvetila svojoj učenici svelo na pokazivanje koraka koje učenica mora svladati da bi se mogla kretati putevima u mraku, a koje je učiteljica već svladala. Tako je doznala da je njezina mlada suparnica školovana u nekoj madridskoj školi za časne sestre i da će, ako bude slijedila marksističke upute, završiti u Kremlju. „Zaboravi na savjest. I čistu i nečistu‚, čula je kako joj Caridad odlučno govori. Ali Mercedes se još više nemoralan i sramotan učinio njezin sljedeći savjet: „Najvažnije je da budeš privlačna, otvorena prema drugome,

tvrdoglava ako treba i uvijek odlučna da ostvariš naše planove‚. Mercedes je smatrala da zavjera tih dviju žena ima očitu svrhu. Nije bilo sumnje koji su plan kovale. Željele su uloviti Ramona.

*

*

*

Ta se nevolja poklopila s vijesti da su Mercadera upravo otpustili iz bolnice. Slavili su to cijeli jedan dan i uopće se nisu brinuli kakve će posljedice imati njegov povratak u svakodnevni život. Hodnicima gdje su bile sobe za Ruse zavladao je takav mir da bi se Mercader, da je tada kojim slučajem bio sumnjičav, silno razljutio. Unatoč tome, ona se prva okoristila tom promjenom. Upravo u trenutku kad je u to kasno ljeto zamirisao jasmin u parku pored zida, ona je uspjela sjesti pored svoje platonske ljubavi i u osami proslaviti njegov povratak... Kamo? Na bojišnicu, zar opet? U Rusiju? U ugovoreni brak? Uzela ga je pod ruku. – Toj ženi nije za vjerovati, Ramone – rekla mu je odvažno. – Prijateljica tvoje majke [frica ponaša se čudno. Možda je prostitutka. Naivnost sirote Mercedes, zbog koje je lelujala u nesvjesnosti svojstvenoj mjesečarima, probudila je u Ramonu uspavani poriv da joj pruži zaštitu, toplinu i nježnost. Kratko je potrajalo. Ali ipak dovoljno da prve trenutke njihovog susreta obavije velom čarolije. Nasmijavala su ga Mercedesina nagađanja o njezinoj suparnici Africi de las Heras, ali isto su ga tako preplavila trenutnom ljubavi prema sestrični i neumoljivom željom da mu zaspe na rukama, kao da je djevojčica. – Kakve ti to gluposti padaju na pamet! – rekao joj je. – Ne pretjeraj. Odvažio se zagrliti je upravo zbog te njezine ljubomore te ju je pozvao na večeru, a ono najvažnije joj je odložio reći tek na kraju. Oboje su znali da će se te noći oprostiti. Ona je željela vjerovati

da će njihova razdvojenost potrajati samo nekoliko dana, ali ispostava te sovjetske strave i užasa koju je na daljinu vodio Lavrentij Berija, glavni krvnik staljinističkog terora i Staljinov suradnik, a kojom je na licu mjesta upravljala Caridad Mercader, odlučila je iz njegove blizine zauvijek ukloniti bolničarku Mercedes Ramoneda i vratiti je kući po hitnom postupku. Mercedes se u Dimitrijevoj pratnji već sutradan namjeravala vratiti u Barcelonu. Bila je tužna jer je povratak kući značio da više neće viđati Ramona. On ju je uzeo za ruku. Ona mu je rekla da će ga čekati. Razgovarali su o trvenjima i trapljenju usamljenih duša. To lutanje među intranscendentnim znakovima života bila je jedna od poveznica koje su je vezale za Ramona. Oživjeli su sjećanja na djetinjstvo, patnje svojih roditelja i nadu u novi svijet koji su gradili. Ona mu je rekla: „Govori mi o sebi‚. On joj se povjerio rekavši da ga žele u Moskvi. Ona mu je odgovorila da joj se taj put ne čini kao loša ideja. Razdvojenost bi joj teško pala, ali zauzvrat ju je veselilo što bi ga tako spasili od moguće pogibije u rovovima. Ramon ni u jednom trenutku nije spomenuo Caridadin put u Meksiko, zakazan za 20. listopada, na obljetnicu Meksičke revolucije na kojoj je bilo predviđeno da mu majka sudjeluje u mimohodu u plavom radničkom kombinezonu kao prava radnica revolucionarka. „Pisat ćemo si pisma‚, rekla mu je odlučno. „Bojim se da nećemo, mala moja‚, pokušao joj je objasniti uz izgovor da bi održavanje kontakta bilo opasno za oboje. Prešutio joj je da je pravi razlog Caridadinog puta u Meksiko dvostruk. S jedne je strane namjeravala zatražiti oružje od predsjednika Lazara C{rdenasa, a s druge se strane željela približiti krugu u kojem se kretao slikar Diego Rivera, domaćin Lava Trockog i jednim dijelom glavni odgovorni za njegov politički azil. Također joj je zatajio da umjesto njega u Moskvu zapravo treba otputovati [frica de las Heras. Caridadinom odlukom je riješeno da će ondje dobiti odgovarajuću obuku špijunke u službi izvršiteljice operacije istrebljenja međunarodnih razmjera koju su provodili Berija, Orlov, Sudoplatov i Gero, svi redom časnici bliski Staljinu. Rusi su polagali velike nade u tu mladu Španjolku. Na izričiti Leonidov i Caridadin zahtjev prva misija koju su namijenili španjolskoj špijunki

bilo je postati osobnom tajnicom Trockog i tako joj omogućiti da podrobno precrta plan kuće gdje živi zapovjednik crvene vojske. Što se i dogodilo, baš kako su predvidjeli, samo što zbog opasnosti da će je raskrinkati, Africi de las Heras nije preostalo ništa drugo nego da se smjesta vrati u Sovjetski Savez. Ali pred Staljinovom Mata Hari bila je svijetla budućnost. Ipak, Ramon je iskoristio tu uzbuđenost zbog oproštaja i poveo Mercedes do usnulog jasmina gdje joj je izrekao najbjednije priznanje u povijesti slomljenih srca. Nije ju poljubio. Ne zato što to nije želio. Kao što je to Mercedes poslije znala reći, riječi što ih je izgovorio prije nego što joj je rekao zbogom bile su snažnije od običnog poljupca. – Vjerovala ili ne – rekao joj je – volim te.

*

*

*

Već naviknut na čavrljanje sa zvijezdama i pticama jer mu je to, otkad se sklonio u tvornički golubinjak bio jedini način komuniciranja s ostatkom svijeta, Artur Ramoneda je u međuvremenu shvatio da se taj pritvor, u početku nužan zbog njegovog narušenog zdravstvenog stanja, a poslije i zbog rata, polako pretvara u loše i nimalo povoljne okolnosti za njegovu osobnu psihičku uravnoteženost, osobito nakon što mu se sudbina osmjehnula i omogućila mu da bez svjedoka i posrednika uživa u velikoj ljubavi prema Valentini Mur. U tvornici se dogodilo puno toga važnog. Ponajprije promjene u proizvodnji uslijed novih odredbi katalonske Vlade koje su urušavale poslovanje tvrtke. Umjesto da nastave proizvoditi tkanine za robnu kuću Jorba, Komitet je bio prisiljen ograničiti proizvodnju na izradu proizvoda i tkanina za potrebe ratovanja. Artur je zbog svega toga bio uzrujan, ali osjećao se dužnim prema svojim, u isti mah, i tamničarima i dobročiniteljima. S druge strane, taj mu je pritvor nebu pod oblacima omogućio susrete s dragom, nasamo i daleko od svih, u tom malom, nevidljivom raju.

Seviljanin je došao točno u pet sati i uz pogled u kojem su se nazirale loše vijesti donio mu novine. Bio je ponedjeljak i Valentina mu je trebala doći u posjet. Ali Seviljaninovo je drhtanje govorilo da se dogodilo nešto puno gore. – Ubili su pjesnika – rekao mu je. Pokazao mu je naslov članka gdje je crno na bijelo pisalo o zločinu u Granadi. Potresenog pogleda priznao mu je da se odlučio vratiti u Granadu, u svoj rodni grad, i uvjeriti se u istinitost tih događaja. – Moraš me shvatiti – rekao mu je. – Mi Andalužani jako smo osjetljivi. Bio je početak listopada, a podnevna je vrućina još pržila krovove i ulice. Iz svega se dalo zaključiti da su pjesnika ubili u kolovozu, a tek sad je izašla vijest o tom zločinu. „Ubili su ga iz zavisti. I zato što je bio Ciganin i peder, to ti jamčim‚. Bio je to zaključak što ga je dokučio Seviljanin, stručnjak za okultna znanja kojemu je neki duhoviti Katalonac nadjenuo krivi nadimak. A njemu je to bilo prihvatljivo. Nikada nije ni pomislio promijeniti ga. Seviljanin je u Granadu otišao vlakom u sedam sati, a pet minuta poslije pojavila se Valentina, ljepša nego za prethodnih susreta, ako je to uopće bilo moguće, jer ljubav kad se namiri i kad se njeguje, odgovora poput cvijeća kad ga se zalijeva. Ona napreduje. I zeleni se. Vrijeme koje su provodili zajedno prolazilo bi im u nježnostima i sanjarenjima, a kad bi im se tijela morala rastati, vratili bi se onoj drugoj ljubavnoj stvarnosti, namrštenom naličju života. Artur je neumorno ispitivao Valentinu o njezinom životu i životima drugih. Ona bi mu tužno i ljutito govorila da su fašisti upravo počinili još jednu strahotu u Valladolidu. Gadovi su se dogovorili da će ubijati četrdeset republikanaca svakoga dana u tjednu osim nedjelje jer je nedjelja fašistima, koji su glumatali da su veliki katolici, crkveni blagdan. Nacionalisti, manje brojni i slabije naoružani od republikanaca, bili su disciplinirani i imali učinkovito i samo jedno

zapovjedništvo. Te su ih okolnosti činile jačima od republikanske strane, gdje je rasulo stranaka postajalo sve ozbiljnije. Katalonski anarhisti su, za razliku od događaja u Madridu, kontrolirali Barcelonu, ali onako vjerni svojim anarhističkim načelima odbijali su monopolizirati vlast. To je ponašanje urodilo time da svaka stranka, sindikat ili politička organizacija ustroji vlastitu vojsku koju su slali na aragonsku bojišnicu u smrt. Unatoč svemu, katalonski glavni grad i dalje je bio san i želja svakog anarhista, bio on mirotvorac ili revolucionar. Kad su bili zajedno, riječi bi zamirale poput munje pa bi smjesta prešli na djela. Svaki je zagrljaj bila svečanost. Nakon što su sat i pol vodili ljubav tako da se ona nadvila nad njega, Artur ju je zaprosio. Oduševljenje zbog slobode zahvatilo je cijeli grad, a taj se častan muškarac dosjetio zatražiti je ruku. Valentina se isticala nad ostalim djevojkama svog vremena jer je bila uvjerena da će vjenčanjem izdati svoje najdublje ideale o emancipaciji žene u tom nepravednom društvu koje je oduvijek smatrala patrijarhalnim i dominantno muškog izričaja. Golubovi su gugutali na prozorskoj dasci i zahtijevali tišinu da bi se odmorili. Ali u tom trenutku više nitko nije govorio. Čekao se odgovor. Silno je željela srušiti tabue pa joj nije bilo teško reći da se želi udati za njega, ali samo ako će to učiniti sami i bez kapelana. Bili su to blaženi dani kada su se brakovi mogli sklapati običnom odlukom mladenaca kao jedinih uzvanika na vjenčanju.

*

*

*

Osim toga, ta je žena neobuzdanih snova čvrsto odlučila provesti u djelo inovativni pothvat preodgoja muškaraca i promijeniti njihov odnos prema ženama. Na dan bračne prosidbe, onako sretna zbog nesvjesnog prihvaćanja tog dokaza iskrene, ali ipak neodržive ljubavi, nije prestajala govoriti, kao što to biva kad je strast toliko jaka

da uspavljuje razum i otupljuje reakcije. Valentina je i dalje provodila svoj projekt povrata časti kurvama. Istini za volju, baratala je poprilično nadobudnom i naprednom metodom za svoje vrijeme. Ležeći naga uz Artura, ne dajući mu da dođe do riječi, govorila je svome ljubavniku koji je izgarao od želje za povjerljivim razgovorima kako je kucnuo čas da se muškarci prema ženama prestanu odnositi kao prema seksualnim objektima ili običnoj teglećoj stoci. Krivnju za poticanje prostitucije svalila je na buržujsku izopačenost. Artur je smatrao da nije sve točno tako kakvim ga ona opisuje. „Ljubavi, jesi li primijetila da današnji klijenti tih sirotih žena više nisu oni nestali buržuji, nego radnici i službenici‚. Olako se sve zlo u zemlji pripisivalo utjecaju buržujskog staleža. Artur Ramoneda vješto ju je znao uvjeriti da društveni stalež koji je Valentina prezirala (to jest, njegov), osim što je počinio strašne pogreške, isto se tako mogao pohvaliti poprilično istaknutim kulturnim i ljudskim vrlinama. Ona je njegova klasna razmišljanja prihvaćala uz određeni zazor, iako bi rasprave s ljubavnikom upisivala u svoju bilježnicu i poslije iskoristila u svojim člancima. Ponekad bi mu donosila tekstove prije nego što bi ih objavila jer je shvatila da dva para očiju vide bolje od jednog i da joj stil na koncu bude bolji ako prihvati njegove napomene. Savjetovao joj je da piše jezikom koji nije toliko zatupljen politikantskim govorima. Rekao joj je da bi joj članci trebali više nalikovati romanesknom pripovijedanju nego prikrivenoj političkoj govoranciji, čija gruba stvarnost čitaoca može samo zastrašiti. Ona bi ga poslušala i ponovno napisala članak koristeći životne rečenice, bile one utemeljene na istini ili mašti, ali pritom se ne bi odrekla anarhističkog stava koji je bio blizak njezinom srcu i njezinoj prosudbi. To dvoje nije uvijek išlo rukom pod ruku. – S onime što ti znaš, a ja osjećam mogli bismo popraviti cijeli svijet – rekla mu je uvjerena u to otkriće. Zatim se ponovno svim snagama usredotočila na svoj trenutni projekt koji je žurno morala dovršiti. Projektu povrata dostojanstva prostitutkama pridružili su se

pisac Apostol López i druge žene iz pokreta anarhističke seksualne reforme. Tražili su kako ima najbolje vratiti dostojanstvo, a ona je Artura zatražila pomoć u iznalasku najpraktičnijih rješenja. Ponašanje prostitutki na bojišnici, dok su trpjele zlostavljanja zapovjednika, dovelo ih je na najgori mogući glas. Mnoge su stradale u kažnjeničkim bojnama. A povrh svega, sudeći prema liječničkim izvještajima koji su stizali s prve crte bojišnice, skrivile su više gubitaka muškaraca nego metaka fašističkog neprijatelja. A on se koristio tim okolnostima da bi proširio glas kako crveni nemaju žene, nego kurve. Isto tako je bilo kristalno jasno da je Valentina, vjerojatno posramljena zbog vlastite slobode izbora, sve te priče zadržala za sebe. Svakodnevno je zalazila u uličice, kafiće i meublés Kineske četvrti u Barceloni s namjerom da ih nagovori na dostojanstven i plaćen posao. Zadobiti njihovo povjerenje nije bilo nimalo lako. Ismijavale su i zazirale od tih usiljenih intelektualki revolucije koje su se silno željele sprijateljiti s njima. „Sigurno nešto žele ove koje ne dobivaju redovito‚. Većina ih se ponosila seksualnim zanimanjem kao da su ga upravo izmislile. „Ništa ne razumijete‚, više bi im puta zamjerila Valentina. Revolucija je namjeravala izgraditi pošteniju i jednakiju zemlju. Bez razlika među društvenim staležima. Ali one su pred njom umirale od smijeha. Tvrdoglava kao magarac, Valentina im je neumorno govorila o uzvišenim idealima. Nudila im je drugačiji život u kojem je bogatstvo relativno jer su klasne vrijednosti napokon zamijenjene drugima koje će njima ići na ruku. Ako žele dobiti rat, potrebne su im žene u zalaznici da bi im služile kao radnice, kuharice pa čak i da nepoznatim vojnicima pišu ljubavna pisma. – Nesretna jadnice – rekla joj je neka krezuba ženturača što ju je pomalo bezvoljno pratila u tom njezinom novom zanimaju socijalne radnice. – Kladim se u što želiš da si ljuta jer te ostavio tvoj muškarac. Valentina je bila uporna i govorila im da moraju iskoristiti trenutak i početi dostojanstveno zarađivati za život.

Neka kurva imena Pureza Lozano primila je te riječi kao uvredu i bez razmišljanja joj nasred ulice opalila šamar. Ta ju je pljuska još više ohrabrila u namjeri da zanimanje tih seksualnih plaćenica iskorijeni ili ga, u najgorem slučaju, podigne do razine prihvatljivosti. Mnogima je dijelila medicinske savjete, a nekolicini njih je i pribavila higijenska sredstva za sprječavanje trudnoće. Kako bi uspjeli u tom naumu, pokrenuli su projekt „radničke eugenike‚, što nije bilo ništa drugo do više ili manje pristojne tehnike kontrole plodnosti. Da izbjegnu nesporazume, s obzirom na to da se riječ eugenika mogla krivo protumačiti, vođe tog projekta dodale su priljepak radnička. Vezano za Puri Lozano, Valentina je čvrsto odlučila da će joj se osvetiti za onaj šamar pa je ponovno rekla da joj treba njezinu pomoć za vrlo poseban zadatak. Tako ju je jedne noći, kada ju je svodnik izmrcvario više nego inače, nagovorila da joj bude cimerica i da se slobodno koristi njezinom spavaćom sobom i kuhinjom u Ulici Salmerón. Nakon tučnjave u Ulici Teatre između Puri i njezinog tadašnjeg svodnika, Valentininom se pozivu odazvala i Assumpta, Purina prijateljica „u dobru, svakodnevici i zlu.‚ Te su dvije reintegrirane prostitutke idućih nekoliko dana dijelile stol i krov na glavom s dobrom gospođom Marijom Estuardom Mur, čija je mliječnobijela put oduševila te uzvanice. Promatrati Valentininu majku dok za obiteljskim stolom sjedi rame uz rame s najskarednijim kurvama iz Kineske četvrti bio je nestvaran prizor koji je stara Francisca opisala kao nešto ponižavajuće s čim se nikako nije mogla složiti. – Da ti otac ustane iz groba pa da vidi što činiš, nezahvalno dijete...! – Bile su to najblaže riječi što bi joj ih uputila svakih pet minuta za tih beskrajno dugih dana. Nakon što je uspješno riješila prvi dio njihove reintegracije, svom se brzinom bacila na posao. Nije stala sve dok svoje našminkane uzvanice odjevene kao papige, koje nisu stigle razmišljati o svojoj prošlosti na koju su već zaboravljale, nije dovela u novi dom koji im je

pronašla. „Neka vrsta hotela‚, mudro im je rekla. „Privremena kuća gdje ćete naučiti kako se ponovno priviknuti na obični život‚. Ni na trenutak nije pomislila otkriti im da taj novi dom za kurve nosi najdosadnije ime koje su pronašle stvarateljice novog revolucionarnog rječnika. Zvale su ga „osloboditeljem‚. Bili su to gradski prostori gdje su se prostitutke mogle slobodno smjestiti te čitati, šivati, pisati i baviti se drugim umjetničkim zanimanjima. Time se bavila Valentina, koja je priželjkivala napraviti od tih kurvi pjesnikinje, kad je na Barcelonu pala prva bomba.

*

*

*

Prvi nenadani napad dogodio se u studenom. U mjesecu suhog lišća i prvih hladnoća. Jesen je stigla iznenada i s purpurnim licem označila pad tog uspavanog grada u pakao. Nakon ugušenog vojnog ustanka i idealističkog zanosa potaknutog tom pobjedom Katalonci još nisu ozbiljno posumnjali da bi mogli postati izravni cilj neprijateljskih bombi te su uzimali zdravo za gotovo da će, budu li se borbe vodile na crtama aragonske bojišnice, frankisti poštedjeti civilno stanovništvo, pretežito žene i djecu. Sve se dogodilo tijekom noći i toliko naglo da čak ni Canàries, krstarica koja je bombardirala grad (iskoristivši svoje uplovljavanje u luku uz općenarodno klicanje), nije vjerovala koliki je užas prouzročila. Do tog se trenutka zabrinjavajuće lakoumno pretpostavljalo da rat neće okrznuti katalonsku obalu. Međutim, navodno je jedanaest topovskih hitaca bilo ispaljeno s tog broda nevidljivog poput duha, nazvanog tako jer nitko, čak ni obalna straža, nije primijetio njegovu prisutnost i jer su, osim toga, njegovi hici bili zanemarivo slabi. Grad je djelomično zahvatila panika, osobito četvrti uz plažu, ali strah je iščeznuo za tren oka kad je radio putem razglasa na glavnim

ulicama objavio da su granate pale u more i ne tako blizu obale. Artur Ramoneda jasno je čuo eksplozije dok je skriven sjedio na balkonu. Bilo je točno deset sati kad je počela topovska paljba s brodova. Istog su se časa zaustavili tvornički strojevi. A zatim muk. Život se vratio u kolotečinu, uz sitne izmjene u radijskom programu, kao što je naprimjer bio bitno značajniji udio klasične glazbe, na veselje i sreću tog zatočenika. Napad s tog nevidljivog broda natjerao je Barcelonu, koja je dotad bila pošteđena oružanog sukoba, da poduzme nužne mjere opreza. Zabranili su aktiviranje tvorničkih sirena. Naloženo je da se ulična rasvjeta dobrim dijelom priguši. A na koncu se oformilo i Vijeće pasivne obrane, zaduženo da građanima pruži punu sigurnost. Ministar obrane je, unatoč svemu, i dalje javno tvrdio da zračne napade na grad ne smatra izglednima. Artur, stručnjak za dešifriranje radiofonijskih poruka, nije se slagao s ministrovim riječima. Zvučao mu je neinformirano i podmuklo. Drugi napad s mora dogodio se 13. veljače 1937., kad su od božićnih blagdana bili preostali još samo zaborav i tuga. Tri dana prije toga Artur se u tajnosti vjenčao s Valentinom Mur. Nije to bilo ono vjenčanje iz pubertetskih snova. Oduvijek je mogao prilagoditi svoju romantičnost trenutnim okolnostima, ali taj se put odmah uvjerio da je njegovo vjenčanje najljepša moguća ceremonija koju u tim vremenima može poželjeti bilo koji mladoženja bolestan od ljubavi. Ona je pristigla na krov tvornice u kaputu žarkocrvene boje i s dvije bijele gardenije u kosi. Prizor te očaravajuće, odvažne i pametne žene bio je jedini vjerodostojan portret njegove mladenke koji je Artur zadržao u sjećanju. Držala je dokument koji su joj uručili drugovi anarhisti zaduženi za sklapanje braka među mladencima koji su se željeli vjenčati bez kapelana i orgulja i bez potraživanja ikakvih administrativnih ili crkvenih potvrda. Istina je, međutim, bila da se Valentina osjećala nelagodno što mora potpisati neki papir kako bi potvrdila tako neuhvatljivu i ozbiljnu nagradu kao što je čudo ljubavi. Učinila je to da bi ugodila Arturu i da bi mu potvrdila da je on

muškarac njezinog života, jer iako je upoznala i druge, nijedan nikada ne može imati njegove oči ni njegovu unutarnju ljepotu. Mladoženja je nosio očev laneni sako koji mu je bio preširok, iako je po čvrstoći i boji vanilije izgledao kao da je nov. Tamna kravata koju je također posudio davala mu je notu ozbiljnosti nužne za taj svečani čin. Dan je bio sunčan, a od te se bešćutne i snježnobijele svjetlosti svima vrtjelo u glavi. Hladnoća je bistrila njegove uzburkane misli. Bilo je to kratko, premda nimalo bezlično vjenčanje. Za svjedoke svojoj zakletvi na vječnu ljubav primili su nekoliko strašljivih vrapčića koje je Artur naučio kako da se hrane iz njegovih usta. I mladoženja i mladenka bili su rječiti, pa su oboje na licu mjesta održali ljubavni govor koji je zvučao poput kozmičke serenade. – Jedino što želim od života jest tebe učiniti sretnom – rekao joj je uz zdravicu. Popili su šampanjac dok su im drhtale ruke. – Voliš li plesati? – upitao ju je. Ona, zapravo, ništa drugo nije ni znala. Inače je znala sve tada poznate plesove, one iz prošlih vremena, ali i one koji još nisu bili izmišljeni i koje je ona tek trebala naučiti. U svom prošlom životu, rekla mu je, bila je jedna od najslavnijih plesačica u Hollywoodu. A sigurno je tada bila crnkinja jer glazba joj se neobuzdano uvlačila pod kožu pa bi je prodrmala kao da je opsjednuta gdje god se ona našla. Ali sada je bila u stanju tek pratiti pomalo jednoličan ritam koji je u tim slatkim trenucima dopirao s radija. Ljuljali su se poput plesnog para koji ne smije prijeći crtu jedne keramičke pločice na podu. Nisu razmijenili prstenje. Sjeli su na prastare rasklimane stolice i jeli kanelone koji su im bili jedino jelo, a za desert crema catalana. Gozbu im je pripremila Catalina, iz ljubavi prema svom najdražem dječaku, iako se, „dođavola‚, oženio komunisticom republikankom. Točno u šest sati poslijepodne Valentina je rekla da mora krenuti. Trajanje svadbe odredio je Komitet. Osim toga, čekao ju je posao oslobađanja prijateljica noći. Artur ju je zavlačio poljupcima i planovima o budućnosti.

– Ne – rekla je ona. – Bolje je da živimo u sadašnjosti, dok možemo. Budući da se sada mogao pohvaliti da ima ženu, Artur se upitao je li uopće normalno voljeti Valentinu toliko da se ni na minutu ne poželi razdvojiti od nje. – Ne budi tužan – rekla mu je na odlasku. – Vjeruj mi. Pomalo jesam vještica, to priznajem, ali nisam loša.

Nekoliko sati poslije došlo je do tragičnog bombardiranja Barcelone s mora. Ukupno dvadeset i četiri topovska hitca, u tri navrata po osam, za dvadeset su minuta bila su ispaljena s mora, s broda Eugenio di Savoia. Artur je iz svog gnijezda u Barceloneti uspio prebrajati samo prve hitce jer dok je okvirno procjenjivao koliko je ozbiljan taj napad, polovica se tvorničke zgrade urušila. Druga je polovica pod tom zastrašujućom paljbom ostala čitava. Talijanska krstarica tom je prilikom dobro pazila da ne promaši cilj. Svi su manevri bili pomno izračunati. Smjestila se blizu mosta u luci, nadomak tvornice, da bi mogla izravno gađati industrijske zgrade u gradu, ponajprije hale za proizvodnju aviona, avionskih bomba i podvodnih mina. Čim je počeo napad, u cijelom su se gradu oglasile sirene. Ptice na terasama probudile su se u tolikom strahu da su se mnoge zaletjele u prozorska stakla i na licu mjesta se srušile. Ljudi ništa nisu znali o opasnostima rata, pa su prestrašeno bježali ne bi li spasili živu glavu dok su kola hitne pomoći besciljno tragala za nevidljivim ranjenicima. Valentina Mur, koja se u tim trenucima nalazila u prostorijama radijske postaje smještene na Rambli, pratila je tijek događaja zahvaljujući spikeru koji je s poteškoćama izvještavao o toj strahoti. Mnogo zgrada u blizini tvornica za proizvodnju streljiva bilo je srušeno, ljudi u njima bili su opečeni ili živi zakopani među ruševinama, stablima i polomljenim uličnim svjetiljkama, a da metež i

očaj budu veći, u požarima koji su buknuli zbog eksploziva veliki dio ranjenih se ugušio dimom ili ih je progutao plamen. Kad su ulični razglasi počeli prebrojavati moguće žrtve, Valentina je već imala spremnu strategiju. Pod golubinjaka je podrhtavao. Okružen dimom, Artur je potražio zaklon na malenom balkonu na terasi. Strahovao je da će mu požar koji je buknuo u predjelu s radionicama zapriječiti izlaz iz zgrade. Prisjetivši se starog dogovora sa smrti, preklinjao ju je da mu bude milostiva. Valentinu je, pak, vodila brza i sjajna intuicija te je u Seviljaninu prepoznala jedinu osobu koja Artura može izvući iz požara. Prišla je radiofonskom mikrofonu i nizom znakova poslala žurnu poruku drugu Fermínu Pozou, poznatom i pod nadimkom Seviljanin. Njezin glas zatražio je njegovu prisutnost u radiopostaji jer riječ je bila o životu ili smrti. Znala je preko Expósita da se Seviljanin već vratio s puta u Granadu, ali vjerojatnost da sluša njezinu poruku bila je jedan naprama tisuću. Expósitova žena Sagrario istrčala je na ulicu potražiti Fermina, a pronašla ga je ondje gdje je pretpostavljala da će biti. Bio je pospan kao dijete. Da mu skrati put, otpratila ga je do ulaza u podzemnu željeznicu, na koji su u tom trenu navalile stotine duša u potrazi za zaklonom. „Izgleda kao Troja‚, rekla je Sagrario i mehanički ponovila zadnji komentar koji je čula na radiju. Tada su odustali od odlaska u radijsku postaju, a Sagrario je putem odlučila posuditi bicikl neke nepoznate osobe. Predala ga je Seviljaninu i rekla mu da požuri prema tvornici da spasi Artura. „Leti kao strijela‚, rekla mu je. Valentina je u silnoj žurbi zaustavila prvi automobil na koji je naletjela. Ljudi su bježali, ali kamo? Vozač je nastavio voziti bez pitanja. Možda se i njemu žurilo pobjeći i tako se spasiti. Pred Seviljaninom je bio najteži dio plana. Oganj je gutao sve pred sobom. Ulazak u porušenu zgradu, gdje je plamen progutao više od pola tvornice i još se prkosno dizao prema nebu, iziskivao je snagu duha koje Seviljaninu nije nedostajalo. Dopustio si je zatražiti Boga potrebnu pomoć da ostvari svoj cilj. Nastavio ga je zazivati dok je

krčio put kroz utrobu pakla. Nakon što se probio kroz zadimljene labirinte u plamenu, stigao je na terasu gdje je bio Artur, oči su mu bile izbečene, odjeća potrgana, a on od glave do pete prekriven čađom. Zatekao ga je nagnutog preko rubne ograde krova koju požar još nije dohvatio. Prizor je bio pomalo groteskan jer je, ugledavši svog dobročinitelja, Artur odagnao strah i prasnuo u gromoglasan smijeh. Obojica su bila iscrpljena, ali ne i toliko luda da i sekundu dulje ostanu na rubu tog suludog ponora. „Sada ćemo umrijeti zajedno‚, rekao mu je spašeni. „Bolje odvojeno‚, odgovorio mu je sjemeništarac, „jer zbog onoga što ti jesi, bit ćeš osuđen na pakao‚. Izašli su kašljući, obavijeni dimom, zagušeni plamenom i zgrbljeni poput prosjaka koje svi prolaznici zaobilaze.

*

*

*

Valentina ga je pozvala u krevet. Prvi put otkad se poznaju, spavat će u pravom krevetu, jednom od onih oltara na kojem mladenci provode polovicu života, tijela pripijenih jedno uz drugo i s tek pokojom izgovorenom riječju. Seviljaninu se prijedlog da pođu u Valentininu kuću učinio suludim. Dok su koristili vatrogasno crijevo umjesto tuša, podsjetio ih je da je tvornički Komitet Arturov jamac. Zato im je odlučno odbio pomoći. Takva bi odluka dovela u opasnost živote njegovih nadređenih, pa im je zaprijetio da bi se od svega toga mogao ograditi. Valentina Mur molećivo ga je promatrala. I pomalo prepredeno. „Samo noćas‚, zamolila gaje. Na koncu su dogovorili da će se naći sutradan u osam sati ujutro i složili se da će svi troje, svaki za sebe, razmisliti kako najbolje nastaviti skrivati Artura i tako izbjeći da ih kazne oni koji su preuzeli odgovornost za njegovu zaštitu. Već je bila ponoć kad je Valentina, ruku pod ruku s potpuno mokrim Arturom, hodala uz Aveniju Passeigde Gracia. Ta je šetnja bio nepromišljen potez, ali prilika da budu zajedno i udišu svjež zrak uklonila je svaku bojazan. U konačnici, poginuli bi zajedno. A to je

već bila utjeha. S obzirom na to da je Artur bio izrazito pažljiv prema drugima, brinulo ga je kako da se najbolje obraća gospođi Mariji Estuardi Mur. „Moja mama ne grize‚, rekla mu je ona. Unatoč svemu, kad ga je gospođa Mur ugledala kako stoji pred njom, dok je ona bila u spavaćici, a on prekriven crnom čađom koja mu se zalijepila na kožu poput automobilske gume, zatražila ga je kao zeta da je zove Maria, kratko i bez dodataka. Valentina je poslije dopustila mami da od glave do pete promotri tog došljaka, zadovoljna što žarulja od četrdeset vata nije dovoljna da rasvijetli sve neugledne sitnice na njegovom licu i tijelu. „Skoro je umro, mama. Nije vrag‚. Pažljiv i blag glas Artura Ramonede za vrijeme kratkog razgovora prije večere te njegovo kulturno i pristojno ponašanje bili su dovoljni da se uvjeri kako je zaljubljenost u tog mladića najljepša ludost koju joj je kći počinila unazad puno vremena. – A čime se bavi? – upitala je kćer kad je na časak ostala nasamo s njom. – Čita knjige, mama – rekla joj je vragolasto.

*

*

*

Spavali su zagrljeni cijelu noć. S upaljenim svjetlom. Odjeveni. Kao da zidovi sobe pokušavaju iznevjeriti čežnju njihovih tijela. Artur je neprestano kašljao i koračao s jedne strane sobe na drugu. Maria Estuarda upravo se tada sažalila nad njime. Još nije svanulo kad je Valentina čula kako je Seviljanin zove s ulice. Bio je smireniji nego prethodne noći, ali i dalje odlučan u namjeri da izbavi Artura iz klopke za zaljubljene. Zasad su članovi tvorničkog Komiteta prihvatili njegove prijedloge u vezi Artura Ramonede. Predionicama se više neće ni približiti. Isto mu je tako bilo zabranjeno izaći iz Valentinine kuće sve dok ne donesu odluku o njegovom sljedećem odredištu. Susjedima iz ulice nisu mogli

vjerovati. Zapravo, nikome. Nekoliko je puta upitao jesu li sigurni da ih noć prije nitko nije vidio kako ulaze. Kao dobru vijest prenio im je da su članovi Komiteta odredili najviše tri dana da nađu provedivo rješenje. Jako ih je pogodilo i zabrinulo urušavanje bombardirane zgrade, ali dobro u cijeloj toj katastrofi bilo je što su svi radnici bili spremni ponovno je sagraditi, opeku po opeku. Nakon što su ponovno ostali sami, počeli su razmatrati moguće načine Arturova bijega. Kad se pojavila riječ Francuska, on je odlučno otklonio mogućnost odlaska u inozemstvo. Premda je to i dalje bilo najbolje rješenje kojeg su se dosjetili. Najsigurnije. A isto tako i najspremnije. Dosjetili su se također potražiti zaklon u kakvom selu blizu Barcelone. Tako bi bio jedan od „skrivenih‚ u ratu, kako je Valentina zvala sve one kojima je to pošlo za rukom. Bilo ih je puno. Sastavili su popis mogućih prijatelja i poznanika. Na koncu se ni oko toga nisu uspjeli složiti. Najbolja i najpraktičnija odluka toga dana bila je da Valentina ode u kuću u Ulici Anglí i vrati se s Mercedes.

*

*

*

Mnogi od onih koji su se kretali gradom nisu bili kakvima su se prikazivali. Prijetvornost i oprez postali su vrlo učinkovit oblik opstanka u tom ranjenom gradu. U nekim se slučajevima pojedincima pretvaranje uspjelo uvući pod njihovu kameleonsku kožu. Kao što je to bio slučaj s Mercedes Ramoneda. Artur je u njoj tražio poslušnu i nevinu sestru kakva je oduvijek bila da bi odjednom zatekao neku novu Mercedes, žrtvu razočarenja i prekomjernih snatrenja. Dugo se nisu vidjeli, a čim je ušla u kuću u Ulici Salmerón, Mercedes se na nekoliko minuta oštro obrušila na kapitalističke obitelji, kakvi su bili i njezini roditelji. Rekla je da je usred sveg tog nasilja i stalne opasnosti od bombardiranja tetku Lucreciju uhvatila neka ludost pa je gotovo svaki dan vodi u šetnju Ulicom Rambla de Catalunya, gdje obično sjednu na klupu nasred ulice, kao da nema nijedne druge, i ondje se dobrih tri četvrt sata smiju i čavrljaju. Kao da nemaju pametnijeg

posla. Rekla im je da je izgubila svaku mogućnost komuniciranja s Ramonom Mercaderom i pripisala tu šutnju promjeni u politici. Ona je smatrala da dopisivanje između žena i boraca Pete pukovnije, otkad su komunisti došli na vlast, postalo podložno cenzuri ili zabranjeno. „Svakim je danom sve gore‚, zaključila je. Valentina se složila s Arturom da mu se sestra promijenila otkad se vratila s bojišnice. „Nosi komunističku frizuru‚, rekla je ona. „Govori previše‚, rekao je on. Ali njezin im je posjet, osim neočekivanog veselja što ih vidi, predstavljao i mali, nenadani poklon koji će se svima njima pokazati korisnim. Te je zime lice Mercedes Ramoneda izgubilo onaj radosni izraz svojstven djevojkama koje su se obećale svom neiskusnom momku i preobrazilo se u lice djevojke koja nije nimalo tužna zato što nema momka. Ipak, u njezinu je korist išla vrlina koju gotovo nitko nije primijetio. Njezino je društvo donosilo sreću svima oko nje. Premda ne uvijek. Među raznim vijestima izgovorenim navrat-nanos o događajima unutar šire obitelji, osim one o požaru u tvornici, Mercedes je usputno spomenula da je barcelonski biskup, obiteljski poznanik, uspio izbjeći sigurnu smrt i da se nalazi u zatvoru Model, gdje dijeli ćeliju s Apl•lesom Casasúsom, uglednim bilježnikom i njihovim dragim prijateljem. Koliko je čula, uživali su zaštitu i bili poprilično zadovoljni jer su imali sreće. To je pouzdano znala zahvaljujući glasinama koje su doprle do Lucrecije preko gospođa iz Katoličke akcije, a koje su konačno potvrdile da je upravitelj zatvora komunist, ali predivno ljudsko biće. Žene u obitelji su patile za njezinim bratom Albertom. Jedan od rođaka iz Reusa rekao im je da Albert ima tifus, ali najveća bi nesreća bila da je ranjen. I dalje se borio s nacionalistima i na svoj način pokušavao pobijediti. – Imam povjerenja u Alberta. Jedino mu ne opraštam što mi ne piše – rekla je bratu prije nego što se oprostila s njim, poljubila ga i uštipnula za obraz.

*

*

*

Dok se mračilo, nastavio je razmišljati o svemu tome pa su ga oblile suze zato što ima toliko sreće u životu da bude jedan od glavnih likova u upravo onakvim ljubavnim pričama koje ga najviše mogu ganuti. S ulice je dopirao žamor glasova, flauta i bubnjeva. Kroz odškrinuti su balkonski prozor pratili malenu pokladnu povorku koju su bez mnogo pripreme pokrenuli stanovnici te ulice. Smijali su se liku na štulama prerušenom u generala Francisca Franca kojeg je narod vodio na giljotinu i kojeg je pratila bijesna, napirlitana i falangistička Marija Antoaneta. Povorka je izvikivala slogane i parole kojima je poticala na borbu. „Živjela revolucija! Pobjeda i sloboda!...‚ Povorka se razišla, a kad je ulica ponovno utonula u neizvjesnu tišinu, pojavio se Seviljanin, bio je smrtno ozbiljan. Sjeo je za stol, ne skinuvši pritom ni kaput ni kapu ni šal. Stavili su pred njega tanjur slanutka i riže. Ni govora da bi išta pojeo. Žlicu nije ni dotaknuo. Vino je, međutim, iskapio. Zar cijelu bocu, bocnuo ga je Artur zajedljivo i u šali. Ne, Seviljanin je želio rasteretiti dušu. Još od povratka u Barcelonu taj bivši sjemeništarac nije imao prilike ni s kime podijeliti dojmove s burnog putovanja u svoje selo. Uživao je u biserima ljubavi zahvaljujući nekom mladiću iz Úbede, električaru i ljubitelju ljubavnih romančića, i istovremeno se dignuo protiv neselektivnih ubojstava tisuća republikanaca. „Dobri ljudi‚, rekao je. „To nije pravedno. Barcelona je bila milina u usporedbi s Granadom‚. Vratio se iz svog sela znajući što se dogodilo pjesniku. Onako pognut nad tanjurom, ali ne okusivši ni zalogaja, oklijevao je treba li priznati što mu je na srcu ili, pak, sve to prepustiti crvima u grobu. – Govori – naložila mu je Valentina. – Od laganja je teža samo tajna u srcu. Rekao je da su ga ubila četvorica ili petorica muškaraca. Dvojica

su bila braća. Gini se da je pjesnik znao tko su. – Takvi su falangisti najgori. U Granadi svatko svakoga poznaje. Čak sam ih i ja sigurno jednom ili dvaput vidio. Ili više puta. Nemoguće je zaboraviti Federicovo lice i njegov smijeh. Pjesnika su uhitili i optužili da je ruski špijun. Povezanih su ga ruku odveli u Prefekturu. Otamo na sud imena Kolonija gdje osuđeni na smaknuće provode svoje zadnje sate. Cijelu je tu priču saznao iz prve ruke jer mu ju je ispripovijedao njegov novi prijatelj iz Úbede, ljubitelj ljubavnih romana u kojega je još bio zaljubljen. Kapelan mu je rekao da svakodnevno odlazi na sud ispuniti osuđenicima posljednju volju. – Kamion u cik zore prevozi žrtve i njihove krvnike u Vegu. Motor se gasi, a njih vode do ruba kanala, gdje ih redaju jednog za drugim. Pjesnik plače i traži milost. To preklinjanje zabavlja njegove ubojice. „Kako se samo uplašio taj gad. Dizao je ruke prema nebu i preklinjao nas za milost‛, prepričavali su poslije ti razbojnici do posljednje sitnice. „Usrao se u gaće‚. Pucaju u njega, rekli su da su ga namjeravali ubiti, ali Federico ne umire pa moraju ponovno pucati. Ponovno su ga ustrijelili četiri ili pet puta. Pjesnik je na umoru. „Još sam živ‚, žali se. Bit će to njegova posljednja rečenica. Jer tek ga je tada najodvratniji fašist u selu, neki tip imena Trescastro, ustrijelio u lice: „Baš mi je drago što si živ, pederčino, tako ćeš znati što ti činim‛. Tada je pjesniku ispalio dva metka u stražnjicu. Već gotovo potpuno pijan, Seviljanin nije bio u stanju podnijeti zvuk svog glasa ni grobnu tišinu svojih sugovornika. Neko se vrijeme ništa nije čulo. Mačka Marije Estuarde Mur uznemirila se i nakostriješila. Artur je razbio taj muk i ustao otvoriti balkonska vrata, odakle je našao shodnim obratiti se svima. – Odlučio sam – rekao je. – Prenesi u moje ime članovima Komiteta da želim da me uhite i odvedu u zatvor Model. Valentina je, koja ga je toliko voljela, skočila od same pomisli da njezinu ljubav zatvore s falangističkim zatvorenicima. Prišla je

Arturu, ali nije ga dodirnula. – Očekujem da mi do posljednje sitnice objasniš taj svoj samoubilački prijedlog – izazvala ga je. Seviljanin kao da je nije čuo. U svoje je ime odmah rekao da je zatvor pun nevinih ljudi. – Bit ću samo jedan od mnogih, ne brinite. Nakon toga je dodao: – Neutralnost više nije dopuštena. Ili si ljevičar ili desničar. Sredina nije prihvatljiva: ili komunist ili fašist, tako to ide. Mi koji smo vjerovali da smo daleko od borbe, našli smo se usred svađe. Na čijoj strani? Ne znamo. Nemamo samo jednog, već dva neprijatelja, i bijele i crvene, a oboje nam na svoj način žele zahvaliti tako što će nas strpati u zatvor. – Razumijem te savršeno dobro – rekla mu je ona – ali moram dobro razmisliti o tome. Iako je Arturov prijedlog na prvi pogled izgledao užasno, to je rješenje sigurno bilo inteligentnije od svih drugih. Ponovno su se prisjetili Mercedesinih riječi o nekim njezinim poznanicima zatvorenicima u zatvoru Model. Bile su to ugledne osobe koje su dobrovoljno ušle u taj zatvor nakon što su im članovi općinskih komiteta zaprijetili smrću i krenuli po njih kako bi iskalili svoj bijes na onima koji su to najmanje zaslužili. Seviljanin je pitao gdje je zahod. Kad se vratio, bio je potpuno nova osoba. Kao da je voda iz cisterne odjednom sprala sav čemer što ga je prije toga obavijao. Prekrižio je ruke. Zatražio je nekoliko sati da odvagne prednosti i nedostatke tog prijedloga. Svaki su korak i pokret morali poduzeti oprezno i točno. To u biti nije izgledalo kao loš prijedlog. Članovi Komiteta bi uhitili Artura i zapovjedili da ga se zatvori protiv njegove volje jer su se, imajući na umu ona neselektivna ubojstva, radije priklonili zatvorskoj pravdi. Ukratko rečeno: od svega su prali ruke kao Poncije Pilat.

– Nije loše – rekao je. Artur mu je odgovorio da je njemu puno teže nastaviti živjeti u tom snu budući da se, premda je još na životu, smatra mrtvim. Valentina se osjećala rastrgana sebičnošću zbog toga što je svog ljubavnika željela zatvoriti u njihovo gnijezdo, čak uz opasnost da ga ondje otkriju, i zdravim razumom koji joj je nalagao da mu pomogne spasiti vlastiti život. Znala je da će se prikloniti mišljenju većine koje će se usvojiti za stolom u njezinoj kući budući da je, između ostalog, bila gotovo posve sigurna da je Artur u pravu. Te je noći Maria Estuarda Mur stavila voštane čepiće u uši, više zbog majčinske obazrivosti nego iz straha da neće moći zaspati. „Unatoč svemu, neće mi uopće trebati‚, zaključila je prije nego što je zaspala kao beba.

*

*

*

Bila je uplašena i tužna, iako se trudila ostaviti dojam da je smirena i hrabra. Nosila je stručak mimoza koje joj je poklonio Artur dok su koračali prema zatvoru te je imala predosjećaj da će mu ona osobno donijeti sreću ako ga bude otpratila do zatvora. S članovima Komiteta bilo je dogovoreno da će se ljubavnici rastati nekoliko metara prije nego što stignu pred glavni ulaz u Ulici Entença. U skladu s dogovorenim, oprostili su se na uglu nježnim i kratkim poljupcem, poput mnogih dotada. Poput onih koji od siline osjećaja ne ostavljaju za sobom ni traga ni sumnje. Ondje se susreo s trima tvorničkim glavešinama koji su dobili zadatak čuvati tog zatvorenika dok ga ne povedu u njegov novi dom. Ljutiti jer im se nimalo nije svidjela nova uloga potkazivača u tom bizarnom igrokazu, uputili su se prema čuvarima na ulazu u zatvor Model dok je zatvorenik davao sve od sebe da ostavi dojam opasnog prijestupnika. Ona je sve to promatrala s druge strane ulice. Bijesna što ljubav

svog života mora prepustiti nekim nerazumnim ljudima koji nikada nisu upoznali svetu znanost ljubavi. Osim toga, Valentina Mur nikako nije mogla podnijeti što ga tako napušta. Ravnatelj zatvora vrlo se brzo pojavio u prostoriji za prijem zatvorenika. Češkao se po brkovima sa sigurnošću čovjeka koji zna da je privremeni šerif kaznionice, ali ipak šerif. Zapovjednik čuvara istupio je jedan korak. – Gospodine Vicente, Simón Maroto nazočan i vama na usluzi – rekao je i pružio mu ruku. Ravnatelj je primijetio to pristojno ponašanje novog zatvorenika i trud koji je ulagao ne bi li ga prikrio. Simón je zatim izgovorio sljedeću rečenicu na španjolskom, koju kao da je izvukao iz neke knjige: – U pravu su oni koji kažu da ćete se znati pobrinuti za ovog mladića, drskog u obrani svojih ideja, ali blijedog, da ne kažem nepostojećeg, revolucionarnog duha. Artura je zabavljao taj cervantesovski španjolski izričaj iz usta jednog od novih zagovornika uskrslog katalonizma. Ali još više mu se svidio način na koji je taj navodni potkazivač prelazio sa španjolskog na katalonski, uz očito poštovanje prema govorničkoj i književnoj tradiciji. Gospodin Vicente potvrdno je kimao i spremao se reći što je uvijek govorio u takvim okolnostima, koje su se prečesto ponavljale otkad je preuzeo upravljanje kaznionicom (prekomjerni broj zatvorenika, korektivna disciplina, dani za posjete, ambulanta...) kad je Expósito u svoje ime dodao jedan podatak o tom zatvoreniku: „Ohol i iz dobre obitelji, to je točno, ali isto tako ima sušicu‚. Zatim se namrštio i stavio ruku na prsa kao da tim pojašnjenjem pokušava poručiti ravnatelju da je na neki način odgovoran za zdravlje tog mladića. U Arturovom se koferu nalazila svijeća, gaće, kaput i tri knjige

kojima se namjeravao boriti protiv dosade samotnog zatočeništva. Kanio je napamet naučiti te knjige jer se već uvjerio da se čitanje jedino tako može otegnuti u nedogled. Valentinin mu se miris utisnuo u kožu, kao i uzaludna želja da ga ondje zauvijek sačuva. Kako kakav boem, siromašan i zaljubljen, Artur je ušao u zatvor s namjerom da spasi vlastiti život budući da ga je sada na to motivirao konkretan razlog. Čim je Artur prešao prag tog novog doma, prionuo je ostvarivanju svog nauma. Čim prije se upoznati s načinom rada kaznionice kako bi ostao neprimijećen među čuvarima i zatvorenicima. Biti nevidljiv postao je zakon njegova života.

*

*

*

Zatvor Model nalazio se u zgradi koja je u Barceloni bila poznata po tehnički naprednoj zvjezdastoj gradnji. Bio je sazdan od središnje zgrade kao trupa iz kojeg se pružalo šest posebno organiziranih krakova. Prvi krak bio je namijenjen pojedincima iz FAI-ja kojima se u toj fazi ratovanja već počelo suditi i osuđivati ih za ubojstva, dezerterstvo ili druge oblike vojnog neposluha i lošeg vladanja. Drugi je bio namijenjen članovima simpatizerima POUM-a, marksističke stranke bliske Trockom, u stalnoj pobuni protiv staljinističke doktrine i koje su, zbog njihove očite neposlušnosti prema ruskom diktatoru, španjolski komunisti uz podršku Vlade optuživali da su frankistički špijuni i izdajice duha revolucije. To se zatvorsko krilo svakim danom sve više punilo zatvorenicima, što je onima vani služilo kao izgovor da ih strijeljaju zbog izdaje i skrivanja informacija. Treći su krak popunili falangisti, fašisti, buržuji i tvorničari. Četvrti se zvao Kineska četvrt jer bi ondje završili prijestupnici različitih profila, od lopova i provalnika do kockara, nasilnika i svodnika. Peti je krak iziskivao od čuvara te kaznionice određenu razinu poštovanja budući da su u njemu bila zatvorena neka od vojnih lica

koja su izbjegla smrt tijekom pobune 19. srpnja, uz ostale uglednike poput sudaca, policajaca, odvjetnika i pisaca, poznate po kritiziranju događaja u tijeku. Posljednji, šesti krak nazvali su Sjemenište zbog mnogobrojnih zatvorenih kapelana. Ondje je bila smještena i ambulanta, koju se oni sarkastični nisu prezali nazivati Sanatorijem, čemu je vrlo jednostavan povod bilo to što su se njome služili ravnateljevi miljenici za predah i opuštanje. A u ponekom slučaju i za bijeg kroz stražnja vrata. Zatvorenici su bili svjesni da su osuđeni na smrt, ali trudili su se živjeti kao da ih se ta opasnost ne tiče. Većinu su vremena ušutkivali druge zatvorenike i smišljali bijeg. Nerealna su im očekivanja pomogla da u zatvoru žive kao da se pravi užas događa izvan zatvorskih zidina. Stoje nesumnjivo, u većini slučajeva, bilo točno. Nakon što su Arturu Ramonedi dodijelili identifikacijski broj, zatvorili su ga u ćeliju u trećem kraku. Zatvorenik zadužen za izdavanje registracijskih obrazaca brzo je klasificirao novopridošlicu. – Budući da izgledaš kao tvorničar, napisat ću ti tvorničar – rekao mu je. Artur ga je pogledao u oči. Glava mu je bila obrijana na nulu i preusiljeno mu se neprestano smiješio da bi povjerovao u njegovu iskrenost. Ovom je bilo nelagodno zbog te njegove podozrivosti pa ga je upitao: – Imaš li neku primjedbu? – Imam – rekao mu je. – U drugim bismo okolnostima bili prijatelji. Istog je trena shvatio da je taj njegov sugovornik zacijelo neka važna osoba u zatvoru jer u suprotnome ne bi bio ovlašten tako prilježno voditi brigu o arhivu svih zatvorenika niti bi mu pri ruci bila njihova cijela dokumentacija. Taj zatvorenik birokrat prihvatio je njegovu provokaciju: ‘Još

jedan žutokljunac u potrazi za zaštitnicima. Nek’ odjebe’, pomislio je.

*

*

*

Ćelija je vonjala na duhan i briljantin. Kao cimera je dobio nekog zalizanog poduzetnika iz Vendrella, vinara, neotesanog i masnog lika opsjednutog mišlju da debljina donosi sreću i bogatstvo. Njegovo mu je ime zvučalo poznato. Zvao se Ernest Fruitós, a govorio je glasno kao da je na nogometnom igralištu. Živio je u tamnici kao bubreg u loju. Čim je ušao, jasno i glasno mu je dao do znanja da nije zadovoljan što mu se taj neznanac upliće u život, ali čim je shvatio da je Artur jedan od sinova vlasnika Predionica Ramoneda, iz korijena je promijenio držanje i prepustio mu četvrtinu svog doma. Isto mu je tako bez zadrške dao hranu. Arturu je curila slina od pogleda na hranu na tanjuru. Ni manje ni više nego oslić u umaku upecan tog jutra u selu Calafell. Njegovi su mu svakoga dana u zatvor donosili što god bi ih zatražio. Odmah mu je predložio da se sa svojima isto tako dogovori. „Napišeš im poruku i sve je riješeno‚. Imao je ozbiljnu manu koju je bilo teško trpjeti: više bi puta ponovio svako svoje mišljenje. Ali i vrlinu na kojoj mu je Artur bio silno zahvalan: govorio bi sam sa sobom, bez potrebe da siroti sugovornik mora slušati njegovo trabunjanje. Nakon što je stekao povjerenje u njega, upitao gaje: – Zašto su te strpali ovdje? Zato što si tvorničar ili zato što si fašist? Arturu su napamet pali različiti odgovori. Zato što ima sušicu? Zato što ga je otkucao neki zlobni susjed? Zato što je sin svoga oca? Zato što ima osobnu knjižnicu? Zato što je sakrio prijatelja Bernata Amorosa, uglednog marista i erudita? Zato što je uspio pobjeći iz čeke? Ipak se odlučio za najblaži, ali i netočan odgovor. – Zato što sam pisac – rekao je.

Njegov odgovor kao da je umirio Fruitósa, koji da je mogao birati cimera za ćeliju, izabrao bi oca tog ozbiljnog, mršavog i zamišljenog mladića čiji mu je suhi i neprestani kašalj išao na živce. Sada će se morati danonoćno družiti s tim pjesnikom. Još jednim od onih proroka uvjerenih da se njihove knjige moraju čitati budući da su riječi besplatne. Prostro je deku na pod i umjesto jastuka podbočio ono malo odjeće koje je donio. Odlučio je da će odmah biti lukav i zaigrati prljavu igru najpovlaštenijih zatvorenika. Fruitós mu je olakšao taj naum. „Odavde ćeš živ izići samo ako podmitiš ravnatelja‚. Rekao mu je da gospodin Vicente ima dobro srce i veliku potrebu za hranom i novcima, kao i svatko u tom gradu koji iz dana u dan sve više pritišću ratne nevolje. – Poslušaj me – ponovno mu je rekao prije nego što je zaspao kao torba. Komadić svijeće koju je ponio poslužila mu je prvu noć da Valentini napiše pismo. Odlučio je biti oprezan, premda nije bio svjestan svih prepreka pred zatvorenicima koji su željeli poslati pismo, i pronašao načina kako joj iskazati ljubav bez navođenja njezina imena i prezimena. Ni u kom slučaju nisu smjeli doznati da mu je supruga novinarka anarhističke skupine Slobodne žene. Lucreciji Palop je uputio tek pokoju riječ, ali pritom je bio vrlo praktičan. Poznajući narav žena iz svoje obitelji, suhoparno je u obliku popisa za kupovinu naveo svoje zahtjeve. Lijekovi: ne (prema informacijama koje je načuo, ambulanta je bila dobro opskrbljena i imali su materijal za pneumotoraks). Gaće: da. Hrana: što god mogu. Knjige: ne trebaju (u svojoj se pragmatičnoj mašti počeo baviti vrtlarstvom ili knjižničarstvom. Pod uvjetom da u zatvorskom krugu ima živih biljaka). Posljednji je zahtjev s njegova popisa glasio točno ovako: „Ne. Valentina bolje da ne dolazi‚. Premda je znao da ne može živjeti bez nje, radije se odrekao te

mogućnosti, uvjeren da je to najbolji način da ga ona i dalje voli. Ljudi su u ta neizvjesna vremena zbog prevelikog ljubavnog zanosa bili spremni poreći vlastitu ljubav.

*

*

*

Još od prvog napada frankističkih postrojba i njihovih talijanskih saveznika Barcelona se zbog stalne opasnosti od bombardiranja nije mogla opustiti. Grad je polagano propadao. Njegovi su se stanovnici već bili navikli gledati kako te lubenice padaju s neba i jedni drugima čestitati kad ni oni ni njihove kuće ne bi završili kao njihova nesretna meta. Koju sekundu nakon početka svakog napada cijeli bi se grad silno uplašio, a prestrašio bi čak i one malobrojne izgladnjele golubove. Molitve i psovke više nisu bile učinkovite jer je neprijateljska strategija počivala na teroriziranju stanovništva bombardiranjem koje je od povremenog prešlo u sustavno i koje je usput za sobom ostavljalo tisuće poginulih i ranjenih. Škole, bolnice i tvornice bile su omiljene mete frankističkih ciljnika. Zgrade su se urušavale uz zastrašujuće krike, krv i dim. Posvuda strah i ruševine. Otada su Barcelonu počeli nazivati gradom bombi. Građani su se tijekom prve godine rata branili kako su znali i umjeli. Bježali su u podrumska skloništa, u ulazne hodnike podzemne željeznice, u hodnike stambenih zgrada...; odupirali su se i pokušavali voditi normalan život. Mnogo ih je poginulo, ali broj poginulih nije uspio smanjiti gradsko stanovništvo u čijem su sastavu ponajprije bile žene, starci, djeca i civili izbjeglice koji su pod prijetnjom frankističkog ludila pristizali iz svih dijelova Španjolske. Izbjeglice su beskonačno dugo čekali u redu za koricu kruha, malo mlijeka ili šaku suhih mahuna, osim kada su morali potražiti zaklon u jednom od pet stotina skloništa što su ih stanovnici svojeručno izgradili u raznim gradskim četvrtima.

Kad je Lucreciji stigla koverta sa zaglavljem zatvora Model i pismo s popisom Arturovih zahtjeva, u kokošinjcu u Ulici Anglí preostao je još samo jedan žgoljav i očerupan pijetao, ne baš raspjevan, i dvije izgladnjele kokoši. Odvojili su jedan pileći batak za obiteljskog prvorođenca. Catalina se puna elana i okrijepljena vratila s puta u svoje selo Viladrau, u koje je stigla putujući vlakom, na mazgi i, kao što je znala reći, „cipelcugom‚. Neki njezini rođaci kod kojih je radila njezina sestra napunili su joj veliku maramu krumpirima, cvjetačama i slatkim krumpirima, koje je Artur obožavao. Za malo kruha te su se tri žene smjenjivale u redu za hranu. To je bio zadatak koji su najčešće obavljale žene i djeca. Bio je to lov na hranu. Neprijatelj je napredovao, a u Barceloni se, oko koje se obruč iz dana u dan sve više stezao, sve vrijeme tragalo za hranom. Valentina Mur se odricala svog dijela hrane i nosila ga majci i Francisci. Kao što bi znala reći: „Snaći ću se ja‚. I doista, nerijetko bi u tome bila uspješna dok bi prevrtala nebo i zemlju ne bi li nahranila izbjeglice koji su onako bijedni nadirali u grad. U Barceloni se dogodilo još jedno malo čudo. Najednom se oformila tajna vojska žena koje su uporno i marljivo poput mrava prenosile mrvice svega čime bi mogle nahraniti svoju obitelj. Unatoč nužnosti za preživljavanje, debeli više nisu bili debeli, uz iznimku onih trbušastih komunista predanih Sovjetu koji su, osim toga, bili toliko drski da svoju pretilost pripišu genetskoj sklonosti. Mršavi su toliko smršavjeli da ih se više nije vidjelo. Oni najmršaviji su postali nevidljivi. A sirotinja se ustostručila. Ono najgore tek je trebalo doći. Svanuo je zlokobni 3. svibnja.

*

*

*

Ovako se to dogodilo i tako su nam to ispripovijedali.

Neprijateljstvu frankista i republikanaca pridružila se na samom početku proljeća 1937. druga revolucija neizbrisivih posljedica. Izbio je rat između komunista i anarhista, drugova na istoj republikanskoj strani. Isti oni koji su zajedničkim snagama do zadnje kapi krvi branili svoje ideje od fašističke vojske rascijepili su se na dva dijela. U Kataloniji su bjesnila dva rata. Ljevica se raskolila kao lubenica. Komunisti s Gerom na čelu i Mercaderom na začelju pokušavali su se domoći vlasti te su pokrenuli likvidacije svoje braće po oružju. Odlučili su ukloniti anarhiste i trockiste koje su optužili da su fašisti i kontrarevolucionari. Staljin je još jednom postao pokretač velike izdaje španjolskoga naroda. Njegovi su doušnici i sljedbenici procese iz Moskve prebacili u Barcelonu i postali izravno odgovorni za jednu od najvećih katastrofa u povijesti grada. Artur Ramoneda je upravo tada shvatio da je rat nepovratno izgubljen. Za sve. Tri su mjeseca prošla od njegova dolaska u zatvor, a premda mu na početku nije bilo lako, zahvaljujući uzornom vladanju i prijateljskim vezama s pojedinim zatvorenicima, zatvorenik 2003 dobio je funkciju novog tajnika ravnatelja zatvora Model. Još je jedan ključan podatak bio važan za taj prevrat u njegovoj sudbini. Dva tjedna nakon što su ga zatvorili, Artur je uspio prokljuviti kako najlakše izvući usluge od ravnatelja kaznionice i ostalih nadređenih. Svi su bili podmitljivi. Počevši s gospodinom Vicenteom Ricom. Artur je dobio zadatak izvještavati krakove o događajima van zidina; ponavljao je sve što mu je o novoj narodnoj revoluciji govorio ravnatelj zatvora. Zatvorenici su bili uznemireni pucnjevima i neprekidnom paljbom. Željeli su znati što se događa. Posebnim su kanalima dobivali ljubavna pisma ispisana nevidljivom tintom koja su donosila strašne vijesti o tijeku uličnih borbi. Tih su je pet dana, koliko je trajala Svibanjska revolucija, zatvorenici zatvora Model pratili iz sekunde u sekundu. Većina nije mogla vjerovati što se događa. Na zapovijed katalonske Vlade, koja je

u međuvremenu prigrlila staljinizam, ista ona žandarmerija koja je prije branila grad od pobunjene vojske sada se istom žestinom obrušila na rad nike anarhiste koji su joj onomad priskočili u pomoć. U Barceloni nije moglo proteći ni pet minuta da ne odjekne pokoji pucanj, a već za koji trenutak, posredstvom „Radija Mileve‚, zatvorenici bi saznali gdje se to dogodilo. Komunisti u Vladi svu su svoju energiju usmjerili na uhićenja muškaraca i žena predanih radničkoj revoluciji i odvodili ih ravno u tajne zatvore, gdje su većinu mučili do smrti. Mnoge međunarodne borce koji su došli položiti vlastiti život za slobodu likvidirali su na najokrutniji i najizopačeniji mogući način njihovi stari prijatelji i cijenjeni ratni drugovi. Drugi su nestali i o njima se više nikada ništa nije čulo. Ostali su, na sreću svih nas, uspjeli reći istinu i posvjedočiti o tom gnusnom teroriziranju. Šutnja i tajnovitost bile su smjernice koje su davali moćnici. A dok su se odvijali ti teški svibanjski događaji, novine su ili nijekale stvarnost ili glumile da ništa ne vide. U Modelu se očekivala lavina anarhističkih i trockističkih zatvorenika, ali suprotno tim očekivanjima, što je brinulo Artura, jedva da su upisali stotinu novih zatvorenika. Ta ga je vijest najviše uznemirila. Što li se dogodilo s Valentinom?

Valentina gnjevno predvodi vojsku Amazonki, oboružanih štitovima u obliku polumjeseca, i razjarena među tisućama suboraca čvrsto steže zlatni remen za mač pod golim grudima te se, ratnica kakva jest, neustrašivo suprotstavlja muškarcima.

Takvom je on vidio svoju ljubav, poput jedne od Amazonki koje je Virgilije tako lirski opjevao u svojoj Eneidi. A u tom je snatrenju tog nesretnog zaljubljenog muškarca bilo i ponešto istine. Budući da joj ni u primisli nije bilo da bi je novi krvnici aktualne vlasti mogli zatvoriti, Valentina ni na trenutak nije prestala juriti gradom, kucati na vrata

stranih konzulata i obilaziti sjedišta stranaka ne bi li ishodila pomoć i zatražila od osoba odgovornih za javni red malo razuma. Neobuzdana poput valkire bez muškarca, ni trenutka nije dvojila kojoj se strani prikloniti. Ustala je u ime žrtava i pokušavala ih zaštititi od napada te gomile divljaka. Vrlo brzo je shvatila da joj zapovjedničke moći slabe pred tom neprijeporno mračnom silom pa se tijelom i dušom posvetila skrivanju onih drugova i drugarica koji su se zatekli u opasnosti, pri čemu je u gotovo svim tim situacijama neustrašivo izlagala opasnosti i vlastiti život. Uslijed neuspjeha tog pothvata, ali ne klonuvši duhom i sa zastavom istine na grudima, uzela je pero i napisala za svoj časopis: „Dani prolaze, a silno razočarenje potpomognuto strahom počinje nam nagrizati vjeru. Institucije proizašle iz naroda i koje služe narodu neumoljivo su osakaćene staljinističkom disciplinom. Ciljevi koje smo postigli i zidovi koje smo srušili u oluji 19. srpnja sada se koriste tom borbom da bi se ponovno domogli zlokobnih uzda i biča‚. Još uplašenija za život Artura, kojeg nije vidjela od dana kad ga je dopratila do zatvorskih vrata i kad se oprostila s njim kao da će se vrlo brzo ponovno naći, razmišljala je kako mu se približiti. Preko druga iz POUM-a, s kojim je surađivala u kampanji protiv prostitucije, uspjela je svome draganu poslati poruku. „Sretna sam jer znam da si živ i zdrav‚, pisalo je na papiriću koji je ušila na stopalo vunene čarape. A na drugoj: „Doći ću te posjetiti, ljubavi moja‚.

*

*

*

Lucrecia Palop imala je sreće, ali zapravo je bilo nepromišljeno ići u zatvor Model usred svibanjskih borbi na ulicama Barcelone, dok su građani živjeli u strahu više zbog prizora koje su promatrali s prozora, nego zbog nedostatka živežnih namirnica na stolu. U zatvor je došla u proljetnoj haljini i jaknici, visoko povezanom pundžom, sa smeđom ručnom torbicom i u cipelama iz stare modne kuće El Dique Flotante koje je inače nosila na blagdan Tijelova. Put od

svoje kuće u četvrti Sarri| do Ulice Entença prevalila je pješke u rekordno kratkom vremenu za svoje godine i kilažu koju je sakrivala ispod slojeva odjeće. Bila su to vremena kad su ljudi obolijevali i umirali od hladnoće. Ne bi li spriječile tu mogućnost, žene su svoje muževe i djecu kao pomahnitale zamatale od glave do pete. Unatoč vrućini Lucrecia nije zaboravila vunenu odjeću prikladnu za svaku priliku. U limenoj je posudici nosila hranu, a u jednom od praznih džepova s podstavom od plavog baršuna nosila je očev zlatni upaljač. Izlazak iz kuće u tim neizvjesnim okolnostima, pješačenje kroz gradske četvrti zahvaćene gnjevom jer su njihovi stanovnici smatrali da je to najveća povijesna izdaja lažne ljevice prema istinskoj ljevici katalonskog naroda, bio je još jedan junački pothvat svojstven Lucreciji Palop, koja je zaobilazila barikade na svakom uglu i izmicala oružanim demonstracijama gardista bijesnih na Vladu koja se prodala Sovjetima i tako ostvarila svoj cilj. Toliku hrabrost da stigne do zatvora ipak nije skupila samo da bi posjetila Artura. U svojoj je izrazito bistroj glavi zamislila sastanak s ravnateljem zatvora, gospodinom Vicenteom Ricom, uz izgovor da mu nosi poklon koji mu šalje neka vrlo zahvalna dama. Uglađenih manira usprkos teškim vremenima, gospodin Vicente je smatrao da je obaveza svakog kavalira primiti gospode na sastanak kada to zatraže. S obzirom da je bio obrazovan za karijernog državnog službenika, u birokratskoj hijerarhiji isticao se pristojnim ophođenjem i držanjem. Doista, njegovo je ponašanje imalo više sličnosti s upraviteljem kakvog hotela nego te kaznionice. Do tog je zaključka došla Lucrecia nakon što je postigla svoj cilj. Zbog rupa u proračunu svoje obitelji ravnatelj je bio sklon laskanjima, pod uvjetom da dolaze s dobrim namjerama te osobito ako se uz njih nađe i pokoji primjereni poklon. Gospodin Vicente želio je imati čistu savjest pa ako je i uzimao mito, bio je uvjeren u ispravnost svog postupanja budući da je cilj, ako je bio milosrdan, opravdavao sredstvo. Kad bi komiteti raznih stranaka nenajavljeno došli u zatvor Model po skupine zatvorenike koje namjeravaju osuditi i strijeljati na

licu mjesta, gospodin Vicente je, tako su barem kružile glasine, riješio mnogo takvih nezgodnih situacija prevagnuvši u korist osuđenika. Dotad je zahvaljujući tom lukavstvu ubilježio sasvim pristojan uspjeh. Jedina je prijetnja postala politička policija što ju je oformila stranka koja je upravljala zemljom i, očito isto tako, sudbinom svojih zatvorenika. Nakon što je kosu zalizao s puno kolonjske vode i provukao savršeni razdjeljak na lijevu stranu te nekako prikrio onih nekoliko kilograma viška oko trbuha, ravnatelj je primio Lucreciju u svom uredu. Vještice kao da su tada bacile svoje čini, zbog čega nije naletjela na svog nećaka Artura dok je obavljao zadatke zatvorskog činovnika. „Tako je puno bolje‚, pomislila je Lucrecia kad je to shvatila. Samo bi joj upropastio dio plana. Nakon što joj je ponudio da sjedne, gospodin Vicente je upitao gospođu Palop je li se došla zauzeti za nekog od anarhista i trockista što su tih dana zatrpavali taj zatvor opasan debelim zidovima. – Ovo su teška vremena za sve nas – odgovorila je vrlo dostojanstveno. Odmah zatim ga je upitala: – Znate li tko sam ja? Naravno da znam. Kako ne bih znao, potvrdile su joj njegove oči nepristrane sove. Nije pred tom gospođom želio ostaviti dojam da blage veze nema tko je ona, iako bi mu njezino prezime posve sigurno bilo poznato, čak i kad bi samo zagrebao po površini njezinog obiteljskog podrijetla. Lucrecia je tada sugovorniku dala do znanja da za srdačno i ljudsko ponašanje ravnatelja zatvora Model zna cijeli grad, imajući na umu da je upravo on najodgovornija osoba za gomilu izgladnjelih i nevinih zatvorenika. Uvjeren da ta gospođa pretjeruje s hvalospjevima, Vicente Rico odlučio je protumačiti njezino laskanje kao pretjeranu ljubaznost. Pokleknuo je pred Lucrecijinom obzirnošću i čarima i brže-bolje joj se prostro pred noge. Sprijateljili su se nakon samo tri minute razgovora.

– Došla sam vas nešto zamoliti. Ništa što bi bilo nemoguće – rekla je Lucrecia. Ravnatelj se na trenutak uplašio da će se njezin posjet pretvoriti u moljakanje, ah odahnuo je s olakšanjem kad je čuo ime zatvorenika. – Ne strahujte – prekinuo ju je. Smjesta joj je rekao da je mladića odabrao za svog osobnog pomagača u uredu zbog zasluga za koje se izborio svojim naporima. Lucrecia nije mogla izbjeći osmijeh u znak međusobnog razumijevanja koje je oboma išlo na ruku. – Nije primjereno da vam to ja govorim, ali Artur je vrlo drag i vrlo pametan mladić. Tada je ona iskoristila trenutak da ga podsjeti na Arturovu plućnu bolest koja toliko brine njegovu obitelj. – To je kao da vaš sin pati od neke teške bolesti, ne dao mu Bog takvog zla, a nađe se u istim okolnostima u kojima se našao moj nećak. Sirota djeca. Ravnatelj joj nije dopustio da nastavi tim nepredvidivim putem bliskosti i povjerenja. Zapravo je želio izbjeći osjećaj krivnje za Arturovo krhko zdravlje. Stoga je ustao, promijenio ton svog usiljenog glasa i ljubazno ušutkao svoju gošću priznavši joj kako uporno pokušava uvjeriti Artura da prijeđe u bolnički odjel, ali da on odbija tu povlasticu. Rekao je da je njezin neustrašivi nećak spreman otići onamo samo na tretmane za pneumotoraks. – Bolje i to nego ništa – odgovorila mu je. Zatim je izvadila limenu posudicu iz ručne torbice i odložila je na ravnateljev radni stol. Polovica jedinog pileta iz kokošinjca kuće u Ulici Anglí dobila je novog vlasnika da njome omasti brk. – Uzmite, i vašoj je obitelji potrebna – bile su zadnje riječi koje je izgovorila prije nego što se oprostila s njim. Vicente Rico ljubazno joj je predložio da ga čim prije ponovno

posjeti. Ona mu je odgovorila zagonetnom šutnjom. Nije mu rekla ni hoću ni neću. Već će vidjeti. Zasad je u džepu sakoa zadržala zlatni upaljač svog šogora Antonija Ramonede. Lukavica je znala da kad nesretnika nevolja snađe dvaput, snaći će ga i treći put. Bila je spremna.

*

*

*

U zatvorskoj prostoriji za razgovor, pred lakovjernim i bezvoljnim pogledom nećaka Artura, Lucrecia je bez suza plakala koliko god joj je njezin pristojni odgoj dopustio da to čini u javnosti. Razgovarali su o obitelji i koliko je važno davati značaj svemu što je dobro, a zaboraviti što je loše. Imali su sreće što su živi, zasad. Razgovarali su o novom teroru koji je zahvatio zemlju te o pozitivnim i negativnim posljedicama najnovijih promjena. Razgovarali su i kako se bliži kraj rata. Kao prava demokratkinja, Lucrecia je vjerovala da će ih Francuska i Engleska spasiti. „Ne budite tako sigurni u to, tetko‚, upozorio ju je Artur. Razgovarali su o uspješnoj izgradnji protuzračnih skloništa u gradu. Oboje su bili ponosni na solidarnu narav Barcelonjana. Razgovarali su o gospodi Porcada i bratićima i sestričnama iz obitelji Mercader. Pobjegli su u Pariz, rekla je Lucrecia, kad im je bomba pala na stan na Aveniji Passeig de Gracia. „Svi odlaze‚, rekao je Artur. „Tko može i želi, naravno‚, pojasnila je tužno Lucrecia. Tada se sjetila da je siroti Pau Mercader, Ramonov brat, kojega je vlastita majka za kaznu zbog vojnog neposluha poslala u Madrid, poginuo pod tenkom. Jadno dijete, i on. Zašto uvijek pravedni plate za grešnike? Sporazumno su za kraj ostavili najvažniji dio tog susreta. – Valentinu viđamo rijetko. Puno manje nego što bismo željeli – rekla je. Oboje su znali koji je tome razlog. Bila je vrlo zauzeta neredima nastalima uslijed svibanjske pobune i neumorno je pomagala pojedincima pod udarom terora novih zapovjednika. Govorilo se bez

ustezanja o uhićenju i nestanku velikana anarhizma, poput Andreua Nina ili brigadista Kurta Landaua. Lucrecia je priznala da je i Valentina u opasnosti. – Namjeravam pobjeći odavde i pružiti joj zaštitu – šapnuo je Artur na uho svojoj tetki. Ona ga je zamolila da to nipošto ne čini. Ne bi li ga uvjerila da je to ludost, obećala mu je da će ga Valentina posjetiti narednih dana. – Poznaješ me – rekao joj je. – Ostvarim sve što obećam. Na tom je nepristupačnom mjestu, sa zlokobnim rešetkama iza kojih su zatvorenici pokušavali utješiti svoje neutješne obitelji, bilo teško prihvatiti da život ide dalje kao i prije, uz svakodnevne boljke, bojazni, žrtve i strahove. Lucrecia je iskoristila priliku što je tako blizu svome nećaku da mu dodirne lice i doturi mu zlatni upaljač njegova oca umotan u komadić tkanine. – Tvoj je – rekla mu je. – Čini s njim što ti je volja. A razgovor s gospodinom Vicenteom Ricom lukavo mu je prešutjela. Prije nego što je otišla, primakla je usne obrazu svog nećaka, ali nije ga poljubila. Svakom mladiću koji je pustio bradu već je odavno odzvonilo.

*

*

*

Čim je Artur doznao da rođaci smiju posjećivati zatvorenike u odgovarajućem terminu, prisjetio se one rečenice ruskog pisca koji je rekao da je sreća kad čovjek zna cijeniti ono što ima i kad ne priželjkuje previše ono što nema. Posjeti u prostoriji za razgovore i pošiljke hrane koje bi im u pravilu donosili doveli su do neke vrste švercanja od kojeg su korist uvijek imali kažnjenici. Oni koji su imali najviše, podijelili bi svoj dio s onima koji jedva da su dobivali porciju hrane iz menze, uvijek

oskudnu i nekvalitetnu. Ali najmlađi, najosjećajniji i najstrastveniji zatvorenici bi, umjesto hrane, prvo iznašli načina zagrliti svoje djevojke. Nekada bi poslijepodne, s proljećem kao ukrasnom pozadinom, ta mračna i turobna prostorija za razgovore poprimala boju i izgled uličnih platnenih tendi za zaštitu od sunca. Mnoge su djevojke dolazile s provokativnim nakitom ne bi li tako razveselile svoje momke. Neke bi donijele i fotografije svojih prijateljica da razvesele one usamljene zatvorenike bez igdje ikoga. Valentina Mur je u svoj prvi posjet zatvoru došla u velikom stilu. Odjenula je strogu crninu, poput ožalošćene udovice. Ali u dubini duše bila je nečista, a grimizne su joj usnice bile otporne na plakanje i jadikovke. – Ah, Arture – rekla je čim ga je ugledala. – Znaš li što govore ovi novi pape komunizma? Osvrnula se i pogledala okupljene da bi se uvjerila kako je čuju svi u prostoriji. Čuvari i zatvorenici. Obitelji i kriminalci. – Govore da smo izdajice i kontrarevolucionari. Upravo tako. Bijednici, gori su i od bijednika! On je pomislio da je njegova žena i dalje najsjajniji komet u svemiru. Poput Mjeseca, koji se doima više zlovoljnim što nas s većih nebeskih visina obasjava, tako je i Valentina izgledala važnije i gnjevnije. Uzevši je za ruku, bez namjere da uvjeri svoju dragu, Artur je morao objasniti prisutnima da u anarhističkom pokretu, unatoč čistoći ideala, ima kao i drugdje svetaca, razbojnika, agitatora i ubojica. Netko je iz druge skupine podsjetio da su mnogi članovi FAI-ja uzeli pravdu u svoje ruke i u razbojničkim bandama ubijali po selima skupine nenaoružanih i miroljubivih pojedinaca. Zapljeskali su mu. Umjesto u ljubavni razgovor, taj je posjet prostoriju za razgovore pretvorio u politički skup. Netko je na koncu mudro

odučio vratiti toj prostoriji njezinu izvornu namjenu. Ponovno su se okrenuli ispovijedima i šaputanjima. Tko je sada neprijatelj? Protiv koga su se borili? Nisu se danima vidjeli, a ona mu je imala potrebu govoriti o svojim stvarima prije nego što on krene s pitanjima. Rekla mu je da je grad umoran, ali ne i poražen. – Više ne traže mene – rekla mu je. – Problemi su daleko ozbiljniji. Svijet se promijenio. Dražesnim mu je pokretom pokazala ruke, nokti su joj bili ispucali od rada na izgradnji protuzračnih skloništa. Rekla mu je da svaki dan pristižu tisuće izbjeglica kojima grad mora pružiti pomoć. Pristizali su bez ičega. Valjalo ih je nahraniti, oprati, pružiti im krov nad glavom. Kad se umorila od pripovijedanja, a groznica njihovog susreta se smirila, obavila ga je čarima ljubavnice koja je tužna zbog razdvojenosti, nemoći i straha. Artur joj je prišapnuo da pobjegnu zajedno. Da prijeđu Pirineje. – Kao kukavice? – rekla mu je. Odmah je dodala: – Meni izgledaš jako dobro. On joj nije mogao proturječiti. Zahvaljujući slaganju s ravnateljem, nekolicinom činovnika i brojnim zatvorenicima, Artur je u zatvoru uživao zavidan stupanj povjerenja. Nikad nije ni sanjao da će tako povučen i tih čovjek kao što je bio on ostvariti povlastice kojima se sada koristio. Lucrecia ili Mercedes neizostavno bi mu dvaput tjedno donosile hranu. Liječnik odgovoran za ambulantu izrazito je pažljivo brinuo o njegovom zdravlju. Dobar je dio vremena mogao posvetiti čitanju. Unatoč tome, nije se smio zavarati tim prividom. Sama činjenica da je zatvorenik republikanske Vlade svrstala ga je među očajnike. Valentina se ponosila svojim osjećajem za stvarnost. – Takav je rat, Arture. – Da, ljubavi moja – rekao joj je. – Ali u ovom našem svi smo

jedni drugima neprijatelji. Uvjeren da je život njegove ljubavi u opasnosti, preklinjao ju je da bude na oprezu i da se ne izlaže nikakvim opasnostima. Mogućnost da izgubi Valentinu tjerala mu je san s očiju. Bilo je neosporno da katalonska Vlada, podvrgnuta sovjetskim vlastima, zatvara drugove iz anarhističkog pokreta. Čistka koju su provodili novi ministri sastojala se od likvidacija svih muškaraca i žena, bez iznimke, čija su mišljenja bila drugačija od mišljenja ruskoga diktatora. Mnoge su ubili. Druge bi strpali u zatvor na brodovima usidrenima u luci čija je jedina svrha bila produljiti popis nestalih. Nekolicina ih je uspjela pobjeći pa su sve ispripovijedali stranim novinarima. Međutim, rijetki su im novinari bili spremni povjerovati. I u tom su se ratu najbolji mozgovi svijeta svrstali na stranu pakla. U trenutku najveće nježnosti rekla mu je: – Od svega me najviše boli što ne mogu spavati s tobom. Od tog je njezinog vapaja postao bijesan, razgaljen i nemiran. Tada si je dao u zadatak učiniti nemoguće da ostane nasamo s Valentinom, uvjeren da će ljubav svladati sve prepreke. – Obećavam ti da će nam sljedeći susret biti onakav kakvim ga priželjkuješ – rekao joj je, a da nije shvatio da njegova obećanja mogu iščeznuti u fatamorgani uzaludnog nadanja.

*

*

*

Ljeto je prošlo. Jesenski i zimski mjeseci koji su uslijedili nakon progona trockista i anarhista bili su okrutno hladni i obilježeni neshvatljivo krvavim nasiljem. U cijeloj je Španjolskoj pao obilni snijeg. Ali usred sve te nevolje Artur je zauzvrat imao sreće. Dok je s drugim zatvorenicima bio u dvorištu, providnost je htjela da prepozna Carlosa d’Andradea, bivšeg druga njegovog brata Alberta iz škole kod isusovaca. Nije ga pošao pozdraviti. Prvo ga je promatrao izdaleka, ali ubrzo mu je prišao; postali su nerazdvojni prijatelji.

Ponajprije zato što su jedan drugoga trebali. Njihovo je obrazovanje bilo više od prosjeka drugih osuđenika, a njihovi su se razgovori vodili na uzbudljivim visinama na razmeđi bratske sloge i sukoba. Andrade je u mladosti objavio roman pod nazivom Lovac na žene, što je već dalo nazrijeti pustolovnost njegovog srca. Surađivao je s novinama od sedamnaeste godine, ali znao je da će mu profesionalni razvoj poći putevima različitim od novinarstva. Kao istraživač u Africi. Kao kapetan trgovačkog broda. Tko zna. Nije želio bilo što. Bio je osoba krajnosti. Putovanje s kojeg se vratio prije dolaska u zatvor moglo se nazvati križnim putem. Jednom su ga prilikom prikovali za drveni stup električnog voda. Zato što je prokleti katolik. Prvo su ga tjedan dana bičevali u čeki u Ulici Villarroel. Zato što je petokolonaš. Tako premlaćenog i izubijanog, prebacili su ga u zatvor na brdu Montjuïc, odakle je izašao, kako je on to ironično za sebe govorio, reinkarniran u divovsku uš svih ušiju. Artur ga je prvi put vidio dok je u zatvorskom dvorištu radio sklekove i gimnastičke vježbe koje inače rade sportaši amateri. Ali nisu se upoznali preko sporta. Ćelije su najčešće bile otvorene, a zatvorenici su se mogli slobodno kretati, osim onih u četvrtom kraku, namijenjenom teškim prijestupnicima. Netko je Artura odveo u ćeliju koju je Andrade dijelio s još dvama zatvorenicima: s Jacintom Rosésom, odvjetnikom, i Lisandrom Gomisom, sucem za prekršaje. Njih trojica spavala su na krevetima koje su donijeli svaki od svoje kuće. Obitelji su im imale sredstva kojima su mogle beskonačno dugo podmićivati. Ponudili su mu vuneni madrac i maleni pisaći stol. Nezamisliv luksuz za tog stvaratelja snova. Andrade ga je ubrzo podučio vještini kretanja zatvorskim krugom. Upoznao ga je sa svojom skupinom prijatelja. Predstavio ga je pjesniku Vivesu, koji je radio kao električar, i Gabrielu Apariciju, bivšem topničkom zapovjedniku koji je vršio dužnost vrtlara na stopostotno betoniranom komadu zemlje. Zatvorenici koji su imali sreću dobiti posao i neko zaduženje imali su i više mogućnosti spasiti si život od onih koji su sjedili prekriženih ruku i bez ikakvog

opravdanja kojem bi pribjegli kao zaštitnom štitu kada nova policija dođe po svoj dio osuđenika na smrt. Uslijed zračnih bombardiranja koja su nacionalisti isplanirali s podmuklim ciljem masovnog istrebljenja, zgrade su se i dalje urušavale, a nevini ginuli. Zatvorenici su bili svjesni da im život nije vrjedniji od tanjura užegla slanutka što bi ga poslužili s vremena na vrijeme. Ali gajili su svima zajedničku nadu. Od svih mogućih oblika pogibije, izgledalo je da umaći mogu samo jednome. Frankistički su avioni dobili zapovijed obratiti pozornost na svoje ciljeve. Među zabranjenim ciljevima nalazio se i zatvor Model, gdje je navodno bilo i njihovih, te nekoliko važnih tvornica čiji su vlasnici čekali pobjedu na drugoj strani podijeljene Španjolske. Svim je osuđenima na smrt, a to su bez iznimke bili svi zatvorenici, veliku prijetnju i dalje nesumnjivo predstavljala represija koju je tadašnja Vlada provodila još od slavne svibanjske pobune. Novi su komunistički zapovjednici uveli novu policijsku aktivnost zvanu Politička policija ili Služba za vojne istrage SIM. SIM je nad građanima vršila pravi teror. Njihovi su doušnici raskrinkavali, mučili i likvidirali svakoga tko se s novom komunističkom Vladom nije slagao ili je za to bio osumnjičen. U opseg njihovog razarajućeg djelovanja ušli su infiltrirani frankisti, trockistički marksisti, anarhisti i svi ostali koji se nisu s njima slagali ili su, pak, bili osumnjičeni da ne podržavaju tadašnju autoritarnu Vladu. Ta je represija i u zatvoru ostavila traga. Zatvorenici su shvatili da su mjeseci koji su prethodili pojavi SIM-a u Vladi bili milina u usporedbi sa strahotama terora čijim su prvim žrtvama postali zatvorenici osuđeni na smrt, poput Carlosa d’Andradea, znali su da im je kraj sve bliži. Valjalo im se pokrenuti ako nisu željeli umrijeti prvi. Skupina njegovih prijatelja izložila je strategije obrane. Andradeu je trebalo samo sedam dana da preuzme središnji ured u zatvoru. Taj se ured nalazio u staklenom tornju gdje su dva zapovjednika iz minute u minutu nagledala svih šest krakova, ali isto je tako taj ured bio mjesto gdje su se čuvali dosjei zatvorenika i njihovi

cjelokupni registri. U tom su se trenutku tim vrijednim dokumentacijskim blagom koristili zatvorenici Carlos d’Andrade, koji je bio osoba od ravnateljeva povjerenja, i Artur Ramoneda, u ulozi njegovog zamjenika. Boce mlijeka, maslac i čokolada koje je neki bračni par iz Londona slao u kuću u Ulici Anglí poslužili su da se Artur popne do visoke razine povlaštenoga zatvorenika, a čak su mu dopustili da u pratnji zatvorskog činovnika priđe samim zatvorskim vratima. Uspio je čak i nosom proviriti na ulicu. Nekoliko je puta pomislio na bijeg. Što ga je u tome spriječilo? One noći kad je odlučio oženiti se Valentinom shvatio je da mu jedina želja u životu ima ime. Znao je da on nju voli više pa je stoga njegova najvažnija želja bila brinuti se za nju.

*

*

*

Tih bi dana doušnici Staljinove policije pod zapovjedništvom Javiera Méndeza i kontrolom Juliana Grimaua, kojeg su zvali Moskovsko oko, dolazili u zatvorsko dvorište i odveli nekolicinu zatvorenika koje bi zatim poslali u logore za istrebljenje ili u tajne zatvore odakle je bilo nemoguće izvući živu glavu. Oni najtrezveniji preklinjali su da ih odvedu pred streljački vod. U međuvremenu se u zatvoru Model našao prevelik broj zatvorenika. Njihova prekobrojnost umanjivala je vjerojatnost odabira kad bi se pojavili doušnici, ali statistika ni na koji način nije bila jamstvo preživljavanja. Morali su se snaći. Dolazak anđela smrti bio je nepredvidiv. Kad bi nenajavljeno došli, zatvorenici bi se prestrašili i panično tražili obična i ne baš sigurna rješenja. Ali nešto je u toj strategiji „snađi se, druže‚ funkcioniralo sasvim prihvatljivo. Zatvorenici Andrade, Ramoneda, Gomis, Manolo i Perico, u ulogama činovničkih pomoćnika, osmislili su zadivljujući manevar koji im je omogućio da, barem na neko vrijeme, dobar dio drugova izbave od smrti. Počevši od njih samih. Ured u središnjem kraku pretvorio se u neslužbenu agenciju za

izradu putnih listova za spašavanje života. Iskustvo ih je naučilo da je zbog nametnutih pravila SIM-ovim agentima zabranjeno iz zatvora izvoditi zatvorenike koji obnašaju bilo koju dužnost u kaznionici. Zbog toga je gospodin Vicente, zahvaljujući urođenoj ljudskosti, iz osobnih razloga pretjeranom broju zatvorenika dodijelio zadaće i obaveze koje su nadilazile organizam kaznionice. Taj je žar pri spašavaju tuđih života odveo ravnatelja u krajnost da izmisli potpuno nemoguća zaduženja za zatvorsku ustanovu. Na njegovom je popisu bilo zaduženja od poštara do vratara preko učitelja gimnastike i vodoinstalaterskog pomoćnika. Još je samo trebao uključiti, kako su to u šali spominjali prijatelji koji su se nazivali Quijoteovcima, radna mjesta kapelana i ministranta. A zacijelo bi to i učinili da su te aktivnosti toj nasilnoj družini bile omogućene. Quijoteovci su dvadeset i četiri sata dnevno bili na oprezu, u svakom trenutku spremni pokrenuti stroj za pomoć drugovima koje bi odabrali komunistički doušnici. Onog trena kad bi se SIM pojavila u Modelu i stala urlati i tražiti jednog ili više zatvorenika, poput zvijeri bi se bacili na aktivaciju mehanizma za spašavanje. Svaki je trenutak bio vrijedan zlata. Gospodin Vicente bi ih zadržavao na dvorištu. Lisandro Gomis bi zazvonio na zvono koje se čulo samo u unutrašnjosti zatvora. Tada bi Ramoneda obavijestio Jacinta Rosésa, trkačkog asa i sprintera, koji bi otrčao do rešetke gdje bi mu Gomis predao papirić s imenima traženih zatvorenika koji bi, pak, Roses, i dalje trčeći, predao Carlosu d’Andradeu. Ovaj je imao zadatak četirima očima i sa stotinu prstiju uroniti u dosjee zatvorenika i pronaći imena traženih zatvorenika. Sljedeći bi akrobatski pothvat bio izvijestiti liječnika i bolničare da zatražene zatvorenike odvedu u ambulantu i navedu im dijagnozu za bilo koju bolest zbog koje se ne smiju kretati. Nikada ni u jednom zatvoru nije bilo toliko slomljenih stopala, nogu i ruku kao što ih je izbrojao zatvor Model u Barceloni tijekom zadnje dvije godine rata. Taj manevar, premda nije bio nesavršen, ipak nije mogao potrajati vječno pa kad su doušnici posumnjali da je

posrijedi prijevara, gospodin Vicente je smislio još jednu varku. Na trenera gimnastike, nekog pobunjenog vojnika obučenog u vojarnama u Africi koji je bio dva metra visok i dva širok, svalio je odgovornost za udarce, lomove i ostale nezgode zatvorenika, a sve zbog stroge sportske discipline tog crnca. Makjavelijevski bi doušnici nakon toga napustili zatvor mirniji i čiste savjesti jer bi mogli na nekoga svaliti krivicu za neizvršenje svoje zadaće. Ali osobito zato što bi, unatoč svemu tome, za svih svojih dolazaka ipak uvijek poveli skupinu zatvorenika i tako izvršili naloženu kaznu. Odlazak osuđenika na smrt ostavio bi Quijoteovce s osjećajem grižnje savjesti. Njihov bi trud, premda vrlo plemenit, i dalje bio obilježen nepravdom, pa čak i nemoralom počinjenim nad drugom kojeg nisu uspjeli spasiti od smaknuća. Morali bi odabrati jednog među ostalima. D’Andradeovi bi prsti u grubo odlučili tko tog dana smije izbjeći smaknuće. Artur bi se tresao dok je promatrao lica odabranih na izlazu prema ulici, u pratnji tajne policije. – To je najgore u ratu – rekao je Andradeu. – Morati odlučiti tko ima pravo na život, a tko će umrijeti.

*

*

*

Arturov plan da se nasamo nađe s Valentinom realizirao se prvi puta jednoga dana između Božića i Stare godine na pragu nove i užasne 1938. Socijalističko i republikansko srce gospodina Vicentea Rica iskoristilo je i božićne blagdane da zatvorenicima čini dobro. Nekolicini je zatvorenika dozvolio da pobjegnu kroz lažna vrata u ambulanti. A sa svojih je pet štićenika ostvario odnos koji je bio na rubu očinske ljubavi. Budući da je primijetio da imaju potrebu nasamo obgrliti žensko tijelo, pristao im je ustupiti svoj ured kao privremeno ljubavno gnijezdo, uz uvjet da im susreti ne prekorače dogovorenu satnicu. A to je bilo vrijeme poslijepodnevnog odmora nakon ručka. Ni da im napamet padne otvoreno mu govoriti o svojim

ljubavnim dogodovštinama. Artur, koji je bio ponosan na svoje bračno stanje, rekao je gospodinu Vicenteu da će u posjet primiti ženu. – Svejedno mi je, a sad briši – rekao mu je i uzdahnuo. – Ne zanima me tvoj ljubavni život i zaključaj vrata. Ured gospodina Vicentea odisao je strogom jednostavnošću kastiljskog namještaja. Glavninu prostora premazanog vapnom i s podom od crvene opeke zauzimao je rezbareni hrastovi radni stol iza kojeg su bile dvije police, četiri stolice i neki sag pristigao iz Tangiersa u pradavna vremena, vrlo koristan jer je tim nagim tijelima pružao toplinu. Artur je naučio čuvati svoju najveću žudnju kako bi joj podario najnepristojnije dodire o kojima ona nikada nije ni sanjala. Otkrio je da žene vole razmjerno potrebi koju osjećaju za smijehom, razgovorom i slušanjem. Ljubavna ih je zamka držala u zajedništvu i tišini, ali dobar bi im dio vremena predviđenog za ljubav otišao na čavrljanje i ljubljenje. Valentina bi mu pripovijedala jezive priče o pristiglim izbjeglicama iz dijela Španjolske okupiranog frankističkim snagama. Neka učiteljica koja je pobjegla iz svog sela pored Granade, María Esperanza Seco, rekla je da su nacionalisti pobili sve stanovnike u njezinom selu. I nije im bilo dovoljno pobiti ih. Nakon što su žene silovali i osakatili im tijela, spalili su ih nasred trga na očigled njihove djece i muževa, koje su pobili na kraju tog spektakla. Od svakog su grada ili naselja koje je osvojio Franco ostale tek razvaline i stotine posvuda razbacanih mrtvih tijela. Frankistički pobunjenici isticali su svoju pobjedu sijanjem leševa područjem otetom republikancima. Neka je druga žena iz M{lage govorila o neprestanoj opsadi s mora i iz zraka kojoj je bilo izloženo stanovništvo i ravnodušno opisivala zadovoljni izraz lica mornara koji su se igrali prebrojavanja poginulih dok su pucali iz pušaka. Majku Lolite Vecino, u osmom mjesecu trudnoće, ubili su jednim hicem. Njezina je desetogodišnja kći uspjela pobjeći u brda; neko je

vrijeme živjela u šikari dok je nisu pronašli neki drugi bjegunci. Lolita je od tog užasa poludjela. Mrzila je svjetlo i ljude. – Izgubili smo nešto vrjednije od slobode – rekao joj je Artur u suzama. – Ukrali su nam osjećaje. Tog je dana otišla zadovoljna, ali i uplakana.

*

*

*

Povod njihovom trećem susretu u zatvoru bila je proslava. Valentina je upravo bila proslavila dvadeset i treći rođendan. Tom je prigodom ona pokušavala razveseliti Artura obećavši mu bezbroj budućih proslava. Artura je boljelo što je tako loše izgledala. Imala je podočnjake, a lice joj je bilo sivo i blijedo. Upitao se što im donose sljedeći mjeseci. Prije svega joj je preporučio da prestane vjerovati ljudima. Zatvor je još bio zadivljujući izvor pouzdanih informacija, a taje mlada i hrabra žena što trči ulicama Barcelone srca punog dobrih namjera bila savršeno topovsko meso izdajica i potkazivača. Zaklonjena polutamom ureda Valentina se pobrinula da on ne primijeti njezinu golemu tugu. Bila je bolja ljubavnica, ako je to uopće moguće, od onih skandaloznih žena iz knjige koju je njezin otac čuvao u knjižnici. Izlizani i prljavi sag koji im je poslužio umjesto kreveta zaudarao je na blato i otpad, ali na njemu su ipak izgarala njihova ustreptala tijela obuzeta odvažnošću plemenitih i hrabrih ljubavnika. Rat im je rasplamsao žar. Tuga im je budila osjetila. Nakon vođenja ljubavi Valentina je, onako sretna što je razoružala svog muškarca, osjetila kako joj se u utrobi nešto miče. – Ovaj si put uspio, Arture. Upravo si mi napravio dijete. Nije to ozbiljno mislila, iako je Artur priznao da bi ga takva vijest razveselila. Ona je, naravno, rekla da bi to bila ludost. On se radije nasmijao. Ona je bila uporna: – U tako užasnim okolnostima poput ovih, maštanja i snove bi

trebalo zabraniti. Poslije je zaspala uz njega, ušuškana u sivu jaknu koju je uvijek nosila. Bili su toliko mršavi da su tako zagrljeni jedno uz drugo izgledali kao jedno tijelo.

*

*

*

Sutradan ujutro, dok su sirene najavljivale novo bombardiranje grada, Valentina je svoju mučninu pripisala gripi. Iskočila je iz kreveta kako bi čim prije stigla u sklonište. Na par koraka do Ulice Salmerón dvaput je povratila. „Sigurno zbog gripe‚, ponovila je samoj sebi, uvjerena da se bolesti i mučnine mogu ubiti mislima kao pucnjima. Ljudi oko nje gurali su se poput domaćih životinja stisnutih u kolima na putu prema klaonici. Neka su djeca spavala u majčinom naručju. Druga su, većina njih, neutješno plakala. Tada je živjela sama. Na samom je početku zime donijela odluku da će majku i Franciscu poslati u Vallfogonu de Riucorb, selo u pokrajini Tarragona odakle su bili njezini baka i djed po majčinoj strani. Ne bi li ih na to nagovorila, rekla im je da je spremna poći za njima čim se one smjeste u kuću tetke Raimunde. Zatim im je poslala pismo u kojem im je prenijela ono što bi ih najviše moglo zanimati: „Toplo sam odjevena i dovoljno jedem‚. Ali istina je bila da je tri tjedna zaredom povraćala žuč. Hrana koju su joj davali u menzama za izbjeglice gadila joj se. Na koncu, kad su joj se zbog posta pomiješali san i java, odlučila je učiniti ono najpametnije. Otišla je u kuću u Ulici Anglí. – Jesi li gladna? – upitala ju je Catalina čim joj je otvorila vrata. Otkad je čula priču o Arturovom neurednom vjenčanju, bez kapelana, križeva i kumova, odlučila se toj nedavno udanoj ženi obraćati na ti jer ju je ona tako zamolila. – Jako je ukusno, Catalina – rekla joj je pred tanjurom juhe koju joj je poslužila.

Već preko mjesec dana nije okusila toplog obroka. Dok je polagano jela, uživajući u svakom zalogaju povrtne juhe s rezancima, odlučila je da bi bilo glupo da je svlada tijelo poput njezinog, naviknuto na hirovitost i žilavo preživljavanje. Lucreciju Palop silno je obradovalo što im je došla u kuću. Namjeravala ju je nagovoriti da se preseli k njima, ali iz poštovanja prema Valentininom načinu života nije joj se usudila to spomenuti. Promatrala ju je radoznalo kao kakva mudra i oprezna rodilja. Dok je razgovarala s njom i promatrala je kako s užitkom jede, obratila je pozornost na njezin tupi pogled svojstven ženama koje muče nesanica te čežnja za morem i lebdenjem u prostoru. Ponovno je potražila Valentin in pogled i zarobila ga na trenutak. Tada je shvatila što se događa. Još je jednom sačuvala tajnu samo za sebe. U prvi se mah uplašila. Poslije je svim srcem zaželjela da se dogodi čudo. U potpunom skladu sa svojom praktičnom i predostrožnom naravi, misli joj je zaokupio niz obaveza koje su bile pred njom. Košara za novorođenče koju će pripremiti da nitko ne vidi. Dosjetila se kako će hraniti Valentinu, a da joj se ona ne osjeća dužnom. Pronaći će načina da joj u stan u Ulici Gran de Gracia odnese posudice s hranom dok bude odlazila u posjet u zatvor Model. Bude li barem jednom dnevno dobro jela, smatrat će se sretnom. Unatoč svemu tome, nije ju pustila da ode prije nego što je zamoli da se preseli k njima. – Reci mi da hoćeš – bila je uporna iako je znala da u tome neće uspjeti čak ni uz Mercedesinu podršku. Nakon nekog vremena, poslala ih je da udahnu malo svježega zraka na njenoj omiljenoj klupi u Ulici Rambla de Catalunya. Otišle su onamo samo da udovolje tetkinom hiru. Večernja hladnoća i neki vulkanski oblak tuge obavio im je tijela klonula poput razbijenih figurica. Od onih barova i kafića prepunih gostiju i ideala ostali su još samo zastarjeli ukrasi i uspomene na imena lokala na obješenim

pločicama. Zahvaljujući daru za razotkrivanje tajni, Valentina je za samo dvije minute shvatila da je Mercedes zaljubljena u Ramona; suprotno tome, trebalo joj je preko sat vremena da dozna gdje se trenutno nalazi. Tvrdila je da kruže različite priče gdje je. Više nije primala njegova pisma. Ni ona službena ni ona šifrirana. Sigurna kao nitko drugi da ljubav ruši sve prepreke, ubrzo je zaključila da bolesnici u bolnicama mogu biti dragocjen izvor vijesti o poginulim vojnicima i onima koji su još na bojištu. Mercedes se lukavo koristila svojim kontaktima s pacijentima ne bi li tako saznala kuda se kreće Ramon. Mercader je bio vrlo poznata osoba na bojišnici. U Guadalajari su ga nadređeni promaknuli na položaj zapovjednika Pete pukovnije. Govorilo se da je spasio živote svojih tako što je nožem izbo neprijateljskog vojnika. S vremenom se prometnuo u zvijezdu bojnog polja. Mnoge su žene odlazile na bojišnicu vidjeti one najhrabrije, među kojima i Ramona Mercadera, ulaštenih kožnih čizama, bijelih zuba i vojničke odore koju je održavao besprijekornom usprkos pucanju i neimaštini svojstvenima svakom ratu. Bitka kod Guadalajare bila je velika pobjeda republikanskih postrojbi. Prvi su put postrojbe nepobjedivog Mussolinija bile poražene. Republikanski su vojnici, malobrojni i loše naoružani, na otvorenom bojnom polju uspjeli poraziti vojsku od osamdeset tisuća ljudi, većinom Talijana, naoružanu najrazličitijim oružjem. Ta ih je pobjeda osokolila. Zarobili su nekoliko vojnika, a jedan od njih, usprkos teškom zdravstvenom stanju, ispripovijedao je Mercedes o Mercaderovim odličjima i lovorikama. Međutim, proširili su se i neki drugi glasovi o Mercaderovom nestanku s ratne karte razorene Španjolske. Posvjedočene su informacije govorile da je Staljin Ramona Mercadela, za nagradu za junačko držanje, pozvao u Moskvu na neophodnu obuku kako bi postao važni doušnik u službi sovjetskog socijalizma. Mercedes nije znala u što vjerovati. Proširio se glas da više nitko na republikanskoj strani ne vjeruje u pobjedu revolucije, a oni najsmjeliji optuživali su drske povjerenike katalonske komunističke

stranke za bijeg u inozemstvo u najosjetljivijem i najopasnijem trenutku sukoba. – To je užasno! – zaplakala je. – Užasno! Užasno! Valentini se Mercedes učinila silno neutješna, suosjećala je s njom. Podočnjaci su joj se urezali u lice poput zavoja. Bila je raščupana. Osim toga, pušila je kao hipnotizirana dimom. – Kao što kaže tvoj brat Artur – protumačila je – mnoge kukavice bježe iz Španjolske i ostavljaju svoje drugove gladne i bez zaštite. Mercedes je zasmetalo takvo tumačenje. Bio kakav bio, ona je još voljela svog bratića. Koliko god sebična i začudna bila njegova šutnja, nitko nije dovodio u pitanje Ramonovo junaštvo. Pisala mu je nježna pisma, a on je bio jedini muškarac koji ju je razumio. Tog dana nije rekla Valentini što zna o njemu i njegovoj pustolovini u Parizu s mladom Francuskinjom koja je izgledala poput učiteljice, a zapravo se nedolično ponašala. Neke duboko skrivene priče nikome nije smjela povjeriti. Samoprijegor i tankoćutnost kojima je pristupala zadaći bolničarke pomogli su joj da suosjeća s ranjenicima u teškim okolnostima, zbog čega su joj oni pripovijedali o sebi. Bili su to većinom mladi vojnici amputiranih udova i bez ikakve nade u preživljavanje. Ona im je pružala sestrinsku utjehu. Neki su postali jedna od onih bezuvjetnih ljubavi čiju će uspomenu čuvati zauvijek. Jedan od njezinih miljenika pristigao je u bolnicu jedne olujne noći. Došljak je bio sam i gol. Liječnici su mislili da je mrtav. Ona ga je upitala čuje li je, a on joj je odgovorio da je samo želi slušati. Nježno mu je oprala cijelo tijelo. Pokrila ga je čistom plahtom. „Pripremaš li me za smrt?‚ upitao ju je. Ona mu je odgovorila da je to obična higijenska ceremonija za početak novog dana. Poslije je sjela pored njega i pokušala mu natjerati san na oči. On ju je uzeo za ruku. Ona je njemu milovala prste. Ne očekujući ništa zauzvrat, obećao joj je da će je zauvijek voljeti. Od groznice je povremeno buncao. Ona mu je s

vremema na vrijeme mjerila otkucaje srca. On se prepustio njezinim milovanjima. Smiješio se nesvakidašnje smireno. Smiješio se njoj. Mercedes se zaklela Djevici da će biti duhovna zaručnica tog nesretnika. On ju je zatražio poljubac. Ona ga je smjesta poljubila. Na rukama je držala muškarca kojeg bi joj roditelji posve sigurno izabrali za muža. Ljubila mu je ruke i čelo. Poslije su zajedno plakali jer umiranje je kao ljubavna bol. Nešto prije zore ona mu je obećala da će ga voljeti do kraja svog života. Osim toga, ispripovijedala mu je cijeli svoj život. Izmislila ga je za njega. Život proveden u iščekivanju tog susreta. On je slušao njezina snatrenja. Kao da je cijeli život poznaje. Ona ga je zagrlila. On je nju gledao ravno u oči. Ona je legla uz njega. Dugo su se voljeli. Smireni. U tišini. „Ne vidim‚, rekao joj je prije nego što je umro. Zatim se ugasio. Čulo se njegovo zbogom. Tupi odjek u mozgu. Ona je ostala uz njega. Gola. U krevetu. Grlila je njegovo tijelo sve do smrti. Bilo je to ono najteže i najljepše od rata. Previše je mijenjao ljude. Ni Mercedes više nije bila ona lakovjerna i vesela djevojčica u cvijetu mladosti.

*

*

*

Noći 16. ožujka 1938. godine Barcelona je još bila poput bezdana mračnih ulica koji ulijeva svoje tlapnje u more svitanja. U očevoj pidžami, Valentina je pokušavala čitati knjigu pod svjetlom svijeće kad je tresak uslijed prvog topovskog udara, nakon kojeg su se odmah oglasile sirene, razbio njezin uspavani privid. Grad su ponovno napali talijanski avioni koji su održavali svoje baze na Mallorci. Tuljenje gradskih sirena, kojima se pridružilo brujanje bombi i neprekidne eksplozije, uznemirili su uplašene građane koji su istrčali na ulice u potrazi za zaklonom u protuzračnim skloništima. Neki su među njima ipak odlučili ne napuštati mjesto gdje sanjare. Kao i Valentina, izabrali su ne obazirati se na strah i nastaviti obavljati svoje uobičajene zadaće, prkoseći tako tom užasu letargijom što se iz

dana u dan gubila i iščezavala. Ali te nesretne noći bombardiranja su se ponavljala svaka tri sata i odužila su se do ranog prijepodneva. Dok je još sjedila na rubu kreveta, odlučila je ustati i kućanskim poslovima malo odagnati brige. Na tanjur si je poslužila kuhani krumpir čija se koža, tanka poput pergamenta, sporo gulila. Bez žurbe ga je zagrizla. Suze su joj se pomiješale s hranom. Inače se ne bi tako lako rasplakala. Otac joj se ponosio što je kćer odgojio strože, ako je to uopće moguće, nego što to nalaže odgoj sinova. „Bit će tako jača i sličnija meni‚, rekao si je kad joj je nadjenuo to ime, slatko i snažno u isti mah. Četvrti se napad dogodio oko sedam sati ujutro. Upravo kad je Valentina namjeravala izići na ulicu, u daljini je ugledala šest aviona u formaciji strijele kako siju projektile svuda oko sebe. Proljetno je sunce problijedilo, bilo je zaprepašteno tim nesretnim spektaklom. Dotad su se napadi uvijek odvijali noću. Time je otpočela nova i opasna etapa. Ona nepredvidiva. Jutarnji je tisak objavio broj poginulih i ranjenih i na naslovnice napisao da je Barcelona prvi grad u povijesti čije je stanovništvo postalo žrtva nasumičnih bombardiranja. Raspačivači novina urlali su da avioni Savoia lete ravno prema narodu da ga ubiju. U ulazima stambenih zgrada i na uglovima ulica ponovno su se stvorili neizbježni redovi izgladnjelih građana u potrazi za koricom kruha. Valentina je tražila skrivene znakove koji bi joj udahnuli želju za životom. Ali razaranje koje ju je opkolilo izobličilo je lice grada kojem su u neka druga vremena zavidjeli na kulturi i umjetničkim dosezima. Peti napad, od dvanaest užasnih bombardiranja koja su zadesila Barcelonu tog 17. ožujka, dogodio se nešto prije podneva. Prve su bombe pale u luku, ali sljedeće su već padale po Rambli, po ulicama oko stare gradske jezgre i po Aveniji Paral•lel. Muškarci, žene i djeca ležali su raskomadani nasred ulice. Ali čim bi eksplozije utihnule, grad bi se nakon samo nekoliko minuta nastavio gibati u ritmu svijeta koji se urušava. Ljudi bi nahrupili na ulice. Mnogi su izašli iz kuća ili s

radnih mjesta kako bi potražili članove svojih obitelji za koje su strahovali da su postali žrtve haubica. Zbunjeno i u tišini pješke su se kretali zamišljenim pravcima koje su onako obeshrabreni i izgubljeni neumorno slijedili. Drugi su smišljali besmislene putove da tom suludom danu zavijenom u crninu podare mrvicu razuma. Tako su, naprimjer, svojim poštivanjem svakodnevice prkosili fašistima i ujedno obavljali zadaće planirane za taj dan kao da se ništa nije dogodilo. Valentina je željela biti dijelom te postrojbe ljudi kojih se ništa od svega toga ne tiče. Hodajući prema centru grada, nailazila je na skupine pojedinaca i cijele obitelji koji su pokušavali pobjeći od bombi. Kretali su se u smjeru brda Tibidabo s ciljem da žive pod vedrim nebom, ispod mostova i borova, ali daleko od fašističkog nasilja. Svima je bilo jasno da je neprijateljev cilj uništiti civilno stanovništvo, stoga se svatko pokušavao snaći kako je znao i umio. Došavši na Aveniju Gran Via, stanje u gradu je odavalo dojam da se sve vratilo u normalu. Tramvaji i autobusi vozili su preko cijelog grada i prevozili ljude koji su izlazili s posla i vraćali se kući kako bi pristupili ritualu obiteljske večere. Bili su to isti oni ljudi koji su dva sata prije bijesno podigli glas protiv sveg tog užasa i požrtvovno pomagali žrtvama zadnjeg bombardiranja.

*

*

*

Valentina Mur surađivala je s drugim kolegicama iz organizacije u redakciji časopisa za koji je radila. Upravo je onamo krenula. Bile su tjeskobne i bijesne. Zamolile su je da sjedne i nekoliko minuta razgovara s njima. Upitala ih je smije li otvoriti prozor jer ju je uhvatila neka lagana vrtoglavica. Ponudile su joj konjak. Ona im je rekla da želi nešto drugo. Dale su joj vode sa šećerom da se ne onesvijesti. Čula je kako netko govori da mu je majka potpuno posijedila od straha zbog zadnjih bombardiranja. Iako joj se i dalje vrtjelo u glavi, oprostila se s njima uz ispriku da ima službeni

sastanak. Izašla je na ulicu i ušla u kafić u Ulici Casp. U isti onaj restoran gdje su junaci 19. srpnja proslavili pobjedu nad pobunjenim vojnicima. Još se jednom uz silni napor pribrala da se ne sruši. „Koliko sam se promijenila‚, pomislila je. Kroz glavu joj je proletjela misao kako bi morala otići k liječniku. Ali ipak je odlučila sjesti za stol kako bi malo prolistala dnevne novine. Uvodnik je zračio optimizmom: Ti neshvatljivi divljaci ubojice misle da tako mogu dobiti rat, a zapravo će ih pregaziti vlastiti postupci. Neće pobijediti. Ne mogu pobijediti jer ni London ni Pariz ni Washington ni Moskva neće pokleknuti pred prijetnjama tih teutonskih divljaka. Nakon ovog tragičnog španjolskog primjera, svijet čeka čudovišno ratovanje moćnim avionima i bombama zastrašujuće snage.

Uvodničareva oštrovidnost oraspoložila ju je. Izula se i naručila svoje omiljeno piće. Prijateljice su joj trebale stići za nekoliko minuta. Govorit će im o povjerenju uz koje će im demokratski Europljani uskoro priskočiti u pomoć. Odgojili su je da mijenja svijet, a ova je bitka tek počela. Pokušat će biti na visini vlastitih očekivanja. Otići će liječniku... Iz tih ju je razmišljanja prenuo neki tresak toliko glasan da joj je umalo puknuo bubnjić. Uzastopne eksplozije nisu se razlikovale jedna od druge jer je val eksplozija razorio cijeli taj prostor koji se našao pod udarom. Tijelo joj je odbacio prema biljarskom stolu. Unatoč tome, ostala je na sjedalici, ali ljudi koji su sjedili uz prozore okrenute prema ulici pali su sa sjedalica i odletjeli nekoliko metara. Ulica je za samo nekoliko sekundi bila prepuna raščerečenih tijela. Udar je zatresao taj restoran i iz temelja iščupao vrata i prozore, koji su se za tren oka pretvorili u gomilu šute. Zasljepljujući oblak prašine ispunio je cijeli prostor i primorao preživjele da se kreću kao da su i oni poginuli. Bili su to oni koji su se uspjeli probiti do ulice, u prvi mah uvjereni da je eksplozija pogodila samo zgradu u kojoj se nalazi

kafić. Ali ono što su vidjeli vani bilo je toliko jezivo okrutno da su ostali stajati kao ukopani. Svijet oko njih se raspadao. Bilo da je riječ o živima ili mrtvima. Otvorena zemlja neumitno je gutala neke od onih koji su neustrašivo promatrali tu katastrofu. Postalo je nemoguće disati. Kašljanje. Vrištanje. Jecaji. Valentina je dlanovima prekrila lice dok je prestrašeno promatrala kako se urušava zgrada pored kina Novedades i zatrpava ljude u bijegu koji su vrištali i stenjali kad su shvatili da su ostali zarobljeni između urušenih zidova. Sretnici, među njima i Valentina, pritrčali su u pomoć onima koji su se još borili i tražili pomoć. Izvlačili su ranjenike i kretali se u smjeru glasova ljudi koji su još uvijek bili pod ruševinama. Na Aveniji Passeig de Gr|cia tramvaji i autobusi do kraja su izgorjeli, a putnici u njima bili su spaljeni i osakaćeni. U tramvaju koji je stao na uglu pored kafića Valentina je jasno razaznala prijateljicu Aliciju Xicoy. Upravo u trenutku dok se spremala zakoračiti na stepenicu i izaći, pogodio ju je šrapnel: glava joj je ležala na asfaltu, a ruke i noge su joj visjele preko stepenice vagona. Oduprla se porivu ponovno pogledati lice svoje prijateljice. Mnogima je bila potrebna pomoć pa je odlučila potražiti vozila da im pomogne. Automobili i kola hitne pomoći zaustavljali su se blizu te tragedije, željeli su biti korisni u bilo kojoj zadaći: u pružanju pomoći žrtvama, pri identifikaciji tijela, tijekom prevoženja u bolnice i mrtvačnice. Valentina je s drugim dobrovoljcima veći dio dana izvlačila tijela u kojima je još možda bilo života, ali u svom je požrtvovnom trudu nailazila samo na djecu prekrivenu prašinom kao mumificirani kipovi. Vijeće pasivne obrane preko zvučnika je savjetovalo znatiželjnicima i skitnicama neka se ne kreću tim područjem. Profesionalci i dobrovoljci su, pak, bili dobrodošli. Valjalo je nastaviti uklanjati kamenje i opeku, tragati za tijelima među ruševinama i slagati ih jedno za drugim i tako se pripremiti za neki budući napad. U nekom trenutku, kad se raspadanje tijela stalo miješati s boli koja je prožimala sve oko sebe, Valentina je odlučila malo odmoriti. Nakon

svega što je vidjela u jednom od primirja, shvatila je da ništa u životu nije nezamislivo. Pogledala je gore i prestravljeno shvatila da s grana stabala vise komadi ljudskog mesa, udovi i dijelovi odjeće bez vlasnika i imena.

*

*

*

Bila je noć kad je pomislila kako je došlo vrijeme da iziđe odande i oslobodi svoje strahove. Uskočila je u kola hitne pomoći koja su u Kliničku bolnicu prevozila neku ženu koju je probo šiljak s ulične svjetiljke na Aveniji Passeig de Gr|cia i zamolila da je ostave blizu Ulice Emenda. Nije joj na pamet palo da bi u to vrijeme zatvor mogao biti zatvoren za posjetitelje niti je bila dovoljno bistre glave da shvati kako bi to mogla biti provala u kaznionicu, svojstvena kakvom samoubojici ili poremećenoj ženi. Onamo ju je odvela odvažnost njezinog bolnog i napaćenog srca. A ona se ponizno prepustila da je vodi samoća i pomalo usahnuo poriv za nježnošću. Velika drvena vrata zatvora Model bila su zaključana; dok je plakala od muke, lupala je šakama da joj otvore. Stražar je otvorio špijunku i pitao je što želi. – Istinu – rekla je – nisam došla zbog sebe, već zato što mi ništa drugo nije preostalo. Ugledavši tu neurednu ženu, njezinu poderanu i prljavu odjeću, izobličeno lice i glas koji kao da je dopirao iz samoga pakla, pomislio je da je to još samo jedna luđakinja od tisuća koje su lutale tim razrušenim gradom. Valentina se nije dala zastrašiti. Odlučila je reći istinu. – Bila sam u kinu Coliseum, gdje ima toliko poginulih i toliko su unakaženi da se nitko više nikada neće moći prisjetiti ovog dana, a da pritom ne požali što je živ. Čuvar je bio uvjeren da je došla u zatvor obavijestiti nekog

zatvorenika o pogibiji njegova rođaka. Tog se užasnog dana osjećaji nisu mogli suspregnuti. Niti je u zatvoru Model bilo uobičajeno da u tako kasni čas primaju posjete poput te djevojke. Ponudio joj je da pričeka u stražarskoj kućici dok on razgovara s nadređenima. Imala je sreće pa se pjesnik Vives zatekao pored ulaza u zgradu i ondje popravljao električne puške. Čim je ugledao Valentinu, krenuo je pokrenuti odgovarajuću taktiku za obavještavanje skupine o događajima na glavnom ulazu. U skladu s dogovorenim požurio je obavijestiti Andradea, koji je, pak, upozorio zamjenika tajnika koji je napisao žurnu dozvolu za ulazak u prostoriju za razgovore. Artura su zatekli kako čita Sto najljepših pjesama španjolskog jezika, čije su korice pocrnile od listanja. Tom je zatvoreniku, koji je bio uvjeren da će to zauvijek biti, Valentinina prisutnost bila nevjerojatno iznenađenje, ali isto tako mogla je biti riječ i o nekoj nevolji. O čijoj mu je pogibiji ili pogibijama došla prenijeti vijest? Prešao je most, spustio se niz beskonačne stepenice brzo koliko je to čovjek sporog i pomalo nespretnog hoda mogao, i bez odlaganja ušao u kabinu. Kad ju je ugledao, zaprepastio se. Lice joj je bilo čađavo, a kosa puna pepela. Morao ju je poljubiti i opipati joj lice poput slijepca prije nego što je išta upita. Ona mu se u prvi mah izmaknula, zatim se približila otvoru u kabini koliko je mogla. Po tijelu je imala krvave mrlje kao živo svjedočanstvo o žrtvama koje je pomogla poslagati jednu za drugom na pločniku avenije. Sve ostalo bile su sjene i zaborav. Dječjim je pokretom ruke sklonila kosu s lica koju je na koncu pričvrstila ukosnicom skrivenom pod kovrčama. Da on ne bi pomislio kako ga je došla zatražiti snove o ljubavi. Današnji je zadatak bio vezan uz nesigurne labirinte života i iscrpljenost tijela što ga razdiru obaveze i mogućnosti. – Čini mi se da ćemo dobiti dijete – rekla mu je još u nevjerici što pravodobnom i radosnom smatra tu vijest koju nije znala objasniti nikako drugačije nego uz bol i crni humor.

On nije čak niti pokušao zapodjenuti uzaludnu bitku uvjeravanja da dolazak djeteta ljubavi valja proslaviti kao konačnu potvrdu da će taj rat uskoro završiti. Prije svega, bio je zabrinut za njezino zdravlje. No i taj se put prevario. Muškarac raspolaže s malo argumenata kada želi uvjeriti ženu da prestane biti onom koja jest i da se pretvori u neku drugu. Izrekao joj je svoju ljubav. Obvezao se da će je usrećiti. – Zauzvrat – rekao joj je – obećaj mi nešto. Ona se pribojavala najgoreg. Smjesta ju je lišio sumnji. – Ne želim te prisiljavati na ono što ne želiš. Branila se lakomislenim argumentima o iskrenoj ljubavi koja mora biti osjećaj nepovezan s hirovima tijela. – Ne smatram se dovoljno mirnom ženom da bih bila majka – rekla mu je. – Ja sam revolucionarka. – U redu – kimnuo je. – Pokušaj živjeti neprimjetno – zamolio ju je iako je znao da je moli nemoguće. – Bolje rečeno, sakrij se – bio je uporan. – Ovaj ti to put ozbiljno govorim. Već su neko vrijeme strijeljali republikance zbog otpora sovjetskoj diktaturi. Među njima je bilo i socijalista. I dalje su se na dnevnom redu nalazila potkazivanja i lažne optužbe. Svatko je mogao biti prijavljen za bilo što. Za samo jednu je godinu tobožnja ruska pomoć uspjela ugušiti duh slobode i solidarstva svojstven duhu Barcelone. Bio tome razlog što ju je zatekao u trenutku slabosti ili, pak, njegov odmjeren i strastven pristup, Artur je na koncu dobio Valentinino svečano obećanje da će se pritajiti. – U pravu si – rekla mu je. – Žena buntovnica ne može izložiti svoj život kukavicama. Ta ih je primjedba oboje nasmijala. Ona sama je priznala da je i dalje u čudu što ga toliko voli. Bilo joj je teško zaspati bez njegova

zagrljaja te ga je pitala zašto je voli više od ikoje druge žene u životu. – Zato što sam siguran da ćemo ti i ja umrijeti zajedno – rekao joj je. A ona mu je, onako lakovjerna po prirodi, povjerovala.

*

*

*

General Vicente Rojo, zapovjednik Stožera oružanih snaga Republike, dijelio je sa zatvorenikom Arturom Ramonedom sličan pogled na život, odanost i smrt. Vezivale su ih važne podudarnosti na osobnoj razini. Demokratski osjećaj dužnosti. Zajednička strast: obitelj. I narav ukotvljena u jednostavnost životnih stremljenja. General i zatvorenik nisu se poznavali niti je postojala mogućnost da se ikada susretnu, osim ako kakav preodvažan pisac romanesknih maštarija ne pruži obojici priliku da im se u vihoru rata životi isprepletu. General, visok i stasit, ohola brka, uglađenih manira, do kraja proračunate i strateški nastrojene inteligencije, nadaren gotovo proročkim pogledom na taj oružani sukob, u tim je trenucima pripremao napad svojih postrojba u bitci kod rijeke Ebro, najkrvavijem i najduljem napadu tog rata u kojem je na kocki bilo posljednje uporište demokracije protiv fašizma. Poznat po hermetički zatvorenoj i šutljivoj naravi, Vicente Rojo nije volio uzalud trošiti riječi. Bio je oprezan u taktičkim potezima i nepotkupljiv u etičkim i vojnim načelima. Nije imao ljubavnice. Nesvakidašnje za njegovu razinu. Nije spletkario ni iznevjerio svoje ljude. Isto tako nisu mu se pripisivali nikakvi zločini ni spletkarenja kako bi se proslavio. Nije imao ni ratnih rana kojima bi dokazivao svoju neustrašivost. Svojim je postrojbama naložio da se prema narodu odnose s dužnim poštovanjem, neovisno o strani na kojoj se nalaze. Isticao se privrženošću zakonima demokratski izabrane vlade. A kao vrhunac

svega, osim što je bio uvjereni republikanac, bio je i praktični vjernik. Arturu Ramonedi je general Vicente Rojo, nakon Aleksandra Velikog, bio osobni junak. Bitka kod Ebra vodila se već mjesecima pa je general, zbog opasnosti da dođe do nepovoljnog raspleta za Republiku, neprekidno izvještavao o slaboj naoružanosti, istrošenosti topništva, gubicima zrakoplovstva i poteškoćama za mornaricu. Svaki je dan pisao o razvoju događaja, izbjegavajući svaki oblik obmane i prijevare: „Unutrašnje borbe koje podrivaju stranke utječu na zapovjednike, povjerenike i jedinice koje svakim danom pokazuju izraženu političku naklonost ovoj ili onoj ideologiji. Katalonija je završila pod opsadom i strahuje se od razornog udara frankističke vojske‚. General je istaknuo: „Za Kataloniju, za Španjolsku, za našu nezavisnost! Naprijed, samo hrabro, u napad!‚. No Rojova energičnost nije bila dovoljna za pobjedu. Razmišljao je. Promišljao. Mozgao. Kao zapovjednik Stožera proučio je moguće načine na koje bi obranili duh revolucije. „Nije sve izgubljeno‚, napisao je. Jer prije nego što prijavi neuspjeh koji je prijetio izmorenim postrojbama Republike, general je odlučio sprovesti u djelo jednu namjeru. Državnu tajnu. Odlučio je pokrenuti rat protiv Hitlera. Nakon što se demokratska Europa pokazala ravnodušnom odbivši pružiti pomoć zemlji koja se našla pod fašističkom čizmom, general je predložio zračni i morski napad na njemačku naciju. Njegov mozak briljantnog stratega znao je da će Hitler, kad shvati da ga napadaju, odgovoriti otvorenim ratom protiv Španjolske pa će tada demokratske zemlje, zbog slabosti Republike, morati intervenirati, što će se na koncu pretvoriti u međunarodni rat u kojem će Španjolska moći računati na Francusku i Englesku kao saveznice. General Rojo je znao da je njegov plan jedina mogućnost koja preostaje Španjolskoj da se oslobodi fašizma.

U zatvoru Model znalo se sve. Zatvor je i dalje potajno propuštao vijesti. Tajni podaci o sporazumima i nesporazumima tijekom ministarskih sastanaka kružili su unutar zatvorskih zidova poput šifrirane serenade koja je stizala do zatvorenika svih političkih svjetonazora. Artur Ramoneda, pritajeni optimist, radije je vjerovao u skriveni generalov plan nego da se preda malodušju koje je zavladalo stanovništvom Barcelone. Mišljenje javnosti, izmučene umiranjem, izgladnjele i ravnodušne prema vlastitoj političkoj sudbini, priklonilo se, kad su bili primorani odabrati između Frankove ili Staljinove pobjede, onoj prvoj uz slabašnu nadu da će im budućnost tako biti ljepša i podnošljivija. Rojov je plan mogao biti posljednja nada za Republiku. Izravni napad na Hitlera, kako ga je isplanirao general, na čudesan bi način promijenio povijest Europe, ali kao i mnoge druge političke pogreške, i taj se mogući uspjeh generala Roja sveo na izblijedjelu tintu u hemerotekama.

*

*

*

Valentina Mur je ispunila obećanje Arturu da će se čuvati, zbog njega i zbog djeteta kojeg čekaju. Dvaput je tjedno odlazila u kuću u Ulici Anglí, gdje bi joj pripremili ono malo hrane što su je žene uspjele pribaviti nakon dugotrajnih čekanja u noćnim redovima, s krivotvorenim iskaznicama za točkice za hranu i drugim smicalicama u kojima se Catalina dobrano isticala. Kada bi na red za objed došli makaroni bez umaka, večera bi se pretvorila u gozbu. Žene iz kuće sjele bi uz nju da bi je mogle promatrati dok jede. Jer najčešće bi se ispričale Valentini da su jele prije nego što je ona došla; tako bi onih nekoliko listova blitve, koje bi joj skuhale s više ljubavi nego dodatnih priloga, bili samo za nju. Valentina je primijetila da je Lucrecia Palop odsutnija nego inače. Ljeto je bilo na pragu, a ona je postala sve više opsjednuta odlascima u šetnju s njom i Mercedes, stoga bi ih nagovorila da

prošeću do one rasklimane klupe u Ulici Rambla de Catalunya, gdje bi sjedile i promatrale kako bogati kupci, većinom dužnosnici novoizabrane Vlade, piju orxatu u slastičarni La Jijonenca dok ih one promatraju i izgaraju od zavisti. Kad bi im se Lucrecia Palop pridružila u šetnji, trudila bi ih se zabavljati raznim pričama iz obitelji, uključujući one o rođenjima, vjenčanjima i sprovodima, začinjenim maštom svojstvenom takvim gospođama kojima je samački život još samo jedan povod za njihova čudesna i beskrajno duga pripovijedanja. Loša politička situacija za Republiku, uz sve jasniju prijetnju pobjede frankista, okončala je tajne susrete zaljubljenih parova u uredu ravnatelja zatvora gospodina Vicentea Rica. Tom je prigodom, nekoliko mjeseci nakon onog turobnoga dana talijanskog bombardiranja, Valentina otišla posjetiti Artura odjevena kao žena, kako je to voljela naglasiti kada bi pažljivo izglačala odjeću, namirisala cijelo tijelo i dugu kosu nakovrčala viklerima da dobije savršeno valovitu frizuru. Tada je već zbog sedmomjesečne trud noće prihvatila poziv preseliti se Ramonedovima. Glavni razlog koji ju je na to ponukao bilo je Arturovo uporno nagovaranje, koji ju je iz zatvora izvijestio da nacionalisti svakog časa trebaju ući u Barcelonu, što je bila povjerljiva informacija od životne važnosti za njegovu ljubavnicu anarhisticu. Radijski valovi su, mjesec dana ranije od uobičajenog, neprestano puštali božićne pjesme kao dokaz koji potvrđuje da je pobjeda na pragu. A u kući u Ulici Anglí radioaparat je u blagovaonici zauzimao sveto mjesto i bio je skriven. U zatvoru Model već je postalo prošlost ono optimistično razdoblje kada je svatko mogao potkupiti službenike poklonima, lažima pa čak i ponekom srcedrapateljnom suzom. Na zapovijed nove komunističke vlade, zatvorenici su trebali ostati zatvorenima u ćelijama ne bi li se tako izbjegla njihova pobuna. Satnica posjeta u prostoriji za razgovore slijedila je strog i neumoljiv raspored mogućih susreta zatvorenika i njihovih rođaka. Ambulanta, koja je nekoć bila poput ispušnog ventila, više nije bila sigurno mjesto za zatvorenike.

Čuvari bi svaki oblik spletkarenja prozvali veleizdajom koja iziskuje neposredno izvršenje smrtne kazne. Mnogi su se zatvorski problemi rješavali mecima. – Budimo realni, Arture – rekla mu je Valentina. – Zatvor je bačva baruta. Moraš pobjeći. Pomoći ću ti. Šaptali su si na uho. Ne samo zato da ih čuvari ne bi čuli. Činili su to jer im se žurilo zadovoljiti svoje erotske potrebe. Umjesto da joj dosađuje svojim čemerom i patnjom, kojih su već bili i više nego siti, Artur joj je govorio o ljubavi. Pobjegao je u maštu u kojoj su do kraja života ostali zajedno. Prisjetio se vremena provedena u golubinjaku, kad su se voljeli slobodno i sretno poput bezbožnih ptica. Milovao joj je trbuh. Neko su se vrijeme zabavljali birajući imena sinu ili kćeri koje su čekali. Nasmijavao ju je do suza sve dok se ona naglo nije uozbiljila. Preostalo im je još samo nekoliko minuta od onih trideset predviđenih za razgovor. Valentinu je počela brinuti njihova razdvojenost. Ljubavnik joj je izgledao bitno lošije nego prije. Mršavije nego prije nekoliko mjeseci te pomalo izgubljen jer tuga magli oči, a Arturove, onako kratkovidne, promatrale su je kroz rešetku i podsjećale je na oči izmučenog i zabrinutog puža. Ipak, rekla mu je da joj je zgodan. Bila je ponosna zato što nikada nije upoznala privlačnijeg muškarca ni tako spremnog na ljubav s njom, uz onu njegovu čudesno vještinu zavođenja. „Kao da si došao s nekog drugog svijeta‚, rekla mu je. On je prihvatio njezino udvaranje. Barem se mogao uvjeriti da je i dalje lijepa i odvažna kao i uvijek te da se želi popeti na vrh svijeta. Pomislio je da joj on nije potreban za život. A taj ga je zaključak gotovo umirio. Shvatio je da njegova smrt ne bi bila odlučujući čimbenik za Valentinin spas. Znala bi kako se snaći bez njega. Kad bi se dogodilo obrnuto, on ne bi mogao preživjeti bez nje. Bilo mu je drago što je upravo to jedna od prednosti snažnih i pametnih žena u odnosu na muškarce. Nikada oni neće biti toliko važni u njihovim životima kao što su to one bile spremne ustvrditi.

Bio je to ljubavni susret urešen svečanošću dodira i pokreta svojstvenih velikim i bezvremenskim ljubavima. Budući da im je zbog udaljenosti i rešetki seks bio uskraćen, sjedinjenje njihovih duša dosegnulo je čarobne vrhunce. Nekoliko riječi razdvojenih znakovitim šutnjama, poneki pomno odabran izraz lica što bi ga jedno drugome uputili imali su daleko snažniji učinak od povjerljivih razgovora i erotskih igara o kojima bi također s vremena na vrijeme maštali. Prinudna udaljenost zbog koje su patili bila je silno dragocjena za taj žar u kojem su izgarali dok su svoju patnju pokušavali ublažiti suzdržavanjem i pogledima. Iskreni se ljubavnici ponašaju slično hrabrim vojnicima bačenima u vatru i poslanima na intenzivne pripreme za borbu i obranu od nevolja. A kad svega toga nema, nastoje ih izmisliti. Ne podnose neambiciozne planove. Premda je bila feministica i zagovornica slobodne ljubavi, Valentina je svoje srce podredila snazi tog reinkarniranog Romea što bi pao u nesvijest svaki put kad bi ga ona zagrlila ili mu se nasmiješila. – Obećaj mi da ćeš na najmanji znak opasnosti pobjeći u Francusku – preklinjao ju je dok su se opraštali. A Valentina, budući da joj se svidio taj izazov, obećala mu je da hoće.

*

*

*

Rat u Kataloniji bližio se kraju, a u zatvoru na sigurnome nisu bili ni zatvorenici ni čuvari ni zidovi kojima su bili opasani. Uz strah, zbunjenost i očaj ta je razorena Barcelona, pod Vladom na čijem je čelu tada bio Juan Negrin, i dalje tragala za samoubilačkim rješenjima ne bi li tako izbjegla strašan kraj. Bombardiranja nisu prestajala, a zatvor Model je svakoga trena trebala preuzeti policija SIM-a, vjerna preslika sovjetskih čeka, spremna nad zatvorenicima i građanima provoditi mučenja, tjelesna kažnjavanja i ubojstva svih oblika. Zatvori su bili dupkom puni muškaraca i žena različitih svjetonazora, od

demokrata do falangista preko cijele lepeze političara. Svi su likovi u tom ratu imali vidljive dokaze zla koje je dovelo do rata. Kako su tekli sati, zatvorenicima je preostajalo sve manje života. Zbog interesa da ohrabri komuniste iz svoje partije i uz izgovor da je broj zatvorenika prevelik te da se oni međusobno previše razlikuju, Negrínu je na pamet pala genijalna ideja da izda naputak o povećanju broja smrtnih kazni. To je bio njegov posljednji naputak prije odlaska u progonstvo. Artur je bio svjestan da je užas ondje, unutar zatvorskih zidova, ali nije pokazivao znakove da želi pobjeći. Upravo suprotno. Dok se pobjeda frankista neumitno bližila, zatvorenici su se pretvarali u osvetničko topovsko meso poraženih. U subotu 14. siječnja imao je sreće te se u prostoriji za razgovore našao s tetkom Lucrecijom. I dalje prirodno optimistična, Lucrecia Palop mu je iz kućne perspektive pripovijedala o umirućem i pustom gradu. Trgovine su bile zatvorene, a ljudi su s pokojom dekom kao jedinom prtljagom bježali u smjeru francuske granice, gdje su ih čekali snijeg i hladnoća kao velikodušni domaćini. – Kad se sve ovo jednom završi, dao Bog..., sine moj... – tako je ona tješila svog nećaka. – U ovom mi trenutku, tetko, samo preostaje čekati najgore. Tko zna hoćemo li se ponovno vidjeti. Zbog svoje mudrosti usamljene i dobrostive duše, Lucrecija nikada ne bi prihvatila tako tragično i besmisleno klonuće duha svoga voljenog nećaka. – Svi moramo umrijeti, sine moj, ali ne sada, jer moraš postati ocem. Iskoristila je trenutak dok ga je grlila da mu kroz ovratnik u košulju ubaci šogorovo nalivpero. – Zlatno je – rekla mu je. – Učini s njim što god želiš.

Poslije se, na ulici, rasplakala: krupne su joj se suze pomiješale s kišom koja je pljuštala po njoj. Natečena lica i upaljenih očiju legla je u krevet bez jela i pića, nije željela razgovarati čak ni s Valentinom, koja je još živjela u kući u četvrti Sarri| kako bi umirila i utješila te dvije žene.

*

*

*

Kad je Artur sutradan ugledao plavičasto svjetlo kroz prozor svoje ćelije, osluhnuo je neku neuobičajenu tišinu što je ovladala hodnikom kraka zatvora u kojem se nalazio. Neki nejasni znakovi, kao nepogrešiv predosjećaj, nagovještavali su dolazak mračnih dana u zatvor. Njegov tadašnji susjed u ćeliji odmah pored njegove, neki već stariji muškarac imena Calatayud, netom prije posvađao se s čuvarem u njihovom kraku zatvora. Čuli su se povici. Calatayud mu je sočno opsovao, zbog čega su ga za kaznu smjesta zatvorili u sobu za kažnjavanje, gdje su ga štakori veliki kao zečevi pokušavali ugristi dok mu je donji dio tijela ležao u vodi iz kanalizacije. Nova se formacija frankističkih aviona tijekom jutra približavala katalonskom nebu. Artur i njegovi drugovi izbrojali su devet uzastopnih bombardiranja. Zatvor Model nije bio pogođen nijednom, na nesreću tamošnjih osuđenika. Oko podneva zatvor su opkolili policajci katalonske Vlade Generalitat. Taj trenutak iskoristila je SIM te je provalila u zatvor, što je posljedično uplašilo zatvorenike. Postrojili su zatvorenike u dvorištu dok su nasilni i neumoljivi čekisti temeljito pretresali ćelije. Službenik vojne komunističke organizacije iz petnih je žila, s papirom u ruci, izvikivao u svakom pojedinom kraku imena zatvorenika koji su morali izaći da ih smjesta odvedu. Nerazdvojni prijatelji Ramoneda i Andrade bili su na istom popisu odabranih za streljački vod. Bio je to uobičajeni obred posljednjih dana. Artur je odmah otišao potražiti Andradea. Bilo bi mu lakše kad bi bio uz njega. Nije ga pronašao ni u dvorištu ni u jednom od skrovišta gdje se

obično sklanjao da odagna teške misli. Nakon što je odustao, neki neprimjetni i pritajeni sindikalist imena Montalb{n koji je imao sreće ne biti među odabranima, obavijestio ga je da je nakon jutrošnje svađe između Calatayuda i dežurnog službenika Andrade završio u ambulanti. Pošao je onamo istoga trena. Zaprepastilo ga je ono što je zatekao. Andrade je ležao na slamarici, jedna mu se noga pretvorila u magmu gnoja i krvi od koje bi se svatko naježio na sami pogled. Čovjeku zaduženom da na Andradeu izvrši kanibalsku operaciju lijeva je ruka bila u gipsu jer se sam ozlijedio. Artur nije mogao vjerovati vlastitim očima. Užasnuo se kad mu je taj improvizirani kirurg, ponosan na svoj mesarski uradak, rekao kako se sve to dogodilo. – Polegao sam ga na krevet. Zavezao sam mu rubac oko usta da nas ne ometa urlanjem. Prepolovio sam britvicu i ne oklijevajući mu dvaput zarezao nogu. Na otvorenu sam ranu izlio zdjelicu punu kaustične sode koja se pobrinula da naš prijatelj postane bogalj. Bit će potpuno beskoristan nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci. Vidjet ćemo kako će se završiti to sranje. Potom mu je predložio da jednako brzo postupi i s njegovim bedrima. Već ga je polegao na bolnički krevet kad su se u ambulanti pojavila dva čuvara u potrazi za Arturom. Nije imao vremena ni zagrliti svog prijatelja Andradea. Odlučio je da će tu posljednju minutu milosti radije iskoristiti za ljubavno pismo namijenjeno jedinoj osobi koja ga je usrećila u krevetu, u životu i u mislima. „Ljubljena moja Valentino, naša ljubav živi u pjesmama iz snova. Uvijek ću te voljeti, Artur‚.

*

*

*

Još istog poslijepodneva te turobne i ledene nedjelje mjeseca siječnja Valentina se iznenadila kad joj je čuvar dopustio da uđe u

zatvor, ne tražeći je nikakvu propusnicu, te ju je osobno otpratio do prostorije za razgovore, gdje joj je prvi put otkad je počeo rat ponudio da sjedne. Loš predznak, pomislila je. Da nevolja bude veća, frankistički su avioni neprestano nadlijetali grad, a iz prostorije za razgovore, smještene u prizemlju zatvora, čula se buka bombardiranja. Od najužasnijih strahova koljena su joj klecala tijekom desetominutnog čekanja. Čim je stigla u zatvor i primijetila da je okružena naoružanim muškarcima i tajnom policijom, shvatila je, premda to nije htjela, da neće vidjeti Artura. Umjesto njega došao je Andrade, šepao je i oslanjao se o neku sklepanu štaku. Izraz na njegovom licu u podjednakom je omjeru nalikovao izrazu lica mrtvaca i grobara. Čim ga je ugledala, prekorila ga je što na svojim plećima nosi sav bijes nakupljen od početka rata. Andrade joj je bez ijedne riječi uručio Arturovu poruku. Ali ona je odbijala pročitati ono za što je znala da joj se neće svidjeti. Spremila je papir, pogledala ga prkosno i lagano zateturala. Zatražila je da joj jasno i glasno kaže što se događa. On je bio svjestan da mora govoriti odmjereno i razborito i prenijeti joj samo dio događaja u koje su upleteni jer bi u suprotnome ta hrabra i razjarena žena u visokom stupnju trudnoće mogla pasti kao gromom pokošena na najnezgodnijem mjestu. Počeo je tako što joj je rekao da su posljednjih dana, nakon Božića, ta dva prijatelja satima zurila u nebo i preklinjala da bombe njemačkih Yonkera padnu i eksplodiraju u zatvoru pa da oni iskoriste metež i zbrku uslijed tih eksplozija kako bi pobjegli. Govorio joj je i o pismu koje su zatvorenici socijalisti i trockisti napisali vladajućima Negrínu, Azañi i Companysu, ali i odborima političkih stranaka, u kojem su za zatvorenike potpisnike tražili razinu slobode kretanja koja bi im omogućila izlazak iz zatvora kako bi mogli aktivno sudjelovati u obrani Katalonije. Rekao joj je da je Artur, što je smatrao hrabrim potezom, također potpisao to pismo. Ali ishod svega bio je

potpuni muk. Osim ravnodušnosti političara, još je jače bilo njihovo nerazumijevanje za bilo koju vrstu negodovanja ili zahtjeva koji se nisu poklapali s njihovim interesima za žurni bijeg. Silno željna da sazna istinu, Valentina mu je stavila ruku na usta. – Dobro, šuti i reci mi je li živ ili mrtav. Bila je to molba svojstvena osobi što ne prihvaća odgovore koji nemaju veze s postavljenim pitanjem. Andradeu je bilo lako odgovoriti. – Vidio sam ga kako bezvoljno ulazi u autobus s drugim zatvorenicima – rekao joj je. – Kako to misliš? Ruke su joj se tresle, a trbuh napeo, kao da je dijete koje je nosila naglo ustalo. – Mislim – odgovorio joj je – da je možda imao više sreće od mene, jer ja sam i dalje unutra. Tim ju je pomalo nesvakidašnjim riječima pokušao uvjeriti da je Arturu možda bolje nakon što ga je vojska odvela. Valentina je pokušala prihvatiti njegovo tumačenje. Željela je znati još neke pojedinosti. Prostorija je bila prazna i mračna. Andrade ju je oduvijek uspoređivao s onim ispovjedaonicama u crkvama iz koje je sirotom župljaninu jedini mogući bijeg bila pokora i kazna. Zatim joj je rekao da su nakon nespremnosti Vlade da prihvati potpisanu peticiju ponovno pribjegli naklonosti gospodina Vicentea, socijalističkog direktora zatvora Model, koji se još jednom sastao sa staljinistom Santiagom Garcésom, šefom SIM-a, kako bi ga zatražio kamione za evakuaciju zatvorenika koji su potpisali pismo. Odgovor tog ozloglašenog mučitelja uslijedio je odmah: „Tražiš me da oslobodim zatvorenike POUM-a, zar ne? E pa za njih kamiona nema. Neka ih strijelja Franco‚. Umiriti Valentinu nije bilo lako, ali Andrade se, zahvaljujući urođenoj vještini uljepšavanja tužnih priča bez pretjeranog

iskrivljavanja istine, snašao i uvjerio je kako je evakuacija Artura zapravo jamstvo da je još živ. – Razgovarajmo sad o tebi – rekao joj je. – Bježi čim ti se ukaže prilika. Ona je znala da je bijeg njezina neodloživa obaveza. Nastaviti se skrivati u kući u Ulici Anglí moglo bi prouzročiti nesagledive posljedice za obitelj Ramoneda. Morala je smisliti kako najlakše prijeći granicu jer žena koja svakoga časa može roditi čuje bolje, ali trči sporije. Pomislila je na putove duše što nam ih u teškim trenucima misli krče da nas umire, uz mogućnost da ćemo slijedeći te putove dospjeti na željeno mjesto povratka. Tko zna hoće li Francuska postati i Arturovim odredištem... – Girona će posljednja pasti. Gotovo je – rekao je Andrade. – Ali požuri, molim te.

*

*

*

Zatvorenici odabrani tijekom jutra cijelu su nedjelju proveli u zatvorskoj praonici iščekivajući noć dok su s druge strane središnjeg dvorišta strojnice bile neumorno uperene prema njima. Nakon ponoći evakuiranima su izdali zapovijed da po redu udu u autobuse, uz najozbiljniju prijetnju policajaca koja je glasila „tko se pomakne, ubijem ga na licu mjesta'. Artur se trudio ne obraćati pozornost na to neprestano zastrašivanje. U svakom slučaju, zatvorenici su znali da im nema spasa. Kao svjedoci pobuna u zatvoru nikada prije nisu vidjeli tako brojno i ozbiljno policijsko postrojavanje. Policajci i povorka krenuli su niz Ulicu Gran Via. Grad kojim su prolazili pretvorio se u neku vrstu kužnog i mračnog čistilišta. Grobnu tišinu remetila bi tek daleka tutnjava fašističkih aviona koji se spremaju za napad. Ulice su bile zatrpane smećem i izmetom. Na putu prema ulicama koje opasavaju stari dio grada nisu vidjeli žive duše, ni životinjske ni ljudske. Zgrade koje su ostale u komadu bile su

zaključane. Ostatak, tek gomila ruševina. Artur se više puta zakašljao, a njegovi su drugovi poprijeko gledali na ta kašljanja i kihanja. Kašalj je bio predskazanje neumitne i ubrzane smrti. U zatvoru je dugo učio kako se nakašljati, a da pritom drugi ništa ne posumnjaju. Ali u toj igri na putu prema tami, očajanje i izostanak Valentine nisu mu išli na ruku. Ili se pak on, već umoran od života, prepuštao smrti. Nakon što su stigli na željeznički kolodvor Estado del Nord, puškama su ih prisilili da izađu iz kamiona i da se popnu u vagon pripremljen za stoku. Tik uz tračnice i onako iscrpljenima od gladi, ti su im vlakovi bolnice, peroni pretrpani beskorisnim topovima i drugi prazni vagoni uprizorili povlačenje, umiranje i poraz. Vlak sa zatvorenicima krenuo je u osvit dana. S prvim zrakama svjetlosti neprijateljski su avioni nastavili bombardirati ruševine i ubijati mrtve. Malobrojni otvori na vlaku bili su zatvoreni i prekriveni ljepljivim trakama pa je tim patnicima tek poneki tračak svjetlosti nagovještavao svitanje novog dana. Nitko se nije želio zapitati kamo idu. Šutjeli su i bili su prestrašeni kad je vlak stao nasred polja i kad su zatvorenike prisilili da izađu na jednosmjernu prugu i formiraju četverored. Padao je snijeg. Na kosu im se uhvatilo inje. Bilo im je hladno. Bojali su se. Jeli su snijeg, jedino što su uspjeli staviti u usta tijekom dugog pješačenja na kojem su pregazili polja i brda, zaobilazili sela i tražili prečace. Nekom je čuvaru palo napamet razglasiti da će iskoristiti zarobljenike kao ljudske štitove od neprijateljskih bombi. Ako je tomu bilo tako, bilo je jasno kamo idu. Bio je to bezočan bijeg postrojbi u Francusku, gdje će jedina uloga tih jadnika biti da štite svoje čuvare.

*

*

*

Prvu su ih noć zatvorili poput životinja u skladište tvornice

kobasica. Zahvalni na tom skloništu, nemalo njih je stalo zbijati bizarne šale o mesu od kojeg će se raditi buduće kobasice i krvavice. S vremena na vrijeme u postrojbi bi bljesnuo poneki osmijeh, što bi zatvorenicima pomoglo ublažiti klonulost. Zatvorenika je ukupno bilo oko šest stotina. Artur i tri druga, uz još dva svećenika i jednog pobunjenog vojnika, odlučili su uvesti malo reda u skupinu koju su oformili. Skupilo se njih trideset kojima je na umu bila samo jedna jedina misao: pobjeći u istom smjeru kao i njihovi čuvari, ali ne dopustiti im da ih u tom masovnom bijegu iskoriste kao ljudske štitove. Nakon što su se uspjeli zbiti jedan uz drugog da se zgriju i tako provedu noć, čuli su da se na katu te stare tvornice nalaze neki istaknuti sovjetski časnici. Čuli su se strani glasovi i neprekidno lupkanje njihovih čizama. To je bila istina. Leonid Aleksandrovič Eitington, zapovjednik Državne sigurnosti, ljubavnik Caridad Mercader i Ramonov očuh, u tom se trenutku spremao pojesti hladne mesne nareske te je maštao kako će sutradan prijeći na suprotnu stranu obzora tog rata i zakoračiti u neki drugi rat, ništa manje okrutan i krvav. Artur je rasprostro deku pored mjesta gdje je ležao Lluis Canals. Kapelan je odavao znakove da je bolestan i da mu treba netko s kim bi podijelio mrvicu utjehe. – Nikad ne budi siguran da ćeš umrijeti – rekao mu je svećenik. – Ne dogodi se uvijek ono što je predviđeno da se dogodi. A ono što ne znaš, često može biti i gore od onoga čemu si se nadao. Canals, već naviknut služiti kao melem za tuđe rane, trudio se ohrabriti svog prijatelja te mu je istovremeno nabrajao razloge koji će mu pomoći da se pripremi za ono najgore. Rekao mu je da je prije četiri mjeseca morao krenuti na putovanje nalik ovome na kojem sada svi oni toliko pate. Tijekom putovanja na kojem su zatvorenici išli prema koncentracijskom logoru u Lleidi, na jednoj od željezničkih stanica jedan od njih poželio je dobaciti cvjetić nekoj djevojci koja je

sjedila na stanici u Cerveri. Čuvari su ga za kaznu ubili na licu mjesta. Ali ono najgore, nastavio je Canals, uslijedilo je poslije. Čuvari su pitali ima li među zatvorenicima koji liječnik. Ruku je digao doktor Andreu Pixot, cijenjen kao mudar i human znanstvenik. Jedan od čuvara zatražio ga je potvrdu u kojoj bi pisalo da je ubijeni zatvorenik umro prirodnom smrću. Liječnik je to odlučno odbio. Ustrijelili su ga. Nije sve završilo na tome. Canals se nagnuo prema Arturu kako susjedi ne bi čuli njegovu priču. U Lleidu su stigli na blagdan Svih svetih navečer. Sebasti{n Astorga, zapovjednik logora, osobno je dočekao zatvorenike i pozvao one koji su se osjećali bolesno da se okupe pored bolničke barake. Otišlo je njih dvadesetak. Ustrijelili su ih. Nakon toga je diktatorskim glasom upozorio njih četiri stotine, koliko ih je bilo u skupini, da će za svakog koji pobjegne ustrijeliti četrnaest zatvorenika. Neovisno o razlogu njihovog zatočeništva. Sve će ih pobiti, neovisno o njihovom svjetonazoru. Marksiste, novinare, političare, anarhiste... Na koncu je jedan FAI-jevac uspio pobjeći. Osveta se izvršila bez milosti. Pregledali su popise i prozvali sedmoricu zatvorenika koji su bili upisani prije tog bjegunca i sedmoricu koji su bili iza njega. Ustrijelili su ih. – Zašto četrnaestoricu? – upitao je prestravljeno Artur. Canals je ne trepnuvši odgovorio da je četrnaest bio broj godina koliko je imao prvorođeni sin Sebasti{na Astorge. Groznica, glad, batine i najužasnije kazne bile su kruh svagdašnji u tom logoru za istrebljenje. Nekom su studentu imena Antequera vezali ruke iza leđa i natjerali ga da klekne, nakon čega su ga prisilili da sriče deset zapovijedi, jednu po jednu. Kad je došao do pete, ne ubij, čuvari su se počeli smjenjivati u batinjanju sve dok tog mladića nisu ubili. Canals je govorio sve tiše i tiše. Sklopio je oči i pretvarao se da spava jer od visoke temperature nije mogao zaspati. Artur ga je čuo kako kašlje. Nije bio jedini. Približio mu se do uha.

– Ovo je jedina pogreška koju ne smijemo učiniti, prijatelju moj.

*

*

*

Sljedeće jutro užasan prizor povlačenja nalikovao je kraju proslave obilježene pijanstvom i razbijanjem. I čuvari sigurnosne ophodnje potpukovnika Enriquea Listera i zatvorenici iz zatvora Model odavali su dojam poraza i predaje. Taj su dan dobili zapovijed da obiđu pješice nekoliko sela sve dok usred noći, a ne okusivši ni zalogaja, nisu stigli do nadstrešnice tik do popločenog seoskog trga gdje su zatvorenici mogli leći i prespavati. Snijeg je i dalje padao. Arturova je skupina brzo organizirala prikupljanje deka kojima su se zaštitili koliko su mogli od snijega koji ih je potpuno prekrio. Izdana je stroga zapovijed da se ne pale ni cigarete ni šibice. Tako smješteni visoko, na povećem brijegu, promatrali su daleko svjetlucanje iz Barcelone praćeno snažnim eksplozijama. Grad je bio na korak do pada opsade. Taj je zlokobni prizor nekim zatvorenicima bila dobra vijest, dok je drugima nagovještavao užas. Radost je, u svakom slučaju, u tom trenutku bila jednako nedostižan dar kao i hrana koje im je također nedostajalo. Glavna cesta koja se nazirala s vrha brda bila je puna kamiona, oružja i iscrpljene svjetine koja je očajnički bježala u Francusku. Artur nije mogao prestati razmišljati o okolnostima u kojima se nalazila Valentina. Tom je cestom trebala poći, umjesto da čami u podrumu kuće u Ulici Anglí i čeka odmazdu novog režima nad poraženima. Zakleo se na ljubav. Bio je to sporazum o nadi. Obećao si je da će, budu li se izbavili iz te nevolje, svake noći zaspati u Valentininom zagrljaju. Zaspao je nakon što je odlučio da će se već sutradan vratiti u Barcelonu. Jutarnje zrake svjetlosti rastjerale su mu ljubavno snatrenje. Sve mu je izgledalo gore nego što je to zamišljao noć prije. Sve osim hrane. Zapovjedili su im da stanu u red za tanjur riže. Iskoristio je blizinu svojih prijatelja da se s njima dogovori za bijeg.

– Plan ti je pravo samoubojstvo – rekao je Pere Santamans. Inženjer po struci i astrolog u slobodno vrijeme, imao je i dara za zapovijedanje tom skupinom jadnika. Ostatku je skupine izgleda bilo jasno da će pola sata nakon što pobjegne, u slučaju da Arturu to pođe za rukom, na njega zapucati svaka jedinica u bijegu na koju naiđe na putu. Nagodili su se. Nastavit će zajedno sve dok ne prijeđu granicu. Nakon toga će se svatko pobrinuti za svoju sudbinu. Artur se složio. Samo je jedan od tih prijatelja izrazio svoje pravo da ne bude uključen u tu nagodbu. Bio je to Lluis Canals. Izrazio je želju da se vrati u Barcelonu. Nitko mu se onako bolesnom nije usudio proturječiti, premda su i dalje vjerovali da je taj plan opasan. Nitko nije mogao zanemariti da je Canals više mrtav nego živ. Željeli su vjerovati da je to jedini mogući izbor koji je preostao tom nesretniku. Složili su se da će ga pokriti. Samo je Artur vjerovao da je Canalsova odluka povezana s nekim drugim, skrivenim namjerama. Drhtali su zbog zime i snijega. Neprestano su razgovarali i kretali se da izbjegnu smrzavanje, svi osim Canalsa, koji je i dalje ležao na tlu poput klupka od vlastitih kostiju. A kad bi jedni drugima govorili skačimo, razbudimo se, samo bi Canals ostao ukočen kao balzamirana lutka. Artur je u suton ponovno podijelio svoju deku s bolesnim prijateljem. Strahovao je od nečega užasnog jer je prve sate te noći neprestano grickao nokte da ne bi zaspao. Canalsa je nakon ponoći uhvatio napad kašlja. Artur mu je rukom prešao preko prsa ne bi li zaustavio nezaustavljivi smrtni hropac svog druga. Oslonio ga je na zid dok je osluškivao glasove uzrujanih čuvara koji su tragali za izvorom te buke. Potom je začuo kako se Canals pokušava uspraviti da bi istog trena odjeknuo pucanj koji ga je pogodio ravno u lice. Srušio se poput jelena. Prestao je kašljati pa se od tog trenutka njegova agonija preobrazila u beskrajno bolno disanje. Nitko nije spavao. Svanulo je kad su podigli njegovo mrtvo tijelo. Vratili su se na snijeg. Nije bilo nikakve hrane, ali malo je njih

bilo gladno.

*

*

*

Zapovijed toga dana bila je da, nakon što se pomokre na šumskom predjelu, zatvorenici iskopaju obruč čvrst kao čelik kako bi zaustavili prodor frankističkih postrojbi. Postrojili su ih i dugo im pametovali kako će taj skromni opkop spasiti Republiku. Manje glupi zatvorenici znali su da je taj pokušaj jednako besmislen kao i pokušaj ubijanja slona vrškom igle. Unatoč tome, dok su stajali ispod borova, ni zatvorenici ni čuvari nisu mogli prestati gledati kako Francovi avioni na obzoru izvode pobjedonosne vratolomije. Odnekud je stigao neki kamion i istovario desetke pijuka i lopata kojima im se valjalo baciti na to čudotvorno kopanje. Artur je uzeo pijuk jer je pomislio da će mu možda poslužiti kao oružje. Isto tako, među prvima se popeo u kamion kojim će otići do vrha brda, ponovno blizu željezničkih tračnica. Dok se sunce svom žestinom obrušavalo na njih, a rov lijepo napredovao, neprijateljski su im se avioni približavali s istoka. Zaista je izgledalo kao da su se uputili ravno prema njima. Četa mrava koja se nastoji suprotstaviti divu, pomislio je Artur. Više nitko nije sumnjao u poraz. Bacili su oruđe. Onako neodlučni i preplašeni, nisu znali što će s rukama ni s borbenim žarom. Zatvorenici koje su zvali marksistima čestitali su onima za koje su pretpostavljali da su frankisti. Ateisti katolicima. Crveni bijelima. – Arture, vaši su ušli u Barcelonu. – To su tvoji, Manolo – rekao mu je. – Ne mogu vjerovati da i dalje ništa ne razumiješ. Potpuno svejedno! Ta je zbrka tim osuđenicima bila povod za veselje. Neki su im čuvari počeli izražavati naklonost. Drugi su ih, pak, onako zlovoljni i spremni na nasilje i dalje motrili kroz ciljnik puške. Bilo kako bilo, čuvali su ih na tom putovanju bez cilja ni

odredišta. Zapovijed o kopanju rova pala je u zaborav jer su im postrojbe nacionalne vojske prišle nadomak. Jedina policija koja je i dalje nadgledala s puškama bili su čuvari SIM-a. Uz disciplinu koju su naučili od Rusa te u strahu od odmazde, vodili su zatvorenike na tom bezumnom i nepromišljenom hodočašću samo da bi im poslužili kao grudobran pri vlastitom bijegu u Francusku. Tijekom dugog pješačenja u smjeru Pirineja nesretni je eskadron nailazio na bjegunce, a kad bi ih poslužila sreća, i na seljane spremne dati im hranu. Kad su stigli u Gironu, nije im preostalo ništa drugo nego da obustave pješačenje. Na cestu koja je vodila prema pograničnom selu Jonquera nije se moglo kročiti. Neki je čeznutljiv idealist postavio natpis s prijetećim slovima: „Tko se usudi prijeći ovu crtu na putu prema granici, izdajnik je‚. No upravo je tamo došlo do naguravanja i laktarenja tko će prvi prijeći zabranjenu crtu. Konjske zaprege, automobili puni mnogočlanih obitelji, kombiji nakrcani namještajem i kovčezima, putnici svih vrsta i društvenih staleža, djeca, starci pa čak i autobusi javnog prijevoza iz Barcelone okupljali su se ondje u nadi da će i na njih doći red da se pomaknu koji korak unaprijed. Usprkos toj vrevi sudnjeg dana Artur je nešto slutio. Ili je možda halucinirao. Usred buke kotača, automobilskih truba, vrisaka, naguravanja i razularene svjetine vidio je kako Valentina Mur prelazi most na samo nekoliko metara od mjesta na kojemu je on nepomično i iscrpljeno stajao. Viknuo je za njom. Gurao se kroz svjetinu, a bio je i spreman srušiti svakoga ispred sebe da bi je sustigao. Odustao je. U početku je vjerovao da je to ona, ali poslije je shvatio da je ukazanje njegove ljubavi i taj put bio tek plod njegova buncanja i iscprljenosti. Uskoro će zažaliti što nije bio miran kao stupić na cesti prema Francuskoj. Na mjestu susreta o kojem je sanjao. Ili o kojem je slutio, tko to zna.

*

*

*

U petak navečer netko je rekao da su prevalili više od petsto kilometara. Tako je objavio da im je bijeg uspio. Barem onima koji su još bili živi. Artura je najviše iznenadilo što su njegovi prijatelji iz skupine, osim sirotog Canalsa, i dalje ondje. Stopala su mu bila izranjavana i krvarila su kroz poderane cipele. On sam je u nekoliko prilika bio na rubu onesvještenja. Ali solidarnost te skupine bila je veličanstvena. Predvodnici ekspedicije i dalje su bili užasno okrutni. Broj zatvorenika značajno se smanjio. Tko god bi odavao jasne znakove slabosti, čuvari bi likvidirali jednim metkom. One koji su uspjeli pobjeći, a bilo ih je podosta, drugi vojnici iz sovjetskih jedinica u povlačenju ustrijelili bi na licu mjesta. U tom trenutku tog nesretnog bježanja, kad su već bili visoko na Pirinejima, više je bilo čuvara nego zatvorenika. Utaborili su se na snijegu. Taj put, i posve nenadano, čuvari i zatvorenici zajedno. Stoga su se i zajedno pobrinuli skupiti panjeve i drvo za šumsku vatru. Bilo je i onih koji su po kućama u nekom napuštenom selu uspjeli nakupiti nešto hrane. Podijelili su je kao dobra braća. Skuhali su krumpire i juhu s ostacima svinjske masti. Francuska se nalazila na tri kilometra. Nazirala su se stabla, njive i kuće. Sutradan će kročiti na strano tlo. Opustili su se jer su bili uvjereni da će prelazak granice mnogima biti spas. Ne i za Artura, koji je smišljao kako se čim prije vratiti Valentini, za koju je bio siguran da je još od pada Barcelone postala lovina frankističke Vlade. I koja je, osim toga, bila pred porodom i trebala brigu za koju se samo on osjećao sposobnim pružiti joj. Njegove namjere nisu bile sulude. Kanio je ući u Francusku u statusu zarobljenika republikanske Vlade da bi se potom vratio u Španjolsku u pobjedničkoj vojnoj odori. Naravno da je njegov pothvat ovisio o sreći koja će mu se ukazati, o točnim ili krivim informacijama koje će prikupiti Francuzi te o mogućnosti da stupi u kontakt s bratom Albertom, zapovjednikom regularne vojske. Prvi su put za svih dana bježanja uspjeli zaspati bez primisli na smrt. Nisu razgovarali da ih ne obuzme osjećaj kako vrijeme stoji. Ali

čim je svanulo, čuvari su ponovno počeli dijeliti uobičajene zapovijedi i zahtjeve. Poredali su strojnice u krug i okupili zarobljenike na sredinu. Za to su vrijeme, tik do tog apokaliptičnog prizora, neumorno odjekivali neprijateljski topovi. Zatvorenici su ponovno izbliza ugledali smrt. U vojnim je operacijama bilo svima jasno da prije nego što krvnik ispusti pušku iz ruke, znajući da je mrtav, odabire najmanje častan način odlaska: umire pucajući. Neki je računovođa iz poznate robne kuće proširio glasinu da će ih sve pobiti kao zečeve. Uzbuna je pokrenula lavinu različitih reakcija. Neki su zatvorenici molili i preklinjali da se dogodi čudo. Drugi su proklinjali i raj i pakao. – Smiješno je što mnogima neiskustvo u umiranju predstavlja poziv za ubijanje – rekao je Artur svojim prijateljima, zbunjenima što u tim kritičnim trenucima života moraju slušati gluposti tog filozofa. Osmijeh jednog od čuvara sve mu je razjasnio. Taj ih put neće kazniti smrtonosnim lijekom na koji su ih već navikli. „Ovaj put nije ozbiljno‚, predskazao je Santamans kad je shvatio da je povod tom oružanom uprizorenju žurba čuvara da se bezglavo izvuku iz tog nereda. Otuda sva ona farsa sa žurnim rastavljenjem strojnica i namjere čuvara da se priključe koloni koja se kreće prema Francuskoj. Uvjereni da će se uskoro vratiti u Španjolsku i nastaviti borbu protiv fašizma, zapovjedili su da se dijelovi rastavljenog oružja sakriju u šikaru i druga prirodna skrovišta. Samo je još nekoliko ljudi koji su bili u službi tajne policije i komunista Listera čuvalo zatvorenike sve dok, shvativši nepatvorenu radost svojih drugova, nisu odlučili da će svoje krvničko zanimanje zamijeniti drugim, prirodnijim i praktičnijim. Prodaja slobode zarobljenicima učinila se kao pravedna nagodba onima kojima je dužnost bila ubiti ih. Ovi se, pak, nisu dali moliti pa su im u zamjenu za trenutno oslobađanje ponudili satove, vjenčano prstenje pa čak i skapulare. Artura Ramonedu ta je trampa najviše pogodila. Morao je dati ono prekrasno očevo nalivpero.

Nitko nije zastao da bi razmislio kako su u toj igri progonitelja i progonjenih svi podjednako poraženi.

*

*

*

U tim je okolnostima to doista bilo tako pa čak i gore. Kad je Barcelona pala u ruke nacionalista, Valentina se odbila veseliti sa svojini susjedima anarhistima iz četvrti Gracia, ali i s katolicima iz četvrti Sarri|, ne bi li time iskazala svoje negodovanje zbog te nečasne i krvave borbe. Da ne bi vidjeli kako plače, zatvorila se u podrum, skrovište uređeno za nju u kući u Ulici Anglí, i prekrila oči neutješnom koprenom satkanom od sline i krmelja, pitajući se kako bi najlakše mogla pobjeći i čim prije se naći s Arturom. Bila su to dva plana koja su, usput rečeno, izgledala proturječno. Druga briga, osim one prethodne, odnosila se na viku ljudi koji su nahrupili na ulice u nesvakidašnjoj namjeri da što prije zaborave prošlost. Cijeli je grad nesumnjivo vibrirao radošću i oduševljenjem. Republika je bila utvara iz prošlosti. Mnogi su demokrati sa zadovoljstvom promatrali ulazak frankističih postrojba u grad jer su one značile sigurnost novog vremena u znaku primirja i mira. U sebi su mislili: već će se vratiti naši. Pa su s tim uvjerenjem održavali svoju savjest čistom. A nadu živom. – Jedno je pobijediti, tetko, a nešto sasvim drugo dostojanstveno izgubiti – rekla je Lucreciji Palop koja je odlazila i dolazila u podrum da bi joj govorila kako teče dan pobjede. Osobna Francova pratnja Guardia mora, praćena topotom potkovanih konjskih kopita, dijelila je šakom i kapom kutije cigareta i čokolade koje bi Lucrecia, onako spretna te prikrivajući svoju radost krajnjom bezvoljnošću, odmah odnijela voljenoj nećakinji. – Koje li radosti, Valentina! – rekla joj je u jednom od onih trenutaka prigušenog oduševljenja. – Dobit ćemo dijete! Dijete je bilo zadnje na stoje mislila. Bila je u visokom stupnju trudnoće i cijelo joj je tijelo bilo poput zakotrljane lopte. Na društveno

korisnom radu, dok je pomagala ženama u nevoljama, Valentina je prisustvovala dovoljnom broju poroda da se iz prve ruke upozna s prirodnom metodom rađanja djece. Žene bi na početku vrištale. Na vrhuncu bi očajavale. A u završnom bi prizoru plakale. Lucrecia i Catalina su je, pak, hrabrile i tako je pripremale za porod, brinući se o njoj nježno poput majke koja se brine o kćeri koja rađa. Podijelile su obaveze u slučaju da rodi prije termina. Dvoumile su koja će od njih dvije voditi tu operaciju. Noću bi naizmjence silazile na prstima provjeriti spava li dobro, odnijeti joj čašu mlijeka ili je pokriti kakvom novom, skrpanom dekom. Na stari toaletni stolić iz 19. stoljeća, tik do kreveta, složile su odjeću za buduće novorođenče i svaki komad odjeće prekrile svilenim papirom s ceduljicom na kojoj je pisalo što je u svakom svežnju. Te su žene po cijeli dan šile, osim Valentine, koja bi radije uzela knjigu ili igrala pasijans. Lucrecia nikada nije rekla da bi kasno u noći, već umorna od šivanja i briga do iznemoglosti, prstima prebirala po zrncima sjajne krunice Djevice iz Lourdesa i uobičajenom i mehaničkom požrtvovnošću izgovarala molitve. Pobožna nije bila. Toliki su je građanski ratovi pripremili više za pragmatičan, nego za duhovan život. No čak i uz sve to, nakon što bi izgovorila beskonačne krunice i beskrajne litanije, uspjela bi utonuti u san. Spavala bi na trenutke, ali bez prekidanja molitve, što na koncu i nije bio odmor. Tada bi odlučila da će moliti i moliti da ne zaspe i nastaviti moliti do klonuća kako bi mrtvi čim prije došli riješiti tragične probleme živih.

*

*

*

Uplašilo ju je zvono na vratima, koje je u cik zore zazvonilo prodorno kao da im netko provaljuje. Nakon svih onih nepodnošljivih godina provedenih u panici od policijskih premetačina, zvuk zvona na vratima zauvijek je ostao povezan s njihovim strahovima. Lucrecia Palop je provirila kroz prozor. Dva nepoznata, zlonamjerna i pospana vojnika gurala su prste među šipke

rešetke i pokušavala dokučiti kračun. Skinula je naočale za šivanje i okvirom kucnula o staklo kako bi im dala do znanja da je primijetila njihovo njuškanje. Sišla im je otvoriti u kućnom ogrtaču i papučama te s pogledom koje je te pse tragače trebao barem malo prestrašiti. Odlučna i sigurna u sebe, budući da su se nakon pobjede nacionalista vremena opet naklonila konzervativcima i buržujima, suprotstavila se tom suludom buđenju. – Je li ovo vrijeme za kucanje na vrata? – rekla im je prije svega. Jedan od njih dvojice odglumio je da s tim nema nikakve veze dok je drugi brže-bolje pokazao list papira s pečatom Okružnog vojnog suda. – Dobro jutro, gospođo – rekao joj je za početak. – Donosim vam prijavu protiv republikanske anarhistice Valentine Mur. S tim papirom u ruci, ali bez ikakve namjere da ga pročita, pravila se blesava, što je bio najbolji način sporazumijevanja s frankističkom policijom. Podsjetila ih je da su obavezni, prije nego što provale u tako pristojnu kuću, raspitati se o osobama koje u njoj žive. Vojnici nisu ni trepnuli. Kao da ih se to nije ticalo. Zatim je opovrgnula, u ime Boga i Španjolske, da osoba tog imena živi u njezinoj kući, ni slučajno, a ako i dalje u to sumnjaju, pozvala ih je neka uđu i sami se uvjere kakva je obitelj koju prozivaju zbog prikrivanja. Ta su dva čovjeka i njihove smrdljive čizme pošli za njom. Vjerski predmeti, uz još poneko umjetničko djelo i vrijedan predmet koje je Catalina uspjela spasiti od pakla one otimačine, vratili su se na stara mjesta. Čak su i zastori od zelenog damasta samo nastavili visjeti, potpuno ravnodušni prema pretrpljenom propadanju u tom sumraku svijeta. Kad se pribrala nakon straha i ovladala tom ozbiljnom situacijom, dosjetila se da bi koja čaša konjaka poslužila da se tim razbojnicima iz Suda podigne raspoloženje. Pošla je ravno prema kredencu, komadu namještaja s ogledalom koji su često imale kuće koje su se mogle pohvaliti dobrim posuđem i priborom za jelo, i

osobno izvadila bocu jereza Soberano. I dalje smirena, uvela ih je u dnevni boravak, izbjegavši pritom kuhinju, kao što je bilo uobičajeno u takvim slučajevima. Dok im je točila u tanke čaše, nekoliko je puta usputno rekla da je hladnoća protekle zime upropastila toliko priželjkivanu pobjedu nacionalista. – Morali biste se toplije odijevati – rekla im je majčinski. Koliko ih je prezirala! Lucrecia im je natočila drugu čašu, tako je kupovala vrijeme da se može usredotočiti na tekst prijave. Prikrila je svoju paniku natočivši i sebi čašicu likera od anisa. Sjetila se da su prethodnog dana uhitili portirku iz susjedne zgrade i njezine dvije malene kćeri nakon što ih je otkucao neki osvetoljubivi gad koji se, poput tolikih drugih kurvinih sinova (znala je ona psovati kad bi je netko naljutio), okoristio svojim dobrim vezama u desničarskoj Vladi da optuži tu sirotu ženu. Završila je u zatvoru u četvrti Corts s još tri tisuće žena koje su ondje dospjele zbog sličnih razloga. Nikada neće izdati Valentinu. Umjesto toga bila je spremna priznati da je kriva za svaku moguću pobunu ili prekršeno pravilo i preuzeti odgovornost za pogreške u toj prijavi. Ništa lakše od toga. Jer u tim je vremenima najteže bilo dokazati da ne razmišljaš drugačije od onoga što ti nalaže novi režim. Sigurna da vlada situacijom, trudila se ostati smirena i pokazati ponešto snage, koje joj je, bez imalo sumnje, nedostajalo. Pribrala se i popravila pundžu da se usredotoči na tekst optužbe. Vojnicima su se obrazi rumenili od konjaka, a ona je pojačala ton radijskog aparata samo da im razbije disciplinu koju su im duboko usadili njihovi nadređeni. Dokument u pitanju nosio je potpis nekog Ernesta Estivilla, djelatnika Gradskog poglavarstva koji je u uredu gradonačelnika obnašao dužnost arhivara i knjižničara. Lucreciji je bilo teško prizvati lik tog bijednog službenika koji je psovkama i lažima tražio priliku izvući kakvu gnjusnu korist, a možda nije pokušavao čak ni to, nego

mu je bilo dovoljno zadovoljiti svoju zlobu ne bi li se osvetio obitelji Ramoneda – optužujući osobu koju oni najviše vole. „Više sam puta‚, bile su njegove doslovne riječi, „bio svjedok da je optužena poticala na bezobzirno ubijanje bespomoćne dječice, izvikujući svoje feminističke govore u knjižnici kluba Ateneo dok je istovremeno pozivala na mobilizaciju masa i svim svojim pristašama osigurala osoblje i tehničku opremu za pobačaje‚. Bila je svjesna da je ta prijava dovoljna da pobjednička strana osudi Valentinu na najtežu kaznu stoga je pribjegla svojoj prastaroj lukavštini iz mladosti i brzo smislila rješenje. Pozvala je nećakinju Mercedes: – Siđi, mala, molim te. Ona je pomno pratila tijek posjeta te je poslušala tetku i prepustila Catalini da kao tigar nadzire vrata spremišta za ugljen i podruma. Vojnici su, pak, pomislili da ta gospođa poziva optuženu. Zaista, Lucrecijina je klopka ovisila o uspjehu ili neuspjehu te zabune. Mercedes je stigla, a Lucrecia ju je zagrlila i ljubila joj kosu i lice kao da je ustala iz mrtvih dok se naglas žalila pred začuđenim posjetiteljima. – Što je sve propatila moja sirota nećakinja, nitko ne zna... Nastavila je govoriti da se za cijeloga svog života pokajala samo onda kada je nije uspjela izbaviti iz one bolnice krvi kamo su je nasilu odveli republikanci i gdje su je prisiljavali da obavlja tako neugodne i teške poslove za tako mladu i pobožnu katolkinju poput nje. Od amputiranja nogu ubojica sve do preuzimanja odgovornosti za užasne pobačaje. Ne bi li pojačala vjerodostojnost te priče, poslužila ju je uz evanđeoski primjer proganjanja kršćana pri kojima su, zbog sličnih kleveta, danak plaćali pravednici umjesto grešnika. Novaci nisu posumnjali da je njihova prisutnost u toj kući punoj

izrezbarenih stropova i svetih slika po zidovima zapravo nesporazum. Pomislili su da su svoju zadaći izvršili pa prijeđi, muko, na drugoga. Njihova je najpreča briga bila dostaviti dokumente slične onome koji su uručili gospođi Palop na još mnoge adrese naznačene u fasciklu. Odložili su čaše, iskazujući stanoviti prijezir prema zadaći koju su preuzeli. Catalina im je kroz hodnik za poslugu poput strijele poletjela otvoriti vrata stana i oprostiti se s njima kad li se ukipila našavši se pred Albertom, svojim voljenim Albertom, koji je u odori s pozlaćenim zakovicama, prinčevskim ogrtačem i ukoso stavljenom kapom izgledao kao pravi muškarac, baš poput glumaca koji su krasili naslovnice stranih časopisa. On ju je nježno zagrlio, a ona je njega samo povukla za uši i požalila se na njegove zagrljaje. Jer za razliku od svojih gazda, samo je tako mogla iskazati svoju pretjeranu privrženost, miješajući radost s ljutnjom, kao da ona, siromašna i nepismena, nema pravo izraziti tako plemenit i dubok osjećaj poput ljubavi. U ruci je držao torbu koju je bacio na ulazu od silne želje da zagrli tetku i sestru. Te su se žene rasplakale u njegovom zagrljaju, a Albert Ramoneda se smijao i prosipao nježnost šakom i kapom. Smatran najzgodnijim u obitelji, ali i najvećim laskavcem, podario im je grohotan smijeh. Što se više smijao on, više su plakale one. Novaci su pomalo ustuknuli pred tim prizorom i zadivljeno promatrali časnika Regularne vojske od dva metra kojeg im je nesreća nanijela na put. Nakon klasičnog vojničkog pozdrava, otišli su gotovo trčeći. – Narastao si – rekla mu je Lucrecia. Trenutak poslije Albertu je izdala sljedeću zapovijed: – Pođi za mnom, snašle su nas nevolje. Nježnim i odlučnim pokretom ruke povela ga je u radnu sobu Antonija Ramonede i zaključala vrata. To je bilo mjesto gdje su se donosile važne obiteljske odluke. A sada, nakon što je do neke nove odluke Albert postao glavom kuće, morala je dokazati svoju mudrost i spretnost tako što će riješiti taj ozbiljan sukob što je svakoga dana sve

više zaudarao na užas i nesreću.

*

*

*

Pridošlica je prvo svukao odoru i naložio Catalini da je spali bez pogovora. – Da ti nije palo napamet spremiti je na tavan – upozorio ju je, znajući da su to njezine namjere. Od trenutka kad je Albert Ramoneda, koji je bio dijelom nacionalističkih postrojba pod zapovjedništvom generala Yagüea, zakoračio na ulice Barcelone, zakleo se da će se od tog dana, smatranog danom veličanstvene pobjede, aktivno i tajno boriti protiv frankizma te da će u određenim okolnostima i lagati, samo da bi ostvario svoje namjere. Pod krinkom lakoumnog industrijalca i umjetnika amatera posvetit će dio svog života zaštiti i spašavanju političkih prognanika. Rat za Alberta nije završio. U civilnoj odjeći, u očevom vunenom puloveru, sišao je stepenicama u podrum. Upalio je svjetlo. Bio je znatiželjan jer je želio upoznati bratovu djevojku. „Iskupljena anarhistica, ali vrlo lijepa‚, upravo mu je pomalo ponosno rekla Lucrecia. Kao da slobodne i neovisne žene moraju slijediti uzuse muškosti koji su posve lišeni zavodljivosti. Ona je stajala mirno i čekala ga. Nije bila ni napeta ni plaha. Nije bila našminkana. Raspuštene kose i s rupcem umjesto šala. Odjenula je kaput jer je željela jasno dati do znanja da namjerava čim prije pobjeći, iako nije jednako uspješno prikrivala da je u drugom stanju, što se, pak, trudila sakriti pod svaku cijenu. Zatvoreni kofer s djetetovom odjećom bio joj je pored nogu. Spreman za put. Valentina se držala kao da zna što se događa gore, iako zapravo ništa nije ni slutila. Zbunjen i iznenađen prisutnošću u kući te nepoznate žene

prodornog pogleda, Albert nije bio siguran treba li je zagrliti ili joj pružiti ruku. Odlučio se za ono najgore što muškarac može izreći u nezgodnim okolnostima. Bez okolišanja ju je pitao kada misli da će roditi. „Moj nećak‚, dodao je u pokušaju da barem malo popravi svoju nesmotrenost. Ni Valentina to, istini za volju, nije sa sigurnošću znala. Priznala mu je, međutim, da je jako zabrinuta za Artura. Nakon pobjede frankista zatvorenike će iskoristiti kao topovsko meso. Upitala ga je ima li ikakve nade da će pronaći brata. Albert joj je odgovorio neka prije svega misli na sebe. Poslije će se pobrinuti za Artura. Bila je odlučna, stavila je šešir na glavu i krenula prema vratima. – Slušaj me, Alberte. Petnaest sam dana zatvorena u ovom podrumu i ne želim više sjediti i čekati da dođu po mene. Razradila je plan. Za početak, Albert joj je rekao neka sjedne. Nije ga poslušala. On je odlučio da se neće na to obazirati pa je nastavio pripremati Valentin in bijeg prema francuskog granici, koji se, bez imalo sumnje, morao ostvariti u sljedećih nekoliko sati. Klasična prijevozna sredstva koja su koristile izbjeglice odbacio je jedno za drugim. Ukazao joj je da su ceste prema Francuskoj pune kamiona, kola i tenkova kao i staze s kilometarskim kolonama pješaka. Bježali su u strahu, iako im je bilo jasno da će ih ubiti ako ne uspiju prijeći granicu na vrijeme. Zato su u tom metežu izbijale svađe tko će je prvi prijeći. Isto je tako odbio mogućnost da putuje vlakom. Čuo je da je Juanu Negrínu, predsjedniku Vlade Republike, trebalo više od dva dana da bi prevalio put od dva sata. A u tim je teškim trenucima bio izoliran na posjedu Can Bech u selu Agullana, na tri koraka od pogranične crte. Trudio se smisliti nešto drugačije. Imajući na umu njezino osjetljivo zdravstveno stanje, dosjetio se da bi najbolje bilo pribaviti bolnička kola Crvenog križa. Imao je dovoljno veza da dobije kola. Imao je prijatelje kojima je mogao povjeriti nešto tako osobno. Zadovoljan odlukom koju je donio, želio ju je poboljšati što je više

moguće. Predložio joj je da Mercedes pođe s njom. – Ne – rekla je ona. – Nisam tolika kukavica. Bilo bi to kao da spašavam jednog utopljenika, a utopim drugog. Albert Ramoneda bio je sposoban provesti svaku vrstu taktičke operacije, ali isto tako bio je jedan od onih koji su navikli činiti u životu sve što požele, pri čemu je, što se mora priznati, izbjegavao gurati se gdje ga ne žele. Pripremio je plan posluživši se svojim dokazanim vještinama pravog pravcatog vrača; njoj ništa drugo nije preostalo nego slijediti njegove upute. Nešto prije večeri, kad ptice počnu cvrkutati u večernjoj graji, bolnička su se kola zaustavila pred ulazom kuće u Ulici Anglí. Lucrecia je željela pokloniti Valentini neki koristan predmet za put, stoga joj je rekla: „Da imam revolver, dala bih ti ga bez razmišljanja‚. Ali jedino što je ponijela ta snažna Katalonka bio je maleni kofer pun dječje opreme. U bolničkim su kolima dva ranjenika, jedan muškarac i jedna žena, beživotno ležali na dvama nosilima. Valentina je krenula unutra, a pratila ju je Mercedes, koja je u odori bolničarke novog režima sjela pored vozača, nekog Tenoria, koji je neumorno šaptao i uzdisao da je život kao ofucani tango. Motor kola već je bio upaljen, a stražnja vrata otvorena pa se Valentina Mur uz Lucrecijinu pomoć popela umotana u deku dok se s čežnjom prisjetila kako je nekoć bila slobodna i vesela kao djevojka sa sela.

*

*

*

Bolnička su kola krenula cestom prema gradu Figueresu. Vozač je odlučio voziti nepoznatim cestama. Morali su imati povjerenja u njega. Žaliti se ionako nije imalo smisla. Tenorio je bio dobar vozač. Izgledao je poput čovjeka bez budućnosti ni prošlosti. Identitet putnika izgubio je svaki smisao u tom nestvarnom trenutku. Ono dvoje na nosilima su šutjeli. S njihovih lica obavijenih zavojima nije

dopirao niti jedan jedini jecaj, premda se Tenorio ispričavao zbog truckanja i povremenog naglog kočenja zbog rupa i masovnog zbjega tisuća izbjeglica. Valentina bi se povremeno primakla ranjenicima u kolima i pitala ih trebaju li štogod. Ni vode nisu zatražili. Na zavojima muškarčeve glave pojavili su se krvavi tragovi koji nisu nagovještavali ništa dobro. Žena, u gipsu od struka prema gore, plakala je po skrivećki i dekom zakrilila dio lica. Kišna noć nije sprječavala ljude da i dalje hodaju uz cestu. Kako su izbjeglice napredovale, bile su sve umornije od tegljenja raznih kućanskih predmeta na leđima, stoga bi ih odbacivali gdje bi im bilo najlakše pa bi vozila, osim što su morala voziti između pješaka i zaprežnih životinja, isto tako morala izmicati najrazličitijim kućanskim predmetima. Nadomak Girone, kad je Tenorio već shvatio da mora biti oprezniji nakon što su dvije žene pokušale zaustaviti bolnička kola istrčavši mu pred kotače, predložio je okrenuti se polukružno i vratiti se seoskim cestama. Bilo je petnaest minuta do ponoći kad se kiša pretočila u prolom oblaka. Valentina je čula vozača kako razgovara s Mercedes, koja je sjedila pored njega. Tenorio je ugasio motor jer je želio pričekati da se nevrijeme smiri, ali i da bi odrijemao. – U Figueres stižemo u cik zore – rekao im je da bi ih umirio prije nego što usnu snom vidovitog i grešnog Jude. – Iz vaših usta u Božje uši! – rekla mu je Mercedes u jednom dahu. Sad je bila slobodna zatražiti nebesa da joj podare mir i spokoj koje joj je netko ukrao.

*

*

*

Dok je mirno sjedila u bolničkim kolima, Valentina Mur je prvi put u životu osjetila da joj tijelo obuzima strah, a ona, oduvijek tako

hrabra i borbena, nije znala kako ga se osloboditi. U užasu svih onih bombardiranja vidjela je kako mnogi umiru. Neki su preklinjali i jaukali jer su ih upravo osakatili. Vidjela je i druge koji su u tim istim zastrašujućim okolnostima djelovali neustrašivo, kao da sav taj pakao nema nikakve veze s njima, glavnini žrtvama. Nije mogla zaspati od straha i brige. Počela je drhtati pa dok je smišljala neku mentalnu varku za opuštanje svih osjetila, pokušavala se prisjetiti melodije neke drage pjesme. Šaptala je njezine riječi. Strah je pružao otpor i nije ju napuštao. Sjetila se onih trenutaka kad bi, preplavljena ljubavlju prema Arturu, gubila osjećaj za vrijeme u njegovom zagrljaju. Sada se strah pretvorio u vanjsku pojavu, koliko god da su bombe padale svuda oko njih. Strah je ubijao, ali nije nanosio zlo. Odmah se pokušala stopiti sa sjenama na tom putu prema izgnanstvu. Pomislila je na majku. Patila je što nije uspjela otići do njezine kuće u Ulici Salmerón i zagrliti je za oproštaj. Smrt je bio taj bijeg. Ništavilo na putu prema ničemu. Suze su joj tiho klizile niz lice. Zaboravila je plakati i počela kovati planove za budućnost. Strah je pretočila u stvarnog neprijatelja koji sjedi pored nje i koji je opkoljuje. Tek mu se tada uspjela suprotstaviti i malo se umiriti. Rodit će dijete koje nosi, a taj će joj porod dati snage za buduće planove. U svojoj budućoj životnoj fazi nije odbacila politički angažman. Potražit će posao kao novinarka. Tečno je govorila francuski, a i engleski će naučiti jer, kako je govorio Artur, to će biti jezik cijelog svijeta. Žamor glasova i jecaja probudio ju je pod nebom koje je bilo modro, ali ne i sunčano. „Puše sjevernjak‚, upozorio je Tenorio. Vjetar je nosio lišće, stabla, a čak je zanosio životinje i ljude, što je još više zabrinulo te obeshrabrene duše. Skupina muškaraca i žena s dojenčadi u naručju okružila je kola kao da će im ona spasiti život. Do najsitnijih su im pojedinosti govorili o svojoj nevolji. Bombardiranje frankista zateklo ih je u Gironi pa su prestravljeni, nakon što su vidjeli vrtove i ulice pune leševa, pobjegli preko oranica. Preklinjali su za hranu. Kroz

prozorska stakla bolničkih kola pokazivali su svoju djecu uprljanu blatom, šmrkljima, slinom i sasušenim suzama samo da bi u putnicima probudili samilost i od njih dobili hranu. Osjećali su se prozvanima, pa su bez ijedne riječi odlučili dati im hranu koju su nosili u košari. Mercedes i Valentina izašle su podijeliti im mlijeko, kruh i malo kobasice koje je preostalo od prethodnog dana. Tenorio je ostao za volanom, da mu slučajno ne ukradu kola. Stiskao je papučicu za ubrzanje kao Nuvolari, tako im je davao do znanja da im se žuri. Neprijatelj se približavao divovskim koracima. Rekao je da je crta otpora koju je predložio general Rojo prekinuta, ako je to dobro shvatio. Pomislio je, premda to nije izgovorio, da više ni Figueres nije sigurno mjesto. – Ili idemo ili neću ni za koga odgovarati – rekao je djevojkama.

*

*

*

Sjevernjak se pobrinuo prokrčiti im put do Figueresa. Kao da ih je vjetar gurao da brže voze, stigli su u grad zadivljujuće brzo. Dok su bolnička kola ulazila na raskrižje okrenuto prema Ulici Rambla, protresao ih je drugi nalet nacionalističkog bombardiranja. Užasna buka bombi koje su poput kugli padale po kućama prisilila ih je da stanu i potraže zaklon. Kola su vijugala s jedne strane na drugu, a da ih vozač vidno nije mogao držati pod kontrolom. – Kamo nas vodite, Tenorio? – vrisnula je Mercedes da ga smiri. – Tamo gdje će nas ubiti – rekao je on; bilo je bolje pomisliti na najgore kako bi se to izbjeglo. Pronašli su zaklon među ruševinama parkirališta za kola. Većina zgrada okrenutih prema ulici bila je srušena. Kuće od dva ili tri kata pretvorile su se u gomilu šute. Kamene su stepenice razotkrivale njihovu utrobu. Gusta magla obavijala je tu pustoš. Iako su predviđali prijeći granicu bez zaustavljanja, vidjevši apokaliptično

stanje bombardiranog grada odlučili su iskoristiti prvu stanku u zračnom napadu da se sklone u najbližu bolnicu. Ali bombardiranje se nastavilo neprekidnim ritmom. Od prašine uslijed detonacija i posljedičnog gomilanja ruševina bilo je teško išta jasno vidjeti. Nečija je majka vrištala i kopala po zemlji u potrazi za zatrpanom voljenom osobom, a zbog nemogućnosti da je izvuče, odlučila je samu sebe zatrpati s njom. Netko drugi, izvan sebe, urlao je u očaju prema nebesima. Fašistički su avioni namjeravali iskaliti svoj bijes nad civilnim stanovništvom Figueresa i okolnog kraja pribjegavši okrutnosti koja se nije mogla usporediti s prethodnim napadima. U okrugu Alt Empord{ nalazio se stožer republikanske Vlade na putu prema progonstvu. Nacionalističke su ih snage namjeravale sve likvidirati. Stjerati ih u klopku i pobiti. Od političara koji su se skrivali u okolici, poput Negrína, Companysa, Azañe i mnogih drugih do tisuća izbjeglica koji su se pokušavali domoći slobode u demokratskim zemljama. Do oružja koje su vojnici namjeravali ponijeti dok bježe. Do generala Roja, do zapovjednika Listera, do svih republikanskih boraca. A usput istrijebiti stanovnike grada koji se od tog stravičnog pokolja više nikada neće oporaviti. Nakon nekog vremena, kad su avioni dali do znanja da napuštaju područje koje su uništili, Tenorio je preuzeo ulogu kapetana tonućeg broda. U paleži i tutnjavi eksplozija čuo je da je u nekoj samoposluzi ostalo hrane. Usprkos bombama, neki su čak i uz opasnost pogibije koristili taj metež da izađu iz skloništa i provale u trgovine u središtu grada. Tenorio ih je obavijestio da će obići Ulicu Rambla. Iako je među posljednjima došao provaliti u skrivenu trgovinu, uspio je uzeti kobasicu i vino. Na povratku u bolnička kola dočekali su ga poput anđela. Ni ranjenici sa zavojima nisu željeli propustiti svoj dio gozbe. Jeli su oprezno poput ptičica. Valentina je povremeno izlazila iz bolničkih kola pa bi neko vrijeme stajala pored zida, izgubljena pogleda i dlanova ispruženih prema nebu poput prosjakinje.

*

*

*

Nakon što je pala noć, potpuna je tišina zavladala najnesretnijim gradom na svijetu. Budući da je smatrao opasnim da ostanu tako nepomični, Tenorio je odlučio vratiti se na cestu prema Jonqueri, premda je znao da su ulice, same po sebi uske, koje su vodile prema izlasku iz grada zakrčene i neprohodne. Neprestano truckanje bolničkih kola Valentini nije odgovaralo. Imajući na umu osjetljivo stanje te žene, Tenorio se trudio voziti kola što je pažljivije mogao. Stotine leševa ležale su na ruševinama porušenih zgrada. Zbog šrapnela, grane platana u Ulici Rambla ležale su posvuda razbacane, kao da se na njih obrušio kakav siloviti uragan. Povremeno bi odjeknule sirene, ali ti su zastrašeni putnici radije zanemarili njihovo moguće značenje. Ni u kom slučaju nisu namjeravali skrenuti s puta prema Francuskoj. Brojali su malobrojne kilometre koje su još trebali prevaliti do cilja, kao i zrnca snage koja su im preostajala da bi to postigli. Maštali su o dolasku na slobodnu zemlju kad je skupina karabinjera zaustavila bolnička kola. Čuvar koji im je prišao izgrdio ih je što putuju po mrklom mraku i odmah ih zatražio dokumente; nije zaboravio pokazati krajnje nepovjerenje prema toj družini. Pod svjetlom ručne svjetiljke dugo je provjeravao ispravnost papira povezanih s Međunarodnim crvenim križem. Zatim je počeo pregledavati ranjenike i putnike. Limena kutija puna lijekova i medicinske opreme vrhunske kvalitete činila je taj pomno pripremljen bijeg smislenim. Budući da im ništa nije mogao prigovoriti, svoj je autoritet učvrstio tako što im je zapovjedio da kola ne miču do zore. Ali to nije bila ni najgora ni najtužnija vijest te noći. Drugi karabinjer, blijed i pomalo bolećiv, već umoran od iscrpljenosti i živciranja, prihvatio je cigaretu koju mu je dao Tenorio. Postao je puno simpatičniji upravo zahvaljujući razgovoru koji su otpočeli. Razgovarali su naslonjeni na prozor iza kojeg je bila Valentina.

Nebo puno zvijezda obasjavalo je zaljev uz grad Roses poput velikog staklenog Mjeseca. Blage karabinjerove riječi okrijepile su Valentinu i bile joj kao neko daleko, ali neophodno društvo u tim trenucima krajnjeg očajanja. Obavijen gustim dimom cigarete karabinjer je pomno navodio broj žrtava zadnjeg bombardiranja tog poslijepodneva. Djeca, većinom, neidentificirana. Izgleda da je kontroliranje smrtnosti žrtava bila zadaća koju su izrazito strogo provodili, kao da će postupak prebrajanja ukazati na razmjere te katastrofe. Pospani je brbljavac do tančina opisao iskustvo koje je proživio tog jutra. Ili bolje rečeno, ono je iz njega jednostavno poteklo. Nije škrtario na riječima dok je govorio da je prethodnog dana u Figueres stigla skupina zatvorenika iz Barcelone. Smjestili su se u samostan u selu Cabanelles, možda zato što je među njima bio neki kapelan, a možda je to bila puka slučajnost,. Pripovjedač se zatim stišao jer nije želio da itko od njegovih čuje kako govori o toj prokletoj priči za koju su karabinjeri djelomično bili odgovorni. Njegov kapetan primio je zapovijed iz Odjela za zarobljenike, koju je izravno izdao general Rojo, da zatvorenike iz zatvora Model preda Zračnim snagama, koje su također bježale, uz izričitu zapovijed da se na njima ne vrše nikakve osvetničke radnje. Valentina je naćulila uši slušajući tog zaprepaštenog čovjeka. Čula je kako je usput rekao da je među zarobljenicima, osim biskupa grada Teruela, bio i neki topnički pukovnik, kapelani, vojnici i nekoliko civila. Navodno je postignut prešutni dogovor, pojasnio je taj karabinjer, da će zarobljenici biti pušteni na slobodu čim dođu pod nadležnost Zračnih snaga. Trebao im je cijeli jedan dan kako bi obavili sve potrebno za premještaj zatvorenika. – Mi smo bili zaduženi da ih čuvamo kad je jutros, oko jedanaest sati, stigao vojni kamion sa zapovjednikom Pedrom Díazom iz Lísterove kolone, neki politički izaslanik, dva narednika i tridesetak običnih vojnika, te su zatražili neposrednu predaju biskupa i ostalih

drugova. – Njih dvojica su razgovarala bez gledanja u oči. Bilo im je neugodno što moraju razgovarati o tim nečasnim radnjama. – Kvragu – rekao je Tenorio. Dok je pila taj serum istine, Valentina je nastojala ostati pribrana kako bi ih bolje čula. „Nemoguće!‚ pomislila je. „O čemu to oni razgovaraju?‚. – Što smo drugo mogli učiniti? Poslušati bez pogovora – uzjogunio se. – Iako smo, vjeruj mi, o svemu tome raspravili prije nego što smo ih predali komunistima. Nismo ništa mogli. Kao i uvijek, bili su jači od nas. Vojnici koji su stigli u Cabanelles naložili su čuvarima da povežu zarobljenike dva po dva kako bi ih smjesta mogli odvesti. Tako su i učinili. Nagurani u sanduku kamiona, zatvorenici su drhtali na vjetru. Vozili su se cestom prema selu B|scara, punom zavoja i meteora iz rata, a nakon što su prošli pored provalije uz selo Pont de Molins, poslušali su svoje zlobne zapovjednike te su ih sve strijeljali i polili benzinom da ni traga ne ostane od njihovih tijela. – A zapovijed generala Roja nek’ ide u kurac. Jasno i glasno – rekao je taj čovjek, još zaprepašten onim što je doživio.

*

*

*

Budući da je nakon svega bila sigurna da je Artur jedan od ubijenih u toj odmazničkoj ratnoj zamci, Valentina se onesvijestila. Čula ga je kako pjevuši u čamotinji sjećanja. Dok je ona tonula u stanje besmisla, on joj je pružao najljepši prizor u životu. Nakon polaganog plesa, poljubio ju je uz vreli dah sa zaljubljenih usana. Govorio joj je o svojim željama i strastima. Ona mu je uzvratila svojim nemirom. Buncala je i stenjala. Sklapala je oči, misleći da je bolje sanjati nego umrijeti. San je bio izazov. Smrt je, pak, bila kukavičluk.

U nedostatku dodatnih kreveta, polegnuli su Valentinu na pod bolničkih kola. Mercedes ju je hladila lepezom pa je Valentina polagano dolazila k svijesti. Tenorio se u međuvremenu oboružao hrabrošću. Prekinuo je razgovor s karabinjerima, a budući da mu je situacija s trudnicom nalagala da hitno krene u bolnicu, bez odlaganja je upalio bolnička kola. Svitalo je. Zaljev uz grad Roses se ljeskao. Prema onom brbljavom karabinjeru, bolnica u Figueresu je bila na samo tri kilometra. Nije ju mogao promašiti. Siva zgrada pogođena bombama, ako je, uz imalo sreće, još bila čitava. Morali su se vratiti istim putem, skrenuti nadesno i pitati. Prošli su staro nogometno igralište, pored ostataka školske zgrade Escoles Pies i nastavili cestom prema selu Besalú. Usprkos dojmu da je mrkla noć zbog trenutnog ozračja, Tenorio je odlučio uključiti sirenu jer je to bilo neodgodivo zbog pucanja vodenjaka te trudnice. Svjetla je ipak ugasio, bila su beskorisna u metežu tog jutra. Frankističke avione kao neposrednu opasnost izbrisao si je iz vidnog polja. Bili su podvrgnuti drugoj vrsti strateških manevara koji su bili manje spektakularni, ali podjednako opasni. Onoj vezanoj uz naglo smrkavanje. Kad su već bili nadomak bolnice, nebo je baš morala natkriliti neizbježna sjena Hitlera, koji je u znak podrške prijatelju Francu poslao nezaboravnu i zastrašujuću Legiju Kondor da svom žestinom pobije sva ljudska bića. Netko je rekao da su se strmoglavili u sam Pakao. Nadiranje nacističkih aviona i njihovih jezivih projektila, aviona lovaca koji su se obrušavali prema tlu brzinom letećih kukaca, ponovno je zacrnilo nebo, a time i cijeli svijet. Vozač je, u još jednom pokušaju da preživi to klanje s nebesa, naglo okrenuo upravljač i parkirao kola pod gustim granama brijesta na malenome trgu prepuštenom na milost i nemilost sudbini. Valentinino stenjanje, u zadnjem stadiju poroda, prigušilo je fijukanje bombi koje su poput razorne oluje ponovno padale na opožareni grad. Vozačka kabina bolničkih kola bila je premala za osjetljivu operaciju porađanja, u kojoj su jedina pomoć bile dobre

namjere Mercedes, koja je, naravno, molila u tišini i primjenjivala dio naučenog u radu s bolesnicima, uz pokoju sitnicu koju su joj rekli o porodima i kirurškim operacijama. Unatoč dobrim namjerama svih njih, nije bilo moguće roditi u toj zagušljivoj kabini među dvama ranjenicima uguranima u oklope poput mumificiranih kipova. Zato su, kako bi olakšali izlazak djetešca, polegli Valentinu na nekoliko deka nasred tog nestvarnog trgića što im je pružio utočište. Položili su je u kut trga, u onaj koji im se od sva četiri kuta učinio najbolje zaštićenim i gdje su dva malena djeteta, koja su se upravo probudila, sneno i začuđeno promatrala taj prizor. Mercedes se trudila bodriti Valentinu pa joj je govorila najnježnije riječi. – Sve će biti dobro, draga moja. Ako si bila jaka za rat, ovo sada je mačji kašalj. Ona joj je iskreno odgovorila: – Jesi li ikada vidjela da muškarac rađa? Zato me nemoj varati – rekla joj je oblivena znojem. Budući da nigdje nije bilo ni kapi vode, Mercedes je molećivo pogledala ženu koja je pazila na ono dvoje djece na pragu svoje kuće. Nije ju morala dvaput zamoliti. Ona se zapravo već se pripremila za ono što bi se moglo dogoditi. Donijela je vodu iz cisterne, izlila je u lavor i sasvim smireno zavrnula rukave da pomogne završiti taj porod, svjesna da će krv teći nekoliko minuta. Ili manje, bude li sreće. Zatim joj je rekla da čučne i raširi noge. Kao kokoš, rekla joj je. Primijetila je da je Valentina silno utučena i uplašena pa joj je, da bi je uvjerila da je u dobrim rukama, priznala kako je ona svoje troje djece rodila bez ičije pomoći. Tenorija, čovjeka za sve, dopala je uloga čuvara i bolničara. Istovremeno je osmatrao neprekidnu kišu eksplodirajućih granata i pridržavao Valentinina leđa dok su žene obavljale radnje s prednje strane. Bile su toliko udubljene u posao da nisu vidjele prašinu i pepeo koji su ih polagano prekrivali poput kakve crne plahte. Nema

sumnje da je bio krajnje besmislen taj nadljudski napor koji su morali uložiti da bi donijeli to djetešce na svijet. Ali život je tek sjena, dopušta nam živjeti i umirati sve dok se ne pojavi njezina utvara ili njezino bunilo. Djetešce je izašlo prije očekivanog. Sretna zbog uspješnog poroda, Mercedes je umotala novorođenče u krpe i deke koje je imala pri ruci. Babičina su djeca pomagala donositi iz kuće sve što im je trebalo. Oblivena suzama straha i radosti, predala ga je Valentini. – Pogledaj, pa to je curica – rekla joj je oduševljena tim velikim događajem. – Još bolje – rekla je Valentina. – Povest ću je u Pariz.

*

*

*

Vjerojatno je bilo oko osam ujutro, nekoliko minuta nakon tog neočekivanog poroda na malenom Trgu Republike u Figueresu, kada je odjeknuo veliki prasak. Bila je to silna eksplozija golemog dometa kakvu Iberski poluotok još nije vidio. Njezin je izvor (kao što se poslije saznalo) bila tvrđava u Figueresu. Povod: nespremnost nekih od poraženih da se suoče s porazom. Pribrojivši k tome iscrpljenost i ogorčenost zbog neprijateljske pobjede, republikanski su vojnici, kao jamstvo bijega u progonstvo, postavili eksplozivna punjenja na svodove tvrđave ne bi li prouzročili tako veličanstvenu i krvavu eksploziju da je osjete svi u cijelom kraju. Nebo su rasparale munje poput užarenog i buktećeg ognja. Gromovi su nesmiljeno pucali. Zrak je zaudarao na barut. Vonj nalik na smrad smrti, ali još žešći. Ne toliko mučan, koliko prkosan i neopisiv. U krugu od pedeset kilometara popucale su tone kamenja i aerolita. Mehanizam koji je bio odgovoran za taj zločin nisu toliko bili šrapneli što su se razletjeli na sve strane, koliko posljedični udarni val i potpuno nestvarno urušavanje zidova i zgrada. Ta je divovska eksplozija raskomadala ljudska bića i životinje i razbacala komade

njihovih tijela gdje god su mogli pasti, po ulicama, poljanama, krovovima i rasvjetnim stupovima. Tenorijevo se lice smrskalo pri udarcu o tlo i raspao na komadiće poput slagalice. Crijeva su mu iscurila iz utrobe. Valentinino je tijelo imalo više sreće od tijela dvoje dječice improvizirane babice iz Figueresa Terese. Ostalo je gotovo netaknuto, ali nepomično. Stoga je bilo teško odrediti točan uzrok njezine smrti. Najvjerojatnije ju je kameni oblutak pogodio u glavu i slomio joj vrat. Ili je svojevoljno umrla?, kao što je to predosjećala Mercedes, uvjerena da je dovoljno izdati zapovijed iscrpljenom srcu pa da ono smjesta prestane kucati. U zapaljenom Figueresu, dok su nacionalističke postrojbe i osobna Francova pratnja Guardia mora u grad ulazile cestom iz pravca Girone, bilo je nemoguće pronaći liječnika forenzičara koji bi pregledao njezino mrtvo tijelo i utvrdio uzrok smrti. Nekoliko sati poslije ukazala se mogućnost autopsije, ali tijela ondje više nije bilo, kao ni opipljivog dokaza njezine smrti. Sjećanje na tu tragediju i danas je toliko živo da se za ledenih jutara žitelji tog kotara koji su preživjeli tu katastrofu, njihova djeca koja su za nju čula iz usta svojih roditelja te unuci koji su baštinili čemer i muk bude uz grčeve i jeziva priviđenja o zapovjedniku Listeru i generalu svih vojski Franciscu Francu koji su, premda smrtni neprijatelji, za žrtve tog nesretnog rata bili jednaki i neraskidivo povezani u izopačenosti i zločinu.

Epilog

Usred te stravične eksplozije, Mercedes i majka one nesretne dječice pobjegle su iz jedine kuće na trgiću koja je preživjela bombardiranje. Djevojčicu su stavile u kolijevku, pored trećeg djetešca Terese Pascual. Mahnito su jurnule u potragu za Valentinom i babičinom dječicom, ali odmah su od prizora koji su ugledale problijedile i zanijemile. Zagrlile su se s onom nagonskom ljudskom vjerom kad se želi umrijeti samo da bi se ponovno doživio onaj čudesan susret sa živima. Teresi su ubili djecu. Mercedes je prestravljeno zaurlala. Vrisnula je prema Raju i Paklu. Na sekundu ju je uhvatila želja za okrutnom osvetom. Odmah zatim je samu sebe proklela što nije bila dovoljno oprezna i povela Valentinu u kuću. Začule su nečije glasove. Opazile su da se kabina bolničkih kola povremeno trese. Kola su bila teško pogođena, ali izgledalo je kao da je bor koji je božjom providnošću pao na njih zaštitio putnike. Vrata su se otvorila, a dva su ranjenika, poput lažnih utvara, jedno drugome trgali zavoje i lažni gips u koje su tijekom puta bili zamaskirani. Dok je sve zaudaralo na raspadanje i smrt, lažni su se ranjenici pokazali zdravijima i čilijima od bilo kojeg među donedavnim suputnicima. Ispričali su se. Predstavili su se. Izdajnici, rekla im je Mercedes. Nije se bila u stanju suočiti s njima jer ju je njezino očajanje sprječavalo claim pruži bilo koju vrstu suosjećanja i sažaljenja. Promatrala ih je kako se bezbrižno smiješe i vrzmaju usred tog neopisivog očaja, ali umjesto da im se suprotstavi i iskali svoj bijes na njima, njezina ju je mržnja prema svemu oko sebe na neobjašnjiv način prisilila da se odmakne od njih. Ozbiljno joj je zasmetalo što su namjeravali brže-bolje pobjeći

i prepustiti leševe na milost i nemilost sudbine. Žena je bila odjevena kao da odlazi primiti velike počasti kakvog revolucionarnog odbora. Tvrdila je da ih u Jonqueri čekaju druga bolnička kola Međunarodnog crvenog križa koja imaju zapovijed pobrinuti se za njih. Mercedes ih je odbila saslušati. Trebalo joj je vremena da donese pravu odluku. – Što će jesti malena? – upitala je tu ženu s puno odlikovanja dok je muškarac pokušavao upaliti bolnička kola. Slegnula je ramenima. Željela je plakati, a ti ustali iz mrtvih samo su razmišljali kako uteći. Sjetila se Ramona. Jer u tragičnim trenucima srce nerijetko od ljubavi traži dio te otuđene patnje koja mu pripada. U džepu je imala papirić s adresom svoje tetke, gospođe Forcada, i sestrične Marije Mercader u Parizu. Ondje će se sigurno moći sastati s bratićem. Prišla je Valentininom tijelu, koje je još ležalo točno ondje gdje je netom prije podarilo jedan život i izgubilo svoj. Bila je jako lijepa. S iskrom svjetlosti na licu svojstvenoj neporaženom majčinstvu. Teresa ju je s ljubavlju zaogrnula i prekrila. – Draga Valentina – upitala ju je – stavi se na moje mjesto i reci mi što bi ti učinila. U toj molbi nije bilo ničega na što bi to mrtvo tijelo moglo odgovoriti. Teresi Pascual, republikanki do srži, učinilo se da je to tek jedan beskoristan krik prema onome svijetu. Prekrižila je ruke preko još uvijek prljave pregače, a u očima joj se caklila jasna svijest da je tragedija oduvijek bila naličje njezinog života. – Dosta je bilo molitvi. Želiš li ostati? – upitala je Mercedes. Budući da je odrasla u seoskoj bijedi, Teresi je odmalena bilo jasno da gdje jede jedan, hrane ima za još nekoliko. Ponudila je da njezino dvomjesečno djetešce i malena dijele kolijevku. Mercedes je odmah shvatila da je to najrazumniji i najrealniji mogući potez. Nasreću, romantična je sanjarenja čuvala samo za spavaću sobu i za odlaske na misu. Velikodušan prijedlog te žene, čija su raskomadana

dječica ležala na gomili kamenja, i njezinu ponudu da doji malenu Mercedes smatrala je blagoslovom s nebesa. Tada je prelomila da će ostati u Figueresu sve dok rijeka mira ponovno ne poteče svojim starim i uređenim koritom.

*

*

*

Ostale su. Puno je posla bilo pred njima, a malo vremena da sve obave. Gotovo bez snage da oplaču mrtve, ponajprije su se pobrinule da ih se pokopa. Valentinu su na rukama prenijele u kuhinju. Položile su njezino tijelo na jedini prazan stol. Ili će ostati ondje ili će ga prenijeti u štalu, gdje su na koncu odlučile odložiti tijelo nesretnog Tenorija. Najtužnije i najbolnije bilo je tražiti ostatke dječice. Majka si je prvi put dopustila svaliti krivnju za svoj gubitak na cijeli svijet. Poslije je obuzdala taj bijes, da joj mlijeko ne ogorča. Zamolila je nekog četrnaestogodišnjeg dječaka da joj pomogne, a on se verao po drveću i na srušene zidove u potrazi za barem jednom nožicom, pokojim komadom ručice ili glavicom malene djevojčice koji su ležali razbacani nakon što su se to jutro žrtvovali. U devet sati navečer na gradska su vrata stigle postrojbe nacionalista. Tenk u kojem su bila četiri vojnika prošao je sablasnim trgom. Tenk je nezgrapnom vožnjom gazio preko leševa, ali njih to očigledno nije bilo briga. Guardia mora se smjestila u okolici Figueresa, na posjedu Mas Boixadors, gdje su prenoćili. Pjevali su neku neobičnu i nepoznatu pjesmu od koje su se žitelji naježili. Mnoge su ulice plamtjele u požaru, a neki su iskoristili tu priliku da spale tijela. Jedino što su o svemu tome izrekle te dvije očajne Antigone bilo je da su zadovoljne jer su brzo skupile ostatke svojih najmilijih. Hrane nije bilo, ali Mercedes se snašla i na vatri od zapaljenog drveta skuhala juhu od češnjaka s majčinom dušicom i okrajkom suhog kruha. Jele su s knedlom u grlu jer su se osjećale krive. Kad je Teresa stavila malenu na grudi, upitala je Mercedes:

– Kako ćemo je nazvati? – Frida – rekla je Mercedes. – Frida – ponovila je. – Na germanskom to znači „ona koja donosi mir‚. Premda joj se objašnjenje učinilo odličnim, Teresa nije uspjela sakriti iznenađeni pogled te je odmah priznala da joj to ime nije poznato. – Ni meni – rekla je Mercedes. – Tako je to htjela njezina majka. Svetica, još jedna urođena borkinja, barjaktarka... Sve su to bili blagoslovi za Valentinu. Ah... Bože moj, sada joj je trebalo raspelo da joj ga položi na grudi. Odlučila je da će joj s jedne strane objesiti svoju zlatnu medalju sa skapularom Djevice iz Montserrata, a s druge strane Sveto srce Isusovo. U suzama je zamolila Valentinu da barem na trenutak povjeruje u vječni život. – Donijela si dijete na svijet – šapnula joj je na uho. U mraku te skromne kuće, za molitvi tijekom bdijenja i beskonačnih dojenja, dvije su se žene začas dogovorile da će biti obitelj. Te su noći spavale s jednim oko sklopljenim, a drugim otvorenim. Mercedes je proučila svaku pojedinu mogućnost za povratak kući s malenom. Teresa je svoje grudi podarila tim malenim žednim ustima i na rukama ih uljuljkala u san. Ustala je u osvit dana da pokopa svoje dvoje nedužne dječice. Pokopat će ih u malenom vrtu. Uz dva ružina grma opaljena cičom zimom, ali koja će s proljeća procvasti cvjetovima nježnim poput morskih spužvi. Počela je kopati zemlju, obuzeta mišlju da i sebe pokopa sa svoje dvoje djece. Dječica su u sedam ujutro već bila uredno položena u tu jalovu zemlju gdje snivaju ruže. Mercedes je molila i mijenjala pelene. U osam je Nacionalna vojska počela marširati Ulicom Rambla u Figuerasu. Začuo se tihi zvuk trube, nakon čega je, kao da je rutina raskrilila svoj dramski zastor, grad iz korijena promijenio svoj izgled. Otvorili su se prozori, vrata i balkoni. Nesretni stanovnici Figueresa

čak su povjerovali da gledaju blještavo sunce, ali taje varljiva zvijezda zapravo bila zakriljena gustom zavjesom oblaka. Poniženi zbog pretrpljenog straha i onog stravičnog pokolja, krenuli su izvjesiti barjake i zastave dvobojnice naklonjene novom, pobjedničkom režimu te su istovremeno pjevali u slavu oslobođenja zemlje; usprkos tome, predosjećali su da počinje jedno od najbeznadežnijih razdoblja njezine povijesti. Mnogi među onima koji su klicali postrojbama nacionalista, koje su radosno i zadovoljno stupale u ritmu vojničke glazbe, činili su to više iz očajanja, nego zbog ideološke bliskosti novom režimu. Još ne znajući da će ih za nekoliko dana otkucati neki od njihovih sugrađana i poslati u zatvor ili logore za istrebljenje, pozdravljali su jedni druge kao da to nisu oni. Potkazivanje će poprilično dugo biti kruhom svagdašnjim te izgubljene zajednice. Iako nije imala snage izaći na ulicu jer su joj misli bile tisućama kilometara daleko i od kakve proslave, Mercedes nije mogla prikriti veselje zbog pobjede. „Zaboravi puste želje, Tereso. Sada je bitno vratiti mir iz onih davnih, sretnih vremena‚. Nasamo je sa zahvalnošću razmišljala kako će uspostavljeni režim omogućiti okupljanje obitelji. Ili ono malo što je od nje ostalo. – Imamo drugi problem – rekla joj je. – Moramo pokopati Valentinu i Tenorija kako Bog zapovijeda. Napravile su metlu i njome tjerale miševe koji su odasvud dolazili i zastrašujućom se brzinom vrzmali oko leševa. Teresa Pascual je rekla da se groblje nalazi iza zadnjih kuća u ulici. Od svih im se mogućnosti najlakše učinilo uzeti tačke da prevezu jedno nakon drugog. Tijela će prekriti vrećama da izbjegnu ružne riječi drugih ljudi. Bilo je jasno da je u tom gradiću, razorenom uslijed neprijateljske odmazde, jedva koja kuća izbjegla nepopravljivu štetu i ostala čitava. Oko sedamsto je zgrada bilo srušeno pod topovskom paljbom. Nije bilo vode. Iz kućnog je bunara, nasreću, i dalje dovoljno curilo da prežive. Ali kanalizacija je bila prepuna, smrad ljudskih leševa zatrovao je zrak, a razlokane su ulice bile pune

dubokih rupa. Gomile ruševina i mumificiranih leševa otežavale su kretanje. Usprkos tome, pobjedničke su postrojbe, uvježbane za gaženje kroz blato, preko provalija i kroz rovove, prelazile s jednog kraja grada na drugi poput mrava koji ne skreću sa svog puta i koji su u stanju svladati svaku prepreku sve dok ne stignu na cilj. Neodlučne kojim bi putem trebale krenuti, sjedile su pored ognjišta kad su primile posjet. Posljednje vijesti o stvarnom stanju na groblju prenio im je šogor Terese Pascual, koji je nakon neprekidnog dvadesetosatnog pješačenja kroz polja ušao u kuću potištena pogleda, isplažena jezika i s dvjema kapljicama znoja koje su mu klizile niz čelo. Izgubio je i ono malo vjere što mu je preostalo kad su mu njih dvije skratile križni put kroz koji je prošao tijekom velike eksplozije bratoubilačkog bijesa. „Sveta Marijo!‚ bilo je sve što je uspio prozboriti taj dobričina ušiju klempavih poput propelera. Sve dok već umoran od preklinjanja svetaca nije počeo sumanuto žestoko psovati, što je za Mercedes bilo neshvatljivo i nečuveno. Nakon što se tako olakšao i pribrao, uspio je odgovoriti te dvije žene od namjere da krenu tačkama na groblje gdje je čitav ostao još samo jedan čempres dugačak poput tunela. Sve ostalo bilo je srušeno. Nadgrobne ploče, grobovi i niše bili su razbijeni u tisuće komada, a kosturi su virili iz zemlje poput utvara na Sudnji dan.

*

*

*

U podne se ustrojilo Općinsko povjerenstvo za upravljanje kriznim situacijama, koje je pod tim zvučnim imenom kao prvi akt izdalo nalog kojim se pozivaju svi vatrogasci iz grada, kao i dobrovoljci spremni pomoći, da žurno dođu u Gradsku vijećnicu i stave se na raspolaganje za gašenje požara, skupljanje leševa i obilježavanje zidova koji bi se mogli urušiti. Frida je spavala kao lutka na tetkinim rukama, koja ju je gledala i gledala očarana dražesnošću tog veselog djetešca bez roditelja.

Na žurni se poziv odazvalo nekoliko muškaraca. Usprkos tome, tijekom dana su se proširile glasine da će dobrovoljce odabrati Gradsko poglavarstvo ne bi li se tako izbjeglo da Povjerenstvo za razvrstavanje zatvorenika novouspostavljenog režima provede čistku. Nakon toga se pojavilo oko dvjesto muškaraca koji su, pješke ili kolima, mogli puno radno vrijeme izvršavati povjerene im zadaće. Porast civilnih pomagača i neizmjerna radna disciplina kojom su prionuli na posao mogli su se lako objasniti. Mnogi među onima koji su se dobrovoljno prijavili vidjeli su u tome svoju priliku da izbjegnu sigurnu kaznu, što je bila posljedica djelovanja novog režima koji je naložio čistku crvenih i svih njihovih pristaša. Frida se ponovno priljubila uz Teresine grudi, smirena, nezajažljiva i čvrsto sklopljenih očiju naspram sljedećih četrdeset godina tame koje će joj dati život. Morala ju je odmaknuti od sebe kad je vidjela da joj prilaze Pitu Farriols, suborac njezinog muža, i njegova mazga Tona koja je kola s tijelima nakrcanima na gomilu vukla prema cesti u smjeru provalije pored sela Vilademires. Kad je ugledao Teresu, zaustavio je kola jednim povikom i, ne sišavši sa sjedišta, zatražio je da mu preda mrtve koje drži u kući. Ona je jurnula na kola. – Kako te nije sramota, lupežu jedan! Pokopat ću ih kao ljude, a ne kao životinje. Koliko god vikala i vrijeđala ga, nije mogla vjerovati kako se naglo promijenio taj njezin stari drug i prijatelj. Suprotstavila mu se hrabro kao muškarac kada osjeti da je na korak da nekoga ubije, a ipak ga na koncu ne ubije. Prezirala ga je. Od srca je načinila klupko bijesa i bacila mu ga u lice. Zapriječila mu je ulazak u kuću. A na kraju ga je otjerala bijesna kao zvijer. Taj je kočijaš slegnuo ramenima, pokrenuo kola i okrenuo im leđa. Ni u kom slučaju nije namjeravao ostati na tome. Osvetit će se on

tim ženama koje su mu odlučile sabotirati povjerenu zadaću. Novopečeni je grobar imao trideset godina i poduži popis prekršaja nad članovima obitelji i prijateljima mnogih koji su se sada domogli zapovjednih položaja. Čvrsto je odlučio spasiti svoju kožu, neovisno o cmizdrenju te luđakinje. Nakon četrdesetak minuta, koliko mu je trebalo da ode i vrati se s kužne provalije, Pitu Farriols se s praznim kolima vratio na maleni Trg Republike. Tom su ga prigodom pratila još dva dobrovoljca koja su pristupila novom planu gradske sanacije, isto tako izdajice i kukavice kao i onaj koji ih je nagovorio da mu dođu pomoći. – Sada smo mi vlast – rekao je hrabro. – Sada i prije, gade jedan – urlala je Teresa da je čuje cijelo susjedstvo. – Jedite govna i ti i to prokleto smeće koje ti pravi društvo. Mogao ju je ubiti na licu mjesta. Pomislio je na to. Imao je čvrstu ruku atletskog ubojice i bio na glasu kao veliki zavodnik žena iz Figueresa. Bilo kako bilo, on je već odlučio da će ih prijaviti Odboru. Istog časa. – Milom – rekao je svojoj suparnici – jer ako te budemo morali prisiliti, bit će puno gore. – Jedi govna – promrmljala je ona. Na kraju im nije preostalo ništa drugo, nego pokleknuti pod prijetnjama tog nezahvalnog prijatelja. Položili su Tenorijevo i Valentinino tijelo na kola. Mercedes im je poslušno poput dobre učenice iz katoličke škole pomogla da ih polože. Obvezala se da će svaki dan izmoliti jednu krunicu i obećala si da će u Fridi čuvati živu uspomenu na njezinu majku. Pomislila je da će samo tako, barem djelomično, obaviti pogreb u mislima, kao što su joj pokazali kako se to čini. Zatražile su još malo vremena da se oproste od tijela. Odgađale su trenutak oproštaja sve dok im nisu rekli gdje točno namjeravaju odložiti leševe, više da ih ušutkaju nego i zbog ičeg drugog. To je ono što su im rekli. A one su im napola povjerovale.

Oči su joj bile pune suza. Takav oproštaj Valentina nije zaslužila. Nakon tri godine srčane borbe i ljubavne priče od koje bi i kamen proplakao, njezina će prijateljica završiti među desecima kostura jednako zaboravljenima kao i oni koje su strmoglavili u provaliju. Toj nepravednoj kazni valjalo je dodati i zadaću kako objasniti Arturu tu smrt, još nestvarniju od naglog i grotesknog Fridinog rođenja. Ali malena je plakala pa ju je morala uzeti u ruke. Mercedes je radoznalo tražila sličnosti među njima, a mogla se kladiti da će nalikovati majci. Upitala se što sada jer na koncu svega i kad mrtvi kad odlaze, ostave za sobom gorki gutljaj nadanja. Teresa joj je iz kuhinje doviknula kratki odgovor na pitanje. – Vodom i sapunom izribat ćemo tragove nesreće. To ćemo učiniti. A to su i učinile. Prale su i ribale da odagnaju bol i okrijepe dušu.

*

*

*

Točno u tom trenutku Artur Ramoneda je s vrha brda nad selom Portbou promatrao dolazak nacionalista na francusku granicu. Pad Druge Španjolske Republike bio je neosporno potvrđen nekoliko minuta prije nego što su predsjednik Vlade Juan Negrin i general Vicente Rojo prešli graničnu crtu. Okrenuo je leđa Francuskoj i stao promatrati opožareni grad Figueres i sinje more uz grad Roses što je zapljuskivalo borove, crnike i vinograde uz obalu. Zaslijepljen modrim obzorom ponad zaljeva, odlučio je da će upravo to mjesto biti savršeno za sljedeću svečanost ljubavi s Valentinom. Ovamo će dolaziti svako ljeto, kupati se u moru i voljeti se među valovima kao dvoje ljudi što više ne pamte ono vrijeme mržnje i mraka. Nije bio sam. Vraćao se kući sa svoja dva zatvorska druga. Od onih republikanskih policajaca koji su ih vukli sa sobom kao ljudske štitove ostao je još samo poneki trag njihovog bezglavog bježanja.

Francuska je, s Frankovim postrojbama pred vratima, u zadnji tren progonjenima odlučila otvoriti granicu. Ta je poziv zapravo bila zamka jer će se prema izbjeglicama, čim zakorače na bratsko i demokratsko tlo, njihovi francuski susjedi ponašati kao prema zatvorenicima pa će ih zatvoriti u koncentracijske logore ne bi li se zaštitili od lavine ljudi koja je prijetila da će ih zatrpati. Artur se probudio oko šest ujutro dok su ptice još šćućureno šutjele pod glasnom tutnjavom aviona lovaca. Oprezan kao nikada prije, šuljao se kroz šipražje i grmlje da ga ne pogodi kakav zalutali ili osvetnički metak. Njegova odrpana vanjština nije ulijevala nimalo povjerenja. Mršav do izgladnjelosti. Sedmodnevna brada. Bez košulje i gol do pasa. Rane po vratu i rukama. Samo mu je kaput, koji je negdje našao i kojim se ogrnuo od hladnoće, njegovoj neuglednoj vanjštini davao mrvicu dostojanstva. Bio je uzrujan zato što nije znao koji je točno dan. Mir njegovoj duši ne bi pružilo čak ni saznanje da su sve obitelji sretne i da se mogu pohvaliti što na svijet donose djecu kao prirodni dar života. Ono bi ga prije uznemirilo i učinilo nepovjerljivim. Misao na susret s Valentinom i djetetom koje su čekali ohrabrila ga je da se brzo spusti kliskom nizbrdicom. Ali isto tako je znao da je prekomjerna radost često smrtni neprijatelj želji, stoga je odlučio hodati polagano. Malo podalje od svojih drugova. I ni u kom se trenutku neće osvrtati. Još nije stigao na željezničku stanicu u Figueresu kad je, ugledavši ogorčene poglede ljudi na koje je nailazio na putu prema kući, shvatio koliko je golema bol stanovnika tog grada. Nije morao previše razmišljati da bi shvatio kako polovice žitelja više nema, nego da su ostali zatrpani u mraku podzemlja. To ga je tumaranje prestrašenih utvara podsjetilo na artritične likove iz perzijskih bitaka. Odlučio je ne misliti na ono što je vidio. Istovremeno se pokušavao progurati u prvi vlak za Barcelonu. Tek kad je vlak krenuo, a smijeh nekog putnika navijestio mogućnost dogovora između slijepe vjere i napretka, Artur se silno rastužio pri pomisli na neizbježnu i vječnu samoću. U tri sata poslijepodne, sada već pod zubatim suncem što je

sjalo nad pitomom pokrajinom Alt Empord|, Općinsko je povjerenstvo grada Figueresa za upravljanje kriznom situacijom pročitalo novi proglas kojim se zabranjuje svaki oblik političkog djelovanja protivan novom režimu. Ta zapovijed novih dužnosnika odgovornih za red i mir donijela je izričitu zabranu nastavka ideološkog sukobljavanja među Španjolcima i bjelodanu namjeru da od tada pa nadalje jedina politika koju svi imaju slijediti bude obnova Figueresa. Sljedeća odluka frankističkih zapovjednika, s ciljem uspostave gradske higijene tijekom obnove, odnosila se na izmjenu imena ulica. Imena nekih su se opjevala. Avenija Republike postala je generalisimusa Franca. Trg predsjednika Wilson a dekretom je pripao Joséu Antoniju Primi de Riveri. I tako po redu. Novi je gradonačelnik objavio proglas kojim su svi sugrađani snagama Nacionalne vojske obavezni pružiti gostoprimstvo te čašu mlijeka i hranu, u svako doba dana i noći. Odmah nakon tog proglasa uslijedili su i drugi sa zadnjim, bespogovornim ultimatumom danim oslobođenima iz skupine republikanaca. Svi muškarci i žene, bez iznimke, koje su mobilizirale marksističke organizacije, morali su se žurno javiti Povjerenstvu za razvrstavanje zatvorenika i predati pisanu potvrdu vojnih ili civilnih falangističkih vlasti, ako je uopće imaju, kojom se utvrđuje njihova službena ovlaštenost. U suprotnom će smjesta biti poslani u zatvor. Za čas su se oformili redovi u kojima su stajali blijedi žrtveni jarci u iščekivanju pravorijeka od kojeg su strahovali. Pitu Farriols stajao je u jednom od redova, pogrbljen i bez ikakvog službenog dokumenta koji bi mogao pokazati Povjerenstvu za razvrstavanje. Proglas je završavao bilješkom koja je pojašnjavala da, s ciljem pružanja podrške pravosuđu, svatko tko išta zna o krivičnom ponašanju bilo kojeg građanina, bio on u zatvoru ili još na slobodi, mora tom Povjerenstvu podnijeti odgovarajuću tužbu. Tako je epidemija prokazivanja zahvatila cijelu zemlju poput kuge koja je na stup srama razapinjala svakoga tko se nije slagao s Francovim režimom. Ta je profilaktična mjera, izvršavana doslovno,

završila mučenjima i ubojstvima mnoštva nevinih. Dobri su platili ceh za loše. Kad je došao red na Pitua Farriolsa, koji se pokušao usmeno obraniti rekavši da je radio kao grobar dobrovoljac, službenik je odlučio odbiti njegovu molbu da mu se prizna službena ovlaštenost. U odgovarajući je spis zapisao: „Poznati policajac ubojica‚. I nikom ništa. Kad je sutradan o skinuto zvono sa župne crkve svetog Petra udarac po udarac ručno otkucano deset sati, na Ulici Rambla je počela prva misa na otvorenom jer u Figueresu nije više bilo nijedne čitave crkve u kojoj bi se okupili i prisjetili se njezinog kršćanskog posvećenja. Misu je predvodio otac Bonaventura Coma, a prisustvovali su pripadnici vojnih i civilnih vlasti, uz brojne građane, uključujući i one koji nikada prije nisu išli na misu, a sada im je to bilo od životne važnosti. Kao naprimjer Teresa Pascual. Mercedes je zahtijevala da na misu idu zajedno i da svaka u naručju ponese po jedno dijete te da, ako je to moguće, stanu u prvi red. Među svećenicima se osjećala kao riba u vodi. Privlačnost je nerijetko bila obostrana, osobito s manje konzervativnim i ne tako staromodnim kapelanima. Puno je toga naučila u ratu. Posebno kako se ponašati kao moderna žena i, usprkos tome, ostati uzornom župljankom besprijekornog vladanja. Namjeravala je prići svećeniku, ponajprije zato što joj je svaki muškarac u mantiji pružao osjećaj sigurnosti i želju da ga zagrli, a zatim i zato što su, osjećala je to duboko u sebi, samo u župnoj crkvi mogli imati spremno rješenje za njihov nesretan život.

*

*

*

Teresi nije rekla što namjerava, usprkos njezinom prenemaganju i iznenađenom pogledu dok ju je promatrala kako pere djecu od glave do pete, odijeva ih kao da su kraljevska u odjeću koju je ponijela iz Barcelone, prska ih kolonjskom vodom i ogrće vunenim dekama koje je ručno isplela Catalina da ih zaštiti od hladnoće.

Frida nije bila tako mirna tijekom mise. Mercedes je, koja ju je držala u naručju, smatrala da si je otac dao previše oduška tijekom propovijedi i bogoslužja. Hoće li doista nalikovati majci? Pomolila se za nju. Za razliku od nje, Teresin se sin nije micao čak ni dok je bio budan. Taj kapelan s misnicom i ta župljanka s crnim čipkastim velom na glavi uspostavili su odmah nakon bogoslužja odnos utemeljen na međusobnom poštivanju koji će potrajati sve do smrti oca Venture. Razgovarali su dulje nego što su očekivali. Ona je sa zadovoljstvom prihvatila njegov blagoslov i pokoru. Molitva će nam, govorio je otac Ventura, pomoći da zaboravimo, da oprostimo neprijateljima i da pamtimo svoje umrle bez mržnje ni gorčine. Što se tiče onog trećeg, Mercedes se složila. U vezi prvog i drugog, nije bila posve sigurna. Zatim su prešli na samu srž stvari. Odmah su se zbližili. Govorila mu je o obiteljskom problemu koji je muči. O bratu kojeg su zarobili republikanci, o kojem nema nikakvih vijesti, ocu djevojčice koju drži u naručju i suprugu žene koja je poginula tijekom zadnjeg bombardiranja. Valentinin životopis je prešutjela. Željela mu je govoriti i o Ramonu Mercaderu, ali pomislila je da bi bilo neumjesno otvoriti svoje zaljubljeno srce tom nepoznatom kapelanu. Nakon onih povjerljivih razgovora s vojnicima na umoru, Mercedes je vrlo brzo naučila da se s muškarcem nikada ne smije razgovarati o drugom muškarcu. Barem ne tako strastveno kako je ona govorila o svojoj ljubavi koju je bilo nemoguće sakriti. Isto tako nije ni zaplakala dok mu je govorila o svojoj tragediji, što ju je poprilično iznenadilo. Onako odjevenoj u crninu, tuga kao da joj se izbrisala s lica samo da bi joj se uvukla pod prerano ostarjelu kožu. Razgovarajući s ocem Venturom, rekla mu je čija je kći. Ime Antonija Ramonede nije moglo proći nezapaženo kod tog čovjeka koji je pohađao Sjemenište u Vicu, skupljao romaničke kipove i ljetovao u ljetovalištu pored sela Vallbona de les Monges. Njegove su se plave i umorne oči zacaklile od te vijesti. Bio je siguran, rekao joj je, da je ondje barem dvaput

susreo gospodina Ramonedu. Zatražio je pet minuta kako bi o svemu razmislio prije nego što nešto učini. Pozvao ju je u sakristiju gdje se namjeravao presvući i obaviti neki žurni telefonski razgovor s Barcelonom. Dva mladića u odjeći samostanskih đaka onamo su ih ceremonijalno i zaštitnički ispratili.

*

*

*

U međuvremenu, u Ulici Anglí mahnito se jurilo sobama i oko namještaja i stalno živjelo u brizi zbog neizvjesne budućnosti. Žene su plakale zbog nedostatka vijesti o sirotim djevojkama. Artur, koji se nedavno vratio odrpan kao prosjak, proživljavao je teške trenutke daleko od tih ožalošćenih žena, čije su mu društvo i utjeha bili nepodnošljivi. Vrijeme je provodio u podrumu, kao da Valentina i dalje leži u mraku na onom krevetu lažne Pepeljuge. Muškarci su pušili, zapinjali za vrata i svako malo se pitali što smiju, a što ne smiju kako bi pronašli Valentinu i Mercedes, a da im pritom život ne dovedu u opasnost. Svi su čekali da zazvoni telefon. Odlučili su pričekati još nekoliko sati prije nego što krenu spašavati te dvije bjegunke. – Prevrnut ćemo nebo i zemlju da ih pronađemo – rekao je obiteljski starješina. Jedini trenutak predaha tijekom dva duga dana iščekivanja informacija o djevojkama bio je dolazak Antonija Ramonede i njegove supruge Montserrrat Palop. Oduševljenje njihovim dolaskom ubrzo je splasnulo zbog nestanka dviju djevojki, ali kad su im Antoni i Montserrat otkrili gdje su proveli tri beskonačne ratne godine, utučenim je ukućanima bilo nemoguće prikriti smiješak zadovoljstva. Vijest da će postati djed i baka nije im bila nova jer su pratili sve što se događalo u obitelji. Samo je Lucrecia znala tu tajnu. Došli su dvostruko mršaviji nego kad su početkom rata morali pobjeći glavom bez obzira. Kretali su se sporo i umorno, a odjeći im je visjela kao na vješalici. Unatoč tome, Antoni Ramoneda si je, naviknut

na igrice i iznenađenja, pružio užitak i otkrio im tajnu gdje su se skrivali. Za početak im je rekao da im Valentina Mur nije potpuna neznanka. Vidjeli su je i prije u plavim anarhističkim hlačama. Poslije i u žutoj jakni. Raspuštene kose. S pundžom. Sa sunčanim naočalama. Dok je pila orxatu. Njihovu su se sinovi u čudu pitali kako mogu tvrditi da poznaju Valentinu ako su cijelo to vrijeme bili u kući obitelji Malferit u Valenciji. Potpuno tiha za okruglim stolićem uz sestru Lucreciju, Montserrat Palop je šutjela i prepustila glavnu riječ suprugu. On im je zatim potpuno smireno rekao da su se silno zaprepastili kad su ugledali svoju kćer Mercedes u bolničkoj odori, a poslije i Artura kako se ljubi s Valentinom, one ljetne noći kad su bježali iz tvornice zahvaćene požarom prema Ulici Salmerón. Svladali su ih osjećaji dok su ponovno proživljavali te događaje. Upravo se u tom trenutku u razgovor uključila Lucrecia i otkrila da su njezine šetnje s nećacima Ulicom Rambla de Catalunya imale jasan i unaprijed osmišljen cilj. Uz izgovor da obožava orxatu, tetka bi nagovorila djevojke da zajedno sjednu na klupu preko puta slastičarne La Jijonenca, gdje bi provele dovoljno vremena kako bi njihovi ucviljeni roditelji, zaključani i uvijek u mrklom mraku na tavanu zgrade preko puta, mogli vidjeti svoju djecu i tako izdaleka biti sretni jer znaju da su živa. Roditeljima Ramonedovih je u neočekivanom izljevu velikodušnosti tu nesretnu i blaženu sobu u kojoj su se sakrivali ustupio bivši računovođa Predionica Sebasti{ Villagordo Pérez, čovjek prema kojem se taj poznati industrijalac prije tih događaja nije dovoljno srdačno odnosio. Zašto je to učinio? Nisu to sa sigurnošću znali. Tako je to u ratu. Ustupci kojima ljudi olakšavaju duša. Trenutna ludost tog računovođe ili njegov oštroumni predosjećaj da će ga se Antoni Ramoneda sjetiti kad pobijede njegovi? Ili vjerojatno zato što kod nekih ljudi proradi savjest i kucne čas kada se bijes i želja za uništenjem drugoga ugase pa oni pokleknu pred činjenicom da se život bez zlobe isplati. A njemu se zaista isplatio. Kad im je Villagordo Pérez otvorio

vrata da im prenese vijest kako su taj put oni ponovno pobijedili i da se mogu vratiti kući bez straha, Antoni Ramoneda mu je rekao potišteno kao paralizirani taoc: – Spasio si mi život, prijatelju. Od sada nadalje pobrinut ću se iskazati ti našu zahvalnost i brinut ću se za tebe dok god Bog tako želi. Obećanje je ispunio. Taj je bivši računovođa, ne pretjerano bistar, ali mudroga srca, postao tvorničarev osobni tajnik, njegov posrednik u pitanjima antifrankističkog pokreta otpora, a ponekad bi mu, kad bi to okolnosti iziskivale, i pomogao odjenuti kaput, staviti šešir na glavu i popraviti mu čvor kravate.

*

*

*

Roditelji i djeca su ručali rižoto u blagovaonici kuće u Ulici Anglí kad su ugledali Lucreciju Palop, ozarena pogleda, što se rijetko moglo vidjeti na njezinom licu. – Tvoja kći Mercedes je na telefonu – rekla je šogoru. Jedva je uspjela izgovoriti tu rečenicu i disati. Svi su potrčali prema crnoj spravi u predsoblju. Nikada još nijedan telefonski razgovor nije bilo toliko iščekivan i toliko tjeskoban kao onih sedam minuta razgovora između oca Venture i obitelji Ramoneda. Iako djeluje nebitno, valja spomenuti da je veza trajala bez većih prekida dok se telefonistica u Figuerasu spajala s onom u Gironi, koja ju je, srećom, uspjela spojiti s Bonanovom, dalekom barcelonskom četvrti okruženom borovima. Mercedesino je vikanje odjekivalo čitavom pokrajinom Alt Empord|. Ukućani su je pitali gdje je. Željeli su precizne podatke. O djetešcu, naprimjer. – Je li se rodilo dijete? – Da – rekla je Mercedes. – Djevojčica je. Otac Ventura joj je uzeo slušalicu iz ruku. – Nije sve išlo kako smo se nadali...

Pri tom nezahvalnom prenošenju tužne vijesti o Valentininoj smrti, smetnje na vezi na koncu su se pokazale dobrodošle. Taj je osjetljiv zadatak otac Ventura preuzeo na sebe. Kapelani su tada često služili kao podrška te bi u teškim okolnostima i pri prenošenju tužnih vijesti pružali utjehu. – Što ste rekli, molim lijepo? Ne čuje se, kćeri moja – rekao je Antoni Ramoneda. – Što si rekla? Nisam te razumio, kćeri moja. Artur je uzeo telefon. Na njega je došao red. – Majko Božja! – vrisnula je Lucrecia. – Gospode Bože! On je ponavljao da želi razgovarati s Valentinom. Otac Ventura se opet poslužio svojim apostolskim umijećem slavljenja života. Zamolio je mladića s druge strane žice da slušalicu ljubazno preda gospodinu Ramonedi. Nakon što se uvjerio da je upravo on s druge strane, posegnuo je za konceptom kršćanske pomirenosti sa sudbinom, koji bi uvijek polučio dobar rezultat kod vjernika kojima lošu vijest treba prenijeti kao da je dobra. – Djevojčica je poput ružice – rekao je. – Ali majku je – dodao je ozbiljno – Bog pozvao k sebi. U kući gdje se plakalo s lakoćom, suze su morale pasti u drugi plan. – Gdje mi je žena? – upitao je Artur, shrvan očevim pogledom. Otac Ventura je izrekao milosrdnu laž. Rekao mu je da su sve uz njega, sigurne pod njegovom zaštitom i budnim okom. Predao je slušalicu Mercedes jer u glasu tog mladića više nije pronalazio milosrđe za kojim je ovaj vapio. Osobito kad je čuo kako pita: – Tko ju je ubio?

*

*

*

Bilo je teško, premda su na koncu u tome uspjeli, nagovoriti Teresu Pascual da se na neko vrijeme preseli u kuću u Ulici Anglí i da

djevojčici bude dadilja. Pregovori su se otegnuli sve dok nisu postigli sporazum. U zamjenu za njezin pristanak da privremeno postane dio njihove obitelji te osim što će joj platiti da se brine za to dijete, Antoni Ramoneda se obavezao pronaći joj ozbiljan doživotan posao. „U Figueresu, gospodine‚, bio je jedini uvjet na kojem je ustrajala Teresa: vratiti se svojoj skromnoj kući, uz ruže u vrtu gdje joj snivaju djeca. Fridi nikad nije nedostajalo maćeha. Bomboni, priče, igračke i pjesme pratile su je kroz djetinjstvo i pružale joj ljubav i toplinu, ali nikada nisu uspjeli rastjerati oblak nesmotrene usamljenosti i ublažiti njezinu gotovo uznemirujuću grubost pri izražavanju osjećaja i želja. Upravo suprotno, s godinama je Fridina radoznalost prema razotkrivanju svoje prošlosti postala toliko velika da joj je zacrtala sudbinu. A ništa u čovjekovoj sudbini nije toliko zagonetno kao potraga za nepoznatim portretom. U kući je život tekao jednako kao i prije rata. Šutnja sviju u obitelji, osim Lucrecije kao jedine iznimke, o proteklim godinama obilježenim nasiljem i ludilom toj je adolescentkinji postala klaustrofobična, zbog čega bi znala progovoriti o svemu onome o čemu nitko nije govorio, a što je ona gradila u mašti, uvijek ispunjenoj sumnjama. Ponekad bi zamišljala da je istovremeno i mrtva i živa ne bi li shvatila, u stanju smrti, vole li je živi i nedostaje li im. Neprestana prisutnost u kući osoba koje su se zvale Ramon Mercader, Lav Trocki, Valentina Mur... na koje su podsjećale fotografije na polici bakine i djedove blagovaonice na nju je djelovala kao snažan poticaj da se pomiri sa životom. Što je više bježala od laži sadašnjosti, više se zbližavala s prošlošću i njezinim zaboravima i utvarama. Osjećaj gušenja koji ju je zarobio, tu zemlju podvrgnutu Francovoj diktaturi i posljedični nestanak njezine majke Valentine Mur naučili su je živjeti kao da nikada neće umrijeti. Proklet bio Franco! Proklet bio Staljin! Riječi koje su mnogima bile u mislima, a koje gotovo nitko nije izgovarao.

*

*

*

Tako su tekle godine. Uz nedjeljne ručkove u kući djeda Antonija kojima su prisustvovali svi članovi obitelji Ramoneda. Pronalazili su svojevrsni užitak kada bi se našli dok su bez gorčine preživljavali u toj zemlji, žrtvi neumoljivog tlačenja. Tako su tekle, mirno, ali ne i sretno. Uz neprekidno brbljanje žena u kući koje su, starivši, bile sve mudrije i sve više naklonjene dubovima vremena. Uz njihove dolaske i njihove oproštaje. A ravnodušno prema svemu tome i dalje je bilo dvorište Lucrecije Palop, pored zimskog vrta s hortenzijama i geranijima gdje bi svako ljeto u zelenoj platnenoj ljuljački odmarala i provodila poslijepodneva gospođa Forcada, tek što bi doputovala iz Rima, uvijek s najnovijim vijestima iz kuće koju je dijelila s kćeri Marijom Mercader i njezinim suprugom, slavnim Vittorijem de Sicom. Tek što bi stigla i sjela, dok još ni ručnu torbicu ne bi stavila na suknju, što je neizostavno činila, gospođa Forcada bi počela nezaustavljivo govoriti, kao da su joj pričanje i prepričavanje njezinog života zabranjeni tijekom ostatka godine, u kojem je živjela izvan Španjolske. U inozemstvu, kako je tada govorila, naglašavajući slogove te riječi da razdvoji stvarnost slobode od straha naroda ukotvljenog u fašizam. Cijelo bi poslijepodne grlenim glasom tiho pripovijedala, otmjena i upadljivo odjevena, i izgovarala teatralne i dvoznačne rečenice koje su samo upućeni mogli razumjeti. Frida je sve to smatrala dodatnom ljetnom zabavom jer je morala hvatati riječi u letu i naknadno ih poslagati na odgovarajuća mjesta u svom mentalnom neredu sve dok, djelomično, ne bi riješila zagonetku te nepodnošljive slagalice. Zajednička tema svim ljetnim razgovorima bio je Ramon Mercader, premda bi se žene, kad bi se uopće osvrnule na njega, silno trudile ne spomenuti ga. Mnogo je puta ta odluka ovisila o tome koliko su udaljene Mercedes Ramoneda i njezine tetke. Ona i gospođa Forcada imale su različito mišljenje o djelu jednog od najpoznatijih

ubojica suvremene povijesti. Ova potonja smatrala je da je izvršitelj atentata na Trockog najobičniji boljševički krvnik i da stoji uz bok onima koji su u stanju ubiti milijune nevinih samo zato što vrhovni zapovjednik staljinizma pati od poriva za neselektivnim ubijanjem. Mercedes je, pak, u ulozi tajne zaručnice tog komunista pokajnika vjerovala da je nesretni atentat na Trockog bio izvršen s političkim ciljem. Na neki je način toj nesretno zaljubljenoj ženi Mercader i dalje bio junak. Isto tako, što se tiče drugih vidova svakodnevice u Francovoj Španjolskoj, mišljenja tih dviju žena bila su suprotstavljena. Mercedes se na pojavu Francisca Franca okretao želudac. Za razliku od nje, gospodi Forcada je taj diktator predstavljao spasenje zemlje koja je svaki tren mogla propasti u provaliju staljinističke dogme. Prema njezinom mišljenju, koje je u potpunosti bilo suprotstavljeno mišljenju njezine kćeri i zeta Vittorija, generalisimus je oslobodio zemlju od crvenih i njima slične, prijezira vrijedne družine. Što se tiče novog režima, i dalje se Ljubav i rat samo s jednim nije nimalo slagala. S javnom mržnjom Franca prema Kataloncima. Međutim, razilaženja u mišljenju među tim dvjema ženama vrlo su se brzo zagladila, zbog velikog interesa Mercedes Ramoneda. Do te je promjene došlo kad je ova potonja shvatila da se za ublažavanje svojih ljubavnih jada neophodno mora približiti spasonosnom duhu gospođe Forcada.

*

*

*

Dogodilo se to u Meksiku, u gradu Veracruzu, dok je gospođa Forcada šetala rukom pod ruku sa svojim najnovijim udvaračem kojeg je netom prije toga upoznala i zavela na još jednom od onih skupih i otmjenih prekooceanskih krstarenja na koje je svake godine odlazila. Kad je sišla s broda, u društvu tog navodnog meksičkog multimilijunaša, čim su njih dvoje sjeli u jedan od živopisnih kafića u luci, naišla je na neočekivanu vijest o ubojstvu. Na naslovnici

meksičkih dnevnih novina na stolu ugledala je krvavo i zavojima povezano lice svog nećaka Ramona, pored kojeg je stajao sljedeći naslov: „Trocki umro nakon atentata‚. Vješta u hinjenju, željela je od svog pratitelja prikriti koliko ju je pogodila ta vijest. Odsutno je uzela članak da pročita što u njemu piše. Članak je bio kratak. Prekratak, pomislila je, za tako presudno važan događaj. Ono što je pročitala, zbunilo ju je još više, ako je to uopće bilo moguće. Na sreću za sve njih, Ramonovo ime nije pisalo.

Izgleda da se neki francuski komunist, koji se predstavio imenom Frank Jackson, nedavno uvukao u dom Trockoga i sprijateljio s tim revolucionarem, kojeg je često posjećivao sve dok ga na koncu nije ubio.

Je li se objašnjenje svelo samo na to? Bez ikakvog dodatnog komentara o vijesti koja je u tom trenutku potresla cijeli svijet? Gospođa Forcada je duboko udahnula, pozvala konobara i naručila margaritu, jedan od koktela koji mogu oživjeti i mrtvaca. Zatim je iz ručne torbice izvadila lepezu kojom se onako uznemirena rashladila. Nakon nekog vremena, uz izgovor da joj je nesnosno vruće, otišla je u ženski zahod, gdje je silovito povratila žućkastu bljuvotinu. Prezime Mercader, izvorno vezano uz tu otmjenu, poštenu, katoličku i katalonsku obitelj, zauvijek će ostati uprljano i povezano s najpoznatijim zločinom u suvremenoj povijesti. Dok je púdrala nos, rekla je u ogledalo: „Ramon je manje glup nego što izgleda jer je sačuvao mrvicu pristojnosti da od javnosti sakrije svoje porijeklo‚. Obiteljska je čast ostala neokaljana. Nitko drugi u Meksiku, osim nje, neće saznati tko se doista skriva pod tim običnim i praktičnim imenom. A bude li ga jednom netko provjeravao, ona više neće biti na ovome svijetu da bi se sramotila zbog tog skandala. Premda je, poznavajući Ramonovu discipliniranu narav, sa

sigurnošću mogla reći da ni policajci ni suci, koristeći najgore metode mučenja da rasvijetle istinu, neće uspjeti iz tog zatvorenika iščupati niti jednu jedinu riječ o njegovom porijeklu ni povodima za taj zločin. Još je malo ostala u ženskom zahodu i razmišljala krije li se možda iza svega toga Caridad Mercader. Ti su nesretni momci oduvijek bili povrgnuti Caridadinom svjetonazoru. Sažalila se nad njima te se silno razočarala svojim šogorom Pauom Mercaderom, koji onako slab nije bio u stanju odgajati sinove uz disciplinu koja se očekuje od oca. Na terasu kafića vratila se zavodljiva i nasmiješena, sa spremnim planom za budućnost. U trenutku nepažnje svog pratitelja uzela je novine, presavila ih dvaput i spremila u ručnu torbicu. Od tog se trenutka tijelom i dušom posvetila planu da gospodin Norberto Forcada Vargas, isto tako udovac neke meksičke bogatašice, postane njezin sljedeći muž. Vjenčali su se 12. listopada 1940. Dva mjeseca nakon onog zločina. Bio je to brak kratkog vijeka iz kojeg je gospođa Forcada, na svoju žalost, uspjela sačuvati samo njegovo prezime i nekog vunastog psa bijelog kao snijeg. U srpnju sljedeće godine gospodin Norberto Forcada Vargas umro je tijekom poslijepodnevnog odmora. Gušenje uslijed preobilnog ručka i druge mediteranske strasti premjestile su ga iz Palme de Mallorca na groblje sela Valldemossa tek nešto prije nego što je njegova nova supruga odlučila zatražiti rastavu braka jer je doznala da taj navodni milijunaš kojeg je upoznala na krstarenju traži nekog dovoljno imućnog, baš kao i ona sama, tko je u stanju zadovoljiti njegove visoke društvene i financijske prohtjeve. Nekoliko dana nakon što je obudovjela, gospođa Forcada je u crnini pozvonila na vrata kuće u Ulici Anglí. Ušla je uzdignuta čela, pretjerano blistavog osmijeha i širom otvorenih plavih očiju koje su se caklile od zadovoljstva što je upravo ona u posjedu najbolje čuvane tajne tog vremena.

*

*

*

– Vratila sam se! – rekla je Lucreciji i brzo je poljubila, od čega joj je na obrazu ostao sjajan trag njezinog ružičastog ruža za usne. Sjele su na terasu popiti orxatu i bezbrižno uživati u poslijepodnevu obavijenom mirisom crvenih geranija i sočnom materijalu što ga je donijela ta svjetska, kozmopolitska žena. Šutnja među njima bila je usiljena. Sa zvonika župne crkve u četvrti Sarri| zvono je otkucalo šest puta. Sunce je probudilo oleandre i noćno cvijeće i time najavilo plavičasti suton. Uskoro će se navršiti godina dana od početka onog drugog rata, pokrenutog njemačkim napadom na Poljsku, a gospođa Forcada, koja je izrazito rijetko razgovarala o politici, počela je ružno govoriti o Hitleru. Führer, kako je želio da ga zovu, bio je vulgarni manijak u stanju pokoriti cijeli svijet za tren oka. I Španjolsku, naglasila je. Tako se govorilo u svim lukama koje je posjetila sa svojim dragim suprugom. Tako se to doživljavalo u kući njezina zeta Vittorija de Sice. Bio je kockar, to je činjenica, ali isto tako i zakleti neprijatelj tog njemačkog vraga koji je namjeravao izbrisati s lica zemlje Cigane, Židove i sve koji ne dijele njegova fašistička načela. – Još samo da napadne Kataloniju. Uz glas koji nas bije, možemo se odmah sahraniti. – Maria, uvijek pretjeruješ – rekla joj je Lucrecia. Dala joj je jasno do znanja da joj se takve šale nimalo ne sviđaju. – Nisu to šale, zaista nisu. Nego istina velika kao kuća, vjeruj mi. Zatim je prešla na drugu temu. Lucrecia si je bez imalo grižnje savjesti priznala da besplatno putuje zahvaljujući pričama gospođe Forcada. Ova potonja je počela spomenuvši ime broda. Zvao se Opraštanja budući da je, prema njezinom tumačenju, za Venecijance, koji su od pamtivijeka romantični i strastveni, vrlo karakteristično da brodovima daju pjesnička imena. Zatim je rekla da se prije nego što je brod zaplovio prema Meksiku zatreskala u muškarca koji je pored ogradice mosta podigao dvogled i pravio se da promatra obalu, a zapravo ga je

fokusirao na plave oči gospođe Forcada i njezinu put prozračnu poput morske pjene. Bile su to točne riječi Norberta Forcade Vargasa. Pravi rapsod. Takav je bio taj muškarac. Ne skrivajući nijednu sitnicu, nastavila je govoriti Lucreciji o raskošnoj ruti krstarenja. Požalila se da je rat opustošio polovicu dostupnih područja pa je zbog tih neprilika putovanje bilo znatno skraćeno. Usudila se pustiti dvije suze u spomen nenadanog odlaska svog novopečenog muža, ali ponosno je nosila njegovo prezime. Bilo je to ime bez sumnjivih asocijacija. Gospođa Forcada nikada nije propustila priliku reći da žali što je Caridad del Río odgovorna za okaljanu obiteljsku čast. „Razumiješ li, ljepotice? Razumiješ, zar ne?‚. Ali Lucrecia nije razumjela što time želi reći. Ili je to radije zanemarivala, imajući na umu da joj je sestrična Maria Forcada i dalje luckasta te da je, pod uvjetom da čovjek zna razgovarati s njom, to jedna od njezinih čari. Spremala se prijeći na glavnu temu razgovora kad je na vratima terase ugledala Mercedes i neku djevojčicu klempavih ušiju, osunčane puti, kose zalizane briljantinom, pomalo ružne, koja se oduševila ugledavši gošću. Gospođa Forcada je brzopotezno pomilovala sirotu Fridu i zaključila da je kucnuo pravi čas da objavi svoje veliko otkriće. U ručnoj je torbici nosila list s izrezanim člankom iz meksičkih novina. Svečano ga je rastvorila. Izgledalo je kao da će izvaditi glavu Ivana Krstitelja na srebrnom pladnju. Na trenutak je zastala prije nego što je poduzela sljedeći korak, za što je od prisutnih zatražila punu povjerljivost zbog onoga što im se spremala pokazati. Lucrecia je stavila naočale. Zbog fotografije Ramona Mercadera, izudaranog po licu i javno optuženog za ubojstvo, zatresle su se ležaljka, stolice za ljuljanje i sendviči na stolu. Mercedes joj je istrgla papir iz ruku. Uzrujala se kad ga je pročitala. Tajna u vezi pravog imena ubojice Lava Trockog gotovo da ju je više uzrujala od saznanja da su joj bratića izbatinali policajci i čuvari. Dovoljno joj je bilo vidjeti to lice na fotografiji, čak i

da je bila riječ o nekom neznancu, pa da mu sve oprosti radi nježnosti kojom mu je zračio pogled. Činjenica da je u njezinoj obitelji postojao ubojica nije ju toliko zaboljela koliko nešto puno užasnije i trajnije. Ubojstvom Trockoga Ramon je postao ubojica u povijesnom kontekstu. Kako se takva katastrofa može popraviti? Je li nju upravo to najviše brinulo? Snažno ju je zaboljelo u prsima. – Aspirin – rekla je. Zatim je nestala na nekoliko minuta. Lucrecia je u međuvremenu iskoristila priliku da ogadi komuniste i cijelu prosovjetsku kliku. – Što se mene tiče, neka crkne u zatvoru. Tako ćemo živjeti na miru – rekla je, ne pogledavši ih. Ono najbolje u besmrtnoj ljubavi je to što ona živi bez prepreka i ograničenja. Najgore od svega je to što je čak ni zidovi ni daljina ne mogu uništiti. Gospođa Forcada je brže-bolje odgovorila Lucreciji: – Ah, ne! Nemoj biti tako sigurna da će ga držati na životu. Sigurno će ga ubiti da ne bi progovorio. Tako to rješavaju Rusi sa svojim međunarodnim špijunima. Pogledale su je u čudu. – To već znaju i ptice na grani – rekla im je da ih podbode. – Zaboga, ženo, ne budite zluradi. Najbolje u toj vijesti je to što smo mi prve saznale gdje se nalazi. Možemo mu pomoći. Zavladala je grobna tišina. Nije bilo komentara na taj Mercedesin samilosni prijedlog. Odlučile su radije gustim velom prekriti koristoljubivu pozadinu te rečenice i ubuduće toj složenoj i izrazito teškoj situaciji pristupiti što je praktičnije moguće. Za dobro svoje nećakinje te društvenog i obiteljskog okruženja složile su se i odlučile da će skrivati identitet ubojice Trockog. Da bi dale do znanja da se ne slažu, te su dame, zaprepaštene tonom i razvojem događaja, brzo rastvarale i sklapale

svoje lepeze. Mercedesin se odnos prema gospođi Forcada iznenada preokrenuo. Od ljubaznog ignoriranja i ismijavanja iza njezinih leđa počela joj se ulagivati uz najrazličitije hvalospjeve i poklone. Salila se s njom i divila se njezinim besmislicama, što je ljutilo Lucreciju. Bez oklijevanja joj se ispričala što nije bila dovoljno srdačna prema njoj kad ju je na prolasku kroz Barcelonu s mužem Meksikancem nazvala da joj prenese radosnu vijest o svom vjenčanju. Trebali su ih pozvati na nedjeljni ručak. To nije bilo u redu. Nikad se ne zna što ti se može dogoditi u životu. Da su to onda znale... Kasnije poslijepodne ponovno je otišla u kuhinju i vratila se s pladnjem kolačića zvanih quatre quarts, kakvih dotad u španjolskom kulinarstvu nije bilo i u kojima su mogli uživati samo malobrojni sretnici. Ali Mercedes se nije zadovoljila prilikom da gospođi Forcada ponudi jedan od najcjenjenijih kolača među slastičarskim znalcima: prvi i jedini put u životu otkrila joj je sastojke tog najvažnijeg recepta iz kuće u Ulici Anglí. Gospođa Forcada nije mogla ni zamisliti da cijelo jutro provede u kuhinji. Ali zahvalila se nećakinji na toj ljubaznosti. – Ja sam vješta u nekim drugim stvarima – rekla je. Unatoč tome, još jednom je pohvalila Mercedesine kulinarske vještine. – Mmm... mmm... Odlični su... – uzdisala je pri svakom zalogaju. Ta vječna zaljubljenica u ljubav preko noći je odlučila postati nenadomjestivom osobom u životu gospođe Forcada. Čim je ugledala fotografiju svog bratića s glavom povezanom zavojima i pogledom zločinca pokajnika, ponovno je postala ista ona Mercedes koja je usred bombardiranja bila u stanju prehodati cijelu Barcelonu samo da pronađe Ramona. – Reci mi nešto, Maria. Jesu li u Meksiku muškarci stvarno tako zgodni kao u filmovima? I kako ti se sviđa njihov izgovor?

Gospođu Forcada ništa ne bi više razveselilo nego kad bi je netko zatražio da kaže svoje konkretno mišljenje o muškarcima i ljubavnim zgodama. „Mi žene imamo sposobnost predviđanja‚, počela je tim riječima. A nastavila je sve dok nije otkucalo osam sati, a nebo se smračilo. Lucreciju je uznemirio taj iznenadni iskaz prijateljstva njezine nećakinje. U svakom slučaju, bila je sigurna da će nova strategija koju je Mercedes eventualno pripremala na koncu propasti. Život nikada nije kao u filmovima. Kada će to ona shvatiti?

*

*

*

Susrele su se u baru hotela Majestic nešto prije polaska gospođe Forcada prema avionu kako bi se s kćeri i zetom vratila u Italiju. „Ne brini. Imam ja veza‚, obećala joj je Mercedes. Bilo joj je teško prikriti da je sretna kao dijete zbog toga što su je njezini katalonski rođaci posve nenadano počeli smatrati ključnom sastavnicom u toj pustolovnoj potrazi za Ramonom te, nakon tog prvog koraka, u planiranju kako da Mercedes čim prije stupi u kontakt s njim. Mercedes joj je govorila da s lakoćom piše pisma. Žurilo joj se obnoviti pisani kontakt s Ramonom. Rekla je da joj je on znao čestitati na stilu pisanja. Rado je primao njezina pisma. Zapravo, osim požrtvovne brige za bolesnike na bojišnici, od početka rata više ništa drugo nije učinila. Pisma su svakom zatvoreniku bila najbolji poklon. Iz vremena kad je bila ratna kuma sačuvala je u starom koferu sva pisma koja je razmijenila s vojnicima na bojišnici, koji su bili sretni što mogu izjaviti ljubav toj zapisničarki kršćanske vjere i očajanja. Na zaglavlju mnogih svojih pisama, čije je preslike čuvala, nacrtala je križ svaki put kad to nije predstavljalo opasnost. Kapelani i komunisti su zbog uzvišenih ideala svojih dogmi poprilično dobro ispunjavali Mercedesina komunikacijska očekivanja. Oduvijek je više priželjkivala voljeti nego biti voljenom. Negdje je čula da su istinski važni ljudi važni upravo zato što jako nalikuju svetom Augustinu iz

Hipone. Njezinom omiljenom svecu. Isto kao taj poganski i istovremeno prosvijećen i pokršten mladić, njezini su muškarci bili strastveni, osjećajni, ženskari, ali i sveti, solidarni i prosječno časni. Je li Ramon ikada pomislio da ga je ona, slijedeći božanski poziv, namjeravala iskupiti? Naravno da nije. Kao što nije pokazivao ni trunke radoznalosti da pročita trinaest knjiga tog sveca filozofa. Bilo mu je dovoljno upoznati njegov razuzdani život i njegove grijehe.

*

*

*

Godina još nije došla svome kraju, a Mercedes je već, kao što joj je obećala gospođa Forcada, prikupila neophodne informacije kako bi stupila u kontakt s bratićem. Obrativši se prijateljima i poznanicima Norberta Forcade, počivao u miru, te nakon nekoliko prekooceanskih telefonskih poziva, saznala je da se zatvorenik Belgijanac Jacques Mornard, njegov novi identitet kojim je namjeravao prikriti onaj prvi i jednako lažni identitet Amerikanca Franka Jacksona, nalazi u jednoj od ćelija zatvora Lecumberri u glavnom gradu Meksika. U pismu koje je iz Rima Norberto Forcada brže-bolje poslao nećakinji Mercedes dodao je podatke Eduarda Cisnerosa Ríosa, odvjetnika i branitelja ubojice Trockog („osobito dobro pripazi da nikada ni slučajno ne napišeš naše prezime‛, govorio joj je), koji mu je, pak, osobno otpisao i naveo svoju privatnu adresu te sa zadovoljstvom prihvatio zadaću posredovanja u tom unakrsnom prepisivanju između Barcelone i Meksika. Naravno da je odvjetnik naveo svoje uvjete. Pisma su imala biti naslovljena na njega osobno, Eduarda Cisnerosa, napisana na šifriranom engleskom ili francuskom i uvijek s lažnim potpisom. Život joj je još jednom pružio priliku da zamisli ono što se moglo dočarati samo u pismu, na tihom bdijenju ili u ispovjedaonici. Bez oklijevanja je sjela za pisaći stol kako bi na elegantnom engleskom jeziku naučenom u školi Uznesenja Marijinog iz Richmonda sročila prve rečenice kojima je namjeravala raspitati se o osobi kojoj je zaista bilo upućeno to pismo. Započeti riječima „Dragi Edwarde‛ učinilo joj

se besmislenim. Ali kad je malo bolje promislila, nije se imala čega sramiti. Odvjetnik i ona nisu se poznavali. Tako da je brzo prešla preko te prve prepreke. Ne bi li bila sigurna da će Ramon biti konačni čitatelj tog zapetljanog pisma, zaigrala je na kartu katalonskih osjećaja, tako bliskih čeznutljivom srcu njezinog bratića. Izvrsno se snašla uvrstivši dva stiha prve kitice glasovitog napjeva Virolai koji su pjevali hodočasnici u opatiji katalonske zaštitnice Montserrat. „Ružo travanjska, crna Djevice planinska‚. Zadovoljna tom literarnom dosjetkom odložila je nalivpero na pismo, otvorila ladicu pisaćeg stola i ostatak vremena promatrala Ramonove fotografije, koje je skrivala među stranicama djedovog pozlaćenog molitvenika. Sve je opet bilo mirno i uredno. Mogla je biti sretna.

*

*

*

Često se znalo dogoditi da Mercedes Ramoneda neočekivano mora ostati u krevetu jer su je strašni bolovi zarobili među plahte, pa bi tada sve oko sebe zaokupila svojim jecanjima i stenjanjima. Mučnina i povraćanje nerijetko bi uslijedili nakon tih napadaja zbog kojih bi cijeli dan nepomično ležala. Njihov obiteljski liječnik, ne pretjerano sposoban, nijednom nije smatrao shodnim prepisati bolesnici išta drugo do aspirina, mineralne vode Vichy ili boce tople vode. Istini za volju, ona bi se za dvadeset i četiri sata potpuno oporavila. Ali tijekom tih kriza njezino bi katatonično stanje bilo zastrašujuće. Žene su se silno trudile biti joj pri ruci. Muškarci bi ostali pozadi i uznemireno koračali hodnikom gore-dolje. Zastrašena mučnim napadajima svoje tetke, Frida bi u potpunosti izbjegavala ulaziti u njezinu sobu budući da je Mercedes, kad bi s vremena na vrijeme smogla snage progovoriti kroz svoja usta, a ne kroz usta demona kojeg je nosila u sebi, znala pozvati nećakinju da priđe njezinom krevetu i reći joj: „Ovo je gore od rađanja. Dobro to zapamti‚. Nitko nije pomislio da je taj niz vrtoglavica i nesvjestica

povezan s tjeskobom i psihičkim slabostima od kojih je Mercedes patila otkad je ušla u pubertet. Ali u to vrijeme depresija kao psihička bolest nije postojala zato što se još nije do kraja spoznalo sve o tim podmuklim bolestima. Napadaji panike tumačili su se kao prirodne reakcije ljudi na vanjske agresivne podražaje. Stoga se nije isplatilo razmatrati ništa što nije imalo znanstveno ime. Jednog od onih mučnih dana dok je Mercedes bolovala u svom krevetu vječne usidjelice, stiglo je prvo pismo Ramona Mercadera kao odgovor na ono Mercedesino, napisano na engleskom s katalonskim ukrasima koje je ona poslala meksičkom odvjetniku. Čim je ugledala kovertu, prepoznala je njegov rukopis. Ali kad je između mučnine i povraćanja zbog te simbolične menstruacije počela čitati pismo voljenog bratića, iznenadila se shvativši da joj piše na katalonskom, kao i inače, i da je moli da to i ona čini. „To je jezik ljubavi‚, govorio joj je taj lupež. Sve to je zaljubljenoj ženi poput nje, bez ikakve nade da će joj uzvratiti ljubavlju zvučalo kao prava ljubavna izjava. Mogućnost koju joj je ponudio da mu piše na jeziku koji je u državi bio zabranjen, na tom jeziku na kojem su osjećali i razmišljali, značila je da ima punu slobodu izraziti svoje prave osjećaje. Reagirala je tako što je najednom ozdravila. Bila je to neko neočekivano blagostanje od kojeg joj se ozarilo lice. Bolovi su nestali, ali i dalje je glumatala da je sva utrnula samo da bi na miru mogla razmisliti o odgovoru koji mu je namjeravala čim prije napisati. Čim je došao poštar, u kući su svi saznali za tu neugodnu vijest. Poznavajući Lucreciju, bilo je nemoguće da ona nasjedne na tu zagonetnu šutnju svoje nećakinje. Ljutito i prestrašeno su mrmljali da je mala, kako su i dalje zvali tu tridesetogodišnjakinju, primila Ramonovo pismo. Tada su odlučili da će se Lucrecia pobrinuti da joj to prokleto ime izbije iz glave. Nisu smjeli smetnuti s uma da je riječ o poznatom zločincu. Čak su se bojali da će se prokleti Ramon u nekom trenutku opet pojaviti u kući. Nitko tada nije mogao ni zamisliti da će Francisco Franco vladati nad trima uzastopnim naraštajima nedužnih Španjolaca.

Prizivajući obiteljsku čast, Lucrecia Palop je sjela na krevet uz nećakinju i kao da je posrednica među njima dvoma usrdno je zamolila da odustane od namjere da mu piše. – Opasno je primati pisma od komunista. Nemoj mu odgovarati. Učini to zbog nas – rekla joj je iako je bila uvjerena da je ova ne sluša. – Da, tetko, komunist je, ali promijenio se. Pa da bi je uvjerila kako se njezin bratić promijenio na bolje, dala joj je da pročita odlomak pisma u kojem je Ramon nadopisao drugu kiticu napjeva Virolai koju je Mercedes onomad ostavila nedovršenom: „Obasjajte katalonsku zemlju, vodite nas prema nebu‚. – Gluposti! Misli na majku – rekla joj je. Već sita tolike čamotinje i neuzvraćene ljubavi, Lucrecia Palop je pokazala svu opakost svoje naravi i iskoristila patnju svoje sestre, koja je bolovala od raka, kako bi svojoj nećakinji dokazala da silno griješi što uporno održava pisani kontakt s tim poremećenim mladićem. Strah od nesretnog raspleta po život Montserrat Palop bio je veći od bilo kojeg drugog argumenta kojim ju je pokušala prisiliti da je posluša. Poslušne naravi, Mercedes je na nekoliko mjeseci odložila slanje svojih pisama, što nije značilo da će ih prestati pisati. To nije bila laka odluka. U to su vrijeme kuću u Ulici Anglí snašle puno veće nevolje zbog kojih je imala razloga za plakanje. Danonoćno se brinula o majci, primjenjujući metode bolničkog liječenja koje je naučila u ratu. Gotovo da uopće nije spavala. Nikada nije obećala da će prestati pisati bratiću, ali tada je bilo jasno da je Mercedes prema tom prijestupniku podigla zid sazdan od hladnoće i nepristupačnosti.

*

*

*

Montserrat Palop je umrla jedne noći, u svom krevetu, svladana bolešću, trpeći bolove i uvjerena da je i dalje daleko od svoje obitelji, da je zatvorena s mužem unutar ona četiri zida što su bračnome paru

Ramoneda poslužila kao skrovište. Tjedan dana nakon sprovoda Mercedes je poželjela olakšati dušu jedinom čovjeku koji ju je mogao razumjeti pa mu je na više od devet stranica pisma ispovjedila razloge zbog kojih joj je život postao toliko nepodnošljiv. Sutradan je poderala pismo i ponovno ga napisala. U potpunosti ga je pročistila da ne izgleda kao rijeka suza. Govorila mu je o majčinoj smrti, ali bez tragičnih elemenata. Odgovor joj je stigao i prije nego što je očekivala. U tom pismu, najtužnijem od svih što ih je primila otkad je završio u zatvoru, Ramon Mercader joj se potužio na samoću i bespomoćnost u Lecumberriju. Unatoč svemu, poštedio ju je mučenja kojima su ga svakodnevno podvrgavali tamničari, a koja je on podnosio stoički, ustrajući u svojoj nepokolebljivoj šutnji. Što je on više šutio, jači su i češći bili udarci zatvorskih čuvara. Ali mogao ih je otrpjeti jer je oduvijek bio spreman i umrijeti samo da zaštiti malobrojne ljude koje je poštovao i kojima se divio. Mercedes je ganuo literarni doseg tog pisma, više svojstven kakvom piscu nego li zapovjedniku republikanske vojske.

Zatvor se sručio na mene sa svim svojim zidovima, rešetkama, zatvorenicima i jadima. Kao kad čovjek zaroni u vodu i očajnički pokušava isplivati na površinu da udahne. Sva čula, sva snaga usredotočuje se na ono toliko prividno i što iz dana u dan postaje sve više nemoguće i nestvarno... Izlazak!

Njegov kićeni izričaj pripisala je satima provedenima u samoći i čitanju čime je, kako joj je tvrdio, pokušavao odagnati misli. Danju je većinu vremena provodio u ćeliji, a kad bi s drugovima izašao na hodnik, činio bi to zbog propisanog kućnog reda. Ostatak je vremena pušio cigaretu za cigaretom i buljio u krevet iznad svoga. Spavao je sam, nasreću.

Ona si je dopustila savjetovati ga kako se ponaša u zatvoru. „Možda ti ove knjige‚, rekla mu je, „mogu pomoći da odagnaš teške misli tijekom dugih sati‚. Tako je uz pismo dobio i paket s tri temeljna romana za povijest književnosti. „Jedan je ruski, naravno‚. Njemu nije palo napamet pročitati ih. Ramonov čitalački ukus bio je posve drugačiji. Stoga se odlučio povjeriti Mercedes. Rekao joj je da čita knjige kako bi naučio strane jezike, uz izuzetak priručnika i drugih tehničkih knjiga o struji i elektronici koje je uzeo iz knjižnice u Lecumberriju. Svake je noći molila za njega, odvažila mu se to jednom prilikom priznati. Nije joj bilo žao što mu je rekla nešto toliko osobno, ali gorko se pokajala zbog onog pisma u kojemu mu je, s namjerom da mu pruži podršku, rekla da je i ona počela pušiti jer joj duhanski dim pomaže okupiti raspršene misli u jednu cjelinu. A budući da joj ta pjesnička omaška nije bila dovoljna, sve je dodatno upropastila otkrivši mu da si je obećala prestati pušiti istoga trena kada Ramon izađe na slobodu kroz vrata Lecumberrija. Je li je se on još sjećao? Za slučaj da tomu nije bilo tako, poslala mu je svoju fotografiju s posvetom. „Mom voljenom prijatelju, od sveg srca, Memé Ramoneda‚.

*

*

*

Godine u zatvoru Lecumberri tekle su ispunjene aktivnostima. Osobito Ramonu Mercaderu. Dok mu je ona i dalje pisala pisma i preplitala ih Zdravomarijama, on više nije imao što naučiti o struji i elektronici. Sam i bez ikakve je pomoći osim knjiga, postao je stručnjak u tom području. Poslije se u potpunosti predao prenošenju svog znanja zatvorenicima. Zahvaljujući predavačkim vještinama, nadređeni su ga postavili za upravitelja radionica i voditelja zatvorskog odjela. Rekao joj je da bez ikakvih prepreka može ulaziti i izlaziti iz zatvora. „Ma nemoj mi reći!‚ – začudila se Mercedes. Ramon je sve to smetnuo s uma. Kao što je znao reći: „Svatko je

kovač svoje sudbine‚. Mercedes je svakim danom sve teže u sjećanju održavala netaknutom sliku svog obožavanog bratića. Je li posijedio? Je li smršavio? Nijednom ga se nije usudila zatražiti fotografiju. Ne zbog sramežljivosti. Vjerojatno se bojala da joj se sadašnji Ramon ne bi svidio. Imao je vjerojatno preko četrdeset godina. A nema sumnje da je stekao i više samopouzdanja. Dokaz tomu bilo je pismo koje ju je uznemirilo. Govorio joj je da ga zatvorenici zovu „Jac, zatvorski fratar‚. Prema njegovim riječima, uspio se sprijateljiti s nekolicinom. Malo ih se još sjećalo da je on ubojica Lava Trockog. Zbog uzornog ponašanja i podučavanja, zatvorenici su na koncu bili uvjereni da je on još samo jedan od nekoliko profesora u kaznionici. Pomislio je da bi Mercedes željela znati da ga nazivaju i „svecem iz Crnih dvora'. Od tog joj se pisma Ramonova krivnja za zločin koji su mu pripisali počela činiti ozbiljno sumnjivom. A što ako Ramon nije ubio Trockog? A što ako je ubojica netko drugi, a njega je dopalo ispaštati zbog tog strašnog zločina? A što ako je Ramona na to prisilila majka? S neizvjesnošću o tome što je laž, a što istina u vezi tog osuđenika, Mercedes je bezvoljno prihvatila da je počela stariti dok se brinula o ocu, bratu, tetki i nećakinji i istovremeno potiskivala želju za ponovnim susretom s duhovima iz svoje nesretne prošlosti. Dopustila je da joj preturaju po pismima. Pomislila je da bi mogla napisati knjigu o svom životu, ali tu je ideju odbacila kad je shvatila da joj priča uvelike nadilazi romaneskne okvire. Zbog svoje je zaljubljive naravi naginjala tlapnjama koje su bile u skladu s njezinim običnim i svakodnevnim sklonostima. Dok bi razmišljala o Ramonu, od svega bi je najviše zaboljelo to što on nikada nije pokazao ni mrvicu zanimanja da ga ona posjeti u Meksiku. Pomirila se s ulogom kćeri usidjelice koja se brine o muškarcima u obitelji i obavlja kućanske poslove. A činila je ona i više od toga. Na nagovor Antonija Ramonede, koji je zatražio kćer da mu bude pratnja na društvenim i političkim skupovima, na koncu je zamijenila majku te je postala njezina živuća sjena. Onako visoki i zgodni bili su dobar par. Gospodin Ramoneda opet je uz sebe imao ženu koja se osobno

brinula o njegovom odijevanju, o otmjenom usklađivanju odijela i prsluka te o biranju najprikladnijih šešira i kravata za svaku prigodu. Usprkos godinama koje su tekle i uzastopnim odlascima članova te obitelji na vječna lovišta, najprisutniji duh u kući u Ulici Anglí i dalje je bila Valentina Mur. Vladao je prešutni dogovor o nespominjanju njezinog imena. Njezina je fotografija o njoj govorila više od svih izgovorenih riječi u njezinoj odsutnosti. Obitelj je odlučila da će u toj kući održavati na životu neprekidnu prisutnost preminule tako što se namjerno neće osvrtati na njezinu neprisutnost. Taj je fenomen, istinska čežnja za nebesima, jednako tako prouzročio štetu u ostavštini koju su preuzeli. Žrtva je bila i posvuda i nigdje. U Arturovoj sjeti. U Lucrecijinoj tišini. U zrcalu u predvorju pored kojeg je Valentina nekoć vješala kaput. Cesto bi visoko uzdignuta čela sjela za stol u blagovaonici kako bi pročitala i pregledala svoje govore. Njezin se miris mogao omirisati na uvijek svježe ubranom cvijetu što bi ga Artur stavio u koju od vaza u knjižnici. I u Fridinim očima. U Fridinom osmijehu. U Fridinoj inteligenciji. Uvjeren da žene moraju njegovati svoj intelekt jednako brižno pa čak i više nego muškarci, Artur Ramoneda je poticao kćer da se odijeva nesputano otmjeno poput stranih glumica i da razmišlja rječitošću filozofa. Mala je na koncu postala marljiva i buntovna. Sklona čitanju i prgava. Svojeglava i lažljiva. Dobra i nepristojna. Mercedes je o svemu tome govorila Ramonu, iako mu ni pošalice ni nevolje nije opisivala do sitnica. U vezi svog brata Alberta, na kojeg je on silno nalikovao, nije mu rekla da se rastao od supruge Sabine, što je za to vrijeme bio nesvakidašnji potez i pravi pravcati skandal u bogobojaznoj Barceloni tih nesretnih godina. Ipak, obavijestila ga je o Albertovom pristupanju antifašističkom pokretu otpora. Nije mu prešutjela da je ponosna što joj brat, iza krinke boemskog buržuja, spašava komuniste i Zidove iz Francovih zatvora i od Hitlerovih žbira. Mnogi su izbjegli sigurnu smrt jer su ih tajnim kanalima prevezli preko francuske granice. Doslovno je napisala: „Kao što je, naprimjer, moj brat učinio za sirotu Valentinu. Time sam

ti sve rekla‚. I puno više nego što je mogla reći. Bilo je pravo pravcato čudo što za svih onih dugih godina njihovog kaotičnog i opširnog dopisivanja nitko nikada nije uspio presresti tu najopasniju komunikaciju između Francove Španjolske i rastrgane Europe.

*

*

*

Na pokajanjima nisu štedjeli. Nijednog se užitka nisu odrekli. Isto se tako nisu pitali jesu li slobodni, jer to nisu bili. Samo im je bilo važno preživjeti od danas do sutra te u svom izmučenom i tajnom životu sačuvati uspomene kao prikriven, ali nužan bijeg u maštu. Duši su mogli vratiti mrvicu mira samo izmičući sjećanjima. Ali sve važno što ne ovisi o našoj volji neprestano izranja iz dubina poput suludih čudovišta davno zaboravljenih osjećaja. Zaborav ne vara. Ustrajanje na zaboravu rata bila je glavna isprika zbog nametnute im obaveze da ga prihvate. Unatoč tome, njihove su ih oči odavale. Bili su mrtvi, ali i dalje živi. Tako su uz zakašnjela pisma što su putovala s jednog kontinenta na drugi tekle godine i taložile se uzaludne nade u izgubljenu slobodu. Lica žena u kući prekrile su bore kao što je i hrda prekrila uličnu ogradu. Samo su razmetljiva i razgranata stabla u dvorištu odolijevala dolasku starosti. A i to je bilo sumnjivo. Gospođa Forcada bi za ljetnih poslijepodneva još uvijek znala sjesti ispod vrtne palme i piti orxatu pored Lucrecije koja je izgledala kao da misli na nešto drugo dok ju je slušala. Maria Mercader je tada, nakon potvrde razvoda, već bila zakonski udana za Vittorija de Sicu. Taj Takav je rasplet događaja očito predstavljao olakšanje za strogi moral gospođe Forcada. Taj su dan to proslavili uz šampanjac. Mračni dio obitelji i dalje je bio Ramon Mercader. Zalili su što se nauštrb obiteljskog ugleda službeno doznao identitet ubojice Trockoga. Katalonski komunist maslinaste puti, ledena i uznemirena

pogleda za kojeg su tek malobrojni željeli znati gdje se nalazi. Njegovi su se drugovi, na sreću njegove obitelji, pobrinuli sakriti jednu od najvećih sramota u povijesti njegove stranke. A s druge su, pak, strane katalonski republikanci u izgnanstvu u Meksiku smatrali da je Mercader uprljao čast njihovih socijalističkih ideala. Nipošto nisu željeli da ih se i na koji način povezuje s ubojicom koji je bio na plaći sovjetskog imperija. Stoga je veo šutnje kojim su prekrili njegov život bio ne samo tajan, nego je postao i neophodan. Ramon Mercader više nije živ, povjerovali su prijatelji i neprijatelji kojima su se pridružili i njegovi katalonski rođaci. Tada nisu bili svjesni da zataškavanjem činjenice da je živ njemu čine uslugu kojom se on uvelike okoristio. Jednoga četvrtka poslijepodne u kolovozu 1955. gospođa Forcada je sjedila pred svojom stalnom publikom spremnom slušati njezine bjelosvjetske tračeve. Mercedes se zabavljala rastjerivanjem onih dosadnih ljetnih muha kad se Frida, koja je tada već imala petnaest godina i bila neumjesno pubertetski radoznala, drznula pitati je li muškarac imena Ramon, koji se nalazi na fotografiji na polici s drugim obiteljskim fotografijama, bio zaručnik njezine majke Valentine. Njezino je pitanje uzrujalo te žene. Lucrecia i Mercedes su suzbile nelagodni uzdah. Ali istog se časa začula gospođa Forcada, koja je tu njezinu pretpostavku odlučno opovrgnula. – Pustimo mrtve u miru – rekla je. – I razgovarajmo o živima. Stigla je iz Rima s košarom punom vijesti o Ramonu Mercaderil i nestrpljivo čekala s kime će podijeliti svoje neprocjenjive tajne. Kao svakog Božića, gospođa Forcada, udovica iz prvog braka s Lluisom Mercaderom, zatražila je da je telefonski spoje s glavnim gradom Meksika kako bi čestitala blagdane svojoj šogorici Herminiji, sestri gospodina Norberta Forcade Vargasa, koja je istovremeno bila sestrična supruge odvjetnika gospodina Eduarda Cisnerosa Ríosa. Ova joj je u velikom povjerenju rekla da Ramon odbija izaći iz zatvora Lecumberri sve dok ne odsluži cijelu kaznu. Izračunale su da mu je preostalo deset godina da je odsluži do kraja, a kad se ukazala mogućnost da pobjegne – Rusi su mu pripremili stopostotno ostvarivi

bijeg, slijedeći plan koji je skovala njegova majka Caridad del Río – on mu se usprotivio. Rekla je da se Ramonova majka najdiskretnije moguće pobrinula obaviti potrebne radnje s meksičkim političarima ne bi li uspješno isplanirala bijeg za svog sina. Nakon administrativnih formalnosti odvjetnik Cisneros je ujutro na odabrani dan uspio izbaviti Ramona iz zatvora i strpati ga u svoj automobil. Osobno ga je odvezao u šumu Chapultepec gdje ga je čekala Caridad del Río, sjedila je u drugom automobilu. U njemu se odvio razgovor majke i sina o kojem je poslije govorio odvjetnik Eduardo Cisneros, suprug bliske prijateljice gospođe Forcada. Plan je bio odličan. Svatko s imalo soli u glavi iskoristio bi tu Bogom danu priliku da pobjegne. Zamislili su da otamo odu u zračnu luku i sjednu na prvi avion za Moskvu. Ali Ramon je to odlučno odbio. – Kad je ovaj momak bio razuman? – dodala je za sebe gospođa Forcada. Poslije je neprimjetno kimnula Catalini da joj dolije još malo orxate. Ramon je želio odslužiti svoju kaznu. Rekao je da je ubio čovjeka i da za to mora platiti. Caridad ga je molila. Plakala je i preklinjala ga, ali nije ga uspjela nagovoriti na suprotno. Lucrecia se ubacila u priču koju im je pripovijedala gospođa Forcada i rekla da je vidjeti kako Caridad plače bio veliki uspjeh. Ona i sin se nisu sporazumjeli. Caridad je izgubila tu bitku ne samo zato što nije razumjela razloge tog Mercaderovog hira, nego i zato što joj je on prvi put proturječio i nije je poslušao. Sat vremena nakon tog sastanka taj je isti zatvorenik zatražio Cisnerosa da ga vrati u Lecumberri. Oduševljena tim povjerljivim informacijama Mercedes se udobno smjestila u naslonjaču, spremna odlučno potvrditi ispravnost Ramonovog ponašanja. Na neki se način silno ponosila svojim bratićem. Željela je vjerovati da su njezina pisma imala određeni utjecaj na taj čestiti stav koji mu je bio na čast. – Oduvijek sam znala da je on čovjek čestita srca – rekla je. – Možda je ono što je učinio Trockom učinio bez namjere da ga ubije.

Možda je ono što je učinio Trockom učinio s namjerom da razriješi svoju majku i svog očuha obaveze da ga oni ubiju. Zaista, uvjerena sam u to. Stavila bih ruku u vatru da je tomu tako. Sigurno je u dubini duše, duboko u duši, učinio što je učinio da učini dobro. Je li Ramon doista bio ubojica? Zavladala je tišina za razmišljanje. Ali bila je to, bez imalo sumnje, tišina kojom se nije potvrdila ispravnost njegovog čina. Tom prigodom tetke nisu pokrenule raspravu niti su išta odgovorile. Dopustile su Mercedes da rastereti dušu. Što je ona s oduševljenjem učinila. Željela ih je očarati dobrim djelima svog bratića pa je tom prigodom njezino mišljenje bilo bliže povijesnoj istini u koju je i ona sama sumnjala jer ono u što je sumnjala na koncu je postala istina. Ramon Mercader je uspio opismeniti osamsto zatvorenika, kojima je, osim što ih je podučio čitanju i pisanju, pomogao novcima koje su mu slali ruski doušnici. Pored toga, svojim je drugovima otvorio elektrotehničku radionicu i radionicu rukotvorina. Predmete koje su na Ramonov poticaj izrađivali zatvorenici njihovi su rođaci prodavali na štandovima s vanjske strane zatvorskih zidova. Takvo što bilo je posve nezamislivo u Francovoj Španjolskoj. Mercedes je pomislila da bi tetke također željele znati da su mu se zatvorenici obraćali kao da je svetac. „Još nam je samo to trebalo‚, rekle su bez ijedne riječi.

*

*

*

Ali ta priča o razgovoru između gospođe Forcada i njezine šogorice Herminije o životu zatvorenika Ramona Mercadera nije tu završila. Nastavila je i rekla da su mu zbog zasluga u zatvoru odobrili pravo na posjete nedjeljom na samim ulaznim vratima Lecumberrija. Prema pričama, taj bi dan vanjski život ulazio u zatvor u obliku lavine djece obješene majkama oko vrata, paketa punih hrane i drugih

halucinogenih tvari, vriske, pjesama, životinja, suza i odvjetnika. Opis Lecumberrija bio je toliko podroban da je Mercedes pomislila kako ga je gospođa Forcada krišom posjetila. Kao da joj je pročitala misli, rekla je da je željela proviriti kroz ključanicu i uvjeriti se je li sve ono što joj je o zatvoru rekla šogorica Herminia Forcada Vargas istina ili je, pak, sve to bila tek još jedna izmišljotina... Koliko god to čudno zvučalo, Ramon je postao jedan od najtraženijih zatvorenika. Naklonost koju su mu iskazivali drugi zatvorenici išla je toliko daleko da su s njim dijelili obitelj i prijatelje. Pridruživši im se tijekom jednog od tih posjeta, upoznao je neku folklornu plesačicu imena Roquelia Mendoza, prijateljicu zatvorenika s kojim je tada dijelio ćeliju. Bujno i visoko uzdignuto poprsje gospođe Forcada bilo je nepomično dok joj je u glavi divljala oluja. Torbica od bijele kozje kože nepomično joj je poput kakve lončanice ležala na krilu. Bezuvjetna je tišina glavnu ulogu udijelila toj gošći. Zadovoljna zanimanjem prisutnih, odugovlačila je sa stankama i prepuštala nedovršene rečenice njihovoj mašti. – Kao što je bilo za očekivati kod zatvorenika – rekla je – ^ dogodilo se neizbježno. Prema onome što su mi prenijeli, zaručili su se čim su se upoznali. Tako je okončala priču o tom otkriću koje ju je počelo zamarati čim ga je izgovorila. – Plesačica! – skočila je Lucrecia. – Samo nam je to još trebalo. – Plesačica s kojom se namjerava vjenčati – ponovila je povišenim glasom. Željela je izbjeći tako izravno priznanje, ali važnija joj je bila ta lakoumnost od rezerviranosti koju je obavezno morala pokazati zbog ljubavi prema svojoj nećakinji. Mercedes je to naslućivala. Ali ništa nije rekla. Samo je na koncu prozborila:

– Znala sam to. Ako je taj put i lagala, učinila je to zato što tankoćutni ljubavni zov dopušta da se sanjaju laži.

*

*

*

Izdaja Ramona Mercadera zauvijek će ostati urezana u Mercedesinom ranjenom srcu. Naglo je prekinula njihovo dopisivanje. Zabranila si je biti sretnom dok je pisala pisma nakon što je shvatila da se njezin idol preobrazio u posve običnog muškarca koji se odlučio vjenčati folklornom plesačicom. Zakoračila je u razdoblje života u kojem joj sve žene, osim Valentine Mur, izgledaju glupo, lakoumno i cmizdravo. Tražila je utjehu u onim muškarcima koji su se gnušali demona, tjelesnosti i političke represije. Fridu je voljela i brinula se o njoj, ali s manje oduševljenja nego o svojim dragim svećenicima. Ona je to primjećivala i trpila je posljedice takvog odnosa. Umjesto da se suoči s time, bježala je od toga. Vezala ih je ista čežnja za mrtvima, ali koliko god tvrdoglavo da je tetka pokušavala nametnuti svoju volju, Fridu nije mogla ukrotiti. A ta je zapreka otežavala njihov odnos. Zapravo, ne bi je voljela onda kad je ne bi podsjećala na nju samu, a voljela ju je onda kad je isuviše nalikovala Valentini. Pričekala je da joj nećakinja navrši osamnaestu godinu da bi joj dala vrlo poseban i simboličan poklon o kojem je dugo razmišljala. Jedne godine za blagdan Svih Svetih otišli su Mercedesinim crnim Topolinom u Figueres. Više od dva sata vožnje bez razgovora. Sigurna u put, kao da je onuda godinama vozila, prošla je Ulicom Rambla te su se zaustavili na trgu s tržnicom, gdje su kumice izvikivale svoje ponude. Stapke bijelih nardova uzdizale su se visoko poput vitog klasja. „Želim ih sve‚, rekla je Mercedes. Ukupno dva stručka od dvanaest cvjetova. S cvijećem u rukama i obavijeni njihovim opojnim mirisom zastali su nekoliko minuta popiti sok u kafiću Casina. Vratili su se u automobil te su u rekordnom vremenu,

koje se Fridi ipak učinilo neoprostivo dosadno i dugo, stigli u selo Terese Pascual. Jedna jedina, kratka ulica razdvajala je četiri kuće tog seoceta od malene romaničke crkve i župnog ureda. Ondje je, nasred ulice, poput usamljenog grma usred ogoljelog krajolika Teresa sjedila i plela neki bijeli uzorak preslikan iz starog dezena koji je držala u džepu pregače. Podigla je glavu da vidi pridošlice i nimalo je nije iznenadio taj neočekivani posjet. Mercedes ju je uvela u Topolino obavijen mirisom cvijeća. Teresa je Fridi je prvo dotakla lice kako bi se uvjerila da je ta djevojčica naoko hladne kože ista ona koju je nekoć davno mjesecima uspavljivala u naručju. „Zašto ne razgovaraju?‛, pitala se Frida. Onako nevidljiva na stražnjem sjedištu automobila čak se upitala je li umrla ili možda nestala. Budući da joj je na tom isrcpljujućem putovanju bilo dosadno, promatrala je prometne znakove na cesti. „Francuska. Dvadeset kilometara‛, pisalo je na zadnjem. Upravo se ondje zaustavio automobil. Uz jarak. Polja i polja, uredna i zlaćana od jesenjeg cvjetanja, pružala su se prema bezizražajnom morskom obzoru s jedne strane, a prema Pirinejima zaogrnutim crnilom i sjenama s druge strane. Fridi se od mirisa nardova vrtjelo u glavi pa je iskočila iz automobila da udahne zraka. Željela je u šetnju, ali dvije žene nisu odavale nikakvih znakova de se namjeravaju pomaknuti s ceste. Ispred mjesta gdje su stale nalazila se malena udubina za koju je Frida bila sigurna, uzevši u obzir ozbiljnost na njihovom licu, da krije ženu bez imena i povijesti koju su došli posjetiti. – Upravo ovdje, uz novu cestu – rekla je Teresa. Glas joj je zvučao poput kataklizme. Frida je promatrala i promatrala to sveto mjesto, ali samo je vidjela zapušteni vrt, suhu travu, rasvjetne stupove, nekoliko čempresa i raskoljenih stabala. Suho je lišće lepršalo bez jasnog cilja. Mrtvo. Raspadnuto. Trulo. Ugledala je grm prezrelih kupina koji je rastao s desna od mjesta gdje su stajale. Došlo joj je da ga zgazi i

posiječe lopatom. Da ga uništi. Plodovi su bili truli ili nagrizeni ptičjim kljunovima. Frida se sklonila. Povremeno bi prošao poneki automobil i uznemirio krajolik. Najgore od svega bilo je cvijeće. Tako bijelo i dostojanstveno usred tog sivila ravnodušnosti... Mercedes je dala znak nećakinji da se vrati uz nju. Nosila je stručak cvijeća. Mercedes je nosila drugi. Teresa, pak, nije donijela ništa. Mercedes je prvo željela odložiti nardove, negdje u tom napuštenom i neurednom kutku. Poslije ju je nešto potaklo pa je odlučila razbacati ih po prokislim kupinama, po trnju. Pali su i rasuli su se, ležali su posvuda razbacani pa su izgubili svu onu raskoš kojom su zračili dok su još bili u vlasništvu kumica. Frida je razbacala svoje. Imala je rupu na čarapi, noge su je zeble, a od vonja smrti svrbjeli su je dlanovi. Njezina je tetka tiho plakala, kao da se nedavno prehladila. – Moli bilo što – rekla joj je. Frida je izmislila molitvu bez riječi. Stavila je onostranost na završnu i tešku kušnju. Zaželjela je želju. I podvrgla je kušnji. Ako lastavice koje su letjele iznad strujnih kablova polete u jatu pet minuta nakon njezine molbe, bit će to znak da se ispunjenju njezine želje ništa neće ispriječiti. Podozrivo je spustila pogled. Lastavice su to sigurno primijetile. Godinama su čekale taj trenutak. Vrijeme je da polete u Francusku. Bez graje su se vinule prema nebesima i slijedeći zapovijed bez prava na pogrešku poletjele prema mjestu gdje ih sloboda, ljubav i neznani pjesnik mogu opjevati.

*

*

*

Te je godine Frida otišla iz Barcelone u Pariz. U grad gdje je Valentina Mur priželjkivala nastaviti život slobodne žene ispunjen razlozima za nastavak borbe protiv ugnjetavanja i ljudske nepravde.

Antoni Ramoneda umro je pomiren sa sudbinom, ali s bolom u srcu jer nije uspio u namjeri da ostaci „njegove kćeri‚ Valentine Mur budu sahranjeni u obiteljskoj grobnici, kako Bog zapovijeda. Od kraja se rata nije za to prestajao boriti. Više je puta putovao u Madrid zbog toga. Razgovarao je s režimskim ministrima koji su, istini za volju, ljubazno primali tog katalonskog industrijalca, ali kojem su uvijek davali isti odgovor. „Franco to nikada ne bi dopustio‚. Valentinu su stavili na crnu listu jer je bila crvena, ateistica, anarhistica. Ramoneda se trudio dokazati vlastitom ustrajnošću i lažnim svjedočanstvima da je njegova djevojčica bila još samo jedna žrtva ratnih zbivanja. Bila su to ratna vremena. S obzirom da je bio previše pametan da bi povjerovao kako će pronoseći istinu išta uspjeti ishoditi od Vlade, taj je tekstilni industrijalac isplanirao strategiju kao da je riječ o poslu. Ali iako je bio na glasu kao uspješni poduzetnik, u tom je predmetu pretrpio golem poraz. Umro je s osjećajem neuspjeha. Za njim je pošla Lucrecia Palop. Njezina je smrt bila toliko neprimjetna da je sve u njezinoj spavaćoj sobi ostalo isto kad su je našli kako bespomoćno sniva. Catalina se prepustila smrti. Bila je prestara. Nekoliko godina poslije, brzo nakon što je 18. listopada 1978. prenijeta kratka vijest u novinama o smrti Ramona Mercadera, Mercedes Ramonedu primili su u Kliničku bolnicu s plućnim emfizemom u zadnjem stadiju. „Ubio ju je duhan‚, napisao je Artur svojoj kćeri Fridi. Artur Ramoneda već je bio mrtav, ali i dalje se odupirao smrti u knjižnici kuće u Ulici Anglí. Želio je živjeti samo da bi održao na životu svoju odsutnu ljubav. Satima je prelistavao spise, promatrao portrete na polici u dnevnoj sobi i maštao da piše knjigu o povijesti svoje obitelji. Otišao je u vječna lovišta, a da o njoj ni retka nije napisao. Čovjek koji ipak jest napisao nekoliko stranica uspomena na one neoprostive godine bio je Fermín, Seviljanin. Izašao je iz sjemeništa, završio studij ekonomije i dvaput se oženio. Imenovali su ga ministrom u drugoj demokratskoj Vladi te je vladao dovoljno dugo da shvati kako je Španjolski građanski rat bio tužan rasplet neuspješne

politike rješavanja problema društva te da prihvati činjenicu da je trenutno izgubio sve u što je bio siguran, ali je svoja uvjerenja i dalje čuvao netaknutima. Ubio ga je u automobilskoj nesreći neki pijani vozač. Ramon Mercader tada više nije bio vijest. Umro je u Havani uz ženu i djecu. Daleko od Barcelone, kamo se, nakon što je umro Franco, neprestano zahtijevao vratiti ne bi li ga ondje pokopali. U svojoj zemlji. Pored svojih. Umro je priželjkujući proglašenje Statuta Katalonije. Ipak, njegov je pepeo otišao u Moskvu, gdje su ga pokopali uz sve sovjetske počasti. To jest, gdje je oduvijek živio pod lažnim imenom. Tada kao Ramon Pavlovič López. „López?‚, namrštila bi se Lucrecia Palop da je poživjela dovoljno dugo da pročita tu vijest. „A zašto López, kvragu, a ne Vilamajor, Puig ili Domènech?‚. Umrli su onako kako su im dopustili da žive. S laži na usnama i istinom teškom poput nule.