Savjetodavi Pedagoski Rad I Nenasilna Komunikacijameä-u Uä-enicima(dipl.rad)

UNIVERZITET U BANJOJ LUCI FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA PEDAGOGIJU

SAVJETODAVNI PEDAGOŠKI RAD I NENASILNA KOMUNIKACIJA MEĐU UČENICIMA DIPLOMSKI RAD

STUDENT: MENTOR: Vesna Prof.dr Nenad Suzić

Budak

SADRŽAJ

UVOD......................................................................................................................... 5 1. DEFINISANJE OSNOVNIH POJMOVA.........................................................................6 1.1. POJMOVNO ODREĐENJE KOMUNIKACIJE...........................................................6 1.1.1. Vrste kominikacije..................................................................................... 6 1.2. POJMOVNO ODREĐENE NENASILNE KOMUNIKACIJE......................................10 1.3. POJMOVNO ODREĐENJE SAVJETODAVNOG PEDAGOŠKOG RADA....................11 2. METODOLOŠKI KONCEPT PROUČAVANJA TEME....................................................13 2. 1. Pristup problemu....................................................................................... 13 2. 2. Problem i predmet proučavanja.................................................................14 2. 3. Značaj proučavanja teme..........................................................................14 2. 4. Cilj i zadaci proučavanja............................................................................14 2. 5. Metode proučavanja..................................................................................15 3. SAVJETODAVNO – PEDAGOŠKI RAD......................................................................16 3. 1. SAVJETODAVNI RAD NASTAVNIKA SA UČENICIMA U SAVREMENOJ ŠKOLI.......17 3. 2. POČETAK SAVJETODAVNOG RAZGOVORA......................................................18 3. 2. 1. Faze savjetodavnog razgovora..............................................................20 3. 2. 2. Komunikacija u nastavi..........................................................................22 3. 2. 3. Nenasilna komunikacija.........................................................................24 3. 2. 4. Nasilna komunikacija............................................................................. 26 3. 2. 5. Kako otpočeti savjetodavni razgovor sa učenicima o nenasilnoj komunikaciji...................................................................................................... 27 3. 3. OBUČENOST NASTAVNIKA ZA SAVJETODAVNI RAD I PODSTICANJE NENASILNE KOMUNIKACIJE MEĐU UČENICIMA.........................................................................28 3. 3. 1. Oblici stručnog usavršavanja nastavnika..............................................29 3. 4. VJEŠTINE VOĐENJA SAVJETODAVNOG RAZGOVORA I NJIHOV ZNAČAJ ZA NENASILNU KOMUNIKACIJU KOD UČENIKA............................................................31 3. 4. 1. Sposobnost empatije............................................................................. 31 3. 4. 2. Sposobnost altruizma...........................................................................32

3. 4. 3. Praćenje i slušanje sagovornika.............................................................32 3. 4. 4. Razumijevanje i prihvatanje sagovornika..............................................33 4. METODE SAVJETODAVNO-PEDAGOŠKOG RADA....................................................34 4. 1. SAVJETODAVNI PEDAGOŠKI RAD NASTAVNIKA S POJEDINCEM I GRUPOM......35 4. 1. 1. Individualni savjetodavno–pedagoški rad..............................................35 4. 1. 2. Grupni savjetodavno – pedagoški rad..................................................36 4. 1. 3. Komparacija i uporedni pregled karakteristika individualnog i grupnog savjetodavno–pedagoškog rada........................................................................38 4. 2.TEHNIKE GRUPNOG SAVJETODAVNOG RADA..................................................39 4. 3. OSNOVNE STRATEGIJE ZA RAZVOJ NENASILNE KOMUNIKACIJE......................41 4. 3. 1. Edukacijske pedagoške radionice..........................................................43 4. 4. PREPREKE U KOMUNIKACIJI...........................................................................44 ZAKLJUČAK............................................................................................................... 46 LITERATURA............................................................................................................. 48 PRILOZI.................................................................................................................... 50

„Dijete koje živi s ljubavlju uči da voli. Dijete koje živi s ohrabrenjima uči se poverenju. Dijete koje živi s pohvalama uči se da poštuje. Dijete koje živi učestvujući uči da bude uviđavno. Dijete koje živi sa znanjem uči se mudrosti. Dijete koje živi sa srećom Pronaći će ljubav i ljepotu.“ Bertran Rasel 

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

UVOD Danas je jako teško ostvariti uspješnu komunikaciju koja se bazira na iskrenom i povjerljivom odnosu dvije osobe između kojih vlada jedna doza harmonije u kome ne postoji nikakav vid nasilja. Jer sve je više djece onih porodica koje su okružene mnoštvom problema što negativno utiče i odražava se na njihovu djecu. U takvim porodicama djeca odrastaju uz neprekidnu viku, moralisanje, agresivnost, nasilje i ovakve usvojene vidove nasilne komunikacije djeca sa sobom donose u školu, jer ne znaju za drugačiji i bolji vid komunikacije. Kod ovakve djece javlja se strah i osjećanje ugroženosti od spoljašnjeg svijeta, nemaju povjerenje u druge ljude i društvo, prati ih unutrašnja napetost i nesigurni su u sebe. Da bi prevazišli svoje strahove i da bi mogli lakše ostvariti kontakte sa drugim ljudima, neophodno im je posvetiti neizmjernu pažnju, ljubav, kao i pružiti adekvatnu pomoć i podršku kroz njihov dalji razvoj i školovanje. Prosvjetni radnici treba da budu primjer dobrog komuniciranja u svakodnevnim kontaktima sa učenicima i odraslim te da ukažu na najraznovrsnije načine komunikacije. Najčešći oblik komuniciranja koji se svakodnevno primjenjuje jeste razgovor. To je najprirodniji oblik komuniciranja i saradnje. Međutim, onda kada se pretvara u postupak razrješavanja učenikovog problema i kada njime unapređujemo njegovo ponašanje, on dobija karakteristike savjetodavno– pedagoškog razgovora. Savjetodavno pedagoški rad nastavnika ili pedagoga jedan je od načina da se pomogne učenicima da prevaziđu različite probleme sa kojima se susreću. Nikada nije prerano učiti djecu kako da nenasilno rješavaju probleme jer pomažući im da ih rješavaju u sadašnjosti, stvorićemo novu generaciju mladih ljudi koji će u budućnosti na nenasilan način rješavati nesuglasice. Učeći djecu da mare za druge i da se prema njima ophode sa poštovanjem razvit ćemo generacije koje će razumjeti tuđe emocije i povezanost sa drugima. Nenasilna komunikacija nas uči kako da dajemo od srca i činimo to zbog radosti koja izvire kad god voljno obogatimo život druge osobe. Ova vrsta davanja obogaćuje i onoga ko daje i onoga ko prima. Onaj ko prima uživa u daru ne brinući o posljedicama koje prate darivanje iz straha, krivice, stida ili želje za dobitkom. Onaj ko daje obogaćen je uvećanjem samopoštovanja, do čega prirodno dolazi kada vidimo da naši napori doprinose nečijem blagostanju. 7

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

1. DEFINISANJE OSNOVNIH POJMOVA 1.1. POJMOVNO ODREĐENJE KOMUNIKACIJE Da bismo razjasnili pojam nenasilne komunikacije, neophodno je da se pozabavimo osnovnim pojmom komunikacija od koga sve polazi i bez koga naše proučavanje ne bi bilo potpuno. Komunikacija svoje utemeljenje nalazi u školi, u procesu vaspitanja i obrazovanja. Ona ima centralno mjesto i ulogu u čovjekovom životu jer je osnov socijalizacije, integracije i uključivanja u društvo svakog pojedinca. Riječ komunikacija (lat. communicatio) znači učiniti opštim proces kojim se nešto čini zajedničko, međusobno povezivanje u zajednicu i međusobno saobraćanje. U nauci je prenošenje (davanje i primanje) poruke, vijesti, informacija. Osobe od kojih poruka potiče su davaoci poruke a oni koji ih primaju, primaoci poruke. „Komunikacija – opštenje, saobraćaj. Pojam komunikacije shvata se, s jedne strane, saobraćanje materijalnih, čulno opažljivih stvari, a s druge strane opštenje, razmena sadržaja svesti (misli, opažaja, itd.) među dva subjekta“ (Pedagoški rečnik , 1967, str. 461). Bez komunikacije ljudi ne bi mogli usklađivati svoje aktivnosti, a samim tim društvo ne bi moglo ni opstati. Komunikacija sve više postaje ključ za rješenje najrazličitijih problema i sukoba, a potrebe za drugim izjednačuje se sa vrlinom pa „biti čovjek, znači biti dobar čovjek, biti zreo, očovječen“ (Graorac, 1995, str. 115). Kao uslov uspješne komunikacije bitni su raznovrsni činioci, a to su: osobe koje učestvuju u komunikaciji (njihove lične osobine, uzrast, iskustvo, uloge), zatim broj osoba, mjesto na kome se nalaze, vrijeme kojim raspolažu, njihovi motivi, itd. Mi komuniciramo s ciljem da uspostavimo i održimo kontakt s drugima, sa opštimo naše razmišljanje, ideje i izrazimo emocije. Želimo da neko drugi razumije naše stajalište, da posluša ono što govorimo i da se krećemo ka razrješenju problema. Pa prema tome moglo bi se reći da komunikacija podrazumijeva razmjenu poruka (verbalnih, gestovnih i dr.) između dvije ili više osoba unutar neke situacije koja bitno utiče na njeno odvijanje.

1.1.1. Vrste kominikacije 8

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

Postoje brojne podjele ili klasifikacije komunikacije. S obzirom na sljedeće kriterijume, komunikaciju možemo podijeliti na: prema načinu komuniciranja: verbalnu i neverbalnu; prema broju učesnika u komunikaciji: intrapersonalnu, interpersonalnu, u grupi (interpersonalnu) i javnu komunikaciju; s obzirom na sredstva i način komunikacije, može biti: verbalna, pisana ili grafička i gestovna; medijska: telefon, TV, satelitska i sl., putem pošte, kurira ili posrednika, ostvarena demonstracijom ili igranjem uloga (Suzić, 2005); na osnovu smjera informacije, razlikujemo: jednosmjernu i dvosmjernu; prema prirodi komunikacijskog odnosa: autoritarna i demokratska (nenasilna) komunikacija (Ilić, 2000); prema primarnosti razlikujemo: primarnu i sekundarnu komunikaciju (Vilotijević, 1997). Prema načinu komuniciranja, komunikacija se dijeli na: 1. verbalnu i 2. neverbalnu (Suzić, 2005). Verbalna komunikacija je komunikacija riječju, a neverbalna predstavlja komuniciranje drugim sredstvima – mimikom, gestovima, očima. U nastavi je dominantna verbalna komunikacija a ostvaruje se usmenim izlaganjem, razgovorom ili se prenosi medijima (radio, film, TV, kompjuter). U svakodnevnoj komunikaciji, na osnovu izraza lica dolazimo do važnih informacija o sagovorniku. Važan znak u komuniciranju je pogled. Na osnovu gestovnog ponašanja možemo da prepoznamo određene potrebe i sklonosti sagovornika. Neverbalna komunikacija u znatnoj mjeri doprinosi uspješnosti verbalne komunikacije. Ovdje važnu ulogu imaju gestovi, mimika, pogled, ton, korišćenje pauze, visina i jačina glasa. Čak i ćutanje može da ima izraženu komunikativnu funkciju. Osnovne funkcije neverbalne komunikacije su: „nadopuna verbalnoj komunikaciji, zamjena za riječi, kontradikcija verbalnim porukama, ekspresija emocija, regulacija interakcije, indikacija statusnih odnosa“ (Brilhart, Galanes, and Adams, 2001; vidi kod: Suzić, 2005, str. 207). Komunikacija može da obuhvata glasovne promjene koje su odraz emocionalnog stanja govornika. Brz i tečan govor bez prekida označava sigurnost u sebe, dok monoton i spor govor može da označava omalovažavanje onoga kome se govori, a govor srednje brzine sa prekidima ponekad označava anksioznost. Takođe, izraz lica, po mnogima je najvažniji aspekt neverbalnog ponašanja u procesu komunikacije. Prema broju učesnika u komunikaciji, razlikujemo: 9

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

1. 2. 3. 4.

intrapersonalnu, interpersonalnu, u grupi (interpersonalna) i javna komunikacija (ibidem, 2005).

Intrapersonalna komunikacija je preispitivanje, odnosno preslišavanje „samog sebe“ i isključuje interakciju sa drugima. To je komunikacija u kojoj ličnost komunicira sa samom sobom. Interpersonalna komunikacija podrazumijeva interakcijski odnos dviju osoba, grupna komunikacija može imati više interpersonalnih komunikacija istovremeno ili se može odvijati u relaciji pojedinac – grupa. Ima za cilj prenošenje, odnosno usvajanje znanja, mjenjanje stavova i ponašanja, odnosno razvoj ličnosti učenika. „Kod interpersonalne komunikacije povratna sprega je direktna i neposredna jer su izlagač i slušalac u direktnom kontaktu koji se prati mentalno i senzorno. Povratna informacija u grupi je odložena i indirektna jer davalac poruke ne može imati jasan uvid o njenom prijemu kod većeg broja slušalaca, niti se može brzo pribaviti“ (ibidem, str. 166). Za život u zajednici neophodno je razvijati sposobnosti interpersonalnog komuniciranja. Javna komunikacija se odvija između više ljudi, gdje je najčešće jedan davalac poruke i on ne može znati da li će prenešena poruka biti dobro prihvaćena i vraćena od strane slušalaca. Na osnovu smjera informacije, razlikujemo: 1. jednosmjernu i 2. dvosmjernu komunikaciju (Ilić, 2000). Jednosmjerna komunikacija je ona koja ide od jednog subjekta ka drugom, a ne i obrnuto. Nastavnik izlaže gradivo, a ne zna da li su ga i koliko učenici razumjeli bez obzira što slušaju. Dvosmjerna komunikacija je ona koja ide u oba smjera, od nastavnika ka učenicima i obrnuto. Radi se interaktivno, gdje učenici mogu pitati nastavnika i komunicirati sa vršnjacima. U komunikacijskoj interakciji nastavnik usmjerava razgovor, saradnju između učenika, postavlja pravi problem i pitanja koja učenici rješavaju iznoseći vlastita mišljenja, poglede i stavove. Prema primarnosti, komunikaciju dijelimo na: 1. primarnu i 2. sekundarnu (Vilotijević, 1997).

10

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

Primarna komunikacija je kada u komunikacijskom procesu pita onaj ko ne zna, a odgovara onaj koji zna. Prema svom toku komunikacija je „uzvodna“ i teče od učenika ka nastavniku, i rezultira boljom motivacijom i većim uspjehom u učenju. Često se odvija u interaktivnom učenju, problemskom i učenju putem otkrića. Sekundarna komunikacija je ona u kojoj pita onaj koji zna a odgovara onaj koji to još nije naučio, ili je to tek naučio. Komunikacija je „nizvodna“ i teče od nastavnika ka učeniku, a dominantna je u nastavi kada nastavnik vrši provjeru usvojenog znanja kod učenika. Komunikacija može teći od učenika ka učeniku, a odvija se u interaktivnoj nastavi i grupnom obliku rada. Prema prirodi komunikacijskog odnosa, razlikujemo: 1. autoritarnu i 2. demokratsku (nenasilnu) komunikaciju (Tabela 1).

Tabela 1: Pregled autoritarne i demokratske komunikacije (prema: Ilić, 2000)

11

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________ Obilježja autoritarne komunikacije 1.hijerarhijski, subordinarni, neravnopravni odnos između nadređenog nastavnika i potčinjenog učenika tokom komunikacije 2. tok informisanja potpuno regulisan unaprijed utvrđenim pravilima od kojih nema odstupanja 3. davanje strogih uputstava i informacija naredbodavnim tonom 4. dominacija jednosmjernih informacija 5. autoritet nastavnika gradi se na naredbama, prijetnjama, kaznama, slabim ocjenama, prisili 6. prilikom komuniciranja učenici agresivniji prema nastavniku zauzimaju ponizan stav 7. posljedica komunikacije u odjeljenju: slabiji osjećaj grupne pripadnosti, učenici imaju manje samostalnosti i inicijative

Obilježja demokratske komunikacije 1. saradnički, ravnopravni, suodgovorni odnosi između nastavnika i učenika prilikom komunikacije 2. ne isključuje se spontanitet, novi prijedlozi, stavovi i želje, uz mogućnost uvažavanja malog broja zajednički donesenih pravila 3. obrazložena uputstva u tolerantnoj i prijatnoj atmosferi, saopštavanje više varijantnih ideja i prijedloga i omogućavanje njihovog izbora 4. izmjenjivost i višesmjernost informacija 5. autoritet nastavnika gradi se na simpatiji, saradnji, inicijativnosti, aktivizaciji učenika, njihovom uspjehu i stvaralaštvu 6. prilikom komuniciranja učenici su tolerantniji, fleksibilniji, korektniji 7. rezultat komunikacije u odjeljenju: jak osjećaj grupne pripadnosti, svako ima mogućnost da ostvari pozitivnu ulogu u odjeljenju, da daje prijedloge, informacije, da vrednuje.

Autoritarna komunikacija je komunikacija sa hijerarhijske pozicije, viši (nastavnici, roditelji, stariji po uzrastu) komuniciraju sa nižima autoritarno – izdaju naredbe od kojih se ne može odstupiti, izriču prijetnje, kazne, zahtijevaju poslušnost, ne uvažavaju želje. Ova komunikacija je najčešće jednosmjerna. Demokratska (nenasilna) komunikacija podrazumijeva saradnički, ravnopravan odnos aktera komunikacijskog procesa (ibidem). „Demokratska komunikacija omogućava da se učenik u većoj mjeri ispoljava kao subjekt i odgovoran činilac nastave i svog ukupnog razvitka“ (Ilić, 2003, str. 219). U nenasilnoj komunikaciji dominira saradnja, inicijativnost, kao i uvažavanje potreba, osjećanja i želja sagovornika. Nenasilna komunikacija se odvija u prirodnoj atmosferi. Učenik može slobodno da pita sve što ga interesuje, da predlaže rješenja nekog problema bez bojazni i prijetnji, kazni, represija.

12

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

1.2. POJMOVNO ODREĐENE NENASILNE KOMUNIKACIJE

Iako znamo da se nasilje u školama ne može iskorjeniti, da neće nikada potpuno nestati, činjenica je da se može smanjiti i prevenirati, da se mogu uspostaviti drugačiji obrasci ponašanja. Sama riječ prevencija odnosi se na sprečavanje nečega prije nego se desi. Ako mladi ljudi poprime nasilje kao rješavanje sukoba to će im biti kao sasvim normalno ponašanje. U svakoj prilici dijete treba podučavati kako rješavati sukobe nenasilnim putem, kako sklapati i održavati prijateljstva, kako dobiti pažnju drugih iz poštovanja a ne iz straha. Danas se u nastavi sve više stavlja akcenat na nenasilnu komunikaciju. Razvijajući kod učenika ovakav način govora i ponašanja sprečavamo moguće nastajanje nasilja među njima. Nastavnik, da bi mogao spriječiti nasilje u svojoj učionici, mora biti uvjeren da je to problem koji se može prepoznati, na koji se može pažnja usmjeriti i da se može riješiti. On ima jak uticaj na ponašanje svojih učenika zato je najadekvatnija osoba za cjelokupnu atmosferu u školi. Djeca u školi treba da se osjećaju bezbjedno, sigurno, prihvaćeno i cijenjeno, bez zadirkivanja, vrijeđanja, uznemiravanja, zastrašivanja i nasilja. Kada nastavnici učenicima pruže svu potrebnu pozitivnu pažnju i primjer dobrog ponašanja, tolerancije i prihvatanja, podstiču i njih da se tako ponašaju. Za nenasilnu komunikaciju u školi treba: 1. obezbijediti učenicima ravnopravan status, kako između sebe, tako i u odnosu na nastavnika; 2. svakom učeniku dati šansu da bude vođa i da bude vođen, potrebu za dominacijom kompenzovazi zadovoljavanjem potrebom za samopoštovanjem i samoaktuelizacijom; 3. potrebu djeteta za moći zadovoljiti demokratskom participacijom u radu i odlučivanju (Suzić, 2005). Nenasilna komunikacija nam pomaže da se povežemo sa sobom i drugima na način koji našoj prirodi omogućava da se razvija. Ona podstiče istinsko slušanje, poštovanje i empatiju. Prije objašnjenja ovog pojma neophodno je objasniti značenje riječi nasilja i nenasilja. „ Nasilje je svaki onaj postupak koji razara, ugrožava, oštećuje i ponižava ljudsko biće“ (Suzić, 2000, str. 3). U vaspitanju djece lako je razlikovati postupke koji djeci označavaju nasilje, a koji ugrožavaju poštovanje djetetove ličnosti. Dijete mora savladati probleme, doživljavati sukobe i frustracije, jer oni su sastavni dio ljudskog 13

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

života, ali isto tako, nije sve nasilje s čim se dijete sukobljava ili što uzrokuje da pati. Vrlo često agresivnost se shvata kao nasilje, ali ona je samo, rječnikom psihologa, normalna ljudska osobina koja predstavlja borbenost i prodornost a povezana je s ljubavlju prema životu. Borbenost nije destruktivna, dok nasilje jeste. Nasilje napada moralni i fizički integritet ličnosti. U osnovi nasilne komunikacije je agresija i potreba za dominacijom. Mark Nep i Džudit Hol su analizirali niz istraživanja i izveli jasne dokaze da u osnovi nasilne komunikacije leže tri ključna koncepta: 1.) borba za status, 2.) potreba za dominacijom, 3.) borba za moći (Knapp and Hall, 1992; vidi kod: Suzić, 2005, str. 417). Pod nenasiljem se podrazumijeva traganje za kreativnim i konstruktivnim rješenjima problema. Biti nenasilan ne znači biti slab, nego jak. „Nenasilje je svaki postupak koji pospješuje prirodan rast i razvoj ličnosti i uzdiže je kao vrijednost za sebe. Nenasilje je postupak koji počiva na poštovanju svakog pojedinačnog ljudskog bića i vrijednosti života“ (Suzić, 2000, str. 3). Nenasilna komunikacija je komunikacija u kojoj se razmjena informacija, iskustva i poruka vrši u atmosferi uzajamnog poštovanja, uvažavanja, empatije, saradnje, otvorenosti, tolerancije i razumijevanja. U nastavi je prožeta socijalnim učenjem u grupnoj interakciji u kojoj se mogu dijeliti iskustva, razvija smisao za suosjećanje i toleranciju, kao i sposobnost za toleranciju, sposobnost za saradnju, brigu i odgovornost za druge i sebe. Nenasilna komunikacija omogućava da se na tolerantan, partnerski, empatičan i pedagoški prihvatljiv način rješavaju nesuglasice. Da bi mogao kod učenika da razvija nenasilnu komunikaciju nastavnik pre svega treba da stvori prijateljsku atmosferu, u kojoj učenik slobodno izražava svoja osjećanja i misli a nastavnik pažljivo sluša i prihvata njihove stavove, i treba da je obučen za savjetodavni rad koji u znatnoj mjeri olakšava i pomaže u učenju nenasilne komunikacije.

1.3. POJMOVNO ODREĐENJE SAVJETODAVNOG PEDAGOŠKOG RADA

Savjetovanje je nastalo iz potrebe međusobne pomoći i saradnje ljudi koji su bliski, koji se poznaju i žele jedni drugima da pomognu, da bi se vremenom pretvorilo u jednu zanimljivu profesiju koja ima dobre namjere. Savjetovanje nije predavanje, već je jedan oblik bliske i neposredne komunikacije sa učenikom koji je u našim školama dugo potcjenjivan i tretiran kao moralisanje. Ono nema samo svrhu pomoći vaspitaniku, ono je 14

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

više od pukog davanja savjeta, više je i od rješavanja samog problema. Razgovor je najprirodniji i najčešći oblik komuniciranja i saradnje sa učenikom koji prosvjetni radnik svakodnevno primjenjuje, ali kad se pretvara u postupak razrješavanja učenikovog problema i kada njime unapređujemo njegovo ponašanje dobija karakteristike savjetodavno – pedagoškog razgovora. Nenad Suzić je savjetodavni razgovor definisao kao „proces u kome učenik postaje dovoljno slobodan i jak da sagleda okolnosti u kojima se nalazi, da sagleda stare činjenice u novom svjetlu, u kome postaje dovoljno snažan da otkrije druge odnose među starim stavovima, da prepozna stavove i emocije na sebi i drugima i da primijeni to svoje novo saznanje u korisnoj i rasterećujućoj akciji“ (Suzić, 1999, str. 312). Tokom savjetodavnih razgovora pomaže se učenicima da bolje shvate i saznaju sebe, procjenjuju svoje mogućnosti, uspostavljaju svoje želje i prohtjeve sa drugima, razrješavaju svoje trajnije ili trenutne probleme, pravovremeno uviđaju svoje greške i propuste. Za uspješno obavljanje savjetodavnog razgovora bitna je stručna i pedagoška osposobljenost voditelja razgovora, spremnost sagovornika za razgovor, posebna prostorija i vrijeme za razgovor. „Pod savjetodavno – pedagoškim radom ili djelovanjem najčešće se podrazumijeva jedan ili više savjetodavnih razgovora (intervjua) sa sagovornikom, pojedincem - učenikom (eventualno njegovim roditeljem) ili sa grupom učenika“ (Branković i Ilić, 2003, str. 56). To je jedan čitav ciklus koji u sebi sadrži identifikaciju, dijagnozu, psihoterapiju, tj. pedagošku terapiju vaspitnog djelovanja i razrešenja problema. Savjetodavnim pedagoškim radom bave se specijalizovani stručnjaci pedagozi, psiholozi ali i svaki nastavnik jer je sastavni dio pedagoške djelatnosti. Nastavnici da bi mogli kod učenika razvijati nenasilnu komunikaciju kroz savjetodavni rad morali bi biti dovoljno obučeni. Na nastavničkim fakultetima program obuke je bio tradicionalan koji je nastavnike pripremao isključivo za tradicionalnu nastavu. Međutim, savremena standardizacija obrazovanja i Bolonjski proces dovode do novih zahtjeva modernog sistema obrazovanja gdje će se velika važnost pridavati inovacijama u nastavi, savjetodavnom radu, razvoju komunikativnih sposobnosti, što će pomoći u njihovom daljem radu i vaspitanju djece. U ovom teorijskom proučavanju posebnu pažnju ću posvetiti analiziranju obučenosti nastavnika za savjetodavni rad sa učenicima u cilju postizanja nenasilne komunikacije. Smatram da nastavnik sve više treba da bude savjetodavac koji pomaže učenicima u njihovom razvoju i ponašanju i koji nesebično pruža svu pažnju u usmjeravanju učenika na nenasilno rješavanje svih problema. 15

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

2. METODOLOŠKI KONCEPT PROUČAVANJA TEME Metodološki koncept proučavanja teme „Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima“ obuhvata određivanje problema i predmeta proučavanja, značaja proučavanja, cilja, zadataka i metoda proučavanja.

2. 1. Pristup problemu Nalazimo se u društvu gdje je sistem vrijednosti ozbiljno uzdrman. Pojedinac se ne osjeća dovoljno odgovornim ni prema društvenoj zajednici, ni prema drugim ljudima, te upražnjava agresiju radi samoodržanja. Djeca najčešće ispaštaju jer su najbezazlenije žrtve. Takvo nasilje se najčešće ne vidi jasno, a djeca nemaju moći, niti znaju šta se dešava i prihvataju ga kao normalnu komunikaciju. Ovakvo zlostavljanje se teško otkriva i tako rastu generacije koje žive u strahu, nesigurne su u sebe i nemaju povjerenja u druge ljude i društvo. Rastu budući agresivni roditelji koji ne znaju za drugi način komunikacije. Pomagati djetetu u razvoju jedan je od najtežih poduhvata na koji se bilo ko od nas može odlučiti. Za svako dijete i porodicu, društvo u cjelini, presudno je da djecu koja rastu podstičemo da budu 16

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

snažna, inteligentna, osjećajna, brižljiva, kreativna, savjesna, pouzdana i produktivna. Svaki dan možemo uvažavati posebne kvalitete naše djece i dati im do znanja da ih uvažavamo. Postavlja se pitanje: Kako u školi razvijati nenasilnu komunikaciju kod djece? Nastavnik treba da se odrekne dominirajuće pozicije, da komunikaciju koju drži pod vlastitom dominacijom prepusti djeci. Smatra se da je uloga nastavnika sve manja u tome da uliva znanja i treba da postaje sve više savjetodavac, partner s kojim se razgovara i koji pomaže i teži nenasilnom rješavanju problema. Savjetodavni rad je usmjeren na ličnosti učenika i pomaže im da se svestrano i potpuno razvijaju i da u potpunosti realizuju svoje potencijale za vlastito dobro i za dobro društva. Nastavnik kroz savjetodavni rad treba da upućuje učenike u bolje načine i tehnike učenja nenasilne komunikacije koje sprečavaju nasilje ili konflikte kod učenika. Način na koji nastavnik komunicira sa djecom postaje model na kojem djeca uče da komuniciraju sa drugima, da rješavaju probleme, da budu samosvjesna, da znaju slušati. „Onaj ko sam ima ljudske kvalitete može da ih razvija kod drugih ljudi i ima pravo da traži od njih da se ponašaju u skladu sa normama grupe kojoj pripadaju i društva u kome žive“ (Mandić, 1986, str. 121). U takvog savjetodavca imaće više povjerenja, odnosiće se prema njegovim zahtjevima ozbiljnije i više truda će ulagati u savlađivanju određenih teškoća i prepreka. Primjena nenasilne komunikacije znatno doprinosi osavremenjavanju vaspitno – obrazovnog rada, što podrazumijeva stručno osposobljavanje nastavnika. Ako je nastavnik dovoljno obučen i spreman da savjetodavno djeluje na učenike moći će kod njih da razvija slobodnu i demokratsku komunikaciju bez nasilja.

2. 2. Problem i predmet proučavanja Problem ovog teorijskog proučavanja je analiza savjetodavnog rada nastavnika i njegove obučenosti za podsticanje nenasilne komunikacije među učenicima. Za ovaj sam se problem odlučila jer smatram da je dosad nedovoljno proučavan savjetodavni rad nastavnika sa učenicima kojim bi trebalo da se otklone uzroci koji su doveli do nasilja u školi i da će nastavnik savjetodavnim radom doći do razvoja nenasilne komunikacije kod učenika,i novih strategija ka nenasilnom rješavanju problema.

17

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

Predmet proučavanja je studioznije analiziranje, u okviru dostupne literature, savjetodavnog rada nastavnika i značaj njegove obuke za razvoj nenasilne komunikacije kod učenika. Da bismo bolje razumjeli problem našeg proučavanja, morali smo prevashodno proučiti segmente i aspekte predmeta proučavanja kao što su: opšta teorijska nalazišta o komunikaciji, nenasilna – nasilna komunikacija, zatim savjetodavnom pedagoškom radu nastavnika sa pojedinim ili grupom učenika. 2. 3. Značaj proučavanja teme Značaj proučavanja teme ogleda se u tome što se teorijskim analiziranjem može doći do spoznaja o savjetodavno – pedagoškom radu nastavnika sa učenicima u cilju razvoja nenasilne komunikacije. Ovo proučavanje može pomoći svima koji se nađu u konfliktnim situacijama i da je svaki problem rješiv ukoliko mu se na pravi način pristupi. Može se očekivati da će ova saznanja pobuditi interesovanja za dalja istraživanja, doprinijeti razvijanju pozitivnih stavova društva prema ovakvom načinu rada sa učenicima i podsticati nastavnike da razvijaju nenasilne i ravnopravne odnose kod učenika putem savjetodavnog rada što će probuditi njihovu svijest o daljem usavršavanju na tom polju. Najvažniji preduslov vaspitanja učenika za nenasilno komuniciranje jeste funkcionalno profesionalno – pedagoško osposobljavanje budućih i praktično obučavanje i usavršavanje sadašnjih nastavnika.

2. 4. Cilj i zadaci proučavanja Cilj ovog proučavanja bio je ustanoviti i analizirati, na bazi proučene literature, povezanost savjetodavnog rada nastavnika i njegove obučenosti sa razvojem nenasilne komunikacije učenika. Iz ovako definisanog cilja proučavanja proistekli su sljedeći zadaci: 1 Eksplicirati pojmovna određenja: komunikacija, nenasilna – nasilna komunikacija i savjetodavno – pedagoški rad; 2 Prikazati klasifikaciju strategija za razvoj nenasilne komunikacije kod učenika; 3 Objasniti individualni i grupni savjetodavni rad; 4 Uporediti karakteristike između individualnog i grupnog savjetovanja; 5 Analizirati značaj vještina vođenja savjetodavnog razgovora za razvoj nenasilne komunikacije kod učenika;

18

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

6 Analizirati uticaj obučenosti nastavnika za savjetodavni rad sa učenicima u cilju ostvarivanja nenasilne komunikacije.

2. 5. Metode proučavanja S obzirom na cilj i zadatke ovog proučavanja, u ovom radu korištene su sljedeće metode: 1) metoda teorijske analize i sinteze; 2) komparativna metoda. Metoda teorijske analize i sinteze je posebna metoda u pedagoškom istraživanju. Koristi se za proučavanje teorije koja se odnosi na dati problem, tj. bitnih fundamentalnih, kategorijalnih i teorijskih pitanja pedagoške nauke. Analiziraju se različita shvatanja o takvim pitanjima, ispituju se osnove takvih shvatanja, uslovi pod kojima su nastajala i sl. Može se koristiti i u proučavanju pedagoške (vaspitne i obrazovne) stvarnosti. „Metoda teorijske analize i sinteze polazi od spoznaje važnih shvatanja, odnosa i rješenja, te logičko-misaonim putem, uz odabrane primjere i ilustracije dolazi do novih rješenja, pogleda i naučnih istina“ (Filipović, 1977, str. 13). Ovu metodu sam koristila u gotovo svim etapama rada. Proučavala sam opštu leksikografskopedagošku literaturu, knjige i zbornike radova i na taj način sagledavala uticaj savjetodavnog pedagoškog rada nastavnika i njegove obučenosti na razvoj nenasilne komunikacije kod učenika. Komparativna metoda se zasniva na utvrđivanju sličnosti i razlika između dvije pojave, tako da je ova metoda takođe bila nezaobilazna u ovom radu. Jer, upravo služeći se komparativnom metodom uočila sam neke karakteristike individualnog i grupnog savjetovanja, kao i njihove sličnosti i razlike značajne za savjetodavni rad nastavnika sa učenicima.

3. SAVJETODAVNO – PEDAGOŠKI RAD „Kad dijete ne može da nađe ljubav, ono kao zamjenu traži mržnju... Svi problemi dječijeg 19

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

ponašanja u osnovi proističu iz nedostatka ljubavi“ Nil Savjetodavni pedagoški rad okreće se životu učenika i njegovim realnim problemima, otvara vrata emocionalnoj komponenti vaspitanja koja je dugo bila zanemarena i obuhvata razvoj ličnosti u cjelini. Savjetodavni rad sa učenicima je najodgovornije, najteže, ali svakako i najljepše područje rada. Ovaj posao je human, ozbiljan i zahtjevan. Traži čvrstinu, prisebnost i mir. Svaki nastavnik pored svih funkcija koje obavlja potrebno je da se ostvari u radu i kao savjetodavac, ali samo oni koji u svom srcu stope ličnost i profesiju mogu biti dobri i pouzdani. Najvažniji faktor efikasnog savjetovanja učenika je ličnost osobe koja savjetuje. „Dobar nastavnik i dobra metoda donose najbolje rezultate, dobar nastavnik sa lošom metodom je gotovo isto toliko dobar, samo dobra metoda nije u stanju da nadoknadi nezainteresovanog nastavnika“ (Đorđević, 1990, str. 123). Pedagoški obučen i iskusan nastavnik kroz savjetodavni rad treba da pomogne učeniku da na najrazličitije i najdjelotvornije načine koristi svoje sposobnosti u komunikaciji i da teži ka nenasilnom izražavanju i ponašanju bez obzira na situaciju u kojoj se nalazi. Takođe, učeniku može pomoći da sam shvati svoje postupke, teškoće, probleme, ostala emotivna stanja, i slično, kao i da spozna posljedice koje mogu biti kobne po njih ako se problem ne otkrije i riješi na vrijeme. Zamislite samo kako se učenik osjeća kada se nađe pred mnogim problemima, a možda ih nema skim podijeliti i posavjetovati se. Upravo zbog toga nastavnik treba primjenjujući savjetodavni rad promijeniti odnose u školi, formirati pozitivne kvalitete ličnosti učenika i obezbijediti im da praktikuju nenasilnu komunikaciju. Njegujući međuljudske odnose podstičemo učenike na postizanje još većih rezultata u svim aktivnostima, a ostvarujući svoje potrebe oni se razvijaju kao ličnosti. Mogu slobodno reći da je potrebno obrazovati nastavnike za savjetodavni rad sa učenicima i bilo bi dobro organizovati i povezati više škola u jedan savjetodavni centar gdje bi nastavnici i pedagozi mogli razmjenjivati iskustva, informisati se i djeliti savjete međusobno. Savjetodavnim radom nastavnik svoj rad u nastavi može da dovede do jako dobrih rezultata kod učenika i pozitivnih komentara od strane svojih kolega u prosvjeti, stručnjaka kritičara koji donose ocjenu o takvom radu. Poznavajući i primjenjujući razne procedure i tehnike savjetovanja (individualnog i grupnog) pomoći će nastavniku da taj uspjeh i ostvari.

20

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

3. 1. SAVJETODAVNI RAD NASTAVNIKA SA UČENICIMA U SAVREMENOJ ŠKOLI

Učeniku je potreban čovjek koji će intenzivno pratiti njegov razvoj, pokazati razumijevanje za njegove probleme i biti u stanju da mu pruži stručnu pomoć kada je ona najpotrebnija. Sve se više u svijetu stavlja akcenat na kontinuirani i kvalitetan savjetodavni rad, koji ima sve veću i značajniju ulogu u školi. Za ovom vrstom rada javlja se potreba, jer se dešavaju stalne promjene u društvu koje se odražavaju na školu i porodicu. Savjetodavnim radom u školi bave se pedagozi i psiholozi, ali bi trebalo da se bavi i svaki nastavnik. U momentu kada učenik pokaže u svom ponašanju neku vrstu promjene, bila ona nasilničkog karaktera ili povlačenje u sebe, nastavnik treba ne samo da primijeti postojanje nekog problema kod njega već i da pokuša da pomogne i da teži ka njegovom rješavanju. Obično se dešava da sve počne na tom pokušaju na kome se sve i završi jer je malo nastavnika koji znaju da se snađu u takvim situacijama. Zbog toga smatram da je potrebno da nastavnik prije ulaska u nastavnu praksu dobije predznanja neophodna za uočavanje problema i za dalji rad na proučavanju načina njegovog rješavanja. Samo saznanje da učenik ima problem nije dovoljno. Nastavnik mora prepoznati problem, mora znati šta se događa i na temelju toga odrediti moguće načine pomoći. Savjetovanje će biti uspješno ako u određivanju problema i njegovog rješavanja učestvuju obe strane. Ništa neće postići ako problem prepozna i procijeni a ne pokuša popraviti neželjeno stanje i riješi taj problem. Nastavnik kroz savjetodavni rad ne može riješiti sve probleme, ali može da podstiče razvoj učenika, pomoći im da bolje spoznaju sebe, svoje mogućnosti, da uvide svoje propuste i greške, i da ostvare nenasilnu komunikaciju, te da „ojačaju“ kako bi se kasnije sami nosili sa teškoćama i preprekama, u školi i porodici. Savremena škola nastoji da u nastavu unese što više elemenata prirodnog učenja, da se stvori takva nastavna situacija u kojoj će učenik dolaziti do znanja što je više moguće pomoću ličnog iskustva. U savremenoj školi se značajno mijenjaju osobine nastavnika, njegove funkcije, kao i odnos prema učenicima. Uloga nastavnika je u osposobljavanju učenika za samodisciplinu, za svjesnu disciplinu. Sposobnosti koje kod mladih ljudi mora razvijati savremena škola odnose se na inicijativu, ovladavanje, kooperaciju, socijalnu saradnju, kao i otvorenost za nove ideje i iskustva. Nastavnik aktivno rukovodi djelatnošću učenika, on podstiče njihovu aktivnost, a učenike usmjerava u pravcu samoaktivnosti i spontanosti. Neke funkcije škole zahtijevaju i drugu ulogu nastavnika, pa prema tome nastavnik nije 21

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

više osoba koji samo „drži časove“, već ličnost koja organizuje, podstiče, vrednuje, primjenjuje različite stilove učenja i koji umije da primjeni određene strategije kompenzacije kada je to potrebno. Nastavnik nije samo predavač i ispitivač. On organizuje nastavu prilagođavajući je učenicima, daje savjete i svakog učenika shvata kao jedinstvenu i neponovljivu ličnost. Poznato je da škola vrijedi onoliko koliko vrijede nastavnici koji rade u njoj. Ma koliko da su razrađeni ciljevi i zadaci svakog predmeta, nastava neće biti uspješna ukoliko nastavnik ne doživljava zadovoljstvo u svome radu. Nastavnik treba da bude uzor svojim učenicima i da utiče na razvoj pozitivnih kvaliteta učenika. Uspješan savjetodavac treba da bude otvoren i da ima razvijene sposobnosti kao što su: – sposobnost izražavanja bezuslovno pozitivnog odnosa prema osobi koju savjetuje; – sposobnost korištenja svojih osjećanja, te otvoreno ponašanje prema sebi i ostalima; – sposobnost empatije (Branković i Ilić, 2003). Za savjetodavni rad je značajno koliko nastavnik može shvatiti potrebe i probleme svojih učenika, koliko pokazuje iskrenosti u poštovanju njihovih ličnosti u procesu međusobne komunikacije, koliko je u stanju shvatiti njihovu potrebu da ostvare vlastiti izbor i slobodno opredjeljenje i da li je i koliko u stanju kreirati demokratsku atmosferu u kojoj će se voditi dijalog i slobodno iznositi mišljenje. Istraživanja Petra Stojakovića pokazuju da je u obrazovanju nastavnika potreban novi kvalitet, potreban je sadržaj koji će kvalitetno nadgraditi već formirane stereotipe i obrasce, a one arhaičke, konzervišuće i tradicionalističke modele smijeniti novim dinamičnim i savremenim modelima, bližim dječjoj prirodi (Stojaković, 2002).

3. 2. POČETAK SAVJETODAVNOG RAZGOVORA

Prije nego započne savjetodavni razgovor nastavnik mora biti dovoljno spreman i dati učeniku do znanja da ga pažljivo sluša u želji da mu pomogne. Učenik mora osjetiti da nam je stalo do njega i do toga što nam govori. Savjetodavac ne smije biti subjektivan, u ovom poslu on mora ostati maksimalno objektivan i realan, a ujedno i human i pravedan. Da bi mogao savjetodavno da djeluje na učenike pre svega treba ih dobro poznavati, prihvatiti ih kakvi jesu i naći razumijevanja za svakog pojedinačno. Tokom savjetodavnih razgovora učenici imaju šansu da rade na sebi, da mijenjaju 22

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

sebe, svoje stavove, uvjerenja, navike, itd. Tu se rađa jedan novi odnos, odnos prožet toplinom i emocijama. Ali i odnos koji mora zadržati svoju dozu ozbiljnosti, koji ne smije pobjeći od svoje suštine i svoga cilja. Prije početka savjetodavnog razgovora sa učenikom nastavnik mora voditi računa o nizu pitanja, kao što su: prvi kontakt, da li je učenik pod stresom, uticajem grupe vršnjaka ili je izmakao kontroli porodice, koliko je „jak“ da se ponese sa svojim problemom i da li je sposoban da prihvati pomoć nastavnika, zatim uzrast, inteligencija, školski uspjeh, socijalna zrelost, autonomija (Suzić, 1999, str. 291). Prvi kontakt Prvi kontakt jako je bitan, mora se voditi računa o tome da je svaki učenik poseban i da je svako dijete pojedinac i priča za sebe. Može biti presudan za dalji tok terapije, jer se tada stiče povjerenje ili ne povjerenje u savjetodavca kao u osobu koja može da pomogne da se otklone postojeće teškoće i problemi. Od početka savjetodavnog razgovora često zavisi da li će učenik pasivno ili izvanredno prihvatiti pomoć i podršku koju mu pruža nastavnik ili pedagog škole. Razgovor nikad ne treba započinjati pitanjima koji se odnose direktno na problem, već je mnogo bolje da ta početna atmosfera bude malo opuštenija i slobodnija, da pitanja budu opštija. Na primjer, nije loše početi sa pitanjima tipa: „Šta misliš o svojoj školi?“, „Koji su njeni nedostatci?“ i slično. Da li je učenik pod stresom? Osoba koja vodi savjetodavni razgovor ima zadatak da uoči da li je učenik na razgovor došao pod stresom ili ne. Simptomi stresa mogu se lako uočiti a to su: nemir, strah, brzi pokreti očiju, zamuckivanje, znojenje, plač, bijes, otvorena agresija. Nastavnik je jedna od osoba koja kroz savjetodavni razgovor može pokušati da pomogne izvjesnim učenicima da riješe mnogobrojne probleme, strahove, zastoje i prepreke u učenju, emocionalne napetosti, podstiče nenasilje među učenicima, itd. Međutim u našim školama je takvih nastavnika malo ili skoro da i ne postoje jer u toku svog školovanja nisu obučavani za vođenje savjetodavnih razgovora. Koliko je učenik „jak “ da se ponese sa svojim problemom? Nastavnik ili pedagog koji vodi savjetodavni razgovor treba da zna da procjeni koliko je učenik „jak “da se nosi sa datom situacijom, koliko je situacija izmjenjiva, i koliki je rizik u svemu tome. Ako učenik dolazi na savjetovanje, a uzroci njegovog ponašanja ostaju nepromjenjeni, okolnosti 23

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

pod kojim živi ostaju iste, postavlja se pitanje da li će terapija dati rezultate i da li će savjetovanje doživjeti uspjeh. Poznato je da snaga vanjskih faktora može biti veoma jaka. Zbog takve situacije savjetovanje može imati male šanse da uspije. Sredina i vanjsko okruženje mogu pobijediti samog učenika. To je slučaj kada učenik nije dovoljno „jak“ da se nosi sa uslovima u kojima živi. Jedini način da se pomogne ovakvoj djeci jeste, da se osoba koja vrši savjetodavno djelovanje detaljno pripremi za dugotrajan i naporan rad i da svojom upornošću i zalaganjem osposobi ovakvu djecu da postanu „jaki“. Da li je učenik sposoban da prihvati pomoć nastavnika ili pedagoga? Pred onoga koji vodi savjetodavni razgovor postavlja se zahtjev da procjeni nekoliko stvari: – stepen potrebe za pomoć učeniku, – stepen pomoći koji će savjetodavni razgovor pružiti učeniku, – stepen prihvaćenosti savjetodavnog razgovora od strane učenika (ibidem, 1999). Učenik koji je svojom voljom odlučio da sarađuje sa nastavnikom ili drugim stručno osposobljenim licem može imati maksimalnu podršku u toku savjetodavnog rada. Međutim, kao što je već poznato takvih slučajeva je veoma malo. Rijetko će koji pojedinac sam zatražiti stručnu pomoć, ali postoje djeca koja se sama odlučuju na ovaj korak. Za kompletan savjetodavni rad, od početka do kraja, potrebna je ljubav, vjera, energija i međusobno povjerenje. Neophodno je da učenik bude u mogućnosti da putem razgovora iznese svoje misli i osjećanja bez straha od posljedica, za šta je važno iskustvo i umijeće savjetodavca. On treba da zna kakva se ličnost nalazi pred njim i na koji način da joj pomogne. Da li je učenik pod uticajem grupe vršnjaka ili izmakao kontroli porodice? Potrebno je saznati što više o vezi između učenika i grupe, kao i o vezi između učenika i njegove porodice. Grupa vršnjaka često ima jak uticaj na pojedinca i jako je teško učenika pridobiti ako je sistem vrijednosti vršnjačke grupe anahron sa školskim postignućima. Sve dok postoji snažna vezanost za grupu ili za roditelje, individualna terapija ne može dati visoke rezultate. Ponekad je potrebno organizovati razgovore i sa roditeljima i sa vršnjacima. Ako vršnjaci ili članovi grupe ne žele da komuniciraju, može se modelovati slična grupa, sa sličnim odnosima u grupi od strane djece iz škole il istog razreda da bi se kompenzovalo učeničko pripadanje grupi. Mnogi roditelji ne 24

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

žele priznati da je njihovom djetetu potrebna pomoć a ni da u njihovoj porodici postoje određeni problemi, često reaguju uvrijeđeno i zabranjuju odlazak na savjetodavni razgovor. Prevashodno je bitno znati interpersonalne veze i odnose učenika sa drugima, jer tako će nastavnik moći pomagati onome kome je pomoć neophodna. Uzrast, inteligencija, školski uspjeh, socijalna zrelost, autonomija Nastavni ili pedagog ova svojstva procjenjuje prije ili u toku savjetodavnih razgovora. Za uspjeh ovog razgovora važno je da učenik posjeduje bar prosječnu inteligenciju. Djeca koja nisu socijalno zrela, koja su emotivno labilna vrlo brzo pribjegavaju ostvarivanju čvršće veze sa onim koji vodi savjetodavni razgovor i traže zaštitu. Zato se mora zadržati odnos gdje učenici vide da im se pomaže, ali da to nije previše emocionalno i blisko. Često učenici pate i zbog niskog školskog uspjeha, osjećaju se nesposobnim i manje vrijednim. Ovakvom učeniku nastavnik može kroz savjetodavni razgovor smanjiti njegove frustracije i pokazati način kako da savlada problem. Današnja nastavna praksa pokazuje da je potrebno organizovati službu savjetovanja, jer skoro da nema djeteta kojem ovo savjetovanje neće dobro doći. Prvi kontakt i svi prethodno navedeni elementi pomenuti su zbog toga što su osnova i temelj cjelokupnog savjetodavnog rada. Poznavajući ove stavke ili bar neke od njih, put do uspjeha biće mnogo lakši. 3. 2. 1. Faze savjetodavnog razgovora Savjetodavni razgovor koji nastavnik započne sa učenikom treba da ima unaprijed određene faze kroz koje prolazi, i pomoću kojih dolazi do rješenja problema. Svaki savjetodavni razgovor ima razvojni tok koji teče, od pripremanja, međusobnog upoznavanja, vođenja diskusije, do njegovog završavanja i daljeg praćenja sagovornika. Nastavnik koji vodi savjetodavni razgovor u cilju osamostaljivanja učenika može da koristi sljedeće etape: 1.) prihvatanje učenika onakvog kakav jest; 2.) upoznavanje problema onako kako ga učenik vidi; 3.) razmatranje uzroka ponašanja i situacija; 4.) zajedničko razjašnjavanje problema onakvog kakav je zaista; 5.) sumiranje zajedničkog rada; 6.) ohrabrivanje sagovornika u interpretiranju psihološkog stanja i situacije, davanje savjeta, jače i duže praćenje, upućivanje i vođenje sagovornika (Branković i Ilić, 2003). Pomenute etape savjetodavnog razgovora i stepeni osamostaljivanja sagovornika međusobno su povezane i uslovljene.

25

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

Sljedeće faze savjetodavnog razgovora se ne primjenjuju uvijek ali su u većini slučajeva prisutne: – učenik traži pomoć ili neko preporučuje da mu se pomogne; – stvorena je atmosfera za početak razgovora i slobodno izražavanje misli i osjećanja; – iznose se negativna i pozitivna osjećanja; – ostvaren je uvid, učenik sada realnije vidi sebe; – postaje jasniji smjer akcije u svrhu rješenja problema; – integrisana je pozitivna akcija; – praćenje akcije i rezultata; – završavanje savjetodavnog razgovora (Suzić, 2005). Kada započne razgovor sa učenikom nastavnik treba ustanoviti da li je on došao po samostalnom nahođenju, jer ima problem koji bi da podijeli sa nekim ili je došao po nagovoru neke osobe da traži pomoć. Nakon što utvrdi da je ipak došao jer je želio, nastavnik prelazi na oslobađanje učenika za razgovor koji će teći ka akciji koju će izvoditi sam ali uz njegovu pomoć zajedno doći do rješenja. Za slobodno izražavanje misli i osjećanja učenika, nastavnik treba ostvariti atmosferu u kojoj vlada iskren i povjerljiv odnos među njima, da pokaže da ima razumijevanja za učenika i njegov problem i da ga prihvata bez ikakvih predrasuda. Tada će učenik moći iznositi svoja osjećanja (negativna i pozitivna). Kao i negativna tako i pozitivna osjećanja kod učenika nastavnik konstatuje bez posebnog naglašavanja i vrednovanja. Nastavnik koji vodi savjetodavni razgovor može kroz empatiju dovesti učenika do iskazivanja svojih osjećanja i pružiti mu podršku. „Kada učenik sagleda sve što je loše i dobro u njemu, lakše će se opredijeliti da prihvata i gradi svoju dobru stranu, a da lošu odbaci“ (ibidem, str. 579). Ovim sagledavanjem dovodimo učenika do spoznavanja samog sebe, svojih dobrih i loših osobina i postavljamo mu jasnu sliku daljeg smjera akcije kojom će doći do rješenja. Kada je akcija prenesena na učenika on sam može da nastavi započete promjene, siguran je u nastavnikovu naklonost i prijateljstvo, a na sebe gleda drugačije. Međutim, nastavnik ne odbacuje mogućnost ponovnog susreta sa učenikom bez obzira na date rezultate prve akcije, već prati dalji napredak i staviti učeniku do znanja da mu se uvijek može obratiti za savjet i da će ga vrlo rado saslušati. 3. 2. 2. Komunikacija u nastavi Proces komunikacije započinje onda kada se jedna osoba obraća drugoj, jer ima potrebu da saopšti spoljašnjem svijetu šta se dešava unutar nje. 26

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

„Komunikacija u nastavi podrazumijeva takvu komunikaciju u kojoj će svaki učenik doživjeti svoj maksimum i u nečemu postići uspjeh, kako bi zadovoljio svoju potrebu za samopotvrđivanjem, stekao samopouzdanje i sigurnost“ (Stanojlović, 2003, str. 58). Predstavlja motivisan odnos, u kome obe strane participiraju. Ona je stvaralačka i da bi bila efikasna treba je adekvatno osmisliti. „Pod komunikacijom u nastavi podrazumijeva se: odabiranje, oblikovanje, prenošenje, primanje, razumijevanje i provjeravanje poruka i informacija u procesu školskog učenja u cilju usvajanja znanja, razvijanja sposobnosti, vještina, navika i ostalih potencijala ličnosti“ (Ilić, 2000, str. 166). Osnovni elementi komunikacijskog modela nastave su: nastavnik kao izvor, poruka, prenosni kanal, učenik kao primalac poruke. Odvija se tako što počinje od pošiljaoca koji poruku pretvara u riječ, simbole, bira kanal kojim šalje informaciju do primaoca koji tumači njeno značenje i prosljeđuje je u komunikaciono odredište odakle šalje povratnu informaciju pošiljaocu. U ovom komunikacijskom modelu je važno: „ko kaže, šta kaže, kome kaže, na koji način kaže, kojim kanalom kaže i sa kakvim efektom kaže“ (Vilotijević, 1997, str.7). Uspješnom komunikacijom razvija se osjećaj grupnog pripadništva, saradnička atmosfera, emocionalna sigurnost. To znači da uspješna komunikacija podrazumijeva saradnički odnos u kome su svi komunikacijski akteri ravnopravni, u kome učenik nesmetano i slobodno iznosi svoje mišljenje, stavove i viđenje situacije i da predlaže kako da se riješi neki problem. Komunikacijom u nastavi se razmjenjuju informacije koje se prenose posredstvom tri kanala: auditivni, vizuelni i kinestetički (ibidem, 2003). Ako pojedinac preferira auditivni kanal za komunikaciju, informacije se prenose bojom i visinom glasa, pauzama između riječi. Osobe kod kojih dominira vizuelni kanal najčešće informacije razmjenjuju očima. Pojedinci koji preferiraju kinestetički kanal, veliki značaj u komuniciranju daju pokretu, stavu tijela, izrazu lica. Koji će kanal preferirati zavisi od prirode svakog pojedinca. Pošiljalac informacije povremeno može biti učenik, a primalac njegove poruke ponekad je nastavnik. „Poruka mora da sadrži nešto novo, nešto što pojedinac kome je upućena pre toga nije znao. Ukoliko ne sadrži ništa novo, to nije informacija“ (Vilotijević, 1997, str. 12). Povratnom informacijom obezbjeđuje se kompletnost komunikacijskog ciklusa, uklanja jednosmjernost i linearnost a obezbjeđuje sa-dejstvo u komuniciranju. U nastavi se komunikacija odvija u tri osnovna pravca: – nizvodno (od nastavnika ka učeniku) koji je najčešći; 27

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

– uzvodno (od učenika ka nastavniku) koji predstavlja vertikalan pravac; – horizontalan (od učenika ka učeniku) koji je najređi smjer (ibidem). Od sposobnosti nastavnika, njegove opšte kulture, otvorenosti i iskrenosti prema učenicima, načina rukovođenja zavisi koliko će uspjeha imati u pridobijanju učenika za određene ciljeve, organizaciju i komunikaciju u nastavi. Savremeniji komunikacijski smjerovi najčešće su komunikacione mreže: krug, točak, lanac i kombinacija ovih triju mreža (mješovita mreža). Slika 2: Komunikacione mreže (prema: Vilotijević, 1999, str. 355)

krug svi kanali

točak

lanac

Nenad Suzić navodi šest mogućih smjerova komunikacije (nastavnik – odjeljenje, nastavnik – učenik, učenik – nastavnik, učenik – odjeljenje, učenik – učenik, učenik – gradivo). Na nastavnim časovima smjer komunikacije nastavnik – odjeljenje i nastavnik – učenik koriste se preko 90% vremena, a manje od 2% vremena smjer komunikacije učenik – nastavnik. Pored ovakvog predominantnog nastavnikovog nastupa učenik ne dolazi do izražaja (Suzić, 1995). Osnovni zadatak nastavnika bi trebalo biti da kreiraju uslove za uspješnu nenasilnu komunikaciju u nastavi i da stvori atmosferu razumijevanja i podrške u kojoj će učenici bez straha i strepnje više dolaziti do izražaja. U ovakvoj atmosferi učenici lakše razvijaju svoje sposobnosti, a sa nastavnikom odnos postaje ravnopravniji i drugarski. Ovdje ću spomenuti dva oblika komunikacije između nastavnika i učenika a to su: 1.) koakcija i 2.) interakcija. Koakcija je takav oblik komunikacije u nastavi u kojoj nastavnik ima ključnu ulogu. On inicira, kontroliše, kanališe i završava komunikaciju. Stavlja učenike u pasivan položaj, uskraćuje im inicijativnost (Vilotijević, 1999). Nastavnik sam sve izlaže a učenici postupaju prema njegovom naređenju.

28

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

Veoma rijetko smjer komunikacije ide od učenika ka nastavniku, a između učenika komunikacija je zapostavljena. Interakcija je takav oblik komunikacije kojom se njeguje demokratska klima u odjeljenju, poštuje inicijativnost učenika, a informacije idu u oba smjera (ibidem). Nenasilna komunikacija predstavlja najbolji način humanizacije odnosa između nastavnika i učenika i upoznavanja želja, ambicija i stavova učenika. Težeći za što boljom komunikacijom u nastavi razvile su se različite metode koje doprinose boljem savladavanju nastavnih sadržaja. Stalno prisutna komunikacija (pitanje, komentar, diskusije) pri učenju nastavnih sadržaja doprinosi živosti nastavnog časa, razbija monotoniju, a samim tim ostvaruju se nastavni zadaci jer su učenici zainteresovani za razmjenu mišljenja i postavljanje pitanja. Savjetodavni razgovori (intervju i razgovor u grupi) predstavljaju najbolju metodu za rješavanje mnogih problema kod učenika vezanih za učenje, ponašanje, i njihov cjelokupan razvoj. Savjetodavnim razgovorom rješava se nasilje i konflikt u školi bilo da je izražen kroz gnjev prema nastavnom zadatku i nastavnicima ili kao neka vrsta bojažljivosti. Pa prema tome, danas nastavnik treba da bude sve više savjetodavac i vaspitač koji će pomoći učenicima kako da postupaju bez nasilja. 3. 2. 3. Nenasilna komunikacija Nenasilna komunikacija podrazumijeva volju i motivisanost za komuniciranje, istrajavanje, težnju za ostvarivanjem najviših kvaliteta, preuzimanje kvaliteta za sopstveno ponašanje. Za razliku od nasilne komunikacije koja je primjenjivana u tradicionalnoj nastavi gdje se od učenika tražila poslušnost i pokornost, nenasilna komunikacija je saradnička, drugarska i podržavačka. Nenasilna komunikacija podstiče poštovanje, pažnju i empatiju. Ona nas podučava: – kako da promijenimo način na koji izražavamo sebe i čujemo druge, – kako da se izrazimo iskreno i jasno, da istovremeno sa poštovanjem i empatijom poklonimo pažnju jedni drugima i čujemo svoje potrebe kao i potrebe drugih, – kako da posmatramo i identifikujemo ponašanja i činjenice koji utiču na nas, – kako da se usredsredimo na pojašnjavanje onoga što opažamo, osjećamo i što nam je potrebno (Stanojlović, 2001) . Korišćenje nenasilne komunikacije ne zahtijeva da osobe s kojima komuniciramo budu upućene u nenasilnu komunikaciju, pa čak ni da budu 29

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

motivisane da se prema nama odnose saosjećajno. Kada koristimo nenasilnu komunikaciju u smjeru interakcija sa samim sobom, sa drugom osobom ili grupom, povezujemo se sa svojim prirodnim stanjem saosjećanja. Ovakav pristup može biti korišćen na svim nivoima komunikacije i u različitim situacijama, na primjer savjetovanju. Da bismo imali jasan uvid o pozicijama partnera u nenasilnoj komunikaciji, nužno je bilo da se detaljnije pozabavimo komponentama nenasilne komunikacije koje objašnjava Maršal Rozenberg: šta opažamo, šta osjećamo, šta nam je potrebno i šta bismo željeli da zahtijevamo od drugih da bismo obogatili svoj život (2002). Opažanje – prva komponenta se odnosi na to da posmatramo šta se stvarno događa u određenoj situaciji, šta primjećujemo da drugi govore ili čine, a što obogaćuje naš život. Ona zahtijeva opažanje bez procjene, jer kada komuniciramo opažanje sa procjenom, drugi su skloni da čuju kritiku i da se opiru onome što govorimo (Rozenberg, 2002). Nenasilna komunikacija podrazumijeva da ostanemo objektivni i da se uzdržimo od procjenjivanja. Kod opažanja nečijeg ponašanja bitno je istaći šta je neko uradio ili rekao, a ne kakva je ta osoba i šta misli. Kao i to da ne miješamo ono što vidimo, osjetimo, čujemo sa onim što je naše mišljenje. Osjećanje – druga komponenta je neophodna da bismo izrazili svoja osjećanja. Razvijanjem rječnika osjećanja, koji nam omogućava da jasno i konkretno opišemo svoje emocije, možemo se mnogo lakše povezati jedni sa drugima. Ako dopustimo sebi da budemo ranjivi izražavajući svoja osjećanja, time možemo doprinijeti razrješenju sukoba. Nenasilna komunikacija pravi razliku između izražavanja stvarnih osjećanja i riječi koje opisuju misli, procjene i interpretacije (ibidem). Ponekad ljudi iskažu svoje emocije prejako ili na krivom mjestu, u pogrešnom kontekstu. Treba voditi računa kako izraziti svoje emocije, a da pri tome ne ugrozimo drugoga. Potrebe – treća komponenta nenasilne komunikacije je uvažavanje potreba koje stoje iza naših osjećanja. Ono što drugi kažu ili čine može biti podsticaj, ali nikada uzrok našeg osjećanja. Kada neko negativno komunicira, imamo četiri mogućnosti da primimo poruku: 1.) da okrivimo sebe, 2.) da okrivimo druge, 3.) da oslušnemo sopstvena osjećanja i potrebe, 4.) da oslobodimo osjećanja i potrebe skrivene iza negativne poruke druge osobe (ibidem). Većina ljudi negativno reaguje na one koji otvoreno i jasno izražavaju svoje potrebe, jer nije naučila kako da razmišlja u okviru svojih potreba i kako da ih iskaže. Prva tri načina reagovanja na negativnu poruku prekidaju komunikaciju i predstavljaju prepreku za nenasilnu komunikaciju, samo 30

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

četvrti način obezbjeđuje nastavak prevazilaženja prepreka u komunikaciji.

komunikacije

i

predstavlja

put

Zahtjev – četvrta komponenta odnosi se na ono što tražimo da druga osoba učini da bismo obogatili naš život. Pošto poruka koju upućujemo nije uvijek i primljena, treba da naučimo kako da utvrdimo da li su našu poruku drugi tačno čuli. U suprotnom možemo inicirati neproduktivne razgovore i protraćiti mnogo vremena. Prethodne tri komponente koje sam navela, nastavnik bi mogao da izrazi kod učenika na času, na primjer riječima: „Dragane, kada vidim tvoju torbu na podu i knjige razbacane po stolu, iznerviram se jer imam potrebu za većim redom u prostoru koji dijelimo“, a sa četvrtom komponentom nastavnik bi nastavio: „ Da li bi htio da pospremiš knjige po klupi i staviš torbu ispod klupe“ (ibidem). Kada usmjerimo pažnju na ove četiri komponente nenasilne komunikacije kod sebe i pomažemo drugima da učine isto, uspostavljamo interakciju i tok komunikacije u oba smjera, dok se saosjećajnost za druge prirodno javlja. Nenasilna komunikacija je proces, ali njenu suštinu treba tražiti u našoj svjesnosti o ove četiri komponente, a ne u konkretnim riječima koje se razmjenjuju. Koristeći činjenice bez procjene, izražavajući svoje emocije i potrebe, te jasno i nenasilno izražavajući zahtjev, na putu smo da nenasilno komuniciramo, ali i da takvu komunikaciju koristimo da bismo spriječili nasilje. Nenasilna komunikacija je uslov savremeno koncipirane i efikasne nastave. Učenje nenasilne komunikacije je dug i dosta spor proces, nije okrenuto samo našem razumu, nego i osjećanjima, potrebama drugih, socijalnim odnosima, samoaktuelizaciji. Najuspešnije se uči u realnim, stvarnim interaktivnim (verbalnim i neverbalnim) uticajima u međuzavisnim odnosima u nastavi i školi. 3. 2. 4. Nasilna komunikacija Savjetodavnim radom nastavnik treba doprinijeti da učenik prepozna šta je to nasilno a šta nenasilno u komuniciranju. Nastavnik koji ukazuje učeniku da je najbolji oblik iskazivanja svog mišljenja i svojih osjećanja nenasilna komunikacija, treba da objasni i oblik komunikacije koji je nepoželjan jer vodi nasilju a tako će ih učenik lakše razlikovati. Za lakše upoznavanje i razlikovanje ovdje sam navela neke vrste nasilne komunikacije. Komuniciranje na bezličan način – Za nastavnike koji daju zadatke koje ne žele da urade, učenici kažu da su nerazumni i zli. Ako učenik želi više naklonosti nego što mu nastavnik pruža, nastavnik je rezervisan. Kada govorimo jezikom nasilja, mislimo i komuniciramo tražeći šta je to pogrešno 31

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

kod drugih ili kod nas samih, umjesto da nam je pažnja usmjerena na ono što je nama i drugima potrebno, a ne dobijamo. Ako se druga osoba više bavi detaljima nego ja ona je sitničava, a ako se ja više bavim detaljima od nje, onda je ta osoba aljkava (Rozenberg, 2002). Korišćenje moralističkih sudova i poređenja – Baveći se time ko je dobar, loš, zao, pametan, glup, itd. sudimo drugima i njihovom ponašanju, iza čega obično stoji strah. Rijetko razmišljamo šta neko osjeća, čega se boji, za čim žudi. Nametanje krivice, vrijeđanje, ućutkivanje, kritikovanje, etiketiranje, poređenje i dijagnosticiranje su vrste suđenja. „Ako imate iskrenu želju da svoj život učinite bijednim, upoređujte se sa drugim ljudima“ (ibidem, str. 26). Poredeći se sa drugima smanjuje se samopoštovanje učenika. Poricanje odgovornosti za sopstvena osjećanja, misli i postupke – Mi poričemo odgovornost za svoje postupke kada pripisujemo njihov uzrok: neodređenim, bezličnim silama (Spremio sam kuću zato što sam morao); svom stanju, dijagnozi ili psihološkoj istoriji (Pijem zato što sam alkoholičar); postupcima drugih (Udario sam ga zato što je on mene); naređenjima autoriteta (Lagao sam ti zato što mi je to nastavnik rekao); pritisku grupe (Počeo sam da pušim jer su svi moji prijatelji to činili); nekontrolisanih poriva (Morao sam da jedem moj slatkiš jer me nadvladala neizdrživa potreba da ga pojedem); institucionalnoj politici, pravilima i propisima (Mrzim da dajem ocjene) (ibidem, 2002). Svi smo mi skloni da poričemo odgovornost za svoje postupke. U školi se često može čuti od nastavnika da kaže: „Mrzim da dajem ocjene, ali moram zato što to propisuje zakon“. Ali kada bi pokušali da kažu: „Biram da dajem ocjene zato što želim da zadržim svoj posao, ali ne sviđa mi se da to kažem na ovaj način jer se osjećam odgovornim za ono što radim“. Izražavanje naših želja u obliku naredbi – Ovo je još jedna karakteristika nasilne komunikacije. „Naredba eksplicitno ili implicitno prijeti slušaocima krivicom ili kaznom ako se ne povinuje“ (ibidem, str. 29). To je veoma čest oblik komunikacije u svakodnevnom životu, posebno među onima koji imaju autoritet. Slika 1 : Odnos nasilja i nenasilja (prema: Duth i Minnesota; vidi kod: Stanojlović, 2001)

32

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

Odnos nasilne i nenasilne komunikacije (Duth i Minnesota; vidi kod: Stanojlovića, 2001, str. 49) ističu karakteristike nasilja – moć i kontrolu i nenasilja – jednakost (Slika 1). Možemo zaključiti da je većina nas odrasla u nasilnoj komunikaciji, odnosno uz komunikaciju koja nas podstiče da etiketiramo, naređujemo, izgovaramo sudove, umjesto da budemo svjesni svojih osjećanja, potreba i želja. Veoma je važno da u nasilnoj komunikaciji prepoznamo osjećanja i potrebe i da ih pokušamo izraziti, odnosno da pomognemo osobi da se okrene svojoj ljudskoj suštini i da prepozna svoje osjećaje i potrebe. Tako pomažemo osobi da uzroke svoga nezadovoljstva i ljutnje ne traži u drugoj osobi, nego u sebi. Kada se to uspije osoba se otvara i postaje iskrena i nenasilna. 3. 2. 5. Kako otpočeti savjetodavni razgovor sa učenicima o nenasilnoj komunikaciji Kada nastavnik pristupa savjetodavnom razgovoru sa učenikom od presudne je važnosti da uvidi ili osjeti kakvu ličnost ima pred sobom. Početak razgovora neophodno je prožeti strpljenjem, empatičnošću, tolerancijom, demokratičnošću i voljom nastavnika. Od nastavnika koji vodi savjetodavni razgovor zavisi da li će učenik u svojoj glavi stvoriti pozitivnu ili negativnu sliku o njemu kao čovjeku koji treba da mu pomogne. Cjelokupan ishod ovog razgovora zavisi od prvih riječi, stavova, osjećanja i prve komunikacije.

33

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

Prvi gestovi, pozdravljanje, ljubaznost i osmjeh uslovi su i temelj da se polako i staloženo ide ka cilju i rješenju problema. Neljubaznost, gnjev i srdžba od strane nastavnika podloga su da učenik osjeti strah, sujetu i averziju prema ovoj vrsti razgovora. Razgovor nikada ne treba započinjati pitanjima koja se odnose direktno na problem, niti postavljati pitanja kojima na bilo koji način ističemo sebe, svoje znanje, iskustva, želje i interese, koja zadiru u intimnost i za koja znamo da će učenik na njih teško odgovoriti (Branković i Ilić, 2003). Kod učenika se tada mogu javiti nepovjerenje, zatvorenost, stid, ćutanje i napetost. Na početku razgovora nastavnik ne bi trebao učenika kritikovati i osuđivati za njegove postupke, niti mu zabranjivati da obrazloži svoje ponašanje, već mu dozvoliti da slobodno govori o sebi ili nekom svom postupku. Najbolje je početi razgovor pričom o svakodnevnim i običnim stvarima iz života, pa postepeno prelaziti na suštinu problema i na neka malo osjetljivija i delikatnija pitanja. Najpodesnija su ona pitanja na koja učenik može kratko da odgovara sa da ili ne i koja se odnose na njegove potrebe, interese, iskustva, znanja i stavove (ibidem). Na primjer, nastavnik može da postavi pitanje učeniku ovako: „Da li se slažeš da malo razgovaramo“? Na ovaj način on postaje svjestan da ga nastavnik poštuje i cijeni kao učenika i kao ličnost. Nastavnik svojim ponašanjem treba učeniku da pokaže da je tu zbog njega, da ga prihvata i poštuje kao i njegov problem, i na koji način komunicirati da bi nenasilno riješili problem. Ako je nastavnik ono što jeste bez pretvaranja i bez neke stvorene fasade prema učeniku, moći će savjetovanje voditi u opuštenoj atmosferi i odnosima povjerenja gdje će vladati iskrena i slobodna komunikacija. Posjedujući i njegujući u sebi sposobnost empatije nastavnik će ispravno postupati i pomagati svojim učenicima tokom čitavog života, i bolje će razumjeti njihova osjećanja. U nastavku ovog podnaslova ću ukazati na neke bitne razlike nenasilne i nasilne komunikacije.

3. 3. OBUČENOST NASTAVNIKA ZA SAVJETODAVNI RAD I PODSTICANJE NENASILNE KOMUNIKACIJE MEĐU UČENICIMA

Na fakultetima je program obučavanja za nastavnike bio tradicionalan, nastavnik se pripremao za nastavu u kojoj je bilo vrlo malo prisutno inovativnih modela nastave. Preovladavalo je osposobljavanje nastavnika za bavljenje nastavnim sadržajem a ne učenikom (nastavnik nije mario ni za osobine, stavove ili probleme učenika). Nenad Suzić je u svom istraživanju 34

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

došao do saznanja da kod naših nastavnika postoji sklonost ka uvođenju novina, ali da istovremeno djeluje jedan tradicionalistički okvir koji ih zadržava da u praksi rade na uobičajeni način (Suzić, 2005). Nastavniku koji ne doživljava zadovoljstvo i radost u svom radu i koji nije dovoljno osposobljen za svoj poziv neće mnogo pomoći dobro razrađeni ciljevi i zadaci svakog predmeta, dobro urađeni programi i udžbenici, opremljeni kabineti i slično. Za razvoj nenasilne komunikacije kod učenika od posebnog značaja je obučenost nastavnika za savjetodavni rad i što modernije nastavne tehnologije u školi. Obučenost nastavnika za savjetodavni rad, predstavlja imperativ za savremene metodičke programe na nastavničkim fakultetima. Isto vrijedi i za stručno usavršavanje nastavnika koji izvode nastavnu praksu, a u svom redovnom školovanju nisu prošli ovaj aspekat metodike vaspitnog rada. Savremena standardizacija obrazovanja i Bolonjski proces ukazuju na to da se mnogi nastavnički fakulteti u Evropi i kod nas prilagođavaju novim zahtjevima modernog sistema obrazovanja koji će više zadovoljiti prirodu i potrebe djece. Nastavnik savjetodavnim radom može da doprinese ne samo razvoju bolje komunikacije već i ostvarivanju bolje saradnje i boljem odnosu između nastavnika i učenika, te unutar vršnjačke grupe. „U istraživanju Jovana Đorđevića (1975) nađeno je da učenici osnovnoškolskog uzrasta uzimaju u obzir cjelokupnu ličnost nastavnika, tj. kao čovjeka, predavača, ocjenjivača, itd. Mlađi učenici više su isticali opšte ljudske kvalitete nastavnika, dok su stariji davali prednost stručnim i pedagoškim kvalitetima svojih nastavnika“ (Stojaković, 2002, str. 19). Od samog nastavnika i njegovog načina rada zavisi koliko će učenici imati povjerenja u njega, koliko će se otvoreno i iskreno ispoljavati u grupnim aktivnostima, sa kolikim će entuzijazmom obavljati grupne aktivnosti, kako će se odnositi prema njegovim prijedlozima i primjedbama, koliko će ga uvažavati kao ličnost i kao stručnjaka. Ne može se očekivati da će uspješno obavljati vaspitnu funkciju ako ne ovlada osnovnim znanjima o ljudskom ponašanju koja se stiču edukativnim, a ne samo iskustvenim putem. Istraživanja Malera su pokazala da su u savjetodavnom radu najbolje uspjeli oni stručnjaci koji su u prvi plan stavili čovjeka, koji su shvatili da sve služi njemu i da je on mjerilo svega onoga što se preduzima (Mandić, 1986). Nastavnik koji bude posjedovao potrebna znanja i vještine koje treba da ima jedan kvalitetan savjetodavac moći će pozitivno na učenike i njihovo ponašanje i biće uspješniji u svom radu. Nastavnik kao savjetodavac treba da upozna učenika kao pojedinca i da pokaže da se može obratiti kada mu zatreba pomoć oko eventualnih ličnih i porodičnih problema koji utiču na njegov život. Takođe, nastavnik treba da prepozna emocionalne probleme učenika, da im pomogne, savjetuje ih, a isto tako ih mora znati uputiti ka stručnjacima koji će posao 35

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

nastaviti tamo gdje njegova znanja o savjetodavnom radu završavaju. Najbitnija je praktična osposobljenost nastavnika da kao savjetodavac primjenjuje pedagoški osmišljene tehnike i procedure vođenja grupne diskusije. Grupna diskusija se koristi u aktiviranju članova i zajedničkom rješavanju individualnih problema. Članovi razmjenjuju iskustva i mišljenja, stiču nova znanja i razvijaju strategije nenasilnog komuniciranja. Osposobljavati se mogu na dodiplomskom studiju i kroz stručno usavršavanje, kako bi dobili potrebne sposobnosti i znanje za savjetodavni rad. 3. 3. 1. Oblici stručnog usavršavanja nastavnika Kada je u pitanju vaspitanje učenika za nenasilnu komunikaciju jako je bitno profesionalno pedagoško obučavanje i usavršavanje nastavnika. Nastavnici koji se obrazuju u tradicionalnoj univerzitetskoj nastavi i sličnim oblicima stalnog stručnog usavršavanja ne mogu uspješno razvijati nenasilnu komunikaciju kod učenika. To mogu samo nastavnici obučeni tokom studija i permanentnog stručnog usavršavanja. Obuka mora biti konkretna i uključivati i povratne informacije. Razlikujemo sledeće oblike stručnog usavršavanja,a to su: individualno, grupno i kolektivno stručno usavršavanje; istraživački projekti; ogledno predavanje i inovacije (Suzić, 2005). 1. Individualno stručno usavršavanje koje obuhvata sve aktivnosti nastavnika na planu: prorade literature, pisane obrade pojedinih tema, upoznavanja sa savremenom nastavnom tehnologijom, itd. 2. Grupno stručno usavršavanje podrazumijeva teme koje se realizuju na nastavničkom vijeću, razrednom vijeću, stručnom aktivu i drugim vidovima grupnog rada. U oblik grupnog stručnog usavršavanja spadaju i tzv. radionice. 3. Kolektivno (plenarno) stručno usavršavanje ima niz formi: kongres, simpozijum, seminar, savjetovanje, okrugli sto, tribinu, javnu raspravu ili neku formu koja predstavlja kombinaciju navedenih. 4. Istraživački projekti predstavljaju formu gdje se nastavnik stručno usavršava ako sam realizuje ili je učesnik u realizaciji nekog projekta, ako rukovodi istraživačkim timom, ako je član projektne grupe i ako obavlja neku od funkcija u istraživanju čime će proširiti i produbiti svoja stručna znanja. 5. Ogledno predavanje je jedan od oblika stručnog usavršavanja koji doprinosi unapređivanju nastavne prakse i podizanju nivoa teoretskih znanja 36

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

nastavnika. Ogledno predavanje se uvažava za one nastavnike koji izvedu jedan ili više nastavnih časova na kojima se demonstrira primjena savremenih metoda i sredstava rada, inovacije, ili neki drugi vid unapređivanja nastave. Ovom predavanju prisustvuju nastavnici, pedagog, direktor i drugi stručnjak za nastavu i datu oblast. 6. Inovacije podrazumijevaju novinu koju je nastavnik teoretski osmislio, razradio i praktično primijenio u svome radu. Novina ne mora pretendovati na nešto sasvim novo. Važno je da novina doprinosi većoj racionalizaciji i nastavno-obrazovnoj efikasnosti, da se može provjeriti i da su njeni rezultati uočljivi za druge, ali i da predstavlja osnovu za reorganizaciju nastave i učenja i odnosa između nastavnika i učenika pa i samih učenika (Milijević, 1993). Nastavnik najuspješnije izgrađuje nenasilnu komunikaciju u savremenoj nastavi i školi obilježjima stila svoga rada i cjelokupnim ispoljavanjem svoga bića.

3. 4. VJEŠTINE VOĐENJA SAVJETODAVNOG RAZGOVORA I NJIHOV ZNAČAJ ZA NENASILNU KOMUNIKACIJU KOD UČENIKA Vaspitno djelovanje nastavnika u toku savjetodavnog razgovora znatno zavisi od njegovih vještina i sposobnosti, jer za kvalitet nenasilne komunikacije u nastavnom procesu najodgovorniji je sam nastavnik. Teško će pridobiti učenika za rad ukoliko nije u stanju prepoznati i osjetiti njegove osobine i potrebe. „Čovjek koji je slijep za reakcije drugih ljudi, koji tuđe reakcije i osobine percipira u iskrivljenom svjetlu, koji nije u stanju da osjeti ove fine nijanse ljudskih svojstava, ne treba da radi sa ljudima nego sa stvarima, ne može biti nastavnik“ (Suzić, 1999, str. 281). Nastavnik će kod učenika razviti uspješnu i nenasilnu komunikaciju ukoliko posjeduje sposobnosti kao što su: empatija i altruizam, vjestinu praćenja i slušanja sagovornika, razumijevanje i prihvatanje 3. 4. 1. Sposobnost empatije Sposobnost da pružamo empatiju može nam omogućiti da ostanemo otvoreni, da otklonimo potencijalno nasilje, može nam pomoći da čujemo osjećanja i potrebe izražene ćutanjem. Učeći i vježbajući empatiju razvijamo osjećajnost, razumijemo potrebe drugih, mimiku, izražajnost, pokret, te 37

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

ostvarujemo maksimum tolerancije za slabosti i propuste drugih. Empatija je razumijevanje pozicije, mišljenja i emocionalnog stanja druge osobe i bazira na tri vrste informacija: – šta druga osoba osjeća, – kako druga osoba razmišlja, – koja su to iskustva i koji uslovi (okruženje) doveli do određenog ponašanja (Suzić, 1999). To je sposobnost jedne osobe da se unese u psihološko i emocionalno stanje druge osobe za bolje razumijevanje i doživljavanje njenog unutrašnjeg svijeta. „Empatija zahtijeva osjećajnost, sposobnost da se krene u susret drugome. U procesu empatije osoba izostavlja sopstvene misli, sebe, i preuzima ulogu druge osobe nastojeći da doživi njene utiske. Poslije privremenog poistovjećivanja vraća se sebi zatvara granice ega i prebacuje se na kognitivni nivo… proces empatije će biti završen tek kada empatičar postane sposoban saopštiti drugoj osobi svoje viđenje njenog stanja“ (Kaliopuska 1995; vidi kod: Suzića, 1998, str. 273). Na primjer, kada nastavnik nekog učenika empatiše treba da zamisli da je i on sam neraspoložen, tužan i slično, ali uz što racionalnije i objektivnije procjenjivanje. Da bismo razvijali empatiju kod sebe i drugih, potrebno je da povećamo samopoštovanje kod sebe i da razumijemo jedinstvenost druge osobe. Komponente empatije su: afektivne (osjećajnost, samoizražavanje, samokontrola), motivacione (poštovanje života drugih, motiv za pomaganjem), kognitivne (prepoznavanje emocija, preuzimanje uloge i perspektive) i kinestetičke–haptičke (isticanje mimike, gestova, dodir preko kože) su komponente koje se mogu učiti i vježbati (Kaliopuska, 1995; vidi kod: Suzić, 1998, str. 274). S obzirom na navedene komponente empatije, možemo zaključiti da se empatija može učiti i vježbati u školi, ali je prije svega neophodno razviti svijest o sebi kao empatičaru. Nastavnik koji posjeduje sposobnost empatije moći će sticati saznanja o uzrocima raspoloženja i ponašanja kod svojih učenika. Kada zna kako učenik razmišlja i osjeća, kako i zašto djeluje, i kada je spreman prihvatiti ta osjećanja, stavove i mišljenja može se reći da je empatijski spreman pružiti učeniku pomoć u njegovom razvoju i ponašanju. Empatičko iskustvo je bitno za uspostavljanje veze između sebe i drugih. Ono je izvor pozitivnih vrednovanja drugih i brige za dobrobit drugih. Empatija je uslov za altruističko ponašanje.

38

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

3. 4. 2. Sposobnost altruizma Altruizam je poseban nesebičan oblik pružanja pomoći dokle god neko voljno prosocijalno djeluje tj. nije na to prisiljen, može se tvrditi, da namjerava pomoći drugima (Branković i Ilić, 2003). Međutim, razlozi, zašto neko pomaže drugima mogu biti različiti: istinska briga za drugu osobu ili želja da se ostvare vlastiti interesi, očekivanja, da će osoba kojoj se pomaže uzvratiti ili slično. U Rječniku stranih riječi altruizam je etički termin koji označava nesebičnu brigu za blagostanje ljudi i spremnost za žrtvovanje svojih interesa za druge (1969). Altruizam znači istinsku, bezinteresnu naklonost prema drugima. Da bi se neki oblik socijalnog ponašanja smatrao altruističkim, moraju biti zadovoljeni sljedeći uslovi: – da je ponašanje voljno započeto, tj. slobodno od prisile – da je preduzeto sa namjerom poboljšanja ili održanja dobrobiti drugih – da isključuje očekivanje materijalnih ili društvenih nagrada. Altruistička potreba je želja da se pomogne drugima, i to kao simpatija, čovjekoljublje i interes za druge, nasuprot sebičnjaštvu (Kreč, Krečfild i Balaki, 1972; vidi kod: Suzić, 1998). U osnovi altruizma nalazi se samopoštovanje, kompetencija, saosjećanje. Osoba sa izraženom motivacijom za altruizam reaguju na potrebe drugih ljudi s empatijom, to jest doživljavanje unutrašnjeg stanja druge osobe. Ljudi većinu vremena provode u primarnim skupinama (članovima porodice, prijatelj, saradnici, itd.) i socijalnoj okolini (učionica, vrtić, stan, itd.) koje se razlikuju s obzirom na to koje društvene uloge uključuju. 3. 4. 3. Praćenje i slušanje sagovornika Mnogi nastavnici pažljivo slušaju svoje učenike dok im oni govore, a jedan broj njih ne sluša, već ih u početku prekidaju i ne znaju o čemu govore. Praćenje i slušanje sagovornika je vještina koju neki savjetodavci imaju više, a neki manje izraženu. Savjetodavac koji pažljivo sluša sagovornika koji iznosi svoj problem svodi razgovor na nivo komunikacije ravnopravnih i međusobno dobronamjernih osoba. Ako nastavnik jednom neusmjeri pažnju na ono što mu učenik govori izgubiće njegovo povjerenje i neće mu se ponovo obratiti. Osnovne funkcije pažljivog praćenja i slušanja sagovornika su: 1. informativna funkcija – ogleda se u poznavanju ličnosti sagovornika, uslova njegova života, uspjeha, osjećanja, teškoća, problema, itd. 2. dijagnostička funkcija – je potpunije upoznavanje uzroka ponašanja, shvatanje prirode saopštenih stanja, pa voditelj sluša ono što 39

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

sagovornik kaže, a osluškuje što nije iskazano. On vrlo često dopušta sagovorniku da rastumači kako gleda na svoj problem. 3. terapeutska funkcija – se odnosi na završna praćenja sagovornika. Njome se doprinosi da u što većem stepenu sagovornik sam dođe do rješenja svog problema. U daljem razgovoru zapažaju se nastale promjene u ponašanju, zatim kako sagovornik povezuje ranije stečena iskustva i saznanja, i da li na sebe preuzima odgovornost u rješavanju problema (Branković i Ilić, 2003). Nastavnik koji vodi savjetodavni razgovor treba da zna na koji način da sasluša učenika i da mu u prvom planu budu njegova osjećanja, ali nastavnik za to nije dovoljno obučavan. Međutim, bilo bi dovoljno da nastavnik samo sasluša učenika, bez ikakvog komentara da ne bi izazvao kod njega neku negativnu reakciju. 3. 4. 4. Razumijevanje i prihvatanje sagovornika U razgovoru čak i riječ razumijem može da spriječi sagovornika da iznese važne pojedinosti. Najbolje bi bilo reći da nastojimo da ga shvatamo i da ćemo ga bolje razumjeti ukoliko nam saopšti više informacija i svojih uvjerenja. Na primjer, savjetodavac može sagovorniku reći: „Želim da te razumijem, i moći ću to ako mi o sebi sve ispričaš“. Cilj razumijevanja jeste prihvatanje sagovornika kakav on jeste i ulaganje napora da se razumije i objektivnije prihvata sam sebe. Najvažnije je da se savjetodavac unese u psihološki položaj sagovornika i da neutralizuje svoju težnju osuđivanja neprihvatljivih postupaka (Ilić, 2003). Savjetodavac može kroz empatiju da pokaže razumijevanje i prihvatanje sagovornika kakav on i jeste. Treba izbjeći greške do kojih može doći ako savjetodavac daje pogrešna uvjerenja i obećanja sagovorniku. Na primjer ako savjetodavac kaže: „Razumijem te i znam da ćeš u tome uspjeti“. Može dovesti sagovornika do odustajanja od napora ka pozitivnom mijenjanju svog shvatanja i ponašanja.

4. METODE SAVJETODAVNO-PEDAGOŠKOG RADA

40

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

Metode koje teoretičari razlikuju i koje se u praksi vrlo često primjenjuju su: 1. metoda direktnog savjetovanja, 2. metoda indirektnog savjetovanja, 3. metoda eklektičkog savjetovanja. Metodu direktnog savjetovanja savjetodavac koristi u svrhu razmatranja i rješavanja jednostavnijih problema koji nisu emocionalno prožeti. Slabost direktnog savjetovanja je u tome što je sagovornik vođen prema cilju koji je savjetodavac odabrao na osnovu uvida (Ilić, 2003). Kroz ovaj metod nastavnik savjetodavno djeluje na učenika tako što se usmjerava na njegov problem, uzroke tog problema i predlaže rješenja. Nastavnik je taj koji vodi glavnu riječ i ubjeđuje učenika da će kroz ovaj metod najbolje pomoći. Metoda indirektnog savjetovanja je usmjerena od savjetodavca ka ličnosti aktivnog sagovornika (ibidem). Primjenjujući ovaj metod nastavnik treba da shvata učenika i ohrabruje da otvoreno iznosi svoja osjećanja i na taj način dovesti ga do spoznavanja svojih problema i njihovog rješenja. Učenik sam treba da uvidi svoje probleme, donosi odluke, stupa u akciju i otkriva svoje potencijale. Za indirektno savjetovanje nastavnik je spreman ukoliko ga obavlja po sljedećim pravilima: – pažljivo, strpljivo i prijateljski saslušati učenika uz potrebnu dozu kritičnosti i distance, – izbjeći moralisanje i svaku osudu, – ne iskazivati nikakav vid autoritativnosti, – ne diskutovati činjenice koje iznosi učenik, – samo s ciljem postavljati pitanja učeniku: da pomognemo da govori i precizno izrazi svoju misao, da se prodiskutuje njegova izjava i da se smanji anksioznost (Suzić, 1999). Razlika između direktnog i indirektnog metoda savjetovanja je u tome što u prvoj metodi savjetodavac govori sagovorniku uzroke, posljedice i rješenje njegovog problema, a u drugoj učenik samostalno zaključuje. Metoda eklektičkog savjetovanja je kombinacija prethodna dva metoda, tj. direktnog i indirektnog savjetovanja. Praktičari koji koriste ovaj metod naglašavaju da oba učesnika u savjetodavnom razgovoru treba da upoznaju problem da pripreme i realizuju plan njegovog rješavanja i da za to snose odgovornost (Ilić,2003).

41

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

4. 1. SAVJETODAVNI PEDAGOŠKI RAD NASTAVNIKA S POJEDINCEM I GRUPOM

Često se vodi rasprava oko toga da li je efikasnije savjetovanje sa pojedincem ili grupom. Međutim, može se govoriti o pedagoškim problemima koji se mogu uspješnije rješavati savjetovanjem sa pojedincem i onim koji se uspješnije rješavaju savjetovanjem sa grupom, jer u pedagoškom radu postoji potreba za oba oblika savjetodavnog rada. Koji je oblik savjetovanja efikasniji ne zavisi samo od vrste i složenosti problema već i od učenika koji ima problem. U našoj praksi nameću se dvije liste problema. Jedna je vezana za učenje i napredovanje u školi, a druga za ponašanje učenika. Za nas su jako bitni oni problemi koji se rješavaju u savjetodavnom radu u školi. Neki od tih problema su na primjer: 1. problemi slike o sebi, jačine ega (personalnog identiteta) i osposobljenosti za samorazvoj, 2. lični i porodični problemi, 3. emocionalni problemi (anksioznost, nervna napetost, strah, osjećanje krivice, niže vrijednosti,…), 4. motivaciono - voljni problemi (bezvoljnost, nedostatak radnih navika i samodiscipline, slab početni uspjeh i slično), 5. materijalno - tehnički problemi, 6. interpersonalni problemi (zavist, rivalstvo, nasilno komuniciranje,…), 7. organizacioni, statusni i ostali problemi (Branković i Ilić, 2003, str. 66). Tematika i problematika savjetodavnog školskog rada najbolje pokazuje da su sve škole u svijetu slične i da su osnovni đački problemi isti. Uzroci i načini rješavanja nisu isti, ali su iskustva svih svakako značajna. Teško je nabrojati sve probleme i teškoće sa kojima se učenici susreću tokom svog školovanja. Mnogo je učenika kojima je pomoć nastavnika ili pedagoga neophodna, bilo da se radi o učenicima koji imaju probleme u učenju i ponašanju ili koji su daroviti, koji žele da ispolje svoju kreativnost. Dakle, savjetodavni pedagoškim radom nastavnik pomaže učenicima koji se normalno razvijaju ili imaju blaga odstupanja od normalnosti. Mi ćemo se u ovom diplomskom osvrnuti na podsticanje nenasilne komunikacije kod učenika kroz savjetodavno djelovanje nastavnika. 4. 1. 1. Individualni savjetodavno–pedagoški rad Sa djecom je važno razgovarati čak i kada ne govore. Treba obratiti pažnju na to da li dijete sluša, to je znak da ono ima sposobnost da 42

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

primjećuje osobu koja je pored njega. Od velikog su značaja pokreti i mimika tijela i lica, jer nam pomažu da sagledamo cjelokupne aspekte jedne ličnosti i da bolje shvatimo kakva je ličnost pred nama i uz pomoć kojih metoda i tehnika da joj pomognemo. „Kada se savjetodavno – pedagoški komunicira samo sa jednim sagovornikom riječ je o individualnom savjetovanju“ (ibidem, str. 67). Izuzetno je značajno da se između učesnika savjetodavnog razgovora postigne odnos međusobnog uvažavanja, poštovanja, podrške i zajedničke odgovornosti. Cilj individualnog savjetovanja je da se pojedincu pruži pomoć da shvati uzroke njegovih teškoća i problema i kako da ih riješi (Kreč i Krečfild, 1969; vidi kod: Mandić, 1986, str. 78). Poslije niza savjetodavno–pedagoških razgovora očekuju se pozitivne promjene u osjećanjima učenika, njegovo bolje razumijevanje svoga stanja, donošenje ispravnijih odluka, kao i njihovo uspješnije provođenje. Neke od funkcija individualnog savjetovanja su: – smanjivanje i predupređivanje nervne napetosti, anksioznosti i mentalnih blokada učenika, – postizanje emocionalne stabilnosti, – jačanje ega i kristalizacija samosvjesti učenika, – formiranje realne slike o sebi, – jačanje otpornih snaga prema apatiji, malodušnosti i monotoniji, – jačanje unutrašnje motivacije za rad (Ilić, 2003, str. 79) Sam savjetodavni razgovor sa učenikom obično ne traje dugo. Međutim, pripreme za sam razgovor podrazumijevaju dosta stručnih poslova. Treba upoznati dokumentaciju o učeniku, porodici, drugovima, prikupiti mišljenja drugih o učeniku i problemu koji je predmet razgovora, pripremiti materijale i instrumente za eventualno ispitivanje učenika, konsultovati roditelje, stručnjake koji se bave konkretnim problemom. Intencija individualnog savjetovanja ostvaruje se izgrađivanjem partnerskog odnosa kao i međusobnim uvažavanjem i povjerenjem. Pedagoški osmišljeno individualno savjetovanje ne bi trebalo da sadrži bilo kakva obilježja manipulacije, već korektne, tople, maksimalno razvojne, stimulativne i pedagoški povjerljive odnose (Janković, 1997). Bez nametanja ličnih gledišta nastavnik postavlja pitanja, pažljivo sluša, daje informacije, podstiče, ohrabruje i usmjerava učenika u pravcu samostalnog, objektivnog opisivanja problema, otkrivanja i otklanjanja njegovih uzroka. 4. 1. 2. Grupni savjetodavno – pedagoški rad Veći dio svoga vremena čovjek proživi u grupama različitih vrsta. Te grupe mogu više ili manje uspješno funkcionisati. Upoznavanje pojedinca, koje je 43

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

veoma značajno za psihološku, pedagošku ili socijalnu dijagnozu ne može se uspješno sprovesti bez poznavanja primarnih i sekundarnih grupa kojima on pripada. „Grupno savjetovanje je dinamičan interpersonalan proces koji uključuje primjenu tehnika savjetodavnog rada sa normalnim pojedincima. Članovi grupe zajednički istražuju, uz pomoć savjetnika, svoje probleme i osjećanja s namjerom da modifikuju svoje stavove i vrijednost, da bi se na taj način mogli uspješnije baviti svojim razvojnim problemima i pedagoškim situacijama“ (Mandić, 1986, str. 114-115). Grupni savjetodavni rad je efikasan put pedagoške pomoći učeniku da razvije svoj potencijal, da se uključuje u društvene odnose i ostvaruje uspješnu komunikaciju i interakciju. Grupu mogu da čine: – učenici koji imaju isti ili sličan problem, – učenici koji nemaju određeni problem, ali čijim učešćem u grupi možemo lakše riješiti problem pojedinih učenika koji su u manjini, – grupa koja želi da riješi neki problem koji postoji u školi (Trnavac, 1996). Postoji i grupa koja se zasniva na afektivnom stanju ličnosti, razredna grupa, grupa koja se zasniva na mogućnostima ličnosti, grupa usmjerena prema pojedinom slučaju, terapeutska, psihoterapeutska grupa i slično. U grupi učenik može da analizira sebe, svoje postupke i da ih upoređuje sa ponašanjem ostalih članova grupe. Nastavnik povremeno treba da savjetodavno - pedagoški djeluje i radi sa grupom učenika na rješavanju određenih problema. Potrebno je da prethodno bude obučen u praktičnoj primjeni procedura i tehnika vođenja grupnih diskusija. „Grupne diskusije treba da omoguće učenicima da što slobodnije izraze pozitivna i negativna mišljenja, oduševljenja i razočarenja, saglasnost i nepovjerenje, uvjerenja i sumnje, ljubav i mržnju, prijedloge i protivprijedloge, pretpostavke i dokaze, činjenice i stavove“ (Ilić, 2003, str. 107). U okviru procesa i dinamizama grupnih diskusija, učenici potpunije sagledavaju pojedina pitanja, stiču i dijele nova iskustva, saznanja, emocije, shvatanja i tako nakon niza psiho - pedagoških seansi postaju i kao individue i kao grupa znatno ojačani. Globalni cilj savjetodavno–pedagoškog rada u grupi učenika jeste da oni u procesu grupnih diskusija i aktivnosti svojevoljno mijenjaju sopstvena znanja, stavove, navike i ponašanje. Dakle, očekuju se pozitivni uticaji grupe na njene članove. Nastoji se „pomoći pojedincu da pronađe svoj pravac, da se bolje integriše u grupu, da preuzme vlastitu odgovornost, da sebe bolje 44

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

prihvati i razumije svoju motivaciju i ponašanje“ (Oljača, 1996, str. 155). Nastavnik kroz grupno savjetovanje utiče na međusobne odnose, razvija uspješnu komunikaciju i interakciju, formira oblike ponašanja koji postaju trajne osobine ličnosti. Samo kroz grupna iskustva jedna osoba, na primjer dijete, uči da sarađuje, voli, cijeni i pomaže. „Rasprava u grupi, razmjena iskustva sa drugim ljudima, njihove opservacije i procjene pomažu pojedincu da dublje sagleda strukturu svoje ličnosti i da je postepeno mijenja, a time mijenja i sliku o sebi“ (Mandić, 1986, str. 117). Uz pomoć stručnjaka članovi grupe stiču nova iskustva, razvijaju svoj ljudski potencijal i postepeno rješavaju svoje probleme.

4. 1. 3. Komparacija i uporedni pregled karakteristika individualnog i grupnog savjetodavno–pedagoškog rada Ovdje ćemo navesti neke karakteristike individualnog i grupnog savjetodavnog rada sa učenicima značajne za lakše uočavanje sličnosti i razlika između njih. Iz ovog pregleda može se vidjeti da će nastavnik zavisno od situacije ili problema u kome se učenik nalazi primjeniti individualno a kada grupno savjetovanje. Tabela 2: Uporedni prikaz karakteristika individualnog i grupnog savjetovanja (prema: Trnavac, 1996) Karakteristike individualnog savjetovanja savjetodavac radi samo sa jednim sagovornikom problem sagovornika je komplikovan i zahtijeva posebno proučavanje sagovornik isključivo želi da razgovara sa savjetodavcem jer se plaši govora u grupi problem je veoma intimnog karaktera i zahtijeva puno povjerenje sagovornika stiče se snaga za izgrađivanje individualnosti u smjeru u kojem ličnost ima mogućnost da se razvija kada savjetodavac procjeni da će introverti u individualnom savjetovanju voditi iskren dijalog o svojim problemima i problemima drugih

Karakteristike grupnog savjetovanja savjetodavac radi sa više sagovornika istovremeno problem sagovornika nije komplikovan i ne zahtijeva posebna (individualna) proučavanja kod sagovornika postoji strah od individualnog razgovora sa savjetodavcem problem je javnog karaktera i sagovornik ga slobodno i otvoreno iznosi pred grupom stiču se socijalne sposobnosti značajne za komunikaciju i odnose u grupi kada savjetodavac procjeni da će u grupi i introvertniji sagovornici otvorenije govoriti o svojim i zajedničkim problemima

45

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________ savjetodavac smatra da će njegov uticaj na sagovornika biti snažniji i trajniji instrumenti, tehnike i postupci upoznavanja problema zahtijevaju individualni tretman

savjetodavac smatra da će biti prije prihvaćeni dogovori unutar grupe nego njegovi savjeti instrumenti, tehnike i postupci upoznavanja problema zahtijevaju grupni tretman

Ovo bi bile samo neke od značajnijih karakteristika individualnog i grupnog savjetovanja, koje su važne za razumijevanje i komparaciju različitosti njihovih primjena, do kojih sam došla prilikom proučavanja karakteristika prema Trnavcu (Tabela 2). Iz ovoga se može zaključiti da je individualni savjetodavni rad pogodnije primjenjivati kod introvertnih učenika, odnosno zatvorenih, odbačenih, traumatičnih, kod učenika sa raznim poremećajima u ponašanju i emocionalnim problemima. Savjetodavni rad u grupi nastavnik primjenjuje u cilju ostvarivanja što uspješnije komunikacije i interakcije među učenicima koji su slobodni i otvoreni da pred grupom iznose svoje probleme. Ovdje je nužno istaći i ciljeve koji služe održanju i jačanju grupe: održavati zadovoljavajuće međusobne odnose, davati ohrabrenja članovima grupe, prosuđivati rasprave, diskusije i neslaganja, davati mogućnost manjini da izrazi svoje mišljenje i da bude pažljivo, u toploj atmosferi saslušana, – podsticati na pravilnu usmjerenost ličnosti i povećavati međusobnu zavisnost članova grupe (Rakić, 1974, str. 52). – – – –

Nastavnik kroz individualno i grupno savjetovanje pomaže učeniku da pronađe svoj pravac, da sebe bolje prihvati i razumije i da preuzme odgovornost za vlastito ponašanje. Smatram da je to jedan od najboljih načina da se steknu sposobnosti za komunikaciju sa drugim ljudima i za društveni život.

4. 2.TEHNIKE GRUPNOG SAVJETODAVNOG RADA Za uspješno nastavnikovo savjetovanje u grupi neophodna je njegova praktična obučenost u primjenjivanju pedagoški osmišljenih tehnika, postupaka i procedura grupne diskusije. U okviru grupnih diskusija učenici više sagledavaju pojedina pitanja, stiču i dijele nova iskustva i emocije, razvijaju vještine tolerantnog i nenasilnog komuniciranja, nakon čega postaju

46

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

jači i kao individue i kao grupa. Ovdje ćemo navesti neke od tehnika, postupaka i procedura kao što su: – – – – –

postupak uvođenja učenika u grupnu diskusiju, postupak „mitraljeska paljba“, postupak rizika, procedura „bura mozga“, podsticanje grupne saradnje (Branković i Ilić, 2003).

Pored ovih, Nenad Suzić (2005) navodi još neke tehnike: postizanje konsenzusa; zuj grupe; obrni–okreni; razne forme diskusije (slobodna ili bilijar diskusija, panel, ping–pong diskusija i diskusija u krug). Postupci uvođenja učenika u grupnu diskusiju – Na početku rada nove grupe treba da se ubrza i pojača proces grupnog formiranja pa nastavnik može da predlaže učenicima sljedeće: da se kao članovi grupe međusobno upoznaju, saopšte svoja osjećanja, probleme, interesovanja i da navode što više pitanja i tema o kojima bi željeli razgovarati u okviru nekoliko susreta (ibidem, 2003). Od izuzetne važnosti je da nastavnik kao voditelj grupne diskusije ličnim primjerom pokaže kako se pažljivo sluša izlaganje svakog člana i da stvaranjem radne atmosfere u grupi utiče na razvijanje sposobnosti svakog člana. Značajno je da članovi „u ranom stepenu formiranja grupe budu u atmosferi u kojoj će se osjetiti prihvaćeni i da postanu voljni da isto tako prihvate druge“ (Rakić, 1974, str. 29). Uspostavljanjem saradničkih odnosa sa ostalim članovima grupe javlja se individualno samopouzdanje i volja, a to je preduslov uspješnog funkcionisanja svake grupe. Postupak „mitraljeska paljba“ – Primjenjuje se kada želimo da učenici brzo i ukratko iznesu osnovna pitanja, probleme, ideje, misli što će poslužiti kao okosnica u daljoj raspravi (ibidem, 2003). Na ovaj način se brže i uspješnije pristupa rješavanju problema. Za korišćenje ove tehnike izrađena je radionica pod naslovom MP – mitraljeska paljba (prema Suzić, 2005; vidi: PRILOG 4). Postupak rizaka – Služi kod potpunog i neposrednog izražavanja straha, napetosti, sumnje bez upozorenja i prekidanja od strane nastavnika, te da nakon iskazanih tvrdnji grupa još jednom razmotri i objektivno procjeni detalje, kako bi bili otklonjeni svi strahovi. Nastavnik omogućuje učenicima da što više govore o teškoćama, zabrinutostima, opasnostima kojih se boje i o riziku za koji smatraju da će se pojaviti ako prihvate promjene sopstvenog ponašanja. 47

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

Procedura „bura mozga“ – Koristi se kada nastavnik želi da podstakne članove grupe da slobodno, stvaralački misleći, izraze svoje ideje ili načine rješavanja određenog problema (Suzić, 2005). Nastavnik kao voditelj grupe poziva učenike da u grupi ispričaju sve što im padne na pamet, bez obzira da li je to moguće provesti. Ova tehnika podstiče kreativnost gdje vlada ravnopravno učešće svih članova grupe, čije iznesene ideje dovode do rješenja problema. Podsticanje saradnje u grupi – Uspješnu saradnju u grupi podsticaće nastavnik koji bude empatisao i poštovao članove grupe, uočavao njihove potrebe i mogućnosti i posjedovao stručno – pedagošku obučenost. „Saradnja, kao osnovni problem u životu čovječanstva, treba da se uči“ (Rakić, 1974, str. 83). Teorijska saznanja i pozitivna iskustva pokazuju da tek kada se u grupi izraze razlike i napetosti, može doći do procesa plodotvorne saradnje u kome se istinski pozitivno mijenjaju članovi grupe ili grupa u cjelini. Veliku ulogu u podsticanju saradnje ima nastavnik koji treba da zauzme stav ravnopravnosti i da emocionalno podržava i hrabri učenike da sarađuju u svojoj grupi. Istraživanja pokazuju da su autokratski kontrolisani učenici agresivniji, prema nastavniku zauzimaju ponizan i pomirljiv stav ili uzvraćaju agresivnošću, njihov osjećaj grupne pripadnosti je slabiji, imaju manje samostalnosti i inicijative. Zbog čega nastavnik treba voditi grupu ili odjeljenje demokratski čime pokazuje dobre namjere, saradnju i spremnost ne samo da sluša nego i da prihvata drugačija mišljenja i prijedloge. Ove tehnike nastavnik će uspješno sprovoditi ukoliko obezbijedi osnovne uslove za rad u grupi, a to su: njegova praktična obučenost za primjenu ovih tehnika, posebno vrijeme i prostorija, i spremnost učenika za dobrovoljno učešće u grupi. Svaku od ovih tehnika je moguće primjenjivati kroz pedagoške radionice. Većina nastavnika nije prošla sistematsku obuku u ovim i sličnim tehnikama i metodama, tako da se to ispostavlja kao značajna oblast stručnog usavršavanja nastavnika.

4. 3. OSNOVNE STRATEGIJE ZA RAZVOJ NENASILNE KOMUNIKACIJE

Razgovor može uticati na međuljudske odnose destruktivno ili stimulativno, on isto tako nastavnika može udaljiti od učenika ili im ga približiti. Kakav će efekat razgovor proizvesti zavisi od njegovog kvaliteta, 48

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

kao i od nastavnikovog izbora odgovarajuće vrste razgovora koji će voditi u različitim situacijama. Ako ponašanje učenika negativno utiče na njegovo učenje u razredu treba mu omogućiti konsultacije sa nastavnikom sa ciljem da se kod učenika razviju strategije rješavanja njegovih problema, te da oni rade zajedno na tome radi efikasne implementacije tih strategija. Nenasilnu komunikaciju obezbjediće nastavnik koji se izražava jasno, precizno, tačno i usklađeno sa znanjima (sposobnostima) učenika i razvijajujući kod njih određene strategije. U najznačajnije nenasilne komunikacione strategije spadaju: aktivno slušanje, parafraziranje, nenasilan govor i različite uloge (Suzić, 2000). Aktivno slušanje, kao suprotnost pasivnom slušanju (ćutanju), podrazumijeva interakciju sa učenikom i obezbjeđuje mu dokaz (povratnu informaciju) da ga nastavnik razumije. Nastavnici moraju imati određene stavove, jer tek tada će aktivno slušanje biti ispoštovano. Bez njih učenici bi nastavnike doživjeli kao neiskrene i manipulativne, a njihovo aktivno slušanje bilo bi mehaničko, neprirodno i vještačko. Slušati drugoga ne znači ćutati i biti pasivan, već podrazumijeva: – pažljivo slušanje i pokazivanje sagovorniku gestikulacijom da se emocionalno angažuješ i sudjeluješ u komunikaciji pri njegovom izlaganju, – poštovanje okolnosti u kojima se komunikacija odvija, – maksimalno uvažavanje ličnosti sagovornika, – nikada diskusiji pristupati kao pobjedi ili porazu (ibidem). Ideja je da se razvije korektan odnos, fer odnos prema drugome i da se omogući stvarno slušanje drugoga. Veoma je važno istaći da slušanje drugoga ne znači popustiti mu, već saznati šta on hoće bez predrasuda i samopotvđujućih očekivanja. Treba mnogo samokontrole da bi se saslušao drugi. Slušanje je vještina koja može da se vježba. Vježba se neverbalno ponašanje, fizički stav prilikom slušanja, zatim načini na koje otvaramo komunikaciju, kako podržavamo i ohrabrujemo nekoga da nastavi komunikaciju. Posebno osjetljiv problem jeste slušanje emocija. Ako se koristi bez iskrene empatije, bez povjerenja i prihvatanja, aktivno slušanje nosi rizik da postane mehaničko i da učeniku zvuči neiskreno i manipulativno. Aktivno slušanje je osnovni faktor koji utiče na pozitivnu promjenu atmosfere u učionici, ispunjavajući je toplinom, razumijevanjem, sigurnošću i napretkom. Parafraziranje je tehnika slušanja odnosno ponavljanje onoga što je sagovornik rekao. Ova tehnika je takav komunikacioni čin koji pomaže u uspostavljanju uzajamnog razumijevanja i povjerenja među ljudima, ali i 49

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

istraživanje samog sebe, samoanalizu. prostora. provjeravamo da li smo ispravno razumjeli poruku drugog.

Parafraziranjem

Nenasilan govor predstavlja način na koji se obraćamo drugima. Ovdje su važna dva oblika komuniciranja: Ja-govor i preokviravanje. Ja-govor je tehnika komuniciranja u kojoj se prelamaju svi bitni momenti ideje nenasilja uopšte: ne ugrožavaj drugoga, kaži jasno šta hoćeš, šta osjećaš, šta ti smeta, budi konkretan, budi pozitivan i konstruktivan. Ovdje se govori o sebi, u svoje ime i „iz svoje kože“. Preokviravanje je jedan oblik aktivnog slušanja, tj. reagovanja na ono što sagovornik govori, ali tako da donekle mjenjamo smisao onoga što je kazano. Prema Tomasu Gordonu ono što olakšava komunikaciju jeste: a) Pasivno slušanje (ćutanje) – ono ohrabruje učenike da pričaju, ali ne zadovoljava njihovu potrebu za dvosmjernom, interaktivnom komunikacijom. Ćutanje ne izražava empatiju i toplinu; b) Potvrđivanje koje je bolje od ćutanja. Izražava izvjesnu empatiju. Pokazuje da je sagovornik pažljiv i budan, ali ne pruža dokaz da i razumije; c) Tehnika „otvaranja vrata“, pozivi na razgovor; d) Aktivno slušanje, „povratna informacija“ (Gordon, 1998). Nenasilan govor podstiče dalju komunikaciju, omogućava pražnjenje, oslobađanje osjećanja, i razvija kod učenika spremnost da i on sluša nastavnika. Stavlja nastavnika i učenika u odnos uzajamnog razumijevanja, poštovanja i uzajamne brige. Različite uloge – komunikacija nekad uzme takav tok da se spontano podjele uloge: jedan je slab, drugi je jak. Ideja nenasilnih programa je da se komunikacija ujednači, da se partnerima omogući da budu ravnopravni. Učenici su otvoreni da uče samo onda kada je odnos nastavnik-učenik dobar. Tada ne moraju da gube vrijeme pokušavajući da se odbrane i da nadmudre nastavnika. Ako nastavnik uspostavi dobar odnos neće morati da igra uloge i da se pretvara da je virtuozan i nehuman. Odnos između učenika i nastavnika je dobar kada postoji: 1. otvorenost - tako da je lako biti direktan i iskren prema drugima; 2. brižnost - kada svako zna da ga onaj drugi poštuje; 3. međuzavisnost - što je suprotno od zavisnosti; 4. samostalnost - koja dopušta da svako razvije svoju jedinstvenost, kreativnost i individualnost; 50

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

5. uzajamno zadovoljenje potreba - tako da nijedna potreba nije zadovoljena na račun potrebe drugog (ibidem). Nastavnici shvataju da su bezvrijedne čak i najbolje tehnike podučavanja ukoliko odnos sa učenicima nije dobar. Mnogi se i ne zalažu za bolje odnose i ponašanje u školi, često zatvaraju oči teškim situacijama pred kojima se nađu. Organizujući edukativne pedagoške radionice kroz savjetodavni rad moguće je razviti komunikacione vještine kod učenika. Neophodno je da nastavnici pokažu interes za ovakav rad sa učenicima i da se usavrše u primjeni mnogih strategija, ne samo da će imati disciplinu u učionici već i kvalitetnu nastavu. Ovdje sam navela samo one strategije za koje smatram da su bitne i neophodne za razvijanje nenasilja među učenicima. 4. 3. 1. Edukacijske pedagoške radionice Jedan od bitnih modela edukacije nastavnika za nenasilno – komunikacijsko vaspitanje učenika je radionički model. Ove radionice su edukativne jer im je cilj sticanje novih znanja i uvida, kao i saznanja o nenasilnoj komunikaciji. U velikom stepenu doprinose osavremenjavanju vaspitno–obrazovnog rada. „Pedagošku radionicu možemo definisati kao organizacionu formu aktivnosti u kojoj učenici igranjem uloga, prezentacijom, čitanjem, računanjem, crtanjem i na drugi način aktivno rade na gradivu, samostalno, u međusobnoj interakciji i uz pomoć nastavnika ostvarujući ciljeve učenja“ (Suzić, 2005, str. 145). U okviru radionice između nastavnika i učenika odvija se ravnopravna partnerska verbalna i neverbalna komunikacija. Bitno je naglasiti da učenici ne uče od nastavnika već iz situacija koje nastaju u interakcijama, iz tuđeg prezentovanog iskustva, iz unošenja u emocije i psihološka stanja drugih učesnika, iz vlastitih aktivnosti. Učesnici su slobodni u sprovođenju aktivnosti, kroz vlastiti doživljaj i iskustvo. Nastavnik je voditelj ovakvog načina rada. Posvećuje posebnu pažnju potrebama i interesovanjima učenika, i ne treba da bude od onih koji zna više, koji ocjenjuje i tumači. Aktivnosti u radionici moraju se učiniti atraktivnim i privlačnim za učenike, da liče na dobro osmišljenu igru preko koje su učenici uvučeni u saznajnu aktivnost sa visokim nivoom unutrašnje motivacije. Pedagoške radionice podstiču brojne vaspitne ciljeve i efikasno učenje uz naglašenu aktivnost učenika u uslovima demokratske i humane pedagoško – psihološke klime. One podstiču lično angažovanje učenika pa su stoga dobar primjer aktivne škole. Za razliku od tradicionalnog nastavnog časa, u radionicama se stvaraju uslovi za iskustveno učenje i aktivnosti koje podrazumijevaju interakciju i razmijenu u grupi (polazi se od individualnih iskustava koja se u maloj grupi i u zajedničkom radu 51

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

razmjenjuju i usavršavaju, ali i stiču nova iskustva). Vaspitajući učenike za nenasilnu komunikaciju u svakodnevnim životnim situacijama razvijamo otvorenost za saradnju, razumijevanje i rješavanje sukoba među ljudima.

4. 4. PREPREKE U KOMUNIKACIJI

Prepreke (smetnje) u komunikaciji (Slika 3) mogu biti različite i mogu da proizilaze iz terminoloških nejasnoća, selektivnosti, prijema i zadržavanja informacija, što zavisi od iskustva, znanja, kao i predrasuda. Naređivanje, prijetnje, osuđivanje, moralisanje, etiketiranje, poređenje, vrednovanje, sve to dovodi do stvaranja bijesa i ljutnje, kao i želje za osvetom, straha i zabrinutosti. Prepreke za pravilno shvatanje poruke mogu biti jezičke prirode, jer riječi i simboli mogu imati različita značenja. Ukoliko jedni drugima šaljemo poruke koje su jezički nerazumljive, poruka neće biti adekvatno shvaćena. To samo zbunjuje sagovornika, te nove riječi i termini moraju se objasniti. Nerijetka prepreka u komunikaciji je selektivno primanje ili odbijanje pojedinih informacija. Primalac poruke propušta da čuje (vidi) sve ono što informacija sadrži, u slučaju da je nedovoljno zainteresovan ili umoran. Smetnje u komunikaciji često dovode do konflikata. Osoba koja ima smetnje u komunikaciji osjeća se usamljeno i često je neprijateljski raspoložena prema drugima. Za uzroke svoga ponašanja okrivljuje druge, ne snoseći odgovornost za svoja osjećanja, potrebe i želje. Na efikasnost komuniciranja najčešće utiču sljedeće smetnje: 1. Pasivno slušanje (nezainteresovanost, odsutnost, nervoza…), 2. Nerazumljive i nepotpune poruke (nesposobnost jasnog izražavanja misli, osjećanja, želja; nesposobnost razumijevanja jasno upućenih poruka; iskrivljene poruke – loše pamćenje, nemjerno iskrivljivanje, ogovaranje, kletva), 3. Nizak nivo kulture u govornoj komunikaciji i odsustvo takta (nezadovoljstvo, mrzovolja, nervoza, neodmjeren ton, prenemaganje), 4. Ne postoji razumijevanje za greške i nesnalaženje (nepovjerenje, sumnja…),

52

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

5. Autoritaran odnos u komunikaciji (dominiraju naredbe i hladan odnos), 6. Antagonizam u komunikaciji (suprotstavljanje na neprihvatljiv način,agresivnost...), 7. Neiskrenost u komunikaciji, 8. Neobraćanje pažnje na povratnu informaciju pri upućivanju i primanju poruka, 9. Loša emocionalna atmosfera za komunikaciju zbog neprimjerenih reakcija i osobina ličnosti, 10. Uzrasne razlike, „nesporazum generacija“ (Stanojlović, 2001).

Slika 3 : Smetnje u komunikaciji (prema Toni i Bari Buzan; vidi kod: Stanojlović, 2001, str. 45)

53

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

Prepreke u komunikaciji izazivaju netolerantan odnos u komunikaciji kod učenika u poznatim oblicima kao što su podsmijeh, podrugivanje, sramoćenje, optuživanje, prijetnja, kritika, naređivanje, moralisanje. To doprinosi lošoj komunikaciji i otežava je, iz čega nastaju sukobi.

54

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

ZAKLJUČAK Učenje komunikacije u kojoj nema ispraznih fraza i kritikovanja, nije lagan i jednostavan proces. Neki nasilno komuniciraju jer su na taj način vaspitani od malena. Oni koji se u to sami pokušavaju uključiti kao odrasli ili oni kojima se to pokušava prezentirati, uočavaju koliko to može biti teško. U momentu ljutnje lako se pribjegne nasilju, grubim riječima, rade se stvari koje otežavaju komunikaciju i nanose veću štetu odnosu nastavnika i učenika, nego što pozitivno utiču na ponašanje učenika. Da bismo spriječili da incident pređe u nasilje, moramo nastojati da ono što govorimo djetetu i kako ga učimo da reaguje na ljutnju, moramo nastojati da bude poučno. Dijete treba, bez imalo sarkazma i prijetnji, koje samo umanjuju našu vjerodostojnost, uputiti na posljedice ružnog ponašanja. Nenasilna komunikacija je vještina koju je moguće usvojiti, vježbati i usavršavati. U obrazovanju učenika za nenasilnu komunikaciju treba da preovlađuje iskustveno, doživljajno, demokratično, slobodno, partnersko učenje. Učenici postaju aktivniji, slobodniji, ravnopravniji i odgovorniji učesnici nastave, razvija se stvaralačko mišljenje, a inicijativa učenika više dolazi do izražaja. Učenik samostalno misli, pita, odgovara, stvara i slično, jer uči u atmosferi razumijevanja i podrške, bez straha i strepnje da diskutuje i razvija svoje sposobnosti, kao i da sa nastavnikom razvije partnerske i ravnopravne odnose. U ovom radu pokušala sam da objasnim šta je to savjetodavni rad, u kojim oblicima ga susrećemo i koja mu je funkcija. Posebno sam se bazirala na savjetodavni rad nastavnika sa učenicima u cilju ostvarivanja bolje, slobodnije i nenasilne komunikacije u nastavi, budući da je do sada ova oblast zanemarivana i vrlo malo proučavana u tom pogledu. Smatram da nastavnik koji je obučen za savjetodavno–pedagoški rad može da doprinese razrešenju nasilnih odnosa u školi, te ličnim primjerom i stručnim poznavanjem strategija i vještina podučava nenasilnoj komunikaciji čiji je cilj da se uspostavi odnos zasnovan na iskrenosti i empatiji, koji teži zadovoljenju potreba, osjećanja i želja drugih. Nenasilna komunikacija podstiče izražavanje vlastitih osjećanja i pozitivne emocije drugih, opis konkretne situacije na koju se ti osjećaji odnose, te izbjegavanje procjenjivanja i vrednovanja sagovornika. Komunicirajući na ovaj način pokušavaju se izbjeći brojne situacije koje postaju osnova za nesporazume, krive interpretacije, sukobe i loše odnose. Ako se držimo principa nenasilne komunikacije, motivisani smo da saosjećajno dajemo i primamo, i da činimo sve što možemo da drugima damo do znanja da nam je to jedini motiv. Tada 55

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

će nam se i oni pridružiti u procesu i konačno, bićemo u stanju da izaberemo pravi put, put ka razrješenju svakog problema.

U budućnosti će se sve više govoriti o komunikacijama i savjetodavnom radu, a osnovni zadatak nastave biće kreiranje uslova za uspješnu nenasilnu komunikaciju. Uvođenjem savjetodavnog rada u nastavu imat će veliki značaj za razvoj nenasilne komunikacije kod učenika i njihove odnose u školi, a samim tim postaje imperativ vremena i ključni činilac osposobljavanja mladih za život. Za kreiranje uslova u kojima će se odvijati nenasilna komunikacija potrebno je više edukovati nastavnike. Može se očekivati da će ovo saznanje pobuditi interesovanja za dalja istraživanja, doprinijeti razvijanju pozitivnih stavova društva prema ovakvom načinu rada sa učenicima. A posebno podstaći nastavnike da razvijaju nenasilne i ravnopravne odnose učenika što će probuditi njihovu svijest o daljem usavršavanju na tom polju. Svojim radim željela sam naglasiti važnost ovog problema i aktualirizarati njegovo rešenje, tako da može poslužiti kao temelj drugim istraživanjima.

56

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

57

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

LITERATURA 1. Bakovljev, M. (1971). Osnovni nedostaci praktične realizacije zahtjeva za misaonu aktivizaciju učenika u nastavnom i saznajnom procesu. Beograd: Učiteljski fakultet. 2. Banđur, V. (1985). Učenik u nastavnom procesu. Sarajevo: Veselin Masleša. 3. Bin, A. L. (2004). Učionica bez nasilništva. Beograd: Kreativni centar. 4. Branković, D., Ilić, M. (2003). Osnovi pedagogije. Banja Luka: 5. Buzan, T. i Buzan, B. (1999). Mape uma – briljantno razmišljanje. Beograd: Finesa. 6. Đorđević, J. (1990). Intelektualno vaspitanje i savremena škola. Beograd. 7. Filipović, N. (1977). Didaktika 1. Sarajevo: Svjetlost. 8. Furlan, I. (1967). Učenje kao komunikacija. Zagreb: Školska knjiga. 9. Gordon, T. (1998). Kako biti uspješan nastavnik. Beograd: Institut za pedagoška istraživanja. 10. Graorac, I. (1995). Vaspitanje i komunikacija. Novi Sad: Matica srpska. 11. Ilić, M. (2000). Responsibilna nastava. Banja Luka: Univerzitet u Banjoj Luci. 12. Janković, J. (1997). Savjetovanje. Zagreb: Alinea. 13. Kačapor, S. (1996). Istorijski pregled nastanka i razvoja škole. Beograd: Naša škola. 14. Mandić, P. (1986). Savjetodavni vaspitni rad. Sarajevo: Svjetlost. 15. Miler, B. (2000). Komunikacija sa djecom. Sarajevo: ABC FABULAS 16. Miler, B. (2001). Kako ostvariti uspješan kontakt sa učenicima. (Priručnik za nastavnike). Sarajevo: ABC FABULAS 17. Milijević, S. (1993). Pedagoške inovacije u teoriji i praksi. Banja Luka: Glas. 18. Mužić, V. (1997). Metodologija pedagoškog istraživanja. Sarajevo: Svjetlost. 19. Nil, A. (1998). Slobodna djeca Samerhila. Beograd: Časopis saveza pedagoških društava Jugoslavije. 20. Oljača, M. (1996). Nastavnik i socio-emocionalna klima u odjeljenju. Novi Sad: Pedagoška stvarnost. 21. Oljača, M. (1996). Pedagogija sporta. Novi Sad: Fakultet fizičke kulture. 22. Pedagoška enciklopedija I i II (1989). Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 58

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

23. Pedagoški leksikon (1969). Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 24. Pedagoški rečnik 1 (1967). Beograd: Zavod za izdavanje udžbenika SRS. 25. Rakić, B. (1974). Vaspitno djelovanje u malim grupama. Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika. 26. Rakić, B. (1971). Procesi i dinamizmi vaspitnog djelovanja. Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika. 27. Rot, N. (1999). Opšta psihologija. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 28. Rozenberg, M. (2002). Jezik saosjećanja. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 29. Stanojlović, S. (2001). Umijeće komuniciranja – priručnik sa vježbama. Srpsko Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 30. Stojaković, P. (2002). Psihologija za nastavnike. Banja Luka: Prelom. 31. Suzić, N. (1995). Osobine nastavnika i odnos učenika prema nastavi. Banja Luka: Narodna i univerzitetska biblioteka „Petar Kočić“. 32. Suzić, N. (1998). Kako motivisati učenike. Banja Luka: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 33. Suzić, N. i saradnici (1999). Pedagoško – psihološke i didaktičko – metodičke osnove vaspitno obrazovnog rada. Banja Luka. TT – centar. 34. Suzić, N. i saradnici (2000). Obrazovanje za nenasilnu komunikaciju. Priručnik za nastavnike. Banja Luka: Helsinški parlament građana. 35. Suzić, N. (2005). Pedagogija za XXI vijek. Banja Luka: TT–Centar. 36. Trnavac, N. (1996). Pedagog u školi. Beograd: Učiteljski fakultet. 37. Vilotijević, M. (1997). Komunikacija u nastavi. Beograd: Učiteljski fakultet. 38. Vilotijević, M. (1999). Didaktika 3. Beograd: Učiteljski fakultet.

59

PRILOZI

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

PRILOG 1: RADIONICA: Nenasilna neverbalna komunikacija CILJ RADIONICE: – Uvođenje učenika u prenošenje ideja i osjećanja mimikom i bojama – Razviti i usavršiti sposobnosti komuniciranja bez riječi – Podsticaj za izražavanje umjetničkih i kreativnih vrijednosti ličnosti učenika MATERIJAL ZA RAD: nastavni listići, pribor za pisanje i crtanje. TEORIJSKI DIO: Upoznavanje učenika sa ciljem radionice. Objasniti sam pojam komunikacija i šta se postiže nenasilnim komuniciranjem. Navesti dvije vrste nenasilne komunikacije (verbalna i neverbalna) i dati objašnjenja za obe vrste. Pokazati učenicima par neverbalnih znakova na primjer palac na gore, dole, raširen kažiprst i srednji prst i pitati učenike da li znaju šta znače ti znakovi. Na tabli napisati pravila komunikacije kojih se treba pridržavati tokom časa kako bi se ostvario disciplinovan rad. Ta pravila su: 1. 2. 3. 4.

Kada neko govori, ne prekidaj ga! Ne reaguj glasno dok traje govor! Budi strpljiv u slušanju govornika! Važna je saradnja, a ne takmičenje!

PRAKTIČNI DIO: 1. Korak: Razred podijeliti u šest grupa po pet učenika. Svi članovi grupe će učestvovati u odabiru naziva za njihovu grupu i te nazive ispisujemo na tabli radi kasnijeg vrednovanja. 2. Korak: Svaka grupa izvlači listić na kome je napisano jedno od osjećanja (ljubav, strah, ljutnja, dobrota, radost i tuga). Tri grupe će osjećanje koje izvuku iskazati kroz crtež, a ostale tri mimikom. Članovi grupe predlažu svoje

61

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

viđenje kako predstaviti osjećanje koje su dobili, usaglašavaju ideje, odlučuju se za jednu i počinju sa kreativnim dijelom rada.

3. Korak: Kada se završi sa radom slijedi izlaganje grupa. Nakon što je prva grupa prezentovala, na drugoj grupi je da pogodi o kojem osjećanju je riječ, ako pogodi dobija +, a ako nepogodi -. Zatim sljedeća grupa koja zna tačan odgovor dobija +. Na kraju se sabiraju plusevi. Ona grupa koja ima najviše pluseva je pobjedila i dobija pohvalnicu na koju nastavnik ispisuje ime pobjednika ove radionice. 4. Korak: Kroz sljedeća pitanja nastavnik rezimira: – Kojim su oni osjećajem od ova šest (ljubav, strah, ljutnja, dobrota, radost i tuga) vođeni dok su radili? – Da li im se svidjelo kako su radili i koliko, (al da odgovore neverbalnim znakom „palac na gore ili dole“ koji su na početku radionice pokazani i objašnjeni)?

PRILOG 2: RADIONICA: Usvajanje strategija nenasilne komunikacije CILJ RADIONICE: – Upoznavanje učenika sa nekim od strategija nenasilne komunikacije, osposobiti ih za njihovu primjenu i ukazati na njihov značaj u nastavi. – Razvijanje interesovanja kod učenika za rad u grupi i za vještine uspješnog komuniciranje sa drugima. MATERIJAL ZA RAD: radni listići, kartončići, papir za pano i flomasteri TEORIJSKI DIO: Upoznati učenike sa ciljem rada i pomoću grafoskopske folije prezentovati strategije nenasilne komunikacije (aktivno slušanje, parafraziranje, nenasilni govor i različite uloge) i dati za svaku kraće objašnjenje. Uvesti ih u dalji rad,

62

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

cjelom razredu pojasniti da će raditi u grupama potrebno znanje za ove strategije.

jer tako će bolje usvojiti

PRAKTIČNI DIO: 1. Korak: Razred podijeliti u pet grupa. Četiri grupe dobijaju po jedan listić na kome se nalazi jedna od strategija i upute da te strategije prouče i prikažu slikovito na panou ili u obliku mape, kao i napomenu da će kad završe prezentovati svoj rad pred ostalim grupama. Peta grupa će biti u ulozi ocjenjivača svih grupa tako što će svaki član davati bodove 1-4 redosljedom kojim misli da su zaslužili. 2. Korak: Nakon podjele zadataka članovi grupe zajedniči biraju naziv svoje grupe. Na dobijenom kartončiću ispisuju naziv i stavljaju ga na svoju klupu radi lakšeg raspoznavanja i bodovanja. Zatim se dogovaraju o načinu prezentacije panoa, i počinju da rade na njemu. 3. Korak: Prezentacija svih grupa pred razredom. Za vreme izvođenja grupa ocjenjivači posmatraju i po svom nahođeju zapisuju bodove koje će posle javno da saopšte i prikažu na tabli pored imena grupa koja su bilježena onim redosljedom kako su predstavljali prezentaciju. Sabiranje ocjena i proglašavanje pobjednika. 4. Korak: Nastavnik rezimira rad grupa i daje ocjenu sa svog aspekta, npr. ko je po njemu bio najbolji, šta je bilo dobro, šta nije, šta bi se još moglo uraditi i kako. Na kraju konstatuje zajedno sa učenicima kakav je osjećaj raditi na ovakav način, da li im se sviđa, imaju li neku primjedbu.

PRILOG 3: 63

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

RADIONICA: Savjetodavni pedagoški rad CILJ RADIONICE: – Oslobađanje učenika da iskažu teške situacije u kojima su se našli i njihovo prevazilaženje kroz grupno savjetovanje. – Razvijanje razumijevanja i prihvatanja ponašanja svojih nastavnika. – Sticanje uvida u sopstvene greške u dosadašnjem radu sa učenicima. MATERIJAL ZA RAD: listići za rad, pribor za pisanje. TEORIJSKI DIO: Na početku radionice na tabli nacrtati jednu karikaturu ljutog i strogog nastavnika i jednu simpatičnog i nasmijanog, kako bi se kod učenika probudilo interesovanje za dalji rad. Nastavnici nisu svi jednaki, pojedini griješe u odnosu prema učenicima, zbog čega neki učenici krive nastavnika a neki sebe. Definisati savjetodavni rad, objasniti njegov značaj u rješavanju mnogobrojnih problema i u učenju kako se izbjegavaju neprijateljski sukobi. Nagovijestiti učenicima da će oni biti u ulozi onog koji savjetuje. Nastavnik treba da objasni učenicim tri pogrešna smjera nenasilne komunikacije (okriviti drugog, okriviti sebe, prepoznati moralisanje) i jedan ispravan smjer (prepoznati potrebe i osjećanja drugog).

PRAKTIČNI DIO: 1. Korak: Prije nego se počne sa formiranjem grupa nastavnik dijeli prazne listove i traži da se učenici na trenutak prisjete jedne situacije u kojoj je neki nastavnik prema njima postupio suviše strogo, bez obzira što su možda oni ti koji su pogriješili. Zatim da tu situaciju na dobijenom listiću opišu u kratkim crtama. 2. Korak: Formirati razred u grupe 4 – 6 učenika. Svaka grupa daje sebi naziv koji se ispisuje na tablu radi kasnijeg vrednovanja. Sve grupe imaju isti zadatak, odabrati jednog člana grupe da bude u ulozi savjetodavca a ostali će glumiti učenike iz svojih doživljenih situacija. 3. Korak:

64

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

Članovi grupa između sebe iznose teške situacije koje su imali sa nekim nastavnikom. U koliko neko nije imao sa nastavnikom nikakav sukob treba da se prisjete osobe sa kojom jeste. Zatim od svih biraju samo jednu koju žele da podijele sa ostalim grupama, i koju će imati priliku da prikažu na svoj način stavljajući se u tu situaciju (kako bi postupali da su oni bili na mjestu tog nastavnika, šta bi savjetovali učeniku). 4. Korak: Poslije pripremanja prezentacije slijedi njeno izlaganje, svaka grupa predstavlja svoju situaciju. Grupe koje posmatraju boduju izlaganje ocjenom 1 – 10, tako što svaka grupa na papirić napiše naziv grupe, ocjenu i ubaci u kutiju koja stoji na stolu kod table. Kada sve grupe završe sa prezentovanjem slijedi izvlačenje papirića i sabiranje bodova da bi saznali pobjednika i vidjeli rang ostalih grupa.

5. Korak: Nastavnik kraćom diskusijom sa učenicima rezimira: – Kako pomoći osobi koja ima problem? – Kome i na koji način da se obrati za pomoć učenik koji ima problem? Na kraju radionice nastavnik daje svoje objašnjenje kakvo bi trebalo da bude pravilno ponašanje svakog ko se nađe u teškoj situaciji ili sukobu i ispriča neki primjer iz ličnog iskustva.

PRILOG 4: RADIONICA: MP - Mitraljeska paljba1 CILJ RADIONICE: – Animirati slušaoce na aktivnu participaciju u pogledu generisanja ideja, prjedloga ili pitanja. – Aktiviranje članova grupe da se brzo i kratko izjasne o nekom pitanju. – Jačanje grupne kohezije i interakcije. 1 Prema: Suzić, N. (2005). Pedagogija za XXI vijek, Banja Luka: TT-Centar, str. 760.

65

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

MATERIJAL ZA RAD: papir za grupne panoe, flomasteri, selotejp. TEORIJSKI DIO: U uvodnom dijelu nastavnik će učenike upoznati sa procedurom po kojoj se odvija mitraljeska paljba. Svaka grupa priprema prezentaciju tako što će svi članovi ispaliti rafal ideja koje grupa usaglašava. Ideja mora biti najmanje koliko je članova u grupi. Članovi izgovaraju ideje jedan za drugim i ako ima više ideja krug se može ponoviti. Tema je kako biti nenasilan, gdje članovi iznose što više ideja na tu temu. Nakon prezentacije svaka grupa biće vrednovana. PRAKTIČNI DIO: 1. Korak: Podjela učenika u grupe i raspored obaveza. Razred se dijeli u ad hoc od 5 – 6 članova. Svaka grupa daje sebi naziv radi kasnijeg vrednovanja. Grupa diskutuje razne ideje o tome kako biti nenasilan. Zatim se te ideje redom jedna za drugom ispisuju na panou.

2. Korak: Izrada grupnog panoa i priprema prezentacije. Grupa priprema pano i prezentaciju koju će demonstrirati pred razredom. 3. Korak: Prezentacija i vrednovanje grupa. Grupa na tablu kači selotejpom pano, a članovi iznose svoje ideje u vidu mitraljeske paljbe. Na primjer: 1. učenik – Lijepo se ponašati prema drugima 2. učenik – Poštovati nastavnike i svoje prijatelje 3. učenik – Ne vrijeđati nikoga 4. učenik Izbjegavati svađe i tuče 5. učenik – Biti pažljiv, iskren i tolerantan. Nakon izlaganja prezentaciju vrednuju ostale grupe ocjenama od 1 do 10, a nastavnik ih ispisuje na tabli pored naziva grupe. 4. Korak:

66

Savjetodavni pedagoški rad i nenasilna komunikacija među učenicima ____________________________________________________________________________________

Sumiranje i zaključivanje. Nastavnik na kraju rada sumira sve rezultate, daje ocjenu i ističe najbolju grupu. U koliko ostane vremena nastavnik rezimira pitanjima: – Šta smo naučili? – Kako smo se osjećali? – Da li ćemo ovako i dalje raditi?

67