Zimski Gost - Pam Jenoff.pdf

PAM JENOFF

Zimski gost

2

Naslov izvornika: The Winter Guest S engleskoga prevela: Jelena Pataki

3

PROLOG New York, 2013. “Ponovno dolaze”, kaže mi Cookie prigušenim glasom. “Kucaju na vrata i postavljaju pitanja.” Ne odgovaram joj, već samo kimnem dok me počinje stezati u grlu. Sjevši u istrošeni naslonjač s cvjetnim uzorkom i naslonivši glavu, promatram ožbukani strop koji izgleda poput namreškane površine meringue torte. Tko god je rekao da je kod kuće najljepše očito nikada nije bio u Domu za starije osobe Westchester. Stotinu i četrdeset identičnih jedinica raspoređenih na deset katova, svaka od njih u obliku slova L s površinom nešto manjom od šezdeset kvadratnih metara, poslagane su jedna do druge nalik na divovski komad pčelinjeg saća, prožet mirisom kopra u svakome kutku. Ipak, usprkos mojoj nesklonosti monotoniji, nije tako loše živjeti ovdje. Hrana je svježa, premda pomalo bljutava, i uključuje mnoštvo voća i povrća koje i dalje ne uzimam zdravo za gotovo, čak i nakon svih ovih godina. Ispred zgrade nalazi se dvorište s fontanom i šetnicama duž prekrasnih zelenih travnjaka. A ni osoblje, koje je vjerojatno bolje plaćeno od onih koji su zaduženi za ovakve prljave i iscrpljujuće poslove, nije neljubazno. Poput sjedokose crnkinje koja je upravo obrisala kuhinjski pod i ispire kantu u kadi za kupanje. “Hvala ti, Cookie”, kažem sjedeći pokraj prozora dok ona zatvara slavinu i briše kadu. Trebala bi i sama biti na 4

mjestu poput ovoga gdje bi netko brinuo o njoj, umjesto da čisti za mene. Približivši se, Cookie upre prstom u smeđe robusne cipele koje stoje pokraj moga kreveta. “Hoćete li i danas ići u šetnju?” “Da, hoću.” Cookiene oči polete prema prozoru i sivome studenom nebu, toliko tamnom kao da najavljuje dolazak oluje. Svakoga dana šetam do samog kraja puta sve dok me netko od osoblja ne dođe nagovarati da se vratim. Dok koračam pod baldahinom sačinjenim od oblaka zvukovi koji dopiru s obližnje autoceste, kao i oni od zrakoplova iz visina, nestaju. Noge mi više nisu teške ni leđa pogrbljena, već sam mlada djevojka koja se uspinje šumovitim brežuljkom, okružena onima koji su nekoć koračali sa mnom. Neprestano držim cipele pokraj kreveta, čak i kada me snijeg ili kiša sprječavaju da izađem. Neke navike teško umiru. “Kako je Luis?” upitam mijenjajući temu. Na spomen njezina dvanaestogodišnjeg unuka, Cookiene se oči rašire. Većina stanovnika ne trudi se naučiti ni imena zaposlenika koji neprestano odlaze i dolaze, a pogotovo članova njihovih obitelji. Ponosno se nasmiješi. Dok podiže ruku na grudi narukvica joj zvecka poput prastarih kostiju. “Ponovno je dobio pohvalu za odličan uspjeh u školi. Baš se spremam otići po njega, ako vam ništa više ne treba. Nakon što je otišla, osvrćem se po sobi i promatram jednolične bijele zidove i venecijanere požutjele od starosti. Nije loše, ali to nije moj dom. Moj je dom katnica od smeđe cigle u stambenoj četvrti Park Slope, kupljena davno prije no što je područje postalo popularno. Imala je zanimljive pukotine u stropovima i bila toliko skučena da sam u spavaćoj sobi mogla dodirnuti zidove s obiju strana kada bih ispružila ruke. No imala je i uske, strme stepenice pa sam, kada moji starački kukovi više nisu mogli podnijeti uspinjanje i spuštanje, shvatila da je kucnuo čas da je napustim. Kari i Scott pozvali su me da se uselim kod njih u Chappaqui; svakako imaju viška prostora. Ali odbila sam - bolje mi je biti i na ovakvome mjestu umjesto da budem komu na teret. Bacim pogled preko parka na niz trgovina koja su sada poluprazne, 5

pitajući se kako da provedem dan. Ostatak mog života proletio je naizgled u jednome hipu, no vrijeme se ovdje vuče i zahtijeva da bude popunjeno. Na raspolaganju su nam brojne aktivnosti poput pletenja, jidiša, vodenog aerobika i odlazaka na predstave. Ali više od svega toga volim biti sama. Čak mi ni u ono vrijeme tišina nije smetala. Iz kuhinjske slavine koju Cookie nije dobro zatvorila padne jedna kap, pa druga. S naporom se podignem na noge kriveći lice kada mi tupa bol prostruji kroz ranu na bedru koja nikada nije do kraja zacijeljela čak ni nakon više od pola stoljeća. Naprotiv, boli sve jače sada kako dani postaju sve kraći i hladniji. Izvana začujem približavanje sirene dok dolazi po nekoga odavde. Lecnem se. No nije strah od smrti ono što me tjera na to; svi ćemo dospjeti onamo prije ili kasnije. Zvuk me uznemiruje jer me vraća u prošlo vrijeme kada su sirene označavale opasnost i potrebu za spašavanjem vlastitog života. Dok se krećem prema drugoj strani prostorije, letimično pogledam svoj odraz u ogledalu. Na glavi imam kratku kovrčavu frizuru koju nose sve žene mojih godina, paperjastu bijelu kacigu. Ruth bi se opirala tomu, uvjerena sam, i održavala svoju dugu, raskošnu grivu. Ta mi pomisao izmami smiješak na usne. Ljepota je oduvijek pripadala njoj, nikada meni, a naročito ne sada, iako sam zadovoljnija u vlastitoj koži no što sam to bila u mladosti. Kao da sam se uspjela osloboditi očekivanja koja ionako nikada nisam mogla ispuniti. Nekoć sam se osjećala lijepom. Pogled mi skrene prema prozorskoj dasci i fotografiji mladića u jedroj vojničkoj odori, kratke tamne kose i iskrena lica. To je jedina njegova fotografija koju imam iz onog vremena. No druga lica i dalje su živa u mome umu, kao da sam ih jučer vidjela posljednji put. Kucanje na vratima prene me iz misli. Osoblje ima vlastite ključeve, ali ne ulazi tek tako u nastojanju da u našim očima održe privid slobode. Ali ja ne očekujem nikoga, a za ručak je odviše rano. Možda je Cookie štogod zaboravila. Priđem vratima i povirim na špijunku; još jedna stara navika koja me nikada nije prošla. Pred vratima stoje mlada žena i policajac u odori. 6

Želudac mi se stisne. Nekoć je policija na vratima predstavljala nevolju. Ali ovdje mi ne mogu nauditi. Jesu li mi došli prenijeti kakve loše vijesti? Malčice otvorim vrata. “Da?” “Jeste li vi gospođa Nowak?” upita policajac. Zvuk imena pljusne me preko obraza poput vlažne krpe. “Ne”, smjesta odvratim. “Nowak vam je djevojačko prezime, zar ne?” nježno upita žena. Pokušavam odgonetnuti koliko bi joj godina moglo biti. Zahvaljujući niskome konjskom repu izgleda poput djevojke, no tanašne linije na rubovima njezinih očiju upućuju na nešto veći broj godina. Zrači nekakvom suzdržanošću koju prepoznajem iz vlastitog držanja, kao i izmučeni pogled koji ukazuje na to da je mnogo propatila u životu. “Da”, naposljetku priznajem. Nemam više razloga skrivati tko sam, nemam ništa što bi mi mogli oduzeti. “I porijeklom ste iz sela u južnoj Poljskoj zvanog... Bienkowic?” “Bienkowice”, ponovim instinktivno ispravljajući njezin izgovor tako da se čuje kratko e na kraju riječi. Riječ mi je poznata poput vlastitog imena, iako mi desetljećima nije prešla preko usana. Proučavam ženino tamnoplavo odijelo nastojeći razlučiti čime se bavi i zašto me pita za selo na drugoj strani svijeta za koje je rijetko tko uopće čuo. No danas se više nitko ne oblači u skladu sa svojim zanimanjem. Liječnici izbjegavaju bijele kute, a ostali poslovna odijela zamjenjuju nečime što se zove “ležeran poslovni stil”. Je li možda spisateljica ili jedna od filmskih redatelja koje je Cookie spominjala? Snimatelji dokumentarnih filmova i novinari nisu strana pojava u predvorju i hodnicima doma. U potrazi za dobrom pričom prebiru po našim uspomenama poput štakora po otpadu u pokušaju da pronađu još koji zalogaj prije nego se stušti kiša i sve uništi. Mene nitko nikad posjetio, premda mi to ne smeta, niti sam se ikada dobrovoljno javila. Jednostavno ne znaju tko sam. Moja priča ne potječe iz geta i logora, već iz maloga sela u podnožju brežuljka i kapelice skrivene u noćnoj tami. Pretpostavljam da bih je trebala zapisati. Mladi se ne sjećaju, a iza mene neće ostati više nitko. Prošlost i oni koji su 7

živjeli u njoj otići će u vjetar. Ali ne mogu. Ne zbog toga što su uspomene odviše bolne - svake ih večeri iznova proživljavam, poput filma koji se neprestano prikazuje u mojoj glavi. Ne mogu to učiniti zato što ne pronalazim riječi dostatne da u cijelosti prikažu ljude koji su tada živjeli i stvari koje su se dogodile među nama. Ne, snimatelji ne bi došli k meni, naročito ne u policijskoj pratnji. Žena pročisti grlo. “Dakle, Bienkowice - to vam je selo poznato?” Želim reći: svaki korak i puteljak. “Da, zašto?” Smognem snage upitati, premda dok to činim, na pola sumnjam da želim čuti odgovor. Moj odavno izgubljeni naglasak naizgled se vratio. “Kosti”, umiješa se policajac. “Žao mi je...” Iako nisam sigurna o čemu govori, iznenada mi se zavrti u glavi pa se primim za dovratak. Žena oštro pogleda policajca, kao da ga kori što je progovorio. Potom, shvativši da više nema povratka, kimne. “Pronađene su ljudske kosti na gradilištu blizu sela Bienkowice”, kaže. “I mislimo da biste vi mogli znati nešto o njima.”

8

1 Poljska, 1940. Potmula tutnjava nije probudila Helenu. Ona je sanjala štrudlu s makom, kolač koji je majka običavala peći i njegovo sočno, toplo tijesto prekriveno šećernim prahom. Stoga je, kada je buka postala glasnija, proguravši joj se u san i natjeravši joj ruke na drhtaj, stala žurno primicati kolač ustima. Ali prije nego ga je uspjela kušati, prasak je odjeknuo kućom, a kuhinjska je posuda pala na pod i razbila se. Naglo se uspravila pokušavajući vidjeti u tami. “Ruth!” Helena je protresla sestru. Ruth, koja je spavala sklupčana grleći troje usnule djece između njih, oduvijek je imala čvršći san. “Bombe!” Razbudivši se istog trena, Ruth je skočila i uhvatila po jednu od mlađih sestara pod svaku ruku. Helena je slijedila njezin primjer vukući snenog Michala za ruku te su pojurile prema podrumu kao što su to činile tijekom desetaka vježbi, ne gubeći vrijeme na obuću pokraj kreveta. Helena se prva sjurila niz stepenice, a za njom Michal. Potom joj je Ruth dodala petogodišnju Dorie prije nego se i sama spustila s najmlađom sestricom u naručju. Helena je sjela na tlo povlačeći Dorie u krilo i osjećajući kiseo miris mlijeka iz djetetovih usta. Lecnula se kada joj je vlažna zemlja nakvasila spavaćicu te se pripremila se na sljedeću eksploziju. Prisjetila se užasa o bombardiranju u Varšavi o kojima je bila čula, svesrdno se nadajući da će njihova koliba to moći izdržati. “Je li to oluja?” upitala je Dorie glasom prigušenim strahom. 9

“Nie, kochana."1 Dijete se vidno opustilo u Heleninim rukama. Za Dorie nije postojalo ništa strasnije od oluje. Da je barem uistinu tako. Pored nje, Ruth je drhtala. “Jeste pewna? ” Jesi li sigurna da su bombe? Helena je kimnula, a potom shvatila da je Ruth ne može vidjeti u tami. “Tak.”2 Ruth nije sumnjala u sestrine riječi. Vezalo ih je bezuvjetno povjerenje i Ruth znala da može povjeriti svoju sigurnost u Helenine ruke. Michal je naslonio svoju kovrčavu glavu na Ruthino rame pa ga je čvrsto zagrlila, osjećajući kako mu rebra strše pod kožom. Imao je dvanaest godina i činilo se da iz dana u dan raste tempom koji njihove skromne zalihe hrane nisu mogle pratiti. Deset se, a zatim i dvadeset minuta ništa više nije čulo. “Izgleda da je prošlo”, rekla je Helena osjećajući se budalasto. “Dakle, nije bila bomba.” Helena je u tami osjetila kako se usne njezine sestre izvijaju. “Ne.” Čekala je da je Ruth ukori jer ih je bila bespotrebno izvukla iz kreveta. Kada je prijekor izostao, Helena je ustala i pomogla Dorie da se uspne ljestvama. Svi su se zajedno vratili u krevet koji je nekoć pripadao njihovim roditeljima. Helena se prisjetila praska sljedećega jutra dok se uspinjala šumovitim brežuljkom koji se uzdizao pred njihovom kućom. Rani prosinački zrak bio je svjež, a natmureno nebo najavljivalo je skorašnji dolazak hladnijeg vremena. Nije umislila zvuk, bila je uvjerena u to. Bila je čula brujanje zrakoplova koji je letio odviše nisko, a potom je uslijedila eksplozija. Ali pogled s brežuljka protezao se kilometrima u daljinu i kada je pogledala preko ramena, uvidjela je kako su maleni grad i prostrane ravnice netaknuti; trošni krovovi i krošnje stabala obojene smeđom bojom kasne jeseni koje je poznavala cijelog svog života nisu pokazivali tragove oštećenja. Već se bila uspela do polovice brežuljka kada je negdje zakukurikao pijetao. Helena se prepredeno nasmiješila, pobijedivši životinju u njezinoj vlastitoj igri. Zastavši, okrenula se i ponovno pogledom prešla po krajoliku, upijajući malopoljske brežuljke. Iza njih na zapadu stajale su 10

Visoke Tatre sa snježnim vrhovima skrivenima u magli. Podigla je pogled prema mladome mjesecu koji je lijeno plutao na blijedom jutarnjem nebu. Potom je zapuhao vjetar, a mjesec se sakrio za srebrno-sive oblake osvjetljavajući im tek rubove. Helena se mrzovoljno sagnula kako bi oslobodila rub suknje koji joj je bio zapeo u čizmama. Ponovno je spustila pogled. Njezino rodno selo Bienkowice jedno je od desetak i više sela koja okružuju grad po imenu Myślenice poput žbica na kotaču seoskog krajolika. Cijelo je područje bilo dijelom austrijskog carstva prije manje od trideset godina, a zahvaljujući kućama s drvenim gredama i crvenim krovovima mjesto je i dalje odisalo pomalo germanskim duhom. Jedina cesta koja je vodila u grad rasipala se u mnoštvo manjih uličica koje su tijesno obavijale gradski trg poput omče. Jednako tako, sa suprotne je strane jedna cesta vodila iz grada. Nalik na slagalicu, šaroliki pašnjaci i farme sačinjavali su krajolik sela, a iz dimnjaka na njima uzdizao se oblak dima poput zaštitničke aureole. Namjestivši malu naprtnjaču koju je nosila na leđima, Helena se nastavila kretati šljunčanim putem koji je od zapada vodio prema glavnoj cesti. U potoku koji se pružao uz put žuborila je voda. Koraci su joj bili laki i ritmični. Helena se u djetinjstvu, usprkos majčinim prijekorima, često znala iskrasti u šumu. U skučenom prostoru njihove kolibe skakutala je naokolo poput gumene lopte, ne znajući kamo sa silnom energijom koju je posjedovala. No u šumi je mogla biti svoja i ondje se osjećala uistinu slobodnom. Borove iglice pucketale su joj pod nogama, a njihov miris miješao se nešto snažnijom natruhom dima. Kakvo bi šipražje ili otpatke farmeri mogli paliti u ovo vrijeme? Sve, pa čak i ono što se prije smatralo otpadom sada bi poslužilo. Lišće i grančice mogli su, ako već ne sami služiti kao ogrjev, onda barem održavati vatru i time štedjeti cjepanice ili pomoći lakše zapaliti vatru u slučaju da je drvo odviše vlažno. Dok je koračala, pogledom je pretraživala tlo u potrazi za kakvim šumskim voćem ili orašastim plodovima, pa čak i žirovima od kojih bi mogla napraviti čaj. No životinje su odavno opustošile zemlju, gladne i očajne 11

kakva je i sama bila. Rat je izbio prije više od petnaest mjeseci i neko vrijeme, unatoč neprestanim radijskim upozorenjima - najprije na poljskom, a onda i na njemačkom jeziku - činilo se kao da se zapravo ništa ne događa. Iako se njihovo malo selo nalazilo manje od dvadeset kilometara od Krakova, malo je toga bilo drukčije izuzev povremenog prolaska vojnih kamiona cestom pokraj sela. Pravi je blagoslov, razmišljala je Helena, živjeti na takvome uspavanom mjestu koje nije od kakve strateške vrijednosti ni za koga. No teška su vremena svejedno došla, ako ne i sami Nijemci: čitava stada stoke i drugih živina nestala su preko noći, navodno preko zapadne granice. Ugljare su rekvirirane, a zalihe poslane na bojišnicu kako bi služile u ratu. A neuobičajeno okrutna ljetna suša ojadila je stanovništvo još i više, ostavljajući za sobom tek mizerni urod za zimnicu. Helena je stigla do asfaltirane ceste koja je vodila u grad. Na njoj nije bilo nikoga, no ispušni plinovi i dalje su se osjetili u zraku ukazujući na nedavni prolazak automobila ili kamiona. Helena se naježila. Nije smjela nikoga sresti. Čeznutljivo je pogledala prema drveću, no znala je kako bi je vijugavi šumski put samo usporio. Dok se kretala naprijed, Helena se u mislima vratila u prošlu noć. “Nemoj ići”, preklinjala ju je Ruth dok su spremale djecu u krevet. Uvijek su zajedničkim snagama učinkovito obavljale obiteljske dužnosti, poput dvaju udova na istome tijelu. “Opasno je.” Slučajno je snažnije potegnula Dorienu pletenicu zbog čega je ova ciknula. Ruthina joj je pritužba bila dobro poznata. Prepirala su se otkad je Helena prvi put spomenula da će ići u grad i tako nastaviti tradiciju očevih tjednih posjeta majci nakon njegove smrti. Problem nije ležao u fizičkoj zahtjevnosti puta - Helena je od djetinjstva s ocem prolazila tim strmim i kamenitim krajolikom - već u tome što su nacisti zabranili Poljacima da napuštaju svoja sela bez propusnica. Ako budu zamijetili Helenu i stali je ispitivati, mogla bi završiti u zatvoru. “Što nam drugo preostaje?” smireno je pitala Helena navlačeći Karolini spavaćicu preko mirišljave, netom oprane kose. Kupali su se dvaput tjedno; najprije Karolina, potom starija djeca, pa Ruth te konačno 12

Helena, trljajući se što je bolje mogla u ohlađenoj, sivkastoj vodi nakon što bi ostali već otišli na počinak. “Moramo se pobrinuti da mama ima što za jelo.” I da je ne zlostavljaju, dodala je u sebi. Njega u sanatoriju bila je minimalna, a sredstva oskudna. Nije govorila Ruth o tome kako je znala zateći majku bez čarapa ili kako leži u vlastitom izmetu, izložena infekcijama zbog dekubitusa. Ruth nije odgovorila, već je svadljivo stisnutih usana nastavila raspletati Dorienu kosu. Helena je znala da je Ruth pomisao na majku kako leži zatvorena u kakvoj gradskoj bolnici nepodnošljiva, i da joj to što je Helena svakoga tjedna posjećuje pruža barem zrnce utjehe. No Ruth se plašila vanjskoga svijeta. Na sve što se zbivalo odgovarala je odbijanjem i povlačenjem u sebe. Helena je, s druge strane, žudjela za time da vidi svijeta. Misli su joj odlutale do jednog prijašnjeg puta u grad. Bilo je to za ugodna jesenskoga dana dok je dio narančastog lišća još uvijek resilo drveće, a ostatak veselo škripao pod njezinim čizmama. Bila je prošla skretanje za grad i nastavila hodati dobra dva kilometra niz cestu prije nego je shvatila da se nalazi na putu koji će je zauvijek odvesti iz rodnog sela. Ruthino joj je lice bljesnulo pred očima i Helena se zaustavila pogođena grižnjom savješću. Bila se smela, uvjeravala je samu sebe, i slučajno zaboravila skrenuti. Ali znala je da to nije bilo sve - na trenutak je doista odlazila i nije se osvrtala za sobom. Nije više pošla tim putem, ali za svakoga bi se odlaska u grad ondje zaustavila i čeznutljivo gledala niz cestu pitajući se koliko bi daleko zaista uspjela doći. Helenu je iz misli prenula glasna buka, poput zvuka divovskog stopala koje se spušta na kuću. Njemački džip sa strojnicom na prednjoj strani zakrčio joj je put. Helena je poskočila i pojurila u grmlje pokraj ceste zapevši pritom rukom na nešto oštro. Suspregnula je bolni povik kada je trn probio istrošenu rukavicu i zario joj se u dlan. Dok je krv vlažila vunu, Helena se potiho ukorila što je bila tako neoprezna i izašla iz zaklona koji joj je pružao šumarak uz cestu. Čučala je nisko uz tlo ne usuđujući se disati. Ali bilo je odviše kasno: strojnica se uz škripu uperila u nju. Oči vojnika koji je upravljao džipom bile su 13

uprte tik iznad njezine glave. Štiteći ih rukom od sunca, pogledom je pretraživao šumu. Ovo je bio Helenin najbliži susret s ratom te je, usprkos užasu koji je osjećala, zatekla samu sebe kako proučava muškarca. Lice mu je bilo rumeno i obično; bez odore i oružja bio bi sasvim nalik drvosječama koje je viđala nizvodno, u blizini mlina. Vojnikove su se oči suzile, planinski je vuk uvrebao svoj plijen. Helenin vrat ščepala je nevidljiva ruka i stisnula ga. Hoće li je uhititi ili ustrijeliti? Odjednom se očajnički poželjela naći u kući koju je prije sat vremena tako rado napustila. Srce joj je bubnjalo u prsima dok je zamišljala svoju smrt. Ruth će biti tužna, a možda i ljuta. Rekla sam ti, možda bi rekla njezina sestra blizanka da je ovdje, dok bi joj samozadovoljni smiješak plesao na punim usnama. Ruth je voljela biti u pravu više nego bilo što drugo, a Helena joj je uvijek davala razloga za to tako što bi neprestano nešto prolijevala ili razbijala. Helena je zamišljala Michala, odviše zrelog za svoje godine, kako tješi sestre. No malene su ionako naginjale Ruth, oviseći o njezinoj skrbi. I toliko ih je potresao gubitak roditelja da bi ovu dodatnu nevolju možda znatno lakše podnijele. Helena je na boku osjetila hladni metal noža koji je bila uzela iz očeva pribora za lov i zataknula za pojas svoje suknje. Nosila ga je u slučaju da naiđe na vuka, ali u ovom ju je trenutku obuzela vizija kako ga čvrsto steže u ruci dok reže Nijemčev vrat. Prošla je minuta, potom još jedna. Muškarac je naposljetku sjeo i okrenuo ključ. Dok se vozilo udaljavalo, Helena se naslonila na drvo i stala pohlepno gutati zrak. Kada je zvuk motora utihnuo u daljini, Helena je izišla iz grmlja i prešla pogledom preko puste ceste. Nije se usuđivala nastaviti tim putem. Možda je Ruth imala pravo kada je rekla da je opasno prolaziti ovuda te bi se trebala vratiti kući. Ali zamislila je majku samu u bolnici i shvatila da nema drugog izbora. Okrenula se prema šumi. Skupivši hrabrost, Helena je zakoračila u zaklon koji su joj pružala stabla i stala se uspinjati brežuljkom.

14

2 Na zvuk zatvaranja vrata, Ruth je naglo otvorila oči i čvršće zagrlila djecu. Nemoćno se upinjala da štogod razabere u mraku, smjesta postavši svjesna praznine na krevetu pokraj sebe. Bio je hladniji i madrac nije upadao kao inače. Helene nije bilo. Otišla je u grad, a ovoga puta nije prethodno obavijestila Ruth kao što je to običavala činiti. A otišla je i ranije, iako u tome možda nije bilo ničeg neobičnoga, s obzirom na sve kraće dane i potrebu da se vrati prije nego padne noć. Ruth se pomaknula s naporom, važući prazninu koju je uvijek osjećala u Heleninu odsustvu. Michalova glava počivala joj je na ramenu, Dorie ju je držala za stopalo, a Karolina spavala ispružena na njezinim prsima. Djeca su joj instinktivno naginjala, čak i u snu. Privijali su se uz nju poput štenaca, znojni prsti stiskali su joj ruku, a hladna stopala gurala njezine bokove. Tako su spavali otkad su ostali bez roditelja, ne samo da bi malenima bilo toplije i ugodnije, već i zato da bi svi bili na okupu u slučaju bombardiranja, poput onoga za koje je Helena mislila da ga je čula prošle noći, ili Bog zna čega drugoga. Njihova blizina obično joj je pružala utjehu, no sada su je gušili i pritiskali, otežavajući joj svaki udah. Oprezno se izvukavši iz kreveta, Ruth je navukla kućni ogrtač i papuče. Pošla je u kuhinju, uživajući u lakoći pokreta oslobođenih udova. Otvorila je šalufe kako bi mogla vidjeti sestru kada se bude uspinjala brežuljkom. Utroba joj se tjeskobno skupila. Nikada se nije posve naviknula na Heleninu odsutnost. Oduvijek su bile zajedno i kroz 15

nekakvu se maglu još uvijek prisjećala sestrine okrugle glave i pogleda koji su razmjenjivale dok su se hranile na majčinim grudima. Bez nje se osjećala kao da joj nedostaje jedna ruka ili noga. “Nemoj ići”, željela je vikati za Helenom dok se lik njezine sestre gubio u daljini. Bile su se zaklele pred majkom da će održati obitelj na okupu, a svakoga su puta, kad bi se Helena zaputila u Krakov izlažući se uhićenju ili čemu gorem, ugrožavale to obećanje. Ruth je, kao i obično, pomislila na ono najgore: ona se bez Helene ne bi bila u stanju sama brinuti se za obitelj pa bi djecu odveli u sirotište, gdje bi i ostala jer ovih dana nikome nisu trebala dodatna gladna usta. Izgubivši Helenu iz vidika, kada su je naizgled progutali gusti borovi, Ruth je osjetila tračak ljubomore. Kakav li je bio osjećaj jednostavno otići? Pobjeći iz kuće, od djece i njihovih potreba na nekoliko sati? Ruth se, okružena uspomenama, obično osjećala ugodno u kući i nije ju zanimao svijet izvan granica njihova dvorišta. No sada je zamišljala samu sebe kako korača na svježem jutarnjem zraku, slobodnih ruku i lakog koraka. Je li Helena ikada poželjela nastaviti koračati i više se ne vratiti? Zatomivši nelagodu, Ruth je ušla u kuhinju i počela pripremati zamjensku kavovinu, usprkos tomu što je znala da će joj gorka mješavina žirova i žita u slaboj mjeri otkloniti umor. Posljednjih je dana vrlo loše spavala, budeći se na svaki šum. Helena je oduvijek imala žive snove, dok je njezin san bio čvrst i neometan. A sada su njezine noći narušavali mračni prizori u kojima se drži za stablo dok je siloviti vjetar podiže s tla, povlačeći je za gležnjeve i prijeteći da će je raskidati na dva dijela. I njezini su snovi uključivali neobične stvari, ali ne one o kojima su djeca i Helena često raspravljali - s opisima kruha i kolača koji su bili toliko živopisni da su tjerali slinu na usta, kao da bi se samo zbog toga mogli upravo pojaviti pred njima. Umjesto toga, Ruth je sanjala čarape, one svilene i otmjene, bez ikakvih rupa ili pokidanih niti. Najlonke, čula je da su ih tako nazvali na radiju. Govorili su kako ih njemački vojnici poklanjaju djevojkama. Prezrivo je otpuhnula. Piotr joj nikada ništa nije poldonio, čak ni kada je ona njemu bila isplela šal. Rekao je kako će joj izraditi nešto za rođendan ili Božić, ali njihova veza nije toliko potrajala. 16

Spustivši lončić za kavu sa zahrđalom ručkom na štednjak, Ruth se osvrnula po kući, njihovu jedinome sačuvanom blagu. Bila je djelo ruku njihova djeda na kom je radio cijelo desetljeće, sagrađena od kamena i dovoljno čvrsta da izdrži i najgore vremenske uvjete. Imala je prostranu dnevnu sobu s podom od širokih hrastovih dasaka i kaminom, te spavaću sobu pozadi. Iza izblijedjele slike Djevice Marije nalazile su se ljestve koje su vodile u potkrovlje gdje su spavala djeca dok je obitelj još uvijek bila u punom sastavu. Ruth se, kao iz davno zaboravljenog sna, prisjetila kako su se tata i Helena znali igrati na podu pritom se gromoglasno smijući, dok bi ih ona i mama promatrale. Bile su odviše sretne da bi bile svjesne koliko su siromašne. Ruth bi im se ponekad pridružila, kada igra ne bi bila odviše gruba. U protivnom ih je gledala sa strane, sramežljivo se priželjkujući priključiti igri. Jasno promatrajući kuću u ovome trenutku, Ruth je u mislima počela praviti popis svega što treba očistiti i urediti prije Božića. Nekoć se toliko radovala blagdanima. Sada je na sve to gledala kao na mukotrpan rad, a pomisao na proslavu bez roditelja bila joj je nezamisliva. No radi djece morale su činiti sve što je u njihovoj moći kako bi održale tradiciju. I druge je stvari valjalo obaviti prije zime: Helena će morati zabrtviti prozore i popraviti pukotinu u dimnjaku, posao koji je njihov otac bio neprestano odgađao. Tata je obećao učiniti i veće stvari, poput postavljanja cijevi za kućni zahod. Uvijek se strašno trudio udovoljiti majci, ali primarne obveze koje je morao obavljati da bi sve funkcioniralo u kući i oko nje te razni poslovi uz pomoć kojih ih je prehranjivao zauzimali su svaki sat koji je provodio na nogama. Majka se nije žalila kada se takve velike stvari nisu ostvarivale. Nekoć je Ruth zamišljala vlastiti dom - ništa pretjerano veliko, samo malo veće od ovoga, s vrtom punim cvijeća. No te je vizije nestalo za brežuljkom zajedno s Piotrom i kada se toga prisjetila, iznenada se počela osjećati neozbiljnom. Više si nije mogla priuštiti maštarije i želje za nečim većim. Možda je upravo to bilo glavni uzrok svih nevolja. Ruth je otkrila tanjur sa sirovim graškom koji je sinoć ostavila pokraj 17

sudopera i stala ga čistiti kako bi mogla skuhati juhu za ručak. Prije godinu dana svakog su dana jeli juhu s vrhnjem i komadićima masti, a sada se ona sastojala većinom od vode. Imala je i malo cikle; mogla bi je nasjeckati, pomiješati s malo octa i poslužiti kao salatu. Izvukla je radio koji je obitavao pod sudoperom i pojačala ga tek toliko da ne probudi djecu. Nijemci su ga zabranili i posjedovanje se smatralo neposluhom, vezom s vanjskim svijetom. Nije se čulo ništa osim šuma. Je li radio bio na izmaku snaga ili su Nijemci prekinuli emitiranje signala, Ruth nije znala reći. Podsjetila je samu sebe da mora reći Heleni neka vidi može li ga popraviti. Potom se kroz šum počeo probijati nerazgovijetan glas koji je naposljetku sasvim jasno i ozbiljno upozorio kako Židovima više nije dopušteno voziti se trolejbusom. Posegnuvši za lončićem s kavom, Ruth je zatomila smijeh. U selu Bienkowice nije bilo ni trolejbusa ni Židova. Samo je jednom u životu vidjela Židove i to kada je s roditeljima išla na tržnicu u mjesto Myślenice. “Dorfjuden”, tako su ih u posljednje vrijeme nazivali na radiju. Seoski Židovi. U usporedbi s njihovim sumornim nastambama i katranom prekrivenim krovovima, Ruth se njezina koliba činila luksuznom. “Zaista, čudi me što ih nismo vidjele u većem broju, s obzirom na svu nevolju”, dodala je Helena za doručkom prije nekoliko tjedana, govoreći nejasno kao i uvijek u blizini djece. “Bolje da ostanu tamo gdje jesu”, odgovorila je Ruth pomalo grubo. Nije željela biti bezobrazna, niti je imala što protiv Židova. No za razliku od Poljaka, kojima su se Nijemci rijetko bavili, za Židove su izdali mnoštvo zakona kojima su im branili obične stvari i dodatno narušavali njihov već ionako bijedan životni standard. Ruth samo nije željela, kako je mama znala reći, na sebe navući njihovu nevolju zbog toga što bi se mogli naći u blizini. Ali Helena je imala pravo, razmišljala je Ruth. Zašto se Židovi nisu razbježali pred Nijemcima? Iako su vjerojatno smatrali da će biti snažniji na okupu, njihove su male zajednice predstavljale još lakše mete. Na radiju se nije spominjalo bombardiranje za koje je Helena mislila 18

da ga je čula prethodne noći. Ruth se zadovoljno nasmiješila sretna zbog toga što je njezina sestra, koja ju je vječno optuživala da ima odviše bujnu maštu, ovoga puta bila u krivu. Očistila je grašak i istresla ga u manju posudu. Iz sobe je dopiralo Michalovo lagano hrkanje i mirno disanje djevojčica. Ruth je uzdahnula. Nitko nije primjećivao sav njezin rad i trud oko sitnica koje su pomagale održati privid normalnog života. Helena je smatrala da su njezini poslovi izvan kuće te u staji mnogo zahtjevniji i s prijezirom gledala na, kako ih je nazivala, “ženske poslove”. Možda zato što su ih majčine ruke naizgled obavljale s lakoćom, dvostruko brže i bez ikakvih pritužbi. Ruth se pak sve to činilo odviše teškim. Oprala je tanjur i pažljivo ga obrisala, vraćajući ga na njegovo mjesto u polici. Nastojala je da sve bude kao kada je mama još uvijek bila kod kuće, kao da će svakoga trenutka otvoriti vrata i jedinim pogledom ocijeniti Ruthin rad. Ne nalik Heleni koja bi banula na vrata poput oluje i porušila sve oko sebe. Premda je u njoj odrasla, Ruth se kuća činila posuđenom. Poput džempera koji će jednoga dana morati vratiti pa ga stoga pažljivo čuva. Sve drugo značilo bi da se mama neće vratiti, a s tom se mišlju nije mogla nositi. Ruth je iznenada osjetila nemir, što joj nije bilo nimalo nalik. Obično je Helena skakutala uokolo poput čimpanze. “Dosađuješ se?” u nevjerici je upitala Ruth jednom prilikom kada joj se sestra potužila. Pomisao na to činila joj se apsurdnom, naročito uz sav taj posao koji je trebalo obaviti. No sada se i njoj kuća učinila tijesnom i zagušljivom. Željela je otići - ne u šumu, divlju i duboku, poput Helene - već na neko sasvim drukčije mjesto. Vrativši se u spavaću sobu na prstima, Ruth je prišla umivaoniku te stala proučavati svoj odraz u napuknutom zrcalu slabašno obasjanom jutarnjim svjetlom. Promatrala je svoju gustu tamnosmeđu kosu i velike plave oči s tračkom divljenja, izbjegavajući ožiljak koji joj je narušavao vrat. Počešljala se i nanijela malo stare majčine kreme na obraze boreći se sa suzama izazvanim poznatim cvjetnim mirisom. Bočica s kremom koju je dobila na poklon od majke bila je nešto najvrjednije što je Ruth 19

posjedovala i obožavala je način na koji joj se upijala u obraze i smanjivala crvenilo izazvano vjetrom i hladnoćom. Otkud majci krema, nije znala, kao ni što će nakon što potroši i posljednju dragocjenu kap. Važno je, govorila je majka, uvijek izgledati najbolje što možeš, čak i u svakodnevnim prilikama. Ipak, Ruth nije nanosila kremu svakog dana; čuvala ju je za Piotrove nedjeljne posjete. Prisjetila se jednog njegovog posjeta otprije nekoliko mjeseci. Bilo je neobično toplo za ono vrijeme pa ju bio je namamio u sjenu drveća i nagovarao da dopusti njegovim rukama da se spuste niže nego ikada prije. Trenutak kasnije Ruth ga je bila odgurnula, a on više nije pokušavao. Zbog te su je uspomene sada zapekli obrazi. Okrenuvši se od zrcala, spustila je pogled na usnulu djecu te ju je ispunio osjećaj nježnosti. U vrijeme Karolinina rođenja imala je šesnaest godina, dovoljno kako bi mogla zasnovati vlastitu obitelj da su se stvari drukčije odvile. Dok je promatrala meškoljenje sićušnog zavežljaja u majčinim rukama osjetila je čežnju kakvu nije pamtila dok je gledala Dorie ili Michala - i više od tračka ljubomore dok je otac bdio nad novorođenčetom očiju zacakljenih od ponosa i sreće. No Ruth nije bila ljubomorna na njegovu pažnju - odavno se bila pomirila s time da je ne primjećuje jer je Helena bila ta s kojom je mogao šetati šumom i činiti stvari koje su više pristajale dječacima. Ne, Ruth je tada poželjela biti u središtu vlastite obitelji, s brižnim suprugom koji bi na jednak način bdio nad njom. Sada je svejedno bila zadužena za brigu o djeci, ali bez brižnog supruga i njegove podrške. “Pazi na sestre”, šapnula je Michalu na uho zaključivši po pomicanju pokrivača da ju je čuo. Djevojčice su mirno spavale. Daj mi da pođem s tobom, molećivo bi je gledala Dorie kroz neravne pramenove koji su joj padali preko čela i u oči. Ostavši bez oba roditelja, dijete se bojalo ispustiti Ruth iz vida u strahu da se možda ni ona više neće vratiti. Približavajući se ulaznim vratima, Ruth se namrštila zbog smeđeg otiska cipele koji je joj je nekako promaknuo dok je sinoć mela pod na prigušenom svjetlu. Čišćenje kuće predstavljalo je neprekidnu borbu protiv blata koje su unosili na cipelama te mrvica i mlijeka koji su padali 20

sa stola. No ustrajala je u pokušaju da kuća bude čista kao i onda kada se mama brinula o njoj. Što bi se dogodilo, zapitala se, kada bi se jednostavno prestala truditi? Ruth je navukla svoj ogrtač koji je zapravo više nalikovao plaštu, s nabranim slojem tkanine na mjestu rukava. Bila ga je pronašla u majčinu ormaru prije dvije godine te ju je smjesta privuklo meko platno koje je smatrala prikladnijim za izlazak u kazalište već teški život na selu. “Odakle ti, mama?” Majka je bila zurila u ogrtač kao da potječe iz nekog prošlog života. “Ne sjećam se.” Nije samo po tonu njezina glasa Ruth shvatila da laže zacijelo nitko ne bi mogao zaboraviti posjedovanje takva osobita predmeta. “Smijem li ga zadržati?” Majka je bila slegnula ramenima, naizgled ravnodušna prema kojem god dijelu svoga života u kom ga je nosila. Otada ga Ruth je svake godine nosila od listopada do travnja. “Uopće nije praktičan”, svake ju je zime korila Helena. “Nije pretjerano topao, a i spotaknut ćeš se o njega.” Ruth je isprva osjećala poriv da ga skine kako bi izbjegla Helenine prijekore. Ali ustrajala je u nošenju ogrtača, upravljajući viškom platna kao da je s njime došla na ovaj svijet. Sada je navukla duboku kapuljaču i priljubila je uz lice poput zaštitnog oklopa. Majčin parfem od lavande ovio ju je poput zagrljaja koji nije osjetila već više od godine dana. Premda je, narušen njezinim vlastitim mirisom i proteklim vremenom, bivao sve slabiji. Morala je zariti nos duboko u ovratnik kako bi ga i dalje mogla osjetiti. Ruth je izišla iz kuće i usisala svježi, ugljenom prošaran zrak poput gutljaja vode za kojim nije bila ni svjesna da žeđa. Nije shvaćala koliko je uistinu vapila za ovom mrvicom samoće, nekoliko minuta samo za sebe. Njihova ozlijeđena koza Bolek, jedna od dviju životinja koje su preostale u staji, s nadom je došepesala do ograde te ju je Ruth pogladila po njušci u znak isprike što joj ne može ponuditi poslasticu kojoj se nadala. Zastala je na ogradi kako bi namjestila grančice koje su ležale na tlu pokazujući prema staji. Bila je to igra kojom je zabavljala Dorie, ostavljajući tragove svuda po dvorištu i u 21

kući. Nekoć bi potraga završila pronalaskom kakve voćke ili bombona, no sada će morati smisliti neku drugu nagradu. Zatvorivši ogradu, Ruth je podigla pogled prema brežuljku kojim je njezina sestra prošla prije nekoliko sati, pokušavajući si predočiti bolnicu. Vjerovala je kako će tamo izliječiti majku, no kako će to točno učiniti, nije mogla pojmiti. Helena je uvijek odviše općenito govorila o medicinskim sestrama i majčinom liječenju, a Ruth nije željela ispitivati i isticati svoje neznanje. No morao je postojati nekakav viši plan, u koji je oduvijek čvrsto vjerovala, koji neće dopustiti da djeca ostanu bez oba roditelja. Ne, mama neće otići na Drugo mjesto s tatom. Ne sada. “Drugo mjesto”, ponovila je Helena uzdignutih obrva načuvši Ruthino objašnjenje Michalu o tome kamo je otišao njihov otac. “Raj, ili kako to već želiš zvati, kamo ljudi odlaze nakon što umru...”, nastavila je Ruth žurno prosipajući riječi jednu za drugom poput pića koje se odviše brzo prenosi na drugi kraj prostorije. “Mislila sam da si to izmislila samo za djecu”, odgovorila je Helena. Ruth je pogledala preko ramena kako bi se uvjerila da ih malene ne mogu čuti. “Nije valjda da vjeruješ u to?” Ruth se smela. “Ti ne?” Helena je svake nedjelje išla u crkvu i sjedila pokraj nje dok je svećenik govorio o raju. “Vjerujem da smo tatu zakopali u zemlju i da se ondje nalazi.” Zatomivši oštar udah, Ruth se prekrižila. Potisnula je prizor u kome spuštaju lijes u zemlju dok ona drži Dorie da se ne baci za njime u raku. Za Helenu, smrt je bila smrt. O tome više nisu razgovarale. Ruth je nastavila koračati duž uske rječice koja je okruživala grad poput vrpce. Malo niže prošla je visoki šaš pod mostićem od grubih dasaka gdje su se ljeti djeca igrala dok su njihove majke prale rublje na vodi. Rječica je zavijala u stranu i nestajala, šireći se u jarugu. Kada su bile mlađe, ona i Helena penjale bi se branu držeći se za ruke i promatrale klade kako se spuštaju nizvodno prema mlinu. Pred očima joj je bljesnula slika nje i Helene kako stoje upravo ondje kada im je bilo sedam godina. Zatekla ih je mećava na putu iz škole, a 22

Helenu je očarao bijeli prekrivač nad šumom te je ostala stajati kao ukopana promatrajući ga. “Dođi”, zvala ju je Ruth povlačeći je prema kući, ali Helena se nije micala. Ruthin pogled slijedio je sestrin i podigao se do mjesta gdje su se vrhovi stabala stapali s bijelim nebom. Nepomično su stajale, ni Ruth ne bi znala reći koliko dugo, i držale se za ruke, same u tom snježnom svijetu. “Dziewczyny! ” Djevojčice, zazvao ih je glas oštar poput vjetra i osvijestio je. Tek je tada Ruth zamijetila inje na Heleninu licu i to kako su joj vlastita stopala odrvenjela od hladnoće. Susjed s obližnje farme pronašao ih je i odnio kući. Mogle su umrijeti, korila ih je majka. Ali zajedno se nisu bojale. Kako je sada žudjela za još jednim takvim trenutkom, gdje su postojale samo njih dvije u bijelome, nijemom svijetu. Na susjednoj farmi Slomirovih, starac je objema rukama vukao kola, postavljajući ih na mjesto gdje je nekoć stajao njegov konj. Iako je površina njegove zemlje bila deset puta veća od njihove, gospodin Slomir vječito je zavidno provirivao preko ograde na njihovo plodno zemljište, koje je crpilo snagu iz obližnjeg potoka poput djeteta iz majčinih grudi. Sada je zurio u Ruth ne trudeći se skriti prijezir. Ona se lagano pogrbila u ramenima kako im se pogledi ne bi sreli. Nekoć je voljela odlaziti u grad i putem upijati odobravajuće poglede koji su je obasjavali poput sunčevih zraka. Gotovo da mu je mogla čuti misli: Što će se dogoditi s Nowakovima? Ruth si nije voljela postavljati to pitanje. Bliže gradu usredotočila se na poznate stvari - to kako se kuće, načičkane uz cestu, naginju pod potpuno istim kutom te ptice kako jure od grede do grede identičnim pokretima, kao da prate unaprijed smišljene plesne korake, grančice i travke koje se uporno probijaju kroz kamen na putu. Nikada nitko nije napuštao Bienkowice. Djevojčice su odrastale, udavale se i podizale svoje obitelji u istim kućama ili možda u muževljevim, u slučaju da su bile prostranije. Sinovi su preuzimali poslove svojih očeva. Udaja za malo bogatijega od sebe bilo je najviše čemu se djevojka mogla nadati. Otprilike svakih deset godina neka bi tvrdoglava mlada osoba otišla u grad i za nju se nikada više ne bi čulo, a glasine o propasti i uništenju neizostavno bi uslijedile. Nekoć je čula 23

priču o djevojci koja je napustila selo i uspjela u životu, ali Ruth ju nije osobno poznavala. Prošla je školu, koja je trenutno bila zatvorena zbog njemačke odredbe. Skupina djevojčica od dvanaest ili trinaest godina igrala se u podnožju stabla. Ruth im je zavidjela zbog načina na koji su se smijale i šalile. Ona i Helena pohađale su školu nekoliko godina prije nego ih je majka odlučila poučavati od kuće. No druge su školarke sestre blizanke, koje su sjedile u posljednjoj klupi i držale se za ruke, ionako smatrale čudakinjama. Heleni to nikada nije smetalo jer je ona druge djevojčice smatrala “budalastima”. Ali Ruth je željela sudjelovati u njihovim tajnim razgovorima i igrama. Nikada se nije posve uklapala među njih, kao da potječe iz nekog drugog mjesta. Ali to nije bilo moguće; nikada nije bila nigdje drugdje. Je li bilo moguće ne pripadati nikamo? Približila se glavnome trgu. Skromna tržnica sastojala se od desetak stolova prekrivenih platnom koji su zaudarali na šarane i ustajalo meso. Pokraj štandova, žene iz obitelji Gorale koje su iz planina došle na jug, sjedile su na tlu i prodavale grube vunene džempere i slani kozji, a njihova lica narušena oštrim vremenskim prilikama bila su uperena prema gore. Došavši do štanda s mlijekom i mliječnim proizvodima, Ruth se nasmiješila najljepše što je mogla u nadi da će time ponukati mljekara da bude velikodušnije ruke pri rezanju sira. No on nije dizao pogleda sa svoga posla. Ruth se okrenula, osjećajući se budalasto. Nekoć je svojim osmijesima mogla kupiti sve, a sada se činilo da je njezina ljepota izblijedjela, poput zahrđalog novčića. Dakako, nije bila riječ samo o tome - rat je odveo gotove sve muškarce na bojišnicu. Svuda je bilo toliko žena da je čak ni umorni stari trgovac nije bio u stanju zamijetiti. Pružila mu je bonove i krenula dalje. Za štandom s povrćem gospođa Kowalska slagala je krumpire ne dižući pogleda. Bila je vršnjakinja njezine majke i nije joj moglo biti više od četrdeset i pet godina, no kosa pod maramom bila joj je posve sijeda te je imala nekoliko podbradaka zbog čega je izgledala mnogo starije. Što se dogodilo svim tim ženama iz sela koje kao da ostarjele preko noći? Jednog su dana bile lijepe i mlade 24

sa svijetlom budućnošću pred sobom, a već su se sljedećeg pretvarale u smežurane starice. Majka se nije tako promijenila - preduhitrila ju je bolest. No Ruth je znala da će se jednoga dana probuditi upravo kao gospoda Kowalska, a tada će nada u bolju budućnost zauvijek nestati. Pregledala je ponudu voća i povrća. Bila je oskudna čak i prije rata zahvaljujući hladnoj klimi i kratkoj sezoni rasta koje su nepovoljno utjecale na povrće poput rajčica i paprika, a sada je ostalo tek nekoliko pjegavih lukova i krumpira koji su već počeli puštati korijenje. “Tri jabuke”, zatražila je Ruth. Nepoznati policijski automobil stajao je u dnu tržnice, upaljenog motora unatoč odsustvu vozača. Ruth je zadrhtala od nelagode. Činjenica da je općinski policajac došao u grad nije imala nikakve veze s njom, ali bila je neuobičajena, a neuobičajene su stvari rijetko kada označavale nešto dobro. “Jesi li čula za Garzelove?” upitala ju je gospođa Kowalska dok je vagala voće. Madež na njezinu nosu, naizgled dvostruko veći nego posljednjeg puta kada ga je Ruth vidjela, poskakivao je dok je govorila. Ruth je odmahnula glavom kao da je žena gleda. Vjerovala je da je život u malim selima jednak onome u zoološkim vrtovima, iako je o njima tek čitala; privatan prostor i život dostupan svačijim znatiželjnim očima. Svi su znali sve što se drugima događalo, gotovo i prije nego bi se to dogodilo. “Nie.”3 Ruth je pretpostavljala da ni ne želi čuti odgovor. Pregledala je jabuke koje joj je žena pružila, a koje su većinom bile pjegave i nagnječene. Nije se bunila znajući da druge nisu ništa bolje. Gospođa Kowalska obrisala je ruke o svoju suknju. “Nema ih.” “Možda su otišli potražiti Leopolda”, ponudila je Ruth. Njihov stariji sin, tek nekoliko godina stariji od Michala, bio je nestao među unovačenim vojnicima na putu prema bojišnici. Pozivi su u posljednje vrijeme stizali neobično često, mladićima je naređeno da se jave na dužnost ili da obavljaju druge poslove za Reich. “Ako je otišao u šumu, nisu.” Ruth nije željela priznati kako ne zna što taj izraz znači. “Boriti se u šumi”, samoinicijativno je pojasnila gospođa Kowalska. Ruth je bila čula glasine o nekolicini poljskih vojnika koji su u tajnosti spremali rat protiv Nijemaca. 25

Ruth je pokušala smisliti drugi vjerojatan razlog. “Budući da sada nema njega da obrađuje zemlju, sigurno su otišli k rođacima.” Gospođa Kowalska odmahnula je glavom, a podbradci su joj se zatresli. “Ostavili su širom otvorena vrata i sve stvari u kući. Tko bi učinio takvo što?” Zaista, tko? Ljudi bi zabarikadirali kuće ako su planski odlazili na put - osim ako nisu željeli da itko sazna ili su smatrali da će time privući previše pažnje. “A tu je i Nowy Sacz”, dodala je gospođa Kowalska hvatajući zalet dok je nastavljala slagati krumpire. “Uhitili su sve Židove.” Kako li je samo doznala sve te stvari? U vijestima na radiju posve sigurno nisu govorili o tome. Ali tračevi, čak i o ljudima koje nisi poznavao, naizgled su se širili vjetrom poput polena. “Sretan im put, kažem ja”, protisnula je prodavačica s više bijesa nego je Ruth smatrala da je potrebno. Ruth nije odgovorila, ali se osjećala potištenom. Zašto je gospođa Kowalska zvučala toliko ljutito zbog šačice Židova koji ni ne žive u njezinu selu? Ruth nije gajila nikakvu osobitu sklonost prema Židovima, ali smetala joj je ružnoća čitave te situacije. “Bogoubojice i pogani. Vječito mi spuštaju cijene”, dometnula je gospođa Kowalska kao da odgovara na nepostavljeno pitanje. To je, dakle, bio pravi razlog njezine gorčine. Nije mrzila Židove zbog njihova navodnog običaja ispijanja dječje krvi, već zbog cijene repice. Nisu svi Židovi jednako gramzivi, željela je istaknuti Ruth. No umjesto toga rekla je: “Sigurno su odveli samo muškarce”. Gospođa Kowalska odmahnula je glavom. “Sve.” Što će Nijemcima žene i djeca? I što će im pobogu toliki ljudi? Ruth su ruke iznenada zaboljele za bratom i sestrama. Ali prije nego je dospjela postaviti pitanje, žena je pogledala preko Ruthina ramena u drugog kupca? “Tak? ”4 Ruth se odmaknula i pogledom prešla ostatak tržnice. Ugledavši roj muha nad štandom s mesom kao da je sredina kolovoza, odlučila je sačuvati ostatak bonova za sljedeći posjet. Na uglu je ugledala poznatu osobu kako se približava, bljedunjavu 26

ženu od pedesetak godina koja je tupo gledala pred sebe i vukla praznu košaru kao da se u njoj nalazi kamenje. Ruth se žurno zaputila u drugome pravcu, no spotaknula se o rub pločnika i posrnula gotovo dodirnuvši zemlju. Piotrova se majka okrenula prema njoj, a potom hitro skrenula pogled želeći izbjeći susret u jednakoj mjeri kao i Ruth. Ali on je bio neizbježan. Ruth je otrla ruke o suknju i zakoračila prema ženi. Na trenutak su pošutjele. Ti si kriva, Ruth je željela povikati, obuzeta željom da je pljusne po obješenome obrazu. Piotrova je majka Ruth poželjela toplu dobrodošlicu u kuću izjavivši kako joj predstavlja kći koju nikada nije imala. No čim joj se bila pružila prva prilika, okrenula se protiv Ruth i odbacila je. “Dzień dobry”5, pozdravila je Ruth unatoč suhoći u grlu, proklinjući vlastitu slabost. Odmjerila je ženin šal, izrađen od čvršće i kvalitetnije vune u odnosu na njezinu. Je li si ga isplela sama ili je to bio poklon Piotrove zaručnice? Njezine svijetloplave oči bile su preslika sinovljevih, ali Ruth je tek sada zamijetila koliko hladne i bezosjećajne mogu biti. “Kako je Piotr?” nije si mogla pomoći a da ne upita. Njegovo joj je ime zapelo u grlu. Ženino se lice na trenutak iskrivilo. “Poslali su ga na bojišnicu.” Ruth kao da je probo nož te je smjesta znala da se neće vratiti. Zapekle su je oči. “Žao mi je”, rekla je s nelagodom kao da je snosi osobnu odgovornost zbog njegova poziva. Nespretnim je koracima obišla Piotrovu majku i nastavila koračati trudeći se da se ne pogrbi u leđima i ne pogne glavu. Briga o njemu više nije bila njezin posao.

27

3 Helena je stigla do vrha šumovitog brežuljka koji se uzdizao nad Krakovom. Koža joj je bila pomalo vlažna od napora, stoga ju je vuneni ovratnik kaputa neugodno bockao. Odavde, okružena mnoštvom zimzelenih borova koji su se odlučno upinjali prema nebu, mogla je vidjeti jesu li zavojite uličice pod brežuljkom čiste te je li sigurno spustiti se. Panorama grada prostirala se pred njom. Dvorac Wawel bio je smješten na brežuljku, dominirajući morem krovova od škriljevca i tornjeva pod sobom. Prije nekoliko mjeseci, grad je izgledao netaknuto, šljunčani putevi bili su pusti izuzev nekolicine vozila. No sada se činilo kao da je rat zahvatio sve; kamioni i vojnici vrvjeli su ulicama poput velikih crnih mrava u kuhinji na početku proljeća. Nakon što je razmislila kojim putem poći kako bi izbjegla kontrole točke, Helena se stala spuštati prema gradu. Izišla je iz šume te krenula utabanim puteljkom, nastojeći koračati normalnim ritmom dok se drveće prorjeđivalo, a red kuća postajao sve gušći. Bliže gradu, popločane su ulice bile prošarane užurbanim pješacima koji su jurcali od jedne prodavaonice do druge, želeći se što prije vratiti u sigurnost svojih domova. Zrak je zaudarao na ispušne plinove dostavnog kamiona koji je stajao na rubu pločnika. Radnici u uniformama pognutih su glava nosili posude s večernjim objedom. Prešla je most i krenula Dietlovom ulicom. Nekoć su romska djeca svirala na uglu širokog prolaza, s otvorenim torbama za violinu u nadi da 28

će zaraditi koji novčić. Sada je samo nesretna sjedokosa starica sjedila u podnožju zgrade, naizgled nesvjesna hladnoće. Oči su joj bile zatvorene, a usta bez ijednog zuba zjapila otvorena, kao da više nije živa. Helena se uključila u gomilu strepeći više nego ikada prije dok je promatrala grad. Uhvatila je svoj odraz u izlogu jedne prodavaonice. Ispod istrošenog, neuglednog ogrtača haljina joj je visjela poput vreće, a njezina crvenkasto-smeđa kosa bila je žurno povijena u čvor. Obuzela ju je tjeskoba. Izgledala je poput seljanke - “na wsi”, čula je kako su građani govorili s porugom - nimalo se nije uklapala među njih. Zasigurno će svakog trenutka neki prolaznik shvatiti da ne bi smjela biti ovdje i pozvati policiju. Ohrabrivši samu sebe, nastavila je koračati. Nakon dvadeset minuta stigla je u Kazimierz, Židovsku četvrt, odnosno ono što je od nje ostalo. U njezinu selu nije bilo Židova i kada je tek počela dolaziti u grad, Helena je uživala prolaziti tim ulicama koje su mirisale po pilećoj masti i kopru iz začinskih mješavina u mesnicama, te cimetu i grožđicama iz obližnje pekarnice. Zbog živih razgovora na jeziku koji nije razumjela Kazimierz joj se činio poput strane, egzotične zemlje. No ulice su sada bile gotovo opustošene, kao da se stanovništvo istopilo ili jednostavno bilo odviše prestrašeno kako bi boravilo na ulicama. Na prozorima mnogih radnji bile su prikovane daske, a na onima koji nisu bili razbijeni žutom je bojom bila ispisana riječ Zyd. Židov. Zgrada u kojoj se nalazila bolnica nekoć je bila ugledna; mramorne stepenice i visoki stupovi ukazivali su na to da je možda bila riječ o banci ili kakvom vladinom uredu. Sada je fasada bila posve čađava, a stubište prekriveno izmetom golubova koji su obitavali pod strehama. Helena je ušla u prazno predvorje, prošla recepciju na kojoj već odavno nitko nije radio i uputila se sivim hodnikom kojim se širio smrad žbuke, urina i žuči. Kada im je otac rekao da je smjestio majku u židovsku bolnicu, jedinu ustanovu koju su si mogli priuštiti, Helena ju je zamislila kao nekakvo tamno i egzotično mjesto na kome su zakukuljene prilike izvodile čudesne rituale i tako liječile ljude. Iznenadila se po prvom 29

dolasku uvidjevši kako je riječ o sasvim običnome mjestu - bijeli zidovi bili su goli, a medicinske sestre nosile su obične haljine i kape. Bolesnike u haljama bilo je nemoguće razlikovati po vjeri zbog starosti i bolesti koje se dokidale sve društvene podjele. Jedini znak da je riječ o židovskome mjestu bili su potamnjeli simboli zakucani nad svakim dovratkom (mezuzah6, čula je da su ih tako nazvali tijekom prošlog posjeta) i povremeni rabin ili neki drugi posjetitelj u vjerskoj odori. Helena je prošla odjel. Iako je bio sumoran, malene su stvari, poput svijetlih prozora i nešto većih kreveta svjedočili o tome da je ljudima koji su nekoć vodili bolnicu bilo stalo do svojih pacijenata. Dok se približavala majci, Helenino je srce potonulo u pete. Majka je bila lijepa žena, visoka i vitka, kože nalik alabasteru. Sada su njezine zelene oči bile mutne, a kestenjasta kosa imala beživotno sivi odsjaj. Koža ispod njezinih jagodičnih kostiju upala je, zbog čega je izgledala poput aveti. “Mama”, zazzala ju je Helena dodirujući joj ruku. Majka se nije pomaknula niti odgovorila, već je odsutno zurila u strop. Starija žena na susjednom krevetu ležala je na boku, a obješena joj je spavaćica otkrivala smežuranu dojku. Helena joj je prišla te joj ispravila glavu, skrenuvši pogled dok je namještala ženinu spavaćicu. “Ispričavam se”, nježno je rekla Helena, nadajući se da joj neće smetati. Žena je trepnula i tim jednostavnim pokretom izrazila ocean zahvalnosti i olakšanja. Bolničarka se žurno kretala na drugoj strani odjela, slažući deke i okrećući pacijente s jedne strane na drugu umješnim rukama dok je namještala krevete. Ime joj je Wanda, prisjetila se Helena. Bila je sposobnija od ostalog osoblja i ljubaznija kada bi joj prilike to dopustile. “Dzień dobry ”, pozdravila je Helena kada se Wanda približila. Krupna sestra nije odzdravila, već se zagledala u svježu ranu na Heleninoj ruci. Kao na znak, posjekotina od trna koju je bila žurno isprala u ledenom potoku počela je pulsirati. Wanda je nestala kroz vrata sobe s medicinskim potrepštinama i trenutak kasnije pojavila se s vlažnom gazom te je pružila Heleni. Žurno je zatvorila vrata za sobom, kao da bi 30

što moglo pobjeći iz skučene prostorije. “Hvala vam.” Dok je Helena čistila ranu osjećajući peckanje alkohola, čekala je da je Wanda pita kako se ozlijedila. “Jutros je sjedila”, obavijestila ju je Wanda umjesto toga, odviše zaposlena da bi je zanimale nevolje koje je se izravno ne tiču. “Pojela malo juhe i čak me i pozdravila.” Te riječi, čiji je cilj bilo ništa drugo doli utjehe, pogodile su Helenu u srce. Majka je bila nakratko povratila svijest, a ona je propustila taj trenutak. Je li se osjećala posve usamljenom, zbunjenom u vezi s time gdje se nalazi i zašto nitko nije uz nju? “Možda bih je u proljeće, kada stigne ljepše vrijeme, mogla izvesti van u kolicima”, ponudila se Helena. Čudan je izraz preletio Wandinim licem. Je li sumnjala da će majka u to vrijeme još biti ovdje ili ju je zabrinjavalo nešto gore? “Toliko Židova odlazi...” Wanda nije dovršila svoje objašnjenje. “Kamo su otišli?” Heleni je bilo drago što ima koga pitati. Wandin se glas spustio do šapta. “Neki su napustili grad ili čak otišli preko granice, ako su bili u mogućnosti. Ostalima je bilo naređeno da odu u geto.” Helena odmahne glavom. “Geto?” “Četvrt ograđena zidovima u mjestu Podgórze.” Helena je prošla industrijsku četvrt s druge strane rijeke i vidjela da je njemačka vojska zatvorila ulice. Pretpostavila je da će tamo živjeti Židovi sa sela. No bilo je neobično seliti Židove iz Kazimierza koji su ondje već imali vlastitu četvrt. A ako Židovi odlaze, što će se dogoditi s bolnicom? “Hoće li svi otići?” “Sumnjam. Još dobar dio Židova živi u Kazimierzu.” Majka se zakašljala, zatim još jednom. “Je li dr. Ackerman ovdje?” upitala je Helena. “Moram razgovarati s njime o majčinim lijekovima.” Wanda se namrštila. “Pozvali su ga.” Helena je naslutila da je bolje ne pitati kada će se vratiti. Isprva je rat bolnici donio korist - židovski liječnici, kojima je bilo zabranjeno liječiti ugledne Poljake, pojurili su raditi na ovome mjestu. No u proteklim se tjednima njihov broj zloslutno 31

smanjio. “I žao mi je zbog lijekova. Nismo uspjeli dobiti novu pošiljku laudanuma, stoga smo morali razrijediri zalihe kako bi što duže potrajao.” Smanjili su maminu dozu, razmišljala je Helena, a svejedno nije bila svjesnija - što je predstavljalo samo snažniji dokaz o tome da kamo god je bolest odvela njezin um, da se on više neće vratiti. “A nekakav drugi lijek”, predložila je Helena. “Nešto što je neće ošamutiti u tolikoj mjeri.” “Raspitat ću se.” No Wandin ton glasa dao je do znanja da neće biti drugih lijekova. “Što se tiče zalihe lijekova”, ustrajala je Helena. “Zar se zaista ne može ništa učiniti?” Wandino se čelo naboralo. “Pokušala sam u drugim bolnicama, čak sam otišla i u Katedralu sv. Marije provjeriti može li se štogod kupiti.” Helena je shvatila da govori o crnom tržištu i iznenadila se dozi opuštenosti s kojom je bolničarka govorila o nezakonitoj nabavi i to, ni manje ni više, već u crkvi. Helena je razmislila o bolničarki: Wanda na sebi nije imala žutu židovsku zvijezdu. A opet je ostala na svome radnom mjestu. Helena je dirnuo bolničarkin trud, ugrožavanje vlastite sigurnosti radi pružanja pomoći pacijentima. “Izvolite.” Helena je potražila novčić u svom džepu. U ovim trenucima nije si mogla dopustiti da poklanja novac drugima, no osim što je time željela izraziti svoju zahvalnost, vjerovala je da bi to moglo pomoći majci. Promatrala je borbu koja se odvijala na Wandinu licu koja je željela odbiti novac zbog toga što je briga za Heleninu majku bila njezina dužnost. Ali nitko si nije mogao priuštiti ponos u ovakvim vremenima. Wanda je uzela novčić i spremila ga u džep. “Dzięki.”7 Udaljila se i nastavila s poslom. Helena se smjestila na stolac pokraj majčina kreveta. Majka je mjesecima patila u tišini zbog onoga što je smatrala normalnim boljkama i neugodnostima na tijelu koje je iznijelo petero djece i nastojalo se vratiti u normalno stanje. No bol se pogoršavala, apetit joj je slabio, a kada ju je seoski liječnik došao pregledati, napipao je izraslinu u njezinu trbuhu veću od jabuke. Možda je mogla ostati kod kuće do posljednjega 32

dana, no tada se počela gubiti, kao da joj je rak zahvatio i mozak, ili jednostavno nije bila u stanju podnijeti sudbinu koja joj se nametnula. Zatekavši je jedne noći nad Karolininim krevetićem s lončićem vruće vode, shvatili su da je došlo vrijeme da ode. Helena je izvukla komad kruha zamotan u papir. Iskidala ga je na male komadiće i ispružila dlan. “Gledaj, mama”, prinijela je suhi kruh bliže majčinu nosu. “Ruth ga je jučer ispekla za tebe.” Čak niti Ruthini najbolji pokušaji nisu bili blizu kruhu kakav je majka nekoć običavala peći, no s obzirom na manjak brašna, to nije bila pravedna usporedba. Kada majka nije odgovorila, Helena se nagnula i umočila kruh u čašu s pitkom vodom na ormariću pokraj kreveta. Potom je podignula majčinu glavu i stavila joj mali komadić u usta, pokušavajući je nagnati da ga pojede. No kruh je samo stajao među majčinim opuštenim usnama. Helena ga je naposljetku izvadila strahujući da će se majka ugušiti. Iz usta joj se osjetio kiseo zadah; zubi koje je majka toliko njegovala počeli su trunuti. Helena se nesigurno zagledala u šačicu kruha. Nitko je neće hraniti kad Helena ode; samo će ga uzeti neka od bolničarki ili koji drugi pacijent. Vratila je kruh u torbu. Helena se zagledala kroz prozor, ponovno osjećajući zahvalnost zbog toga što majčin odjel gleda na unutarnje dvorište. Odavde majka nije mogla vidjeti vojna vozila koja su tutnjila cestom niti njemačke vojnike na ulicama. Druga bi soba onemogućila pretvaranje da je sve u redu. “Nećeš joj reći za rat, zar ne?” Ruth je bila upitala oca kada se spremao u grad prvi put nakon napada. Načuvši to, Helena je ostala iznenađena. Bilo je riječ o ratu, za Boga miloga, a njihova se majka nalazila u samom njegovu središtu. Ali tata nije ništa rekao. Osvrćući se po sanatoriju, Helena se začudila koliko se malo toga promijenilo strojevi su i dalje brujali, a pacijenti stenjali, izgubljeni u vlastitim borbama. Lažni se privid nastavio održavati. Pokraj Helene, njezina se majka pomaknula. “Mama?” Helena se nagnula naprijed s nadom i poljubila majčin oronuli obraz. No majka ju je samo blijedo gledala. Je li se pitala zašto je voljeni 33

suprug više ne posjećuje ili to nije ni zamijetila? “Ruti? ” nadimkom je zazvala Heleninu sestru. Helena se snuždila. Ne, Ruth nije bila dovoljno snažna da izdrži putovanje, niti dovoljno hrabra da se uopće odvaži na to. Ali ako će ta pomisao utješiti majku, Helena će se prikloniti igri. “Da, mama, ja sam.” Ruth je trebala biti ovdje, razmišljala je Helena. Ona je oduvijek bila naklonjenija majci, sjedila pokraj nje, učila kuhati i plesti s ushićenjem, dok je Helena sa svojim grubim rukama išla s ocem u šumu skupljati drva za potpalu i korijenje. Ponekad joj se činilo da su ona i Ruth preuzele određene uloge po rođenju. Nije tek jednom čula kako su za Ruth govorili da je “ljepša sestra” - no kako je to bilo moguće kada su bile jednojajčane blizanke i izgledale identično? Nju su oduvijek smatrali snažnijom i sposobnijom da ni sama nije bila sigurna kada je to postalo uvriježeno mišljenje. Jesu li roditelji na samome početku uvidjeli te razlike i odgajali ih u skladu s njima ili su sestre odrastanjem preuzele nametnute im uloge? “Ljubomorna, još kao dojenče”, više je puta majka rekla Heleni. “Tako bi me gledala kada bih držala tvoju sestru umjesto tebe.” Nisam bila ljubomorna, kasnije je željela odgovoriti Helena kada je imala dovoljno godina da razumije. Samo sam željela da i mene držiš, da budem s vama prije nego si nas morala ostaviti i vratiti se obvezama. No tako je uvijek bilo s blizankama, nikada nije bilo dovoljno vremena ili zagrljaja za obje, a većinu je naizgled uvijek dobivala dražesna, marljiva Ruth. Sestre su oduvijek predstavljale zanimljivost u selu, s obzirom da su bile jedine blizanke u više generacija. “I nakon što vas je babica obje položila u krevetac, najprije ste se uhvatile za ruke”, voljela se prisjećati majka. “Rekla je da nikad nije ni čula za takvo što.” Kamo god bi pošle, ljudi su se zabavljali pokušavajući pogoditi koja je koja. “Ne, ne, nemojte mi reći!” A zapravo, među sestrama postojale su sitne razlike: Ruth je imala punije lice i krupnije plave oči, dok su Helenine crte lica bile jednoličnije, a koža rumenija. A tu je bio i srcoliki madež točno ispod Ruthina desnog uha, koji je očajnički nastojala skriti, 34

a koji je sprječavao zabunu samo ako bi čovjek pomnije gledao. No obični ih promatrači nisu bili u stanju razlikovati. Helena je šutke sjedila nekoliko minuta. Željela je majci postaviti nekoliko pitanja, o tome kako napraviti dobar oblog za nogu njihove koze i kako očistiti ormarić povrh štednjaka tako da više ne bude ljepljiv na dodir. Željela je reći majci da je Dorie ispao još jedan zub i da Karolina uči izgovarati riječi. Ali nikada nije bila sigurna hoće li majka na spomen djece biti sretna ili još tužnija, niti sjeća li ih se uopće. Pretraživala je majčino lice u potrazi za riječima koje bi mogle sve promijeniti. No prestala je vjerovati u čarolije prije mnogo godina, a molitva je bila Ruthino područje. “Vrati nam se”, rekla je molećivo, svjesna da neće dobiti odgovor. Helena je otvorila ladicu noćnog ormarića i stala promatrati njegov bijedni sadržaj, primjećujući nedostatak čarapa. Uzela je majčin kućni ogrtač koji je netko bio nemarno nagurao u ladicu. Na ovratniku je ugledala krvavu mrlju. Helena se hitro nagnula kako bi provjerila ima li majka kakvu ranu, na što se ova lecnula, kao da je naviknuta na grube i nagle postupke. “Pssst”, smirivala ju je Helena, usporavajući vlastite pokrete. Ali na majčinu vratu nije bilo ničega. Je li to bila krv iz neke stare rane ili je tko drugi nosio njezin ogrtač? Spremila ga je u naprtnjaču, a iz nje izvadila drugi koji je ponijela sa sobom. “Moram ići”, rekla je naposljetku. Ispunila ju je krivnja kao i svakog puta na pomisao da ostavlja mamu samu na tome nesretnom mjestu. Ali morala je ići kući i pomoći Ruth, a ako ne krene sada, neće stići prije mraka. Pretraživala je majčino lice, no na njemu nije uvidjela nikakvu reakciju. Ne, tuga na rastanku pripadala je samo njoj. Majka je već odavno otišla. Napustivši bolnicu Helena se vratila istim putem, koračajući kroz Kazimierz prema izlazu iz grada. Sivi su oblaci postali gusti i zaprijetili kišom, a hladni je zrak stao štipao za obraze. Vlaga u odjeći od znoja na dolasku sada je neugodno hladila Helenu. Dok je obilazila podnožje dvorca Wawel, osvrtala se preko ramena u strahu da je netko slijedi. Ne 35

zamijetivši ništa neobično, krenula je dalje, a srce joj je nastavilo tući mrvu brže no obično. Unatoč tjeskobi, osjećala je dašak uzbuđenja. Dugo je vremena imala osjećaj da se sve oko nje kreće dok ona stoji čvrsto u mjestu, poput mjesečine iza oblaka. A sada su jučerašnja eksplozija za koju je bila uvjerena da ju je čula i njemački džip pomalo zakrenuli njezin svijet zbog čega se osjećala drukčije. Dok je prolazila širokim mostom nad rijekom, misli su joj odlutale k ocu. Svećenik je tatu proglasio herojem jer se bacio pred odbjegla kola i spriječio ih da pregaze dijete. No Helena je znala da je u pitanju bilo nešto sasvim drugo. Tadeusz Nowak bio je pijanac i vjerojatno su ga pregazili jer je bio odviše pijan da bi se maknuo kočiji s puta, i to u deset sati prijepodne. Ali šutjela je, prihvaćajući darove koje su im susjedi davali iz suosjećanja, juhe i peciva koji su stizali u velikodušnim količinama, što ne bi bio slučaj da su ga zatekli kako leži u lokvi votke i vlastite bljuvotine. Helena je bila otvorila vrata onoga dana kada su ih došli obavijestiti o tati i slijedila policajca do mjesta nesreće. Poštedjela je Ruth i ostalih detalja o tome kako se uneredio, i kako mu je glava visjela pod čudnim kutom kao u pokidane lutke. Umjesto toga, koncentrirala se na njegove ruke i dlanove koje je poznavala jednako dobro kao i vlastite. Bila je slična ocu više nego ikomu drugom te je imala osjećaj da je s njegovom smrću umro i dio nje. No nakon njegova odlaska pronašla je svoj novi smisao, preuzevši njegovu ulogu i brinući se za ogrjev, lov i sigurnost obitelji. Otkrila je da je sposobna činiti stvari kojima je nitko nije poučio te joj se činilo kao da je tata u trenutku smrti napustio svoje tijelo i ušao u njezino. Nakon cijelog sata pješačenja, Helena je dospjela do kraja šume. Protrljala je dlan gdje joj se na ranu uhvatilo malo smole, razmišljajući o tome kojim putem da krene. Cestom bi se mogla brže kretati, ali ići će preko brežuljka kako ne bi susrela još Nijemaca. Krenula je naprijed. Put pred njom bio je mnogo zahtjevniji, a prostrani brežuljak varljiv. Nije davao nikakvih naznaka o strmim padinama niti oštrom kamenju koje je stršalo iz tla, narušavajući njegovu prohodnost. Helena je obilazila 36

kamenje i pronalazila poznate puteljke. U djetinjstvu je svakoga tjedna ovuda prolazila s ocem. Obožavala je proljeće jer su tada mogli skupljati gljive; otac i kći u tami nerazbuđenog dana i tišini koju je narušavalo tek bućkanje tekućine u njegovoj čuturici. Dobra volja njihovih susjeda isparila je ubrzo nakon očeve smrti, a ljudi su se povlačili i šaputali o malenim Nowakovima - koji samo što nisu bili siročad - i tome kako će preživjeti. Helena se nije obazirala više joj je godila njihova distanciranost nego pretjerana ljubaznost u koju nikad nije do kraja povjerovala. Nagađalo se i o nedostatku ženika za blizanke. Ruth je jedno vrijeme imala nekoga - visokog, pristalog momka po imenu Piotr, koji ju je beziznimno posjećivao svakoga tjedna i djeci donosio bombone. Ali onda se dogodilo to s njihovim ocem i Piotr se došao oprostiti s Ruth. Helena nije čula njihov razgovor, no kada ih je potajice promatrala s druge strane staje dok su stajali blizu potoka, vidjela je kako Piotr vraća Ruth šal koji mu je bila isplela, a Ruth ga je odbila uzeti pa je pao na tlo. Helena ga je kasnije pokupila kako bi mogla upotrijebiti vunu za nešto drugo. Kada se Ruth vratila u kuću, Helena nije znala što da joj kaže. Položila joj je ruku na rame i lecnula se zbog vlastite ukočenosti. “Žao mi je.” Ruth je sklonila njezinu ruku sa svog ramena i odmaknula se. “Nikada ti se nije sviđao”, optužila ju je. Helena je željela zanijekati, ali Ruth je imala pravo; nikad nije bila sklona Piotru i prezirala je Ruth zbog toga što ima nekoga izvan obitelji. Nije željela da Piotr ostane s njima. A sada je povrijedio Ruth i Helena ga je zbog toga željela ubiti. Iako Ruth to nije rekla, Helena je znala da je Piotr pobjegao zbog djece. Ni jedan muškarac nije želio preuzeti brigu za tuđu obitelj, naročito ne s toliko malenih usta koje će trebati hraniti još dugi niz godina. Sada se ni ona ni Ruth neće udati, u to je bila sasvim sigurna. Stoga će nastaviti raditi i hraniti djecu dok ne odrastu dovoljno kako bi se mogli brinuti sami o sebi. Michal će ih možda moći uzdržavati za nekoliko godina, a djevojčice bi se jednog dana mogle udati; bile su 37

dovoljno lijepe. Što drugo? Helena bi mogla zasaditi veći vrt i u proljeće prodavati višak uroda. Bila je čula da su se odlaskom muškaraca u rat oslobodila neka radna mjesta za žene. No tjedna putovanja u grad bila su joj dovoljno naporna, pa čak i kada bi uspjela pribaviti propusnicu, ne bi mogla odlaziti svaki dan i na duže vrijeme ostavljati Ruth samu s djecom. Kada se Helena zaustavila kako bi došla do daha, nepoznati joj je miris stao draškati nosnice. Bio je istovremeno slatkast i oštar, kao kada farmeri u ranu jesen pale šipražje pa nešto slučajno upadne u vatru, poput mrtve vjeverice. No nitko nije palio ništa krajem prosinca. Pogledavši na zapad, primijetila je gusti trak dima kako se uvija prema nebu. Odakle dolazi? Ondje nije bilo nikakvih tvornica, a dim se nalazio odviše daleko da bi bila riječ o šumskom požaru. Iznenada je nešto šušnulo u grmlju pa je poskočila. Prisjetila se prethodnog susreta s Nijemcima, a srce joj je zabubnjalo u prsima. No zvuk nije dopro s ceste. Pogledala je u stranu. Čula je priče o vukovima na ovome području, ali vjerojatno je u pitanju običan pas ili rakun. Možda i neka životinja koju bi mogla ubiti i ponijeti kući za obrok, ako nije odviše ranjena ili bijesna. Ponovno je začula zvuk, no ovoga je puta više sličio šištanju. Posegnula je za nožem. Glas u njezinoj glavi koji joj nije posve pripadao naredio joj je da bježi. No ona se znatiželjno približila grmlju. Ispod mršavog bora nalazio se humak, odviše dugačak da bi bio životinja i ležao skvrčen na hrpici lišća. Dok mu se približavala u zraku je osjetila metalni miris krvi. Razmaknula je grane, a zatim iznenađeno ustuknula. Pred njom je na boku ležao mladić, gotovo neprimjetan u moru lišća. Nije se micao, ali prsa su mu se isprekidano dizala i spuštala. Helena je ostala zuriti u njega. Nikada prije nije zatekla nikoga na prolasku kroz šumu. “Tko si ti?” upitala je nadajući se da zvuči hrabrije no što se osjećala. On nije odgovorio. Susresti stranca nikako nije moglo značiti nešto dobro, a pomoći nije bilo nigdje u blizini. Helena je proučavala mladića čija je tamna kosa bila ulijepljena od krvi i znoja. Donekle se opustila; nije bio u stanju nauditi joj. 38

“Pokaži mi gdje si ozlijeđen”, rekla je nešto nježnije. Ruka, kojom je pokrivao trbuh, trznula se u pravcu njegove desne noge, ali na njoj nije bilo vidljive ozljede. Stranac je nosio nekakvu odoru, umrljanu blatom i razderanu. Sjetila se sinoćnje eksplozije za koju je vjerovala da ju je bila skrivila bomba. Nacistički džip s kojim se jutros srela nije tražio nju. Opasnost cijele te situacije sručila se na nju te se spremila pobjeći. “Molim te”, mladić je promuklo šapnuo, a ona je nesvjesno registrirala kako je tu riječ izgovorio na engleskom. Potom je razmislila: što američki ili britanski vojnik radi ovdje? Smrzava se, bila je prva misao koja joj je pala na pamet kad se okrenula prema njemu ne mogavši se tek tako udaljiti. Ležao je na tlu, a koža mu je poprimila modro-sivu boju kakvu nikada prije nije vidjela. Mora mu pronaći nekakvo sklonište ako ga ne misli pustiti da umre. Bez razmišljanja ga je uhvatila za ruku i povukla. Mladić je bio teži nego što je očekivala i nije se pomaknuo, već je urliknuo od boli, a njegov povik odjeknuo je cijelom šumom. “Spokój!”8 prosiktala je, a on je podigao svoje smeđe oči prema njoj uplašeno trepćući. No po njegovu je izrazu lica shvatila da ne zna poljski ili je odviše dezorijentiran da bi je razumio, stoga je prinijela kažiprst usnama i odmahnula glavom kako bi ga ušutkala. Potom se sjetila crkve. Pedesetak metara dalje uz šumski put nalazila se stara drvena kapelica. Ali ako se ne nije u stanju pomaknuti, kako će ga pobogu odvesti tamo? “Dođi.” Kleknula je i obgrlila ga rukom. Bila je toliko blizu strancu da je zadrhtala od te pomisli. Potom je pokušala ustati, ovoga puta znatno sporije. No mladićeva ju je težina natjerala da posrne. On je pao, a kada ga je ponovno pokušala podići, odmahnuo je rukom i stao se vući po zemlji na pola puzeći. Dok se pomicao centimetar po centimetar, Helena se uznemireno osvrtala oko sebe mislima ga tjerajući da požuri. Koža joj se naježila. Oštar je lavež presjekao tišinu. “Sakrij se”, usplahireno je šapnula gurnuvši ga u gusto grmlje. S druge se strane začuo tupi udarac, a za njime bolni uzvik. Helena je spuznula kroz grmlje prema njemu. Mladić se bio skotrljao niz strmu padinu i upao u potok koji se pružao uz stazu. 39

Ponovno se začuo lavež, ovoga puta popraćen koracima. Helena je provirila kroz grmlje, smjesta se povukavši kada je ugledala muškarca sa sačmaricom i pothranjenim njemačkim ovčarom na uzici. Nije nosio odoru kao vojnik kojega je bila ranije srela, već je bio odjeven poput običnog farmera (iako Heleni nije bio poznat iz sela). Možda je samo lovio u šumi. Pojavio se još jedan muškarac iz suprotnog smjera. “Išta?” Njegov je poljski bio grub. “Kapelica. Ali u njoj nema nikoga”, odgovorio je drugi muškarac. Helena se razbjesnila. Ti su muškarci tražili vojnika prema naredbi Nijemaca. Panika je smjesta zasjenila njezin bijes kada je pas stao njuškati uokolo i približio joj se. Životinja će zasigurno namirisati krv na vojnikovim ranama. Srce joj je divlje udaralo kada se ružna pseća njuška zaustavila tek koji centimetar od njezina lica. Muškarac koji je vodio psa uzviknuo je nešto te se udaljio, povlačeći uzicu i psa za sobom. Otišli su dalje u šumu. Helena je iza svojih leđa začula hrapav zvuk. Okrenula se prema vojniku koji je ležao na leđima u potoku, naizgled nesvjestan ledene vode koja ga je okruživala. Pojurila je k njemu i pritisnula mu dlan na usta kako bi prigušila zvuk koji je proizvodio. Pogledala je preko ramena nadajući se da ga muškarci nisu čuli. Željela je još jednom opomenuti mladića da bude tiho, ali on je bio odviše odsutan za to. Bio je blijed poput duha i činilo se da se bori za svaki udah. Hitro ga je uhvatila objema rukama i, oslonivši se svom težinom na noge, izvukla ga iz vode na obalu rijeke. “Moraš mi pomoći da te odvedem u zaklon”, rekla je. No njegove su oči bile napola zatvorene i nije imala pojma je li ju razumio. Još je jednom provjerila je li put čist. Muškarci su znali za kapelicu. Je li smjela odvesti vojnika onamo? Iako su muškarci već bili ondje, to ne znači da se neće vratiti. Ali nije ga mogla odvesti svojoj kući - čak i kada bi mogao hodati - jer je put prema njihovoj kolibi vodio preko golog polja. A ako ga ostavi ovdje, posve će sigurno umrijeti. Nije imala izbora 40

- kapelica mu je bila jedina nada. Prebacila je vojnikovu ruku preko svoga ramena, a hladna voda koja je kapala iz njegove kose natopila joj je ovratnik. Ponovno se uspravivši, Helena ga je povela stazom. Njegova ju je težina još jednom bacila na koljena. “Pomozi mi”, šapnula je molećivo. Zadržala je dah dok se on polako vukao posljednjih nekoliko metara uz stazu, uvjerena da će se muškarci vratiti i zateći ih. Konačno su stigli do kapelice. Nije bila veća od Helenine kuće, no bila je viša i duža. Krovne šindre visjele su nad građevinom poput kape navučene nisko na čelo. Vrh zvonika bio je posve uništen, a križ na zidu prijetio je da će pasti svakog trenutka. Helena je napuštenu kapelicu bila otkrila još kao dijete i igrala se u njoj mnogo puta unatoč majčinim upozorenjima da će se krov urušiti i pasti na nju. Često se pitala tko je to dao sagraditi kapelicu u koju stane tek šačica vjernika ovdje u šumi, umjesto da se jednostavno priklone gradskoj crkvi. I zašto više ne dolaze? Helena je otvorila vrata i provirila unutra. U zraku se osjetio miris pljesnivog drveta i vlažne zemlje. Godinama nije dolazila ovdje i građevina je s vremenom oronula. Pod je bio posve istrunuo izuzev nekoliko dasaka, a većina se stropa urušila, otkrivajući sivo nebo. Helena se okrenula kako bi pomogla mladiću da uđe te ga naslonila na najbliži zid. Dlanom je okrznula nešto tvrdo u njegovim hlačama te je, zadigavši mu majicu, otkrila pištolj koji je nekako uspio zadržati unatoč svim nevoljama. Nije znala zašto se čudi - na kraju krajeva, riječ je o vojniku. Na trenutak je razmislila o tome da uzme pištolj, a potom se predomislila jer mu je to bila jedina obrana, ako uopće više i može pucati. Rukom mu je prešla preko prsa pokušavajući otkriti ima li još koju ranu, ne znajući što će zapravo učiniti u slučaju da je pronađe. Potom je sklonila ruke, pitajući se smeta li mu možda to što ga strankinja tako intimno dodiruje. No vojnikove su oči bile zatvorene, a disanje i dalje otežano. Helena je zadrhtala, ali nije bila posve sigurna da je tomu krivac hladnoća. U cijeloj je toj situaciji bilo nečeg uzbudljivog i opasnog što ju 41

je tjeralo da se odmakne i poželi pobjeći, ali istovremeno nije mogla odvratiti pogled s vojnika. Otvorila je naprtnjaču i izvukla mali komadić kruha kojim je pokušala nahraniti majku te ga spustila na pod pokraj vojnika. Bila mu je potrebna i vatra da se ugrije, ali nije bilo drveta niti bilo čega drugoga što bi mogla zapaliti. “Idem po pomoć”, rekla je. Ali i prije nego je on odmahnuo glavom, Helena je shvatila da to nije moguće. Nikomu nije mogla vjerovati i ako komu kaže za njega, samo će ih oboje ugroziti. Očajnički se osvrtala oko sebe. Nije mogla učiniti više ništa za njega, a ako bude ostala duže, past će mrak i tada se neće moći vratiti kući. Kada je krenula ustajati, vojnik je povukao rub njezine haljine na način koji bi mogao biti nepriličan da nije bio iznemogao. Bespomoćne oči kao da su joj govorile da ne ide. Helena je sklonila njegovu ruku sa svoje haljine i položila mu je natrag na prsa, zatečena toplinom njegovih prstiju i snažnim mišićima pod poderanom odorom. “Vratit ću se”, obećala je. Potom se okrenula na peti i otrčala.

42

4 “Danas ponovno idem posjetiti mamu”, izjavila je Helena dva dana kasnije dok je za doručkom hranila Karolinu. Zaustavila je žlicu zobi na pola puta do djetetovih otvorenih usta u iščekivanju Ruthine reakcije. Ruth je prestala odijevati Dorie pa je haljina nezgodno zapela na djetetovoj glavi. “Zašto? Je li joj se stanje pogoršalo?” “Dobro je.” Helena je smjesta postala svjesna laži u svome odgovoru. Dobro bi značilo da je majka u stanju prepoznati vlastitu kći i sažvakati kruh. Helena nije voljela lagati. Ali Ruth je običavala doživljavati stvari onako kako je htjela. “Kada se mama bude vratila...” često je znala govoriti. Isprva ju je Helena željela ispraviti - kako se pobogu uopće mogla nadati tomu? No samozavaravanje je za Ruth bio jedini način opstanka i u njemu nije bilo štete sve dok se nije odviše pouzdavala u takve stvari. Stoga bi je Helena ponekad poštedjela onog najgoreg. “Meni!” ciknula je Karolina i zgrabila žlicu. Dok se dijete hranilo samo, Helena je razmišljala o tome da kaže Ruth za vojnika kojega je pronašla u šumi. Ruth je znala spravljati meleme, stavljati zavoje i slično, te bi zacijelo nekako mogla pomoći mladiću. No nešto ju je spriječilo da to učini. “Njezina liječnika nije bio ondje prošli put kad sam je podsjetila, a željela bih ga pitati za njezin lijek”, dodala je Helena obilazeći istinu u širokome luku. Nikada prije nije odlazila k majci dva puta tjedno. Ruth će zasigurno prozreti njezinu laž. No Ruth je bez ikakve reakcije povukla 43

haljinu preko Doriene glave te djevojčicu posjela na stolac kako bi joj splela crvenkastu kosu. Helena je uzela žlicu iz Karolininih ruku i dala joj posljednji zalogaj iz tanjura. “Popij mlijeko”, rekla je strože no što je namjeravala. Nitko nije smio biti rasipan, pa čak ni djeca. “Meko”, uzvratila je Karolina. Dugo vremena nije govorila pa su se bili uplašili da nešto s njom nije u redu, da se trauma zbog gubitka roditelja nekako odrazila na nju. No progovorila je prije nekoliko mjeseci te je svakoga dana upijala nove riječi i iskušavala kako zvuče iz njezinih usta. Popila je gutljaj, a potom se široko osmjehnula u potrazi za sestrinom pohvalom. Kao i Ruth, i ona je bila ovisna o tuđoj potvrdi potvrdi koju su u posljednje vrijeme rijetko kada dobivale. Helena je pogledala preko grubog drvenog stola u Michala koji je završio s doručkom i zurio u prazno naslonivši bradu na dlanove. Djeca se nisu igrala tijekom objeda kao što su to u sretnijim vremenima činile ona i Ruth, hihoćući se i šapćući sve dok ih roditelji ne bi ukorili. Umjesto toga, sjedili su i jeli posve ozbiljno, naizgled svjesni nestašice hrane i odlučni ne uzimati je zdravo za gotovo. Vjetar je puhao snažnije nego proteklih nekoliko mjeseci, fijučući oko kuće poput vuka u potrazi za mjestom kroz koje bi se mogao uvući. Helenine su misli odlutale k vojniku, posve samome u hladnoj i vlažnoj kapelici. Pomogla mu je bez razmišljanja, vođena istim instinktom kao kada bi u djetinjstvu kući donijela ozlijeđenu vjevericu. Iako na odori nije imao nikakvih oznaka, vjerovala je da je Amerikanac ili Britanac. Srce joj je poskočilo kada se prisjetila blijede kože koja je provirivala kroz poderanu tkaninu. Dosta, prekorila je samu sebe. Nije vrijeme za budalasto zaljubljivanje, kao što je Ruth često činila u školi dok su bile mlade - u pitanju je vojnikov život. Boli li ga? Je li uopće više živ? Helena je željela što prije otići onamo i provjeriti u kakvom je stanju. No Karolinu je bila uhvatila vrućica u noći nakon Helenina povratka, a Ruth ne bi bila u stanju brinuti za sve dok je jedno od djece bolesno. A što ako više i ne ode do kapelice? Odvela je vojnika na sigurno, što je još mogao očekivati od nje? Sve drugo ugrozilo bi sigurnost njezine 44

obitelji. Ali on je bio posve ovisan o njoj i bez njezine će pomoći posve sigurno umrijeti od hladnoće, gladi ili čega gorega. Srela je Michalov pogled. Helenin brat bio je ozbiljan od rođenja i nije prošao nikakvu djetinjastu fazu. Iako nije vjerovala u takve stvari, ponekad je imala osjećaj da je proživio tisuću života i prošao sve što čovjek može proći, te da ga je znanje o svijetu činilo vječno turobnim. Onoga dana kada je zamalo napustila selo Michal ju je po povratku pomno promatrao, naizgled svjestan njezina prijestupa. Sada je jednako tako zurio u Helenu pa se zapitala je li joj možda pročitao misli i saznao za vojnika u kapelici. Ali, dakako, to nije bilo moguće. Posegnula je preko stola i položila svoj dlan na njegov. On je podignuo pogled, zatečen Heleninim neuobičajenim iskazivanjem nježnosti. Možda i više nego prema djevojčicama, Helena je bila sklona Michalu i nastojala ga zaštititi. No nije oduvijek bilo tako - isprva ga je mrzila. “Dječak”, objavio je otac ozarena lica onoga dana kada je Michal došao na svijet. Helena, koja je tada imala šest godina, promatrala je sitno novorođenče s mješavinom ljubavi i ogorčenja jer je znala će taj dječak zauzeti njezino mjesto i postati očev mezimac. Stoga se neprestano trudila biti snažna i pomagati ocu kako bi uvijek bila jedan korak ispred rastućeg Michala. Jednog jutra, kada joj je bilo dvanaest godina, probudila ju je vika dok je tata vukao njezina šestogodišnjeg brata iz kreveta kako bi ga odveo u njegov prvi lov. Izjedala ju je ljubomora - prije Michalova rođenja, otac je vodio nju u svoje pohode hladnom šumom kako bi postavljali zamke i lovili srne. Sada je za to imao sina. Ali Michal je sjedio na tlu, blijed i tazrogačenih očiju, dok ga je otac povlačio za ovratnik nastojeći ga podići na noge. Michal ga je preklinjao pogledom da to ne čini. Oduvijek je strašno volio životinje i gotovo je prestao jesti meso još kao dijete nakon što je saznao odakle dolazi. Otac se nadvio nad njega, odlučan u svojoj namjeri. “Dođi”, rekla Helena je pomažući Michalu da se odjene. Tata se nije bunio kada im se pridružila, držeći brata za ruku dok su nijemo tumarali mračnom šumom. Toga dana nisu ulovili ništa. Po povratku kući, tata je odjurio u staju 45

i vratio se držeći usplahirenu kokoš za vrat. “Ubij je”, naredio je Michalu ustrajan u tome da ga nauči lekciju. Dječak je ustuknuo i stao drhtati. Prošlo je nekoliko trenutaka. “Učini to.” Michalovo lice oblile su suze. Helena je prišla ocu i zgrabila kokoš te joj hitrim pokretom slomila vrat. Prkosno je pogledala oca i na trenutak se uplašila da će se on vratiti u staju po još jednu kokoš, posljednju koju su imali, kako bi je Michal ubio. No on se jednostavno udaljio. “Dođi”, ponovno je rekla bratu. Zajedno su čistili kokoš, a Helena mu je strpljivo pokazivala kako da iščupa perje i razreže kosti. Možda je upravo njemu bilo najgore, razmišljala je Helena dok ju je uspomena napuštala. Michal je bio dovoljno star da bi se sjećao blijedih obrisa sreće u kojoj su nekada živjeli, za razliku od Dorie i Karoline koje nisu ni znale što su propustile. Ali bio je odviše mlad da bi shvatio zašto je sve to nestalo i zašto je ostao sam u kući punoj djevojčica. “Evo ti.” Helena mu je pružila ostatak svog kruha nastojeći se oglušiti na pobunu svog želudca. Dok je to činila, zamijetila je mrlju od mlijeka i žitarica na svome rukavu. Michal je oklijevao, a zatim u dva zalogaja progutao kruh ni ne trudeći se sažvakati ga. “Mogu li ići?” “Ne”, rekla je Ruth. “Da”, istovremeno je rekla Helena dok su im se glasovi sudarali i zaglušivali jedan drugoga. S nelagodom su pogledale jedna drugu. Između njih je vladao prešutni dogovor da se, usprkos svojim suprotstavljenim mišljenjima, nikada neće svađati pred djecom. Bez obzira na sve teškoće, Helena nikada nije vidjela roditelje kako se svađaju, barem to nisu činili kada bi djeca bila u blizini, stoga su ona i Ruth nastojale zadržati privid sloge. No njihova su se mišljenja počela znatno razlikovati u posljednje vrijeme, a njihovi sukobi postali su dostupni dječjim očima i ušima. “Da”, hitro se složila Ruth. “Idi i pogledaj životinje, može?” “Dođi, Dorie”, rekao je Michal pružajući ruku. Dorie ga je slijedila otežanim hodom. Desna joj je noga sporije rasla te je bila kraća za dva i pol centimetra od lijeve, zbog čega je djevojčica vidljivo šepala. 46

“Izjednačit će se”, optimistično je bila predvidjela majka kada je Dorie tek prohodala, a njezin problem postao očigledan. No razlika je s vremenom postala samo naglašenija. Prošlog je proljeća Helena uzela komadić drveta i pričvrstila ga na Dorienu desnu cipelu. Stvar je funkcionirala sasvim dobro pa djevojčica gotovo da i nije šepala dok ju je nosila. No sljedećeg je dana Dorie skinula drvce s cipele. “Jednostavno mi ne odgovara.” Njezino je šepanje po kući postalo toliko uobičajeno da ga je rijetko tko uopće više i zamjećivao. Promatrajući Dorie kako se gega za Michalom i njegovim dugim koracima, Helena je pomislila kako izgleda strašno ranjivo. Michal i Dorie jurnuli su kroz vrata, a njihove glave prekrivene kestenjastom kosom klimale su na svježem jutarnjem zraku. Helena je razmaknula šalufe kako bi pustila sunčevu svjetlost u kuću. Ruth je besprijekorno brinula o djeci, priznala je Helena u sebi. Odjeća im nije bila poderana niti umrljana, a pohabani dijelovi bili su tako dobro skriveni da su se jedva zamjećivali. Svake im je večeri prala zube sa sodom bikarbonom i ustrajala na detaljnom pranju prilikom kupanja. Helena se često pitala čemu sve to s obzirom da su rijetko kada viđali koga izvan obitelji. Dok su djeca trčala u krug igrajući se lovice Michal se pravio da se umara, no zapravo je trčao mnogo sporije nego je mogao, dopuštajući Dorie da ga ulovi i ostvari makar kakav osjećaj postignuća. Ganjajući vjevericu po dvorištu umalo se nisu zaletjeli u sve manju hrpu cjepanica za ogrjev kada se životinja zavukla među njih. Dok je promatrala njihovu igru, Helenu je ispunio ponos - unatoč tomu što su bili mršavi i skromno odjeveni, zračili su nekakvom svjetlošću i snagom koje druga djeca nisu posjedovala. I instinktivno su štitili jedno drugo, čineći to oduvijek, prije nego su uopće naučili hodati ili govoriti. Helena se pitala jesu li se, zbog toga što nisu bili blizanci, osjećali drukčije. Ona i Ruth nadmetale su se od rođenja - koja će prva progovoriti (Ruth), a koja prohodati (Helena). Kasnije je bilo važno koja je ljepša, pametnija, koja bolje kuha ili plete. No pretpostavljala je da nije bilo nimalo lakše imati stariju ili mlađu braću i sestre, nekoga tko bi 47

uvijek bio ispred ili iza tebe u redu za hranu ili pažnju. Rila je to nevolja s kojom su se nosila obitelji s puno djece. Višečlane su obitelji bile uobičajene u ovim predjelima, čak i one koje si to nisu mogle priuštiti, poput njezine. Kada su djeca nestala u staji, nasmiješila se Michalovoj nezgrapnosti zbog toga što još nije bio posve dorastao dugim nogama i širokim ramenima koje je naslijedio od njihova oca. “Neki dan sam na tržnici nešto čula”, tiho je dometnula Ruth premda ih je mogla čuti jedino malena Karolina. Heleni je zastao dah. Je li Ruth saznala - ili nekako pogodila - za vojnika? Iznenada ju je zapekla savjest. Do sada je uvijek sve govorila Ruth. No ovoga ju je puta nešto spriječilo. Kao da se, pronašavši ga u šumi, za korak udaljila od svoga brata i sestara. Helena je liznula usne. “Što to?” “Garzelovi su nestali - gospođa Kowalska rekla je da su ih možda uhitili.” Helenine su se obrve podignule. “To je rekla?” Ruth se nakostriješila. “Pa, nije upotrijebila baš te riječi, ali natuknula je da je tako bilo.” Helena je odmahnula rukom. “To su samo tračevi jedne starice koja ima previše slobodnog vremena.” Ruth je pokušala ponovno. “Rekla je da su uhitili Židove u mjestu Nowy Sacz. Ljudi ne bi izmišljali takve užasne stvari iz čista mira, zar ne? Nešto od toga mora biti istina.” Zvučala je kao da doista želi da joj Helena vjeruje. “Možda”, rekla je Helena nastojeći ozbiljno razmotriti tu pomisao. Spremila se spustiti Karolinu sa stolca prije nego je ova počela protestirati, zahtijevajući da siđe sama. “Hajde”, rekla je Helena puštajući je da to učini, svejedno s oprezom ispruživši ruku prema djetetu. Karolina ju je gledala s nevjericom obično je Ruth bila ta koja im je puštala na volju, ne Helena. No djetetov je osmijeh, koji su ovih dana tako rijetko viđali, bio dovoljna nagrada. Karolina se hitro spustila sa stolca. Bila je naprednija u odnosu na ostalu djecu; naučila se prebacivati s leđa na trbuh već s tri mjeseca, a s devet 48

prohodala, kao da je znala da je život stavlja na iskušenje te da će se vrlo rano morati naučiti služiti vlastitim nogama. Helena joj je dodirnula čelo i s olakšanjem primijetila da nije vruće te je pustila da se ode igrati. “Ljudi ne bi trpjeli takvo što”, odgovorila je Helena sestri nastavljajući prekinuti razgovor onako kako su to često činile kada su se morale pobrinuti za djecu. U glas joj se potkrala nesigurnost. U stvari, rat je lišio ljude mnogih crta čovječnosti i dao im dopuštenje da postupaju u skladu sa svojim primitivnim instinktima. Mnogi bi, posumnjala je s nelagodom, rado pustili Nijemce da se riješe ne samo Židova već i susjeda koji im nikada nisu bili dragi. Helena je bacila pogled u kut pokraj kamina gdje je šal koji je Ruth bila isplela za Piotra još uvijek ležao zgužvan u loptu, netaknut unatoč tomu što je otada prošlo već nekoliko mjeseci. Ona ga je bila šutnula tamo, nadajući se da je Ruth nije vidjela. Razbjesnila se kada se prisjetila mladića koji je slomio srce njezine sestre. Toliko je puta od njegova posljednjeg posjeta željela reći: “Nije te vrijedan.” Ali šutjela je, znajući da bi time Ruth nanijela samo još više boli. Helena je pokazala na Karolininu gustu kosu, koju je Ruth prethodno razdijelila u svijetle kikice. Karolina jedina od njih nije imala tamnosmeđu kosu - njezini su gusti pramenovi boje kukuruzne svile presijavali su se poput sunčevih zraka. “Hoćeš li isplesti i moju kosu?” upitala je. “Zbilja?” Ruth je nabrala čelo. Helena je zadržala dah pitajući se je li pretjerala. Nikada nije imala strpljenja sjediti na miru, već je uvijek skupljala kosu u neugledan čvor na potiljku. Zabrinula se da će time, zajedno s izjavom da ponovno ide posjetiti majku, u Ruth probuditi sumnju. No Ruth je samo slegnula ramenima. “Sjedni.” Helena se spustila na stolac pred sestrom. Ruthin dodir bio je nježan, a pokreti smirujući dok je vještim prstima skupljala tvrdoglave vlasi. Helena je jedvice susprezala poriv da se promeškolji - inače bi skočila sa stolca i kroz vrata jurnula u šumu. “Mischi trebaju cipele”, turobno je izjavila kada je Ruth završila. Ruthino se čelo naboralo. Djevojčicama su mogle dati svoje stare cipele, 49

ali Michal neće moći nositi tatine čizme barem još godinu ili dvije, a novca za nove nisu imali. “A tvoje pletivo? Mogla bi štogod prodati.” Ruth je nakrivila glavu kao da joj nikada prije nije palo na pamet da bi njezin ručni rad mogao cijeniti bilo tko izvan kuće. “Bliži se Božić pa bih možda na tržnici mogla zamijeniti nešto za par čizama.” Božić. Riječ je zvučala sasvim strano, kao iz nekog prošlog života. “Sjećaš se kako je mama imelom ukrašavala kuću?” “Božikovinom”, ispravila ju je sestra, a glas joj je zvučao zapovjednički. Ruth je uvijek imala odgovor na sve. “I pjevale bismo božične pjesme sve dok nam ne bi dala novčić da prestanemo.” Uspomena, jedna od mnogih koje je podijelila s Ruth, izmamila je nježni smiješak na Helenine usne. “Potom bismo otvarale poklone, a tata bi se pretvarao da je zaspao...” “Nije se on...” počela je Helena. Tata se nije pretvarao da spava; bio se onesvijestio jer je popio pola boce domaće votke od krumpira tijekom blagdanskog objeda za Badnju večer. Čak je i u djetinjstvu Helena bila svjesna prave istine. Kako su dvije osobe mogle svjedočiti istom događaju, a tako ga različito doživjeti? “Naravno da jest”, složila se prepuštajući pobjedu Ruth koja je zadovoljno frknula. Helena je zanemarila uspomene, natjeravši se na razmišljanje o praktičnim stvarima. “Ili bismo ga mogli prodati”, rekla je trznuvši glavom prema kutu u kom je stajao šivaći stroj. Bio je to tatin svadbeni poklon za mamu i nešto najdragocjenija što je posjedovala. Postigao bi dobru cijenu, čak i ako bi ga netko želio kupiti samo za dijelove. “Ne!” “Ruti, moramo praktično razmišljati. Trebaju nam hrana i ugljen.” Ali Ruth je odmahnula glavom. “Potreban nam je. Zato ga je mama i ostavila meni. Jer je znala da ga ti ne bi čuvala.” Heleni se stisnulo grlo od srdžbe. Je li majka šivaći stroj ostavila Ruth dok je još bila pri svijesti? Vjerojatno je Ruth pretpostavila da bi tako bilo. Helena je progutala knedlu, boreći se sama sa sobom da ne kaže ništa. Ruth se odbijala rastati sa strojem jer bi to značilo da su se 50

stvari zauvijek promijenile i da se mama neće vratiti. Helena je prišla Karolini koja se igrala pred kaminom. “Idemo te obući.” Ispružila je ruke, no dijete se nije pomaknulo, već je samo nesigurno gledalo u Ruth. Djeca su većinom od nje tražila pomoć i pažnju, preferirajući njezin blaži glas i nježne ruke, neoštećene žuljevima. Ruth je graciozno prošla pokraj Helene, kao da umjesto koračanja lebdi prostorijom dok je haljina lepršala oko nje poput aureole - nimalo nalik Heleni čiji su koraci prije sličili stupanju. Ruth je s naporom podignula Karolinu u naručje. “Postala je preteška da bi je nosila cijelo vrijeme”, ukorila ju je Helena. “Razmazit ćeš je.” Ruth nije odgovorila, već se ljupko nasmiješila, pogladivši djevojčicu po kosi i poljubivši je u tjeme. Dorie i Karolina najmanje su vremena provele s roditeljima. Ruth je to pokušala nadomjestiti časteći ih malim poslasticama kada god je imala priliku i pjevajući im uspavanke prije odlaska na počinak. Karolina je dobacila Heleni ogorčen pogled dok ju je Ruth odnosila. Ova je zaustila u potrazi za pravim riječima, ali nije ih pronašla. I ona je voljela djecu, premda im to nije često govorila. No u ovakvim su vremenima morali biti snažni. Helena je obišla sestre i ušla u spavaću sobu. Dodirnula je mrlju na svome rukavu i čeznutljivo pogledala prema ormaru. Otvorila je vrata. Majčina je odjeća bila uredno ovješena, čista i opeglana kao i onoga dana kada je otišla u bolnicu. Misno odijelo bilo je gotovo novo, a blještava puceta besprijekorno očuvana. Čak su i dvije majčine haljine za svaki dan bile ljepše nego Helenine, pošteđene tjednih prelazaka kroz šumu svih ovih mjeseci. Helena je posegnula za jednom haljinom i izvadila je. Sjetila se Božića otprije dvije godine, kada je Ruth otvorila svoj poklon i ugledala posve novu, ružičastu suknju. “Nismo imali novca za dvije”, objasnila je majka. “A Ruth je veća pa ćeš ti dobiti njezinu staru.” To je bio samo izgovor. Iako Ruth jest bila punija, prava je istina ležala u tome da je bila ljepša, a time imala i veće šanse da će je netko poželjeti oženiti, stoga se smatralo da bi ona trebala imati ljepše, ženstvenije stvari. O Heleninim potencijalnim proscima nikada se nije govorilo, čak ni za boljih dana. 51

“Što to radiš?” Helena je poskočila i okrenula se. Ruth joj se bila prišuljala tiho poput mačke. Helena je podigla haljinu. “Mislila sam je posuditi.” “Glupost”, prasnula je Ruth. “Tvojoj ništa ne fali za hodanje po šumi i obavljanje kućanskih poslova. Samo ćeš je zaprljati, a mami će trebati kada se bude vratila kući.” Prkosno je gledala Helenu, izazivajući je da se usprotivi. Potom joj je uzela haljinu iz ruku, vratila je u ormar te čvrsto zatvorila vrata.

52

5 Tog je popodneva sunce već zalazilo za krošnje kada je Helena stigla do kapelice i otvorila vrata. “Dzień dobry”, poručila je u vlažnoj tami. Odzdravila joj je tišina. Vojnik nikako nije mogao pobjeći u onakvom stanju. Na trenutak se zapitala je li zapravo bio samo plod njezine mašte. A možda je umro, pomislila je uznemirenije nego što je priličilo, s obzirom da ga je vidjela tek jednom u životu. Njegove ozljede nisu joj se činile toliko ozbiljnima. Odmaknula je šalufe na jednome od razbijenih prozora pa je blijedo svjetlo obasjalo kapelicu. Ugledala je vojnika kako leži sklupčan na zemlji kao i onda kada ga je pronašla, samo dalje od vrata. Oklijevala je dok su je ispunjavali uzbuđenje i oprez. Kako se usudila doći ovamo? Nije poznavala tog čovjeka, niti znala je li ovdje da joj pomogne ili naudi. Helena mu se približila i spustila se na koljena kako bi mu dodirnula obraz, a mekoća njegove kože smela ju je. Uvidjevši da je još topao, odahnula je. Potom se sjetila Karolinine bolesti koja jedva da je prošla. Budući da je bio ionako slab, je li pogriješila što je došla i izložila ga zarazi? Vojnik se iznenada probudio i poskočio, širom otvorivši oči. Potom se ukočio, slično kao majka u bolnici kada se uplašila da će joj netko nanijeti bol. “U redu je”, rekla je Helena podigavši otvorene dlanove u zrak. “Ja sam te dovela ovamo.” 53

On se natjerao da sjedne, bezuspješno pokušavajući zatomiti bolni jecaj. “Tko si ti?” Njegov poljski zvučao je pomalo grubo zahvaljujući stranom naglasku. “Zovem se Helena. Živim u blizini. Trebao bi se odmoriti”, dodala je. No on se još više uspravio, pritom stišćući i opuštajući šake. Njegove čokoladne oči, mrvicu preblizu jedna drugoj, jurcale su amotamo. “Zna li itko da sam ovdje?” “Ne, koliko ja znam.”, hitro je odgovorila. “Nisam nikome rekla.” Željela mu je reći da su možda i drugi čuli prasak kada se njegov zrakoplov srušio, ali pomislila je kako ne bi bilo pametno dodatno ga uzrujavati. Unezvijereno je zurio u nju. “Sigurno?” “Nisam nikome rekla”, ponovila je nestrpljivo. “Zašto bih se toliko mučila da te spasim da bih te naposljetku prijavila?” Slegnuo je ramenima, donekle se smirivši. “Možda radi nagrade. Tko zna zašto ljudi išta čine ovih dana?” “Nitko ne zna da si ovdje”, uvjeravala ga je. “Gdje to točno ‘ovdje’?” upitao je. “Na jugu Poljske, u Malopoljskoj. Nalaziš se oko dvadeset kilometara od grada.” “Krakova?” Helena je kimnula, uvidjevši po njegovu izrazu da nije očekivao njezin odgovor. “To znači da smo udaljeni oko sat vremena od južne granice, zar ne?” “Otprilike, da. Možda malo više.” Lice mu se djelomično opustilo. “Ti zbilja postojiš.” Helena je nakrivila glavu. “Pomislio sam da sam buncao i da sam te samo sanjao. Nisam bio siguran hoćeš li se vratiti.” “Oprosti”, smjesta je odvratila. “Teško mi je otići.” Vojnik je imao grube crte lice, neravan nos i snažno isturenu bradu. No trepavice su mu bile neuobičajeno duge za muškarca te je imao blag pogled zahvaljujući kome nije djelovao odviše opasno. “Nisam tako mislio”, dodao je mladić. “Samo mi je drago što te ponovno vidim.” Helenu kao da je zasuo val topline te je osjetila kako 54

joj se obrazi žare. “Mislim da se nisam predstavio kako treba. Zovem se Sam Rosen.” Pružio joj je ruku. “Amerikanac sam.” Glas mu je bio dubok i pomalo melodiozan, nalik na pjesmu. “Ali govoriš poljski.” “Da, moji djed i baka potječu iz onih pograničnih područja na istoku iz vremena kada Poljska nije pripadala Rusiji. Razgovarali su s mojom majkom na poljskom kada nisu željeli da ih djeca razumiju. Stoga sam imao motiv da ga naučim.” S tračkom je zadovoljstva podigao krajeve usana. Helena je nespretno primila njegovu ispruženu ruku. Primijetila je da je očistio krv s lica zbog čega mu se sada vidjela porezotina na čelu. “Izgledaš bolje”, izjavila je iskreno. Iznenada mu je na licu zamijetila rumenilo koga prethodno nije bilo. Kosa mu je bila tamnija no što ju je pamtila, gotovo crna. Duboka i svijetla linija već zacijeljenog ožiljka protezala mu se od desnog kraja usana do brade. “Zahvaljujući tebi”, odvratio je s toplinom u očima. “To što si me dovela ovamo spasilo mi je život. A hrana koju si mi mnogo mi je značila.” Zvučalo je kao da mu je ostavila pravu gozbu, a ne tek komadić kruha. “Evo ti još malo”, rekla je pružajući mu nešto veći komad kruha. Njegovi prsti, grubi i nepoznati okrznuli su Helenine. “Žao mi je, to je sve što sam uspjela donijeti.” Nije mogla djeci uzeti mrvu sira i masti koju su imali. “Vrlo si ljubazna.” Glas mu je bio pun zahvalnosti. Gladno je zagrizao kruh. Dakako, šačica kruha koju mu je ostavila prošli put neće mu trajati niti jedan dan kada bude povratio apetit. Potom je zamijetila hrpicu zelenila - zacijelo je bio izišao u potrazi za hranom. “Na obuci su nas naučili što sve možemo jesti - korijenje i slične stvari. A uspio sam i popiti nešto kišnice.” Pokazao je prstom na drugu stranu kapelice prema lokvi koja je nastala zahvaljujući prokišnjavanju krova. “Oprosti što ne ustajem”, dodao je. “Noga me još uvijek strašno boli. Ali mislim da kost nije iščašena.” Helena se osvrnula po kapelici - drvene su klupe posve istrunule, propovjedaonici nije bilo ni traga, no gravure na zidovima još su bile 55

vidljive, izblijedjele slike anđela i Djevice Marije na začelju. “Dobro je što sam te pronašla”, Helena je zazvučala samozadovoljnije no što je željela. “Staza se nalazi odmah pokraj glavne ceste. Netko drugi mogao te prijaviti policiji radi koristi ili hrane.” “A divlje životinje?” upitao je. “Ima li ovdje vukova?” Oklijevala je. “Da.” On je raširio oči. Nije ga željela plašiti, ali osim što je ponekad štedjela Ruth od prave istine, Helena nije običavala lagati. Nekoć su se životinje držale gorja i zadovoljavale se malim plijenom. No s nestašicom hrane ohrabrile su se i počele spuštati u selo kako bi krale stoku. “Evo.” Helena je otvorila svoju torbu. Tijekom posjeta majci potražila je bilo što čime bi mu mogla pomoći. No pronašla je tek nekoliko komadića platna i bočicu alkohola na bolničkim kolicima, a u sobu s medicinskim potrepštinama nije se usudila zaviriti. Pružila mu je bočicu. “Donijela sam ti i ovo.” Izvukla je vuneni ogrtač i debeli sivi džemper koji su pripadali njezinu ocu. Sam je uzeo džemper i navukao ga, plivajući u njegovoj veličini. Helena se nadala da neće zamijetiti miris alkohola koji se nije dao ukloniti unatoč pranju. “Hvala ti. Zacijelo sam izgubio jaknu zajedno s padobranom. Vjerojatno visi negdje na nekom stablu.” Dakle, ipak je pao s neba. “Znači, skočio si?” Kimnuo je. “Prije nego se zrakoplov srušio. Vremenske su nas prilike natjerale da letimo sjevernije nego smo, po mome mišljenju, trebali pa je pilot skrenuo s puta. Najprije smo dobili naredbu da se vratimo, no svi smo se složili da je prekasno za to - željeli smo izvršiti svoju misiju. Zatim se nešto pokvarilo u zrakoplovu. Znali smo da ćemo morati iskakati, što je značilo da ćemo se morati spustiti najbolje što možemo i to bilo kamo.” Helena je zamišljala skok iz zrakoplova u tamu i maglu, bez ikakve predodžbe o tome kamo ćeš se spustiti. “Nisam bio siguran hoću li imati dovoljno vremena da otvorim padobran. Uspio sam, ali zapeo sam o stablo. Dok sam pokušavao osloboditi padobran, pao sam s njega i, eto...” Pokazao je na nogu. “Ostatak znaš i sama.” Sam je otvorio bočicu i smočio komadić platna te ga pritisnuo o porezotinu na čelu napravivši grimasu. Zadrhtao je, a taj ga 56

je čin u Heleninim očima učinio tako ranjivim, posve lišenim činjenice da je riječ o strancu. “Odmah se vraćam”, izjavila je. Prije nego je dospio odgovoriti, Helena je istrčala na livadu pred kapelicom i stala skupljati grančice za ogrjev. Naglo se zaustavila. Što to radi, brine o strancu usred šume i svakog se trenutka izlaže riziku da je otkriju? Briga o drugima nikada nije bila njezina jača strana. To je bila Ruthina glavna osobina, dok je Michal skrbio o malim, ozlijeđenim životinjama. Morala je nadasve misliti na svoju obitelj. Dovoljno je učinila, njezina bi sestra rekla - i previše. Helena je pogledala prema stazi koja je vodila u selo. Mogla bi se jednostavno okrenuti i otići. Potom se sjetila zahvalnosti u vojnikovim očima dok je uzimao hranu koju mu je donijela. Bila mu je jedina nada. No ako ih Nijemci otkriju, uhitit će je, a njezina će obitelj tada biti bespomoćna. Morala je najprije misliti na njih. Čovjek je u ovim vremenima morao praktično razmišljati kako bi preživio. Pomoći će vojniku s vatrom prije nego ode i to je sve. Vratila se sa svežnjem grančica za potpalu te ih odnijela do male peći u kutu. On se namrštio. “Nije u redu da ti skupljaš drva za mene.” Helena je suspregnula smijeh. U jednom je navratu znala nositi dovoljno drva da ugrije čitavu svoju obitelj - nekolicina grančica nije joj predstavljala nikakav problem. Ipak, dirnula ju je njegova briga. “U redu je.” Drvo je bilo odviše vlažno, stoga se pomučila dok ga je izlomila na komadiće. No kada je upalila šibicu koju je ponijela od kuće i položila je na grančice, one su smjesta planule. “Hvala ti”, rekao je Sam privlačeći se bliže rešetci. S pogledom na slabašni plamen njegove oči kao da su zaplesale. Lecnuo se. “Boli li te jako?” upitala je. “Nije strašno dok mirujem, ali kada se pomaknem, užasno me boli.” “Dopusti da ti pomognem.” Prišla mu je i pomogla da se polako približi vatri, puštajući ga da se osloni na nju i osjećajući kako mu se mišići naprežu pri svakom pokretu. “Ima još nešto...” Oklijevao je. “Žao mi je što to moram pitati, ali volio bih se oprati ako je ikako moguće.” Zamijetila je to kada je tek stigla; njegov snažan, muževni miris pojačao 57

se od posljednjeg puta kada ga je posjetila. “Bi li mi možda mogla donijeti malo vode?” “Vidjet ću što mogu učiniti.” Helena je ponovno izišla iz kapelice i otišla do kanala gdje je bila vidjela odbačenu kantu. Uzela ju je i uspela se nekoliko metara do potoka. Na povratku je oprezno koračala kako ne bi prosula vodu. “Hladna je”, upozorila je Sama dok je uzimao kantu, okrznuvši joj pritom dlan svojim. Rukama je zagrabio vodu i žurno je ispio. Potom se poprskao po licu ne mareći za to što mu se ledene kapljice slijevaju niz vrat. “Ovo je sjajno.” Skinuo je džemper i otkopčao košulju. Ona se zacrvenjela i na pola okrenula od njega, krajičkom oka uhvativši mjesto gdje su mu se leđa spajala s ramenom i svjetlu kožu koju je ispirao. Naglo je udahnula i zadržala dah, nadajući se da je nije čuo. Srce joj je snažno udaralo u rebra. “Pan Rosen...” počela je sjedajući na zemlju dok se on brisao svojom poderanom košuljom. “Sam”, ispravio ju je. Sam. U tome trenutku nije bio vojnik, već običan mladić čije je vedro lice i meke obraze poželjela pomilovati. Još je jednom navukao džemper koji mu je bila donijela. “A mogu li ja tebe zvati Hel...” Zastao je. “Helena”, pomogla mu je. “Helena”, ponovio je kao da iskušava kako mu zvuči ta riječ. “Prilično je dugačko. Mogu li te zvati Lena?” “D-da”, zatečeno je odvratila. Sva su druga djeca imala nadimke od milja - Ruti, Mischa - a ona je oduvijek bila samo Helena. “Lena”, ponovio je slabašno podignutih krajeva usana. Zbog njegovih se širokih ramena i snažnih nadlaktica Helena osjećala neobično sitnom i nježnom. Nije se mogla sjetiti što je željela reći. “Što radiš ovdje, Same? Jesu li nam Amerikanci došli pomoći?” “Ne.” Rastužila se. Glasine o tome da će se Amerikanci uključiti u rat širile su se posljednjih mjeseci, prenoseći se šaptom posvuda - od bolničkih hodnika pa sve do gradske tržnice. A ako Amerikanci još ne dolaze, što 58

onda on radi ovdje? “Odnosno, hoću reći...” Utihnuo je. “Ne smijem previše toga reći”, ispričao se. Potom se ponovno namrštio. “Zacijelo se dolaskom ovamo izlažeš velikom riziku.” Željela je reći da nije baš tako, ali to ne bi bila istina. “Danas je sve opasno”, rekla je umjesto toga. Zapravo, to što ga je pronašla bilo je nešto najuzbudljivije što joj se dogodilo posljednjih godina, možda čak i cijelog života, te ga je vrlo rado posjećivala. “Posebice moji posjeti majci.” Ispričala mu je kako je neopaženo ulazila u Krakov i izlazila iz njega te kako je zamalo naletjela na džip. “Naravno, da nije bilo Nijemaca, nikada ne bih krenula ovim putem i pronašla te.” Ponovno je osjetila kako joj se obrazi rumene. No on to nije zamijetio, već je samo nastavio zuriti u nju namrštena čela. “Volio bih kada više ne bi išla u grad.” Helenu je dirnula njegova briga, naročito zato što su se netom upoznali. “To i moja...” Spriječila je samu sebe da mu kaže za Ruth i otkrije činjenicu da ima sestru blizanku. Nije mu željela ukazati na postojanje ljepše sestre. “U mojoj je obitelji petero djece, uključujući mene. Ja moram posjećivati majku. Otac je umro i nema nikoga drugog tko bi se pobrinuo za to da ona dobije prikladnu skrb.” Helenine misli odlutale su k majci. Danas je zapravo izgledala bolje. Bila je pri svijesti i nije ju zamijenila s Ruth. Čak je i posegnula za kruhom koji joj je Helena donijela. Ova je na trenutak oklijevala; nadala se da će višak moći zadržati za vojnika. Potom ju je preplavio osjećaj srama te je brzo razlomila kruh i nakvasila ga. “Gospođa Kasia kaže da će nas ubiti”, iznenada je izjavila majka žvačući kruh i pokazujući na ženu koja je ležala na susjednom krevetu. Glas joj nije odavao zabrinutost, već je pomalo nalikovao na prenošenje najnovijih tračeva o susjedima kao kada je bila kod kuće. Helena se sledila iznutra. Toliko se trudila zaštiti majku od vanjskog svijeta, no bolnica je bila poput košnice pa su se u njoj vijesti širile na sve strane. “Ona je samo luda starica”, oprezno je šapnula Helena. Mjesecima je činila sve što je mogla da sakrije istinu pred majkom bez laži, a čak je i sada odbijala prijeći tu granicu. 59

“A osim toga ima i tešku narav”, dodala je majka slabašno se smiješeći. Pogled u očima na trenutak joj je bio posve jasan pa je Helena u njoj vidjela majku kakva je bila i prije, onu koja je pekla kolače i trljala im stopala tijekom ledenih zimskih noći. Toliko ju je toga željela pitati o svome djetinjstvu, o prošlosti i tome čemu se nadala i što je sanjala. “Mama...” Zaustila je, a potom se zaustavila. Majka je gledala kroz prozor, a lice joj je ponovno zastrla nekakva sjena i Helena je shvatila da njezina majka više nije ondje. “Baš si hrabra što tako putuješ svakog tjedna”, rekao je Sam dozivajući je iz misli. Glas mu je bio pun divljenja. “Hrabra?” Nije običavala razmišljati o sebi na takav način. “Ti si hrabar jer si ostavio svoju obitelj kako bi došao ovamo.” “To je drukčije”, odvratio je, a lice mu se smračilo. “Koliko ti uopće imaš godina?” upitala je i u glavi začula sestrinu opomenu zbog izravnosti tog pitanja. “Osamnaest.” “Kao i ja”, oduševljeno je rekla. “Gotovo devetnaest. Prijavio sam se jedan dan nakon rođendana.” “Jesi li oduvijek želio biti vojnik?” “Ne.” Namrštio se. “Ali morao sam doći.” “Zašto?” Ugrizao se za usnu ne odgovorivši. Potom se uspravio u ramenima. “Kada sam se pridružio vojsci, poslali su me na školovanje u Georgiju, državu na jugu Sjedinjenih Američkih Država, na gotovo godinu dana. Morao sam proći obuku kako bih postao vojnik, a zatim i padobranac.” Helena se zamislila. Nikada nije razmišljala o tome da netko postaje vojnikom; činilo joj se da su vojnici oduvijek takvi kakvi jesu. No sada ga je zamišljala kako navlači odoru i šiša kosu. “Je li to razlog zašto Amerikanci još nisu došli?” Riječi su zazvučale loše, kao da ga smatra odgovornim za postupke čitave njegove zemlje. No on je shvatio što je željela reći. “Djelomično, da.” Nabrao je čelo. “Neki ne žele da se uopće uključimo u rat.” Helena je poželjela pitati: 60

kako bi Amerikanci mogli odbiti pomoći? Sam je nastavio: “Svi moraju proći obuku i moraju se izraditi planovi misija...” Napravio je stanku. “Ne bih ti smio previše toga otkrivati. Ništa osobno”, žurno je dodao. “Ni s kim ne bih smio razgovarati o tome.” “Shvaćam.” No ozbiljnost situacije lebdjela je u zraku između njih. Ona je bila Poljakinja i nije joj se smjelo vjerovati. “Ne znaju”, priznao je iskreno. “Hoću reći, naravno da Amerika zna za Hitlera i tamošnji su Židovi zabrinuti za svoje rođake te ih pokušavaju izbaviti odavde. No dok nisam stigao u Europu, ni sam nisam imao pojma...” Naglo se zaustavio. “O čemu nisi imao pojma?” Sam se ugrizao za usnu. “Ni o čemu.” Helena mu je po glasu shvatila da govori o stvarima koje ni ona sama, usprkos tomu što se nalazi u samom srcu rata, nije vidjela. O stvarima za koje joj neće reći. “Uglavnom, naš rabin kaže da...” “Ti si Židov?” prekinula ga je, a on je kimnuo. Iznenadila se - nije izgledao nimalo nalik na Židove koje je viđala u gradu, zakriljene šalovima i pomalo pognute. No nešto na njemu bilo je nesumnjivo drukčije u odnosu na ovdašnje ljude - imao je pomalo zakrivljen nos i malčice šiljastiju bradu. Tamna mu je kosa bili kovrčava i toliko gusta da se činilo kako voda ne može prodrijeti u nju. “Ne izgledaš tako”, ispalila je pa se zacrvenjela. “To jest, poput ovdašnjih Židova.” On se nasmiješio ne uvrijedivši se. “Postoje različiti Židovi. Neki su, poput onih ortodoksnih, pronicljiviji u odnosu na ostale i drukčije se odijevaju.” Helena nije mislila konkretno na to, no zahvalno se ostavila te teme. Prisjetila se praznih ulica i zabarikadiranih izloga u Kazimierzu, kao i onoga što joj je bolničarka rekla za geto, a sestra za Židove iz mjesta Nowy Sacz, te se iznenada pobojala za njega. Nije bio samo stranac, već i Židov. Tek joj je u tom trenutku sinulo koliko je zapravo opasna cijela ta situacija. “Jesu li te natjerali da dođeš ovamo?” “Ne, dobrovoljno sam se prijavio.” Pročistio je grlo. “Odnosno, posao koji radim...” Helena ga je poželjela upitati što točno radi, ali znala 61

je da joj neće reći. “To je zbilja velika čast i podigao sam ruku kako bi me uzeli u obzir. Isprva su me odbili - brinuli su se da će mi vjera smetati pri obavljanju dužnosti.” Lice mu je bilo otvoreno i iskreno, što joj se svidjelo, kao da nije u stanju skriti ni jedan jedini osjećaj. Toliko se razlikovao od ovdašnjih ljudi, koji su spuštali pogled pred drugima kako bi izbjegli nevolje. “Ti si katolkinja?” Helena je kimnula prisjetivši se stare, istrošene krunice koju je majka uvijek držala uza se u ladici svog noćnog ormarića, čak i nakon što je otišla u bolnicu. Ustrajala je na nedjeljnim odlascima na misu i pritom oblačila djecu u najbolju odjeću koju su imala. Helena se uvijek užasavala pogleda drugih seljana koji su se pitali gdje im je otac i nagađali je li se i prethodne noći napio do besvijesti. Nakon što se majka razboljela i završila u umobolnici, Ruth je uporno nastavila voditi djecu u crkvu. No nekoć lijepa odjeća postala im je odviše mala i pohabana, a nakon što je otac umro, posve su prestali pohađati misu. “Svi su ovdje katolici, manje-više.” Sam nije nastavio govoriti, već je gledao u daljinu. “Što ćeš sada?” naposljetku je upitala Helena. Napravio je stanku. “Ne znam. Mislim da ću za sada ostati ovdje. Nemam puno izbora s obzirom na nogu.” Pojeo je kruh i zagledao se u nju s ozbiljnim izrazom na licu. “Tamo gdje si me pronašla... Jesi li zamijetila koga drugoga?” Odmahnula je glavom. “Nikoga. Osim tebe nikoga nije bilo u šumi. Nisam vidjela druge ljude niti zrakoplov. A noć prije toga, kada sam čula prasak, ništa nisam vidjela.” Nije mu imala srca reći kakvom se silinom zatresla njihova kuća pri udaru, što je posve sigurno značilo da nitko od ostalih nije preživio pad zrakoplova. “Nisi ni mogla. Letjeli smo nisko i s prigušenim svjetlima. Nastao je problem s motorom. Mislim da su krive ptice - ne Nijemci.” Ta mu je razlika očigledno mnogo značila. “Letjeli smo prenisko i padobrani nam se nisu mogli pravilno otvoriti. Sumnjam da su drugi imali toliko sreće.” Bol mu je zastrla lice. Sam je ozbiljno stradao, no njegovi su kolege zasigurno gore prošli. Obuzeo ju je poriv da ga zagrli i utješi, kao što je 62

Ruth činila s Dorie kada bi ova pala i ogrebla koljeno. No Helena nije bila vična tješenju, stoga je odustala, ostavši zatečena neobičnim osjećajem. On je pročistio grlo i primio je za ruku. “Imaš posjekotinu.” Suhi je zimski zrak ponovno otvorio ranu na mjestu gdje joj je trn bio probo dlan dok se skrivala od Nijemaca. Helena je naglo izvukla ruku iz njegove. “Oprosti”, smjesta je rekao. “Nisam te želio uvrijediti.” “Nije zato.” Bilo ju je sram grubih žuljeva i ispucalih zglobova na prstima koje je zadobila cijepanjem drva. Ruth ju je uvijek korila da vodi premalo brige o njezi ruku. Njezine su bile meke zahvaljujući starim tatinim rukavicama koje je rabila dok je prala i čistila, lanolinu kojim ih je mazala i brizi o kožici povrh noktiju. Ruth je vodila računa o sitnicama kao da su one i dalje važne i da postoje mladići u potrazi za ženom, naizgled nesvjesna činjenice da je Piotra, njezinu posljednju i najbolju nadu progutao bezdan. No Helena je u ovome trenutku žalila što nije poslušala sestru. “Smijem li?” Ponovno je posegnuo za njezinom rukom. Helena je kimnula i ispružila ruku dopuštajući Samu da je obuhvati svojim toplim dlanovima. Pažljivo je pregledao njezin dlan. Osjećala se budalasto što on brine zbog te male porezotine, kada je sam bio mnogo ozbiljnije ozlijeđen. Pustio joj je ruku te se zapitala je su li ga odbili njezini žuljevi. No on je posegnuo u svoj džep i izvukao malenu tubu te je otvorio. “To je melem”, objasnio je dok ga je istiskivao na svoj dlan. “Teško je povjerovati da sam ga uspio sačuvati s obzirom da sam ostao bez svega drugoga.” “Također si sačuvao svjetiljku i pištolj”, žustro je odvratila Helena. On je iznenađeno trepnuo. “Da, to isto.” Na trenutak je među njima zavladalo nepovjerenje, a zatim se rasplinulo. Sam je ponovno primio Helenin dlan i počeo nanositi melem na ranu zbog čega joj je nepoznata toplina prostrujala tijelom. Ponovno je izvukla ruku. “Mogu sama.” “Naravno.” Sam joj je pružio tubu. Zglavci su mu bili snažni, a na 63

gornjoj strani dlana imao je nekoliko tamnih kovrčavih dlaka. Iznenada je postala svjesna svojih čarapa i rupa na koljenima koje nikako nije mogla sakriti. Utrljala je melem i stala pomnije proučavati Sama. “Taj ožiljak - jesi li ga zadobio u ratu?” “Ne, pao sam kada sam bio dijete”, odgovorio je trunčicu prebrzo. Helena je zatvorila tubu i spremila se vratiti mu je. “Zadrži ga”, rekao je. “Ne mogu...” “Dobro, onda ću ti dati malo sljedeći put.” Sljedeći put. Riječi su lebdjele u zraku, čekajući da ih ona zaniječe. Podigavši pogled, Helena je zamijetila da se sunce počelo spuštati. “Moram ići.” Nevoljko je ustala; razgovor sa Samom predstavljao je takav predah od turobnosti njezina svakodnevnog života. “Želiš li da ti još nešto donesem?” “Malo veće grane, ako je moguće. Da ih mogu upotrijebiti umjesto štaka.” “Vidjela sam ih uz brežuljak.” Začas se vratila noseći nekoliko grana u rukama. “Hvala ti”, rekao je Sam. “Nisam očekivao... To jest, nisam mislio da su ljudi ovdje tako ljubazni.” “Oh.” Helena je prinijela ruku ustima, osjećajući kako joj se obrazi rumene. “To je bilo nepromišljeno od mene”, smjesta se ispravio. “Moraš shvatiti da su Židovi koji su došli u Ameriku iz Poljske otišli s razlogom i da sa sobom nisu ponijeli ni dobra iskustva, ni mišljenje o poljskom narodu.” Govorio je ubrzano, bacajući riječi jednu preko druge. Bilo ga je sram zbog toga što je rekao i bio je uznemiren. “Hvala ti”, ponovio je, zazvučavši kao da time želi reći puno više. Ona je kimnula i krenula prema vratima. “Čekaj, molim te.” Okrenula se. “Važno je da nitko ne sazna da sam ovdje.” Glas mu je bio ozbiljan te je shvatila da misli na nešto mnogo važnije od vlastite sigurnosti. “Obećajem.” Sam je zaustio da još nešto kaže, a potom oklijevajući zatvorio usta. 64

“Lena, čekaj...” Ponovno se okrenula, a on se počeo upinjati da ustane, oslanjajući se o zid kapelice. “Vlakovi”, rekao je. “Možeš li ih vidjeti otamo gdje živiš?” Sada je Helena zbunjeno oklijevala. Kimnula je. Tračnice je bilo moguće vidjeti s prozora na sjeniku kraj koga se skrivala kao dijete kada bi stvari pošle po zlu. Još je uvijek znala onamo otići kad bi se poželjela malo tišine. Vozni red vlakova promijenio se u posljednje vrijeme; prolazili su češće, naizgled se krećući ozbiljno i odlučno. “Mnogo se toga može saznati promatranjem vlakova - koliko često putuju, u kome pravcu, kakve vagone voze, jesu li puni ili prazni.” “Pratit ću ih”, obećala je. Zamijetila je tamne dlačice na njegovim obrazima i bradi koje kao da su postale gušće tijekom njezina posjeta. “Sljedećeg bih ti puta mogla donijeti žilet”, rekla je prisjetivši se očeva koji je u limenoj posudi u ormariću čekao da se paperje na donjem dijelu Michalova lica pretvori u pravu bradu. “Želiš reći da ćeš... Odnosno...” Zastao je, a na licu mu se iščitavao unutarnji sukob. “Ne, ne smiješ više dolaziti. Nije sigurno”, dodao je, a Helena je potom shvatila da brine za njezinu sigurnost. Puštao ju je, davao joj dopuštenje da ode i ne više se ne vrati. Hoće li ga poslušati? Ramena su joj postala teška te ju je iznenada preplavila tuga zbog svega što se dogodilo i što je riskirala svojim dolaskom - ali i zbog činjenice da ga napušta. “Vidimo se uskoro”, čvrsto je odvratila shvativši da mu daje obećanje tek kada su joj riječi napustile usne. Potom je, prije nego se on dospio ponovno usprotiviti, otrčala niz brežuljak.

65

6 Nakon što je Helena nestala u šumi, Ruth je spustila Karolinu pred kamin da se igra drvenim kockicama te počela prati posude koje su uprljali za doručkom. Kada je završila, obrisala je ruke i otvorila kuhinjski ormarić. U dnu ormarića, na istom mjestu gdje ju je čuvala majka, stajala je staklenka s medom. Ruth je med otkrila kada je imala osam godina, a majka (čija je ljubav prema slatkišima predstavljala njezinu jedinu slabost) dala joj je malo meda u zamjenu za to da drugima ne otkrije njezinu tajnu. Ruth je umočila prst u med i stavila ga u usta, a poznati slatki okus podsjetio ju je na bolje dane. Bilo je divno imati nešto samo za sebe, nešto što nije morala dijeliti s Helenom. Iznenada ju je obuzela krivnja. Trebala bi ga podijeliti s djecom jer su tako rijetko imala priliku pojesti nešto slatko. No tada meda više neće biti. Bilo je u redu zadržati jednu stvar samo za sebe, zar ne? Bolje je da se ne naviknu na takve stvari jer teško da će ih biti još. Bacivši oko na Karolinu koja se i dalje zadovoljno igrala, Ruth si je natočila šalicu kave i sjela pokraj prozora. Probijajući se kroz pukotine u drvetu oštri je vjetar zviždao po kući. Michal i Dorie nesmetano su trčkarali po dvorištu usprkos hladnoći. Dok se Ruth ogledala po drvenoj kući obuzela ju je nekakva slutnja. “Vremena se mijenjaju”, zagonetno je primijetila Helena prošle večeri. Zašto je zvučala kao to smatra nečim dobrim? Ruth je voljela vrijeme onakvo kakvo je i bilo - sa svim godišnjim dobima i predvidljivim očekivanjima. Sada je sve bilo okrenuto naglavce, nesigurno. 66

S nelagodom je pomislila na Piotra i promeškoljila se u stolcu. Sjećanje na njegovo lice izblijedjelo je u Ruthinu umu od njegova posljednjeg posjeta. Tog se jutra potrudila i splela kosu u lijepu, čvrstu pletenicu. “Ruth, izgledaš poput princeze!” bila je uskliknula Dorie. Dirnuta, Ruth je zasjala s tračkom gotovo zaboravljenog ponosa. Za Dorie nije postojalo ništa važnije od princeze i tako se obraćala isključivo majci - sve do tada. Kao i svake nedjelje, bila je ugledala Piotra u polju u jedan sat poslije podne kako korača pognute glave pred hladnim jesenskim vjetrom. Nije loše izgledao, prisjetila se Ruth. Bio je viši od nje za glavu i imao široka ramena, izražajne crte lica te svijetlu kosu. U jednoj je ruci nosio šal koji mu je bila isplela pa se zapitala zašto ga ne nosi oko vrata. Mogla ga je bila sačuvati i pokloniti mu ga za Božić, no željela je da mu koristi baš za takvih hladnih dana. “Bok.” Pozdravio ju je uz nespretni poljubac koji nije posve dopro do Ruthina obraza. Čekala je da primijeti frizuru koju je bila napravila, no on je ni nije spomenuo. “Hoćemo li prošetati?” upitala je govoreći nešto brže nego obično. Njihovi sastanci nisu bili ni po čemu posebni i većinom su se sastojali od šetnji uz potok kada bi im vremenske prilike to dopustile. “Ili bi radije ušao i ugrijao se pokraj vatre?” Nije odgovorio, već je samo nelagodno pogledavao preko njezina ramena. Otišao je zbog djece, zaključila je. Piotr je bio jedinac i puno se ugodnije osjećao pokraj teladi ili ždrijebeta, već male djece. Ruth je bila navukla svoj ogrtač i slijedila ga stazom uz potok. Vodostaj je bio nizak otkrivajući blatnjavu obalu punu kamenčića i grančica, dok se iz mulja dizao miris mahovine. Potok će ponovno nabujati kada padne snijeg pa se otopi, a potom će s proljetnim pljuskovima zaprijetiti izlijevanjem. Prstom je pokazala na mjesto gdje je potok zavijao u stranu, malo izvan granice njihova posjeda. “Helena kaže da je to dobro mjesto za lov na štuke. Možda bismo u proljeće...” Piotr se naglo zaustavio i okrenuo prema njoj. “Ne mogu. To jest, moj otac ne želi da više dolazim ovamo.” Utihnuo je zarumenjevši se poput rotkvice. 67

“Ne razumijem.” Utroba joj se zlokobno preokrenula. “Stanje na farmi vrlo je loše. A sad su tu i kvote.” Govorio je o postotku koji su morali davati Nijemcima prilikom svake žetve. Helenin i Ruthin vrt bio je odviše malen kako bi imao što ponuditi, ali s farmi poput Piotrove potražnja je bila ogromna. “Nemamo dovoljno da bismo prehranili obitelj.” To je bila laž, dakako - ona i Helena uspijevale su nahraniti djecu i s mnogo manjom količinom hrane. No nudio joj je razlog - zapravo, jedan vid isprike - zbog koga se više nisu mogli viđati. Ruth ga je gledala pitajući se što da učini, kakvim da ga osmijehom ili dodirom navede da se predomisli. Promatrajući majku bila je naučila kako šarmirati muškarca kako bi učinio ono što je željela. Prije nekoliko trenutaka Piotr je predstavljao sasvim običnog mladića, a sada je bio sve što je imala i očajnički ga je željela zadržati. “Rat je tako otežao stvari”, otpočeo je ponovno, a za tim utihnuo i tako joj žurno pružio šal da je ispao na tlo te odjurio u suprotnome pravcu. Kretao se odviše nespretno da bi se to moglo nazvati trčanjem. Krenuvši za njime Ruth je posrnula preko korijena stabla. “Piotr!” Glas joj je odjeknuo među golim stablima. Tek kada je nestao u polju shvatila je da se neće vratiti. Zureći u prazninu pred sobom, tako stranu a tako neizbježnu, Ruth se prisjetila kako ju je prije samo tjedan dana poljubio iza staje. Odgurnula ga je, dijelom jer je to bilo ispravno, ali i zato što je znala da je, kada mu jednom bude dopustila, tada više neće željeti. Ali on ju je svejedno napustio. Je li Piotr otišao zato što mu je dopustila da ode suviše daleko ili jer ga je spriječila da to učini? Ni zbog čega, zaključila je gledajući kroz prozor prema mjestu na kome su prekinuli. Nije bila stvar u seksu, već u novcu. Piotrova obitelj jednostavno na svojoj grbači nije željela toliko djece koja im ne pripadaju. Majka mu je zacijelo rekla da se riješi bespotrebnog tereta dok još može i da će mu Ruth i njezina obitelj samo otežati život. No da je Piotr bio odvažniji, ostao bi usprkos mišljenju svoje majke i upravo ga je zbog te slabosti Ruth najviše mrzila. Piotr je samo tri tjedna kasnije počeo izlaziti s kćeri seoskog 68

konjušara, lijepom i slobodnom djevojkom, potvrdivši time Ruthine sumnje. Obrazi su joj stali gorjeti kada se prisjetila kako ju je odbio. Nije joj toliko nedostajao on sam, razmišljala je Ruth. Zapravo i nije željela otići živjeti u Piotrovu veliku hladnu kuću na drugoj strani sela, a dodir mu je bio tako grub da se pribojavala onoga što bi uslijedilo. Ne, ono što ju je uistinu ispunjavalo osjećajem gubitka bili su sama ideja braka i sada propalo obećanje o osiguranoj budućnosti. Najgore od svega tog je dana bila činjenica da će se morati vratiti kući i suočiti s Helenom. Iako joj nije rekla ni jednu riječ, sestrin izraz lica ukazao joj je na to da je cijelo vrijeme znala kako će sve završiti. Nije željela prihvatiti Helenino suosjećanje - niti činjenicu da su ponovno jednake, da nemaju nikoga. Netko je pokucao na vrata. Ruth se trznula i prebrzo spustila šalicu prolivši malo kave po stolu. Ovih dana nitko nije dolazio bez najave, odnosno uopće. Izgubljena u mislima, na trenutak je pomislila da je na vratima možda Piotr. Možda ju je došao moliti za oprost i reći joj da je pogriješio. Ako se bude iskreno ispričao, pomirit će se s njime, premda ne odmah. Prije je bila odviše popustljiva i tu pogrešku nije namjeravala ponoviti. Međutim, Piotr je bio negdje u bitci. Helena je, zaključila je. Sigurno se vratila radi nečega ili je ponovno zaboravila ključ. Ruth je otvorila vrata, a zatim ustuknula ugledavši nepoznatu ženu crne kose prošarane srebrnim vlasima. Iako na sebi nije imala žutu zvijezdu, nešto na njezinu šalu upućivalo je na to da je riječ o Židovki. Možda živi u susjednome selu. ” Tak?” Žena je ostala šutjeti i preko Ruthina se ramena zagledala u kuću, koja joj se, usprkos skromnoj veličini i malobrojnom pokućstvu, posve sigurno činila luksuznom. Ruth se lecnula zapitavši se na trenutak hoće li je žena zamoliti za hranu ili novac, ili još gore - za sklonište. Nisu joj imale što dati, a pozvati tu ženu u kuću samo bi im donijelo nevolju. Zamijetila je kako je žena naizgled nesvjesna hladnoće, usprkos tomu što nije nosila rukavice ni šal. “Mogu li vam pomoći?” nježnije je upitala Ruth. Karolina se dogegala do nje i povukla je za suknju. Ruth ju je 69

zaštitnički podigla u naručje. “Moje dijete”, promuklo je rekla žena glasom puno mladim no što je njezina iznurena vanjština davala naslutiti. Je li skrenula s uma i mislila da je Karolina njezina? Ruth je snažnije privila dijete na prsa. “Imam djevojčicu.” Žena je podignula ruku do visine svog struka. “Na sebi ima crveni pleteni šal s orlom. Jesi li je vidjela?” Ruth je na trenutak pomislila da ju je krivo razumjela, jer kako bi itko mogao zagubiti dijete? Ali ženine oči s podočnjacima koji su ukazivali na danonoćnu potragu bile su iskrene. “Žao mi je, nisam.” Ruth je ostala promatrati ženu. Do tada je Židove viđala samo izdaleka; ta mračna, zagonetna bića kao da su potvrđivala upozorenja koja je otac Dominik izricao u svojim propovijedima - da su podmukli i lukavi te da piju krv katoličke novorođenčadi. No žena koja je stajala pred njom izgledala je kao i svaka druga majka, umorno i očajno. “Spominjali su logore...” protisnula je žena te se, prije nego je Ruth dospjela odgovoriti, okrenula i potrčala preko brežuljka. “Žao mi je”, ponovila je Ruth u prazninu pred sobom, s više tuge no što je očekivala da će je osjetiti. Iako žena možda izgleda drukčije, dijete je dijete, i Ruth ju je žalila. Ipak, morala je misliti na svoju obitelj i nije se mogla zamarati njome. Zatvorila je vrata i sjela s Karolinom u krilu, potresena prizorom ženina očajnog lica koje joj nije silazilo s uma. Znala je za obitelji koje su izgubile djecu na uobičajene načine, - rodila su se odviše malena ili su ih usmrtile gripa ili kakva druga bolest - ali ne i za ovako neobičan gubitak kakav je ta žena upravo opisala. Viđala je nesretne majke na tržnici, njihove upale oči i nevjericu što se, usprkos svim izgledima, to dogodilo upravo njima. Trgovci su naizgled srdačnije razgovarali s tim ženama i bili velikodušniji pri određivanju porcija, dok su im se ostali sklanjali s puta kao da je njihov gubitak na neki način zarazan. Ruthino se grlo stisnulo. Trpjet će prepiranja i natjecanja i sve nevolje koje sa sobom donosi velika obitelj, ako to znači da će biti sigurni - i na okupu. Iznenada osjetivši tjeskobu, Ruth je pokucala na prozor pokazujući Michalu i Dorie da se vrate unutra. “Skinite čizme”, naredila je žurno 70

zatvarajući vrata za njima. “Ugrijat ću vam malo mlijeka.” Dok je stavljala Karolinu na stolac, nadala se da je neće pitati za ženu. Djeca su jurnula ispod stola prema stolcima, kao da su zbog hladnoće postali neobično nemirni. “Gdje je Helena?” upitala je Dorie, koja kao da je tek sada zamijetila odsustvo sestre. “Otišla je u grad”, odsutno je odgovorila Ruth. “Neee!” zacviljelo je dijete iskrivivši lice u grimasu. Tresla je pletenicama amo-tamo, a niz lice su joj se stale slijevati suze. Ruth je ostala zatečena držeći posudu u zraku. Djeca su rijetko kada zamjećivala Heleninu odsutnost, a još manje brinula zbog nje. Spustila je posudu i kleknula pokraj Dorie. “Hajde, hajde”, tješila ju je milujući joj kosu. Djetetov je dah bio nevjerojatno sladak, poput mirisa cimeta. “Vratit će se navečer, vidjet ćeš. Samo je otišla posjetiti mamu.” Obično je izbjegavala spominjati majku jer nije željela podsjećati djecu na nju i uznemiravati ih, ili odgovarati na njihova brojna pitanja. No sada je spomenula majku u nadi da će time poduprijeti objašnjenje o Heleninoj odsutnosti. “Znaš da dolazi Božić”, rekla je Ruth pokušavajući promijeniti temu. “Hoćemo li imati drvce?” pitao je Michal. “Ne vjerujem, dušo”, rekla je Ruth pogođena potištenim izrazom na njegovu licu. Uza sve ostalo o čemu su morali brinuti, sječu drveta smatrala je nepotrebnim dodatnim poslom. “Ali lijepo ćemo objedovati, pričati priče i pjevati pjesme.” “A mama?” Dorie ju je pogledala s blistavom nadom u očima. “Hoće li i ona doći kući za Božić? Je li Helena otišla po nju?” Ruth je tada shvatila da je Dorie iz nekog razloga Helenin današnji odlazak poistovjetila s majčinim odlaskom, putem u jednome pravcu. Mislila je da se ni Helena neće vratiti. “Mama”, odsutno je ponovila Karolina pitajući za majku koje se nije mogla sjećati. Ruth se sledila iznutra. Izbjegavala je ovaj razgovor. “Ne”, nježno je rekla znajući da nema načina da ponovno ne rastuži Dorie. Pogurnula je 71

šalicu mlijeka prema sestri. “Mama mora ostati u bolnici s liječnicima i lijekovima koji će joj pomoći da se osjeća bolje.” “Kao kada se mi igramo vani, Dor”, dometnuo je Michal. Ruth se pripremila na daljnja pitanja o majčinom oporavku pokušavajući ih predvidjeti i smišljajući odgovore koji ne bi bili posve lažni, a koji bi istovremeno zaštitili djecu od okrutne istine. No Dorie se okrenula i počela igrati sa svojom lutkom. “Čega ste se igrali?” upitala je Ruth zahvalna Michalu što je skrenuo razgovor u drugome pravcu. Kad su ona i Helena bile male, voljele su jednostavne igre poput kuće i škole. Ruth je uvijek glumila majku ili učiteljicu preuzimajući glavnu riječ na način koji je sada djelovao gotovo predskazujuće. “Bolnice”, odgovorio je Michal. “Dorie je bila bolničarka. Ja sam bio bolesnik i Dorie me izliječila.” Pitala se kako je bolnički život izgledao u njegovim očima s obzirom na to da mu nikada nije svjedočio. “Liječnica”, hitro ga je ispravila sestrica. “Jednog ću dana postati prava liječnica.” Ruth se spremila reći Dorie da je za to potrebno ići u školu i na fakultet, za što nisu imali novaca. Da je to, čak i u boljim uvjetima, neostvarivo za jednu ženu. Ali Doriene su oči zasjale na tu pomisao, dječji san koji još nisu uništile okrutnost rata i realnost njihove situacije, i Ruth joj to nije željela oduzeti. “To zvuči divno.” Dorie se uozbiljila. “Ruti, što su nacisti?” upitala je promijenivši temu bez upozorenja. “Zašto pitaš?” “Čula sam tebe i Helenu kako razgovarate o njima.” Ruth je uzdahnula u sebi. Dobro je znala da pred Michalom ne smiju razgovarati o stvarima od kojih su željele zaštiti djecu. No i Dorie je odrastala, stoga šaptanje i slovkanje riječi više nisu vrijedili ni pred njom. “To su Nijemci, dušo - njemački vojnici.” Posljednja joj je riječ, odviše dobra za ono što su nacisti doista bili, zapela u grlu. “Zašto su došli?” Dorie je imala potrebu spoznati uzroke određenih stvari i način na koji stvari funkcioniraju ispod površine. Bio je to odraz blistavog intelekta koji bi u drukčijim okolnostima bilo vrlo lako 72

usmjeriti prema uspjehu. No Ruth nije znala kako da ga usmjerava, a uza svu brigu da zadovolji osnovne potrebe djece, rijetko bi joj kada ostalo i snage za to. Zatekavši se u neugodnom položaju što mora djeci govoriti o ratu, Ruth je zastala. Doista, zašto? “Žele biti glavni. Sve se vrti oko politike i vlasti. Ali nisu došli u Bienkowice, stoga nas neće dirati.” “A što s Garzelovima?” Dorie se bila igrala vani kada su ona i Helena razgovarale o nestanku svojih susjeda. Je li joj Helena rekla za njih? “Jesu li ih Nijemci natjerali da napuste selo?” ustrajala je Dorie. “Ne brini za Garzelove. Radije brini o svome vrtu, kako je govorila mama.” Karolina se zahihotala u svojoj visokoj stolici, kao da je Ruth rekla nešto smiješno. Ruth je obrisala kap mlijeka na djetetovoj bradi, a potom je uzela iz stolca i spustila pokraj kamina. Doriene su se obrve podignule onako kako su to činile Ruthine prije nego ju je majka upozorila da to uzrokuje bore. “Ali zima je”, relda je. “Vrt je sav uvenuo.” Ruth se nasmijala djetetovu doslovnom shvaćanju. “Ne mislim na stvarni vrt, ludice. To znači da trebamo brinuti o vlastitoj obitelji i svojim problemima umjesto da razmišljamo o onome što drugi čine.” “Dobro.” Dorie je srknula mlijeko u jednom gutljaju, a zatim skočila sa stolice i pridružila se Karolini u igri s kockicama. “A što s mamom?” upitao je Michal mičući pramen kose koji mu je bio pao na čelo. “Jesu li Nijemci došli i u Krakov?” U vezi s time nije mogla lagati. “Da, jesu. Ali bolnica je sigurna.” “Dobro.” Michal je zvučao uvjereno i mirno popio svoje mlijeko. Ruth je zamijetila da mu je otpao gumb s košulje. Posegnula je za ovratnikom. “Idi obuci drugu košulju i donesi mi ovu kako bih ti zašila gumb.” Kad je Michal otišao u spavaću sobu, ona je pošla po šivaći pribor. Netko je ponovno pokucao na vrata. Ruth se okrenula. Židovka se zacijelo vratila, poput onih upornih romskih prosjaka koji su svakog proljeća prolazili kroz selo, toliko naviknuti na riječ “ne” da su postali gotovo otporni na nju. Zar nije povjerovala Ruth kada joj je rekla da ne 73

zna gdje je njezino dijete, ili se vratila po nešto drugo? Možda novac ili hranu. Ruth je prišla vratima i posegnula za kvakom kako bi rekla ženi da joj ne može pomoći. Potom se zaustavila, spriječena nevidljivom rukom. Provirila je kroz pukotinu na vratima. Pred njima nije stajala Židovka, već neobičan muškarac u odori. Naglo je udahnula. Jesu li nacisti stigli u Bienkowice? Ne, nije Nijemac; po simbolu na njegovoj odori shvatila je da je riječ o policajcu iz mjesta Myślenice. No zbog toga joj nije nimalo laknulo. Njihovo selo nije imalo vlastitu policijsku postaju, a policijski službenici iz područnih ureda rijetko bi kad svraćali ovamo bez poziva. Na trenutak je razmislila o tome da ne otvori vrata. No kroz prozor je bilo moguće vidjeti vatru u kaminu, što je značilo da je netko unutra. Okrenula se. Djevojčice su sjedile na podu tiho se igrajući na mjestu koje nije bilo vidljivo s prozora. “U potkrovlje”, preko ramena je šaptom naredila Michalu koji je začuvši kucanje promolio glavu iz spavaće sobe. Mahnito je lamatala rukom iza sebe. Nije znala što policajac želi, ali vjerovala je kako je bolje da ih ne vidi. Podignula je Karolinu i dobacila je Michalu čije su se oči raširile. “Povedi i Dorie, i da niste ni pisnuli.” Odviše zatečen da bi je išta pitao, Michal je poslušao. Šutnula je Karolinine kockice pod stol, a potom se okrenula i otvorila vrata dok joj je srce bubnjalo u prsima. “Dzień dobry”, protisnula je. Neznatno viši od nje, muškarac je imao četrdesetak godina, bačvasta prsa i isturen trbuh. “Ja sam poručnik Wojski, iz policijske postaje Voivoda”, izjavio je nadmeno. Zanemario je formalnosti i izravno joj se obratio iskazujući svoju moć. Poručnik. U drukčijim bi okolnostima bio običan činovnik. No zbog rata su moć u svojim rukama držali oni voljni surađivati, a ne oni koji su bili podobni za to. Ne pokazavši nikakve dokumente, zakoračio je u kuću. Ruth je podignula dlan. “Bolest je u kući”, odlučno je slagala na što se muškarac povukao. “Mogu li vam pomoći?” “Želio bih razgovarati s tvojim mužem”, naredio je odviše strogim glasom da bi njegove riječi mogla protumačiti kao zamolbu. 74

Ruth je oklijevala, a potom odmahnula glavom. “Živim samo sa sestrom.” Djecu nije mogao vidjeti, a Ruth se svesrdno molila se da ih nije ni čuo prije nego je pokucao. U općinskome uredu postojali su zapisi o cijeloj obitelji, uključujući djecu. No nije joj se činilo pametnim ukazati na djecu bez roditeljske skrbi - naročito na Michala, koji je bio visok poput šesnaestogodišnjaka. Pred očima joj je bljesnuo prizor kako ga odvode na bojišnicu i tjeraju da obavlja kakve užasne zadaće za koje je Helena govorila da ih dodjeljuju najmlađim vojnicima, poput trčanja do neprijateljskih linija i skupljanja neeksplodiranih bombi. “A tvoji roditelji?” Pomisao na to da žena živi sama očito mu je bila nepojmljiva. “Umrli su”, ispalila je i istog trena osjetila krivnju. Mama je bila živa, ali Ruth je vjerovala je da je najbolje da ostane kako je i rekla, jer bi ispravak potaknuo samo još više pitanja. “Imaš li kakve isprave?” nastavio je muškarac s odsječnim pitanjima. Kada je ispružio ruku, Ruth je zamijetila srebrni odsjaj na njegovu zglavku. Ručni sat. Čak je i s udaljenosti vidjela da je skupocjen, odviše profinjen za nekoga na njegovu položaju, te se zapitala odakle mu. Pošla je prema kaminu osjećajući muškarčev pogled na sebi dok je koračala, te iz torbe izvukla svoju kenn-karte, osobnu iskaznicu koju su dobili svi članovi njezine obitelji ubrzo nakon što je buknuo rat. Drhtavim ju je prstima pružila policajcu. On je odmahnuo glavom. “Želim dokumente tvojih roditelja.” Nijemce, kao i policiju koja je djelovala u njihovo ime, kao da su više zabrinjavali oni koje nisu osobno vidjeli, te su se bojali da su možda pobjegli ili se sakrili. Ruth je prišla kutijici u kuhinji u kojoj je majka čuvala sve važne dokumente. Uzela je očevu smrtovnicu i snagom misli tjerala svoje dlanove da prestanu drhtati dok ju je pružala policajcu. “Bolnica još nije poslala majčine papire.” Pomolila se da je ne pita o kojoj je bolnici riječ. Policajac joj je vratio dokument. “Tražimo ljude koji prolaze kroz ovo područje. Strance. Jesi li zamijetila što neobično?” Ruth je oklijevala. Misli li na Židovku? Ako mu pokaže u kom je pravcu otišla, sigurno će poći za njom. 75

“Stranci”, ustrajao je poručnik Wojski kada Ruth nije odgovorila. “Muškarci koji nisu odavde, možebitno u odorama. Jesi li vidjela što slično?” “Ne, naravno da ne.” Iznenađenje u njezinu glasu bilo je iskreno. Dolazak one Židovke bio je neobičan sam po sebi, ali strani vojnici... Kao svi ostali, i Ruth je bila čula glasine o padu vojnoga zrakoplova. No on nije pronađen, a takvo što nije moglo nestati samo od sebe. “Ako zamijetiš bilo što...” Bacio je posjetnicu na stol s takvom žurbom da je papirić sletio na pod. “Do widzenia.” Do viđenja. Uobičajeni pozdrav na rastanku sada je više nalikovao prijetnji. Ruth je ostala nepomično stajati dok je izlazio iz kuće i koračao prema ogradi. Uzela je posjetnicu u ruku, a kada je muškarac nestao iz vidokruga, zatvorila vrata za njime. “Sve je u redu”, viknula je. Nitko joj nije odgovorio, ali je potom začula komešanje djece dok su se igrala u potkrovlju. Doista je sve bilo u redu, uvjeravala je samu sebe dok je kućom odzvanjalo Karolinino hihotanje. Drhtavim je prstima primila šalicu s hladnom kavom. Dva uznemirujuća posjeta u jednome danu teško da su bili puka slučajnost. To što su Ruth i njezina obitelj obični Poljaci u središtu ničijeg interesa bila im je jedina prednost. Ništa od ovoga, ni Židovka ni vojnici za kojima je tragao policajac, nisu imali nikakve veze s njima. Ipak, poželjela je da je Helena ovdje kako bi joj pomogla razjasniti stvari. Dok je ustima prinosila šalicu svježe kave koju si je netom natočila, u potkrovlju se začuo tupi udarac popraćen plačem. Uzdahnuvši, ponovno je spustila šalicu na stol i otišla provjeriti što se zbilo medu djecom.

76

7 “Dzień dobry.” Helena se iznenadila kada je zatekla Sama kako stoji pred kapelicom naslonjen na stablo. Iako se u protekla dva tjedna bolje kretao, ovo je bio prvi put da ga vidi izvan zidova kapelice. Ispunila ju je toplina dok je upijala prizor pred sobom, njegovu visoku i vitku priliku među raskošnim zelenim borovima. Na njegovu se licu izmijenilo nekoliko osjećaja kada ju je ugledao. Zabrinutost jer je ugrozila vlastitu sigurnost ponovnim dolaskom, ali i olakšanje i sreća. Naposljetku se široko osmjehnuo. “Lena! Drago mi je da si ovdje.” Ispružio je ruku i položio joj dlan na rame, a zatim zastao. Ona je zadržala dah pitajući se, kao i svakoga puta kada bi ga posjetila, hoće li je poljubiti u obraz u znak pozdrava. No njegovo je lice ponovno poprimilo zabrinuti izraz. “Idemo jesti”, rekla je u nadi da će preduhitriti prigovore zbog svog dolaska. Slijedila je Sama u kapelicu. U peći je gorjela slaba vatra, tek toliko kako bi mu pružila dovoljno topline da bi preživio, a da usput ne stvori previše dima i privuče pažnju. Prostrvši platno na tlo pred sobom, Helena je izvadila uobičajenu porciju kruha zajedno s viškom sira i krumpira koje je uspjela skupiti, te ih servirala kao da priprema pravu gozbu. Dakako, hranu nije uzela od djece, već je svake večeri spremala dio svoje večere i skupljala svaki nepojedeni komadić hrane po kući koji bi ostao nezapažen. To nije bilo dovoljno; zamijetila je kako je Samu odjeća postala znatno šira u odnosu na prvi put kada ga je vidjela. Ali nije 77

mogla učiniti ništa više od toga. “Evo.” Izvadila je dvije napuknute šalice za čaj. Služile su Dorie za igru s lutkama, a Helena se nadala da dijete neće opaziti njihov nestanak. Sam je u limenoj zdjelici koju je bila donijela prošloga puta ugrijao malo vode te u nju stavio nekoliko listića čaja koje mu je dala. Helena je potom natočila čaj u šalice i pružila jednu Samu. Prsti su im se dotaknuli te je zadrhtala, nadajući se da Sam to nije zamijetio. Obuhvatio je šalicu obama dlanovima. “Hvala ti. Ovo je skoro pa civilizirano.” Helena je uzela komadić kruha i pretvarala se da jede kako se Sam ne bi osjećao loše dok je doslovce gutao ostatak hrane. Nekoliko su trenutaka sjedili u ugodnoj tišini, a ona je postrance proučavala njegovu snažnu uglatu bradu i pune usne koje je sada poznavala gotovo dobro kao i svoje. Premda su prošla samo dva tjedna otkad ga je pronašla, imala je osjećaj kao da ga poznaje cijeli život. Navratila je u kapelicu prošlog tjedna kada se vraćala iz posjeta majci te se iskrala još nekoliko puta kako bi ga vidjela, uz izgovor da ide provjeriti je li se koja životinja uhvatila u zamku u šumi. Na taj se način borila protiv poriva da ga obilazi svakog dana. U tim trenucima koje je dijelila sa Samom, sjedeći na vlažnome tlu ruševne crkvice, zaboravljala je na turobnost i brige svijeta koji ju je okruživao. Čak i kada nije mogla otići do kapelice, neprestano je razmišljala o njemu. Sjedila bi u kući i zamišljala ga samoga, pitajući se kako provodi sate i prijeti li mu kakva opasnost. Prošle je noći, dok je kiša natapala krov njihove kolibe, ležala budna i drhtala kao da se nalazi ondje s njime, mokra i promrzla. Je li zaista bilo moguće toliko toga osjećati prema čovjeku kojega je upoznala prije samo nekoliko dana? Mrzila je što taj dio svog života mora zadržati u tajnosti. Zamišljala je kako bi bilo da Sam napusti kapelicu i dođe u njihovu kuću. Michal, koji je bio neprestano okružen ženama, bio bi oduševljen. Mamu bi zadivio svojom pristojnošću, a tatu snagom. No ti su prizori bili sasvim izmiješani, a privid da je sve u najboljem redu nemoguć, jer da joj otac nije umro i da nije umjesto njega posjećivala majku, nikada ne bi ni pronašla Sama. 78

On je zabacio glavu i zagledao se u strop kapelice kroz čije je popucale grade provirivalo sivo nebo. “Pitam se tko je sagradio ovu crkvu.” Razmislila je o tom pitanju. “Ne znam.” Malene su kolibe bile razasute po brežuljcima, namijenjene lovcima kako bi se sklonili od lošeg vremena ili putnicima da prenoće na putu do grada. No ova je kapelica bila odviše velika i ukrašena za tu namjenu. “Prije stotinu godinu ova je zemlja pripadala jednom bogatom barunu prije nego su je razdijelili. Možda ju je on dao sagraditi, ili ljudi koji su radili za njega.” “Crkve su u meni izazivale neugodu kada sam bio dijete”, dodao je Sam. Helena je nakrivila glavu. “Mislio sam da će me udariti munja ako uđem. A kada bih prolazio kraj crkve na putu kuću djeca su me gađala kamenjem i nazivala Židovom.” Čudila se kako je moguće da ista vrsta predrasuda postoji na drugome kraju svijeta, gdje je navodno sve trebalo biri bolje. “A evo me sada, skrivam se u crkvi.” “Što misliš, zašto ljudi ne vole Židove?” Helena se lecnula zbog izravnosti svog pitanja. Slegnuo je ramenima. “Neki ljudi mrze Židove jer nas smatraju uspješnima”, rekao je. Suspregnula je smijeh. Seoski Židovi u poderanim dronjcima bili su siromašniji čak i od njezine obitelji. “Ali moji roditelji pripadaju radničkoj klasi.” “A ti? Što si ti radio?” “Uglavnom sam se bavio različitim poslovima.” Nelagoda mu je preletjela licem. “Ne znam što ću raditi poslije rata. Pretpostavljam da ću ostati u vojsci.” “Sviđa li ti?” Ohrabrila se te mu postavljala osobnija pitanja nego za proteklih posjeta. “Hoću reći, u vojsci.” “Zapravo, da”, rekao je i sam se oslobodivši. “Barem neke njezine strane. Vojska spaja vrlo različite ljude.” Protrljao je stražnju stranu vrata, a Helena je tek tada zamijetila kako je njegova nekoć vrlo kratka kosa pomalo narasla te se počela kovrčati. Pogled mu je bio odsutan, a glas zamišljen. U Heleni se nešto probudilo i obuzelo je željom da pomiluje njegov meki obraz. Nikada je prije nisu zanimali momci; oni 79

poput Piotra činili su joj se grubima i budalastima, nespretnijima u svemu što je znala učiniti sama. No za Samovim je društvom žudjela. Bio je poput poklona koji si odmatao da sa žarkom željom da čim prije otkriješ što se nalazi unutra. U dubini duše osjetila je nešto što isprva nije znala prepoznati. Sreća. Odjednom je shvatila zašto ljudi čeznu, zašto njezina sestra želi određene stvari. Helena do tada jednostavno nije razumjela da život uključuje i takve lijepe trenutke. Ili se možda odviše bojala da će je taj osjećaj cijelu progutati. Potom je osjetila žalac krivnje. Nije imala pravo misliti o takvim stvarima, ne sada, kada je opstanak bio važniji od svega. Sam je nastavio govoriti. “Kod kuće se ne bih družio s takvim momcima. Ali u vojsci moraš moći računati na čovjeka pokraj sebe. Ponekad voliš svog brata, a ponekad te izluđuje, no on je i dalje tvoj brat i svejedno ga voliš.” Helena je kimnula prepoznavši istinu u vlastitim obiteljskim odnosima. “A sada smo postali prijatelji.” Prijatelji. Razmislila je o toj riječi. Ona nikada nije imala prijatelje izvan obitelji. Njezina je obitelj bila izolirana od ostatka sela, posebice kada su ona i Ruth prestale ići u školu. No čak su se i prije toga izdvojile na neki način shvativši da se ne uklapaju među ostale. Jesu li ona i Ruth prijateljice? Zajedničkim su snagama brinule o djeci i Helena je voljela svoju sestru, no ne bi se moglo reći da su se družile poput prijateljica i u potpunosti povjeravale jedna drugoj. Sam je pročistio grlo. “Eto, sprijateljio sam se s momcima i vidio sam dio svijeta koji inače ne bih mogao. A upoznao sam i tebe.” Sramežljivo je skrenuo pogled. Helenino je srce poskočilo. U protekla dva tjedna njezini osjećaji prema Samu postali su odviše snažni da bi ih mogla zanemariti; svakoga je puta željno iščekivala ponovni susret. Činilo joj se da i njega vesele njezini posjeti, no uvjeravala je samu sebe da je samo zahvalan za hranu i drugu pomoć koju mu je pružila. Ali sada je trunka nade planula u njezinim prsima. Je li moguće da se i ona njemu sviđa? “Ali vidio sam strašne stvari”, rekao je. “Ratovanje nije za mene.” Bespomoćnost u njegovu glasu tjerala je Helenu da ga zagrli i utješi kao što je Ruth činila s djecom. “Stoga ću napustiti vojsku, a kasnije ću 80

možda izučiti kakav zanat i otvoriti vlastitu prodavaonicu drvenarije ili drvenog pokućstva. Spretan sam s takvim stvarima. Što kažeš na to?” upitao je. Zatečena pitanjem, Helena je oklijevala. Nitko je prije nije pitao za mišljenje, ni roditelji kada je bila dijete, a naročito ne ovih dana, kada su sve o čemu su ona i Ruth razgovarale bile praktične stvari. Ispravila se, uživajući u novostečenom osjećaju važnosti. “Zvuči dobro”, rekla je nesigurna je li baš to želio čuti. “Božić će za nekoliko dana”, dodala je mijenjajući temu. “Židovi ne slave Božić”, odvratio je. “Naravno, baš sam glupa.” Prinijela je ruku ustima, posramljena zbog pogreške. No njegovo lice nije odražavalo uvrijeđenost. “Mi slavimo Hanuku. To nije veliki blagdan, ali označava oslobođenje hrama u drevnim vremenima i slavljenje čuda zahvaljujući komu je mrvica ulja dostatna samo za jedan dan gorjela osam noći.” “Nisam znala.” Postojalo je toliko toga o njegovoj vjeri što nije znala te se ugrizla za usnu pokušavajući oblikovati sljedeće pitanje. No prije nego je progovorila, izvana se začuo potmuli udarac. Zatim još jedan, pa još jedan i to sve glasniji. Netko dolazi. Oči su joj očajnički jurile od jednoga kuta kapelice do drugoga u potrazi za skrovištem koga nije bilo. Sam ju je zgrabio i povukao na tlo pokraj sebe, kao da ih oboje pokušava utisnuti u zemlju. Napola je legao na nju i prestao disati. Uljez nije nužno morao biti Nijemac, uvjeravala je Helena samu sebe. No mogućnost da ih otkrije i sasvim slučajni prolaznik bila je jednako loša. Kroz Samovu je košulju osjetila kako mu srce divljački udara u prsa zajedno s njezinim. Ponovno su čuli zvuk, ovoga puta blizu vanjskog zida kapelice. Nekoliko su trenutaka nepomično ležali obraz uz obraz. Trenutak kasnije, zvuk se udaljio i nestao. “Samo životinja”, rekla je. “Vjerojatno rakun.” “Oprosti.” Kao da je tek tada shvatio kako je prisno drži, Sam ju je pustio i odmaknuo se. “U redu je”, odvratila je smjesta osjetivši nekakvu hladnoću. Unatoč olakšanju što je opasnost prošla poželjela je na trenutak duže ostati u 81

njegovu zagrljaju. No situacija je bila odviše ozbiljna da bi razmišljala o takvim glupostima, ukorila je samu sebe. Sam je bio smrtno ozbiljan, siv u licu gotovo kao i onoga dana kada ga je pronašla. Iznova je uvidjela strah koji ga je danonoćno pratio i shvatila kako njegov boravak u kapelici svakim danom biva sve opasniji. S njime je bilo lako zaboraviti na sve i razgovarati kao da su na sigurnome. Ali ovo nije bila igra - ako ih pronađu, mogli bi ih uhititi, pa čak i ubiti. “Jučer sam ponovno promatrala vlakove”, rekla je kako bi odagnala napetost u zraku. Prethodnog se dana Helena uspjela iskrasti i otići u staju. Popela se na sjenik, a slama ju je bockala pod suknjom kao u djetinjstvu. Sam je podignuo obrve. “I?” Helena nije bila sigurna što Sam želi znati, niti što bi mu trebala reći. “Čini se da putuju na istok vukući za sobom mnoštvom teretnih vagona, iako ne bih znala reći što se u njima nalazi. Ali na povratku su uvijek prazni.” “Sigurno odvoze oružje na bojišnicu i pripremaju se za mogući raskid sa sovjetskim blokom. To je korisna informacija - barem bi bila, kada bih je mogao prenijeti svojoj jedinici.” Na licu mu se iščitavala frustracija. Kako mu se snaga vraćala, Sam se sa svakim posjetom činio sve nestrpljivijim. “I još nešto...” Oklijevala je. “Mislim da sam vidjela tvoj srušeni zrakoplov.” Helena se premišljala treba li mu uopće reći za njega. Prvih nekoliko puta kada ga je posjetila u kapelici prvo što ju je pitao bilo je jesu li pronašli zrakoplov. No ništa nije bila čula. Na radijskim vijestima koje je nadzirala država posve sigurno ne bi govorili o tome, a Ruth bi zacijelo nešto rekla da je čula kakve tračeve na tržnici. No jučer je Helena, dok je gledala vlakove kroz prozor u staji, krajičkom oka nešto zamijetila. “Nekoliko je krošnji oštećeno oko dva kilometra istočno odavde.” “To je sigurno to.” Sam je stegnuo čeljust s ozbiljnim izrazom na licu. “Moram otići onamo.” Dodirnuh mu je ruku. “Znaš da nitko drugi nije mogao preživjeti.” 82

Sam nije odgovorio. Sjedili su šutke jedno pokraj drugoga. Helenine su se misli vratile k majci koju je toga dana posjetila. Starice koja je ležala u susjednom krevetu više nije bilo. Potišteno se zapitala je li umrla, a kada je pitala Wandu za nju, ova je odmahnula glavom. “Premjestili su je”, usnama je oblikovala riječi prije nego se udaljila. Helenu je zbunio odgovor; žena zacijelo ne bi željela da je premještaju u takvom stanju. Potom je zamijetila kako je i nekolicina drugih kreveta na odjelu ispražnjena. Postojale su različite vrste zabrana za Židove koje je viđala svuda po gradu, braneći im da ulaze u restorane ili se voze trolejbusom. No ovo je bila bolnica, i to židovska. Nijemci se zasigurno ne bi zamarali šačicom staraca. “Što je bilo?” upitao je Sam kada je zamijetio da je utihnula. “Ništa.” Helena je potom zamijetila nakupinu lišća pokraj peći pred kojom je spavao; njegov bezuspješan pokušaj da se ugrije prošle noći. “Što je? Možeš mi reći.” Helena je oklijevala osjećajući se budalasto. Nije ga željela opterećivati svojih brigama kada se nalazio iza neprijateljskih linija preživljavajući od dana do dana. “Majka mi je u gradu i brinem se za nju.” “Nijemci neće dirati bolnicu”, uvjeravao ju je. “Imaju drugih briga. Uostalom, postoji šansa da će se Sovjetski savez odcijepiti i napasti Njemačku”, dodao je s tračkom nade u glasu. Helena je zadrhtala. “Govoriš kao da je to dobra stvar.” “Zar nije?” Gorljivo je zatresla glavom. Za Ruse su govorili da su tako okrutni da Nijemci izgledaju blago u usporedbi s njima. “Shvaćam da to Židovima odgovara jer su mnogi među njima komunisti.” Sam je porumenio. “Nismo mi komunisti.” Njihov je razgovor iznenada otišao u čudnome pravcu. “To su samo glasine koje su Nijemci proširili kako bi poticali mržnju prema Židovima. Ali Rusi ne mogu biti gori od Nijemaca, zar ne? Sve te gadosti koje nacisti čine...” Udario je šakom o zid. “Moram otići odavde”, zvučao je oštrije nego ikada prije. 83

Helena je poskočila ponovno začuvši buku izvan kapelice. Unezvijereno se osvrtala po prostoriji i spremila se na ponovno skrivanje. Sam se ovoga puta pak nije uznemirio. Zvuk nisu proizveli koraci, već je neka životinja zagrebla po vratima. “Gledaj!” Zazviždao je i trenutak kasnije u kapelicu je ušao mršavi pas srednje veličine te dotrčao k Samu. Ovaj se smijao dok ga je životinja njuškala i pokušavala polizati po licu, a smijeh mu je bio dubok i grlen te se naizgled uzdizao iznad sve njegove brige i očaja. Lice mu je sjalo poput Michalova na božično jutro za boljih dana. Helena je zaustila da ga upozori - pas je pripadao skupini lutalica koje je vidjela kako glavinjaju po periferiji i zabranila djeci da ih diraju. U posljednje su se vrijeme širile glasine da su psi, ne mogavši pronaći uobičajene otpatke kojima su se hranili, pobjesnjeli te napali neko dijete. Potom je, promatrajući Sama kako miluje krzno psa, uzdahnula u sebi. Ovih je dana bilo toliko stvari o kojima je trebalo brinuti, a lutalice teško da su bile jedna od njih. “Voliš pse?” upitao je. “Ne znam. Valjda.” Helena nikada nije imala psa. Djeca bi ga rado imala. No kućni su ljubimci bili luksuz, dodatna usta koja bi trebalo hraniti, a i ovako nije bilo dovoljno za sve. “Hajde.” Sam je pokazao na psa. Helena je uplašeno oklijevala. No životinja je krotko ležala u Samovu krilu. “Neće te ugristi.” Sam je bio iščetkao psa, zamijetila je, možda ga nekako i okupao. Spustila je ruku kako bi pomilovala životinju, a prsti su joj sreli Samove u mekom krznu. “Ja imam labradora kod kuće”, rekao je smiješeći se dok mu se pogled gubio u daljini. Dlan mu je počivao na Heleninu odviše čvrsto da bi bilo slučajno. Srce joj je stalo brže kucati. “Žut je i star tek nešto više od tri godine. Uživao bi ovdje, uz toliko brežuljaka i šumu kojom bi mogao trčati.” Helena do tog trenutka nije razmišljala o njegovu životu izvan zidova kapelice. No sada joj je pred očima iskrsnuo prizor kako vodi svog kućnog ljubimca na izlet u prirodu. Je li postojala i djevojka koja je išla s njime? Sam je nastavio. “Prvo što ću učiniti kad se vratim kući jest odvesti 84

Scoopa - tako se zove - na selo da se okupa na Johnsonovoj farmi i...” Utihnuo je kad je vidio da se ona rastužila. “Lena, što ti je? Što nije u redu?” “Ništa.” Ukočivši se, Helena je povukla ruku. Sam je zvučao tako uzbuđeno pri pomisli na odlazak. Nije mu mogla zamjeriti što ne želi ostati ovdje, promrzao i ugrožen, na tisuće kilometara daleko od svog doma. No utroba joj se svejedno stiskala od te pomisli. Toliko se naviknula na njega, a on će otići. Jednako kao što je Piotr napustio Ruth, a tata sve njih. Odjednom se više nije mogla suzdržavati. “Bit ću tužna kada odeš.” On je šutio pa se osjećala glupo što je išta rekla. “Naravno da moraš ići, i to je zbilja sebično od mene, ali navikla sam se na naše razgovore.” “Zbilja?” Vedro se nasmiješio. “Mislio sam da će ti biti drago što više nećeš morati klipsati preko brežuljka kako bi mi donijela hranu.” Helena je zaustila da se usprotivi, a potom shvatila da je zadirkuje. “Nije smiješno.” Ispružila je ruku kako bi ga klepnula, no on ju je uhvatio i isprepleo prste s njezinima na što je čitavo Helenino tijelo protrnulo. “Kad planiraš otići?” “Uskoro.” Riječ je proparala Heleninu utrobu poput noža. “Pričekat ću da mi noga još malo zacijeli, a onda ću pobjeći do granice”, smjesta je odvratio tako da je shvatila da već neko vrijeme razmišlja o tome. A to će biti vrlo skoro, sudeći po lakoći s kojom je danas izišao iz kapelice. “Moram otići prije nego zapada snijeg.” Kimnula je. Ne bi preživio zimu u kapelici, čak ni uz njezinu pomoć. A put će u određenome trenutku postati neprohodan, pa niti će ga ona moći posjećivati, niti će on moći otići. Helena je razmišljala o toj činjenici i prije nego je pronašla Sama, pitajući se kako će posjećivati majku kada se vrijeme bude pogoršalo. Morat će joj ostaviti više hrane te podmiti Wandu ili neku drugu bolničarku kako bi se pobrinule da je majka doista pojede. “Vjerojatno za tjedan, dva”, dodao je. “Tako brzo!” povikala je prije nego se uspjela zaustaviti, pogođena blizinom njegova odlaska. Sve do tog trenutka nije posve shvaćala koliko joj ti posjeti - i sam Sam - znače, kako su važnim dijelom njezina života 85

postali. Svrnula je pogled ne želeći da Sam vidi suze u njezinim očima koje su se stale nekontrolirano skupljati. Iznenada ju je ispunila ljutnja. Sve je bilo u redu prije nego se on pojavio i natjerao je da poželi stvari koje joj nikada prije toga nisu nedostajale - stvari koje jednostavno nisu bile moguće. “Lena”, obratio joj se već uobičajenom nadimkom. Ponovno ju je primio za ruku. Iznenađenje je zamijenilo njezinu ljutnju. Progutala je slinu, osjećajući da se bliži trenutak koji je sanjala stotinama puta. “Dda”, protisnula je podižući pogled. On se prignuo i spustio svoje tople i čvrste usne na njezine. Nije se ni pomaknula, zatečena trncima koji kao da su je istog trenutka obuzeli od glave do pete. Usne su mu imale okus zrelih jabuka. Nagnula se prema njemu, poželjevši još. Sam se potom odmaknuo. “Oprosti”, usplahireno je rekao. “Nisam to smio učiniti.” “Ne smeta mi”, bez daha je odvratila posežući za njime dok joj se u glavi i dalje vrtjelo. Čitava joj je koža bridjela od uzbuđenja. No on se uspravio i odmaknuo od nje. “Ne, ne smijemo.” “Zašto ne?” Helena se ukočila zbog iznenadnog odbijanja, a potom ustala dok su je oči pekle. Sam se nagnuo naprijed i uhvatio je za ruku zbog čega mu je pas pobjegao iz krila. “Helena, čekaj.” Podigao se na jedno koljeno napravivši grimasu i povukao je prema sebi. “Odlazim”, rekao je, a njegove su je riječi slomile. Položio joj je dlan na bradu, a usne su mu bile toliko blizu njezinima da je osjećala njihov slatki okus koji je netom kušala. “Ali sad si ovdje”, pobunila se. “No jednom ću morati otići i...” Snažnije je stisnuo njezine prste. “I ne želim nam samo otežavati.” Helena se zagledala u zid, odviše ponosna da bi nastavila raspravu. “Pitam se što bi se dogodilo da smo se upoznali negdje drugdje.” Potom je, postavši svjesna ozbiljnosti svojih riječi, porumenjela. “Naravno, to se ne bi ni dogodilo.” 86

“Neprestano razmišljam o tome”, hitro je odgovorio Sam osjetivši njezinu nelagodu i poželjevši je odagnati što prije. “Da smo se upoznali u Americi, pozvao bih te na spoj. Udvarao bih ti, kako kaže moja majka.” Nasmijao se. “Nitko naših godina to više tako ne zove. Odveo bih te u slastičarnicu na sladoled ili možda punč. Imaju i televizijski prijamnik i sve.” Helena je jednom gledala film na projektoru u gradskoj vijećnici, ali u njezino selo televizija još nije stigla. Sam je nastavio. “A onda bih možda skupio snage - ovaj, hrabrosti - da te pozovem na jednu od plesnih zabavi koje se subotom održavaju u društvenom domu. Ništa posebno samo starac za klavirom i dame koje prodaju kolačiće i punč.” Prestao je govoriti, a ona se zapitala je li se izgubio u svojim uspomenama. No tada se ustao s naporom, oslanjajući se o svoju provizornu štaku i ispružio ruku prema njoj. “Hoćemo li zaplesati?” Oklijevala je. Je li zaista želio plesati s njom, i to ovdje? Potom je ustala i približila mu se, nesigurno ga promatrajući. Ponekad je znala u igri vrtjeti Dorie po sobi, a jednom je davno vidjela roditelje kako plešu misleći da ih nitko ne vidi. No sama zapravo nikada nije ni s kime plesala. “Ovako.” Sam ju je nježno primio za ruke i položio ih na svoja ramena. Potom ju je obuhvatio oko struka, točno povrh bokova. “Je li to u redu?” Kimnula je iznenada ostavši bez glasa. “Dobro.” Približio joj se. “Mogao bih ti se i više približiti ako bi mi pratioci dopustili”, našalio se. Ona nije odgovorila, već je oslonila glavu na njegovo rame. Začudila se svojoj hrabrosti, ali istovremeno je imala osjećaj da to čini čitav svoj život. Vlažni kamen zidova kapelice, Samov miris i miris alkohola koji je zaostao u očevu džemperu spojili su se u nešto nalik na kolonjsku vodicu. Počeo je pjevušiti nekoliko stihova pjesme koju je čula na radiju prije nego su zabranili emitiranje glazbe. I’ll be seeing you in all the old familiar places...9 Trenutak kasnije Sam je prestao pjevušiti. Stajali su u mjestu, više se njišući već plešući, tijela priljubljenih jedno uz drugo. Obrazi su im se gotovo dodirivali pa je osjetila njegov topli dah na svome licu, pitajući se 87

hoće li je ponovno poljubiti. I što bi učinio kada bi ona poljubila njega. “Eto, to bi bilo to”, rekao je Sam oklijevajući. Ispravio se i odmaknuo. Helena je iznenada osjetila hladnoću, kao da se vatra u peći ugasila. Ponovno su sjeli na tlo. “Naravno, ondje bih imao konkurenciju.” Nakrivila je glavu, ne shvaćajući što želi reći. “Drugi bi te momci također zvali van i željeli plesati s tobom. Siguran sam da je tako i u tvome selu.” Helena je suspregnula navalu smijeha. Kad bi samo znao. “Naravno, i prije sam izlazio s djevojkama”, rekao je iako ga nije pitala. “I radio uobičajene stvari.” Helena nije znala što to znači, a nije bila sigurna želi li uopće saznati. Je li djevojke vodio na ples ili film, ili je to uključivalo i nešto više? Takve stvari, o kojima je Ruth govorila s čežnjom, Helena je nekoć smatrala glupostima. No sada je bila strašno ljubomorna na bezimene djevojke s kojima je Sam bio - i s kojima će biti nakon što se bude vratio kući. Nastavio je. “Ali nikada nije bilo ovako. Sviđaš mi se, Lena, i mislim”, progutao je slinu, “da se i ja sviđam tebi.” “Sviđaš.” Riječi su joj izletjele na način zbog kog ju je Ruth često grdila. No Helena je morala biti iskrena, osobito sada dok je gledala u Samove oči boje čokolade. “Ali kad odeš, sve će ovo nestati.” Pokazala je rukom po kapelici, a zatim i između njih kako bi pojasnila na što misli. Sam joj je položio dlan na rame. “Mogla bi poći sa mnom.” Naglo je udahnula. “Ja?” Spomenuo je kako ih je zamišljao na nekom drugom mjestu, ali nije smatrala da misli ozbiljno. “Ne bi bilo lako, ali uvijek postoji način. Morali bismo otići do granice.” Morali bismo. Ostala je bez daha kada je do kraja shvatila smjelost njegova prijedloga. Nije govorio samo o tome kako bi otišao, već kako bi poveo i nju. Pred očima joj se stvorila slika njihova zajedničkog života u skromnoj kućici, iako nije zamišljala nikakvo posebno mjesto na kome bi živjeli. Sama ta pomisao ispunila ju je srećom. Tada ih je zamislila kako napuštaju kapelicu i ne osvrću se. No kako bi to bilo moguće? Pomisao na majku, brata i sestre te sve ostale razloge zbog kojih nije mogla poći s njime sručila se na plamičak nade koji joj je tinjao u prsima i ugasila ga. “Ne mogu napustiti svoju obitelj.” 88

“Možeš otići prva, a zatim poslati po njih.” “Moja majka nikad neće dovoljno ozdraviti da bude u stanju podnijeti put.” Sam je stisnuo usne, šutnjom potvrđujući tužnu istinu. Ništa nije mogao reći kako bi joj ulio nadu, a lagati joj nije želio. “Onda ne idem ni ja”, tvrdoglavo je rekao. “Neću te napustiti.” Znala je da je želi zaštititi. Pomisao da bi, zarobljen u toj kapelici, mogao svladati moguće opasnosti činila se suludom. No čak i sam boravak ovdje s njime činio je da se Helena osjeća sigurnom. “Ne nakon svega što si riskirala zbog mene.” “Ne možeš ostati”, usprotivila se. Bilo je samo pitanje vremena kad će ga netko otkriti. Sam je zaustio kako bi se pobunio, a zatim nemoćno zatvorio usta. Tišina i napetost zavladale su u zraku između njih. Golub je zalepršao na gredama povrh njihovih glava. “Odabrali smo grozan trenutak da se sretnemo, zar ne?” pitao je. “Valjda.” Vrijeme nikada nije bilo na Heleninoj strani - prvo im se razboljela majka, a onda su izgubili i oca, ostavši sami baš kada se ratno stanje pogoršalo. “Prokleti rat”, ogorčeno je opsovao Sam, zaboravivši na bonton. “Ali da nije rata, nikada se ne bismo upoznali”, istaknula je Helena. “Eto, barem ne idem odmah”, rekao je natjeravši se na smiješak. Kimnula je - koliko god vremena da im je preostalo, iskoristit će ga. “Imaš li fotografiju?” pitao je. “Svoju, mislim. Volio bih je imati.” “Potražit ću je.” Je li želio da mu fotografija pravi društvo u kapelici ili ju je želio ponijeti sa sobom kada bude odlazio? “Ne želim znati”, iznenada je izjavila. Sam je zbunjeno nakrivio glavu. “Kad ćeš otići.” “Samo idi. Oproštaj... Ne bih ga mogla podnijeti.” Posramljeno je obrisala suze koje su je zapekle ispod kapaka. Sam nije odgovorio, već ju je privukao u zagrljaj. Priljubivši se uz njega, Helena se osjetila sigurnom - nešto što nije osjetila sve od djetinjstva, a možda čak ni tada. “Kasno je”, rekla je zamijetivši kroz prozor kako se sunce spustilo za krošnje. 89

“Odviše je kasno da ideš. Trebala bi ostati.” Smjesta je u glavi vidjela prizor kako leže pod njegovim ogrtačem, priljubljeni jedno uz drugo kako bi se ugrijali. No odmahnula je glavom. “Moram se vratiti.” Nikada nije izbivala iz kuće preko noći. Ruth bi bila izvan sebe od brige. “Evo”, rekao je pružajući joj svoju svjetiljku. Uključio ju je te joj u ruku utisnuo hladni metal koji je odavao slabašan snopić svjetla. “Ne mogu je uzeti.” Bez svjetiljke će biti osuđen na mrak. “Inzistiram.” Samov je dlan obuhvatio Helenin u kome držala svjetiljku. “Treba ti svjetlo kako bi se mogla vratiti kući.” “Dobro”, Helena je popustila. Znala je da Sam ima pravo. Na vratima kapelice zapitala se hoće li je ponovno poljubiti. Umjesto toga, on ju je povukao na prsa i obuhvatio rukama poput zidina tvrđave koje nikada nije željela napustiti. Trenutak kasnije ispustio ju je iz zagrljaja. Helena je nekoliko trenutaka stajala nepomično, želeći upamtiti sve na njemu u slučaju da ga više ne vidi. “Moraš ići prije nego se još više smrači”, rekao je. Nevoljko se okrenula i zaputila u šumu, a zrak koji ju je okružio bio je hladniji nego ikada prije. Usprkos svjetiljci gotovo da nije mogla vidjeti ništa pred sobom, stoga se kretala polako i oprezno kako se ne bi spotaknula o korijenje. I dalje je osjećala trnce od njegova posljednjeg zagrljaja, a po glavi su joj se vrtjele različite misli i sudarale se jedna s drugom: Samu je stalo do mene... Mogla bih poći s njime... Ne mogu. Prvi put u životu, Helena je željela nešto stvarno i nešto što bi pripadalo samo njoj. No neće to moći dobiti bez izdaje svojih najbližih. Obuzdala je misli o odlasku iz uma usredotočivši se na put pred sobom. Ali nije mogla obuzdati svoju tugu. Bilo je samo pitanje vremena kada će doći u kapelicu i zateći je praznu.

90

8 Helena se sljedećega jutra kasno probudila. Sivo se svjetlo već probijalo kroz žute zastore, a buka iz kuhinje ukazivala je na to da su svi ustali prije nje, što je bio iznimno rijedak slučaj. U sobi je bilo hladnije nego inače, kao da se vatra ugasila. Helena je navukla deku sve do vrata. Ponovno je zatvorila oči i ostala ležati pretvarajući se da je još uvijek u kapelici sa Samom. Dah joj je postao plići dok je zamišljala njegove ruke na svome struku. Glasan ju je prasak prenuo iz misli. Nevoljko se ustala i odjenula te izišla iz spavaće sobe. Ruth se borila s velikom posudom za pranje koju je uza stube nastojala donijeti iz podruma. Hladni je vjetar fijukao kroz otvorena vrata. Helena je zagunđala u sebi. Zaboravila je da je danas dan za pranje rublja. Pranje rublja bio je jedan od Heleninih najmrskijih kućanskih poslova, a činjenica da je zima i da ga ne mogu prati vani samo je pogoršavala situaciju. Ali Ruth je ustrajala u sakupljanju komadića sapuna pomoću kojih je prala odjeću i posteljinu. “Pomozi mi”, rekla je Ruth ispruživši ruku prije nego je Helena uspjela pobjeći. Ova se okrenula prema Michalu, koji je bio zadubljen u igru s Karolinom, a Dorie je bila odviše malena da bi bila korisna. Spustila se niza stube koje su vodile u podrum i pogurnula posudu prema Ruth koja ju je potom izvukla u dnevnu sobu. Helena se ponovno uspela stubama otirući prašinu s rukava te podložila vatru kako bi odagnala hladnoću. Iz spavaće se sobe iznenada začuo bolan povik. Uplašivši se, Helena 91

je potrčala prema izvoru zvuka. Dorie, koja je nastojala pomoći tako što je skidala plahtu s kreveta, sjedila je na podu sa svježom ogrebotinom na desnoj ruci. Helena je donijela kutijicu u kojoj su držali meleme i zavoje. Dok je čistila ranu dojmila ju je sestrina ruka koja kao da se produžila preko noći te je podsjetila na majku. Djeca su naglo izrastala, poput korijenja u vrtu poslije obilne kiše. Posljednjih su se mjeseci toliko promijenili da bi ih mama i tata jedva prepoznali. Ta je misao, više nego ikoja druga, rastužila Helenu. Ponekad je očevo lice mogla prizvati u pamćenje kao da se maločas nalazio ovdje te otišao u lov. A potom bi se sjetila svega što se dogodilo otkad je otišao, sveg napretka i promjena u svijetu, te joj se činio tako davnim, kao da možda nikada nije ni postojao. “Eto.” Pričvrstila je zavoj Dorie na ruku, sretna što je mogla učiniti barem nešto da pomogne. “Daj da vidim.” Ruth je dojurila u spavaću sobu s vlažnim ručnikom u rukama, a potom se zaustavila i zagledala u ranu koju je Helena već zbrinula. Povrijeđenost je zamijenila njezin iznenađeni pogled, kao da je Helena uzela nešto što joj ne pripada. No Dorie je raširila ruke prema Ruth naizgled zaboravivši na Helenu i pomoć koju joj je netom pružila. Ruth ju je s naporom uzela u naručje i prošaptala u kosu: “No, no, malena.” Djetetu je najviše od svega bila potrebna utjeha. Helena je zatvorila kutiju i skinula plahtu s kreveta, a zatim pošla za Ruth. “Ruti...” Dok je Ruth punila posudu s vodom i unutra stavljala odjeću, Helena je još ponovno razmislila o tome da kaže sestri za Sama. Bilo joj je lakše šutjeti kada ga je posjetila tek prvi ili drugi put. No sa svakim je susretom tajna u njoj rasla i nagrizala je. Nije u pitanju bila isključivo krivnja; Helena je željela nekome reći za Sama, razgovarati o njemu i učiniti ga stvarnim. Usprkos njihovu nesavršenu odnosu, u Ruth je vidjela nešto najbliže osobi kojoj se mogla povjeriti. No, Ruth će se ljutiti što je toliko dugo skrivala tajnu od nje. Naredit će Heleni da prestane viđati Sama. Ne, Helena se nije mogla izložiti riziku da 92

upropasti sve. Zajedno s ogromnom knedlom u grlu progutala je i svoju tajnu. Ruth je iscijedila košulju, a zatim pogledala Helenu s iščekivanjem. “Što je?” “N-ništa”, protisnula je Helena. Potom se sjetila nečeg drugoga. “S obzirom na što se događa, možda bi bilo pametno spakirati koju torbu.” Dorie je bila otišla u spavaću sobu po jastučnice, no Helena je govorila tiho kako je Michal ne bi čuo. “Koju torbu?” Promatrajući kako se oči njezine sestre šire, Helena je shvatila kako nesuvislo zvuči njezin prijedlog. Nikada nisu proveli niti jednu noć izvan svoje kolibe. “Da budemo spremni.” “Na što?” Helena je utihnula, nesigurna u vezi s mogućim razlogom. Željela je reći: ako dođu Nijemci. Ako budemo morali napustiti kuću. No ta se zamisao činila tako ne potrebnom, poput čistih nagađanja i dramatiziranja zbog kojih je počesto korila Ruth. “Ne znam.” “A kamo bismo pošli?” ozlojeđeno je upitala Ruth te se vratila rublju. Helena ponovno nije imala nikakav odgovor. Helena je promatrala gomilu rublja koja kao da je sa svakim Ruthinim pokretom postajala sve veća, umjesto da se smanjuje. “Moram obići životinje”, rekla je, snažnije nego ikada želeći prije pobjeći od mrske obveze. Zgrabila je svoj kaput ni ne pričekavši na Ruthin odgovor. Izišavši, čeznutljivo je pogledala prema šumi. Imala je osjećaj da je od posljednjeg odlaska u kapelicu prošlo mnogo više od jednog dana, možda zato što su razgovarali o rastanku. No nije mogla smisliti nikakav izgovor da ponovno ode, a da Ruth ne posumnja. Obuzela ju je toplina dok je zamišljala Sama. Što li sada radi? Misli li na nju? Ako već ne može ići vidjeti Sama, barem može ponovno pratiti prolazak vlakova. Bacivši pogled preko ramena kako bi se uvjerila da je nitko ne gleda, Helena je ušla u staju. Zadignula je suknju i uspela se ljestvama na sjenik. Ona i Ruth često su se ondje igrale kao djeca, praveći planine i oceane od osušene smeđe trave i izmišljajući igre koje 93

su bile poznate samo njima dvjema. Ali jednog je dana Ruth počelo smetati to što joj sijeno upada u kosu te je izjavila da je odviše bocka. Nije se više željela ondje igrati s Helenom. Nije se ona promijenila, shvatila je Helena, već Ruth koja se nastojala ponašati poput dame i izgledati lijepo kako bi se svidjela dječacima. Ostavila je Helenu za sobom. No Piotra više nije bilo, a Helena je imala nešto sa Samom, premda nije bila sigurna što. Smjestivši se na sijeno Helena je proučavala sive jutarnje oblake koji su povrh planina jurili prema zapadu. U daljini se oglasio zvižduk i prenuo je iz misli. Običan se putnički vlak s tucetom vagona kakve je viđala cijeloga svog života pućkajući pojavio iza ugla. Za razliku od praznih vlakova o kojima je govorila Samu, ovaj je imao zatvorene vagone. Kroz procijep na jednima od zatvorenih vrata Heleni se pričinilo da je vidjela nešto vrlo neobično: kao da je iznutra provirivala nečija ruka. No kada je trepnula, ruke više nije bilo. Vlak je zašao za ugao i nestao iz Helenina vidokruga. Sljedećeg će puta reći Samu za to i vidjeti može li on ponuditi kakvo razumno objašnjenje. Usmjerivši pogled prema kapelici, Helena se zagledala u stabla. Ondje se nešto pomaknulo i narušilo šumski spokoj. Pas, ili možda vuk... Ne, bilo je veće od životinje, shvatila promatrajući nepoznanicu suženih očiju. Je li to čovjek? Helena se nagnula naprijed dok je zabrinutost rasla u njoj. Je li tražio Sama? No prilika se udaljavala od kapelice i kretala prema selu. Kada se približila dovoljno da je može dobro vidjeti, Helena je naglo udahnula prepoznavši otežano kretanje. Sam! Izišao je iz kapelice i nekako uspio proći šumu. Je li namjeravao doći u njezinu kolibu? Ne, koračao je paralelno sa šumarkom i glavinjao u potrazi za nečim. No bio je na otvorenome i svatko tko pogleda onamo moći će ga vidjeti. Spustila se niz ljestve sa sjenika i potrčala preko dvorišta. Morala ga je zaustaviti. Na tlu ga više nije mogla vidjeti kroz gusta stabla. Krenula je prema šumi kamo je vjerovala da je pošao. Trenutak kasnije ugledala ga je; nalazio se kojih pedeset metara ispred nje. Nastojao se tiho kretati, ali zahvaljujući svojim nespretnim kretnjama svakim je korakom lomio 94

grančice koje su neprestano prijetile izdajom. Krenula je za njime kližući se po tlu od žurbe. Potom se sabrala i nastavila opreznije koračati, oslanjajući se o stabla s obiju strana i tako prolazeći zapreke na putu. Željela ga je za zvati, ali nije se usudila. “Same”, prošaptala je kada mu se naposljetku približila. On se okrenuo, a na licu mu se iščitalo najprije iznenađenje, a onda i tvrdoglava odlučnost. Tanak mu je znoj prekrivao gornju usnu. “Jesi li poludio? Kamo ćeš?” Zaustio je kako bi nešto rekao, a potom se predomislio i nastavio koračati prema istoku. Helena je shvatila - bila mu je rekla gdje se nalazi srušeni zrakoplov. Nastavila ga je slijediti gledajući kako mu se ramena odlučno podižu, a mišići napinju. Prožela ju je toplina. Premda je ju je frustriralo to što je sve stavio na kocku time što je napustio kapelicu, bila je sretna što ga ponovno vidi. No raspoloženje joj se nije popravilo. “Noga ti nije zacijelila. Samo će ti biti još gore. Osim toga, izišao si u pola bijela dana. Bilo tko te može vidjeti, a i Nijemci bi se mogli vratiti.” “Ne mogu samo mirno sjediti i čekati. Moram pronaći zrakoplov.” “Zašto? Ne misliš valjda da je netko preživio?” Nije imalo smisla nadati se tomu nakon toliko vremena. Oči su mu očajnički jurcale amotamo pa je Helena shvatila da je u pitanju nešto drugo. “U zrakoplovu se nalaze informacije, stvari do kojih Nijemci ne smiju doći.” To je bilo najviše što joj je rekao u vezi sa svojim dolaskom u Poljsku. Helena je postala znatiželjna. “Kakve informacije?” Sam se ugrizao za usnu. Helena se još jače uznemirila. “Ugrožavam svoj život tako što ti pomažem, Same. Čovjek bi pomislio da si dosad već shvatio da mi možeš vjerovati.” “Što duže budem čekao, to će misija biti u većoj opasnosti.” Željela mu je reći da je njegova misija, što god ona uključivala, završena onim trenutkom kada se njegov zrakoplov srušio i da je to što čini obična ludost. Ali znala je da ga neće razuvjeriti, a svađanje i stajanje na otvorenom samo je povećavalo rizik od toga da ga netko opazi. “Dobro, pomoći ću ti.” Helena je ispružila ruku i on ju je primio, lagano se oslanjajući o nju 95

pri hodanju. Helena je išla prva nastojeći pronaći najprikladniji put istovremeno se držeći gustih borova kako ih nitko ne bi vidio. Koračali su kroz šumu čiju je tišinu narušavalo samo njihovo kretanje. Stigli su do dijela šume koji je vidjela sa sjenika. Stabla su bila srušena ili napola slomljena, kao da su šumari odustali usred posla. Olupina zrakoplova je izgledala puno gore no što je Helena zamišljala, usprkos tomu što je bila čula kada se srušio. Pred njom je stajao zgužvani komad metala veći od njezine kuće, toliko izobličen da nije nimalo nalikovao zrakoplovima koje je viđala u zraku. Nalazio se na dnu kratera koji je sam iskopao pri sudaru s tlom, prekriven tankim snijegom koji je pao u međuvremenu. Krov mu je bio zguljen poput poklopca na konzervi, a nedostajalo mu je i jedno krilo. U zraku se osjetio blagi miris paleža, ukazujući na činjenicu da je netko nedavno bio ovdje. Dakako da su Nijemci pronašli srušeni zrakoplov, a to što je Sam iskočio nekoliko kilometara dalje bio je jedini razlog zašto je još uvijek živ. Sam je nakratko zastao i šutke promatrao ostatak zrakoplova. Bol mu se iščitavala na licu dok je zamišljao pad i muke svojih kolega. Ispustio je Heleninu ruku i pojurio naprijed. “Budi oprezan”, rekla je kad se stao probijati kroz olupinu. Nestao je u prednjem dijelu zrakoplova, ostavivši Helenu samu. Njezina se koža ježila zbog toga što je znala da bi se Nijemci mogli vratiti svakog trenutka. Potom se Sam vratio, lica posve siva. “Što je bilo?” Nije progovorio dok joj se približavao. “Dođi”, rekla je primivši ga za ruku. Zajedno su se vratili u zaklon neoštećenih stabala. “Jesi li našao što si tražio?” “Jedan od momaka, John... ostao je u zrakoplovu.” Odmahnuo je glavom, potresen zbog toga što je upravo vidio. “Vojnici smo, znam to. Trebali bismo očekivati takve stvari i biti ih spremni podnijeti.” Lice mu se iskrivilo i poprimilo tužniji izraz nego ga je Helena ikada vidjela na njemu. Zagrlila ga je i potražila riječi kojima bi mogla ublažiti njegovu patnju, ali nije ih pronašla. “John se najviše od svih želio vratiti kući. Žena mu je bila trudna.” 96

Uspravio se. “Drugi su možda preživjeli. Trebao bih ih potražiti.” Krenuo je naprijed povlačeći je za ruku. Helena se zaustavila. “Same, čekaj. To nije moguće. Odakle bi krenuo?” Nije pričekala njegov odgovor. “Ako su iskočili kao što si i ti, mogli bi biti stotinama kilometara dalje. A ako su ih uhitili, potraga za njima ravna je samoubojstvu.” Samova je šutnja govorila je da zna kako ima pravo, no oči su mu svejedno sijevale s jedne strane na drugu. “Jesi li našao ono što si tražio?” potiho je upitala mijenjajući temu. “Nestalo je.” Helena je osjetila kako je podilaze srsi. “O čemu je riječ?” nije si mogla pomoći pa ga je pitala, sumnjajući da će dobiti odgovor. Sam se ugrizao za usnu. “Riječ je o informacijama”, šapnuo je, “koje bi pomogle partizanima i pokazale im da nam mogu vjerovati.” Partizanima, Helena je čula priče o šačici otpora, skupini mladića koji su nestali u šumi u nadi da će pružiti otpor. Domaća vojska, tako su ih zvali. Postojale su čak i glasine da su pobunjenici bacili bombu na njemački vojni kamion te ubili nekoliko vojnika. No takve su poticajne pričice bile rijetke i neutemeljene. A ako su i bile istinite, što je nekolicina školaraca mogla postići bacanjem kamenja na vojne kamione? Bila je to borba između Davida i Golijata. Američka vojska posve sigurno nije prešla sav taj put samo zbog toga. Nastavio je. “Informacije za partizane o položajima, načinima na koje bismo im mogli pomoći da se odupru. Dokumenti su bili zaštićeni, dakako, uz pomoć zaporke koju smo morali zapamtiti. Stoga će dokumenti Nijemcima biti niškoristi, osim ako...” Osim ako je netko progovorio. “Ako su se Nijemci dočepali dokumenata i zaporke, to bi moglo biti pogubno”, dodao je. Helenina se utroba okrenula. “Misliš li da su uspjeli?” “Ne znam. Obučili su nas smo da uništimo informacije u slučaju da nas ulove, pa je možda netko od momaka to i učinio, ako je imao vremena. Sad razumiješ zašto sam morao doći ovamo.” Helena je razmišljala o tome što je čula. Sam nije bio običan vojnik kakvim se predstavljao. Ako joj je lagao u vezi s time, što joj je još 97

prešutio? Bio je oprezan i to s pravom. No sada joj je vjerovao. “Mogao si mi reći. Ja bih otišla do zrakoplova za tebe.” “Nisam mogao dopustiti da se izlažeš još većoj opasnosti nakon svega što si učinila za mene.” Sada su koračali uz selo pa je Helena na trenutak pomislila da ga odvede kući, samo kako bi prenoćio. Mogla bi ga sakriti u staju pa Ruth ne bi ni saznala. No time bi se dovela u samo još veću opasnost i usput ugrozila djecu. Predomislivši se, krenula je prema šumi. Iznenada se na stazi pred njima stvorio čovjek. Helena je poskočila. Čovjek u policijskoj odori zaklanjao im je pogled. “Dobry wieczór, pani.”10 Obratio se Heleni pozdravljajući je sasvim opušteno kao da su se sreli nasred tržnice. No njegove su oči pozorno pratile Sama poput predatora koji vreba svoj plijen. Tko je on? Nije izgledao poznato, ali ton njegova glasa upućivao je na to da su se negdje već sreli. Zapitala se odakle je došao i je li ih vidio na mjestu nesreće. Srce joj je stalo bubnjati u prsima. “Što radite ovdje?” upitao je policajac. Helena je nastojala smisliti prikladno objašnjenje. “Dobry wieczór, pan constable.”11 Kada je Sam progovorio, Helena se iznenađeno okrenula prema njemu. Poljski mu je bio tečniji i točniji nego u njihovim dosadašnjim razgovorima, a naglasak identičan njezinu. “Ja sam Mirosław Sendecki, rođak obitelji Nowak i došao sam iz Rzeszówa kako bih im iskazao sućut zbog smrti njihove majke, moje tete.” Na obuci su ga zacijelo pripremali na situacije poput ove, shvatila je Helena. “Krenuli smo na grob mog ujaka i nadamo se da ćemo stići prije mraka. Stoga se ispričavamo. “Imate li isprave?” upitao je policajac. Helena je posegnula u džep i izvadila svoje, no policajac je odmahnuo rukom i pokazao na Sama. “Rođakovi su dokumenti ostali u mojoj kući”, ispalila je Helena i smjesta požalila što je ugrozila svoju obitelj. Policajac je nekoliko trenutaka zurio u nju i Sama, važući istinitost Helenina iskaza. Nemogućnost pokazivanja isprave na zahtjev bila je prijestup sama po sebi. Mogao bi ih oboje uhititi. “Posjetit ću vas kasnije 98

kako bih provjerio”, naposljetku je oštro rekao policajac. Sklonio se u stranu, ali je nastavio zuriti u njih nakon što su ga obišli i nastavili koračati stazom. Kada su zašli za ugao gdje ih policajac više nije mogao vidjeti, Helena se zaustavila pokušavajući smisliti što da učini. “Što ćeš učiniti kada dođe vidjeti moje dokumente?” tiho je upitao Sam. “Smislit ću nešto.” “Nisi smjela poći sa mnom”, rekao je sa žaljenjem. “Ti nisi smio napustiti kapelicu!” Helena se osvrnula oko sebe - nije mogla odvesti Sama natrag u kapelicu jer je policajac još uvijek bio u ophodnji. Sam mu je rekao da su se zaputili na groblje, no ono se nalazilo nasred sela, ali nisu mogli poći ni onamo a da ih netko ne zamijeti. Ponovno joj je palo na pamet da ga odvede kući. “Dođi.” Sam je sve jače šepao dok je koračao za njom, umorivši se zbog odlaska do zrakoplova. Helena se nadala da će imati dovoljno snage da se vrati u kapelicu kada dođe vrijeme za to. Kada su stigli do ograde, čeznutljivo je pogledala prema kući poželjevši da ga može odvesti unutra. Tko zna što bi nagla Ruth učinila kada bi otkrila Heleninu tajnu? Umjesto toga, požurili su u staju te je Helena otvorila vrata u podu koja su vodila u maleni podrum. Rukom mu je pokazala da se spusti niz stube, što je i učinio, čučeći u niskome prostoru. “Čekaj me ovdje.” Odjurila je u kuću u kojoj je vatra veselo pucketala tako da je ondje bilo pomalo vruće. Ruth je bila pri kraju s pranjem rublja te su ona i Dorie cijedile posljednje komade. Helena je čekala da je Ruth ukori što je nestala na gotovo dva sata ne pomogavši joj s rubljem. Ali Ruth nije podigla pogled, već je prinijela prst usnama i pokazala prema spavaćoj sobi, ukazujući na to da Karolina spava. “Idem još nešto završiti”, tiho je rekla Helena. “Ponovno?” blago je upitala Ruth i dalje ne dižući pogled. “Mogu li s tobom?” pitao je Michal. “Ne!” rekla je odviše grubo, smjesta požalivši kada je vidjela kako se rastužio. “Mislim da sam vidjela vjevericu u jednoj od zamki pa idem po nju”, slagala je znajući da joj se Michal neće htjeti pridružiti. 99

“Uzmi barem jedan krumpir da se ugriješ ako nećeš stići na ručak”, rekla je Rurh. Helena je prišla štednjaku i pažljivo uzela vrući krumpir, žaleći što ne smije uzeti dva. Uzela je i malo kruha iz kuhinjskog ormarića nadajući se da Ruth neće zamijetiti i ponovno izišla iz kuće. U podrumu je zatekla Sama kako trlja ozlijeđenu nogu. “Tako ti i treba”, rekla je pružajući mu svu hranu koju je uzela. “Gdje ti je bila pamet?” “Rekao sam ti, morao sam pokušati pronaći dokumente. Žao mi je što ti nisam prije rekao.” “Shvaćam. Ali odsada bez tajni, dobro?” Kimnuo je i zagledao se u nju. Bez razmišljanja ga je slijedila u šumu ne pazeći ni na što kao pri uobičajenim posjetima kapelici, a sada je iznenada postala svjesna svoje raščupane kose i uprljane haljine. On kao da ih nije zamjećivao, već joj je položio ruku na rame. “Pogoršava li situaciju to što su dokumenti nestali?” Unutarnji mu se sukob očitavao na licu zbog toga što je nije mogao zaštititi od istine a da joj pritom ne laže. “Možda. Ako Nijemci dođu do zaporke, shvatit će tko smo mi i što smo namjeravali učiniti. A prije ili kasnije shvatit će i da nas je bilo više nego su nas pronašli.” Zadrhtala je. “Moraš otići odavde.” Složno je kimnuo. “Noga mi je dovoljno zacijelila.” “Razmišljala sam o tome”, počela je Helena, a zatim zastala i liznula usne. Morala mu je pomoći da ode, ali to neće biti nimalo lako. “Planine na jugu nepremostive su, no kad bi uspio ući u vlak koji putuje na sjever - možda teretni vlak za Gdanjsk, mogao bi pobjeći preko mora.” Sam je nabrao čelo. “Ne razumijem.” “Rekao si da želiš otići.”, rekla je Helena. “Da, ali ne pobjeći. Moram se naći s partizanima.” Helena je zurila u njega otvorenih usta, zapanjena smionošću njegova plana. Bijeg neprijateljskog vojnika iz Poljske bila je jedna stvar. Ali ostanak i uključivanje u rat... “To je čista ludost!” ispalila je. Sam se pomalo rastužio, kao da mu je silno bila potrebna njezina vjera u njegovu sposobnost. 100

“Ako Nijemci saznaju zaporku za te dokumente, otkrit će ključne informacije o partizanima - a oni neće znati da su otkriveni. Moram doći do njih. Nisam ti trebao ništa reći”, mračno je dodao prije nego se stigla pobuniti. “Što manje znaš, bolje za tebe.” Zanemarivši njegovu opasku Helena ga je nastavila odgovarati. “Mislim, kao prvo, ozlijeđen si.” “Uskoro ću biti dobro”, tvrdoglavo je ustrajao Sam. “Ali kako? Kamo ćeš otići?” “Na jugoistok.” Oklijevao je, a potom stao šaptati kao da se boji da bi ga netko mogao čuti. “Trebali smo se spustiti na čistinu s čehoslovačke strane granice.” To je bilo najviše što je rekao o svojoj misiji. “Cilj nam je bio stupiti u kontakt s partizanima koji se skrivaju ondje u šumi.” Nastavio je. “Želimo im pomoći da se organiziraju. Skupine otpora razasute su posvuda. Svaka skupina želi nešto drugo, a vođe im se razilaze u mišljenju - neki žele smjesta napasti prije no što se situacija pogorša, a drugi čekaju bolje naoružanje...” Naglo je utihnuo, a Helena se zapitala brine li opet može li joj vjerovati. “Ne želim te zamarati.” “Uopće me ne zamaraš.” Opčinjavao ju je taj svijet za koji dosad nije znala ni da postoji. Postojali su ljudi koji su nešto zaista poduzimali, nešto što je imalo smisla. Odjednom je osjetila nadu. “Osim toga, ako ih nađem, možda će mi moći reći nešto o tome što se dogodilo s ostatkom moje jedinice. Znam da vjerojatno nitko nije preživio”, rekao je zamijetivši kako se Helena namrštila. “No surađivali smo s drugima. Ako je netko od njih uspio stupiti u kontakt s partizanima...” “A ako nije?” “Onda je utoliko važno da ja to učinim. Mogu im pružiti sve ključne informacije. Osnaživanje partizana ključno je za održanje istočne fronte.” Odjednom kao da je cijeli svijet ovisio o tome što je pokušavao učiniti i Helena je stekla kompletnu sliku, tisuće djelića koji su sačinjavale jedan veliki mozaik. Zamišljala je nepovoljno područje na jugu. Visoke Tatre, koje su 101

razdvajale dvije zemlje, nisu bile poput prostranih brežuljaka sjeverno od njezina sela. To su bile visoke planine čiji su se vrhovi gubili u snijegu i koje je bilo gotovo nemoguće proći pješke. “To je najopasniji put koji postoji”, pobunila se. “Čak i da uspiješ proći planine, granica je pod strogim nadzorom.” “Zar misliš da to ne znam i sam? Nemam drugog izbora.” Stegnuo je čeljust. “Ali ako te ulove...uza sve što znaš.” “Nikada im neću reći”, odlučno je rekao gledajući u daljinu. Prije će umrijeti nego izdati svoje ljude ili one kojima je pokušavao pomoći. Helena mu je morala pomoći kako bi se uvjerila da se to doista ne dogodi. “Ubit će te”, rekla je naposljetku gotovo plačnim glasom. Premda je obično ona bila smirenija. Helena je osjećala kako je obuzima paniku kao što se često događalo Ruth. Sam ju je uhvatio za oba ramena. “Zato moram otići. Kao i ti”, dodao je. “Želim odvesti tebe i tvoju obitelj na sigurno. Ali najprije moram stupiti u kontakt s partizanima. Srljanje bez ikakvog znanja o tome gdje se nalaze bila bi čista ludost, kao što si i sama rekla.” Ponovno je složno kimnula. “Problem je u tome što su partizani razasuti diljem zemlje. Ne znamo tko je glavni među njima, niti kako stupiti u kontakt s njime.” Helena je natjerala samu sebe da se umiri. “Kako ćemo ih onda mi pronaći?” Mi. Njegova je misija postala njezina. Čekala je da je upozori kako to nije njezina briga i kako je odviše opasno da se umiješa u sve to. “Rekli su mi da otpor u gradu djeluje preko crkvi. Kada bih mogao otići u Krakov i stupiti u kontakt s podzemljem, možda bih mogao saznati nešto o tome gdje se partizani nalaze.” Sam nije mogao, razmišljala je Helena, sam otići u grad. Iako je govorio poljski dovoljno dobro kako bi mogao zavarati seoskog policajca, po njegovoj bi tamnoj puti ljudi smjesta prepoznali da je Židov. Nadalje, nije posjedovao dokumente koji bi, ukoliko bi ga zaustavili, potvrdili da je Poljak. Ponovno ju je obuzeo strah. Nije ga smjela izgubiti. Željela ga je zamoliti da to ne čini. Zar mu u ovim okolnostima 102

nije bilo dovoljno samo da preživi? No vidjevši njegovu tvrdoglavo stegnutu čeljust i mračni pogled u očima, znala je da je sav njezin napor uzaludan. Bez obzira na sve što su osjećali jedno prema drugome i njezinu želju da ga zaštiti, ovdje je bila riječ o nečem mnogo važnijem od njih samih i on nije namjeravao odustati. “Helena?” Ruthin se glas začuo preko dvorišta. Približavala im se. “Budi tiho”, prosiktala je Helena. Uspela se iz podruma baš kad je Ruth kako povirila u staju. “Jesi li je donijela?” shvatila je da Ruth misli na vjevericu. “Zamka je bila prazna. Prevarila sam se.” Helenu je zapekla savjest što je Ruth dala lažnu nadu o dodatnom izvoru hrane. “Što pobogu radiš tamo dolje? Prljavo je.” Helena je tada zamijetila kako joj je sva haljina čađava. “Našla sam tatin stari alat”, slagala je. “Gledam ima li čega korisnog.” Prošla je sekunda, zatim još jedna. Iz podruma se začulo šuškanje koje je Helena prikrila hineći da kašlje. “Vrati se unutra kad završiš”, rekla je Ruth prije nego se zaputila natrag u kuću. “To mi je sestra”, objasnila je Samu kada je Ruth otišla u kuću. Laknulo joj je što je nije vidio. “Zvuči isto kao ti.” Helena se oglušila na njegovu primjedbu. “Ja bih mogla otići umjesto tebe”, nesigurno se ponudila vraćajući se na prvotnu temu razgovora. “Mislim, u grad.” Sam je užasnuto razrogačio oči. “Ne.” Ton glasa mu je bio odrješitiji nego ikada prije. “Hoću reći, to je vrlo ljubazno od tebe, ali i odviše opasno.” “Ali ja lako mogu doći do grada. Znam put i nitko me neće provjeravati.” On joj je položio ruku na rame. “Helena, ne. Ne dolazi u obzir.” Ona mu je dobacila hladan pogled. “Želiš reći da nijedna žena ne sudjeluje u otporu?” Spustio je glavu izbjegavajući njezin pogled. “Ne”, rekao je iskreno. “Žene sudjeluju u otporu, prenose vijesti i slično. Ali one imaju iskustva.” 103

“Nitko ne prolazi obuku za takvo što”, usprotivila se. “Snažna sam...” “I pametna i snalažljiva”, dodao je. Helena je osjetila kako se zarumenjela. “I znam se kretati po gradu bez da me primijete. Sposobna sam za to.” “Bila bi zbilja dobra”, složio se, a ona se malčice uspravila. “Ali već sam te dovoljno ugrozio. To nije tvoj problem.” “Nije moj problem”, Helena je polako ponovila glasom punim nevjerice. Pobjesnjevši, skočila je na noge. “Kako mi to možeš reći? Nakon svega što sam učinila, svega što sam zbog tebe stavila na kocku, ti još uvijek ne vjeruješ da ti želim pomoći. Ti si došao ovamo da nam pomogneš. Zar to onda nije i moja dužnost?” Sam nije odgovorio te je mogla vidjeti dvojbu u njegovim očima neporecivu istinitost onoga što je rekla i njegovu želju da je zaštiti. “Ne smijem te izgubiti. Molim te, nemoj to činiti.” “Moram.” Više nije mogla obuzdavati osjećaje u svome glasu. “Zar ne shvaćaš? Ako to ne učinim, sve će ovo biti uzalud.” Više nije bila riječ isključivo o njemu, razmišljala je. Ta je bitka postala i njezina. “Nemaš izbora”, dodala je. “Ja sam ti jedina nada. Inače ćeš morati ostati ovdje dok te Nijemci ne pronađu ili dok se vrijeme toliko ne pogorša da te neću moći posjetiti pa ćeš skapati od gladi.” “A možda će se rat okončati”, pobunio se Sam. No lice mu se smračilo; pomisao da ostane gdje jest i prepusti vlastitu borbu u tuđe ruke bila mu je nepodnošljiva. “Ja sam ti jedina nada”, ustrajala je Helena. On se povukao, nijemo se složivši. “Onda, što moram učiniti?” “Moraš otići u grad i stupiti u kontakt s otporom. Ali nisam siguran gdje. Moraš se čuvati prevaranata, njemačkih špijuna koji se probijaju među redove otpora i prijavljuju ih kako bi ih ubili. To su kriminalci koji se pretvaraju da su partizani kako bi se okoristili.” Helena je kimnula tek tada shvativši ozbiljnost pothvata u koji se namjeravala upustiti. “Što da učinim ako uspijem stupiti u kontakt s otporom?” “Reci im da pokušavam doći do slovačkih partizana.” Prestao je govoriti te se osvrnuo po podrumu, a zatim otpuzao do vreće sa stočnom 104

hranom u kutu. Otrgnuo je komadić papirnate vreće, uzeo komadić ugljena sa zemlje i njime nažvrljao nešto na papir. Pružio ga je Heleni. Pročitavši poruku Helena je razrogačila oči. “Ali tu sve piše - tvoje ime i točna lokacija. Ako dospiju u krive ruke...” Kimnuo je. “Upravo zato računam na tebe i znam da to nećeš dopustiti.” Usprkos tomu što se brinuo za nju, Sam je ovisio o Heleni. Stegnulo ju je u prsima. “Učinit ću to”, rekla je hrabrije nego se osjećala. “Znam da hoćeš”, iskreno je odvratio. “Ali kvragu, volio bih da ne moraš.” Primio ju je za ruku. “Moraš nešto shvatiti - špijunaža zahtijeva hladnu glavu.” Špijunaža. Iznenada su njezini postupci dobili naziv. Helena se uspravila u ramenima pronašavši novu svrhu. “Imam jedan trag”, polako je rekao. “Postoji jedan čovjek, Alek Landesberg.” Glas mu se spustio do šapta. “Landesberg je vođa židovskog otpora. Njegova je skupina malobrojna i čvrsto povezana, ali najvažnije je od svega to da je pouzdan. Njemu možeš vjerovati.” “Dakle, ako pronađem Aleka, trebam mu predati ovu poruku?” “Nije tako jednostavno. Landesberg je sjena. Mjesecima smo pokušavali saznati kako se zove.” “Ali rekao si da njegova skupina operira po Krakovu.” “To je velik grad. Što ćeš učiniti, pitati prolaznike na ulici za njega?” Sam je bio u pravu. “Smislit ću nešto, a ti se u međuvremenu moraš vratiti u kapelicu.” Očajnički ga je željela zadržati uza se, no nije smio ostati u podrumu jer bi ga Michal i Ruth mogli pronaći. Osim toga, ovdje bi bilo nemoguće naložiti vatru - nije postojao način da ga zaštiti od smrzavanja. Izvukli su se iz podruma i u tišini krenuli preko polja. “Obećaj mi da više nećeš raditi ovakve gluposti.” Sam je zaustio da joj odgovori, ali se naizgled predomislio te ih ponovno zatvorio. Žurno su prošli dio polja koji je razdvajao njihovu staju od šume držeći se zaklona stabala. Helena se naježila dok su se približavali mjestu na kome su sat vremena ranije sreli policajca. “Dalje mogu sam”, rekao je Sam. Njegove su je riječi zapekle. Više mu nije bila toliko potrebna kako 105

bi se kretao - ali zato mu je bila potrebna za neke druge stvari više nego ikada prije. “Trebala bi poći kući.” Nelagodno su se zaustavili u mjestu, ne želeći se rastati, iako nisu mogli nastaviti zajedno. Helena ga je željela poljubiti ili ga barem još jednom dotaknuti, ali nije se usuđivala. “Obećaj mi”, rekla je, “da ćeš ostati u kapelici ako to učinim za tebe. Odviše je opasno da ponovno izlaziš.” Promatrala je Sama kako se bori sam sa sobom i činjenicom da je ona u pravu. “Vjeruj mi”, rekla je. “Dobro. Kad ćeš to učiniti?” upitao je dok mu se unutarnji sukob jasno čuo u glasu. Želio je što prije stupiti u kontakt s otporom, no nije želio tražiti od nje više nego što mu je mogla pružiti. “Uskoro”, obećala je. “Trebao bi poći.” Zbunila ga je njezina promjena raspoloženja. “Ljutiš li se još?” Odmahnula je glavom. Nije ga željela zadržavati i time ih oboje izlagati daljnjoj opasnosti, ali nije željela ni da joj nastavi postavljati pitanja u vezi s onime što se spremala učiniti - pitanja na koja ni sama nije mogla dati pouzdan odgovor.

106

9 Ruth je koračala poletnije nego obično s tržnice noseći košaru punu mrkvi, jabuka i orašastih plodova uz pomoć kojih će pripremiti blagdanski objed. Počeo je padati snijeg i stvarati bijeli pokrov na stablima. Isplazila je jezik kako bi uhvatila koju snježnu pahuljicu kao što je to često činila u djetinjstvu. No sada su imale gorak okus, poput hladnog pepela. Spustivši se u podnožje brežuljka na mjestu gdje se uzdizao pred njihovom kućom, Ruth je pomislila na svoju sestru blizanku. Toga jutra kada je Helena odlazila u posjet majci, obrazi su joj se rumenili, a oči sjale zbog čega je njezino inače neupečatljivo lice izgledalo gotovo lijepo. Ruth je osjetila navalu ljubomore; ona je oduvijek bila ljepša sestra. Helena je obećala vratiti se ranije kako bi joj pomogla okupati djecu. Ali sada je već gotovo otkucalo dvanaest sati i Ruth se pitala na što je točno Helena mislila kada je rekla “ranije”. Njezini su posjeti majci počeli bivati sve dulji. Oduvijek je voljela iskoristiti svaku priliku da izbiva iz kuće, no sada je bila drukčija, gotovo uzbuđena svakoga puta kada je odlazila. Je li kod kuće bilo zaista tako grozno? Ruth se približila kolibi sumornijeg raspoloženja nego prije. Iznutra se začuo glasan prasak. Obamrvši od straha, nije se usuđivala spustiti ruku na kvaku. Potom je, začuvši Michalov povik, naglo otvorila vrata i ušla u kuću. “Što se ovdje događa?” Stol, koga je bila očistila prije samo jedan sat, sada su prekrivale uprljane posude i brašno, kao da je snijeg dospio i u kuću. Ruth je shvatila kako su djeca pokušavala pripremiti doručak. 107

Metalna se posuda stropoštala na pod rasipajući pritom brašno na sve strane. Nezadovoljstvo je smjesta zamijenilo Ruthino olakšanje. “Dajte meni”, rekla je spuštajući košaru i uzimajući vrč s mlijekom iz Michalovih ruku. Majka je iznimno voljela svijetloplavu porculansku posudu i čuvala je za samo posebne prigode. “Mogu li ti pomoći?” Dorie si je bila sama splela kosu pa su njezine debele pletenice sada stršale svaka na svoju stranu, poput širom raširenih ruku. Brašno joj je prekrivalo vrh nosa. “Nie”, srdito je odvratila Ruth. No Dorie je svejedno posegnula za vrčem i otela joj ga iz ruku. Vrč je pao na pod i razbio se u mnoštvo komadića koji su se zajedno s mlijekom razletjeli svuda po podu. Ciknuvši, Ruth je poskočila unatrag. Iznenada se sav teret njihove situacije sručio na nju. “Izlazite van!” Djeca su je pogledala razrogačenih očiju i otvorenih usta. Obično je Helena gubila strpljenje i vikala, a ne Ruth. “Van!” Michal je prvi krenuo prema vratima, a Dorie za njime, posrnuvši zbog svoje kraće noge. Dijete je poletjelo prema naprijed te palo i udarilo bradom o stol. “Jao!” uzviknula je Ruth osjetivši žaljenje istog trena. Pojurila je k Dorie koja je već bila u suzama. “Oprosti.” Kako je mogla biti tako okrutna? “Razbila sam mamin vrč”, jecala je Dorie, utučenija zbog svoje nesmotrenosti već činjenice da je pala. “Ne brini, popravit ću ga”, slagala je Ruth znajući da to nije moguće. Zamišljala je majku u pokušaju da prizove njezino strpljenje i snagu. “To je samo običan vrč. No jesi li se ti ozlijedila?” Pregledala je Dorieno lice i s olakšanjem utvrdila da joj nije ništa. Potom ju je čvrsto zagrlila nastojeći svim silama odagnati njezinu bol i sramotu. “Hajde, Dor”, opušteno je rekao Michal pružajući joj ruku. Dorie je obrisala oči. “Idemo se igrati lovice u polju. Ti loviš.” Znao je da je Dorie najviše od svega povrijeđen ponos i da joj treba odvratiti misli od onoga što je učinila, a ne joj iskazivati suosjećanje. Oglušivši se na njegove riječi, Dorie je ustala i uzela metlu. Ruth je 108

zaustila da je prekine, ali predomislila se. Djetetu je bio potreban osjećaj da se može iskupiti za svoje nedjelo. “Bravo”, rekla je Ruth nekoliko minuta kasnije, premda je Dorie svojim nespretnim pokretima napravila samo još veći nered. “Ja ću počistiti do kraja. Vi se idite igrati.” Kada su se vrata za djecom zatvorila, Ruth se primila metle. Porculan joj je pucketao pod nogama dok je skupljala mlijeko i komadiće vrča po drvenom podu. Bit će bez mlijeka barem cijeli jedan dan, uznemireno je razmišljala Ruth pogledavajući prema kolijevci u kojoj je Karolina mirno spavala. Dijete je ispustilo zadovoljan uzdah, izgubljeno u svijetu u kojemu nije znalo za glad ili brige. Ruth je zastala i pogledala posuđe na stolu. Nastojeći joj pomoći djeca su uzalud potrošila dragocjeno brašno koga su ionako imali premalo. Imala je osjećaj da se zalihe hrane posljednjih dana troše brže no obično; komadići kruha i sira nestajali su kao da ih kradu miševi. A možda joj se zbog vlastite gladi činilo kako joj hrana nestaje pred očima. Pomevši komadiće razbijenog vrča, Ruth je donijela krpu i kleknula kako bi obrisala mlijeko s drvenih dasaka. Potom se uspravila, osjećajući se bespomoćnom dok je u glavi iznova vrtjela prizor Doriena pada. Nije bilo načina da djecu zaštiti od ozljeda ili opasnosti, čak ni u kući. No djeca su se u dvorištu igrala kao da se ništa nije ni dogodilo, lica okupanih podnevnim suncem. Ruth se nasmiješila, djelomično se opustivši. Iz misli ju je prenuo vrisak. Probudivši se ranije no inače, Karolina je plakala u kolijevci pokraj kamina u kojoj je spavala tijekom dana. Prerano skinuta s majčinih prsa zbog njezine bolesti i primorana piti mlijeko u prahu, slabi nadomjestak majčinoga, od rane je dobi bila sklona kolikama. No ovo je bilo drukčije. Lica posve crvena, bacala se po kolijevci. Je li se ponovno razboljela? Ruth ju je uzela u naručje i ljuljala je da se umiri, ali nije pomoglo. Stoga ju je odnijela u spavaću sobu i skinula joj pelenu. Na mjestu gdje je stajalo platno, Karolinina je koža bila crvena i ispucala. Nekoć joj je Ruth spravljala pastu od kukuruznog škroba kako bi pomogla ublažiti peckanje, ali sada nije mogla potrošiti onu mrvicu koja im je bila preostala. 109

Ruth je pogledala prema ormaru u kom je stajala bočica s majčinom kremom. Bila je na izmaku; ostalo je tek nekoliko kapi, a druge neće biti. Ali to će odagnati djetetovu nelagodu. Ruth je potišteno otvorila bočicu i nanijela kremu na Karolininu kožu te je ponovno povila i podigla u naručje. Karolina je naslonila svoju glavu na njezino rame i zadovoljno uzdahnula. Dok je udisala miris dječjeg pudera, Ruth je obuzela neobična mješavina ljubavi i predbacivanja. Bez tebe bih mogla imati sve. Bez tebe ne bih imala ništa. Je li se i njihova majka tako osjećala? Oduvijek je djelovala zadovoljna svojim životom. No Ruth je sada prvi put o njoj razmišljala kao o ženi s vlastitim snovima i željama. Ponovno je položila Karolinu na krevet. Obrisala je mrvicu zobene kaše koja je ostala na djetetovoj bradi od doručka, a potom uzdahnula. Nije željela kritizirati svoju sestru, ali Helena je unosila kaos tamo gdje je bio potreban mir, glasno se igrajući s djecom na podu zbog čega im se odjeća prljala, a oni postajali nemirni. No nitko nije znao s djecom kao mama, a čak i sav Ruthin trud bio je bijedna zamjena za njezino strpljivo držanje. Promatrajući Karolinu kako spava, Ruth je čvršće odlučila biti bolja. Vjerovala je da je sve to jedna velika kušnja. Bog pomaže onima koji pomažu sami sebi, tako je oduvijek govorila majka, stoga će ustrajati. Jer, ako to budu činili, Bog nikako neće dopustiti da im se dogodi nešto loše. Netko je pokucao na vrata. Ruth je pojurila otvoriti prije nego buka probudi Karolinu, provirivši kroz pukotinu na vratima što joj je u posljednje vrijeme prešlo u naviku. Zastao joj je dah. Policajac Wojski ponovno je stajao pred njihovim vratima. Odagnala je uspomenu na njegov posljednji posjet. Kada su je djeca bila pitala, rekla im je kako je policajac nekoga tražio, nadajući se da je više neće pitati za njega. Nije ga spominjala Heleni jer nije željela da joj ova prigovori kako je trebala drukčije postupiti. Bilo pa prošlo, uvjeravala je samu sebe. No on je ponovno stajao pred njihovim vratima. Nevoljko ih je otvorila, svjesno se trudeći disati što smirenije. “Dzień dobry”, pozdravio je policajac. “Pretpostavljam da su sada svi zdravi?” Ne pričekavši 110

njezin odgovor, zakoračio je u kuću. Ruth se sklonila u stranu ne usuđujući se spriječiti ga. Policajac je skinuo šešir otkrivajući golu kožu na vrhu glave koju je pokušavao sakriti začešljavši nekoliko sijedih vlasi preko nje. Oko njega se širio ustajali miris jeftine kolonjske vodice. “Herbata?” Ruth ga je ponudila biljnim čajem u nadi da će time lakše prikriti svoju uznemirenost. On se osvrtao po kolibi kao da nešto traži, ne trudeći se skriti svoje zanimanje. Preko policajčeva ramena Ruth je kroz prozor pogledala u Michala i Dorie koji nisu bili zamijetili njegov dolazak. Ako je došao s druge strane, mogao ih je vidjeti kako se igraju u dvorištu, no srećom, činilo se da nije. S očajem se zagledala u šumu, mislima tjerajući Helenu da se pojavi. No njezina sestra neće doći još neko vrijeme. Krenula je u kuhinju odvraćajući policajčev pogled od prozora koji je gledao na dvorište kako ne bi zamijetio djecu. “Nisam vidjela nikoga nalik muškarcima koje ste opisali”, rekla je želeći mu pružiti ono po što je došao kako bi što prije otišao. Na štednjaku za policajčevim leđima čajnik samo što nije zavrio. Susprezala je poriv da posegne za njime i ugasi ga, ne želeći skrenuti njegovu pažnju prema prozoru. No on je odmahnuo glavom. “Bojim se da je u pitanju nešto drugo.” Ruth je zastao dah. Što je pobogu sada htio? “Dobili smo dojavu o zlouporabi bonova za hranu.” Ruth je pogledala prema košari s hranom koju je upravo donijela s tržnice. Čula je glasine o tome što se događalo s ljudima koji su uzimali više hrane nego im je to dopuštala količina njihovih bonova. Ali ona nije kupovala više nego što je smjela. “Poslali su me da ispitam sumnjivce.” Njegove su joj riječi odjekivale u glavi. Da ispita sumnjivce. Što je namjeravao učiniti? “Ne znam o čemu govorite.” Voda u čajniku i dalje se zagrijavala te je preostala tek mrvica vremena nego on počne zviždati. Počeo se pušiti i stvarati oblak pare za policajčevim leđima. Za sekundu će se oglasiti. Umješnim pokretom Ruth je posegnula iza policajca pritom mu okrznuvši struk, a on je, pogrešno protumačivši njezinu namjeru, podigao obrvu. Ugasila je štednjak i ponovno se okrenula prema njemu. 111

Policajac je liznuo usne i zakoračio prema njoj. “Dakako, zadovoljstvo mi je ispitivati tako lijepe sumnjivce.” Glas mu je bio hrapav. Odmjerio ju je od glave do pete i Ruth je prvi put u životu zažalila zbog svog izgleda. “Jesi li sama?” Progutala je knedlu, razmišljajući što da mu kaže. “Da.” “Dakle, rođak ti je otišao?” Ruth je zbunjeno nakrivila glavu i otvorila usta da kaže kako ne razumije što govori. Možda ju je s kime zamijenio. Umjesto toga, priklonila se njegovim riječima i ostala šutjeti. On joj se približio. “Zacijelo si usamljena ovdje.” “Imam sestru, ali ona trenutno nije ovdje”, hitro je dodala Ruth. “Ali bez muškarca...” Rukom joj je dotaknuo kosu, a njegov kiseli zadah zaposjeo joj je nosnice. Potom joj je pomilovao obraz. Bio je to tako odvažan potez da je Ruth pomislila kako ga je zacijelo umislila. Stajala je kao ukopana iz straha da ga ne razljuti. Shvativši njezinu šutnju kao pristanak, policajac je spustio ruku klizeći joj prstima po obrazima i vratu pa sve do ključne kosti te joj povukao rub haljine prema grudima. Ruth se zarumenjela prisjetivši se Piotrovih potajnih dodira iza staje i nespretnog načina na koji je istraživao njezino tijelo smjelije no što je bilo prikladno, prije nego ga je odgurnula od sebe. Sada joj se činilo da trpi kaznu zbog tog prethodnog prijestupa. Ruth se ugrizla za usnu, susprežući poriv da počne vrištati i privuče pozornost djece. Policajčevi prsti koji su zaudarali na duhan kružili su nad njezinom dojkom spremajući se na napad. Pripremila se na neizbježnu sramotu. Policajac se potom zaustavio. Slabašni mu je smiješak zaplesao na usnama. Iskaz moći i prijetnja bili su dovoljni - za sada. “Žena je prošla ovuda prije nekoliko tjedana”, ispalila je Ruth iskoristivši njegovo oklijevanje i smjesta požalila zbog svojih riječi. Helena bi ostala sabrana i ne bi surađivala s neprijateljem. “Nije odavde. Mislim da je Židovka.” Premda žena nije bila razlog njegova dolaska, oči poručnika Wojskog raširile su se. “Kuda je otišla?” “Preko polja.” Ruth je uperila prstom u suprotnom pravcu od onoga u 112

kome je žena pošla, moleći se da policajac neće prozreti njezinu laž. Zadržala je dah. Zacijelo će sada otići. No on je nastavio zuriti u nju je li mislio da joj je pomogla? “Bila bih vam javila, ali izgubila sam vašu posjetnicu.” Nije spomenula kako je ženin dolazak prethodio njegovu prošlom posjetu. Upravo u tom trenutku začuo se glasan plač iz spavaće sobe; Karolina se probudila. Policajac je podigao obrvu. “Rekla si da si sama.” Ruth je prestala disati. “U ovakvim okolnostima, čovjek rijetko pomišlja na to da dijete čini nekakvu razliku.” Policajac nije odgovorio, već je smjesta krenuo prema spavaćoj sobi. Ruth je pojurila za njime i uzela Karolinu u naručje prije nego je njegova ispružena ruka stigla dotaknuti djetetovo lice. “Kakvo lijepo dijete”, rekao je policajac, ali u njegovu glasu nije bilo nježnosti. “Ja nemam vlastite djece, ali nekoć sam bio učitelj.” Kada je svojim grubim prstom dotaknuo djetetov rumeni obraščić, Ruth ga je poželjela udariti po ruci da prestane. Pogled joj je pao na očevu kutiju s lovačkim priborom na ormaru. Nije se znala služiti puškom kao Helena, s obzirom da je izbjegavala očeve pokušaje da je nauči. No radije će je pokušati upotrijebiti već mu dopustiti da naudi djeci. “Je li tvoja?” Ruth je odmahnula glavom. “To mi je sestra.” Policajac je coknuo jezikom. “To je ogroman teret u ovakvim vremenima. Njemačke obitelji spremne su platiti veliku cijenu za djecu arijevskog izgleda. “Lebensborn”, tako ih nazivaju. Mogao bih vam srediti prijavu.” “Ne!” ispalila je Ruth s više žara nego je vjerovala da ga ima. Bijes je proključao u njoj. Policajac je na Karolinu gledao kao na robu koju bi mogli zamijeniti za uslugu, a možda čak i novac. On je izgledao posramljeno. “Naravno, nisam time ništa mislio.” Napravio je korak unatrag povlačeći se. “Ipak, ako si sklona surađivati...” Liznuo je usne, a njegov pohotni ton nije ostavio mjesta pogrešnom tumačenju. Posegnuo je u svoj džep i izvadio najlonke poput onih o kojima je bila sanjala. Pružio joj ih je, a meka se tkanina razlila poput svile po Ruthinim istrošenim jagodicama. Nisu bile nove i nije si 113

mogla pomoći a da se ne zapita kome su pripadala i kako je došao do njih. Zamislivši se, zurila je u najlonke. Ako bude surađivala s tim čovjekom, njezina će obitelj biti sigurna, a možda će joj davati i poklone za kakve je čula da ih vojnici poklanjaju djevojkama. Ionako nije imala nikog drugog. On je ponovno posegnuo u džep i stavio konzervu sardina na stol. Ruth je osjetila navalu sline u ustima. “Mogao bih ti pomoći.” Nevoljko mu je vratila oba predmeta. Određene granice nije smjela prijeći. “Vrlo ste ljubazni, ali ne mogu to prihvatiti.” Njegove su se usne prijezirno izvile. “Misliš da si odviše dobra za mene. Ovo je područje trenutno pod mojom vlašću. Jednom kada dođu Nijemci, preklinjat ćeš me za pomoć, djevojko. Varaš se ako misliš da si sigurna ovdje.” Zastao je, kao da iščekuje da se Ruth predomisli. Prošlo je nekoliko trenutaka. “Ako ponovno vidiš onu ženu ili čuješ nešto neobično...” Potom se okrenuo i izišao iz kolibe. Ruth je nepomično stajala nekoliko trenutaka, a potom pojurila prema prozoru. Policajac je otišao do staje i otvorio vrara. Izveo je njihovu kozu iz obora. Posve bespomoćna, Ruth se naslonila na prozorsku dasku. Nijemci i njihove marionete smjeli su si pribaviti što god su željeli, a protestiranje bi im dalo samo još više povoda da izazovu nevolju. Ništa nije mogla učiniti. Promatrajući policajca kako odvodi kozu niz cestu, Ruth je čvrsto zagrlila Karolinu tresući se tako snažno da je pomislila kako će joj dijete ispasti iz ruku. Spustila se na stolac i osvrnula po prostoriji. Ništa nije ukazivalo na to da je policajac bio unutra, izuzev malo blata na podu koje su jednako tako mogla unijeti i djeca. Ipak, imala je osjećaj da nešto nije kako treba. Sve je bilo narušeno onime što se upravo dogodilo. Vrativši Karolinu u kolijevku, Ruth je otvorila ormar i uzela majčin džemper, ignorirajući u svojoj želji da se presvuče prethodnu naredbu Heleni da ne dira odjeću. Mrzila je to što mora uprljati meku i čistu tkaninu policajčevom prljavštinom i bila bi se okupala istog trena da nije sumnjala kako će time pobuditi sumnju u djeci. Imala je osjećaj da joj 114

nešto gmiže pod kožom. Uhvatila je svoj odraz u zrcalu. Lice i oči bili su joj posve crveni. Ispunili su je sram i prijezir. Ponovno je pomislila na policajca. Nekoć je bio učitelj. Zbog čega se netko poput njega odlučio okrenuti protiv svojih ljudi - je li ga na to nagnao strah ili želja za zaradom? Iz potrebe da si osigura bolji život ili da sačuva ovaj koji ima? Ponudio joj je da se riješi djeteta. Ruth je zadrhtala. Nisu se smjeli razdvajati ni po koju cijenu. Iznenada joj se rat učinio bližim nego ikada prije; ogroman i prijeteći, nadomak njihova kućnog praga. Dok je Ruth snažnije grlila Karolinu, shvatila je da postoji još mnogo toga što bi mogla izgubiti.

115

10 Helena se još jednom probijala šumom na svome putu prema gradu. Gusti i tamni oblaci skupljali su se na zapadu ukazujući na skorašnji dolazak snijega. Stigavši do mjesta gdje se put račvao čeznutljivo je pogledala prema kapelici. Željela je otići onamo i uvjeriti se da je Sam dobro s obzirom na svoj put do mjesta nesreće, te da ga jučerašnji pothvat nije odviše iscrpio. No morala je otići u grad vidjeti majku te pokušati stupiti u kontakt s otporom i nije znala koliko će joj vremena za to biti potrebno. A ono je prolazilo tako brzo u Samovu društvu; ako sada ode k njemu, sigurno će ostati mnogo duže nego što je namjeravala. Osim toga, obećala je Samu da će mu pomoći, a on će zacijelo željeti što prije doznati informacije koje bi mu mogle pomoći da pobjegne. Nije se željela ponovno sastati s njime prije nego mu bude imala što za reći. Kada se nastavila uspinjati brežuljkom, obuzela ju je sumnja. Željela je pomoći Samu i imala je osjećaj da time čini pravu stvar. No odlazak u grad kako bi se raspitala o otporu predstavljao je još veću opasnost i kosio se s njenom dužnošću prema djeci i potrebom da ih zaštiti, zamišljala je kako bi Ruth reagirala da zna što Helena čini. Bila bi bijesna. To što je pomogla vojniku da preživi bila je jedna, a preuzimanje njegove misije na sebe sasvim druga stvar. To nije naša bitka, rekla bi joj Ruth. No strašno bi pogriješila. Jer, bez obzira na osjećaje koje je Helena gajila prema Samu, on je prešao pola svijeta kako bi pomogao njima i pri tome riskirao vlastiti život. Kako su mogle očekivati od nekoga drugog da se bori za njih, ako one to ne bi učinile za druge - ili za sebe same? 116

Vjetar je za njezinim leđima jačao, usprkos visokim i gustim čempresima. Gurao ju je u leđa kao da je tjera naprijed. Iznenadni nalet snage prostrujao je Heleninim tijelom i ubrzao joj korak. Pomaganje Samu ispunjavalo ju je svrhom i davalo joj smisao, više nego išta što je dosad učinila u svom životu. U tom se trenutku činilo kao da je na to čekala svo ovo vrijeme. Prošavši mjesto gdje se put račvao, prvi put nije pogledala prema stazi koja bi je zauvijek odvela odavde, već se usredotočila na onu pred sobom. No dok se uspinjala brežuljkom koji se uzdizao nad gradom, iznova ju je stala nagrizati sumnja. Ovoga se puta nije pitala treba li pomoći Samu, već može li to zaista učiniti. Ponudila mu je pomoć bez razmišljanja o tome kako će i hoće li uopće moći stupiti u kontakt s otporom. Oglušivši se na pitanja koja su je mučila, spustila se niz brežuljak i prešla široki čelični most preko rijeke Visle. Sunčeve zrake, odviše svijetle za mjesec prosinac, probijale su se kroz guste oblake i obasjavale dvorac Wawel zapanjujućim, zlatnim svjetlom. Čađom uprljane fasade kamenih zgrada pod tvrđavom naizgled su blještale, kao da odlučno govore: stoljećima smo izdržavali ratove i patnju - prebrodit ćemo i ovo. U podnožju mosta Helena je zastala i pogledala prema Kazimierzu. Bi li prvo trebala posjetiti majku? Ne, bolje da prvo pokuša pronaći otpor za Sama. Majka će biti ondje i za nekoliko sati, a možda će je Helena tada uspjeti nagovoriti da pojede malo kruha. Obišavši židovsku četvrt, Helena se stala uspinjati stazom uz visoke kamene zidove u podnožju dvorca. Uputila se ulicom Grodzka, pazeći da se ne posklizne na oštrom kamenju. Gradsku je jezgru Krakova prije vidjela samo izdaleka te se sada divila redovima visokih srednjevjekovnih zgrada, s kamenim naličjima i visokim prozorima koji su izgledali veličanstveno čak i ovako oronuli. Da nije bilo automobila, bilo bi joj se učinilo kako je dospjela u slikovnicu otprije stotinu godina, zbog čega se osjećala iznimno neugodno. Ulica se na kraju širila u gradski trg. Helena se zaustavila, zatečena 117

veličinom trga podijeljenim na dva dijela trgovačkim štandovima. Oštri je vjetar fijukao trgom čiji su uglovi bili ispunjeni prljavim snijegom. Snažnije se ogrnuvši kaputom, Helena se iznenadila zbog činjenice da je sve izgledalo potpuno normalno, izuzev zastava sa svastikom koje su se vijorile s pročelja zgrada. Prodavaonice su bile otvorene, a pješaci opušteno koračali pločnikom. Štandovi nisu sadržavali božićne ukrase kao što je to bio slučaj u sretnijim vremenima, no blagdanski su vijenci visjeli u izlozima nekolicine prodavaonica. Helena se motala po trgu ne znajući otkud da krene. Pred njom je išla malena djevojčica držeći majku za ruku i jela prženo kestenje. Bila je malo mlađa od Dorie i imala plavu kosu koja je provirivala ispod njezina šeširića s krznenim obodom. No za razliku od te djevojčice, Dorie bi jela polako i pazila da joj ništa ne ispadne na pod. Dok je promatrala to dijete nesvjesno svoje sreće, ogorčenje je stalo ispunjavati Helenu. Zašto je sudbina bila toliko naklonjenija tome djetetu u odnosu na njezinu obitelj? Upravo se u tom trenutku oglasio rog. Helena je podigla pogled prema visokim tornjevima Katedrale sv. Marije čiji su prozori bili tamni zahvaljujući sivome nebu i s čijeg je tornja rog oglašavao dolazak svakog novog sata. Bolničarka Wanda spominjala je tu crkvu kao središte aktivnosti crnog tržišta kada je govorila o svojim nastojanjima da pribavi više lijekova za pacijente. Helena nije znala mnogo o crnom tržištu, s obzirom da ono u malenome selu poput njezina nije postojalo. No zvučalo je tajanstveno i nezakonito, sloga je postojala mogućnost da je na neki način povezano s otporom. Helena se spustila s pločnika pogleda i dalje uperena u crkvene tornjeve. Nešto se snažno zabilo u nju zbog čega je poletjela unatrag i ispružila se na pločniku. Krumpiri su se rasuli po tlu oko nje. “Glupačo!” opsovao je sjedokosi muškarac bacivši se na tlo za svojim sandukom s krumpirima. Helena je sjela, oglušivši se na pulsirajuću bol u kuku na koji je pala. “Oprostite. “Nespretnjakovićko, gledaj kuda hodaš!” Čovjek je odmahnuo rukom kada mu je pokušala pomoći, a zatim grubo izvukao jedan krumpir ispod 118

nje. Helena je osjećala kako joj se obrazi počinju rumenjeti dok ju je čovjek korio privlačeći pozornost ostalih prolaznika. “Halt12!.” Zamijetivši komešanje prišao im je njemački vojnik. Ugledavši sjajnu srebrnu svastiku na njegovoj košulji, Helena se skamenila. “Što se događa?” Čovjek je uperio prst u nju. “Zbog ove su mi djevojke ispali krumpiri.” “I to je sve? Bježite dok vas nisam uhitio za narušavanje reda i mira.” Dok se čovjek žurno udaljavao vukući za sobom svoj sanduk s krumpirima, Nijemac se okrenuo Heleni. Bio je Gestapovac; prepoznala ga je po simbolu na reveru, pripadnik policijskih snaga koje su poput sokolova nadzirali gradske ulice. No lice pod širokim obručem njegova šešira nije bilo mnogo starije od njezina. “Moraš biti oprezna, dušo.” Oprezna. Suspregnula je navalu smijeha zbog ironičnosti situacije. A potom ju je, krajičkom oka zamijetivši odsjaj metala na njegovu pojasu, poriv za smijehom sasvim napustio. Posljednje što je željela učiniti bilo je privući pažnju Gestapovaca. Ispružio je ruku prema njoj, a Helena je obamrla od straha. Hoće li zatražiti od nje da mu pokaže svoje isprave? Dakako, sa sobom je nosila iskaznicu koju su Nijemci na početku rata svima izdali. No u njoj je stajalo da živi u selu Bienkowice te da nema žig koji bi joj omogućio slobodno kretanje izvan sela. No muškarac ju je tek primio za ruku. “Dopusti mi”, rekao je podižući je na noge. “Hvala vam, gospodine”, odvratila je Helena umiljato nastojeći oponašati Ruth. “Ne znam što bi se dogodilo da niste otjerali tog užasnog čovjeka.” Spustila je pogled, a zatim ga ponovno podignula čudeći se samoj sebi što je time uspjela razoružati Nijemca. Helena nikada prije nije bila svjesna moći koju je posjedovala kao žena. I usprkos tomu što ju je upotrijebila kako bi odagnala policajčeve sumnje, prezirala je samu sebe. Nijemac se uspravio u ramenima. “Nije dobro da jedna žena ovih dana sama luta gradskim ulicama. Mogu li te otpratiti do tvog 119

odredišta?” “Vrlo ste ljubazni, ali zaista nije potrebno. Krenula sam u crkvu.” Pokazala je prstom iza njegova ramena, prateći njegovu reakciju. Nijemci nisu mrzili samo Židove, već sve vjerske skupine te su zamalo zabranili bogosluženje i pobožnim Poljacima. “Moram se pomoliti za svoju bolesnu majku. Ženski problemi”, dodala je prepredeno, znajući da će tom osobnom primjedbom spriječiti daljnja pitanja. “Žao mi je.” Izraz naizgled iskrene brige preletio je Nijemčevim licem dok joj se sklanjao s puta. “Nadam se da će brzo ozdraviti.” “Hvala vam.” Helena je izvukla ruku iz muškarčeve i pojurila naprijed, i dalje se tresući pred njegovim intenzivnim pogledom. Ušavši u crkvu, zastala je kako bi došla do daha, naprežući oči u polumraku. Katedrala je bila veća no bilo koja druga zgrada koju je ikada vidjela. Ogromno se raspelo protezalo od crkvenog broda do kupole, postavljeno iza oltara i okupano u zlatu. Iz orgulja je dopirala svečana glazba. Helena je drhtala, potresena zbog susreta s Nijemcem, ali i zbog opasnog zadatka u koji se upuštala. Što to čini? Dok je promatrala raskošno ukrašene vitraže na prozorima, činilo joj se da će ovdje teško zateći ljude koje je tražila. No kad su joj se oči prilagodile na tamu, Helena je zamijetila kako su stražnji redovi puniji nego bi trebali biti s obzirom da je radni dan, i to većinom mladim muškarcima. Sjela je u klupu s druge strane prolaza, pokušavajući ne zuriti u njih dok su izmjenjivali novčanice. Wanda je imala pravo u vezi s crnim tržištem. No je li se ovdje uz pomoć novca moglo doći i do informacija? Heleni nije bilo palo na pamet da će možda morati platiti za ono što želi znati, a novca nije imala. Udahnuvši nekakav slatkast miris, nagnula se prema klupi u kojoj su sjedili muškarci. “Želim stupiti u kontakt s otporom”, prošaptala je. Čovjek koji je sjedio najbliže Heleni oglušio se na njezine riječi i okrenuo glavu. “U sedam sati u Pod zvijezdama. ..” čula ga je kako govori čovjeku pokraj sebe prije nego je ustao i napustio crkvu. Posegnuvši u džep i izvadivši novčić, pružila ga je onome koji je ostao sjediti. On ga je žurno uzeo. “Otpor”, ponovno je šapnula. On nije 120

odgovorio već je samo spustio ruku kao da joj poručuje da pričeka. Potom je i sam otišao. Helena je ostala sama u klupi te promatrala ljude kako ulaze i izlaze, uključujući jednu pogrbljenu staricu s krunicom u rukama koja je zaista došla ovamo kako bi se pomolila. “Ojcze Nasz...” šaptala je žena. Očenaš. Prošlo je trideset minuta, zatim i četrdeset. Nemirno je trzala stopalima, ne znajući što da učini. Svećenik je krenuo prema stražnjim klupama pa je Helena zadržala dah očekujući da će je pitati što ondje radi, no on je samo kimnuo u prolazu. Izvana se ponovno začuo rog označivši tri sata poslijepodne. Helena je potišteno pognula glavu. Prevarili su je. Poražena, ustala je i krenula prema izlazu iz katedrale, osjećajući se poput neuke seljančice koja se nije sposobna snaći u gradu. Premda nije bilo previše sati, polako se smračivalo te su svjetla nad dovratcima prodavaonica izgledala pomalo jezivo u magli. Još uvijek nije otišla vidjeti majku, ali ako sada ne krene kući, neće stići kući prije nego se posve smrkne. A nije željela ni riskirati da je uhvate u gradu nakon policijskoga sata. Hoće li majka zamijetiti da je tog tjedna nitko nije posjetio, ili je odavno otišla na mjesto gdje joj vrijeme više ništa nije značilo? Izišavši iz crkve, uputila se okolnim putem kako bi izbjegla još jedan susret s njemačkim vojnikom na trgu. Kada je stigla do mosta, okrenula se i sa žaljenjem u očima pogledala prema Kazimierzu. Iznevjerila je Sama, a nije ni otišla posjetiti majku. Podignula je ruku u znak nijeme isprike osjećajući majku u hladnom, mirnom zraku pred sobom. Tri sata kasnije Helena je stigla do posljednjeg brežuljka. U selu pod njime kuće su bile zaključane, a tanki snopovi svjetla dopirali su kroz zatvorene šalufe. Ubrzavši korak, Helena se kretala pustom cestom nadajući se da je nitko neće zamijetiti. Zimi su djecu ranije spremale u krevet kako bi im bilo toplije, ali i da uštede na ogrjevu. Ruth neće biti sretna ako se istovremeno bude morala pobrinuti za sve troje djece. Kuća je bila mračna kada je Helena ušla pa se na trenutak ponadala da je i Ruth već zaspala. No kada je ušla u spavaću sobu pri svjetlu 121

mjesečine zatekla je sestru kako sjedi naslonjena na uzglavlje s pletivom u rukama. Nije pogledala Ruth u oči dok se smještala u krevet, već je zadržala dah u iščekivanju prijekora. No Ruth je šutjela čvrsto stišćući nepomične igle i zureći u tamu. Donja usna bila joj je izvijena kao i uvijek kada se ljutila. Zar je moguće da je saznala za Sama i rizik kome se Helena izložila kako bi mu pomogla? Helena je zamijetila kako Ruth drhti. Nije bila ljuta. Bila je prestravljena. “Što se dogodilo? Ruti, što nije u redu?” “Netko je bio ovdje”, odvratila je Ruth toliko tiho da ju je Helena jedva čula. Ledena ruka kao da se stegnula oko Helenina vrata. “Tko je bio ovdje?” “Policajac.” Nisu nacisti, pomislila je Helena jedva hvatajući zrak. No misao joj je donijela tek trenutno olakšanje. Poljski policajci sa sjedištem u mjestu Myślenice bili su tek marionete Gestapovaca i rijetko su dolazili u njihovo uspavano selo bez poziva. Je li tražio Sama i njegove dokumente? “Zbog čega je došao?” “Zbog dojave o zlouporabi bonova.” Ruth je s teškoćom izgovorila riječ. “Netko mu je rekao da sam kupovala više hrane na tržnici nego što sam smjela. A nisam, naravno”, požurila je istaknuti. Ne, s krivnjom je pomislila Helena. Ja sam. A počelo je sasvim bezazleno. Prošlog je mjeseca za jednog posjeta majci i Samu uočila tendu s povrćem koja se dva puta tjedno podizala na seoskome trgu. Bez razmišljanja se zaputila prema njoj prebirući po majčinim bonovima za hranu. Kupila je nekoliko mrkvi ignorirajući prodavačev znatiželjni pogled. Mama ionako više nije jela hranu koju joj je donosila, a Sam joj je bio strašno zahvalan. Nakon toga, svakog je tjedna svraćala na tržnicu kako bi mu pribavila malo više hrane. Nije mislila da će to itko zamijetiti ili je prijaviti. Ali prijavili su je i zbog toga je policijsko oko sada bilo usmjereno na njezinu obitelj. Svi razlozi zbog kojih nije smjela pomoći Samu izašli su na vidjelo, i to stostruko uvećani. 122

Pokraj nje, Ruth je hrapavo udahnula. Helena se okrenula sestri koja joj se odjednom učinila sitnom i krhkom. “Je li ti naudio? Ili djeci?” Uspaničeno je upitala. Ruth je odmahnula glavom. Helena je odahnula, a potom nespretno zagrlila sestru. Nikada nije bila vična tješenju drugih. “Jesi li dobro?” “Da”, brzo je odvratila Ruth neobično hladna glasa. Trepnula je, pomalo oklijevajući, a Helena se zapitala govori li joj sestra istinu. “Djeca ni ne znaju”, dodala je. “Michal i Dorie bili su vani i igrali se na dvorištu. A Karolina je spavala gotovo sve vrijeme.” Helenino se tijelo opustilo od olakšanja. Svi su bili dobro. Ali moglo je biti mnogo gore. Trebala sam biti ovdje, prekorila se u sebi. Da nije Sama, bila bih ovdje. Naravno, da nije njega, do ovoga ne bi uopće ni došlo. “Jednako je tako naglo otišao”, rekla je Ruth naposljetku. Helena je poskočila i odjurila do prozora. “Odveo je kozu”, dodala je Ruth dok joj je glas pucao. Helena se ugrizla za usnu, susprežući poriv da ukori Ruth. Ta im je koza bila posljednja nada, davala im je kiselo ali pitko mlijeko. Ona je, zajedno s mazgom, mogla biti njihov posljednji izvor mesa. No to je bila samo životinja, a njezina sestra nije bila u stanju za slušanje prijekora. “Nisi ti kriva”, rekla je kada je Ruth počela plakati. “Nisi ga mogla spriječiti.” “O, Helena”, Ruth je tiho zajecala. “Kako bi itko mogao misliti da smo uzimale više hrane nego smo smjele?” Potom je upitno pogledala sestru. “Osim ako si ti...” Ruth nije dovršila misao. Helena je šutjela, prisjetivši se jednog događaja kada su imale šest godina. Igrale su se u maminom ormaru i Ruth joj je bila pružila bočicu parfema, no Heleni je bočica ispala iz ruku i razbila se. Helena je odjurila kako bi pronašla kakvu krpu kojom bi počistila nered prije nego majka zamijeti, ali po povratku zatekla ju je kako stoji na dovratku. “Ruth!” povikala je majka misleći da je Ruth sve skrivila. U tom je trenutku Helena bila sretna. Ona je bila vječni krivac za sve, uvijek bi nešto 123

razbila ili uprljala. No smjesta je požalila što je šutjela. Ruth je njoj uvijek priskakala u pomoć kada bi se zatekla u nevolji, pružajući joj toplu riječ ili dijeleći krivicu. Kako je mogla svaliti svu krivicu na svoju sestru? No tada je već bilo prekasno; zakašnjelo priznanje o tome da je i ona odigrala ulogu u svemu tome značilo bi da je lagala. Stoga je ta tajna ostala zakopana i gotovo zaboravljena. Ruth je posegnula za Heleninom rukom. Helena nije željela odgovoriti, ali nije mogla lagati sestri o tome. “Ja sam to učinila.” Ruthina su usta oblikovala iznenađeno o. “Oprosti.” “Ali zašto? Sigurno to nisi učinila zbog sebe.” “Ne, naravno da ne.” Obje su se trudile jesti što manje kako bi djeci ostalo što više hrane. Helena je nastojala smisliti kakvo drugo objašnjenje. Razmislila je o tome da kaže Ruth kako je nosila hranu u bolnicu da potkupi bolničko osoblje, ali to bi bila samo još jedna laž. Progutala je knedlu. Nije željela ništa reći. Do sada je Sam bio njezin, samo njezin. Ugrizla se za usnu, želeći sačuvati svoju tajnu koji trenutak duže. Naposljetku je nije više mogla skrivati. “Jedan muškarac...” “Ne razumijem.” “Sjećaš se one noći kada sam mislila da su bacili bombu?” Ruth je kimnula. “Prevarila si se.” “Prevarila sam se.” Helena se oglušila na Ruthinu primjedbu. Zašto se njihov odnos vječno svodio na to tko je u pravu, a tko u krivu? “No kada sam se sljedećeg dana vraćala iz posjeta mami, pronašla sam muškarca u šumi. Američkog vojnika.” Ruth je preneraženo uzdahnula, a Helena je shvatila koliko se toga promijenilo u tim tjednima otkad je upoznala Sama. Njegovo prisustvo, koje je postalo tako značajnim dijelom Helenina života, Ruth je bilo gotovo nezamislivo. “Sa... Vojnik je bio teško ozlijeđen.” Nije otkrila njegovo ime, zadržavši barem to za sebe. “I ti si mu pomogla.” Osjetila je neodobravanje u sestrinu glasu. “Da. Donijela sam mu malo drva za ogrjev i hrane. Ti bi jednako postupila”, dodala je Helena izazivajući Ruth da zaniječe. 124

Ruth je raširila oči. “Ništa nisi rekla.” Sestre nikada ništa nisu tajile jedna pred drugom. “Dakle, o tome je govorio policajac.” “Bolje je što nisi znala pa nisi morala lagati.” Zato što Ruth nije bila u stanju čuvati tajnu - premda neizrečene, riječi su lebdjele u tišini između sestara. “On se još uvijek nalazi u kapelici?” upitala je Ruth u nevjerici. Helena je kimnula. “Mora otići.” “Ne može otići. Noga mu je povrijeđena, ali uskoro će zacijeljeti. Neće još dugo biti ondje. Uzbudljivo je to na neki način”, dodala je. Osjetila je kako se Ruth ukočila. “Hoću reći, prije je sve bilo tako dosadno.” “Helena, tebi se on sviđa?” Tračak humora uvukao se u Ruthin glas. “Zacijelo ne misliš...” “Ne, naravno da ne.” Sestrina nevjerica došla joj je kao udarac u trbuh. Zašto je pomisao na to da neki muškarac osjeća nešto prema Heleni Ruth bila tako nepojmljiva? “Kako bilo, ne smiješ ga više viđati.” “Ali nema što jesti. Umrijet će bez mene.” “To nije naša briga. Zar ne shvaćaš?” Ruth je povisila glas, a potom ga, bacivši pogled na djecu, spustila natrag do šapta. “Dovodiš nas u opasnost svakoga puta kada odeš onamo. Ako netko sazna, završit ćemo u zatvoru, ili još gore.” “To se neće dogoditi”, odvratila je Helena, no glas joj je bio nesiguran. “Već jest.” Ruth je zvučala srdito. Dakako, imala je pravo. Helena je bila smatrala kako je dovoljno oprezna, no čak niti malo povrća i sira nije moglo proći nezapaženo. Ipak, nije mogla podnijeti pomisao da napusti Sama. “Ali došao nam je pomoći.” “Nitko nam neće pomoći osim nas samih. Tko će hraniti djecu ili brinuti o njima ako ti se nešto dogodi?” Helena nije odgovorila. Ruth je položila svoj dlan na sestrin. “Žao mi je”, rekla je smekšavši se. “Vjerujem da ti je drag, ali moramo misliti na djecu.” 125

“Nije to”, pobunila se Helena. No osjetivši kako joj rumenilo oblijeva obraze, znala je da neće moći zavarati sestru. “S Piotrom...” počela je Ruth, a zatim utihnula. “Što?” “Ništa.” Helena je znala da razmišlja o onome što se moglo dogoditi. Piotr bi oženio Ruth da je bila pristala napustiti svoju obitelj. Ruth je to, dakako, odbila učiniti, a on je tada napustio nju. Ruth to nikada nije rekla ne želeći da joj se sestra osjeća poput tereta. No sada je govorila Heleni da zna što znači žrtvovati se i zahtijevala je od Helene da učini isto: Ja sam odabrala tebe. Ali ovo nije isto, uvjeravala je Helena samu sebe. Ruth nije osjećala prema Piotru ono što Helena osjeća prema Samu. Usprkos tomu, znala je da nema izbora. “U redu”, predala se. Kada se Ruth vratila pletenju, Helena je uzela knjigu koju je Michal prije nekog vremena kupio na tržnici. Njezin pokušaj čitanja prekidali su prizori iz kapelice od prije nekoliko sati u kojima joj Sam priznaje da mu je stalo do nje i predlaže joj zajednički život. Dok je sjedila u njegovu toplom zagrljaju osjećala se sretnije nego ikada u životu. No sljedećeg je trenutka njezina sreća ugasla, njezin je plamičak bio odviše slab kako bi izdržao olujni vjetar koji se nadvio nad njega. Mogla bih poći s njime, pomislila je. Možda bismo mogli poslati po Ruth i ostale i onda bi sve bilo u redu. Malo kasnije, Helena je odustala od čitanja i odložila knjigu. Ruth je ugasila svjetiljku. Iznenada je zarila nokte u Heleninu ruku. Naizgled pročitavši njene misli, Ruthin je glas presjekao tamu: “Dakle, obećaješ da ga više nećeš viđati?” Helena je oklijevala položivši dlan na Michalova leđa. “Obećajem.” No prisjetila se Sama i toga kako je sjedio naslonjen na zid kapelice. Premda mu je bila rekla kako želi da ode bez upozorenja, on to njoj nije rekao. Ne, nije mogla tek tako nestati i dopustiti da pomisli kako ga je napustila. Morala se vrariti još jednom kako bi mu objasnila. “Možda će sada sve moći biti kao prije”, pospanim je glasom promrmljala Ruth. Helena nije odgovorila. Ona nije željela da stvari budu kao prije, čak i kada bi to bilo moguće. 126

Ruth je ispreplela prste sa sestrinima te su time naizgled oblikovale zaštitnički krug oko djece koja su spavala između njih. Ritam im se disanja uskladio te je Heleni uskoro bilo teško razlučiti gdje završava Ruthina ruka, a gdje počinje njezina. Obećajem. Riječi su odzvanjale Heleninom glavom zajedno s Michalovim tihim hrkanjem dok su mu se leđa podizala i spuštala pod njezinom rukom. Vidjela je Sama kako sjedi sam pokraj vatre u kapelici, no sa svakim joj se udahom taj prizor činio sve mračnijim i udaljenijim, dok naposljetku nije posve iščeznuo u tami.

127

11 Sljedećeg je jutra Helena sporo koračala mračnom, još nerazbuđenom šumom osvjetljavajući si put Samovom svjetiljkom. Činilo joj se da je tišina, koja ju je posve obavijala, počinje gušiti. Nešto joj je okrznulo obraz. Shvativši da je riječ o običnoj paučini, uklonila ju je zamahom dlana. Dok je to činila, u grmlju po strani začula je nekakav šum. Zaustavila se. Nalazila se tek nekoliko koraka dalje od mjesta na kom je bila čula sličan zvuk prije nego je pronašla Sama. Prišla je grmlju u kom je bio ležao. Dok je razmicala grane pomislila je kako će ga ponovno zateći ondje, bespomoćna poput usnulog djeteta. No zatekla je tek sitnu smeđu krticu koja joj je dobacila prijekoran pogled i potom pobjegla. Dok je promatrala ogoljenu zemlju, Helenino je srce stalo brže kucati. Što da nikada nije pošla tim putem? Je li to što je pronašla Sama bilo vrijedno noža koji joj je sada parao utrobu jer je znala da ga više nikada neće vidjeti? Natjerala se da nastavi hodati usprkos olovnoj težini u nogama. Uskoro je stigla na čistinu pred kapelicom. Prozori su bili neosvijetljeni. Namjerno je došla u ovo vrijeme u nadi da Sam još uvijek spava. Približila se crkvi čvrsto stišćući zavežljaj s hranom koji je nosila u torbi. Bio je veći no obično i sadržavao više hrane nego je smjela uzeti. Ali nije imala vremena - niti bi se bila usudila - ponovno otići do tržnice. Ovo je trebao biti njezin posljednji posjet, stoga mu je željela odnijeti koliko je god mogla. Prije nego je pošla, čuvši je i ustavši iz kreveta Ruth je došla u 128

kuhinju i stala mjerkati naprtnjaču. Helena joj je uzvratila odlučnim pogledom izazivajući sestru da joj zabrani da majci odnese toliku količinu hrane. No Ruth nije rekla ni riječ pa je Helena trenutak kasnije šutke napustila kuću. Možda je zbog svog gubitka Piotra Ruth shvaćala zašto Helena mora otići i oprostiti se. Samo što to, dakako, Helena nije namjeravala učiniti. Nije mogla nestati bez ikakva upozorenja, ali nije mogla ni podnijeti pomisao da se ponovno susretne sa Samom znajući da će to biti posljednji put. Napisala je poruku: “Žao mi je što te više ne mogu posjećivati, ali potrebna sam svome bratu i sestrama kod kuće. Čuvaj se. S nježnošću, Helena.” Neko se vrijeme mučila oko pozdrava, kolebajući se između toga da na kraju napiše s ljubavlju ili samo stavi svoje ime, odlučivši se naposljetku za nekakvu sredinu. Mrzila je to što mora lagati o razlogu zbog koga više ne može dolaziti, ali nije Samu željela govoriti o policiji kako se ne bi brinuo ili potvrdio svoje sumnje da je odviše opasno što mu pomaže. Priložila je i svoju sliku koju je bio zatražio. Dok se šuljala prema vratima kapelice suhe grančice pod Heleninim nogama kao da su odavale svaki njezin korak. Povirila je kroz prozor. Sam je ležao pokraj gotovo ugasle vatre, sklupčan kao i onda kada ga je pronašla u grmlju, no ovoga puta pak mirno dišući sa spokojnim izrazom na licu. U njoj se probudila želja te je očajnički poželjela ući i leći pokraj njega, uživati u njegovu zagrljaju koji je tisuću puta sanjala, ali nikada do kraja iskusila. Razmislila je o tome: ako je ovo posljednji put, zašto ne bi iskoristila sve što joj se pruža? Obuzdale su je nijeme ruke razuma. Ne zbog toga što je smatrala da bi pogriješila - sa Samom se osjećala potpunom na način koji je nadilazio sve društvene konvencije. Umjesto toga, znala je da se, ako mu se bude približila, neće moći odvojiti od njega. Upravo je zato i došla u ovome trenutku. Prije svitanja, na putu k majci umjesto na povratku kući: ako još uvijek spava, neće ga morati gledati u oči dok mu govori zbogom. Progutala je knedlu u grlu. Ne, nije se usuđivala prići mu bliže. Spustila je zavežljaj sa zalihama hrane koje su mu trebale poslužiti što je dulje moguće, deku i, naposljetku, poruku. Još je jednom pogledala 129

jedinog muškarca kojeg je ikada voljela, promatrajući kako se vizija života koji su mogli proživjeti zajedno gubi poput lišća u vatri. Potom se okrenula i s olovnom težinom u nogama vratila u tamnu šumu. Dva sata kasnije Helena se uspela na vrh brežuljka nad gradom. Dok je pogledom proučavala ulice pred sobom, Samovo joj je lice iskrsnulo pred očima. Jutro je svanulo i dosad se zacijelo već probudio. Ako je izišao iz kapelice, sigurno je pronašao njezinu poruku i shvatio da je otišla zauvijek. Zaustavila se, a tuga i razočaranje eksplodirali su joj srcem. Iznevjerila ga je - ne samo da ga je napustila, već nije uspjela ni stupiti u kontakt s otporom. Prošla je park Planty, tanki pojas zelenila koji je okruživao staru gradsku jeziku poput prstena, sada siv i tmuran zahvaljujući mnoštvu smežuranog lišća. Za leđima su se kuća na sjeveru prema nebu izdizali tornjevi Katedrale sv. Marije, naizgled dozivajući Helenu te se zapitala bi li trebala još jednom pokušati. Znala je da bi trebala nakratko posjetiti majku i vratiti se kući i slučaju da se policajac vrati, no ako će već napustiti Sama, barem će još jednom pokušati ispuniti svoje obećanje o tomu da će mu pomoći. Nikome neće naštetiti ako nakratko skrene s puta. Odlučnim je korakom krenula prema staroj gradskoj jezgri Krakova. Zastavši na rubu tržnice, promatrala je ulazna vrata katedrale. Mogla bi ponovno pokušati ondje, ali dakako, to nije značilo da će joj itko biti skloniji pomoći u odnosu na prošli put. Prisjetila se šaptanja muškaraca. “Pod Gwazdami”, rekao je jedan drugome naizgled govoreći o ugovorenom sastanku. Pod zvijezdama. To se odnosilo, pretpostavljala je, na pivnicu ili kavanu - bila je primijetila nekoliko gostionica u gradu koje su nosile ime “pod” ovime ili onime, vjerojatno zato što su se nalazile ispod ulica tržnice, u obliku labirinta srednjovjekovnih podruma koji su sada posluživali hranu i piće. Nesigurno koračajući trgom, krišom je pogledavala niz ulice koje su se širile u svim pravcima. Pločnici su vrvjeli pješacima koji su obilazili parkirane kamione s jutarnjom dostavom. Čovjek koji je na uglu prodavao ustajale perece, koje više nitko nije imao novca ni želje 130

kupovati, znatiželjno ju je promatrao. Helena se usplahirila. Ako se bude motala ovuda duže vremena, postat će sumnjiva. Nije mogla u nedogled tragati za gostionicom, a nije se usuđivala pitati koga na ulici iz straha da ne izazove sumnju. Naposljetku je prošla Floriansku ulicu, koja je završavala nekih stotinjak metara dalje, s ostatcima srednjevjekovnog kamenog zida koji je nekoć opasavao grad. Ukras u obliku jata zvijezda od kovanog željeza stršao je nad jednim ulaznim vratima označavajući da se ispod njega nalazi gostionica. Spustivši pogled prema stubištu, Helena se zaustavila. Jesu li takva mjesta uopće bila otvorena ovako rano? Počela se spuštati kamenim stubama pridržavajući se za zid kako se ne bi poskliznula. Unutar ciglenih zidova podruma bez prozora nalazila se kavana s pola tuceta raštrkanih stolova i grubo obrađenim hrastovim šankom na suprotnom kraju prostorije. Svjetlo svijeća bacalo je duge sjene na zid zbog čega se unutra činilo kao da je već pala noć. U kutu je svjetlucalo mršavo božićno drvce. Helena se nesigurno vrzmala po stubama. U njezinu selu nije bilo restorana; ljudi su dolazili do hrane tako što bi je kupovali na tržnici, uzgajali ili ubijali, a zatim nosili kući kako bi je skuhali i pojeli. Začudila se ugledavši nekolicinu gostiju u parovima i skupinama koji su razgovarali među sobom kao da ni ne zamjećuju druge koji su sjedili oko njih. Konobar za šankom podigao je pogled prema Heleni te je shvatila da bi trebala nešto naručiti. “Kavu, molim vas”, rekla je. To je bilo najjeftinije čega se mogla sjetiti. Muškarac je nezainteresirano pokazao rukom prema stolovima. “Sjedni kamo želiš.” Helena se smjestila na drvenu klupu uz jedan od zidova i pogledom prošla sobu, ispijajući gutljaj crne kave koju joj je konobar bio donio. Što sada? Muškarac kojega nije vidjela kada je ušao iznenada se spustio na klupu pored nje. Zadržala je dah dok joj se primicao. Poljubio ju je u obraz, a njegov dah, koji je mirisao na mješavinu duhana i alkohola, podsjetio ju je na oca. Nije se uspjela ni snaći, a on joj je već poljubio i 131

drugi obraz. “Oh!” iznenađeno je uskliknula. Konobar se vratio i ponudio joj meni. “Hvala, ali nisam gladna.” “Mislim da jesi”, odlučno je rekao muškarac pored nje. Ni ne pogledavši ga, shvatila je da je pronašla nekoga tko bi joj mogao pomoći da dođe do pristaša otpora. “Malo kruha, molim vas”, rekla je odviše usplahirena da bi čitala jelovnik. “Ja ću uzeti ribu”, dodao je stranac. “Zagrli me”, naredio je kad se konobar udaljio. Helena je poslušala, a vuna njegova kaputa poškakljala joj je dlan. Smirenost i sigurnost u njegovu glasu natjerale su je da posluša njegovu neobičnu naredbu. “Tražim otpor.” “Psst!” Prvi put zamijetivši čovjeka koji je sjedio na suprotnoj strani prostorije i zainteresirano ih promatrao, shvatila je potrebu za pretvaranjem da su par. “Svjesna si da bi te mogli ubiti samo zbog toga što si rekla?” “Da.” “Onda to ne ponavljaj.” Proučavala ga je. Bio je stariji od nje pet, možda šest godina i imao svijetlu kosu te podšišanu kozju bradicu. “Tražila si me.” “Kako znaš?” “Rekli su mi da si se raspitivala o meni u katedrali.” Dakle, čovjek kojemu je dala novčić ipak je održao svoju riječ. “Iako sumnjam da ti je rekao gdje ćeš me naći.” “Nije.” “Kako si onda... ? Nema veze.” Odmaknuo se, a potom je pogledao s iščekivanjem. “Što trebaš?” Helena je oklijevala. Sada kad ga je pronašla, nije znala što da mu kaže. “Zovem se Helena Nowak. Živim u selu Bienkowice i moram prenijeti poruku za partizane preko otpora. Kako se ti zoveš?” “Je li važno?” Muškarac je govorio u kratkim navratima, kao da bi ga sve drugo odviše iscrpilo. “Pretpostavljam da ne. Ali kako mogu znati da ćeš mi pomoći?” 132

“Nikako. Moral ćeš mi vjerovati.” Vjerovati. Je li se bilo moguće pouzdati u riječ stranca u ovim vremenima? “Ja sam Alek. Alek Landesberg.” Helenina usta lagano su se otvorila. Ipak ga je uspjela pronaći. “No, htjela si razgovarati sa mnom, a ja nemam mnogo vremena. Što želiš?” Udahnula je, a potom se pustila niz vodu. “Postoji jedan američki vojnik kojemu je potrebna pomoć.” “Postojao je jedan američki vojnik”, ubacio se muškarac ponovno joj presjekavši riječ. “Nažalost, ulovili su ga.” Helenu je smjesta obuzela panika. Je li se nešto dogodilo Samu? Ali tada je shvatila da stranac ne misli njega. Upravo ga je vidjela. Zacijelo je govorio o nekome od Samovih kolega. “Ne taj vojnik. Drugi.” Alek je žmirnuo, bezuspješno pokušavajući prikriti svoje iznenađenje. “Pokušava stupiti u kontakt s partizanima u Čehoslovačkoj.” Alek je malčice podigao ruku sa stola kako bi je utišao kada se konobar vratio. U prstima je premetao šibicu dok ih je ovaj posluživao kruhom i dimljenom ribom. Usprkos pomalo kiselom mirisu ribe, Heleni je udarila slina na usta. Skrenula je pogled. On je pogurnuo tanjur prema njoj i kimnuo. “Uzmi.” Pomislila je na nekolicinu novčića koje je nosila sa sobom; zasigurno nisu dostajali. “Nemam novca.” “Ne brini, ja ću platiti.” Zagrizla je ribu, a okus sačinjen od bogatih začina činio joj se poput davno zaboravljenog sna. “Gdje se on nalazi?” Sada je Helena oklijevala. Jednom kada bude otkrila mjesto na kome se Sam nalazi tada više neće biti povratka. Pružila mu je poruku koju je Sam bio nažvrljao. Alek je uzeo poruku i pročitao je. Potom je hitrim pokretom pod stolom upalio šibicu i zapalio papirić. “Što želiš da učinim?” “Da ga izbavite odavde i odvedete preko granice.” Helena se borila protiv drhranja u svome glasu. “I to je sve?” Dobacio joj je hladan pogled. “Imaš li uopće pojma u kolikoj bi to mjeri ugrozilo naše operacije? Nemam vremena za to. Moram brinuti o stotinama ljudi koji se bore za nas u šumi, Poljake 133

kojima su potrebni hrana, njega i lijekovi.” “Ali ne može ostati ovdje. Užasno je važno da ga izbavite!” Sjetivši se muškarca za susjednim stolom, Helena je spustila glas. “Njegov je posao od presudne važnosti za daljnji tijek rata.” “Ni jedan pojedinac nije od tolike važnosti.” Pitala se koliko toga da mu otkrije. “On je jedina šansa za vezu između partizana i zapada. On vam može dovesti pojačanje i opskrbiti vas stvarima koje trebate, što bi vam uvelike pomoglo u borbi.” Sada je već pomalo izmišljala, govoreći više nego što je znala u pokušaju da ga uvjeri. Alek je pogladio svoju kozju bradicu. “Uzmimo da sam spreman pomoći tvome vojniku. Kako mogu znati da ti mogu vjerovati?” Imao je pravo. Premda to nije bilo vjerojatno, Helena je vrlo lako mogla biti špijun. “Jer vam želim pomoći.” Nije to namjeravala reći, ali shvatila je da govori istinu. “Općenito.” Sumnjičavo ju je pogledao. “A što misliš, kako bi to mogla učiniti?” “Prenošenjem poruka. Dobro se snalazim u prostoru. “Doušnike već imam.” Muškarac ju je odmjerio od glave do pete, a tračak, ne prijezira već skeptičnosti, preletio mu je licem. Helena je iznenada shvatila kako zacijelo izgleda u njegovim očima - bila je tek mlada i neiskusna djevojka sa sela. Njegova je sumnjičavost poprimila divovske razmjere u njezinim očima. Što si je uopće umišljala, da im može pomoći? Potom joj je pred očima iskrsnula slika njemačkog vojnika u džipu koji ju je gotovo ulovio onoga dana u šumi. I on je bio posve običan čovjek dok se nije izopačio. “Sitna sam”, ispalila je. “Takvo što uopće se ne bi očekivalo od mene. Zar vaša skupina ne funkcionira na takvim principima? To je prednost. Uostalom, pronašla sam te, zar ne?” Nije pričekala na njegov odgovor, znajući da ga neće dobiti. Alekse naglo ustao i ostavio nekoliko kovanica na stolu. “Moram ići.” “To je sve?” potišteno je upitala. “Moram na posao u Wierzynek. Za pola sata počinju pripreme za 134

ručak.” Helena je nakrivila glavu. Za razliku od skromne kavane u kojoj su se trenutno nalazili, Wierzynek je bio jedan od najotmjenijih restorana u gradu u koji sada više nisu smjeli ići čak ni oni Poljaci koji su si to mogli priuštiti. Pomislila je kako je neobično što pristaša otpora radi baš ondje. “Mnogo se toga može saznati na takvome mjestu.” Naravno. Rad u restoranu predstavljao je učinkovit način prenošenja informacija bez da budeš zamijećen, ali i prisluškivanja razgovora posjetitelja - naročito na mjestu u koje su svraćali poznati njemački činovnici. “Ali...” Helena je počela ustajati, ne želeći ga pustiti da ode. Očajnički ga je uhvatila za rukav ne mareći za to tko bi je mogao čuti. Alek ju je pogledao s visoka, a zbog nekakve zagonetnosti u njegovim očima Helena ga je poželjela pratiti u taj njegov neobični, tajanstveni svijet. “Molim te.” Alek je položio dlan na njezin kako bi je zadržao na mjestu. Istovremena nježnost i odlučnost u njegovu dodiru, kakve nikada prije nije osjetila, nagnale su je da ostane sjediti. “Za tjedan dana. Dođi ponovno za tjedan dana i tada ću ti moći reći što da učiniš.” “A ako te budem trebala ranije?” “Nećeš. To što si došla ovamo bilo je ili vrlo hrabro ili vrlo glupo od tebe. Sigurno strašno voliš tog vojnika. A sada idi”, dodao je prije nego je Helena dospjela odgovoriti. “I bolje ti je da izbjegavaš kontrolu u ulici Starowislna.” Potom je pojurio uza stube i nestao.

135

12 Helena je promatrala Aleka kako odlazi boreći se protiv poriva da potrči za njime i nastavi ga ispitivati. Nesigurno je promotrila ribu na tanjuru pred sobom. Kad bi je barem nekako mogla odnijeti Samu ili djeci. Pojela je još nekoliko zalogaja, a zatim ustavši pogledala prema stolu nasuprot svome za kojim je sjedio onaj muškarac koji ih je bio promatrao. Više ga nije bilo pa se zapitala je li pošao za Alekom ili možda uopće nije bio zainteresiran za njih. Nastojala se ne kretati odviše brzo kako ne bi privukla pažnju dok je koračala ulicom. Obuzeo ju je nalet energije. Uspjela je - ostvarila je kontakt s otporom i doznala... što točno? Ipak, nije sa sigurnošću mogla znati hoće li joj Alek pomoći i može li to uopće učiniti. A više se nije smjela ni naći sa Samom kako bi mu rekla za to. No nije imala vremena za brigu. Morala je otići vidjeti mamu i zatim se vratiti kući. Poslušala je Alekov savjet i pošla okolnim putem izbjegavajući mnoštvo vojnih džipova na uglu gdje se ulica Starowislna križala s alejama. Nešto se promijenilo, zamijetila je Helena dok se kretala zabačenim ulicama na putu prema židovskoj četvrti. S brežuljka povrh grada Kazimierz je prije nekoliko sati izgledao jednako kao i prije. No prišavši bliže, sada je zamijetila kako je četvrt praznija no obično. Gomile polomljenog pokućstva i drugih kućanskih predmeta stajale su na pločniku pred nekolicinom zgrada, kao da je riječ o danu tijekom kog se odvozi smeće. Neobičan miris paleža ispunjavao je Helenino grlo. S nelagodom je u mislima vrtjela kalendar u potrazi za praznikom na 136

koji je možda zaboravila, nekakvim razlogom za ovu promjenu, ali nije se dosjetila ničega. Prošavši dva križanja, ugledala je stražnju stranu bolnice. Gledajući niz jezivo pustu ulicu, Helena se na trenutak poželjela okrenuti i pobjeći. Ohrabrivši samu sebe, nastavila je koračati, držeći se zaklona zgrada. Dok je prolazila ulicom po imenu Miodowa, odjeknula je zaglušujuća eksplozija. Silina udara odbacila ju je unatraške te je pala na pločnik. Na trenutak je ostala nepomično ležati, odviše preneražena kako bi se mogla pomaknuti. Potom je otpuzala u zaklon jednog dovratka osjećajući kako joj tlo i dalje podrhtava pod dlanovima. Ništa, čak ni zvuk koji je čula one noći kada se srušio Samov zrakoplov nije bio ni približno ovako glasan. Očajnički je poželjela biti u sigurnosti svoga podruma, okružena s Ruth i ostalima. Zvuk nalik zveketanju stao je odjekivati po betonskim zgradama. Strojnice, instinktivno je zaključila Helena premda ih, dakako, nikada prije nije čula. Čučnula je. Pucnjevi su dolazili iz pravca bolnice. Potrčala je ne mareći za to što bi je netko mogao vidjeti. Krenula je u ulicu Estery kako bi došla do bolnice, a potom stala kao ukopana. Ovdje, u središtu židovske četvrti, nestalo je sveg privida normalnosti. Ulica je vrvjela muškarcima u odorama, kamioni i džipovi mahnito su se zaustavljali nasred pločnika, a s druge strane ulice Szeroka oblak dima zlokobno se uzdizao prema nebu. Akcija. Usnama je lagano oblikovala riječ, premda nije znala gdje ju je bila čula. Čučeći iza jednoga od vozila, Helena je proučavala ulazna vrata bolnice. Da pričeka dok ne bude sigurno ili da pobjegne i vrati se neki drugi put? No sigurniji dani bili su stvar prošlosti. Morala je otići k majci jer u suprotnome možda više neće biti prilike za to. Ne usudivši se prijeći ulicu, vratila se odakle je došla i potražila drugi, manje uočljiv ulaz u bolnicu. Povirila je iza ugla u uličicu sa stražnje strane bolnice, a zatim prema prozorima na visokim stambenim zgradama koje su se pružale s obiju strana. Ulazna vrata na jednoj od zgrada naglo su se otvorila, na što je 137

Helena ustuknula. Ugledala je obitelj - majku, oca, dječaka i djevojčicu kako silazi niza stube. Otkopčani gumbi na njihovim kaputima ukazivali su na to da su ih bili navukli u žurbi, a na nogama u cipelama nisu imali čarape. Djevojčica je grčevito stiskala bratovu ruku, a očev desni dlan pokrivao je stražnju stranu dječakove glave poput zaštitnog oklopa. Djevojčici je nešto ispalo iz ruku, nekakva lutka ili igračka, ali majka ju je čvrsto stisnula uza se, zabranjujući joj da posegne za njom. Helena je zakoračila prema njima. Možda su oni znali što se događa. No tada je zamijetila da je očeva druga ruka podignuta iznad njegove glave zbog čega mu je trbuh bio neobično isturen. Za njima se pojavio njemački policajac s puškom uperenom u čovjekova leđa. Helena je priljubila leđa uza zgradu dok je policajac tjerao obitelj niz pločnik na kome je stajala. Kada su se približili, dječakov je pogled sreo njezin i nijemo je stao preklinjati za pomoć. Bio je Michalovih godina, ali mnogo mršaviji i širom otvorenih očiju koje su se činile još veće na njegovoj mršavoj glavi. Koža mu je bila siva poput Samove onoga dana kada ga je pronašla, kao da odavno nije bio na suncu. Prestravljeno je iščekivala da dječak nešto kaže čime će ukazati na njezinu prisutnost. No on je skrenuo pogled i zagledao se ravno ispred sebe da bi nekoliko trenutaka kasnije svi prešli ulicu i nestali. Učini nešto. Ali što? Mogla je vikati, no nije bilo više nikoga tko bi mogao pomoći. Diši, tjerala je samu sebe. Idi k majci. Žao mi je, šutke je usnama oblikovala riječi premda dječaka više nije bilo na vidiku. Jurnula je iza ugla. Od stražnjih ju je vrata bolnice dijelila otvorena površina pločnika. Proučavala je prozore zgrada nad sobom, no zjapeće su rupe bile ispunjene tamom, ne odajući nikakav znak o tome da bi je netko mogao promatrati. Potrčala je ulicom, uvjerena da će je u nekom trenutku uloviti. Za nekoliko je sekundi stigla do stražnjeg ulaza u bolnicu. Boreći se da dođe do daha, Helena je pogurnula vrata na kojima je bila potrgana kvaka. Ušavši u hodnik, skamenila se od šoka: bolnica je bila opljačkana. Madraci i stolci bili su razbacani svuda po hodniku. Više se 138

nije čulo ritmičko brujanje strojeva i neprekidno stenjanje bolesnika. Provirila je u najbližu sobu. Nekoć puni kreveti sada su bili pusti, plahte skinute i bačene nasred sobe otkrivajući krvave mrlje na madracima. Helena je pojurila do majčine sobe dok joj je staklo pucketalo pod čizmama. Kreveti koji su stajali bliže vratima također su bili prazni, a posteljina s njih skinuta. Helenino se tijelo opustilo od olakšanja kada je ugledala majku kako i dalje leži u svome krevetu u udaljenom kutu prostorije kao za vrijeme prijašnjih Heleninih posjeta. Pojurila je k njoj. Nekoliko je pacijenata nepomično ležalo u drugim krevetima, a krvavi potočići narušavali su bjelinu njihovih bolničkih halji. Helena je suspregnula vrisak. Hrapavi je uzdah dopro s jednoga od kreveta. Netko je još uvijek živ. Ali nije imala vremena da mu pomogne. “Mama!” glasno je šapnula dok joj se približavala. Majka na sebi nije imala tragove nikakvih ozljeda, no oči su joj bile otvorene i uperene u strop. Helena je ispružila ruku, znajući i prije nego joj je dotaknula obraz da će biti hladan. Što li se ovdje dogodilo? Dok je spuštala glavu, Helena je osjetila miris nekakve strane kemikalije. Kap bezbojne tekućine stajala je na rubu majčinih usana koje su bile lagano rastvorene, kao da se spremala uzdahnuti. Mama je nešto progutala prije nego su nacisti stigli do nje. Mrtva je. Helena je zarila glavu u majčino krilo. Majčina je ruka mlitavo visjela preko ruba kreveta. Položivši je natrag uz njezin bok, Helena joj je potom protrljala rame, kao da je želi utješiti. No zapravo je to činila radi sebe, nastojeći upamtiti svaki detalj majčine kože pod jagodicama svojih prstiju, upijajući dodir za koji je znala da je posljednji. Helena je ponovno podignula glavu. I prije je razmišljala o majčinoj smrti. Doista, postojali su trenuci kada je mislila kako bi bilo najbolje za mamu da njezinim mukama dođe kraj. Ali ništa je nije pripremilo za konačnost tog trenutka - sva ljubav i uspomene jednostavno su nestali, kao u snažnom naletu vjetra koji je pritom oduzeo dah. Osjetivši ruku na svome ramenu, Helena je otvorila usta da vrisne. “Psst”, šapnuo je ženski glas. Helena se okrenula i ugledala bolničarku 139

Wandu. Lice joj je bilo blijedo, a odora umrljana krvlju. “Moraš otići odavde.” Helena je ustala. “Što se dogodilo?” “Nijemci su došli likvidirati Kazimierz i odvesti ostatak Židova u geta.” Helena se prisjetila bolničarkinog pogrešnog predviđanja otprije par tjedana da će neki Židovi ostati. “A onda su došli ovamo.” Wandine su oči postale crvene, a lice ostarjelo u trenutku. “Počeli su strijeljati pacijente. Samo po jedan metak za svakoga, čula sam kako su rekli. Mi... bolničarke, oduvijek smo im namjeravale nešto dati kako bismo im skratili muke ako do toga dođe. Ali nismo dobile nikakvo upozorenje nismo imale dovoljno vremena za sve.” “Zašto? Zašto sada?” “Odmazda.” Wanda je počela jecati, slomivši se pod pritiskom onoga čemu je svjedočila. Helena se nelagodno promeškoljila. Nikada nije bila dobra u tješenju onih koje je voljela, a naročito osoba koje nije dobro poznavala. Pribravši se, Wanda je nastavila. “Čula sam glasine da su Nijemci ulovili stranog vojnika, Amerikanca ili možda Britanca. Kako god, stranac je ubio jednog Nijemca tijekom sukoba i sada svi ćemo platiti zbog toga. Najprije sam se pobrinula za tvoju majku”, dodala je Wanda. Pobrinula. Bila je to smiješna riječ za opis nečijeg ubojstva, pa čak i onoga iz samilosti. Dakle, zato je poslužio onaj novčić koji joj je Helena bila dala. “Da su je se oni dočepali prije toga, patila bi mnogo gore.” Helena se zgrbila na rubu kreveta. “Ali ona nije bila Židovka.” Wanda je odmahnula glavom. “Nije ih briga. Polužidovka ili pravi Židovi, njima je sasvim svejedno.” “Polužidovka... Ne razumijem.” Helena je zamijetila neobičan izraz na bolničarkinu licu. “Kako to mislite?” “Tvoja majka... Zacijelo si znala.” Tlo se zatreslo pod Helenom kao za one eksplozije pred bolnicom. “Što sam znala?” “Majka ti je bila Židovka. Pročitala sam to u njezinu kartonu.” Helena je s nevjericom zurila u bolničarku. “To nije moguće. Moji djed i 140

baka...” Zastala je, prisjetivši se stare fotografije majčinih roditelja. Nastojala je pronaći razlog zbog koga nijedno od njih nije moglo pripadati židovskoj vjeri, ali nije ništa pronašla. “Sigurno bih znala za to.” Wanda je lagano slegnula ramenima. “Nisam je ispitivala o tome. Nikad mi nije palo na pamet da ne znaš. Ali to stoji u njezinom kartonu.” Helena je pogledala majčino beživotno lice koje je naizgled postalo voštano. Zašto nije nikada ništa rekla? Zato da bi ih poštedjela muke i tereta koji su dolazili sa židovskim podrijetlom u vremenu i mjestu u kome su živjeli. Iznenada je shvatila zašto je tata bio onako rezerviran i sumnjičav prema strancima, a majka ustrajna u pohađanju mise. Na taj su se način branili, štiteći obitelj od radoznalih očiju kako ne bi doznale pravu istinu. “Nje više nema”, nježno je dodala Wanda stišćući Heleninu ruku. “Sada moraš otići.” Helena je oklijevala. Nije mogla podnijeti pomisao da samo tako napusti majku, ali nije imala drugog izbora. “A što s vama?” Bolničarka je lagano odmahnula glavom. “Moram pomoći ostalima.” Helena se sjetila jednoga od preživjelih pacijenata iz druge sobe. Wanda neće napustiti svoje radno mjesto dok ne završi svoju sumornu zadaću i uvjeri se da nitko nije u mukama ostao iza nje. Iznenada se začula buka - koraci na katu iznad njih. Wanda je čvršće zgrabila Helenu za ruku. “Sakrij se!” šapnula je gurajući je pod jedan od praznih kreveta. Ispruživši se na tlu, Helena je pritisnula obraz uz hladne pločice. Trenutak kasnije ugledala je par crnih čizama koje su se približavale krevetu. Helena je zadržala dah, uvjerena da će je otkriti. Iznad nje Wanda je jauknula kada ju je muškarac bacio na krevet. Helena je čula još prigušenih povika te okrutan muški smijeh popraćen paranjem tkanine. Wandine su noge visjele s kreveta pod čudnim kutom, a bijele bolničke cipele lamalale amo-tamo. Madrac se udubio pritišćući Helenu na tlo sa svakim životinjskim nasrtanjem, čineći je tako sudionicom napada. 141

Krevet se doskora umirio, a crne čizme nestale iz vida. Helena je čekala da se Wanda pribere te joj da znak da može izaći. Vrat joj je bolno pulsirao. Željela je provjeriti u kakvom je stanu bolničarka i uvjeriti se je li dobro, ali nije se usuđivala ni pomaknuti. Prošlo je trideset minuta, a zatim i čitav jedan sat. Helena se naposljetku izvukla ispod kreveta. Wande nije bilo. Kamo li je nestala? Ali nije bilo vremena da je potraži. Soba je bila prazna, ali u hodniku su se i dalje čuli muškarci kako nezainteresirano dobacuju jedan drugome dok prevrću tijela i obavljaju svoj užasni zadatak. Helena je pogledom pretraživala sobu, očajnički nastojeći pronaći načina da pobjegne. Prišuljala se najbližem prozoru i snažno povukla zasun, no on je bio prebojan i zapečaćen. Glasovi su postajali sve bliži te je otvorila vrata sobe s medicinskim potrepštinama i jurnula unutra. Helena se skrivala za vratima koja se nije usuđivala zatvoriti do kraja, uvjerena da će je u svakome trenutku netko otkriti. Gestapovci su grubo razgovarali između sebe dok su se obilazeći sobu uvjeravali da je nekolicina preostalih pacijenata mrtva. Povirila je kroz procijep između vrata i dovratka. Jedan se Nijemac približio majčinu krevetu. Helena je posegnula za svojim nožem spremna iskočiti iz skrovišta i spriječiti ga da oskvrne majčino tijelo. Prisiljavala se da ostane mirna dok je muškarac grubim rukama pretraživao majčino tijelo i prebirao sadržaj ladice u ormariću pokraj njezina kreveta u potrazi za dragocjenostima koje nije posjedovala. Helena više ništa nije mogla učiniti za nju, a bilo je važnije no ikad prije da se sigurno vrati kući. Kad su ukrali sve što se ukrasti dalo, Nijemci su konačno napustili sobu. Uzdahnuvši od olakšanja, Helena se naslonila na zid skučene prostorije. Na visokoj polici povrh svoje glave ugledala je bočice laudanuma. Ponovno ju je ispunio bijes. Zalihe lijeka koji je bio potreban njezinoj majci uopće nisu bile oskudne - jednostavno su ih uskraćivali ljudima kojima su bile najviše potrebne. Je li Wanda znala za to? Bez razmišljanja, Helena je objema rukama skupila bočice koje više nisu mogle pomoći njezinoj majci i nagurala ih pod svoju haljinu. Povirila je kroz vrata. Iako su muškarci napustili sobu, iz hodnika su i 142

dalje dopirali glasovi i time blokirali njezin jedini mogući izlaz, ne dajući nikakva znaka o tome da će uskoro otići. Helena se osvrtala po tijesnome prostoru, boreći se s porivom da ne počne vrištati iz frustracije, tuge i straha. Iznenada joj je postalo odviše teško disati. Nalazila se u zamci.

143

13 Kada su glasovi na hodniku konačno utihnuli, Helena se uspravila. Budući da su dugo bile savijene, noge su joj drhtale. Nije znala koliko je vremena prošlo otkad se sakrila u ormar, koliko je sati bila zarobljena ondje dok su Nijemci i njihove poljske marionete izbacivali tijela i bolnički namještaj iz obližnjih soba. Više nisu bili ondje, nestavši jednako naglo i neobjašnjivo kako su se i pojavili. Pribravši se, Helena je prišla majčinu krevetu. Kao jedna od rijetkih koju su previdjeli - barem za sada - u toj užurbanoj čistki, još se uvijek nalazila u svome krevetu. Pogladivši majčin hladni, voštani obraz Helena je pokušala sabrati svoje misli. Toliko je puta sjedila uz njezinu postelju i pokušavala joj nešto reći. Ali što, točno? Čak ni u ovome trenutku nije uspijevala pronaći prave riječi. Sve što je željela bilo je da je majka zamijeti. Premda, željela je i više od toga. Žudjela je za time da - makar samo na trenutak - majci bude draža od Ruth. No to sada više nije bilo moguće. Helena je još jednom pogledala njezino lijepo lice prije nego ga je pokrila dekom. Mama je zaslužila biti pokopana uz dostojan obred (iako, koje vjere, Helena više nije bila sigurna) ili barem samo pokopana. Ali nije bilo načina da je vrati kući. “Žao mi je”, šapnula je Helena. Pogledavši je posljednji put i uvjerivši se da na hodniku nema nikoga, jurnula je kroz stražnja vrata bolnice te istrčala na pustu ulicu. Krenula je prema uglu, vraćajući se istim putem kojim je i došla. Lagana kiša koja je u međuvremenu počela padati ispunjavala je 144

popodnevni zrak ledenom izmaglicom. Prošla je pokraj stubišta stambene zgrade iz koje je na dolasku bila vidjela onu obitelj. Napuštenu krpenu lutku natopila je kiša te je tužno ležala na istom mjestu na kome je ispala djevojčici. Helena ju je podignula iz lokve i položila na stube u slučaju da se djevojčica vrati. Ispunio ju je sram. Trebala je nešto učiniti, vikati u pomoć. Oduvijek se smatrala snažnom, no u trenutku je iskušenja podbacila. Dok se približavala raskrižju, začula je korake. Helena se sagnula i jurnula natrag za ugao. Udarci čizama, teški i potmuli, odjekivali su pločnikom. Ručna im je svjetiljka osvjetljavala put, a snop jarko svjetla lizao zidove. Kamioni su otišli, ali zamijenile su ih ophodnje - njemački su vojnici pješke obilazili četvrt u potrazi za Židovima koji su im možda uspjeli umaknuti. Helena se priljubila uza zid zadržavajući dah. Očajnički je pogledom tražila bolji zaklon, ali nije ga pronašla. Posegnula je za svojim nožem. Prije nekoliko tjedana, kada je gotovo naletjela na nacistički džip na cesti, ostala je zatečena te se bila skamenila od užasa. No sada je znala da će prije umrijeti boreći se i sama skriviti vlastitu smrt već dopustiti da je odvedu. Helena je skupljala hrabrost dok su koraci postajali sve glasniji, spremajući se na neizbježnu činjenicu da će je otkriti. Koraci su iznenada utihnuli. “Hier! ”13 povikao je glas u daljini. Ponovno je čula korake, no ovoga su postajali sve tiši dok je patrola jurila u suprotnome pravcu. Helena je izdahnula opustivši ramena. Međutim, njezino olakšanje nije dugo potrajalo - iznenada su stali odjekivati pucnjevi, zvoneći po staklu. Nekoga su ulovili. Suspregnuvši vrisak, Helena je potrčala niz uličicu dok je njezine korake zaglušivala pucnjava koja je neumoljivo odzvanjala betonskim zgradama. Nakon četrdeset minuta trčanja stigla je do šume i pojurila u zaklon stabala. Zaustavivši se prvi put otkad je pobjegla iz Kazimierza, borila se da dođe do daha. Mrak je već pao, a poznati put pretvorio se u magličasti labirint. Sjetivši se da uz sebe ima Samovu svjetiljku, izvukla ju je i ispružila ruku kako bi svjetlo dosegnulo što dalje. Kiša je prestala padati, a zrak je bio hladan i svjež. Pohlepno ga je udisala, nastojeći odagnati 145

miris paleža i smrti koji je visio nad gradom. Nešto je šušnulo za njezinim leđima na što se Helena naglo okrenula. No staza je bila pusta, a grmlje mirno. Smiri se, rekla je sama sebi. To je samo životinja. No kožom su joj svejedno puzili žmarci. Natjerala je samu sebe da se nastavi kretati. Dok je koračala, iznenada ju je obuzela spoznaja: mama je mrtva. Ispunio ju je osjećaj krivnje. Helena je oduvijek optuživala Ruth da nosi glavu u oblacima. Zašto sama nije bila u stanju predvidjeti užas koji se zbio u bolnici i učinila nešto da je spasi? Da nije tražila Aleka, stigla bi na vrijeme i pomogla majci. No ona ju je napustila u tim strašnim trenucima. A zbog čega? Helena je zamišljala majčino lice, koje je konačno pronašlo svoj mir, i tajne koje je čuvalo svih ovih godina. Majka joj je bila Židovka, što je Helenu činilo polužidovkom. Židovi koje je poznavala bili su tamnoputi i neobični. Kako je moguće da ona predstavlja jednu od njih? Prizori iz Helenina djetinjstva spojili su se poput komadića slagalice. Sjetila se očevih roditelja koji su živjeli s njima kada su bile vrlo malene. Izuzev njih, obitelj nije imala nikoga; nikakva druga rodbina ni prijatelji nisu im dolazili u posjet. Majčina je prošlost oduvijek bila obavijena velom tame te je uvijek sa smijehom odgovarala na pitanje o tome kako je došla u njihovo selo, kao i o obitelji koju je ostavila za sobom u Mazuriji, pokrajini s mnoštvom jezera na sjeveru Poljske. Sada je Helena shvaćala da je majka namjerno davala neodređene odgovore na ta pitanja u pokušaju da se obrani od prošlosti i istine o svome podrijetlu. Toliko je toga željela pitati majku. Je li oduvijek znala istinu? Zašto im nije rekla? A nakon što je uspjela pobjeći od svoje prošlosti, majka je svejedno završila u židovskoj bolnici. Helena se zapitala je li ju otac smjestio onamo ne znajući ili je smatrao da je to najbolji način da je zaštiti. Je li majka bila dovoljno svjesna da shvati da se vratila u svijet od kog je pokušavala pobjeći cijeloga svog života? Odgovori na ta pitanja sada će vječno ostati nedokučivi. Tuga je razdirala Helenu te se zaljuljala na petama dok joj se u glavi vrtjelo. Nije očekivala da će majka preživjeti, nije sudjelovala u sestrinim lažnim nadanjima. No sada ju je zahvatila gorka spoznaja 146

stvarnosti i tisuće prizora njezine majke preplavile su joj um. Nije ostala samo bez majke, već i bez svih njezinih uspomena, zbog čega je imala osjećaj da je umro i dio nje. Majke više nema. Helena ne može pomoći Samu, niti će ikada uistinu moći biti njegova. Helena nije bila sklona plakanju, čak ni u mrklome mraku noći. No sada je plakala; vrući i vlažni potoci slijevali su joj se niz obraze, strani i nezaustavljivi. Mahnito ih je brisala, ali suze su svejednako tekle. Helena je stala trčati šumom ne osjećajući grančice koje su je šibale po licu i petljale joj se u kosu. Uskoro je dospjela na čistinu, a tamni obris kapelice zlokobno se nazirao u tami. Zaustavila se pred vratima. Nije namjeravala doći ovamo. Sjetivši se svog obećanja Ruth, spremila se okrenuti. No u tome su se trenutku vrata otvorila i kada je ugledala Sama i njegovu sjenu na dovratku kapelice, njezina se snaga volje slomila. On je pojurio prema njoj koliko mu je to na pola zacijeljela nogu dopuštala. “Lena!” Iznenadivši se, glasno je povikao ne mareći za uobičajeni oprez. Potom ju je snažno zagrlio. Helena se jecajući bacila u njegovo naručje. “Što se dogodilo?” upitao je Sam snažnije je privijajući uz sebe. Jedna mu je štaka pala na tlo zbog čega mu je noga zaklecala od napora, ali nije ju pustio. “Jesi li ozlijeđena?” “Mama je mrtva... A Nijemci...”, počela je, bez i jedne daljnje progovorene riječi shvativši da je sve razumio. Sam se spustio u dno dovratka i dalje je držeći u naručju. Helena je udarala dlanovima u njegova prsa. Sam ju je primio za zapešća i privukao bliže. Usne su im se srele, a ona ga je ljubila nimalo nesigurno kao prošlog puta, već gorljivo, oslobađajući se sve svoje tuge kroz njega. “Helena...” Ukočio se, a Helena se pripremila ponovno čuti kako to ne bi trebali činiti jer on odlazi. “Ne.” Ponovno ga je poljubila, gušeći njegovo protestiranje. Osjetila mu je zube iza usana te slan okus vlastitih suza. Morali su iskoristiti taj trenutak jer drugoga možda neće biti. On se priljubio uz nju ljubeći je 147

istom vrlinom, naizgled svjestan da joj je upravo to potrebno. A kada su se naposljetku razdvojili, čvršće ju je privio na svoja prsa i grlio u tišini. Helena je privukla koljena na prsa i obgrlila se rukama. “Bila je sama na kraju. Trebala sam biti ondje.” “Lena, ne! Ništa nisi mogla učiniti za nju. Sigurno bi i ti stradala. Rekla si da ionako nije bila previše svjesna tvojih posjeta. Na sreću vjerojatno nije imala pojma što se zapravo događa.” Helena je čvrsto zažmirila. Nikada neće saznati je li majka osjećala strah i bol ili je bila otprije izgubljena u svojim uspomenama. Sam je posegnuo za komadom platna i pritisnuo ga o njezinu kosu. Helena do tada nije primijetila da je posve mokra od kiše. Udahnula je miris vlažne zemlje koja joj se uvukla u platno na suknji, a potom se stresla dok joj se nekolicina prizora smjenjivala pred očima. “Vidjela sam kako uhićuju obitelj i ubijaju starce. Kako siluju ženu. Čistili su židovsku četvrtu, odnosno ono što je od nje ostalo.” Sam se ukočio pod njom. Iznenađeno ga je pogledala. “Jesi li znao?” “Ne za sve”, odvratio je, a ona je potom shvatila što se skrivalo iza izmučenog izraza koji je ponekad viđala na njegovu licu kada bi govorio o ratu. Nastojao ju je zaštititi od istine, ili barem onoga što je vidio na vlastite oči. “Znao sam za neke stvari. Ali da bi došli u bolnicu, to ne mogu ni zamisliti.” Odmahnuo je glavom u nevjerici. “Samo bih te zabrinuo da sam ti ranije rekao.” Imao je pravo, Helena se nijemo složila. Čak i da joj je Sam rekao da bi umobolnica mogla biti u opasnosti, Helena ne bi mogla izbaviti majku odande. “Ima još nešto...” Helena je podignula pogled i srela njegov. “Saznala sam da mi je majka - da je bila - polužidovka.” On je lagano ustuknuo. “Molim? Kako je to moguće?” “Bolničarka mi je rekla da je tako pisalo u maminom kartonu.” “I skrivala je to od vas svih ovih godina?” Helena je kimnula. Samove su se oči raširile. “To je prilično šokantno.” Na trenutak je osjetila strah; iako je i sam bio Židov, hoće li mu se ona manje sviđati sada kada više bila ista osoba? 148

“To što si Židovka znatno pogoršava tvoju situaciju, Helena.” Glas mu je zadrhtao, ali lice mu je bilo smrtno zbrinuto. Helena ga je zbunjeno pogledala. “Nisam Židovka. Možda jednim dijelom.” To je zvučalo neobično. Kako je mogla biti jedan dio nečega? Koji dio? “Dušo, židovska se vjera prenosi po majci. Ako ti je baka s mamine strane bila Židovka, to ti je bila i majka, a to znači da si i ti. A Nijemci tvrde da su Židovi svi koji imaju i jednu kap židovske krvi.” Primio ju je za ruku. “Smeta li ti to?” “Ne”, smjesta je odvratila Helena ne želeći ga uvrijediti. Bila je iskrena; doista joj nije smetalo. Voljela ga je i on je bio Židov, a to samo po sebi nije moglo biti loše ili pogrešno. Ali bila je to neobična pomisao - židovska joj je vjera oduvijek bila tako strana - kako je mogla biti dio nje sve ovo vrijeme, a da to nije znala? Nije se osjećala poput Židovke, što god to podrazumijevalo - osjećala se potpuno jednako kao i prije nekoliko sati. “Sada kad znaš, nikako ne smiješ razmišljati o tome da ostaneš”, rekao je Sam grleći je snažnije. “Uza sve to što čine Židovima. Pa, i sama si vidjela u bolnici.” Sve do tada Helena nije razmišljala o posljedicama pripadnosti židovskoj vjeri. Pred očima joj je iskrsnula slika obitelji koju odvode iz njihova doma kojoj je ranije posvjedočila. Nevini ljudi muškarci, žene i djeca - bivali su uhićeni na ulicama prekrasnog, civiliziranog Krakova samo zato što su Židovi. Uhićeni ili još i gore, pomislila je, prisjetivši se gomile trupala u bolničkome hodniku. Zato što su Židovi. Premda je Helena cijelog života zajedno s obitelji živjela kao kršćanka, iznenada su svi bili u opasnosti. Zar ne postoji nitko tko će to spriječiti? Obitelj koju je vidjela predstavljala je njezine ljude; ona je sada predstavljala jednu od njih zahvaljujući svome židovskom podrijetlu. Ali zar oni nisu svakako trebali biti njezini ljudi, bez obzira na to kojoj vjeri pripadali? Sam ju je pomilovao po kosi, a potom naslonio bradu na njezinu glavu. “Misliš li da je određeni dio tebe ipak bio svjestan?” Helena je razmislila o Samovu pitanju. Na neki je način oduvijek 149

znala da je drukčija, da se razlikuje od ostalih djevojčica iz sela. Ali činjenica da je Židovka bila joj je tako neobična... Prije bi pomislila da je došla iz svemira. “Ne znam.” Potom se sjetila jednog prijašnjeg posjeta majci, nekoliko mjeseci prije no što je upoznala Sama. Bio je to petak navečer te se vraćala iz bolnice kasnije no inače. Prošla je sinagogu, onu veliku u ulici Miodowa s raskošno ukrašenim vitražima. Zbog svjetlosti koja je dopirala iznutra, činilo se da sinagoga isijava nekakvim zlatnim, nadzemaljskim sjajem. Helena joj se bila približila ponukana tihim, ritmičkim pjevanjem koje je naizgled izbijalo iz samih zidova građevine. Je li joj se bila svidjela samo zato što je izgledala lijepo? Ili je negdje u dubini svoje duše osjećala istinu i prije nego ju je uistinu doznala. Sam se nasmijao. “Što je smiješno?” iznenađeno je upitala. “Ne želim biti neozbiljan, naročito u ovome trenutku, ali dobra židovska djevojka, kako su govorili kod kuće, utoliko olakšava stvari. Činjenica da sam Židov nije mi predstavljala ništa posebno prije rata. No s obzirom da sam došao ovdje i vidio neke stvari... Pa, moja je vjera zbog toga postala jača nego ikada prije. Stoga sam sretan što si Židovka. Gotovo imam osjećaj da mi te sudbina poslala. Beshert14, kako bi rekla moja baka.” Helena mu je poželjela reći da ne vjeruje u sudbinu. Nije vjerovala ni prije, a pogotovo ne sada nakon svega što je vidjela u gradu. “Želim da mi djeca budu židovske vjere”, dodao je. Helena je osjetila knedlu u grlu. Je li on zaista govorio o zajedničkoj budućnosti, o obitelji koju bi jednoga dana mogli imati? “Oprosti ako sam odviše izravan.” “Nisi, nimalo”, rekla je primivši ga za ruku. Ovdje, u tihoj i zabačenoj kapelici mogli su sanjati i planirati zajedničku budućnost. Jer što su drugo i imali, izuzev snova? Sada kad su razgovarali o njima, gotovo je povjerovala da se oni zaista mogu i ostvariti. “Ima još nešto”, rekla je. “Bila sam u gradu i pokušala stupiti u kontakt s otporom za tebe - i to dva puta.” “Zbilja?” Pružajući joj utjehu, Sam je bio potpuno zanemario svoju potrebu za bijegom. No sada je nestrpljenje ponovno bilo osjetno u 150

njegovu glasu. “Pronašla sam Landesberga.” “Zaista? Kako?” “Otišla sam u crkvu u kojoj operira crno tržište i raspitala se.” “Helena, to je vrlo opasno! Da si se obratila pogrešnoj osobi, uhitili bi te.” Helena je prvi put razmislila o tome. Ponijela se budalasto, riskiravši sve zbog njega. No čak je i u ovome trenutku znala da bi to ponovila učinila. “Pa, sad je gotovo. I nisu me uhitili. Čula sam dva muškarca kako razgovaraju o kavani u kojoj bi ga mogla pronaći. Stoga sam pošla onamo i pronašla Aleka. Odnosno, on je pronašao mene.” Sam se ubacio. “Helena, to je nevjerojatno!” Potom mu se lice uozbiljilo. “Vidjet ćemo hoće li održati riječ.” “Hoće.” Nešto na tome čovjeku govorilo joj je da mu može vjerovati. Ipak, nesigurnost je lebdjela u zraku. “Mislim da sam mu se svidjela.” “Kako i ne bi, kad si tako lijepa”, rekao je. Helena je porumenjela. “Nisam tako mislila.” Sumnjala je da će se ikada priviknuti na takvo razmišljanje o sebi, a naročito u stanju u kakvom se trenutno nalazila. No u Samovu se društvu osjećala nekako ženstvenije. “Rekla sam mu da mu mogu pomoći. Nabavila sam lijekove za njega i njegove ljude.” “Uzela si lijekove iz bolnice?” upitao je s nevjericom. “Nisi to smjela učiniti.” “Morala sam. Jedino ga mogu tako navesti da mi povjeruje i pomogne ti.” Skrivanje u onoj sobici činilo se dovoljno lošim pa nije ni pomislila kakvu bi dodatnu opasnost prouzročila krađa lijekova. “Za tjedan dana moram ponovno otići u grad kako bih mu odnijela lijekove. Vidjet ću što može učiniti za tebe.” Sam se uspravio. “Želiš reći da ćeš ponovno riskirati i vratiti se u grad, bez obzira na to što si saznala istinu o svojoj obitelji?” Helena je razmislila o tome. “Nitko drugi ne zna istinu.” U očima ostatka svijeta i dalje je bila obična Poljakinja, ne Židovka. Ali Samove su je riječi stale bockati, kao da je činjenica da je polužidovka, premda drugi za to nisu znali, predstavljala još veću opasnost. “Što mi drugo 151

preostaje?” Sam ju je zagrlio, a ona je spustila pogled. Ležeći na pločicama u bolnici i pločniku te trčeći kroz blato kroz šumu, posve je uprljala suknju, no Sam kao da nije zamjećivao ništa od toga. Helena se opustila, uživajući u njegovu zagrljaju i trenutku za koji je do prije nekoliko sati vjerovala da se više nikada neće ponoviti. “Tako si hrabra”, rekao je s divljenjem. Helena je okrenula glavu. Ona je smatrala Sama hrabrim i osjećala se nedostojnom njegovih riječi. “To što si nam došao pomoći nije nimalo drukčije.” Ali više nije bila riječ o hrabrosti. Sada kad je saznala istinu, stajanje po strani više nije dolazilo u obzir. Njegovo je lice poprimilo ozbiljan izraz. Ispustio ju je iz zagrljaja i ustao s naporom. “A sada idi.” Ona se ustala i odmaknula, zatečena oštrinom njegovih riječi. Je li ga čime razljutila? “Ne smiješ više dolaziti.” Ne, ton njegova glasa odavao je čistu zabrinutost. Helena je napravila još jedan korak unatrag, povrijeđena kao i one noći kada ju je odbio ponovno poljubiti. “Ne treba meni ničija zaštita.” Riječi su zazvučale oštrije nego je namjeravala. “Lena, u pitanju nisu hrabrost ili ispravnost postupaka. U pitanju je čisto preživljavanje. Pomogla si mi zato što si dobra osoba.” Dobra, Helena nikada nije razmišljala o sebi na takav način. Ruth je oduvijek bila takva. Bila je dobra kada su bile male, a sada je bila dobra s djecom. “Ali u ratu nema mjesta za dobre ljude. Idi kući”, ustrajao je Sam. “Zar ne shvaćaš da stvari ne funkcioniraju na takav način?” Ogorčeno je podignula ruke u zrak. “Čak ako sada i odem i više se nikada ne vratim, to me neće zaštititi od opasnosti.” Niti od mojih osjećaja prema tebi, dodala je u sebi. “Više nema natrag, samo naprijed.” Sam je zurio u nju, ne slažući se. Helena je dršćući izjurila iz kapelice. Kada se približila šumi, osvrnula se. Nije željela napustiti Sama nakon svađe, ali nije se mogla ni natjerati da mu se ispriča kada nije osjećala žaljenje. Vrata kapelice naglo su se otvorila. Ugledavši Sama, pojurila je 152

prema njemu. “Helena, žao mi je.” Njezine su usne pronašle njegove i spriječile daljnje isprike. Silovito se priljubila uz njega, a on je dlanovima obuhvatio stražnju stranu njezine glave. Trenutak kasnije, Sam se odmaknuo. “Žao mi je.” Helena je zurila u njega nemoćna da mu odgovori. Sam je primio njezine dlanove i otvorio ih. Helena nije bila ni svjesna da ih je toliko snažno stiskala da su joj se nokti žarili u meso i raskrvarili ga. “Radiš to, znaš, kad se naljutiš.” Zastao je. “Nemoj otići tako ljuta. Ne mogu podnijeti pomisao da imaš loše mišljenje o meni.” Dopustila mu je da je odvede natrag u kapelicu. “Žao mi je što sam onako planuo”, rekao je. “Razumijem. Ovo je stresna situacija.” “I ne samo to. Jučer je netko bio ovdje.” Helenino se grlo stisnulo zbog čega joj je bilo teško govoriti. “Molim?” “Žao mi je što ti to govorim, povrh svega ostaloga. Malo prije svitanja čuo sam korake pred vratima. Isprva sam pomislio da si to ti, ali kad sam shvatio da nisi, vratio sam se unutra i sakrio se pod lišćem.” Netko je bio u kapelici. Helenu je obuzeo užas od te pomisli. Sam se trudio najbolje što je mogao da kapelica izvana izgleda kao obično, tako da prolaznici ne bi shvatili da se netko nalazi unutra. Ali da su ušli... “Nisu samo prošli kao onda kada si ti bila sa mnom - zastali su i čekali. Nisam siguran jesu li možda zapravo i bili unutra. Samo sam čuo kako odlaze.” Oči su mu jurcale amo-tamo dok je u umu ponovno proživljavao taj užasan trenutak. “Jesi li vidio tko je to bio?” Odmahnuo je glavom. “Bio sam više usmjeren na to da me ne primijete.” Helena je razmišljala o tome. To nije moralo ništa značiti. Kapelica se nalazi nedaleko od glavne ceste, stoga je to mogao biti običan prolaznik. Ali za što bi itko prolazio ovuda ovih dana? Nijemci su u vezi za zabranom odlaženja u druga mjesta bili stroži nego ikada prije, a posla ili kakvog obrta u gradu više nije bilo. Nekoć su se ovdje mogli zateći lovci, no šume su bile opustošene; većina je životinja umrla ili pobjegla 153

na neko drugo mjesto. “I zato sam zabrinut. Netko bi mogao znati da sam ovdje i mogao bi se vratiti. Zato više ne smiješ dolaziti ovamo.” “Shvaćam. I ja sam zabrinula. Možemo biti još oprezniji. Ali to da te prestanem posjećivati ne dolazi u obzir.” Sam ju je pogledao kao da će se ponovno usprotiviti, a zatim se predomislio proguravši slinu. “Helena, ima još jedna stvar - ako uspijemo stupiti u kontakt s partizanima, hoćeš li poći sa mnom?” Ona je otvorila usta, ali iz njih nije izašao nikakav zvuk. “I dalje bih morao biti vojnik, dakako, ali mogao bih te odvesti u Ameriku.” Činilo se kao da je zadržavao dah dok su mu oči s iščekivanjem pretraživale njezino lice. “Kako?” upitala je. “Više nema viza, s obzirom na ratno stanje.” “Ne, naravno da nema, ali to možda ne bi bilo važno kad bismo se vjenčali.” Odlučno je zurio u nju, ne primjećujući ili ne mareći za crvenilo koje mu je obojalo obraze. “Hoću reći, tako bismo mogli poći zajedno i bilo bi nam puno lakše.” Sada je već žurno bacao riječi jednu na drugu. “Vjenčali”, ponovila je Helena, a riječ joj je zvučala teško i strano dok ju je izgovarala. Njezini su roditelji bili vjenčani, a zamalo i Ruth i Piotr. Helena za sebe nikad nije mislila da će se udati. Nikada se nije vidjela na mjestu nečije žene, niti je mislila da bi netko mogao gledati nju na takav način - sve do sada. “Naravno, shvaćam ako ti to ne želiš”, hitro je dodao protumačivši njezinu šutnju kao oklijevanje. “Nisam naročito bogat.” “Uopće nije stvar u tome”, smjesta je odvratila Helena. Nikada nije gledala na materijalne stvari poput Ruth. “Samo nikad nisam mislila... Vjenčani”, ponovila je kao da iskušava kako bi to zvučalo. “Da.” Oklijevao je. “Kako bi mogla pobjeći sa mnom. Premda to ne bi bilo samo na papiru. Sviđaš mi se, to jest, mislim da... Volim te.” Ljubav. Ta riječ kao da je odjeknula njezinim prsima, bolnim i šupljim od svih suza koje je isplakala. Je li moguće voljeti nekoga koga poznaješ samo nekoliko tjedana? Voljela je svoje sestre i brata, dakako, i voljela je svoje roditelje dok su bili živi, ali nikada nije vjerovala da će i sama 154

osjetiti ovakvu pravu, odraslu ljubav. Naročito ne u ovim izuzetno neobičnom okolnostima. “I ja tebe volim.” Riječi su pronašle svoj put iz njezinih usta, kao da ih nije izgovorila ona. Žena nikada ne bi smjela tako brzopleto odavati svoje osjećaje muškarcu, gotovo je mogla čuti Ruth kako je kori. No Helena nije imala iskustva s takvim stvarima i nikada nije bila vična skrivanju istine. “Volim te”, ponovila je ovoga puta sasvim svjesno. Nagnula se i poljubila ga. Imala je osjećaj da će joj srce iskočiti iz prsa. Odjednom je sve jasno vidjela: život u Americi i brak sa Samom. Uloga na koju nikada prije nije niti pomišljala sada joj se činila kao jedina koju priželjkuje na cijelome svijetu. Trenutak kasnije Sam se povukao. “Znam da si, kad smo razgovarali o tome da napustiš Poljsku, rekla da ne možeš ići zbog majke.” Sada je zvučao poduzetno. “Ali sada kada je više nema, siguran sam da bi ona željela da to učiniš.” Helena je kimnula pokušavajući doći do daha. S majčinom joj je smrću ponestalo razloga da ostane ovdje. Ali to nije riješilo problem što se tiče djece i činjenice da nikada ne bi napustila svoju obitelj. “Ne predlažem ti da napustiš svoju obitelj”, žurno je dodao Sam pročitavši joj misli. “Ali postoji mogućnost da povedemo i njih.” Helenino je srce poskočilo. “Mogućnost”, ponovila je. “Postoje vlakovi koji odvoze djecu iz Poljske u Englesku. Nacisti su znatno smanjili učestalost njihovih odlazaka, ali ima načina da se to učini.” Oklijevao je. “Kada bih ih uspio odvesti do granice, prilično sam siguran da bih im mogao priskrbiti dječje propusnice za Englesku ili Ameriku. Ti bi bila odviše stara za to, dakako, no kad bismo se vjenčali, taj bi problem bio riješen.” Helenina se utroba stisnula u čvor. “To je sjajna ideja i vrlo sam ti zahvalna. Ali neće upaliti. Znaš, moja je sestra Ruth također punoljetna.” Samovo se lice smrknulo. “Bojim se da je odviše stara za dječji prijevoz. Ali kad stignemo u Ameriku, mogli bismo poslati po nju.” Utihnuo je. Nije želio dati obećanje koje nije mogao ispuniti. Ne, kada bi otišli, ne bi bilo načina da zaštite Ruth. 155

“Helena, moramo te izvući odavde. Vidjela si što se dogodilo u Krakovu. To se ne događa samo u velikim gradovima. U selu na istoku spalili su kuću u koju su prethodno bili zabarikadirali Židove”, rekao je, a glas mu je pucao pod težinom onoga što više nije uspijevao sakrivati pred njom. “Nijemci nisu došli u Bienkowice”, rekla je Helena hvatajući se za posljednji tračak nade. Ali nacisti nisu predsravljali jedini izvor opasnosti. Poljaci su već stoljećima gajili nepovjerenje prema Židovima koji su živjeli među njima, a opet ostali poput stranaca u njihovim očima. Zadrhtala je. Kada bi tko od susjeda saznao istinu, okrenuli bi se protiv Helene i njezine obitelji jednako kao što su to učinili sa Židovima iz susjednoga sela. Ne bi im bilo važno to što su zajedno išli u školi ili se igrali. Razlike između njih isplivale bi na površinu i sve to izbrisale. “Doći će”, odgovorio je Sam sa sigurnošću u glasu. Primio ju je za ruku. “Pođi sa mnom.” Njegove su je oči preklinjale. “Zašto mi ne želiš dopustiti da ti pomognem?” nježno je upitao. Zato što već dugo nije imala nikoga tko bi je štitio; oslanjanje isključivo na sebe predstavljao joj je jedini način da preživi. Svih drugih kojima je nekoć vjerovala više nije bilo. “Spasila si mi život.” “Ništa mi ne duguješ.” “Misliš da je riječ o tome, da osjećam nekakvu obvezu ili dužnost da ti se iskupim?” Čvrsto joj je ali nježno položio dlanove na obraze. “Volim te, Lena. Neću te napustiti samo zato što si odviše tvrdoglava da to shvatiš.” Helena je potom zamijetila zavežljaj koji mu je ostavila pred vratima ranije toga dana. Stajao je na istom mjestu gdje ga je ostavila, neotvoren. Sam ga nije bio pronašao. Na trenutak je razmislila o tome da ga uzme i sakrije u svoju torbu. Ali bilo je prekasno, shvatila je to kada su njegove oči slijedile njezin pogled. “Što je to?” upitao je posežući za zavežljajem. “Čekaj!” Pokušala mu je oteti poruku, ali Sam je već razmotao komadić papira. Promatrala je njegovo lice na komu su se smjenjivali iznenađenje, tuga i konačno prihvaćanje, poput oblaka za olujnoga dana. “Mislila si samo tako otići?” U njegovu glasu nije bilo ljutnje, samo tuga. 156

“Željela sam se pozdraviti s tobom, ali nisam imala snage.” Posramljeno je utihnula. Bio ju je nazvao hrabrom zbog svega što je učinila, a jedina stvar koju nije imala snage učiniti bila je oprostiti se s njime. “Policajac je došao u našu kuću raspitati se o zlouporabi bonova za hranu dok je sestra bila sama kod kuće.” Samova se čeljust stegnula. “Nije joj valjda naudio” Helena je odmahnula glavom. “Samo zaprijetio. Dobro je. Ali Ruth... Ah, oduvijek je bila plašljiva i sada se boji više nego ikad prije. Ne želi da dolazim ovamo.” “A ti?” “Ne. Hoću reći, da. Želim dolaziti.” Svrnula je pogled, posramljena zbog zabune u svome odgovoru. “Ali ne smijem ugrožavati svoju obitelj.” Dakako, njezin je argument bio vrlo slab: tog je jutra Helena namjeravala zauvijek napustiti Sama, a sada je ponovno s njime. Znala je da ga se neće moći kloniti. Jednako kao što je ostala bez majke, i sve bi ovo mogla izgubiti u jednom jedinom trenutku te je namjeravala iskoristiti svaki trenutak uz njega. Ako ga bude izgubila, izgubit će i dio sebe. “Kvragu!” eksplodirao je Sam. Helena se lecnula. “Mrzim to što sam zarobljen ovdje. Ne mogu te zaštititi, ne mogu ti pomoći.” Spustio je ruku na svoj pojas. “Želim da ga uzmeš”, rekao je izvukavši pištolj koji se sada njihao u zraku između njih. “Ne mogu”, rekla je Helena. “Hoću reći, ne znam ni kako se koristiti njime.” To nije bilo posve istinito - bila se koristila očevom puškom, najprije kao dijete dok bi joj on pomagao, a kasnije i sama u potrazi za hranom koju bi mogla donijeti djeci. Ali puška nije bila ni približno slična pištolju u Samovim rukama - koji će možda morati uperiti u drugog čovjeka. “Pokazat ću ti.” Ustao se s naporom, a ona ga je slijedila. “Hajde.” Helena je nevoljko primila pištolj. Čvrsti joj je čelik hladio dlan, ali nije joj djelovao strano u ruci kako je zamišljala da će biti. Sam je stao iza nje i obgrlio joj ruke, namještajući joj prste oko pištolja te ih potom 157

podižući do visine ramena. Helena je zadrhtala u sebi kada je svoja topla prsa naslonio na njezina leđa. “Čvrsta ga primiš”, rekao je. “I pritisneš polako i ravnomjerno.” Dakako, nisu namjeravali doista ispaliti metak kako ga ne bi uzalud potrošili, ali i iz straha da ne privuku pažnju. Ponovno su šutke sjeli. “Neću ga uzeti”, rekla je Helena. “Svejedno mislim da ga ne bih mogla upotrijebiti.” Nije mu priznala pravi razlog - to kako su Alekove riječi o uhićenju drugog vojnika povećali njezin strah da je samo pitanje vremena kada će njemačke trupe koje su pretraživale područje banuti u kapelicu te da ga nije željela ostaviti bez ikakvog obrambenog sredstva. “Osim toga, loše bih prošla ako me zaustave i otkriju da uz sebe imam oružje iz Amerike”, dodala je. Sam je stisnuo usne shvativši da je u pravu. “Ponekad poželim da me nikada nisi našla”, iznenada je ispalio. Helena je na trenutak povrijeđeno zurila u njega. Ali shvaćala je što je time želio reći. “Ne govori to!” povikala je. Nije mogla podnijeti pomisao na to što bi bilo s njime da ga nije pronašla. Zastala je, iznenadivši se. Sam je obično bio vrlo optimističan. Sada je govorio iz očaja, izgovarajući na glas iste one misli koje su prethodne noći mučile Helenu. “Zajedno smo u tome, i već smo predaleko otišli.” “Da me nisi pronašla, ništa ti se od toga ne bi dogodilo.” Zalio je zbog nevolje koju joj je donio. Radije bi ostao ozlijeđen ležati u grmlju čekajući da ga pronađu divlje životinje ili Nijemci, ili oboje, već nju izložio riziku. Sam joj je posve sigurno zakomplicirao život i nije se namjeravala zavaravati u vezi s time. No njezin se svijet s njime neopisivo promijenio te nikako nije mogla zamisliti povratak na staro. Da nije pronašla Sama, nikada ne bi stupila u kontakt s otporom - možda čak nikada ne bi saznala da je Židovka. No nije žalila zbog toga. “Uglavnom, ne možemo to promijeniti, stoga nemojmo gubiti vrijeme razmišljajući o tome, može?” Pogledala je u tamu s druge strane prozora. “Moram ići.” “Ne možeš sada otići. Pričekaj barem na prve zrake sunca.” Helena 158

je oklijevala. Rurh će biti strašno zabrinuta, no Sam je, dakako, bio u pravu. Vani je bilo mračno kao u rogu i povratak kući, usprkos slabašnom svjetlu svjetiljke, bio bi nemoguć. Ponovno su se vratili u kapelicu. Helena je legla na hrpu lišća koju je Sam nazivao posteljom. Obgrlio ju je rukama oko ramena kako bi joj bilo toplo i ugodno, ali ništa više. Način na koji joj je prstima prolazio po ruci podsjećao ju je na golicanje vlati trave po gležnjevima tijekom ljetnih dana kada bi se igrale bosonoge na livadi. Helena je pomislila da bi je Sam mogao ponovno pokušati poljubiti pa se razočarala jer to nije učinio. Na trenutak se zabrinula da su novootkrivene tajne koje su skrivali jedno pred drugim - on o svojoj misiji, a ona o Ruth - stvorile nepovjerenje među njima. No njegove su je ruke grlile čvršće nego ikada prije. Helena se priljubila uz njega i izgubila u njegovu zagrljaju. Iznenada, misli su joj se vratile na činjenicu da su ona i njezina obitelj polužidovi i smrtnu opasnost za koju joj je Sam rekao da ta činjenica povlači za sobom. “Što se događa s njima?” upitala je. Iako dio nje nije želio znati odgovor, nije se mogla spriječiti. “Sa Židovima koje Nijemci odvode.” Samovo se tijelo opustilo kada je izdahnuo te je znala da joj ne može lagati. “Neke odvode u geta, posebne četvrti opasane zidinama.” Helena je potom razumjela značenje građevine koju je bila zamijetila krajičkom oka dok je prelazila most kod mjesta Podgórze i visoke kamene ograde koja joj se učinila tako neprirodnom u prostranoj, industrijskoj četvrti. “A za ostale, Nijemci su otvorili logore. Većinom za Židove.” Nekoć bi joj posljednja rečenica pružila utjehu, no sada se zlokobno nadvila nad njom. “Ali i za političke zatvorenike i sve ostale koji im se ne sviđaju ili za koje smatraju da se ne uklapaju.” “Koja je svrha? Hoću reći, čemu služe ti logori?” Sam je oklijevao. “To su radnički logori. Nijemci tamo šalju samo one koji su sposobni za rad.” “A što s onima koji nisu? Starci, djeca i bolesnici?” “Ne znam.” Sam je okrenuo glavu. Helenina se utroba počela okretati 159

kada joj se Dorieno lice iznenada pojavilo pred očima. Zbog njezine noge, Nijemci bi je otpisali kao bezvrijednu. Malena Karolina također bi im predstavljala samo teret. Michal je na papiru možda i imao dovoljno godina kako bi pridonio Reichu, ali njegovo je tijelo bilo odviše slabo za težak fizički napor. “Nemojmo razgovarati o tome. Ti nikada nećeš morati ići onamo, ni tvoje sestre ili brat. Prije ću nekoga ubiti. Već sam to jednom učinio”, tiho je rekao. “Ubio čovjeka.” “Oh.” Helena se zatekla kako miluje njegove meke ruke. Trenutak ranije ne bi to mogla niti zamisliti. “Samo sam mislio da bih ti trebao reći. Prije nisi spominjala da imaš sestru koja ti je toliko bliska po godinama”, dodao je Sam sada već pospanim glasom. “Pretpostavio sam da su svi mnogo mlađi od tebe.” “Valjda ta tema nikada nije iskrsnula u našem razgovoru.” Helena je zamijetila obrambeni stav u vlastitome glasu. Nije namjerno skrivala Ruth pred njime, ali uživala je u činjenici da prvi put u životu netko zna samo za nju a ne i njezinu sestru. “Svidjela bi ti se.” Više od mene, dodala je u sebi. Jer se dražesna, lijepa Ruth svima više sviđala. Helena se priljubila uz njega, nastojeći se izgubiti u toplini njegova zagrljaja. Uskoro su im se ritam disanja uskladio te su joj vjeđe postajale sve teže dok je tonula u najdublji san koji je ikada iskusila.

160

14 Cvrkut ptica probudio je Helenu ukazavši na skori dolazak zore koja se nije bila još posve probila kroz gustu borovu šumu. Sam je lagano hrkao pokraj nje te se nevoljko izvukla iz njegova toplog zagrljaja puštajući ga da nastavi spavati. Smjesta su je obuzele nekakva hladnoća i praznina. Oklijevala je, žudeći za time da ga ponovno pogleda u oči. No znala je da mu je potreban odmor. Misli su joj se vratile na sinoćnji poljubac koji su razmijenili pred kapelicom. Silina kojom ju je privijao uz sebe upućivala je na to da se jedva suzdržavao, da želi nešto više. Je li trebala iskoristiti taj trenutak i otići do kraja? Nešto ju je spriječilo, upozorivši je da je riječ o nečem odviše važnom i da će se sve, kad jednom budu prešli tu granicu, promijeniti na način koji ni jedno od njih nije priželjkivalo. No sada se pitala je li pogriješila što se nije usudila iskoristiti priliku, jer je možda bila jedina koja će im se ikada pružiti. Pogledala ga je još jednom, a zatim se tiho iskrala iz kapelice te krenula kući ne prestavši razmišljati o poljupcu. Nije umislila svoju povezanost sa Samom, niti je vjerovala da je jednostrana. I on je je želio biti s njom i dijeliti život bolji od bilo čega što je ikada mogla zamisliti. Ali to nije bilo moguće - nije mogla napustiti Ruth. Ruth. Zadrhtala je. Njezina sestra još uvijek ne zna za majčinu smrt. Bol od jučerašnjih događaja sručila se na Helenu poput oštrih komadića razbijenoga stakla. Mama je mrtva i svi njihovi pokušaji da je zaštite i pomognu joj sada su propali. Olovna težina u nogama sputavala joj svaki korak; užasavala se trenutka kada će morati reći Ruth što se dogodilo. 161

Možda joj uopće ne bi trebala ništa reći. Zastavši, Helena je razmislila o tome. Mogla bi nastaviti jednom tjedno odlaziti u grad kako bi poštedjela sestru patnje - a kako Ruth ne bi znala, Helena bi mogla nastaviti viđati Sama. No to što je ponekad prešućivala Ruth određene sitnice bila je jedna, a istina o majčinoj smrti sasvim druga stvar. Nikada ne bi mogla takvo što zatajiti pred sestrom. Nakon četrdeset minuta Helena je izišla iz šume. Iz dimnjaka kolibe koja je stajala pred njom izvijao se slabašan tračak dima. Kada se približila kući, mazga je zarevala u znak pozdrava, a kroz drvena vrata do Heleninih je nosnica dopro uobičajeni miris doručka. Primila se kvake, a zatim nakratko zastala zamišljajući da je sve kao i prije. Jednom kada bude otvorila vrata i ušla u kuću, ta će iluzija biti zauvijek uništena. Ruth je izišla iz spavaće sobe s Karolinom u naručju. “Gdje si bila?” upitala je spuštajući dijete pred kamin. Na sebi je imala mamin džemper i to samo nekoliko tjedana nakon što je zabranila Heleni da dira tu istu odjeću. Iz dvorišta su dopirali glasovi Michala i Dorie koji su se bezbrižno igrali i smijali. “Žao mi je, nisam se mogla vratiti. Sve je bilo puno Nijemaca pa sam se morala skrivati u bolnici sve dok nisu otišli.” Helena se usplahirila kada su se sestrine oči suzile dok je razmišljala o objašnjenju koje je bilo nedaleko od laži. “Nijemci su bili u bolnici?” upitala je Ruth zamišljajući užas koji se zaista dogodio. Helena je znala da ne može pred svojom sestrom blizankom skriti ono što se dogodilo. “Ruti...” zaustila je, no riječi su joj zapele u grlu. Odmahnula je glavom, a Ruth je smjesta shvatila. Lice joj se iskrivilo te je na trenutak izgledala kao da će se slomiti. “Mama je mrtva.” Odsječno je izgovorila riječi koje Helena nije mogla. Kimnuvši, Helena je očekivala da će Ruth briznuti u plač kao i obično. No Ruth se spustila na stolac i zatvorila oči, a zatim počela njihati naprijed-nazad. “Kako?” “Ne znam... mislim da je umrla u snu.” To je jednim dijelom i bila istina jer ju je Wandin otrov zacijelo najprije ošamutio. “Umrla je prije nego što su stigli Nijemci.” Helena je željela poštedjeti Ruth svega što je 162

vidjela. “Smirila se.” Karolina se dogegala do Ruth, a ova ju je uzela u naručje i čvrsto zagrlila. “I samo si je ostavila ondje?” “Ne razumiješ. Nisam imala izbora.” Helena je suspregnula poriv da stane vikati. “Bolnica je u rasulu i većina je bolničarki otišla. Kada su Nijemci otišli, morala sam pobjeći. Moraš shvatiti da sam učinila sve što sam mogla da joj pomognem.” Sada ju je već preklinjala glasom, moleći Ruth da shvati, ne samo smrt njihove majke već i to da se Helena doista trudila pomoći joj svih tih mjeseci. Helena je hrabrila samu sebe u iščekivanju Ruthinih daljnjih prijekora. No njezina je sestra nijemo sjedila i zurila u pod kroz svoje raširene prste. “Ruti, ima još nešto...” Helena je spustila glas do šapta. “Vojnik iz kapelice misli da nam može priskrbiti propusnice kako bismo pobjegli.” Zadržala je dah iščekujući da je Ruth ukori zato što je prekršila obećanje i ponovno se našla s njime, ali to se nije dogodilo. Ruth je podignula pogled. “Pobjegli? Ne razumijem.” Kimnula je. “Vjeruje da će Nijemci doći u selo, a ako to bude imalo nalik onomu što sam vidjela u gradu, bit ćemo u velikoj opasnosti.” “A kamo bismo pošli?” Vječno pitanje zvučalo je kao refren razgovora koji su vodile prije samo nekoliko dana. “Preko granice.” Karolina je naizmjence pogledavala Helenu pa Ruth, napeto ih slušajući s mrkim izrazom na licu. “A potom?” “Daleko odavde.” Helena je utihnula, shvativši kako taj plan manjkavo zvuči. “Mogli bismo poći u Ameriku s vojnikom.” Ruthine su oči jurcale amo-tamo dok je razmatrala veličinu tog pothvata. “Svima bi nam mogao priskrbiti propusnice?” “Da, naravno”, odviše je žurno odvratila Helena. Nije imala namjeru Ruth spominjati Samovu zamisao, ali to joj se u očajničkom pokušaju da utješi sestru učinilo prikladnim. “Djeca bi mogla putovati dječjim prijevozom, a ti i ja mogle bismo dobiti isprave i otići jedna po jedna.” Promatrala je Ruth dok je ova razmišljala o njezinim riječima. “Ne”, Ruth je odgovorila. “Ne možemo otpremiti djecu samu na 163

vlak.” “Ovdje nismo sigurni. Samo bismo ih poslale malo ranije pa bismo se prvom prigodom ponovno sastali. Snažni su oni.” “Oni su samo djeca. Obećale smo mami da ćemo se držati zajedno.” “Ali mama nije mogla znati da će se stvari promijeniti, i kakve će nas užasne okolnosti zadesiti.” Ruth je odmahnula glavom srdito mičući pramen kose koji joj je padao preko očiju. “Odviše je opasno.” “Ali pomisli samo na sve što ćeš moći u Americi. Mogla bi upoznati nekoga i udati se.” Ruthino se lice bolno iskrivilo na spomen davno izgubljenog sna. Helena je hitro nastavila: “Ili bi mogla postati učiteljicom.” “Nije sigurno”, ustrajala je Ruth. “Taj je prijevoz namijenjen za Židove. Ako ih Nacisti otkriju, mogli bi upasti u nevolju.” Helena je oklijevala razmišljajući o tome da kaže Ruth za majčino židovsko porijeklo. Zacijelo će joj pomoći da shvati u kakvu ih to opasnost stavlja i da moraju barem pokušati pobjeći. No Ruth je bila najpobožnija među njima i držala se katoličke vjere poput zaštitnog ogrtača, kao da je crkva i njezin nauk mogu zaštiti od svega što se događa u vanjskome svijetu. Helena nikako nije mogla uništiti potporanj koji je držao njezinu sestru na životu, naročito ne sada kada je već izgubila toliko toga. “Ne možeš zabijati glavu u pijesak”, ustrajala je umjesto toga. “Ne zabijam!” “I sama si vidjela, kada je policajac došao.” Vidjevši kako se Ruth lecnula, Helena je osjetila žalac krivnje zbog toga što ju je podsjetila na bolnu uspomenu. Ali nije imala drugog izbora. “Kako ne shvaćaš da će nam jednog dana ponovno pokucati na vrata, samo tada više neće biti riječ o zlouporabi bonova za hranu?” “Ne poričem stvarno stanje stvari”, ponovila je Ruth ovoga puta iznenađujuće oštro. “Ne ignoriram činjenicu da je situacija loša ili ono što bi se moglo dogoditi. Samo se ne slažem s tobom. Možda bi otac Dominik...” 164

“Ne!” glasno se usprotivila Helena. Crkva je bila kamen spoticanja među njima još otkad je Helena jednog jutra prije nekoliko mjeseci vidjela Ruth kako izlazi s mise pognute glave, skrivene pod kapuljačom njezina plašta. Helena se u crkvi oduvijek osjećala nelagodno, nepoželjno, a sada je razumjela i zbog čega. Otac Dominik mrzio je Židove i vječito sipao žučne primjedbe o njima tijekom svojih propovijedi davno prije nego su Nijemci stigli u Poljsku. On je bio posljednja osoba kojoj su mogle vjerovati. “Ne razumijem. Ako nam doista prijeti nevolja, zacijelo nam crkva može pomoći.” Promatrajući Ruthino lice, Helena je potonje shvatila razmjere do kojih je sezala vjera njezine sestre i složenog sustava vrijednosti koji je bila izgradila u svojoj glavi kako bi se mogla nositi sa svime. Dok je svijet koji je poznavala tonuo, Ruth se očajnički nastojala održati na površini, tražeći nešto za što bi se mogla uhvatiti. Helena je oklijevala ne želeći otkriti previše toga, ali ne želeći ni odustati. “Jednostavno ne vjerujem da više možemo računati na bilo koga osim nas samih.” Nekoliko je trenutaka prošlo u tišini. “Često me muče noćne more”, priznala je Ruth. “O bijegu.” Helena se iznenadila - Ruth je oduvijek tako mirno spavala da Heleni nikada nije palo na pamet da je pita što je sanjala. “Mogli bismo se sakriti”, dodala je Ruth tihim, gotovo krotkim glasom. Helena je zaustila kako bi odbila tu zamisao, ali se predomislila. Skrivanje je predstavljalo drugu stranu novčića o kojoj je nastojala ne razmišljati. Dakako, nisu se mogle skrivati u vlastitoj kući, već možda negdje u gradu. Prisjetila se opustošenih ulica Kazimierza i napuštenih tavana pod mračnim svodovima. Prije nego je Helena dospjela odgovoriti, Ruth je duboko udahnula i ustala. Predala je Karolinu Heleni u ruke, a potom si drhtavim dlanovima zagladila pregaču. “Dođi”, rekla je polažući ruku na Helenino rame i time ukazujući na činjenicu da je za nju razgovor završen. Na Helenino iznenađenje, Ruth ju je odvela do ormara u kome je stajala majčina odjeća i stala prebirati po haljinama. Dok je spuštala Karolinu na krevet, 165

Helena je poželjela reći Ruth da je odviše rano, da nema potrebe da uništavaju ormar koji im je toliko dugo služio poput svetišta. No to je, shvatila je Helena, bio način na koji se Ruth nosila s tugom. Pružila je Heleni jednobojnu plavu haljinu da presvuče svoju koja je sada bila već posve uprljana. Odjenuvši se, Helena je podigla pogled. Ruth je u rukama držala maminu ružičastu haljinu koju je nosila u crkvu i zurila u nju. Iz ovratnika se širio blagi miris kadulje. “Ja ću isprobati ovu.” Pokušala ju je navući preko glave, ali za razliku od širokog džempera već rastegnutog od starosti, haljina je bila odviše uska u odnosu na Ruthinu puniju figuru. Lice joj se zacrvenjelo od napora. “Ruth...” Jedan je gumb otpao i zazvečao na podu. Ruth se bacila za njime, ali on je pao u procjep između podnih dasaka i nestao. Pokušavajući ga dohvatiti, grebala je prstima po grubim daskama. “Psst.” Helena se spustila na pod pokraj Ruth i dlanom obuhvatila sestrine izgrebene prste. Privila joj je glavu na svoja prsa kada se Ruth konačno prepustila suzama. “Mislila sam da će mi pristajati.” Činilo se da Ruth misli na nešto drugo umjesto haljine. “Hajde, hajde”, tješila je Helena sestru dok je ova jecala. “Smislit ćemo nešto.” No hoće li doista? Nitko ne bi pomislio da će se zateći u ovakvim okolnostima, bez roditelja i s kućom punom djece o kojoj treba brinuti. Ljudi su u drugim vremenima odrastali, ženili se i zasnivali vlastite obitelji, vjerujući da će se život kakav su stoljećima vodili nastaviti unedogled. No sada je bilo posve drukčije - neki će uspjeti, a neki ne, a sve to ovisi o sreći. “Nije pošteno”, jecala je Ruth pokazujući kroz prozor na djecu koja su se igrala u dvorištu. Helena je kimnula. Izuzev Michala, mlada djeca gotovo da nisu dobila priliku niti upoznati majku. “Zaslužili su mnogo više”, dodala je Ruth. Helena je pomislila na razmaženu plavokosu djevojčicu s kestenjem koju je vidjela na trgu. “Imaju nas”, odlučno je rekla, otjeravši taj prizor iz glave. Sestre su podijelile neočekivani trenutak solidarnosti kome je 166

zajednički cilj prevladao njihove različitosti. Helena je primila Ruth za ruku i iznenada su ponovno bile šestogodišnje djevojčice u skromnim haljinicama na putu u školu, samo njih dvije protiv ostatka svijeta. Helena je podignula haljinu koju je Ruth bila bacila na tlo. “Mogle bismo je skratiti i napraviti haljinu za Dorie.” Ruth se uspravila i otrla suze. “Djeca, Michal i Dorie... Hoćemo li im reći za mamu?” “Ne. Barem ne još.” Ruth je nijemo kimnula. Obje su znale kako je bolje da ništa ne kažu. Djeca su prihvatila trenutno stanje nakon majčina odlaska i život bez roditelja. Zašto ih uzalud rastuživati viješću o gubitku koji u protivnom neće ni zamijetiti? “Idem na tržnicu”, izjavila je Ruth prilazeći zrcalu i tapkajući otečenu kožu ispod donjih kapaka. “Treba mi komad šarana, ako ga uopće ima.” “Ja mogu otići umjesto tebe.” “Ne”, obrecnula se Ruth kao da se boji da će ih Helena ponovno ostaviti same. Sestre su razmijenile nelagodan pogled dok se hladnoća ponovno vraćala među njih. Nisu više saveznice kao što su to bile kada im je bilo šest godina. Sada je između njih vladalo nekakvo ogorčenje, oštrije nego uobičajeno suparništvo mladih djevojaka koje se bore za pažnju i vlastiti prostor. Njih su dvije željele potpuno različite stvari i taj je sukob sa sobom unosio određenu dozu nelagode i nepovjerenja u njihov odnos. “Nije te bilo cijelu noć, a i dobro će mi doći malo svježeg zraka. Pazi na djecu.” Helena se pripremila na litaniju uputa kojom ju je Ruth vječito obasipala, kao da Helena nije u stanju sama shvatiti neke stvari koje su potrebne djeci. Ruth nije ništa više rekla, već je navukla svoj plavi plašt i izišla iz kuće. Treba joj vremena, razmišljala je Helena, kako bi prožvakala to što se dogodilo mami. “Dođi”, Helena se obratila Karolini koja se dogegala iza nje. Prišla je prozoru i s čežnjom pogledala prema brežuljku. Iako je samo prije nekoliko sati otišla od Sama, razdirala ju je želja da se vrati u kapelicu i ponovno bude s njime. Svrnula je pogled prema obzoru i maglom prekrivenim vrhovima Visokih Tatri koje su se nazirale iza šume. Nekoć su joj se činile poput 167

tvrđave, napravljene kako bi ih štitile od nevolje. No sada su im se naizgled prijetile; njihovi visoki vrhovi predstavljali su nesavladivu prepreku. Helenina se utroba zgrčila. Bilo je samo pitanje vremena kada će Nijemci proći kroz bolničke kartone i shvatiti istinu koju je majka čitavog života pažljivo skrivala, a potom doći po njih. Helena je povirila za ugao kuće prema mjestu na kom su se Dorie i Michal igrali. Obuzeo ju je poriv da zgrabi djecu i pobjegne. Ali kamo? Ne bi preživjeli zimu u šumi. A golemo polje iza kuće bilo je otvoreno, golo i izloženo, i nije pružalo nikakvo utočište. Mogli bi se skriti, predložila je Ruth. Prisjetivši se skučene i zagušljive bolničke sobice u kojoj je bila zarobljena, Helena je shvatila da to neće moći učiniti. Pomislila je na tatinu pušku koja je stajala na visokoj polici. U najgorem slučaju, ako dođu Nijemci, prije će sama ubiti djecu nego dopustiti da pate. Šačica preostalih metaka bit će dovoljna. Ispunio ju je sram. Nije to bila u stanju učiniti. Tko je mogao sa sigurnošću reći kada više nema nade? Bacila je pogled na požutjelu fotografiju s vjenčanja njezinih roditelja i njihova ozarena lica. Iznenada joj se tlo pod nogama kojim je koračala cijeloga svog života učinilo strano i prepuno tajni. Sada je razumjela zašto je majci uvijek bila draža umiljata Ruth koja nije postavljala pitanja i bila spremna prihvatiti svako objašnjenje koje bi joj ponudili. Što ako su ljudi znali istinu? Bilo je nezgodno biti židovskog podrijetla u selu prije rata, ali ne i problematično. Ljudi bi neko vrijeme govorkali, a potom zaboravili, ili bi možda nastavili biti trunku hladniji prema obitelji nego što su bili. No majčina je tajnovita narav bila mnogo značajnija, kao da je predosjećala da će se situacija, koja ionako nikada nije bila povoljna za Židove, pogoršati i da će tinjajuće neprijateljstvo iznenada prosukljati na površinu. Njezina anonimnost, činjenica da ljudi nisu znali da je Židovka, bila je blagoslov sa zadaćom da zaštiti njihovu obitelj. Jedna je slika proletjela Heleninim umom. Bilo joj je sedam ili osam godina kada je prebirala po majčinoj škrinji od cedrovine. Odjeća je nije zanimala kao što je to bio slučaj s Ruth, već ju je zanimalo što bi drugo 168

mogla pronaći ondje, možda komadić vrpce, ili nešto filca. Napipavši nešto metalno i hladno, izvukla je ruku te otkrila šalicu koja je zapravo više nalikovala na kalež. Iako je već bio izgubio sjaj, prepoznala je da je izrađen od pravog srebra. Mama joj se prikrala iza leđa i istrgnula ga Heleni iz ruku. “Ne bi smjela kopati po tuđim stvarima bez dopuštenja”, bila ju je ukorila majka. Helena je željela istaknuti da je Ruth redovito kopala po njezinome ormaru u potrazi za odjećom bez prijekora. No majka je već bila otišla, a sljedećeg puta kad se bila iskrala da prebire po škrinji kalež nije pronašla. Helena se sjetila raskošne gravure u srebru, neobičnih slova i simbola za koje je sada, zahvaljujući onima koje je viđala svuda po Kazimierzu te na ulazu u bolnicu, znala da su na hebrejskome. Kalež je predstavljao jedinu stvarnu vezu između majke i života koji je silno nastojala zadržati u tajnosti. No svejedno ga je sačuvala, unatoč riziku da će ga netko otkrili i posljedicama koje bi uslijedile. A nije ga ni prodala, čak ni kada im je novac bio prijeko potreban. Zacijelo joj je mnogo značio. Ali što se dogodilo s kaležom? “Čekaj me ovdje”, naredila je Karolini koja se zadovoljno igrala pred ognjištem. Helena je otišla do majčine škrinje u podnožju kreveta i širom otvorila poklopac. Mješavina kamfora i lavande uzdigla se iz nje poput nevidljivog oblaka. Na vrhu je stajala haljina s pričesti i na njoj krunica. Smiješno je to što sve ljudi smatraju da treba sačuvati, stvari za koje vjeruju da će im značiti u predstojećim godinama. Ispod haljine stajao je majčin svadbeni veo. Helena je pomislila na vjenčanu fotografiju svojih roditelja čija je pozadina bila tamna i neprepoznatljiva. Oduvijek je pretpostavljala da je slikana u župnoj crkvi, no sada ju je morilo pitanje - je li slikana na nekom drugom mjestu i ako jest, gdje? Više nije bilo ni važno, ali postojalo je toliko stvari koje nije znala, koje nije mogla znati - maleni tračak sigurnosti, bez obzira koliko slabašan, toliko bi joj značio u ovome trenutku. Nastavila je kopati do samoga dna škrinje odbacujući odjeću u stranu poput zemlje, sve dok nije zagrebla po cedrovini. U škrinji nije bilo ničeg drugog. Helena je nespretno vratila odjeću na mjesto najbolje što je mogla, a 169

potom izišla iz spavaće sobe. Je li majka ipak prodala kalež? Činilo se malo vjerojatnim da bi ga samo tako odbacila nakon što ga je godinama pažljivo čuvala. Helena je pogledala prema polici nad kaminom. Visoko iznad police stajao je ormarić u koga je mama nekoć spremala lijekove i druge opasne predmete koje je željela zadržati izvan dohvata djece. Helena ga je otvorila i posegnula unutra, no ormarić je bio prazan. Potišteno je stala spuštati ruku, ali tada je zamijetila da jedna cigla ispod ormarićem stoji pod čudnim kutom, malčice drukčije u odnosu na ostale. Posegnula za ciglom i s teškoćom je pomaknula. U praznom prostoru iza cigle pronašla je kalež, bio je još tamniji i prekriven čađom. Helena je zastala i razmislila. Kalež je bio poveznica između njihove majke i prošlosti o kojoj nikada neće ništa saznati. Poželjela je da se bila sjetila kaleža i pitala majku za njega dok je još bila živa. Sada je bilo odviše kasno i njegovo će podrijetlo, kao i mnoštvo drugih odgovora, zauvijek ostati nepoznato. No taj je kalež sada predstavljao najvrjedniju imovinu u čitavoj kući. Mogla bi ga prodati kako bi dobila nešto novca za hranu, a možda i za njihov odlazak. Buka na vratima prenula je Helenu iz misli. Vratila je ciglu na mjesto i zatvorila ormarić spustivši se s kamina upravo u trenutku kada su djeca utrčala kroz vrata. Žurno je prišla svome obješenom kaputu i gurnula kalež u džep. Michal i Dorie veselo su razgovarali između sebe, zadihani od igranja u snijegu i iščekivanja blagdanske večere. “Skinite čizme”, naredila je Helena, iznenađena grubošću u vlastitome glasu. Potom se zaustavila. Djeca nisu imala više nikoga osim nje i Ruth. Položila je dlan na Dorienu glavu. Djevojčica je podignula pogled, zapanjena Heleninim neuobičajenim iskazom pažnje. “Što?” “Ništa”, hitro je odvratila Helena. “Što kažete na igru konjića?” Dorieno je lice zasjalo te ju je pogledala s takvom zahvalnošću u očima da se Helena rastužila. Djeca su slijepo vjerovala da će ona i Ruth postupati u njihovom najboljem interesu; bilo je to prešutno obećanje koje je prekršila kada ih je dovela u opasnost zbog Sama. Spustila se na sve četiri ne mareći za prljavštinu koja joj se skupljala na haljini i najprije pronijela Dorie na svojim leđima, a zatim i Karolinu. Ruth će je 170

zacijelo ukoriti što je pomrsila dječji kućni red, ali Helenu nije bilo briga. “Dosta je bilo. Operite ruke, i pomozite Karolini”, rekla je Helena poslije nekoliko minuta zadihavši se od igre. Dok su djeca prala ruke, izvadila je crni kruh i sir koji im je Ruth ostavila za ručak. Dok je promatrala djecu kako jedu, u glavi je vrtjela raniju raspravu s Ruth. Da se sakriju ili da bježe? Budući da sada zna istinu, sjedenje prekriženih ruku i čekanje nije dolazilo u obzir. Možda je Ruth imala pravo. “Ne”, rekla je naglas nikome posebno ne uputivši svoje riječi. Neće se sakriti pa da ih onda zarobe poput štakora u kavezu. Pobjeći će. Pa ako ih i budu ulovili, to neće biti zato što su se predali.

171

15 Sljedećeg se jutra pred svitanje Helena iskrala iz kuće. Pogledom je tjeskobno pretraživala nebo. Iako se činilo da se temperatura preko noći spustila za deset stupnjeva, i dalje je bilo relativno toplo. Proteklih je godina za cijele zime znao pasti tek metar snijega, no bijeli je pokrov sada već prekrivao tlo. Srce joj se spustilo u pete jer je shvatila da bi snježna oluja mogla spriječiti Samov odlazak. Potom se zaustavila, zatečena svojom sebičnošću. Više snijega otežalo bi situaciju i za njezinu obitelj; trošili bi više ugljena i ogrijeva no što si mogu priuštiti, a bilo bi im teže doći i do hrane. Ali bi i zarobilo Sama u kapelici gdje bi se smrzavao i bio izložen neprestanom riziku da ga otkriju. Zanemarivši tu misao, Helena je žurno prolazila poljem osjećajući se golom i izloženom kao da bi je u svakome trenutku mogli uhititi - ili nešto još gore. Stigla je do zaklona drveća, a disanje joj se primirilo kada se stala uspinjati brežuljkom. Nije probudila Ruth kako bi joj ponudila kakav izgovor, jer što bi drugo mogla navesti kao valjan razlog da pođe u grad sada kada mame više nema? Razmišljala je o tome da izmisli kakvu priču o tome kako će pokušati dogovoriti majčin pokop, te da se mora pobrinuti za popratnu papirologiju. No samo bi bezočno lagala - majčino je tijelo odavno odneseno iz bolnice, zbog čega je šansa za prikladan pokop bila nepostojeća. Ruth bi znala da ide vidjeti Sama. Što je djelomično i bilo istinito - ali nije se svodilo isključivo na to. Helena je opipala bočice s lijekovima koje je skrivala ispod svog 172

kaputa. Uzela ih je u nadi da će time nagnati Aleka da pomogne Samu. Uspostavljanje veze između Sama i partizana predstavljalo im je jedinu nadu. Čak se i sada - naročito sada - morala pobrinuti da se to dogodi. Alek joj je bio rekao neka pričeka tjedan dana. Iako joj se činilo da je prošlo više vremena, zapravo je prije tek dva dana razgovarala s njime u gostionici. Ali situacija se pogoršavala - morala je smjesta djelovati ili će biti odviše kasno. Na mjestu gdje se put račvao, Helena je zastala. Bez razmišljanja, napustila je kuću u vrijeme kada je obično odlazila u šumu. No nije mogla ovako rano otići u gostionicu. Alek neće biti ondje; lokal će zacijelo biti zatvoren. A nije znala ni gdje bi ga drugdje mogla potražiti. Oklijevala je, a potom krenula prema kapelici, ispunjena radošću i uzbuđenjem kao i svakog puta kada se spremala naći sa Samom. Tri je puta lagano pokucala na vrata; bila je to navika koju je razvila proteklih tjedana, kao da ga posjećuje u njegovu pravom domu. Dočekala ju je tišina. Sam bi obično došepao kako bi joj otvorio vrata ili bi je zazvao s druge strane. “Ima li koga?” Helena je pogurnula vrata. Nije dobila odgovor. Naglo je udahnula. Je li Sam otišao bez pozdrava, kako mu je i rekla da učini? Ne, uvjeravala je samu sebe, noga mu nije dovoljno zacijeljela kako bi to učinio. Možda ga je tko pronašao. Krenula je prema vratima, a potom zastala. Sam je ležao u kutu pod hrpom lišća i jutenom vrećom. Skrivao se. Dok su joj se oči prilagođavale na tamu, približila mu se. Nešto joj je poskočilo u utrobi kao i uvijek kada bi ga tek ugledala. Sam je ležao sklupčan na boku, leđa priljubljenih uza zid i ruku ovijenih oko jednog koljena. Glava mu je bila pomalo nagnuta kao da je upravo vidio nešto neobično. Usta su mu bila blago otvorena, a oči zatvorene. Dok mu je prilazila, Helenino se srce stisnulo. Žudjela je za time da legne pokraj njega. Namjestila je vreću kako bi ga bolje pokrila, na što ju je zasuo val zaštitničkih osjećaja. U tom je trenutku shvatila da bi učinila gotovo sve kako bi se pobrinula da ostane siguran. Nastojala se u tišini spustiti na koljena pokraj njega, no izdala ju je 173

grančica koja joj je pukla pod nogom. Sam je naglo trznuo glavom i posegnuo za svojim pojasom “Čekaj!” Helena mu je položila ruku na rame. “To sam samo ja.” Samove su se oči razbistrile. “Lena. Zacijelo sam zadrijemao.” Tamni polumjeseci visjeli su mu pod očima. Slabo je spavao, zaključila je, iz straha da bi netko mogao doći i zateći ga nespremna. Ispružio je ruke prema njoj. Ona se bez riječi spustila i legla uz njega. Poljubio ju je svojim punim usnama još toplim od sna. Kada su se razdvojili, Helena je zamijetila svoju sliku na zidu kapelice blizu mjesta na kome je spavao. Ispunila ju je toplina dok je razmišljala kako je gleda po noći i da je njezino lice posljednja stvar koju vidi prije no što sklopi oči, kao što je ona činila u svojim mislima dok bi ležala u tami okružena sestrama i bratom. Samovo se lice smrknulo. “Što radiš ovdje ovako rano? Je li se nešto dogodilo?” “Krenula sam vidjeti Aleka i predati mu lijekove.” Još je jednom promatrala kako se on bori s brigom za nju i potrebom za pobjegne. “Mislio sam da je rekao da pričekaš tjedan dana.” “I jest. Ali mislim da ne bih trebala čekati.” Oči su im se srele i složile bez ijedne riječi. Potom se zakašljao, a mučan mu se zvuk poput škripanja kola na šljunku oteo iz pluća. “Razbolio si se”, uznemireno je rekla Helena. “Ne”, smjesta je odvratio. No s obzirom na konstantu vlagu u kapelici i njegovo onemoćalo stanje, to je bilo neizbježno. Pritisnuvši mu dlan o čelo, s olakšanjem je zamijetila kako je tek malčice toplije. Ipak, tjeskoba joj je nagrizala utrobu. Neće mu moći pomoći ako se ozbiljno razboli; neće mu moći donijeti ni lijekove, a kamoli dovesti liječnika da ga pregleda. Mora ostati snažan. “Zašto ne bi odspavao dok sam ovdje?” predložila je. “Pazit ću u slučaju da netko dođe.” Uputio joj je sumnjičav pogled. “Ti ćeš čuvati stražu?” “Pretpostavljam da se to tako kaže.” Bila je namjeravala tek kratko ostati, no on neće moći ozdraviti ako se ne bude odmarao. 174

“To mi se čini kao strašan gubitak našeg vremena... Hoću reći, tvog vremena.” “Nimalo.” Sam je nabrao čelo, ponukan ali ne do kraja uvjeren. “Ne moraš spavati. Samo nakratko zatvori oči dok razgovaramo.” Nije ponovno legao, već se naslonio na njezino rame i pritisnuo nos o njezin vrat. Helena se borila sa željom da se okrene prema njemu i potraži njegove usne. Sam je zatvorio oči i trenutak kasnije stao disati sporo kao i prije, samo dublje. Lagano se pomičući kako ga ne bi probudila, Helena je ispružila slobodnu ruku i pokrila ga vrećom, a zatim se ponovno naslonila na zid. Samova prsa koja su se u snu nadimala i spuštala podsjetila su je na oca. Jedan je prizor proletio Heleninim umom - o jednom siječanjskom jutru kada joj je bilo dvanaest godina. Helena je bila rano ustala i uvidjela da se vatra ugasila pritom opasno ohladivši kolibu; po prozorskim se oknima već bilo uhvatilo inje. Tata nikada nije dopuštao da se to dogodi. Izvukla se iz kreveta i pokraj majke u krevetu zatekla prazno mjesto. Uplašivši se, navukla je kaput i izišla van. Tata je ležao napola na ulazu u staju. Helena ga nije uspijevala probuditi te je na trenutak pomislila da je umro, no njegov je ustajali dah bio topao. Mogao je umrijeti, smrznuti se od hladnoće. Helena je morala upotrijebiti svu svoju snagu da ga uvuče u staju, a potom je skupila cjepanice i podložila vatru prije nego je itko dospio primijetiti što se dogodilo. “Studeno je”, dobacila je majka kada se probudila. I dalje je bilo hladno, usprkos tomu što je vatra veselo pucketala. Nekoliko trenutaka kasnije tata je ušao u kuću, a tamne dlačice na njegovim obrazima bile su jedini dokaz o tome da se nešto dogodilo. Razmijenili su pogled poput prešutnog zavjeta te je odlučila da nikad neće ništa reći. I tako je to počelo, Helena ga je štitila i priskrbljivala hranu i drvo za ogrjev kada on nije mogao, te se uvijek brinula da se on nalazi na sigurnome sve do posljednjeg puta kada je tako stravično podbacila. Mama i ostali nisu znali, ili su odbijali priznati, istinu o mjeri u kojoj se tata opijao. Što bi se dogodilo da je nešto rekla, pitala se u ovome trenutku, kao što je to činila dugi niz godina. Da je rekla majci za alkohol, možda bi 175

ona mogla nešto učiniti pa bi otac i dalje bio živ. Sam se promeškoljio pokraj nje. Potom se uspravio i odmaknuo, a na mjestu na kome joj je doticao vrat sada je osjećala hladnoću. Otvorivši oči, naslonio je ruke iza glave. “Bok.” Nasmiješio se tako bezbrižno da je to bilo gotovo nemoguće s obzirom na sumornu situaciju u kojoj su se nalazili. “Odmorio sam se”, dodao je prije nego se Helena stigla pobuniti da bi trebao odspavati duže. “Odavno se nisam tako dobro naspavao.” “Smiješio si se u snu. Jesi li sanjao nešto lijepo?” “O, da, bili smo na plesu o kakvima sam ti govorio, ali ti si samo jela kruh i sir kao da smo ovdje u kapelici.” Helena se osmjehnula; njegov san sadržavao je tračak istine - čak i da uspiju pobjeći u Ameriku, zauvijek će ostati obilježena glađu i ostalim nevoljama s kojima se ovdje svakodnevno suočava. Helena je ustala i prišla peći kako bi mu skuhala čaj. Puneći šalice, prisjetila se kako je Dorie prije nekoliko dana tražila pokraj kamina. “Nema šalica moje lutke”, rekla Dorie, uvrćući nosom dok se njezine pjegice nisu pretvorile u jednu crvenu mrlju. “Sigurna sam da sam ih tu ostavila.” “Moraš bolje paziti na svoje stvari”, ukorila ju je Ruth. Helena se lecnula u sebi znajući da je to njezina krivica, a ne Doriena. Željela je priznati da ih je ona uzela, ali nije si mogla dopustiti pitanja koja bi time izazvala. Helena je zadrhtala kada su joj se misli vratile na čaj, primijetivši kako slabo gori vatra. “Treba li ti još ogrjeva?” Sam je odmahnuo glavom pokazujući prema hrpi u kutu. “Samo slabije ložim kako nitko ne bi zamijetio.” Ustao je i odšepao do peći te, prije nego se Helena stigla pobuniti, ubacio nekoliko grančica. “To je vrsta studeni koja ti se uvuče u kosti”, primijetio je držeći se za svoju gotovo zacijeljenu nogu. Helena je kimnula. “Jučer sam morala politi zasun na staji kipućom vodom kako bih mogla otvoriti vrata. Jasno, tamo nije ni približno hladno kao ovdje”, požurila je dodati osjećajući krivnju što uživa udobnost doma, a on ne. 176

On se slabašno nasmijao naizgled ne mareći za to. “Kad se samo sjetim kako sam se žalio na čikaške zime. Vruća kupka”, rekao je čeznutljivo. “Čim stignem kući, uskočit ću kadu sve do vrata i neću izlaziti tjedan dana.” Helena se zarumenjela kada joj se slika njega gologa pojavila pred očima. Nekoliko su trenutaka pošutjeli. “Osjećaš li se danas štogod bolje?” nježno je upitao milujući joj obraz. Slegnula je prisjetivši se boli zbog gubitka majke koja je samo dan ranije zaprijetila da će je ugušiti. Iznova ju je obuzela tuga. Ovo je mogao biti sasvim običan posjet Samu, jedino što, kada bude otišla u grad, mame ondje više neće biti. Bol je pomalo otupjela, poput posjekline koja je tek stala zarastati. “Ne, naravno da ne”, rekao je, odgovarajući na vlastito pitanje. “To je bilo glupo od mene.” “Sve mi se čini nekako nestvarnim. Ne znam hoću li se ikada osjećati bolje.” Dakako da hoće. S vremenom je sve lakše podnosila tugu nakon tatine iznenadne smrti. Ali priznati to značilo bi prihvatiti činjenicu da je mama umrla, a to još uvijek nije bila spremna učiniti. Nakon tatine smrti shvatila je da ljudi odlaze - da će ona i njezine sestre i brat izgubiti jedni druge, jedno po jedno, što će strašno boljeti. Mislila je da je bila spremna kada je u pitanju majka. Ali svi ti mjeseci patnje ipak je nisu bili pripremili za kraj. “Samo nikad nisam pomišljala da će sve završiti tako brzo.” Govorila je o majci, no činilo se kao da misli na više toga. “Osjećam se tako krivom”, dodala je. “Ne možeš se kriviti za ono što su Nijemci učinili u bolnici.” “Znam to. Majci je bila potrebna skrb i to je bilo jedino mjesto na koje je mogla otići. Ali tata ju je tako dobro štitio. Ne mogu si pomoći a da ne razmišljam, da je on još uvijek živ, kako bi se stvari možda drukčije odvile. A mislim da sam kriva i za to.” “Za smrt svoga oca? Kako se pobogu možeš kriviti za to?” Ispričala mu je priču o tome kako ga je ranije pronašla onesviještenog u staji. “Mogla sam učiniti više za njega”, potišteno je rekla. “Da sam barem nešto rekla za njegovu naviku, možda bi još uvijek bio ovdje - kao 177

i mama.” “Ne možeš se pobrinuti baš za sve, znaš.” Sam je imao pravo. Činilo joj se da je provela čitav svoj život u pokušaju da se pobrine za druge. “Bolest tvoje majke, primjerice, bila je izvan tvoje kontrole.” “Ipak, dio mene znao je kako će tata završiti. Da sam toga dana rekla mami, sve bi možda bilo drukčije.” “To razumijem.” Lice mu se smračilo te je Helena na njemu uvidjela tamu kakvu nije mogla zamisliti da bi je mogao skrivati iza svog uobičajeno veselog izraza. “Nisam ti rekao previše toga o svojoj obitelji. Nije sve tako sjajno kao što sam možda dao naslutiti. Moj je tata bio nasilnik, znaš. Većinom je tukao mamu, iako smo se brat i ja ponekad znali umiješati kako bismo joj olakšali. Vidiš ovo?” Prstom je pokazao ožiljak na sljepoočnici. “Nisam ga zaradio tako što sam pao. Kada mi je bilo devet godina, gurnuo me pa sam udario glavom o stol.” “Ah!” Helena je posegnula za mjestom na koje je pokazao i položila dlan na njegov. Osjetila je bol zbog njegove rane kao i onoga dana kada ga je pronašla sa slomljenom nogom u šumi. Bol zbog udarca i izdaje vlastitoga oca plamtjela je njezinim tijelom, kao da se to dogodilo upravo sada, a ne prije deset godina. “Brat mi je otišao u vojsku kako bi se maknuo od njega. Ja nisam mogao napustiti majku. Ali situacija se tada pogoršala.” Sam je sklonio svoju ruku i povukao se dublje u sebe, na mjesto kamo Helena nije mogla prodrijeti. Liznuo je usne, a ona je napeto slušala, ispunjena znatiželjom, ali i užasom, kao da se sprema poći zastrašujuće mračnim hodnikom i otvoriti vrata. “Jedne sam ga noći zatekao kako tuče mamu gore nego ikada prije.” Oči su mu jurcale amo-tamo dok je ponovno proživljavao taj trenutak. “Pokušao sam ga maknuti s nje, ali nisam mogao. Uzeo sam bejzbolsku palicu - samo kako bih ga natjerao da prestane, znaš? Ali on mi ju je pokušao oteti pa sam se uplašio da će njome istući majku.” Glas mu je puknuo. “Udario sam ga mnogo jače nego što sam namjeravao i... I on je umro.” “O, Same, ne...” Helena je tražila prave riječi, ali nije ih uspijevala pronaći. Kako je dragi, nježni Sam, njezin Sam, mogao učiniti takvo što? 178

Tako što je štitio - pokušavao zaštititi - svoju majku kao što je i sama učinila toliko puta tako što je skrivala tatina pijanstva, u pokušaju da učini pravu stvar - i tako strašno pogriješila. “Sudac je prosudio da je bila riječ o samoobrani pa su mi dopustili da se prijavim u vojsku umjesto da me pošalju u zatvor.” Dok je promatrala Samove šake kako se stišću i opuštaju dok je govorio, Helena je u tom trenutku shvatila da je njegova srdžba bila posljedicom njegove odlučnosti da zaštiti nevine koji su se našli u ratu, potaknuta frustracijom jer nije uspio zaštititi vlastitu obitelj. Je li to bio razlog zašto je želio pomoći i njoj? Preplavila ju je njegova krivnja i otjerala vlastitu. Ispružila je ruke i privukla ga k sebi kao što je Ruth činila s djecom, nastojeći preuzeti dio njegove boli na sebe. “U redu je”, rekla je, nudeći oprost koji nije bio njezina dužnost. “To je bio nesretan slučaj.” “Oprosti što ti nisam ranije rekao. Mislio sam da ćeš me mrziti.” “Nimalo te ne mrzim.” Otac mu je bio nasilnik. A Sam je više od ičeg drugog na svijetu mrzio nasilnike. Kao i ona. Premda tata nije bio nasilan čovjek, Helena je instinktivno preuzela ulogu zaštitnice blagog Michala. “Branio si majku, shvaćam to.” Ali kako je mogla? I ona je prije bila bijesna na neke ljude, poput Nijemaca u bolnici i jedne žene iz sela koja se bila narugala Dorie zbog šepanja i rasplakala je. Helena ju je tada poželjela ugušiti vlastitim rukama. No nekoga zaista ubiti... Nekoć bi bila užasnuta Samovom pričom i prosuđivala njegov postupak kroz crno-bijeli okvir. Ali sada je sve bilo sivo - ni jedno staro pravilo naizgled više nije vrijedilo. Sam je podignuo glavu, a oči su mu bile vlažne. “Ne želim te zamarati svojom pričom, uza sve ostalo što se događa. Ali želio sam da znaš da shvaćam pitanja o tome što bi bilo kad bi bilo. I možda zvuči kao ludost, ali čak i nakon svega, nedostaje mi moj otac.” “Ne zvuči kao ludost.” Dakle, ipak je izgubio nekoga do koga mu je bilo stalo. Njegova tuga i krivnja pomiješale su se s Heleninima i postale jedno. Sam joj je čvrsto primio ruku kao da u njoj traži uporište, nastojeći se 179

sabrati. Je li brinuo da ga ona zbog te tajne iz njegove prošlosti više neće željeti? “Ti si prva osoba kojoj vjerujem.” “Hoćeš reći, dovoljno da mi se povjeriš?” Sam je odmahnuo glavom. “Uopće. Moj je brat bio dosta stariji i otišao je svojim putem. A mama je oduvijek bila odviše zauzeta nastojanjima da zaštiti samu sebe, iako nikada nisam bio posve siguran da bi ona učinila isto za mene.” Helena je zadrhtala, zamišljajući kroz što je sve prošao. Koliko god njihov život bio težak s obzirom na tatino pijančevanje i nedostatak novca i tajne koje je upravo otkrila, oduvijek su se voljeli. Pokušala je zamisliti kako bi se osjećala da ju je doista izdao netko iz njezine obitelji, ali nije mogla. Helenu je potom obuzela nekakva crna slutnja. “Pronašla sam kalež”, rekla je nastojeći promijeniti temu. Sam je nakrivio glavu. Helena je izvadila kalež iz svoje naprtnjače i pružila mu ga. “Da, Židovi blagoslivljaju vino i piju iz njega u svečanim prigodama”, blago je izjavio. “Pripadao je mojoj majci. To je židovsko pismo, zar ne?” On je kimnuo. “Prekrasno je.” “Zadržala ga je, usprkos svemu.” “Zacijelo je bila osobito vezana uz njega.” Helena je dosad razmišljala isključivo o vezi između kaleža i tajnog židovskog podrijetla njezine majke. Ali što je on doista predstavljao majci? Je li pripadao njezinim roditeljima, ili djedu i baki? Helena je potom postala svjesna svojih predaka i njihovih života koji su bili vezani uz tu šalicu, priče koje će zauvijek ostati izvan Helenina dohvata. “Bit će divan to dodatak našem domu”, rekao je Sam. Helena je zapanjeno zurila u njega. Stvari nikada nisu bile crnje, ali on se činio sigurnijim u njihovu zajedničku budućnost više nego ikada prije. Njegova je vjera iznenada osnažila i njezinu. “Ali odviše je opasno da ga nosiš sa sobom. Želiš li ga ostaviti ovdje da ti ga ja čuvam?” Helena je oklijevala. Znala je da bi ga on čuvao, ali to bi samo pogoršalo stvari u slučaju da ga pronađu. “Ne, želim da bude kod mene.” A nije mu mogla reći ni da je namjeravala prodati kalež. 180

“Volio bih kad bismo se mogli odmah vjenčati”, rekao je iznenada. Helenino je bilo ubrzalo. Premda su o tome već razgovarali, ta joj je pomisao i dalje bila prilično strana. I činila joj se manje važnom pred gorućim pitanjem opstanka. “Mislim, tu smo, u kapelici...” “Baš ironično”, složila se. “No jednog ćemo se dana vjenčati u pravoj crkvi. Ili sinagogi”, žurno je dodala. Sam je odmahnuo glavom. To mu nije bilo dovoljno. “Mislio sam odmah.” Svečano ju je primio za ruke i podigao na noge. Što je namjeravao učiniti? Odveo ju je do mjesta na kome se nekoć nalazila propovjedaonica. “Uzimaš li me za svog zakonitog supruga?” Helena ga je prekinula. “Želiš da ovdje razmijenimo zavjete?” Ali Samovo je lice bilo smrtno ozbiljno. Želio se smjesta vjenčati s njom. Helena je drhtala, gotovo se sva tresla. “Uzimaš li me za svog zakonitog supruga”, ponovio je, “da me ljubiš, poštuješ i slušaš?” Nakrivila je glavu. “Slušam?” Upravo je zbog tog dijela bila toliko nesklona pomisli na brak. “To je sastavni dio bračnih zavjeta u Americi, ali možemo ga izostaviti. Da me ljubiš i poštuješ?” “Uzimam.” “Pa, uzimam i ja tebe.” Sam je čvrsto prislonio usne na njezine i trenutak se kasnije odmaknuo. “To će poslužiti za sada.” Helena je kimnula. Imala je osjećaj kao da su to učinili pred svećenikom i crkvom punom cvijeća. “Židovi se vjenčaju pod baldahinom koji se naziva chuppa. On simbolizira vrijeme progonstva kada se nije bilo moguće vjenčati u sinagogi.” “Oh.” Helena je pogledala kroz rupu na stropu. “Nemamo ni to.” Sam je slegnuo ramenima. “Imat ćemo jednog dana. A mladoženja nogom drobi staklo kako bi napravio rez s prošlošću.” Postojalo je toliko toga što nije znala o njemu i nepoznatim ljudima među koje ju je ubrojio ovim činom. “Medeni će mjesec morati pričekati neku drugu prigodu”, našalio se sa sjajem u očima. Helena je porumenjela i ustuknula. “Nisam te želio uvrijediti.” Sam 181

se nervozno nasmijao. “Nisi, nimalo. Ali moram ići.” On ju je otpratio do vrata. “Volio bih kada bismo mogli ostati ovdje zajedno.” “Znam.” Ali čak i da su oni stajali u mjestu, svijet oko njih nije. Stvari će se ispriječiti između njih i rastaviti ih ako ne budu slijedili moćne struje. Helena je ispreplela prste s njegovima. Sam je položio svoju slobodnu ruku na njezin obraz. “Čuvaj se.” Zvučao je gotovo molećivo. “Hoću”, obećala je. “I vidimo se uskoro.” Helena se udaljila s nelagodom. Okrenula se, želeći još jednom pogledati Sama, no on je već nestao za vratima kapelice. Ispunila ju je čežnja, snažnija nego ikada prije, te se borila s porivom da ne potrči i vrati se unutra. Dosta, ohrabrila je samu sebe. Što prije stupi u vezu s otporom, to će prije moći biti s njime.

182

16 Helena je stajala na vrhu šumovitog brežuljka i promatrala grad pred sobom. Pogled joj je odlutao u pravcu židovske četvrti. S mjesta na kome je stajala na trenutak joj se učinilo kao da se ništa nije promijenilo te da će, ako pođe putem kojim je obično išla, ponovno zateći majku u bolnici. Suze su joj iznenada ispunile oči zaprijetivši da će iskrasti preko ruba kapaka. Zatreptala je kako bi ih odagnala; nije imala vremena za tugovanje. Natjeravši samu sebe da odvrati pogled s Kazimierza, razmišljala je o putu kojim će poći, a zatim se počela spuštati niz brežuljak. Prisutnost njemačke vojske u gradu sada je bila opipljivija; osjećala je to dok je prelazila most. Slab privid da je sve kao i obično, koji je postojao prije nekoliko dana, sada je posve iščeznuo. Uske, zavojite uličice vrvjele su vojnim vozilima, a na pločnicima je bilo više Gestapovaca od običnih građana. Mnoge su se prodavaonice sada zatvarale u podne, a blagdanski ukrasi s njihovih dovrataka bili su uklonjeni kao da je Božić već prošao, a ne da tek dolazi za dva dana. Lica prolaznika, običnih Poljaka, bila su izmoždena i unezvijerena. Jesu li likvidacije zahvatile i staru gradsku četvrt? Helena je tjerala samu sebe da korača odmjerenim ritmom i ne saginje glavu. Da se ponaša kao da pripada ovdje. Nekoć joj se grad činio uzbudljivim mjestom punim intriga i pustolovina, a sada se sa svakim provedenim trenutkom u njemu užasavala da će netko shvatiti da nije odavde te je dati uhititi. Dok se približavala gradskom trgu, prošla je veličanstveni Grand 183

Hotel. Začuli su se slabašni zvuči klavira iz podrumske kavane kada je netko otvorio vrata i izišao, popraćen mirisom dima i ustajalog piva. “Stille Nacht ”15, glasno je i neskladno pjevao muški glas na njemačkom. Vesela se pjesma uzdizala nad sumornim ulicama poput podrugljive karikature. Ubrzavši korak, Helena je uskoro stigla do ulaza u gostionicu Pod zvijezdama. Zastala je na vrhu stubišta. Iznutra su dopirali snažni glasovi, odviše bučni za sredinu jutra. Skupivši hrabrost, krenula je niz stubište. Na pola je puta ponovno zastala proučavajući prostoriju pred sobom. Gostionica, koja je bila gotovo prazna kada ju je posljednji put posjetila, sada je bila krcata njemačkim vojnicima koji trenutno nisu bili na dužnosti. Neki su svesrdno ispijali pivo, unatoč ranim jutarnjim satima, dok su drugi pili kavu s dodatkom, kako je vjerovala, nečeg žešćeg. Unutra nije bilo ni traga Aleku. Pojurila je natrag uza stube kada su je počeli zamjećivati, ali se spotaknuta u žurbi. Uspravivši se, izjurila je na ulicu dok joj je srce mahnito tuklo. Gostionica joj je bila jedina veza s Alekom. Nije se usuđivala vrzmati uokolo niti koga pitati za njega. Što sada? Prisjetila se restorana Wierzynek. Je li zaista mogla otići u otmjeni restoran gdje je rekao da radi kao konobar, na čijim je ulaznim vratima stajao znak Samo za Nijemce te branio ulaz Poljacima? Nije imala drugog izbora. Uputila se prema trgu. Kada je stigla do ugla, iznenada ju je nešto gurnulo u leđa te je poletjela i udarila u kameni zid zgrade. Isprva je pomislila da je ponovno riječ o eksploziji koja je neki dan potresla Kazimierz. Ali ne, ovo je učinio čovjek; snažna muška podlaktica pritisnula joj je vrat kako bi je spriječila da vrisne prije nego je dospjela udahnuti. Pomislila je kako je jedan od Nijemaca iz gostionice slijedio te se očajnički stala opirati. Zamahnula je nogom kako bi ga šutnula - “Tiho”, naredio je poznati glas. Alek ju je okrenuo prema sebi i priljubio se uz nju kao da su zaljubljeni par, pritišćući je uza zgradu dok su dva njemačka vojnika pijano teturala prema njima. Brada mu je bila obrasla gustim dlačicama te je pomalo zaudarao na ustajali znoj kao da se duže vrijeme nije kupao. 184

Kada su Nijemci prošli, uspravio se, ali nije pustio Helenu. Ona je žmirkajući zurila u njega. “Kako si me pronašao?” “Nije važno.” Zvučao je ojađeno, gotovo srdito. “Ti zbilja ne slušaš, zar ne? Rekao sam da se vratiš tek za tjedan dana.” “Nisam mogla čekati. A i donijela sam ti ovo.” Posegnula je u džep i stala vaditi bočice s lijekovima. Alek je raširio oči. “Ne ovdje.” Odmahnuo je rukom, a potom se osvrnuo preko ramena. “Rekao si da su ti potrebne zalihe lijekova. Ovo će zacijelo pomoći.” Alek je frknuo. “Svakako. Ali kako si došla do njih?” “Imam svoje metode. Sada znaš da imam iskrene namjere. Hoćeš li mi pomoći?” “Pođi u Bračku ulicu broj sedam.” Pokazao je prema ulici po strani. “Cigla ispod treće stube pomična je. Idi smjesta”, naredio je. Krenuvši u pravcu u kome je pokazao, Helena je skrenula u Bračku ulicu, široku stambenu ulicu u neposrednoj brzini užurbanog trga. Na broju sedam nalazila se otmjena četverokatnica iza čijih su prozora okićenih jelovinom sjale ukrasne svjećice. Jedan jedini mak izgledao je kao da ga je netko zataknuo u snijegom prekriveni cvjetnjak, umjesto da je posađen kao i ostalo cvijeće koje se nalazilo unutra. Helena je nesigurno pogledala najprije lijevo pa desno. Činilo joj se nemogućim ostaviti nešto na ovako prometnoj ulici. No cigla u trećoj stepenici micala se baš kao što je Alek rekao. Držeći ruke što bliže uz tijelo kako ne bi privukla pažnju, ugurala je lijekove u rupu i vratila ciglu na mjesto. Vratila se do mjesta nedaleko od trga na kome ju je Alek presreo. On je stajao i pušio cigaretu zureći u visinu prema tornjevima katedrale. “Ta kuća u Bračkoj ulici, kako si znao za ciglu?” “Čuvaj pitanja za stvari koje su doista važne.” Rukom je obrisao čelo. “Pripadala je mojoj strini.” Helena je zastala i razmislila. Nekoć se bila smijala Samovim riječima kada joj je rekao kako su neki Židovi prilično bogati. Njoj su, oni koje je viđala u Kazimierzu i svome selu, izgledali siromašnije od nje same. Vidjevši tu kuću, Helena je shvatila da ne može svrstati sve Židove u isti koš. “Zapravo joj još uvijek pripada, ali podmukli Nijemci koji žive u njoj ne bi se složili s time”, dodao je. 185

Helena se iščuđavala njegovoj drskosti što je skrivao stvari ravno pod nosom Gestapovaca - na možda posljednjem mjestu na kome bi se sjetili tražiti. Alek je pažljivo ugasio na pola ispušenu cigaretu i tutnuo ostatak u svoj džep. “Pa, što si me toliko hitno trebala?” Helena nije znala što bi mu rekla. Je li zbilja namjeravao razgovarati o tome nasred ulice? “Morala sam ti predati lijekove”, tiho je rekla, “i provjeriti jesi li pronašao načina da izbaviš vojnika odavde.” Još se uvijek nije mogla natjerati da izgovori Samovo ime u javnosti. “Opet ti o vojniku. Zašto bi toliko toga riskirala zbog jednog Amerikanca kojega jedva poznaješ?” Alekov je glas zazvučao zajedljivo. “Jeste li ljubavnici?” Podigavši pogled, Helena je prvi put ugledala osmijeh na Alekovu licu. “Ne!” smjesta je ispalila. “Želim pomoći. Zapravo, moja je majka židovskog podrijetla.” Čonilo joj se kao da njezine riječi odjekuju među zgradama, zbog čega se osjećala golom i izloženom. “I ja sam Židovka.” Prvi je put to izgovorila naglas pred bilo kime drugim osim Sama. Sada je to na neki način smatrala prednošću, snažnim argumentom koji će joj pomoći da uvjeri Aleka u iskrenost svojih namjera. On je podigao obrvu. “Židovi u selu Bienkowice? To je neobično. Zašto nisi ništa rekla prošlog puta?” “Nisam znala. Majka mi je ležala u bolnici u Kazimierzu. Saznala sam to iz njezina bolničkog kartona.” Alek je izvio usnu. “Grozan trenutak za saznati takvo što. Većina se Židova sada svim silama trudi skriti svoj identitet pa i sebe same. I ti bi to trebala učiniti. Žao mi je zbog tvoje majke”, dodao je. Alek je bio čuo za likvidaciju u bolnici i bez pitanja znao da to nikako nije moglo dobro završiti. “Hvala ti.” Helena je bila zapanjena zbog toga što je netko tko je vidio toliko patnje i smrti zvučao tužno zbog smrti žene koju nije ni upoznao. “Umrla je onog dana kada smo se posljednji put sreli. Ja sam se morala sakriti od Nijemaca u bolnici.” “I usprkos svemu tome, bila si dovoljno prisebna da se sjetiš ukrasti 186

lijekove.” Glas mu je bio neporecivo ispunjen divljenjem. “Snažna si - i bistra.” “Barem nije patila...” dodala je Helena tek na pola svjesna Alekova komplimenta dok je u glavi ponovno proživljavala užas kome je svjedočila u bolnici. Svrnula je pogled, posramljena svojim mislima koje su bile odviše osobne da bi ih podijelila s njime. “Još me nešto želiš pitati”, rekao je Alek nagnuvši glavu, kao da je predosjetio njezino pitanje i prije nego ga je oblikovala. “Ne, ništa”, žurno je odvratila. “No, što se tiče vojnika, pomoći ćeš mu?” “Željela bi saznati nešto više o majčinoj prošlosti, zar ne?” ustrajao je Alek, ne želeći prijeći na drugu temu. “U redu je željeti nešto samo za sebe. Dođi.” Ne pričekavši na njezin odgovor, uhvatio ju je za ruku i povukao je niz ulicu te kroz labirint sačinjen od manjih, nepoznatih uličica. Helena se silno trudila ići ukorak s njime, odbijajući mu dopustiti da je vuče za sobom. Alek ju je žurno povukao iza ugla te su se priključili redu ljudi koji su se ukrcavali na tramvaj. Helena je ustuknula. “Ne smijemo ući.” Židovima je bilo zabranjeno voziti se tramvajem, a premda ni jedno od njih na sebi nije imalo nikakvu oznaku, policija će zacijelo željeti provjeriti njihove isprave. “Hodanje uokolo mnogo je opasnije s obzirom na patrole.” Ušli su u tramvaj. Sva su mjesta bila popunjena tako da su ostali stajati u prolazu. Helena se spremila pitati ga kamo idu, no oglasilo se zvono te je tramvaj naglo pojurio naprijed. Uhvatila se za naslon jedne od stolica kako ne bi pala, nenaviknuta na takvu brzinu. Nisu razgovarali dok je tramvaj klizio kroz popodnevnu gužvu, užurbanu mješavinu kamiona i vojnih vozila. Zastao je na nekoliko minuta kako bi jedni putnici izašli, a drugi ušli. Nekoliko minuta kasnije Alek joj je rukom dao znak da bi trebali sići. Proveo ju je nepoznatim susjedstvom, skrećući lijevo i desno toliko puta da ne bi znala kojim se putem vratiti čak ni da je željela. Vjetar je fijukao uskim prolazima, raznoseći novine i drugi otpad pod Heleninim nogama. Kada su prošli ljekarnu čiji su prozori bili zatvoreni, a žaluzine navučene, prostor joj se 187

učinio poznatim. Ugledavši visoku sinagogu koja se nazirala iza jedne omanje zgrade, shvatila je da se nalaze u židovskoj četvrti. Jednostavno su došli s druge strane u odnosu na onu s koje je ona oduvijek dolazila. “Hajde”, požurio ju je. Helena mu je odvratila zbunjenim pogledom prisjetivši se svih užasa kojima je svjedočila u Kazimierzu one noći kada joj je majka umrla. Ovdje nikako nisu mogli biti sigurni. Ali opasnost je prošla, iz jednostavnog razloga što nije više bilo Židova koje bi Nijemci mogli uhititi. Stigli su na ugao ulice Miodowa gdje je stajala golema sinagoga koja ju je prije nekoliko mjeseci bila očarala. Prozori su bili razbijeni, a zavjese se divlje vijorile kroz oštre krhotine. Imala je osjećaj kao da sinagoga zuri u nju praznim očnim dupljama; razbijeni komadići obojenog stakla prekrivali su tlo pod prozorima poput potoka suza. Izgledala je strašno drukčije u odnosu na nekoliko mjeseci ranije kada su iz njezinih prozora dopirali svjetlo svijeća i molitva. Da sam barem znala, potišteno je pomislila Helena. Mogla je otići onamo i uhvatiti barem tračak svijeta koji je majka oduvijek skrivala. Židovi su sada nestali poput nekakve mistične vilinske zajednice ili drevne civilizacije koja možda nikada nije ni postojala. Alek se zaustavio pred ogromnom kamenom zgradom koja je zauzimala čitav ugao ulice. “Kamo idemo?” naposljetku je upitala. “Ti si meni pomogla s lijekovima. Sada ću ti ja uzvratiti uslugu tako što ću ti pomoći da dobiješ neke odgovore o svojoj obitelji.” Helena je zaustila kako bi mu rekla da želi pomoć za Sama, a ne za sebe. Potom se predomislila. Alek je nastavio. “Ovo je židovsko srediste.” Helena ga je iznenađeno pogledala. “Nakon svega što se dogodilo, i dalje su tu?” “Za sada, da. Želiš saznati nešto o svojoj majci i ako ti itko pri tome može pomoći, onda su to ljudi koji vode ovo mjesto. Trenutno imaju drugih briga, poput pomaganja onima koji su odvedeni u geta, kao i pružanja skrbi za siročad i bolesnike.” Što je, pitala se, njihovo osiromašeno vodstvo sada moglo pružiti tim nesretnim bićima, osim malo hrane i lijekova? Nisu im mogli ponuditi ni zaklon ni sigurnost. 188

Alek je nastavio. “Imaju dobre namjere, ali bojim se da je ovo mjesto postalo tek marioneta u rukama vlasti. Obrađuju dokumentaciju koja će naposljetku pomoći nacistima da nas sve pronađu”, dodao je. “Uskoro će prestati djelovati, sada kad su svi Židovi odvedeni u geta. Ali možda mogu odgovoriti na tvoja pitanja.” Odlučno ju je promatrao. “Ili možda radije u ovome trenutku ne bi željela ući u zmijsko leglo. Još uvijek možeš pobjeći od istine.” “Već sam zagazila u njega - koliko gore može biti?” Alek nije odgovorio, a njegov izraz lica rekao joj je da ne želi saznati. Alek ju je poveo unutra uza polukružne mramorne stepenice te pokucao na odškrinuta vrata na trećem katu. Za stolom, okrenut leđima prema vratima, sjedio je suhonjavi čovjek i spremao knjige u kutije. “Šabat je. Ne radimo.” Potom se okrenuo u svome stolcu te, povirivši preko ruba svojih naočala za čitanje, nasmiješio srdačnije nego što je Helena mislila da je njegovo umorno lice sposobno. “Alek!” Skočio je na noge i snažno protresao mladićevu ruku zbog čega je zvijezda na njegovu rukavu poskakivala. Dok su se muškarci pozdravljali, Helena se osvrnula po starome uredu koji je zaudarao na plijesan. Starinski stol izrađen od hrastovine bio je zatrpan svežnjevima požutjelih papira, okružen prepunim policama s knjigama koje su sezale sve do stropa. Zrnca prašine plesala su na slabašnome svjetlu koje se probijalo kroz zastore. Zidovi su bili prekriveni fotografijama, crno-bijelim i u sepiji, koje su prikazivale vjenčanja, obiteljske potrete i fotografije s godišnjih odmora slikane u planinama ili na plaži. Predstavljale su svojevrsnu kroniku zajednice koja je sada nestala, dajući lica šaputavim glasovima koje je ranije znala čuti na ulici i koji su lebdjeli oko sinagoge. Uglancana srebrna menora stajala je na rubu stola. “Kao što sam i obećao”, rekao je Alek, predajući u starčevu ruku nešto što Helena nije mogla vidjeti. “Nisam te očekivao. Premda, s tobom čovjek nikada ne zna što može očekivati”, rekao je čovjek. “Inače ne bih bio ovdje subotom, ali dali su nam samo šest dana da skupimo svoje stvari i odemo.” Bespomoćno je 189

pokazao prema policama za knjige. “Dakle, ideš u geto.”, potišteno je rekao Alek. “Moram ići tamo gdje me trebaju.” Ali i nema drugog izbora, pomislila je Helena. “Nećemo ti oduzeti mnogo vremena, striče. Ova se djevojka zove Helena Nowak i dolazi iz sela Bienkowice. Helena, ovo je gospodin Izakowicz, voda židovske zajednice. Helena ima nekoliko pitanja. Nadam se da ćeš joj moći pomoći.” Čovjek je proučio Helenu. “Došla si ovamo sa sela?” Glas mu je odavao nevjericu. “Snažnija je no što izgleda.” Alek je zvučao ponosno, gotovo kao da mu Helena pripada. Helena se zapitala kako to ona točno izgleda. Oduvijek se zamišljala snažnom, no sada kad se usporedila s muškarcima poput Aleka i Sama, osjećala se strašno sitnom. Prije nego je dospjela odgovoriti, Alek je izjurio kroz vrata ostavljajući je samu sa starijim muškarcem. “Oprostite što vam smetam u ovome trenutku...” “Nema potrebe za isprikama. Druge prilike vjerojatno neće biti.” Rukom joj je dao znak da sjedne. “Kako ti mogu pomoći?” Helena je pogledala prema ormariću s dokumentima iza njega. Je li se usuđivala pitati ga? “Bolnica koja je u nadležnosti židovske zajednice...” “Koja je bila u nadležnosti židovske zajednice.” Bolan mu je izraz preletio licem. “Da. Pa, pitam se jesu li zapisi o njoj uništeni ili su možda kod vas.” “Zašto te to, ako smijem pitati, zanima?” “Moja je majka, Ewa Nowak, ležala u toj bolnici.” “Ti si Židovka?” Muškarac je zvučao skeptično. Nije bila stvar samo u njezinu izgledu. Vjerojatno je osobno poznavao ili barem čuo za svaku židovsku obitelj na ovome području. Za njezinu nije mogao znati. “Da. Hoću reći, ne. Ne znam”, Helena je naposljetku priznala. “Majka mi je polužidovka. Bila je polužidovka.” Hoće li se Helena ikada priviknuti govoriti o majci u prošlom vremenu? “U mjestu Bienkowice nema Židova. Barem koliko je nama poznato.” 190

“Ona nije rođena ondje, već se udala za moga oca. Tajila je istinu o svome podrijetlu.” Muškarac je protrljao čelo. “Pretpostavljam da me to ne bi trebalo čuditi. Židovi i Poljaci stotinama su godina živjeli jedni među drugima. Postali su toliko međusobno zapleteni da to jedva više i zamjećuju. Uzmi za primjer kruh na tržnici koji se zove matzah. To je židovska riječ koja potječe od beskvasnog kruha koji jedemo za Pashu svakoga proljeća. Nisi to znala, zar ne?” Helena je odmahnula glavom. “Stoljećima su naša dva naroda živjela prilično skladno.” Sve do sada. On se okrenuo i otvorio ormarić za svojim leđima. Trenutak kasnije izvadio je list papita. “Zaista, žena po imenu Nowak iz sela Bienkowice primljena je u bolnicu prošle godine. Prilično mlada.” “To je ona.” Helenine su se oči ispunile suzama. Bolničarka je govorila istinu. Gospodin Izakowicz pružio joj je papir. U nekoj se mjeri nadala da je Wanda pogriješila. Ali riječ je stajala ovdje, crno na bijelo, bilo ju je nemoguće zanemariti: Zyd. Heleni zapravo nije toliko smetala činjenica što je Židovka - to ju je zbližavalo sa Samom na način koji joj se sviđao, već je mrzila činjenicu da je sve u što je vjerovala bilo utemeljeno na laži. Prešla je pogledom preko lista papira. “Ovdje piše da sam se rodila u mjestu Krosno.” On je kimnuo. “Na jugozapadu, udaljeno nekoliko sati odavde.” “Ali...” Mama je uvijek govorila da je došla s dalekog sjevera - još jedna laž. U stvari je cijela istina počivala na mjestu samo nekoliko stotina kilometara dalje od njihova sela gdje su proveli sav život. “To je područje bilo sklono nemirima, čak i prije rata. Tijekom carističke Rusije tamo se dogodilo mnoštvo pogroma te su se Poljaci okrenuli protiv tamošnjih Židova.” Helena se zapitala je li otac bio izbavio majku od opasnosti, kao što je i ona učinila sa Samom. Je li majka pred ocem skrivala činjenicu da je Židovka, ili je on znao i volio je usprkos tomu? “Mislite li da možda imam rođaka ondje?” upitala je. Iako joj se njezina peteročlana obitelj činila dovoljnom, a ponekad i prevelikom, 191

Helena je s vremena na vrijeme žudjela za starijim bratom koji bi joj pomogao brinuti se za sve i olakšati njezine muke. U prsima joj je zaiskrila nada na pomisao da možda nisu posve sami. No gospodin Izakowicz odmahnuo je glavom. “Židovi iz tog sela bili su među prvima koje su Nijemci odveli - ako još uvijek ima nekog živog u logorima, ne znam gdje bi mogli biti.” Dakle, od sveg vremena kada je mogla saznati istinu, morala je to učiniti baš sada kad je već prekasno. Helena mu je bez riječi vratila papir. “I majka ti nikad ništa nije rekla o svome židovskom podrijetlu?” Odmahnula je glavom. “Siguran sam da si se nemalo iznenadila. Svjesna si što to znači kada je u pitanju tvoja sigurnost, zar ne? Ja ću to zaboraviti, nikad neću nikome reći. Mogu čak i uništiti ovaj zapis, premda Nijemci možda imaju drugi u središnjem registru. Jedno je kada se mi, koji cijelog života znamo da smo Židovi, odreknemo vlastitog identiteta. Ali nekome poput tebe, koja ništa nisi znala, teško da će itko zamjeriti.” Helena je razmislila o tome. Jednostavno bi mogla otići odavde i praviti se da ništa ne zna. Bilo bi posve razumljivo, čak i razborito u ovakvim okolnostima, zanijekati svaku vezu sa svojom židovskom krvlju. No to bi bila laž. “Jesi li sama?” “Ne”, rekla je, na neki način osjećajući krivlju što nije ni spomenula svoju obitelj. “Imam tri sestre i brata.” U tom joj se trenutku Ruth učinila jednom od mlađe djece, njezinom odgovornošću. “Onda ih čuvaj, kako bi zacijelo željela tvoja majka. I ne spominji više ovo - za dobro svih nas.” Helena je poskočila kada su se otvorila vrata te je na dovratku ugledala Aleka. “Došao sam po tebe. Ovaj starac nema vremena čavrljati s tobom cijeli dan.” No njegov je ton odavao ljubaznost i poštovanje. “Prestani izazivati nevolju”, rekao je gospodin Izakowicz. “I budi oprezan. Brat će me ubiti ako ti se nešto dogodi.” Dvojica su se muškima zagrlila te pljesnula jedan drugoga po leđima, ostavši tako na trenutak, kao da bi ovo mogao biti posljednji put da se vide. 192

“Je li ti pomogao?” upitao je Alek kada su zahvalili gospodinu Izakowiczu i izišli iz zgrade. Helena je razmislila o njegovu pitanju. Gospodin Izakowicz nije joj mogao reći ništa što nije dosad znala, no potvrdio je ono što joj je Wanda bila rekla, neporecivu istinu o njezinu židovskom podrijetlu. Premda, nije bila sigurna što je uopće tražila - u zapisima nisu stajali razlozi o tome zašto je majka pobjegla iz svog rodnog sela. “Valjda.” Gospodin Izakowicz nije bio neljubazan, samo poduzetan - čovjek koji je imao moć spasiti tek nekolicinu svojih ljudi, nekoliko kapljica u oceanu očaja. Alek ju je poveo u dtukčijem pravcu od onoga kojim su došli. Helena se osvrnula preko ramena i pogledala ostatke sinagoge. Čak i da se rat svrši i da saveznici nekako uspiju otjerati Nijemce iz Poljske, ona se više nikada neće vratiti u svoje prijašnje stanje. “Nestalo je židovske četvrti”, primijetila je dok su prolazili nekadašnje sveto okupljalište Židova. Alek je turobno kimnuo. “A nestat će i Židova u getima, ako Amerikanci uskoro ne dođu.” Helena ga je poželjela podsjetiti da je upravo zato važno izvući Sama. Ali on to već zna. “Zvučiš kao da nema nade. A opet se boriš.” Ispunilo ju je divljenje. Ljudi poput Aleka nisu jednostavno preživljavali - oni su se uzdizali nad nevoljom koja ih je snašla. “Neki kažu da je čista ludost boriti se protiv takvog beznađa”, složio se kimnuvši glavom. “Moja bi žena prva voljela da ostanem uz nju.” Žena. Helena nikada nije mislila kako je Alek oženjen. Čuvši to, osjetila je žaljenje. U drugim bi ga okolnostima upoznala s Ruth. “Ali kad nekoga voliš, njihova bitka postaje i tvoja.” “Kamo ćemo sada?” “Mi nećemo nikamo. Ispratit ću te iz grada, a onda ću se vratiti svome poslu.” Helena se ugrizla za usnu da mu ne odgovori kako se može snaći sama. “Čekaj, ima još nešto.” Pročistila je grlo. “Željela bih ovo prodati.” Izvukla je srebrni kalež iz svoje naprtnjače. “Ti baš ne tražiš previše, zar ne?” Alek je razrogačio oči. “Mogla bi 193

stradati ako te netko samo i vidi s njime.” “Znam.” Suzio je oči. “Odakle ti?” Prisjetivši se razbacane imovine pacijenata kojoj je svjedočila u bolnici, shvatila je razlog iza njegove sumnjičavosti. “Nisam ga ukrala”, žurno je odvratila Helena. “Pripadao je mojoj majci. Bi li ga htio prodati umjesto mene?” Alek je odmahnuo glavom. “Ne, ali pokazat ću ti gdje ćeš ga sama moći prodati.” Skrenuvši ulijevo, poveo ju je kroz uski prolaz između dviju zgrada. Iza napuštene tvornice nalazila se tržnica koju nije bilo moguće vidjeti s ulice. Ceradom natkriveni štandovi nisu bili nimalo slični onima koje je viđala u svome selu, no tržnica je bila mnogo veća te se protezala čitavom parcelom prepunom otpada. Na štandovima je stajala prava hrana, iznenađeno je primijetila Helena - svježi komadi mesa i vrste povrća koje kod kuće nije vidjela ni prije početka rata. Miris prženih lješnjaka draškao joj je nosnice te je na trenutak poželjela kupiti malo za djecu. No izložena cijena bila je deseterostruko veća od one koju je očekivala. Shvatila je da je riječ o crnom tržištu. Bila je čula kako se na tome mjestu vrši razmjena dobara, te mu svjedočila iz prikrajka kada je bila otišla u Katedralu sv. Marije u potrazi za Alekom. Trgovina se odvijala na svakome koraku. Jedna je žena besramno otkopčala košulju kako bi izvadila kobasice koje je prokrijumčarila u svome grudnjaku. Druga je zadigla suknju kako bi pod nju skrila stvari koje je upravo kupila. Helena je zadrhtala. Nije bilo važno hoćeš li prokrijumčariti jedan gram ili dva kilograma - ako te ulove, kazna će biti jednaka: brza i neumoljiva. Na središtu tržnice zaustavio se kamion s dostavom te su ljudi pohrlili prema njemu. “Što se ondje prodaje?” “Nemam pojma. A nemaju ni oni. Ljudi su danas u stanju kupiti bilo što.” Helena je stajala na mjestu, nesigurno pogledavajući oko sebe. “Nikada to prije nisi učinila, zar ne?” upitao ju je Alek. Ona je odmahnula glavom osjećajući kako joj se obrazi počinju rumenjeti. “To je 194

razumljivo. Nitko se od nas nije rodio spreman na takav način života.” Pokazao je prstom na suprotnu stranu tržnice. “Tamo na uglu nalaze se srebrenari. Idi k Trojeckome, nikako k Lempeu - on je prevarant. Pokaži mu kalež u torbi, nemoj ga vaditi van. I koju god da ti cijenu ponudi, odbij je, spremi kalež i otiđi.” “Ali želim ga prodati.” “Vjeruj mi. Ponudit će ti odviše nisku cijenu. A zatim će sam doći za tobom. Neće propustiti priliku da se dočepa takvog dragocjenog predmeta.” Helena se zaputila prema uglu na koji je Alek pokazao, osjećajući njegov pogled na svojim leđima dok je koračala. “Gospodin Trojecki?” Bespomoćno se okrenula u potrazi za Alekovom pomoći, no on je već bio nestao. Čovjek požutjelih zubiju koji je sjedio na niskome stolcu podigao je pogled. “Tak?” Helena mu je pružila torbu, a zatim otrla vlažne dlanove o svoj kaput. Trojecki je povirio unutra i premda mu je lice ostalo nepomično, Helena je zamijetila kako su mu oči zasjale. Postala je svjesna da je čak i pokušaj prodaje tog predmeta sa sobom nosio svojevrsnu opasnost. “Pronašla sam ga na obali rijeke”, nespretno je slagala u nadi da će spriječiti njegova pitanja. “A što će meni taj židovski metal?” upitao je čovjek. Helenu je obuzeo poriv da ispruži ruku i pljusne ga. No on je blefirao - vidjela je sjaj u njegovim očima dok je procjenjivao kvalitetu izraze i težinu srebra. “Dvadeset”, naposljetku je rekao Trojecki. Heleni je zastao dah. Nikada u životu nije vidjela toliku količinu novaca na jednom mjestu. Taj bi joj novac sljedećih nekoliko tjedana dostajao za kupovinu hrane. Potom se sjetila Alekovih riječi. “Ne, hvala.” Uzela mu je naprtnjaču iz ruku i stala se udaljavati svesrdno se nadajući da nije pogriješila što ga je odbila. “Čekaj! Dvadeset pet.” “Zlota?” 195

“A što si očekivala, dolare?” podsmjehnuo joj se. Helena je odmahnula glavom, oglušivši se na njegovu zajedljivu primjedbu. Lecnula se kada su njegovi grubi prsti zgrabili kalež i stali ga opipavati. Premda ga je kao dijete bila vidjela tek jednom, i premda nije znala ni kako se zapravo zove, kalež joj se učinio odviše vrijednim. Predstavljao joj je poveznicu s majkom, njezinom prošlošću i svim tajnama koje nikada neće moći doznati. Židovsko podrijetlo njezine majke, iako tajno, značilo je Heleni dovoljno da zadrži kalež usprkos opasnosti koja joj je prijetila tim činom. Helena mu je istrgnula kalež iz ruke. “Predomislila sam se.” “Ako se pokušavaš cjenkati. “Ne pokušavam.” Tutnula je kalež natrag pod svoj kaput i udaljila se prije nego je čovjek dospio ponovno progovoriti. Zašavši za ugao zastala je drhteći po čitavom tijelu. Bila se željela riješiti tog predmeta kako bi prekinula svaku vezu s neželjenom prošlošću za koju je iznenada saznala. No sada joj se činilo kako se kalež pretvorio u njezin sastavni dio, priljubio joj se uz kožu i pržio je kao da naizgled vrišti u pokušaju da skrene pažnju prolaznika na sebe, nastojeći je izdati. Helena ga je krišom gurnula natrag u naprtnjaču. Alek se pojavio na ulazu na tržnicu. “I, jesi li ga prodala?” Helena je odmahnula glavom. “Ponudio mi je odviše nisku cijenu.” Bilo ju je odviše sram kako bi mu rekla istinu - osjećala se sentimentalnom i slabom jer nije mogla prodati kalež, a nije željela narušiti njegovo mišljenje o sebi. “Šteta. Nadao sam se kakvoj proviziji.” Helena je nakrivila glavu. “Pet zlota. Tako to obično ide. Bilo tko drugi uzeo bi deset. Ja nisam takav. Novac bih iskoristio da kupim hranu i zalihe lijekova za trupe.” Trupe. Zvučao je kao da govori o pravoj vojsci. “Nećete pobijediti.” Helena nije željela biti bezobrazna. “Nijemci su pokorili polovicu Europe. Kako bi nekolicina mladića mogla...” “Muškaraca”, Alek se ubacio ispravljajući je, “i žena.” “Promijeniti tijek rata?” Helena je dovršila misao. Alek je ponovno stao koračati. “Znači, svi bismo se jednostavno 196

trebali predati i čekati smrt?” Helena nije odgovorila. “Nastojimo pokazati Nijemcima, i svojim ljudima, da nismo poraženi sve dok u srcu nosimo nadu.” “Ti si pravi domoljub.” “Nemoj mi pridavati previše važnosti, kao ni bilo kojem drugom pojedincu”, upozorio je Alek te je Helena smjesta shvatila da misli na Sama. Porumenjela je osjećajući se kao da su je upravo ukorili poput malog djeteta. “Ja sam tek običan čovjek, zamjenjiv kao i svaki drugi.” Njegove su riječi zvučale gotovo predskazujuće. “Važno je ono na što ćemo se odlučiti u ovakvim vremenima. Neki će stati na stranu Nijemaca, i to je neoprostiva izdaja domovine. Drugi će se skrivati u svojim podrumima i to je u redu.” Nije zvučao kao da posve vjeruje u potonje. Bi li se i sama odlučila nekamo sakriti, zapitala se Helena, da nije pronašla Sama i saznala istinu o majci? Stigli su do ugla gdje se avenija križala s cestom kojom je običavala dolaziti u grad te je shvatila da je vrijeme da svatko pođe svojim putem. “Dalje možeš sama?” “Mogu, ali što se Sama tiče...” Nesvjesno je izgovorila njegovo ime. “Odnosno, što se vojnika tiče. Nisi rekao da ćeš mu pomoći.” Krajevi Alekovih usana zakrenuli su se prema dolje. “Da barem mogu. Ispunila si svoje obećanje i dokazala da ti mogu vjerovati. No situacija se strašno pogoršala i ovo je ključan trenutak za nas.” Lice mu se smračilo. “Ne smijem učiniti ništa što bi ugrozilo našu operaciju na jugu.” Heleni se učinilo kao da ju je netko bolno šutnuo u prsa. “Ali rekao si da ćeš mi pomoći ako ti dokažem da mi možeš vjerovati.” “U normalnim bi okolnostima, s obzirom na rat i vremenske prilike, to bilo poprilično teško. No u ovome je trenutku to nemoguće.” Odmahnuo je glavom odbivši joj dati lažnu nadu. Helena je ostala nepomično stajati. Alek joj se činio snažnim i pouzdanim te je pretpostavila da će pronaći načina da pomogne Samu. “Uspijevaju li ljudi pobjeći preko granice? Mislim na obične građane.” “Nema više prijevoza. Bolje je ostati ovdje i čekati nadajući se 197

najboljem.” U tom je trenutku zazvučao neobično slično Ruth. “Rat će jednom morati završiti.” Hoće li?, željela ga je upitati. Rat je postao tako uobičajenim dijelom njihovih života da se uopće nije mogla prisjetiti kako je sve izgledalo prije njega. Pa čak i da se završi, što onda? Stvari se nikada neće moći vratiti na staro. “Izvoli”, rekao je Alek pružajući joj sićušan zavežljaj. Miris kobasice poškakljao je Helenine nosnice kap iz davno zaboravljenog sna. “Ne mogu ti dati više od toga.” Ona je oklijevala. Je li njezina glad bila tako očigledna? Nije željela primiti njegovu milostinju, ali nije smjela dopustiti svome ponosu da je spriječi da djeci priskrbi dodatni komadić hrane. “Bojim se”, priznala je iskrenije nego je trebala, s obzirom na to koliko je slabo poznavala tog mladića. “Pametno je bojati se. Samo su budale neustrašive. Ali ne skrivaj se iza svojih strahova. Nosi ih poput zaštitnog oklopa.” “Hvala ti”, odvratila je. Poželjela ga je pitati postoji li možda kakav drugi način da se nešto učini kako bi Samu mogla prenijeti barem jedan jedini tračak nade, no u tom su se trenutku u daljini oglasile sirene. Helena se okrenula prema izvoru zvuka. “Bježi!” prosiktao je Alek za njezinim leđima. Kada se okrenula, njega više nije bilo, a nije znala u kom je pravcu bio pobjegao. Činilo joj se kao da joj je upravo nestao pred očima. Zavijanje sirena postajalo je sve glasnije, zaglušujući je i ukazujući na to da se opasnost približava. Potom je, poslušavši Alekove riječi, i sama potrčala. Udarci njezinih čizama odjekivali su po pločniku, no ona je nastavila trčati ne mareći za to tko bi je mogao čuti u očajničkom pokušaju da pobjegne. Trčala je sve dok grad nije u potpunosti ostao za njezinim leđima, a sirene utihnule u daljini.

198

17 Ruth je duboko udahnula na prolasku pokraj staje, uživajući u okrepljujuće svježem zraku. Večeras će obitelj proslaviti Badnjak i Helena će biti kod kuće zajedno s njima, a ne klipsajući po šumi. Tijelo joj se djelomično opustilo, kao i uvijek kada je obitelj bila na okupu. No podne je gotovo otkucalo i tržnica će uskoro biti zatvorena zbog blagdana. Ruth je ubrzala korak. Morala je kupiti malo dimljenog šarana i nešto kopra, ako ga uopće više ima. Potom je zastala i glasno viknula, a glas joj je odjeknuo praznim poljem koje se prostiralo pred njom. Mama je mrtva, a ona planira večernji blagdanski objed kao da sve još uvijek ima smisla. Iznenada joj je vlastiti dah, kog je njezina majka bila lišena, djelovao izdajničkim. Podignula je pogled prema nebu pitajući gdje joj se majka sada zapravo nalazi. Nekoć je smatrala da zna odgovor na to pitanje, no njezina se vjera, sve u što nekoć pouzdavala, sada rasula u komadiće odviše malene kako bi se ponovno spojili u cjelinu. Možda uopće ne bi trebali slaviti blagdan. Ali prisjetila se Doriena uzbuđenog lica dok je objašnjavala Karolini kako će navečer dobiti poklone. Djeci je bio potreban Božić i Ruth će održati tradiciju radi njih. Nakon petnaest minuta stigla je u selo. Na uglu pokraj škole zastala je prinijevši ruku ustima da suspregne vrisak. Na drvenoj gredi s kojih su nekoć visjele dječje ljuljačke sada je bio obješen čovjek, vrata iskrivljena pod bizarnim kutom. Iako mu je lice bilo izobličeno, prepoznala ga je - često ga je viđala na tržnici. Smrt je oduvijek 199

zamišljala mirnom i spokojnom, no usta čovjeka na provizornim vješalima bila su razjapljena i iskrivljena od nijemog vriska. Hlače su mu bile uprljane i sprijeda i straga, što je bilo možda i najveće poniženje od svega. “Što se dogodilo?” upitala je naglas samu sebe usprkos naletu mučnine koji joj je zapekao grlo. Drugi su žurno prolazili pokraj obješenika pretvarajući se da ga ne zamjećuju, naizgled ne mareći što je taj prizor pretvorio mirni trg u mjesto iz romana strave i užasa. Jesu li možda strahovali od toga da je njegova okrutna smrt na neki način zarazna? “Zlouporaba bonova”, prošaptala je jedna žena obilazeći Ruth na što se ovoj sledila krv u žilama. Isti onaj zločin za koji ju je policajac bio optužio - i koji je Helena zapravo počinila. Instinktivno, Ruth se prekrižila. Ako su Nijemci na ovaj način kažnjavali ljude zbog toga, kakva li će biti kazna zbog pomaganja američkome vojniku? Ruth je natjerala samu sebe da se nastavi kretati, trudeći se iz glave otjerati taj užasavajući prizor. Tržnica samo što se nije bila zatvorila kada je Ruth stigla onamo; prodavači su spremali ostatke hrane koje nisu prodali i vraćali se kući ranije kako bi proslavili blagdan sa svojim obiteljima, barem u onolikoj mjeri koliko je to bilo moguće s obzirom na sumorne okolnosti. Ribar je već bio otišao kući. Morat će se snaći s onime što je kupila do sada. Potišteno se zaputila natrag kući. Skrenula je prema crkvi koja se nalazila na samome početku trga, lagano nadvisujući ostatak grada. Bila je to prilično masivna zgrada, veća nego što je uistinu bilo potrebno za jedno selo njihove veličine, s netaknutom kamenom fasadom i visokom polukružnom kupolom. Crkvena zvona više nisu oglašavala kraj jutarnje mise kao prijašnjih godina, već je tomu svjedočila tek polagana povorka župljana koja je napuštala crkvu. Ruth ih je čeznutljivo promatrala. Obožavala je pohađati misu u krugu svoje obitelji. Dok su onako natiskani jedan do drugoga sjedili u skučenim klupama nakratko bi imala osjećaj da predstavljaju dio nekog važnog, uzvišenog plana. Čak i nakon što su prestali odlaziti na nedjeljnu misu, Ruth je krišom 200

odlazila onamo sve dok je Helena jednog jutra nije zatekla na izlasku iz crkve. To joj se učinilo ironičnim - ispovijed je sama po sebi bila tajni čin. Redovito se ispovijedala, premda zapravo nije imala ništa novo što bi mogla reći svećeniku jer se u njihovom selu nisu događale stvari vrijedne ispovijedi. Osjećala se sebičnom što trati vrijeme govoreći o sebi umjesto da ga iskoristi za obavljanje kućanskih poslova. Stoga je potajno odlazila na misu. No to su bila jedina vremena kada je imala osjećaj da je netko doista sluša. Približivši se crkvi, Ruth je zamijetila kako jaslica, koje su obično bile izložene pred crkvom, više nema. Podigla je pogled prema jednostavnom metalnom križu na vrhu crkve i s ljubaznošću pomislila na oca Dominika, koji im je u djetinjstvu znao nježno potapšati glavu i povremeno ih počastiti kakvim slatkišem. Prošla je maleno groblje iza crkve. Načičkani spomenici krivili su se jedan prema drugome, kao da ih iz zemlje guraju nevidljive ruke. Ruthina se utroba stisnula. Bila je ustrajala na tome da tati daju izraditi poštenu nadgrobnu ploču potrošivši pri tome ono malo novca što su imale, umjesto da ga sahrane zajedno s ostalim siromasima. Također je namjerno odabrala mjesto na samome rubu groblja, nadajući se da će majka zauzeti mjesto pokraj njega kada za to dođe vrijeme. No to sada više nije bilo moguće. Ruth se probijala kroz mnoštvo župljana na odlasku u sada već gotovo praznu crkvu. Pogled joj je pao na klupu među prednjim redovima u kojoj je za nedjeljne mise obično sjedila Piotrova obitelj, nadomak ispovjedaonice. Nekoć joj je priznanje grijeha, pa čak i onih sitnih, svakodnevnih, pružalo ogromnu utjehu. No sada joj se činilo beskorisnim. Umjesto toga, otišla je do broda, zapalila svijeću i pomolila se - za majčinu dušu i za sve njih. Otrvši suzu iz očiju, uspravila je glavu. Vrata župnog ureda bila su otvorena. Oglušivši se na Helenin prijekor koji joj je odjeknuo umom, ustala je i zaputila se prema njima. Sjedokosi je svećenik podigao glavu, a lice mu je smjesta poprimilo suzdržan izraz. “Žao mi je”, rekao je otac Dominik dok mu se približavala, “no košare s milostinjom podijeljene su još jučer.” 201

“Nisam došla po milostinju”, odvratila je Ruth trudeći se zvučati pristojno. Obrazi su je pekli od suza. Skinula je kapuljaču. “To sam ja, Ruth Nowak.” Je li se zaista toliko promijenila? Svećenikove vodenaste oči žmirnule su. “Da, naravno.” Čekala je da je svećenik prekori jer dugo nije dolazila u crkvu. “Kako ti mogu pomoći, dijete?” Ruth je progutala knedlu. “Majka mi je umrla.” Svećenik je nabrao čelo. “Nisam čuo. Tako mi je žao.” “Umrla je prije nekoliko dana.” “Smrt je često teško shvatiti...” počeo je pribjegavajući otrcanim frazama. “Ležala je u židovskoj bolnici, zar ne?” Zvučao je kao da smatra da je ta činjenica na neki način pridonijela njezinoj smrti. “Pa, sada je s Bogom.” “Sjećate li je se iz mladih dana?” Ruth je žeđala za novim informacijama, uspomenama koje bi upotpunile njezine sada kada je lišena prikupljanja novih. “Tvoja se majka doselila ovamo ubrzo nakon što sam preuzeo župu. Mislim da je došla sa sjevera. Tvoj je otac ondje obavljao nekakav posao te ga je očarala njezina ljepota.” Ruth se nasmiješila slušajući dobro joj znanu priču. No kako je tata prišao mami, neobičnoj ženi koju nije poznavao? I kako ju je uspio nagovoriti da ostavi sve i pođe s njime? Prisjetivši se muškarca koji je visio na igralištu, iznova ju je ispunila tjeskoba. “Mislite li da bismo trebali pobjeći?” “Nisam siguran da razumijem tvoje pitanje.” “Mislite li da je sigurno ostati u selu? S obzirom na onoga čovjeka koji je obješen zbog zlouporabe bonova... Svećenik je podigao ruku kako bi je ušutkao. Suzdržani izraz preletio mu je licem. “Svi moramo postupati onako kako nam nalaže naša savjest.” Niste li zato vi ovdje?, Ruth je poželjela upitati. “Ali ako bi tko želio otići, zacijelo postoji način.” Molećivim je pogledom pretraživala svećenikovo lice. 202

Njegove su se oči raširile. “Ne znam o čemu govoriš. Doći ću posjetiti tvoje sestre i brata”, rekao je na način koji je ukazivao da je razgovoru došao kraj. Ruth je zaustila kako bi mu rekla da nije potrebno. Ona je jedina vjerovala u crkvu i ako im svećenik dođe u kuću, Helena će znati da je Ruth došla ovamo usprkos njezinoj volji. No promatrajući njegovo lice, shvatila je da nema razloga za brigu. Posjet se neće ostvariti. Njezina je pobožna strana željela vjerovati da je svećenik bio odviše zauzet poslom koji je rat nanio crkvi, s toliko unesrećenih kojima je trebalo pomoći. No bez obzira na rat, siročad Nowakovih svakako nije predstavljala prioritet u svojoj župi. “Hvala vam.” Uputila se prolazom između klupa. Činilo joj se kako Djevica Marija zuri u nju, zahtijevajući od nje da se pokaje. Po izlasku iz crkve Ruth su dočekali hladnoća i mrak te se žurno zaputila kući. Kada je stigla do otvorenog polja koje je morala proći, iznenada je osjetila nekakvu nelagodu od koje joj se ježila koža. Naglo se okrenula. U sjeni stabala na trenutak je ugledala obris muškarca koji je potom nestao u tami. Policajac. Zacijelo ima pametnijeg posla umjesto da je prati. No on ju je promatrao kao da čeka da se nešto dogodi, premda što se točno trebalo dogoditi, Ruth nije znala reći. Ubrzala je korak moleći se u sebi da ne pođe za njom. Kada je stigla do ograde ispred staje, osvrnula se preko ramena. Policajca nije bilo. No njezino je olakšanje bilo samo privremeno. Zasigurno će opet doći. Primirivši se, ušla je u kuću. Dirnulo ju je kada je uvidjela da su Michal i Dorie postavili stol i upalili svijeće zbog čega je unutrašnjost njihove kolibe izgledala gotovo vedro. Michal je pogledao Ruthinu košaru koja je bila prazna kao da uopće nije bila na tržnici, a zatim smjesta svrnuo pogled. “Gdje je Helena?” upitala je Ruth ogledajući se po kolibi, tišoj no obično. Michal je slegnuo ramenima. “Izišla je. Rekla je da će se brzo vratiti.” Ruthin se bijes rasplamsao. Helena je zacijelo ponovno otišla vidjeti vojnika, i to na Badnjak. Jedva se suzdržavajući da ne iskaže svoje zadovoljstvo na glas, Ruth je skinula kaput i spremila se dovršiti Bakin kolač od zašećerenog brašna koji je ranije započela praviti. 203

Nekoliko minuta kasnije ulazna vrata širom su se otvorila. “Sretan Božić!” glasno je uzviknula Helena ušavši s naručjem punim zimzelenih grančica. “Jelka!” oduševljeno je uskliknula Dorie dok ju je Helena postavljala u kut. “Jeka!” ponovila je Karolina gegajući se prema drvcu. “Ali...” Ruth ju je zbunjeno gledala. “Dogovorile smo se kako ćemo ukrasiti samo policu nad kaminom.” “Znam, ali mislila sam...” Pokazala je na djecu koja su razdragano skakutala. “Učinila si ono što si htjela. Ponovno.” I sad te obožavaju zbog toga. Ogorčenje je ispunilo Ruth. Potom se, promotrivši djecu, smekšala i prišla škrinji od cedrovine. “Izvoli.” Pružila je Michalu kutijicu s nekolicinom staklenih ukrasa koje je majka skupila tijekom godina. “Budite pažljivi s njima”, upozorila je kada su djeca pohrlila staviti ukrase na božićno drvce. Prijašnjih bi im godina bili potrebni sati da ga ukrase, no sada nisu mogli priuštiti igru s voćem i orašastim plodovima kojih je nekoć bilo dovoljno za ukrašavanje jelke. Drvce je izgledalo golo s tek pola tuceta ukrasa. No djeci to očigledno nije smetalo jer su uzbuđeno plesala oko njega. Helena je prišla štednjaku i podigla poklopac s jedne od zdjela koja se lagano krčkala. “Gołąbki 16? Ali za Badnjak uvijek jedemo šarana”, oštro je rekla Helena. “Nije ga bilo. I zato ćemo večeras”, prasnula je Ruth, “jesti rolice s kupusom.” Djeca su se okrenula prema njima, zaboravivši na božićno drvce i promatrajući ih sa zabrinutim izrazima na licu. Između blizanki osjetila se gorčina kojoj prije nisu svjedočili, nepojmljiva za blagdansko razdoblje kada je bio običaj rješavati razmirice. “Pođite pogledati je li se pojavila prva zvijezda”, predložila je Ruth te su pohrlili prema prozoru. Prema tradiciji, blagdanska večera nije mogla započeti dok se na nebu ne ukaže prva zvijezda. Ponovno se okrenula prema sestri pokušavajući pronaći način da smiri napetost. Prepirka na blagdan bila je loš znak za nadolazeću godinu. No jaz među njima bio je odviše velik kako bi ga 204

uspjele premostiti. “Vidim je!” povikala je Dorie nekoliko trenutaka kasnije. “Prva zvijezda!” “Ezda!” ponovila je Karolina, poskakujući i upirući prstom. “Onda možemo započeti s večerom.” Okupili su se oko stola. Ruth je bila napravila jedan oplatek17, koji je razlomila na komadiće i dala svakome po jedan. Zajedničko prelamanje tankog beskvasnog tijesta između dvoje ljudi predstavljalo je običaj koji je za cilj imao razmjenu oprosta i pomirenja. Ispružila je ruku preko srola prema Heleni držeći kruh. “Mir s tobom”, rekla je njezina sestra dok su zajedno prelamale maleni komadić oblate. No njezine su riječi bile prazne, a poljubac u obraz ukočen. Kako bi komadić kruha mogao premostiti tolike razlike? Ruth je otišla u kuhinju po tanjur s jelom. Nekoć se objed na Badnju večer sastojao od pola tuceta različitih jela od morskih plodova. Sada su imali jedino golabki. Bila je skuhala nekoliko preostalih listova kupusa, pribojavajući se da će biti odviše tvrdi za jelo, te ih napunila ukusnom mješavinom jabuka i mljevenih lješnjaka s tržnice. Bila je prilično ponosna na konačni ishod - tanjur pun ukusnih rolica s kupusom. “A umak?” blago je upitala Helena kada se spremila započeti objed. Ruth je prekipjelo te je naglo skočila na noge pri tome prevrnuvši nekoliko rolica s tanjura. “Kako se usuđuješ?” Djeca su zaprepašteno razrogačila oči. Ruth je mrzila to što je moraju gledati u takvom stanju, naročito na blagdan. No namučila se kako bi im pripremila objed najbolje što je mogla. Otišla je u spavaću sobu dršćući. Helena ju je slijedila, zatvarajući vrata za sobom. “Ruti, nemojmo se svađati na Božić.” Ali bilo je odviše kasno. Iznenada u pitanju više nije bilo samo Ruthino kuhanje - niti Helenin manjak zahvalnosti. “Ponovno si bila s njime, zar ne?” Helenini su obrazi porumenjeli. “Nisam namjeravala. Ostavila sam mu poruku u kojoj sam napisala da više neću dolaziti. No onda se dogodilo to s mamom i... Pa, bila sam toliko tužna da to nisam mogla 205

podnijeti.” “Pa si otišla k njemu.” Helena je imala muškarca koji joj je mogao pružiti utjehu, Ruth je ogorčeno shvatila. “Jednom ili više puta?” Prije nego je Helena dospjela odgovoriti, Michal je nesigurno pokucao na vrata, a potom ih otvorio. “Molim vas, nemojte... Božić je, a i plašite djevojčice.” “Odmah ćemo izaći”, Helena je odvratila odmahnuvši rukom. Kada je Michal zatvorio vrata, ponovno se okrenula Ruth. “Moram mu pomoći”, rekla je Helena s izrazom na licu koji Ruth nikada prije nije vidjela. “Njegova je misija ključna za tijek rata.” Potom se uozbiljila. “Ali ne samo to... Taj je vojnik Židov.” “Ma, je li?” Ruth je nesvjesno izvila usne, još snažnije prezrevši vojnika. Odmahnula je rukom. “Rekla si da ćeš prestati ići onamo. Lagala si.” Riječi su lebdjele u prostoru između njih, pune optužbi. “Žao mi je, pokušala sam. Ali neću ga napustiti, Ruth. Ne mogu. Nema nikog drugog.” Ruth je podigla glas, a ovoga ga puta nije nastojala držati pod kontrolom. “Stalo ti je do njega više nego do nas.” “Nije istina! Ali da, stalo mi je do njega.” Helena se osjećala ranjivijom nego ikada prije u svom životu. “Zašto uvijek mora biti jedno ili drugo?” “Zato što se život sastoji od izbora.” Ruth je bila svjesna toga, Helena nije. Očajnički je nastojala pronaći argument koji će uvjeriti Helenu da prestane viđati vojnika. Ali Helena je bila vjerna - tu je njezinu osobinu Ruth voljela najviše od svih, usprkos tomu što ju je trenutno ljutila. Ogorčeno su zurile jedna u drugu nekoliko trenutaka. “Žao mi je zbog onoga što sam rekla o rolicama s kupusom.” Helena se prebacila na lakšu temu. “To je bilo posve nepromišljeno od mene.” Helena se iskreno kajala i nije pokušavala opravdati svoj postupak. Ispružila je ruku. Ruth ju je primila te su se djelomično mirnije vratile za stol. Dorie je ustala i pokupila rolice koje su se bile razletjele po stolu i stala puhati u njih kako bi sklonila nevidljive čestice prašine. Zurila je u stol izbjegavajući pogled starijih sestata. 206

Michal je stisnuo Ruthinu ruku pod stolom kada se vratila na svoje mjesto. “Odlične su”, rekao je trenutak kasnije. Znala je da neće spominjati svađu iz straha da se ne nastavi. Ruth je frknula. Kuhanje sa skromnim zalihama hrane nije bila novost. Mama ju je bila naučila kako da raspodijeli namirnice između juhe i drugoga jela. Ponosila se time što je znala izraditi vučeno tijesto tanje od i jedne druge žene iz sela. Dakako, prije joj je bilo lakše; zemlja je bila plodna a ne opustošena od strane izgladnjelih ljudi i životinja, te su jeli u skladu sa sezonom - korjenasto povrće tijekom dugih zimskih mjeseci te svježe šarane i pastrve koje bi upecali kad bi potok nabujao u proljeće. Jeli su u tišini. “Mischa”, rekla je Helena. “Sjećaš li se one godine kada je tata rekao da su ti anđeli donijeli grumen ugljena?” Ruth se nasmiješila, nastojeći razvedriti situaciju zbog djece. “Naravno, to je bilo prije nego ti je dao prekrasne saonice koje je izradio.” “To je bilo smiješno”, rekao je Michal, a lice mu je živnulo. “Kladim se da onda nisi tako mislio”, ubacila se i Dorie. Kada su završili s večerom, Dorie i Michal pomogli su s pranjem tanjura, i to pažljivije no obično znajući da su na redu božični pokloni. “Dođite”, rekla je Ruth kada su završili, smjestivši se u naslonjač pred kaminom i pozvavši djecu k sebi. Djevojčice su joj se smjestile u krilo, a Michal je sjeo kraj njezinih nogu pred ognjište. “Djevica Marija živjela je u Galileji u Nazaretu i bila zaručena za Josipa, židovskog stolara”, počela je. “Posjetio ju je anđeo i navijestio joj da će začeti sina uz pomoć Duha Svetoga. Rodit će dijete kojem će po rođenju nadjenuti ime Isus.” Djeca su očarano slušala Ruth dok im je pripovijedala božićnu priču, svim se silama trudeći ispričati je na način kako je to nekoć činila njihova majka. Kada je završila, začula se slabašna zvonjava; Helena je zatresla maleno zvono koje je označavalo da su anđeli ostavili poklone pred vratima. Djeca su potrčala po njih i stala nestrpljivo kidati smeđi papir u koji su bili umotani. Ruth je pomogla Karolini izvaditi krpenu lutku koju joj je bila napravila. Dorie je dobila knjige, a Michal par rabljenih čizama koje je uspjela dobiti u zamjenu za pletene rukavice na tržnici kako joj je 207

Helena bila predložila. Sva su djeca dobila po jednu poslasticu. Trebali su dobiti više, potišteno je razmišljala Ruth. No bili su uzbuđeni i veselo se smijali, zahvalni na onome što su dobili. Dok su djeca pregledavala svoje darove, Ruth je pogledala prema prozoru. Na trenutak joj se učinilo da bi se tata mogao pojaviti na vratima. Okrenula se prema kuhinji, upirući se da u pamćenje prizove majku kako stoji za štednjakom kao nekoć. Povrh dječjih je glavi razmijenila pogled s Helenom, a zajednička je tuga nadvladala sve njihove različitosti. Zatreptala je kako bi zatomila suze, ne želeći djeci pokvariti blagdan. Helena je pročistila grlo. “Što kažete na malo božićnih pjesama.?” predložila je Ruth, koja je imala ljepši glas. Ruth je kimnula i počela pjevati božićnu pjesmu. Djeca su joj se pridružila, a glasovi su im se uzdizali do krovnih greda. Kada su završili, Ruth je hitro otpočela drugu u nadi da će pjesma odagnati tugu koja ih je obuzela i pomoći im barem na koji trenutak duže zadržati blagdansko raspoloženje. “U krevet”, Ruth je rekla djeci nakon što su otpjevali i posljednju božićnu pjesmu, a svijeće na stolu gotovo dogorjele. Djeca su poslušala i krenula prema spavaćoj sobi i dalje vedro raspoložena. Ruth se nasmiješila u sebi, zadovoljna što im je priuštila lijepu Badnju večer usprkos svemu. Poljubila je svakoga od njih i pokrila ih dekom. “Molim te, ispričaj nam još jednu priču”, zamolila je Dorie. “Ali već sam vam ispričala priču o Božiću.” “Ne tu priču. Našu božićnu priču.” Dorie je mislila na prošla blagdanska slavlja i sretne dane kojih se nije u potpunosti sjećala, a čije praznine Ruth i Helena nisu mogle do kraja popuniti. “Nekoć davno, živjeli su jedan otac i majka koji su imali petoro dječice”, otpočela je Ruth. “Svakog su Božića imali gozbu sačinjenu od šarana i juhe od gljiva.” Dok su dječje vjeđe postajale sve teže, Ruth je pokušavala uobličiti priču iz sretnijih vremena koja djecu neće odviše podsjećati na sve ono što im sada manjka. Kada su usnuli, Ruth se vratila u dnevnu sobu gdje je zatekla Helenu u stolcu pred kaminom. Razmislila je o tome da ponovno kaže nešto za 208

vojnika, a potom se zaustavila, shvativši da je sav njezin trud uzaludan. Oklijevala je, razmišljajući o obješenome muškarcu i ocu Dominiku koji joj je odbio pomoći. Možda je Helena imala pravo, možda je bilo odviše opasno ostati u selu. Željela je reći Heleni da je spremna otići i da to moraju smjesta učiniti. “Helena, što se tiče našeg odlaska...” Zastavši u pola rečenice pogledala je prema sestri. Zatvorenih očiju i otvorenih ustala, Helena je lagano hrkala. Ruth je uzela deku iz škrinje od cedrovine i nježno pokrila sestru, ispravivši joj glavu kako je ne bi boljela od krutog drveta. Potom je ugasila preostale svijeće i vratila se u spavaću sobu.

209

18 Djeca su nestala. Ruth ih je spremila u krevet kao što je to činila svake noći, a zatim se vratila u kuhinju kako bi oprala posuđe i pomela pod. Ne čekajući na Helenin povratak iz grada, Ruth se presvukla u spavaćicu i krenula u spavaću sobu. No kada je maknula prekrivač, krevet je bio prazan, a krevet još topao. Suspregnula je vrisak koji joj razdirao utrobu. Munjevito se uspravivši u tami, divljim je pokretima opipavala djecu koja su mirno spavala pokraj nje. Kada je pod prstima osjetila njihovu toplu kožu, tijelo joj se opustilo od olakšanja. To je bila samo noćna mora, ista kao i ona koju je sanjala nakon što joj je Helena rekla za majčinu smrt. Na sreću, i njezin vrisak bio je samo dio sna, stoga ih nije probudila. Ruth je ponovno legla dršćući po cijelom tijelu. Djeca su bila na sigurnome, no njihova je situacija bila sve samo ne dobra. Mame više nema. Svakog jutra kada bi tek otvorila oči postojao je kratak trenutak u kome nije bila svjesna stvarnosti. Potom bi taj trenutak iščeznuo te bi je ta strašna spoznaja poklopila poput hladnog tuša. Je li majčina smrt otežala njihovu situaciju? Ruth se čvršće zaogrnula hladnim pokrivačem. Majka je toliko vremena proboravila u bolnici da su djeca naučila živjeti bez nje. Sve dok je boravila u bolnici, postojao je sitni tračak nade u njezino ozdravljenje. Ipak, Ruth je duboko u sebi, premda je pažljivo čuvala majčine haljine u ormaru, znala da se to neće 210

dogoditi. No očajnički se nadala da će jednog dana ugledati majku kako ulazi kroz vrata, grli Ruth i oslobađa je uloge roditelja. Sada je bilo sasvim jasno da će zauvijek ostati ovako, sva odgovornost njihovih roditelja sada će vječno stajati na njezinim i Heleninim leđima. Ruth je ostala budna ležati u tami, i dalje potresena snom koji je upravo sanjala. Helena je spavala na suprotnoj strani kreveta dišući mirno i ujednačeno. Pomaknula se i nešto promrmljala, a zatim se lagano nasmiješila. Ruth je obuzeo bijes. Ovih je dana bilo vrlo malo razloga za sreću, pa čak i u snu. Zacijelo je sanjala svog vojnika. Rurh je s tračkom ljubomore pomislila na tog čovjeka koga nikada nije vidjela - nejasna slika visokog, pristalog vojnika oblikovala se u njezinu umu. Zašto Helena? Jednako je tako Ruth mogla nabasati na njega da je bila pustolovnog duha i da umjesto toga nije zatvorena u kući, primorana skrbiti o djeci. No Helena je bila ta koja je vječno nekamo odlazila i otkrivala stvari, čak i u djetinjstvu. Ne, on se nije odlučio za Helenu. Ona se jednostavno našla na pravome mjestu u pravo vrijeme. Karolina se promeškoljila pokraj Ruth, uprvši joj se stopalima o trbuh s iznenađujućom snagom, kao da se pokušava progurati unutra. Osjetivši potrebu da ode na zahod, Ruth se još jednom nevoljko uspravila. Spustila je stopala na ledeni pod pokušavajući napipati cipele. Potom se skamenila. Netko je bio ondje, stajao je na dovratku spavaće sobe. Ruth se uznemireno podigla na noge, pitajući se je li Michal bio otišao po ogrjev, ali potom je shvatila da on i dalje mirno spava s ostalima. Bio je to netko drugi, shvatila je Ruth. Zastao joj je dah. Je li se policajac vratio? Oklijevala je želeći jurnuti po pušku nad kaminom, ali nije se usuđivala ostaviti djecu. “Tko je to?” tiho je zazvala u tami, boreći se protiv poriva da vrisne kako ne bi probudila ostale. Nije dobila odgovor. Ruth se pribrala, a zatim koraknula prema naprijed, i dalje bosonoga. Prilika koja je stajala na dovratku spavaće sobe bila joj je sasvim poznata. Ruth je zaboljelo srce. “Tata...” Pričekala je da joj se obrati. On je ostao šutjeti, kao da je tjera da nešto učini. Ruth je zakoračila prema njemu. “Tata”, ponovila je zatvarajući oči i pružajući ruke prema njemu. 211

Zagrlila je tek ledeni zrak. Kada je ponovno otvorila oči, sjenke više nije bilo. Ruth se spustila na stolac pokraj vrata, rasplakavši se. Prilike na dovratku više nije bilo, ali trenutak u kome ju je ugledala bio je i dalje u živ u njezinu umu. Je li počela gubiti razum? Željela je vjerovati da je otac doista bio ondje. Ruth je očajnički priželjkivala i da je majka posjeti u snu, da joj kaže što da čini ili makar samo posjedi s njome koji trenutak. Ali znala je da ništa od toga nije moguće. Ruth je obrisala oči i sagnula se kako bi nazula cipele. Izišla je iz spavaće sobe, a miris borovih grančica koje su i dalje stajale na kaminu dva dana nakon Božića ispunio joj je nosnice. Navukla je ogrtač i izišla iz kuće kako bi otišla na zahod. Dok se vraćala u kuću, prisjetila se poručnika Wojskog. Svaka je večer u snovima ponovno proživljavala njegov posjet i gnjusne dodire. Ruth je rekla Heleni da je došao u kuću, no nije se mogla nagnati da joj ispriča ostatak priče. Bi li Helena pomislila da je Ruth laskala njegova pažnja, da ju je čak i tražila? Učinila je ono što je bilo potrebno i odvraćala mu pozornost kako ne bi zamijetio djecu. Ipak, zbog te se činjenice nije osjećala ništa manje posramljenom. Vratila se u kuću i umila se. Dok se približavala krevetu, Ruth je proučavala usnule prilike na prvom jutarnjem svjetlu. Pogled joj je pao na Helenu. Otkad joj je rekla za vojnika, nekakvo se nijemo i ustrajno nepovjerenje uvuklo među njih. Helena joj je nešto zatajila. Možda i više toga: gdje je zaista bila one noći kada je rekla da je bila zarobljena u bolnici? Premda su se oduvijek razlikovale, sestre je ujedinjavala zajednička želja da održe obitelj na okupu. Ruth bi učinila sve da prežive i ostanu zajednono bi li to učinila i njezina sestra? Nekoć je mislila da zna odgovor na to pitanje. Sada više i nije bila tako sigurna. Ruth se vratila u krevet i privukla koljena prsima kako bi se ugrijala. Hoće li Helena jednog dana jednostavno nastaviti koračati i zauvijek ih napustiti? Njezina sestra nije često pokazivala svoje osjećaje, rijetko bi kada koga grlila ili ljubila. No njezina se ljubav očitovala u postupcima poput neumornog priskrbljivanja ogrijeva, pomnog planiranja, predviđanja mogućih nevolja i neprestanog opreza. 212

Ne, Helena ih je doista voljela. No je li vojnika voljela više? Helenu nikada nisu zanimali momci - sve do sada. Taj je čovjek posjedovao nešto zbog čega je Helena bila spremna staviti sve na kocku kako bi mu pomogla. A predložila je i da odu svi zajedno, na što ju je nedvojbeno potaknuo vojnik. Mogla bi otići u Ameriku i postati učiteljicom, tako je rekla Helena. Postati. Ruth nikada u svome životu nije razmišljala da će postati išta drugo, osim možda nečije žene i majke, što je sada bilo vrlo upitno. Helena je oduvijek bila ta koja je nekamo išla i nešto poduzimala. Ovdje su barem imale svoju kuću i jedna drugu. Zašto Helena nije bila u stanju vidjeti to? Zato što je oduvijek bila nemirna duha, željela veće i bolje stvari. Čak i prije nego što je upoznala vojnika, svakog je tjedna voljela odlaziti u grad. Ruth je sumnjala da nije riječ samo o posjetima majci, već i uzbuđenju koje je pri tome osjećala. A zacijelo neće odustati i od želje da izbavi djecu. Helena je bila ustrajna. Kada bi nešto odlučila, tvrdoglavo se držala toga, poput psa koji drži komad mesa među zubima i odbija ga pustiti. Ruth bi se mogla nastaviti opirati, no Helena će je natjerati da se preda ili će je jednostavno nadmudriti. Mogla bi uzeti djecu i otići s vojnikom, a nju ostaviti samu. Ruth je ustala iz kreveta izgubivši svu nadu da će ponovno moći zaspati. Još nije bilo svanulo, ali nebo nad brežuljcima počelo je blijedjeti. Iznenada osjetivši nemir, odjenula se i izišla iz kuće. Nesigurno je zastala, promatrajući crne prilike stabala pod svijetlim nebom. Svježi nanos snijega prekrivao je tlo. Bilo je odviše rano za odlazak na tržnicu, premda tamo i nije imala što raditi jer je već bila potrošila tjednu zalihu bonova za hranu. Instinktivno je krenula prema brežuljku. Svježi ju je jutarnji zrak krijepio. U rukama je osjećala lakoću jer ih nitko nije stiskao i pridržavao se za njih. Dozivala ju je tišina šume koja se prostirala pred njom. Ruth je zašla za stabla. Stigla je do mjesta gdje se put račvao - šira staza koja je zavijala ulijevo, prisjetila se, spajala se na glavu cestu prema gradu. Iznad njezine glave nečujni je vjetar pomrsio vrhove čempresa na što su divlje zaplesali jedan uz drugoga. Ruth je pošla užom stazom izbjegavajući otpale grančice i kamenje. 213

Do tog trenutka nije bila svjesna koliko su zapravo Helenini tjedni odlasci u grad iscrpljujući. Zora je svanula, no drveće kao da je zadržavalo tamu među svojim granama i nastojalo produžiti noć. Ruth je posrnula lagano iskrenuvši gležanj te se jedvice uspjela održati na nogama. Vlažan joj je snijeg hladio noge kroz pukotine na čizmama. Ovo nije bio njezin svijet te se na trenutak poželjela okrenuti i vratiti se kuće prije nego itko dospije primijetiti da je nema. No potom je ustala i nastavila hodati, a stabla su je naizgled uvlačila među sebe i gurala naprijed. Više se nije bojala, već je smireno prelazila preko korijenja i šipražja kao i prije mnogo godina, kada se kao djevojčica igrala sa sestrom, prije nego je postala odviše osjetljiva i strašljiva. Dakle, tako se Helena osjećala - usprkos zahtjevnoj stazi i lošem vremenu, šuma joj je pružala nekakav osjećaj slobode. Tek kada je ugledala kapelicu shvatila je svoju namjeru: ako se Helena ne može rastati s vojnikom, Ruth će to učiniti umjesto nje. Naredit će mu da ih ostavi na miru. Ako zaista voli Helenu, neće je željeti izlagati daljnjoj opasnosti. Ruth je stupila na čistinu, a potom zastala, zamišljajući kako se osjećala njezina sestra kada je prvi put posjetila kapelicu. Tlo je bilo prekriveno tankim, prostranim snježnim prekrivačem te je, promatrajući netaknutu bjelinu, Ruth zaključila kako Helena nije bila ovdje prethodnog dana. Oklijevala je, spremna vratiti se kući, no nevidljiva ju je ruka pogurnula naprijed i učvrstila njezinu odluku. Ruth je pokucala na vrata kapelice, a kada nije dobila odgovor, pogurnula ih je da se otvore. Vojnik je spavao u kutu. Nije izgledao zastrašujuće kako je bila očekivala - ležao je na boku, s rukom pod glavom umjesto jastuka. Bio je pristao, zapravo prekrasan, na dječački način, s kovrčavom kosom tamne boje i nasmiješen unatoč snu. Sklupčan uz njegove noge spavao je crni pas s jednom bijelom šapom, kao da je bila upala u brašno. Dok je promatrala mladićeva usta i snažnu čeljust Ruth je obuzela želja kakvu nije osjećala još otkad je bila s Piotrom, a možda čak ni tada. Izbila joj je dah iz pluća. Potom je prepoznala nešto oko njegova vrata. Bio je to smeđi šal, isti 214

onaj koga je bila isplela za Piotra. Ispunila ju je ljutnja. Kako ga je Helena mogla dati tome strancu? Ruth je pomislila kako njezina sestra neće stati dok ne uzme sve Ruth što ima. Mladić se promeškoljio u snu. Kada je to učinio, pas koji je spavao u dnu njegovih nogu skočio je na noge. Oprezno je pogledao Ruth te je ova pomislila kako bi je mogao ugristi. No pas je potom projurio pokraj nje i istrčao iz kapelice. Dok se sklanjala životinji s puta, nagazila je na šalicu za čaj koja je stajala na tlu. Zvuk je odjeknuo čitavom kapelicom. “Lena?” Vojnik je naglo otvorio oči. Trznuvši se, posegnuo je za svojim pojasom. Ruth je shvatila da ima pištolj. “Psst, u redu je”, nježno je rekla, a on se djelomično opustio srevši njezin pogled. Ruth je imala osjećaj da otprije poznaje vojnika; nije joj bilo palo na pamet da bi dolazak ovamo i suočavanje sa strancem moglo biti vrlo opasno. “Ja sam...” Vojnik je zbunjeno zurio u nju. To je zbog njezina ogrtača, shvatila je. Svijetloplava boja predstavljala je značajan kontrast u odnosu na Helenin smeđi, istrošeni vuneni kaput. Ne želeći uplašiti vojnika, skinula je ogrtač i pustila ga da sklizne na tlo. Njegovo se lice opustilo. “Lena, dođi ovamo”, rekao je, a jednolično ime njezine sestre iz njegovih je pospanih usana zazvučalo tako lijepo i senzualno zbog čega je Ruth gotovo porumenjela. Zakoračila je naprijed i zaustila kako bi rekla vojniku tko je zapravo ona te mu naredila da prestane viđati njezinu sestru. Potom je zastala. Nešto u njegovim širokim ramenima podsjetilo ju je na Piotra. Nestalo je sve njezine ljutnje te ju je obuzeo još jedan val čežnje. Ruth se približila vojniku. Ovo je, ili nešto nalik tomu, trebalo biti njezino. Očajnički ga je poželjela nakratko zagrliti i ponovno osjetiti kako je to biti u muškarčevu zagrljaju; osjetiti dodir koji neće pobuđivati ni strah ni sram. Sjela je na ledeno tlo pored njega, ne usuđujući se disati. “Helena, jesi li dobro?” protisnuo je. “Da.” Laž je napustila njezine usne prije nego ju je uspjela spriječiti. 215

Ali nije željela da dođe kraj mekoći njegova glasa kojom ju je obasipao zamijenivši je za njezinu sestru. Ispružila je ruku i, gotovo nevoljko, pomilovala vojnikovo rame. Ruka joj se trznula i odmaknula ga, kao da ima vlastiti um. Potom je ponovno ispružila ruku i dotaknula ga. Vojnikove su se oči raširile. Bilo je to zbog njezinih ruku; oduvijek su bile nevjerojatno snažnije u odnosu na Helenine te ga je snaga njezina dodira zacijelo iznenadila. Ublažila je pokrete kako bi nalikovali Heleninima, a njegovo se lice opustilo. Bila je zaboravila kakav je osjećaj imati moć nad muškarcem. Iznenada joj se zavrtjelo u glavi. Vojnik se sneno nasmiješio. Bio je zgodan i zračio nekakvom nježnošću kakvu Piotr nikada nije pokazivao. Gledao ju je s takvim sjajem u očima da joj je srce poskočilo u prsima. No Ruth je znala da je sve to namijenjeno njezinoj sestri. Obuzeo ju je poriv da legne uza nj. Kada je to učinila, on ju je lagano pomilovao po leđima te je Ruth imala osjećaj da ju je njegov dodir pročistio, oslobađajući je od onoga što se dogodilo s policajcem i Piotrom, i preporodio je. Potom se zaustavila. Ovo je bila čista ludost. No vojnik je posegnuo za njezinom rukom. “Kochana”, rekao je na iznenađujuće dobrom poljskom. Dušo. Ta jedna jedina riječ rekla joj je sve što je trebala znati o onome što se dogodilo između Helene i tog čovjeka. Nadvladala je sve osjećaje koje je gajila prema svojoj sestri i naizgled potvrdila ono u što je Ruth sumnjala - njezinu najgoru noćnu moru da je njezina sestra uistinu planirala napustiti selo bez nje. Ruth je ponovno razmislila o tome da kaže vojniku tko je ona ustvari i suoči se s njime. No on je ispružio ruke i privukao je k sebi. Preplavili su je njegov miris i toplina njegovih ruku. “Ja...” počela je, ali on ju je poljubio s takvom žestinom da je shvatila kako je i prije ljubio njezinu sestru. Čekala je da vojnik uvidi razliku, da shvati da ne ljubi Helenu. Umjesto toga, vodene željom, njegove su ruke krenule niže. Legao je na nju. Kada joj je zadigao suknju, Ruth je obuzela vrućina koja ju je podsjetila na trenutak koji je s Piotrom provela iza staje. No njegovi grubi dodiri nisu bili nimalo nalik ovima. Vojnikovi su nježni prsti milovali njezinu kožu, grijući je poput vatre. Trebala bi ga zaustaviti, kao 216

što je to učinila s Piotrom, i reći mu tko je ona zapravo. No već je otišla predaleko i željela je da se to dogodi; njegovi su pokreti postali užurbani, usprkos tomu što se svim silama trudio da ostane nježan i ne naudi joj. Zatekla je samu sebe kako se prepušta želji i trenutku u kome je žudjela za time da bude željena te osjećaju ispunjenosti za koji nikada nije mislila da će ga ponovno doživjeti. Da ponovno osjeti dodire koji su predstavljali nježnost, a ne prijetnju. Kada je prodro u nju osjetila je najprije oštru, a zatim nekakvu tupu bol koja joj se proširila trbuhom i nogama. Preplavila ju je strast i isprala njezinu ljubomoru i tugu. Zarila je lice u njegov vrat i prepustila mu se u potpunosti. Kada se završilo, on je ostao nepomično ležati na njoj. Potom se okrenuo na bok i dalje teško dišući. “Dušo”, ponovio je. “Tako mi je žao, nisam smio...” Žaljenje u njegovu glasu ukazalo je Ruth na to da on i Helena nikada nisu otišli tako daleko. “Jesi li dobro?” Ruth je kimnula pomolivši se da njezinu šutnju zamijeni strašću ili omamljenost trenutkom. Morala je otići odande, i to brzo. No on je prebacio ruku preko njezina vrata i tako je spriječio u bijegu. Potom je isprepleo prste s njezinima. “Volim te”, rekao je, a snaga kojom je to izgovorio slomila je Ruthino srce jer su riječi bile namijenjene njezinoj sestri, a ne njoj. Vojnik je zatvorio oči naizgled iscrpljen od njihova sjedinjenja i vratio se snu koji je bila prekinula. Ruth ga je zamišljeno promatrala. Smjesta su se povezali, a njihova su tijela kao čarolijom savršeno odgovarala jedno drugome, kao da se poznaju oduvijek. Možda je ipak ona prava žena za njega. Zatvorila je oči, smirena toplinom njegova zagrljaja. Ruth je iz sna prenuo glasan povik. Instinktivno je posegnula za djecom misleći da se nalazi kod kuće te da su došli nacisti. No prsti su joj zatekli tek golu zemlju te se uspravila, sjetivši se vojnika i njihovih sljubljenih tijela. Oblaci su se razmaknuli oslobodivši rano jutarnje sunce te je sada slabašno svjetlo ispunjavalo kapelicu. Vojnik je sjedio i zurio u njezin vrat. Sada ju je vidio sasvim jasno, njezin madež u obliku leptira i shvatio da nije riječ o Heleni. Razrogačio je oči. “Ti... Tko si ti?” naposljetku je uspio protisnuti. 217

Ruth se pokrila rukama. Nakon svega što se dogodilo, nakon sve strasti koju su osjetili, zacijelo se neće moći ljutiti na nju. No njegovo je lice bilo iskrivljeno od užasa, a usta izvijena u znak gađenja. Ruth je ustala i drhtavim prstima stala zakopčavati haljinu. Željela mu je objasniti zašto je to učinila, ali to nije bilo moguće jer nije ni samoj sebi znala objasniti pravi razlog. Bi li mu se trebala ispričati? Otvorila je usta, no iz njih nije izišao nikakav zvuk. “Žao mi je”, konačno je protisnula tek nešto glasnije od šapta. “Gubi se odavde!” vojnik je zaurlao s neviđenim bijesom. Potom se okrenula i pobjegla.

218

19 Istrčavši iz kapelice te se sjurivši niz brežuljak, Ruth je posrtala preko kamenja i otpalih grana. Nakon što je tako trčala nekoliko minuta, zaustavila se da dođe do daha. Osluškivala je ne bi li možda čula korake, pitajući se hoće li vojnik doći za njom i zamišljajući kako joj se ispričava zbog naglosti. No oko sebe je čula samo tišinu. Kako se usuđivao? Jednostavno nije mogla prihvatiti činjenicu da ju je prezreo, niti da mu je gruba, muškobanjasta Helena bila draža. Na trenutak joj se pričinilo kako je drukčiji od ostalih muškaraca. No nakon što ju je uzeo, odbacio ju je. I sam je to želio, a ponašao se kao da je ona kriva za sve. Ne, on je iskoristio nju. Zapravo je iskoristio i Helenu. Koje je drugo objašnjenje moglo postojati za sve to? Helena. Njezina sestra nikada ne smije saznati. Hoće li joj vojnik reći? Ruth je osjećala tjelesnu bol kakvu nikada prije nije iskusila i koja je samo uvećavala njezinu sramotu. Ustala je i ponovno krenula kući, ali se poskliznula te spustila na stražnjicu uz tresak. Blato joj se zalijepilo za haljinu, a ledena vlaga prodrla joj je kroz tkaninu do kože. Nije više mogla podnijeti sramotu te je briznula u plač ne mareći za to tko bi mogao čuti njezine mučne jecaje koji su odjekivali među stablima. S grane nad njezinom glavom oglasio se čvorak i otpjevao vlastiti tužni refren. Ruth je naposljetku ustala i otrla najprije suze iz očiju, a zatim i blato s haljine. Nastavila je koračati dok se njezina tuga ponovno pretvarala u bijes, sramotno joj žareći i prevrćući utrobu. Bila se predala vojniku u 219

potpunosti, a on ju je otjerao želeći samo Helenu. Što si on umišlja? Stigavši do ruba šume, Ruth je usporila i natjerala se da normalno diše. Zagladila si je kosu. Njezin odlazak u šumu izazvat će dovoljno pažnje, stoga nije željela potaknuti još veću znatiželju svojom unezvijerenom pojavom. Krenula je prema kući. Uskoro je ugledala kolibu ugniježđenu nasred nizine i dim koji se uzdizao iz njezina dimnjaka. Vrata staje, koja su bila čvrsto zatvorena kada je krenula prema šumi, sada su zjapila širom otvorena. Helena je zacijelo počela sa svojim poslom. Prisutnost njezine sestre u kući Ruth je obično ispunjavalo mirom i olakšanjem. No Ruth još uvijek nije bila spremna suočiti se s njome, niti je željela tako vidno uzrujana doći Heleni na oči. Bacila je pogled na more krovova niže u selu prisjetivši se zelenih cerada koje su ispunjavale tržnicu na trgu. Odlazak na tržnicu pružio bi joj malo vremena da se pribere, a mogla bi i štogod kupiti kako bi potkrijepila svoju priču u slučaju da je Helena pita gdje je bila. Obišla je susjednu farmu, boreći se protiv poriva da čučne kako je nitko ne bi zamijetio. Zašavši na vlastiti posjed, Ruthina je napetost djelomično popustila. “Ruti!” Blagi, pjevan glas prenuo ju je iz misli. Bio je to Michal. Bio ju je zamijetio kako se spušta niz brežuljak te je izišao na vrata. Stajao je na ogradi. “Što to radiš?” “Idem na tržnicu.” Ruth je nabrala čelo u iščekivanju njegova pitanja o tome gdje je bila, ako već nije bila na tržnici, ili primjedbe o tome kako ne nosi košaru sa sobom. “Helena i Dorie otišle su u staju. Mogu li poći s tobom?” Ruth je oklijevala pokušavajući smisliti kakav izgovor. Obično je uživala u Michalovu društvu i njegovoj smirenosti, no trenutno je žarko željela biti sama. “Tko čuva Karolinu?” “Ona spava.” Ruth je proučavala Michalovo lice. On je bio njezin ljubimac, ili bi to bio, da si Ruth je dopustila priznati kako joj sva djeca nisu jednako draga. Znala je to čim ga je prvi put ugledala. S djevojčicama je bilo drukčije - one su za Ruth bile tek neobična, sićušna bića širom otvorenih usta i čvrsto stisnutih šačica. No kada je prvi put ugledala Michala, on 220

joj je uzvratio mirnim pogledom koji kao da je odavao stoljetnu mudrost. U tom trenutku, iako je majka bila ondje, Ruth se učinilo kao da dijete pripada njoj; poput predskazanja o tome što će uslijediti i ulozi koja će joj jednog dana biti nametnuta. “Dobro”, predala se, odviše iscrpljena kako bi se prepirala s njime. Michal joj se pridružio i šutke koračao uz nju. Kada su se približili seoskom trgu, Ruth je zadržala dah sjetivši se čovjeka na vješalima otprije nekoliko dana. Nije željela objašnjavati taj slučaj Michalu. No netko je bio sklonio čovjekovo tijelo. Ruthino olakšanje bilo je kratka vijeka: nešto u selu bilo je drukčije u odnosu na jutro. Kamion prekriven ceradom stajao je na uglu, velik i nezgrapan. Nekolicina muškaraca koje nije poznavala - obični radnici u prugastim odorama - meli su ulicu pod budnim okom policajca (na sreću, nije bila riječ o onome koji je bio u njihovoj kući, zamijetila je Ruth). Naježila se. Izgledalo je kao da se selo priprema na dolazak nečega... Ili nekoga. Dolaze Nijemci, baš kao što je Helena rekla. Ni jedno mjesto nije bilo odviše maleno da bi ga zanemarili - čak niti Bienkowice. Ruth je progutala knedlu spoznavši novonastalu situaciju. Nekoć je postojalo prešutno obećanje - bavi se svojim poslom i nitko te neće uznemiravati. No taj sporazum očigledno više nije vrijedio. Ruth se natjerala da nastavi hodati. “Idem pogledati knjige”, izjavio je Michal kada su se približili tržnici. Uhvatila ga je za rame kao da se strašila da će doći u neposrednu opasnost ako ga bude pustila. Potom je sklonila ruku, ne želeći privući pažnju svojim neobičnim ponašanjem. “Nemoj se previše udaljavati”, upozorila ga je. “I vrati se kad te budem zvala.” Prišla je štandu s povrćem. Ispred nje stajala je vitka i visoka mlada žena koja je također kupovala povrće. Njezina raskošna crna kosa bila je uredno povijena na tjemenu. Francuska punđa, Ruth je bila čula da su tako nazivali tu frizuru. Rado bi pokušala splesti vlastitu kosu na takav način kada bi imala dovoljno slobodnog vremena za to. “I malo peršina, ako ga imate”, rekla je mlada žena gospođi Kowalskoj. Začuvši poznat joj glas, Ruth je suspregnula povik. Bila je to 221

Maria, Piotrova zaručnica. Iako se nikada nisu službeno upoznale, Ruth ju je jednom vidjela u gradu dok je Maria bila u kupovini s Piotrovom majkom. Tog se puta Ruth bila sagnula iza kola kako bi izbjegla neugodan susret. Sada se mogla samo bespomoćno osvrtati oko sebe u potrazi za kakvim skloništem. Žena se okrenula od štanda držeći stručak povrća u rukama. Ruth je pobjegao uzdah, i to vrlo glasan ovoga puta. Pod njezinim raskopčanim kaputom, Marijin se trbuh slabašno ali neporecivo nadimao poput omanje lopte. Ruth je presjekao šok od čega joj se zavrtjelo u glavi pa umalo da nije pala. “Je li vam pozlilo?” ljubazno je upitala Maria. “Ti si Maria”, promrsila je Ruth. Žena je nakrivila glavu sa zbunjenim ali pristojnim izrazom na licu. Ona nije poznavala Ruth. “Piotrova zaručnica.” “Žena”, hitro ju je ispravila žena, odišući blagim mirisom ružine vodice. “Vjenčali smo se prije nekoliko mjeseci.” Ruth je prionula računici. Nije zatrudnjela dok je Piotr još bio s Ruth, primijetila je s olakšanjem. Ali uslijedila je nedugo nakon toga, i posve sigurno prije vjenčanja. U normalnim bi okolnostima vijesti o neplaniranoj svadbi prohujale selom poput požara. Kako je moguće da Ruth nije ništa čula? To sam mogla biti ja, pomislila je s čežnjom dok je promatrala sjaj na ženinu licu i njezin zaobljeni trbuščić. Dakako, Marijina situacija nije bila mnogo bolja njezine; bila je trudna s mužem koji je nalazio daleko na bojišnici. No bila je nečija žena i imat će njegovo dijete čak i da se Piotru nešto dogodi, dok Ruth... Zaustavila se, ne mogavši dovršiti misao. Njezinu sramotu dodatno je uvećavao vlažan osjećaj među nogama. Maria je slijedila Ruthin pogled. “To je zbog djeteta”, objasnila je, misleći da Ruth zuri u njezinu košaru koja je sadržavala zavidnu količinu mlijeka i sira. “Država nam daje nekoliko dodatnih bonova zbog trudnoće.” Ruth je razmislila o tome da izmisli priču o vlastitome zaručniku, no pribojavala se da će Maria s lakoćom prozreti njezinu laž. U selu više nije bilo muškaraca - svi su bili otišli na bojišnicu, a samo su 222

se malobrojni vraćali odande. Potom je Maria uprla prstom u krajeve Ruthine haljine koji su bili uprljani blatom i zalijepljenim lišćem. “Jesi li pala?” upitala je. Njezin ton odražavao je iskrenu brigu, no u tom trenutku Ruth nije bila u stanju čuti ništa drugo osim Marijine nadmoći kojom je naglašavala sve što ona ima, a Ruth ne. Ruth se lecnula; nije željela da joj ta žena ukazuje suosjećanje. Slijedila je Marijin pogled na blatnjavu haljinu i lišće koje se bilo zalijepilo na platno, vidljivi dokaz o tome što se dogodilo između nje i Helenina vojnika. Sjećanje na njihov susret gorjelo je u Ruthinu umu zbog čega je sigurna kako joj Marija na licu može iščitati izdaju koju je upravo počinila. Više nego ikada prije, Ruth je pobješnjela zbog vojnika i toga što je došao ovamo, što je zavolio njezinu sestru i sve ih doveo u ovu situaciju. “Ne, zapravo sam tražila žirove u šumu”, laž je napustila Ruthine usne s takvom lakoćom da je gotovo i sama povjerovala u nju. “Da? Mislila sam da su vjeverice opustošile čitavo tlo.” Ruth je opsovala u sebi zbog slabog poznavanja prirode i njezinih zakona. “Iza naše kuće nalazi se maleni šumarak u kome ih se još može pronaći, skrivene pod snijegom”, dodala je nastojeći zvučati uvjerljivije. “Ali nešto me prestrašilo.” Gospođa Kowalska pojavila se iza štanda s povrćem; njezina sijeda glava bila je jedva zamjetna iza naslaganih sanduka. “Što to?” Ruth je duboko udahnula. “Čovjek.” Marijine su se začuđeno obrve podignule. “Netko iz sela?” Ruth je odmahnula glavom. “Nitko odavde. Stranac.” Riječi su joj izletjele prije nego je shvatila što je učinila, svjesna da ih više neće moći povući. “Isprva me uplašio, ali potom...” Ponovno se zaustavila, uvidjevši svoju pogrešku. “Mogao bi biti Židov.” Stara se žena nagnula sa sjajem u očima. “Kažu da Nijemci dobro plaćaju za njih.” Ruth je zamijetila sjenu koja je preletjela Marijinim licem. Ona 223

možda i jest bila njezina protivnica i pobjednica u borbi za Piotrove osjećaje, ali imala je dobro srce i iskreno ju je tištala pomisao na to da bi itko mogao biti prijavljen nacistima. “Uskoro će stići ovamo.” Prodavačica je trznula glavom u pravcu ljudi koji su meli ulicu. “Nijemci sređuju židovsku četvrt u gradskoj vijećnici. Trebala bi im reći, ako misliš da je Židov.” “Ne znam”, rekla je Ruth, želeći što prije promijeniti temu. Uzela je nekoliko krumpira i žurno pružila bonove gospođi Kowalskoj. Potom se naglo okrenula od Marije. “Idemo”, rekla je Michalu kojemu je razgledavanje knjiga bilo dosadilo te je sada stajao za njezinim leđima. Dok je žurno koračala prema kući s Michalom iza sebe krajičkom je oka opazila Marijin iznenađeni izraz lica i odsjaj mržnje u očima starije žene. Ledeni ju je znoj oblio ispod haljine i ovlažio joj kožu. Što je to učinila? “Vidjela si čovjeka?” upitao je Michal. Ruth je zurila ravno ispred sebe. “S-sigurno si pogrešno razumio” zatečeno je promucala. Ali Michal više nije bio dijete da bi ga mogla tek lako zavarati. “Tko je on?” “Vojnik. Ali cijela je ta stvar komplicirana, dušo, i vrlo opasna. Ne smijemo se miješati.” A ona je to upravo učinila ukazavši ženama na tržnici na njegovu prisutnost. Što li će se sada dogoditi? Stara će prodavačica posve sigurno nekome reći, ako već neće Maria. Ljudi će se početi raspitivati, ne samo o vojniku, već i o Nowakovima - koliko dugo znaju za Amerikanca i jesu li mu kako pomogli. Ukazavši na njegovu prisutnost, kompromitirala je sebe i Helenu i dovela cijelu obitelj u opasnost. Pomislila je na obješenog jadnika s igrališta. Ako je to bila kazna za zlouporabu bonova, što li će učiniti onima koji pomažu neprijateljima? Helena je imala pravo; bilo je odviše opasno ostati ovdje. Ne, morali su napustiti selo, i to smjesta. Okrenula se Michalu. “Nećeš ništa reći ostalima, zar ne? Ne bih ih željela zabrinjavati.” Trepnuo je. “Neću.” 224

Uskoro su stigli do kolibe. Helena se trudila hraniti Karolinu usprkos djetetovim nastojanjima da jede samo. Helena je djelovala srdito i izbačeno iz takta, kao i uvijek kada je bila prepuštena sama sebi u brizi za djecu. “Gdje si bila?” oštro je upitala ne dižući pogled. Ruth je pokušala odgonetnuti nazire li se sestrinu glasu tračak optužbe, no zaključila je da ga nema. “Na tržnici. Čula sam da su dobili malo više jabuka. Ali nisu.” Čekala je da njezina sestra zamijeti polupraznu košaru i prozre njezinu laž, no Helena je u tišini nastavila hraniti dijete. Ruth se odjednom učinilo da Samov miris i miris njihova sjedinjenja izbija iz njezinih pora te ispunjava cijelu sobu. Kako to Helena nije zamjećivala? Helena je iznenada podignula pogled i nakrivila glavu. “Jesi li dobro?” upitala je sestru. Ruth je u tom trenutku shvatila, usprkos svim svojim naporima, da su joj obrazi rumeni, a pramenovi kose raštrkani oko čitave glave. Prošlo je nekoliko sati, a ona je još uvijek izgledala kao da je netom napustila vojnikov zagrljaj. “D-da, samo sam malčice umorna.” Ponovno je čekala da Helena počne sumnjati - zacijelo će shvatiti da se nešto dogodilo. No ova se ponovno okrenula djetetu. “Razmišljala sam o onome što si rekla”, počela je Ruth. “Imala si pravo. Trebali bismo otići što je prije moguće.” Žlica je ispala iz Helenine ruke i zazvečala na podu. Helena je nije podignula, već je zurila u Ruth, zatečena sestrinom iznenadnom promjenom mišljenja. “Jesi li sigurna?” Ruth je uzela novu žlicu iz kuhinje i pružila je Heleni. “Da.” “Možda bismo trebali pričekali još koji tjedan.” Ruth je znala da Helena misli na vojnika i vrijeme koje mu je potrebno da dovoljno ojača kako bi mogao putovati, umjesto toga da ga napusti. Njezin je bijes izbio na površinu. “Kako ne shvaćaš da moramo smjesta otići? Sama si rekla da će to biti nemoguće kada napada snijeg.” Snažan je vjetar zazviždao oko zidova kolibe kao da podupire istinitost Ruthinih riječi. Helena se sagnula kako bi podignula žlicu s poda. Ruth je shvatila 225

kako se Helena bori između toga da pita Ruth što ju je nagnalo na tako iznenadnu promjenu mišljenja i jednostavnog prihvaćanja njezina toliko željenog pristanka. Ruth je hitro ispričala sestri o pripremama kojima je svjedočila u selu. “Kažu da će Nijemci doći svakog trenutka”, slagala je. Izraz koji nije bila u stanju odgonetnuti preletio je licem njezine sestre. “Dakako, uvjerena sam da će s nama biti sve u redu”, žurno je dodala Ruth. “Svi su naši dokumenti ispravni, a Michal ionako nije dovoljno star za rad.” Helenine vječno mirne ruke stale su drhtati. “Što je?” Ruth je prišla sestri i uzela joj žlicu iz ruke te nježno položila Heleninu ruku natrag u krilo. Zagonetni pogled u Heleninim očima ukazivao je Ruth na to da njezina sestra taji nešto gore od nje same - iako prije samo sat vremena nije mogla niti zamisliti da je tako nešto moguće. “Kad dolaze?” dok je to izgovarala, Helenin je glas drhtao. Ruth je slegnula ramenima. “Ne znam, ali mogli bi stići svakog trenutka.” “Da, u pravu si”, složila se Helena posežući za kaputom i naprtnjačom. “Idem k vojniku pa ćemo smisliti najbolji način da svi pođemo zajedno.” “Ne!” ispalila je Ruth. Helena je blijedo zurila u nju. Ruth se nastojala pribrati dok ju je razdirala strašna dvojba. Nije željela da joj sestra ode u kapelicu - Ruthina će izdaja tada zacijelo postati očita. Ali istovremeno je vjerovala Heleninoj tvrdnji da Sam predstavlja njihovu jedinu nadu za bijeg. “Spakiraj nam torbe”, tihim je glasom naredila Helena. “U slučaju da kaže kako moramo smjesta otići. Nemoj dopustiti da ih djeca vide.” Bilo je bolje spriječiti njihova pitanja kojih bi zasigurno bilo mnogo - djeca su smatrala kako odrasli u njihovu životu imaju odgovore na sva moguća pitanja, što u ovome trenutku jednostavno nije bila istina. “Čekaj!” Ruth je zastala kada se njezina sestra okrenula. Helena nije smjela otići u kapelicu. Problem nije bio u tome što je vjerovala kako će joj vojnik reći - znala je da će Sam, usprkos grižnjoj savjesti, zaštititi Helenu od užasne istine i odbiti je povrijediti na takav način. Sada kada 226

je Ruth podijelila vijest o neobičnome čovjeku u šumi, Nijemci će posve sigurno svakog trenutka pronaći kapelicu i uhititi Sama, a Helena nije smjela biti ondje kada se to dogodi. Ali Ruth to nije mogla objasniti sestri a da joj pri tome ne kaže istinu. “Opasno je”, rekla je naposljetku. “Uvijek je opasno”, odvratila je Helena nestrpljivo sklanjajući pramen kose s čela. “Nemamo drugog izbora. Nemamo, složila se Ruth u sebi. Sama im je uskratila tu mogućnost kada je na tržnici ukazala na Samovu prisutnost. “Pođi odmah.” Helena je već bila na vratima i zakopčavala kaput. Ruth je prišla prozoru i promatrala sestru kako se uspinje brežuljkom. Usprkos tomu što ju je onako grubo odbio, Ruth je poželjela ponovno vidjeti vojnika. Je li Helena nešto sumnjala? Ne, i dalje je bio ondje - isti onaj sjaj koji je zamijetila na sestrinu licu kada se prvi put vratila iz kapelice. Helena je bila sretna na način na koji to nikada više nikada neće biti ako sazna istinu. Ljubomora je nanovo obuzela Ruth. Po načinu na koji ju je Sam dodirivao, kao da istražuje nepoznato područje, shvatila je da on i njezina sestra nisu bili intimni. A on to sada zacijelo neće ni pokušati s Helenom nakon svega što se dogodilo. Ruth je snagom uma tjerala sestru da se brže kreće, moleći se da stigne k Samu i vrati se prije nego ga seljani prijave Nijemcima ili ga sami potraže. Vrijeme je sporo prolazilo. Djeca su se igrala vani tiše no obično. “Ruti”, tiho je rekao Michal ostavivši djevojčice same u igri i prišavši stolcu na kome je Ruth sjedila i plela. “Helenin odlazak... Ima li on kakve veze s vojnikom?” “Ne”, odvratila je Ruth odviše brzo. Mrzila je to što mu mora lagati, ali nije ga željela strašiti. A i kako bi mu mogla dati suvislo objašnjenje kada ni sama nije znala odgovore na sva pitanja? Na određeni je način rekla istinu - Helenin odlazak zapravo i nije imao veze s vojnikom, već s njihovim bijegom. Osvrnula se po kolibi u očajničkom pokušaju da djeci odvrati pažnju. Nekoć bi im predložila nekakav ručni rad, no za to joj je bio potreban pribor, a trenutno si nisu mogli priuštiti da išta potroše uzalud. “Idemo 227

malo odrijemati”, predložila je na što se oni nisu pobunili, već su pohrlili u krevet i skupili se jedno uz drugo kako bi im bilo što toplije. Ruth je pročistila grlo i zapjevala, a njezin glas bio je slabašna preslika majčinoga. No djeca kao da to nisu zamjećivala. Karolina se zadovoljno smjestila uz nju, uzdahnula i smjesta utonula u san. Ruth je zurila u strop prisjetivši se kako je samo nekoliko sati ranije ležala uz Sama na tlu kapelice. Nešto kasnije, probudila se i izvukla iz kreveta kako bi spremila večeru. Snijeg je počeo padati, lijepeći se za prozorska okna i plešući na vjetru. Pomislivši na sestru, Ruth je osjetila nemir. Helena je znala putovati i po lošem vremenu, no oluja će je posve sigurno usporiti. Podignula je poklopac s juhe koja se kuhala te je promiješala. Prije toga bila je izvadila gotovo praznu vreću iz kuhinjskog ormarića i s dna skupila ono malo leće što im je preostalo, skinuvši plijesan s nje i pažljivo je stavivši u zdjelu kao da svako zrno predstavlja zlatnik. Ubacila je i krumpire koje je donijela s tržnice. Potom se, kao iz nekog drugog života, sjetila komadića mesa koji je kao dijete odbila pojesti jer je pomalo zagorio. “Grijeh je bacati hranu”, bila joj je rekla majka. “Ima mnogo gladnih ljudi.” Majčine su joj se riječi sada učinile nagovještajem za stanje u kome su se trenutno nalazili, poput cijene koju su plaćali za svoju prijašnju rasipnost. Iz spavaće sobe u kojoj su djeca ostala drijemati doprli su zvukovi. Michal je ušao u kuhinju trljajući oči sa snenom Karolinom ovješenom oko svoga vrata. Dvadeset minuta kasnije, sjeli su za stol kako bi večerali. Više nikoga nije bilo potrebno opominjati da je stiglo vrijeme za objed. Djeca su, željno ali smireno, promatrala Ruth dok je skupljala leću s dna zdjele, susprežući se da ne zamole za još koji zalogaj. Jeli su, žurno i u tišini. Čak je i Karolina prestala plakati kada je nestalo njezinih posljednjih nekoliko kapi mlijeka. Dorie je prstima skupila komadić stare kaše s ruba stola te ga gurnula u usta dok je mislila da je nitko ne gleda. Ne mogavši to dulje gledati, Ruth je ustala kako bi sklonila posuđe. Pogled joj je pao na kalendar koji je stajao povrh sudopera te se začudila kako su se dani pretočili u tjedne. Kako je mogla zaboraviti na Karolinin 228

rođendan, koji je uvijek slijedio netom nakon Božića? Nije imala nikakav poklončić kojim bi je mogla počastiti. Izvadila je staklenku s medom iz kuhinjskog ormarića čiji su ostatci bili jedva vidljivi na dnu prozirnog stakla. Ruth ju je prinijela štednjaku kako bi otopila preostali med. Uzevši žlicu, zagrebla je po dnu staklenke i pružila je Dorie. Dorie je na trenutak nesigurno oklijevala, kao da se boji da je riječ o prevari, a zatim strpala čitavu žlicu u usta pritom šireći oči od oduševljenja. Rurh je zagrabila još jednu žličicu, podijelivši sadržaj između Michala i Karoline. Djevojčica je iskrivila lice te se Ruth na trenutak zapitala je li pogriješila što joj je dala med i hoće li joj pozliti zbog nepoznatog okusa. No djevojčica je oduševljeno ciknula. Ruth je spustila pogled na gotovo praznu staklenku koju ju je dozivala. Jedna žlica neće ih spasiti od gladi. Nije ih bila u stanju zaštiti, niti im je mogla pomoći u bijegu. Ali ovo im je mogla pružiti. Još je jednom zagrebla po dnu staklenke pa stavila žlicu u vlastita usta, a slatki okus pomiješao se sa slanim suzama koje više nije mogla susprezati.

229

20 Helena je jurila prema kapelici. Studen ju je štipala za obraze pod sivim nebom, a dah joj je napuštao nosnice u obliku kristalnih oblačića, miješajući se s užurbanim pahuljama. Protekli dani u kojima nije vidjela Sama činili su joj se poput vječnosti. Došla bi i ranije, no blagdani su je spriječili da se neopaženo iskrade iz kuće. Prisjetila se kako su djeca na Badnjak otvorila poklone koje su im Ruth i ona bile izradile od različitih sitnica koje su bile pronašle u kući. Dok ih je promatrala, Helenu je preplavila krivnja - bezbrižno božićno slavlje bilo je čista prevara. No uvidjevši sreću na njihovim licima, znala je da su ispravno postupile skrenuvši im misli s patnje i briga koje su prijetile kako će uništiti njihovo djetinjstvo. Stala je snažnije koračati i više podizati noge kako bi slomila led koji je prekrivao tlo i dalje zbunjena Ruthinom promjenom mišljenja. Takvo što nije bilo nimalo nalik njezinoj sestri. Je li konačno izvukla glavu iz pijeska i shvatila koliko je njihova situacija zapravo loša? Ali nije ni važno zašto je Ruth pristala otići - važna je samo činjenica da je to učinila. Helena je zamišljala kako ulazi u kapelicu i govori Samu da sada mogu poći zajedno i živjeti život kakav su planirali. Hoće li on biti jednako sretan kao i ona? Helena je zastala i razmislila. Planiranje zajedničkog života koji nije bio moguć bila je jedna, a ostvarenje tih maštarija sasvim druga stvar. Možda je u stvarnosti neće jednako željeti. Otresla je sumnju koja ju je stala nagrizati poput napornog kukca. Jednostavno nije imala vremena za to. 230

Nastavila je koračati i ubrzo stigla do kapelice. Pokucala je i otvorila vrata ne pričekavši na odgovor. “Same?” Odgovorila joj je tišina. Srce joj je lagano zatitralo dok je pogledom pretraživala kapelicu u nadi da će ga zateći kako spava. Možda je ponovno premjestio svoj ležaj. No tlo je bilo golo, a hrpica lišća na kojoj je obično spavao raspršena, kao da ju je tko pomeo. Nelagoda joj je u navratima stala lizati utrobu. Kapelicom je vladala potpuna tišina te je osjetila neobičan miris plijesni koji je prepoznala onoga dana kada ga je tek dovela u kapelicu. Zamijetila je kako vatra više ne gori; tračak pepela bio je vidljiv kroz otvorenu rešetku. Sam je zacijelo otišao po drvo za ogrjev, uvjeravala je samu sebe. Izišla je iz kapelice osjećajući lagano zujanje u ušima. “Same?” ponovno ga je zazvala, u svome očaju zaboravivši na to da bi je netko mogao čuti. Stabla su naizgled prigušila njezin povik. Zadržala je dah na trenutak, zatim još jedan, čekajući na uobičajeni odgovor koji će je uvjeriti da je sve u redu. Ništa. Obuzela ju je panika. Pogledom je stala pretraživati tlo u potrazi za tragovima, ali snježni je prekrivač bio netaknut. Nitko nije dolazio niti odlazio otkad je prije nekoliko sati napadao snijeg. Hrpica kamenja koje se nije sjećala otprije stajala je u blizini vrata. Helena je utrčala natrag u kapelicu. Šalica i ostalih sitnica koje je bila donijela Samu nije bilo. Kapelica je izgledala kao da u njoj nitko nije boravio i da je sve ono što se događalo u proteklih nekoliko tjedana bio samo plod njezine mašte. Njezina slika, ona koju je zatražio, bila je skinuta s mjesta na zidu pred kojim je Sam nekoć ležao. Otkinuti komadić, koji je i dalje stajao na zidu, jedini je ukazivao na činjenicu da je netko boravio u kapelici. Helena je u tom trenutku shvatila da je Sam doista otišao. Nepomično je stajala dok su joj se u glavi rojile zbunjujuće misli. Sam je otišao. Pitala se je li otišao svojom voljom, u pokušaju da dođe do granice kao što joj je bio rekao da će učiniti. Bila je uvjerena da ne bi nestao a da je prethodno ne obavijesti, kao što ga je nekoć zamolila da to učini. Ne, netko je došao ovdje bez upozorenja. Možda policija ili pak Nijemci. Helena se pažljivije osvrnula oko sebe. Nije bilo nikakvih 231

znakova borbe. Tko god da je bio ovdje, mogao bi se vratiti. Morala je smjesta otići. Izišavši iz kapelice, Helena je zastala zureći u prazan prostor pred sobom. Okrenula se prema kapelici, snagom uma tjerajući Sama da se pojavi na vratima i potrči prema njoj, kao onoga dana kada su se bili posvađali. No vrata su ostala zatvorena, a prozori mračni. Suze su je zapekle pod vjeđama. Žurnim se korakom uputila natrag kući. Kada je dospjela do mjesta gdje se put račvao, Helena se zaustavila. Sam je nestao, a s njime i njihova mogućnost bijega. Možda je pogriješila što mu je vjerovala. Možda se predomislio u vezi sa svojim osjećajima prema njoj. No prisjetivši se ozbiljnosti s kojom je prije samo nekoliko dana izgovarao svoj bračni zavjet, to joj se činilo malo vjerojatnim. Ne, Sam je ne bi napustio. Ali gdje bi mogao biti? Vidjela je njegovo lice u svome umu, ali nije mogla razaznati mjesto na kome se nalazio. Je li bio ozlijeđen, ili možda mrrav? Tjeskoba ju je natjerala da se uhvati za trbuh i sagne prema tlu. Trenutak se kasnije uspravila se, gutajući svoju bol poput knedle u grlu. Morala ga je pokušati pronaći, morala je znati da je dobro. Potražit će Aleka, odlučila je potrčavši stazom koja je vodila u Krakov. On nije mogao pomoći Samu, ali možda će barem moći reći Heleni što da učini. Bilo je gotovo podne kada je si igla u grad, zadihana od trčanja. Snijeg je prestao padati, ali oblaci su tmurno visjeli na nebu skrivajući vrhove tornjeva dvorca. Helena se nije trudila uspeti se do vrha brežuljka kako bi pronašla najsigurniji put do središta grada - jednostavno nije bilo vremena za to. Sam sa svakim trenutkom bivao sve dalje ili u sve većoj opasnosti. Umjesto toga, nesmotreno je potrčala preko željeznog mosta nad rijekom dok su joj koraci odjekivali kroz zrak. Dospjevši do ulice Grodzka, natjerala se da uspori i korača normalnim tempom kako ne bi privukla pažnju. Zamišljeno je zurila u pravcu stare gradske jezgre. Alek bi mogao biti u kavani, no prisjetivši se Nijemaca koji su je znatiželjno gledali prošlog puta kada je otišla onamo, shvatila je da to ne smije ponovno učiniti. Potom se sjetila Wierzyneka, otmjenog restorana u kome je Alek radio. 232

Smješten povrh samog gradskog trga, restoran se protezao na dva kata od kojih je gornji imao balkon s rešetkama te široke prozore koji su se otvarali prema unutra kako bi dopustili ulazak svježeg zraka za ugodnih proljetnih dana. Oklijevajući na njegovim ulaznim vratima, Helena je zagladila svoju kosu. Čak i da Poljacima nije bio zabranjen ulaz u taj restoran, teško da bi se usudila ući u stanju u kome se nalazila. Otišla je u dvorište restorana u kome je stajao upaljeni kamion. Trenutak kasnije, pojavio se radnik noseći skupinu sanduka koji su ga nadvisivali i zaudarali po nečem ustajalom. Helena mu se obratila. “Tak?” Sanduci su se opasno zaljuljali, a Helena se nadala da ga njezin prepad nije toliko iznenadio da ih ispusti. “Tražim Aleka Landesberga.” Tek joj je u tom trenutku sinulo da na poslu možda nije rabio svoje pravo ime. Čovjek je spustio sanduke na tlo. “Aleka?” Odmahnuo je glavom. “Već se nekoliko dana nije pojavio na poslu. Spomenuo je nešto o bolesnome rođaku. Šef kaže da će ga otpustiti ako se uskoro ne pojavi.” “Hvala vam.” Žurno se udaljivši, Helena je razmišljala o tome što je upravo čula. Iako ga je poznavala vrlo kratko vrijeme, sumnjala je da bi Alek izostajao s posla koji mu je pružao vrlo vrijedne informacije. Nešto nije bilo u redu. Bez razmišljanja uputila se prema ulici Starowislna i širokom prolazu koji će je odvesti do židovske četvrti. Nekoliko trenutaka kasnije, gradsku vrevu zamijenio je mirni, opustošeni dio Kazimierza. Kamena je staza ovdje bila tek nehajno očišćena od snijega, zbog čega Helena bila primorana oprezno koračati kako se ne bi poskliznula. Stigavši do ulice Skawinska, odgurnula je masivna vrata židovske zgrade i potrčala uza mramorne stube dok su joj koraci jezivo odjekivali pustim stubištem. Vrata ureda Pana Izakowicza bila su odškrinuta. Helena je pokucala. “Dzień dobry? ” Odzdravila joj je tišina. Srce joj se spustilo u pete. Bila se nadala da će ga zateći kako još uvijek sprema svoje stvari. Nekoliko je knjiga ostalo na policama, a fotografije su i dalje visjele na zidu. No mnoštva papira nestalo je sa stola, kao i menore koja je bila stajala na rubu stola. 233

Duboko potresena, Helena se spustila na stolac. Najprije Sam, potom Alek, a sada i gospodin Izakowicz. Činilo joj se kao da je cijeli svijet nestao preko noći. Iznenada su se iz hodnika začuli zvukovi. Netko dolazi. Helena je poskočila. Što će se dogoditi ako je zateknu ovdje? Vrata su se širom otvorila i otkrila krezubog muškarca s velikim crnim šeširom na glavi, ne pretjerano starijeg od samog gospodina Izakowicza. Nesigurno su zurili jedno u drugo te je Helena po strahu u njegovim očima zaključila da se muškarac treba nalaziti u getu. Je li nekako uspio pobjeći ili ga još nisu bili odveli onamo? “Tražim gospodina Izakowicza”, rekla je. “Zašto?” Muškarčev glas zvučao je zaštitnički nastrojeno. “Moram nekoga pronaći i mislim da mi on može pomoći.” “On više nije ovdje.” Helena se pomolila da nije upao u nevolju zbog toga što joj je govorio o majci. “Zatvorili su židovsko središte.” I to prije isteka onih šest dana koje su mu Nijemci bili obećali. “Tako da je sada u mjestu Podgórze. Koga pokušavaš pronaći?” Oklijevala je pitajući se može li vjerovati tome čovjeku. “Aleka, njegova nećaka. Nadala sam se da mi on može pomoći s nečime.” Vidjela je tračak spoznaje u čovjekovim očima, no on je potom odmahnuo glavom. “Nestao je. U podzemlje, pretpostavljam, kao i svi ostali.” Alek je mrtav? Utroba joj se preokrenula. “Odnosno, skriva se u šumi”, pojasnio je čovjek. Helena je odahnula. “Stvari su postale vrlo opasne”, nastavio je. Heleni se činilo da stvari nisu mogle postati opasnije no što već jesu, no ozbiljnost u čovjekovu glasu nije ostavljala prostora sumnji. “Sumnjam da bi čak i Alek mogao kome pomoći u ovome trenutku.” Čovjek je prošao pokraj Helene i skinuo jednu fotografiju sa zida. Je li imao kakve veze s ljudima koji su bili na njoj? “Da sam na tvome mjestu, ne bih se predugo zadržavao ovdje”, dodao je prije nego je izišao iz ureda. Helena je pojurila niz stube i istrčala na ulicu. Gospodin Izakowicz predstavljao joj je posljednju nadu u potrazi za Alekom te je na trenutak razmislila o tome da pođe u geto. Ali Ako se Alek skriva, nitko pa čak 234

niti njegov stric - neće ga moći pronaći. Svi su nestali, a s njima i posljednja nada za bijeg njezine obitelji. Helena se naglo zaustavila. Na raskrižju pred njom stajala su dva džipa. Zastao joj je dah. Je li bila riječ o još jednoj akciji? Ne, više nije bilo Židova koje su mogli uhititi ili ubiti. Osim nje. Dok je gledala kako policajac zaustavlja običnog prolaznika, srce joj je stalo divljački udarati u prsima. Bila je to kontrolna točka, koju bi posve sigurno vidjela da je bila zastala na brežuljku i pregledala grad prije nego se spustila u njega. Njezin pravi identitet neće biti vidljiv iz njezinih isprava, no ako je uhite zbog neovlaštenog dolaska u grad... Sagnuvši se jurnula je u suprotnome pravcu. Na uglu je skrenula i počela hodati na pamet, skrećući najprije desno, a zatim lijevo, ne mareći kuda ide dok god to znači da se udaljava od opasnosti. Nekoliko trenutaka kasnije zaustavila se i naslonila na jednu zgradu kako bi došla do daha. Kap ledene vode pala je s krova nad njezinom glavom i spustila joj se niz ovratnik. Nije bila posve sigurna kojim je putem pošla, no nešto u vezi s ovom ulicom činilo joj se poznatim. Crno tržište, prisjetila se ugledavši napuštenu tvornicu na uglu. Gurnula je ruku u svoju naprtnjaču i čvrsto stignula ledeni kalež. Gotovo je bila zaboravila da ga nosi sa sobom. Čvrsto ga stisnuvši, Helena je nastavila koračati. Provukla se između dviju zgrada. Sve je izgledalo jednako kao i onoga dana kada je došla s Alekom; trgovci naizgled nisu obraćali pažnju na činjenicu da se policija nalazila tek nekoliko ulica dalje. Okružen ostalim srebrenarima, Trojecki je sjedio na istome mjestu kao i prije nekoliko dana, kao da se sve ovo vrijeme nije maknuo s mjesta. “Sjećate me se?” upitala ga je. Čovjek ju je hladno pogledao. “Nemoj mi uzalud trošiti vrijeme.” “Neću. Rekli ste trideset, zar ne?” Lagala je o cijenu u nadi da se starac neće sjećati. Odmahnuo je glavom. “Cijena je pala. Dvadeset pet.” Helena nije ni trepnula. “Dvadeset sedam.” Čovjek se predao mahnuvši rukom. “Dobro.” Ispružio je ruku. 235

Helena je izvadila kalež, a potom zastala na trenutak. Nije se željela rastati s njime i odreći se svoje prošlosti kao što je to učinila njezina majka. Ali djeci je bila potrebna hrana. Bila je vjerovala Samu i Aleku, pouzdavala se u njih. I tu je najprije pogriješila. Ponovno se vratila u prijašnje stanje kada se pouzdavala isključivo u sebe kako bi osigurala opstanak svoje obitelji. Helena je čekala dok joj trgovac nije dao novac, pa mu je tek tada pružila kalež. Potom se žurno udaljila stišćući teške i hladne kovanice u ruci.

236

21 Dok je hranila Karolinu, Ruth je promatrala sestru kako baca ugljen u kamin olovnim pokretima. Kada je završila, Helena nije zatvorila rešetku, već je samo ostala stajati i tupo zuriti u vatru. Naposljetku je Ruth došla do nje i zatvorila rešetku te nježno položila dlan na Helenino rame. Sestra joj nije odgovorila. Umjesto toga, ustala je i pomela pepeo s poda. Prošlo je više od mjesec dana otkad se potresena Helena vratila iz šume i gotovo nečujnim glasom ustvrdila kako je vojnik nestao. Sam, tako ga je nazvala. Ruth mu nije znala ime čak ni onda kada je legla s njime, a je li zbog toga njezin čin bio utoliko bolji ili gori nije znala reći. Obitelj se bila upravo okupila za stolom radi večere kada je Helena ušla u kuću, prekrivena snijegom i dršćući po čitavom tijelu. Ruth je pažljivo promatrala sestru dok je ova stajala pokraj vatre. Je li joj Sam rekao da je Ruth bila u kapelici? No dok joj se približavala, uvidjela je kako je Helenino lice bilo sivo poput pepela i slomljeno. Krajevi usana bili su joj zakrenuti nadolje od tuge, a ne od bijesa koji bi posve sigurno osjećala da je saznala istinu. “Što se dogodilo?” bila ju je upitala Ruth strepeći od opasnosti. Osvrnula se i provjerila gdje se nalaze djeca kako bi bila sigurna da ih ne mogu čuti. Helena je nakratko zatreptala, a potom obrisala oči. Ruth nikada nije vidjela sestru kako plače, a ovo je bilo nešto najbliže tomu te je po Heleninu nijemom odmahivanju glave Ruth shvatila da je vojnik otišao. “Misliš li da su ga odveli?” upitala je nakon što su djeca otišla 237

spavati. “Ne znam.” Helena je bila nesigurno podignula ruke u zrak s otvorenom dlanovima. “Sam ne bi samo tako otišao. Ali nije bilo znakova borbe. Kapelica je izgledala jednako kao i kada je on bio ondje, kao da je jednostavno nestao.” Ruth je potom uvidjela snagu očaja u očima svoje sestre dok se borila s pomisli na Samov odlazak. Helena je, kao i Ruth s Piotrom, vjerovala da je Sam neće nikada napustiti. Tu je misao Ruth željela otpisati kao lakomislenost, no nešto u Samovu izrazu lica govorilo je Ruth da zaista voli Helenu te da, za razliku od Piotra, ne bi samo tako otišao. Osjetila je mješavinu ogorčenja i krivnje - znala je da je ona razlog Samova nestanka. U tjednima koji su uslijedili, Helena se pretvorila u ljušturu osobe kakva je bila nekoć. Činilo se da njezina tuga ima materijalne posljedice; naglo je smršavjela te joj je koža poprimila nekakvu blijedo sivu nijansu. Promatrajući Helenu, Ruth je stala nagrizati krivnja sve dok se nije uplašila da će je ugušiti. Nije željela na takav način povrijediti Helenu. U sestrinim je usporenim kretnjama prepoznala osjećaj praznine kakav je i sama osjećala u danima nakon Piotrova odlaska. No Helena je oduvijek bila poduzetnija sestra i nije imala vremena za tričarije ili “sentimentalne gluposti”, kako ih je nazivala. Bilo je dovoljno teško zamisliti to da se zbližila s nekim muškarcem, a kamoli činjenicu da je bila spremna riskirati sve zbog njega i dopustiti mu da je uništi na takav način - pa čak i kada je bila riječ o muškarcu poput Sama, čiji su dodiri bili nježni, a blage oči boje čokolade. Dok je uzimala Karolinu iz njezina visokog stolca, Ruth je kroz prozor ugledala Michala kako se približava vratima s naručjem punim drva za ogrjev koja su mu gotovo sezala do čela, zbog čega je nesigurno koračao. Posrnuo je pod težinom tereta te je Ruth spustila dijete na pod i pojurila kroz vrata ne mareći za kaput. “Evo ga.” Grube grančice greble su joj ruke dok mu je pomagala spustiti drvo na tlo. “Toliko si toga donio”, rekla je. “Donio sam više u slučaju da...” S nelagodom je pogledao preko 238

Ruthina ramena. Promjena u Heleninu ponašanju, njezina nezainteresiranost za svijet oko sebe i gubitak snage nisu prošli nezapaženo u dječjim očima, a naročito kada je u pitanju bio pronicljivi Michal koji je zacijelo strahovao da će i Helenin um oslabjeti poput majčinoga. “U slučaju da snijeg jače zapada”, dovršio je naposljetku. Između redova njegove izjave dao se iščitati strah od toga da Helena ne samo da neće moći funkcionirati, već i da neće biti u stanju pridonijeti njihovoj borbi za opstanak. No i riječi koje je izgovorio imale su smisla zima ih je pritisnula iznenada, gusti snježni prekrivač spustio se s neba bez ikakvog upozorenja. Jednog je dana tlo bilo tamno i blatnjavo, a već sljedećeg jutra prekriveno snijegom. Činilo se da svake noći obilno sniježi. Nekoć je Ruth obožavala snijeg i način na koji je zbog njega tišina obavijala kuću, utišavajući vanjski svijet. U drukčijim bi joj okolnostima pomisao na to da ih snijeg izolira u njihovu toplom i ugodnom kućerku bila primamljiva. No sada je užasavala Ruth jer joj se činilo kako ih samo neprestano podsjeća na bezizlaznost njihove situacije. Došao je kraj siječnja, a Nova se godina neprimjetno prišuljala u noći nalik na svaku drugu. Trebali su otići još prošlog mjeseca kada su vremenske prilike bile povoljnije, razmišljala je Ruth, i kada nisu bili toliko onemoćali od manjka hrane. Sada nije bilo šanse da prežive putovanje. “To je lijepo od tebe”, rekla je Michalu, zamijetivši kako su mu usne pomodrile na rubovima, a zubi stali cvokotati. Drvo nije bilo ni zeleno ni vlažno. Koliko je daleko u šumu morao otići kako bi pronašao tako dobre komade, i kako je uspio sve to donijeti ovamo? Michal je potiho nastojao preuzeti očevu ulogu na sebe, tim više nakon što se Helena počela ponašati poput duha. Ruth ga je uvela u kuću, a on joj je dopustio da mu skine kaput i privuče ga bliže k vatri kako bi se ugrijao. Natočila mu je malo toplog čaja od korijena cikle te mu krišom pružila nekoliko lješnjaka koje je sačuvala od Božića, a potom se osvrnula po sobi. Dorie je sjedila s Karolinom na podu blizu kamina, igrajući se s dvjema starim krpenim lutkama koje su nekoć bile njezina i Helenina najvrjednija imovina. No njihovi su pokreti bili jednako tako 239

usporeni. Je li i djecu zahvatila Helenina slabost ili ih je iscrpljivao nedostatak hrane, nagrizajući zalihe njihove mladenačke energije? Promatrajući njihova ispijena lica, Ruth je osjetila kako joj se srce slama. Helena se s posljednjeg puta u grad vratila s iznenađujuće punom naprtnjačom namirnica koje je šutke predala Ruth. “Odakle ti to?” upitala je Ruth. Helena je odmahnula glavom. “Crno tržište.” Helenin je odgovor objasnio samo to kako je došla do hrane, ali ne i to odakle joj novac da je uopće kupi. No njezina je sestra bila toliko izgubljena zbog onoga što se dogodilo sa Samom da Ruth nije željela navaljivati. Tada im se to činilo poput prave gozbe. Najprije su jeli kruh, prije nego je postao pljesniv, a zatim i sir. Sada im je ostala tek šačica krumpira. “Zatvorili su granicu”, turobnim je glasom priopćila Helena. Dok je govorila, zurila je kroz prozor u nepregledni bijeli prekrivač. Je li do te vijesti došla nedavno ili prije nekoliko tjedana, nije se dalo naslutiti. Pa što?, željela je odvratiti Ruth. Bez propusnica ionako nisu imali nikakve nade za bijeg. Ruth je vidjela rastrganost na licu svoje sestre; znala je da se Helena pita gdje je pogriješila. Taj je iscrpljujući osjećaj Ruth dobro upoznala u danima nakon Piotrova odlaska, neprestano preispitivanje o tome bi li ostao da je drukčije postupila. Je li Helena žalila što nije otišla sa Samom dok joj se pružala prilika? Sada je već mogla biti na sigurnome, možda čak i poslati po ostale. A možda bi se zauvijek razdvojili. Ruth je znala da njezina sestra misli kako je sve to njezina krivica. Helena to nije izgovorila naglas, no Ruth je bila svjesna vječno prisutne optužbe u sestrinu pogledu. Da nije bila tako svojeglava i odbijala Helenine nagovore da napuste Bienkowice, sada su već mogli biti daleko. Pogled joj je pao na blijedu, mršavu Dorie koja je sjedila pred kaminom. Obuzeo ju je očaj zbog stanja u kome su se djeca nalazila. Neće dočekati kraj zime u tim okolnostima. Ruth je prišla Heleni i položila dlan na njezino rame. “Više ga ne osjećam”, tiho je rekla Helena šupljim glasom. “Zaista je otišao, zar ne?” “Jest”, čvrsto je odvratila Ruth. Pogledom je pretraživala Helenino 240

lice očajnički nastojeći poništiti svu bol koju joj je nanijela. Zagrlila je sestru. Nema koristi u tome da joj daje lažnu nadu. Bolje da se pomiri s ružnom istinom i okrene sljedeće poglavlje u njihovu životu. Ruth je ponovno razmislila o tome da prizna sve Heleni, da uništi sve što je imala sa Samom. Ne bi li to olakšalo situaciju? “Helena...” Priznavanje grijeha bilo je u Ruthinoj prirodi. Još kao dijete, uvijek bi se potužila majci kada bi učinile nešto krivo, čak i prije nego bi ih majka otkrila. Potom se zaustavila. Istina bi samo umanjila Ruthinu bol, ali i povrijedila njezinu sestru. Bila je osuđena u tišini podnositi svoju krivicu. Naposljetku to više nije mogla izdržati. “Dođi”, iznenada je rekla želeći odagnati osjećaj težine koji je naizgled ispunio čitavu sobu. “Prošećimo do potoka.” Djeca su je iznenađeno pogledala. Oduvijek je Helena bila ta, barem za boljih dana, koja ih je pozivala van, dok je Ruth radije ostajala u kući uz vatru. Čak ni sada nije bila sigurna je li to pametno s obzirom da se Michal jedva ugrijao. Nije željela da se odviše izmore i potroše kalorije koje nisu imali čime nadomjestiti te time samo pojačaju svoju glad. Ali očajnički je željela nešto učiniti kako bi djelomično odagnala tugu i vratila zdrav izgled njihovim licima. Kada su izišli, Michal i Dorie otrčali su naprijed vukući saonice koje im je tata bio izradio prije nekoliko godina. Dorie je posrnula. Michal je ispružio ruku i strpljivo joj pomogao da se spusti strmom stazom. Potom se ona uspela na saonice, a on ih je počeo vući. Ruth je polagano koračala uz Helenu koja je nosila Karolinu na ramenima. Pogledala je prema brežuljku kroz oblak dima koji se na sivome nebu uzdizao nad selom. Podigavši pogled prema stablima, zamišljala je isti takav spokoj kapelici. Vojnika više nije bilo ondje. U isti su je mah obuzeli vrućina i sram, kao i svakog puta kada bi pomislila na njega. No je li ona doista skrivila Samov odlazak? Ruth je stoti put razmislila o tom pitanju. Možda je sve vrijeme planirao otići. No čak i dok je razmišljala o tome, sumnjala je kako je njegov odlazak na neki 241

način povezan s njom. Ili se osjećao toliko krivim zbog svega što se dogodilo da se nije mogao suočiti s Helenom, ili... Ruth nije bila u stanju dovršiti misao. Pred očima joj je iskrsnulo njegovo lice i užasnuti izraz koji je vidjela na njemu kada je shvatio kako je izdao Helenu. Ruth je bila srdita i postupila nepromišljeno onoga dana na tržnici, požalivši zbog svojih riječi čim su joj napustile usne. Jesu li ga uhitili zahvaljujući njezinoj gluposti? Nije čula nikakve glasine. U normalnim okolnostima, vijest o otkriću američkog vojnika protutnjila bi selom poput požara. No ona je ovih dana rijetko napuštala kuću, a na tržnicu nije svraćala jer je strahovala od daljnjih pitanja. Stoga je zaista bilo moguće da nije čula. Ne, sam je bio odlučio otići, Ruth je ustrajala u sebi, kao da će to njezine misli učiniti stvarnima. Možda se dovoljno oporavio i shvatio da je pravi trenutak da ode, dok se vrijeme nije pogoršalo. No duboko u sebi znala je da je trenutak njegova odlaska bio odviše značajan da bi bio puka slučajnost. Snijeg je zapadao samo nekoliko dana nakon što je Helena otkrila da je nestao. I neka je, razmišljala je Ruth. Heleni bi po takvom vremenu bilo gotovo nemoguće odlaziti u kapelicu i vraćati se. A bez njezinih posjeta, Sam bi zacijelo skapao od gladi. Šutke su koračale prema potoku, malenom rukavcu vode koji se izdvajao iz rijeke. Ogoljene vrbine grane, prekrivene snijegom, savijale su se prema zaleđenoj površini vode. Dok su se Michal i Dorie klizali po ledu, pretvarajući se da na nogama imaju prave klizaljke, Ruth je krajičkom oka pogledala sestru. Je li ovo bilo bolje ili gore za Helenu? Što se tiče Piotra, Ruth je barem oduvijek znala razlog zbog koga ju je ostavio. A Helenu će Samov iznenadni odlazak tjerati da se vječno pita zašto je to učinio i je li na sigurnome. No za razliku od konačnosti Piotrova pozdrava, Helena je vjerovala kako se još uvijek ima razloga nadati. Ruth je to znala po sestrinim potajnim pogledima prema brežuljku, kao da vjeruje da će ondje ugledati Sama kako se približava nezgrapnim korakom. Svakog puta kada bi začula nekakvu buku oko kolibe, Helena bi podignula glavu. Kada se on ne bi pojavio, Helenino bi se lice rastužilo te bi se povukla u sebe, slabo govoreći i radeći tek onoliko 242

koliko im je dostajalo da prežive. Ruth je osjetila nalet mučnine te se zapitala je li ono malo mlijeka koje je jutros bila pomiješala sa zobi bilo prokislo, premda se naizgled nitko drugi nije žalio. Ali njezina nelagoda nije bila rezultat samo probavne prirode - ovih je dana bila iscrpljena bez očiglednog razloga, a noge su joj bile olovno teške te se neprestano bojala sjesti kako ne bi zadrijemala. Je li je hvatala gripa? Nije si mogla dopustiti da se razboli nije imala kako doći do lijekova, niti je mogla uzeti odmor od svih stvari koje je trebalo činiti radi djece. Zaključila je kako je njezin umor zacijelo posljedica napornog rada uz toliko male količine hrane. Poželjela je neprestano spavati kako ne bi osjećala hladnoću i glad. Michal i Dorie pravili su grude od snijega i gađali se njima, na trenutak zaboravivši na svoju nevolju. Sagnuvši se, Ruth je uzela malo snijega i oblikovala ga u grudu te je pružila Karolini, koja ju je polizala i oduševljeno zacičala. Potom je napravila još jednu grudu i dala je Heleni. “Hajde”, nagovarala ju je. Ova je slabašno zamahnula i bacila je u Michalovu pravcu. Michal je uzvratio vlastitom grudom koja je pogodila stablo nad Ruthinom glavom i zasula je snijegom s grana. Dok se skrivala iza stabla kako bi izbjegla još jednu grudu krajičkom je oka ugledala nešto pri dnu debla. Bila je to mrtva životinja, nepomična i ukočena na snježnome prekrivaču. Možda rakun ili kakav glodavac. Životinje su nerijetko podlijegale oštroj zimi. Lešina bi je nekoć i uplašila, no nakon što je posvjedočila mrtvacu koji je visio s vješala na igralištu, uginuli joj se pas učinio beznačajnim. Spremila se odvratiti pogled, a potom zastala ugledavši bijelu šapu. Bila je to lutalica koja je one noći spavala u dnu vojnikovih nogu. Kako li je dospio ovamo? Sam nije djelovao kao osoba koja bi samo tako napustila životinju. Iskrivivši lice u grimasu, čizmom je nagurala snijeg preko nje kako je Helena ne bi zamijetila. Dječji je smijeh utihnuo te su se nakon nekoliko minuta vratili sestrama, rumenih obraza i umorni od igranja po snijegu te ledene vode koja ima je vlažila noge kroz istrošene čizme. Svijetlo se nebo pomalo 243

smračilo označivši dolazak poslijepodneva. Prešutnim dogovorom, svi su se okrenuli i uputili kući. Helena je posrnula zapevši nogom o nevidljivi korijen. Ruth je ispružila ruku kako bi joj pomogla da se održi na nogama. “Pažljivo.” Ruth je srela sestrin pogled i nijemo je zamolila da bude snažna usprkos boli koja joj je bila poznata iz vlastitog iskustva. Ne mogu sve sama. Ispunila ju je krivnja. Sama je skrivila cijelu ovu situaciju i nije imala pravo ništa tražiti od Helene. Kada su stigli u kuću, Helena se pobrinula za vatru dok je Ruth s djece svlačila vlažnu odjeću i podgrijavala juhu na štednjaku. Svaki im se obrok sada sastojao od juhe - juha s repicom, juha s kupusom, juha s krumpirom - slabe, vodenaste i posve nalik jedna drugoj, s ciljem da ih barem ugrije ako ih već ne može zasititi. Uznemireno je pogledala prema oskudnoj zalihi krumpira u kuhinjskom ormariću. Ponovno će razgovarati s Helenom o tome da zakolju mazgu kako bi si osigurale malo mesa. Ruth je uzela nekoliko krumpira koje je toga jutra ogulila i oprala. Mjesto na kome ih je majka držala, na sasvim drugoj strani kuhinje, uvijek joj se činilo nelogičnim. Zastala je, a potom ih pomaknula bliže sudoperu. “Mogli bismo otići i bez njega”, tiho je rekla Helena kada su sjeli za večeru. Ruth je u nevjerici zurila u nju. Je li joj tuga pomutila razum? No pogled u njezinim očima bio je jasan i odlučan. “Nemamo propusnice. A ne znamo ni put.” “Da, naravno.” Svjetlo u Heleninim očima ugasilo se dok se još jednom povlačila u svoje turobno stanje. Ruth je iznenada zamislila Sama nad sobom pri prigušenom svjetlu kapelice. Obuzela je vrućina, miješajući se s mučninom, te je naglo ustala od stola. “Ispričajte me.” Istrčala je na vrijeme kako bi povratila, a smrad sadržaja njezina želudca digao se iz snijega. Uspravila se, dašćući. Hrana nije skrivila njezinu mučninu. Ovih je dana bila odviše umorna, čak i prije odlaska do potoka. Činilo joj se kao da nešto siše život iz nje, da crpi njezinu snagu kao što su to ponekad činila djeca, samo mnogo intenzivnije. Dijete, pomislila je, prisjetivši se 244

Marijina nabreklog trbuha. Ruth se sagnula u još jednom naletu mučnine, a potom se uspravila i stala brojati. Šest tjedana. Prije nekoliko tjedana osjetila je bol u trbuhu za koju je mislila da nagovješćuje nadolazeće krvarenje. Ali ono nije došlo, a ona je bila toliko izgubljena zbog svega što se događalo da nije ni zamijetila. Obuzela ju je panika. Ali to nije bilo moguće, ne od jednog, ne od njezinog prvog puta. No čim je to pomislila, nestalo je svake sumnje: nosila je Samovo dijete. Potom ju je obuzeo strah. Sam je nestao. Njezino dijete neće imati oca. Kako će se zaboga snaći? A neće to moći skriti od susjeda - svi znaju kako Ruth nema nikoga. Postavljat će joj pitanja, a vrijeme joj neće ići na ruku pa neće moći slagati da je riječ o Piotru. Bit će osramoćena. Ne, to nikako ne može biti istina. Odagnala je tu misao iz svoga uma, odviše strašnu da bi je mogla pojmiti. Vratila se u kuću brišući usta i pokušavajući se nasmiješiti. “Jesi li dobro?” zabrinuto je upitao Michal. Ruth je natjerala samu sebe da prestane drhtati. “Dobro sam. Samo sam pokvarila želudac.” Helena je neobično zurila u nju te se Ruth zapitala sumnja li sestra u njezine riječi. Svi su te noći rano legli u krevet, umorni od šetnje do potoka. “Drvo”, Helena je primijetila u tami, a Ruth se zapitala koliko je dugo Heleni trebalo da primijeti kako je hrpica postala veća. Je li Helenu samo slomila tuga ili je gubila razum jednako kao i majka? “Mischa ga je donio.” Ruth je razmislila o tome da ukaže sestri na to koliko je napora njezina slabost iziskivala od ostatka obitelji. Potom se predomislila - Helena je ionako imala dovoljno vlastite brige. Helena nije više ništa rekla te je uskoro zaspala. Posljednjih se mjeseci činilo kao da su sestre zamijenile mjesta - Helena je sada spavala mnogo mirnije, kao da radije provodi vrijeme u snu nego na javi, dok se krivnjom gonjena Ruth prevrtala cijele noći. Osjetila je kako i njezine vjeđe postaju sve teže. Nakon nekog vremena, Ruth je iz sna prenula buka. Uspravila se kako bi provjerila je li Helena otišla na zahod, no ova je i dalje ležala 245

kraj nje. Ruth je izišla iz kreveta prije toga opipavši i ostalu djecu kako bi se uvjerila da i dalje mirno spavaju. Ruth se zaputila u kuhinju. Možda je vjetar oslobodio koju šalufu. Približivši se ulaznim vratima, ponovno je zastala. Ovoga je puta nesumnjivo čula pucketanje snijega pod nečijim nogama. Otvorila je usta kako bi zazvala Helenu, no iz njih nije izašao nikakav zvuk. Pobješnjela je kada se prisjetila policajca, njegova posjeta i toga kako ju je umalo silovao. Razmislila je o tome da uzme očevu pušku, no čak i dok je to činila, znala je da ne bi imala hrabrosti upotrijebiti je. Umjesto toga, uzela je žarač iz kamina i čvrsto ga stegnula u ruci. Neće mu dopustiti da joj ponovno naudi, a posve mu sigurno neće dopustiti ni da se približi djeci. Na vratima se začulo slabašno kucanje. Na trenutak je razmislila o tome da ne otvori vrata, no bila je svjesna da time neće otjerati osobu s druge strane. Duboko udahnuvši, širom je otvorila vrata i zamahnula žaračem. No prije nego je uljezu stigla zadati udarac, nešto se uz glasan tresak stropoštalo na pod pred njezinim nogama. Ruth je posegnula za prekidačem za svjetlo i upalila ga, a potom glasno uzdahnula. Pred njom, na podu njihove kolibe ležao je američki vojnik, Sam.

246

22 Začuvši udarac, Helena je iskočila iz kreveta i pojurila u dnevnu sobu. Ruth se naginjala nad nečime na podu istovremeno čvrsto stišćući žarač u rukama. Ugledavši tamnu priliku, Helena je uzdahnula u nevjerici. “Same?” Pojurila je k njemu kako bi mu pomogla dok su se u njoj smjenjivali zabrinutost i veselje. Dodirnula mu je obraz kako bi se uvjerila da ne sanja. Ovdje je, zaista je ovdje. No lice mu je bilo gotovo jednako blijedo kao i onog dana kada ga je pronašla u šumu, a oči poluzatvorene. “Jesi li dobro?” Sam je otvorio usta, ali iz njih nije izašao nikakav zvuk. Helena mu je pomogla da sjedne u naslonjač. On je potom ovio ruku oko njezina struka i naslonio snijegom prekrivenu glavu na njezin trbuh, čvrsto je privijajući uz sebe. Osjetivši koliko je njegovo tijelo uistinu hladno, Helena se uspaničila. “Ruth, on se smrzava.” Njezina je sestra ostala stajati, ne puštajući žarač i ne mičući pogled s vojnika. “Ugrij malo vode, molim te. I donesi deku.” Potom se oglasila Karolina. “Ja idem po nju”, rekla je Ruth odjurivši iz sobe. Helena je dlanom podignula Samovu bradu prema sebi kako bi je pogledao, te mu stala prelaziti prstima po obrazima skidajući s njih snježne pahulje koje su se na pola bile pretvorile u led. Sumnjala je da će ga ikada više vidjeti. Bezuspješno se trudila suspregnuti suze, a potom ih 247

pustila da teku ne mareći ni za što dok su jurile niz njezine obraze, padajući na njegove i stapajući se sa snijegom na njima. Izgledao je drukčije. Brada mu je bila obrasla gustim dlačicama te je podsjetila na njihov prvi susret. Koža mu je bila jezivo blijeda, strašno se znojio unatoč hladnoći i otežano disao, kao da je upravo istrčao maraton. Dolazak ovamo, odakle god da je došao, iscrpio je svu njegovu snagu, a možda i više od onoga što je njegova tek zacijeljela noga mogla podnijeti. Ali došao je. Ruth se nije vratila, stoga je Helena odjurila do ormara kako bi uzela deku te je omotala oko Sama. Skinula mu je mokre čizme i čarape s nogu. Nožni su mu prsti bili zabrinjavajuće sive boje te se nadala da se nisu smrznuli. Potom je kleknula i počela mu trljati stopala kako bi ih ugrijala. Dok je to činila, pažljivo ga je proučavala pogledom. Bilo joj je tako neobično vidjeti ga ovdje, u kući s pravim zidovima i pokućstvom, umjesto u ruševnoj kapelici. Gdje je bio sve ovo vrijeme? Umjesto očeva kaputa na sebi je imao debelu smeđu kožnu jaknu pohabanu na laktovima i šavovima. Izgledao je više nalik onom drugom Samu, koga nije poznavala. No čak je i sada, skvrčen i promrzao na tome stolcu, naizgled ispunjavao sobu nekakvim svjetlom. “Hvala ti”, promuklo je rekao, konačno skupivši snage da progovori. “Žao mi je što dolazim nenajavljen...” “Žao ti je?” Helena mu je presjekla riječ glasom punim nevjerice. “Očajavala sam za bilo kakvim vijestima o tebi. Nisam imala pojma što ti se dogodilo. Ludjela sam od brige.” Oči su joj se ponovno ispunile suzama. “Mislila sam da si mrtav.” U zraku između njih odjednom se osjetila nekakva nelagoda, jer premda se vratio, njegov je iznenadni odlazak svejedno djelovao kao izdaja. “Oprosti”, ispričao se pogledavajući preko Helenina ramena. Ona se iznenada postidjela svog kućerka i skromnog, trošnog pokućstva u njemu. Ali on nije bio usmjeren na to. Za Heleninim se leđima pojavila Dorie. Stajala je i širom otvorenih očiju zurila u tog neobičnog čovjeka. Donja joj je usna drhtala. “Zdravo”, nježno je rekao Sam. 248

Helena je ustala. “Same, ovo je moja sestra Dorie.” Ruth se vratila s djetetom u naručju. “A ovo su moje druge sestre, Karolina i... Ruth.” Helena nije mogla sakriti nevoljkost u svome glasu. “Drago mi je”, Sam je krenuo ustati, no Helena mu je položila dlan na rame ne želeći da se odviše iscrpljuje. “Nikada nisi spomenula da imaš sestru blizanku”, obratio se Heleni zvučeći manje iznenađeno nego što je trebao. Helena je krajičkom oka pogledala Ruth kako bi provjerila ljuti li se Ruth zbog toga što ju je izostavila, no sestrino je lice ostalo bezizražajno. Sam je posegnuo za Heleninom rukom, ali ona je ustuknula, i dalje povrijeđena njegovom izdajom i ožiljcima koje su joj nanijeli tjedni provedeni u brizi za njega. Bila je posve sigurna da je zauvijek otišao. Poželjela ga je pljusnuti, udarati ga šakama u prsa. “Mislila sam da su te uhitili ili ubili.” Helena nije mogla sakriti bol i optužbu u svome glasu kada je sav teret neizvjesnosti u kojoj je živjela proteklih tjedana napokon izbio na površinu. “Znam. I žao mi je zbog toga. Ali došli su po mene, znaš.” Njezine su se oči raširile. “Tvoja nastojanja da stupiš u kontakt s partizanima bila su uspješna”, rekao je. Helena je blago rastvorila usta od iznenađenja. Alek je bio uvjeren da ne može učiniti ništa kako bi mu pomogao. “Došli su po mene bez upozorenja i naredili mi da smjesta pođem.” “Pronašao si Aleka?” “Ne osobno.” Ne, naravno da ne. Za Helenu, Alek je bio zaštitno lice otpora. Ali riječ je bila 0 nečem puno većem. Samovo se lice smračilo. “Partizani su bili poduzeli određene akcije protiv Nijemaca. Nijemci su im uzvratili i... Pa, Alek je propao u zemlju.” Helenina se utroba okrenula kada je pomislila na snažnog, hrabrog Aleka koji kao da je predstavljao nadu za sve njih. Sam je nastavio. “Vijesti mi je zapravo donijela jedna mlada žena.” Helena ga je odlučno pogledala. “Vidiš, rekla sam ti da žene također pomažu.” Ostala je zatečena snažnim osjećajem ljubomore na ženu koja je mogla pomoći Samu na način na koji to Helena nije mogla učiniti. On se oglušio na njezinu primjedbu. “Rekla je kako je Alek pohvalio 249

tvoju hrabrost.” Helena se zarumenjela, nastojeći odviše ne uživati u tračku ljubomore koji je zamijetila u Samovu glasu. “Rekla je kako je Alek uspio uspostaviti radijsku vezu s partizanima i saznao gdje se nalaze. Ali ja nisam imao izbora; morao sam smjesta otići s njom, a nisam imao nikakvog načina da te upozorim ili ti kako dojavim. Bilo je odviše opasno ostaviti ti poruku. Nastojao sam posložiti kamenje na način da ga možeš prepoznati”. Dakle, ona hrpica kamenja pokraj ulaznih vrata kapelice ipak je imala nekakvo značenje. “Shvaćam.” Helenin oprost bio je trenutan i potpun. “Ostale sam predmete zakopao”, dodao je skrušeno. “Šalice i slično. Još se uvijek nalaze ondje.” Helena je odmahnula rukom. Takve joj stvari nisu bile nimalo važne. “Što se zatim dogodilo?” “Uspjeli smo prijeći granicu.” “Pa što onda radiš ovdje?” Posve se sigurno nije vratio zbog svoje misije. “Došao sam po tebe”, jednostavno je rekao Sam. “Pronašao si partizane i potom ih ponovno napustio?” Helena je u tom trenutku spoznala pravu veličinu njegove hrabrosti. “Neće biti presretni kad se budem vratio”, složio se Sam. Dakle, oglušio se na njihove naredbe i stavio sve na kocku kako bi se vratio po nju. “A ostali iz tvoje jedinice?” Potišteno je odmahnuo glavom. “Još ništa. No postoje glasine o Amerikancima u partizanskim taborima na sjeveru, prema Bratislavi. Ponudili su se da će me ondje prihvatiti.” “Ali nisi otišao.” “Rekao sam ti da te neću napustiti. Izvoli.” Iz džepa je izvadio konzervu s mesom i pružio joj je. Dorie i Karolina žurno su se okupile oko hrane. “Polako jedite”, upozorila je Helena kidajući im komadić po komadić koje su svejednako brzo gutale. Jedino je Ruth ostala stajati po strani. “Polako, pozlit će vam.” Osvrnula se preko ramena i pogledala prema spavaćoj sobi u kojoj 250

je Michal, koji je oduvijek imao čvrst san, nesmetano spavao. Odlučivši ga pustiti da nastavi spavati, Helena je pronašla komad platna u kuhinji i spremila u njega malo mesa za brata. Okrenula se natrag prema Samu. Obuzele su je sreća i požuda te se borila s porivom da mu se baci u naručje. Umjesto toga, položila mu je dlan na rame i čvrsto ga stisnula kao da se boji kako će ponovno nestati. “Dolaze”, on je šapnuo Heleni dok su djeca jela. “Nijemci - primijetio sam drukčiju letjelicu u odnosu na one koje sam dosad viđao, a partizani s kojima sam se susreo potvrdili su moje sumnje.” “Već su stigli”, rekla je Ruth približivši im se. Pogled joj je pao na Helenin dlan koji je počivao na Samovu ramenu te se na trenutak lagano na mrštila. “Otvorili su administrativni ured u gradu.” “Mislio sam na njemačku vojsku”, pojasnio je Sam, “Tenkovi i trupe na putu su ovamo.” Dakle, ni sela više neće biti pošteđena. “Zašto sada?” upitala je Helena. “Zbog Rusa. Odnos između Hitlera i Staljina sve je gori te će sigurno doći do rata i na istoku.” Helena je razmišljala o tome, prisjetivši se Samovih komentara o ruskom barbarizmu zbog kojih su Nijemci u usporedbi s njima izgledali gotovo civilizirano. “Nijemci dolaze, utvrđuju svoj položaj i nastoje ukloniti svaku šačicu otpora.” Okrenuo se prema Heleni. “Moramo smjesta otići, prije nego stignu ovamo. Svi mi.” “U pravu si.” Helena se odmaknula od Sama, a djeca su se približila Ruth. Usta njezine sestre bila su otvorena i spremna na pobunu. “Ruth, zacijelo shvaćaš da je u pravu, zar ne?” Ruth je preko sestrina ramena pogledala kroz prozor u pusto prostranstvo noći i snijeg koji se protezao čitavim obzorom. “Ali obećale smo mami da ćemo ostati.” Helena je zbunjeno zurila u nju. Prije nekoliko tjedana Ruth je pristala otići, čak je bila i nagovarala Helenu da zamoli Sama za pomoć. No sada je ponovno bila ustrašena i odlučna ostati tu gdje jest. “Ne, obećale smo joj da ćemo se držati na okupu i zaštiti djecu - što ćemo i učiniti. Ali da bismo to mogle, moramo otići. Sve se promijenilo. Čak i da Nijemci jednoga dana odu i da uspijemo 251

preživjeti, doći će Rusi, a sam Bog zna što će oni učiniti s nama. Uloga roditelja sada je na nama, Ruth, i moramo učiniti ono za što smatramo da je najbolje. Znam da te straši vanjski svijet, ali moramo pokušati.” Ruth nije odgovorila, već je samo prebacila Karolinu na drugi kuk. “Zar ne shvaćaš?” eksplodirala je Helena, zaboravivši na to da ne smije povisivati glas pred djecom. “Nećemo biti ništa sigurniji ako se budemo pritajili i odbili izabrati nečiju stranu.” Dorie je zakoračila prema Ruth čije je lice i dalje odražavalo protest. Helena je duboko uzdahnula. “Bojim se da to nije sve. Znaš da je mama bila u židovskoj bolnici, zar ne?” “Naravno. Tata je rekao da su je primili onamo jer im je platio, premda nije bila Židovka. Obećao je obaviti nekakve neobične zadaće za njih kako bi je zadržali ondje.” Helena je progutala knedlu. “Lagao je.” Prije joj se skrivanje istine o majci pred Ruth činilo dobrim djelom, sprječavanje još jedne pukotine u bajkovitome oklopu kojim se njezina sestra okružila. No sada je istina predstavljala njezinu najbolju - i jedinu - šansu da nagna Ruth da se predomisli. Nije imala izbora te se molila da teret istine ne slomi njezinu sestru. “Mama je bila polužidovka.” Ruth se oštro podsmjehnula. “Nije istina!” prijezirno je odvratila. “Zbilja, Helena, kako možeš reći takvo što? Bila je najpobožnija od nas svih - svakog je tjedna išla u crkvu.” No Helena je odmahnula glavom. “Bolničarka mi je to rekla nakon što je mama umrla. Tako piše u njezinim ispravama.” Helena se prisjetila kaleža koji je prodala. U ovom ga je trenutku poželjela imati kod sebe kako bi ga pokazala sestri. Židovsko pismo poslužilo bi kao uvjerljiv, neporeciv dokaz. “Istina je. I prije ili kasnije, pojavit će se pitanja.” “Ne”, ustrajala je Ruth, ali Helena je vidjela kako Ruth polagano slaže mozaik istine. “Žao mi je što ti nisam prije rekla”, prošaptala je Helena. “Ali nakon majčine smrti, mislila sam da bi ti sve to bilo previše. Prilično je šokantno, znam to. Ali ako Nijemci provjere podatke i saznaju istinu...” Helena nije dovršila rečenicu. “Nijemci su vrlo detaljni u svojim provjerama” ubacio se Sam. “U 252

njihovim si očima Židov ako ti je i samo jedan roditelj bio židovske krvi, a ako to stoji u kartonu vaše majke, oni će to sasvim sigurno saznati.” Helena je pokušala ponovno. “Za nas ovdje nema više ničega. I zato moraš shvatiti da...” “Moramo otići.” Ruth je odlučno dovršila sestrinu rečenicu. “Shvatila si.” “Da, motamo otići. I to što prije”, Ruth se složila. Za svojim leđima Helena je osjetila kako je Sam odahnuo. Ruth se uspravila. “Spakirat ću nam stvari.” Ali Sam je odmahnuo glavom. “Nema vremena za to. Moramo otići smjesta jer će u protivnom biti prekasno. Neka se svi obuku i nemojte nositi ništa osim odjeće na sebi i možda malo hrane, ako vam stane u džepove.” “Ali, Same, moraš se odmoriti. Inače nećeš moći hodati. Samo nekoliko sati”, molila ga je Helena. “Krenut ćemo prije zore.” Vrata spavaće sobe zaškripala su te se na njima pojavio Michal. Prije nego ga je Helena dospjela spriječiti, Sam se ustao s naporom i zakoračio naprijed. “Ti si sigurno Michal.” Ispružio je ruku nudeći mu komadić mesa koji djevojčice nisu pojele. Dječak je podigao pogled prema visokom muškarcu, a na njegovu se licu dala iščitati mješavina zbunjenosti i divljenja. U usporedbi s vojnikom, u svojoj je noćnoj košulji izgledao poput djeteta. “U redu je, Michale”, ohrabrila ga je Ruth. “Ovo je Sam i on nam je prijatelj.” No Michal je nastavio sumnjičavo gledati Sama. Sam je kleknuo. “Voliš li pse?” upitao je Michala, a dječakove su se oči raširile. “Imam prekrasnog psa koji jedva čeka da se dođeš igrati s njime.” Dorie je prišla Samu i uhvatila ga za ruku svojim sitnim dlanom. Helena je u tom trenutku shvatila da se sav rizik kome se izložila bio vrijedan truda te da nije pogriješila što mu je vjerovala. “Idemo na put sa Samom”, nježno je rekla. “Ali što s mamom?” upitao je Michal. Ruth i Helena razmijenile su pogled pun nelagode povrh njegove glave. Nisu mogle riskirati i reći mu istinu pa da se slomi sada 253

kada trebaju otići. “Mama želi da odemo”, odgovorila je Helena žaleći što ne posjeduje vjeru u život poslije smrti koja bi njezin odgovor učinila istinitim. “Dobro joj je tamo gdje jest, a mi ćemo poslati po nju čim se snađemo.” Mrzila je to što mu mora lagati, ali jednostavno nije imala drugog izbora. “Ali trebali bismo otići po nju”, ponovno je počeo Michal. “Ne možemo je samo tako napustiti!” “Dosta”, odrešito je rekla Ruth. “Natrag na spavanje, tako da svi budemo odmorni i spremni za put.” Krenula je prema spavaćoj sobi, a potom se okrenula. “Kako ćemo otići onamo?” Helena nije znala što bi joj rekla. Nije znala ni što “ondje” točno podrazumijeva, a kamoli imala plan o tome kako onamo stići. “Ne znam, ali Sam i ja smislit ćemo nešto, dobro? Vjeruj mi.” Kada je Ruth odvela djecu u spavaću sobu, Helena je Samu napravila krevet od prekrivača na podu blizu vatre. “Hvala ti”, rekao je dok je uzimao jastuk premećući ga u rukama s takvom zahvalnošću koja je govorila da se nakon tjedana spavanja na golom tlu osjećao kao u raju. Helena je nijemo prekorila samu sebe što se nije više potrudila kako bi dodamo olakšala njegov boravak u kapelici i učinila ga ugodnijim. Sjela je na pod pokraj njega. Usprkos vlastitom upozorenju da se mora odmoriti, nije mogla podnijeti pomisao da ga napusti iz straha da je sve sanjala i da će on ponovno nestati. Kao da je pročitao njezine misli, Sam ju je privukao k sebi i zagrlio je, čvrsto je privijajući uz sebe. “Lena”, prošaptao je. “Mislila sam da sam te zauvijek izgubila.” Oči su joj se napunile suzama te ih je morala otrti. Jedna joj je suza pobjegla i kliznula niz obraz. “Nipošto. Znao sam da ću uspjeti pronaći svoj put natrag do tebe.” Sam je poljubio njezinu suzu, ulovivši je na pola puta svojim usnama. Ljubio ju je po obrazu sve do očiju, pa preko čela, a zatim dolje do brade. Naposljetku joj je stigao do usana, a zatim zastao, odmičući se i tek joj ovlaš okrznuvši usne svojima. Zabrinuti mu je izraz preletio licem, a potom nestao. 254

“Što je?” Odmahnuo je glavom, a potom čvrsto pritisnuo usne o njezine, te se na trenutak činilo kao da su ponovno u kapelici. Ali nisu ondje, podsjetila se Helena. Ruth i djeca bili su u suprotnoj sobi. Odmaknula se, zatomivši želju koja se probudila u njoj. Sam se uspravio. “Sačuvao sam komadić hrane za tebe”, rekao je izvukavši iz svoga džepa komadić mesa umotan u papir. “Zato što znam da ga inače nikad ne bi uzela.” Helena je zaustila da se pobuni. “Pojedi. I tebi treba snage. Lena, izgladnjela si.” Poželjela mu je reći da je dobro. Ali imao je pravo. Iz dana je u dan to sve slabije zamjećivala. Glad je postala njezin svakodnevni suputnik; potajno kruljenje njezina želudca nikada nije prestajalo. Osjećala se tek ponešto umornije nego inače. No sada je zamislila samu sebe kroz njegove oči - nakon više tjedana razdvojenosti njezina je promjena bila vidljivija u njegovim očima, njezini požutjeli i upali obrazi. “To je zbog bonova”, priznala je, zahvalno uzimajući hranu koju joj je nudio. Utrobu joj je prožela toplina zbog neočekivanog objeda. “Koji nam je plan?” “Partizani su se utaborili nedaleko od granice.” “Ali Alek je rekao da bi njegova južna ruta mogla biti kompromitirana.” “To je istina. Više nema sigurnog puta, stoga ćemo morati samo nešto smisliti. I morat ćemo ići pješke.” Helena je pogledala kroz prozor zamišljajući visoke vrhove koji su se prijeteće izdizali između njih i odredišta koje je spomenuo. Potom je odmahnula glavom, lagano pokazujući prema spavaćoj sobi i misleći na Dorie. Nije se mogla prisjetiti je li rekla Samu za sestrin otežani hod ili je sam zamijetio prije nego su djeca otišla u krevet. Put kroz planinu bio bi dovoljno težak i njima samima, a s djecom nemoguć. “Ne možemo”, polagano je rekla. “Bio si spominjao kamione.” Sam je odmahnuo glavom. “Ceste su zatvorene, a čak i da kamioni uspiju doći do nas, nikada ne bismo prošli kontrolne točke. U stanju su ih rastaviti na dijelove kako bi pronašli slijepe putnike. Ne, ovo je jedini 255

način.” Helena se zapitala ima li on uopće predodžbu o tome kakvom će se riziku izložiti i koliko će taj put zapravo biti težak. Naravno da jest upravo ga je prošao. Ali nije im preostajalo ništa drugo - ono što ih očekuje ako ostanu ovdje posve će sigurno biti mnogo gore. “Postoji jedna željeznička stanica udaljena oko devet kilometara prema jugoistoku”, polagano je govorila Helena i dalje razmišljajući. “Ako stignemo onamo prije pet sati, uhvatit ćemo teretni vlak koji se ondje zaustavlja. On će nas odvesti preko granice.” Bila je vidjela vlak prije nekoliko tjedana kada je sjedila na sjeniku i gledala kroz prozor u nadi da će se on odnekud pojaviti. “Istok”, ponovio je Sam, a potom stišao glas. “Lena, ne. Njemačka je vojska na putu prema tamo i svakim će nam trenutkom biti sve bliža.” “Možemo mi to, Same. Moramo pokušati.” Činilo se da su zamijenili mjesta; sada je ona hrabrila njega. “Dobro”, popustio je Sam odmičući joj kosu s čela. Ona je podignula lice prema njemu, upijajući dodir za kojim je žudjela toliko vremena. “Pričaj mi još o partizanima”, rekla je. “To jest, ako nisi odviše umoran.” “Tog jutra prije zore po mene je došla mlada žena tamne kose.” Helena je ovoga puta nastojala ne pokazati ljubomoru. “I odvela me k partizanima preko granice. Željeli su me poslati dalje na jug kako bi ponovno stupio u kontakt sa svojom jedinicom, ali znao sam da se, ako odem tako daleko, neću moći vratiti. Molio sam ih da mi daju tri dana. Tri dana da se vratim i pronađem te. Rekao sam im za sve što si učinila za mene i koliko ti dugujem. Odbili su, rekavši mi da se njihova akcija ne može odgoditi radi pojedinaca. Stoga sam otišao.” Helena je nastojala zamisliti kako se osjećao na tom opasnom putovanju. I to ne jednom, već dva puta. “Bojao sam se da neću uspjeti”, priznao je te je Helena doista čula strah u njegovu glasu. “Put je bio još gori nešto što si ga opisala. Ali nisam mogao dopustiti da misliš kako sam te napustio.” Njegove su riječi ispunile Helenu dubokom zabrinutošću, jer ako je on sam jedva preživio 256

put, kako su se mogli nadati uspjehu s djecom? “A znam i gdje se nalaze - ili barem gdje su se nalazili - i imam propusnice.” Izvukao je presavijeni dokument. “Ovo je tvoja privremena putovnica u kojoj stoji da si moja žena i da možeš otići u Ameriku.” “Kako si...?” “Lagao sam. Rekao sam im da se neću vratiti ako mi ne pošalju isprave za sve vas. Imaju krivotvoritelje - prave umjetnike - koji su nevjerojatno vješti u lažiranju dokumenata, naročito s obzirom na okolnosti u kojima rade. Ali nisam mogao biti siguran da će me poslušati, stoga sam uzeo dokumente i otišao.” Prepoznavši sliku koju mu je bila poklonila, a koja je sada stajala na iskaznici, Helena se nasmijala. “Znači, zato si tražio moju sliku?” “Za svaki slučaj. Ali nisam ti želio davati lažnu nadu - ili se prepirati s tobom jer ne bi željela poći.” Izvadio je još jedan papir. “A ovo će omogućiti djeci da se ukrcaju na vlak za Čehoslovačku. Dakako, ne moramo ih nužno poslati onamo. No dokumenti će nam pružiti izliku uz pomoć koje ćemo ih prevesti preko granice.” “A što će se dogoditi kada stignemo u Čehoslovačku?” Helenine su se sumnje udvostručile. “Ona je također pod okupacijom.” Sam je spustio bradu u znak nijemog slaganja. “To je istina. Ali granica je ondje mnogo protočnija, i bliža zapadu.” “A Ruth?” Sam se rastužio. “Još ništa. Ali povest ćemo je, naravno, i usput nešto smisliti.” Lice mu je bilo odlučno kao i onda kada je govorio o svome odlasku te je znala da neće posustati dok ih sve ne odvede preko granice te na sigurno. Helena se osvrnula preko ramena i pogledala kroz prozor. Za samo nekoliko sati svanut će dan. “Trebao bi se odmoriti.” Borila se protiv poriva da legne uz njega kao što je to činila u kapelici. Ali to ne bi bilo prikladno, a i djeca bi ih mogla vidjeti. “Laku noć.” Sagnula se kako bi ga poljubila u obraz. Sam je s lakoćom zatvorio oči kao netko tko se priviknuo na noćenje na čudnim, neugodnim mjestima. Helena je namjestila njegovu deku i 257

nakratko zadržala dlan na njegovim leđima. Potom se odšuljala u spavaću sobu osjećajući Sama s druge strane zida jednako kao da se nalazi pokraj nje. Uvukla se među Ruth i djecu. Još će ove noći svi biti zajedno pod jednim krovom, kao što i treba biti. No ovo je posljednji put da spavaju zajedno u svome velikom krevetu te si nije mogla pomoći a da se ne zapita gdje će sljedećeg puta leći, i hoće li na nekom drugom mjestu moći spavati svi zajedno. Iz druge je sobe doprlo Samovo lagano hrkanje te je Helena stala disati u ritmu s njime, trudeći se ne razmišljati o opasnome putovanju koje im je predstojalo. Premda se svim silama trudila ostati budna, Helenine su vjeđe postale odviše teške. Nakon nekog vremena naglo se trznula, koreći samu sebe jer je zadrijemala. No u sobi je još vladala tama. Okrenula se prema Ruth kako bi joj rekla da je vrijeme da probudi djecu. Pokraj sebe je osjetila prazninu, a na mjestu gdje je plahta trebala biti topla opipala je samo hladnoću. Ugledavši prazno mjesto na krevetu, oteo joj se glasan povik. Michala nije bilo.

258

23 Ruke su protresle Helenu i prenule je iz sna. “Mischa je nestao.” Helenin glas, tih i uspaničen, probio se kroz tamu. Ruth se naglo uspravila, udarivši ramenom u okvir kreveta. “Ne pričaj gluposti.” Obično je Helena nju optuživala za dramatiziranje, a ne obratno. “Vjerojatno je samo otišao na zahod.” “Ne, već sam provjerila. Nema ga.” Nema ga. Riječi su odjekivale Ruthinim umom dok je nastojala smisliti prikladno objašnjenje. U slučaju da je već svanuo dan, Michal je mogao hraniti životinje ili skupljati drva za ogrjev. Premda, to je učinio još jučer. No čak i da je tako, nikada ne bi otišao a da im se prije toga ne bi javio. “Idem ga potražiti”, prošaptala je Helena te izjurila iz spavaće sobe. Nastojala je ne probuditi ostalu djecu i Sama. Da je budan, sigurno bi ustrajao u tome da joj pomogne pri potrazi, umjesto da čuva snagu za put. Ruth se žurno obukla. U dnevnoj je sobi zatekla Sama kako mirno spava pokraj vatre na postelji od složenih deka koju mu je Helena pažljivo pripremila. Glava mu je počivala na dlanu jednako kao i onoga dana kada je bila došla k njemu u kapelicu. Svrnuvši pogled, Ruth je prišla prozoru i promatrala Helenu kako prelazi polje i nestaje za stajom sa svjetiljkom u rukama. Gusti je snijeg ponovno napadao preko noći. Ruth se duboko uznemirila. Kao ni ona, Michal nije bio priviknut na zahtjevni teren te je rijetko napuštao njihovo zemljište osim ako to doista 259

nije bilo potrebno. Bila se probudila usred noći i osjetila Michala kako mirno spava pokraj nje. Nije moglo proći više od jednog sata otkako je otišao. Helena se vratila nakon dvadeset minuta, zadihana i sama. “Sve sam pretražila - staju, polje.” Više se nije trudila šaptati. “Čak sam otišla i do jezera.” Strah je presjekao Ruth. Ne računajući Helenine odlaske u kapelicu ili grad kako bi posjetila majku, njih se petero nikada nije razdvajalo - sve do sada. Sam se probudio. “Koliko je sati?” “Skoro pa će tri.” Uspravio se na noge, iskrivivši lice. “Trebali bismo poći.” “Imamo problem. Michal je nestao.” Sam se snažnije namrštio. “Znate li kamo je mogao otići?” “Vidjela sam tragove koji vode prema šumi. Mislim da je...”, Helena je uznemireno pogledavala malo Sama, malo sestru, “otišao u grad... Po mamu.” Čak i dok je Helena izgovarala te riječi, Ruth je shvatila kako njezina sestra ima pravo. Michala, kome nisu bile rekle za majčinu smrt, očigledno je bila uznemirila pomisao na odlazak bez majke. “Trebale smo mu reći istinu”, požalila se Ruth. Ali tko zna što bi tada učinio? “Vlak polazi za dva sata”, nježno se ubacio Sam. “To nam je jedina šansa.” “Ne možemo otići bez njega”, ustrajala je Helena. Ruth je složno i odlučno odmahnula glavom. “Shvaćam. Ali ako smjesta ne krenemo, nitko od vas neće uspjeti pobjeći. To nam je jedina šansa”, ponovio je. “Vas dvije pođite prve, ja ću sam otići po njega, ali morat ćemo se sastati kako biste mogle pronaći partizane.” “Ti i Sam odvedite djecu do stanice”, ispalila je Ruth. “Ja ću potražiti Michala.” Helenino se čelo nabralo. “Ne budi smiješna. Nisi sposobna za to.” Čuvši Heleninu oštru primjedbu, Ruth je postala još odlučnija. “Savršeno sam sposobna za to.” 260

“Ali odviše slabo poznaješ šumu. Nikada nisi sama otišla do bolnice.” Ruth je pogledala u stranu izbjegavajući Samov pogled. Nije mogla reći sestri da je nedavno prolazila šumom tijekom svog potajnog, nesretnog puta u kapelicu. “Sposobna sam za to”, odlučno je odvratila. “Pusti mene”, Helena se ponovno pobunila. “Snažnija sam.” Nekoć je to možda bila istina. Helena je trebala ići kroz šumu, a Ruth skrbiti o djeci. No Helena je strašno oslabjela otkako je Sam bio nestao. Činilo se kao da su proteklih tjedana zamijenile svoje položaje; Ruth je pokazivala snagu u trenutcima kada je Helena posustajala. “Ne, mogu to učiniti. Uostalom, morat ćeš nositi Dorie kada se bude umorila. Ja ih neću moći nositi obje na putu do željezničke stanice. Ti hoćeš. Sastat ćemo se ondje.” Helena je ponovno otvorila usta da se usprotivi. “Nemamo vremena za prepiranje”, ubacio se Sam. “Nijemci stižu.” Kao na znak, u daljini se začula potmula, prijeteća tutnjava od koje im se zatreslo tlo pod nogama. “Dobro”, popustila je Helena. Razmijenile su pogled u znak nijemog dogovora: to je bio jedini način. Dopustit će sestri da pomogne. Deset minuta kasnije stajali su pred kućom. Ona i Helena navukle su na djevojčice svaki komadić odjeće koji su posjedovale te su malene sada izgledale poput vunenih loptica i jedva su se mogle micati. Ruth je bila žurno zagušila vatru, no ostavila je nekoliko plamičaka da gore tako da izgleda kao da će se obitelj vratiti za sat vremena. S tugom je pogledala prema mazgi kojoj se nikada nisu potrudile nadjenuti ime. Helena joj je bacila posljednje mrvice stočne hrane u korito, no to će joj dostajati za najviše jedan ili dva dana. Što onda? Nisu mogle nikoga zamoliti da se pobrine za nju. Helena je zatvorila vrata kolibe. “Ne možeš ići u tome”, rekla je gledajući sestrin plavi ogrtač. Njezin prijezir prema nezgrapnome odjevnom predmetu dodatno je potvrdio Helenine sumnje kako nije pametno pustiti Ruth da sama pođe na brežuljak, zbog čega je smatrala da bi ona to trebala učiniti umjesto nje. “Spotaknut ćeš se, a i odviše si uočljiva u njemu.” 261

“Ali volim ga.” Za Ruth, majčin ogrtač predstavljao je nekakvu vrstu oklopa koji će je zaštiti od opasnosti i poteškoća koje su stajale pred njom. “Čekaj”, naredila je Helena i potom otrčala natrag u kuću. Za nekoliko trenutaka vratila se noseći staru tatinu lovačku jaknu smeđe boje i prebacila je preko Ruthina plašta. Zataknuvši rubove plašta u Ruthine čizme, Helena se uspravila. “Tako je bolje. Barem će te ovako biti teže uočiti u šumi.” Izvukla je i očev lovački nož iz svog džepa. “Trebala bi uzeti i njega.” Ali Ruth je odmahnula glavom. “Ne bih ga imala hrabrosti upotrijebiti.” Obje su znale da govori istinu. Helena je tutnula nož natrag u svoj džep. “Hoćeš li ti uzeti pušku?” “Odviše je nezgrapna. Osim toga, Sam ima pištolj.” Ruth je s tračkom ljubomore zamijetila uvjerenje u Heleninu glasu koje je govorilo da će se ona i Sam neće razdvajati te da će je on štititi. Ruth je pružila sestri malenu torbu u koju je bila skupila svu preostalu hranu iz kuće, a koja bi im mogla dobro doći na putu. “Zapamti da Karolina mora...” počela je, a potom se zaustavila. Helena je znala sve te stvari i dobro će se brinuti za djecu. “Izvoli”, rekao je Sam pružajući ruku Ruth. U njoj je držao iskaznicu i komadić papira. “Papir služi za dječji prijevoz, a iskaznica...” Oklijevao je, lagano se okrenuvši prema Heleni koja je potom kimnula. “Iskaznica je za tebe.” Ruth ju je uzela. Bila je to propusnica na kojoj je stajala slika njezine sestre i omogućavala prijelaz granice Heleni Rosen, ženi američkog vojnika. Ruth je lagano rastvorila usne. “Helena, vi se niste vjenčali, zar ne?” Helena je porumenjela. “Ne službeno. Barem ne još. Ali to će ti omogućiti da prijeđeš granicu.” Ruth je nepomično zurila u iskaznicu. “Ali tvoja je.” “Naša je”, ispravila ju je Helena. “Nikada nisam mislila otići bez tebe.” 262

Dakle, Helena je ipak nije namjeravala napustiti. Krivnja je obuzela Ruth dok se prisjećala svoje sumnje u Helenu i užasnih stvari na koje ju je nagnala. “Uzmi je”, ustrajala je Helena. “Nitko neće zamijetiti razliku između nas.” Razmjena iskaznice između sestara predstavljala je svojevrstan oblik oprosta, poput oplateka koji su zajedno prelomile na Badnju večer, samo mnogo snažniji. “Što s tobom?” “Sam će mi pomoći da prijeđem granicu.” Glas njezine sestre odražavao je uvjerenje, sigurnost u to da će je muškarac kojeg voli zaštititi te da je neće iznevjeriti. Ruth nije mogla suspregnuti ljubomoru koja joj je zaposjela čitavu utrobu. “Ja ću pronaći Michala i naći se s vama na stanici.” Helena je kimnula. Ruth će moći brzo putovati s njime i sustići ih. Ruth je podignula glavu i srela Samov pogled, a njezina je zabrinutost nadvladala osjećaj nelagode koji je vladao između njih. “Čuvaj ih”, naredila mu je. On je kimnuo tako ozbiljno da je Ruth pomislila kako bi joj mogao i salutirati. “Hoću.” “I, Helena, odvedi djecu na vlak ma što se dogodilo.” Ruth je odlučno gledala sestru u oči, prvi put uistinu shvativši koliko su nerazdvojne, poput dviju polovica jedne cjeline. “Hoću. Obje ćemo to učiniti.” Helenino je uvjerenje sada zvučalo usiljeno, kao da ju je tko natjerao da naglas pročita redak iz knjige. Sam je zakoračio naprijed i položio dlan na Helenino rame. “Trebali bismo poći.” Svi su šutke prošli staju i izašli kroz vrata na ogradi. U podnožju su brežuljka zastali. Helena je pokazala na šumu. “Znaš da se put račva u daljini. Sporedna staza vodi prema kapelici i tim putem možeš produžiti u šumu ili možeš pratiti glavnu stazu koja će te odvesti u grad.” Utihnula je, a oči su joj stale jurcati amo-tamo, kao da pokušava smisliti još kakav savjet koji bi mogla dati sestri. Ali tko zna kojim je putem Michal otišao, i koliko je daleko dospio? Nikako nije mogao stići do grada, a ako mu je 263

to nekim čudom i uspjelo, tamo neće zateći ništa osim opasnosti. “Drži se zaklona stabala uz cestu i bit ćeš sigurna”, slabašno je dovršila Helena. Sestre su se pogledale, a zaostali djelići ogorčenosti između njih izblijedjeli su i izgubili se u vjetru. To jednostavno više nije bilo važno. Njihova sestrinska veza bila je poput disanja, sastojala se od udaha i izdaha. Kako bi jedno moglo postojati bez drugoga? “Brzo!” tihim je glasom progunđao Sam, usplahireno pogledavajući preko ramena u otvoreno polje te prema Slomirovoj farmi. Nisu smjeli dopustiti da ih netko vidi kako bježe. No Ruth je oklijevala, klečeći uz Dorie. Nijemi strah u djetetovim očima ukazivao je na činjenicu da shvaća što se događa. Ruth je ispravila Dorien ovratnik i zakopčala joj najgornji gumb na kaputu sve se vrijeme grizući za usnu. Vječito je bila sklona suzama. “Slušaj Helenu”, protisnula je boreći se odagnati paniku iz posljednjeg zagrljaja koji je podarila Dorie. “Ne!” Dorie se uhvatila za rub njezina ogrtača. “Želim poći s tobom.” “Uskoro ćemo se sastati na stanici.” Oči su joj zasjale te se zapitala je li joj Dorie povjerovala. Potom je uzela Karolinu i predala dijete sestri. “Voli kad je ovako uspavljujem”, rekla je lagano kružeći dlanom po djetetovim leđima, ne mogavši izdržati a da Heleni ne udijeli i posljednji savjet. Upravo u trenutku kad se Ruth spremila okrenuti i poći, Helena ju je čvrsto uhvatila za ruku. “Molim te...” rekla je. “Pronađi ga, Ruth. Jer mislim da neću...” Ruth je kimnula, shvativši. Ni ona neće moći dalje ako ne pronađe brata. “Obećajem.” Rekla je Ruth odmaknuvši se. Potom se okrenula i nestala u šumi.

264

24 Dok je Ruth nestajala u zaklonu stabala, Helena se okrenula i pogledala prema obzoru. Gole isprepletene grane nad brezovom šumom na jugu nalikovale su ogradi od bodljikave žice. Progutala je knedlu koja joj je stajala u grlu te ispružila ruku i spustila Dorien šešir niže na djetetovo lice kako bi je štitio od snažnog vjetra koji je štipao za obraze. Od svitanja su ih dijelile tek minute, a nebo je bilo svijetlosivo i prijetilo da će na njih sasuti još snijega. Sam ju je potapšao po ruci, a snaga njegova dodira koju je osjećala bez obzira na to što na sebi imala debeli kaput ohrabrila ju je. “Moramo stići na stanicu. Kojim putem trebamo poći?” Helena je pokazala na jugozapad. “Kroz šumu.” Samove se oči slijedile njezinu ruku. Od mjesta gdje su stajala i zaklona stabala dijelilo ih je otvoreno polje iza Slomirove farme. Razmijenili su nesiguran pogled. Helena je lagano odmahnula glavom na neizrečeno pitanje o tome postoji li bolji put. “Idemo”, rekla je natjeravši se zbog Dorie da zvuči pomalo vedro dok je izgovarala te riječi. Sam se uspravio u ramenima i primio je za ruku, čvrsto ispreplićući svoje prste u rukavicama s Heleninima. “Požurimo onda.” Nijemo su koračali preko polja. Nad njihovim su se glavama oblaci pomjerili te je gotovo čitav mjesec provirio kroz njih, osvijetlivši snijegom prekriveno polje. Helena je krišom bacila pogled preko ramena na njihovu kolibu. Tisuću je puta poželjela otići iz nje, a sada je zapravo odlazila zauvijek, i to sa Samom. No pratio ju je nekakav zloslutan osjećaj, a budućnost joj 265

se činila nesigurnom. “Gdje je Michal?” upitala je Dorie odviše glasno zbog čega je njezin glas odjeknuo poljem. “Tiho, Dorie.” Zaista, gdje je on? Helena se zapitala kojom se brzinom Ruth kreće i hoće li znati kojom stazom treba poći kada bude stigla do mjesta na kome se put račvao. “Znaš da se uvijek skiće uokolo”, šapnula je Helena nastojeći zvučati veselo. “Ruth ga je otišla požuriti pa će nas zajedno sustići.” Zadržala je dah sumnjajući da će odgovor zadovoljiti Dorienu vječnu znatiželju. Kada se Helena uprla kako bi podignula Karolinu više na svoj kuk, Sam je ispružio slobodnu ruku. “Želiš li da je ja nosim?” Helena je odmahnula glavom ne želeći probuditi usnulo dijete. Pokraj nje Dorie se glasno kretala, a pucketanje snijega pod njezinim čizmama pri svakome koraku naizgled je odjekivao kroz pusti zrak. Helena se lecnula, ne želeći ukoriti dijete zbog nečega što nije moglo ispraviti. Sa svakim je trenutkom osjećala hladnoću sve dublje pod svojom kožom. Usprkos tomu što je mjesecima prolazila ovuda na putu do šume, bilo joj je sasvim drukčije tumarati netaknutim snježnim prostranstvom polja. Tupa joj se bol uvukla u čizme i stiskala joj noge poput željeznih okova. Tog se osjećaja sjećala iz djetinjstva kada se kao djevojčica igrala u snijegu. No tada se mogla vratiti toplom ognjištu i majci koja bi joj trljala promrzla stopala i dala šalicu toplog mlijeka. Sada su je čekali samo kilometri na hladnoći. Uskoro su joj stopala promrzla zbog čega ih više nije ni osjećala. Kada su konačno stigli do zaklona stabala s druge strane polje, Helena se osvrnula, napola očekujući da će vidjeti kako ih netko slijedi. No pusto je prostranstvo bilo posve mirno. Promatrajući uspavano selo, prisjetila se Alekovih riječi o tome kako će ratu jednoga dana doći kraj. Kako li će izgledati ovo mjesto za stotinu godina? Život će se nastaviti ovdje, ali oni neće biti tu kako bi to vidjeli. Nastavili su koračati brezovom šumom. Na sreću, na putu do tračnica nije bilo mnogo uzbrdica, razmišljala je Helena. No kada su zašli dublje u šumu, Helena je gotovo poželjela ponovno prolaziti brežuljkom. Ovaj 266

put nije bio utaban, a podizanje nogu s meke i vlažne zemlje zahtijevalo je ogroman napor. Zamršeno korijenje i grmlje prekriveno snijegom svakog je trenutka prijetilo da će ih oboriti na tlo. Ovdašnja su stabla visoke i tanke breze sa svojim golim granama - također pružala slabiji zaklon u odnosu na raskošne krošnje borova na brežuljku. Helena se odmaknula od Sama i primila Dorie za ruku kako se dijete ne bi spotaknulo i palo. S nadom je pogledavala preko ramena, kao da bi se Ruth i Michal nekom čarolijom mogli pojaviti iza njih. No drveće se za njihovim leđima uzdizalo poput zida, odvajajući ih od života koji su ostavljali za sobom. “Ovuda”, rekla je još jednom nastojeći zvučati samouvjereno dok ih je vodila kroz nisko grmlje. Iako se morala naprezati kako bi vidjela u tami, poznavala je ovo područje što joj je omogućavalo da ih vodi na način na koji Sam to, usprkos svojoj vojnoj obuci, ne bi mogao učiniti. Vukli su se kroz šumu bez ijedne progovorene riječi. Helenu su boljele ruke od nošenja Karoline koja se joj se zbog mnoštva tople odjeće na sebi činila dvostruko krupnijom i težom. Požalila je što nije prihvatila Samovu raniju ponudu da joj je pomogne nositi. Osim toga, Dorie joj je tako čvrsto stiskala ruku da se Heleni činilo kako je vuče prema dolje. Posrnuvši preko velikog korijena stabla dijete je znatno usporilo, a Helena ju je snagom uma tjerala da požuri. “Umorna sam”, iznenada je izjavila Dorie, a njezin je glas još jednom odjeknuo u tišini. Helena se lecnula pomislivši da ju je netko mogao čuti, no zvuk se izgubio među stablima. Prije nego je Helena dospjela odgovoriti, Sam je kleknuo. “Smijem li te ja nositi?” nježno je upitao teatralno ispruživši ruku, kao da je poziva na ples. Helena je zaustila da se usprotivi: kako će je nositi s obzirom na svoju povrijeđenu nogu? Premda je Dorie bila slabašna zbog gladi kao i svi ostali, svejedno je težila oko dvadeset kilograma. Dorie je nesigurno pogledala Helenu. “Možeš mi se popeti na leđa, kao da jašeš konjića”, zaigrano je dodao Sam okrećući djetetu leđa. Dorie se uspela na njegova leđa i u tom je trenutku Sam postao neodvojiv član njihove obitelji zaštitnik za kojega nikada nisu očekivale da će ga imati, i za kojega su 267

upravo u ovome trenutku shvatile koliko im je bio potreban. Sastavni član bez koga jednostavno ne bi mogle nastaviti. Helena se zahvalno nasmiješila dok se Sam uspravljao pokušavajući ne iskriviti lice od napora. Posegnuo je za njezinim dlanom i nakratko joj stisnuo prste, a zatim ih ponovno pustio. Čak je i u ovakvim trenutcima imao moć uvjeriti je da će sve biti u redu. Pronašavši novu snagu, Helena je nastavila koračati. Nekakvo pucketanje narušilo je tišinu pred njima. “U zaklon!” šapnuo je Sam pogurnuvši ih kroz nisko grmlje na ledenu zemlju. Nagli je pokret probudio Karolinu koja se sva zgrčila i otvorila usta, a Helena je znala da će nakon toga neizbježno uslijediti glasan plač. Očajna, Helena je pritisnula podlakticu na Karolinina usta kako bi prigušila njezine jecaje, nastojeći ostaviti mrvicu prostora kako bi dijete moglo uhvatiti zraka. Djevojčica se nekoliko sekundi vrpoljila, a zatim se naizgled smirila. Helena je zaškiljila prema drveću bezuspješno pokušavajući otkriti izvor zvuka, koji je bio odviše glasan da bi pripadao kakvoj životinji. Bili su to koraci. Postajali su sve glasniji, lomeći grane pod sobom. Djevojčica, starija od Karoline ali mlađa od Dorie, pojavila se među brezama trčeći u pravcu u kome su se i sami kretali, ne mareći za to tko bi je mogao čuti. Bila je gotovo naga, izuzev tanke pamučne košuljice i poderanih dronjaka na nogama umjesto cipela. Vidjevši dijete, tako ranjivo i samo, Helenino se srce slomilo. Posve sigurno neće dugo poživjeti u tim okolnostima. Djevojčica je nešto grčevito stiskala u ruci. Crveni karirani šal, razaznala je Helena, s nekakvim zlatnim simbolom. Helena se spremila ustati. Željela je viknuti za djevojčicom jer dijete u takvom stanju nije imalo šanse za opstanak. “Moramo joj pomoći.” Sam ju je čvrstom rukom zadržao na mjestu. Helena je vidjela bol i u njegovim očima dok je promatrao bespomoćnu djevojčicu i zamišljao njezinu neizbježnu sudbinu. No odmahnuo je glavom, ukazujući joj na to da si ne mogu dopustiti da itko sazna da su ovdje. “Nema koristi od toga. Nemamo joj kako pomoći, a ne možemo nositi još jedno dijete. Moramo ići dalje.” Bio je u pravu, dakako. Nekoć su djevojčici mogli pružiti utočište i 268

obući je. Sada joj nisu imali kako pomoći, a nisu smjeli ugroziti vlastitu sigurnost zbog stranaca. No Helena se sjetila uhićenja obitelji kome je svjedočila u Krakovu i svog obećanja da će sljedećeg puta nekome zaista pomoći. “Još je dijete”, ustrajala je Helena stavši otkopčavati svoj kaput. Kako mogu pustiti djevojčicu da umre od hladnoće? Sam je pokazao prema dolje. “I one su.” Helena je zaustila da se usprotivi, ali bilo je uzaludno: djevojčica je već nestala za drvećem. Što li se moralo dogoditi, pitala se Helena, da se dijete odvoji od roditelja? Bio joj je potreban netko tko će joj reći da stavi šal na vrat, jedini predmet koji je imala sa sobom i koji ju je mogao barem malčice ugrijati. Helena je potapšala Dorie po tjemenu i čvršće zagrlila Karolinu. Potom je zamijetila da je djetetovo tijelo sasvim opušteno. Odmaknuvši nepomičnu Karolinu od sebe kako bi je bolje pogledala, Helenu je obuzela panika. Je li pretjerala u svom nastojanju da je utiša? “Karolina!” uspaničeno je prošaptala. Uštipnula ju je za obraz, a trenutak kasnije dijete se počelo micati. Helenino se tijelo opustilo od olakšanja. Sam ju je povukao na noge na neuobičajeno grub način. “Koliko još?” “Nekoliko kilometara. Ali, Same...” Oklijevala je. “Ako je djevojčica bježala pred opasnošću, možda ne bismo trebali poći onamo.” Dorie se još jednom uspela na njegova leđa. “Nemamo izbora zar ne?” Helena je obišla Sama i ponovno stala koračati šumom. “Idemo ovuda pa ćemo morati prijeći jedan mostić...” Iznenada se oglasila paljba vatrenog oružja, obasjavši šumu jezivom svjetlošću. Poskočila je unatrag, ponovno stavivši ruku na Karolinina usta i prigušivši njezin neizbježan plač. Potom se okrenula, slušajući instinkt koji joj je nalagao da počne trčati u suprotnome pravcu. Suspregnula je vlastiti vrisak kada su pucnjevi ponovno obasjali stabla zbog čega su izgledala poput kostura. Sam ju je ščepao i ponovno povukao u grmlje po strani. Helena je posrnula i pala na tlo, a bol joj je proparala nogu. Njezin je krik odjeknuo u tišini pozivajući nekoga da ih otkrije, no prigušila ga je pucnjava koja se oglasila po treći put. Ležala je na tlu, napola tijelom prekrivajući 269

Karolinu, paralizirana od užasa i boli, i pitajući se je li je pogodio metak. Jesu li se našli usred kakve unakrsne vatre? Kada se strojnice više nisu oglasile, Sam je čučnuo pokraj Helene i okrenuo je na bok. “Pridrži ovo”, rekao je izvadivši iz džepa maleni upaljač i kresnuvši ga tako da se na vrhu pojavio slabašni narančasti plamen. Pružio ga je Heleni, a potom joj zadigao suknju ne mareći za pristojnost u ovakvoj situaciji. Velika grana s oštrim vrhom zabila se u Helenino bedro nakon što je pala na nju. Samovo se čelo nabralo od brige. “Moram je izvaditi”, odlučno je tekao. Prije nego je Helena dospjela išta reći, Sam je potegnuo i iščupao granu. Morala se ugristi za usnu kako bi suspregnula poriv da vrisne iz petnih žila. Djeca su ih promatrala širom otvorenih očiju. “Žao mi je”, rekao je Sam. “Morao sam to učiniti.” Hitro je zagrabio malo snijega u šaku i očistio ranu, a zatim sa svoga vrata skinuo šal i omotao ga oko Helenine noge. No čelo mu je i dalje odražavalo zabrinutost. “Moramo te odvesti nekamo gdje će ga pregledati prije nego što se inficira. Kad stigneš u Čehoslovačku...” “Kad stignemo...” ispravila ga je. “Da, naravno”, hitro je rekao. “Morat ćemo isprati ranu s alkoholom, pa makar samo s onim za piće. Peći će te kao sam vrag, ali nema ti druge. Možeš stati na tu nogu?” Helena se ustala s naporom, trudeći se da ne vrisne zbog goruće boli koja joj je proparala bedro kada ga je pomaknula. “Što je to bilo? Nekakva unakrsna vatra?” Sam je odmahnuo glavom. “Ne bih rekao. Možda i jest riječ o kakvome okršaju, ali pucnjava je dolazila samo iz jednog pravca.” “Michal... Ruth.” Helena je krenula natrag prema rijeci. No Sam ju je zgrabio i privukao je na svoja prsa. “Ne smiješ”, prošaptao je. “Misli na djecu. Uostalom, Michal je vjerojatno otišao na drugu stranu, prema gradu. Nema razloga da mislimo kako će zateći kakvu borbu.” Imao je pravo. Ruth je otišla u suprotnome pravcu sljedeći Michala na putu prema gradu. No Ruth nije bila snažna poput nje i nije imala Sama da joj pokazuje put. Kako će uspjeti doći do željezničke stanice? 270

“Iako, ne možemo nastaviti tim putem.” “Ne, ne možemo.” Helena je razmišljala o putu pred sobom, nastojeći se dosjetiti kojeg drugog. Onaj koji im je upravo bio zapriječen predstavljao je jedini za koji je znala da vodi do željezničke stanice. “Nastavimo kroz šumu”, predložila je. Sam ju je sumnjičavo pogledao. “Morat ćemo pronaći okolni put.” Sam je posegnuo za Karolinom koja je i dalje sjedila na ledenoj zemlji, a Helena je primila Dorie za ruku i povela ih prema jugu. Probijala se kroz stabla, nastojeći se oglušiti na bol koja joj je pri svakom koraku sijevala bedrom. Dok je duboko disala, iznenada joj je pred očima iskrsnulo očevo lice. Imala je osjećaj kao da joj on pokazuje put, da je vodi dok se instinktivno kretala zavojitim putem među stablima. Pružila je ruku ispred sebe kako bi spriječila grane da ogrebu Karolinu, punašni smotuljak zamotan u deku koji je Sam nosio u rukama. Brezova se šuma naglo pretvorila u otvoreno polje nalik na ono koje su bili prošli ranije, a koje je vodilo do rijeke. No nalazili su se znatno južnije u odnosu na most koji su morali prijeći, a nisu mogli doći do njega bez približavanja pucnjavi koju su bili čuli. Polagano je svitala zora zbog čega im je bilo lakše kretati se, no to je istovremeno pridonosilo njihovoj žurbi. Sam se okrenuo prema Heleni s dubokim očajem u nekoć samouvjerenom pogledu koji ju je uplašio više nego bilo što drugo do tog trenutka. Shvatila je kako je promatra u potrazi za odgovorom. Potom se okrenula, posramljena zbog činjenice da ga je iznevjerila. “Moramo ići nizvodno”, iznenada je izjavila zureći u rijeku. “Postoji još jedan most nekoliko kilometara južnije, no ako budemo pješke išli onamo, nećemo stići na vlak.” “Gledaj.” Sam je upro prstom u nešto. Nekoliko metara dalje od njih uz obalu rijeke nalazila se mala koliba, a uz nju nekolicina čamaca koje su mlinari rabili kako bi odvozili žito nizvodno do mlina. No svejedno su morali proći otvoreno polje kako bi stigli od rijeke. “Ja idem prvi”, prošaptao je Sam. Ne čekajući na odgovor, jurnuo je preko polja nagnuvši se prema naprijed kako bi svojim tijelom zaštitio Karolinu. U trenutku kada je dospio na suprotnu stranu odjeknuo je pucanj. 271

Uočili su ih. Dok je promatrala Sama kako se zajedno s Karolinom bacao u zaklon, Helenino je srce stalo. Što li je dovelo do toga da sada bježe kroz šumu i skrivaju se poput divljih životinja? Prije samo nekoliko sati bili su na sigurnom i u svome toplom krevetu. Možda je Ruth ipak imala pravo. Izvukla ih je iz sigurnosti njihova doma samo da bi naposljetku umrli ovdje na hladnoći. Trenutak kasnije Samova je ruka provirila kroz grmlje dajući joj znak te je Helena shvatila da nema drugog izbora. Uzela je Dorie u naručje i zagrlila je najčvršće što je mogla. “Držim te”, utješno je rekla kada je osjetila kako se dijete ukočilo od straha. Helena se sagnula prema naprijed i potrčala unatoč prodornoj boli u ozlijeđenoj nozi. Metak joj je prohujao iznad glave te je svakog trenutka očekivala nalet boli. Ali nije osjetila ništa pa je nastavila trčati. Sam se uspravio i izišao iz zaklona kako bi odvratio pucnjavu od njih. Helena je dotrčala do njega, a on je povukao i nju i Dorie prema rubu vode. Ovdašnje je tlo bilo mekše i slabašno mirisalo na treset. Rijeka se počela smrzavati; tanki sloj leda prekrivao je površinu vode. Sam je otišao po čamac i dovukao jedan do obale rijeke. Zapravo, čamac je više nalikovao na splav - izrađen od nekoliko svezanih debala, s procjepima popunjenim očvrsnutom smolom. Nije bio namijenjen za toliko putnika, ali trenutno nisu imali ništa bolje na raspolaganju. Spustio je čamac u vodu, pridržavajući ga dok se Helena uspinjala u njega. Sam joj je potom naglim pokretima pružio djecu u žurbi. “Sve je u redu”, smirivala ih je Helena osjećajući kako se Dorieno tijelo ponovno zgrčilo od straha. Sam ih je odgurnuo od obale stavši jednom nogom u ledenu vodu. “Sagnite se što niže”, šapnuo je. Helena je čvrsto stisnula djecu uza se kada je Sam skočio u čamac zbog čega se on lagano zaljuljao. “Budi oprezan”, upozorila ga je. Nitko od njih ne bi preživio više od nekoliko trenutaka u ledenoj vodi. Helena je pritisnula djecu o dno čamca i prekrila ih vlastitim tijelom, pripremivši se na još pucnjeva. No dok su plutali na struji, zrak je bio posve miran. 272

Tko god da je pucao na njih naizgled nije pošao za njima. Stali su se postrance spuštati nizvodno. Nad njihovim glavama, savijajući se pod težinom snijega, visjele su grane s ledenicama koje su se nadvijale nad njih poput šiljastih, prijetećih zubiju. U čamcu se nalazio komad jutene vreće. Helena ga je uzela i pokrila djevojčice, a potom zaštitnički položila ruku preko njih. Slobodnom je rukom počela veslati, a ledena joj je voda štipala kožu dok je nije posve otupjela tako da više nije osjećala hladnoću. Sam je veslao sa suprotne strane, uskladivši pokrete s Heleninima, tjerajući čamac da se brže kreće po gotovo zaleđenoj površini vode. Malo dalje, brežuljci s obje strane rijeke postajali su sve viši te su stabla ustupila mjesto golom kamenju, istrošenom pred stoljećima vodenih valova. Nekoć je bila ovdje kao dijete, a izlet joj se učinio tako davnim te je pomislila da ga je možda bila umislila. Potpomognuta kišom i snijegom, struja ih je sada snažno nosila. “Ondje!” Helena je uprla prstom prema čistini koja će ih odvesti do mosta, no struja je prijetila da će ih odnijeti daleko od njihova cilja. Stala je snažnije lamatati tukama nastojeći ih usmjeriti prema obali. Sam je ispružio preko ruba čamca u pokušaju da uhvati granu koja je stršala prema njima kako bi ih povukao na obalu. Čamac se potom sudario s kamenom i naglo zaljuljao te je Sam upao u vodu. “Same!” odviše je glasno povikala Helena, zaboravivši na to da bi netko mogao ponovno zamijetiti. Nije mogla posegnuti za njime a da ne pusti djecu. Očajnički je nastojala usmjeriti čamac prema njemu. Ali uzalud - sve su se više udaljavali od njega. Podigavši ruke iznad površine vode, Sam je primio rub čamca i uspeo se natrag na njega. Čamac se ponovno zaljuljao pod njegovom težinom te je Helena uspaničeno zagrlila djecu, snagom uma tjerajući čamac da se prestane ljuljati. Sam se ispružio na leđa i pohlepno gutao zrak. Helena mu je poželjela obrisati lice s rubom svoje haljine, no on je odmahnuo rukom. “Samo ćeš se i sama smrznuti.” Helena je pogledala prema obali. Otišli su mnogo dalje nego što su trebali i sada su morali pronaći mjesto na suprotnoj obali na kome će 273

pristati prije nego ih struja odnese nizvodno gdje će virovi rastrgati čamac na komadiće. Kao da je pročitao njezine misli, Sam se naglo uspravio. “Ondje.” Pokazao je prstom na uski prolaz između kamenja na suprotnoj obali. Nekoliko su minuta mahnito lamatali rukama, ali činilo se kao da stoje u mjestu. “Ovo nema smisla”, rekla je. Sam je kleknuo, zbog čega se čamac opasno nagnuo. Kada su se približili obali, Sam je skočio, iskrivivši lice pri ponovnom kontaktu s ledenom vodom koja mu je sada sezala do listova dok je stajao i povlačio čamac prema obali. Napustivši čamac, ponijeli su djecu uz strmu obalu. Upinjali su se da stignu do zaklona stabala, posljednjeg dijela šume koji ih je dijelio od željezničke stanice. I Sam i Helena teško su disali dok su se uspinjali strmom uzbrdicom. Stigli su do vrha brijega. Ovdašnje tlo nije bilo ravno, kao što je Helena očekivala. Umjesto toga, druga se strana spuštala prema još strmijem klancu. Dok su stajali kako bi došli do daha, Helena je pogledala u ponor. Na dnu je vidjela hrpu nečega, prekrivenu snijegom i višu od nje. Isprva je pomislila da je riječ o čamcima poput onoga u kome su doplovili. Možda su bili puknuti pa ih je netko poslagao na jednome mjestu kako bi ih kasnije popravio. Približila se rubu, zaljuljavši se i zamalo pavši niz liticu. Sam ju je čvrsto zgrabio. “Helena, nemoj.” Glas mu je bio oštar od zabrinutosti. Nije bila riječ o čamcima, shvatila je kada je pomnije pogledala, već o tijelima. Hrpa leševa ispunjavala je zjapeću rupu u tlu. Sam se smjesta okrenuo od tog prizora kako Dorie ne bi vidjela što se nalazi dolje, no Helena je stajala i paralizirano zurila. Nije vidjela samo starce i slabašne ljude poput onih koje je viđala u majčinoj bolnici, već ljude svih dobi, žene i djecu, njihova beživotna i zaleđena tijela. Bili su goli, lišeni odjeće i sve imovine koja ih je povezivala s vanjskim svijetom u kome su nekoć sudjelovali; tek skup isprepletenih ruku, grudi i kose. Usprkos tomu što na sebi nisu imali nikakvu odjeću, Helena je znala da je riječ o Židovima. “Dušo, nemoj...” Sam ju je privukao k sebi nastojeći je spriječiti da nastavi gledati, ali bilo je odviše kasno. Izmaknuta se iz njegova 274

zagrljaja, nemoćna da odvrati pogled i nastavi nijekati istinu. Potom je shvatila da se sve ne svodi samo na radničke logore i geta. Ovo je predstavljalo rezultat pucnjave koju su čuli, razlog zbog koga je ona djevojčica bježala kroz šumu i ono od čega ih je Sam nastojao zaštititi. Je li znao svu istinu? Helena je bila krivila Amerikance zbog toga što nisu svjesni svega što se događa. No ni ona, koja je živjela tek nekoliko kilometara dalje s glavom u pijesku, nije bila ništa bolja od toga. Iznenada je osjetila nešto snažnije od pukog žaljenja - sudbina ovih jadnih duša jednako je tako mogla dočekati i njih, i još uvijek može. Helena je pala na koljena. Jednostavno više nije bila u stanju napraviti ni koraka. Osvrnula se preko ramena i pogledala prema obzoru razmišljajući o bratu i sestri koji su sada bili udaljeni kilometrima od njih. Premda nikada prije nije vjerovala u Boga, zatekla je samu sebe kako zuri u nebo s većom vjerom nego ju je ikad osjećala, moleći Njega i svoje roditelje i koga god da se nalazio tamo gore, da im pomognu. Potom je ustala. Morala je nastaviti zbog Dorie i Karoline. “Same?” Okrenula se i ugledala prazninu za svojim leđima. Sam se također bio spustio na koljena, tresući se po čitavom tijelu. “Nećemo uspjeti”, rekao je šupljim glasom. Helenu je ispunila panika. Sam je predstavljao njezinu snagu i prizor njega, nemoćnog i na koljenima, bio joj je nezamisliv. Potom se ohrabrila, primila ga za ruku i kleknula pred njega. Ni sama se nije osjećala puno snažnije, ali natjerala je samu sebe da se koncentrira na put pred njima. “Ne govori to. Uspjet ćemo. Duguješ mi ples, sjećaš se? I voljela bih jednom otići na plažu. Dođi.” Pomogla je Samu da ustane, pazeći da on ne primijeti njezin strah zbog odjeće koja se počela smrzavati na njemu. Došao je red na nju da bude snažna za oboje. Povirila je kroz stabla u pravcu željezničke stanice. Premda je bila udaljena tek jedan kilometar s druge strane šume, sada se ta udaljenost činila poput vječnosti. Sam ju je promatrao na isti način kao što su to činile djevojčice bespomoćan i u iščekivanju njezine pomoći jer ne može nastaviti sam. Helena je skinula šal sa svoje noge i oblikovala nosiljku za Karolinu. 275

“Popni se na moja leđa”, naredila je Dorie koja ju je sumnjičavo pogledala kada je kleknula. Kada je Dorie poslušala, Helena se uspravila. “Ne puštaj.” Dorie je kimnula. Helena je zateturala pod težinom djevojčica i boli koja joj je proparala bedro. Posrnula je i zaustila da kaže kako neće moći. Potom je osjetila Alekovu prisutnost, koji kao da joj je pokazivao kako da skupi snage. Ispunila ju je snaga. No Sam je nepomično klečao. Helena je posegnula i slobodnom mu rukom dotaknula rame. On je podigao pogled, unezvijeren i očajan. Helena mu je prstima obgrlila bradu. “Možemo mi to.” Naizgled upivši njezinu snagu, Sam se nesigurno osovio na noge. “Dođi.” Ispreplevši prste s njegovima, Helena ga je na pola vodila, a od pola vukla kroz šumu. Željeznička se stanica nalazila ravno ispred njih, predstavljajući jedini izvor svjetlosti u tamnoj šumi.

276

25 Ruth se s teškoćom uspinjala brežuljkom probijajući se kroz snijeg od koga su joj čarape bile vlažne sve do polovice listova. Nakon samo nekoliko mučnih minuta zaustavila se, iscrpljena i zadihana kao i proteklih tjedana. S nadom je pogledala iza sebe, no uvidjela je da prešla tek nekoliko metara. Još uvijek nije odmaknula daleko od kolibe, a šumska staza koja se prostirala pred njom bila je duga i strma. Iznenada se sav teret pothvata na koji se obvezala sručio na nju. Ponudila se iz intimnih razloga koje je i sama jedva prepoznala; iz potrebe da se iskupi za sve čime je povrijedila Helenu, za to što je mislila ono najgore o sestri i zbog svih posljedica koje su iz toga proizašle. No sada je zastala, pomislivši kako će put kroz šumu biti težak. Prošli put je otišla samo do kapelice, a i to joj je bilo gotovo previše. Nije imala pojma kako će pronaći Michala. Ako ga i pronađe, hoće li mu morati reći groznu istinu o mami kako bi ga nagovorila da pode s njom? Čak i ako joj to uspije, kako će sustići ostale? Ponovno je počeo padati snijeg. Ruth se osvrnula preko ramena, obuzeta potrebom da pozove Helenu u pomoć kako je to godinama činila. Ako smjesta potrči za Helenom i ostalima još uvijek ih može sustići i poći s njima. Helena će razumjeti. Ruth će priznati sestri da je imala pravo, da nije dovoljno snažna da izdrži taj put. Zacijelo će se Helena složiti da zamijene uloge. No Helena i Sam već su prešli polje i nestali u šumi s djecom. Zakasnila je. Sam. Dok je tjerala samu sebe da nastavi hodati ponovno je u 277

mislima proživjela sinoćnji trenutak kada se bio stropoštao u kolibu pred nju. Ruth je bila u nevjerici zurila u njega. Mogao se spasiti i pobjeći zauvijek. Umjesto toga, vratio se u samo središte opasnosti i sve stavio na kocku... I to zbog Helene. Kasnije, dok je s nelagodom stajala na suprotnoj strani prostorije, Ruth je strahovala da će napetost između njih biti tako očigledna da će Helena posve sigurno shvatiti što se dogodilo. No Samovo je lice bilo bezizražajno kada se obratio Ruth, kao da je vidi prvi put u životu. Činilo se kao da ju je, od sreće zbog ponovnog susreta s Helenom, jednostavno zaboravio. Rekao je djeci za psa. Ali nije govorio o ovdašnjem psu koji mu je pravio društvo, pomislila je Ruth prisjetivši se smrznutog mješanca pokraj rijeke. Ne, Sam je govorio o psu koga ima kod kuće i životu u Americi kakav bi svi mogli živjeti. Ruth je zamišljala sve to: Sam i Helena bili bi u sretnom braku, djeca bi imala dom, a ona bi samo predstavljala višak. Sam bi bio - shvatila je s tugom i čežnjom za onime što se nikada neće moći ostvariti - predivan otac. Iz podnožja brežuljka začuo se zvuk dolaska vozila. Ruth se ponovno okrenula. Dolaze li po nju? Kroz stabla je ugledala vojni džip kako se približava njihovoj kolibi. Zapitala se je li policajac ponovno došao. No iz džipa su izišla trojica su muškaraca te je unatoč velikoj udaljenosti razabrala da je riječ o pripadnicima njemačke vojske. Sčepao ju je strah. To što su došli u njihovu kuću netom nakon što je obitelj pobjegla teško da je bila slučajnost. Ne, susjedi su ih zacijelo vidjeli kako bježe i prijavili ih - ili je možda netko prijavio Sama. Nalet optužbi obasuo joj je um: da Helena nije bila pronašla Sama i da se on nije vratio po nju, ništa se od toga ne bi ni dogodilo. Ne, njezina je sestra imala pravo, shvatila je Ruth. Čak i da nisu učinile ništa od toga i da je istina o podrijetlu njihove obitelji jednostavno isplivala na površinu, svejedno bi ovako završilo. Nijemci ih ne bi poštedjeli ni da se mirno drže po strani. Uostalom, više nije bilo važno tko je kriv. Za nekoliko trenutaka, vojnici će shvatiti da je obitelj nestala i krenuti u potragu za njima. Nije smjela čekati. Okrenula se i potrčala uz brežuljak snagom uma tjerajući Helenu i Sama da se kreću što brže. 278

No uskoro je usporila. Noge su je, točnije desna ju je noga počela neobjašnjivo žariti. Hladni ju je zrak pekao u plućima, a snijeg joj se stao oštrije spuštati na obraze poput sitnih ledenih bodeža, štipajući je za obraze. Osjetila je kako joj ispucale usnice počinju krvariti. U daljini se oglasila buka nalik na grmljavinu, ali dakako, to nije bilo moguće. Zvuk je bio oštar, no Ruth si nije dopustila razmišljati o pištoljima i mecima. Vjetar je počeo snažnije šibati kroz stabla, kao da posjeduje vlastitu volju, sprječavajući njezin napredak. Pred očima joj je iskrsnulo majčino lice te je pomislila na sve tajne koje je skrivala tolike godine. Ruth je iznenada osjetila ljutnju - smatrala se bližom majci od bilo koga drugoga, a majka je pred Rurh zatajila tako veliki dio svog života. Svi osjećaji koji su se toliko dugo rojili u njoj zaprijetili su izbijanjem na površinu. Sada se već borila sa suzama. Na trenutak je razmislila o tome da se jednostavno preda. No tada je osjetila nešto u trbuhu nalik na ljubav koju je gajila prema Karolini i ostaloj djeci, samo dublje i znatno intenzivnije. “Ne”, rekla je naglas. Više nije bila riječ samo o njoj, pa čak ni o Michalu. Radost joj je prostrujala utrobom zasjenivši njezinu tjeskobu i ugasivši je poput snažnog vjetra kada se okomi na bijedni plamičak. Ovo je pripadalo samo i isključivo njoj. Obuzeo ju je snažan, majčinski osjećaj. U njoj je bujao novi život - sada je bila posve sigurna u to - koji je morala zaštititi. No da bi u tome uspjela, morala je otići daleko. Njezinome djetetu na ovome mjestu nije predstojala nikakva budućnost. Njihovu jedinu nadu nije predstavljalo jedino mjesto koje im je sav život bilo poput utočišta, već odlazak u nepoznato. Dugovala je to svome djetetu, svima njima. Morala je barem pokušati. Je li trebala reći Samu da je trudna? Ne, Sam je odbacio sve ono što se dogodilo i nastavio sa svojim životom. Kao vojnik, što je i bio, znao je da se mora usredotočiti na opstanak - što je trenutno i sama morala učiniti. Ruth se okrenula i ispravila ramena pronašavši novu snagu duboko u sebi. Michal se nalazio negdje u šumi, sam i zacijelo prestrašen preko svake mjere. Ona ga je jedina mogla pronaći. Netko ju je trebao. Imala je nekakav cilj, odredište do koga je morala stići. 279

Nešto ju je pogurnulo u leda bez ikakva upozorenja. Poletjevši u snijeg, udarila je prsnom kosti o panj skriven pod bijelim prekrivačem. Zacijelo je riječ o vuku - ta joj je misao smjesta prostrujala umom prisjetivši se Heleninih upozorenja. No ljudski je glas zarežao tiho i duboko na njezino uho. “Gdzie idzie?” Kamo ćeš? Bio je to poručnik Wojski, koji je sada sasvim prestao hiniti pristojnost i divljački je ščepao za rame. Ruth je bespomoćno krajičkom oka pogledala u stranu. Je li moguće da su je muškarci koji su bili izišli iz džipa tako brzo sustigli? No policajac je bio sam, a njegova misija rezultat osobne pobude. Spustio je ruke niz njezino tijelo. Ruth je otvorila usta kako bi vrisnula, ali iz njih nije izašao nikakav zvuk. Sjetila se noža za koji ju je Helena nagovarala da ga uzme. Da ga barem ima kod sebe. Bespomoćno lamatajući rukama grabila je snijeg i led dok joj je policajac zadizao suknju. Uspjela se podići na dlanove i koljena te zamahnuti nogom unatrag pri čemu joj je noga zapela u ogrtač. Ipak, petom je zahvatila policajca koji je potom graknuo poput životinje, razjaren njezinim pothvatom. Gurnuo joj je ruku pod suknju i pritisnuo je svojom težinom. Ona ga je nastojala zbaciti sa sebe i divlje mahala rukama. Ruth je ponovno pala na trbuh, razrezavši obraz na nešto oštro. Posegnula je za time; u ruci joj se našao kamen te ga je žurno zavitlala unatrag, no promašila je. Policajac joj je zabio glavu u snijeg srdito zagunđavši. Približio joj se te joj pritisnuo podlakticu na stražnju stranu vrata. Ruth se borila za zrak dok joj je snijeg upadao u usta i nos. Molila se da izgubi svijest prije napada. “Kurwa!”, zaurlao je. Kurvo! U tom je trenutku nešto puklo u Ruth. Ponovno je naslijepo zamahnula kamenom i, pustivši svome bijesu na volju, ovoga puta pronašla svoju metu. Policajac je pao s nje i posve se umirio. Ruth se uspravila, tresući se po cijelom tijelu. Wojski je ležao na tlu, a krvava mu se aureola širila oko glave natapajući snijeg. Ruth nije znala reći diše li. Pred očima joj se zacrnilo. Ustavši, otrla je obraz i otrčala dalje u šumu. Kada je prošla dvadesetak metara, osvrnula se. Policajac je nije slijedio. Osjetila je grč u utrobi, a nešto toplo kliznulo joj je niz nogu te 280

je zatekla samu sebe kako moli da nije riječ o krvi jer je očajnički željela zadržati taj novi život u sebi. Morala se nastaviti kretati. Pohlepno gutajući zrak, sa svakim je korakom skupljala novu snagu i odlučnost. Ona to može. Podizanje i nošenje djece osnažilo je njezine udove, a vid se izoštrio u nastojanju da ih što bolje zaštiti. Ruth je stupala ususret vjetru. Tlo se zatreslo i u daljini je vidjela kako se nebo nad kućama zacrvenjelo, na što ju je obuzeo užas. Jesu li Helena i djevojčice blizu vatri? Nastavila je koračati želeći pronaći Michala snažnije nego ikada prije. Na mjestu gdje se put račvao zastala je, poželjevši da joj je Michal ostavio kakav trag kao što je to činila Dorie u igri kojom su se zabavljale. Helena joj je bila objasnila da se put račva, ali nije rekla Ruth kojim putem da pođe prepustivši njoj donošenje te odluka. Kapelica se nalazila mnogo bliže, stoga ne bi bilo loše da prvo provjeri ondje. No ako pogriješi, to će skretanje s puta samo stvoriti još veću udaljenost između nje i Michala. Povirila je u šumu pred sobom. Nešto je zatreptalo, ali toliko slabašno da je Ruth pomislila kako joj se tek pričinilo. Ipak, svjetlo je dopiralo iz pravca kapelice. Dakako - Michal je preko Helene saznao za kapelicu i zacijelo se onamo sklonio. Zamišljala ga je kako sjedi uz slabu vatru i čeka je. Pronašla ga je i prvi dio njezina puta sada je bio završen. Zagledavši se u nebo nad kapelicom, Ruth je zamišljala Sama i Helenu s djecom kako kreću u novi život. No više nije osjećala ljutnju ni tugu, samo zadovoljstvo što je konačno ispravila svoju pogrešku. Sada je morala misliti na svoje dijete. A i Michal je bio ondje, čekao da ona dođe po njega.

281

26 Helena se zaustavila kako bi došla do daha. Pustila je Samovu ruku, a on se spustio na jedno koljeno na tlu pokraj nje kako bi se nakratko odmorio. Iako je još uvijek pomalo sniježilo, vjetar je oslabio. Nebo u daljini počelo je blijedjeti, a tamni se obris željezničke stanice nazirao pod ružičastim obzorom, istovremeno označujući nadu i očaj. Bili su nadomak svoga cilja, no izlazak sunca narušit će njihov zaklon i povećati šanse da ih netko zamijeti. “Dođi.” Helena je povukla Sama na noge, tjerajući ga da se kreće brže premda to ni sama nije bila u stanju činiti. “Kad prijeđemo granicu...” počeo je Sam. Utihnuvši, lagano joj je stisnuo ruku, a neobičan mu je izraz preletio licem. “Što je?” Odmahnuo je glavom. “Mogli bismo smjesta otići na vlak.” Za nekoliko trenutaka približili su se stanici, došavši sa stražnje strane. Bila je to skromna građevina koja se rabila za ukrcavanje debela u teretni vlak, u ovome trenutku na sreću sasvim pusta. Helena je pogledom punim nade ugledala uokolo u potrazi za Ruth i Michalom. “Nisu ovdje.” “Bit će.” Samov je glas drhtao dok je izgovarao te riječi. Nije uvjerio Helenu. Ona i Sam od samog su početka bili sporiji zbog djece koju su morali nositi, a kasnili su i zbog toga što su bili prisiljeni ići obilaznim putem i spustiti se niz rijeku do mosta. Helena se nadala, gotovo da je i očekivala, da će njezina sestra brzo pronaći Michala i prva 282

stići na odredište. “Da nije zapela na polju na kome smo bili čuli pucnjavu?” upitao je Sam. Helena je odmahnula glavom. “Mogli su doći okolnim putem.” Utroba joj se zgrčila. “Ja sam trebala ići po njega. Snažnija sam od nje.” “Donijela si njih dvije. Dođi.” Helena je primila Sama za ruku, a potom je naglo ispustila kada joj je nešto vlažno i toplo natopilo rukavicu. Krv. Prisjetila se kako je bio izišao iz zaklona dok je ona pretrčavala polje. “Ranili su te?” Ne pričekavši na odgovor, Helena mu je zadigla kaput i otkrila malenu rupu na struku iz koje bi nanovo potekla krv svaki put kada bi udahnuo. Kako je moguće da nije ništa rekao? Kako je moguće da ona nije ništa zamijetila? “To nije ništa”, usprotivio se, ali njegovo blijedo lice govorilo je sasvim drukčije. “Ozlijeđen si”, rekla je Helena osjećajući bol kao da je i sama ranjena. Obuzela ju je panika. Samov krah od maloprije nije bio samo posljedica šoka zbog leševa koje su vidjeli - metak je zacijelo prodro duboko, a njegova je bol s vremenom postala sve nepodnošljivija. “Moramo pronaći pomoć.” Prije nego je Sam dospio odgovoriti u daljini je zazviždao vlak, a on je potom iznenada skupivši snage za sobom povukao Helenu koja je na pola nosila, a od pola vukla djevojčice do stanice. Pogledavala je prema stablima za svojim leđima, snagom uma tjerajući brata i sestru da se pojave. “Nisam je smjela pustiti samu”, očajno je ponavljala. Usprkos protestiranju, Ruth nije bila dovoljno snažna da to učini. Nešto je, znala je Helena, itekako pošlo po krivu. Snagom uma molila je vlak da uspori kako bi im pružio barem još mrvicu vremena. No njegova su se svjetla neumoljivo približavala, istovremeno obećavajući ali i prijeteći. “Moramo se vratiti”, rekla je očajnim glasom promatrajući vlak koji se približavao i njegova svjetla nalik na par divovskih očiju. Sam ju je zgrabio za ramena. “Lena, kako ne shvaćaš?” nemoćno je 283

dahnuo. “Nema više povratka.” Njegove su riječi sada bile odjek Heleninih koje mu je bila uputila prije nekoliko tjedana kada mu je odbila dopustiti da je odgurne od sebe. Sam je spustio pogled na djecu. “Ljudi su dosad već zamijetili da vas nema”, dodao je nježnije. “Doći će u vašu kuću. Ne možeš poništiti stvari, dušo, pa da sve bude kao i prije.” “Mogli bismo se skriti ovdje dok oni ne stignu.” Čak i dok je to govorila, Helena je znala kako to nije moguće. On je odmahnuo glavom. “Nijemci su zatvorili većinu granica. Vlakovi neće još dugo voziti. A i vojska će uskoro stići ovamo, a tada će propusnice biti bezvrijedne.” Škripa vlaka pri zaustavljanju prigušila je posljednje riječi koje je Sam izrekao. Hitro ih je povukao u tamu kada je vlakovođa promolio glavu kroz prozor. Nakon što se povukao unutra, Sam je otvorio vrata jednoga od teretnih vagona čija je unutrašnjost bila crna poput zjapećeg ponora. Helena je oklijevala. Nije se nadala putničkom vagonu, no masivni ju je teretni prostor, hladan i mračan, ispunio užasom. Sam je pomogao Dorie da se uspne u vagon. “Pazi na sestre”, naredio je, a djevojčica je kimnula širom otvorenih očiju. Heleni je konačno sinulo. Ostala je u nevjerici zuriti u Sama. “Ti nećeš poći sa mnom, zar ne?” Namjeravao se vratiti i skrivao to od nje, znajući da u protivnome ona neće željeti poći. “Lagao si.” “Lena, vraćam se po tvoju sestru i brata. Pronaći ću ih za tebe.” Helena je čekala da kaže kako će pronaći i nju, ali nije joj to mogao obećati. Uspjeli su pronaći jedno drugo jednom, točnije, dva puta i postojala je slaba vjerojatnost da će se takvo čudo ponoviti. “Ne možeš otići. Ranjen si.” “To je samo prostrijelna rana. Bit ću dobro.” “Ali moja noga”, protestirala je Helena. Ako joj već njegova rana ne može pomoći da ga odgovori, onda će možda njezina moći. “Neću moći bez tebe.” Zaustavila se, shvativši kako slabo i očajno zvuči. Mrzila se zbog toga. Ali učinit će sve kako bi ga nagovorila da ostane. “Kako ću bez tebe doći do partizana?” “Kad stignete na čehoslovačko područje, kreni prema gradu Polomka. 284

U šumi prema istoku pronaći ćeš mali tabor. Reci im da si moja žena i da sam te ja poslao.” Sam je zastao, očima odavši sumnju u to da će njegov plan uspjeti. Zbog tog trenutka oklijevanja, Helena je povjerovala kako će ga moći nagovoriti da pođe s njom. No Ruth i Michal još su izgubljeni, a Sam je jedina osoba koja ih može pronaći. Bio im je prijeko potreban ako su željeli preživjeti. Svejedno je ustrajala. “Nemam propusnicu.” Tlo je potom zatresla nevidljiva eksplozija te je Helena snažno stisnula Karolinu uza se dok se borila da ostane na nogama. “Znam, ali smislit ćeš nešto. Pametna si i snalažljiva. Samo se sjeti svega što si učinila u Krakovu. Snaći ćeš se. Moraš. Zar ne shvaćaš vraćam se zbog tebe. Vidjela si i sama”, rekao je prigušenim glasom. Dakako, mislio je na masovnu grobnicu. Vidjevši je, Helena je u tom trenutku shvatila od čega ju je sve pokušavao zaštititi. Nije više mogla žmiriti pred neizbježnom stvarnošću koja ih je očekivala u slučaju da ostanu. Dorie i Karolina ovisile su o njoj i morala ih je izbaviti; dugovala im je to. Morala je iskoristiti ovu priliku i ne osvrtati se za sobom, ma kako bolno bilo. “Evo”, rekao je Sam utisnuvši joj svoj pištolj u ruku. Ovoga se puta Helena nije bunila, već ga je uzela i gurnula u džep svog kaputa. “Uzmi i ovo.” On je skinuo lančić sa svoga vrata i pružio joj ga. “Moja pločica s imenom. Ako uspijete doći do Amerikanaca, to bi im trebalo nešto značiti.” “Ali to znači da je ti nećeš imati sa sobom ako...” Helena nije imala snage dovršiti misao. “To se neće dogoditi”, odlučno je rekao Sam. Ispružio je ruku kako bi joj dotaknuo obraz. “Vratit ću se po tebe, Lena Rosen.” Zarumenjela se kada ju je oslovio svojim prezimenom. Potom je, promotrivši crveno nebo za njezinim leđima, ponovno progovorio ozbiljnim glasom: “Ti to možeš.” “Dobro”, protisnula je. Sam je napravio korak unatrag. “Ne!” Ovoga je puta Dorie povikala, molećivo i opasno glasno. “Nećeš nas napustiti, zar ne?” Donja joj je usna drhtala. Upoznala je 285

Sama prije tek nekoliko sati, no smjesta je stekla povjerenje u njega, jednako kao i Helena. Dorie je izgubila i oca i majku, a činilo se da joj rat oduzima i ostatak obitelji. Ovaj dodatni rastanak bio je previše za nju. “On samo ide po Ruth i Mischu”, rekla je Helena. “Onda ćemo biti svi na okupu.” Ostala je zatečena uvjerenošću u svome glasu. Sam se okrenuo da pođe. “Čekaj.” Helena ga je očajnički uhvatila za ruku, znajući da će, ako ga bude pustila, to biti posljednji put. Nikada ga više neće vidjeti. Željela ga je preklinjati da ostane s njom, da iskoriste ovaj zajednički trenutak koji im se pružao. No Ruthino i Michalovo lice iskrsnuli su joj pred očima. Sam je bio njihova jedina nada za spas. A Helena je po odlučnom pogledu u njegovim očima i čvrsto stegnutoj čeljusti znala da ga neće moći nagovoriti da se predomisli, čak i da to želi. On je prislonio usne na njezino tjeme. “Samo ih odvedi na sigurno”, promrmljao je. Pogledavši Dorie, nešto se oslobodilo u Heleni. Toliko je vremena držala djecu na distanci. Bila je uvjerila samu sebe da to čini za njihovo dobro, ali u podjednakoj je mjeri to činila i zbog sebe jer joj je tako bilo lakše. Nisu joj više predstavljale samo sestre, niti vlastitu djecu, već su postale dio nje. Dio koji je morao preživjeti. Svejedno, nije mogla pustiti Sama. “Ne”, povikala je kada je uistinu spoznala sve što se događalo u tome trenutku. Priljubila se uz njega kao da će ih to spojiti u jednu cjelinu i učiniti ih nerazdvojnima. Sam ju je zagrlio i dahnuo joj na uho: “Sačuvaj jedan ples za mene, može?” Ne mogavši odgovoriti, Helena je kimnula. “Do tada, vidimo se u snovima.” Podario joj je dug i strastven poljubac, a potom se odmaknuo. Potom je uzeo Karolinu i smjestio je u vagon nakon čega ju je Dorie primila za ruku. Helena je posegnula za njime, a potom se zaustavila. Bespomoćno je pogledala prema obzoru. Nije mogla podnijeti pomisao na to da napusti Michala i Ruth, no povratak s Dorie i Karolinom sve bi ih odveo u sigurnu smrt. Njih su tri barem još uvijek imale jedna drugu. Helena je dugovala djevojčicama barem to da pokušaju. Nevoljko se uspela u vagon. 286

Sam se sagnuo u sjenu kako ga netko ne bi zamijetio, a Helena je povukla djecu dublje u vagon kada je vlakovođa ponovno provirio kroz prozor. Oglasio se zvižduk i vlak je krenuo. Helena je ostala zurila u mjesto na kome je Sam stajao nekoliko trenutaka ranije. Promatrala je tamne obrise stabala pod svijetlim nebom, prizor koji je viđala cijeloga svog života i koji više nikada neće doživjeti. Dim se skupljao u jedan oblak na istoku. Ruth i Michal nalazili su se tamo negdje, a Helena nije znala ništa o njima - jesu li sami ili zajedno, na sigurnome ili u opasnosti. Razdvojili su se, prekršivši jedino obećanje koje su bili dali majci. Kada se vlak počeo kretati, Helena se sagnula čvrsto privijajući djecu uza se kao da bi i one mogle nestati pred njezinim očima. Djeca su mirno sjedila na podu vagona, neupućena u to da postoje vlakovi s pravim sjedalima. Vagoni se nisu grijali, a tanki je ledeni pokrov prekrivao okvir vrata. Osjetio se miris žita i smrad konjske balege. Helena je gledala niz stanicu, uzalud se nadajući da će ugledati nestalog brata ili sestru, ili oboje. Slabašna se zraka sunca probila kroz oblake, osvjetljavajući dim koji se izdizao nad brežuljcima. Helena je pomislila na Aleka i druge pripadnike otpora. Da nije djece, možda bi ostala i pomogla im, možda bi se čak i sama borila. No Alek ne bi mogao spasiti njezinu obitelj. Sam, koji je pripadao sasvim drukčijoj vrsti junaka, stavio ih je na prvo mjesto, a sada će to učiniti i ona. Helena je privukla sestre bliže pod svoj kaput. I one su se priljubile uz nju; Karolina ju je grlila oko vrata, a Dorie joj se ovila oko ruke kao što je to činila s Ruth. Helena je u tom trenutku shvatila kako se nešto zauvijek promijenilo. Sada im je predstavljala i majku i oca. Njihala je Karolinu onako kako joj je Ruth pokazala, pjevajući joj tihim glasom kao nikad prije, iznenadivši se kada su se djevojčice opustile kako to nikad nisu činile kada su bile povjerene njoj na brigu. Dok je stanica nestajala iz vidika, Helena je bacila posljednji pogled na šumu. U daljini u pravcu kapelice, nebo je sjalo svijetlo narančastom bojom. Helenina je utroba neobično poskočila, a potom je svjetlo nestalo iz njezina vidnog polja kada je vlak zamaknuo za ugao.

287

EPILOG New York, 2013. Kada je prošlo nekoliko trenutaka a da nisam odgovorila, žena s konjskim repom okrene se prema policajcu. “Mislim da mi više nije potrebna vaša pomoć”, kaže veselim glasom. Policajac se okreće, sretan što može poći svojim poslom. “Eto ga”, kaže žena kada on ode. “Ovako je bolje, zar ne? Dovela sam ga samo kako bi mi pomogao pronaći vas i osigurati moj posjet”, doda kao da mi se ispričava. Kimnem. Prošla su desetljeća, ali ja još uvijek ne mogu vidjeti policajca ili čuti sirenu a da se ne zapitam dolaze li po mene. Nepovratno sam obilježena svime što se dogodilo. No mijenjam se na bolje, primjerice, kada na ulici ugledam mladog američkog vojnika u uniformi pa me obuzme nostalgija. “Ispričavam se....” Ženin ustrajni glas prene me iz misli. Trepnem i pogledam je. “Mogu li ući?” “Izvolite.” Sklanjam se u stranu kako bi mogla proći. “Herbata? Odnosno, biste li željeli popiti čaj?” Na spomen mog rodnog sela naizgled mi se počnu prikradati stare navike. “Ne, hvala.” Žena sjeda na rub stolca na koji sam joj pokazala da se smjesti. Dlanovi joj plešu u krilu podsjetivši me na vlastiti nemir koga sam se odavno odrekla. “Gospođo...” “Možete me zvati Helena.” Ona razrogači oči. “Jeste li rekli Helena? Oprostite, ne bih željela 288

ispasti bezobrazna, ali mislila sam...” “Mislili ste da sam ja Ruth.” I da je Helena mrtva. “Nisam.” Svjesna sam odsječnosti u svome glasu. “A još uvijek mi niste rekli tko ste vi.” “Oprostite. Ja sam rabinica Farber.” Izgovara to kao da vjeruje da će joj to pomoći da lakše uspostavi povjerenje između nas, ali njezine riječi zvuče ukočeno i budalasto. Razmišljam o tome što mi je rekla: ženski rabin. Nekoć ne bih povjeravala u to, ali toliko sam toga vidjela u svome životu da me rijetko što više može iznenaditi. “Elizabeth Farber. Željela bih razgovarati o selu Bienkowice, vašem rodnom selu.” Trebala bih biti iznenađena zbog te neočekivane posjetiteljice koja me ispituje o mjestu koje sam posljednji put vidjela prije pola stoljeća. Ali u određenom je smislu ovaj posjet nešto na što čekam čitav svoj život. “Da, tako se zvalo naše selo.” “U blizini vaše kuće nalazila se malena crkvica. Zapravo, kapelica. Je li vam bila poznata?” “Tamo je Sam...” Oklijevam, nesigurna u to bih li trebala govoriti o tim stvarima, čak i nakon svih ovih godina. “Nalazila se u šumi. Nije pripadala našem posjedu.” “Ne, ali nalazila se najbliže vašoj kući.” “Zašto me ispitujete sve to?” “To je područje trenutno pod izgradnjom”, objasni neodređeno. Zar smatra da neću shvatiti detalje? “U blizini nalazišta kapelice.” Sada je došao red na mene da ostanem zatečena i ne trudim se to skriti. “Nalazi li se još uvijek ondje?” Žena odmahne glavom. “Oh.” Ni sama ne znam što sam očekivala. Obična drvena građevina od koje ni prije sedamdeset godina nije ostalo mnogo izuzev golih zidova. U mojim je očima bila bezvremenska; i dalje se živopisno sjećam svakog napuklog prozorskog okna i trule podne daske kao da sam ih vidjela jučer. Ali nema razloga vjerovati da je izdržala test vremena. “Bojim se da je kapelica izgorjela prije dosta vremena.” Potisnem bol, podsjećajući samu sebe da ne bih trebala mariti za to, da kapelica sama po sebi zapravo nikada nije bila važna. Ali ne mogu spriječiti potištenost zbog uništenja najljepšeg mjesta na kome sam ikad 289

provela noć, na postelji sačinjenoj od lišća i pod zvjezdanim baldahinom. “Dakle, znate za nju?” nježno me upita. “Tamo se Sam skrivao nakon pada njegova zrakoplova. Pronašla sam ga u šumi i pomogla mu da dođe do kapelice. Boravio je ondje dok mu noga nije zacijeljela te smo se zaljubili.” “Ali...” Žena zbunjeno nabere čelo. “Možda da krenete od početka?” “A možda da vi meni kažete zašto me to uopće pitate?” “Pronađene su neke kosti na gradilištu blizu mjesta na kom je nekoć stajala kapelica. Kosti predstavljaju velik problem u Poljskoj jer je mnogo židovskih groblja uništeno ili neoznačeno. Ortodoksni rabini brinu da se tamo možda nalazilo groblje, ili da su pronađene kosti pripadale Židovima. Stoga sam došla pitati vas.” “Tamo nije bilo groblja.” Ona naočigled odahne. “A to jesu li kosti pripadale Židovima malo je složenije pitanje.” Duboko udahnem. “Rođena sam kao Helena Nowak. Imala sam sestru blizanku, Ruth - s kojom ste me zamijenili - kao i dvije mlađe sestre i brata. Ruth i ja skrbile smo o njima u svojoj kolibi u selu Bienkowice nakon što su nam roditelji umrli.” Progutam knedlu. “Te kosti... One pripadaju muškoj osobi, zar ne?” Znam odgovor i prije nego podignem glavu i vidim je kako kima. “Da, vrlo su tanke stoga smo isprva mislili da je riječ o ženi. No forenzičko je ispitivanje potvrdilo da je riječ o muškoj osobi.” “Michal...” “Michal”, ona ponovi ime koje joj zvuči sasvim nepoznato. Čak i da je istražila zapise o onome što se dogodilo u našem selu, mala je vjerojatnost da je čula za njega. “Moj mlađi brat. Imao je dvanaest godina. Sam je bio ugovorio sve za naš bijeg. Znate, on je bio američki padobranac. Ali u trenutku kada smo se spremali krenuti prema granici, Michal je nestao. Mislili smo da je otišao po majku u gradsku bolnicu. Nismo mu bile rekle da je majka umrla. Ruth ga je otišla potražiti. Bilo je počelo sniježiti pa se zacijelo sklonio u kapelicu.” Ženine oči jurcaju amo-tamo dok nastoji posložiti kockice moje priče. 290

Naposljetku kaže: “To se podudara s onime što smo otkrili. Dječakove kosti ukazuju na to da se nalazio u kapelici u vrijeme kad je izgorjela.” Imam osjećaj kao da me netko šutnuo nogom u trbuh. Michal je mrtav. Obuzme me gorko žaljenje, nimalo oslabljeno proteklim desetljećima. Ruth i ja nastojale smo poštedjeti mlađu djecu boli tako što smo pred njima zatajile majčinu smrt. No naposljetku je vjerovanje da je majka još uvijek živa nagnalo Michala da krene kroz šumu po nju i spriječilo naš zajednički bijeg. “Jednom sam mu bila rekla za kapelicu pa se zacijelo sklonio onamo.” Odjednom vidim taj prizor u svojoj glavi. Vidim Michala kako otvara rešetku na peći kako bi upalio vatru i nepomično zuri u narančasti plamen. Nakon što se ugrijao, njegovi kapci postaju sve teži i teži. Samo će se nakratko odmoriti, zacijelo je rekao sam sebi, kako bi skupio snage za ostatak putovanja. A možda je znao da ćemo ga tražiti pa je pomislio kako će netko od nas uskoro doći po njega. Duboko u svom srcu znala sam - da je bio živ, došao bi, nekako bi pronašao put do mene i ostalih. Ali uspjela sam stvoriti vlastiti izmišljeni svijet u kome je odrastao u muškarca, oženio se i dobio djecu. Sada je taj svijet bio srušen. Vidim njegovo beživotno tijelo kako leži na ledenom tlu malopoljskog brežuljka, na postelji od borovih iglica i ugasle oči uperene u nebo. “Čovjek može mnogo toga saznati iz kostiju. Starost osobe u trenutku kada je umrla, a vrlo često i spol, premda se on u ovome slučaj u pokazao pogrešnim. Možemo saznati u kom se položaju osoba nalazila, a često možemo utvrditi i način na koji je umrla.” Ali ne i stvari koje doista želim znati, poput toga zašto je otišao u kapelicu i koliko je dugo čekao, te zašto ga Ruth nije pronašla na vrijeme. O takvim tajnama kosti šute. “Pronašli smo i nekoliko drugih predmeta, poput komadića šalice.” Stvari su u stanju preživjeti mnogo duže od ljudskih bića. “Nismo mogli pronaći Michala”, nastavljam tjerajući vlastiti glas da ostane pribran. “Ruth je ustrajala u tome da ona ode po njega. To sam trebala učiniti ja. Ja sam bila snažnija. Ali ja sam pošla sa Samom kako bismo odjeli ostalu djecu na vlak. Bili smo se dogovorili da ćemo se 291

ondje sastati. Ali Ruth i Michal nikada nisu došli. Željela sam se vratiti po njih, ali Sam nije želio ni čuti za to. Smjestio je mene i djecu u vlak i vratio se kako bi ih potražio, premda su ga bili ranili dok smo bježali.” “Nije pronašao niti jedno od njih?” “Ne. Kasnije sam saznala da su Ruth uhitili i poslali u Auschwitz.” Sada zamišljam kako Nijemci na putu do goruće kapelice nailaze na Ruth, koja se kretala u istome pravcu. Otrem suze iz očiju pomislivši na svoju sestru blizanku i njezinu žrtvu. “Nijemci su zacijelo mislili da je riječ o meni jer je sa sobom imala moju propusnicu u trenutku kada su je uhitili.” Ona kimne. “Zato sam vjerovala da ću ovdje zateći Ruth, a ne vas.” “Da.” Nikada se nisam trudila ispraviti zapise. Zamjena naših imena, moj život pod Ruthinim imenom, činili su mi se prikladnima. Jedan dio mene umro je ondje s njom, a drugi je nastavio živjeti ovdje u meni. “Što se zatim dogodilo?” “Uspjeli smo doći do granice.” “Zacijelo je bilo teško svih ovih godina, živjeti bez njega”, kaže. “Mislim na Sama.” “Svih ovih godina? Moj je Sam umro prošlog proljeća...” Ona lagano rastvori usta. Bio je židovski vojnik, ranjen i sam na okupiranom poljskom području; njegovi izgledi za preživljavanje bili su nepostojeći. Isto sam mislila i ja onoga jutra kada me ugurao u vlak i otrčao u potrazi za mojim bratom i sestrom i dalje krvareći iz rane. Bila sam uvjerena kako ga nikada više neću vidjeti. Ali preživio je - i pronašao me. Jednog lipanjskog dana nakon četiri godine netko je pokucao na vrata pansiona Lower East Side gdje smo Dorie, Karolina i ja dijelile sobu. “Zdravo”, rekao je Sam, na trenutak djelujući sramežljivo kao da se tek upoznajemo. Ispružio je ruku. “Mogu li zamoliti za ovaj ples?” Ostala sam začuđeno zuriti u njega - to što je preživio bilo je pravo čudo. Potom se Dorie pojavila iza mene. “Same!” povikala je grleći mu noge i tako smo postali obitelj. “Lena, čekaj, moram ti ovo dati.” Njegove su ispucale ruke pružile 292

kutiju prema meni. “Oh!” Uzdahnula sam kada sam je otvorila, a oči su mi se ispunile suzama ugledavši poznatu plavu boju. Bio je to Ruthin ogrtač, odnosno komadić njezina ogrtača - kapuljača i dio platna s ramena. Zatvorila sam oči i nastojala odagnati misli o tome što je moralo natjerati Ruth da se rastane sa svojim omiljenim ogrtačem, kao i činjenicu da je bio raskidan na komadiće. “Vratio sam se po njih, kao što sam ti i obećao. O, Lena”, rekao je, a suze koje je toliko dugo susprezao napokon su pronašle svoj put. “Tako mi je žao. Rekao sam ti da ću...” “I jesi”, odvratila sam, nudeći mu odrješenje koje mu nikada neće biti dovoljno. Posegnuo je i dodirnuo mi obraz, a ja sam se bacila u njegovo naručje, kao da nikada nismo napustili kapelicu. Poljubila sam ga, ne mareći za to što nas Dorie gleda, ni za to što smo stajali na stubištu pansiona ili za to što će ljudi misliti. “Hvala ti”, dodala sam, čvrsto stišćući ogrtač. “Što si mi ga donio.” Duboko sam udahnula te ga primila za ruku kako bi ga još jednom povela na sigurno. “Sam mi se vratio nakon rata”, rekla sam rabinici Farber. “Tek je kasnije smogao snage ispričati mi cijelu priču o tome kako je slijedio Ruth do logora i saznao da je umrla.” Ni jedno prijašnje iskustvo - čak ni gubitak majke i oca - nije me pripremio za činjenicu da je Ruth umrla. Dobivši konačnu potvrdu o onome što sam oduvijek znala da se dogodilo Michalu, ta se rana ponovno otvorila. Je li Sam znao da je kapelica izgorjela i želio me poštedjeti dodatne boli? “Tijekom svog istraživanja u Poljskoj pronašla sam ovo.” Rabinica Farber izvadi kopiju crno-bijele fotografije. “Nisu mi dopustili da uzmem original.” Ćelava žena u prugastom odijelu zuri u mene. “Je li to ona?” Padnem na koljena. Žena na fotografiji mršava je poput kostura, no oči koje zure u mene preslika su mojih. Najviše me potresa pomisao na sestrine raskošne kovrče, njezin najveći ponos i radost, svedene na golu kožu. Uzmem fotografiju i privijem je na svoja prsa. Rabinica Farber pomogne mi da se vratim u stolac. “Žao mi je ako sam vas uzrujala.” 293

“Zašto smo ovdje, ako ne da oplakujemo one kojih više nema?” Još jednom pogledam fotografiju ispod koje stoji moje ime. “Čuli ste kako ljudi kojima je amputiran neki ud često osjećaju bol na mjestu gdje se on nekoć nalazio?” Ona kimne. “Tako je i meni. Imam osjećaj kao da je Ruth sve ovo vrijeme uz mene, da razgovara sa mnom. I dalje se znam nesvjesno okrenuti prema njoj kako bih joj nešto rekla. Svaki dan.” S njom sam bila otkad sam prvi put udahnula zrak na ovome svijetu i vjerovala sam kako će biti sa mnom i kada to budem učinila posljednji put. “Nikada nismo saznali što se dogodilo Michalu, sve do sada.” “Dakako, nismo posve sigurni u to. Ako želite, možemo naručiti DNK analizu.” “To je on. Sigurna sam.” Suze se sada već slijevaju niz moje lice. “Moj dragi Michal.” Morat ću reći ostalima, Karolini i Dorie. Dakako, za njih brat predstavlja tek nejasnu uspomenu. Kada smo tek pobjegli iz Poljske, neprestano su me ispitivale o Ruth i Michalu. No dječje je pamćenje na svu sreću kratkotrajno pa su, kada smo konačno stigle u New York, uzbuđenje i nepoznati prostor opčinili su njihova osjetila i odagnali bol zbog čega su pitanja postajala sve rjeđa - najprije svakih nekoliko dana, zatim tjedana, a naposljetku i mjeseci. Kada su dovoljno porasle, posjela sam ih rekla im istinu o njihovom bratu i sestri te roditeljima kojih se nisu ni sjećale, a one su me ozbiljno slušale, premda su ih više tištale moje suze nego ono što sam im govorila. Naša je obitelj postala dio prošlosti, poput kakve izmišljene priče za laku noć ili bajkovitog svijeta koji nikada nije ni postojao. “Strašno mi je žao”, ponovi rabinica Farber. “U redu je. Znala sam da se nešto dogodilo kada nismo mogli pronaći Ruth. Moje su druge dvije sestre preživjele. Dorie je postala liječnica. Živi petnaest minuta odavde sa svojom obitelji te je viđam gotovo svakog tjedna. A moja sestrica Karolina - Kari, sada se tako zove - ima već petoro unučadi.” Mi smo generacija proizašla iz Samove hrabrosti i junaštva. “A Sam?” 294

“Umro je od srčanog udara prije dvije godine. Ali godinama smo prekrasno živjeli.” Brinula sam se da nas Sam neće nikada pronaći. “Mislim da si nikada nije oprostio to što nije uspio spasiti ostale - ili barem saznati što se dogodilo s Michalom. Mnogo kasnije provjerili smo zapise iz Poljske, Tel Aviva, pa čak i Moskve nakon pada zida. To je postala svojevrsna Samova opsesija. Govorio je kako nastoji izraditi genealogiju, svoje obiteljsko stablo. No znala sam da mladić iz Chicaga nema razloga kopati po svim tim arhivima. Vidite, rabinice...” “Elizabeth. Molim vas, zovite me Elizabeth.” Nastavim. “Elizabeth, on je to činio zbog mene, u nastojanju da sazna istinu. Znali smo da gotovo ne postoji šansa da je Michal preživio. Imao je samo dvanaest godina. Ipak, bio je snažan, bistar i vrlo snalažljiv, stoga se dio mene nikad nije prestao nadati... No, nema veze. Smirio se.” Ali neka me pitanja i dalje progone. Je li mu bilo hladno? Je li patio? “Imate li vlastite djece?” upita glasom punim nježnosti dok nastoji promijeniti temu. “Ne biološke.” Liječnici nikada nisu uspjeli utvrditi što nije u redu. Moje tijelo, ustvrdili su, bilo je odviše uništeno od gladi i drugih nedaća, kako bi začelo novi život. Ali znala sam da pravi razlog leži puno dublje: nakon svega što sam vidjela, kako sam mogla donijeti dijete na svijet i neprestano živjeti u strahu od toga da neću dovoljno dugo poživjeti da ga zaštitim? “Naravno, tu je Max.” S ponosom pokažem prema fotografiji na prozorskoj dasci i visokom, vitkom čovjeku sada već prosijede kose. Elizabeth zbunjeno nakrivi glavu. U glavi ponovno vidim prizor u kome Sam stoji na mome dovratku otprije mnogo godina. Nakon što mi je predao ostatak Ruthina ogrtača, krenula sam ga uvesti u sobu. No Sam je zastao. “Lena, čekaj.” Tada zamijetim četverogodišnje dijete, sitno i pothranjeno, kako mu se privija uz nogu. Upitno pogledam Sama. Je li spasio to dijete, doveo ga k nama? Potom je dijete podiglo glavu i pogledalo me očima koje sam poznavala jednako dobro kao i vlastite. “Ne shvaćam...” Sam je iskrivio lice u bolnu grimasu kakvu nikada nisam vidjela. “Ruth”, šapnuo je, a ja sam shvatila da se, premda 295

moje sestre više nije bilo, Sam vratio i usprkos svemu pronašao to dijete s njezinim savršeno plavim očima koje će nas vječno podsjećati na nju. “Sam je doveo Maxa iz rata.” U tom sam trenutku shvatila da su smrt i rađanje dvije strane istog novčića. Ipak, dijete nije imalo Ruthinu tamnosmeđu kosu. Njegova je bila crna, a nešto u njegovim očima koje su bile mrvicu prebliske jedna drugoj učinilo mi se poznatim. Promotrivši dijete, shvatila sam da je Samova žrtva bila potaknuta nečim mnogo dubljim. “Max je bio njegov sin koga mu je rodila moja sestra te je spasio dijete iz logora.” Oči rabinice Farber rašire se. “Sam je spavao s mojom sestrom.” Ovo je prvi put da sam to ikome rekla. “Dugo sam vremena bila ljuta na Ruth što mi je pokušala oduzeti jedinu stvar koja je bila samo moja. Željela sam je ponovno vidjeti kako bih je pitala zašto je to učinila, ali nikad nisam dobila priliku za to. Ali na kraju je umrla pa sam joj oprostila. Ja sam to skrivila, znate. Skrivanje istine o Samu narušilo je naš odnos i prouzročilo sve što je uslijedilo.” Trebala sam znati koliko se Ruth osjećala ugroženo od strane Sama. A kasnije sam i sama mogla zamijetiti znakove koji su ukazivali na to što se dogodilo, ali nisam si to željela priznati. “Bila sam ljuta na Ruth i pustila sam je pođe sama u šumu premda sam bila snažnija od nje.” Svi smo platili zbog mojih laži. “Nema te snage koja je mogla spasiti nju ili Michala”, nježno se ubaci Elizabeth. “Ne, naravno da ne. Ali ja sam trebala umrijeti u kapelici. Ili možda, da smo ostali...” Možda bismo preživjeli. Jedan je dio mene vječno ostao živjeti s braćom i sestrama u našoj kolibi. Pročistim grlo, željna promijeniti temu. “Spomenuli ste nekakvo gradilište u blizini kapelice. “Da, odmorište s terenom za golf.” Promatra me s iščekivanjem, kao da vjeruje kako ću se pobuniti protiv takve trivijalne namjene. Na trenutak me obuzme tuga, pomislivši na brežuljkasti krajolik koji će učiniti posve jednoličnim. Potom slegnem ramenima. To više nije moja briga... “Barem nešto lijepo za tamošnje stanovnike. Toliko su propatili. Možda će time privući i turiste. To je zbilja lijepo područje.” “Jeste li se ikada vratili?” 296

Odmahnem glavom. “Tamo za mene nema više ničega.” “Ali vaša je obitelj...” “Ne.” Svjesna sam tvrdoglavosti u svome glasu, prisutna je nakon svih tih godina. “Uglavnom”, nastavi Elizabeth, “željeli smo potvrditi identitet osobe kojoj su pronađene kosti pripadale kako bismo utvrdili je li riječ o Židovu te mogu li se kosti pomaknuti kako bi se radovi nastavili.” “Jest, riječ je o Židovu”, odlučno odvratim. “Ne razumijem. Ako su kosti pripadale vašem bratu, kako je to onda moguće? Seoski zapisi...” Ne ukazuju na to da smo židovskog podrijetla, dovršim u sebi. “Vidite, nedugo prije nego smo pobjegli iz Poljske, saznala sam da je nam je majka bila Židovka. Stoga to znači...” “Da ste i vi Židovi”, dovrši Elizabeth umjesto mene. “Doznala sam to tijekom rata”, kažem. “A nakon toga, situacija je postala još opasnija po nas.” Malčice se nasmiješim. “Ne izgledate iznenađeno.” “I nisam. U zemlji u kojoj su Židovi i Poljaci živjeli zajedno došlo je do miješanja mnogih obitelji i skrivanja mnogih tajni. Velik broj Poljaka nosi židovsku krv u sebi.” “Na svoje nezadovoljstvo.” “Možda. No stvari se ondje polagano mijenjaju.” Ne odgovorim. Želim vjerovati da se ljudi mijenjaju na bolje. Ali neke su uspomene odviše duboko usađene. “A mnogo ljudi otkriva svoje židovsko podrijetlo, čak i u mjestima poput Krakova. Židovi pohađaju tamošnju sinagogu.” Jedna sinagoga, a nekoć ih je bilo desetak. “Postoje židovska zajednica i festival kulture.” Mjesta za koja sam nekoć vjerovala da su nepovratno uništena ponovno su zaživjela. Ipak, pitam se jesu li oni koji su nekoć koračali tim ulicama sretni zbog uskrsnuća svoje zajednice ili je smatraju ruglom? “Odgojili ste svoje sestre u židovskoj vjeri?” Kimnem. U novome svijetu nije bilo potrebe za strahom. Ljudi su gledali na nas kao na ljude koji su preživjeli holokaust te sam osjećala krivnju što sam pobjegla, 297

kada su mnogi Židovi toliko propatili. Ali mama je bila Židovka, a i Sam, te sam s lakoćom prihvatila činjenicu da im pripadam. “Ruth je umrla u logoru. Ali ne zato što je bila Židovka.” U tome je bila ironija čitave situacije. Zapisi iz našeg rodnog sela i bolnice nisu sadržavali jednake podatke u vrijeme kada je Ruth odvedena u logor. Završila je ondje kao politička zatvorenica i optužena za suradnju s otporom. “A ubili su je zato što nije željela priznati.” “Zato što nije imala što priznati - ona nije ništa učinila. To sam bila ja.” Iznenada se osjećam poput djevojke, kao da ovih šezdeset i više godina nikada nije prošlo. “Recite mi”, kažem, iznenada željna novih vijesti. “Što se dogodilo s mojim domom? Je li i on uništen?” Žena odmahne glavom. “Još se uvijek nalazi na istom mjestu. Posjeduje ga poljska obitelj po imenu Slomir.” Moram suspregnuti smijeh. Gospodin Slomir dobio je naše imanje, baš kao što je oduvijek želio. “Znate, ako ga želite dobiti natrag, postoje načini. Donesen je zakon o povratu vlasništva.” Lagano odmahnem glavom. Takve me stvari ne zanimaju. Sve što želim nosim sa sobom: uspomene - i istinu o tome što se zbilo s mojim bratom. “Dakle, nemate ništa protiv nastavka radova? Možemo prenijeti Michalove kosti ovamo i dati ga pokopati na židovskom groblju.” “Da.” Bit će mi drago znati da mi je ponovno u blizini. “Znate, trebali biste dobiti priznanje zbog svega što ste učinili za Sama. Vaše bi ime trebalo stajati u Yad Vashemu i u Muzeju Holokausta, a ne među žrtvama Auschwitza.” Ali ja odmahnem glavom. “Provela sam više od šezdeset godina sa Samom i svojom obitelji, a to mi je veća nagrada od ikakvog priznanja ili svečanosti. Ponosna sam na činjenicu da moje ime stoji među žrtvama. Zajedno s mojim ljudima, mojom sestrom. Dio mene umro je ondje s njima.” “I nikada nikomu niste rekli?” Odmahnem glavom. “Gospođo Rosen, 298

hoću reći, Helena, oprostite što vam to govorim, ali morate to učiniti. Ljudi bi trebali znati.” Slabašno se nasmiješim. “Svi koji bi trebali već znaju.” Dakako, njih gotovo već da i nema. Podignem dlanove. “Jednostavno ne znam dovoljno riječi kojima bih se izrazila.” Ona posegne u svoju torbicu i izvadi mali diktafon. “Ne morate pisati, samo pritisnite ovaj gumb i počnite govoriti. Ili mi možete ispričati uz šalicu kave. Čak i ako ničemu ne posluži. Netko bi trebao znati.” Ustane i otre ruke o hlače, a potom mi pruži svoju posjetnicu. “Neću vas više gnjaviti. Čut ćemo se u vezi s kostima. I hvala vam što ste izdvojili vremena za mene.” Nepomično stojim dok ona zatvara vrata za sobom. Netko bi trebao znati. Njezine riječi sada lebde u praznome stanu. Ponovno sam mlada djevojka u mračnoj kapelici i njišem se u ritmu s vojnikom dok on lagano pjevuši. Pomislim na Sama, na svoje sestre i brata. Dorie i Karolina su odviše mlade da bi se sjećale. Ali netko bi trebao znati. Pritisnem gumb. “Zovem se Helena Rosen...” I počinjem govoriti.

299

ZAHVALE Prije mnogo godina, kada sam radila u Pentagonu, imala sam tu čast da posjetim Europu i Aziju u društvu izaslanstva visokih američkih dužnosnika prilikom pedesete komemoracije za žrtve Drugoga svjetskog rata. Najprije smo posjetili malenu kolibu u šumovitim planinama u blizini mjesta Banská Bystrica u Slovačkoj u kome su Nijemci zarobili, a potom i pogubili nekoliko američkih obavještajaca zbog pružanja podrške slovačkome ustanku. Tada sam saznala kako je Amerikancima u misiji pomogla jedna mlada Slovakinja. Ta me je priča smjesta dirnula te sam dugo nastojala stvoriti priču inspiriranu tim događajem. Nekoliko godina nakon toga, kada me američki State Department poslao u Poljsku da radim na pitanjima Holokausta, upoznala sam se s problematikom kostiju. Budući da su nacisti uništili mnogo židovskih groblja te ubili i pokopali toliko u neoznačenim grobnicama, ljudske je ostatke moguće zateći na neočekivanim mjestima. To može predstavljati problem kada je u pitanju utvrđivanje identiteta umrlih osoba, prikladno pokapanje posmrtnih ostataka te zaštita nalazišta ondašnjih groblja. Nakon dvadeset godina, i dalje razmišljam o vremenu koje sam provela u srednjoj i istočnoj Europi. Iskustvo s komemoracije u Slovačkoj i saznanje o pronađenim kostima u Poljskoj spajaju se u priči o unesrećenom američkom vojniku kojeg spašava mlada Poljakinja i njihovoj mogućoj vezi s ostatcima pronađenima nakon više od pola stoljeća. Izmišljenu priču smjestila sam u maleno poljsko selo te (s obzirom da sam i sama majka blizanki) junakinji podarila sestru blizanku 300

kako bih istražila dinamiku njihova odnosa. I tako je nastao Zimski gost. Kao i uvijek, vrlo sam zahvalna Susan Swinwood i čitavom njezinom timu u MIRA-i zbog kojih objava djela predstavlja čistu radost. Najljepše zahvale Scottu Hoffmanu za njegovo vrijeme i izvanredan talent. Naposljetku, najveća zahvala pripada mome “selu": mom suprugu Phillipu i našim trima malim muzama, mojoj mami Marshi, bratu Jayu, Ann i Wayneu, te prijateljima i kolegama kojih je previše da bih ih sve imenovala. Bez vas, ništa od toga ne bi bilo moguće - niti vrijedno truda.

301

1 Polj. Nije, dušo. 2 Polj. Da. 3 Polj. Ne. 4 Polj. Izvolite. 5 Polj. Dobar dan. 6 Op.prev. Ukrašena kutija koja sadrži dio pergamene na kojoj su napisani određeni hebrejski retci iz Tore. 7 Polj. Hvala. 8 Polj. (Budi) Tiho. 9 Op.prev. Jazz pjesma popularna za vrijeme Drugog svjetskog rata kada se rabila kao himna za sve vojnike koji su ratovali u stranim zemljama. U slobodnom prijevodu: Viđat ću te na svim starim, poznatim mjestima... 10 Polj. Dobra večer, gospođice. 11 Polj. Dobra večer, gospodine poručnice. 12 Njem. Stoj! 13 Njem. Ovdje. 14 Op. prev. Židovska riječ koja označava srodnu dušu. 15 Njem. Tiha noć. 16 Op. prev. tzv. poljske sarmice - tradicionalno poljsko jelo od miješanog mesa u listovima kupusa, slično našoj sarmi. 302

17 Op. prev. tanko tijesto od pšeničnog brašna i vode koji prema poljskom blagdanskom običaju članovi obitelji međusobno razmjenjuju prije jela u znak mira, dijeljenja i dobrih želja.

303